Jude Deveraux

Za sva vremena

2
Naslov izvornika
For All Time

Prevela s engleskoga
Mirjana Balent

3
 Prvo poglavlje

Nuntucket

G raydon Montgomery nije mogao odvojiti pogled od mlade žene.

Mladenka i njegov bratić Jared, mladoženja, stajali su u maloj
kapelici, a svećenik između njih. Graydon ih je neprestano gledao, a
posebno nju. Na sebi je imala modru haljinu djeveruše, u rukama je
držala buket cvijeća, a svu je pozornost usmjerila na ceremoniju.
Bila je lijepa, ali na neki nekonvencionalan način. Nije bila tip žene
koju će ljudi dvaput pogledati. S ovalnim licem, očima boje plavih
zvončića i besprijekornom kožom izgledala je poput djevojke koju
možete vidjeti u novinama nakon što se pojavila na balu debitantica.
Mogla bi nositi bisere i duge rukavice i pritom nimalo ne izgledati kao
da bi radije bila u trapericama.
Ranije, dok su četiri gosta čekala pred crkvom, unutra je došlo do
komešanja.
Neki je nesporazum u posljednjem trenu izazvao veliki kaos.
Graydon bi se u normalnim okolnostima potrudio saznati što se događa,
ali ne i danas. Danas mu je ona privukla pažnju.
Iz crkve su se začuli ljutiti povici i rušenje namještaja koji je padao
na pod.
Dvije djeveruše i mladoženjin kum priđu vratima da vide što se
događa, ali Graydon je ostao na mjestu. Nije bio čak ni znatiželjan.
Mogao je samo zuriti u leđa mlade žene. Imala je dugu plavu kosu koja
joj je u uvojcima padala niz leđa i lijepu figuru. Ne napadno privlačnu,

4
već vitku i oku ugodnu.
Za vrijeme meteža Graydon je stajao podalje od njih. Tek je nejasno
bio svjestan okoline, velikog šatora podignutog za večeru i ples,
mjesečine koja je obasjavala šumsko područje oko njih, čak i jarko
osvijetljenu crkvicu gdje se trebalo održati vjenčanje. Činilo se kao da
može razmišljati samo o onome što mu je ta mlada žena rekla nekoliko
minuta prije.
Kad su Graydona zamolili da jednu od djeveruša prati do oltara,
pomislio je da će to biti lak i ugodan zadatak. Pa on je ipak navikao na
crvene tepihe i ceremonije svih vrsta.
Ali kad su ga predstavili mladoj ženi, šokiralo ga je ono što mu je
rekla – i još se nije oporavio.
Nakon što se buka u crkvi napokon utišala i svi su bili spremni ući,
Graydon se pomakne da stane uz nju, ponudivši joj lakat da ga ona može
primiti ispod ruke. Kad je to učinila, toplo joj se nasmiješio, kliznuo
svojim dlanom preko njezinih prstiju i nježno joj stisnuo ruku.
Ona je bez riječi odmaknula svoju ruku, zakoračila dva koraka
unatrag i bijesno ga pogledala. Bilo je potpuno jasno što je time htjela
reći. Nije željela nikakva upucavanja s njegove strane. A činilo se da je
to podrazumijevalo i prijateljsko ponašanje.
Graydon nikada prije nije ostao bez teksta, ali pred ovim njezinim
bijesom sve su mu riječi nestale iz misli. Mogao je samo stajati na
mjestu i žmirkati.
Napokon, uspio je kimnuti glavom u znak slaganja. Bez dodirivanja,
bez smješkanja, bez ičega osim onog najnužnijeg da se posao obavi.
Dok su zajedno koračali crkvom prema oltaru, ona se držala podalje
od njega.
Ruku je držala ispod njegove podlaktice, ali tijelom je bila udaljena
pola metra od njega. Graydon je visoko držao glavu i svim se silama
trudio progutati ponos.
Nikad prije nijedna žena nije pokazala da joj je... odvratan. Stvarno,
nijedna se žena nikada nije pokušala odmaknuti od njega.
Nije bio naivan – dobro je znao da sve umiljavanje i flertovanje
upućeno u njegovu smjeru postoji samo zbog nečega što je sam počeo
5
zvati »nesretnom okolnošću svojega rođenja«, no ipak... To što ona nije
željela imati ništa s njim, povrijedilo je njegov ego.
Kad su stigli do prednjeg dijela crkve, njoj kao da je laknulo što se
može odmaknuti od njega. Skrenula je nalijevo, a Graydon na drugu
stranu, gdje će pričekati da otac dovede mladenku do oltara.
Tijekom ceremonije Graydon nije mogao a da ne gleda u njezinu
smjeru, vireći mimo mladenke i mladoženje. Kako joj je ime? Toby ili
tako nekako? Ali to je sigurno nadimak, a on se pitao koje joj je pravo
ime.
Kad je ceremonija bila pri kraju, Graydon postane svjestan onog
poznatog osjećaja, onoga što su ljudi zvali »povezanost blizanaca« i znao
je da se i njegov brat pojavio u crkvi. Pogledao je ulijevo, kroz mnoštvo
ljudi naguranih u crkvi.
Obitelj je sjedila na stolicama, ali straga je sve bilo puno gostiju koji
su stajali i gledali. Graydonu je trebalo tek nekoliko sekundi da pronađe
brata, među ljudima straga, gdje se namjerno skrivao od pogleda. Rory
nije bio odjeven kako priliči vjenčanju, ali kožnata jakna i sportske hlače
bile su u skladu s njegovim američkim stilom. Srećom, njegov brat nije
bio u trapericama.
Rory upitno kimne glavom prema plavokosoj mladenki. Nikad prije
nije vidio brata da zuri u neku ženu i želio je znati zašto to sada čini.
Kako to već ponekad jest s blizancima, on i brat često su
komunicirali bez riječi. Ali nije bilo načina na koji bi Graydon priopćio
bratu svoju jednu jedinu misao: Ona nas može razlikovati.
Rory se namrštio želeći tako Graydonu poručiti da ga nije razumio.
Nagnuo je glavu u stranu, a Graydon je kimnuo. Upravo su se dogovorili
da se sastanu vani što je prije moguće. Obavivši to, Graydon opet
usmjeri pozornost na mladu ženu. Za tren će ponovo hodati središnjim
prolazom kroz crkvu i on se tome radovao.

6
 Drugo poglavlje

P oslije ceremonije vjenčanja Toby je izašla iz crkve te krenula prema

velikom šatoru da vidi tko je od gostiju tamo. Iako nije bila
profesionalna organizatorica vjenčanja, obavila je veći dio posla u vezi s
ovim. Mnoge ideje ponudila je njezina prijateljica Alix, mladenka, ali
Toby je bila ta koja je uložila bezbrojne sate i nesane noći da bi sve
uspješno završilo. Posljednjih nekoliko tjedana kad god bi iskrsnuo neki
problem, rješenje se sastojalo u riječima »Pitajte Toby«. Ona se pak
osjećala dobro zato što je mogla riješiti većinu problema.
Upravo sada željela je samo provjeriti jesu li svi zadovoljni te i sama
uživati u proslavi.
»Gospođice Wyndam, ne želim vam smetati, ali volio bih se
ispričati«, reče jedan muški glas iza nje. Znala je tko je on jer je imao
vrlo prepoznatljiv glas: dubok i gladak. Pregladak. Previše uglađen.
Previše kulturan. Previše nalik svim muškarcima koje joj je majka
pokušala nametnuti.
Toby je malo oklijevala prije nego što se okrenula da ga pogleda.
Sinoć su ona i njezina cimerica Lexie odvele mladenku van na piće. U
stražnjem dijelu restorana bio je muškarac, a neka mu je djevojka sjedila
u krilu, dok su se druge dvije smijale svemu što je rekao. Kad je vidio
Toby kako ulazi s prijateljicama, odmaknuo je djevojku s krila, ustao i
prišao njihovu stolu. Smiješio se kao da želi reći kako od mladih žena
očekuje da prekinu sa svim što rade i svu pozornost posvete njemu. Bio
je vrlo zgodan, ali bilo je nešto – možda njegova samouvjerenost ili
njezina slutnja da je pomalo plitak – zbog čega se odmah nije svidio
Toby. Uzela je svoju torbicu i otišla, a ostale dvije mlade žene pošle su

