MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodevedesetdeveta
Naslov izvornika
Matchtmaking for Beginners
Text coppright © 2018 Maddie Dawson
Coppright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.
Urednik
Zoran Maljković
Nakladnik
Mozaik knjiga
Za nakladnika
Bojan Vidmar
Glavni urednik
Zoran Maljković
Grafička urednica
Marija Morić
Ilustracija na naslovnici
© Shutterstock
Oblikovanje naslovnice
Marija Morić
Tisak
Denona, Zagreb, lipanj 2019.
ISBN 97-953-14-2560-5
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1031312.

2
 Maddie Dawson

Ljubavno posredovanje za
početnike

S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

3
 PRVO POGLAVLJE
BLIX

Nisam trebala doći i to je istina. Nije još ni pet sati poslijepodne, a

ja već maštam o brzoj, bezbolnoj komi. O nečemu dramatičnom što bi
obuhvaćalo zgodno rušenje na pod uz kolutanje očima i drhtanje
udova.
Vidite, danas je godišnja poslijebožićna čajanka moje nećakinje,
dan kad su ljudi, koji su jedva preživjeli tjedne božičnog kupovanja,
zabava i mamurnosti, zbog zahtjeva Wendy Spinnaker obvezni još
jednom odjenuti crvene veste i hlače s naborima te satima stajati u
njezinoj dnevnoj sobi kako bi se divili njezinim skupim božićnim
ukrasima i njezinoj preuređenoj vili te pili besmislen crveni koktel
koji srednjoškolka u odori konobarice nosi na poslužavniku.
Koliko vidim, svrha tog okupljanja je mogućnost da moja
nećakinja podsjeti dobre ljude Fairlanea u Virginiji daje vrlo važna
osoba, a uz to i bogata — daje sila na koju valja računati. Osoba koja
daje u dobrotvorne svrhe. Predsjedateljica većine tijela. Iskreno
rečeno, ne uspijevam pratiti sve to.
Dolazim u iskušenje da ustanem i zatražim podizanje ruku. Kome
je od vas duša usahnula samo u proteklih nekoliko sati? Tko bi sa
mnom rado zaplesao kongu prema ulaznim vratima? Znam da bi
neki prihvatili tu mogućnost. A nećakinja bi me dala ubiti na
spavanju.
Živim daleko i stara sam kao Biblija pa ne bih ni došla na ovo
okupljanje—većinu godina dovoljno sam razborita da ga izbjegnem
— ali je Houndy rekao da moram poći. Rekao je da ću, ako ne pođem,
zažaliti jer nisam još jednom vidjela obitelj. Houndy se zabrinjava
zbog pitanja kao stoje kajanje na samrti. Mislim da završetak života
zamišlja kao završetak zadovoljavajućeg romana: nešto što je
potrebno omotati lijepom vrpcom nakon što su svi grijesi oprošteni.
Kao da bi to bilo moguće.
— Poći ću — napokon mu kažem — ali im neću reći da sam
bolesna.
— Shvatit će kad te pogledaju — rekao je. Ali oni, dakako, nisu
shvatili.

4
 I što je još gore, moj nećak Noah ove se godine zaručio pa se zabava
oteže u vječnost jer svi čekamo da on i njegova zaručnica stignu iz
Kalifornije kako bi je se pokazalo visokom društvu u koje se udaje.
— To je samo neka šuša koju je upoznao na jednoj konferenciji i
koja je nekako ustanovila kako da ga upeca — rekla mi je Wendy
telefonom. — U glavi vjerojatno nema nijednu funkcionalnu
moždanu stanicu. Pomoćnica u vrtiću, mislim, doista. Obitelj nije
ništa posebno, otac je u osiguranju, a majka ne radi ništa ni za koga,
koliko znam. Iz Flaride su. Tako ona to izgovara. Flarida.
No, ja sam još procesirala riječ šuša i pitala se što bi to moglo
značiti u Wendynom svemiru. I mene bi nedvojbeno opisala nekim
jednako omalovažavajućim pojmom. Vidite, i dalje me smatraju
crnom ovcom u obitelji, osobom koju je potrebno pomnjivo držati pod
nadzorom. Nečuvena Blix. Ne sviđa im se to što sam uzela svoje
nasljedstvo i preselila se u Brooklyn — a svi znaju da je Brooklyn
neprihvatljiv jer u njemu žive Sjevernjaci.
Gledam po ovoj sobi u kući, koja je nekoć bila naša obiteljska kuća
i koja je iz naraštaja u naraštaj predavana omiljenoj kćeri (što je mene,
dakako, zaobišlo) i moram dati sve od sebe kako bih se zaštitila od
sve negativne energije koja gmiže duž podnih dasaka. Tri metra
visoko umjetno božično drvce sa staklenim Christopher Radko
ukrasima i svjetlucavim lampicama pokušava nas uvjeriti da je sve
ovdje baš savršeno, hvala na pitanju, ali ja znam da nije.
Ova dnevna soba u srži je istrunula, neovisno o tome što ukrasi
govore.
Vidim kako jest, vidim kroz glumatanje i himbenost. Još se sjećam
vremena kad je ova kuća bila istinski veličanstvena, prije no što je
Wendy Spinnaker odlučila potrošiti tisuće dolara na svojevrsnu lažnu
restauraciju fasade.
Ali, to savršeno sažima životnu filozofiju ove obitelji: gips preko
onoga što je stvarno, a preko njega sloj premaza. I nitko neće znati.
Ali, ja znam.

Prilazi mi pripit stariji gospodin s neugodnim zadahom i počinje

mi govoriti o bankama koje je udružio i o nekim akvizicijama koje je
stekao, ali i da misli kako je moja nećakinja jedina osoba koja može
postići da velški rarebit (prepečenac s rastopljenim sirom; prim. prev.)

5
ima okus kuhanih starih čarapa. Upravo sam se namjeravala složiti s
njim kad sam se prenula uvidjevši da to posljednje zapravo nije rekao.
U ovoj je sobi previše glasno i previše vruće pa ga mentalno
pretvaram u paru i on, dakako, odlazi gegajući se.
Posjedujem određene darovitosti.
A tada, čudo neviđeno, upravo kad smo svi bili nadomak
podlijeganju očaju i opijanju, ulazna se vrata šumovito otvaraju i
zabava odjednom dobiva energiju, kao da ju je netko ponovno
uključio pa nam je dopušteno oživjeti.
Mladi par je stigao!
Wendy žurno odlazi prema vratima, plješće i kaže: — Pažnja!
Pažnja! Dakako da svi poznajete mojega dragog, briljantnog Nou, a
ovo je njegova ljupka zaručnica Marnie MacGraw, uskoro naša
iznimna snaha! Dobrodošla, draga!
Mali kvartet u kutu dnevne sobe zasvirao je Stiže mladenka i svi
su se sjatili oko njih pa se rukuju, zaklanjajući mi vidik. Čujem Nou,
nasljednika obiteljske hvalisavosti i razmetljivosti, kako gromko
govori o letu i prometu dok njegovu zaručnicu natežu i grle kao daje
roba koja sada pripada svima. Ako istegnem vrat nadesno, vidim da
je doista lijepa — visoka i mršava, crvenih obraza i zlatna, a na glavi
ima plavu beretku koju nosi ukoso, u veselosti koja se inače ne viđa
na Wendynim zabavama.
A tada na njoj opažam još nešto — nešto u načinu na koji gleda
ispod dugih plavih šiški. I — hmm! — njezine oči s drugog kraja sobe
nalaze moje i kunem se da nešto u bljesku prelazi od nje do mene.
Upravo sam namjeravala ustati s dvosjeda, ali sad se ponovno
naslanjam, zatvaram oči i stišćem prste.
Poznajem je. O, Bože, doista osjećam da je poznajem.
Potrebna mi je minuta da se priberem. Možda sam ipak pogriješila.
Kako je to moguće? Ali, ne. Istina je. Marnie MacGraw potpuno je
nalik nekadašnjoj, veličanstvenoj meni dok stoji ondje suočena s
navalom južnjačke otmjenosti, a ja je vidim i mladu i staru, osjećajući
kako moje staro srce kuca kao nekoć.
Dođi ovamo, mila — šaljem joj poziv.
Dakle, to — to — je razlog zbog kojeg sam ovdje. Nisam došla kako
bih završila dugogodišnji obiteljski sukob. Nisam došla piti ove
apsurdne koktele ili čak u mislima oživjeti svoje korijene.

6
 Došla sam kako bih upoznala Marnie MacGraw.
Stavljam ruku na trbuh, na kuglu tumora koja u njemu raste od
prošle zime, na tvrdu, krutu masu za koju već znam da će me ubiti do
ljeta.
Dođi ovamo, Marnie MacGraw. Mnogo je toga što ti imam za reći.
Ne još. Ne još. Ona ne dolazi.
Ah, da. Dakako. Potrebno je obaviti neke dužnosti dok vas se
pokazuje uljudnom južnjačkom društvu, kad ste nasljednikova
izabranica. Marnie MacGraw je pod naporom svega toga postala
treperava, nervozna... a tada je počinila strašnu pogrešku, koja je
toliko divno sablažnjiva da bi samo zbog nje kod mene zauvijek
uživala dobro mišljenje, čak i da je već ne poznajem. Odbija uzeti
Wendyn velški rarebit prepečenac. Isprva samo pristojno odmahuje
glavom kad su joj ga tutnuli. Pokušava reći da nije gladna, ali to očito
nije istina, kao što Wendy ističe dok joj laserske oči bljeskaju, jer je
Marnie satima putovala s Noom, a Wendy nekim slučajem zna da su
propustili i doručak i ručak te da su pokušali preživjeti od kikirikija
iz zrakoplova.
— Pa, dušo, moraš jesti! — uskliknula je Wendy. — Na tim
kostima nemaš ni jednu jedinu kaloriju viška, blažena bila.
Zatvaram oči. Ovdje je samo nekoliko minuta i većje zaslužila
pogubno blažena bila. Marnie, sad teturava, pruža ruku pa uzima
pogačicu ijednu bobu crvenog grožđa, ali ni to nije ispravno.
— Ne, ne, draga moja, pojedi malo prepečenca — potiče je Wendy.
Poznajem napetost u njezinu glasu. Noah je svojoj istinskoj ljubavi
nekako propustio objasniti da obiteljski zakon u ovoj kući goste
obvezuje uzeti prepečenac, a potom moraju gotovo pasti na pod
izvijajući se u zanosu zbog njegove divote, zato što su uvijek mnogo
divniji nego prošle godine.
A tada Marnie kaže nešto čime je zapečatila svoju sudbinu.
Mucajući izgovara riječi: — Ja—ja, jako mi je žao, ali doista ne mogu
jesti zečetinu.
Stavljam ruku na usta kako ljudi ne bi vidjeli koliko se jako
smiješim.
Aha! Oči moje nećakinje bljeskaju, smije se svojih hladnim,
zastrašujućim smijehom i kaže toliko glasno da svi zastaju i gledaju
je: — Draga moja, odakle ti ideja da je rarebit u ikakvoj vezi sa

7
zečevima (engl. rabbit; prim. prev.)? Zaboga! Je li to zato što obje riječi
započinju slovom R? Molim te, nemoj mi reći da si to mislila!
— Oprostite, nisam... oh, jako mi je žao...
Ali, to je to, što je učinjeno, učinjeno je. Jelo je povučeno, a Wendy
odlazi odmahujući glavom. Ljudi se vraćaju svojim razgovorima.
Uvrijeđena Wendy. Današnja mladež. Uopće se ne zna ponašati.
A gdje je Noah, Marnien spasitelj i zaštitnik, tijekom te male scene?
Izvijam vrat kako bih vidjela. Ah, da, otišao je sa Simonom
Whippleom, svojim najboljim prijateljem, dakako. Vidim kako se u
susjednoj sobi za bilijar smije nečemu što Whipple govori, kako kao
dva ždrijepca udaraju kopitima u veselju zbog kakve nerazumljive,
besmislene šale.
Stoga ustajem i odlazim po nju. Marnie na obrazima ima dvije
jarkocrvene točke, a plava kosa joj je sada, bez beretke, raspuštena i
možda tek blago zapetljana, no Wendy je vjerojatno već zaključila da
joj nema spasa. Prirodno osušeni valovi. Neprimjereno finom
društvu. To nedvojbeno nije kosa koju bi utjecajni ljudi iz Fairlanea u
Virginiji trebali vidjeti na godišnjoj poslije-božićnoj čajanci.
Odvodim je do mjesta na kojem sam se bila skrasila pa tapšam
mjesto na dvosjedu, pokraj sebe, a ona sjeda utiskujući prste u
sljepoočnice. — Jako mi je žao — kaže. — Baš sam glupa, zar ne?
— Molim te — kažem. — Nemoj se više ispričavati, mila.
U njezinim očima vidim da uviđa koliko je pogrešaka već počinila.
Ne računajući prepečenac, odjeća koju ima na sebi nije primjerena za
to malo primanje. Uske crne hlače! Tunika! U moru doličnih crvenih
kašmirskih pulovera, začešljanih i sprejem poprskanih frizura te
naušnica s likom Djeda Mraza, Marnie MacGraw s lepršavom,
zamršenom žutom kosom i šiškama u očima, usuđuje se nositi sivu
košulju — bez ijednog svjetlucavog komada nakita kojim bi priznala
da je Božić najsvetiji blagdan i da je poslijebožićna čajanka najbolji dio
Božića! A što ima na nogama: tirkizne kožne kaubojke! Fantastične,
dakako. Ali, to nisu čizme za visoko društvo.
Primam je za ruku kako bih je umirila, ali i krišom pogledala
njezinu crtu života. Kad ste stara žena, možete pružati ruku i
dodirivati ljude jer ste najčešće bezazleni i nevidljivi.
— Ne obraćaj pozornost na Wendy — šapućem joj. — Nije bila na
predavanju o pristojnosti jer je pohađala dodatnu nastavu iz osobnog

8
zastrašivanja.
Marnie gleda svoje ruke. — Ne, ja sam bila užasna. Trebala sam
jednostavno uzeti onaj prepečenac.
— Ma, nek’ se nosi s tim jebenim prepečencem — odgovaram joj
šapatom, a ona se smije. Ljudima je silno smiješno kad stara žena kaže
jebeno; naše psovanje zacijelo krši sve prirodne zakone. - Pokušala si
pristojno odbiti konzumaciju dražesne, pahuljaste životinje i zbog tog
si se našla u neugodnoj situaciji.
Ona me gleda. — Ali... to se ne priprema od zečeva. Valjda.
— Pa, zvuči kao da se priprema. Neki ljudi to i dalje nazivaju
velškom zečetinom. Pa što? Možda bi u pripremi za dolazak na
božićnu čajanku trebala istražiti sva jela Sjeverne Europe? Ma, molim
te!
— Trebala sam znati.
— Čuj, na čijoj si strani? Na svojoj ili na strani Naše Gospe od
pompozne palače?
— Što?
Tapšam njezinu ruku. — Dražesna si — kažem. — A istina je da je
moja nećakinja pomalo uštogljena. Zapravo, pogledaj ovu družinu.
Inače ne volim kritiziranjem prizivati zle sile, ali pogledaj samo sve
ove hinjene osmijehe i kisela lica. Kad odem, morat ću se okupati i
oribati žičanom četkom ne bih li skinula svu tu negativnost sa sebe.
A i tebi to predlažem. Gomila vražjih licemjera koji jedu velški
prepečenac neovisno o tome vole li ga ili ne. A znaš što još?
— Što?
Naginjem se prema njoj i tobožnjim šapatom kažem: — Jeli bi ga i
da je napravljen od govana velških zečeva. Zato što je Wendy
Spinnaker njihova gospodarica i vođa.
Ona se smije. Sviđa mi se njezin smijeh. Sjedimo u prijateljskoj
tišini — svima drugima izgledamo kao dvije neznanke koje pristojno
čavrljaju zato što će uskoro biti članice iste obitelji. Ali, pucam od
potrebe da joj kažem sve. Dakako, započinjem loše jer u pogledu
čavrljanja uopće nisam u formi.
— Pa, pričaj mi o sebi — požurila sam reći. — Činiš li sve što želiš
kao neudana osoba prije no što svoj život zakvačiš za život ovog tipa?
Ona blago podiže obrve? — Pa, da, imam dobar posao, i... radila
sam svašta. Bila sam svugdje. Znate. Gotovo mi je trideset pa je

9
vrijeme da se pripremim biti prava odrasla osoba. Osoba koja se
skrasila.
— Skrasila. To doista užasno zvuči, zar ne?
— Mislim da zvuči... prilično lijepo. Mislim, ako ste zaljubljeni u
tu osobu, dobro je da možete prestati sa svim trčanjem uokolo i
zajedno stvoriti dom. — Gleda po sobi, vjerojatno u potrazi za bilo
čime drugim o čemu bismo mogle razgovarati, a tada joj se pogled
vraća na mene. — Usput, sviđa mi se ovo što večeras imate na sebi.
Na sebi imam večernju haljinu od ljubičastog baršuna koju sam
kupila u prodavaonici rabljene odjeće u Brooklynu. Po cijeloj haljini
našiveni su krugovi od malih staklenih perlica, a i otkriva stvaran,
nedvojben, mjerljiv dekolte. Iako moj dekolte nije ništa posebno; istini
za volju, izgleda kao vreća breskvinih koštica.
— To je moja dojmljiva haljina — kažem joj, a tada se naginjem i
šapućem — večeras sam silno ponosna na svoje grudi. Morala sam ih
sapeti ovim žicanim grudnjakom kako bi se podignule dovoljno za
ovo, ali sam mislila da bi mi mogle omogućiti još jedno razmetanje.
Nakon ovoga više ne nosim grudnjake. Obećala sam im.
— Volim boje. Nisam znala što bih odjenula pa sam odjenula ovu
sivu za koju sam mislila da pristaje uz sve, ali izgleda vrlo dosadno u
usporedbi sa svima drugima. — Naginje se prema meni i smije se. —
Mislim da još nikada nisam vidjela ovoliko crvenih pulovera u jednoj
sobi.
— To je božična odora ovdje u Fairlaneu i Virginiji. Iznenađuje me
da ti je nisu dali na ulazu u grad.
U tom trenutku prilazi nam srednjoškolka koja nosi poslužavnik s
pićem pa Marnie i ja biramo crveni napitak. To mi je četvrti, ali, tko
broji? Kucam čašom u njezinu, a ona se smiješi. Ne mogu prestati
gledati njezine oči, koje su toliko slične mojim da me ta činjenica
uznemiruje. Vlasište me blago pecka.
— Dakle — kažem — misliš li da ćeš moći zadržati svoju divnu
slobodu duha kad se udaš?
Ona me gleda razrogačenim očima. — Moju slobodu duha? —
kaže i smije se. — Ne, ne, ne. Potpuno ste me pogrešno shvatili.
Zapravo se želim skrasiti. Kupiti kuću, imati djecu. — Smiješi se. —
Mislim da čovjek mora imati životni plan.
Nakratko šutim, blago uzdišem i posežem u vratni izrez haljine

10
kako bih lagano namjestila grudi. — Možda sam ja u tome pogriješila.
Mislim da nikad nisam slijedila životni plan, ni na minutu. Reci mi,
isplati li se odreći slobode duha za to?
— Životni plan je samo sigurnost. Obveza.
— Ah — kažem. — To. Sad uviđam zašto nisam išla na to. Kad god
netko spomene sigurnost kao da je to nešto dobro, spopadne me jeza.
I obveza. Uh!
— Uh. Pa, jeste li se vi ikada udali?
— Oh, Bože, da. Dva puta. Zapravo, gotovo tri puta. Prvi put za
profesora glasovitog imena Wallace Elderberry, doista. — Naginjem
se bliže njoj, stavljam ruku na njezine ruke i smiješim se. — On je svoj
jedini, fantastičan, dragocjen život na Zemlji proveo istražujući
životni ciklus određene vrste zelenoglavog kukca pa smo otputovali
u Afriku i skupljali uzorke bića s tvrdom ljušturom, toliko bizarnih
da ne bi željela ni razmišljati o njima dulje od dvadeset sekundi.
Možeš li zamisliti? A kad smo stigli kući, uvidjela sam da mi je kukaca
dosta za cijeli život. — Spustila sam glas do šapata. — A istina je da
mi je i sam Wallace Elderberry počeo izgledati kao veliki žohar. Pa
smo se razveli.
— Ajme. Suprug se pretvorio u žohara. Zvuči kao Kafka.
— Bože, nije li divno kad ljudi u rutinskoj poslijebožićnoj
konverzaciji uspiju spomenuti Kafku?
— Pa, vi ste počeli — kaže ona. — Što se dogodilo s drugim
suprugom? U što se on pretvorio.
— Drugi put sam se udala iako sam znala da to nije pametno, a
usput, to nipošto, nipošto ne bi smjela činiti, za slučaj da razmišljaš o
tome...
— Ne razmišljam — kaže ona.
— Dakako, ti ne razmišljaš, ali je to pogreška koju mnogi ljudi lako
počine. Kako bilo, bio je to brak s odvjetnikom Rufusom Halloranom,
a sedamdesetih godina pokrenuli smo posao u malom uredu u
Brooklynu. U Brooklynu je tada vladao kaos. Stoga smo mnogo radili
za bjegunce i beskućnike. Takvo što.
— I što se dogodilo? Je li se i on pretvorio u žohara?
— Ne. Bojim se da on nije imao dovoljno mašte da se pretvori u
bilo što. Ispostavilo se da je strašno dosadno ljudsko biće koje vidi
samo mračnu stranu svega. Kad bih ga pogledala, doimalo se da je

11
obavijen sivom maglom kroz koju ne mogu prodrijeti. Unatoč svoj
dobronamjernosti ovog svijeta, od njega nije dopiralo ništa. Nije bilo
istinskog užitka. Samo zidovi od dosadnih, zamornih riječi. Stoga:
razvod. Morao se dogoditi.
— Doista? — Ona naginje glavu i smiješi se dok razmišlja o tome.
— Razveli ste se od muškarca zato što je bio dosadan? Nisam znala
da je to pravna osnova.
— Morala sam. Ubijalo me je to koliko je bio dosadan. Kao da je
umro prije no što mu je život završio i kao da me vuče sa sobom.
— Da, ali život ne može uvijek biti fascinantan.
— O, dušo. Moj jest. Ako je dosadan dulje od dva tjedna, uvedeni
promjene. — Smiješim se gledajući je u oči. — I to se isplatilo jer sad
živim s Houndyjem, koji lovi jastoge, a on mi je mogao četiri dana bez
prestanka govoriti o jastozima, o njihovim ljušturama, o različitim
plimama i nebu, i ništa od toga ne bi mi bilo dosadno jer Houndy
zapravo govori jezikom ljubavi, života, smrti, uvažavanja,
zahvalnosti i smiješnih trenutaka.
Njezine oči iskre i na njezinu licu vidim da dobro razumije što
mislim.
—Ja se tako osjećam dok sam na poslu — tiho kaže. — Radim u
vrtiću pa dane provodim sjedeći na podu i razgovarajući s
trogodišnjacima i četverogodišnjacima. Ljudi misle da je to nešto
najdosadnije na svijetu, ali, Bože! Djeca mi govore o krajnje
zapanjujućim stvarima. Ulaze u filozofske rasprave o onome što ih
buba, o tome kako su gliste na pločnicima katkad tužne i povrijeđene
te zašto je žuta pastela najzločestija, a ljubičasta je dobra. Možete li
vjerovati? Poznaju osobnosti pastela.
Smije se i pruža noge. — Neki dan sam tati pričala o tome i on to
uopće nije shvatio. Dakako, on misli da bih trebala raditi nešto malo...
odraslije. Jako bi mu se svidjelo kad bih se zainteresirala za
poduzetništvo. — Zastaje, izgleda kao da joj je nelagodno i tada
dodaje: — Moj tata je zapravo vrlo drag, ali mi je platio skup koledž,
znate, a ja sam postala samo pomoćnica odgajateljice. Moja sestra,
dakle, na nju je ponosan. Postala je istraživačka kemičarka. Ali, ja, ah.
Stoga sam mu rekla: — Gledaj, tata, imaš jednu sjajnu ijednu
prosječnu kćer, a jedna od dvije i nije osobito loše.
— Slušaj — kažem joj. Sve to me je zapanjilo. - Hajdemo van. Želim

12
izaći odavde. Vidiš li kako se sva negativna energija skuplja ondje,
pokraj klavira? Vidiš? Zrak je ondje tamniji. Mislim da moramo izaći
i udahnuti malo pravog zraka.
Ona izgleda kao da ne zna što bi. — Možda bih trebala pronaći
Nou. Gdje je on?
Obje smo odjednom svjesne da se oko nas odvija zabava, da
malene skupine ljudi razgovaraju i da Wendy zasjeda u blagovaonici,
smijući se na svoj grub način.
Govorim joj da je Noah otišao nekamo sa svojim prijateljem
Whippleom. Nerazdvojni su. To možda već zna o njemu.
— O, da. Mnogo sam čula o Whippleu — kaže. — Možda bih
trebala poći razgovarati s njima. Uvjeriti Whipplea da neću biti
supruga koja, znate, tjera prijatelje.
— Mislim da bi trebala izaći sa mnom. Whipple može pričekati.
Dakako, ovdje si počasna gošća pa ćemo morati izabrati odgovarajući
trenutak za izlazak, kako nitko ne bi odlučio zaustaviti nas. Jesi li
uspješna u šuljanju? Samo me slijedi i, zaboga, nikoga ne gledaj u oči.
— Hvatam je za ruku pa krećemo pognute glave, žurimo stražnjim
hodnikom i izlazimo kroz kuhinju.
Sluškinje peru poslužavnike, a jedna od njih — Mavis, za koju sam
primijetila da je zaljubljena u dostavljača koji je danas došao — viče
mi: — Vani je hladno, gospođo Holliday — a ja joj kažem da ćemo
začas ući na čaj.
I tada napokon izlazimo, a noćni zrak toliko je hladan i oštar da
moramo duboko udisati. Ovdje, u prostranstvu stražnjeg dvorišta
doista je divno, u vrtu koji seže sve do igrališta za golf, sa živicom i
ružičnjakom sve do ribnjaka. Žuta svjetlost zabave prelijeva se na
terasu, a vrt osvjetljavaju deseci svjetiljki — bijele papirne vreće u
kojim su elektronske svijeće.
Večer je toliko savršena da me ne iznenađuje kad počinje vrlo
lagano sniježiti, kao da je netko zbog nas uključio prekidač.
— O, Bože! — kaže Marnie pružajući ruke. — Pogledajte! Nikad
ne vidim snijeg! Ovo je divno!
— Prvi snijeg ove godine — kažem. — Uvijek se svima sviđa.
— Noah mi je rekao da ste ovdje odrasli. Nedostaje li vam ova
kuća?
— Ne — kažem. — Ne zato što imam Brooklyn.

13
 Tada joj govorim o svojoj ludoj kući i o svojoj ludoj maloj zajednici
ljudi — zbrci djece, roditelja i starijih ljudi, u kojoj svi ulaze jedni
drugima u stanove, pripovijedaju svoje priče, savjetuju jedni druge i
zapovijedaju svima oko sebe. Govorim joj o Loli, svojoj najboljoj
prijateljici i susjedi koja je prije dvadeset godina izgubila supruga, i o
Jessici te njezinu dražesnom, posebnom sinčiću, te kako je svima silno
potrebna ljubav, ali se plaše kad god im ljubav dođe blizu — a tada
objašnjavam da posredujem sa svima njima samo zato što
jednostavno vidim s kime bi trebali biti, a govorim to jer bi Marnie to
trebala doznati. Mislim da ću joj reći i za Patricka, ali se tada
zaustavljamjer je ona razrogačila oči pa pita: — Bavite se ljubavnim
posredovanjem?
I pogodak! Eto nas, upravo ondje gdje sam željela da završimo.
— Da. Posjedujem osjetilo koje se aktivira kad vidim ljude koji bi
trebali biti zajedno. I ti ga posjeduješ, zar ne?
Ona me gleda. — Kako ste znali? Cijeli život mislim na to. Vidim
dvoje ljudi i jednostavno znam da moraju biti zajedno, ali ne znam
kako znam. Jednostavno... znam.
— Da, i kod mene je tako.
Šutim, potičući je da govori.
— Najbolje je bilo kad sam sestri pronašla supruga — napokon
kaže. — Bio je brat moje cimerice, a upoznala sam ga kad je na
početku božićnih praznika došao po moju cimericu i u tom sam
trenutku znala da će biti onaj pravi za Natalie. Nisam mogla misliti ni
na što drugo. Osjećala sam kao da me srce boli sve dok ih nisam
uspjela upoznati. A tada, dakako, kad su se upoznali, vatromet.
Gotovo odmah su se zaljubili jedno u drugo. Ne znam kako sam to
znala, ali jesam.
— Dakako da jesi — tiho kažem.
Gledam vrt i stabla, vrlo sjenovita na bijelom snježnom nebu, i
želim pasti na koljena u zahvalnosti. Eto me, na kraju života, i svemir
mi ju je poslao. Napokon.
— Posjeduješ mnogo darova — kažem kad sam ponovno sposobna
govoriti.
— Mislite da je to dar? Meni se doima kao da sam samo osoba koja
sjedi i misli: »Ajme, moja kolegica Melinda možda bi se željela družiti
s tipom koji poučava nogomet u dodatnom programu, jer su nekako

14
usklađeni.« Moja sestra u međuvremenu izumljuje stvari koje će
spasiti svijet, a prostor mojega mozga najveći dio vremena zaposjeda
razmišljanje o tome tko bi se u mojoj blizini mogao zaljubiti. Vrlo
važno.
Osjećam da mi srce lupa toliko glasno da moram stisnuti prste
kako bih se uzemljila. — Molim te — kažem. — Razorna istina o
ljubavi jest da je doista važna kao što svi tvrde, i nije oblik sigurnosti
ili osiguranje od usamljenosti. Ljubav je sve, doista. Upravlja čitavim
svemirom!
— Dakle. Nije važnija od rada na liječenju raka — kaže ona.
— Jest. Važnija je. Ljubav je životna sila. Ljubav je zapravo sve.
Ona se obuhvaća rukama, a ja je gledam dok joj pahuljice lagano
padaju na ruke.
— Katkad — kaže — vidim boje oko ljudi. I mala svjetla. Moja
obitelj bila bi užasnuta kad bi to znala. Mislim da bi to smatrali
neurološkim poremećajem. Ali, ja vidim... male pljuskove iskrica,
koje se pojavljuju niotkuda.
— Znam. To je samo energija misli — kažem joj. A tada zagrizam
usnu i odlučujem progovoriti. — Primjenjuješ li ikada misli kako bi
nešto postigla? Samo zbog zabave?
— Kako to mislite?
— Pa, gledaj. Okreni se i pogledajmo onaj prozor. Vidiš...
izaberimo onu ženu u crvenom puloveru.
Ona se smije. — Koju? Sve su u crvenim puloverima.
— Onu crvene kose. Hajdemo joj poslati neke misli. Pošalji joj malo
bijele svjetlosti. Hajde, pa vidi što će se dogoditi.
Obje šutimo. Preplavljujem onu ženu sjajem bijele svjetlosti, kao
što inače činim. I, doista, nakon tridesetak sekundi ona odlaže svoje
piće i osvrće se uokolo kao da je čula da je netko zove. Marnie se
oduševljeno smije.
— Vidiš? Mi smo to učinile! Poslale smo joj malo nečega dobrog i
ona je to primila — kažem.
— Pričekajte malo. To je energija? Funkcionira li uvijek?
— Ne uvijek. Katkad naiđeš na otpor. Ja to činim samo zbog
zabave. To posredovanje, doima se kao da potječe iz nekog drugog
izvora. Kao da mi se pokaže koji bi ljudi trebali biti zajedno.
Ona me gleda sa zanimanjem. Crvene točke na njezinim obrazima

15
jače sjaje. — Dakle, jeste li pronašli način da posredovanjem
zarađujete za život? To bih ja možda trebala ustanoviti.
— Ah, dušo. Ja zarađujem bivajući ovo što jesam. Naučila sam da
me ista intuicija koja mi omogućuje znati koji bi ljudi trebali biti
zajedno ujedno i vodi upravo onome što mije potrebno. Otkako sam
odlučila živjeti onako kako želim živjeti, uvijek sam bila zbrinuta.
— Ajme — kaže i smije se. — Zamišljam se kako to pokušavam
objasniti svojem tati. — Tada me hvata za ruku. — Hej! Hoćete li doći
na naše vjenčanje? Jako, jako želim da dođete.
— Dakako da hoću — govorim joj. Ako još budem ovdje. Ako budem
mogla.
A svemir tada očito odlučuje da je bilo dovoljno pa se pojavljuje
Noah, izlazi na stražnja vrata i korača prema nama. Poput čovjeka na
zadatku koji ga pomalo živcira.
— Tražim te posvuda — kaže. — O, Bože, sniježi! A vi nemate
kapute.
— Nije mi potreban. Divno je — kaže Marnie. — Pogledaj kako
svjetluca na svjetlosti. Nisam znala da svjetluca.
— To je tek kratkotrajan snijeg — kaže on pa nam prilazi i grli je.
Doista je naočit muškarac, pomišljam, tamne kose i očiju, ali je žalosno da
nosi auru zamućene bež boje. Marnie rumeni jarko, lijepo ružičasto i
gleda ga s toliko dragosti da izgleda kao da posvuda oko nje pršte
zvjezdice.
— Upravo sam vodila divan razgovor s tvojom zaručnicom —
kažem mu.
— Pa, to je sjajno, ali moramo krenuti — kaže on ne gledajući me.
— Drago mi je da sam te vidio, teta Blix, i žao mi je jer je bilo toliko
kratko, ali moramo stići na drugu zabavu.
Uvjerena sam da se ne sjeća da me je nekoć obožavao, da smo znali
zajedno šetati šumom, gacati po lokvicama u čizmama za kišu ili bosi
te da smo jednog ljeta hvatali krijesnice i bjelice pa ih blagoslivljali i
puštali. Ali, to je bilo davno, a doima se da je on negdje puteni
prihvatio majčino mišljenje da ja nisam vrijedna truda.
Pomirila sam se s time — doista. Nadala sam se mnogočemu, ali
toliko sam navikla na nezainteresiranost moje obitelji da mi i ne smeta
kako kolutaju očima dok misle da ne gledam te kako uvijek govore
Oh, Blix!

16
 Marnie prima Nou pod ruku i ljubi ga u obraz pa mi govori, za
slučaj da nisam znala, kako je on najbolji učitelj te da ga sva djeca u
njegovu razredu i njihove majke ludo vole. Gledam ga i smiješim se.
Noah se meškolji u nelagodi. — Marnie, bojim se da doista
moramo poći. Prometna gužva sve je veća.
— Dakako da morate — kažem. — I ja bih se izvukla s ove zabave
kad bih se mogla dosjetiti uvjerljivog izgovora.
Izraz njegova lica ostaje isti, ali se ona okreće i smiješi mi se. —
Dakle... — kaže joj. — Idem po tvoj kaput. Je li u dnevnoj sobi?
— Idem sama po njega — kaže ona, ali joj dodirujem ruku, a kad
me je pogledala, blago odmahujem glavom. Pusti ga neka ide. A čim
je otišao, kažem joj: — Slušaj, moram ti ovo reći. Sjajna si i moćna i
pred tobom je izniman, izniman život. Čekaju te mnoga iznenađenja.
Svemir će te ponijeti u velike visine.
Ona se smije. — O, joj. Mislim da zapravo ne volim iznenađenja.
— Ovo će biti dobro, uvjerena sam — kažem. — Ovo je važno.
Nemoj pristajati na nešto što ne želiš. To je najvažnije.
Zatvaram oči. Želim joj reći da je ona sva zlatna, a Noah je sav bež
te da je u zraku žalosna blatnjavost dok je gleda — i kad bih mogla,
kad ne bih znala da bi me smatrala ludom, rekla bih joj da smo nekako
povezane, da sam je tražila.
Ali, Noah se vratio s kaputom, torbicom i uputom da bi trebala ući
i pozdraviti njegovu obitelj.
Ona se okreće prema njemu. — Tvoja teta Blix kaže da će doći na
vjenčanje, nije li to sjajno?
On joj pomaže odjenuti kaput i govori: — Da, pa, reci mojoj mami
neka je doda na popis — a tada me ljubi u obraz. — Čuvajte se —
kaže.
Vrijeme je da pođu. On odlazi na onaj muževan, nestrpljiv način,
mašući joj neka krene za njim.
— Evo! Uzmi ovo! Malo boje za tebe. — Skidam svoj šal, moj
omiljeni, od plavog svilenog devorea s čupavim resama, pa ga
stavljam oko njezina vrata, a ona se smiješi i šalje mi poljubac.
Dok ulaze, vidim kako naginje lice prema njegovom, ružičasto,
zlatno i grimizno od ljubavi, pljusak iskrica.
Kad su otišli, zrak se oko mene polako smiruje. Iskrice se smiruju
i izgaraju, poput onih prskalica koje pale na Dan nezavisnosti, kad

17
potroše sve gorivo pa se ponovno pretvaraju u oštre metalne štapiće.
Zatvaram oči jer se odjednom osjećam iscrpljeno i umorno. A tada
shvaćam nešto što prije nisam znala, vrlo uvjerljivu istinu: Marnie
MacGraw i Noah se neće vjenčati.
Štoviše, to među njima već je završilo.

18
 DRUGO POGLAVLJE
MARNIE

—O, Bože, to je bio ogroman neuspjeh - kaže Noah u automobilu.

— Ogroman! I, Whipple, luđače, bi li mogao voziti kao da si barem
malo trijezan? Kao da ne pokušavaš dobiti kaznu za vožnju u pijanom
stanju? Voljeli bismo ostati živi.
Doista se doima da Whippleov automobil — novi BMW kabriolet
— zavoje svladava na dva kotača, kunem se, a doima se i da je
usavršio umijeće vožnje s dva prsta lijeve ruke, dok u desnoj drži čašu
s koktelom. Čašu iz koje crveno alkoholno piće neprestano pljuska na
sjedala i središnju konzolu.
Automatski sam sjela na stražnje sjedalo, a Noah je, na moje
iznenađenje, uskočio pokraj mene, ostavljajući Whipplea samog
naprijed, što znači da mora izvijati vrat unatrag kako bi držao korak
s razgovorom. A kad god okrene glavu, automobil skrene, a on još
jače stisne papučicu gasa.
O, veliki dio ove večeri bio je razočaranje. Bračni život ne želim
započeti problemima sa svekrvom. Moja šefica Sylvie kaže da je to
najgore što možeš učiniti. A sada kad sam u automobilu, u glavi
čujem i majčin glas: — Bilo je vrlo nepristojno to što si cijelu noć sjedila
ondje razgovarajući s onom staricom! Trebala si se družiti sa svim
drugim gostima! To je bilo smisao te zabave, da ti upoznaš
zaručnikovu obitelj i prijatelje.
A sad ovo, najveće razočaranje — ispostavlja se da je slavni Simon
Whipple, o kojem sam čula svakojake divote, najobičniji, crveni,
nasmijani, preveliki dječak iz bratstva. A doima se da Noah u
njegovoj prisutnosti nazaduje iz minute u minutu.
Navodno idemo k jednom od njihovih prijatelja, za kojega Noah
kaže da ga moram upoznati. Rekao mi je da je to obilazak rodnog
grada. Upoznavanje čudaka. On me privlači k sebi, grubo, i počinje
mi sisati vrat kao da mi želi ostaviti modricu. Kao da misli da smo u
srednjoj školi samo zato što smo na stražnjem sjedalu. — Sranje, jako
mi je žao zbog onoga što sam ti ondje učinio — kaže mi u uho, mnogo
preglasno. — Jer sam te ostavio u pandžama tete Blix.
— Mnogo joj duguješ — kaže Whipple.

19
 — Doista? Ona je poput starice u šumi, koja jede djecu.
— To je zato što je vještica — kaže Whipple. — Marnie, sretna si
jer ti je nešto ostalo. Rekao sam mu: »Čovječe, moraš otići po svoju
djevojku. Uz tvoju mamu i tetu, pobjeći će glavom bez obzira.«
— Ova neće — kaže Noah. — Ovu sam upecao.
Odmičem se od njega. Njegova brada me grebe, a dah mu vonja
kao pivovara. Pipam šal koji mi je dala. Divan je, s mnogo nijansi
plave i s rupama koje izgledaju kao da su namjerno spaljene. — Doista
je vještica? — pitam, na što se obojica smiju. — Ne, ne. Recite mi. Bavi
li se vještičarenjem? Je li u kakvom kovenu ili takvo što?
— Ne znam za koven — kaže Whipple — ali nedvojbeno izvodi
čarolije, zar ne, kompa?
— Čarolije, napici i sve te gluposti — kaže Noah. — Vlada svime
time. Sve je to pretjerana drama, ako se mene pita.
— Doima se vrlo dragom — kažem. — Svidjela mi se.
Noah se naginje naprijed, između sjedala, pa uzima piće iz
Whippleove desne ruke i ispija ostatak.
Whipple se smije.—Hej! To je bilo moje. Zaslužio sam to, kompa.
— Meni je potrebnije, čovječe, a osim toga, ti voziš.
— Recite mi — kažem. — Što je učinila? Ne mogu vjerovati da je
doista smatrate vješticom.
Ali, oni su već prešli na drugu temu pa razgovaraju o tome hoće li
na zabavi na koju idemo biti određene djevojke koje su poznavali u
srednjoj školi. Djevojka po imenu Layla pošizit će kad dozna da se
Noah zaručio ne pitavši je za dopuštenje.
Kroz prozor gledam kuće pokraj kojih prolazimo — velike palače
s golemim travnjacima ukrašenim svjetlima omotanim oko debala i
božična drvca koja osvjetljuju prozore. Grane božikovine, fa la la la
la. Vrlo profinjeno, vrlo bogato.
Pitam se hoću li se ikada uklopiti u ovu sredinu.

Poslije pomišljam kako je čudno da na zabavi u Kaliforniji možete

upoznati nekog zgodnog tipa koji vam kaže da je svojedobno pisao
filmske scenarije te da je jedan gotovo prihvaćen, ali nije, i kaže vam
da sad poučava u školi, voli djecu i daskanje na snijegu u planinama,
a poslije, u krevetu, nakon što vam je uspio učiniti svašta čudesno,
govori vam koliko želi pomoći ljudima u svijetu, a vi ne možete

20
vjerovati koliko ste dirnuti time kako mu se oči promijene kad vam to
govori, koliko je dubok, pa se zaljubljujete u te djeliće njega koje vam
pokazuje — a poslije, nakon mnogo vremena, nakon što se uselio k
vama i kupio vam prvorazrednu prešu za češnjak i sjajne tirkizne
čizme te vam napisao pjesmu koju svira na svojoj gitari, odlazite s
njim u njegov rodni grad i doznajete daje, o, Bože, pomalo razmaženi
sin bogatih ljudi koji mu dopuštaju da se izvuče s ubojstvom i koji
očito ne mare za vas automatski, osim jedne stare tete koja se, kako se
doima, nikome ne sviđa.
Uviđate da u sebi nosi mnogo proturječnosti. I da ćete se morati
pomiriti — a hoćete — s tim ljudima koji će vam biti obitelj te da ćete
naučiti ugađati im. Ali, znate i da ćete ga nakon te noći gledati
potpuno drugačije te da je jedna od vaših novih spoznaja o njemu to
da je čudo da je uopće preživio djetinjstvo i neozlijeđen stigao u vaše
srce.
Pa ipak ga i dalje silno volite.
Ali, po povratku kući pitate se zašto ne želi odgovoriti na vaše
pitanje o teti Blix bez kolutanja očima te zašto je blago ljut jer ste je
pozvali na vjenčanje bez prethodnog savjetovanja s njegovom
mamom. Mijenja temu, vi je vraćate, a on uzdiše i kaže: — Oh, nije
dobila novac koji je željela pa se odselila na sjever i postala čudna. Sve
ljude gleda kao da vidi kroz njih, sve do slojeva onoga lošeg.
Vi kažete nešto o tome kako se ona možda divi tome što je navodno
loše (na tom mjestu izvodite zračne navodnike), on se pita zašto ste
toliko opsjednuti tetom Blix, a vi kažete da niste opsjednuti. I niste.
Ali, pitate se zašto u slobodno vrijeme, dok ne razmišljate ni o
čemu drugome, u mislima razgovarate s Blix. Pitate se je li u pravu
kad kaže da je ljubav istinski izraz svega u svemiru te jesu li iskrice
koje vidite stvarne. Govorite joj da griješi u pogledu vas — da pred
vama nisu izniman život i iznenađenja; samo želite običnu ljubav i
sreću s njezinim nećakom. Kuću u predgrađu i troje djece.
I nekako, na način koji ne mogu objasniti, znate da ona nije ni
najmanje uvjerena. I da samim time što je poznajete, ulazite u nešto
što je veće od vas i što bi čak moglo postati nešto mistično i ludo što
nikada nećete moći nikome objasniti. Kao onaj put kad ste otišli u
planetarij i kad ste se, gledajući zvijezde koje su predstavljale
milijarde svjetlosnih godina, osjećali kao mala točka pulsirajuće

21
svjetlosti, svjetlucanje u svemiru, ali nešto što bi trebalo postojati.
I možda vas zato boli glava.

22
 TREĆE POGLAVLJE
MARNIE

Pet mjeseci poslije — nakon tjedana i tjedana priprema za

vjenčanje, kupovanja haljine, pisanja pozivnica, biranja lokala, koje je
uglavnom organizirala moja mama, a ja sam odobravala telefonom ili
Skypeom - sjedim u sobici uz crkvu u rodnom gradu mojih roditelja,
Jacksonvilleu na Floridi, sobi u kojoj bi u normalnom svemiru lijepa
mladenka trebala čekati sa svojim veselim društvom, i gledam kako
se sve u mojem životu usporeno raspada.
Noah nije došao na vjenčanje.
Sad kasni četrdeset i sedam i pol minuta što će, kako uporno
objašnjavam svima koji me žele slušati, i dalje biti u redu. Ušetat će.
Hoće.
Čak bi mogao poslati poruku, nešto kao: Hej! Ja sam u episkopalnoj
crkvi! Gdje su svi? Ja ću tada napisati: Ha ha ha! Čekaj! Ne u episkopalnoj
crkvi! Vjenčamo se u metodističkoj crkvi jedno raskrižje dalje! Oboje ćemo
natipkati smajlića, a on će tada dojuriti ovamo i sve će biti dobro.
Ali, ništa takvo još se nije dogodilo.
Kuham se u znoju u ovoj komori za mučenje, sa svojom sestrom
Natalie te dvjema prijateljicama iz djetinjstva, Ellen i Sophronijom, u
haljini koju je moja majka izabrala za mene, haljini za koju sada vidim
da u njoj izgledam kao golem, bijeli tapecirani naslonjač, jezik mi je
postao isušen, debeo komad mesa koji mi leži u ustima, kosa mi je
toliko jako zategnuta u punđu da me čelo boli, stopala su mi otečena
toliko da su dvostruko veća i u ovoj sobi bez prozora je otprilike
trideset i šest tisuća stupnjeva, a moja sestra i moje dvije pratilje
milostivo me ne gledaju jer im je toliko neugodno zbog mene da im
jedino pada na pamet zuriti u telefon do smaka svijeta.
Iz sanktuarija čujem kako orguljašica neprestano svira tri ista
akorda. Pitam se koliko bismo sati trebali svirati te akorde te kako će
znati kad je vrijeme da prestane. Čiji je zapravo zadatak opozvati
vjenčanje? Možda je to poput smrti pa će svećenik i moj otac — i
vjerojatno ja — pogledati na sat, a tada će jedno od nas reći: — Pa, to
je to. Proglasit ću vrijeme. Četiri i trideset i četiri. Ljudi, vjenčanja neće
biti.

23
 OBožeOBožeOBožeOBožeOBože. Noah nikad ne kasni, ako koja
zrakoplovna tvrtka ne sudjeluje u tome pa ovo znači da je mrtav ili
da su on i Whipple na putu u kakvu čudesnu pustolovinu u kojoj
djevojke ne mogu sudjelovati. A ja ću u tom slučaju morati pronaći
svojega nesuđenog supruga i ubiti ga.
Što ako je mrtav? Što ako svaki tren dođu policajci i odvedu me u
bolnicu pa ću ondje morati stajati u vjenčanici i histerično jecati
identificirajući njegovo tijelo?
Otkopčavam veo i počinjem izvlačiti zategnutu kosu iz onoga što
je sputava.
— Ne — kaže Natalie. — Ne čini to. — Prilazi mi i sjeda pokraj
mene vlažnih i sjajnih očiju. Trudna je šest mjeseci pa je u posljednje
vrijeme malo previše zabrinuta da bi se moglo ispostaviti kako svijet
baš i nije predvidljivo, racionalno mjesto, možda zato što u svojem
tijelu nosi budućnost. Uvijek izgleda kao da će se rasplakati. Prije dva
dana došla je po mene u zračnu luku kad sam doputovala iz
Kalifornije na vjenčanje, a kad je na radiju započela ona Princeova
pjesma, vjerujte mi, morala je parkirati jer je plakala toliko jako da nije
ništa vidjela. Samo zato što Prince nije trebao umrijeti, rekla je.
— Pokazat će se da postoji razborito objašnjenje za ovo — kaže
visokim, kolebljivim glasom. — Možda je promet mostom prekinut.
Ili je možda prodavaonica smokinga bila zatvorena. Pošalji mu još
jednu poruku.
Smijem se. — Doista, Nat? Most? Prodavaonica smokinga? Doista?
— Pošalji mu još jednu poruku.
Šaljem mu još jednu poruku.
Haj, moj ljubavni majmunčiću... kako je?
Ništa.
Jedva čekam da te vidim! #danasvjenčani!H
Cvrčci. Pet minuta poslije pišem: Jesi li budan? Ha ha!
Bez Nataliena znanja uspostavljam pogodbu sa svemirom: ako
odložim telefon i ne gledam ga dok ne nabrojim do tisuću, a tada ga
ponovno uzmem, on će tipkati. Tri točkice će mi namigivati, a on će
napisati da je na putu, ali je samo morao nekome spasiti život ili je na
ulici bio ozlijeđen pas, a on je morao pronaći vlasnika pa mu je jako,
jako žao, ali, tko bi ostavio ozlijeđenog psa?
Brojim do osam stotina četrdeset i osam, a tada kažem: — Zaboravi

24
— i ubrzano pišem:
Što je, dovraga? Jesi li dobro?
Noah Spinnaker, ako uskoro ne dođeš ovamo, POSIZIT ĆU I
VJEROJATNO UMRIJETI!!!
Molimtemolimtemolimtemolimtemolimte.
Jednostavno te molim.
Moj otac, sav dotjeran u smokingu mladenkina oca, viri kroz vrata.
— Kako se držiš, Patkice? — pita me. Tako me nije nazvao otkako
mi je bilo deset godina, kad sam ga preklinjala da prestane pa znam
da silazi s uma.
— Izdržava, dobro? — kaže Natalie. — Možda bi netko trebao poći
potražiti tog gada i dovesti ga ovamo.
Svi zapanjeno šutimo.
Vidim kako moj tata misli: O, joj, trudnički hormoni, a tada gleda
mene i kaže: — Pa, Noina teta je ovdje i zanima je smije li razgovarati
s tobom.
— Svakako, pošalji je ovamo — kažem gutajući.
I tada Blix ulazi, korača izgledajući kao da se odjenula na
rasprodaji u prodavaonici rabljene odjeće iz sedamdesetih, ali na
dobar, zabavan način. Na sebi ima dugačku ružičastu suknju od tila i
nekakvu srebrnastu, svjetlucavu majicu s mnogo čipkastih šalova
svezanih u omču, duge tirkizne naušnice i otprilike stotinu narukvica
od perlica. Ništa ne pristaje jedno uz drugo, ali je ipak postigla da sve
nekako izgleda kao umjetnički projekt. Ludu, bijelu kosu nalik
Einsteinovoj oblikovala je u male šiljke, na usnamajoj je jarkocrven
ruž, a oči su joj danas posebno prodorne i oštre — Noah ih naziva
rendgenskim očima, koje ima kako bi bolje vidjela duboko u vašu
dušu.
Moram priznati da osjećam malu iskru nade da možda doista jest
vještica. Možda je poput dobre vile u Pepeljuzi pa će reći: Ćiribu,
ćiriba i stvoriti Nou preda mnom — a tada će moj život, koji kao da
se sklupčao u fetalni položaj, nekako ustati, protegnuti se i ponovno
postati normalan.
Da. Upravo sam toliko šenula.
Ellen, Sophronia i Natalie izgledaju šokirano. Podižem ruku u
bezvoljnom mahanju.
— Pa, dovraga, što je? — pita Blix pa se sve slabašno smijemo.

25
 — Životna sila istječe iz ove sobe! Bila sam na pogrebima s boljim
vibracijama. — Stavlja ruke na bokove i gleda nas, promatra naše fine
stvari i na trenutak pomišljam da bi nam mogla dati kakav modni
savjet. Možda nam je potrebno više nečega. Zbog toga je situacija
pošla po zlu: nas četiri nemamo nijedan lepršavi šal.
Ali, ona mi umjesto toga prilazi i hladnim, koščatim rukama hvata
moje vlažne ruke pa kaže oštro, dok joj nevolja i nestašnost blistaju u
očima: — Nisam ti došla otežati, ali ti samo želim reći kako se nadam
da ga danas nećemo morati ubiti. Ali, ako budemo morali, učinit
ćemo to. Želim da znaš da sam spremna na to. Cure, vi ste za?
Vidim kako Natalie počinje ubrzano treptati.
— Mislim da ga nećemo morati ubiti — kažem tiho iako sam,
dakako, mislila isto. Ne bih se iznenadila da Blix to zna.
— Da, pa, izaziva — kaže ona i privlači stolac kao osoba koja se
smješta jer će ovdje provesti neko vrijeme. — Ali, moramo se
pobrinuti za tebe. Važno pitanje je: dišeš li svjesno? Ne dišeš, zar ne?
Pokušavam disati kako bih joj ugodila.
— Znaš, moramo povisiti vibraciju. Potreban nam je dah radosti.
To je nešto iz joge. Pokazat ću ti kako se izvodi. — I, na moje
iznenađenje, ona ustaje pa podiže ruke iznad glave, a tada ih naglo
spušta uz tijelo, savija koljena i sagiba se u struku. Kad je glavom
gotovo dodirnula koljena, ispušta glasno »AAAAAAAAH«.
Uspravlja se i gleda nas. — Pet puta! Brzo! Hajdemo, dame. Izvičite
se. Aaaaaah! Aaaaaah!
Sve to činimo osim Natalie. Bojimo se ne učiniti to.
Kad smo završile, Blix plješće rukama. — Odlično, odlično! O,
Bože. O, Bože. Vi mlade žene ste jako lijepe, znate li to? A muškarci
su... pa, volim muškarce, ali, istini za volju, moramo priznati da su
mahom samo smrdljivi, znojni, gunđavi češači testisa. Ali bismo ih mi
nekako ipak trebale voljeti. — Odmahuje glavom. — Neodoljivo. Šala
prirode. Ne možeš živjeti s njima, ne možeš ih upucati.
I s tim se riječima naginje, spušta mi mek, suh poljubac na obraz i
gleda me u oči. Miriše na puder i chai napitak i nešto biljno, možda
marihuanu. — Sviđaš mi se — kaže. — Ugledaj se u mene. On je moj
nećak, ali sa žaljenjem moram reći da, kao i mnogi muškarci, a osobito
oni iz moje obitelji, ne vrijedi ni pišljiva boba. Mislim da je ovaj
trenutak savršeno dobar da se zapitaš želiš li ga doista. Jer, samo

26
kažem, sad bismo svi mogli poći na plažu. Kupati se goli ili što već.
Ponovno se uspravlja i smije. — Nema na čemu — kaže — za onu
predodžbu mene kako se kupam gola, koju sam upravo stvorila u
vašim umovima.
Tada poseže u svoj golemi grudnjak i vadi bočicu eteričnog ulja za
koje kaže da ga moram udisati jer će me smiriti, pokrenuti pozitivne
vibracije i uravnotežiti moju auru. Stavlja je pod moj nos. Miriše na
ruže i lavandu. Ona pjeva nešto što ne čujem najbolje, zatvara oči i
pritišće čelo na moje u stapanju umova pa kaže: — Za dobrobit sviju
i za slobodnu volju sviju, neka tako bude — a tada otvara oči i gleda
nas. — Gledaj, dušice, moram se vratiti obitelji. Domoroci postaju
nemirni. Pokušavaju shvatiti što je spopalo odbjeglog sina, ustanoviti
jesu li sami krivi za sve to. Zato što su ga odgajah u tolikoj
povlaštenosti i sve to. — Nabire nos. — Žao mi je jer ti je priuštio ovo.
Doista mislim da s tim dečkom možda nešto nije u redu.
— Možda je samo zaspao — kažem. — Ili je možda most zaglavio
u podignutom položaju pa ne može prijeći. Ili je možda zagubio dio
smokinga, a nije znao u kojoj je prodavaonici moj tata uzeo smoking
pa se izgubio, a telefon mu nije napunjen.
Blix se smije. — Da, a možda je i Merkur retrogradan, ili ga muči
jet lag ili su Sunčeve pjege aktivne. Tko zna? Ali, ti ćeš biti dobro.
Izniman život. Upamti to. Rekla sam ti. Izniman, izniman život za
tebe.
Šalje nam poljupce pa dramatično odlazi. A ja ga tada čujem:
tutnjanje Whippleovog BMW-a na parkiralištu. Stigli su. Kasne
pedeset i osam minuta, ali su stigli, a kisik opet ulazi u sobu kao da je
netko ponovno otvorio ventil.
Ustajem, i dalje drhtava.
Čujemo teške korake, a tada se vrata naglo otvaraju i eto Noe, stoji
ondje više kao da je stigao u filmsku scenu bitke nego na svoje
vjenčanje. Kosa mu strši na sve strane, nije se obrijao, a oči su mu kao
male crne točkice u moru zakrvavljenog bijelog prostora — i, i, Bože,
na sebi ima košulju smokinga i traperice.
Stavljam ruku na usta. Možda ispuštam tih zvuk. Nešto što bi
golub rekao.
— Marnie — kaže. — Marnie, moram razgovarati s tobom.
Vodi me van. Van van — ne na parkiralište ili na komad pločnika

27
na kojem se svi fini ljudi nakon crkve okupe kako bi razgovarali. Ne,
uzima me za ruku i vodi na livadu pokraj crkve, na kojoj crkvena
škola održava piknike. Na kojoj sam u sedmom razredu primila svoj
prvi poljubac. Steve Peacock. Njegovi su roditelji u ovom trenutku u
crkvi i čekaju da vide kako se udajem.
— Marnie — kaže, a usta su mu toliko suha da mljackaju dok
govori. Želim da prestane izgovarati moje ime. Želim da izgleda
normalno, sretno i kao mladoženja, ali ništa od toga se neće dogoditi.
— Marnie — kaže — dušo, jako, jako mi je žao, ali bojim se da ovo
nikako ne mogu učiniti.
I svijet — velik, ogroman, prelijep svijet — nestaje, smanjuje se na
malu točkicu preda mnom. Preostala je samo krv koja šumi kroz moje
uši i dubok osjećaj da ništa — ništa — više nikada neće imati smisla.

28
 ČETVRTO POGLAVLJE
MARNIE

Ovo mi se zapravo već dogodilo.

U trećem razredu izabrali su me da budem Marija u uprizorenju
za Badnjak. Trebala sam odjenuti majčin tanak plavi kućni ogrtač, a
od folije sam načinila aureolu koju sam pričvrstila na plastičan obruč
za kosu. Uloga Marije bila je vrhunac mojega dotadašnjeg života —
života u kojem sam već uviđala da će moja starija sestra Natalie
odnijeti najbolje nagrade, ono čemu kao da nije ni težila: dobre ocjene,
divljenje učitelja, dečke, plastičan dijamantni prsten u kutiji
grickalica.
Ali, Natalie nije mogla biti Marija jer je to već bila dvije godine prije
pa je morala biti pastir. Ja ću biti Marija i stajati ondje držeći osam
tjedana staro dijete obitelji Smith, koje je imalo ulogu malog Isusa.
Gospođa Smith poučila me je pridržavati djetetovu glavicu i sve.
Ali, kad smo došli u crkvu na uprizorenje, ispostavilo se da je došlo
do strašne zabune; prema pravilima, sljedeća u redu za ulogu Marije
zapravo je bila Janie Hopkins iz četvrtog razreda. Postojao je popis,
znate? I premda Janie mjesecima nije bila na vjeronauku, tada je došla,
a osim toga, u proljeće se trebala odseliti i bila je tužna zbog toga pa
je voditeljica vjeronauka čučnula na moju razinu i, gledajući me očima
punim osjećaja, rekla kako se nada da razumijem, ali da bismo tome
doista trebali pristupiti kršćanski pa dopustiti da Janie bude Marija.
Grlo mi se stegnulo, ali sam uspjela protisnuti pristanak. Skinula sam
aureolu i kućni ogrtač te sjedila u publici jer do tada za mene više nije
bilo ni kostima pastira.
Tada je Todd Yellin u prvom razredu srednje škole nazvao naš
broj, kad sam se javila, upitao me je želim li s njim u kino, ja sam
pristala, a kad sam mu sutradan u školi prišla u vrijeme ručka,
ispostavilo se da je on mislio da razgovara s Natalie, a ne sa mnom,
jer je nju želio odvesti u kino. Natalie! Ona čak nije bila u njegovu
razredu. Ja jesam. A tada se, u četvrtom razredu srednje škole,
dogodilo ono najgore: moj dečko Brad Whitaker, najcool dečko na
cijeloj četvrtoj godini, nekako je zaboravio da smo dečko i cura i
pozvao drugu djevojku na maturalnu zabavu.

29
 I eto me, ista stara Marnie, samo je sada mnogo gore jer je ovo dan
mojega vjenčanja, dovraga, dan koji je mogao biti usredotočen na
mene i na muškarca koji je rekao da me voli, ali je svjetlo previše
blještavo, pčele su previše glasne, Noine ruke gurnute su u džepove
traperica i hoda u krug, pogleda uprtog u tlo.
A sve je to toliko nepravedno zato što je on prvi zavolio mene,
dovraga. On je zaključio kako je vrijeme da počnemo zajedno živjeti,
dečko koji je toliko pustolovan i divan da me je zaprosio u
ultralaganom zrakoplovu koji je unajmio samo za tu svrhu — ne
uviđajući kako će gore biti toliko bučno da će morati vikati te da će
nalet vjetra baciti prsten u nebo, a on će morati kupiti novi.
Uz to je i napisao pjesmu koju je trebao pjevati na vjenčanju,
pjesmu o našoj ljubavi. I neprestano mi govori da me voli. Svaki petak
poslijepodne donosi mi vrećicu čokoladnih badema. Lakira mi nokte,
i... i za mene pali svijeće oko kade. A kad god postanem tužna jer mi
obitelj nedostaje, on izjavljuje da taj dan markiramo pa ostajemo kod
kuće u pidžami, jedemo sladoled iz kutije i pijemo pivo.
A sad je sišao s uma.
To je napadaj panike, samo to. Duboko udišem, pružam ruku i
primam njegovu. — Noah — čujem se kako kažem. — U redu je, dušo.
Duboko udahni. Hajde, sjedni. Hajdemo zajedno duboko disati —
kažem.
— Marnie, slušaj, previše te volim da bih ti to učinio. To neće
funkcionirati. Nećemo uspjeti. Vidim to. Jako mi je žao, dušo, ali ne
mogu.
— Dakako da ćemo uspjeti — čujem se kako kažem. — Volimo se
i to je...
— Ne! Ne, nije. Nije dovoljno da se volimo. Misliš li da ti želim ovo
učiniti? Marnie, sjeban sam. Nisam spreman za ulogu supruga. Mislio
sam da to mogu, ali moram još ponešto učiniti. Ne mogu, dušo.
Usta mi se suše. — Je li to zbog druge? Imaš li drugu ženu?
— Ne — kaže. Brzo odvraća pogled. — Bože, ne! Nemam. Nije to.
— Pa, što je?
— Ne mogu to izraziti riječima. Jednostavno ne mogu izgovoriti
one zavjete. Ne mogu se već skrasiti, biti čovjek s kosilicom.
— S kosilicom? U kakvoj je, dovraga, kosilica vezi s time?
On šuti.

30
 — Trajnost? To je značenje kosilice? Dovraga, Noah, što kosilica
znači?
On rukama pokriva lice pa sjeda u visoku travu.
Počinjem se smijati. — Ohhh, znam što je! Ti i Whipple ste
probdjeli cijelu noć, zar ne? I sad si mamuran, neispavan i vjerojatno
dehidriran. Moraš jesti svakih nekoliko sati i potrebno ti je najmanje
šest sati sna jer ćeš inače poludjeti.
On mi ne odgovara nego samo drži glavu u rukama.
— Dovraga, Noah Spinnaker. Ljudi nas čekaju, a tebi je samo
potreban san, ibuprofen i otprilike četiri litre ledene vode, možda
jedna Bloody Mary i možda cheeseburger s lukom i bit ćeš dobro.
Odjednom mi je kristalno jasno, čak i u toj sumanutosti.
Spuštam se na tlo pokraj njega. Samo ga ja mogu spasiti, a jedini
način da ga spasim je da se udam za njega i da, na mojoj će haljini biti
mrlja od trave i možda blata, ali ne marim. Trljam mu leđa, njegova
lijepa, mišićava leđa koja sam trljala tisuću puta i koja želim trljati
barem sljedećih pedeset godina.
— Noah, dragi, u redu je. Slušaj, volim te više od života i znam da
bismo trebali biti zajedno, da će naš brak biti sretan.
— Ne — kaže on u svoju ruku. — Neće uspjeti.
— Uspjet će, vjeruj mi. A ako ne uspije, pa što? Razvest ćemo se.
Ljudi to neprestano čine.
Nastupa tišina, a on tada kaže: — Razvod je strašan.
Tada mu objašnjavam kako će biti mnogo strašnije ako će jedno od
nas morati otići u onu crkvu i slomiti srce mojim roditeljima te svim
ljudima koji ondje sjede govoreći kako vjenčanja neće biti zbog
kosilice.
On nakon nekoliko trenutaka kaže: — Što ako činimo ogromnu
pogrešku?
— To nije pogreška — kažem i uviđam kako svim srcem vjerujem
u to. — Kako bilo, hajdemo počiniti pogrešku ako moramo! Pa što?
To je život, Noah. Neuspjesi, pogreške i učenje u hodu, za sljedeći put.
Barem smo živi i iskušavamo svašta. Slušaj, hajdemo to učiniti. Ako
se sutra budemo morali razvesti, razvest ćemo se. Ali, danas ćemo
ući, naglas izgovoriti one riječi, svi će nam pljeskati, a tada ćemo
otplesati valcer, pojesti malo svadbene torte i otići na medeni mjesec
zato što surfanje u Kostarici zvuči prilično dobro, zar ne? A tada ćemo

31
se vratiti i razvesti se ako to budemo željeli.
— O, Bože, luda si — kaže. — Doista si luda!
— U ovom trenutku bilo bi teško sa sigurnošću reći tko je luđi —
kažem tihim glasom. — Dođi. Hajdemo piti u čast velike pogreške!
Jesam ga. Donekle iznenađeno uviđam da sam jača od njega i da
sam to uvijek bila.
— Preformulirat ću — kažem miroljubivo. Ruke su mi na
bokovima. — Danas se udajem za tebe. Jednostavno se udajem. Stoga
ustani. Stisni zube i pođi sa mnom.
I on to čini. Doista to čini. Nisam čak ni iznenađena kad je ustao.
Znala sam da hoće.
Putem u crkvu se ne dodirujemo. Ulazimo brzo, pognutih glava,
pa zajedno koračamo prema oltaru — on u trapericama, a ja u
vjenčanici uprljanoj travom - a ljudi doista ustaju i plješću nam.
Doista. Plješću jako kao da smo Prince i Michael Jackson, a možda čak
i Elvis i Three Stooges, koji su ustali iz mrtvih.
Smiješim se. Ne znam što on čini jer se ne mogu natjerati pogledati
ga, ali smo stigli do oltara i kad je obred započeo, izgovaramo riječi
koje bismo trebali izgovoriti, kao da se ništa od toga nije dogodilo.
Jednostavno sam ondje, stupam u brak kao i mnoge žene prije mene,
a kad zastanem kako bih raspakirala sve svoje emocije, možda ću
ustanoviti kako se doista osjećam. Ali, za sada samo idem dalje, kao i
on, pa napokon čujemo riječi »proglašavam vas mužem i ženom«,
Noah me ljubi pa zajedno trčimo prema izlazu i sve je kao što sam
mislila da će biti, ako se izuzme osjećaj u dubini mojega trbuha, kao
da sam se toboganom upravo spustila s visine od kilometar i pol i
uvidjela da su tračnice preda mnom prekinute.

Primanje u ladanjskom klubu mojih roditelja vrlo je lijepo iako sam

dobar dio vremena provela ispijajući veće količine koktela no što je
medicinski uputno i plešući sa svima koji su htjeli plesati sa mnom, s
odmicanjem večeri sve razuzdanija. Noah zbog nekog razloga pjeva
pjesmu koju je napisao za mene i koja obuhvaća sve ispravne osjećaje
jer ju je napisao dok me je još želio oženiti, a dok je pjeva, ljudi
raznježeno govore »Ooooo«. On tada pjeva još jednu pjesmu, pa još

32
jednu, kao da se ne može zaustaviti; samo mu je potrebna pozornost.
Neki ljudi me pitaju što se čekalo, a ja im kažem: »Ah, ma samo
nesporazum s vremenom i prodavaonicom smokinga.« — Mašem
rukama kao da nam je to sada nevažno; vjenčanje je obavljeno i mi
smo vjenčani. I, ha ha, svakom vjenčanju potrebna je kakva mala
drama koja će ga učiniti nezaboravnim, zar ne? Mladoženja u
trapericama, kasni, a nosnice mu se šire kao divljem pastuhu koji se
uplašio. Zar je to važno?
Moja svekrva i svekar ostaju za svojim stolom, očito nezadovoljni
i zaokupljeni osuđivanjem. Ladanjski klub mojih roditelja možda nije
u skladu sa standardima koje bi oni voljeli vidjeti u uljudnom društvu
pa se drže po strani. Ili možda, s obzirom na ono što se danas već
dogodilo, misle da će taj brak biti privremen pa se ne moraju ni
truditi. Ali, Blix - vidim je po strani, kako pleše sa svima, čak i s
mladoženjinim pratiocima, a u jednom trenutku čak i s Whippleom.
Kad mi je prišla i povukla me na plesni podij, zatvorile smo oči,
nasmiješile se i počele se s užitkom razbacivati uokolo, kao da možda
komuniciramo s nečim u našem vlastitom, nevidljivom svijetu.
Danas je dan mojeg vjenčanja, udana sam, osuđena na propast i
napola pijana letim nadomak ludilu, svijet se naginje pod mojim
stopalima, a cijela se noć otvara nasred moje glave.

Poslije, nakon što sam se naplesala do vrtložne sumanutosti, sama

izlazim na zrak. Nagnula sam se preko ograde trijema pa gledam
Mjesec koji blista nad močvarom, upijam vlažnost Floride i pitam se
bih li se osjećala bolje ako bih si dopustila povraćati, kad čujem glas
iza sebe.
To je Blix. — Pa, nedvojbeno imaš zanimljivu priču o vjenčanju
koju ćeš moći pripovijedati, zar ne, mila? — Tada progovara tiše. —
Jesi li dobro?
Uspravljam se i na lice navlačim masku sretne mladenke. — Haj!
Da. Dobro sam. Samo sam previše plesala, ništa drugo.
Ona se zaokuplja izuvanjem cipela i labavljenjem bluze pa maše
suknjom gore-dolje pjevušeći nešto. Gledam je.
— Pokušavam rashladiti noge — kaže. — Zagriju li se i tvoje kad

33
plešeš?
— Ne znam. Valjda. — Odjednom sam jako umorna. Ne želim da
me vidi takvu, na rubu suza. Jedan gekon trči preko trijema i zastaje
kako bi me pogledao, a tada žuri dalje, na zadatku hvatanja
komaraca. Dajem mu svoj blagoslov i pokušavam se pribrati.
— Uh! Bože, baš je bilo ludo! — kaže Blix. — Mislim da sam
večeras plesala sa svime što ima dvije noge. Da je bilo mačaka i pasa,
vjerojatno bih i s njima plesala. — Prilazi mi pa staje pokraj mene,
zijeva i isteže ruke u zraku.
— Ah, jebi ga — kaže. — Možemo li jednostavno biti iskrene? Ne
moraš odgovoriti na to jer ću ti ionako reći. Moj nećak je pravi seronja.
Eto. Vjerojatno smo ga trebali likvidirati čim je došao, čim smo
ustanovili da još diše.
— Možda. — Manikiranim noktom stružem ogradu. Kukci kriče u
močvari pod nama.
— On ima posla na sebi. Posla na svojim aurama, u to nema
sumnje.
Ne želim je pogledati; ionako se osjećam kao da njezin pogled
prodire kroz mene. Ali, kad sam se napokon okrenula prema njoj,
dobrota na njezinu licu gotovo me je oborila.
— Mislim da je danas samo imao vrlo težak napadaj panike —
kažem joj — i to vjerojatno zato što nije popio dovoljno vode. Kako
bilo, rekao je da mu je žao pa mislim da ćemo biti dobro.
— Doista? — kaže ona. Oči joj svjetlucaju. — Dakle! Tada će to biti
službena inačica.
— Razgovarali smo na livadi i idemo na medeni mjesec, što će biti
lijepo. Dobro nam je dok zajedno putujemo, a kad se vratimo, život
će nam jednostavno biti kao i prije, živjet ćemo zajedno kao što već
živimo i skrasit ćemo se... — zastajem prisjećajući se koliko ona ne
voli ideju skrašivanja.
Ona spušta ruku na moju. — Pa, bit će u redu, draga, ali možda ne
zbog razloga na koje ti misliš. Nadam se da ćeš me poslušati jer
nemam mnogo vremena. Moraš zaboraviti što ti je društvo reklo o
životu i očekivanjima i nemoj dopustiti da te bilo tko prisili glumiti.
Ti si dovoljna takva kakva jesi, čuješ li me? Posjeduješ mnoge darove.
Mnoge, mnoge darove.
Na moj užas, briznula sam u plač. — O, da. Baš sam fantastična.

34
Doista morate biti posebno fantastični da tip na dan vašega vjenčanja
zaključi kako to ne želi učiniti.
Ona se smiješi i tapša me po obrazu. — No, no. Nemoj kritizirati
samu sebe zato što se on ponaša kao gad. Tvoj će život biti izniman,
Marnie. Pred tobom je iznimna, sveobuhvatna ljubavna pjesma
života! Živo će ti se fućkati za tog tipa. Vjeruj mi.
— Mislim da ne želim izniman život — govorim plačući, a ona
kaže: — O, joj, joj, joj — i privija me na svoje goleme, meke grudi pa
se ljuljamo naprijed—natrag, pomalo uz glazbu koja unutra svira, a
pomalo i ne. — Samo želim biti obična — kažem u njezine šalove i
perle. — Zar ne mogu biti obična?
— O, mila moja. Zaboga. Ne, ne možeš biti obična. Zaboga, ne.
Osjećam se kao da stojim pred veličanstvenom žirafom koja mi
govori: »Zašto moram biti žirafa? Mislim da više neću žirafirati.« Ali,
jednostavno je tako: ti si divna, nevjerojatna žirafa i pred tobom je
život koji će te odvesti na čudesna mjesta. — Stišće me, a tada me
pušta. — Znaš, katkad poželim da nisam na kraju života jer bih voljela
ostati i gledati tvoje kreacije. Sve njih.
— Čekajte. Kako to mislite, na kraju života? Zar ste na samrti? —
Brišem oči rupčićem koji mi je dala.
Na njezinu se licu pojavljuje onaj čudan izraz, a ja sam zažalila jer
sam postavila to pitanje. Dakako. Noah mi je rekao da joj je osamdeset
i pet. Kako god pogledate, to mora biti prilično blizu završetka života.
— Hej, slušajte, gospođo Žirafa, došla sam vas pozdraviti jer se
sada moram vratiti u hotel — kaže. — Moj zrakoplov polijeće rano
ujutro, a Houndy me je nazvao kako bi mi rekao da je pozvao
dvadesetak ljudi sutra navečer na jastoge. Ne može si pomoći. —
Tada mi se smiješi. Vjetar nosi šljokice uokolo.
— A ti — kaže. — Ti moraš izvesti čuda, dijete drago. Molim te,
pokušaj to upamtiti za mene, može? Svijetu su potrebna tvoja čuda.
— Ne znam izvoditi čuda — kažem joj.
— Pa, tada bolje počni vježbati. Riječi su dobar prvi korak. Imaju
veliku moć. Vjerujući u njih možeš prizvati velike stvari. Najprije
vizualiziraš da su istinite i one se tada obistine. Vidjet ćeš. — Ljubi me
u oba obraza, a tada ulazi, ali se okreće i kaže: — Oh, htjela sam ti reći.
Potrebna ti je mantra koja će ti pomoći. Možeš posuditi moju ako želiš:
»Što god se dogodi, voli to.«

35
 Kad sam ušla, Noah mi prilazi i pruža ruke pa napokon plešemo.
Stavljam glavu na njegovo rame i kažem: — Osjećaš li se malo
bolje? Jesi li što pojeo? — To je vjerojatno vrlo primjereno supruzi pa
uviđam da mi to zasigurno vraški zamjera.
— Da — kaže umornim glasom. — Da, bolje sam. Pojeo sam malo
bjelančevina.
Uz njega se osjećam vrlo oprezno. — Dobro. Mnogo si pjevao, ti i
Whipple. To je zacijelo bilo dobro, zar ne?
A tada, tko zna što me čini dovoljno hrabrom da ovo kažem —
možda sav alkohol koji sam popila, ili Blixine riječi, ili činjenica da se
osjećam isključeno iz stvarnosti — ali govorim ono zastrašujuće: —
Što misliš, što slijedi?
— Nemam pojma. Medeni mjesec?
— U redu — kažem. — A večeras?
— Kako to misliš? Večeras ćemo otići u hotel, dobro ćemo se
poseksati i spavati do kasno. Kao novopečeni bračni par.
Zanima me još nešto. Primjerice, hoće li mi biti suprug? I jesam li
ja doista njegova supruga? Možemo li koristiti te riječi? On me grli pa
polako plešemo uz drugu pjesmu, a tada se pale svjetla pa opažam da
u Noinim očima nema svjetlosti. Zrak oko njega je blatnjavo žućkaste
boje koju još nisam primijetila.
Stoga pretpostavljam da će moje prvo čudo biti pokušaj njegova
ponovnog rasvjetljavanja.

36
 PETO POGLAVLJE
BLIX

Tjedan je nakon vjenčanja, a ja sam kod kuće. Tumor me budi prije

izlaska Sunca. Pulsira tik ispod površine moje kože, kao nešto živo,
nešto što preživljava od vlastite energije.
— Zdravo, ljubavi — kaže. Što ćemo danas raditi?
— Mila — kažem mu. — Nadala sam se jutros malo dulje spavati.
Bi li imala nešto protiv toga, pa poslije možemo razgovarati i činiti što
god želiš?
Tumor se malokad složi s takvim planom. A zašto i bi? Zna da sam
prepuštena njegovoj milosti. Sprijateljila sam se s njim zato što ne
vjerujem u bitku kao metaforu za bolest. To uvijek čitamo u
osmrtnicama, znate — »Taj i taj borio se s rakom pet godina« ili gore
»Izgubio je bitku s rakom«. Mislim da se raku ne sviđa takav način
razmišljanja. A ionako, cijeli život sam bila dobra s nevoljama pa sam
primijetila da se problemi jednostavno sklupčaju kao mačići kojima
su pandže odrezane, smjeste se pokraj vaših nogu i zaspu. Poslije
pogledate dolje, a oni su nekamo otišli. Vi ih s dragošću pozdravite i
vratite se onome što ste zapravo željeli raditi.
Svojem sam tumoru zbog prijateljskog odnosa dala ime:
Cassandra. Cassandra je bila proročica kojoj nitko nije vjerovao.
Okrećem se u krevetu i slušam kako Houndy tiho hrče pokraj
mene, a njegovo lijepo lice obraslo sijedim dlakama nagnuto je prema
meni. Ležim ondje, u sivilu svitanja, gledam ga kako udiše i izdiše i
osjećam čaroliju buđenja grada. Nakon mnogo vremena Sunce doista
izlazi, a mnogo poslije toga, u 6:43, autobus dolazi iza ugla.
Uobičajenom vratolomnom brzinom nailazi na rupu, na što se
metalna šasija pobuni i krikne, kao i uvijek. Prozorska stakla se tresu.
Ako naćulim uši, čujem kako se negdje oglašava sirena.
Rano ljetno jutro u Brooklynu. Vrućina već upire u prozor.
Zatvaram oči i protežem se. Cassandra je zadovoljna time da sam se
probudila pa se vraća onome što je radila prije no što je osjetila poriv
da me probudi. Katkad je tiha i iscrpljena kao vrijeme, a katkad je
zločesta vrtićanka koja samo želi udarati u nešto živo.
Stavljam ruku na nju i u mislima joj pjevam pjesmicu.

37
 Možete me smatrati ludom, ali onoga dana kad sam joj nadjenula
ime Cassandra, počela sam joj i davati zgodne stvari za nošenje. Na
dane kad je opaka i uzavrela, zamišljam je s krutim šeširom, a na
druge dane — kao što je možda današnji - zamišljam je u čipkastoj
haljini i pozivam je na čaj. Govorim joj neka zamisli da je dobila moju
najkrhkiju i najljepšu porculansku šalicu, onu koju vješam na kuku
iznad štednjaka.
— Neću te zanemariti — kažem joj. — Znam da si došla s
razlogom, premda ga ne uspijevam otkriti.
Kad sam se prošli tjedan vratila s vjenčanja, na dan kad sam se
gotovo presavijala od boli, dala sam si ogromnu nagradu jer sam
preživjela i jer sam željela proslaviti susret s Marnie. Govorim
Houndyju i Loli da sam pronašla osobu koju sam čitav život čekala,
osobu koju sam vjerojatno poznavala u mnogim drugim životima i
koja je moja duhovna kći. A tada sam obojila hladnjak intenzivno
tirkiznom bojom. Bila sam toliko ponosna na sebe jer nikome u obitelji
nisam dala do znanja da sam na samrti da sam se morala nagraditi
bojanjem hladnjaka.
Houndy — dragi, stari Houndy usredotočen na obitelj — misli da
bih jednostavno trebala reći obitelji za tu masu. — Zašto ne? — pitam
— Zar ne zaslužuju znati? Možda žele biti ljubazniji prema tebi.
Ha! Moja obitelj ne bi bila ljubaznija prema meni. Htjeli bi me
zatvoriti u kakvu bolnicu, liječiti Cassandru iglama i noževima te me
prisiljavati da razgovaram s liječnicima, s ljudima koji mi se obraćaju
svisoka, medicinski, ljudima s podlošcima za pisanje, rokovnicima i
računalima. S uredskim pomoćnicama koje bi u mojoj prisutnosti
govorile preglasno, kao da je Cassandra nekako oslabjela moj sluh.
Ne, hvala. Otišla sam liječniku i dobila dijagnozu, koju neću
udostojati koristeći njezinu medicinsku terminologiju jer izgovaranje
te riječi budi osjećaj da je smrtonosna i neizlječiva, a to ne želi
prihvatiti. Ali, reći ću sljedeće: sišla sam sa stola za pregled, odjenula
se, hvala lijepa, i poderala papir koji su mi dali —plan liječenja — i
izašla. I neću se vratiti.
Ako Cassandra napusti moje tijelo — a mogla bi, to se još može
dogoditi — to će biti njezina volja, a razlog će biti sljedeći: naš
zajednički posao je obavljen. Ne želim umrijeti, ali se ni ne plašim.
Neću se podvrgavati kemoterapiji ni unositi otrov u svoje tijelo. Neću

38
patiti. Umjesto toga pijem energetske napitke i počela sam pojati;
internetski sam se savjetovala sa šamanom u jednom afričkom selu;
zakopala sam talismane, posijala sjemenke i zauzimala položaje joge
u ponoć, pod punim Mjesecom. Plesala sam, iskonski vrištala i
prakticirala glasno smijanje te se podvrgavala masaži i akupunkturi.
I reikiju.
I po svemu sudeći, Cassandra lijepo napreduje. Dakle, znate li što
to znači? To znači da je onako kako bi trebalo biti.
Dakle, umrijet ću. To je najprirodnije što se može dogoditi. Život
završi.
I nemam ništa protiv toga. To je zapravo samo promjena adrese.
Ne mora biti strašno.
Uzdišem, odmičem plahte jer mi je odjednom vruće pa zatvaram
oči i slušam razgovor koji golubovi vode na prozorskoj klupici.
Uvijek zvuče kao da su nadomak shvaćanju svega.

Poslije ustajem i odlazim u ono što Houndy naziva mojom ludom

kuhinjom kako bih pripremila čaj. Čudne su te stare kuće s pročeljem
od pješčenjaka na Brooklynu. U ovoj je parket koji je nekoć vjerojatno
bio veličanstven, ali je sada ulegnut prema vanjskom zidu. Taj pod
posjeduje osobnost, sav je izboden i pun ožiljaka od jednog stoljeća
koraka, potpetica čizama, curenja vode i čak gorih povreda. I visok
limeni strop s blještavim fluorescentnim kolutom svjetlosti na
požutjeloj sredini — koji nikad ne palim jer je to svjetlo pregrubo.
Ističe ružnoću. Umjesto toga sam posvuda rasporedila svjetiljke.
Topla, žućkasta svjetlost koja daje mekoću.
Houndy kaže kako bismo mogli dati izravnati pod i možda
zamijeniti stepenice pred kućom te popraviti krov. On je poduzetan
tip, nije od onih koji sjede i gledaju kako metal hrđa. Naposljetku sam
mu morala reći da bih rado usporila sve to nastojanje. Samo želim
uživati u suncu koje prodire kroz pukotine nedaleko od prozora.
Umorna sam od tolikog truda.
Njega nije potrebno mnogo uvjeravati da bi uvidio smislenost
onoga što govorim pa mu zato dopuštam da dolazi ovamo, živi ovdje
i spava u mojem krevetu, pokraj mene. Nismo se vjenčali jer sam
napokon shvatila da ako moraš uvesti zakon u svoje osobne odnose,
činiš to pogrešno. A Houndy i ja smo to učinili već dovoljno puta.

