RUTH WARE

IGRA LAŽI

S engleskoga preveo
Marin Popović
Mojoj dragoj Hel, s pregršti ljubavi (sedamdeset?)
 Nizrječje je jutros prostrano i spokojno. Blijedoplavo nebo prošarano je ružičastim
oblacima koji se odozdo doimaju poput jata skuša, a slabašni povjetarac uspijeva tek
neznatno namreškati morski plićak pa pseći lavež odzvanja tišinom poput pucnjave
pištolja, vabeći krikove iz grla galebova koji u jatima kruže zrakom.
Kulici i čigre vinu se u zrak kada pas razdragano potrči niz riječnu obalu, sjurivši
se niz vodom razrovanu strminu, prošaranu zaostalim lokvama, na mjestu gdje dine
prekrivene bodljikavim raslinjem ustupaju prostor šašem prošaranom mulju, i gdje
voda nije ni slana ni slatka.
U daljini se uzdiže Plimomlin, prodirući u spokoj jutarnjeg neba poput crna i
zubom vremena nagrižena stražara. Jedina ljudskom rukom podignuta tvorevina na
obzorju polako se urušava i vraća u zagrljaj mora.
- Bobe! - Ženski glas uspije nadglasati pseći lavež dok zadihana vlasnica pokušava
sustići životinju. - Bobe, nevaljalče jedan. Pusti to. Rekla sam, pusti. Što si to pronašao?
Dok mu se ona primiče, pas još jednom potegne predmet zarobljen u blatu,
pokušavajući ga osloboditi.
- Bobe, ti prljava zvijeri, potpuno si se zamazao. Pusti to. Oh, Bože, ponovno si
pronašao mrtvu ovcu, zar ne?
Pas uloži junački napor u posljednji trzaj pa zatetura natraške na obalu, čvrsto
držeći u gubici ono što je oslobodio iz tla. Pobjedonosno zagrabi uz okomit obalni nasip
kako bi položio plijen pred noge svoje vlasnice.
Ona se ukopa na mjestu, ostavši osupnuto promatrati zadihanog psa pred sobom,
a tišina ponovno preplavi zaljev poput jutarnje plime koja će tek nadrijeti.
 PRVO PRAVILO

Smisli laž

Mobitel se oglasi usred noći običnim i tihim „bip bip“ zvukom tekstualne
poruke, koji ne uspije probuditi Owena, a ne bi ni mene da nisam već budna i da ne
ležim u postelji, zureći u tminu, dok dojenče na mojim grudima šmrca, ne sišući, ali
ne želeći ni pustiti bradavicu iz usta.
Na trenutak ostanem ležati, razmišljajući o poruci i pitajući se tko bi mogao
biti pošiljatelj. Tko bi mi pisao u ovo doba noći? Nitko od mojih prijatelja ne bi bio
budan ovako kasno... osim ako se Milly nije počela porađati... Bože, nije valjda Milly?
Obećala sam preuzeti brigu o Noahu ako Millyni roditelji ne stignu na vrijeme iz
Devona kako bi se mogli skrbiti za njega, no nisam istinski mislila...
Ne mogu dosegnuti mobitel s mjesta na kojem ležim pa naposljetku uspijem
odvojiti Freyu od dojke stavivši joj prst u kutak usta, pa je potom nježno okrenem na
leđa, a ona, podojena mlijekom, zadovoljno zakoluta očima i pokaže mi bjeloočnice,
poput nekog tko je napušen. Ostanem je promatrati na trenutak, nježno zadržavši
dlan na njezinom čvrstom malom tijelu, ćuteći lupanje srca u krletci njezinih grudi
dok ona pomalo tone u san. Potom se okrenem prema mobitelu kako bih pročitala
poruku, a srce mi neznatno ubrza, kao da se pokušava uskladiti sa sve tišim odjecima
otkucaja srca moje kćeri.
Dok utipkavam PIN, škiljeći zbog nepodnošljivog bliještanja ekrana, podsjetim
samu sebe koliko sam budalasta - Milly treba roditi tek za četiri tjedna. Vjerojatno je
u pitanju nekakva promidžbena poruka, Jeste li razmatrali mogućnost povrata novca
od uplata za osiguranje u slučaju radne nesposobnosti?
Međutim, kada naposljetku otključam zaslon, shvatim da pošiljatelj nije Milly,
a poruka se sastoji od samo dviju riječi.
Trebam vas.

Tri i trideset ujutro je, a ja posve budna nervozno koračam hladnim kuhinjskim
podom, grizući nokte i pokušavajući zatomiti žudnju za cigaretom. Nisam zapalila
već deset godina, no potreba me zna zaskočiti u rijetkim trenucima kada sam pod
stresom ili preplašena.
Trebam vas.
Ne moram pitati što riječi znače - jer vrlo dobro znam, kao što znam i tko ih je
poslao, premda je poruka došla s broja koji ne prepoznajem.
Kate.
Kate Atagon.
 Sam spomen njezina imena vraća je u moj život, u vidu bujice živopisnih
uspomena - mirisa sapuna i pjegica na grebenu njezina nosa, rasutih poput cimeta
na maslinastoj podlozi kože. Kate. Fatima. Thea. I ja.
Sklopim oči pa ih sve dozovem u misli, ćuteći toplinu mobitela u svojem džepu
dok iščekujem njihove odgovore.
Fatima spava pokraj Alija, priljubljena uz njegova leđa. Njezin će odgovor
pristići oko šest ujutro, kada ustane kako bi Nadiji i Samiru spravila doručak i
otpravila ih u školu.
Thea? Nju je teže zamisliti. Ako radi noćnu smjenu bit će u kasinu gdje osoblju
nije dopušteno rabiti mobitele pa će njezin telefon biti zatvoren u ormariću do kraja
smjene. Završit će u osam ujutro, pretpostavljam? Potom će ostati na piću s drugim
djevojkama, nakon čega će odgovoriti, uzbuđena nakon još jedne noći provedene
u uspješnom natezanju s klijentima, razvrstavanju žetona te traženju varalica i
profesionalnih kockara.
A Kate? Kate je sigurno budna - na kraju krajeva, poslala je poruku. Sjedi za
očevim radnim stolom - koji je sada valjda njezin - uz prozor koji gleda prema
Nizrječju, promatrajući kako riječna voda na slabašnom svjetlu prije svitanja poprima
blijedosivu boju, održavajući na svojoj površini oblake i tamnu ljušturu Plimomlina.
Vjerojatno puši, kao i inače. Zadubljena je u plimu i njezine beskrajne mijene, u struje
koje kovitlaju vodu u male vrtloge. Prizor je to koji se nikada ne mijenja, a ipak nikada
nije isti od jednog trenutka do sljedećeg - baš kao i sama Kate.
Duga joj je kosa začešljana s lica pa otkriva njegove pravilne crte i bore koje su
joj trideset dvije godine izloženosti vjetru i moru iscrtale u kutovima očiju. Prsti su
joj zamrljani uljanom bojom koja je, upivši se preko kožice, prodrla duboko ispod
noktiju, a njezine sivkasto plave i nepojmljivo duboke oči vjerojatno su poprimile
svoju najtamniju nijansu.
Čeka naše odgovore. Ali već zna kako će oni glasiti - zna da ćemo odgovoriti
kao i inače, kao i svaki put kada bismo dobile tu poruku, te dvije riječi.
Dolazim.
Dolazim.
Dolazim.
 Dolazim! - doviknem uza stube dok mi Owen pokušava nešto reći, trudeći se
nadglasati Freyine prodorne vriske. Dojurim do vrata spavaće sobe, ali on je već drži
u naručju, nervozno koračajući amo-tamo, lica još uvijek rumenog i zgužvanog od
spavanja.
- Oprosti - reče zatomivši zijevanje. - Pokušao sam je smiriti, ali nije surađivala.
Dobro znaš kakva je kada ogladni.
Sjednem na postelju pa se natraške povučem na jastuke, zaustavivši se kada
pod leđima osjetim zaglavlje kreveta, a Owen mi pruži zajapurenu i razjarenu Freyu
koja mi, prije nego se baci na dojku, uputi uvrijeđen pogled, potom na trenutak tiho
progunđavši uslijed zadovoljstva.
Sobom zavlada tišina koju remeti samo zvuk njezina pohlepnog sisanja. Owen
ponovno zijevne, razbaruši prstima kosu pa pogleda prema satu, počevši potom
navlačiti donje rublje.
- Zar ćeš ustati? - upitam iznenađeno. On kimne glavom. - Ne vidim zašto ne.
Nema smisla vraćati se u postelju kada u sedam ionako moram biti na nogama.
Prokleti ponedjeljak.
Pogledam prema satu. Šest je. Nisam mislila da je već toliko sati. Mora da sam
koračala kuhinjom dulje nego sam mislila.
- Zašto si uopće bila budna? - upita. - Zar te probudio kamion gradske čistoće?
Odmahnem glavom.
- Ne. Jednostavno nisam mogla spavati.
Laž. Gotovo sam zaboravila taj osjećaj laži koja mi klizi s jezika, ujedno uglađena
i odvratna. Osjećam tvrdu, toplu izbočinu telefona u džepu svoje kućne haljine.
Iščekujem da počne vibrirati.
- U redu. - On ponovno uspije suspregnuti nalet zijevanja pa zakopča košulju. -
Želiš li kavu? Naravno, ja ću je skuhati.
- Da, naravno - odgovorim pa potom, u trenutku kada on izađe iz sobe,
dometnem: - Owene...
Međutim, već je otišao i više me ne čuje.
Vrati se deset minuta kasnije s kavom, ostavivši mi dovoljno vremena da
smislim što ću mu reći, uvježbam osmišljene riječi te odaberem napola ležerni način
kojim ću ih predstaviti. Unatoč tomu, nervozno gutam slinu i oblizujem usne, suhe
zbog nervoze.
- Owene, jučer sam primila poruku od Kate.
- Kate s posla? - Odloži šalicu kave uz jedva čujan tup udarac. Nešto tekućine
prelije se preko ruba pa rukavom svojeg kućnog ogrtača obrišem lokvicu, pritom
štiteći svoju knjigu, a sve mi skupa osigura još nekoliko dragocjenih trenutaka za
smišljanje odgovora.
- Ne, Kate Atagon. Sjećaš se, išle smo zajedno u školu?
- Oh, ta Kate. Ona koja je na ono vjenčanje na kojem smo bili došla sa svojim
psom?
- Tako je. Pas se zove Sjenka.
Prisjetim se Sjenke - bijelog njemačkog ovčara s crnom gubicom i leđima
prošaranim pjegama boje čađe. Prisjetim ga se kako stoji na vratima i reži na strance,
a onima koje voli okreće svoj snježnobijeli trbuh kako bi ga podragali.
- No...? - Owen me ponuka, a ja shvatim da sam zašutjela i zaboravila gdje sam
stala.
- Ah, da. Pozvala me da je dođem posjetiti i ostanem nekoliko dana, a meni se
sviđa pomisao na kraći izlet.
- Zvuči izvrsno. Kada bi otputovala?
- Pa... mislila sam krenuti odmah. Pozvala me da dođem odmah.
- A Freya?
- Povela bih je sa sobom.
Gotovo dometnem, Naravno, ali ipak se suzdržim. Freya nikada nije prihvatila
bočicu, unatoč golemim naporima koje smo, ponajviše ja, ali i Owen, uložili da je
priviknemo na nju. Samo sam jednu noć nakon njezina rođenja izašla u provod, a
ona je tu večer provela neprekidno vrišteći od 7:30 navečer do 11:58, kada sam
naposljetku uletjela kroz vrata stana pa je zgrabila iz Owenovih već mlitavih,
iscrpljenih ruku.
Uslijedi novi trenutak tišine. Freya zabaci glavu unatrag, pogledavši me i
neznatno se namrštivši, pa potom potiho podrigne i vrati se sisanju, jedinoj stvari
kojoj prianja s ozbiljnošću i metodičnošću. Owenovo mi lice otkriva misli koje mu se
nižu u glavi... da ćemo mu nedostajati... da će imati cijeli krevet za sebe... da će se
izjutra moći dulje izležavati.
- Mogao bih početi uređivati dječju sobu - reče naposljetku. Kimnem glavom,
premda je u pitanju nastavak rasprave koju već dugo vodimo - Owen želi spavaću
sobu, i mene skupa s njom, dobiti natrag za sebe. Uvjeren je da će Freya noćiti u
svojoj sobi čim napuni šest mjeseci, a ja... ja se ne slažem s njim. I stoga nisam
pronašla vremena da raščistim gostinjsku sobu od raznorazne krame nakupljene u
njoj i oličim je u boje prikladnije za dojenče.
- Naravno - odgovorim.
- Pa, samo naprijed - složi se Owen naposljetku. Okrene se od mene i stane
prebirati po svojim kravatama. - Trebaš li auto? - upita preko ramena.
- Ne, u redu je. Sjest ću na vlak. Kate će me pokupiti na postaji.
- Jesi li sigurna? Zar će ti se zaista dati vući Freyu i sve njezine stvari po vlaku?
Je li dobro zavezana?
 - Molim? - Na trenutak nisam sigurna o čemu govori, no tada mi sine - kravata.
- Ob, da, dobro je. Ne, uistinu bih radije išla vlakom. Bit će mi puno lakše. Moći ću
hraniti Freyu kad god se probudi, a njezine ću stvari staviti ispod dječjih kolica. -
Kada ne dobijem odgovor shvatim da on već razmišlja o predstojećem danu i svemu
onome što ga čeka, prolazeći mentalni popis, baš kao što sam i ja običavala činiti
prije samo nekoliko mjeseci - samo što mi se sada sve to doima poput nekog drugog
života. - Htjela bih poći već danas, ako se ti slažeš s time.
- Danas? - Pokupivši kovanice s komode stavi ih u svoj džep pa mi priđe kako bi
me na rastanku poljubio u čelo. - Čemu žurba?
- Nema žurbe - slažem. Osjetim kako mi rumenilo oblijeva obraze. Mrzim lagati.
Nekoć je laganje bilo zabava - sve dok nije postalo nešto oko čega nemam izbora.
Više i ne razbijam glavu time tako mnogo, možda zato što lažem već tako dugo,
no misao je uvijek tu, u nekom zakutku mojeg uma, nalik bolnom zubu čija se tupa,
postojana bol svako toliko nenadano prometne u oštro probadanje.
Najviše od svega pak mrzim lagati Owenu. Nekako sam ga uvijek uspijevala
držati podalje od mreže laži, a sada nemam izbora doli uvući ga u nju. Prisjetim se
Kateine poruke u svojem mobitelu pa mi se učini da je iz nje počeo curiti otrov u
spavaću sobu - i prijeteći da će sve pokvariti.
- Stvar je u tomu da je Kate napravila pauzu između dva projekta pa joj je ovo
najzgodniji trenutak... uostalom, za nekoliko ću se mjeseci vratiti na posao pa se ovo
čini najboljim mogućim trenutkom.
- U redu - reče on, smeten, ali nimalo sumnjičav. - Pa, pretpostavljam kako bi
tada bilo umjesno da se oprostim od tebe pravim poljupcem.
Poljubi me pravim, strastvenim poljupcem, primoravši me da se prisjetim zašto
ga volim i zašto ga mrzim obmanjivati. Potom se odvoji od mene i utisne cjelov Freyi.
Ona skrene pogled u stranu kako bi ga sumnjičavo promotrila, zaustavivši se na
trenutak u svojoj raboti, no potom prione sisanju, odlučnošću i usredotočenošću
kojima se tako divim kod nje.
- Volim i ja tebe, mala vampirice - reče Owen nježno. Potom se ponovno obrati
meni: - Koliko će dugo put potrajati?
- Možda četiri sata. Ovisno o tomu koliko budemo morale čekati na presjedanja.
- U redu. Pa, zabavi se i pošalji mi poruku kada stignete na odredište. Koliko
dugo namjeravaš ostati?
- Nekoliko dana? - nagađam. - Vratit ću se prije vikenda. - Još jedna laž. Ne znam.
Nemam pojma. Ostat ću onoliko dugo koliko me Kate bude trebala. - Odlučit ću kada
dođem onamo.
- U redu - ponovi on. - Volim te.
- Volim i ja tebe. - Naposljetku nešto oko čega ne moram lagati.
 Još uvijek se sjećam onog dana kada sam upoznala Kate, gotovo do u sat i
minutu. Bio je rujan. Namjeravala sam uhvatiti vlak do Saltena, onaj raniji, kako bih
mogla stići u školu na vrijeme za ručak.
- Ispričavam se! - nervozno sam joj se obratila na peronu, glasa piskutavog od
tjeskobe. Djevojka se okrenula prema meni. Bila je izrazito visoka i iznimno lijepa,
izduženog i pomalo nadmenog lica, nalik onima na Modiglianijevim slikama. Njezina
do struka dugačka crna kosa pri vrhovima je bila obojena u zlatno plavu, koja je
postupno prelazila u prirodno crnu, a traperice su joj bile poderane na bedrima.
- Da?
- Ispričavam se, je li ovo vlak za Salten? - upitala sam zadihano.
Odmjerila me pogledom od glave do pete, a meni je smjesta bilo jasno da
proučava mene i moju školsku uniformu Salten Housea, klizeći pogledom s
bjelodano nove mornarsko plave suknje na netaknuti kaputić koji sam tog jutra prvi
put uzela s vješalice.
- Ne znam - odgovorila je naposljetku, okrenuvši se djevojci iza sebe. - Kate, je
li ovo vlak za Salten?
- Ne budi krava, Thee - odgovorila je druga djevojka. Njezin promukli glas
zvučao je odveć zrelo za nekoga njezine dobi - mislim da joj nije moglo biti više od
šesnaest ili sedamnaest. Svjetlosmeđa, izrazito kratko ošišana kosa, uokvirivala joj
je lice, a kada mi se osmjehnula, pjegice boje muškatnog oraščića na njezinu nosu
namreškale su se. - Da, ovo je vlak za Salten. Pripazi da uđeš u pravu polovicu jer se
vlak dijeli u Hampton’s Leeju.
Potom su se obje okrenule i odmaknule do polovice perona prije nego mi je
sinulo da ih nisam upitala koja je polovica prava.
Pogledala sam prema zaslonu s informacijama.
Rabite neki od prvih sedam vagona za postaje prema Saltenu, pisalo je na
zaslonu, no što je točno „prvih" značilo? Sedam najbližih automatima za provjeru
karti i ulazu na peron ili sedam prvih u smjeru kretanja jednom kada vlak napusti
postaju?
U blizini nisam vidjela nikog od kolodvorskih službenika koje bih mogla upitati,
a sat iznad moje glave pokazivao je da imam tek nekoliko trenutaka prije polaska
pa sam na kraju pojurila prema udaljenijem kraju perona, kamo su se i dvije djevojke
zaputile, uvukavši potom svoj teški putni kovčeg za sobom u vagon.
Vagon je zapravo bio tek odjeljak sa šest sjedala, a svih šest bilo je prazno.
Gotovo istog trenutka kada sam zalupila vratima oglasila se zviždaljka otpravnika
vlakova, a ja sam uz grozomoran osjećaj da sam možda u posve pogrešnom dijelu
vlaka sjela, osjetivši kako mi gruba vuna sjedala grebe gole noge.
 Uz klopotanje i škripanje metala o metal, vlak se tromo izvukao iz tamne jazbine
postaje, a sunce je preplavilo odjeljak tako neočekivano da me na trenutak
zaslijepilo. Naslonila sam glavu na sjedalo i sklopila oči kako bih ih zaštitila od
zasljepljujućeg blještavila, a dok je vlak ubrzavao shvatila sam da sve više i više
zamišljam što bi se dogodilo kada se ne bih pojavila u Saltenu, gdje će me čekati
odgojiteljica. Što ako me vlak odveze u Brighton ili Canterbury, ili na neko posve
nepoznato mjesto? Ili još gore - što ako se diobom vlaka i ja podijelim na dva dijela,
po sredini, pa nastavim živjeti dva života, a jedna se polovica svakim trenom nastavi
sve više udaljavati od one druge, udaljavati od one osobe koja sam tek trebala
postati?
- Bok - pozdravi me nečiji glas, a oči mi se u trenu otvore. - Vidim da si se uspjela
ukrcati na vlak.
Bila je to visoka djevojka s perona, ona koju je druga djevojka oslovila s Thee.
Stajala je na vratima mojeg odjeljka, naslonivši se na drveni okvir vrata i vrteći
nepripaljenu cigaretu među prstima.
- Jesam - odgovorila sam pomalo ogorčeno jer ona i njezina prijateljica nisu
odvojile trenutak da mi objasne u koji se dio vlaka trebam ukrcati. - Barem se nadam
da jesam. Ovo je kraj koji ide prema Saltenu, zar ne?
- Tako je - djevojka je odgovorila šturo. Ponovno me odmjerila od glave do pete,
kucnula krajem nepripaljene cigarete o okvir vrata pa mi se obratila tonom nekoga
tko je uvjeren da mi čini uslugu: - Slušaj, nemoj misliti da pokušavam biti kuja, ali
moram ti reći da nitko ne nosi školsku uniformu tijekom putovanja vlakom.
- Molim?
- Presvuku se u njih na postaji Hampton’s Lee... Ne znam. Jednostavno je tako.
Htjela sam to podijeliti s tobom. Samo prvašice i nove djevojke nose uniforme
tijekom cijeloga putovanja. Time se na neki način ističeš od ostalih.
- Dakle... i ti pohađaš Salten House?
- Da. Ispaštam za svoje grijehe.
- Thea je izbačena iz škole - oglasio se netko iza nje, a ja sam ugledala drugu
djevojku, onu s kratkom kosom, kako stoji u hodniku i, držeći dvije papirnate šalice
čaja u rukama, pokušava održati ravnotežu. - Zapravo, iz tri različite škole. Salten joj
je posljednja prilika. Nigdje je drugdje nisu htjeli primiti.
- Barem nisam socijalni slučaj - uzvratila je Thea, međutim iz načina na koji je
izgovorila riječi bilo mi je jasno da su njih dvije prijateljice i da je ovo podbadanje
bilo dijelom njihova odnosa. - Katein otac predaje likovni u školi - objasnila mi je. -
Besplatno školovanje za njegovu kćer dio je pogodbe.
- Jadna Thea nije mogla proći kao socijalni slučaj - nadovezala se Kate. Rođena sa
zlatnom žlicom, nijemo je usnama oblikovala riječi, spustivši prethodno šalice kako bi
bila sigurna da ću joj vidjeti usta, pa namignula. Pokušala sam suspregnuti smiješak.
Ona i Thea pogledale su jedna drugu, a ja sam nekako oćutjela da su tim jednim
pogledom izmijenile mnoštvo neizgovorenih pitanja i odgovora. Potom je Thea
progovorila.
 - Kako se zoveš?
- Isa - odgovorila sam.
- Pa, Isa. Zašto nam se ne bi pridružila? Podigla je obrvu. - Smjestile smo se u
odjeljku niz hodnik.
Duboko sam udahnula pa, obuzeta osjećajem da ću upravo s daske za skakanje
porinuti u iznimno dubok bazen, gotovo neprimjetno kimnula glavom. U trenutku
kada sam uzela svoj kovčeg pa pošla za Theom, zureći joj u leđa dok me vodila prema
njihovu odjeljku, nisam imala pojma da mi je jedan tako beznačajan čin zauvijek
promijenio život.
 Tako je neobično ponovno se naći na postaji Victoria. Do Saltena sada vozi
moderni vlak s vagonima u kojima više nema odjeljaka, a automatska vrata
zamijenila su ona iz školskih dana kod kojih je trebalo primijeniti fizičku silu, no sam
se peron nije mnogo promijenio, a ja iznenada shvatim da sam provela posljednjih
sedamnaest godina podsvjesno izbjegavajući ovo mjesto - izbjegavajući bilo što
povezano s tim vremenom.
Izazivam vraga držeći u jednoj ruci šalicu kave dok istodobno pokušavam
ubaciti Freyina kolica u vlak. Uspjevši u naumu, spustim kavu na prazan stol, a potom
uslijedi onaj dobro poznati trenutak muke dok pokušavam odvojiti košaru od
ostatka konstrukcije - boreći se s kopčama koje se ne daju otkopčati i zaporima koji
ne daju otvoriti. Hvala Bogu da u vlaku vlada tišina, a vagon je gotovo prazan pa
sam pošteđena uobičajene neugode dok se ljudi gomilaju iza ili ispred mene, ili se
pokušavaju neuljudno progurati, premda prostora za to jednostavno nema.
Naposljetku - točno u trenutku kad se oglasi otpravnikova zviždaljka, a vlak se
zatrese pa se uz uzdah počne vući iz postaje - posljednja kopča popusti, a Freyina se
košara odvoji od konstrukcije pa, onako lagana u mojoj ruci, poleti u zrak. Spustim
je, i dalje usnulu, nasuprot stola na kojem sam netom ostavila kavu.
Uzevši papirnatu šalicu sa stola posvetim se svojim torbama. Um mi salijeću
neugodne slike - vlak koči, a vrela kava prolijeva se po Freyi. Svjesna sam da su te
misli iracionalne – ostavila sam je s druge strane prolaza. No jednostavno sam takva
otkako sam je rodila. Svi moji strahovi - isti oni koji su se nekoć vrtjeli oko ukrcaja
u krivi vagon vlaka, vrata dizala, čudnih taksista i razgovora s nepoznatim ljudima -
sva se ta tjeskoba sada usredotočila na Freyu.
Naposljetku se obje ugodno smjestimo; ona i dalje sniva grčevito držeći dekicu
koja je pokriva do obraza, a ja uživam u svojoj knjizi i kavi. Lice joj se na blistavom
lipanjskom suncu doima anđeoskim - koža joj je nepojmljivo čista i besprijekorna - a
mene zapljusne val goruće ljubavi prema njoj, jednako bolan i potresan kao da mi se
ona kava prolila po srcu, i na trenutak sam isključivo njezina majka, a na svijetu ne
postoji nitko doli nas dvije, okupane u ovom bazenu sunčeva sjaja i ljubavi.
A zatim shvatim da mi telefon zuji.
Na zaslonu piše Fatima Chaudhry. Srce mi malčice zaigra.
Drhtavim prstima otvorim poruku. Dolazim, piše. Sjest ću u auto čim večeras
stavim djecu na spavanje. Pridružim vam se oko 9 ili 10.
Dakle, počinje. Od Thee još nema odgovora, ali znam da će i ona doći. Čarolija
trenutka iščeznula je - iluzija da smo Freya i ja same, na putu prema obali i samotnom
odmoru za nas dvije, raspršila se. Prisjetim se zbog čega sam tu. Prisjetim se što smo
učinile.
 Sjela sam na podnevni vlak s Victorije, napišem ostalima. Kate, hoćeš li me
pokupiti u Saltenu?
Nema odgovora, no sigurna sam da me neće iznevjeriti.
Sklopim oči. Položim dlan na Freyine grudi kako bih znala da je tu. Potom
pokušam usnuti.

Iz sna me prene grmljavina i škripa. Srce mi stane divlje udarati, a ja,

preneražena, instinktivno posegnem prema Freyi. Na trenutak nisam sigurna
otkuda dolazi buka koja me probudila, no tada mi sine: vlak se dijeli, u Hampton’s
Leeju smo. Freya se nervozno meškolji u svojoj košari, no čini se da bi se mogla
ponovno smiriti ako mi se posreći - ali tada uslijedi novi potres, a s njime i novi val
buke, ovoga puta silovitiji nego ranije. Oči joj se širom otvore u izrazu uvrijeđenosti
i nevjerice, a lice joj se zgužva u iznenadni krik gladi i nezadovoljstva.
- Ššš... - tiho promrmljam, oslobodivši je iz njezine kukuljice dekica i igračaka pa
je uzmem u naručje.
- Ššš... U redu je, dušice, sve je u redu, lutkice. Nemaš se zašto brinuti.
Oči su joj olujne i ljutite, a svojim srditim majušnim licem svrhovito udara po
mojim grudima dok otkopčavam dugmad svoje košulje, osjetivši već dobro poznati,
a opet još uvijek tako stran i neobičan, pritisak mlijeka koje mi navire iz dojki.
Dok ona siše, osjetimo još jedan trzaj i začujemo joj jedan škripav zvuk spajanja
vagona, a potom se začuje zviždaljka, pa se vlak ponovno počne usporeno udaljavati
iz postaje, koju najprije zamijeni prizor odvojaka pruge, zatim kuća, pa naposljetku
polja i telegrafskih stupova.
Sve je bolno poznato. London se, tijekom svih ovih godina što u njemu živim,
neprestano mijenjao, uvelike nalik Freyi, koja se mijenja iz dana u dan. Negdje se
otvori trgovina, negdje drugdje zatvori se pivnica. Zgrade niču - Gherkin, Shard -
supermarket se prostre preko negdašnje ledine, a stambene zgrade rastu kao gljive
poslije kiše, preko noći ničući iz vlažna tla i izlomljena betona.
Ali ova pruga, ova linija - nije se ni najmanje promijenila.
Izgorjeli brijest još uvijek je tu.
Tu su i ruševine bunkera iz Drugog svjetskog rata.
Tu je i klimavi most, a kotači vlaka zvuče šuplje dok prelaze preko praznine pod
njime.
Sklopim oči pa se ponovno nađem u odjeljku s Kate i Theom, smijući se dok njih
dvije navlače školske suknje preko traperica te zakopčavaju košulje i vežu kravate
preko laganih ljetnih prsluka. Thea je nosila dugačke čarape; sjećam se da ih je
navukla uz svoje nezamislivo dugačke, vitke noge, pa posegnula dlanovima ispod
školske suknje kako bi pričvrstila naramenice. Sjećam se vrelog vala rumenila koji mi
je zapljusnuo obraze kad sam joj na trenutak ugledala bedro pa svrnula pogled, vani
prema poljima jesenje pšenice, osjetivši lupanje srca kada se grohotom nasmijala
mojoj čednoj sramežljivosti.
- Bolje požuri - Kate je lijeno rekla Thei. Ona se već preodjenula pa spakirala
svoje traperice i čizme u kovčeg položen na policu za prtljagu. - Uskoro ćemo se
zaustaviti u Westridgeu, a dobro znaš da tamo uvijek uđe mnoštvo izletnika s plaže.
Ne želiš nekome od njih prouzročiti srčani udar.
Thea joj je samo isplazila jezik, no požurila je s kopčanjem svojih naramenica pa
spustila i zagladila suknju točno u trenutku kad smo ušli u postaju Westridge.
I baš kao što je Kate i predvidjela, s perona se začulo komešanje izletnika, a
Thea je ojađeno uzdahnula kada se vlak zaustavio. Naša vrata našla su se u ravnini s
tročlanom obitelji izletnika koji su se vraćali s plaže, majkom, ocem i dječakom koji
nije mogao biti stariji od šest godina, a koji je u jednoj ruci nosio kanticu s lopatom,
a u drugoj rastopljeni čokoladni sladoled s kojeg su komadići kapali na tlo.
- Ima li mjesta za još troje? - veselo je upitao otac otvorivši vrata, nakon čega su
se nagurali u odjeljak, zalupivši vrata za sobom. Maleni se odjeljak iznenada počeo
doimati odveć nagužvanim.
- Žao nam je - započela je Thea, nimalo ne zvučeći kao da istinski žali zbog bilo
čega. - Rado bismo vas primili, ali moja prijateljica - pokazala je prema meni - dobila
je dopuštenje za jednodnevni izlazak na slobodu, a jedan od uvjeta pod kojim je
puštena bio je da ne dolazi u doticaj s maloljetnicima. Sudska odluka nije ostavila
mjesta sumnji po tom pitanju.
Muškarac je zatreptao očima, a žena se nervozno zahihotala. Dječak nije ni
slušao; bio je previše zaokupljen skupljanjem komadića čokolade sa svoje majice.
- Na umu mi je isključivo dobrobit vašeg djeteta - nastavila je Thea smrtno
ozbiljnim tonom. - Osim toga, Ariadne se zaista ne želi vratiti u dom za maloljetne
delikvente.
- Susjedni je odjeljak prazan - uplela se Kate, a bilo je i više nego jasno da se muči
zadržati ozbiljan izraz lica. Ustala je pa otvorila klizna vrata prema hodniku. - Žao
mi je, ne želimo vas inkomodirati, ali mislim kako bi bilo najbolje da se premjestite,
zbog dobrobiti sviju uključenih.
Muškarac nas je prostrijelio sumnjičavim pogledom pa potom izveo svoju ženu
i dječačića na hodnik.
Thea je prasnula u grohotan, roktavi smijeh, jedva dočekavši da se klizna vrata
odjeljka zatvore, no Kate je odmahivala glavom.
- Nećeš dobiti niti boda za ovo - rekla je. Lice joj se izobličilo u nastojanju da
suspregne smijeh. - Nisu ti povjerovali.
- No, daj! - Thea je izvukla cigaretu iz kutije koju je izvadila iz džepa svojeg
kaputića pa je pripalila, junački povukavši dim kao da time prkosi natpisu
„Zabranjeno pušenje" na prozoru. - Otišli su, zar ne?
- Da, ali isključivo stoga jer su pomislili da si jebena čudakinja. A to se ne računa.
- Je li... je li u pitanju neka igra? - upitala sam nesigurno.
Uslijedila je dugačka pauza.
 Thea i Kate pogledale su jedna drugu, a ja sam ponovno oćutjela onu nijemu
komunikaciju među njima, poput električnog naboja koji struji od jedne prema
drugoj, kao da pokušavaju odlučiti kako mi odgovoriti. Potom se Kate osmjehnula,
gotovo neprimjetnim, skrovitim osmijehom, pa se nagnula preko praznine među
redovima sjedala, tako blizu da sam mogla vidjeti mrlje na šarenicama njezinih
sivoplavih očiju.
- Nije u pitanju bilo koja igra - rekla je. - To je igra svih igara. Igra laži.

Igra laži.
Sada mi se sve vrati, jednako živopisno i jasno kao i miris mora i kriještanje
galebova nad Nizrječjem, i teško mi je povjerovati da sam gotovo zaboravila na to
- da sam zaboravila na list papira s evidencijom bodova koji je visio iznad Kateina
kreveta, ispisan tajnovitim znakovima koji su činili njezin složeni sustav bodovanja.
Toliko bodova za novu žrtvu. Toliko za svakoga tko je u potpunosti povjerovao u
priču.
Dodatni bodovi za pomno razrađene detalje ili za uspješno navlačenje nekoga
tko je gotovo prozreo laž. Nisam pomislila na igru već mnogo godina, ali na neki sam
je način igrala sve ovo vrijeme.
Uzdahnem pa spustim pogled na Freyino spokojno lice dok siše, zadivljena
njezinom potpunom usredotočenošću na trenutak. Više nisam sigurna mogu li to
učiniti. Nisam sigurna hoću li se imati snage vratiti.
Što se dogodilo da se Kate osjetila primoranom pozvati nas usred noći?
Pada mi na pamet samo jedna stvar... a teško mi je povjerovati da se to uistinu
dogodilo.
Dok vlak ulazi u postaju Salten, mobitel se oglasi još jednom. Izvučem ga,
očekujući Kateinu potvrdu da će me dočekati. Međutim, nije Kate, nego Thea.
Dolazim.
 Dolazni peron postaje Salten gotovo je prazan. Zvuk vlaka pomalo zamire u
daljini, a odmjenjuje ga mir ladanja pa naposljetku uspijevam čuti poznate zvuke
saltenskog ljeta - glasanje cvrčaka, zvuke ptica, buku kombajna na udaljenim
poljima. Kada sam nekoć dolazila ovamo, uvijek bi me čekao minibus Salten Housea,
obojen u prepoznatljivu mornarsko plavu i ledeno plavu kombinaciju internata. Sada
me na praznom parkiralištu dočeka isključivo prašina, zagrijana na vrućini ljetnog
dana. Nema nikoga, čak ni Kate nije tu.
Gurnem Freyina kolica niz peron, prema izlazu, tegleći na jednom ramenu svoju
tešku torbu koja se svakim korakom doima još malo težom, pitajući se što bih trebala
učiniti? Nazvati Kate? Trebala sam joj unaprijed potvrditi vrijeme. Pretpostavila sam
da je primila moju poruku, no što ako joj se baterija mobitela ispraznila? U Mlinu
nema fiksne linije, ne postoji drugi broj koji bih mogla nazvati.
Zakočim kolica pa izvučem mobitel kako bih provjerila poruke i vidjela koliko
je sati. Tek što utipkam prvu znamenku šifre za otključavanje ekrana, začujem
grmljavinu automobilskog motora, koja glasno odjekne utabanim putovima,
utonulim u tlo, pa se okrenem i ugledam automobil kako ulazi na parkiralište
željezničke postaje. Očekujem ugledati veliki, ozloglašeni Land Rover kojim se Kate
prije sedam godina dovezla na Fatimino vjenčanje; masivno vozilo s izduljenim,
spojenim sjedalima nalik klupicama, s kojih Sjenka proviruje glavom kroz prozor,
plazeći jezik. Ali Land Rovera nema. Preda mnom je taksi.
Na trenutak nisam sigurna je li to uopće ona, no potom je ugledam kako se muči
dok pokušava otvoriti vrata stražnjeg sjedala, a srce mi malčice zaigra i više nisam
odvjetnica zaposlena u državnoj administraciji i majka. Ponovno sam ona djevojčica
koja trči niz peron prema svojim prijateljicama.
- Kate!
Nije se nimalo promijenila. Ista mršava, koščata zapešća, ista kestenjasto
smeđa kosa i koža boje meda, a vrh nosa joj je još uvijek neznatno ukošen i posut
pjegama. Kosa joj je sada dulja, povezana straga gumicom, a oko nježne kože očiju
i usta jasno se naziru linije kojih ranije tu nije bilo, ali izuzev toga, to je i dalje Kate,
moja Kate. Zagrlivši je, duboko udahnem i osjetim da se onaj miris mješavine
cigareta, terpentina i sapuna, tako svojstven njoj, nije nimalo promijenio. Pustim je
iz zagrljaja, no i dalje je ne ispustim iz ruku, shvativši ubrzo da se, unatoč svemu,
glupavo smješkam i cerekam.
- Kate - ponovim blesavo, a ona me ponovno privuče u zagrljaj, zarivši lice u
moju kosu i stisnuvši me tako snažno da joj mogu osjetiti kosti.
Potom začujem cvilež nezadovoljstva pa se prisjetim tko sam, prisjetim se tko
sam postala - i svega što se zbilo otkako smo se Kate i ja posljednji put vidjele.
- Kate - ponovim još jednom, a zvuk njezina imena na mojem jeziku učini mi se
tako savršenim - Kate, dođi upoznati moju kćer.
 Spustivši sjenilo za sunce, podignem iz kolica ljutiti smotuljak pa joj ga pružim.
Kate je primi u ruke, a prvotni se izraz strepnje na njezinu upalom, izražajnom
licu iznenada prometne u ozareni osmijeh.
- Prekrasna si - obrati se Freyi, a glas joj je i dalje nježan i promukao, baš onakav
kakvog ga se sjećam. - Baš poput svoje majke. Prekrasna je, Isa.
- Nije li? - Pogledam Freyu koja se znatiželjno zapilji u Kateino lice, usredotočivši
svoje plave oči na drugi par očiju istovjetnog plavetnila. Svojom debeljuškastom
ručicom posegne prema Kateinoj kosi, no potom se zaustavi, opčinjena nečime u
igri svjetla. - Ima Owenove oči - nastavim. Cijelo sam djetinjstvo provela čeznutljivo
priželjkujući plave oči.
- Hajde - reče Kate naposljetku, obraćajući se više Freyi nego meni. Primi Freyinu
ručicu, prstima milujući svileno dječje salo i uleknute zglobove prstiju. - Idemo
odavde.
- Što se dogodilo s tvojim autom? - upitam dok koračamo prema taksiju, Kate s
Freyom u naručju dok ja guram kolica u koja sam stavila torbu.
- Oh, ponovno je pokvaren. Dat ću ga popraviti, no kao i obično, trenutno sam
kratka s novcem.
- Oh, Kate.
Oh, Kate, kada ćeš pronaći pravi posao, mogla bih je upitati. Kada ćeš prodati
Mlin, otići negdje gdje ljudi cijene tvoj rad i prestati se oslanjati na zaradu od turista
koji dolaze ljetovati u Salten, a kojih je svakim danom sve manje i manje. Ali već znam
odgovor. Nikada. Kate nikada neće napustiti Mlin. Kate nikada neće otići iz Saltena.
- Natrag u Mlin, dame? - taksist upita kroz otvoreni prozor automobila, a Kate
kimne glavom.
- Hvala ti, Rick.
- Pomoći ću vam s kolicima - reče izlazeći iz automobila.
- Sklapaju se, zar ne?
- Da. - Dok se ponovno mučim s kopčama, sine mi. - Prokletstvo, zaboravila sam
sjedalicu za auto. Ponijela sam košaru umjesto sjedalice - vodila me misao da u košari
može spavati.
- Ah, ne brinite, ovdje nećemo naletjeti na policiju - reče Rick samouvjereno,
zatvorivši prtljažnik u koji je smjestio sklopljena kolica. - Osim Maryna malog, a on
neće uhititi nikoga od mojih putnika.
Nije policija ono što me brine, ali ime mi je poznato, dovoljno poznato da mi
odvrati pažnju.
- Maryn mali? - pogledam Kate. - Ne valjda Mark Wren?
- Upravo on - reče Kate ironično se osmjehnuvši, a usta joj se naboraju s jedne
strane. - Sada je narednik Wren.
- Ne mogu vjerovati da je dovoljno star da bi bio narednik!
 - Samo je par godina mlađi od nas - istakne Kate, a ja shvatim da ima pravo.
Trideset godina sasvim je dovoljno da bi netko bio policajac. Međutim, teško mi je
zamisliti Marka Wrena kao tridesetogodišnjaka - prisjećam ga se kao
četrnaestogodišnjeg dječaka prištava lica s paperjem iznad gornje usne, čije je
pogrbljeno držanje prikrivalo njegovu pozamašnu visinu od sto devedeset
centimetara. Pitam se sjeća li nas se još uvijek. Sjeća li se Igre.
- Žao mi je - reče Kate dok zakapčamo pojaseve. - Drži je u krilu - znam da nije
idealno.
- Vozit ću oprezno - obeća Rick u trenutku kad se auto skotrlja na utonuli
puteljak. - Uostalom, udaljeni smo tek nekoliko kilometara od odredišta.
- Bilo bi čak i kraće kada bismo mogli presjeći preko pustopoljine - reče Kate.
Stisne mi dlan, a meni je jasno da govori o svim onim prilikama kada smo zajedno
prevaljivale taj put, klateći se slanom pustopoljinom do škole i natrag. - Ali to je
nemoguće s lakim kolima.
- Vruće je za lipanj, zar ne? - Rick pokuša zapodjenuti razgovor čim zamaknemo
iza ugla, a drveće se prorijedi, mjestimično propuštajući snopove blještava sunčeva
svjetla koje mi se učini vrelim na koži lica. Zatrepćem, zapitavši se jesam li se sjetila
spakirati sunčane naočale.
- Pakleno - odgovorim. - U Londonu nije bilo ni približno ovako.
- Što vas dovodi natrag? - upita Rick, a odraz njegovih očiju u retrovizoru sretne
se s mojima. - Išli ste u školu s Kate, zar ne?
- Tako je - odgovorim. A zatim zastanem. Što me dovelo natrag? Poruka? Te
dvije riječi? Pogled mi se susretne s Kateinim i postane mi jasno da mi u ovom
trenutku ne može ništa reći; ne pred Rickom.
- Isa je došla na okupljanje - Kate mu neočekivano odgovori. - Svečana večera
bivših učenica Salten Housea.
Stanem treptati očima u nevjerici, a ona mi stisne dlan u znak upozorenja, no
automobil u tom trenutku naiđe na željeznički prijelaz, stavši se tresti i poskakivati
preko željezničkih tračnica pa sam prisiljena pustiti njezin dlan kako bih pridržala
Freyu objema rukama.
- Otmjene su te večere u Salten Houseu, ili barem tako čujem - reče Rick. - Moja
najmlađa kći povremeno konobari u Saltenu kako bi zaradila za džeparac pa svašta
čujem. Baldahini, šampanjac, i tomu slično.
- Nikad prije nisam odlazila tamo - odgovori Kate. - Ali kako je prošlo već
petnaest godina otkako je naša generacija maturirala, pomislila sam kako bi bilo
zgodno ove godine prisustvovati.
Petnaest? Na trenutak pomislim kako je nešto krivo izračunala, no potom
shvatim. Prošlo je sedamnaest godina otkako smo otišle, netom nakon polaganja
općeg srednjoškolskog ispita, no da smo ostale u šestom razredu1, imala bi pravo.
Ostatku naše generacije bit će to petnaesta godišnjica.
 Zamaknemo za ugao puteljka, a ja nervozno privinem Freyu čvršće, koreći samu
sebe jer nisam ponijela sjedalicu za auto. Tako glupo od mene što se nisam sjetila
ponijeti je.
- Često nas posjećujete? - obrati mi se Rick pogledavajući prema meni u
retrovizoru.
- Ne - odgovorim. - Ja... nisam već dugo dolazila. Znate kako je. - Stanem se
nervozno meškoljiti na sjedalu, svjesna da držim Freyu previše čvrsto, no svejedno
ne uspijevam olabaviti stisak. - Teško je pronaći vremena.
- Prekrasan djelić svijeta - dobaci Rick. - Osobno ne mogu zamisliti život bilo gdje
drugdje, ali pretpostavljam da je drugačije ako niste rođeni i odrasli ovdje. Odakle
su vam roditelji?
- Oni su... bili su... - počnem zamuckivati, no smjesta se sjetim da je Kate tu uz
mene, a njezino prisustvo donese mi potrebni mir pa duboko udahnem. - Moj otac
trenutno živi u Škotskoj, ali ja sam odrasla u Londonu.
Auto se zatrese prelazeći preko podne stočne rešetke, a zatim drveće iščezne
i naposljetku izbijemo na pustopoljinu.
I odjednom ga ugledam. Nizrječje. Prostrano sivilo posuto šašem, vjetrom
šibane vode koje odražavaju blijede, suncem okupane oblačke na nebu, a sve se
skupa doima tako sjajnim, čistim i prostranim da smjesta osjetim knedlu u grlu.
Krajičkom oka spazim Katein osmijeh dok mi promatra lice.
- Zar si zaboravila? - upita potiho. Odmahnem glavom.
- Nikada. - Ali to je laž - istina je da sam zaboravila. Zaboravila sam kako izgleda.
Ništa nigdje na ovom svijetu nije poput
Nizrječja. Vidjela sam mnoge druge rijeke, pregazila mnoga ušća. No, nijedno
nije bilo prekrasno poput ovog mjesta na kojem se kopno, nebo i more stapaju jedno
s drugim, prodirući jedno u drugo, miješajući se i poigravajući, sve dok više nije
moguće razaznati što je što i gdje prestaju oblaci, a započinje voda.
Cesta je sada toliko uska da njome može proći samo jedan automobil, a uskoro
se asfalt prometne u šljunčanu stazu s busenima trave na onim dijelovima preko
kojih automobilske gume ne prelaze.
A potom ga ugledam - Plimomlin. Njegovi tamni obrisi na vodi prošaranoj
odrazima oblaka doimaju se oronulijima i ruševnijima nego se sjećam. Ne izgleda
toliko poput građevine koliko poput nakupine drveta koju su nanijeli i nabacali
vjetrovi, a doima se toliko krhkim da se ne mogu oteti dojmu kako bi ga isti ti vjetrovi
svakog trena mogli razoriti. Srce mi zaigra u grudima, a uspomene navru same od
sebe, zalepršavši svojim pernatim krilima u mojoj glavi.
Thea dok u smiraj dana naga pliva u rijeci. Koža joj se na večernjem svjetlu
prelijeva u zlatnim tonovima, a dugačke, crne sjenke zakržljala drveća bacaju šare
po valovima boje plamena, pretvorivši vode Nizrječja u veličanstveno tigrovo krzno.
Kate u zimsko jutro, tako hladno da je mraz, obloživši šaš i rogoz bjelinom,
pokorio i unutrašnju stranu stakala. Nagnuta je kroz prozor Mlina, s kojega širi svoje
ruke i ispuhuje bijelilo zaleđenog daha prema nebu.
 Fatima, koja u svojem minijaturnom kupaćem kostimu leži na drvenom gatu.
Koža joj je na ljetnom suncu preplanula u nijansu mahagonija, a prevelike sunčane
naočale odražavaju treperavu svjetlost valova dok se ona prži na ljetnoj vrelini.
A tu je i Luc - Luc - tu me srce zazebe i ne mogu dalje.
Staza nas dovede do zatvorenih dvorišnih vrata.
- Najbolje bi bilo da se ovdje zaustaviš - Kate se obrati Ricku. - Plima je noćas
bila visoka pa je tlo pred nama još meko.
- Sigurna si? - Okrene glavu kako bi je pogledao preko ramena. - Nije mi problem
pokušati.
- U redu je, prošetat ćemo. - Posegne za ručkom na vratima i pruži mu novčanicu
od deset funti, no on je odbije, odmahnuvši rukom.
- Tvoj novac ne vrijedi u ovom autu, lutko.
- Ali, Rick...
- Ništa od toga. Tvoj otac bio je dobar čovjek, što god neki ovdje imali za reći o
tomu, a tebi se divim što si ustrajala i ostala ovdje unatoč govorkanjima. Platit ćeš
mi neki drugi put.
Kate proguta slinu. Vidim da pokušava nešto reći, ali ne pronalazi glas pa ja
progovorim umjesto nje.
- Hvala vam, Rick. Ali inzistiram na tomu da vam ja platim. Molim vas.
Potom mu pružim deset funti iz svojeg novčanika.
Rick oklijeva pa ostavim novac u pepeljari i izađem iz automobila, držeći Freyu
u naručju i pustivši Kate da izvuče moju torbu i kolica iz prtljažnika. Kada se Freya
naposljetku nađe udobno položena u kolica, on kimne glavom.
- U redu, dame. Ali dobro poslušajte, ako vas bude potrebno bilo kamo odvesti,
nazovite me bez ustručavanja. Jasno? U bilo koje doba dana. Ne sviđa mi se pomisao
da ste odsječene ovdje, bez ikakvog načina da odete odavde. Ta podrtina - kimne
glavom prema Mlinu - jednoga će se dana urušiti, a ako vam bude trebao prijevoz,
nemojte se ustručavati; nazovite, imale deset funti ili ne. Jesmo li se razumjeli?
- Jesmo - odgovorim i kimnem glavom.
Postoji nešto utješno u tom saznanju.
 Rick se udalji u svojem automobilu, a nas dvije pogledamo jedna drugu, obje
neobjašnjivo nijeme, osjećajući vrelinu sunca koje nam prži tjemena. Poželim upitati
Kate za poruku, ali nešto mi ne dopusti.
Prije nego se ohrabrim progovoriti, Kate se okrene pa otvori vrata ograde,
zatvorivši ih potom za nama, a ja se zaputim prema kratkom drvenom nogostupu
koji povezuje Plimomlin s obalom.
Sam Mlin počiva na maloj naplavini pijeska, jedva većoj od samog zdanja, koja
je, pretpostavljam, nekoć bila dijelom obale. U nekom trenutku, tijekom izgradnje
Mlina, iskopan je uzak kanal kojim je Mlin odvojen od kopna, a plimne mijene
usmjerene preko kotača smještena u novonastalom kanalu. Kotača već odavno
nema, a samo zacrnjeni bartljci drveta koji pod pravim kutom strše iz zida ukazuju
na mjesto gdje je nekad stajao. Zamijenio ga je drveni nogostup, koji je premostio
tri metra mora, koliko dijeli Mlin od obale.
Prisjetim se kako sam prije sedamnaest godina znala trčati nogostupom, a
ponekad i sve nas četiri odjednom, no sada mi je teško povjerovati da smo onomad
bile tako sigurne da će izdržati našu težinu.
Uži je nego se sjećam, a daske na vrhu izblijedjele su od soli i mjestimično trule.
Premda je prošlo sedamnaest godina otkako sam ga posljednji put vidjela,
rukohvata i dalje nema, no to ne spriječi Kate da neustrašivo kroči na njega, s mojom
torbom u ruci. Duboko udahnem, pokušavajući potisnuti prizore iz svojeg uma
(letve koje popuštaju, kolica koja propadaju u slanu vodu) pa zakoračim za njom,
srca ustreptalog toliko da gotovo iskače iz grudi dok kotači kolica poskakuju preko
varljivih rupa, izdahnuvši tek kada se dokopamo relativne sigurnosti druge strane.
Vrata su otključana, baš kao i nekoć. Pretpostavljam da ih Kate ni dan-danas
nikada ne zaključava. Ona okrene kvaku pa se odmakne, pustivši me da prođem - a
ja poguram Freyina kolica preko drvene stube i uđem za njima.
Prošlo je sedam godina otkako sam posljednji put vidjela Kate, no prošlo je
dvostruko više i još malo otkako sam posljednji put bila u Saltenu. Ne trenutak mi
se učini da sam otputovala u prošlost, da mi je ponovno petnaest i da me oronula
privlačnost ovog mjesta opčinjava po prvi puta. Ponovno ugledam izduljene,
nesimetrične prozore koji gledaju na ušće i njihova ispucana drvena okna, zasvođeni
krov koji se uzdiže visoko do pocrnjelih greda koje ga prekrivaju, stubište koje se
pijano izvija oko praznog prostora, spajajući jedno klimavo odmorište s drugim,
protežući se od sobe do sobe, sve dok ne dosegne potkrovlje uglavljeno ispod
krovnih greda. Spazim štednjak, crn od čađe i dima, i njegovu poput zmije duguljastu
ispušnu cijev, te nisku sofu sa slomljenim oprugama, a najviše mi za oko zapnu slike;
slike koje su posvuda. Neke ne prepoznajem, mora da su Kateine, no među njima ih
je i stotinjak koje su poput starih prijateljica ili napola zapamćenih imena.
 Iznad hrđava sudopera visi pozlaćeni okvir sa slikom Kate dok je bila djetešce.
Oblo, bucmasto lice resi posvemašnja koncentracija dok ručicom poseže za nečim
što je tik izvan vidokruga.
Između dva izduljena prozora visi nedovršeno platno koje prikazuje mrazom
okovano Nizrječje za zimskog jutra, te usamljenu čaplju koja klizi zrakom tik iznad
površine vode.
Pokraj vrata koja vode do poljskog zahoda stoji akvarel koji prikazuje Theu, čije
crte lica gube oštrinu na rubovima grubog platna.
A nad stolom mi za oko zapne crtež načinjen olovkom na kojem smo Fatima
i ja, ruku isprepletenih u improviziranu mrežu za spavanje, lica ozarenih iskrenim
smijehom, kao da na svijetu ne postoji ništa čega bismo se trebale pribojavati.
Kao da je tisuće uspomena nahrupilo i napalo me u tom jednom trenutku, a
svaka me od njih svojim prstima grabi u čvrst stisak i vuče natrag prema prošlosti - no
tada mi u uspomene prodre glasan lavež pa svrnem pogled prema podu i ugledam
Sjenku, a to jureće klupko sivog i bijelog skoči na mene. Obranim se potapšavši ga
po glavi koju on stane gurkati o moje bedro. Međutim, on nije dio prošlosti pa s
njime čarolija iščezne.
- Ništa se nije promijenilo! - kažem, dobro znajući da zvučim budalasto. Kate
slegne ramenima pa počne otkopčavati Freyu kako bi je izvukla iz kolica.
- Neke se stvari jesu promijenile. Morala sam zamijeniti hladnjak. - Kimne
glavom prema hladnjaku u kutu, koji zapravo izgleda starije i oronulije od svojeg
prethodnika. - A naravno, morala sam prodati i mnogo tatinih slika. Popunila sam
praznine svojima, ali nije to isto. Prodala sam i neke od svojih omiljenih - onu s
kulikovim kosturom, i onu s hrtom na plaži... ali ostale... jednostavno se nisam mogla
odvojiti od njih.
Pogleda preko Freyina tjemena prema preostalim slikama, milujući pogledom
svaku od njih.
Primim Freyu iz njezinih ruku pa je prislonim na rame, ne izgovorivši ono što
mi je na pameti, a to je da se ovo mjesto doima poput muzeja, poput onih soba u
kućama slavnih ljudi, zamrznutih u onom trenutku kada su ih njihovi vlasnici
napustili. Spavaća soba Marcela Prousta, vjerno rekonstruirana u muzeju
Carnavalet. Kiplingova radna soba, zamrznuta u vremenu u Batemanovoj kući.
Samo što ovdje nema užadi koja bi posjetitelje držala podalje. Tu je samo Kate,
koja i dalje nastavlja životariti u ovom spomeniku svojem ocu.
Priđem prozoru kako bih sakrila svoje misli, tapšajući Freyu po njezinim toplim,
čvrstim leđima, više kako bih umirila sebe nego nju, pa se zagledam prema Nizrječju.
Plima nije osobito visoka, no drveni gat koji nadgleda zaljev ne izdiže se iznad valova
koji ga zapljuskuju više od metra, a ja se iznenađeno okrenem prema Kate.
- Je li gat utonuo?
- Ne samo gat - odvrati Kate tugaljivo. - U tomu i jest problem. Cijelo zdanje
tone. Pozvala sam geodeta da procijeni situaciju, a on mi je rekao da zdanje nema
dobre temelje i da stoga danas ne bih dobila hipoteku na kuću pa je nema smisla
ni tražiti.
 - Ali... čekaj, polako, što želiš reći? Kako misliš tone? Ne možeš li zamijeniti
potporne kolce? - Poduprijeti strukturu, hoću reći. Zar ne možeš to učiniti?
- Zapravo i ne. Problem je u tomu što je Mlin podignut na pijesku. Potpornji
nemaju na čemu počivati. Moguće je usporiti neizbježno, no s vremenom će voda
sve preplaviti.
- Nije li to opasno?
- Zapravo i nije. Hoću reći, da, dolazi do pomicanja na gornjim katovima, zbog
čega je pod neravan, no zdanje neće nestati preko noći, ako te to brine. Veći su
problem električne instalacije.
- Molim? - Zapiljim se u prekidač na zidu kao da očekujem da će iz njega u svakom
trenutku početi frcati iskre. Kate se nasmije.
- Ne brini, dala sam ugraditi modernu, osjetljivu sklopku kada je situacija postala
opasna. Ako bilo što zaiskri, sklopka isključi struju. Međutim, to znači da se svjetla
često znaju gasiti kad je plima na najvišoj točci.
- Nema šanse da si ovo mjesto uspjela osigurati.
- Osigurati? - Pogleda me kao da sam izgovorila nešto suludo, nešto
nepojmljivo. - Što će mi, dovraga, osiguranje?
Odmahnem glavom, davši glas svojim mislima.
- Zašto si još uvijek ovdje? Kate, ovo je ludost. Ne možeš živjeti ovako.
- Isa - odgovori mi strpljivo. - Ne mogu otići. Kako bih mogla otići? Nitko ne bi
kupio ovo mjesto.
- Tada nemoj prodati - jednostavno napusti sve. Daj ključeve banci. Proglasi
bankrot ako je to potrebno za novi početak.
- Ne mogu otići - tvrdoglavo okonča raspravu pa priđe štednjaku kako bi
zakrenula polugu na boci plina pa užegla maleni plamenik. Čajnik nad plamenikom
počne potiho pištati, a ona uzme dvije šalice i pohabanu limenku s čajem. - I sama
znaš zašto.
Ne mogu joj proturječiti jer znam. Dobro znam zašto. Iz istog razloga zbog
kojeg sam se i ja danas vratila ovamo.
- Kate - izgovorim, osjetivši čvor nelagode u utrobi. - Kate - ona poruka...
- Ne sada - prekine me ona. Okrenuta mi je leđima pa joj ne vidim lice. - Žao mi
je, Isa, jednostavno - ne bi bilo pošteno. Moramo pričekati dok ostale ne pristignu.
- U redu - uzvratim potiho. Ali iznenada, ništa nije u redu. Baš ništa.
 Fatima stigne sljedeća.
Gotovo je sumrak; topli, tromi povjetarac prodire kroz otvorene prozore dok
okrećem stranice romana, pokušavajući iz uma potisnuti misli koje me more. Dio
mene želi zgrabiti Kate i protresti je, pa silom izvući istinu iz nje. Ali drugi dio mene
- podjednako snažan kao i ovaj prvi - boji se suočiti s onime što slijedi.
Trenutno je sve mirno. Ja uživam u knjizi, Freya sniva u svojim kolicima, Kate
je za štednjakom, a iz njezine tave povrh plamenika šire se ugodni slankasti mirisi.
Dio mene želi da sve ostane ovako što je dulje moguće. Možda bismo se, ako
izbjegnemo razgovor o tomu, mogle pretvarati da je ovaj susret upravo ono što sam
slagala Owenu - puko okupljanje starih prijateljica.
Glasno šištanje iz tave prene me iz promišljanja, a Sjenka nas počasti
isprekidanim lavežom. Okrenuvši glavu, začujem zvuk guma koje skreću s glavne
ceste na puteljak koji vodi uz Nizrječje.
Ustanem sa svojeg sjedala pokraj prozora kako bih otvorila vrata koja gledaju
prema kopnu pa spazim veliki crni terenac s pogonom na sva četiri kotača kako
poskakuje stazom. Svjetla mu poigravaju po močvarnom tlu, a glazba koja nesnosno
glasno trešti iz njega tjera uplašene ptice močvarice u zrak, gdje one nastave kružiti
na sigurnoj visini. Vozilo nam priđe bliže, a zatim se zaustavi uz krckanje kamenčića
i škripu kočnica. Motor se isključi, a tišina iznenada opet nametne svoju vlast.
- Fatima? - zazovem. Vrata na vozačkoj strani se otvore, no ja već trčim preko
gata, hitajući joj u susret. Čim kročim na obalu, ona me stisne u zagrljaj tako snažan
da na trenutak gotovo zaboravim disati.
- Isa! - Njezine bistre oči doimaju se crnima poput onih u crvendaća. - Koliko je
prošlo?
- Nemam pojma! Poljubim je u obraz, napola skriven svilenom maramom koja
joj prekriva glavu, i hladan zbog prohladnog klimatiziranog zraka u vozilu, a potom
se neznatno odmaknem od nje kako bih je bolje pogledala. - Mislim da smo se vidjele
nedugo nakon što si rodila Nadiju. Došla sam te posjetiti, dakle, to bi bilo...
prokletstvo, šest godina?
Ona kimne pa podigne ruku prema ukosnicama koje joj pridržavaju maramu na
glavi, a ja na trenutak pomislim kako će je skinuti, uvjerena da je u pitanju modni
dodatak u maniri Audrey Hepburn. Međutim, ona to ne učini, umjesto toga učvrstivši
ukosnice kako bi bila sigurna da će marama ostati na mjestu, a ja iznenada shvatim.
Nije u pitanju puka marama, ona nosi hidžab. To je nešto novo. Ne samo u odnosu
na školske dane, nego novina otkako sam je posljednji put vidjela.
Fatima primijeti moj zbunjeni pogled pa zbroji dva i dva. Osmjehne mi se,
gurnuvši posljednju ukosnicu na svoje mjesto.
 - Znam, drastična promjena, zar ne? Dugo sam razmišljala o tomu, a tada sam
rodila Sama. Ne znam. Jednostavno mi se činilo ispravnim.
- Je li... je li Ali - započnem, ali smjesta poželim samu sebe odalamiti u cjevanicu
kada mi Fatima uputi poprijeki pogled.
- Isa, dušo, zar me se sjećaš kao nekoga tko će učiniti ono što frajer očekuje
od nje, ako to nije ono što i sama želim? - Potom uzdahne. Uvjerena sam da je to
zbog moje reakcije, premda je moguće da uzdiše zbog svih prilika u kojima je bila
primorana odgovarati na to pitanje. - Ne znam - nastavi. - Možda me majčinstvo
potaknulo da se preispitam. A možda je zapravo cijeli moj život vodio natrag k tome.
Zaista ne znam. Ali znam da sam sada sretnija nego ikad prije.
- Pa, ja... - Zastanem, pokušavajući dokučiti kako se osjećam. Promatram je
zakopčanu do grla, glave prekrivene uredno ispeglanom maramom i ne mogu si
pomoći a da se ne prisjetim njezine prekrasne kose, nalik rijeci koja joj se slijevala niz
ramena, zastirući pogled na gornji dio kupaćeg kostima i varajući čovjeka, navodeći
ga na pomisao da samo kosa priječi pogled na njezine grudi. Ambrose ju je jednom
prilikom opisao kao Lady Godivu. U tom trenutku nisam shvaćala što ta usporedba
znači i prošle su mnoge godine prije nego sam uvidjela koliko su je te riječi prikladno
opisivale. A sada... sada je više nema. Skrivena je. Međutim, jasno mi je zbog čega bi
možda htjela taj dio svoje prošlosti ostaviti za sobom. - Pa, iznenađena sam, valjda.
A Ali? Je li - hoću reći, poštuje li i on tradiciju? Ramazan i sve to?
- Da. Rekla bih da smo nekako zajedno došli do toga.
- Tvoji roditelji mora da su presretni.
- Ne znam. Za njih je teško reći - valjda jesu. - Ona prebaci torbu preko ramena
pa se zaputimo preko gata, pažljivo koračajući na prigušenom svjetlu posljednjih
zraka sunca. - Vjerujem da jesu, premda je mama oduvijek bila izričito jasna oko toga
da joj ne smeta ako ne želim nositi maramu. Vjerujem da je u potaji presretna što
sam se predomislila. Začudo, Alijevi roditelji... pa, oni nisu pretjerano oduševljeni.
Njegova je majka smiješna. Neprestano mi ponavlja ali, Fatima, ljudi ove zemlje ne
vole hidžabe. Upropastit ćeš si prilike za napredovanje na poslu, a ostale majke u školi
mislit će da si radikalna islamistica. Pokušala sam joj objasniti da su u mojoj ordinaciji
beskrajno zahvalni jer imaju liječnicu opće prakse koja govori urdu i spremna je raditi
puno radno vrijeme te da polovica prijatelja naše djece također dolazi iz
muslimanskih obitelji, ali ona mi jednostavno ne vjeruje.
- A kako je Ali?
- Izvrsno. Upravo je unaprijeđen u konzultanta. Istina, previše radi - ali na kraju
krajeva, to je problem koji nas sve muči.
- Mene ne. - Nasmijem se s natruhom krivnje u glasu. - Uživam u porodiljnome
dopustu.
- Oh, da, svakako. - Isceri se, pogledavši me postrance. - Sjećam se tog užitka.
Mnoštva neprospavanih noći i nadraženih bradavica. Puno hvala, ali draža mi je
pedijatrijska klinika na poslu. - Potom se osvrne. - Gdje je Freya? Želim je vidjeti.
- Spava. Čini se da ju je putovanje u potpunosti iscrpilo. No, uskoro će se
probuditi.
 Dođemo do vrata Mlina, a Fatima zastane položivši ruku na kvaku.
- Isa... - izgovori usporeno, a meni je smjesta jasno. Ne mora niti izgovoriti riječi
da bih znala što joj je na umu i što će upitati. Odmahnem glavom.
- Ne znam. Upitala sam Kate, ali ona želi čekati dok se sve ne okupimo. Kaže
da inače ne bi bilo pošteno.
Ramena joj se objese, i iznenada se sve učini tako ispraznim - besmislena pitanja
o društvenom životu smjesta mi se, poput prašine, sasuše na usnama. Znam da je
Fatima nervozna koliko i ja, znam da obje razmišljamo o poruci koju nam je Kate
poslala, pokušavajući ne misliti o onome što bi ona mogla značiti. O onome što mora
značiti.
- Spremna? - upitam. Ona duboko udahne pa, napućivši usnice, dugačkim
izdahom izbaci sav zrak iz sebe i kimne.
- Spremna koliko mogu biti. Jebote, ovo će biti čudno.
Potom otvori vrata, a ja ostanem promatrati kako je prošlost prima u svoje
naručje, isto onako kao što je ranije danas svojim rukama obavila i mene.

Kada sam tog prvog dana na postaji Salten sišla s vlaka, na peronu nije bilo
nikoga izuzev Thee i Kate, te sićušne, tamnokose djevojčice kojoj je moglo biti
jedanaest ili dvanaest, a koja je stajala na drugom kraju perona. Nesigurno je
pogledala najprije na jednu, pa na drugu stranu perona, zaputivši se potom prema
nama. Kada se primakla bliže, primijetila sam da i ona nosi školsku uniformu
internata Salten, a kada je prišla još bliže, shvatila sam da je puno starija nego sam
isprva mislila - bilo joj je barem petnaest - samo što je bila izuzetno sitne građe.
- Bok - pozdravila je. - Jeste li vi iz Saltena?
- Ne, mi smo banda pedofilki, a ove smo školske uniforme odjenule kao mamac -
odgovorila je Thea ne razmišljajući, pa smjesta potom odmahnula glavom. - Oprosti,
to je bilo glupo. Da, i mi pohađamo Salten. Jesi li nova u školi?
- Da. - Sve četiri zaputile smo se prema parkiralištu. - Zovem se Fatima. - Govorila
je londonskim naglaskom zbog kojeg sam se osjetila kao kod kuće. - Gdje su svi
ostali? Mislila sam da će vlak biti krcat djevojkama iz Saltena.
Kate je odmahnula glavom.
- Većina ljudi doveze svoje kćeri autom, osobito nakon ljetnog raspusta. A
djevojke koje ne stanuju u internatu ili stanuju tamo samo tijekom radnog tjedna
obično pristižu ponedjeljkom.
- Mnogo je onih koji ne stanuju u internatu?
- Približno trećina škole. Ja stanujem tamo tijekom radnog tjedna. Tu sam samo
zato što sam nekoliko dana provela kod Thee u Londonu pa smo odlučile kako bi se
bilo zgodno vratiti zajedno.
- Odakle si?
 - Odande. - Kate je uperila prst preko slane pustopoljine prema tračku
svjetlucave vode u daljini. Trepnula sam. Udaljenost je bila prevelika da bih uspjela
razaznati kuću, no učinilo mi se kako bi se nešto moglo skrivati iza neke od pješčanih
dina ili zakržljalog drveća koje je omeđivalo željezničku prugu.
- A ti? - Fatima se okrenula prema meni. Krasilo ju je okruglo, prijateljsko lice
i prekrasna, smeđa kosa, uredno podignuta sa sljepoočnica i zavezana kopčom na
potiljku. - Jesi li već dugo tu? Koji si razred?
- Petnaest mi je godina. Peti sam razred. Ja... nova sam, poput tebe. I ja ću
stanovati u internatu. - Nisam htjela ulaziti u detalje - u majčinu bolest, u dugačke
periode provedene u bolnici tijekom kojih bismo ja i moj trinaestogodišnji brat, Will,
ostajali sami dok bi nam otac dokasna radio u banci... u iznenadnu odluku da nas
oboje pošalju u internat, tako iznenadnu da mi se učinilo kao da me netko
nokautirao, tim više što prije nije bilo nikakva spomena o tomu. Nisam bila
problematično dijete, ih možda ipak jesam? Nisam bila buntovna, nisam se drogirala,
nisam imala ispade. Štoviše, s majčinom sam se bolešću nosila tako da sam postala
još marljivijom. Više sam učila, a kod kuće sam preuzela na sebe više majčinih
obveza. Kuhala sam, kupovala namirnice, plaćala spremačicu kada bi moj otac to
smetnuo s uma.
A potom je uslijedio razgovor... najbolje za vas oboje... zabavnije nego samovanje
u kući... kontinuitet... ne smijete zapostaviti školu... završni razred prije općeg
srednjoškolskog ispita je najvažniji...
Nisam znala što bih na sve to rekla. Istini za volju, bila sam osupnuta. Will je
samo kimao glavom, ukočenih usnica hineći ravnodušnost, no te sam ga noći čula
kako plače. Otac ga je danas odveo u Charterhouse, zbog čega sam ja bila prisiljena
putovati sama.
- Otac mi danas ima obveze - čula sam samu sebe. Riječi su se doimale
opuštenima, gotovo izvježbanima. - Pretpostavljam da bi me inače osobno dovezao
ovamo.
- Moji su u inozemstvu - rekla je Fatima. - Liječnici su. Volontiraju za neku
dobrotvornu organizaciju. Godinu dana rade besplatno u inozemstvu.
- Jebeno - odgovorila je Thea. - Ne mogu zamisliti svojeg oca kako se odriče
jednog vikenda, a kamoli cijele godine. Zar im ne plaćaju baš ništa?
- Zapravo i ne. To jest, dobiju stipendiju, mislim da se to tako zove. Nešto poput
džeparca. Međutim, prilagođena je lokalnim cijenama, pa ne mislim da je u pitanju
neki pozamašan iznos. Ali njima to i nije važno - oni na taj način vrše sadaku, nešto
poput vjerske obveze iskazivanja milosrđa.
Dok nam je pričala o svojim roditeljima, skrenule smo za ugao kućice na peronu,
iza koje nas je dočekao plavi minibus uz čija je vrata stajala žena odjevena u suknju
i sako, držeći pločicu s hvataljkom za papire.
- Bok, djevojke - obratila se Thei i Kate. - Jeste li se dobro provele tijekom ljeta?
- Jesmo, hvala na pitanju, gospođice Rourke. - Ovo su Fatima i Isa. Upoznale
smo ih u vlaku.
 - Fatima...? - Penkala gospođice Rourke počela je kliziti niz popis pričvršćen za
pločicu.
- Qureshy - pomogla joj je Fatima. - Q, U, R...
- Pronašla - odgovorila je gospođica Rourke živahno, dodavši kvačicu pokraj
imena. - A tvoje ime mora biti Isa Wilde.
Izgovorila je moje ime kao ,,Izza“, no ja sam svejedno pristojno kimnula glavom.
- Jesam li ga dobro izgovorila?
- Zapravo se izgovara slično kao Ajša, samo sa S umjesto Š.
Gospođica Rourke nije ništa komentirala na to, međutim, zabilježila je nešto na
svojem papiru, a potom je uzela naše kovčege pa ih ubacila straga u minibus, nakon
čega smo se, jedna po jedna, utrpale u vozilo.
- Snažno povucite vrata da se zatvore - obratila nam se gospođica Rourke preko
ramena, a Fatima je zgrabila ručku pa uz glasnu larmu zalupila vratima. A potom smo
krenule, iskotrljavši se s dobro utabanog parkirališta na duboko utonuli put, koji nas
je poveo prema moru.
Thea i Kate čavrljale su na stražnjem sjedištu kombija, dok smo Fatima i ja
nervozno sjedile jedna uz drugu, pokušavajući ostaviti dojam da je ovo za nas
svakodnevnica.
- Jesi li već bila u internatu? - potiho sam je upitala. Odmahnula je glavom.
- Ne. Da budem u potpunosti iskrena, nisam bila sigurna želim li uopće doći
ovamo. Bila sam i više nego spremna poći sa svojim roditeljima u Pakistan, ali mama
nije htjela ni čuti o tome. A ti?
- I menije prvi put - odgovorila sam. - Jesi li već bila u školi?
- Da, došla sam krajem prošle godina s mamom i tatom, dok su razgledavali
potencijalne škole. Kako se tebi svidjela?
- Ja... ja još nisam bila. Nije bilo vremena.
Do trenutka kada me otac obavijestio, sve je već bilo riješeno. Dovedena sam
pred gotov čin, prekasno za dane otvorenih vrata i posjete. Ako se Fatimi moj
odgovor učinio neobičnim, nije ničim odala svoje osjećaje.
- U redu je - rekla je. - Izgleda... U redu, nemoj me pogrešno shvatiti jer će ono
što sada namjeravam reći zvučati užasno, ali pomalo se doima poput vrlo otmjena
zatvora.
Prigušila sam smiješak i kimnula glavom. Znala sam što želi reći, vidjela sam
slike škole u brošuri i uistinu je nešto na njima podsjećalo na zatvor - veliko bijelo
kvadratno pročelje okrenuto prema moru, kilometri željezne ograde.
Fotografija na naslovnici brošure svjedočila je o asketskom eksterijeru, čije su
precizne matematičke proporcije dodatno naglašavale četiri pomalo smiješne kule,
svaka na svojem kutku zgrade, ne uspjevši postići svoju svrhu da barem malo razbiju
bolnu monotoniju zgrade, kao da je arhitekt u posljednjem trenutku počeo sumnjati
u svoju viziju zdanja, pa ih naknadno dodao u nekakvom jalovom pokušaju da ublaži
kruti, isposnički izgled pročelja.
Zapravo bi natruha bršljana, ili čak i rukohvat običnih lišajeva, omekšali krutu
vizuru zgrade, no pretpostavila sam kako ne postoji biljka koja bi mogla uspijevati
na zgradi podignutoj na takvoj vjetrometini.
- Misliš li da će nam dopustiti da biramo s kim ćemo biti? U sobama, mislim? -
upitala sam. To me pitanje zaokupljalo od Londona. Fatima je slegnula ramenima.
- Ne znam. Iskreno, sumnjam. Zamisli kakav bi kaos nastao kada bismo se sve
razmiljele po školi i počele tražiti cimerice. Mislim da će nam jednostavno dodijeliti
nekoga.
Ponovno sam kimnula glavom. Pažljivo sam proučila brošuru tražeći
informacije o tomu, pošto sam kod kuće navikla na privatnost pa sam bila užasnuta
spoznajom da su jednokrevetne sobe u Saltenu rezervirane isključivo za šestašice.
Djevojke iz četvrtog i petog razreda morale su dijeliti sobu s cimericom. Ali valjda je
i to bolje od zajedničkih spavaonica, rezerviranih za djevojke mlađeg uzrasta.
Nakon toga smo utihnule. Fatima se zaokupila čitanjem romana Stephena
Kinga, a ja sam nastavila piljiti kroz prozor u prizore koji su se izmjenjivali, u slane
pustopoljine, nepregledna vodena prostranstva, uzdignute nasipe i vijugave kanale,
te pješčane dine koje su omeđile priobalnu cestu, sve vrijeme ćuteći nemilosrdne
udare snažnog morskog vjetra na naš minibus.
Usporili smo približivši se zavoju na priobalnoj cesti, a gospođica Rourke
pokazala je vozaču kamo ići, nakon čega smo naglo skrenuli na dugačak prilaz posut
bijelim šljunkom koji je vodio do škole.

Salten House tako mi se duboko urezao u pamćenje da se danas neobično

prisjetiti vremena kada mi je predstavljao nepoznanicu, no tog sam dana sjedila u
minibusu, u tišini upijajući prizor pred sobom dok smo prilazom vijugali prema
zdanju, slijedeći Mercedes i Bentley koji su vozili pred nama.
Na kraju prilaza uzdizalo se široko, bijelo pročelje, čija je blještava bjelina na
podlozi nebeskog plavetnila upadala u oči. Bilo je baš onakvo kakvo sam zapamtila
iz brošure. Njegove su surove, oštre linije dodatno naglašavali blistavi kvadratni
prozori, razmješteni po zgradi u preciznim, jednolikim razmacima, te crni obrisi
sustava protupožarnih stuba koji su se uzdizali na bočnim stranama zdanja,
obavijajući se oko tornjeva poput kakvog industrijaliziranog bršljana. Tereni za hokej
na travi i tenis protezali su se dok je sezao pogled, a nakon njih nastavljali su se
kilometri pašnjaka koji su se naposljetku stapali sa slanim pustopoljinama iza škole.
Kada smo se primakli bliže, primijetila sam da su crna prednja vrata širom
otvorena, a ono što mi je najviše zapelo za oko bilo je mnoštvo djevojčica, svih oblika
i veličina, koje su jurcale posvuda, vrišteći jedna na drugu, grleći roditelje,
pozdravljajući prijateljice udarcima dlana, a nastavnice biranim riječima.
Minibus se zaustavio, s gospođica Rourke predala je Fatimu i mene u ruke druge
nastavnice koju je predstavila kao gospođicu Farquharson-Elesni (ili nam je možda
rekla da gospođica Farquharson predaje tjelesni). Thea i Kate stopile su se s
mnoštvom, a Fatima i ja našle smo se okružene rojem vrištećih djevojaka koje su
provjeravale popise na oglasnoj ploči, raspravljajući o tomu u koju su sportsku ekipu
i u koji su dom upale, navlačeći putne kovčege i torbe, uspoređujući sadržaje svojih
putnih kutijica sa slasticama i svoje nove frizure.
- Jako je neobično da imamo dvije nove djevojke u petom razredu - rekla nam
je gospođica Farquharson, čiji je glas s lakoćom nadjačavao buku dok nas je vodila
prema visokom hodniku obloženom drvenom oplatom iz kojeg se uspinjalo zavojito
stubište. - Obično nastojimo spojiti nove djevojke s onima koje su već dulje tu, ali
smo na kraju, zbog raznoraznih razloga, vas dvije stavili skupa. - Provjerila je svoj
popis. - Vaša je soba u____
Tornju 2B. Connie... - Zgrabila je djevojčicu koja je netom odalamila drugu
badmintonskim reketom. - Connie, hoćeš li povesti Fatimu i Isu do Tornja 2B? Povedi
ih pokraj blagovaonice kako bi znale gdje kasnije trebaju doći na ručak. Djevojke,
ručak počinje točno u jedan poslijepodne. Prije svakog obroka oglasi se zvono, ali
ono vam daje pukih pet minuta da se spustite pa vam savjetujem da krenete čim
ga čujete jer su tornjevi podosta udaljeni od blagovaonice. Connie će vam pokazati
kuda trebate ići.
Fatima i ja kimnule smo, pomalo omamljene pukom jačinom glasova koji su
odzvanjali hodnikom, pa, vukući svoje kovčege, pohitale za Connie koja se već
izgubila negdje u mnoštvu.
- Glavni ulaz obično je zatvoren - obratila nam se preko ramena kada smo je
dostigli, vijugajući i probijajući se kroz mnoštvo djevojaka pa se kroz vrata na kraju
prvog spustila u drugi hodnik. - Rabimo ga samo prvog dana svakog semestra, a
upotrebljavaju ga i povlašteni.
- Povlašteni? - ponovila sam.
- Da, oni koji su na Popisu povlaštenih. Voditeljice pojedinih domova...
kapetanice timova... prefektice... i slično. Znat ćete ako se ikada nađete na popisu.
Uglavnom, ako niste sigurne što učiniti, nemojte rabiti taj ulaz.
Zapravo je sve to frustrirajuće jer je to najbrži put s plaže i terena za hokej na
travi, no nije vrijedno toga jer će vas netko sigurno otkucati. - Bez upozorenja,
skrenula je kroz još jedna vrata pa pokazala prema kamenom popločanom hodniku.
- Blagovaonica je na kraju ovog hodnika. Ne otvaraju vrata do jedan, ali nemojte
kasniti jer kad rulja nahrupi unutra, gotovo je nemoguće pronaći slobodno mjesto.
Jeste li zaista u Tornju 2B?
Nismo znale kako odgovoriti na njezino pitanje, no Fatima je naposljetku
progovorila u ime obje.
- Tako nam je rečeno.
- Blago vama - rekla je Connie s tračkom zavisti. - Svi znaju da su u tornjevima
najbolje sobe. - Nije nam otkrila zašto je tako, već je umjesto toga gurnula vrata,
vješto uglavljena u drvenu oplatu zida hodnika, pa se žustro stala uspinjati
zamračenim stubištem skrivenim iza njih.
 Zadihala sam se pokušavajući držati korak s njome, a Fatimin je kovčeg svakim
novim korakom iznova lupao o stube. - Požurite - rekla je Connie nestrpljivo. -
Obećala sam Letitiji da ću se sastati s njome prije ručka, a ako se nastavite ovako
vući, neće mi ostati vremena za to.
Ponovno sam kimnula glavom, ponešto mrgodno ovoga puta, pa povukla svoj
kovčeg preko posljednje stube i odmorišta.
Naposljetku smo se našle pred vratima nad kojima je pisalo Toranj 2B pa se
Connie zaustavila.
- Je li u redu ako vas ostavim ovdje? Ne možete se izgubiti, samo se nastavite
penjati i naići ćete na dvije sobe, A i B. Vaša je B.
- Nema problema - Fatima je promrmljala poprilično nerazgovijetno, a Connie
je bez riječi nestala, poput kunića koji na prvi znak opasnosti iščezne pod zemlju,
ostavivši Fatimu i mene zadihanima i zbunjenima.
- Pa, ovo je bilo jebeno zbunjujuće - progovorila je Fatima nakon što je Connie
nestala. - Nema šanse da pronađemo put natrag do zalogajnice.
- Blagovaonice - ispravila sam je bez razmišljanja pa smjesta zagrizla jezik, ali
Fatima kao da nije čula što sam rekla, ili se barem nije uvrijedila jer sam se drznula
ispraviti je.
- Hoćemo li? - upitala je otvorivši vrata koja su vodila u toranj. Kimnula sam
glavom, a ona se pomaknula u stranu, posprdno mi se naklonivši. - Nakon vas...
Pogledala sam unutra. Još jedno stubište, ovoga puta spiralno, nestajalo je
negdje gore, a ja sam uzdahnula, čvršće stisnuvši ručku svojeg kovčega. Ako ću
svakog jutra morati prevaljivati ovaj put kako bih doručkovala, barem ću biti u
izvrsnoj formi.
Pokazalo se da su prva vrata na koja smo naišli kupaonička - umivaonici, dva
odjeljka sa zahodskim školjkama i nešto što se doimalo poput kabine s kadom - pa
smo se nastavile penjati. Na drugom odmorištu dočekala su nas nova vrata. Na ovim
je stajalo usamljeno slovo B. Pogledala sam iza sebe prema Fatimi koja se još uvijek
uspinjala spiralnim stubištem. Podigla sam obrvu.
- Što misliš?
- Samo naprijed - odgovorila je veselo pa sam pokucala. Iznutra nije bilo
odgovora pa sam oprezno gurnula vrata i ušla.
Unutra nas je dočekala iznenađujuće ugodna soba, uglavljena u zaobljeni zid
tornja. Dva prozora gledala su na sjever prema pustopoljini i zapad prema
nepreglednim kilometrima sportskih terena i priobalnih cesta pa sam shvatila da
smo smješteni u stražnjem lijevom kutku zdanja.
Prozori su pružali izvrstan pogled na raštrkane sporedne zgrade i nadogradnje
glavne zgrade podno nas, a neke od njih prepoznala sam iz brošure - znanstveno
krilo, dvorana za tjelesni. Pod prozorima bili su uglavljeni uski metalni okviri dvaju
kreveta, a madraci na njima bili su presvučeni jednostavnim bijelim plahtama, s
crvenim dekama složenim u podnožju. Uz svaki krevet stajao je po jedan drveni
noćni ormarić, a između kreveta ugurana su dva uska školska ormarića, nedovoljno
velika da bi ih se moglo nazvati pravim ormarima. Na jednome od njih stajao je natpis
I. Wilde, a na drugome F. Qureshy.
- Barem se nećemo svađati oko kreveta - rekla je Fatima. Povukla je svoj kovčeg
na krevet pokraj ormarića sa svojim imenom. - Dobro su organizirani.
Upravo sam proučavala snop papira na stolu pokraj vrata, na kojem je velikim
slovima istaknuto „Učenički ugovori - svaka djevojka mora potpisati ugovor i predati
ga gospođici Weatherby“, kada se zgradom prolomio glasan i prodoran zvuk,
nastavivši neugodno glasno odzvanjati hodnikom pred našim vratima.
Obje smo protrnule, a Fatima se toliko prestrašila da je skočila na noge pa se
okrenula prema meni. - Koji je to kurac bio? Nemoj mi reći da ću morati to slušati
prije svakog obroka?
- Čini se da je tako. - Shvatila sam da mi srce divlje lupa uslijed šoka
prouzročenog neočekivanim zvukom.
- K vragu. Misliš li da ćemo se s vremenom naviknuti na to?
- Vjerojatno nećemo, no mislim da bi bilo pametno da se počnemo spuštati, zar
ne? Sumnjam da ćemo naći tu zalogajnicu ili kako se već zove unutar pet minuta.
Kimnula sam glavom pa otvorila vrata kako bismo se pokušale vratiti putem
kojim smo došle. Čuvši korake iznad sebe, pogledala sam gore, u nadi da će ugledati
nekoga koga bismo mogle slijediti do blagovaonice.
Očekivala sam ugledati nekog nepoznatog, međutim, noge koje su se spustile
kamenim, spiralnim stubama bile su dugačke, jako dugačke, i nepogrešivo poznate.
Štoviše, te sam iste noge već vidjela samo nekoliko sati ranije, kada su na njima bile
čarape koje bi u ovoj školi bile proglašene potpuno nedopustivima.
- Gle, gle - začula sam poznati glas, a sa spiralnog stubišta iznad nas izronile su
Thea i Kate, koja ju je slijedila u stopu.
- Gle tko je također u Tornju 2B. Čini se da bismo se ove godine mogle dobro
zabavljati, zar ne?
 Dakle, zaista više ne piješ? - Kate upita Fatimu, nadolijevajući vino u moju i svoju
čašu. Lice joj se na svjetlu stolne svjetiljke doima zaintrigiranim, njezine obrve
zagonetno podignute. - Hoćeš reći da uopće ne piješ? Baš nikada?
Fatima kimne glavom pa odgurne svoj tanjur.
- Nikada. To je dio pogodbe, zar ne? - Zakoluta očima čuvši što je sama upravo
izrekla.
- Zar ti ne nedostaje? - upitam. - Mislim na alkohol. Fatima otpije gutljaj limunade
koju je donijela sa sobom iz automobila pa slegne ramenima.
- Iskreno? Zapravo i ne. Hoću reći, da, sjećam se kako je ponekad znalo biti
zabavno, sjećam se i okusa džin-tonika i svega toga. Ali nije da...
Zastane. Mislim da znam što pokušava reći. Nije da nam je alkohol donio
isključivo nepomućeno zadovoljstvo. Možda bez njega ne bismo počinile neke od
pogrešaka iz prošlosti.
- Sretna sam ovako - nastavi naposljetku. - Dobro mi je. Uostalom, apstinencija
čini neke stvari jednostavnijima. Znate... trudnoća... vožnja. Nije tako teško prestati.
Otpijem gutljaj crnog vina, promatrajući kako svjetluca na prigušenom svjetlu
žarulje koja visi sa stropa pa pomislim na Freyu koja spava na katu i na alkohol koji
iz moje krvi prodire u mlijeko.
- Ja pokušavam zadržati stvari u granicama normale - kažem. - Zbog Freye.
Drugim riječima, popijem čašu ili dvije, ali to je to. Barem dok ne prestanem dojiti. Ali
neću lagati, bilo mi je prokleto teško ne popiti ni kap alkohola tijekom devet mjeseci
trudnoće. Jedina stvar koja me držala na životu bila je pomisao na bocu Pouilly-
Fuméa koju sam čuvala u hladnjaku za dane poslije poroda.
- Devet mjeseci - Kate zamišljeno zakovitla vino u svojoj čaši. - Prošle su godine
otkako sam posljednju put uspjela izdržati čak i devet dana bez alkohola. Ali prestala
si pušiti, zar ne, Isa? To je itekakvo postignuće.
Osmjehnem se.
- Da, prestala sam kad sam upoznala Owena i dobro mi ide. Ali u tomu i jest
problem - ne mogu se odreći više od jednog poroka u danom trenutku. Imaš sreće
što nikada nisi počela pušiti - obratim se Fatimi.
Ona se nasmije.
- Zapravo je dobro da nisam jer mi je lakše svojim pacijentima soliti pamet o
štetnosti pušenja. Nema ništa gore od liječnika opće prakse koji smrdi po duhanu,
a istovremeno ti savjetuje da prestaneš pušiti. Ali još uvijek zna tu i tamo zapaliti.
Misli da ne znam za to, ali ja, naravno, osjetim.
 - Ne poželiš li mu to nabiti na nos? - upitam, pomislivši na Owena. Fatima slegne
ramenima.
- Njemu na dušu. Poludjela bih da zapali pred djecom, ali mimo toga, sve što
čini sa svojim tijelom tiče se samo njega i Alaha.
- Ne mogu... - započne Kate, no potom prasne u smijeh. - Oprosti, ne želim da
ti bude neugodno zbog ovoga, ali jednostavno se ne mogu priviknuti. I dalje si ista
ona stara Fatima, a ipak... - Mahne dlanom prema hidžabu. Fatima ga je spustila s
glave, no i dalje joj leži obavijen oko ramena, poput nekakvog podsjetnika na to
koliko su se stvari promijenile. - Mislim, nemoj me pogrešno shvatiti. Nemam ništa
protiv. Samo će mi trebati vremena da... da se priviknem. Isto kao i s Isom i Freyom,
pretpostavljam. - Osmjehne mi se, a ja primijetim nježne bore oko njezinih usana. -
Bilo je tako neobično kada si se pojavila na postaji s tom malom osobom. Čudno te
vidjeti kako je nosiš uokolo, brišeš joj lice, mijenjaš pelene kao da to činiš cijeli svoj
život... Teško te zamisliti kao majku dok sjediš tu, na istoj stolici na kojoj si oduvijek
sjedila. Izgledaš potpuno isto, kao da se ništa nije promijenilo, a ipak...
A ipak se sve promijenilo.

