Frustracija i stres

Šta je frustracija i kako nastaje?

Frustracija je stanje emocionalne napetosti, uznemirenosti i nezadovoljstva, kada ne

možemo zadovoljiti svoje želje i potrebe zbog prepreka na putu do cilja.

Prepreke mogu biti vanjske i unutrašnje.

Vanjske prepreke priozilaze iz prirodne ili socijalne okoline. Primjer za prirodnu zapreku
je poplava koja nas onemogući da odemo na važan sastanak ili nepovoljni meteorološki
uslovi koji nas spriječe da odemo na izlet. Društvena prepreka može biti protivljenje
porodice ostvarivanju neke veze ili braka (npr. sa osobom druge boje kože).

Unutrašnje prepreke uslovljene su našim individualnim osobinama, nedostacima ili

sukobima motiva.

Sukobi ili konflikti motiva nastaju kad imamo dva ili više motiva, koje ne možemo
uskladiti i istovremeno zadovoljiti. Sukob motiva javlja se uvijek unutar pojedinca i često
je praćen neugodnim emocijama.

Razlikujemo četiri vrste sukoba motiva:

1. Sukob višestrukog privlačenja – moramo odabrati između dvije ili više jednako
privlačnih opcija, npr. putovnje u Pariz ili London. Ta vrsta sukoba u
svakodnevnom govoru naziva se “slatke brige”, jer je ishod za nas svakako
povoljan.
2. Sukob višestrukog odbijanja – moramo odabrati između dvije ili više jednako
odbojnih opcija, npr. rizična operacija ili život sa velikom boli; izbor između više
neprivlačnih obroka u studentskoj menzi. Taj sukob je teško riještiti i nazivamo ga
“izbor između dva zla”.
3. Sukob istovremenog privlačenja i odbijanja – isti cilj nam je privlačan i odbojan,
npr. želimo otići na neko putovanje, ali je ono vrlo skupo i morat ćemo ga
otplaćivati cijelu godinu; želimo studirati u inostranstvu, ali nas je strah otići od
kuće.
 4. Sukob višestrukog istovremenog privlačenja i odbijanja – moramo birati između
dviju ili više opcija od kojih svaka ima pozitivne i negativne strane, npr. studirati u
rodnom gradu gdje nam je partner/partnerica i prijatelji, ali nastaviti živjeti s
roditeljima ili otići u nepoznati i udaljeni grad, ali dobiti slobodu i osamostaliti se.
Obje mogućnosti imaju pozitivne i negativne strane.

Stanje frustracije je najčešće izazvano raskorakom između onoga što želimo i naših
mogućnosti. Ako prilagodimo želje našim mogućnostima, birat ćemo ciljeve koje ćemo
moći ostvariti.

Ljudi se razlikuju s obzirom na svoju toleranciju prema frustraciji, a to je sposobnost da

se u frustrirajućim situacijama zadrže primjerene reakcije i ponašanja. Za osobu koja pri
blagoj frustraciji pokazuje smetnje u ponašanju, pa npr. odmah odustaje od zadatka,
koji radi ili se rasplače, kažemo da ima nisku toleranciju. Frustracija je praćena
negativnim emocijama, npr. ljutnjom i može prouzrokovati neprilagođeno ponašanje.

Reagovanje u frustrirajućim situacijama

Neke od reakcija u stanju frustracije su: agresivno ponašanje, povlačenje (odustajanje),

reorganizacija aktivnosti (student koji nije položio ispit, planira vrijeme i svakodnevno
uči, kako bi položio na sljedećem roku) i upotreba odbrambenih mehanizama ličnosti.

Odbrambeni mehanizmi nam pomažu u teškim trenucima i omogućavaju nam da se

poslije direktnije suočimo sa nekom stresnom situacijom. Odbrambeni meganizmi su
neprilagođeni načini ponašanja samo onda kad postanu dominantan način reagovanja
na probleme. Evo nekoliko najčešćih odbrambenih mehanizama:

Represija ili potiskivanje. Freud je represiju smatrao osnovnim i najvažnijim

odbrambenim mehanizmom. U represiji se impulse i sjećanja koja su suviše
zastrašujuća ili bolna isključuju iz svjesnog doživljavanja. Često se potiskuju sjećanja
koja pobuđuju sram, krivnju ili samoosuđivanje. Represija se razlikuje od supresije ili
zatomljavnaja. Supresija je namjerna samokontrola, namjerno držanje impulse i želja u
okviru dozvoljenog ili vremenski ograničeno stavljanje bolnih sjećana “na stranu”. Ljudi
su svjesni zatomljenih misli, ali uglavnom nisu svjesni potisnutih impulse ili sjećanja.
Freud je smatrao da je represija rijetko kad potpuno uspješna. Potisnuti impulse prijete
probijanjem u svijest, osoba postaje anksiozna (iako ne zna zašto) i koristi druge
mehanizme kako bi djelimično potisnute impulse držala izvan svijesti.