39
Stoga jednostavno plovimo jedno uz drugo već više od dvadeset
godina.
Upoznali smo se netom nakon što je njegov sin umro, kad je
Houndy bio u toliko lošem stanju, u tolikoj tuzi, da više nije mogao ni
hvatati jastoge. Jastozi su jednostavno prolazili pokraj njegovih zamki
i ulazili u zamke drugih ljudi, a Houndy je bio toliko izmučen
životom da čak i nije previše mario za to, ali je bio na putu da umre
od gladi. Stoga mu je netko rekao neka dođe k meni, a ja sam pojala
neke moćne riječi prizivajući sile obilja i držeći ruke na njegovu srcu
— i jastozi su nakon toga počeli stajati u redu za ulazak u njegove
zamke.
Jedne večeri donio mi je nekoliko kako bi mi pokazao da je moja
čarolija uspjela pa smo do kasno bili budni, jeli jastoge i pili neko
domaće vino koje sam imala i tada — ne znam kako je to započelo —
zatekli smo se u plesu i, dakako, ples je put prema ljubljenju, a
Houndy je te noći nekako vratio smijeh u moje oči. A ja sam nam
možda napravila ljubavnu čaroliju koja mi je uvijek koristila kad mi
je bila potrebna. I eto nas, dva desetljeća poslije: ja izgovaram svoje
moćne riječi te nalazim ljubav za ljude kad to mogu, on mi donosi
svoje staro, grubo bruklinsko jastvo, hrapavu bradu i veselo hrkanje.
I jastoge.
A ja mu ujutro pripremim poširana jaja s lososom i pripremam mu
smoothieje s mnogo antioksidansa, i kruh koji sam sama ispekla, pun
sjemenki i klica. Potom sjedimo vani na suncu, na krovu, slušamo
kako se grad kreće pod nama i osjećamo energiju života. Pa, ja slušam.
Houndy sjedi pokraj mene i smiješi se kao da je Buddha ili što već,
premda mislim da u sebi nema ni mrve duhovnosti. Možda mi ga je
svemir zato poslao: kao protutežu. Svemir uvijek voli da stvari budu
uravnotežene.
Gore su se zalupila vrata i u zgradi je započeo dan.
Glasovi na stepenicama: —Jesi li uzeo ručak iz kuhinje... i jesi li
uzeo olovku? A kako je zadnji dan nastave, nećeš ostati na čuvanju
pa ćeš se autobusom vratiti kući i tada... pa, čut ćemo se. Može?
— Nazivat ću te svaki tjedan.
— Ne, svaki dan. Sammy, obećaj mi. Svaki dan!
A tada dva kompleta koraka bučno silaze stepenicama — Jessicine
sandale, koje pažljivo lupkaju po drvu, i Sammyjeve vesele tenisice

40
— a Sammy u prolazu udara romobilom u moja vrata, kao i uvijek.
To je navodno nehotično, a Jessica kaže kako pokušava postići da to
ne čini, ali ja joj uvijek kažem da mi ne smeta. To je naš ritual. Sammy
odlazi i želi da ga ispratim.
Skačem, odlazim na stražnja vrata i otvaram ih, a on je ondje, drag
dječak, desetogodišnjak kojemu žuta kosa strši uvis, a svijetla, blijeda
koža gotovo je prozirna na svjetlosti s mojih kuhinjskih prozora, dok
gleda u svijet kroz one lijepe, ogromne okrugle naočale koje voli. I
smiješi mi se.
— SamMEE! — kažem pa se dodirujemo šakama, što je teško zbog
romobila koji nosi i prevelike naprtnjače sa znakom New York Metsa,
koju ima na leđima. Jessica je pokraj njega, sa svojim izmučenim
jutarnjim licem i, kao i inače, žonglira šalicom kave, torbom,
ključevima automobila i tisućom zabrinutosti, a u svakom trenutku
mogla bi ispustiti bilo što od toga, osim zabrinutosti.
Ali, danas uz to i izgleda kao da će briznuti u plač. Ne samo što je
Sammyju zadnji dan škole, nego će ga njegov tata, kojeg Jessica mrzi
na način na koji možeš mrziti samo onoga koga si svojedobno ludo
volio, odvesti na sjever, kako bi bio s njim i njegovom zagonetnom
novom djevojkom — koju Jessica nije ni vidjela — čitav mjesec. Sud
je rekao da to mora biti tako, a Jessica se borila protiv toga koliko je
god bilo moguće, ali danas je taj dan. Kad je primila tu vijest, upitala
me je postoji li mogućnost da Houndy i ja predamo Sammyja
njezinom bivšem jer ona misli da će se raspasti ako to bude morala
učiniti. Stoga ćemo mi to učiniti.
Sammy kaže: — Blix! Blix! Pogodi što! Jesi li znala da ću, kad se
vratim od tate, znati svirati bubnjeve?
— Što? Bit ćeš još sjajniji nego što već jesi? — pitam pa još tri puta
plješćemo peticu. — Svirat ćeš bubnjeve?
On se ljulja unatrag na petama, smiješi mi se i kima. — Idem u
bubnjarski kamp.
Jessica koluta očima. — Da, pa, vidjet ćemo. Andrew daje mnogo
obećanja koja ne uspijeva održati.
— Maaaama — kaže Sammy. — Učinit će to!
— Nadajmo se — sumorno kaže Jessica. Jadnica, ona je žena koja
je dobila više no što je mislila da može podnijeti, uključujući supruga
koji ju je varao i sina koji je pomalo uvrnut. Uvijek uvrće prstene na

41
rukama i izgleda zabrinuto. Uvijek joj šaljem ljubav pa gledam kako
je obasipaju sve male čestice ljubavi, ali do sada nijedna od njih nije
trajno sletjela. Pomišljam da za sada na određeni način uživa u bijesu
na bivšeg, ako vas zanima istina. Teško je načiniti prostor za ljubav
ako vam gnjev toliko godi.
— Dakle, Sammy, dječače — kažem — Houndy i ja ćemo te
dočekati vani na autobusnoj postaji, a tada ćemo biti ovdje i čekati
tvojeg tatu.
— Čekajte. Mama neće biti sa mnom?
— Ne, slatkišu. Danas dobivaš mene, Houndyja i čokoladne kekse.
Okreće se prema Jessici i gleda je malenim, ozbiljnim očima. —Je
li to zato što si previše tužna da bi se pozdravila sa mnom?
Njezino je lice od onih koja iskazuju baš svaku misao, a odjednom
misli otprilike pedeset i sedam njih, mahom tragičnih. — Ja... ja danas
moram raditi do kasno pa sam mislila da bi se Blix mogla umjesto
mene sastati s tvojim ocem. — Igra se ključevima, briše oči, zaokuplja
se premještanjem torbe na drugo rame.
— U redu je — kaže Sammy. Uvlači ruku u njezinu. — Znam.
Previše si tužna da bi gledala kako me tata odvodi. Ali, bit će u redu,
mama.
Vidite? Tada želim pohrliti, premazati ih ljubavlju.
—Ja samo... želim da odeš i budeš sretan — kaže. — Ali...
Ne, pomišljam. Šaljem joj poruku STOP. Nemoj reći sljedeći dio, kako
ne želiš da tatu i njegovu novu djevojku zavoli više nego tebe.
Ona se nakašljava i pogledi nam se sreću. Na rubu je suza. Stoga
joj prilazim pa grlim nju i njega, uglavnom zato kako bih je spriječila
da kaže kako se boji da joj se Sammy neće željeti vratiti. Da će satovi
bubnjanja i novost očeve pozornosti te pozornosti njegove djevojke u
njemu probuditi želju da zauvijek ostane ondje. Da se boji da njezin
svijet s njim, svijet domaćih zadaća, tuge i školskih muka, nipošto ne
može biti ravan mjesecu provedenom u Berkshiresu. Uz jezero i
bubnjarski kamp.
Ah, ljubav. Zašto mora biti toliko zamršena? Osamdeset i pet
godina sam na ovom planetu i još mislim da je svemir mogao
domisliti bolji sustav od ovog zbunjujućeg kaosa u kojem smo se
našli.
Ljubim Sammyja u vrh njegove slatke glavice pa mu kažem da se

42
vidimo poslije; stišćem Jessicinu ruku — pa oboje odlaze, ali se ona
okreće i gleda me, a njezin suzan pogled govori mi da je sve
izgubljeno.
Nije sve izgubljeno, šaljem joj.
Uvijek joj šaljem poruke ljubavi i svjetlost, ali, susjeda Lola, koja
vodi evidenciju, kaže da Jessicine negativne vibracije do sada
pobjeđuju moj trud. Lola u šali tvrdi da ima Excel tablicu mojih
takozvanih Projekata Ljudska bića te da mi može reći kako koji od
njih napreduje bilo koji dan. Kaže kako bi brojke pokazale da bi moj
Projekt Jessica mogao biti pomalo manjkav u pogledu uspješnosti,
što, dakako, ne znači ništa jer, kao što sam objasnila Loli, sve se može
promijeniti u trenutku promjene vibracije.
A ako vas zanima istina, moj Projekt Lola vjerojatno također
iziskuje malo skrbi. Ona je udovica već cijelu vječnost, za što tvrdi da
je u redu, ali ja znam da bi se, uz samo malo hrabrosti, mogla silno
zabavljati i ponovno voljeti. Neprestano upućujem svemir neka joj
pošalje ljubav, i povremeno izvodim ljubavne čarolije, kad ih se
sjetim. Ali, Lola, ona to ne vidi.
Dakle, imam Jessicu i Lolu... a sad imam i Marnie.
I, o, da, tu je i Patrick.
Houndy dolazi u kuhinju češući svoj ogroman, okrugao trbuh, i
smiješi se. — Zar to naš dječačić već odlazi u školu?
— Da, a danas odlazi u posjet ocu, na mjesec dana.
— O, ne! Moram ga pozdraviti!
— Vidjet ćeš ga poslije. Ti i ja ćemo...
Ali, Houndy već odlazi skačući, izlazi na stražnja vrata i niz
stepenice pa čujem kako je stigao Sammyja i Jessicu i kako svi
odjednom govore. A tada se ubrzo bučno vraća uza stepenice, vraški
zadihan, a za njim dolazi Lola u svojem kućnom ogrtaču boje lavande,
noseći kartonski podložak i na njemu šalice pune ledene kave koju
svakog jutra odlazi kupiti iako to uopće nema smisla. I sami možemo
pripremiti kavu. Ali, to je Lola; oduvijek mi je najbolja prijateljica, u
ovom životu, a vjerojatno i pet života prije ovog, ako vjerujete u takvo
što, a ja vjerujem pa ne sumnjam u nju. Počinjem ubacivati voće u
blender kako bih nam pripremila svakodnevni smoothie od kelja i
jagoda, a Lola vadi tavu kako bi pripremila jaja za omlet s gljivama,
koji ćemo ponijeti na krov. Svatko od nas ima svoj zadatak u sklopu

43
pripreme doručka.
— Usput — kaže Houndy dok uzima tanjure i pribor za jelo. —
Rekao sam Jessici da bi mogla doći poslije posla. Popiti čašu vina kako
ne bi morala jednostavno otići kući i zaspati u suzama. Ta djevojka
uvijek izgleda kao da će se raspasti.
U tom trenutku zvoni telefon, Patrick zove. Doima se da telefon
zvoni posve drugačijim tonom kad on zove.
On živi u podrumskom stanu — onom koji je gotovo potpuno pod
zemljom, za što on tvrdi da mu savršeno odgovara — i zove kako bi
upitao je li jučer za njega dostavljen paket. Govorim mu da nije, ali ga
ipak pozivam na jaja s gljivama. On je introvert najvišeg reda pa
oklijeva i kaže da bi mogao doći, ali najprije mora napisati sve
simptome svih zabilježenih bolesti te izumiti program koji će izliječiti
Alzheimerovu bolest pa će vjerojatno neko vrijeme biti zaokupljen
time.
Smijem se. — Dolazi gore, čudače. I poslije doručka možeš
spašavati svijet od bolesti — govorim mu, a on uzdiše.
To znači da neće doći.
— Ma, hajde — kažem. — Sjest ćemo na krovu, samo nas četvero.
— Pa, najprije bih se morao istuširati.
— Ne, ne moraš. Bit ćemo na krovu. Svjež zrak će otpuhati smrad
s tebe.
— Kosa mi nije dobra. Trebao bih barem nju oprati.
— Stavi kapu. Uvijek nosiš kapu. — Uzimam platnene ubruse i
stavljam ih na poslužavnik. Odjednom mi pozornost odvraća zrnce
prašine koje kao da svijetli u Sunčevoj zraci. Vlasište me malo pecka.
— A možda bih i trebao odrezati nokte.
— Sad se samo igraš sa mnom.
— Dolazi ovamo! — viče Houndy s drugog kraja sobe. —Potreban
nam je još jedan predstavnik testosterona. Nemoj da moram sam
izlaziti nakraj s ovim ženama!
Patrick kaže nešto o tome kako je već doručkovao, a i doista ima
mnogo posla. Ujedno i čeka paket. Nabacuje se opravdanjima kao
kamenčićima i pritom se smije, znajući da ja znam da ne može doći.
Danas nije jedan od onih dana kad Patrick može izlaziti u svijet.
Ako stisnem oči, odjednom posvuda vidim svjetlosne točkice. U
glavi mi je čudno, kao da mi nešto pokušava poslati signal.

44
 — Moram sjesti — šapućem Loli, a ona me čudno gleda. Houndy
je odnio poslužavnik na krov pa čujem kako su se vrata zalupila za
njim i osjećam kako se cijela zgrada trese, kao da mu odgovara.
— Vrti li ti se? — pita me Lola.
— Ne...
— Možda ti je potrebna voda umjesto kave. Evo. — Okreće se
prema sudoperu i pušta vodu.
— To... nije...
I tada shvaćam što jest.
Marnie. Patricku je potrebna Marnie.
Oni su par.
Mnogo toga sjeda na svoje mjesto — zašto je bilo presudno važno
da pođem na nećakinjinu božičnu zabavu u Virginiju iako me obitelj
izluđuje, zašto sam morala upoznati Marnie i zašto je Noah ušao u
vezu sa ženom koju neće nastaviti voljeti... o, Bože. Kao da smo se svi
sastali u nekoj vrsti složenog plesa. Zbog Patricka i Marnie.
Patrick i Marnie. Stare duše koje moraju pronaći jedna drugu.
Volim kad se tako dogodi. Čak i sad osjećam da je moje tijelo,
umorno i škripavo, puno energije.
Lola me pozorno gleda. — O, joj — kaže. — Znam što je kad ovako
izgledaš. Nešto se događa.
— Poslije ću ti reći — kažem. — Sad moram razmisliti.
Zajedno odlazimo na krov pa gledamo grad i upijamo jutarnju
svjetlost ranog ljeta dok jedemo. Ovdje je vrlo lijepo, a život je prepun
mogućnosti iako ja neću još dugo biti tu.
Kako mogu pomisliti na odlazak znajući da toliko mnogo toga
ostavljam nedovršenim? Moram se pouzdati da će svemir sve urediti
za njih.
Gledam vrata, ali Patrick ne dolazi na krov. Dolje je, tipka na svojoj
tipkovnici, u vlasti svojih demona. A Marnie — njezino se srce slama
negdje daleko. Osjećam to.
Bit ćeš dobro, šaljem joj. A tada oboma: Budite hrabri. Budite hrabri.
Mnogo je straha kroz koji je potrebno proći da biste stigli do
ljubavi.

45
 ŠESTO POGLAVLJE
MARNIE

Natalie mi šalje poruku nakon dva dana našega medenog mjeseca:

Ponaša li se Noah na medenom mjesecu bolje nego na vjenčanju?
MNOGO BOLJE, odgovaram. #SVEJEDOBRO. FIJU! HVALA
NEBESIMA.
A tada gledam preko stola, svojega naočitog, raskuštranog
supruga koji pijucka Bloody Mary i kroz Ray-Ban naočale gleda
tirkizno more tik iza džungle. Izgleda kao reklama za trope. Jedemo
posve normalan kasni doručak na trijemu hotelskog restorana, nakon
sinoćnjeg posve normalnog medenomjesečnog seksa, a drago mi je
izvijestiti da Noah izgleda preplanulo, odmoreno i nimalo tjeskobno.
Osim ove male sitnice: njegovo koljeno pod stolom poskakuje gore-
dolje kao da je povezano s kakvim nevidljivim metronomom.
Osjeća da sam se usredotočila na njega pa me gleda. Oboje se
smiješimo, a ja se brzo ponovno usredotočujem na svoja jaja, kako ne
bih morala vidjeti blijeđenje njegova osmijeha.
Isuse.
Prekinut će sa mnom. Samo čeka pravi trenutak.
I zato me vjerojatno boli glava gotovo čitavo vrijeme koliko smo
ovdje. Osjećam da moj osmijeh zacijelo izgledao kao bolan grč, kakav
biste vidjeli na kosturu. Nije čudno da je konobar stavio našu hranu
na stol i brzo uzmaknuo.
— Noah — kažem, a tada se ne mogu sasvim prisjetiti što sam
željela reći nakon toga.
— Što? — pita on.
Voliš li me? I sjećaš li se kako je, kad si počeo noćiti u mojem stanu, moj
stari krevet katkad tresnuo iz okvira na pod dok smo vodili ljubav? Počeli
smo prije seksa vući madrac u dnevnu sobu. Našalio si se rekavši kako je
premještanje madraca najuzbudljivija predigra koju si u životu doživio, a ja
sam tada shvatila da te želim zauvijek zadržati.
— Ništa, nije važno.
— Želiš li poslijepodne u šetnju prirodom? — pita s ozbiljnim
izrazom lica.
Stoga odlazimo u šetnju. Hodamo kroz gradić i izlazimo u

46
džunglu. On šutke hoda pokraj mene, poput čovjeka koji korača
prema svojoj propasti, i svako malo zastaje kako bi kroz svoj dvogled
pogledao ptice ili kako bi mi svečano pružio bocu s vodom, koju je
bio stavio u naprtnjaču. Kad su njegovi dugi, lijepi prsti okrznuli
moje, morala sam čvrsto stisnuti oči kako ne bih zaplakala.
Posrćem stazom iza njega, zaslijepljena suzama, kad čujem glas u
glavi, koji mi govori: Bit ćeš dobro. Budi hrabra.
Tada duboko udišem i govorim njegovim leđima: — Noah. Reci
mi što je.
On se okreće i gleda me, a ja uviđam da će moj tjedan dana star
brak umrijeti ovdje, na stazi u džungli Kostarike.
Nije poludio, ne pati od tjeskobe ili bilo što od onoga u što sam se
pokušala uvjeriti. Gore je od toga. Doista se ispostavlja da je problem
u kosilicama.
— Kosilice — kažem bezizražajno.
Pred nama na stazi je sredovječan par u jednakim bermudama i
svijetloplavim majicama. Kad je žena prošla pokraj nas, rekla mi je da
bi, ako nosiš svijetloplavu boju, leptiri mogli slijetati na tebe. Rekla je
to uz smijeh, i muškarac se nasmijao, a tada su otišli stazom, ruku pod
ruku. Gledam kako se njihova leđa udaljavaju. Ona ne zna da na
leđima nosi leptira.
— Oprostite, gospodine — kažem tiho, tako da me samo Noah
čuje, nakon što su se oni udaljili dovoljno da nas ne mogu čuti. —
Gospodine, znam da ovo možda zvuči čudno, ali smijem li vas upitati
za vaše najdublje osjećaje prema kosilici u vašoj garaži? Plašite li je se
na bilo koji način, gospodine?
— Umukni, Marnie — kaže Noah.
— Ne, molim te, Noah. Povjeri mi te svoje strahove, one koje si u
sebi otkrio na dan kad si me oženio.
On se mršti. — To je tiranija kosilica, a ne same kosilice — kaže on.
— I nije riječ samo o kosilicama. Ne želim ništa od toga: ni travnjak,
ni kućni proračun, ni račun za struju ni svakodnevne razgovore u
stilu: »Kako ti je protekao dan, ne, kako je tebi protekao dan? Je li ti bio
dobar?« Ne mogu to.
— Tiranija kosilica i pitanja »Kako ti je protekao dan«, kažem polako.
—Ne možeš podnijeti pitanje »Kako ti je protekao dan«. — Nebo je puno
ptica. Papige kriče oko nas.

47
 Bit ćeš dobro, Marnie.
On sliježe ramenima i gleda u daljinu, markantno naočit i zasićen
mnome.
U mojem umu izranja sjećanje na to kako je prošle godine išao sa
mnom na Floridu, upoznati moje roditelje. Moja majka, koja duboko
vjeruje u teoriju da put do muškarčeva srca vodi kroz njegov želudac,
izričito je zahtijevala da nam pripremi večeru. Svi smo sjedili ondje, u
majčinoj maloj kuhinji u predgrađu, s tapetama s uzorkom pijetlova
te posudicama za sol i papar u obliku pijetla, a ona nam je pripremala
svoje jelo, koje je moj otac nazvao Millieno remekdjelo —
veličanstvena mesna štruca, zato što ona u meso rastopi cijele komade
dviju vrsta sira, a tada je posluži svjetlucavu od kečapa kojim je prelije.
Kečapa! Za obitelj MacGraw samo najbolje.
Otkako pamtim, četvrtkom navečer uvijek se jela mesna štruca, a
moj bi otac svaki tjedan trljao ruke u velikom iščekivanju te uskliknuo
kao da su Dan zahvalnosti, Božić i Dan nezavisnosti odjednom. Pa su,
eto, to podijelili s mojim novim dečkom. I bili su silno sretni zbog
toga! To mi je slomilo srce, sav taj optimizam u pogledu nas, kad sam,
sa sramom koji me je paralizirao, vidjela da taj moj naočit, bistrook
dečko sjedi u njihovoj skromnoj kući s tri spavaće sobe i gleda ih s
blagim, zbunjenim poluosmijehom na licu. Poznavala sam taj izraz
lica: cijeli taj događaj pretvarao je u komičnu točku kojom će poslije
zabavljati ljude. Ono, mislim, stvarno, kečap na mesnoj struci? — reći će.
Molim vas, recite mi da nećete staviti dvije vrste sira! To je neizrecivo
rastrošno!
Ne shvaća obiteljski život i kako te glupe, jednostavne sitnice
mogu goditi. Kako se u braku možete prepirati i svađati, a tada vas u
četvrtak navečer spasi mesna štruca.
Tada sam trebala znati. Tada sam trebala prekinuti s njim.
Vraški želim da jesam.
— U redu, gledaj, učinio sam nešto što je na neki način strašno —
napokon kaže. Podiže ruku kako bi zasjenio oči. — Nisam ti rekao, ali
iz fore sam se prijavio za stipendiju za odlazak u Afriku s Whippleom.
Nisam mislio da ću je dobiti, a i, iskreno rečeno, potpuno sam je
zaboravio. Ali, tada, gle čuda, to se ostvarilo. Doznao sam tjedan dana
prije vjenčanja. — Podiže štap pa čačka po tlu i crta krugove u mekoj
zemlji. Moje uši zvone od svih zvukova džungle koji nas okružuju.

48
 — Gle čuda — kažem ismijavajući ga. — Gle čuda, slučajno si se
prijavio za stipendiju. Iz fore.
On zabada štap u zemlju.
— Noah, dovraga, što ti je?
— Znam. Nisam to trebao učiniti.
— Ne! Ako si to doista želio, dakako da si to trebao učiniti. Tada
bi trebao govoriti o tome. Tada kažeš svojoj zaručnici, osobi s kojom
ćeš dijeliti život: »Hej, mislim da bih želio nešto učiniti. Što ti misliš?«
Trebao bi komunicirati sa mnom.
— Nismo se trebali vjenčati.
— Zašto to znači da ne možemo biti u braku? Misliš da je celibat
uvjet za odlazak u Afriku?
Tada uviđam istinsko značenje onoga što govori: činjenica da je
sposoban impulzivno se prijaviti za stipendiju ne govoreći mi o tome
znači da sam potpuno nevažna u njegovu životu. To je to. Uvijek je
bio silno ponosan na to kako se nikada ne svađamo. Ali, ako se nikada
ne svađate, to možda samo znači da ne marite dovoljno.
Pokušavam još jednom. — Što ako... što ako pođem s tobom? Što
ako to učinimo zajedno? Vidjet ćeš — kažem. — I ja mogu biti
pustolovna. — O, Bože, baš sam jadna. Jedan se majmun spušta na
nekoj penjačici, pomišljam da će me tresnuti, ali on samo želi moju
zobenu pločicu pa mu je dajem.
Noah se nakašljava i govori mi kako ne želi ništa od života koji
smo isplanirali: ni kuću u predgrađu, ni troje djece ni našu učiteljsku
karijeru. Ništa od toga.
— Mislio sam da to mogu — kaže. — Doista jesam. Volim te, ali...
— Umukni, molim te. Doista ne znam postoji li gora rečenica od
one koja započinje riječima Volim te, ali...
— U pravu si — kaže. — Žao mi je.
— I prestani govoriti da ti je žao! Zaboga! Nemoj mi govoriti da
me voliš i nemoj govoriti da ti je žao. Dovraga, iznevjerio si me i
svjestan si toga! Koliko dugo to znaš? Koliko dugo, Noah? Otkako
smo počeli planirati vjenčanje znao si da to ne želiš, ali si ipak šutio i
dopustio da se cijela stvar dogodi! Dopustio si da pozovem sve one
ljude i ostavio si nas čekati iako si već tjednima znao da to ne možeš!
Što ti je?
— Htio sam...

49
 — Da se nisi usudio govoriti mi o bilo čemu što si htio! Lagao si
mi, osramotio me, a sad me ostavljaš kako bi otišao na fantastično
putovanje koje ti se upravo ponudilo! A kad ja kažem da te volim i da
ću te poduprijeti, ti me odbiješ! Kao da sam predmet koji bacaš kroz
prozor! Beskorisna, suvišna prtljaga!
— Ti nisi...
— Rekla sam da umuknešl Nemaš pravo govoriti mi o tome što
jesam ili nisam. Slušaj, idiote, voljna sam ti dati čitavo srce i dušu, i
zajedno s tobom raditi na našim snovima! Moramo se žrtvovati!
Nitko nije uvijek sretan! Pogledaj moje roditelje. Njihov je brak vrlo
uspješan i dug, ali misliš li da su bili sretni baš svaki dan? Nitko nije
sretan baš svaki dan. A rad se naziva radom zato što to jest. To radiš!
— Ne — kaže on, a oči su mu sjajne od tuge. — Ne, tvoji roditelji
nedvojbeno nisu sretni, kao ni moji. I upravo je u tome stvar. Neću to
učiniti.
—Jebi se — kažem.
On me gleda tužno, znalački, a tada podiže ruku u znak pozdrava
i odlazi. Naše okruženje je poludjelo pa je težak, vlažan zrak pun
kričanja i urlanja, životinje zauzimaju strane, nabacuju se lišćem i
oraščićima i bučno se svađaju, možda oko smisla rada nasuprot
ljubavi. Naglo skrećem sa staze pa drugim putem silazim niz planinu
i hodam bijesno, pognute glave, ne mareći za to hoću li ikada više
vidjeti hotel, njega ili zrakoplov koji će me odnijeti natrag u
Kaliforniju.
Želim se baciti s litice u ocean.
Oh, prestani već jednom. Bit ćeš dobro, kaže glas.
Odgovaram mu: Više nikada neću biti dobro.
Ali, on se smije i ponovno kaže: Ne, itekako ćeš hiti dobro. Pred tobom
je izniman život. Iznimna, golema životna pjesma srca.
A ja mu odgovaram: Što to, dovraga, uopće znači?
On se iseljava čim smo se vratili u naš stan u Burlingameu, koji
smo dijelili šest mjeseci. Smatra da je najbolje da bude kod prijatelja
jer se — pazite — osjeća previše krivim dok me gleda s drugog kraja
sobe. Ima potrebu kazniti me jer me je tako povrijedio. Užasno mi je
to što gotovo uživa u svoj toj patnji — kako se zbog nje sam sebi
doima kao junak, negativac sa stavom posramljenosti, tip koji se
nakloni i zatvara oči u vrlo slatkoj tuzi zbog vlastite zločestoće.

50
 Prije no što me zauvijek ostavlja, u moru naprtnjača i kovčega
govori mi o svim odlukama koje je donio bez mene. O tome kako on
i Wbipple za mjesec dala lete za Afriku. Pa o tome kako se ne vraća
poučavanju. Nikada.
Gleda me s novim, tragičnim izrazom lica i kaže da će mi se javiti
ako to želim, što me potiče smijati se visokim, manijakalnim
smijehom i baciti posudicu za maslac preko sobe. Pomišljam koliko
će Natalie biti ponosna kad čuje da neću dopuštati da se tako postupa
sa mnom i da čak bacam posuđe.
A tada počinjem plakati jer znam da me doista nije moguće voljeti,
da je ta osobina duboka i nepopravljiva.
On s velikom tugom skuplja komadiće posudice za maslac, mete
krhotine i sve baca u kantu za smeće. Govori mi da je platio svoj dio
stanarine za sljedeća tri mjeseca pa mogu zadržati stan bez potrebe
da primim sustanara. Čak mi i ostavlja recept za svoj tajni umak sa
šest slojeva — onaj s četiri vrste rastopljenog sira, crvenim lukom i
avokadom, umak za koji mi nikad, nikad nije htio reći kako se
priprema. Poderala sam ga pred njim ispuštajući zvukove nalik
hijeni. On se trza, a ja postajem još glasnija.
Dakle, na ovo, na ovo sam spala: ushićena sam jer mogu kričati
dovoljno glasno da ga možda nasmrt uplašim.

51
 SEDMO POGLAVLJE
MARNIE

Tri tjedna poslije po povratku s posla nalazim pismo od

internetske stranice za razvode. Ispijam dvije čaše vina, okrećem našu
zaručničku fotografiju prema zidu i tada potpisujem papire koji kažu
kako obećavam da ga više neću voljeti.
Nedugo potom stiže primjerak službene odluke.
I razvedena sam, samo tako.
Govorim si ono što će mi pomoći da izdržim dan: voljela sam ga
dvije godine; vjenčali smo se u sklopu obreda koji se nije trebao
dogoditi; raskinuli smo; ja sam još tužna. Složit ću rublje i prihvatiti
se vraćanja vjenčanih darova. Kupit ću kavu i vrhnje te za doručak
jesti zobenu kašu i brusnice.
Govorim: ovo je plakat na zidu. Ovo je moj kuhinjski stol. Ovo je
ključ mojeg automobila. Volim kavu. Četvrtak je.

A tada činim ono što članovi obitelji MacGraw čine u trenucima

velikih osobnih previranja i tuge: ulazim u modus potpunog
poricanja. Govorim svojim emocijama da su sada u četvrtom stadiju
zaključanosti, zabranjeno im je pokazivati se u javnosti.
Zapravo sam kraljica poricanja pa poskakujući ulazim u vrtić u
kojem svaki dan radim i glumim sretnu, ispunjenu mladenku s
velikim osmijehom na licu. Nikome ne govorim što se dogodilo.
Dolazim rano i ostajem do kasno. Smiješim se toliko jako da me lice
katkad boli. Dnevno izmišljam otprilike sedam likovnih projekata za
djecu, projekata za koje je potrebno od debelog papira izrezati stotine
malih oblika. Kao dodatak izrađujem knjižice s pričama o mačkama
koje se smiju i kornjačama koje govore — po jednu za svako dijete.
Pretpostavljam da bih svojoj šefici Sylvie mogla reći što se
dogodilo. Sylvie bi bila ljuta zbog mene, odvela bi me kući i rekla
suprugu pa bi me tješili i mogla bih spavati u njihovoj sobi za goste
sve dok se ne bih oporavila. Sylvie je osoba s najizraženijim
majčinskim stavom koju poznajem. U njezinoj bih se prisutnosti
mogla raspasti, a ona bi me znala ponovno sastaviti.
Ali, ne govorim joj prvi dan pa mi je zbog toga drugi dan teže

52
spomenuti to, a nakon toga nemoguće. Možda će to prestati biti istina
ako ne budem naglas govorila o tome.
Ali, budući da je svemir sklon iskušavati me i igrati se sa mnom,
učestalost razgovora o ulasku u brak na poslu se eksponencijalno
povećava. Moj život postaje urnebesno smiješan slijed priča
novopečene supruge: onih za koje me žene s kojim radim preklinju
da im pripovijedam (Danas je za večeru mesna štruca! Noah je
obožava! Da, jedemo uz svjetlost svijeća! A tada rano liježemo! Znate
kako je!) — i onih koje četverogodišnje djevojčice žele slušati.
Opsjednute su vjenčanjima i žele doznati svaku pojedinost.
—Jeste li taj dan bili kao princeza? — zanima ih, a oči im blistaju.
— O, da, jesam! U čast mojega vjenčanja u vrijeme užine nose bijele
papirne ubruse na glavi te hodaju kroz kutak za čitanje noseći
pokrivače iz spavaonice kao duge povlake.
— Mi smo vaše djeveruše — govore mi ozbiljno, a ja se smijem i
pomažem im bacati vjenčane bukete.
Gorčina me nalazi tek navečer, otkriva mi sve moje neuspjehe i
neprilagođenost. Cijeli dan je bila kod kuće, koračala amo-tamo i
nestrpljivo me čekala, a sada sjedi na rubu kreveta, brusi nokte i puši
cigarete. Mila, jesi li spremna? — pita. Ja sam na redu!
Tada uviđam tko uistinu jesam jer znam da nikada neću biti dobro,
da je osoba koja je rekla da me voli i da želi cijeli život biti sa mnom u
zadnji čas došla k sebi, ali sam je ja tada, kao kakva glupača, ipak
nagovorila da odradimo tu predstavu.
Neprilagođena sam i ne mogu više glumiti. Maslačak na travnjaku.
Ružno pače koje pliva među labudovima i nada se da oni neće
primijetiti.

A tada, nakon jedne besane noći, tijekom koje pomišljam da ću sići

s uma, iskačem iz kreveta u pet ujutro i na svojem telefonu tipkam
Blixin broj. Ne mogu vjerovati da se toga nisam prije sjetila. Ona je
vjerojatno jedina osoba na svijetu koja bi mi ga mogla vratiti. U
Brooklynu je osam sati ujutro, a ja jednostavno nekako znam da je ona
budna. I dakako, ona se javlja riječima: — Haj, Marnie, mila. Čekala
sam tvoj poziv.
Malo sam zaprepaštena. — Doista?
— Dakako. Mislila sam na tebe.

53
 Stoga sam jednostavno izlanula. — Blix, užasno je. Ja... potrebna
mi je vaša pomoć. Znam da možete svašta pa želim da mi vratite Nou.
Ona šuti, a meni pada na pamet da možda nije čula od njegove
obitelji da me je ostavio. Stoga se vraćam unatrag i govorim joj o
medenom mjesecu, o onoj kobnoj šetnji, o Africi, o stipendiji za koju
se prijavio ne rekavši mi, o Whippleu i o svemu tome... čak i o
internetskom razvodu.
Ona kaže: — O, dušice. Znam da ti je sada strašno teško, ali ti
moram reći da mi ovo zvuči kao početak tvojega iznimnog života.
— Mojega iznimnog života? Iznimnog života? Moj život se skvrčio!
Ovdje sam, u Burlingameu, a ne mogu si priuštiti ostati ovdje,
obavljam svoj posao i silazim s uma, Blix. Jednostavno mi jako
nedostaje, a znam da vi imate uvide i veze negdje pa sam mislila da
biste mi možda mogli pomoći vratiti ga. — Ona ne kaže ništa pa
vidim da moram nastaviti, uvjeriti je. — Zato što sam razmislila o
svemu što ste rekli i doista mi je potreban! On je najbolje što mi se u
životu dogodilo i nešto je pošlo po zlu, ali ja to želim ispraviti. To će
biti izniman život, kako ga vi nazivate.
— Trebala bi doći u Brooklyn — kaže ona.
Brooklyn? — To nipošto ne mogu — kažem joj. Iskreno rečeno, ništa
mi ne zvuči manje privlačno od odlaska na neko novo mjesto,
putovanje na drugi kraj zemlje, u grad u kojemjoš nisam bila.
Gostovanje kod nekoga. Uh.
— Tada mi reci što ti je potrebno.
— Možete li pogledati ono što gledate i vidjeti hoće li mi se vratiti?
— Glas mi puca. — Biste li izveli čaroliju za mene? Tako da budem
manje obična, ili da njemu ne smeta to što sam toliko obična.
— O, dušo. Ne želiš da ti se vrati! Vjeruj mi. Mnogo je toga...
— Molim vas. Dajte mi čaroliju. Koliko muškarac mora biti očajan
da prekine s nekim na medenom mjesecu? Kako bih to trebala
preboljeti?
Ona na trenutak šuti, a tada tihim glasom kaže: — Slušaj me,
malena. Promjena je teška. Noah je povlašteno derište iz visokog
društva, koje je zaboravilo odrasti, a meni je žao zbog svega što ti je
priuštio. Ali, vjeruj mi, čeka te nešto mnogo bolje. Preživjet ćeš ovo i
krenuti dalje. Bit će potrebno neko vrijeme, ali hoćeš. Čeka te nešto
mnogo bolje.

54
 — Ne — govorim joj. — Ne čeka. Bili smo suđeni jedno drugome.
Znam to, kao što sam znala i da su Natalie i Brian suđeni jedno
drugome. Sami ste rekli da sam posrednica, a znam da je on pravi za
mene.
— Nitko ne može tako čitati vlastite informacije — kaže ona. — Da
može, ja ne bih morala trpjeti žohara i čovjeka koji je iznutra bio
mrtav. Razmisli. I usput, nisi obična i trebala bi doći u Brooklyn.
— Nevjerojatno sam obična. Neprestano gubim ključeve,
tvrdoglava sam i znam biti nestrpljiva, nemam ambicija, ne
zarađujem dovoljno i nimalo ne marim za to i... kad sam bila mala,
mačkama sam odijevala kostime i nisam marila za to što su se one
ljutile zbog toga.
Ona uzdiše i kaže: — U redu, slušaj. Moram ti nešto reći. Kad mi
je bilo osamnaest, otac mi je umro, a obiteljsko imanje koje sam se
nadala naslijediti umjesto mene je dobila moja sestra. Tada sam
shvatila da mogu cijeli život živjeti pod krevetom i biti pasivna ili da
mogu svaki dan raditi nešto što me plaši. Stoga sam, kao inteligentna
osoba, izabrala pasivnost. I ta je odluka bila sjajna. Štoviše, briljantna.
Malo se smije. — Stoga sam nastavila živjeti s tetom i trudila se
ugađati joj čineći sve što mi je rekla i pristojno se smiješeći svima. A
tada mi je teta jednoga dana rekla da sam poput oca, da sam
gubitnica, da nikad neću ništa postići, i sav gnjev koji sam potiskivala
prvi put je jednostavno izbio iz mene. Bila sam bijesna! I više nego
bijesna. Stoga sam skupila ono malo novca što mi je otac ostavio,
otišla u Brooklyn, mjesto koje sam izabrala na karti samo zato što me
je vraški plašilo. Nisam znala što radim. Bila sam silno prestravljena.
Na trenutak šuti i čujem kako diše. — Ali, ispostavilo se da sam
ovamo došla božanskom intervencijom ili nečim takvim. Jer, kad sam
stigla, sve se promijenilo. Sprijateljila sam se sa strahom. Udala sam
se za znanstvenika kojeg sam jedva poznavala, pošla s njim u Afriku
i proučavala kukce, a mrzim kukce! I nije mi se sviđala vrućina, zmije
i putovanje ne znajući što bih mogla očekivati, ali sam nakon toga
proputovala cijeli svijet. Pojala sam u Indiji; plovila sam na škunama
koje su izgledale kao da neće ploviti dulje od pet minuta; penjala sam
se na planine; proučavala različite religije. Kad god me je nešto
nasmrt uplašilo, to mi je bilo znak da se moram baciti u to. I znaš što
još? Tako sam živjela čitav život, činila ono što me je plašilo.

55
 Ne govorim joj da to zvuči kao najgori život koji bib mogla
zamisliti. Stoga samo kažem: — Ja sam uvijek uplašena.
— Dobro! Draga moja Marnie, doista bi me trebala posjetiti.
— Ali, radim - kažem.
— Ah, da, stvaraš sigurnost i porezne olakšice.
— Pa, moram zarađivati za život — ističem. — Nitko drugi to neće
činiti umjesto mene.
Ona dugo šuti, a ja sam sigurna da sam je uvrijedila. Ali, tada kaže
vrlo tiho: — Želim da vrlo pažljivo pogledaš oko sebe. Zato što će se
sve promijeniti. Cijeli tvoj život, sve. Trebala bi primijetiti kako je u
ovom trenutku. Bi li to učinila?
Ona izgovara riječi koje zapravo ne čujem.
—Je li to čarolija? — pitam.
— Šaljem ti svoje najbolje moćne riječi — kaže. — Ali, da. To je
tvoja čarolija.

— Voljela bih da se vratiš kući — kaže Natalie jedne večeri na

telefon. Misli na povratak u Jacksonville. Kako bih ondje živjela.
— Mama i tata su sve stariji, znaš. A i meni nedostaješ. Djetetu
nedostaješ.
— Dijete se još nije ni rodilo.
— Znam, ali joj govorim o tebi, kako si pobjegla u Kaliforniju, i to
je veoma ljuti. Poručuje ti da ćeš propustiti mnoga obiteljska iskustva
budeš li ustrajala u namjeri da ostaneš ondje.
Gledam kroz prozor, planine, park i žutu zgradu knjižnice. Volim
ovdje živjeti, hodati do malog vrtića u kojem radim, a potom hodati
kući kroz grad i razgledavati izloge svih cool prodavaonica koje si ne
mogu priuštiti. Ali, sad se ovaj grad doima kao mjesto koje nikad nije
bilo za mene. Svi koje ovdje poznajem već su dio para. Mašem im u
dizalu moje otmjene zgrade: smiješe se jedni drugima i stvaraju
planove za večer nimalo ne mareći za mene. I Noah i ja smo bili takvi,
zatvoreni.
Istu bol osjetim kad god razgovaram s Natalie — kod nje i Briana
uvijek se čuje glazba, uvijek se zezaju i smiju kao što vjerojatno čine
svi sretni bračni parovi, pa želim da smo se Noah i ja skrasili nedaleko
od moje obitelji, kao što sam mislila da ćemo učiniti u budućnosti.
Znate, povremeno se sastajati s njima uz večeru, sretati se u

56
prodavaonici... imati veliku širu obitelj pri ruci.
Ali, ne želim se na Floridu vratiti sama, kao neuspješna sestra,
osoba koja nije ustanovila kako da uspije u svijetu. A osim toga, ako
bi me Noah došao tražiti... pa, samo kažem. Ovdje bi me tražio:
upravo ovdje, u Burlingameu. Sviđalo mu se kako je bogat, rekao je
kako je želio živjeti u gradu u kojem policijskim tjednim izvješćima
dominiraju priče o tome kako građanima smetaju vjeverice koje
previše grubo bacaju žirove.
Natalie mi čita misli, a u tome je dobra jer cijeli moj život poznaje
mene i moje vragolije. — Po čemu je ostanak ondje dobar za tebe?
Trebala bi ga preboljeti i krenuti dalje, a ne ostati na poprište zločina
— kaže.
— Kostarika je bila, kako ti to kažeš, poprište zločina.
— Dođi kući, dođi kući, dođi kući — kaže ona. A tada se Brian
približava telefonu pa oboje počinju skandirati. — Dođi! Kući! Dođi!
Kući!

Jednog jutra, nakon tjedna u kojem su djeveruše molile da u vrtiću

uprizorimo tobožnja vjenčanja, budim se s fantastičnom idejom.
Vjerojatno najboljom na koju sam ikad došla! Iskačem iz kreveta,
hopa-hop, i trčim po stanu te pakiram vjenčanicu, veo, pa nešto plavo,
nešto staro i novo, kao i mali buketić za zapešće te buket, i sve
stavljam u veliku vreću za smeće. Ali, neću to baciti! Nisam luda ni
bilo što. Nosim to u školu! Najčudesnija prezentacija u povijesti
svijeta!
Stižem onamo i prije no što je Sunce izašlo pa s ljubavlju stavljam
haljinu na stol za likovno izražavanje. Izgleda vrlo lijepo dok je tako
položena pa veo stavljam preko stolca. Noah ga je trebao podignuti s
mojeg lica, s ljubavlju, smiješeći se i gledajući me u oči.
Ali, pa, do tog dijela nismo stigli.
Čujem se kako se naglas smijem ideji da je sve moglo biti potpuno
drugačije da smo sve izveli pravilno, podignuli veo prije poljupca,
otplesali prvi ples, bacili buket i sve to. Tako možete poludjeti - što
ako Whipple nije bio najbolji kum, što da ih nije čekao put u Afriku,
što da Noah nije shvatio sve glupe, konvencionalne stvari o meni
neposredno prije no što je trebao reći »uzimam«?
Konvencionalne. Zaboravila sam reći Blix da je to moja glavna

57
mana. Nisam jednostavno obična — konvencionalna sam. Možda bih
je trebala ponovno nazvati. Učinit ću to — danas! Poslije.
Ali, prije toga ovo.
Ovo.
Čim su djeveruše stigle, vodim ih prema stolu za likovno
izražavanje, gdje uzimam škare pa izvodim lijep, čist, dug rez kroz
suknju. Režem kroz čipku, mrežu i satensku podsuknju. Govorim
djeverušama da svaka može dobiti komad haljine koji će nositi. Svoj
vlastiti, mali komad haljine!
Čujem kako netko kaže Marnie?, najljubazniji, najblaži glas koji
sam u životu čula.
— Hvala vam — kažem glasu. — To je glas dobrote, svemira koji
je spreman ispričati mi se za ono što se dogodilo.
Ali, uz njega je vezana osoba, a ispostavlja se da je ta osoba moja
Šefica Sylvie.
Sylvie kaže: — Marnie, dušo, režeš li svoju vjenčanicu?
A ja joj pokušavam reći: — Da, ali, u redu je — ali to zvuči
sumanuto jer odjednom previše jako plačem.
Ona tada kaže: — O, dušo, što se dogodilo? Što radiš? Donijet ću ti
rupčić. Što se dogodilo?
— Napravit ćemo vjenčanice za djeveruše! — objašnjavam. — Zato
što meni nije potrebna...
Tada spuštam pogled i opažam da na sebi imam kućni ogrtač i
papuče, a Sylvie, koja je u radnoj odjeći, kaže nešto kao da bismo
trebale nestati u stražnji ured dok Melinda vodi djecu van pa skuplja
komade vjenčanice i vela, a tada me odvozi kući iako je još rano.
Sjedimo u mojem automobilu pred mojim stanom i slušamo kako
motor škljoca, kao i uvijek nakon gašenja, a ona nakon mnogo
vremena kaže: »Marnie, dušo, mislim da bi trebala potražiti pomoć.«
— Samo zato što sam na posao došla u kućnom ogrtaču? —
glupavo pitam. — Bila sam u žurbi. — I sama znam koliko to glupo
zvuči.
Sylvie tada vrlo tiho pruža ruku i govori mi kako svi znaju cijelo
vrijeme. Svi. Svi su znali za medeni mjesec i za razvod. Ljudi su
pokušavali razgovarati sa mnom o tome, ali se ja toga ne sjećam. Svi
su bili tužni zbog mene. Nitko nije znao što bi rekao. — Kao ni ja! —
kažem joj sa smijehom, ali ona se ne smije.

58
 Kasnije tog tjedna održava se sastanak i zaključak je da se više ne
bih trebala vratiti. U izvješću piše kako su »odlučili krenuti u drugačijem
smjeru« s vrtićem — što znači da su odlučili više ne dopuštati da
luđakinje odgajaju djecu — pišu mi ček, što znači da ako ga unovčim,
neću ih tužiti niti bilo što takvo.
Obrazi su mi obamrli od nastojanja da se smiješim tijekom tog
sastanka, od nastojanja da ih uvjerim kako sam doista dobro.
Sylvie me nakon sastanka prati do automobila. — Ispostavit će se
da je ovo bilo dobro — kaže. — U ovom trenutku si u šoku. Ali,
vrijeme je da kreneš dalje sa životom, a ovo je poticaj koji ti je bio
potreban.
To mi je toliko užasno da ne mogu ni...
Toliko o iznimnom životu koji je trebao biti preda mnom. Toliko o
ljubavnoj čaroliji.
I jednostavno silno želim da mi ljudi prestanu govoriti kako će se
ispostaviti da su sve moje tragedije bile dobre.

59
 OSMO POGLAVLJE
BLIX

Umrijet ću vrlo skoro i želim veliko irsko bdijenje iako nisam

Irkinja. I premda biste trebali biti mrtvi dok održavaju bdijenje za vas,
ja tvrdim da ne morate biti mrtvi. U pogledu bdijenja nema pravila,
koliko je meni poznato. A ako ih i ima, ne bi ih trebalo biti. Ja sam
ovdje kako bih promijenila pravila o bdijenjima.
A ionako, mnogo je ljudi koje sam voljela i žudim za time da ih
imam sve na okupu kako bih ih zagrlila, poljubila i pozdravila se s
njima. Mogu im dati male darove i reći im što im želim, a tada ćemo
jesti roštilj i velike, uobičajene salate, piti viski, razgovarati, smijati se,
plesati i plakati. Želim papirne lanterne, svjetlucave lampice i svijeće.
Želim možda i malu seansu komunikacije s duhovima, glasnu glazbu,
želim da Jessica svira na svojoj lutnji, a Sammy na bubnjevima.
Zapalit ćemo vatru u ognjištu te paliti stvari koje mi više nisu
potrebne, stvari koje želim ponuditi svemiru.
Želim da se držimo za ruke i plešemo kongu. Prošlo je previše
vremena otkako sam plesala kongu. A kad me Cassandra iscijedi,
mnogo će mi značiti ako ću se jednostavno moći prisjetiti tog trenutka
konge, trenutka kad sam podignula pogled i sve koje volim vidjela
zajedno — možda će odlazak zbog toga manje boljeti.
Pokušat ću nagovoriti Patricka da dođe gore, iako on to neće
željeti. Ali, možda će doći jer je to moj završetak pa će promijeniti svoj
život, počet će ponovno izlaziti među žive. Možda mogu pronaći
način da mu kažem kako mu stiže ljubav, kako znam da mu se u
nevidljivom svijetu sprema nešto iznenađujuće, čudesno i čarobno.
Možda ga uspijem uvjeriti. Da bi mu se dogodilo dobro, mora se samo
malo otvoriti, a vjerovanje u nešto poput konge moglo bi biti dobar
početak.
Govorim Houndyju da ćemo to nazvati »Izblixavanje«. On nije
osobito zainteresiran za pitanje prihvaćanja smrti, ali voli zabavu.
Predobro ga poznajem: misli da ću se, ako budem imala tu zabavu,
toliko zabaviti da ću možda početi odgovarati na pisma iz centra za
liječenje raka, kojim me mole da pristanem na »plan liječenja«.
— Tko zna? Možda su naučili nešto nakon svih onih godina na

60
studiju medicine pa te mogu izliječiti — kaže.
Ah, dragi, divan Houndy crvenog, grubog lica, bijele brade i
stisnutih plavih očiju, sada zamagljenih od godina koje su nezaštićene
provele na suncu. Uvijek mu govorim da mu je duša pjesnička. Sve to
more u njemu, naraštaji mora. Oduvijekje lovac na jastoge, a sad se
presadio u grad, u kojem stupa uokolo i ponaša se kao da je kopno
njegov kompromis. Tko bi, pri zdravoj pameti, pomislio da ću biti
žena lovca na jastoge, da ću s njim isplovljavati između Bronxa i Long
Islanda vukući mreže? Ali, eto me.
- Ne — kažem. — Izrezat će mi neke dijelove, a meni su potrebni
svi moji dijelovi.
- Nisu ti potrebni dijelovi s rakom - kaže. - Mislim da ti ovaj rak
nije potreban.
Samo se smiješim jer Houndy ne zna ono što ja znam, da, koliko
god to glupo zvuči, katkad morate živjeti sa stvarima koje ne želite,
kao što je rak, i to vam pomaže proniknuti u život dublje no ikada
prije. Govorim mu da život doista ne bi imao nikakvog smisla kad
bismo svi živjeli vječno. Zašto ga tada ne bismo prihvatili, pripremili
se za njega, voljeli ono što jest?
— Kome je potreban smisao kad imamo ovaj život? — kaže on.
Pruža ruku i maše njome obuhvaćajući sve - zgradu, komadiće
intenzivno plavog neba između krovova, park s druge strane ulice, u
kojem djeca na ljuljačkama vrište od sreće, i more, kilometrima
daleko, za koje tvrdi da ga čuje.
Ali, on ne zna. Ja sam u fazi u kojoj sam sva smisao. Tijelo neću još
dugo imati, ali ću nedvojbeno imati silno mnogo smisla.
Kad se navečer sklupča pokraj mene, šapuće: — Blixie, ne želim da
umreš.
A na to se doista nema što reći. Stoga jednostavno pružam ruku
preko golemog prostranstva pokrivača i dodirujem ga.
Njegove su ruke nalik velikim, toplim rukavicama, ali je njihov
oblik nekako nježan poput zvijezda. Houndy je od zvjezdane prašine,
to je nedvojbeno.

61
 DEVETO POGLAVLJE
MARNIE

—Kako si? — pita me Sylvie telefonom dva dana poslije.

Bez posla sam, nevoljena i trenutačno ležim pod pokrivačima
čitajući stare brojeve časopisa People i jedući granule instant pudinga
iz kutije, eto kako sam.
I uz to sam blago opčinjena česticama prašine. Znam, znam.
Fantastične su. Ali, zapravo su i više nego fantastične. Te čestice
prašine mogu nam mnogo reći o nama. Ako ste dovoljno dugo mirni,
prestanu padati, ali ako se ponovno pomaknete, mahnete rukom po
zraku ili prodrmate stopalo ispod pokrivača, ponovno se počnu
vrtložiti, kao zvjezdice. Kao čitav svemir. To vas potiče zapitati se —
što ako su naš svijet i čitav Sunčev sustav zapravo na nečijoj čestici
prašine? Što ako smo toliko nevažni?
Bacam rupčiće u zid; hodam stanom i plešem uz ludu glazbu sve
dok susjedi s kata niže nisu počelo drškama metle udarati u strop.
Možda bih zauvijek mogla ostati ovako, između svjetova.
Ali, zapravo kažem sljedeće: — Ah, pa, zapravo osjećam sve
osjećaje.
— Tražiš li već drugi posao? — pita me.
Kad nisam odgovorila, ona kaže: — Nazvat ću neke ljude, ako
želiš. Kad budeš spremna. Doista si dobra odgojiteljica, znaš? Ovo
nije ni u kakvoj vezi s time.
Poslije zovem Natalie i govorim joj cijelu priču, a ona me stavlja na
zvučnik kako bi i ona i Brian zajedno mogli raditi na hrabrenju.
Oni govore sve primjerene riječi — ono što znam da bih i sama
rekla prijateljici koja bi me nazvala s takvom pričom: ajme, ova godina
ti je doista teška; ne, nipošto nisi luda; pronaći ćeš nešto drugo;
volimo te; mogla bi se vratiti kući. Grizem članke dok govore kako ne
bi čuli da plačem.
Moram sve to riješiti, ali u ovom trenutku me boli glava i potreban
mi je san. A osim toga, moram gledati čestice prašine osvijetljene
zalazećim suncem prije no što postane previše mračno pa ih neću
moći vidjeti.

62
 I tako se jednoga dana pojavljuju moji roditelji, bez upozorenja.
Moji roditelji žive pet tisuća kilometara daleko; kad se pojave, to
znači da su u tome sudjelovali zrakoplovi i unajmljeni automobili. A
to se ne događa bez otprilike milijun prethodnih razgovora. Ali, eto
ih, lupaju na vrata i zovu me kao da očekuju da će me probuditi iz
kome. Dugo mislim kako možda haluciniram da čujem njihove
glasove. Zar je do toga došlo? Ali, tada uviđam. Ah, dakako. Trebala
sam znati. Natalie i Brian su im rekli što se dogodilo.
Otvaram vrata s oklijevanjem, odjednom svjesna da sam
prekrivena brašnom i čokoladom te da na sebi imam premalen
japanski kimono koji mi je otac donio iz Japana kad mi je bilo trinaest
godina. Na nogama imam jednu papuču s likom zeca i jednu čarapu,
a kosa mi je zamršena jer sam dopustila da moja pletenica od prije
četiri dana podivlja, poput grmlja koje biste u šumi zaobišli.
Pekla sam. Tortice s porukama, ako vas baš zanima. Kao kineski
kolačići s porukama, samo tortice.
Kad mi se Noah vrati, unatoč slabim izgledima, silno će se
iznenaditi kad zagrize čokoladnu torticu i ugleda poruku: SAD STE
S LJUBAVLJU SVOJEGA ŽIVOTA.
Možda bi to moglo biti posao. Tortice s porukom. Morat ću
domisliti bolje ime, dakako, ali najprije moram ustanoviti kako
umetnuti komad papira u tijesto za torticu tako da se ne namoči.
Danima sam mozgala nad time i do sad još ništa nije funkcioniralo.
Moja majka rukom pokriva usta. Oči joj se pune suzama dok i ona
i ja uviđamo sav užas moje situacije. Otac me vuče k sebi i grli.
Počinjem plakati.
— Pokušavali smo doprijeti do tebe — kaže prigušenim glasom.
— Zašto se ne javljaš na telefon? Već danima te zovemo. Sišli smo
s uma. Tvoja je majka naposljetku rekla da bismo trebali rezervirati
karte, unajmiti automobil i sami ustanoviti što se događa.
— Htjela sam pozvati policiju — kaže moja majka. - Kako si nam
to mogla učiniti?
—Jako mimje žao, jako — kažem. Ali, zar je doista prošlo toliko
vremena? Možda sam malo izgubila pojam o vremenu.
Oni ulaze oprezno, kao da bi mogli naići na kakav zločin.
Odjednom sve izgleda užasno: sunce sja na radnu površinu u kuhinji,
po kojoj sam prolila jaja, vrhnje i brašno. I komadići papira posvuda,

63
s njihovim pojednostavljenim porukama, izgledaju glupo i
djetinjasto. Krajičkom oka vidim da je moja majka s poda podignula
onaj na kojem piše: KOGA BRIGA ZA TO ŠTO DRUGI LJUDI MISLE?
BUDI ONO ŠTO JESI!
Daje ga mojem ocu i gleda me razrogačenim očima, tragično.
— Marnie? Dušo? Što se događa?
— To je... ideja... ideja za posao...
— Ideja za posao? — Moj je otac sav za poslovne ideje. Gleda
komad papira, pa mene pa opet komad papira. Umrljan je
čokoladom.
— Baci to, Millie — kaže tihim glasom.
Kanta za smeće je prepuna, a na prozoru su pruge prašine.
Sudoper je pun limenki od juhe i žlica, a u njemu je i jedna kartonska
šalica za kavu u kojoj pluta nešto zeleno. Prije sam promatrala tu
zelenu plijesan. Naposljetku, plijesan je život. A kad se osvrnem
uokolo i stan pogledam njihovim očima, opažam da je nasred poda
crvena štikla, a pokraj grijalice leži razbijena fotografija Noe i mene
na jezeru Tahoe. (Da, razbila sam tu sliku štiklom, pa što? Bio je to
zadovoljavajući, simboličan trenutak.)
Prilazim joj i pokušavam skupiti što više krhotina svojega života,
sakriti ih od njih. Ali, ne mogu sakriti sve, a sad kad im je Natalie
rekla da sam izgubila posao, vidjeli su i da nisam pronašla drugi.
Uskoro će mi reći da kad član obitelji MacGraw izgubi posao, uloži
dvostruko više truda; počinje telefonirati te slati gomile životopisa.
Član obitelji MacGraw tada ubaci u brzinu.
— Dakle, što ti se dogodilo s telefonom? — pita moja majka.
Gledam uokolo. Gdje je zapravo moj telefon? Kako sam ga mogla
zanemariti? O, da. Telefon. Pa, istina je da sam punjač zacijelo
zaboravila na poslu na dan kad sam otišla i doista do ovog trenutka
više nisam ni pomislila na njega. Nije ni čudno da me nitko nije
nazvao. Prošli tjedan sam razgovarala sa Sylvie i s Natalie i nisam se
potrudila ponovno ga napuniti. Bila sam jako, jako jadna. Možda
proživljavam ono što su nekoć nazivali slomom živaca. Zapravo ne
znam što je slom živaca, ali to ne znači da ga nemam.
— O, dušo — kaže moja majka. Očekujem da će reći ono što nije
mogla izbjeći dok sam bila u osnovnoj školi: uspravi se, počešljaj se i
zašto nisi oprala posuđe? Još me više zastrašuje činjenica da ona ne

64
govori ništa od toga. Umjesto toga napinje napućene usne i daje se na
posao prilagođavanja situacije standardima koje je civiliziranost
odredila.
Moj otac, očito zadužen za grljenje, ponovno mi prilazi i grli me pa
kaže: — Potrebno ti je malo skrbi. — Zacijelo su jako zabrinuti ako me
on neće pitati zašto još nisam pronašla drugi posao ili zašto sam bila
toliko loša da su me otpustili, ili što sad namjeravam učiniti.
Nijedno od njih ne govori ništa što bi me moglo uzrujati.
Zatvaram oči u zahvalnosti. Moji roditelji su ovdje, a ja mogu
prestati bježati od onoga što me je spopalo jer će se oni pobrinuti za
mene, kako se više ne bih morala baviti onime čime se bave odrasle
osobe.
Oni pakiraju moje stvari, doniraju namještaj, čiste stan, obavljaju
potrebne razgovore i prodaju moj stari automobil nekom tipu iz ulice.
I samo tako, sve je gotovo.
Odvest će me kući, natrag na matični brod, na popravak.

65
 DESETO POGLAVLJE
MARNIE

Kad se raspadnete i vratite kući oporavljajući se od goleme

ljubavne patnje, svi trepere oko vas sve dok vas jednoga dana ne
obaspu svim mišljenjima koja su držali za sebe.
Ali, evo što nisam očekivala: njihova mišljenja mi zapravo ne
smetaju. Ponovno sam u predgrađu Jacksonvillea, u koje pripadam,
ponovno u pastelno žutoj kući iz šezdesetih godina, u slijepoj ulici u
kojoj sam odrasla, dva raskrižja dalje od crnog potoka u jednom
smjeru i niske, ružičaste zidane zgrade osnovne škole u drugom. Stari
hrastovi, s kojih visi španjolska mahovina, čuvaju stražu među
palmama, jednako kao i uvijek. Ovdje vam se ne može dogoditi ništa
uistinu loše — odnosno, ako ste dovoljno pametni da dođete tijekom
svakodnevne grmljavinske oluje, koja započinje oko pet sati
poslijepodne.
Moj otac je uvjeren da moram pronaći drugi posao, ali je strpljiv i
voljan pomoći mi. Kaže da mi je potrebno nešto s osiguranjem! Sa
zdravstvenim beneficijama! S mirovinskim osiguranjem! Razgovara s
Random Carsonom, mojim nekadašnjim šefom u restoranu
Crab&Clam House, u kojem sam radila kao tinejdžerica (bila sam
glavna za školjke, tek toliko da znate) — a kad sam načinila grimasu
i rekla tati: — Ne opet pržene školjke! — on kaže da je preda mnom
mnogo viši položaj: voditeljice blagovaonice. Mogu zapovijedati djeci
koja rade na školjkama dok netko drugi plaća moje premije
zdravstvenog osiguranja.
Moja majka ima na umu posve drugačiji život, ulogu njezine
družbenice. Veselo izjavljuje da smo »vezane pupčanom vrpcom«
dok obilazimo njezin društveni život i obaveze: bazen, prodavaonica,
knjižnica, teretana, ručak s njezinim prijateljicama, a sutradan opet
sve ispočetka. Ja sam izgubljena kći koja je ponovno prihvaćena u
susjedstvo pa mi upućuju komplimente da sam odrasla i da imam
lijep osmijeh. I to je istina; vedro se smiješim svim ljudima koje moja
majka poznaje, a to su gotovo svi u gradu. Susjedi koji vani zalijevaju
svoje travnjake moraju dotrčati samo kako bi me pogledali, kao i Rita,
blagajnica u prodavaonici Winn-Dixie, i Drena, koja oduvijek frizira

66
moju majku u salonu Do or Dye u Aveniji Hyde Park. Svi me gledaju
s blago sažalnim izrazom lica. Dakle, znaju cijelu priču. Dakako da
znaju, ali razumiju.
A tu je i moja sestra, koja živi manje od kilometra dalje od mojih
roditelja, u novoj četvrti, u kojoj ima kuću iz snova kakvu si možete
priuštiti s dvije plaće profesionalaca koji rade puno radno vrijeme.
Kad sam stigla, bila je nadomak odlasku na porodiljni dopust i
savršen je primjer toga kako savršena osoba može stvoriti savršen
život. Znam, znam: previše puta sam upotrijebila riječ savršeno, a
nijedan život nije savršen, ali dok sam s Brianom i Natalie u njihovoj
ugodnoj kući, s njezinim ugodnim, velikim trbuhom, i namještajem
koji je pretjerano napunjen i udoban, zidovi obojeni prigušenim
nijansama sive i bež boje s bijelim rubom, a prozori su svi čisti i sve
izgleda mirno i spokojno, pomišljam da je to — to! — ono za što se svi
nadaju da će im čudesno pasti s neba. Osobno to nisam vidjela,
iskreno rečeno; da imam takvu kuću, zidove bih obojila stvarnim
bojama, bojama iz obitelji crvene ili tirkizne, i na njih bih objesila
moderna umjetnička djela.
Dok jednog jutra doručkujem s ocem na trijemu, samo nas dvoje,
on me pita kako se vidim, što ću raditi u životu pa mu govorim istinu.
— Pa, zapravo imam mnogo planova. Doista sam zagrijana za onu
ideju pečenja tortica s malim porukama, kao oni kolačići, znaš, ali
tortice. I voljela bih pisati ljubavna pisma za ljude koji se sami ne
mogu dosjetiti pravih riječi. Oh! I jako bih voljela izrađivati kostime.
Možda stop-motion animirani film s figuricama u kostimima. Mogla
bih pisati scenarije. Ili, recimo, mogla bih biti sretna, hm, radeći u
knjižari jer bih mogla pomagati ljudima da pronađu romane koje bi
trebali pročitati zbog onoga što ih muči.
On savija novine i smiješi mi se. — Trebali bismo to pokušati suziti
pa vidjeti kako se bilo što od toga može unovčiti — kaže. — Kad
razmišljaš o tome što da učiniš sa svojim životom, bez obzira na
zanimanje, korisno je razmišljati o novcu.
— Osim toga, mislit ćeš da ovo zvuči ludo — kažem mu — ali,
moguće je i da se počnem baviti ljubavnim posredovanjem. Mislim,
već sam ostvarila nekoliko uspjeha s time pa je to možda nešto čime
bih se mogla baviti.
On ustaje i kuštra mi kosu na odlasku na posao. — Patkice, reći ću

67
ti još jednom. Ti si fascinantno ljudsko biće, ali to nije smisao života.
Moraš zarađivati.

Svjesna sam da je to — Nataliena i Brianova kuća iz snova —

nagrada za odlazak u školu i istinski trud svladavanja vještine za koju
vam ljudi žele i hoće plaćati. Upoznate dragu osobu, i, pa što ako
možda nije najšašavija, najkreativnija i najzgodnija osoba koju ste u
životu upoznali, tip koji želi cijelu noć svirati gitaru i pisati vam
ljubavne pjesme, a potom u tri ujutro peći omlet, poput tipa za kojeg
sam se pogreškom udala — nego je umjesto toga ona druga vrsta
muškarca: onaj koji uzdržava, etičan, jak, dobar muškarac koji gleda
u budućnost. U vašu budućnost.
Ah, vidite kako je sa mnom. Vidite kako se Noah prikrade.
Nastanio se u mojoj glavi sa svojim glupavim ljubavnim pjesmama,
Ray Ban naočalama i spremištem sjećanja, kao kad je onaj put rekao
da ima posebnu dostavu za mene — tisuću poljubaca, a potom me je
ljubio po cijelom tijelu, gore i dolje, svaki centimetar. Oboje smo se
smijali sve dok — pa, sve dok se više nismo mogli smijati.
Međutim, nema smisla razmišljati o tome. Sad sam u svojem
stvarnom životu. Vratila sam se onamo gdje sam započela i gdje ću se
ponovno pribrati.
Moja soba, i dalje obojena ružičastom bojom, miriše kao da sam
ponovno dijete. Svjetlost i dalje ulazi kroz zavjese od ružičastog
pamuka, pod kutem koji mije poznat kao da je uklopljen u moju DNK
— zajedno sa zvukom šarki vrata moje sobe, koje cvile kao glazbeni
ton, i slabom žutom svjetiljkom u hodniku, koja svijetli prema tavanu.
Kasno navečer, kad su moji roditelji otišli u krevet, odlazim u
dnevnu sobu, u udoban prostor u kojem se živi i u kojem ne morate
ništa glumiti. Ondje je onaj isti, izlizan tepih od krpica, okrhnute
police s knjigama i stari, smeđi kauč presvučen samtom, koji vas
zagrli kad sjednete, kao da mu je jako drago jer vas vidi.
Dobrodošla kući, Marnie, kaže mi kauč, a ja tonem dublje u njegove
meke jastuke i dopuštam si podleći njegovoj čaroliji sigurnosti i
poznatosti.

— Dobro je da si napokon došla k pameti i vratila se kući — kaže

mi prijateljica Ellen jedne večeri, kad smo se ona, Sophronia i ja sastale

68
uz piće i večeru. Kod kuće sam samo tri dana, ali moja mama kaže da
moram izlaziti i vjerojatno je u pravu.
Ellen i Sophronia rade za jednu osiguravajuću kuću u središtu
Jacksonvillea i izlaze s više muškaraca iz poslovnog svijeta. Govore
mi da imaju društveni život koji ih drži aktivnim: Margarita
ponedjeljci, Šašavo—lude srijede i Žedni četvrtci. A tu su i vikendi —
zabave na plaži, uz mnogo piva i plesanja. Romantične intrige, takve
stvari.
Gotovo da se i ne sjećam tog svijeta. Kad bolje razmislim, možda
nikada i nisam bila dio njega.
— Oh, svakako bi trebala poći s nama — kaže Ellen. — Bit će dobro
ponovno izaći, izbaciti onog tipa iz misli.
Sophronia je znakovito gleda, a tada obje izgledaju tužno zbog
mene.
— Dakle, jesi li ga doista preboljela? Misliš li da jesi? — pita Ellen.
— Da. O, da. Potpuno. Preboljela, preboljela, preboljela — kažem.
Drago mi je da ne vide knedlu koja je nastala u mojem grlu.
Obje pružaju ruke preko stola i grle me istodobno, a ja se sjećam
koliko su mi se sviđale u osnovnoj školi, prije no što smo krenule u
različite srednje škole, kad sam se ja izgubila, a one su postale članice
popularne družine u svojoj školi. Cool cure.
I dalje su cool cure, a druženje s njima možda je dobra ideja, sada
kad sam ponovno ovdje.
Pijemo pivo, očijukamo s nekim tipovima, a ja tada postajem
umorna i tužna pa im kažem da moram otići nekamo.
Kauč presvučen samtom doziva me po imenu.

Natalie i Brian došli su na večeru prvi vikend nakon mojeg

povratka kući.
Otkrivam da su sad najbolji prijatelji s mojim roditeljima. Šokirana
sam — šokirana! — uvidjevši da njih četvero imaju zajedničke obrede.
Imaju nedjeljne večere, a moj otac i Brian subotom poslijepodne
najčešće igraju golf dok moja majka i sestra odlaze u kupnju ili na
kakvu matineju. Moja sestra uz to ponedjeljkom i srijedom kuha i za
moje roditelje, a moja majka njima svaki četvrtak pošalje mesnu
štrucu.
Još me više iznenađuje činjenica da se barem svaki drugi tjedan

69
sastaju kako bi igrali pasijans u četvero. Imaju složen sustav
bodovanja koji mi nitko ne može sasvim objasniti, barem ne bez toliko
urnebesnog smijeha da odustanu. Stojim ondje, zapanjena, dok mi
majka i sestra pokušavaju objasniti, a moj otac i Brian s vremena na
vrijeme dobacuju korisne primjedbe.
— ... a ako imaš više od određenog broja karata...
— Crvenih karata!
— Ne, ne samo crvenih, bilo kojih karata... za crvene samo dobiješ
više bodova.
— Pa, da, osim ako tvoj protivnik ima neparan broj crnih karata.
— Pasijans? — pitam. — Ali, nije li to... igra... za jednu osobu?
Oni pucaju od smijeha zbog te staromodne ideje. Osjećam bljesak
ljutnje pomiješan sa zavišću spoznaje da nikad neću moći uhvatiti
korak s njima, da nikad neću uistinu biti dio njihove tijesno povezane
skupine.
Natalie me prima za ruku i kaže: — Nije važno. Glupa igra.
Moja sestra izgleda kao reklama za trudnoću i sretan brak, kao da
je to ni najmanje ne zamara. Njezina nekoć duga plava kosa sad je
odrezana do brade, pod oštrim kutem, što ističe njezine plave oči. I
premda na prednjem dijelu tijela nedvojbeno nosi golemu okruglu
izbočinu, ostatak njezina tijela izgleda savršeno vitko i uobičajeno,
kao da je netko došao i nasumice joj zalijepio košarkašku loptu ispod
majice.
A Brian — visok, naočit, tamnokosi Brian, personifikacija uloge
supruga i oca, stjegonoša dobrih muškaraca svijeta — govori mi o
tome kako Natalie hrabro podnosi trudnoću. — Sjajna je! — kaže i
šarmantno joj se smiješi. — Ona jutarnja mučnina na koju se neke žene
žale? Ne i Nattie. Ona je planinarila, plivala i radila puno radno
vrijeme. Kažem vam, porođaj će biti sitnica.
— Pa — kaže moja majka. — Nemojmo izazivati sudbinu.
Gledam Natalie u oči pa se smiješimo. Ako ljudi imaju teme, ovo
bi bila tema moje majke: ne očekuj ništa dobro jer se u tom slučaju
neće dogoditi.
— Marnie ne želi slušati o tome — brzo kaže Natalie. — Hajdemo
razgovarati o tome koliko je sjajno da se doselila na vrijeme da bude
teta nadohvat ruke.
— Dakako da želim slušati o svemu tome! — kažem. — Sve sam

70
propustila. A pogledaj se, Brian je potpuno u pravu; izgledaš divno!
Uz tebe trudnoća izgleda zabavno.
— Pa — kaže ona. — Sa sociološkog i znanstvenog stajališta,
trudnoća je najzanimljivije što sam u životu učinila. Kad samo
pomislim što se unutra događa! Primjerice, jesi li znala da žena ima
pedeset posto više krvi dok je trudna? Pedeset posto.
— Nevjerojatno — kaže moja majka kolutajući očima. — Možda bi
trebala sjesti i odmoriti se. Rasteretiti se. — Gleda me. — Molim te,
nemoj da počne o tome. Počne govoriti o sluznim čepovima,
nabreklosti dojki i ne znam čemu sve ne. Gamete, jesi li o tome
govorila prošli tjedan? O gametama:
— Na početku sam vam govorila o gametama — veselo kaže
Natalie. — Sad smo na sluznim čepovima i nabreklosti dojki.
Moja majka podiže ruke. - Ne u mojoj kuhinji! Nećemo tako
govoriti prije večere!
Natalie kaže: — To je život, mama. Biologija.
— Biologija, šmiologija. Ne žele svi slušati o tome. Kao da misliš
da si sama izumila djecu!
— Čekaj, mislila sam da si ti doista izumila imanje djece — kažem
Natalie. — Nije li to jedno od tvojih postignuća? A ja ti zahvaljujem
na tome.
— Sad ste se udružile protiv mene — kaže moja majka, ali se
smiješi. Počinje rezati salatu kristalku i bacati je u zdjelu s mrkvom i
celerom. (Noino lice podiže se preda mnom pa kaže: — To čak nije ni
crvenolisna salata? Čak ni rimska?
Muškarci su, dakako, krenuli van s pladnjem hamburgera i pivom.
Gledam ih vani, pokraj roštilja, oca kako sluša Briana, a tada se smije
dok se kucaju bocama piva.
— Hej, rado bih narezala malo povrća za pečenje — kažem, a moja
mama odgovara: — Nema potrebe za time. Imamo salatu i to je
dovoljno.
— Ali, ja volim pečeno povrće — kažem joj.
Natalie mi namiguje. Prilazi hladnjaku pa uzima cvjetaču, brokulu
i paprike, a tada mi pruža dasku i nož, cijelo vrijeme govoreći o planu
porođaja koji su ona i Brian domislili: bez epiduralne, bez fetalnih
monitora bez blještavih svjetala. Imat će tihu glazbu flaute, doulu i
primalju. Brian će prerezati pupčanu vrpcu, koju će potom zakopati.

71
Osoblje smije govoriti samo šapatom.
Moja majka odlaže nož. — Pa, mislim da bi samo trebala činiti kako
ti kažu. Premda je sve to u teoriji dobra ideja, molim te, nemoj
previdjeti mogućnost dobre epiduralne ako netko dođe i ponudi ti je.
— Neću epiduralnu — kaže Natalie.
— Nije dobro biti kruta u pogledu tih stvari — kaže mama. — Ako
te roditeljstvo ičemu pouči, tada je to fleksibilnost. Kad si roditelj,
nemaš nadzor. Ni najmanji. Mogla bi se početi navikavati na to,
gospođice.
Natalie se okreće prema meni i upućuje mi svoj najžešći lažni
osmijeh. — Dakle! Vrijeme je za novu temu. Kako je ponovno biti
ovdje?
— Dobro — kažem prebrzo.
— Samo dobro? — pita moja majka. — Zar se ne zabavljamo? Bože,
pa radile smo sve!
— Ne! Mislim, da, zabavljamo se. Bilo je sjajno!
Natalie mi upućuje blještavi osmijeh koji govori »ovo je namijenjeno
samo za tebe«. Kao da zna sve o mojim podvojenim osjećajima dok
trčkaram za našom majkom kao da sam ponovno dijete.
— Imaš li maslinovog ulja? — pitam.
— Ne, nemamo maslinovog ulja. Upotrijebi kukuruzno. Dobro je
— kaže moja majka. — I to povrće nam nije potrebno. Rekla sam ti da
imamo salatu.
— Ne, u redu je. Idem u prodavaonicu kupiti ga — kažem.
— U prodavaonicu! — kaže moja majka. — O, zaboga! Doista! Vi
djeca s vašim maslinovim uljem! Kukuruzno ulje je u redu. Jedete ga
cijeli život.
— Znam, ali marinada jednostavno nema takav okus...
Natalie me bode laktom i skriva osmijeh glumeći da izbjegava
udarac, a naša majka doista eksplodira: — Zaboga, što je s vašim
naraštajem? Sa svima vama! Samo određena hrana je prihvatljiva za
vaš profinjen sustav? Ne možete jesti američki sir, Bože sačuvaj! Ili
povrće iz limenke! Ili kruh! Dobar stari, običan bijeli kruh iz vrećice!
Govorite kao da bi čovjek mogao umrijeti od kruha! A sad kukuruzno
ulje, bezazleno kukuruzno ulje, moramo zamijeniti maslinovim uljem
za osamnaest dolara po boci.
Gledam Natalie, koja me gleda stisnutim očima i podiže jednu

72
obrvu.
Vidiš? — kaže njezin pogled. Vidiš što si propustila?
Brian dolazi po još jedno pivo, gleda moju mamu, meni upućuje
osmijeh i ponovno izlazi.
— Pa — kaže mi majka s dubokih uzdahom. — Daj meni to povrće.
Skuhat ću ga pa dodati malo margarina i soli. Bit će dobro.
— Mama, zašto ne dopustiš da Marnie pripremi povrće onako
kako ga ona želi? — kaže Natalie. — Znaš da ja neću jesti margarin.
Nije zdrav za dijete.
— Neću to slušati! — kaže moja majka. — Margarin nije loš za
bebe!
— Mama, bi li, molim te, prestala? Čitam mnoge blogove o
prehrani i znam o čemu govorim. Dakle, Marnie, javi li ti se Noah?
Gdje je zapravo? — pita Natalie.
Moja majka naglo udiše i odmahuje glavom. — O, eto ga. Zaboga,
nećemo razgovarati o njemu! Samo želim da ova večer bude ugodna.
Prvi put smo zajedno nakon mnogo, mnogo vremena pa želim da se
dobro zabavimo. Da razgovaramo o zabavnim temama. Ne o Noi!
— O zabavnim stvarima kao što je margarin? — pita Natalie, a tada
prilazi majci, uzima joj piće iz ruke i počinje joj masirati vrat. — Ah,
da — kaže. — Ovo je to mjesto, zar ne? O, da, osjećam čvor. Ovo je
Noin čvor. Rješavam ga.
Moja majka zatvara oči pa zabacuje glavu naprijed-natrag, a
Natalie masira onu točku. Otpijam gutljaj vina kako ne bih rekla ništa,
jer, doista? Moja majka ima Noin čvor?
Mama otvara oči i kaže mi: — Dušo, nemojmo sada, prije večere,
popiti previše. Ti i ja danas nismo mnogo ručale, sjećaš se?
— Neću...
U tom trenutku tata dolazi na staklena klizna vrata kako bi rekao
da su hamburgeri pečeni, a mama maše rukama kao i inače kad se
situacija odvija prebrzo za nju pa počinje uzimati papirne tanjure i
plastični pribor za jelo. Posežem prema zdjeli sa salatom,
Ljubavno posredovanje za početnike ali ona kaže da sam ja
počasna gošća i da ne bih trebala raditi, a ja joj odgovaram da je to
smiješno, da nošenje zdjele sa salatom nije posao, ali i da ne moram
biti počasna gošća.
— Ma, hajde! — kaže ona. — Samo se trudimo brinuti za tebe, mila.

73
Samo želim da se ovdje ponovno osjećaš kao kod kuće. I, zaboga, vas
dvije ste mi toliko odvratile pozornost da sam zaboravila skuhati
tvoje povrće.
— U redu je — kažem. — Stavit ću ga na roštilj.
— Možemo li, molim te, jednostavno jesti salatu? Bi li mi, zaboga,
ugodila u vezi toga? — kaže moja mama dok odlučno izlazi. Natalie
me gleda s izrazom lica koji govori »a, što ćeš?«.
Vrućina me vani udara kao da je iz visoke peći. Kasno
poslijepodnevno sunce još nas obasjava, a zrak je zasićen vlagom, kao
da biste se mogli valjati u njemu. Brian podešava suncobran na terasi
kako bi moja majka bila u sjeni dok jede, moja sestra iznosi svijeće s
citronelom, a tata pali baklje za tjeranje insekata. To što izvode nalik
je plesu u kojem svatko zna svoju ulogu.
— Sjedni ovdje pokraj mene — kaže Natalie tapšajući me po ruci.
Brian mi pruža pladanj s hamburgerima govoreći da bih trebala prva
uzeti. Otac mi se smiješi preko stola, podižući čašu kao da će
nazdraviti.
Ustaje i pritom izgleda službeno te preplavljeno emocijama. Dok
se nakašljava, osjećam blago treperenje uznemirenosti. — U čast naše
drage, malene Marnie, koja je preživjela! Samo želim reći, Patkice,
primila si teške udarce, ali sam znao da ćeš biti dobro čim si otvorila
vrata svojega stana u Burlingameu i čim sam vidio da pečeš. Pečeš!
Millie, nije li to rekla? Ova cura će se pobrinuti za sebe. Samo se
trebala vratiti među obitelj i stare prijatelje!
Čuje se zveckanje čaša dok nazdravljaju, a tada jedni drugima
dodajemo svu hranu — salatu i prepečene hamburgere (strah mojega
oca od srednje pečenog mesa jednak je strahu koji neki ljudi osjećaju
od cirkuskih klaunova i zvečarki) — i svi smo na trenutak zaokupljeni
svojim tanjurima, a ja se pitam što bi se dogodilo kad bih odjednom
briznula u plač.
Možda je to zbog zamagljenosti izazvane vinom, koja se miješa s
pretjeranom vlažnošću i raspravom o povrću te o maslinovom ulju
(maslinovom ulju!), ali i napetost s neba, koju sad vidim kako se
skuplja za svoj kasni poslijepodnevni performans — silovitu
grmljavinsku oluju. Ali, tu je još nešto, nešto golemo i bolno što
nastaje u meni, što znači biti ovdje s ova dva para koji se poznaju
toliko dobro da su čak i njihove prepirke — one koje iznenađuju i

74
izazivaju ubrzano kucanje srca — za njih samo rutina. Uzrujavaju se,
svađaju, ljube i nekako se jednostavno nastavljaju probijati kroz život,
opetovano zamjerajući i opraštajući jedni drugima. Nitko neće ustati
i reći: — Znaš što? Ja ovo više ne mogu.
Ja sam autsajderica, ali su ovi ljudi oko mene ipak moje pleme,
ljudi kojim rođenje, DNK i krvna grupa daju pravo imati mišljenje o
mojem životu.
— Jesi li dobro? — šapuće Natalie, a ja želim da mogu ustati i reći
im istinu, a to je da moja majka nema pravo imati Noin čvor! Noin
čvor! To znači da su o njemu i o meni razgovarali toliko mnogo da
Natalie točno zna gdje je taj čvor te kako majku može razveseliti i
izvući iz toga. I pogledaj samo, rekla bih joj, pogledaj našega oca koji
se skvrčio pokraj Briana kao da već blago abdicira sa svojega mjesta
glave obitelji. Brian će uskoro upravljati njegovim portfeljem i
njegovim planom održavanja travnjaka, organizirati podešavanje
peći i naposljetku sugerirati starački dom.
Aja —ja sam samo oštećena stvar koju svi pokušavaju pokrpati te
dovući natrag na podij za rasprodaju. Vole me i sjedit će sa mnom
dok ne postignem uvjete potrebne za ono što oni smatraju sretnim
životom: novi posao, novog muškarca, novi automobil i poslije, u
budućnosti, kuću te nekoliko djece. Očito mi je potrebno beskrajno
mnogo pomoći.
A ovo je, kažu u međuvremenu, priča koju ti nudimo: Kalifornija
je bila pogreška. Tvoj je život do sada bio velika, maglovita pogreška,
ali srećom, krećeš dalje. Uhvatili smo te na vrijeme.
Moj život u Kaliforniji, moja odraslost, polako se slaže kao
zemljovid i tiho odlazi. Nitko osim mene ne vidi ga kako odlazi.