Već je dobrano iza jedanaest u trenutku kada Fatima pogleda na svoj sat pa
odgurne svoju stolicu od stola. Večer smo provele razgovarajući o svemu i svačemu,
od Fatiminih pacijenata do seoskih tračeva i Owenova posla, neprestano
izbjegavajući ono neizgovoreno pitanje - zbog čega nas je Kate pozvala ovamo u
takvoj panici?
- Vrijeme je da se povučem na počinak - reče. - Smijem li se poslužiti
kupaonicom?
- Da, naravno - odgovori Kate, ne podigavši pogled. Zaokupljena je motanjem
cigarete. Njezini vitki, smeđi prsti uvježbanom spretnošću gurkaju duhan po papiru,
oblikujući ga u cigaretu. Prinese je usnama, lizne papir pa zamotanu cigaretu odloži
na stol.
- A smjestila si me straga ili...?
- Oh, oprosti, trebala sam ti reći - Kate samoprijekorno odmahne glavom. - Ne.
Thei sam dodijelila sobu u prizemlju. Tebe sam smjestila u svoju staru sobu. Ja sam
u posljednje vrijeme počela spavati na najgornjem katu.
Fatima kimne pa se uputi u kupaonicu, ostavivši me nasamo s Kate. Promatram
je dok uzima cigaretu pa jednim njezinim krajem udari o stol.
- Nemoj se ustručavati zbog mene - kažem joj, dobro znajući da se trudi ne
zapaliti zbog mene, no ona odmahne glavom.
- Ne, ne bi bilo fer. Izaći ću na gat.
- Pravit ću ti društvo - odgovorim, a ona otvori klimava vrata koje vode na gat
s riječne strane Mlina pa zajedno izađemo na topli večernji zrak.
 Poprilično je mračno, a mjesec koji se izdiže nad Nizrječjem jednostavno
ostavlja bez daha. Kate zakorači na lijevi kraj gata, onaj koji gleda uzvodno, prema
selu Salten, a meni na trenutak nije jasno zašto, no ubrzo shvatim. Drugi kraj gata,
onaj na kojemu nema ograde i na kojem smo običavale sjediti, klatareći noge iznad
vode čak i za vrijeme najviše plime, u potpunosti je potonuo. Kate primijeti moj
pogled pa malodušno slegne ramenima.
- Tako to sada izgleda kada je plima na svojem vrhuncu. - Pogleda na svoj sat. -
Ovo je najviše što se podigne - uskoro će početi opadati.
- Ali... ali, Kate, nisam imala pojma. Jesi li na ovo mislila kada si rekla da Mlin
tone?
Ona kimne glavom, pa zapali cigaretu svojim BIC upaljačem i duboko udahne.
- Ali ovo je zaista gadno. Hoću reći, kuća uistinu tone.
- Znam - reče Kate glasom lišenih bilo kakvih emocija pa otpuhne izduljen
oblačak dima u noć. Osjetim kako mi žudnja razdire nutrinu. Gotovo mogu osjetiti
okus dima. - Ali što je tu je - reče ona lakonski, ne potrudivši se prethodno izvaditi
zamotanu cigaretu iz krajička svojih usana.
Iznenada više ne mogu podnijeti situaciju. To nesnosno čekanje.
- Daj mi dim.
- Molim? - Kate se okrene prema meni, lica osjenčanog mjesečinom. - Isa, ne.
Daj, pa prestala si!
- I sama dobro znaš da bivši ovisnici ne postoje, nego tek ovisnici koji jako dugo
nisu kušali svoju drogu - izgovorim bez razmišljanja pa potom neznatno ustuknem
shvativši što sam rekla i čije sam riječi ponovila, a u grudima me nešto zapeče, kao
da mi je oštrica noža probola srce. Nakon svih tih godina, i dalje mislim na njega.
Kako li se tek Kate mora osjećati? Koliko li tek teško njoj mora biti?
- Oh, Bože - izgovorim, ispruživši ruku pred sebe. - Žao mi je, ja...
- U redu je - reče, premda se prestala smješkati, a linije oko njezinih usta
iznenada se doimaju dubljima i izraženijima nego prije. Duboko povuče još jedan
dim pa stavi zamotanu cigaretu među moje ispružene prste. - Neprestano mislim na
njega. Podsjetnik više ili manje uistinu ne čini nekakvu razliku.
Podignem zamotanu cigaretu, koja mi se među prstima učini laganom poput
šibice, pa prinesem njezin kraj usnama, a zatim, uz osjećaj nalik onome da uranjam
u vrelu kupku, udahnem dim u svoja pluća što dublje mogu. Oh Bože, kako je samo
dobro...
Zatim se dogode dvije stvari. Najprije nedaleko mosta na ravnici Nizrječja
zabljesnu dva istovjetna snopa svjetla, zaigravši potom po valovima. Nečiji
automobil zaustavlja se na kraju dobro utrtog puteljka koji vodi do Mlina.
Uto se oglasi i uređaj za nadziranje dojenčadi u mojem džepu, a oštar, prodoran
plač probode mi srce pa se uznemireno trgnem i podignem glavu, kao da je netko
povukao nevidljivu sponu koja me spaja s Freyom.
 - Daj. - Kate ispruži ruku, a ja joj žurno vratim cigaretu. Ne mogu vjerovati što
sam upravo učinila. Čaša vina je jedno, no zar ću zaista sada otići pa podići svoju kćer
u ruke bazdeći na duhanski dim? Što bi Owen rekao na to? - Pođi Freyi - reče. - Ja
ću provjeriti tko...
Utrčim u kuću pa pohitam uza stube do spavaće sobe u kojoj sam ostavila
Freyu, sve vrijeme uvjerena da znam. Vrlo dobro znam tko je naposljetku pristigao.
To je Thea. Došla je, baš kao što je i obećala. Naposljetku smo sve tu.
 Trčeći uza stube, na odmorištu se gotovo sudarim s Fatimom kad ona izađe iz
sobe koja je nekoć pripadala Kate.
- Oprosti - procijedim zadihano. - Freya je...
Ona se skloni s puta i pusti me da prođem, a ja jurnem u sobu na kraju hodnika,
gdje je Kate stavila kolijevku od parenog drva u kojoj je i sama spavala dok je bila
dojenče.
Soba je prekrasna - možda najbolja u kući izuzev možda one u kojoj Kate
trenutno noći. Ta soba, spojena s ateljeom, zauzima cijeli gornji kat kuće, a nekoć
je pripadala njezinu ocu.
Podigavši Freyu shvatim koliko je topla i ljepljiva pa je izvučem iz njezine vreće
za spavanje, primijetivši koliko je u sobi vruće. Dok je pokušavam utješiti, zibajući
je na ramenu, začujem zvuk iza sebe pa se okrenem i zateknem Fatimu na vratima
kako znatiželjno pogledom kruži po sobi, a sada zamijetim ono što mi je maločas
promaklo kada sam projurila pokraj nje na odmorištu - još uvijek je potpuno
odjevena.
- Mislila sam da ideš u krevet?
Ona odmahne glavom.
- Pošla sam moliti. - Glas joj je gotovo šapat jer pokušava ne uznemiriti Freyu. -
Tako je neobično vidjeti te ovdje, Isa, u njegovoj sobi.
- Znam - uzvratim. Zavalim se u stolicu ispletenu od pruća, a Fatima zakorači
preko praga kako bi bolje upila svaki detalj prostorije: niske i ukošene prozore,
ulašteni tamni drveni pod, skelete listova zataknutih za grede dok podrhtavaju na
toplom povjetarcu koji nadire kroz otvoreni prozor. Kate je odnijela većinu Lucovih
stvari: plakate glazbenika, hrpu neopranog veša naguranu iza vrata, akustičnu
gitaru koja je najčešće bila naslonjena na prozorsku dasku, prastari gramofon iz
sedamdesetih koji je stajao pokraj njegova kreveta. Međutim, njegov duh kao da i
dalje opsjeda sobu i ne mogu o njoj razmišljati drugačije nego kao o Lucovoj sobi,
unatoč tomu što ju je Kate preimenovala u Stražnju sobu kada me vodila na kat.
- Jesi li ostala u kontaktu s njim? - upita Fatima. Odmahnem glavom.
- Ne, a ti?
- Ne. - Sjedne na rub kreveta. - Ali sigurno ti padne na pamet, zar ne?
Isprva ne odgovorim. Uzmem si vremena kako bih zagladila muslin pokraj
Freyina obraza.
- Ponekad - odgovorim naposljetku. - Tu i tamo.
Ali to je laž - i još gore od toga, laž izrečena Fatimi. To je bilo najvažnije pravilo
Igre laži. Slobodno laži svima ostalima, ali nikada ne laži prijateljicama. Nikada!
 Prisjetim se svih laži koje sam tijekom godina ponovila bezbroj puta, sve dok
mi nisu postale tako poznate da su se činile poput istine: Otišla sam jer sam željela
promjenu. Ne znam što se dogodilo s njime, samo je nestao. Nisam učinila ništa loše.
Fatima ne reče ništa, no njezine me podozrive oči netremice promatraju, a ja
spustim ruku prestavši mrsiti kosu prstima. Kada promatraš ljude dok lažu onoliko
često koliko smo mi to činile, počneš prepoznavati suptilne znakove koji ih odaju.
Thea počne gristi nokte. Fatima izbjegava kontakt očima. Kate se ukoči i isključi. A
ja... ja se počnem nervozno igrati kosom, namatajući je oko prstiju i pletući mrežu
jednako zapetljanu poput laži koju izričem, posve nesvjesna onoga sto činim.
Nekoć sam se zdušno trudila prikriti tu svoju naviku, no sada mi Fatimin
suosjećajni osmijeh otkrije da me moj tik još jednom odao.
- To nije istina - priznam. - Razmišljala sam o njemu... mnogo. A ti?
Ona kimne.
- Naravno.
Uslijedi tišina, a meni je jasno da obje razmišljamo o njemu. .. o njegovim
rukama, dugim i tankim, te snažnim prstima kojima je prebirao po žicama gitare,
ispočetka sporo poput nježna ljubavnika, a kasnije tako brzo da ih oko nije moglo
pratiti.
O njegovim očima, koje su mijenjale boju poput tigrovih, od bakrenog sjaja na
blještavilu sunca do zlatnosmeđe u sjenkama. Njegovo mi je lice urezano u
pamćenje, i sada ga vidim, tako jasno kao da stoji preda mnom u sobi - istaknuti
grčki nos koji ga je činio tako prepoznatljivim iz profila, njegova široka, izražajna
usta, njegove zaobljene obrve koje su se na krajevima neznatno uzdizale, dajući mu
izgled nekoga tko će se svakog trena namrštiti.
Uzdahnem, a Freya se stane meškoljiti u polusnu.
- Želiš li da odem? - upita Fatima potiho. - Ako je uznemirujem...
- Ne, ostani – zaustavim je. Freyine se oči pomalo sklapaju, samo da bi se opet
naglo otvorile, a udovi joj se pomalo opuštaju i postaju sve teži pa znam da neće
proći dugo prije nego opet utone u san.
Freyino se tjelešce uskoro potpuno opusti pa je nježno položim natrag u
kolijevku.
Ni trenutka prerano jer u prizemlju začujem zvuk koraka i tresak otvaranja vrata
pa Thein glas koji odjekne cijelom kućom, nadglasavši čak i Sjenkin lavež.
- Kokice, stigla sam!
Freya se prene, mahnuvši rukama u zrak poput morske zvjezdače, no ja joj
položim dlan na prsa pa joj se oči opet sklope. Nakon toga pođem za Fatimom iz
Lucove sobe pa se spustimo niz stube gdje nas dočeka Thea.
 Kada pomislim na godinu provedenu u Salten Houseu, najživopisnije se sjećam
suprotnosti. Žarećeg blještavila koje se tijekom sunčanih zimskih dana reflektiralo
s mora i crne tmine noći na selu, crnje od najtamnijih zakutaka Londona. Tihe
usredotočenosti koja je vladala u učionicama likovnog te kakofonije vrisaka u
blagovaonici, u kojoj je tristo djevojaka čekalo na hranu. A najbolje od svega sjećam
se intenziteta prijateljstva koje je poniklo nakon samo nekoliko tjedana provedenih
u užarenoj internatskoj atmosferi... a zatim i neprijateljstava koja su nerazdruživo
došla uz njega.
Te prve noći, najviše me zapanjio zvuk. Fatima i ja muvale smo se po sobi u tišini
koja nam je već postala ugodna i prirodna, raspakiravajući kovčege, kada se oglasilo
zvono za večeru. Čuvši zvono, brzo smo istrčale na hodnik gdje nas je preplavio val
zvukova koji nije bio nalik ničemu što sam čula u svojoj staroj školi - a kakofonija je
postala utoliko snažnija kada smo ušli u blagovaonicu. Već je za ručak vladala gužva,
no djevojke su nastavile pristizati tijekom ostatka dana pa je blagovaonica sada bila
krcata, a larma tristotinjak piskutavih djevojačkih glasića bila je dovoljno snažna da
čovjeku prokrvare bubnjići.
Fatima i ja ostale smo zbunjeno stajati na ulazu, pogledom tražeći gdje bismo
mogle sjesti dok su se druge djevojke bez ustručavanje gurale pokraj nas, s obiju
strana, jureći prema svojim prijateljicama, kada sam spazila Theu i Kate na začelju
jednog od dugih, glatkih, drvenih stolova. Sjedile su jedna nasuprot drugoj, a pokraj
obiju bilo je po jedno slobodno mjesto. Kimnula sam Fatimi pa se stala probijati
prema njima - no tada se jedna od djevojaka ubacila ispred mene, a ja sam shvatila
da je naumila sjesti na jedno od dva mjesta koja smo priželjkivale, što je značilo da
neće biti dovoljno mjesta za sve.
- Ti sjedni tamo - obratila sam se Fatimi, nastojeći zvučati kao da mi je svejedno.
- Nije mi problem sjesti za drugi stol.
- Ne budi smiješna. - Fatima me prijateljski gurnula laktom. - Neću te napustiti!
Zasigurno možemo negdje pronaći dva slobodna mjesta jedno uz drugo.
Međutim, nije se pomaknula s mjesta. Nešto u načinu na koji je djevojka prilazila
Kate i Thei doimalo se čudnim - koraci su joj bili prožeti svrhovitošću i teško
opipljivim, ali jasno prisutnim, neprijateljstvom.
- Tražiš mjesto? - upitala je Thea ljubazno kada je djevojka došla do njih. Kasnije
ću doznati da se djevojka zove Helen Fitzpatrick i da je inače vesela i sklona dobrom
traču, no sada se ogorčeno nasmijala osmijehom nevjerice.
- Hvala, ali radije bih sjedila pokraj zahodske školjke. Zašto si mi rekla da je
gospođica Weatherby trudna? Poslala sam joj čestitku, a ona je u potpunosti
poludjela. Zabranila mi je izlaske na šest tjedana.
 Thea nije odgovorila, no primijetila sam da se trudi suspregnuti smijeh, a Kate,
koja je bila leđima okrenuta Helen, nijemo je ustima oblikovala riječi deset bodova,
potom i prstima pokazavši broj Thei, pritom ne skidajući široki osmijeh s lica.
- No? - Helen se nije dala pokolebati.
- Moja greška. Mora da sam krivo čula.
- Ne seri! Prljava lažljivice.
- Šalila sam se - odvratila je Thea. - Uostalom, nisam ti rekla da je informacija
provjerena - rekla sam ti da sam čula glasine. Sljedeći put najprije provjeri činjenice.
- Želiš činjenice? Dobit ćeš činjenice. Načula sam neke činjenice o tvojoj
prethodnoj školi, Thea. U teniskom sam kampu upoznala djevojku koja je pohađa.
Rekla je da nisi zdrava u glavi pa su te zato izbacili. Pa, imali su potpuno pravo, ako
mene pitaš. Što se mene tiče, što prije izletiš odavde, to bolje.
Kate je munjevito ustala i okrenula se kako bi se suočila s Helen. Lice joj je
poprimilo posve drugačiji izraz od onog vragolastog, prijateljskog izraza koji je imala
kada sam je upoznala u vlaku. Bilo je prožeto hladnom, krutom ljutnjom koja me
pomalo i uplašila.
- Znaš li u čemu je tvoj problem? - Nagnula se naprijed, primoravši Helen da,
gotovo nesvjesno, ustukne korak unatrag. - Provodiš previše vremena slušajući
glasine. Kad bi prestala uzimati zdravo za gotovo svaki trač koji ti dopre do ušiju, ne
bi završila sa zabranom izlazaka.
- Jebi se - ispljunula je Helen, a potom su sve djevojke protrnule kada su iza sebe
začule poznati glas gospođice Farquharson, nastavnice tjelesnoga.
- Je li sve u redu ovdje?
Helen je pogledom prostrijelila Theu, naizgled pregrizavši svoje sljedeće riječi.
- Da, gospođice Farquharson - odgovorila je zlovoljno.
- Thea? Kate?
- Da, gospođice Farquharson - potvrdila je Kate.
- Izvrsno. Ako pogledate iza sebe, primijetit ćete dvije nove djevojke koje
sramežljivo traže slobodno mjesto, a nijedna od vas nije im ponudila da sjednu.
Fatima, Isa, napravite si mjesta na klupama. Helen, tražiš li mjesto?
- Ne, gospođice Farquharson. Jess mi čuva mjesto.
- Tada ti predlažem da pođeš sjesti na svoje mjesto. - Gospođica Farquharson
okrenula se namjeravajući otići, no tada se zaustavila kao ukopana, a izraz lica joj
se promijenio. Nagnula se pa pomirisala zrak nad Theinom glavom. - Thea, kakav
je ovo miris? Molim te, nemoj mi reći da si pušila na školskom posjedu? Gospođica
Weatherby jasno ti je dala do znanja da ćemo u slučaju da to ponoviš morati
obavijestiti tvojeg oca i razmisliti o isključenju.
Uslijedio je dugačak trenutak tišine. Spazila sam kako Theini prsti grčevito
stišću rub stola. Razmijenila je pogled s Kate pa zaustila odgovor - ali na vlastito
iznenađenje, čula sam samu sebe kako odgovaram umjesto nje.
 - Bile smo primorane sjesti u pušački vagon, gospođice Farquharson. U vlaku.
S nama je sjedio muškarac s cigarom - jadna je Thea morala sjediti pokraj njega.
- Bilo je ogavno - ubacila se Fatima. - Odurno i smrdljivo. Bilo mi je mučno,
premda sam sjedila uz prozor.
Okrenuvši se prema nama, gospođica Farquharson uperila je pogled u nas, a
menije postalo jasno da nas pokušava procijeniti - mene i moje vedro, dječje lice i
osmijeh, te Fatimu i njezine tamne, nedužne i neprijetvorne oči. Osjetila sam kako
mi prsti nervozno posežu prema kosi pa sam se zaustavila, ispreplevši ih iza svojih
leđa kako bih ih zadržala podalje od lica. Gospođica Farquharson ostala nas je neko
vrijeme promatrati, potom usporeno kimnuvši glavom.
- Zaista grozno iskustvo. U redu, nećemo više o tome. Ovoga puta. A sada
sjednite, djevojke. Prefektice će početi posluživati večeru svaki trenutak.
Sjele smo, a gospođica Farquharson otišla je svojim poslom.
- Uh, jebote - prošaputala je Thea. Posegnula je preko stola prema meni pa mi
stisnula dlan prstima koji su naspram mojih bili hladni poput leda i koji su još uvijek
drhtali zbog nervoze. - Ja... Bože, ne znam što bih rekla. Hvala vam!
- Nevjerojatno - nadovezala se Kate. Odmahnula je glavom s izrazom lica koji je
bio mješavina olakšanja i skrušenog divljenja. Hladni bijes kojem sam svjedočila na
njezinu licu kada se suočila s Helen iščezao je, kao da ga tamo nikada nije ni bilo. -
Obje ste ovo odradile poput profesionalki.
- Dobro došle u Igru laži - rekla je Thea. Svrnula je pogled prema Kate. - Može?
Kate je samo kimnula glavom.
- Dobro došle u Igru laži. Oh - lice joj se ponovno razvuklo u širok osmijeh - i po
deset bodova za obje.
 Fatimi i meni nije trebalo dugo da otkrijemo zašto djevojke Salten Housea
smatraju sobe u tornjevima najboljima - zapravo, doznale smo to već prve noći.
Pogledavši film u zajedničkoj prostoriji, vratila sam se u našu sobu. Fatima je već bila
tamo. Ležala je na krevetu, pišući pismo na nečemu što se doimalo poput plavog
papira kakav se obično rabi za pošiljke koje će putovati avionom. Njezina kosa boje
mahagonija izgledala je poput dvaju tamnih zastora koji su joj uokvirili lice s obiju
strana.
Podigla je pogled kada sam ušla u sobu pa zijevnula, a ja sam primijetila da je
već odjevena u pidžamu - oskudnu majicu bez rukava i ružičaste kratke hlačice od
flanela. Protegnula se, a majica se, slijedeći njezine ruke, podigla, otkrivši komadić
gologa, čvrstog trbuha.
- Spremna za spavanje? - upitala je sjevši u postelji.
- Itekako. - Uz škripu opruga, sjela sam na madrac pa izula cipele. - Bože, mrtva
sam. Toliko novih lica...
- Znam - Fatima je zabacila kosu iza sebe pa presavila pismo i spremila ga u svoj
noćni ormarić. - Nisam bila raspoložena za upoznavanje novih ljudi nakon večere pa
sam se vratila ovamo. Je li to bilo jako neuljudno od mene?
- Ne budi smiješna. Vjerojatno sam i sama trebala tako postupiti. Zapravo i
nisam previše razgovarala s ljudima - oko mene su uglavnom bile mnogo mlađe
djevojčice.
- Koji ste film gledale?
- Djevojke s Beverly Hittsa - odgovorila sam pokušavši zatomiti zijevanje, a
potom sam joj se okrenula leđima kako bih otkopčala košulju. Pretpostavljala sam
da ćemo imati nešto poput kabina sa zastorima, koje se može navući kada poželiš
privatnost. Čula sam mnoge priče o takvim kabinama u internatima, no ispostavilo
se da one postoje samo u zajedničkim spavaonicama. Od djevojaka koje su imale
sreće dobiti sobe očekivalo se da jedne drugima pruže željenu privatnost kada to
bude potrebno.
Već sam odjenula pidžamu pa stala kopati po svojem ormariću, tražeći toaletnu
torbicu, kada me neočekivani zvuk potaknuo da stanem i pogledam preko ramena.
Zazvučalo je poput tihog kucanja, no nije došlo s vrata, nego s drugog kraja
prostorije.
- Jesi li to bila ti? - upitala sam Fatimu.
Odmahnula je glavom.
- Upravo sam te namjeravala pitati to isto. Zvučalo je kao da dolazi s prozora.
Zastori su bih navučeni pa smo obje nervozno ustale, osluškujući i osjećajući
se poprilično budalasto. I baš kad sam se namjeravala našaliti na račun cijele zgode
nekakvim komentarom o Matovilki, zvuk se ponovno začuo, ovog puta glasniji,
natjeravši nas obje da vrisnemo pa se potom stanemo nervozno hihotati.
Ovog smo puta s posvemašnjom sigurnošću utvrdile da je zvuk došao s prozora
iznad mojeg kreveta pa sam mu prišla i povukla zastor.
Ne znam što sam očekivala zateći tamo - ali što god to nešto bilo, svakako nije
bilo ono što sam tog trena ugledala: blijedo lice uokvireno tminom koje zuri kroz
prozorsko staklo. Na trenutak sam ostala piljiti razjapljenih usta, no potom sam se
sjetila onog što sam primijetila ranije tog dana dok je minibus vijugao prilazom:
robusne, crne konstrukcije sustava protupožarnih stuba, koji se protezao uz bokove
zdanja i čije su vitice vijugale uz tornjeve. Potom sam pomnije pogledala lice na
prozoru. Bila je to Kate.
Osmjehnula se širokim osmijehom pa počela okretati ruku u zapešću, a ja sam
shvatila kako želi da otvorim prozor.
Zasun se pokazao krutim i hrđavim pa sam se na trenutak morala dobrano
pomučiti prije nego je prozor uz škripu popustio.
- No - rekla je Kate. Mahnula je rukom, pokazavši prema klimavoj crnoj metalnoj
strukturi pod sobom, čiji su se obrisi nazirali na svjetlijoj podlozi mora u pozadini. -
Što čekate?
Osvrnula sam se i pogledala Fatimu, koja je samo slegnula ramenima i kimnula
glavom, pa sam se, zgrabivši deku s podnožja svojeg kreveta, uzverala na prozorsku
dasku i zakoračila van na prohladni jesenji zrak.
Vani nas je dočekao spokoj noćnog zraka, a dok smo Fatima i ja u tišini slijedile
Kate uza drhtave metalne protupožarne stube, jasno sam čula udaranje valova o
šljunčanu obalu u daljini te krikove galebova koji su, kružeći po nebu nad pučinom,
dozivali jedni druge.
Kada smo zašli za posljednji zavoj protupožarnih stuba, zatekli smo Theu kako
nas čeka na njihovu vrhu. Nosila je majicu kratkih rukava koja je jedva dosezala do
vrha njezinih dugih, vitkih bedara.
- Rasprostri deku - rekla mi je, a ja sam je prebacila preko žičane mreže pa sjela
pokraj nje.
- Dakle, sada znate - rekla je Kate, počastivši nas zavjereničkim osmijehom. -
Naša je tajna u vašim rukama.
- A sve što vam možemo ponuditi zauzvrat za vašu šutnju - Thea je dopustila
da se posljednje riječi razvuku - je ovo - podigla je bocu Jack Daniel’s viskija - i ovo.
- Pokazala je kutiju Silk Cut cigareta. - Pušite li? - Nježno je dlanom udarila po dnu
kutije pa je ispružila prema nama, ponudivši nam usamljenu cigaretu koja je izvirila
na vrhu.
Fatima je odmahnula glavom.
- Ne. Ali poslužit ću se ovim drugim. - Pokazala je glavom prema žestici, a Kate joj
je dodala bocu. Fatima je nesigurno potegnula iz boce, zadrhtala pa potom obrisala
usta, razvukavši ih u širok osmijeh.
- Isa? - ponukala me Thea još uvijek držeći cigaretu preda mnom.
 Tada još nisam pušila. Zapalila sam jednom ili dvaput u svojoj londonskoj školi,
ali nije mi se svidjelo. Osim toga, vrlo sam dobro znala da mojim roditeljima ne bi
bilo drago da počnem pušiti, osobito mojem ocu koji je pušio u mladosti i koji bi se
svako toliko vratio svojem omraženom poroku i samopreziru koji je išao s njime.
Ali ovdje... ovdje sam bila netko drugi... nova osoba.
Ovdje nisam bila savjesna školarka koja je domaće zadaće uvijek pisala na
vrijeme i koja bi usisala kuću prije izlaska s prijateljicama.
Ovdje sam mogla biti tko god poželim biti. Ovdje sam mogla biti netko u
potpunosti različit od mene.
- Hvala - rekla sam. Uzela sam ponuđenu cigaretu iz Theine kutije pa se s njome
nagnula bliže plamenu Kateina BIC upaljača, koji je ona zaštitila dlanovima
uobličenim u šalicu. Kosa mi se razlila po njezinoj ruci boje tamnog meda, nježno
je pomilovavši, a ja sam oprezno udahnula, zatreptavši kada mi je dim zapekao oči,
zdušno se nadajući da se neću početi gušiti.
- Hvala na onome danas - rekla je Thea. - Mislim na ono u vezi pušenja. Zaista
ste mi spasile guzicu. Ne znam što bih učinila da su me ponovno izbacili. Prilično sam
sigurna da bi me tata ovoga puta zaključao negdje i bacio ključ.
- Nije vrijedno spomena. - Izdahnula sam, ostavši promatrati tračak dima kako
se uspinje prema nebu, otplutavši pokraj krova škole prema veličanstvenom bijelom
mjesecu koji je bio gotovo pun. - Nego slušaj, što si mislila pod onime što si
spomenula za večerom? Nešto o bodovima?
- Tako bilježimo rezultat - odgovorila je Kate. - Deset bodova za svaku osobu
koju nasamarite u potpunosti. Pet bodova ako smislite posebno kreativnu priču ili
uspijete nasmijati nekoga u situaciji koja zahtijeva ozbiljnost. Petnaest bodova ako
uspijete poniziti nekog bahatog napuhanka. Ali bodovi zapravo ništa ne znače, nisu
važni, oni su tu., ne znam. Kako bi sve skupa bilo zabavnije.
- To je inačica igre koju su igrali u jednoj od škola koje sam pohađala - nastavi
Thea. Lijeno je povukla dim. - Običavali su to činiti novim djevojkama. Cilj igre bio
je nagovoriti ih da učine nešto glupo - primjerice, reći im da je školska tradicija da
sve učenice ponesu ručnike na poslijepodnevno učenje kako bi se ubrzao proces
večernjeg tuširanja ili ih uvjeriti da se prvašice u unutrašnjem vrtu smiju kretati
isključivo u smjeru kretanja kazaljke na satu. Smiješne sitnice.
Uglavnom, kada sam došla ovamo, ponovno sam bila nova djevojka. Pomislila
sam - tko ih jebe. Ovoga ću puta ja biti ta koja će lagati, i ovog ću puta svemu dati neki
smisao. Neću se iskaljivati na novim djevojkama, na onima koje su bespomoćne.
Izvodit ću psine nad onima koje upravljaju školom - nastavnicama i popularnim
djevojkama. Nad onima koje misle da su bolje od nas ostalih. - Izdahnula je gust oblak
dima. - Samo, kada sam prvi put nasamarila Kate, ona nije poludjela na mene, niti je
prijetila da će me dati izbaciti. Samo je prasnula u smijeh. I tada sam znala da nije
jedna od njih.
- A niste ni vi - nadovezala se Kate urotnički. - Zar ne?
- Tako je - odgovorila je Fatima. Povukla je još jedan gutljaj iz boce pa se široko
osmjehnula.
 Ja sam tek kimnula glavom. Prinijela sam cigaretu usnama pa ponovno
udahnula, ovog puta povukavši duboko i osjetivši kako mi dim ispunjava pluća pa se
iz njih upija u krv. Osjetila sam vrtoglavicu, a ruka kojom sam držala cigaretu počela
se tresti pa sam je spustila na žičanu mrežu protupožarne platforme, nadajući se da
ostale djevojke nisu primijetile moju iznenadnu omamljenost.
Osjetila sam Thein pogled na sebi, popraćen neobičnim osjećajem, gotovo
uvjerenjem, da je, unatoč svojoj staloženosti, nisam uspjela zavarati svojom krinkom
i da točno zna što mi prolazi kroz glavu, kao i kakav sam napor morala uložiti kako
bih se pretvarala da mi ovo nije ništa neobično, no nije me zbog toga zadirkivala,
nego mi je pružila bocu.
- Potegni - rekla je, oštro naglasivši samoglasnike, a potom se, kao da je
prepoznala svoju bahatost, osmjehnula, ublaživši nadmenost kojom je izdala
naredbu. - Potrebno ti je nešto da te opusti nakon današnjeg dana.
Pomislila sam na svoju majku, usnulu pod bolničkom plahtom, na otrov koji joj
kapa u vene, na svojeg brata koji je sada bio sam u svojoj sobi u Charterhouseu, na
oca koji se po mraku vozio natrag prema našoj praznoj kući u Londonu... živci su mi
zaigrali, napeti poput struna violine, a ja sam kimnula glavom pa slobodnom rukom
posegnula prema boci.
Viski mi je dodirnuo usne, žareći poput vatre. Svim sam se snagama borila protiv
poriva da se nakašljem i ispljunem tekućinu iz usta, no svejedno sam je progutala,
osjetivši kako mi spaljuje ždrijelo i sve što joj se našlo na putu do želudca. Napeta
vlakna mojeg bića u trenu su se opustila, premda ne u potpunosti, a ja sam pružila
bocu Kate.
Kate je primila bocu pa je prinijela usnama, a njezin gutljaj nije bio nimalo nalik
opreznim gutljajima kakve smo potegnule Fatima i ja. Progutala je dva, tri,
pozamašna gutljaja, bez zastajkivanja; bez i najmanjeg znaka oklijevanja, kao da pije
mlijeko.
Kada je završila, obrisala je usta, a oči su joj zaiskrile u tami.
- Za nas - rekla je visoko podigavši bocu, izloživši je mjesečini koja je zabljesnula
na staklu. - Da nikada ne ostarimo.
 Theu najduže nisam vidjela pa je, dok silazim niz stube, i dalje zamišljam
onakvom kakva je bila prije sedamnaest godina, djevojka prekrasna lica i kose koja
je poput olujne fronte na mirnom, suncem okupanom nebu.
Izronim iza ugla klimavih stuba, no prva stvar koju ugledam nije Thea već jedan
od Ambroseovih akvarela, obješen na uglu stubišta, koji prikazuje Theu dok pliva
Nizrječjem. Ambrose je uspio uhvatiti igru sunčevih zraka na njezinoj koži i šarenilo
blještavih boja nastalih lomom svjetlosti kroz prizmu vode. Glava joj je zabačena
unatrag, a dugačka, mokra kosa zaglađena uz lubanju, čineći je još zavodljivijom.
Upravo s tom slikom u glavi zamaknem za posljednji ugao, pitajući se što mogu
očekivati - i zateknem Theu kako me čeka.
Ljepša je nego ikad prije - nisam mislila da je to moguće, ali tako je. Lice joj je
mršavije, crte lica izraženije, a tamna kosa kratko podšišana, gotovo uz lubanju. Kao
da joj je ljepota ogoljena sve do kostiju, lišena svilenog vodopada njezine dvobojne
kose, šminke i nakita.
Starija je, upečatljivija, čak i mršavija - previše mršava. A ipak, na neki je način
u potpunosti ista.
Pomislim na Kateinu zdravicu, one davne noći kada smo se jedva poznavale.
Da nikada ne ostarimo...
- Thee - uspijem procijediti.
Idućeg mi se trenutka nađe u zagrljaju, a joj pod rukom osjetim njezine kosti.
Fatima je također grli i smije se, a Thee progovori: - Zaboga, vas dvije, zgnječit ćete
me! I pripazite na moje čizme, šupak me izbacio iz taksija usred pustopoljine. Morala
sam gacati po blatu dovde.
Bazdi na cigarete... i alkohol, čiji joj slatkasti vonj prezrelog voća prožima dah
dok se smije u moju kosu, prije nego nas obje pusti iz zagrljaja pa priđe stolu uz
prozor.
- Ne mogu vjerovati da ste vas dvije majke. - Smiješak joj je isti kao i nekoć,
zaobljen i pomalo naheren, kao da skriva tajne. Izvuče istu onu stolicu na kojoj je
uvijek sjedila dok smo onomad pušile i pile do sitnih sati, pa sjedne i stavi Sobranie
cigaretu, crnu sa zlatnih vrškom, među usne. - Je li moguće da su razvratnicama
poput vas dopustili da se razmnožavaju?
- Tko bi rekao, ha? - Fatima izvuče svoju stolicu pa sjedne nasuprot njoj, leđima
okrenuta štednjaku. - Nešto slično rekla sam Aliju kada su mi u bolnici dali Nadiju i
rekli da je mogu povesti kući. Kojeg vraga da radim s njom?
Kate uzme tanjur pa ga pruži prema Thei, podigavši jednu obrvu.
- Hoćeš? Nećeš? Jesi li jela? Ostalo je dosta kuskusa.
 Thea odmahne glavom pa pripali cigaretu prije nego će odgovoriti, otpuhnuvši
pozamašan oblak dima.
- U redu je. Dobro bi mi došlo piće. Uostalom, žarko želim čuti zašto smo,
dovraga, ovdje.
- Imamo vino... i vino... - reče Kate. Stane prebirati po naherenom kuhinjskom
ormariću. - I... vino. To je sve.
- Kriste, kako ste samo omekšale. Nema žestice? U redu onda, dajte mi vino.
Kate natoči barem trećinu boce u veliku, napuknutu zelenoplavu čašu pa je
pruži Thei koja je podigne, promatrajući kako se svjetlost svijeće, koja stoji nasred
stola, prelama kroz tekućinu boje rubina.
- Za nas - reče naposljetku. - Da nikada ne ostarimo.
Međutim, više nisam spremna piti u to ime. Sada istinski želim ostarjeti. Želim
ostarjeti i vidjeti Freyu kako odrasta, osjetiti bore na svojem licu.
Nasreću, nisam primorana ništa reći jer se Thea zaustavi, već napola prinijevši
čašu usnama, pa uperi prstom u Fatiminu čašu limunade.
- Čekaj malo, kakav je to drek? Limunada? Ne možeš nazdraviti čašom limunade.
Ponovno si napumpana, zar ne?
Fatima odmahne glavom uz smiješak, a potom pokaže na maramu, labavo
omotanu oko svojih ramena.
- Stvari su se promijenile, Thea. Ovo nije tek puki modni dodatak.
- Oh, draga, daj molim te! Činjenica da nosiš hidžab ne znači da moraš živjeti
kao opatica! Muslimanke nam često dolaze u kasino, a jedna od njih rekla mi je da
se, primjerice, džin-tonik zbog kinina uopće ne smatra alkoholom, nego ljekovitim
sredstvom. I to je činjenica.
- Prvo, ta teorija u teološkim krugovima ima i svoj znanstveni naziv. Obično je
nazivaju potpunim sranjem - odgovori Fatima. I dalje se smješka, no ispod smiješka
nazire se i natruha čelične odlučnosti. - Drugo, čovjek ne može a da ne posumnja u
analitičke sposobnosti nekoga tko nosi hidžab u kasinu, s obzirom na ono što nas
Kuran uči o kockanju.
Prostorijom zavlada tišina. Razmijenim pogled s Kate pa udahnem kako bih
progovorila, ali mi ne pada na um ništa što bih u danoj situaciji bilo primjereno reći,
osim možda ispsovati Theu i reći joj da jebeno začepi.
- Nekoć nisi bila takva čistunka - Thea naposljetku progovori, a ja osjetim da se
Kate, koja stoji uz mene, ukočila. Međutim, kutak Theinih usana već se izvio u onaj
prepoznatljivi nahereni smiješak. - Možda sam u krivu, no vrlo se dobro sjećam
igranja pokera na svlačenje jednom prilikom...? Ili je to možda bila neka druga
gospođica Qureshy?
- Ni ti nekoć nisi bila takva kuja - uzvrati Fatima, no u njezinu glasu nema pakosti,
a i dalje se smješka. Posegne preko stola pa lagano pljesne Theu po nadlaktici. Thea
prasne u grohotan smijeh, a osmijeh tako svojstven baš njoj - široki, velikodušni
osmijeh kojim se tako često rugala na vlastiti račun - obasja joj lice unatoč silnom
trudu uloženom da ga zatomi.
- Lažljivice - reče i dalje se cerekajući, a napetost iščezne iz zraka poput statičkog
elektriciteta čiji put uz bezopasno pucketanje završi u mokrom tlu.

Nisam sigurna koliko je sati u trenutku kada ustanem od stola kako bih otišla
u kupaonicu. Mora da je već prošla ponoć. Na povratku svratim u sobu kako bih
provjerila što je s Freyom. Zateknem je usnulu, ruku i nogu potpuno opruženih i
opuštenih.
Dok se spuštam vijugavim stubištem do prostorije u kojoj sjede moje stare
prijateljice, preplavi me snažan osjećaj déja vua. Fatima, Thea i Kate sjede na svojim
uobičajenim mjestima, glava okupljenih i pognutih oko treperavog svjetla svijeće, a
meni se na trenutak učini da im je ponovno petnaest. Pred očima mi zatitra neobičan
prizor stare gramofonske ploče koja je počela preskakati utore, vrativši se na odjeke
naših bivših života te mi se učini da duhovi prošlosti počinju pristizati u sadašnjost,
Ambrose... Luc... Srce mi se stegne u grudima i osjetim bol koja je gotovo fizička, a
na trenutak - kratak i bolan trenutak - pred očima mi zaigra slika, isti onaj prizor koji
sam se tako zdušno trudila zaboraviti.
Sklopim oči i prinesem dlanove licu, protrljavši ga ne bih li tako otjerala sliku - a
kada ih ponovno otvorim, preda mnom su samo Thea, Fatima i Kate. Ali sjećanje je i
dalje tu - tijelo, opruženo na sagu, četiri preneražena, blijeda lica, umrljana suzama...
Osjetim studeni dodir na dlanu pa se munjevito okrenem, a srce mi stane lupati
dok pogledom pretražujem stube koje vijugaju u tminu.
Nisam sigurna koga sam očekivala ugledati - u kući nema nikoga osim nas
četiriju - ali tko god to bio, on nije uistinu ovdje - dočekaju me samo sjenke prostorije
i lica djevojaka koje smo nekoć bile, koja nas promatraju sa zidova.
Potom začujem Katein prigušeni smijeh i shvatim. Nije u pitanju duh, nego sjena
Kateina psa Sjenke, koji se doima zbunjenim dok mi svoju hladnu njušku molećivo
gura u dlan.
- Misli da je vrijeme za spavanje - reče Kate. - Nada se da će ga jedna od nas
izvesti van u posljednju šetnju.
- Šetnju? - upita Thea. Izvuče još jednu Sobranie cigaretu pa njezin zlatni kraj
gurne među usne. - Jebeš šetnju. Hajdemo plivati.
- Nisam ponijela kostim - ispalim bez razmišljanja, ne shvativši isprva što njezina
podignuta obrva i vragolasti, izazovni izraz lica znače, no potom se počnem smijati,
napola iskreno, a napola preko volje. - Nema šanse. Uostalom, Freya spava na katu.
Ne mogu je ostaviti samu.
- Pa što? Drži se blizu Mlina! - reče Thea. - Kate. Daj ručnike!
Kate ustane, potegne gutljaj vina iz čaše na stolu pred nama pa priđe
kuhinjskom ormariću nedaleko štednjaka. Unutra su isprani ručnici, čije su boje
izblijedjele u pastelno sivilo. Dobaci po jedan Thei i meni, no Fatima podigne ruke.
 - Hvala, ali...
- No, daj... - Thea razvuče riječi. - Ovdje su samo žene, zar ne?
- Da, uvijek su samo žene, sve dok neki pijanac ne dobaulja na svojem putu iz
gostionice. Ne hvala, ostat ću ovdje.
- Kako hoćeš - odgovori Thea. - Isa, Kate, hajdemo! Nećete me valjda sad i vas
dvije iznevjeriti, ha, pljugerice?
Osovi se na noge pa stane otkopčavati košulju. Već nakon prvog dugmeta jasno
mi je da ispod nje ne nosi grudnjak.
Ne želim se razodjenuti. Znam da bi se Thea smijala mojoj samokritičnosti, ali
ne mogu iz glave izbiti pomisao da mi se tijelo još nije oporavilo od poroda, da su
mi mliječno bijele dojke prošarane plavim venama i da se strije još nisu povukle s
mojeg mlohavog trbuha. Bilo bi drugačije da i Fatima pristane plivati s nama, ali ona
je odbila - što ostavlja mene, Kate i Theu, a njih su dvije jednako mršave i vitke kao i
prije sedamnaest godina. Međutim, svjesna sam da se ne mogu izvući, nipošto ako
ne želim da me Thea pošteno izriba. Uostalom, postoji djelić mene koji to želi. Nije u
pitanju samo vrućina zbog koje mi se kosa zalijepila za kožu vrata, niti način na koji
mi se haljina pripila uz znojna leđa. U pitanju je nešto više od toga. Tu smo, sve smo
tu. Postoji dio mene koji želi ponovno proživjeti taj dio prošlosti.
Uzmem ručnik pa izađem van u tminu. Nekoć, dok smo bile tinejdžerice, nikada
nisam imala hrabrosti prva ući u vodu. Ne znam zašto - možda zbog nekog
neobičnog praznovjerja, straha od nečega što bi moglo vrebati u vodi. Ako ostale
djevojke budu sa mnom u vodi, bit ću sigurna. Kate i Thea bile su te koje su uvijek
predvodile juriš, obično se zaletjevši niz gat pa uz vrisak skočivši bombu posred
vodotoka, na onom mjestu gdje je riječna struja bila jaka. Danas me, pak, moj
kukavičluk tjera da skočim prva.
Haljina koju nosim skrojena je od mekog, rastezljivog pamuka pa je svučem u
jednom potezu, ispustivši je potom pokraj sebe. Otkopčam grudnjak pa spustim
gaćice, iskoračivši iz njih. Potom duboko udahnem i spustim se u vodu - brzo, prije
nego moje prijateljice uzmognu posvjedočiti mojoj ogoljenoj mlohavosti.
- Vau, Isa je već uskočila! - začujem riječi pod vodom pa izronim, drhteći od
studeni. Noć je topla, čak i vruća, no plima je visoka, a Nizrječje slano od morske
vode koja je nahrupila izravno iz hladnog Kanala.
Thea zakorači na gat dok se ja probijam kroz vodu, dašćući dok mi se koža
privikava na hladnoću. Naga je, a ja po prvi put primijetim da se i njezino tijelo
promijenilo, na neki način gotovo jednako drastično kao i moje. Oduvijek je bila
mršava, no sada njezina neuhranjenost graniči s anoreksijom. Trbuh joj je uvučen,
a dojke su joj dva plitka tanjurića naslonjena na jasno ocrtana rebra. Jedna se stvar
ipak nije promijenila - i dalje je neopterećena izgledom svojeg tijela dok nesputano
korača do samog ruba platforme, a svjetlost žarulje baca dugačku vitku sjenku
njezina tijela na površinu vode. Thea se nikada nije sramila golotinje.
- Mičite mi se s puta, kuje - reče pa skoči savršenim skokom, dugačkim i plitkim.
Hrabar potez, ali i glup, gotovo na granici suicidalnosti. Nizrječje nije tako duboko,
a prepuno je raznoraznih prepreka - riječno dno prekriveno je šiljastim kolcima,
ostacima nekadašnjih gatova i pristaništa. Tu su i vrše za jastoge te kojekakvo smeće
što je riječna struja nanijela s kopna, a pješčani se sprudovi dizanjem i spuštanjem
plime te prolaskom godina neprestano pomiču. Skok poput ovog lako može završiti
slomljenim vratom pa Kate protrne od užasa i prinese dlanove ustima iščekujući na
gatu - no Thea potom izroni, otresavši vodu iz kose poput psa.
- Što čekaš? - Thea dovikne Kate, koja ispusti dugačak uzdah olakšanja.
- Idiotkinjo jedna - reče ona glasom protkanim nečim nalik ljutnji. - Tu je negdje
pješčani sprud, mogla si poginuti.
- Ali nisam - odvrati Thea. I ona drhti i dašće zbog studeni, ali joj oči blistaju.
Koža ruke koju podigne iz vode kako bi mahnula Kate da nam se pridruži, naježena
je od hladnoće. - Hajde, ulazi u vodu, ženo.
Kate oklijeva... a na trenutak mi se učini da znam što joj se mota po glavi. Isti
prizor koji ni sama ne uspijevam potisnuti iz misli... plitka jama koja se brzo puni
vodom, pješčani zidovi koji se urušavaju... Potom se odlučno uspravi u činu
podsvjesnog prkosa koji joj ispuni svaki djelić tijela.
- U redu. - Svuče majicu bez rukava, oslobodi se svojih traperica pa se okrene
kako bi otkopčala grudnjak, a zatim, naposljetku, trenutak prije nego će ući u vodu,
dohvati bocu vina koju je ponijela sa sobom na gat pa povuče dugačak, junački
gutljaj. Postoji nešto u načinu na koji je zabacila glavu unatrag i u pokretima njezina
grla dok guta vino, nešto što je nepodnošljivo mladenačko i ranjivo, pa na trenutak
protekle godine nestanu kao rukom odnesene, a ona je ponovno ona stara Kate;
djevojka koja sjedi na protupožarnim stubama Salten Housea i zabačene glave ispija
posljednje kapi iz boce viskija.
Uto ispusti bocu na hrpicu svoje odjeće, pripremi se za skok, a ja osjetim
talasanje vode kada je ona dotakne, niti pola metra od mene, pa potom nestane
ispod mjesečinom okupane površine.
Očekujem da će izroniti negdje u blizini... no nje nema. Nema ni mjehurića pa je
nemoguće dokučiti gdje je, a mjesečina koja se odbija od površine ne prodire kroz
vodu i ne otkriva ništa.
- Kate - zazovem panično mašući rukama po vodi oko sebe, osjećajući kako me
zebnja svakom novom sekundom obuzima sve snažnije. Potom dometnem. - Thea,
gdje je dovraga Kate?
Osjetim nešto na gležnju, hladan i čvrst stisak koji me povuče dolje, duboko
u zagrljaj Nizrječja. Zadržim dah prije nego mi glava potone, no prebrzo se nađem
duboko ispod površine da bih stigla vrisnuti, boreći se protiv čudovišta koje me
povlači prema dnu.
A tada, jednako iznenadno, stisak popusti, i ja izronim, halapljivo gutajući zrak i
otirući slanu vodu iz očiju, a prvi prizor koji ugledam onaj je Kateina nasmijanog lica
tik dok mojega, dok me njezine ruke pridržavaju na površini.
- Kujo! - ispljunem, ne znajući bih li je radije zagrlila ili utopila. - Mogla si me
upozoriti!
- Onda sve skupa baš i ne bi imalo previše smisla - reče Kate zadihano. Nasmijana
je, a oči joj sjaje od sreće.
 Thea je nasred Nizrječja, na mjestu gdje je riječna struja najjača, a voda duboka.
Pluta na leđima, na posljednjem valu plime prije nego nastupi oseka i voda se počne
povlačiti, plivajući kako bi se održala na istom mjestu.
- Dođite ovamo - vikne. - Savršeno je.
Fatima nas ostane promatrati s gata, a Kate i ja otplivamo do mjesta na kojem
Thea pluta, nepomična na mjesečini koja se zrcali o površinu vode, pa se i nas dvije
okrenemo na leđa. Osjetim kako se njihovi dlanovi isprepliću s mojima pa nastavimo
plutati u konstelaciji tijela, blijedih na mjesečini, isprepletenih udova i prstiju koji
grčevito hvataju sve oko sebe, sudaraju se i gube hvat, pa ponovno hvataju.
- Hajde, Fati - zazove Thea. - Prekrasno je.
Ima pravo. Sada kad se tijelo priviknulo na studen vode, rijeka se doima
iznenađujuće toplom i ugodnom, a mjesec nad nama gotovo je pun. Kada zaronim
pod vodu i dalje ga mogu vidjeti kako svjetluca, razlomljen u tisuće krhotina koje
prodiru kroz mliječno bijele, muljevite vode Nizrječja.
Izronivši, primijetim da je Fatima prišla rubu gata pa sjela na njega i sada gotovo
čeznutljivo kruži prstom po površini morske vode.
- Nije isto bez tebe - Kate je pokuša privoljeti. - Hajde... znaš da to želiš...
Fatima odmahne glavom pa se osovi na noge kako bi se vratila u kuću. Ili barem
tako pretpostavim. Potpuno pogrešno. Dok je promatram, klizeći rukama po
površini vode, ona duboko udahne pa skoči - potpuno odjevena, a njezine marame
zalepršaju poput ptičjih krila na noćnom zraku prije nego uz glasan pljusak udari o
površinu.
- Ne vjerujem! - Thea zakriješti od veselja. - Ne mogu vjerovati da je to učinila!
Kliznemo kroz vodu prema njoj, smijući se i drhteći, obuzete nekom vrstom
histerije, a Fatima se također smije dok se pokušava iskobeljati iz zagrljaja svojih
marama, grleći nas kako bi se održala na površini dok je mokra odjeća vuče prema
dnu.
Ponovno smo zajedno.
I taj kratki trenutak u vječnosti, to je jedino što je važno.
 Noć je već poodmakla. Izvukle smo se iz vode, smijući se i proklinjući kada smo,
verući se na gat, izgrebale svoje goljenice o trulo drvo puno iverja. Istrljale smo kosu
ručnicima i posušile svoju naježurenu kožu. Fatima se presvukla u suhu odjeću,
odmahujući glavom, osupnuta vlastitom nepromišljenošću, pa sada u pidžamama
pospano ležimo na Kateinoj pohabanoj sofi, u klupku umornih udova i mekih
pokrivača, tračajući, prisjećajući se i prepričavajući stare priče - sjećaš u se...
Fatimina je kosa raspuštena i vlažna, a sada kada joj uokviruje lice doima se
mlađom, puno sličnijoj djevojci kakva je nekoć bila. Teško je povjerovati da već ima
muža i dvoje djece. Gledam je kako se smije nečemu što je Kate rekla, a kada izduljeni
starinski sat s klatnom, naslonjen na suprotnom zidu, otkuca dvaput, ona se okrene
pa pogleda prema njemu.
- Oh, prokletstvo. Ne mogu vjerovati da je dva ujutro! Moram odspavati.
- Kakva amaterka - uzvrati Thea. Čini se da nije ni najmanje umorna; zapravo
izgleda kao da bi mogla ostati budna još satima. Oči joj zaiskre dok ispija posljednje
ostatke vina iz svoje čaše. - Sinoć nisam ni započela smjenu prije ponoći!
- Upravo tako. Ti si naviknuta na takvo što - odgovori Fatima. - Neke od nas
provele su godine privikavajući se na kruti raspored dnevnog posla koji traje od
devet do pet, potom se baveći djecom predškolskog uzrasta tijekom
poslijepodneva. Nije se tako lako prebaciti na ovaj ritam. Pogledaj, i Isa zijeva!
Sve se okrenu prema meni, a ja instinktivno pokušam zatomiti zijevanje, iako
su mi usta već napola razjapljena, pa potom slegnem ramenima, nasmijavši se.
- Žao mi je, što da kažem? Izgubila sam izdržljivost zajedno s ravnim trbuhom.
Ali Fatima ima pravo... Freya će se probuditi u sedam. Moram odspavati nekoliko
sati prije toga.
- Hajdemo - reče Fatima ustavši i protegnuvši se. - Na spavanje.
- Čekajte - Kate reče potiho, a ja u tom trenutku shvatim da je tijekom završnog
dijela večeri bila neuobičajeno tiha. Fatima, Thea i ja prepričavale smo svoje najdraže
uspomene, međusobno se šaleći i podbadajući, izvlačeći priče iz naftalina... ali Kate
je bila tiha, čuvajući svoje misli za sebe. Sada nas njezin glas iznenadi pa se sve
okrenemo prema njoj. Sklupčana je u fotelji, a raspuštena kosa baca joj sjenke na
lice. Nešto u njegovu izrazu natjera nas sve da se ukopamo na mjestu. Osjetim
nelagodno komešanje u trbuhu.
- Što? - upita Fatima s uznemirenošću u glasu. Ponovno sjedne, ali ovog puta na
rub sofe, nervozno obavivši prste oko marame koju je ranije omotala oko zaštitne
rešetke štednjaka, ostavivši je tamo da se suši. - Što je?
- Ja... - započne Kate, smjesta zastavši. Obori pogled. - Oh, Bože - promrmlja
gotovo kao da razgovara sama sa sobom. - Nisam mislila da će biti ovako teško.
Iznenada znam što će nam reći, i nisam sigurna da to želim čuti.
 - Ispljuni to - reče Thea grubo. - Reci nam, Kate. Dovoljno smo dugo obigravale
oko toga, vrijeme je da nam kažeš zbog čega.
Kate bi mogla zatražiti da pojasni svoje riječi. Ali nema potrebe. Sve znamo o
čemu Thea govori. O razlogu našeg dolaska ovamo. O onome zbog čega je poslala
poruku, te dvije beznačajne riječi: Trebam vas.
Kate udahne pa podigne pogled, lica napola skrivenog sjenkama rođenim iz
prigušenog svjetla stolne svjetiljke.
Na moje iznenađenje, ne progovori. Umjesto toga ustane pa priđe naramku
novina naslaganom u posudi za ugljen pokraj štednjaka, ostavljenima tamo kako bi
se njima lakše potpalilo cjepanice. Na vrhu naramka stoji Salten Observer, a ona ga
uzme pa nam ga pruži bez riječi, dopustivši da joj se na licu ocrta sav strah koji je
skrivala tijekom večerašnjeg, naizgled beskrajnog, pijančevanja.
Novine su jučerašnjeg datuma, a glavni naslov na prvoj stranici vrlo je
jednostavan.
NA NIZRJEČJU PRONAĐENA LJUDSKA KOST.
 DRUGO PRAVILO

Drži se svoje priče

Sranje. - Fatimin glas razbije tišinu, iznenadivši me svojom silovitošću. - Sranje.

Kate pusti da joj novine padnu iz ruke, no ja ih zgrabim i podignem, očima
sumanuto preskačući po tekstu ispisanom na stranici. Policija je pozvana da
identificira ostatke pronađene na sjevernoj obali saltenskoga Nizrječja...
Ruke mi drhte tako nekontrolirano da jedva uspijevam čitati, a nepovezane
fraze miješaju se dok pogledom letim po stranici. Policijski glasnogovornik potvrdio
je... ostaci ljudskog kostura... nepoznata žrtva... ostaci u lošem stanju.. .forenzička
istraga... lokalno stanovništvo u šoku... područje zatvoreno za javnost.
- Jesu li - Thea zastane, nimalo uobičajeno za nju, pa ponovno započne. - Znaju
li...
Ponovno zastane.
- Znaju li tko je? - završim umjesto nje krutim glasom u koji se uvukla
nesigurnost, gledajući u Kate koja je sjela i pognula glavu pod teretom našim pitanja.
Novine u mojoj ruci drhte, šuškajući zvukom nalik onome suhog lišća koja opada sa
stabala. - Znaju li čije je tijelo?
Kate odmahne glavom, no ne mora niti izreći riječi koje su nam svima na pameti:
Barem zasad...
- To je samo jedna kost. Moglo bi se ispostaviti da je u potpunosti nepovezana
s ičime, zar ne? - reče Thea, no lice joj se smjesta zgrči u grimasu. - U kurac, koga
zavaravam? Sranje!
- Udari šakom, istom onom u kojoj drži čašu, o stol, a čaša se rasprsne u
mnoštvo krhotina koje se rasprše posvuda.
- Oh, Thee - reče Kate prigušenim glasom.
- Prestani dramatizirati, Thee - obrecne se Fatima ljutito. Priđe sudoperu kako
bi uzela krpu i metlicu. - Jesi li se porezala? - dobaci joj preko ramena.
Thea odmahne glavom, lica blijeda poput krpe, no dopusti Fatimi da joj
pregleda dlan nakon što je kuhinjskom krpom s njega obrisala vinski talog. Kad
Fatima povuče Thein rukav prema ramenu, ugledam ono što je mjesečina ranije te
večeri skrila - tragove bijelih ožiljaka s unutrašnje stane podlaktice, odavno
zacijeljenih, ali i dalje vidljivih, i ne mogu si pomoći da ne ustuknem i odvratim
pogled, prisjećajući se vremena kada su te porezotine bile svježe i gadne.
- Idiotkinjo - prekori je Fatima, no njezin je dodir, dok briše krhotine stakla s
Theina dlana, nježan, a glas drhtav.
- Ne mogu prolaziti kroz ovo - reče Thea, a ja tek sad shvatim koliko je zapravo
pijana i koliko je to dobro prikrivala do ovog trena. - Ne opet, ne sada. Čak bi i glasine
- znate li uopće koliko su strogi u kasinima? A ako se policija upetlja u sve... - Glas je
izda, a zamijeni ga zvuk jecaja koji se pokušava probiti na površinu. - Sranje, mogla
bih izgubiti svoju licencu krupjea. Mogla bih trajno ostati bez posla.
- Slušaj, sve smo u istoj gabuli - reče Fatima. - Misliš da ljudi žele liječnicu opće
prakse kojoj nešto takvo visi nad glavom? Ili odvjetnicu? - Pokaže glavom prema
meni. - Isa i ja možemo izgubiti jednako puno kao i ti.
Ne spomene Kate. Nema potrebe.
- I što sada? - Thea upita naposljetku. Pogleda najprije mene pa svrne pogled na
Kate i potom na Fatimu. - Sranje. Zašto si nas, dovraga, pozvala ovamo?
- Jer imate pravo znati - odgovori Kate. Glas joj podrhtava.
- I jer nisam mogla smisliti sigurniji način da vas obavijestim o tome.
- Moramo učiniti ono što smo trebale prije svih tih godina
- progovori Fatima odlučno. - Uskladiti priče prije nego nas ispitaju.
- Priča je ista kao i do sada, nije se promijenila - odgovori Kate. Zgrabi novine iz
mojih ruku pa ih presavije, sakrivši naslov i pritom zagrebavši naslovnicu noktima.
Ruke joj se tresu. - Naša priča je da ne znamo ništa. Ništa nismo vidjele. Ne preostaje
nam ništa doli držati se te priče - ne možemo je sada mijenjati.
- Ali što da učinimo u ovom trenutku? - Thea podigne glas.
- Da ostanemo? Odemo? Fatima je došla autom, na kraju krajeva. Nema razloga
da ostanemo ovdje.
- Ostat ćete - odgovori Kate istim onim tonom kojeg se tako dobro sjećam -
tonom posvemašnje konačnosti s kojim se nema smisla prepirati. - Ostat ćete jer su
svi uvjereni da ste došle zbog sutrašnje večere.
- Molim? - Thea se zbunjeno namršti, a meni po prvi put sine da Thea i Fatima
ne znaju ništa o tome. - Kakve večere?
- Okupljanje bivših učenica.
- Ali nismo pozvane - usprotivi se Fatima. - Nema šanse da bi nas pozvali na
okupljanje? Ne nakon onoga što se dogodilo?
Kate slegne ramenima pa, umjesto odgovora, priđe plutenom panou pokraj
sudopera i izvuče pribadaču koja je do tog trenutka pridržavala četiri pozivnice,
ispisane na krutom papiru, pa se vrati, držeći ih u ruci.
- Izgleda da ipak jesu - reče pruživši pozivnice pred sebe.

Udruga bivših učenica Salten Housea

…………………………………..
poziva na ljetni bal bivših učenica.
 Na isprekidanoj crti svake pozivnice stoji jedno od naših imena, ručno ispisano
tamnoplavom tintom nalivpera.

Kate Atagon
Fatima Chaudhry (rođena Qureshy)
Thea West
Isa Wilde

Pozivnice se u Kateinoj ruci doimaju poput igraćih karata raširenih u lepezu, a

ona ih drži pred nama kao da nas poziva da izvučemo jednu i okušamo sreću.
Ali ja ne gledam na imena, niti na reljefna, pozlaćena slova kojima je tekst
ispisan. Promatram rupe koje je na svakoj pozivnici ostavila pribadača kojom su bile
pričvršćene za pano, i ne mogu se oteti razmišljanju da unatoč svom našem trudu
da se oslobodimo tereta mladenačkih pogrešaka, stvari uvijek završe na isti način -
nas četiri, kao pribadačom prikovane jedna uz drugu zajedničkom prošlošću.
 Likovni odgoj većini je nas u Salten Houseu bio izborni predmet, nešto čime
ćemo, kako su običavali govoriti u školi, „obogatiti nastavne sadržaje”. Iznimka su
bile djevojke koje su se namjeravale ozbiljnije baviti umjetnošću, a ja nipošto nisam
bila jedna od njih, tako da je prošlo nekoliko tjedana prije nego sam se u potpunosti
priviknula na dnevnu rutinu Saltena i priključila nastavi u likovnom ateljeu, gdje sam
upoznala Ambrosea Atagona.
Salten, kao i većina internata, dijeli učenice u školske domove, a u Saltenu je
svaki nosio ime neke grčke božice. Fatima i ja dodijeljene smo istome domu,
nazvanom po Artemidi, božici lova, pa je obogaćenje naših nastavnih sadržaja
počelo približno u isto vrijeme. Jednog mrazovitog listopadskog jutra našle smo se
u unutarnjem dvorištu, hodajući amo-tamo i tražeći likovni atelje ili barem nekoga
tko je upućeniji u razmještaj prostorija, a koga bismo mogli upitati da nas uputi u
pravom smjeru.
- Gdje je taj prokleti atelje? - ponovila je Fatima deseti put, a ja sam, možda po
osmi put, odgovorila:
- Ne znam, ali pronaći ćemo ga. Prestani paničariti. Nisam još uspjela riječi
izgovoriti do kraja kada je pokraj nas projurila drugašica, grčevito držeći glomazni
blok akvarel papira, žureći u smjeru matematičkih učionica. Doviknula sam joj: - Hej,
ti! Ideš li na likovni?
Okrenula se, lica zajapurenog od žurbe.
- Da, ali kasnim. Što trebate?
- I mi trebamo biti na likovnome, ali smo se izgubile. Smijemo li s tobom?
- Da, ali požurite. - Jurnula je kroz nadsvođeni prolaz prekriven bijelim biserkom
pa kroz drvena vrata koja nikad prije nismo vidjele, zakriljena sjenkama bujnog grma.
Unutra nas je dočekalo nezaobilazno stubište - po odlasku iz Saltena nikada
nisam uspjela povratiti tako dobru fizičku kondiciju - pa smo je slijedile uza stube,
barem dva ili tri kata, dok se naposljetku nismo zapitale kamo nas to, pobogu, vodi.
Stube su se naposljetku proširile u manje odmorište s ožičenim staklenim
vratima, koja je djevojčica širom otvorila.
Unutra nas je dočekala izdužena, zasvođena galerija, niskih zidova i krova čiji
su se krakovi spajali u trokutasti luk. Prostor nad našim glavama bio je ispresijecan
potpornim gredama i podupiračima na kojima su se sušili svježi akvareli i crteži.
Dojam su upotpunjavali i neobični predmeti, koji su vjerojatno služili kao motivi u
kompozicijama mrtve prirode - prazna krletka, slomljena lutnja, preparirani
marmozet čije su se tužne oči doimale punima mudrosti.
Pravih prozora nije bilo jer su zidovi bili preniski. Svjetlost je prodirala kroz
svjetlarnike raspoređene po krovnom svodu, a ja sam shvatila da se vjerojatno
nalazimo u potkrovlju iznad matematičkih učionica. Prostorija, okupana zimskim
suncem te ispunjena predmetima i slikama, nije bila nalik nijednoj drugoj učionici
koju sam dotad vidjela - odreda obojenima u bijelo, sterilnima i bolno čistima - pa
sam zastala na vratima, omamljeno trepćući i upijajući prizor pred sobom.
- Oprosti, Ambrose - ispalila je drugašica, a ja sam ponovno zatreptala. Još nešto
posve neobično. Ostalo nastavničko osoblje Salten Housea odreda su činile žene,
a obraćali smo im se s gospođice i njihovim prezimenom, neovisno o njihovom
bračnom statusu.
Nitko od njih, ali baš nitko, nije se služio svojim imenom.
Okrenula sam se kako bih vidjela kome se to obratila tako ležerno.
I tako sam po prvi puta ugledala Ambrosea Atagona.

Jednom sam priliku pokušala Ambrosea Atagona opisati dečku s kojim sam
hodala prije nego je Owen ušao u moj život, no shvatila sam da je to gotovo
nemoguće. Imam njegove fotografije, no one prikazuju samo muškarca prosječne
visine, kuštrave tamne kose i ramena iskrivljenih od neprestanog pogrbljivanja nad
crtežima. S Kate je dijelio mršavo, izražajno lice, a godine crtanja na nemilosrdnom
suncu i škiljenja na blještavom svjetlu zaljeva izbrazdale su mu kožu borama zbog
kojih je, paradoksalno, izgledao mlađe od svojih četrdeset pet godina. Krasile su ga
i Kateine sivkasto plave oči, vjerojatno najupečatljiviji detalj njegove pojave, no čak
ni te oči na fotografijama nisu onako živahne kakve su u mojim uspomenama - a
Ambrose je uistinu prštao životom - neprestano je radio, smijao se, volio... ruke mu
nikada nisu mirovale, bilo da su motale cigaretu, slikale, crtale ili podizale čašu kako
bi iskapio snažno crno vino koje je u dvolitarskim bocama čuvao pod sudoperom u
Mlinu - vino tako intenzivna okusa da ga nitko drugi nije mogao piti.
Samo je umjetnik Ambroseova kalibra mogao zauzdati takvu životnu silu i u
jednoj osobi pomiriti oprečnost posvemašnje koncentracije i nemirne energije,
upotpunjenu tajnovitom magnetskom privlačnošću čovjeka inače posve
neupadljiva izgleda.
Međutim, nikada nije načinio autoportret. Barem ja ne znam za njega. Zapravo
ironično, s obzirom na to da je slikao sve što je vidio oko sebe - ptice na rijeci,
djevojke u Salten Houseu, podrhtavanje krhkog močvarnog cvijeća na ljetnom
povjetarcu mreškanje valova na nemilosrdnom vjetru Nizrječja...
Kate je crtao gotovo opsesivno, zatrpavši kuću crtežima koji je prikazuju dok
jede, pliva, spava, igra se... a kasnije je crtao i mene, Theu i Fatimu, premda je svaki
put iznova tražio naše dopuštenje. Još uvijek se sjećam njegova nesigurnog, pomalo
promukloga glasa, uvelike nalik Kateinu. - Bi li vam, hm, bi li vam smetalo da vas
crtam?
A nama nikada nije smetalo. Iako je zapravo trebalo.
Jedno dugačko ljetno poslijepodne provela sam sjedeći za kuhinjskim stolom
dok me on crtao. Jedna naramenica haljine kliznula mi je s ramena, a brada mi je
počivala u dlanovima. Oči su mi se zaustavile na njemu. I danas se sjećam milovanja
sunca na svojem obrazu i vreline svojeg pogleda na njemu, te gotovo neprimjetnog
električnog naboja koji bi zaiskrio svaki put kada bi on podigao pogled s crteža i
zagledao mi se u lice, a oči nam se srele.
Darovao mi je taj crtež, no ne znam što se dogodilo s njime. Dala sam ga Kate jer
ga u školi nisam imala kamo sakriti, a imala sam osjećaj da ga ne bih trebala pokazati
roditeljima, ili djevojkama u Salten Houseu. Oni ne bi razumjeli. Nitko ne bi razumio.

Kada je nestao, krenula su šaputanja - o njegovoj prošlosti, o osudama za

zlouporabu droga, o činjenici da nije imao potrebne kvalifikacije za posao koji je
radio. Tog prvog dana, međutim, nisam znala ništa od toga. Nisam znala kakvu će
ulogu Ambrose odigrati u našim životima, niti mi u njegovom, niti da će njegov
ulazak u naše živote podići valove koji će se nastaviti mreškati do današnjih dana.
Stajala sam pred njime, držeći remen svoje torbe i dašćući, a on se uspravio, netom
pregledavši rad na štafelaju jedne od učenica. Pogledao je prema meni tim plavim
očima pa me nagradio osmijehom koji mu je naborao kožu iznad brade i u kutovima
očiju.
- Zdravo - rekao je blago, odloživši posuđeni kist i obrisavši ruke o svoju
pregaču. - Mislim da se nismo upoznali. Ja sam Ambrose.
Otvorila sam usta, ali riječi nije bilo. Postojalo je nešto u njegovu pogledu,
nekakva neobična usredotočenost zbog koje bi, onog trenutka kada bi te pogledao,
povjerovao da mu je stalo do tebe, bez ikakve zadrške i skrivenih namjera. Da ne
postoji nitko na ovom svijetu tko mu je hitniji od tebe. Da si sama u sobi, premda
je ona puna ljudi.
- Ja... ja sam Isa - rekla sam naposljetku. - Isa Wilde.
- Ja sam Fatima - predstavila se Fatima pa ispustila torbu koja je, uz tupi udarac,
pala na pod. Pogledala sam je dok se ogledavala po prostoriji, spazivši joj na licu
zapanjenost uvelike nalik mojoj dok je upijala sve detalje ove spilje pune blaga, tako
različite od uobičajene sterilnosti škole.
- Pa, Fatima - rekao je Ambrose - Isa, drago mi je.
Primio je moj dlan u svoj, ali ne kako bismo se rukovali, što sam očekivala.
Umjesto toga, zavukao je moje prste među svoje, u svojevrsni stisak, kao da jedno
drugome polažemo nekakvu zakletvu ili dajemo obećanje. Dlanovi su mu bili topli i
snažni, a boja mu je tako duboko prodrla u naboranu kožu zglobova na prstima i u
žljebove oko noktiju da sam bila poprilično sigurna da ju je nemoguće isprati
odande, koliko god silovito ribao.
- U redu - rekao je, pokazavši rukom prema prostoriji iza sebe. - Uđite. Odaberite
štafelaj. I najvažnije, osjećajte se kako kod kuće.
Tako je i bilo.

***
 Ubrzo smo shvatile da su Ambroseovi satovi drugačiji. Smjesta sam primijetila
ono očito - da su se učenice Ambroseu obraćale imenom, da nijedna od njih nije
nosila kravatu i prsluk, i tome slične sitnice.
- Nema ničeg goreg od kravate koja se vuče po akvarelu - rekao je prvog dana,
ponukavši nas da ih skinemo. Međutim, nije u pitanju bila samo praktičnost, bilo je
tu i nešto više od toga. Svrha je bila olabaviti krutu formalnost škole i stvoriti prijeko
potrebni prostor u okrilju sterilne jednoličnosti Salten Housea u kojem su djevojke
mogle disati.
Na satovima je bio profesionalan - unatoč svim tim djevojkama koje su bile
zaluđene njime i koje su otkopčavale svoje košulje toliko duboko da bi im grudnjaci
izvirili kad god bi posegnule prema platnu. On se držao na pristojnoj udaljenosti -
kako fizički, tako i metaforički. Tog prvog dana, kada je primijetio kako se mučim sa
svojim crtežom, prišao mi je sleđa, zastavši tamo, a ja sam se prisjetila svoje bivše
nastavnice likovnog, gospođice Driver, koja se običavala sagnuti nad učenicima pa
preko njihovih ramena raditi izmjene na crtežima, tako blizu da je bilo nemoguće ne
osjetiti toplinu njezina tijela ili osjetiti miris njezina znoja.
Ambrose je bio drugačiji. Držao se podalje, cijeli korak iza mene, tih i zamišljen,
pogledavajući s mojeg lista na ogledalo koje sam stavila na stolić pred štafelajem.
Crtale smo autoportrete.
- Sranje je, zar ne? - rekla sam beznadno. Smjesta sam se ugrizla za jezik,
očekujući prijekor zbog neprimjerena rječnika. No Ambrose naizgled nije čuo što
sam rekla. Samo je stajao tamo, škiljeći, u potpunosti usredotočen na papir preda
mnom, kao da uopće ne zamjećuje moje prisustvo. Pružila sam mu olovku, očekujući
da će, poput gospođice Driver, sam ucrtati prepravke. Primio ju je, u potpunosti
odsutan duhom, no nije ju prinio papiru. Pogledao me umjesto toga.
- Nije sranje - rekao je ozbiljnim tonom. - Ali problem je u tomu što ne gledaš,
nego crtaš ono za što misliš da je tamo. Pogledaj. Istinski se zagledaj u svoj odraz
u zrcalu.
- Okrenula sam se, svojski se trudeći usredotočiti na sebe umjesto na
Ambroseovo izborano, vremešno lice iznad svojeg ramena. Sve što sam vidjela bile
su nepravilnosti - pjege na mojoj bradi, natruha mladenačkog sala koje je uokvirilo
donju čeljust, čuperci neukrotive kose koji su se uspjeli osloboditi spona elastične
gumice.
- Ne uspijevaš sve povezati u jednu cjelinu jer stavljaš na papir crte lica, ali ne
prenosiš i osobu koju čine. Ti si puno više doli puki zbir nesavršenosti i sumnji. Osoba
koju vidim kad te pogledam... - Zastao je, a ja sam ostala iščekivati, osjećajući njegov
pogled na sebi i pokušavajući ostati mirna pod nesmiljenim intenzitetom njegovih
očiju. - Vidim djevojku koja se svojski trudi. Vidim djevojku koja je nervozna, ali i
snažnija nego je svjesna. Vidim djevojku koja je zabrinuta, ali sasvim bezrazložno.
Osjetila sam žarenje u obrazima, ali riječi, koje bi zvučale tako otrcano da su
došle iz bilo čijih tuđih usta, nekako su zazvučale poput apsolutne istine jednom
kada ih je Ambrose izgovorio svojim promuklim glasom.
 - Nacrtaj to - rekao je. Pružio mi je olovku natrag, a lice mu se ozarilo osmijehom,
naboravši mu obraze i otkrivši bore u kutovima njegovih očiju, koje kao da je netko
u tom trenutku iscrtao po njegovu licu. - Nacrtaj osobu koju ja vidim.
Nisam znala što reći. Samo sam kimnula glavom.
I dan-danas čujem njegov glas u glavi, nesiguran i promukao, tako nalik Kateinu.
Nacrtaj osobu koju vidim.
Još uvijek negdje imam taj crtež na kojem je djevojka čije je lice otvoreno
svijetu, djevojku koja ne skriva ništa osim vlasti nesigurnosti. Ali ta osoba, koju je
Ambrose vidio i u koju je vjerovao, više ne postoji.
Možda nikada nije ni postojala.
 Freya se probudi čim na prstima uđem u Lucovu sobu (ne mogu o njoj
razmišljati na drugi način), a premda se ja zdušno trudim uljuljkati je natrag u san,
ona ne surađuje pa je naposljetku ponesem u svoj krevet - Lucov krevet - kako bih se
mogla opružiti dok je hranim, potom se poduprvši rukom savijenom iznad njezina
zbijenoga, malenog tijela kako je ne bih slučajno pritisnula svojom težinom kada
napokon usnem.
Ležim i promatram je, čekajući da me savlada san, i razmišljam o Ambroseu...
i Lucu... i Kate, koja je sada ostala bez ikoga na svijetu, u ovoj kući koja se pomalo
urušava, u ovom prekrasnom mlinskom kamenu koji joj visi oko vrata. Kamen
pomalo tone, propada u varljivi pijesak Nizrječja, a ako ga se ne uspije osloboditi,
povući će je za sobom na dno.
Kuća se povija i škripi na vjetru, a ja s uzdahom okrenem svoj jastuk na hladniju
stranu.
Trebala bih razmišljati o Owenu i svojem domu, ali ne mogu. Razmišljam o
prošlosti, o beskrajno dugim ljetnim danima koje smo provele ovdje, pijući, plivajući i
smijući se, dok nas je Ambrose skicirao, a Luc promatrao svojim lijenim, bademastim
očima.
Možda je to zbog ove sobe, ali Luc mi se čini bližim nego tijekom proteklih
sedamnaest godina, a dok sklopljenih očiju ležim na njegovoj postelji, okružena
duhovima njegovih negdašnjih stvari, ćuteći svježu studen njegovih plahti na svojem
obrazu, ne mogu se oteti neobičnom osjećaju da leži pokraj mene - topli, vitki
stranac s udovima opaljenim suncem i razbarušenom kosom.
Privid se doima tako stvarnim da se natjeram okrenuti i otvoriti oči kako bih
raspršila tu iluziju, a u postelji pokraj sebe, naravno, ugledam samo Freyu, pa
odmahnem glavom.
U što sam se pretvorila? Nisam nimalo bolja od Kate, koju proganjaju duhovi
prošlosti.
Prisjetim se sebe, kako ležim na istom ovom mjestu jedne davne, davne večeri
i ponovno mi se učini da vidim gramofonsku ploču koja preskače žljebove, iznova
ponavljajući iste glasove i pjesme.
Svi su tu: Luc, Ambrose, ali ne samo oni, nego i mi, duhovi naše prošlosti, vitke
nasmijane djevojke kakve smo bile prije nego je ljeto završilo razornim udarom,
ostavivši svaku od nas ozlijeđenu na svoj način i primoravši nas da pokušamo
nastaviti sa svojim životima lažući, ali ovoga puta ne iz zabave, nego kako bismo
preživjele.
Ovdje, u ovoj kući, duhovi djevojaka koje smo nekada bile itekako su živi -
jednako stvarni poput žena koje noćas ovu kuću dijele sa mnom. Osjećam njihovo
prisustvo i jasno mi je zbog čega Kate ne može otići.
 Gotovo sam utonula u san. Vjeđe su mi teške. Primim mobitel u ruke kako bih
posljednji put večeras provjerila koliko je sati prije nego se predam snu. Dok ga
vraćam na njegovo mjesto, svjetlo ekrana obasja neravne podne daske i rupe među
njima, a meni nešto zapne za oko. Komadić papira viri između dasaka, a ja i na ovako
slabom svjetlu vidim da je na njemu nešto napisano. Možda pismo? Nešto što je Luc
napisao pa izgubio, ili sakrio tamo?
Srce mi počne lupati zbog osjećaja da narušavam njegovu privatnost, što na
neki način i činim, no svejedno povučem kutak, a prašnjavi papir, obavijen paučinom,
s lakoćom klizne van.
Stranica je puna linija pa se čini da je u pitanju crtež, no na prigušenom svjetlu
zaslona svojeg mobitela ne mogu dobro razaznati o čemu se radi. Ne želim pojačati
svjetlo kako ne bih probudila Freyu, stoga odnesem papir do otvorenog prozora na
kojem zavjesa treperi na morskom povjetarcu. Tamo podignem papir, okrenuvši ga
tako da mjesečina obasja njegov sadržaj.
Na papiru je nedovršeni akvarel djevojke, rekla bih Kate, a po svemu sudeći
mogao bi biti Ambroseov, premda ne mogu biti sigurna. Teško je reći sa sigurnošću
jer je slika uništena debelim crnim linijama koje je netko nanio u naletu bijesa. Crte
prekrivaju djevojčino lice, a mahnita silina kojom su nanesene mjestimično je probila
papir. Mjesta na kojima su joj bile oči, netko je probio olovkom, kao da nije bilo
dovoljno prekriti joj lice črčkarijama. Netko ju je izbrisao, uklonio iz postojanja, u
potpunosti uništio.
Na trenutak se ukopam pokraj prozora, držeći u ruci komad papira koji drhti
na morskom povjetarcu, pokušavajući dokučiti značenje svega ovoga. Je li Luc to
učinio? No teško mi je povjerovati da bi on učinio takvo što. Volio je Kate. Je li Kate
odgovorna za ovo? Koliko god to zvučalo nevjerojatno, puno mi je lakše povjerovati
u to.
Još uvijek stojim tamo, pokušavajući razriješiti misterij tog mržnjom prožetog
uratka, kada vjetar iznenada zapuhne osjetno jače, istrgnuvši mi papir iz ruke. Brzo
posegnem za njime, ali vjetar je brži pa mi ne preostane ništa drugo nego
bespomoćno promatrati kako papir na vjetru lebdi prema Nizrječju i njegovim
mutnim, blatnim vodama.
Što god to bilo, što god značilo, sada ga više nema. Okrenem se prema postelji
i neznatno zadrhtim unatoč toplini noći pa, ne mogavši si pomoći, pomislim - možda
i bolje da je tako.
 Toliko sam izmorena da bi dobar san trebao biti zajamčen, ali ne bude tako.
Zaspim vrteći u mislima prizor izgrebanog lica, no kada usnem, vidim Salten House,
njegove duge hodnike i zavojita stubišta po kojima bez kraja i konca tražim
prostorije koje ne mogu pronaći i mjesta koja ne postoje. U snovima slijedim ostale
niz hodnike te čujem Katein glas s čela kolone, Ovim putem... još malo i tu smo!
Fatima joj plačnim glasom uzvraća: Opet lažeš...
Sjenka se u nekom trenutku probudi pa zalaje, a ja začujem glas koji ga
pokušava utišati, nečije korake i zvuk otvaranja vrata - Kate ga izbacuje iz kuće.
Nakon toga zavlada tišina. Ili barem ono što bi se moglo nazvati tišinom u ovoj
staroj, ukletoj kući koja se neumornom škripom bori protiv naleta vjetra i plime.
I drugi puta me probude zvuci zabrinutih, prigušenih glasova van kuće pa se,
onako snena i zbunjena, uspravim u postelji. Jutro je, sunčeve zrake probijaju se
kroz tanašne zastore, a Freya se pospano meškolji u lokvici sunčeve svjetlosti pokraj
mene. Kada se oglasi, primim je u naručje i počnem dojiti, no glasovi pred kućom
objema nam odvlače pažnju. Ona neprestano podiže glavicu, čudeći se neobičnoj
sobi i neobičnom svjetlu - tako drugačijem od prigušenog žutog sunca koje prodire
u naš londonski stan tijekom ljetnih poslijepodneva. Ovdašnje je svjetlo čisto,
blještavo - bolno za oči i prepuno odraza valova rijeke, koji poigravaju na stropu i
zidovima na mjestima gdje im ništa ne priječi put.
A tu su i glasovi koji ne posustaju... tihi, zabrinuti glasovi popraćeni Sjenkinim
nezadovoljnim zavijanjem koje služi kao kakva glazbena podloga.
Naposljetku odustanem pa zamotam Freyu u njezin poplun, odjenem svoj kućni
ogrtač pa se spustim u prizemlje, bosim nogama čvrsto prianjajući uz izlizane drvene
daščice stuba. Vrata Mlina koja vode prema obali širom su otvorena, dopuštajući
sunčevim zrakama da se razliju po prizemlju, a ja znam da nešto nije u redu čak i
prije nego zamaknem za ugao.
Kameni pod zamrljan je krvlju.
Zaustavim se na uglu stubišta, čvrsto privinuvši Freyu na grudi u kojima mi srce
sada divljački udara, kao da bi njezina blizina mogla smiriti mahnito lupanje. Nisam
ni svjesna koliko je snažno privijam k sebi dok ona ne zacvili, buneći se, a ja tek tada
shvatim da su mi se prsti zarinuli u njezina meka, debeljuškasta stegna. Primoram
prste da se opuste, a stopala da se nastave spuštati stubama do popločanog poda
prizemlja, umrljanog krvlju.
Prišavši bliže, shvatim da nisu u pitanju nasumične kapljice, kako mi se učinilo
s vrba stubišta, nego otisci šapa. Sjenkinih šapa. Vode od ulaznih vrata, neznatno
kruže, a potom opet brzo nestaju vani, kao da je netko psa istjerao iz kuće.
Glasovi dolaze s kopnene strane Mlina pa naguram stopala u sandale i nastavim
hodati, zaslijepljena blještavilom sunca.
 Fatima i Kate stoje vani, okrenute mi leđima, a Sjenka sjedi pokraj Kate, još
uvijek nezadovoljno cvileći. Na povodcu je, po prvi puta otkako sam pristigla ovamo,
i to na vrlo kratkom povodcu čiji drugi kraj Kate grčevito stišće u ruci.
- Što se dogodilo? - upitam ispunjena nervozom, a one se okrenu pa me
pogledaju. Potom se Kate pomakne u stranu, a ja ugledam ono što su njihova tijela
do tog trenutka skrivala od mene.
Duboko udahnem, zgrožena prizorom, a slobodna ruka poleti mi prema
ustima. Kada naposljetku uspijem iznaći riječi; progovorim drhtavim glasom.
- Oh, Bože, je li mrtva?
Nije u pitanju samo prizor - već sam svjedočila smrti - stvar je u šoku,
neočekivanom iznenađenju, kontrastu krvave mase pred nama i plavo-zlatne
veličanstvenosti jutra. Vuna je mokra, mora da je plima namočila truplo, a krv sada
pomalo kapa kroz crne daske prilaza u blatni plićak. Plima se povukla, ostavivši za
sobom samo mjestimične lokve, ali krvi ima dovoljno da ih sve oboji u hrđavo
crvenilo.
Fatima sumorno kimne. Ponovno je obavila glavu maramom kako bi mogla izaći
van pa sada izgleda poput liječnice koja broji trideset i kusur godina, i nimalo poput
djevojčice kakvom se doimala sinoć.
- Potpuno mrtva.
- Je li... je li je... - zastanem, nesigurna kako izreći ono što mi je na umu, a pogled
mi odluta prema Sjenki. On ponovno zacvili kada mu na krvavu gubicu sleti muha pa
se strese kako bi je otjerao, a zatim svojim dugim, ružičastim jezikom obliže njušku
i ljepljivu tekućinu na njoj.
Kate slegne ramenima. Lice joj je snuždeno.
- Ne znam. Teško mi je povjerovati u to - nikada nije naudio ni muhi, ali... pa,
sasvim je sposoban. Dovoljno je snažan.
- Ali kako? - Ne uspijem niti izgovoriti riječi do kraja, a pogled mi prevali
udaljenost od drvenog nogostupa do ograđenog dijela obale koji označava ulaz u
Mlin. Vrata ograde su otvorena. - Sranje.
- Baš tako. Da sam znala, ne bih ga pustila van.
- Oh, Bože, tako mi je žao, Kate. Mora da je Thea...
- Mora da je Thea što? - Iznenadi nas zvuk pospanog glasa iza naših leđa, a ja se
okrenem pa ugledam Theu kako škilji na bliještećem suncu. Kosa joj je razbarušena,
a među prstima drži nepripaljenu Sobranie cigaretu.
Oh, Bože.
- Thea, nisam mislila... - Zastanem, počevši se nelagodno meškoljiti, ali istina je.
Kako god moje riječi zazvučale, nije mi bila namjera okriviti nju, nego dokučiti kako
se ovakvo što moglo dogoditi. U tom trenutku ona ugleda krvavu hrpu mesa i vune
pred nama.
- Sranje. Što se dogodilo? Kakve ovo ima veze sa mnom?
 - Netko je ostavio dvorišna vrata otvorenima - nevoljko odgovorim - ali nije mi
bila namjera insinuirati...
- Nije važno tko je ostavio vrata otvorenima - Kate nas odlučno prekine. - Ja sam
kriva jer nisam provjerila prije nego sam Sjenku pustila van.
- Tvoj je pas odgovoran za ovo? - Theino lice blijedo je poput utvare, a ona
nesvjesno zakorači unatrag, dalje od Sjenke i njegove krvave gubice. - Oh, Bože.
- Ne znamo je li on to učinio - odgovori Kate poprilično odrješito. Međutim,
Fatimino je lice zabrinuto, a ja nekako znam da joj se po glavi mota isto što i meni:
ako nije Sjenka, tko onda?
- Hajde - reče Kate naposljetku pa se okrene, a roj muha uzleti s crijeva mrtve
ovce, prosutih po drvenom gatu, samo da bi se trenutak kasnije opet spustio i
nastavio sa svojom gozbom. - Pođimo unutra. Okrenut ću nekoliko brojeva i doznati
kome nedostaje ovca. U kurac. Ovo je posljednje što mi je sada trebalo.
Jasno mi je što želi reći. Nije stvar u mrtvoj ovci koja se pojavila baš u trenutku
kada smo tako neispavane i mamurne. Stvar je u svemu skupa. Stvar je u oporom
vonju zraka, u vodi ukaljanoj krvlju, koja nam vreba stopala i koja nam više nije
prijateljica. U zraku se sada ćuti smrt, koja pomalo steže svoj obruč oko Mlina.

Pet ili šest poziva kasnije, Kate uspije pronaći farmera kojem j ubijena ovca
pripadala. Nakon toga nastavimo čekati, ispijajući kavu i pokušavajući ignorirati
zujanje muha pred sada zatvorenim vratima.
Thea se vratila u krevet, a Fatima i ja pokušavamo zaokupiti misli zabavljajući
Freyu mrvljenjem tosta čijim se komadićima ona potom igra. Premalena je da bi
mogla jesti krutu hranu, premda je zdušno gura prema mekom mesu desni.
Kate nervozno korača prostorijom poput tigra zarobljena u kavezu, hodajući od
prozora koji gleda na Nizrječje do podnožja stubišta pa natrag, opet i iznova. Zapalila
je, a mreškanje dima ručno smotane cigarete odaje da joj prsti pomalo podrhtavaju.
Iznenada stane i podigne glavu, kao da je i sama pas koji je načuo nešto u daljini,
a nekoliko trenutaka kasnije i sama začujem isto što i ona: zvuk automobilskih guma
na prilazu. Kate se naglo okrene pa ode vani, zatvorivši vrata Mlina za sobom. Kroz
drvo zidova čujem glasove, jedan dubok i pun frustracije, a drugi prigušen i pun
kajanja.
- Žao mi je - začujem, a potom - ... policiju?
- Misliš da bismo trebali izaći van? - upita Fatima nelagodno.
- Ne znam. - Shvatim da namatam rub svojeg kućnog omotača oko prsta. - Ne
zvuči pretjerano ljutito... misliš li da je bolje da pustimo Kate da riješi situaciju?
Fatima drži Freyu u naručju pa ustanem i priđem prozoru koji gleda prema obali.
Ugledam Kate i farmera kako stoje jedno blizu drugome, glava pognutih nad
mrtvom ovcom. Doima se više tužnim nego ljutitim, a Kate mu na trenutak prebaci
ruku preko ramena, nudeći utjehu gestom koju se ne može opisati kao zagrljaj, no
koja nije ni daleko od toga.
Farmer reče nešto što ne uspijem razaznati, a Kate kimne glavom pa oboje
posegnu prema ovci koju podignu za stražnje i prednje noge. Potom prenesu
nesretnu životinju preko klimavog mosta pa joj zanjišu tijelo i ubace ga otraga u
farmerov kamionet.
- Pričekaj dok odem po novčanik - čujem Kateine riječi dok farmer podiže
stražnju pregradu kamioneta, a kada se ona okrene pa zaputi prema kući, primijetim
u njezinim rukama nešto maleno i krvavo, nešto što žurno nagura u džep svojeg
ogrtača prije nego se primakne bliže kući.
Uspijem se hitro odmaknuti od prozora netom prije nego se vrata otvore, a
Kate uđe u prostoriju, odmahujući glavom poput nekoga tko se želi riješiti posebno
neugodne uspomene.
- Je li sve u redu? - upitam.
- Ne znam - odvrati Kate. - Mislim da jest. - Ispere krv s ruku pod slavinom
sudopera pa potom priđe komodi iz koje izvuče novčanik, no kad pogleda u njega,
lice joj se prometne u masku očaja. - Sranje.
- Trebaš li novac? - Fatima brzo ponudi. Ustane pa mi doda Freyu. - Torbica mi
je na katu.
- I ja imam gotovine - dodam, sretna što napokon mogu nečime pomoći. - Koliko
ti treba?
- Rekla bih dvjesto - odgovori Kate ozbiljnim tonom. - Ovca ne vrijedi ni približno
toliko, ali s obzirom na situaciju on ima svako pravo otići na policiju, a to je nešto
što nipošto ne želim.
Kimnem glavom, potom se okrenuvši i spazivši Fatimu kako se spušta niz stube
sa svojom torbicom u ruci.
- Imam sto pedeset - reče. - Sjetila sam se da u Saltenu nema bankomata pa
sam podigla gotovinu s bankomata na benzinskoj postaji dok sam prolazila kroz
Hampton’s Lee.
- Dopusti da ja dam polovicu. - Ustanem, prislonivši Freyu na rame ne bih li tako
uspjela njezino koprcanje staviti pod kontrolu pa stanem prekapati po torbici koju
sam ostavila obješenu na stupu stubišne ograde. Novčanik u torbici nabrekao je
novčanicama.
- Definitivno imam dovoljno, pričekajte trenutak... - Izbrojim novac, pet
šuškavih dvadesetica, a Freya zaigrano pokuša dohvatiti svaku od njih dok ih
izvlačim iz novčanika. Fatima doda još sto funti povrh mojih sto, a Kate nam zahvali
blagim, pomalo snuždenim osmijehom.
- Hvala vam, cure. Vratit ću vam čim dođemo u Salten. Sada ipak postoji
bankomat u pošti.
- Nema potrebe - odvrati Fatima, ali Kate je već zatvorila vrata Mlina za sobom.
Začujemo Katein glas i potmulu grmljavinu farmerova glasa koji joj odgovori kada
mu ona preda novac, a potom glasove zamijeni škripa guma kamioneta koji se
puteljkom vraća u rikverc, odvozeći mrtvu ovcu u svojem tovarnom prostoru.
Kate se u kuću vrati blijeda, no na licu joj se da pročitati i da joj je laknulo.
- Hvala Bogu - mislim da neće zvati policiju.
- Dakle, ne misliš da je Sjenka odgovoran? - upita Fatima, ali Kate ne odgovori.
Umjesto toga, priđe sudoperu kako bi ponovno oprala ruke.
- Imaš krvi na rukavima - kažem joj, a ona spusti pogled na sebe.
- Oh, Bože, da, imam. Tko bi rekao da stara ovca može imati toliko krvi u sebi? -
Usiljeno se nasmije, a ja nekako znam da razmišlja o gospođici Winchelsea i školskoj
izvedbi Macbetha u kojoj na kraju nije imala prilike zaigrati. Svuče kućni ogrtač sa
sebe, ispusti ga na pod pa potom otvori slavinu i napuni vjedro vodom.
- Mogu li kako pomoći? - upita Fatima, a Kate odmahne glavom.
- Ne, u redu je. Isprat ću gat, a potom bih si mogla napuniti kadu. Osjećam se
odvratno.
U potpunosti razumijem što želi reći. I sama se osjećam odvratno - ukaljana
onime što sam vidjela, premda nisam morala farmeru pomoći ubaciti lešinu u stražnji
dio kamioneta kao ona. Zadrhtim kada ona zatvori vrata za sobom, a zatim začujem
pljusak vode i zvuk struganja grube metle. Ustanem pa stavim Freyu u kolica.
- Misliš li da je Sjenka kriv? - upita Fatima potiho dok ušuškavam Freyu. Slegnem
ramenima, a obje pogledamo prema mjestu gdje se Sjenka pokunjeno skutrio pokraj
sada hladnog štednjaka. Oči su mu tužne i doima se posramljenim, a osjetivši naše
poglede na sebi, zbunjeno podigne glavu i zagleda se u nas pa potom ponovno
obliže svoju gubicu, gotovo nečujno zacviljevši. Zna da nešto nije u redu.
- Ne znam - odgovorim. Međutim, ono što sa sigurnošću znam jest da nikada
više neću ostaviti Sjenku i Freyu nasamo. Katein ogrtač leži zgužvan na podu pokraj
sudopera, a mene obuzme potreba da nešto učinim, da na neki način pomognem,
koliko god ta pomoć bila beznačajna. - Ima li Kate perilicu rublja?
- Mislim da nema. - Fatima se osvrne oko sebe. - Nekoć je prala odjeću u školskoj
praonici. Sjećaš se da je Ambrose običavao u sudoperu ručno prati odjeću u kojoj
je slikao. Zašto?
- Htjela sam ubaciti ogrtač u perilicu, ali kako to nije moguće, stavit ću ga da
se namače.
- Hladna voda ionako bolje uklanja krv.
Ne vidim gdje bi perilica rublja mogla biti pa, začepivši sudoper, otvorim hladnu
vodu i podignem Katein ogrtač s poda.
Prije nego ću ga namočiti, uvučem ruku u svaki džep kako ne bih slučajno
smočila nešto iole vrijedno. Tek kada mi se prsti zatvore oko nečega mekog i ljigavo
gnjecavog, prisjetim se da je Kate podigla nešto s gata, potajice to nešto gurnuvši
u džep.
Izvučem iz džepa nešto što je isprva neprepoznatljivo - slijepljenu grudu bijelog
i crvenog - a ja se nehotice oglasim zvukom gađenja pa zaronim prste u hladnu vodu
koja je sad već napunila sudoper. Stvar u mojim rukama rascvjeta se poput latica
cvijeta pa potone na dno sudopera, a ja je potom izvučem van.
Ne znam što sam očekivala, no što god to bilo, zasigurno se nisam nadala vidjeti
ovo.
Poruku, napisanu na papiru pohabanih rubova, natopljenu grimiznom krvlju.
Slova ispisana perom razlila su se po papiru, no i dalje su čitka.
Pročitam riječi. Zašto se i nje ne riješiš negdje na Nizrječju?
Preplavi me osjećaj neusporediv s bilo čime što sam ikad ranije osjetila. Čista,
kondenzirana panika.
Na trenutak ostanem nepomična i nijema, ne usudim se čak ni disati. Samo
stojim pred sudoperom, a zakrvavljena mi voda curi niz prste. Srce mi počne
preskakati u grudima, a krivnja i strah obraze mi obliju valom crvenila i vrućine.
Znaju. Netko zna.
Podignem pogled prema Fatimi, koja ne gleda prema meni, koja čak i ne zna što
se upravo dogodilo. Glava joj je pognuta nad njezinim mobitelom. Vjerojatno piše
poruku Aliju, ili nekomu drugom. Na trenutak otvorim usta - no u tom trenu mnome
ovlada neki instinkt pa ih ponovno zatvorim.
Osjetim kako mi se prsti zatvaraju oko loptice gnjecavog papira pa ga melju;
melju ga u pulpu. Osjećam vlastite nokte na svojem dlanu dok trgaju, kidaju i
komadaju papir u sitne komadiće bjeline i grimiza, sve dok ga više nema, sve dok
ne ostane nijedna riječ.
Slobodnom rukom izvučem čep, pustivši da zakrvavljena voda ode pa porinem
prste u vodu koja otječe, ispustivši kašu pokidanog papira da nestane skupa s
vodom koja se stane vrtložiti oko otvora odvoda. Potom otvorim hladnu vodu pa
isperem svaki trag poruke, svako vlakno papira, svaku natruhu optužbe, dok u
potpunosti ne iščezne, kao da nikada nije ni postojala.
 Moram se maknuti.
Deset je sati. Kate je u kupaonici, Thea se vratila u krevet, a Fatima je za stolom
pokraj prozora, gdje radi na svojem prijenosnom računalu. Pognula je glavu,
usredotočivši se na more primljene elektroničke pošte.
Freyina debeljuškasta stražnjica ugodno se smjestila na pod, a ja se pokušavam
igrati s njome; potiho, kako ne bih ometala Fatimu. Čitam joj iz preklopne slikovnice
u kojoj se djeca igraju skrivača. Obožava tu knjižicu, ali ja neprestano zaboravljam
okretati stranice pa ona ručicom lupa po slikovnici, cvrkućući kao da me želi
ponukati da ubrzam i nastavim okretati.
- Gdje je bebica? - upitam je potiho. Međutim, rastresena sam, nisam
usredotočena na igru. Sjenka još uvijek potišteno leži u kutu, i dalje lickajući vlastitu
njušku, a sve što ja u tom trenutku želim je podići Freyu s poda, čvrsto je privinuti
uza se i pobjeći odavde glavom bez obzira.
Izvana čujem zujanje kukaca pa se ponovno prisjetim razasutih ovčjih crijeva,
razbacanih po gatu. Netom što okrenem stranicu kako bih Freyi pokazala
iznenađeno lice djeteta koje viri s nje, primijetim pokraj njezine debeljuškaste,
savršene nožice, nazubljeni iverak koji strši iz podne daske.
Ovo mjesto, na kojem sam provela tako mnogo sretnih trenutaka i sati, sada
je iznenada prepuno prijetnji.
Ustanem pa podignem Freyu koja iznenađeno štucne i ispusti slikovnicu iz ruku.
- Mogla bih poći u šetnju - izgovorim naglas. Fatima gotovo i ne svrne pogled
sa zaslona.
- Izvrsna ideja. Kamo ćeš poći?
- Ne znam. Vjerojatno do sela.
- Sigurna si? To je put od nekih pet ili šest kilometara.
Uspijem obuzdati val razdraženosti koji me u tom trenu zapljusne. Vrlo dobro
znam kolika je udaljenost u pitanju, jednako dobro kao i ona. Prevalila sam je
nebrojeno puta.
- Da, sigurna sam - odgovorim prikrivši svoju zlovolju. - Bit ću dobro - imam
udobne sandale, a Freyina su kolica prilično čvrsta. Na kraju krajeva, uvijek se
možemo vratiti taksijem ako budemo preumorne.
- U redu, lijepo se zabavite.
- Hvala, mama - odgovorim, dopustivši svojoj zlovolji da ispliva na površinu, a
ona podigne pogled pa se osmjehne.
 - Ups, zar sam se ponašala poput jedne od onih odveć revnosnih mama?
Oprosti, obećavam da te neću tjerati da obučeš kaput niti provjeravati jesi li piškila
prije izlaska.
Lice mi se ozari osmijehom dok vežem Freyu u njezina kolica. Fatima me
oduvijek uspijevala nasmijati, a teško je ostati ljut jednom kad se čovjek počne
smijati.
- Pa možda ovo posljednje i nije tako loš savjet - odgovorim, navlačeći sandale.
- Zdjelica mi nije ono što je nekoć bila.
- Sve znam - odgovori Fatima odsutno, tipkajući odgovor na računalu. - Vrijeme
je da se baciš na Kegelove vježbe. Samo stišći!
Ponovno se nasmijavši, bacim pogled kroz prozor. Sunce nemilosrdno tuče po
svjetlucavim valovima Nizrječja, a zrak iznad pješčanih dina treperi od vrućine. Ne
smijem zaboraviti ponijeti Freyino sredstvo za sunčanje. Gdje li sam ga stavila?
- Vidjela sam ga u tvojoj kozmetičkoj torbici - ponudi Fatima, izgovorivši riječi
unatoč vršku olovke koji je stisnula među zubima. Prenem se.
- Što si rekla?
- Sredstvo za sunčanje; upravo si promrmljala prekapajući po Freyinoj torbici.
Ali nije u torbici, vidjela sam ga gore u kupaonici.
Bože, zar sam zaista izgovorila te riječi naglas? Mora da ludim. Možda sam se
tijekom porodiljnog dopusta toliko navikla na osamu s Freyom da sam počela
razgovarati sama sa sobom, naglas izgovarajući vlastite misli svojem djetetu u tišini
stana.
Pomisao je jeziva. Tko zna što sam još možda rekla.
- Hvala - odgovorim odsječno. - Možeš li, molim te, na trenutak pričuvati Freyu?
Ona kimne glavom, a ja pohitam u kupaonicu na katu, koracima koji se zbog
glasnog bata sandala na drvenim stubama doimaju tako teškima.
Pokušam otvoriti vrata, no zaključana su. Iznutra se čuje pljuskanje vode, a ja
se, malo prekasno, sjetim da je Kate u kupaonici.
- Tko je? - Zvuk njezina glasa, prigušenog vratima, odjekne katom.
- Oprosti - odvratim. - Zaboravila sam da si u kupaonici. Ostavila sam Freyino
sredstvo za sunčanje unutra - možeš li mi ga dodati?
- Pričekaj. - Začujem pljuskanje vode, škljocanje brave, a zatim opet pljuskanje
vode kada se Kate vrati u kadu. - Uđi.
Oprezno otvorim vrata, no ona je u potpunosti prekrivena planinom pjene, a
kosa joj je povezana u neurednu punđu, koja izlaže pogledu njezin dugačak i vitak
vrat.
- Oprosti - ponovim. - Neću dugo.
- Ne brini. - Kate opruži nogu iz kade pa je počne brijati. - Ne znam ni zašto sam
se zaključala. Nije da biste mogle vidjeti nešto što već niste vidjele. Ideš nekamo?
- Da, idemo u šetnju. Možda do Saltena, nisam još sigurna kamo.
 - Hm, bih li ti mogla dati svoju kreditnu karticu pa da podigneš s bankomata 200
funti kako bih mogla vratiti dug tebi i Fatimi?
Pronašla sam sredstvo za sunčanje pa sada stojim pred njom, odvrćući čep
prstima.
- Kate, ja... slušaj, Fatima i ja... ne moraš...
Bože, ovo je teško - kako joj to reći? Kate je oduvijek bila ponosita. Ne želim je
uvrijediti. Kako joj mogu reći ono što mi se uistinu mota po glavi, a to je da Kate, sa
svojom derutnom kućom i pokvarenim automobilom, nema novca na bacanje i ne
može si priuštiti da baci dvjesto funti u vjetar, dok si Fatima i ja to možemo dopustiti?
Dok pokušavam iznaći prave riječi pred očima mi iznenada zaigra slika koja mi
odvrati pažnju, poput uboda zaboravljene pribadače dok, kopajući po torbici, tražim
novčanik.
Prisjetim se poruke, natopljene krvlju. Zašto se i nje ne riješiš negdje na Nizrječju?
Najednom me obuzme mučnina.
- Kate - progovorim bez razmišljanja - što se zaista dogodilo noćas? Sa Sjenkom?
Lice joj iznenada postane bezizražajno. Nemoguće je pročitati išta s njega. Kao
da je netko spustio roletu.
- Trebala sam zatvoriti kapiju - reče odlučno - to je sve. - A ja znam, nepobitno
znam da laže. Kate se isključila, ukočila se poput kipa - pa tako znam.
Zaklele smo se da nikada nećemo lagati jedna drugoj.
Ostanem zuriti u nju, napola skrivenu maglovitom, sapunastom vodom, u
njezina ukočena usta, u tanke i osjetljive usnice stisnute u grču iza kojeg se skriva
istina. Prisjetim se poruke koju sam uništila. Obje znamo da laže, a ja joj žarko želim
to i reći. Gotovo to i učinim - no ipak se ne usudim. Ako laže, sigurno ima dobar razlog
za to, a mene je istinski strah doznati što bi taj razlog mogao biti.
- U redu - naposljetku odgovorim. Svjesna sam vlastitog kukavičluka dok se
okrećem kako bih otišla.
- Kartica je u mojem novčaniku - dovikne mi Kate nakon što sam već zatvorila
vrata za sobom. PIN je 8431.
Međutim, ja se bučnim koracima već spuštam stubištem do Fatime i još usnule
Freye. PIN se niti ne potrudim upamtiti. Ne namjeravam uzeti ni njezinu karticu, ni
njezin novac.
 Gurajući Freyu pješčanom stazom koja nas vodi dalje od obala Nizrječja,
počnem osjećati kako mi se raspoloženje popravlja svakim korakom koji me nosi
dalje od Mlina.
Dan je spokojan i tih. Galebovi ljenčare, poskakujući poput plovaka na valovima
nadolazeće plime, a kulici posvemašnjom usredotočenošću vrebaju na blatnim
džepovima, munjevito zarivajući kljunove u blato kako bi iz njega iščupali crve i
kukce, potpuno nesvjesne da im je kucnuo posljednji čas.
Osjećam vrelinu sunca na potiljku i vratu pa namjestim sjenilo Freyinih kolica
i obrišem ostatke obilato razmazane kreme za sunčanje s njezinih punašnih, malih
udova te je razmažem otraga po svojem vratu.
Još uvijek osjećam vonj krvi u nozdrvama pa čeznem za daškom povjetarca koji
bi ga otpuhnuo. Je li Sjenka kriv? Teško mi je reći. Pokušam se prisjetiti rasporene
utrobe i psa koji cvili: jesu li te poderotine nanijeli pseći zubi ili oštrica noža?
Jednostavno ne znam.
Međutim, postoji nešto što znam s posvemašnjom sigurnošću - Sjenka nije
mogao napisati tu poruku. Tko je onda to učinio? Pojmivši dubinu pakosti tog čina,
zazebem do kostiju pa zadrhtim unatoč vrelini sunca. Iznenada me obuzme
neodoljiv poriv da zgrabim svoje usnulo dijete pa je privinem na grudi i priljubim
uza se tako čvrsto, kao da je time nekako mogu vratiti u sebe, kao da je time mogu
zaštititi od ove mreže tajni i laži koja se zatvara oko mene, pa me vuče natrag u
prošlost, natrag prema pogrešci za koju sam vjerovala da sam joj umaknula.
Počinjem shvaćati da nisam, nijedna od nas nije. Sedamnaest smo godina provele
bježeći i skrivajući se, svaka na svoj način, no nije nam pošlo za rukom. Sada to znam.
Možda sam podsvjesno oduvijek znala.
Dokopavši se kraja staze, izbijem na cestu koja u jednom smjeru vodi prema
željezničkoj postaji, a u drugom preko mosta, do Saltena. Zastanem na mostu,
nježno gurkajući Freyu naprijed-natrag i promatrajući poznati krajolik. Teren je ovdje
poprilično ravan pa most, premda dosta nizak, predstavlja izvrstan vidikovac s kojeg
se može dosta daleko vidjeti u svim smjerovima. Preda mnom, crn na blistavoj
podlozi voda Nizrječja, izdiže se Mlin. Doima se malenim ovako izdaleka. Slijeva, na
drugoj strani rijeke, uspijevam nazrijeti saltenske kuće i uske puteljke između
njihovih živica.
A zdesna, poprilično daleko, izdiže se bijeli obris koji blista iznad vrhova krošnji,
gotovo nevidljiv uslijed blještavila kojim sunce obasjava obzor. Salten House. S ovog
je mjesta nemoguće vidjeti put kojim smo običavale prelaziti pustopoljinu kada
bismo se uspjele osloboditi okova školskog života. Možda je obrastao u šipražje, no
sada se čudim našoj lakomislenosti, prisjećajući se prvog puta kada smo se, jedne
prohladne listopadske večeri, nakon što se već spustio mrak, iskrale kroz prozor na
protupožarne stube, držeći svjetiljke među zubima i čizme u rukama kako ne bismo
probudile nastavnice dok se spuštamo niz klepetavu strukturu.
 Sišavši, nataknule smo na noge gumene čizme (- Nemojte poći u cipelama -
sjećam se da nas je upozorila Kate - bit će blatnjavo, čak i nakon ovako suhog ljeta.),
a potom smo jurnule, lakim korakom pretrčavši terene za hokej i susprežući smijeh
sve dok nismo odmaknule dovoljno daleko od zgrade da smo mogle biti sigurne
kako nas nitko neće čuti.
Prvi je dio oduvijek bio najrizičniji, osobito kada su dani postali dulji, a danje se
svjetlo tvrdoglavo odbijalo povući dugo nakon večernjeg zvona koje je označavalo
kraj dnevnih aktivnosti. Po Uskrsu, bilo koja nastavnica koja bi u tom trenutku
pogledala kroz prozor svoje sobe mogla je opaziti četiri djevojke kako hitaju preko
kratko podšišane tratine. Thea, čije su duge noge gutale udaljenost, bila je uvijek
prva, Kate u sredini, a Fatima i ja zadihano smo ih slijedile na začelju.
No tog prvog puta tmina je bila gotovo neprobojna pa smo pod okriljem tame
trčale sve dok se nismo domogle zaklona kržljavog grmlja koje je označavalo
početak pustopoljine, gdje smo naposljetku smjele ispustiti zatomljeni smijeh i
upaliti svjetiljke.
Kate je tada preuzela vodstvo, a nas tri slijedile smo je kroz mračni labirint
kanala i jaraka, ispunjenih tamnom, bočatom vodom koja je svjetlucala na
snopovima svjetla naših svjetiljki.
Verale smo se preko ograda i ljestava ostavljenih za tu svrhu, preskakale jarke,
pažljivo slijedeći upute koje nam je Kate mrmljala preko ramena: - Zaboga, držite
se grebena - tlo na lijevoj strani vodenasto je poput kaljuže... Ovdje se popnite
ljestvama, ako otvorimo kapiju, nećemo je moći zatvoriti pa će ovce pobjeći. .. Jarak
pred nama najlakše je preskočiti s ovog busena trave - vidite li gdje stojim? To je
najčvršći dio tla s ove strane obale.
Lunjala je ovim pustopoljinama od malih nogu, i premda nije znala ime nijednog
cvijeta, niti mogla prepoznati polovicu ptica koje bismo uznemirile svojim
prolaskom, poznavala je svaki busen trave, svaku varljivu kaljužu, svaki potočić,
jarak i brežuljak, pa nas je čak i po mrklom mraku uspijevala nepogrešivom
sigurnošću voditi labirintom ovčjih staza, glibavih bara i ustajalih drenažnih jaraka,
sve dok naposljetku nismo preskočile i posljednju ogradu i našle se tamo - na
Nizrječju, čije su vode svjetlucale na mjesečini, a dalje niz pješčanu obalu izdizao se
Mlin iz čijih nas je prozora pozivalo toplo svjetlo.
- Je li ti tata kod kuće? - upitala je Thea. Kate je odmahnula glavom.
- Ne, vani je. Mislim da se nešto događa u selu. To mora da je Luc.
Luc? Bilo je to prvi put da čujem za Luca. Je li joj on ujak? Brat? Bila sam prilično
sigurna da mi je Kate rekla da je jedinica.
Ostavivši mi tek dovoljno vremena da s Fatimom razmijenim zbunjeni pogled,
Kate je ponovno jurnula stazom, ovog se puta ne osvrćući kako bi provjerila što je
s nama ostalima. Sada smo ipak bile na čvrstom, pješčanom tlu, a ja sam potrčala
kako bih ostala ukorak s ostalima.
Došavši do vrata Mlina, zastala je na trenutak, pričekavši Fatimu koja je zaostala
na začelju, neznatno dašćući, pa potom otvorila vrata.
- Dobro došle kući, djevojke.
 A ja sam po prvi put kročila u Mlin.