7
za njom.
Ranije večeras mladoženjin kum koji je od Toby tražio da mu oprosti
pokušao je navesti Toby i Lexie da povjeruju kako je on taj muškarac iz
bara kojeg su vidjele noć prije. Ali ona je znala da to nije on. Bez obzira
na razlog iz kojeg je to činio, ona nije voljela lažljivce.
Okrenula se i pogledala ga. Sličio je svojem bratiću iz drugog
koljena Jaredu Kingsleyju, koji je bio Tobyn prijatelj i stanodavac, samo
što je ovaj muškarac bio mlađi i, recimo, čišći. Stajao je uspravno i
ukočeno kao mramorni kip. Svaka mu je vlas na glavi bila na svojem
mjestu, nije imao ni mrvice na odijelu, pa čak nijedan zgužvani nabor na
sakou. Bio je tako savršeno obrijan i odjeven da nije izgledao stvarno.
»Isprika nije potrebna«, rekla je zakoračivši pokraj njega. »A sad se
ispričavam, moram se posvetiti gostima.«
»Kako si znala?« upita on.
Toby je zaista još morala puno toga obaviti za vjenčanje, no u
njegovu je glasu čula iskrenu molbu. »Kako sam što znala?«
»Da je ono sinoć u baru bio moj brat, a ne ja.«
Prvi joj je impuls bio da se nasmije. On se sigurno šalio. Za nju njih
dvojica uopće nisu bili slični. Pribrala se i kad ga je opet pogledala, čak
se uspjela osmjehnuti. Naposljetku, on je ipak Jaredov bratić. »On
izgleda kao gusar, dok ti izgledaš kao... kao... odvjetnik.« Okrenula se i
pošla natrag prema velikom šatoru.
»Znači, ipak misliš da smo jednojajčani blizanci«, reče on iza nje.
Toby se zaustavi. Kod nje laskanje nije djelovalo, ali muškarac koji
ju je mogao nasmijati zadobio bi njezinu pozornost. Okrenula se prema
njemu.
Nalazili su se u pošumljenom dijelu između dva šatora i crkvice, a
jedino svjetlo dolazilo je iznutra. Zbog toga je okolina imala neki zlatni
odsjaj. »Dobro«, reče ona i pogleda ga. »Kakva ti je isprika?«
»Gusarska verzija ili ona odvjetnikova?«
Činilo se da ipak nije ozbiljan. Nije se nasmiješila. »Oprosti, ali
imam puno posla.« Ponovo se okrenula s namjerom da ode.
»Moj brat upada u neprilike, a ja ga iz njih izvlačim«, reče on. »Na
taj način otac ne dobiva napade bijesa, koji bi, bojim se, štetili njegovom
8
zdravlju.«
Znala je prepoznati istinu kad je čuje i zato ga je pogledala. Toby je
mnogo znala o roditeljskim problemima.
»Obično...« reče on. »Ne, zapravo nam taj trik uvijek upali. Ti si
prva izvan obitelji koja si primijetila da smo se zamijenili. Ispričavam
se. Kad je tvoja prijateljica pomislila da je mene vidjela sinoć u baru,
bilo mi je jednostavnije ponašati se kao da je to točno. Sve dotad nisam
niti znao da mi je brat ovdje na otoku.«
Kad je završio, ostao je na mjestu i gledao je s nedokučivim izrazom
lica.
Imao je izraženu čeljust i ravan nos. Oči su mu bile duboke,
tamnoplave, s tamnim obrvama. Usta su mu bila blago zaobljena, kao da
će se svaki čas nasmiješiti, ali istodobno je na njemu bilo nešto
intenzivno zbog čega je pomislila da tu postoji dubina koju je skrivao od
drugih.
»Možda sam prebrzo donijela zaključke«, reče ona i blijedo mu se
osmjehne.
»Zašto ne uđeš i ne uzmeš nešto za pojesti? I hvala ti što si došao na
Nuntucket da me ispratiš do oltara.«
»Bilo mi je zadovoljstvo.«
Gledao ju je nekako posebno, kako to nikad prije nije doživjela, kao
da ne razumije tko – ili što – je ona. Zbog toga se počela osjećati
nelagodno.
»Onda, dobro«, reče ona. »Ostavljam te da... pa, da nađeš brata.«
Opet se okrenula od njega kao da će se udaljiti.
»Znaš li gdje bih mogao odsjesti?«
Namršteno se okrenula prema njemu. »Mislila sam da je svatko
dobio prenoćište za noćas.« Ona i Lexie sumanuto su radile da svakom
gostu osiguraju postelju. Ovaj je muškarac doletio iz Mainea samo da
bude mladoženjin kum.
Jesu li ona ili Lexie zaboravile na njegov smještaj? »Oprosti mi što
sam previdjela«, reče ona »ali sigurna sam da ćemo negdje naći krevet.«
»Ispričavam se što nisam jasan«, reče on. »Imam smještaj za noćas,
ali želio bih ostati na Nantucketu cijeli tjedan. Možda bih mogao
9
unajmiti sobu?«
U drugim okolnostima rekla bi mu da traži nešto gotovo nemoguće.
Ljeto je na Nantucketu bilo božanstveno, kao da je izvučeno iz neke
bajke. Toplo ali ne i vruće; svježe ali ne hladno; sunce je sjalo ali nije
pržilo, a stalni je povjetarac bio pravo osvježenje. To rajsko savršeno
vrijeme privlačilo je ljeti na otok gotovo šest tisuća turista i sve se
moralo unaprijed rezervirati.
Ali ovaj je muškarac u rodu s obitelji Kingsley, a oni su vlasnici
nekoliko kuća. »Pitat ću Jareda«, reče ona. »On je često u New Yorku,
pa bi možda mogao odsjesti u njegovoj kući. Ili u kući za goste, ali
onda...« Nije dovršila rečenicu.
Kratko joj se nasmijao. »Jesi li htjela reći da je tamo odsjela moja
teta, a čini se da ona gaji određenu... recimo, privrženost mladenkinom
ocu?«
Toby se nasmiješi. »Da, tako je. Je li ona razlog zbog kojeg ostaješ
duže?«
»Želim se malo odmoriti«, reče on. »Kod kuće rijetko uzimam
slobodne dane, pa sam pomislio da bih sad mogao otići na kratak
odmor.«
Toby baci pogled prema šatoru. Koliko je mogla vidjeti, činilo se da
je unutra sve u redu. Ljudi iz keteringa bili su vrlo iskusni i neprekidno
su se brinuli da buffet-stol bude pun hrane. Stigao je bend i podij će
uskoro biti slobodan za ples. U ovom trenutku svi kao da su bili sretni,
jeli su, pili i smijali se.
Ona opet pogleda muškarca pred sobom. Kako se zvao? U
posljednja dvadeset četiri sata upoznala je vrlo mnogo ljudi i nije se
mogla sjetiti svih imena.
»Odakle si? Tvoj naglasak...« Prekinula se jer joj se činilo da nije
pristojno spomenuti kako ima blag, gotovo neprimjetan naglasak.
Nasmiješio se. »Moj privatni učitelj, Englez, smatrao bi da nije uspio
u zadatku, a isto bi smatrali i moji američki rođaci. Ja sam iz Lankonije,
ali djed mi je iz Warbrookea, u državi Maine. Kao dijete provodio sam
tamo svako ljeto.«
»Ti i brat?«
10
 »Da«, reče on. »Bio sam s bratom, Roryjem, i još stotinjak rođaka.
Uvijek je bilo uzbudljivo i bilo je to najsretnije razdoblje života, stvarno.
A ti? Jesi li rođena ovdje na Nantucketu?«
»Ah, ne. Nikako. Lexie – moja cimerica – rekla bi da nisam bila
blagoslovljena niti imala tu čast. Ona je potomak zemljoposjednika,
prvih Engleza koji su živjeli na otoku. Moji su preci došli na brodu
Mayflower, ali Lexie tvrdi da se oni nisu iskrcali na Nantucketu i da su
bili tek siromašni, jadni disidenti.«
»Znači, nisu bili blagoslovljeni da se rode pod sretnom zvijezdom«,
reče on, a osmijeh mu omekša crte lica. »Moji preci živjeli su u
plemenima, bili su ratnici odjeveni u medvjeđu kožu i voljeli su ratovati
jedni protiv drugih. Što bi tvoja cimerica mislila o njima?«
»Sažalila bi se nad tobom«, reče Toby, a onda se oboje nasmiješe.
Na trenutak su zašutjeli. »Bit će bolje da odem provjeriti imaju li gosti
sve što im treba. I ti bi trebao ući i nešto pojesti.«
»A što je s tobom? Jesi li već jela?«
Toby uzdahne. »Nisam od jutros. Bilo je previše posla. Neko cvijeće
je popadalo, kasnio je avion s namirnicama, jedan član benda nije se
dobro osjećao, a naravno, tu je i pitanje osiguranja i... Oprosti. Više je
toga nego što želiš znati.
Moram ići.« Ali nije se pomaknula.
»Znači, ti si sve to napravila? Bila si zadužena za sve ono?«
»Manje-više. Mladenka je odlučila o mnogim stvarima, a Lexie mi je
pomogla oko posla, no ona ima dosta drugih zadataka i...« Toby slegne
ramenima.
»Dopusti da pogađam. Ona ne posvećuje toliko pozornosti detaljima
kao ti, pa je sve prepustila tebi.«
»Ah, da!« reče Toby. »Volim Lexie, ali kad je popis postao predug,
pobjegla je.«
»Koji je ono američki izraz s proživio, prošao?«
»Proživio sam i prošao kroz to?« odgovori Toby protupitanjem. »Na
to misliš?«
»Da. Dok smo bili djeca, kad god je trebalo nešto napraviti, moj bi
se brat sakrio pod stol prekriven dugim stolnjakom. Mislim da je otac
11
znao gdje je on, ali tada su ga još Roryjeve ludorije zabavljale. A kako
je s tobom?«
»Ludorije tvojeg brata nisu me zabavile.«
»Ne, mislio sam...« Graydon se prekine i prvi put nasmije,
pokazujući savršeno ravne i bijele zube.
Toby opusti ramena i dok se osvrtala da pogleda u šator, poželjela je
da se više ne mora baviti gostima pojedinačno.
»Pretpostavljam da moraš otići unutra«, reče on.
»Da, moram. Nisam sigurna kako je do toga došlo, ali postala sam
organizatorica vjenčanja.«
»Moja je pretpostavka da je to zato što su znali da ćeš savršeno
obaviti posao.«
»Zar želiš reći da su me iskoristili?« Upita ona zadirkujući.
»Totalno.« Oči su mu se smijale i bile pune iskrica odražavajući
svjetla iz šatora. »Tko te tako dobro poznaje?«
»To bi mogao biti samo Jared. Tvoj bratić.«
»Dijele nas generacije«, reče on »ali, nažalost, u krvnom smo
srodstvu. Mislim da bih ti trebao to nadoknaditi.«
Na Tobynu licu nestane smiješka i ona zakorači unatrag. Činilo se da
mjesečina uvijek nekako posebno djeluje na muškarce. U sljedećem
trenutku vjerojatno će ispružiti ruke prema njoj. »Trebala bih sada...«
»Kako bi bilo da odem unutra i donesem ti nešto za jelo?«
»Što?«
»Ne znam mnogo o planiranju svečanosti, ali prema onome što sam
vidio, ako ti uđeš u šator, okružit će te ljudi i početi zapitkivati o...«
»Gdje je kečap? To su me već dvaput pitali.«
»Upravo to sam htio reći«, reče on. »Ako staneš tamo sa strane, gdje
te nitko ne može vidjeti, otići ću unutra, uzeti nešto za pojesti i popiti i
donijeti ti ovamo. Tako ćeš malo pojesti prije nego što se moraš vratiti.«
»Ne bih trebala«, reče Toby, ali nesigurnim glasom. Nadala se da će
se uspjeti izvući i otići kad svi počnu plesati, ali dotad bi hrane već
moglo ponestati.
»Misliš li da bih mogla dobiti nekoliko jakobovih kapica?«
»Uzet ću pet-šest komada ravno s grila. Što još želiš?«
12
 Toby odjednom shvati koliko je gladna i kad ga je opet pogledala,
nasmiješila se. »Uzet ću od svega pomalo. Voliš li šampanjac?«
»Itekako ga volim.«
»Čokoladu?«
»Osobito ako je s jagodama«, reče ona.
»Dat ću sve od sebe. Zaželi mi sreću.«
»Želim ti rog obilja pun sreće«, reče ona.
»Nastojat ću to opravdati.« Krenuo je u tamu i na trenutak ga je
izgubila iz vida, ali onda ga je ugledala kako stoji u redu kod stola s
hranom. Nije bilo puno ljudi jer je većina sjedila za stolovima. Toby je
očekivala da će on uzeti tanjur i početi ga puniti, ali učinio je nešto
neobično. Tiho se obratio jednoj lijepoj konobarici. Kimnula je glavom,
načas nestala, a onda se vratila s pladnjem.
Okrenuo se i pogledao Toby, čije je lice mogao vidjeti na ulazu u
šator, i upitno je podignuo obrve. Ona je potvrdno kimnula. Da, pladanj
je bio u redu.
Promatrala ga je dok je slijedio konobaricu i pokazivao jela koja je
želio na pladnju, koji je nosila ona, ne on. Rekao je nešto mladiću iza
dugog stola, a ovaj se okrenuo prema roštilju. Mladić je nešto rekao
drugom konobaru, koji je otišao do bara i vratio se s bocom šampanjca i
dvjema čašama. Kad se nalazio na trećini reda, Jaredov bratić već je
imao troje ljudi koji su mu žustro ispunjavali želje.
»Vrlo neobično«, reče Toby naglas.
»Tu si!« reče Lexie, koja je došla i stala pokraj Toby. »Zašto si tu
vani? I što je to neobično?«
Toby nije pogledala Lexie, nego je samo mahnula rukom da joj se
makne sa svjetla. »Šššš. Skrivam se.«
»I ja.« Lexie se pomakne iza Toby i proviri prema ulazu. »Od koga
se skrivaš?
Ja od Nelsona i Plymoutha.«
Toby odmahne glavom kad je konobarica hvataljkama podignula
kriške bijelog kruha, a potvrdno je kimnula na pecivo od integralne
pšenice.
Lexie je pratila Tobyn pogled. »Nije li to tip kojega smo vidjele u
13
baru? Onaj prema kojem si bila vrlo neugodna, ali ipak je s tobom išao
do oltara? Toliko si se odmaknula od njega da si gotovo sišla s otoka.«
»Nije bilo tako loše«, reče Toby. »Ali znaš, dvojica su.«
»Znači, odbila si obojicu?«
Toby kimanjem odobri salatu od kupusa na koju je konobarica
pokazala.
»Kako mu je ime? Ne sjećam se.«
»O kojem od njih govoriš? O tipu iz bara ili o onome s kojim si išla
do oltara?«
»O ovom iz crkve«, reče Toby. »Što je s tobom? Zvučiš kao da si
ljutita.«
Lexie se odmakne od ulaza u šator. »Četvero ljudi mi je reklo da je
Nelson kupio zaručnički prsten.«
»Za tebe?«
»Nisi duhovita«, reče Lexie.
Toby zadnji put kimne glavom odobravajući izbor hrane, a onda se
odmakne i pogleda prijateljicu. »Znala si da će se to dogoditi. Godinama
hodaš s tim dečkom i bilo je za očekivati da će te zaprositi. Misliš li da
će to učiniti večeras?«
»Vjerojatno. Zato ga izbjegavam. A nimalo ne pomaže ni što je i
Plymouth ovdje. I od njega se skrivam.«
Roger Plymouth bio je Lexien šef i Toby je smatrala da on u Lexie
vidi mnogo više od osobne tajnice. Iako su bile cimerice duže od dvije
godine, Toby je tek nedavno upoznala Lexienog šefa. Nije o njemu čula
nijednu dobru stvar, pa je bila šokirana kad ga je vidjela. Roger
Plymouth bio je visok, mišićav i tako zgodan da trnu zubi. Bio je toliko
privlačan da su ljudi često zastajali i samo buljili u njega. Ali Lexie se
zaklinjala da je imuna na njegove vanjske atribute i da je on najveće zlo
na ovome svijetu. »Jesi li ikada pomislila da je tvoje oklijevanje s
Nelsonom povezano s privlačnošću koju osjećaš prema Rogeru
Plymouthu?«
»S obzirom na to da ne postoji nikakva privlačnost, kako bih to
mogla pomisliti?« upita Lexie. »Taj muškarac nije ništa drugo nego
veliki gnjavator.«
14
 »Svakako«, reče Toby i pogleda prema šatoru pitajući se kad će se
taj tip već jednom pojaviti s hranom.
Lexie ju je promatrala. »Otišao je s nekim u grmlje.«
»Tko?« upita Toby.
»Muškarac kojim si fascinirana. Zove se... Grayson. Ne, nego
Graydon Montgomery. Zašto si mu se prestala podsmjehivati?«
»Nikad se u cijelom životu nikome nisam podsmjehivala!«
»Baš!« reče Lexie. »Vidjela sam kako si muškarce pretvarala u
slinave idiote već samim svojim pogledom koji je govorio: kako se
usuđuješ i pomisliti da bi me dotaknuo. Kad bih barem ja to mogla!
Uputila bih taj pogled Plymouthu i gledala ga kako puže.«
»Sigurno bi puzao za tobom«, reče Toby. »A s kim to Graydon
razgovara?«
»Nisam vidjela. Otišli su u grmlje. Ali nije ženska osoba, ako te to
brine. Kad se on vrati, ja odlazim. Reci mi što da radim s Nelsonom i
njegovim prstenom.«
»Trebala bi mu reći jasno da ili ne«, reče Toby. »Daj mu nekakav
odgovor.
Voliš li ga?«
»Svakako, ali zbog njega mi srce ne kuca jače. No možda je to i
dobro. Vjenčat ćemo se, preseliti u kuću koju je naslijedio i imat ćemo
dvoje djece. To je sjajno.
Ništa više ne mogu tražiti od života.«
Toby se osvrne i pogleda iza šatora, ali nikoga nije vidjela. »Ali ti bi
voljela pustolovinu«, reče ona prijateljici. »A možda i pustolovnog
muškarca.«
Lexie je ignorirala posljednju rečenicu. »Mislila sam da bismo nas
dvije možda mogle otići na neko krstarenje. Imam putovnicu i...« Nije
završila, nego se zagledala u Toby. »Što se zbiva između tebe i tog
Graydona? Rekla bih da si mu oprostila što ti je lagao i glumio vlastitog
brata. Usput, kako si ih mogla razlikovati?«
»Gusari i odvjetnici ne sliče jedni drugima«, reče Toby i osmjehne
se.
»Što to znači?«
15
 »Ništa. Samo šala.« Pogledala je Lexie. »Nadam se da znaš da ćeš
se morati izravno suočiti sa svojim problemom. Nelson je vrlo drag
muškarac i ako se udaš za njega, moći ćeš nastaviti raditi kod Rogera
Plymoutha i nikad nećeš morati otići sa svojeg voljenog otoka.«
»Znam«, reče Lexie. »Mislim da bi bilo pametno i razumno reći
Nelsonu da, a tebi prepustiti planiranje vjenčanja. Misliš li da bih mogla
imati crnu vjenčanicu?«
»Lexie«, Toby reče odlučno »ako se tako osjećaš, ne bi trebala niti
pomišljati na to da Nelsonu kažeš da.«
»Sigurna sam da si u pravu. Jedino što ne želim baš noćas odlučivati
o svojoj budućnosti. O, ne!«
»Što je?«
»Mislim da sam vidjela Plymoutha. Još uvijek ne vjerujem da si ga
pozvala ovamo. Gdje je odsjeo, s obzirom na to da mu je kuća puna
gostiju? Ili je uskočio u krevet jednoj od gošća?«
Roger ne samo što je bio lijep, nego je bio i vrlo bogat i posjedovao
je kuću na obali vrijednu milijune dolara. Kako je prema prvotnom planu
zbog obveza trebao biti daleko od ovog vjenčanja, pristao je ustupiti
gostima svoju kuću sa šest soba. Ali kako je u posljednji trenutak došlo
do nekih promjena, Toby ga je pozvala i zamolila da zajedno s Lexie
otprati mladenku do oltara.
Bilo ga je zanimljivo promatrati dok je gledao Lexie kao da je
najljepša i najpoželjnija žena na svijetu.
»Ne znam gdje je Roger odsjeo«, reče Toby ogledavajući se i
pogledavajući prema šatoru. »Tebe zaista zanima kuda se on kreće.«
»Tako da ga mogu izbjegavati«, reče Lexie brzo. »A sviđa ti se taj
tip Graydon, zar ne?«
»Ne znam«, reče Toby. »Tek sam ga upoznala, ali čini se simpatičan.
Želi ostati na Nantucketu tjedan dana, pa sam obećala da ću mu naći
smještaj. Možda bi mogao prespavati u kući Kingsleyjevih jer će Jared
vjerojatno biti u New Yorku.«
»Zašto je baš tebe pitao za smještaj? Zašto ne nekoga od svojih
rođaka? I ja sam mu rođakinja, a tu je i njegova teta Jilly. Osim toga,
zašto nije unaprijed navrijeme isplanirao ovo putovanje?«
16
 »Tek su ga prije tri dana zamolili da bude kum«, reče Toby. »Mislim
da mu se sviđa Nantucket. Možda želi razgledati otok. To se već
događalo.« Mnogi bi ljudi došli u posjet i na kraju ostali godinama.
»Znaš, zar ne, da je zurio u tebe tijekom cijele ceremonije
vjenčanja?«
Toby je bila zahvalna na noćnoj tami što je prikrivala obraze koji su
joj se naglo zažarili. »Da, vidjela sam da me pogledao nekoliko puta.«
»Pogledao?! Ha! Čovjek jedva da je trepnuo. Znači, sada želi ostati
na Nantucketu neko vrijeme i tebe je zamolio da mu nađeš sobu. Vrlo
zanimljivo.«
»Znaš«, reče Toby mirno »vjerujem da sam upravo primijetila
Nelsona kako je krenuo ovamo. Ne nosi li to otvorenu kutijicu s
prstenom? Mislim da sam vidjela svjetlucanje dijamanta.«
Lexie se još dublje povuče u mrak. »Nisi još čula kraj priče«, reče
ona prije nego što je otišla.
»Sigurna sam da nisam«, promrmlja Toby, ali Lexiena neodlučnost i
vaganje treba li se udati za Nelsona trajalo je već neko vrijeme. Otkad je
upoznala Rogera Plymoutha, Toby je smatrala da je on pravi problem, a
ne Nelson.
Ostavši sama, Toby pogleda prema šatoru, ali od Graydona ni traga.
Uzdahnula je i krenula unutra. Izgledalo je kao da se on neće vratiti,
pa je odlučila da je vrijeme vratiti se na posao.
»Mogu li te otpratiti do stola?«
Toby zastane, ali nije mogla zatomiti široki smiješak koji joj je
ozario lice.
Kad se okrenula da pogleda Graydona, već se malo uozbiljila.
Ispružio je ruku prema njoj i ona je prihvati.
»Moram te zamoliti da mi oprostiš zbog kašnjenja, ali zaskočio me
brat.«
»Je li to isto kao i naša riječ presresti?«
»Ako znači da me odvukao u grmlje i očitao mi lekciju, da, to je
točan izraz.
Recite mi, gospođice Wyndam, imate li brata ili sestru?«
»Ne, nemam.«
17
 »Onda ću ti jednoga dana možda imati priliku ispripovijediti o tome
kakva si zadovoljstva propustila.«
»Voljela bih to čuti«, reče Toby smiješeći se i držeći ga ispod ruke.
Prije toga Graydon je izašao iz velikog šatora slijedeći troje ljudi
koji su nosili hranu i stolice. Trebalo mu je duže nego što je mislio da
sve sredi za privatnu večeru, ali učinio je to. Na Graydonovu zapovijed
podignut je još jedan, puno manji šator. Unutra je postavljen stol sa
stolicama, i svijeće, tako da on i gospođica Wyndham mogu...
»Kvragu, što radiš?«
Bio je to glas njegova brata, a lankonijski jezik zatro je smiješak na
Graydonovu licu. Planirao je osvojiti mladu damu prije nego što zamoli
brata da učini ono što je želio. »Spremam se večerati«, reče Graydon. »S
jednom mladom ženom. Razgovarat ću s tobom poslije.«
Brat ga se pokušavao nabrzinu riješiti i to je bilo tako neuobičajeno
da je Rory na trenutak zanijemio. Pribrao se tek kad mu je brat okrenuo
leđa. »Ako ne želiš i trećega gosta za stolom, razgovarat ćemo sada.«
Graydon stane, stisne zube i okrene se. Pričekao je dok su konobari
prošli pokraj njega na putu u mali šator, a onda je zakoračio s bratom
među stabla.
»Obavimo to brzo. Ona me čeka.«
Rory nije mogao sakriti zaprepaštenje. »Pokupio si neku djevojku?
Ti?
Pretpostavljam da je to ona zbog koje si od sebe tijekom ceremonije
pravio budalu. Lijepa je, ali nije baš da bi se čovjek popalio na nju.
Mogu te upoznati s...«
Rory navrijeme zakorači unatrag i izbjegne bratovu šaku, koja mu je
ciljala u lice. Da nisu mnogo vremena proveli zajedno trenirajući, Rory
bi sada ležao na leđima.
»Tako mi Naosova bijesa, ovo je bilo blizu!« reče Rory i ostane
stajati zureći u brata.
Graydon popravi manžete. »Mislim da bih se trebao ispričati za to,
ali za večeras sam ispunio kvotu isprika. Jesi li mi htio nešto reći?«
Nikada prije nije se takvo što dogodilo između braće. Ali večeras je
Graydon – smireniji od njih dvojice – u ljutnji zamalo udario Roryja,
18
poznatog po nagloj naravi.
Rory kao da je promijenio stav. »Ti si... što? Zaljubio si se u tu
djevojku? Na prvi pogled?« Bio je iznenađen.
»Ne«, reče Graydon. »Uopće.« Pogledao je brata u polumraku. »Ona
nas može razlikovati.«
Rory zatrepće na trenutak. »Kako znaš?«
»Znala je da ja nisam bio u baru. Što ti je bilo na pameti kad si se
sukobio s njom?«
»Ništa. Barem ništa posebno. Vidio sam tri lijepe djevojke i
pozdravio ih. Ta koja se tebi sviđa dignula je nos u zrak i izašla iz bara.
Nitko me nije tako odbio još od... pa, zapravo, nikad. Misliš li da nas
dvojica starimo?«
»Mislim da joj se nije svidjelo što joj se upucava neznanac.«
Rory se kratko nasmije. »Znači, smislio si način na koji ćeš je oboriti
s nogu?«
Kimnuo je glavom prema malom šatoru. »Šampanjac i jagode s
čokoladom? To bi trebalo djelovati. Ove Amerikanke...« Rory ponovo
zašuti jer mu se činilo kao da će ga brat opet udariti.
»U redu«, reče Rory »bez viceva. Kako znaš da nas razlikuje?«
»Ona druga djeveruša, ona tamnokosa, rekla je da me vidjela u baru.
Nisam niti razmišljao o tome, ali rekao sam da sam bio tamo. Ona
plavokosa – zove se Toby – zbog te se laži prilično naljutila na mene.«
»Ali naveo si je da ti oprosti?«
»Nadam se da jesam. Slušaj, moram sad ići, ali želim da nešto učiniš
za mene.«
»Da saznam nešto o njoj?«
»Ne!« reče Graydon. »To ću učiniti sam. Želim ostati ovdje«, reče
on tiho.
Pogledao je brata. »Zapravo, namjeravam ostati na Nantucketu cijeli
tjedan.«
Rory se pokušavao oporaviti od šoka. Iako su bili identični blizanci,
imali su vrlo različite naravi. Njegov je brat bio odgovoran, čovjek koji
je dužnost stavljao ispred... pa, čak ispred samoga života. Rory je bio
čovjek impulsa, muškarac koji nije vjerovao u dužnost ni u kojem
19
obliku.
»Kako ćeš se uspjeti izvući da toliko dugo izostaneš?« upita Rory.
»Ne možeš bez posljedica pobjeći ni na dvadeset četiri sata. Otac će
poslati vojnike da te nađu, a tvoj će nestanak biti u svim vijestima. Cijeli
će te planet početi tražiti, očekujući nagradu.«
»Ne, neće«, reče Graydon i oštro pogleda brata. »Nitko me neće
tražiti jer ćeš ti zauzeti moje mjesto.«
Rory se nasmije na to. »Možemo varati neznance, ali obitelj će
znati.«
»Tko? Naši roditelji? Rijetko ih viđam. Hoće li grana obitelji
Montgomery-Taggert išta reći? Njihova međusobna lojalnost je
legendarna. Misliš li da će novinari biti tako pametni da to sami otkriju?
»Što je s Dannom?« upita Rory.
Graydon zavuče ruke u džepove, što je za njega bila neuobičajena
gesta, prije bi to bilo svojstveno Roryju – a taj opušten stav zaprepasti
njegova blizanca.
»Ona tek neće znati koji je od nas krunski princ. Viđam je još rjeđe
nego naše roditelje. Što kažeš, Rory?« Pogledao je brata. »Učinit ćeš mi
to.«
Između njih bile su godine neizgovorenih riječi. Graydon je stotinu
puta zaštitio Roryja. Još od dječjih dana Graydon je često preuzimao
krivnju za nešto što bi Rory učinio. Kad su bili mlađi, bila je to igra.
Rory je činio nepodopštine, a Graydon preuzimao krivnju. Običavao je
reći: »Dok glumim da sam ti, izgledam manje...«
»Izgledaš manje kao savršeni princ?« dovršio je Rory njegovu misao.
»Da«, rekao je tada Graydon sa smiješkom.
Ali kako su rasli, ljudi oko njih – a bilo je mnogo dvorana i
službenika – polako su shvatili o čemu se radi. Kad su dječaci imali
dvanaest godina, bilo je općepoznato da je, ako je nešto napravljeno
dobro, to učinio Graydon. Loše ponašanje bilo je Roryjeva domena.
Rory je zurio u brata – koji se, izgleda, pretvorio u nešto što on nije
poznavao. »Sve to zbog neke djevojke koja kaže da nas razlikuje?« Rory
nije toga bio svjestan, ali počeo je stajati uspravnije, kao da je viši
stasom. Već sama pomisao na to da će se neko vrijeme izdavati za
20
svojega brata donijela mu je tu promjenu.
»Ona nema pojma da je to što je vidjela prilično važno«, reče
Graydon.
»Ali rekla je da može razlikovati krunskog princa od onoga bez
nasljedstva?«
»Ona to ne zna«, reče Graydon.
»Zar ne zna da ćeš jednoga dana biti kralj jedne zemlje? Ne zna da
moraš oženiti kćer jednog lankonijskog vojvode? Zna li uopće da je
odbila BMB-ja, beskorisnog mlađeg brata, zbog budućeg kralja? Što ona
uopće zna?«
Graydon je i dalje držao ruke u džepovima. »Ne zna ništa od toga.
Ni riječi.«
»A legendu o onome tko može razlikovati blizance Montgomery-
Taggert?«
»Ne, naravno da ne. Rory«, reče Graydon odlučno »želim vidjeti
može li...«
»Može li što?« upita ljutito Rory. »Želiš vidjeti možeš li je natjerati
da se zaljubi u tebe zbog neke glupe legende? Svete mi Jure, to je
okrutno! Ne smiješ to učiniti! Za vas dvoje nema budućnosti. Znaš da je
ne možeš oženiti. A čak ni Danna, koliko god da je slatka, ne bi trpjela
lijepu, plavokosu ljubavnicu.«
»Nisam zaljubljen u tu djevojku i ne planiram biti.« Graydon duboko
udahne.
»Samo želim ono što ti imaš od dvanaeste godine. Želim vrijeme u
kojemu mogu biti slobodan. Shvati to kao produženu momačku večer.«
Sad je nosom gotovo dodirivao bratov nos. »Cijeli ćeš se tjedan
pretvarati da si ja. Razumiješ?«
»Svakako«, reče Rory i povuče se korak unatrag. Nikad nije vidio
brata tako odlučnog i bijesnog. Gotovo da je mogao zamisliti ratnike od
kojih je potekla njihova obitelj. »Ostat ću u palači i lagodno živjeti.
Neka me svi dvore danju i noću. A za doručak ću piti šampanjac.«
Graydon se odmakne. »Takav ti je život sada, ali dok sam ja ovdje,
preuzet ćeš moje dužnosti kod kuće. Mogu odgoditi neke važne
sastanke, ali morat ćeš otići na neke dobrotvorne priredbe, obaviti
21
nekoliko prezentacija i otići barem na jedno otvorenje s rezanjem vrpce.
Gdje god te budu trebali, tamo ćeš biti. A sada idem večerati s jednom
ljupkom mladom damom i...«
»Reci joj«, reče Rory. »Obećaj mi da ćeš joj reći tko si i zašto se
moraš vratiti kući a nju ostaviti ovdje.«
Graydon se nije okrenuo, ali je kimnuo jedanput, a onda produžio
prema šatoru.
Sad je na Roryju bio red da zabije ruke u džepove i nasloni se na
stablo. Brat ga je upravo ostavio bez daha. Molba da Rory zauzme
njegovo mjesto nije bila toliko neobična, to su radili cijeli život.
Graydon je obično preuzimao ulogu Roryja, kao što se dogodilo
nedavno, prije mjesec dana, kad je Graydon poželio večer slobodnu od
obveza. Roryja je uvijek zabavljalo kad bi vidio svojeg uštirkanog brata
kako pokušava biti on. Graydon obično nije vozio tristo dvadeset
kilometara na sat niti se utrkivao gliserom preko uzburkanih valova.
»Ali to jednostavno nisam ja, jer tako bih doveo u opasnost cijelo
kraljevstvo«, rekao je Graydon kad se Rory smijao bratu zbog navodne
plahosti. Graydonove riječi ugušile su smijeh. Zapravo je govorio da je
Rory bio potrošna roba; Graydon nije. »BMB«, promrljao je Rory. Bio je
to izraz koji je smislio dok su još bili djeca. »Beskorisni mlađi brat«, a s
vremenom ga je skratio na BMB.
Roryjevo samopouzdanje još se više narušilo kad je Graydon počeo
osvajati djevojke. Posljednji takav slučaj bio je kad je Rory nagovorio
Graydona da večera s djevojkom s kojom se on, Rory, već mjesecima
viđao. Zapravo je želio otići na zabavu jedne svoje bivše djevojke, a nije
se želio sukobljavati s ljubomorom sadašnje.
Graydonu se nikad nije bilo lako otresti svojih tjelohranitelja, ali te je
večeri uspio i zamjena je savršeno prošla. Osim što je poslije Roryjeva
djevojka od njega očekivala da se ponaša kao i one večeri kad ga je
mijenjao brat. »Bio si taaaako romantičan«, govorila je ona. »Podsjeti
me što sam to činio«, rekao je Rory. Ona je sanjivo uzdahnula. »Svirao
si lutnju, pjevao mi i hranio me sitnim bobicama grožđa. Još si...« Rory
ju je prekinuo i više nikad nije brata molio da umjesto njega ode na
ljubavni sastanak. Ubrzo se prestao viđati s tom djevojkom.
22
 »Promijenio si se«, rekla mu je kad su se rastajali. »Imali smo onu
večer kad si me naveo da se osjećam kao da sam središte svijeta, a onda
se sve vratilo... opet si bio ti.«
Poslije je Rory upitao Graydona što misli o toj djevojci. »Vrlo je
lijepa, ali nema nimalo mozga u glavi. Želiš li da zamolim majku da ti
nađe neku drugu?«
Graydon je aludirao na Dannu, koja je izabrana da postane supruga
budućeg kralja. Danna je bila visoka i prekrasna, izvrsno obrazovana, i k
tome kći lankonijskog vojvode. Znala je jahati i imala je pritom savršeno
držanje, svirala je klavir kao koncertni majstor, s lakoćom je bila
domaćica na formalnim večerama za dvjesto uzvanika. Što se tiče
njezine osobnosti, voljela je dobrotvorne udruge, nikada nije zaboravila
ničije ime i uvijek je bila otmjena i obzirna. Nikada nije napravila
pogrešan korak niti izgubila strpljenje.
Sve u svemu, Danna je bila savršena do krajnosti i trebala se udati za
Graydona te postati nova kraljica Lankonije.
Jedini problem bio je u tome što Graydon nije volio Dannu. Sviđala
mu se, dakako, ali između njih je postojalo samo prijateljstvo. No u
trideset prvoj godini Graydon je znao da je došlo vrijeme da se oženi i
da kruni podari nasljednika.
Kao i uvijek, svoje je dužnosti shvaćao vrlo ozbiljno. Nije bio poput
brata; nije se mogao oženiti samo iz ljubavi. Ne, Graydon je morao naći
ženu koja će moći obavljati sve dužnosti koje se očekuju od nje kao
princeze, a poslije i kraljice. To je podrazumijevalo sate i sate stajanja i
beskrajnog osmjehivanja, potpunu posvećenost dobrotvornom radu i još
mnogo toga. Ta je žena morala biti potpuno predana obvezama, baš kao i
Graydon, a u ovom modernom vremenu takvu je bilo gotovo nemoguće
naći.
Rory pogleda krajolik osvijetljen mjesečinom. Iz šatora se čulo
sviranje benda, zvuci rock’n’rolla. Zar je njegov brat mogao plesati na
to? Graydon je više bio čovjek za valcere, a ne prljavi, otkačeni roker.
Istina je bila da je Rory dobro znao da mu se brat može lako nositi s
takvom promjenom. Možda bi imao nekoliko problema, ali ništa ga ne bi
moglo zaustaviti.
23
 Rory je taj koji će imati velik problem. Znao je da može uspravno
stajati, zabaciti ramena i oponašati bratovo držanje. Uspravan, ukočen, i
on je mogao poprimiti držanje koji govori »ja sam budući kralj«, koje je
Graydon usavršio.
Ne, zapravo je problem bio u tome da je Rory imao tako duboko
skrivenu tajnu da čak ni brat nije znao za nju. Rory je bio potpuno i
apsolutno zaljubljen u ženu koju je njegov brat trebao oženiti.
Odmaknuo se od stabla i stao uspravno. Možda je to bilo sebično od
njega, ali učinit će sve što treba samo da dođe do ove njihove zamjene
mjesta. Nekoliko dana provedenih s Dannom bolje je nego ništa.
Prvo što je Rory namjeravao učiniti bilo je pobrinuti se da Graydonu
očisti put tako što će se riješiti cimerice. Roryju je rečeno da ona radi za
Rogera Plymoutha, čovjeka kojega je on već nekoliko puta sreo. Možda
bi zajedno mogli nešto smisliti.

24
 Treće poglavlje

Č im je Toby ugledala unutrašnjost malog šatora, znala je što je na

pameti tom muškarcu. Pitanje je bilo zašto je uopće mislila da će
biti drukčije.
Stajala je tako zagledana u stol, sa stolnjakom do poda, zapaljenim
svijećama, stolicama ukrašenima tkaninom svijetloplave boje i pomislila:
prizor za zavođenje. Povukla se korak unatrag i ljutito pogledala tog
muškarca za kojega je već počela misliti da je vrlo draga osoba. »Ne,
hvala«, reče ona, a glas joj je bio leden koliko je prizor bio vruć. Pošla
je prema velikom šatoru, gdje će biti okružena ljudima – ne
zavodnicima.
Kad se udaljila pet-šest metara, čula ga je kako kaže: »Pa što sam
sad pogrešno učinio?« Napravila je još nekoliko koraka namjeravajući
produžiti, ali onda je stala i okrenula se da ga pogleda. Još je stajao pred
šatorom, a na licu mu se vidjelo da je potpuno zaprepašten.
Ponovno mu je prišla. »Što si čuo o meni?«
Graydon zatrepće nekoliko puta. Pretpostavio je da je otišla zato što
joj je netko rekao da je on princ i nije željela imati nikakve veze s njim.
Kad bi žene koje nisu bile iz njegove zemlje saznale da je kraljevske
krvi, činile su dvoje. Ili bi pobjegle ili bi im oči zablistale pa bi ga
počele ispitivati koliko kruna posjeduje. Činilo se da će ova mlada žena
biti u prvoj skupini i pobjeći.
Ali ako je tako, zašto ga je upitala što zna o njoj. »Ne znam mnogo o
tebi«, reče on, a u glasu mu se čulo da je uznemiren. »Zoveš se Toby.
Prijateljica si mladenke i druge djeveruše. Bojim se da ne znam više od
toga. Jesam li se trebao raspitati o tebi?«