Racionalizacija. Kad u Ezopovoj basni lisica odustaje od grožđa, koje nije mogla
dohvatiti, zato što je kiselo, onda se radi o odbrambenom mehanizmu racionalizacija.
Racionalizacija ne znači “racionalno djelovanje”, kako bi se moglo pogrešno
pretpostaviti. Ona uključuje pronalaženje logičnih i društveno prihvatljivih razloga za
posljedice koje bi se inače mogle činiti društveno neprihvatljivim. Racionalizacija ima
dvije svrhe: olakšava razočarenje kad nismo postigli cilj (“Ionako to nisam želio/la) i daje
nam prihvatljive motive za naše ponašanje. Ako nešto učinimo impulsivno ili na osnovu
motiva koje ne želimo proznati čak ni sebi, tada to racionaliziramo, kako bismo svoje
ponašanje prikazali u boljem svjetlu.

Obrnuta reakcija ili reaktivna formacija. Ponekad ljudi skrivaju neki motiv i od samih
sebe, izražavajući pri tome vrlo snažno suprotni motiv. U pokušaju obuzdavanja
ispoljavanja neprihvatljivog poriva, osoba može kontinuirano pokazivati nalete
ponašanja koji upućuju na suprotne impulse. Zamislimo ženu koja je nakon rasprave
jako ljuta na svog šefa. Ukoliko pribjegne reaktivnoj formaciji, kao mehanizmu odbrane,
tada će ona napraviti sve kako bi bila dobra prema šefu i pokazala mu osobitu
ljubaznost i obzir. Majka koja se osjeća krivom zato što nije željela svoje dijete, može to
dijete previše štititi, kako bi uvjerila dijete u svoju ljubav, a sebe u to da je dobra majka.

Mehanizam reaktivne formacije omogućava predviđanje da će ljudi ponekad učiniti

upravo suprotno od onoga što bismo mogli očekivati. Također nas upozorava da
budemo osjetljivi na pojave kad osoba radi nešto pretjerano, kao kad je neko pretjerano
ljubazan prema nama bez nekog jasnog razloga. Jedna od karakteristika reaktivne
formacije je pretjerano i uporno ponašanje.

Projekcija je odbrambeni mehanizam koji se zasniva na ideji da ponekad kod drugih

ljudi vidimo osobine i želje, koje smatramo najviše uznemorujućim kod samih sebe.
Doslovno “projiciramo” svoje vlastite neprihvatljive kvalitete. Tada ih možemo mrziti
umjesto da mrzimo sebe, zato što imaju te neprihvatljive kvalitete ili želje. Istovremeno
možemo omalovažavati ili kritizirati sklonosti ili karakteristike o kojima je riječ, bez
priznanja da ih i sami imamo. Drugi ljudi postaju mete zato što imaju kvalitete koje ne
podnosimo kod sebe.

Negiranje. Kada je vanjska svarnost previše neugodna, pa otežava suočavanje,

pojedinac pribjegava negiranju, poričući postojanje nepoželjne stvarnosti. Roditelji na
smrt bolensog djeteta, mogu odbiti priznati da je njihovo dijete zaista bolenso, iako su
detaljno upoznati sa dijagnozom i očekivanim ishodom.

Premještanje. Kod premještanja, prijeteći ili neprihvatljivi impuls se kanalizira ili

preusmjerava od svog originalnog izvora na neprijeteću metu. Uzmimo ponovo primjer
žene koja je ljuta na svog šefa. Ukoliko sada koristi mehanizam premještanja, ona može
svoju ljutnju premjestiti npr. na muža, možda vikanjem, prigovaranjem ili
omalovažavanjem.

Odbrambeni mehanizmi u svakodnevnom životu

U životu se vrlo često moramo suočavati sa neočekivanim ili razočaravajućim

događajima. Odbrambeni mehanizmi mogu biti korisni za nošenje s tim događajima i
emocijama, koje oni proizvedu. Svi se moramo nositi sa stresom i ako nam odbrambeni
mehanizmi pomažu, tim bolje. Međutim, nije teško zamisliti okolnosti koje su pogoršane
upotrebom odbrambenih mehanizama. Osobe koje često koriste projekciju i
premještanje mogu drugi ljudi izbjegavati, mogu imati malo prijatelja i generalno lošije
međuljudske odnose. Kako znamo kad korištenje odbrambenih mehanizama postaje
problem? Ponašanje je problematično ukoliko ugrožava funkcionalnost i to na planu
produktivnosti (npr. školski uspjeh) i na planu održavanja adekvatnih odnosa sa drugim
ljudima. Direktno suočavanje sa teškim problemima i poduzimanje mjera za rješavanje
problema je poželjno. No, ponekad se problemi ne mogu riješiti ili osoba nema
kapacitete za direktno suočavanje s problemima. Pod tim trenutnim okolnostima,
odbrambeni mehanizmi mogu biti korisni. Kad se koriste ponekad, odbrambeni
mehanizmi neće ugrožavati poslovni i društveni život.
Šta je stres i kako nastaje?