Prisjećajući se prvog puta kada sam ugledala unutrašnjost Mlina, shvatim da se

gotovo i nije promijenila pa pomislim kako je to zapanjujuće - slike na zidovima bile
su ponešto drugačije, a cijelo zdanje nešto manje nahereno, nešto manje oronulo,
ali zavojito drveno stubište, ukošeni prozori koji su svoju zlatnu svjetlost širili
Nizrječjem, to je sve ostalo nepromijenjeno. Ta listopadska noć bila je hladna pa je
u štednjaku gorjela vatra, a prvo što mi je ostalo u sjećanju kada je Kate otvorila
vrata bili su val topline i sjaj vatre, popraćeni mirisom dima izmiješanog s onima
terpentina, uljane boje i morske vode.
Kuća nije bila prazna. Netko je sjedio pred vatrom, ljuljajući se u stolici za
ljuljanje i čitajući knjigu. Iznenađeno je podigao pogled kada smo ušle.
Bio je to dječak, približno naših godina - ili točnije, pet mjeseci mlađi od mene,
što ću doznati kasnije. Bio je zapravo tek godinu stariji od mojeg mlađeg brata -
no u svakom se drugom pogledu razlikovao od bljedunjavog i rastom niskog Willa.
Njegovi preplanuli udovi bili su vitki, a tamna kosa neravno podšišana, kao daju je
sam podrezao. Pozamašnu visinu pratila je i blaga pogrbljenost, svojstvena ljudima
koji se moraju sagibati prilikom prolaska kroz vrata.
- Kate, što ćeš ti ovdje? - Glas mu je bio dubok i neznatno promukao, a u njemu
se dala nazrijeti i natruha nečega što nisam uspjela smjestiti nigdje, naglaska koji nije
bio posve istovjetan Kateinu. - Tate nema.
- Bok, Luc - odgovorila je Kate. Propela se na nožne prste pa ga poljubila u obraz
grubim, sestrinskim poljupcem. - Oprosti što se nismo najavile. Morala sam pobjeći
s onog mjesta, a nisam imala srca njih ostaviti da trunu u školi. Theu, naravno, već
poznaješ. A ovo je Fatima Qureshy.
- Bok - pozdravila je Fatima sramežljivo. Ispružila je dlan prema Lucu, a Luc ga
je, ponešto zbunjeno, prihvatio.
- A ovo je Isa Wilde.
- Bok - rekla sam. Okrenuo se prema meni pa se osmjehnuo, a ja sam primijetila
zlatnu boju njegovih očiju, tako nalik mačjima.
- Djevojke, ovo je Luc Rochefort, moj... - Zastala je, izmijenivši pogled s Lucom,
time izmamivši jedva primjetan osmijeh iz kutka njegovih preplanulih usana. - Moj
polubrat, valjda? Uglavnom, tu smo. Nemoj samo stajati tamo, Luc.
Luc se ponovno osmjehnuo pa nespretno kimnuo glavom, povukavši se potom
natraške u prostoriju kako bi načinio mjesta za nas.
- Želite li popiti nešto? - upitao je dok smo prolazile pokraj njega. Fatima i ja bile
smo šutljive, zbunjene neočekivanom prisutnošću nepoznatog i neobičnog dječaka,
tim više što smo proteklih nekoliko tjedana provele isključivo u ženskom društvu.
- Što nam možeš ponuditi? - uzvratila sam pitanjem.
 - Vino - odgovorio je slegnuvši ramenima - Côtes du Rhône - a ja sam iznenada
dokučila njegov naglasak, nešto što sam trebala shvatiti već iz njegova imena,
njegova tipično francuskoga imena.
- Vino će nam goditi - rekla sam. - Hvala. - Prihvatila sam čašu koju mi je ponudio,
bez zadrške naiskap ispivši njezin sadržaj.

Bilo je kasno, a mi već pijane i oduzete od alkohola, smijući se i plešući na glazbu

s gramofonskih ploča koje je Kate puštala, kada smo začule zvuk okretanja kvake.
Učas smo se sve okrenule i ugledale Ambrosea kako ulazi kroz vrata, držeći u ruci
svoj šešir.
Fatimu i mene paralizirao je strah, no Kate je samo potrčala prema njemu,
posrćući i zapinjući o tepih, pa prasnuvši u smijeh kada ju je otac uhvatio i poljubio
u oba obraza.
- Tatice, nećeš nas tužakati, zar ne?
- Natoči mi piće - odgovorio je bacivši šešir na stol pa prišao sofi na kojoj je ležao
Luc i razbarušio mu kosu - i pretvarat ću se da vas večeras nisam vidio ovdje.
Ali naravno, vidio nas je. O njegovoj laži svjedoči crtež koji je na brzinu načrčkao
olovkom te večeri, sada obješen u kutku odmorišta pred Kateinom starom sobom.
Crtež prikazuje sofu, a na njoj Luca, Theu i mene, isprepletene u klupko poput legla
nestašnih psića, ruku prebačenih preko ramena osobe pokraj sebe I udova toliko
ispremiješanih da je teško reći gdje prestajem je, a počinju Thea ili Luc. Fatima sjedi
na naslonu za ruke, a njezine gole noge poslužile su kao oslonac Theinim leđima.
Kate sjedi pokraj naših nogu, oslonjena na pohabani kauč. Koljena je privukla bradi,
a oči joj blistaju nekim neobičnim žarom. U ruci drži čašu vina, a moji su joj prsti
zariveni u kosu.
Bila je to prva noć koju smo proveli ležeći, pijući i smijući se, sklupčani jedni
drugima u zagrljaju, dok nam je lica grijao plamen peći, a ostatak tijela vino - no
nipošto nije bila i posljednja. Vraćale smo se, opet i iznova, preko polja prekrivanih
hrskavim mrazom i injem, ili pokraj livada prepunih novookoćene janjadi, poput
moljaca privučenih sjajem i toplinom svjetlosti koja je rastjeravala tminu
pustopoljine. A potom bismo se o blijedom svjetlu proljetnih zora vraćale natrag pa
sjedile na satu francuskoga dok su nam se kapci zatvarali sami od sebe, ili bismo za
ljetnih jutara sporo gazile pustopoljinom, smijući se, dok nam se slana voda sušila
u kosi.
Nismo svaki put bježale. Nakon prva dva tjedna svakog semestra, dobivale smo
slobodne vikende, što je značilo da smijemo otići kući ili u posjet prijateljima, pod
uvjetom da naši roditelji daju dopuštenje. Fatima i ja nismo mogle otići kući. Moj
otac bio je zaokupljen majkom i njezinim bolničkim liječenjem, a njezini su roditelji
bili u Pakistanu. A Thea... pa, nikada je nisam previše ispitivala o tomu, ali bilo je očito
da nešto u toj priči nije bilo u redu, nešto zbog čega nije mogla ili nije željela odlaziti
roditeljima.
 Međutim, pravila nam nisu zabranjivala da pođemo s Kate pa smo to i činile,
najčešće spakiravši torbe pa se petkom navečer, nakon poslijepodnevnog učenja,
zaputivši s njome preko pustopoljine, a potom se vrativši nedjeljom navečer na
vrijeme za prozivku.
Ispočetka nismo odlazile svaki vikend, tek tu i tamo... ubrzo su povremeni izleti
postali učestali... a naposljetku i redoviti, sve dok Ambroseov atelje nije postao
zatrpan crtežima nas četiriju, sve dok mi Mlin nije postao poznat poput sobička koji
sam dijelila s Fatimom, čak i poznatiji, sve dok mi stopala nisu poznavala puteljke
koji su presijecali pustopoljinu gotovo jednako dobro koliko i Kateina.
- Gospodin Atagon pravi je svetac - rekla je gospođica Weatherby, nadstojnica
mojeg doma, osmjehnuvši mi se umjetnim osmijehom kada sam se još jednog petka
navečer došla javiti i reći da odlazim s Kate. - Podučava vas cijeli tjedan, a onda vas
besplatno primi i cijeli vikend. Jesi li sigurna da tvoj otac nema ništa protiv, Kate?
- Sigurna sam - odgovorila je Kate odlučno. - Sretan je što imam prijateljice s
kojima se mogu družiti i kod kuće.
- A i moj je otac dao dopuštenje - ubacila sam se. Dapače, bio je i više nego voljan
dati dopuštenje - činjenica da uživam u Saltenu i da mu, uz postojeće, ne zadajem
dodatne glavobolje cvileći o povratku kući bila mu je golemo olakšanje za koje je bio
spreman potpisati i sporazum sa samim vragom. Potpisivanje manjeg bunta praznih
obrazaca i dopusnica za izlazak činila se malom cijenom naspram toga.
- Nije da imam nešto protiv toga što provodiš toliko vremena s Kate - rekla mi
je gospođica Weatherby kasnije, zabrinuto piljeći u mene dok smo u njezinu uredu
ispijale čaj. - Jako mi je drago što si sklopila nova prijateljstva. Ali ne zaboravi da
bi dobro odgojena mlada dama trebala imati što širi krug prijateljica. Zašto ne bi
provela vikend s nekom od drugih djevojaka? Zašto ne bi, recimo, ostala ovdje? Nije
da je škola vikendima pusta.
- Recite mi - otpila sam gutljaj čaja - postoji li u pravilima ograničenje broja
izlazaka vikendom?
- Pa, pravila ne navode ništa konkretno...
Kimnula sam glavom i osmjehnula se, popivši do kraja čaj, a sljedećeg sam
vikenda ponovno napustila školu s Kate i otišla u Mlin.
A škola nije mogla poduzeti ama baš ništa po tom pitanju.
Međutim, onda su ipak pronašli način.
 Domogavši se odsječka ceste koji vodi prema selu, osjetim da mi je vruće i da
me oblio znoj pa zastanem u hladu nekoliko hrastova izniklih pokraj ceste, osjećajući
da mi se znoj, koji se slijeva među dojke, nakuplja u grudnjaku.
Freya mirno sniva, njezina neznatno otvorena ustašca nalik su pupoljku ruže,
pa se sagnem kako bih joj utisnula nježan poljubac, ne želeći je probuditi. Potom se
upravim i nastavim krupnim koracima grabiti prema selu, unatoč sada već prisutnoj
boli u stopalima.
Ne okrenem se začuvši zvuk automobila za leđima, no vozilo uspori prolazeći
pokraj mene. Vozač proviri van, a ja shvatim tko je on - Jerry Allen, vlasnik gostionice
Salten Arms. I dalje vozi onaj stari kamionet kojim je običavao dovoziti pića iz
veleprodajnog skladišta. Automobil je stariji i oronuliji nego ga se sjećam, više hrđa
nego vozilo. Zbog čega Jerry još uvijek vozi trideset godina staru zahrđalu olupinu?
Gostionica nikada nije bila nekakav zlatni rudnik, no čini se da su ga zadesile uistinu
mršave godine.
Jerry pak proviri kroz prozor, izvivši vrat u posvemašnjoj znatiželji, pitajući se,
pretpostavljam, tko bi od turista bio toliko lud da po najsnažnijoj dnevnoj žezi sam
hoda pokraj glavne ceste.
Gotovo me prošao kada mu se izraz lica promijeni, a on ovlaš pritisne trubu,
iznenadivši me toliko da protrnem na mjestu. On se pak uz škripu kočnica zaustavi
uz rub ceste, podigavši oblak prašine koji me nagna na kašalj i gušenje.
- Poznajem te - progovori netom što se približim njegovu kamionetu, čiji motor
i dalje bruji. U glasu mu se da oćutjeti trunka slavodobitnosti, kao da me uhvatio
nespremnom. Ne otkrijem mu što mi se mota po glavi, a to je da u nijednom trenutku
nisam ni pokušala prikriti svoj identitet.
- Ti si jedna od onih djevojaka koja se nekoć družila s Kate Atagon - jedna od
djevojaka koje je njezin stari...
Prekasno shvati u kojem je smjeru ovaj razgovor krenuo pa se nakašlje ne bi
li pročistio grlo i pokrije usta dlanom, pokušavši prikriti svoju zbunjenost napadom
pušačkog krkljanja.
- Tako je - uzvratim nastojeći zadržati smirenost u glasu i odbijajući mu pokazati
da su me njegove riječi na bilo koji način dirnule. - Zovem se Isa. Isa Wilde. Bok, Jerry.
- Posve odrasla - odvrati on, a oči mu se neznatno navlaže dok me proučavaju
od glave do pete. - I to s djetešcem, ni više ni manje!
- Malenom djevojčicom - odgovorim. - Zove se Freya.
- Vidi, vidi, vidi - odgovori tek tako da bi nešto rekao pa razvuče usta u krnjav
osmijeh, pokazavši mi desni i rupe gdje su nekoć bili zubi, ali i zlatni zub koji je
oduvijek, iz nepoznatih mi razloga, u meni izazivao gađenje. Na trenutak me ostane
proučavati u tišini, upijajući detalje, od prašnjavih sandala do znojnih mrlja na mojoj
ljetnoj haljini, a potom iznenadnim trzajem pokaže glavom prema Nizrječju.
- Užasne vijesti, zar ne? Mick White kaže da su ogradili polovicu obale, premda
se to odavde ne može vidjeti. Policijske ekipe, psi tragači, oni bijeli šatori.... premda
ne znam kakve vajde od toga, ne znam što misle time sada postići. Toliko je dugo
bilo izložena kiši i vjetru, barem tako kaže muž Judy Wallace. Ona je ta koja ga je
pronašla, a prema onome što Mick priča kost je bila tako krhka da ju je njihov pas
pregrizao napola u laktu, kao da je grančica. Vrijeme i sol učinili su svoje pa
pretpostavljam kako više nije mnogo toga ostalo.
Ne znam što bih mu odgovorila na sve to. Osjetim kako mi se nešto nalik
mučnini podiže do grla, pa s gađenjem samo kimnem glavom, a njemu naizgled
nešto sine.
- Zaputila si se do sela? Uskoči, povest ću te.
Zagledam se u njega, u njegovo crveno lice, u stari, poluraspadnuti kamionet i
izduljeno sjedalo bez sigurnosnih pojaseva, a kamoli dječje sjedalice za Freyu, pa se
prisjetim kako mu je dah uvijek vonjao po viskiju, čak i u vrijeme ručka.
- Hvala - odgovorim, pokušavši se osmjehnuti. - Ali iskreno, šetnja mi godi.
- Ne budi blesava. - Pokaže prstom prema stražnjem dijelu kamioneta. - Tu je
dovoljno mjesta za kolica, a do sela je barem kilometar i pol puta. Sunce će te spržiti!
Ne uspijevam oćutjeti vonj viskija; predaleko sam od vozila da bi mi to pošlo za
rukom, no ipak se ponovno osmjehnem i odmahnem glavom.
- Hvala, Jerry, ali zaista nema potrebe. Radije bih prošetala.
- Kako hoćeš - uzvrati iscerivši se, a njegov zlatni zub bljesne na suncu. Potom
ubaci u brzinu. - Svrati do gostionice kada završiš s kupovinom pa barem popij
hladno pivo na račun kuće.
- Hvala - odgovorim, ali riječ uguši škripa guma na šljunku i oblak ljetne prašine
uskovitlan njegovim odlaskom, a ja sklonim vlati kose sa svojih očiju pa nastavim
cestom grabiti prema selu.
Saltensko selo oduvijek je u meni pomalo izazivalo jezu, premda ni danas ne
umijem u potpunosti to objasniti. Dijelom je to zbog mreža. Salten je ribarsko selo, ili
je barem bilo. Danas iz luke isplovljavaju gotovo isključivo izletnički brodovi, premda
se šačica komercijalnih ribarica i dalje služi pristaništem. Kuće u selu okićene su
vijencima smotanim od ribarskih mreža, pretpostavljam kako bi svojim
dekoracijama odale počast bogatoj ribarskoj povijesti mjestašca. Neki ljudi tvrde da
time pokušavaju prizvati dobru sreću, a možda je tako sve i počelo, no danas je to
puka predstava za turiste, ili se barem meni tako čini.
Dnevni izletnici koji na putu prema obali i pješčanim plažama prolaze selom,
ostaju opčinjeni mrežama pa slikaju prekrasne male kamene kuće, napola obložene
drvom i obavijene paučinom ribarskih mreža, a njihova djeca kupuju sladolede i
kričave plastične kantice. Neke od mreža doimaju se netaknutima, kao da su netom
kupljene i nikada bačene u more, no druge su itekako rabljene, s još vidljivim rupama
koje ih čine neupotrebljivima, te busenima morske trave i komadićima pluta još
zapletenima u njihove niti.
 Nikad mi se nisu sviđale, još od prvog trenutka kada sam ih ugledala. Nekako su
se istovremeno doimale otužnim i grabežljivim, poput golemih paukovih mreža koje
malo po malo proždiru bespomoćne kućice. Prizor obavija cijelo mjesto ozračjem
melankolije, uvelike sličnim onome koje vlada u omari gradića na jugu Amerike, gdje
španjolska mahovina u gustim busenima visi s drveća, njišući se na povjetarcu.
Neke kućice urešene su tek skromnim rukohvatima mreže između dvaju
katova, dok su druge nakićene metrima istrunulih mreža koje obavijaju zidove, vise
nad vratima, zaklanjaju pogled na prozore, isprepliću se s biljkama lončanicama i
zapinju za prozorske kvake i kapke.
Ne mogu podnijeti niti pomisao - da kasno noću otvaram prozor samo da bih
osjetila rukovet odurne mreže koja se ispriječila na putu, zaklanjajući svjetlost. Ne
mogu podnijeti pomisao da mi se zapliću o prste dok svim silama upirem o prozor,
nastojeći ga otvoriti, pritom ćuteći trganje niti dok pokušavam osloboditi kvaku
njihova zagrljaja.
Da se mene pita, uklonila bih svaki trag tih otužnih podsjetnika, poput nekog
tko tijekom velikog proljetnog čišćenja istjera pauke iz svakog zakutka prostorije.
Možda mi se zapravo u suštini ne sviđa ono što simboliziraju. Jer, na kraju
krajeva, čemu mreže služe doli hvatanju ovoga ili onoga?
Dok hodam uskom glavnom ulicom čini mi se da su se razmnožile i proširile,
premda se sam zaselak doima manjim i oronulijim. Danas je svaka kuća obavijena,
dok ih je prije deset godina možda tek polovica bila ogrnuta mrežama, ako i toliko,
a čini mi se da su mreže namjerno raspoređene tako da prikriju činjenicu da Salten
pomalo iščezava - da prikriju oljuštenu boju pročelja i istrunulu drvenariju. Tu su i
prazne, zatvorene trgovine, izblijedjele ploče s natpisom „Za prodaju" koje lelujaju
na povjetarcu te sveprožimajuće ozračje truleži i propasti, koje me osupne. Salten
nikada nije bio otmjeno mjesto, a nevidljiva granica između gradića i škole oduvijek
je bila jasna. Međutim, čini se da su ovih dana turisti nestali, zamijenivši Salten
Francuskom i Španjolskom, a ja sa zaprepaštenjem shvatim da je trgovina koja je
nekoć prodavala sladoled, trgovina koja se oduvijek isticala jarkim bojama plastičnih
kantica i lopatica u svojem izlogu, zatvorena, i da su njezini prazni izlozi sada puni
prašine i paučine.
Poštanski ured i dalje je tu, iako je nad njegovim ulaznim vratima u novije
vrijeme dodan novi detalj, široki narančasti zavežljaj ribarske mreže na kojoj je
vidljiva zakrpana rupa.
Podignem pogled dok stražnjicom i leđima otvaram vrata, okrenuvši potom
kolica pred sebe pa ih gurnem u omanju prostoriju. Nemoj pasti po meni, molim se u
sebi. U mojem umu, mreža zapetljanih niti obavija Freyu i mene, gušeći nas svojom
težinom.
Zvono glasno odjekne prilikom našeg ulaska, ali za pultom nema nikoga, a nitko
ne uđe u prostoriju ni kada se približim bankomatu, smještenom u kutu gdje su
nekoć stajale darovne kutijice s pretincima. Nemam namjeru uzeti novac od Kate,
ali davši joj 100 funti ostala sam gotovo prazna novčanika, a želim biti sigurna da
imam dovoljno novca kako bih...
 Zastanem. Kako bih što? Nemam odgovor na to pitanje. Kako bih kupila
namirnice? Kako bih vratila Kate novac koji je potrošila na pozivnice za bal bivših
učenica? I jedno i drugo, bez sumnje, no to nije pravi razlog. Dovoljno kako bih mogla
hitro pobjeći, ukoliko se za time pokaže potreba.
Utipkavam PIN kada za leđima začujem glas, dubok, hrapav, gotovo muški glas,
iako znam da je u pitanju žena, čak i prije nego se okrenem.
- Gle, gle koga to moje oči vide.
Uzmem novac iz otvora bankomata i spremim karticu u džep pa se okrenem i
zateknem za pultom Mary Wren - svojevrsnu seosku vladaricu, osobu koja najbolje
odgovara opisu vođe ove male zajednice. Radila je u pošti još dok sam pohađala
školu, ali sada me, iz nekog razloga, njezina prisutnost ispuni nelagodom.
Pretpostavila sam da se tijekom godina nakon mojeg odlaska umirovila ili da se
odselila nekamo. Čini se da to nije slučaj.
- Mary - pozdravim je trudeći se razvući usne u osmijeh dok nespretno guram
novčanik natrag u torbu. - Niste se nimalo promijenili!
Ujedno i istina i laž - lice joj je i dalje široko i bezizražajno, izbrazdano
vremenskim neprilikama, oči i dalje male, tamne i prodorne. Ali njezina kosa, koja je
nekoć bila poput tamne rijeke koja ju je oplakivala do struka, sada je željezno sive
boje. Splela ju je u pletenicu, u gusto, sijedo uže koje se prema kraju stanjuje do
te mjere da je njegov tanašni, kovrčavi kraj jedva dovoljno debeo da zadrži na sebi
elastičnu gumicu za kosu.
- Isa Wilde. - Izađe iza pulta pa se zaustavi, položivši dlanove na bokove, jednako
krupne i krute kao i uvijek, ostavši tamo stajati poput nepokretne kamene gromade.
- Tko bi rekao. Što te dovodi natrag?
Na trenutak oklijevam, a oči mi kliznu prema svežnju lokanih tjednih novina s
čijih naslovnica još uvijek vrišti NA NIZRJEČJU PRONAĐENA LJUDSKA KOST.
Tada se sjetim laži koju je Kate rekla vozaču taksija.
- Mi... ja... zbog ljetnog bala - uspijem procijediti. - U Salten Houseu.
- Hm. - Odmjeri me od glave do pete, pomno proučivši moju lanenu haljinu,
ljepljivu i obješenu od znoja, i Freyu koja i dalje sniva u svojim kolicima. - Moram
priznati da sam iznenađena. Nisam mislila da ćeš se ikada više vratiti ovamo. Prošlo
je bogzna koliko večera i balova, a ni traga ni glasa od tebe i tvoje klike.
Izgovori posljednju riječ kao klik pa mi na trenutak nije jasno što želi reći, no
potom shvatim. Klika. Teška riječ, a ipak joj ne mogu proturječiti. Bile smo svojevrsna
klika - Kate, Thea, Fatima i ja. Bile smo samodostatne i nije nam trebao nitko drugi,
osim kao meta za naše šale i igrice. Bile smo uvjerene da se možemo nositi s bilo
čime, s bilo kime, dok god imamo jedna drugu. Prava je istina da smo bile bahate i
nepromišljene. Moje ondašnje ponašanje nije nešto čime se danas ponosim pa mi
Maryni pomalo zlobni podsjetnici nimalo ne gode, premda je ne mogu kriviti zbog
izbora riječi, niti poreći njihovu istinitost.
- Sigurno viđate Kate tu i tamo, zar ne? - odgovorim nehajno, pokušavši
promijeniti temu. Mary kimne glavom.
 - Oh, naravno. Ovo je jedini bankomat u selu pa dolazi prilično redovito. Odlučila
je ostati ovdje, premda mnogi na njezinu mjestu ne bi. Ljudi to cijene, unatoč
njezinim mušicama.
- Njezinim mušicama?- ponovim poput jeke, ne uspjevši prikriti natruhu oporosti
u svojem glasu. Mary se nehajno nasmije, a njezino se krupno tijelo stane tresti pod
salvom smijeha, no nešto u tom smijehu lišeno je veselja.
- Znaš kakva je Kate - odgovori naposljetku.
- Drži se za sebe, preživljavajući tamo u osami. Ambrose nikada nije bio takav
samotnjak, neprestano je bio u selu, u gostionici. Svirao je violinu u sastavu. Možda
je živio na Nizrječju, no bez ikakve je sumnje bio je jedan od nas. Ali Kate... - Odmjeri
me od glave do pete pa ponovi: - Ona se drži za sebe.
Nervozno progutam slinu pokušavajući domisliti kako da promijenim temu.
- Načula sam da je Mark sada policajac. Je li to istina?
- Jest - odgovori Mary. - I moglo bi se reći da je baš zgodno imati nekog iz mjesta
na takvom položaju. Istina, sjedište policije nalazi se u Hampton’s Leeju, ali kako je
ovo njegov dom, prolazi ovuda češće nego bi neki stranac činio.
- Živi li još s vama?
- Oh, da. Znaš i sama kakva je situacija ovdje zbog stranaca koji dolaze kupovati
vikendice i tako napuhuju cijene. Mladima je jako teško uštedjeti dovoljno novca da
se osamostale uza sve te bogataše iz Londona koji dolaze ovamo i grabe kolibe za
sebe.
Ponovno me stane odmjeravati, a ja shvatim da joj se pogled ovoga puta
zadržao na mojoj skupoj torbi za pelene i velikoj Marni torbi, Owenovu daru koji nije
mogao stajati manje od 500 funti, a vjerojatno ju je platio i mnogo više.
- Mora da je jako teško - procijedim nelagodno. - Ali barem troše novac kada
su tu, zar ne?
Mary prezrivo frkne.
- Oni? Ne! Donose vlastitu hranu iz Londona u prtljažnicima svojih automobila.
Njih nećeš zateći u ovdašnjim trgovinama. Jesi li vidjela da je Baldockova mesarnica
zatvorena?
Kimnem bez riječi, obuzeta neobjašnjivim osjećajem krivnje, a Mary odmahne
glavom.
- Pekarnica Croft &sinovi također. Zapravo, izuzev pošte i gostionice, nije ostalo
gotovo ništa drugo. A ako pivovara uspije u svojem naumu, ni gostionica neće još
dugo ostati otvorena. Ne zarađuje dovoljno novca, znaš? Namjeravaju je zatvoriti i
preurediti u apartmane za iznajmljivanje. Samo Bog zna što će tada biti s Jerryjem.
Nema mirovinu, nema ušteđevinu...
Primakne se bliže pa gurne sjenilo Freyinih kolica.
- Znači, sada imaš kćerkicu?
 - Tako je. - Promatram njezin snažni, tusti prst kako nježno klizi niz obraz
usnulog djeteta. Pod noktima i zanokticama primijetim tamnocrvene mrlje.
Vjerojatno je u pitanju tinta poštanskih pečata, no crvenilo tih mrlja neodoljivo me
podsjeti na krv. Nastojim ne ustuknuti. - Freya.
- Više se ne prezivaš Wilde?
Odmahnem glavom.
- I dalje sam Wilde. Nisam se udala.
- Pa, ljepotica je. - Mary se uspravi. - Za nekoliko će godina i sama izluđivati
dečke. Sigurna sam u to.
Usne mi se namršte unatoč svim mojim htijenjima i nastojanjima, a prsti mi se
stisnu oko spužve kojom je obložena ručica kolica. Prisilim samu sebe na duboki
uzdah, progutavši s njime zajedljivu primjedbu koja mi je već zaplesala navrh jezika.
Mary Wren moćna je ličnost ovog sela - čak je ni prije sedamnaest godina nije bilo
mudro imati za neprijateljicu, a prilično sam uvjerena da se nije mnogo promijenilo
po tom pitanju, pogotovo sada kada joj je sin lokalni predstavnik vlasti.
Bila sam uvjerena da sam sve to ostavila za sobom kad sam napustila Salten
House, tu zamršenu mrežu lokalnih savezništava, nelagodnog primirja između škole
i sela, u kojem je Ambrose, za razliku od svih nas ostalih, plivao bez ikakvih teškoća.
Najradije bih povukla Freyina kolica dalje od Mary i rekla joj da gleda svoja posla, ali
si ne mogu priuštiti da je okrenem protiv sebe. Ne samo zbog Kate, koja mora živjeti
ovdje, nego i zbog nas sviju. Škola je odavno oprala ruke od nas - a Salten, ako te
odbace i selo i škola, može postati itekako nezdravo mjesto za život.
Zadrhtim, unatoč vrućini ljetnog dana, a Mary podigne pogled.
- Netko ti je prekoračio preko groba?
Odmahnem glavom pa se pokušam osmjehnuti, a ona se nasmije, otkrivši
umrljane, žute zube.
- Pa, lijepo je ponovno te vidjeti u selu - reče vedro, potapšavši sjenilo Freyinih
kolica. - Čini se kao da si još jučer bila tu i sa svojim prijateljicama kupovala slatkiše
i ostale tričarije. Sjećaš li se onih lovačkih priča koje je jedna od tvojih prijateljica
običavala izmišljati? Kako se ono zvala... Cleo?
- Thea - odvratim potiho. - Da, sjećam se.
- Ispričala mi je da joj oca traže zbog majčina ubojstva, a ja sam joj gotovo
povjerovala. - Mary se ponovno nasmije, cijelo joj se tijelo opet zatrese, a s njim i
Freyina kolica. - To je bilo prije nego sam shvatila kakve ste proklete male lažljivice,
sve odreda.
Lažljivice. Jedna jedina riječ, tako nehajno ubačena u razgovor. .. pričinja li mi
se ili se u Maryn glas iznenada uvuklo nešto prijeteće?
- Pa... - Nježno povučem kolica, oslobodivši naborano sjenilo iz njezina dlana -
najbolje da pođem... Freya će uskoro zahtijevati svoj ručak...
 - Naravno, ne bih te htjela zadržavati - Mary vedro odgovori. Kimnem glavom,
ponudivši joj na neki način pokorničku ispriku, a ona zakorači unatrag kako bih imala
dovoljno prostora da u skučenoj radnji okrenem kolica.
Teškom mukom uspijem u uskom prolazu među policama do polovice izvesti
složeni manevar od tri poteza, prekasno shvativši da sam trebala izaći natraške istim
putem kojim sam i ušla, kada se zvono iznad ulaznih vrata ponovno oglasi.
Podignem glavu pa bacim pogled preko ramena. Na trenutak ne prepoznam
stranca na vratima, no kada naposljetku shvatim tko je, srce mi se iznenada usplahiri
u grudima, poput ptice koja beznadno krilima lupa o žice krletke.
Odjeća mu je zamrljana i zgužvana, kao da je spavao u njoj. Jagodičnu mu kost
nagrđuje modrica, a na zglobovima prstiju jasno se vide posjekotine. Međutim, ono
što me najviše osupne, poput udarca maljem posred grudi, jest spoznaja koliko se
promijenio - koliko neznatno, a ipak tako puno. Oduvijek je bio visok, no više nije
onako vitak. Muškarac koji stoji preda mnom sada ispunjava uski ulaz širinom svojih
ramena, a njegova pojava odiše snagom, zatomljenom u dubini njegova bića.
Međutim, njegovo lice, izražene jagodične kosti, tanke usnice i... Bože, njegove
oči...
Ostanem stajati, paralizirana iznenađenjem, pokušavajući doći do daha, a on
me isprva ne prepozna, već samo kimne u Marynom pravcu pa se pomakne unatrag,
pristojno pričekavši da izađem iz radnje. Glava mu se iznenađeno trgne tak kada
promuklim, drhtavim glasom izgovorim njegovo ime, i on me pogleda, istinski me
pogleda po prvi puta, a izraz njegova lica promijeni se iz temelja.
- Isa? - Nešto padne na pod. Ključevi koje je držao u ruci. Glas mu je baš onakav
kakvog ga se sjećam, usporen i dubok, s natruhom onog neobičnog naglaska,
jedinog traga njegovog materinjeg jezika. - Isa, jesi li... jesi li to zaista ti?
- Da. - Pokušam progutati svoju nervozu, pokušam se osmjehnuti, no čini se da
je šok paralizirao mišiće mojeg lica. - Ja... mislila sam... nisi li se vratio u Francusku?
Lice mu je ukočeno i bezizražajno, njegove zlatne oči nečitke, a u glasu mu je
nešto kruto, kao da se pokušava suzdržati i prikriti nešto.
- Vratio sam se.
- Ali zašto... ne razumijem, zašto nam Kate nije rekla...?
- To ćeš morati nju pitati.
Ovog sam puta sigurna da ne umišljam. Glasom mu se provlači natruha
hladnoće.
Ništa mi nije jasno. Što se dogodilo? Imam osjećaj da zavezanih očiju
pokušavam naći put u prostoriji krcatoj krhkim, dragocjenim predmetima, posrćući
i teturajući prilikom svakog krivog koraka koji načinim. Zašto nam Kate nije rekla da
se Luc vratio? I zašto je on tako... Međutim, tu se zaustavim, ne znajući koje ime
nadjenuti emociji koja zrači iz tišine Lucova prisustva. Kako je nazvati? Nije u pitanju
šok - ili barem ne u potpunosti, sada kada se iznenađenost mojim prisustvom
razvodnila. U pitanju je potisnuta, suzdržana emocija koju se, očito, svim silama trudi
sakriti preda mnom. Emocija uvelike nalik...
 Riječ mi padne na um u trenutku kada on zakorači naprijed, prepriječivši mi put
prema vratima.
Mržnja.
Progutam slinu.
- Jesi li... jesi li dobro, Luc?
- Dobro? - Glas mu je prožet smijehom, no u tom smijehu nema iskrenosti i
veselja. - Dobro?
- Samo sam...
- Kako me, jebote, možeš upitati takvo što? - podigne glas.
- Molim? - Pokušam uzmaknuti, no nemam kamo - Mary Wren tik mi je iza leđa.
Luc se ispriječio na ulaznim vratima i dijele nas samo dječja kolica pa mi je jedina
pomisao da će, ukoliko izgubi kontrolu i nasrne na mene, Freya prva nastradati. Što
mu se dogodilo da se tako promijenio?
- Smiri se, Luc - upozori ga Mary iza mojih leđa.
- Kate je znala - Lucov glas zadrhti. - Ti si znala što me čeka tamo gdje me poslala.
- Luc, nisam znala... nisam mogla... - Prsti mi tako grčevito stežu dršku Freyinih
kolica da su njihovi zglobovi bijeli. Očajnički želim pobjeći iz trgovine. Začujem
zujanje u glavi pa primijetim plavkastu zunzaru koja bezglavo udara o prozorsko
staklo, i iznenada mi pred očima ponovno bljesne prizor iskasapljene ovce i muha
uskovitlanih oko njezinih prosutih crijeva...
On izgovori nešto na francuskome, nešto što ne uspijem razumjeti, no riječi se
čine grubima i punim gađenja.
- Luc - progovori Mary ponovno, ovog puta glasnije - makni se s puta i saberi
se. Ili možda želiš da pozovem Marka?
Uslijedi čekanje ispunjeno tišinom i zujanjem izbezumljene muhe, a ja osjetim
kako mi se prsti još grčevitije stežu oko ručke kolica. A potom Luc polako zakorači
unatrag, pretjerano naglasivši pokret, pa mahne rukom prema vratima, podrugljivo
mi davši dopuštenje da prođem.
- Je vous en prie - reče sarkastično.
Silovito gurnem kolica, udarivši njihovim prednjim krajem o vrata, a Freya se
uslijed udarca probudi i zaplače, no ja se ne zaustavim. Proguram se s kolicima kroz
vrata koja se za nama zatvore uz zvuk zvona koje mi nastavi odzvanjati u ušima.
Žustrim korakom stanem odmicati ulicom, nastojeći se što brže udaljiti od te radnje,
grabeći sve dok se seoske zgrade ne pretvore u mutne obrise u daljini, privide koji
lelujaju na vrelini ljetnog zraka, tek se tada usudivši zastati kako bih primila svoje
dijete u naručje.
- U redu je - čujem samu sebe kako joj potreseno mrmljam u uho, pridržavajući
je jednom rukom na svojem ramenu, dok drugom guram kolica prašnjavom cestom
koja vodi natrag prema Mlinu. - U redu je, nepristojni nam muškarac nije naudio,
zar ne? Znaš kako kažu, kamen mi može razbiti glavu, motka slomiti nogu, ali riječi
mi ništa ne mogu. Smiri se, dušice, smiri se. Smiri se, Freya. Nemoj plakati, ljubavi.
Molim te, nemoj plakati.
Međutim, ona je neutješna. Nastavi plakati, zavijajući poput sirene, zvukom
svojstvenim neutješnom djetetu koje je grubo probuđeno iz bezbrižna sna. A tek
kada na njezino čelo padnu prve kapljice, shvatim da i sama plačem, premda ni sama
ne znam zbog čega. Zbog šoka? Ili ljutnje? Ili pukog olakšanja što smo umaknule?
- Smiri se, smiri se - nastavim bezumno ponavljati čak i kada mi se noge nađu
na asfaltu, premda više nisam sigurna govorim li Freyi ili sebi. - Sve će biti u redu,
obećavam. Sve će biti u redu.
No još dok izgovaram riječi i udišem miris njezine meke, znojne kose; vonj
toplog, dobro zbrinutog djetešca, Maryne mi se riječi vrate poput bumeranga,
zazvonivši mi u ušima poput optužbe.
Mala lažljivica.
 TREĆE PRAVILO

Ne dopusti da te uhvate

Mala lažljivica.
Mala lažljivica.
Riječi mi u ušima odzvanjaju u ritmu vlastitih koraka na asfaltu, kojima napola
kročim, a napola trčim dalje od Saltena, a njihova glasnoća jača kako Freyino tuljenje
postaje sve prodornije.
Naposljetku, možda nekih osamsto metara van sela, više ne mogu podnijeti
njezinu vrisku - leđa me bole jer je moram nositi, a zvuci njezina plača prodiru mi u
glavu poput nečijih noktiju. Mala lažljivica. Mala lažljivica.
Zastanem pokraj prašnjave ceste, zakočim kolica pa sjednem na balvan,
otkopčavši potom kopču svojeg grudnjaka za dojenje i prinesem Freyu prsima. Ona
me počasti kratkim vriskom oduševljenja pa svoje debeljuškaste ručice podigne u
zrak, no zastane trenutak prije nego će zgrabiti bradavicu, a izraz njezina lica
nepogrešivo mi otkrije njezine misli, Pa, dugo ti je trebalo! Ali znala sam da ćeš prije
ili kasnije shvatiti što ti pokušavam reći!, pa nemam izbora doli uzvratiti joj osmijeh,
unatoč tomu što su mi leđa bolna, a grlo nadraženo nastojanjima da progutam strah
i bijes koje je Luc izazvao u meni.
Mala lažljivica.
Riječi mi se vrate, noseći sa sobom daleku prošlost, pa dok Freya siše, sklopim
oči, prisjećajući se. Prisjećajući se kako je sve počelo.
Bio je siječanj, tmuran i hladan, a ja sam se upravo vratila s otužnih praznika
provedenih s ocem i bratom - ispunjenih riječima koje su ostale neizgovorene dok
smo objedovali suhu, tvrdu puricu, i darovima koje nije izabrala moja mati, no čije je
ime bilo ispisano na njima, premda očevim rukopisom.
Iz Londona sam se vratila zajedno s Theom, no pobjegao nam je vlak koji smo
trebale uhvatiti, a s njime i školski minibus koji je čekao na postaji. Stajala sam pod
nadstrešnicom čekaonice, našavši tamo zaklon od hladnoće vjetra, pušeći cigaretu
dok je Thea razgovarala sa školom, pokušavajući doznati što nam je iduće činiti.
- Doći će po nas u pet i trideset - rekla mi je spustivši slušalicu, nakon čega smo
obje podigle poglede prema velikom satu koji je visio na peronu. - Nije niti četiri.
Sranje.
- Mogle bismo pješačiti? - ponudila sam, premda bez imalo entuzijazma u
riječima. Thea je odmahnula glavom, zadrhtavši kada je zapuh snažnog vjetra
protutnjao peronom.
- Ne s kovčezima.
Dok smo čekale, pokušavajući odlučiti što učiniti, naišao je drugi, lokalni vlak
iz smjera Hampton’s Leeja, krcat djecom koja su pohađala hamptonsku gimnaziju.
Automatski sam pogledom potražila Luca, no nije ga bilo. Ili je ostao duže u školi
zbog neke izvannastavne aktivnosti ili je markirao. I jedno i drugo bilo je podjednako
izgledno.
Međutim, Mark Wren bio je tu. Povlačio je nogu za nogom niz peron, pogrbljen
kao i inače, a njegova pognuta glava jasno je otkrivala akne na njegovu vratu koje
su se doimale vraški bolnima.
- Hej - obratila mu se Thea dok je prolazio pokraj nas. - Hej, ti, zoveš se Mark,
zar ne? Kako ideš do Saltena? Dolazi li netko po tebe?
Odmahnuo je glavom.
- Autobusom. Staje pred gostionicom pa nastavlja prema Ridingu kada školarci
siđu s njega.
Thea i ja pogledale smo se.
- Staje li na mostu? - upitala je Thea. Mark je odmahnuo glavom.
- Obično ne. Ali vozač bi mogao učiniti iznimku ako ga zamolite.
Thea je podigla obrvu, a ja sam kimnula glavom. Time bismo dobrano skratile
put, sigurno za nekoliko kilometara, a ostatak puta mogle bismo prehodati.
Ukrcali smo se u autobus. Ostala sam blizu police za prtljagu i naših kovčega,
no Thea je prošla pokraj mene, namignuvši mi u prolazu. Slijedila je Marka Wrena niz
prolaz između sjedala pa sjela pokraj njega. On je grčevito pritisnuo školsku torbu
o svoje krilo kao da bi mu mogla poslužiti kao kakav štit, a Adamova mu je jabučica
nervozno klizila vratom gore-dolje. Thea mi je ponovno namignula.

- Idemo li do Kate sljedeći vikend? - upitala je Thea te večeri prošavši pokraj

moje stolice u zajedničkoj prostoriji, na putu prema učionici i domaćoj zadaći koja
ju je čekala. Kimnula sam glavom, a ona je namignula, podsjetivši me na susret u
autobusu ranije tog dana. Lola Ronaldo daljinskim je upravljačem promijenila kanal
pa zakolutala očima.
- Ponovno do Kate? Zbog čega, pobogu, tako mnogo vremena tratite tamo?
Jess Hamilton i ja poći ćemo u Hampton’s Lee gledati film. Večerat ćemo u Fat
Fryeru, no Fatima je rekla da nam se ne može pridružiti jer ide s vama do Kate. Zbog
čega svaki vikend trunete u dosadnom, pljesnivom Saltenu? Jeste li možda bacile
oko na nekoga?
Obrazi su mi porumenjeli jer sam se smjesta sjetila Kateina brata i našeg
posljednjeg zajedničkog plivanja pred Mlinom. Bilo je to za neuobičajeno vrućeg
jesenjeg dana, a zrake večernjeg sunca doimale su se poput plamičaka na površini
vode, koji su se tako snažno odražavali od prozora Mlina da se činilo kako je cijelo
zdanje obavio plamen. Cijelo smo poslijepodne proveli izležavajući se na suncu,
upijajući zadnje sunčeve zrake za tu godinu, sve dok naposljetku Kate nije svukla
odjeću, prihvativši izazov koji joj je uputila Thea, pa naga zaplivala u vodama
Nizrječja. Ne znam gdje je Luc točno bio kada je Kate uskočila, no pojavio se u
trenutku dok je sa sredine kanala plivala prema obali.
 - Nisi li nešto zaboravila? - Podigao je njezin bikini, razvukavši usne u podrugljiv
osmijeh. Kate je ispustila vrisak koji je galebove natjerao da se, uz klepetanje krila,
vinu u zrak pa tamo nastave kružiti, uzburkavši crveno-zlatnu površinu vode.
- Gade! Smjesta mi to vrati!
Međutim, Luc je samo odmahnuo glavom pa je, dok je plivala prema njemu,
stao zasipati morskom travom koju je more naplavilo pokraj Mlina. Kate je uzvratila
zapljuskivanjem, a potom ga je, kada se dovoljno približila, zgrabila za gležanj pa
povukla za nogu, tako da su oboje, isprepletenih ruku i nogu, potonuli duboko u
vodu, ostavivši za sobom samo trag mjehurića koji su pokazivali na kojem ih je
mjestu voda progutala.
Trenutak kasnije, Kate je izronila na površinu, pojurivši prema gatu, a kada se
uspjela izvući na suho vidjela sam da u ruci drži Lucove kupaće hlačice, vrištanjem
slaveći svoj trijumf, dok se on nešto dalje probijao kroz vodu, psujući, smijući se i
kunući se u osvetu koja je sa svakom riječju poprimala nove oblike.
Pokušala sam ne gledati, pokušala sam čitati svoju knjigu i slušati Fatimu kako
trača s Theom, usredotočiti se na bilo što drugo doli na Lucovo nago tijelo koje je
lelujalo pod vodom, no pogled mi je nekako neprestano lutao natrag na njega,
njegovu zlaćano-smeđu put i vitko tijelo obasjano razlomljenim zrakama jesenjeg
sunca, a prizor mi je te večeri ponovno zabljesnuo pred očima, pobudivši u meni
neobičan osjećaj, nešto između posramljenosti i čežnje.
- Zbog Thee - ispalila sam iznenada, osjetivši kako mi lice gori pod Lolinim
upitnim pogledom. - Thea vene zbog neuzvraćene ljubavi prema nekome iz sela.
Nada se da ćemo nabasati na njega ako tamo provedemo dovoljno vremena.
Bila je to laž, ali sebična laž, uperena protiv jedne od nas. Znala sam da sam
pretjerala još dok su mi riječi prelazile preko usana. Međutim, bilo je prekasno da
se zaustavim.
Lola je pogledala prema Theinim leđima koja su već nestajala u daljini, a potom
opet u mene, s izrazom lica koji je jasno otkrivao da nije sigurna u što vjerovati. Do
tog smo trenutka već postale zloglasne zbog svojih pošalica i laži i bilo mi je jasno
da nije sigurna govorim li joj istinu ili ne, a opet, s druge strane, kada je Thea bila u
pitanju, sve je bilo moguće.
- Možeš misliti - rekla je naposljetku. - Ne vjerujem ti.
- Istina je - odgovorila sam, osjetivši olakšanje što sam uspjela zamesti pravi
trag. No tada me neki glupi poriv natjerao da dodam taj jedan glupi, fatalni detalj.
- Gledaj, nemoj joj reći da sam ti rekla, ali... u pitanju je Mark Wren. Sjedili su skupa
u autobusu prilikom povratka sa željezničke postaje. - Zavjerenički sam se stišala i
nagnula prema njoj preko svoje knjige. - Stavio joj je dlan na bedro... ostalo možeš
i sama zamisliti.
- Mark Wren? Onaj pjegavi klinac koji živi iznad poštanskog ureda?
- Što da kažem? - slegnula sam ramenima. - Thei izgled nije pretjerano važan.
Lola je frknula pa se udaljila.
 Potpuno sam smetnula taj razgovor s uma, sve do idućeg tjedna. Nisam se čak
sjetila ni prepričati ga Kate kako bi mi ona u svoju knjižicu pribilježila zaslužene
bodove. Do tog je trenutka igra već odavno prestala biti natjecanje, postavši sama
sebi svrhom. Cilj više nije bio nadmašiti Fatimu, Theu i Kate, nego nadmudriti sve
ostale - ,,mi“ protiv ,,njih“.
Subotu smo provele u Mlinu, a u nedjelju poslijepodne nas četiri odšetale smo
do Saltena kako bismo se opskrbile grickalicama iz trgovine te popile toplu čokoladu
u gostionici, koja je izvan turističke sezone svima onima koji su bili spremni trpjeti
Jerryjeve neumjesne pošalice služila i kao svojevrsna seoska taverna.
Fatima i Kate sjedile su pokraj prozora, a Thea i ja bile smo za šankom. Ona je
naručivala pića, a ja sam čekala kako bih joj pomogla odnijeti ih natrag do našeg
stola.
- Oprostite, rekla sam bez šlaga na posljednjoj šalici - čula sam je kako grubo
prosvjeduje kada je barmen preko šanka gurnuo posljednju pjenušavu šalicu.
Nezadovoljno je uzdahnuo pa počeo uklanjati šlag s vrha, no Thea ga je smjesta
zaustavila. - Neće ići. Hoću novu šalicu.
Složila sam grimasu, zgrožena njezinim bahatim tonom i načinom na koji su
ti oštri samoglasnici svaku, pa i najobičniju primjedbu, mogli pretvoriti u nadmenu
naredbu.
Barmen je opsovao ispod glasa, okrenuvši se kako bi prolio pomno pripravljeni
napitak, a ja sam spazila kako je jedna od žena za šankom zakolutala očima pa nešto
rekla svojoj prijateljici. Nisam uspjela razaznati riječi, no potom se njezin pogled, pun
prezira, ponovno spustio na mene i Theu. Prekrižila sam ruke na grudima, pokušavši
se učiniti manjom i nevidljivijom, poželjevši da nisam odlučila baš danas odjenuti
svoju tuniku. Gornje je dugme otpalo, učinivši izrez dubljim nego inače, a bila sam
bolno svjesna čipke grudnjaka koja je neprestano provirivala iz dekoltea, kao i načina
na koji su nas žene gledale - na moj dekolte i Theine poderane traperice kroz čije su
se pukotine jasno vidjele svilene, grimizne gaćice.
Dok sam stajala tamo, čekajući da mi Thea preko ramena doda šalice, Jerry se
odnekuda pojavio iza mene, noseći pladanj pun prljavih čaša. Podigao je pladanj na
visinu ramena pokušavajući se progurati kroz mnoštvo, a ja sam sa zaprepaštenjem
osjetila dobro poznati pritisak njegovih prepona na svojoj stražnjici dok je prolazio
pokraj nas. Gostionica je bila puna, no gužva ipak nije bila takva da bi opravdala
njegovo hotimično trljanje o moju stražnjicu.
- Ispričaj me - rekao je kroz kreštavi smijeh. - Ne obaziri se na mene.
Osjetila sam kako mi lice oblijeva rumenilo pa sam se obratila Thei. - Idem do
toaleta. Hoćeš li moći sama izaći na kraj s pićima?
- Naravno. - Gotovo da i nije podigla pogled, nastavivši brojati sitniš, a ja sam
jurnula prema vratima ženskog toaleta, osjetivši kako mi dah dolazi sve brže i brže.
Tek kada sam ušla u kabinu kako bih zgrabila malo toaletnog papira kojim sam
namjeravala ispuhati nos, primijetila sam riječi ispisane na vratima. Bile su
naškrabane maskarom, zamrljane i teško čitljive.
 Mark Wren prljavi je pervertit, pisalo je. Zatreptala sam. Optužba se doimala
nevjerojatnom. Mark Wren? Stidljivi, plahi Mark Wren?
Ugledala sam još jednu škrabotinu pokraj umivaonika, ovog puta ispisanu
drugom bojom. Mark Wren u autobusu prstenjači djevojke iz Salten Housea.
A potom, naposljetku, na vratima koja su vodila natrag u gostionicu, pročitala
sam riječi ispisane flomasterom, Mark Wren je seksualni manijak!!!!

Iz toaleta sam izašla užarenih obraza.

- Možemo li poći? - iznenada sam se obratila Kate, Fatimi i Thei. Thea me
zbunjeno pogledala.
- Koji kurac? Nisi ni pomirisala svoje piće!
- Moram vam nešto reći - odgovorila sam. - A radije vam ne bih o tomu govorila
ovdje.
- U redu - odgovorila je Kate. Žličicom je sastrugala posljednje ostatke
sladoleda, a Fatima je pogledom potražila svoju torbu. No prije nego smo imale
vremena učiniti bilo što drugo, vrata gostionice silovito su se otvorila, a unutra je
poput furije ušla Mary Wren.
Nisam očekivala da će prići našem stolu. Bila je Ambroseova bliska prijateljica
pa je poznavala Kate, no nikada nije obraćala pažnju na Kateine prijateljice.
- Koja je od vas Isa Wilde? - upitala je svojim dubokim, hrapavim glasom.
Nervozno sam progutala slinu.
- J-ja.
- Dakle tako. - Stavila je dlanove na bokove, nadvisivši se nad nama budući da
smo još sjedile za stolom. Žamor gostionice naizgled je utihnuo, a ja sam primijetila
da ljudi pomno slušaju što se zbiva, izvijajući vratove kako bi vidjeli iza Marynih
širokih, mišićavih ramena. - Poslušaj me dobro, djevojče. Ne znam kako se ljudi
ponašaju tamo odakle dolaziš, ali ljudima ovdje stalo je do onoga što se o njima
govori. Ako ti ikada više padne na pamet širiti laži o mojem sinu, polomit ću ti svaku
koščicu u tijelu. Razumiješ li me? Slomit ću ih, jednu po jednu.
Otvorila sam usta, ali nisam uspjela progovoriti. Osjećaj posvemašnjeg srama
stao mi se izdizati iz dubine utrobe, ostavivši me nepokretnom.
Pokraj mene, Kate se doimala osupnutom, a ja sam u tom trenutku shvatili da
ona ne zna o čemu se ovdje zapravo radi.
- Mary - započela je - na možete...
- Ne miješaj se - Mary se otresla na nju. - Premda si vjerojatno i ti upetljana!
Dala bih se okladiti da ste sve znale za to. Dobro znam kakve ste. - Prekrižila je ruke
na prsima pa pogledom prostrijelila sve članice našeg malog kružoka, a ja sam u
tom trenutku shvatila da ona, na neki perverzan način, uživa u svemu ovome - da
uživa u našoj osupnutosti i uznemirenosti. - Male lažljivice, sve odreda. Da ste moje,
propisno bih vas izdevetala.
Kate je na te riječi zapanjeno uzdahnula pa se napola osovila na noge, kao da se
ima namjeru založiti za mene, no Mary joj je svoj teški dlan položila na rame, fizički
je prisilivši da se ponovno osloni leđima o tapecirani naslon.
- A, ne, nećeš. Pretpostavljam da je vaša snobovska škola odveć napredna za
takvo što, a tvoj je otac predobar da bi to učinio, ali ja nisam, no ako ikad više naudite
mojem sinu - ponovno je spustila pogled na mene, nepokolebljivo uperivši svoje
sitne tamne oči u moje, nijednom ne trepnuvši - požalit ćete dan kada ste došle na
ovaj svijet.
Potom se uspravila, okrenula na peti i izašla van.
Vrata su se za njom zalupila, zaglušujuće glasna u iznenadnoj tišini koju je
ostavila za sobom, a potom se začuo gromki smijeh, za kojim je uslijedila uobičajena
gostionička buka - kuckanje čaša, duboko brundanje muškaraca za šankom.
Međutim, nisam se mogla oteti dojmu da su oči svih mještana uperene u nas i da
pokušavaju dokučiti o čemu je Mary govorila. Poželjela sam potonuti u zemlju.
- Isuse! - progovorila je Kate. Lice joj je bilo blijedo, a jagodične kosti obojene
tek natruhom crvenila rođena iz ljutnje.
- Koji je njoj vrag? Tata će biti bijesan kada...
- Ne. - Zgrabila sam je za kaput. - Ne, Kate, nemoj. Imala je pravo, kriva sam.
Nemoj ništa spominjati Ambroseu.
Nisam to mogla podnijeti. Nisam mogla podnijeti činjenicu da će sve izaći na
vidjelo - ta glupa, nedostojna laž koju sam izgovorila. Pomisao da ću je morati
ponoviti pred Ambroseom i svjedočiti razočarenju na njegovu licu...
- Nemoj mu reći - zavapila sam. Osjetila sam kako mi suze počinju navirati na
oči, ali ne zbog tuge - bilo je to zbog srama.
- Zaslužila sam. Zaslužila sam sve što mi je izrekla.
Bila je to pogreška, to je bilo ono što sam željela reći Mary dok sam nijemo
sjedila pred njome, suočena s njezinim gnjevom. Bila je to pogreška, žao mi je.
Ali nisam izrekla riječi. A sljedećeg puta kada sam došla u poštu, uslužila me kao
da se ništa nije dogodilo i nikada više nismo to spomenule. Međutim, sedamnaest
godina kasnije, dok dojim svoje dijete, pokušavajući se osmjehnuti njezinu
nasmijanom licu i debeljuškastim obraščićima, riječi Mary Wren i dalje mi odzvanjaju
u ušima. I ne mogu si pomoći, a da ne pomislim kako sam tada imala pravo. Zaslužila
sam te riječi. Sve smo ih zaslužile.
Male lažljivice.
 Uletim u Mlin poput furije, znojna od vrućine, bolnih nogu i grla suha poput
prašine, a tamo zateknem Kate, Theu i Fatimu kako sjede za stolom.
Sjenka na trenutak zalaje u znak upozorenja, a vrata silovito udare o zid,
zatresavši šalice na polici, a okviri slika stanu sućutno udarati o zid.
- Isa! - progovori Fatima, iznenađeno podigavši pogled sa svojeg tanjura. -
Izgledaš kao da si vidjela duha!
- I jesam. Zašto nam nisi rekla, Kate?
Riječi su u mojoj glavi bile pitanje. Izgovorene naglas doimaju se poput
optužbe.
- Zašto vam nisam rekla što? - Kate ustane, unezvijerena i zabrinuta. - Isa, zar si
upravo odšetala do Saltena i vratila se natrag za samo tri sata? Mora da si iscrpljena.
Jesi li se barem sjetila ponijeti bocu vode?
- Jebeš vodu - uzvratim srdito, no kada mi donese čašu vode iz slavine pa je
nježno položi na stol pred mene, moram, unatoč boli u grlu, najprije progutati slinu
prije nego uzmognem piti.
Otpijem stidljivi gutljaj, potom stavši halapljivo gutati, a zatim se sručim na sofu.
Fatima je u međuvremenu nakrcala tanjur salatom za mene pa mi sada priđe.
- Što se dogodilo? - Sjedne na sofu pokraj mene, držeći tanjur, a na licu joj se
iščitava zabrinutost. - Je li mi se učinilo ili se rekla da si vidjela duha?
- Da, vidjela sam duha. - Uperim pogled iznad Fatimine glave, ravno u Kate. - U
selu sam naletjela na Luca Rocheforta.
Kateino lice zgužva se u masku agonije čak i prije nego sam uzmogla završiti
rečenicu, a ona se iznenada spusti na rub sofe, kao da ne vjeruje svojim nogama u
potpunosti.
- Sranje.
- Luc? - Fatima skrene pogled s mene i usmjeri ga prema Kate. - Ali mislila sam
da se vratio natrag u Francusku nakon...
Kate nezadovoljno trzne glavom, no teško mi je reći kima li njome ili odmahuje,
ili možda oboje.
- Što mu se dogodilo, Kate? - Prigrlim Freyu snažnije, prisjetivši se njegova
hladnoga, ravnodušnog lica i mržnje koju sam osjetila, mržnje koja je isijavala iz njega
u tom malom poštanskom uredu. - Bio je...
- Ljutit - dovrši ona umjesto mene. Lice joj je blijedo, ali ruke su joj, dok poseže
prema džepu za svojim duhanom, posve mirne. - To si htjela reći?
- Ljutit je odveć blaga riječ za to. Što se dogodilo?
 Započne motati duhan, vrlo sporo i hotimično odmjereno, a ja se prisjetim da je
tako bilo i u školi. Kate bi si uvijek uzela vremena i nikada nikomu nije dopuštala da
je požuruje na odgovor. Što je pitanje bilo teže, to je pauza prije odgovora bila duža.
Thea odloži vilicu pa nam, primivši svoje vino i tabakeru u ruke, i ona priđe.
- Hajde, Kate, u ovom stoljeću. - Sjedne na gole daske poda ispod naših nogu,
a mojim umom iznenada sijevne bolna uspomena na sve one noći koje smo provele
ovako, sklupčane jedna uz drugu na sofi, promatrajući rijeku ili plamen vatre, pušeći,
smijući se, razgovarajući...
Sada nema smijeha, samo šuškanje rizli dok Kate zamata cigaretu na svojem
koljenu, kotrljajući je naprijed-natrag i grizući se za usnicu. Kada je cigareta napokon
gotova, ona lizne papir pa naposljetku progovori.
- Istina je da se vratio u Francusku. Ali ne... svojevoljno.
- Kako to misliš? - upita Thea. Kucne tabakerom o pod pa pogleda Freyu, a meni
je jasno da želi zapaliti, ali čeka trenutak kada Freya više neće biti u prostoriji.
Kate uzdahne pa podigne svoje bose noge na sofu, spustivši stopala tik do
Fatimina boka pa zagladivši vlati kose koje su joj pale na lice.
- Ne znam koliko ste tada znale o Lucovu porijeklu... znate da su tata i Lucova
majka, Mireille, bili skupa prije mnogo godina, zar ne? I da su njih dvoje živjeli ovdje
s nama.
Kimnem glavom, toliko smo znale. Luc i Kate netom su prohodali - bili su gotovo
premaleni da bi se ičega sjećali, tvrdila je Kate, premda se kroz maglu prisjećala
zabava uz rijeku i činjenice da je Luc jednom prilikom, dok je još bio premalen da bi
znao plivati, upao u rijeku.
- Kada su tata i Mireille prekinuli, ona je odvela Luca natrag u Francusku, a mi
ga nismo vidjeli narednih nekoliko godina. No, jednog dana Mireille je nazvala tatu
- nije se više mogla nositi s Lucom, postao je nemoguć, uključila se čak i socijalna
služba - pitala je može li ga poslati ovamo, da s nama provede praznike kako bi se
ona malo odmorila? Znate tatu, pristao je bez razmišljanja. Uglavnom, kada je Luc
doputovao ovamo, ispostavilo se da je priča složenija nego nam je Mireille isprva
rekla. Istina, Luc je činio gluposti, ali za to je postojao... razlog. Mireille je imala svoje
vlastite demone... počela se ponovno drogirati, i zapravo, čini se da možda nije bila
najuzorniji roditelj kojeg bi tinejdžer mogao poželjeti.
- A gdje je bio Lucov otac? - upita Fatima. - Nije li mu smetalo što mu je sin otišao
u Englesku živjeti s nepoznatim muškarcem?
Kate slegne ramenima.
- Ne znam je li otac ikada bio dijelom Lucova života. Prema onome što nam je
Luc rekao, Mireille je bila prilično sjebana kada ga je rodila. Nisam sigurna čak ni zna
li i sama...
Misli joj odlutaju, a zajedno s njima i glas, no potom udahne pa počne iznova.
- Uglavnom, došao je živjeti s nama kada nam je bilo trinaest, možda četrnaest
godina? A praznici su se pretvorili u semestar. .. semestar se pretvorio u godinu... pa
još jednu... a onda se Luc nekako upisao u srednju školu u Hamptonu, ostao je živjeti
s nama i, znate i same... sve je bilo dobro. Bio je sretan, barem se meni tako činilo.
I to već znamo, no nitko je ne prekine.
- Međutim, kada je tata... - Kate nelagodno proguta, a meni je jasno da sada
slijedi onaj neugodni dio, ono čega se nijedna od nas ne voli prisjećati. - Nakon što
je tata... nestao, Luc - on više nije mogao ostati ovdje.
Bilo mu je petnaest godina, a ja sam tog ljeta tek navršila šesnaest. Istina,
nedostajalo mu je samo nekoliko mjeseci do punoljetnosti, no zakonski je i dalje bio
maloljetnik, a jednom kada je socijalna služba sve skupa preuzela u svoje ruke... -
Ponovno nelagodno proguta, a ja s lakoćom iščitavam emocije koje joj se izmjenjuju
na licu, nalik sjenkama koje živahni oblaci bacaju dok hitro prolaze nad dolinom.
- Poslali su ga natrag - reče iznenada. - Htio je ostati ovdje, sa mnom, ali nisam
imala izbora. - Ispruži ruke prema nama, preklinjući. - Jasno vam je to, zar ne? Bilo mi
je tek šesnaest, ne bi mi dopustili da budem zakonski skrbnik francuskom dječaku
čiji roditelji čak nisu ni živjeli u istoj državi. Učinila sam jedino što mi je preostalo! -
ponovi s posvemašnjim očajem u glasu.
- Kate - Fatima je nježno oslovi, položivši dlan na njezinu nadlakticu. - To smo
mi, nama se ne moraš opravdavati. Naravno da nisi imala izbora. Ambrose nije bio
Lucov otac - nije ti preostalo ništa drugo.
- Poslali su ga natrag - ponovila je Kate, gotovo kao da nije čula Fatimu. Lice joj
je lišeno bilo kakvih emocija dok se prisjeća svega. - A on je pisao, i pisao, preklinjući
me, govoreći da mu je tata obećao kako će se brinuti za njega, optužujući me da
sam ga izdala, optužujući me...
Oči joj se napune suzama koje ona treptanjem pokuša otjerati, a lice joj se
iznenada prometne u masku tuge i boli. Sjenka joj priđe, osjetivši njezin jad, pa se
tiho cvileći sklupča podno njezinih nogu, a Kate spusti dlan pa mu stane gladiti bijelo
krzno.
- Vratio se prije nekoliko godina pa se zaposlio kao vrtlar u Salten Houseu.
Mislila sam da će mu sve te godine pružiti bolji uvid, da će shvatiti kako nisam imala
izbora. Jedva sam uspjela sebe poštedjeti odlaska u dom za siročad, a kamoli još i
njega. Međutim, nije shvaćao. Nije mi oprostio. Jedne me noći presreo dok sam se
vraćala kući uz rijeku i, oh, Bože - zarine lice u dlanove - Fatima, što mi je sve ispričao!
Vjerojatno to kao liječnica neprestano čuješ, ali ja nikada - batine, zlostavljanje, Bože,
što je sve... - glas je počne izdavati - što je sve prošao... nisam mogla slušati, ali on se
nije dao smesti i nastavio mi je pripovijedati, kao da me tako želi kazniti... pričama o
onome što su mu majčini ljubavnici činili dok je bio dijete i kasnije kada se bio prisiljen
vratiti u Francusku, gdje je završio u domu, o muškarcu iz doma za siročad koji ga
je običavao... običavao ga je...
Međutim, ne uzmogne dovršiti. Glas joj pukne i zamijene ga suze, a ona
ponovno dlanovima pokrije lice.
Pogledam Fatimu i Theu, primijetivši šok na njihovim licima, pa ponovno
svratim pogled na Kate. Poželim reći nešto. Poželim je utješiti, ali jedino o čemu
u tom trenutku uspijevam razmišljati je prošlost, o tomu kako je nekoć bilo, o njih
dvoje dok se nasmiješeni prskaju u plićaku Nizrječja, o ugodnoj tišini dok su im glave
bile pognute nad nekom od društvenih igara... Bili su tako bliski - bliži nego sam ja
ikada bila s vlastitim bratom. A sada ovo.
Na kraju je Fatima ta koja vrlo pažljivo odloži tanjur s hranom pa ustane. Obavije
ruke oko Kate pa se bez riječi stane njihati s njome, naprijed-natrag, naprijed-natrag.
Ponavlja joj nešto, previše tiho da bih razgovijetno čula riječi, no čini mi se da
ih mogu razabrati.
- Nisi ti kriva - ponavlja, opet i iznova. - Nisi ti kriva.
 Trebala sam znati. To su moje misli dok sjedim pokraj Freyine kolijevke
pokušavajući je uspavati, grla bolna od neisplakanih suza koje svim snagama
susprežem.
Trebala sam znati.
Jer mi je sve bilo pred nosom, tako bjelodano. Ožiljci na Lucovim leđima dok
je plivao vodama Nizrječja, tragovi na njegovu ramenu za koje sam pretpostavila da
su nastali nakon gadne reakcije na cjepivo, no kada sam ga upitala za njih, lice mu
se namrštilo, a on je samo odmahnuo glavom.
Sada sam starija, ni izbliza tako nevina kao nekoć. Sada mi je jasno da su ti
maleni okrugli ožiljci posljedica opeklina, i ne mogu a da ne osjetim gađenje naspram
vlastite kratkovidnosti.
Sada razumijem sve ono što mi dosad nije bilo u potpunosti jasno - Lucovu
nerazgovorljivost, činjenicu da je obožavao Ambrosea bez imalo zadrške. Njegovu
nevoljkost da nam priča o Francuskoj, ma koliko mu dodijavale svojim zahtjevima,
te razlog zbog kojeg bi mu Kate u tim trenucima stisnula dlan pa brže-bolje pokušala
promijeniti temu umjesto njega.
Sada naposljetku shvaćam i ono što nekoć nisam mogla razumjeti - činjenicu
da je dopuštao seoskim dječacima da ga zadirkuju, da mu se izruguju i razmeću se
pred njime, a on bi jednostavno trpio, trpio, i trpio... a onda bi eksplodirao. Sjećam
se jedne večeri u gostionici kada su ga seoski dječaci uzeli na pik, zadirkujući ga,
naizgled bezazleno, ali neumorno, jer se druži s umišljenim djevojkama iz Salten
Housea. Lucov je položaj oduvijek bio nezgodan jer nije bio dijelom ni sela, ni škole.
Kate je pripadala školi, a Ambrose je bez imalo truda nekako uspijevao biti dijelom
obaju svjetova, no Luc je morao balansirati između svojeg položaja učenika državne
škole u Hampton’s Leeju, koju je pohađao zajedno s većinom seoske djece, i veza
koje je njegova obitelj njegovala s privatnom školom na brijegu.
A ipak, nekako je uspijevao. Podnosio je zadirkivanja, opaske kako mu „njihove
djevojke nisu dovoljno dobre“ i uvijene komentare kako otmjene djevojke vole
„malo grubosti“. Te se večeri u gostionici samo osmjehivao i odmahivao glavom.
No tada se, pred sam kraj večeri, dok su gosti naručivali svoja posljednja pića, jedan
od seoskih dječaka u prolazu sagnuo i šapnuo nešto Lucu u uho.
Ne znam što mu je rekao. Primijetila sam da se izraz Kateina lica promijenio,
a Luc se osovio na noge tako brzo da je stolicu na kojoj je sjedio srušio na pod pa
snažno zveknuo klinca ravno u nos, kao da je neka brana u njemu jednostavno
popustila. Dječak se stropoštao na pod, stenjući i zavijajući, a Luc se nadvio nad
njime, gledajući ga kako krvari i plače, lica potpuno bezizražajna, kao da se ama baš
ništa nije dogodilo.
 Netko od gostiju mora da je nazvao Ambrosea. Dočekao nas je u stolici za
ljuljanje, a na njegovu inače veselom licu nije bilo ni tračka osmijeha. Ustao je kada
smo ušli.
- Tata - započela je Kate prije nego je Luc uzmogao progovoriti - Luc nije...
Ali Ambrose je odmahnuo glavom prije nego je stigla dovršiti misao.
- Kate, ovo je između Luca i mene. Luc, možemo li, molim te, porazgovarati u
tvojoj sobi?
Zatvorili su za sobom vrata njegove sobe pa nismo uspjele čuti prepirku koja je
uslijedila, već samo podizanje i stišavanje glasova; Ambroseov glas pun razočaranja
i prijekora te Lucov isprva molećiv, a kasnije i srdit. Nas četiri skutrile smo se u
dnevnom boravku u prizemlju, ispred vatre koja nam zapravo i nije trebala jer je noć
bila topla, no Kate je počela drhtati kako su glasovi iznad nas postajali glasniji.
- Ne razumiješ! - Razabrala sam riječi s kata, izgovorene Lucovim glasom,
prožetim bespomoćnim bijesom i nevjericom. Nisam uspjela razaznati Ambroseov
odgovor, samo njegov ton, jednoličan i strpljiv, a potom sam začula tresak kada je
Luc zavitlao nešto o zid.
Ambrose je s kata sišao sam, a njegova neukroćena kosa doimala se još
neurednijom, kao da je nervozno prolazio prstima njome, opet i iznova. Lice mu
se doimalo umornim. Posegnuo je za bocom domaćeg vina, koja se nalazila ispod
sudopera, pa si natočio punu čašu, uzdahnuvši nakon što ju je iskapio jednim
gutljajem.
Kate je ustala kada se Ambrose sručio na fotelju nasuprot njoj, ali je Ambrose
odmahnuo glavom, dobro znajući kamo se zaputila.
- Ne bih to učinio na tvojem mjestu. Prilično je uznemiren.
- Idem gore - uzvratila je Kate prkosno. Ustala je, no dok je prolazila pokraj
Ambroseove fotelje, on je svojim slobodnim dlanom posegnuo prema njoj, uhvativši
je za zapešće. Zaustavivši se, svrnula je pogled prema njemu, izazivajući ga buntom
u svojim očima. - No? Što je?
Čekala sam, osjećajući udaranje srca u guši, da Ambrose eksplodira onako kako
bi moj otac učinio. Gotovo sam ga mogla čuti kako urla na Willa jer mu se drznuo
odgovoriti, Da sam bio tako bezobrazan prema svojem ocu, prebio bi me kao vola, ti
malo govno, i Kada ti nešto naredim, na tebi je da poslušaš bez pogovora, jasno?
Ali Ambrose... Ambrose nije počeo vikati. Nije čak ni progovorio. I dalje je držao
Kateino zapešće, ali toliko nježno da su ga njegovi prsti jedva obavili i bilo je posve
jasno da je na mjestu ne drži fizičkom snagom.
Kate je spustila pogled prema ocu, očima tražeći njegovo lice. Nijedno se nije
pomaknulo, ali joj se izraz lica promijenio, kao da je u njegovim očima pročitala nešto
što nitko od nas ostalih nije mogao razumjeti, a potom je uzdahnula, pustivši da joj
ruka padne niz tijelo.
- U redu - rekla je. A ja sam znala da je razumjela ono što joj je Ambrose želio
reći, što god to bilo, a da on nije trebao misao pretočiti u riječi.
Tišinom se prolomio još jedan tresak s kata i svi smo se žacnuli.
 - Uništit će sobu - izgovorila je Kate ispod glasa, no ovoga puta nije pokušala
poći prema stubama. Umjesto toga, ponovno je utonula u sofu. - Oh, tata, ne mogu
to podnijeti.
- Nećeš li... zar ga ne možeš zaustaviti? - upitala je Fatima Ambrosea, očiju
razrogačenih u nevjerici. Ambrose se ponovno žacnuo začuvši zvuk lomljave stakla
s kata pa potom odmahnuo glavom.
- Zaustavio bih ga da mogu, ali postoje neke vrste boli koje prestanu boljeti tek
kada ih izbaciš iz sebe. Možda je ovo upravo ono što mu sada treba. Samo bih volio...
- Dlanovima je protrljao lice, a kada ih je spustio, iznenada je izgledao sukladno svojoj
dobi, kao da su ga godine konačno sustigle. - Samo bih volio da ne lomi svoje stvari.
Ne posjeduje mnogo toga. Škodi samome sebi, više nego bilo kome drugome. Što
se dogodilo u toj gostionici?
- Suzdržavao se, tata - odgovorila je Kate. Uzrujanost joj je ocijedila svu boju iz
lica, ostavivši ga blijedim. - Uistinu se suzdržavao. Znaš kakvi su, znaš kakav je taj
klinac, Ryan ili Roland, ili kako se već zove. Onaj veliki s tamnom kosom. Oduvijek
ga ima na piku. No Luc se dobro nosio sa svime, sve je podnosio sa smiješkom. Ali
tada je Ryan, tada je rekao nešto drugo, a Luc - jednostavno je puknuo.
- Što je rekao? - upitao je Ambrose, nagnuvši se naprijed u svojoj fotelji, a ja
sam po prvi put posvjedočila da se između Kate i njezina oca ispriječio nevidljivi zid.
Potpuno se ukočila, a lice joj se prometnulo u bezizražajnu masku.
- Ne znam - odgovorila je glasom koji je najednom bio lišen bilo kakve emocije,
glasom koji kao da nije pripadao njoj. - Nisam čula.
Ambrose nije kaznio Luca, a Fatima je pri povratku u nevjerici odmahivala
glavom jer smo sve dobro znale da, unatoč njegovoj popustljivosti, nikada ne bi
dopustio da se Kate ponaša na takav način.
Da je Kate učinila nešto takvo, bilo bi posljedica, bilo bi prijekora, a novac za
popravke išao bi iz njezina džeparca.
Međutim, kada je Luc bio u pitanju, činilo se da je vrelo Ambroseova strpljenja
nepresušno. A sada mi je naposljetku jasno i zašto.
Freya spava. Osluhnem njezino disanje, jednolično i lagano poput perca, pa
ustanem i protegnem se, pogubljena u vlastitim mislima dok preko riječnog ušća
zurim prema Saltenu, prisjećajući se Luca kakav je nekoć bio, prije nego je otišao,
te pokušavajući dokučiti zbog čega me njegova ljutnja u poštanskom uredu tako
potresla.
Na kraju krajeva, bila sam svjesna da je ta srdžba tamo. Već sam joj svjedočila,
uperenoj protiv drugih, a nekad i protiv njega sama. I tada shvatim da me nije
uplašila ljutnja. Uplašila me činjenica da je ta ljutnja uperena protiv nas.
Jer onomad, koliko god snažna bila srdžba koja bi ga obuzela, prema nama
se odnosio kao prema krhkom, skupocjenom porculanu, kao prema nečemu što je
odveć dragocjeno da bi ga se dodir nulo. A sam Bog zna da sam to priželjkivala -
željela sam dodire, žarko sam ih priželjkivala. Sjećam se trenutka kada smo ležali
jedno pokraj drugoga na gatu, izloživši leđa nemilosrdnome suncu. Okrenula sam se
prema njemu i, shvativši da su mu oči sklopljene, zagledala mu se u lice. Izgarala sam
od želje, tako snažne da me njezina silina prestravila, želje da otvori oči i posegne
prema meni.
Ali on to nije učinio. I tako sam se, ostavši ležati i osluškujući vlastito srce koje
je tako divlje udaralo u grudima da sam bila posve sigurna da ga i on može čuti,
protegnula prema njemu i položila svoje usne na njegove.
Ne znam što sam očekivala da će se dogoditi, ali svakako nisam očekivala ono
što je uslijedilo.
Oči su mu se istog trena otvorile, a on me odgurnuo, vrišteći: - Ne me touche
pas! - istodobno se panično pridigavši i unezvijereno se počevši udaljavati od mene
natraške, tako brzo da se gotovo survao s gata u vodu. Prsa su mu se sumanuto
dizala i spuštala, a oči su mu bile ispunjene panikom, kao da sam ga zaskočila na
spavanju.
Osjetila sam da mi lice poprima grimiznu nijansu, kao da me sunce počelo kuhati
živu pa sam ustala, nehotice ustuknuvši od njega za korak, dalje od njegove mahnite
zbunjenosti.
- Žao mi je - uspjela sam procijediti. - Luc?
Nije rekao ništa, počevši se umjesto toga osvrtati oko sebe, kao da pokušava
dokučiti gdje je i što se upravo zbilo. U tom trenutku, gotovo kao da me nije
prepoznao, pogledao me kao da pred sobom vidi potpuna stranca. A potom me
prepoznao. Vratio mu se onaj stari pogled, a s njime i svojevrstan sram.
Okrenuo se na peti i otrčao, ignorirajući moje povike. - Luc! Luc, žao mi je!
Tada nisam razumjela. Nisam znala u čemu sam pogriješila, niti kako je mogao
tako burno reagirati na nešto što je, na kraju krajeva, bilo tek trunku intimnije od
stotina sestrinskih poljubaca koje sam mu utisnula.
Sada, međutim... sada znam kakva su se iskustva krila iza te prestravljene
reakcije i srce mi se slama uslijed te spoznaje. Ali me ujedno ispunjava i oprezom
jer mi je taj trenutak dao naslutiti djelić onoga što sam ponovno iskusila i osjetila u
poštanskom uredu.
Znam kako je biti Lucovom neprijateljicom. Vidjela sam kako izgleda kada izgubi
kontrolu.
I ne mogu si pomoći, a da ne pomislim na onu mrtvu ovcu, na neobuzdanu
srdžbu i bol koji se kriju iza tog čina, na njezina crijeva koja se poput crvljivih,
zagnojenih tajni izlijevaju u bistre, plave vode.
I sada, sada me strah.
 Što namjeravaš učiniti? - upita me Fatima prigušenim glasom, dodavši mi
napuknutu keramičku šalicu.
Ručak je gotov. Fatima i ja peremo posuđe - zapravo, ona pere, a ja brišem.
Freya se igra na prostirki ispred peći.
Kate i Thea izašle su zapaliti i usput prošetati Sjenku, a sada ih ugledam kroz
prozor, kako se polako vraćaju niz obalu Nizrječja, glava pognutih u razgovoru, dok
dim njihovih cigareta nestaje, raspršujući se na vrućem, ljetnom zraku. Čudno, otišle
su u potpuno suprotnom smjeru od onog koji bih ja odabrala - na sjever, prema
glavnoj cesti za Salten, umjesto prema jugu i morskoj obali. Krajolik tamo nije ni
približno tako lijep.
- Ne znam. - Obrišem šalicu pa je odložim na stol. - A ti? - Ja... iskreno, ne znam
ni sama. Sve u meni vrišti da se vratim kući. Na kraju krajeva, nije da ovdje možemo
išta učiniti, a izgledi da će nam policija pokucati na vrata puno su manji u Londonu
nego ovdje.
Od njezinih me riječi prođu srsi pa nehotice krišom svrnem pogled prema
vratima, zamišljajući Marka Wrena kako korača preko uskog mosta pa kuca na
pocrnjelo drvo... Pokušam zamisliti što bih rekla u toj situaciji. Prisjetim se odlučnosti
kojom nas je Kate sinoć uputila kako se ponašati - Ne znamo ništa. Ništa nismo vidjele.
To je priča koje se držimo već sedamnaest godina. Ako se i dalje budemo strogo
pridržavale te priče, ne mogu nam ništa dokazati. Ili se možda varam?
- Nemoj me pogrešno shvatiti, želim pružiti potporu Kate - nastavi Fatima.
Ispusti spužvu pa gurne maramu s lica, ostavivši trag bijele sapunice na obrazu. -
Ali odlazak na večeru bivših učenica nakon što smo se sve ove godine izbjegavale
pojaviti? Je li to zaista dobra zamisao?
- Znam. - Spustim još jednu šalicu na stol. - Ni ja ne želim ići. Ali stvari će se
doimati puno gorima ako odustanemo u posljednji tren.
- Znam. Znam sve. Drugo pravilo - drži se svoje priče. Zaista razumijem. Na kraju
krajeva, kupila je proklete karte i razglasila svima da dolazimo, i jasno mi je da je
bolje da to sprovedemo u djelo. Ali sve ovo s ovcom...
Odmahne glavom pa ponovno prione pranju posuđa. Pogledom joj ovlaš
prijeđem preko lica dok riba tanjure.
- Što se uistinu zbilo? Vidjela si leš bolje od mene. Je li uistinu Sjenka to učinio?
Fatima ponovno odmahne glavom.
- Ne znam - odgovori. - Nisam vidjela mnogo napada pasa, i možda je drugačije
kada napadnu ljude, ali nije se činilo...
Želudac mi se stisne i iznenada nisam sigurna bih li joj trebala reći istinu. Ako se
policija uplete, možda je bolje za Fatimu da ne zna, da ne postoji ništa što bi od njih
morala skrivati, no zaklele smo se da ćemo jedna drugoj govoriti istinu, nismo li? A
ovo je na neki način laganje - laž prešućivanjem istine.
- Bila je tu i poruka - izgovorim naposljetku. - Kate ju je vidjela, no sakrila ju je u
džep. Pronašla sam je dok sam ispirala krv iz njezina ogrtača.
- Molim? - Fatima se zapilji u mene, njezino lice paralizirano strahom i panikom.
Ispusti spužvicu pa se okrene prema meni. - Zašto nam nisi rekla?
- Jer vas nisam htjela bespotrebno zabrinjavati. A nisam htjela ni...
- Što je pisalo?
- Pisalo je... - Nervozno progutam slinu. Riječi su gotovo nepodnošljive, teško
ih je izgovoriti i moram se prisiliti da ih izreknem i učinim stvarnima. - Pisalo je, Zašto
se i nje ne riješiš negdje na Nizrječju?
Začuje se zvuk lomljave kad Fatima ispusti šalicu iz ruke, a sva boja i sve emocije
oteku joj s lica, pretvorivši ga u blijedu noh masku užasa, uokvirenu tamnom
maramom.
- Što si rekla? - Glas joj je hrapav, promukao.
Ne uspijevam se natjerati da ponovno izgovorim te riječi, a vrlo dobro znam da
me čula, samo je odveć prestrašena da bi samoj sebi priznala ono što ja već znam -
da još netko zna i da nas je taj netko odlučan kazniti za ono što se dogodilo.
- Ne. - Odmahuje glavom. - Ne. To nije moguće.
Spustim kuhinjsku krpu pa se, prišavši sofi pokraj koje se Freya igra, sručim u
nju i zarinem lice u dlanove.
- To u potpunosti mijenja sve - progovori Fatima panično. - Moramo otići, Isa.
Moramo smjesta otići.
Izvana se začuju zvuci, topot šapa i bat koraka na gatu, a ja podignem pogled
baš u trenutku kada se vrata koja gledaju prema obali otvore, a Thea i Kate uđu
unutra, otresajući pijesak i blato s nogu. Kate se smije, a napetost koja joj je
nagrđivala lice tijekom posljednja dvadeset četiri sata donekle je okopnjela, no izraz
joj se smjesta prometne u onaj opreza dok pogledom sumnjičavo klizi od Fatime
prema meni i natrag.
- Što se događa? - upita. - Je li sve u redu?
- Odlazim. - Fatima pokupi krhotine razbijene šalice s poda pa ih baci u cjediljku,
obrisavši potom ruke o kuhinjsku krpu pa mi priđe, odlučno se zaustavivši kraj mene.
- Moram se vratiti u London. Isa također.
- Ne - Katein glas je strog, prožet panikom. - Ne možete.
- Pođi s nama! - Fatimin je gas ispunjen očajem. - Mahne rukom, pokazujući na
Mlin. - Nisi sigurna ovdje, i dobro to znaš. Isa... reci im za poruku!
- Kakvu poruku? - Theino je lice zabrinuto. - Hoće li mi netko objasniti?
- Kate je dobila poruku - ispali Fatima - u kojoj je pisalo Zašto se i nje ne riješiš
negdje na Nizrječju? Netko zna, Kate! Možda Luc? Jesi li mu rekla? Je li u tomu stvar? -
Kate ne odgovori. Odmahuje glavom u svojevrsnom nijemom jadu, no nije mi posve
jasno što negira - pomisao da bi se povjerila Lucu ili mogućnost da je u pitanju on, a
nisam posve sigurna niti ima li njezino odmahivanje glavom ikakve veze s Fatiminim
pitanjima.
- Netko zna - ponovi Fatima, a glas joj se ovoga puta vine do granice
prodornosti. - Moraš otići!
Kate ponovno odmahne glavom pa sklopi oči, pritisnuvši ih prstima, kao da ne
zna što reći na to, no kad Fatima ponovno progovori: - Kate, slušaš li me uopće? -
ona podigne pogled.
- Ne mogu otići, Fati. Dobro znaš zašto.
- Zašto ne? Zašto ne bi mogla jednostavno spakirati stvari i otići?
- Jer se ništa nije promijenilo - tko god da je napisao tu poruku nije otišao na
policiju, što znači da taj netko ili nagađa ili ima više za izgubiti od nas. I dalje smo
sigurne. Ali ako sad pobjegnem, ljudi će shvatiti da nešto krijem.
- U redu, ostani ako želiš - Fatima se okrene pa posegne za svojom torbom i
sunčanim naočalama sa stola. - Ali ja ne namjeravam. Nema razloga za ostajanje
ovdje.
- Razlog postoji - Katein glas sada je grub. - Barem na jednu noć. Budi razumna,
Fatima. Ostani na okupljanju - ako se ne pojaviš na večeri, bacaš golemu sumnju
na razlog svojeg dolaska ovamo. Zbog čega bi se nakon tako dugo vremena vratila
ovamo, ako ne zbog večere?
Ne mora izgovoriti zbog čega. Nema potrebe, ne uz naslov koji još uvijek vrišti
s naslovnice svih primjeraka lokalnih novina.
- U kurac - reče Fatima iznenada, glasno i sočno. Ispusti torbu na pod pa priđe
prozoru, nježno udarivši čelom o namreškano prozorsko okno. - U kurac.
Kada se naposljetku okrene, lice joj je puno optužbe.
- Zašto si nas, dovraga, dovukla natrag ovamo, Kate? Kako bi bila sigurna da
ćemo biti jednako upletene kao i ti?
- Molim? - Kate ustukne. Izraz lica ne bi joj bio nimalo drugačiji ni da ju je Fatima
pljusnula. - Ne! Zaboga, Fatima, naravno da ne. Kako možeš takvo što izgovoriti?
- Zašto onda? - izdere se Fatima.
- Jer nisam znala kako vam drugačije to reći! - zadere se Kate u odgovor. Njezini
maslinasti obrazi sada su rumeni, iako ne mogu reći je li ih obojao sram ili ljutnja.
Kada ponovno progovori, učini to gledajući u Sjenku, kao da više ne može podnijeti
pogled na nas.
- Što sam drugo mogla učiniti? Poslati vam e-mail? Jer ne znam za vas, ali to nije
nešto o čemu želim ostaviti trag na svojem računalu. Jesam li vas trebala nazvati
i sve vam ispričati dok vaši supruzi prisluškuju negdje u pozadini? Pozvala sam vas
ovamo jer sam smatrala da zaslužujete vijest čuti osobno, licem u lice, i jer se to činilo
najsigurnijim načinom; i da, ako želiš da budem potpuno iskrena, jer sam sebična
kuja i jer sam vas trebala.
 Prsa joj se sumanuto dižu i spuštaju, a meni se na trenutak učini da će briznuti
u plač, no to se ne dogodi. Umjesto toga, Fatima nesigurnim koracima požuri preko
prostorije pa povuče Kate u zagrljaj.
- Žao mi je - uspije procijediti. - Nisam smjela... žao mi je.
- I meni je žao - uzvrati Kate, promrmljavši riječi u Fatiminu maramu, koja ih
dodatno priguši. - Za sve sam ja kriva.
- Prestani - prekine je Thea. Priđe im pa ih obje zagrli. - Kate, sve dijelimo
odgovornost za ovo, teret nije samo na tvojim leđima. Da nismo učinile ono što
jesmo...
Ne dovrši misao, ali nema ni potrebe da to učini. Sve dobro znamo što smo
učinile, sve se sjećamo načina na koji se to lijeno, sunčano ljeto rasplelo, poput
konaca koji su nam izmaknuli iz prstiju, odnijevši Ambrosea sa sobom.
- Ostat ću večeras - progovori Fatima naposljetku - ali i dalje ne želim ići na
večeru. Kako možeš uopće razmišljati o povratku nakon svega što se zbilo, Kate?
Nakon onog što su učinili?
- Dobile smo pozivnice - izgovori Thea zamišljeno. - Nije li to dovoljno? Zašto
ne bismo rekle da smo se predomislile u posljednji tren, da Fatimin auto nije htio
upaliti, bilo što? Isa? Što misliš?
Okrenu se prema meni, sve tri - tri lica, fizički tako različita, a ipak, sva tri
obojena istim izrazima: brige, straha, tjeskobnog iščekivanja.
- Trebale bismo prisustvovati - odgovorim naposljetku. Ne želim to, želim ostati
ovdje u toplini i tišini Mlina. Salten House posljednje je mjesto na ovom svijetu
kojemu se želim vratiti. Ali Kate je već platila ulaznice u naše ime i to ne možemo
promijeniti. Ako se ne pojavimo, za stolom će ostati četiri prazna mjesta i četiri
neiskorištene pločice s imenima na ulazu. Ljudi znaju da smo došle u Mlin - u malenim
mjestima poput ovoga tajne ne postoje. Ako se ne pojavimo, zapitat će se zašto.
Zašto smo se predomislile. I najgore od svega, zapitat će se zašto smo uopće
dolazile, ako ne zbog večere. A takva si pitanja ne možemo priuštiti.
- Ali što ćemo s Freyom? - upita Fatima, a ja shvatim da ima pravo. Freya mi
nije pala na pamet. Naši se pogledi okrenu prema djetešcu koje se zadovoljno igra
na prostirki i žvače komad kričavo obojene plastike. Ona osjeti naše oči na sebi pa
podigne pogled i iz dubine se grla osmjehne veselim osmijehom zbog kojeg je
poželim zgrabiti s poda i čvrsto je priviti uza se.
- Mogu li je povesti? - upitam nesigurno. Kateino je lice zbunjeno.
- Sranje. Freya mi nije bila ni na kraj pameti. Pričekaj. - Izvuče mobitel, a ja se
navirim preko njezina ramena, promatrajući kako otvara stranicu škole pa na njoj
bira karticu „bivše učenice".
- Večera... večera... ah, evo ga. Često postavljana pitanja... ulaznice za goste...
oh, sranje.
Čitam preko njezina ramena. - Partneri i starija djeca dobrodošli su, ali nažalost,
ova formalna prigoda nije prikladna za dojenčad i djecu mlađu od deset godina.
Možemo vam dostaviti popis lokalnih dadilja ili polupansiona koji nude uslugu
čuvanja djece.
- Krasno.
- Žao mi je, Isa. No, poznajem barem pet lokalnih djevojaka koje bi je došle
ovamo pričuvati.
Pregrizem primjedbu da stvari nisu tako jednostavnima kakvima se čine. Freya
nikada nije voljela bočice. Uostalom, čak i da je naviknuta na njih, nisam sa sobom
ponijela ni bočice ni hranu.
Mogla bih se izvući na račun bočica, no to bi bila laž, jer prava je istina da ju
jednostavno ne želim ostaviti.
- Pokušat ću je uspavati prije nego pođemo - ponudim oklijevajući. - Nema šanse
da će je netko nepoznat uspjeti uspavati, to ne polazi za rukom ni Owenu, a kamoli
nekome koga prvi put vidi. U koliko sati počinje večera?
- U osam - odgovori Kate.
Sranje. Bit će škakljivo. Freya ponekad zaspi već u sedam, a nekada je potpuno
budna i živahna do devet. Međutim, što je tu je. Ne mogu to nikako izbjeći.
- Daj mi broj - obratim se Kate. - Ja ću nazvati. Najbolje da osobno razgovaram
s djevojkama i uvjerim se da znaju ponešto o dojenčadi.
Kate kimne.
- Žao mi je, Isa.
- Sve će biti u redu - reče Fatima sućutno. Stavi mi dlan na rame pa ga nježno
stisne. - Prvi je put najteže.
Preplavi me val zlovolje i iritacije. Znam da joj nije namjera pozivati se na
„bogato majčinsko iskustvo", no ne može si pomoći, a najgore je od svega to što
znam da ima pravo. Ima dvoje djece i puno više iskustva od mene, već je iskusila
ovakve stvari i zna kako je to. Ali ne poznaje Freyu, a čak i ako misli da se sjeća
tjeskobne nervoze koja obuzme majku kada prvi put ostavlja dijete sa strancem, ne
može je se istinski sjećati, barem ne one neposredne dubine tog osjećaja koji me
upravo obuzima.
Već sam nekoliko puta ostavila Freyu s Owenom. Ali nikad nisam učinila nešto
ovakvo - nikada je nisam ostavila s nekim koga ne poznajem u dušu.
Što ako se nešto dogodi?
- Daj mi brojeve - ponovim Kate, ignorirajući Fatimu i otresavši njezin dlan sa
svojeg ramena pa podignem Freyu u naručje i zaputim se stubama, grčevito stišćući
popis brojeva uzavrelim dlanom, trudeći se ne pokleknuti pred suzama.
 Kasno je. Sunce ponire na nebu, sjenke se izdužuju nad Nizrječjem, a Freya
zadovoljno kima glavom naslonjena na moje grudi, svojom ručicom grčevito držeći
krhku ogrlicu isprepletenih srebrnih žica koju sada rijetko nosim iz straha da će je
ona povući i pokidati nježne karike.
Čujem kako ostale razgovaraju u prizemlju. Spremne su, čekaju me već dugo,
dok ja bezuspješno pokušavam uspavati Freyu. Ona je nekako uspjela oćutjeti moju
nervozu pa ljutito udara ručicama o glatku, crnu, svilenu tkaninu preuske, strukirane
haljine koju sam posudila od Kate, posve nenaviknuta na miris parfema koji sam
nanijela na vrat iza ušiju. Sve je pogrešno - nepoznata soba, nepoznata kolijevka,
svjetlo koje se probija kroz pretanke zavjese.
Svaki put kada je pokušam položiti na madrac kolijevke, ona se stane meškoljiti
i mahati ručicama prema meni, ljutito tuleći poput sirene čiji zov nadglasava zvukove
rijeke i prigušenog razgovora u prizemlju.
Ali sada, naposljetku... sada se doima potpuno usnulom. Usta su joj širom
otvorena, a s ruba usana curi joj mlijeko. Obrišem mlijeko muslinskim ubrusom prije
nego uspije kapnuti na posuđenu haljinu pa oprezno ustanem i nečujno se
prikradem kolijevci u kutu sobe.
Sagnem se... niže... niže... osjećajući kako mi se leđa bune, a zatim se ona
naposljetku nađe na madracu s mojom rukom na njezinom trbuščiću, u pokušaju da
trenutak svojeg prisustva stopim s onim odsustva, a to mi pođe za rukom tako vješto
da ona i ne primijeti podizanje mojega dlana s njezina trbuha.
Naposljetku se uspravim, zadržavši dah.
- Isa! - začujem prošaputano siktanje s podnožja stubišta pa zaškrgućem
zubima, vrišteći začepi! u svojem umu, ne usudivši se riječ izgovoriti naglas.
Međutim, Freya nastavi spavati, a ja se na prstima, što tiše mogu, dokopam
hodnika pa se spustim niz klimave stube, prinijevši prst ustima kada me ostale
dočekaju s prigušenim klicanjem, pa hitro zamuknu, ugledavši izraz mojeg lica.
Stoje, zbijene jedna uz drugu, na podnožju stubišta, pogleda uperenih prema
meni. Fatima je odjenula zapanjujuće lijep šalvar kamiz od grimizne svile, optočen
svjetlucavim dragim kamenjem, koji je danas poslijepodne nekako uspjela pronaći
u otmjenoj trgovini odjećom u Hampton’s Leeju. Thea se odbila pokoriti uzusima i
zahtjevu za formalnom odjećom navedenom na pozivnici, odjenuvši uske, elastične
traperice i majicu s tankim naramenicama, čiji zlatni donji rub postupno tamni u
ponoćno crnu boju pri vratu. Ta me majica toliko podsjeća na njezinu mladenačku
frizuru da mi srce na trenutak zastane u grlu. Kate je odjenula lepršavu, široku
ružičastu haljinu za koju je teško reći je li stajala nekoliko novčića ili nekoliko stotina
funti, a kosa joj je raspuštena preko ramena i još uvijek vlažna nakon tuširanja.
 Dok silazim prema podnožju stubišta, u grlu mi je gvalja, premda ni sama ne
znam zašto. Možda zbog iznenadne, emotivne spoznaje koliko ih volim, ili možda
zbog načina na koji su u tren oka izrasle iz djevojčica u žene. Možda zbog načina
na koji ih večernje sunce obasjava, obavivši im lica sjenkama koje me podsjećaju
na djevojke kakve su nekoć bile - dotjerane su, pogledi su im malčice zabrinuti, oči
ponešto umorne, no svejedno su zanosnije nego su ikada za naše mladosti bile, a
opet su istovremeno tako mlađahne, tako pune nade, poput ptica koje se uzbuđeno
spremaju poletjeti prema nepoznatoj budućnosti.
Pomislim na Luca, na njegovu srdžbu u trgovini, na uvijene prijetnje pa iznenada
osjetim odlučni bijes pravednika - ne mogu podnijeti pomisao da bi ijedna od njih
mogla nastradati. Ijedna od njih.
- Spremna? - upita Kate smiješeći se, no prije nego uzmognem kimnuti glavom,
iz kuta se začuje tihi kašalj pa se okrenem i pokraj kredenca ugledam Liz, seosku
djevojku koja je došla pripaziti na Freyu.
Užasavajuće je mlađahna - to je bilo prvo što sam primijetila na njoj kada je
pristigla, pomalo prestrašeno pokucavši na vrata. Telefonom mi je rekla da joj je
šesnaest, no sada kada je vidim, nisam sigurna da vjerujem toj brojci - ima
svjetlosmeđu kosu i široko, bezizražajno lice s kojeg je teško išta pročitati, no doima
se zabrinutom.
Thea pogleda svoj mobitel. - Moramo poći.
- Samo malo - zaustavim je pa započnem recitirati govor koji sam već dva puta
prošla u glavi - kažem joj da se šalica izdojenog mlijeka nalazi u hladnjaku, da dudu
ne voli, ali da se nadam da će je prihvatiti, pokažem joj gdje se nalaze pelene i uputim
je što učiniti ako se ne bude htjela smiriti.
- Imaš moj broj - ponovim po vjerojatno dvadeseti put, gledajući kako Fatima
poskakuje sjedne noge na drugu, a Thea uzdiše. - Imaš ga, zar ne?
- Ovdje je - Liz potapša kredenc na kojem je nekoliko novčanica od deset funti,
njezina večerašnja zarada.
- Što se tiče mlijeka u hladnjaku, ne znam hoće li ga htjeti piti. Nije još naučena
na ispijanje mlijeka iz šalice, no ne škodi pokušati ako se probudi.
- Ne brinite, gospođice. - Njezine su malene oči boje neprijetvornog plavetnila.
- Moja mama uvijek govori kako nitko nije umješniji s mojim malim bratom.
Neprestano se brinem za njega.
Njezine me riječi nimalo ne smire, no svejedno kimnem.
- Hajde, Isa - reče Thea nestrpljivo. Stoji na vratima, dlana položena na kvaku.
- Zaista moramo poći.
- U redu. - Osjećaj da je ono što upravom činim pogrešno para mi utrobu dok
kročim prema vratima, no zar zaista imam izbora? Udaljenost između mene i Freye
raste, a s njome kao da se zateže nevidljivo uže koje mi se svakim novim korakom
sve više stišće oko vrata. - Pokušat ću se ranije vratiti, no svakako me nazovi, u redu?
- ponovno se obratim Liz, a ona kimne glavom. Potom se naposljetku uspijem
odlijepiti od nje i Freye, a svaki novi korak kao da produbljuje prazninu koja mi se
ugnijezdila u grudima.
 Zatim se nađem s druge strane klimavog drvenog mosta, a večernje sunce koji
mi ogrije leđa donekle olakša teret posvemašnje praznine koju osjećam.
- Pretpostavljam da ću ja voziti...? - upita Fatima izvukavši ključeve.
Kate pogleda na svoj sat.
- Ne znam. Ako krenemo cestom, to je šesnaest kilometara, a vrlo je vjerojatno
da ćemo naletjeti na traktor. Svi koriste lijepo vrijeme kako bi dokasna ostali na
poljima, a mogu se vratiti samo cestom. Ako zapnemo iza nekoga od njih, put će se
itekako odužiti.
- Što predlažeš? - Na Fatiminu je licu izraz gotovo komične prestravljenosti. - Ne
želiš valjda reći da bismo trebale hodati do tamo?
- Vjerojatno bismo tako brže došle. To je samo nekoliko kilometara ako
presiječemo preko pustopoljine.
- Ali obula sam večernje cipele!
- Još se stigneš preobuti u svoje Birkenstockice - Kate kimne prema Fatiminim
sandalama, uredno ostavljenim pred vratima.
Ne brini, pustopoljina je suha za ovakva vremena, neće je biti teško pregaziti.
- Hajde - reče Thea iznenadivši me. - Bit će kao nekoć. Uostalom, znaš i sama
kako će teško biti pronaći parking oko škole. Netko bi nas mogao zagraditi pa
nećemo moći izvući auto dok netko oko nas ne odluči otići kući.
Taj argument naposljetku odnese prevagu. Fatimin mi pogled otkriva da joj,
baš kao ni nama ostalima, nije ugodna pomisao da bi mogla ostati zarobljena u školi.
Zakolutavši očima, izuje svoje cipele pa gurne stopala u sandale. Ja svoje cipele s
potpeticama zamijenim sandalama u kojima sam jutros prošetala do sela, žacnuvši
se kada mi stanu žuljati mjesta koja su ostala bolna nakon jutrošnjeg izleta. Kate je
već ranije obula udobne cipele niska potplata, baš kao i Thea, koja je dovoljno visoka
i bez dodatnih centimetara koje bi joj potpetice dale.
Uputim posljednji pogled prema prozoru iza kojeg sniva Freya, osjetivši bolnu
čežnju. A potom se, duboko uzdahnuvši, okrenem prema stazi koja vodi prema jugu
i obali.
Potom stanemo koračati.