75
 JEDANAESTO POGLAVLJE
MARNIE

Jedne noći prolazim pokraj vrata sobe svojih roditelja i čujem ih

kako se svađaju. Gotovo je ponoć, a ona govori: — ... potrebno joj je
više vremena, oporavlja se. Zar to ne vidiš?
Stoga, dakako, stajem kao ukopana i sjedam na pod ispred njihove
sobe.
On kaže: — Mora ponovno izaći u svijet. Mora preuzeti nadzor
nad svojim životom. Istina je da joj se dogodilo nešto loše, ali ne smije
dopustiti da je to pokopa. Ne smije dopustiti da je to zaustavi.
— Ted, to nije bilo samo »nešto loše što joj se dogodilo«, kaže moja
majka. — Pretrpjela je dva velika udarca. Izgubila je supruga i posao.
Njihov se razgovor na trenutak jednostavno doima zanimljivim,
kao da razgovaraju o nekome drugome, ili o Teoriji velikih udaraca.
Rado bih im se pridružila. Je li mi doista potrebno još emocionalne
rehabilitacije ili bih trebala preuzeti nadzor nad svojim životom? Što
bi moglo biti smisao jednog ili drugog? Što istraživanja kažu o takvim
stvarima? Borba ili bijeg? Odmor ili rad?
— Ti znaš što joj je potrebno — kaže moja majka onim svojim
uvjerenim glasom. — Trebala bi pronaći muškarca s kojim će izlaziti.
— Millie, zaboga, to je posljednje što joj je potrebno! Zašto se uvijek
ponašaš kao da bi to moglo riješiti ijedan problem? Ona najprije mora
pronaći sebe! I zašto sam ja jedini feminist u ovom razgovoru? Toj je
djevojci potrebna karijera. A tada može pronaći muškarca, ako će to
željeti.
— Ti ne znaš ništa. Njoj je potrebna ljubav.
— Pa, dobro. Možda će na poslu upoznati dobrog muškarca. Ali,
najprije se mora zaposliti.
— Slušaj — kaže moja majka, a ja sam iznenađena iznenadnom
intenzivnošću njezina glasa. — Da se nisi usudio uzeti mi to! Ted, u
ovom trenutku imamo dvije kćeri u ovom gradu, a ja želim da tako i
ostane! Zamisli koliko bi život bio lijep kad bi obje mogle zauvijek
živjeti u ovoj četvrti i imati dobre supruge, a tada bi njihova djeca
mogla odrastati kao bratići i sestrične i bit će najbolji prijatelji, i svi će
nam dolaziti nedjeljom poslijepodne, a mi ćemo jednoga dana dati

76
napraviti bazen...
— Bazen? — pita on.
— ... i ljuljačke, a mogli bismo i čuvati djecu, ti i ja. A mislim da
možemo nagovoriti Marnie da ostane ovdje, osim ako je ti ne počneš
tlačiti da pronađe posao! Ponovno će sama otići, a mi ćemo se
jednostavno morati zabrinjavati zbog nje kao što sam se ja
zabrinjavala svake noći dok je bila u Kaliforniji. Svake noći, Ted,
svake noći sam se zabrinjavala! Ali, ako ovdje upozna nekoga, možda
će oboje ostati.
— O, Bože nebeski. Sišla si s uma.
— Ne! U pravu sam u pogledu ovoga, Ted MacGraw. Mojim
prijateljicama se to mnogo puta dogodilo. Ako ti se djeca zaljube u
osobu iz svoje sredine, ostanu. Ljubav osobu drži u blizini, a ne posao.
— A kako to namjeravaš postići?
— Pa, u tome je problem. Ne mogu.
— Pa, eto.
— Pa, eto tebi.
— Bi li ugasila svjetlo? Ujutro moram ustati. Netko mora raditi u
ovoj kući.
Ustajem s namjerom da pođem do kauča kako bih udobnije
razmislila o svemu tome, kad ona tiho kaže: — Danas sam čula nešto
zanimljivo.
Zastajem.
— Ne mogu ni zamisliti što bi to moglo biti.
— Ako ćeš biti takav, neću ti reći.
— Izgleda da ću biti takav. Molim te, preklinjem te, ugasi svjetlo.
Već si mi podignula tlak toliko da neću moći spavati.
— U redu.
— U redu.
— Laku noć. Nadam se da ćeš vrlo lijepo sanjati.
— Hvala ti. Nedvojbeno ću pokušati.
— A kad se naša kći odseli zato što si je ti prisiljavao da radi...
— Ah, Millie, izluđuješ me; znaš li to? Hajde, reci mi kako bismo
oboje mogli spavati.
Sreća je da to kaže jer mislim da bih morala lupati po vratima i
zahtijevati da nam kaže.
—Jeremy se vratio u grad — kaže. Počinje govoriti vrlo, vrlo brzo

77
prije no što ju je on stigao zaustaviti: — Vratio se prije šest mjeseci,
kad mu se mama razboljela, a sad je fizikalni terapeut s pravom
praksom i živi s majkom. I dobar je, njoj se jako sviđao i mislim da bi
to moglo biti rješenje koje tražimo.
— Tko traži? - pita moj otac. - Ne, doista, Millie, tko?
Kauč me doziva. Ustajem i na prstima odlazim prije no što čujem
kako moja majka ocu objašnjava svoje vrlo pogrešno shvaćanje
mojega ljubavnog života.
U redu, dakle, Jeremy Sanders bio mi je dečko u četvrtom razredu
srednje škole, a to je prva godina kad dečki mogu početi nešto značiti
— kao da bi mogli biti stvaran dio vaše budućnosti. Barem su moji
roditelji to mislili. Iako Jeremy i ja nismo bili u silno i ludo strastvenoj
vezi, bili smo dobri zajedno, ona vrsta dobroga — družbenička,
ugodna, dražesna — za koju roditelji smatraju da će vam biti dovoljna
za cijeli život.
On je bio sarkastičan i pametan, kao i ja, a budući da se nijedno od
nas nije uklapalo među poželjne, odlično smo se zabavljali
ismijavajući sve što je popularnim mladim ljudima bilo važno.
Srednju školu preživjeli smo samo zahvaljujući sarkastičnom
ruganju.
A tada je on jednoga dana, nakon što smo se mjesecima samo
rutinski ljubili, rekao: — Mislim da bismo svoje prijateljstvo trebali
podignuti na sljedeću razinu.
Tada sam bila tek umjereno zgodna. I on je bio zgodan, na donekle
umjeren način: imao je tamnu kosu, lijepe oči i male brkove kojima su
očito bile potrebne godine da izrastu u nešto bolje, a ja nisam shvaćala
zašto se on njihove slabunjavosti ne srami dovoljno da ih obrije dok
ne postanu veličanstveni. Ali, Jeremy je bio takav. Nesavršenosti je
rješavao slijeganjem ramenima. Zapravo je bio nekako previše
normalan. Osim tih neadekvatnih brkova imao je i uobičajeno tijelo
mladića koji nije sportaš — malo previše bucmasto — i ruke koje su
se znojile dok sam ih držala, masnu kosu i prištiće na obrazima. Iako
ni ja nisam bila osobito očaravajuća u ogledu izgleda, to vam je jasno.
Imala sam plavu kosu s očitim zelenkastim odsjajem prouzročenim
klorom iz bazena, i nosila sam zubni aparatić te naočale. Mislila sam
da su mi koljena previše oštra i koščata, a stopala prevelika.
Ljudi iz našeg razreda seksali su se kao zečevi posvuda oko nas, a

78
meni se doimalo ludim to što jednog poslijepodneva sjedimo u
njegovu automobilu na školskom parkiralištu i razgovaramo o seksu
kao što biste mogli razgovarati o tome hoćete li poći u Taco Bell ili
iskušati nešto dramatično kao što je Hardee’s. Trebamo li to učiniti ili
ne? Bila sam naslonjena na prozor, okrenuta prema njemu, sjedeći na
savijenim nogama.
Ideju seksa iznio je smireno i znanstveno, kao da bi to bilo kakav
pokus. Ništa više od toga.
— U reeeedu — rekla sam. — Pristajem, ali moraš kupiti kondome.
Njegovo je lice problijedjelo.
— Ili pretpostavljam da bi mogao posuditi koji od nekoga — rekla
sam.
On je gledao kroz vjetrobran. Padala je sitna kišica, prozori su se
maglili i uskoro ne bismo mogli vidjeti kako bismo vozili. — Ne znam
— rekao je. — Nekako sam to želio sada učiniti.
— Seks? Htio si seks u ovom trenutku. U tvojem automobilu? Jesi
li lud?
— Ljudi se seksaju u automobilima.
— Znam, ali najčešće to čine u mraku. Kako ih svi drugi ljudi ne bi
vidjeli. Ono, policija se uplete ako te vide da se seksaš u automobilu.
Okrenuo se na sjedalu i počeo prstima bubnjati po mjenjaču. —
Kako bilo, nisam rekao da to mora biti u automobilu. Možda bismo
mogli nekamo otići.
— Pa, k meni ne idemo. Moja majka cijeli dan dolazi i odlazi.
— Mogli bismo k meni. Moja majka je na poslu, a tata ponovno u
bolnici.
— Imaju li tvoji roditelji kondome?
— Što? — Zagledao se u mene. — Fuj. Ne mogu vjerovati da si to
rekla.
— Pa... ako ih nitko nema, morat ćeš ih kupiti. Neću se seksati s
tobom bez kondoma.
— Znam, znam.
Pogledala sam ga i osjetila meškoljenje zanimanja. — Znaš li uopće
koristiti kondom?
— Da. Na seksualnoj edukaciji su nam pokazali s bananom. — Ja
taj dan nisam bila u školi pa mi je kretnjom pokazao navlačenje
nečega preko imaginarne banane, na što sam prasnula u smijeh.

79
 — Ne znam — rekla sam mu. — Što ako to učinimo i ne ispadne
dobro pa više nećemo biti ni prijatelji?
— Razmišljao sam o tome i to je jedan od mojih argumenata da to
učinimo. Dobri smo prijatelji, uvijek ćemo biti dobri prijatelji, a ako
ne bude dobro — ako nam se ne svidi ili što već — oboje se možemo
smijati. U tome smo dobri, u smijanju nečemu.
— Ne misliš li da bismo trebali biti ludo zaljubljeni da to
preživimo?
— Preživimo! — rekao je. — Zar misliš da će biti loše? Ja mislim
da će biti sjajno, a tada će to biti riješeno pa ćemo, kad jednoga dana
završimo s nekim drugim, znati što nam je činiti. Barem ćemo jednom
u životu imati prednost.
Stoga smo se odvezli do drogerije, a on je ušao —ja nisam željela
ući s njim — i odmah izašao rekavši da je previše strašno. Znao je
ljude ondje. Zapravo, jedna od prijateljica njegove mame upravo je u
tom trenutku kupovala šampon.
Stoga se taj dan nismo seksali, a sjećam se da sam bila blago
razočarana kad me je odvezao kući. Mislim, da mu je to doista bilo
važno, nije li mogao skupiti mrvicu hrabrosti?
I tako — sad stižemo do tragičnog dijela za Jeremyja i mene — dva
tjedna poslije došetao je do mene, kod mojega ormarića, i, otvarajući
samo jednu stranu usta, rekao: — Dakle, draga, imam robu. Naručio
sam nam kondome poštom, jučer su stigli i nekako smo dobili deset
kutija. Dovoljno do kraja života. — Glumio je da puši imaginarnu
cigaru.
Problem je bio u tome što je to bilo dva cijela tjedna poslije, što je
cijela vječnost kad vam je sedamnaest, i sve se promijenilo. Mene je,
nevjerojatno, iz srednjoškolske sjene izvukao tip koji je bio toliko
izvan moje lige da je to bilo jadno. Brad Whitaker, tip kojega smo
Jeremy i ja ismijavali najveći dio polugodišta, pozvao me je da
izađemo! Bez obzira na to što do tog trenutka nisam doživjela nimalo
akcije, odjednom sam bila na rubu postizanja nečega što bi se gotovo
moglo smatrati cool stanjem. A, kao što sam pažljivo objasnila
Jeremyju, bila sam zaljubljena.
Jeremy je bio shrvan i zbog toga sam se osjećala užasno. Preživjeli
smo strašnu scenu, a on je rekao da činim ogromnu pogrešku, da sam
izdajica ironije i sarkazma te normalne ljudske inteligencije i, usput,

80
neka mi je sa srećom u izlaženju s tipom koji nije sposoban razlučiti
vlastitu guzicu od rupe u tlu. Osim toga — nije mogao ne skrenuti mi
pozornost na to — kupio je doživotnu zalihu kondoma za mene i što
bi sada trebao učiniti s njima? Prodati ih Bradu Whitakeru?
— Nego što — ispalila sam. — Zašto to ne učiniš?
Bila sam u onom budalastom stanju prve ljubavi pa sam bila imuna
na Jeremyjevu bol. Samo sam željela pobjeći od njega. Bila sam na
rubu jednoga od važnih životnih trenutaka — zašto je morao u meni
buditi takav osjećaj krivnje?
Kasnije tog tjedna izgubila sam djevičanstvo u sobi Brada
Whitakera dok su njegovi roditelji bili na poslu, uz glazbu Backstreet
Boysa. Sjećam se da sam bila blago zbunjena znojnom intenzivnošću
seksa, svim onim izvijanjem i guranjem, kako je bio sličniji sportskom
događaju nego onome što sam zamišljala na temelju strastvenih
poljubaca u filmovima koje sam vidjela. Jeremy i ja nipošto ne bismo
mogli izvesti nešto toliko ozbiljno. Smijali bismo se dok nam ne bi
pozlilo.
Pa ipak, bila sam ponosna na sebe jer se nisam žalila na bol i
razočaranje, ali i zato što mi nije smetalo to što Brad Whitaker,
općenito gledano, zapravo nije mario za mene. Samo sam činila ono
što se čini u trenucima u kojim se pokušavate prisiliti biti nešto što
niste: podignula sam svoju igru na višu razinu, počela ulagati više
truda, skratila suknje, nosila kosu u repu pomaknutom na stranu
(morate mi vjerovati da je to bilo übercool) i počela sam spuštati
pogled te držati usta tako da izgledam kao da se dražesno dosađujem.
Zapravo nisam bila uspješna. Ispostavilo se da je Brad narcisoidna
muka od čovjeka pa je zaboravio da bi dečki na maturalnu zabavu
trebali voditi svoje djevojke, a on je poveo neku drugu. Ja sam postala
Povrijeđena Žena i svi su me sažalijevali, a majka mije rekla: —
Trebala si ostati s onim Jeremyjem Sandersom. On je bio fin dečko!
Dakle, sjajno. Baš sjajno. On se vratio kući.
Živjeli.

81
 DVANAESTO POGLAVLJE
MARNIE

Tjedan dana poslije u Natalienoj kući slikani mural na zidu dječje

sobe jer sam odlučila da bi prizor rascvjetane svibe, valovitog zelenog
brežuljka i vrta punog ljubičastih tulipana bio savršen da dočeka
malu Ameliju Jane na ovaj svijet, odnosno, kad odluči doći.
Natalie je u kuhinji preslagivala ormarić sa začinima, ali kad sam
podignula pogled, vidim je naslonjenu na vrata dječje sobe, drži se za
trbuh i stisnutim očima gleda u zid. Mislim da joj se ovaj mural ne
sviđa. Ona je dječju sobu htjela obojiti sivom bojom. Sivom! Možete li
uopće zamisliti kako bi to moglo utjecati na psihu novorođenčeta?
— Bi li mi učinila, ogromnu, ogromnu uslugu? — pita.
— Da te odvezem u bolnicu jer si u trudovima?
— Prestani — kaže. — Vjerovala ili ne, moram otići zubaru na
čišćenje zuba, a doista više ne mogu sjesti za volan. Bi li me odvezla?
— Kako to da si sada naručena na čišćenje zuba? Što da si imala
trudove? Što da si već rodila?
— Znam — kaže ona. - Zapravo sam bila naručena prije tri tjedna,
ali je zubar otišao na odmor pa su morali promijeniti raspored.
Natalie ne izgleda osobito dobro dok ulazi u automobil i naginje
se daleko unatrag kako bi mogla uvući golemi trbuh ne udarivši
njime u komandnu ploču.
— Kako ide? — pitam.
— Umukni.
Pokrećem motor i vežem se pojasom. — Oh, Ameeeeeelia? Jesi li
čula što mi je tvoja mama upravo rekla? Nemoj se bojati izaći, malena.
Ona je zapravo vrlo draga žena. Samo joj ti pritišćeš neke vitalne
organe, dušice.
Natalie mi pokazuje zube.
Okrećem automobil kako bih izašla na Bulevar Roosevelt, a ona
me iznenađuje viknuvši da vozim prebrzo, da na cesti postoje
ulegnuća koja ja ne osjećam, ali da nju UBIJAJU. Poslušno
usporavam.
A ona tada kaže: — JAO!
- Nat. Hoćeš li roditi?

82
 — Ne — kaže ona. — To su Braxton Hicks kontrakcije. Lažne. —
Udiše duboko i isprekidano.
- Zato što, samo kažem, kad smo već u automobilu i sve to, možda
bismo trebale u bolnicu.
Ona čak ni ne odgovara na to nego samo leži držeći ruke na
golemom trbuhu i izgleda kao da trpi najveću bol koju je ljudsko biće
ikad doživjelo dok dašće izvodeći ono usnama.
— Boli li... jako? — pitam. Prolazimo pokraj skladišta drvene građe
i niza prodavaonica. — Mogla bih ovamo skrenuti, ako želiš.
— Molim te. Koncentriram se. Ovo nije bol. Mi ne koristimo riječ
bol. Postoji...
— Što postoji?
— Marnie. Molim te. Budi tiho.
Napokon stižemo do zgrade bolnice — male, niske ožbukane
zgrade pred kojom rastu stabla banana i grmovi azaleja — pa stajem
kod vrata, izlazim i obilazim automobil kako bih joj pomogla. Ali, ona
me tjera mašući rukom, a tada samo tako gubi ravnotežu i uz tresak
pada na pločnik.
— O, ne, ne, ne! O, zaboga! — vičem i saginjem se kako bih joj
pomogla. — Ne miči se. Da vidimo... o, sranje... jesi li pala na trbuh?
Jesi li udarila glavom?
— Ne, nisam udarila glavom. Smiri se, može? Moja torbica je
ispustila taj zvuk.
Ona leži na boku na cvjetnoj lijehi, glave oslonjene na veliki, stari
list palme, i gleda me uobičajeno smireno. Ne usta joj ne izlazi pjena,
ne krvari i ne rađa. Samo je Natalie i leži ondje kao da je to
namjeravala. A tada počinje s pokušajima ustajanja i ne može.
— Čekaj, možda se ne bi trebala micati. Doista, Nat. Možda si nešto
slomila.
— Prestani vikati — sikće na mene, što je čudno jer sam gotovo
uvjerena da ne vičem. — Dobro sam — kaže. — Samo mi pomogni. ..
samo mi pomogni ustati, može? I nemoj privlačiti pozornost.
— U redu, uhvati se za mene. Možeš li se uhvatiti? — Obilazim je
i spuštam se na koljena, ali ne znam gdje bih je uhvatila, toliko je
velika, ali se u tom trenutku u mojem vidnom polju pojavljuju velike
muške ruke i netko u bijelom ogrtaču blago hvata moju sestru ispod
pazuha pa je polako podiže sve dok nije stala na noge, a tada njezino

83
golemo tijelo podupire svojim sve dok nije postala stabilna. Ja sam još
na tlu, pužem uokolo skupljajući sadržaj njezine torbice, koji se rasuo
posvuda, i ne vidim mu lice, samo vidim da ima tamnu kosu, a doima
se da se ona naslanja na njega dok on hoda uz nju.
— Eto — čujem ga kako kaže. — Jeste li dobro?
— Dobro sam — kaže ona, što je toliko neistinito da nije čak ni
smiješno. Ali, to je moja sestra.
Završavam skupljanje svih njezinih ruževa, kovanica i hrpica
rupčića, a tada trčim kako bih ih sustigla. Kad sam otvorila vrata, u
lice me udara val hladnog, klimatiziranog zraka i čujem Natalie kako
govori: — Oooh! Ovdje je ledeno!
— Besmisleno hladno — slaže se on i tad sam mu pogledala lice.
Moju sestru drži Jeremy Sanders.
Jeremy Sanders! Dakako! Gotovo se smijem. Isprva mislim da je to
složena spletka kojom nas moja majka pokušava spojiti. Ona je
zabadalo i radi na tajanstvene načine. Boja kao da napušta njegovo
lice dok spušta moju sestru na klupu pokraj dizala. Kad ju je smjestio,
uspravlja se i gleda me razrogačenim očima.
Ja zacijelo izgledam jednako šokirano kao i on.
Čujem se kako govorim: — Haj, kako si?
— Marnie. — Izgleda zaprepašteno. Ali, tada uspijeva doći k sebi
pa kaže: — I, Bože, ovo je Natalie? Haj! Ajme. Jesi li dobro? Prilično
jako si pala. Evo, uzmi moj ogrtač, drhtiš.
Počinje svlačiti svoj bijeli ogrtač, kojem je na džepu izvezeno dr.
JEREMY SANDERS, spec. fizijatar. Što god to značilo. Sudeći po
njemu, posrijedi je nešto službeno.
— Ne — kaže Natalie. Ponovno je energična i sposobna pa mu
maše neka ode, zahvaljuje mu jer se pobrinuo za nju, ali kaže da mora
stići do stomatološke ordinacije, da je dobro i da je doista posve dobro
— samo se malo poskliznula, to je sve. Ništa zabrinjavajuće. Samo će
se na trenutak odmoriti ovdje, doći do daha i tada krenuti.
Ja ga krišom pogledavam. Doima se starijim, dakako — ali na
dobar, zreo način. U mislima mi se odmah pojavljuje sjećanje na
njegovu nemarnost, neprilagođavanje društvenim normama i
nehajnu podrugljivost. Ništa od toga nije ostalo. Očito je postao
potpuno angažirani pripadnik društva. Tko bi rekao?
— Hej, čovječe, drago mi je vidjeti te! — kažem. — Dakle, sad si

84
fizijatar! Jupi za tebe!
— Da — kaže on i smiješi mi se pokazujući jednake, bijele zube.
Nikad nisam primijetila koliko su mu zubi bijeli i jednaki.
— I oprosti — kažem — ali što je fizijatar?
— Specijalist fizikalne terapije — istodobno kažu on i Natalie, a
ona se tada hvata za svoj golemi trbuh i ispušta krik.
— Hm, doima se da je tvoja sestra u trudovima. Mislim da bismo
trebali pozvati hitnu pomoć. Onaj pad nije dobro izgledao — kaže
tihim glasom.
— NE! — grmi Natalie podignuvši jednu ruku, dok drugom drži
trbuh. Mi je opčinjeno gledamo, a ona se nakon kojeg trenutka
uspravlja i kaže: — Dobro sam. Spremna sam za ovo.
— Ona je ratnica — kažem mu. — Dakle, još živiš ovdje? Ili si se
doselio natrag?
On odvraća pogled od Natalie i gleda me. — Vratio sam se prije
šest mjeseci. Moja mama je ostarjela i potrebna joj je pomoć... a i ti si
se vratila? Ili si samo u posjetu zbog...? — Pokazuje Natalie.
— Zbog djeteta? Ne! Doselila sam se natrag. Ovo mi je dom. Sada.
Odnedavno. — Sliježem ramenima i izvodim kratak, besmislen ples
ne bih li pokazala koliko sam bezbrižna. Počinjem žaliti jer na sebi
imam traperice umrljane bojom i jer mi je kosa spetljana u velik,
neuredan čvor, premda me je on nedvojbeno vidio i u gorim
izdanjima.
— Ne, totalno — kaže on, iako to zapravo nema smisla, ali, koga
briga? On ponovno gleda Natalie, koja drhti na klupi i teško diše, a
oči su mu razrogačene od zabrinutosti. — Doista. Trebali bismo
pozvati hitnu pomoć.
— Ne! Ovo... su... lažni trudovi — uspijeva izgovoriti Natalie.
— Moja Lamaze učiteljica... rekla je... kad su trudovi stvarni... —
Odjednom više ne može govoriti, lice joj je blijedo i naslonila se na zid
pa dašće.
Jeremy me gleda. — Ne znam što je Lamaze učiteljica rekla, ali, nije
važno. Ona nije ovdje, a mi jesmo. Mislim da moramo nešto učiniti.
Dakle... mislim da je bolnica dobar izbor.
— Nedvojbeno.
— Nipošto — kaže Natalie ponovno izranjajući iz svojega
zadihanog debakla. — To ne funkcionira tako. Najprije dugo imaš

85
rane trudove prije no što započnu aktivni trudovi... a ja nisam imala
rane trudove. Dakle, ovo ne mogu biti...
U tom trenutku izgleda užasnuto, a ogroman pljusak tekućine
razlijeva se po podu.
— Vodenjak mi je puknuo! — kaže. — O, Bože, nisam to planirala!
— U reeeedu. To je to. Vrijeme je za hitnu pomoć — kaže Jeremy i
vadi svoj telefon.
Ali, Natalie, koja bi rado upravljala svijetom čak i dok rađa, to ne
može dopustiti. — Ne. Trebali bismo... počistiti sve ovo — kaže
polako, svojim novim normalnim glasom. — Kad vodenjak pukne,
još imaš vremena. — Kao da čita iz kakvog udžbenika.
— Natalie, draga, Jeremy je u pravu. Hajdemo u bolnicu, mila.
— Ali, plan porođaja! — Ne želim hitnu pomoć! Odvezi me svojim
automobilom. I nazovi Briana. Reci mu neka ponese moj kovčeg,
teniske loptice i lizalice.
Tada započinje još jedna kontrakcija pa Natalie mora prestati
govoriti.
— Isuse — kaže Jeremy. — Nedvojbeno zovem hitnu pomoć. — I
počinje tipkati brojke.
Moja sestra podiže ruku, a čim je trud završio, kaže: — Uzmi mu
telefon, Marnie! Snaći ću se! Bila sam na edukaciji i pripremila sam se,
ja sam ratnička kraljica i SPREMNA sam. Nemoj mi stajati na putu jer
ja...
Tada zastaje. Ponovno sjeda na klupu. Počinje disati na usta. Oči
su joj razrogačene u panici.
Nakon te stiže druga.
Pa još jedna.
Jeremy, kojije zgodniji i više vlada situacijom no ikada, tada mi
upućuje znakovit pogled pa dispečeru i hitnoj službi tiho opisuje
situaciju, a tada prekida razgovor i predlaže mi da nazovem roditelje
i Natalienog supruga. Stoga činim kako mi je rekao. Nitko se ne javlja,
ali svima ostavljam poruke.
Dok čekamo, on mi govori da će sve biti u redu, a ja mu nekako
vjerujem. Natalie između kontrakcija i dalje viče o svojem planu
porođaja, urla na mene neka idem po automobil, a tada nam daje
informacije koje je naučila na tečaju za trudnice - informacije koje
očito više ne vrijede, ako mene pitate.

86
 — Ratnička kraljica neće biti zadovoljna ni tobom ni mnome —
šapuće mi Jeremy.
Ja šizim, ali govorim ono najmudrije čega se mogu dosjetiti: — Kad
na kraju svega ovoga dobije zdravo dijete, sve će biti oprošteno.
I tada stišćem palčeve.

87
 TRINAESTO POGLAVLJE
BLIX

Na dan mojega irskog bdijenja - odnosno zabave izblixavanja —

ujutro se budim i u svojoj sobi zatječem anđela smrti.
Dakle, u redu.
— Zdravo — kažem mu. — Znam da je vrijeme. Sposobna sam
izvesti to umiranje. Umrijet ću na zabavi, ako bih to trebala učiniti,
iako će to vjerojatno izbezumiti neke goste. Ali, ne i mene. Ja sam
spremna kad je smrt spremna.
Tada ponovno liježem, zatvaram oči i molim da bijela svjetlost
okruži mene, Houndyja i cijeli Brooklyn, a potom, za svaki slučaj,
cijelu državu i svijet. Blagoslivljam čitav planet. Zvjezdice lete na sve
strane.
Anđeo smrti vrti se oko visokog stropa, a tada se smješta u jednu
od pukotina u žbuci, onoj koja izgleda kao pseća njuška. Ta mi je
oduvijek bila omiljena.
Houndy se meškolji pokraj mene i tiho stenje u snu. A tada se
podiže u sjedeći položaj i izvodi ono epsko nakašljavanje, koje izvodi
svakog jutra, ispušta zvukove nalik lajanju i frktanju, toliko glasne da
bi mogli zaustaviti promet. To me uvijek nasmije, kao da se Houndy
sastoji od sluzi i starih duhanskih proizvoda iz njegove protraćene
mladosti, kad ja sasvim sigurno znam da se sastoji od morske vode,
jake kave i jastogovih kliješta.
Kad je završio, pružam ruku i trljam mu leđa, a on se okreće i
upućuje mi pogled koji ne uspijevam potpuno protumačiti, što je
čudno jer inače uspijevam protumačiti sve njegove poglede. Uvijek
sam to mogla. On je najmanje zagonetan čovjek na ovom svijetu i zato
naš odnos toliko dobro funkcionira.
Gleda me. — Nećeš ozdraviti, zar ne?
— Ne znam. Pretpostavljam da se i dalje može dogoditi čudo.
Svašta se može dogoditi.
— Tumor raste. Nadjenula si mu ime i sad je veći. Ne misliš li da
si mu pružila previše ljubavi? Ohrabrila si ga. — Tada odmahuje
glavom. — Ma, čuj me samo, kako govorim. Kao daje bilo što od
ovoga doista stvarno. Blix! Zašto, dovraga, nisi mogla upotrijebiti svu

88
svoju... što već... svoju moć kako bi ovo zaustavila?
— Oh, Houndy, dušo, svi naposljetku moraju proći tu promjenu
stanja, a ja sam učinila što sam mogla, ali je možda vrijeme da
prihvatim kako je Cassandra možda način na koji bih trebala otići.
Dođi ovamo, klado stara, daj da te malo mazim.
On odbija, ali mi se tada približava i grli me. Kladim se da je u
mladosti bio lijep primjerak jer još ima vrlo snažna, široka ramena,
najmekše, malene ušne resice, najcrvenije obraze i svjetlost u očima
koja se u današnje vrijeme ne opaža u većine ljudskih bića.
Jednom mi je rekao: — Znaš, u mladosti sam imao sjajne trbušne
mišiće — a ja sam mu odgovorila: - Hvalisanje pivskim trbuhom
nimalo ne dolikuje starcu.
Istina je da je i dalje lijep muškarac.
— Zašto me želiš ostaviti? - pita prigušenim glasom, a ja na
trenutak ne mogu govoriti. Samo mu kružno trljam leđa, čvrsto
stišćem oči i upijam ga - njegov miris, valovito kretanje njegovih
mišića pod mojim rukama, teško disanje koje u valovima izbija iz
njega.
Ovo je, pomišljam, moj život. Živim svoj život. U ovom trenutku. Ovo
je trenutak koji imamo.
Milujem ga po glavi i gledam mu duboko u oči. Odgovora nema.
Ne želim ga ostaviti, ali vjerujem da svi stvaramo svoju stvarnost pa
sam ovo zacijelo isplanirala. Ne uspijevam shvatiti zašto se to tako
dogodilo i, iskreno rečeno, boli me i pokušavati. Jednostavno znam
da neke bolesti ne bi trebale biti izliječene te da Houndy i ja — i
Marnie, i svi koje poznajem — plešemo ples naših duša i ovdje smo
kako bismo pomagali jedni drugima. Stoga mu to govorim, on me
ljubi, a tada svojim uobičajenim glasom kaže da sam njegova omiljena
luđakinja pa možda mogu izvesti čaroliju kako bi mu jastozi
jednostavno iskakali iz mora, kako ih ne bi morao izvlačiti za
današnju zabavu, kako bi to bilo; a kad sam već kod toga, možda bih
mogla izvesti čaroliju da ga prestanu boljeti leđa te da oboje vječno
zajedno živimo u ovoj savršenoj kućici koja svakoga dana prijeti
srušiti se oko nas, ali to još nije učinila.
— U redu, pokušat ću postići da ti jastozi dođu — kažem. — A
imamjoš jedan novi projekt za koji ti još nisam rekla. Ali ti moram
reći.

89
 — Nadam se da je to projekt preživljavanje.
— Ššš. Mislim da bi Marnie i Patrick trebali biti zajedno. Radim na
tome.
Blago se odmiče. — Marnie i Patrick? Jesi li sišla s uma?
— Ne, ona je prava za Patricka. Uvjerena sam u to. Trebali bi biti
zajedno. To je bilo smisao svega ovoga, Houndy. Svega ovoga. Mojeg
upoznavanja s Marnie na zabavi. Činjenice da se Patrick uopće
doselio ovamo. Tko zna koliko daleko to seže?
— O, ne — kaže on. — Zašto to radiš? Blix! Nije moguće da želiš
mučiti jadnog Patricka nakon svih muka koje je već proživio.
— Mučiti? Ljubav nije mučenje — kažem mu odlučno. — Vjeruj
mi. Njih dvoje su dobar par. Znala sam to čim sam je vidjela, ali to
samo nisam znala.
— Blix.
— Houndy.
— On ne želi ljubav. Povrijeđen je. — Ustaje iz kreveta glumeći
nezadovoljstvo. — Patrick samo želi da ga se ostavi na miru.
— To je najsmješnije što si mi ikada rekao. Svi žele ljubav, a
najpotrebnija je onima koji se doimaju kao da je najmanje žele. Sjećaš
li se kad si prvi put došao k meni? Ha? Sjećaš li se toga? Nisi znao da
želiš ljubav.
— Da, ali, uz dužno poštovanje prema tvojem posredovanju,
nemojmo previdjeti činjenicu da se Marnie udala za Nou. Što je s
time? Ona želi njega.
— Pa, istina je da se udala za njega. Ali, on ju je ostavio. Svemir
funkcionira na zagonetne načine, Houndy, a ja znam što radim.
Jednostavno mi moraš vjerovati. — Grlim samu sebe i smijem se.
On počinje mahati rukama iznad glave, kao da ga gnjave mušice.
Za takav razgovor nema mnogo strpljenja. I, dakako, do sada se već
odjenuo pa prilazi vratima spavaće sobe kako bi izašao, i ponovno
gunđa kako mora po jastoge, a ja ga podsjećam daje Harry rekao da
će on donijeti jastoge i tada kažem: — U redu. Mislim da bi se trebao
vratiti u krevet po malo posebne pozornosti.
— Blix. Ne želim.
— Oh, Houuuuuundy...
— Ne.
— Ohhhhhh, Houuuuuundy...

90
 — Ne, ne, ne. — Ali, ponovno stoji na vratima spavaće sobe i
nastoji sakriti osmijeh.
Migoljim prstima kao da mu šaljem vilinsku prašinu. Upirem
savinuti prst u njega. — Houndy, Houndy, Houndy!
— Dovraga, Blix. Što mi to radiš?
— Maaaa znaaaaš.
Prilazi krevetu, a ja pružam ruku, podižem mu košulju i
otkopčavam kargo hlače koje je upravo zakopčao.
— Blix, to... to neće... ohhhhh! — I tada se spušta na krevet,
zapravo pada, i iznenađeno se smije, a ja ga prevrćem, stavljam nos
pred njegov i — moram priznati, nije bilo lako, podižem se na njega i
sjedam opkoračivši ga. I svjetlost se polako vraća u Houndyja pa mi
se predaje. Gotovo kao u onom trenutku kad pirjate gljive pa kad
popuste, predaju vam se i alkemija je potpuna.
To smo Houndy i ja dok vodimo ljubav. Gljive u tavi.
I tako je već dugo, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i svemu tome.
Nikad ne znaš kad će ti biti posljednji put.
On nije bio moja prva ljubav, ni druga, ni treća, ni četvrta, a možda
ni trideset i četvrta. Ali, uvidjela sam da je Houndy — jednostavan,
nekompliciran, izravan Houndy — ljubav mojega života.
A kad sam mu to rekla, on čvrsto stišće oči, a kad ih je ponovno
otvorio, svjetlost njegove ljubavi gotovo me je zaslijepila.
Lola dolazi pomoći mi pripremiti se za bdijenje. Ja perem zdjele i
poslužavnike dok ona raspakirava zastavice, tijare i konfete preostale
od naše zadnje zabave početkom ljeta.
— Ne znam — kaže. — Nekako mislim da zastavice nisu
primjerene za bdijenje, zar ne?
— Sve bi trebalo biti primjereno. Ja mijenjam pravila bdijenja,
sjećaš se? Odlazim dramatično. Zastavice i sve drugo. Osobno ću
nositi tijaru, a nadam se da ćeš i ti. Zapravo, voljela bih umrijeti s
tijarom na glavi.
Ona se okreće i žalosno mi se smiješi. — Ah, Blix, nećeš umrijeti.
Vidjela sam ljude na samrti i nisu ti bih nimalo slični. Oni, prije svega,
ne peru zdjele za zabavu. I ne razmišljaju o seksu.
— O, joj, zar si nas čula?
— Zar sam vas čula? Šališ se? Nego što da sam vas čula. Hodala
sam vani, pločnikom i pomislila sam da taj Houndy zvuči kao... čekaj,

91
zar ga zato zovu Houndy (hound, engl. — lovački pas; prim. prev.)?
Zato je Houndy, zar ne? Laje kao... Oh! — Prasnula je u smijeh.
— To je to. On je stari lovački pas.
— Bože, to mi nedostaje.
— Seks? Doista?
— Da.
— Ne. Doista doista?
— Rekla sam da. Ali, prošlo je toliko mnogo vremena da bi me
vjerojatno ubilo. Dolje bih bila kao brusni papir.
— Oh, to nije izgovor. Sad imaju stvari za to. U drogeriji. I mogla
bi se seksati, znaš? Znaš da bi mogla. — Ne mogu odoljeti pa moram
reći sljedeće: — A kad smo već kod toga, kako to da mi ne govoriš o
tipu koji dolazi po tebe? On bi spavao s tobom bez razmišljanja.
— On, on. — Lice joj se smrknulo. — Ti si ga poslala, zar ne?
— Dakako. Ne baš njega. Čak ni ne znam tko je on. Samo sam rekla
svemiru da ti je potreban netko da te ponovno voli. Stoga mi reci zašto
si toliko tajnovita u vezi njega.
— Želiš istinu?
— Da, dovraga. Govoriš mi sve, ali sad odjednom tog muškarca
držiš samo za sebe. Nemoj misliti da nisam primijetila koliko si zla.
— Pa, nisam ti rekla jer ne želim da tome pridaješ preveliku
važnost. Da sipaš svoj čarobni prah po tome. On mi je prijatelj, u
redu? Iz prošlosti. Ništa više od toga.
— Aha — kažem. Istina je da sam se silno usredotočila na to da
ona pronađe nekoga tko će steći njezino povjerenje, nekoga koga
možda poznaje od prije, zato što je Lola pomalo kukavica u pogledu
upoznavanja novih muškaraca. Pisala sam dnevnik; pojala sam;
bacala sam i Ching novčiće. I izvela sam nekoliko čarolija, za svaki
slučaj. I slala sam molitve svemiru. Sve je to pomiješano.
— Vidiš? Eto, opet to radiš. Posreduješ kad nema ničega. Oprosti.
Ovaj put su to puste želje, Blix.
Ja se samo smiješim.

Patrick mi netom prije početka bdijenja šalje poruku da ne može

doći. Kaže da se osjeća fružno.
Fružno. To je šifra za njegovo uvjerenje kako je previše ružan da bi
bio u finom društvu. Tu riječ koristimo među sobom. Patrick nije

92
samo stidljiv, nego je i izobličen, znate — ima ožiljak na licu i
pomaknutu čeljust. Jednom se zatekao u požaru kad mu je kuhinja
eksplodirala zbog istjecanja plina pa je rekao kako se iz relativno
zgodnog i dobro prilagođenog čovjeka u trenutku pretvorio u
odbojnu zvijer. To je njegov izraz za sebe, a ne moj, jer svjetlost koja
sja iz Patrickovih očiju preobražava njegovo lice. Kad vidite tu
svjetlost, uopće ne primjećujete njegovu čeljust i kožu, koja je na
nekim mjestima toliko jako napeta da je gotovo prozirna. Zbog
njegove svjetlosti zaboravljate sve to.
Ali, on se opisuje tako, kao odbojnu zvijer, zato što je jedini koji ne
vidi tu svjetlost, pa povremeno moram sići u njegov stan, koji drži
mračnim i smrdljivim na vlagu, ali i punim starih računala, a ima i
jednu mrzovoljnu mačku, pa sjedam ondje s njim i pokušavam mu
reći za svjetlost koju drugi ljudi vide u njemu, ali i da ima dušu koju
bi svatko volio.
Patrick mi slama srce. Obećao je da će doći na Izblixavanje.
— Idem k njemu — kažem Houndyju i Loli, a oni se gledaju, ali
me ne pokušavaju zaustaviti. Odijevam dugu suknju sa šljokicama, a
Lola mi pomaže zakopčati je preko Cassandre, a tada navlačim
ljubičastu tuniku i ogrćem se šalom s čipkom i ogledalcima našivenim
posvuda, čak i na rubu. Lola mi popravlja frizuru, koja strši na sve
strane, pa krećem, polako silazim stepenicama u Patrickovu jazbinu.
— Ne mogu danas, Blix — viče mi s druge strane vrata nakon što
sam pokucala.
— Dušice, moraš doći na moje bdijenje — kažem. — Samo malo
odškrini vrata. Moram ti nešto reći.
Nakon nekog vremena čujem kako se otprilike pet brava
otključava, on me tada pušta u stan, a ja hodam uokolo pa podižem
sve rolete i palim svjetla. On stoji ondje u tami, u onome za što mi
uvijek govori da je njegova odora: vrećaste hlače trenirke i majica,
mnogo prevelika. Sad je mršav, izgleda zanemareno, kao osoba koja
jedva da bi bacala sjenu, a mislim da to i namjerava, smršavjeti toliko
da postane tek mrlja u svijetu, malen kao komadić žvakaće gume koji
vidite na pločniku. Jednom mi je rekao kako više ne može biti voljen
pa sad ne želi nikoga gnjaviti. Ima užasan posao, piše o bolestima i
simptomima, pa je uronjen u nevolje i ljude ovog svijeta ne želi
zamarati svojom golemom, zjapećom potrebom. Razumijem to,

93
doista.
— Patrick — kažem. — Dušo.
— Ne mogu to. Slušajte, volim vas i mislim da je fantastično to što
priređujete tu sjajnu zabavu...
— To nije obična sjajna zabava, kako je ti nazivaš. To je bdijenje.
Irsko bdijenje.
— Što god bilo, ne želite da ondje doživim napadaj panike. Svima
bih pokvario raspoloženje.
— Držat ćemo se zajedno. Možemo plesati svoj ples pa nećeš
morati paničariti. — Kad smo jednom bili sami, izmislili smo ples u
sklopu kojeg smo nosili kape koje smo navukli tako da su nam gotovo
prekrile lice, a tada smo ih bacili u zrak. Možda smo bili pijani kad
smo izmislili taj ples, ali kažem mu da bismo opet mogli piti. Uzimam
njegovu havajsku košulju iz ormara u kojem su točno tri košulje,
pomnjivo složene i obješene na jednakim razmacima.
— U toj košulji izgledaš razorno dobro i znaš to. Stoga je možeš
odjenuti, staviti svoj slamnati šešir na glavu pa idemo plesati i piti.
Potreban si ljudima koji su ondje. Ako ne dođeš, morat ću cijelu noć
odgovarati na pitanje: gdje je Patrick? Gdje je Patrick? Zamisli kako
će mi to biti. Morat ću objašnjavati tvoj izostanak i to će mi uništiti
cijelu večer.
On me samo i dalje tužno gleda i odmahuje glavom.
— Patrick — kažem. — Dušo. Ne možemo učiniti da ožiljci i
opekline nestanu. Ne možemo se vratiti u taj dan pa jednostavno
moramo ustanoviti kako da krenemo dalje.
Prilazim mu i lagano mu dodirujem lice, dodirujem gotovo
uvučeno mjesto na njegovu obrazu, gladak, svijetao dio kod oka, na
kojem mu je koža jako napeta. Uzimam njegovu ruku i podižem je do
tog mjesta.
On šuti i ne miče se dok to radim. Bogomoljka od čovjeka.
— Zar ne možemo zajedno pronaći način da budemo u svijetu
unatoč onom požaru?
On zabacuje glavu i zatvara oči. A ja uzimam njegovu ruku pa je
vrlo pažljivo, polako, vučem prema Cassandri, koja počiva ispod
moje majice, lagano podižem majicu i stavljam njegovu ruku na kuglu
tumora koju čak ni Houndy ne želi gledati ili dodirnuti. Obavijam
njegovu ruku oko Cassandre i govorim mu njezino ime. Silno se

94
plašim da će je povući, da će uzmaknuti, da ću u njegovim očima
vidjeti užas prije no što se okrene.
Na njegovu licu umjesto toga iskri suosjećanje. Ne pomiče ruku.
Kaže: — O, Blix — kao da polagano izdiše.
— Svi smo nesavršeni — kažem mu. — I svi ipak moramo plesati.
On čujno udiše. — Zaboga, ja plašim djecu.
— Pa ipak moramo plesati.
— Ja... ne znam.
— Osim toga, nisam htjela vaditi teško oružje, ali mislim da je ovo
doista bdijenje. Mislim da ću noćas umrijeti.
— Dovraga, Blix. O čemu govoriš?
— Imam dokaze u koje neću ulaziti. Ali, samo kažem da bi možda
trebao doći i družiti se. U suprotnom ću te morati opsjedati do kraja
života.
Tada ga ljubim i ljubim. Ljubim sve dijelove njegova lica
prekrivene ožiljcima, njegove kapke i čelo, a tada odlazim gore i
nisam iznenađena — ni najmanje iznenađena — kad on sat vremena
poslije dolazi na zabavu pa zajedno polako plešemo, on u havajskoj
košulji i hlačama trenirke, a ja u svojim šljokicama i ogledalcima, s
Cassandrom koja poskakuje uokolo kao dijete u tobolcu.
Tiki baklje do tada su već jarki plameni na mračnom noćnom nebu,
a ljudi su okupljeni oko ložišta u kojem Houndy kuha jastoge koje su
on i Harry danas nekako dobili od mora. Jessica donosi lonce
rastopljenog maslaca, a Sammy, koji se nedavno vratio iz posjeta ocu,
u kutu svira gitaru. Posvuda su skupine ljudi koji sviraju i ljudi koji
samo razgovaraju i, oh, mnogo ljudi, a Lola hoda amo-tamo, iznosi
poslužavnike hrane i toči još vina. U kutu je bačvica, a Harryje pumpa
kao da je glazbalo.
Ja se vrtim usred svega toga — vrlo polako, vrlo blago — i
smiješim se dok se to događa. Smiješim se kao da će se život
jednostavno nastaviti na taj svjetlucav način, a ja ću uvijek biti tijelo,
i Houndy će uvijek biti tijelo pa imamo vremena za još mnogo
bdijenja prije no što dođe kraj.
Ali, ne. Kod ložišta odjednom započinje komešanje pa isprva
pomišljam da previše ljudi pokušava staviti previše drva u njega. Ali,
ne... netko leži na tlu, drugi su se okupili oko njega i netko kaže: —
Brzo zovite hitnu!

95
 Lola se okreće kako bi me pronašla, a kad su nam se pogledi sreli,
znam da se dogodilo najgore. — Houndy — govori mi bez glasa.
I doista. Guram se kroz ljude i eto ga. Moj Houndy.
Leži na tlu, na leđima, i ne diše, a kad sam stigla do njega, već je
mrtav, ali to još nitko ne zna, samo ja to znam jer vidim kako njegov
duh odlazi, vidim kako njegovo lice postaje sve sivlje, kako ružičasta
boja nestaje poput magičarevog trika, a netko me odguruje i počinje
ga oživljavati — drugi put, kažu mi — a Houndy je otišao iz svojega
tijela, ali je dio njega još ovdje, sa mnom. Osjećam kako odlazi,
osjećam kako klizi, ali najprije lebdi oko mene i govori mi da me voli,
a uskoro je toliko malen da stane u nabore mojega šala, u kojim ću ga
zauvijek čuvati.
Svi ljudi mrmljaju, nalik su plimi, sagibaju se i mašu, skupljaju i
povlače. Na meni su ruke, ljudi me pokušavaju odvesti od njega i
neka im je sa srećom jer mene ne mogu nikamo odvesti. A tada čujem
sirenu i udarce čizama po krovu dok bolničari dolaze i obavljaju svoj
posao, saginju se nad njega, zovu ga da se vrati, pokušavaju ga
nagovoriti svojim strojevima. Ali, on je u mojem šalu, želim im to reći.
Nije ondje gdje mogu do njega, zapravo nije.
Lola me odvodi, ali ja zahtijevam da pođem s hitnom. To je
preteško, kaže ona, ali ja sam odlučna u tome. Moram poći. Ona kaže
da tada ide sa mnom. Moramo biti uz Houndyja iako to nije Houndy.
Više ne.
Houndy/ne Houndy.
Dok silazim, prolazim pokraj sviju, primam njihove ruke, gledam
im duboko u oči i vidim svu ljubav odraženu. Svu divnu, sjajnu
ljubav. Svemir zvijezda. Ples ljeta.
Anđele smrti, sve si pobrkao. Došao si po pogrešnu osobu.
Znam da se negdje mora roditi dijete —jedan život dolazi, jedan
odlazi. A ja osjećam oboje, radost jednoga i drugoga. Houndy me
gleda kroz magle, toliko je blizu da još može pružiti ruku i dodirnuti
me. Žao mu je. Sretan je, ali mu je žao.
A ja mu govorim: ne brini, i ja uskoro dolazim, molim te, čekaj me,
Houndy, ljubavi, čekaj me jer dolazim, obećavam.

96
 ČETRNAESTO POGLAVLJE
MARNIE

Šaljem poruku Brianu dok nam vozilo hitne pomoći prilazi.

— U redu je, sve će biti u redu — čujem se kako govorim. Dva
bolničara iskaču i ulaze u zgradu, prema Natalie, koja sada dašće sa
svakom kontrakcijom i blago se ljulja na klupi. Usne joj izgledaju
pomalo bijelo, a s čela joj teče znoj iako drhti.
Teško mi je pustiti je, ali ovi dečki znaju što rade. Čuče pokraj nje,
mjere joj bilo i krvni tlak te postavljaju mnogo pitanja. — Kad je
očekivani datum porođaja? Kad ste posljednji put jeli? U koju bolnicu
idete? Koliko su trudovi razmaknuti? Kad vam je puknuo vodenjak?
— Potom su je stavili na nosila pa je unijeli u stražnji dio vozila, jedan
bolničar joj stavlja monitor kisika na prst, a drugi joj postavlja
infuziju. Radio pucketa vijesti o drugim ljudima, ali oni su
usredotočeni na Natalie. Jedan od njih neko vrijeme govori u uređaj,
ali ja ne uspijevam pratiti što govori.
Sjedim pokraj nje i trudim se ne paničariti pred njom. Uz to joj i
pokušavam pomoći disati u kontrakcijama, što ona baš i ne čini
osobito dobro. I dalje izgleda kao da će se onesvijestiti.
— U redu, Natalie, ja sam Joel i pomoći ću vam uspostaviti nadzor
nad disanjem — kaže jedan od njih saginjući se nisko nad njezino lice.
Mlad je i markantno naočit, blagih očiju i velikih, sposobnih ruku. —
Mislim da hiperventilirate, mila, pa hajdemo pokušati usporiti
disanje, može? Usporite... polako... ovako. — Pokazuje joj kako bi
trebala disati polako i duboko, a tada joj daje da stavi papirnu vrećicu
na usta. — Moja supruga je upravo rodila — kaže mi. — Vjerujte mi,
bit će dobro.
—Ja nisam... — kaže Natalie, a tada ispušta krik kakav od nje
nisam čula otkako je u sedmom razredu dobila minus četiri za
istraživački rad o morskim lavovima, nakon što je pročitala četiri
knjige o njima. Primam je za ruku, a Joel mi kaže, ugodno kao da
raspravljamo o nogometnim golovima: — Da. Ovaj je bio jak. U redu,
Natalie, hajdemo se pripremiti za sljedeći. Sad su razmaknuti oko
četrdeset sekundi pa se na trenutak odmorite... i u redu, budite
spremni!

97
 — Idemo li u bolnicu? — pitam ga, a on kima.
— Samo je najprije želim stabilizirati — kaže držeći njezino
zapešće.
Natalie odjednom ispušta krajnje nezemaljski zvuk, kakav u
životu nisam čula, pa ostajem zapanjena kad je drugi bolničar,
Marcus, zalupio stražnjim vratima vozila hitne pomoći i prišao nam.
Joel kreće u akciju i počinje joj svlačiti hlače, mokre od incidenta
pucanja vodenjaka pa ih je teško svući. Pokazuje mi neka mu
pomognem jer se odjednom doima da nam se jako žuri.
Drugom bolničaru govori riječ koju ne uspijevam čuti, a ovaj iz
ladice uzima pliticu s nečime. Ondje su ručnici i krpe i srebrne stvari
koje izgledaju kao pomagala. Ne znam, ali mislim da ćemo poroditi
dijete. Oči moje sestre su zatvorene, a lice joj je zgrčeno.
— Dišite. Dišite kroz kontrakciju — kaže Joel. — U redu je... sjajno
vam ide, Natalie.
Odjednom mi je sinulo da bi Brian mogao propustiti rođenje
svojeg djeteta ako brzo ne dođe ovamo. Okrećem se kako bih rekla
Joelu, kao da bi on mogao nešto učiniti: odgoditi postupak ili nešto —
tko zna? Ali, prije no što sam to rekla, Natalie počinje vikati iz sveg
glasa, Joel mi nešto pokazuje, a ja odjednom uviđam da to jest to. To
je to. Ne idemo u bolnicu — dijete ćemo poroditi odmah, na
parkiralištu, njih dvojica i ja.
Pa, uglavnom ta dva bolničara.
Ali, i ja sam ovdje. Nitko se neće okrenuti prema meni i reći: —
Hm, gospođice? Biste li, molim vas, otišli? Mislim da niste ovlašteni
za ovakvu aktivnost, zar ne? Jeste li prošli test porađanja? Niste? Tada
mi je žao, ali morat ćete otići.
A ja ne znam ništa o ovome! Zapravo, ne znam čak ni što biste
trebali pročitati kako biste se pripremili za takvo što. To je poput sna
u kojem ste se predbilježili za neki predmet, a tada ste zaboravih na
to pa niste pročitali obveznu literaturu, a sad ste shvatili da ste
pogriješili, ali je prekasno da se povučete...
- AARRRRUUUUUUUUUGHGHGHGH - kaže moja sestra.
Primam je za ruku, a tada spuštam pogled i opažam vrh djetetove
glavice. Ono, glavica izlazi iz nje.
— Tjeme. Tjeme izlazi — kaže Joel. — Čudesno, zar ne?
Lice moje sestre potpuno je crveno i zgrčeno, a oči su joj čvrsto

98
stisnute. Pomišljam besmislenu misao — da joj se neće svidjeti to što
nije uspjela ostvariti željeni plan porođaja. Bila je vrlo odlučna u
pogledu svega toga. Uhvatila ju je još jedna kontrakcija pa viče, hvata
me za ruku i stišće toliko jako da sam napola sigurna da će mi prsti
do srijede pocrnjeti i otpasti.
Joel je upućuje još jednom tiskati — »Stisnite još jednom, fino,
ujednačeno!« — a tada je, Bože, iz nje nekako kliznulo majušno
ljudsko biće, sivo i pjegavo te prekriveno nečime što izgleda kao
svježi sir, vođeno Joeolovim sposobnim rukama u rukavicama. Dijete!
O, Bože, djevojčica je stigla! Otvorenih očiju! Gleda uokolo! I malene
šačice, čvrsto stisnute, nožice čvrsto savijene, sad se pružaju, ritaju, a
ona viče i diše kao velika. Joel je drži u pregibu ruke.
Gledam Natalie, čije su oči sjajne od suza, i suze mi teku niz lice.
Srce mi galopira na sve strane, a ruke izgledaju kao da bi uskoro
mogle početi krvariti od malih polumjeseca, koje su Natalieni nokti
načinili na njima.
— Bravo — blago kaže Joel. Marcus se smiješi i skida rukavice.
Obojica su vrlo mirni i metodični, kao da ubrizgavaju smirenost u
zrak. Poput čiste ljubavi. Ponovno čujem onaj glas — ti si ljubav; bit
ćeš dobro. A moja nećakinja — Amelia Jane — sad gleda uokolo
razrogačenim, tamnoplavim očima, i piska prosvjedujući, a njezino
majušno tijelo sveje ružičastije iz sekunde u sekundu, kao da je pod
kakvom kozmičkom svjetlošću. Ima tamnu kosu i malene ručice i
nožice, prste i palce — svu najvažniju opremu — i budna je, svjesna.
Sluzavim očima gleda me u oči, a ja, opčinjena i zapanjena, mislim:
Kako je to moguće? Kako se takvo što svakodnevno događa oko nas — a mi
jednostavno živimo svoj život kao da to nije ništa posebno?
Bolničari su zaokupljeni službenim medicinskim poslovima, čiste
Natalie i pokrivaju je. Joel mi pruža dijete, što me plaši. Meni?
Ozbiljno? Gledam uokolo i izlazim iz transa. Ajme. Sjedimo u vozilu
hitne pomoći, na parkiralištu stomatološke ordinacije. Vani trube
automobili, a prolaznici govore ne znajući što se događa. Negdje vani
je Jeremy; je li se vratio gore, pomoći nekome koga bole leđa?
Ali, ovdje, u ovoj čahuri, u mojem naručju je moja nećakinja,
omotana malenom dekicom, okrugla, ružičasta i jednako uplašena
kao i ja.
— Eto, dat ću je njezinoj mami — kažem. Natalie sad sjedi

99
naslonjena, a izraz zapanjenosti nestao je s njezina lica. Uzima mi
dijete i pogledi nam se sreću.
Joel kaže: — Lijepo dijete. Obavili ste sjajan posao. Dakle, najviše
volim ovakve dane, kad djetetu mogu pomoći doći na svijet.
Nakon nekog vremena postajem svjesna da se vozilo kreće.
Marcus nas vozi u bolnicu. Ali, polako. Bez sirena. Naše malo,
putujuće skrovište se kreće i s nama nosi svu opremu koja bi nam ikad
mogla biti potrebna.
— Pogledajte što smo učinili! — kaže Natalie gledajući me u oči.
— Ti si najbolja, najbolja sestra na svijetu! Kako si znala da bi trebala
biti ovdje, da si mi potrebna?
Obje gledamo maleni život koji smo upravo donijele na svijet. Srce
mi je toliko puno da osjećam kao da će se nekako izliti iz mene.
— Znaš, od svih naših ludorija, moram reći da je ovo najbolja
sestrinska točka koju smo izvele — kažem joj. — Premda nije bila u
skladu s planom porođaja koji si imala na umu.
— Da — kaže ona — ali samo zato što sam mislila da ovaj ne bih
uspjela ostvariti.
Mislim da bih zbog ovog jednostavno mogla umrijeti.

Te večeri cijela obitelj dolazi u bolničku sobu moje sestre, u kojoj

ona skladno predsjeda u lijepoj spavaćici boje breskve, koju sam joj
donijela iz prodavaonice darova, a kosa joj je čista i sjajna. Natalie
blista više no ikada, koža joj izgleda orošeno i kao da je obasjana
iznutra, a mala Amelia, ružičasta mala Amelia, zadovoljno leži u
majčinu naručju i pući slatke, ružičaste usne.
U jednom trenutku dolazi Joel, slasni bolničar, s buketom cvijeća,
i cijela moja obitelj se raznježuje nad njim. On objašnjava da gotovo
nikad nema priliku poroditi dijete i da je zapravo bio izvan sebe kad
su njegovoj supruzi započeli trudovi. Na to se svi smiju, a moja majka
želi njega i njegovu čitavu obitelj pozvati na večeru, ali moj otac tiho
stavlja ruku na njezinu prije no što je uspjela izgovoriti taj poziv.
Brian, koji sjedi pokraj moje sestre, očito je opčinjen cijelim
prizorom. Bila sam pomalo zabrinuta da će se osjećati nekako
izostavljenim, ali se doima da njemu to nimalo ne smeta. Ima
savršenu djevojčicu, a nije morao pretrpjeti prodorne krikove moje
sestre, krikove koje nitko nikada neće spomenuti, iako će zauvijek

100
živjeti u nekom zakutku sjećanja.
— Izgleda kao tvoj brat — kaže moja majka mojemu ocu.
— Joe? Mislim da to kažeš samo zato što je on ćelav.
— Ne. Pogledaj bradu. To je Joeova brada.
— Ali, to je zato što su mu zubi izbijeni dok je igrao ulični hokej.
Ljudi bez zuba, kao Amelia u ovom trenutku, imaju takve brade.
Na moje iznenađenje, moja majka se smije. A moj otac viri preko
njezina ramena pa se na trenutak oboje smiješe djetetu. Doima se
nemogućim vjerovati da je to par koji uglavnom komunicira
svađajući se. Pada mi na pamet da se brak u konačnici možda pretvori
u to: moraš izdržati loša vremena kako bi mogao doživjeti te
vrhunske trenutke kad ti život uruči sjajnu zvijezdu.
Kad je Jeremy došao donijevši balone, nisam čak ni iznenađena. Ili
kad su ga moji roditelji pozdravili kao odavno izgubljenog sina kojeg
nisu imali. Nije šokantno ni to što on i ja zajedno odlazimo iz bolnice,
izlazimo na večeru, a potom u kuću njegove majke, pa sjedimo na
trijemu zatvorenom mrežom, na kojem smo tisuće sati proveli pišući
zadaću i ogovarajući druge.
On je odrastao u dobroćudnog, naočitog muškarca koji skrbi za
majku, a meni je odjednom žao jer sam mu slomila srce, iako mislim
da nam je svima potrebno da nam netko u određenom trenutku slomi
srce pa sam mu možda zapravo učinila vrijednu uslugu. To je nešto
što bismo trebali znati o sebi, kako se srce slama i ponovno zacjeljuje.
Moje srce, dano Noi, sad se meškolji negdje duboko u meni,
proteže se, zijeva, gleda na sat i prevrće se pokušavajući ponovno
zaspati. Ali, opažam da mu je jedno oko otvoreno.
Začas smo, uz čašu vina, razmotrili godine studija i naše odluke o
zaposlenju (njegovu dobru, moju upitnu). A tada prežvakavamo naš
vlastiti raskid, zato što se to čini u takvim okolnostima, i prikazujemo
ga u novom, više filozofskom svjetlu opraštanja.
Nakon što me je bocnuo jer sam pala na Brada Whitakera, kažem
mu: —Je li ti ikada palo na pamet da si se možda mogao malo jače
boriti za mene? Ono, mogao si barem reći da ti je stalo do mene.
Možda tražiti od mene da ne izlazim s njim.
— Pa, u sedamnaestoj nisam bio sposoban za takav razgovor —
kaže on.
— Da, dobro, postupao si sa mnom kao da sam ti samo prijateljica,

101
a ja doista nisam znala je li ti imalo stalo do mene.
On se smiješi i gleda me u oči mnogo dulje no što je potrebno.
— Doista nisi? — pita. — Da, znam da nisam bio osobito
romantičan, nažalost. Ali, s druge strane, ja večeras sjedim s tobom, a
on je jadnik u svijetu, koji ne provodi vrijeme s tobom. Stoga pozitivac
možda ipak odnosi pobjedu, znaš?
Gleda me toliko izravno da moram okrenuti glavu.
Tada kaže: — Ja, pa, čuo sam da ti je bilo teško. Ne moramo
razgovarati o tome ako ne želiš, ali...
— Oh — kažem. — Pa. Da. Manje-više prosječno ostavljanje pred
oltarom. Zapravo nije idealno.
— Pa, to je doista gadno. — Gleda me kao da želi čuti što se
dogodilo, i to ne samo zato da bi malko likovao zbog moje loše
prosudbe.
Stoga mu pripovijedam tu priču — dugu inačicu, uključujući dvije
godine koje smo Noah i ja proveli zajedno, uzbuđenje zbog zaruka, a
tada njegovo kašnjenje na vjenčanje te naš užasan razgovor na livadi,
bla bla bla, a tada mu govorim o medenom mjesecu i o majmunima
koji su kričali, zato što je to do tada već postalo Priča o mojem braku,
koju pripovijedam i koja uvijek izmami smijeh, ali i suosjećajno
coktanje, ovisno o tome kako je pripovijedam.
Njemu priznajem ono što nisam rekla nikome osim Natalie — kako
sam razrezala vjenčanicu — zato što je on jedina osoba koja bi mogla
nešto toliko bizarno shvatiti i smatrati smiješnim. I dakako, on se
smije na svim pravim mjestima — i čini ono za što se sada sjećam da
je radio i kao mladić: nabire nos i zatvara oči prije no što se počne
smijati. To je mala osobitost, ali mi se srce razgalilo kad sam vidjela
da on to još čini.
A tada se situacija blago mijenja. Jeremy me gleda ne osjećajući
potrebu da odvrati pogled. Kaže da je današnji dan važan jer nismo
samo prisustvovali čudu rođenja, nego je on i čuo o gadu koji je
vjerojatno čak i gori od gada zbog kojega sam ga ostavila u četvrtom
razredu srednje.
Kad je prišao kauču na kojem sjedim i opušteno stavio ruku na
moju, približila sam mu se i ispostavilo se da je, hvala Bogu, u
međuvremenu naučio ponešto o ljubljenju jer uviđam da se već neko
vrijeme nisam ljubila i da mi je to silno potrebno.

102
 Poljubac je, dakako, i dalje blago oprezan na rubovima jer, to je
Jeremy — ali i zato što sam ga već povrijedila pa se možda mudro
suzdržava, ali mu se ja potpuno prepuštam, ljubim ga koliko god
strasno mogu, bez imalo suzdržavanja, samo mu želim pokazati kako
je to moguće, a tada — Bože, začas smo zadihani i šokirani vrućinom
koju smo stvorili.
On me gleda iznenađeno, a ja vidim da mu Adamova jabučica
skače gore-dolje. Miriše na losion poslije brijanja, a moj um nakratko
posustaje, vraća se na stražnja sjedala automobila u srednjoj Školi,
vrelom dahu mladića i njihovu teškom mirisu seksa —je li to bio Old
Spice? Nešto drugo?
— Dakle, slušaj — kaže grubo. — Hoćeš li... mislim, znam da je
glupo, s obzirom na to da moja mama gore spava, ali, nekoć smo se
uspješno šuljali i...
— Da — kažem. — Hoću.
On se odmiče i gleda me razrogačenih očiju. — Da? Doista? Trepće,
a ja pomišljam da će možda izgubiti hrabrost. — Ali, on tada kaže: —
U redu! Dobro. Učinimo to! — I vodi me gore, u svoju dječačku sobu,
a ja se, kunem se, osjećam kao da je gore vrijeme stalo jer je njegov
krevet još ondje, kao i njegovi stari plakati Harryja Pottera.
— Čovječe, tvoja soba! — kažem. — Bože, sve je isto osim Star Wars
plahti. Zaboga, kako je moguće da nisi ništa promijenio?
On gleda uokolo kao da i sam prvi put vidi tu sobu pa prolazi
prstima kroz kosu. — Beznadan sam, znam. Vjerojatno sam mislio da
ću se jednom iseliti pa nema potrebe za kupnjom novih stvari. —
Izgleda vrlo zabrinuto. — Ovdje je čudno, zar ne? Pitam se je li tebi
previše čudno. Čudno toliko da želiš odustati? Misliš li da ćemo
morati otići u robnu kuću prije no što se između nas nešto dogodi?
— Ne — kažem. — Ne! Ali, ozbiljno? Harry Potter?
— Svi znaju da je Harry Potter cool, a osim toga — grli me pa
spušta lice na moje i šapuće: — cijela istina je da su Star Wars plahte
u pranju. Bit će na krevetu kad sljedeći put dođeš.
Smijem se dok obavijam ruke oko njegova vrata. — Pa, nedvojbeno
vidim da kući ne dovodiš mnogo žena.
On postaje vrlo ozbiljan. — Ne. Pa... vjerojatno je. Mama mi je
ovdje i sve to. — Počinje spuštati malene poljupce duž moje čeljusti
pa niz vrat. Desnom rukom otkopčava moju bluzu. — I, molim te...

103
možeš li se prestati smijati kako bismo se mogli seksati? Hoću li ti
morati donijeti papirnu vrećicu da dišeš u nju, jer histeričan smijeh
doista kvari prizor zavođenja.
— O, joj. Zar je ovo prizor zavođenja?
— Pa, pokušavam — kaže on pa pruža ruku kako bi mi otkopčao
grudnjak, a ja pokušavam biti ozbiljna, i zbog toga se ponovno
počinjem smijati. — Bi li? — kaže. — Prestala?
Odvodi me unatrag prema svojem krevetu pa padamo na madrac,
on na mene, i kaže: — Ne mogu vjerovati koliko sam dugo ovo čekao
— a ja kažem: — I ja — kao što je red. Tek mi je malo neugodno, ali
se pitam bi li život bio potpuno drugačiji da smo to učinili prije
mnogo, mnogo vremena — onoga dana kad on nije kupio kondome.
Kad bih se mogla vratiti u prošlost, zahtijevala bih da pokušamo u
drugoj drogeriji.
To mislim dok ležim ondje pod njim i gledam u njegove oči — a
tada odjednom više uopće ne mislim. Seks vas može obuzeti jer se svi
dijelovi tijela bude i zauzimaju svoje položaje.
Nakon toga mislim koliko je lijepo ležati ondje, u njegovu naručju,
kao da uopće nije prošlo vrijeme. Pritisak na gumb i — bum, vratili
ste se u sigurnost.
Dok sam tu večer išla kući, shvatila sam da i sama spavam u svojoj
djevojačkoj sobi, s istim plakatima i plahtama. Ipak nismo previše
različiti. Hodajući ranjenici koji su se vratili kući kako bi se oporavili.

104
 PETNAESTO POGLAVLJE
BLIX

I tako nisam umrla.

Nisam umrla te noći, kao ni sljedećeg tjedna, ali ni preksljedećeg.
Zapravo mi apetit nikada nije bio bolji i nikada nisam jasnije shvaćala
što znači biti živ. Sve ovo doživljavam kao dodatno vrijeme, kao dane
koje pribroje vašem putovanju jer je zrakoplovna tvrtka otkazala vaš
let.
Ovi su dani na određeni način sveti, ovo vrijeme je sveto, koliko
god bilo bolno.
Možda bih jednostavno trebala ploviti sa strujom. Možda još
postoji nešto što bih trebala ostvariti.
Ili je možda smrt došla po mene, ali je Houndy skočio ispred mene
i prvi došao na red. Baš je podlac.
Ah, dobro, ali ako vjerujete da pogreške ne postoje, kao što ja
vjerujem, nedvojbeno bih trebala biti ovdje.
Ljeto završava, a Brooklyn dočekuje rujan. Umorna sam.
Sumanuta struja života me obilazi. Jarka traka ljudskih bića postoji
vani i ponovno oživljava sada kad je ljetna vrućina malo popustila;
čuje se smijeh i lupanje vratima, sirene i praskovi automobila pri
paljenju motora, razgovori i svađe na ulicama te kroz prozore.
Houndyjeve krizanteme cvjetaju u njegovim loncima na krovu, kao
da me on kroz njih pozdravlja. Noći postaju hladne, a Sammy
ponovno ide u školu i kući se svakoga dana vraća tek poslije šest sati
zato što je u produženom boravku. Patrick i dalje piše o bolestima, ali
me katkad posjeti, kad zna da nitko drugi neće biti ovdje.
U ovom dodatnom vremenu koje mi je dano polako silazim
stepenicama noseći mu kolače, kisele krastavce i fine gljive, a jednom
i prosecco koji sam željela da kuša - ali, koliko god puta rastvorim
njegove zavjese i protrljam mu glavu, koliko god ga puta zagrlim i
uživam u njegovoj prisutnosti, nisam sigurna da ga je bilo što od
onoga što sam rekla uvjerilo da zaslužuje ljubav.
Svemir katkad ima svoje ideje, a ja moram prihvatiti činjenicu da
mi može ponestati vremena ovdje, na ovom planetu i moram se
nadati da ću moći gledati ljude iz nevidljivog svijeta. Pitam se je li to

105
točno, hoću li ih vidjeti i čuti. Hoću li biti sposobna komunicirati iz
drugog svijeta.
Udišem duboko, duboko — udišem grad oko sebe, sve njegove
zvukove i glasove, automobilske trube, smijeh i nesigurnost života na
planetu Zemlji. A tada mi glas kaže: Ništa nije važnije od ovoga.
Jednog jutra izlazim na stepenice. Boli me išijas, osjećam bol u
prsima, jedna ruka mi gori i oči me peku. Ne spavam od četiri sata,
od najmračnijeg doba noći, pa s prvom svjetlošću izlazim van, gdje
mogu gledati kako se život odvija preda mnom, a možda i primiti
iscjeljenje od buke osobnosti i automobilskih truba. Želim prestati
misliti na bol kao na problem koji moram riješiti.
Sjedim ondje, na svojem plavom jastuku s cvjetnim uzorkom, i
razmišljam o završecima kad opažam čovjeka koji laganim korakom
dolazi pločnikom. Zamahuje naprtnjačom iza sebe, a ja gledam kako
dolazi prema meni zato što mi je, iskreno rečeno, teško okrenuti se, a
i zato što mi osjet peckanja govori da će se nešto dogoditi. Izgleda
istodobno elegantno i neuredno, načinom kretanja nalik životinji,
maše dugim rukama, a njegove duge noge u žućkastim kratkim
hlačama koračaju ulicom dok gleda oko sebe kao što bi turist gledao.
Sve mi je bliže, sve dok naposljetku nisam rukom pokrila usta vidjevši
tko je to.
— Noah? — kažem i ne mogu čak ni ustati, ne mogu izdržati više
ni sat vremena jer sam odjednom jako umorna, a Noah je ovdje kako
bi me uhvatio kad se srušim. Možda je on čudo koje sam čekala,
spasitelj koji me dolazi utješiti, iskazati poštovanje, pozdraviti se. Ne
bi li, naposljetku, bilo sjajno ako je, nakon sve naše obiteljske prošlosti,
svemir poslao njega i ako bi se ispostavilo da će mi on pomoći?
On mi se približava, gleda me ispod duge kose, a ja ne vidim
osobito dobro, ali osjećam njegov šok kad me je ugledao. Sav njegov
užas. — Teta Blix, što ti se dogodilo? — pita. — Pogledaj se! Što... O,
jesi li bolesna?
— Da — kažem. — Zapravo se spremam umrijeti. Zato si ti ovdje.
— Zato sam ovdje? — pita. Ne grli me. Prolazi rukom kroz čupavu
kosu i gleda uokolo. — Umireš? — kaže. Nervozno oblizuje usne. —
Ne bi li trebala biti u bolnici? Tko se brine o tebi? — Gleda niz ulicu u
oba smjera kao da se nada da će iza grmlja iskoračiti tim liječnika i
medicinskih stručnjaka sa stetoskopima te mu reći da je sve pod

106
nadzorom. Gotovo se želim nasmijati.
— Ne, dušo. Nema potrebe za bolnicama. Umirem — kažem. —
To je posve normalno na kraju života. Dođi sjedni sa mnom. Jako mi
je drago da te vidim.
— Teta Blix, mislim da ti moramo pozvati liječnika.
— Kako da ne. Bez liječnika, dragi.
— Ali, liječnici bi ti mogli pomoći!
— Umirem već neko vrijeme i nemam namjeru sad posjećivati
liječnika. Molim te, sjedni ovdje. Primi me za ruku.
On izgleda vrlo tužno, vrlo uplašeno. Kao da bi premotao vrpcu,
kad bi to mogao, pa bi unatrag hodao ulicom, niz stepenice podzemne
željeznice, u vagon, možda sve do zračne luke i možda čak natrag u
Afriku, zrakoplovom koji bi letio unatrag. Ali, on sjedi na
stepenicama, ja ga primam za ruku, a on mi dopušta da je držim.
Pretačem obilje ljubavi i energije u njega.
Ah, moj nećak. Koliko li smo se voljeli dok je bio dijete, ali, kao što
se lako dogodi s udaljenošću i vremenom, situacija se poslije
pokvarila među nama. Sjećam se da je došao posjetiti Houndyja i
mene kad mu je bilo oko devetnaest i kad je bio pun sebe. Bila sam
šokirana promjenom koju sam vidjela na njemu. Tada je bio mnogo
više majčin sin — arogantan i sklon suđenju, osporavao je sva moja
vjerovanja i smijao nam se jer smo stari hipiji, kako nas je nazvao.
I, još gore, u njemu sam osjetila prve nagovještaje krhke taštine,
kao da je samo vanjština važna, jednako kao što je Wendy renovirala
našu staru kuću ne razmišljajući o prošlosti i ne posvećujući
pozornost pojedinostima koje su tu kuću činile lijepom. Jednostavno
pokrij ono što ne cijeniš. Doima se da moja obitelj to govori.
I na drugima ismijavaj ono što sam ne razumiješ.
Ali, sada možda imamo drugu priliku. To je očito smisao njegove
prisutnosti.
— Pa, dakle... što? — pita. Što mogu učiniti?
— Možeš mi pomoći prijeći na drugi svijet — kažem. — Nadam se
da ćeš to učiniti.
— Čekaj. Zna li moja mama koliko si bolesna?
— Ne. Nitko u obitelji ne zna. Tako sam željela. Ali, ti ćeš sad biti
ovdje, a ja se nadam da ćeš ostati sa mnom dok se to bude događalo.
I to će biti najljepše što bi ikada mogao učiniti za mene.

107
 — Ne mogu. Ja ne...
— Ššš. Da, možeš. Sve će biti u redu — kažem mu. — Bez obzira
na to znaš li to ili ne, poslan si ovamo, a sada kad si došao, možeš
ostati sa mnom dok odlazim. To bi moglo trajati nekoliko dana, ali
uskoro će se dogoditi. I, mili, to će biti dobro za tebe. Nešto osnovno
o životu, što bi trebao znati.
Njegovo lijepo lice izgleda vrlo nesigurno. Gotovo želim pružiti
ruku i uštipnuti mu obraze kao što sam to činila dok je bio malen. —
Ali... kada? — kaže on. — Mislim, što će se dogoditi?
— Pa, to ne znamo. Mislila sam da će se do sada već dogoditi. Ali,
nije. Mislim da sam vjerojatno čekala tebe. Svemir te je poslao.
Njegova su ramena klonula. Zatvaram oči i okružujem ga bijelom
svjetlošću kako bih mu mogla oprostiti to što je sin svoje majke. On je
dijete, početnik, ono što bi J. K. Rowling nazvala bezjakom.
Nepodoban za ovaj zadatak, ali možda će uspjeti.
— Evo. Započnimo ovime. Odvedi me u kuću — kažem.
— U redu - kaže on i uspijeva mi pridržavati ruke dok polako
hodamo uza stepenice. Čudno je kako sam posve sama sišla tim
stepenicama — polako, ali ipak — ali, sad se moram nasloniti na njega
kako bih se vratila gore. Zastajem kad osjetim potrebu za time, što je
otprilike milijun puta zato što bi mi ovo moglo biti posljednji pogled
na taj lijep prizor, na moj život ovdje, koji sam voljela svim srcem.
— Misliš li... misliš li da ćeš patiti? — pita.
— O, mili, odlučila sam ne patiti — kažem mu. — Patnja je stvar
izbora.
Stižemo do vrha stepenica pa on otvara velika drvena vrata.
Nakratko vidim naš odraz u staklu, koje nas hvata na Sunčevoj
svjetlosti dok se otvara. Mirisi doručka, parketa, lepršanje zavjesa.
Vjetrena zvona zvone iznad nas, što mi godi.
— Doista će biti u redu — kažem mu. — Ne bojim se, a ne želim ni
da se ti bojiš.

108
 ŠESNAESTO POGLAVLJE
MARNIE

Ljeto se pretvorilo u rujan, što u Jacksonvilleu znači da je Ljeto 2.0.

Dani su i dalje blještavi i vrući, noći pune električnih zvukova zujanja
kukaca te bljeskova toplinskih munja, zrak je i dalje vlažan poput
unutrašnjosti pseće njuške i da, ja još živim sa svojim roditeljima te
provodim vrijeme s Natalie, Brianom i djetetom.
A sad je tu i Jeremy.
Odlazimo trčati plažom; kartamo se s mojim roditeljima; vozimo
se njegovim automobilom kao što smo se vozili u srednjoj školi.
Osjećam se kao da smo tinejdžeri, ako se izuzme zapanjujuća
činjenica da smo odrasli pa se sada i seksamo.
U ovim je danima nešto vrlo ugodno i nekomplicirano — biti s
tipom koji govori isti jezik, koji zna sve stare šale, koji vas je volio i
dok ste imali zubni aparatić te kosu nijansiranu klorom.
On zna kako miriše moja kuća, a ja znam kako miriše njegova.
Znamo u kojem su ormariću čaše, a u kojem tanjuri. Njemu se već
sviđa moja obitelj. Meni se već sviđa njegova mama.
Ovih dana katkad dođe i podne prije no što pomislim na Nou.
Još jedna dobra stvar je to da me je Jeremy pozvao raditi s njim u
njegovoj ordinaciji, što je, srećom, zauvijek odgodilo razgovor o mojoj
ulozi voditeljice blagovaonice u restoranu Crab&Clam House. Stoga
sada tri dana tjedno — na dane kad ne pomažem Natalie s djetetom -
odijevam suknju, bluzu i male štikle pa odlazim glumiti
recepcionarku koja sjedi ondje, u njegovoj ukusno uređenoj
ordinaciji, telefonira i dovodi mu pacijente.
Njegovi pacijenti govore mi da ga vole jer, navodno, riječima jedne
žene, ima čarobne ruke. On postiže da bol u leđima i koljenima
nestane.
Osjećam ubod ljubomore kad je to rekla, što je za mene siguran
znak da se zaljubljujem u njega. Naposljetku, on u onoj sobi za
preglede gleda ženska tijela i ne samo to, nego i razmišlja o tome kako
bi se njihovi mišići i tetive mogli osjećati bolje. A ja sam ona s kojom
spava!
Osjećam blagu ushićenost kad vidim kako čini sve ono što je nekoć

109
činio — kako odmiče kosu s očiju, ono nabiranje nosa, i kako katkad
trlja ruke dok očekuje nešto sjajno. Nikad mu se nisu sviđali uistinu
duboki, dugi poljupci, ali je majstor božanskih mini poljubaca duž
moje čeljusti, cijela staza poljubaca.
Što mogu reći? Znam da je mnogo prerano za važne izjave —
nisam luda ni bilo što takvo — ali, kao što mi Natalie neprestano
govori, on i ja iz dana u dan sve smo više nalik paru.
A ona bi trebala znati. Navečer nakon posla posjećujemo nju i
Briana i postali smo zgodna četvorka: dva obična, sretna para u
dnevnoj sobi — dečki razgovaraju o sportu, a Natalie i ja sjedimo s
njima i mazimo djetešce. Nas četvero predajemo je jedni drugima kao
da je veliki pladanj sreće koji svi dijelimo.
Kažem vam, osjećam se kao da sam ušla na vrata s natpisom
Normalnost, vrata koja sam uvijek pokušavala pronaći.
Većinu večeri po odlasku od Natalie i Briana odlazimo k njemu pa
neko vrijeme razgovaramo s njegovom mamom, a tada joj on, najbolji
sin na svijetu, pomaže smjestiti se u krevet na katu, s njezinim
cigaretama, termoforom, meko uvezanom knjigom, čašom mineralne
vode s limetom i tabletom za spavanje. Ja ga čekam dolje jer je
gospođa Sanders pomalo stidljiva, a otkako joj je suprug umro, voli
da bude onako kako ona želi.
Kad smo sigurni da je zaspala, na prstima odlazimo u njegovu
sobu i liježemo u krevet. (Da, na njemu su Star Wars plahte.) To je
pomalo kao da smo ponovno djeca jer moramo šaptati zbog činjenice
da je soba njegove mame pokraj njegove. Jeremy kaže kako je ona
vjerojatno posve svjesna da se mi seksamo u njegovoj sobi, ali nema
potrebe da joj to stavljamo pod nos, njegovim riječima, jer ona ne
odobrava seks prije braka. Uvijek me mora podsjećati da ne smijem
proizvoditi seksualne zvukove pa mi rukom pokriva usta, a, iskreno
rečeno, mnogih noći to mi se doima gnjavažom koja ne vrijedi truda
pa jednostavno krjeposno ležimo i držimo se za ruke čitajući knjige
prije spavanja. Ujutro moram paziti da odem prije no što se ona
probudi.
Ali, isplati se. On i ja seksualno se još nismo uhodali, ali hoćemo.
Divno mi masira leđa, pa me zbog toga, i zbog svih onih nježnih
poljubaca, prilično uzbuđuje. A svaki par ima nešto na čemu mora
raditi.

110
 — Bit će mnogo bolje kad budem imao svoj dom — kaže on. —
Samo moram s majkom vrlo pažljivo načeti tu temu, ali, učinit ću to.
A možda bismo katkad mogli uzeti hotelsku sobu, ako želiš.
Kasno noću katkad ležim budna i gledam njegovo smireno,
neizborano lice dok spava. Dok smo bili tinejdžeri, možda je bio moj
sarkastični najbolji prijatelj, ali sad nam je život oboma pružio pouku
poniznosti (on to naziva »PP«) i eto nas, blažih i finijih inačica naših
starih jastava, čekamo da vidimo što će nam život poslužiti.
Svjesna sam da je on kontrast Noi, da me nikada neće probuditi
usred noći kako bismo stajali u redu za koncert Lady Gage. Da čak ni
ne zna kako njegov automobil nije nimalo cool ili da njegova frizura
ne bi bila u skladu s kalifornijskim standardima. Nikad se neće napiti
u restoranu i početi plesati sambu oko stolova sve dok nas ne izbace,
što je Noah učinio kad smo se tek upoznali. Nikad neće baciti sanduk
gazirane vode jer ona koju sam ja kupila nije bila poznati brend, što
je Noah također učinio.
Ali, on želi djecu. On voli svoju majku. Voli mene. I cijeni mesnu
pitu moje majke.
Aja gledam kako se zaljubljujem u njega.

Jednoga dana sam na poslu u njegovu uredu — poravnala sam

časopise i očistila malen stakleni prozorčić između mojeg odjeljka i
čekaonice — kad je on došetao odostraga. Vrijeme je ručka pa
pacijenata nema.
— Dakle - kaže naslonivši se na dovratak i prekriživši ruke. Na
sebi ima svoj lijep, čist, profesionalan bijeli ogrtač s njegovim imenom
izvezenim crvenkastosmeđim slovima, i smiješi mi se. — Dakle —
ponavlja onim svojim lažno nehajnim tonom, kojem pribjegava kad je
nešto važnije no što on želi da bude — što misliš, kad ćeš preboljeti
onog drugog tipa?
Kratko se smijem u nelagodi. — Nou?
On nabire nos. — Molim te. Ne izgovaraj njegovo ime u ordinaciji.
Ovaj prostor je svet. — Gleda uokolo, a ja vidim da su mu oči
ozbiljnije no što su bile od incidenta s kondomom u četvrtom razredu
srednje škole. — Budi iskrena prema meni. Prije no što se još više dam
ovoj vezi, moraš mi reći hoćeš li ikada doista završiti s njim.
— Mislim... pa, mislim da sam završila s njim na sve važne načine

111
— kažem pažljivo.
Prilično sam uvjerena da govorim istinu.
— Ne — kaže on — to ne funkcionira tako. Bila si u braku s njim!
On ti je učinio nešto strašno. Od tada je prošlo samo nekoliko mjeseci,
a ljudi se ne oporavljaju toliko brzo.
— Ali, ja sam se oporavila. Iznimno sam brza. — Tada mu govorim
o Blix, koja je izgovorila riječi koje su me usmjerile prema sreći —
čaroliju za koju se odjednom doima da se ostvarila onako kako nitko
od nas nije očekivao. I eto me. Stigla sam na vrata sreće. Kažem,
zahvaljujući nekim riječima upućenim svemiru, koje je netko
izgovorio za mene. Na trenutak mi pada na pamet da bih je trebala
nazvati i dati joj do znanja da je upalilo. Ali, tada se ta misao
rasplinjava; Blix to možda ne bi vidjela kao izniman život koji mi je
obećala. Zašto bih je razočarala?
Ponovno gledam Jeremyja, koji komično odmahuje glavom, kao
da mu je voda u ušima ili što već. — O, Bože! Molim te, nemoj mi reći
da svoju buduću sreću temeljim na tome kako neka gatara shvaća
svemir!
Stoga se smijem i ljubim ga ondje u uredu, u njegov gladak,
izbrijan obraz, ali tada zvoni telefon, a ja se moram vratiti za svoj
radni stol kako bih se javila. On stoji ondje i gleda me dok razmještam
dogovore s pacijentima. Gledam ga krajičkom oka i odjednom
osjećam svu sumnju koja ga opterećuje i znam da sam u njegovim
očima bejzbolska palica, a on je lopta. I, da, srce mi se para jer sumnja
u mene.
Sutradan o tome raspravljam s Natalie, koja me potiče i služi kao
osobna psihoterapeutkinja. Govorim joj da me zanima sljedeće: može
li osoba (primjerice, ja) doista biti spremna ovoliko brzo preboljeti
razoran emocionalni udarac? Ili se samo zavaravam?
— Pa — kaže ona. Zaokupljena je mijenjanjem Amelijine pelene pa
je okrenuta od mene. — Pa, dakako da možeš. Kad je u pitanju ljubav,
sve je moguće. Kako se osjećaš?
— Osjećam se... osjećam se kao da sam na pravom mjestu. Ondje
gdje bih trebala biti.
Ona se okreće i upućuje mi širok osmijeh. — Oh, jako mi je drago
čuti to jer i ja to mislim. Ti i Jeremy imate sjajnu kemiju! Brian i ja smo
zapravo sinoć razgovarali o tome.