Često čujemo da je neko pod stresom i da su nečiji zdravstveni problemi uzrokovani

stresom. Kako znate da ste pod stresom? Jeste li rasijani, zaboravljivi, ne možete se
koncentrisati na zadatak ili neprestano razmišljate o svojim problemima (kognitivni
znakovi stresa)? Osjećate li strah, ljutnju, napetost, bezvoljnost ili bespomoćnost
(emocionalni znakovi stresa)? Srce vam ubrzano lupa, znojite se ili se lako zamarate
(tjelesni znakovi stresa)? Povlačite li se od društva, plačete, ispoljavate agresivno
ponašanje, uništavate stvari ili koristite psihoaktivna sredstva (bihevioralni znakovi
stresa)?

Stres je stanje biološke i psihološke pobuđenosti organizma koje se javlja kad smo
suočeni s problemom ili zahtjevima koje pred nas postavlja okolina ili mi sami, a za koje
procjenjujemo da se ne možemo nositi s njima ili da moramo ulagati dodatne napore.
Može biti potaknut različitim stresorima, odnosno situacijama, događajama il
podražajima koji izazivaju stres.

S obzirom na izvor, stresori mogu biti vanjski i unutrašnji.

Unutrašnji stresori dolaze od nas samih, npr. neki lični problem koji nam uzrokuje
zabrinutost, fizička bol koja je znak bolesti I sl.

Vanjski stresori dolaze iz situacija i događaja u okolini, npr. previše domaćeg rada,
roditelji koji prigovaraju i sl.

Iz psihološke perspektive stres je subjektivno iskustvo, jer zavisi od naše interpretacije

potencijalnog stresora, procjeni naše ugroženosti u određenoj situaciji i procjeni
sposobnosti da se s tom situacoijom nosimo (Slika 1).
Slika 1. Interpretacija stresora, procjena vlastite ugroženosti i sposobnosti nošenja sa stresom
utiče na naš doživljaj stresa.

Stres koji doživljavamo ponekad može biti kratak i specifičan za određenu situaciju,
poput roka za završetak nekog zadatka, izvedbe (javnog nastupa), teškog izazova (npr.
odluka o rizičnoj operaciji) ili traumatskog događaja (npr. saobraćajna nesreća). To se
obično naziva akutni stres i proizvodi vrlo visok nivo pobuđenosti u relativno kratkom
vremenu. Stres koji uključuje neprestane zahtjeve, pritiske i brige koje su dugoročne,
nazivamo hronični stres.

Procjena vlastitih sposobnosti

Ovisno o procjeni situacije i naše sposobnosti nošenja s njom, možemo je doživljavati

kao stresnu, izazovnu ili neutralnu za našu dobrobit. Na primjer, davanje izjave pred
televizijskim kamerama za nekoga će biti stresno, za drugoga izazovno i uzbudljivo, a
za osobu koja je novinar neutralno iskustvo, jer to radi svaki dan.

Također, neki ljudi doživljavaju veliki sres ako moraju naprvatiti važne promjene u
životu, poput selidbe u drugi grad, dok je drugima to prilika za nova iskustva. O našoj
procjeni ovisi i intenzitet doživljenog stresa, pa će npr. kod osoba koje moraju dati izjavu
pred kamerama od blage neugode do panike.

Vrsta stresora

Prema jačini i posljedicama, stresore možemo svrstati u nekoliko grupa:

1. Svakodnevne situacije

Mnogo našeg stresa dolazi od relativno malih nevolja i briga koje nastaju iz
svakodnevnih situacija, poput konflikta sa roditeljima, pretjerane buke ili vrućine,
saobraćajne gužve, traženja ključeva kad nam se žuri i sl. Ti događaju su male smetnje
koje nas ljute ili uznemiravaju, događaju se svaki dan i nisu previše važne. Problem
nastane kad se tokom vremena nagomilaju. Akumilirani stres prouzrokovan
svakodnevnim situacijama utječe na naše zdravlje i psihološku dobrobit, jednako kao i
veći životni stresori.

2. Životne promjene

Tokom života dešavaju nam se različiti događaji koji uključuju neku promjenu koja nas
prisiljava da se prilagodimo novim okolnostima poput prekida veze, promjene škole,
vjenčanja, prelaska na novi posao, preseljenja u drugi grad, dobivanja djeteta i sl. Neke
od tih promjena odabiremo sami, a neke nam se dogode. Mogu biti ugodne, neugodne
ili istodobno ugodne i neugodne. Na primjer, rođenje prvog djeteta većini roditelja
istovremeno je najradosniji i najstresniji period života.