Sve je isto kao nekoć, to je misao koja mi se vrzma po glavi dok koračamo istim
onim putovima kojima smo se običavale vraćati u Salten House. Večer je prekrasna
i vedra, prošarana ružičastim oblacima koji odražavaju zrake zalazećeg sunca, a
pješčana staza otpušta toplinu upijenu tijekom dana, grijući nam stopala.
Međutim, tek smo na pola puteljka koji vodi uz obalu kada se Kate iznenada
zaustavi pa kaže: - Presijecimo ovuda.
Na trenutak mi nije jasno o čemu govori jer ne vidim ništa - no tada ih ugledam,
rupu u isprepletenom trnovitom gustišu i ljestve, gotovo nevidljive iza koprive i
drače.
 - Molim? - Thea prasne u smijeh koji ne potraje dugo. - Mora da se šališ?
- Ja... - Na Kateinu se licu iščitava nelagoda. - Mislila sam... tako bi bilo brže.
- Ne, ne bi. - Fatimino lice, skriveno iza prevelikih sunčanih naočala, doima se
zbunjenim. - I sama znaš da ne bi - to je dulji put, a uostalom, nema šanse da bih
se uspjela provući, a da ne razderem svoju opravu na tisuće krpica. Što nedostaje
ljestvama malo niže niz stazu? Onima kojima smo se nekoć služile prilikom povratka
u školu?
Kate duboko uzdahne i na trenutak mi se učini da će ustrajati na prečacu, no
potom se okrene i nastavi dalje niz stazu, ostavivši nas za sobom.
- Kako hoćete - promrmlja ispod glasa, tako tiho da nisam sigurna jesam li riječi
čula ili umislila.
- Ovo je bilo čudno - prišapnem Fatimi, a ona kimne glavom.
- Jest, zar ne? Što ju je spopalo? Nisam bila nerazumna, zar ne? Mislim... - Pokaže
prema nježnoj, lepršavoj svili prošivenoj dragim kamenjem koje bi posve sigurno
zapelo u gustišu. - Imam pravo, zar ne? Nema šanse da bih se uspjela provući kroz
ono trnovito grmlje?
- Naravno da ne bi - odgovorim, a obje ubrzamo kako bismo dostigle Kate koja
se užurbanim korakom sve više udaljava od nas. - Ne znam što joj je došlo.
Ali ipak znam. Shvatim to čim dođemo do mjesta gdje smo nekoć običavale
skretati, i ne mogu vjerovati da mi to ranije nije palo na um. Iznenada mi postane
jasno zašto je Kate danas poslijepodne povela Theu u šetnju prema sjevernom dijelu
Nizrječja, umjesto na jug prema moru.
Jer na mjestu gdje nas put vodi udesno, preko ljestava pa dalje u pustopoljinu,
priobalna staza nastavlja prema obali na kojoj se, gotovo skriven u zavjetrini
pješčane dine u daljini, nazire bijeli oblik i plavo-bijela policijska vrpca koja treperi
na vjetru.
To je šator. Isti onakav kakve inače rabe kako bi zaštitili mjesto s kojeg uzimaju
forenzičke uzorke.
Srce mi propadne u pete, a u želudcu osjetim mučno treperenje. Kako smo
mogle biti tako nepromišljene?
Thea i Fatima također dođu do iste spoznaje u tom istom trenutku. Jasno mi
je to po načinu na koji im se izrazi lica iznenada promijene pa sve tri izmijenimo
letimične, užasnute poglede iza Kateinih leđa dok ona i dalje grabi prema ljestvama,
skrenuvši pogled od zaprepašćujuće ljepote obale i blistavog mora koje se proteže
prema obzorju dokle god seže pogled, i skromnog bijelog šatora podignutog usred
sve te ljepote, šatora koji je uspio sve promijeniti.
- Žao mi je - ponudim u trenutku kad Kate prebaci nogu preko ograde, a svilena
tkanina njezine haljine zatreperi na vjetru. - Kate, nije nam uopće palo na pamet...
- U redu je - ponovi ona, ali glas joj je hladan i grub, i posve je jasno da nije u
redu. Kako smo mogle smetnuti s uma? Nije da nismo znale. Na kraju krajeva, zbog
toga smo tu.
 - Kate... - započne Fatima molećivo, ali Kate je već s druge strane ograde i
neumoljivo grabi dalje, okrenuta od nas tako da joj ne vidimo izraz lica pa nam
preostane samo pogledavati jedna drugu, utučene osjećajima krivnje i jada, te
požuriti za njom ne bismo li je dostigle.
- Kate, žao mi je - ponovim zgrabivši je za ruku, no ona se otrgne.
- Zaboravi - reče, a ja riječi doživim kao udarac pesnicom u trbuh, kao optužbu
koju ne mogu poreći. Jer ima pravo, zaboravila sam.
- Stani - reče Thea glasom koji ne ostavi mjesta neposluhu, istim onim
prizvukom koji nisam čula već godinama. Nekoć se s takvom lakoćom služila tim
tonom, oštrim poput biča, koji te više-manje tjerao da je barem saslušaš, ako već ne
i da učiniš ono što od tebe traži. Stani. Popij ovo. Daj mi to. Dođi ovamo.
U nekom je trenutku prestala s time - prestala je naređivati svima oko sebe,
vjerojatno preplašena snagom vlastitog autoriteta. Ali na djelić trenutka taj se ton
vratio i ponovno je tu, a Kate se okrene, zaustavivši se na kratkoj travi koju su ovce
obrstile gotovo do korijena, pa nam uputi ravnodušan pogled.
- Što je?
- Kate, slušaj... - Maloprijašnjeg tona više nema. Thein glas sada je pomirljiv i
drhtav dok pokušava osjećaje nas dviju koje stojimo uz nju predočiti u riječi,
nesigurna kako nepodnošljivu situaciju učiniti podnošljivom, kada sve tri dobro
znamo da je to nemoguće. - Kate, nismo...
- Žao nam je - nastavi Fatima. - Uistinu nam je žao, trebale smo biti pametnije.
Ali nemoj biti ovakva - tu smo, uz tebe, znaš to, zar ne?
- I trebala bih vam biti zahvalnija? - Kateino se lice izobliči u pokušaju da na njega
navuče osmijeh. - Znam, ja...
Ali Fatima je prekine.
- Ne. To nije ono što ti pokušavam reći - jebote, Kate, kada je zahvalnost bila
nužna za naše prijateljstvo? - Ispljune riječ kao da je u pitanju kakva kletva. -
Zahvalnost? Nemoj me vrijeđati. Nadišle smo takve tričarije, nismo li? Barem je nekoć
tako bilo. Htjela sam ti reći da vjeruješ kako si sama u svemu ovome, da misliš kako
nikomu drugome nije stalo, ali nije tako. Trebala bi shvatiti sve ovo - sve nas ovdje
- pokaže rukom na našu malu družinu čije su se crne sjenke na večernjem suncu
izdužile pustopoljinom - kao dokaz toga. Volimo te, Kate. Pogledaj nas - Isu koja
je ostavila dijete u Mlinu i zaputila se s nama preko pustopoljine, Theu koja je bez
razmišljanja uzela slobodne dane na poslu, mene koja sam ostavila Alija, Nadiju i
Sama, sve zbog tebe. Toliko mi značiš, toliko znači svima nama. Značiš nam toliko
da te nikada nećemo iznevjeriti. Razumiješ li?
Kate sklopi oči i na trenutak sam sigurna da će ili briznuti u plač ili nas ispsovati,
no ona ne učini nijedno od toga. Ispruži ruke preda se, nijemo tražeći naše dlanove,
pa nas, još uvijek zatvorenih očiju, privuče k sebi i svojim bojom umrljanim prstima
čvrsto stisne moje zapešće, kao da smo nas tri jedino što je još održava na površini.
- Vi... - progovori glasom koji je smjesta izda, a potom se naše ruke nađu
obavijene oko nje i sve smo četiri zbijene jedna uz drugu, poput četiri stabla koja je
priobalni vjetar isprepleo u jedno živuće biće. Ruke su nam isprepletene, čela
priljubljena jedno uz drugo, a tijela nam zrače toplinom. Osjećam ih, svaku od njih
ponaosob i njihove prošlosti, toliko povezane s mojom da ne postoji način da ih se
odvoji, da se ijednu od nas razdijeli od ostalih.
- Volim vas - procijedi Kate drhtavim glasom, a ja joj odgovorim istovjetnim
riječima, ili barem mislim da to činim jer jedan glas u zboru emocijama nabijenih
glasova sigurno mora pripadati meni, ali ne mogu biti posve sigurna jer je teško reći
gdje ja počinjem, a ostale završavaju.
- Ući ćemo zajedno - reče Fatima odlučno. - Jasno? Jednom su nas uspjeli
rastaviti, ali nećemo im dopustiti da to ponovno učine.
Kate kimne glavom pa se uspravi, pažljivo brišući oči kako ne bi razmazala
šminku.
- U redu.
- Dakle, dogovorile smo se? Ujedinjena fronta?
- Ujedinjena fronta - Thea ponovi pomalo snuždeno, a ja kimnem glavom.
- U jedinstvu je snaga - dometnem i smjesta poželim da nisam, jer drugi,
neizgovoreni dio izreke o razjedinjenosti i propasti ostane visjeti u zraku, poput
nečujne jeke.
 Sjećate li se...
Riječi su to koje se poput refrena ponavljaju kroz naš razgovor dok
prevaljujemo posljednji kilometar puta.
Sjećate li se kada su Theu za vrijeme gostovanja na hokejaškoj utakmici s
Roedeanom uhvatili s votkom nalivenom u bocu vode?
Sjećate li se kada je Fatima rekla gospođici Rourke da fuk na urduu znači
penkala?
Sjećate li se one noći kada smo se iskrale kako bismo se okupale, ali Kate je
odvukla plima i gotovo se utopila?
Sjećate li se... sjećate li se... sjećate li se...
Bila sam sigurna da se sjećam svega, ali sada, dok me uspomene preplavljuju
poput plimnog vala, shvatim da nije tako, barem ne u potpunosti. Ne ovako - ne
toliko vjerno da bih se mogla prisjetiti mirisa morske vode, predočiti si drhtanje
Kateinih udova, blijedih na mjesečini, dok zajedno s njom teturamo s plaže prema
školi. Istina, sjećam se, no izmiču mi detalji, boje, osjećaj travnatog igrališta pod
stopalima i vjetra koji mi s mora šiba lice.
Međutim, tek kada pregazimo posljednje polje i popnemo se preko posljednje
ograde, a Salten House nam se naposljetku pojavi u vidnom polju, spoznaja istinski
dopre do mojeg uma. Vratile smo se. Zaista smo se vratile. Pomisao je uznemirujuća
pa osjetim stezanje u trbuhu kada shvatim da su moje prijateljice utihnule, jer dobro
znam da se sigurno, baš kao i ja, prisjećaju nekih drugih trenutaka, onih koje smo se
otada zdušno trudile zaboraviti. Prisjetim se lica Marka Wrena onog dana kada je na
obali naletio na skupinu petašica, a prisjetim se i crvenila koje mu se stalo uspinjati
vratom kad su počela bockanja i šaputanja, te načina na koji je pognuo glavu,
dobacivši potom Thei pogled krajnjeg jada i muke. Prisjetim se straha na licu prvašice
koja je na hodniku pobjegla od Fatime i mene, i tadašnje spoznaje da je zasigurno
čula glasine o nama - o našim britkim jezicima, o našoj sklonosti himbi i
prijetvornosti. A prisjetim se i lica gospođice Weatherby onog posljednjeg dana...
Iznenada mi je drago da se Salten House toliko promijenio, mnogo više od
samog sela oko kojeg vlada ozračje nepromjenjivosti urezane u kamen i sol. Za
razliku od Plimomlina, koji godine nisu štedjele, oko ovog se mjesta u međuvremenu
obavila aura otmjenosti, nešto čega nema u mojim sjećanjima vezanim za školu.
Koliko god nastojali ostaviti taj dojam, Salten House u moje vrijeme nije bio vrhunska
škola. Bio je, kako je Kate to jednom opisala - posljednja prilika za mnoge - škola
koja je uvijek imala mjesta za učenicu kojoj je zbog problema kod kuće bilo potrebno
hitno pronaći mjesto, i škola koja nije običavala previše kopati po razlozima zbog
kojih je učenica izbačena iz prethodnih triju škola. Sjećam se da sam neposredno po
dolasku primijetila kako se boja na pročelju ljušti, nagrizena solju, te da su travnjaci
nakon vrućeg ljeta poprimili nezdravo žutu nijansu. Između oblutaka šljunčanog
prilaza izbijao je korov, a među Bentlyjima i Daimlerima bio je tu i nemali broj
roditelja koji su vozili Fiate, Citroëne i ulupljena Volva.
Sada, međutim, školu obavija aura... novca. Ne znam kako bih to drugačije
opisala.
Obris visoke zgrade koja baca svoju izduženu sjenku preko igrališta za kroket i
tenis potpuno je jednaka, ali običnu, jeftinu bijelu boju pročelja zamijenio je tamniji,
skuplji bež, koji suptilno omekšava grube plohe. Ugođaj upotpunjuju lončanice
poslagane u prozorske lijehe, kao i biljke penjačice zasađene u kutovima zgrade, a
koje su pomalo počele osvajati pročelje.
Travnjaci su bujniji i zeleniji, a dok kročimo po njima začujemo gotovo nečujno
kliktanje minijaturnih raspršivača koji su se počeli izdizati iz trave i raspršivati finu
vodenu izmaglicu po travnatoj površini. Takav je luksuz u naše vrijeme bio
nezamisliv. Nikle su i pomoćne zgrade, a putovi koji vode do njih pokriveni su
nadstrešnicama tako da djevojke više ne moraju po pljusku trčati sa sata na sat. Kada
prođemo pokraj natkrivenih teniskih terena primijetim da je grubi i za djevojačka
koljena poguban beton zamijenjen nečim nalik gumenastoj zelenoj spužvi.
Ono što se nije promijenilo četiri su tornja koja i dalje stražare, po jedan u
svakome kutu glavne zgrade, te crne vitice protupožarnih ljestava koje se i dalje
obavijaju oko njih poput kakvog postindustrijskog bršljana.
Zapitam se je li prozore u tornjevima još moguće odškrinuti dovoljno kako bi
se kroz njih provukla vitka petnaestogodišnjakinja te iskradaju li se djevojke i dalje
onako kako su nekoć običavale činiti... Nekako sumnjam da je tako.
Praznici su pa je škola, razumljivo, neobično tiha... to jest, gotovo tiha. Dok nas
četiri kročimo preko travnatih terena, vozila se uspinju prilazom, a ja začujem
prigušene glasove koji dolaze s druge strane zgrade.
Uši mi se na trenutak nehotično naćule pa pomislim roditelji! uz isti osjećaj
opreza i opasnosti s kojim bi zec pomislio jastrebovi! Međutim, ubrzo shvatim - to
nisu roditelji, to su djevojke. Stare djevojke. Mi.
Ali ne, ipak ne mi. Jer je, nekako, oduvijek postojala podjela na nas i njih. To je
problem s „klikama", kako ih Mary Wren voli nazivati. Kada se sve definira zidovima
i time tko je unutar njih, a tko ostavljen vani, ljudi s druge strane zida više nisu tek
oni, nego oni. Stranci. Suparnici. Neprijatelji.
Nisam to shvaćala tijekom tih prvih dana u Salten Houseu. Bila sam zahvalna
što sam stekla nove prijateljice, tako sretna jer sam pronašla svoje mjesto da nisam
shvaćala kako svaki put kada se svrstam uz Kate, Theu i Fatimu, stvaram neprijatelja
u nekome drugome. I da bi se svi ti neprijatelji uskoro mogli ujediniti protiv mene.
Zidovi, na kraju krajeva, ne služe isključivo da bi ljude zadržali vani. Mogu
poslužiti i da nekoga zarobe unutra.
- Oh, moj Bože. - Glas se pronese večernjim zrakom, a mi se, sve četiri kao jedna,
iznenađeno okrenemo prema njegovu izvoru.
Prilazi nam žena, teturajući i škripajući potpeticama po šljunku.
- Thea? Thea West? A ti - moj Bože, ti mora da si Isa Wilde, zar ne?
 Na trenutak sam zbunjena i ne mogu se prisjetiti njezina imena, a onda mi sine.
Jess Hampton. Kapetanica hokejaške ekipe u petom razredu, netko za koga se
govorkalo da bi mogla biti predstavnica učenica u šestom razredu. Zapitam se je li
joj pošlo za rukom? Ali prije nego uzmognem otvoriti usta kako bih je pozdravila,
ona nastavi oduševljeno verglati.
- Fatima! Gotovo te nisam prepoznala s maramom. I Kate je ovdje! Ne mogu
vjerovati da ste tu!
- Pa... - Thea podigne obrvu pa pomalo zaštitnički mahne rukom pokazujući
prema nama. - Vjerovala ili ne, tu smo. Zar je takvo iznenađenje što smo uspjele
dogurati dovde u životu? Znam da sam na zidu svoje sobe imala plakat Živi brzo, umri
mlad, ali nisi ga trebala shvatiti baš doslovno.
- Ne! - Jess se nasmije prodornim, kreštavim smijehom pa dobrohotno lupi Theu
po ramenu. - Znaš i sama da nije stvar u tome. Nego... - Zastane na trenutak, počevši
zamuckivati, a nama je svima jasno što joj se mota po glavi, no brzo se snađe pa
nastavi: - Nego, stvar je u tomu da se nikada prije niste pojavljivale na ovakvim
okupljanjima, nijedna od vas, čak ni Kate, a ona živi na pet minuta udaljenosti. Već
smo se pomirile s time da vas nikada više nećemo vidjeti!
- Lijepo je čuti da smo vam nedostajale - uzvrati Thea, počastivši je prijetvornim
osmijehom. Uslijedi trenutak nelagodne tišine, a potom Kate krene prema zgradi.
- Dakle - reče Jess, uhvativši korak s nama u trenutku kada smo zašle za ugao,
zaputivši se prema glavnom ulazu. - Čime se bavite? Za Kate, naravno, znam.
Očekivano je postala umjetnica. Što je s tobom, Isa? Čekaj, pogodit ću - sigurno se
baviš nečim vezanim za podučavanje?
- Krivo - odgovorim, natjeravši se na usiljen osmijeh. - Zapravo radim u državnoj
službi. Doduše, ako je educiranje ministara o pravnim zavrzlamama ono što si imala
na umu, moglo bi se reći da imaš pravo. Što je s tobom?
- Oh, meni se dobrano posrećilo. Alex, moj muž, zaradio je mnogo novca u
vrijeme procvata interneta. Ušao je u cijelu priču i izašao iz nje u pravom trenutku
pa možemo sve svoje vrijeme posvetiti našoj djeci - Alexi i Joeu.
Theine obrve gotovo se utope u grimasi koju je složila na licu.
- Imaš li ti djece? - upita Jess, a ja gotovo ne odgovorim, isprva ne shvativši da
je pitanje upućeno meni. Naposljetku shvativši, žurno kimnem glavom.
- Oh, da. Malenu djevojčicu - Freyu. Uskoro će napuniti šest mjeseci.
- Kod kuće je s au pair djevojkom?
- Ne. - Uspijem izvući iz sebe još jedan lažni osmijeh. - Zapravo, nemamo au pair.
Kod Kate je, večeras je čuva jedna od lokalnih djevojaka.
- A što je s tobom, Fatima? - nastavi Jess. - Moram priznati, nisam znala da si se
preobratila u... - kimne glavom prema marami - znaš. Muslimanku. - Posljednju riječ
gotovo i ne izgovori, oblikujući riječ ustima poput nekog tko ne želi naglas artikulirati
nešto što smatra tabuom.
Fatimin je osmijeh umjetniji čak i od mojeg maloprijašnjeg, no ne dopusti si
omašku.
 - Oduvijek sam bila muslimanka - odgovori bez trunke ljutnje. - No tijekom
školskih dana nisam bila toliko pobožna.
- Pa kako si... što... znaš što želim reći, zbog čega si se predomislila?
Fatima slegne ramenima.
- Djeca. Vrijeme. Zrelost. Tko će znati? - Jasno mi je da ne želi razgovarati o tomu,
niti želi razgovarati s Jess, pogotovo ne u ovom trenutku.
- Dakle, udana si? - zaključi Jess.
Fatima kimne glavom. - Oboje smo liječnici. Znam, takav klišej, zar ne? Imamo
dvoje prekrasne djece, dječaka i djevojčicu. Kod kuće su s Alijem. A tvoja djeca?
- Isto kao i kod tebe - djevojčica i dječak - Alexi je gotovo pet godina - ne mogu
vjerovati kako vrijeme leti! - A Joeu su dvije. Kod kuće su s au pair dadiljom. Alex i ja
uzeli smo par dana za sebe i priuštili si dugački vikend. Treba odvojiti i malo vremena
za romantiku, zar ne?
Fatima i ja razmijenimo letimične poglede. Nisam sigurna kako odgovoriti na to
pitanje - Owen i ja nismo uspjeli odvojiti vremena „za romantiku" otkako se Freya
rodila - no spasi nas dolazak visoke, plavokose žene koja, prilazeći puteljkom,
odglumi oduševljenje pa, položivši dlan na grudi, reče:
- Koga to moje oči vide? Je li to Jess Hamilton? Ne! To ne možeš biti ti, pa nisi
se postarala niti dana.
- Glavom i bradom - odgovori Jess uz jedva primjetan naklon pa pokaže dlanom
prema nama. - Vjerojatno se sjećaš i...
Iznenada zavlada tišina, a ja shvatim da je žena prepoznala naša lica, prisjetila se
naših imena. Izraz lica u trenu joj se promijeni, a onaj pristojni, druželjubivi osmijeh
iščezne. Sjeća nas se. Itekako nas se dobro sjeća.
- Naravno - odgovori nečim nalik hladnoj suzdržanosti u glasu, zbog koje mi srce
potone u pete. Zatim se okrene prema Jess, uhvativši je pod ruku, pa obje okrenu
leđa nama ostalima. - Jess, dušo, naprosto moraš upoznati mojeg supruga - reče joj
zavjerenički.
I tek tako, Jess ponovno nestane iz naših života, kao plimom odnesena, a mi
smo ponovno same. Nas četiri. Zajedno.
Međutim, ne zadugo. Kada zamaknemo za ugao i naposljetku izbijemo na
prilaz, dvokrilna glavna vrata širom su otvorena, a svjetlo iz unutrašnjosti obasjava
večernji zrak i rijeku ljudi koja se slijeva prema njima.
Osjetim da me netko primio za dlan, a kada pogledam tko, shvatim da je to
Kate, čiji se prsti isprepletu s mojima, tražeći potporu stiskom koji je snažan poput
škripa.
- Jesi li dobro? - upitam, a ona odgovori nervozno jednom kimnuvši glavom, no
nisam sigurna koga točno pokušava uvjeriti u to, mene ili sebe.
- Vrijeme je da navučemo bojnu opremu - reče Thea, pokazavši glavom prema
cipelama koje i dalje držim u drugoj ruci, a ja shvatim da na nogama još uvijek imam
prašnjave sandale u kojima sam došetala ovamo. Jednim ih trzajem zbacim s nogu
pa, pridržavajući se za Kateino rame, navučem cipele s potpeticama. Fatima učini
isto, pridržavajući se za Theino rame. Kateina haljina leprša na povjetarcu, poput
zastave - poput poziva upomoć, pomislim iznenada. Misao je nehotična, neželjena,
pa je smjesta potisnem iz uma.
Bez riječi razmijenimo poglede i jedna drugoj u očima spazimo iste osjećaje -
strepnju, nervozno uzbuđenje, strah.
- Spremne? - upita Kate, a nas tri u odgovori kimnemo glavom. A potom se
popnemo stubama i uđemo u školu koja nas je prije mnogo godina tako grubo
izbacila.
Oh, Bože. Nije prošao ni prvi puni sat večere, a ja već nisam sigurna da se mogu
nositi s ovime.
Sjedim na toaletnoj školjci, pridržavajući glavu dlanovima i pokušavajući se
pribrati. Pokušala sam alkoholom smiriti živce, dopuštajući konobarima da mi u
prolazu nadolijevaju čašu do vrha, ne pazeći koliko ću popiti. Sve se doima poput
sna, jednog od onih kada se ponovno nađeš u školskim klupama, samo što je sve
nekako drugačije, suptilno, ali ipak drugačije, poput starog filma koji sada gledaš na
novom televizoru, u živopisnijim bojama i boljoj rezoluciji. Zid lica i glasova koji su nas
pozdravili pri ulasku u dvoranu, ta svojevrsna mješavina potpuno nepoznatih lica te
onih napola upamćenih, ali promijenjenih zubom vremena, doimao se poput nečega
iz noćne more. Crte nekih od tih lica izoštrile su se topljenjem dječjeg sala, dok su se
druga zaoblila i spljoštila, a koža gotovo neprimjetno olabavila poput lateks maske
koja je neznatno skliznula sa svojeg mjesta.
Najgore je od svega to što nas svi prepoznaju, čak i djevojke koje su u školu
došle tek po našem odlasku. Nisam očekivala takvo što. Način na koji smo otišle,
neprimjetno, između dva semestra, naš odlazak ničim najavljen... sve se činilo
neupadljivim, bez prevelike pompe. Bila je to jedna od stvari u koje je ravnateljica
uvjeravala mojeg oca u to vrijeme: - Ako Isa pristane svojevoljno otići, možemo sve
skupa zataškati.
Međutim, zaboravila sam na prazninu koju je naš odlazak ostavio za sobom,
prazninu koja je morala biti nečime popunjena, a što bi moglo bolje poslužiti za to
od nagađanja i glasina; glasina koje su neprestanim ponavljanjem bujale do novih
razmjera sve dok nisu prerasle u zdanje sazdano od laži i poluistina, pothranjivanih
tajnovitošću i oskudnošću činjenica vezanih za Ambroseov nestanak. A danas -
nemali broj bivših učenica živi u blizini, dosta ih je vidjelo naslovnicu Salten
Observera. Pročitale su naslov. Nisu glupe - zbrojile su dva i dva. Nekada dva i dva
daju pet.
Najgore od svega njihove su oči, njihove znatiželjne oči. Ljudi su prilično ugodni
dok razgovaraju s nama, premda se svi ti razgovori doimaju pomalo usiljenima, no
unatoč tomu osjećam, iako sam možda sve umislila, neku vrstu opreza skrivenu iza
lažnih osmijeha. No svaki put kada se okrenemo od njih, čujem kako započinje
šuškanje iza naših leđa. Je li istina? Nisu li izbačene? Jesi li čula...?
Uspomene više nisu poput nježnog tapkanja po ramenu nakon kojeg slijede
riječi „sjećaš li se?“, sada je svaka od njih poput udarca, poput napada. Čak i ovako
daleko od rulje, uspomene naviru. Prisjetim se kako sam nekoć davno sjedila i ridala
u istoj ovoj kabini zbog djevojke, bezazlene sićušne prvašice koja je Fatimu i mene
spazila kako se vraćamo s jednog od naših noćnih izleta do Kate. Moja reakcija bila
je ishitrena i burna. Zaprijetila sam joj, rekla sam joj da ću se, ako ikome zucne i riječi
o onome što je vidjela, pobrinuti da ostatak svojeg školovanja u Saltenu provede u
izolaciji. Rekla sam joj da sam dovoljno moćna da joj život pretvorim u pakao.
Naravno, bila je to laž. I jedno i drugo. Nisam je mogla izolirati, sve i da sam
htjela. Do tog smo trenutka već i same bile previše izolirane od drugih. Kada bismo
u blagovaonici htjele sjesti negdje, ispostavilo bi se da se mjesto čuva za nekoga
drugoga. Ako bi neka od nas u zajedničkoj prostoriji predložila gledanje nekog
određenog filma, glasanje bi nekako uvijek iznjedrilo potpuno oprečnu opciju.
Uostalom - nikada ne bih uistinu učinila takvo što, htjela sam je samo malo uplašiti
kako bih bila sigurna da će držati jezik za zubima.
Nisam znala što je učinila ili rekla, no gospođica Weatherby pozvala me te večeri
u svoj ured pa me propisno naribala, pričajući mi bez konca i kraja o duhu zajednice
i odgovornosti prema mlađim djevojkama.
- Počinjem se pitati, Isa - rekla je glasom punim razočarenja - imaš li u sebi ono
što je istinski potrebno da bi bila saltenska djevojka. Znam da je kod kuće teško, ali
to ti ne može biti izlika da se otresaš na druge, osobito ne na one mlađe od sebe.
Molim te, nemoj me tjerati da pozovem tvojeg oca, sigurna sam da on trenutno ima
i previše briga.
Grlo mi je u tom trenutku stegnula nekakva kombinacija srama i srdžbe. Da,
srdžbe prema njoj, prema gospođici Weatherby. Ali najviše srdžbe spram sebe, zbog
onoga što sam učinila, zbog onoga što sam postala, zbog toga što sam si dopustila
da se pretvorim u takvu osobu. Pomislila sam na Theu one prve noći, na njezin opis
začetaka Igre laži. Neću se iskaljivati na novim djevojkama, na onima koje su
bespomoćne. Izvodit ću psine nad onima koje upravljaju školom - nastavnicama i
popularnim djevojkama. Nad onima koje misle da su bolje od nas ostalih.
U što sam se to pretvorila?
Kako sam mogla prijetiti jedanaestogodišnjakinji?
Pomislila sam na svojeg oca i na ono što bi rekao kada bi ga gospođica
Weatherby nazvala između dva posjeta bolnici. Pomislila sam na to kako bi se
njegovo lice, već iznureno zabrinutošću, još više izboralo i izobličilo razočaranjem
u mene.
- Žao mi je - rekla sam, istjeravši riječi iz grla. Ne zato što ih nisam željela
izgovoriti, nego zato što mi je grlo bilo stisnuto.
- Uistinu mi je žao. Molim vas - pogriješila sam. Ispričat ću se. I ubuduće ću se
više potruditi, obećavam.
- U redu - odgovorila je gospođica Weatherby. Oči su joj bile prepune
zabrinutosti. - I, Isa, znam da smo već razgovarale o tomu, ali molim te da se pokušaš
malo družiti i s ostalim djevojkama. Bliska su prijateljstva prekrasna, ali mogu nam
zatvoriti oči pred novim prilikama. U konačnici nas mogu puno koštati.
 - Isa? - Kucanje na vratima kabine nije glasno, ali je odlučno pa iznenađeno
podignem glavu. - Isa, jesi li tu?
Ustanem, pustim vodu pa napustim sigurnost kabine kako bih oprala ruke u
jednom od umivaonika poredanih u niz. Thea prekriženih ruku stoji pokraj sušila za
ruke.
- Zabrinule smo se - nastavi gotovo pokajnički. Složim grimasu. Koliko sam se
dugo zadržala unutra? Deset minuta? Dvadeset?
- Žao mi je, samo... sve skupa mi je bilo malo previše, razumiješ?
Godi mi svježina vode na šakama i zapešćima, pa moram potisnuti poriv da
njome zapljusnem i lice.
- Razumijem - odgovori Thea. Lice joj je upalo, a zbog svoje se žgoljavosti doima
gotovo ispijeno na nemilosrdnom svjetlu školskog toaleta - gostinjski toalet sada je
preuređen i opremljen mekim ručnicima i mirisnim kremama za ruke, ali svjetlo je
ostalo isto kao nekoć, fluorescentno i grubo. - I ja bih najradije pobjegla. Ali ne možeš
provesti cijelu večer skrivajući se. Večera će uskoro početi, a netko će primijetiti da
te nema. Izdržimo zakusku pa možemo otići.
- U redu - složim se, no ipak se ne uspijem natjerati na pokret. Držim se za
umivaonik, osjećajući kako noktima upirem o njegovu porculansku površinu. Sranje.
Pomislim na Freyu, koju sam ostavila u Kateinu domu pa se zapitam je li dobro.
Gotovo me savlada poriv da jurnem odavde i nastavim trčati natrag svojoj toploj,
mekanoj, mirisnoj bebi. - Zašto je, dovraga, Kate mislila da je ovo dobra ideja?
- Slušaj me - Thea ovlaš baci pogled preko ramena kako bi se uvjerila da su
kabine prazne pa se stiša. - Raspravile smo to. Ti si zagovarala dolazak ovamo.
Snuždeno kimnem glavom. Ima pravo. I da stvari budu bolje, u potpunosti
razumijem Kateinu reakciju i panično traženje opravdanja kojim bi objasnila dolazak
svojih prijateljica ovamo nakon tolikih godina odsustva, dolazak koji se sasvim
slučajno poklopio s tjednom pronalaska tijela na Nizrječju. Ponovno okupljanje
bivših učenica moralo se činiti bogomdanom slučajnošću. Ali voljela bih, zaista bih
voljela da nije to učinila.
Sranje, pomislim ponovno, sada osjetivši kako psovke bujaju u meni, nastojeći
izaći van, poput otrova koji ne mogu više potisnuti. Iznenada se zamislim kako
sjedim za stolom, prekrivenim bijelim stolnjakom, i izbacujem ih jednu za drugom -
Začepite svoje jebene njuške, vi proklete kuje tračare. Ne znate ništa! Ništa!
Dišem duboko i tiho, pokušavajući se sabrati.
- U redu? - upita Thea, ovaj put nježnije. Kimnem u odgovor.
- Dobro sam. Mogu ja to. - Potom se ispravim. - Mi to možemo, zar ne? Hoću
reći, ako Kate može, tada mogu i ja. Kako se ona drži?
- Na rubu je - odgovori Thea. Otvori vrata toaleta, a ja izađem u inače bučan
hodnik, koji je sada pust, izuzev nekoliko nastavnica koje naizgled besciljno tumaraju
uokolo, i velikog štafelaja na kraju hodnika koji pridržava raspored sjedenja.
 - Oh, požurite - reče jedna od nastavnica, ugledavši nas kako izlazimo iz toaleta.
Mlada je, premlada da bi u školi bila dugo. - Već su sjeli i govori će uskoro početi.
Za kojim ste stolom?
- Pankhurst, ako je vjerovati ženi koja je bila tu prije vas - odvrati Thea, a
nastavničin se prst stane spuštati niz dugi popis imena, tražeći naša. - Thea West -
nadopuni se Thea.
- Ah, tako je, evo vas. A vi ste...? - Pogleda me. - Ispričavam se, ali kao što ste
vjerojatno i same dokučile, tek sam nedavno došla ovamo pa mi sve bivše učenice
predstavljaju nova lica!
- Isa Wilde - odgovorim gotovo stidljivo, a na moje olakšanje, njezino lice ničime
ne pokaže da je prepoznala ime. Izostane i očekivana osupnutost, a ona se okrene
prema popisu, krajnje zadubljena u potragu za mojim imenom.
- Oh, evo ga. I vi ste Pankhurst, a čini se da sjedite s još nekolicinom djevojaka
s vaše godine za stolom s deset stolica na drugome kraju dvorane, nedaleko okna
za dostavu hrane. Najlakše će vam biti neprimjetno ući na ova vrata pa se probiti
zaobilaznim putem podno galerije.
Znam, pomislim. Poznajem ovu školu kao vlastiti džep. Ali Thea i ja tek kimnemo
pa poslušamo njezine upute i neprimjetno uđemo kroz poluotvorena vrata, koristeći
buku glasnog pljeska koja prikrije zvuk našeg ulaska. Govorancije su već u tijeku, a
žena za govornicom osmjehuje se čekajući da pljesak zamre.
Očekivala sam gore ugledati ravnateljicu iz naših školskih dana, gospođicu
Armitage, no na postolju ne stoji ona, i zapravo nisam iznenađena - bila je u
pedesetima kada sam krenula u Salten. Do sada je vjerojatno već otišla u mirovinu.
Stvarnost je, međutim, čak i šokantnija od očekivane.
Za govornicom je gospođica Weatherby, naša bivša nadstojnica.
- Sranje - prošaputa Thea ispod glasa dok zaobilazimo stolove imućnijih bivših
učenica i njihovih muževa, a bljedilo njezine puti jasno mi govori da ju je prizor
šokirao jednako kao i mene.
Dok se na vršcima prstiju provlačimo među stolicama i preko torbi, pokraj
spomen-ploča na kojima su zlatnim slovima ispisana imena bivših kapetanica
hokejaških ekipa i djevojaka koje su poginule u ratu, učtivi glas gospođice
Weatherby odjekuje od zidova dvorane obloženih drvenom oplatom, no riječi se
gube negdje nad mojom glavom i ne čujem ništa od onoga što govori. Ono što čujem
je taj isti glas koji mi mojeg posljednjeg dana u Saltenu govori: - Isa, ovako je najbolje
za sve. Jako mi je žao, ali jednostavno se nisi najbolje uklopila u Salten House i svi se
slažemo - uključujući i tvojeg oca - kako bi bilo najbolje da započneš ponovno negdje
drugdje.
Novi početak. Još jedan.
I tako sam iznenada postala jedna od njih, djevojka poput Thee, jedna od onih
iza kojih je ostao dugi niz škola koje su je zamolile da ode, prijeteći izbacivanjem ako
to ne učini.
 Sjećam se očeva ukočena lica u automobilu. Nije postavljao pitanja pa nisam
morala odgovarati lažima. No prijekor koji se ćutio u zraku dok smo jurili natrag u
London, gdje nas je čekao smrad bolnica i pištanje bolničkih monitora, govorio je
sasvim jasno i glasno, Kako si mogla? Kako si mogla to učiniti sada kada se već moram
nositi sa svime ovime?
Fatimini su roditelji još uvijek bili u inozemstvu, pa su po nju iz Londona u
svojem Audiju došli ujak i njegova supruga, oboje smrknuta pogleda. Odveli su je
usred noći, a ja sam sve promatrala s prozora u tornju - nisam se imala prilike niti
oprostiti od nje.
Thein je otac bio najgori - glasan i drzak. Smijao se i zbijao neumjesne šale dok
je Thein kovčeg, prebačen preko ramena, teglio do prtljažnika automobila, bazdeći
na brendi premda je tek bilo podne, kao da svojom razmetljivošću može skandal
gurnut i pod tepih.
Samo po Kate nije imao tko doći. Jer je Ambrose... Ambrose je već otišao. -
Iščeznuo prije nego su ga imali prilike otpustiti - govorkalo se po hodnicima.
Sve mi je to svježe u sjećanju, kao da se dogodilo jučer, dok se šapućući isprike
probijamo dvoranom prema stolu označenom ceduljicom ,,Pankhurst“, za kojim nas
čekaju Fatima i Kate.
Na licima im se ocrta tjeskobno olakšanje kada napokon sjednemo na svoja
mjesta, točno u trenutku kada krene posljednja salva pljeska. Gospođica Weatherby
gotova je sa svojim govorom, a ja se ne mogu prisjetiti ni jedne njezine riječi.
Izvučem mobitel pa pod okriljem stola napišem poruku Liz. Sve u redu?
- Vegetarijanski ili mesni, gospođo? - izgovori glas iza mene, a ja se uz nervozan
trzaj okrenem i ugledam konobara u bijelom sakou kako stoji i čeka.
- Oprostite?
- Vaša večera, gospođo. Jeste li označili vegetarijanski ili mesni jelovnik?
- Hm... - Pogledam na drugu stranu stola prema Kate koja je zadubljena u
razgovor s Fatimom. Glave su im pognute nad tanjurima, i čini se da je razgovor
ozbiljan. - Hm, mesni, valjda?
Konobar se nakloni pa pred mene stavi tanjur nečega što pluta u gustom
smeđem umaku uz prilog nečega duguljastog i brončanog, nalik krumpiru, te povrća
koje, nakon poduljeg razmišljanja, identificiram kao prženu artičoku. Sve u svemu,
cjelokupni bi se dojam mogao svesti pod naziv pedeset nijansi bež boje.
Kate i Fatima odlučile su se za vegetarijanski jelovnik koji se doima mnogo
primamljivije - nekakav kolačić s neizostavnim kozjim sirom, ili mi se barem tako čini.
- Ah - prozbori muškarac meni zdesna - ovo jelo mora da je počast Picassovoj
manje razvikanoj smeđoj fazi.
- Nervozno ga pogledam kako bih se uvjerila da se obraća meni pa na vlastiti
užas shvatim da je tako. Uspijem navući smiješak na lice.
- Doista se čini da je tako, zar ne? - Stanem gurkati artičoku vilicom. - Što mislite,
koje bi ovo meso moglo biti?
 - Nisam još provjerio, ali mogao bih se s popriličnom sigurnošću okladiti da je
u pitanju piletina - iskustvo mi kaže da na ovakvim okupljanjima uvijek poslužuju
piletinu. Nitko nema ništa protiv piletine.
Odrežem komadić s kraja bezoblične mase prelivene smeđim umakom pa ga
oprezno stavim u usta i da, uistinu je u pitanju piletina.
- Dakle, što vas dovodi na ovo okupljanje? - upitam progutavši zalogaj. - Posve
je očito da niste jedna od bivših učenica.
Poprilično jadna pošalica, no on je dovoljno pristojan da je udostoji osmijehom,
kao da nije baš u potpunosti predvidljiva.
- Zaista, nisam. Zovem se Marc, Marc Hopgood. Oženjen sam jednom od vaših
nekadašnjih kolegica. Nekoć se zvala Lucy Etheridge.
Ime mi ne znači ništa pa na trenutak oklijevam, nesigurna bih li trebala hiniti da
sam prepoznala ime, no ubrzo shvatim da bi to bilo besmisleno - pitanje ili dva brzo
bi otkrili svu dubinu mojeg neznanja.
- Žao mi je - odgovorim iskreno - ne sjećam se imena. Nisam dugo ostala u Salten
Houseu.
- Niste?
Tu bih se trebala zaustaviti, ali ne učinim to. Istodobno sam otkrila i previše i
premalo i ne mogu si pomoći a da ne popunim barem neke praznine.
- Došla sam tek na početku petog razreda, ali otišla sam prije početka šestog.
Previše je pristojan da bi upitao zašto, no neizgovoreno mu pitanje tinja u očima
dok mi poput pristojno odgojenog dječarca poniklog iz državne škole nadolijeva
čašu.
Začujem pištanje svojeg mobitela pa na trenutak spustim pogled i ugledam
poruku od Liz, sve u redu :) :) :). Istodobno začujem glas s Marcove druge strane.
- Isa?
Podignem pogled, a Marc gurne svoju stolicu nekoliko centimetara unatrag
kako bi omogućio svojoj supruzi da se preko njega nagne prema meni i pruži mi ruku.
- Isa Wilde? To si ti, zar ne?
- Jesam - odgovorim, zahvalna Marcu što mi je spomenuo njezino ime. Žurno
gurnem mobitel natrag u torbu pa joj stisnem dlan. - Lucy, zar ne?
- Da! - Obrazi su joj poput onih u dojenčadi, ružičasti i bijeli, a ona se doima
presretnom jer ima priliku biti ovdje, u društvu svojeg supruga. - Nije li ovo zabavno?!
Toliko uspomena...
Kimnem glavom, prešutjevši ono što mi je na umu - da uspomene koje nosim
iz Saltena nisu nimalo zabavne.
- Nego... - reče Lucy trenutak kasnije, ponovno se primivši noža i vilice. - Ispričaj
mi sve o sebi, čime si se bavila po odlasku?
- Ah... znaš i sama... malo ovime, malo onime. Studirala sam povijest na Oxfordu
pa sam se počela baviti pravom, a sada radim u državnoj administraciji.
 - Oh, zaista? Marc također. Na kojem si odjelu?
- Trenutno u Unutarnjim poslovima - odgovorim. - Ali znaš i sama kako je. -
Uputim Marcu osmijeh postrance. - Neprestano nas sele s odjela na odjel. Već sam
ih dosta promijenila.
- Nemoj me pogrešno shvatiti - reče Lucy, prionuvši na rezanje piletine - ali
oduvijek sam pretpostavljala da ćeš se baviti nečim kreativnim. Znaš, s obzirom na
tvoju obiteljsku povijest.
Na trenutak sam zbunjena. Majka mi je bila odvjetnica prije nego je napustila
karijeru kako bi se brinula o djeci, a otac mi se oduvijek bavio financijama. Nijedno
ni drugo nisu posjedovali ni trunku kreativnosti. Je li me možda zamijenila za Kate?
- Obiteljska povijest...? - ponovim usporeno. I tada mi, trenutak prije nego Lucy
uzmogne odgovoriti, sine pa otvorim usta kako bih je preduhitrila, no prekasno je.
- Isa je potomak Oscara Wildea - Lucy ponosno uputi svojeg supruga. - Nije li ti
on pradjed ili nešto slično?
- Lucy - uspijem procijediti kroz stisnuto grlo, osjetivši kako mi lice gori uslijed
srama, ali Marc me već strijelja upitnim pogledom i dobro znam što misli. Djeca
Oscara Wildea redom su promijenila svoje prezime nakon suđenja. Nije imao
praunučadi - posebice ne praunučadi koja bi nosila njegovo prezime. I sama to vrlo
dobro znam. Postoji samo jedna stvar koju mogu učiniti. Priznati.
- Lucy, tako mi je žao. - Odložim vilicu. - Ja... bila je to šala. Nisam u rodu s
Oscarom Wildeom.
Poželim da se tlo otvori pa me proguta. Zašto, zašto smo bile tako podle? Zar
nismo bile svjesne što činimo, da ove ljubazne, lakovjerne i dobro odgojene djevojke
pretvaramo u neprijateljice?
- Žao mi je - ponovim. Ne mogu pogledati Marca u oči pa uperim pogled u Lucy
kako bih izbjegla njegov, svjesna molećivosti u svojem glasu: - Bilo je to... ne znam
zašto smo govorile takve stvari.
- Oh. - Lucyno se lice još malo zarumeni i teško mi je reći je li ljuta zbog vlastite
lakovjernosti ili je ljuta na mene jer sam tu naivnost razotkrila. - Naravno. Trebala
sam i sama to dokučiti. - I dalje gurka hranu po tanjuru, ali više ne jede. - Kako sam
samo naivna. Isa i njezine prijateljice igrale su tu... igru - objasni Marcu. - Kako se
ono zvala?
- Igra laži - odgovorim. Želudac mi se zapetljao u čvor, a s druge strane stola
primijetim Kate koja me strijelja upitnim pogledom. Diskretno odmahnem glavom,
a ona se vrati razgovoru s osobom pokraj sebe.
- Trebala sam znati - nastavi Lucy. Odmahuje glavom, snuždena izraza lica. - Nisi
mogao vjerovati ni jednoj riječi iz njihovih usta. Sjećaš li se priče o svojem ocu koju
si mi prodala, Isa, o tomu da je u bijegu od vlasti i da te zato nikada ne posjećuje? U
potpunosti sam progutala tvoju laž. Mora da si mislila kako sam potpuna glupača.
Pokušam se osmjehnuti i odmahnuti glavom, ali ne mogu se oteti dojmu da je
moj osmijeh usiljen, nategnut preko jagodičnih kostiju. I ne mogu joj zamjeriti kada
se bez riječi, posve hotimično, okrene od mene i zapodjene razgovor s uzvanicom
na svojoj drugoj strani.

Nekih sat i pol kasnije čini se da se večera bliži svojem kraju. Kate je večer
provela sjedeći nasuprot mene, mrgodno i odlučno jedući hranu stavljenu pred
sebe, kao da neće biti slobodna otići s večere dok joj tanjur ne bude u potpunosti
prazan. Fatima je probirala među ponuđenim, a nemalo sam je puta tijekom večeri
vidjela kako ljutito glavom odmahuje prema još jednom u dugom nizu konobara koji
su joj pokušali poslužiti vino.
Thea je slala natrag slijed za slijedom, ne dirnuvši hranu, no pošteno sve
nadoknadivši količinom ispijenog alkohola.
Naposljetku smo dočekale i posljednji govor, a mene je zapljusnuo val sreće i
olakšanja kada sam shvatila da je to to - posljednje minute. Provedemo ih ispijajući
lošu kavu i slušajući ženu imena Mary Hardwick, za koju se maglovito sjećam da je
bila dvije ili tri godine starija od nas.
Čini se da je u međuvremenu napisala roman, a to je, izgleda, čini idealnom
kandidatkinjom za dugačak govor o složenosti ljudskog života, prožet mnoštvom
digresija, tijekom kojeg primijetim da je Kate ustala sa svojeg mjesta. Šapne mi u
prolazu: - Poći ću do garderobe uzeti naše torbe i sandale prije nego nastane
stampedo.
Kimnem glavom, a ona neprimjetno klizne između stolova, istim onim putem
kojim smo se Thea i ja poslužile početkom večeri. Gotovo se dokopala glavnih dveri
kada se dvoranom prolomi pljesak, a ja shvatim da je govor završen i da svi ustaju
i uzimaju svoje stvari.
- Zbogom - pozdravi me Marc Hopgood navukavši sako pa dodavši svojoj
supruzi njezinu torbicu. - Bilo vas je zadovoljstvo upoznati.
- Zadovoljstvo je moje - odgovorim. - Zbogom, Lucy. - Ali Lucy Hopgood već
se udaljava od mene, odlučno okrenuvši glavu u drugom smjeru, kao da je s druge
strane dvorane primijetila nešto važno.
Marc slegne ramenima pa mi ovlaš mahne i pođe za njom. Kada odu potražim
mobitel kako bih provjerila poruke, premda nisam čula zvonjavu.
Još uvijek zurim u telefon kada osjetim nečije tapšanje po ramenu pa se
okrenem i iza sebe ugledam Jess Hamilton, lica crvena od vina i vrućine u dvorani.
- Zar već odlaziš? - upita ona, a kada kimnem glavom, nastavi: - Pođi s nama
do sela, na čašicu ili dvije. Odsjedamo u pansionu na obali, a mislim da nekoliko
djevojaka namjerava otići do Salten Armsa na još jedno piće prije spavanja.
- Ne, hvala - nespretno se ispričam. - Jako ljubazno od tebe, ali namjeravamo se
vratiti kući pješice, preko pustopoljine, a odlazak u gostionicu našem bi pješačenju
dodao kilometar i pol. Uostalom, ostavila sam Freyu s jednom od lokalnih djevojaka
pa se ne želim vratiti prekasno, znaš kako je.
 Prešutim joj ono što istinski mislim, a to je da bih radije odgrizla vlastito stopalo
nego provela i minute više s ovim veselim, nasmijanim ženama čije su uspomene na
školske dane ugodne i koje će se htjeti bez kraja i konca prisjećati vremena koje za
Kate, Theu, Fatimu i mene nije bilo ni približno tako sretno.
- Šteta - reče Jess ovlaš. - Nego slušaj, nemoj da prođe još petnaest godina prije
nego se ponovno pojaviš na nekom od ovih okupljanja, u redu? Organiziraju ovakve
večere gotovo svake godine, premda ništa ovako spektakularno. No pretpostavljam
da će dvadeseta obljetnica ipak biti nešto posebno.
- Naravno - odgovorim neodređeno pa se okrenem kako bih se udaljila, no ona
me zaustavi položivši mi dlan na rame. Okrenuvši se, primijetim da su joj oči vesele,
a ona tetura, gotovo neprimjetno, i shvatim da je jako, jako pijana. Puno više nego
sam do tog trenutka mislila.
- Ah, kvragu sve - reče - ne mogu te pustiti da odeš, a da ne upitam. Cijelu smo
večer raspravljali o tomu za svojim stolom i jednostavno te moram upitati. Nadam
se da nisam... no, hoću reći, nemoj ovo shvatiti na pogrešan način, ali kada ste sve
otišle, sve četiri - je li to bilo zbog onog razloga o kojem su svi govorili?
Iznenada osjetim prazninu u sebi, kao da mi se u želudcu tog trena otvorila
provalija i kao da su sva hrana i piće koje sam te večeri konzumirala bili ništa doli
morska izmaglica.
- Ne znam - odgovorim nastojeći lišiti glas bilo kakvih emocija. - O kakvom se
točno razlogu govorkalo?
- Oh, pa sigurno si čula glasine - odgovori Jess. Stiša se pa se osvrne iza sebe,
a ja shvatim da pogledom traži Kate kako bi se uvjerila da je ona neće čuti. - Da je...
znaš... Ambrose...
Znakovito ušuti, prethodno naglasivši posljednju riječ, a ja pokušam progutati
slinu i progurati je mimo velike, čvrste, bolne gvalje koja mi je stegnula grlo. Trebala
bih se jednostavno okrenuti i pretvarati da me Fatima ili netko drugi doziva, ali ne
mogu, ne želim. Želim da je izgovori naglas, tu podlu glasinu koja već tako dugo
kruži uokolo.
- Što s njime? - upitam, uspjevši na lice navući čak i osmijeh. - Nemam pojma o
čemu govoriš.
To je laž.
- Oh, Bože - reče Jess uzdahnuvši, a je nisam sigurna je li njezino iznenadno
kajanje stvarno ili hinjeno - teško mi je reći nakon tolikih godina života u laži. - Isa,
nisam... Zar zaista ne znaš?
- Reci mi - odgovorim joj, a na mojem licu više nema smiješka. - Reci mi.
- Sranje. - Izgleda da ju je obuzela nelagoda, a alkohol kao da se povukao pred
snagom posvemašnjeg gnušanja. - Isa, žao mi je, nije mi bila namjera potaknuti...
- Razgovarali ste o tomu cijelu večer, sama si tako rekla. Prema tomu, imaj
barem toliko obraza da mi u lice kažeš o čemu. Kakva je glasina u pitanju?
 - Da je Ambrose... - Jess čujno proguta slinu, nervozno se osvrnuvši preko
ramena, tražeći izlaz, no dvorana se brzo prazni, a nijedna od njezinih prijateljica nije
na vidiku. - Da je Ambrose... da je... znaš... crtao, sve vas. Sve četiri.
- Ah, ali ne samo crtao, zar ne? - Glas mi je prožet studeni. - Zar ne, Jess? O
kakvim točno crtežima govorimo?
- N... nagim crtežima - procijedi, sada gotovo šapućući.
- I?
- I... škola je doznala... i zato je Ambrose... on je...
- On je što?
Zašuti, a ja je zgrabim za zapešće, primijetivši joj na licu bolnu grimasu kada
snažno stisnem njezinu nježnu put.
- On je što? - ponovim, ovoga puta glasno, a riječi odjeknu gotovo praznom
dvoranom, tako snažno da se glave nekolicine preostalih djevojaka i osoblja okrenu
prema nama.
- Zato je on počinio samoubojstvo - prošapće Jess. - Žao mi je. Nisam to trebala
spominjati. - Izvuče zapešće iz mojeg stiska pa, prebacivši remen svoje torbice preko
ramena, napola odšeta, a napola otetura preko sve praznije dvorane prema izlazu,
ostavivši me razjapljenih usta, zabezeknutu, kao da sam upravo primila imaginaran
udarac zbog kojeg se svim silama trudim ne zaplakati.
 Kada se naposljetku priberem dostatno da se suočim s metežom na hodniku,
počnem se gurati kroz mnoštvo, očajnički tražeći Fatimu, Kate i Theu.
Pogledom pretražujem hodnik, red pred garderobom, toalete - ali nigdje ih ne
vidim. Nisu valjda otišle bez mene?
Srce mi udara, a obrazi mi gore od razgovora s Jess. Gdje su? Guram se prema
izlazu, laktovima krčeći put kroz grupice nasmijanih bivših učenica i njihovih supruga
i partnera, kada osjetim nečiji dlan na ramenu pa se okrenem s više nego očiglednim
izrazom olakšanja na licu, no iza sebe ugledam gospođicu Weatherby.
Smjesta se prisjetim našeg posljednjeg razgovora i razočarenja na njezinu licu,
a želudac mi se istog trenutka stegne u čvor.
- Isa - oslovi me. - Uvijek u nekakvoj žurbi, sjećam se toga kao da je bilo jučer.
Oduvijek sam govorila da bi trebala početi igrati hokej i zauzdati svu tu nervoznu
energiju u nešto korisno!
- Ispričavam se - odvratim pokušavajući se primiriti i povratiti dah te nastojeći
prikriti svoje odbijanje pristojnošću.
- Ja... moram se vratiti, dadilja...
- Oh, sada si majka? - upita. Svjesna sam da samo pokušava biti uljudna, no ja
tako žarko želim pobjeći. - Koliko dugo?
- Gotovo šest mjeseci. Djevojčica. Žao mi je, moram... Gospođica Weatherby
kimne glavom pa mi pusti ruku.
- Uglavnom, divno te vidjeti ovdje nakon toliko godina. I čestitke na kćeri.
Moraš je poslati kod nas u školu!
Riječi joj kliznu s usana takvom lakoćom, tako nonšalantno, a ja osjetim da mi
se lice ukočilo. Hitro na lice navučem smiješak i kimnem, ali iz promjene izraza na
njezinu licu jasno mi je da su moji osjećaji bjelodani, da je osmijeh na mojem licu lažan
poput onoga oslikanog na licu marionete. Na trenutak mi se učini da će zaplakati.
- Isa, ne mogu ti opisati koliko žalim zbog načina na koji si otišla od nas. Nema
mnogo toga u mojoj karijeri zbog čega se kajem, no posve iskreno mogu reći da je
priča vezana uz tvoj odlazak jedna od tih stvari. Škola se ponijela - pa, nema smisla
okolišati, škola se ponijela poprilično nepravedno, a ja nemam izbora doli priznati
svoj dio odgovornosti u cijeloj priči. Stvari su se po tom pitanju popravile, i to nisu tek
puke riječi - danas bi se stvari riješile... pa, mislim da bi se danas sve riješilo potpuno
drugačije, za sve upletene.
- Ja... - progutam slinu pokušavši odgovoriti. - Gospođice Weatherby, molim
vas, nema potrebe. To je... bilo pa prošlo. Zaista.
Ali nije. Međutim, ne mogu podnijeti pomisao na razgovor o tomu, ne u ovome
trenutku. Ne ovdje, gdje se sve doima tako svježim. Gdje li su djevojke?
 Gospođica Weatherby kimne glavom, samo jednom, lica ukočena kao da i sama
pokušava zauzdati vlastita sjećanja.
- Zbogom - nespretno je pozdravim, primoravši je tako na osmijeh, a strogo joj
se lice gotovo ozari.
- Vrati nam se opet, Isa - reče mi kada se okrenem od nje kako bih otišla. - Ja...
pitala sam se misliš li da možda nećeš biti dobrodošla ovdje. Istina je zapravo posve
oprečna. Nadam se da u budućnosti nećeš biti strankinja - mogu li računati na to da
ćeš nam se i dogodine pridružiti na večeri?
- Naravno - odgovorim. Lice mi je već prilično ukočeno od usiljenog smješkanja,
no uzmognem navući još jedan osmijeh na lice, istodobno zataknuvši za uho pramen
kose. - Naravno, doći ću.
Ona me pusti, a ja se naposljetku dokopam izlaza pa, tražeći Kate i ostale,
pomislim: nevjerojatno je kako se brzo vrati, ta sposobnost laganja.

Najprije pronađem Fatimu, zatekavši je kako stoji pokraj velikih dvostrukih

dveri i tjeskobno pogledom pretražuje prilaz. Ugleda me gotovo u istom trenutku
kada i ja spazim nju pa me zgrabi, tako snažno da se njezini prsti doimaju poput
škripa na mojoj ruci.
- Kamo si nestala? Thea je pijana kao zemlja, moramo je odvesti doma. Kate je
pokupila tvoje sandale, ako si njih čekala.
- Žao mi je. - Posrćem po šljunku, a pete mi propadaju i stružu po kamenčićima.
- Nije do sandala. Najprije me zaskočila Jess Hamilton, a onda me zaustavila
gospođica Weatherby. Nisam ih se mogla riješiti.
- Gospođica Weatherby? - Fatimino je lice mješavina opreza i straha. - O čemu
je ona htjela razgovarati s tobom?
- Ništa posebno - odgovorim. Na kraju krajeva, to nije potpuna laž. - Mislim da
osjeća... pa, krivnju.
- Potpuno zasluženo - odgovori Fatima bez imalo sućuti pa se okrene i stane
hodati.
Pođem za njom, zadihano pokušavajući ostati ukorak s njome, praćena škripom
šljunka pri svakom koraku, pa uskoro napustimo osvijetljeni dio prilaza pred školom.
Ona se zaputi jednom od šljunčanih staza prema igralištima za hokej. Nekoć bi u
ovo vrijeme ovaj dio bio obavijen potpunom tminom - sada su tu mutne solarne
svjetiljke, raspoređene u pravilnim razmacima, no jedina stvar koju one uspijevaju
prigušiti je prirodno mjesečevo svjetlo pa se bazeni crnila među njima doimaju još
tamnijima.
Kada nam je bilo petnaest, pustopoljina se činila poput doma, ili barem nečeg
najbližeg domu što smo poznavale. Ne sjećam se da sam ikada tijekom svih onih
dugih pješačenja do Kateine kuće bila uplašena.
 Sada, dok zadihana pokušavam održati korak s Fatimom, shvatim da
razmišljam o zečjim rupama prikrivenim tminom, o tomu kako ću izvrnuti i slomiti
gležanj. Zamišljam sebe kako na prostranstvu pustopoljine padam u neku od jama
bez dna, kako mi voda nadire u usta tako brzo da ne mogu dozvati pomoć, a moje
prijateljice nastavljaju dalje, potpuno nesvjesne onog što se zbiva, ostavljajući me
samu. Samo što... možda ipak ne bih bila sama. Na kraju krajeva, tu vani postoji
netko. Netko tko je napisao onu poruku, netko tko je dovukao mrtvo, krvavo ovčje
truplo pred Kateina vrata...
Fatima je dobrano odmaknula preda mnom u nastojanju da sustigne ostale,
toliko daleko da se pretvorila u mutnu, lepršavu siluetu čija odjeća leprša na
povjetarcu, stapajući se s tamnim obrisima pustopoljine.
- Fatima - poviknem za njom - hoćeš li, molim te, usporiti?
- Oprosti.
Zaustavi se pa me pričeka pokraj ljestava, nakon toga nastavivši hodati sporije,
prilagodi korake opreznijem tempu koji mi više odgovara jednom kad krenemo
prelaziti pustopoljinu, a tanke pete mojih cipela stanu propadati u meko tlo.
Koračamo u tišini koju narušavaju samo zvuci našeg disanja i moja povremena
posrtanja u trenucima kad mi pete nađu usamljeni kamen. Gdje su Kate i Thea?
- Rekla mi je da pošaljem Freyu u Salten - naposljetku progovorim, više kako
bih prekinula jezivu tišinu i natjerala Fatimu da još malo uspori, nego zato što joj se
želim povjeriti - međutim, plan savršeno uspije, a Fatima se zaustavi kao gromom
ošinuta. Okrene se pa me pogleda mješavinom užasa i nevjerice.
- Gospođica Weatherby? Sereš?
- Ni najmanje. - Počnemo ponovno koračati, ovoga puta sporije. - Nisam znala
što bih joj odgovorila.
- Preko mene mrtve, bilo bi sasvim prikladno.
- Ostala sam šutjeti.
Ponovno zavlada tišina, a potom ona progovori: - Nikada ne bih pustila Samija
ili Nadiju u internat. Ti bi?
Razmislim o njezinu pitanju, o okolnostima kod kuće, o svemu s čime se moj
otac morao nositi. A potom pomislim na Freyu, na činjenicu da ne mogu izdržati
niti jednu večer bez nje, a da mi se ne čini da mi je netko srce ubacio u industrijsku
drobilicu.
- Ne znam - odgovorim naposljetku. - Ne mogu zamisliti da bih to učinila.
Nastavimo se probijati kroz tminu, iskoristivši mostić sklepan od trulog drveta
kako bismo prešle preko jarka, a Fatima naposljetku progovori: - Dovraga, kako su
nam uspjele toliko odmaknuti?
Međutim, netom što su joj riječi prešle preko usana, začujemo nešto i
primijetimo kako se u tami pred nama nešto miče. Ali lik pred nama nema ljudski
oblik. Doima se poput pognute, pogrbljene mase u tmini od koje dopiru vlažni,
grgljajući zvuci - zvuci nevolje.
 - Što je to? - prošapćem osjetivši kako se Fatimin dlan steže oko mojeg. Obje se
zaustavimo, osluškujući. Srce mi stane udarati brže nego što bih htjela.
- Nemam pojma - ona šapne u odgovor. - Je li... je li to neka životinja?
Pred očima mi zaigra živopisna slika, prizvana iz svježeg sjećanja - prosuta
crijeva, okrvavljena vuna, netko nalik životinji pogrbljen nad rastrganim truplom...
Ponovno začujemo onaj isti zvuk, mokri pljusak nakon kojeg uslijedi nešto što
se doima poput mučnog jecaja, a ja osjetim kako mi se Fatimini prsti zarivaju u kožu.
- Je li... - progovori glasom prožetim nesigurnošću. - Misliš li da su to one...?
- Thea? - povičem u tminu. - Kate?
Odgovori mi glas.
- Ovamo!
Pohitamo u tamu, a pogrbljeni lik počne poprimati jasnije obrise što se više
približavamo: Thea na sve četiri, pognuta nad drenažnim jarkom, i Kate koja joj
pridržava kosu.
- Oh, sranje - reče Fatima s mješavinom umora i gađenja u glasu. - Znala sam da
će se ovo dogoditi. Nitko ne može strusiti dvije boce na prazan želudac.
- Začepi - zareži Thea preko ramena pa se potom opet napne u novom grču.
Kada se naposljetku uspravi, šminka joj je razmazana.
- Možeš li hodati? - upita Kate, a Thea kimne glavom.
- Dobro sam.
Fatima prezrivo frkne.
- To je jedina stvar koju nisi - nisi dobro - reče. - A to ti govorim kao liječnica.
- Oh, začepi - odvrati Thea otrovno. - Mogu hodati, što još hoćeš od mene?
- Hoću da pojedeš pošten obrok i da dočekaš podne bez alkohola - barem
jednom.
Na trenutak nisam sigurna je li ju Thea uopće čula i namjerava li joj odgovoriti.
Previše je zauzeta brisanjem usta i pljuvanjem u travu. Međutim, tada odgovori,
gotovo nečujno: - Kriste, kako mi nedostaju dani dok si bila normalna.
- Normalna? - ponovim s nevjericom. Fatima ostane nijemo stajati - previše
osupnuta da bi iznašla riječi, ili previše srdita, ni sama nisam sigurna.
- Zaista se nadam da to ne znači ono što mislim da znači - reče Kate.
- Ne bih znala. - Thea se uspravi pa zakorači prema Mlinu. Korak joj je mnogo
sigurniji nego sam mislila da će biti. - Što misliš da to znači? Ako misliš da to znači
kako rabi tu maramu kao emotivnu štaku, onda da, znači upravo to. Prekrasno je
što ti je Alah oprostio - prostrijeli Fatimu pogledom preko ramena
- ali sumnjam da će policija njegov oprost uzeti u obzir.
- A da jednostavno odjebeš? - uzvrati Fatima. Riječi su joj gotovo nerazgovijetne
dok pokušava zauzdati svoj bijes. - Kakve veze moji izbori imaju s tobom?
 - Isto bih mogla upitati i ja tebe - Thea se munjevito okrene.
- Otkud ti pravo da me osuđuješ? Činim što god moram kako bih noću zaspala.
Baš kao i ti. Dakle, poštuj način na koji se ja nosim sa svime pa ću poštovati i ja tvoj.
- Stalo mi je do tebe! - izdere se Fatima. - Zar ti to nije jasno? Jebe mi se kako se
nosiš sa svojim sranjima. Briga me hoćeš li postati budistička redovnica ili se početi
baviti transcendentalnom meditacijom, ili ćeš možda otići volontirati u sirotište u
Rumunjskoj. Sve je to u potpunosti samo tvoja stvar. Ali zar zaista očekuješ da stojim
po strani i promatram kako se pretvaraš u alkoholičarku? Ne! Neću se pretvarati da
mi to ne smeta samo zato da bih se uklopila u neko tvoje usrano poimanje osobnih
izbora.
Thea otvori usta, a ja sam uvjerena kako je zaustila odgovoriti, međutim, ona
se umjesto toga okrene u stranu pa ponovno povrati u jarak.
- Oh, zaboga - nastavi Fatima malodušno, bez trunke sveprožimajuće ljutnje
u glasu koja ju je, izgleda, u potpunosti napustila, a kada se Thea uspravi, brišući
tekućinu iz očiju, Fatima posegne u svoju torbicu pa izvuče paketić vlažnih
maramica. - Evo, uzmi ih. Obriši se.
- Hvala - promrmlja Thea. Osovi se na klecave noge, a Fatima je primi pod ruku
kako bi joj pružila oslonac.
Nastave sporim koracima hodati dalje po mekoj travi, a ja začujem kako Thea
nešto govori Fatimi, no riječi su pretihe da bismo Kate i ja čule. Međutim, uspijem
razaznati Fatimin odgovor.
- U redu je, Thee, znam da nisi. Samo... stalo mi je do tebe, znaš to, zar ne?
- Izgleda da su se pomirile - šapnem Kate, a ona kimne glavom, no kada joj
mjesec obasja lice, na njemu opazim zabrinutost.
- Da, ali ovo je tek početak - reče potiho. - Zar ne?
A ja shvatim da ima pravo.
 Još malo i kod kuće smo - reče Kate nakon što smo se teškom mukom
uspentrale preko još jednih ljestava. Pustopoljina je tako neobična u tami, kada
stazu za koju sam mislila da sam je upamtila za dana utone u sjenke. U daljini vidim
svjetla koja, pomislim, moraju dolaziti iz sela, ali vrludavi ovčji puteljci i klimavi
mostovi otežavaju nam snalaženje u prostoru pa uz nešto jeze shvatim da bismo,
da Kate nije s nama, bile u debelim govnima. Čovjek bi ovdje, jednom kad se izgubi,
lako mogao provesti sate kružeći u tmini.
Fatima i dalje pridržava Theu, navodeći joj korake dok ona, s koncentracijom
tako svojstvenoj pijancima, tetura pokušavajući se popeti s busena trave na greben.
Otvori usta kako bi nešto rekla, no ja se ukočim i prinesem prst ustima, ušutkavši je,
a sve se ukopamo na mjestu.
- Što je? - upita Thea nerazgovijetno i preglasno.
- Jeste li čule?
- Što to? - upita Kate.
Tada ga začujem ponovno; plač, iz velike udaljenosti, tako nalik Freyinu
plačljivom tuljenju u onim trenucima kada je na vrhuncu histerije da smjesta osjetim
napetost u dojkama i širenje topline unutar grudnjaka.
Djelić mojeg uma registrira iritaciju samom sobom i činjenicom da sam prije
odlaska zaboravila staviti podloške u grudnjak - ali ispod tog malenog dijela, najveći
dio mojeg uma bjesomučno se trudi razaznati zvuk koji dopire iz tmine. To ne može
biti Freya. Ili se možda varam?
- To? - upita Kate kada se ponovno začujemo zvuk. - To je samo galeb.
- Jesi li sigurna? - upitam. - Zvuči poput...
Zastanem. Teško mi je reći poput čega je zvučalo. Pomislit će da sam sišla s uma.
- Zvuči poput dječjeg plača, zar ne? - upita Kate. - Prilično jezivo.
Međutim, tada se zvuk ponovno prolomi, ovog puta duži, glasniji, izdižući se u
histerično vrištanje, a ja sada znam da to nije galeb, ne može biti.
Pustim Theinu ruku i jurnem u tamu, ignorirajući Katein povik: - Isa, čekaj!
Ali ne mogu - ne mogu čekati. Freyin je plač poput udice zarivene u moje meso,
udice koja me neumoljivo privlači preko tminom obavijene pustopoljine. Više ne
razmišljam, stopala mi se sama prisjećaju puta. Preskočim blatnu lokvu prije nego mi
i padne na um da je tu. Poput vjetra jurim izdignutom obalom, između dvaju muljem
ispunjenih jaraka. A sve vrijeme čujem Freyin glasni, grgljajući vrisak koji dopire
negdje iz tmine preda mnom - poput nečega iz bajke, poput svjetla koje vabi djecu
u močvaru, poput zvuka zvona koji mami naivne putnike.
 Sada je blizu - sada dobro čujem sve, nesnosan zvuk njezine histerije, a tuljenje
doseže svoj vrhunac pa se pretvara u prigušeno grgljanje dok uzdiše kroz slinom
začepljen nos, spremajući se za novi prodoran vrisak.
- Freya! - viknem. - Freya, dolazim!
- Isa, čekaj! - Začujem iza sebe riječi popraćene batom Kateinih koraka.
No gotovo sam stigla do svojeg cilja. Uspentram se preko posljednjih ljestava
koje dijele pustopoljinu od Nizrječja, začuvši trganje posuđene haljine, no nije mi
nimalo stalo - a zatim se sve uspori kao u nekoj noćnoj mori - grmljavina vlastitog
daha u ušima, lupanje srca koje osjećam u grlu. Jer tamo, ispred mene, ne stoji Liz,
djevojka iz Saltena, nego muškarac. Stoji blizu ruba vode, njegov obris poput
mračne ljušture jasno vidljiv nad srebrnim, mjesečinom okupanim, vodama - stoji
tamo i drži dijete.
- Hej - doviknem mu glasom koji je rika praiskonskog gnjeva. - Hej, ti!
Muškarac se okrene, dopustivši mjesečini da mu obasja lice, a moje srce na
trenutak prestane kucati. To je on. To je Luc Rochefort, a pred sobom drži dijete -
moje dijete - poput ljudskog štita, dok duboka voda Nizrječja svjetluca iza njega.
- Daj mi je - uspijem procijediti, a glas koji izađe iz mojih usta - svirepo režanje
zbog kojeg Luc nesvjesno učini korak unatrag, a prsti mu čvršće obgrle Freyu - kao
da nije moja. Ona me pak ugledala pa ispruži svoje debeljuškaste ručice prema meni.
Grimizno joj je lice okupano suzama koje svjetlucaju na mjesečini, a ona je tako
bijesna da se ne može prisiliti ni na novi vrisak, uzmogavši procijediti tek nekoliko
jedva čujnih grgljavih uzdaha dok pokušava prikupiti dah za posljednji vrisak, tako
snažan da će zatresti sve pred sobom.
- Daj mi je! - vrisnem pa skočim prema njemu i otmem mu je iz ruku, osjetivši
kako se priljubila uz mene poput malenog tobolčara, zarivši mi svoje prstiće u vrat
i grčevito se uhvativši za moju kosu. Pomirišem je pa osjetim da bazdi po dimu
cigareta i alkoholu - možda burbonu, ne mogu reći sa sigurnošću. To je njegov miris,
osjećam ga posvuda. - Kako se usuđuješ položiti ruku na moje dijete?!
- Isa - progovori. Ispruži ruku pokušavši me smiriti, a ja oćutim vonj alkohola u
njegovu glasu. - Nije bilo tako...
- Nije bilo kako? - zarežim. Freyino malo, toplo tijelo, uznemireno se izvija,
opirući se uz moje. - Što se događa? - začujem iza sebe, a Kate dotrči do mene,
rumena i zadihana. Potom osupnuto izusti. - Luc?
- Držao je Freyu u naručju - kažem joj. - Oteo ju je.
- Nisam je oteo! - usprotivi se Luc. Zakorači naprijed, a ja jedva odolim porivu
da se okrenem i pobjegnem..
- Luc, što te, dovraga, spopalo? - upita Kate.
- Nije bilo tako! - ponovi, ovoga puta glasnije, gotovo vičući. A potom još
jednom, sada tiše, nastojeći smiriti kako nas, tako i sebe. - Nije bilo tako. Svratio
sam u Mlin kako bih razgovarao s tobom, kako bih se ispričao Isi zbog... - Zastane i
udahne pa se okrene prema meni s gotovo molećivim izrazom lica. - Danas u pošti.
Nisam htio da misliš... uglavnom, došao sam, a Freya je bila izvan sebe - vrištala je kao
maločas... - Pokaže prema Freyi, još uvijek crvenoj i slinavoj, no mirnijoj sada kada me
može namirisati uza se. Jako je umorna, osjećam kako klone uz mene između sada
već izoliranih jecaja. - Onu djevojku, Liz, obuzela je panika. Rekla je da te pokušala
nazvati, ali nije imala novca na računu pa sam joj ponudio da ću izvesti Freyu van, u
šetnju, ne bih li je uspio barem malo primiriti.
- Oteo si je! - uspijem procijediti, a riječi su mi gotovo neraspoznatljive uslijed
gnjeva. - Kako mogu znati da je nisi namjeravao odvući na drugi kraj pustopoljine?
- Zašto bih učinio nešto takvo? - Lice mi je prožeto ljutnjom i nevjericom. - Nisam
je namjeravao nikamo odvesti - Mlin je nadohvat ruke, samo sam je pokušavao
smiriti. Mislio sam da bi zvijezde i noćno nebo...
- Zaboga, Luc - otrese se Kate. - To uopće nije bit svega. Isa je povjerila svoje
dijete Liz - ne možeš tek tako preuzeti stvari u svoje ruke.
- Što ćeš poduzeti u vezi toga? - upita on sarkastično. - Pozvati policiju? Nekako
ne vjerujem.
- Luc... - Katein je glas protkan oprezom.
- Zaboga - ispljune on. - Došao sam se ispričati. Pokušao sam pomoći. Čovjek bi
pomislio da ću konačno - samo jednom - naučiti ponešto iz svojih pogrešaka. Ali ne
- nimalo se niste promijenile, nijedna od vas. Ona zazviždi, a vi dotrčite, sve odreda,
poput pasa.
- Što se događa? - Fatima se oglasi iza nas, i dalje ramenom pridržavajući lelujavu
Theu. - Je li to... Luc?
- Da, ja sam - reče Luc. Pokuša se osmjehnuti, no usta mu se izviju u nešto
između podrugljivog podsmijeha i izraza lica koji ljudi navuku kada se trude ne
zaplakati. - Sjećaš li me se, Fatima?
- Naravno da se sjećam - odgovori Fatima oprezno.
- Thea?
- Luc, pijan si - reče Thea bez ustezanja. Uspije zadržati ravnotežu pentrajući se
preko ljestava.
- Pazi tko mi kaže - reče Luc uočivši njezinu blatom zamazanu odjeću i
razmazanu šminku.
Thea pak samo kimne glavom, bez trunke ogorčenosti.
- Da, valjda imaš pravo. Bila sam na rubu dovoljno puta da bih znala koliko si
mu trenutno blizu.
- Luc, pođi kući - reče Kate - otrijezni se pa ako i dalje budeš imao nešto za reći,
vrati se to reći ujutro.
- Ako budem imao nešto za reći? - Luc na trenutak prasne u histeričan smijeh.
Njegovi dlanovi, dok prstima prolazi kroz svoju zamršenu, slijepljenju kosu, drhte.
Ako? Mora da se jebeno šališ! O čemu bi htjela razgovarati, Kate - možda bismo mogli
pročavrljati o tati?
- Luc, začepi - odgovori Kate panično. Osvrne se preko ramena, a ja uznemireno
shvatim da nije posve nemoguće da je još tkogod vani u ovo doba noći. Ljudi koji
šetaju pse, uzvanici s večere, ribari koji su noćas odlučili baciti mreže... - Hoćeš li
se, molim te, stišati? Poslušaj me - vrati se s nama u Mlin pa možemo o tomu
porazgovarati poput odraslih ljudi.
- Molim? Zar ne želiš da cijeli svijet dozna? - upita Luc podrugljivo. Prinese dlan
ustima pa njime oblikuje trubu, viknuvši svoje sljedeće riječi u noć. - Želite znati tko
je odgovoran za tijelo na Nizrječju? Krivac je upravo ovdje!
- On zna? - Fatima osupnuto uzdahne. Lice joj je blijedo poput krpe. Osjetim
kako mi se želudac steže u čvor te iznenada osjetim mučninu, gadnu poput one
koja je maločas spopala Theu. Luc zna. Oduvijek je znao. Njegova srdžba iznenada
poprimi smisao.
- Luc! - Kate ga pokuša ušutkati glasom koji je nešto između vriska i šapata.
Doima se izvan sebe. - Tako ti Boga, hoćeš li, molim te, zašutjeti? Razmisli što činiš!
Što ako te netko čuje?
- Jebe mi se tko će me čuti - Luc zareži u odgovor.
Kateine su pesnice stisnute i na trenutak sam sigurna da će ga odalamiti.
Međutim, ona tada ispljune riječi kao da su otrov.
- Dosta mi je tvojih prijetnji. Gubi se od mene i mojih prijateljica i da se više
nikada nisi drznuo vratiti. Više te nikada ne želim vidjeti u blizini Mlina.
Lucovo je lice skriveno tminom pa mogu vidjeti samo Kateino, nepomično
poput stijene, prožeto strahom i srdžbom.
On ne odgovori. Neko vrijeme ostane stajati na mjestu, piljeći u Kateino lice,
a ja osjetim nijemu napetost među njima - snažnu poput krvnog srodstva, koje se
sada pretvorilo u jednako snažnu mržnju.
Luc se naposljetku okrene i stane uzmicati u tamu pustopoljine, a njegova se
visoka, crna figura ubrzo stopi s noći.
- Nema na čemu, Isa - dovikne preko ramena dok nestaje u noć. - Za slučaj da
ti nisam rekao, nije mi bilo teško čuvati tvoje dijete. Rado ću je ponovno uzeti na
čuvanje.
Potom zvuk njegovih koraka izblijedi u noć. A nas četiri ostanemo same.
 Dok prevaljujemo posljednji, kratki djelić puta do Mlina, pokušavam ne
dopustiti Lucovim riječima da mi se uvuku u glavu, no ne mogu si pomoći. Svaki se
korak doima poput odjeka one noći prije sedamnaest godina. Ponekad se ono što se
zbilo te noći čini poput nečega što se odigralo na nekom drugom mjestu, u nekom
drugom vremenu, nečega što nema nikakve veze sa mnom. Ali sada, dok posrćem
pustopoljinom, znam da nije tako. Moja se stopala sjećaju te noći, unatoč tomu što
sam se trudila zaboraviti, a koža mi bridi uspomenama na ljepljivu vrućinu te ljetne
večeri.
Vrijeme je bilo istovjetno današnjem; kukci su zujali na tresetištu, a vrelina zraka
bila je u potpunoj suprotnosti s hladnom mjesečinom na kojoj smo se spoticale i
teturale preko ljestava i jaraka, lica osvijetljenih samo jezivom svjetlošću mobitela
kada god bismo ih izvukle kako bismo, po tko zna koji put, provjerile je li nam Kate
poslala kakvu novu poruku, nešto čime će objasniti što se događa. Međutim, nije
bilo ničega - samo ta prva, mučna poruka: Trebam vas.
Pristigla je dok sam četkala kosu, spremajući se za počinak, obasjana svjetlom
Fatimine svjetiljke za čitanje, koju je te večeri upalila kako bi dovršila svoju domaću
zadaću iz trigonometrije.
Prodorni bip bip! prolomio se tišinom našeg sobička, a Fatima je podigla glavu.
- Je li to bio moj ili tvoj?
- Nisam sigurna - odgovorila sam. Primila sam mobitel u dlan. - Moj. Od Kate je.
- Pisala je i meni - uzvratila je Fatima zbunjeno, a potom sam, čim je otvorila
poruku, začula oštar udah, savršeno usklađen s mojim vlastitim.
- Što ovo znači? - upitala sam. No obje smo znale. Bile su to iste one riječi koje
sam ja poslala onoga dana kada me otac nazvao i rekao mi da se majčin rak proširio
i da je sada samo pitanje trenutka, da nade više nema.
Iste riječi koje je Thea poslala kada se slučajno preduboko posjekla, a krv
jednostavno nije prestajala šikljati.
Kada je džip Fatimine majke sletio sa zabačenog poljskog puteljka u opasnom
seoskom području, kada je Kate ugazila na hrđavi čavao dok se jedne noći vraćala
u školu s još jednog u nizu nedopuštenih izleta... te dvije jednostavne riječi svakog
bi puta dovele sve ostale, kako bismo pružile utjehu, kako bismo pomogle, kako
bismo spasile situaciju ako je to ikako bilo moguće. I svakog bi puta sve bilo u redu,
ili barem onoliko u redu koliko je u danoj situaciji moglo biti - Fatiminu su majku
pronašli neozlijeđenu sljedećeg dana. Thea je otišla na Hitnu, oboružana nekakvom
pričom kojom je prikrila istinu o onome što je učinila. Kate se, uz našu pomoć,
šepajući vratila u školu, gdje smo ranu natopile antiseptikom pa je povile i nadale
se najboljemu.
 Bile smo u stanju riješiti bilo što, same, bez ičije pomoći. Osjećale smo se
nepobjedivima. Samo je moja majka, koja je svakim danom kopnjela u londonskoj
bolnici, služila kao nekakav udaljeni podsjetnik da stvari ponekad neće ispasti dobro.
Gdje si? Odgovorila sam na poruku pitanjem, a dok smo čekale odgovor začule
smo bat koraka koji su jurili niz spiralno stubište iznad nas, nakon čega je Thea
uletjela u našu sobu.
- Jeste li dobile poruku? - zadihano je ispalila. Kimnula sam.
- Gdje je ona? - upitala je Fatima.
- U Mlinu. Nešto se dogodilo - upitala sam što, ali nije odgovorila.
Žurno sam ponovno navukla odjeću na sebe pa smo se iskrale kroz prozor i
zaputile prema Mlinu.
Pristigavši, zatekle smo Kate na malenom mostiću koji je vodio preko vode.
Stajala je, obgrlivši samu sebe rukama, a ja sam po izrazu njezina lica znala, čak i prije
nego je progovorila, da je gadno, zaista gadno.
Bila je blijeda poput utvare, očiju crvenih od plakanja, a lice joj je bilo prošarano
žljebovima sasušene soli, zaostale nakon što su se suze nestale.
Thea je potrčala prema njoj čim smo je spazile, a Fatima i ja slijedile smo je u
stopu. Kate je također potrčala preko vode koja se ispriječila među nama,
zamuckujući dok je pokušavala doći do daha i reći nam. - On... on... tata je.