112
 — Doista?
— Da, vrlo ste opušteni zajedno. On je duhovit i simpatičan, a ti se
doimaš jako, jako zdravo i sretno. Bolje no što sam te godinama
vidjela.
— I jesam. Hoću reći, mislim da je on sjajan. Jedini problem je u
tome što sam jednostavno... pa uz njega nisam nervozna i uplašena.
Znaš što mislim? Ne osjećam se... treperavo. Jednostavno mi je
ugodno. Dakle, je li to ljubav?
Ona me gleda kao da zna nešto vrlo mudro, što ja još nisam
shvatila. — Dakako. Veliko je olakšanje biti s tipom koji te voli više
no što ti voliš njega, zar ne?
I, o Bože, mislim da je potpuno u pravu. To je to: doista me voli
više no što ja volim njega. Zapravo, u mojoj je blizini pomalo nalik
psiću, uvijek mi želi ugoditi. Dakle, to je moj slabašan osjećaj
oklijevanja: on me obožava i premda mogu sastaviti popis svih
njegovih sjajnih kvaliteta te znam da je savršen za mene, ne patim kao
inače kad sam zaljubljena.
Ona nastavlja govoriti. — Tako je to u zreloj ljubavi, ludice. I to je
divno! Vidjet ćeš. Razlog manje za zabrinutost. On ne razmišlja o
drugoj i nije nadomak spoznaji da te zapravo ne voli. — Podiže
Ameliju, koja se rita bucmastim nožicama i maše ručicama. Toliko je
dražesna da jedva susprežem poriv da joj priđem i uzmem je iz
Nataliena naručja.
— Ajme — kažem. — U pravu si.
— Samo još nešto: kakav je seks? To ti govori sve što trebaš znati,
uvijek to govorim.
— Paaaaa, njegova majka...
— O, da. Imaš tu njegovu krjeposnu mamu u susjednoj sobi, zar
ne? U redu, dakle, on mora pronaći svoj dom. Tada će sve biti
savršeno. A, iskreno rečeno, seks prestaje biti najvažnija stvar na
svijetu. Vidjet ćeš.
Gledam svoju sestru, koja je vjerojatno najsretnija osoba na cijelom
svijetu i koja uspijeva slaviti svakodnevnu uobičajenost braka bez
imalo žaljenja. Pokazala mi je poruke koje si ona i Brian šalju i sve
govore o tome tko će kupiti mlijeko, hoće li večerati taco tortilje i je li
ona uvezla automobil u garažu. Nijedne izjave o vječnoj ljubavi.
Kad smo ušle u dnevnu sobu, ona stavlja Ameliju u ljuljačku s

113
oprugom. Klimatizacijski uređaj tiho bruji u daljini, a uključuje se i
motor hladnjaka. Doima se da je život u odrasloj dobi pun zvukova
motora. I čak kosilica. Vani je svjetlucav plavi dragulj njihova bazena;
unutra gledam kako zraka Sunčeve svjetlosti treperi preko Nataliena
žućkastog tepiha.
— Pogledaj je — šapuće Natalie, a ja se okrećem prema djetešcu
savijenom u ljuljačci, koje izgleda kao vreća riže. Obje se tiho smijemo,
a ja tada kažem: — I ja želim jedno takvo. I ja to želim raditi.
— Znaš li što bi bilo najbolje na svijetu? Kad bi i ti imala dijete pa
bismo ih zajedno podizale i to bi bilo kao kad smo bile djevojčice pa
smo se igrale obitelji, samo sad imamo i prave dečke. Supruge.
— Ti bi bilo sjajno — kažem.
Obje počinjemo govoriti o tome kako bismo Jeremy i ja mogli
kupiti kuću u ovoj četvrti kad se vjenčamo — Natalie kaže kako
nipošto nije prerano — a tada, kad osjetimo da je vrijeme, možemo
početi imati djecu i bla, bla, bla, nešto o tome kako će dečki igrati tenis,
a Natalie i ja ćemo stalno biti zajedno, imat ćemo večernje roštiljade, i
starjeti, i jedva je čujem jer mi puls tutnji u ušima i možda sam jako
uzbuđena zbog mogućnosti da pripadam nekamo. Uskoro ustajem i
odlazim se okupati u njezinu bazenu pa na leđima plutam na svježoj,
hladnoj vodi, zagledana u plavo, plavo nebo s bijelim oblacima koji
izgledaju kao da ih je dijete naslikalo.
I to, pomišljam — ne, znam — upravo je to osjećaj sreće.

114
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE
BLIX

Još sam ja. Još sam ja. Umirem, ali još uvijek sam ono tko jesam.
Mislim da vidim svoju majku, osjećam njezinu ruku na svojemu
čelu. Ali, tada to više nije moja majka; Lola je ovdje, sa mnom.
Kao i Patrick. Osjećam kako njegova ruka drži moju.
— Moraš slamati svoje srce sve dok se ne otvori — kažem mu.
— Rumi je to rekao.
Houndy mi odnekud govori da je Patrickovo srce već slomljeno
više no što ijedno srce može podnijeti.
— Ššš — kažem. — Preostalo ti je mnogo svjetlosti, Patrick.
Čujem ga kako kaže: — Blix, nemam pojma o čemu govorite. Želite
li još malo komadića leda? — a ja ih ne želim.
— Ljubav — kažem mu. — O tome govorim.
Ah! Mjesec je ponovno ovdje. I more. Naša krv i more imaju istu
pH vrijednost.
Zna li Noah to? Kladim se da Patrick zna.
Lola je ponovno otišla. Kaže da je preostalo još malo vremena.
Jadan, lijepi Noah zna vrlo malo. Želi da uz mene budu
profesionalci umjesto mojih prijatelja. Ne želi upoznati smrt. Kako
smrt može biti dio dobro proživljenog života. Sjedi na mojem krevetu,
pokraj Patricka, i svira gitaru, a kosa mu pada preko lijepog lica, ali ja
zapravo toliko ne čujem glazbu koliko je osjećam. Kao da moje kosti
proizvode buku. Plink, plink, plink.
Osjećam kako govorim: — Houndy?
A Noah se smije i kaže: — Houndy? — pa znam da sam to zacijelo
naglas rekla. Čudno je kako neki zvukovi postoje, ali ne dolaze u vaše
uši.
Sviđa mi se čuti ga kako izgovara to ime.
Jastozi, pomišljam.
— Da, sjećam se. Houndy nam je svima donio jastoge onaj put kad
sam bio ovdje. — Pjeva to uz melodiju nečega čega se gotovo sjećam.
Patrick kaže da je Houndy bio dobar čovjek. Zanima ga vidim li
Houndyja u ovom trenutku, a Noah kaže da smrt tako ne funkcionira.
Svjetlost kruži oko mene, ja sam pred starom osnovnom školom u

115
svojemu rodnom gradu, a djevojčica po imenu Barbara Anne nudi mi
čokoladu, ja joj se smiješim pa pružam ruku kako bih je uzela i ruka
mi udara u nešto. U osobu. U Houndyja? Ne, u Patricka.
— Ovdje sam — kaže.
Čvrst, topao. A ja hodam po litici i gledam zvijezde. Možda sam
zvijezda. Nekoć sam mislila da nakon smrti postajemo zvijezde. Od
zvjezdane prašine u zvjezdanu prašinu, rekao mi je netko.
Kad sam to rekla Houndyju, on je rekao: — Ne. Ne zvijezde. Ja
želim postati čips od krumpira.
Njegove oči potpuno ispunjavaju moju glavu. Njegove nasmijane
oči. Dolaziš li, ljubavi? Moram li te i dalje čekati?
Sve je ljubav. Samo ljubav.
Ne boj se. Nemoj stezati. To je poput joge, onih zahtjevnih položaja
koji bole ako se opireš.
Ne boli jednostavno se pustiti. To sad Houndy govori u mojoj glavi.
Ne znam kako. Što puštaš, što uzrokuje puštanje? Preplavljuje me
tama, ali ja i dalje ne puštam. Moram još nešto učiniti.
— Što da učinim... poslije? — pita Noah.
Nazovi mrtvozornika, tupane. Taj tip doista ne zna ništa, zar ne?
Ponovno Houndy. Što misli da je potrebno učiniti?
Patrick kaže da zna što valja učiniti.
— Nazvao sam svoju majku — kaže Noah blizu mojem uhu.
Koliko je kasnije? Njegov glas mi je preblizu; škaklja me. — Ona kaže
da ću ti morati pozvati liječnika. Zahtijeva da to učinim. Potrebna ti
je medicinska skrb, brzo.
Ne. Ne. NE.
Patrick, reci mu.
Patrick kaže ne.
O, Bože. Zar će to biti moja posljednja misao? Moja posljednja
misao na Zemlji bit će NE? Želim misliti na nešto mirno, ne na to kako
me Wendy usmjerava iz Virginije, kako moja obitelj misli da bi se
smrt trebala odviti. Zašto mi ne mogu dopustiti da umrem onako
kako želim umrijeti? Moram ODMAH otići. Kako da se prisilim
umrijeti?
Patrick i Noah se svađaju. Noah kaže da možda mogu još nešto
učiniti. Dobiti na vremenu. Ne čujem što Patrick govori, ali čujem ton
njegova glasa — prigušen, pun ljubavi, blag.

116
 Patrick zna da ja ne želim još vremena. Ne ako ne mogu dobiti eone
vremena.
Marnie. To je to, o njoj ću razmišljati. Obavijam je ljubavlju i
svjetlošću. Šaljem joj poruku: Samo je ljubav važna. Želim zaustaviti
njihov razgovor; želim reći Patricku za nju, ali mi nešto govori neka
to ne činim, da će Noah čuti. Kako li je ljubav čudna, a ta dvojica sjede
ovdje, jedan prošlost, a drugi moguća budućnost.
Toliko je toga što sam još željela učiniti.
A tada sam na stropu, gledam se odozgo, savršeno malo, uništeno
tijelo na krevetu, lijepo i čudno. To moje tijelo, vrlo korisno i hrabro,
sada omotano bijelom haljinom. Haljinom koju sam izabrala i koju mi
je Noah pomogao odjenuti. I Patrick je ondje, na krevetu, gleda me.
Osjećam kad je opazio da više nisam ondje. Pruža ruku i dodiruje
moju, savija moje prste u svojoj velikoj šaci, šaci koja je opečena.
Hvala ti, kažem. A sada je vrijeme. Mnogo je toga ostalo neobavljeno.
Mnogo je toga što još želim osjetiti i doznati.
Ali, već sam se pustila.

117
 OSAMNAESTO POGLAVLJE
MARNIE

Budim se usred noći, naglo se podižem u sjedeći položaj i osjećam

da me srce boli.
Zrak kao da je oštar u sobi, kao da je prožet nepoznatim mirisom.
Kao da je negdje izgorjela svijeća. Želim probuditi Jeremyja, samo
kako bi mi pravio društvo. Lijepo je u noći se okrenuti i ponovno
zateći nekoga pokraj sebe.
Ali, ne budim ga. Ležim ondje i žudim za nečime što ne mogu
sasvim imenovati.
Što me je probudilo?
Sreća. Sreća me je probudila, ali tu je još nešto. Nešto vezano uz
krhkost života. Nešto vezano uz činjenicu da je samo ljubav važna.
Prilazim prozoru i gledam van, u tamu noći. Ondje je zvijezda
padalica pa je gledam, ne znajući je li to zapravo trag zrakoplova. Ali,
ne, to je zvijezda. Blještavo leti, vjerojatno od prije nekoliko milijuna
godina. Ne kažu li to? Da kad gledamo zvijezde, vidimo prošlost.

118
 DEVETNAESTO POGLAVLJE
MARNIE

Omotnica je iz odvjetničke tvrtke Brockman, Wyatt i Sanford, a

kad je stigla u kuću mojih roditelja, izgleda kao da je podvrgnuta
onome najgorem što poštanski sustav ima za ponuditi.
Uzimam je za napola poderan i pocrnio kut i unosim u kuću s
preostalom poštom. Vani je otprilike milijun stupnjeva, a ja sam
uzbuđena jer ćemo Jeremy i ja večeras razgovarati o zajedničkom
odmoru, samo nas dvoje. On kaže da bismo trebali unajmiti crveni
kabriolet i odvesti se uz obalu kroz Georgiju, poći u Savannu i gore u
Charleston.
I... pa, postoje pokazatelji da bi me Jeremy mogao zaprositi. Natalie
to misli, a samo razmišljanje o tome toliko je usrećuje da joj se
pridružujem u tome iako sam joj rekla da se nekako doima ludim, i
čak neukusnim, u jednoj godini doživjeti dvije prošnje od dva
različita muškarca.
Ona je rekla: — Nije neukusno ako to znači da svoj život dovodiš
na pravi put. A ionako, to je sjajna priča koju ćeš moći pripovijedati
unucima kad ti i Jeremy budete slavili zlatni pir. O onoj godini u kojoj
si se udala za dva muškarca. Mislim da će to biti divna priča.
Ulazim u kuhinju i putem trgam omotnicu pa jednom rukom
držim pismo dok drugom otvaram hladnjak kako bih uzela vrč
ledenog čaja, a tada uzimam čašu iz ormarića. Ptice sumanuto
cvrkuću na hranilici — vjerojatno se žale na vrućinu — a ja zastajem
kako bih ih gledala dok pijuckam čaj.
Kad sam spustila pogled, odmah sam ugledala Blixino ime.
— Draga gospođo MacGraw... pišem vam zato što naša
odvjetnička tvrtka zastupa ostavštinu Blix Marlene Holliday...
Imovinu?
Blix je mrtva?
O, Bože. Blix je mrtva.
Spuštam se na jedan od majčinih kuhinjskih stolaca. Stavljam
pismo na stol i na trenutak zatvaram oči prisjećajući se noći vjenčanja,
kad je rekla da je na završetku života, a ja nisam pitala što to znači.
Od tad je prošlo mnogo vremena.

119
 Namjeravala sam stupiti u vezu s njom - doista, namjeravala sam
— kako bih joj rekla za Jeremyja te da sad živim u Jacksonvilleu, da
ću biti dobro i da joj zahvaljujem za sve dobre želje za izniman život
i sve to... ali, pa, bila sam užasna. U toliko kratkom vremenu dogodilo
mi se mnogo toga, a nisam je obavijestila ni o čemu. Ali, doista, zašto
i bih? Ona je bila Noina teta i da, bila je ljubazna prema meni, ali je
pripadala njemu. A čak i dok si to govorim, znam da je to izgovor koji
izmišljam jer se osjećam jako krivom. Sav taj novi život na Floridi: je
li nekako znala da ću ovdje završiti? I dovraga, nisam ni znala da je
bolesna.
A sad je mrtva.
Sranje.
Ponovno uzimam pismo i brzo ga pregledavam.
— Naša klijentica Blix Holliday, nedavno preminula, u svojoj vas
je oporuci imenovala vlasnicom imanja koje joj je pripadalo, kuće u
Berkeley Placeu u Brooklynu, u New Yorku...
Ispuštam pismo.
To je, dakako, pogreška. Mora biti. Blix je kuću nedvojbeno
ostavila Noi, a u poštanskom uredu su pismo proslijedili meni jer je
on u nekoj zabiti u Africi, bez adrese... ili ju je možda ostavila oboma
tijekom onih dvadesetak minuta koliko smo bili supružnici, ali nije
stigla promijeniti oporuku i ukloniti moje ime.
Ali, ne. Uzimam pismo i čitam dalje. Prema gospodinu Sanfordu,
ja sam jedina vlasnica kuće.
Ja, Marnie MacGraw.
Gospodin Sanford me upućuje što prije doći u Brooklyn. Bilo bi
dobro ako bih odmah došla jer bih trebala donijeti određene odluke.
Odluke.
Pismo završava riječima: — Znam da vas je ovo možda iznenadilo,
gospođo MacGraw, a moja klijentica željela je upravo to. Mnogo puta
mi je govorila kako se duboko nada da ćete živjeti u Brooklynu i
skrbiti za njezinu kuću. Nedavno me je, neposredno prije smrti,
zamolila da vas uvjerim kako je važno da odmah dođete u Brooklyn
kako biste pregledali uvjete oporuke i sudjelovali u odlukama koje je
potrebno donijeti. I zamolila me je da vas uvjerim kako će vaši
troškovi biti potpuno pokriveni. Želi da odsjednete u kući dok ste
ovdje zbog obavljanja tih poslova. Uz to bih vam trebao reći i da u

120
kući žive stanari koji vas žarko žele upoznati. A ako ste poznavali
Blix, koja mi je bila i draga privatna prijateljica, znate da je voljela
postupati na određeni način te da se njezine želje poštuju. Srdačno,
Charles F. Sanford, odvjetnik.
Zaboga. Spuštam pismo i trljam glavu. Blix me zove. Onaj put me
je pozvala, a ja sam je odbila, a sada zahtijeva da dođem, sada kad je
prekasno. Odnosno, prekasno da je vidim.
Ali, zašto? Što želi sa mnom?
Gotovo čujem njezin glas: Ovo je tvoja pustolovina. Kreni u nju.
Je li to doista to? Pustolovina upravo kad mi nije potrebna?
Gledam kroz prozor. Jedno vretence pleše pred staklom.

Te večeri predajem pismo Jeremyju, koji ga čita jednom, pa kreće

ispočetka i čita ga još jednom. Upravo je namjeravao započeti s trećim
čitanjem kad sam mu ga uzela iz ruku. Na licu mu je takav izraz
neodobravanja da osjećam kako bih Blix trebala vratiti u sigurnost
svoje torbice, smjestiti je između sunčanih naočala i torbice u kojoj
držim svoj likovni pribor.
— Dakle, pretpostavljam da namjeravaš otputovati u Brooklyn
zbog ovoga — kaže najhladnijim glasom kojim je itko ikada
progovorio. Dakako. On je praktičan čovjek, a ovo nije logično onima
koji Blix nisu poznavali.
— Pa, da. Imam rezervaciju za petak.
— Petak!
Uzdiše. Znam što misli: eto nas u našem omiljenom restoranu, na
dan kad bismo trebali razgovarati o kabrioletima, plažama i otocima
— a sad se moramo baviti ovime. Odluke koje nisu ni u kakvoj vezi s
nama. Kuća o kojoj također nikad nismo razmišljali. I putovanje.
Stanari. Brooklyn. Vražji New York. Tko mari za bilo što od toga? I...
za njega je vjerojatno najgora činjenica da je teta mojega bivšeg
supruga, čovjeka čije ime navodno ne smijem ni izgovoriti pred
Jeremyjem, nekako ponovno ušla u moj život, iako posredno. Njemu
je to zacijelo kao da je sam Noah bacio ručnu granatu u našu vezu.
— Ali, kako možemo znati da ovo nije prijevara? — pita. — Možda
će biti pravnih problema. Komplikacija. Mislim, u što zapravo ulaziš?

121
Nisi je poznavala.
Miješam ledeni čaj u čaši. — Nije prijevara. I poznavala sam je.
— Nije čak ni imala tvoju novu adresu — ističe. — Koliko ste
mogle biti bliske?
— To je više moja krivnja nego njezina. Nisam joj se javila. Nisam
znala da doista umire jer da jesam, javila bih joj se. Ostavila mi je tu
zgradu kao nešto dobro. Kao lijepu gestu. To nije kazna.
On se smiješi. — U redu. Možda mi nešto promiče, ali još ne
shvaćam zašto svoju imovinu nije ostavila svojoj obitelji. Ne
postupaju li ljudi tako? Nemoj se ljutiti, ali zašto bi to ostavila
nećakovoj bivšoj supruzi?
— Pa, mislim... pa, mislim da sam joj se sviđala. — Sliježem
ramenima.
On grize zalogaj svojega hamburgera, a tada odguruje tanjur.
— Osim toga, planirali smo vrlo zabavno putovanje. Mislio sam da
se želiš sa mnom voziti obalom.
— Želim — kažem. — I vozit ćemo se kad se vratim. Ali, najprije
moram poći u Brooklyn i riješiti to sa zgradom. — Jedem dva njegova
pržena krumpirića.
U separeu nasuprot nama sjede muškarac i žena na prvom spoju,
a ja i ne slušam što govore, ali gotovo osjećam potrebu da im priđem
i kažem da su savršeni zajedno. Zrak oko njihova separea blago
svjetluca. Iznenađuje me spoznaja da sam prvi put nakon mnogo
vremena primijetila da se netko zaljubljuje, toliko da čak vidim
svjetlucanje.
— Nećeš željeti živjeti u Brooklynu, zar ne? Jer, ja se ne vidim kao
gradskog čovjeka, a mislio sam da ni ti to ne želiš. — Kratko se smije.
— Jeremy. Nemoj biti smiješan. Nitko ne govori o seljenju u
Brooklyn. Pogledat ću zgradu, najvjerojatnije je dati na prodaju i
odmah se vratiti. Znaš... — Naginjem se naprijed i spuštam glas.
— Ovo bi doista moglo biti dobro za mene. Mogla bih je prodati,
dobiti novac i to bi mi omogućilo novi početak ovdje. Nešto novca za
kuću ovdje. Znaš?
— U redu — kaže on. Lice mu se malo omekšalo, vraća se svojem
neparanoičnom stanju. — Dobro. Slušaj. — Guta. — Kad smo već kod
toga. Razmišljao sam o ovome i doista nisam pripremio nikakav
govor ni bilo što. Ali... — Poseže za mojom rukom preko stola i

122
zamalo ruši bočicu kečapa. — Ali, pa, kad se vratiš i sve, što bi mislila
o tome da se zaručimo? Znam da je brzo i sve.... — Lice mu je toliko
puno straha i strepnje da mi srce staje.
— Oh, Jeremy! Doista? Misliš ozbiljno?
On blijedi kao da sam ga upravo odbila. — Pa, ne znam,
jednostavno se doimalo da sve ide u pravom smjeru pa sam
jednostavno pomislio da bi možda...
Ali, tada mora prestati govoriti jer ja dolazim na njegovu stranu
separea, a kad sam sjela, stavljam usta na njegova, silovito. Osjećam
okus soli, prženih krumpirića i hamburgera. Kad sam ga napokon
pustila, srce mi lupa, njegovo lice blista i smiješi se vrlo široko, a ja
vidim svoj život ostvaren upravo onako kako sam se nadala, vidim
kako se veličanstveno odvija preda mnom kao film. Svaki dan ćemo
zajedno raditi u njegovoj ordinaciji pa ćemo u tjednu navečer dolaziti
kući, izuti cipele, pustiti glazbu, smiješiti se dok zajedno kuhamo, a
vikendima ćemo ići na vožnju biciklom, jesti rani ručak s mojom
obitelji, ja ću se brinuti za njegovu majku, a on će piti pivo s mojim
ocem i Brianom i, ajme, to je potpuno uređen, siguran život, a ja
moram samo reći da.
Stoga to govorim. — Da. — On se smije dok ja držim ruke oko
njegova vrata i ljubim ga u oba obraza.
— Zaboga — kaže on. Ljubi mi nos i trepavice. Ja se napokon
smirujem pa se vraćam na svoju stranu separea, a on briše čelo,
smiješi mi se i kaže: — Nisam očekivao takvu reakciju. Fiju! — A tada,
nakon što smo sjeli pa se neko vrijeme smiješimo jedno drugome i
uživamo u toj novoj odluci, on kaže: — Dakle, otići ćeš u Brooklyn, a
kad se vratiš, što kažeš na to da kažemo našim obiteljima da ćemo se
vjenčati, a tada pronaći dom? Živjeti zajedno? Pokusno?
— U redu! Da! Pokusno! — Doima se da se ne mogu zaustaviti.
— Dakle... jesmo li zaručeni? Zaručeni smo. Znači li to da jesmo?
— Mislim da znači da smo zaručeni — kažem. — To se tako
događa.
— Ajme — kaže on. — Tko bi rekao da je toliko lako?
Vrlo je, vrlo lako kad je ispravno. Sjedim nasmiješena i držim ga
za ruku, a jedino što znam sa sigurnošću jest da će sve biti u redu.

123
 DVADESETO POGLAVLJE
MARNIE

Moja obitelj nije nimalo zadovoljna viješću o mojoj novoj zgradi,

kao ni o mojem putovanju onamo. Toliko su uzrujani da im čak i ne
govorim ono što bi ih usrećilo — da smo Jeremy i ja zaručeni.
Umjesto toga samo slušam kako mi govore da ne znam ništa o
nekretninama, da nikad nisam ni vidjela Brooklyn, da sam tu
ostavštinu dobila od žene koja se u najboljem slučaju pokazala kao
vjerojatno ćaknuta (to potječe od Natalie, koja je vidjela Blixino
stapanje umova dok smo čekali da Noah dođe na vjenčanje) i u
najgorem kao osoba psihopatski sklona uplitanju, koja pokušava
nevine ljude uplesti u svoje mutne poslove s nekretninama (to potječe
od mojega oca, koji je rekao da zna kako svijet funkcionira).
Ali, ja ostajem pri svojem pa tri dana poslije slijećem u
Međunarodnu zračnu luku JFK i čekam da me autobus odveze do
podzemne željeznice, a tada pomoću aplikacije na telefonu
pokušavam ustanoviti koja linija bi me odvezla u Park Slope u
Brooklynu. Navodno bih trebala pronaći Grand Army Plažu. A to ću
nedvojbeno učiniti. Sposobna sam snalaziti se u gradu ako to moram.
Mnogo puta sam bila u San Franciscu, hvala lijepa, pa se nedvojbeno
znam snaći u gradu koji je rešetkast. I bez ludih brežuljaka.
Majka mi neprestano šalje poruke:
Jesi li već sletjela?
Čuvaš li se?
NEMOJ putovati podzemnom željeznicom!!!!! Moja prijateljica Helen
Brotun kaže da je VRLO opasna.
Ali jao, autobus ne dolazi, a žena u smeđem kaputu, koja žonglira
jednini djetetom i bebom, govori mi da ionako ne želim podzemnom
željeznicom putovati iz zračne luke — »Beskrajno dugo ćete biti
ondje, vjerujte mi; umjesto toga stanite u red za taksi!« — stoga
odlazim onamo i, dakako, doima se da svi Njujorčani ondje također
idu u Brooklyn. Predvođeni čovjekom s crnom pletenom kapom na
glavi, koji se doima kao dio komičarske ekipe pa ozbiljnim glasom
sipa viceve kroz jednu stranu usta, zabavljaju se gunđajući zbog spore
usluge, zato što počinje kišiti, ali se i svađaju oko toga hoće li Metsi

124
osvojiti Svjetski kup. Žena s plavim pramenom u kosi staje iza mene
i udara me u ruku dok žonglira kovčegom, a tada mi upućuje kratak
osmijeh isprike.
U tom trenutku mama mi šalje vrišteću poruku, ispisanu velikim
slovima: O, BOŽE! GLEDAM VIJESTI. SINOĆ JE NETKO IZBODEN
U NEKOM KLUBU U NEW YORKU. NE IDI U KLUBOVE!!!!!!!!!
Brzo isključujem telefon i vraćam ga u džep kaputa. A tada
izvodim ono s koncentracijom — ono od čega se pali zeleno svjetlo na
semaforu i taksiji dolaze, i odjednom sam na redu za taksi.
To funkcionira svugdje.

Brooklyn je, kao i San Francisco, toliko prenapučen da taksi mora

vijugati probijajući se kroz promet centimetar po centimetar. Vozač je
gotovo komatozan od ravnodušnosti pa me napokon, nakon što je
morao naglo zakočiti zbog tri biciklista, ali i iznenada obići automobil
koji odjednom jednostavno staje nasred preuske ulice, ostavlja na
adresi koju sam mu dala te mi govori da mu dugujem osamdeset i
sedam dolara. Doima se posve ozbiljnim.
A to je toliko nevjerojatno da se ne mogu dosjetiti što bih učinila
osim platila. On zahvaljuje, pomaže mi s kovčegom i tada odlazi. Na
trenutak stojim na pločniku, zbunjena, i osvrćem se oko sebe.
Navodno sam pred odvjetničkom tvrtkom Brockman, Wyatt i
Sanford, ali vidim samo natpise za City Nails (manikura-pedikura
stoji dvadeset i pet dolara, stoje dobra cijena) i Brooklgn Burger (sad
s pecivima bez glutena). Cijela ulica miriše na pečenje hamburgera,
na mnogo smeća koje trune uz rubnik i na jak parfem žene gnjevnog
lica, koja se zatrčava u mene, ali se ne zamara isprikom.
Ispravljam ramena i ulazim u prljavo predvorje. Na popisu očito
nedostaju sva slova A, ali ja navodno idem na četvrti kat, u tvrtku
BROCK, WYTT I SNFORD. Kad su se vrata dizala škripavo otvorila,
ondje je recepcionarka ljubičaste kose u crnoj haljini, koja me pušta
unutra, ali izgleda vraški uzrujano. Mali natpis pred njom kaže da joj
je ime LaRue Bennett.
Upućujem joj svoj najbolji floridski osmijeh. — Zdravo. Ja sam
Marnie MacGraw i došla sam...
— Što? — Gleda me. Vidim da ima tetovažu ruže na zapešću.
Počinjem ponovno. —Ja sam Marnie MacGraw i došla sam po

125
ključeve stana Blix Holliday, kuće ili čega već.
— Blix Holliday? Imate li osobnu iskaznicu?
— Oh. Svakako. — Odlažem kovčeg i otvaram torbicu, u kojoj
imam propusnicu za ukrcavanje, paketić žvakaćih guma i četku za
kosu — pa, sve osim novčanika, koji kao da je nestao. Pretvaram se u
svoju majku i istog trena ulazim u stanje panike — opaki Njujorčani
već su mi ukrali novčanik! — ali, nakon što sam ispraznila sve na pult,
dok me LaRue Bennett gleda, sjećam se da sam novčanik vratila u
džep kad sam izašla iz taksija. Do trenutka kad sam izvadila osobnu
kartu i predala joj je, znoj mi se već počeo cijediti između grudi, a ona
je uzdahnula. Vjerojatno se nadala da je novčanik zauvijek izgubljen.
Gleda iskaznicu, a tada mi je gura natrag.
— U redu, dobro. Charles nije ovdje. Otišao je na vikend. Vraća se
u ponedjeljak.
— Oh — kažem. — Oh. — Premještam težinu na drugo stopalo. —
Pa, ovaj, upravo sam doputovala s Floride. Rekao mi je da bih trebala
doći što prije. Navodno sam naslijedila kuću Blix Holliday i trebala
bih obaviti ono što je potrebno, pretpostavljam.
— Ali, on je otišao.
— Možete li stupiti u vezu s njim? Mislim, nadala sam se da bih
možda barem mogla dobiti ključ kuće. Mislim da bih trebala odsjesti
u njoj.
Njezino je lice ravnodušno. — U oporuci postoje uvjeti o kojim
najprije mora razgovarati s vama.
— Uvjeti?
O, da. Blix očito nije izvela jednostavno bla bla bla... Postupila je
na svoj način... bla bla bla... ne do ponedjeljka...
Vidim da se njezine usne pomiču, ali u mojem mozgu odjednom
šumi. Ha! Jesam li doista i uistinu mislila da sam nekako uspjela
preteći moju uobičajenu sreću i da sam doista naslijedila zgradu u
Brooklynu, u New Yorku? Dakako da postoje uvjeti! Ja sam najveća
glupača na svijetu jer cijeli život padam na takvo što. Mislim da će me
Noah doista oženiti! Mislila sam da sam na redu da budem Marija u
božićnom uprizorenju! I čak sam mislila da će me Brad Whitaker
odvesti na maturalnu zabavu!
I, dakako, ispostavit će se da uvjeti otkrivaju kako mi Blix zapravo
ipak nije ostavila kuću, što je, kad malo bolje razmislim, posve u redu.

126
Samo želim da sam to znala prije no što sam platila zrakoplovnu
kartu, a potom i vožnju taksijem vrijednu gotovo devedeset dolara s
napojnicom, kako bih stigla u ulicu koja vonja na smeće i hamburgere.
Blix je kuću vjerojatno ionako namjeravala ostaviti Noi, ali je on bio u
braku sa mnom dok je pisala oporuku pa se moje ime slučajno našlo
u njoj. To se vjerojatno neprestano događa.
— Što bih sad trebala učiniti? — pitam osvrćući se po sobi i
osjećajući kako me hvata tek blaga, slabašna panika. Možda bih
trebala zaboraviti sve to, jednostavno se vratiti u zračnu luku i ukrcati
se u zrakoplov za Floridu. Vratiti se u onaj restoran, popiti još jedan
frape i pojesti pomfrit praveći se da se ovo nije dogodilo. Kasnije ove
godine udat ću se za Jeremyja i roditi dijete.
LaRue uzdiše. — Pokušat ću stupiti u vezu s Charlesom i vidjeti
što može učiniti za vas. Sjednite.
Stolci zapravo dobro izgledaju. Žućkasti tapecirani naslonjači, a
između njihje starinski stolić. Časopisi o arhitekturi. Botanički crteži
na zidu. Prilazim najbližem naslonjaču i spuštam se u njega dok
LaRue nestaje u unutarnjem svetištu.
Telefon mi zvoni.
Nadam se da ne postaješ bruklinska hipsterica. LOL!
Jeremy.
Da. Odjeća mi je pocrnila čim sam ušla u Brooklyn.
Nakon naizgled cijele vječnosti LaRue se vraća s viješću da je
razgovarala s Charlesom i da joj je on dopustio dati mi ključ.
— Tu je i pismo, ali on kaže da želi biti uz vas dok ga budete čitali.
Sastat će se s vama u ponedjeljak ujutro i tada ćete razmotriti sve
pojedinosti. Možete li biti ovdje u deset?
— U redu. — Ustajem i uzimam smeđu omotnicu koju mi pruža i
u kojoj zveckaju ključevi. Vani čujem sirene koje se približavaju, trube
i škripu kočnica. Uzavreli, razmaženi gradski zvukovi.
Da sam barem kod kuće i da plutam u sestrinom bazenu i slušam
brujanje kosilica.

127
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE
MARNIE

To je to — kaže vozač taksija koji me vozi do Blixine zgrade. Neko

vrijeme bili smo u isprekidanom prometu na golemoj, prometnoj
aveniji, prolazeći pokraj svega od besmisleno skupih prodavaonica
do goleme prodavaonice prirodne hrane, malih restorana i kafića s
ručno ispisanim natpisima u izlozima, kojim oglašavaju matcha čaj i
smoothie od kelja. Ali, taksi nakon nekog vremena skreće u sporednu
ulicu punu stabala i približava se rubniku kako bih izašla. Stojim pred
nizom visokih kuća s pročeljem od pješčenjaka, koje, natiskane jedna
uz drugu, lebde nedaleko od ulice, sa stepenicama koja vode do
odmorišta.
Dakle, tu je Blix živjela. Duboko udišem i gledam adresu napisanu
na komadu papira koji mi je LaRue Bennett dala. Iskreno rečeno,
Blixina zgrada doima se pomalo trošnom, sa zašiljenog krova iznad
njezinih vrata vise zahrđala vjetrena zvona, a za ogradu se drže
poderane tibetanske molitvene zastavice.
Na stepenicama susjedne kuće, koja je bliže no što biste mislili,
jedna starija žena sjedi pijući Coca Colu iz limenke i gleda me.
—Jeste li se izgubili? — dovikuje mi.
— Zapravo nisam. Barem mislim da nisam! Mislim da je ovo kuća
koju tražim.
Ona ustaje. Vjerojatno je u šezdesetim ili sedamdesetim, ali na sebi
ima tajice i majicu s natpisom OSLOBODITE TIBET te crvene tenisice,
a sijeda kosa u kovrčama joj okružuje lice kao u nečije drage, stare
bake. — Jesi li ti kojim slučajem Marnie?
—Jesam!
— Oh, zaboga. Marnie MacGraw! Očekivala sam te. Ja sam Lola!
Lola Dunleavy! — Trčeći silazi niz betonske stepenice pa mi prilazi i
pruža ruke kako bi me zagrlila.
— Lola. Da — kažem, maglovito se prisjećajući da mi je Blix
govorila o prijateljici koja živi u kući pokraj njezine.
— Upravo si onakva kakvu sam te zamišljala! — kaže. Oči su joj
sjajne u gnijezdu od bora. Hvata me za ruku i izgleda kao da bi mogla
briznuti u plač. — Vjerojatno si umorna i tek si izašla iz zrakoplova

128
pa bih trebala prestati govoriti i pustiti te da uđeš, ali, o, dušo! Njezina
smrt bila je jako tužna, još je ne mogu preboljeti. Premda moram reći
da je ona to učinila na svoj način. Ako moraš otići, a očito je bilo
vrijeme, nitko to ne bi učinio s toliko žara kao Blix Holliday. — Ona
na trenutak zastaje i kratko zatvara oči, a tada spušta glas i naginje se
prema meni. — Dakle, znaš li što se sve događa? Mislim, jesi li dobila
uvid u situaciju? — Kad je rekla uvid u situaciju, obrve su joj se
podignule u maleni vrh.
— Mislim da jesam. Mislim, dobila sam ključeve. — Odvraćam
pogled od nje i posežem u džep kaputa.
— Od odvjetnika? Oh, dobro. Mislim, i ja bih ti ih dala, ali
pretpostavljam da sada postupamo potpuno službeno. Premda... —
podiže pogled prema kući i pokazuje je kao da nas možda prisluškuje
— zapravo ne znam što se točno događa. Mislim, u ovom trenutku.
— Ne — slažem se. Doima se da nitko ne zna.
— Možda bih te tada trebala pustiti da uđeš i sama se snađeš? Ili
želiš društvo?
— Pa... mislim da ću... jednostavno otključati vrata... možda. .. i
ući?
— U redu! — kaže vedro. — A tada, ako ti poslije bude bilo što
potrebno... pa, uvijek me možeš pozvati. Možda bih ti mogla ponešto
rasvijetliti ako...
— Svakako.
Slijedi me uza stepenice.
— Blix nije voljela koristiti noviju bravu — kaže. — Zapravo uopće
nije voljela brave. Kad god sam došla ovamo, njezin sam stan zatekla
širom otvoren. Jednom je došao dostavljač UPS-a, mislim da je bio
UPS, otvorio vrata i pozvao je, a ona je otpjevala: — U redu je! Uđite!
U kadi sam! — To je bila naša Blix.
Kad sam okrenula ključ, vrata se nisu otvorila. Gledam kolut s
ključevima koji imam pa počinjem iskušavati druge. Neki uopće ne
ulaze, a drugi ulaze, ali ostaju zaglavljeni. Čuje se zvuk iznutra, koraci
koji se približavaju vratima.
— O, joj — tihim glasom kaže Lola. — Dakle, unutra je. Vjerojatno
smo ga uznemirile.
— Koga?
— Ti ne znaš, zar ne? — Naginje se bliže i rukom zaklanja jednu

129
stranu usta. — Noah je ovdje.
— Noah?
Vrata se u tom trenutku naglo otvaraju i, doista, Noah stoji preda
mnom pa šokirano gleda mene i Lolu, premda bi bilo teško ustanoviti
tko je više šokiran, ja ili on. Osjećam kako mi koljena tek blago klecaju.
— Marnie? Curo, što, dovraga, radiš ovdje? — Smiješi se, a oči su
mu se stisnule u male proreze.
Doima se da ne uspijevam pronaći riječi pa jednostavno zurim u
njega kao da je priviđenje. Na sebi ima traperice i crnu majicu te drži
bocu piva i gitaru, dakako.
To će upropastiti sve, sve. Sav moj oporavak, sve.
— I ja bih to tebe mogla pitati — uspijevam reći. — Što ti radiš
ovdje? Nisi li trebao biti u Africi?
Lola, za koju se ispostavlja da i nije najhrabrije ljudsko biće na
planetu, u tom trenutku dodiruje moju ruku pa tiho kaže da joj možda
nešto kipi na štednjaku te da će mi poslije biti na raspolaganju, ako će
mi biti potrebna. Čujem kako govori: — O, joj, o, joj, o joj — dok odlazi
prema svojoj kući.
A tada ponovno gledam Nou, koji mi se smiješi kao mačka koja se
sprema progutati kanarinca.
—Jako mi je drago da te vidim! — kaže. — Ali, ako si došla posjetiti
moju tetu Blix, bojim se da si zakasnila. No, možda to već znaš.
— Znam — tiho kažem i spuštam kovčeg. — Bilo mi je jako žao
kad sam to čula.
On brblja i brblja. Bla bla bla. Zanima ga zašto sam ovdje, a ne u
Burlingameu, a ja mu govorim da zapravo već neko vrijeme živim u
Jacksonvilleu. (Što je on mogao znati da je samo pogledao moj feed
na Facebooku. Mislim, tko to ne radi s bivšim partnerom? Ja bih znala
sve o njemu da se ijednom potrudio objaviti bilo što. Kad je posljednji
put nešto objavio, bilo je to kako bi rekao da je afričko sunce vruće. I
to je bilo neposredno nakon što je otišao.)
Stoga govori i govori, a ja, iskreno, doživljavam izvantjelesno
iskustvo. Kako je moguće da sam još jučer bila sigurna, zaljubljena i
ponovno zaručena, a sad stojim na nekim stepenicama u Brooklynu i
gledam Noino lice? Lice čovjeka za kojeg sada uviđam da mi je
nedostajao, da mi i dalje nedostaje, nerazborito očajnički. Ta me
spoznaja užasava.

130
 On u međuvremenu i dalje govori, a sada je, po tome kako zuri u
mene, očito da mi je postavio pitanje na koje očekuje odgovor.
Mentalno pregledavani posljednjih nekoliko sekundi vrpce i
uviđam da ga zanima zašto živim u Jacksonvilleu.
— Mislim da su posrijedi komplicirani razlozi koji obuhvaćaju
stanovite financijske obveze precijenjenog stana — kažem.
— Ali, imala si tri mjeseca! Platio sam svoj dio stanarine za tri
mjeseca.
— Da, ali kao što možda znaš, ta tri mjeseca su prošla. — Smiješim
se.
— Da, a ti si tada trebala pronaći cimera.
— Pa, nisam. Zar doista želiš stajati ovdje na vratima i raspravljati
o problematičnoj sustanarskoj situaciji u sjevernoj Kaliforniji ili
smijem ući?
— Dakako, dakako! — kaže on, pomiče se na stranu i stišće se uza
zid kako bih prošla pokraj njega. Kad sam ga okrznula, nekoliko
mojih pozornijih stanica opaža da je on nešto što nam se nekoć svima
sviđalo. Te su stanice prikladno i izdajnički zaboravile da više nismo
u timu Noah. Sad smo u timu Jeremy.
— Ponijela si kovčeg pa pretpostavljam da to znači da namjeravaš
ostati? Moći ću uživati u tvojem društvu dulje od jednog
poslijepodneva?
— Mislila sam na nekoliko dana.
— To je sjajno — kaže on. — Da sam znao da dolaziš...
— Pa, nisam ti mogla javiti kad nisam znala da si ovdje!
— Ne, ne. Ne kažem da si trebala. Samo sam iznenađen, to je sve.
Vrlo lijepo, divno, čudesno iznenađenje. Hajde, prođi kroz ta vrata -
kaže mahnuvši glavom. - Blix ima prvi i drugi kat.
Osjećam se kao da patim od jet laga, premda sam, strogo gledano,
i dalje u istoj vremenskoj zoni. Možda sam nekako ušla u čudnu
vremensku anomaliju. Dok ulazimo u Blixinu dnevnu sobu,
zapanjena sam podovima od hrastovog parketa, zidovima od
izložene cigle, svjetlošću s erkera i umjetninama posvuda. Lijepo je,
na islužen, čudan, Blixin način. Uskliknula sam zbog svega toga, a on
me pita: — Da te povedem u obilazak? Još nisi bila u staroj bruklinskoj
kući, zar ne?
— Rado bih je obišla.

131
 On me uporno pogledava dok mi pokazuje njezin stan - dnevna
soba i dvije spavaće sobe su na prvom katu, a velika kuhinja s
blagovaonicom je gore, kao i radna soba, hodnik te stepenice koje
vode na krov. Govori mi kako se na kraju tog hodnika nalazi drugi
stan s dvije spavaće sobe. U njemu živi jedna žena sa sinom. Prilično
je privlačna. Prelijepa kovrčava kosa, lijepo tijelo. (Uvijek mora
komentirati žensko tijelo jer, kaže, to je smisao života: opažati ljepotu
koja nas okružuje.)
— I u podrumu je jedan tip — kaže. — Pomalo je pustinjak. Nešto
nije u redu s njegovim rukama i licem. Blix je skupljala čudake, znaš?
— Šarmantno naginje glavu. — Kad malo bolje razmislim, i ti si
možda bila među njima.
Doista? — Ovdje je mnogo svjetlosti — kažem. Kuhinja je
zapanjujuća, s dva golema prozora koji gledaju na čitav Brooklyn —
na zgrade, vrtove na krovovima, stanove u izgradnji nekoliko
raskrižja dalje. Vani čujem sirene, treskove, glasove i automobilske
trube.
— Dakle, želiš li na krov? — pita. — Mogli bismo uzeti pivo ili
nešto, a tada mi možda napokon možeš objasniti zašto si došla
posjetiti moju staru tetu, koja je slučajno mrtva.
— A ti meni možeš reći zašto još nisi na svojem jednogodišnjem
boravku u Africi.
— Pa, Afrika, to je vrlo duga i čudna priča, iznimno bizarna — kaže
otvarajući hladnjak, stari model, ovalan na vrhu i obojen tirkiznom
bojom. Sve u toj kuhinji izgleda staro i isluženo, a možda i ručno
obojeno — izgreben drveni stol na sredini i radna ploča koja se
proteže duž zida — nešto što izgleda kao iz francuske seoske kuhinje
s prijelaza stoljeća. Prošlog stoljeća. U kutu je kameni sudoper i
plinski štednjak, a na svakoj površini su male vaze pune suhog
korova i cvijeća te napola izgorjele svijeće na tanjurićima — a zidovi
su obojeni lijepom crvenkastom bojom s bijelim rubovima prozora i
oko ormarića. Pod je izlizan te na nekim mjestima izgreben. U
sudoperu je hrpa posuđa, a na stolu su napola ispražnjene šalice kave.
— Imam dovoljno vremena da je čujem, a što bizarnije, to bolje —
kažem mu. On mi pruža pivo s nepoznatom, bruklinskom etiketom
te pokazuje prema hodniku i strmim stepenicama koje se penju na
kat. Gore otvara vrata i odjednom smo na nevjerojatnoj terasi s

132
posudama punim trava najednom kraju, oko ložišta i niskog stola.
Ondje je plinski roštilj, pogurnut prema kutu, i nekoliko kaučeva od
pruća, prekrivenih jastucima, nekoliko počivaljki i prijenosni
košarkaški obruč. Moram doći do daha. Pogled na Brooklyn prilično
je čudesan. Posvuda oko sebe vidim krovove s vrtovima i
spremnicima za vodu. Veliki prozori bezizražajno me gledaju
hvatajući sunce.
— Koliko dugo si ovdje? — pitam.
— Ovdje sam, ah... možda tri tjedna?
—Jesi li bio ovdje kad je... kad je umrla?
— Da. Premda bi njoj bilo draže kad bismo rekli da sam bio ovdje
kad je prešla na drugi svijet.
— Nisam ni znala da je bila bolesna. Jako mi je žao.
— Hvala ti. Da. Ni ja. Sve dok nisam doputovao ovamo. Tada sam
doznao da umire. Mjesecima je bila bolesna, možda čak i godinama,
ali nam nije rekla. Ali, kad sam došao, željela je da ostanem, da je
otpratim, znaš? — Otvara moje pivo, a tada svoje, pa stavlja otvarač
na stol. — Bila je čudna. Pretpostavljam daje takve stvari tajila. Nije
željela suosjećanje. Dakako, ona i ja nismo bili toliko bliski, znaš? —
Gleda po krovu i odmahuje glavom. — Uvijek je jednostavno bila
moja luda teta Blix, koja je govorila takve čudne new age stvari da je
bilo teško pozorno je pratiti. Ali, nikad ne znaš, zar ne? Što će biti s
ljudima kojima na određeni način pripadaš.
— Čudno je da mi to kažeš baš ti, od svih ljudi.
On se kratko smije kroz nos. — U redu. Pošteno. — Dugo me gleda,
a ja sam iznenađena uvidjevši koliko su mu oči tužne. — Imaš puno
pravo biti ljuta na mene — kaže. — To što sam ti učinio bilo je užasno
i želim da znaš da sam mnogo puta prekorio sam sebe zbog toga.
Sjedam na jedan od pletenih kaučeva, osjećajući se ošamućeno. —
Doista? Jesi li?
— Pa, dopusti da pojasnim. Korio sam se zbog načina na koji sam
to izveo.
Eto. Nije mu žao jer je otišao. Žao mu je samo zbog načina na koji
se to odvilo. Lijepo.
On se ponovno smije. — Molim te. Nemojmo razgovarati o ovome.
To ne može voditi ničemu dobrom.
— Dakle, što se dogodilo s Afrikom? Zašto nisi ondje? I Afriku si

133
morao nogirati, zar ne?
On izvodi grimasu zbog moje male šale. — Da. Afrika. Pa. — Sjeda
na kauč nasuprot meni i počinje guliti etiketu sa svoje boce, kako je to
nekoć činio, i započinje priču o tome kako ih je Whipple obojicu
upisao za poučavanje školske djece glazbi, u sklopu stipendije koju je
dobio, ali se tada, njegovim riječima, dogodila birokracija. Whipple,
tipično, nije predao sve potrebne dokumente pa su nakon dugog,
otegnutog izbjegavanja te iskušavanja drugih kanala, naposljetku
izbačeni iz zemlje.
— Uobičajeno Whippleovo sranje — kaže s uzdahom. — Zabavno,
ali mutno. Otprilike mjesec dana skrivali smo se putujući uokolo i
izbjegavajući deportaciju. Ali, tad je postalo opasno, a zatim... pa,
odlučio sam da mi je bilo dosta i, pa, zaključio sam da bih se trebao
vratiti pa sam stigao ovamo, u Brooklyn, neposredno prije no što je
Blix umrla. Mislim da on još putuje s naprtnjačom na leđima i
izbjegava zatvor.
Šuti i skida nešto s cipele. Tada me gleda, a moje srce izvodi mali,
neodobreni salto.
— Svidjela si joj se, zar ne? — kaže. — Zato si došla.
Spuštam pogled, odjednom stidljiva. — Da, mislim da jest. Bila je
dobra prema meni.
— Znam. Ona užasna zabava kod moje mame. Bože, moja mama
je bila jako ljuta jer nisi obilazila goste! Pretpostavljam da se nijedno
od nas nije mnogo družilo s gostima! Jesi li znala da je, prema
mišljenju moje mame, to zadatak gosta? Navodno ne možeš
jednostavno doći i zabavljati se jer imaš odgovornosti.
— Mislim da sam čula nešto takvo.
— Da, pa... jebeš to! Ja sam otišao i igrao bilijar s Whippleom jer
nisam mogao slušati svoju mamu i sve njezine prijetvorne prijateljice.
A i, nije li se dogodilo još nešto loše?
— Da. Situacija s velškim prepečencem.
On zabacuje glavu i smije se. — Ah, da. Moja mama je rekla da ga
ti nisi htjela jesti zbog nekog snobovskog razloga.
— Ne, nisam ga htjela jesti zato što nisam znala što je to, dovraga!
U restoranu MacGrawovih u Jacksonvilleu na Floridi nismo imali
takve stvari. Mogao si me upozoriti na ispit iz britanske kulinarske
prakse, znaš? Ali, tebe nije bili u blizini. Samo me je Blix branila.

134
 — Dakle, tada je započelo — kaže odsutno. — Tada se cijela stvar
raspala. Whipple i ja igrali smo bilijar kad mi je on počeo govoriti o
toj sjajnoj stipendiji i nagovarati me da pođem s njim, a ja sam mislio
kako mi je potrebna još jedna velika pustolovina. Ti si razgovarala s
mojom tetom Blix vani na snijegu, koliko se sjećam. I sve je pokrenuto.
— To je bilo to?
— To je bio taj trenutak.
— Dakle, da se na toj zabavi nismo razišli, normalno bismo se
vjenčali i ti bi ostao sa mnom? Zato što, moram reći da je to apsurdno
i ti to znaš.
— Pa, tko može biti siguran? — pita on. Gleda me u oči. — Samo
želim reći da sam te volio, znaš? Doista sam mislio da se želim oženiti.
— Sve dok se nisi predomislio — kažem, a on se smije.
— Da, sve dok se nisam predomislio. Moja pogreška.
— Dakle, u širem kontekstu možemo zaključiti da sam izgubila
tebe, ali sam dobila tvoju tetu?
On stavlja ruke iza glave i gleda u nebo. — Možda. O, dovraga.
Kad pomislim na nju, mnogo je toga zbog čega žalim, znaš? Naša
obitelj nije bila osobito dobra prema njoj. Na kraju sam joj to pokušao
nadoknaditi, ali nikad se nismo doista povezali, koliko god sam se
trudio. Ona je uvijek bila... pa, znaš... luda. — Zastaje. — Slušaj —
odjednom kaže. —Jesi li za večeru? Danas nisam jeo ništa osim
sendviča s maslacem od kikirikija. Znam jedan zgodan restorančić na
Devetoj, u kojem imaju sjajne burgere i sve to. I lokalna piva. Dobri
ljudi. Jer, kad smo već oboje ovdje, mogli bismo se zabaviti, zar ne?
Bez zamjeranja zbog sveg onog sranja koje se dogodilo?
Uviđam da ni sama već dugo nisam jela. — U redu.
— Dakle, doista nisi jako ljuta na mene?
— Ne previše — kažem. — Zapravo mislim da patim od reakcije
nedovoljnog gnjeva.
— Da. Vjerojatno bi trebala biti vraški ljuta. Ali, drago mi je da nisi.
— Ustaje i proteže se, pokazujući mi svoj lijep, ravan trbuh i niske
traperice. To me boli, ta duboka, dugotrajna poznatost, njegova cool
kvaliteta, pa naposljetku moram odvratiti pogled, a tada otpijam
posljednji gutljaj svojeg piva i umjesto njega gledam svjetla
Brooklyna.
Trebala bih biti ovdje. Trebala bih biti ovdje. Duboko i potpuno

135
udišem novo nepoznato. Trebala bih nazvati Jeremyja. U meni je
mnogo osjećaja koje ću poslije razvrstati.
— A dok jedemo — kaže — možeš mi reći što se događa s tobom i
zašto si se sretnim slučajem danas pojavila na Blixinu pragu.
Pretpostavljam da mi tada pada na pamet kako on vjerojatno nema
pojma da mi je Blix ostavila tu kuću. Ta misao najprije stiže na
stražnju stranu mojega vrata, a odatle do prednjeg dijela mojega
mozga, kao kukac koji napreduje zahtjevnim, kružnim putem.
Vrata se u tom trenutku s treskom otvaraju i na krov istrčava klinac
koji izgleda kao da mu je deset godina, raskuštrane svijetle kose i s
velikim, okruglim crnim naočalama, vodeći košarkašku loptu i
skakućući na sve strane. Skače prema rubu posude s cvijećem, ali nas
opaža tek kod svoje posljednje mentalne kalkulacije, a to ga je toliko
uplašilo da nije uspio postići potrebnu visinu. Keramička posuda se
prevrće i s treskom pada na pod, a zemlja se rasipa na sve strane.
— Sammy, čovječe! Što to radiš, dovraga? — pita Noah.
— Oh! Oprosti! — Dječak staje i izgleda užasnuto.
— Ne, u redu je. To je samo posuda. Uplašio si me, to je sve.
— Počistit ću.
— Ne, idi po metlu i lopaticu, a ja ću to riješiti. Ne želim da se
potežeš. - Noah se okreće prema meni. — Ovo je Sammy, naš
dražestan maloljetni delikvent i razbijač keramike. Njegova mama je
Jessica, ona o kojoj sam ti govorio. Sammy, ovo je Marnie.
Sammy me pozdravlja i odmiče kosu s očiju, a tada trkom odlazi
te se vraća noseći lopaticu i metlu pa Noah i ja prianjamo poslu
metenja krhotina dok Sammy u kutu odbija loptu od tla. Neprestano
ga pogledavam jer je vrlo dražestan — kao mala, ozbiljna sova s
dobrim plesnim pokretima.
— Hej, Noah, znaš što? — viče nakon nekoliko minuta. — Moj tata
sutra ujutro dolazi po mene pa idemo u Cooperstown na vikend.
Noah glumi uzdah. – Što je toliko sjajno u Cooperstownu? Nije
moguće da ti se sviđa bejzbol?
— Da, sviđa mi se! Znaš da mi se sviđa! I odsjest ćemo u pansionu,
jesti palačinke za doručak, a on je rekao da možda imaju i bazen.
Tada se pojavljuje njegova mama. Mršava je i prelijepa, na sebi ima
traperice i sivu vestu i mnogo uzdiše. Gleda Sammyja kao da bi se
svakog trena mogao pretvoriti u nešto što će nestati.

136
 Noah nas upoznaje: — Jessica, ovo je Marnie; Marnie, ovo je Jessica
— a ona pruža ruku kako bismo se rukovale.
— O, Marnie! — kaže. — Blix je govorila o vama! O, Bože, užasno
je kako se to dogodilo, nedostaje mi svaki dan. — Pogledava Sammyja
i progovara tiše. — I njemu. Obožavao ju je. Bila je jedinstvena.
Sammy nas sluša i pleše pokraj ložišta kao šašava ptica spremna
za polijetanje.
— Sammy, vrijeme je za kupanje, moraš ući i spakirati stvari —
kaže. Obrve su joj stisnute u mrštenju. — Čekaj. Jesi li ti razbio ovu
posudu?
— Nisam htio.
— Bila je to nezgoda — kaže Noah. — Ništa strašno.
Ali, ona je očito zabrinuta zbog Sammyjeve nepažljivosti, a sad je
još i razbio Blixinu posudu u kojoj su rasle Houndyjeve crvene
geranije pa žalosno kaže kako se doima sa se sve oko njih ruši, moj
telefon u tom trenutku počinje zvoniti u mojem džepu, a ja bih bila
silno sretna kad bih mogla izbjeći taj razgovor, ali kad sam pogledala
telefon, opažam lica članova svoje obitelji, kako se smiješe i mašu mi
— svi, i Jeremy — i zovu me na FaceTime. Osjećam se kao da su
odjednom sa mnom ondje na krovu.
Jurim unutra i silazim niz stepenice pa u hodnik, i zaustavljam se
u Blixinoj kuhinji prije no što vide gdje sam i — o, Bože — s kime sam.
— Haj!—kažem, a oni su svi ondje, naguravaju se za mjesto pred
malenim zaslonom: Natalie drži Ameliju, koja puše mjehuriće:
— Gledaj, teta Marnie, ja govorim pljuvačkom!, Natalie kriči
dječjim glasom — a moja majka i otac vire sa strane pokušavajući mi
postaviti milijun pitanja. Sva odjednom.
— Gdje si?
—Je li to doista Blixina kuća? Pokaži mi kuhinju!
—Je li stara? Izgleda jako staro!
— Nemoj mi reći da su zidovi crveni!
— Izgledaš umorno, slatkice. Kladim se da želiš doći kući!
I Jeremy se, nakon svih njih, smiješi vrlo šarmantno. — Zabavljaš
li se? Sviđa li ti se kuća?
Čujem kako Noah silazi s krova pa s telefonom trčim dolje, u
dnevnu sobu i sjedam na pod, što dalje od prozora.
— O, da, lijepo je! — kažem Jeremyju, a ako mi lice postaje

137
pepeljasto ili jarkocrveno, kakvo god, mogu se samo nadati da on to
ne vidi na prigušenoj svjetlosti dnevne sobe. Iz kuhinje čujem kako
Noah baca naše boce od piva u posudu za recikliranje i zviždi.
— Samo smo htjeli provjeriti jesi li dobro, jesi li stigla i sve to —
kaže moj otac. — I, dušo, tek toliko da znaš, imali smo obiteljski
sastanak i odlučili smo Jeremyja večeras poučiti četverostrukom
pasijansu.
— Da, a ja tome nisam dorastao — viče Jeremy izvan kadra.
— Dakle, kako si, mila? — pita moj tata.
— Dobro sam. Još nemam ništa posebno za reći.
Tada se u telefonu pojavljuje lice moje majke. - DUŠO, VIDIŠ LI
ME?
— Da, mama! Vidim te sasvim dobro. I čujem te.
— Pa, tada nam reci samo ovo: MISLIŠ LI DA ĆEŠ MOĆI
PRODATI TU KUĆU?
U tom trenutku podižem pogled i uviđam da Noah prekriženih
ruku stoji na vratima dnevne sobe. A ako sam mislila da je izgledao
šokirano kad sam ja prije stajala na ulaznim vratima, to nije bilo ništa
u usporedbi s ovime kako me sada gleda.

138
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE
MARNIE

I tako. Počinje.
Kad sam prekinula razgovor, Noah ulazi u dnevnu sobu, hoda
oprezno kao da je pod načinjen od šiljastih kamenčića. Oči su mu
razrogačene i svijetle od šoka. Sjeda na pod nasuprot meni i odmahuje
glavom.
— U redu, Marnie — polako kaže - zašto mi ne kažeš što se
događa? Što radiš ovdje?
Gutam. — O, Bože. Ovo je jako zbunjujuće i komplicirano. Mislila
sam da znaš što se događa, ali... pa, tvoja teta Blix ovu je kuću
navodno nakon svoje smrti ostavila meni. Nisi to znao?
— Ne, nisam to znao! Kako sam to trebao znati? — Naslanja se na
kauč i objema rukama žustro trlja lice. - Ostavila je kuću. Tebi. Mojoj
bivšoj. O, Bože. Ne mogu vjerovati. — Tada spušta ruke i dugo me
gleda. — Zašto bi to učinila'? Mojoj mami?
— Ne znam. Šokirana sam jednako kao i ti.
On vadi svoj telefon i gleda ga. — O, sranje. Zvuk mi je isključen
pa imam, da vidim, hm, devet, deset... ne, trinaest maminih poziva u
proteklih dan i pol. I tri poruke kojim mi govori neka je odmah
nazovem. — Uzdiše i vraća telefon u džep. — A moja mama ne vjeruje
u pisanje poruka. Stoga ovo znači da je doista očajna. Sranje, sranje,
jebeno sranje. Što da radim?
— Čekaj. Ozbiljno? Ne provjeravaš telefon?
— Ispravak: provjeravam telefon, ali zvuk držim isključenim jer
bih u suprotnom poludio od majčine želje da neprestano bude u
kontaktu sa mnom. Vjeruj mi, ovo je tek nešto više poziva no što inače
primam od nje. Moje pravilo je da uzvraćam otprilike svaki peti
poziv.
— Noah! Što da nešto doista nije u redu?
— Naposljetku ću to doznati. Moja mama je luda. To znaš. —
Nakon nekoliko trenutaka kaže: — Prije no što je nazovem, bi li mi,
molim te, objasnila? Kako se sve to dogodilo? Jesi li razgovarala s
Blix?
— Ne. Dobila sam pismo iz odvjetničke tvrtke.

139
 — Pismo. Dakle, trebao bih doznati više od toga, zar ne? Što je
pisalo u tom pismu, Marnie?
— Samo da mi je ostavljena ova nekretnina u Brooklynu i da bih
trebala doći što prije jer je potrebno obaviti neke stvari. Donijeti neke
odluke.
— Neke odluke.
— Da.
— A kakve odluke?
— Noah. Ne znam kakve odluke. Pretpostavljam da su posrijedi
uvjeti. Ono što trebam znati, učiniti ili... nešto. Zato sam ovdje. Pisalo
je da bih trebala doći što prije.
On dugo nakon toga ne govori ništa nego samo zuri u prazno. Trlja
palac o kažiprst, a tu je nervoznu naviku znao iskazivati na
sastancima, dok smo zajedno bili učitelji. Prije svega. Dok smo još bili
zaljubljeni.
Ali, podsjećam se da više nismo ni blizu zaljubljivanja. On me je
ostavio. Nije mu žao zbog toga. A ja sam naslijedila ovu kuću. Zašto?
Možda zato što je sve to dio iznimnog života za koji je Blix mislila da
trebam živjeti. Ali, to mu ne mogu reći.
On ustaje i počinje hodati u krug po sredini sobe, trljajući kosu.
— Ali, jesi li bila u kontaktu s njom nakon vjenčanja? Jesi li znala
da to radi? Jesi li ijednom razgovarala s njom?
Uzdišem vrlo teško kako bih mu pokazala da više nemam mnogo
strpljenja za takvo ispitivanje. — Gledaj. Jednom sam razgovarala s
njom. Jednom. Ali, nije mi rekla ništa o ovome. Kunem se. I nisam čak
ni znala da je bolesna, a kamoli da umire.
— Reci mi istinu. Tek toliko da znam. Jesi li je nekako nagovorila
da to učini kako bi mi se osvetila?
— Noah! Dovoljno me poznaješ.
— Ali, sad ćeš je prodati? To je tvoja majka rekla. »Misliš li da ćeš
moći prodati tu kuću?« To su bile njezine riječi. Gotovo je vikala. Dakle,
to planiraš, zar ne?
Ne govorim ništa.
— Da. To planiraš. O, Bože. A evo što je vrlo ironično. Ako je
prodaš, što tada? Uzet ćeš novac i useliti se u neku kuću s tri spavaće
sobe u predgrađu, zar ne? Ni ne mariš za nju. — I dalje odmahuje
glavom u nevjerici. — Previše, previše nevjerojatno. Jednostavno za

140
ne povjerovati. Ali, to je zapravo bila moja teta Blix. Potpuno
nepredvidljiva. Uvijek nas je držala na oprezu. - Tada staje i uzdiše.
— A znaš što? Znaš li zbog čega mi je najviše žao? Zbog razgovora
koji ću voditi s majkom. Pronaći će milijun razloga da na mene svali
krivnju u ovoj maloj predstavi. Vjeruj mi.
— Pa. Doista mi je žao.
On se smije. — Ne, nije. Sve ovo je jebeno nevjerojatno, znaš li to?
Ja sam bio ovdje kad je moja teta umrla, ali je ona ipak nekako uspjela
ne reći mi baš ništa o kući ili o tome što će se dogoditi pa sam, dakako,
jednostavno pretpostavio da mogu ostati ovdje jer će kuća pripasti
mojoj obitelji, a tada ti dođeš?
Odozdo se čuje buka. — Što je to? — pitam.
On prolazi rukom kroz kosu. — Rekao sam ti. Dolje živi jedan tip.
Ima svoj život. Katkad mu stvari ispadaju iz ruku.
— Kako mu je ime?
— Patrick Delaney. Invalidan je, jako. Opečen. Ne izlazi često.
— Mislim da ću prošetati. Pogledat ću je li s njim sve u redu. —Ne
mogu gledati Nou više ni minute.
Sad ponovno korača amo-tamo. — Čekaj. Upravo sam se sjetio
nečega. Misliš li da je moguće da je kuću ostavila oboma prije no što
smo se razveli te da ja nisam primio svoje pismo jer sam bio u Africi
pa mi mama želi reći da me čeka pismo od odvjetničke tvrtke? Je li
ikako moguće da se to događa?
— Možda — kažem. — Zapravo, ja imam sastanak s odvjetnikom
u ponedjeljak u deset sati. Zašto ne pođeš sa mnom pa možda
možemo dobiti odgovore?
— U redu — kaže nakon nekoliko trenutaka. — Barem mogu to
reći mami.
Ustajem s poda i izlazim, zatvarajući teška vrata za sobom. Premda
je noć, još je svijetlo zbog uličnih svjetiljki, a vani je mnogo ljudi koji
šeću sa psima i razgovaraju na telefon. Četiri kuće dalje je kafić pun
ljudi koji na sebi imaju šalove i jakne. Silazim niz malene stepenice, u
podrumski stan. Uske su i mračne, a vjerojatno i pune njujorških
žohara i štakora, ali ja ipak hrabro kucam na vrata. Gledam svoja
stopala za slučaj da nešto pokuša pretrčati preko njih.
Nitko ne otvara pa ponovno kucam. A tada još jednom. I još
jednom. Na prozorima su rešetke. Drhtim.

141
 Napokon iznutra čujem prigušen glas. — Da?
Približavam usta vratima. — Hm, Patrick? Slušajte, ja sam Marnie.
Ja sam Blixina... prijateljica, mislim da bi se moglo tako reći. Ili, bivša
supruga njezina nećaka. Iako prijateljica zvuči bolje. Kako bilo, bila
sam gore i čula sam tresak. Samo sam htjela provjeriti jeste li dobro.
Stanka, a tada glas, prigušeniji nego prije, kaže: — Dobro sam.
— U redu — kažem. — Pa... laku noć.
Još jedna stanka. A kad sam odustala od nade da će on reći još
nešto, čujem riječi, tada izrečene bliže vratima: — Dobrodošli u
Brooklyn, Marnie. Je li Noah s vama?
Naslanjam se na vrata i zatvaram oči jer me je to pitanje gotovo
bacilo na koljena. I dobrota u njegovu glasu.
—Jest — napokon kažem. — Pa, ne u ovom trenutku, ali gore je.
Mislim da ću otići u kafić pojesti nešto. Želite sa mnom?
— Žao mi je, ali ne mogu.
— Pa, u redu. Mogu li vam tada donijeti nešto?
— Ne. Hvala. Slušajte, Blix gore ima moj broj. Ako vam je što
potrebno, nazovite me u bilo koje doba.
— Hvala. Smijem lija vama dati svoj broj? Ako vam nešto zatreba?
— Svakako. Ubacite ga u poštanski sandučić, može?
Kad sam se vratila gore, Noah je otišao u stražnju spavaću sobu i
zatvorio vrata. No, čujem kako telefonira, nedvojbeno razgovara s
majkom. Glas mu se podiže i spušta, a dok prolazim pokraj vrata,
čujem: — Pokušavam ti objasniti... ona je ovdje!
Veća soba na prednjem dijelu kuće, sa zidovima crvenkasto smeđe
boje, otvorena je pa ulazim i zatvaram vrata. Soba je nekako
nestvarna, posvuda su plakati, na velikom, kvrgavom krevetu je
izvezen indijski prekrivač te svakojake sitnice na svakoj površini, a na
zidovima vise kristali i zastavice, male umjetnine, stvari koje je Blix
nedvojbeno voljela i koje i dalje kao da zadržavaju dio nje.
Ležim ondje i gledam u strop osvijetljen svjetlošću uličnih
svjetiljki. U toj biste sobi mogli snimati film koliko je svijetlo.
Na stropu je pukotina koja izgleda kao zgodna mala vjeverica koja
jede burrito. Nemoj odustati. Sve će hiti u redu — kaže vjeverica.
Sve se odvija upravo onako kako bi se trebalo odvijati.
Prolazi mnogo vremena prije no što sam zatvorila oči i zaspala.
I to je završetak prvoga dana.

142
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE
MARNIE

Kad sam se ujutro probudila, doima se da je Noah već otišao, što

je doista božanski blagoslov.
Tuširam se u Blixinoj sjajnoj kadi s nožicama, a tada odlazim gore
u kuhinju, u kojoj moram tražiti aparat za kavu (ondje je nekakvo
pomagalo nalik preši kojem očito nedostaju glavni dijelovi). U
hladnjaku gotovo da i nema hrane, samo vrećice tamne čokolade i
nešto zeleno, kašasto, možda leća, te bočice koje izgledaju kao dodaci
prehrani. I, dakako, pivo. Mnogo piva.
Srećom, upravo kad sam planirala izaći u svijet u potragu za
hranom, čujem kucanje na stražnja vrata.
— Zdravoooo! — viče Jessica. Otvaram vrata i zatječem je kako
stoji ondje u ružičastom kimonu s cvjetnim uzorkom i plavim
trapericama, a mokra kosa svezana joj je ujedan od onih božanstveno
neurednih čvorova.
— O, haj — kaže. — Samo sam se pitala želiš li možda doručkovati
sa mnom. — Izvodi tužnu grimasu. — Zapravo, moj bivši, Sammyjev
tata, jutros je došao po njega, a to mije uvijek teško pa bi mi dobro
došlo nešto što će mi odvratiti pozornost. A i pretpostavljam da bi i ti
možda željela izaći odavde.
— Rado.
— Pa, sjajno. Mogu ti pokazati susjedstvo! Park Slope je zakon,
znaš?
Odlazim po svoju tanku, malenu vestu dobru za floridsko vrijeme,
ona trči u svoj stan po pravu vestu, a tada mi govori za sva sjajna
mjesta u blizini. Dok odlazimo, Lola nam maše sa stepenica susjedne
kuće i viče: — Marnie, jesi li dobro? Jesi li se smjestila?
— Dobro sam, Lola! — vičem, a ona kaže: — Svrati nekad! Imam
ti svašta za ispripovijedati!
Jessica mrmlja: — Ona i Blix, pravi par! Uvijek vani na
stepenicama, i obraćale su se svima koji bi došli. Igrale su se s djecom
i pozivale starije ljude da sjednu s njima. Blix je poznavala sve.
Vani je lijep dan, topao za prvi dan listopada, kaže Jessica, a
pločnik je pun ljudi: djece u nogometnim dresovima, koja odlaze na

143
utakmice, obitelji s kolicima, skupina mladića u crnoj odjeći ukrašenoj
zatvaračima, na uglu je muškarac koji kao da drži predavanje zidanoj
zgradi, a jedan čovjek iznosi posude s cvijećem pred malenu
prodavaonicu. Automobili naglo kreću na ulici, a tada škripavo koče
jer ljudi nepropisno parkiraju pa iskaču kako bi otrčali u različite
prodavaonice, izazivajući val uzrujanog trubljenja i psovanja — i
premda ja poskakujem zbog svega što se događa, Jessica ne obraća
pozornost ni na što od toga.
Želim usporiti i upiti sve to, zastati negdje i neko vrijeme samo
gledati, ali Jessica hoda žustrim tempom od pedeset kilometara na
sat, veselo brbljajući o Sammyjevu ocu koji ju je prevario dok su bili
u braku i koji sada živi s tom ženom. A sudac je sada rekao da bi
Jessica trebala dijeliti skrbništvo s njim! Mogu li to uopće zamisliti?
Svaki drugi tjedan mora dijeliti vikend? To dragocjeno vrijeme koje
može provoditi sama sa svojim vlastitim sinom, vrijeme kad su
slobodni od odgovornosti posla i škole — a sad to mora dijeliti sa
svojim bivšim gadom, tipom kojeg naziva Gnjidosaur?
— Znam što vjerojatno misliš i potpuno si u pravu: trebala bih to
već preboljeti. On je Sammyjev otac i Sammy ima potrebu viđati ga,
ali, a ovo je veliko ali, neke od svojih povlastica izgubio je kad me je
prevario, a kako da to prebolim? Kako bilo! — Gleda me pa vidim
daje napuhana od gnjeva, napuhana i lijepa u svojoj ljutnji. — I ti si
doživjela neke komplikacije, koliko čujem. Svi Blixini ljudi su ih
doživjeli. Mislim, bila si s Noom, za početak.
— Da, komplikacije — kažem, a ona odgovara: — Hej, kakva je
tvoja politika u pogledu čekanja stola? Postoji jedan izvrstan restoran
koji volim, ali iziskuje ogromno strpljenje jer je toliko sjajan, a ima i
stotine recenzija na Yelpu.
— Nemam ništa protiv čekanja — kažem iako mi želudac kruli.
Iznenađena sam jer ona to ne čuje.
— Odlično. Zato što je to najbolji restoran za jaja u Park Slopeu!
Nadam se da voliš jaja! A i hrana je južnjačka, a za nju znam da će ti
se svidjeti. Pristaje ti uz naglasak. Oh, stigle smo! Vidiš li kako je
zgodan? Zove se Žumanjak!
I dakako, stigle smo u maleni restoran pred kojim mili tridesetak
ljudi koji piju kavu iz šalica i čavrljaju. Unutra vidim otprilike pet
stolova za koje ćemo se nadmetati. Ali, stavljamo naše ime na popis,

144
a ona tada predlaže da prošećemo i razgledamo prodavaonice.
Pokušavam se pomiriti s činjenicom da doručak neću dobiti do
sredine tjedna.
— Znam da je tebi mnogo gore, ali i dalje ne mogu vjerovati da
Blix više nije s nama — kaže. — Jako mi nedostaje, kao da mi je vlastita
baka umrla ili takvo što. Viđala sam je svaki dan! Sammy nije mogao
otići iz kuće ne svrativši k njoj. Bila je divna.
—Jesi li je dugo poznavala? — pitam.
— Otkako je Andrew otišao. Upoznala sam je istog tjedna. Dakle,
da, tri godine? Ali, doima se mnogo dulje jer je uvijek bila osoba s
kojom sam mogla pričati o svemu. Bila mi je kao guru, baka,
psihoterapeutkinja, reiki majstorica i najbolja prijateljica u jednom.
Čak i dok je bila bolesna, održavala je vezu sa svima.
—Ja... ja nisam ni znala da je bolesna. Upoznala sam je prošli Božić,
a tada je došla na moje vjenčanje... ali, to je to.
— O, Bože, jako te je voljela. Svima je govorila o tebi! Vjerojatno je
cijeli Brooklyn znao da dolaziš. A tada je Noah došao neposredno
prije njezine smrti pa sam mislila da to možda znači da ipak ne
dolaziš. Ali, nikako je nisam uspijevala uhvatiti nasamo kako bih je
pitala, znaš? Nadam se da ti ne smeta to što znam sve to. Tako je kad
si među Blixinim ljudima. Svi se doimamo nekako povezanim.
— Moram priznati da nisam znala da sam bila među njezinim
ljudima.
— Ne? Više nas je. Većinu sam upoznala na zabavi bdijenja-rastanka
koju sije organizirala. Jesi li to znala?
— Nažalost, uopće nisam u toku.
— Tada ću te uputiti — kaže ona. — Dolje je Patrick. On je sjajna
osoba, slikar i kipar, ali od njezine smrti više ne dolazi gore. Jesi li
vidjela njegovu skulpturu u Blixinoj dnevnoj sobi — ženu koja drži
ruke u zraku, kod lica? Nevjerojatno lijepa. Šteta je da to više ne radi.
—Je li prestao zato što je ona umrla?
— O, ne. Prestao je i prije njezine smrti. — Gleda me i smije se.
— Previše govorim. Oprosti. Dakle! Blix je tebi ostavila kuću, zar
ne? Ostavila ti je zgradu?
— Iznenađujuće, da.
Staje toliko naglo da se dvoje ljudi zamalo zaletjelo u nju. — Kako
se Noah nosi s time?

145
 — Pomalo je nezgodno — kažem. — Noah i njegova mama vjeruju
da je ona trebala dobiti kuću, a ja se, iskreno, nekako slažem s time. I,
nemoj se uvrijediti, ali doista ne želim živjeti ovdje pa mislim da ću je
jednostavno prodati.
— O, ne! — Njezino lice se mijenja. — Jednostavno ćeš je prodati i
otići?
— Pa... da, mislim, to mi zapravo nije dom, znaš? Imam život na
drugom mjestu. Na Floridi.
Ona promatra moje lice. — Na to nisam ni pomislila. Dakako da
imaš život! O, Bože! To bi bilo kao da meni netko u, ne znam,
Oklahomi ili negdje drugdje ostavi kuću očekujući da ću pokupiti
svoje stvari i otići onamo.
— Doista se doima nekako nasumičnim.
Ona premješta torbu na drugo rame i pući usne. — Moram ti reći
da je to veoma nalik Blix. Učiniti takvo što. Bez upozorenja, bez
objašnjenja. Svi to nazivamo »blixiranje«. Premda najčešće završi
najbolje, kad se prašina slegne.
— Ha! Dakle... izblixirana sam? — pitam.
— Draga moja jaaaako si izblixirana. A vjerojatno još nisi ni završila
s procesiranjem raskida s Noom. Procesiranje takve situacije traje
cijelu vječnost, a sve to ćeš morati početi ispočetka sada kad ti je on
opet pred nosom i podsjeća te na prošlost. Ponaša li se... čudno?
Ponaša, zar ne? Ponaša se čudno. Vidim to. Samo po njegovu
sinoćnjem stavu.
— Malo je čudan — kažem. — Ali, razumijem ga. U šoku je.
Ona se mršti. — Smijem li ti nešto reći, premda bih vjerojatno
trebala šutjeti i ne uplitati se?
— U redu.
— Ona nije željela da on i njegova obitelj dobiju tu zgradu.
Namjerno ju je ostavila tebi.
— Doista?
— Da, nije bila osobito sretna kad je on došao. — Staje pred jednom
prodavaonicom kao da je naglo stisnula kočnicu. — Hej, ovo je jedna
od mojih omiljenih prodavaonica — kaže jednako cvrkutavim tonom
kojim cijelo vrijeme govori. — Želiš li ući i pogledati kapute? Mogao
bi ti zatrebati.
— U redu — kažem — iako nam na Floridi nije potrebno mnogo

146
kaputa.
— Pa — kaže pjevnim glasom — nikad ne znaš što će se dogoditi
kad je Blix posrijedi! Mogla bi ustanoviti kako želi da ostaneš ovdje.
— Ali, mrtva je pa to baš i ne može učiniti — kažem.
— To ti misliš — kaže ona.
Ulazimo, a ona prilazi kaputima i počinje pregledavati sve nijanse
sive, crne i smeđe. A tada odjednom, bez upozorenja, staje i gleda
ravno pred sebe, ukočena.
Okrećem glavu u smjeru njezina pogleda i opažam muškarca koji
je gleda i prilazi nam, a iza njega je Sammy. Da je Jessica mačka, leđa
bi joj bila izvijena i puhala bi.
— Andrew! — kaže, a lice joj postaje gnjevno. — Što, zaboga, radiš
ovdje? Zar ne biste trebali biti na putu za Cooperstown? — Osvrće se
uokolo. — A gdje ti je djevojka, ha? — Pruža ruku i stavlja je na
Sammyjevu, zaštitnički. Na Sammyjevu licu je izraz zaprepaštenosti;
vidim kako joj pokretima usta bez glasa govori:
— U redu je, mama, u redu je.
Čovjek izgleda skrušeno, kao da je uhvaćen u nečemu, a ona
upravo tako zvuči. Sammy odmiče predugu kosu s očiju, izmiče se
izvan njezina dosega i kaže: — Polako, mama. U redu je. Samo smo
htjeli najprije nešto pojesti, a sad gledamo rukavice.
Ona se okreće prema bivšem. — Andrew, da sam znala da vam
tvoja djevojka neće kuhati, ja bih mu dala doručak.
— U redu je. Fino smo doručkovali malo dalje u ulici. Uvijek volim
jesti u ovoj četvrti. — Andrew stavlja ruku na Sammyjevu glavu,
Jessica to očito registrira kao mogući prekršaj, a Sammy žalosno
spušta pogled pa nogom udara nešto na podu.
— Dakle, gdje je ona?
Andrew nešto mrmlja pa se gnjevno gledaju, a tada on saginje
glavu, smiješi se i usmjerava Sammyja prema mjestu s kojeg su došli,
prema odjelu s rukavicama.
— Zbogom! — kaže ona. — I nemoj se vratiti kasnije no što si
rekao, može? Andrew, moramo se držati rasporeda koji smo
dogovorili. — Okreće se prema meni. — Hajdemo odavde. Imaš li što
protiv?
Sammy me molećivo gleda. Mene! Kao da mu ja mogu pomoći.
— Nipošto — kažem. I smiješim se njezinom sinu.

147
 — Oprosti — ovo je bilo nezgodno — kaže. Taj čovjek
konstitucijski nije sposoban držati se plana, čak i ako ga je sam
načinio.
— Dakle, nisam jedina koja procesiram bivšeg — kažem vedro i
drago mi je da se ona smije.
— Ah! Ne, ja ću tog tipa procesirati do kraja života ako ne budem
pazila — kaže.
Kad smo se vratili u Žumanjak — nakon hodanja ulicom uz
njezino pokazivanje najboljih mjesta za pivo, za istočnoazijsku
odjeću, za nakit, hamburgere, muffine, kavu, sve — nekako smo došle
na red za jelo pa se smještamo za majušan stol u stražnjem dijelu
restorana.
Konobar nam prilazi, seksi tip s pletenom crnom kapom i crvenim
plastičnim naočalama, pa naručujem omlet sa sirom i slaninom, kavu,
cjeloviti prepečenac i kukuruznu kašu, a ona kaže da želi isto. Čim je
konobar otišao, ona kaže: — U redu. Dakle, ustanovile smo da smo
obje suočene s bivšim partnerima koji su nam u ovom trenutku pred
nosom, ali ja zapravo ne znam priču o tebi i Noi. Bi li mi rekla što se
dogodilo između vas prije no što postanemo najbolje prijateljice?
Stoga iznosim uobičajenu priču - vjenčanje, medeni mjesec, šetnja,
sve osim uništavanja vjenčanice — a tada dolazi konobarica pa stavlja
dvije kave na stol, a ja odjednom znam da je nedavno raskinula s onim
konobarom i da nisu uspjeli popraviti stvar, ali da ulicom hoda tip
koji bi bio savršen za nju. Možda bi trebala skinuti pregaču, uzeti
nekoliko slobodnih minuta i nabasati na njega. Mogla bi to izvesti
nehajno. Ili će tip možda doći ovamo. Potreban mu je doručak.
Potreban mu je zagrljaj. Potrebna mu je ona.
Par za susjednim stolom se zaljubljuje. Jedan zlatni retriver vani je
dotrčao pločnikom pa liže lice jednom djetetu. Mališan se smije i kaže:
— Mama, želim peseka!
U glavi mi je čudno. Kao da se zlatna svjetlost širi na sve, poput
javorovog sirupa prelivenog preko palačinki.
Podižem pogled, a Jessica se smiješi s upitnim izrazom na licu.
—Jessica — kažem. — Trebala bi se vratiti Andrewu. Znaš to, zar
ne?

148
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE
MARNIE

Omamljenost javorovim sirupom i dalje me prati. Krećem se u

svojevrsnoj magli ispunjenoj sjajem. Svi se trenuci nekako ističu. Sve
je sjajno, jarko i urezano u moj mozak kao da će zauvijek ostati u
mojem sjećanju. Čak i kad se Jessica smije i uvjerava me da se neće
pomiriti s Andrewom. Ne, hvala, ni sada ni ikada.
— On. Spava. S. Drugom — ledeno me obavještava.
— Ali, vi ste dobar par — kažem joj. — Pristajete jedno uz drugo.
Ne vidiš to?
Ona se smije. Tada plaća doručak pa hodamo natrag prema kući,
a ona putem kaže: — Ti i Blix s tom prodikom o povratku Andrewu!
Počinjem uviđati zašto je htjela da ti dobiješ ovu kuću, zato da
nastaviš njezino propovijedanje o meni i Andrewu. Hajde, reci mi
istinu. Je li te ona nagovorila na ovo?
— Ne — kažem i ponovno osjećam onaj osjet ošamućenosti,
drhtavosti, kao da se zrak ljulja.
— Pa — kaže Jessica. — Ne mogu oprostiti čovjeku koji mi je bio
nevjeran! Oprosti, ali to ne prolazi, posve jednostavno. I točka. Bez
opravdanja. Nema povratka.
Pokušavam se sjetiti što je Blix točno rekla o svim ljudima u svojoj
ludoj maloj zajednici. Nedvojbeno je spomenula Lolu i Jessicu. Ali,
rekla je samo da je svima njima potrebna ljubav i da se svi plaše
prihvatiti je.
No, stvar je u tome da je gotovo mogu osjetiti oko sebe u ovom
trenutku, njezine misli o tome da bi Jessica i Andrew trebali biti
zajedno. Možda je to uzrok ovoga maglovitog osjećaja.
— Slušaj — kažem — jednoga dana sam je nazvala jer sam bila
silno očajna nakon Noinog odlaska. I zamolila sam je da izvede
čaroliju kako bismo ponovno bili zajedno. Vidjela sam kako ona ne
misli da je to dobra ideja. Rekla je da je poslala neke riječi za moj dobar
život, za energiju, za ljubav...
— To je zato što je vjerojatno mislila da Noah nije bio pravi za tebe.
Osim toga, ne mogu zamisliti da bi ona pristala na taj način utjecati
na nečiji put.