25
 Sad se Toby počela osjećati zbunjeno. »Ako ne znaš ništa o meni,
zašto onda ovo?« Pokazala je rukom na šator. Ulaz je bio otvoren, a
iznutra se vidjelo svjetlo svijeća.
»Ah«, reče Graydon, koji kao da je naposljetku počeo shvaćati.
»Razmišljaš kao Amerikanka.«
»A kako bih trebala?«
»Gospođice Wyndam, još jednom se ispričavam. Nemam nikakav
skriveni motiv s ovom večerom, nego samo da sjedimo za stolom i
jedemo u miru, možda uz kakav inteligentan razgovor. Zamolio bih brata
da mi se pridruži, ali ti si ljepša od njega, a kako nisi ništa jela cijeli
dan...« Slegnuo je ramenima. »Moram ti još reći da sam ti se dosad
ispričao više nego što sam se ukupno ispričavao u cijelom životu.«
Toby nije mogla a da se ne nasmiješi na taj posljednji dio njegova
maloga govora. »Zar te mi Amerikanci često zbunjujemo?«
»Beskrajno«, reče on. »Ne bi li se predomislila i ipak mi se
pridružila na večeri? Moj brat trenutačno baš nije oduševljen sa mnom i
ne bi bio dobro društvo.«
»U redu«, reče Toby i zakorači u šator. Počelo joj se činiti da je od
prvog susreta bila preoštra prema ovom muškarcu.
Izvukao je stolicu i pričekao da sjedne, a onda je i sam sjeo.
»Smijem li?« upita on i podigne veliku žlicu i vilicu s namjerom da joj
napuni tanjur. »Što bih trebao znati o tebi a što bi te natjeralo da odbiješ
večerati s nekim muškarcem?«
»Ništa«, reče ona brzo, ali on ju je i dalje gledao i čekao. Iako je
pomalo izgledao kao Jared, koji je bio uvijek taman od sunca zbog toga
što je puno jedrio na svojoj jahti. No, pomislila je, put ovoga muškarca
je prirodno tamnija. »Neki od dječaka na otoku – a tu doista mislim na
dječake – počeli su... se natjecati tko će me, pa mogli bismo reći,
osvojiti.«
»Shvaćam.« Stavio joj je jakobove kapice na tanjur. »Koja je ono
američka fraza? 'Navesti na krivi put'?«
Nasmiješila se zbog starinskog izraza. »Da, to je ono što
pokušavaju.« Stavila si je na tanjur malo salate.
»Ali nijedan od tih mladića nije ti drag?«
26
 Toby se nije sviđalo kamo taj razgovor vodi i svakako nije željela s
njim raspravljati o svojem životu. »Rekao si da ti brat sada baš nije
oduševljen tobom.
Zašto ne?«
»Posvađali smo se zbog tebe.«
»Zbog mene? Kako je to moguće?« U glasu joj se čula uznemirenost.
»Ne poznajem nijednog od vas dovoljno dobro da bih bila razlog za
prepirku.« ‘
»Krivo sam se izrazio. Ponovo se ispričavam. Brat misli da ti moram
ispričati o sebi. Da je okrutno ako to prešutim.«
Toby se namrštila i pogledala ga preko treperavih svijeća. »Mislim
da bi mi trebao reći o čemu je ovdje riječ.« Odmah je zamišljala da je
sigurno proveo neko vrijeme u zatvoru, da je upravo izašao iz klinike za
odvikavanje od droga ili da ga prati Interpol.
»Moj američki djed oženio je ženu koja je naslijedila krunu
Lankonije i tako smo ja i moj mlađi brat prinčevi.«
»Ah.« Toby je trebalo malo vremena da se opet pribere. »Je li tvoj
djed napravio dobar posao?«
»Da«, odgovori Graydon. »Uveo je moju staru zemlju u dvadeseto
stoljeće.
Zahvaljujući njemu sada smo samodostatni. Još uvijek smo dovoljno
staromodni da privlačimo turiste, ali to pomaže gospodarstvu. Kad je
otac navršio četrdeset godina, djed i baka prepustili su prijestolje njemu
i mojoj majci. Moji su roditelji fantastično odradili posao, ali s manje
amerikanizacije.«
»Znači, postat ćeš kralj. Ima li još nešto što bih trebala znati o tebi?«
»Krajem godine na svečanoj proslavi objavit će se moje zaruke s ledi
Dannom Hexonbath.«
Toby je polako jela školjke i razmišljala o tome što joj je rekao.
»Dakle, želiš kratak odmor ovdje na Nantucketu prije nego što se
obvežeš supruzi i svojoj zemlji?«
»Upravo tako«, reče on. »Rory će zauzeti moje mjesto.«
»Što to sad znači?«
»Moj će brat glumiti mene tako da ovaj tjedan mogu biti slobodan.«
27
Nastavio je kad ga je Toby skeptično pogledala. »Izgleda da nas ti
možeš razlikovati, ali nitko drugi ne može. Da, mogu i naši roditelji, ali
Rory i ja smo veći dio djetinjstva proveli s njima. Moji su roditelji imali
puno posla dok su upravljali zemljom.«
Toby primijeti kratak bljesak u njegovim očima. Pomislila je: patio
je zato što su ga roditelji zanemarivali. Ali nije to namjeravala reći
naglas.
»Voliš li je?« upita Toby.
Te riječi kao da su pogodile Graydona i Toby je shvatila da je
pogriješila.
Toplina mu je nestala iz očiju i uspravio je leđa. »Naravno«, reče on.
Laže, pomisli Toby. Ili skriva istinu. Ili je isuviše voli i želi to
zadržati za sebe ili je uopće ne voli – ali ne želi da se to zna. Ali on
sigurno ne bi pristao na neki dogovoreni brak, pomisli ona. Ne u
dvadeset prvom stoljeću! No vidjela je na televiziji jedan dokumentarac
u kojem se govorilo kako su dogovoreni brakovi još uvijek uobičajeni u
većem dijelu svijeta.
»Dobro«, reče Toby »vidjet ću mogu li ti naći neku sobu gdje bi
mogao ostati.«
Pogledala ga je, ali glavom su joj jurile razne ideje. »Međutim...«
Prekinula se.
»Mislim da ne bismo nikome trebali reći koji je, znaš, tvoj posao.
Obitelj zna, ali ne bismo o tome trebali pričati ostalima.«
»A naročito zato što sam ovdje inkognito«, složi se on.
»Imaš li neke ljude sa sobom? Da ti pomognu obavljati stvari?«
»Da mi poslužuju hranu, da me voze na razna mjesta i takvo što?«
Oklijevala je, a onda je kimnula.
»Zahvaljujući mojim bratićima iz Mainea, savršeno funkcioniram i
sam.
Mogu se čak sam obući i zavezati si cipele.«
»Nisam htjela biti nepristojna«, reče Toby i brzo pogleda prema
ulazu u šator.
Možda je vrijeme da ode.
»Moram biti iskren«, reče on. »Postoje stvari koje ne znam
28
napraviti.«
»Na primjer?«
»Kupovati hranu. Već sam prije bio u trgovini s namirnicama, u
Maineu, ali nisam ništa platio. Rory ima kreditnu karticu, pa bih je
mogao posuditi od njega.
Znam voziti auto, ali kod kuće svi se ukoče kad god sam na cesti
pa...« Slegnuo je ramenima, ostavljajući ostalo njezinoj mašti.
Toby ga je žmirkajući gledala. Zamišljala ga je kako sjedi u
Jaredovoj golemoj kući i polako umire od gladi. Ili možda kako pogiba u
automobilskoj nesreći zato što nije znao stati na crvenom svjetlu na
semaforu. Nantucket nije imao semafora, ali imao je nekoliko kružnih
tokova kroz koje su turisti vozili u punoj brzini – i trubili ako bi im tko
stao na put. Mogli su biti opasni!
»Možda Jared može...« započne ona, ali ne završi. Jared će otići s
otoka u svoju arhitektonsku tvrtku, a ona i Lexie rade puno radno
vrijeme. Sada je bilo ljeto i svi su imali posla. »Mislim da bi morao
odsjesti s još nekom osobom.«
»Želiš reći da mi treba pazitelj?« Smiješio se kao da je zadirkuje.
»Svakome treba društvo. Mislim da bi trebao odsjesti u gradu tako
da možeš pješice otići do restorana. Viktorija je tijekom godina puno
puta bila ovdje, ali nikada nije imala auto.«
»Tko je Viktorija?«
»Crvena kosa, zeleni kostim?«
»Ah, da«, reče Graydon. »Dobro je se sjećam.«
»Svi muškarci to kažu.« Viktorija je bila visoka i prekrasna, a tijelo
joj je imalo vrlo naglašen oblik pješčanog sata. To što je bila istih
godina kao i Tobyna majka nije nimalo umanjivalo njezin seksepil.
Muškarci su je uvijek gledali dok bi prolazila prostorijom.
»Gdje ona odsjeda kad je ovdje?«
»U kući Kingsley«, reče Toby.
»Savršeno«, reče Graydon smiješeći se. »Ta će mi Viktorija biti
cimerica?«
»Mislim da si rekao da ćeš se uskoro zaručiti.«
»Volim ljepotu oko sebe, bila to slika Van Dycka ili prelijepa žena u
29
kostimu toliko zategnutom da se vidi čipkasto donje rublje.«
Način na koji je to rekao, s izrazom takve nevinosti, natjerao ju je na
smijeh.
»Mislim da se to neće svidjeti doktoru Huntleyju, a čini se da on
polaže pravo na Viktoriju. Ona će se možda i preseliti u njegovu kuću,
ali kuća je vrlo malena.
Naći ću ti nešto drugo. Lexie će sigurno znati.«
Pružio joj je pladanj s jagodama namočenima u čokoladu. »Ne bih
želio biti nametljiv, ali gdje ti živiš?«
»Malo dalje u istoj ulici u kojoj je i kuća Kingsleyjevih. Kad smo
već kod nametljivosti, ako se spremaš uskoro zaručiti, zašto se
raspituješ o meni?«
»Ne želim te ni na što namamiti. Jednostavno nisam sreo nikoga
izvan svoje obitelji tko bi mogao razlikovati mene i Roryja. Ljudi nas
poznaju cijeli život i ne razlikuju nas. Činjenica da ti to možeš daje mi
osjećaj da sam na neki način povezan s tobom. Osim toga, ti i teta Jilly
jedine ste osobe koje ovdje poznajem, a mislim da nju neću moliti za
pomoć.«
Toby kimne glavom. Njegova teta i Ken, otac Tobyne prijateljice
Alix, nedavno su postali par. Svima su dali na znanje da ne žele i ne
trebaju nikoga drugog. Doista se činilo da ovaj muškarac ne poznaje
gotovo nikoga na otoku, a iako neće dugo ostati, ipak bi se mogao
osjećati osamljeno. »Raspitat ću se«, reče ona, ali još dok je o tome
razmišljala, nije mogla zamisliti gdje bi on mogao odsjesti a da se osjeća
ugodno. U hotelu? S kim će razgovarati? Možda bi mu mogla naći
mjesto kod nekoga iz obitelji Kingsley. Ali tko bi odgovarao tom
muškarcu s njegovim savršenim manirama za stolom? I tko bi odolio a
da svima ne ispriča kako živi s jednim princem? Što bi se tada dogodilo?
Otočani bi ga vjerojatno štitili – navikli su na posjetitelje visokoga ranga
– ali što bi se dogodilo kad bi turisti čuli da je on tu? Mogao bi se isto
tako smjestiti u staklenom kavezu.
»Oštro me gledaš«, reče Graydon. »Uvjeravam te da sam od glave
do pete ljudsko biće.«
»Ne radi se o tome kako vidiš sam sebe, nego kako te drugi vide.«
30
 »Vrlo si oštroumna.«
»Kad bi barem Jaredova teta Addy bila živa! Ona bi te primila u
svoju kuću i pod svoju zaštitu. I stalno te nudila rumom.«
Graydon se nasmije. »Zvuči savršeno, ali uvjeravam te da mi ne
treba zaštita.
Možda ponekad od nekog zalutalog metka, ali ne često.«
Iako je to rekao u šali, Toby se nije nasmijala. Čula je previše priča
o pokušajima atentata na kraljevske obitelji. »Imaš li tjelesnog čuvara?«
»Imam kod kuće, a jednog sam ostavio u Maineu, no ovdje sam
sam.«
»Što ako te netko prepozna?«
»Gospođice Wyndam, jedna od najboljih stvari za princa male i
nepoznate zemlje jest to što me nitko od stranaca na prepoznaje. Hvala
nebesima, ali nisam ni član britanske kraljevske obitelji. Njihov svaki
pokret se prati, o njemu se raspravlja i kritizira, ali izvan naših granica
mi Lankonijci nismo baš zanimljivi.«
Nije dodao da se u njegovoj zemlji sve što napravi odmah nađe u
novinama.
Toby, koja nije željela propustiti ni sekundu vjenčane ceremonije
princa Williama, odjednom je dobila uvid u to kako je na drugoj strani.
Gdje su privatnost i romansa za mladi par na takvom vjenčanju? »Hoće
li i tvoje vjenčanje biti glamurozno?«
»O, da«, reče Graydon. »Imamo golemu staru katedralu i bit će puna
ljudi.
Cijela će zemlja imati tri dana praznika.«
»Spomenuo si ceremoniju zaruka. Kako će to izgledati?«
Pridržao joj je tanjur da uzme posljednju jagodu. »Bit će to prva od
mnogih proslava tijekom godine.«
»Hoćeš li i ti sudjelovati u njima?«
»Da«, reče Graydon i na trenutak pogne glavu. »Kad se objave
zaruke, svi će me početi progoniti. Otići ću u svaku od šest provincija i
sudjelovati na višednevnim, čak i višetjednim igrama i proslavama i
smijat ću se svim raskalašenim vicevima koje će mi ispričati.«
»Što je s tvojom budućom suprugom?«
31
 »Ona se tradicionalno smatra djevicom i obično ne odlazi na
proslave. Ostaje kod kuće, ali Danna ima svoje konje i mora si
pripremiti miraz.«
»Ne izgleda mi pošteno da se ona zabavlja sama dok ti trčiš
naokolo?«
Graydon se nasmije. »Mislim da je upravo obrnuto. Neki bi rekli da
ja bolje prolazim – odlazim na zabave i tulumarim, a ona to ne smije.«
»Onda će biti vjenčanje, a što poslije...?«
»Poslije toga ćemo Danna i ja preuzeti mnoge dužnosti od mojih
roditelja.
Moja majka ne voli putovati, pa ćemo Danna i ja posjetiti Sjedinjene
Američke Države i sve zemlje u kojima se nadamo da možemo
nagovoriti ljude da kupuju naše proizvode ili da nama prodaju što nam
treba.«
»Ti si zapravo poslovni čovjek«, reče ona.
»Volim to tako zamišljati, ali morat ću nositi mnogo različitih odora i
neprestano se smješkati.«
Kad je pojela posljednju jagodu, Toby se nasloni na naslon stolice.
»Ovo ti je posljednja prilika da uhvatiš malo mira, zar ne?«
»Da«, reče on i nasmiješi se zato što je ona razumjela. »Volio bih
imati tjedan dana bez ikakvog rasporeda i obveza, da mi nitko ne govori
gdje moram biti i u koliko sati.« Zašutio je nakratko. »A sad te moram
pitati. Zašto se muškarci na ovom otoku tako jako trude da te osvoje?
Vidim da si lijepa, ali postoji li još nešto?«
»Samo to što ne želim izlaziti s njima«, reče ona. »To je muški
mačizam, osjećaju da moraju osvojiti ono što ne mogu imati. Kad...?«
Prekinula ju je Lexie podignuvši šatorsko krilo i pogledavši unutra.
»Oprostite što smetam, ali ljudi se brinu za tebe. Ne žele razrezati
tortu dok se ti ne pojaviš, a ako me još koji klinac upita kad će dobiti
komad kolača, možda ga bacim na vrh torte – samo što bi svi oni to
jedva dočekali. Derišta! Znaš li gdje su ključevi Jaredova kamioneta? A
Plymouth želi da odem odavde već sutra ujutro i otputujem na jug
Francuske da budem družbenica njegove sestre.«
Gledala je u Toby i čekala odgovor.
32
 Toby je duboko udahnula. »Dolazim za deset minuta. Daj djeci
mafine spremljene u plavoj rashladnoj kutiji u kutu šatora. Ključevi
kamioneta vise na retrovizoru. Želiš li otići sutra?«
»Da«, reče Lexie. »Sutra.« Podignula je lijevu ruku, još uvijek bez
prstena.
»Sad imam razlog da sve odgodim.« Dok se okretala da ode,
pogledala je Graydona. »Toby je sjajna, zar ne?«
»Vjerujem da jest«, reče Graydon.
Lexie izađe sa smiješkom na usnama.
U tom trenu Toby ustane, a isto učini i Graydon. »Čini mi se da me
tamo trebaju«, reče ona.
»Tko je Plymouth?«
»Lexien šef. Duboko sam uvjerena da između njih ima nešto više od
poslovnih odnosa.«
Graydon ju je pozorno gledao. »Čime se on bavi?«
»Kako zarađuje za život? Koliko znam, ničim se ne bavi. Obiteljsko
nasljedstvo. Mislim da se cijelo vrijeme zabavlja. Takvi su mnogi ljudi
koji dolaze ovamo.« Spustila je pogled na stol. »Poslat ću nekoga da
ovo raščisti.«
»Mogu to i ja srediti«, reče Graydon.
Toby se sjeti kako je lako dogovorio s troje konobara da mu sve
ovamo donesu. Tada nije shvaćala kako mu je to uspjelo, ali jedan princ
bi to svakako trebao biti u stanju obaviti. »Trebam li se nakloniti?«
upita ona nastojeći ostati ozbiljna.
»Da, molim«, reče on. »Volim kad se žene preda mnom saginju.«
»Samo ti čekaj.« Izašla je iz šatora smijući se.
Graydon je ostao neko vrijeme stajati i gledati za njom. Sviđalo mu
se što je inteligentna i nije je prestrašio njegov... kako se sama izrazila
»posao«. Nikad se još nije tako brzo opustio u društvu druge osobe.
Naglo se prenuo iz sanjarenja. Sjetio se da je njezina cimerica
spomenula da bi sutra voljela otići u inozemstvo, a odlazila je s
bogatašem koji se ničime nije bavio. Taj opis odgovarao je svakom od
prijatelja njegova brata – a Graydon je znao, bez imalo sumnje, da iza
tog putovanja stoji njegov brat. Činilo se da je Rory – ponovo –
33
zaključio da mu brat ne može sam upravljati vlastitim životom.
Graydon izvadi mobitel iz džepa i napiše bratu poruku: SADA!

34
 Četvrto poglavlje

T oby se vratila u veliki šator, u buku i svirku benda, u žamor mnogih

gostiju, ali mogla je misliti samo na muškarca s kojim je večerala.
Princ! Na neki način kao da je dobila zadatak da se brine za njega.
Pogledala je ukrasne trake i cvijeće što je visjelo pri vrhu velikog
bijelog šatora. Ona, Alix i Lexie provele su sate dogovarajući se i
smišljajući ukrase, ali zapravo je Toby obavila posao. Omotala je žicom
svaki buketić, nastojeći da izgleda kao da je netko skakutao poljem i
nabrao divlje cvijeće.
Napravila je cijeli krug i pogledala svakoga. Posljednjih tjedana
cijeli joj se život vrtio oko tog vjenčanja. Nije mogla niti zamisliti kako
će raskošno biti vjenčanje princa Graydona. Ako mu sada pomogne,
hoće li dobiti pozivnicu?
Ne, ne, rekla je sama sebi, ne smije tako razmišljati. Mora mu
pomoći bez primisli na neku dobit za sebe.
Dok je sve tako razgledavala, a posebno prostor za ples, pokušala je
vidjeti zabavlja li se svaki gost. U jednom kutu nalazio se velik okrugli
stol za kojim su bila starija djeca. Šutjeli su i nisu ni u čemu sudjelovali.
Svako je pisao poruke na svojem mobitelu. Već prije se Toby zaustavila
kod njih i pitala ih kome pišu.
Pokazalo se da pišu jedni drugima. Zatresla je glavom ne shvaćajući
zašto ne razgovaraju i ostavila ih. Izgledali su kao da se dobro
zabavljaju.
Mladenka je bila u prekrasnoj haljini iz 1950-ih – pronađenoj na
tavanu Kingsleyjevih – i plesala je s dječakom po imenu Tyler. Držali su
se za ruke, a dječak se anđeoski smiješio. Dok ih je Toby promatrala,

35
prišao im je Jared i zamolio da im se pridruži. Izraz Tylerova lica u trenu
se promijenio od sretnog u bijesni. Ljutito je zurio u Jareda i rekao
»Ne!« dovoljno glasno da ga se čuje od svirke benda.
Kad se Toby nasmijala, Jared je obgrli rukom oko struka i povuče na
plesni podij. »Smiješ mi se, je li?« Morao je usne približiti njezinu uhu
da bi ga čula, ali onda je pjesma naglo završila i počela je jedna sporija.
»Hvala Bogu«, promrmlja on i privuče Toby bliže k sebi.
Dok ju je vrtio po plesnom podiju, Jared se prisjećao kako su se njih
dvoje upoznali. Prije nekoliko godina, jednoga ljeta, dizajnirao je
gostinjsko krilo kuće koju su Tobyni roditelji imali na Nantucketu i u
kojoj su boravili svakoga ljeta.
Tobyn tata, Barrett, dolazio bi avionom svakog vikenda, ali majka
Lavidia ostajala je na otoku.
Jedanput tjedno Jared bi navratio na gradilište provjeriti radove – a
svaki put je morao slušati gospođu Wyndam kako kori svoju lijepu kćer
Toby, koja tek što je diplomirala na jednom vrlo cijenjenom
djevojačkom koledžu. Jednoga je dana gospođa Wyndam glasno govorila
Toby da ne stoji dovoljno uspravno, da joj je odjeća sramotna i da si
nikada neće naći muža ne bude li počela obraćati više pažnje svojem
izgledu.
»Bit će bolje da odem spasiti kćer«, rekao je Barrett i uzdahnuo, a
onda teška koraka otišao s terase.
Cijeloga je ljeta Jared slušao neprestane kritike gospođe Wyndam –
a sve su bile upućene kćeri. Što se tiče mlade Toby, nju kao da nije
pogađalo ništa od onoga što joj je majka govorila. Šutke je stajala,
gledala u pod i nikad se nije suprotstavljala majci. Jared je imao dojam
da je djevojka postala imuna na majčino kritiziranje. Toby je dane
provodila u kuhinji pekući slastice koje je unosila radnicima ili je bila u
vrtu i brinula se za cvijeće.
Bilo je to u rujnu, upravo prije nego što su Wyndamovi trebali otići s
otoka, kad je Jared ugledao Toby kako kleči kod gredice s cvijećem.
Plakala je.
Nije je morao pitati što se dogodilo jer je upravo čuo njezinu majku
kako govori Barrettu da je Toby »nemoguća« jer nije željela izaći sa
36
sinom nekog vlasnika jahte. Jared je poznavao i oca i sina i ne bi nijednu
svoju rođakinju ostavio nasamo ni s jednim od njih dvojice.
Jared je spustio role građevinskih nacrta na tlo i sjeo na rub vrtne
ležaljke.
»Što misliš poduzeti da to riješiš?« Nikakvo uvodno objašnjenje nije
bilo potrebno; oboje su znali u čemu je problem.
»Što mogu učiniti?« reče Toby. U glasu joj se čula ljutnja i bio je to
prvi put da vidi neku emociju kod nje. »Nemam izobrazbu za neki
konkretan posao. Znam da bi me otac uzdržavao kad bih pobjegla, ali
kakva je to sloboda?«
»Vrt ti je lijep, a vidio sam i kako slažeš one velike cvjetne
aranžmane.«
»Sjajno! Znam složiti cvijeće tako da lijepo izgleda. Tko će mi
plaćati za to?«
Pogledala ga je. »Cvjećarica?« šapne ona.
»To bi mi bila prva pomisao, a slučajno poznajem jednu kojoj bi
tijekom zime trebala pomoć. Naravno, ako želiš ostati na Nantucketu.«
»Ostati? Sama u ovoj velikoj kući? Tako daleko od grada!«
»Očistiš li kuhinju za sobom nakon kuhanja? Pitam zato što moja
sestrična Lexie živi blizu kuće Kingsley, a upravo traži novu cimericu.
Ona prethodna znala je samo pržiti hranu i nikad nije čistila za sobom.«
Po prvi put se u Tobynim očima pojavila nada. »Ribam, dezinficiram
i brišem radne površine limunovim sokom kako bi lijepo mirisale.«
Jared napiše nešto na poleđini svoje posjetnice. »Ovo je broj mog
privatnog mobitela. Ako misliš da bi se voljela useliti, javi mi. Ali od
Lexie mogu tražiti da pričeka samo dvadeset četiri sata prije nego što
iznajmi nekome drugome.«
Jared je malo oklijevao. Je li donio pogrešnu odluku? Nije zapravo
poznavao tu djevojku, a činila se vrlo nježnom. Dosad je samo vidio da
je mirno i ozbiljno podnosila sve što joj je majka govorila. Lexie je imala
snažan karakter, a Jared nije bio siguran hoće li joj se Toby moći
oduprijeti. Što ako je ona jedna od onih djevojaka koje podivljaju istog
trenutka kad se oslobode roditeljske stege? Jared ju je odmjerio od glave
do pete pokušavajući zaključiti što će se dogoditi.
37
 Vidjevši da je gleda, Toby je ispravila leđa. »Gospodine Kingsley,
imate li neki skriveni razlog za ovu ponudu?«
Isprva nije shvatio što je mislila, ali njezine su mu oči sve govorile.
Jared je navikao da se dopada ženama, da mu u svemu povlađuju, ali ne
i ova djevojka.
Odmah mu je dala do znanja gdje mu je mjesto. U tom trenutku Jared
shvati kako se netko tako nježan kao Toby može suprotstaviti majci.
Dok ju je gledao, znao je da bi ovako izgledala njegova sestra da ju je
ikada imao. Izvlačila je iz njega nešto zaštitničko. »Samo želim pomoći,
a ti i Lexie ćete se dobro slagati.«
Podignuo je pogled i ugledao njezinu majku na prozoru kako se mršti
jer je vjerojatno smatrala da se Jared nalazi preblizu Toby. Ustao je.
»Ako želiš, pobrinut ću se da dobiješ posao.«
Želio je reći, ali nije: pa makar ti morao ponuditi da radiš za mene.
»Vraćam se sutra u jedanaest i onda ćeš mi reći što si odlučila.«
»Mislim da ću čekati sa spakiranim torbama.«
»Onda ću sigurno dovesti svoj kamionet.« Udaljio se sa smiješkom
na usnama.
Sutradan se ona uselila k Lexie i on je otada pazio na dvije mlade
žene.
»Kakav je osjećaj biti oženjen muškarac?« upita ga Toby.
»Savršen. Gdje si cijelu večer?« upita on dok je vrtio Toby po
plesnom podiju.
»Htio sam te ići potražiti, ali Lex mi je zaprijetila životom ako to
učinim. Što se događa?«
»Znaš li da je muškarac s kojim sam išla do oltara princ?«
»Nije li to ime već potrošeno?«
Nije odmah shvatila što je mislio, ali onda je razumjela i nasmijala
se. »Ne, on je stvarni, najstvarniji princ, koji će jednoga dana postati
kralj.«
Jared je u plesu nagne natraške. »Kako smo on i ja u rodu, jesam li
ja onda neki vojvoda? A možda sam i ja princ.«
»Princ svih riba1«, reče Toby kad ju je opet uspravio. »On želi ostati