Kate je bila sama kada ga je pronašla. Tog nas vikenda nije pozvala kod sebe,
iznašavši nekakvu izliku kada je Thea predložila odlazak u Mlin, a Luc je otišao u
Flampton’s Lee s nekim prijateljima. Kada je Kate s torbom u ruci stigla u Mlin isprva
je mislila da ni Ambrose nije kod kuće, ali bio je. Sjedio je na gatu, zavaljen u svoju
stolicu, s bocom vina u krilu i porukom zgužvanom u dlanu, a ona isprva nije mogla
vjerovati da ga više nema. Odvukla ga je natrag u Mlin, pokušala ga oživjeti umjetnim
disanjem, pa se nakon bogzna koliko vremena provedenog u preklinjanju i
pokušajima da mu ponovno pokrene srce naposljetku slomila, počevši napokon
shvaćati značaj onoga što se upravo zbilo.
- Siguran sam u svoju odluku - pisalo je u poruci, i zaista se doimao spokojnim -
izraz njegova lica prožet mirnoćom, glava zabačena unatrag kao da uživa u
poslijepodnevnom drijemežu.
Volim te...
Slova su pri kraju postala gotovo nečitka.
- Ali... ali, zašto, i kako? - neprestano je ponavljala Fatima. Kate nije odgovarala.
Šćućurila se na podu, zureći u očevo tijelo kao da bi, ako bude dovoljno dugo gledala
u njega, mogla shvatiti što se dogodilo. Fatima je nervozno koračala iza nje, a ja sam
sjedila na sofi, položivši dlan na Kateina leđa, pokušavajući pronaći riječi kojima bih
prenijela sve ono što nisam znala izraziti.
 Bila je gotovo oduzeta - ona i Ambrose doimali su se poput dvaju kipova u
središtu naše panike i nemira, jednog pogrbljenog nad drugim, no nisam se mogla
oteti osjećaju da je to samo stoga jer se već isplakala, dovevši se u stanje otupjelosti
i očaja prije nego smo došle.
Thea je bila ta koja je prva primijetila pa podigla predmet koji je ležao na
kuhinjskome stolu.
- Što će ovo ovdje?
Kate nije odgovorila, no podigla je pogled i ugledala Thee kako drži u rukama
nešto nalik staroj limenoj kutiji za kekse, prekrivenoj nježnim cvjetnim uzorkom.
Nešto na njoj doimalo se poznatim i ubrzo sam se prisjetila gdje sam je već vidjela
- obično je ležala na gornjoj polici kuhinjskog kredenca, gotovo skrivena od naših
pogleda.
Na poklopcu se nalazio lokot, no tanka metalna kopča bila je razvaljena, kao
da je netko bio previše izbezumljen da bi se zamarao ključem, pa brava nije pružala
nikakav otpor kada je Thea pokušala podići poklopac. Unutra je zatekla nešto što se
doimalo kao hrpa medicinske opreme omotane kožnom vrpcom, a na vrhu je ležao
zgužvani komadić prozirne prianjajuće folije s tragovima praha koji se zavukao u
nabore folije; praha koji je zamrljao Theine prste kad je dodirnula plastični omot.
- Pažljivo! - uskliknula je Fatima. - Ne znamo što je to - mogao bi biti nekakav
otrov. Brzo, operi ruke.
Međutim, tada je Kate naposljetku progovorila s poda. Nije podigla pogled,
izgovorivši riječi u svoja savijena koljena, gotovo kao da se obraća ocu, ispruženom
na tepihu pred njome.
- Nije otrov - rekla je. - Heroin je.
- Ambrose? - izgovorila je Fatima osupnuto. - On... bio je ovisnik o heroinu?
U potpunosti sam razumjela njezinu nevjericu. Ovisnici su bili ljudi koji su ležali u
zabačenim uličicama, likovi iz filma Trainspotting. Nipošto Ambrose, ne taj nasmijani
čovjek neobuzdane kreativnosti koji je cijenio dobro crno vino ponad svega drugog.
No nešto u njezinim riječima prizvalo mi je u sjećanje nešto poznato - riječi
ispisane iznad radnog stola u njegovu ateljeu na najgornjem katu Mlina, riječi koje
sam toliko puta vidjela, ali ih nikada nisam pokušala shvatiti. Bivši ovisnici ne postoje,
nego samo ovisnici koji dugo nisu kušali svoju drogu.
I iznenada je sve poprimilo smisao.
Zašto ga nikada nisam pitala što te riječi znače? Jer sam bila premlada? Jer sam
bila sebična, zaokupljena samom sobom, jer sam još uvijek bila u onoj dobi kada su
samo moji problemi važni?
- Bio je čist - procijedila sam hrapavim glasom. - Zar ne, Kate?
Kimnula je glavom, ne skrenuvši pogled s oca, očiju usredotočenih na njegovo
blago, usnulo lice, no kada sam se spustila sa sofe pa sjela pokraj nje, posegnula je
prema mojem dlanu, a glas joj je bio tako tih da ju je bilo teško čuti.
 - Počeo je uzimati heroin tijekom studija, ali mislim da su stvari izmaknule
kontroli tek kad je moja majka umrla.
Međutim, očistio se još dok sam bila dojenče - bio je čist otkako pamtim.
- Zašto je onda... - započela je Fatima nesigurno. Nije dovršila misao, no oči su
joj zastale na kutiji na stolu. Kate je znala što želi reći.
- Mislim... - govorila je usporeno, poput nekoga tko i sam očajnički pokušava
razumjeti. - Mislim da je to bio svojevrstan test... Jednom mi je to pokušao objasniti.
Nije bilo dovoljno riješiti se droge iz kuće. Morao se svakog dana probuditi i svjesno
donijeti odluku da će ostati... da će ostati čist radi... zbog mene.
Glas joj je zadrhtao, izdavši je na posljednjoj riječi, a ja sam je zagrlila, okrenuvši
lice od prizora Ambroseova tijela, spokojno opruženog na sagu, i njegove
maslinaste kože, sada blijede poput pčelinjeg voska.
Zašto? Poželjela sam upitati. Zašto?
- Oh, Bože - zavapila je Fatima. Sručila se na naslon za ruke sofe, siva u licu.
Znala sam da se vjerojatno, baš kao i ja, prisjeća posljednje prilike kada smo vidjele
Ambrosea. Tog je dana opružio svoje dugačke noge na stolu pred prozorom Mlina
pa nas skicirao zaigrane u plićaku, čitavo se vrijeme smješkajući. Bilo je to prije samo
tjedan dana, no sve se činilo u redu. Nije bilo nikakve naznake onoga što se
spremalo. - Mrtav je - izgovorila je usporeno kao da samu sebe pokušava uvjeriti. -
Zaista je mrtav.
S tim je riječima stvarnost naposljetku počela dopirati do naših mozgova, a ja
sam na vratu osjetila ledene trnce, oćutjevši kako mi se spuštaju niz leđa, bockajući
mi površinu kože, kao da me moje tijelo nastoji zadržati ovdje, u sadašnjem
trenutku.
Fatima je zarila lice u dlanove pa se počela njihati, tako snažno da sam na
trenutak bila sigurna da će se onesvijestiti.
- Zašto? - upitala je još jednom prigušenim glasom. - Zašto bi učinio ovo?
Osjetila sam da je Kate protrnula u mojem zagrljaju, kao da su Fatimine riječi
udarci koji odreda pogađaju u najbolnije mjesto.
- Ona ne zna zašto - odbrusila sam ljutito. - Nitko od nas ne zna. Prestani to
zapitkivati. U redu?
- Mislim da nam svima treba piće - rekla je Thea iznenada pa otvorila bocu viskija
koju je Ambrose držao na kuhinjskom stolu i natočila si čašu, strusivši je naiskap.
- Kate?
Nakon početnog oklijevanja, Kate je kimnula glavom, a Thea je natočila još tri
čaše, potom nadopunivši i svoju do vrha. Alkohol ne bi bio moj prvi izbor, zapravo
sam očajnički priželjkivala cigaretu, a ipak, kada sam prinijela čašu usnama, shvatila
sam da bez zadrške gutam žestoku tekućinu, ne mareći za činjenicu da mi poput
kiseline nagriza grlo, a alkohol je -nekako - uspio otupjeti oštricu onoga što se
događalo oko nas, zamaglivši stvarnost Ambroseova tijela opruženog na tepihu
pred nama - stvarnost njegova mrtvoga tijela.
 - Što ćemo učiniti? - upitala je Fatima kada su naposljetku sve čaše ostale prazne.
Boja joj se pomalo počela vraćati na lice. Ruke su joj još drhtale pa je čaša na trenutak
zazvečala kada ju je spustila na stol. - Koga trebamo nazvati? Policiju? Hitnu
pomoć...?
- Nijedno - odgovorila je Kate s iznenađujućom odlučnošću u glasu. Uslijedio
je trenutak osupnute tišine, a ja sam bila svjesna da je na mojem licu isti izraz
bezizražajne zbunjenosti kojem sam tog trenutka svjedočila i na licima svojih
prijateljica.
- Molim? - naposljetku je progovorila Thea. - Kako to misliš?
- Nitko ne smije znati - odgovorila je Kate odlučno. Natočila si je još jednu čašu
pa je strusila jednim gutljajem. – Zar ne razumijete? Sjedim ovdje otkako sam ga
pronašla, pokušavajući naći izlaz iz svega ovoga, ali ako itko dozna da je mrtav... -
Zastala je prislonivši ruke na trbuh kao da je ubodena i kao da pokušava zaustaviti
gadno krvarenje, no zatim se prisilila nastaviti. - Ne mogu dopustiti da itko sazna.
- Glas je dolazio gotovo mehanički, bez ikakvih emocija, kao da je uvježbala riječi,
ponavljajući ih sebi iznova i iznova. - Ne mogu. Ako doznaju da je mrtav prije nego
navršim šesnaest, odvest će me, smjestit će me u dom za nezbrinutu djecu. Ne mogu
izgubiti i svoj dom, ne nakon... ne nakon...
Glas ju je izdao i nije uspjela dovršiti, a ja sam imala osjećaj da je preda mnom
netko tko uspijeva ostati sabran isključivo zbog golemog napora koji ulaže, netko
tko bi mogao puknuti i slomiti se u svakom trenutku. Međutim, nije bilo potrebe da
dovrši rečenicu, bilo nam je jasno što želi reći.
Ne nakon što je izgubila jedinog preostalog roditelja, svojeg oca.
- To... to je samo kuća - promucala je Fatima, no Kate je odmahnula glavom.
Istina je da to nije bila samo kuća. Bio je to Ambrose, od slika u njegovu ateljeu do
mrlja crvenog vina na pocrnjelim daskama. I bilo je to ono što je vezalo Kate uz nas.
Kada bi je poslali u neku udomiteljsku obitelj daleko odavde, izgubila bi sve. Ne samo
svojeg oca, nego i nas, i Luca. Ostala bi posve sama.
Gledajući unatrag... Bože, gledajući unatrag, bilo je to tako glupo, i ne samo
glupo, nego i protuzakonito. Gdje nam je bila pamet? Ali, u tom trenutku... u tom
smo trenutku mislile na Kate.
Nismo mogle učiniti ništa čime bismo vratile Ambrosea natrag, a čak i sada kada
odvagujem mogućnosti koje su bile pred nama - udomiteljski dom za Kate, zapljena
Mlina od strane banke. .. čak se i sada, na neki način, naša odluka doima razboritom.
Sve je skupa bilo tako nepošteno. Ako već nismo mogle pomoći njemu, mogle
smo pomoći Kate.
- Ne smijete nikomu reći da ga nema - ponovila je Kate slomljenim glasom. -
Molim vas. Zakunite se da nećete.
Kimnule smo glavom, jedna po jedna, sve tri. No Fatimino čelo bilo je
namreškano zabrinutošću.
- Što... što ćemo onda učiniti? - upitala je nesigurno. - Ne možemo... ne možemo
ga samo ostaviti ovdje.
 - Zakopat ćemo ga - odgovorila je Kate. Uslijedila je tišina, a užas njezinih riječi
pomalo nam je počeo dopirati do umova. Sjećam se koliko su mi dlanovi bili ledeni,
unatoč noćnoj sparini. Sjećam se da sam pogledala Kateino blijedo, kameno lice,
zapitavši se, tko si ti?
Međutim, jednom izgovorene, njezine su se riječi, malo po malo, počele
doimati jedinim mogućim izlazom. Što nam je drugo preostalo?
Sada, gledajući unatrag, želim se vratiti i dobro protresti samu sebe - to pijano,
zaslijepljeno dijete kakvo sam bila, poneseno planom tako glupim da se nekako činio
jedinim mogućim izlazom. Što nam je drugo preostalo? Samo stotinjak drugih
mogućnosti, svaka od njih bolja od prikrivanja smrti i upuštanja u ostatak života
protkanog lažima i obmanama.
No te vruće ljetne noći, kad je Kate izgovorila te riječi dok smo stajale oko
Ambroseova tijela, pogledavajući jedna drugu, ništa drugo nije se činilo dobrom
mogućnošću.
- Thea? - upitala je Kate, a ona je plaho kimnula pa prinijela dlanove glavi.
- Čini se... čini se da je to jedini način.
- Ne može biti - rekla je Fatima, no nije zvučala nimalo uvjerenom u riječi koje joj
izlaze iz usta, nego poput nekoga tko se pokušava pomiriti s istinom koju ne može u
potpunosti prihvatiti. - Ne može biti. Mora postojati drugi način. Zar ne postoji nešto
što možemo učiniti? Sakupiti novac?
- Nije stvar samo u novcu, zar ne? - rekla je Thea, prošavši prstima kroz kosu. -
Kate je tek petnaest godina. Neće joj dopustiti da živi sama.
- Ali ovo je potpuno suludo - izgovorila je Fatima s očajem u glasu, mahnito
pogledavajući lica ostalih djevojaka oko tijela. - Molim te, Kate, molim te, dopusti mi
da pozovem policiju.
- Ne - odbrusila je Kate grubo. Okrenula se prema Fatimi, pogledavši je s
neobičnom mješavinom molećivog očaja i oklijevanja. - Slušaj, ne tražim da mi
pomogneš ako misliš da nisi u stanju, ali molim te, preklinjem te, nemoj ništa reći
policiji. Pusti da ja to učinim. Kunem se da hoću, prijavit ću da je nestao. Ali ne još.
- Ali mrtav je! - Fatima je zajecala, a čim su joj riječi prešle preko usana, nešto kao
da se prelomilo u Kate, koja ju je zgrabila za zapešće gotovo kao da će je pljusnuti.
- Misliš li da nisam svjesna toga? - zavapila je, a očaj u njezinu glasu i na njezinu
licu... nadam se da nikad više neću biti primorana posvjedočiti takvom očaju drugog
ljudskog bića. - Zato je ovo jedini... jedini...
Na trenutak se činilo da će u potpunosti izgubiti kontrolu - a to bi nam na neki
način svima došlo kao svojevrsno olakšanje, vidjeti je kako vrišti i rida zbog onoga
što se dogodilo, zbog moćnog malja koji je svojim udarcem priprijetio sigurnosti
njezine egzistencije.
Ali kakva god oluja bjesnjela u njoj, uspjela ju je teškom mukom zauzdati, a
njezino je lice bilo ponovno mirno kada je pustila Fatimino zapešće.
- Hoćete li mi pomoći? - upitala je.
 A mi smo, jedna po jedna, najprije Fatima, pa Thea, i naposljetku ja, kimnule
glavom.

Nastojale smo se odnositi prema njemu s poštovanjem, barem onoliko koliko

su nam prilike dopuštale. Umotale smo tijelo u vodonepropusnu ceradu pa ga
odvukle što smo dalje mogle, do malog rta na Nizrječju na kojem je Ambrose volio
skicirati, udaljenog nekoliko stotina metara prema moru, s kojeg su se pružali
najljepši vidici i gdje je staza bila toliko uska da automobili nisu mogli prići pa je rt
najčešće bio pust, uz tek ponekog usamljenog šetača koji bi tamo došao sa psom ili
ribara koji bi tu pristao svojom brodicom.
Tamo smo, među šašem, iskopale rupu, izmjenjujući se nad lopatom sve dok
nam ruke nisu bile umorne, a leđa bolna, te smo naposljetku gurnule Ambrosea
unutra.
To je bio najgori dio. Nismo ga dostojanstveno spustile - jednostavno nismo
imale snage. Bio je pretežak unatoč tomu što smo nas bile četiri, a rupa je bila
preduboka i preuska. Zvuk koje mu je tijelo proizvelo udarivši o mokro, šljunkovito
tlo - bio je poput šamara. Još uvijek ga ponekad znam čuti u snovima.
Pao je potrbuške, potpuno nepomičan, a ja sam iza sebe začula Kate. Oglasila
se jednim jecajem, koji je zazvučao poput nekakve mješavine bljuvanja i gušenja, a
potom se koljenima sručila na pijesak, zarivši lice u dlanove.
- Prekrijte ga - rekla je Thea, trudeći se potisnuti emocije iz glasa. - Dodajte mi
lopatu.
Šljap. Zvuk mokra pijeska bačenog u na brzinu iskopan grob. Šljap. Šljap.
A sve uz kulisu šumećih valova, koji su se razbijali uz obalu, i Kateinih
grozomornih, hrapavih jecaja, koji su nas sve vrijeme podsjećali na ono što činimo.
Naposljetku je rupa bila zatrpana, a plima je došla u pravom trenutku da prikrije
tragove koje smo ostavile, zagladivši blatne otiske naših stopala i ožiljak koji smo
urezale u obalu. A mi smo pohitale natrag, noseći sa sobom poderanu ceradu i
pridržavajući Kate između nas, kako bismo zaplovile u ostatak naših života, onakve
kakvi će od tog trenutka biti, protkane spoznajom o onome što smo učinile.
 Ponekad, kada me iz snova probudi škripavi zvuk lopate koja struže o šljunak,
još uvijek ne mogu povjerovati da se sve uistinu zbilo. Provela sam tako mnogo
godina bježeći od uspomena, odgurujući ih od sebe, utapajući ih u piću i rutinama
svakodnevnog života.
Kako? Riječ mi odzvanja u ušima. Kako si dopustila sebi takvo što? Kako si mogla
i pomisliti da je to ispravno? Kako si mogla povjerovati da je ono u čemu si
sudjelovala rješenje Kateine užasne situacije?
I najviše od svega, kako si se uspjela nositi s time, živeći s tom spoznajom, živeći
s uspomenom na trenutak panične, pijane nepromišljenosti?
Međutim, prije svih tih godina, u glavi mi je odzvanjala jedna druga riječ dok
smo ostatak te noći pušile, pile i plakale na Kateinoj sofi, držeći je u zagrljaju dok se
mjesec dizao, a plima brisala dokaze onoga što smo učinile.
Zašto.
Zašto je Ambrose to učinio?
Doznale smo sljedećeg jutra.
Namjeravale smo ostati do kraja vikenda kako bismo se pobrinule za Kate, kako
bismo joj bile potpora u tuzi, no kad je sat obješen između izduljenih prozora
otkucao četiri, ona je ugasila cigaretu i obrisala suze.
- Trebale biste poći natrag.
- Molim? - Fatima je podigla pogled sa svoje čaše. - Kate, ne.
- Ne, zaista biste trebale poći. Niste najavile odlazak, a uostalom, bolje je da
niste... da se ne...
Zastala je. No znale smo što želi reći, a znale smo i da ima pravo pa smo se, čim
je zora počela rudjeti, zaputile preko pustopoljine, tresući se zbog šoka i boreći se
s mučninom uzrokovanom vinom. Mišići su nas još boljeli, no kada smo na odlasku
ostavile Kate, blijedu, neispavanu i skutrenu u kutku sofe, tu je bol nadjačala ona u
našim srcima.
Bila je subota pa nisam morala naviti budilicu nakon što smo se uvukle pod
pokrivače, prethodno navukavši zastore kako bismo blještave zrake jutarnjeg sunca
zadržale van sobe. Za subotnjim doručkom nije bilo prozivke, nitko nas nije
provjeravao i bilo je posve prihvatljivo preskočiti doručak i sići tek na ručak ili
iskoristiti toster, jednu od privilegija koje smo kao petašice imale, pa si ispeći tost u
zajedničkim prostorijama za starije djevojke.
Tog dana, međutim, nismo imale prilike dugo spavati. Kucanje se začulo prilično
rano, a odmah za njim i struganje glavnog ključa gospođice Weatherby o bravu naše
spavaće sobe. Fatima i ja još uvijek smo bile ispružene ispod svojih filcanih crvenih
prekrivača, omamljeno trepćući očima, kada je ušla u sobu i odgrnula zastore.
 Nije rekla ni riječi, no njezine pronicljive oči smjesta su upile prizor oko nje -
pijesak na trapericama obješenim preko stolice na koju sam ih bacila, sandale
umrljane blatom dovučenim iz slane pustopoljine, mrlje crnog vina na našim usnama
te nepogrešivi slatkasti miris alkohola koji isparava iz kože dviju mamurnih
tinejdžerica...
Fatima se u krevetu nasuprot mome teškom mukom pokušavala uspraviti,
nespretno prstima grabljajući kosu s očiju i škiljeći pred nemilosrdnim, blještavim
suncem. Pogled mi je kliznuo s nje na gospođicu Weatherby i osjetila sam da mi srce
počinje lupati. Nešto nije bilo u redu.
- Što se događa? - upitala je Fatima. Glas ju je neznatno izdao na posljednjem
slogu, otkrivši mi da je zabrinuta jednako kao i ja. Gospođica Weatherby odmahnula
je glavom.
- Nacrtajte se u mojem uredu, za deset minuta - rekla je odsječno. Zatim se
okrenula na peti, ostavivši Fatimu i mene da prestrašeno zurimo jedna u drugu,
izmjenjujući neizgovorena pitanja pogledom.
Odjenule smo se u tren oka, premda su mi prsti drhtali uslijed mješavine straha
i mamurluka dok sam pokušavala zakopčati košulju. Nije bilo vremena za tuširanje,
no obje smo zapljusnule lica vodom i oprale zube, u nadi da ćemo tako prikriti najgori
zadah cigareta koji sam ikada osjetila. Svim sam silama nastojala ne povratiti kada
se četkica u mojim drhtavim prstima zarinula u osjetljive desni, a ja se zagrcnula.
Naposljetku smo, nakon tih nekoliko minuta koje su se činile poput vječnosti,
bile spremne pa smo napustile sobu. Srce mi je tako divlje udaralo u grudima da
isprva nisam čula korake iznad sebe. Thea je hitala niz stube, njezino lice blijedo, a
nokti izgriženi do krvi.
- Weatherby? - upitala je, a Fatima je kimnula, razrogačivši oči u tamna jezera
straha. - Što ste joj... - započela je Thea.
Međutim, već smo bile na odmorištu, a skupina prvašica koja je bila u prolazu
uputila nam je znatiželjne poglede, vjerojatno se pitajući zašto smo budne tako rano
ujutro, zašto su nam lica tako blijeda, a ruke drhtave.
Fatima je odmahnula glavom s izrazom svojevrsne mučnine na licu pa smo sve
požurile dalje, došavši do ureda gospođice Weatherby točno u trenutku kada je sat
u glavnom hodniku otkucao devet.
Trebale smo uskladiti priče, pomislila sam očajavajući, no sada više nije bilo
vremena za to. Iako nijedna od nas nije pokucala, prošlo je točno deset minuta od
trenutka kada nam je naređeno da siđemo te smo iz unutrašnjosti ureda mogle čuti
zvukove - gospođica Weatherby slaže svoja nalivpera, odguruje stolicu, ustaje...
Dlanovi su mi bili hladni, ruke su mi drhtale uslijed navale adrenalina, a Fatima,
koja mi je bila u vidokrugu, izgledala je kao da će se ispovraćati - ili pasti u nesvijest.
Thea je na licu nosila izraz sumorne odlučnosti, nalik nekome tko se sprema
poći u borbu.
- Ne nudite nikakve informacije dobrovoljno - prosiktala je u trenutku kad se
kvaka počela okretati. - Jasno? Odgovarajte s da ili na. Ne znamo ništa o Am...
 Tada su se vrata širom otvorila, a nas su uveli unutra.
No?
Jedna riječ, samo jedna riječ. Sjedile smo jedna uz drugu, poredane nasuprot
gospođice Weatherby, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore nečime što nije u
potpunosti bio sram, ali je bilo jako nalik njemu. Sa svoje lijeve strane vidjela sam
Theu, koja se zapiljila kroz prozor. Lice joj je bilo blijedo, vješto skriveno iza izraza
hinjene dosade, kao da su je pozvali na razgovor o grafitima u školskom WC-u ili
izgubljenim hokejskim palicama, i bilo tko drugi povjerovao bi u njezinu glumu, no
ja sam jasno mogla vidjeti kako joj se prsti nervozno pomiču pod rubom suknje,
neumorno čupkajući suhu kožu oko njezinih noktiju.
Fatima, koja mi je sjedila zdesna, nije niti pokušavala hiniti hladnokrvnost.
Doimala se šokiranom, upravo onako kako sam se ja osjećala, pokunjena u stolici
kao da se pokušava sklupčati u sebe i izbrisati se iz postojanja. Kosa joj je pala preko
lica, kao da njome pokušava prikriti strah, a pogled je netremice uperila u svoje krilo,
odbijajući ga podići prema očima gospođice Weatherby.
- No? - ponovila je gospođica Weatherby s prizvukom nečega nalik ljutnji u glasu,
istodobno prezirno pokazavši prema jednom od papira na svojem stolu.
Ovlaš sam pogledala svoje prijateljice, pričekavši da vidim namjerava li neka od
njih progovoriti, pa progutala slinu, shvativši da neće.
- Nismo... nismo učinile ništa loše - rekla sam, a glas me izdao na posljednjoj
riječi, jer jesmo, samo ne ono za što smo optužene.
Bile su to slike - slike mene, Thee, Fatime, Kate, raširene po lakiranom drvetu
stola na način zbog kojeg sam se osjetila golom i izloženom kao nikada prije dok nas
je Ambrose crtao.
Jedna od slika prikazivala je Theu dok pliva Nizrječjem, okrenuta na leđa, s
jednom rukom lijeno opruženom iznad glave. Bila je tu i Kate, uhvaćena u trenutku
dok se spremala na skok s gata, prikazana u blijedoj, izduljenoj, vitkoj liniji putenosti,
položenoj na azurnu mrlju mora izvedenog u akvarelu. Bio je tu i Luc, prikazan dok
se, sklopljenih očiju i s lijenim smiješkom na usnama, gol sunčao na gatu. Bili smo
tu i svih nas petero, ovjekovječeni sjenkama olovke i blještavim mrljama mjesečine
dok se goli kupamo na mjesečini, naši udovi isprepleteni u klupko smijeha.
Oči su mi vrludale od slike do slike, a sa svakim novim crtežom prisjetila bih se
tog trenutka, tako živopisno da sam gotovo mogla osjetiti ugodnu hladnoću vode i
toplinu sunca na svojoj koži, kao da su mi prizori s papira skakali u um, jednako svježi
kao i onoga dana kada su nastali.
Na posljednjoj slici, onoj najbližoj gospođici Weatherby, bila sam ja.
Osjetila sam kako mi se grlo steže, a obrazi počinju gorjeti.
- No? -ponovila je gospođica Weatherby još jednom, a ovog joj je puta glas
zadrhtao.
Crteži su bili pomno odabrani, to je bilo posve jasno. Među stotinama crteža
koje je Ambrose napravio, na kojima smo u pidžamama sklupčane na sofi, ili jedemo
tost u kućnim ogrtačima za njegovim stolom, ili stupamo u čizmama i rukavicama
preko ledom okovanog polja, tko god da je poslao ove crteže, probrao je one koji
će najviše inkriminirati - one na kojima smo nage, ili se barem takvima doimamo.
Pogledala sam crtež koji je prikazivao mene, sagnutu dok lakiram nokte nožnih
prstiju, zaustavivši se pogledom na krivulji svoje kralježnice, na kralješcima,
prikazanima takvom pozornošću za detalje da se činilo kao da mogu posegnuti
prema crtežu i dodirnuti ih, opipati ispupčenja. Prisjetila sam se - vreline na
kralježnici, čvora na vezici gornjeg dijela kostima koji mi se zabio u vrat, oporog
vonja laka za nokte u svojim nosnicama dok sam nanosila sloj za slojem.
Međutim, na crtežu sam prikazana leđima okrenuta promatraču, a kosa
raspuštena preko vrata prikrivala je vezice kupaćeg kostima. Crtež nije odabran
zbog onoga što prikazuje, nego zbog privida prikazanog. Odabran je pomno,
zlonamjerno.
Tko bi učinio takvo što? Tko bi htio ovime uništiti Ambrosea, a i nas skupa s
njime povući na dno?
Ne razumijete, poželjela sam reći. Znala sam što misli - što bi bilo tko na njezinu
mjestu pomislio vidjevši te crteže, ali sve je pogrešno shvatila. Tako prokleto
pogrešno.
Nije bilo tako, poželjela sam zajecati.
Ali nismo rekle ništa. Ostale smo šutke dok nam je gospođica Weatherby
kvocala o osobnoj odgovornosti i ponašanju pristojne saltenske djevojke, iznova
tražeći od nas da joj otkrijemo ime.
A mi nismo rekle ništa.
Morala je znati. Nitko drugi nije umio crtati tako dobro, osim možda Kate. No
Ambrose je rijetko potpisivao svoje nedovršene skice, a ona je možda mislila da će,
ako nas nekako uspije privoljeti da izgovorimo ime...
- U redu onda, gdje ste bile sinoć? - rekla je naposljetku.
Ni sada nismo rekle ništa.
- Niste dobile dopuštenje za izlazak iz škole, no iskrale ste se unatoč tome.
Viđene ste, znate.
I dalje smo šutjele. Sjedile smo tamo, jedna pokraj druge, pronašavši utočište
u vlastitoj nijemosti. Gospođa Weatherby prekrižila je ruke kada se bolna tišina
razvukla, a ja sam osjetila kako Thea i Fatima izmjenjuju ovlaš upućeni pogled, dobro
znajući što se pitaju. Što sve ovo znači i koliko ćemo dugo uspjeti držati jezik za
zubima?
Kucanje na vratima prekinulo je muk, trgnuvši nas iz naše omamljenosti, pa
smo, okrenuvši glave, ugledale gospođicu Rourke kako ulazi u ured, noseći u rukama
kutiju.
Kimnula je gospođici Weatherby pa zatim istresla sadržaj kutije na stol pred
nama, a Thein je glas, prožet glasnom srdžbom, u tom trenutku prekinuo našu
samonametnutu šutnju.
- Kopale ste nam po stvarima! Proklete kuje.
 - Thea - zagrmjela je gospođica Weatherby. Ali bilo je prekasno. Sva bijeda naših
nedopuštenih grešnih zadovoljstava - Theina pljoska, moje cigarete i upaljač, Katein
smotuljak trave, poluprazna boca viskija koju je Fatima skrivala pod madracem,
paketić kondoma, primjerak prastarog erotskog časopisa i još mnogo toga - sve je
ležalo na stolu, inkriminirajući nas.
- Niste mi ostavile izbora - rekla je gospođica Weatherby gotovo tugaljivo. -
Razgovarat ću o ovome s gospođicom Armitage. A s obzirom na to da je dobar dio
ovoga pronađen u njezinu ormariću, recite mi, gdje je Kate Atagon?
Tišina.
- Gdje je Kate Atagon? - podviknula je gospođica Weatherby tako silovito da
sam trepnula, osjetivši naviranje suza.
- Nemamo pojma - uzvratila je Thea prezrivo svrnuvši pogled s prozora i
zaustavivši ga na gospođici Weatherby. – A činjenica da ne znate ni vi govori i više
nego dovoljno o ovoj školi, zar ne?
Uslijedila je duga pauza.
- Gubite se - rekla je gospođica Weatherby naposljetku, prosiktavši riječi između
zuba. - Vratit ćete se u svoje sobe i ostati tamo dok ne pošaljem po vas. Ručak će
vam donijeti u sobu. Nećete razgovarati s drugim djevojkama, a ja ću nazvati vaše
roditelje.
- Ali... - zaustila je Fatima drhtavim glasom.
- Dosta! - viknula je gospođica Weatherby, a ja sam konačno shvatila da je
izbezumljena gotovo jednako kao i mi. Ovo, što god to bilo, dogodilo se dok smo bile
pod njezinom paskom, a to je značilo da je i ona u nevolji, gotovo jednakoj gadnoj
kao i mi. - Imale ste priliku govoriti, a pošto ste odbile odgovarati na moja pitanja,
nemam ni ja namjeru slušati vaše primjedbe. Vratite se u svoje sobe i razmislite o
svojim postupcima i onome što namjeravate reći gospođici Armitage i svojim
roditeljima kada ih ona pozove da dođu, a nimalo ne sumnjam da će upravo to
učiniti.
Ustala je i prišla vratima, širom ih otvorivši i pridržavši rukom koja je jedva
primjetno drhtala na kvaki dok smo u tišini, jedna po jedna, prolazile pokraj nje,
pogledavši se međusobno kada smo napokon izašle.
Što se upravo dogodilo? Kako se škola dokopala tih crteža? I što smo upravo
učinile?
Nismo znale, ali jedno je bilo bjelodano. Što god da se događalo, naš se svijet
počeo urušavati i ubrzo će se urušiti do kraja, a u tom je urušavanju već povukao
Ambrosea sa sobom.
 Kasno je. Zastori Mlina, ili barem ono malo zastora koji u Mlinu postoje,
navučeni su. Liz je već odavno otišla kući sa svojim ocem, koji je došao po nju, a
nakon što je Kate, po prvi put otkako pamtim, zakračunala vrata Mlina, prepričala
sam im sadržaj svojeg razgovora s Jess Hamilton.
- Kako znaju? - upitala je Fatima s očajem u glasu. Sklupčane smo jedna uz drugu
na sofi, a ja u naručju držim Freyu. Thea puši cigaretu za cigaretom, paleći svaku
sljedeću opuškom one prethodne, izdišući dim u lica sviju prisutnih, no ja joj nemam
srca reći da prestane.
- Kao i inače, pretpostavljam - odgovori sažeto. Njezina stopala, sklupčana
pokraj mojeg boka, hladna su kao led.
- Ali - Fatima se ne da smesti - mislila sam kako je cijeli smisao našeg odlaska
usred semestra bio da ništa ne izađe na vidjelo. Nismo li baš radi toga otišle na način
na koji jesmo?
- Ne znam - odgovori Kate umorno. - Ali znaš i sama kako se školski tračevi šire -
možda je netko od nastavnica spomenuo nešto nekoj od starijih učenica... ili je netko
od roditelja doznao. - Gdje su završili crteži? - upita Thea.
- Oni kojih se škola dokopala? Poprilično sam sigurna da su ih uništili. Sumnjam
da bi gospođica Armitage htjela da ih netko slučajno pronađe išta više nego mi same.
- A ostali? - upitam. - Oni koje je Ambrose čuvao ovdje? - Spalila sam ih - odgovori
Kate tonom svojevrsne konačnosti koja ne ostavlja mjesta daljnjim pitanjima, no
nešto u njezinim očima, neki neobičan sjaj, u meni probudi tračak sumnje u istinitost
tih riječi.
Upravo je Kate prije svih tih godina spasila situaciju - barem onoliko koliko ju se
u tom trenutku dalo spasiti. Gospođica Weatherby dočekala ju je kada se u nedjelju
poslijepodne vratila, blijeda ali staložena, pa je Kate otpraćena ravno u ravnateljičin
ured, otkuda dugo nije izašla.
Kada je konačno izašla, sjatile smo se oko nje poput jata ptica, obrušivši se na
nju mnoštvom pitanja koja su se stopila u nerazgovijetnu kakofoniju, no ona je samo
odmahnula glavom pa pokazala prema tornju. Čekajte, govorio je njezin pokret bez
riječi. Čekajte dok budemo same.
Rekla im je da su crteži njezini.
Do dana današnjeg ne znam je li joj gospođica Armitage povjerovala ili je, u
odsustvu konkretnih dokaza koji bi dokazali suprotno, odlučila prihvatiti izmišljotinu
koja će u konačnici prouzročiti najmanje štete. Crteži su bili Ambroseovi, bilo tko s
osnovnim razumijevanjem umjetnosti shvatio bi to na prvi pogled. Katein stil crtanja
- barem njezin urođeni, prirodni stil - bio je potpuno drugačiji - opušteniji, tečniji,
lišen Ambroseove posvećenosti detaljima.
 No kada je to htjela, Kate je mogla imitirati očev stil do savršenstva, a možda im
je i pokazala nešto što ih je uvjerilo - možda je napravila istovjetnu skicu u uredu. Ne
znam. Nikada je nisam pitala. Povjerovali su, ili su barem to rekli, a to je bilo sasvim
dovoljno.
Morale smo napustiti školu - nije bilo nikakve dvojbe oko toga. Iskradanje iz
škole, cigarete i alkohol u našim sobama, bili su teški prijestupi - dovoljno ozbiljni za
isključenje iz škole. Ali slike su, unatoč Kateinu priznanju, bile ulje doliveno na već
rasplamsalu vatru, a nitko nije htio riskirati da se vatra razbukta u oganj.
Naposljetku je postignut prešutan dogovor. Odlazak u tišini, bez isključenja, i
pretvaranje da se sve to nikada nije dogodilo. Za dobro svih upletenih.
Pa smo tako i učinile.
Odradile smo preostale ispite, a premda je ostalo tek nekoliko tjedana do
početka ljetnih praznika, gospođa Armitage nije htjela čekati toliko dugo. Sve se
odigralo zapanjujuće brzo - unutar dvadeset četiri sata, prije kraja vikenda, otišle
smo, sve četiri, najprije Kate koja je svoje stvari stoički potrpala u taksi, potom
Fatima, blijeda i uplakana na stražnjem sjedištu ujakova i ujnina automobila. Zatim
je došao Thein otac, nepodnošljivo glasan i veseo, a naposljetku i moj, tužan i toliko
izobličen da je bilo teško povjerovati kako je to uistinu on.
Nije rekao ni riječi. No upravo je tišinu tijekom dugačke, nepodnošljivo
dugačke, vožnje do Londona bilo najteže podnijeti.
Raspršili su nas, poput ptica - Fatimi se naposljetku ostvarila želja te je otišla
u Pakistan gdje su njezini roditelji privodili kraju svoju jednogodišnju službu. Theu
su poslali u Švicarsku, u ustanovu koja je bila nešto između staromodne završne
škole za djevojke i popravnoga doma, mjesto s visokim zidovima i rešetkama na
prozorima, koje je zabranjivalo uporabu „osobne tehnologije" bilo kakve vrste.
Mene su otpremili u Škotsku, u internat toliko zabačen da je nekoć imao vlastitu
željezničku postaju, prije nego je ona zatvorena za vrijeme Beechingove
reorganizacije željeznice.
Samo je Kate ostala u Saltenu, no gledajući unatrag, čini mi se da njezin dom
nije bio ništa manje zatvor od Theine škole, a jedina je razlika bila u tomu što su
rešetke njezina zatvora bile one koje smo same podigle.
Sve smo joj pisale, ja barem jednom tjedno, no njezini su odgovori dolazili
sporadično; kratke, tegobne poruke u kojima je pisala o beskrajnim teškoćama i
nastojanjima da spoji kraj s krajem i o tomu koliko je usamljena bez nas. Prodavala
je očeve slike, a kada je njih ponestalo, počela je krivotvoriti nove. Jednom sam
prilikom u nekoj londonskoj galeriji vidjela grafiku za koju pouzdano znam da nije
Ambroseova.
Sve što sam doznala o Lucu bilo je da se vratio u Francusku - i da Kate živi sama,
brojeći tjedne do svojeg šesnaestog rođendana i izbjegavajući beskrajna
zapitkivanja o tomu kamo joj je otišao otac, o tomu što je skrivio, te pomalo
shvaćajući kako njegovo odsustvo pretvara maglovite sumnje da je grijeh počinjen
u čvrst dokaz njegove krivnje.
 Pisale smo joj i na šesnaesti rođendan, svaka od nas, zaželjevši joj sve najbolje,
a ona je ovoga puta barem odgovorila.
- Šesnaest mi je godina - napisala je u pismu naslovljenom na mene. - I znaš li što
je bilo prvo na što sam pomislila kada sam se jutros probudila? Nisu to bili ni pokloni
ni čestitke, jer nijednih ni drugih nije bilo. Prva mi je pomisao bila da konačno mogu
policiji reći da ga nema.
 Okupile smo se samo još jednom, prilikom majčina pogreba, na tmuran
proljetni dan one godine kada sam napunila osamnaest.
Nisam ih očekivala. Nadala sam im se - to ne mogu poreći. Poslala sam im e-
mail, podijelivši s njima sve što se dogodilo, zajedno s datumom i satom pogreba, ali
bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Međutim, kada sam se s bratom i ocem pojavila
u krematoriju, dovezavši se autom, bile su tamo, tri pogrbljene figure u crnini koje
su na kiši čekale pokraj dveri.
Kada je automobil prošao pokraj njih, sporo slijedeći pogrebna kola uz stazu
krematorija, podigle su glave s takvim suosjećanjem u očima da sam osjetila kako
mi je srce napuklo, iznenada shvativši da mi prsti nesvjesno traže kvaku na vratima
vozila. Začula sam škripu guma na šljunku kada je vozač panično pritisnuo kočnicu
pa oteturala van.
- Žao mi je - čula sam vozačev glas - bio bih zaustavio auto - nisam imao pojma
da ona...
- Ne brinite. - Glas mojeg oca bio je umoran. - Samo nastavite. Ona će već
pronaći put.
Motor automobila ponovno je zabrujao, vrativši se u život i potom nestavši na
kišom okupanom puteljku.
Ne sjećam se što su mi rekle, u sjećanju su mi ostale samo njihove ruke oko
mene, ugodna studen kiše koja mi se slijeva niz lice, skrivajući suze, i osjećaj da sam s
jedinim ljudima na ovome svijetu koji mogu ispuniti zjapeću prazninu koja se otvorila
u meni, osjećaj da sam konačno kod kuće.
Bio je to posljednji put da smo se sve četiri sastale. Naš ponovni susret pričekat
će punili petnaest godina.
 Zna li on? - Thein glas, promukao od dima, naposljetku okonča tišinu prostorije
u kojoj sjedimo. Svijeće su već dogorjele do svojih utora, a plima je vani dosegla svoj
vrhunac, počevši se sporo povlačiti.
Kate okrene glavu od spokojnih, mračnih voda Nizrječja u koje već dugo
nepomično zuri.
- Zna li tko što?
- Luc. Hoću reći, prilično je očito da zna nešto, ali koliko točno? Je si li mu rekla
što se dogodilo te noći i što smo mi učinile?
Kate duboko uzdahne pa ugasi cigaretu o tanjurić. Potom odmahne glavom.
- Ne, nisam mu rekla. Nikomu nisam zucnula o tomu, znaš to i sama. O onome
što smo... što smo...
Zastane, ne mogavši završiti.
- Onome što smo učinile? Zašto to jednostavno ne izgovoriš? - upita Thea
podižući glas sa svakom novom riječi. - Sakrile smo tijelo.
Šokantno je čuti te riječi tako jasno i glasno izgovorene, a ja shvatim da tako
dugo obigravamo oko istine o onome što smo učinile da je zvuk tih riječi poput
pljuske koja vraća u stvarnost.
Jer to je upravo ono što smo učinile. Sakrile smo tijelo, iako nijedan sud to ne bi
formulirao na taj način. Vjerojatno bi nas teretili za sprečavanje zakonitog i doličnog
ukopa tijela. Dobro mi je poznata i formulacija i kazne. Dovoljno sam ih puta proučila
hineći da istražujem nešto drugo, trudeći se smiriti svoje drhtave prste svaki put
kada bih pročitala riječi, iznova i opet.
Druga bi mogućnost bila optužba za prikrivanje tijela s namjerom osujećenja
mrtvozorničke istrage, premda sam se, kada sam prvi put pročitala tu formulaciju u
pravničkom časopisu, umalo gorko osmjehnula. Sam Bog zna da nam u tom
trenutku mrtvozornička istraga nije bila ni u primisli. Nisam sigurna jesam li tada
uopće znala što je mrtvozornik.
Jesam li se, barem dijelom, zbog toga otisnula u pravne vode? Zbog želje da
se oboružam znanjem o onome što sam učinila i kaznama koje proizlaze iz mojeg
zločina?
- Zna li on? - ponovi Thea, udarivši šakom o stol uz svaku izgovorenu riječ, tako
silovito da se žacnem.
- Ne zna, ali sumnja - odgovori Kate nevoljko. - Oduvijek je znao da nešto nije
kako treba, ali sada, uza sve te novinske izvještaje... Osim toga, na neki način krivi
mene - nas - za ono što ga je zadesilo u Francuskoj. Premda je to posve neutemeljeno
i neracionalno.
 Je li zaista? Je li uistinu tako neracionalno? Sve što Luc zna jest da je njegov
voljeni poočim nestao, da je na Nizrječju pronađeno tijelo, i da smo nas četiri na neki
način upletene. Njegova mi se srdžba čini itekako utemeljenom.
Međutim, tada spustim pogled na Freyu i na anđeoski spokoj njezina lica, pa se
ponovno podsjetim na ono lice zajapureno strahom i bijesom u trenutku kada ju je
Luc pružio prema meni. Je li to uistinu bio čin racionalne osobe? Oteti mi dijete pa
ga vući uokolo po pustopoljini dok ono vrišti iz petnih žila?
Kriste, ne znam, zaista više ništa ne znam. Odavno sam izgubila kompas glede
toga što je racionalno, a što ne. Možda sam ga izgubila još one noći, piljeći u
Ambroseovo tijelo u Mlinu.
- Hoće li reći ikome? - uspijem procijediti. Riječi mi počnu zapinjati u grlu. -
Prijetio je... rekao je da će prijaviti policiji...?
Kate uzdahne. Lice joj se na svjetlosti svjetiljke i sjenkama prostorije doima
sablasnim.
- Ne znam - odgovori. - Sumnjam u to. Mislim da bi to već učinio da je
namjeravao.
- Ali ovca? - nastavim. - Poruka? Je li to bio on?
- Ne znam - ponovi Kate. Glas joj je lišen emocija, ali napet, kao da bi jednog dana
mogla pokleknuti pod bremenom. - Ne znam. Dobivam takve stvari već... - Proguta.
- Već neko vrijeme.
- Govorimo li o tjednima? Mjesecima? - upita Fatima. - Kateine se usnice ukrute,
a njezina je izražajna usta izdaju i prije nego progovori.
- Da, mjesecima. Možda čak i... godinama.
- Isuse Kriste. - Thea sklopi oči pa dlanom prekrije lice. - Zašto nam nisi rekla?
- Čemu? Da vam priuštim isti strah koji i sama osjećam? Učinile ste to za mene,
to je moje breme.
- Kako si se nosila s time? - upita Fatima nježno. Primi Katein mršavi, bojom
zamrljani dlan, ugnijezdivši ga među svoje, a dragulji na njezinom vjenčanom i
zaručničkom prstenu zasvjetlucaju na svjetlu svijeće. - Hoću reći, nakon što smo
otišle. Ostala si ovdje, posve sama, kako si se nosila sa svime?
- Znaš i sama kako - odgovori Kate, a ja primijetim kako joj se mišići čeljusti grče
pa ponovno opuštaju nakon što je progutala slinu. - Prodavala sam tatine slike, a
kada ih više nije bilo, slikala sam nove, potpisujući ih njegovim imenom. Luc može na
popis mojih zlodjela dodati i krivotvorenje, ako je baš toliko zapeo za to da me uništi.
- Nisam to imala na umu. Kako si uspjela zadržati zdrav razum živeći ovdje na
osami, bez ikoga s kime bi mogla razgovarati? Nije li te bilo strah?
- Nisam bila uplašena... - odgovori Kate zamišljeno. - Nikada me nije bilo strah,
ali ostalo... Ne znam. Možda i jesam izgubila razum. Možda sam još uvijek luda.
- Sve smo bile lude - upletem se iznenada, a njihove se glave okrenu prema
meni. - Sve odreda. Ono što smo učinile... ono što smo učinile...
 - Nismo imale izbora - reče Thea. Lice joj je prožeto nervozom, a koža na
jagodičnim kostima napeta.
- Naravno da smo imale izbora! - vrisnem. I iznenada mi stvarnost situacije
iznova dopre do uma te osjetim kako u mojoj nutrini buja panika, prijeteći da će me
preplaviti, onako kao što to ponekad čini kada se usred noći probudim iz ružna sna u
kojem lopate nabacuju mokar pijesak, ili kada naletim na novinski naslov o nekomu
tko je optužen za prikrivanje tuđe smrti, a snaga mi na trenutak presahne iz ruku.
- Kriste, zar ne razumijete? Ako ovo izađe na vidjelo - moja je karijera gotova. To
je ozbiljan zločin. Komora mi neće dopustiti da se bavim pravom uz nešto takvo u
dosjeu. Isto vrijedi i za Fatimu - zar doista mislite kako ljudi žele da ih liječi netko
tko je prikrivao smrt? U gadnim smo govnima, potpuno smo najebale. Mogle bismo
završiti u zatvoru. Mogla bih izgubiti... - Grlo mi se stegne, gušeći me, kao da mi je
netko obavio dlanove oko vrata. - Mogla bih izgubiti F-Fre...
Ne uspijem dovršiti, ne mogu to izgovoriti.
Ustanem i priđem prozoru, i dalje držeći svoje dijete u naručju, kao da bi snaga
mojeg stiska mogla spriječiti policiju da na silu uđe i otrgne mi je iz ruku.
- Isa, smiri se - reče Fatima. Ustane sa sofe kako bi mi prišla, no na njezinu licu
nema ničega utješnog. Primijetim joj strah u očima dok izgovara sljedeće riječi: - Bile
smo maloljetnice. To mora činiti razliku, zar ne? Odvjetnica si, znaš o tim stvarima
više od nas.
- Ne znam. - Osjećam kako mi prsti stišću Freyu sve čvršće. - Zakonska granica
kriminalne odgovornosti deset je godina. Bile smo dobrano starije od toga.
- A što je sa zastarom?
- To se uglavnom odnosi na građanske parnice. Mislim da nije primjenjivo u
ovom slučaju.
- Misliš? Ali ne znaš s posvemašnjom sigurnošću?
- Ne, ne znam - ponovim s očajem u glasu. - Radim u državnoj administraciji,
Fatima. Tamo nemamo prevelike koristi od takvih informacija. - Freya se oglasi tihim,
pospanim cviležom, a ja shvatim da joj nanosim bol pa pokušam olabaviti stisak.
- Zar je važno? - ubaci se Thea s drugog kraja prostorije. Već neko vrijeme ljušti
mrtvu kožu oko svojih noktiju pa oni sada razrovani krvare, a ja je promatram kako
stavlja jedan prst u usta, sišući kapljice krvi. - Hoću reći, ako sve izađe na vidjelo
najebale smo, zar ne? Optužnice su sasvim nebitne. Govorkanja i razapinjanje po
medijima bit će dovoljni da nas sjebu. Tabloidi bi jebeno uživali da se dokopaju
nečega ovakvog.
- Sranje. - Fatima dlanom poklopi svoje lice. Potom podigne pogled prema satu,
a lice joj promijeni izraz. - Već je dva ujutro? Kako može već biti dva? Moram poći
na spavanje.
- Namjeravaš ujutro poći natrag? - upita Kate. Fatima kimne glavom.
- Nemam izbora. Moram se vratiti na posao.
Posao. Riječ se doima nestvarnom, a ja se uhvatim kako se hihoćem veselim,
histeričnim smijehom. Na um mi padne Owen. Nekako mu ne uspijevam čak ni
zamisliti lice. On ne pripada ovome svijetu, nema nikakve veze s onime što smo
učinile.
Kako se mogu vratiti? Kako ću mu izaći pred oči? Trenutno se ne uspijevam
natjerati ni da mu poruku pošaljem.
- Trebala bi poći, naravno - reče Kate. Osmjehne se, ili barem pokuša. - Bilo je
divno imati vas ovdje, uza sebe, no bilo kako bilo, bez obzira na sve drugo, večera
je iza nas. Stvari će se doimati... prirodnijima. I da, sve bismo trebale pokušati malo
odspavati.
Kate ustane pa, kad se Fatima počne uspinjati škripavim stubama, stane gasiti
svijeće i svjetiljke.
Stojim između dvaju prozora, držeći Freyu i promatrajući je kako prikuplja čaše.
Ne vidim kako bih mogla usnuti, no morat ću kako bih se sutradan imala snage
nositi s Freyom i putovanjem natrag.
- Laku noć - ponudi Thea. I ona je na nogama, a pod ruku je ležerno zataknula
bocu, kao da je odlazak u krevet s demižonom vina nešto posve normalno.
- Laku noć - odvrati Kate. Utrne i posljednju svijeću pa nas obavije tmina.

Stavim Freyu, još uvijek duboko usnulu, u središte velikog bračnog kreveta -
Lucova kreveta - pa se potom teškim korakom odvučem do kupaonice kako bih
oprala zube. Kročim oprezno, osjećajući na jeziku gorki talog popijenog vina. Previše
popijenog vina.
Dok brišem maskaru i sjenilo s lica, u ogledalu promatram kako mi se nježna
koža oko očiju rasteže pod naletom pamučnog jastučića, njezina je elastičnost sve
slabija kako vrijeme prolazi. Što god da sam pomislila, što god da sam osjetila
prošavši danas kroz dveri svoje stare škole, istina je da više nisam djevojka kakva
sam nekoć bila, a nisu to ni Kate, Fatima ili Thea. Gotovo smo dva desetljeća starije,
sve četiri, a sve smo to vrijeme provele vukući za sobom teret onoga što smo učinile.
Očistivši i ogolivši lice zaputim se niz hodnik prema svojoj sobi, hodajući tiho
kako ne bih iz sna prenula Freyu i ostale, za koje pretpostavim da su dosad usnule.
Međutim, kroz odškrinuta vrata Fatimine sobe pomalja se svjetlo, a kada se
zaustavim pokraj njih začujem gotovo nerazgovijetan žamor riječi.
Na trenutak pomislim da je nazvala Alija i da razgovaraju te smjesta osjetim
žalac krivnje, prisjetivši se Owena, no potom je ugledam kako se pridiže pa mota
prostirku na podu te iznenada shvatim - molila je.
Moj pogled iznenada se doima poput nametljivog prodiranja u intimu pa se
počnem udaljavati, ali moj pokret, ili možda sam zvuk, privuče Fatiminu pažnju i ona
potiho zazove: - Isa, jesi li to ti?
- Da. - Zaustavim se pa gurnem vrata njezine sobe nekoliko dodatnih
centimetara. - Upravo sam se spremala poći na spavanje. Nisam htjela... Nisam
namjeravala zabadati nos.
 - U redu je - reče Fatima. Pažljivo odloži prostirku za molitvu na postelju, a licem
joj sada vlada svojevrsna smirenost, spokoj kakvog dolje u prizemlju tamo nije bilo.
- Nisam činila ništa čega bih se sramila.
- Moliš li svakog dana?
- Da, zapravo pet puta dnevno. U redu, pet puta kada sam kod kuće. Drugačije
je kad putujem.
- Pet puta? - Iznenadna sam svjesna kako malo znam o njezinoj vjeri pa me
obuzme sram. - Ja... pa, nisam to znala. Hoću reći, poznajem neke muslimane na
poslu... - Međutim, zaustavim se, osjećajući žar rumenila izazvanog nespretnošću
svojih riječi. Fatima mi je prijateljica, jedna od najboljih i najstarijih prijateljica, a tek
sam sada uspjela pojmiti koliko malo znam o ovom, izuzetno važnom, vidu njezina
života; koliko toga o njoj tek trebam iznova naučiti.
- Doduše, kasnim - reče ona žalobno. - Trebala sam moliti noćni namaz oko
jedanaest, ali nisam na vrijeme primijetila koliko je kasno.
- Je li to važno? - upitam nelagodno. Ona slegne ramenima.
- Nije idealno, ali uče nas da Alah oprašta nehotičnu pogrešku.
- Fatima - započnem, ali se smjesta zaustavim. - Nije važno.
- Ne, reci. Što je?
Duboko udahnem. Nisam sigurna je li ono što ću upravo izreći potpuno
neotesano; više ni u što nisam sigurna. Pokrijem oči dlanovima.
- Ništa - odgovorim. - A potom, u jednom dahu: - Fatima, misliš li... misliš li da će
nam on oprostiti? Da će oprostiti tebi?
- Misliš, hoće li nam oprostiti ono što smo učinile? - upita Fatima, a ja kimnem.
Sjedi na krevetu. Počne plesti svoju kosu u pletenicu, a postojanost ritma njezinih
prstiju na neki me način primiri. - Nadam se da hoće. Kuran nas uči da Alah oprašta
sve grijehe, ako se grešnik istinski pokaje. Bog zna da imam puno toga za okajavati,
no zaista sam se pokušala iskupiti za svoj udio u onome što smo učinile.
- A što smo to učinile, Fatima? - upitam bez ikakve namjere da postavljam
retorička ili zagonetna pitanja, ali jednostavno, iznenada, više ni sama ne znam što
smo učinile. Da me netko prije sedamnaest godina upitao to isto pitanje odgovorila
bih da smo učinile ono što je bilo nužno da pomognemo svojoj prijateljici. Da me
netko pitao prije deset godina odgovorila bih da smo učinile nešto beskrajno glupo,
nešto što me noćima držalo budnom i prestravljenom da će se tijelo pojaviti i da će
mi netko postaviti pitanja na koja ne znam dati odgovor.
A sada se tijelo uistinu pojavilo, a pitanja... pitanja nas čekaju, poput vješto
prikrivenih zasjeda pokraj puta koje ne možemo na vrijeme uočiti. I više nisam tako
sigurna.
Počinile smo zločin, toliko mi je jasno. Ali jesmo li učinile i nešto gore, jesmo li
zgriješile prema Lucu? Jesmo li učinile nešto što je dječaka kakvog se sjećam
prometnulo u ovog gnjevnog muškarca kojeg gotovo ne prepoznajem?
 Možda naš istinski zločin nije bio onaj protiv Ambrosea, nego onaj protiv
njegove djece.
Dok hodam natrag prema Lucovoj sobi, kako bih legla u njegovu postelju, pa
se, došavši, zagledam u tminu nad Freyinom usnulom glavom, nastavljam razbijati
glavu tim pitanjem. Jesmo li mi ovo učinile Lucu?
Sklopim oči, a njegova prisutnost kao da se obavije oko mene, stvarna poput
plahti koje mi prianjaju za ljepljivu, vruću kožu. Ovdje je - baš kao i nas četiri, a ta
bi mi spoznaja trebala utjerati strah u kosti. Međutim, strah izostane, jer ne mogu
razlučiti muškarca s kojim smo se suočile večeras od dječaka kojeg sam poznavala
prije svih tih godina, od njegovih dugačkih ruku, zlatnih očiju, i hrapavog, nesigurnog
smijeha zbog kojeg bi mi zaigralo srce. Taj je dječak još uvijek negdje u Lucovoj
nutrini; primijetila sam ga u njegovim očima, duboko ispod boli, gnjeva i pića.
Dok ležim u postelji, ruku omotanih oko Freye, premećem njegove riječi u
mislima.
Želite znati tko je odgovoran za tijelo na Nizrječju?
Ona zazviždi, a vi dotrčite, sve odreda, poput pasa.
Međutim, upravo me njegove posljednje riječi, koje mi padnu na um u trenutku
dok tonem u san i zadrže se tamo najdulje, natjeraju da se nadvijem nad nju i
privinem je čvršće uz sebe, a ona se nemirno promeškolji u snu.
Nema na čemu. Nije mi bilo teško čuvati tvoje dijete... rado ću je ponovno uzeti.
 Jesi li sigurna da ne želiš da te povezem?
Fatima stoji pokraj vrata, držeći svoj kovčeg u jednoj, a sunčane naočale u
drugoj ruci. Odmahnem glavom, progutavši čaj koji pijuckam.
- Ne, u redu je. Moram još presvući Freyu i spakirati stvari, a ne želim te
zadržavati.
Jutro je, petnaest do sedam. Sklupčana sam na sofi gdje se, obasjana jutarnjim
suncem, igram s Freyom, pretvarajući se da joj kradem nos pa ga vraćam natrag
na njegovo mjesto. Ona maše ručicama, pokušavajući mi dohvatiti dlanove svojim
malim prstima, čiji me meki noktići grebu, a oči joj škilje, štiteći oči od blještavila
sunčevih zraka koje se reflektiraju od voda Nizrječja. Nježno primim njezine dlanove,
pokušavši je spriječiti da dograbi moju šalicu čaja kada je pokušam staviti natrag na
pod. - U redu je, zaista. Idi.
Thea i Kate još spavaju, ali vidim da Fatima ne može dočekati da pobjegne, da
se vrati Aliju i djeci. Naposljetku kimne glavom i, oklijevajući, gurne krilca naočala
ispod svojeg hidžaba pa u džepu potraži ključeve automobila.
- Kako ćeš doći do postaje?
- Možda taksijem. Ne znam. Riješit ću to s Kate.
- U redu - odgovori Fatima. Našavši ključeve, odmjeri njihovu težinu u dlanu.
- Pozdravi ih u moje ime i... slušaj... molim te, pokušaj nagovoriti Kate da dođe, u
redu? Jučer sam s njome razgovarala o tomu, ali nije...
- Nije što?
Glas dopre s kata. Sjenka radosno zacvili i skoči s mjesta podno prozora na
kojem se izležavao u lokvi sunčeve svjetlosti. Fatima i ja podignemo pogled prema
stubama, ugledavši Kate kako se spušta u izblijedjelom pamučnom kućnom ogrtaču
koji je nekoć bio mornarsko plave boje, a koja se sada nazire samo u tragovima. Trlja
oči, nastojeći ne zijevnuti.
- Već odlaziš?
- Bojim se da je tako - reče Fatima. - Moram se vratiti - moram biti u ordinaciji do
podneva, a Ali ne može večeras pokupiti djecu. Kate, baš sam govorila Isi - voljela bih
da se predomisliš i dođeš nas posjetiti na nekoliko dana? Hoćeš li, molim te, ponovno
razmisliti o tome? Imamo praznu sobu.
- Znaš da ne mogu to učiniti - odvrati Kate bez razmišljanja, no prilično mi je
jasno da nije onako odlučna kakvom se želi prikazati. Izvuče kuhalo za kavu ispod
sudopera, a ruke joj neznatno drhte dok iz slavine nalijeva vodu u njega, potom
nasuvši kavu. - Što bih učinila sa Sjenkom?
- Mogla bi ga povesti sa sobom - odgovori Fatima neuvjerljivo, no Kate već
odmahuje glavom.
 - Znam što Ali misli o psima. Uostalom, nije li Sam alergičan na pse ili tako nešto?
- Postoje ljudi koji brinu za pse u odsustvu vlasnika, zar ne? - Fatima je gotovo
preklinje, premda neuvjerljivo. Obje smo svjesne da Sjenka jest razlog, ali ne onaj
pravi razlog. Kate neće mrdnuti odavde, a što god mi rekle, to se neće promijeniti.
Uslijedi tišina, narušena samo klokotanjem kave na štednjaku, a Kate ne kaže
ništa.
- Nije sigurno - nastavi Fatima naposljetku. - Isa, reci joj. Ne mislim samo na
instalacije... Tu je i Luc... i krvlju umrljane poruke i mrtve ovce, zaboga.
- Ne znamo je li to bio on - reče Kate vrlo tiho, no ne gleda nijednu od nas.
- Trebala bi ga prijaviti policiji - reče Fatima ozlojeđeno, no sve tri znamo da se
to nikada neće dogoditi. Kate ne mora čak ni odgovoriti.
- Odustajem - reče Fatima naposljetku. - Rekla sam što sam imala. Kate... kod
mene te uvijek čeka slobodna soba, nemoj to nikada zaboraviti. - Priđe nam pa nas
obje poljubi. - Pozdravite Theu u moje ime - reče nadvivši se nada mnom, a ja joj
osjetim vrelinu obraza uz svoj. Vonj njezina parfema napada mi nosnice dok mi ona
šapuće u uho: - Molim te, Isa, pokušaj je nagovoriti da se predomisli. Možda će tebe
poslušati.
Potom se uspravi i uzme svoju torbu. Nekoliko minuta kasnije začujemo zvuk
glazbe i huk motora, a ona se naposljetku sprženim puteljkom otisne na drmusavu
vožnju suncem prema Saltenu, nakon čega se nad Mlin ponovno spusti tišina.
- Pa... - reče Kate. Gleda me preko ruba svoje šalice kave, podigavši jednu obrvu,
kao da me poziva da stanem na njezinu stranu i suosjećajno se složim da je Fatimina
paranoja prenapuhana, no ne mogu joj udovoljiti. Ne vjerujem istinski da bi Luc
naudio Kate, ili bilo kojoj od nas što se toga tiče, ali ne mislim ni da bi Kate trebala
ostati ovdje. Živci su joj napeti poput violinskih struna, a ponekad imam dojam da je
opasno blizu slomu, možda mnogo bliže negoli je i sama svjesna.
- Ima pravo, Kate - odgovorim. Ona zakoluta očima pa otpije još jedan gutljaj,
no ja joj ne dopustim da uzmakne, zainativši se poput Thee dok ljušti kožu oko svojih
noktiju, ne prestajući dok joj prsti ne prokrvare. - A ima pravo i u vezi ovce - to je bilo
prilično poremećeno.
Kate ne odgovori, zapiljivši se umjesto toga u svoju šalicu.
- To... bio je to Luc, zar ne? - izgovorim naposljetku.
- Ne znam - odvrati Kate s težinom. Spusti šalicu pa zarine prste u kosu. - Nisam
lagala sinoć kada sam vam sve ono ispričala. Da, ljutit je, ali on... on nije jedina osoba
u selu koja je kivna na mene.
- Molim? - Ovo je prvi put da čujem za takvo što i ne mogu sakriti iznenađenje.
- Što time želiš reći?
- Isa, glasine ne šire samo djevojke iz škole. Tata je imao mnogo prijatelja. Ja...
ne znam.
- Misliš na... ljude u selu?
 - Da - odgovori ona, a ja se smjesta prisjetim Rickovih riječi u taksiju, divim ti se
jer si ustrajala i ostala ovdje unatoč govorkanjima.
- Što govore? - upitam osjetivši da mi je grlo iznenada suho. Kate slegne
ramenima.
- A što misliš? Svega sam se naslušala, više me ničime ne mogu iznenaditi. A
neke od tih priča prilično su gadne.
- Primjerice? - Ne želim doznati odgovor na to pitanje, ali on izleti prije nego
uspijem zauzdati jezik.
- Primjerice? Da vidimo. Da se tata vratio starim navadama i pobjegao s nekom
ovisnicom u Pariz.
- To je najbezazlenija glasina? Dovraga - kako tada zvuči najgora?
Pitanje je retoričko pa ne očekujem odgovor, no ona se ogorčeno nasmije.
- Teško je reći... ali vjerojatno bih se odlučila za onu da me tata spolno
zlostavljao pa ga je Luc zbog toga ubio.
- Molim? - To je jedina riječ koju u tom trenutku uspijem pronaći, pa je ponovno
procijedim kroz stisnuto grlo. - Molim?
- Da - odgovori Kate lakonski. Izlije ostatak kave pa stavi šalicu na cjediljku za
suđe. - Plus sve ono između tih dviju krajnosti. I onda se još pitaju zašto subotom
navečer ne navraćam u Salten Arms, onako kako je to tata običavao. Ne bi vjerovala
s kakvim su sve pitanjima stariji muškarci spremni prići kada su dovoljno pijani.
- Šališ se... zaista te netko upitao je li to istina?
- Priznajem, to nisu pitali. Bila je to izjava. Navodno je u pitanju dobro poznata
činjenica. - Lice joj se izobliči. - Tata me ševio, a ponekad i vas ostale, ovisno o tomu
koga pitaš.
- Isuse, Kate, ne! Zašto nam nisi rekla?
- Što se tu ima za reći? Da ljudi oko mene, toliko godina kasnije, jos uvijek
spominju vaša imena u svojim sočnim pričama kojima upozoravaju djecu na zla
razvrata? Da su mišljenja o tome jesam li ubojica i da je moj otac još uvijek u bijegu,
previše posramljen da bi se vratio i suočio s onime što je učinio meni i mojim
prijateljicama, podijeljena? Iz nekog mi se razloga pomisao na razgovor s vama o tim
temama nije činila zabavnom.
- Ali... ali valjda možeš opovrgnuti te priče? Zanijekati ih?
- Zanijekati što točno? U tomu i jest problem. - Lice joj je puno čemernog očaja.
- Tata je iščeznuo, a ja sam čekala četiri tjedna prije nego sam to prijavila policiji. Taj
dio je istinit, i nije ni čudo da su glasine krenule. Upravo ih to zrnce istine čini tako
uvjerljivima.
- Ali nema ni trunke istine u tim odurnim lažima - žestoko se usprotivim. - Ni
trunke. Uostalom, ništa od toga nije važno. Kate, molim te, preklinjem te, pođi sa
mnom u London. Fatima ima pravo, ne možeš ostati ovdje.
 - Moram ostati - odvrati Kate. Ustane pa izađe na gat. Oseka je, a muljevite
obale Nizrječja krckaju i pucketaju okupane suncem. - Sada više nego ikada. Jer ako
sada pobjegnem, znat će da nešto skrivam.
Freya s mojeg krila posegne prema praznoj šalici, zagugutavši od sreće kada
joj dopustim da je dograbi, još toplu od taloga na dnu. Ja pak nijemo zurim u nju,
jer se ne mogu dosjetiti nijednog valjanog argumenta kojim bih opovrgnula Kateine
posljednje riječi.

Potrebna mi je cijela vječnost da se spakiram do kraja, presvučem Freyu,

ponovno je nahranim, pa je opet presvučem, a do trenutka kada sam gotovo
spremna za polazak, Thea se već probudila pa, napola odjevena, tetura niz hodnik
iz svoje sobe u prizemlju, trljajući svoje snene oči.
- Je li Fati već otišla?
- Da, prespavala si - odgovori Kate lakonski. Gurne lonac s kavom prema Thei.
- Posluži se.
- Hvala. - Thea iscijedi posljednje ostatke kave iz taloga. Odjenula je traperice
i oskudnu majicu tankih naramenica koja zorno otkriva da ispod ne nosi grudnjak.
Također otkriva i njezinu mršavost i njezine ožiljke, bijele i izblijedjele, a ja se uhvatim
kako skrećem pogled s njih.
- I ja se moram danas vratiti u London - reče potpuno nesvjesna moje nelagode
dok ispire lonac pa ga okreće i stavlja na cjediljku za suđe. - Mogu li se povesti s
tobom do postaje, Isa?
- Naravno - odgovorim. - Ali moram uskoro krenuti. Odgovara li ti to?
- Da, nisam donijela sa sobom mnogo toga. Mogu se spakirati za deset minuta.
- Pozvat ću taksi - odvratim. - Kate, koji je Rickov broj?
- Na kredencu je. - Pokaže prstom prema hrpi zgužvanih posjetnica u prašnjavoj,
staroj posudi za maslac, a ja počnem kopati po njima dok ne nađem onu na kojoj
piše „Rickov taksi“ pa nazovem broj s posjetnice.
Rick se smjesta javi pa pristane doći po nas do Mlina za dvadeset minuta,
zajedno s posuđenom dječjom sjedalicom za Freyu.
- Dvadeset minuta - obavijestim Theu koja sjedi za stolom i pijucka kavu. - U
redu?
- Da - kimne glavom. - Praktički sam već gotova. Samo moram potrpati stvari u
torbu - neće potrajati dulje od minute.
- Povest ću Sjenku u šetnju - reče Kate bez prethodnog upozorenja, a ja je
iznenađeno pogledam.
- Sada?
- Ali nećeš biti tu kada taksi dođe po nas! - reče Thea. U glasu joj se da oćutjeti
trunka ozlojeđenosti.
 Kate slegne ramenima.
- Nikad nisam voljela rastanke, znate to vrlo dobro. - Ustane, a Thea se osovi
na noge netom nakon nje. Slijedim njihov primjer, boreći se na trenutak s Freyinom
težinom pa uskoro sve tri zbunjeno stojimo dok se čestice suncem okupane prašine
roje oko nas poput svojevrsnih minijaturnih tornada.
- Dolazi ovamo - reče Kate naposljetku pa me privuče u zagrljaj tako snažan da
na trenutak ostanem bez daha, a prisiljena sam i ustuknuti od nje kako bih izmaknula
Freyu u jednu u stranu, gdje će biti sigurna od njezina snažnog stiska.
- Kate, molim te, pođi s nama - kažem još jednom dobro znajući da govorim
uzalud jer ona već odmahuje glavom, čak i prije nego sam riječi izgovorila do kraja.
- Ne, ne, ne mogu. Molim te, prestani to tražiti od mene, Isa.
- Ne mogu podnijeti pomisao da odlazim i ostavljam te...
- Onda nemoj - odgovori smijući se, ali oči su joj pune tuge koju ne mogu
podnijeti. - Nemoj ići. Ostani.
- Ne mogu ostati - uzvratim. Uspijem se osmjehnuti, unatoč osjećaju da mi se
srce lomi na pola. - Znaš i sama da ne mogu. Moram se vratiti Owenu.
- Oh, Bože - reče pa me ponovno zagrli, ovoga puta prigrlivši i Theu, a tri čela
dodirnu jedno drugo, ostavši tako. - Tako sam uživala u svakom trenutku
provedenom s vama. Što god da se dogodi...
- Molim? - Thea se uspravi, zabrinuta lica. - Kakve su to riječi? Zvučiš kao da nas
pripremaš...
- Ne, ne brini - reče Kate. Obriše oči pa se nasmije unatoč bremenu emocija. -
Kunem se. Bila je to samo nespretna govorna figura. Ali, htjela sam reći - ne mogu
vjerovati da je toliko prošlo. Ne čini li vam se sve boljim kada smo sve ovdje zajedno?
Ne čini li vam se kao da smo se vratile u prošlost?
Ima pravo.
- Vratit ćemo se - obećam. Dodirnem joj obraz, a njoj se u trepavicama počnu
nakupljati suze. - Obećavamo. Zar ne, Thea? Ovog puta nećemo dopustiti da prođe
tako mnogo vremena, kunem se.
Prazne riječi i fraze koje sam izgovorila tisuću puta prilikom tisuću rastanaka,
najčešće ne misleći ono što govorim. Ali ovoga puta svim srcem vjerujem u
izgovoreno, no tek me Theino oklijevanje otrijezni i vrati u grubu stvarnost te u tom
trenu shvatim - možda ćemo biti primorane vratiti se mnogo ranije nego to želimo,
i to pod puno drugačijim okolnostima ako stvari pođu po zlu, a uslijed spoznaje
osjetim kako mi osmijeh iščezava s lica.
- Tako je - odgovori Thea naposljetku.
Prije nego uzmognemo reći išta drugo, Sjenka nekoliko puta zalaje, a mi se
okrenemo prema prozorima koji gledaju na obalu i ugledamo Rickov taksi kako
poskakuje po kamenju.
- Oh, sranje, uranio je - reče Thea pa jurne niz hodnik prema svojoj sobi, u žurbi
putem grabeći svoje stvari.
 - U redu - reče Kate. - Odvest ću Sjenku i maknuti vam se s puta dok se pakirate.
Zakopča povodac na Sjenkinu ogrlicu, otvori obalna vrata pa preko mostića zakorači
prema obali. - Čuvajte se, ljepotice.
Tek kasnije, dok se u Rickovu automobilu drmusamo prašnjavim puteljkom
prema glavnoj cesti, a Kate i Sjenka tek su točkice na zelenilu pustopoljine, shvatim
koliko su njezine riječi tužne i jezivo neobične. Čuvajte se. Tužne, jer to ne bi trebalo
biti nešto što moraš poželjeti nekome - nije nešto što bi smjelo biti išta doli neupitno.
I neobične, jer su to bile riječi koje smo nas tri zapravo trebale uputiti njoj.
Zagledam se kroz prozor dok automobil poskakuje preko utrtog kremenog
pijeska, prema njoj i Sjenci, prema šest nogu koje lutaju prostranstvima
pustopoljine, neustrašivo iznalazeći put među dinama i kaljužama koje se
neprestano mijenjaju i pomiču pa pomislim, čuvaj se, Kate. Molim te, čuvaj se.
 Dokopavši se asfaltirane ceste, Rick upali lijevi pokazivač smjera, namjeravajući
skrenuti prema postaji, kad Thea, koja je do tog trenutka kopala po svojoj torbici,
podigne glavu.
- Trebam negdje podići novac. Postoji li na postaji bankomat? Rick isključi
pokazivač, a ja uzdahnem. Ostavila sam novac koji sam jučer podigla s bankomata
smotan u šalici na kredencu, gdje će ga Kate pronaći kada se vrati iz šetnje. Premda
je odbila da joj vratimo novac koji je potrošila na naše ulaznice za svečanu večeru,
savjest mi jednostavno nije dopustila da sve ostavim na tome. Zadržala sam samo
dvadeset funti - dovoljno da platim Ricku i da mi ostane nešto sitniša.
- Znaš i sama da ne postoji? - odgovorim. - Zar je na postaji ikada postojao
bankomat? Morat ćemo svratiti do poštanskog ureda. Što će ti novac uopće? Ja
mogu platiti taksi.
- Voljela bih imati nešto gotovine tijekom putovanja - odvrati Thea. - Rick, molim
vas, odvezite nas do pošte.
Rick uključi desni pokazivač, a ja prekrižim ruke, progutavši ozlojeđen uzdah.
- Imamo dovoljno vremena do dolaska vlaka. - Thea zatvori svoju torbicu,
pogledavši me poprijeko. - Nema potrebe za durenjem.
- Ne durim se - odvratim ljutito, ali istina je da se durim, a kada Rick skrene desno
preko mosta koji vodi prema Saltenu, shvatim i zašto. Ne želim se vratiti onamo. Ni
najmanje.

***

- Već odlazite?
Glas dopre iza nas, prenuvši me. Thea je pognuta nad bankomatom, gdje unosi
svoj PIN pa mučna dužnost okretanja i zapodijevanja razgovora s osobom iza nas
dopadne mene.
U pitanju je Mary Wren koja se nečujno prišuljala iz neke od skrovitih prostorija
u kojoj se zatekla kada smo ušle u praznu radnju.
- Mary! - Prinesem dlan grudima. - Zaboga, prestrašili ste me. Da. Danas se
vraćamo u London. Mi... došle smo zbog večere, znate, u školi, ništa povrh toga.
- Da, već si mi rekla... - odgovori usporeno. Odmjeri me od glave do pete, a
na trenutak me obuzme nelagodna slutnja da mi ne vjeruje ni riječi, da nas je sve
prozrela - sve naše laži i obmane, i da točno zna kakve tajne skrivamo sve ovo
vrijeme. Bila je jedna od Ambroseovih najbližih prijateljica, a ja se po prvi put zapitam
što joj je rekao prije svih tih godina.
 Prisjetim se onoga što mi je Kate ispričala o seoskim tračevima pa se zapitam
kakvu je ulogu Mary Wren odigrala u svemu tome. Nikada se nisam zatekla u Salten
Armsu, a da ona nije bila tamo, svojim dubokim, glasnim smijehom nadglasavajući
pijance. Ništa se u Saltenu ne događa mimo njezina znanja. Mogla je zatrti te glasine
da je htjela - mogla je zaštititi Kate - reći pijancima da pripaze što pričaju ili da se
gube iz gostionice. Ali nije to učinila. Čak ni da bi zaštitila kćer čovjeka kojeg je nekoć
nazivala prijateljem.
Zašto nije to učinila? Možda zato što dijelom i sama vjeruje da je Kate kriva?
- Neobičan trenutak za posjet - reče Mary Wren. Kimne glavom prema tjednim
novinama i bombastičnoj fotografiji koja mi bode oči s naslovnice.
- Neobičan? - upitam glasom koji podrhtava zbog nervoze. - Kako to mislite?
- Hoću reći da je baš nezgodno što se večera poklopila s ovime - odgovori. Lice
joj je lišeno trunke emocija i nemoguće je s njega pročitati bilo što. - Sve te glasine i
sve ostalo što ide uz njih. Mora da je Kate sve skupa jako teško palo, ponovno vidjeti
te ljude i neprestano se pitati...
Progutam. Nisam sigurna kako odgovoriti.
- Pitati se?
- Pa, posve je prirodno, zar ne? Nagađati. Uostalom, sve to mi otpočetka nije
imalo smisla.
- Što nije imalo smisla? - upita Thea. Okrene se, gurnuvši novčanik u džep svojih
traperica. - Što želite reći? - Na licu joj je ratoboran izraz, a ja joj poželim reći da se
smiri jer to nije najbolji način ophođenja s Mary Wren. Žena poput nje naučena je na
pokornost, na poštovanje.
- Teorija da je Ambrose tek tako... nestao - odgovori Mary. Pogleda Theu,
njezine pripijene traperice i gole grudi koje se naziru kroz gotovo prozirnu majicu.
- Kakve god mane imao, volio je tu djevojku. Kročio bi kroz pakleni oganj zbog nje.
Oduvijek mi se činila besmislenom ta teorija da je jednostavno... otišao, tek tako,
ostavivši je da se sama nosi sa svime.
- Pa, nemamo nikakvih dokaza da je bilo drugačije - uzvrati Thea. Visoka je koliko
i Mary, a dlanovi položeni na bokove nesvjesno zrcale Maryno držanje pa se gotovo
čini da se sučeljavaju jedna s drugom. - A rekla bih da nagađanja u nedostatku bilo
kakvih dokaza i nisu najumjesnija. Složit ćete se sa mnom, zar ne?
Maryne se usnice izviju, i na trenutak ne mogu iščitati emocije iza njezina
kamenog lica. Je li u pitanju neka inačica potisnute srdžbe? Gađenje?
- Pa - odgovori naposljetku - pretpostavljam kako nećemo morati još dugo
nagađati, zar ne?
- Kako to mislite? - upitam. Srce mi divlje udara u grudima. Pogledam preko
ramena prema taksiju u kojem se Freya mirno igra, sišući svoj prst u dječjoj sjedalici
koju je Rick odnekud posudio. - Kako to mislite da nećemo morati čekati još dugo?
- Vjerojatno vam ovo ne bih smjela reći, ali Mark mi kaže da je policija iskopala
tijelo i, pa... - Prstom nam pokaže da se primaknemo, a ja shvatim da se, unatoč tomu
što je to posljednje što na ovom svijetu želim, naginjem prema njoj, osjetivši njezin
vreli dah na svojem obrazu kada prošapće: - Recimo samo da ako želite dokaz, tijelo
sasvim sigurno neće još dugo ostati bezimeno.
 Ne mogu izgubiti Freyu. Ne mogu izgubiti Freyu.
Misao mi se poput mantre vrti glavom dok vlak juri prema sjeveru, natrag u
London.
Ne mogu izgubiti Freyu.
Riječi odzvanjaju usporedno s bukom kotača na tračnicama. Ne mogu izgubiti
Freyu.
Thea sjedi nasuprot mene. Glava joj se ljulja, nježno lupajući u prozor, a sunčane
naočale skrivaju sklopljene oči. Kada uđemo u osobito oštar zavoj, glava joj se nagne
u drugu stranu, dalje od stakla, a potom zvekne natrag o njega uz prilično glasan
zvuk u trenutku kada se vlak opet vrati u ravnu putanju. Ona smjesta otvori oči pa
protrlja natučeno mjesto na glavi.
- Oh, zar sam zaspala?
- Jesi - odgovorim odsječno, čak ni ne pokušavši prikriti ozlojeđenost u glasu.
Nisam sigurna zašto sam tako zlovoljna, osim možda zato što sam i sama iscrpljena,
a ipak nekako ne uspijevam usnuti. Sinoć smo pošle na spavanje u dva ili tri, a jutros
me Freya probudila već u šest i trideset. Već mjesecima nisam prospavala cijelu noć,
a sada ne mogu spavati jer Freya drijema povijena u sling maramu na mojim grudima
pa se ne smijem previše opustiti kako se ne bih nehotice nagnula naprijed i zdrobila
je. Ali nije u pitanju samo to - sve mi trenutno izaziva nervozu, a prizor Theina
opuštenog lica doima se poput uvrede mojoj napetosti i tjeskobi. Kako može tako
mirno usnuti kada cijeli naš život visi o tako tankoj niti?
- Oprosti - reče gurnuvši prste pod sunčane naočale kako bi protrljala oči. -
Noćas nisam oka sklopila. Ne pretjerujem. Nisam mogla prestati razmišljati o... -
Osvrne se preko ramena po gotovo praznom vagonu. - No, znaš i sama.
Smjesta osjetim grizodušje. Nekako uvijek uspijem pogrešno procijeniti Theu.
Puno ju je teže pročitati od Kate ili Fatime, ponajviše zato što ne otkriva mnogo, no
ispod te grube vanjštine i ona je preplašena jednako kao i mi ostale. Možda čak i
više. Zašto to nikako ne uspijevam zapamtiti?
- Oh - odgovorim pokornički. - Oprosti. Ni ja nisam dobro spavala. Razmišljala
sam o...
Ali ne mogu to izgovoriti. Ne usuđujem se svoje strahove pretočiti u riječi. Što
ako me osude? Što ako izgubim posao? Što ako mi oduzmu Freyu?
Ne usuđujem se izgovoriti te riječi. Izgovoriti ih naglas značilo bi mogućnost
učiniti stvarnom, a to je toliko zastrašujuće da o tomu ne želim niti razmišljati.
- Čak i ako ustanove - započne Thea pa se ponovno osvrne preko ramena i
nagne naprijed, bliže meni, nastavivši jedva čujnim glasom. - Čak i ako ustanove da
je to on, to za nas ne mijenja ništa, zar ne? Mogao je posrnuti i upasti u jarak nakon
što se predozirao.
 - Ali tako duboko? - prošapćem u odgovor. - Kako je mogao upasti tako duboko?
- Ti jarci neprestano se pomiču. Znaš to i sama. Posebice tako blizu Nizrječja -
cijeli taj dio neprestano erodira - dine se neprestano pomiču i mijenjaju. Nismo ga...
- Ponovno se osvrne pa promijeni riječi koje je namjeravala izgovoriti. - Prilično sam
sigurna da je ono, hoću reći mjesto na kojem smo ga zakopale, prilično sam sigurna
da je bilo dobrih deset ili dvadeset metara udaljeno od obale, nije li?
Razmislim, pokušavajući se prisjetiti. Da... Sjećam se da je put do tog mjesta
tada bio duži, da je između nas i obale raslo drveće i grmlje. Ima pravo.
- Ali onaj je šator bio točno na obali. Sve se pomaknulo. Neće moći mnogo
doznati iz točnog položaja tijela niti iz dubine na kojoj je pronađeno.
Ne odgovorim. Osjetim mučninu u želudcu.
Jer iako postoji nešto utješno u njezinoj uvjerenosti, iako joj zaista želim
povjerovati, nisam posve sigurna da ima pravo. Prošlo je dugo otkako sam se
posljednji put bavila kaznenim pravom i kriminalistikom pa ono što danas o tomu
znam uglavnom potječe iz serije Zaboravljeni slučaj, a ne iz predmeta koje smo
izučavali na faksu, no prilično sam sigurna da policija ima na raspolaganju specijaliste
koji mogu otkriti kako se točno predmet tijekom godina pomicao kroz pijesak.
- Bolje da ne razgovaramo o tomu ovdje - promrmljam, a Thea kimne glavom pa
se nasilu osmjehne. - Pričaj mi o poslu - kažem joj naposljetku. Ona slegne ramenima.
- Nema se što reći. Nije loše. Valjda.
- Vratila si se u London?
Kimne glavom.
- Bilo mi je podosta zabavno na jednom od velikih kruzera prošle godine, a
Monte Carlo bio je izvrstan. Ali htjela sam...
- Zastane pa se zagleda kroz prozor. - Ne znam, Isa. Već tako dugo lutam
uokolo. Salten je vjerojatno bio škola u kojoj sam se najdulje zadržala. Valjda sam
osjetila kako je došlo vrijeme da pustim korijenje.
Odmahnem glavom, pomislivši na svoj mukotrpan napredak kroz školu,
fakultet, polaganje pravosudnog ispita, uspinjanje u državnoj službi, život s
Owenom u Londonu. Životi su nam potpuno oprečni. Ja sam uporna i žilava poput
priljepka.
Pronašla sam posao i nisam se dala pokolebati. Pronašla sam Owena i ostala
s njime. Iskustvo sa Salten Houseom predstavljalo je u mojem životu tek kratku,
usputnu epizodu. A ipak, obje nas je podjednako oblikovalo ono što se zbilo tamo.
Samo se s time nosimo na različite načine. Thea, tako što neumorno bježi od sjenki
svoje prošlosti. Ja, tako što se držim onih stvari koje mi predstavljaju sidrište i
sigurnost.
Ponovno je pogledam i iznova uočim kako je mršava, zapevši pogledom na
sjenkama podno njezinih jagodičnih kostiju, a zatim spustim pogled na sebe i Freyu,
pripijenu uz moje tijelo poput ljudskog štita, pa se po prvi put zapitam - nosim li se
uistinu s ovime išta bolje od nje, ili sam samo uložila veći napor u to da sve skupa
potisnem?
 Misao mi se još uvijek mota po umu kada s grudi začujem kreštavi jecaj, a unutar
marame osjetim migoljenje, smjesta shvativši da se Freya budi.
- Šššš... - Plač joj postaje sve glasniji i nervozniji dok je izvlačim iz mora tkanine,
a njezini se punašni maleni obraščići počinju rumenjeti dok se sprema za vrhunac
svojeg izljeva nezadovoljstva. - Šššš...
Povučem svoju majicu pa je prinesem grudima i na minutu zavlada tišina,
blažena, milozvučna tišina. No tada, bez ikakva upozorenja, uletimo u tunel, a vlak
uroni u tminu. Freya u čudu zabaci glavu unatrag, širom razrogačivši oči u čuđenju
iznenadnoj promjeni, otkrivši mokru pulpu bradavice ostatku vagona prije nego
uspijem dograbiti muslinski rupčić.
- Oprosti - obratim se Thei u trenutku kada se, trepćući, vratimo natrag na danje
svjetlo, a ja uspijem Freyinu glavu vratiti natrag na njezino mjesto. - Mislim da mi je
dosad pola sjevernog Londona vidjelo sise, ali ti si ih se ovog vikenda baš pošteno
nagledala.
- Ni najmanje mi ne smeta - reče ona slegnuvši ramenima. - Nije da sve to nisam
vidjela i prije.
Ne mogu si pomoći pa prasnem u smijeh zavalivši se u naslon sjedala. Osjećam
Freyinu težinu na rukama i njezinu toplinu na tijelu, a dok ulazimo u novi tunel pa
ponovno izranjamo na sunce, prisjetim se daleke prošlosti i trenutka kada sam prvi
put ugledala Theu. Prisjetim se kako je navlačila čarape na svoje duge, vitke noge
i prizora njezina bedra od kojeg sam porumenjela. Čini se kao da se sve to zbilo u
nekom drugom životu. A ipak, kada Thea protegne noge preko praznog prostora
među sjedalima i lijeno mi namigne pa sklopi oči, gotovo bih se mogla zakleti da se
sve zajedno dogodilo jučer.
 ČETVRTO PRAVILO

Nikada ne laži prijateljicama

Isa?
Owen otvori vrata pa potiho i oprezno zazove moje ime, ali ja isprva ne
odgovorim. U našoj sam sobi gdje upravo poliježem Freyu u njezinu kolijevku i ne
želim je razbuditi. Netom sam je uspjela uljuljkati do onog presudnog trenutka kada
bi mogla utonuti u san... ili bi se mogla razbuditi pa još sat vremena nervozno cviljeti.
Uznemirila ju je još jedna promjena krajolika pa ju je večeras bilo teško uspavati.
- Isa? - obrati se ponovno pa se pojavi na vratima spavaće sobe, a licem mu se
razlije širok osmijeh kada me ugleda. Izuje cipele pa se na prstima stane primicati
preko podnih dasaka dok ja panično prinosim prst ustima, pokušavajući mu reći da
bude tih. Prišavši, zaustavi se pokraj mene, a ruke mu se obaviju oko mojeg struka
pa se zajedno zagledamo u maleno stvorenje koje smo zajedno stvorili.
- Bok, ljepotice - prošapće, ali ne meni, nego Freyi. - Bok, medena. Nedostajala
si mi.
- I ti si nama nedostajao - prošapćem u odgovor, a on me poljubi u obraz pa me
povuče za sobom na hodnik, prikučivši vrata za nama.
- Nisam vas očekivao natrag tako brzo - reče dok se spuštamo u prizemlje, gdje
se u pećnici krčkaju krumpiri. – Učinilo mi se kako si rekla da vas neće biti danima.
Tek je srijeda - što se dogodilo? Zar si se porječkala s Kate?
- Ne, sve je bilo u redu - odgovorim. Okrenem mu leđa, prividno kako bih izvadila
krumpire iz pećnice, no zapravo kako ga ne bih morala gledati u lice dok mu lažem.
- Zapravo, bilo je divno. Fatima i Thea također su došle.
- Zašto si se onda vratila tako brzo? Nisi morala žuriti s povratkom zbog mene.
Hoću reći, nemoj me pogrešno shvatiti, nedostajala si mi. Ali nisam uspio obaviti niti
polovicu onoga što sam namjeravao. Dječja soba još uvijek izgleda kao da je bomba
eksplodirala u njoj.
- To nije važno - odgovorim uspravivši se. Obrazi su mi rumeni od vreline
pećnice. Pečeni krumpiri zasigurno nisu najbolji izbor na ovako vruć dan, ali jedino
sam njih imala u hladnjaku. Stavim ih na radnu plohu, podloživši ih kuhinjskom
daskom, pa ih razrežem postrance, promatrajući kako para suklja iz njih. - Znaš to
i sam.
- Meni je važno. - Ponovno me obujmi rukama, a njegova mi jednodnevna brada
počne bockati obraz dok mi on usnama istražuje uho i potiljak. - Želim te natrag, da
ponovno budeš u potpunosti moja.
Dopustim mu da me nastavi ljubiti, no ne kažem mu ono što mi se vrzma po
glavi, a to je da nikada neće biti sretan ako je to ono što priželjkuje. Jer nikada neću
biti u potpunosti njegova. Devet desetina mene zauvijek će pripadati Freyi, a ono
malo što preostane trebam za sebe, za Fatimu, Theu i Kate.
- Nedostajao si mi - skrenem razgovor s teme. - I Freyi si nedostajao.
- I vi ste meni nedostajale, obje - promrmlja u moju ključnu kost. - Htio sam
nazvati, ali pretpostavljao sam da se ludo zabavljate...
Osjetim žalac krivnje čuvši riječi i shvativši u tom trenu da mi gotovo i nije palo
na pamet nazvati ga. Poslala sam mu poruku kako bih ga obavijestila da smo sretno
stigle na odredište. I to je bilo to. Bogu hvala da me nije nazivao - pokušam zamisliti
što bi bilo da jest. Zvonjava mobitela - kada? Tijekom one dugačke, mučne večere?
Tijekom svađe s Lucom? Tijekom prve noći nakon što smo se sve okupile, ispunjenje
strahom od onoga što ćemo tek čuti?
Bolje da nije zvao.
- Žao mi je što te nisam nazvala - kažem naposljetku, oslobodivši se njegova
zagrljaja i isključivši pećnicu. - Namjeravala sam... ali, znaš kako je to s Freyom.
Predvečer postane tako cendrava, posebice na nepoznatim mjestima.
- Nego... koja je bila prigoda? - upita Owen. Izvuče glavicu salate iz pretinca
hladnjaka pa je onjuši i stane ljuštiti mlohave vanjske listove. - Hoću reći, sredina
tjedna malo je neobičan trenutak za okupljanje. Jasno mi je da tebi i Kate to ne
predstavlja nikakav problem. Ali zar Fatima nije zaposlena?
- Jest. Povod je bila večera - večera bivših učenica Salten Housea. Zakazali su
večeru za utorak, nisam sigurna zašto. Pretpostavljam stoga jer je škola tada prazna.
- Nisi mi to spominjala. - Krene rezati rajčice, krišku po krišku, a blijedi sok počne
se razlijevati po tanjurima. Zadrhtim.
- Nisam znala. Kate je kupila ulaznice. Bilo je to iznenađenje.
- Pa... moram priznati da sam i sam iznenađen. - reče Owen.
- Zašto?
- Otkako te poznajem, govoriš da se nikada nećeš vratiti. U tu školu, hoću reći.
Zašto si se ipak predomislila? Zašto baš sada?
Zašto baš sada. Zašto baš sada. U kurac. Zašto baš sada?
Pitanje je posve razumno. A meni na um ne pada nikakav odgovor.
- Ne znam - odgovorim naposljetku, naprasito. Gurnem tanjur prema njemu.
- U redu? Ne znam. Bila je to Kateina zamisao, a mi smo pristale. Možemo li sada
prestati s ispitivanjem? Umorna sam, nisam noćas dobro spavala.
- Hej - Owenove se oči širom razrogače, a on podigne dlanove u zrak. Pokušava
to prikriti, ali na licu mu je izraz povrijeđenosti, a ja poželim pregristi svoj jezik. -
Naravno, kvragu, samo sam pokušavao razgovarati s tobom.
Potom uzme svoj tanjur pa se bez riječi povuče u dnevni boravak.
Osjetim kako se nešto u meni kovitla, bol u nutrini koja se doima poput stvarne,
fizičke boli. Na trenutak poželim jurnuti za njim i sve mu ispričati, ono što se
dogodilo, ono što smo učinile, reći mu o utegu koji mi visi oko vrata i prijeti da će
me povući za sobom...
Ali ne mogu. Jer to nije samo moja tajna - i njihova je. A ja ih nemam pravo izdati.
Progutam poriv za priznanjem koji se nastavi boriti ne bi li ipak isplivao na
površinu. Progutam ga pa pođem za Owenom u dnevni boravak kako bismo tamo
večerali jedno uz drugo, u tišini.

Tijekom narednih dana spoznam da vrijeme može bilo što samljeti u neku vrstu
nove svakodnevice. Pouka je to koje sam se trebala prisjetiti iz svojeg prijašnjeg
iskustva, iz vremena kada sam se trudila pomiriti s onim što se dogodilo, s onim što
smo učinile.
Tada sam bila previše zaokupljena drugim stvarima da bih bila paralizirana ovim
osjećajem neprestanog straha - a sve skupa počelo se doimati poput nekakve
nejasne noćne more, nečega što se dogodilo nekom drugome, u nekom drugom
vremenu. Um su mi zaokupile druge stvari - nastojanje da pronađem svoje mjesto i
nametnem se u novoj školi, i moja majka, kojoj je svakim danom bilo sve gore. Nisam
imala vremena svakodnevno provjeravati novinske naslove, a tada mi nije palo na
pamet pretraživati internet u potrazi za informacijama.
Sada, međutim, imam i previše slobodnog vremena. Kada Owen ode na posao,
zatvorivši vrata za sobom, ostanem sama sa svojom opsesijom. Ne usuđujem se u
Google tražilicu upisati pojmove koje želim - Tijelo Salten Nizrječje Identificirano -
svjesna sam da čak ni inkognito pretraživanje ne pruža potpunu tajnovitost
pretraženog sadržaja.
Umjesto toga pretražujem posredno, iznalazeći kombinacije ključnih riječi koje
bih kasnije mogla lako objasniti, riječi koje me ne bi inkriminirale. „Vijesti Salten
Nizrječje.” „Kate Atagon Salten.” Nadam se da ću tim nazivima polučiti željene
rezultate, a da pri tom neću za sobom ostaviti digitalnu verziju krvlju umrljanog
otiska prsta.
Unatoč tomu, obrišem povijest pretraživanja. U jednom mi trenutku na um
padne zamisao da bih se mogla spustiti do internet kafea na dnu naše ulice, no ne
uspijem se natjerati na to. Freya i ja isticale bismo se kao drek u punču među svim tim
zadubljenim mladićima odjevenima u bijele košulje. Ne. Što god učinila, ne smijem
privlačiti pozornost na sebe.
Vijest osvane na portalima otprilike tjedan nakon mojeg povratka. Ne moram
je niti tražiti, naslov me napadne čim otvorim početnu stranicu Salten Observera.
Pronađem je i u Guardianu, a objave je i na BBC-jevim vijestima, premda samo u
obliku manjeg odjeljka pod rubrikom „lokalne teme”.

Tijelo lokalnog umjetnika, Ambrosea Atagona, proslavljenog zbog njegovih

prikaza obalnih pejzaža i divljih životinja, pronađeno je više od petnaest godina
nakon njegova neobjašnjenog nestanka. Tijelo je pronađeno na saltenskom
Nizrječju, na djeliću plaže poznatom po svojoj ljepoti, smještenom nedaleko njegova
doma na južnoj engleskoj obali. Njegova kći, Kate Atagon, nije se javljala na pozive,
ali obiteljska prijateljica i sumještanka, Mary Wren, izjavila je kako će pronalazak
tijela pomoći ljudima da, nakon toliko godina neizvjesnosti, naposljetku zaključe ovu
priču i ostave je za sobom.

U šoku sam. Dok nepomično stojim i čitam odjeljak, iznova i iznova, osjetim
trnce na koži i moram se pridržati za stol kako bih se održala na nogama. Dogodilo
se. Ono čega se tako dugo pribojavam. A ipak, nije onako loše kako je moglo biti.
Nigdje se ne spominje da se smrt smatra sumnjivom, nema spomena mrtvozornika
ili istrage. A kako dan odmiče, a mobitel mi ostane posve tih i nitko ne pokuca na
vrata, počnem govoriti samoj sebi da se mogu opustiti... barem malo.
A ipak, i dalje sam napeta i nervozna, previše rastresena da bih čitala ili se
usredotočila na televizijski program tijekom večeri provedene s Owenom. Kada me
god tijekom večere upita nešto i tako me prekine u mojim promišljanjima, panično
trznem glavom, posve nesigurna što bih mu trebala odgovoriti. Primijetim da mu se
svakim trenom sve više i više ispričavam.
Bože, ubila bih za cigaretu. Prsti mi žude za cigaretom.
Pokleknem samo jednom, zamrzivši samu sebe nakon što sam je popušila.
Kupim kutiju u maloj trgovini na uglu ulice. Kupnju obavim žurno, preplavljena
iznenadnim valom srama. Pokušam uvjeriti samu sebe kako zapravo želim kupiti
mlijeko, a zatim, došavši na red na blagajni - hineći da mi je to tek tada palo na pamet
- zatražim pakiranje od deset cigareta Marlboro Lightsa, uspjevši u glasu održati
notu lažnog samopouzdanja i ležernosti. Popušim jednu u stražnjem vrtu, a potom
opušak bacim u WC školjku pa pustim vodu te uletim pod tuš, ribajući kožu dok
naposljetku ne postane crvena i nadražena, istodobno ignorirajući Freyine sve
glasnije vriske nezadovoljstva iz njihaljke u kojoj sam je ostavila pred vratima
kupaonice.
Nema šanse da ću svoje dijete braniti bazdeći na dim cigarete.
Kada se Owen vrati kući, razapeta sam između osjećaja grizodušja, nervoze i
razdražljivosti, pa kada slučajno ispustim čašu vina i naposljetku briznem u suze, on
progovori: - Isa, što se zbiva? Ponašaš se neobično otkako si se vratila iz Saltena?
Događa li se nešto o čemu bih trebao znati?
Isprva uspijem samo odmahivati glavom u neuspješnom nastojanju da
zauzdam jecaje, ali zatim naposljetku ipak progovorim: - Žao mi je... tako mi je žao.
Ja... popušila sam cigaretu.
- Molim? - Nije to odgovor koji je očekivao čuti, toliko mi je jasno iz izraza
njegova lica. - Kvragu... kako i kada se to dogodilo?
- Žao mi je. - Donekle sam se smirila, ali riječi i dalje teško dolaze. - Ja... povukla
sam nekoliko dimova kod Kate, a onda danas, ne znam, jednostavno se nisam
uspjela othrvati.
 - Dakle, tako. - Primi me u naručje, naslonivši bradu na moje tjeme. Osjećam
kako razmišlja o onome što će iduće reći. - Pa... ne mogu reći da sam oduševljen.
Znaš što mislim o pušenju.
- Vjeruj mi, tvoja se ljutnja ne može mjeriti s onom koju osjećam prema sebi.
Osjećala sam se ogavno - nisam mogla primiti Freyu u ruke dok se nisam istuširala.
- Što si učinila s preostalim cigaretama?
- Bacila sam ih - odgovorim sa zadrškom. A zadrška je tu jer je to laž. Nisam ih
bacila. Ni sama ne znam zašto. Namjeravala sam - ali kutiju sam na kraju nagurala
na dno svoje torbice prije nego sam otišla pod tuš. Ionako više neću zapaliti, pa nije
ni važno, zar ne? Svede se na isto. Bacit ću ih, a onda će moje riječi biti istinite. Ali
zasad... zasad ostanem stajati u Owenovu zagrljaju, ukočena i posramljena... jer te
su riječi trenutno ipak laž.
- Volim te - izgovori u moje tjeme. - Svjesna si da je to razlog zbog kojeg ne želim
da pušiš, zar ne?
- Jesam - odgovorim glasom promuklim od plakanja. Freya u tom trenutku
zaplače, a ja se oslobodim njegova zagrljaja kako bih je uzela u naručje.
Primijetim njegov zbunjeni pogled. Jasno mu je da nešto nije u redu... samo ne
može dokučiti što.