149
 — A tada sam, neposredno nakon toga, izgubila posao, što je bilo
užasno, ali sam se vratila kući i ponovno se zaljubila u Jeremyja,
svojega bivšeg dečka iz srednje škole. Dakle! To je očito bila čarolija
koju je ona poslala, zar ne?
— Pa... zvuči kao da jest.
— A sada! Pa, sad primim vijest da je umrla i da mi je ostavila
kuću, dođem ovamo i zateknem Nou! Vratio se u moj život. Dakle...
pa, zanima me: je li to čarolija? Je li to ono što je željela da se dogodi?
Ona me netremice gleda. — Ajme. Tako to ide. Moguće je da
čarolija funkcionira. Ili ne. Ne znamo.
— Voljela bih misliti da vjerujem u slobodnu volju.
— Mislim da bi Blix rekla da moraš vjerovati onome što te usrećuje
— kaže. — Uvijek mi to govori: vjeruj radosti. To je slobodna volja,
zar ne?
Telefon mi se u tom trenutku oglasio signalom za poruku.
Očekujem da će biti od Jeremyja, ali stiže s broja koji ne prepoznajem.
Marnie, ja sam Patrick. Iz podruma. Ispričavam se zbog sinoćnjih tresaka.
Mačak je prevrnuo vazu, koja je pala na pisač i polila motor. Uslijedilo je
bljeskanje. Iskre. Novi pisac stiže sljedeći ponedjeljak. Mačku je veoma žao.
Rekao sam mu da se ne može i dalje izvlačiti na izgled. On traži novi stan.
Jessica gleda moje lice. — Patrick — kažem joj. Smiješim se i
tipkam odgovor:
Jao! Samo pazite da vam je novčanik na sigurnom kad mačak odluči iseliti
se.
A on tipka:
Prekasno. Novčanik je već nestao, a, igrom slučaja, stižu nam kutije i
kutije limenki tunjevine.
Nekoliko minuta poslije piše: Usput, dobrodošli u ovu kuću! Blix mi
je pričala o vama. Drago mi je da ste napokon došli. Nadam se da vam se
sviđa. Luda je, ali na dobar način. Barem mislim.
Zlatna maglica i dalje je oko mene kad sam se vratila u Blixinu
kuću, gdje zatječem Nou kako u dnevnoj sobi vježba svirati gitaru, a
uz mene je i kad me je on ugledao pa mi želi još jednom reći kako je
pomogao Blix prijeći na drugi svijet te kako je znao da je trebala
pozvati medicinske stručnjake, ali se umjesto toga obratila njemu —
NJEMU — te koliko mu je žao jer čak ni to što je učinio za nju nije bilo
dovoljno. Očito je cijelu noć mozgao o tome, ali ja sam u maglici u

150
kakvoj još nisam bila i sve se doima vrlo bremenito značenjem.
Maglica ostaje uz mene i nakon trideset i sedam poruka (da,
TRIDESET I SEDAM) koje su mi poslali članovi moje obitelji i Jeremy
pitajući me što namjeravam učiniti, jesam li već dala kuću na prodaju,
kad se vraćam i, usput, da im ni slučajno nisam rekla da mi se sviđa
u Brooklynu jer mi nismo ljudi za New York. (To potječe od moje
sestre, koja kaže da drži dijete dok to tipka i samo želi da barem
nekako mogu čuti kako malena guguće kad joj ona kaže moje ime).
Jeremy neprestano piše: DOĐI. KUĆI.
Zlatna maglica najjača je kad sam izašla i vidjela automobil koji je
parkirao pred susjednu kuću te kako je iz njega izašao stariji gospodin
i prišao trijemu na kojem ga je Lola čekala. Grli je, a ona se lagano
odmiče od njega, samo blago pomiče kuk, pa zajedno silaze. Ona se
saginje pa ulazi u automobil i ne gledajući u mojem smjeru.
Noah te večeri izlazi sam, a ja uzimam hranu iz restorana i jedem
u svojoj sobi te pritom telefonom čavrljam s Jeremyjem. Govorim mu
da je Brooklyn velik, prljav i kompliciran. On meni govori da je išao
trčati plažom te da je i dalje toliko toplo da je gotovo došao u iskušenje
da se okupa, ali i da je večerao s Natalie te Brianom.
— I pogodi što! Ja sam napokon uspavao Ameliju — kaže. —
Stavila je glavicu na moje rame, a ja sam hodao s njom oko stola u
blagovaonici sve dok nije duboko zaspala.
— To je lijepo — kažem mu. Želim mu reći za zlatnu maglicu, ali
nemam riječi.
To je možda dio čarolije, a Jeremy ne vjeruje u čaroliju.

Ali, maglica je nestala kad smo Noah i ja u ponedjeljak ujutro stigli

u ured Charlesa Sanforda. Charles Sanford, naizgled vrlo ljubazan
gospodin kose toliko zalizane da se doima premazanom maslacem,
promatra nas kako sjedimo s druge strane njegova radnog stola,
prevrće po svojim papirima pa spušta naočale i tada izgovara gomilu
riječi vrlo odvjetničkim glasom koji potvrđuje da je Blix Holliday
doista meni ostavila svoju kuću.
Ostavila ju je meni. Samo meni.
— Međutim, postoji uvjet — kaže gospodin Sanford tihim,
pažljivim glasom, gledajući me. — A taj je da vi, Marnie, morate
pristati živjeti u toj kući tri mjeseca da bi se službeno smatrala vašom.

151
A to znači da je do isteka tog razdoblja ne možete dati na prodaju.
Blix nije željela da jednostavno prodate kuću i odete.
Noah glasno izdiše.
— Dakle, moja je samo ako ću živjeti u njoj? — kažem.
— Tri mjeseca — kaže gospodin Sanford.
Tri mjeseca. Tri mjeseca.
— Taj je uvjet neuobičajen — kaže on — ali, Blix nije bila
uobičajena osoba, zar ne? — On sliježe ramenima. - Sto mogu reći?
Tako ju je napisala. To, dakako, ne mora započeti ovog trena. Možete
otići organizirati situaciju i vratiti se...
— Ali, kad god se vratim, to će biti na tri mjeseca — kažem.
— Da. To je točno. Možda vam je potrebno neko vrijeme da
razmislite.
Postajem ozbiljno zainteresirana za male, zlatne, zakucane čavliće
kojima je ukrašen naslonjač u kojem sjedim. Prelazim prstima po
njima prateći udubljenja. Svjetlost u sobi ima ljubičasti ton. Tepih je
mekan ispod mojih cipela. U gornjem lijevom kutu stropa, nedaleko
od prozora, opažam paukovu mrežu. Moj mozak računa kako tri
mjeseca znače da ću ondje zapravo biti do kraja godine.
Tri mjeseca, tri mjeseca.
Cijela moja obitelj jako će se uzrujati! I nedostajat će mi Jeremy.
Tromjesečna razdvojenost od njega nije nešto što bih izabrala. Oh, i
od Amelije. Upravo sam se bila ponovno skrasila na Floridi, počela
sam se osjećati povezano i sigurno. Dovraga, ondje sam bila sretna...
a nakon one velike, ogromne nesreće to mi se doimalo kao golem dar.
Blix, što si mi učinila? Bit će mi potreban kaput. I veste. A od čega
ću živjeti?
I, o, Bože, tu je i Noah.
Gledam ga. Drži komad papira pred sobom, a ja znam da su to
pitanja koja ga je majka uputila pitati.
Započinje teškim i ozbiljnim glasom. Je li moguće da negdje postoji
druga, novija oporuka? Kako znamo da je Blix bila prisebna? Je li ovu
oporuku moguće osporiti? Bla bla bla.
Kad je Charlesa Sanforda otvoreno upitao jesam li ja imala ikakav
utjecaj na uvjete ove oporuke te kad sam točno obaviještena o njoj,
razljutila sam se i ispustila kratak zvuk u znak prosvjeda. Ali, Charles
Sanford je strpljiv i objašnjava mu da ja nisam imala ništa s uvjetima

152
oporuke, ali vidim da je već sit Noe i njegove obitelji, a ionako, glasno
zujanje u mojim ušima znači da više gotovo ne uspijevam pratiti što
se govori. Trljam čavliće na naslonjaču i pitam se što će Jeremy,
zaboga, reći kad čuje tu vijest.
Želim li to uopće?
Da. Da, draga. Želiš to.
Dok sam ja bila zaokupljena svojom tjeskobom, Charles Sanford je,
izgleda, pronašao kombinaciju riječi kojom će ušutkati Nou pa tada
svi izgovaramo još riječi, ja sam očito pristala na sve jer potpisujem
papire, a vani je sve mračnije, kao da je Sunce nestalo, a mislim da to
nije ni u kakvoj vezi s činjenicom da sam upravo potpisala
zastrašujući pravni dokument, ali, nikad se ne zna.
LaRue kaže da se sprema grmljavinska oluja. Želi li tko kavu? Ili
vodu u boci? Ali, ne, kažemo da ne želimo ništa.
— Čekajte. Još jedno pitanje. Što ako ona ne bude živjela ovdje tri
mjeseca? — pita Noah glasom koji kao da dolazi s dna bunara,
izobličen i čudan. — Što će tada biti s kućom?
Charles Sanford se nakašljava i počinje premetati papire. —
Zapravo je bila prilično uvjerena da će Marnie ispuniti uvjete. Znaš
kakva je bila tvoja teta. Gotovo da nije sumnjala ni u što. Ali, u
zasebnom dokumentu, koji je poslala neposredno prije smrti, napisala
je da ako Marnie ne prihvati uvjete, kuća prelazi u vlasništvo nekoliko
dobrotvornih organizacija koje je imenovala.
— Dobrotvornim organizacijama — hladno kaže Noah. Gleda me
šokirano. Ja sliježem ramenima.
— Da, gospodine Spinnaker. Znam. — Charles Sanford se
ponovno nakašljava. — Ostavila vam je nešto novca. Uvjeren sam da
to nije onoliko koliko ste se nadali, ali ipak... vaša teta jednom je
spomenula da ste nasljednik velikog obiteljskog bogatstva pa je
možda mislila da vas ne mora zbrinuti svojom oporukom.
— Pa, to ćemo još vidjeti — kaže Noah toliko tihim i poraženim
glasom da sam se sažalila nad njim. Vidim ga kao dječaka kojeg teta
drži za ruku i govori mu nešto, a on gleda njezino lice. Teta Blix.
Noah, poljubi tetu Blix.
Charles Sanford ga ljubazno gleda. — Molim vas, znajte da se to
često događa. Ne može se znati što će ljudi željeti da se nakon njihove
smrti učini s njihovom imovinom. — Okreće se prema meni. —

153
Marnie, ovo je privatno pismo koje je zatražila da vam predam, da ga
otvorite kad to budete željeli. U sefu je još jedno pismo, koje ćete
dobiti po isteku tri mjeseca.
Pružam ruku i uzimam pismo. I dalje se osjećam ošamućeno.
Možda nije prekasno da progovorim i predomislim se. U jednoj
sekundi mogla bih promijeniti smjer i moj život bi se odmah mogao
vratiti u normalu.
Pa ipak, ne mogu ne primijetiti da šutim.
Charles Sanford slaže sve papire, a tada ustaje kako bi nam dao do
znanja da je sastanak gotov. — Dakle, ako nemate više pitanja, obavit
ću potrebnu papirologiju i pokrenuti stvar. Marnie, slobodno mi se
javite s eventualnim pitanjima ili ako se suočite s bilo kakvim
problemom u pogledu ostvarenja uvjeta. Budući da ste izabrali
prihvatiti uvjete oporuke, Blix vam je osigurala pokrivanje vaših
životnih troškova. Predložio bih da ovdje otvorite bankovni račun, a
ja ću se pobrinuti da čekovi po potrebi budu položeni na njega. Blix
je željela i da znate kako je platila porez na ovu nekretninu za
sljedećih pet godina, a pripremila je i darove za stanare, koje ću ja
isplatiti.
Krv mi tutnji u ušima toliko jako da jedva čujem što govori.
Očito je vrijeme da pođemo. Noah hoda pokraj mene i čita nešto
na telefonu. — Tek toliko da znaš, prilično sam uvjeren da će moji
željeti osporiti oporuku — kaže.
Do tada smo već u čekaonici. Charles Sanford se mršti. —
Slobodno mogu pokušati, dakako, ali vas uvjeravam da će protratiti
novac i vrijeme. Vaša teta je znala obznaniti što želi.
U tom trenu čujemo snažan prasak grmljavine, a Charles Sanford
kaže: — Haj, Blix — i svi se smiju.
— Primite moju najdublju sućut zbog njezine smrti — kaže
Charles, rukuje se s nama i kaže da se čujemo.

Na ovom svijetu nema taksija koji bi mogao primiti i mene i Nou

neposredno nakon tog sastanka pa odbijam taksi koji je on zaustavio
čim smo izašli. U ovom je trenutku velika, smeđa modrica od čovjeka,
koja se bjesomučno dopisuje s mamom, a ja se osjećam kao da sam u
snu iz kojeg se ne mogu probuditi.
Odlučujem riskirati s grmljavinom, munjama i kišom koja pada

154
oko nas. Mašem mu neka ode pa krećem niz ulicu navukavši vestu
preko glave.
Čim sam stigla do Starbucksa — poznate znamenitosti! — ulazim
i okružena sam mnoštvom pokislih ljudi koji tapkaju po svojim
telefonima i naručuju mršavi chai s mlijekom.
Drhtim i čitam natpis pokušavajući odlučiti što da naručim kad
žena pokraj mene oštro kaže: — Jeste li u redu?
— Molim?
— Pitala sam: jeste li u ovom redu ili niste?
— Oh, mislite, jesam li u ovom redu. Da, o, da, jesam — kažem. —
Mislila sam da me pitate jesam li dobro.
Ona me gleda, odmahuje glavom i tada se okreće, mrmljajući o
nekim ljudima.
Ha. Dakle, redovi su važni ljudima u New Yorku. To je dobro
znati.
Kad sam dobila svoj chai s mlijekom, nalazim naslonjač u kutu koji
je jedan tip s laptopom upravo napustio pa sjedam u njega. U ovom
ću gradu živjeti tri mjeseca.
Za susjednim stolom dvije žene razgovaraju i intenzivno se
naginju naprijed, kao da su same na svijetu. Jedna od njih ima
tamnoljubičastu kosu, a obje na sebi imaju jakne koje izgledaju kao da
su sašivene od komadića crnih padobrana. I usput, zaljubljene su, a
danas će vjerojatno otići nabaviti psa.
Potreban mi je kaput, vjerojatno. I posao. Tople rukavice. Još crne
odjeće, kako bih se uklopila.
Otpijam gutljaj svojeg napitka. I odjednom, samo tako, znam da ne
želim biti u Brooklynu. Želim poći kući.
Ovo nije dobro mjesto za život. Prljavo je, bučno, neosobno i,
zaboga, ne zna ni izvesti pravu grmljavinsku oluju! Volim da se moje
grmljavinske oluje dogode kasno poslijepodne, nakon nakupljanja
vlage i vrućine, tako da ste, kad napokon dođe, zahvalni zbog nje.
Oluja obavi svoj posao, očisti ljepljiv zrak i nastavi dalje, a nebo se
odmah razvedri. Ali, ovo... ovo je neprestano sivo cijeđenje kiše s
povremenim praskovima koji kao da bi se mogli nastaviti čitav dan.
Kome je to potrebno?
Kucam noktima po stolu i guram sve mrvice u malenu hrpicu.
Možda bih se trebala vratiti u ured Charlesa Sanforda i reći mu da

155
sam strašno pogriješila. Reći ću mu da jednostavno nisam za to.
To je čudesan dar, DOISTA čudesan i vrlo sam zahvalna Blix za njezinu
dobrotu, ali, nažalost, nisam za to. No... hvala vam.
Dopustit ću da kuća pripadne dobrotvornim organizacijama, sutra
se ukrcati na prvi zrakoplov kući i, kasnije ovog tjedna, reći obitelji
dobru vijest da se udajem za Jeremyja.
Poći ćemo u Cancun na medeni mjesec, kao i Natalie i Brian. Za
nekoliko godina imat ćemo dijete, a potom još jedno, nadam se
suprotnog spola, a ja ću urediti kuću i vrt, pridružiti se udruzi
roditelja i učitelja, sudjelovati u zajedničkim vožnjama, imati bojama
kodirani kalendar na kuhinjskom zidu i govoriti nešto poput: —
Dušo, jesi li napisao zadaću?
Ta mi se ideja nekako sviđa. A za tridesetak godina bit ću ondje
kako bih pomagala roditeljima kad se budu morali preseliti u starački
dom. Jeremy će zatvoriti svoju praksu fizikalne terapije, a za pedesetu
godišnjicu braka, kad nam bude osamdeset, možda ćemo se vratiti u
Cancun. I reći ćemo: — Kad je prošlo to vrijeme? — kao i svi drugi u
povijesti ovog planeta. A tada ćemo umrijeti ispunjeni, a ljudi će reći:
— Oni su bili najsretniji.
To je život, zar ne? To je moguće učiniti. U takvom životu bit će
mnogo, mnogo dobrih trenutaka.
Zašto se tada osjećam kao da sam u ovom trenutku na raskrižju,
kao da pokušavam odlučiti između nepoznatog i poznatog? Između
grada i predgrađa? Između rizika i sigurnosti? Nisam li već donijela
taj izbor? Rekla sam onom tipu da ću se udati za njega! Poljubila sam
ga ondje, u restoranu, i vidjela sreću na njegovu licu, te koliko je bio
iznenađen — a sada mu samo moram reći da jedna mala nekretnina
zadržava cijelu stvar.
Blix, jako mi je žao, ali već sam odlučila sve to o svojem životu. A vi mi
sada dolazite dati dar koji će mi pomutiti cijeli život, i žao mi je, ali to je
golema, golema pogreška! Nisam ono tko ste mislili da jesam. Ne želim
izniman, izniman život.
Znam da Natalie, kad bih je sad nazvala i rekla joj što se sve
događa, uopće ne bi morala razmišljati o tome. Rekla bi mi neka
odmah otrčim, neka ne hodam, nego trčim natrag u ured Charlesa
Sanforda i zahtijevam da podere sve listove s mojim potpisom. Neka
odbijem otići sve dok i posljednji komadić mojeg potpisa ne nestane.

156
 Upravo sam namjeravala utipkati njezin broj kad sam se sjetila da
u torbi nosim Blixino pismo. Srce mi lupa dok ga vadim i otvaram jer
nekako znam da će promijeniti sve.

157
 DVADESET I PETO POGLAVLJE
BLIX

Draga Marnie,
mila, prije sat vremena sam telefonski razgovarala s tobom. Zamolila si
me za čaroliju koja bi ti vratila Nou, što me je silno zaboljelo. Ti ga voliš. TI
GA VOLIŠ. Isprva sam pomislila uzeti svoju knjigu čarolija — da, doista je
imam, ali je više za šalu nego bilo što drugo jer se najbolje čarolije
jednostavno nekako događaju bez potrebe za ičim vanjskim — ali, tada sam
pomislila, dovraga, pokušat ču pronaći nešto što ćeš moći popiti ili pojesti i
ponovno postati magnet za Nou. Možda bi to bila samo placebo čarolija, ali
bi funkcionirala jer tako sve funkcionira. Čarolije funkcioniraju zbog
VJEROVANJA.
I malo usmjerene energije. Mila, istina je da smo svi vibracijska bića u
fizičkom tijelu i da misli postaju stvarnost pa moraš paziti da misliš o onome
što želiš, a ne o onome što ne želiš.
Ali, tada mi je sinulo: umjesto toga mogu učiniti nešto drugo, trenutačan
lijek — mogla bih ti dati svoju kuću.
Svoju čudnu, uvrnutu, ludu kuću u Brooklynu. Trebala bih ti reći:
vodovod je problematičan. Podovi su u nekim sobama ulegnuti. U kući žive
stanari čiji život nije savršen. Prekidač za svjetlo na prvom katu katkad gubi
kontakt, a jednom je ispalio iskru u mene. I ja sam odmah ispalila jednu u
njega. Neke pločice na krovu su se odvojile.
Jedna grana u vrijeme oluja udara u prozor na katu. Što još? Oh, da,
jedna posuda za cvijeće na krovu se klima iako je navodno zabetonirana. Kad
Sunce ujutra izađe može ti sijati ravno u oči, čak i ako su rolete od bambusa
potpuno navučene. Pun Mjesec će te probuditi ako ćeš spavati u prednjoj
spavaćoj sobi. Ali, ipak preporučujem tu sobu. Najbolja je zato što ćeš čuti
zvukove vanjskog svijeta, a to će te držati uzemljenom i duševno zdravom.
Kuća je neuredna, sklona opraštanju i razuzdana, puna ljubavi i
nestašnosti. Ovdje se mnogo uživalo, a možda već znaš istinu da dobro rađa
dobrim. Stoga dolazi još mnogo dobroga. Ova kuća želi biti tvoja.
I ja želim da bude tvoja. Ti i ja smo neuredne, sklone opraštanju i
razuzdane, kao i ta kuća. To nam je zajedničko, draga Marnie. Nadam se da
ćeš ostati.
Jer, ja umirem, znaš? Imam kancerozan tumor koji raste u meni — ovdje
je već mjesecima, a ja znam da je kraj blizu. Mnogim ljudima nisam rekla jer

158
ljudi katkad misle da bih se trebala liječiti, kao da želim tratiti vrijeme na
liječenje. Ne žalim da režu dijelove mene, ne želim da me pale, režu i truju
zato da mi »bude bolje«. Želim liječenje u sklopu kojega će svemir pogledati
dolje i reći: »Hej, Cassandra!« (Cassandraje ime koje sam nadjenula svojem
tumoru. Mislila sam da zaslužuje ime.) Mislim da je svemir trebao reći:
»Cassandra, znaš da ti ondje nije mjesto. Izađi iz Blixinog trbuha i rasprši
se natrag u atmosferu. Pretvori se u dio ledenjaka, u malo gnijezdo za neku
vjevericu ili se vrati u ono što si bila prije no što si došla ovamo. Dražesna
Cassandra, ako ubiješ našu Blix, i ti ćeš umrijeti jer Blix ima sve hranjive
tvari za tebe. Stoga razmišljaj o tome.«
Ali, svemir nije rekao ništa takvo, a Cassandra očito nije razmišljala o
posljedicama nego je rasla i jačala, a kad zajedno legnemo, smjesti se pokraj
mojeg srca i ja znam da će uskoro biti veći dio mene.
Stoga sam uzbuđena zbog onoga za što znam da se može dogoditi. Nazvat
ću odvjetnika i sastaviti oporuku kojom ću ti ostaviti cijeli nered ove kuće.
Srce mi brže zakuca kad pomislim kako će ti biti! Znam da će ova kuća povesti
tvoj život u novom smjeru, kao što je učinila i s mojim. Znam da smo ti i ja
povezane na mnogo načina, što ćeš možda osjetiti kad dođeš ovamo.
Zamisli da te dočekujem. Bi li to učinila? Vidi me na krovu, ili kako sjedim
za izlizanim kuhinjskim stolom i pijem čaj, ili kako na ulici razgovaram
sprolaznicima. Ja sam automobilske trube, autobus koji obilazi ugao, sendviči
u restoranu Paco’s preko puta. Ja sam sve to. A i ti si, iako to još možda ne
znaš.
Znam, znam, ovo će te šokirati, dobiti kuću od nekoga koga misliš da ne
poznaješ. Ali, ja poznajem tebe. Uvijek sam te poznavala. I vidim se u tebi,
vjerovala ili ne.
A evo što je najvažnije što znam o tebi. Kad smo se upoznale, rekla sam ti
da je pred tobom izniman, izniman život, a pronaći ćeš ga ovdje, Marnie.
Ovdje će biti mnogo ljubavi i iznenađenja, to ti obećavam. Budi otvorena za
ono što se ne doima mogućim i zapanjit ćeš se onime što se može dogoditi.
Draga, ovo je tvoje vrijeme.
S ljubavlju u mnogim životima, Blix

P. S. Bi li ostala barem tri mjeseca koliko je potrebno da se staložiš nakon

ovog šoka? Molim te! Haj ho, ljubavi!

159
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE
MARNIE

Čitam pismo tri, četiri ili deset puta, a tada ga pažljivo savijam i
stavljam natrag u torbu.
Samo zbog zabave izvodim vježbicu koju mi je Blix pokazala na
proslavi zaruka - onu u sklopu koje pošaljete malo energije nekome
koga i ne poznajete pa gledate što se događa.
Biram dijete u stolcu za hranjenje, koja udara šalicom u stol pred
sobom. Zamišljam ga preplavljenog bijelom svjetlošću i srećom, a
potom čekam učinak. I da, dijete prestaje lupati pa gleda uokolo, a
tada me gleda u oči i glasno se smije.
Nasmijala sam dijete! Ovo je cool.
Kad je prestalo kišiti, odlazim u H&M kupiti vestu kojom ću
zamijeniti ovu koju imam na sebi. Pogled mi zapinje za dugu, debelu
bijelu vestu, crnu pletenu tuniku, tri para tajica, kratku crnu haljinu s
crvenim prorezima, četiri pašmine, debele čarape, donje rublje za dva
tjedna (uglavnom seksi, eto, tako) i plavu pletenu kapu. Blagajnica
obračunava dok ja gledam nakit izložen pokraj blagajne kad mi je
žena iza mene u redu, starija žena ljubaznih, izboranih očiju, rekla: -
Trebali biste kupiti onaj tirkizni medaljon. Pogledajte oblik. Mislim
da je to vaša amajlija za sreću.
Stoga ga, dakako, kupujem, ali ponovno se pojavljuje onaj čudan
osjećaj — osjet javorovog sirupa. Amajlija za sreću. Upravo ono što
mi je potrebno. Kad sam se okrenula kako bih joj pokazala da sam ga
kupila, ona je prešla na drugu blagajnu i ne osvrće se.
Vrijeme se vani znatno poboljšalo pa iznad visokih zgrada vidim
pramenove bijelih oblaka, koji plove nebom. Zrak je čist i svjež.
Odijevam vestu pa ulazim u najbližu podružnicu banke i počinjem
ispunjavati obrasce za otvaranje računa.
Očito ostajem.
To nije zato što mije Brooklyn odjednom jako lijep, zato što mi
obitelj manje nedostaje ili zato što sam donijela prevažnu odluku.
Osjećam se kao da osjećam Blixinu prisutnost posvuda oko sebe, kao
da su njezine riječi nekako sletjele u moju dušu... i želim što dulje
uživati u tome.

160
 Tri mjeseca odjednom mi se doimaju kao sitnica.
Možda mali predah od mojeg života, prije no što tutnjeći krene
normalnim tokom — prema braku, djeci i, da, kosilicama.
Imam priliku za stanku. Osjećam se poput one žene kojoj smo na
proslavi zaruka poslale energiju - kako se osvrtala ne bi li vidjela tko
ju je pozvao - to i ja radim i u ovom trenutku.

Šaljem poruku Patricku, bez ikakvog razloga: Upravo sam kupila

najtežu vestu koju sam u životu imala. Pitanje: je li doista moguće da donekle
uvrnuta osoba s juga ovdje preživi?
On nakon duljeg vremena odgovara: Vesta je dobar početak, iako
prosinac može biti leden. Dovraga, i studeni može biti leden! Osim toga,
Bklyn rado prima uvrnute. Normalnim ljudima je najteže. ALI: govoriš li
južnjačkim dijalektom?Moglo bi ti biti teže asimilirati se ako govoriš.
Ne govorim. Vrijeme provedeno na sjeveru Kalifornije odučilo me je od
toga. (Usput, dobra interpunkcija! )
Tada bih rekao da su ti izgledi dobri. (Rekli su mi da sam vrstan
interpunktor.)
Ako uspijem ovdje, uspjet ću bilo gdje, ili sam barem tako čula.
To je Manhattan. Uspjeh u Brooklynu ne jamči ništa.
Dakle, potreban mi je kaput?
Bezsum. (To na hruklinskom znači »bez sumnje«.)
Shvatila sam.

Odlazim u Uniqlo i kupujem jednu od onih zgodnih malih

padobranskih jakni. U tamnoljubičastoj boji. Jer, zašto ne?
Tada pješačim kući iskušavajući se u ulozi obične djevojke iz
Brooklyna, koja šeće susjedstvom.
Ostajem! Doista ću tri mjeseca živjeti ovdje. Osjećam se kao da sam
na vrhu tobogana i spremam se započeti vrtoglavu vožnju koju sam
platila, i samo se nadam da neću pošiziti.
Do Blixine kuće moram daleko pješačiti, ali još nisam sposobna
upoznavati sustav podzemne željeznice, a dan je prelijep za taksi. A
ionako, što drugo mogu doli hodati? Samo želim sve pogledati, sve
salone za manikuru i pedikuru, sve kuće s pročeljem od pješčenjaka
te bezlične zgrade i restorane, sve veliko, bučno te puno uobičajenog
života. Neko vrijeme pokušavam voditi evidenciju o tome koliko mi

161
se ljudi nasmiješi, što nije mnogo, ali, koga je briga. Pada mi na pamet
da kad je ovolika gužva, ne možeš si priuštiti smiješiti se i čavrljati sa
svima. Iscrpio bi se već nakon drugog raskrižja.
Vidim ženu koja mete svoje stepenice, a njezine smeđe ruke u
kućnoj haljini s cvjetnim uzorkom izgledaju veličanstveno. U krošnji
ginka nalazi se ptičje gnijezdo. Na pločniku je list u obliku srca.
A sve to je kao da mi Blix govori: — Dobrodošla. Sad si ovdje.
Dakako, cijela moja obitelj silazi s uma kad im priopćujem vijest
da ću ostati neko vrijeme. Ali, spremna sam za njih. Moja majka to
naziva odvratnim i manipulativnim te kaže da je Blix vjerojatno bila
spremna za ludnicu. Moj otac kaže da bih se trebala vratiti kući pa
možemo dati da obiteljski odvjetnik pogleda te papire.
— Nitko te ne može zadržati protiv tvoje volje — kaže. — Vjeruj
mi, pronaći ću način da prodaš tu nekretninu, ali ipak budeš kod
kuće.
— Nije tako! — kažem, ali oni to ne žele ni čuti.
Kad sam dobila Natalie na telefon, iskušavam drugačiji pristup.
Započinjem dobrom viješću da sam upravo prošetala Brooklynom i
ljudi su mi se smiješili te da premda je ovdje bučno i prljavo, ujedno
je čudesno te prepuno priča — i da je Blix vjerojatno bila na tragu
nečega kad je rekla da bih trebala biti ovdje.
— Što? — kaže moja sestra. — Ne, to je odgovor na sve! Što se
dogodilo s tvojim planom da rađaš djecu i sjediš kod bazena? Rekla
si da si ovdje bila sretna! Zašto dopuštaš da ti ta žena, koja je, usput,
mrtva, potpuno promijeni život?
— Ne mijenjam svoj život — kažem. Ali, istina je da nisam baš
sigurna u to. Igram se s amajlijom za sreću koju još nosim oko vrata i
slušam sestrino prosvjedovanje, koje je iz minute u minutu sve
kričavije. Problem sa sestrama je u tome što poznaju tvoju cijelu ružnu
prošlost.
Ona nabraja najveće bitove mojega neprilagođenog života: moju,
priznajem, šaroliku prošlost odustajanja, mijenjanja planova i
nedosljednosti. Govori mi kako, nažalost, nije čudno da je situacija u
mojem životu loša — pretpostavljam da misli na moj brak, moj posao
— kad si dopuštam da me ponese nečija vizija za mene. Gdje mi je
kralježnica? Iza čega stojim?
Trebala bih misliti na Ameliju! Trebala bih misliti na Jeremyja! Zar

162
mi nije važno to što sam ljudima ondje potrebna? Našim roditeljima!
Sjedim i slušam, osvrćem se po svijetloj kuhinji, po vrećicama
kupljenih stvari na podu, gledam svoj novi kaput, svoju lijepu, bijelu
vestu koju ona neće vidjeti. Sunce dopire kroz kuhinjski prozor.
Blixine biljke na klupicama i dalje veličanstveno cvjetaju.
Naposljetku sam se trgnula dovoljno da joj kažem kako mi nešto
kipi na štednjaku pa moram završiti razgovor.
S Jeremyjem iskušavam novu taktiku, jednostavno navođenje
činjenica. Još se ne vračam kući. Tromjesečno stanovanje je uvjet
nasljeđivanja. Ostajem ovdje. Sve je u redu. Mi ćemo biti dobro.
— Op, op, op — kaže. — Polako. Takvo što još nisam čuo.
— Da — kažem. — Ni ja. Ali, eto. Tako je kako je. To ne mora biti
problem. Samo nam malo odgađa stvari, to je sve.
— Ali, čekaj. Doima se da je situacija čudna, zar ne? Napisati nešto
toliko neuobičajeno u oporuku? Što misliš, zašto je to učinila?
— Pa, ona je bila neuobičajena.
—Jednostavno se doima da nije lijepo nekome učiniti takvo što.
Znaš? Nemoj se ljutiti, jer znam da ti se sviđala, ali, dar s toliko
velikim uvjetom zapravo se doima... pa, sumnjivo.
— Razumijem takvo viđenje — polako mu kažem, ali razmišljam
o tome koliko je čudesno kako kasna poslijepodnevna svjetlost ukoso
dopire kroz kuhinjski prozor i pada na izgrebenu površinu smeđeg
stola. Sviđa mi se taj stol. Njegova težina i čvrstoća. I tirkizni hladnjak.
Sviđa mi se to što se doima da cijela kuća sadrži Blixinu osobnost, a
kako se takvo što dogodi?
— Misliš li da možeš doći u posjet? Ili bih ja možda trebao
otputovati gore i posjetiti tebe?
— U redu — kažem. Trgnula sam se i vratila u razgovor.
— U redu, ti ćeš doći kući u posjet ili u redu, ja ću posjetiti tebe?
— Svejedno — kažem i zijevam.
On na trenutak šuti. A tada kaže: — Gledaj, žao mi je jer nisam
dobar s telefonskim razgovorima, ali samo želim da znaš da me ovo
malo rastužuje. A za slučaj da nisi znala, doista mi se sviđalo to što si
radila sa mnom u susjednoj sobi, sama spoznaja da si ondje, i mojoj
mami će nedostajati razgovori s tobom jer ti znaš postići da se ljudi
osjećaju dobro, znaš? Svi te trebamo ovdje. Moji pacijenti, moja
mama, ja.

163
 — Pa — kažem. — Hvala ti.
— I ovo doista jest privremeno — kaže on. — Zar ne?
— O, Bože! Jako privremeno! Vrlo privremeno!
— Zato što te volim, znaš? Bit ću vrlo usamljen bez tebe!
— I ja tebe volim — kažem. — Svaki dan ćemo razgovarati.
Nedostaješ mi. — A tada dodajem: — I ja ću biti usamljena bez tebe.
A tada, dakako, kad sam prekinula razgovor i okrenula se, Noah
stoji ondje, pokraj hladnjaka. Sranje, nisam ni čula kad se vratio. Vadi
dva piva pa jedno pruža meni, naginje glavu i izgleda kao da mu je
nešto jako smiješno.
— Ajme. To je bilo baš dražesne — kaže sarkastično. — Doista.
Morat ćeš mi reći tko je taj sretnik.
— Zapravo, to je moj zaručnik — kažem.
— Molim? Tvoj zaručnik? Dakle... koliko dugo smo razvedeni... a
ti već imaš drugog? — Smiješi se. — Što? Zar je tip čekao u redu ili
takvo što?
— Oh, Noah, prestani. Uopće nije tako. On mi je bivši dečko, a sad
smo ponovno zajedno i imamo mnogo toga zajedničkog pa...
nedavno smo odlučili oženiti se.
— Tvoj bivši dečko. Tko bi to mogao biti? Da vidim, mogu li se
sjetiti tvojeg panteona. — Stavlja prst na bradu u pantomimi
zamišljene osobe. Oči su mu vedre od smijeha. — Čekaj. Toplo se
nadam da to nije onaj koji te je nogirao prije maturalne zabave!
— Ne. Molim te. Prestani. Sramotiš se.
— O, Bože! Je li to onaj tip kojeg si ti nogirala kako bi izašla s onim
popularnim? Jest, zar ne? Ponovno si s njim?
— Zašto to radiš?
— Zato što sam znatiželjan? Zato što mi je stalo do tebe? Učinio
sam ti nešto strašno i osjećao sam se strašno krivim zbog toga pa mije
drago vidjeti da si dobro. To je sve. A uz to... možda sam i malo
ljubomoran. Preboljela si sve prilično... rapidamente, ako mene pitaš.
— Pretpostavljam da misliš da bih trebala i dalje tugovati za
tobom.
— Bilo bi lijepo imati barem šest mjeseci tugovanja. Mislim da bi
čovjek nakon dvogodišnje veze trebao dobiti šest mjeseci tugovanja.
— Ha!
Gleda me kao da me prvi put vidi. Otpijam gutljaj piva koje mi je

164
dao, a tada kažem da idem vidjeti je li Jessica kod kuće, on kaže da
onu večer zapravo nije otišao u onaj burger bar pa zašto sada ne
bismo otišli nešto pojesti, a ja se ne mogu dosjetiti dobrog razloga da
ne odemo pa odlazimo onamo. Neprestano ga namjeravam pitati kad
bi se točno mogao iseliti iz kuće, sada kad zna da neće biti njegova.
Jer, to nedvojbeno planira. Ali, razgovor umjesto toga ide u svim
drugim smjerovima — Whipple i Afrika, sviranje, kakav je zapravo
život u Brooklynu — pa ne uspijevam pitati.
U redu, znam da je to plitko od mene, ali svi moji živčani završeci
i ja nekako smo zaboravili kako je biti s muškarcem koji je toliko
zgodan da svi staju i gledaju ga. To je vrlo nepravedno. Jesu li odlazak
od mene i put u Afriku zapravo poboljšali njegov izgled? I kad smo
već kod toga, u kojoj će mi dobi izgled prestati biti važan?
Ali, eto nas — ja, moji živci i on — smijemo se i razgovaramo, on
govori, pripovijeda svoje veličanstvene priče i silno je zabavan. S
vremena na vrijeme me pogleda u oči i nasmiješi se, a ja se ukopavam
u ono malo razuma i snage što posjedujem i kažem samoj sebi: Ovaj
put ne.
A dok hodamo kući i dok se on smiješi, drži me za nadlakticu i
smije se ljudima u baru te je šarmantan i zanimljiv kao što zna biti,
suzdržavam se svim silama. Dopuštam da moji koraci tapkaju ritam
dok hodam: Ovaj. Put. Ne. Ovaj. Put. Ne.
A dok poslije sama ležim u mraku, odlučujem mu sutra reći da
mora otići.

Sutra ujutro budi me kucanje na vrata moje spavaće sobe.

— Molim te, odlazi — kažem s hrpice jastuka i pokrivača.
— Nije lijepo tako se obraćati onome tko ti donosi doručak.
— Pa, hvala ti, ali ne doručkujem.
— Što? Doručak je najvažniji obrok u danu — kaže. — A i
pripremio sam svoj specijalitet, njemačke palačinke.
Otvara vrata. — Hajde, poznajem te i ne vjerujem da ne želiš barem
dva zalogaja savršene njemačke palačinke! Pogledaj je!
Pripremanje njemačkih palačinki bilo je njegova specijalnost dok
smo bili zajedno. Debele su i divne, sa šećerom u prahu. Neodoljive.
Sad mi ih donosi na poslužavniku, uz kavu. Slaninu. Složeni ubrus.
On je bogataš, sin žene koja priprema velški prepečenac, pa mu je

165
prezentacija uvijek bila važna.
Lice mu je rumeno od sveg truda koji je uložio.
— Mislio sam da bi ti se mogao svidjeti podsjetnik na sretnija
vremena. To je sve. Samo doručak. Ako doista želiš da odem, otići ću.
— U redu je — kažem mrzovoljno.
— Pomakni se. Pridružit ću ti se. - Stoji dok ja razmišljam hoću li
se pomaknuti ili ne. Tada kaže: — Ako nemaš ništa protiv.
Stoga se pomičem na drugu stranu kreveta, a on sjeda i stavlja
poslužavnik između nas. Podvlačim stopala i namještam pokrivače
oko sebe. Ovo nije dobro.
— Hm, zašto to radiš? — pitam ga. Palačinke su zapravo savršene,
okrugle, zlatno smeđe, prelivene rastopljenim maslacem. A slanina je
onakva kakvu volim — lomljiva. Moj želudac izdajnički zahvalno
kruli.
— Zato što je to moj način da kažem kako mi je žao. Palačinkom
tražim odrješenje grijeha. Iiiiii... pa, želim te i zamoliti za uslugu.
— Što?
On mi se smiješi. — Kakav ton! Jednostavno imam potrebu ostati
ovdje pa me saslušaj, molim te. Obećavam da ću biti dobar cimer,
pristojno ću se ponašati i neću priređivati lude zabave. Peći ću
palačinke i čistiti. I popravljati slavine koje cure. Znaš? Takve stvari.
Čak ću i u devedeset i pet posto vremena spuštati zahodsku dasku, u
čemu prije nikad nisam bio uspješan.
— Ne, Noah. To je suluda ideja. Ne možemo živjeti u istoj kući. To
neće ići. Moraš otići.
— Ali, nemam kamo otići — kaže. — Oči mu svjetlucaju kao da
zna kako da se učini dražesnim. — Ma, daj, Marnie. Dobri smo si.
— Nazovi svoju obitelj. Vrati se u Virginiju i živi s njima, kao što
sam ja morala živjeti sa svojom obitelji. Učini ono što tvoji ljudi rade
kad ostanu bez novca, ako se to dogodilo ikome od njih. Ali, ovdje ne
možeš ostati. Znaš da to neće funkcionirati.
— Ne mogu ih nazvati. U Africi sam doista zabrljao pa su ljuti.
— Počinje mi gladiti ruku.
Povlačim je. — Pa, poučavaj. Imaš učiteljsku diplomu.
— Ovdje nemam licencu. I iscrpljen sam. Ne želim poučavati.
Molim te, Marnie. U rujnu sam krenuo na neka predavanja i
namjeravam ostati ovdje dok to ne završim.

166
 Ne govorim ništa.
— U redu, slušaj me. Gledaj to ovako. Ovo je veliki društveni
eksperiment, može? Ne, ne. Nemoj kolutati očima. Slušaj! Bili smo
dobri prijatelji prije no što smo bili ljubavnici, a tada smo neko vrijeme
bili ljubavnici prije no što smo počeli zajedno živjeti i odlučili oženiti
se. A ja sam tada gadno zabrljao, gadnije nego ikada u životu. I očito
je da zbog toga više nikada nećemo biti zajedno. Ti sada imaš
drugoga, a ja to poštujem. Što bi bilo ako bismo samo imali ovo
vrijeme u Brooklynu, u kući moje tete? Samo to kratko vrijeme dok ti
doista ne naslijediš ovu kuću. Bit ćemo dobri jedno prema drugome.
Ponovno ćemo biti prijatelji, popraviti sve rupe u našem odnosu. A
tada, pa, kad budemo stari, sijedi, oronuli i stotinu godina u braku s
drugim ljudima, možda ćemo se osvrnuti na to vrijeme i reći: — Ajme,
baš je bilo cool kako smo ono lijepo živjeli zajedno iako smo bili
razvedeni i imali sve to za sobom. — To može biti kao duhovna
praksa, nas dvoje ovdje, u Blixinoj kući. Mislim da bi i ona to smatrala
doista sjajnim. Proces zaključenja.
— Ne znam, ne znam. — Ne mogu ga pogledati u oči. Odlazim u
kupaonicu i mokrim, a tada gledam svoj odraz u napuklom,
mrljavom, valovitom kupaonskom ogledalu.
On viče kroz vrata: — Jesam li rekao da ću peći palačinke? A
dodajem i činjenicu da ću ubijati sve paukove.
— Paukova nema! - vičem mu, ali, izgubila sam. Znam da ću
pristati. Samo bih voljela doista znati zašto pristajem. Zato da mu
ugodim? Ili zato da ne budem sama? Ili je u pravu kad kaže da bismo
doista mogli zaključiti naš odnos?
A tada sam potpuno sigurna što je posrijedi.
Zapravo nisam završila s njim.
Ono mjestu na kojem živi u mojem srcu — pa, još je ondje. Još
klepeće uokolo. I bilo je dobro dokle god ga nisam viđala. Prekrila
sam mnoge emocije. A sada ga doista, doista moram preboljeti.
Pa će ovo možda pomoći.
Nakon što je prošlo previše vremena, vraćam se u spavaću sobu.
— U redu. Možeš ostati. Ali, Noah, ne sviđa mi se to. Doista. Bez
obzira na to misliš li da je to dobro ili ne, viđam se s drugim. S dobrim
čovjekom koji me čeka...
— Znam, znam — kaže. — Vjeruj mi, poštujem to. Doista.

167
 — Noah. Nemoj.
— Bez gluposti, bez kajanja. Samo mi.
— U redu — kažem, a on podiže stisnutu šaku u zrak pa mi prilazi
i ljubi me, krjeposno, u obraz. Ali, taj poljubac ima prošlost, a oboje
znamo da bismo se jednostavno mogli survati u svoju staru priču.
Znalački me gleda, a tada uzima poslužavnik s posuđem pa uzima
svoju aroganciju, svoje poljupce i svoj magnetizam i odlazi,
ostavljajući dašak mogućnosti za sobom. Čujem kako se uspinje
stepenicama u kuhinju, čujem kako stavlja posuđe u sudoper i tek
tada izdišem pa se rušim na krevet i plačem.
Iskreno rečeno, ne znam zašto plačem. Možda plačem zato što
nešto u meni očito ne može odustati od njega ili možda napokon
plačem zbog Blix koja doista jest mrtva, unatoč tome što svi o njoj
govore u sadašnjem vremenu. I plačem jer ono što mi je ostavila —
ovu kuće, sve ove likove, ovaj život — nikad ne bih izabrala i ne
namjeravam ih zadržati.
To je to. Plačem zbog Blixine pogreške. Jako je pogriješila u
pogledu mene.

168
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE
MARNIE

Kasnije toga dana, kad je Noah izašao, Lola donosi brownieje,

kekse, dvije bundeve i ručno pletene čarape s motivom srca.
— Čarape su zato što će ovdje zahladiti, a bundeve zato što sam
mislila da bismo ih trebale izrezbariti — kaže. — Brownieje i kekse
nije potrebno objašnjavati. — Smiješi mi se, a ja vidim da se njezine
nasmiješene sive oči lijepo nabiru, kao da su smještene u mreži crtica.
Nalik baki, lijepa, ružičasta koža, a iznad nje oblak sive, pahuljaste
kose. — Blix i ja uvijek smo zajedno rezbarile bundeve — kaže. —
Djeca će doći na Noć vještica, znaš? A to podrazumijeva hipstere i
njihovu djecu. Vrlo zabavno.
Trepćem. Do Noći vještica je još nekoliko tjedana! Zašto to sada
radimo?
Lola se smiješi i prolazi pokraj mene, gore, prema kuhinji. —
Dakle, kako se snalaziš? — viče preko ramena. — Lijepo je živjeti u
ovoj kući, zar ne? Baš je kao i Blix! Osvrće se uokolo i vedro se smiješi
kao da joj je ta kuća stara prijateljica koju je imala potrebu vidjeti.
—Jako mi je drago da ste došli — kažem kad smo obje ušle u
kuhinju, a Lola svlači sivi ogrtač, jednake boje kao i njezine oči, pa ga
prebacuje preko kuhinjskog stolca. Po načinu na koji gleda po kuhinji
jasno je da taj prostor njoj pripada više nego meni.
— Ah! — kaže i pruža ruke kao da može zagrliti cijelu sobu. —
Ajme, pa ona je još ovdje, zar ne? Osjećam je posvuda uokolo!
— Pristavit ću čaj — kažem.
— A tada ćemo rezbariti bundeve. Može?
Vadi lonac za čaj iz ormarića i puni ga vodom pa ga stavlja na
stražnji plamenik. — Pa, pričaj mi što se dogodilo u ponedjeljak.
Pretpostavljam da imaš vijesti.
— Vijesti? Oh, mislite na ona tri mjeseca.
— Ona me pozorno gleda. — Da, dakako. Jesi li se iznenadila?
Vjeruj mi, ta tri mjeseca nisu bila moja ideja. Rekla sam Blix da je luda.
Rekla sam joj da ti već imaš svoj život na drugom mjestu. I rekla sam
da kad nekome daješ kuću, ili mu je daš ili mu je ne daš. Ne pokušavaš
mu time dati čitav život. Ali, nije se dala urazumiti. Pretpostavljam

169
da to sada već znaš. — Otvara ladicu i vadi zabrinjavajuće oštre
noževe pa ih donosi na stol.
— Lola — tiho kažem. — Vi znate da ja zapravo nisam poznavala
Blix, zar ne? S njom sam razgovarala možda tri puta u životu. A ona
tada učini ovo. Ne znam što bih mislila. Noah je bio siguran da će
kuća pripasti njemu i njegovoj obitelji, a ja ne mogu reći da se ne
slažem s njim.
Njezino se lice smrknulo, a tada je uzela nož i mahnula njime po
zraku. — Ne! Blix ne bi željela ni čuti za to! Ona Nou naziva
nerazvijenom ništarijom, a vjeruj mi, nije željela da on dobije ovu
kuću, i moram ti reći da negdje, u kojem god svijetu sada prebiva, zna
da mu dopuštaš ostati ovdje i vjerojatno će se silno potruditi navesti
te da se predomisliš. Odnosno, ako iz drugog svijeta ikako može
doprijeti do tebe, a ne bih se kladila da ne može.
— Čekajte — kažem. — Je li to zato što je on zatražio razvod? Zato
što...
— Ne. To je prastara stvar, cijela njezina obitelj uvijek je svisoka
gledala na nju, otkako joj je otac umro. On je bio njezin zaštitnik —
kaže. — Blix je bila čista ljubav, a oni to nisu vidjeli. S njom su
postupali bez imalo poštovanja pa je njoj to napokon dojadilo.
Nipošto im nije namjeravala ostaviti svoju kuću!
Pruža mi nož. — Jesi li vješta s ovime? Ja to nikad nisam radila bez
Blix pa samo glumim. Ali, najvažnije je to da Blix kaže da ona tebe
poznaje. Ona je neobjašnjiva, uvijek čini ono što biste najmanje
očekivali od nje. Kažem joj: »Blix, nikome neće koristiti to što ti
pokušavaš preurediti nečiji život bez njegova dopuštenja«, a ona tada
kaže: »Imam svoje razloge za ono što činim.« Osjećam se kao da je
mojih više od trideset godina s njom bilo i još uvijek jest jedna velika
rasprava. Isprekidana zabavljanjem, dakako.
— Znate li da o Blix uvijek govorite u sadašnjem vremenu?
— To je zato što je ona ovdje, s nama. Znam da i ti to osjećaš.
Zarezujem u jednu bundevu, uklanjam stabljiku i stavljam je na
stol. Nisam to činila otkako sam bila dijete, ali sam nekoć voljela
urezivati motive u bundeve. Majka mije uvijek govorila neka izrežem
trokutne oči i usta, ali sam ja voljela rezati spirale i zavijutke.
— Znaš li što će mi nedostajati? — pita Lola nakon nekog vremena.
— Zvuči ludo, ali nedostajat će mi večere. Blix i Houndy priređivali

170
su najbolje...
— Houndy, lovac na jastoge? Što je s njim?
— On je bio njezina prava ljubav. Bili su zajedno više od dvadeset
godina, ali je ona ljetos priredila oproštajnu zabavu kako bi se
pozdravila sa svima jer je znala da će uskoro umrijeti, a Houndy je
umro na toj zabavi. Samo se srušio mrtav. — Skida naočale pa
ubrusom briše oči.
— Oh!
— Da, to ju je prilično šokiralo. Sve nas. Mislim da se on
jednostavno nije mogao suočiti s pomišlju na život bez nje pa je otišao
prvi. Bili su sjajni zajedno. Jedini ljudi za koje sam znala da im je
prioritet da budu sretni bez obzira na sve. Većina ljudi nije sposobna
svakodnevno biti sretna. Ali, oni jesu. Plesali su. Priređivali su večere.
O, Bože, te zabave! Blix je bila sjajna kuharica, ali je još bolje znala tko
bi trebao biti ondje i dijeliti to s njom. Jednostavno je upoznavala ljude
na ulici i uspostavljala čvrsta prijateljstva. Imali su glazbenike,
pjesnike, beskućnike i trgovce. Ljudi su dolazili i dolazili. — Oči su joj
sjajne od suza. Ustaje kako bi natočila čaj u šalice, pa ih donosi na stol.
— I bili su spremni na gotovo bilo što — kaže. — To me je najviše
čudilo. Nikad nisu mislili na to koliko su stari ili jesu li bolesni. Patili
su od svih uobičajenih boljki, a ispostavilo se da Blix ima onaj tumor.
Pa ipak, eno je u oceanu, kupa se gola čak i u osamdesetim! Putuje na
sve strane. A jedne godine naučila je svirati usnu harmoniku pa je
odlazila u barove i svirala. U barove! Ondje, s mladim ljudima,
hipsterima, kao da je jedna od njih. I to nije bilo kao da samo glumi
simpatičnu staricu. Pronalazila im je partnere, savjetovala ih i
dovlačila ih kući. Kupovala im darove. A Houndy, ah, Houndy, on je
dijelio jastoge kao da su staro kamenje koje je slučajno pronašao na
plaži.
— I ja bih voljela biti takva.
Ona stavlja ruke u krilo i gleda me žalosno. — Znaš, kad gledaš
kako takvi ljudi žive, počneš uviđati da mi drugi samo odbrojavamo
dane do smrti. Oni su bili stručnjaci za život.
Iz sredine svoje bundeve izrezujem oblik kašmirskog zavijutka. —
Ona me je spasila na božičnoj zabavi kod Noinih roditelja. Na
određeni način sam ispala glupa, a ona je jednostavno došla i sve
ispravila umjesto mene. Nasmijala me je. Pripovijedala mi je

171
nevjerojatne priče, nasmijavala me.
Lolino lice se grči dok radi na očima svoje bundeve. Izrezuje
standardne trokutne oči. — O, da! Čula sam za to. Bila je vrlo
uzbuđena kad se vratila. Jednostavno se zapanjila jer te je pronašla.
Rekla mi je da si je jako podsjetila na nju u toj dobi. — Naginje glavu
gledajući me kao da pokušava ustanoviti jesam li imalo nalik Blix, a
ja znam da nisam. — Mislim da se kući vratila puna ideja vezanih uz
tebe.
— Ali, Lola, pogledajte me! Vidite da joj nisam nimalo slična!
Nimalo! Potpuno je pogriješila u vezi mene. Ja sam najmanje...
sposobna osoba koju poznajem. Nisam čak ni hrabra. Nimalo hrabra.
— Pružam ruku i rušim šalicu čaja pa moram otrčati do sudopera po
spužvu i obrisati sve to.
Lola odmiče novine i kaže: — Blix nije važno ništa od toga. Ja sam
njezina najbolja prijateljica, ali je ona daleko ispred mene. Zaboga,
četrdeset i dvije godine bila sam tajnica odbora za obrazovanje, a Blix
to ne bi trpjela ni trena. I— spušta glas i naginje se prema meni —
znaš li s koliko sam muškaraca spavala u životu? Točno s jednim! S
muškarcem s kojim sam bila u braku četrdeset i sedam godina, s
upraviteljem željeznice. Nisam plesala na ulicama. Nisam se kupala
gola, a da jesam, vjeruj mi da bi policajci došli i odvukli me.
Jednostavno moramo vjerovati u ono što Blix vidi u nama, možda. —
Tada se izraz njezina lica mijenja. — Nego, nisi li i ti posrednica?
Rekla mi je da si posrednica.
— Ne znam. Jesam li? Mislim, katkad na neki način vidim da bi
neki ljudi trebali biti zajedno. Ali, to nije, ne znam kako da to
ostvarim, znate? Samo znam da bi se trebalo dogoditi.
Lola se smiješi. — Mislim da bi trebala biti spremna na to da nećeš
moći ostati obična. Ona je rekla da je pred tobom izniman život.
Izvodim grimasu. — Da, i meni je to rekla. Ali, bojim se da neke
stvari nije znala o meni. Mislim, zahvalna sam jer sam dobila kuću i
sve to, ali ne mogu ostati ovdje — kažem joj. — Ušla sam u vezu s
bivšim dečkom iz srednje škole. Zapravo bih se trebala udati kad se
vratim kući. On je fizioterapeut s praksom na Floridi i isplanirali smo
život. Blix nije znala da se to događa, znate...
Lola se i dalje nepokolebljivo smiješi pa kima kao da to što govorim
ne čini ni najmanju razliku.

172
 — Usput — kaže kao da joj je upravo rečeno neka to kaže. — Jesi
li upoznala Patricka? Nekako bi trebala poći posjetiti Patricka.

Rado bih upoznala Patricka, ali je Patrick poznat po tome da ne

izlazi. Stoga sutradan pečem kekse, silazim i kucam na njegova vrata.
Prolazi cijela vječnost, a iznutra se čuje samo tišina. Naposljetku
mu tipkam:
Hej, Patrick!Jesi li tu? Na tvojim sam stepenicama. Imam kekse.
Primamljivo. Ali, danas nisam u svojem najboljem jastvu, kako bi Oprah
rekla.
Jesam li rekla da su to keksi s KOMADIĆIMA ČOKOLADE? I da sam
ih napravila golim rukama?
Marnie...
VRUĆI SU i UPRAVO SAM IH IZVADILA IZ PEĆNICE.
Marnie, je li ti itko objasnio da sam ja odvratno ružan? Izobličen,
mrzovoljan, introvertiran i možda da vonjam. Teško je znati, jer smo ovdje
samo ja i mačak, ali jedan od nas nedvojbeno NIJE SVJEŽ.
Patrick, je li tebi itko objasnio da keksi s komadićima čokolade nadilaze
sve to i još mnogo toga?
U redu. Otvaram vrata. Ali, upozorena si. Osim toga, moram ti otkriti
još nešto: u porukama sam mnogo bolji nego osobno. Stoga prilagodi svoja
očekivanja.
I eto ga. Slabe je građe, na sebi ima majicu s kapuljačom i
logotipom Metsa — kapuljača mu je na glavi čak i u kući — i hlače
trenirke. Lice mu je djelomično skriveno kapuljačom, ali vidim plave
oči. Ožiljke. Tamnu kosu.
— Haj — kažem. — Keksi. — Pružam poslužavnik.
— Haj, keksi — kaže. — Patrick.
Tada stojimo. On napokon kaže: — Oh, pretpostavljam da želiš
ući, iako činim sve što mogu kako se ne bi osjećala dobrodošlo.
— Pa... — malo se smijem. — Pa, mislila sam da želim. Mislim, ako
je to u redu. Ne moram dugo ostati.
— Svakako. Uđi u palaču. Vjerujem da si sada vlasnica ove kuće.
— Prije no što sam uspjela reći da nisam došla kao vlasnica zgrade,
on se pomiče s dramatičnim zamahom ruke, a ja ulazim u mali
popločeni hodnik koji vodi u njegovu dnevnu sobu, koja divno miriše
na cimet, šećer i jabuke.

173
 Stan više izgleda kao računalna knjižnica nego kao dom. Duž
jednog zida je radni stol od uslojenog drva, na njemu trepću tri
računalna monitora s različitim tipkovnicama, a pred njim je stolac na
kotačićima. Na sva tri monitora su redovi i redovi teksta. Na drugom
kraju sobe, iza prostranstva smeđeg tepiha, nalazi se crn kožni kauč,
a na njemu knjige i časopisi naslagani pod pravim kutem. I stolić za
kavu. Posvuda su podne svjetiljke i zanimljive skulpture.
— Imaš sjajne umjetnine! — kažem idiotski. — I mnogo računala!
— Da. Radim kod kuće kako se ne bih morao nametati američkim
građanima. Služim javnosti, a doima se da to iziskuje elektroniku.
Skulpture su iz prošlog života.
Okrećem se i gledam ga. Iako ima kapuljaču na glavi, vidim da se
smiješi — i da, to je nakošen, povrijeđen osmijeh na licu s uništenim
nosom. Izgleda izobličeno i ogrubjelo. Osjećam kako duboko udišem,
što je njemu moglo zvučati kao udah iznenađenja, ali to uopće nije
bilo.
— Oh! Što radiš? — pitam. I sama čujem da mi glas zvuči lažno,
vjerojatno zato što sam zabrinuta da misli da me je njegov izgled
šokirao, a nije. Samo sam udahnula, ali kako da mu to objasnim tako
da ne zvuči kao laž? Gledam ga bespomoćno, nadajući se da će me
spasiti.
On gleda mene i dopušta da nelagoda ostane u sobi s nama prije
no što odgovara. — Zapravo plašim ljude govoreći im od koje bolesti
vjerojatno boluju, na temelju njihovih simptoma. Primjerice, ako
pođete na tu web-stranicu i utipkate da vas bole leđa, ja sam tip koji
vas moli da kliknete na druge simptome, sve dok vam naposljetku ne
kažem da možda imate rak leđa ili vam bubrezi eksplodiraju.
— To je zapravo sjajno jer sam vam ja možda među najboljim
klijentima — kažem. — Često usred noći čitam o tumorima mozga i
takvim stvarima.
— Hvala — kaže. — Dobro je da sam ovdje kako bih ti pomogao s
tim laganim štivom. — Uzdiše, a ja strahujem da mu dosađujem.
Doista, vrlo mi je teško i silno mu se želim svidjeti. — A ti? —
pristojno pita. — Blix mi je rekla da si prilično dobra posrednica.
— O, Bože. Zar je svima rekla da sam posrednica? Uopće nisam
posrednica.
— Pa, to je rekla. »Kuću ostavljam Marnie, a ona je posrednica pa

174
mislim da će ovdje biti sretna.« To su njezine točne riječi.
— Ajme. Je li ti rekla da me je zapravo vidjela samo dva puta? Je li
ti rekla da me zapravo uopće nije poznavala?
On me blago gleda. — U redu je. Ja bolje od svih znam da je Blix
bila drugačija. Neću te tražiti člansku karticu posredničkog sindikata
ni bilo što takvo.
— To je jednostavno ludo. Nemam pojma zašto sam uopće ovdje.
Neprestano objašnjavam ljudima da je zapravo nisam poznavala, da
se osjećam kao da glumim kako bih dobila kuću od nje. Moji roditelji
su zgroženi. Mislim, tko je ta starica i zašto tu kuću nije mogla ostaviti
svojoj obitelji? Zašto je izabrala mene? Izgleda da to smatraju
svojevrsnom kaznom te da bih trebala biti vrlo, vrlo oprezna!
On me gleda s poluosmijehom ili s nečime što se doima kao da bi
moglo biti poluosmijeh. Teško je reći uz kapuljaču koju ima na glavi
te činjenicu da mu lice nije nalik licima drugih ljudi. — I jesi li? —
pita. — Vrlo, vrlo oprezna?
— Uvjerena sam da prema njihovim mjerilima nisam. Osim toga,
što ako mi je kuću ostavila kako bih se mogla baviti posredovanjem,
a ispostavi se da nisam dobra u tome? Trebala ju je ostaviti Noi.
— Mislim, pa, zanimaju li te moje iskrene, necenzurirane misli?
— Zanimaju li me? Da, zanimaju. Reci mi. Svoje necenzurirane
misli.
— Pa, prije svega mislim da nikada nije činila nešto što nije željela,
a kad je upoznala tebe, mogu ti reći da si ostavila snažan dojam na
nju. Ne znam jesi li pred njom iskazala svoju veliku vještinu
posredovanja ili ju je ona samo primijetila, ali, bila je opčinjena tobom
i to je bilo to. Kraj priče. Kad je zaključila da ti je potrebna ta kuća,
odlučila je dati ti je i nitko je drugi nije mogao dobiti.
— Ali, to je jako... iznenađujuće. Tko to radi?
— Blix Holliday to radi. Osim toga, mislila je da Noah ne bi trebao
dobiti tu kuću, kao ni itko od njezine rodbine u Virginiji. To mi je
mnogo puta rekla. A sada doista neću reći više ništa o tome.
— Ovdje sam manje od tjedan dana, ali su se svi s kojima sam
razgovarala potrudili reći mi kako nije imala dobro mišljenje o Noi.
Čak i on mi to govori. Zacijelo je bilo vrlo zanimljivo. Možda bi mi ti
mogao reći zašto?
— Više ne. Zavjetovao sam se.

175
 — Zavjetovao?
— Zavjetovao sam se na tišinu u pogledu kritiziranja drugih ljudi,
napose onih koji su bili u braku s osobom s kojom razgovaram. I koji
trenutačno žive s tom osobom. To je moja politika.
— Pa, mi ne živimo zajedno na taj način - kažem. On me i dalje
gleda pa dodajem: — Uopće nije tako. Vjeruj mi. On je ovdje samo
zato što se upisao na predavanja, a i izvodimo pokus kojim želimo
dokazati da možemo tri mjeseca živjeti zajedno i ne ubiti jedno drugo.
Činimo to zato da bismo se, kad budemo stari, mogli osvrnuti i
ustanoviti da smo bili dobri jedno prema drugome. Drugačiji raskid.
On mi se smiješi. — Nipošto neću komentirati ništa od toga. Vodi
me u kuhinju, koju zapravo čine samo mali štednjak, sudoper i
hladnjak, nagurani u sobicu veličine ormara pokraj dnevne sobe. Na
radnoj površini nalazi se pita od jabuka kojoj nedostaje jedna kriška.
— Hajdemo jesti kekse, može? Ili želiš komad pite? Ili možda
oboje?
— Keksi su za tebe — kažem, a on se smije. — Dakle, to znači oboje!
Reže svakome po komad pite te stavlja kekse na papirne tanjure
pa ih jedemo stojeći u kuhinji. Pita je divno masna i slatka, s
kiselkastim jabukama i prhkim tijestom. Zapravo je nekako sjajna. Ne
mogu prestati oduševljavati se njome.
— Da, u posljednje vrijeme sam eksperimentirao s tijestom. Ono
staro pitanje, mast ili maslac, znaš? Ovaj put sam se odlučio za maslac.
Mislim da je s mašću prhkije, ali...
— O, Bože. Glasam za ovu pitu. Samo maslac.
— Upamtit ću to — kaže.
Sutimo i proždiremo pitu, a ja tada kažem: — Već dugo živiš
ovdje?
On se mršti. Na zelenkastoj nijansi fluorescentne svjetlosti sa
stropa sad vidim više njegova lica. Malo me šokira vidjeti kako mu je
koža jako napeta oko lijevog oka, što je čini vrlo ružičastom i glatkom
poput unutrašnjosti školjke. Drugo oko je dobro, gleda me pomalo
drsko.
— Pa, mislim da je sad tri i pol godine. Jesi li žedna? Jesi li od onih
koji uz pitu žele mlijeko?
— Ne, u redu je — kažem. — Dakle... jesi li Blix poznavao prije
toga?

176
 — Ne. Jednoga dana sam je upoznao ispred umjetničkog muzeja.
Bio je to prilično nesretan trenutak za mene, a ona je odjednom bila
ondje i zapovijedala mi iako me nije poznavala. Neko vrijeme je
razgovarala sa mnom, a tada je rekla neka dođem živjeti u njezinu
zgradu.
— Doista? I došao si? Jednostavno si se uselio ovamo zato što ti je
ona to rekla?
— A nisi li ti došla ovamo zato što ti je ona to rekla?
— Pa, mislim, vjerojatno jesam, kad to tako kažeš.
— Da. Ona zna gdje bi ljudi trebali biti. Dakle, smijem li postaviti
ono važno pitanje? Sada kad si kupila kaput, smijem li pretpostaviti
kako to znači da namjeravaš zauvijek biti bruklinistica? Ostaješ li?
Tada mije zapravo sinulo kako moja odluka da prodam tu kuću
utječe na njegov život. Što ako se bude morao iseliti?
Stavljam tanjur na radnu površinu. — Osjećam se čudno jer ovo
kažem, ali, doista mislim da neću ostati. Moglo bi se reći da imam
život kojem se moram vratiti. A i nisam osoba za grad, znaš? Blix je u
oporuci napisala da bih trebala ostati tri mjeseca, pa ću to učiniti,
dakako...
— Da. Znao sam za ta tri mjeseca.
— Doista? Zar je svima sve rekla?
— Svima? Ne znam znaju li to svi u Brooklynu, ali mi, njezini
najbliži prijatelji, nedvojbeno znamo.
— Dakle, ljudi će se uzrujati ako ne ostanem ovdje. Napustit ću
njezin plan. Je li tako?
— Nismo očekivali da će sve vječno ostati isto. Ako ovo nije život
kakav želiš, ne bi trebala smatrati da ga moraš živjeti. Mislim da Blix
nije željela da ovdje budeš zarobljenica.
— Ali, jao, osjećam se krivom. Ona je očito vjerovala da ću je
zadržati.
— O, Marnie, zaboga, ne opterećuj se time. Možda ti je dala prvo
pravo na kuću, ali ako je ti ne želiš, jednostavno moramo znati da ona
funkcionira u nevidljivom svijetu i da će dovesti sljedeću osobu koja
bije trebala prihvatiti. Što kažeš na to?
Zurim u njega sve dok me nije zamolio da ga prestanem gledati.
Kaže da ne podnosi kad ljudi zure u njega. A tada kaže: — Kako bilo,
osjećaj krivnje je posljednje što bi Blix željela od tebe. Zadrži kuću ili

177
je proslijedi nekome drugome. Kako želiš. Ona bi to željela. Učini ono
što te usrećuje.
— Ali, što ćeš ti ako je prodam?
On se koči. — Što ću ja! Ili ću ostati ovdje ili ću se preseliti nekamo.
Kao i Jessica i Sammy. Svi smo veoma prijenosna ljudska bića, znaš?
Svjestan sam da izgledam kao tip koji nema izbora, ali čak i ja sam
sposoban pronaći drugo mjesto za život.
Osjećam kako mi lice crveni. — Oprosti. Nisam mislila...
— To je dovoljno žaljenja ili krivnje za ovaj razgovor. Kvota je
ostvarena.
U tom trenutku u kuhinju je dotrčao tigrasti mačak, mijaučući kao
da je usred razgovora i Patricku odmah mora nešto reći.
— A tko je ovo? Jesi li ti onaj koji je Patricku ukrao novčanik pa
naručuje limenke tune s interneta? — Saginjem se kako bih ga
pogladila, a on trči k meni pa se trlja o moje ruke.
— To je Roy. On je ovdje pravi stanar i zanimaju ga tvoji keksi.
Meni nedostaje Blix, a on misli da bismo trebali češće jesti kekse, pržiti
ribu i možda čistiti posudu s pijeskom.
Uspravljam se. — Nedostaje ti. Žao mi je. To je zacijelo golem
gubitak.
On se malo okreće od mene i gleda prema dnevnoj sobi. —
Nedostaje mi. Veoma. I premda mi je drago da sam te upoznao, bojim
se da se doista moram vratiti plašenju populacije reumatskim
artritisom.
— Oh! Dakako — kažem. — I, Patrick, hvala ti. Doista mi je jako
drago da sam te upoznala. — Želim mu reći da je daleko od
odvratnog, da me svjetlost koja sja iz njegovih očiju obara s nogu, ali
kako to reći? Stoga pružam ruku, a on je prima nakon tek treptaja
oklijevanja. Ruka mu je gruba i osjećam tvrd rub, mjesto na kojem su
vjerojatno usađena nova tkiva. Osjećam kako kroz mene prolazi
nehotičan drhtaj, a Patrick me gleda u oči.
— Vidiš? — kaže. — Upozorim ljude, ali se oni ipak svaki put
iznenade.
A tada se događa ono najgore — dok unatrag odlazim iz sobe,
prebrzo se okrećem prema ulaznim vratima, spotičem se na tepih pa
udaram u skulpturu na polici, koja se prevrće na računala, jednom
odskače i razbija se na podu.

178
 — O, ne! O, Bože! O, jako mi je žao! — kažem, ali dok on sliježe
ramenima i govori mi da se ne bih trebala uzrujavati zbog toga,
opažam da odlazi u kuhinju, vjerojatno po papirne ručnike ili metlu.
Kažem da ću ja pomesti, ali on ponavlja: — Nisam je trebao ostaviti
ondje, to se moglo dogoditi bilo kome.
— Ne, ja sam kriva, previše sam nespretna! — kažem mu. — Jako
mi je žao,jako!
Osjećam se kao da ću se rasplakati. Nepodnošljivo sam tužna i
luda i naposljetku više ne mogu ništa doli otići. Kvota isprika
ispunjena je za čitav dan, a ja moram ostaviti ovog tužnog, čudnog
čovjeka mesti krhotine skulpture koju je vjerojatno načinio ulažući
srce i dušu i koju sam ja sada zauvijek razbila.

179
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE
MARNIE

Jessica me sljedeći tjedan odvodi na pouku o Brooklynu. Sama se

navodno ne brukliniziram dovoljno dobro.
A sve zato što sam podzemnu željeznicu nazvala metro. Mislim,
znala sam da je to podzemna željeznica, ali sam mislila da su pojmovi
metro i podzemna željeznica istoznačnice. Ista stvar, zar ne? Ne! Tada
sam rekla da Lola mete stepenice, ali sam upotrijebila pogrešan izraz.
Poslije sam pogrešno nazvala Pacovu prodavaonicu u ulici.
Jessica je zbog toga dotrčala niz stepenice, počela lupati po
vratima, podignula telefon i nasmijala se. — Zar ti još nitko nije rekao
riječ bodega? — upitala je.
— Mislila sam da je bodega vrsta bara, a možda i javna kuća —
rekla sam, na što mije ona prišla i zagrlila me jer se toliko silovito
smijala.
— U redu. Koji sir stavljaju na pite. A pitom podrazumijevam
pizzu.
— Pite su pizze!
— Ne. Pizze su pite. Hajde. Koji sir?
— Mozzarellu.
— Ne! O, Bože. Muzzarell. Možeš ga nazivati moots ako želiš. U
ovdašnjim restoranima nemoj govoriti moz-za-rella. Obećaj mi. I
nikad nemoj dopustiti da te netko vidi kako pizzu jedeš vilicom,
koliko god bila vruća i koliko god ti bila gladna. Ismijavanje i sramota
bit će vječni.
Stoga danas, na njezin slobodan dan, putujemo podzemnom
željeznicom, u kojoj koristite Metro karticu, ali, Bože sačuvaj da biste
tu stvar nazvali metro.
— I dalje mi se najviše sviđa voziti automobil — kažem joj. — Osim
ovdje, gdje bih vjerojatno poludjela i počela voziti po pločniku.
— Baš si prava Kalifornijka i Floriđanka. Podzemna željeznica
mnogo je bolja za promatranje ljudi, premda je vrlo važno da ih ne
gledaš u oči. Najbolje je to što u podzemnoj željeznici možeš naučiti
gimnastičke točke kad se školarci uhvate toga.
Zlatno svjetluca toliko jako da me gotovo zasljepljuje.

180
 Znam što to znači. To znači da će Jessica ponovno početi govoriti
o Andrewu. Misli da se žali na njega, ali dok je gledam kako govori,
oko nje vidim samo ružičastu auru, i kako joj se lice rasvijetli dok
govori o njemu. Oh, ali ispod te svjetlosti je vrlo ranjeno srce.
U redu je. Jessica će biti dobro.
Poslije dajem novac beskućniku koji mi govori da ima tajnu za
mene. Šapuće mi da je svojedobno bio predsjednik Sjedinjenih
Američkih Država, ali su ga prisilili spavati izvan Bijele kuće, u
parku, pa je dao ostavku. Kaže da ljudi ne bi trebali trpjeti neke stvari,
osobito kad su previše gladni, pa odlazim u Brooklyn Muffin i
kupujem mu sendvič, a kad sam izašla i dala mu ga, Jessica odmahuje
glavom i kaže da sam ista Blix.
Dok putem kući hodamo Avenijom Bedford, opažam zgodnu,
malu cvjećarnicu s loncima krizantema i drugog zelenila na pločniku.
Na vratima je bijelim slovima ispisan naziv NAJBOLJI PUPOLJCI. A
ja znam da moram ući.
— Znaš to? Ti možeš otići kući ako želiš, ali ja Patricku moram
kupiti cvijeće.
Jessicine obrve se izvijaju. — Moraš Patricku kupiti cvijeće'?
— Da. Neki dan sam mu odnijela kekse, i...
— Čekaj. Odnijela si mu kekse?
— Bi li prestala? Da, odnijela sam mu kekse s komadićima
čokolade jer sam ga željela upoznati pa smo razgovarali, situacija je
postala živa, a ja sam srušila jednu od njegovih skulptura sa stola i
razbila je.
— O, ne.
— O, da. To je zapravo bilo užasno. Stoga sam razmišljala kako da
mu to nadoknadim. Možda bi cvijeće bilo zgodno. Njegov je stan
pomalo sumoran.
— Doista? Nikad me nije pozvao ući.
— Osim što sam razbila njegovu umjetninu, mislim da sam s njim
napravila još najmanje pet stotina drugih pogrešaka. Nisam uspjela
ni otpočeti razgovor. — Ona premješta torbu na drugo rame. — Slušaj
— kaže. — Ako nemaš ništa protiv, idem ravno kući. Sammy će
uskoro izaći iz školskog autobusa pa bih ga trebala dočekati. Ali,
sretno s projektom Patrick. — Nabire nos. — Nekako si draga, znaš
to? — Kreće niz ulicu, a tada se okreće i upire prst u mene. — Sir na

181
pizzi! Da čujem!
— Moots!
— A kako jedemo pizzu?
— Rukama!
U cvjećarnici je veličanstveno — tropski mirisno i vlažno, zelenilo
u svakom kutu te stabljike cvijeća: ruža, tulipana, gerbera,
krizantema. Savršeno mjesto za Floriđanku. Orhideje se nadvijaju u
jednom kutu blago osvijetljenog hladnjaka, nalik pticama koje se
pripremaju za polijetanje. Duboko udišem i pokušavam ustanoviti
koji bi cvijet bio najbolji za Patricka: gerber ili krizantema? Orhideja,
koju bi morao njegovati, ili buket ruža?
Naposljetku uzimam buket crvenih i žutih ruža, nosim ga na pult
i čekam u redu, da mi ga naplati blago uzrujana blagajnica. Dvije žene
stoje kod pulta, očito nezadovoljne, a tamnokosa kaže drugoj: — Ma,
hajde! Zbog njega dobivamo dijete pa mu želim zahvaliti. Ja ću mu
napisati pismo ako ti ne želiš.
Druga žena, koja nosi kosu svezanu u rep i smaragdnozelenu
pasminu, koju žarko želim, prekrižila je ruke na prsima pa kaže: —
Ne! Cvijeće je dovoljno. I više nego dovoljno. Budeš li mu pisala,
vjeruj mi, neprestano će biti kod nas. Poznajem ga. Uplitat će se u naše
stvari.
— Tada nekoliko ivančica i lijepo, kratko pismo. On još i ne zna da
je test na trudnoću bio pozitivan. Mislim da zaslužuje znati to.
Žena s repom se mršti i okreće glavu. Pogledi nam se sreću i ona
se odjednom smije. — Možete li vjerovati o čemu razgovaramo? —
kaže mi. — Kako zahvaliti donatoru sperme i pobrinuti se da zna
kako je samo donator sperme.
— Pa — kažem. — Što kažete na ovo? Što ako mu pošaljete cvijeće
i karticu na kojoj će pisati: »Hvala za dobre plivače! Imamo pogodak!«
One se gledaju i smiješe se. Prva tada uzima olovku pa ispisuje
moju poruku na karticu, a tada mi obje nude pljesnuti peticu.
Kad su otišle, sljedeći muškarac u redu naručuje golemi buket.
Blagajnica, koja mi je do sada već brbljavo rekla da joj je ime Dorothy
i da je zapravo vlasnica te prodavaonice, pokušava savršeno složiti
njegov buket. On je pomalo sumoran i izgleda nezadovoljno, a aura
mu je vrlo blatnjava. A tada se žena u redu iza njega smije i kaže mu:
— Ajme, čovječe! Reci mi jesi li u nevolji kod kuće ili si samo

182
fantastična osoba?
Vidim kako se Dorothy blago trznula, a on je pogledao svoje cipele
i tihim, jezivim glasom promrmljao: — Nisam u nevolji. Supruga mi
je prije dva mjeseca umrla od raka dojke pa svaki petak stavljam
buket na njezin grob.
Nastupa strašna tišina dok on pruža ruku i uzima buket. Dorothy
mu zahvaljuje i stišće mu ruku. Nitko ne zna kamo bi pogledao, a ja
ne znam koga više žalim — ženu u redu iza njega ili njega. Njezino
lice poprimilo je boju voštanog papira pa mu pokušava nešto reći,
pokušava se ispričati, ali se on grubo okreće i izlazi pognute glave, ne
obazirući se ni na koga od nas.
— Uh — kaže netko. Dorothy briše čelo.
— Niste znali — kažem ženi.
Ona rukama pokriva glavu. — Zašto uvijek, uvijek radim takve
stvari? Trebali bi mi zabraniti izlazak iz kuće! Što mi je?
— Niste mislili ništa loše — kažem. — On to zna. Bio bi ljubazniji
u vezi svega toga da trenutačno nije shrvan.
— To je to. Zavjetovat ću se na šutnju — kaže mi. Dorothy kaže: —
O, ne morate to činiti. Sve će biti u redu. Ljudi se moraju snalaziti kako
najbolje znaju, znate?
— Dođite ovamo i pomirišite ove gardenije — kažem. —
Promijenit će vam kemijske procese u mozgu.
— Doista? — pita, a ja sliježem ramenima. Doista ne znam.
Govorim joj da bi mogle. Ona se smije. Čim je otišla, zajedno sa svim
drugim kupcima i njihovim problemima, Dorothy se okreće prema
meni i kaže: — Dakle, kad možete početi?
— Što?
— Raditi ovdje. Mogu li vas nagovoriti da se zaposlite ovdje?
— Pa... — Gledam uokolo. Doista? Trebam li raditi? Uviđam da
nedvojbeno trebam. Moći ću svakodnevno dolaziti ovamo, mirisati
cvijeće i razgovarati s ljudima. - Bojim se da doista ne znam mnogo o
aranžiranju cvijeća — kažem.
Dorothy sliježe ramenima. — Kao da je to važno. Tome vas mogu
poučiti. Potrebna mi je osoba koja sluša priču. Kad možete početi?
— Pa. U redu — kažem joj. — Pretpostavljam da bih mogla početi
sutra.
Ona obilazi pult i grli me. Blago šepa, ravna, sijeda kosa

183
odmaknuta joj je od lica, a umilan osmijeh preobražava njezine
umorne oči. — Dođite sutra u deset, može? Možemo razmotriti neke
stvari. Ne mogu vam mnogo platiti, ali nešto ćemo smisliti. Na pola
radnog vremena, može?
— Da. Da, pola radnog vremena je sjajno!
Bila sam na pola puta do sljedećeg raskrižja kad sam se sjetila da
bih joj trebala reći nešto presudno važno pa žurim natrag u
prodavaonicu i zovem je.
— Dorothy! Još nešto, potkraj godine se selim odavde! Stoga je ovo
privremeno. Je li to u redu?
Ona izlazi držeći stabljiku ruže. — Što? Oh! Ne, to uopće nije važno
— kaže. — Svejedno.
I doima se da je to riješeno. Zaposlena sam.

Pišem Patricku:
Danas učim i upoznajem Brooklyn, a Jessica mi je učiteljica. Pizze su
pite! Metro je podzemna željeznica. Prodavaonica je bodega. #tkobirekao
Sjajno ti ide. Ne budeš li pazila, uskoro ćeš govoriti kao da si rođena ovdje.
Uz to sam slučajno možda i dobila posao u cvjećarnici.
Nisam znao da se ljudi mogu slučajno pretvoriti u cvjećare. Jesi li sretna
zbog toga?
Mislim da jesam. Mislim i da bih trebala činiti još mnogo toga
njujorškoga. Carnegie Hali, džez klubovi, Bruklinski most, Empire State
Building, brođvejskepredstave, Times Square.
(Patrick nekontrolirano drhti, jedva tipka) Javi kako je. Navijat ću za tebe
s mrzovoljnih tribina u svojoj tamnici.
Ne želiš sa mnom?
Marnie? Halo? Mislio sam da sam ti objasnio da sam introvertiran.
#ružan #samotnjak #nepopraviljivimizantrop
A što se može reći na to osim onoga što kažem, a to je:
Otvori vrata kad uzmogneš. Ostavila sam ti dar. Bijedan pokušaj da ti
nadoknadim tvoju lijepu skulpturu koju sam razbila. Iako znam da ti je ništa
ne može nadoknaditi.
Marnie, Marnie, Marnie. Nisi trebala. Ta skulptura bila je iz drugog
vremena. Drugi Patrick, koji više ne postoji. Nije vrijedno ni razmišljanja.
Učinila si mi uslugu. #rješavamosestarog

184
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE
MARNIE

Dok jedne večeri spremam posuđe od večere, Noah sjedi za

stolom, gleda u svoj telefon i kaže: — Samo želim da znaš da je to što
sam te izgubio bilo najgore što mi se u životu dogodilo.
Gledam kroz prozor, svjetla Brooklyna. Vidim u tuđe stanove,
vidim ljude kako gestikuliraju; najednom prozoru muškarac i žena
razgovaraju; a na dugom muškarac podiže šipku s utezima visoko u
zrak. Želudac mi se zgrčio.
Jedva uspijevam reći: — Noah. Prestani s time. Ne vjeruješ u to čak
ni dok izgovaraš te riječi.
— Vjerujem — kaže on. — To je istina. A sad te netko drugi ima.
Izgubio sam i sam sam kriv za to. — Odmahuje glavom i smiješi mi
se. — Jednostavno nisam stvoren da budem suprug. Previše sam
sjeban.
— Previše — slažem se.
On tada izgovara još mnogo toga.
Kaže, oprosti jer ovo govorim, ali mislim da nisi ni najmanje
zaljubljena u tipa s kojim se viđaš.
Kaže, sjećaš li se kako smo se onaj put probudili usred noći i seksali
smo se, ali smo oboje čvrsto spavali pa ne znamo kako se to dogodilo?
Kaže, ovo je kao tajno vrijeme u našem životu. Vrijeme izvan
vremena. Zajedno, ali razdvojeni.
— Nismo zajedno — jedva izgovaram.
— Jesi li rekla svojoj obitelji da sam ja ovdje?
— Nipošto.
On se smiješi, prilazi mi, uzima mi tanjur iz ruku i stavlja ga na
policu koju sam pokušavala dosegnuti. On je Noah pa ne može
jednostavno doći i uzeti tanjur — on je nekako došetao. A kad je
pružio ruku kako bi ga uzeo, okrznuo me je vrlo, vrlo lagano. Kad je
stavio tanjur na njegovo mjesto, ostao je ondje, toliko blizu meni da
vidim malene točkice dlaka njegove brade, osjećam njegovo disanje
kao da udiše moj dah. Gleda me u oči, a ja po izrazu njegova lica znam
što će se sljedeće dogoditi. Sagnut će se i poljubiti me.
Pripremam se za otpor. Što intenzivnije mislim: ne, ne, ne.

185
 On se tada, na moje iznenađenje, okreće i vraća k stolu, uzima svoj
telefon, kratko mi maše i odlazi iz kuće. Ulazna vrata s treskom se
zatvaraju za njim.
Drhtim. Uzimam čašu vode. Čovjek iza prozora preko puta sada
pleše. On pleše, a ja stojim ovdje, pijem vodu i sada nekako znam daje
samo pitanje vremena kad ćemo Noah i ja prijeći na ljubljenje.
Nikada u životu nikoga nisam željela toliko jako.