38
na otoku tjedan dana i treba mu mir i privatnost.«
»Znači, nitko ne smije znati da je ovdje? Neće li ga odati zastavice
na povorci njegovih automobila?«
»Jarede! Ovo je ozbiljno. Prestani se šaliti.«
Poveo ju je u krug. »Nikad nisam čuo da ovako pričaš o nekom
muškarcu. I što ste vas dvoje radili dok vas nitko nije mogao naći?«
Opet su proradili Jaredovi zaštitnički instinkti.
»Večerali smo«, reče ona. »Kad se princ Graydon vrati u svoju
zemlju, objavit će zaruke s mladom ženom. Vjenčat će se za godinu
dana.«
»Američke mu djevojke nisu dovoljno dobre? Ili planira sad malo
ludovati i provoditi se na Nantucketu prije povratka kući?« Po tonu
njegova glasa mogla je zaključiti što misli o toj ideji.
Toby se pokušala odmaknuti od njega, ali Jared ju je čvrsto držao.
»Dobro, prestat ću. Što ti treba?«
»Tvoj bratić« – a posebno je naglasila tu riječ – »treba sobu gdje će
odsjesti dok je ovdje. Bilo bi bolje da ima nekog cimera, nekoga tko bi
mu pomagao.«
»Hoćeš reći nekoga tko bi mu rezao meso? Pomogao ujutro da se
obuče?«
»Ne znam što on može, a što ne. Je li moguće da odsjedne u kući
Kingsley?«
»To je mjesto puno do krova cijeli idući tjedan. Morali smo tamo
smjestiti rođake, a Lexien šef je uzeo spavaću sobu. Što je s tvojom
kućom?«
»Imamo samo dvije spavaće sobe, a osim toga, mislim da to ne bi
bilo prikladno.«
Jared je ozbiljno pogleda. »Je li taj tip pokušao nešto nepristojno?«
»Ne, uopće.«
Ples je završio i bend se dizao da ode na stanku. Jared se zaustavi i
pogleda je.
»Toby, taj tip se ne može samo tako pojaviti i očekivati da ćemo mu
ponuditi palaču i gomilu slugu. Morat će prihvatiti što može dobiti. Ti
imaš kauč na izvlačenje u dnevnoj sobi na katu svoje kuće i smjesti ga
39
tamo. Lexie će biti tu i nećeš imati problema. Ako on smatra da je to
ispod njegovih očekivanja, onda neka spava u nečijem autu. Sutra mu
Caleb ili Viktorija mogu naći neku sobu na duže vrijeme. Bio on princ ili
ne, odrasla je osoba i može se brinuti sam za sebe.
A sad, što kažeš na malo kolača?«
»Svakako«, reče Toby i pokaže mu rukom da je u redu ako je Jared
ostavi i ode po kolač. Znala je da je on u pravu, ali ipak, osjećala je
neku odgovornost prema princu Graydonu.
Ogledala se po šatoru prepunom gostiju. Alix i Jared rezali su tortu i
svi su ih gledali. Lexie je stajala iza konobara, a Toby pomisli kako se
skriva od muškaraca iz svojega života. Probijala se između gostiju i
približila se svojoj prijateljici. »Mogu li razgovarati s tobom?«
»Svakako«, reče Lexie grabeći dva tanjura sa svadbenom tortom.
»Uzmi vilice.«
Toby uzme vilice, salvete i dvije šalice punča, a onda njih dvije
izađu iz šatora. »Želim znati što se događa«, reče Toby čim su se našle
vani na čistom i slanom zraku Nuntucketa.
»I ja bih tebe trebala pitati isto«, reče Lexie. »Onaj prizor u šatoru s
onim tipom kao da je uzet iz filma. Zapaljene svijeće i čokolada. Samo ti
je još nedostajala ruža utaknuta u kosu.«
»Pokušavaš li se izvući od toga da mi kažeš što smjeraš?«
»Apsolutno«, reče Lexie i teško uzdahne. »Toby, osjećam se loše u
vezi s tim, ali Plymouth je rekao da mu treba netko tko će biti uz
njegovu četrnaestogodišnju sestru na jugu Francuske. Pitao me bih li
razmislila o tome.«
»Mislila sam da ne želiš putovati s njim.«
»On neće biti tamo. Ide nekamo u vezi s autom, utrkivat će se
negdje, pretpostavljam, ali obećao je sestri da ću je ja odvesti u
Francusku.«
»Zar dijete nema roditelje?«
»Plymouthov otac ima četvrtu ženu. Jedva da je napunila dvadeset
godina. Ne želi biti opterećena tri mjeseca čuvajući djevojčicu.«
»Tri mjeseca?«
»Aha«, reče Lexie kao da je nešto skrivila. »Traje do prvog rujna, pa
40
se zapravo radi o dva i pol mjeseca, ali ipak...«
Toby je znala da je ovo jedan od onih slučajeva kad se morala truditi
da ne bude sebična. Bila je to izvrsna prilika za Lexie. A ni na tren nije
povjerovala da se Roger neće pojaviti tamo. U neku ruku, to je
vjerojatno znala i Lexie. Ali ako se uspije maknuti s Nantucketa, mogla
bi dokučiti što zapravo želi napraviti sa svojim životom.
S druge strane, stražnje dvorište kuće u kojoj su stanovale bilo je
prenamijenjeno za njihov biznis, za prodaju cvijeća. Imale su staklenik i
mnogo gredica, a sve ih je trebalo plijeviti, gnojiti i tražile su stalnu
njegu.
»Poslat ću ti novac za moju polovicu stanarine«, reče Lexie.
»Plymouth će mi za to razdoblje udvostručiti plaću, pa ću si to moći
priuštiti.«
Toby bi joj voljela reći da zaboravi na stanarinu, ali nije mogla.
Jared je bio vlasnik kuće i iznajmio im je za mnogo manje nego što bi
dobio da je kuću iznajmio nekom turistu. No ipak, Tobyina polovica
najamnine predstavljala je znatan dio njezine plaće.
»Jilly ti može pomoći oko cvijeća«, reče Lexie, a izrazom lica
preklinjala je Toby da pristane na taj plan. »Znam da ću te iznevjeriti, ali
stvarno bih voljela otputovati. Prošle sam godine upoznala Plymouthovu
sestru i malena je slatka.
Voli puno čitati, a on kaže da želi obilaziti muzeje. Možeš li zamisliti
Plymoutha u muzeju?«
Kako Toby uopće nije poznavala tog muškarca, nije mogla zamisliti
ništa u vezi s njim. Što se tiče Jilly, ona je bila svježe zaljubljena i činilo
se da ne vidi ništa osim Kena. Osim toga, Ken je radio kao učitelj na
kopnu, pa će njih dvoje tamo provoditi mnogo vremena. Toby je mislila
da joj Jilly baš i neće biti od velike pomoći.
Ali znala je da je njezinoj prijateljici potrebno maknuti se s otoka.
Toby duboko udahne. »Naravno da trebaš ići. Ne možeš propustiti takvu
priliku.
Možda će se dogoditi nešto što će ti pomoći da se odlučiš...«
»Hvala ti!« reče Lexie spuštajući tanjur na do, a onda snažno zagrli
Toby.
41
 »Moram se odmah ići pakirati. Možeš li ti ovdje držati sve pod
kontrolom?«
Kimnula je prema šatoru i gostima.
»Naravno«, reče Toby, podigne tanjur i zagleda se za Lexie koja je
nestajala u mraku.
Na trenutak je Toby tako stajala pred šatorom, držala tanjure i vilice
i upijala topao noćni zrak. Ovo je svakako bio najneobičniji dan njezina
života. Izgledalo je kao da se od trenutka kad je s prijateljicama ušla u
bar i vidjela onog muškarca kako sjedi straga okružen ženama, sve
počelo mijenjati.
Pogledala je u unutrašnjost šatora. Ljudi su plesali, jeli tortu, pili,
smijali se.
Sve je izgledalo savršeno i mogla se vratiti.

***
Rory se presvukao i sad je na sebi imao svečani smoking, isti kao i
bratov. Nakon što je Gray otišao k svojoj maloj plavuši, Roryju nije
trebalo dugo da nađe Rogera Plymoutha. Bio je u kutu velikog šatora i
razgovarao s tri lijepe djevojke.
Rory ga pozove rukom da izađe.
Kad su bili sami, Roger prvi progovori. »Učinilo mi se da te vidim
tamo straga kako se kriješ iza ljudi. Znači da ste ovdje i ti i brat ? Koji
je razlog? Priprema li se neka kraljevska proslava?«
»U rodu smo s Kingsleyjevima«, reče Rory brzo. Nije imao vremena
za ćaskanje. »Je li istina da djeveruša Lexie radi za tebe?«
»Da«, odgovori Roger i zatrese glavom. »Prava je mustra. Sad me
trenutačno ne podnosi, ali radim na njoj. Daj mi još dva mjeseca i
smekšat ću je.« Nasmijao se bez imalo veselja. »Ali to sam rekao i prije
godinu dana i nisam nimalo napredovao. Čovjek smije sanjati, zar ne?«
Gotovo je zaklopio oči. »Ne misliš valjda ti krenuti za njom?«
Rory je znao da se nikada ne bi mogao priviknuti na američki običaj
da svakome sve ispričaju o sebi. »Ne, uopće.«
»Kužim«, reče Roger. »Pitaš me za Lexie jer se tvoj brat zanima za

42
njezinu cimericu. Vidio sam kako ju je gledao za vrijeme ceremonije.
Isprva sam mislio da si to ti, ali znam da ti ne bi tako javno pokazivao
osjećaje da ih svi vide. Tvoj brat je buljio u nju kao da je zmija koju
očarava svojom frulicom.«
»Mislim da je to malo prejako rečeno«, reče Rory ukočeno, želeći
zaštititi brata.
»Da, baš«, reče Roger. »Znam da će on postati kralj. Sviđa mi se
vaša zemlja.
Ima najbolja skijališta na svijetu, a ni hrana nije loša. Ali mislim da
je bolje da te upozorim, jer prema onome što sam čuo, bit će mu lakše
kraljevati nego osvojiti lijepu malu Toby.«
»Što to znači?«
»Pola muškaraca na otoku pokušalo joj se približiti. Priča se da se
'čuva za brak'.«
»Hoćeš reći da je ona...?«
»Svi kažu djevica«, reče Roger. »Kakva god bila istina, kažem ti da
se mnogim ljudima sviđa ta djevojka. Odluči li tvoj brat da je mora
osvojiti samo da bi urezao još jedan zarez na krevetu, mnogi će se
naljutiti na njega, uključujući i Jareda Kingsleyja.«
Još jučer bi Rory rekao da njegov brat nije takav, ali danas sve kao
da se okrenulo naopačke. »Moj brat želi ostati na Nantucketu tjedan
dana i želi da mlada dama provede neko vrijeme s njim, no bojim se da
će im smetati njezina cimerica. Ona je...«
»Ne moraš mi reći!« reče Roger. »Ne bi vjerovao što sam sve morao
napraviti da Lexie ostane sa mnom. Moram skrivati stvari i onda se
praviti da sam ih izgubio.« Napravio je grimasu. »Ona misli da sam
kreten, ali ako tako ne postupam, reći će 'Toby me treba' i pobjeći od
mene.«
»Znači, nema šanse da ti nekako zaposliš cimericu na tjedan dana?
Možda da je pošalješ na neki put?«
»Znam da želi putovati i zamolio sam je da ide sa mnom, ali samo se
nasmijala. Hej! Možda mogu uključiti svoju sestricu da mi pomogne.
Njih dvije se dobro slažu. Kad ti to treba?«
»Sad. Odmah«, reče Rory.
43
 »Pokušat ću to srediti«, reče Roger i pogleda Roryja. »Možda ću
idući put kad dođem u tvoju zemlju moći odsjesti u tvojoj kući.«
Poslovni dogovor, pomisli Rory. »Smjestit ćemo te u najstariji dio
palače.
Opsjedaju ga duhovi i djevojke cvile kad ih odvedeš tamo.«
Roger napravi grimasu. »Volio bih da to djeluje na Lexie, ali ona bi
se vjerojatno sprijateljila s duhom. Trebao bi čuti priče o
Kingsleyjevima koje kruže otokom!«
Rory nije imao pojma što to znači, ali nije imao ni vremena da o tome
više sazna. Imao je drugog posla. Zahvalio se, pozdravili su se i rastali.
Kad je Rory pošao natrag prema malom šatoru, vidio je da je njegov
brat još unutra s djevojkom. Svijeće u šatoru i mrak vani kao da su
napravili filmsko platno na kojemu su se jasno vidjele sjene. Naginjali
su se jedno prema drugome, glave su im bile blizu, a Graydon je govorio
s više živosti nego što je Rory ikada kod njega vidio, pogotovo u
razgovoru s nekim izvan obitelji. Bilo je vrlo malo ljudi u čijem se
društvu Gray osjećao opušteno – i svi su bili rođaci. Ali evo ga sada tu
s tom djevojkom koju je netom upoznao kako maše rukama dok
razgovara.
Bez obzira na to koliko se bratu sviđala ta djevojka, Rory je znao da
svakako mora nešto učiniti. Morao se uvjeriti može li ih ona zaista
razlikovati. Na stranu sad obiteljska legenda o ljudima koji mogu
razlikovati blizance iz obitelji Montgomery-Taggert. Rory je morao znati
istinu.
Pozvao je svojega pomoćnika i nekoliko minuta poslije već je bio
obučen kao i brat. Šutke je stajao postrance od glavne zabave, pijuckao
šampanjac i čekao da Graydon završi s večerom – i tu ga je našao Roger
Plymouth. S trijumfalnim osmijehom Roger reče da je njegova sestra
smislila način kako da Lexie maknu s otoka tijekom ljeta, i koliko se
njemu činilo, Lex će pristati na prijedlog. »Morao sam obećati da ja neću
biti tamo, ali već sad mogu predvidjeti da bih mogao slomiti koju kost i
onda se oporavljati negdje u njihovoj blizini«, reče Roger kroz smijeh.
»To mi je prilika da se upucavam Lexie, a namjeravam je itekako
iskoristiti. Nadajmo se da će ona biti sa mnom kad jednoga dana dođem
44
u tvoju palaču.«
Kad je Rory ponovo izašao iz šatora, bilo je to upravo u trenutku da
vidi kako Lexie prilazi malom šatoru u kojem su večerali Graydon i
Toby, i čuje njezin uzbuđen glas. Rory je znao da će njegov brat, čim
čuje da Tobyna cimerica odlazi na put na koji je šalje bogati šef,
playboy – čovjek kojega Rory vrlo vjerojatno poznaje – shvatiti tko stoji
iza toga. Graydon nije vjerovao u slučajnosti, osobito ne dok mu je brat
bio u blizini.
I doista, kad je zazujao Roryjev mobitel, bila je to poruka od jedne
riječi koju mu je brat poslao. SADA!
To je značilo da Graydon želi sada razgovarati. Rory mu otpiše.

U KUĆI SAM KINGSLEYJEVIH. DOĐI OVAMO.

Kako je brat otišao potajno na put, ostavio je sve osoblje u Maineu,

a to je značilo da nema prijevoza. S ovoga mjesta bio je dug put kroz
grad, Ulicom Maine pa sve do kuće Kingsley. Čak ako netko i poveze
Graydona, Rory će još imati vremena saznati ono što je želio znati.
Poravnao je smoking, zabacio ramena, namjestio kraljevski izraz lica
i pošao prema velikom šatoru. Dat će sve od sebe i odglumiti brata.

45
 Peto poglavlje

R ory ugleda Toby gdje stoji pokraj velikog okruglog stola i razgovara
s gostima, pitajući ih treba li im što. Stao je malo sa strane i
pričekao da završi, jer tako bi i Graydon postupio. Da se mogao
spontano ponašati, Rory bi je povukao na plesni podij i zaplesao s njom.
Ako bi se bunila, ušutkao bi je poljupcem. Ali to nije bio Graydonov
stil.
Kad se okrenula i ugledala ga, malo se prenula, ali toplo mu se
osmjehnula.
»Mogu li imati čast da te zamolim za ovaj ples?« upita on
oponašajući brata i njegovu pretjeranu pristojnost.
»Naravno«, odgovori ona i prihvati njegovu ispruženu ruku.
Rory se podsjeti da mora cijelo vrijeme biti potpuno uspravan i na
distanci.
Bilo mu je drago što je pjesma spora, jer nije sam sebi vjerovao da bi
se mogao suzdržati da je bila brža. Bio je to prvi put da je tako blizu nje,
a bila je ljepša nego što je mislio. Pomalo nalik Grace Kelly, s plavim
očima i blagim crtama lica. Šminka je bila nezamjetljiva, tako da je
izgledalo kao da se nije namazala.
On pomisli da bi bila prava ljepotica samo da je više istaknula oči i
stavila crveni ruž na usne.
Nježno ju je vodio po podiju i neprestano se podsjećao da je u ulozi
svojega brata. »Izuzetno sam uživao u našoj večeri.«
»Da?« reče Toby osmjehujući se. »A s kim si večerao?«
»S...« Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati što ona govori, a
onda se nasmijao i opustio ramena. »Jesam li te imalo prevario?«

46
 »Ni na sekundu«, reče ona, a smiješak joj nestane s lica. U plavim se
očima pojavi ljutnja. »Reci mi, je li te brat poslao ovamo da me
iskušaš?«
Rory je odmah uvidio svoju pogrešku. »Nije«, reče on ozbiljno.
»Graydon ne zna ništa o ovome. Udaljio sam ga odavde tako da
mogu...«
»Otkriti jesam li lagala? Vidjeti želim li izvući neku korist iz toga?«
Tobyine oči bile su pune bijesa. »Hoćeš li mi, molim te, reći zašto je
tako važno to što mogu razlikovati vas dvojicu?«
Rory je izbjegao odgovor. »Koliko ti je Graydon rekao o sebi?«
»Da će postati kralj, da se ženi mladom ženom visokoga roda –
barem pretpostavljam da je mlada – i da prije toga želi malo mira.
Obećala sam mu da ću naći mjesto gdje će odsjesti, prije nego što se
vrati svojim obvezama.
Međutim, gledajući ovu vrlo neugodnu igru vas dvojice, možda se
predomislim u vezi sa svojom ponudom. Ne volim biti žrtva nečijih
neslanih šala.«
Rory je osjetio da mu je sva krv napustila obraze i da blijedi.
Izgledalo je da je njegov brat sve sam organizirao, ali sad bi on mogao to
pokvariti. Nije želio naljutiti Graydona više nego što već jest.
»Mislim da se sad moram posvetiti gostima«, reče Toby i počne se
odmicati od njega.
Ali Rory ju je čvrsto držao za ruku. »Gospođice Wyndam, molim te,
moj brat je nedužan u svemu ovome.« Gledao ju je ravno u oči i ona se
uvjeri da je on iskreno moli. »Bi li pomoglo kad bih ti sve objasnio?«
»Istina bi sigurno bila dobrodošla«, reče ona.
Okrenuo ju je, jer su još plesali. »Reći ću ti, iako je sve na moju
štetu. Dobro plešeš.«
Toby ga je bijesno gledala. »Ako počneš flertovati sa mnom,
odlazim.«
»U redu«, reče on »ali prvo moraš razumjeti da me Graydon često
štiti jer nikad ne zadovoljavam ničija očekivanja. Kao da sam rođen s
beskrajnom sposobnošću da ljutim naše roditelje. Ali vidiš, mene za to
nije briga. No mojega brata jest. Zapravo, Gray se brine za sve. Za
47
beskućnike, ozlijeđene životinje, znaju li djeca čitati ili ne. Ako je neka
dobrotvorna akcija, Graydonu je do nje stalo. I kad nisam tamo gdje bih
trebao biti ili kad radim nešto što ne bih smio, on me štiti i prikriva. Po
mojem mišljenju, trebao bi me pustiti da snosim posljedice za svoje
postupke, ali...«
Rory zastane da bi uhvatio dah. »Pravi je problem u tome što je
mojem bratu stalo i do mene. Ali ovaj put će ga preuzimanje mojih
grijeha stajati slobodnog vremena koje je zaslužio, a to nije pošteno. Čak
i ja imam svoje granice.«
Kad je prestao govoriti, stajali su nasred plesnog podija, njegova
ruka nalazila se oko njezina struka i on je čekao dok je ona razmišljala o
tome što je upravo čula.
»Dobro«, reče ona naposljetku. »Pomoći ću mu.«
Rory prinese njezinu ruku usnama i poljubi je. »Hvala ti«, reče on i
opet se počne kretati. Samo što sada nije glumio nikoga i pokreti su mu
bili energičniji.
»Ne možeš ovako plesati dok se pretvaraš da si on«, reče Toby
gotovo bez daha dok ga je brzo slijedila po podiju.
»Znam«, odgovori Rory. »Zar ti nas dvojica zaista izgledamo
različito?«
»O, da.« Malo je zabacila glavu. »Potpuno ste različiti. Njegova
suzdržanost je prirodna, ali tvoja je isforsirana. I kod tebe ima nešto što
govori da ne znaš kamo pripadaš. Graydon točno zna gdje se uklapa u
svijet.«
Dok su se brzo kretali u plesu, ostali plesači počeli su se povlačiti i
gledati ih.
Oboje su imali u životu mnogo satova plesa i zajedno su
predstavljali prekrasan, graciozan par. »Želio sam ga zaštititi od tebe«,
reče on »ali sada želim zaštititi tebe.« Pogledao ju je pogledom koji kao
da je dolazio duboko iz njegove nutrine.
Više se nije smijao niti je zadirkivao. »Nemoj se zaljubiti u mojega
brata. On svoje obveze shvaća vrlo ozbiljno i bez obzira na to koliko
volio neku ženu, na prvo će mjesto uvijek staviti dužnost prema zemlji.«
Toby je znala o čemu on priča, ali to je nije zabrinjavalo. Graydon je
48
bio previše egzotičan, previše iz jednog potpuno drukčijeg svijeta da bi
uopće pomislila da se zaljubi u njega. »Uključuju li njegove dužnosti i
njegovu buduću princezu?«
»Da, naravno.«
»Kakva je?« upita Toby.
»Visoka, lijepa, ima crnu kosu i crne oči. Inteligentna. Njezini su se
roditelji nadali tom položaju za nju pa su je odmalena tako odgajali.«
Zavrtio ju je i odmaknuo od sebe držeći je ispruženom rukom, a onda
je privukao k sebi.
»Je li on jako zaljubljen u nju?«
»Odgovor na to značio bi izdati brata. Morat ćeš ga sama pitati.«
Zavrtio ju je tako da se leđima oslonila na njegove grudi, a on ju je
obgrlio rukama. »Ali upozoravam te da on ne voli osobna pitanja, čak ni
s moje strane.«
»Vidjela sam to. Tada se ukoči.«
Kad je ples završio, ljudi oko njih zapljeskali su im na izvedbi. Rory
se naklonio pred Toby, a ona nije mogla odoljeti, nego je svinula koljena
i spustila se također u naklon. »Vaša Kraljevska Visosti«, promrmlja ona
tako da ju je samo on mogao čuti. Smijali su se dok ju je vodio s podija.

***
»Zaboga, što se događa s djevojkama?« upita Viktorija Jilly i sjedne na
stolicu do nje. Dvije su žene tek odnedavno bile prijateljice, ali čvrsto su
se povezale nakon što je Viktorija pomogla Jilly da se zbliži s Kenom,
muškarcem kojeg je voljela.
»Prvo čujem da Lexie odlazi i nema je do kraja ljeta, a onda mi Toby
stalno nekamo nestaje i nitko je ne može naći, a sada pleše s onim
muškarcem za kojega sam mislila da joj se ne sviđa.«
Jilly je gledala lijepi par na plesnom podiju. Neko su vrijeme
prilično ozbiljno razgovarali, ali sad su klizili podijem kao da su na ledu.
»Ne znam ništa o Lexie, ali Graydon – taj s kojim Toby pleše – je jedan
Montgomery, pa vjerojatno zaobilazi i izbjegava o čemu god da se već
radi.«

49
 »Što to znači u odnosu na Toby?« upita Viktorija. Kao i obično
izgledala je zamamno. Crvena kosa i zelene oči isticale su se uz njezin
kostim od zelene svile – a nije mogla prestati gledati doktora Huntleyja,
koji je plesao s njezinom kćeri Alix. Viktorija je bila sigurna da nikad
nije bila sretnija u životu.
Jilly odmahne rukom. »Nije to ništa, nego samo obiteljska šala.«
Dok je Viktorija zurila u nju, nastavila je. »U našoj obitelji postoje
Montgomery i Taggerti. Ja sam Taggert, a prema riječima mojega brata
Michaela, mi smo iskreni, izravni, odvažni i hrabri, dok su
Montgomery...« Slegnula je ramenima.
Viktorija se namršti. »Sluzavi kao zmije? Ne sviđa mi se to. Toby je
slatka djevojka.« Počela se dizati sa stolice, ali Jilly joj stavi ruku na
nadlakticu.
»Ne«, reče Jilly »u redu je. Graydon neće učiniti ništa loše. Jedino
će si uzeti puno vremena da dobije ono što želi, što god to bilo.«
»Misliš li da je to Toby?« upita Viktorija i dalje se mršteći.
Jilly uzdahne. »Nisam sigurna, ali čini mi se da ga ona zanima i da je
odlučio neko vrijeme ostati na Nantucketu. Vidiš, Toby može razlikovati
blizance, a u našoj je obitelji to važno. Previše važno, ako mene pitaš.«
Viktorija je bila spisateljica čije su knjige bile međunarodni
bestseleri i voljela je dobru priču. Njezino se lijepo lice razvedri i ona se
opet nasloni na naslon stolice. »Sad mi moraš sve ispričati.«
»Nije to ništa«, reče Jilly. »Samo obiteljska uzrečica. Tko god može
razlikovati blizance navodno je ona prava ljubav te osobe.«
Viktorija ništa ne odgovori nego pogleda na drugi kraj prostorije gdje
je Toby plesala s vrlo privlačnim mladićem. Ljudi su oko njih stajali u
krugu i promatrali ih, ali Toby i mladić kao da nikoga nisu vidjeli.
»Nisam li ga već negdje vidjela?
Poznat mi je.«
»Možda si vidjela Graydonovu fotografiju u nekom časopisu.«
»Je li on glumac?« upita Viktorija.
»U neku ruku. On je krunski princ Lankonije.«
Viktorija se okrene i pogleda Jilly takvim izrazom lica koji ova nije
mogla protumačiti. »Hoćeš reći da princ ima jednojajčanog blizanca i da
50
ih Toby razlikuje? I da je ta njezina sposobnost navodno znak prave
ljubavi?«
»Da«, reče Jilly oprezno. Nije baš dobro poznavala Viktoriju, ali Ken
je rekao kako misli da Viktorija stoji iza ovog vjenčanja i da je do njega
došlo samo zbog njezinih napora. Pa, Ken je zapravo rekao: »Viktorija je
podmukla, neiskrena, stalno kuje neke planove«, ali on je ipak nekad bio
u braku s njom i imao je pravo malo pretjerivati.
»Zašto izgledaš kao da to zapravo ne odobravaš?« upita Viktorija.
»Znam da je glupo, ali što ako je legenda istinita? Što ako se
Graydon i lijepa mala Toby zaljube? Što onda? Njegova majka je
strašna i nikad ne bi dopustila taj brak. A čak kad i bi, kako bi se Toby
odrekla privatnosti i otišla živjeti u stranu zemlju i biti princeza? Bila
sam tamo nekoliko puta i Graydonov izolirani način života nije nešto što
mi se sviđa. A i njegove dnevne obveze su iscrpljujuće!«
Viktorija je zamišljeno gledala Jilly. »Možda bi mu zaljubljenost
olakšala život.«
»Ne bih rekla da...« počne Jilly, ali onda odmahne glavom. »Tko
sam ja da sudim? To što se meni ne bi sviđao takav posao ne znači da bi
i drugi tako mislili.«
»Gdje si je princ rezervirao sobu za noćas?«
»Kod mladića je koji je otišao po njega na aerodrom.«
»Kod Wesa?« upita Viktorija s užasom u glasu.
Jilly nije poznavala tog čovjeka, ali pratila je Viktorijin pogled do
stražnjeg dijela šatora. U najmračnijem kutu, iza stola, Jaredov je bratić
obavio ruke oko vrlo lijepe mlade žene i ljubili su se strastvenije nego
što se to javno radi. Bili su živi primjer fraze »nađite si sobu«.
Viktorija naglo ustane i pogleda odozgo Jilly. »Ja vjerujem u pravu
ljubav«, reče ona sasvim ozbiljnog lica »i ako postoji mogućnost da se
to dogodi, mislim da to svatko mora otkriti sam. Osjećam da mi je
dužnost pomoći u ovom slučaju.«
»Hoćeš li mi sve ispričati?« upita Jilly.
»O, da«, reče Viktorija. »Ti si pomogla Kenu da se oslobodi onog
vječnog izraza lica koji je govorio 'siroti, jadan ja', izraza za koji on
vjeruje da sam mu ga ja priskrbila, i zato sam ti dužnik.« Počela se
51
probijati kroz gužvu.