Postupno se dani počnu nizati u nekakvom prividu svakodnevne normalnosti,

premda su tu sitnice koje me nastave podsjećati da nije tako, ili barem na to da je ta
svakodnevnica drugačija od one prijašnje. Primjerice, čeljust mi je ukočena i bolna,
a kada to ovlaš spomenem Owenu, on mi otkrije da me protekle noći čuo kako
škrgućem zubima u snu.
Druga su sitnica noćne more. Više se ne svode na puki zvuk lopate u mokrom
pijesku, niti struganje cerade po šljunčanoj stazi. Sada me progone ljudi, službenici
koji mi iz ruku otimaju Freyu, ostavljajući mi usta zamrznuta u nijemom vrisku straha
dok je odvode od mene.
I dalje ispijam kave sa svojom prednatalnom grupicom. I dalje odlazim u
knjižnicu, kao i inače. Ali Freya osjeća moju napetost i strah. Budi se noću i plače,
a ja mahnito skačem iz postelje kako bih je podigla iz kolijevke prije nego probudi
Owena. Danju je mušičava i zahtjevna, te neprestano podiže ručice prema meni u
nijemoj molbi da je primim u naručje i nosim uokolo, što i činim dok mi njezina težina
ne natjera leđa na bolan prosvjed.
- Možda joj izbijaju zubići - reče Owen, ali ja znam da problem nije u tomu, ili
barem ne isključivo u tome. Stvar je u meni. Stvar je u strahu i adrenalinu koji mi
kolaju tijelom, sipeći u moje mlijeko, isparavajući mi kroz kožu, primajući se za nju.
Ne mogu se otresti osjećaja da sam neprestano na rubu litice, a vratni su mi
mišići poput čeličnih žica, neprestano napeti i spremni za nešto, za grom iz vedra
neba koji će razoriti krhki ekvilibrij. Međutim, kada se to naposljetku dogodi, grom
ne dođe u onom obliku u kojem sam ga očekivala.
 Owen je taj koji otvori vrata. Subota je. Još sam u krevetu, a Freya potrbuške
leži pokraj mene na poplunu, njezina crvena, vlažna usta širom otvorena, a tanašne
ružičaste vjeđe sklopljene nad očima koje nemirno vrludaju pod njima, gonjene
živopisnim snovima.
Probudivši se, spazim pokraj kreveta šalicu čaja, i još nešto. Vazu s cvijećem.
Ružama.
Prizor me smjesta razbudi pa ostanem ležati, razmišljajući što sam mogla
smetnuti s uma. Nije nam godišnjica braka - to je u siječnju. Rođendan mi je tek u
srpnju. Sranje. Što sam zaboravila?
Naposljetku odustanem. Morat ću mu iskreno priznati da se ne sjećam i upitati
ga.
- Owene - nježno ga zovnem, a on dođe i podigne Freyu, koja se počela
meškoljiti, pa je privine uza se, položivši njezinu glavicu na svoje rame pa je stavši
tapšati po leđima dok se ona proteže i zijeva poput mačke koja se netom probudila
iz drijemeža.
- ‘Jutro, pospanko. Jesi li primijetila čaj?
- Jesam. Hvala ti. Ali otkud cvijeće? Slavimo li nešto?
- To sam ja tebe namjeravao upitati.
- Hoćeš reći da nije od tebe? - Otpijem gutljaj čaja pa se namrštim. Mlak je, no
i dalje je mokar, a to je najvažnije.
- Ne. Pogledaj karticu.
Malena i ni po čemu posebna kartica zapakirana je u običnu, bijelu,
nezalijepljenu omotnicu i zataknuta ispod vaze. Izvučem je pa je otvorim.
Ispisana je rukopisom koji ne prepoznajem, vjerojatno cvjećarkinim. Isa, molim
te, prihvati ovo cvijeće kao ispriku za moje ponašanje. Srdačan pozdrav, Luc.
Oh, Bože.
- Dakle, hm... tko je Luc? - Owen dohvati svoju šalicu s čajem pa otpije gutljaj,
zagledavši se u mene preko njezina ruba. - Trebam li se zabrinuti?
Trudi se zvučati ležerno, kao da se šali, ali ne šali se, ili barem ne u potpunosti.
Inače nije ljubomoran, no sada u njegovu pogledu postoji nešto upitno, nekakva
sumnja, i ne mogu mu zamjeriti na tome. I ja bih si vjerojatno postavljala ista pitanja
da je on dobio crvene ruže od nepoznate žene.
- Pročitao si poruku? - upitam, shvativši da su to bile pogrešne riječi - Hoću reći...
nisam željela reći...
- Na omotnici nije pisalo ime. - Glas mu je jednoličan, a doima se uvrijeđenim. -
Pročitao sam kako bih vidio kome su poslane. Nisam njuškao, ako si to imala na umu.
 - Ne - požurim izgovoriti - naravno da nisam to imala na umu. Samo sam... -
Zastanem pa udahnem. Sve se dublje i dublje ukopavam. Nisam uopće trebala
načinjati tu temu. Pokušam se izvući, premda malo prekasno. - Luc je Katein brat.
- Brat? - Owen podigne obrvu. - Mislio sam da je jedinica.
- Posvojeni brat, nahoče. - Stisnem karticu među prstima. Otkud mu moja
adresa? Owen se sigurno pita zbog čega se ispričava, ali što da mu kažem. Ne mogu
mu ispričati što je Luc učinio. - On... došlo je do nesporazuma dok sam bila kod Kate.
Zapravo je sve skupa smiješno.
- Zaboga - reče Owen bezbrižno. - Kada bih slao ruže zbog svakog
nesporazuma, odavno bih već bankrotirao.
- U pitanju je bila Freya - započnem oklijevajući. Moram mu ispričati, ali tako da
pritom ne prikažem Luca kao nekog manijaka. Ako mu kažem - bez uvijanja - da je Luc
bez dopuštenja uzeo moje dijete, naše dijete, od osobe koja ga je čuvala, Owen će
vjerojatno inzistirati na tomu da pozovem policiju, a to je jedina stvar koju ne mogu
učiniti. Moram mu priznati istinu, ali ne cjelokupnu istinu. - Ja... joj, komplicirano je,
ali one večeri kada smo išle na školsku večeru, unajmila sam djevojku da pričuva
Freyu. Međutim, bila je malčice premlada i nije se znala nositi s Freyinom histerijom.
Bilo je to glupo od mene - nisam je smjela ostaviti s nekim nepoznatim, ali Kate mi
je rekla da djevojka ima iskustva... Uglavnom, Luc se igrom slučaja našao tamo pa je
ponudio djevojci da će izvesti Freyu u šetnju ne bi li je smirio. No ja sam bila bijesna
jer me nije pitao za dopuštenje prije nego ju je izveo iz kuće.
Sada se obje Owenove obrve podignu u zrak.
- Dakle, frajer ti pomogne, ti ga pošteno izribaš, a on ti sada šalje ruže? Malo
pretjerano, zar ne?
Oh, Bože. Samo pogoršavam stvari.
- Gledaj, stvari su u tom trenutku bile nešto složenije - odvratim pomalo
obrambenim tonom. - Duga je to priča. Možemo li o tomu nakon što se istuširam?
- Naravno. - Owen bespomoćno podigne ruke u zrak. - Ne dopusti da te ja
sprečavam.
Međutim, dok grabim ručnik s radijatora i ogrćem se kućnim ogrtačem, uhvatim
ga kako promatra vazu s ružama na noćnom ormariću s izrazom lica čovjeka koji
zbraja dva i dva... i kojemu se nimalo ne sviđa dobiveni rezultat.

Kada Owen kasnije tog dana odvede Freyu do Sainsburyja kako bi kupili kruh
i mlijeko, izvadim cvijeće iz vaze pa ga naguram duboko u kantu za otpatke pred
zgradom, ne mareći za činjenicu da mi trnje bode i grebe kožu.
Preko cvijeća bacim plastičnu vreću napunjenu ovotjednim otpacima pa sve
skupa pritisnem svom snagom, kao da nakupljeno smeće može nekako poništiti
prisustvo cvijeća. Zatim zalupim poklopcem kante pa se vratim u stan.
 Ruke mi drhte dok pod mlazom vode iz slavine ispirem krv iz rana koje je
otvorilo trnje, a ja gorim od želje da nazovem Kate, Fatimu ili Theu i ispričam im što
je Luc učinio, ne bih li uz njihovu pomoć dokučila njegove pobude. Je li se zaista
pokušavao ispričati? Ili je u pitanju bilo nešto drugo, nešto prepredenije, nešto
okrutnije?
U jednom trenutku čak uzmem mobitel pa u imeniku pronađem Katein broj - ali
ipak ne nazovem. Ima dovoljno svojih briga, sve ih one imaju, i zaista nema smisla da
im dodatno raspirujem strahove zbog nečega što je zaista mogla biti obična isprika.
Najviše me muči pitanje otkud mu moja adresa. Od Kate? Od škole? A onda mi
sine - u imeniku je. Isa Wilde. Vjerojatno nas nema mnogo s tim imenom u sjevernom
Londonu. Ne bi me bilo teško pronaći.
Stanem sumanuto koračati stanom i razmišljati, mučeći samu sebe dok na kraju
ne shvatim da se moram nekako zaokupiti i distancirati od svojih misli ako želim
sačuvati razum. Popnem se do spavaće sobe pa ispraznim ladicu s Freyinom
odjećom, počevši potom odvajati premalene kombinezone koje je nosila prije
nekoliko mjeseci. Posve se zadubim u samonametnuti zadatak, a kako hrpa
probranih kombinezona raste, shvatim da kroz stisnute zube pjevušim nekakav
smiješan pop pjesmuljak koji sam čula kod Kate na radiju i da mi je srce prestalo divlje
lupati, a ruke se prestale tresti.
Izglačat ću odjeću koju je prerasla pa je spremiti u plastične kutije i pohraniti na
tavanu da tamo čeka trenutak kada - ako se to ikada dogodi - Freya dobije mlađega
brata ili sestru.
Počnem prikupljati odjeću s hrpice na koju sam je bacila, kako bih je odnijela u
prizemlje gdje obično peglam, i tek tada to primijetim. Zamrljana je sićušnim
kapljicama krvi, isteklim iz ranica koje je otvorilo trnje ruža.
Naravno, mogla bih oprati odjeću, ali nisam sigurna hoće li se mrlje isprati iz
nježne, snježnobijele tkanine, a uostalom, shvatim dok piljim u sve veće grimizne
mrlje koje poprimaju boju hrđe, ne mogu se primorati na to. Te savršene, nevine
stvarčice uništene su i ukaljane, i ja ih više nikada neću gledati na isti način.
 Te noći ne uspijevam usnuti pa ležim u postelji slušajući Freyino šmrcanje u
kolijevci i Owenovo jedva čujno hrkanje uz moj bok.
Umorna sam. Neprestano sam umorna ovih dana. Nisam se pošteno naspavala
otkako se Freya rodila, ali nije samo to - nekako se više ne uspijevam isključiti.
Prisjetim se onoga što su mi posjetitelji govorili netom nakon što se ona rodila -
spavaj dok dijete spava! U tim bih im se trenucima poželjela nasmijati u lice. Poželjela
bih im reći, zar ne razumijete? Nikada više neću moći usnuti, ne u potpunosti. Nikada
više neću uspjeti uploviti u ono stanje potpune, sveobuhvatne nesvijesti koje je bilo
tako uobičajeno prije nego se pojavila ona, stanje u koje Owen i dalje uspijeva s
lakoćom kliznuti.
Jer sada imamo nju. Freyu. Ona je moje dijete i moja odgovornost. Jer svašta se
može dogoditi - može se ugušiti u snu, kuća može izgorjeti do temelja, lisica se može
uvući kroz otvoreni kupaonski prozor pa je unakaziti. I stoga spavam tek napola, s
naćuljenim ušima, spremna skočiti u svakom trenu, a srce mi ubrza na bilo kakav
znak da nešto nije u redu.
A trenutno, ništa nije u redu. I zato ne mogu spavati. Neprestano mislim na
Luca, na visokog, gnjevnog čovjeka u poštanskom uredu, te na dječaka kojeg sam
poznavala prije svih tih godina. Razmišljam i pokušavam ih nekako stopiti.
Bio je tako prekrasan, to je misao koja mi se neprestano vraća. Ležao je na gatu,
obasjan svjetlošću zvijezda i sklopljenih očiju lijeno prstima kružio po površini slane
vode. Sjećam se da sam ležala pokraj njega, promatrajući mu profil na svjetlosti
mjesečine i osjećajući kako mi se nutrina kovitla mučninom žudnje.
Bio je moja prva... pa, valjda je bio moja prva simpatija, premda ta riječ ni
približno ne dočarava osjećaj koji me oborio s nogu. I prije sam upoznavala dečke,
Willove prijatelje i braću svojih školskih prijateljica. No nikada nisam ležala pokraj
nekog od njih u tmini, tako blizu da bih ga mogla dodirnuti, tako blizu dečku čija je
ljepota bila tako zapanjujuća da mi je mogao slomiti srce.
Sjećam se da sam ležala tamo, ispruživši ruku prema njegovu ramenu - prinijevši
vrške prstiju tako blizu da sam mogla osjetiti toplinu njegove gole, preplanule kože,
srebrene na mjesečini.
Sada, dok ležim pokraj svojeg djeteta i njegova oca, ne mogu a da se ne
zapitam. Zamišljam kako posežem rukom još malo dalje, a Luc se okreće na tišini
mjesečine pa otvara one zapanjujuće oči. Zamišljam kako prinosi dlan mojem
obrazu, a ja mu utiskujem poljubac, isto onako kao što sam već jednom učinila, prije
svih tih godina. Međutim, ovoga puta on ne uzmakne - ovoga mi puta uzvrati. I tada
je ponovno osjetim kako navire negdje iz dubine mojeg bića, istu onu žudnju u kojoj
se čovjek s lakoćom može utopiti.
 Sklopim oči pa potisnem misao, oćutjevši vrelinu u obrazima. Kako mogu ležati
uz svojeg partnera i maštati o dječaku kojeg sam poznavala prije gotovo dvadeset
godina? Nisam više djevojčica, sada sam žena, odrasla žena s vlastitim djetetom.
A Luc... ni Luc više nije dječak. Muškarac je, i to gnjevan muškarac. A ja sam
jedna od onih na koje je gnjevan.
 Prije ponovnog okupljanja u Saltenu znali su proći mjeseci, pa i godine, a da se
ne bih čula s ostalima. Ali sada je poriv da ih čujem poput postojanog svrbeža na koži,
poput žudnje koja ključa pod površinom, poput cigareta koje iznenada ponovno
žarko priželjkujem.
Svakog se jutra probudim i pomislim na onu kutiju, još skrivenu na dnu moje
torbice, a također pomislim i na svoj mobitel i njihove brojeve spremljene u njemu.
Zar bi nam ponovno okupljanje zaista moglo tako nauditi?
Doima se poput izazivanja sudbine, no kako dani polako prolaze, a potreba biva
sve jačom, počnem sama sebi opravdavati zamisao. Nije u pitanju samo Lucov
neželjeni dar u obliku cvijeća - premda bi mi, istini za volju, razgovor s njima o tomu
donio olakšanje. Želim se uvjeriti da su dobro, da se uspijevaju nositi s pritiskom. Dok
god se držimo naše priče - da ne znamo i da nismo vidjele ništa - ne mogu nam ništa
jer dokaza protiv nas jednostavno nema. A ako nijedna ne odstupi od dogovorenog
iskaza, teško će nam bilo što dokazati. Međutim, zabrinuta sam. Ponajviše za Theu,
zbog njezina opijanja. Ako jedna od nas poklekne, sve ćemo nastradati. A sada kada
su pronašli Ambroseovo tijelo, telefonski poziv od policije zasigurno je samo pitanje
trenutka.
Bavim se mišlju da ih nazovem. Svaki put kada telefon zazvoni prenem se i na
zaslonu pogledam tko zove prije nego se javim. Jednom prilikom dobijem poziv sa
skrivenog broja, a ja pustim da telefonska sekretarica preuzme poruku, ali poruke
nema. Vjerojatno samo nekakav šaljivđžija, pokušam uvjeriti samu sebe, sa
strepnjom iščekujući da vidim hoće li nazvati ponovno.
Ne nazove. No i dalje si ne mogu pomoći pa neprestano vrtim taj sudbonosni
poziv u glavi. Zamišljam policiju koja me ispituje o vremenima pojedinih događaja i
raščlanjuje našu priču do najsitnijih detalja. A u svemu tomu postoji jedna stvar kojoj
se neprestano vraćam, zamišljajući njihova pitanja kojima glođu našu priču poput
štakora koji grizu čvor konopca, ali nikako ne uspijevam pronaći odgovor na to jedno
pitanje.
Ambrose je počinio samoubojstvo jer mu je prijetio otkaz zbog nedolična
ponašanja. Jer su pronašli crteže u njegovoj svesci s crtežima, ili ateljeu, ili bogzna
gdje. Ili smo barem tako oduvijek mislile.
Ali ako je zaista tako, zašto smo onda na razgovor s gospođicom Weatherby
pozvane tek u subotu?
Postavljam si to pitanje nebrojeno puta usred noći dok Owen hrče pokraj mene,
ali jednostavno ne uspijevam naći nikakav smisao. Nešto u tom vremenskom slijedu
nije kako treba. Ambrose je umro u petak navečer, a taj je dan u školi protekao posve
uobičajeno - pohađale smo nastavu kao i inače, a čak sam, tijekom večernjeg učenja
i pisanja zadaće, naletjela i na gospođicu Weatherby, koja se doimala potpuno
smirenom.
 Kada su pronašli crteže, i gdje? Mozak mi radi punom parom, a negdje u njegovu
prikrajku sine mi odgovor na to pitanje. Međutim, s tim se odgovorom ne želim
suočiti sama.

Naposljetku, pet ili šest dana nakon što sam nabasala na članak u Guardianu,
popustim pa pošaljem Fatimi i Thei poruku.
Je li ijedna od vas raspoložena za druženje? Bilo bi vas divno vidjeti.
Fatima odgovori prva.
Mogle bismo sjesti na kavu u subotu? Ranije ne mogu. Tri poslijepodne, negdje u
središnjem dijelu grada?
Izvrsno, odgovorim. Meni odgovara. Thea?
Thea se udostoji odgovoriti tek za dvadeset četiri sata, a i tada to učini sa sebi
svojstvenom jezgrovitošću.
P Quot u S Ken?
Potrebno mi je dobrih deset minuta da dešifriram što je pjesnik htio reći, a kada
naposljetku shvatim, Fatimin odgovor stigne prije nego uzmognem natipkati svoj.
OK, subota u 3 poslijepodne; Pain Quotidien u South Kensingtonu. Vidimo se
tamo.

- Možeš li u subotu pripaziti na Freyu? - ležerno upitam Owena dok te večeri

objedujemo.
- Naravno. - Prinese tjesteninu namotanu na vilicu usnama pa kimne glavom
ustima punim bolonjez umaka. - Ne moraš uopće pitati. I sama znaš kako bih volio
da češće izlaziš. Koja je prigoda?
- Oh, samo sastanak s prijateljicama - odgovorim neodređeno. Govorim istinu,
ali ne želim da zna cijelu istinu - da se sastajem s Fatimom i Theom. Počeo bih
zapitkivati zašto se sastajem s njima kada nema tako dugo da sam ih vidjela kod
Kate.
- Netko koga poznajem? - upita Owen, a ja osjetim žalac ozlojeđenosti. Problem
nije u tomu da mu ne želim odgovoriti, nego u tomu što sam uvjerena da mi prije
tjedan dana uopće ne bi postavio takvo pitanje. A sve zbog Lucova cvijeća. Owen
nije rekao ni riječi kada se vratio kući i shvatio da sam ga bacila, no i dalje razmišlja
o njemu. Osjećam to.
- Samo prijateljice - odgovorim. A onda nepromišljeno dometnem: - S tečaja za
rodilje.
- Oh, sjajno, tko će sve biti tamo?
Osjetim kako mi sve lađe tonu uslijed spoznaje o laži u koju sam se uvalila. -
Owen i ja zajedno smo pohađali taj tečaj. On poznaje sve koji su dolazili. Morat ću mu
dati konkretna imena, a kako je Kate uvijek običavala govoriti, upravo te konkretni
detalji neminovno odaju.
- Hm... Rachel - odgovorim naposljetku. - I Jo, barem mislim. Nisam sigurna tko
još.
- Hoćeš li se izdojiti prije odlaska? - upita Owen posegnuvši za paprom.
Odmahnem glavom.
- Ne. Izbivat ću tek par sati. Nalazimo se na kavi..
- Nema problema - uzvrati on. - Bit će zabavno. Odvest ću je u pivnicu i hraniti
čvarcima.
Znam da se šali - barem u onom dijelu o čvarcima - no također znam da je to
rekao kako bi isprovocirao moju reakciju, stoga pristanem igrati tu igru, navukavši
na lice hinjeni izraz nezadovoljstva i zveknuvši ga preko stola po glavi, široko
nasmiješena dok igramo našu igricu bračne pantomime. Dok kupim tanjure sa stola
zapitam se postoje li u svim vezama takvi igrokazi, ti mali rituali podražaja i reakcije?
Kada se te večeri sručimo u krevet, očekujem da će Owen utonuti u san kao i
svake druge večeri - da će uploviti u stanje besvijesti brzinom i lakoćom na kojima
sam mu počela zavidjeti, no na moje iznenađenje, on u tami posegne prema meni,
a dlan mu klizne preko mojeg još uvijek mlitavog trbuha pa među bedra, a ja se
okrenem prema njemu, osjetivši njegovo lice, njegove ruke, i onaj čuperak rijetkih,
tamnih dlaka na mjestu gdje mu se sastaju rebra.
- Volim te - reče mi po svršetku, dok oboje ležimo na leđima, a srca nam još
uzbuđeno lupaju. - Trebali bismo ovo češće činiti.
- Trebali bismo - odgovorim. - A potom, kao da sam se tek naknadno sjetila,
dometnem. - Volim i ja tebe.
I istina je, u tom ga trenutku zaista volim, cijelim svojim srcem.
Tonem u san kada ponovno progovori, tiho i sjetno.
- Isa, je li sve u redu?
Otvorim oči u tami, osjetivši kako mi bilo ubrzava.
- Da - odgovorim pokušavajući zadržati smirenost i snenost u glasu. - Naravno
da jest. Zašto pitaš?
On uzdahne.
- Ne znam. Jednostavno... doimaš se nekako čudnom, nekako napetom otkako
si se vratila od Kate.
Molim te. Sklopim oči i sklupčam dlanove u pesnice. Molim te, ne čini mi ovo,
nemoj me tjerati da ti opet lažem.
- Sve je u redu - odgovorim, ne pokušavajući prikriti klonulost u glasu. - Samo
sam... valjda sam umorna. Možemo li o tomu razgovarati sutra?
- Naravno - odgovori, ali s nekim prizvukom u glasu, možda onim razočarenja.
Zna da mu nešto tajim. - Teško mi te gledati tako umornu. Trebala bi mi dopustiti da
noću češće ustajem umjesto tebe.
 - Time ne bismo puno postigli, zar ne? - odvratim zijevajući. - Ne dok još dojim.
Ne bi ti preostalo ništa nego da i mene probudiš.
- Gle, već ti dugo ponavljam da bismo je trebali početi privikavati na bočicu -
započne Owen, a ja osjetim ključanje frustracije u nutrini pa joj dopustim da se izlije,
barem malo.
- Owene, možemo li, molim te, ne razgovarati o tomu sada? Rekla sam ti da sam
umorna. Želim poći na spavanje.
- Naravno - reče on, a glas mu je sada prigušen i otresit. - Oprosti. Laku noć.
Poželim se rasplakati. Poželim ga udariti. Ne mogu se nositi i s ovim, ne povrh
svega ostaloga. Owen je jedina postojana stvar u mojem životu, jedina stvar koja
trenutno nema nikakve veze s paranojom i obmanama.
- Owene, molim te - odgovorim, a glas mi, unatoč svim nastojanjima, zadrhti. -
Molim te, nemoj biti takav.
Međutim, on ne odgovori. Ostane u tišini ležati, sklupčan ispod plahti, a ja
uzdahnem pa se okrenem zidu.
 Zbogom! - viknem niz ulazni hodnik. - Nazovi me ako... znaš i sam...
- Bit ćemo u redu - dovikne Owen niza stube. Gotovo ga čujem kako koluta
očima. Pogledam gore i ugledam ga na vratima, s Freyom u naručju. - Idi. Zabavi se.
Prestani strahovati. Znam se brinuti za vlastito dijete.
Znam to.
Znam, znam, a ipak, kada se ulazna vrata našeg stana na vrhu stubišta treskom
zatvore, ostavivši me samu u hodniku, osjetim onu dobro poznatu napetost u
grudima, to rastezanje nevidljive niti između mene i Freye koja me vuče natrag,
rastežući se i postajući sve duljom...
Potražim mobitel u torbici... tu je. Ključevi... tu su. Novčanik. .. gdje mi je
novčanik? Kopam po torbi, tražeći novčanik, kada mi pogled zapne za poštanski
stalak i pismo naslovljeno na mene.
Zgrabim ga, namjeravajući ga ponijeti sa sobom gore kako bih potražila
novčanik, no tada se dogode dvije stvari, gotovo u isto vrijeme.
Prvo, napipam novčanik u džepu svojih traperica i tako dokučim gdje je. I
drugo... drugo je da primijetim kako pismo na sebi ima poštanski žig Saltena.
Srce mi počne ubrzano lupati, no pokušam smiriti samu sebe ponavljajući si
kako nema razloga za paniku. Da je u pitanju službena pošiljka od policije, zasigurno
bi bila frankirana, a ne samo pečatirana, a sve bi skupa izgledalo mnogo službenije
- adresa bi bila strojno ispisana, u jednoj od onih omotnica s plastificiranim
prozorčićem.
Ovo je nešto posve drugo - smeđa A5 omotnica kroz koju mogu napipati
nekoliko listova papira.
Rukopis nije Katein. Adresa je ispisana urednim, velikim tiskanim slovima,
nimalo nalik Kateinim zavojitim petljama i škrabotinama.
Bi li to moglo biti nešto od škole? Možda fotografije s večere?
Na trenutak oklijevam, razmišljajući o tomu da vratim omotnicu natrag na
stalak pa se pozabavim njome po povratku. No znatiželja ipak prevlada pa zarinem
prst ispod preklopa omotnice i rastrgam ga.
Unutra nađem svežanj papira, tri ili četiri lista, no čini se da su u pitanju
fotokopije - i to crteži, a ne pisma. Primivši jedan od rubova, protresem snop listova,
tražeći naslovnu stranicu koja bi mi otkrila o čemu se radi, a kad listovi zalepršaju
prema tlu, učini mi se da mi je nečiji dlan obavio srce i stisnuo ga, tako snažno da
mi grudima sijevne bol. Sva krv oteče mi iz lica, a vršci prstiju iznenada su mi hladni
i obamrli, i na trenutak se upitam je li ovo možda srčani udar - izgleda li srčani udar
poput onoga što sada osjećam?
Srce mi nepravilno preskače u grudima, a svaki je udisaj plitak i bolan.
 No kada začujem zvuk s vrha stuba, iznenada me obuzme poriv za
samoodržanjem pa se spustim na sve četiri, sumanuto skupljajući slike, prožeta
očajem koji niti ne pokušam prikriti.
Tek kada ih sve vratim u sigurnost omotnice dopustim si porazmisliti o onome
što se dogodilo, o onome što sam vidjela, pa prinesem dlanove licu osjetivši vrelo
rumenilo svojih obraza i snažno pulsiranje iz dubine svojeg bića. Tko ih je poslao?
Kako je znao?
Iznenada je potreba da izađem i sastanem se s Theom i Fatimom snažnija nego
ikad pa drhtavim rukama gurnem omotnicu duboko u svoju torbu i silovito povučem
ulazna vrata zgrade.
Zakoračivši na ulicu, začujem zvuk iznad sebe pa pogledam gore i ugledam
Owena i Freyu kako stoje pokraj otvorenog prozora na katu. Owen drži Freyinu
bucmastu ručicu pa, kada spazi kako se okrećem prema njima, mahne njome u
svečani pozdrav.
- Hvala Bogu! - reče. Smije se, istovremeno pokušavajući spriječiti Freyu da mu
izmigolji iz zagrljaja. - Već sam počeo misliti da namjeravaš cijelo poslijepodne
provesti u hodniku!
- O-oprosti! - promucam, znajući da mi obrazi i dalje gore, a ruke drhte. -
Provjeravala sam raspored vožnje vlakova.
- Bok, mamice - reče Owen, no Freya se ponovno propne, iskoristivši njegovo
tijelo kao oslonac, udarajući ga svojim debeljuškastim nožicama i pokušavajući ga
prisiliti da je spusti pa se on sagne i pusti je. - Bok, ljubavi - reče on ponovno se
uspravivši.
- Bok - uspijem procijediti kroz grlo, tako bolno i nadraženo da imam osjećaj
kako je u njemu zapelo nešto glomazno, nešto što mi ne dopušta da govorim ili
gutam. - Vidimo se kasnije.
A potom pobjegnem ne mogavši više izdržati pogled na njega.
Fatima već sjedi za stolom u Le Pain Quotidienu u trenutku kada zakoračim
unutra, a jedan pogled na nju, ukočenu i potpuno uspravnu dok prstima nervozno
lupka po stolu, otkrije mi sve što trebam znati.
- I ti si ih dobila? - upitam kliznuvši na sjedalo. Ona kimne, lica blijeda poput krpe.
- Jesi li znala?
- Jesam li znala što?
- Jesi li znala da ću ih dobiti? - prosikće.
- Molim? Ne! Naravno da ne. Kako ti to uopće može pasti na um?
- Pa, trenutak... ovaj sastanak. Sve se činilo pomalo... isplaniranim?
- Fatima, ne. - Oh, Bože, stvari su čak i gore nego sam pretpostavljala. Ako
Fatima sumnja da sam upletena u ovo... - Ne! - Pomisao da može posumnjati kako
sam imala nekakve veze s ovim, a da je ne bih pokušala upozoriti i zaštititi, tjera me
na plač. - Naravno da nisam ništa znala - kako možeš uopće pomisliti nešto takvo?
Bilo je to potpuna slučajnost. I ja sam ih dobila.
 Izvučem jedan kut omotnice iz svoje torbe, a ona ostane zuriti u mene na
trenutak koji se učini poput vječnosti. Potom naizgled u potpunosti shvati težinu
svojih riječi pa zarine lice u dlanove.
- Isa, oprosti mi - ne znam gdje mi je bio zdrav razum. Jednostavno sam...
Priđe nam konobar, a ona se zaustavi, zagledavši se u njega kada nas upita: -
Mogu li vas poslužiti nečim, moje dame? Kavom? Kolačima?
Fatima dlanom protrlja lice, a ja shvatim da očajnički pokušava posložiti misli i
daje potresena jednako kao i ja.
- Imate li čaj od metvice? - upita naposljetku, a konobar kimne glavom pa se
sa smiješkom okrene prema meni. Imam osjećaj da mi je lice plastično, umjetno,
poput maske prpošnosti presvučene preko bezdana ispunjena strahom, no nekako
uspijem progutati nervozu unatoč osjećaju da mi je grlo zatvoreno.
- Ja ću... ja ću kapučino, molim vas.
- Biste li htjeli štogod pojesti?
- Ne, hvala - odgovori Fatima, a ja se uhvatim kako silovito odmahujem glavom,
slažući se s njezinim riječima. Ne mogu se oteti dojmu da bi me hrana samo ugušila
kada bih je pokušala progutati.
Konobar nestane kako bi nam donio naručeno kada se ulazna vrata silovito
otvore, a zvonce na njima zazvoni. Fatima i ja istovremeno podignemo pogled i
ugledamo Theu, skrivenu iza tamnih naočala ispod kojih u oči upada jarko crveni ruž,
na brzinu nanesen na usne, kako se sumanuto osvrće oko sebe. Kada joj se pogled
konačno spusti na nas, trgne se pa nam priđe odlučnim korakom.
- Kako si znala? - Gurne mi omotnicu pod nos, nadvivši se nada mnom. - Kako si,
jebote, znala? - Gotovo povikne riječi, a omotnica u njezinu dlan zadrhti od žestine
kojom ih izgovori.
- Thee... ja... - Ali grlo mi se ponovno stisne i ne mogu izgovoriti riječi.
- Thea, smiri se. - Fatima ustane sa svoje stolice, pruživši dlanove pred sebe. - I
ja sam je pitala isto to. Ali u pitanju je puka slučajnost.
- Slučajnost? Malo prevelika jebena slučajnost! - ispljune Thea, a onda joj se upali
lampica. - Čekaj, i ti si ih dobila?
- Jesam. Isa također. - Fatima pokaže prema omotnici koja mi viri iz torbice. -
Nije znala da će pristići, baš kao ni nas dvije.
Thea pogleda Fatimu pa mene, a onda gurne svoju omotnicu natrag u svoju
torbu pa sjedne na slobodno sjedalo.
- Dakle... ne znamo tko ih je poslao?
Fatima usporeno odmahne glavom, no potom reče: - Ali imamo prilično jasnu
predodžbu o tomu otkud su došle, zar ne?
- Ne razumijem, što želiš reći?
- Što misliš da želim reći? Kate je rekla da je uništila sve... sve slike ove vrste. Ili
je lagala, ili su ove slike došle iz škole.
 - Sranje - ispljune Thea tako silovito da je konobar koji se već neko vrijeme
motao oko stola, kako bi primio njezinu narudžbu, neprimjetno klisnuo dalje,
odlučivši pričekati neki bolji trenutak. - Jebeni, usrani, pizdunski drkaroši. - Zarine
glavu u dlanove, a ja primijetim da su joj nokti izgriženi do mesa i da joj iz razrovane
kožice oko noktiju curi krv. - Hoćemo li je pitati? - progovori naposljetku. - Hoćemo
li pitati Kate?
- Mislim da to ne bi imalo previše smisla, zar ne? - reče Fatima sumorno. - Ako
ona stoji iza ovoga, ako je ovo njezin pokušaj ucjene, tada se itekako potrudila
maskirati svoj rukopis i poslati pošiljke anonimno, tako da sumnjam kako bi nam sve
priznala čim je upitamo je li ona poslala slike.
- To ne može biti Kate - ispalim točno u trenutku kada konobar dođe s našim
narudžbama pa grimiznih obraza ostanemo sjediti u tišini, čekajući da on stavi naše
napitke na stol i primi od Thee narudžbu za dupli espreso. Kada se on udalji,
ponovim, ovoga puta tiše: - Ne može biti. Jednostavno ne može - kakav bi ona,
zaboga, mogla imati motiv da učini takvo što?
- Ne sviđa mi se ta pomisao ništa više nego tebi - otrese se Fatima. - Sranje.
Sranje, ovo je takvo jebeno sranje. Ali ako ih Kate nije poslala, tko je onda to učinio?
Škola? Koji bi bio njihov motiv u svemu tome? Vremena su se promijenila, Isa. Sudovi
više ne osuđuju školarke, tvrdeći da se ni one nisu ponijele poput anđela - ovo bi
predstavljalo veliki skandal, jednostavnim rječnikom - spolno zlostavljanje u školi, a
Salten House našao bi se u središtu svega. Način na koji su riješili cijelu situaciju bio
je zapanjujuće aljkav i ako sve izađe na vidjelo, oni mogu izgubiti čak i više od nas.
- Nismo bile zlostavljane - reče Thea. Skine svoje sunčane naočale, a ja ugledam
duboke tamne sjenke oko njezinih očiju.
- Ambrose je bio mnogo toga, ali nije bio zlostavljač.
- To nije ono što je bitno u ovoj priči - odgovori Fatima.
- Kakve god bile njegove pobude, zloupotrijebio je svoj položaj. To je činjenica
i znaš to jednako dobro kao i ja. Bio je neodgovorna budala.
- Bio je umjetnik - usprotivi se Thea. - I nikada nije ni dotaknuo bilo koju od nas,
ili mi možda želiš reći da je ipak bilo drugačije?
- Ali mediji to neće tako vidjeti! - prosikće Fatima. - Thea, probudi se! Ovo je
motiv! Zar ne razumiješ to?
- Motiv za što... za njegovo samoubojstvo? - Theino je lice na trenutak zbunjeno,
no u tom trenutku progovorim ja, nacrtavši joj ono što sama ne vidi.
- Motiv za nas... da ga ubijemo, zar ne, Fatima? To je ono sto pokušavaš reći.
Ona kimne, njezino lice blijedo naspram hidžaba boje tamnoga vina, a ja
ponovno osjetim da mi se grlo steže i guši me. Pred očima mi zaigraju prizori -
Ambroseovi odmjereni potezi olovkom, krivulja ovdje, ravna crta ondje, busen
kose... tijelo s prikaza promijenilo se tijekom godina, ali lice, moje lice, i dalje je
nepogrešivo moje, užasavajuće moje, čak i nakon svib tih godina ono i dalje zuri s
papira, nimalo sramežljivo i tako izrazito... izrazito ranjivo...
 - Molim? - Thea se nervozno nasmije. - Ne. Ne! To je suludo! Tko bi u to
povjerovao? Jednostavno ne vidim logiku!
- Gledaj ovamo - reče Fatima umorno. - Prije sedamnaest godina nismo mislile
na sebe, sagledavale smo pronalazak slika isključivo iz jedne perspektive -
Ambroseove. Ukratko, za njega je njihov pronalazak predstavljao katastrofu. No
pokušaj sada sve sagledati u svjetlu iskustva i grubih činjenica. Što bi pomislila da
danas nešto ovakvo ugledaš u novinama? Da imaš grupicu djevojaka zatvorenih u
internatu koje njihov nastavnik smekšava i obrađuje, a jedna od njih je i njegova kći.
Čula si Kate - ljudi u selu već nagađaju o tomu je li ju Ambrose zlostavljao ili ne. Što
misliš da će se dogoditi ako ove slike isplivaju sada, nakon što ih je Kate pokušala
izbrisati s lica zemlje? Takvo bi što iz temelja promijenilo naš odnos s Ambroseom,
Thee. Preko noći bismo se iz njegovih učenica pretvorile u njegove žrtve. A žrtve
ponekad uzvrate udarac.
Šapuće, pa su joj riječi jedva čujne uz sve komešanje i buku kafića, no iznenada
me obuzme poriv da joj dlanom začepim usta, da joj kažem da umukne, da se stiša,
zaboga. Jer ima pravo. Zakopale smo tijelo. Nemamo nikakav alibi za noć kada je
umro. Čak i ako sve skupa ne bi dospjelo na sud, ljudi bi govorkali.
Theina kava pristigne tijekom podulje tišine koja uslijedi pa sjedimo i pijuckamo,
svaka pogubljena u svojem svijetu, svaka zaokupljena razmišljanjima o mogućim
posljedicama skandala po naše karijere, naše veze, našu djecu...
- Tko onda? - Thea naposljetku prekine tišinu. - Luc? Netko iz sela?
- Ne znam - uzdahne Fatima. - Što god rekla maločas, ne vjerujem da je Kate ovo
poslala, jednostavno ne vjerujem. Međutim, ostaje činjenica da je, poslala ih ili ne,
lagala o tomu da ih je uništila. Ovo nisu one iste koje su nam pokazali u školi, zar ne?
- Iznenadila bi se - odgovori Thea gotovo otresito - ali divljenje pozama koje
zauzimam na tim slikama nije mi bila prva stvar na pameti toga dana. Isa? Sjećaš li
se ti?
- Ne znam - odgovorim usporeno. Pokušavam se prisjetiti slika raširenih po
stolu. Sjećam se da je tamo bilo pet ili šest listova papira, a samo sam na jednom bila
ja sama, ili barem mislim daje bilo tako... Kriste, tako se teško prisjetiti. Ali ujedno
sam sigurna - omotnica koju sam toga dana dobila sadržavala je tri ili četiri lista,
i puno više slika nego je bilo rašireno na stolu gospođice Weatherby. - Mislim da
imaš pravo - odgovorim naposljetku. - Ne mislim da su to one iste slike kojih se škola
dokopala. Osim ako nisu neke zadržali, ne pokazavši nam ih. A onih koje su nam
pokazali... bilo ih je premalo da bi njima prekrili ove. Kako god, mislim da Fatima
ima pravo - škola ne dobiva ništa slanjem ovih slika. Štoviše, mogu izgubiti jednako
mnogo koliko i mi.
- Tko onda? Luc? - Thea odlučno zatraži odgovor. Bespomoćno slegnem
ramenima. - Mary Wren? I čemu, je li to upozorenje ili se netko želi pobrinuti da ne
nastradamo? Je li moguće da nam Kate šalje crteže kako bismo znale za njih i kako
nas netko u budućnosti ne bi mogao iznenaditi njima?
- Sumnjam - odgovorim. Voljela bih da mogu povjerovati u tu verziju događaja -
verziju koja ne uključuje neprestano okretanje preko ramena u iščekivanju zahtjeva
koji će neminovno doći nakon slika. - U pitanju su fotokopije, ne originali. Zašto
poslati kopije? - Premda, čak i dok izgovaram te riječi, mogu vidjeti Kate kako
pokušava, ali se ne uspijeva odvojiti od originala. Na kraju krajeva, već se godinama
grčevito drži za svaki djelić svojeg oca koji joj je preostao.
- Je li moguće da nas pokušava upozoriti na njihovo postojanje? - upita Thea, ali
glasom u kojem nema pravog uvjerenja. Odmahnem glavom.
- Rekla bi nam za njih dok smo bile u Mlinu. Ne bi ih slala sada... to jednostavno
nema smisla.
- Imaš pravo... - reče Fatima. - Odabir trenutka posve je pogrešan.
Njezine me riječi podsjete na nelagodnu jeku u mojoj glavi pa se iznenada
prisjetim svojih noćnih sumnji koje su primitak slika i strah od onoga što bi on mogao
značiti gotovo potisnuli iz mojeg uma.
Progutam ostatke svojeg kapučina pa spustim šalicu, a ona zazveči dodirnuvši
tanjurić, odavši tako moju nervozu zbog onoga što ću im upravo reći. Tako žarko
želim da se pokaže kako nemam pravo. Tako žarko priželjkujem da mi Fatima i Thea
objasne svu dubinu moje zablude i odagnaju sumnje - ali nisam sigurna da je to
moguće.
- Pa, to je ono o čemu sam zapravo željela razgovarati s vama
- nevoljko započnem, a Fatima i Thea podignu poglede prema meni. Ponovno
progutam slinu kako bih navlažila osušeno grlo, osjetivši u tom trenutku na njemu
svu gorčinu kofeina. - To je... u pitanju je nešto o čemu sam dosta razmišljala, o
trenutku otkrića slika... ne ovih danas - dometnem, primijetivši njihovu zbunjenost.
- Mislim na one koje su nam pokazali u školi.
- Kako to misliš - namršti se Fatima - o trenutku otkrića slika?
- Dan Ambroseove smrti protekao je potpuno uobičajeno, zar ne? - Obje kimnu
glavama. - To je ono što me zbunjuje. Ako je škola znala za slike, ako su razgovarali
s Ambroseom o njima, zašto su čekali dvadeset četiri sata prije nego su nas suočili
s njima? I zašto su se prilikom razgovora s nama ponašali kao da nisu sigurni tko ih
je naslikao?
- J-jer - Thea zausti, ali se onda zaustavi, pokušavajući posložiti misli. - Hoću reći,
oduvijek sam mislila da su najprije razgovarali s nama, ostavivši razgovor s njim za
kasnije. Moralo je biti tako, zar ne? U suprotnom bi već znali da su crteži njegovi -
on to ne bi porekao, zar ne?
Međutim, Fatima je već dokučila kamo sve ovo vodi. Lice joj je blijedo, njezine
tamne oči usredotočene su na moje, a u njima nazirem neki novi strah zbog kojega
sam još uplašenija.
- Razumijem što pokušavaš reći. Ako nisu razgovarali s Ambroseom, otkud je
on mogao znati da će sve isplivati na vidjelo?
Kimnem, bez riječi. Nadala sam se, protivno zdravom razumu, da će Fatima -
smirena, razborita Fatima, sa svojim bistrim umom i logičkim zaključivanjem - uspjeti
pronaći rupu u mojoj teoriji. Sada vidim da rupe nema.
 - Pretpostavljam - nastavim usporeno - zapravo, nije to pretpostavka, mislim
da možemo biti gotovo posve sigurne u to da je škola te crteže dobila tek nakon
Ambroseove smrti.
Nastupi tišina. Dugačka tišina prožeta osjećajem jeze i užasa.
- Dakle, ono što želiš reći... - progovori Thea naposljetku, a ja vidim da joj mozak
radi punom parom, da pokušava pronaći neko drugo rješenje, bilo što osim očitog
zaključka oko kojeg sve tri obilazimo kao oko vruće kaše. - Ono što želiš reći...
Zastane.
Tišina ispuni zrak, a buka kafića iznenada se učini dalekom, gotovo prigušenom
u usporedbi s riječima koje mi vrište u glavi.
Ne mogu vjerovati da ću ih izgovoriti naglas, no netko to mora učiniti. Udahnem
kako bih se natjerala napokon ih izbaciti iz sebe.
- Ono što želim reći jest da ga je netko ucjenjivao... i da je znao kako će crteži
dospjeti u ruke škole pa je djelovao prije nego što mu govna eksplodiraju u lice... ili...
No tada i ja zastanem jer ne mogu izgovoriti ono posljednje. Mogućnost je
previše užasavajuća i mijenja sve - ono što se dogodilo, ono što smo učinile, i najviše
od svega, moguće posljedice.
Na kraju Fatima izgovori ono što ja ne mogu; Fatima, koja je naviknuta davati
loše vijesti i turobne informacije - dijagnoze koje iz temelja mijenjaju život, rezultate
pretraga od kojih klecaju koljena. Ona proguta posljednji gutljaj svojeg čaja od
metvice pa završi rečenicu umjesto mene, bez ikakve emocije u glasu.
- Ili ga je netko ubio - reče.
 Dok se vozim kući podzemnom željeznicom imam osjećaj da mi se činjenice
vrtlože i sudaraju u glavi, slažući se i preslagujući, kao da ću možda shvatiti sve i
pronaći smisao ako promiješam karte koje imam i špil posložim nekim drugim
redoslijedom.
Suučesnica u umorstvu. Možda čak i osumnjičenica ako Fatima ima pravo.
To mijenja ama baš sve, a spoznaja o onome u što smo se nesvjesno uplele
naizmjence me oblijeva valovima hladnoće i vrućine. ljuta sam - i više nego ljuta.
Bijesna sam. Bijesna sam na Fatimu i Theu jer me nisu uspjele razuvjeriti. Bijesna sam
na sebe jer nisam ranije zbrojila dva i dva. Sedamnaest godina potiskivala sam bilo
kakve misli o onome što smo učinile te noći. Sedamnaest godina trudila sam se ne
misliti o onome što se dogodilo, trudeći se zakopati uspomene pod planinu tričarija,
svakodnevnih briga i planova.
Trebala sam razmišljati o tome.
Trebala sam mozgati o tomu svakoga dana, propitkivati svaku mogućnost. Jer
sada kada sam uspjela otpetljati tu jednu nit, cijela se tapiserija prošlosti počinje
rasplitati.
Što više razmišljam o tom danu, to sam sigurnija da su slike isplivale na površinu
tek onoga jutra, jutra nakon Ambroseove smrti. Razgovarala sam s gospođicom
Weatherby noć prije, za večerom. Raspitivala se o mojoj majci i planovima koje imam
za vikend. Nije bilo nikakvih naznaka onoga što će uslijediti, nikakve naznake grubog
iznenađenja i bijesa s kojim ćemo se suočiti sljedećeg dana. Moguće je da je bila
uistinu izvanredna glumica - ali zašto? Škola nije imala nikakvog razloga čekati prije
nego nas suoči sa svime. Da je gospođica Weatherby vidjela te slike u petak, dovukla
bi nas u svoj ured istoga dana.
Ne, zaključak je neminovan: crteži su se pojavili tek nakon Ambroseove smrti.
Ali tko? I posve sigurno mnogo važnije, zašto?
Netko tko gaje ucjenjivao, netko tko je napokon ostvario svoje prijetnje?
Ili netko tko ga je ubio, pokušavajući to prikriti nudeći motiv za njegovo
samoubojstvo?
Ili... je li moguće... je li moguće da ih je Ambrose, shrvan kajanjem, sam poslao
prije nego sije ubrizgao smrtonosnu dozu?
Prekrižim tu mogućnost gotovo smjesta. Ono što je Ambrose činio crtajući nas
možda i jest bilo pogrešno, i zakonski i etički gledano; zlouporaba položaja, kako je
Fatima to nazvala. Možda je s vremenom čak i sam to shvatio.
Međutim, apsolutno sam uvjerena da, što god u tom trenutku osjećao,
Ambrose nikada ne bi poslao te crteže školi. Ne zato da bi sebe poštedio sramote,
nego zato što nam nikada ne bi priuštio onakvo javno poniženje kakvo je uslijedilo,
nikada ne bi Kate priuštio takvo što. Njegova privrženost, njegova ljubav prema
nama, bila je prevelika. I dok vlak trešti drmusajući se kroz tunel, a prašnjavi mi vjetar
svojom toplinom zapljuskuje lice, shvatim da je to jedina stvar u koju sam potpuno
sigurna, zaista nas je volio, koliko zbog Kate, toliko i zbog nas samih.
Tko onda?
Ucjenjivač iz sela, netko tko je jednoga dana došao do Mlina i tamo posvjedočio
nečemu za što je mislio da može iskoristiti?
Gotovo poželim daje tako. Jer alternativa... alternativa je gotovo nezamisliva.
Umorstvo.
A ako je tako, puno je manje ljudi koji su imali motiv.
Luc zasigurno nije jedan od njih. On je najviše izgubio Ambroseovom smrću.
Izgubio je dom, sestru i poočima. Izgubio je sigurnost koju je dotad imao.
Nije u pitanju ni netko od mještana Saltena, barem ja ne vidim tko. Možda su
ga i ucjenjivali, ali nisu imali povoda ubiti čovjeka koji je bio jedan od njih.
Dakle, tko onda? Tko je imao pristup crtežima, pristup njegovoj skrivenoj zalihi
heroina, a bio je u kući prije njegove smrti?
Prislonim dlanove na sljepoočnice, pokušavajući dokučiti rješenje, a istodobno
nastojeći ne razmišljati o posljednjoj dionici razgovora između Fatime, Thee i mene
dok smo hodale prema postaji South Kensington, skrivene iza sunčanih naočala koje
su nam štitile oči od nemilosrdnog, vrelog ljetnog sunca.
- Slušajte, postoji još nešto... - rekla je Thea pa se ukopala pred nadsvođenim
ulazom u postaju podzemne željeznice, gurnuvši jedan prst u usta.
- Prestani gristi nokte - upozorila ju je Fatima, ali nimalo grubo, već sa
zabrinutošću u glasu. - Što to? Reci nam.
- Ima... Ima veze s Kate. I Ambroseom. Sranje. - Zarinula je prste u svoju kratku
kosu, a lice joj se doimalo krutim od straha. - Ne. Ne, nije važno.
- Ne možeš nam natuknuti nešto takvo, a onda nam ne reći do kraja. - Položila
sam dlan na njezinu nadlakticu. - Uostalom, očito je da te to izjeda. Ispljuni, što god
to bilo. Osjećat ćeš se bolje. Znaš kako kažu - teret je lakše podnijeti udvoje?
- Jebeš to - grubo je otresla Thea. - Takav nas je pristup i uvalio u ova govna.
- Lice joj se namrštilo, a potom je nastavila: - Gledajte, ono što ću vam sada reći...
nemojte misliti da vjerujem... ne želim da vi pomislite...
Staloženost ju je izdala, a ona je prste gurnula pod most naočala, primivši
vršcima prstiju korijen svojeg nosa. Fatima i ja, pak, ostale smo čekati u tišini, svjesne
da ćemo jedino tako iskamčiti priznanje iz nje.
Naposljetku nam se povjerila.
Ambrose je planirao poslati Kate dalje od sebe. I to smjesta. U neki drugi
internat.
Povjerio se Thei samo tjedan dana prije svoje smrti, u stanju potpunog
pijanstva. Kate, Fatima i ja plivale smo u vodama Nizrječja, no Thea je ostala s
Ambroseom u Mlinu, gdje je on ispijao crno vino zureći u nadsvođeni strop i
pokušavajući se pomiriti s odlukom koju nije htio donijeti.
- Raspitivao se o školama - rekla je Thea. - O tomu kakav je Salten u usporedbi s
drugim mjestima na kojima sam bila. O tomu mislim li da me tako učestala promjena
škola sjebala. Bio je pijan, jako pijan i donekle nesuvisao, no tada je rekao nešto o
sponi koja veže dijete i roditelja, a mene je nešto prostrijelilo, neka hladnoća.
Govorio je o Kate.
Duboko udahne, kao da joj je ta spoznaja i dan-danas potresna.
- Rekla sam mu: „Ambrose, ne čini to. Slomit ćeš joj srce.“ Isprva nije
odgovarao, no naposljetku je rekao: „Znam. Ali ja jednostavno... Ne mogu dopustiti
da se ovo nastavi. Pogrešno je.“
Što da se nastavi? Thea ga je pritisnula pitanjima, ili je barem pokušala, no tada
smo se mi vratile s plivanja, a Ambrose je odmahnuo glavom i uzeo bocu s vinom pa
se stubama povukao do svojeg ateljea, zatvorivši vrata za sobom prije nego smo mi
uletjele u Mlin cijedeći vodu iz kose i hihoćući se.
Ostatak te večeri i cijeli naredni tjedan, Thea je provela promatrajući Kate i
pitajući se zna li ona što joj otac namjerava učiniti? Zna li?
A zatim je Ambrose umro. A sve se drugo raspalo.
Ne mogu dopustiti da se ovo nastavi. Thein glas, koji ponavlja Ambroseove riječi,
odzvanja mi u mislima dok koračam od postaje podzemne željeznice, toliko
zaokupljena vlastitim mislima da gotovo i ne primjećujem vrelinu poslijepodnevnog
sunca na svojem zatiljku.
Pogrešno je. Što je time htio reći? Pokušam se domisliti što je Kate mogla skriviti,
što je bilo tako gadno daje razmišljao o tomu daje pošalje od sebe - ali ne uspijem.
Svjedočio je tomu kako Kate, i mi zajedno s njom, niže greške i upitne odluke tijekom
cijele te godine. Isprobavale smo alkohol, koketirale s drogama, upoznavale svoju
seksualnost, a on nije rekao ni riječi. S obzirom na njegovu prošlost to i nije bilo
tako neobično; nije bio netko tko bi imao pravo baciti prvi kamen. Umjesto
predbacivanja, promatrao je sve s ljubavlju, pokušavajući upozoriti Kate i nas ostale
kada bismo se izložile pogibelji, ne osuđujući nas pritom. Sjećam se samo jednog
trenutka kada se istinski naljutio. Bilo je to kada je Kate uzela nekakvu tabletu u
disku.
Jesi li luda? vikao je zarinuvši prste u svoju neobuzdanu kosu, razbarušivši je
tako temeljito da se doimala poput štakorskog gnijezda. Znaš li što te stvari rade
tvojem tijelu? Što fali običnoj travi, dovraga?
Ali čak je ni tada nije kaznio, ni tada joj nije zabranio izlaske - sve se svelo na
njegovo razočarenje i zabrinutost. Bilo mu je stalo do nje, do nas. Bilo mu je stalo
do naše dobrobiti. Odmahivao je glavom kada bismo pušile, promatrao s tugom u
očima kada bi se Thea pojavila s flasterima i zavojima preko čudnih posjekotina i
opeklina. Savjetovao nas je i nudio pomoć kada bismo to tražile. Ali to je bilo to.
Nije bilo osude, nije bilo moraliziranja. Uz njega nikada nismo osjećale krivnju ili
posramljenost.
 Sve nas je volio. Ali više od ičega na svijetu, volio je Kate - volio ju je tako
snažnom privrženošću da mi je to ponekad oduzimalo dah. Možda je to bilo zbog
činjenice da su tako dugo bili sami, od trenutka kada joj je mati umrla - ali ponekad
sam znala uočiti nešto u načinu na koji ju je promatrao, u načinu na koji bi joj
zataknuo odbjegli pramen kose za uho, čak i u načinu na koji ju je ovjekovječivao na
svojim crtežima, kao da je pokušava... možda ne zarobiti u punom smislu te riječi, ali
svakako uhvatiti njezinu suštinu koja će mu omogućiti da djelić nje zauvijek sačuva,
tamo gdje ga nitko nikada neće moći oteti od njega. Na neki me način to podsjećalo
na divljenje koje bih ponekad uočila i kod svojih roditelja, ali drugačije, prigušeno,
kao nešto što promatram kroz zamagljena stakla ili izdaleka. Kod Ambrosea je to
divljenje bilo poput vatre koja plamsa divljim, zasljepljujućim plamenom.
Volio nas je, ali Kate je bila neraskidivi dio njega. Bilo je nezamislivo čak i
pomisliti da bi je mogao poslati od sebe.
Što je onda bilo tako pogrešno da je osjećao kako nema izbora doli odvojiti se
od nje?
- Jesi li sigurna? - upitala sam Theu ne mogavši se oteti osjećaju da je cijeli moj
svijet poput snježne kugle koju je netko upravo protresao pa odložio da se pahulje
slegnu.
Ona je samo kimnula glavom, a kada se nisam htjela pomiriti tim odgovorom,
dometnula je: - Zar misliš da bih nešto takvo pogrešno shvatila?
Ne mogu dopustiti da se ovo nastavi...
Što se dogodilo, Ambrose? Je li Kate učinila nešto? Ili... pomisao mi uskovitla
želudac... je u pitanju bilo nešto drugo? Nešto od čega je Ambrose pokušavao
zaštititi Kate? Ili nešto što je sam skrivio?
Ne znam. Ne mogu odgovoriti na sva ta pitanja, no sva mi se ona kovitlaju
glavom dok mi noge grabe ulicom i smanjuju udaljenost između postaje i doma.
Ulica u kojoj stanujemo sve je bliže i uskoro ću morati potisnuti te misli u stranu
pa ponovno postati Owenova partnerica i Freyina majka.
Ali pitanja mi ne daju mira, napasna poput stvorenja s krilima i pandžama koja
se zalijeću u mene, pa uplašeno zastajkujem dok hodam, okrećući glavu od njih u
nadi da ću ih tako izbjeći, ali mi to ne polazi za rukom.
Što je učinila? Koji je grijeh zavrijedio progon iz obiteljskog doma? Što je učinila
da je zavrijedila takvu kaznu? I što je bila spremna učiniti ne bi li spriječila njezino
izvršenje?
 Suučesnica u umorstvu.
Suučesnica u umorstvu.
Koliko god puta odvrtjela te riječi u glavi, njihovo mi značenje izmiče.
Suučesnica u umorstvu. Kazneno djelo koje podrazumijeva zatvorsku kaznu.
Prozorske rolete spuštene su kako bi spriječile prodor večernjeg sunca pa držeći
Freyu u naručju, u tmini svoje spavaće sobe, ponavljam te riječi tako dugo dok me
ne zapljusne val studenog užasa. Suučesnica u umorstvu.
A potom mi se upali lampica, poput iznenadnog bljeska u tmini. Oproštajna
poruka. Nešto za što se mogu uhvatiti.
Dojim Freyu, pokušavajući je uspavati. Gotovo je usnula, no kada je pokušam
odvojiti od sebe, zgrabi me svojim snažnim malim prstićima poput majmuna pa
iznova nađenom odlučnošću počne ponovno sisati, zarivši svoje lice u moje grudi
kao da se želi ponovno vratiti u sigurnost mojega tijela.
Prođe minuta, a ja shvatim da se ona neće dati odvojiti bez borbe pa uzdahnem i
sručim se natrag u naslon stolice za dojenje, a misli mi se vrate maloprijašnjoj mantri,
ponovno zapevši u istom krugu.
Ambroseova poruka. Oproštajna poruka. Kako je mogao napisati poruku ako
je bio ubijen?
Pokušam se prisjetiti, ali danas se sjećam samo djelića i ulomaka, te načina na
koji se rukopis pred kraj raspao u izvitoperena slova. Siguran sam u svoju odluku...
molim te, najdraža Kate, da pokušaš razumjeti kako ovo činim s ljubavlju - posljednje
što mi je preostalo u nastojanju da te zaštitim... Volim te i stoga ne odustaj: živi, voli,
budi sretna. I ponad svega, ne dopusti da sve ovo bude uzalud. |
Ljubav. Zaštita. Žrtva. To su riječi koje su mi se usjekle u pamćenje i koje dalje
nosim u sebi nakon svih tih godina. I imale su smisla u kontekstu onoga u što sam
oduvijek vjerovala. Da si Ambrose nije oduzeo život, skandal sa slikama izašao bi na
vidjelo - njega bi otpustili, a njegovo bi se ime, zajedno s Kateinim, povlačilo po blatu.
Onog dana kada smo pozvane u ured gospođice Weatherby imala sam osjećaj
da se svi dijelovi slagalice slažu na svoje mjesto. Ambrose je oćutio dolazak oluje pa
je učinio jedinu stvar koja mu je preostala ne bi li zaštitio Kate - oduzeo si je život.
Ali sada... sada više nisam sigurna.
Spustim pogled na djetešce u svom naručju i ne mogu pojmiti da bih je ikada
svojevoljno napustila. Nije stvar u tomu da ne mogu pojmiti da bi si roditelj mogao
oduzeti život - znam da se takve stvari događaju. Roditeljstvo ne štiti od
nepodnošljive depresije ili stresa, dapače, baš suprotno.
Ali Ambrose nije bio depresivan. Sigurna sam u to koliko mogu biti. Uostalom,
Ambrosea je boljela ona stvar za vlastitu reputaciju. Zapravo mi ne pada na um nitko
drugi tko bi manje mario za dobar glas od njega. Nije bio bez izlaza, imao je
mogućnosti. Imao je prijatelje u inozemstvu, mnoštvo prijatelja. No, najvažnije od
svega, volio je svoju djecu, njih oboje. Ne mogu pojmiti da bi ih ostavio da se sami
suoče s onim s čime se sam bojao suočiti. Ambrose kojeg sam poznavala uzeo bi
svoju djecu sa sobom pa ih odveo u Prag, na Tajland, u Keniju - i fućkalo bi mu se za
skandal koji bi ostavio za sobom jer bi i dalje imao svoju umjetnost i svoju obitelj, a
to je bilo jedino što mu je u životu bilo važno.
Mislim da sam to oduvijek znala. No morala sam i sama dobiti dijete da stvari
sjednu na svoje mjesto.
Freya je konačno usnula. Njezina usta olabavila su svoj stisak, a glavica klonula
unatrag pa se, nježno je položivši na bijelu plahtu, na prstima iskradem i potiho
spustim u prizemlje gdje Owen na Netflixu gleda nešto blaženo zatupljujuće.
Podigne pogled s televizora u trenutku kad uđem u prostoriju.
- Je li zaspala?
- Da, bila je iscrpljena. Mislim da nije bila pretjerano sretna zbog mojeg
današnjeg izlaska.
- Ne može se cijeli život držati majčinih skuta - reče Owen u šali. Svjesna sam da
me pokušava pomalo isprovocirati, bez ikakve zle namjere, međutim, umorna sam,
nervozna i živčana uslijed svega što se danas zbilo, a uz sve to još pokušavam naći
smisao u današnjoj pošiljci slika i Theinu priznanju pa se nehotice otresem na njega.
- Zaboga, Owene, tek joj je šest mjeseci.
- Svjestan sam toga - odvrati uvrijeđeno, otpivši gutljaj piva koje je zataknuo u
pregib lakta. - Znam koliko joj je mjeseci, jednako dobro kao i ti. Ona je i moje dijete,
znaš! Ili su mi barem tako rekli.
- Ili su ti barem tako rekli? - Osjetim kako mi krv navire u obraze, a kada ponovno
progovorim glas mi je kreštav i toliko prožet ljutom da me izdaje. - Ili su ti barem tako
rekli? Koji kurac to znači, jebote?
- Hej! - Owen uz glasan udarac spusti svoju čašu piva. - Nemoj razgovarati sa
mnom na taj način. Zaboga, Isa. Što te spopalo u zadnje vrijeme?
- Što je mene spopalo? - Bijes je tako snažan da gotovo ne mogli govoriti. - Zbijaš
pošalice o tomu kako Freya možda nije tvoje dijete, a onda imaš obraza pitati što
je mene spopalo?
- Freya nije što... koji kurac? - Na licu mu je izraz istinske zbunjenosti dok
bjelodano u glavi ponovno vrti posljednjih nekoliko minuta i razgovor koji smo
upravo vodili, a potom shvati. - Ne! Jesi li sišla s uma? Zašto bih mislio takvo što?
Pokušavao sam reći da se ponekad moraš opustiti. Ja jesam Freyin otac, premda
često ne izgleda tako s obzirom na to da mi tako rijetko dopuštaš da se uključim u
njezin odgoj. Kako si, dovraga, mogla pomisliti da želim reći...
Zastane, ne znajući kako nastaviti, a ja osjetim žarenje u obrazima shvativši što
je htio reći, no moj gnjev ne jenja; štoviše, on nastavi bjesnjeti. Ništa ne potiče poriv
za svađom koliko spoznaja da nemaš pravo.
 - Ah, u redu onda - ispljunem. - Samo si htio reći da sam neka luđakinja koja je
opsjednuta kontrolom i koja svojem suprugu ne želi dopustiti da promijeni prljavu
pelenu. To zaista mijenja na stvari. Naravno da više nisam ljuta.
- Oh, zaboga, hoćeš li mi prestati stavljati riječi u usta? - Owen uzdahne.
- Pa, teško je prestati s time kada neprestano aludiraš na ovo ili ono, a nikada
ne kažeš otvoreno što želiš. - Glas mi podrhtava. - Dosta mi je tvojih neprestanih
podbadanja o ovome ili onome - ako nije u pitanju briga za dijete, onda su bočice, a
ako nisu bočice, onda je preseljenje Freye iz naše sobe u dječju. Imam osjećaj...
- To nisu bila podbadanja, već prijedlozi - prekine me Owen molećivim glasom.
- Da, priznajem, to jest nešto zbog čega u posljednje vrijeme osjećam frustraciju,
osobito sada kada je napunila šest mjeseci. Počela je jesti krutu hranu - nije li je malo
čudno nastaviti dojiti sada kada joj već izbijaju zubi?
- Kakve to veze ima i sa čime? Ona je još beba, Owene. Daj joj krutu hranu! Tko
te sprečava?
- Ti! Svake noći ista stvar - naravno da neće dopustiti da je ja uspavam, zašto i
bi ako ćeš je ti nastaviti dojiti?
Tresem se od srdžbe, tako bijesna da na minutu ne uspijem progovoriti.
- Laku noć, Owene - uspijem procijediti naposljetku.
- Čekaj. - Ustane vidjevši da namjeravam napustiti prostoriju. - Nemoj sada
izigravati žrtvu. Nisam ja inzistirao na ovoj prokletoj, glupoj svađi. Ti si ta koja nije
mogla prestati čeprkati dok sve ne izvučeš na površinu!
Ne odgovorim. Počnem se uspinjati stubama.
- Isa - on me s očajem u glasu, ali tiho, pokuša zaustaviti. - Isa! Zašto se, dovraga,
ponašaš ovako?
Ali ja ne odgovorim. Ne mogu mu odgovoriti. Jer ako odgovorim, reći ću nešto
što bi moglo bespovratno narušiti naš odnos.
Istinu.
 Probudivši se, ugledam Freyu pokraj sebe i prazninu na drugoj strani bračnog
kreveta. Na trenutak ne mogu dokučiti zašto se osjećam tako utučeno, no tada se
prisjetim.
Sranje. Je li spavao u prizemlju, ili je došao gore kasno pa sišao rano?
Pažljivo ustanem pa potegnem poplun na pod, složivši od njega brdašce koje
će ublažiti pad ako se Freya slučajno probudi i otkotrlja s kreveta, pa navučem kućni
ogrtač i na prstima se spustim u prizemlje.
Owen sjedi u kuhinji i ispija kavu, zureći kroz prozor, no podigne pogled prema
meni čim uđem.
- Žao mi je - ispalim bez ikakva uvoda, a njegovo se lice pretvori u grimasu
nečega između olakšanja i tuge.
- I meni je žao - reče. - Ponio sam se kao potpuni kreten. Ono što sam rekao...
- Gle, imaš potpuno pravo osjećati ono što osjećaš. I imaš pravo - ne u vezi
dojenja, to je bio čisti drek, no pokušat ću te više uključiti. To se mora dogoditi ovako
ili onako. Freya je sve veća i neću joj više biti toliko potrebna, a uostalom, uskoro
ću se vratiti na posao.
On ustane pa me zagrli, a ja osjetim njegovu bradu na tjemenu i toplinu njegovih
prsnih mišića na obrazu pa duboko udahnem i izdahnem, zadrhtavši.
- Ovo je lijepo - naposljetku prozborim, a on kimne.
Ostanemo tako dugo stajati, ne znam ni sama koliko. No naposljetku začujemo
zvuk s kata, nešto poput pijukanja, a ja se smjesta ukočim.
- Sranje, ostavila sam Freyu na krevetu. Otkotrljat će se s njega.
Oslobodim se njegova zagrljaja, no on me potapša po ramenu.
- Hej, sjećaš se maloprijašnje odluke? Ja ću poći.
Osmjehnem se kimajući glavom, a on jurne uz stube. Dok pristavljam vodu za
svoju jutarnju šalicu čaja, čujem ga kako guguće Freyi dok je podiže s postelje, a ona
mu odgovara kreštavim hihotanjem dok se on igra skrivača s njezinom dudom.
Dok pijuckam čaj, osluškujem njegove korake na katu. Čujem da izvlači vlažne
maramice i pelene kako bi je presvukao, a zatim i zvuk izvlačenja ladice na našoj
komodi u kojoj držimo njezinu odjeću.
Sve skupa potraje dugo, duže nego bi meni trebalo da joj promijenim pelenu, no
odolim porivu da se popnem na kat pa naposljetku začujem korake na stubištu, a oni
se zajedno pojave na vratima, Freya u Owenovu naručju. Izrazi lica tako su im slični
da mi se srce ispuni toplinom. Freyina kosica, razbarušena nakon spavanja, gotovo
je jednako smiješna kao i Owenova, a oboje mi se široko osmjehuju, zadovoljni sami
sobom, jedno drugim, i sunčanim jutrom. Ona ispruži ručice prema meni, očito želeći
da je primim, ali ja joj se, imajući na umu Owenove riječi, samo osmjehnem i ostanem
nepomična.
- Bok, mamice - reče Owen tepajući i pogledavajući najprije Freyu pa mene. -
Freya i ja razgovarali smo i odlučili da bi trebala uzeti slobodan dan.
- Slobodan dan? - Na trenutak začujem zvonjavu alarma za opasnost u glavi. -
Kakav slobodan dan?
- Dan ispunjen tetošenjem. Doimaš se potpuno iscrpljenom i zaslužuješ dan
tijekom kojeg se nećeš morati brinuti za nas.
Međutim, nije Freya ta koja mi zadaje brige. Dapače, ona je na neki način jedina
stvar koja me sprečava da u potpunosti ne izgubim razum. Ali to mu ne smijem reći.
- Ne želim čuti nikakvo protivljenje - reče Owen. - Već sam rezervirao cijeli dan u
wellnessu i platio ga pa ćeš, ako ne želiš da taj novac bude uludo bačen, morati biti u
centru do jedanaest. Freya i ja snaći ćemo se i bez tebe od - baci pogled na kuhinjski
sat - od deset do četiri, i ne želimo te vidjeti.
- A čime je namjeravaš nahraniti?
- Dat ću joj jedno pakiranje prijelaznog mlijeka. A možda - zahihoće se sebi u
bradu - možda ćemo biti potpuno raspojasani pa ćemo jesti pire od brokule, zar ne,
majmunčiću mali? Što kažeš?
Ne želim to učiniti. Pomisao na dan u wellnessu dok mi se sve ovo roji po glavi
- pa, sve se skupa na neki način doima opscenim. Treba mi kretanje, treba mi nešto
čime ću strahove i pitanja potisnuti u stranu.
Otvorim usta... ali ne uspijevam pronaći prave riječi. Ništa osim...
- U redu.

Na rastanku im mahnem osjećajući u trbuhu mučninu zbog spoznaje da se

sljedećih nekoliko sati neću imati čime zaokupiti i da ću biti prisiljena razmišljati o
Saltenu i onome što se tamo zbilo. A ipak, stvari se nekako raspletu potpuno
drugačije. Napeta sam tijekom vožnje podzemnom željeznicom pa škrgućem
zubima, osjećajući kako napetost prerasta u glavobolju, šireći se od zatiljka i
sljepoočnica. No kada pristignem u salon prepustim se iskusnim rukama maserke, a
ona nekako uspije sve opsesivne misli prognati iz mojeg tijela pa sljedeća dva sata
provedem razmišljajući isključivo o boli u svojim mišićima te napetosti u vratu i među
lopaticama koja kopni pod njezinim prstima.
- Jako ste napeti - promrmlja ona potiho. - Osjećam mnoštvo čvorića pri vrhu
kralježnice. Radite li u stresnom okruženju?
Sneno odmahnem glavom, ali ne progovorim. Usta su mi otvorena i osjećam
prohladnu, letargičnu vlažnost sline na ručniku, no toliko sam malaksala da mi
jednostavno nije stalo.
Djelić mene ne želi otići odavde, no moram se vratiti. Kate, Fatimi, Thei. Owenu.
Freyi.
 Primoram se otići nekih četiri ili pet sati kasnije, omamljeno škiljeći na danjem
svjetlu. Osjećam prozračnost na vratu s kojeg mi je podšišana kosa. Mišići su mi
opušteni i topli, a ja osjećam svojevrsnu opijenost - opijenost osjećajem da je moje
tijelo ponovno moje. Ja sam ponovno ja. Nema više tereta koji me nemilosrdno
pritišće. Čak mi se i torbica čini lakšomjer sam svoju Marni torbu, koju rabim otkako
se Freya rodila - veliku, praktičnu torbu u koju mogu natrpati vlažne maramice,
pelene i njezine majičice - ostavila kod kuće, ubacivši novčanik i ključeve u torbicu
koju sam običavala nositi prije njezina rođenja. Malena je, ne puno veća od
omotnice, i prekrivena nepraktičnim zatvaračima koji bi znatiželjnom djetetu bili
poput magneta. Osjećam se kao stara ja, premda je torbica dovoljno velika samo za
moj novčanik, mobitel, ključeve i balzam za usne.
Dok koračam od postaje prema domu zapljusne me val silne ljubavi prema
Owenu i Freyi. Imam osjećaj da sam izbivala sto godina i da nas je dijelila neopisiva
udaljenost.
Sve će biti u redu. Iznenada sam sigurna u to. Sve će biti u redu. Učinile smo
nešto glupo i neodgovorno, ali nije u pitanju bilo umorstvo ili bilo što slično tomu, a
policija će to shvatiti, ako stvari uopće odmaknu tako daleko.
Dok se stubištem uspinjem prema stanu, naćulim uši ne bih li čula Freyin plač...
no dočeka me samo tišina. Jesu li izašli?
Uguram ključ u bravu, potiho, za slučaj da Freya spava - pa nježno i tiho
zazovem njihova imena. Nema odgovora. Kuhinja je prazna, ispunjena samo
svjetlošću ljetnog sunca, a ja pristavim kavu kako bih je odnijela na kat i tamo uživala
u njoj.
Međutim... to se ne dogodi.
Umjesto toga kao ukopana zastanem na vratima dnevnoga boravka, kao da me
ošinuo grom. Ne mogu disati.
Owen sjedi na sofi, glave položene u dlanove, a pred njim, na stoliću, leže dvije
stvari, izložene poput dokaza na suđenju. Prva je kutija cigareta iz moje torbe, one
koju sam ostavila kod kuće.
A druga je omotnica - sa saltenskim žigom.
Ostanem stajati kao ukopana, a srce mi divlje udara. I dalje ne uspijevam
progovoriti. On podigne crtež - crtež na kojemu sam ja.
- Bi li mi objasnila ovo?
Progutam slinu. Usta su mi suha, a ponovno imam osjećaj da mi je nešto zapelo
u grlu, nešto veliko i bolno, nešto što ne mogu progutati.
- I ja bih mogla postaviti isto pitanje - uspijem procijediti. - Zašto si me špijunirao?
Zbog čega si kopao po mojim stvarima?
- Kako se usuđuješ? - progovori tiho, kao da ne želi probuditi Freyu, no glas mu
podrhtava srdžbom. - Kako se usuđuješ? Ostavila si svoju jebenu torbu ovdje, a Freya
je počela kopati po njoj. Žvakala je ovo - baci kutiju cigareta pred mene, a njezin se
sadržaj raspe pred mojim nogama - kada sam je zatekao. Kako si mi mogla lagati?
 - Ja... - Započnem, ali smjesta umuknem. Što mu mogu reći? Grlo me boli koliko
se trudim zadržati istinu u sebi.
- A što se ovoga tiče... - Drhtavom mi rukom pruži crtež na kojem sam ja. - Ne
mogu niti... Isa, varaš li me?
- Molim? Ne! - Riječi izlete prije nego sam imala vremena razmisliti o njima. -
Naravno da ne. Taj crtež, to nije-to nisam ja!
Cim mi riječi prijeđu preko usana shvatim kako je to bila najgora stvar koju sam
mogla reći. Crtež prikazuje mene - to je i više nego očito. Ambrose je bio odveć vješt
umjetnik da bih mogla zanijekati kako sam na slici ja. Ali to nisam današnja je - to
je ono što sam htjela reći. To nije moje tijelo - mlohavo nakon porođaja. To sam
negdašnja ja, onakva kakva sam nekoć bila.
No izraz na Owenovu lice jasno mi da do znanja što sam učinila.
- Hoću reći - počnem se koprcati. - To jesam ja, zapravo, to sam bila ju, ali nisam...
- Nemoj mi lagati - prekine me glasom protkanim bolju pa se okrene od mene
kao da više ne može podnijeti pogled na mene. Priđe prozoru. - Nazvao sam Jo, Isa.
Rekla mi je da niste imale nikakav prokleti dogovor da se nađete jučer. U pitanju je
onaj muškarac, zar ne? Katein brat, onaj koji ti je poslao ruže?
- Luc? Ne, kako me to uopće možeš pitati?
- Tko onda? Omotnica je došla iz Saltena, vidio sam žig. Jesi li zato išla posjetiti
Kate, kako bi se mogla tamo nalaziti s njime?
- On nije naslikao ovo! - podviknem u odgovor.
- Tko onda? - izdere se Owen, okrenuvši se natrag prema meni. Lice mu je
izobličeno gnjevom i strahom, koža prošarana mrvama, a usta iskrivljena poput onih
djeteta koje pokušava zadržati suze. - Tko ih je nacrtao?
Oklijevam - dovoljno dugo da me on počasti zvukom gađenja pa potom, jednim
silovitim potezom, pocijepa crteže napola, poderavši mi lice i tijelo, trgajući mi grudi
i noge, pa mi baci dvije polovice slike pred noge i okrene se, namjeravajući otići.
- Owene, nemoj - uspijem procijediti. - Nije to bio Luc, nego...
No tu se opet zaustavim. Ne mogu mu reći da ih je nacrtao Ambrose, a da se
priča sama od sebe ne rasplete. Što da mu kažem? Preostane mi samo jedno.
- Nego... bila je to Kate - odgovorim naposljetku. - Kate ih je nacrtala. Prije
mnogo godina.
Priđe mi, zastavši tik do mene, pa me primi za bradu, zagledavši mi se u oči i
zadržavši pogled na njima, kao da pokušava proniknuti u moju unutrašnjost, u moju
dušu. Pokušam se suprotstaviti drskošću. Pokušam mu hrabro uzvratiti pogled i ne
ustuknuti - ali ne pođe mi za rukom. Pokleknem, a oči mi posramljeno odlutaju i
primorana sam svrnuti pogled s njegove razgolićene boli i srdžbe.
Lice mu se prometne u grimasu, a dlan mu klizne s moje brade pa padne uz
njegov bok.
- Lažljivice - reče pa se okrene kako bi otišao.
 - Owene, ne... - Ispriječim se između njega i vrata.
- Miči se - progura se pokraj mene pa se zaputi prema stubama.
- Kamo ćeš?
- Ne tiče te se. U pivnicu. Kod Michaela. Ne znam. Samo... - Međutim, više ne
može govoriti. Izgleda kao da je na rubu suza, a lice mu je izobličeno u nastojanju
da zauzda svoj očaj.
- Owene! - viknem za njim u trenutku kad već dođe do ulaznih vrata, a on na
trenutak zastane, držeći ruku na kvaki i čekajući da progovorim, no u tom se
trenutku s kata začuje zvuk plača, sve glasniji i glasniji. Probudili smo Freyu.
- Ja... - pokušam, ali jednostavno se ne mogu koncentrirati. Freyino glasno,
srčano tuljenje usijeca mi se u mozak, potiskujući sve drugo. - Owene, molim te, ja...
- Pođi k njoj - reče gotovo nježno, a zatim zalupi vratima za sobom i više ga
nema, a ja se sklupčam na podnožju stuba, pokušavajući prigušiti svoje jecaje dok
Freya i dalje vrišti s kata.
Ne vrati se te noći. Nikada prije nije učinio nešto takvo - nikada nije izašao i
ostao vani, a da mi prethodno nije rekao kamo ide i kada će se vratiti.
Večeru pojedem u osami pa stavim Freyu na spavanje i stanem nervozno
koračati stanom koji tone u mrak, pokušavajući dokučiti što učiniti.
Najgore je od svega to što ga ne mogu kriviti. Zna da mu lažem, i nije u pitanju
samo glupa greška koja mi se zalomila kada sam u priču uplela Jo; osjeća da mu
lažem otkako sam se vratila od Kate. I ima pravo. Lažem mu. I ne znam kako prestati.
Pošaljem mu poruku, samo jednu, jer ne želim preklinjati. Molim te, vrati se kući.
Ili mi barem javi da si dobro.
Ne odgovori. Ne znam što misliti.
Negdje oko ponoći primim poruku od Elle, Michaelove djevojke. Ne znam što se
dogodilo, ali Owen je tu. Prenoćit će kod nas. Molim te, nemoj mu reći da sam ti javila,
nije na meni da se petljam u ono što se događa među vama, ali jednostavno nisam
mogla podnijeti pomisao da umireš od brige za njega.
Osjetim kako me preplavljuje olakšanje, jednako stvarno kao i onaj osjećaj
ulaska pod vreli tuš.
Puno ti hvala!!!! odgovorim. A potom još. Neću mu reći, ali hvala ti.
Tek se oko dva i trideset natjeram poći na kat, a prođe još mnogo vremena prije
nego, iscrpljena plakanjem, konačno usnem.

***

Do jutra se moje raspoloženje promijeni. Više nisam obuzeta očajem. Ljuta sam.
Ljuta na sebe, na svoju prošlost, na vlastitu glupost.
Ali ljuta sam i na Owena.
 Pokušam zamisliti obrnutu situaciju - situaciju u kojoj on dobije ruže od stare
prijateljice i slike poslane poštom od strane nepoznata pošiljatelja, i jasno mi je da
bih i ja bila uznemirena. Čak se mogu zamisliti i kako ga optužujem za štošta. Ali ne
mogu zamisliti da bih napustila svojeg partnera i dijete, ne rekavši mu kamo idem i
ne pokušavši niti sagledati priču s njegova stajališta.
Ponedjeljak je pa ga ne očekujem kod kuće prije poslijepodneva, nakon što
završi s poslom. U uredu ima odijelo za hitne slučajeve pa se nema potrebe vraćati
kući, osim možda kako bi se obrijao, no vremena kada su u državnoj službi od muških
zaposlenika očekivali kožu obraza glatku poput dječje guze odavno su prošla, a
uostalom, Michael mu može posuditi britvicu ako mu zatreba.
Pođem s Freyom u park. Ljuljam je na ljuljački. Pretvaram se da je sve u redu i
odbijam se prepustiti crnim što ako mislima u svojoj glavi.
Sat otkuca sedam navečer... pa osam. Pojedem večeru, ponovno osjetivši onu
bol u grlu, bol koja me guši.
Stavim Freyu na spavanje.
A zatim, dok ležim na sofi, ogrnuta prekrivačem unatoč ljetnoj vrućini,
naposljetku ga začujem - zvuk ključa u bravi - a srce mi skoči u grlo.
Uspravim se u sjedeći položaj i zamotam se u prekrivač kao da bi me on mogao
zaštititi od onoga što slijedi... pa se okrenem prema vratima.
Owen se zaustavi na vratima. Odijelo mu je zgužvano, a izgleda kao da je pio.
Oboje šutimo. Nisam sigurna što čekamo - neki znak možda. Ispriku od onog
drugog.
- Ostalo je rižota, na štednjaku - naposljetku kažem, grla bolna od truda
uloženog u izgovaranje tih par riječi. - Ako si gladan.
- Nisam - odgovori on kratko, no okrene se i pođe u kuhinju otkud začujem
zveket tanjura i pribora za jelo. Pijan je. Jasno mi je to po načinu na koji udara
tanjurom o radnu plohu, glasnije nego mu je namjera, po načinu na koji nehotice
ispušta nož i vilicu pa ih prima u ruke, samo da bi ih nekako opet uspio ispustiti.
Sranje, moram mu pomoći. Opeći će se kako je krenuo - ili zapaliti kravatu.
Zateknem ga kako sjedi za kuhinjskim stolom glave položene u dlanove, s
tanjurom hladnog rižota pred sobom. Ne jede. Samo sjedi i zuri u tanjur s izrazom
svojevrsnog pijanog očaja u očima.
- Dopusti mi - kažem mu pa primim tanjur iz njegovih ruku i ubacim ga u
mikrovalnu na nekoliko sekundi.
Kada vratim tanjur pred njega iz hrane se izdiže para, no on smjesta prione na
nju, mehanički trpajući rižoto u usta, naizgled ne primjećujući koliko je hrana
zapravo vruća.
- Owene... ono sinoć...
Okrene se prema meni s onim bolnim, molećivim izrazom u očima, a ja u tom
trenutku shvatim da mu je sve ovo mrsko koliko i meni. Ni on ne želi ovo. Želi mi
vjerovati. Ako mu sada ponudim objašnjenje povjerovat će mi, kakvo god ono bilo,
jer očajnički želi ovo ostaviti iza nas, jer želi da sve sinoćnje optužbe budu odbačene
i zaboravljene kao puste tlapnje.
Duboko udahnem. Kada bih barem uspjela naći prave riječi...
No baš u trenutku kada zaustim zazvoni mobitel i oboje se prenemo.
Kate je. Gotovo se odlučim ne javiti. Međutim, nešto - navika, ili možda
zabrinutost, nisam sigurna što - natjera me da prihvatim poziv pa prinesem slušalicu
uhu.
- Halo?
- Isa? - Glas joj je prožet panikom i smjesta mi je jasno da je nešto pošlo po zlu.
- Isa, ja sam.
- Što je? Što se dogodilo?
- Radi se o tati. - Pokušava suspregnuti suze. - O njegovu tijelu. Pitali su me...
rekli su mi...
Zastane, zadihana, i jasno mi je da se bori protiv jecaja.
- Kate, Kate, uspori. Duboko udahni. Što su ti rekli?
- Istražuju njegovu smrt kao sumnjivu. Žele da dođem u postaju. Na ispitivanje.
Protrnem. Noge mi se odsijeku pa napipam put do kuhinjskog stola i sjednem
nasuprot Owenu, iznenada osjetivši da mi noge neće još dugo izdržati.
- Oh, Bože.
- Možeš li doći? Mi... ja... moram s nekim razgovarati.
Svjesna sam što mi pokušava reći. Pokušava ne reći ništa što bi izazvalo sumnju,
za slučaj da Owen prisluškuje razgovor, ali mi također poručuje da moramo
razgovarati i to hitno, prije nego policija ispita nju, a možda i nas ostale. Moramo
uskladiti priče.
- Naravno - odgovorim teška srca. - Doći ću večeras. Posljednji vlak za Salten
kreće u devet i trideset. Uhvatit ću ga ako uzmem taksi do postaje.
- Jesi li sigurna? - Glas joj je plačljiv. - Znam da mnogo tražim, ali Fatima ne može
doći, na dežurstvu je. A Theu ne mogu dobiti. Ne javlja se na telefon.
- Ne budi blesava. Dolazim.
- Hvala ti, hvala ti, Isa. Ja... ovo mi tako puno znači. Nazvat ću Ricka i reći mu
da te pokupi na postaji.
- Vidimo se uskoro. Volim te.
Završivši razgovor pogledam Owena, njegovo lice rumeno od umora i alkohola,
i tek tada shvatim kako će sve zajedno njemu izgledati. Srce mi potone u pete.
- Odlaziš natrag u Salten? - Ispljune riječi. - Ponovno?
- Kate me treba.
- Jebeš Kate! - izdere se tako glasno da se stresem pa ustane i zgrabi duboki
tanjur s rižotom koji gotovo nije ni dotaknuo te ga baci prema sudoperu, a njegov
se sadržaj raspe po pločicama. Potom ponovno progovori, sada nježnije, a glas mu
zadrhti. - Što je s nama, Isa? Što je sa mnom?
- Ovo nema veze s tobom - odgovorim. Ruke mi se tresu dok izvlačim tanjur iz
rižota koji se rasuo posvuda pa ga guram pod mlaz vode iz slavine. - Kate me treba.
- Ja te trebam.
- Pronašli su tijelo njezina oca. Ona puca po šavovima. Što bih trebala učiniti?
- Pronašli su što njezina oca? Što se, dovraga, događa?
Položim glavu u dlanove. Ne mogu se nositi s ovime. Nemam mu snage
objašnjavati - nemam snage za manevriranje između istine i laži. A Owen mi ionako
neće povjerovati, ne dok je u ovakvom raspoloženju. Svadljiv je i samo traži izliku da
zapodjene svađu, jednu krivu riječ kojom će opravdati osjećaj uvrijeđenosti.
- Gledaj, sve skupa je jako složeno - ali poanta je u tomu da me ona treba. Moram
poći.
- To su pizdarije! Sve što govoriš su pizdarije. Uspijevala je preživjeti bez tebe
proteklih sedamnaest godina, Isa. Što te spopalo? Ne razumijem te - nisi je vidjela
sedamnaest godina, a iznenada trčiš k njoj čim ona zapucketa prstima?
Te riječi - tako su slične onome što mi je Luc rekao da na trenutak ne znam što
odgovoriti pa ostanem stajati na mjestu, bez daha, kao da me pljusnuo. A potom
sklupčam prste u pesnicu, nastojeći povratiti kontrolu, pa se okrenem,
namjeravajući otići.
- Zbogom, Owene.
- Zbogom? - Zakorači po podu, skliskom od rižota, pa stane pred mene. - Koji
bi kurac to trebalo značiti?
- Što god želiš da znači.
- Ono što želim - reče drhtavim glasom - jest da ti naša veza bude prioritet.
Otkako se Freya rodila, imam osjećaj da sam posljednja rupa na tvojoj jebenoj svirali
- više čak ni ne razgovaramo - a sada sve ovo! - Nisam sigurna misli li na Salten i Luca,
ili na Fatimu, Theu i Kate... ili možda čak i na Freyu. - Puna mi je kapa, je li ti jasno?
Puna mi je kapa toga da sam uvijek na posljednjem mjestu!
I iznenada više nisam tužna i prestrašena, ne nakon tih riječi. Ljuta sam. Jako,
jako ljuta.
- Dakle, u tom grmu zapravo leži zec, zar ne? Problem nije u Lucu, ni u Kate, niti
u prokletoj kutiji cigareta. Problem je zapravo u tebi. Sve se svodi na činjenicu da ne
možeš podnijeti spoznaju da više nisi najvažnija osoba u mojem životu.
- Kako se usuđuješ to izgovoriti? - Riječi su mu gotovo nerazgovijetne. - Lagala si
mi, a sada pokušavaš krivnju svaliti na mene? Pokušavam razgovarati s tobom, Isa.
Zar te zaista boli ona stvar za nas?
Stalo mi je. Zaista mi nije svejedno. Ali u ovom trenutku previše je toga s čime
se moram nositi, i jednostavno ne mogu podnijeti još i ovo. Prestravljena sam
mogućnošću da ću, ako me Owen dovoljno pritisne, propjevati i priznati mu istinu.
Strah me. Užasava me ta pomisao.
 Proguram se pokraj njega pa se zaputim na kat, gdje Freya i dalje sniva, te
drhtavim rukama počnem gurati stvari u torbu. Ni sama ne znam što pakiram.
Pelene. Rukohvat donjeg rublja i dječje majice. Nekoliko majica za sebe. Tko zna
hoću li imati što odjenuti, ali trenutno nisam u stanju razmišljati o tomu, samo želim
otići odavde.
Podignem Freyu, osjetivši kako se komeša i mumlja u snu pa joj preko glave
navučem vuneni džemper koji će je štititi od svježine noćnog zraka. Potom prebacim
torbu preko ramena.
- Isa. - Owen čeka na hodniku, lica zajapurenog od potisnute srdžbe i boli. - Isa,
ne čini ovo.
- Owene, ja... - Freya mi se meškolji na ramenu. Mobitel zapišti iz moje torbe.
Thea? Fatima? Ne mogu više misliti. Ne mogu misliti.
- Odlaziš njemu - riječi eruptiraju iz njega. - Kateinu bratu. Zar ne? Je li poruka
koju si dobila od njega?
To je posljednja kap.
- Jebi se - zarežim pa se proguram pokraj njega i zalupim vratima za sobom,
prenuvši Freyu iz sna i prestrašivši je pa ona brizne u plač. Na hodniku joj drhtavim
rukama nemirne nožice stavim u kolica, ignorirajući njezino sve glasnije vrištanje pa
potom otvorim vrata zgrade i silovito gurnem kolica van i niza stube.
Tek što uspijem proći kroz prednje dvorište i dokopati se ulice, začujem
otvaranje vrata za sobom, a Owen izjuri vani, lica izobličena bolju.
- Isa! - zavapi. Ali ja nastavim hodati. - Isa! Ne možeš tek tako otići i sve ostaviti
ovako!
Ali mogu. A upravo to i činim.
Unatoč tomu što mi se suze nekontrolirano kotrljaju niz lice, a srce mi se slama.
Nastavim hodati.
 Vrijeme se počne mijenjati u trenutku kada vlak krene s Victorije pa do trenutka
kada asfalt Londona zamijenimo zelenilom sela, kiša već nesmiljeno šiba, a
temperatura se strmoglavi, zamijenivši vlažnu predolujnu omaru nečime više nalik
jeseni.
Sjedim u vlaku, pothlađena i obamrla, privijajući Freyu grudima poput kakvog
živućeg termofora, nesposobna pojmiti što sam učinila. Jesam li ostavila Owena?
Ovo nije naša prva svađa, niti su one rijetke. Ne svađamo se ništa manje od
drugih parova, ali ova je daleko najgora, a povrh toga - ovo je ujedno i prva svađa
nakon Freyina rođenja. Kada je ona došla na svijet, nešto se u našoj vezi promijenilo
- ulozi su iznenada postali viši, a mi smo svjesno pustili korijenje dublje i prestali se
zamarati sitnicama, kao da smo shvatih kako više ne možemo talasati onoliko koliko
smo to činili prije, ako već ne zbog nas, onda zbog nje.
A sada... sada su valovi koje smo podigli tako veliki da se brod opasno naginje,
a ja nisam sigurna da nas mogu oboje spasiti.
Najviše me boli neutemeljenost njegovih optužbi. Peče mi grlo poput kiseline.
Preljub. Preljub? Gotovo da nisam izašla iz kuće otkako se Freya rodila. Moje tijelo
više nije moje - zalijepljena je za mene poput čička koji s mlijekom iz mene isisava i
energiju i libido. Tako sam iscrpljena i zasićena dodirima od cjelodnevnog bavljenja
Freyom da je iznalaženje snage i želje za ševu s Owenom često nemoguća misija -
on je toga svjestan, on zna koliko sam umorna i kako se osjećam zbog svojeg tijela
koje je nakon porođaja ostalo mlohavo. Zar zaista misli da sam zadjenula Freyu ispod
pazuha i otišla uživati u neumjesnom, strastvenom preljubu? Pomisao je tako
smiješna da bih se mogla grohotom smijati, samo da nije tako nečuveno drska.
A ipak, unatoč tom bijesu, primorana sam samoj sebi priznati da na neki način...
ima pravo. Ne u vezi preljuba. No kako vlak grabi prema jugu, a moja srdžba kopni,
u meni počne klijati zrnce krivnje. Jer se suština njegovih tvrdnji svodi na sljedeće:
nisam bila iskrena prema njemu. Možda ga nisam prevarila na onaj način na koji misli
- ali varala sam ga na druge, jednako važne, načine. Tajim mu stvari od dana kada
smo se upoznali, ali sada, po prvi put otkako smo zajedno, činim i više od toga -
otvoreno lažem. A on to zna. Zna da nešto nije u redu, i zna da pokušavam to sakriti
od njega. Jedino što ne zna je o čemu se točno radi.
Voljela bih da mu mogu reći. Poriv da to učinim snažan je poput gladi koja
nagriza prazan želudac. A ipak... dijelu mene ipak je drago što ne mogu. To nije samo
moja tajna i ne mogu tu odluku donijeti sama. Ali da jest? Da sam upletena samo ja?
Tada... ne znam.
Jer iako mu ne želim lagati, također ne želim ni da dozna istinu. Ne želim da
svaki put kada me pogleda vidi osobu koja je učinila nešto takvo - osobu koja je
lagala, ne jednom, nego opet i iznova. Osobu koja je sakrila tijelo, koja se urotila s
prijateljicama kako bi pomogla u prijevari. Osobu koja je, možda, pomogla prikriti
umorstvo.
Ako dozna sve to, hoće li me i dalje voljeti?
Nisam sigurna, a ta me nesigurnost ispunjava mučninom.
Da je na kocki samo Owenova ljubav, riskirala bih. Ili barem samu sebe u to
uvjeravam. Ali na kocki je i njegova karijera.
Upitnici koje zaposlenici ispunjavaju i potpisuju prilikom stupanja u državnu
službu dugački su i detaljni. Uključuju pitanja o kockanju i financijskim prilikama, o
zlouporabi droga i, da... kriminalnim djelatnostima. Cilj je ustanoviti slabe točke -
stvari koje bi se dalo okrenuti protiv pojedinca, nešto čime bi ga se moglo ucijeniti
da oda informacije koje ne bi smio odati ili ga potaknuti da počini prijevaru.
Ispituju o partneru. Ispituju o obitelji i prijateljima - a što se čovjek više popne
u hijerarhiji organizacije to je više pitanja koje postavljaju, a teme u koje zabadaju
nos postaju osjetljivije.
Posljednje pitanje vrlo je jednostavno - postoji li bilo što u vašem životu čime bi
se na vas mogao izvršiti pritisak? Ako postoji, navedite što.
Oboje smo ispunjavali takve formulare već puno puta - ja svaki put kada bih
mijenjala odjel, a Owen svaki put kada bi dobio unapređenje u Ministarstvu
unutarnjih poslova. Lagala sam svaki put. Opet i iznova. Sama činjenica da sam lagala
dovoljan je razlog za otpust. No ako priznam Owenu istinu, uplest ču ga u laž. Tada
na panju više neće biti samo moj vrat, nego i njegov.
Činjenica da smo sakrile tijelo bila je sama po sebi dovoljno gadna. Ali ako smo
suučesnice u umorstvu...
Sklopim oči, uspjevši potisnuti iz glave tamu i kišu koja udara o prozore vagona.
I iznenada me obuzme osjećaj da sam na slanoj pustopoljini i da kročim nepoznatim
puteljkom. Ali tlo poda mnom nije čvrsto - meko je i vlažno, a svakim nesigurnim
korakom koji načinim udaljavam se od puteljka i tonem dublje u solju zasićen glib.
Uskoro možda više neću moći pronaći put natrag.

***

- Jeste li rekli Salten, dušo? - progovori stariji, promukli glas, a ja se trgnem iz

sna, uplašivši Freyu koja se grčevito trgne na mojim grudima pa ljutito zacvili.
- Molim? - Iz kutka usne curi mi slina pa je obrišem Freyinim muslinskim
rupčićem i zatrepćem očima zapiljivši se prema starijoj gospođi koja sjedi nasuprot
mene. - Što ste rekli?
- Upravo se zaustavljamo u Saltenu, a čini mi se da sam čula kako kondukteru
govorite da tu izlazite. Imam li pravo?
- Oh, Bože, imate.
 Tako je mračno da moram saviti dlanove oko očiju dok provirujem kroz kišnim
kapljicama obliven prozor, škiljeći prema slabo osvijetljenom natpisu na peronu
kako bih se uvjerila da smo na pravoj postaji.
Uvjerim se da smo u Saltenu pa se uspravim, još omamljena od sna, grabeći
usput torbe i jakne. Freya se pospano meškolji uz moje tijelo dok se mučim
pokušavajući slobodnom rukom otvoriti vrata. Konačno mi pođe za rukom.
- Dopustite da vam pridržim vrata - ponudi starija gospođa vidjevši koliko mi
muke zadaju pokušaji da stavim Freyu u kolica, a potom i da navučem i pričvrstim
kišnu navlaku preko kolica.
Prometnikova zviždaljka glasno zapišti u trenutku kada kotači kolica dotaknu
tlo mokroga perona, a kiša se nemilosrdno obruši na moj baloner. Freya otvori oči
u izrazu uvrijeđenog straha pa ispusti vrisak prodorne ljutnje dok ja jurim niz peron,
pridržavajući baloner, koji leprša oko mene, i žarko se nadajući da me Kate čeka.
Srećom, tu je, zajedno s Rickom. Motor taksija bruji, a stakla su zamagljena
njihovim disanjem. Ovoga sam se puta sjetila ponijeti adaptere za automobil pa
uspijem pričvrstiti Freyinu sjedalicu dok se automobil već vozi utrtim puteljkom
prema selu.
Razgovor je nemoguć uz Freyine neutješne, gnjevne urlike koji postaju sve
glasniji otkako ju je, po izlasku iz toplog i suhog vlaka, probudila nemilosrdna studen
kiše. I premda je svaki njezin vrisak poput životinjske pandže koja mi razdire kožu,
dijelu mene drago je što ne moram čavrljati s Rickom. Sve o čemu uspijevam
razmišljati su crteži, Ambroseovo pismo, ruže, i krv na mojim rukama.
Došavši u Mlin zateknemo vodu na podu tik iza ulaznih vrata. Kiša je pronašla
svoj put kroz klimave prozore pa se skuplja na neravnim daskama i oko prozorskih
okvira.
- Kate - pokušam nadglasati larmu Freyinih vriskova i zvuka udaranja valova o
gat, no ona odmahne glavom pa uperi prstom prema satu koji pokazuje da je skoro
ponoć.
- Pođi u krevet - reče. - Razgovarat ćemo ujutro.
Ne preostane mi ništa doli kimnuti glavom i odnijeti svoje uplakano dijete uza
stube, u sobu u kojoj smo nedavno noćile i u kojoj nas, na Lucovu krevetu, čekaju
iste one plahte, pa tamo ležati na boku i slušati kako se njezino mahnito frktanje i
grgljanje pomalo smiruju... sve dok me ne savlada san.