Jeremy me sutradan naziva dok putuje na posao. Čujem da sam na

zvučniku u njegovu automobilu jer čujem i sav promet Jacksonvillea
— tutnjanje kamiona koji prolaze pokraj njega i trenutke s tuđih
radija. I ja odlazim na posao, hodam Avenijom Bedford, do
cvjećarnice i promatram ljude koji žurno prolaze pokraj mene.
— Hej! Kako si? — kažem kad sam se javila.
On, kao i uvijek, odmah prelazi na popis svega što je radio otkako
smo posljednji put razgovarali. Sinoć je otišao na plivanje. Igrao damu
s mamom. Večerao svinjske kotlete. Rano otišao spavati.
— Kako su pacijenti? Ima li dobrih priča?
— Pa, gospođa Brandon je jučer došla, a znaš kako je. Jadnica, išijas
je i dalje muči, a smatra da je to zbog terapije pa sam je upitao uzima
li protuupalne lijekove, a ona je rekla da ne uzima jer je od njih boli
želudac, a ja sam rekao da bi uz njih trebala uzimati i probiotike, a
ona je rekla kako je čula za njih, ali nije znala jesu li neškodljivi.
— Uh — kažem.
— O, i još ovo. Bit će ti drago čuti da sam dao očistiti tepihe u
čekaonici. Lijepo izgledaju. Tip je došao i rekao da bi mogao očistiti
cijeli ured za pedeset dolara, a ja nisam znao je li to povoljno ili nije,
ali mislim da uprava zgrade nije očistila tepihe otkako sam ovdje. Jesi
li primijetila koliko su prljavi?
— Bojim se da nisam — kažem mu.
— Pa, užasni su. Mislio sam da si primijetila.
— Ali, zvuči kao da su sad čisti — kažem.
— Da. O, da.
Dopuštam da prođe trenutak tišine, a tada kažem: — Hej, znaš što?
Dobila sam posao.
— Dobila si posao? U Brooklynu? Zašto bi to učinila?
— Zato... zato što mislim da će biti dobro da više budem s ljudima,

186
a jedna žena u cvjećarnici upitala me je želim li raditi ondje jer sam
nekako razgovarala s nekim kupcima, pa je...
Prestajem govoriti jer uviđam da me on cijelo vrijeme pokušava
prekinuti.
— Ne, svjestan sam kakav će biti taj posao — kaže. — Ali, pitam
se zašto se uklapaš u tu zajednicu kad ćeš uskoro otići?
— Pa, to su tri mjeseca. Mogu raditi tri mjeseca, zar ne?
— Ne znam. Mislio sam da ćeš biti zaokupljena pripremanjem
kuće za prodaju ili čime već. A ne izlaziti i raditi u... čemu? Nekakvoj
prodavaonici?
— U cvjećarnici.
— Da. U cvjećarnici. Svjesna si da računam na tvoj povratak, zar
ne? — Smije se, ukočeno, i taj smijeh zvuči potpuno lažno.
— Rekla sam toj ženi da sam ovdje do kraja godine — kažem mu.
— Ne brini. Vraćam se.
— Pa — kaže on i pretvara se da reži. — Pazi da bude tako. Jer,
netko u ovom razgovoru već je vrlo, vrlo usamljen bez svoje djevojke.
Poigravam se pomišlju da ispustim telefon u kanalizaciju.
Nakon toga je potrebno malo truda da se razgovor ponovno vrati
na čvrst temelj. On mi govori kako je i dalje vruće, kako se nada
večeras posjetiti Natalie i Briana, kako misli da mimje Amelia slična.
A tada vedro kaže: — O! Rekao sam mami za naše zaruke. Znam,
znam. Dogovorili smo se da još nećemo nikome reći, ali je neku večer
bila jako potištena pa sam je želio razvedriti. I jesam! Bila je
oduševljena. Presretna.
— Oh, znaš što? Upravo sam stigla na posao! — kažem. — Moram
ići! Želim ti ugodan dan!
Tapkam po telefonu i vraćam ga u torbu. Nisam ni blizu
cvjećarnice, ali više ne mogu.
Zanima me što se dogodilo sa starim, sarkastičnim dečkom iz
srednje škole, s mojim starim, neprilagođenim prijateljem, s onim koji
me je nasmijavao neprestanim sarkastičnim upadicama? Sve sam više
svjesna da je taj dečko proživio kakvo žalosno čišćenje ili
deprogramiranje.
Morat ću pronaći način da ga vratim.

Toga dana u cvjećarnici jednoj ženi pomažem izabrati buket za

187
muškarca kojeg je voljela i koju ju je ostavio jer nisu mogli imati djecu,
a tada je oženio drugu i sad ta druga žena ima dijete i — pa, ona im
želi dati do znanja da je sretna zbog njih, da je iskreno, tragično,
potpuno i zbunjeno sretna zbog njih. Kad sam joj složila buket koji je
zatražila, složila sam jedan i za nju te ga sama platila. Iskreno rečeno,
mislim da je njoj potrebniji nego tom paru.
Jedan tip dolazi i ponosno mi govori da je upravo zaprosio svoju
djevojku s kojom je već devet godina u vezi, a danas je ujedno i dan
kad je ona rodila njihove trojke pa joj on sada želi poslati tri buketa
ružičastih ruža. Nestaje dok ja slažem bukete, a tada ga zatječem kako
sjedi na podu, rukama pokrivši glavu, i jeca. — Čime sam to zaslužio?
— ponavlja.
Jedna stara žena u vrećastoj haljini i vesti dolazi po jedan crveni
karanfil i plaća ga kovanicama. Svaki tjedan kupi jedan jer mi kaže da
si samo toliko može priuštiti. Kupuje ga u znak sjećanja na sina koji je
ustrijeljen. Govori mi o njegovu životu te kako joj je, kad mu je bilo
pet godina, rekao da će se uvijek brinuti za nju kad odraste.
Čovjek nasmijanih očiju naručuje ivančice za svoju djevojku i piše:
— Bit ću s tobom zauvijek — ili barem dok me ne deportiraju.
Svaka priča koju čujem obara me s nogu.

Jednog poslijepodneva sam kod kuće i telefonski razgovaram s

mamom, koja mi govori o napretku u bitci koju s mojim ocem cijeli
život vodi oko načina postavljanja toaletnog papira — ona je za to da
papir visi do zida - kad se oglašava zvono na vratima.
Kad sam otvorila vrata, na stepenicama stoji stariji, nasmiješeni
muškarac tamnoplavih očiju. Drži smeđu papirnu vrećicu koja kao da
se bacaka u njegovoj ruci. Umiruje je drugom rukom, a ja pomišljam
da ga čujem kako razgovara s vrećicom.
— Zdravo — kažem.
— O! Haj. Samo sam pokušavao malo smiriti dečke.
— Dečke? — To je možda razlog zbog kojeg ne bismo trebali
otvarati vrata bez provjere osobe koja stoji pred njima.
— Oprostite — kaže. — Ja sam Harry. Rukovao bih se s vama, ali
je bolje da umjesto toga držim ovu vrećicu. Kako bilo, Houndy je bio
moj prijatelj i ne znam zašto, ali, danas sam otišao do njegovih zamki
i pronašao ove ljepotane pa sam jednostavno pomislio, pa, znao sam

188
da vi sada živite ovdje i mislio sam da možda... znate... volite jastoge,
a budući da su ovi zapravo bili Houndyjevi, mogao bih ih donijeti
ovamo i vidjeti želite li ih možda.
— Oh! — kažem. To je olakšanje. — Jastozi! Baš divno!
— Da. Pa, za vas su. Osjećam da bi Blix... i Houndy... željeli da ih
donesem vama. — Na licu mu je onaj izraz koji opažam na licima svih
drugih kad spomenu Blix i Houndyja: tužan, ali nasmiješen.
Prisjećanje nečega.
Pozivam ga na šalicu čaja, ali on kaže da ne može ostati. Pokazuje
kamionet s upaljenim motorom na rubniku. Sa suvozačkog sjedala
maše mi jedna žena. Stoga mu zahvaljujem, odnosim vrećicu s
migoljavim jastozima gore, uguravamje u hladnjak i s treskom ga
zatvaram.
Mislim da ih čujem kako unutra ruše jaja i mlijeko.
Šaljem poruku Patricku.
Hladnjak je zaposjela zabrinjavajuće aktivna vrećica morskih stvorenja s
kliještima i repovima. Dar od Houndyjevog prijatelja. Molim pomoć!
Kakvu pomoć želiš? Savjet stručnjaka: čujem da ih neki ljudi vole s
pročišćenim maslacem i limunom.
Smijem li... bismo li mogli... potrebna mi je pomoć sa svim aspektima ovog
projekta. Naganjanje, kuhanje, jelo.
Ah, dobro. U želji da budem dobar susjed pozivam te da donesešsvoja
morska stvorenja ovamo. Vjerujem i da Blix ima prilično sjajne lonce za
jastoge. Sposobni smo riješiti ovaj problem.

Kad sam vrećicu odnijela u Patrickovu kuhinju, ispostavlja se da

su u njoj zapravo četiri živa jastoga, koji ne namjeravaju mirno čekati
dok se mi pripremamo skuhati ih na štednjaku.
Nijedno od nas još nije kuhalo jastoga pa nalazimo YouTube video
o tome i pijemo vino kako bismo se ohrabrili dok ga gledamo. Netko
očito mora pristaviti vodu da zakipi, a tada uzeti tu stvar, tu životinju,
i ubaciti je u kipuću vodi. Kad se to dogodi, životinja bi mogla
ispustiti zvuk.
Otpijam dug gutljaj vina. — U redu, vratit ću se gore i napraviti
salatu dok ti uranjaš jastoge pa ću sići kad budu gotovi.

189
 On kaže: —Ja ne želim uroniti jastoge u vodu.
— Pa, netko mora.
Sjedimo i zurimo u zaslon računala. Iz kuhinje se čuje tresak pa se
okrećemo jedno prema drugome.
— Osvajaju kuhinju — šapuće Patrick. — Pokušat će nas staviti u
kipuću vodu.
— Moramo poći vidjeti.
— Nemoj im dopustiti da te namame u lonac. To je važno.
Odlazimo u kuhinju upravo na vrijeme da vidimo kako sva četiri
jastoga šeću po podu i mašu nam kliještima.
— Dovraga! — kaže Patrick. — Bježe! U videu nisu govorili o tome!
— Mislim da ćemo ih morati pokupiti — kažem. Jedan je otišao iza
štednjaka. — Moramo ih uhvatiti. A nadam se da znaš kako mi znači
ti.
— Čekaj. Zašto ja?
— Prije svega, zato što je stan tvoj i drugo, zato što sam ja poznata
kukavica, a ti nisi. Osim toga, meni sad izgledaju kao divovski žohari.
— U redu — kaže sumorno. Navlači kuhinjsku rukavicu i počinje
trčati za njima, dok oni klepeću hodajući u krug. Patrick napokon
hvata jednoga, podiže ga u zrak i glumi naklon. — Što da sada učinim
s ovim čudovištem?
— Stavi ga u sudoper. Ili ne. Iz sudopera će pobjeći, stavi ga u
kadu.
Potrebno mu je još dvadeset minuta da uhvati još dva jastoga,
potom moramo pomaknuti štednjak kako bismo uhvatili četvrtog, a
do tada se već smijemo toliko jako da ne možemo ni stajati uspravno.
I imamo kadu punu jastoga koje ne možemo ni zamisliti da
jedemo.
Večeramo pizzu, a jastozi provode raskošan dan i raskošnu noć u
Patrickovoj kadi, sve dok Paco napokon nije došao i odnio ih.

U petak ne radim u cvjećarnici, što je dobro jer znači da Sammy

svaki drugi petak poslijepodne ovdje može čekati da tata dođe po
njega kako bi zajedno proveli vikend. Jessica mora raditi, a osim toga,
nikad nije uspjela postati ljubazna kad Andrew dođe po sina.
— Misliš li da će moj tata i moja mama ikada ponovno biti zajedno?
— Sammy me pita jednoga dana. Gledam ga. Na licu mu je nehajan

190
izraz iza golemih, okruglih naočala, ali u njegovu glasu čujem
tjeskobu. Olovkom lupka po kuhinjskom stolu.
— Pa, što ti misliš? — pitam pokušavajući dobiti na vremenu.
— Mislim da se još vole. Oboje me uvijek pitaju za ono drugo. Moj
tata kaže: »Kako ti je mama? Spominje li me?« A mama me pita: »Što
ti je rekao o raskidu s onom, kako joj je ime?«
— Hmm.
— Blix je rekla da se i dalje vole. Rekla je da su dobar par. —
Opisuje krug po stolu, oko prolivene kapi mlijeka.
— Doista? Ona je to rekla? — Gledam ga sa zanimanjem. Želim mu
reći da su doista dobar par. Nedvojbeno bi trebali biti zajedno. Drago
mi je čuti da je i Blix tako mislila.
— Da. Mislim da je namjeravala učiniti čaroliju ili nešto za njih,
ali... pa, tada je umrla. — Sliježe ramenima i okreće glavu.
— Je li izvodila mnogo čarolija?
— Da — kaže on. — Kao onaj put kad nisam mogao pronaći
naprtnjaču, ona je zapucketala prstima i rekla da možemo zamisliti
naprtnjaču, a ja sam tada znao gdje je, ali nekoliko minuta prije nisam
se toga mogao sjetiti. Zato mislim da je izvodila čarolije.
— Doista!
— Da, a vlak podzemne željeznice jednom nije dolazio, Blix je rekla
da mora izvesti čaroliju i vlak je odmah došao. Ali, rekla je to kao da
se šali. A vlak bi ionako došao, znaš?
— Istina.
— Zato volim dolaziti ovamo. Zato što katkad, ako zatvorim oči,
mislim da je Blix i dalje ovdje.
Spušta čašu mlijeka na stol i okreće se prema meni. Oči su mu
širom otvorene i mudre; kao i mnogi jedinci, doima se starijim no što
jest. — Dakle, vjeruješ li i ti u sve ono u što je Blix vjerovala?
— O čemu točno govoriš?
On me gleda. — Oh, znaš. — Maše rukom uokolo. — Kako je
mogla izvoditi svašta. Čarolije i takve stvari.
— Ne bih rekla.
On me gleda kao da me procjenjuje. — Mojoj mami je rekla da si ti
posrednica. Zato mislim da bi ih ti mogla ponovno povezati. Kako ćeš
znati ako nećeš ni pokušati?
— Ne znam, Sammy. Mislim, tvoja mama je prilično uvjerena da s

191
tvojim tatom u ovom trenutku ne želi imati ništa pa bismo možda
trebali pričekati i vidjeti. A ne pokušavati promijeniti situaciju, znaš?
Ako im je suđeno, sami će pronaći način. Je li tako?
On me gleda s toliko mnogo gađenja da sam se zamalo naglas
nasmijala.
— Moje djetinjstvo gotovo je pri kraju! — kaže. — Već sam u
dvoznamenkastim brojkama. Što ako ne budu zajedno sve dok ne
odrastem? To bi bilo najgluplja stvar na svijetu.
— Ali, zar tvoj tata... ne živi s drugom?
— Ne! U tome i jest stvar! Moja mama to uvijek voli govoriti, ali
on nije zapravo živio s njom. Imao je djevojku koja je katkad
prespavala kod njega, ali mislim da je otišla jer je više ne viđam, a kad
ga upitam za nju, postane vrlo tih. Kaže kako se ne moram
zabrinjavati zbog toga.
Pognuo se na stolcu, a tada me gleda ispod šiški. — Blix je imala
knjigu čarolija. Mogla bi je pročitati pa možda naučiti mnogo toga.
Moglo bi ti pomoći.
— Čula sam da je imala knjigu, ali je nisam vidjela.
— Ondje je — kaže on. Ustaje i pokazuje policu za knjige u kutu,
punu kuharica. — Ovo je knjiga koju mi je pokazala kad je tražila
način da me oslobodi grlobolje.
I dakako, ondje je knjiga s naslovom Enciklopedija čarolija, stoji
ondje tako da je svi mogu vidjeti, knjiga koju ja nekako uopće nisam
primijetila. Na hrptu je slika loze s crvenim cvjetovima. Iskreno
rečeno, ne izgleda osobito uvjerljivo. Mislila sam da bi prava knjiga
vještičjih čarolija trebala izgledati tajnovito, s hijeroglifima. Naslov ne
biste mogli pročitati s drugog kraja sobe.
U tom trenutku zvoni zvono na vratima, a on skače i uzima svoju
naprtnjaču. — Nemoj reći mojem tati — kaže. — I razmisli o tome.
Pročitaj tu knjigu! Molimtemolimtemolimte!
Kad je otišao, ispijam svoj čaj. Povremeno pogledavam knjigu i
pomišljam uzeti je s police i pregledati, samo da vidim... znate...
Ali, nešto me sputava. Izlazim van, metem stepenice, a tada
odlazim u Pacovu prodavaonicu po salatu s piletinom za večeru pa
ondje gledam živahnu susjedsku konverzaciju redovitih kupaca o
tome kakvi ljudi čitaju New York Daily News, a kakvi čitaju New
York Post te je li ih moguće prepoznati samo po izgledu. Paco je u

192
manjini jer smatra da to nije moguće pa me gleda očekujući da ću ga
podržati.
Ja sliježem ramenima, a on se smije svojoj pogrešci. — Kako biste
vi znali? Vi ste nova! — kaže. — Ali, Blix, ona bi cijeli dan govorila o
tome.
Svi su utihnuli. Kao da održavaju minutu šutnje za Blix.
— Ona je bila la maga. Naša čarobnica - blago kaže Paco. I briše oči.

193
 TRIDESETO POGLAVLJE
MARNIE

Ja nisam maga pa ne glumim da znam kako se te stvari događaju.

Ali, dvije noći poslije hodam kući iz cvjećarnice kad podižem
pogled i vidim Nou kako prilazi kući iz suprotnog smjera — zapravo
šeće, onim seksi korakom koji pamtim — i zrak se ispunjava
iskricama nečega, a kad smo stigli do ulaznih vrata, srce mi lupa kao
da će se rasprsnuti. On me prima za ruku pa gotovo padamo unutra,
treskamo u zid, pritisnuti jedno o drugo, a njegova su usta silovito
pritisnuta na moja.
Mogu misliti samo: O, Bože.
Vrata se s treskom zatvaraju; on ih je zatvorio nogom, a taj me je
zvuk potaknuo otvoriti oči.
Njegove ruke su u mojoj kosi, uklanjaju kopču kojom sam je
pričvrstila. Kaže mi u vrat: — Izludjela si me! Ubija me to što si mi
blizu, ali više nisi zaljubljena u mene.
Tada mi zvoni telefon pa ga vadim iz džepa traperica i gledam.
Natalie.
— Slušaj, moram se javiti — kažem, on me pušta uz uzdah i
ulazimo u stan, a on kreće gore, prema kuhinji.
— Kako si? — Sjedam na pod i slušam kako ona otpočinje litaniju
pritužbi. Brian previše radi; ona je usamljena kod kuće s djetetom.
Potrebna sam joj ondje. Danju joj nitko ne pravi društvo. I žao joj je,
ali osjeća se izdanom mojom odlukom da ostanem u Brooklynu,
makar tri mjeseca. To je kao da smo ponovno bile Ljubavno
posredovanje za početnike zajedno i stvorile divan plan za naš život,
aja sam tada otišla i sve promijenila. Odustala sam. A sad je od
Jeremyja čula da čak imam posao ovdje — što je s time?
Slušaj, želim joj reći. — Ja...ja... ponovno posrćem.
Noah ponovno silazi s tanjurom grožđa i sira. Sjeda pokraj mene
pa počinje guliti grožđe i vrlo sugestivno mahati njime pred mojim
ustima, što me nasmijava.
— Nije smiješno — kaže Natalie. Nisi mi čak ni rekla za posao!
Zašto to moram čuti od njega?
Noah počinje otkopčavati moje sandale pa mi izuva jednu s noge.

194
Malo mi je teško disati.
— Moram ići — kažem joj. — Nazvat ću te.
A tada — pa, kao da smo poludjeli, trgamo odjeću jedno s drugog
i vodimo ljubav ondje, na tepihu u Blixinoj dnevnoj sobi, i kao da
vrijeme uopće nije prošlo; nedostajao mi je, nedostajala su mi njegova
usta, ruke i dah na mojem obrazu, i doživljavam otprilike milijun
osjećaja zato što mi je on vrlo poznat i uzbudljiv, seksi i uzrok bijesa
— ali tada je gotovo. I čim smo završili, čim se on skotrljao s mene,
tresnula me je spoznaja da sam najgora osoba na svijetu. Preda mnom
se pojavljuje Jeremyjevo lice, njegove razrogačene i povrijeđene oči, a
ja se osjećam užasno jer sam ga izdala.
Ali, znate što? Čak i dok se uspravljam, dok uzimam svoju odjeću
na hladnom zraku i osjećam krivnju zbog Jeremyja te razočaranje u
sebe, veliki dio mene želi isključiti sve misli i živjeti u ovoj
zasljepljujućoj svjetlosti trenutka.
Stoga to i činim. Jednostavno to činim. Vođenje ljubavi s Noom
možda je loše, ali potrebno. Možda ću s vremenom shvatiti što to
radim. Možda sada ne mogu razmišljati o tome.
Noah tu noć ostaje u mojoj sobi, kao i sljedeću i preksljedeću,
Mjesec ispred našeg prozora sja na nas, hladan zrak ulazi kroz
pukotine na mjestima na kojim se prozor malo odvojio od okvira, a
grane grebu po zgradi kao u filmu strave. Ovo su prve uistinu hladne
noći pa me on grli i svaku noć tako ležimo nakon vođenja ljubavi,
prije no što nas san svlada, a ja slušam kako on diše i sa svojega
jastuka gledam komadić Mjeseca.
Nešto se u svemu tome doimalo krajnje neizbježnim, kao da je on
stara navika koja me ne napušta. Ne pitam se je li to ljubav ili mogu
li mu vjerovati, i je li to ispravno u kontekstu cijelog života. Zato što
nije. Bog zna da nije ni blizu ispravnosti.
Osjećam se užasno. Evo Jeremyja u mojim mislila: Opet mi to radiš?
Zatvaram oči. Danju sama sebe upućujem prestati. Govorim si
kako je to jednostavno moja potreba da razriješim prošlost kako bih
mogla uistinu prihvatiti odrastao život s Jeremyjem. A možda je to
mali trenutak u vremenu — zaključivanje, to je to — pa ću Nou
potpuno izbaciti iz života i krenuti dalje.
Činjenica je da je to jednostavno ono što činim u ovom trenutku.
Spavam s bivšim.

195
 A kao i posao u cvjećarnici Najbolji pupoljci, kao i kuća u
Brooklynu, kao i način na koji Sunčeve zrake koso padaju kroz
krošnje koje ubrzano gube lišće — to je samo privremeno.
Vrijeme izvan vremena.

Možda sam zaboravila pitati se što je Noina motivacija.

A tada me jedne večeri, kad sam već gotov zaspala, pita smije li
vidjeti pismo koje mi je Blix napisala — znate, samo zbog
radoznalosti. Odjednom sam potpuno budna, na oprezu. Osjećam
peckanje iza očiju, poput početka glavobolje, pa kažem da ne smije.
Dakle, to želi — Blixino pismo? U umu mi bljeska pomisao da bi
mogao pokušati iskoristiti to protiv mene.
— Ali, zašto ne? — pita. Oslonjen je na jedan lakat pa prelazi
prstima niz moju ruku i lagano me škaklja. — Samo ga želim pročitati.
Vidjeti što su moja teta i moja supruga imale zajedničko.
— Ne. To je privatno. Napisano je samo meni. I molim te, nemoj
zaboraviti da sam ti ja bivša supruga.
— Ali, ona je bila moja teta, a nije mi ostavila pismo. Osjećam se
kao... pa, volio bih da sam je bolje upoznao. Teško mi je, to je sve.
Uspravljam se u krevetu. San je iščeznuo.
On se smije opazivši moje lice. — U redu, zaboravi! Zaboravi da
sam to rekao. Spavaj.
Ali, ne mogu, dakako. On zatvara oči, a ja zurim u njega toliko
dugo da ih je naposljetku otvorio i uzdahnuo glasno i uzrujano. —
Marnie, zaboga. Što ti je? Samo sam te pitao smijem li...
— Znam što si pitao. Ali, to je zabadanje. I uznemiruje. Želiš ovu
kuću, zar ne? U tome je stvar. Misliš da ćeš, ako pročitaš pismo,
pronaći nešto što bi moglo značiti da ja ne bih trebala dobiti kuću. U
tome je stvar. — Spuštam lice pred njegovo, oči u oči.
On uzmiče i odguruje moje ruke. — Prestani! Ne znam o čemu
govoriš.
— Da, znaš.
On se prevrće na leđa i stavlja ruke ispod glave. — U redu, prestani
se ponašati sumanuto pa ću ti reći. — Duboko udiše. — Moji su
roditelji doista uznemireni zbog toga što se dogodilo s oporukom.
Kao što znaš. Stoga je moja mama, to je bila njezina ideja, mislila da
bismo, kad sam već ovdje, trebali ustanoviti što ti je Blix rekla u

196
pismu, da je to jedan od načina. To je sve. Zamolila me je da te upitam
smijem li ga pročitati, tek toliko da vidim, znaš?
— Jedan od načina?. Jedan od načina? Vidiš? Znala sam da nije sve
čisto.
On se podiže na jedan lakat. — Pa, što tebi ta kuća zapravo znači?
Mislim, prodat ćeš je. Zapravo ti uopće nije stalo do nje. Ne branim
svoju mamu jer znaš da se s Wendy Spinnaker ni u čemu ne slažem u
potpunosti, ali mi je rekla kako barem postoji mogućnost da nećeš
željeti ostati ovdje čitava tri mjeseca jer si Flariđanka, pa bi trebali
tražiti načine da spriječimo da kuća pripadne dobrotvornim
ustanovama. Pa ju je zanimalo mogu li te samo upitati smijem li
vidjeti pismo. U redu?
— Aha — kažem. — Da. Nego što. Iznenađuje me da mi ne
postavlja zamke kako bi me potaknula iseliti.
— Nemoj joj davati ideje. Možemo li sada spavati, molim te?
Spuštam se na svoj jastuk pa se sljedećih deset minuta bacakam i
prevrćem.
Naposljetku kažem: — Noah, mislim da noćas imam potrebu
spavati sama.
— U redu — kaže on. Ustaje i vraća se u svoju sobu, a ja zatvaram
vrata za njim i zaključavam ih. Tada vadim pismo iz svoje torbe pa
sjedam na pod i ponovno ga čitam.
Osjećam kako me to pismo, Blixin glas, dira u srce.
Kad smo se upoznale, rekla sam ti da je pred tobom izniman, izniman
život... Draga, ovo je tvoje vrijeme.
Na trenutak sjedim ondje i pokušavam ustanoviti zašto se osjećam
toliko povrijeđeno. A tada savijam pismo pa ga skrivam u rukav
majice u stražnjem dijelu moje ladice s donjim rubljem.

197
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE
MARNIE

Jednog jutra tog tjedna zvono na vratima zvoni malo poslije osam
sati. Nadam se da nisu novi jastozi! Danas ne radim u cvjećarnici pa
sam još u kućnom ogrtaču i gubim svakodnevnu bitku s onom
prešom za kavu, a Noah se davi komadom prepečenca i čita poruke
na svojem telefonu dok se priprema poći na predavanje. Dakako da
se svađamo oko toga tko mora otvoriti vrata. Kažem da bi on to trebao
učiniti jer je odjeven, a on kaže da bih ja trebala jer on za nekoliko
minuta mora krenuti.
Stoga ja odlazim, a pred vratima stoji Lola u svojim sjajnim
crvenim tenisicama i sivoj majici, držeći šalice kave u kartonskom
podlošku i vrećicu nečega za što mislim da bi mogle biti pogačice. Ili
uštipci. Ona me gleda s golemim osmijehom.
— Ajme, zar ste vi vila koja donosi kavu? — pitam. — I znači li to
da danas ne moram izvojevati pobjedu nad zlim duhom koji živi u
onoj preši za kavu? Molim vas, uđite!
— Draga, jesi li sigurna, jer ti ne želim narušavati privatnost —
kaže. — Ali, danas si jednostavno nisam mogla pomoći. Nekoć sam
dolazila ovamo i svakog jutra doručkovala s Blix i Houndyjem pa...
jednostavno se osjećam kao da bih trebala biti ovdje. — Sliježe
ramenima. — Znam da to nije u redu, ovo nije moja kuća, a Blix više
nije ovdje, ali...
— Prestanite! Uđite! Željela sam vas vidjeti.
— Pa, ako si sigurna... — Ulazi i osvrće se uokolo pa ponovno
izgleda kao da upija okruženje, kao da dobiva snagu samim time što
je u Blixinoj kući. Tada okreće glavu prema meni i tiho kaže: — A uz
to bih i trebala razgovarati s tobom o ljubavi, ako imaš malo vremena.
— O ljubavi? Svakako, imam vremena.
I, tko bi rekao, Noah u tom trenutku istrčava iz kuhinje kao da ga
je riječ ljubav dozvala, žonglirajući šalicom za kavu dok stavlja
naprtnjaču na leđa, a ja vidim da su joj se oči tek malo raširile kad ga
je ugledala. Kad je ugledala nas. Iako mi nismo mi, znam da tako
izgledamo.
— Haj, Lola — kaže Noah. — Idem u školu. Marnie, vidimo se

198
poslije.
— U redu — kažem u nelagodi.
On me na trenutak gleda kao da će mi prići i poljubiti me za
rastanak, ali tada samo kaže: — Budite ono što jeste, dame. — I odlazi
zalupivši vrata za sobom toliko jako da se staklo zatreslo. Gledam
Lolu i njezin znalački, blag osmijeh.
— Da, još je ovdje — kažem. — Čudno je.
— Pa — kaže ona. — Nedvojbeno je u skladu s temom.
— Noah nema veze s ljubavlju. Noah ovdje živi zbog praktičnosti,
ide na predavanja.
— Oh — kaže ona. — Zaboravljaš da sam naučila ponešto od Blix.
Odlazimo gore u kuhinju i upravo kad se ona smjestila u stolac za
ljuljanje pokraj prozora, čujemo korake na stepenicama. Sammy
udara romobilom u kuhinjska vrata kao i svakog jutra, a tada čujem
kako Jessica kaže: — Moraš prestati s time. Marnie nije Blix pa možda
spava — a on kaže: — Ne spava. I samo joj želim reći dobro jutro!
Lola plješće. — Oh, ovo mi je jako nedostajalo! Sammyjev odlazak
u školu! Ah! Prošlo je previše vremena!
Otvaram vrata, a Sammy mi utrčava u zagrljaj. Jessica mi kaže da
sam ga naslijedila s kućom. On tada odlazi zagrliti i Lolu, a Jessica
briše oči i šalje poljupce, a kad smo se svi izgrlili i kad su oni krenuli,
Lola me gleda i kaže: — Dakle, misliš li da ga voliš?
Isprva mislim da govori o Sammyju, ali tada shvaćam što me
doista pita.
— Koga? Nou? Ne. Nije moguće da to mislite ozbiljno! Ne!
— U redu je ako ga voliš — kaže ona. — Ljubav je jako
komplicirana, zar ne? Vjerojatno si ga pročitala i pospremila u arhivu,
a tada vidi što se dogodilo: Blix ti je dala kuću i vratila te natrag
bivšem! Doista nevjerojatno. Ja to nazivam neplaniranim
posljedicama.
— Ali, ja ga ne volim.
— Ne, ali spavaš s njim — kaže ona. — Pa eto.
— O, Bože. Vidi se?
Ona kima. — Pa, ako smijem pitati, što se dogodilo s tipom kod
kuće?
Uzdišem. — On još čeka. Slušajte, užasna sam, vjerujte mi. Uvijek
sam bila dobra djevojka koja je radila sve što je trebala. I sad si svaki

199
dan govorim da više neću imati ništa s Noom, a tada navečer... ne
znam...
Ona mi se smiješi. — Shvaćam. Samo proživljavaš onu godinu u
životu kad si poput magneta. Dušice, privlačiš sve. Situacije,
ljubavnike i život — privlačiš sve na sve strane! Moja je teorija da
svatko doživi jednu takvu godinu. To prođe, ne brini.
— Nije opasno? Jer, osjećam se nekako užasno.
— Pa. Ako staneš na jednoj godini, nije opasno. Nego, koliko ti je
godina?
— Dvadeset i devet.
— Savršeno! Vidiš? Bit ćeš dobro. To će završiti, vjeruj mi — kaže.
— A tek toliko da znaš, mislim da Blix to odobrava.
Pozorno je gledam dok miješam vrhnje i šećer u svoju kavu. —
Dakle... smijem li ja pitati o muškarcu koji dolazi po vas? O onom s
tablicama New Jerseyja? Je li to ljubav o kojoj ste željeli razgovarati?
Ona me gleda mršteći se. — Pa, da. Ali, prije svega moraš znati da
on nipošto nije osoba koju bih ikada mogla voljeti.
— Ne?
— Marnie, on je bio najbolji prijatelj mojega supruga.
— I... ?
Ona pući usne. — Zar ne vidiš što nije u redu s time? Ne mogu
vjerovati da ti posreduješ! Zar nemaš skrupula?
— Ja očito nemam. Ali ne shvaćam zašto bi to...
— U redu, objasnit ću ti sve. Blix mi ga je poslala. To mi je rekla. Sa
svim njezinim trikovima i slanjem vibracija u svemir. Kako god. Rekla
je da će raditi na tome da mi pronađe muškarca kojeg ću voljeti iako
sam ja rekla da mi nije potreban, vrijeme prolazi i jednoga dana me iz
čista mira nazove William Sullivan. William Sullivan, najbolji prijatelj
mojeg supruga! Želi me posjetiti. Čavrljati o svemu što se dogodilo.
O prošlosti. Znaš? Nema pojma da je meta poslane vibracije!
Jednostavno se pojavi.
Gledam je u čudu. — I...?
— I, Marnie, to neće funkcionirati jer ja ne mogu biti u romantičnoj
vezi s Williamom! Mojem je suprugu bio poput brata! Walter i ja
odlazili smo na obiteljske piknike s njim, njegovom djecom i
suprugom!
— Ima suprugu?

200
 — Imao je. Udovac je. Ime joj je bilo Patricia. Savršeno divna žena.
A ja neću ljubiti njezinog supruga.
— Želi li on ljubljenje? Možda i on želi lijepo prijateljstvo.
— Oh, ne znam. Katkad sjedimo u njegovu automobilu, a ja u
određenom trenutku osjetim kako njegova ruka počinje gmizati po
stražnjoj strani sjedala... na vrlo sugestivan način.
— Čekajte. Gmiže? — Sve me u toj priči fascinira, zanimljivo mi je
i Lolino živahno lice, koje je sve ružičastije, a tada iza njezine glave
izlijeću svjetlucave spirale koje mi odvlače pozornost.
— Znaš kako to rade — kaže. — Kako muškarac jednostavno
zmijski vijuga rukom duž stražnje strane sjedala misleći da je nevin, ali
očito te namjerava zagrliti. Povući k sebi! A na licu mu se pojavi
stidljiv, nekako lukav izraz. Užasno. Jednostavno užasno. Zapravo mi
je neugodno zbog njega.
Praskam u smijeh. — Lola, doista? Zmijski vijuga? Njegova gmizava
ruka? Čujete li se? Meni zvuči kao da bi moglo biti lijepo razgovarati
s nekime koga ste poznavali otprije. On je bezopasan. Poznaje vas.
Sviđate mu se. — Ona me gnjevno gleda pa kažem: — Ali, ako ga ne
želite, zašto trošimo toliko mnogo vremena na razgovor o njemu?
— Zato što sam te neki dan vidjela kako nas gledaš kad je došao
po mene i znam da si poput Blix, i želim da prestaneš misliti sve što
misliš o Williamu i meni. Jednostavno prestani. Blix misli da bi svi
trebali biti poput nje i Houndyja. Ako si izgubila partnera, pronađi
drugog. Kao da su svi zamjenjivi.
— Ha — kažem.
Ona me gleda. — Četrdeset i dvije godine bila sam u sretnom
braku i to je poglavlje mojeg života završeno. Kome je to potrebno?
Kome je potrebna ta gnjavaža? Imam svoje televizijske programe,
prijateljice iz bridž kluba i susjede koje dolaze, i ljude u crkvi. Je li mi
doista potrebno riskirati s nekim drugim muškarcem? U ovom je
trenutku sve onako kako mi se sviđa. Rekla sam Blix da mi nije
potreban drugi muškarac. Netko tko ima mišljenja kojim bih trebala
posvećivati pozornost.
— Daaaakle... pretpostavljam da ona to nije dobro primila?
Ona mi prijeti prstom, a iskre pršte posvuda oko nje. — Reći ću ti
nešto o Blix. O pustolovnoj Blix! Prilično sam uvjerena da i dalje misli
kako ćemo se ona, Houndy, taj muškarac, William Sullivan, i ja

201
jednoga dana zajedno veseliti u zagrobnom životu, a to nipošto
nećemo jer kad ja budem u zagrobnom životu, bit ću s Walterom, piti
čaj s njim i neću mu morati objašnjavati da imam drugog supruga koji
je slučajno njegov stari prijatelj.
Moj je um na trenutak zbunjen tim viđenjem zagrobnog života, u
kojem svi skakućemo oko malih stolića za kojim naši stari prijatelji i
ljubavnici piju čaj te primjećuju s kim razgovaramo više nego s njima.
To mi prilično zvuči kao osmi razred.
— Nije moguće da je tako! — kažem. — I ne mislite li da će, ako
jest, i Walter i William Sullivan biti dovoljno razvijeni da žele znati da
vi u zagrobnom životu možete sjediti s obojicom za istim stolom — vi
i svi drugi koje su oni ikada voljeli? Mislim da je to zagrobni život, u
kojem ćemo napokon shvatiti sva ta ljubavna pitanja koja nas sad
zbunjuju. Bit će veličanstveno, svi Walteri, Williami, Lole, Blix i
Houndyji zajedno!
Gledam je: sva boja nestala je iz njezina lica pa tihim, paničnim
glasom kaže: — Marnie. O, ne! Ne mogu dobro disati, a srce mi je...
I tada pada, gotovo usporeno.

Čim ju je Patrick pogledao, rekao je da mora u bolnicu.

Dakako, do trenutka kad je on stigao gore, ona je već došla k
svijesti i čak se svađa. Želi otići kući i leći.
Ali, on to ne dopušta.
Kaže da mora u bolnicu. Ustanoviti što se događa.
— Što bi to moglo biti? — Lola pita nesigurnim glasom. Izgleda
vrlo nervozno, kao da je dijete odjeveno u kostim bake, možda za
kakvu predstavu.
— Pa — kaže — možda nije ništa, možda ste popili previše kave, a
možda je... nešto s čime će vam željeti pomoći. — Već zove hitnu
pomoć.
Pogledi nam se sreću i on mi se smiješi. Ona mrmlja izražavajući
jad.
— Marnie, ideš li s njom u bolnicu?
— Dakako — kažem. Znam da Patrick ne može ići. Puknuo bi u
medicinskoj ustanovi, među neznancima. Usnama bez glasa oblikuje
riječ »hvala«, a tada razgovara s dispečerom.
Dok on telefonira, Lola mi daje specifične upute o tome koje stvari

202
su joj potrebne pa odlazim u njezinu kuću i uzimam njezin novčanik
i toplu jaknu, koji su slučajno u njezinoj spavaćoj sobi. Odjeća joj nije
potrebna jer neće ostati — u to je uvjerena.

Sviđa mi se kako je njezina kuća mračna, hladna i puna velikih

komada staračkog tapeciranog namještaja, namještaja baka i djedova.
U njoj je kao u spilji jer su sve rolete spuštene. Na svakoj površini i na
zidovima su slike nje i Waltera te njihova dva sina — Lola s crvenom,
pahuljastom kosom ošišanom slojevito, poput latica, i Walter vitak,
naočit muškarac nasmijanih očiju. Dječaci izgledaju kao dječaci iz bilo
kojeg doba: ošišani vojnički i pjegavi, u prugastim majicama, smiješe
se objektivu, potom se pretvaraju u naočite tinejdžere i napokon
mladoženje — a ondje su i njihove fotografije s obiteljima. Daleko.
Pokraj njezina kreveta je uokvirena Walterova fotografija, a ja je
uzimam pa gledam njegov orlovski nos i njegove plave oči.
— Walter — kažem mu. — Stari vraže, znaš jednako kao i ja da joj
moraš dati znak da je oslobađaš, zar ne? Ti i ja znamo da je njoj sada
potrebna ljubav i skrb tvojega starog prijatelja.
Kad sam se okrenula, opazila sam da su se zlatne iskrice vratile pa
se oprezno pokazuju oko zavjesa, kao male krijesnice u suton.
Nisam maga, ali doima se podudarnim da su se sve te iskrice
pojavile upravo kad smo ponirali u bit ljubavi u zagrobnom životu.
Kad sam se te večeri vratila iz bolnice, na stepenicama ispred kuće
zatekla sam psa. Leži ondje na vrhu, a kad sam stigla do njega, ustao
je, počeo mahati repom i liznuo mi ruku kao da sam mu vlasnica koja
mu je rekla neka ostane ondje do njezina povratka, pa mu sada cijelo
tijelo vibrira i govori: — NAPOKON SI DOŠLA! KAKO MI SE
TOLIKO POSREĆILO DA SAM TE NAPOKON PRONAŠAO, TEBE,
DIVNO, LIJEPO, LJUBAZNO, ELEGANTNO BIĆE LJUBAVI, I
USPUT, ZNAŠ LI BARATATI OTVARAČEM ZA LIMENKE?
— Ne — govorim mu. — Ne tražim psa. Za dva mjeseca se vraćam
na Floridu i ne mogu te povesti sa sobom.
On okreće glavu, a tada me ponovno gleda. Dok tražim ključeve u
torbi, pogledavam prema Lolinoj mračnoj kući. Zadržat će je nekoliko
dana u bolnici pa bih joj sutra ujutro trebala odnijeti čistu odjeću,
poštenu spavaćicu i higijenske potrepštine. Večeras će biti dobro, što
mi je rekla drhtavim glasom s prizvukom koji ja jasno govorio da nije

203
dobro. Pa ipak, hrabra je. Ima sobu s pogledom na rijeku i cimericu
koja voli iste televizijske programe kao i ona. Sjedila sam u naslonjaču
pokraj nje i nisam otišla sve dok me nisu prisilili.
Pas ispušta tih zvuk i liže mi ruku mekim ružičastim jezikom.
Bespomoćno ga gledam. O psima ne znam baš ništa osim da su
prljavi i da vole jesti stvari, napose ljudske cipele. Ovaj je srednje
veličine, smeđe-bijeli s obješenim ušima i velikim, smeđim očima, a
kad sam otvorila vrata, skočio je u kuću kao da zna gdje su kosti
skrivene.
Nije bio ovdje ni pet minuta kad se neki prekidač u njegovu
psećem mozgu aktivirao pa odjednom juri po sobama, trči u krug,
skače na kauč i s njega, leti uza stepenice pa natrag dolje, krivuda kroz
spavaće sobe i natrag u dnevnu sobu. Ne mogu ništa doli zapanjeno
stajati, po potrebi mu se sklanjati s puta i naposljetku se smijati toliko
jako da moram pobjeći u kupaonicu.
Budući da se doimao gladnim, poslije odlazim Pacu, kupujem
pseću hranu i pitam zna li tko možda kome taj pas pripada.
— Smeđe-bijeli pas obješenih ušiju? Mislim da je to vaš pas — sa
smijehom kaže Paco. — Barem sada jest. Ne, ozbiljno. To je lutalica.
Katkad se zadržava ovdje, a tada ode nekamo na neko vrijeme, ali se
uvijek ponovno vrati.
Odlično. Dakle, pas slobodnjak. Dostupan na slobodnom tržištu.
Svi u prodavaonici imaju savjet o tome koliko ga valja hraniti te kako
provjeriti ima li buhe i krpelje, a tada se ispostavlja da Paco u stražnjoj
prostoriji ima police s psećim ogrlicama i jedan povodnik, pa
kupujem i to. Kao i posudice za vodu i hranu. I četku da ga očetkam.
Eto tako.
—Ja bih tog dečka i okupala prije no što ga pustim na namještaj —
kaže žena koja nosi debelo, nasmiješeno, slinavo dijete.
Iako sam iscrpljena, po povratku kući punim kadu toplom vodom
pa ručnicima prekrivam pod kupaonice. Uzimam svoju bočicu
šampona pa izlazim na hodnik i kažem: — Dođi dečko, dođi! — a
gospodin Klempavi dotrčava oko ugla i u kupaonicu, gdje ga uzimam
u ruke i pokušavam ga spustiti u kadu. On to ne namjerava dopustiti.
Po tome kako se otima i pokušava izaći iz kade upirući se u moje
tijelo, pomislili biste da ga pokušavam utopiti.
— U redu je... u redu je... — govorim, ali me on gleda

204
izbezumljeno, dašće i sada grebe pokušavajući izaći iz kade,
uzburkavajući vodu sve dok me nije pogodio plimni val toliko velik
da se smijem i dok me natapa. Taj psić, ta kupka — sjajni protuotrovi
za revnu, poslovnu, spasonosnu bolnicu sa svim njezinim
protokolima i obrascima, sa svom opasnosti koja vreba iza sljedećih
vrata.
— U redu! U redu! Moraš prestati s time! — kažem mu, a tada
ulazim u kadu k njemu, i dalje u trapericama i vesti, a on se istog trena
smiruje, kao da je i sam zapanjen takvom ludošću. Tada neko vrijeme
mirno stoji dok ga sapunam i češem mu uši pa dašće, a ja pazim da
mu sapunica ne dospije u oči pa da ga još više ne preplašim. On mi
tada daje šapu, gotovo kao ponudu. Rukovanje u znak zahvalnosti.
Tako nas Noah zatječe kad je otvorio vrata kupaonice — oboje u
kadi, prekriveni sapunicom, a pas je naslonio glavu na rub kade i
izgleda zadovoljno.
— Dovraga, što se događa? — pita Noah. — Što je ovo?
— Ovo je moj novi pas. Mislim da ću mu dati ime Bedford.
Odlučila sam da je to moja omiljena avenija.
— Čekaj. Kupila si psa?
— Ne i da. Nisam ga kupila. Ispostavilo se da je on mene izabrao.
Bio je na stepenicama kad sam stigla kući. Čekao me je. I doista imam
omiljenu aveniju. Bedford je sve što bi Avenija Driggs željela biti.
— O, Bože. Tko si ti zapravo? Više te ni ne poznajem.
—Ja sam ja. I kupam ga kako bi mogao spavati na krevetu. Jedna
gospođa u prodavaonici rekla je da to moram učiniti.
— Žao mi je, ali taj mješanac neće spavati sa mnom ni u kojem
krevetu.
Smiješim mu se. Zato što je to sasvim u redu. Danas sam već
odlučila pokušati više ne spavati s Noom Spinnakerom. Kad je
zatvorio vrata kupaonice, sapunicom ispisujem svoj zavjet na
pločicama. Ne vidi se, ali ja znam da je ondje.
— Bedford — kažem češkajući ga ispod mokre brade. — Već
rješavaš mnogo problema!
Sutradan je Noć vještica, a kad sam stigla u bolnicu u posjet Loli,
uz odjeću sam joj donijela i slatkiše. Ona izgleda isušeno od bolničkog
zraka te iscrpljeno od svih pretraga, ali kaže da se osjeća bolje. Kaže
da je i dalje bockaju iglama. Nedostaju joj njezine kućne biljke i

205
Walterove slike. Govorim joj da sam nekako dobila psa, a ona kaže:
— Vidiš? Tvoj kvocijent privlačnosti na djelu! Stvorila si psa.
— Moram ustanoviti kako da vama stvorim zdravlje kako biste
izašli odavde — kažem, a ona tone natrag među jastuke i kaže: — Oh,
bi li to učinila, draga? Hajdemo zaboraviti ljubav za mene, samo mi
stvori zdravlje.
— Možda oboje — kažem.
— Samo zdravlje, dušice.
Ali, još nešto: mislim da je pomoćnica koja dolazi u sobu
zaljubljena u tipa koji dovozi invalidska kolica kako bi odvezao Lolu
na snimanje. Mislim i da je žena na susjednom krevetu zaljubljena u
svojeg liječnika. Ne bih se iznenadila kad bih satima lutala bolnicom
i pronašla toliko mnogo dobrih parova da bismo mogli održati plesnu
zabavu na krovu i svi bi bili u parovima.
Kasnije toga dana vodim Bedforda u Park Prospect, gdje obilazimo
ulični sajam/tržnicu, na koju su očito došla sva djeca, svi roditelji i svi
psi u Brooklynu. Organizirane su igre i postavljeni štandovi za
bojenje lica, kamion s artizanskim sladoledom, ajedan tip prodaje
organsko povrće i kremu za ruke. Mnogo vremena provodim
gledajući štand sa starinskom odjećom, svijećama, sapunom i
svjetiljkama od obojenog stakla. I eto me, obično ljudsko biće s psom
na povodniku, ljudsko biće koje nosi šalicu kave i telefon.
A on mi tada nestaje s vidika. Povodnik mi je iskliznuo iz ruku kad
sam stala kako bih uzela sapun s maslinovim uljem u ruke i on je
otišao.
Neko vrijeme hodam, a tada uzdišem i liježem na travu. U redu,
pomišljam gledajući nebo. Imala sam psa. Možda me tome život sada
poučava, kako otpustiti. Imala sam život u Kaliforniji i brak. Potom
sam imala život na Floridi, s muškarcem koji me želi oženiti. Sad
imam trenutak u Brooklynu, s kućom, svojim bivšim i tipom iz
podruma koji je unakažen i tvrdi da je nepopravljivi mizantrop, imam
i novu prijateljicu koja ima dijete i ranu ondje gdje bi joj trebalo biti
srce, i staricu koja misli da više nipošto ne može voljeti.
Zlatne iskre i dalje su posvuda oko mene. Ako stisnem oči, vidim
ih. Iste koje je Blix vidjela. Zbog toga joj se osjećam vrlo blizu, kao da
je možda negdje u blizini, lebdi u eteru.
Nakon nekog vremena osjećam kako mi nešto dodiruje nogu, a

206
tada čujem dahtanje i osjećam vreo dah na licu. Brzo se uspravljam i
rukom pokrivam usta. Ali, Bedford ne mari za to što ja ne želim da
mi pas slini po licu. Ispružio se pokraj mene, maše repom, smiješi se
i gleda me ravno u oči.
Vratio sam se, kaže. Kad krećemo kući? O, usput, donio sam ti jednu
dječju cipelu.

Molim te, znaj da sam u potpunosti na tvojoj strani, bez obzira na to sto
se gore događa, ali je li posrijedi prolazak stada? Trebam li se zabrinuti?
Oh, oprosti. Doima se da sam dobila psa.
Vidiš? Mislio sam da je posrijedi hrt, ali Royje bio uvjeren da je to cijeli
čopor vukova.
LOL. Jedan mješanac. Po imenu Bedford. Drugo ime mu je Avenija, ali
koristimo ga samo u svečanim prigodama ili kad rastrga sve smeće po
kuhinji. Što je, usput, upravo učinio.
Pretpostavljam da se pretvaraš u bruklinisticu. Drugo opravdanje za to
ime ne postoji. Zanimljiva činjenica: Royevo ime bilo je Sedma, Avenija je i
njegovo drugo ime. #samosešalim
Možda bi se Bedford i Roy trebali upoznati, kao dvije životinje ove kuće.
Baš si dražesna. Mačke i psi baš se i ne vole upoznavati.
Patrick, što misliš, bi li ikada pošao sa mnom u šetnju?
Hej, kako je Lola?
Dobro je. Obavljaju pretrage. Mnogo pretraga. Patrick, bi li ikada pošao
u šetnju sa mnom?
Kad se vraća kući?
Ne znam. Patrick, zar uopće ne izlaziš? Nikada? Uopće? Kako nabavljaš
namirnice?
Marnie, zar u tvojem kraju nemaju dostavne službe? To je sjajan sustav!
Ali, koliko god je ovo sociološki zanimljivo, doista se moram vratiti poslu.
Gljivice na noktima ozbiljna su bolest i ljudi čekaju moje mišljenje.
U redu. Moram ići jer je mije ionako jedan stormtruper na vratima i želi
slatkiš. #moždajesammy
Oh, ti staromodni običaji ljudi i njihove djece! Savjet stručnjaka: Sammy
je jedno, ali ako druga djeca dođu na vrata, ne moraš im otvoriti.
Doista si mrzovoljnik najvišeg reda.
Najvišeg. Većeg mrzovoljnika u današnjem svijetu nećeš naći.
Nekoliko minuta gledam u svoj telefon pitajući se usudim li se
riskirati, reći ono što želim reći. A tada tipkam:

207
 Jesi li uvijek bio toliko veliki mrzovoljnik? Ili je to zbog onoga što se
dogodilo?
Ups. Lijepo smo razgovarali. Odoh opisivati gljivice na nožnim noktima!
Zabavi nema kraja. Pitaj Roya.

— Pogledaj ovog veličanstvenog stormtrupera! — kaže Jessica. —

Barem ga imam za Noć vještica! — Stoji na vratima moje kuhinje i
upire prstom u Sammyja, koji je odjeven u bijelo i ima bijelu kacigu
na glavi. Nosi jastučnicu punu slatkiša. Sammy kaže: — O, mama.
— Dakle? Da je Noć vještica pala na onaj drugi vikend, bio bi na
Manhattanu s ocem i s njom. A njoj su čak dvadeset i četiri pa
vjerojatno još ne zna da djeca uopće odlaze u maskirani obilazak
kuća. I da su im potrebni kostimi. Ili, tko zna? Možda je toliko mlada
da još i sama ide. — Sliježe ramenima, povrijeđena i zadovoljna
sobom.
— Ti si moja osoba za kostime — kaže Sammy. Gleda me i koluta
očima, što je univerzalan znak ogorčenog djeteta. — Osim toga,
mama, tata mi je rekao da se više ne viđa s njom.
— Samo sanjaj! — kaže Jessica. — To je veza koja će potrajati, kako
mi ju je opisao.
Prekidam je prije no što je nastavila tiradu. — Uđite. Pripremila
sam vam vruću čokoladu. I pokaži mi svoj plijen! O, Bože, napunio si
tu jastučnicu do vrha!
Jessica i ja potičemo ga istresti sve na stol — srećom, površina je
ogromna — pa se nas troje neko vrijeme smijemo, prebiremo po
slatkišima, lizalicama, vrećicama M&M bombona i igračkama, kličući
nad svime. Pijemo vruću čokoladu i jedemo slatkiše te šarene
bombone, a Bedford organizirajedno od svojih tjeranja stoke —
Sammy to naziva »pseće ispuhivanje« — pa njih dvojica zajedno jure
po stanu, laju i smiju se sve dok Jessica nije rekla da je dosta i da se
moraju vratiti kući.
Ali, Sammy mi se prije odlaska približava i šapuće: — Jesi li već
pogledala onu knjigu?
Odmahujem glavom, a on kaže: — Molim te. Moraš je barem
pogledati.
Gledam je, i dalje na polici. Ali, ne odlazim otvoriti je.
Iako ne znam zašto.

208
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE
MARNIE

Prvog tjedna u studenom odjednom je zahladilo i vrijeme je

napokon postalo onakvo kakvo sam cijelo vrijeme očekivala u New
Yorku. Vjetar zavija oko uglova i niz ulice. Igra se smećem te nosi
papire i plastične vrećice po pločnicima. Dok vodim Bedforda u jednu
od njegovih dnevnih šetnja i seansi naganjanja vjeverica, gledam kako
bijela, plastična vrećica izvodi neodoljivi valcer sve dok je gola
krošnja nije dohvatila i zadržala.
Jeremyju u jednom od naših svakodnevnih razgovora govorim da
se osjećam kao da je sudac odjednom puhnuo u zviždaljku i rekao: —
PROMJENA! — pa je stari ljetni tim odšepao s igrališta, a na njega je
istrčao neobuzdan, vjetrovit jesenski tim, mlad i energičan, pa se
vrtloži uokolo. Nimalo nalik Floridi. Nimalo nalik Kaliforniji.
Potom će doći zima, pa će biti Božić i ja ću tada otići. Za manje od
dva mjeseca. Moja obitelj već govori o tome koliko će biti zabavno kad
ponovno budemo svi zajedno, Amelijin prvi Božić, čarape za darove,
božična purica, milijuni malenih, sjajnih ukrasa koje moja majka
uživa vješati posvuda.
Jeremy kaže da će biti sjajno jednom doživjeti veliki obiteljski
Božić, a ne mali Božić za dvoje, koji on i njegova mama najčešće
izdržavaju. Moja majka ga je već pozvala i rekla mu neka povede i
majku. On je čak vikendom ujutro nekoliko puta odveo naše mame
na doručak pa kaže daje lijepo gledati ih kako srdačno čavrljaju o
nama. Ne mogu ni zamisliti.
— O nama — kaže, a moji živčani završeci grče se od osjećaja
krivnje kad je izgovorio tu riječ. Tada kaže: — Znaš, možda bi trebala
kontaktirati kojeg agenta za nekretnine kako bi, kad dođe vrijeme za
prodaju, sve bilo spremno. — Kaže: — Nedostaješ mi toliko da će me
morati fizički sputavati da te ne odvučem nekamo kad izađeš iz
aviona.
— Ha — kažem.
Jednog jutra budim se zato što cijela zgrada lupa, klepeće i tada
podrhtava kao da su Huni stigli pa željeznim šipkama udaraju po
njezinim opekama. Noah je budan i već se tušira. Doima se da sva

209
buka potječe odozdo pa uzimam telefon i počinjem tipkati.
Patrick, jesi li dobro?
Da. Dobrodošla u doživljaj poltergajsta sustava grijanja. Glasnika zime.
Što želi? Novac? Životinjsku žrtvu?
Ne, prijateljski je nastrojen. Samo ima zrak u cijevima. Želi te obavijestiti
o tome. (Usput, čudno je da tvoj um odmah pomišlja na žrtvovanje životinja.
Je li sve u redu s psom?)
Zašto pitaš? Slučajno VOLIM nositi ižvakane cipele.
Zbog toga psi dolaze na loš glas. A ne govorim o psu prilično briljantnog
imena Bedford.
Misliš da je to ime briljantno? HVALA TI!
Ah, dovraga. Mislim da je briljantno svako ime koje nije Rover ili Spot.
Usput, što gazda misli o svojem psećem prijatelju?
Hm, on nije gazda.
Ne bih rekao. A, kad smo već kod toga, ni ON to ne bi rekao.
Potrebno mi je neko vrijeme da se ponovno priberem. Tada
tipkam:
Komplicirano je.
Namjerava li uskoro otići?
Drago mi je da smo razgovarali. Moram ići nahraniti psa.

Nekoliko dana poslije radim u cvjećarnici kad ulazi stariji

muškarac. Izgleda kao da ga nešto muči, kao čovjek koji nekome mora
postaviti važno pitanje pa ga pitam mogu li što učiniti za njega. On
kaže da ne mogu i krišom pogledava uokolo kao da je uvjeren da
skrivam nešto u onoj palmi.
Stoga ga ostavljam baviti se vlastitim mislima. On prilazi
orhidejama u hladnjaku pa stoji s rukama u džepovima i gleda čvrsto
stisnute ružice, potom kreće dalje pa neko vrijeme gleda perjasto
zelenilo, a tada mu pogled iznenada prelazi na mene. Brzo spuštam
glavu i gledam u pult.
On se nakašljava, a ja mu se smiješim. Pogledi nam se sreću.
— Mislim da nisam spreman — odjednom kaže.
I samo tako odlazi iz prodavaonice.
Da sam drugačija — da sam, primjerice, Blix — možda bih potrčala
prema vratima i viknula za njim. Možda bih rekla: — Oh, gospodine,
nitko se nikada ne smatra spremnim. Sudeći po vašem izgledu, u

210
ovom ste trenutku zreli.
Ali, ja sam ja, Marnie MacGraw. Stoga on odlazi ulicom.

Prije dva mjeseca bio sam s njom kadje umrla.

Hodam iz cvjećarnice i mračno je jer smo se vratili na istočno
standardno vrijeme. Moram brzo hodati jer je vraški hladno. Ali, ta
me poruka zaustavlja. Naslanjam se na poštanski sandučić i tipkam:
Imam potrebu razgovarati o njoj. Smijem li doći dolje?
Ne. Pa, možda. Da. OK.
Doima se da to pokriva sve mogućnosti. Slušaj: donijet ću jedno pile jer
sam izgladnjela.
Čekam da vidim što će reći, a kad nije odgovorio, svraćam u
Pacovu prodavaonicu pa uzimam jedno pečeno pile, pire od
krumpira i rapine. Paco stoji iza visokog pulta nedaleko od ulaza u
prodavaonicu i večeras gotovo ciči od sreće, ali kaže da mi ne može
reći zašto. Još ne, ali uskoro će mi reći. No, ipak obilazi pult i grli me
predajući mi vrećicu s hranom.
— Koliko ljudi večeras hraniš? Samo sebe... ili sebe i onog...
bandita? — Izvodi grimasu. — Oprosti, nisam to trebao reći.
— Tko je bandit? Oh, misliš na Nou? Paco, Noah je Blixin nećak.
— Ne sviđa mi se. — Okreće se prema svojem pomoćniku
Georgeu, koji čuči, puni police i smije se.
— Nema mu premca—kaže George. — Čak se ni Blix nije sviđao.
— Šališ se? — kaže Paco. — Blix se itekako nije sviđao. — Tada
kaže: — Moramo prestati tako razgovarati. Marnie, njoj se sviđa.
Oprosti.
— Pa, ionako neću jesti s njim — kažem. — Jest ću s Patrickom.
— Ohhh, s Patrickom! — kažu jednoglasno i gledaju jedan drugoga.
— Što? Što je s Patrickom?
— Ništa, baš ništa. Idi posjetiti Patricka. Evo još malo krumpira.
Patricku je potreban krumpir. A evo i kost za tvojeg peseka. Reci
Patricku da imam posebno bademove brašno koje želi. I irski maslac.
—Ja ću to platiti i odnijeti mu. Da ne mora dolaziti.
George se kratko smije. — Misliš, da ja ne moram odlaziti.
— Patrick ne dolazi ovamo — kaže Paco. — Mi mu odnosimo robu.
— Oh — kažem. — Dakako.

211
 ★

Kad sam pozvonila, Patrick me pušta u stan. Primjećujem da

večeras nema kapuljaču na glavi pa izgleda otvorenije, manje
zloslutno nego inače. Roy također odmah dotrčava pozdraviti me —
ne sumnjam da je to zbog piletine koju nosim. Pa ipak, osjećam da su
obojica barem jednom sretni jer me vide. Incident s jastogom zacijelo
je zaboravljen.
Stan miriše kao da će nešto sjajno izaći iz pećnice.
— Torta od sira s vanilijom — kaže mi. — Moj stari standard.
Dajem mu bademovo brašno i maslac, a on izgleda kao dijete na
Božić. — Ovaj maslac je najbolji. Daj da ti platim — kaže, ali ja mašem
i odnosim sve u kuhinju.
A tada se, kao što se katkad događa, odjednom prisjećam da imam
psa. I da psa moraš puštati van. Često. To sam naučila na teži način.
A osim toga, potrebno mu je društvo. Postane usamljen.
Upućujem Patricku pogled pun isprike. — Moram odvesti
Bedforda u šetnju pa ću se odmah vratiti. Ti možeš početi jesti ako
želiš. Znam da je kasno.
— Ne, ne. Pričekat ću te.
— Pa, hvala. Požurit ću!
Bedford je ludo sretan jer me vidi, mnogo sretniji od bilo čega što
zamišljam da Roy čini, čak i u svojem najboljem izdanju. Puštam ga
iz kaveza, on trči prema ulaznim vratima, a uši mu lepršaju. Stoga mu
kvačim povodnik na ogrlicu pa silazimo niz stube, a on juri prema
komadiću zemlje oko stabla ginka i ispušta dug mlaz mokraće. Potom
otprilike pedesetak stvari iziskuje njušenje, a zbog nekih mora stati i
sažvakati ih, kao što je omot od slatkiša i komad nečije cipele.
Uzimam mu te stvari, a on kratko razmišlja poznajemo li se dovoljno
da si mogu uzeti takvu slobodu. Ali, ja pobjeđujem jer znam tajne
riječi i ne bojim se upotrijebiti ih: — Želiš li JESTI? Želiš li ući i JESTI?
Jesti??
Ajme, itekako želi! Jurimo uz stube i natrag u kuću pa mu u kuhinji
dajem hranu. Malo suhe hrane pomiješane s malo mesne, vlažne
hrane koja strašno vonja. Mjerim vrijeme i ustanovljujem da jede
trideset i šest sekundi, a tada mu priopćujem lošu vijest.
— Moraš se vratiti u kavez, dragi moj.

212
 On li ježe, spušta glavu na šape, a oči mu postaju okrugle i nevine.
— Znam. Ali, samo nakratko. To je zato što se Patrick plaši da bi ti
pojeo njegovog mačka.
On maše repom. Što vjerojatno znači da.
Kad sam ponovno sišla, Patrick je već stavio hranu na naše tanjure
pa sjedamo za njegov stol s kojeg je, primjećujem, raščistio papire i
knjige. Na stolu je lijep žuti stolnjak, a iz jednog monitora čak dopire
glazba. Bachove fuge. Vrlo lagana klavirska glazba. Natočio nam je
vino i napravio nevjerojatnu salatu s orasima, sjemenkama i zelenom
salatom.
Rastvaram ubrus u krilu i gledam ga.
— Potrudio si se — kažem. — Hvala ti.
— Pa, to je najmanje što mogu učiniti za suborca. — Smiješi se i
podiže čašu u zdravici. — Pijmo u čast Blix, koja već dva duga
mjeseca nije s nama.
Pozorno ga gledam, ali on obuzdava emocije. Vjerojatno zbog
mene.
- U Blixinu čast! Koja nas i dalje čuva — kažem.
- A imam i vijest za tebe. Selim se. Htio sam ti to osobno reći.
— Seliš se? odlažem vilicu.
— Zvučiš šokirano.
— Pa, pretpostavljani da jesam šokirana. Nisam ti namjeravala
poremetiti život! A i osim toga, nisam još ni razgovarala s agentom za
nekretnine pa tko zna hoće li se ova kuća uopće prodati? A kad se
vratim kući, mislila sam da bih mogla iznajmljivati kuću pa biste ti i
Jessica mogli ostati. Osim toga, čak i ako se kuća proda, vjerojatno bi
mogao dogovoriti da ostaneš...
— Ne — kaže on. — Hvala ti, ali ne.
— Smijem li pitati, bez ljutnje, što ćeš učiniti?
— Da. Idem k sestri u Wyoming.
— Wyoming?!
— Wyoming. U divljinu. Moja sestra živi u mjestu s dvadeset i
osam stanovnika. To iz godine u godinu piše na znaku. Što ga je očito
da kad netko umre, netko u mjestu mora načiniti potomka. To je
pravni poredak.
— Možeš li ondje doista biti sretan? Mislim, bez ljudi?
On se smije. — Jesi li primijetila da oko mene ionako nije mnogo

213
ljudi? Iskreno rečeno, strahujem da bi mi dvadeset i osmero ljudi
moglo biti previše. Računam na to da će moja sestra odbijati navale.
— Patrick.
— Marnie.
— Možeš li mi reći... što ti se dogodilo? Kako... ?
On izgleda iznenađeno. Ponovno nam puni čaše, ali mislim da mu
to zapravo samo omogućuje ne gledati me jer nam je oboma ostalo još
mnogo vina. A tada kaže, polako: Ah, zapravo ne. Ne mogu.
— Patrick, ja...
— Ne. Ne želim razgovarati o tome. Hajdemo razgovarati o tebi.
Moj život razmotrili smo kad si prošli put došla. Podiže pogled i
smiješi se. Pogled mu je teško pročitati, možda zbog ožiljaka koji jako
napinju desno oko, ali vidim da se trudi izgledati sretno. Vjerojatno
želi da može zaokrenuti natrag prema zgodnoj, laganoj, pristojnoj
konverzaciji. — Dakle, evo što znam o tebi. Da vidimo. Bila si u braku
s Noom otprilike dva tjedna, na zabavi njegove obitelji upoznala si
Blix, koja je poludjela za tobom i odlučila ti ostaviti kuću. Međutim,
ti ne želiš njezinu kuću. Stoga se vraćaš na Floridu, ali se osjećaš
krivom. Nepotrebno krivom, trebao bih dodati.
— Da. To su moje činjenice.
— A, ako smijem pitati, što radiš na Floridi, što je privlačnije nego
u Brooklynu u New Yorku? Koji ti se očito počeo sviđati, ako smijem
dodati.
— Pa. — Osjećam kako mi se usta suše. — To je nekako teško
objasniti. Ali, u vrijeme kad sam naslijedila ovu kuću, zapravo sam se
tek snašla na Floridi i imala sam... pa, ako želiš pravu istinu, ondje
imam nekakvog zaručnika.
— Što? — On podiže obrve kako najbolje može. Suspreže smijeh.
— Ako smijem pitati, što je nekakav zaručnik? Ispričavam se, ali s
obzirom na ovdašnje dokaze, stekao sam dojam da ste ti i Noah
zajedno i ponovno raspirujete svoju...
— Ne. Nismo. Mislim, zapravo nismo.
— Doista si zanimljiva, zar ne? — pita. Podiže čašu i kuca u moju.
— U čast zanimljivog života! — Tada po izrazu njegova lica vidim
da zna da spavamo zajedno. Moja je soba iznad njegove dnevne sobe.
Uvjerena sam da se zvukovi dolje čuju. Osjećam kako mi se lice
zagrijava.

214
 — To nije... — kažem, a on istodobno kaže: — Ne, doista. Ne moraš
mi ništa objašnjavati. Znam da je život kompliciran, vjeruj mi. Te
stvari, doista, ne mora ti biti neugodno.
Vraćamo se jelu. Uzimam vilicu i nabadam komad piletine. Moj
pribor za jelo zvecka. Bachova fuga na trenutak je prestala, a u
golemoj tišini koja se rastvorila pred nama čuje se samo zvuk mojeg
pokušaja da rastrgam komad mesa. Osjećam kako me gleda.
Napokon odlažem nož i vilicu pa ispravljam ramena.
— U redu, da. Bože, užasno je reći ovo naglas, ali, u pravu si. Sve
što misliš je točno! Varam nekoga i on je vjerojatno najbolji čovjek na
cijelom svijetu, a ja nikada nisam ni pomislila da bih mogla učiniti
takvo što! Zapravo sam užasna i bezobzirna i nesposobna za život, i,
o, Bože, seksam se s bivšim, kojeg čak ni ne volim. I čak to ne
namjeravam činiti! Sve je to velika pogreška. A ne znam čak je li to
zbog toga bolje ili gore, seksati se s nekim zbog navike.
Donekle sam svjesna da je on ispod glasa rekao: — Doista, nisam.
.. ne moraš...
Ali, sad sam u tome pa nastavljam, u stilu obitelji MacGraw.
— A moj zaručnik, pun je povjerenja i dobar, ali ipak, ipak, Patrick,
smijem li ti reći nešto što još nikome nisam rekla? Toliko je strašno
dosadan da se katkad moram svim silama suzdržavati da ne bacim
telefon u najbliži otvor kanalizacije samo kako ga više ne bih morala
slušati. Eto.
Zastajem jer me Patrick gleda i doima se kao da, šokantno,
suspreže osmijeh.
— Znaš li uopće o čemu govorim? Ta razina dosadnosti? On može
beskrajno dugo pričati o tome kako je služba za čišćenje šamponirala
tepih u njegovu uredu, koliko im je vremena bilo potrebno te koliko
su ljudi poslali obaviti taj posao, što je prvi rekao, a što je drugi tada
rekao. I o cestama može govoriti do besvijesti! O cestama, Patrick! A
ja bih ga trebala voljeti, a strašno je da sam mu u srednjoj školi slomila
srce pa to ne mogu ponovno učiniti, čak i ako se ispostavi da ga ne
mogu voljeti. Shvaćaš li? Postoji poseban pakao za ljude koji dobrim
ljudima dva puta slome srce, zar ne? A ja znam da ga ne zaslužujem
i to nekako pogoršava situaciju! O, Bože, molim te, nemoj me gledati!
Čak ni ne znam zašto ti ovo govorim! Nisam dobra osoba, Patrick.
Došla sam ovamo, u Brooklyn, silno uplašena, ali sad vidim da sam

215
se duboko u sebi samo skrivala od stvarnog života i nadala se da će
mi Brooklyn nekako pokazati odgovor, ali sam umjesto toga gluplja
no ikada... spavam s bivšim, koji me ne voli i nikada me nije volio!
Kao da će to voditi nečemu dobrom! On je to nazvao eksperimentom
ponašanja s bivšim partnerima. Zaključit ćemo stvar.
Glas mi se slama i prisiljavam se prestati govoriti. Pažljivo
odlažem ubrus na stol, u neugodnoj tišini koja je uslijedila, i spuštam
glavu u ruke. Što će on učiniti kad počnem jecati? Osjećam suze, već
su tu — veliki plač se organizira i uskoro će se preliti po nama.
— Pa — napokon kaže. — Pa. Zaboga. Pitam se ne iziskuje li ova
večer viski umjesto vina. Ovo bi mogla biti situacija za Chivas Regal.
— Ustaje, prilazi ormariću pa uzima bocu i dvije čaše. Dok se vraća k
stolu, uzima kutiju rupčića i stavlja je pred mene.
Pruža mi čašu viskija, a ja je gledam jer ne pijem viski. Ali, ipak
otpijam gutljaj i, Bože, taj je okus najgori na svijetu, peče me cijelim
putem, ali me i zagrijava, centimetar po centimetar. Tko to može piti?
Otpijam još jedan gutljaj i spuštam čašu. On je svoju iskapio.
— Znaš što? Mislila sam, kad sam došla ovamo, mislila sam da mi
je Blix ostavila kuću zato što je možda željela da budem s Noom. Da
je ona to uredila. Toliko sam luda. Neposredno nakon što me je
ostavio, dok sam bila očajno nesretna, jednom sam je zamolila za
čaroliju koja će mi ga vratiti i mislila sam da mi je možda zato ostavila
kuću i da sam zato ovdje. Zbog čarolije.
On se nakašljava. — Moram reći da ne mislim da je željela da budeš
s Noom.
— To mi je jasno. Ali, zašto ne. Zašto joj se zapravo nije sviđao? Ti
znaš cijelu priču, zar ne?
On oklijeva i toči si još jednu čašu. — Doista? Zar ćemo razgovarati
o tome? — Tada opaža moje lice. — Hoćemo. U redu, mislim da ga je
donekle smatrala oportunistom. Osobom spremnom iskorištavati. On
nije... bio osobito divan dok je ona bila na samrti pa joj je bilo potrebno
da se on pokaže i pomogne.
— Molim te, reci mi što se dogodilo. Imam potrebu znati sve.
Rekao mi je da se on brinuo o njoj.
— Jesi li sigurna da to želiš čuti?
— Mislim da bih trebala znati, a ti?
— U redu. — Pruža noge i pucketa člancima. — Pa, pojavio se

216
jednoga dana, upravo dok je ona bila na samrti. Svi smo se brinuli o
njoj, svi njezini ljudi, znaš? Dolazili smo i pravili joj društvo,
pripremali obroke, pospremali i sve to. Uglavnom smo sjedili i
razgovarali s njom. I on je jednoga dana došao ne znajući što se
događa, nije znao ni da je bolesna, a kamoli da umire. I bio je šokiran,
dakako. Svi smo mu pokušali pomoći s time jer može biti teško vidjeti
kako voljena osoba umire, ali nam je postalo neugodno jer ju je on
neprestano gnjavio govoreći da bi trebala poći u bolnicu. Mislio je da
bi se trebala podvrgnuti operaciji tumora. Podvrgnuti se
kemoterapiji, čemu već. Mi smo pokušavali razgovarati s njim,
objasniti mu da je prošlo vrijeme za sve to te da joj mi pomažemo
prijeći na drugi svijet, ali njega to nije zanimalo. Uporno je govorio
kako je potrebno pozvati stručnjake, kako samo oni znaju brinuti se
za ljude na samrti.
— O, Patrick! Kako je ona to podnosila? Što je učinila?
— Vidiš, u tome je stvar. Blix je uvijek nastojala rješavati stvari.
Voljeti ono što jest. Bila je tužna, ali mislim da je potkraj mislila kako
bi mu mogla pomoći ljubavlju. Željela ga je ispuniti ljubavlju. Kao što
je sama bila ispunjena. Znaš kakva je bila.
Nastupa tišina. Roy mi skače na krilo pa ga milujem. Patrick nas
gleda s ozbiljnim izrazom lica.
— On je zadnjeg dana paničario zbog pomisli da će ona umrijeti
pred njim i razumijem to. Zastrašujuće je gledati kako netko umire.
Ali, ona je sve isplanirala i željela je umrijeti kod kuće, u mirnom
stanju, a on je odlučio pozvati medicinske stručnjake. Stoga ga je Lola
odvela k sebi i nahranila ga nečime samo da ga drži podalje od nje.
I... pa, ja sam sjedio s Blix dok su njezini udisaji postajali sve rjeđi, i
držao sam je za ruku. I rekao sam joj da ću ostati uz nju koliko god je
potrebno, neka ne žuri, neka pođe tek kad bude spremna. I, pa, to je
to.
— Oh, Patrick.
Silno želim ustati, prići mu i zagrliti ga — zrak gotovo zahtijeva da
se zagrlimo — ali znam da to ne bi bilo pametno. Zrak možda želi da
se zagrlimo, ali on ne traži takvu pozornost. Umjesto toga ustaje i
odnosi naše tanjure u sudoper.
Saginjem se pa Royu dajem svoj zadnji komadić piletine, a on ga
uzima, skače s mojeg krila i jede ga pokraj mojeg stopala.

217
 — Hej, čestitam. Sad si Royeva najbolja prijateljica — kaže Patrick.
Uzima mačka, a on trlja glavu o njegovu bradu, duž mjesta na kojem
je koža jako napeta.
Odjednom dolazim na sjajnu ideju, možda zato što sam pijana ili
zato što je Blix u ovom trenutku u sobi s nama. Osjećam kao da je to
najbolja ideja koju je itko u povijesti svijeta imao pa ustajem kako bih
je iznijela, kako bi imala najjači mogući učinak.
— Što ako... ako priredim veliku večeru za prijatelje? Ili... znam...
Dan zahvalnosti! Gore ću prirediti večeru za Dan zahvalnosti i
pozvati sve koji su je voljeli, pa ćemo proslaviti njezin život. To može
biti moj oproštaj s njom. I moja zahvala. Obje istodobno.
Patrick se smiješi. — Pogledaj se — kaže. — Blistaš. Važan plan.
— Hoćeš li doći?
— Pa... ne. Ali, mislim da je to za tebe dobra ideja.
— Patrick!
On se naginje preko stola i progovara promuklim glasom. —
Pogledaj me, Marnie. Pogledaj moje lice. Ti i Blix... vi ste jedini ljudi
koje sam pustio u život. Zar to do sada već ne znaš? Jedini ljudi koji
me namjerno posjećuju. Poslat ću vam kekse, pitu od bundeva i
odavde navijati za vas. Ali, ne mogu gore. Faktor odvratnosti na
djelu.
— Ali, ti si najdalje moguće od odvratnog — kažem. Ti sjajiš.
— Moja tolerancija za apsorbiranje suosjećajnih primjedbi
dosegnula je točku slamanja — kaže. — Stoga mislim kako je vrijeme
da završimo ovu večer.
Ja kažem: — Patrick — pa ga gledam, izvodim određenu grimasu
ustima pa mu upućujem najogorčeniji izraz, kolutam očima i kažem:
— Patrick, ti i ja znamo...
A tada jednostavno odlazim jer nema smisla. Patrickovo srce nije
u funkciji. Rekao mi je to na sve načine koje je znao.

218
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE
MARNIE

Bojim se da ti se kraj studenog ovdje neće sviđati — kaže mi

Sammy. U mojoj kuhinji čeka da njegov tata dođe po njega kako bi
zajedno proveli vikend. — Ne znam jesi li svjesna, ali u studenom
svakoga počnu boljeti zubi.
— Doista? — kažem. — Čula sam za padanje lišća sa stabala i
moguć rani snijeg. Ali, to za zube nisam znala.
— Pa, moja mama radi za jednog zubara i kaže da je to zbog
hladnog vremena. Da ti zubi postanu osjetljivi kad si vani i dišeš
hladan zrak. I tada svi idu zubaru. To mi je rekla. — Počinje udarati
po stolu kao po bubnju, a tada ustaje i s lakoćom izvodi zvijezdu na
kuhinjskom podu. A tada staje i gleda me. — A mogu li ti reći još
nešto? Jesi li znala da svatko ima svoju supermoć? Znaš li što je moja
supermoć? Imam čudesnu moć opažanja kad sat pokazuje 11:11 ili
1:11. Uvijek, uvijek pogledam u tom trenutku. To je nekako sjajno.
— Ajme. Pa, tu je supermoć dobro imati.
— Katkad vidim i 2:22 ili 4:44. Ali ne mnogo drugih.
Jako se usredotočujem na susprezanje smijeha. — Očito si na putu
prema statusu superjunaka.
On ozbiljno kima, a tada na trenutak prekriženih nogu sjeda na
pod i gleda me toliko izravno da mi je srce stalo. Teško guta pa
progovara. — Dakle, imam plan za to da moji mama i tata opet budu
zajedno.
— Imaš?
— Da, dakle, u školi je koncert, ja nastupam i mislim da bi oboje
trebali doći, a ja ću tada ustati, svirati flautu, pjevati, pročitati pjesmu
ili nešto, a poslije ćemo svi izaći na sladoled, a ti možeš na njima
izvesti malu čaroliju ili što već pa mislim da će odlučiti biti zajedno.
— Doista?
— Ali, ti moraš izvesti čaroliju. Potrebno nam je samo malo čarolije
da oboje dođu na koncert i budu ljubazni jedno prema drugome. Do
sada su se samo svađali.
— Doista?
On sjeda za stol pokraj mene i oslanja glavu na lakat. — Moja

219
mama viče na mojeg tatu da se ne želi sjetiti doći na vrijeme. I da ne
želi nositi odgovarajuću odjeću. A tada je rekla da mu ja moram reći
kako djevojke nisu dopuštene jer će ona otići ako ga ondje vidi s
nekom ženom.
— Ali, rekao si da on nema djevojku.
— Nema. Ali, moja mama je ipak zabrinuta. Možda misli da će
pronaći novu. — Ponovno počinje prstom crtati po stolu, prateći
obrise iste zvijezde koju i ja volim ocrtavati prstom. A tada mi
upućuje maleni osmijeh. — Dakle, moramo pogledati knjigu čarolija
i pronaći dobru, koju možeš upotrijebiti na njima.
Razmišljam o tome. — Mislim da bismo trebali dopustiti da
koncert izvede čaroliju. Sviraj flautu i to će biti dovoljna čarolija. Sva
ta lijepa glazba koja će se izvijati nad publikom...
— Ne — odlučno kaže. — Potrebno nam je više od toga.
— A ako ne bude funkcioniralo — nastavljam — jednostavno nije
pravo vrijeme za to. Jer, ako bi se to trebalo dogoditi, dogodit će se.
Ali, stvari se moraju razviti. Ne možemo ih prisiliti.
— Bi li, molim te, samo pogledala knjigu čarolija? Znam da bi u
njoj mogla pronaći nešto što će nam pomoći. Jedna djevojčica u mojoj
školi rekla je kako poznaje jednu vidovnjakinju koja ljudima trlja
glavu i govori im što će se dogoditi. Stoga znam da bi ti jednostavno
mogla pročitati neke riječi. Sam bih to učinio, ali ti i Blix posjedujete
čaroliju.
— Kako to znaš? — pitam.
On sliježe ramenima. — Ne znam. Jednostavno to znam.
Pogledavam policu s knjigama, na kojoj se nalazi knjiga čarolija,
nabrekla od papira. Korice joj izgledaju poderano. Čudno je kako je
nekih dana i ne vidim ondje, a nekih dana je žarišna točka cijele
kuhinje.
Kao sada.
Tada stiže Andrew, uobičajeno skrušen (pretpostavljam da je to
posljedica vječnog, doživotnog grizodušja), pa Sammy odlazi s njim,
vukući putnu torbu i držeći nogometnu loptu, pa se osvrće i gleda me
te mi šalje znak obrvama. Ustima bez glasa oblikuje riječi »UČINI TO«
dok odlaze. Dugo sjedim ondje i pijem čaj, slušajući kako se kuća
sliježe i škripi. Potrebno je oprati prozore. Sve je ovdje potrebno
oprati.

220
 Trebala bih nazvati agenta za nekretnine i doznali što moram
učiniti kako bih dala kuću na prodaju. Zašto se nikako ne doimam
sposobnom pokrenuti to?
Bedford leži pod mojim stopalima pa se okreće u snu i lupka
repom. Tap tap tap.
Perem posuđe i metem kuhinjski pod, a tada izlazim na svjež zrak.
Vjetar šiba drveće. Patrick je iznio otpatke za recikliranje na pločnik,
koji je sada pun kartonskih kutija i posuda. Čeznutljivo gledam
njegov stan; prozori sa šipkama od kovanog željeza savršena su
metafora za sve vezano uz Patricka.
Drago mi je vidjeti da su Loline rolete podignute. Prošli tjedan
ugradili su joj elektrostimulator srca pa kaže da se osjeća mnogo bolje,
da je puna energije koju već godinama nije osjetila.
Trgam suho lišće s grma ruža, a tada se uspinjem stubama i putem
poravnavam tibetanske molitvene zastavice. Možda bih trebala
nazvati sestru — ali, tada se zatječem pred knjigom čarolija.
Neće škoditi da je pregledam.
Mogla bih je otvoriti i ustanoviti koliko je besmislena — vjerojatno
tek knjiga društvenih igara. Netko ju je vjerojatno dao Blix kao šalu,
aluziju na njezino zanimanje za ono nekonvencionalno.
Otvaram korice. Između stranica je nagurano mnogo papira pa ih
pažljivo vadim i ostavljam po strani. Tu su popisi namirnica, male
črčkarije, poruka koju je Blix očito napisala Houndyju, podsjećajući
ga neka donese četiri jastoga više jer Lola i Patrick dolaze na večeru.
(Patrick je došao gore na večeru? Doista?) Sve životne stvarčice koje
nekamo ugurate kad vam dolaze gosti, a niste spremni početi sortirati
papire kojima je stol zatrpan.
Ali, sama knjiga. Knjiga se silno, čak i previše trudi biti ozbiljna.
Sadrži cijeli dio o povijesti čarolija, bla bla bla, objašnjenje o tome kako
su ljudi uvijek mislili kako bi trebali imati određeni utjecaj na
nepredvidljivost života. A tada posao, otprilike pet tisuća čarolija za
sve: čišćenje energije, pobjeđivanje na sudu, osiguravanje zaštite,
nalaženje izgubljenih predmeta, liječenje bolesti, dobivanje novca —
i, dakako, veliki dio posvećen ljubavi i seksu.
U dijelu posvećenom ljubavi spominju se sastojci za pravu čaroliju:
ružmarin, ruže, kamilica. Malo zrnaca vanilije neće škoditi.
Jedan komad papira pada na pod.