***
»Draga«, reče Viktorija i provuče ruku ispod Tobyne dok je silazila s
plesnog podija. Toby je još bila zadihana. »Što se to, zaboga, događa
između tebe i ove dvojice preslatkih mladih muškaraca?«
Toby pogleda prema vratima šatora i ugleda prinčeve Graydona i
Roryja kako stoje jedan do drugoga, obojica u smokinzima i vrlo
privlačni. Rory je izgledao kao da se boji da bi ga brat mogao udariti, a
Graydon je izgledao kao da bi to doista mogao učiniti. Kako je nagađala
da se sada radi o njoj, Toby osjeti navalu hihotanja. »To su dječačke
stvari«, reče ona i okrene se Viktoriji. »Ništa važno.«
Viktorija utiša glas i približi lice Tobynu. »U ovom slučaju, čini se
da je to bitka dvaju prinčeva. Zar ih zaista možeš razlikovati?«
»Mogu«, reče Toby, ali nije upitala Viktoriju otkud zna tko su ti
mladi muškarci. »Ali ne vidim zašto je to važno.« Promijenila je temu.
»Provodite li se lijepo na vjenčanju?«
»Prekrasno«, reče Viktorija i stisne Tobynu ruku. »Obavila si zaista
predivan posao i nitko ti ne može dovoljno zahvaliti. Zapravo, želim da
isplaniraš i moje vjenčanje.«
Toby pogleda Viktoriju razrogačenih očiju. Viktorija je bila vrlo
poznata osoba, s mnogo jednako slavnih prijatelja. Ona sigurno ne bi
željela vjenčanje s buketima koji izgledaju kao divlje cvijeće obješeno
na zidovima šatora. Viktorija bi voljela kristalne lustere i orhideje
dopremljene avionom s Havaja, kobe-govedinu iz Japana i...
»Toby!« reče Viktorija. »Spusti se na zemlju!«
Toby se pokuša usredotočiti, ali još uvijek nije mogla normalno
govoriti. »Ja... ne mogu...«
»Naravno da možeš, draga«, reče Viktorija. »Moram se vjenčati u
kapelici moje kćeri, a kako je to ovdje na Nantucketu, tu ću se i
vjenčati.« Njezina kći Alix bila je arhitektica, i tek je nedavno
diplomirala, a dizajnirala je savršenu kapelicu. Njezin otac Ken, i Jared,
obojica građevinari, ali i arhitekti, završili su je na vrijeme za vjenčanje.

52
 Toby je počela normalnije disati nakon plesa. »Vi ćete željeti više
nego što ja znam i mogu učiniti.«
»Besmislica!« reče Viktorija. »Toby, najdraža, samo trebaš sanjati
naveliko, to je sve. I vjeruj u sebe.«
»Kakvo vjenčanje želite?« upita Toby tiho, iako je sama sebi
govorila da bi odlučno i nepopustljivo trebala reći ne toj ideji.
»To prepuštam tebi. Pametna si, pa smisli neku temu. Pomogla bih ti,
ali već sam mjesecima u zaostatku s knjigom. Zato smisli nešto, a ja sam
sigurna da će mi se svidjeti.«
Toby je zamislila kako Viktoriji prezentira trideset i jednu moguću
temu vjenčanja, a ona ih sve odbija. »Mislim da vam za to treba
profesionalac. Ja sam organizirala samo ovo vjenčanje i nisam...«
»Znaš li da će tvoj princ prenoćiti u kući Wesa Draytona?« reče
Viktorija i pokaže glavom na drugi kraj šatora gdje se ono dvoje ljubilo s
toliko oduševljenja da su već polako klizili sa stolica. »O, dobro! Jared
je krenuo prema njima da ih razdvoji. Jesi li ikad vidjela mali dvosobni
bungalov u kojemu živi Wes? Zaista se nadam da će tvoj princ moći
tamo spavati. Ne bih voljela da se vrati u svoje kraljevstvo... Gdje je
to?«
»Lankonija.«
»Ah, da. Bila sam tamo. Lijepa zemlja. Imaju rudnike nekog metala
koji je potreban SAD-u da bi nam država funkcionirala. Ali sigurna sam
da diplomatski odnosi neće biti narušeni zato što je budući kralj proveo
noć slušajući... pa, spolno općenje. Princ je vjerojatno već čuo takve
zvukove. Dobro, draga, sad moram ići.« Viktorija pusti Tobynu ruku i
okrene se da pođe. »Ah, Toby, drago dijete, vjenčanje mora biti
posljednjeg dana kolovoza. Moji prijatelji odlaze s Nantucketa početkom
rujna i želim da svi dođu na vjenčanje. Dotad ima još dva mjeseca, pa
mi donesi svoje planove što je prije moguće. Ah!« Zaručnik ju je uhvatio
za ruku i povukao prema plesnom podiju. »Jedva je dočekao, zar ne?«
reče Viktorija Toby, koja još uvijek nije mogla govoriti.
»Što sad smišljaš?« upita doktor F. Caleb Huntley čim mu se
Viktorija našla u naručju.
»Ma, baš ništa.«
53
 »Nemoj ti meni tako«, reče Caleb. »Toby je blijeda kao zid. Ostavila
si je bez riječi.«
»Samo sam joj dala u zadatak mali projekt, to je sve. Lexie će biti na
putu, Toby će trebati nečiju pomoć, pa zato...« Viktorija se osmjehne
dok ju je Caleb vrtio u ritmu valcera.
»Što to znači?«
»Vidjet ću mogu li pronaći nekoga da joj pomogne«, reče Viktorija.
»To možda baš neće biti točno ono što je sama zamislila, ali bit će
pomoć.«
Caleb je oštro pogleda. Dobro je poznavao ženu koju je volio. Iako
su njezini planovi uvijek bili s najboljim namjerama, ponekad su se
izokrenuli naopako.
»Što si zatražila od Toby da učini?«
Viktorija je gledala preko njegova ramena prema prinčevima, koji su
stajali pokraj ulaza u šator. Izgledalo je da su završili razgovor jer jedan
je odlazio, a drugi je krenuo prema Toby, koja je još stajala na mjestu.
»Što si rekao?« upita Viktorija.
»Tvoj projekt«, reče Caleb. »Što si zatražila od Toby da učini?«
»Ah, to. Želim da isplanira naše vjenčanje. Nadam se da nemaš ništa
protiv, ali rekla sam joj da se moramo vjenčati do kraja kolovoza.«
Upitno ga je pogledala. Kako njih dvoje dotad nisu niti spomenuli
vjenčanje, možda se ipak trebala prvo dogovoriti s njim.
»Kraj kolovoza?« ponovi Caleb i namršti se.
Viktorija prestane plesati i šutke se zagleda u njega.
»Zašto tako kasno? Zašto ne sutra?« reče on, a Viktorijin smijeh
odjekne prostorijom kad ju je on zavrtio u naručju.

54
 Šesto poglavlje

G ospođice Wyndam,« reče Graydon približivši se Toby »bojim se da

se ponovo moram ispričati. Brat je rekao da ga pričekam u kući
Kingsley, pa ga nisam stigao spriječiti u naumu. Već sam bio na pola
puta dotamo kad sam shvatio što namjerava učiniti.« Gledao ju je, ali
Toby je zurila ravno pred sebe u ljude na plesnom podiju. »Zar se nešto
dogodilo?« upita on.
Toby se pokušavala mislima vratiti u sadašnjost. »Moram naučiti
reći ne.«
»Molim te, reci mi da se to ne odnosi na mojeg brata.«
Ono što je Viktorija rekla toliko je šokiralo Toby da nije imala
pojma o čemu sad Graydon priča. Gledala ga je, ali kao da ga nije
vidjela.
»Pođi sa mnom«, reče on, uzme je za ruku i povede prema izlazu.
Dok su prolazili pokraj stola s hranom, uzeo je bocu vode i jednu praznu
čašu za šampanjac.
Poveo ju je između ljudi i izveo na svježi noćni zrak. Oboje su
šutjeli.
Dovoljno su daleko odmakli da su glazba i buka ostali iza njih.
Jedno srušeno stablo ispriječilo im se na putu. Graydon skine sako,
prebaci ga preko debla i kimajući glavom ponudi Toby da sjedne.
»Zaprljat će ti se sako.«
»Nije važno«, reče on.
Toby je htjela sjesti u svježu travu, ali deblo je bilo malo previsoko
za nju.
»Smijem li?« Ispružio je ruke prema njezinom struku.

55
 Kimnula je glavom, on ju je uhvatio oko struka i podignuo tako da
može sjesti na njegov sako. Otvorio je bocu, napunio čašu i pružio joj.
Ona je zahvalno ispila pola i vratila mu čašu. »Imaš li što protiv toga
da i ja sjednem?« reče on i pokaže na mjesto do nje na deblu.
»Izvoli, slobodno.«
Graydon sjedne do nje. »Ako te nije moj brat uznemirio, koji je onda
razlog?«
»Viktorija želi da joj isplaniram vjenčanje.«
»To mogu razumjeti. S ovim si napravila izvrstan posao.«
»Ali Viktorija je poznata spisateljica! Možda ti u svojoj zemlji nisi
čuo za nju, ali u Americi je Viktorija Madsen prilično dobro poznata.«
»Naravno da sam čuo za nju. Moja baka čita sve njezine knjige, a
mislim da ih čita i moj otac. Zašto te brine planiranje još jednog
vjenčanja?«
»Ona će htjeti nešto grandiozno, nešto i više od savršenog. Rekla mi
je da joj dođem s temom, a ja ne znam kako da to učinim.«
»Temu? Hoćeš reći da se svako mora preobući u kostim?«
»Pretpostavljam da će to vrijediti samo za mladenku i djeveruše, ali
sve će dekoracije proizlaziti iz toga. Primjerice niz morskih školjaka
poredanih dužinom stolova, osim što Viktorija nikad ne bi željela nešto
tako obično. Htjela bi... nemam pojma što bi je zadovoljilo.«
»A što kažeš da tema bude Lankonija? Svi bi muškarci nosili
medvjeđe krzno i koplja, a žene bi bile u kratkim tunikama, s lukom i
strijelama u tobolcu preko ramena.«
Toby ga je na trenutak gledala kao da je sišao s uma, ali onda se
nasmiješila.
»Sigurna sam da bi se Viktorija voljela tako odjenuti, ali možeš li
zamisliti neke od muškaraca u medvjeđem krznu?«
»Velika krzna«, reče on. »Možda grizlijeva.«
»Kakvu bismo hranu poslužili?«
»Cijele pečene koze.«
Toby je počela zaboravljati na svoju tjeskobu. »Hoćemo li imati i
viteški turnir?«
»Mogli bismo imati Honorij. To je kada se žene bore jedna protiv
56
druge, a pobjednica se udaje za kralja. U ovom slučaju to bi bio
mladoženja.«
»Nitko se ne bi usudio suprotstaviti Viktoriji. Je li to stvarni
događaj?«
»O, da«, reče Graydon. »U mojoj zemlji to je način na koji je kralj
dobivao suprugu. Sve dok kralj Lorcan nije prekinuo običaj. Njega je
osvojila žena koja je bila tako ružna da nije mogao... Pa, nikad nisu imali
djece.«
Toby se nasmiješi. »Izmišljaš sve to.«
»Ne. Poslije se održao samo još jedan Honorij i tada je prekrasna
Jura osvojila Rowana Velikog. Bila je to prava ljubav i imali su šestero
djece, koja su se poženila u različita plemena. Djeca su napokon ispunila
očev san da ujedini plemena u jednu zemlju.«
Toby ga je gledala osmjehujući se. »Nastojiš me oraspoložiti, ali i
dalje mislim da bih trebala odbiti Viktorijinu ponudu. Pričekat ću da se
Lexie odluči u vezi sa svojim dečkom, ili će se možda tvoja teta i Ken
vjenčati. Ta će vjenčanja biti manja i njih mogu organizirati – to jest, ako
to zatraže od mene.«
»Teta Jilly je iz obitelji Taggert.«
»Što to znači?«
»Taggertovi su velika, glasna i razularena obitelj i većina će ih doći
na vjenčanje na Nantucket. Morat ćeš se pobrinuti za osamnaest do
dvadeset djevojčica. One koje nose košare s laticama, kako se zovu?«
»Djevojčice s cvijećem.«
»Da. Teta Jilly ima mnogo braće i sestara i svi su izrodili mnogo
Taggertovih.
Samo da smjestiš tu obitelj, morat ćeš evakuirati većinu stanovnika
Nantucketa ili bi otok mogao potonuti pod težinom Taggertovih.«
»Znači da Jillyno vjenčanje ne bi bilo jednostavnije?« Pokušavala se
ne nasmijati.
»Jesi li vidjela muškarce iz obitelji Taggert? Svaki može pojesti
cijelu kravu.
Morat ćeš naručiti nosač aviona samo da na otok doveze dovoljno
hrane za jedan obrok Taggertovih.«
57
 Toby više nije mogla susprezati smijeh. »Opisuješ ih kao da su
trolovi.«
»A što misliš, na temelju čega je Tolkien stvorio svoje likove?«
Toby se tako jako smijala da joj je Graydon pružio čašu vode i ona
ju je popila. »Dobro, već se osjećam bolje. Ja to mogu, zar ne?«
»Naravno«, reče on gledajući odsjaj mjesečine na njezinoj kosi. Rory
je rekao da ga je prepoznala iste sekunde čim ga je vidjela. Kad su bili
isto odjeveni, i kad je Rory iritantno imitirao Graydona, Graydon nije
mogao povjerovati da ih itko može razlikovati. Ali ova mlada žena je
mogla.
Graydonovo se lice uozbiljilo. »Je li ti glumatanje mojega brata
donijelo kakve neprilike?«
»Ne«, reče ona. »Nakon prvih nekoliko trenutaka bio je prilično
ljubazan.«
Pogledala je Graydona. »On te jako voli.«
Graydon je bio zahvalan na tami koja je sakrila rumenilo njegovih
obraza.
»Zamolio sam ga da ti ne smeta.«
»Samo te došao potražiti«, reče ona. »Upozorio me na tvoj osjećaj
dužnosti.«
»Siguran sam da je u svemu pretjerao.«
»Možda«, reče ona i klizne s debla na do. Graydon je odmah stao do
nje i obukao sako. »Bit će najbolje da se vratim«, reče ona. »Već je
kasno i ljudi polako odlaze. A moram i tebi naći mjesto gdje ćeš noćas
prespavati.«
»Rekao sam ti da imam krevet za noćas.«
»U Wesovoj kući«, reče Toby »ali mislim da to nije dobra zamisao.«
Okrenula se od njega, ali onda ga je pogledala preko ramena. »Koji to
metal vi kopate u svojoj zemlji a koji treba Americi?«
»Vanadij«, reče on. »Između ostaloga služi za ojačavanje čelika. Tko
je na vjenčanju govorio o vanadiju?«
»Upravo Viktorija. Smatra da će, budeš li prenoćio kod Wesa, to biti
tako strašno da bi tvoja zemlja mogla obustaviti izvoz u moju.«
Graydon je počeo govoriti kako je to apsurdno, ali nije završio
58
misao. »A što je Viktorija rekla, gdje bih mogao prenoćiti?«
»Ništa nije rekla, ali Jared je spomenuo da bih ti ja trebala ponuditi
kauč na razvlačenje u svojoj dnevnoj sobi na katu.«
Godine vježbe u skrivanju emocija pomogle su Graydonu da se
suzdrži od usklika da mu je Jared odsad najdraži rođak. Iako je tvrdio da
želi ostati na Nantucketu, ideja da bude potpuno sam nije mu se previše
dopadala. Nije rekao ni riječ, samo je čekao Tobynu odluku.
»Lexie će biti tamo, pa pretpostavljam da je jedna noć moguća. Sutra
ću ti naći novi smještaj.«
»Hvala na velikodušnosti«, reče on i lagano joj se pokloni.
»Prilično mi se sviđa taj lankonijski bonton«, reče Toby.
Ispružio je ruku prema njoj. »Smijem li te otpratiti natrag?«
»Jedino ako obećaš da ćeš napasti bilo kojeg grizlija kojeg putem
sretnemo svojim čeličnim mačem ojačanim vanadijem.«
Graydon se nasmiješi. »Kunem se čašću princa svojega kraljevstva.«
Smijući se, krenuli su natrag prema šatoru. Kad su se razdvojili,
Graydon je ostao vani i nazvao brata. »Želim svaki komad odjeće koji si
donio sa sobom.
Saznaj gdje Toby živi – negdje u Ulici Kingsley – i sve mi donesi u
njezinu sobu na katu.«
»To je bilo brzo obavljeno«, reče Rory. »Nadam se da ti je jasno,
budeš li povrijedio tu djevojku, mnogi će se ljudi naljutiti na tebe.
Obitelji Montgomery, Taggert, Kingsley, svi. Zašto umjesto toga ovaj
tjedan ne provedeš u Vegasu?
Mogao bi...«
»Avion za Maine bit će ti spreman sutra u šest ujutro. I upamti, što
manje Lankonijaca zna o ovome, to bolje. Misliš li da to možeš učiniti?«
»Svakako«, reče Rory. »Pitanje je možeš li ti.«
»Ne brini se za mene.« Zastao je. »Hvala ti. To mi puno znači. I
Rory?«
»Da?«
»Hvala na onome, što god to bilo, što si ispričao Toby o meni.«
»Samo sam govorio istinu.« Rory je oklijevao. »Imam jedno pitanje
na koje tražim odgovor kako bih mogao sve ovo izvesti.« Udahnuo je.
59
»Jeste li ti i Danna ljubavnici?«
Graydonu je bilo drago što mu brat ne može vidjeti osmijeh na licu.
Morao se truditi da zvuči uvrijeđeno. »Tako mi Naosa! Pregrizi jezik!
Nikad je nisam niti taknuo.«
»Da?« reče Rory. »Hoću reći, to je u redu, ali mislio sam da ste vas
dvoje... No, svejedno, morao sam to znati.«
»Ponašaj se formalno prema njoj«, reče Graydon. »Istina je da je
rijetko viđam, svakako ne nasamo. Možda joj možeš reći koju lijepu
riječ o meni, kao što si učinio s Toby.«
»Moguće je«, reče Rory.
Graydon je čuo da mu se brat smijulji s druge strane. »Ako ti u vezi
s bilo čime treba pomoć, javi mi. A Lorcan će uvijek biti uz tebe.«
»Svakako«, reče Rory i na trenutak braća su zašutjela.
Nikad prije nisu izveli takvo što u tim razmjerima. Nisu razgovarali o
posljedicama saznaju li njihovi roditelji ili ako narod Lankonije otkrije
što braća rade.
Možda su moguće i kakve pravne posljedice. Ako ništa drugo, bila
bi to krajnje neugodna situacija za prijestolje Lankonije.
»Sretno«, reče Graydon.
»I tebi«, odvrati Rory. »Dobro ću paziti na Dannu. Neće ništa
posumnjati.«
»Hvala«, reče Graydon. Prekinuli su razgovor, no on se nije niti
pomaknuo.
Dobro je znao da mu je brat zaljubljen u Dannu. Nije bilo teško
primijetiti kako ju je gledao, kako bi utihnuo kad bi Danna bila u blizini.
Što se tiče Graydona, rado bi im se maknuo s puta i prepustio je Roryju,
ali nije to mogao učiniti.
Koliko god da je govorio o potrebi za jednotjednim odmorom, istina
je zapravo bila da je Graydon trebao vremena da o svemu razmisli.
Domovina ili brat? To je bila njegova dilema. Ne oženi li se s Dannom,
doći do velikog prosvjeda u zemlji. Odbaciti je mlađem bratu značilo bi
izazvati bijes i duboko ogorčenje.
Zapravo nije vidio nikakvo rješenje koje ne bi uključivalo i njegovu
abdikaciju – a čak ni to ne bi ništa riješilo. Rory bi umjesto njega sjeo na
60
prijestolje, ali njegov bi brat mrzio obvezu da bude kralj.
U ovom trenutku najbolje što je Graydon mogao učiniti bilo je
pokloniti bratu ovaj tjedan s Dannom. Možda će se nešto dogoditi
tijekom tog vremena ili će Graydon smisliti neko rješenje.
Imao je sreće s tom djevojkom Toby. Fascinirala ga je njezina
sposobnost da razlikuje brata i njega. Je li sve to na fizičkoj razini? Ili
zbog nekog jezika tijela koji muškarci nisu mogli sakriti?
Bez obzira na njezine sposobnosti, u svakom slučaju bila je ljubazna
i velikodušna mlada žena i on je doista cijenio njezinu pomoć. Već je
odlučio da će učiniti sve što može kako bi odsjeo kod nje, a ne u nekoj
običnoj hotelskoj sobi.
Cilj su mu bili mir i tišina da može razmišljati o svojim problemima.
Toby se smijala njegovim šalama, a on je uživao u njezinu društvu. A
moglo bi biti ugodno uključiti se u njezin život u ovom kratkom vremenu
koje je mogao provesti na tom lijepom otoku.
Barem je on to tako zamišljao. Zapravo, zbunjivala ga je ta mlada
žena. Još nije razumio zašto se sukobio s bratom zbog nje. Nije znao
zašto ga je naljutilo kad je shvatio da ga je Rory udaljio kako bi
provjerio može li ih djevojka doista razlikovati. Možda se radilo o nekoj
genskoj karakteristici iz vremena kad su muškarci Lankonije nosili
medvjeđa krzna, imali mačeve i borili se radi žena.
Nasmiješio se na tu pomisao. Sviđalo mu se nasmijavati Toby
pričama o svojim precima. Zapravo, postalo mu je vrlo drago što ju je
mogao nasmijavati.
Spremio je mobitel u džep i vratio se u šator. Gosti su odlazili. Vidio
je Toby kako ide od jednih do drugih i pita ih jesu li se dobro zabavili.
Nosili su kući kutije s jelom i kolačima i smiješili joj se.
Činilo mu se da bi ona mogla ostati ovdje cijelu noć ako se netko ne
umiješa i fizički je ne udalji s mjesta. Mogao je zamisliti da bi ona još u
tri sata ujutro provjeravala je li sve dobro očišćeno.
Možda bi idući tjedan, kad se ne bude morao brinuti o svojoj zemlji,
vojsci i dobrotvornim udrugama, mogao posvetiti više vremena jednoj
premorenoj mladoj dami.
Smiješeći se, ušao je u šator.
61
 Sedmo poglavlje

G raydon je praktički morao odvući Toby s vjenčanja. Kad su gosti

otišli, počela je skupljati smeće, sklapati stolice i odlagati cvjetne
aranžmane na jedan stol. Sutra će po njih doći jedna mjesna dobrotvorna
udruga. Ali Graydon ju je uhvatio za ruku i odvukao u stranu. »Moraš se
malo odmoriti«, reče on.
»Moja teta i Ken odvest će nas do tvoje kuće.«
»Ali moram...«
»To se može napraviti i ujutro, a ja ću ti pomoći«, reče on.
Pomisao na krunskog princa i skupljanje smeća gotovo ju je natjerala
da se naglas nasmije, ali to bi bilo nepristojno. Osim toga, sad kad je
bend otišao, a i gosti su polako odlazili, Toby osjeti umor koji je dotad
potiskivala. Danima je funkcionirala tjerana adrenalinom i malo čim
drugim. Da nije bilo Graydona, večeras ne bi stigla niti večerati.
»Dobro«, reče ona. »Spremna sam poći.«
Pokazao je rukom prema izlazu iz šatora, gdje su ih čekali Jilly i
Ken. Jilly je pogledavala malo Graydona, malo Toby, ali ništa nije
govorila.
Čim je Ken uključio motor, Toby je zaspala na stražnjem sjedalu
velikog terenca, a glavu je spustila na Graydonovo rame. Kad joj je
dlanom dodirnuo obraz da joj pridrži glavu, još se bliže privinula uz
njega.
Jilly se okrene na prednjem sjedalu, pogleda Toby pa Graydona.
Nije mogla prikriti mrštenje.
»Vjeruj mi«, reče Graydon tiho. »Neću je povrijediti.«
Jilly se okrene naprijed, a Ken joj stisne ruku. Par minuta poslije