Probudim se rano, ostavši nepomično ležati dok mi se oči ne priviknu na

svjetlost sobe. Prostorija je dobro osvijetljena, unatoč činjenici da je rano jutro, no u
pitanju je hladno svjetlo, difuzno i studeno, a bacivši pogled na Nizrječje primijetim
da se izmaglica s mora prikrala kroz estuarij pa omotala Mlin i njegovu okolicu
gazom nježnog sivila. Dio prozora prekriva paučja mreža, urešena mikroskopskim
kapljicama, a ja je ostanem neko vrijeme promatrati, shvativši da me jezivo podsjeća
na sveprisutne mreže u selu.
 Hladnoća zraka na goloj koži ruku natjera me da povučem pokrivač k bradi,
a zatim se okrenem prema kolijevci pokraj sebe kako bih provjerila kako je Freya,
iznenađenja njoj nesvojstvenom tišinom.
Prizor koji me dočeka zaustavi mi srce u trenu, a kada se ono ponovno pokrene,
stane udarati tisuću puta u minuti.
Freya nije tu.
Freya nije tu.
Prije nego uzmognem suvislo razmisliti, skočim iz kreveta tresući se kao da sam
upravo doživjela strujni udar. Podignem prekrivač s kreveta tražeći je - ni sama ne
znam zašto jer dobro znam da sam je prošle noći stavila u drvenu kolijevku, a ona
još ne umije niti puzati pa se nije mogla iskrasti iz kolijevke i uvući se meni u krevet.
Freya. Isuse Bože!
Iz grla mi dopire prigušen plačljivi cvilež. U šoku sam i ne uspijevam posve
pojmiti da je nema, no tada sa trgnem pa izjurim iz sobe, nastavivši trčati niz hodnik.
- Kate! - Trebao je to biti vrisak, ali panika mi poput ljepila zaustavi glas, gušeći
me vlastitim riječima, a zvuk koji izađe iz mojeg grla više je nalik prigušenom vrisku
straha. - Kate!
- Dolje sam! - odazove se, a ja posrćući i guleći kožu peta pojurim niz drveno
stubište pa, promašivši posljednju stubu, gotovo padnem prije nego uletim u
kuhinju, primoravši Kate da podigne pogled sa sudopera pokraj kojeg je zateknem,
a njezino se iznenađenje pretvori u zabrinutost kada me ugleda kako stojim pred
njom, praznih ruku i s pogledom divljeg straha u očima.
- Kate - procijedim. - Freya... ona... nestala je!
Kate spusti kuhalo za kavu koje je ispirala, a izgled njezina lica dok izgovaram
te riječi promijeni se u onaj... bi li to mogla biti krivnja?
- Oprosti mi - reče i pokaže prema prostirki iza mene. Okrenem se - i ondje
zateknem nju. Freya je tu. Sjedi na prostirki s komadićem kruha u stisnutoj šaci, a
kada me ugleda veselo vrisne i baci kašasti kruh na prostirku pa podigne ručice
prema meni, tražeći da je podignem.
Zgrabim je, a srce mi nastavi bubnjati dok je privijam uza se. Ne znam što reći.
- Oprosti mi - Kate pokunjeno ponovi. - Ja... nije mi palo na pamet da bi mogla
biti zabrinuta. Mora da sam je probudila dok sam bila u kupaonici jer sam je po
izlasku čula - a ti si još spavala pa sam pomislila... - Stane nervozno grčiti prste. -
Neprestano se doimaš umornom. Pomislila sam da bi ti godilo još malo sna.
Ne odgovorim, pustivši da mi divlje lupanje srca malo po malo jenja, osjećajući
kako mi se Freyini mali, ružičasti prsti zapliću u kosu, udišući vonj njezine dječje
glavice i osjećajući joj težinu na svojim rukama... Oh, Bože. U redu je. Sve je u redu.
Noge su mi iznenada slabe uslijed golemog olakšanja pa sjednem na sofu.
- Oprosti - Kate ponovi još jednom. Protrlja snene oči. - Trebalo mi je biti jasno
da ćeš se pitati gdje je.
 - U redu je - naposljetku uspijem odgovoriti. Freya me tapša po obrazu,
pokušavajući mi privući pažnju. Zna da nešto nije u redu, samo ne može dokučiti što.
Prisilim se navući na lice osmijeh prije nego spustim pogled na nju, pitajući se što mi
se dogodilo i kakva sam to osoba postala ako mi je prva reakcija kada shvatim da mi
djeteta nema pomisao da je oteto. - Žao mi je - obratim se Kate. Glas mi podrhtava
pa duboko udahnem ne bih li se smirila. - Ne znam zašto sam se toliko uspaničila.
Jednostavno... u posljednje su mi vrijeme živci tanki.
Pogled joj se sretne s mojim u izrazu tugaljive potvrde.
- Meni također.
Okrene se natrag prema sudoperu.
- Želiš kavu?
- Može.
Kate pristavi kuhalo na štednjak pa mi, dok obje sjedimo u kuhinji, osluškujući
tišinu prije nego je zamijeni šištanje i zviždanje kuhala, kaže: - Hvala ti!
Podignem pogled, iznenađena.
- Hvala za što? Ne bih li ja to trebala tebi reći?
- Zato što si došla čim sam te nazvala. Znam da to što sam tražila od tebe nije
bila sitnica.
- Nije to ništa - odgovorim, premda to nije istina. Činjenica da sam odabrala otići
Kate možda je bila posljednja kap u već prepunoj čaši moje veze s Owenom, a to je
zastrašujuće. - Ispričaj mi... ispričaj mi o policiji - kažem joj umjesto toga,
pokušavajući ne misliti o onome što sam možda učinila.
Kate mi ne odgovori smjesta, okrenuvši se umjesto toga prema štednjaku na
kojem lonac s kavom ponovno pišti pa ga skloni s ploče i nalije dvije male šalice
te jednu od njih donese meni. Spustim Freyu natrag na prostirku pa primim šalicu,
pažljivo pogledom tražeći mjesto na koje bih je mogla odložiti, a da je se njezine
male, bucmaste ručice ne dokopaju.
- Onaj jebeni Mark Wren - započne Kate naposljetku sklupčavši se u fotelju
nasuprot mene. - Došao me posjetiti. Usta su mu bila puna onih sranja o tomu kako
su ovo sigurno teški trenuci za mene, ali on zna. Ne znam što mu je Mary rekla, ali
on zna da nešto nije u redu.
- Znači, tijelo... nema sumnje da je njegovo? - upitam, premda znam da je tako,
pročitala sam novinska izvješća. Međutim, zbog nečega to moram čuti od Kate,
moram vidjeti njezinu reakciju dok izgovara te riječi.
Ali njezina potvrda dođe u obliku malaksalog kimanja glavom, a ja ne uspijem
ništa iščitati iz njezina pogleda.
- Da, rekla bih da je tako. Uzeli su bris od mene kako bi potvrdili identitet DNK
analizom, ali gotovo su sto posto sigurni. Spominjali su zubni karton i otiske zubala,
a pokazali su mi i njegov prsten.
- Jesu li tražili da potvrdiš da je njegov?
 - Da, rekla sam da jest. Činilo se... pa, činilo se blesavim tvrditi da nije.
Kimnem glavom. Ima pravo. Dio Igre laži bio je i prepoznati trenutak kad je igri
došao kraj, trenutak kada se mudro povući. Peto pravilo - znaj kada prestati lagati.
Predaj se prije nego ti govna eksplodiraju u lice, kako je Thea to običavala reći. Pravo
umijeće u cijeloj priči bilo je prepoznati taj trenutak, ali nisam sigurna da nam je
ovoga puta to pošlo za rukom. Čini se kako su nevolje neminovne, što god mi
sljedeće učinile.
- I što sada?
- Zamolili su me da dođem dati izjavu, o onoj noći kada je nestao. I u tomu leži
moja nedoumica, moramo odlučiti - hoću li im reći da ste i vi bile ovdje? - Dlanovima
protrlja lice, dodatno istaknuvši tamne sjenke ispod smeđih očiju na podlozi
maslinaste kože. - Ne znam što bi im bilo nabolje reći. Mogla bih im priznati da sam
vas pozvala kada sam shvatila da je tata nestao - da sam vas pozvala da dođete
ovamo. Mogle bismo međusobno potvrditi priče - reći im da ste došle ovamo, ali
tate nije bilo pa ste zarana otišle. Međutim, u tom će slučaju tražiti izjave i od vas.
Sve se svodi na pitanje koliko znaju u školi.
- Koliko znaju u školi? - ponovim glupavo.
- O toj noći. Je li vas itko vidio kako odlazite? Ako kažem da niste bile ovdje, a
ljudi doznaju kako jeste, moglo bi nam se sve skupa obiti o glavu.
Pokušam se prisjetiti, shvativši što želi reći. Bile smo u sobi kada je došla po
nas, ali gospođica Weatherby vidjela je našu odjeću i blato na mojim sandalama. A
spominjala je nešto i u svojem uredu, nešto o tomu kako smo se iskrale bez
dopuštenja, nešto o svjedokinji...
- Mislim da su nas vidjeli - odgovorim oklijevajući. - Ili je barem gospođica
Weatherby tako rekla. Nije nam otkrila tko nas je vidio. Nismo joj ništa priznale - pa,
barem ja nisam, ne znam za Fatimu i Theu.
- Sranje. Znači, morat ću im priznati da sam bila ovdje te noći te da ste i vi bile sa
mnom. A to znači da će vjerojatno i vas dovući na ispitivanje. - Lice joj je blijedo, a ja
dobro znam o čemu razmišlja - nije u pitanju samo zabrinutost zbog stresa i nevolja
koja će nas ostale snaći, tu je i praktičniji, sebičniji razlog. Hoće li četiri priče izdržati
pod baražom ispitivanja. Hoće li netko od nas pokleknuti...
Pomislim na Theu, na njezino opijanje, na ožiljke po njezinim rukama i na danak
koji sve ovo uzima od nje. Pomislim i na Fatimu i njezinu novopronađenu vjeru.
Iskreno pokajanje, rekla je. Što ako ono podrazumijeva i priznanje kao dio
iskupljenja? Zasigurno Alah ne može oprostiti nekome tko i dalje nastavlja lagati i
zataškavati svoj zločin?
A pomislim i na slike. One proklete slike koje su došle poštom. Pomislim na
činjenicu da postoji još netko tko nešto zna.
- Kate - započnem, no odmah progutam slinu pa zastanem. Kada se okrene
prema meni, prisilim se nastaviti: - Moram ti nešto reći. Fatima, Thea i ja, dobile
smo... dobile smo neke slike. Poštom. Fotokopije. Fotokopije crteža.
 Izraz lica joj se promijeni, a meni je smjesta jasno da zna o čemu govorim. Nisam
sigurna je li mi zbog toga lakše ili teže, no trudim se nastaviti, izgovorivši sljedeće
riječi što brže mogu, prije nego mi nervoza oduzme dar govora.
- Jesi li zaista uništila sve naše slike koje je tvoj otac načinio?
- Jesam - odgovori Kate. Lice joj otkriva agoniju. - Kunem se. Ali ne... - Zastane,
a ja iznenada ne želim čuti sljedeće riječi koje će joj izaći iz usta, no prekasno je. Ona
stisne usnice u bijelu, krvi lišenu liniju. - Ali ne smjesta.
- Kako to misliš?
- Nisam se mogla natjerati da ih spalim netom nakon što je umro. Namjeravala
sam to učiniti, ali jednostavno... ne znam, jednostavno nisam uspijevala naći pravi
trenutak. A onda sam se jednoga dana popela do njegovog ateljea i shvatila da je
netko bio tamo.
- Molim? - Ne pokušam niti prikriti svoj šok. - Kada je to bilo?
- Prije mnogo godina. Nedugo nakon što se sve dogodilo. Nedostajale su neke
slike i crteži pa sam znala da je netko bio tamo. Nakon toga sam ih sve spalila, kunem
se, no tada su počela pristizati pisma.
Osjetim hladnoću koja počne sipiti u mene poput otrova.
- Pisma?
- Isprva samo jedno - odgovori Kate bezizražajno. - Prodala sam jednu od tatinih
slika. Izvještaj o aukciji objavljen je u lokalnim novinama zajedno s cijenom za koju
je slika prodana. Nekoliko tjedana kasnije stiglo je pismo u kojemu je netko tražio
novac. Nije bilo prijetnji, samo zahtjev da omotnicu sa sto funti ostavim iza
rasklimane daske u Salten Armsu. Nisam to učinila, a onda je nekoliko tjedana kasnije
ponovno stiglo pismo, samo što je ovoga puta taj netko tražio dvjesto funti,
priloživši pismu i crtež.
- Crtež koji prikazuje nas. - Zvuk vlastitog glasa doima mi se praznim, mučnim.
Kate kimne.
- Platila sam. Pisma su nakon toga nastavila stizati, tu i tamo, možda jedno
svakih šest mjeseci, a ja sam plaćala i plaćala, no naposljetku sam napisala pismo
u kojem sam mu rekla da je to sve, više nisam imala otkud plaćati - Mlin je počeo
tonuti, a tatinih slika više nije bilo, i mogao je zahtijevati do sudnjeg dana, ali novca
jednostavno više nije bilo. I tada su pisma prestala dolaziti.
- Kada je to bilo?
- Prije dvije ili tri godine. Pisma više nisu dolazila i bila sam uvjerena da je cijeloj
priči došao kraj, ali onda je prije nekoliko tjedana sve krenulo ispočetka. Počelo je s
ovcom, a potom... - Proguta slinu. - A potom sam, po vašem odlasku, dobila pismo
u kojem je stajalo: Zašto ne zatražiš od svojih prijateljica? Ali nisam ni sanjala da bi...
- Isuse Kriste, Kate - skočim na noge, previše živčana da bih mogla ostati mirno
sjediti, no nemam kamo poći pa sjednem natrag na sofu, počevši nemirno čupkati
pohabanu tkaninu kojom je presvučena. Poželim upitati, zašto nam nisi rekla? Ali
znam zašto. Jer nas je Kate pokušavala zaštititi, tijekom svih ovih godina. Poželim
upitati, zašto nisi otišla na policiju? Ali znam odgovor i na to pitanje. Poželim reći, ali
to su samo slike. Ali znamo - obje znamo - da to nije istina. Slike zapravo nisu važne.
Poruka ostavljena uz ovcu presudan je detalj za cijelu priču.
- Neprestano se pitam... - nastavi Kate potiho, no potom zastane.
- Nastavi - ponukam je. Zgrči prste pa ustane i priđe kredencu. Iz jedne od ladica
izvuče zavežljaj papira povezan crvenom niti, a usred zavežljaja nalazi se omotnica,
jako stara i zgužvana. A u omotnici je pismo od kojeg mi srce počne iznova
preskakivati u grudima.
- Je li to...? - uspijem izgovoriti, a Kate kimne.
- Sačuvala sam ga. Nisam znala što drugo učiniti.
Pruži ga prema meni, a ja na trenutak oklijevam, nesigurna želim li ga primiti,
misleći na forenzičke dokaze i otiske, no prekasno je za to. Sve smo ga držale u
rukama prije sedamnaest godina. Primim ga, nježno, kao da će lakoća dodira otežati
isljeđivanje pisma natrag do mene, no ne otvorim ga. Nema potrebe. Sada kada mi
je pismo u rukama izrazi počnu navirati iz dubokog vrela sjećanja - tako žao... nemoj
kriviti sebe, moja draga... jedino što mogu učiniti da popravim stvari...
- Bih li ga trebala dati Marku Wrenu? - upita Kate promuklo. - Hoću reći, možda
bismo tako mogli sve skupa zaustaviti. Pismo odgovara na mnoga pitanja.
Istina, ali otvara i mnogo više novih. Primjerice, zašto Kate nije s tim pismom
došla na policiju prije sedamnaest godina?
- Što bi mu rekla? - upitam naposljetku. - O tomu gdje si ga pronašla? Kako bi
to objasnila?
- Ne znam. Mogla bih reći da sam ga pronašla te noći, ali nisam rekla nikomu -
mogla bih reći istinu, više-manje. Tate više nije bilo, a ja sam se bojala da ću ostati
bez kuće. Ali ne moram uplitati vas tri - pokop i sve drugo, te bih dijelove mogla
izostaviti. Ili bih mogla reći da sam ga pronašla kasnije, mjesecima kasnije.
- Zaboga, Kate, ne znam. - Protrljam oči stisnutim pesnicama pokušavši iz njih
istjerati ostatke pospanosti i umora koji mi ne daju da trezveno razmišljam. U mraku
iza mojih sklopljenih kapaka najprije zaiskri svjetlost pa stanu cvasti šareni cvjetovi.
- Sve te priče za sobom vuku više pitanja negoli daju odgovora. Uostalom...
Tada se zaustavim.
- Uostalom što? - upita Kate glasom u kojem je natruha nečega što ne mogu u
potpunosti odgonetnuti. Straha? Tjeskobe? Krivnje?
Sranje, nisam namjeravala skrenuti na tu temu. No ne znam što bih joj drugo
mogla reći. Četvrto pravilo Igre laži - nikada ne laži prijateljicama, nije li tako?
- Uostalom... ako im predaš to pismo, htjet će provjeriti istinitost priče.
- Ne razumijem što želiš reći.
- Kate, moram te ovo upitati. - Nelagodno progutam, pokušavajući smisliti kako
to izreći, a da ne zvuči kao da mislim ono što mislim. - Molim te, znaj da te, što god mi
kažeš, što god da se dogodilo, neću osuđivati. Ali jednostavno moram znati -btoliko
nam duguješ, u redu?
 - Isa, plašiš me - reče ona bez uvijanja, no nešto mi se u njezinu pogledu ne svidi,
nešto nalik zabrinutosti i očajničkoj želji da izbjegne ovaj razgovor.
- To pismo. Ono... ono jednostavno nema smisla. Znaš to i sama. Ambrose je
počinio samoubojstvo zbog crteža, barem smo tako oduvijek mislile, zar ne?
Kate kimne glavom, ali usporeno, kao da ju je strah onoga što namjeravam reći.
- Ali vremena pojedinih događaja ne poklapaju se - slike su se pojavile u školi
tek nakon njegove smrti. - Ponovno nelagodno progutam. Pomislim na Kateinu
sposobnost krivotvorenja, na slike koje je krivotvorila godinama nakon Ambroseove
smrti. Pomislim na ucjenjivača koji je petnaest godina od nje iznuđivao novac, a ona
je radije plaćala nego otišla na policiju s ovim pismom - skrivajući njegove zahtjeve
od nas, premda smo imale pravo znati. - Kate, ono što te pokušavam upitati... je li
Ambrose zaista napisao ovu poruku?
- Poruka je njegova - odgovori, ukrutivši lice u izraz odlučnosti.
- Ali to nema smisla. Razmisli, predozirao se heroinom, zar ne? To smo oduvijek
mislile. No zašto je onda njegova oprema bila uredno složena u limenku? Ne bi li
jednostavno ubrizgao heroin i pustio da sve popada na pod oko stolice?
- Poruka je njegova - Kate tvrdoglavo ponovi. - Ako netko zna, valjda ja znam.
- Stvar je u tome... - Zastanem. Ne znam kako joj to reći, ne znam kako joj reći
ono što mi se mota po umu. Kate ukruti ramena pa svoj kućni ogrtač omota tješnje
oko sebe.
- Što me pokušavaš pitati, Isa? Želiš li pitati jesam li ubila vlastitog oca?
Zavlada tišina.
Riječi, napokon izgovorene naglas, šokantne su - moja neodređena, bezlična
sumnja napokon je dobila konkretan oblik i rubove dovoljno oštre da nanesu rane.
- Ne znam - odgovorim naposljetku. Glas mi je hrapav. - Pitam te... pitam te
postoji li još nešto što bismo trebale znati prije nego nas policija sve pozove na
razgovor.
- Ne postoji ništa drugo što trebate znati. - Glas joj je lišen emocija.
- Ne postoji ništa drugo što trebamo znati ili ne postoji ništa drugo uopće?
- Ne postoji ništa drugo što trebate znati.
- Dakle, ipak postoji nešto? Samo mi ne želiš reći što?
- Jebote, Isa, prestani me ispitivati. - Lice joj je izmučeno. Priđe prozoru, a
Sjenka, osjetivši njezinu uznemirenost, pođe za njom. - Ne postoji ništa drugo što ti
mogu reći - molim te, vjeruj mi, preklinjem te.
- Thea nam je rekla... - započnem, no tada me hrabrost gotovo izda. Ali moram
pitati. Moram znati. - Kate, Thea kaže da te Ambrose namjeravao poslati od sebe.
Je li to istina? Zašto? Zašto bi učinio nešto takvo?
Na trenutak Kate ostane zuriti u mene, nepomična, blijeda lica.
A potom ispusti zvuk nalik jecaju pa, okrenuvši se od mene, zgrabi kaput i
prebaci ga preko pidžame i ogrtača te gurne stopala u blatnjave gumene čizme
ostavljene pokraj vrata. Zgrabi Sjenkin povodac, a pas je tjeskobno slijedi u stopu,
pogleda uperenog u Kate, nastojeći shvatiti njezin nemir - pa zatim nestane,
zalupivši vratima za sobom.
Zvuk se razlegne poput pucnja, odjeknuvši među krovnim gredama i učinivši da
se šalice na kredencu zatresu, ljutito zveckajući jedna o drugu. Freya, koja se i dalje
bezbrižno igra podno mojih nogu, prene se na taj zvuk, a šok izobliči njezino malo
lice te ona brizne u plač.
Gorim do želje da pođem za Kate, da je pritisnem u potrazi za odgovorima. Ali
ne mogu, moram utješiti svoje dijete.
Na trenutak sam neodlučna, te istodobno slušam Freyino zavijanje i bat
Kateinih koraka koji se žurno udaljavaju preko mosta, a zatim s uzdahom ogorčenja
podignem Freyu s poda pa pohitam k prozoru.
Lice joj je zajapureno i rita se, njezino nezadovoljstvo proporcionalno
iznenadnosti zvuka, a dok je pokušavam smiriti, promatram Katein obris dok se sa
Sjenkom polako udaljuje obalom i nestaje. I pitam se.
Pitam se o značaju njezina izbora riječi.
Ne postoji ništa drugo što ti mogu reći.
Kate nije žena od velikih riječi - oduvijek je bila takva. Dakle, mora postojati
razlog. Razlog zbog kojeg nije jednostavno rekla: Ne postoji ništa drugo za reći.
I dok je promatram kako nestaje u magli, počinjem se pitati što bi taj razlog
mogao biti, i jesam li počinila golemu pogrešku došavši ovamo.
 Kuća se bez Kate i Sjenke čini neobično tihom. Morska izmaglica kondenzira
se u kapljice na prozorima, a sinoćnje lokve još se uvijek suše na tamnim, vlagom
zamrljanim daskama.
U magli se Mlin čini bližim moru nego inače, više nalik trošnom, vodom
natopljenom brodu, nasukanom na obalu, nego građevini koja bi trebala biti dijelom
kopna. Magla kao da se tijekom noći uvukla u drvene daske i grede pa je Mlin hladan,
a podne daske pod mojim nogama studene od vlage.
Nahranim Freyu pa potom, ponovno je spustivši na pod i davši joj nekoliko
utega za papir da se njima igra, zapalim vatru u štednjaku, ostavši kroz čađavo
stakalce promatrati kako plavičasti i zelenkasti plamičci jačaju, proždirući solju
natopljeno plavno drvo, a zatim se sklupčam na sofu pa pokušam razmisliti što mi
je sljedeće činiti.
Misli mi se neprestano vraćaju na Luca. Zna li više nego je voljan otkriti? On i
Kate bili su bliski, a sada se njegova ljubav prema njoj pretvorila u gorčinu. Zašto?
Pritisnem lice dlanovima, prisjećajući se... vreline njegove kože, osjećaja
njegovih udova priljubljenih uz moje... iznenada mi se učini da se utapam.

Kate se vrati kasno, u vrijeme ručka, no odmahne glavom vidjevši sendviče koje
slažem pa povede Sjenku na kat, u svoju sobu, a dio mene osjeti olakšanje. Stvari
koje sam rekla, sumnje kojima sam dala glas, gotovo su neoprostive i nisam sigurna
imam li se hrabrosti suočiti s njome.
Kada se tijekom poslijepodneva uspnem na kat kako bih stavila Freyu na
spavanje, mogu čuti zvuk njezinih nervoznih koraka u sobi iznad naše, a povremeno,
kada god prođe pokraj prozora, prepriječivši se na putu izlomljenim zrakama sive
svjetlosti, mogu čak nazrijeti i njezinu siluetu kroz pukotine i rupe među podnim
daskama kroz koje se svjetlost probija.
Freya je nemirna pa potraje dok je uspijem uspavati, no naposljetku utone u
san, a ja siđem u dnevni boravak pa sjednem kraj prozora i zapiljim se u nemirne vode
Nizrječja. Još nije ni četiri, a plima je blizu svojem vrhuncu i iznimno ja visoka, jedna
od najviših otkako pamtim. Gat je preplavljen, a kada vjetar zapuhne s Nizrječja,
voda počne nadirati ispod vrata s morske strane Mlina.
Magla se donekle povukla, ali nebo je još uvijek oblačno i studeno pa se, dok
sjedim i promatram kako se vani željezno sivi valovi lome o daske, teško prisjetiti
one vrućine od prije samo nekoliko tjedana. Jesmo li zaista plivale u ovim vodama
ranije ovog mjeseca? Čini se nemogućim daje to isto ono mjesto toplih, umirujućih
voda u kojima smo plivale i smijale se. Sve se promijenilo.
 Zadrhtavši, omotam džemper oko sebe. Nisam se nabolje spakirala - gurala sam
stvari u torbu ne pazeći što uzimam, ponijevši previše traperica i tankih majica, a
premalo tople odjeće, prikladnije za ovakvo vrijeme, no prevelika sam kukavica da
bih zatražila od Kate da mi posudi nešto svoje odjeće. Ne mogu joj izaći pred oči, ne
sada, ne danas. Možda sutra, kada se situacija malo smiri.
Na podu pokraj prozora leži hrpa knjiga, korica izvijenih od vlage, pa priđem
hrpici i nasumično odaberem jednu od njih.
Bili Bryson - Zapisi s maloga otoka. Korice su blještave neonske boje i
neprimjereno vesele naspram tamnih, mutnih boja Mlina, vlagom umrljana drveta i
izblijedjelih pamučnih plahti. Priđem prekidaču kako bih upalila svjetlo i unijela malo
živosti u prostoriju - međutim, prekidač zašišti pod mojim prstima, a ja se prenem.
Negdje iza mene začuje se glasan štropot, a svjetlo bljesne jednom, neprirodno jarko
pa se potom utrne.
Hladnjak zadrhti i zabruji, a njegovo gotovo nečujno zujanje potom u
potpunosti utihne. Sranje.
- Kate - zazovem oprezno, ne želeći probuditi Freyu, ali ona ne odgovori. I dalje
čujem njezine neumorne korake koji grabe, naprijed-natrag, kao i njihovu pauzu u
trenutku kada sam izgovorila njezino ime pa sam prilično sigurna da me čula. - Kate,
osigurač je iskočio.
Nema odgovora.
Pod stubama je ormarić pa gurnem glavu u njega, no dočeka me mrkli mrak, a
iako je unutra nešto što izgleda poput kutije s osiguračima, nije u pitanju instalacija
novijeg datuma koju je Kate spominjala. Doima se poput bakelita nasađenog na drvo
iz kojeg s jedne strane izlazi nešto nalik klupku žice zamrljane katranom, a s druge
viktorijanska provodna žica. Ne usudim se petljati po tome.
Sranje.
Dohvatim mobitel, spremajući se u tražilicu upisati „kako resetirati prekidač"
kada ugledam nešto od čega mi zaigra srce. Owenov e-mail.
Otvorim ga, ćuteći nervozno udaranje srca u grlu.
Molim te, molim te, molim te da to bude isprika za našu svađu - bilo što, bilo
kakva polovična isprika koja će mi dopustiti da popustim i da se nađemo na pola
puta. Zasigurno danas, nakon prospavane noći, mora biti svjestan da su njegove
optužbe bile smiješne. Otkada buket ruža i posjet staroj prijateljici znače nevjeru?
Bilo je to paranoično i sigurno je to shvatio danas.
Međutim, ne dočeka me isprika. U pitanju nije čak ni e-mail u pravom smislu
riječi te mi isprva nije jasno što želi reći.
Nema „Hej, ljubavi“, čak ni „Draga Isa“. Nema ni samoopravdavanja, ni
pokajničkog moljakanja. Zapravo, nema ni slova teksta, i na trenutak se zapitam je
li mi greškom poslao e-mail namijenjen nekome drugome.
Poruka se sastoji od popisa prekršaja, datuma i mjesta počinjenja, bez ikakvih
imena ili konteksta koji bi ih pojasnio. Krađa u trgovini u Parizu, vožnja ukradenim
automobilom u nekom francuskom predgrađu za koje nisam čula, teški napad u
obalnom odmaralištu u Normandiji. Ispočetka su datumi stari dvadeset godina, no
kako idem prema kraju popisa, datumi su noviji, premda postoje velike praznine
među njima, nekada i po nekoliko godina između dva incidenta. Oni najnoviji
dogodili su se u južnoj Engleskoj. Vožnja u pijanom stanju nedaleko Hastingsa,
upozorenje za posjedovanje marihuane u Brightonu, priveden nakon barske
tučnjave negdje u Kentu, ali pušten bez podizanja optužnice, još nekoliko
upozorenja. Posljednji incident dogodio se prije samo nekoliko tjedana - remećenje
javnog reda i mira u pijanom stanju nedaleko Ryea rezultiralo je noći provedenom
u ćeliji, ali također bez podizanja optužnice. Što je ovo?
A potom iznenada shvatim.
To je Lucov policijski dosje.
Preplavi me val mučnine. Nemam pojma kako se Owen uspio dokopati svega
ovoga, i to tako brzo. Istina, poznaje ljude - u policiji, glavešine u MI5 - a i sam je
poprilično visoko pozicioniran u Ministarstvu unutarnjih poslova te ima pristup
dosta povjerljivim informacijama, no iz kojeg god kuta sagledali ovo, u pitanju je
ozbiljno kršenje uzusa struke i profesionalne etike.
I ne samo to. Ovo zorno pokazuje da ne odstupa od svojeg stava. On i dalje
vjeruje da sam se vratila ovamo zbog Luca. I dalje vjeruje da se jebem s drugim
muškarcem.
Tijelom mi prostruji val ljutnje, poslavši trnce nježnom kožom vrata, a prstima
mi počnu strujati srsi pomiješani s vrelinom bijesa.
Poželim vrisnuti. Poželim ga nazvati i reći mu da je kopile te da povjerenje koje
je izdao možda više nikada nećemo moći obnoviti.
Ali ne učinim to. Dijelom stoga jer sam tako ljuta da ne vjerujem sebi kako neću
reći nešto neoprostivo.
A dijelom, pak, jer znam, a maleni dio mene spreman je priznati tu činjenicu, da
krivnja ne leži isključivo na njemu.
Da, kriv je, naravno da jest. Zajedno smo gotovo deset godina, a tijekom tog
vremena nisam niti poljubila drugog muškarca. Nisam učinila ništa čime bih
zavrijedila ovakvo ponašanje.
Ali Owen zna da mu lažem. Nije budala. Zna - i ima pravo.
Samo ne zna zašto.
Čvrsto stisnem mobitel u šaci, nastavivši stiskati dok se aparat ne oglasi
slabašnim zujavim zvukom, dajući mi do znanja da stišćem prejako, pa olabavim
stisak i stanem razgibavati prste, podižući ih s plastike kućišta, jedan po jedan.
Sranje. Sranje.
Nikako mu ne mogu oprostiti uvredljivost njegovih insinuacija - tu suludu
zamisao da bih iz njegova kreveta uskočila ravno u Lucov - i da nije Freyin otac, sama
ta uvreda bila bi dovoljna da smjesta sve okončam. Neki od mojih bivših bili su
ljubomorni pa vrlo dobro znam koliko su takvi muškarci otrovni - otrovni za samu
vezu i otrovni za ženino samopoštovanje. Primoraju te da se neprestano osvrćeš
preko ramena i preispituješ vlastite pobude. Jesam li očijukala s tim muškarcem?
Nisam namjeravala.
Jesam li pogledala njegovog prijatelja kao da ga želim? Je li mi dekolte bio
predubok, suknja prekratka, osmijeh previše otvoren, pozivajući?
S vremenom prestaneš vjerovati vlastitim procjenama, a sumnja u sebe ispuni
ono mjesto gdje su nekoć bili ljubav i samopouzdanje.
Poželim ga nazvati i reći mu da je to sve - ako mi ne može vjerovati, nemamo
što tražiti zajedno. Odbijam živjeti ovako, osumnjičena za nešto što nisam učinila,
prisiljena nijekati nevjeru koja postoji samo u njegovoj glavi.
Ali... čak i ako izuzmem vlastiti dio krivnje u ovome, mogu li učiniti nešto takvo
Freyi? Dobro znam kako je živjeti bez jednog roditelja. Znam to i predobro, i to nije
nešto što želim i njoj.
Nebo prekriva gusti sloj oblaka, a unutrašnjost Mlina doima se tamnom i
studenom. Vatra je iza malenog okna štednjaka dogorjela i tek tinja, a ja iznenada,
čuvši Freyino komešanje s kata i njezin cvilež koji dopre niza stube, znam kako
moram izaći. Poći ću do gostionice na večeru. Možda nešto i doznam, možda
uspijem popričati s Mary Wren o istrazi. Bilo što, samo da nisam tu, jer je sada očito
da Kate ne namjerava sići u skorije vrijeme, a čak kada bi to i učinila, nisam sigurna
da bih se mogla suočiti s njome, da bih s njom mogla sjesti i večerati, neobvezno
čavrljajući o koječemu dok utvara jutrošnjeg razgovora lebdi između nas, a Owenov
e-mail poput otrova sipi iz mojeg mobitela.
Jurnem uza stube pa Freyi nakon borbe navučem kaputić. Zatim provjerimje li
kišna navlaka zataknuta ispod kolica pa ih izguram na pjeskovitu obalu i zaputim se
na dugu šetnju prema Saltenu, boreći se s vjetrom koji mi šiba lice.
 Dugačka šetnja do Saltena ostavlja mi dovoljno vremena za razmišljanje. Noge
mi malo po malo, kilometar po kilometar, gutaju udaljenost dok hladnom i vjetrom
šibanom stazom kročim prema selu. Klatno u mojoj glavi njiše se između ogorčenih
promišljanja o Owenovim kiksevima u našoj vezi i nečiste savjesti koja me podsjeća
da ni moje ponašanje prema njemu nije bilo savršeno. Nabrajam njegove nedostatke
u glavi - njegova eksplozivna narav, njegova posesivnost, način na koji bez zadrške
kroji planove ne pitajući me što ja mislim o svemu.
No upliću se i druge uspomene. Krivulja njegove kralježnice dok se sagiba nad
kadom kako bi izlio toplu vodu na glavu svoje kćeri. Njegova dobrota, njegova
snalažljivost. Njegova ljubav prema meni. I Freyi.
A ispod svega toga, kao prigušeni kontrapunkt, bruji moj vlastiti udio i doprinos
svemu ovome. Lagala sam. Lagala sam, tajila i skrivala stvari od njega. Tajim mu
stvari otkako sam ga upoznala, no tijekom proteklih nekoliko tjedana sve je naraslo
do novih razmjera, a on zna da nešto nije u redu. Owen je oduvijek bio posesivan,
no nikada nije bio ljubomoran - ne ovako. A za to sam ja kriva. Probudila sam to u
njemu. Mi smo to učinile. Ja, Fatima, Thea i Kate.
Gotovo i ne primjećujem prevaljenu udaljenost zbog usredotočenosti na
vlastite misli, no u trenutku kada se udaljene mrlje u magli počnu kristalizirati u kuće
i zgrade, nisam nimalo bliže odluci.
Zašavši za ugao, zaputim se prema Salten Armsu, savijajući promrzle prste oko
drške kolica nakon što sam dlanom uklonila lokvicu vode koja se nakupila na njihovu
sjenilu, pa začujem glazbu. Ne uobičajenu snimku kakve se inače puštaju po
gostionicama, nego zvuke starinske glazbe - mješavinu sopćućih harmonika, oštrog
zvečanja bendža i veselog škripanja gudala.
Otvorim vrata salona, a zvuk me zapljusne zajedno s mirisima piva, nagorenog
drva iz peći i mnoštva tijela naguranih u prostoriji. Prosječna dob prisutnih dobrano
je iznad šezdeset, a gotovo su svi muškarci.
Glave se počnu okretati prema meni, no glazba ne prestane, a ja se uguram u
pregrijanu prostoriju. Primijetim Mary Wren na rubu barskog stolca kako očarano
promatra svirače i udara nogom u ritmu njihove glazbe. Spazi i ona mene dok
nesigurno stojim na pragu pa mi kimne glavom i namigne. Uzvratim joj osmijehom
pa na trenutak ostanem slušati, a zatim se zaputim prema šanku u stražnjem dijelu
prostorije, po prvi puta primijetivši drvene daske kojima su obloženi zidovi. Želudac
mi se stegne kad se prisjetim pisama koje je Kate dobivala te shvatim koliko bi lako
bilo ležerno privući stolac do neke od rasklimanih dasaka, ili samo u prolazu zavući
ruku iza nje... osobito ako posjeduješ gostionicu.
Prisjetim se Marynog usputnog komentara o pivovari koja želi prodati lokal
kako bi zgradu pretvorila u stanove koje će bogatiji turisti pokupovati kao druge
nekretnine, pa se osvrnem oko sebe, primijetivši boju koja se ljušti sa stropa,
pohabane tepihe i stolice, i pomislim što bi to značilo za Jerryja. Radio je ovdje cijeli
svoj život - ova gostionica jedini mu je izvor prihoda, društvenog života i mirovine.
Čime bi se drugim mogao baviti? Nisam sigurna zbog čega, možda zbog mnoštva
očiju uprtih u mene, možda vrućine i buke, ili spoznaje da bi Katein ucjenjivač mogao
biti u istoj prostoriji sa mnom, no iznenada me oblije snažan val klaustrofobije i
paranoje. Svi ovi ljudi, iskešeni starci sa svojim značajnim pogledima, nadurena
konobarica prekriženih ruku, svi znaju tko sam. Sigurna sam u to.
Proguram se kroz mnoštvo do toaleta pa uvučem Freyina kolica unutra za
sobom. Pustim vrata da se sama zalupe pa se leđima oslonim o njih, dopustivši da
me preplave ugodna studen i tišina. Sklopim oči pa stanem samu sebe bodriti, možeš
ti to. Ne dopusti im da te pokolebaju.
Tek kada ponovno otvorim oči ugledam u ogledalu pred sobom odraz riječi
ispisanih blijedim, razmazanim flomasterom.
Mark Wren seksualni je prijestupnik!!!!
Krv mi nahrupi u obraze, poput vala kipućeg srama. Slova su stara i teško ih je
razabrati, ali nisu nečitka. A netko je, poprilično nedavno, izgrebao Markovo ime pa
ponad njega nalivperom napisao riječ narednik.
Zašto nisam razmišljala o tomu? Zašto nisam razmišljala o tomu da laž može
nadživjeti bilo koju istinu i da ovdašnji ljudi pamte? Ovo nije London, gdje se prošlost
ispisuje opet i iznova, sve dok u potpunosti ne iščezne. Ovdje se ništa ne zaboravlja,
a duhovi moje davne pogreške progonit će Marka Wrena dovijeka. A skupa s njime
i mene.
Priđem umivaoniku pa zapljusnem lice hladnom vodom dok me Freya
znatiželjno promatra, a potom se uspravim i pogledam u zrcalo, zagledavši se u
vlastite oči. Da, ja sam kriva za ovo. Znam to. Ali krivnja nije isključivo moja. A ako
se mogu suočiti sa sobom, mogu i s njima.
Otvorivši vrata zakoračim u gostionicu pa odlučno gurnem Freyina kolica
prema šanku.
- Isa Wilde! - Začujem nerazgovijetno izgovorene riječi netom što prođem
pokraj pipa za točenje piva. - Tko bi rekao.
Mislio sam da si dosad otišla i da se nećeš vraćati barem još deset godina. Što
ćeš popiti?
Okrenem se i iza šanka ugledam široko nasmiješenog Jerryja, a njegov zlatni
zub zasvjetluca na svjetlu vatre. Glanca čašu krpom koja je vidjela i bolje dane.
- Bok, Jerry - odgovorim. Freya se koprca i migolji, nezadovoljna vrućinom
nakon ugodne prohladnosti toaleta. Uspije jednim dobro odmjerenim udarcem
otkopčati kišnu navlaku pa trijumfalno vrisne uzvikom zadovoljstva, a ja je
podignem iz kolica i prislonim joj glavicu na svoje rame, nastojeći je ušutkati.
- Nije problem što sam dovela dijete u gostionicu?
- Ni najmanje, dok god pije pivo - odgovori Jerry pa razvuče svoje viskijem
natopljene usne u bezubi osmijeh. - Čime te mogu poslužiti?
- Poslužujete li hranu?
 - Ne prije šest, a sad je... - Ovlaš pogleda sat iznad šanka.
- Pa, sad će, svaki čas... evo ti jelovnik.
Gurne prema meni komad papira ispucanih i zgužvanih rubova, a ja ga stanem
proučavati. Sendviči... riblja pita... začinjena rakovica... burger i krumpirići...
- Uzet ću riblju pitu - odlučim naposljetku. - I... i možda čašu bijeloga vina.
Zašto ne, dovraga. Skoro je šest.
- Da ti otvorim račun?
- Može. Trebate li karticu? - Stanem kopati po torbici, no on se nasmije i
odmahne glavom.
- Znam gdje te mogu pronaći.
Nisam sigurna kako, ali nekako uspije učiniti da taj posve običan izraz zazvuči
poput uvijene prijetnje, no ja se unatoč tomu osmjehnem pa kimnem glavom prema
stražnjoj prostoriji koja je neznatno tiša i u kojoj je nekoliko stolova još prazno.
- Sjest ću tamo, ako je to u redu?
- Samo daj, a ja ću ti osobno donijeti piće. Bit će ti nezgodno sama ga nositi uz
malenu.
Kimnem glavom pa se probijem do stražnje prostorije. Jedan od slobodnih
stolova, onaj pokraj vrata, prepun je masnih pivskih krigli. Netko je istresao sadržaj
lule na drvenu površinu stola i tamo ga ostavio. Drugi, u kutu, nije puno bolji od
prvoga. Pčela zarobljena pod preokrenutom kriglom bespomoćno zuji u lokvici
prolivena piva, a sjedalo presvučeno poderanom lažnom kožom prepuno je psećih
dlaka, no ima dovoljno mjesta za Freyina kolica, pa sklonim sve sa stola, prebacivši
ono što mogu za susjedni, a potom površinu stola površno obrišem podmetačem za
čaše pa nas smjestim, uglavivši Freyina kolica u prazninu između stola i sjedala. Freya
mi se meškolji u naručju, lupajući svojom glavicom o moja prsa pa shvatim da neću
moći odgoditi dojenje do povratka u Mlin; ona je odlučila da je došlo vrijeme i ako
ne bude po njezinome, svakog će trenutka započeti sa svojom tiradom zavijanja.
Ovo nije mjesto gdje bih je inače odlučila hraniti - istina, već sam je znala dojiti u
londonskim pubovima, i to često, ali uvijek u Owenovu prisustvu, a istini za volju, u
Londonu nitko ne bi okom trepnuo ni da me vide kako dojim mačku. Sada sam sama
i posve nesigurna kako će Jerry i njegovi gosti reagirati, no ako želim da Freya ostane
mirna, nemam drugog izbora. Otkopčam svoj baloner i preraspodijelim slojeve
odjeće tako da mi osiguraju najmanju moguću izloženost, a potom njezinu glavicu
prinesem bradavici što brže mogu pa dopustim baloneru da padne preko nje i tako
nas obje zaštiti od pogleda.
Nekoliko se glava okrene prema nama u trenutku kada njezina ustašca dohvate
bradavicu, a jedan starac sijede brade nastavi promatrati s otvorenom znatiželjom.
Njegovo zurenje uznemiri nešto u mojem želudcu, podsjetivši me na Kateine riječi
o pohotnim starcima koji tračaju u Salten Armsu, a Jerry mi u tom trenutku priđe s
čašom vina na pladnju te vilicom i nožem zamotanima u papirnati ubrus.
 - Morat ću naplatiti barem konzumaciju kada već ne mogu mlijeko - reče on
sa širokim osmijehom, kimnuvši prema mojim grudima, a ja osjetim kako mi obraze
oblijeva boja. Uspijem se nesigurno nasmijati.
- Oprostite, bila je gladna. Ne smeta vam?
- Meni ne. A siguran sam da ni ostalima neće smetati predstava. - Sočno se
nasmije zvukom koji se poput jeke proširi gostionicom kada mu se pridruže i ostali
pijanci za šankom, a ja osjetim kako mi lice počinje gorjeti od nelagode. Sve više
i više glava počinje se okretati prema meni, a pijani sijedi starac namigne mi
poluotvorenim okom pa potom prasne u smijeh, počešavši se po preponama dok
nešto šapuće svojem prijatelju, kimajući glavom prema meni.
Borim se sa željom da otkažem narudžbu i pokupim se odavde, no Jerry tada
stavi čašu na stol pa je gurne prema meni i kimne prema šanku. - Časti te tvoj prijatelj.
Moj prijatelj? Podignem pogled, a oči mi se sretnu s onima... Luca Rocheforta.
Sjedi sa šankom, a dok zurim u njega, podigne svoju čašu prema meni u znak
zdravice. Izraz lica mu je... tugaljiv? Ne znam, teško mi je reći.
Pomislim na Owena. Na onaj e-mail koji mi je poslao. Na ono što bi rekao da
ovog trenutka uđe u gostionicu pa smjesta ponovno osjetim onaj nemir u želudcu,
no prije nego se uspijem domisliti što bih rekla, Jerry je već nestao, a ja shvatim da
Luc ustaje sa stolca i kreće prema meni.
Ne mogu umaknuti. Kolica mi priječe bijeg s lijeve strane, dok su s desne stolice
koje je zaposjela grupica ljudi, a kao da to nije dovoljno, tu je i Freya, priljubljena uz
moje gole grudi pod balonerom. Ne bih imala nikakvih izgleda umaknuti prije nego
dođe do stola. Ne mogu čak ni ustati kako bih ga dočekala na nogama, a da nešto
ne pođe po zlu i da Freya ne eksplodira u jednu od svojih tirada.
Pomislim na krvavu ovcu.
Pomislim na Freyino zavijanje u njegovim rukama.
Pomislim na crteže, na Owenove sumnje, a obrazi mi počnu bridjeti toplinom,
no teško mije odgonetnuti je li to zbog ljutnje... ili nečega drugoga.
- Gledaj - započnem kada se primakne s čašom piva u ruci. Želim biti hrabra,
želim se suočiti s njime, no ne mogu se oteti dojmu da unatoč tomu sve više i više
tonem u podstavljenu klupicu na kojoj sjedim. - Luc, gledaj...
- Žao mi je - reče on iznenada, prekinuvši me. - Zbog onoga što se dogodilo.
Zbog onoga s tvojim djetetom. - Lice mu je ukočeno, a oči mu se na prigušenom
svjetlu stražnje prostorije doimaju tamnima. - Pokušavao sam pomoći, ali ono što
sam učinio bilo je glupo, sada mi je to jasno.
Nije to ono što sam očekivala čuti. Njegove me riječi u potpunosti liše
maloprijašnje ratobornosti, a govor u kojemu ga upozoravam da se drži podalje od
mene iščezne mi iz glave i više nisam sigurna kako mu odgovoriti.
- Piće... znam da to ne može popraviti stvari, ali ja... bila je to mirovna ponuda.
Žao mi je. Neću ti više dodijavati.
 Okrene se u namjeri da se udalji, ali u tom trenutku nešto prokuha iz mene, neka
vrsta očaja, pa na vlastito zaprepaštenje začujem riječ koja mi izleti iz usta. - Čekaj.
On se okrene s izrazom opreza na licu. Ne usuđuje se pogledati me u oči, no u
njegovima zatitra nešto... nešto poput nade?
- Ti... nisi imao pravo uzeti Freyu - nastavim naposljetku. - Ali prihvaćam tvoju
ispriku.
Ostane bez riječi stajati, nadvivši se nad stolom, pa potom nelagodno kimne
glavom u znak zahvale, a pogledi nam se susretnu. Možda zbog njegove
nesigurnosti i načina na koji su mu ramena pogrbljena, poput onih u djeteta koje
se prebrzo razvilo i vinulo u visine, ili možda zbog njegovih očiju koje gledaju moje
pogledom prožetim bolnom ranjivošću, ali na trenutak se doima onog poput
petnaestogodišnjaka kakvog se sjećam, a srce mi tog trenutka zastane pa počne
preskakati kada se ponovno pokrene.
Progutam nervozu, ponovno osjetivši bol u grlu, bol koja je u posljednje vrijeme
neprestano tu - bol kojom moje tijelo oduvijek reagira na stres i uznemirenost.
Pomislim na Owena i njegove optužbe, na čin za koji je uvjeren da sam ga već
počinila... pa osjetim kako nesmotrenost preuzima kontrolu nad mojim postupcima
- Luc, ja... želiš li sjesti?
Ne odgovori. Sljedeću sam minutu uvjerena da će se pretvarati kako me nije
čuo i otići.
No tada i on proguta svoju nervozu, a vratni mu se mišići pomaknu.
- Jesi li sigurna? - upita.
Kimnem glavom, a on izvuče stolicu i sjedne pa se, ne ispustivši pivo iz ruke,
zapilji duboko u jantarnu tekućinu.
Uslijedi podulja šutnja, a muškarci za šankom počnu se okretati od nas, kao
da je Lucovo prisustvo neka vrsta štita od njihove znatiželje. Osjećam snažan stisak
Freyinih usana kojima junački povlači bradavicu i njezine dlanove kojima se odupire
o moje grudi. Luc sjedi u tišini, pogleda uperenog u stranu. Ne gleda u nas dvije.
- Jesi li... jesi li čula vijest? - upita naposljetku.
- O ko... - Zasutim. Htjela sam reći o kostima, ali nekako ne mogu izgovoriti te
riječi. On kimne.
- Identificirali su tijelo. Ambroseovo je.
- Čula sam. - Ponovno nelagodno progutam. - Luc, zaista mi je žao.
- Hvala - odgovori. Njegov francuski naglasak trenutno je mnogo snažniji, kao
što obično i biva u trenucima velikog stresa. Odmahne glavom, kao da pokušava
potisnuti neželjene misli. - Bio sam... iznenađen koliko me to pogodilo.
Dah mi se zaustavi u grlu kada iznova shvatim što smo učinile - nismo samo
sebe osudile na ovu doživotnu kaznu, nego i Luca.
- Jesi li... obavijestio svoju majku? - uspijem procijediti.
 - Ne. Mislim da bi joj bilo svejedno. I ne zaslužuje da je nazivaš tim imenom -
reče Luc potiho.
Otpijem gutljaj vina kako bih smirila divljanje svojeg srca i ovlažila suho, bolno
grlo.
- Ona... bila je ovisnica, zar ne?
- Da. Heroin. A kasnije i metadon.
Izgovori riječ na francuskom, mei-ta-don, pa na trenutak ne shvatim, no potom
dokučim što je želio reći pa se ugrizem za usnicu, kivna na sebe što sam uopće to
spomenula. Luc sjedi u tišini i zuri u svoje pivo, a ja ne znam što reći, kako popraviti
situaciju. Došao je ovamo kako bi pokušao popraviti stvari među nama, a ja sam ga
u ovih nekoliko minuta uspjela podsjetiti na sve što je izgubio.
Spasi me dolazak djevojke s tanjurom riblje pite, tako vruće da se iz nje izdiže
para. Stavi tanjur pred mene pa bez nekog posebnog uvoda upita: - Umak?
- Ne - uspijem teškom mukom procijediti. - Ne, hvala, u redu je.
Zagrabim pitu žlicom pa je prinesem ustima. Bogata je i kremasta, a rastopljeni
sir na vrhu zlatne je boje, no ima okus po piljevini. Meka se korica u mojim ustima
počne mrviti, a progutavši taj prvi zalogaj u grlu osjetim grebanje riblje kosti.
Luc ne kaže ništa. I dalje sjedi, tih i pogubljen u vlastitim mislima. Njegovi
opušteni, napola savijeni prsti i krupne šake počivaju na stolu, a ja se prisjetim onog
jutra u poštanskom uredu, njegove jedva zauzdane srdžbe, ogrebotina na
zglobovima prstiju i osjećaja straha koji je njegovo prisustvo pobudilo u meni.
Pomislim na ovcu, i krv na njegovim rukama... pa se zapitam.
Luc je gnjevan, toliko mi je jasno. No na njegovu bih mjestu i ja bila gnjevna.

Mnogo kasnije, Freya je usnula, pripijena uz moja prsa, a Luc i ja smo, nakon
sati razgovora, utihnuli. Sada sjedimo jedno pokraj drugog, promatrajući Freyino
disanje, oboje zaokupljeni vlastitim mislima.
Zvono za posljednju rundu ostavi me iznenađenom i moram izvući mobitel kako
bih provjerila. I da, uistinu je tako kasno, deset do jedanaest.
- Hvala ti - obratim se Lucu kada on ustane pa se počne rastezati. Doima se
iznenađen mojim riječima.
- Na čemu?
- Na ovome večeras. Ja... trebalo mi je ovo, trebalo mi je da nakratko zaboravim
na sve. - Izgovorivši riječi shvatim da već satima nisam pomislila ni na Owena, ni na
Kate. Protrljam lice pa rastegnem svoje ukočene udove.
- Nema na čemu. - On se sagne pa primi Freyu iz mojih ruku, izrazito nježno, kako
bih se ja mogla izvući sa sjedala za malim stolom. Promatram ga kako je nevjesto
ziba na svojim širokim prsima, uhvativši samu sebe kako se osmjehujem kada ona
jedva čujno uzdahne pa se privine bliže njemu, uživajući u toplini njegova tijela.
 - Prirodno si nadaren. Želiš li djecu?
- Neću imati djecu. - Riječi su tako grube, tako prozaične, da ga iznenađeno
pogledam.
- Zaista? Zašto? Ne voliš ih?
- Nije stvar u tome. Nisam imao najbolje djetinjstvo. Kada te sjebu, velika je
vjerojatnost da ćeš i sam sjebati vlastitu djecu.
- Pizdarije. - Primim Freyu od njega kada mi je pruži pa je pažljivo spustim u
kolica, nježno joj položivši dlan na prsa kada joj kapci zatrepere pa se ponovno smire
u predaji. - Kada bi to bilo točno, nitko se od nas ne bi razmnožavao. Svi vučemo
prtljagu iz prošlosti. Što je sa svim pozitivnim stvarima koje bi im mogao prenijeti?
- Ne postoji ništa u meni što bi ijednom djetetu bilo od koristi - reče, a ja sam
na trenutak uvjerena kako se šali, ali nije tako. Lice mu je ozbiljno i tužno. - I neću
riskirati da još jednom djetetu priuštim odgoj kakav sam ja iskusio..
- Luc... To je... to je tako tužno. Sigurna sam da ne bi bio nimalo nalik svojoj
majci.
- Ne možeš to znati.
- Istina, ali nitko od nas ne zna kakav će roditelj biti. Istinski sjebani ljudi
neprestano rađaju djecu - no stvar je u tomu da njima nije stalo. Tebi jest.
On slegne ramenima pa uvuče ruke u rukave svoje jakne, potom mi pomogavši
da odjenem svoj baloner.
- Nije važno. Neću imati djecu. Ne želim donijeti dijete na ovakav svijet.
Vani na parkiralištu, Luc gurne ruke u džepove pa pogrbi ramena.
- Smijem li te otpratiti kući?
- Nismo ti usput.
Međutim, čim mi riječi prijeđu preko usana shvatim da ne znam gdje živi.
Doduše, Mlin mu ni u kojem slučaju ne može biti usput, koje god njegovo odredište
bilo.
- Niste ni tako daleko - odgovori. - Živim na priobalnoj cesti, na putu prema školi.
Najbrži put vodi preko pustopoljine.
Oh. To objašnjava mnogo toga. Između ostaloga i kako se našao u Mlinu one
noći kada smo otišle na večeru u školu. Osjetim žalac krivnje jer mu nisam
povjerovala te noći.
Nisam sigurna što odgovoriti.
Vjerujem li Lucu? Odgovor je jedno kategoričko ne. Međutim, nakon jutrošnjeg
razgovora s Kate i načina na koji je pobjegla umjesto da odgovori na moja pitanja...
nisam više sigurna da vjerujem ikome ovdje.
 Nisam ponijela svjetiljku, a kako oblaci prekrivaju noćno nebo, noć je izrazito
mračna. Hodamo polako, potiho razgovarajući. Ja guram kolica, a Luc nas
usmjerava. Prednja svjetla kamiona koji prođe pokraj nas u tami izdulje naše crne
sjenke na cesti pred nama, a Luc podigne ruku u pozdrav kada nam se kamion približi
pa iščezne u tmini.
- ... noć, Luc... - uspijem razaznati dvije potiho izgovorene riječi koje dopru kroz
jedan od prozora, i u tom trenutku shvatim danje Luc uspio ondje gdje je Kate
podbacila. Uspio si je stvoriti život ovdje i postati dijelom zajednice, dok je ona i dalje
samotnjak, kako ju je Mary opisala.
Došavši do mosta nad Nizrječjem, osjetim da mije u cipeli zapeo kamenčić pa
se zaustavimo kako bih ga izvadila. Dok skakućem na jednoj nozi pa ponovno
pokušavam nazuti cipelu na boso stopalo, Luc se nasloni na ogradu zapiljivši se
preko estuarija prema moru. Magla se povukla, no gusti, niski oblaci obavijaju
Nizrječje tminom, priječeći pogled na bilo što, a iz Mlina se ne nazire ni najslabašniji
tračak svjetlosti. Lice mu je potpuno prazno, no ja razmišljam o onom malom bijelom
šatoru, skrivenom u tami, pa se pitam misli li i on o njemu.
Ponovno nazuvši cipelu, primaknem mu se pa i sama položim podlaktice na
ogradu. Premda se ne dodirujemo, ruke su nam tako blizu da osjećam toplinu
njegove kože, čak i kroz materijal naših jakni.
- Luc - započnem, no on se iznenada, bez ikakva upozorenja okrene, i usne mu
se nađu na mojima, a mene zapljusne val žudnje tako snažan da me gotovo oslijepi,
poput vrele tekućine koja mi se razlijeva utrobom.
Na trenutak ne učinim ništa, ostavši stajati kao ukopana, prstiju raširenih na
njegovim rebrima, ćuteći vrelinu njegovih usana na mojima dok mi srce poput
bubnja divlje udara u grudima. A potom me spoznaja o onome što činim preplavi
poput hladnog vala.
- Luc, ne!
- Oprosti. - Na licu mu je izraz osupnutosti. - Žao mi je... ne znam što me...
Ustukne od mene pa ostanemo tako stajati, zureći jedno u drugo, oboje dišući
ubrzano i plitko, a ja sam svjesna da i moje lice vjerojatno odražava zbunjenost i
paniku kojima svjedočim na njegovu.
- Merde - iznenada ispljune, snažno udarivši pesnicom po ogradi. - Zašto uvijek
moram sve zajebati?
- Luc, nisi... sve je...
Bol u grlu ponovno je tu. Ne mogu gutati.
- Udana sam - prozborim, premda to nije istina, ali ipak jest, barem u onom
pogledu u kojem je važno. Kakve god probleme trenutno imali, Owen je otac mojeg
djeteta, i nas smo dvoje zajedno - i to je gotova priča. Neću šarati uokolo.
- Znam - reče tiho i potišteno pa se, ne pogledavši me, okrene i počne hodati
preko mosta, prema Mlinu.
Odmakne nekoliko koraka ispred mene kada ponovno progovori, tako tiho da
nisam posve sigurna jesam li ga dobro čula.
- Gadno sam pogriješio... trebao sam odabrati tebe.
 Trebao sam odabrati tebe.
Što to znači? Poželim se vratiti na te riječi dok hodamo utabanim puteljkom
pokraj Nizrječja, no njegova je tišina poput neprobojna zida. Što je htio reći? Što
se dogodilo između njega i Kate? Međutim, ne uspijevam pronaći riječi kojima bih
ga to upitala, a osim toga, strah me to učiniti. Strah me onoga što bi mogao tražiti
zauzvrat. Ne mogu zahtijevati istinu kada sama skrivam toliko laži.
Umjesto toga, usredotočim se na navođenje Freyinih kolica oko lokvi i izrovanih
žljebova na utabanoj stazi. Oblaci su darežljivo prolili svoj tekući teret dok sam bila
u gostionici pa je staza, kako se udaljavamo od asfalta, sve mekša.
Bolno sam svjesna Lucove prisutnosti pokraj sebe i načina na koji skraćuje svoje
korake kako bih mogla držati korak s njime, pa ga naposljetku, napola iskreno,
pokušam osloboditi spona njegove ponude i otpraviti ga njegovim putem.
- Znaš, ne moraš me pratiti cijelim putem. Ako želiš presjeći ovuda pa se
poštedjeti pješačenja...
Međutim, on otrese glavom.
- Trebat ćeš pomoć.
Ne shvatim što je time htio reći dok ne dođemo do Mlina. Plima je visoka, viša
nego sam ikada prije iskusila. Drvena je šetnica nevidljiva - potpuno uronjena - a s
druge strane trome, tamne vode, crna silueta Mlina u potpunosti je odsječena od
obale. Most ne može biti više od nekoliko centimetara ispod površine, no ja jedva
uspijevam nazrijeti mjesto na kojemu obala prestaje, a kamoli još i tamne daske
mosta koje se u potpunosti stapaju s crnilom vode.
Da sam sama, možda bih i riskirala, ali s kolicima? Teška su, a ako samo jedan
kotač klizne sa šetnice, nisam sigurna kako ću biti dovoljno snažna da ih spriječim
da se cijela ne survaju u vodu.
Osjetim kako mi lice prožima užas dok se okrećem Lucu.
- Sranje, što da učinim?
On pogleda prema mračnim prozorima.
- Čini se da Kate nije kod kuće. Mogla je barem ostaviti svjetla upaljena. - Glas
mu je prožet ogorčenjem.
- Tijekom dana nestalo je struje - odvratim. Luc slegne ramenima u neobjašnjivo
francuskoj maniri koja je napola rezignacija, a napola prezir, a ja osjetim da bih
trebala stati u njezinu obranu, no ne postoji ništa što bih mogla reći kako bih se
suprotstavila njegovoj nijemoj osudi, pogotovo kada tihi kivni glasić u zakutku
mojeg uma šapuće riječi istovjetne njegovima. Kako je Kate mogla tek tako izaći i
ostaviti me da se sama nosim s ovime? Nikako nije mogla znati da će se Luc naći
ovdje i priskočiti mi u pomoć.
 - Uzmi dijete - reče pokazavši prema kolicima pa podignem Freyu u naručje. I
dalje spava, a kada je podignem sklupča se, oslonivši svu svoju težinu na moje rame,
poput amonita koji je svoju kućicu nekako pretvorio u meso.
- Što namjeravaš...
No utihnem kada Luc izuje cipele, zgrabi kolica pa zagazi u tamnu vodu koja mu
smjesta proguta gležnjeve, zaustavivši se na polovici listova.
- Luc, budi oprezan. Ne možeš znati...
Ali zna. Zna točno gdje je most. Nepogrešivo gaca po praznini, a ja zadržim dah
kod svakog njegovog koraka u strahu da će promašiti i sunovratiti se s ruba mosta u
duboku vodu, no to se ne dogodi. Dokopa se druge strane, koja se trenutno svela na
uski jezičac obale, jedva dovoljno širok da na njega može odložiti kolica, pa pokuša
otvoriti vrata.
Otključana su pa ih gurne, širom ih otvorivši, a iza vrata dočeka ga samo prazna
tmina. Luc ugura kolica unutra.
- Kate? - Glas mu odjekne praznom kućom. Čujem klik kada pokuša upaliti
svjetlo, podigavši i spustivši prekidač, no ništa se ne dogodi. - Kate?
Izroni iz kuće natrag na obalu, slegne ramenima pa zavrne traperice kako bi se
praznih ruku vratio na drugu obalu.

- Ovo je poput jedne od onih logičkih pitalica - pokušam humorom olakšati

napetost situacije. - Imaš patku, lisicu i čamac...
On se osmjehne, a preplanula mu se koža u kutovima očiju i usana nabora, i
ja sa zaprepaštenjem shvatim koliko mi neobično izgleda taj izraz na njegovu licu.
Nisam ga mnogo puta vidjela kako se smije otkako sam se vratila.
- Dakle, kako ćemo izvesti ovo? - upita on. - Vjeruješ li mi dovoljno da bi mi
povjerila Freyu?
- Ja... vjerujem ti - odgovorim žurno, premda ne u potpunosti iskreno. - Nije
stvar u tome. Ona te ne poznaje - bojim se onoga što bi se dogodilo ako se probudi
pa se pokuša osloboditi - iznenađujuće je snažna kada ne želi biti u nečijim rukama.
- U redu - odgovori mi. - Dakle... što predlažeš? Mogao bih te nositi, ali nisam
siguran da bi most podnio našu zajedničku težinu.
Grohotom se nasmijem njegovu prijedlogu.
- Neću ti dopustiti da me nosiš, Luc, podnio to most ili ne.
On slegne ramenima.
- Ne bi mi bilo prvi put.
A ja iznenađeno shvatim da ima pravo. Potpuno sam to smetnula s uma, no
sada kada je to spomenuo, sve mi se vrati u trenutku - uzavrela plaža i nemilosrdno
sunce, visoka plima koja je otplavila jednu moju cipelu. Jedini put natrag vodio je
preko priljepcima oblijepljenih stijena, a nakon što me petnaest minuta promatrao
kako porezana stopala poskakujem dok me Kate, Thea i Fatima sućutno promatraju
i nude mi svoje cipele koje odbijam jer su ionako premalene da bih ih uspjela nazuti,
Luc me bez riječi podigao, prevalivši ostatak puta do Plimomlina sa mnom na leđima.
Iznenada se svega sjećam nevjerojatnom jasnoćom - njegovih dlanova na
mojim bedrima, mišića njegovih leđa čije sam pomicanje osjećala na svojim prsima,
vonja njegova vrata - po koži i sapunu.
Osjetim kako mi rumenilo navire u obraze.
- Tada mi je bilo samo petnaest. Sada sam nešto teža.
- Izuj cipele - reče, a ja pokušam, skakućući na jednoj nozi i istodobno držeći
Freyu jednom rukom, izuti sandalu drugom - a prije nego se uzmognem pobuniti,
on se nađe na koljenima, a njegovi mi prsti počnu otkopčavati remenje sandale.
Uspijem se izvući iz jedne sandale, sada već grimizna u licu i krajnje zahvalna na
okrilju noći, pa mu dopustim da mi otkopča i drugu prije nego se ponovno uspravi.
- Primi me za dlan - reče zakoračivši u vodu. - Slijedi me. Drži se blizu mene, što
bliže možeš.
Primim ga slobodnom rukom, onom kojom ne pridržavam Freyu pa zakoračim
u morsku vodu.
Voda je tako ledena da iznenađeno uzdahnem, no potom mi goli nožni prsti
osjete nešto toplo - stopala mi pod vodom dodiruju njegova.
Ostanemo tako stajati na trenutak, tražeći uporište, a zatim Luc reče: - Učinit ću
pozamašan korak - slijedi me. Ona trula daska tu je negdje, moramo je prekoračiti.
Kimnem, prisjećajući se rupa na mostu i načina na koji sam kolicima zaobilazila
najveće od njih. Hvala Bogu da je Luc tu - bez njega ne bih imala pojma koje su daske
čvrste, a gdje su propale. Promatram ga kako krupnim korakom prekoračuje trulu
dasku skrivenu pod vodom, a potom učinim isto što i on, no daske prekrivene
vodom skliske su. Stopalo mi se poklizne na komadiću morske trave, a ja osjetim
kako gubim ravnotežu.
Nehotice vrisnem, a oštri se zvuk prolomi nad mirnom vodom. Međutim, Luc
me uhvati, njegov je hvat poput čvrstog škripa, a prsti tako snažno omotani oko
moje nadlaktice da me zaboli.
- Sve je u redu - žurno me utješi. - Sve je u redu.
Kimam glavom, hvatajući zrak i nastojeći se ne ozlijediti Freyu dok tražim
uporište kako bih povratila ravnotežu i pokušavam usporiti vlastito disanje. Negdje
daleko, pas zalaje čuvši moj vrisak, no nedugo nakon njega utihne. Je li to bio Sjenka?
- Žao mi je - potreseno ponudim ispriku. - Vražje daske... tako su skliske.
- U redu je - odgovori oslabivši stisak svojih prstiju na mojoj nadlaktici, ali ipak
ne ispustivši moju ruku u potpunosti. - Sve je u redu.
Kimnem glavom dok kročimo preko posljednjih nekoliko dasaka, njegov je
stisak na mojoj ruci i dalje čvrst, ali više ne toliko da bi mi nanosio bol.
Druge se strane dokopam zadihana, a srce mi divlje udara u grudima. Freya,
začudo, i dalje čvrsto spava.
 - Hv-hvala ti - uspijem izgovoriti, a glas mi drhti unatoč nastojanju da ostanem
pribrana, unatoč činjenici da sam ponovno na čvrstu tlu i sigurna. - Hvala ti, Luc, ne
znam što bih učinila da nisi bio tu.
Zaista, što bih učinila? Zamislim samu sebe kako pokušavam bojažljivo gurati
klimava kolica preko klizavog, nesigurnog mosta dok kotači šljapkaju u tridesetak
centimetara dubokoj vodi - ili kako čekam na hladnoj kiši dok se Kate ne vrati odande
kamo je već otišla. Ogorčenost se ponovno rasplamsa. Kako je mogla tek tako
nestati ne poslavši mi čak niti poruku?
- Znaš li gdje su svijeće? - upita Luc, a ja odmahnem glavom. Jezikom proizvede
zvuk za koji nisam sigurna je li neodobravanje ili gađenje pa se progura pokraj mene
u mračno grotlo Mlina. Pođem za njim, nesigurno se zaustavivši nasred prostorije.
Rub moje lagane ljetne haljine natopljen je i prianja mi uz noge i svjesna sam da
vjerojatno ostavljam blatne lokvice kamo god ugazim nogom. Također razočarano
shvatim da su mi sandale ostale s druge strane mosta. Nema veze. Plima ne može
narasti više od ovoga, a da pritom ne otplavi cijeli Mlin. Pokupit ću ih sutra, za oseke.
Promrzla sam, a hladni povjetarac koji puse kroz otvorena vrata čini da se
mokra tkanina pripijena uz moju nogu doima još hladnijom, no Luc je zaokupljen
pretraživanjem kuhinjskih ormarića, pa naposljetku začujem hrapavi zvuk paljenja
šibice i oćutim vonj parafina te spazim bljesak svjetlosti pokraj sudopera. Ugledam
Luca kako stoji tamo s uljanicom u ruci, namještajući fitilj kako bi se plamečak mogao
rasplamsati. Namjestivši fitilj, prekrije ga kuglom od matiranog stakla, a treperavo,
slabašno svjetlo iznenada se pretvori u snažan sjaj koji se rasprši po cijeloj prostoriji.
Zatvori vrata pa se na svjetlu svjetiljke zagledamo jedno u drugo. Maleni krug
svjetla koji nas drži zarobljenim unutar rubova svojeg uskog kruga na neki je način
čak i intimniji od tame i primorava nas da stojimo tek nekoliko centimetara udaljeni
jedno od drugog pa smo iznenada nesigurni sami u sebe. Na nježnom, prigušenom
svjetlu vidim da vena na Lucovu vratu pulsira jednako brzo kao što moje srce udara,
a od spoznaje zadrhtim. Tako ga je teško pročitati, lice mu ne otkriva mnogo - no
sada znam da je tako samo na površini, da je ispod te površine potresen jednako kao
i ja, i iznenada se više nemam hrabrosti suočiti s njegovim pogledom. Nemam izbora
doli oboriti svoje oči prema tlu jer me strah onoga što bih mogla zateći u njegovima.
On se nakašlje kako bi pročistio grlo, a zvuk odjekne nepodnošljivo glasno u
tišini kuće pa oboje progovorimo u isti glas.
- Pa, trebala bih...
- Najbolje bi bilo...
Zastanemo, nervozno se nasmijavši.
- Ti prvi - ponukam ga.
On odmahne glavom.
- Ne, reci što si namjeravala reći.
- Oh - ništa. Samo sam... - Kimnem prema Freyi. - Znaš i sam. Trebala bih je
spremiti u krevet.
- Gdje spava?
 - U... - zastanem pa progutam slinu. - U tvojoj staroj sobi.
Podigne pogled čuvši riječi, no nisam sigurna je li to zbog iznenađenja, šoka,
ih nečega trećeg. Mora da mu je neobično čuti da je Kate sobu u kojoj je proveo
djetinjstvo prepustila nekom drugome, a mene ponovno ošine onaj osjećaj da je ono
što se zbilo tako nepošteno.
- Aha, tako dakle. - Svjetiljka se zaljulja i zatreperi, kao da je ruka koja je drži
na trenutak zadrhtala, no možda je u pitanju bio samo propuh. - Ponijet ću lampu
pred tobom do sobe - ne možeš nositi i lampu i dijete uz te stube. - Kimne prema
klimavom drvenom stubištu koje u kutu prostorije spiralno zavija prema gore. - Kada
bi netko ovdje ispustio svijeću, cijeli bi Mlin planuo dok kažeš keks.
- Hvala - odgovorim, a on se bez riječi okrene i počne se uspinjati stubama.
Pođem za njim, gledajući mu u leđa te u krug svjetlosti koji se gubi u stropnim
gredama.
Zaustavi se na vratima svoje negdašnje sobe, a meni se učini da je zadržao dah,
no kada ga sustignem, lice mu je gotovo prazno dok bezizražajno zuri u unutrašnjost
sobe - u krevet koji je nekoć bio njegov, sada prekriven mojom razbacanom
odjećom, u kolijevku pokraj kreveta, u kojoj su Freyina duda i plišani slonić. Osjetim
kako mi lice gori zbog mojeg udjela krivnje u svemu ovome - zbog mojih torbi
ostavljenih na njegovu podu, zbog mojih bočica i losiona na njegovu starom stolu.
- Luc, žao mi je - iznenada progovorim obuzeta očajem.
- Zbog čega? - upita tonom koji svojom bezizražajnošću odgovara izrazu
njegova lica, no ja i dalje vidim onu istu venu na njegovu vratu, a on odmahne
glavom, spusti svjetiljku na noći ormarić pa se bez riječi okrene i nestane u tmini
hodnika.

Položivši Freyu u kolijevku, uzmem svjetiljku pa se oprezno spustim niz stube,

pažljivo kročeći unutar kruga zlatne svjetlosti koja stvara više sjena nego što ih
rastjeruje.
Nisam očekivala da će još uvijek biti tu, no kada se spustim do podnožja stubišta
primijetim siluetu kako ustaje sa sofe, a kada podignem svjetiljku, shvatim da je to
on.
Odložim svjetiljku na stolić pokraj sofe, a on bez riječi, kao da smo se unaprijed o
tomu dogovorili, obujmi moje lice svojim dlanovima pa me poljubi, a ja ovog puta ne
kažem ništa - ne pobunim se, ne odgurnem ga od sebe - nego mu uzvratim poljubac,
zarinuvši prste pod njegovu košulju, osjećajući glatkoću njegove kože te izbočine
njegovih mišića, kostiju i ožiljaka, i žar njegovih usta.
Kada me Luc poljubio vani, na mostu, osjećala sam da izdajem Owena, premda
nisam uzvratila poljubac, ali ovdje - ovdje ne osjećam ni trunka krivnje. Ova večer,
ovaj trenutak, besprijekorno se stapa sa svim onim danima, noćima i satima koje sam
tih davnih vremena provela čeznući za Lucovim poljupcem, za njegovim dodirom -
vremena minulih prije nego sam upoznala Owena, prije nego sam rodila Freyu, prije
crteža i Ambroseova predoziranja - prije svega ovoga.
 Mogla bih nabrajati sve ono što zamjeram Owenu, po jedan prst moje ruke za
svaku uvredu - lažne optužbe, manjak povjerenja, te najveću uvredu od svih dosad -
popis Lucovih zločina i osuda poslan e-mailom, kao da bi me baš to moglo spriječiti
da se poševim s muškarcem kojeg priželjkujem - i da, više me nije sram to priznati -
muškarcem kojeg priželjkujem od svoje petnaeste godine i kojeg vjerojatno jednako
žarko želim i danas.
Ali ne činim to, ne pokušavam opravdati svoj postupak. Jednostavno se
prepuštam sadašnjem trenutku, prepuštam struji strasti da odluku otme iz mojih
ruku pa dopustim da me povuče dolje, duboko u prošlost, poput tijela koje tone u
duboku vodu. Osjećam kako se utapam dok me guta, a ja tonem, i nije mi čak ni stalo.
Natraške se strovalimo na sofu, isprepletenih udova, a ja mu pomognem da
svuče majicu preko glave. Nutrina mi izgara potrebom da osjetim njegovu kožu na
svojoj - potrebom jačom od one da prikrijem svoje strije i plavo-bijelu mlohavu kožu
trbuha koja je nekoć bila preplanula i zategnuta.
Znam da bih se trebala barem pokušati zaustaviti, ali istina je da ne osjećam ni
trunka krivnje. Sve drugo postane nevažno kada mi on stane otkopčavati haljinu,
dugme po dugme.
Prsti su mi na njegovu remenu kada se on iznenada zaustavi pa ustane. Sram
mi ukoči lice dok se pridižem u sjedeći položaj kako bih navukla haljinu natrag na
ogoljelo tijelo i započela niz nelagodnih, neiskrenih isprika - ne, imaš pravo, u redu
je, ne znam što me spopalo.
Shvatim što se zbiva tek kada on priđe ulaznim vratima pa navuče zasun, a
mene zapljusne val opojne vrućine - spoznaja da je to to, spoznaja da ćemo uistinu
to učiniti.
Okrene se natrag prema meni i osmjehne se smiješkom koji njegovo ozbiljno
lice pretvori u ono petnaestogodišnjaka kojeg sam nekoć poznavala, a srce mi stane
lupati, popevši se do grla i ne dajući mi da dođem do daha - ali bol - ista ona bol
koja me prati otkako sam pronašla one crteže na kućnom pragu, otkako me Owen
u naletu bijesa optužio za sve i svašta, otkako je sve ovo počelo - te boli više nema.
Meka, pohabana sofa uzdahne pod Lucovom težinom, a ja se opružim na leđa
pa osjetim njegovu težinu na sebi kad me primi u naručje. Usne su mi na njegovu
vratu, a zubima mu ćutim nježnu kožu vrata i kušam njegov slani znoj... a onda se
iznenada ukočim.
Jer se gore, na vrhu stuba, nešto pomakne. Ljudski obris u tmini.
Luc se zaustavi i pridigne rukama, osjetivši iznenadnu napetost mojih mišića.
- Isa, je li sve u redu?
Ne mogu govoriti. Oči su mi zalijepljene za djelić tame na vrhu stuba. Nešto -
netko - je tamo.
Um mi počnu bombardirati prizori. Rasporena ovca. Krvlju umrljana poruka.
Omotnica puna crteža iz prošlosti...
Luc se osvrne preko ramena, prateći smjer mojeg pogleda.
 Svjetiljka zatreperi na povjetarcu njegova pokreta, a na trenutak, na djelić
sekunde, plamen osvijetli lice osobe koja stoji u tmini i u tišini nas promatra.
To je Kate.
Oglasim se zvukom - ne vriskom, ali nečim nalik tomu, a Kate se okrene i
nestane u tišini gornjih katova.
Luc panično pokuša navući svoju majicu natrag preko glave dok zakopčava
traperice, u žurbi ostavivši remen nezakopčanim. Grabi stubama, preskačući dvije
odjednom, no Kate je prebrza. Već se odmakla do polovice stuba između prvog i
drugog kata pa ubrzo začujem tresak zatvaranja vrata tavana i ključ koji se okreće
u bravi, a nakon toga i Lucovo lupanje po vratima.
- Kate. Kate! Pusti me unutra!
Odgovora nema.
Drhtavim prstima krenem zakopčavati haljinu pa se osovim na noge.
Začujem zvuk Lucovih koraka na stubama. Spušta se polako, a lice mu je, kada
se naposljetku spusti u krug svjetla koji oko sebe širi svjetiljka, turobno.
- Sranje.
- Bila je ovdje? - prošapćem. - Čitavo vrijeme? Zašto se nije odazvala kada smo
je dozivali?
- Tko zna. - Položi dlan na lice, kao da bi tako mogao odagnati iz uma prizor
Kate koja nepomično stoji, lica ukočena u bezizražajnu masku.
- Koliko je dugo stajala tamo?
- Ne znam.
Obrazi mi gore.
Sjednemo na sofu, jedno pokraj drugoga, ostavši dugo sjediti u tišini. Lucovo je
lice bezizražajno. Nisam sigurna što govori moje lice, no misli su mi kaotična masa
osjećaja, sumnji i očaja. Zašto je stajala gore i uhodila nas?
Prisjetim se trenutka kada je svjetiljka zatreperila i obasjala joj lice - nalik bijeloj
maski u tami, razrogačenih očiju, usnica stisnutih kao da se svim silama trudi ne
vrisnuti. Bilo je to lice stranca. Što se dogodilo s mojom prijateljicom, ženom za koju
sam mislila da je poznajem?
- Najbolje da pođem - reče Luc naposljetku pa se osovi na noge, no ipak ne
zakorači prema vratima. Ostane stajati na mjestu, zagledavši se u mene. Skupljene
obrve otkrivaju da je zamišljen, a sjenke ispod njegovih širokih jagodičnih kostiju
daju njegovu licu sablastan, ispijeni izgled.
S kata dopre zvuk Freyina cvileža, a ja ustanem, neodlučna, no Luc progovori
prije nego ja to uzmognem.
- Nemoj ostati ovdje, Isa. Nije sigurno.
- Molim? - Zastanem nakon prve riječi, ni ne pokušavši sakriti svoje iznenađenje.
- Kako to misliš?
 - Ovo mjesto - Mahne rukom pokazujući na Mlin koji propušta vodu izvana, na
žarulje koje ne svijetle, na klimave stube. - Ali ne samo ono... ja...
Zastane pa prstima druge ruke protrlja oči, a zatim duboko udahne.
- Ne želim te ostaviti samu s njom.
- Luc, sestra ti je.
- Nije mi sestra, i znam da si uvjerena kako ti je ona prijateljica, ali Isa, ti... nije
joj za vjerovati.
Glas mu se pretvorio u šapat, premda nas Kate - tri kata iznad nas i iza
zaključanih vrata - nikako ne može čuti.
Odmahnem glavom odbijajući povjerovati. Što god Kate učinila i pod kakvim
god pritiskom trenutno bila, i dalje mi je prijateljica. Prijateljica mi je već gotovo
dvadeset godina. Neću - ne mogu - povjerovati u ono što Luc govori.
- Ne očekujem da ćeš mi povjerovati. - Govori užurbano jer Freyino zavijanje s
kata sve je snažnije, a ja sve češće pogledavam prema stubama, želeći poći k njoj, no
Luc me i dalje drži za zapešće stiskom koji je nježan, ali čvrst. - Ali, molim te, samo...
samo budi oprezna i poslušaj ono što sam ti rekao, zaista mislim kako bi trebala otići
iz Mlina.
- Otići ću sutra - odgovorim teška srca, prisjetivši se Owena i svega onoga što
me očekuje u Londonu, ali Luc odmahne glavom.
- Odmah. Večeras.
- Luc, ne mogu. Prvi vlak polazi tek ujutro.
- Tada pođi sa mnom u moj stan. Prenoći kod mene. Ja ću spavati na kauču -
dometne užurbano - ako tako želiš. Ali ne sviđa mi se pomisao da si sama ovdje.
Nisam sama, pomislim. Imam Kate. Ali znam da to nije ono na što on misli.
Freya ponovno počne zavijati, a ja donesem konačnu odluku.
- Neću otići večeras, Luc. Ne namjeravam Freyu i svoju prtljagu vući preko
pustopoljine usred noći...
- Onda naruči taksi - prekine me, no ja nastavim govoriti, ignorirajući njegovo
protivljenje.
- ... otići ću čim svane - uhvatit ću prvi jutarnji vlak, onaj u osam, ako si zaista
tako zabrinut, ali ne vjerujem da sam u ikakvoj opasnosti od Kate. Jednostavno je
nemoguće. Poznajem je sedamnaest godina, Luc, i jednostavno ne vjerujem u to,
ne mogu. Vjerujem joj.
- Ja je poznajem dulje - Luc odvrati tako tiho da ga gotovo i ne čujem od Freyine
vriske i grcanja. - I ne vjerujem joj.
Freyin plač sada je preglasan da bih ga i dalje mogla ignorirati pa nježno
oslobodim zapešće iz njegova stiska.
- Laku noć, Luc.
 - Laku noć, Isa - odvrati. Ostane me promatrati kako se uspinjem stubama,
noseći sa sobom uljanicu i ostavljajući ga u tmini. Na katu podignem Freyu iz
kolijevke, osjetivši kako se njezino maleno, vruće tijelo grči sa svakim ljutitim
jecajem, a u tišini koja uslijedi, začujem škljocanje zasuna na vratima pa zvuk Lucovih
koraka na šljunku dok nestaje u noć.
 Te noći ne sklopim oka. Ležim budna, a riječi i fraze vrtlože mi se umom. Slike
za koje je Kate rekla da ih je uništila. Laži koje nam je servirala. Owenovo lice dok
sam odlazila. Lucovo lice dok mije prilazio obasjan svjetlom svjetiljke.
Pokušavam sve povezati - sve nedosljednosti i sva razočarenja - ali konačni
rezultat nema nikakvog smisla. A kroz cijelu se priču, poput plesačica oko stupa koje
u rukama drže šarene vrpce, provlače duhovi djevojaka koje smo nekoć bile, njihova
lica nasmijana dok se provlače i preskaču, ispreplićući laži s istinom i sumnje s
uspomenama.
Pred zoru jedna se fraza nametne, glasnija od drugih i čujem je jasno kao da mi
ju je netko upravo šapnuo u uho.
Lucove riječi: Trebao sam odabrati tebe.
I ponovno se zapitam... što je time htio reći?

Freya se probudi u šest i trideset, a ja legnem u krevet dok se ona hrani i

razmišljam što učiniti sljedeće. Dio mene zna da bih se trebala vratiti kući u London
i obnoviti porušene mostove odnosa s Owenom. Što dulje ostavim stvari ovakvima
kakve jesu, to će teže biti spasiti ono što je preostalo od naše veze.
Međutim, ne mogu podnijeti pomisao na povratak pa dok ležim, promatrajući
Freyino zadovoljno lišće i oči koje su čvrsto sklopljene pred blještavilom jutarnjeg
sunca, pokušam dokučiti zašto. Razlog nije ono što se zbilo s Lucom, ili barem ne
u potpunosti. Nije u pitanju čak ni ljutnja na Owena, jer se više ne ljutim. Sinoćnji
događaji na neki su način ispuhali balon moje srdžbe, natjeravši me da se suočim s
činjenicom da ga, na raznorazne načine, sve ove godine izdajem.
Razlog leži u tomu da će bilo što čime se ovog trena pokušam opravdati biti
ništa doli nove laži. Ne mogu mu priznati istinu, ne sada, i ne samo zato što bih time
dovela u pitanje njegovu karijeru i izdala ostale, nego zato što bi to značilo priznati
mu ono što sam već priznala samoj sebi - da je naša veza utemeljena na lažima u
koje samu sebe uvjeravam već sedamnaest godina.
Treba mi vremena. Vremena da dokučim što učiniti, da dokučim što osjećam
prema njemu. Što mislim o sebi.
No kamo mogu otići kako bih u miru o svemu razmislila? Imam prijatelje -
mnogo njih - no nitko od njih nije ona vrsta prijatelja kojem se možeš pojaviti na
pragu s djetetom i putnom torbom i ostati koliko god želiš.
Fatima bi rekla da bez razmišljanja, znam da bi. No ne mogu joj priuštiti takvo
što, ne u njezinoj kaotičnoj, prepunoj kući. Jedan tjedan možda. Dulje? Nipošto.
A Theina iznajmljena garsonijera ne dolazi u obzir.
 Moje ostale prijateljice odreda su udane i imaju svoju djecu. Njima su gostinjske
sobe - barem onima koje ih imaju - nužne za djedove i bake, ili dadilje koje žive s
njima.
Moj brat, Will? On sa suprugom i djecom živi u dvosobnom stanu u
Manchesteru.
Ne. Postoji samo jedno mjesto na koje mogu poći, a da nije dom.
Mobitel leži na jastuku pokraj mene. Dohvatim ga pa počnem kliziti brojevima
spremljenim u imeniku dok ne pronađem kontakt koji tražim. Tata.
Sam Bog zna da kod njega ima mjesta. Živi sam nedaleko Aviemorea, a na
raspolaganju mu je šest spavaćih soba. Prisjetim se što mi je Will rekao kada se vratio
iz posljednjeg posjeta ocu. - Usamljen je, Isa. Bilo bi mu drago da ga ti i Owen
posjetite i ostanete neko vrijeme.
Međutim, nekako nismo uspijevali naći vremena za posjet. Aviemore je
predaleko za posjet vikendom - sam put vlakom proguta dobrih devet sati. A prije
Freyina rođenja, uvijek bi se nešto ispriječilo - posao, godišnji odmor, knjigoteka.org,
popravci po stanu. Kasnije je to bila trudnoća i pripreme za dolazak djeteta, zatim
logistika putovanja s novorođenčetom... pa dojenčetom... a uskoro i živahnim
jednogodišnjim djetetom.
Naravno, došao je vidjeti Freyu kad se rodila. Međutim, iznenađeno shvatim, a
žalac krivnje bocne me u srce, nisam ga otišla posjetiti već gotovo... šest godina. Je
li to moguće? Čini se nemogućim, no sve mi govori da je upravo tako. A i tada sam
navratila isključivo stoga jer sam bila na prijateljičinu vjenčanju u Invernessu pa mi
se činilo nepristojnim ne svratiti kada sam već u blizini.
Nije problem u njemu, nadam se da to zna. Volim ga - uvijek sam ga voljela.
Ali njegova tuga, ta zjapeća rupa koja se otvorila majčinom smrću, suviše je nalik
mojoj vlastitoj. Majka je bila ljepilo koje nas je držalo jedno uz drugo. Sada, bez nje,
preostali su samo ljudi, usamljeni u svojoj boli i nemoćni pomoći jedno drugome na
putu prema iscjeljenju.
Ali rekao bi mi da. Dapače, uvjerena sam da ne bi pristao samo iz pristojnosti.
Njemu bi - više nego ikome - bilo drago da dođem.

Do trenutka kada se naposljetku odjenem, podignem Freyu i spustim se u

kuhinju već je dobrano prošlo sedam sati. Kroz visoke prozore koji gledaju na
Nizrječje, vidim da je plima splasnula - i da je voda gotovo na najnižoj točci. Nizrječje
je sada samo duboki potočić u središtu korita, a široke su obale potpuno izložene.
Pijesak pucketa i šišti dok se suši na suncu, a malena stvorenja - školjke, kamenice i
pjeskulje - povlače se i skrivaju do povratka plime.
Kate je još u krevetu - ili barem još uvijek nije sišla - a ja posramljeno odahnem
od olakšanja kada shvatim da smo Freya i ja same. Dodirnuvši kuhalo za kavu - želim
provjeriti je li još toplo - uhvatim samu sebe kako pogledavam prema zavoju na
stubama, istom onom gdje sam sinoć ugledala lice, blijedo poput utvare u tmini.
Nisam sigurna da ću to ikada zaboraviti - prizor nje dok stoji ondje i promatra nas.
Kojom riječju opisati taj izraz? Ljutnja? Užasnutost? Nešto treće?
Promrsim kosu prstima, pokušavajući joj pripisati motiv kojim bih objasnila
njezine postupke, motiv koji bih i ja mogla razumjeti. Kate ne voli Luca, niti mu
vjeruje - a sada je bjelodano da je osjećaj obostran. No zašto bi onda onako stajala
u tami? Zašto se nije oglasila, zašto me nije pokušala zaustaviti, pobrinuti se da ne
počinim grešku za koju je bila uvjerena da činim?
Zašto se skrivala u sjenkama kao da nešto krije?
Jedno je jasno, ne mogu ostati ovdje - ne nakon onoga sinoć. Ne samo zbog
Lucova upozorenja, nego i zato što je povjerenje između mene i Kate narušeno,
iščezlo. Jesam li ga ja uništila svojim sinoćnjim postupcima, ili je to učinila Kate svojim
lažima, manje je važno.
Ono što jest važno je činjenica da je jedan od potpornih stupova mojeg života
napuknuo i urušio se, i ne mogu se oteti dojmu da se temelji na kojima sam izgradila
svoje odraslo ja pomiču i pucaju. Više ne znam u što vjerovati. Više ne znam što reći
ako me policija pozove na razgovor. Priča u koju sam slijepo vjerovala raspala se u
komadiće - i ne postoji ništa što bi moglo popuniti preostalu prazninu, ništa osim
sumnje i nepovjerenja.
Srijeda je. Sjest ću na prvi vlak za London koji uhvatim, spakirati se dok je Owen
na poslu i zaputiti se prema Škotskoj. Mogu nazvati Fatimu i Theu kada stignem
onamo. Suza mi se skotrlja s nosa i razlije se po Freyinoj glavici, a ja tek tada shvatim
da plačem.

Nitko se ne javi kada okrenem broj Rickova taksija pa naposljetku naslažem

torbe u Freyina kolica i izguram je na prohladno sunce. Kolica poskakuju dok ih
bosonoga guram preko klimavog mosta prepunog rupa, a na drugoj me strani
dočekaju moje sandale, nalik dvama komadima beskorisne krame koju je naplavilo
more pa uguram bosa stopala u njih. Pokraj njih spazim otiske dvaju velikih potplata
- tragovi Lucovih cipela - pa ih nastavim pogledom pratiti niz obalu, naposljetku ih
izgubivši iz vida u košmaru blatnih tragova.
Otvorim vrata ograde i izađem van pa započnem dugačko pješačenje prema
postaji, razgovarajući s Freyom dok hodam - bilo što kako bih skrenula misli sa
sinoćnjih događaja i kaosa koji me očekuje u Londonu.
Nakon što se dokopam glavne ceste, začujem škripu šljunka, a iza mene se
oglasi truba, uplašivši me. Prenem se i munjevito okrenem, a srce mi divlje udara -
pa ugledam prastari crni Renault kako se zaustavlja uz rub ceste.
Staklo s vozačeve strane počne se, malo po malo, spuštati, a iz automobila
ubrzo proviri sijeda glava, čija me vlasnica hladno pogleda.
- Mary!
- Nisam te namjeravala preplašiti! - Njezine snažne, gole ruke počivaju na
prozoru, a tamne dlake na njima dodatno ističe bljedilo njezine kože. Njezini vječito
prljavi nokti kuckaju po karoseriji, ljušteći boju. - Ideš do postaje?
 Kimnem glavom, a njezin odgovor dođe u obliku izjave koja ne trpi odbijanje.
- Povest ću te.
- Hvala - odgovorim s nelagodom - ali... - odlučim ponovno iskoristiti dječju
sjedalicu kao izliku, no tada mi se pogled spusti na kolica u kojim je Freya udobno
ušuškana pa smjesta zapne za automobilske adaptere. Mary upitno podigne obrvu.
- Ali?
- A-ali... ne želim vas inkomodirati - odgovorim neodlučno.
- Ne budi blesava - reče odrješito pa mi širom otvori stražnja vrata iza vozačkog
sjedala. - Upadaj.
Ne uspijem pronaći novu izliku pa svežem Freyu na stražnjem sjedalu. Potom
zaobiđem vozilo do suvozačkog sjedala i bez riječi sjednem u automobil. Mary ubaci
automobil u brzinu, a vozilo se uz škripu motora pokrene pa počnemo ubrzavati.
Vozimo se u tišini nešto manje od kilometra, no kada skrenemo prema
željezničkom prijelazu, primijetim da svjetla trepere i da se rampa spušta. Uskoro
će proći vlak.
- Prokletstvo - reče Mary maknuvši stopalo s gasa i dopustivši da se automobil
sam od sebe zaustavi pred preprekom. Isključi motor.
- Oh, ne. Znači li to da ću zakasniti na vlak?
- Pa, ovo bi trebao biti vlak koji ide na sjever, prema Londonu. Bit će tijesno,
ali možda ti se posreći. Nekada znaju pričekati na postaji, ako dođu ranije od
predviđenog.
Zagrizem usnicu. Nije da se u Londonu imam čemu vratiti, no pomisao da ću s
Mary provesti pola sata, čekajući na postaji, nije nimalo ugodna.
Tišina u automobilu postaje sve teža, a remeti je samo Freyino šmrcanje sa
stražnjeg sjedala, no tada Mary progovori, prekinuvši zatišje.
- Užasne vijesti, sve to s tijelom.
Nervozno se promeškoljim u sjedalu pa pomaknem sigurnosni remen s vrata
do kojeg se tijekom vožnje popeo, potom tamo nekako pojačavši svoj stisak.
- K-kako to mislite? Mislite na identifikaciju?
- Da, premda mislim da se nitko ovdje nije pretjerano iznenadio. Nije bilo mnogo
onih koji su povjerovali da bi Ambrose tek tako ostavio svoju djecu. Bio im je odan,
zbog njih bi kročio i kroz plameni oganj. A društveni skandal? Ne vjerujem da bi
trepnuo okom zbog toga, a kamoli da bi podvio rep i ostavio djecu da se sama nose
s posljedicama. - Prstima udara po truloj gumi upravljača, a potom nestrpljivom
gestom jednim dlanom zagladi neposlušnu vlat kose koja se oslobodila iz njezina
sijedog repa, zataknuvši je za uho. - Ali zapravo sam više mislila na nalaz obdukcije.
- Kako to mislite?
- Zar nisi čula? - Ovlaš me pogleda pa slegne ramenima. - Možda još nije bilo u
novinama. Neke stvari čujem prije ostalih jer je moj Mark uključen u istragu. Možda
ti ne bih trebala ništa reći, za svaki slučaj.
 Zastane, uživajući u trenutku nadmoći, a ja stanem škrgutati zubima, dobro
znajući kako želi da je preklinjem za informacije iz prve ruke. Ne želim joj pružiti to
zadovoljstvo. Ali moram znati. Jednostavno moram znati.
- Ne možete me ostaviti u ovakvoj neizvjesnosti - kažem, svojski se trudeći
zvučati ležerno i bezbrižno. - Hoću reći, ne bih htjela da izdate Markovo povjerenje
i izlanete nešto što ne biste smjeli, ali ako vam Mark nije rekao da držite jezik za
zubima...?
- Pa, istina je da mi Mark obično govori stvari koje ionako namjeravaju objaviti
- zamišljeno otegne svoje sljedeće riječi. Zagrize svoj nokat pa ispljune odgrizeni
komadić, a zatim se naizgled odluči što učiniti, ili joj samo dojadi poigravanje
mnome. - Analiza boce pronađene u njegovoj jakni pokazala je tragove heroina.
Kažu da je u pitanju predoziranje oralnim putem.
- Oralnim putem? - Namrštim se. - Ali... to nema smisla.
- Baš tako - složi se Mary Wren. Kroz otvoreni prozor začujem zvuk udaljenog
vlaka, zvuk koji je sve bliži. - Bivši ovisnik poput njega? Da se namjeravao ubiti,
ubrizgao bi si heroin, ništa manje od toga. Međutim, kao što već rekoh, nikada nisam
povjerovala u to da bi Ambrose svojom voljom ostavio te klince - samoubojstvo
nema nikakvog smisla, baš kao ni teorija da je pobjegao. Nisam netko tko voli tračati
- prevali tu laž preko usana, pritom se čak ni ne zarumenjevši - stoga sam svoje
mišljenje otpočetka držala za sebe. Ali oduvijek sam vjerovala da u pitanju nije ništa
manje od ovoga.
- Ništa manje od... čega? - upitam. Glas mi je iznenada hrapav i promukao, a
riječi mi zapinju u grlu.
Mary mi se široko osmjehne, otkrivši mi požutjele zube koji se doimaju poput
nadgrobnih spomenika u njezinim ustima. Potom se nagne bliže meni, a vrelina
njezina daha i smrad cigareta zapljusnu mi lice kada ona prošapće.
- Nikad nisam vjerovala da je u pitanju išta manje od umorstva.
 Zavali se u naslon, pomno promatrajući moju reakciju, gotovo kao da uživa u
mojem koprcanju, a meni, dok panično pokušavam naći pravi odgovor na nešto
takvo, glavom prostruji misao - je li Mary sve ovo vrijeme znala istinu?
- Ja... ja...
Polagano razvuče usne u zlokoban osmijeh, a potom skrene pogled prema
tračnicama. Vlak se približava. Oglasi se trubom, a svjetla na željezničkom prijelazu
počnu žmirkati u izluđujuće redovitim razmacima.
Lice mi je ukočeno u nastojanju da njime ne otkrijem nikakvu reakciju, no
uzmognem progovoriti.
- Teško mi je... teško mi je povjerovati u takvo što. Zar vama nije? Zašto bi netko
ubio Ambrosea?
Ona slegne ramenima, tromo ih podigavši pa naglo pustivši da padnu.
- Tko će znati. No lakše mi je povjerovati u to nego u priču da se ubio i ostavio
te klince da se brinu sami za sebe. Kao što rekoh, kročio bi kroz oganj pakleni zbog
njih, osobito zbog Kate. Nije da je to zaslužila, ta mala kuja.
Usta mi se razjape od šoka.
- Što ste rekli?
- Rekla sam da bi kročio kroz vatru za svoje klince - reče. Otvoreno me ismijava.
- Što si mislila da sam rekla?
Osjetim val bijesa i iznenada se sumnja koju sam gajila prema Kate doima poput
podlog trača. Hoću li doista dopustiti da me glasine i naklapanja okrenu protiv jedne
od mojih najstarijih prijateljica?
- Nikada je niste voljeli, zar ne? - upitam je otvoreno, prekriživši ruke na prsima.
- Uživali biste da je zbog ovoga privedu na ispitivanje.
- Iskreno? Bih - odgovori Mary.
- Zašto? - Riječ izađe kao molećivi vapaj, poput glasa djeteta kakvo sam nekoć
bila. - Zašto je toliko mrzite?
- Ne mrzim je. Ali male drolje poput nje ne zaslužuju ništa bolje. Baš kao ni vi
ostale.
Mala drolja? Na trenutak nisam sigurna jesam li je dobro čula. Ali iz izraza
njezina lica znam da jesam pa mi bijes da snagu da izgovorim riječi.
- Kako ste je to nazvali?
- Čula si me.
- Ne vjerujete valjda u one ogavne priče o njoj i Ambroseu? Kako možete uopće
pomisliti takvo što? Bio vam je prijatelj!
 - O Ambroseu? - Podigne jednu obrvu, a usnica joj se izvije. - Ne govorim o
njemu. On je sve skupa pokušavao zaustaviti. Zato ih je i nastojao razdvojiti jedno
od drugoga.
Iznenada me preplavi val studeni. Dakle, istina je. Thea je imala pravo. Ambrose
je zaista namjeravao poslati Kate od sebe.
- O čemu... o čemu govorite? Zaustaviti što?
- Hoćeš reći da ne znaš? - Kratko se nasmije ciničnim smijehom nalik psećem
lavežu. - Ha. Tvoja ljubljena prijateljica spavala je s vlastitim bratom. Ambrose je to
znao i zato ih je pokušavao razdvojiti. Pošla sam do Mlina one noći kada joj je rekao,
no čula sam njezinu dernjavu već pred Mlinom, i prije nego sam pokucala. Vrištala je
na njega, kažem ti. Bacala je stvari. Nazivala ga je pogrdnim imenima koja čovjek ne
bi očekivao od djevojke njezinih godina. Gade ovakvi, bezdušna pičko ovakva. Molim
te, ne čini to, rekla je, zar ne razumiješ što činiš? A zatim, kada to nije urodilo plodom,
rekla mu je da će ga natjerati da požali, otvorena prijetnja u lice, da otvorenija ne
može biti. Pobjegla sam odande što sam brže mogla, ostavivši ih da to riješe među
sobom, da se strasti stišaju, ali čula sam ono što sam čula, ne sumnjaj ni sekunde u
to. I odmah nakon toga on nestane, već sljedeće noći. Dakle, recite mi, vaša nevinosti
- obrati mi se posprdno - što bih točno trebala misliti? Što bih trebala misliti kada moj
dobar prijatelj nestane, a njegova kći ne prijavi nestanak tjednima, a zatim njegove
kosti pronađu zakopane u plitkom grobu? Reci mi!
Međutim, ne mogu joj reći ništa. Dar govora napustio me. Jedino za što sam
u tom trenutku sposobna je sjediti i dahtati, boreći se za zrak, no tada mi iznenada
krv jurne natrag u prste i uhvatim se kako panično tražim kraj sigurnosnog pojasa,
silovito otvaram vrata i grabim Freyu sa stražnjeg sjedala dok mi jureći vlak pruža
zvučnu kulisu, a njegova brzina kao da mi vrišti u lice.
Dok drhtavom rukom uz tresak zatvaram vrata, ona se nagne prema meni, a
njezin duboki, hrapavi glas lako se izdigne iznad grmljavine vlaka.
- Ta djevojka okrvavila je ruke, i to ne samo ovčjom krvlju.
- Kako... - uspijem procijediti, no grlo mi je ukočeno, a riječi se gube u njemu,
gušeći me. No Mary ne pričeka da završim. Svjetla prestanu žmirkati, a rampa se
počne dizati, i dok stojim tamo, još uvijek nastojeći povratiti dah, motor njezina
automobila zagrmi, vrativši se u život, pa jurne preko pruge.
Ne mogu dopustiti da se ovo nastavi... Pogrešno je.
I dalje stojim ukopana na mjestu, pokušavajući pojmiti sve što mi je rekla, kada
svjetla ponovno počnu žmirkati, najavljujući vlak sa sjevera.
Još uvijek imam vremena prijeći prugu. Mogla bih potrčati za Mary, sustići je na
postaji i zahtijevati da mi objasni što je htjela reći.
Međutim, mislim da već znam.