3. Traumatski događaji

Ovo su događaju koji su izvan uobičajenog životnog iskustva, a snažno nas pogađaju.
Obično se odnose na siuacije u kojima smo životno ugroženi ili su prijetnja našoj
tjelesnoj ili psihološkoj dobrobiti. Izazivaju snažnu emocionalnu reakciju koja može
stvoriti poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju. Događaj se ne mora dogoditi nama
samima, dovoljno je biti svjedok ili doznati da se dogodio nekom bliskom, posebno ako
je riječ o smrti, suicidu, nasilju ili ozbiljnoj ozljedi.

Stresori koji uzrokuju pojavu psihološke trauma uključuju:

 nasilne događaje, poput rata, terorizma, pljačke;

 prirodne katastrofe, poput požara, zemljotresa, poplave;
 nasilna djela, poput silovanja, zlostavljanja djeteta, suicida člana porodice ili
prijatelja
 uključenost u nesreću sa teškim posljedicama.

Svi ljudi dožive snažnu emocionalnu ili fizičku reakciju nakon traumatskog događaja.
Šok i nevjerica tipično su prve reakcije nakon događaja, a slijedi ih promjenjive emocije,
stalno vraćanje slika događaja, čak i fizički simptomi poput mučnine ili glavobolje. Takve
reakcije su normalne i nastanu nakon nekliko dana ili sedmica, no nekim ljudima bude
vrlo teško nastaviti normalno živjeti.

Strategije suočavanja sa stresnim i frustrirajućim situacijama

Svako od nas će prije ili poslije biti izložen nekoj frustrirajućoj ili stresnoj situacji i njihovo
doživljavanje u umjerenim količinama je zapravo korisno za nas. Međutim, ponekad
emocije koje su izazvane tim situacijama postaju preintenzivne i tjelesne promjene koje
ih prate preizražene, pa nam to smanjuje uspješno funkcionisanje. Poznavanje
strategija suočavanja sa stresom i frustracijom nam u tim situacijama može pomoći.
 1. Suočavanje usmjereno na problem

Ova strategija uključuje direktan pokušaj uklanjanja stresora/izvora frustracije ili

rješavanje situacije koja ih uzrokuje. Na primjer, nezadovolsjtvo lošom ocjenom,
rješavamo intenzivnim učenjem, svađu s prijateljicom rješavamo razgovorm i sl.
Strategije usmjerene na problem koriste se kad vjerujemo da imamo kontrolu nad
situacijom i da možemo promijenit neke okolnosti.

2. Suočavanje usjemeno na emocije

Strategije usmjerene na emocije koristimo kad vjerujemo da nemamo kontrilu nad

situacijom i ne možemo učitinit ništa što bi je moglo promijeniti. U tom slučaju nastojimo
smanjiti negativne emocije izazvane stresorom. Na primjer, stres izazvan lošom
ocjenom rješavamo izlaskom sa prijateljima. To je manje prilagođen način ponašanja u
stresnoj situaciji, jer ne dovodi do rješavanja problema, koji uzrokuje stres, no ima
situacija kad je to jedini mogući način suočavanja sa stresom, npr. smrt bliske osobe.

Ponekad procijenimo da stresnu situaciju ne možemo promijeniti, pa je prihvatimo

kakva jeste, trudeći se da je vidimo u što boljem svjetlu. Postojanje adekvatne socijalne
podrške (porodice i prijatelja) pojedincu može jako olakšati nošenje sa stresnom
situacijom, jer nam drugi pružaju utjehu i podršku. Možemo skrenuti pažnju (koristiti
distrakciju), npr. gledanjem ugodnih sadr\aja na televiziji, meditiranje, bavljenjem
fizičkim aktivnostima i sl. Tako smanjujemo fizičku napetost, a smanjenjem fizičke,
smanjuje se i emocionalna napetost. To nam pomaže da racionalno razmišljamo o
problemu i eventualno pronađemo rješenje.

3. Izbjegavanje

Ponekad ne možemo riješiti problem, niti se utješiti, pa kristimo strategiju izbjegavanja

stresnih situacija. Na primjer, izbjegavamo osobu s kojom smo u sukobu, izbjegavamo
čitati lose vijesti ili gledati uznemirujući TV program. Strategija izbjegavanja može biti
korisna kratkoročno, ali ako se koristi dugoročno može bit vrlo nefunkcionalna.
Izbjegavajući neogodne situacije, potkrepljujemo osjećaj olakšanja, koje nam
izbjegavanje pruža i ne dajemo sebi priliku da se uvjerimo da je moguće riješiti problem
ili ukloniti nelagodu (npr. savladati strah od visine)