62
zaustavili su se pred omanjom kućom.
»Tu smo«, reče Jilly i okrene se da ih pogleda. »Možda bi Ken
trebao...«
»Ah! Zaspala sam«, reče Toby kad se u autu upalilo svjetlo.
Uspravno je sjela.
»Iscrpljena si«, reče Ken, izađe iz auta i otvori vrata na Tobynoj
strani.
Uhvatio ju je za ruke da joj pomogne izaći. »Ne mogu ti dovoljno
zahvaliti za danas. Izvrsno si obavila posao. Sve je bilo savršeno.«
»Viktorija želi da isplaniram njezino vjenčanje za dr. Huntleyja«,
izlane se Toby.
»Zaista?« reče Ken, a shvatio je da ga Toby time upozorava.
Ponekad su muškarci čudno reagirali na vijest o ponovnom vjenčanju
svojih bivših supruga.
»Drago mi je zbog nje«, reče on »a ti ćeš izvrsno obaviti posao.«
Sagnuo se, poljubio je u obraz i šapnuo: »Hoćeš li organizirati i moje
vjenčanje s Jilly? Neka to ostane naša tajna. Barem dok je ne zaprosim.«
Toby kimne glavom.
Ken se vrati u auto, Toby mahne Jilly i njih dvoje se odvezu.
Okrenula se Graydonu. Oko njih je bio mrak, a jedino svjetlo bilo je ono
na trijemu.
»Idemo okolo do stražnjeg ulaza. Prednje stube vode pokraj Lexiene
spavaće sobe, a ne bih je htjela probuditi.«
»Slijedim te«, reče Graydon.
Obišli su kuću s udaljenije strane, gdje je bilo tek malo više od pola
metra prostora između ograde i kuće. Uski popločeni puteljak vodio je
između grmova, cvijeća i nekoliko malih pogrbljenih stabala. Na kraju se
pred njima otvorio prizor sjena koju su sličile na gredice pune cvijeća,
staklenik i visoku sjenicu od kovanog željeza. Sve je bilo vrlo suptilno
osvijetljeno blagim zlatnim svjetlima, zbog čega je vrt izgledao kao
začaran.
»Ovo je prekrasno«, reče Graydon. »Jesi li ti to dizajnirala?«
»Zaboga, ne! To je Jaredovo djelo. Lexie i ja smo ga morale
moljakati mjesecima prije nego što je pristao.«
63
 »Sad razumijem zašto je slavan.«
Toby otvori stražnja vrata kuće i oni uđu. Upalila je svjetlo do vrata
i on ugleda vrlo udobnu – i vrlo staru – sobu. Strop je bio nizak. Još
nekoliko centimetara i glavom bi zapeo za stropne grede. Prostor između
njih bio je od bijeloga gipsa. U sobi su bili i neki ugrađeni ormari, za
koje je zaključio da moraju biti dio originalne gradnje. »Početak 18.
stoljeća?« upita on.
»Da«, reče Toby, kojoj je bilo drago što je on znalac. »Jared je kao
arhitekt od prve zarade kupio kuću i vikendima je obnavljao. Čvrsto
vjeruje u izreku da utrobu treba vaditi ribama, ali ne i kućama.«
»Što to znači?«
»Odbor za povijest Nuntucketa žestoko zastupa stav da se stare kuće
očuvaju netaknute, ali unutra im možeš iščupati sve i zamijeniti čime
želiš, pa makar to bili nehrđajući čelik i pleksiglas.«
»Zaključujem da voliš starine.«
»Da«, reče Toby »volim.« Krenula je stubama, a Graydon za njom.
»Najdraži dio moje kuće izgrađen je u 13. stoljeću«, reče on. »Našao
sam čak i neke komade namještaja iz tog doba. Imaju mnogo ureza od
mačeva.«
»Taj vanadij sigurno je koristan.«
»Da, svakako. Ili su moji preci bili loši mačevaoci. Brocane! Udaraj
po svojem sunarodnjaku Lankonijcu, ne po stolu.«
Toby se nasmije. Na vrhu stepenica pokazala mu je rukom jedna
vrata i šapnula: »Tu spava Lexie.«
Graydon kimne glavom. Zaobišli su ugao i ugledali gomilu putnih
torbi i kovčega koje je tu ostavio Rory.
»Zaboga«, reče Toby tiho gledajući hrpu, tri reda po četiri komada
prtljage jedan na drugome. Prekrivali su pola zida do stepenica. Bila su
tu dva kožnata kovčega dovoljno velika da u njih stane čovjek, nekoliko
sportskih velikih torbi, dva poslovna kovčega, tri debele vreće za odjeću
i ispod svega još neke stvari koje Toby nije mogla vidjeti.
»Moj brat ne putuje samo s jednom torbom«, reče Graydon.
»A ti? S čime ti krećeš na put?«
»S pola vojske«, reče on i napravi grimasu.
64
 Pogledala ga je. »Kako si se izvukao?«
»Lažima. U ovom trenutku sve moje osoblje, osim glavnog tjelesnog
čuvara, misli da sam u sobi i ležim s virozom te da je bolest vrlo
zarazna. To je potvrdio i jedan od mojih rođaka, liječnik iz obitelji
Montgomery. Ako otkriju moju laž, neće baš biti lijepo.«
»Riskirao si toliko samo da bi mogao doći na vjenčanje?«
»Prije bih rekao: samo zato da pobjegnem od ispitivačkih pogleda na
nekoliko dana.« Nasmiješio se, ali oči su mu bile zamišljene. »Ali kad
pomislim na cijeli tjedan! To je više nego što sam se mogao nadati, a sve
zbog tvoje velikodušnosti.
Ne mogu ti dovoljno zahvaliti.«
Toby je bilo pomalo neugodno zbog njegovih pohvala.
»Sigurno je da ti se nikada neću moći potpuno odužiti«, reče on
nježno i tako tiho da su riječi više bile osjećaj nego zvuk.
Toby shvati da se trenutak pretvara u nelagodnu situaciju. Vrlo
privlačan muškarac, prigušeno svjetlo... »Pozovi me na svoje vjenčanje«,
reče ona.
»Bit će mi čast. Mjesto u prvom redu?«
»Savršeno«, odgovori ona. Podsjetila se tko je i što je on i to je
raščistilo zrak.
Pomogao joj je maknuti jastuke s velikog starog kauča i razvući ga u
krevet.
Zastali su jedanput kad je glasno zaškripao, ali iz Lexine se sobe i
dalje ništa nije čulo pa su nastavili. Toby je iz ormara izvadila čiste
plahte i dvije deke.
»Oprosti, ali dijelit ćemo istu kupaonicu«, reče ona. »Lexie ima
svoju privatnu, a moja ima izlaz u ovu sobu.«
»Proveo sam tri godine u Kraljevskoj gardi i dijelio kupaonicu sa
stotinama muškaraca.«
»Nadam se da ja neću biti tako grozna kao oni«, reče Toby.
Graydonu je instinkt govorio da kaže nešto zavodnički, neke laskave
riječi, ali ipak nije. Nije želio sve pokvariti prije nego što je počelo. Dao
je obećanja bratu i teti Jilly i namjeravao ih je održati.
»Dobro«, reče ona kad je krevet bio spreman. »Ja idem prva.«
65
Pokazala je glavom na kupaonicu.
»Naravno«, reče on pristojno.
Toby se istuširala i iz kose isprala sav lak i pjenu koje joj je frizerka
stavila u frizuru za vjenčanje, a skinula je s lica i svu šminku. Potrajalo
je to duže nego što je planirala, ali bio je dobar osjećaj opet biti čista.
Osušila se, nanijela puno vlažne kreme na lice i navukla čistu, svježu
spavaćicu.
Nije bila sigurna što učiniti sljedeće. Koji je bio ispravan način
jednom princu reći da je kupaonica slobodna? Sama je sebe korila da se
smiješno ponaša. Bio on princ ili ne, svejedno je ljudsko biće. Otvorila
je vrata i provirila u dnevnu sobu.
Sjedio je u starom naslonjaču u udaljenom kutu sobe. Upalio je malu
svjetiljku za čitanje i pred njim je bila otvorena knjiga. Jedan od
uzbudljivih putopisa i opisa Nantucketa iz pera Nata Philbricka.
Toby nije ništa rekla, nego je samo pogledala Graydona. Čak i kad je
bio sam, sjedio je vrlo uspravno i iako je skinuo sako, košulja mu je bila
zakopčana do ovratnika.
Na prvi je pogled izgledao vrlo formalno, ali bilo je nečega na njemu
zbog čega ga je mogla zamisliti s grubim životinjskim krznom
prebačenim oko ramena kako zamahuje teškim mačem. Možda zbog toga
što je njegov brat rekao da Graydon čini za njihovu domovinu. Ako je
spašavanje zemlje značilo vitlati mačem, onda će on to i učiniti.
Pogledao ju je kao da je svjestan da ga promatra i nasmiješio se.
»Kupaonica je tvoja«, reče Toby i ode u svoju sobu prije nego što je
mogao vidjeti koliko se zacrvenjela. Tako je i njemu sigurno grozno kad
ljudi stalno bulje u njega, pomislila je.
Zavukla se u krevet i istog trenutka zaspala.

66
 Osmo poglavlje

U
mrtva.
natoč Lexienom uzbuđenju zbog odlaska u južnu Francusku, gdje će
provesti ostatak ljeta, proteklu je noć spavala kao da je napola

Možda je svemu bio kriv šampanjac i još je k tome, vrativši se kući,

sto puta trčala po stepenicama pakirajući se. Koji god bio razlog, kad je
legla, smjesta je zaspala. Nejasno se sjećala da je čula Toby u dnevnoj
sobi i škripanje starog kauča dok ga je razvlačila. Činilo se da je netko
došao prespavati kod njih. Lexie nije više o tome razmišljala i ponovo je
zaspala.
Jutros je ustala iz kreveta i otišla u svoju kupaonicu. Jedva da je
svanulo, a trebala se sastati sa svojim šefom na aerodromu u sedam.
Letjeli su njegovim privatnim avionom – za nju će to biti prvi put da leti
s njim.
Ljeti je mali aerodrom u Nuntucketu izgledao kao parkiralište za
privatne avione.
Uz ogradu je bilo toliko manjih da su izgledali obično, poput nečega
što je imala svaka obitelj. Oni veliki bili su parkirani dalje na asfaltnoj
podlozi.
Postojala je uzrečica o dvama velikim otocima nedaleko od obale
Cape Coda: Milijunaši idu na Marthas Vineyard, a milijarderi na
Nantucket. Njezin šef, Roger Plymouth, spadao je u ove druge.
Gornji kat ove kuće koju su iznajmile od njezina rođaka Jareda
trebao se sastojati od tri spavaće sobe i dviju kupaonica, ali Toby i
Lexie pretražile su tavane obitelji Kingsley i našle dovoljno namještaja
da pretvore srednju spavaću sobu u dnevni boravak odnosno ured. Tu i

67
tamo dopustile bi nekome da prespava na starom kauču.
Čuvši zvuk tuširanja u Tobynoj kupaonici, Lexie se obraduje što joj
je prijateljica već ustala. Htjela se oprostiti s njom prije puta. Osjećala
je grižnju savjesti što ostavlja Toby da se sama brine za vrt, ali sinoć ju
je Jared uvjerio da će joj naći nekoga da joj pomogne.
Dok je Lexie istiskivala zubnu pastu na četkicu, pomislila je kako će
joj nedostajati Nantucket u ljetnim danima. Lagani, morskom solju
natopljeni zrak, zalasci sunca, kritiziranje turista koji nikad nisu gledali
kuda idu – sve će joj to nedostajati.
A najviše od svega nedostajat će joj Toby. Lexie je sada htjela čuti
svaku riječ i pojedinost o onoj privatnoj večeri na vjenčanju. Svijeće,
šampanjac i školjke iz zaljeva Nantucketa. Ono malo što je Lexie
uspjela vidjeti, izgledalo je prekrasno.
Pitala se je li Toby...
Iznenada je slučajno srušila čašu s ormarića. Pala je na pod i razbila
se, a krhotine su joj se raspršile preko stopala. »Prokletstvo!« reče ona
glasno.
»Ne miči se«, reče muški glas. Ona podigne pogled i ugleda
najneobičniji mogući prizor. Muškarac s kojim je Toby sinoć večerala
stajao je na vratima njezine kupaonice – a na sebi je imao samo mali
bijeli ručnik zavezan iznad lijevog boka. Na toj je strani bio potpuno nag
od glave do pete.
»Ispričavam se zbog svojeg izgleda«, reče on »ali ako se pomakneš,
porezat ćeš se.«
Lexie se ne bi mogla pomaknuti ni da joj je rekao da je negdje
podmetnuta bomba. Kako su muškarca za kojega je radila smatrali
zgodnim, a i on je često trčao naokolo napola odjeven, smatrala je da je
ne može uznemiriti pogled na polugolog muškarca. No ovaj je imao
tijelo olimpijskog sportaša, sve u mišićima i bez imalo sala. Ali nešto je
na njemu bilo drukčije, kao da bi svakog trenutka mogao učiniti nešto
neočekivano. Prebaciti ženu preko ramena i odnijeti je?
Lexie je stajala nepomično, držeći u ruci četkicu za zube, i zurila u
njega dok je on sagnut počeo skupljati komadiće stakla. Otvorena strana
ručnika pokazivala je prilično velik dio tijela i kože boje meda. Njegova
68
pregača podsjetila ju je na sličan odjevni predmet američkih Indijanaca.
Pogledavši je kroz guste tamne trepavice pokazao je glavom na
kutiju s papirnatim maramicama što se nalazila pokraj nje. Izvukla ih je
nekoliko i pružila mu.
»Eto, sad je dobro«, reče on i polako se uspravi. Lexie se odjedanput
suočila s njegovim golim prsnim košem, udaljenim tek nekoliko
centimetara od svojega lica. Trbušne mišiće mogla je prebrojiti, a
pektoralni su mu bili kao od čelika.
Rijetke dlačice nestajale su u liniji koja se gubila ispod ručnika.
Stajala je i zurila u njega.
Bacio je razbijene komade stakla u smeće, zatim se okrenuo i
nasmiješio joj se. »Da ti napravim doručak prije nego što odeš?«
Lexie je mogla samo kimnuti glavom, a on je dugim nogama i dugim
koracima izašao iz prostorije.
Trebalo joj je par sekundi da dođe k sebi. Nije se događalo
svakodnevno da razbiješ čašu niti da se gotovo nag muškarac mitske
ljepote pojavi niotkuda i spasi te.
Okrenula se i pogledala u zrcalu. Na usnama je imala pjenu od zubne
paste, kosa joj je bila raščupana, bila je odjevena u staru majicu koju je
ukrala Jaredu. A on ju je ipak pogledao kao da je princeza u haljini od
satena.
»Toby«, reče ona ogledalu »uvalila si se duboko, daleko iznad
glave.«

***
»Dobro jutro«, reče Lexie ušavši u kuhinju. On je stajao pokraj
štednjaka na kojem su se nalazile tri tavice. U svakoj je nešto cvrčalo, a
miris je bio božanstven.
»Tavar nuway«, reče on. »To znači na lankonijskom jeziku dobro
jutro.«
»Znala sam«, reče ona šaleći se i napravivši još korak-dva u kuhinju.
Bila je itekako svjesna da će ovaj čovjek jednoga dana biti kralj. A još
je više bila svjesna njegove slike koju je nosila u mislima, kako je bio

69
polugol, samo pokriven malim ručnikom.
Graydon se nasmiješi. »Nekako sumnjam u to. Malo ljudi je u stanju
uopće naći moju zemlju na zemljopisnoj karti, ali razumijem to.
Zakopani smo u planinama i u sjeni velikih velesila.« Pogledao je na
štednjak. »Nisam znao što voliš jesti, pa sam odabrao jaja, šunku i
debele palačinke.«
»Volim sve što ne moram sama skuhati«, reče Lexie i dalje ga
netremice gledajući. Imao je na sebi tamnoplave hlače koje su izgledale
kao da su došle ravno od nekog krojača iz Londona, i krem košulju s
inicijalima na orukavlju: RM. »Gdje si naučio kuhati?«
Servirao je pune tanjure hrane i pozvao je da prođe kuhinjom. Na
stražnjoj strani kuće bio je mali zimski vrt. Bila je to lijepa prostorija –
ili bi barem bila da je ona i Toby nisu upotrebljavale kao skladište. No
ovaj je muškarac raščistio mjesto u kutu na kuhinjskoj strani, maknuo je
sve vreće i kutije sa stola i postavio na njega dobar porculanski servis
koji su one držale visoko u kuhinjskom ormariću.
»Kad si sve to napravio?« upita ona začuđeno.
»Ne spavam baš puno, pa sam rano došao ovamo. Lijepa je ovo
prostorija.«
»Da«, reče Lexie. »Ali Toby i ja svaka imamo po dva posla, pa zato
najčešće tu samo ostavljamo razne stvari.«
»Koje druge poslove još radite?«
»To«, reče ona i pokaže glavom kroz prozor na staklenik i gredice u
vrtu.
Pogledala je jedan jedini tanjur koji je on spustio na stol. »Ti nećeš
jesti? Ili možda želiš pričekati Toby?«
»Bit će mi drago da ti se pridružim«, reče on i ode u kuhinju po drugi
tanjur.
Sjeo je s druge strane stola. »Ispričavam se za ono malo prije. Čuo
sam zvuk lomljenja stakla i tvoj povik. Uplašio sam se da si porezala
arteriju.«
»Ne, samo su stopala bila u opasnosti. Hvala ti što si me spasio.«
»Bilo mi je zadovoljstvo«, reče on.
»Mislim da sam ja ta koja ima zadovoljstvo«, reče ona uzdignutih
70
obrva.
Pogledao ju je preko stola, a oči su mu bile tako tople da je Lexie
postalo vruće i poželjela je lepezu da se ohladi. Ali nije ništa učinila.
Nego se namrštila.
»Ne znam što namjeravaš s Toby, ali bolje da te upozorim da ona
nije od onih koje će se zabavljati s muškarcem tek tako.«
Graydonovo se lice u trenutku promijenilo. Zavodnički izraz
pretvorio se u neki nedokučivi, rezervirani, tako da je Lexie počela
sumnjati u ono što je prije vidjela. »Gospođica Wyndam mi je samo
prijateljica i tako će i ostati. Ovdje sam kratko, a onda se moram vratiti
u svoju zemlju i prihvatiti odgovornosti koje me čekaju. Nikad ne bih
bio tako nepristojan da uzrokujem probleme mladoj ženi koja mi je
mnogo pomogla.«
Dok je Lexie žvakala, razmišljala je o tome što je rekao na vrlo
formalan način. »Ako povrijediš Toby, sve ću ispričati novinama.«
»Pošteno«, reče on i njih dvoje kao da su se sporazumjeli. »Želiš li
još jaja?«
»Ne, hvala. Sve je vrlo ukusno. Pa gdje si naučio kuhati?«
»U lankonijskoj Kraljevskoj straži. To je naša vojska, mornarica i
zračne snage, sve u jednome – iako nemamo mnogo brodova ni aviona.
Ali služio sam tri godine, a moji odani podanici smatrali su velikom
šalom ako mi daju najniže poslove i najteže zadatke na obuci.«
»Da vide od čega si sazdan?«
»Točno tako. Jedan od zadataka koje su mi dali bio je da jedno
vrijeme spremam obroke za stotinu i više stražara. Bio mi je pravi izazov
dokazati da to mogu, pa sam brzo naučio – i otkrio da prilično uživam u
kuhanju. Kad sam se vratio kući, često bih se spustio u kuhinju i
zapitkivao. Prilično sam dobar u pripravljanju punjenih ptica.«
Zagrizla je u jednu palačinku. Bila je vrlo ukusna i neobična, kao da
je dodao neki alkohol. »Zbog tebe će mi gotovo biti žao što odlazim – i
to iz više razloga.«
Na njezin koketan ton, on se samo suzdržano i pristojno osmjehne.
Nitko joj nije trebao reći da između njih dvoje nikada ne može ništa biti.
Nijednom je nije pogledao onako kako je gledao Toby sinoć u šatoru.
71
 Začulo se kucanje na prednjim vratima. »To je auto za mene.«
»Je li ti prtljaga na katu?«
»Da«, reče ona. »Možeš li zamoliti vozača da malo pričeka? Želim
se pozdraviti s Toby.« Kad je ustala, i on je učinio isto. Otišao je do
ulaznih vrata, a Lexie je potrčala uza stepenice.
Zastala je na tren i pogledala gomilu prtljage uza zid. Izgledalo je kao
da princ namjerava ostati mjesecima, a ne samo tjedan dana.
U Tobyinoj je sobi bilo mračno, a ona se zavukla duboko pod
pokrivače.
»Hej!« reče Lexie i sjedne na krevet. Toby se okrene i otvori oči.
»Putujem i htjela bih se pozdraviti.«
Toby stavi jastuk ispod leđa i protrlja snene oči. »Zar već? Nisam
naviknula na ideju da odlaziš.«
»Znam«, reče Lexie »i izjeda me grižnja savjesti zbog toga. Možda
bih trebala ostati i...«
»Propustiti životnu priliku samo da bi meni pomogla rezati cvijeće?
Baš. To bi bilo jako pametno i Nelson bi bio izvan sebe od veselja.«
Lexie se nasmije. »Puno ćeš mi nedostajati!«
Zagrlile su se, a onda se Lexie odmaknula. »Što ćeš učiniti s
princem?«
»Nemam pojma«, reče Toby. »To je kao da moram biti bejbi-siterica
djetetu od sto kila.«
»Nije on nikakvo djetešce i mislim da uopće nije bespomoćan.«
»Znaš što sam htjela reći.«
»Toby, taj tip je vrlo uglađen i seksi je za nevjerovati. Roger je
zgodan, ali ovaj je vatra koja tinja.«
»Što to govoriš? Vatra? Graydon? Zaboga, što si u posljednje
vrijeme čitala?
On je drag čovjek i posvetio je život svojoj domovini. Istina je da ga
pomalo žalim zbog toga.«
»Mislim da njemu ne treba ničija sućut. Znam da si se zavjetovala da
ćeš čekati do braka prije nego što odeš u krevet s muškarcem, ali stvari
se događaju.«
»Još uvijek mislim i osjećam isto«, reče Toby. »To je moja privatna
72
odluka.«
»Istina, ali muškarci znaju kako navesti ženu da promijeni mišljenje.
Razbijena čaša i ručnik jedva zavezan – a 'jedva' je ovdje ključna
riječ – mogu ženu natjerati da ponovo razmisli o svim svojim zavjetima.«
»Što se dogodilo između vas dvoje da govoriš takve stvari?«
»Ništa. Zaista. Radi se samo o tome da si potpuno neiskusna kad se
radi o muškarcima.«
»Nisam ni tako mlada ni tako neiskusna kao što misliš.«
»Toby, govorim ti da bi se trebala dobro zabaviti s njim. Zaista se
super provesti. Prema mojem mišljenju, u redu je zaboraviti
samonametnuti zavjet i provesti svaku minutu u krevetu s njim. Imam
osjećaj da bi ti on pružio dobru zabavu. Ali nemoj – što god da činiš –
nemoj se zaljubiti u njega.«
»Naravno da neću. Za nas nema budućnosti. A ne planiram ni s kim
leći u krevet.«
»Voljela bih da mogu ostati pa da razgovaramo o tome, ali moram
ići.« Lexie ustane. »Hoćeš li mi svaki dan poslati mail?«
»Hoću«, reče Toby i ustane iz kreveta da zagrli prijateljicu. »Sad idi!
Moram se obući i nahraniti princa. Što misliš da voli jesti? Jezike
kolibrića?«
Lexie se nije niti osmjehnula. »Mislim da ćeš se iznenaditi u njemu.
Dosad je već vjerojatno raščistio i pospremio i podrum i tavan.«
»Moraš mi pisati o svemu što se događa između vas dvoje.«
»Pisat ću«, reče Lexie i izađe iz sobe. Nije se iznenadila vidjevši da
njezina četiri kovčega više nema. Nije nimalo sumnjala da ih je princ
sam odnio u prizemlje. »A ti mi piši što se ovdje događa!« reče Lexie
glasno.
»Hoću«, dovikne joj Toby iz sobe. »Svaku riječ.«
U prizemlju je Graydon čekao Lexie na ulaznim vratima, a preko
ruke je prebacio njezin sako.
»Dopusti da pogađam. Moje torbe su u autu.«
»Tako je«, reče Graydon.
»Znaš, mislila sam da je moj šef uglađen, ali ti si još gori. Smanji
malo taj šarm, molim te.«
73
 Graydon se nije nasmiješio, ali oči su mu blistale. »Sviram i lutnju.«
Lexie zastenje. »Ne znam trebam li žaliti Toby ili joj zavidjeti. Samo
mi obećaj da će se ona smiješiti kad budeš odlazio.«
»To mogu obećati«, reče Graydon i poljubi je bratski u čelo. »Pazit
ću na nju.«
»Toga se i bojim«, reče Lexie i priđe autu koji je čekao.