Pogrešno je.
 Ili bih mogla uhvatiti sljedeći vlak za London. Za dva sata Freya i ja bile bismo
natrag u Londonu, sigurne, a ja bih mogla zaboraviti sve ovo.

Ta djevojka okrvavila je ruke.

Umjesto toga, okrenem kolica u suprotnome smjeru i počnem koračati natrag.

Natrag prema Plimomlinu.
 Vrativši se u Mlin, ne zateknem Kate tamo, no ovoga puta želim biti sigurna
da je nema. Sjenkin povodac nije na kukici pokraj vrata, no ne želim ništa prepustiti
slučaju. Provjerim svaku sobu, sve do tavana. Kateine sobe. Ambroseove sobe.
Vrata su otključana, a kada ih gurnem i ona se otvore, srce mi zastane u grudima
jer je ista onakva kakve se sjećam iz vremena dok je Ambrose bio živ, čak se čini
da su i njegovi kistovi na istom mjestu. Odiše njime. Miriše po njemu - mješavinom
terpentina, cigareta i uljanih boja. Čak je i prekrivač prebačen preko ofucanog
otomana isti onakav kakav pamtim, isprane plave i bijele boje s izblijedjelim cvjetnim
uzorkom nalik onome na keramičkom posuđu. Jedina je razlika u tomu što mu se
niti na rubovima počinju pomalo rasplitati, a boje su u međuvremenu još malo
izblijedjele na nemilosrdnom suncu.
Spazim ih kada se okrenem, namjeravajući otići. Stoje iznad stola, rukom
ispisane riječi. Bivši ovisnici ne postoje, nego samo ovisnici koji dugo nisu kušali svoju
drogu.
Oh, Ambrose.
Grlo mi se stegne, a tijelom mi projuri val nečega nalik srditoj odlučnosti,
ugušivši na trenutak moje sebične strahove. Doznat ću istinu. I to ne samo kako bih
zaštitila samu sebe, nego i kako bih osvetila smrt čovjeka kojeg sam voljela - čovjeka
koji mi je pružio utočište, utjehu i suosjećanje u onom trenutku mojeg života kada
su mi te stvari bile nasušno potrebne.
Ne mogu reći da je Ambrose bio poput oca kojeg nikad nisam imala, jer sam,
za razliku od Luca, imala oca - kojeg je, doduše, slomila njegova tuga i koji se borio s
vlastitim demonima. No Ambrose je bio otac kakav mije trebao te godine - prisutan,
brižan, pun razumijevanja.
Dovijeka ću ga voljeti zbog toga. Pomisao na njegovu smrt i moju ulogu u svemu
što je uslijedilo ispuni me srdžbom kakvu nikada prije nisam iskusila. Srdžbom
dovoljno snažnom da me uvjeri da ne poslušam glasove u svojoj glavi koji mi govore
da odem, da se okrenem, da se vratim u London. Srdžbom dovoljno snažnom da
Freyu dovučem natrag na mjesto na kojem možda nije posve sigurna.
Dovoljno sam srdita da mi više nije stalo do svega toga.
Srdita sam baš kao i Luc.
Provjerivši svaku prostoriju, sjurim se niz klimave stube pa priđem kredencu,
moleći se da Kate nije palo na pamet sakriti ga u mojem odsustvu.
Nije.
Tu je. U istoj onoj ladici iz koje ga je jučer preda mnom izvadila nalazi se zavežljaj
papira povezan crvenom niti.
 Drhtavim rukama krenem kopati po zavežljaju dok ne pronađem smeđu
omotnicu naslovljenu s Kate.
Izvučem je. I po prvi put nakon sedamnaest godina pročitam oproštajno pismo
Ambrosea Atagona.

Moja draga Kate, nižu se riječi, ispisane zavojitim rukopisom tako svojstvenim
Ambroseu.

Žao mije, tako mi je žao, beskrajno žao što te ostavljam ovako - htio sam te
promatrati kako odrastaš, kako izrastaš u osobu kakva znam da ćeš postati; snažna,
puna ljubavi, odgovorna i nesebična. Htio sam tvoje dijete zibati na koljenu onako kako
sam nekoć zibao tebe – i tako mi je žao što sada neću imati prilike ništa od toga učiniti.
Bio sam glup jer nisam vidio do čega će moji postupci dovesti, stoga sada činim jedino
što mogu kako bih popravio stvari. Činim ovo kako nitko drugi ne bi morao patiti.

Nemoj kriviti nikoga drugog, najdraža moja. Donio sam svoju odluku i siguran sam
u nju... molim te, najdraža Kate, da pokušaš razumjeti kako ovo činim s ljubavlju - očeva
je dužnost štititi svoju djecu, stoga činim posljednje, jedino što mi je preostalo u
nastojanju da zaštitim svoju djecu. Ne želim da itko živi zatvoren u kavezu krivnje,
stoga ne odustaj: živi, voli, budi sretna, ne osvrći se. I ponad svega, ne dopusti da sve
ovo bude uzalud.

Volim te.
Tata

Kada završim s čitanjem, u grlu mi je ponovno ona ista gvalja, bol tako snažna
i oštra da jedva uspijevam progutati suze koje prijete da će preplaviti list papira u
mojim rukama.
Jer mislim da konačno razumijem, samo sedamnaest godina prekasno.
Razumijem što je Ambrose pokušavao reći Kate, i razumijem žrtvu koju je
podnio. Ne krivi sebe. Činim jedino što mi je preostalo da vas zaštitim. Činim to iz
ljubavi. Ne dopusti da sve ovo bude uzalud.
Oh, Bože. Oh, Ambrose. Ništa od svega ovoga nema smisla.
Što si to učinio?
 Prsti mi drhte dok izvlačim mobitel pa tipkam poruku Fatimi i Thei.
Trebam vas. Molim vas, dođite. Hamptons Lee, u šest poslijepodne? Potom
gurnem pismo u džep pa se, što žurnije mogu, s Freyom pokupim iz Mlina. Udaljim
se ne osvrćući se.
 Šest i trideset osam je, a maleni kafić na peronu Hampton’s Leeja, smješten
sa strane s koje vlakovi kreću prema Londonu, zatvorio se, navukavši zastore i
preokrenuvši natpis na vratima u zatvoreno. Freya je od hladnoće zaštićena kolicima
i vunenim prekrivačem, koji sam iz predostrožnosti ugurala u košaru pod kolicima,
međutim, dosađuje se i nervozna je, a ja drhtim u svojoj ljetnoj haljini, prstiju
omotanih oko nakostriješenih nadlaktica dok hodam naprijed i natrag, opet i iznova,
u uzaludnom pokušaju da natjeram krv da kola brže.
Dolaze li? Nisu odgovorile do četiri, kada mi je iscurila baterija - previše vremena
provedenog u nervoznom provjeravanju poruka i osvježavanju elektroničke pošte
u malom kafiću na obali Westridgea, a sve u iščekivanju njihova odgovora.
Kada sam poslala poruku nisam nimalo sumnjala da će obje doći. Ali sada... sada
više nisam sigurna. A ipak, ne usuđujem se otići. Bez mobitela im ne mogu javiti o
novom mjestu sastanka. Što ako dođu, a mene ne bude tu?
Došla sam do kraja perona pa se okrenem kako bih se vratila natrag istim
putem, sada već snažno drhteći i nastojeći ignorirati Freyino sve nervoznije
gunđanje. Sat iznad blagajne za prodaju putnih karata kaže da je šest i četrdeset
četiri. U kojem bih trenutku trebala odustati od čekanja?
Peron je pust, ali udaljeni zvuk natjera me da naćulim uši, pažljivo osluškujući.
Vlak. I to iz smjera sjevera.
- Na peron... dva... dolazi zakašnjeli vlak s londonske Victorije koji je trebao doći
u šest i dvanaest - objavi robotski glas preko zvučnika. - Samo će prvih sedam vagona
nastaviti prema West Bay Sandsu uz zaustavljanja u Westridgeu, Saltenu, Ridingu i
West Bay Sandsu. Mole se putnici za Westridge, Salten, Riding i West Bay Sands da
se premjeste u prvih sedam vagona.
Odlučila sam. Ako nisu na ovom vlaku, sjest ću na njega pa izaći u Saltenu i
odande ih nazvati.
Prsti mi se zatvore oko omotnice u džepu.
Oh, Kate. Kako si nam mogla tako lagati?
Vlak se približava... sve bliže i bliže... naposljetku se oglasivši hukom
hidrauličnih kočnica i škripom kotača po tračnicama pa se zaustavivši. Vrata se
otvaraju, ljudi izlaze, a ja se sumanuto okrećem po peronu, lijevo-desno, pogledom
tražeći dvojac u kojem je jedna osoba visoka, a druga niska. Gdje su?
Iz vlaka se začuje zvučni signal i vrata se zatvore. Srce mi divlje udara u grudima.
Ako se namjeravam vratiti u Salten, trebala bih poći sada. Sljedeći vlak dolazi tek za
sat vremena. Gdje su?
Oklijevam još trenutak.... pa zakoračim naprijed i pritisnem dugme za otvaranje
vrata točno u trenutku kada se oglasi otpravnikova zviždaljka.
 Dugme ne reagira. Pritisnem ga snažnije, počevši udarati po njemu stisnutom
pesnicom. Ništa se ne dogodi. Vrata su i dalje zatvorena.
- Odmaknite se od vlaka - poviče otpravnik, a zavijanje motora počne dobivati
na snazi.
Sranje. Provela sam dva beskrajna sata smrzavajući se na ovom peronu, a one
nisu došle i sad sam zapela ovdje još jedan sat.
Buka motora sada je zaglušna, a vlak graciozno klizne s perona, napustivši
postaju, potpuno neometen mojim povicima - Nabijem te, šupčino! - upućenim
otpravniku, koji ih ionako ne čuje od štropotanja vlaka.
Niz lice mi se kotrljaju vruće suze, brzo se hladeći na povjetarcu koji vlak ostavlja
za sobom, a u tom trenutku začujem glas iza sebe.
- Nabij sebe, kujo.
Okrenem se munjevitom brzinom, iznenađeno razjapivši usta, pa se počnem
smijati - nekakvom histeričnom kombinacijom suza i olakšanja. Thea!
Na minutu ne uspijem naći glas, nego je samo grlim, objesivši joj se o vrat. Smrdi
na cigarete... i džin, shvatim zloslutno. Osjetim krckanje limenke u njezinu džepu i ne
moram ni pogledati kako bih znala da je u pitanju jedna od onih unaprijed smiješanih
limenki džin-tonika kakve se mogu kupiti u Marks & Spenceru.
- Gdje je Fatima? - upitam.
- Nisi li dobila njezinu poruku?
Odmahnem glavom.
- Baterija mi se ispraznila.
- Ne može otići iz ordinacije prije pet i trideset, no doći će sljedećim vlakom.
Rekla sam joj da ćemo pronaći neko mirno mjesto za razgovor pa joj poslati poruku
gdje smo.
- U redu. - Protrljam svoje nadlaktice. - Dobar plan. Oh, Thee, tako mi je drago
što si tu. Kamo ćemo poći?
- Pođimo u gostionicu.
Pogledam Theu i način na koji se malo pretjerano trudi pravilno artikulirati riječi.
- Ne bismo li mogle negdje drugdje? - odgovorim naposljetku. - Ja... ne bi bilo
pošteno prema Fatimi.
Osjetim žalac grizodušja što je koristim kao izliku, premda govorim istinu -
prilično sam sigurna da se ne bi osjećala ugodno u birtiji.
- O, jebote. - Thea zakoluta očima; - U redu, poći ćemo na ribu i krumpiriće. Pod
uvjetom da Fat Fryer još uvijek radi.
 Radi. Štoviše, ništa se nije promijenilo, od žutozelenog melaminskog pulta, do
pladnjeva od nebrđajućeg čelika na kojima prženi bakalar i pohane kobasice leže u
redovima iza stakla.
- Odaberi Pukka pitu - kaže izblijedjela pločica s natpisima otvoreno i zatvoreno
na vratima, baš kao i prije sedamnaest godina, a ja se zapitam postoje li još Pukka
pite.
Čim gurnemo vrata, zapljusne me val toploga zraka prožetog vonjem octa, a ja
ga duboko udahnem, osjećajući kako mi hladnoća počinje uzmicati iz kostiju. Freya
je zaspala na putu ovamo pa zaustavim kolica pokraj jednog od plastičnih stolova i
pođem s Theom proučiti jelovnik.
- Molim vas porciju krumpirića - naposljetku se obrati zajapurenom, znojnom
muškarcu za pultom.
- Zamotani ili otvoreni?
- Jest ćemo ovdje.
- Sol i ocat?
Ona kimne, a on zaspe krumpiriće kišom soli koja se poput snijega raspe po
melaminu i kovanicama u vrijednosti dvije funte, koje je Thea gurnula površinom
pulta prema njemu.
- Ne možeš pojesti samo krumpiriće, Thee - kažem joj, svjesna da zvučim poput
odveć brižne majke, no ne mogavši si pomoći. - To nije potpuni obrok.
- Pokriva dvije glavne prehrambene skupine - odgovori ona prkosno, odnijevši
krumpiriće natrag do stola, gdje iz džepa izvuče neotvorenu limenku džin-tonika.
- Alkohol je zabranjen - reče muškarac ljutito, pokazavši prstom prema zidu i
znaku na kojem piše Dopuštena konzumacija isključivo hrane i pića kupljenih u Fat
Fryeru. Thea uzdahne pa gurne limenku natrag u džep.
- U redu. Dajte mi vodu. Isa, možeš li je platiti umjesto mene. Vratit ću ti novac.
- Mislim da ću uspjeti skucati za vodu - odgovorim. - Ja ću pohanu kolju, molim
vas. I porciju malih krumpirića. I porciju kašastog graška sa strane. Bocu obične vode
za moju prijateljicu. Oh, i Coca-Colu.
- Bljak - reče Thea kad se zavučem na sjedalo nasuprot njoj pa otvorim grašak.
- Poput šmrkalja u loncu.
Krumpirići su savršeni: vrući, dobro zasoljeni i pomalo mlitavi zbog octa.
Umočim jedan u grašak pa zagrizem, pritisnuvši meki zalogaj o nepce i uživajući u
razlijevanju njegove kremaste strukture.
- Oh, Bože, tako su dobri. Mislim, nemoj me pogrešno shvatiti, volim krumpiriće
pržene u masti koliko i bilo tko drugi. .. ali krumpirići spravljeni po primorskom
receptu...
Thea kimne glavom, ali ne jede. Prebire po krumpirima i gurka ih uokolo.
Pritišće ih o papirnati omot, cijedeći iz njih masnoću na upijajući papir koji postaje
proziran.
 - Thea, ne pokušavaš valjda iscijediti masnoću iz krumpirića? Jasno ti je da su to
krumpirići? Prženi su. To je zapravo cijela poanta.
- Ne - odgovori, ne pogledavši me. - Samo nisam gladna.
Zatvorim usta i na trenutak mi se učini da sam ponovno u školi, gdje
bespomoćno gledam kako Thea odlazi na redovno tjedno vaganje kod školske
sestre pa se vraća bjesneći i proklinjući zbog prijetnji da će joj pozvati oca ako još
smršavi.
Poželim da je Fatima ovdje, više od svega. Ona bi znala što reći.
- Thee - započnem. - Thee... moraš jesti.
- Nisam gladna - ponovi, a ovoga puta odgurne papirnatu vrećicu s
krumpirićima, prijeteći isturivši donju vilicu kad mi uputi pogled preko stola. - Ostala
sam bez posla, u redu?
Molim? Nisam sigurna jesam li riječ izgovorila naglas ili samo u mislima, no Tbea
odgovori kao da sam je izgovorila naglas.
- Ostala sam bez posla. Otpustili su me.
- Zbog... svega ovoga?
Slegne ramenima, a usne joj se izviju u grimasu nezadovoljstva.
- Pretpostavljam zato što nisam bila usredotočena na posao. Tko ih jebe.
Panično tražim prave riječi - što mogu reći u ovoj situaciji - kada se Freya počne
meškoljiti pa se probudi, gugućući. Podigne ručice prema meni kako bih je podigla
pa to i učinim, oslobodivši je spona kolica i posjevši je u krilo, iz kojeg podari Theu i
mene svojim bezubim osmijehom, okrećući se od jednog lica prema drugom,
strijeljajući očima lijevo-desno. Gotovo vidim kako njezin mali um radi... majka... nije
majka. Majka... nije majka.
Oči su joj razrogačene, očarane svime oko nje - svijetlim, kromiranim pultom,
Theinim velikim prstenastim naušnicama koje svjetlucaju na fluorescentnom svjetlu
lokala. Thea nesigurno dlanom posegne prema njoj kako bi joj dodirnula obraščić
- kada se zvono nad ulaznim vratima lokala oglasi, a mi se okrenemo i ugledamo
Fatimu kako ulazi i prilazi nam širokog osmijeha na licu; osmijeha ispod kojeg se ipak
naziru umor i zabrinutost.
- Fatima! - ustanem, preplavljena olakšanjem pa je stisnem u medvjeđi zagrljaj.
Ona mi uzvrati pa se sagne prema Thei kako bi i nju zagrlila, a potom klizne na sjedalo
pokraj nje.
- Uzmi krumpirić - ponudi je Thea, gurnuvši papirnati omot prema njoj, no
Fatima, ponešto čeznutljivo, odmahne glavom.
- Sjeti se, Ramazan. Počeo je prošli tjedan.
- Znači, namjeravaš samo sjediti i promatrati nas kako jedemo? - upita Thea s
nevjericom. Fatima kimne glavom, a Thea zakoluta očima. Pregrizem opasku da se
prava javila.
 - Takva su pravila igre - reče Fatima prozaično. - Uglavnom. .. moram se vratiti
na molitvu i iftar - pogleda na svoj sat izgovarajući riječi - što mi ne ostavlja mnogo
vremena do vlaka kojim se moram vratiti. Možemo li stoga odmah prijeći na stvar?
- Da, Isa, ispljuni što imaš reći - reče Thea. Otpije gutljaj vode, promatrajući me
preko boce. - Nadam se da je jebeno spektakularno ako si nas već zbog toga dovukla
ovamo.
Nelagodno progutam.
- Ne znam je li spektakularno prava riječ kojom bih to opisala, ali svakako je
važno.
Trebam vas. Te dvije, inače nevažne, riječi, koje smo rabile samo u slučajevima
najveće nužde. Ona zazviždi, a vi dotrčite, poput pasa.
- Radi se o ovome.
Prebacim Freyu u drugu ruku, izvučem omotnicu iz džepa pa je gurnem preko
stola prema njima.
Fatima je ta koja je primi, zbunjena izraza lica.
- Ovo je naslovljeno na Kate. Čekaj... - Gurne prst u rasporem otvor na vrhu pa
pogleda unutra, a lice joj problijedi kada joj se pogled ponovno spusti na mene. -
Nije valjda...?
- Nije valjda što? - Thea ga zgrabi iz njezinih prstiju, a lice joj promijeni izraz kad
prepozna rukopis na pismu unutar omotnice. Tako su različite, tako oprečne u
svakom pogledu; Fatima, sićušna poput ptičice s punašnim, zdravim obrazima i
tamnim, živahnim očima te uvijek spremnim osmijehom, i mršava, mrgodna,
koščata Thea, uvijek s potpeticama na nogama i nerazdvojna od cigarete. No izrazi
njihovih lica ovog su trena istovjetni - mješavina užasa, nevjerice i najcrnjih slutnji.
Inače bih se grohotom nasmijala sličnosti njihovih zbunjenih izraza lica - ali
nema baš ničega smiješnog u ovoj situaciji.
- Pročitajte ga - kažem im što tiše mogu, a kada izvuku tanki, krhki komad papira
iz omotnice pa počnu pogledom prelaziti preko ispisanih redaka, potiho im
prepričam što sam doznala od Mary Wren. O svađi. Ispričam im čak - porumenjevši
u licu zbog srama - o noći provedenoj s Lucom, o tomu kako sam preko njegova
ramena ugledala Kate koja stoji u tami i promatra nas u tišini, njezino lice
skamenjeno u masku užasa.
Ispričam im što je točno Ambrose smatrao tako bolesnim i pogrešnim. Otkrijem
im da je Kate spavala s Lucom.
Naposljetku im ispričam i o boci. O onome što je Mark otkrio Mary. O heroinu
koji su pronašli u vinskoj boci.
- Oralno predoziranje? - Fatimin je glas šapat, unatoč tomu što šištanje friteza
prigušuje zvuke našeg razgovora. - Ali, to nema nikakvoga smisla. To je glup način
za izvršenje samoubojstva s izrazito neizvjesnim ishodom - bilo bi izrazito teško
izračunati potrebnu dozu i sve bi skupa potrajalo jako, jako dugo. Osim toga, učinak
se lako poništi Naloxonom. Zašto si jednostavno nije ubrizgao heroin? Toleranciju
je nakon tolikih godina apstinencije već izgubio i bio bi mrtav u roku od nekoliko
minuta, bez ikakvih izgleda da ga netko oživi.
- Pročitaj tu poruku - šapnem u odgovor. - Pročitaj je iz perspektive čovjeka
kojeg je otrovalo njegovo jedino dijete. Je li ti sada jasno što pokušavam reći?
Premda svjesna da se nadam uzalud, dio mene gaji nadu da će mi reći kako sam
luda i paranoična. Da Kate nikada ne bi naudila Ambroseu. Da su odvajanje od dečka
kojeg voliš i činjenica da te otac šalje od kuće apsurdan motiv za umorstvo.
Ali ne učine to. Samo zure u mene, njihova lica blijeda i prestrašena. A potom
Fatima uspije nekako pronaći riječi.
- Da - prozbori, nervozno zastajkujući kao da joj riječi zapinju u grlu. - Da, jasno
mi je. Oh, Bože. Što smo učinile?
 Namjeravate li naručiti?
Sve tri podignemo zbunjene poglede prema muškarcu s pregačom prepunom
masnih mrlja koji stoji pred nama, dlanova položenih na bokove.
- Molim? - upita Thea nadmeno, svojom najboljom imitacijom otmjenog
naglaska.
- Rekao sam - naglasi svaku riječ kao da se obraća nagluhima - namjeravaju li
gospodične naručiti još hrane? Sjedite ovdje već dulje od sat vremena i zauzimate
stol - pokaže palcem prema Fatimi - a ova nije naručila niti šalicu čaja.
- Dulje od sata? - Fatima nervozno skoči na noge pa s užasom pogleda na svoj
sat, a potom joj se ramena objese. - Oh, ne, ne mogu vjerovati. Petnaest do devet
je. Propustila sam vlak. Ispričajte me. - Progura se pokraj muškarca s masnom
pregačom. - Žao mi je, moram nazvati Alija.
Vidim je kako nervozno korača pred staklenim izlogom lokala, gore-dolje, a
dijelovi razgovora dopru nam do ušiju kada god netko od gostiju, dolazeći ili
odlazeći, otvori ulazna vrata. Tako mi je žao, čujem. Hitan slučaj... i zaista nisam mislila
da će se odužiti...
Thea i ja pokupimo naše stvari, a ja vratim Freyu u kolica. Thea uzme Fatiminu
torbu zajedno sa svojom, a ja s poda pokupim krumpiriće kojima se Freya igrala,
nemilosrdno ih zdrobivši u kašu prije nego ih je bacila na pod.
Fatima i dalje razgovara pred lokalom.
- Znam. Tako mi je žao, dušo. Reci mami da mi je žao i poljubi djecu u moje ime.
Volim te.
Prekine poziv, lica izobličenog razočarenjem.
- Jao, takva sam glupača.
- Ionako se nisi mogla vratiti natrag - reče Thea, a Fatima uzdahne.
- Valjda imaš pravo. Čini se da ćemo zaista to učiniti, zar ne?
- Učiniti što? - upitam, ali znam što će reći i prije nego mi odgovori.
- Moramo Kate suočiti s ovim, zar ne? Hoću reći, ako smo pogrešno shvatile...
- Prokleto se nadam da jesmo - Thea je prekine turobno.
- Ako smo pogrešno shvatile - ponovi Fatima - ona se ima pravo braniti. Postoji
milijun načina na koje bi se ovo pismo moglo pročitati i shvatiti.
Kimnem glavom, premda nisam sigurna da postoji milijun načina. Maryne riječi
još su toliko svježe da mi odzvanjaju u glavi i jedini način na koji uspijevam shvatiti
ovo pismo je iz perspektive oca koji pokušava svoju jedinicu spasiti zatvora, znajući
daje njegov život već izgubljen i daje to jedino što može učiniti ne bi li je zaštitio.
 Dobar dio dana provela sam čitajući to pismo; pročitala sam ga više puta od
Fatime, više puta nego mogu pobrojati, promatrajući kako riječi postaju sve
nečitkije, sve dok pred kraj nisu postale potpuno nerazgovijetne, svjedočeći o sve
snažnijem utjecaju droge na njegovo tijelo. Čitala sam ga tijekom vožnje vlakom iz
Saltena, i tijekom dugačkog čekanja u Hampton’s Leeju. Čitala sam ga dojeći vlastitu
kćer, osjećajući na svojoj koži njezina usta, nježna poput ružina pupoljka, i toplinu
njezina daha, nježnu poput meke paučine, i ne mogu razumjeti to pismo osim na
jedan način.
Napisao ga je otac u očajničkom pokušaju da spasi svoje dijete, poručujući joj
da njegovoj žrtvi da smisao.
 Skoro je deset kada se, nakon putovanja isprekidanog odgodama, dokopamo
Mlina. Najprije smo morale čekati vlak, a potom i promatrati Fatimu kako po
sumraku prekida post na peronu postaje, premda bi radije to činila u krugu svoje
obitelji.
U Saltenu smo još malo pričekale da Rick, kojega smo nazvale, završi drugu
vožnju, no naposljetku se udobno smjestimo na stražnje sjedalo njegova taksija.
Freya je u svojoj sjedalici, zabavljena žvakanjem bucmastih prstića, Thea se
nervozno meškolji pokraj mene i grize svoje zakrvavljene nokte, a Fatima sprijeda
tupo zuri u neprobojnu tminu.
Svjesna sam da ih obje mori nevjerica i iste one misli koje su cijeli dan mučile i
mene, misli koje se neprestano vrte u krug. Ako je ovo istina, što smo učinile? I što
to znači za nas?
Gubitak posla... već bi to bilo dovoljno gadno. Ali suučesništvo u umorstvu?
Mogli bi nas osuditi na zatvorske kazne. Fatima i ja mogle bismo izgubiti djecu. Ako
je ovo istina, hoće li itko pri zdravoj pameti povjerovati da nismo znale u što se
upuštamo?
Pokušam zamisliti santu sebe u zatvorskoj sobi za posjete i Owenovo upalo lice
dok Freyu predaje majci koju ona gotovo i ne prepoznaje.
Međutim, nisam pretjerano maštovita - sve što znam o zatvoru ograničeno je
na spoznaje iz televizijske serije Narančasta je nova crna. Ne mogu prihvatiti da se
sve ovo događa. Ne meni. Ne nama.
Rick se spusti taksijem niz stazu koliko god može prije nego mu se kotači počnu
jalovo vrtjeti na mjestu pa nas potom pusti da izađemo iz vozila i pažljivo se natraške
vrati na asfaltiranu cestu, a nas tri započnemo dugačko, sporo pješačenje stazom
prema Mlinu.
Srce mi udara. Čini se da u Mlinu još uvijek nema struje, no na Kateinu prozoru
primijetim trepereće svjetlo. Nije u pitanju snažna i postojana svjetlost žarulje, nego
slabašno, kolebljivo svjetlo uljanice koje nesigurno treperi kad god povjetarac
pomakne zastore.
Kada se primaknemo bliže, shvatim da držim dah, napola očekujući zateći
mostić ponovno preplavljen, no vrhunac plime neće nastupiti još nekoliko sati pa
je voda dosegla tek do ruba mosta. Dok prelazimo preko klimavih dasaka čitam s
Fatimina i Theina lica identične misli - da ćemo, ako se voda još malo podigne, ostati
zarobljene ovdje tijekom noći.
Naposljetku se zaustavimo na sve manjem komadiću blatnjavog pijeska pred
vratima Mlina.
- Spremne - upita Thea potiho, a ja slegnem ramenima.
- Nisam sigurna.
 - Hajdemo - reče Fatima. Podigne skupljenu pesnicu i, po prvi put otkako se
sjećam, pokucamo na vrata Mlina pa sačekamo Kate da siđe i otvori nam.

- Vi! Otkud vi ovdje?

Izraz na Kateinu licu kada nas ugleda, okupljene na svojem pragu, onaj je
iznenađenja, no svejedno zakorači unatrag kako bi nas pustila unutra, a mi, jedna
po jedna, zakoračimo u tminu dnevnog boravka.
Mjesečina, koja se reflektira o površinu nabujale vode vani pa prodire kroz
prozore koji gledaju na Nizrječje, i uljanica u Kateinoj ruci jedini su izvori svjetlosti, a
dok prolazim pokraj nje, prigušeno mi svjetlo vrati u pamćenje prizor njezina bijelog
lica koje pilji iz sjene, promatrajući Luca i mene na kauču, pa me prođu srsi.
- Struje i dalje nema - reče tupim glasom, tako neobičnim za nju. - Pričekajte dok
pronađem svijeće.
Promatram je dok prekapa po kredencu, i ubrzo shvatim da mi dlan kojim držim
Freyina kolica drhti. Zar ćemo zaista učiniti ovo? Optužiti jednu od svojih najstarijih
prijateljica da je ubila vlastitog oca?
- Želiš li staviti Freyu na spavanje u spavaću sobu otraga? - upita Kate preko
ramena, a ja otvorim usta kako bih pristojno zahvalila i odbila, no potom kimnem
glavom. Pretpostavljam da nećemo prenoćiti - ne nakon što kažemo ono što smo
došle reći - ali, ovako ih onako, predstoji nam scena, a zaista ne želim Freyu izlagati
svemu tomu.
Otkopčam sjedalicu za automobil s kolica pa se ispod glasa obratim Fatimi: -
Vraćam se za sekundu. Pričekajte me.
Freya nastavi mirno spavati dok se pažljivo uspinjem, noseći je u Lucovu sobu,
ne probudivši je ni kada nosiljku pažljivo spustim na pod pa prikučim vrata, ostavivši
ih tek malčice odškrinutima.
Srce mi divlje udara dok se spuštam natrag u prizemlje.
Svijeće su sada upaljene, razbacane po sobi na tanjurićima, a kada priđem sofi
na kojoj sjede Thea i Fatima, nervozno prigrlivši svoja koljena, Kate se uspravi.
- Zbog čega ste ovdje? - upita blago.
Otvorim usta - no ne znam što reći. Jezik mi je suh, lijepi se za nepce, a obrazi mi
gore sramom, premda ne znam čega se točno sramim. Možda vlastitog kukavičluka.
- U kurac, treba mi piće - promrmlja Thea. Dohvati bocu s kuhinjskog ormarića
pa si natoči čašu. Tekućina zasvjetluca, crna poput nafte na svjetlu svijeća, kada je
ona naiskap ispije pa obriše usta. - Isa? Kate?
- Da, molim te - uzvratim pomalo drhtavim glasom. Možda će mi pomoći
očeličiti živce, pomoći mi da ovu užasnu, ali neophodnu stvar sprovedem u djelo.
Thea mi natoči čašu, a ja je iskapim jednim gutljajem pa, dok mi tekućina klizi i
dalje hrapavim i bolnim grlom, shvatim da nisam sigurna što je gore - mogućnost da
nemamo pravo i da se upravo spremamo izdati dva desetljeća prijateljstva, vođene
pukom slutnjom koja je vjerojatno samo zabluda. Ili pomisao da bismo mogle imati
pravo.
Na kraju je Fatima ta koja se osovi na noge. Primi Katein dlan, još me jednom
podsjetivši na čeličnu odlučnost skrivenu ispod svima vidljive samilosti.
- Kate - započne potiho. - Dušo, došle smo večeras kako bismo te nešto upitale.
Možda si već naslutila što te namjeravamo pitati?
- Ne znam. - Na licu joj se iznenada ocrtava oprez. Izvuče svoj dlan iz Fatimina pa
privuče stolicu kako bi sjela nasuprot sofi. Iznenada se doima poput optuženice pred
nama, sudskim vijećem koje je nemilosrdno rešeta pitanjima i donosi sud. - Zašto mi
jednostavno ne kažete?
- Kate - natjeram se progovoriti. Ipak sam ja ta koja je svoje sumnje iznijela pred
ostale - barem joj ih sada mogu otvoreno izreći u lice. - Kate, danas sam na putu
prema postaji naletjela na Mary Wren. Ona... rekla mi je za nešto što je policija
otkrila. Nešto što nisam znala. - Nelagodno progutam. Nešto mi steže grlo. - Ona...
rekla je... - Ponovno progutam pa se prisilim sve izgovoriti u jednom dahu, užurbano,
kao da skidam flaster koji se zalijepio za ranu. - Rekla je da je policija otkrila heroin u
vinskoj boci iz koje je Ambrose pio. Rekla je da se predozirao oralnim putem. Rekla
je da više ne istražuju samoubojstvo, nego... nego...
Ali ne mogu završiti.
Thea je ta koja naposljetku izgovori optužbu. Uperi pogled u Kate ispod zastora
svojih dugačkih šiški, a svjetlo svjetiljke baci joj na lice sjenu, tako da joj se glava
uvelike doima poput skeletne lubanje koja svjetluca u tmini, a ja od prizora zadrhtim.
- Kate - progovori ona bez okolišanja - jesi li ubila svog oca?
- Zašto biste pomislile takvo što? - odgovori Kate i dalje neuobičajeno smirenim
tonom. Njezino uljanicom obasjano lice posve je bezizražajno, gotovo nadrealno u
usporedbi s jasno vidljivom boli na Fatiminu i Theinu licu. - Predozirao se.
- Oralnim unosom? - izleti mi. - Kate, i sama znaš kako smiješno to zvuči. To je
glup način za počinjenje samoubojstva. Zašto bi pribjegao tomu kada je tu, nadohvat
ruke, imao sav pribor potreban za ubrizgavanje? A... - i tu me hrabrost izda te osjetim
val još snažnijeg grizodušja zbog onog što sam učinila, no natjeram se nastaviti. - A
tu je i ovo.
Izvučem pismo iz džepa pa ga bacim na stol.
- Pročitale smo ga, Kate. Pročitale smo ga prije sedamnaest godina, ali nisam ga
istinski shvatila do danas. To nije oproštajno pismo, zar ne? To je pismo čovjeka kojeg
je otrovalo njegovo jedino dijete, čovjeka koji se trudi to dijete poštedjeti zatvora.
To je pismo koje ti govori što učiniti - koje ti govori da nastaviš, da se ne osvrćeš, da
daš smisao njegovom posljednjem činu. Kako si mogla, Kate? Je li istina da si spavala
s Lucom? Jesi li to zato učinila, jer vas je Ambrose naumio rastaviti?
Kate uzdahne. Sklopi oči pa prinese svoje dugačke, vitke dlanove licu,
pritisnuvši ih o čelo. A potom podigne pogled, sve nas skupa obuhvativši njime, a
lice joj je iznenada izrazito tužno.
- Da - odgovori naposljetku. - Da, istina je. Sve je istina.
 - Molim? - eksplodira Thea. Skoči na noge, prevrnuvši pritom svoju čašu koja se
smrska na podu, a crveno vino razlije se po podnim daskama. - Molim? Tek tako nam
mrtva-hladna priznaješ da si nas uplela u prikrivanje umorstva? Ne vjerujem ti!
- U koji ti je dio teško povjerovati? - upita Kate. Podigne pogled prema Thei, a
njezine su plave oči potpuno nepokolebljive.
- Ne vjerujem ni riječi! Ne vjerujem da si se jebala s Lucom! Da te Ambrose
odlučio poslati od kuće! Da si ga ubila zbog toga!
- Istina je - odgovori Kate. Svrne pogled prema prozoru, a ja primijetim kako joj
se mišići vrata pomiču dok grčevito guta slinu. - Luc i ja... znam da nas je tata smatrao
bratom i sestrom, ali ja ga se gotovo i nisam sjećala. Kada se vratio iz Francuske,
kao da... kao da sam se zaljubila u njega. I činilo se tako ispravnim, to je ono što
tata nije shvaćao. Volio me, trebao me. A tata... - Ponovno proguta pa sklopi oči.
- Kako se ponio, čovjek bi pomislio da uistinu jesmo brat i sestra. Način na koji me
gledao kada mi je rekao... - Zagledala se preko Nizrječja, prema rtu iza kojeg stoji
šator s policijskom vrpcom. - Do tog se trenutka nikada nisam osjećala prljavom, ali
te večeri jesam.
- Što si učinila, Kate? - Fatimin tihi glas zadrhti, kao da ne može vjerovati u ono
što sluša. - Želim to čuti iz tvojih usta, korak po korak.
Čuvši riječi, Kate podigne pogled. Brada joj se podigne, a ona progovori gotovo
prkosno, kao da se naposljetku odlučila suočiti s neizbježnim.
- Tog sam petka markirala pa se vratila kući. Tate nije bilo, a Luc je bio u školi.
Usula sam cijelu njegovu zalihu u bocu crvenoga vina koju je držao pod sudoperom.
U boci je ostala tek čaša vina, a znala sam da je Luc neće popiti - te je večeri
namjeravao ostati u Hampton’s Leeju. Tati je, pak, to uvijek bila prva stvar koju bi
učinio po povratku kući petkom navečer - nalio bi si čašu vina pa je naiskap popio
- sjećate li se? - Na trenutak se nasmije ranjivim smijehom. - Zatim sam se vratila u
školu i čekala.
- Uplela si nas u sve ovo. - Thein je glas hrapav, promukao.
- Uplela si nas u prikrivanje umorstva, a nemaš obraza reći čak ni žao mi je?
- Naravno da mi je žao! - zavapi Kate, i po prvi je put njezina jeziva smirenost
napusti, a ja ispod njezine vanjštine na trenutak ugledam djevojku koju
prepoznajem, djevojku koja pati jednako kao i nas tri. - Zar zaista misliš da mi nije
žao? Zar misliš da nisam provela sedamnaest godina u mukama zbog onoga u što
sam vas uplela?
- Kako si to mogla učiniti, Kate? - upitam. Bol mi razdire grlo i sigurna sam da
ću briznuti u plač svakog trena. - Kako si mogla? Ne nama - nego njemu. Ambroseu.
Kako si mogla? Ne valjda zato što te namjeravao nekamo poslati? Ne mogu
povjerovati u to!
- Onda nemoj vjerovati- odgovori Kate. Glas joj podrhtava.
- Zaslužujemo znati - Fatima zareži. - Zaslužujemo znati istinu, Kate!
- To je cijela istina, nema ničega drugog - odgovori Kate, no u glasu joj se jasno
razabire očaj. Prsa joj se ubrzano podižu i spuštaju, a Sjenka dotapka do nje i, ne
shvaćajući izvor njezina nemira, gurne svoju glavu prema njezinoj. - Ne mogu... -
započne, no potom joj riječi zapnu u grlu. - Ja... ne mogu...
A potom skoči na noge pa priđe prozoru koji gleda na Nizrječje. Izađe kroz njega
sa Sjenkom, koji je prati u stopu, pa zalupi prozorom za sobom.
Thea ustane kako bi pošla za njom, no Fatima je zaustavi, uhvativši je za ruku.
- Pusti je - reče. - Na rubu je. Ako sada pođeš za njom, mogla bi učiniti nešto
glupo.
- Primjerice? - ispljune Thea. - Možda se i mene riješiti na Nizrječju? Sranje. Kako
smo mogle biti tako glupe? Nije ni čudo da je Luc mrzi - čitavo je vrijeme znao. Znao
je, a nije rekao ništa!
- Volio ju je - kažem, prisjećajući se njegova lica one noći kada je ugledao Kate
u kutku stubišta - mješavine trijumfa i agonije u njegovim očima. Obje se okrenu
prema meni, kao da su zaboravile da sam uopće tu, skutrena u kutku sofe. - Mislim
da je još uvijek voli, unatoč svemu. Ali živjeti s time... živjeti s tom spoznajom sve
ove godine...
Zastanem. Prinesem dlanove licu.
- Ubila ga je - izgovorim, nastojeći samu sebe uvjeriti u to, nastojeći razumjeti.
- Ubila je vlastitog oca. Nije čak ni pokušala to poreći.

I dalje sjedimo kada, mnogo kasnije, začujemo zvuk s prozora, a Kate se kroz
njega vrati unutra. Noge su joj mokre. Plima se podigla i prekrila gat, vjetar je postao
snažniji, a na kosi joj vidim i kapljice kiše. Sprema se oluja.
Na licu joj se, pak, ponovno ocrtava ona jeziva smirenost dok zatvara prozor za
sobom i podupire ga vrećom pijeska.
- Najbolje da ostanete večeras - reče kao da se ništa nije dogodilo. - Gat je
potopljen, a dolazi oluja.
- Prilično sam sigurna da mogu pregaziti pola metra vode - otrese se Thea, no
Fatima je zaustavi položivši joj dlan na ruku.
- Ostat ćemo - reče. - Ali, Kate, moramo...
Ne znam što je namjeravala reći. Moramo porazgovarati o ovome? Razgovarati
jedna s drugom. Što god da je htjela reći, ne pruži joj se prilika. Kate je prekine.
- Ne brini. - Glas joj je prožet umorom. - Donijela sam odluku. Ujutro ću nazvati
Marka Wrena i sve mu priznati.
- Sve? - uspijem procijediti. Njezine usnice iskrive se u sumoran osmijeh.
- Ne baš sve. Reći ću mu da sam sve učinila sama. Neću vas uplitati.
- Nema šanse da će ti povjerovati - reče Fatima zamuckujući. - Kako bi sama
uspjela odvući Ambroseovo tijelo tako daleko?
- Uvjerit ću ga - odgovori Kate samouvjereno, a ja se prisjetim crteža i načina
na koji je Kate uvjerila školu u ono što je htjela da misle, usprkos svim dokazima koji
su govorili suprotno. - Udaljenost i nije tako velika. Mislim da bi netko s ceradom
mogao... mogao odvući... - No tu je riječi izdaju. Ne može izgovoriti posljednju riječi.
Tijelo.
U grlu osjetim jecaj koji se želi probiti van.
- Kate, ne moraš to učiniti!
- Da - odgovori ona - moram. - Izgovorivši riječi, zakorači preko prostorije pa
prisloni dlan o moj obraz i zagleda mi se u oči. Usne joj, tek na trenutak, zatrepere u
slabašan, tužan osmijeh. - Želim da znate da vas sve volim. Tako vas volim, sve vas. I
tako mi je žao, više nego je to riječima moguće izraziti, što sam vas uplela u ovo. No
vrijeme je da priču privedem kraju, za svačije dobro. Vrijeme je da popravim stvari.
- Kate...
Thea se doima potresenom, a lice joj je blijedo. Fatima se osovila na noge.
Dlanovima je pokrila lice kao da ne može vjerovati da je došlo do ovoga, da će naše
prijateljstvo - naša družina - skončati na ovaj način.
- Je li to sve? - upita nesigurno. A Kate kimne.
- Da. To je to. Ovo je kraj. Više ne morate strahovati. Žao mi je - ponovi pa
pogleda Fatimu, mene, i naposljetku Theu. - Želim da znate koliko mi je žao.
Pomislim na retke Ambroseova pisma Žao mi je, tako mi je žao, beskrajno žao
što te ostavljam ovako...
A kada Kate uzme uljanicu pa se uza stube zaputi u tminu, vodeći sa sobom
Sjenku, taj jedini tračak svjetlosti u tami, suze počnu padati, kotrljajući mi se niz lice
poput kapi kiše koje su počele udarati o prozorska stakla, jer znam da ima pravo. To
je to. Ovo je kraj. A ja ne mogu podnijeti pomisao da je uistinu tako.
 Kada se naposljetku popnem stubama do Lucove sobe, ne očekujem da ću
usnuti. Očekujem još jednu noć provedenu u ležanju i zurenju u prazno dok mi se
pitanja roje po glavi, a Freya dremucka pokraj mene. Ali umorna sam - i više nego
umorna, iscrpljena sam. Legnem u krevet potpuno odjevena pa utonem u nemirne
snove čim mi glava dodirne jastuk.
Nekada kasnije - ni sama ne znam koliko - iz sna me prene zvuk glasova u sobi
iznad moje. Svađaju se, a nešto u vezi tih glasova natjera mi trnce u potiljak.
Ostanem na trenutak ležati, pokušavajući se prenuti iz bunila uznemirujućih
snova o Kate, Ambroseu i Lucu, pokušavajući shvatiti gdje sam, a tada mi se oči
priviknu na polutamu. Svjetlost kroz pukotine u stropu prodire iz sobe iznad mene,
nestajući i vraćajući se kako netko korača sobom. Glasovi se podižu i spuštaju, a tada
začujem zvuk tupog udarca, kao da je netko jedva kontrolirajući svoj gnjev šakom
udario o zid. Voda u čaši na mojem noćnom ormariću namreška se od siline udarca.
Posegnem prema noćnoj svjetiljci, no kliktanje prekidača pokaže se uzaludnim,
a ja se prisjetim da struje nema. Prokletstvo. Fatima je ponijela uljanicu sa sobom na
spavanje, a sve i da nije, nemam šibice. Nemam čime pripaliti svijeću.
Ostanem nepomično ležati, osluškujući i pokušavajući dokučiti tko govori.
Razgovara li Kate sama sa sobom ili su iz nekog razloga Fatima ili Thea pošle do nje
kako bi licem u lice o nečemu raspravile s njom?
- Ne razumijem, nije li ti ovo bila želja od početka? - začujem Katein glas, hrapav
i promukao zbog plakanja.
Uspravim se u sjedeći položaj pa zadržim dah, nastojeći čuti. Telefonira li
možda?
- Bila ti je želja da me kazne, zar ne? - Glas je izda.
A potom dobije i odgovor. Ali ne riječima, barem ne isprva.
Dođe u obliku jecaja, potmulog uzdisaja koji se pronese tišinom, natjeravši
moje srce da skoči u grlo.
- Nije trebalo biti ovako.
Glas je Lucov i doima se izvan sebe od jada.
Ne razmišljam previše. Potiho izađem iz kreveta pa odem do Fatimine sobe i
pritisnem kvaku. Zaključano je pa prošapćem kroz ključanicu. - Fati, probudi se,
probudi se.
Stvori se na vratima učas, njezine tamne oči razrogačene u tmini, pa naćuli uši
kada prstom pokažem na škripave grede nad nama. Držimo dah, pokušavajući čuti,
pokušavajući dokučiti što dolazi iz čijih usta.
 - Što si onda htio? - Jedva razabirem Kateine riječi, procijeđene kroz suze koje
izobličuju sve što govori. - Što si htio ako ne ovo?
Fatimini se prsti stisnu oko moje nadlaktice, a ja začujem njezin osupnuti uzdah.
- Luc je gore? - prošapće ona, a ja kimnem, trudeći se između jecaja čuti Lucove
riječi.
- Nikada te nisam mrzio... - začujem. - Kako to možeš reći? Volim te... Oduvijek
sam te volio.
- Što se događa? - šapne Fatima izbezumljeno.
Odmahnem glavom, pokušavajući u mislima odvrtjeti sve što se zbilo sinoć. Oh,
Bože, Kate. Molim te reci mi da nisi...
Luc reče nešto nerazgovijetno. Katein se glas podigne u ljutnji, a zatim
začujemo lomljavu i Katein vrisak - boli ili straha, uistinu ne mogu reći - a zatim opet
Lucove riječi, previše bremenite emocijama da bismo ih mogle razaznati. Zvuči kao
da je na rubu sloma.
- Moramo joj pomoći - šapnem Fatimi. Ona kimne glavom.
- Pođimo po Theu pa ćemo zajedno poći gore. Snaga u brojnosti. Zvuči mi kao
da je pijan.
Nastavim osluškivati dok slijedim Fatimu niz odmorište i učini mi se da bi mogla
imati pravo. Luc je izvan sebe.
- Oduvijek si postojala samo ti - čujem dok hitamo niza stube. Riječi su mu
prožete bolju. - Kako bih samo volio da nije tako, ali istina je. Bio bih učinio bilo što
samo kako bih ostao s tobom.
- Došla bih po tebe! - progovori Kate kroz suze. - Čekala bih te, smekšala ga,
natjerala da se predomisli. Zašto mu nisi mogao vjerovati? Zašto nisi mogao vjerovati
meni?
- Nisam mogao... - počnu ga gušiti suze, a potom, dok trčim niz hodnik prema
Theinoj sobi, riječi počnu potiho navirati. - Nisam mu mogao dopustiti da to učini.
Nisam mu mogao dopustiti da me pošalje natrag.
Thea preplašeno skoči iz kreveta kada joj banemo u sobu, bjesomučno vrteći
glavom u paničnom strahu koji se pretvori u šok kada ugleda Fatimu i mene kako
stojimo pred njom.
- Što se događa? - procijedi, i dalje prestrašeno dašćući.
- Luc je ovdje - odgovorim. - Mislimo... oh, Bože, ne znam. Mislim da smo sve
skupa pogrešno shvatile, Thea.
- Molim? - Thea se u trenu nađe na nogama pa navuče majicu preko glave. -
Sranje. Je li Kate dobro?
- Ne znam. Gore je s njim. Zvuči kao da se svađaju. Rekla bih da je jedno od njih
upravo bacilo nešto na ono drugo.
Međutim, ona je već jurnula iz sobe i hita prema stubama.
 Tek što je došla do podnožja stuba, ponovno se začuje lomljava - ovog puta
mnogo glasnija. Zvuči kao da netko po podu vuče komad namještaja, a mi se na
trenutak ukopamo na mjestu. Zatim uslijedi vrisak i zvuk otvaranja vrata, a potom
i bat trčećih koraka.
A zatim osjetim neki miris. Nešto što mi zaustavi srce u grudima. Vonj parafina,
popraćen neobičnim, jezivim zvukom. Ne mogu dokučiti otkud mi je poznat, no zvuk
me ispuni jezom koju ne mogu objasniti.
Tek kada se Kate sjuri niza stube, užasnuta lica, shvatim kakav to zvuk čujem.
To je zvuk pucketanja vatre.
 Kate? - vikne Fatima. - Što se događa?
- Bježite! - Kate se pokraj nje progura do ulaznih vrata pa ih širom otvori. A
potom, kada se nijedna od nas ne pomakne, ponovno vikne: - Jeste li me čule?
Bježite, smjesta! Uljanica se razbila, parafin se razlio posvuda.
Sranje. Freya.
Jurnem prema stubama, no Kate me zgrabi za zapešće i povuče natrag.
- Zar me nisi čula? Izlazi van, Isa! Smjesta. Ne možeš gore, kapa kroz podne
daske.
- Pusti me! - zarežim, pokušavajući se osloboditi njezina stiska. Sjenka je
odnekud počeo lajati prodornim i postojanim lavežom straha i panike. - Freya je
ostala gore.
Kate problijedi pa me pusti.
Uspijem se probiti do polovice stubišta, već kašljući od nadražujućeg dima.
Goruće kapljice parafina padaju kroz pukotine u daskama iznad mene, pa zakrilim
glavu rukama, premda gotovo i ne osjećam bol koju mi nanose, ništavnu u usporedbi
s pečenjem koje mi nagriza oči i grlo. Dim je već gust i opor, a disanje sve bolnije - ali
ne dopuštam si misliti o tomu - Freya je jedino što mi je na pameti.
Gotovo sam na odmorištu kada se ispred mene pojavi ljudski obris, prepriječivši
mi put.
Luc. Ruke su mu opečene i krvare, a prsa su mu gola jer je s njih otrgnuo košulju
kako bi ugasio plamen koji mu je zahvatio kožu.
Spazi me, a iznenađenje i užas izobliče mu lice.
- Što ćeš tu? - podvikne promuklim glasom, kašljući nadražen dimom i
plamenom.
Zvuk razbijenog stakla odgovori umjesto mene, a ja oćutim sirov, halapljiv vonj
terpentina. Želudac mi se preokrene pri pomisli na nizove boca na tavanu, na
kanistar lanena ulja i razrjeđivač. A sada sve to kaplje kroz podne daske tavana u
spavaće sobe ispod.
- Miči mi se s puta - zarežim zadihano. - Moram po Freyu.
Izraz lica promijeni mu se kada čuje te riječi.
- U kući je?
- U tvojoj je sobi. Miči mi se s puta!
Cijeli je hodnik iza njega sada obavljen plamenom; vatrenim zidom koji se
ispriječio između mene i Freye, a ja ridam dok se pokušavam progurati pokraj njega,
no presnažan je. - Luc, molim te, što to činiš?
 A tada me gurne. Ne nježno, već tako silovito da se skotrljam niz stube,
razderavši pritom laktove i koljena.
- Idi - vikne. - Idi van. Stani pod prozor.
A potom se okrene, stavi svoju krvavu košulju preko glave pa potrči hodnikom
prema Freyinoj sobi.
Nekako se pridignem u namjeri da pođem za njim, kada se podna greda tavana
strovali uz tresak, prepriječivši hodnik. Osvrćem se oko sebe tražeći nešto, bilo što
čime bih mogla omotati dlanove ili nešto čime bih mogla odgurnuti zapaljeno drvo
s puta, kada začujem zvuk. Freyin plač.
- Isa, prokleti prozor! - začujem iznad zaglušujuće buke vatre i tada shvatim. Ne
može se s Freyom vratiti kroz pakao hodnika. Ispustit će je u Nizrječje.
Potrčim, nadajući se da imam pravo. Nadajući se da ću biti dovoljno brza.
 Vani su se Thea, Fatima i Sjenka povukli na riječnu obalu, no ja ne pođem preko
malenog mosta prema njima nego skočim u vodu, zacvokotavši zubima uslijed
hladnoće i osjetivši kako mi vrelina koja dopire iz Mlina žari obraze, a hladna studen
Nizrječja okiva bedra.
- Luc - vrisnem gacajući pod prozorom kroz vodu koja mi se diže do pasa,
osjećajući kako mi struja protiv koje se borim pripija mokru odjeću uz tijelo. - Luc,
tu sam!
Iza stakla mu vidim lice, osvijetljeno plamenom. Muči se s prozorčićem koji je
zapeo, izvitoperen vlagom nedavnih padalina. Srce mi je u grlu dok on ramenom
gura okvir.
- Razbij ga! - vikne Kate. Gaca kroz vodu prema meni, no prozor uz glasan
štropot popusti i prije nego ona izgovori riječi do kraja, a Luc nestane u zadimljenoj
tmini sobe.
Na trenutak pomislim da se predomislio, no tada začujem jecaj i klokotavi plač
pa ugledam njegov obris, primijetivši da drži nešto, da drži Freyu - Freyu koja vrišti
i opire mu se, gušeći se.
- Sad! - vrisnem. - Baci je, Luc, požuri! - Ramena su mu preširoka da bi se provukla
kroz uski prozorski okvir, no uspije provući jednu ruku i glavu, a zatim kroz usko
okno nekako provuče i drugu ruku. A zatim se protegne što dalje može, labavo pred
sobom držeći Freyu koja sumanuto maše udovima.
- Pusti je! - vrisnem.
A Luc je ispusti.

***

U tom jednom trenutku, Freya u potpunosti zamukne - utišana šokom trenutka

u kojem počne nesputano propadati zrakom.
Tkanina zaleprša u zraku, i na trenutak ugledam njezino iznenađeno lice - a
zatim uslijedi gromoglasan pljusak kada mi padne u ruke, a obje se prevrnemo u
vodu.
Napipavam pod površinom u nastojanju da je čvršće zgrabim, a prsti mi nalaze
njezino lice, kosu, i njezine ručice koje se još uvijek batrgaju... dok gubim uporište
jer mi struja povlači stopala za sobom.
A tada me Kate, zajedno s Freyom koja mi je u naručju, povuče na noge. Obje
grcamo i iskašljavamo, a Freyin prigušeni krik bijesa zbog hladne i slane vode koja joj
grize oči i pluća propara nebo - no njezin mi bijes i bol zvuče poput najljepše pjesme:
živa je, živa je - i to je jedino što je važno.
 Doteturam do obale, tonući stopalima u meko blato. Fatima zgrabi Freyu iz
mojih ruku, a Thea mi pomogne iskoprcati se na obalu. Odjeća mi je mokra i blatna,
a ja jecam ili se smijem, više ni sama nisam sigurna.
- Freya - progovorim - je li dobro? Fatima, je li dobro?
Fatima je pregledava, koliko može između Freyinih zaglušujućih vriskova.
- Dobro je - reče. - Mislim da je dobro. Thea, uzmi moj telefon i brzo nazovi hitnu
službu.
Pruži mi natrag moje histerično čedo pa se okrene Kate kako bi joj pomogla da
se popne na obalu.
Ali Kate nije tu. I dalje stoji u vodi, pod Lucovim prozorom, ruku podignutih u
zrak.
- Skoči!
Luc pogleda u nju pa u vodu. Na trenutak sam sigurna da će to učiniti, da će
skočiti. No potom otrese glavom. Na licu mu zatitra izraz spokoja i pomirenosti sa
sudbinom.
- Žao mi je - reče. - Zbog svega...
A zatim se odmakne od prozora, zakoračivši unatrag u zadimljeni pakao sobe.
- Luc! - Kate vrisne iz petnih žila. Korača uz obalu, od prozora do prozora,
očajnički pogledavajući kroz svaki ne bi li ugledala Lucov obris dok trči niz plamenom
obavijen hodnik. No ne ugleda ništa. Unutra se ništa ne miče.
Zamišljam ga - sklupčanoga na krevetu, sklopljenih očiju. Napokon kod kuće...
- Luc! - vrisne Kate.
A potom, prije nego uopće shvatim što se događa, prije nego je itko od nas
uzmogne zaustaviti, gacajući se dokopa vrata Mlina pa se izvuče na suho.
- Da, stari Plimomlin, čujem Thein glas. - Molim vas, požurite. Vatrogasce i kola
hitne pomoći.
- Kate! - vrisne Fatima. - Kate, što...
No Kate se dokopala vrata Mlina. Omota mokru tkaninu rukava oko dlana kako
bi ga zaštitila od vreline kvake pa nestane unutra, zatvorivši vrata za sobom.
Fatima jurne naprijed, a ja na trenutak pomislim kako će krenuti za njom.
Pokušam je slobodnom rukom zgrabiti za zapešće, no ona se zaustavi na rubu gata
pa sve tri, skupa sa Sjenkom koji cvili uz Theinu nogu, ostanemo bespomoćno stajati,
držeći dah dok dim iz Mlina kulja i širi se Nizrječjem.
Nečija sjenka proleti pokraj jednog od visokih prozora - Kate na stubama,
pognuta ne bi li se zakrilila od vreline - a potom ništa - sve dok Thea ne pokaže prema
prozoru Lucove stare sobe.
- Pogledajte! - izgovori drhtavim glasom, a mi ugledamo dva obrisa, tamna na
crveno-zlatnom paklenom ognju koji se iznenada rasplamsa snažnije.
 - Kate! - zavapim glasom promuklim od dima. Ali znam da je uzalud. Znam da
me ne čuje. - Kate, molim te!
A potom se prolomi zvuk nalik lavini - zaglušujući prasak koji nas sve natjera
da pokrijemo uši i oči pred eksplozijom iskri, popucalih stakala i gorućeg drva koje
izlijeće kroz svaki prozor Mlina.
Popustila je jedna od nosivih krovnih greda pa se cijelo zdanje uruši poput
krijesa koji propada pod vlastitom težinom, a krhotine stakla i gorućeg drva zaspu
obalu i nas tri, primoravši nas da se pogrbimo kako bismo se zaštitile od snage
eksplozije. Osjetim žar pepela kako mi priji leđa dok se nadvijam nad Freyom,
nastojeći je zakriliti.
Kada buka jenja, a mi se napokon uspravimo, od Mlina je preostala samo
ljuštura iz koje goruće grede, poput ogoljelih rebara, strše prema nebu. Više nema
krova, ni podova, ni stubišta. Preostali su samo plameni jezičci koji vrebaju iz
slomljenih prozorskih okvira, proždirući sve na svojem putu.
Mlin je uništen, u potpunosti zatrt.
A Kate više nema.
 Prenem se iz sna u panici i jedan drugi trenutak ne znam gdje sam - svjetlo u sobi
prigušeno je, a tišina ispunjena pištanjem opreme i tihim glasovima. U nosnicama
osjećam miris sapuna, sredstva za dezinfekciju i dima.
A potom se prisjetim.
U bolnici sam, na odjelu pedijatrije. Freya spava u kolijevci pokraj mene, njezini
su prstići čvrsto omotani oko mojih.
Slobodnim dlanom protrljam oči, još uvijek nadražene dimom i suzama pa
pokušam u glavi posložiti sve što se zbilo u posljednjih dvanaest sati. U umu mi se
redaju prizori - Thea, koja se preko uskog predjela vode pokušava dokopati Mlina,
i Fatima, koja je zadržava na obali. Mnoštvo policajaca i vatrogasaca koji su došli
ugasiti buktinju. Izrazi njihovih lica kad smo im rekli da je dvoje ljudi bilo unutra u
trenutku kada se Mlin urušio.
Prizor Freye i njezina bucmastog lica zamazanog čađom i pepelom, njezine oči
razrogačene dok je hipnotizirano promatrala treperavu buktinju, svojim tamnim
očima odražavajući njezin sjaj.
A ponajviše od svega, posljednji pogled na Kate i Luca, na dva obrisa u plamenu.
Vratila se po njega.
- Zašto? - neprestano je ponavljala Thea promuklim glasom dok smo čekale kola
hitne pomoći, njezine ruke čvrsto obavljene oko drhtavog, unezvijerenog Sjenke. -
Zašto?
Odmahnula sam glavom. No mislim da zapravo znam. I mislim da naposljetku
razumijem Ambroseovo pismo, da ga naposljetku istinski razumijem.
Čudno, ali u posljednjih nekoliko dana i sati, počela sam shvaćati kako nikad
nisam istinski poznavala Ambrosea. Provela sam tako mnogo vremena zarobljena
u kavezu uspomena petnaestogodišnje sebe, promatrajući ga nekritičkim očima
djeteta. No sada sam i sama odrasla i pomalo se bližim onoj dobi u kojoj je bio
Ambrose kada je ušao u naše živote, pa sam ga po prvi puta sposobna sagledati kao
odraslu osobu - nekoga sebi ravnog - i iznenada se čini toliko drugačijim. Sada ga
vidim kao čovjeka puna mana i ljudskih manjkavosti, nekoga tko se bori s unutarnjim
demonima koje prije nisam čak ni primjećivala, premda je njegova borba bila, posve
doslovno, ovjekovječena na zidu.
Njegove ovisnosti, njegova sklonost alkoholu, njegovi snovi i strahovi - o
kojima, shvatim iznenada uz svojevrstan sram, nisam imala pojma. Nitko od nas nije,
osim možda Kate. Bile smo previše zaokupljene sobom da bismo primijetile njegovu
priču. Nikada nisam primijetila žrtve koje je podnosio za Kate i Luca, karijeru od koje
je odustao da bi bio nastavnik umjetnosti u Saltenu, a sve zbog svoje kćeri. Nikada
nisam razmišljala koliko je teško moralo biti pobijediti ovisnost i ostati čist -
jednostavno me to nikada nije zanimalo.
 Gak i kada bi nam svoje probleme doslovno gurnuo pod nos - onaj bolni
razgovor o kojem nam je Thea ispričala u londonskom kafiću - čak i tada smo sve
gledale kroz prizmu naših briga i problema. Željele smo ostati zajedno, željele smo i
dalje rabiti Mlin kao naše privatno utočište i igralište - pa smo njegove riječi doživjele
isključivo u svjetlu prijetnje našoj sreći.
Istina je da nisam poznavala Ambrosea, ne istinski. Naši su se životi sudarili
tijekom tog jednog ljeta, i to je bilo više-manje to.
Voljela sam ga zbog onoga što mije pružio: privrženosti, ljubavi i trenutnog
bijega iz noćne more u koju mi se život pretvorio, a ne zbog onoga što je bio. Sada
to znam. A ipak, unatoč tomu, mislim da naposljetku razumijem i njega i ono što je
učinio.
Na neki sam način imala pravo. Bilo je to pismo čovjeka kojega je otrovalo
vlastito dijete i koji je činio sve ne bi li to dijete poštedio posljedica. Ali to dijete nije
bila Kate. Bio je to Luc.
Sve smo pogrešno shvatile. Ne samo pismo, nego i sve drugo. Ambrose nije
namjeravao poslati od sebe Kate, nego Luca. Zašto mu nisi mogao vjerovati, rekla
je Kate. Ali Lucovo je povjerenje dotad bilo iznevjereno previše puta. Pobojao se,
pretpostavim, da će se obistiniti ono čega se oduvijek pribojavao - da se Ambrose
pokajao zbog svoje velikodušnosti i činjenice da ga je primio u svoj dom, volio ga i
skrbio se o njemu. Toliko je već puta stavio Ambroseovu ljubav na kušnju -
odgurujući ga od sebe u očajničkom nastojanju da se osigura kako ga i ova osoba
neće iznevjeriti, da se i ova osoba neće pokolebati u svojoj ljubavi.
Mary nije bila jedina osoba koja je načula Ambroseovu svađu s Kate. Luc ju je
također morao čuti i shvatio je ono što Thea i ja nismo - da će Ambrose od sebe
poslati njega, a ne Kate. Ne znam gdje - vjerojatno u internat, sudeći prema onome
što je Ambrose rekao Thei. Ali Luc je previše puta doživio izdaju i vjerojatno je
naprečac donio zaključak da će mu se ostvariti najcrnji strahovi. Pomislio je da će ga
Ambrose poslati natrag majci.
Pa je učinio nešto iznimno, osobito glupo - u maniri ludo zaljubljenog
petnaestogodišnjaka koji očajnički želi spriječiti povratak u pakao iz kojeg je jednom
već pobjegao.
Je li namjeravao ubiti Ambrosea? Ne znam. Sjedeći ovdje i zureći u Freyino
anđeosko, usnulo lice, vrtim to pitanje po glavi i, istini za volju, mogu povjerovati u
oba scenarija. Možda nije htio ubiti Ambrosea - možda je u pitanju bila trenutačna
srdžba koju je gorko požalio kada je već bilo prekasno da išta poduzme u vezi toga.
Možda ga je samo htio kazniti, posramiti. A možda nije uopće razmišljao - možda je
samo djelovao, gonjen ljutnjom i očajem koji su vreli u njemu.
Želim vjerovati da je sve skupa bila pogreška. Da mu nije bila namjera ubiti, već
samo poniziti. Želim vjerovati da je htio da Ambrose okrene broj hitne službe i da ga
pronađu u heroinskom deliriju, u lokvi vlastite bljuvotine. Želim vjerovati da je htio
samo da ga otpuste i da pati onako kako bi i Luc patio jednom kada bi ga Ambrose
poslao od sebe. Bio je dijete ovisnice i odrastao je okružen heroinom. Morao je znati
koliko je oralna doza nepouzdana, koliko bi dugo trebalo Ambroseu da umre i kako
je lako poništiti učinak oralno uzete droge.
 Ali nisam sigurna.
Na neki način, više i nije važno. On što je važno... jest ono što je učinio.
Učinio je točno ono što nam je Kate ispripovjedila kada je sama preuzela krivnju,
korak po korak nas provevši kroz događaje neobičnom hladnokrvnošću. Markirao
je u školi i vratio se u Mlin za dana, znajući da će Kate i Ambrose biti u Salten Houseu.
Došavši u Mlin, usuo je Ambroseovu zalihu heroina u bocu vina i ostavio je na stolu,
kako bi je Ambrose pronašao kada se te večeri vrati iz škole. Potom je probrao
njegove crteže, tražeći one koji će izazvati najveću sablazan, pa ih poslao školi.
Oh, Ambrose. Pokušam zamisliti kako se osjećao kada je shvatio što je Luc
učinio. Je li mu neobičan okus vina dao naslutiti da nešto nije u redu? Ili neobična
pospanost koja ga je počela obuzimati? Moralo je proći dosta vremena... prije nego
je Ambrose primijetio da nešto nije u redu... pa zbrojio dva i dva dok mu je heroin
iz želuca pomalo prodirao u krvotok.
Sjedim u bolničkoj posteyi, držeći Freyinu ručicu, a cijeli mi se prizor vrti pred
očima, poput nekakvog starog, požutjelog filma. Ambrose podiže i proučava bocu,
potom ustaje na nesigurne, lelujave noge. Prilazi kredencu u kojem je skrivena
limena kutija. Otvara je... i shvaća što je Luc učinio, pojmivši i veličinu doze koju je
progutao.
Što li je pomislio, što je osjećao dok je nesigurnim dlanovima ispisivao ona
lelujava slova u kojima preklinje Kate da zaštiti svojeg brata od posljedica njegova
čina.
Ne znam. Ne mogu niti zamisliti bol spoznaje o onome što se zbilo, kolosalnost
Lucove pogreške i čina gorke, impulzivne osvete na koji se odlučio. No, dok gledam
u Freyu i njezine prstiće, čvrsto omotane oko mojega, u jedno sam sigurna. Po prvi
put razumijem Ambroseove postupke. U potpunosti ih razumijem i naposljetku
imaju smisla.
Prva mu pomisao nije bio vlastiti spas, nego zaštita njegova djeteta. Dječaka
kojeg je odgojio i volio te bezuspješno pokušavao zaštititi.
Već je jednom dopustio da se Luc vrati natrag paklu života s majkom. Iznevjerio
je to nevino djetešce puno povjerenja kojega je spasio od utapanja vodama
Nizrječja, kojemu je mijenjao pelene i čiju je majku volio prije nego se njihova veza
raspala.
Jednom ga je pustio da ode, a sada je shvatio da ga je, s Lucova gledišta,
namjeravao ponovno iznevjeriti. Bio sam glup jer nisam vidio do čega će moji postupci
dovesti... Činim ovo kako nitko drugi ne bi morao patiti...
Napisao je to pismo kako bi bio siguran da će samo jedan život biti izgubljen -
njegov. A naslovio ga je na Kate, ne na Luca, dobro znajući da će ona, koja je svog
oca poznavala bolje nego bilo tko drugi na ovom svijetu, shvatiti što joj želi reći -
kako traži od nje da zaštiti svojeg brata.
Nemoj kriviti nikoga drugog, najdraža moja. Donio sam svoju odluku i siguran sam
u nju... I ponad svega, ne dopusti da sve ovo bude uzalud.
 A Kate... Kate je ispunila očevu želju najbolje što je umjela. Zaštitila je Luca,
lažući za njega iz godine u godinu. Međutim, jednu Ambroseovu želju nije uspjela
ispuniti. Krivila je Luca. Ogorčeno ga je krivila zbog onoga što je učinio. I nikada mu
nije oprostila.
Luc je ipak imao pravo. Mogla je pričekati da oboje navrše šesnaest prije nego
policiji otkrije da je Ambrose nestao. Ali nije to učinila. I tako su Luca odveli i bacili
natrag u ralje života za koji je mislio da mu je pobjegao.
A Luc, koji je zbog ljubavi prema svojoj sestri ubio jedinog roditelja kojeg je
ikada imao, pomislio je da se njezina ljubav ohladila i prometnula u mržnju, pomislio
je da se ona okrenula protiv njega. Kada su ga poslali natrag u Francusku, znao je
da je to njezinih ruku djelo - da ga kažnjava za umorstvo za koje je samo ona znala
da ga je počinio.
Prisjetim se njegova vapaja one noći: Bio bih učinio bilo što samo kako bih ostao
s tobom... Oduvijek si postojala samo ti...
I u tom mi se trenutku učini da bi mi se srce moglo raspući.
 PETO PRAVILO

Znaj kada prestati lagati

Kada nas sutradan u devet ujutro, tako svojstveno britanskom zdravstvenom

sustavu, izbace iz bolnice jer im kronično nedostaje kreveta, Owen nije taj koji dođe
pokupiti Freyu i mene.
Mobitel mi je izgorio skupa s kućom i svime ostalim što sam ponijela sa sobom
pa mi sestre dopuste da iz njihove sobe nazovem nekoga. Međutim, prsti mi zastanu
kada krenem utipkavati njegov broj, a nešto u meni prelomi se i shvatim da nisam još
spremna za razgovor koji moramo voditi. Uvjerim samu sebe da je u pitanju samo
praktičnost - trebali bi mu sati da se probije kroz prometne čepove Londona i još
toliko da se snađe u zamršenoj mreži cesta koje nas dijele. Ali iza mojeg oklijevanja
ne krije se praktičnost - ili barem ne samo praktičnost. Istina je da se sinoć, kada se
Freyin život našao u opasnosti, nešto u meni promijenilo. Samo još uvijek ne znam
što točno i što to sve znači.
Nazovem Fatimu umjesto Owena pa izađem pred odjel pedijatrije, noseći Freyu
omotanu u posuđenu dekicu i pričekam. Uskoro ugledam taksi kako se zaustavlja
pred nama, a u njemu dva blijeda lica - Fatimino i Theino.
Ušavši i zakopčavši Freyu u dječju sjedalicu, koju se Fatima prisebno sjetila
odnekud nabaviti, ugledam i Sjenku kako leži Thei pokraj nogu, a ona ga dlanom
pridržava za ogrlicu.
- Jutros su nas otpustili gotovo u cik zore - reče Fatima preko ramena s prednjeg
sjedala. Primijetim joj tamne kolute ispod očiju. - Iznajmila sam nam sobe u pansionu
na priobalnoj cesti. Mislim da će Mark Wren htjeti da ostanemo ovdje, barem dok
policija ne nađe vremena za razgovor s nama.
Kimnem glavom, a prsti mi se sklope oko pisma u mojem džepu. Ambroseova
pisma.
- Još uvijek ne mogu vjerovati. - Theino je lice blijedo, a prsti joj nervozno klize
Sjenkinim krznom. - Da je on... Mislite li da je to bio on? Ona ovca?
Znam na što misli. Je li to bio Luc? Je li on odgovoran i za to, kao i za sve ostalo?
Pretpostavljam da su noć provele jednako kao i ja. Razmišljajući. Pokušavajući
posložiti dijelove slagalice. Pokušavajući razlučiti istinu od laži.
Pogledam Fatimu.
- Ne znam - odgovorim naposljetku. - Ne vjerujem da jest.
Ali tu se zaustavim. Jer ne želim otkriti ono što zaista mislim. Ne pred vozačem
taksija. Ne poznajem ga, ali prilično sam sigurna daje netko od lokalaca. A ono što
zaista mislim jest da smo Luca, uz sve ono što je učinio, vjerojatno nepravedno
osumnjičile i za tu jednu stvar za koju nije odgovoran.
 Mislila sam da je napisao tu poruku jer je mrzio Kate i jer ju je sumnjičio za
prikrivanje Ambroseove smrti. Mislila sam da nas je htio prestrašiti i strahom
natjerati na priznanje. Mislila sam kako želi da istina izađe na vidjelo.
Ali kasnije, nakon što mi je Kate priznala za ucjenu i iskamčeni novac, počela
sam se pitati. Sve skupa nekako nije bilo nalik Lucu. On ne bi tako hladnokrvno i
proračunato cijedio novac iz Kate. Bila sam uvjerena da Lucu nije bilo stalo do novca
i da je sve što je htio bilo izravnati račune - natjerati Kate da pati onako kako je on
patio od njezine ruke... da, mogla sam ga zamisliti kako joj se osvećuje na taj način.
Sada, pak, nakon protekle noći, više ne vjerujem ni u to. Jednostavno nema
smisla. Osim Kate, Luc je jedini među nama znao istinu i bio je primoran lagati čak
i više od nas ostalih. Bio je dijelom igre jednako kao i mi, a kada bi istina izašla na
vidjelo, izgubio bi mnogo više nego bilo tko od nas.
Osim toga, tijekom te dugačke noći provedene u bolnici imala sam dovoljno
vremena za razmišljanje, dovoljno vremena da se prisjetim podugačkog popisa
Lucovih prekršaja koji mi je Owen poslao, a jedan mi se datum posebno usjekao u
pamćenje.
Ne. Mislim da je netko drugi napisao tu poruku.
Dozovem u pamćenje prizor iz poštanskog ureda, njezine prste, njezine snažne
prste, umrljane krvlju koja joj se uvukla pod nokte.
I sigurna sam, jednako onako kako nikad nisam bila uvjerena u Lucovu krivnju,
da je ona itekako sposobna za takvo što.

Došavši u pansion, uvučem se s Freyom u postelju pa obje utonemo u san,

poput tijela koje tonu u duboku vodu. Izronim satima kasnije, i na trenutak me
obuzme neobičan osjećaj lakoće.
Pansion se smjestio uz priobalnu cestu, tek nekoliko kilometara od škole, a
pogled koji mi se pruži kroz prozor sobe, kada se pridignem u sjedeći položaj pa
počnem ravnati svoju zgužvanu, solju natopljenu odjeću i zaglađivati Freyinu znojnu
kosu s lica, istovjetan je onome s Tornja 2B prije svih tih godina.
Unatoč činjenici da moja vlastita kći sniva uz mene, na trenutak sam ponovno
ona petnaestogodišnjakinja i opet sam tamo - ponovno čujem galebove, a neobično,
jarko svjetlo poigrava se sjenkama na drvenoj prozorskoj daščici, dok je moja
najbolja prijateljica u krevetu pokraj mojega.
Sklopim oči i usredotočim se na zvuke prošlosti pa zamislim sebe u koži
djevojke kakva sam nekoć bila, djevojke koja je još uvijek okružena prijateljicama i
čije su životne greške tek pred njom.
Sretna sam.
Tada se Freya promeškolji pa zacvili, a iluzija iščezne, i ponovno sam
tridesetdvogodišnja odvjetnica i majka. A spoznaje koje sam potisnula u neki
zakutak uma, iste one s kojima sam se hrvala cijelu proteklu noć, sruče se na mene
svom svojom težinom.
 Kate i Luca više nema, mrtvi su.
Primim Freyu u naručje pa se, zijevajući, spustim u prizemlje, gdje zateknem
Fatimu i Theu kao sjede na ostakljenom trijemu okrenutom prema moru.
Srpanj je, no dan je tmuran i prohladan, a oblaci prijete kišom; njihove tamne
sjenke istovjetne su nijansi sivog krzna Sjenkine kralježnice, koje se sada mreška na
povjetarcu. Sklupčan je pokraj Theinih nogu, a svoju je crnu njušku gurnuo u njezin
dlan. Podigne glavu oćutjevši moj dolazak i oči mu na trenutak zabljesnu, no glava
mu potom opet potone na tlo. Znam da se nadao nekom drugome. Kako psu
objasniti konačnost i nepravdu Kateine smrti? Jedva i sama sve razumijem.
- Primile smo poziv iz policijske postaje - reče Fatima. Privuče stopala k sebi u
fotelju, prigrlivši svoja koljena. - Žele da dođemo danas u četiri. Moramo smisliti što
ćemo im reći.
- Znam. - Uzdahnem i protrljam oči, a potom spustim Freyu na pod pokraj
nekakvih starih časopisa koji su tu ostavljeni za goste. Ona uz veseo vrisak podere
naslovnicu jednoga od njih, a ja znam da bih je trebala zaustaviti, no naprosto sam
preumorna. Više mi jednostavno nije stalo.
Ostanemo dugo sjediti u tišini, promatrajući je, i ne moram niti upitati da bih
znala kako su i njih dvije provele noć čineći isto što i ja: trudeći se razumjeti, nastojeći
povjerovati u ono što se dogodilo. Čini mi se kao da sam još jučer imala četiri uda,
a jutros sam se probudila sa samo tri.
- Prekršila je pravila - progovori Thea potiho. Zvuči preneraženo. - Lagala nam
je. Lagala je nama. Da nam je barem rekla. Zar nam nije vjerovala?
- Nije to bila njezina tajna, nije ju imala pravo odati - odgovorim, ne misleći samo
na Kate, nego i na Owena. Na to kako mu lažem sve ove godine i time kršim naša
vlastita, nepisana pravila. Jer pravi odgovor zapravo ne postoji, zar ne? Samo
trampa -jedna izdaja za drugu. Kate je imala izbor, čuvati Lucovu tajnu ili lagati
prijateljicama. Odabrala je lagati. Odabrala je prekršiti vlastita pravila. Odabrala je...
progutam shvativši. Odabrala je zaštititi Luca. Ali odabrala je zaštititi i nas.
- Jednostavno ne razumijem - ispali Fatima. Šake su joj sklupčane na šarenoj
presvlaci fotelje. - Ne razumijem zašto je Ambrose jednostavno dopustio da se sve
odigra do kraja? Smrt oralnim predoziranjem spora je, a čak ako i nije smjesta shvatio
što se događa, prilično je jasno da je znao što se događa kada je krenuo pisati
oproštajno pismo. Mogao je nazvati hitnu pomoć! Zašto je, dovraga, proveo svoje
posljednje trenutke moleći Kate da zaštititi Luca, umjesto da pokuša spasiti samoga
sebe?
- Možda nije imao izbora - odgovori Thea. Promeškolji se u svojoj fotelji pa
rubove rukava vunenog džempera povuče preko prstiju. - U Mlinu nije bilo fiksnog
telefona, sjećaš se? Nisam sigurna ni je li Ambrose u to vrijeme posjedovao mobitel.
Kate ga je imala, ali njega nikada nisam vidjela s mobitelom.
- Ili možda... - Zastanem, zagledavši se u Freyu, zaigranu na prostirki.
- Što? - ponuka me Thea.
- Možda mu vlastiti spas nije bio najvažnija stvar. - Ne postoji pravi odgovor na
to pitanje. Fatima zagrize donju usnicu, a Thea svrne pogled, zapiljivši se kroz prozor
prema nemirnom moru. Upitam se misli li o svojem ocu, pitajući se bi li i on odabrao
što i Ambrose. Nekako sumnjam da je tako.
Pomislim na Mary Wren i prisjetim se njezinih riječi na pružnom prijelazu. Kročio
bi kroz oganj pakleni zbog te djece...
A potom se sjetim još nečega što je rekla, a želudac mi se uznemiri.
- Postoji još nešto što vam moram reći - izgovorim. Thea se okrene prema meni.

- Danas si u autu pitala za ovcu. Nisam ti to mogla reći tada, ali... - Zastanem,
pokušavajući sabrati misli, pokušavajući objasniti uvjerenje koje mi se poput sjenke
počelo širiti umom od onoga dana kada me povezla do postaje. - Mislili smo da je
za to odgovoran Luc jer se uklapalo u ono što smo znale. Ali mislim da nismo imale
pravo. Da je istina izašla na vidjelo, izgubio bi koliko i mi. Pa i više. Uostalom,
poprilično sam sigurna da je tu noć proveo u pritvoru u Ryeu. - Ne traže objašnjenje
pa ga ni ne ponudim. - A postoji još nešto - nešto što mi je Kate rekla kada sam je
došla posjetiti bez vas.
- Ispljuni to već jednom - reče Thea osorno.
- Netko ju je ucjenjivao - kažem bez uvijanja. - Trajalo je godinama. Ovca i crteži
bili su tek sredstva kojima ju je krivac pokušao prisili da počne cijediti novac i od nas.
- Ne! - reče Fatima. Lice joj se doima čak i bljeđim zbog crne marame na glavi.
- Ne! Kako nam je to mogla zatajiti?
- Nije nas željela zabrinjavati - odgovorim bespomoćno. Njezin se trud da nas
poštedi sada čini tako uzaludnim. Da nam je barem rekla. - Međutim, to se ne čini
nimalo nalik nečemu što bi Luc učinio - a uostalom, sve je počelo dok je on još uvijek
boravio u Francuskoj.
- Tko onda? - upita Thea odlučno.
- Mary Wren.
Uslijedi dugačka tišina. Na trenutak obje ostanu nepomično sjediti, a zatim,
polako, Fatima kimne glavom.
- Oduvijek je mrzila Kate.
- Ali otkud ti sve to? - upita Thea. Prsti joj nemirno prebiru po Sjenkinu krznu,
gladeći mu uši, dok njegove dlake boje dima zapinju za njihovu grubu, izgriženu
kožu.
- Zaputila sam se prema postaji - odgovorim prislonivši prste na čelo,
pokušavajući se prisjetiti njezinih točnih riječi. Boli me glava, a Freyini vrisci
oduševljenja dok trga časopis u komadiće čine bol snažnijom. - Mary me povezla, i
rekla je nešto... nisam obraćala pozornost na to u danom trenutku, bila sam previše
osupnuta onime što mi je otkrila o Kate i Lucu... ali rekla je nešto o Kate i ovci, rekla
je da je okrvavila ruke, i to ne samo ovčjom krvlju. No otkud je mogla znati za ovcu?
- Od Marka? - upita Fatima nagađajući, ali Thea odmahne glavom.
 - Kate nije pozvala policiju, sjećaš se? Premda ju je, pretpostavljam, farmer
mogao naknadno pozvati.
- Mogao je - odgovorim. - Ali prilično sam sigurna da ga je Kate potplatila da drži
jezik za zubima. To je bio cijeli smisao onih dvjesto funti. Međutim, nisu u pitanju bile
samo riječi, nego i razlog zbog kojeg ih je izgovorila. Sve se skupa bilo... - Zastanem,
tražeći prave riječi kojim bih objasnila. - Bilo je... osobno. Likovala je. Kao daje sretna
što Kate konačno sve dolazi na naplatu. A ona poruka, bila je zlobna i otrovna,
razumijete li što želim reći? Odisala je mržnjom, istom mržnjom koju sam oćutjela
slušajući Maryne riječi. Ona je napisala tu poruku, sigurna sam u to. A mislim daje
ona poslala i slike. Ona je jedina osoba koja se mogla dokopati naših adresa.
- Dobro, i što ćemo poduzeti u vezi s tim? - upita Fatima.
Thea slegne ramenima.
- Poduzeti? Što možemo poduzeti? Ništa. Držat ćemo jezik za zubima. Ne
možemo se potužiti Marku, zar ne?
- Dakle, samo ćemo sve zaboraviti? Dopustit ćemo joj da nam prijeti i izvuče se
bez posljedica?
- Nastavit ćemo lagati - odvrati Thea sumorno. - Samo ćemo ovaj put to učiniti
kako treba. Uskladit ćemo priče i držati se dogovorenog kao pijan plota. Ispričat
ćemo priču svima, policiji, našim obiteljima - svima. Moramo ih uvjeriti da je Ambrose
počinio samoubojstvo. Na kraju krajeva, to je ono što je i on sam htio. To je ono što
je Kate htjela. Samo bih voljela da imamo nešto čime bismo mogle poduprijeti našu
priču.
- Pa... - Gurnem ruku u džep pa je izvučem - omotnicu s Kateinim imenom, staru
i prilično zgužvanu, a odnedavno i zamrljanu sasušenom solju i tragovima vode.
No slova su još uvijek čitka - jedva. Tinta se rascvala po papiru, no voda je nije
isprala pa se Ambroseove riječi upućene njegovoj kćeri još daju pročitati: stoga ne
odustaj: živi, voli, budi sretna. I ponad svega, ne dopusti da sve ovo bude uzalud.
Međutim, danas riječi zvuče drugačije. Danas mi se čini da se obraća svakoj od
nas ponaosob.
 Taksi nas ostavi na saltenskoj šetnici, a dok Fatima plaća vozaču, izvučem se
iz kola pa protegnem noge, ne gledajući prema policijskoj postaji, tom zdepastom
betonskom zdanju pokraj lukobrana, nego prema pučini - prema luci i morskom
prostranstvu iza nje.
To je i dalje isto ono more koje me pozdravilo na prozoru moje sobe u Salten
Houseu, more mojeg djetinjstva, nepromjenjivo i neumoljivo, a ta me spoznaja na
neki način ispunjava mirom. Pomislim na sve čemu je ono posvjedočilo i na sve što
je primilo u svoje prostranstvo. Pomislim kako je, na neki način, pepeo Plimomlina
primilo natrag kao nešto što je dalo samo na posudbu - uzevši s njime i Kate i Luca.
A sada nastavlja, malo po malo, ispirati sve što smo učinile - sve naše greške, sve
naše laži.
Thea mi se zaustavi uz bok pa pogleda na svoj sat.
- Skoro je četiri - reče. - Jesi li spremna?
Kimnem glavom, ali ostanem na mjestu.
- Razmišljala sam - progovorim u trenutku kada nam se Fatima pridruži,
odmaknuvši se od taksija koji smjesta ode.
- O čemu? - upita ona.
- O... - Riječ mi dođe gotovo nepozvana pa je izgovorim s jasnim prizvukom
iznenađenja. - O krivnji.
- Krivnji? - Fatimino se čelo namreška.
- Sinoć sam shvatila da sam provela sedamnaest godina misleći da se ono što se
dogodilo s Ambroseom, na neki način, dogodilo našom krivnjom. Da je umro zbog
nas - zbog onih crteža, zato što smo se neprestano vraćale u Mlin.
- Nismo tražile da nas crta - reče Fatima potiho. - Nismo tražile ništa od ovoga.
Ali Thea kimne glavom.
- Znam o čemu govoriš - reče. - Koliko god to bilo nerazumno, i ja sam osjećala
isto.
- Ali shvatila sam... - Zastanem, tražeći prave riječi, trudeći se dati obličje tek
napola dorečenoj spoznaji u svojem umu. - Prošle sam noći shvatila... da njegova
smrt nije imala nikakve veze s time. Crteži nisu bili razlog. Mi nismo bile razlog.
Nismo krive ni za što.
Thea polagano kimne glavom, a Fatima nas obje primi ispod ruku.
- Nemamo se čega sramiti - reče. - Nikada nismo ni imale.
Okrenem se prema policijskoj postaji, kada iz uske uličice između dvaju
kamenih kuća izroni ženska figura. Njezino kršno tijelo odjeveno je u nekoliko
slojeva odjeće, a konjski rep boje sivog željeza leprša joj na morskom povjetarcu.
 Mary Wren.
Zastane kada nas ugleda, a potom se osmjehne. Nije to ugodan smiješak - to
je osmijeh nekoga tko ima moć, nekoga tko tu moć namjerava iskoristiti. A zatim
zakorači šetnicom prema nama.
No i nas tri počnemo hodati, držeći jedna drugu pod rukom. Mary promijeni
smjer, namjeravajući nam presjeći put, a ja osjetim kako se Fatimina ruka nervozno
grči pod mojom, i začujem kako Theine pete sve brže udaraju o oblutke šetnice.
Maryn se osmijeh sada razvukao u zluradi cerek, ogoljevši njezine velike, žute
zube pa se, što bliže prilazimo, to više doima poput stvorenja spremnog za borbu,
a moje srce počne snažnije udarati u grudima.
Međutim, uzvratim joj pogled, i po prvi put od povratka u Salten ne osjećam
krivnju. Lišena sam straha. Jer sada znam istinu.
A odlučnost Mary Wren iščezne. Učini još jedan kolebljiv korak, a nas tri
proguramo se pokraj nje, i dalje se držeći pod ruku. Osjetim Fatimin čvrsti stisak na
svojoj ruci i opazim Thein smiješak. Sunce se promalja kroz oblake, a sivilo mora
pretvori se u blještavilo.
Mary Wren nam iza leđa dovikne nešto nerazumljivo.
Ali nas tri samo nastavimo hodati.
Ne osvrćemo se.
 Freyi ću kada poraste ispričati priču. Priču o zapaljenoj kući, o nezgodi koju su
uzrokovale nepropisno postavljene žice i uljanici koju je netko slučajno prevrnuo
tijekom noći.
Priča je to o čovjeku koji je riskirao svoj život kako bi spasio njezin, i o mojoj
najboljoj prijateljici koja ga je voljela i koja se vratila u kuću po njega, dobro znajući
da je sve već izgubljeno i da spasa neće biti.
Priča je to o hrabrosti, nesebičnosti i požrtvovnosti - o samoubojstvu oca i boli
njegove djece.
A ujedno je to i priča o nadi - o tomu kako moramo nastaviti sa životima čak
i nakon što se nešto nepodnošljivo dogodi. Kako moramo izvući najbolje iz svojih
života zbog onih koji su žrtvovali svoje.
To je priča koju smo Thea, Fatima i ja ispričale naredniku Wrenu došavši tog
dana u policijsku postaju, a on nam je povjerovao, jer je to bila istina.
Ali ujedno je bila i laž.
Nas tri provele smo gotovo dvadeset godina lažući. Ali sada barem znamo
zašto. Sada, naposljetku, znamo istinu.

Dva tjedna kasnije Freya i ja ponovno smo u vlaku. Ovoga puta vozimo se prema
Aviemoreu, mjestu toliko udaljenom od Saltena da ne može biti dalje, ako pritom
ne želite prijeći Sjeverno more.
Dok se vlak kotrlja prema sjeveru, a Freya mi sniva u naručju, razmišljam o
lažima koje sam izrekla. Razmišljam o lažima koje su mi zatrovale život i vezu s
dobrim muškarcem punim ljubavi. Razmišljam o cijeni koju je Kate platila zbog tih
laži i o tomu kako su one Freyu dovele u opasnost, a prsti mi se bez razmišljanja
čvršće zgrče oko nje pa se ona promeškolji.
Možda je vrijeme da prestanem lagati. Možda... možda bismo trebali govoriti
istinu, svi mi.
No tada spustim pogled na Freyu. I posve sam sigurna u jedno - ne želim da
ikada mora prolaziti ono kroz što sam ja prošla. Ne želim da ikada bude primorana
uspoređivati istinu s lažima koje je izrekla, tražeći rupe u svojoj priči, pokušavajući
se prisjetiti što je rekla posljednji put i što su joj prijatelji na to odgovorili.
Ne želim da se ikada mora osvrtati preko ramena kako bi zaštitila nekog
drugog.
Prisjetim se žrtve koju je Ambrose podnio za Kate, za Luca, i posve sam sigurna
- nikada neću Freyi reći istinu. Jer bih time svoj teret predala njoj.
 Ja to mogu. Mi to možemo - Fatima, Thea i ja. Možemo čuvati svoju tajnu. I
sigurna sam da će je one čuvati. Držat će se priče koju smo smislile šapućući u sobi
pansiona - maglovite priče prepune nejasnih detalja, začinjene alibijima koje smo
pružile jedna drugoj. Na kraju krajeva, to je posljednje što možemo učiniti za Kate.

Mobitel mi se oglasi oko Yorka, a Freya se na trenutak promeškolji u mojem

naručju pa se opet smiri. Owen je.
Kako je - jeste li uspjele stići na vlak?
Razmišljam o njemu tijekom cijele vožnje. O tomu kako je izgledao kada sam mu
jutros mahnula netom prije nego što smo se Freya i ja zaputile prema King’s Crossu.
I o trenutku iz nedaleke prošlosti. O načinu na koji su mu ruke drhtale kada je
izašao iz automobila na parkiralištu pansiona u Saltenu. O načinu na koji je primio
Freyu u naručje, kao da je nije vidio tjednima i kao da bi preplivao ocean da je spasi.
Prislonio je usne na njezino tjeme, a kada je podigao pogled s njega, u očima su mu
se nazirale suze.
I o trenutku iz nešto dalje prošlosti. O svjetlosti koja je naizgled isijavala iz njega
kada ju je prvi put primio u ruke one noći kada se rodila. Spustio je pogled na njezino
lice pa ga opet podigao prema mojemu s izrazom svojevrsnog čuđenja, a ja sam tada
shvatila ono što znam i danas - da je spreman kročiti kroz vatru za nju.
Udahnem pa zadržim dah, dugo ga ne ispuštajući dok gledam Freyino usnulo
lice. A potom mu odgovorim.
Sve je u najboljem redu. Tata će nas dočekati u Aviemoreu. Volim te.
To je laž, toga sam sada svjesna. Ali zbog nje, zbog Freye, mogu nastaviti lagati.
A tko zna, možda se jednoga dana ta laž i obistini.

SVRŠETAK
 ZAHVALE

Najprije moram zahvaliti svojim urednicama, Liz, Jade te Alison jedan i dva
(ovdje i u SAD-u). Svojim su združenim naporima svaki od mojih romana učinile
barem 50% boljim nego bih ga sama uspjela učiniti, nudeći inspirativne prijedloge,
dodijavajući mi pitanjima važnima za radnju i obavivši svoj urednički posao
besprijekorno.
Bethan, September i Chloe najbolji su tim za podršku koji bi jedan pisac mogao
poželjeti i ne mogu vam dovoljno zahvaliti za sve što ste učinile za ovu knjigu i sve
njezine prethodnice.
Što poručiti svima zaposlenima u Vintageu - Faye, Rachel, Richardu, Chrisu,
Rachael, Anni, Helen, Tomu, Jane, Penny, Monique, Samu, Christine, Beth i Alexu, te
svim drugim ljudima koji crnče iza kulisa - osim da ste briljantni, duhoviti i da je pravo
zadovoljstvo surađivati s vama te da sam i dalje počašćena i ponosna što pišem za
Vintage.
Moja agentica Eve White i njezin tim uvijek stoje iza mene, a neizmjerno sam
zahvalna na potpori i ohrabrenju velikoj zajednici pisaca, koji su uvijek spremni
priskočiti u pomoć savjetima, tehničkim detaljima ili pak pukim pošalicama, bilo
online ili u stvarnome svijetu. Popis ljudi kojima bih trebala zahvaliti ispunio bi cijelu
novu knjigu, stoga znajte da vas volim i cijenim! Međutim, posebno moram istaknuti
svoju prijateljicu Ayishu Malik, koja je napravila pauzu tijekom pisanja vlastite knjige
kako bi me savjetovala u pisanju Igre laži. Nepotrebno je isticati da sam za bilo kakve
propuste kriva isključivo ja, no njih bi bilo mnogo više bez njezine pomoći...
Također bih htjela zahvaliti Marcu Hopgoodu na njegovoj velikodušnoj donaciji
tijekom dobrotvorne aukcije za CLIC Sargent, organizaciju koja pomaže djeci
oboljeloj od raka. Marc, hvala ti što si svoje ime posudio jednom od uzvanika na
večeri bivših učenica Salten Housea. Nadam se da si zadovoljan likom!
Naposljetku, zahvaljujem svojim dragim prijateljima i obitelji. Volim vas i
(doslovno) ne bih ovo uspjela izvesti bez vas. Beskrajno vam hvala. xxx

Scan: Tatum
Obrada: Ruby
 NOTES

[←1] Obavezno srednjoškolsko obrazovanje u Ujedinjenom Kraljevstvu traje pet

godina (do šesnaeste godine djeteta), nakon čega učenik polaže opći srednjoškolski
ispit. Šesti razred, koji nije obavezan, traje dvije godine i služi kao svojevrsna priprema
za daljnje obrazovanje, (op. prev.)