221
 Vidim da je netko na njemu laganim grebanjem napisao: »Lola
otvoreno srce ljubav odvažan san. Već poznaješ tog muškarca. Muškarca koji
će te voljeti.«
Na samom kraju knjige je tanak dnevnik uvezen u zelenu kožu i
uguran između stranica, omotan smeđom uzicom s privjeskom u
obliku zvijezde.
Ne bih ga trebala otvoriti. Uvjerena sam da su u njemu Blixine
tajne.
Ali, možda — možda je željela da ga pogledam. Naposljetku, nije
baš skriven. Mogla je uništiti sve za što nije željela da bude
pronađeno. Smrt je nije iznenadila; dugo je znala da će umrijeti. Ne,
uvjerena sam da je sve ostavila upravo onako kako je željela, i to sa
svrhom.
Moja ruka dodiruje kožnu uzicu pa duboko udišem i tada je blago
potežem, pa otvaram dnevnik. Kažem samoj sebi da ću pročitati samo
malo. Vidjeti je li me spomenula. Imam pravo znati jesam li
spomenuta u njezinom dnevniku, zar ne? Naposljetku, ostavila mi je
svoju kuću — ovdje su možda upute o tome što bih još trebala činiti.
I tada opažam ono što mi slama srce.
Zapisala je čarolije koje je izvela za iscjeljivanje te datume za svaku,
i rezultate. Primjerice, Čarolija sa žirom za dobro zdravlje, koju je
izvela prošle jeseni. »Bacila sam žirove u zrak. Rasuli su se po tlu.«
Na drugoj stranici dnevnika zapisala je: »Ujutro sam katkad
uplašena. Gledam Houndyja i osjećam strah. Ali, ne kao da sam
očajna«, zapisala je lijepim, zaobljenim rukopisom sa zavijucima i
malim zvjezdicama. — Svi misle da medicina može izliječiti ovaj rak.
Zašto ne vide ono što ja vidim? Smrt nije neprijatelj. — Tu je nacrtala
rasprskavanje zvijezde. — Znam da je moj tumor živi entitet te da se
zajedno možemo iscijeliti ako nam je to suđeno.
Okrećem stranicu i čitam: — Ne bojim se smrti i ne bojim se života.
Ovi su dani puni strasti, ljubavi i bogatstva, sada kad znam da je kraj
blizu. U svojoj krvi nosim ocean. Isplovljavam u noć znajući da ću,
kad dođe vrijeme, otići na golemom, svjetlećem mliječnom Mjesecu.
Nestajem postupno, ali ipak želim još ostati, osvrnuti se na svoj
veličanstveni život. Kako si otišao?
Poslije je prizvala Obatalu, tko god to bio, i rekla da je u noći izašla
te mu ponudila mlijeko i kokos za iscjeljenje. Prizvala je duh mračnog

222
Mjeseca i izvela staroegipatsko kađenje za tjeranje demona bolesti.
Srce mi jako lupa.
Zaboga, doista je izvodila čarolije.
»Nosim posebne blagoslovljene kristale i kuglice jantara«, zapisala
je. »Ali, Cassandra je jaka. Pripremam se, ali katkad me ispuni želja
da ostanem. Je li to jako loše, željeti ostati još malo, vidjeti kako se
moji projekti ostvaruju?
Zuji mi u ušima. Prelazim prstima preko njezinog rukopisa.
Cassandrino ime ispisala je kričavim bojama, gotovo poput djeteta,
sva mala slova ispisala je različitim bojama. Zagrebla je u papir toliko
jako da mi se to ime gotovo doima trodimenzionalnim kad sam
prstima prešla preko njega.
Nekoliko stranica dalje: »Houndy me zove iz drugog svijeta. Sinoć
sam vidjela svoju majku i baku te sjedila s njima u voćnjaku. Majka
mi je rekla da znam što bih trebala učiniti. Razgovarala sam s
Houndyjem, a on je pružio ruku, dodirnuo moju i ostavio mali znak.
Kaže da će me Patrick otpratiti. Patrick zna put.
Prelazim prstima preko stranica i puštam da mi pogled plovi po
njima — kad čujem kako su se ulazna vrata s treskom zatvorila.
Skočila sam, uplašena i puna osjećaja krivnje. Bedfbrd podiže
glavu i maše repom.
— Marnie! Jesi li kod kuće? — viče Noah odozdo, a ja brzo
zatvaram knjigu, guram dnevnik duboko u nju, ali tada opažam svoje
ime na malenom komadu papira uguranom u uvez knjige, i izvlačim
ga, brzo.
Na vrhu je napisala datum, 10. rujna, a sjećam se da je to dan prije
njezine smrti. Rukopis izgleda kao da je izgreben olovkom u kojoj
jedva da je ostalo nešto grafita. Moram se naprezati da bih vidjela što
piše.
A tada mi se srce grči. Pisala je velikim slovima, a svako sljedeće
urezano je sve dublje u papir:

MARNIE NOAH MORA OTIĆI NEMOJ MU DOPUSTITI DA

OSTANE!!

223
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
MARNIE

Jedva da sam uspjela spremiti knjigu čarolija kad je Noah došao

uza stepenice i u sobu donio svoje neugodne, uznemirujuće vibracije.
Blix nije željela da Noah bude ovdje. Blix nije željela da Noah bude ovdje.
Blix nije željela da Noah bude ovdje. Ta se rečenica ponavlja u mojim
mislima — on je ovdje, stoji preda mnom, očiju nabranih u osmijehu
— a ja sam nasred kuhinje, osjećam se kao životinja uhvaćena u
zamku. Tko to, zaboga, stoji nasred kuhinje? Ona stoji ondje
izgledajući kao da je upravo pretrčala sprint na stotinu metara kako
bi stigla, obrazi su joj rumeni, kosa nakostriješena i izgleda kao da je
upravo ugledala duha.
Osjećam da vidim istinu stvari. Svi su mi pokušali reći da ona tu
kuću nije namjeravala ostaviti Noi, da ga nije željela ovdje. A ja sam
nekako odbacila sve što su mi rekli.
Ali, sada je to ovdje, izraženo njezinim riječima. Dan prije no što je
umrla.
On staje i gleda me, a osmijeh mu je sve širi. — Hej! Što radiš? —
kaže. — Što se događa? — Pogled mu zbog nekog razloga odlazi
prema polici s knjigama. Možda sam prebrzo dotrčala odande pa je
trag još vidljiv.
MARNIE NOAH MORA OTIĆI NEMOJ MU DOPUSTITI DA
OSTANE!!

— Ništa. Samo popravljam neke stvari. Malo čistim. Ova kuća se

jako zaprlja!
On se smije pa mi prilazi i grli me. Osjećam kako se kostriješim, ali
me on privlači k sebi i pritišće moje lice na svoja prsa.
— Ne, doista. Što je s tobom? Jesam li te uplašio kad sam ušao?
— Ne — kažem u njegovu majicu.
— Bože, danas si seksi. — Ljubi me u tjeme. — Daaaakle... što kažeš
na to da odemo dolje i poseksamo se? Upravo sam završio svoj rad,
vikend je i raspoložen sam za slavlje. Osobito kad ti izgledaš toliko

224
seksi! Jesi li učinila nešto s kosom?
— Ništa. Samo je nepočešljana. I zapravo sam namjeravala izaći.
— Da? Kamo?
— Pa, namjeravala sam posjetiti Lolu, vidjeti kako je.
— Upravo je otišla. Vidio sam je kad sam došao. Opet je otišla s
onim muškarcem.
— Doista? — Odmičem se od njega. — S onim tipom iz New
Jerseyja?
— Zapravo nisam razgovarao s njim kako bih doznao odakle je.
— Ne njegovu automobilu su tablice druge države. Da si ih
pogledao, znao bi.
On se smije. — Zašto bi me zanimalo što piše na tablicama?
— Kladim se da je to bio on. Što je sjajno. Ali, nije važno.
— Nego — kaže on. Pokazuje sebe i mene pa me ponovno
pokušava zagrliti. — Dakle...
Ne želim se seksati s njim. Ne želim se seksati s njim. Uspijevam se
izvući pa prilazim sudoperu i puštam vodu. Zalit ću biljke, tako je.
— Zapravo sad ne mogu. Kad ovo završim, izlazim.
— Mmm. To si rekla. Ali, Lola je otišla.
— Da?
— Rekao sam ti. Otišla je s onim tipom, a ti si rekla da je to sjajna
vijest. Nego, što je s tobom? Jesi li dobro?
— Reci mi nešto. Kakva je Blix bila kad si došao ovamo?
Oprezno prilazim prozoru noseći čašu vode. Osjećam kako me on
gleda dok zalijevam ruže, a tada kamilicu.
— Bila je na samrti — kaže nakon nekoliko trenutaka. — Stigao
sam tjedan dana prije no što je umrla.
— I, reci mi istinu... je li željela da budeš ovdje?
— Šališ se? Rekla je da ću joj ja pomoći prijeći na drugi svijet. —
Prilazi mi, uzima čašu iz moje ruke pa je stavlja na stol, a tada me
hvata za nadlaktice. — Što se događa? Naginje se bliže meni, i počinje
prelaziti usnama preko moje čeljusti.
Odmičem se i gledam njegovo lice. — Ništa. Samo sam mislila
kako ti je zacijelo bilo teško. Vidjeti je tako. Na samrti.
On rumeni. — Znaš li što je bilo teško? To što nije željela učiniti
ništa kako bi si pomogla oporaviti se. Bože sačuvaj da pozovem
liječnika. Želio sam joj pomoći, ali je ona samo željela da sjedim ondje

225
i gledam je kako umire.
Odmičem se od njega. — Ali, imala je pravo učiniti to na svoj način.
— Pa, svakako. Ali, pitam se zašto sam ja to morao gledati? Tome
služe bolnice! Ali, svejedno. Ipak sam to učinio. Za nju. A tada. .. ona
umre i kuću ostavi tebi. — Smije se kratko i ogorčeno.
— Mislim da njezina smrt nije bila usredotočena na tebe.
— Pa, kako god. To je gotovo. Učinio sam kako je željela. Slučaj
zaključen. Sve je u redu. — Prelazi pogledom po meni pa pruža ruke
smiješeći se. — Nego, zašto razgovaramo o tome? Hajdemo se
usrećiti. Ti i ja? Dolje? — Glavom pokazuje prema vratima.
Ali, ja ne mogu. Zapravo, dok ga u ovom trenutku gledam, ne
mogu vjerovati da sam si ikad dopustila ući u vezi s toliko
samoživim, egoističnim djetetom. Koje vidi samo iz svoje
perspektive. Zapravo mi je pomalo mučno.
— Ne — kažem. Gutam pokušavajući pronaći barem malo vlage u
ustima, koja su se odjednom osušila. — Zapravo, moram ti reći da mi
ovo više ne odgovara.
— Što?
— Osjećam se čudno zbog ovoga što radim. Ne bib trebala biti
ovako s tobom kad se udajem za drugoga. Osjećam se krivom. Ovo
što radim je užasno.
On na trenutak izgleda šokirano, a tada se smiješi i pojačava šarm.
— Ah, krivnja! Užasno je kad krivnja stane na put uživanju, zar
ne? Ali, evo što mislim. Ne bismo se trebali osjećati krivim jer to što
se seksamo u širem kontekstu tvojem dečku ne uzima ništa. Ja nisam
prijetnja vašoj vezi jer, prvo, ja sam poznat, i drugo, uvrnut sam i
nisam sposoban održavati poštenu vezu. Što se mene tiče, ti si
njegova. Ovo je samo rekreacija. Gledaj to ovako: ja sam isključivo za
uživanje.
— Nažalost, ja tako ne funkcioniram — kažem.
— Da, funkcioniraš. Upravo to smo radili, uživali. I to je posve u
redu.
— Ne mogu to više. Žao mi je jer sam uopće počela. Stoga te molim
da poštuješ moje želje u vezi toga.
On me gleda iskosa. Znam da zvučim čudno — kruto i službeno,
ali ne mogu si pomoći. Još se tresem. On prilazi hladnjaku pa ga
otvara, gleda u njega i naposljetku uzima pivo. Znam da pokušava

226
dobiti na vremenu, da želi vidjeti hoću li se urazumiti. Kad nisam
rekla više ništa, napokon duboko udiše, otpija gutljaj piva i kaže: —
U redu. Neka bude kako ti želiš. Poštovat ću tvoje želje, ohladit ćemo
sa seksom, ali moram ostati ovdje do kraja semestra.
— Ne. Želim da odeš.
— Marnie! Sranje! Što je ovo?
Stojim nasred kuhinje odmahujem glavom i ne uzmičem. Osjećam
se kao da Blix i svi koji su je voljeli stoje uz mene.
— Ne. Ne želim te ovdje. Moraš otići.
On me gleda i na trenutak pomišljam da će mi se suprotstaviti,
odbiti ili čak pobjesnjeti. Ali, tada se smije, otpija još jedan veliki
gutljaj piva i odmahuje glavom kao da je to najluđi zahtjev koji je u
životu čuo. Uzima svoju naprtnjaču i silazi. Čujem vodu tuša.
Nedugo potom čujem kako se ladice s treskom zatvaraju, pa njegove
korake u hodniku i tada lupanje ulaznih vrata. S prozora gledam kako
odlazi niz ulicu i telefonira.
Te večeri odnosim knjigu čarolija u svoju sobu pa liježem u krevet
želeći se što prije vratiti Blixinom dnevniku. Sviđa mi se kako je
stranice ispunila zvjezdicama, filigranskim oblicima i kometima.
Sviđaju mi se priče o svjetlucanju koje je osjećala dok je gledala kako
se ljudi oko nje zaljubljuju. Zapisala je kako je katkad slala poruke i
energiju u atmosferu te vidjela kako se ljudi iznenađeno okreću kad
bi ih ljubav sustigla.
Još nisam upoznala nekoga poput nje.
Tada se smiješim prisjećajući se proslave zaruka te kako smo onu
crvenokosu ženu obavile bijelom svjetlošću. I na trenutak je osjećam
u sobi, uz sebe.
Čitam popise svega za što je bila zahvalna: za list u obliku srca
slučajno pronađen na pločniku; za golubove koji su joj se obraćali s
prozorske klupice; za indijski pokrivač; za Patrickove skulpture,
skladne i moćne; za to kako s Houndyjem za snježnih večeri sjedi
pokraj kamina, sklupčana pod pokrivačima od flisa; za Sammyjev
osmijeh.
Koliko je bilo važno svakoj čaroliji dodati riječi: »Za dobro i
slobodnu volju sviju.«
A tada je, na zadnjoj stranici, pisala popis s naslovom »Moji
projekti«.

227
 JESSICA I ANDREW.
LOLA I WILLIAM.

PATRICK I MARNIE.
PATRICK I MARNIE.
PATRICK I MARNIE.
PATRICK I MARNIE.

Vrlo pažljivo zatvaram knjigu i stavljam je na pod.

Patrick?
Mislila je da je Patrick za mene?
To je toliko nemoguće da je gotovo smiješno. Patrick je vrlo
zatvoren, vrlo nedostupan i... i... što je mislila da bih trebala učiniti?
Do kraja života mu pisati poruke? Postupno bismo mogli prijeći na
razinu ljubavnih poruka! Možda bi mi, nakon što bih mu dvadeset
godina pisala Volim te, dopustio da ga dodirnem.
Oh, Blix. U nečemu ste možda bili u pravu, ali, ovo je vrlo, vrlo pogrešno.

228
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE
MARNIE

Sutradan sam u cvjećarnici i Patricku pišem vijest da sam zamolila

Nou da ode kad podižem pogled i vidim kako onaj stariji čovjek
dolazi na vrata. Onaj koji nije bio spreman. Međutim, ovaj put mi
prilazi sigurnim korakom pa bira kale, ruže, malo sadarke, nekoliko
gerbera i malo zelenila.
— Gerberi su mi omiljeno cvijeće — kažem mu kad mi ih je donio
na pult.
Doima se da mu je to drago čuti. Lice mu je ljubazno, izborano i
blago.
— Spremam se učiniti nešto vrlo hrabro — kaže. Oči mu blistaju.
— Hrabrije od bilo čega što sam u ratu učinio, u to nema sumnje.
Zaprosit ću jednu ženu.
- Doista? - kažem. — To je sjajno. Hoće li ona biti iznenađena ili već
zna?
- To je iznenađenje. Zapravo, imate li papir kako bih napisao
poruku? Pada mi na pamet da bi moglo biti dobro dodati poruku,
uvjeriti je.
— O, joj. Zaprosit ćete je porukom?
On se malo koči. — Da.
— Ne, to je cool. Shvaćam. Želite li pomoć?
— Ovo moram sam učiniti - kaže mi strogo. — Ovo moram biti
samo ja. Iako su prošle godine, znate, otkako sam morao... pa...
uvjeriti ženu da se u mene isplati uložiti.
— Dakako. Evo, ovdje možete sjesti i ne morate žuriti. — Vodim
ga do bijelog stolića u stražnjem dijelu cvjećarnice. — Da vam
donesem vode? Ili možda rječnik? Ili ljubavni roman?
On se smije.
Dugo sjedi i grize vrh svoje olovke.
Patrick mi odgovara:
Odlično! Je li mirno otišao u tu dobru noć? (Jesi li vidjela što sam učinio?)
Ha! Otišao je mirno. Barem za sada.
Čovjek se okreće, nakašljava se i kaže: — Možda bi mi dobro došlo
malo pomoći, ako imate vremena.

229
 Odlažem telefon. — Uživam u tome - kažem. - Recite mi nešto o
njoj. I o sebi. Vidjet ću što će se pojaviti.
On uzdiše. — U redu. Možda će to funkcionirati. — Zatvara oči i
počinje: — Dakle, viđam se s... tom gospođom. Vozim iz New Jerseyja
kako bih je posjetio. Činim to već otprilike šest mjeseci. Kad god mi
se pruži prilika. Kad god mi ona pruži priliku.
Iskrice mi počinju plesati pred očima. O, Bože. To je on!
— I... pa, ona je udovica mojeg najboljeg prijatelja. Ne zna da joj ja
želim biti više od prijatelja jer je nisam htio uplašiti i otjerati. Ali,
razgovaramo samo o svojim pokojnim supružnicima. I o trenutačnim
događanjima. O vremenskim prilikama. O predstavama. Ona ne zna
da ja... nešto osjećam. Vrlo je suzdržana sa mnom.
Nakašljavam se. Kakva je etika za ovu situaciju? Trebam li reći:
Hej, vi ste William Sullivan, a ja znam vašu cijelu priču. Reći ću vam što mi
je ta gospođa rekla o vama!
Umjesto toga govorim: - Ali je li suzdržana zato što vas drži na
udaljenosti ili zato što si ne želi umišljati da je volite? — Doista me
zanima što je od toga.
— Pa, kako bih to mogao znati? — pita on. — Zato ću je zaprositi,
da vidim što će reći. — Glumi ozbiljnost. — Kako se ono kaže, odvažio
sam se na taj korak.
Ohhhh. Lola će mu slomiti srce. To neće dobro završiti.
— Da — kažem. — Ali... ako... mislim, neće li biti previše
nenadano? Ona bi se mogla naći u nezgodnoj situaciji, znate? Zašto
biste to izveli toliko nenadano kad možete postupno? Polako ispitati
situaciju.
— Ne. Nipošto. Kad sam zaprosio suprugu, to sam učinio i
funkcioniralo je sasvim dobro. Upitao sam je dok smo kupovali
sladoled, jednostavno sam je pitao, a ona se toliko iznenadila da joj je
kornet pao na tlo. A tada je pristala. Morao sam joj kupiti drugi
sladoled. Najbolje uložen novac u mojem životu.
Na njegovu je licu nešto vrlo lijepo, izraz njegovih očiju, sva ta
neupućenost. I, još važnije, nešto je vrlo tužno u tome kako muškarci
njegova naraštaja srljaju kroz život, odvažuju se ne znajući kako će
žene odgovoriti. Ili je to možda zgodno, a ti su muškarci dragi, junaci
tajanstvenih prvih crta ljubavi, a žene bi ih trebale tetošiti i čuvati od
njihovih najluđih poriva.

230
 Ne znam što bih učinila.
— Mislim da nam je potrebna glazba za prošnju, da nam pomogne
— kažem mu kako bih dobila na vremenu.
Puštam ljubavne pjesme Franka Sinatre, a tada sjedamo jedno
pokraj drugog pod pljuskom zlatnih iskrica i puštamo da nas miris
cvijeća preplavi. Zatvaram oči i za sebe izgovaram Blixinu mantru: —
Što god se dogodi, voli to.
— Dakle, želim da me vidi kao odvažnog ljubavnog partnera —
kaže.
— Ali, bi li ona možda mogla biti... stidljiva s vama? Jeste li možda
razmišljali o tome da usporite?
On se smije. — Sad uviđam što nije u redu s vašim naraštajem. Ne
riskirate. Neprestano ste na svojim pametnim telefonima, pišete
poruke, listate i tražite partnere na internetu, ali se ne pojavite kad je
to potrebno! Snubit ću je i zadiviti...
— Čovječe! — kažem, a on se smije. Niste je još ni pokušali
poljubiti, a mislite da će upaliti ako joj napišete poruku kojom ćete je
zaprositi? Vidite? Ne razumijem muškarce!
Ups. Nadam se da se neće zapitati kako znam da je još nije
poljubio. Ali, njemu nije palo na pamet pitati se.
— Vjerujte mi, upalit će — kaže on. — Razmislit će i sjetit će se
kako smo se dobro zabavljali prije mnogo godina, pa će razmisliti o
budućnosti... a kad dođem onamo spreman poljubiti je, pristat će.
Nakon toga uviđam kako ni jedan od mojih argumenata Williamu
Sullivanu neće biti nimalo uvjerljiv pa sjedam za stol, a on mi govori
neka joj napišem da je lijepa i dobra te da se on ne može prestati
smiješiti dok je vani s njom. Želi da joj napišem kako živi za trenutke
kad se vozi k njoj i za onaj trenutak kad mu ona otvori vrata. I da je i
on bio bolestan dok je ona bila bolesna — bolestan od zabrinutosti —
pa je zbog toga, došavši u bolnicu, vjerojatno ispripovijedao previše
viceva, a trebao je slušati.
Tada se naginje preko stola, a oči mu poskakuju. — Napišite da
ćemo biti savršeni par i da više nikad neće morati sama ići u bolnicu.
— Doista?
— U redu, napišite joj da ona u meni budi životni žar i vatru.
Pišem smiješeći se. — Ovo počinje zvučati pomalo sumnjivo, ali, u
redu.

231
 Iz zvučnika kod blagajne Frank Sinatra počinje pjevati »Ali of Me«,
a William Sullivan govori mi neka napišem: »Stoga te sada molim da
se udaš za mene. Molim te, učini me najsretnijim čovjekom na svijetu
i udaj se za mene. S ljubavlju i iskrenošću, William Sullivan.«
— Ime i prezime, doista? — kažem.
— Ime i prezime. Kad vam je ime William, morate biti precizni. —
Smiješi se od uha do uha. — Molim vas, napišite William Sullivan.
— U redu, kompa. Učinjeno! — Pišem kako mi je rekao, a tada mu
predajem poruku kako bije pregledao. On je čita vrlo ozbiljno,
nekoliko puta se nakašljava i kaže da je u redu.
— Nekako mi se sviđa to što me zovete »kompa« — kaže. A tada
ga ponovno hvata strah pa kaže — Nadam se da će uspjeti. I ako biste
bili ljubazni pa je naslovili na Lolu Dunleavy. Čekajte, izvadit ću
točnu adresu iz džepa.
Tada mu moram reći istinu — da poznajem Lolu i da je već volim.
— Ona je moja susjeda — kažem, a njegovo lice razvlači se u osmijeh
kad sam mu rekla da viđam njegov automobil kad dođe po nju.
— Mislite li da imam izgleda? — pita.
— Uvijek imate izgleda — kažem mu. — Dakako! Dakako!
Govorim mu i da će Lola na Dan zahvalnosti biti kod mene na
večeri pe će, ako ona prihvati prošnju, i on doći k meni. Ako ga odbije,
vratit će se kući i večerati puretinu u nekom restoranu.
Smiješimo se jedno drugome, a ja tada obilazim pult i grlim ga. On
je isprva pomalo suzdržan, a ja kažem: — Kompa, možete me zagrliti.
Zajedno smo napisali ljubavno pismo, a to znači da sam ja u vašem
timu — i on me tada grli.
Vani kiši, a on odlazi iz cvjećarnice kao da mu samo kišobran
nedostaje za izvedbu pjesme »Singing in the Rain« na Aveniji
Bedford.

232
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE
MARNIE

I tako izvodim čaroliju za Sammyja.

Nije velika. Ali, ja je tako osjećam. Režem malo ružmarina i
bosiljka s lončanica na Blixinoj prozorskoj klupici pa listove
usitnjujem u mužaru koji sam pronašla ispod sudopera. Kad sam
sljedeći put došla u cvjećarnicu, uzela sam nekoliko latica maćuhica
(za ljubav) i nekoliko cvjetova hibiskusa (za vjernost) pa miješam sve
zajedno.
Knjiga čarolija nije mi otkrila koje bih riječi trebala izgovoriti, ali
Sammy kaže da nešto moramo reći. Stoga na njegovo insistiranje
zatvaramo oči, držimo se za ruke i izgovaramo riječi koje zvuče
čarobno, zazivamo sile ljubavi, opraštanja i sreće za sve. On me
nasmijava viknuvši: — Hokus pokus!
I, najbolje od svega, sjedimo zajedno dok on vježba svirati flautu,
a ja šivam mali džepić od crvene svile. (Crvena za strast.) Kažem mu
neka ga stavi u majčinu torbicu kako bi ga ponijela na koncert.
— Ali, što je s tatom? I on bi trebao biti u čaroliji — kaže Sammy.
Stoga usitnjujem još cvijeća i listova pa ih ušivam u drugi crveni
džepić, s Sammy kaže da će ga staviti u tatin auto.
Plješćemo peticu.
— Ali, najvažnije je ono što ti radiš — kažem. — Je li tako? Flauta,
i ljubav koju ćeš im poslati.

Školska dvorana puna je roditelja te baka i djedova koji zuje

uokolo, smiješe se i mašu. Dvorana uzbuđeno bruji. Jessica mi je
sačuvala mjesto pokraj svojeg, a kad sam stigla, zatekla sam je kako
maše, smiješi se i pokazuje mi neka dođem.
Obrazi su joj jarko ružičasti i izgleda lijepo s raspuštenim dugim,
sjajnim kovrčama. Andrew će se rastopiti kad je vidi. — Pogledaj
program! Ispostavlja se da Sammy ne samo što svira flautu — kaže —
nego i čita pjesmu. Pjesmu koju je sam napisaol To mi nije rekao,
vražićak. O, Bože, možda će me morati odnijeti odavde. — Počinje se

233
hladiti programom.
— To je zapravo sjajno — kažem. — Usput, lijepo izgledaš. Mislim
da bi se trebala opustiti ako to ikako možeš jer će sve biti u redu.
Jessica se smiješi. — Bilo bi bolje da sam već vidjela tu pjesmu.
— Hmm. Možda ne bi.
Okrećem program u rukama. Premda sam u knjizi čarolija
pročitala da je čaroliju potrebno izvesti, a tada je otpustiti i ne brinuti,
ne mogu si pomoći. Neprestano izvijam vrat gledajući ljude koji
ulaze. I napokon, napokon vidim kako Andrew ulazi, blago pogiba
glavu i skrušeno stoji u stražnjem dijelu dvorane te gleda uokolo pa
se vidi da je napet. Vidim trenutak kad je opazio Jessicu — obrve mu
se podižu — pa kreće prema nama.
Ona mi kaže: — Nemoj mu dopustiti da sjedne pokraj mene. Je li
neka žena s njim? Ne, nemoj ga gledatil Je li s nekim?
— Teško mi je istodobno gledati i ne gledati, ali, ne, mislim da nije
sa ženom.
— U redu. Ipak, nadajmo se da će sjesti negdje drugdje.
— Neće sjesti negdje drugdje. Zapravo, gotovo je ovdje. Smiješi se
i budi mirna.
Kad je stigao do nas — nasmiješen i s uobičajenim izrazom »kriv,
ali pun nade« — pomičem se kako bi mogao sjesti pokraj Jessice. Ona
mi upućuje pogled koji bi mogao izražavati zahvalnost, ali i mržnju:
u ovom trenutku mi izgledaju isto.
Budi blagoslovljen i odvažan — šaljem mu što jače mogu i okružujem
ga bijelom svjetlošću. Prestani izgledati toliko krivo.
On gleda program. Meškolji se, govori mi kako je kao dijete svirao
flautu i kaže kako nikad nije mogao svirati u javnosti. Kaže da je
njegov sin hrabriji od gotovo svih koje poznaje.
Upravo sam ga namjeravala pitati hoće li na Dan zahvalnosti doći
na večeru, ali tada se zavjesa otvara pa učitelj izlazi na pozornicu i
kaže kako je ovo sveti prostor u kojem djeca izvode ono što su
marljivo uvježbavala pa će on osobno doći u publiku i uzeti svaki
mobitel koji zazvoni, publika se nervozno smije, on tada dodaje da će
ga i razbiti na komadiće, a mi se smijemo još jače kad neki čovjek iz
publike viče: — Molim vas! Preklinjem vas! Uzmite moj!
Tada započinje glazba, a djeca izlaze na pozornicu, skakuću
uokolo i pjevaju. Neka izvode zvijezdu, a neka skaču preko velikih

234
jastuka. I pjevaju o slobodi i sreći, a ja se ne mogu usredotočiti na riječi
jer se odjednom smiješim toliko jako da mi uši više ne rade. Cijela
pozornica je kaos boja i sjaja.
Kad je Sammy izašao pa izveo niz zvijezdi po pozornici, krišom
pogledavam Jessicu i vidim da ona više nije u ovoj uzavreloj, tvrdoj
dvorani; otišla je nekamo, a Andrew je s njom. Smiješe se jedno
drugome. Kažem to Blix, koja me možda ne čuje jer je mrtva i sve to.
Slijede zborske pjesme, plesovi i vedra, sjajna dječja lica. Skupina
dječaka izvodi skeč »Who je na prvoj«. Jedna djevojčica izvodi
nevjerojatan niz premeta po pozornici, uz gromak pljesak.
A potkraj predstave, kad je došlo vrijeme da se Sammy približi
prednjem dijelu pozornice, pomišljam da ćemo svi umrijeti. Reflektor
ga obasjava i, oh, on je maleni dječak koji stoji ondje, u lokvi žute
svjetlosti, čvrst, ali ipak vrlo ranjiv. Započinje kolebljivim glasom: —
Onoga dana kad se moj tata iselio, pojeo sam jaja...
Dvorana je utihnula, a Jessica spušta glavu u ruke. Andrew pokraj
mene prestaje disati. Poseže prema Jessicinoj ruci i drži je.
Pjesma nije duga. Govori o dječaku koji gleda meko pečena jaja na
tanjuru i misli kako je njegov otac žuti dio, a majka bijeli, okolni dio
koji drži obitelj na okupu, ali kad poslije jede tvrdo kuhano jaje, opaža
da žuti dio iskače i ispada. A tada govori nešto o tome kako je
primijetio da je on komadić prepečenca; nije ono što drži žumanjak i
bjelanjak zajedno, ali je ono s čime se oboje mogu povezati, kao da je
možda sendvič s jajetom? — a tada je gotovo, zrak se vraća u dvoranu
i svi mu plješću. Ljudi ustaju, plješću i kliču. Nekoliko drugih roditelja
se smiješi Jessici i Andrewu, a jedna žena uz osmijeh izvodi gestu
brisanja suze. Andrew sada čvrsto drži Jessicino rame, ona se naslanja
na njega, oboje odmahuju glavom i smiješe se.
Kad je sve završilo, zajedno izlazimo, ali ja nalazim razlog da se
odvojim od te krhke, privatne ljubavi između Jessice, Andrewa i
Sammyja jer je, znate, u onom stadiju kad je noć drži vrlo slabašno, a
ja bih mogla trepnuti i ljubav bi mogla iščeznuti, sva čarolija mogla bi
nestati, Jessica bi se ponovno žalila na Andrewovu tobožnju djevojku,
a Sammy bi izgledao jadno umjesto pobjednički.
A ionako više od bilo čega želim vratiti se u Blixinu spavaću sobu,
sjesti na njezin indijski prekrivač i čitati njezinu knjigu čarolija. I,
dakako, pripremati se za Dan zahvalnosti. To.

235
 Odlazim prema podzemnoj željeznici kad mi se telefon oglašava
novom porukom.
Ali, već sam pod zemljom, iskoračila sam iz hladne, vjetrovite noći
i ušla na jaku žutu svjetlost podzemne željeznice, u kojoj se uvijek
osjećam kao da sam zakoračila u golemi svijet svjetlosti i buke, a vlak
dolazi. Stigao je, škripavo staje, sav metal klepeće kao da će se
raspasti. Ljudi izlaze i tada ulaze, a ja moram požuriti kako bih stigla.
Gledam svoj telefon, ali vlak je pun — u ovo doba noći! — a prije
no što je mreža potpuno nestala, uspijevam pročitati dvije riječi
Patrickove poruke:
Možeš li
I odjednom sam jako sretna. Nevjerojatno je kako te dvije riječi
mogu imati takav učinak. To čak nisu riječi za koje biste očekivali da
nekoga mogu usrećiti; to, primjerice, nisu riječi volim te — ali me
jednako razvedruju. Blistam dok se držim za šipku, ljuljam se
naprijed-natrag, smiješim se licima neznanaca i mislim koliko sam
sretna jer sam ovdje.
Šaljem bijelu svijetlost onom izgužvanom tipu koji prosi, starijoj
ženi koja je spustila čarape i zatvorila oči, djevojci s cloche šeširom,
onoj koja neprestano prelazi prstima po vratu svojega dečka i naginje
se kako bi ga poljubila. Mnogo je ljubavi za sve nas, a Patricku je
potrebno da nešto učinim.
Možeš li, možeš li, možeš li.
Što god bilo, mogu!
Kad sam stigla na svoju postaju, pritišćem tipku, telefon ponovno
svijetli, a ja vidim njegovu poruku. I tada sam pretrnula.
Možeš li što prije doći ovamo? Nemoj najprije ići gore!!

236
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE
MARNIE

Patrick je napravio princes krafne s pudingom od vanilije pa mi

daje jednu čim mi je otvorio vrata.
— Što misliš? Jesam li ih trebao napraviti s ricottom? Mislim da bi
to bilo više autentično talijanski.
— Puding mi se više sviđa — kažem. — Dakle, zašto nisam smjela
otići gore? Što se dogodilo? Nakon one poruke očekivala sam vidjeti
policijsku traku ispred zgrade!
— Oh. Je li to previše dramatično? Poruke je jako teško izvesti kako
valja. — Gleda svoj telefon i lista unatrag. — O, da. Shvaćam. To je
zbog dva uskličnika. Oprosti. Ove večeri su se odvili neki novi
događaji pa sam želio da dođeš ovamo za slučaj da je Noah gore.
— Misliš da je ondje?
— Pa, nisam siguran, već neko vrijeme nisam čuo zvukove
odozgo, ali prije je dugo i glasno razgovarao s majkom na zvučniku,
ovdje, na pločniku. Iznosio sam smeće za recikliranje pa sam bio na
mjestu na kojem me nije mogao vidjeti pa sam, dakako, ostao ondje i
slušao. Nije lijepo prisluškivati, znam, ali mislim da bi trebala znati
da je ona bijesna na njega. Zbog oporuke.
Pretrnula sam.
— Da. Ona i njegov otac navodno žele osporiti Blixinu oporuku, a
ona je vikala na njega da ne obavlja svoj dio posla.
— Svoj dio posla?
— Da. Njegov zadatak bio je ustanoviti kako si možda
manipulacijama navela Blix na to da ti ostavi kuću. Pretpostavljam da
je to zato što si toliko poznata smutljivica koja vjerojatno neprestano
obilazi starice i nagovara ih da ti ostave svoje stvari.
— Samo ako me njihov nećak nogira. U suprotnom im dopuštam
da svoje stvari ostave kome god žele.
— Pa, dakako. Totalno si cool.
— Dakle, kako će zaključiti jesam li kriva? Jesu li rekli?
— Ne znam.
— Blix mi je napisala pismo koje mi je odvjetnik dao... a u njemu.
.. o, Bože, u njemu govori kako sam je zamolila za čaroliju kojom bih

237
postigla da mi se Noah vrati. A on, pa, jedne večeri upitao me je može
li ga pročitati. O, Bože. — Stavljam ruke na usta.
— Čekaj. Ima još — kaže Patrick. — Njegova mama rekla je da ako
ne mogu dokazati da si pokušala utjecati na Blix, nedvojbeno mogu
dokazati da Blix nije bila prisebna dok je pisala oporuku. Zbog toga
što se bavila magijom i sve to. Njegova mama rekla je da je Blix
prakticirala vještičarstvo. I misli da bi se to moglo održati na sudu.
— Vještice nisu prisebne?
— Neprestano je govorila kako mogu dokazati što god je potrebno
te da će se odvjetnik njihove obitelji rado baviti tim slučajem, ali, a
mislim da je ovo doista uvrnuto, željela je da Noah u međuvremenu
potraži sve dokaze, znaš, ono što otkriva da je bila luda, i pošalje joj.
Rekla je da će zatražiti da netko obavi psihološku procjenu pa bi joj
trebao poslati sve. Umjetnine, amajlije, talismane, što god pronađe.
— A je li on nakon toga otišao gore? Jesi li ga čuo?
— Ne. Čak se nije doimao osobito zainteresiranim. Ali, ona ga je i
dalje gnjavila, postavljala mu pitanja o Blixinom stanju svijesti kad je
prvi put došao ovamo, a on je tada počeo ponovno pripovijedati priču
o tome kako Blix nije željela u bolnicu. Rekao je mami kako je umjesto
toga izvodila čarolije i svašta. Iskreno rečeno, da si čula kako njegova
mama reagira, pomislila bi da je Blix vani pod punim Mjesecom pila
krv šišmiša.
— Ajme. — Teško gutam. — Ovo bi zapravo mogao biti dobar
trenutak da ti kažem da sam pronašla Blixin dnevnik. Bio je u knjizi
čarolija koju je imala u kuhinji, a ja sam ga pročitala i doista je imala
svakojake čarolije i pripravke, ne krv šišmiša, koliko se sjećam, ali je
razgovarala sa svojim precima, povezivala se s nekim duhovnim
bogom i izlazila u vrijeme mladog Mjeseca.
— Pa, na ovom mjestu ću se usuditi reći da bismo to možda trebali
spremiti na sigurno. Znaš li gdje je sada?
Pokušavam se sjetiti. Čitala sam ga u krevetu, ali tada sam ga
odnijela dolje, ako se ne varam, dok sam pripremala džepiće za
Sammyja. Mislim da sam ga vratila na policu. Tako je. Jesam. Gurnula
sam ga na njegovo mjesto, ondje, među kuharice.
Na vidjelo.
Gdje je oduvijek bio i gdje ga je bilo tko mogao pronaći. Ustajem.
— Mislim da moram ići.

238
 — Nazovi me ako ti bude potrebna pomoć.

Kad sam se popela gore, sva svjetla u stanu su ugašena, a Noe

nema.
Osjećam se smiješno, ali ga zovem dok obilazim sobe, palim svjetla
i gledam u kuteve. Gledala sam dovoljno trilera da znam da se ljudi
uvijek skrivaju iza vrata i zavjesa pa ih provjeravam. Čak odlazim u
kupaonicu i vičući odmičem zavjesu tuša.
Sva sam se uznemirila, kao što smo Natalie i ja činile nakon što
bismo gledale filmove strave. Pa ipak, istina je da se večeras u kući
osjeća čudna vibracija. Bedford se šćućurio u svojem kavezu i cvili
kad sam ga pustila iz njega. Nešto je... kao da je zrak nekako postao
sav zbrkan, kao sa su se molekule zapetljale pa se nisu uspjele
ponovno urediti prije no što sam ušla.
— Noah! — vičem. —Jesi li ovdje?
Nema odgovora. Vrata njegove sobe su otvorena, a svjetlo je
ugašeno. — Noah? — Palim svjetlo. Posteljina je skinuta s kreveta, a
u njegovu ormaru je samo otprilike osam vješalica i ništa drugo.
Bedford mi liže ruku.
U hodniku je prazna kartonska kutija, a jedna Noina sportska
čarapa ostala je ispod kupaonskog tepiha. Dakle, napokon se vratio
po svoje stvari.
Ali, je li se vratio nakon razgovora s mamom? To je pitanje. Trčim
u svoju sobu, prema ladici s donjim rubljem. Majica je još ondje pa je
tresem i u rukavu tražim Blixino pismo.
Ništa. Nema ga.
Izvrćem je kako bih bila sigurna, ali ne. Osjećam vruće suze tik iza
očiju. Zašto nisam znala da će to u određenom trenutku potražiti?
Zašto sam, kad me je čak pitao za njega, mislila da je sigurno u ladici
s donjim rubljem? Dakako da ga je tražio!
Patrick mi piše:
Čujem da trčiš. Je li on ondje?
Nije ovdje. Njegov ormar je prazan.
Je li »orao« siguran?
Patrick, pismo je nestalo! Ono koje mije Blix napisala. Plače mi se.
Što je s DRUGIM orlom?
Sad ću pogledati. Hodam, hodam... u kuhinju... DA! Knjiga čarolija i

239
dnevnik su na polici! Sigurni.
Zaboga, govori šifrirano! Zar ne znaš skrivati dokaze?
Oprosti. Zaboravila sam #špijunska obuka. Sad krećem tajno. Odsad me
zovi Natasha.
UMUKNI NIKAD NISAM ČUO ZA TEBE
Uzimam knjigu s police i nosim je dolje. Večeras ću spavati s njom.
A sutra ću nazvati Charlesa Sanforda i reći mu što se dogodilo.
Bedfordovo stručno mišljenje je da bismo trebali izaći kako bi se
on mogao pomokriti, a potom bismo večeras trebali zaključati vrata
spavaće sobe, za svaki slučaj. On čak leži na podu, držeći njušku
pokraj vrata, i svakih nekoliko minuta zareži kako bi to potvrdio.
Prilično sam uvjerena da se Noah večeras neće vratiti, ali, s druge
strane, što ja znam? Nikad nisam mislila da mu je zapravo stalo do
toga da dobije ovu kuću. A očito jest.
Prilazim Bedfordu i češkam ga iza ušiju. — Ovdje nema nikoga
osim tebe i mene, dečko. Dođi na krevet. Sve je u redu.
On napokon zabrinuto prilazi podnožju kreveta, ali svaki
automobil koji prođe, stvori val svjetlosti na zidu, koji završava u
jednoj točki u kutu. Bedford svaki put podigne glavu i malo zareži.
Čuju se zvukovi, slijeganje kuće i klepetanje radijatora, glasovi ljudi
koji prolaze ulicom i smiju se iako je duboka noć. Tada se čuje prasak
automobila pri paljenju, a Bedford i ja oboje skačemo u zrak.
On napokon spušta glavu na jastuk. Ali, oči su mu otvorene i dugo
nakon što mislim da bismo oboje trebali spavati. Kao da zna da još
nismo završili s lošim vibracijama.
A ja sam jako tužna zbog nestanka pisma. Moje veze s Blix.

240
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE
MARNIE

Srijeda je poslijepodne kad sam se napokon vratila kući iz

prodavaonice vukući purana teškog osam kilograma i vrećicu s
namirnicama — toliko mnogo namirnica da sam morala uzeti Uber
umjesto putovanja podzemnom željeznicom.
Bedford je čak nemirniji nego inače pa spremam svu hranu,
stavljam mu povodnik i vodim ga van. Ali, njega tada ništa ne
zanima. Nezainteresirano mokri na rubnik. Sjeda na stube i gleda me
s očekivanjem, kao da sam ja imala potrebu izaći, a ne on.
Kad smo ponovno ušli, on juri u spavaću sobu.
Moja je glava puna kulinarskih planova, ali on laje i trči uokolo... i
tada me počinje peckati strah.
Slijedim ga u Blixinu spavaću sobu, koja izgleda drugačije čak i u
odnosu na to kako je izgledala kad sam je prije dva sata napustila.
Ladica moje komode malo je otvorena, a moje flanelske pidžame su
na podu. I zidovi — goli! Ne posve goli, ali stvari su skinute — Blixine
umjetnine, njezini talismani, tapiserije.
I krevet — krevet je sav razbacan, pokrivači su posvuda.
Dišem plitko dok trčim podignuti jastuk, pod kojim sam sakrila
Enciklopediju čarolija.
Nema je. Pipam ispod svih plahti i pokrivača, gledam ispod
indijskog prekrivača, gledam pod s druge strane kreveta.
Bedford me gleda.
Blixine tajne su nestale. Klizim na pod.
Patrick dolazi čim sam ga pozvala. Puštam ga u stan pa obilazimo
sobe, a ja mu pokazujem sva mjesta na kojim su nekoć bile umjetnine.
U dnevnoj sobi, kuhinji, hodniku — posvuda se vide svijetla mjesta
na zidovima, iz kojih vire čavli.
Mislim da mi se srce slama.
Patrick kaže da bih odmah trebala nazvati Charlesa Sanforda pa to
i činim, ali se on ne javlja. Dakako. Dan prije Dana zahvalnosti. Mnogi
ljudi danas prelaze rijeku i idu kroz šumu. Nisu u uredima.
— Misliš li da bismo trebali pozvati policiju? — pita Patrick.
— Previše sam tužna - kažem mu. — Ne želim da policija goni

241
Nou. Zaboga. Teta mu je umrla. Možda je to imalo određenu
sentimentalnu vrijednost za njega. A osim toga, tko može reći da Blix
ne bi željela da on dobije neke stvari odavde?
— Da — kaže Patrick, ali ne izgleda uvjereno.
— Želiš li kavu? — pitam ga. — Svaki dan se borim s ovom
vražjom prešom za kavu i spremna sam na još jednu rundu s njom.
— O, ja znam s njom — kaže. I tada vrlo sposobno priprema kavu.
Na sebi ima traperice i plavu vestu. Tamna kosa mu dodiruje
okovratnik, a meni se sviđa to što barem na trenutak imam izgovor
da ga jednostavno gledam, jer glumim da me zanima kako se radi s
tom užasnom stvarčicom za kavu koja me mrzi.
Patricku se inače ne sviđa kad ga gledam. Ali, sada, dok gledam
njegove čudotvorne, sašivene ruke i prste, vidim koliko se spretno
kreće i ne mogu se oteti pomisli koliko je nevjerojatno da je uopće
ovdje, da smo zajedno u ovoj sobi, u Blixinoj kuhinji. Stojimo blizu
jedno drugome. Pomišljam na knjigu čarolija, na Blixin dnevnik, i
počinjem plitko disati. Osjećam da je to vrlo važno.
On se uspravlja i pruža mi šalicu kave.
— Želiš li pomoć s podlogom za pitu? — pita. — Jer, kao što dobro
znaš, ja sam slastičarski princ.
— Slastičarski princ, poglavica torte od sira... mogao bi imati
mnogo titula.
— Ali, na Dan zahvalnosti nastojim se držati pita. Primjereno je.
On valja tijesto za pitu na stolu, a ja se dajem na posao rezanja
mrkve i celera za salatu, a tada, možda zato što se osjećam odvažno
jer ovdje nemam što izgubiti ili možda zato što znam da za mjesec
dana idem kući, a on odlazi u dubine divljine Wyominga, vrlo
pažljivo kažem: — Zanima me što ti se dogodilo. Ja sam tebi rekla sve
neugodno što se meni dogodilo i sad želim znati o tebi. Što se
dogodilo? Molim te, reci mi.
— Mnogi ljudi ne znaju da je istinski tajni sastojak podloge za pitu
činjenica da pekar ne može razgovarati s drugima dok je priprema.
— Nemoj se šaliti o tome. Moram znati. Voliš li nekoga? Odlaziš li
zato u Wyoming, zato što te jedan od dvadeset i osmero ljudi ondje
voli i želi da se vratiš?
On podiže bradu i na trenutak izgleda kao da neće reći ništa, a tada
uzdiše. Možda ga je moja ustrajnost slomila, ali sam nekako sklonija

242
misliti da ga Blix potiče reći mi — Blix operira iz drugog svijeta.
— Umrla je — napokon kaže. — Osoba koju sam volio je umrla.
Ta rečenica ostaje visjeti u zraku. Gutam i kažem: — Molim te, reci
mi.
Nastupa toliko duga tišina da pomišljam kako je odlučio potpuno
me ignorirati. Ali, tada ponovno uzdiše, a kad je progovorio, čini to
isprekidano, lagano, kao da se tako možda neće silovito prizemljiti.
— Prije četiri godine. Curenje plina. — Gleda kroz prozor. - Bili
smo zajedno u studiju. Ja sam izrađivao skulpturu. Ona je završavala
sliku. Pošla je pripremiti kavu, zapalila je šibicu nedaleko od plinskog
štednjaka i uslijedila je eksplozija. Plava svjetlost, preplavila je cijelu
sobu. Podignuo sam glavu i ona je gorjela. Ona je bila u plamenu i
nisam je mogao izvući.
Zastaje i gleda me. — Bio sam na drugom kraju sobe, ali se sjećam
kako sam potrčao prema njoj, povukao je... zgrabio pokrivač i bacio
ga preko nje. — Pruža ruke i širi prste. Vidim ožiljke i zakrpe,
oguljene dijelove, ispupčene rubove. — Vjerovala ili ne, ovo su
medicinska čuda. Anneliese zbog nekog razloga nije dobila čuda. Ja
jesam. Iako ih nisam želio. — Dlanom ravna tijesto. —Ja sam htio
umrijeti s njom.
Držim se vrlo mirno. Kao da je on divlja životinja, a ja ga ne želim
uplašiti prevelikom količinom osjećaja i suosjećanja. Gotovo se
osjećam kao da sam izvan sebe. Možda bi Blix tako izašla nakraj s
time.
— Dugo sam želio samo smrt. A umjesto toga dobio sam operacije.
Trinaest operacija. I sudsku nagodbu. Izgubio sam svoju ljubav, svoju
umjetnost, sposobnost da čak i gledam svoje stare skulpture bez želje
da povratim, ali društvo ti za takav gubitak očito daje novac. Bio sam
tipičan siromašan, izgladnio i sretan umjetnik koji se pretvorio u
bogataša koji nema doslovce ništa od onoga što želi.
Bedford nam prilazi pa stavlja gumenu lopticu na pod pokraj
Patricka, a Patrick ga miluje po glavi i češka ga iza ušiju. I čak mu se
smiješi.
— Kako se Blix uklapa u to? Jesi li je poznavao u vrijeme te
nesreće?
— Doista, Marnie? Doista, moramo li razgovarati o tome? —
Ponovno spušta pogled prema tijestu. — Blix me je jednoga dana

243
pronašla na Manhattanu. Bilo je to poslije toga. Mnogo poslije. Bio
sam bogat, živio sam u luksuznom hotelu, svake večeri jeo obrok koji
su mi donosili u sobu, pio do samouništenja, ili sam barem tome težio.
A moja psihoterapeutkinja rekla je kako je vrijeme da ponovno
pođem gledati umjetnine, da se pokušam sprijateljiti s umjetnošću.
»Nije vas umjetnost povrijedila«, rekla je. »A možda vas može
iscijeliti. Trebali biste joj dati priliku.« Stoga sam došao do Muzeja
suvremene umjetnosti i pokušao se prisiliti ući. Načinio sam pet
koraka u muzej, a tada se okrenuo i vratio se van. Potom sam
razgovarao sa samim sobom pa opet ušao, pa se okrenuo i izašao. Pet
puta, unutra i opet van, unutra i opet van. A tada mi je glas rekao:
»Oponašaš li osobu koja je vezana nevidljivom elastičnom trakom? Je
li ovo što izvodiš pred muzejom umjetnička instalacija? Jer, ako jest,
mene si se dojmio.« Moj prvi odgovor bila je želja da ubijem onoga
tko je to rekao, ali sam tada vidio stariju gospođu koja je stajala ondje
u ludoj odjeći, raskuštrane kose i očiju vrlo ljubaznih te suosjećajnih.
»Haj, ja sam Blix«, rekla je. A znaš kakva je, kako se pogled njezinih
očiju pruži i prodre ravno u tebe! O, Bože! Prva osoba koja me je tako
pogledala. »Ili je možda unutra nešto što ne možeš vidjeti.« Stoji ondje
i samo me gleda, ljudsko biće gleda ljudsko biće. Kao da nije vidjela
sve moje ožiljke. »Možda je unutra nešto što ne možeš vidjeti.« —
Odmahuje glavom prisjećajući se.
— Ajme — kažem.
— Da. Stoga me uzima pod ruku, koja me je još boljela, tek toliko
da znaš, ali Blix nije znala za tu bol, pa odlazimo na kavu. Previše sam
iscrpljen da bih joj se odupro. Osjećam se kao da sam pod hipnozom
ili što već. Ona me odvodi u mračan restoran, kao da je instinktivno
znala što mi je potrebno, malo sjene, pa sjedamo u stražnjem dijelu. I
ona kaže: »Reci mi.« Ispripovijedao sam joj dio priče. A ona je željela
čuti sve. Isprva sam odbio, ali je priča tada potekla iz mene. I tada sam
je prvi put ispripovijedao. O vatri, operacijama, psihoterapeutkinji.
Ona me je slušala, a tada je rekla da bismo trebali zajedno otići u
muzej. Pa smo to i učinili.
— Što se dogodilo?
— Prije no što smo uopće stigli do umjetnina, jedno dijete počelo
je vrištati kad me je ugledalo, a stara Blix, pa, ona to nije mogla
dopustiti. Uhvatila me je i odvela iz muzeja. Pripremila se za ono što

244
će se dogoditi. Dala mi je snagu. Osjećao sam kako teče u mene.
Nakon toga smo se počeli sastajati svaki tjedan. Više nismo išli u
muzej, gdje su ljudi zurili u mene. Ona je dolazila u moj fini hotel s
uslugom sobarica i poslugom u sobu pa bismo samo sjedili i
razgovarali. O životu, o umjetnosti, o politici. A tada mi je jednoga
dana rekla: »Slušaj, meni se sviđa kako izgledaš, a ovo nije jebeni
način da živiš svoj život. Ovo je lažno, škodljivo i opasno za tvoje
zdravlje. Doći ćeš živjeti u moju zgradu. U Brooklynu. Imat ćeš ljude.«
Pa sam došao.
Ali, nisam želio ljude pa sam to doživio kao veliki nedostatak, ali
sam dobio Houndyja, Jessicu i Sammyja. I Lolu. Petero ljudi,
računajući Blix. Sa svima sam mogao izaći na kraj. Prihvatio sam
posao pisanja simptoma. Zato što sam želio nešto raditi. Mislio sam
da se to tako radi, da se moram zaokupiti razmišljanjem o drugim
stvarima, o tuđim simptomima, kako ne bih razmišljao. I to
funkcionira. Klonim se vanjskog svijeta, djece koja plaču kad me vide.
Ne izlazim. Ne moram. Zašto bih taj užas puštao u svoj život, ljude
koji zure u mene i zbog kojih se osjećam kao čudovište?
—Je li... Blix mislila da je to u redu? To što ne izlaziš?
— Pa, jest i nije. Dala mi je prostor da živim svoj život, a ja sam je
volio zbog toga, a kad je bila bolesna, nisam rekao: »Idite u bolnicu,
neka vam pogledaju taj tumor i izrežu vas« jer sam znao da ona to
nije željela, a zašto i bi? A ona meni nije rekla: »Zašto ne pokušavaš
ponovno pronaći umjetnost? Zašto nisi vani i radiš na društvenosti?«
Nismo to radili jedno drugome. Ja sam znao zašto se ona ne želi
predati kirurzima, a ona je znala zašto ja imam potrebu oporavljati se
u tišini.
U mojem se umu pojavljuje izdajnička misao. Mislim da bi za njega
možda bilo bolje da ga je, recimo, samo malo poticala, da ga je
pogurnula natrag u život. Ne odmah, dakako, uvjerena sam da je bilo
potrebno silno mnogo truda da ga se izvuče iz njegove tuge i potakne
preseliti se u Brooklyn. Ali, nakon nekog vremena.
On, kao da mi čita misli, kaže: — Ali, situacija se nakon nekog
vremena promijenila. Ona bi sišla, pustila glazbu i rekla kako je
vrijeme da zaplešemo. Ili bi zahtijevala da dođem gore na njezine
večere i družim se s dragim ljudima koji neće zuriti u mene. S ljudima
koje je vjerojatno unaprijed pripremila. Jednom je rekla... rekla je kako

245
je vrijeme da shvatim da je većina ljudi previše zaokupljena sobom da
bi gledali nekoga poput mene i bavili se mislima sažalijevanja. Rekla
je, ha, to još ne mogu preboljeti, rekla je kako bi ovaj svijet bio divan
kad bi ljudi marili dovoljno da zure. Ali, rekla je da ne mare. Misle na
svoj život.
— To zvuči točno.
— Tada je započela s tim nastojanjem da me ponovno potakne
vjerovati u ljubav. Tvrdila je da posjeduje čaroliju i neprestano je
govorila da mi dolazi ljubav. — Migolji brašnjavim prstima po zraku
i koluta očima. — Ona i Lola bile su od onih starica koje razgovor
uvijek pokušavaju navesti na temu ljubavi. Kao da smo u
humorističnoj seriji ili u Disneyjevom ljubavnom filmu sa sretnim
završetkom. Kao Ljepotica i zvijeri. Jednoga dana čak smo ozbiljno
razgovarali o tome je li Belle... Je li joj to bilo ime? Da, je li Belle doista
voljela zvijer od početka ili je to bilo samo sažaljenje.« Stavlja tijesto
za pitu u posudu pa ga okreće i naginje glavu dok ga precizno
namješta. — Ljudi, čitajte tekst! To su strah i sažaljenje. Strah i
sažaljenje, nije li to sjajan koktel za vezu osuđenu na propast?
Ne mogu govoriti. Odložila sam nož kojim stružem mrkvu jer mi
se ruke tresu.
— Kako bilo — kaže on. — Prihvatio sam sljedeće činjenice:
Anneliese će uvijek biti mrtva. Uvijek ću pokušavati na vrijeme stići
do nje i neću uspjeti. Kad je doista bilo važno, nisam mogao
promijeniti ishod. — Guta i na trenutak šuti. A tada kaže: — Znaš,
nekoć sam sanjao da je pripremila kavu i da se eksplozija nije
dogodila. A tada sam sanjao da se eksplozija dogodila, ali da ona i ja
nismo bili ondje; vratili smo se u studio kojeg više nije bilo, ali mi smo
bili neozlijeđeni. A katkad sam sanjao da je ona preživjela opekline i
bol te da me više nije voljela. I to je sada moj život. Izdržavam. Više
ne čekam smrt, ali nikad neću biti kao prije.
Kad sam progovorila, glas kao da mi je zgrušan. — Ideš li ikada
ikamo? Uopće?
On me gleda kao da se upravo sjetio da sam ondje. — Ah, fino, još
jedna socijalna radnica! Za tvoju informaciju, izlazim. Katkad noću
šećem, ili odem u teretanu koja danonoćno radi pa usred noći
vježbam s utezima u stražnjoj prostoriji, gdje me nitko ne mora vidjeti.
— Odakle taj osjećaj da te ljudi moraju vidjeti? Ti si ti! Ti si osoba

246
u svijetu i u redu, imaš ožiljke. Znači li to da te ljudi ne smiju gledati?
Zašto ne možemo jednostavno otići nekamo, ti i ja? Danju? Možda
bismo mogli povesti psa u šetnju? Ne moramo mariti za to što ljudi
misle.
— Zar nisi čula ništa od onoga što sam rekao? Nije mi potrebno
ništa od onoga što je vani, u svijetu. Ne želim izlaziti, dovraga. A u
životu ćeš doznati da muškarac koji živi sam s mačkom u pravilu ne
želi šetati sa psom. Odlazim u Wyoming, gdje moja sestra ima kuću
usred pustoši, sa slobodnim krilom za mene. Dobra je u Scrabbleu i
čita knjige. I dobro se slažem s njom.
— Zaboga, Patrick, moram reći da to zvuči kao odustajanje.
— Da, pa, imam pravo na to, ako to želim. Imam pravo odustati
nakon svega što sam proživio. — Saginje se i češka Bedfordove uši.
— Zar ne, dečko? Želiš li i ti odustati? Želi li ovaj dobar dečko
odustati? O, da, želiš! O, da, odustao bi!
— Ali, ne postoji li kakav oblik umjetnosti kojim se želiš baviti?
Možda, u redu, ne skulptura, ali nešto drugo? Slikanje? Crtanje?
Fotografija? Kreativan si, a uvjerio si se da bi se trebao isključiti taj dio
svoje osobnosti.
— Ajme, pogledaj koliko je sati! — kaže sarkastično.
— Znam. Nikome ne bih trebala nuditi savjete. Pogledaj kakav
sam nered napravila. A osim toga, smijem li samo reći da imaš
potencijal biti pseća osoba. Samo kažem.
— Ne. Za mene su mačke. Potrebno im je vrlo malo. Samo ugađam
ovom mješancu, zbog njegove potrebitosti. Psi su besramni kad je
posrijedi samopromidžba.
Proteže se. Majica mu se podiže i otkriva trbuh — a je na mogu
odoljeti pa moram gledati. Potpuno glatka, obična, neopečena koža.
Opekline su na vidljivim dijelovima.
— U ovom trenutku najgore mi je to što će Noini roditelji imati
Blixin dnevnik — kaže — a tada će pokušati uzeti njezinu kuću, a ona
upravo to nije željela. Još jedan primjer bespomoćnosti pred
sudbinom.
— Znaš što? Svejedno mi je ako uzmu njezinu kuću. Ti odlaziš i ja
odlazim.
— Ne misliš to — tiho kaže. — Ne smiju dobiti Blixinu kuću jer,
čak i ako mi nismo ovdje, kuća mora čuvati njezin duh. A to nije za

247
njih.
— Ne. Mislim da je njezin duh na posve drugom mjestu. Mislim
da je u odnosima koje je održavala s ljudima. Ako se moram odreći
ove kuće, učinit ću to. Neću prolaziti cijelu sudsku bitku za zgradu za
koju se ne mogu brinuti.
On izgleda zapanjeno. A ja tada znatno pogoršavam situaciju zato
što si ne mogu pomoći — prilazim mu, podižem se na prste i ljubim
ga u obraz, tik ispod oka, gdje mu je koža najglatkija, najružičastija.
Samo ga želim dodirnuti.
Osjećamje kao svilu. Ali, on uzmiče od mojeg dodira. Kaže:
— Ne! Ne čini to!
— Boli li te?
— Ne mogu podnijeti sažaljenje.
— Ali, ne sažalijevam te. Zašto naklonost moraš tumačiti kao
sažaljenje? Možda ti je to Blix pokušavala reći. — Osjećam kako mi
naviru suze, što je i gore od pokušaja da ga dodirnem.
Nakon toga je sve čudno. Napravila sam najgore moguće. On je
uzrujan i gnjevan. Ja se ispričavam, ali ništa ne pomaže. Kao da ništa
nije u redu.
Kad je otišao, odlazim u dnevnu sobu i stajem pokraj skulpture na
polici iznad kamina. Noah barem to nije uzeo, možda zato što je
velika. Dodirujem njezine izražene, duboke linije, osjećam napete
šavove ispod zavarenog mjesta, ispod glatkoće. Patrick ju je načinio
dok je bio zdrav i čitav. Ali, kaže da više nikada neće biti takav.
Zatvaram oči. Sažalijevam li ga doista? Privlači li me zato što se
doima krhkim?
Žalim li ga zato što je opečen i povrijeđen?
Dobro si, kaže glas.
Trebala bi biti ovdje gdje jesi.
I možeš ga voljeti. On bi trebao biti voljen.

248
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE
MARNIE

Dan zahvalnosti sviće kišan, vjetrovit i hladan. Prvi uistinu hladan

dan ove jeseni. Drveni podovi hlade mi stopala kad sam ustala. Pet i
petnaest je, vrijeme da stavim purana u pećnicu.
Pada mi na pamet da sam nehotice pozvala trinaestero ljudi na
večeru (četrnaestero ako se računa Patricka, ali on neće doći) i ne
znam što će oni donijeti. Svi su rekli da će donijeti nešto, a meni se to
do ovog trenutka doimalo dovoljno dobrim. Dok sam planirala sve
to, smatrala sam da će ono što dođe biti upravo ono što nam je
potrebno.
Ali, sada — što ako budemo imali samo purana, moj složenac od
mahuna koji se vjerojatno nikome neće svidjeti, moju hrpu pirea od
krumpira i pitu koju je Patrick pripremio? Bit će to prvi Dan
zahvalnosti koji će iziskivati naručivanje pizze.
Prilično sam uvjerena da bih samo na temelju ovoga dana mogla
dobiti licencu odrasle osobe, osobito ako se ispostavi da će hrane biti
dovoljno. Puštam opaku rock glazbu i glasno je slušam dok radim u
kuhinji. Opasavam se starom pregačom koju nalazim u ormaru i
vrtim se prije suočavanja s golemim, osam kila teškim puranom koji
me čeka u hladnjaku. Prava sam vesela domaćica.
— Tom — kažem mu. — Ti si mi prvi. Tek toliko da znaš. Stoga
bih ti bila zahvalna ako bi mogao postupiti ispravno, u pogledu
gozbe. Mislim, žao mi je i strašno je ono što si zacijelo pretrpio. Ali,
želim da znaš da sam ti duboko zahvalna. Zahvalna sam za tvoj život.
Moram posuditi stolce, vilice, noževe, žlice, stolnjake, tanjure i
poslužavnike. Jessica kaže da ima ponešto od toga, kao i Lola, a ako
njihovi neće biti dovoljni — pa, neki će gosti možda morati sjediti i
jesti na podu, ili ćemo jesti naizmjence, kaže Jessica.
Jesti naizmjence! Pomišljam na svoju majku s njezinim stolnjakom
od bijelog damasta i svjećnjacima te srebrnim poslužavnikom za
puretinu i desertnim vilicama. Ona bi se onesvijestila od pomisli da
bi ljudi sjedili na podu ili jeli naizmjence.
Jessica dolazi prva, u devet sati, i donosi dvije pite od bundeva,
salatu od kupusa, dva kilograma školjki i drobljenac s jabukama.

249
 Zapanjujuće nasumično i nimalo svojstveno Danu zahvalnosti.
— Što ćemo sa školjkama? — pitam, pomalo nervozna.
—Juha od školjaka, dakako! Znam, znam; školjke i salata od
kupusa nisu prvo što pomisliš dok zamišljaš Dan zahvalnosti — kaže
— ali mislila sam da bi to moglo biti zabavno. I mislim da bi Dan
zahvalnosti trebao biti usredotočen na zahvalnost za sve što nam se
sviđa, a ne samo za purana. Koji, usput, fantastično miriše!
Lola, nešto više tradicionalna, dolazi u deset sati i donosi složenac
od bundeve, domaća peciva i dvije pite od bundeve.
Nakon sat vremena polijevam puricu kao stručnjakinja. Paco
donosi komade pečene govedine, salatu od cikle, ogromnu posudu
juhe od luka i senf Grey Poupon. I još tri pite od bundeve. Konobarica
iz Žumanjka dolazi s dečkom pa se zaokupljaju igrom s psom, i s
drugim psom, koji je navodno došao s jednim od Blixinih prijatelja,
šetačem pasa.
Andrew i Sammy silaze pa počinju pripremati juhu od školjaka za
cijeli okrug. Lolu to podsjeća spomenuti da je pozvala Harryja,
upravo kad je on stigao s dovoljno jastoga za čitavu istočnu obalu.
— Ti si Blixina omiljena nećakinja — kaže mi, a kad sam ga
ispravila, odgovara: — Ma, dobro, dobro, bivša supruga njezinog
nećaka, neka ti bude! — a ja se osjećam glupo jer sam to rekla.
Ne znam ni kako ćemo pripremiti svu tu hranu — doima se da su
svi plamenici zauzeti, a imamo i posude koje još čekaju svoj red na
štednjaku. Moje mušterije iz cvjećarnice — mame lezbijke Leila i
Amanda, koje su pisale donatoru sperme — donose peciva i pitu od
bundeve.
Primjećujem da smo zatrpani pitama od bundeve.
Leila počinje postavljati pitanja o tome kad ću prodati kuću i otići,
a ja joj govorim o svim problemima, bla bla bla, i ispostavlja se da ona
poznaje agenticu za nekretnine koji bi rado došla pogledati i
savjetovati me. Ona vadi telefon i telefonira, a tada mi viče: — Može
sutra ujutro? Oko jedanaest?
— Svakako — dovikujem.
Jessica mi tada prilazi, tapša me po ruci i šapuće: — Hm, tek toliko
da znaš, izgleda da je Noah ovdje. U dnevnoj sobi je, čavrlja s ljudima
i ponaša se kao domaćin.
— Noah?

250
 Ona se smiješi. — I, trebala bih ti reći, doima se da se nešto događa
s Lolom. Na stepenicama je s onim čovjekom iz New Jerseyja i doima
se da nije dobro.
— O, Bože. Mislim da je prosi.
— Prosi? Lolu?
— Ima li cvijeća? — vičem Jessici preko buke lonaca i tava, a ona
kaže kako misli da ima.
— Obavijestit ću te — kaže mi.
Kuhinja počinje nalikovati skladištu restorana — samo je, znate,
malo neurednija. Harry i konobaričin dečko u kutu razgovaraju o
politici. Leila i Amanda u dnevnoj sobi pokušavaju postaviti stoliće,
ali su jednom slomljene noge pa Andrew kaže da mu je potreban
odvijač i pita me gdje bi ga mogao pronaći, a tada se ispostavlja da ga
Bedford veselo žvače iza kauča.
Konobarica iz Žumanjka kaže da će postaviti sve stolove, ali joj je
potrebna pomoć u nalaženju žlica za posluživanje, pa stolnjaka i čaša
za vodu.
A tada staje i kaže: — Andrew? Andrew? O, Bože, ti si ovdje! Jesi
li sa suprugom? I sa sinom?
Ne mogu. Jednostavno ne mogu.
Andrew se, blijed, osvrće po sobi pogledom vjerojatno tražeći
Jessicu, a tada čujem kako govori: — Molim te, ako bi mogla ne...
— Ne spominjati da si me nogirao? Nipošto — čujem je kako kaže,
a on je prima za lakat i odvodi u drugi kraj kuhinje. Kaže joj: —
Mislim, rekao sam joj za tebe — dok prolaze pokraj mene. - Ali, tek
smo se pomirili...
Harry prestaje vikati o republikancima tek dovoljno dugo da me
ljubazno upita mislim li da će jastozi ikad dobiti priliku na
plamenicima. I znam li gdje su Houndyjevi lonci za jastoge.
— Ponavljam, gdje su žlice za posluživanje? — netko pita.
— Tko je napravio složenac od bundeve? Je li ga potrebno staviti
u pećnicu?
Oko mene se odvija milijun konverzacija, a ja još jednom polijevam
purana pa žongliram komadom aluminijske folije koji držim i
pipetom za polijevanje kad odjednom shvaćam da mi se Noah obraća.
— Ta—Ja! — kaže. — Marnie, pogledaj tko je stigao! Kakvo
iznenađenje!

251
 Isprva pomišljam da misli na sebe i spremna sam gnjevno ga
pogledati te mu reći da ne bi trebao biti ovdje, nakon onoga što je
učinio — a nisam ga ni pozvala — ali kad sam okrenula glavu, o,
Bože, sobu ispunjava Jeremyjevo lice.
Jeremy. Potrebno je mnogo vremena da mi njegovo lice postane
smisleno — zaboga, zašto je Jeremyjevo lice ovdje u Brooklynu, stoji
ovdje na Dan zahvalnosti, s Noom, ni manje ni više, stoji pokraj njega
i smiješi mi se široko, osmijehom koji bi mogao rasvijetliti cijeli vražji
svijet?
Dok okrećem glavu, moja ruka u kuhinjskoj rukavici je prati, a tada
puran — Tom, posuda, sokovi, nadjev, sve — usporeno klizi prema
podu, a ja zajedno sa svime time treskam na pod, pritom udaram
glavom o stol i u vrištanju koje slijedi pomišljam samo kako bi ovo
bila situacija u kojoj bi bilo dobro biti osoba koja pada u nesvijest.
Ali, nisam te sreće. Svjesna sam svega što slijedi.

252
 ČETRDESETO POGLAVLJE
MARNIE

Ovo nije moguće. Dakako da nije. Uskoro ću se probuditi i

ispostavit će se da je ovo bio san, a ja ću ustati i život će biti normalan.
Ali, ne.
Noina ruka još visi preko Jeremyjevib ramena, a Jeremyjeve oči
prazne su od šoka dok se Noah užasno smiješi i, Bože, da me
odjednom nije pogodilo toliko mnogo toga i da nisam zaglavila u ovoj
lokvi pureće masti, ustala bih i dosjetila se što trebam reći ili učiniti
kako bih izgladila stvar, ali u svoj toj zbunjenosti, kaosu i buci pada
mi na pamet da neću moći ništa reći ni učiniti. Da ovo nikada neće
biti glatko.
— Zašto? — uspijevam reći Jeremyju, što je, dakako, pitanje koje
bi on trebao uputiti meni. Ali, time ga zapravo pitam: zašto stojiš
ovdje, u ovoj kuhinji i zašto nisam znala da dolaziš. On ne odgovara,
a netko mi pokušava pomoći ustati pa se tada i sam posklizne i treska
u pureću mast pokraj mene. A ja se želim smijati jer je moguće da će
ovaj puran srediti sve prisutne. Svi ćemo se klizati i padati
pokušavajući spasiti sebe i druge na najgoroj proslavi Dana
zahvalnosti.
Jeremyjevo lice kaže: Ti si najgora osoba na cijelom svijetu.
I tada nestaje.
— Čekaj! — kažem ili u buci, boli i sumanutosti možda zapravo
nisam izustila tu riječ. Još dvoje ljudi se skliže po masti, netko je nosi
po cijeloj kuhinji, a Bedford liže mesni sok. Čujem kako se Jessica i
Andrew svađaju pokraj kuhinjskog stola.
Ustajem i krećem prema hodniku. Hodanje me vraški boli, a
Bedford tada juri pokraj mene noseći purana, ljudi trče za njim, ali ja
ne marim. Šepajući ulazim u hodnik, a Jeremy ondje odlazi prema
ulaznim vratima pa mu kažem: — Molim te. Možemo li otići nekamo
i razgovarati?
— Imamo li si što reći? — pita me. — Mislim da sam sve shvatio.
— Izađimo — kažem mu pa izlazimo na stube, gdje kiša još
bezvoljno pada, jenjava u sivu, deprimirajuću kišicu smaka svijeta.
Ne marim za to. Prekrivena sam mašću i komadićima puretine, čak i

253
po kosi, kuk me ubija, a mislim da mi i na glavi niče golema kvrga na
mjestu na kojem sam je udarila.
Ali, to nije ništa u usporedbi s Jeremyjem, čije oči izgledaju kao
crne rupe nasred lica, a vidim da njegove široke, sposobne fizikalno
terapijske ruke zapravo drhte.
Slomila sam tog čovjeka.
Još jednom.
— Reci mi — kažem. — Hajde. Reci. Reci mi sve.
On odmahuje glavom. Ne mogu ga gledati. — Nemam što... u šoku
sam — kaže.
— Ne. Molim te. Reci.
On izdiše i osvrće se uokolo. Vidim da promatra prizor kiše na
pustoj ulici. A tada se njegov pogled vraća na mene pa tihim glasom
kaže: — Razgovarao sam s tobom pedeset puta otkako si ovdje, ali ti
nijednom nisi pomislila da bi moglo biti dobro spomenuti da je tvoj
bivši suprug ovdje? Nijednom?
— Pa. Mislila sam da nećeš shvatiti.
— Koji dio ne bih shvatio?
— Kako dvoje ljudi koji su bili u braku mogu boraviti u istoj kući.
— To shvaćam. Vjerujem ti.
— Ne, ne bi shvatio.
— Iskušaj me. Molim te - kaže. — Samo mi reci da nisi spavala s
njim i vjerovat ću ti. Nisam sumnjičav.
Tada shvaćam da doista ne zna. Gledam svoje cipele.
— O, Bože — kaže. — O, jebeni Bože. Marnie! Ne mogu vjerovati!
Opet si mi to učinila! Kako si to mogla učiniti?
— Nisam to planirala.
— Što bi to trebalo značiti? Nisi me namjeravala slomiti, to želiš
reći? Ali, zašto si to učinila?
— O, Bože, doista mi je, iskreno, jako žao. Jeremy, slušaj. Kad sam
došla ovamo, nisam znala da je ovdje. A on je bio ovdje, a ja sam
mislila da je to ipak u redu, da ću se sljedeći mjesec vratiti kući, vjenčat
ćemo se i...
— Sereš. Lagala si mi! Gotovo svaki dan smo razgovarali, ali mi ti
nijednom nisi rekla nešto što bi bilo blizu istini. Ja... ne znam što bih
rekao.
Ponovno gleda otužnu, sumornu ulicu posutu lišćem, a tada mi

254
okreće leđa. — Ovdje je koma. Znaš to? To si izabrala umjesto života
o kojem smo razgovarali? Ovo?
— U ovom trenutku ne izgleda osobito dobro — priznajem. — Ali,
ovo mjesto zapravo je lijepo na svoj način. Ne vidiš ga u najboljem
izdanju. A u ovim okolnostima...
On me dugo gleda, a tada odmahuje glavom. — Moram otići
odavde. Mislim da mi je dovoljno.
— Smijem li te nešto pitati prije no što odeš? Je li te Noah nagovorio
na ovo? On ti je rekao neka dođeš?
— Ajme. Doista nisi pri sebi, zar ne? Došao sam jer si mi
nedostajala, glupačo, zato što sam mislio da bi bilo zabavno
iznenaditi te jer mi je bilo žao to što si za praznike odsutna od kuće.
Tvoja obitelj i ja smo se toga dosjetili. Zato prošli tjedan nitko nije
razgovarao s tobom, svi smo bili jako uzbuđeni i strahovali smo da
ćemo pokvariti iznenađenje.
— Oh — kažem. — Pa, ovo će možda zvučati nevažno, ali uvijek
sam govorila da mrzim iznenađenja. Sad znam zašto.
On me gleda s nevjericom. — Užasna si, znaš to? — Tada
odmahuje glavom, silazi stepenicama i skreće na pločnik.
— Želiš li da ti pozovem taksi? — vičem za njim? Ali, on tu ponudu
nije uvažio ni osvrtom, što je posve u redu. Od njega ne zaslužujem
ništa. Baš ništa.
— Žao mi je! — vičem. — Doista, doista mi je jako žao!
On se ne okreće ni zbog toga.

255
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE
MARNIE

Još nikad nisam čuo toliko vike povezane s Danom zahvalnosti —

kaže mi Patrick. Iz kuhinje ulazi u dnevnu sobu noseći šalicu čaja,
koju mi predaje, i čajnik. — Pa, možda je prvi Dan zahvalnosti bio
prožet toliko jakom napetošću. Možda je Myles Standish prouzročio
toliko mnogo nevolje američkim domorocima, čula sam da je bio
pomalo sirov. Ali, ni u to nisam sigurna.
On me gleda kako sjedim na njegovu kauču, držeći stopalo
podignutim i led, koji bi navodno trebao pomoći s kvrgom na glavi.
Možda je zaboravio da je ljut na mene zbog zločina pokušaja da ga
poljubim. Barem mi je dopustio doći ovamo. Čak je došao gore po
mene. Stavio mi je ledeni oblog. Dao mi je vodu. I sad biljni čaj. Rekao
je da je zanemario rok za tekst o raku debelog crijeva.
— To nije nimalo važno — rekao mi je. Ljudi probavljaju puretinu
i trebali bi zahvaljivati, a ne žuriti čitati o raku debelog crijeva.
Večeras mogu imati samo simptome prejedanja.
— Još nešto za što sam danas odgovorna.
— O, prestani se sažalijevati. Sve će biti u redu. Do kraja života
imat ćeš najuzbudljiviju priču o večeri povodom Dana zahvalnosti.
Da. Kad se ludilo smirilo — nakon što sam se vratila unutra, vikala
na Nou i odvukla Bedforda od mesnog soka, a potom počistila
bljuvotinu jer on nije prestao lizati sok; nakon što sam plakala s
Lolom, koja mi je rekla da sam izdajica i nakon što sam pokušala
nagovoriti Jessicu da ne prekine s Andrewom i drugi put; nakon što
sam otpravila Harryja s njegovom vrećom migoljavih jastoga koji nisu
skuhani te otpravila konobaricu koja je šepajući otišla s novim
dečkom — pa, Patrick je došao gore po mene i pružio mi utočište.
Pogledao je kvrgu na mojoj glavi, pogledao mi u oči, postavio mi
nekoliko aritmetičkih pitanja i zaključio da nemam potres mozga.
Možda nije dobro dobro — previše se plakalo za to — ali je možda
moguće preživjeti. To je najbolje što mogu u ovom trenutku. Patrick
je otpratio Lolu kući. Mislim da je tješio Sammyja. Mislim da je možda
čak počistio najveći dio nereda dok sam se ja bavila svim svađama.
Svezao je komad gaze oko moje glave, oko mjesta na kojem je malo

256
krvarila.
Žao mi je zbog mnogo toga. Među najgorim trenucima bio je onaj
s Lolom, koja mi je potpuno otvoreno rekla da je bijesna jer sam se,
njezinim riječima, iza njezinih leđa urotila u namjeri da je pogurnem
u brak s Williamom Sullivanom. Pomagala sam neprijatelju iza prve
crte bojišta! Kako sam se usudila! Pomogla sam mu napisati pismo!
Poticala sam ga! Dala sam mu nadu iako sam znala — znala — kakav
je njezin stav!
I doista sam znala. Potpuno je u pravu.
— Kako si mogla ne reći mi da si razgovarala s njim?! — rekla je.
— Zar vi posrednice ne prežete ni od čega?
Ali, čarolija, željela sam joj reći. Iskrice.
A tu je i Jessica — pa, ona je bila shrvana, posve jednostavno. Nije
bila jako ljuta na mene, sva sreća, jer, kako sam ja mogla znati da je
ona konobarica iz Žumanjka žena s kojom ju je Andrew prevario?
Jessica kaže kako je jednostavno ponižavajuće (njezina riječ) da smo
ona i ja cijelo ovo vrijeme bile srdačne s tom konobaricom, a zapravo
smo razmijenile male sitnice o našim životima — i ne znajući tko je
ona! (I oprostite, s dobrim razlogom, ali tko bi rekao da je Brooklyn
ipak toliko malen gradić? To me je zapanjilo — uz milijune ljudi koji
mile uokolo, kako je naša konobarica u Žumanjku mogla biti žena
koja je odvukla Andrewa od njegovih bračnih zavjeta!?)
Kažem Patricku da je ovo zapravo Mali grad.
On se smiješi.
— Nemoj — kažem i podižem jedan prst. — Prerano je za
osmijehe.
— Izgledaš nekako dražesno s tim zavojem na glavi — kaže. —
Kao pijani mornar.
— Jesam li ti rekla da je, nakon što je Bedford odvukao purana u
dnevnu sobu i nakon što sam ja prošla onuda kako bih razgovarala s
Jeremyjem, Noah iskoristio tu mogućnost da skine stvari sa zidova i
stavi ih u kutiju — navodno kako bi ih poslao svojim roditeljima?
— Vrlo fin potez.
— Vjerojatno samo zato da me razljuti.
On sjeda na drugi kraj kauča, što dalje od mene, primjećujem. I
veselo se smiješi.
— Što je toliko smiješno?

257
 — Reći ću ti. Ali, prije toga, u zamjenu za svu izvrsnu skrb i
spašavanje, reci mi sve do najsitnije pojedinosti. Baš sve. I počni s
onime što se dogodilo s Jeremyjem — kaže. — Jadnik.
— Da. Bože, užasna sam. A od svega što se danas dogodilo,
činjenica da je Jeremy došao ovamo ne rekavši mi, i nagovorio cijelu
moju obitelj da to taji, to još ne mogu vjerovati.
— Nisi znala? — pita Patrick. — Uopće?
— Pa, jednom ih dva puta neodređeno je rekao kako je šteta da ne
možemo biti zajedno i ponudio je da će doći i pomoći mi prodati
kuću...
— Ali, nije rekao ništa poput: »Vidimo se na Dan zahvalnosti, moj
avion slijeće u jedanaest«?
— Ništa. Zapravo, otprilike tjedan dana nisam ni razgovarala s
njim jer sam bila silno zaokupljena zabrinutošću zbog Noe i Blixinih
stvari. — Spustila sam glavu u ruke. — Ne mogu vjerovati da sam mu
to učinila. Onaj izraz njegova lica.
— Dakle... je li vikao ili urlao? Kako ste se razišli?
— Bio je silno razočaran i tužan. I da, vikao je. Prilično
neuobičajeno za njega. Vjerujem da smo završili na tome da sam ja
užasna. Što jesam.
Patrick se sada doista smije. — Prestani. Što misliš, tko sam ja? Nisi
namjeravala prekinuti s njim. Prvo što si mi rekla o njemu jest da je
najdosadniji muškarac kojeg si u životu upoznala. Mislim da su to
bile tvoje riječi.
— Ali, dosada nije zločin. A ionako, ja sam ga navela vjerovati u
nas. I izdala ga.
— Prije svega, nisi ga navela. Odlučivala si o njemu. A ja slučajno
vjerujem da je tvoja izdaja, kako je ti nazivaš, bila dio tog odlučivanja.
Osim toga, neka se zna, mislim da je Blix dosadnost smatrala
zločinom — kaže. — Što ona i jest. Slažem se.
— U pravu si. Smatrala ju je zločinom. Bila je u braku s onim
dosadnim odvjetnikom, ili s dosadnim tipom opsjednutim kukcima?
Rekla sam joj da ne može jednostavno ostaviti nekoga zato što je
dosadan, a ona je rekla da itekako može! Rekla je da je to morala. Pa
je to i učinila.
On pruža ruku pa mi toči još čaja iz čajnika. — Nego, svi smo se
složili da nećeš završiti s njim. I premda je ovo bilo šok za njega,

258
moramo reći da je donekle odgovoran za to što je to doznao na taj
način. Kad pripremaš iznenađenje, moraš računati i da bi se sam
mogao iznenaditi. Zar ne?
Zurim u njega. — Patrick, zapanjuje me ova strana tvoje osobnosti.
On sliježe ramenima. — Što? Samo navodim činjenice. Prema
mojem viđenju, ovdje nema žrtava. A, osim toga, gledaj to ovako: sad
si ga oslobodila pa može pronaći pravu ljubav svojega života. I on će
također uvijek moći pripovijedati sjajnu priču o Danu zahvalnosti u
Brooklynu. Koliko ljudi dobije toliko dobru priču o raskidu?
— Nadam se da će biti dobro. On kao da je emocije spremio u
nekakav sef negdje i zaboravio kamo je stavio ključ. — Pomalo
iznenađeno uviđam da ga upravo to zapravo čini dosadnim. Zaštitio
se slojevima emocionalne izolacije, utabavši svaki istinski osjećaj koji
bi se mogao pojaviti u njegovu umu. Možda je to zato što je u ranoj
dobi izgubio oca i morao se brinuti o anksioznoj majci. Emocije su bile
luksuzan element na jelovniku, koji si on nije mogao priuštiti.
— Čak i kad me je zaprosio, nije bio presretan — polako kažem. —
Kad sam pristala, izgledao je krajnje šokirano. Možda sretno, ali
uglavnom šokirano. A čak i kad smo se seksali, bilo je...
— U redu. Voljan sam slušati većinu toga, ali ovdje povlačim
granicu. Tvoj seksualni život. Nekoć sam morao stavljati slušalice na
uši dok ste ti i... ah, nije važno.
— Oprosti. — Gledam ga i pomišljam kako sluša kako Noah i ja
vodimo ljubav. Svađamo se. Prepiremo se zbog stvari. Ponovno se
mirimo. A on je čitavo vrijeme znao da Blix nije željela Nou ondje.
Tada mu zvoni telefon, a on podiže slušalicu i kaže: — Haj,
Elizabeth.
Odlazi u kuhinju.
— Da, najvjerojatnije drugi tjedan u prosincu — čujem kako kaže
koračajući kuhinjom. — Ne, ne. Unajmit ću kamion za selidbe.
Svakako... Ne, ljudi voze i zimi. Čuo sam da je to moguće... Mislim da
će mi vožnja goditi.
Ah, njegova sestra. Doista odlazi u Wyoming. Kamionom za
selidbe.
Tonem još dublje u kauč. Osjećam se iscrpljeno do srži. U glavi mi
pulsira, a sad me i noga boli na mjestu u koje sam udarila kad sam se
poskliznula pa samo želim zatvoriti oči i nestati.