***
Kad je Toby sišla u prizemlje, već je bilo kasno. Namjeravala je dotad
već ponovo biti na mjestu sinoćnjeg vjenčanja, ali bilo je mnogo toga što
je morala obaviti i provjeriti.
U kuhinji je nešto vrlo fino mirisalo. Pomislila je da je Roger
vjerojatno poslao hranu za Lexie. Toby se osvrne oko sebe tražeći
princa, ali nije ga vidjela.
Onda je pogledala kroz prozor i neki pokret joj je vani zapeo za oko.
On je šetao vrtom i gledao gredice s cvijećem.
»Vjerojatno ima desetke vrtlara koji rade za njega«, reče ona naglas,
a onda priđe štednjaku i uzme jednu još toplu palačinku. Bile su
neobične: male i kao da je jedan od sastojaka bila zob. U okusu se
naziralo neko voće koje nije prepoznala. Palačinka je bila iznimno
ukusna.
»Dobro jutro!«
Okrenula se i ugledala Graydona kako stoji na vratima. Sad je tek
primijetila zimski vrt i promjenu. Bio je potpuno očišćen! Jedino su stol i
stolice ostali na mjestu. Iznenadila se ugledavši ugrađeno sjedalo na
suprotnom zidu.
»Oho!« reče Toby. »Rekla bih da se Lexie zaista osjećala krivom
kad je očistila ovu prostoriju prije odlaska. Izgleda sjajno, zar ne?«
»Da«, reče on.
»Oprosti«, reče Toby. »Zaboravila sam na lijepo ponašanje. Dobro
jutro!«
Odmjerila ga je od glave do pete i vidjela da je odjeven kao da ide
na vrtnu zabavu, dok je ona na sebi imala stare pamučne hlače i još

74
stariju majicu kratkih rukava. Što će ona s njim danas? A kako je gotovo
svatko koga je poznavala danas otišao s otoka, kako će mu naći neko
drugo mjesto na kojem će moći dulje odsjesti?
»Jesi li kušao ove palačinke?« upita ona. »Stvarno su dobre. Morat
ću pitati Rogera gdje ih je nabavio.«
»Pojeo sam ih nekoliko«, reče on. »Planiraš li danas ujutro ići u
crkvu?«
»Moram.«
»Pitam zato što mi se čini da ti je netko zamijenio auto.« Povukao je
malo zavjesu da pokaže Jaredov stari kamionet na uskom prilazu pokraj
kuće.
»O, ne!« reče Toby. »Kladim se da je to učinio Wes. Jutros je vozio
ljude na aerodrom i do trajektne luke, pa mu je trebao veći auto. Ali on
zna da danas moram sve počistiti. Što ću sad voziti?«
»Zar ti nije ostavio ključeve kamioneta?«
»Sigurna sam da su unutra, ali mjenjač je standardni, a ja znam voziti
samo s automatskim. Možda mi Ken može pomoći.«
»Ja ću te odvesti«, reče Graydon.
»Ti? Ali rekao si da ne znaš voziti.«
»Rekao sam da ne poznajem sve prometne znakove, ali vozio sam i
veća vozila. Osim toga, rekao sam ti da ću ti pomoći s čišćenjem.«
Toby je oklijevala. »Nisi baš prikladno odjeven za smetlarske
dužnosti.«
Graydon se uozbilji. »To je jedino što sam našao u bratovoj
prtljazi.«
Toby pomisli da bi mu mogla potražiti neke traperice, ali nije mogla
odvojiti toliko vremena. Što se tiče vožnje kamioneta, imala je izbor ili
da to prepusti njemu ili da potraži nekoga drugoga. »Dobro«, reče ona.
»Davat ću ti smjernice dok voziš.«
»Bit će mi drago.«
Vani je Toby provjerila stražnji dio kamioneta. Sve njezine stvari
iznesene su iz njezina auta i prebačene ovamo. Graydon joj je otvorio
vrata i popela se u stari kamionet. On je sjeo za volan, uzeo ključeve što
su visjeli na sjenilu protiv sunca i upalio motor.
75
 »Svatko tko vozi ovaj kamionet žali se na njega«, reče Toby.
»Svatko osim Jareda, ali to je ipak njegovo vozilo. Ljudi kažu da je
teško prebaciti u drugu brzinu, a ja mislim da kvačilo ponekad zapinje. I
ovaj kolni prilaz je prilično uzak. Ako ne izađeš ravno natraške, mogao
bi polomiti vanjske retrovizore.
Teško je vidjeti nailazi li tko cestom, pa moraš paziti da netko ne
naleti na tebe.
A i ulica je prilično uska i još je k tome dvosmjerna. Kad sam tek
došla na Nantucket, bilo mi je teško ovuda voziti. Plašila sam se da ne
naletim na kojeg pješaka ili parkirani auto, ili da se ne zaletim u vozila
koja su dolazila iz suprotnog smjera, a...« Prekinula se jer je on jednu
ruku držao prebačenu preko naslona sjedala, spreman da krene
unatraške, ali čekao je da ona završi misao.
»Ima li još nešto što bih trebao znati?« upita on.
»Mislim da nema.« Kad je počeo voziti natraške, zadržala je dah,
sigurna da će on barem malo zagrepsti ogledalom bilo u visoku ogradu s
jedne ili zid kuće s druge strane. Ali nije.
Na kraju prilaza je stao da propusti auto na cesti, a onda je i sam
glatko izašao na kolnik.
»Budi oprezan«, reče ona. »Ljeto je i ima tisuće turista koji
razgledavaju otok, ali ne paze na promet.« Upravo u tom trenutku prema
njima je dolazio veliki crni terenac. Vozila je žena, mobitel je prilijepila
na uho i činilo se da ne vidi kamionet. Toby zaustavi dah i čvrsto
jednom rukom zgrabi sjedalo, a drugom naslon za ruku.
Graydon se lagano pomakne nadesno, priđe toliko blizu zidu da ga je
Toby mogla dohvatiti, ali ništa nije ogrebao. Kad ga je pogledala,
Graydon nije bio nimalo uznemiren, kao da su dva vozila što su se
mimoišla tek za nekoliko centimetara za njega nešto uobičajeno.
Zaustavio se na kraju ulice, pogledao ulijevo i udesno, a onda
skrenuo lijevo u Ulicu Main. Toby je popustila stisak ruke na naslonu i
gledala ga kako glatko prebacuje stari mjenjač iz jedne brzine u drugu.
»Mislio sam da prođemo kroz centar pa dalje Ulicom Cliff«, reče on.
»Ili imaš neku svoju rutu kojom želiš ići?«
»Ne, ovo je u redu«, reče ona gledajući ga. »Zar si upamtio put s
76
karte?«
»Da, na letu ovamo malo sam gledao kartu otoka.« Skrenuo je
ulijevo u središnju ulicu. »Nisam baš imao vremena razgledati otok, ali
stvarno je lijep.«
Toby se osvrne po poznatim prizorima. Stare kuće, savršeno
očuvane, lijepo uređene trgovine, u zraku kao da je visio osjećaj
povijesti otoka, sve je bilo tu.
Prošli su pokraj dviju trgovina slatkišima, a on je čak znao i da mora
skrenuti ulijevo kod hotela JC House – skraćeno od Jared Coffin – a ona
je bacila pogled niz ulicu prema prekrasnom muzeju kitolovaca. Iza je
već bilo more. »Ti si u životu prilično mnogo vozio, zar ne?« upita ona.
»Dosta. Većinom po seoskim utabanim cestama, ovčjim stazama i
sličnom terenu. Dva lankonijska plemena imaju gradiće visoko u
planinama, dokle vodi uska cesta, s čije je jedne strane duboka
provalija. Kad idem tamo volim voziti, iako moj tjelesni stražar Lorcan
svaki put samo što ne doživi srčani napad.«
»To mogu razumjeti«, reče Toby. »Voziti znaš, ali ipak se nikad nisi
koristio kreditnom karticom?«
»Nikada«, reče on sa smiješkom. »Pitam se je li mi Rory ostavio
svoju?«
»Znaš li se služiti računalom?«
»Ne baš dobro«, reče on, ali kako je u kutu usana skrivao osmijeh,
ona je malo posumnjala u njegove riječi.
»Znači li to da ga ne znaš niti uključiti ili da ti je hobi pisanje
programa?
Imala sam dojam da nisi dobar vozač, ali čini se da ti to jako dobro
ide.«
»Zvučiš kao da sam te razočarao«, reče on skrećući na kolni prilaz
crkve.
Nije mu odgovorila, nego je izašla iz auta, uzela metalnu kutiju s
priborom za čišćenje koja je bila straga i pogledala oko sebe. U blizini
su bila parkirana četiri kamioneta. Radnici su već odnijeli stolice i
stolove, generatore su natovarili na poseban teretni kamion, a i šator je
već bio spušten. Toby krene prema središtu zbivanja.
77
 Graydon se pomakne i stane pred nju. »Čini se da sam učinio nešto
pogrešno«, reče on. »Ili si razočarana zato što zapravo i nisam princ iz
bajke koji ne zna obavljati svakodnevne stvari?«
Kad je to izrekao na taj način, Toby uvidje da je njezino ponašanje
bilo smiješno. No ipak... »Aha, mislim da možda i jesam«, reče ona.
»Ljudi vole svoje iluzije.«
Graydon kao da se na trenutak iznenadio, ali onda se nasmijao.
»Znači li to da se mogu prestati truditi da te impresioniram? Bratu je
osobni sluga spakirao stvari i mislim da u svemu ima neki sustav, no ne
mogu ga dokučiti. Trebalo mi je pola sata da nađem košulju i hlače. A
da ne spominjem traganje za brijaćim priborom! Načas sam pomislio da
ću cijeli dan morati nositi ručnik oko bokova.
Kad je tvoj a cimerica razbila čašu, nisam imao ništa što bih
obukao.«
»Razbijeno staklo i ručnici napola rastvoreni«, citirala je ona. »Sad
počinjem shvaćati neke stvari. Ja sam...« Prekinula se jer je začula
povike i okrenula se da vidi o čemu se radi. Izgleda da je izbila svađa
između ljudi zaduženih za šator i jednog od voditelja keteringa.
Graydon pogleda Toby. »Prilično sam spretan u mnogim stvarima, pa
bi mi zato možda trebalo prepustiti da riješim i ovo.«
Sjetila se kako je odlučno zapovijedao ono troje ljudi da im sinoć
brzo pripreme večeru.
»Slobodno kreni«, reče ona. »Ja ću biti u kapelici.«
Graydon pođe prema muškarcima, a ona je nakratko gledala za njim.
Hoće li imati autokratske manire i zapovijedati ljudima? Ali ne, saslušao
je u čemu je problem, a onda nešto tiho govorio dvojici koja su se
odmah udaljila, naizgled zadovoljni njegovim rješenjem.
Smiješeći se, Toby krene prema kapelici. Kakav nered! Jučer je tu na
vjenčanju bilo više od dvjesto ljudi, a većina ih se uspjela nagurati u ovu
kapelicu. Na zidovima su ostali crni tragovi, pod je bio prljav, a na
svakoj ravnoj plohi bili su ostaci otopljenog voska. Neće baš biti lako
vratiti sve u početno stanje, onako kako je bilo prije vjenčanja.
Na ulazu imanja nalazila se visoka cijev za vodu sa slavinom i ona
će otići tamo napuniti vjedra vodom i početi čistiti. Ali prvo će se riješiti
78
voska. Dok ga je strugala, pokušala je razmišljati o temi Viktorijina
vjenčanja.
Sjetila se uobičajenih ideja s hortenzijama – rasle su raskošno na
Nantucketu – i morskim školjkama, ali trebalo joj je nešto drukčije, neka
ideja koja bi zaintrigirala Viktoriju. U jednom trenutku sjetila se kako je
Graydon rekao da nije princ iz bajke. To ju je potaknulo da se sjeti
starih priča. Pepeljuge.
Snjeguljice. Bajke su ovih dana bile u modi!
Vrata kapelice naglo se otvore i na njima se pojavi Graydon, a iza
njega svjetlost dana.
»Bajke«, reče on.
Nije morao objašnjavati što time misli; znala je. »Upravo sam to i ja
pomislila.
Znaš li koju lankonijsku bajku?«
»Nijednu koja ne bi sadržavala prolijevanje krvi i vađenje
unutrašnjih organa.
A kako bi bilo da uzmeš nešto iz Viktorijinih knjiga?«
»Prepune su preljuba i ubojstava i sličnih stvari. Zato su bestseleri«,
reče Toby.
»Hej, Gray!« poviče muški glas. »Kamo s ovim?«
»Moram ići. Koja je ono priča sa staklenom cipelicom?«
»Pepeljuga. To mi je prvo palo na pamet, ali Viktorija bi tu temu
vjerojatno smatrala previše običnom.«
Na tren je pogledao u stranu, a onda ponovo u nju. »Kamion je zapeo
u blatu i moram ga izvući. A kako bi bilo sa srednjovjekovnom temom s
puno baršuna?
Mogao bih Roryja zamoliti da mi pošalje moju lutnju. To bi
pridonijelo atmosferi.« Mahnuo joj je i otišao.
»U kolovozu je pretopio za baršun«, poviče ona za njim, ali već se
udaljio.
Vratila se struganju voska. »Tvoju lutnju?« reče ona smiješeći se.
Napokon se neki njegov čin uklopio u mogućnost da je i on princ iz
bajke.

79
 Deveto poglavlje

G raydon i Toby trudili su se cijelo imanje vratiti u stanje u kojem je

bilo prije vjenčanja. Njoj su trebali sati da očisti kapelicu, dok se
Graydon pobrinuo za vanjsko područje.
Kad su ljudi iz uslužnih djelatnosti otišli, njih dvoje prošetali su
uokolo noseći plastične vreće za smeće i kupili sve, od opušaka cigareta
do cipele koju je netko izgubio.
Kad su završili, već je bilo četiri popodne. Ručali su sendviče iz
pekarnice Nešto prirodno i pritom razgovarali samo o poslu koji je još
trebalo obaviti. Sada su se pogledali, nesigurni što činiti dalje.
»U stražnjem dijelu kamioneta vidio sam platnenu vreću punu velikih
ručnika«, reče Graydon.
»Ručnici za plažu«, reče Toby. »Jared voli plivati, pa mislim da je
uvijek spreman za kupanje.«
Graydon pogleda prema oceanu udaljenom tek nekoliko koraka. »Za
mene je more nešto posebno, jer Lankonija je kopnena zemlja. Ne želim
te zadržavati, ali nadam se da te neću sablazniti ako se skinem i odem
malo plivati. Možda mi se želiš pridružiti?«
Toby nije bila sigurna što on to smjera. Kako je nastavila šutjeti,
okrenuo se prema kamionetu. »Mogu te odvesti kući, a onda ću se vratiti
ovamo.«
Jedan dio nje smatrao je to pokušajem da je dovede u
kompromitirajuću situaciju te da bi trebala reći ne. Ali nije to učinila.
»Prljava sam«, rekla je »i voljela bih se okupati.«
Pošla je prema moru i prije nego što se stigla predomisliti, počela je
skidati odjeću sve do donjeg rublja. Nije mogla a da ne pomisli kako se

80
ponekad činilo da svuda oko nje ljudi skaču u krevet jedni s drugima.
Prema onome što je čula, izlasci su uvijek podrazumijevali da se na
kraju ode u krevet. Toby je željela nešto ozbiljnije u životu. Željela je
doživljaj emocionalne povezanosti, baš kao i fizičke. Lexie joj je rekla
da puno propušta u životu, ali Toby se nije s tim slagala.
Istina je bila da Toby nikad nije upoznala muškarca koji bi je naveo
da se zaboravi u strasti toliko da bi zanemarila sve drugo u svojem
životu.
Bez obzira na te misli, sad joj je bilo drago što je u društvu ovog
muškarca imala na sebi čipkasti plavi grudnjak i takve gaćice. Požurila
se u vodu. Nije bila prehladna, ali ni pretopla – upravo savršena za
njezino ugrijano i znojno tijelo nakon obavljena posla.
Kad se Graydon pojavio, ona je već do vrata zašla u vodu. »Možda
će ti se činiti hladnije nego što voliš«, reče ona.
»U usporedbi s klimom u mojoj zemlji, ovaj otok kao da je tropski.«
Dok je ulazila u vodu, nije ga mogla prestati gledati kako se svlači.
Cipele, čarape, košulju. Razrogačila je oči. Njegovo mišićavo tijelo
govorilo je da se prilično mnogo bavio fizičkom aktivnošću! Kad je
počeo otkopčavati hlače, Toby je zaronila. Isplivala je na površinu
upravo kad se spremao zakoračiti u vodu. Dakle, bokserice, bio je to
odgovor na vječno pitanje.
»Predivno«, reče on zagnjurivši u toplu vodu i ispruživši ruke da
zapliva.
Toby se malo odmaknula kako bi ga gledala. Klizio je kroz vodu s
lakoćom i gracioznošću sportaša. Dugim i sporim pokretima jedva da je
uzburkao vodu.
Otplivao je tako daleko da se Toby već počela brinuti. Namjeravala
mu je doviknuti da bude oprezan, ali zaronio je i nestao ispod površine.
Čekala je da izroni, ali nije, i nigdje mu nije bilo ni traga. Nije se
vidjela uzburkana voda ni ikakvo kretanje.
Namrštila se, okrenula i počela ga tražiti pogledom, ali nije ga
vidjela. Kad se i treći put okrenula, izronio je odmah do nje, s licem tek
nekoliko centimetara od njezina. »Preplašio si me!« reče ona.
»Oprosti. To je trening za stražare. Neprimjetna podvodna špijunaža.
81
Mislim da je to smišljeno baš za mene. Kao ideja: da vidimo možemo li
prestrašiti budućeg kralja.«
Toby se nasmije. »Je li djelovalo?«
»O, još kako! Šest sam se mjeseci tresao od straha. Još imam noćne
more od podvodnih bitaka.«
Nije bila sigurna zadirkuje li je ili govori istinu.
»A ti?« upita on.
»Nije bilo nikakvih bitaka«, reče ona i spusti se na leđa da tako
pluta, a tijelo joj je bilo tek malo ispod površine. »Samo ljeta provedena
lješkareći pokraj bazena.«
Graydon se isto okrene na leđa i činilo se da pokušava plutati, ali
potonuo je.
»Ovo baš i nije tako lako.«
»Sve je u tvojem umu«, reče Toby. »Razmišljaj polako, smiri misli.«
Okrenula se u vodi i pogledala ga.
Na trenutak se nešto pokazalo u njegovim očima što nije mogla
pročitati, ali odmah je nestalo. »Nije moguće«, reče on i ponovo pokuša,
ali srednji dio tijela mu je potonuo. »Počinjem razmišljati o svemu što
još moram učiniti i postanem težak kao olovo.«
Toby položi ruke na njegova križa i gurne ga uvis. »Evo! A sad se
opusti.
Raščisti misli i razmišljaj o ljepotama Nantucketa.«
Zaklopio je oči. »Radije bih razmišljao o sireni s dugom plavom
pletenicom koja me pridržava da plutam«, reče on blago.
»Misliš li da bi se Viktoriji svidjela tema o sirenama?« upita Toby.
Graydon otvori oči i vidje da se ona malo udaljila. Odmah je
potonuo – i izronio kašljući. »Ostavila si me!« reče on.
»Čula sam zov muške sirene i krenula za njim. Ponudio mi je bisere.
Nisam mu mogla odoljeti.« Okrenula se i otplivala.
Graydon je zaronio i uhvatio je za gležanj kako bi je povukao dublje
u vodu.
Toby se oduvijek dobro snalazila u vodi – u srednjoj je školi stekla
dosta iskustva bježeći od mladića punih testosterona. Stavila je slobodno
stopalo na njegovo rame, odgurnula se i pod vodom napravila salto.
82
Izronila je da udahne zrak, a onda opet nestala pod površinom.
Graydon je izronio, ali nje nije bilo. Zgrabila ga je za stopalo i
povukla dolje.
Kad su oboje bili pod vodom, pogledao ju je na tren. Bila je
odjevena u dva komada tankog pamuka, tijelo joj je bilo vitko i svijetle
puti, duga pletenica na jednom ramenu. Izgledala je poput nekog
božanskog, mitološkog morskog stvorenja. Kad se okrenula i otplivala,
pošao je za njom, ostajući blizu nje tako da je može gledati. Žene u
njegovoj zemlji imale su tamnu kosu i oči, a Tobyna svijetla kosa i put
bile su mu egzotične.
Ponovo je pomislio kako bi taj tjedan volio ostati stanovati u njezinoj
kući.
Znao je da samo mora kontaktirati Roryja i brzo bi mu se pronašlo
neko drugo mjesto gdje bi odsjeo. Ako je Plymouth otputovao iz zemlje,
njegova je kuća vjerojatno prazna. U njoj bi bila kućepaziteljica-
kuharica, imao bi na raspolaganju lijep auto, a možda i čamac. Plymouth
bi mogao dogovoriti s ljudima da ga posjećuju, pa bi mogao organizirati
svečane večere s nekim od važnijih posjetitelja na otoku. Bilo bi lijepih
žena, smijeha i vina. Mogla bi to biti momačka zabava u najboljem
smislu te riječi.
Dok ju je gledao, Toby je izašla iz mora i hodala je plažom. Mokro
donje rublje bilo je prozirno, a njezini pokušaji da ga namjesti bili su
bezuspješni – zbog čega se on nasmiješio.
Graydon se okrenuo na leđa, raširio ruke i jedva da se micao. Uvijek
je znao dobro plutati. Ne baš onako dobro kao maloprije dok su njezini
dlanovi bili na njegovu tijelu, ali dovoljno dobro da ostane na površini.
Bilo mu je ugodno s njom, uživao je u njezinu društvu. Njoj je
današnji dan bio običan kao i svaki drugi, ali njemu je bio nešto
posebno. Čim je diplomirao na sveučilištu Lankonije, otišao je u vojnu
službu. Tri godine poslije vratio se kući, gdje je otkrio da su za njega
preuredili jedan dio palače, onaj koji su još sagradili njegovi preci. Za
njega je bio šok, nakon života u studentskom kampusu i zatim u vojsci,
naći se u prostranom stanu, gdje su ga svi oslovljavali s »gospodine«.
Dobio je kompletno osoblje i kalendar zaduženja, toliko natrpan da
83
se umorio samo proučavajući ga. Nije bilo lako, ali s vremenom se
priviknuo. Graydon bi mogao predahnuti samo kad bi se Rory vratio
kući ili kad bi otišao u Maine.
Tada bi zaboravio na svakodnevne obveze – i na osamljenost koja je
bila sastavni dio njegova posla.
Ali danas je zaista uživao – i nije htio da to prestane. Ne još. Morao
je samo smisliti razlog zbog kojega bi mogao ostati s ovom prelijepom
mladom ženom.
Morao je pronaći način da joj nekako postane potreban.
Gledao je kako se Toby zamata u ručnik i sjeda na drugi. Još je malo
plivao, a onda je i on izašao. »Tema o muškoj sireni?« reče on uzimajući
suh ručnik. »S biserjem posvuda?«
»To je moguće«, reče Toby. »Možda bih mogla unajmiti kostimirane
bodibildere da nose Viktoriju do oltara u crkvi.«
»Misliš li da bi se mladoženji to svidjelo?«
»Dobra primjedba.« Pogledala ga je. »Viktorijina kći majčinu
spavaću sobu u kući Kingsley zove Smaragdnim gradom jer je sva u
zelenom. Da bi pristajala Viktorijinim očima. Tamnozelena, svjetlo-
zelena, žuta, svijetle nijanse, čak i neka vrsta zelenkasto-crvene. To je
stvarno lijepo, ali pomalo...«
»Pretjerano?« reče on. »Ali ideja je dobra. Napravit ćemo nešto
zeleno. Pitam se kako ćeš joj prezentirati te zamisli.«
»Nisam razmišljala o tome«, reče Toby. »Mislim da ću joj
jednostavno reći.«
»No ipak, bilo bi lijepo prezentirati crteže u boji. Iz iskustva znam da
ljudi reagiraju na vizualne prezentacije bolje nego samo na riječi.«
»Mislim da to ne bih mogla«, reče ona oklijevajući. »Moram sutra na
posao i nemam baš vremena za to.«
»Pomoći ću ti«, reče Graydon. »Postoji li na otoku trgovina sa
slikarskim priborom?«
»Da. Ima jedna dobra u Ulici Amelia Drive.«
»Kako bi bilo da sutra odem tamo i kupim neke stvari, a kad se
vratiš kući, mogli bismo zajedno raditi na materijalu? A možda bi mi
mogla pokazati što želiš učiniti sa svojim vrtom pa bih ti i tu mogao
84
pomoći.«
Znala je da od nje zapravo traži da ostane u kući. Nije tražio nov
smještaj, nego je želio ostati s njom. Ne bi mu trebala to dopustiti.
Netko bi mu mogao naći drugo mjesto da odsjedne. Ali ne večeras. Već
je bilo kasno popodne, a nisu niti počeli tražiti novi smještaj. Možda bi
mogao ostati kod nje još večeras, a sutra će se ona raspitati na poslu.
»To bi bilo lijepo«, reče ona ustajući, a pritom se čvrsto omotala
velikim ručnikom. Kad se Toby vratila do kamioneta, s teškoćom je
navukla odjeću preko vlažnog donjeg rublja, ali uspjela je. »Kupka«,
promrmljala je boreći se s vlažnom gumom koja se nije htjela pomaknuti.
Potražila je u torbi mobitel i vidjela da je dobila poruku od Lexie.

SAD SAM U NEW YORKU. PLYMOUTH JE OTIŠAO U

KALIFORNIJU A JA SAM U NJEGOVOM STANU. LIJEPO JE, ČAK
UGODNO. TKO BI TO POMISLIO ZA NJEGA? LETIM SUTRA
UJUTRO.