259
 Jako sam umorna, paralizirajuće umorna, a sve što sam ovdje
mislila i vjerovala bilo je pogrešno. Ne znam što je Blix vidjela u meni,
ali nisam pomogla nikome. I nedvojbeno nisam posrednica. Izgubila
sam jedinog tipa koji je, dosadan ili ne, doista želio oženiti me, i to
zato što sam ga prevarila s tipom koji me je ostavio! I zabrljala sam s
Lolom, koja mi se jako sviđa, a nekako osjećam da sam iznevjerila i
Blix jer nisam čuvala njezine papire. A zbog toga će njezin glupi nećak
i njegova beskrupulozna obitelj sada pokušati promijeniti oporuku.
A Patrick, jedina osoba s kojom ovdje mogu razgovarati, koji me
nasmijava — iako misli da ga sažalijevam — on se seli daleko. Povlači
se još dalje od ljudi. Toliko o Blixinom planu.
— Vozit ću bez stajanja — kaže. Smije se. — Dakako. Stajanje bi
bilo neuobičajeno za mene. Na javnom mjestu.
A što ću ja sada, kad se ne vraćam kući udati se za Jeremyja?
Trebam li se jednostavno vratiti i suočiti se s ogorčenošću svoje
obitelji? Sutra će od Jeremyja čuti što se dogodilo. Možda već i sad
slušaju o tome! On će, dakako, nastaviti sa svojim životom — toliko o
zabavnom timu koji ćemo stvoriti. Zajednički rad u njegovoj
ordinaciji, sretan brak i odlazak u Cancun kad pođemo u mirovinu.
Zašto nisam mogla jednostavno učiniti to? Što mi je? Ponovno ću se
vratiti u svoju djevojačku sobu i gledati zgroženost na svim licima
dok još jednom pokušavaju shvatiti što bih trebala učiniti sa svojim
životom.
Ohhh, Marnie!
Što ćemo s Marnie?
I Natalie — oprosti, sekice, ali neću roditi dijete i podizati ga uz
tvoje. Neće biti roštiljanja pokraj bazena s našim preplanulim,
opuštenim supruzima. Sve sam zabrljala.
Dakako, ne moram se vraćati onamo. Kad odem odavde, nakon što
sam svima narušila i/ili upropastila život, mogu izabrati neko drugo
mjesto. Pogledati kartu i izabrati lokaciju na kojoj nitko ne zna kakav
kaos mogu prouzročiti. Iskreno rečeno, trebala bih nositi natpis:
NAPAST! MISLI DA POSJEDUJE SPOSOBNOST POSREDOVANJA.
KLONITE SE!
Zatvaram oči.
Patrick kao da govori iz velike udaljenosti: — Pa, da. Sam, da. Ne,
pa, nemam mnogo namještaja, dakako, ali imam računala. — Smije

260
se. — Ne, dakako da su mi potrebnal Pa neću ih ostaviti.
Otvaram oči i vidim kako računala na drugom kraju sobe trepću u
znak odobravanja dok ja klizim, tonem u tamu.
Poslije osjećam da je nešto stavljeno na mene pa s naporom
otvaram oči. Patrick kaže: — Daj da provjerim jesu li ti zjenice
proširene. — Podiže mi kapke, jedan po jedan, pa kaže: — Hmmm.
— Patrick — kažem kroz osjet nečega gustog u ustima. — Više ne
vjerujem u čaroliju.
— Sereš — kaže.
— Ne serem. I moram poći kući. — S naporom se podižem u
sjedeći položaj. Roy je spavao u pregibu mojega lakta pa skače s
kauča. U glavi mi pulsira kao da u mozgu imam milijun malih čekića.
Doima se da moje oči ne funkcioniraju na uobičajeni način.
— Nipošto — kaže Patrick. — Trebala bi ostati ovdje. Ne bi trebala
biti sama s mogućnošću problema s glavom. Hajde. Možeš spavati u
mojem krevetu. Smjestit ću te.
Pažljivo mi pomaže ustati i vodi me u svoju sobu, a ja čak i u tom
pospanom stanju vidim da je gotovo redovnički prazna. Gotovo da
nema svjetla. On odmiče pokrivače, a tada stavlja ruke na moja
ramena, posjeda me na krevet i izuva mi cipele. Potom sjeda na pete.
Osjećam da me gleda.
— Hmmm. Odjeća ti je i dalje puna mrlja od puretine. Da odem
gore i donesem ti pidžamu?
Ne odgovaram. Samo s treskom liježem na leđa.
— U redu. Znam. Možeš odjenuti moju majicu.
— Prevruće.
— U redu, majicu kratkih rukava. — Čujem otvaranje i zatvaranje
ladica, a tada se vraća — više njušim njegovu prisutnost no što ga
vidim — i stavlja mi nešto u ruke: shvaćam da je to majica. — Je li ti
potrebna pomoć? O, joj. Nisam baš razmišljao o ovom dijelu.
— Mogu sama — mrmljam. Tada me ponovno svladava san;
mislim na računala koja trepću — ali nisu ovdje, zar ne? Nisu u ovoj
sobi. Patrick kaže: — Ne, ne, sjedni. Evo. Doooobro. Ja ću. Podigni
ruke. Podignut ću ti vestu preko glave. Eto.
Zrak je odjednom hladan na mojoj koži. On tada spušta majicu
preko mojih prsa i niz ruke. Pomišljam na svoj grudnjak. Nitko ne voli
spavati s grudnjakom na sebi. Muškarci to vjerojatno ne znaju.

261
Najradije bih se nasmijala tome, ali ne mogu.
On me je ionako spustio na krevet pa poteže moje hlače, koje su
toliko uske da ih mora naglo povući, ali tada mi ih je svukao, jedna
noga je slobodna, a potom i druga, ja pokušavam ne misliti o tome
koje gaćice imam na sebi, i koje on vidi, a tada su pokrivači na meni i
željela sam mu reći još nešto, ali se sad ne mogu sjetiti što, a ionako
sam previše umorna da bih govorila. Sutra ću brinuti o tome da je
Patrick vidio moje gaćice. I, o, da, želim ga zamoliti neka ne ide. Želim
mu reći da Blix zapravo želi da ostane. Da se može baviti drugom
umjetnošću. Želim još jednom očajnički moliti.
I hoću, čim ponovno budem mogla držati glavu uspravnom.
Poslije — koliko poslije? — se okrećem, a mačak skače s mene.
Čujem kako Patrick negdje duboko diše, a kad sam otvorila oči, ondje
je, pokraj mene u krevetu. Zapovijedam si: dodirni mu ruku, ali ne
znam događa li se to uistinu ili samo razmišljam o tome, kad sam se
probudila, osjećam miris cimeta, a Patrick dolazi u sobu govoreći: —
Kako je glava? Jesi li dobro spavala?
Prve riječi iz mojih usta nisu najbolje. — Koliko je sati? Što to
miriše?
Patrick kaže: — Duboko udahni. Napravio sam peciva s cimetom.
— Peciva s cimetom. Mislila sam da sanjam. Sam si ih napravio?
— Sam sam ih napravio. — Smiješi mi se. — Napravio sam i čaj pa
ako želiš ustati i doći u kuhinju... ili želiš da ga donesem ovamo?
— Čekaj. Jesam li ovdje spavala?
— Spavala si ovdje. Udarila si glavom, sjećaš se? Stoga sam te
ovdje smjestio spavati.
— Dakako, sjećam se. — A tada se sjećam ostatka — kako je sve
propalo, kako više ne vjerujem u čaroliju, ili u ljubavno posredovanje,
ili u iznimnost, i to me silno žalosti jer sam željela vjerovati u Blix i u
sve što je rekla o meni. Željela sam vjerovati da sam ovdje s razlogom,
ali nisam. Osjećam suze iza očiju, a tada mi se slijevaju niz lice, cijedi
mi se i iz nosa i bit će ružno.
— O, joj — kaže on. — Hajde, dođi u kuhinju, na čaj i peciva s
cimetom. Hajdemo te ponovno pokrenuti.
Poslušno zamahujem nogama preko ruba kreveta i gledam se.
Gole noge i majica koju još nisam vidjela. O, Bože. Ponovno gledam
njega.

262
 — Da. To je moja majica. Nisam mogao dopustiti da spavaš gore s
ozljedom glave. A na tvojoj je odjeći bilo mnogo pureće masti.
Ah, da. Tada se donekle prisjećam. Gaćice. Smješta me u krevet.
Usred noći tiho hrče pokraj mene. Sve mi se vraća. O, Bože, Bože,
Bože, Bože. Osvrćem se uokolo u potrazi za svojom odjećom, koju mi
on dodaje, uredno složenu na hrpicu.
— Pa, hvala ti — pristojno kažem. Ne želim ga pogledati i silno
želim da on prestane gledati mene. Možda ako ga ne budem gledala
dovoljno dugo, shvatit će i okrenuti se. Idi plaši nekoga drugog
rakom ili čime već.
— Pa — kaže. — Pa, nema na čemu. — Stoji ondje naizgled čitavu
vječnost, a tada kaže: — Pa, uh, maknut ću se i pustiti da se odjeneš.
— U redu.
— Kad se odjeneš, dođi u kuhinju jer imam iznenađenje za tebe.
Ma, nećemo to nazivati iznenađenjem jer je Jeremy jučer uništio tu
riječ. Nazovimo to planom.
O, da,Jeremy. Uh.
Kad je otišao, ispuhujem nos u jedan od rupčića koje ima pokraj
kreveta, a tada ustajem i s naporom se odijevam. U njegovu stanu
nema ogledala — pada mi na pamet da se on vjerojatno ne voli
gledati, a zbog toga bih se ponovno mogla rasplakati — ali češljam se
kako najbolje mogu. Na nekim mjestima možda imam osušene krvi.
Da barem imam četkicu za zube.
Gdje su mi cipele?
O, Bože, mislim da dolazi agentica za nekretnine! A kuća je
vjerojatno u neredu! Samo se nadam da puran više nije u dnevnoj
sobi.
Patrick je sinoć spavao pokraj mene. Pobrinuo se za mene!
Čekaj... dakle, Noah se iselio, ali je ipak došao na dan zahvalnosti,
i zašto je zapravo došao?
I Jeremy. Slomila sam Jeremyja.
Dakle, život će neko vrijeme biti ovakav — misli će se bez najave
pojavljivati u mojem mozgu, i svaku ću osjećati kao krizu kojaje
izgurala prethodnu.
Odlazim u kuhinju, trepćući na fluorescentnoj svjetlosti.
— Hmm — kaže on. — Možda bi trebala učiniti nešto s tim
dražesnim zavojem prije no što dođe agentica za nekretnine. Pomalo

263
si nalik gusaru.
Gore se čuje tup udarac.
— Noah — kažem. — Jesam li ti rekla da je jučer, usred svega
onoga, skidao stvari sa zida? Blixine stvari. Kladim se da se vratio.
Ponovno to čini.
— Pa, to — kaže Patrick. — O tome sam sinoć želio razgovarati s
tobom, ali je moja sestra tada nazvala. Moram ti nešto pokazati.
Možeš li poći za mnom?
Vodi me prema stražnjim vratima pa otključava sve brave i vani,
na njegovoj malenoj terasi, vidim hrpu kartonskih kutija. Možda tri.
Velike.
Gledam ga zbunjeno. On se smiješi.
— Iskreno rečeno, ovo je moj najmanje etičan postupak u cijelom
životu, ali nekako se ne kajem.
— Ali, što je to?
— Stvari koje je Noah pakirao — kaže. — Blixine stvari. Sve je
ovdje.
— Ali, kako si došao do toga? — Od ovoga me glava još više boli.
— To je moja vrsta čarolije. — Oči mu blistaju. Još ga nisam vidjela
toliko sretnog.
— Čarolijom si dopremio kutije na svoju terasu?
— Pa, čarolijom sam čuo da Noah pita Paca staje li vozač UPS—a
kod njegove prodavaonice i bi li uzeo ove kutije jer se njemu nije dalo
vući ih u poštanski ured ili, Bože sačuvaj, u središnju poštu. A Paco je
rekao da nema problema. Tada sam ja...
— Nisi valjda?!
— Jesam. Dogovorio sam se s Pacom. On je donio kutije ovamo.
Noah mu je u srijedu poslijepodne donio nekoliko njih, što znači da
su Blixin dnevnik i tvoje pismo zacijelo u njima.
— O, Patrick!
— Stoga ih možemo pregledati i uzeti što nam je potrebno, ih,
točnije, što Blix želi da uzmemo. I odlučiti želimo li poslati ostatak.
— Smijem li te poljubiti?
— Ne.
Kaže to toliko brzo da sam se nasmijala. Prvi put nakon pada.
— Dođi. Strogo gledano, spavali smo zajedno pa mislim da bih te
mogla poljubiti u obraz.

264
 Doima se da on razmišlja o tome. — Pa, je li to poljubac sažaljenja?
— Ne! To je pravi poljubac zahvalnosti za čaroliju — kažem mu pa
mu prilazim, podižem se na nožne prste i ljubim ga u obraz. — I
usput, tek toliko da znaš, ni onaj drugi nije bio poljubac sažaljenja.
Ali, on tada kaže da poznaje poljupce sažaljenja; štoviše, predobro
poznaje sažalne poljupce, sažalne poglede, sažalne čokoladne kekse,
sažalne pozive, sažalne vožnje, sažalno cvijeće, sažalne razgovore,
sažalne sendviče.
Suprotstavila bih se, ali nisam pri sebi, a i vrijeme je da pođem gore
i sastanem se s novom agenticom za nekretnine, osobom koja bi
mogla sve riješiti.

265
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE
MARNIE

Laknulo mi je kad sam vidjela da agentica za nekretnine Anne

Tyrone nije bruklinska hipsterica. Majčinski je tip, prsata i utješna.
Nije od onih koje očekuju savršenu kuću dan poslije Dana
zahvalnosti.
Naočale nosi na malenom filigranskom lančiću oko vrata, kao
prava dama, i hoda kroz kuću ne bilježeći ni slova, samo upija ozračje
i gleda uokolo.
— Lijepo, doista lijepo — mrmlja.
Drago mi je vidjeti da nitko da bi rekao da se samo nekoliko sati
prije na tom mjestu odvilo nešto nalik pobuni — vjerojatno zato što je
Patrick sve počistio. Jedini znak koji je možda govorio da se ondje
dogodila katastrofa je činjenica da kuhinjski pod jutros divno sjaji,
možda zato što je dobro nauljen purećom mašću. Četiri pite od
bundeve mirno leže na radnoj površini, pokrivene plastičnom
folijom. U dnevnoj sobi nema purana. Čak ni Bedford nije ondje —
prema poruci koju nalazim na ormariću, Jessica ga je odvela gore
kako bi prespavao mamurnost prouzročenu puretinom.
Anne Tyrone tada odlazi gore i gleda Jessicin stan, a potom dolje,
kako bi pogledala Patrickov, a kad se vratila, kaže mi: — Dakle,
draga, koliko posla želite obaviti na ovoj kući prije no što je damo na
prodaju?
Govorim joj o svojem životu, o Blix, o ozljedi glave, o tromjesečnoj
pravnoj obvezi, o povratku na Floridu, i upravo sam namjeravala
otpočeti govor o tome kako ne znam je li to pravo mjesto za mene kad
me je ona potapšala po ruci i rekla: — Dakle, u osnovi ništa? Jesam li
dobro shvatila?
Da. Ne mogu. Ne mogu baš ništa.
— Pa — kaže ona. — Mislim da ćete se cijelo vrijeme boriti s
tržištem. Ovo ionako nije dobro vrijeme za prodaju... bla bla bla... a
potrebno je učiniti mnogo toga... bla bla i dodatne bla...
— Zar ne može biti kuća za adaptaciju? — pitam. Sviđa mi se
koncept kuće za adaptaciju. Kažem joj da smo svi u ovoj zgradi osobe
kojima je potrebna adaptacija. Doima se da bismo trebali ostati

266
zajedno, u kući koja nas razumije — ali nećemo. Razilazimo se kao
rakova djeca i moguće je da sam samo ja kriva za to.
Ona je dovoljno pristojna da se ne obazire na sve te vijesti. —
Pokušat ću — napokon kaže. — Vi biste u međuvremenu mogli
učiniti sve što možete kako bi kuća izgledala normalno. Znate, možda
obojiti hladnjak drugačijom bojom. Barem to.
— Svakako — kažem. — Hvala vam, hvala vam.
Ah, da.
Kad je otišla, izlazim van. Skidam tibetanske molitvene zastavice i
skupljam lišće sa stuba. Silazim i gledam Patrickova vrata. Zavjese su
mu navučene, a lišće je i dalje u hrpi na malom ulazu pokraj stuba.
Ah, Patrick.
Sjećam se kako sam čula njegov razgovor sa sestrom — o kamionu
za selidbe i tome kako uzima svoja računala — pa ponovno osjećam
potrebu da zaplačem. Jako će mi nedostajati. Kako je moguće da sam
uspjela pretrpjeti gubitak Jeremyja i Noe, ali me pomisao na to da će
Patrick otići — Patrick koji me ne želi dodirnuti; Patrick kojije toliko
ranjen da sve doživljava kao sažaljenje; Patrick koji nikada, NIKADA
neće izaći sa mnom u javnost — probada gotovo do srži?
Je li to ljubav? Ili je ono što on misli da jest — sažaljenje, možda
pomiješano s divljenjem jer je on tragičan superjunak koji je pokušao
spasiti svoju djevojku od vatre? On bi rekao da volim njegovu priču,
a ne njega. Da ne volim stvarnost čovjeka čija su duša i tijelo opečeni
tako da ih više ni sam ne prepoznaje.
Lola izlazi na svoje stube i maše mi, bezvoljno. Ne kao prije.
— Je li ono agentica? — viče.
— Da.
—Jesi li se odlučila za nju?
— Valjda. Kako ste vi? — pitam je, a ona kaže da je dobro.
Tada se naginje preko ograde i kaže: — Žao mi je jer sam se jučer
jako razljutila na tebe. Shvatila sam da je to zapravo moja stara svađa
s Blix. Jako sam je voljela, ali, ta je žena uvijek mislila da o tuđim
životima zna više nego ljudi koji ih žive! Ne mogu podnijeti osjećaj da
se manipulira mnome — čak ni čarolijom. Osobito ne čarolijom.
— Znam — kažem. — Žao mi je. Jako mi je žao.
— I ti bi se trebala osjećati kao i ja! Što je učinila s tobom i
Patrickom!

267
 — Pa — kažem. — Ali, sa mnom i Patrickom neće funkcionirati.
Ali, ona maše rukama iznad glave kao da pokušava otjerati oblak
mušica, a tada ulazi u kuću.
I ja ulazim. Sunce sja kroz prozore stvarajući lokve svjetlosti na
hrastovim podovima. Sviđaju mi se erkeri, zidani kamin i Patrickova
skladna skulptura na polici iznad njega. Odjednom me preplavljuje
osjećaj te sobe, visoki strop i stepenice prema kuhinji. Mali ukrasi,
oplata u kuhinji. Kako se štednjak malo nagnuo. Kameni sudoper koji
me je zaprepastio ono prvo poslijepodne, kad mi je Noah pokazivao
kuću, prije no što je znao.
I moram reći da mi se jako sviđa tirkizni, ručno obojen hladnjak.
Razumijem njegov jezik.
Ah, ova kuća je nestašna, gomila sjećanja — Blixina i moja. Onaj
izgreben stol s urezanom zvijezdom. Biljčice na prozorskoj klupici.
Pogled na park i prometnu ulicu.
Čestice prašine lebde spremne prekriti sve, kao i uvijek. Svjetlost
se i dalje ulijeva, stvarajući promjenjive šare na podu, dok povjetarac
vani pomiče krošnju ginka, oslobađajući ga njegova posljednja četiri
lista, govoreći da bismo trebali biti zajedno.
Marnie, u redu je voljeti ga.
Ne, on mi to ne dopušta.
U redu je voljeti ga.

— Pa, prijateljice, mislim da nam nije uspjelo.

Sutradan sam u cvjećarnici i podižem pogled s krizantema kojim
trgam uvenule cvjetove jer čujem poznati glas. I dakako, ondje stoji
William Sullivan, smiješi se i zvecka kovanicama u džepu.
— Ako nije, što radite ovdje? — pitam ga. Priznajem da to nije
najpristojniji način na koji sam se u životu obratila mušteriji. Ali,
doista — dovezao se iz New Jerseyja kako bi mi rekao da ga je Lola
odbila? Je li svijet sišao s uma?
— Pa, ovdje sam zato što moramo pokušati ponovno — kaže, a oči
mu sjaje. — Namjeravao sam posjetiti je za vikend, naš uobičajen
subotnji izlet, i mislio sam da bismo ti i ja mogli domisliti nešto novo.
Nešto što ću joj reći.
— Pričekajte malo. Odbila vas je i bila je bijesna na nas oboje, ali vi
ipak mislite da će ona biti otvorena za vašu uobičajenu subotu?

268
 — Da. — Smiješi mi se. — Pa, barem se nadam. Dat ću sve od sebe.
Želim reći: — Williame Sullivane, što vam je? Zašto mislite da će žena
koja je odbila vašu prošnju četrdeset i osam sati poslije biti voljna poći na
izlet s vama? Umjesto toga kažem, klonulo, ali opčinjeno tupošću
ljudskog duha: — Dakle, taj vaš plan obuhvaća cvijeće?
— Pa, dakako, obuhvaća cvijeće. Vi ste cvjećarnica, zar ne?
— U redu — kažem. — Ali, moram reći kako mislim da je nećemo
uspjeti nagovoriti da se predomisli. Prilično je uvjerena da do kraja
života više ne želi da joj se dogodi nešto zanimljivo.
— Ah, znam. Sada tako misli. Prilično je silovita. — Smije se. — Na
Dan zahvalnosti je bila vražja, zar ne?
— Pa, da. Bila je prilično uzrujana.
On obilazi prodavaonicu i nešto zviždi. A tada mi prilazi dok
stojim za pultom. — Što ste rekli, koje vam je cvijeće omiljeno?
Što sam rekla? — Gerberi?
— O, da. U redu, volio bih buket gerbera. A dok ga pripremate,
želim vam reći svoj plan. Jer, domislio sam sjajan. I vrlo sam
optimističan, vjerujem da će to funkcionirati.
Odmahujem glavom. — William, nekako sam zaboravila da ljudi
katkad mogu čak biti optimistični.
— Oh, ja sam zastrašujuće optimističan — kaže. — Zastrašujuće.
U redu, reći ću vam što sam shvatio. U svojem nekadašnjem životu
bio sam košarkaški trener, a ovdje sam pogrešno procijenio polaganje.
Jednostavan problem. Mislio sam da će to biti spektakularno
zakucavanje jer smo Lola i ja otprije dobri prijatelji, dobra, dobra
prošlost, ali ne! Nisam se pripremio za ne. Nisam dobro promislio o
svemu. — Smiješi se.
— Pa, to se može dogoditi.
— Dakle, bili ste u pravu, zaskočio sam je. Stoga ću se pooooovući
i krenuti pooooolako, pristupiti joj na drugi način. Danas ću je, ako
me prihvati, odvesti na neko neutralno mjesto. Bez važnih razgovora
i teških scena. Neću je čak ni primiti za ruku. I to je moj plan. Samo se
nastaviti viđati s njom. Činiti ono što ona želi. Nikada ne tražiti više.
Ne forsirati. Čekat ću. Snubit ću je sve dok se ne oslobodi straha. Bez
dramatičnih poteza. Bez prošnje.
— Pa, sretno. Želim vam sve najbolje.
— Da. To je ispravno. Započinjem s ostvarenjem plana — nazvat

269
ću ga Godina stotinu izlazaka s Lolom. Napredovat ćemo polako,
popiti mnogo kave, pogledati neke predstave, a tada možda posjetiti
moju kuću, vidjeti moje prijatelje. Možda ćemo poći na mali izlet u
New Hampshire. Odsjesti u zasebnim hotelskim sobama, popiti piće
uz vatru, poći na ples. Takvo što. Što god ona želi, i tempom koji njoj
odgovara. Moj je cilj dati joj nešto što ne može imati sama u svojoj
kući. Smijeh. Društvo. Divljenje.
— Ali, ona kaže kako ne želi iznevjeriti sjećanje na Waltera. S time
se borite. — Uh, eto, opet to radim, izdajem je. Radim joj iza leđa. Ali,
nekako si ne mogu pomoći. Sviđa mi se taj starac i njegov optimizam!
On se široko smiješi. — Ali, znate što? I ja sam poznavao Waltera i
mislim da bi njemu bilo drago zbog nas. Sviđalo bi mu se to da ona
ima nekoga tko je voli i brine se za nju. Ne moramo isključiti to
sjećanje.
— Pa — kažem. — Ajme. To je sjajno. Želim vam svu sreću. Jako
navijam za vas. Dakle, želite joj odnijeti cvijeće ili da joj se dostavi?
On se smiješi. — Cvijeće je za vas. Zbog prvorazredne čarolije koju
ste izveli.
Gledam ga. — Čarolije? Znali ste za čaroliju?
— Lola mi je rekla da ste vi i Blix posrednice i da izvodite čarolije
kako biste povezali ljude.
—Ali, čarolija nije upalila. Jako je podbacila. — Toliko da potpuno
odustajem od čarolije.
— Što? To mislite? Marnie. I dalje funkcionira. Zar ne vidite? Samo
ide novim putem. Kad ste stari kao ja, naučite ponešto o ljubavi. A
jedna od glavnih stvari jest da ne smijemo odustati od ljudi koje
volimo. Kad doista vjerujemo.
Gledam njegove vlažne, stare plave oči, toliko blistave da iz njih
gotovo frcaju iskre. — Ali, što možemo učiniti ako je druga osoba
odustala?—pitam. Teško mije govoriti preko knedle u grlu.
On kaže: — Pa, jednostavno moramo nastaviti s pokušajima. To
činimo.
— Ali, što ako vam ponestaje vremena?
— Dušo, svima ponestaje vremena. I... — spušta glas kao da slijedi
nešto silno važno — svi imamo sve vrijeme ovog svijeta.
— Hm, to zapravo nema smisla.
On se smije. — Znam; nema. Mislio sam da mogu reći nešto

270
mudro, ali nemam ništa. Pa, dobro, osim ovoga. Evo moje staračke
mudrosti za tebe: moraš vjerovati u nešto, zar ne? A kad izabereš što
će to biti, ne odustaješ. Jednostavno ne odustaješ. Kad ne uspije,
pokušaš na drugi način, pa na još jedan.
Tada me prima za ruku i ljubi je, kao uljudan džentlmen, pa izlazi
iz prodavaonice. No, sjeća se nečega pa se vraća i plaća cvijeće.
Ponovno pomišljam da bi, ako bih otrčala do prozora, vidjela kako
William Sullivan pleše niz ulicu, smije se i pucketa prstima, premda
bi devet od deset ljudi znalo da njegov plan nema izgleda.
Ali, što devet od deset ljudi zna?
Znate li što mi nedostaje?
Nedostaju mi one iskrice, one koje znače da će se dogoditi nešto
dobro. Da je ljubav u blizini. Ne znam zašto, ali nekako su iščeznule.
To je sve. Jednostavno mi to nedostaje.

Natalie mi sljedeći dan šalje poruku dok sam u kuhinji i perem

tirkizni hladnjak pripremajući ga za bojenje. Internet kaže da je
moguće kupiti posebnu boju za kuhinjske aparate nakon koje stari
hladnjaci izgledaju kao da su upravo izašli iz salona. Prema nekim
entuzijastičnim komentatorima, ovaj bi mogao ponovno izgledati kao
nov.
A tada dolazi ova poruka. Poruka koju sam očekivala. Starija sestra
iznosi mišljenje o katastrofi mojega života. Ona Koja Zna Bolje.
Mislim da ne mogu razgovarati s tobom. Pokušavam biti na tvojoj strani,
ali, dovraga? PONOVNO SI MU SLOMILA SRCE?
Ponovno sam mu slomila srce. Da.
I ŽIVIŠ S VRAŽJIM BIVŠIM SUPRUGOM?
Ne, i prestani vikati.
NEĆU PRESTATI VIKATI DOK MI JE OBJASNIŠ ŠTO RADIŠ.
Evo što radim: u ovom trenutku bojim hladnjak. Baj.
MISLIM, NE MOGU...
Tada, molim te, nemoj.
Znate li što ja ne mogu?
Ne mogu obojiti hladnjak nekom cool, profesionalnom bijelom
bojom. Odlazim u prodavaonicu, tražim posebnu bijelu boju i čak

271
odlazim stajati u redu za blagajnu s limenkom takve boje, ali se tada
nešto događa u mojem mozgu. Pokušavam zamisliti Blixinu kuhinju
s hladnjakom koji nastoji glumiti normalan hladnjak, i ne mogu.
Oni koji ne bi kupili Blixinu kuću jer im se ne sviđa njezin
hladnjak... pa, njima ne bih ni trebala dopustiti da je kupe, i to je to.
Vraćam limenku na policu i odlazim.
Što ne može biti obično:

Ja.

Patrick.

Hladnjak.

William Sullivan.

Žao mi je, jednostavno je tako.

Žao mi je/nije mi žao.
I gdje su iskrice?

272
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE
MARNIE

Ponedjeljak je normalan školski dan pa Jessica i Sammy rano

lupaju na vrata, kao i uvijek. Nekako sam zatečena jer se u mojemu
malom umu sve potpuno promijenilo i više se ne sviđam nikome
osim Bedforda i Williama Sullivana — i, dobro, Patricka, ali Patrick
se ne računa jer on odlazi i više ga neću vidjeti.
Ali, njih dvoje su ondje: Sammy sa svojim romobilom i Jessica,
napeta kao i inače. S torbom prebačenom preko ramena i šalicom
kave u ruci. Čim sam otvorila vrata, upućuje mi širok osmijeh i
počinje se ispričavati jer tijekom vikenda nije provjerila kako sam.
— Ozlijedila si glavu i sve to, a ja se bavim svojim malim životom
i ne provjerivši jesi li u bolnici ili što već — kaže. A tada se smije. —
Pa, znala sam da nisi bila u bolnici jer je ona agentica u petak rekla da
si posve dobro. A i u četvrtak sam te došla pogledati usred noći i
ustanovila da si s Patrickom. — Malo je stisnula oči kad je izgovorila
njegovo ime, što na tjelesnom jeziku prijateljica znači dakle, o čemu
se radi, a ja odgovaram slijeganjem ramenima, što na tjelesnom jeziku
znači nije ništa, vjeruj mi.
Sammy se doima rastresenim, igra se ručkom romobila i meškolji
se ispod naprtnjače. S vremena na vrijeme me pogleda kao da želi
nešto reći. Nedvojbeno ima mišljenje o tome koliko je loše završio naš
čarobni projekt.
Nisi jedini, dječače. Ima nas još.
Jessica odjednom kaže: — Slušaj! Danas radim tek od podneva.
Namjeravala sam poći na šišanje, ali, što ako bismo najprije otišle na
doručak? Dakako, možda ne u Žumanjak. — Smije se i kuštra
Sammyju kosu, a on mi upućuje pogled komično izbuljenim očima i
usnama bez glasa oblikuje riječ »jao« tako da je ona ne vidi.
Bračne situacije malenima mogu biti prilično zbunjujuće. Osobito
onima koji su pokušali upravljati životima odraslih i ustanovili da je
to strašno teško.
— Nego što — kažem joj. — Hajdemo na doručak!
Zaboravila sam ono najvažnije vezano uz druženje s Jessicom:
koliko je zabavno imati prijateljicu koja također živi određenu inačicu

273
možda kaotičnog života. Moram reći da sam ja najčešće osoba koja se
ne uspijeva dovesti u red, ona koju ostavljaju pred oltarom i koja tada
u vrtiću reže svoju vjenčanicu, ona koja odlazi u nepoznati grad i čak
ni ondje ne uspijeva započeti iznova.
Pa ipak, ovdje je Jessica, koja me prima pod ruku, hoda ulicom i
doista se smije cijeloj katastrofi s Danom zahvalnosti. Rekla je da ga
ona i Andrew nazivaju Danom sranja. — Ono, jedna stvar je pošla po
zlu i jednostavno pokrenula cijelu kaskadu, sve dok apsolutno sve
nije bilo sranje. Jesi li ga i ti u osnovi tako doživjela?
— Koliko se sjećam. Doživjela sam prikladnu ozljedu glave, sjećaš
se?
— O, da. Premda si se i nakon toga sjajno snašla. Koliko se sjećam,
pobrinula si se za gotovo sve, čak i u svoj onoj vici i vrištanju. I riješila
si svoja dva najhitnija romantična problema, Nou i Jeremyja. To je
zapravo bilo sjajno.
— Jedan od mojih rijetkih Dana zahvalnosti kad nitko nije jeo
puretinu.
— Ni juhu od školjaka. Ni jastoge. Odatle Dan sranja.
Ona mi se smiješi. Do sada me je već dovela do malog restorana
daleko, daleko od Žumanjka. Konobar nam je donio jelovnike i kavu
te pitao želimo li bademovo mlijeko, sojino mlijeko, vrhnje, mlijeko
za kavu, obrano ili obično mlijeko. Kad smo mu odgovorile na to
pitanje, zanima ga koje zaslađivače je potrebno donijeti: ružičaste
paketiće, plave paketiće, žute paketiće, steviju, Truviju, obični šećer,
obični sirovi šećer ili šećerni sirup.
— Brooklyn će mi nedostajati zbog ovoga — kažem joj kad smo
riješile svoju narudžbu. — Ovdje ne možeš biti neodlučna. Čak ni u
pogledu kave. U Jacksonvilleu nije tako.
Ona prolazi prstima kroz svoju dugu kosu, rastresa valove i gleda
u prazno, usta zatvorenih u ravnu crtu. Njezina je kosa od one vrste
koja bi svojem vlasniku trebala osigurati savršenu sreću za čitav život.
Šteta da njezina kosa ne upravlja njezinim ljubavnim životom jer tada
ništa ne bi pošlo po zlu.
— Dakle, reci mi kakva je situacija — kažem. — Pretpostavljam da
je Andrew otpao. Ponovno je vraćen na status razvedenog tate, ali
samo želim reći...
— Pa, zapravo ne — kaže, ali ja to ne registriram jer istodobno

274
govorim: — Želim reći da mislim kako je taj potez bio vrlo glup, za
onu konobaricu, za onu ženu, da progovori tako, pred svima, da kaže
kako je ona bila, znaš, baš ta.
Jessica me gleda razrogačenim plavim očima. — Znam, znam, ali
znaš što još? Zbog toga sam shvatila kako ni izdaleka nisam dovoljno
dobro da bih potpuno voljela Andrewa. A u pogledu toga sam
poricala mnogo. Samo sam mislila: »Oh, naše dijete je jako dražesno,
napisao je onu pjesmicu i potrebni smo mu pa zašto ne bismo
jednostavno zaboravili prošlost i ponovno bili zajedno?«, kad to
zapravo uopće nije bilo realno. Prva svađa i opet smo gotovi. Zar ne?
— Pretpostavljam...
Ona se naginje naprijed. — Koliko god je to bilo loše, potaknulo
nas je razgovarati. A to je bilo bolno i mučno, i iznenađena sam da
nas nisi čula. U petak smo odveli Sammyja mojoj majci samo zato da
se možemo svađati, vikati, vrištati i ispuhati sve to. Inače ne
odobravam vikanje i vrištanje, ali Andrew je rekao da moramo iznijeti
sve, a ako podignemo glas, to pokazuje kako nam je dovoljno stalo da
bismo riskirali. Ili nešto. Kako bilo, učinili smo to. I nakon svega toga,
nakon sati i sati razgovora, koračanja i vikanja, on je rekao kako želi i
dalje pokušavati. A ja sam rekla da i ja to želim. Pa stoga pokušavamo.
— Ajme.
— Zato što sam shvatila da sam i sama odgovorna za raspad našeg
braka. Optuživala sam njega i sve, ali sam ja zapravo prva napustila
naš brak. Na poslu sam se dosađivala i bila sam frustrirana pa sam ga
počela kritizirati za sve, i toliko me je živcirao, toliko sam ga
ignorirala i bila svugdje drugdje, da se on jednostavno osjećao
odgurnutim. Posve jednostavno. A tada se ona pojavila, i nitko ne
kaže da je to bilo ispravno, ali uviđam kako netko zabavan i zanimljiv
može biti privlačan kad ti supruga u osam sati navečer liježe u krevet
samo zato da ne bi morala razgovarati s tobom.
Konobar nam donosi jaja, a mi na stolu stvaramo prostor za naše
goleme tanjure pune jaja, krumpira i cjelovitog prepečenca.
— Dakle, u konačnici smo zaključili da bismo trebali biti u drugoj
kući, ne u njegovoj ni u mojoj, što je primjereno jer se moja prodaje...
— Ali, još ne! — prosvjedujem. — Možeš ostati. Zapravo, voljela
bih da ostaneš.
Ona žalosno odmahuje glavom. — Ne. Neće ići. Potreban nam je

275
novi početak, simbolički, ako ni zbog čega drugog. Ostat ćemo u
Brooklynu kako bi Sammy mogao i dalje pohađati školu u kojoj je
djeci dopušteno pisati pjesme o hrani, kojim sramote svoje roditelje.
U određenom trenutku želim pokrenuti vlastiti posao, a Andrew želi
da svako ljeto provodimo u kući njegovih roditelja u Berkshiresu,
sada kad su već stari. Dakle... velike promjene.
Na povratku kući obavješćujem je, kako najbolje mogu, o tome
kako Noah uzima Blixine stvari kako bi njegovi roditelji mogli
promijeniti oporuku te da William Sullivan ne odustaje od Lole. I
kako se Jeremy razljutio na mene te kako vjeruje da sam nekako čitavo
vrijeme znala da se ne želim udati za njega.
Ona nabire nos. — Pa, moram reći da me nikad nisi posve uvjerila
u svoju tobožnju ljubav prema tom tipu.
— Moja obitelj vjerojatno više nikad neće razgovarati sa mnom. Svi
su jako uvjereni da je on tip s kojim bih trebala biti.
— Žao mi je. Ne, ne i ne. Nisi se mogla skrasiti s njim. Ne bih to
dopustila. A sada, ne zanima me što kaže tvoja obitelj, imaš druge
ljude koji se brinu za tebe. Mi smo sada tvoja družina.
— Imam družinu?
— Da, a kao njezina glasnogovornica kažem da se ne bi trebala
vratiti na Floridu. Ondje nema ničega za tebe. Možda se moraš suočiti
s činjenicom da, unatoč svem trudu, zapravo pripadaš u Brooklyn.
— Ali, ovdje je prljavo, i hladno, i na ulicama je smeće, i vlakovi
podzemne nisu točni i svaki dan moraš u kupnju namirnica jer nitko
nema automobil...
— Da — kaže ona i udara me u ruku. — Nismo savršeni, nipošto,
ali smo tvoj grad. Stoga bi se mogla poštedjeti nevolje i odmah to
prihvatiti.
Ali, Patrick, pomišljam. Ne mogu joj reći taj dio, o tome da imam
prazninu u srcu.

276
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
MARNIE

Ćim sam otključala vrata i ušla u kuću, zamalo sam doživjela četiri
vrste srčanih udara. Noah stoji u predvorju i drži kartonsku kutiju.
Ispuštam vrisak od kojeg se ledi krv, a on skače u zrak.
— DOVRAGA, ŠTO TO RADIŠ? (To sam ja.)
— DOVRAGA, ŠTO TI RADIŠ? (To nije njegov najoriginalniji
trenutak.)
Gledamo jedno drugo. On tada kaže: — Došao sam po ostatak
tetinih stvari. Molim te, skloni mi se s puta, moram odnijeti ove stvari
Pacu prije no što dođe dostavljač.
— Čekaj. Čekaj malo. Zašto misliš da je u redu činiti ovo?
On uzdiše. — Moja majka želi Blixinu odjeću.
— Zašto? Zašto? Što će učiniti sa svim tim stvarima? Radiš to samo
zato da mi se osvetiš, to je sve. Nisam nagovorila tvoju tetu da mi
ostavi ovu zgradu, nisam se ni na koji način uplela u njezinu
oporuku... i zašto moraš imati glavnu ulogu u osporavanju oporuke
za koju si od Blixinog odvjetnika doznao da je pravovaljana...
On ponovno uzdiše. — Slušaj. Moja obitelj je izvan sebe. Dobro?
Znaju da si tražila čaroliju od nje pa misle da je to bilo uplitanje u
oporuku. Ili nešto. Zapravo se ne mogu prisiliti usredotočiti na to.
— Pa što ako sam je zatražila čaroliju? Nedostajao si mi. Željela
sam da mi se vratiš. Što to dokazuje?
On na trenutak izgleda zbunjeno. — Sranje. Ne znam. Možda se
sažalila nad tobom i bila je ljuta na mene pa je potpuno promijenila
oporuku.
— To je bio njezin izbor, a ne moj.
— Pa, moja majka želi ovu kuću pa je moj otac sazvao svoje
odvjetnike i sad žele sve dokaze koje mogu pronaći, kao i sve stvari
iz kuće.
— Ne — kažem. — Ne. Stvari iz kuće idu uz kuću. Nećeš uzeti više
ništa.
— Gledaj — kaže. — Ovo je uvrnuto. Živo mi se fućka za kuću,
oporuku ili bilo što od toga. Iskreno rečeno, svejedno mi je hoće li je
dobiti moji roditelji, ili ćeš je ti dobiti, ili će pasti u more. Ali, moja

277
mama želi istjerati pravdu. Ona... pa, kad bismo imali cijeli dan,
mogao bih ti ispripovijedati cijelu priču, ali je besmislena, glupa i...
— Nekim slučajem imam cijeli dan.
On ponovno ispušta jedan od svojih dugih uzdaha i upućuje mi
svoj uobičajeni pogled pun grizodušja pa odlazimo u kuhinju.
Nekako stječem dojam da mi želi ispripovijedati cijelu priču, kako bi
se rasteretio.
On uzima pivo iz hladnjaka pa se divi sjaju poda koji blista od
pureće masti i čak se malo smije tome. Ha ha, nije li to bilo nevjerojatno!
Ti i tvoj zaručnik i kako je puran kliznuo po sobi upravo u trenutku kad je
Jeremp shvatio da si živjela sa mnom!
—Jako smiješno — kažem.
Još sam jako ljuta na njega, ali sam i opčinjena njime kao što sam
uvijek bila i vjerojatno ću uvijek biti — pa sjedamo za izgreben, stari
stol, a on bubnja prstima po njemu i tada počinje: — Dakle, Blix je
trebala dobiti vilu moje obitelji, onu koja je iz naraštaja u naraštaj
predavana najstarijoj kćeri. Ali, izbačena je iz oporuke nakon
vragolija na visokoj razini, poznajući moje roditelje i... pa, kako god.
Moja mama je dobila kuću umjesto nje.
Nakon tog početka mora ustati i koračati uokolo, a priča je nalik
nečemu iz mini serija žanra južnjačke gotike. Sve je započelo s
barunima razbojnicima, ratnim junacima, oporukama i pištoljima u
svitanje — ali, značajan dio govorio je o tome da je Blix na prijevaru
izbačena iz obiteljske vile, a Noah zna da je njegova majka uvijek bila
usplahirena (njegova riječ) u vezi Blix, možda zato što se osjeća
krivom zbog onoga što su učinili. Uvijek je govorila kako se, u vlastitu
obranu, za tu kuću brinula mnogo bolje no što bi se Blix brinula te
kako je ona mnogo više povezana s tom zajednicom i radi za mnoge
dobrotvorne ciljeve.
Ali, Blix je u međuvremenu putovala svijetom i tada, dakako,
otišla u Brooklyn, a obitelj je zgroženo gledala kako se počinje baviti
svim onim alternativnim stvarima: »magijom i kaosom«, kako je
Wendy to nazvala.
— Nikad to nije htjela priznati, ali mislim da je na određeni način
strahovala da će Blix na njoj raditi vudu ili što već. Uzeti kuću ili je
razotkriti. I stoga, sada kad je Blix umrla, a ovo je isključivo moja
teorija, moja mama očajnički želi dobiti njezine papire i ustanoviti

278
čime se bavila sve te godine. Ako bude morala, dokazat će da Blix
nikad nije bila pri sebi, a da bi se to dogodilo, tebe je potrebno izbaciti
iz oporuke.
— Bez riječi — kažem. — Ostala sam bez riječi.
— Da. Ružno je. Zato nikad nisam želio imati mnogo posla sa
svojim roditeljima. Moj tata je htio da uđem u posao, upoznam
njegovu tvrtku, ali ne. Ja sam izabrao učiteljsku školu. I odlazak u
Afriku. A sada samo želim raditi još toga. Sljedeći tjedan bih trebao
otići iz zemlje. Ovaj put idem na Bali.
— Na Bali? Zar nisi u školi?
On se smiješi. — Zapravo... ah... nisam.
— Ali, rekao si da si zato želio ostati ovdje... — Gledam njegovo
lice. — Ne? Uopće nisi išao na predavanja?
— Ne. To sam ti rekao kako bih mogao ostati. Nisam imao ništa
drugo, a osim toga, ti si me nekako zaintrigirala. Znaš? Seksi si. Iiii...
pa, moja mama je htjela da promatram što se ovdje događa.
— Ajme. — Naslanjam se. — U redu, da vidim jesam li te dobro
shvatila. Dakle, ti zapravo prazniš ovu kuću kako bi mami pomogao
da mi je uzme? Nemaš udjela u tome.
— Zapravo ne. — Saginje glavu. — Žao mi je.
— Pa, zašto tada ne prestaneš? Zašto sada, u ovom trenutku,
jednostavno ne prestaneš s time?
— Prestao bih. Doista bih prestao. Ali, ne poznaješ moju mamu.
Neumoljiva je. Svaki dan me naziva i uzrujava se sve više. — Upućuje
mi malen osmijeh pun grizodušja. — Osim toga, već sam joj poslao
gomilu kutija punih Blixinih stvari. Uključujući, i jako mi je žao zbog
toga, Marnie, doista, poslao sam joj pismo koje ti je Blix napisala. I
njezine knjige čarolija.
Na trenutak pomišljam reći mu istinu, da te stvari nikad neće stići
u Virginiju. Ali, odlučujem ne učiniti to.
Noah je, između ostaloga, moj bivši suprug. Oportunist. Izazivač
kaosa. Dvostruki agent. Moj najbolji ljubavnik. I potpuno sam
spremna zauvijek ga se riješiti.
U tom trenutku odlučujem da ako on otputuje na Bali, Wendy
Spinnaker se uvijek može pitati od čega se zapravo sastojala uvrnuta
magijska karijera njezine tete te zašto u onim kutijama nije bilo ničega.
Može mu beskrajno slati poruke dok on leži na nekoj plaži, a on se

279
može okrenuti na svojem ručniku, namjestiti sunčane naočale, otpiti
još jedan gutljaj mai taija ili čega već i zagledati se u ažurno nebo.
Ali, nikad joj neće moći reći što se zapravo dogodilo jer ni sam to
neće doznati.

280
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE
MARNIE

Blixina opaka magijska karijera i dalje je na mojoj stražnjoj terasi. Tek

toliko da znaš.
Da stavim šešir od aluminijske folije na glavu, siđem i uhvatim se u koštac
s njome?
Hm. Ako pogledaš popularne kulturalne reference, ustanovit ćeš da te
šešir od aluminijske folije štiti samo od elektromagnetskih valova pa stoga ne
može djelovati na magijske čarolije.
Oh.
Ali, ako ga imaš, donesi. Mogao bi zgodno izgledati.
Da donesem večeru? Kladim se da bi se Royu svidjela piletina.
Pripremam popovere. Odlučio sam biti vladajući princ popovera.
Tada je nedvojbeno potrebna kruna od aluminijske folije.
Oh, baš smo pametni, zar ne? Šeširi od aluminijske folije i poruke
s točnom interpunkcijom — to smo mi. Vrlo duhoviti, krjeposni,
pametni i nevini. A drugi je dan prosinca, on odlazi petnaestog i to će
biti to.
Sjedim za svojim stolom s aluminijskom folijom, škarama i
krunom izrezanom od kartona. Što radim? Pa, izrađujem mu krunu,
dakako. Kako bih mu izmamila osmijeh. Kako bih nastavila šalu,
kako bih jednu od naših posljednjih zajedničkih večeri učinila
zabavnom i društvenom.
Zato da bi on, vozeći na drugi kraj zemlje, mogao misliti: Da, bilo
nam je jako zabavno zajedno.
Zabavno, zabavno, zabavno.
Treskam škarama u stol i ustajem. O, Bože. Želim ga. Želim ga
odmotati, pritisnuti glavu na njegova prsa. Želim da njegove usne
okrznu moju bradavicu. Želim ponovno biti s njim u njegovu krevetu,
ali želim biti na njemu. Želim da me ljubi i da me ne gleda kao da sam
čudovište kojem se ne može predati.
Želim Patricka. Želim ga, želim ga, želim ga, želim ga.
Gledam po kuhinji. Nebo se vani već mrači, a svjetla grada blistaju
ispod teških, sivih noćnih oblaka. Hodam po sobi ruku čvrsto
prekriženih na prsima, a srce mi brzo kuca.

281
 Želim ga.
Kad stisnem oči, vidim ih. Iskrice.
O, Bože, ponovno vidim iskrice. Vratile su se.
Da imam knjigu čarolija s njegove terase, možda bih u njoj mogla
pronaći čaroliju koja bi funkcionirala na njemu. Na nama, prije no što
vrijeme istekne.
Tada se sjećam nečega. Prve noći kad sam je upoznala, na odlasku
mi je dala šal. I taj šal visi u ormaru. Vidjela sam ga neki dan, dok sam
gledala sve. Nekako mi se uvijek doimao previše finim za mene.
Kao da bih varala kad bih na taj način nosila Blixinu bit oko vrata.
Ali, večeras nam je potrebno teško topništvo.
Sve polazi po zlu čim sam stigla onamo. Previše sam stidljiva,
previše neposredna ili previše napeta. Zaboravljam donijeti piletinu,
a kad sam ponudila otići k Pacu po nju, Patrick kaže neka se ne
zamaram time. I na sebi imam haljinu, što mi se doima besmislenim
jer kutije nije moguće raspakiravati u haljini — nije moguće preturati
po magijskim predmetima dok ste odjeveni kao da umjesto toga želite
biti u nekom restoranu ili u kinu.
A zašto si to učinila? Zato što si željela lijepo izgledati.
Na sebi imam najbolju stvar iz svojega ormara, haljinu s crnim
prugama i tajice. Haljinu koja pokazuje malo dekoltea. Patricku bi se
dekolte mogao svidjeti i mogao bi mi svući tajice — to sam imala na
umu, časni sude. Priznajem krivnju za pohotne misli dok sam se
odijevala.
Ali, sad sam ovdje i nema piletine, a popoveri su samo popoveri
— brašno, mlijeko, jaja i zrak. A on je dobro raspoložen — previše
šaljiv, previše nešto. Nekako lomljiv. Suzdržan.
Govorim mu za Nou i priču o tome kako je Blix trebala naslijediti
obiteljsku kuću, ali su joj je ukrali i sve prikazujem dramatično,
previše dramatično, a on mi postavlja pitanja na koja ne znam
odgovoriti. I ponašam se potpuno smušeno, a on me čudno gleda i
vjerojatno mi se sasvim jasno vidi na licu: čovječe, želim te.
Ali, ne možemo. On ne želi.
Sjedamo na pod i preturamo po kutijama, potpuno bezazleno.
Knjiga čarolija je na dnu kutije u kojoj su Blixine haljine i kaftani,
haljina koju je imala na sebi na mojem vjenčanju, sjajni šalovi i kaputi.
Uzimam knjigu, otvaram je i tada kažem: — Pogledaj sve te čarolije!

282
Kad ih vidim, osjećam kao da je ona ovdje.
On odjednom ustaje, prilazi sudoperu i počinje prati posuđe.
— Što se dogodilo? - pitam.
— Ništa.
— Je li to zbog Blixinih stvari?
On oklijeva, grize usnu. Stavlja šalicu u ocjeđivač. — Danas je
godišnjica požara.
— Oh. Oh, žao mi je.
— Da, nisam dobro društvo. Žao mi je. Trebao bih biti sam.
Prilazim sudoperu, pružam ruku i dodirujem ga, a on se, na moje
iznenađenje, ne odmiče. Dodirujem mu ruku, a tada šaku, ožiljke.
Vadim je iz sapunice. Polako prelazim prstom duž izbočine ožiljka.
On mi to dopušta.
— Nisi ti kriv, znaš? — kažem. — Nisi to mogao promijeniti.
Kad je progovorio, glas mu je hrapav, a tada povlači ruku. — Da,
pa, da se tih deset sekundi nije dogodilo... uviđaš li, da se tih deset
sekundi nekako nije dogodilo, sve bi bilo drugačije. Deset sekundi i
na ovom svijetu više nema kisika za mene. Kao da plava boja nestaje
ili što već, sve je iscijeđeno. Ne mogu... ne osjećam ništa.
— Oh, Patrick.
— Moj život, doista me ne poznaješ. Ne uviđaš da se moj život
sastoji od prije i poslije i da moram živjeti u sjeni.
— Čekaj malo — kažem. — Znam što se događa.
— Što? — Zatvara oči. — Nedovoljno čarolije?
— Ne. Ti ponovno osjećaš. Vidiš da postoji most prema
iscjeljivanju i ne znaš želiš li ga prijeći. Mogao bi ponovno biti
povrijeđen. Možeš ostati na planetu Moja Draga Umrla Je U Požaru
koliko god želiš, ali mislim da ćeš jednoga dana poželjeti društvo.
Zato što si preživio taj požar. I možeš se oporaviti od toga. Mislim, a
možda se varam pa se nemoj razljutiti, ali mislim da se doista
ponovno možeš baviti umjetnošću.
On me gleda. Učinila sam to. Otišla sam predaleko. —Jesi li to
doista rekla? Da sam na planetu Moja Draga Umrla Je U Požaru?
— Vjerujem da jesam.
— Pa, mnogo ti hvala za tu sliku, ali neću se ponovno baviti
umjetnošću. Idem na planet Ostavi Me Na Jebenom Miru, Wyoming, i
sam ću šetati ravnicama te gledati televiziju sa sestrom.

283
 — Hm, odustaješ.
— Nazovi to kako god želiš.
— Nazivam to odustajanjem jer, Patrick, imam čvrsto mišljenje o
tebi, utemeljeno na spoznaji da kad ti se dogodilo ono najgore, nisi
pobjegao. Potrčao si prema toj vatri. A taj čovjek neće se izvući
šetanjem ravnicama i gledanjem televizije sa sestrom. Oporavljaš se u
ovom trenutku. Zar to ne vidiš? Ovo je vjerojatno slično kao kad su te
užasne opekline zacjeljivale, i vraški su boljele. Tvoj duh sad čini isto
to. Ali, situacija će se možda poboljšati, angstrom po angstrom. Možeš
ponovno imati svoj život.
On zatvara vodu. — Umukni, dovraga — kaže. Ali, čudno se
smiješi.
— Doista mislim da ne želiš odustati.
Tada zatvara oči, kao da ga sve jednostavno previše boli. Odlazim
pa uzimam Blixin dnevnik, knjige i svoje pismo iz kutija, a tada ih
ponovno lijepim trakom za pakiranje. Potom činim
najhrabriju/najgluplju stvar koju sam ikada učinila, odnosno,
govorim Patricku da ga volim i da što god on mislio, to nije sažaljenje
te nijedna od onih drugih manjih vrijednosti. To je ljubav, ljubav,
ljubav.
Čak to kažem glasno: — Ljubav, ljubav, ljubav.
A on ne odgovara jer je izgubljen izvan mojeg dosega. Otputovao
je koliko je god daleko mogao, ali nije stigao do mene.
Gledala sam dovoljno dramatičnih filmova da bih znala kako nije
moguće učiniti ništa. Svlačenje ne bi pomoglo, preklinjanje ne bi
pomoglo, a ne bi pomoglo čak ni bacanje tanjura, pjevanje ili pokušaj
ljubljenja s njim. Ne bi pomoglo ništa od onoga što mi pada na pamet.
Ni čarolija, ni nasmijavanje ni hranjenje popove-rom, mrvicu po
mrvicu.
Stoga odlazim kući dok mije preostala još barem trunka ponosa.
Zato što jako dobro pamtim mudrost koju William Sullivan ne zna:
kad je sve izgubljeno, zakon odustajanja spasi te svaki put. Ali,
funkcionira samo ako doista, doista odustaneš.
A ja odustajem.
Anne Tyrone me kasnije te večeri naziva kako bi mi rekla da ima
nekoga tko sutra želi doći pogledati kuću, a ja kažem: samo naprijed.
Službeno sam odustala pa će se Blixina kuća prodati i ja ću otići.

284
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE
MARNIE

Brooklyn se petnaestog pravi važan jer je pao prvi snijeg. Prije

izlaska Sunca počinje sniježiti, a do trenutka kad sam ustala svijet je
vani već pobijelio. Već je napadalo više od deset centimetara pa je
nastava otkazana, na Sammyjevu radost. Gradonačelnik smatra da bi
ljudi trebali ostati kod kuće ako to ikako mogu jer ovo neće uskoro
prestati.
— Gradonačelnik to nikada ne govori! — kaže mi Sammy. — Pa,
možda je to rekao dva puta u mojem životu. Ili tri puta. Možda pet.
Ili jedan. Ali, to je važno. Vjeruj mi. — Slijedi me po kuhinji dok
njegovi roditelji spavaju. - Mislim, kod nas sniježi. Katkad. Ne često,
ali sniježi. Ali, snježni dan kad mama i tata ne moraju na posao... to
se nikada ne događa. Gotovo nikada.
— Sammy, želiš li zobenu kašu ili palačinke?
— Ooo, palačinke — kaže. — Možemo li doista jesti palačinke?
Tijekom tjedna nikad ne dobijem palačinke. To je zato što nikad nema
dovoljno vremena. Trebao bih pozvati mamu. Ona voli palačinke.
Pitam se zašto moji roditelji spavaju toliko dugo.
— Nije dugo. Tek je osam sati — kažem.
— Možda da im odem reći da ovdje doručkujemo?
— Ne, pusti ih neka spavaju — kažem.
— Ali, zašto su toliko umorni?
— Ne znam. Ali, čvrsto vjerujem da je umorne roditelje potrebno
ostaviti spavati. Moji roditelji su nekoć drijemali. Usred dana. Sestra
i ja morale smo ih ostaviti na miru.
— Pa, znaš što je to vjerojatno bilo, zar ne? — kaže on.
— Voliš li maslac i sirup ili šećer u prahu? — pitam.
— Kladim se da su radili poreznu prijavu — kaže. — Moji roditelji
su mi rekli da im je za pisanje porezne prijave potrebno mnogo mira
i tišine. Stoga su zapravo to radili kad su usred dana odlazili
drijemati. — Tada se njegovo lice razvlači u širok osmijeh. — Mogu li
ti nešto reći? Obećaj da nećeš nikome reći.
— U redu — kažem.
— Zapravo, dvije stvari. Prva je da znam za seks — šapuće. —

285
Mama mi je rekla sve o tome.
— Oh — kažem. Volim Sammyjeve non sequitur izjave i odlučila
sam pretpostaviti da je ovo samo jedna od njih. — Pa, dobro. Što je
drugo?
— Čuo sam da je moja mama pitala tatu trebaju li ponovno održati
cijelo vjenčanje kad službeno budu zajedno ili samo otići u gradsku
vijećnicu i potpisati papire.
— Doista!? I što je on rekao?
— Rekao je da želi vjenčanje i želi da ja hodam s njima do oltara te
da nam svi prisutni kliču. Želi da ih oboje držim za ruke.
— To je jako lijepo — kažem. —Jesi li ti za to? Kladim se da jesi.
—Ja sam za to — kaže.
Ne govorim mu tajnu koju znam — da je Jessica već trudna. Dijete
stiže za otprilike osam i pol mjeseci. Da, rano je doznala. Rekla mi je
da je jedna od onih žena koje znaju da su zatrudnjele čim ustanu iz
kreveta. Kaže da to taji od Sammyja sve dok ne bude potpuno sigurna
da je sve u redu.
A imam još jednu tajnu. Andrew joj je već kupio novi prsten. Kaže
da bi stari vjenčani prsten možda morali uspavati, kao bolesnu
životinju. Nije baš dobro obavio svoj posao.
Novi prsten bit će od onih na koje možete računati za cijeli život.
Hoće li to funkcionirati? Što ja znam? Znam samo da se čuda
katkad jednostavno dogode i moramo ih prihvatiti takva kakva jesu.
Vjerojatno se zapravo dogodilo nešto što Jessica ne može izraziti
riječima: jednostavno je odlučila ponovno ga voljeti.
Možda je to bilo zbog trenutka ili je, na neki čudan način, možda
bilo zbog dolaska one konobarice na Dan zahvalnosti. Ali, ne mogu
isključiti čaroliju koju sam izvela.
Pitam se muče li te sumnje i Blix. Ili je ona samo izvodila čarolije i
tražila čuda, a tada jednostavno čekala te prihvaćala sve što je došlo.
Možda cijeli sustav tako funkcionira. Izneseš želju i tada cijeli svemir
radi za tebe, kako bi ti se ostvarila.
Ali, ako je Blixina ideja bila spojiti mene i Patricka, nije bila osobito
uspješna. Čekam ponudu za kuću, a pred njom u ovom trenutku stoji
kamion za selidbe, koji govori da ponešto katkad jednostavno ne
uspije.
Patrick se priprema za odlazak.

286
 Oko jedan sat Sammyju i meni već je dosadilo igrati damu, slagati
slagalice i peći kekse, a ja više ne mogu gledati onaj kamion vani pa
odvodimo Bedforda u park. Još sniježi pa smo se zabundali. Jessica
mi je posudila svoje hlače za snijeg, jaknu i šal. Odlučila je ostati kod
kuće i izvoditi rutinu ležanje-drijemanje-trudnoća. Sammy prikuplja
svoju opremu, tanjur za sanjkanje, rukavice, kapu i šal. Zima iziskuje
mnogo stvari. Ne znam kako ovi Sjevernjaci vode brigu o svemu
tome.
Odlazimo u Park Prospect s Bedfordom na povodniku. Bedford je
opčinjen snijegom. Želi juriti u krug i lajati na pahuljice. Zapravo je
izgubljen u svojem malom, psećem umu, takvom kakav jest, pa me
vuče uokolo i pokušava me odvesti na ulicu kako bi naganjao druge
pahuljice. A ja možda nisam nimalo bolja od njega. Ne mogu se
načuditi osjetu padanja snijega na moj nos i lice. Pahuljice su velike,
debele, i padaju na zemlju kao rastrgani komadi čipke, u hrpicama.
Mekane su i fine, tope se čim padnu.
— Svijet izgleda znatno drugačije — vičem. — Kao da sam se sva
očistila.
Sammy mi pokazuje gdje je najbolje brdo za sanjkanje pa se
izmjenjujemo: jedno od nas drži povodnik dok se drugo spušta
tanjurom nizbrdo. Kad god sjednem u tanjur, savinem noge i ruke i
čvrsto se držim, tanjur me okreće pa kao da nizbrdo svaki put idem
unatraške, vrištim, smijem se i zatvaram oči.
— Ako se nagneš u drugom smjeru, nećeš ići unatraške! — viče
Sammy. — Hajde, nagni se!
— Ne razumijeeeeem! — vičem jer sam naišla na zaleđeni dio pa
se naginjem amo—tamo cijelom duljinom parka. - Upomooooć!
On trči pokraj mene, smije se i kaže: — Marnie, nagni se nalijevo!
Nagni se nalijevo! Mislim, na drugo lijevo. Nagni se na drugo lijevo!
Gubim ravnotežu na stazi pa ležim ondje sretna jer sam se
napokon zaustavila, opružena na leđima gledam u nebo, osjećam
kako mi snijeg pada na lice, na usta, nos i oči. Ne mogu se prestati
smijati.
— Makni se s puta! MARNIE! Netko dolazi! — viče Sammy, a ja
skačem u zadnji tren izbjegavam udarac demonice u crvenom
snježnom odijelu, koja kriči jureći pokraj mene brzinom od nekoliko
stotina kilometara na sat. Vjetar fijuče pokraj mene dok ona probija

287
zvučni zid.
— O, Bože! Kako da se više ikada otmem želji da ovo činim svaki
dan? Ovo je zima? Zašto mi nitko nije rekao ono dobro? — pitam ga.
Primamo se pod ruku pa se uspinjemo i vraćamo na stazu.
Stojimo na stazi kad se ja odjednom osvrćem uokolo. — Čekaj!
Gdje je Bedford?
— O, ne! - kaže Sammy. — Kamo je otišao? Pošao sam ti pomoći
i...
— U redu je — kažem. — Idem ga potražiti. Ti ostani na tanjuru.
— Ne, idem s tobom — kaže on. Problijedio je.
Koračamo kroz gomilu ljudi koji dolaze sanjkati se i zabavljati, i
zovemo ga. Jedan njemački ovčar slobodno trči, a jedan zlatni retriver
hoda između dva blizanca kao da ih čuva. Bedforda nema. Jedan pudl
prolazi pokraj nas u pahuljastoj vesti. I dva jazavčara u jaknama
punjenim perjem.
— Bedford! BEDFORD! Dođi, dečko! — vičem. Sad sniježi jače, a
ja ne vidim onoliko daleko koliko bih željela.
Sammy izgleda kao da će se rasplakati. — Ja sam kriv za to.
Izgubio sam ga. Izgubio sam tvojeg psa.
— U redu je. Pronaći ćemo ga. Hajdemo ovom ulicom. Možda je
otišao iz parka i krenuo kući.
— Da, psi uvijek znaju put kući — kaže on. — To sam negdje čuo.
Ne želim reći kako ne vjerujem da to vrijedi za Bedforda. On je bio
pas slobodnjak mnogo prije no što je pripao meni. Možda zapravo i
ne zna gdje mu je dom ili da mi uopće pripada. Možda je u parku
upoznao ljubazne ljude i odšetao s njima jer su imali prženu piletinu
ili što već. Možda ga više nikad neću vidjeti pa neću znati je li me
ostavio zbog sendviča sa šunkom ili su ga odvezli u živodernicu.
Vadim mobitel i nazivam Jessicu. — Jesi li dobro? — pitam kad se
javila.
— Ležim, ljenčarim — kaže. — Što vi radite?
— Pa, lijepo se zabavljamo, ali se doima da je Bedford nestao. Bi li
pogledala van? Možda opaziš njegovu ljupku pojavu. Sammy ima
teoriju da se psi znaju vratiti kući kad se izgube.
Jessica se nakon nekog vremena vraća telefonu. — Nema mu ni
traga. Upitat ću Patricka je li ga vidio i nazvati te.
— Oh, nemoj gnjaviti Patricka. On čak ni ne voli Bedforda.

288
Uvjerena sam da ga nije vidio.
— Pa — kaže ona. — U redu.
— Još ću neko vrijeme tražiti ovdje, a tada ćemo se Sammy i ja
vratiti. Vjetar je sve jači i nekako je hladno.
— Slabo te čujem, vjetar je jako bučan — kaže ona.
— Znam. Ali, slušaj, baterija mi je pri kraju pa ćemo nastaviti
tražiti, a tada ćemo se vratiti...
— Da pošaljem Andrewa? Jeste li blizu ribnjaka?
— Možda. Nisam posve sigurna. Ali, daj mi malo vremena da
pogledam prije no što ga pošalješ.
Telefon umire.
— Nije ga vidjela? — pita Sammy. Ramena su mu klonula, ali se
tada pribrao i ponovno počeo zvati: — BEDFORD! BEDFORD!
Hodamo. Ruke i uši mi se smrzavaju. I premda je prestalo sniježiti,
vidljivost je još manja. Do pola pet prešli smo mnoga raskrižja i
izgleda kao da je sumrak. Ljudi se spremaju za polazak. Mislim da
sam do sada već izgubila nekoliko nožnih prstiju.
— Sammy, mislim da moramo odustati — kažem. — Uvjerena sam
da će doći kući.
— Ah, što ako ne dođe?
— Doći će. Psi su pametne životinje.
— Ali, što ako ga je auto udario ili nešto? što ako ga je netko ukrao?
— Ššš. Hajdemo razmišljati pozitivno. Vjerojatno je sasvim dobro.
Vjerojatno je otišao u koju prodavaonicu pa u stražnjoj prostoriji
uživa u sendviču s mesnim okruglicama. Hajdemo kući ugrijati se.
Popiti vruću čokoladu. Možda ćemo poslije izaći i ponovno tražiti, s
tvojim tatom.
Hodamo pločnikom. Neprestano gledam niz ulicu pokušavajući
vidjeti. A tada vidim kako nam prilaze dvojica muškaraca, jedan od
njih je Andrew — a drugi je Patrick, pa osjećam kao da mi je želudac
kliznuo do nožnih prstiju.
Patrick. Vani je, u tankoj jakni i hlačama trenirke. Trči prema meni.
Vani je i trči prema meni, a ja stavljam ruku na usta jer to nedvojbeno
nije dobro. Kočim se na mjestu, ali Sammy kaže:
— Tata! — i počinje trčati prema Andrewu brbljajući, govoreći o
psu te kako mu je žao. Andrew se saginje i uzima ga u zagrljaj, ali
Patrick i dalje ide prema meni.

289
 — Bedford... — kaže, aja počinjem plakati.
— O, Bože. Je li uginuo?
— Nije, ali automobil ga je udario. Pred našom kućom. Pokušavao
sam te nazvati. — Prestaje govoriti i dašće toliko jako da ne uspijeva
oblikovati riječi.
— O, ne! Gdje je? O, Bože. Hoće li biti dobro?
On se saginje, stavlja ruke na koljena i pokušava doći do daha.
— Ne... u redu je... bit će dobro... odvezao sam ga veterinaru...
— Veterinaru? Ti si ga odvezao...? Čekaj. Patrick, duboko udahni.
Diši. — Stavljam ruku na njegovu. — Samo kimni, spasio si ga, zar
ne?
On udiše duboko, duboko, pa još jednom, i tada kima. — Bit će
dobro. Rekli su da mu je noga slomljena. Sredili su je. Tražio sam te.
Jessica je rekla da ste se ti i Sammy sanjkali...
— Gdje je Bedford?
— U bolnici za životinje četiri raskrižja dalje. Sad ga namještaju. —
Još jedan duboki udah. — Stoga će noćas ostati ondje. Ondje će paziti
na njega, kako se ne bi dogodile komplikacije.
— Vidio si to? Je li bilo strašno?
On se uspravlja i gleda me. — Vidio sam trenutak poslije. Bio je na
ulici, ležao je i cvilio, a ja sam ga podignuo i pomaknuo. Vjerojatno ga
nisam trebao micati, ali sam ga morao skloniti s ulice.
— Ti si ga podignuo?
— Jesam. Pa, morao sam. To je tvoj pas.
— Oh, Patrick! Mnogo ti hvala. Jako mi je drago da si to učinio. O,
Bože. Pronašla sam psa i već sam ga uništila. — Ne mogu si pomoći;
grlim ga, a on mi dopušta. Čak stavlja jednu ruku oko mene. — Kako
si znao da se to dogodilo?
— Čuo sam kad se dogodilo. Čuo sam kako je zacvilio. Stoga sam
izašao, a vozač automobila bio je ondje. Parkirao je, prišao mi i obratio
mi se. Rekao je kako nije vidio kad je izletio.
— Ne. Naganja pahuljice i silazi s uma. Misliš li... hoću reći, mogu
li ga vidjeti? O, jadan, glupi mješanac!
— Da, možemo ga vidjeti. Čuo sam da u današnje vrijeme s psima
izvode čarolije.
Andrew i Sammy sada dolaze prema nama, a Sammy suspreže
suze. Andrew grli sina oko ramena. Do sada još nisam primijetila

290
koliko su slični.
— Ja sam kriv, Marnie — kaže Sammy.
— Ne, nisi. Nipošto. Bedford je slobodan pas i trebao te je slijediti.
Ali, nešto mu jejednostavno odvuklo pozornost, na uobičajeno pseći
način. I bio si u pravu; otišao je kući. Vjerojatno je naganjao pahuljice
i izašao na ulicu jer... pa, nerado to govorim, ali je na neki način pas
idiot. Znaš? Ne zna mnogo o pločnicima i automobilima. — Grlim i
njega.
— Žao mi je!
— U redu je, kompa — kaže Patrick. — Popravljaju ga. — Gleda
mene. — Idemo li u bolnicu za životinje, vidjeti kako napreduju s
njim?
— Da, rado — kažem. — Čekaj. Doista ideš sa mnom?
On na trenutak zatvara oči. — Da, dakako.
Andrew kaže da on i Sammy idu kući, ako je to u redu. — Moram
presvući ovog momčića u suhu odjeću.
Obojicu ljubim i grlim za rastanak, a tada se ponovno okrećem
Patricku. — Zašto to radiš? Što ti se, zaboga, dogodilo otkako sam
prošli put razgovarala s tobom?
— Želiš li hodati ili idemo mojim kamionom?
— Čekaj. Imaš kamion?
— Imam kamion za selidbu. Tako sam odvezao psa veterinaru.
— Pun si iznenađenja.
— Mislio sam da imamo moratorij na riječ iznenađenje.
— Ta je riječ katkad dobra.
Dugo hodamo u tišini. Neprestano ga pogledavam.
— Čak ti se ni ne sviđa. Rekao si da nemaš vremena za pse.
— Da, pa, liznuo mi je ruku. To bi moglo značiti da smo sada
doživotno povezani.
— Patrick.
— Da?
— Ovo mi znači više no što mogu opisati. Doista.
— Znam.
— Ovo je najdivnije što je itko ikada učinio za mene.
— Slušaj, nisam spreman držati važan govor ni bilo što takvo —
kaže. — I dalje sam u komi. I dalje sam ja. Ali, razmislio sam o onome
što si rekla.

291
 — O, Bože, Patrick, pa ti si vani. Zbog mene.
— Da, pa, želim vidjeti kako je onaj tvoj pas. I želim... pa, tada
želim započeti proces uspostavljanja prijateljstva između Roya i
Bedforda.
— Doista? Zar se ne seliš za, ne znam, dvadeset minuta? Ne ideš u
Wyoming?
— A tada bismo možda mogli eksplorativno, preliminarno
razgovarati o tome koliko bi bilo besmisleno kad bi jedno od nas
šetalo ravnicama Wyominga, dok je drugo na Floridi. Ili, kako ti
kažeš, Flaridi. Znaš, kao dugoročan plan. — Prestaje hodati, okreće se
prema meni i uzima moje ruke svojim tvrdim, sašivenim, divnim
rukama koje su medicinsko čudo.
Oči mu sjaje u polutami. — Vjerojatno me nije moguće potpuno
popraviti, znaš? Uvijek će biti malo... boli... i možda pokoji posjet
onom planetu. Planetu Moja Draga Je Umrla. Ondje ću možda imati
doživotno parkirno mjesto za svoj svemirski brod. Ali... pa, potrebna
si mi. Ne želim živjeti bez tebe.
— Patrick...
— Molim te. Ne moraš to učiniti. Morat ćeš jako dobro razmisliti o
tome što želiš. Sa mnom nije lako, vjeruj mi. Samo mi reci nešto. Je li
ovo...jesam li ja... mislim, može li ovo ikada biti nešto što ti želiš?
Zatvaram oči. — Itekako.
On me privlači k sebi i nježno me ljubi. — Je li to doista istina? —
šapuće. — Želiš to?
Kimam. Briznut ću u plač pa si ne mogu dopustiti govoriti.
— U redu — kaže — tada idemo posjetiti Bedforda. Potom
možemo poći kući i Royu priopćiti vijest. Da je sad vlasnik psa. Neće
biti sretan. Vjeruj mi.
Ponovno krećemo, nebo je sve mračnije i da, mislim da vidim
iskrice kamo god pogledam, ili su to možda samo ulične svjetiljke
koje se pale i blistaju na snijegu. Ne možemo se prestati smiješiti.
Smiješimo se i hodamo držeći se za ruke.
— Svjesna si da nas očekuju gomile problema, zar ne? — kaže
otprilike na pola puta do sljedećeg raskrižja. — Neće biti kao...
— Patrick — kažem.
— Što?
— Potrebno mi je da budeš tiho kako bih te mogla bolje obožavati.

292
Razmišljam koliko će biti sjajno odmotavati te.
—Jesi li rekla da ćeš me odmotavati? Doista?
— Da — kažem. — Da! Da! Da! Ni na što drugo ne mislim.
— Da si to pisala, bi li između svih tih da bile točke ili zarezi?
Tada stajem i grlim ga, a on me ljubi opet i opet. I to je najbolje,
doista — poljupci razdvojeni uskličnicima. Kao i svako da od sada
nadalje.

293
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE
MARNIE

Na dan istjecanja tri mjeseca Charles Sanford daje mi papire na

potpis kojim sada potpuno prihvaćam uvjete oporuke — a tada mi
predaje posljednje Blixino pismo, pismo za koje mi je objasnio da će
biti moje kad ispunim uvjete oporuke.
— Znatiželjna sam — kažem mu — pa me zanima je li doista
napisala dva pisma, jedno ako ostanem i jedno ako odem?
On se kratko smije. — Pa. Ne. Zapravo nije.
— Oh, zato što bi se razočarala u meni da sam se vratila svojemu
uobičajenom životu — kažem.
— Možete to i tako shvatiti. Ali, vjerojatno je razlog to što je uvijek
bila uvjerena da nećete.
— Ali, zamalo jesam — kažem. — Čak sam imala agenticu koja je
pokazala kuću potencijalnim kupcima! Imala sam zrakoplovnu kartu
za povratak kući.
On se smiješi. — Da, ali niste dobili nijednu ponudu, zar ne? I
odlučili ste ostati. Vidite, Blix nije radila sa zamalo situacijama. Znala
je što radi.
Odlazim u Starbucks u kojem sam tri mjeseca prije pročitala
njezino prvo pismo. A tada otvaram ovo pismo i srce mi ubrzano
kuca.

Marnie, ljubavi, dobrodošla u svoj izniman, izniman život. Mila,

situacija se odvila upravo onako kako sam znala da će se odviti. Za dobro
sviju.
Znam da kad se osvrneš oko sebe vidiš sva neprestana, svakodnevna,
posvudašnja čuda. Čuda su posvuda.
I, mila, nastavi ga voljeti. Dobar je čovjek — ranjen i slomljen, ali kao što
je rekao netko mudriji od mene, svjetlost ulazi na mjestima loma.
A, kao što ti i ja znamo, on je BLISTAV. Ispunjenje zarobljenom
svjetlošću. Ta svjetlost blista iz njegovih očiju, zar ne, draga? Želim da znaš
i da ima havajsku košulju i slamnate šešire — a kad ih ima na sebi i pleše, ne

294
možeš vjerovati da se takva preobrazba dogodila. Uz tebe sam i uživam u
svakoj minuti. Stoga živite punim plućima. Ljubav je sve. Nikada nemojte
zaboraviti tko ste.
S ljubavlju,
Blix

Spuštam pismo i smiješim se u daljinu.

Dakle, znala je. Uredila je da se sve dogodi upravo ovako.
Osjećam da bih je mogla vidjeti, ako bih se okrenula dovoljno brzo,
ako bi načela vremena i prostora to nekako dopustila, kako pleše na
ulici, vrti se podignutih ruku, kao što je plesala na mojem vjenčanju.
I pitam se je li već tada znala da sam ja za Patricka. Nadam se da
ću je jednoga dana pitati.

O, da. Sad je godinu dana poslije i evo što se u međuvremenu

dogodilo.
Moji su roditelji isprva bili uzrujani jer sam ostala u Brooklynu i
nisu se uspijevali pomiriti s time da sam Jeremyju dva puta slomila
srce. Ali, došli su k sebi. Uvijek dođu k sebi kad vide da ste uistinu
sretni. Moja majka rekla je kako je jednostavno znala, zahvaljujući
majčinskoj intuiciji, da će mi se čitav život promijeniti kad odem u
Brooklyn. I pomirila se s činjenicom da ću se pretvoriti u
Sjevernjakinju i da će moja djeca, kad Patrick i ja odlučimo imati ih,
govoriti sjevernjački, a ne južnjački.
Natalie je posjetila mene i Patricka. Rekla je da ima potrebu vidjeti
moj život ovdje, ustanoviti što, zaboga, Brooklyn nudi. Bojim se da je
otišla i dalje zbunjena. Uvijek će joj biti draži veliki zeleni travnjaci.
Bazeni i tiha izvjesnost prigradske ulice u podne. Ja volim to kako se
grad budi samo dva sata nakon što je otišao na počinak, kako autobus
u 6:43 buči dolazeći iza ugla i svakog jutra nailazi na istu rupu na
cesti. I kako ples ovog grada znači da nikada ne znaš tko će se sljedeći
pojaviti u tvojoj ulici ili u tvojem životu.
Jeremy, pa, Jeremyje doista žrtva cijele situacije. To nije moguće
poreći. Što mogu reći? Takav dobar čovjek nije dobio djevojku, a
znam da sam sebi pripovijeda priču o tome kako dobri ljudi uvijek
gube. Našalio se da ćemo on i ja možda pokušati ponovno kad budem
između drugog i trećeg supruga. Rekla sam mu da to uopće nije

295
smiješno, ali mi je zapravo bilo drago da je to rekao. Možda to znači
da se njegova podrugljivost vraća.
William Sullivan je na devedeset i drugom od stotinu izlazaka s
Lolom. Kaže da je strpljiv kao mazga. A ja slučajno znam da je ona
bila u drogeriji. Tražila je proizvode koji olakšavaju neke stvari,
znate? On mi kaže da je na stotom izlasku neće samo zaprositi, nego
će i zajedno odlučiti hoće li se odseliti u New Jersey ili ostati u
Brooklynu. (Lola mi je rekla da ostaju i misli da Walter neće imati
ništa protiv toga.)
Andrew i Jessica, sada članovi četveročlane obitelji, kupili su kuću
u Parku Ditmas (više stambenom dijelu Brooklyna). Planiraju
vjenčanje u proljeće. Kum: Sammy. Kuma će biti stara samo devet
mjeseci pa je njezina majka planira nositi do oltara.
Sammy dva puta tjedno nakon nastave školskim autobusom
dolazi k meni pa sjedimo u kuhinji dok on radi na pjesmi koju će čitati
u sklopu svadbene zdravice. (Mogu se kladiti da ćemo čuti o novim
pustolovinama jaja i prepečenca.)
U Jessicin stan doselile su se nove stanarke: Leila i Amanda, koje
će zauvijek biti poznate kao mame lezbijke, a usput, ta im se titula
sviđa. Njihovo djetešce je dražesno. A njihov donator sperme, onaj
kojem su pisale poruku kad sam ih upoznala u cvjećarnici Najbolji
pupoljci, pa, moram reći da je i on često kod njih. Upitale su me mogu
li domisliti čaroliju koja bi njemu donijela njegovu ženu i dijete.
Oh, tu je i Patrick i, pa, Patrick je i dalje Patrick. Divan i
velikodušan, uplašen životom i svime što se u njemu može doživjeti.
Kad se doselio k meni, nagovorila sam ga da ostavi svoj dosadan
posao. Sada noću vidim čeznutljiv izraz koji se pojavi na njegovu licu,
a on tada izvadi svoje vodene boje i uzme me za ruku pa odemo na
krov, gdje slika bruklinske zalaske Sunca i panoramu, dok mu
Bedford, Roy i ja pravimo društvo. Uz to i fotografira — izlazi i
fotografira sve što Brooklyn ima za nas oboje.
I još nešto. Neki dan bili smo u prodavaonici i kupovali pribor za
slikanje, a ondje je bila djevojčica kojoj su bile otprilike četiri godine i
koja je znatiželjno gledala u njega. Patrick bi se inače ukočio, namrštio
i okrenuo. Ali, ovaj put sam gledala kako se sagnuo na njezinu razinu,
a ona je tada pružila ručice i lagano mu dodirnula kožu, polako prešla
prstima po ožiljcima i mjestima na kojim je koža jako napeta. Gotovo

296
da nisam mogla disati. Vidjela sam kako se gledaju u oči, a ona je tada
rekla, jedva šapatom: — Boli li to? — On joj se nasmiješio, na trenutak
zatvorio oči i tada rekao: — Ne. Ne boli. Više ne.
Sve do takvog trenutka ne znate koliko još mnogo mjesta možete
imati u svojem srcu. Koliko u svijetu ima prostora samo za vas. Tada
ste potpuno sigurni da će ljubav na kraju pobijediti. Jednostavno
hoće.
A što se mene tiče, još radim u cvjećarnici Najbolji pupoljci. I držim
knjigu čarolija ondje pri ruci - sa svim lozama i cvijećem na koricama
- zato što katkad dodam koji od Blixinih blagoslova ako je mušteriji
uz buket potrebno i malo čarolije.
Oh! I Patrick i ja zajedno radimo na pečenju tortica s malim
porukama. Mislim da smo otkrili metodu. Sinoć sam mu rekla da bi
sve poruke trebale govoriti isto: ŠTO GOD SE DOGODI, VOLI TO.
Jer, kao što mi je Blix rekla, ako vam je potrebna mantra, ta je jedna
od najboljih.

SVRŠETAK

297
 ZAHVALE
Ako je za podizanje djeteta potrebno čitavo selo, za dovođenje
knjige na ovaj svijet potrebna je barem jedna iskra čarolije te mnogo
sreće, strpljenja i inteligencije bezbrojnih dobrih prijatelja. Osobno
sam imala sreću imati sve to dok sam pisala roman Ljubavno
posredovanje za početnike.
Osobito želim zahvaliti Kim Caldwell Steffen, koja gotovo svaki
dan šeće sa mnom pa moje likove poznaje barem jednako dobro kao
i ja; i Alice Mattison, svojoj dugogodišnjoj spisateljskoj prijateljici koja
zna sve o pripovijedanju i uvijek je voljna pomoći mi kad moja knjiga
zaglavi; te Leslie Connor, koja je poslušala mnoge, mnoge prve
koncepte te mi iznijela svoje najbolje ideje i mišljenja. Nancy Antle
pročitala je prvu inačicu i poticala ovu knjigu na svakom koraku
njezina puta, kao i Susanne Daviš, Holly Robinson te Nancy Hali.
Karen i Terry Bergantino dali su mi tjedan dana u svojem ugodnom,
toplom apartmanu u Newportu, u kojem sam pisala bez prestanka.
Silno sam zahvalna za svoju sjajnu, pronicljivu i briljantnu
urednicu Jodi Warshaw, koja voli razgovarati o knjigama i radnjama
te mi uvijek pomaže shvatiti priču koju pokušavam ispripovijedati.
Ona i Amara Holstein su uredničke genijalke. Moja agentica Nancy
Yost dragocjeno je biće koje me nasmijava i uvijek vjeruje da sam
sposobna završiti knjigu.
Mnogo zahvaljujem svojoj djeci — Benu, Allie i Stephanie — koji
su me poučili svemu što znam o ljubavi i strpljenju, ali i divnim
ljudima koje su doveli u moj život: Amy, Mikeu, Alex, Charlieju,
Joshu, Milesu i Emmi.
Želim zahvaliti i svojoj »Blix« — svojoj neobuzdanoj, nestašnoj,
energičnoj baki Virginiji Reeves, koja me je poučila da je ljubav jedina
doista važna.
I, kao i uvijek, vječnu ljubav upućujem Jimu, koji dijeli moj život i
sve čini zabavnim.

298