KAKO TI SE SVIĐA KUHANJE TVOJEGA PRINCA? A ONO ŠTO

JE UČINIO SA ZIMSKIM VRTOM? MOGAO BI ODSJESTI U
PLYMOUTHOVOJ VELIKOJ KUĆI, JER JE PRAZNA. ALI,
PLANIRAŠ LI JOŠ UVIJEK RIJEŠITI SE PRINCA? RECI MI SVE!
LEXIE

On je pripremio doručak? Toby se začudila. I on je očistio zimski

vrt? Sad je počela shvaćati zašto je Lexie rekla da Graydon nije
bespomoćan.
Kad je Toby podigla pogled, vidjela ga je kako prilazi kamionetu.
Odjeća mu je bila čista i neizgužvana, kosa savršeno počešljana i
izgledao je kao da ide na svečanu večeru.
Sjeli su u kamionet. Graydon je vozio i krenuli su kući. »Želiš li da
kupimo sendviče za večeru?« upita ona.
»Zvuči dobro.«
»Ili bi volio sam nešto pripremiti? Ili očistiti koju sobu?«

85
 Graydon se nasmije. »Što me odalo?«
»Lexie te cinkala. Ako si tako marljiv, što ćeš sve napraviti dok sam
ja cijeli dan na poslu?«
»Čitati. Naći neku plažu i ležati satima na suncu.«
»Jutros nisi mogao sjediti na miru čak ni sat vremena, ali misliš da
ćeš moći biti besposlen više dana?«
»Trebaš li pomoć u svojoj cvjećarnici? Jeftina sam radna snaga.«
Toby odmahne glavom. »Kako ćeš izdržati cijeli tjedan?« Nije
čekala odgovor.
»Možda bi trebao odsjesti negdje gdje postoji neka zabava. Gdje
imaju čamac.«
Gledala je ravno pred sebe kroz vjetrobran.
»Kad već govorimo o nekom drugom mjestu, ne mislim se žaliti, ali
madrac na kauču na kojem sam spavao sastoji se samo od čeličnih
opruga. Zabadaju se u tijelo.«
»Možda su zbog toga Kingsleyjevi i bacili kauč na tavan.«
Osmjehnula se.
»Ovo malo podsjeća na princezu na zrnu graška.«
Graydon se počeo smijati, a onda su se pogledali.
»Ne bih rekla«, reče Toby čitajući mu misli. »S puno madraca
posvuda? I graškom nanizanim na uzice? Ne priliči vjenčanju. Hoće li i
tvoje vjenčanje imati neku temu?«
»Ne znam. Mene neće niti pitati. To je nacionalni događaj i meni će
samo reći kad da se pojavim i što da odjenem.«
»Odoru? S puno odličja?«
»S tonu odličja. I sva na lijevoj strani. Četiri tjedna prije toga morat
ću početi vježbati desnom rukom s utezima kako bih mogao na vjenčanju
zadržati ravnotežu.«
»Ti uvijek učiniš da sve izgleda zabavno«, reče Toby.
»Ne za većinu ljudi. Moj brat misli da nisam sposoban za ono što on
naziva zabavom.«
»Hmmm«, reče Toby. »Dopusti da pogađam. Njegov pojam zabave
su brzi auti, strme planine, iskakanje iz aviona, a sve u pratnji oskudno
odjevenih žena.«
86
 »Mislim da prilično dobro poznaješ mojega brata.«
Toby je oklijevala prije nego što mu je odgovorila. »Nešto od toga
možeš naći i na Nantucketu«, reče ona tiho.
»Pa da propustim smisliti neku groznu temu za vjenčanje, koja bi
zadovoljila vrlo izbirljivu Viktoriju? Ne, hvala.«
Tony nije mogla spriječiti da joj se lice ne razvuče u velik osmijeh.
Nikad u životu nije živjela sama i nije imala želju sada otkrivati kako je
to. »Dobro«, reče ona. »Možeš dobiti Lexienu sobu.«
»Vrlo ljubazno od tebe. Nisam zamišljao da...«
»Zezaš me? Naravno da si zamislio da ćeš ostati u mojoj kući.
Potrudio si se da to ostvariš. Svaka tvoja aluzija teška je cijelu tonu.
Kitovi su lakši od tvojih aluzija.«
Graydon se glasno smijao. »Mislio sam da sam profinjeniji u tome,
ali istina je. Susrećem toliko nepoznatih ljudi i...«
»Poštedi me priče o jadnom princu«, reče Toby. »Kuhaš, voziš,
zapovjedaš ljudima oko sebe, rješavaš svađe. Čak trčiš polugol pred
mojom cimericom...«
»I pred tobom.«
»I preda mnom«, reče ona. »Mislim da si više nego kompetentan u
svemu.
Zapravo, nagađam da bi sam samcat mogao upravljati cijelom
zemljom. I zašto želiš ostati sa mnom? Bolje ti je da ti se odgovor ne
odnosi na seks.«
»Povrijedila si me sad«, reče Graydon i melodramatično spusti ruku
na srce.
»Ja nisam kao moj brat. Ipak, zahvalan sam na primjedbi da bih
mogao voditi zemlju. Upravo to namjeravam i raditi.« Skrenuo je na
kolni prilaz njihove kuće i ugasio motor.
»Ne znam odgovor na tvoje pitanje«, reče on. »U ovom trenutku ništa
mi u životu nije smisleno. Imam neke probleme koje ne znam kako točno
riješiti – neću te zamarati njima – a u tebi ima nešto što me smiruje,
dovoljno da povjerujem kako ću ih na kraju moći riješiti. Znam da bih
mogao otići odsjesti negdje drugdje i malo se, da tako kažemo, zabaviti,
ali...« Pokazao je rukom na njezinu malu kuću. »Ovo je sve što mi je
87
sada potrebno. Osamljenost, vrt i mlada dama koja me nasmijava i
pripovijeda mi o sirenama. Ima li to za tebe kakvog smisla?«
»Ima«, reče ona. »Kad sam otišla iz roditeljske kuće i osamostalila
se, bila sam prilično preplašena. Lexie me primila i...« Prekinula se.
»Dobro. Bit ćemo prijatelji i možeš ostati ovdje dokle god si na otoku.«
Posegnula je za kvakom na vratima, ali prije toga se okrenula i pogledala
ga. »Ako želiš razgovarati o tome što te muči, ja znam dobro slušati.«
Izašla je.
Gledao ju je kako ulazi u kuću. Trenutačno ga je mučio samo pogled
na nju u vlažnoj odjeći.
Polako je izašao iz kamioneta, a onda je počeo vaditi stvari iz
teretnog dijela.
Tobyna crvena metalna kutija s priborom nalazila se na dnu i on se
osmjehne ugledavši je. Nije bilo mnogo žena koje su imale vlastitu
kutiju za alat. Sve je odnio u malu šupu pokraj staklenika.
Nije baš puno znao o vrtlarenju, ali činilo mu se da sve biljke u
stakleniku treba zaliti. Zgrabio je crijevo za vodu, koje je smotano ležalo
na podu, otvorio slavinu i pošao od jedne biljke do druge. Bio je to
umirujući posao i on pomisli da bi trebao odvojiti vrijeme i razmisliti o
Lankoniji, Danni i Roryju te kakva ga budućnost čeka kad se oženi i...
Nije se mogao usredotočiti ni na jedno od tih pitanja. Mogao je
misliti samo na Toby u čipkastom plavom donjem rublju.

88
 Deseto poglavlje

K ad je zazvonio Tobyn mobitel, ona i Graydon sjedili su za stolom .

i večerali fritatu koju je on pripremio i salatu koju je ona začinila.
Vidjela je da je poziv od Viktorije. »Nije moguće da već želi znati što
smo smislili«, reče Toby javljajući se na poziv.
Graydonu je bilo toliko drago što je rekla »mi« da joj nije odgovorio.
»Draga«, reče Viktorija »nadam se da znaš kako cijeli otok bruji o
tajanstvenom muškarcu koji se uselio k tebi.«
Bacivši pogled prema Graydonu, Toby odloži ubrus na stol, ustane i
ode u dnevnu sobu. Nije htjela da on čuje što god je Viktorija
namjeravala reći. »Samo smo cimeri i to je sve.«
»Ja znam, ali oni ne znaju. Bojim se da ti je ovo nepovratno ukaljalo
dobar glas.«
»Dobro«, reče Toby. »Više neću biti plastični trofej koji će mladići
pokušavati osvojiti.«
Viktorija se nasmije. »Prekrasno je na to gledati na taj način.
Uostalom, draga, moram te nešto pitati. Jučer sam sate provela s Jilly i
mnogo saznala o tvojem princu. Njegova je zemlja vrlo važna za našu jer
ima metal koji nam očajnički treba. Mislim da bi ti trebala ostati s njim
dokle god je ovdje.«
»Kako bih to mogla? Imam svoj posao.«
»A ja imam na otoku mnogo prijatelja i sigurna sam da bih mogla
naći nekoga da te privremeno zamijeni u cvjećarnici. Naravno, ako se
slažeš.«
Toby priđe vratima i pogleda Graydona, koji je još sjedio za stolom.
Prestao je jesti i čekao da se ona vrati.

89
 »Toby, draga, možeš li uzeti kratak odmor i družiti se sa svojim
princem?
Pokaži mu Nantucket i takve stvari.«
»Da, mogu«, reče Toby.
»Baš mi je drago«, reče Viktorija. »A kako napreduješ s planovima
za vjenčanje.«
»Čim budemo imali više ideja, namjeravamo ti održati prezentaciju.
Možda se možemo svi zajedno naći za par dana i...«
»Prekrasno! Vidimo se sutra u dva. Sad moram ići. Poljubi svojega
princa u moje ime.« Prekinula je vezu.
Toby je nakratko samo ostala stajati i šutjeti.
»Loše vijesti?« upita Graydon ustavši od stola. Prišao joj je, ali ona
nije odgovorila. »Dođi i završi večeru prije nego što se ohladi.« Uzeo ju
je za ruku i poveo natrag do stola. Kad su oboje sjeli, on reče: »Reci mi
što Viktorija kaže.«
Toby podigne svoj ubrus. »Kaže da će naći nekoga tko će me
zamijeniti u cvjećarnici tako da mogu biti slobodna za tebe dok si
ovdje.«
Graydon nije mogao prikriti smiješak. »Jako mi se sviđa ta ideja.
Možda sutra možemo otići razgledati ovaj lijepi otok.«
»Ne. Viktorija dolazi ovamo u dva da vidi što smo smislili za njezino
vjenčanje. Usput rečeno, ispričavam se što sam se javila na poziv usred
večere.
Sad kad moram – prema Viktorijinim riječima – pomoći tvojoj i
svojoj zemlji da ostvare dobre odnose, mislim da bih trebala paziti na
svoje ponašanje.«
»Dopusti da pogađam. Posao ti je da osiguraš vanadij?«
Toby kimne glavom.
»Počinjem zamišljati Viktoriju kao jurišnog konja. Ide kamo god
želi.«
»Prije bih rekla dvadesetak takvih konja, a jahači su svi izvukli
mačeve.«
»Da se borim protiv nje i spasim te?«
Toby napola zatvori oči i pogleda ga. »Tvoje puste želje! Moraš mi
90
pomoći smisliti još novih ideja. Večeras ćemo, kad se bacimo na gomilu
tvoje prtljage, razmišljati o mogućim temama za vjenčanje.«
Kad su raščistili stol, i to zajednički, otišli su na kat raspakirati
Roryjevu prtljagu. Graydon nikada u životu nije spakirao niti raspakirao
putnu torbu i sada nije imao ni najmanje želje to naučiti. Upitao je Toby
ima li u kući kakav pribor za crtanje, a ona mu je rekla da ga potraži u
ladicama radnog stola, gdje je našao stari blok i olovke.
Lexiena soba bila je velika, a u jednom se kutu nalazio mali dvosjed
i stolić za kavu. Graydon je sjeo tamo i počeo brzo skicirati svaku
zamisao koja mu je pala na pamet, dok je Toby preuzela prtljagu. Trudili
su se smisliti što više ideja, od kojih su neke bile smiješne i pretjerane.
Nasmijao ju je nacrtavši lankonijskog ratnika ogrnutog u medvjeđe krzno
i s kopljem u ruci.
»Nemoj to pokazati Viktoriji jer će joj se svidjeti«, reče Toby.
»Pokušat će natjerati doktora Huntleyja da se tako obuče. Čemu ovo,
zaboga, služi?«
Graydon pogleda odoru od debelog vunenog materijala koju je držala
u rukama. »Svečani kopljanici. Rory ponekad održava smotru njihovih
jedinica.«
»Zašto bi to ponio na privatni put u Ameriku?«
»Kad bi došlo do kakve nesreće, morao bi...«
Toby podigne ruku. »Ne želim čuti ostatak. Mislim da ću takve
stvari složiti straga. Traperice i sportske košulje idu naprijed. Morat
ćemo ti nabaviti nekoliko majica s kratkim rukavima na kojima piše
Nantucket.« Podignula je naglo glavu. »Možda bismo mogli osmisliti
nešto s temom Lankonije što nije starinsko. Nešto moderno. Kako se
ljudi u tvojoj zemlji danas odijevaju?«
»Nose traperice i majice s natpisom Nantucket ili s natpisom nekog
drugog mjesta koje su posjetili.«
»Šteta«, reče Toby. Na dnu gomile našla je kovčežić s prijenosnim
računalom, iPadom i e-čitačem te nekoliko naprava bluetooth. Ispod
svega, u jednoj kutijici bila je kožnata lisnica.
Toby ju je izvadila i zaustila da nešto kaže, ali Graydon se unio u
skiciranje.
91
 Otvorila je lisnicu da vidi nalazi li se unutra kreditna kartica. Bila je
tu, zajedno s oko tri tisuće američkih novčanica po sto dolara. Ali ono
što joj je privuklo pozornost bila je iskrzana stara fotografija prekrasne
mlade žene. Imala je dugu crnu kosu i zamamne oči, kao da je upravo
ustala iz kreveta – ili se spremala poći na spavanje.
Kako je fotografija bila već dosta izgužvana, činilo se da ju je Rory
godinama nosio. Znači, Graydonov je brat zaljubljen, pomisli ona i zapita
se kako se to uklapa u njegovo ponašanje plejboja.
Pogledala je Graydona i pomislila da nešto kaže, ali bilo bi prebrzo
otkriti takvo što. Kad se bolje upoznaju, upitat će ga za bratov i njegov
ljubavni život.
»Hvataj!« reče ona i dobaci mu lisnicu.
Uhvatio ju je lijevom rukom, otvorio i izvukao kreditnu karticu.
»Vrijedi li ovo?« Bila je to platinasta kartica American Express.
»Nema ograničenja«, reče Toby. »Možemo otići kupiti Rolls-Roys.«
Očekivala je da će se on nasmijati, ali nije.
»Želiš li takvo što?« upita on ozbiljno.
»Ne«, odgovori ona. »Za prošli mi je rođendan tata htio kupiti skup
auto, ali zatražila sam hladnjak za cvijeće.«
»Vidio sam ga u stakleniku.«
Toby u panici razrogači oči. »Zaboravila sam zaliti cvijeće.«
Prekoračila je tri kovčega i krenula prema vratima.
»Ja sam to već učinio«, reče Graydon. »Dok sam odlagao pribor i
alat, učinilo mi se da su biljke suhe, pa sam ih zalio. Jesam li dobro
postupio?«
Nasmiješila se od olakšanja. »Jako dobro.« Činilo se da joj on neće
biti teret kako je očekivala.
Vratila se raspakiravanju i odnijela u kupaonicu njegov pribor za
brijanje.
Nije upotrebljavao električni aparat za brijanje, nego je imao
staromodnu četkicu, kutijicu sa sapunom i britvu.
Kad je završila s prtljagom, Graydon je već imao dvadesetak crteža i
ideja.
Uzdahnuvši s olakšanjem što je posao gotov, Toby se spusti na mali
92
kauč pokraj njega i počne listati crteže. Bilo je tu povijesnih tema, od
srednjeg vijeka do 1940-ih, i mjesta u rasponu od seoskog štaglja s
bendžom do grandioznih vila u stilu Velikog Gatsbyja . Imali su i četiri
bajke, od toga jednu lankonijsku s vilama i patuljcima. (Izostavili su
krvave dijelove priče.) »Dobri su ti crteži. Što si studirao?« upita Toby
provjeravajući poruke koje su joj stigle na mobitel. Viktorija je pisala da
je našla nekoga tko će zamijeniti Toby na poslu i da ta žena počinje već
sutra ujutro.
»Sve«, odgovori on. Gledao ju je, bila mu je tako blizu, koža joj je
bila topla i ružičasta, kosa spletena u dugu pletenicu. Bila mu je
okrenuta profilom i gotovo da nije mogao odvojiti oči od njezinih usana.
Skrenuo je pogled kad se okrenula prema njemu. »Od svega
pomalo«, reče on.
»Studirao sam sve pomalo, ali ništa intenzivno. Učitelja crtanja imao
sam još kao dijete, a isto tako i profesore glazbe i plesa, jahanja i
mačevanja. A ti? Što si studirala?«
»Uglavnom povijest umjetnosti. Majka je htjela da studiram 'hvatanje
muža', ali nije mogla naći takav predmet, iako se potrudila i tražila ga.«
»To mi zvuči kao nešto što doista moraš naučiti. A sad mi reci,
koliko si bračnih ponuda odbila?«
Nasmijala se. »Tri, ali nemoj reći mojoj majci.« Pogledala ga je.
»Kako si znao da sam imala ponude?«
»Postoje žene s kojima se družiš i žene s kojima se ženiš. Ti si iz ove
druge skupine.«
»A kako ti to znaš?«
»Ne mogu odavati univerzalne muške tajne.«
Toby se nasmiješi i ustane. »Kad smo već kod toga, mislim da je za
danas dosta. Sutra moram...« Osmjehnula se. »Ali zapravo ne moram
ništa, zar ne?«
»Moramo nabaviti vodene boje tako da mogu završiti prijedlog sa
zelenilom.«
»To je lako, a poslije ćemo otići na plažu. Ovaj put ti možeš raditi, a
ja neću ništa.« Pokazala je glavom na prazne putne torbe i kovčege.
»Ja sam princ«, reče on uobraženo. »Ne bavim se prtljagom.«
93
 »Ma, kako možeš...!« Toby napravi korak prema njemu, ali stane na
pola puta.
»Dajem ti do znanja da sam stavila zrno graška ispod tvojeg
madraca.«
»Ah, moja leđa!«
Zajedno su se nasmijali i na trenutak se osjećali nelagodno. Kako će
jedno drugome reći laku noć?
Graydon je riješio problem tako što je ustao, uzeo je za ruku i
poljubio joj nadlanicu. »Moja djevo, laku noć«, reče on tiho.
Toby se na tren zagleda u njega. U blagom svjetlu sobe kroz otvoren
prozor začuo se dubok zvuk sirene za maglu i Toby je zamalo zakoračila
prema njemu.
Ali nije.
»U Lexienoj kupaonici ostavila sam ti toaletni pribor, plahte su čiste
i... vidimo se ujutro.«
»Bit će mi zadovoljstvo«, reče on.
Toby ode u svoju sobu i zatvori vrata, ali bila je previše nemirna da
bi zaspala.
Nije bila sigurna, no pomislila je da je počela osjećati ono zbog čega
su se djevojčice u školi hihotale. Graydon nije bio nalik drugim
muškarcima koje je dotad upoznala. Nije je dodirivao pod izmišljenim
izlikama, primjerice da želi dohvatiti nešto iza nje. Nije joj upućivao
duge poglede nadajući se da će mu se ona baciti u zagrljaj.
Istina, činilo se da je smatra nekom vrstom prijateljice ili možda čak
rođakinje.
I to je bilo dobro, pomisli Toby presvlačeći se u pidžamu. On je
čovjek koji će se uskoro zaručiti i ne bi smio gledati druge žene. S druge
strane, bilo bi lijepo misliti da osjeća, pa makar malo želje za njom.
Graydon se tuširao. Naslonio je glavu na zid, a po njemu je pljuštala
ledena voda – ali ipak nije bila dovoljno hladna da zaustavi plamen koji
je bjesnio u njemu.
»Irial, Zerna, Poilen, Vatell, Fearen, Ulten«, govorio je navodeći
imena šest plemena Lankonije. Bio je to trik kojim se služio od
djetinjstva. Kad bi ga majka – otac nikada – glasno prekorila zbog nekog
94
manjeg prekršaja, tješio bi se nabrajanjem tih imena.
No sad mu nije pomagalo. Mogao je misliti samo na to kako mu je
Toby bila blizu. Tek nekoliko koraka. Dijelio ih je samo zid. Zamišljao
je kako mačem razbija i ruši zid i odlazi k njoj.
»Previše sam Lankonijac«, promrmlja on, izađe iz tuša i ostane tako
stajati.
Otvorio je prozor i hladan noćni zrak mu je godio na vlažnoj goloj
koži.
Podsjetio se da mu u žilama teče četvrtina američke krvi. »A moram
postupati i politički ispravno«, reče on naglas. Američki muškarci nisu
rušili zidove, nisu zabadali mačeve u krevete i svakako nisu sa žene
trgali odjeću.
Obrisao se i otišao u krevet, ali dugo nije mogao zaspati.

***
Ujutro se Toby tiho obukla i na vrhovima prstiju sišla u prizemlje.
Namjeravala je ispeći kukuruzne mafine prije nego što Graydon ustane.
Ali kad je ušla u kuhinju, ugledala ga je kako sjedi za okruglim stolom u
nedavno pospremljenom zimskom vrtu, a pred njim otvoreno prijenosno
računalo. »Dobro jutro«, rekla je.
Podignuo je pogled i nasmiješio se kao da je ona osoba koju želi
vidjeti najviše od svih. »Dobro jutro! Pomislio sam da bih mogao malo
pretražiti internet i provjeriti je li moj brat već upropastio zemlju.«
»I je li?« upita Toby vadeći kutiju kukuruznog brašna iz smočnice.
»Zasad nije. Sutra mora biti na ceremoniji otvaranja tvornice pa ću
poslije provjeriti nije li zapalio vrpcu i poljubio tri lijepe djevojke dok je
vrpca gorjela.«
Toby ponovo nije bila sigurna šali li se on ili je iskren. »Jesi li se
dosjetio koje nove zamisli za vjenčanje?«
»Možda gusari? Ili američki gangsteri?«
»To je moguće. Djeveruše bi nosile haljine s resicama u stilu
čarlstona iz dvadesetih godina i duge perle. Viktoriji bi se to svidjelo.«
»A što je s tobom? Da se ti udaješ, koju bi temu voljela?«

95
 »Bez ikakve teme«, reče ona. »Želim samo lijepu bijelu vjenčanicu s
puno čipke i sve moje prijateljice odjevene u razne nijanse plavog.
Voljela bih bijelo i plavo cvijeće. Svjetloplave stolnjake i bijele tanjure,
i tortu ukrašenu cvjetićima modrog različka.«
Odjedanput je zastala jer joj je bilo neugodno što je spomenula takve
pojedinosti. »Oprosti. U cvjećarnici se stalno bavimo vjenčanjima, pa
sam razmišljala i o svojemu.« Slegnula je ramenima.
Graydon ustane, priđe joj i stane iza nje. »Mislim da tvoje vjenčanje
zvuči ljepše od svih tema koje smo smislili.«
»Hvala«, promrmlja ona, još uvijek posramljeno. Kad se nije
pomaknuo, pogledala ga je. U djeliću sekunde u očima mu se pojavio
pogled zbog kojeg je napravila korak prema njemu.
Kad se Graydon okrenuo i odmaknuo, Toby se nevoljko namrštila.
Dobro, znači nije ga zanimala na taj način. U redu. Ne pokazuje li to da
voli ženu kojom će se oženiti? I nije li to dobro?
Okrenula se štednjaku.
Poslije doručka otišli su kupiti vodene boje, a onda se odvezli do
plaže Jetties i dugo hodali uz vodu. Isprva su smislili još nekoliko tema
za vjenčanje, ali onda su počeli razgovarati o svojim životima – barem je
Toby pričala o sebi. Graydon joj je postavljao pitanja o djetinjstvu, o
školovanju, o prijateljicama, što je voljela, a što ne.
Na sve mu je odgovorila, ali bila je oprezna i pazila da ne otkrije
nešto što je doista bilo privatno. Kad su došli do pitanja o njezinoj majci,
rekla mu je da ona uspješno upravlja kućanstvom, ali ispustila je koliko
je boli majčino neprestano kritiziranje.
No ako je Toby prikrivala istinu o svojem životu, znala je da
Graydon skriva još više. Rekao je da ima neke probleme koje mora
riješiti. Ali bez obzira na to što bi ga upitala, on se nijedanput nije niti
približio tome da joj ih razotkrije.
Poslije ručka u gril-restoranu Brant Point odvezli su se natrag kući.
Dok je Graydon dovršavao akvarele, Toby se istuširala i presvukla prije
Viktorijina dolaska.
Ugledavši Toby kako silazi niza stepenice, Graydonu se na trenutak
u očima opet pojavi onaj pogled. Toby se pomno odjenula i izabrala je
96
bluzu koja joj je pristajala uz boju očiju. Graydonu kao da se to dopalo,
ali u idućoj sekundi pogled mu se ohladio i navukao je na lice ono što je
ona u sebi počela zvati »prinčevski izraz«.
Vidio je da je nervozna. »Siguran sam da će joj se svidjeti mnoge od
ovih ideja i da ćeš već sutra početi naručivati cvijeće.«
Toby uzdahne. »Samo se nadam da će joj se barem jedna svidjeti.«
Crteži su bili rašireni na velikom stolu, dvadeset šest njih, neki
jednostavni, neki razrađeni. Graydon ih je nekoliko obojio. Na temelju
onoga što mu je Toby ispričala, kupio je svaku nijansu zelene boje koju
je našao u trgovini i poslije izmiješao boje tako da je dobio još više
nijansi.
Kad se na vratima čulo kucanje, Toby je duboko udahnula i
iznenadila se koliko je bila napeta i zabrinuta.
»Odmah se vraćam«, reče Graydon i na tren je uhvati za ruku, a onda
pusti i ode otvoriti vrata.
Tamo je stajala Viktorija, sunce joj je sjalo na jarkocrvenoj kosi, a
njezina iznimno ženstvena figura bila je odjevena u zelenu svilenu bluzu i
savršeno krojene tamne hlače. »Prinče Graydone!« reče ona, prođe
pokraj njega i uđe u kuću. »Kako je lijepo što se opet vidimo. Toby,
draga, mislim da mi nikad nisi bolje izgledala.«
»I meni je drago što se vidimo«, reče Toby i poljubi Viktoriju u
obraz.
»Treba li ijedno od vas nešto? Mogu poslati svojeg dragog Caleba
da vas posjeti, jer on zna sve što se može znati o ovom otoku. Ili biste
radije bili sami?
Pa gdje je ta vaša famozna prezentacija?«
Graydon je stajao iza Viktorije i preko njezine glave gledao u Toby
uzdignutih obrva. Nije bio naviknut da se ljudi proguraju samo tako
pokraj njega i ne čekaju da ih netko predstavi. Toby se morala potruditi
da prikrije osmijeh koji je izazvao njegov naglašeno začuđeni izraz lica.
Kad je Viktorija pogledala u blagovaonicu i vidjela na stolu crteže,
odmah se uputila prema njima. S jedne joj je strane bila Toby, a
Graydon s druge. Polako je prišla stolu i pogledala svaki crtež. »Gusari!
Kako maštovito! I bajke. Prilično mnogo bajki. Zeleno. To mi se jako
97
sviđa. Bendžo, harfa, violine, raznovrsna glazba.«
Zastala je na kraju stola i pogledala Graydona i Toby, na čijim se
licima vidjelo očekivanje. »Ne, dragi moji, mislim da neće ići. Iako su
sve ideje prilično zanimljive, ništa mi se posebno ne dopada. Morat ćete
smisliti nešto drugo. A sad moram ići.«
Poljubila je Toby u obraz, a onda se okrenula Graydonu pa poljubila
i njega.
»Dobro došao u obitelj. Toby, draga, javi kad mi možeš pokazati
svoje prave zamisli. Sama ću se ispratiti. Doviđenja!« Izašla je na
prednja vrata.
Toby se sruši na kauč, a Graydon sjedne pokraj nje.
»Jednom sam proživio uragan koji je bio manje silovit nego ovo«,
reče Graydon.
»Jesi li izgovorio ijednu riječ dok je bila tu?«
»Nijednu. A kad pomislim da ljudi čekaju u redovima da bi ih
predstavili meni.«
»Ne i Viktorija.« Toby ga pogleda. »I, koje su nam prave ideje?«
»Ne znam«, reče Graydon, ustane i pruži joj ruku. »Ti i ja idemo
sada u šetnju u grad jer želim vidjeti nešto od otoka. Možda nam je to
jedina prilika prije nego što Viktorija odluči da moramo živote posvetiti
njezinom vjenčanju s njezinim voljenim Calebom, čovjekom koji sve
zna.«
Smijući se, Toby prihvati njegovu ruku i dopusti da je povuče na
noge.
»Hvala«, reče ona i doista je to mislila. »Ne želim doživjeti neuspjeh
u tome.«
Graydon joj podigne ruku i poljubi nadlanicu. »Nećeš. Obećavam.
Imate li vi sladoleda u Americi?«
»Amerikanci su izmislili sladoled«, reče ona ozbiljna lica.
»Zapravo, to baš nije tako dobro poznato, ali prvi ga je napravio
Rowan Veliki. Ganjao je vepra šumom i trebalo mu je nešto da se
osvježi. Sladoled je bio rješenje.«
»To je potpuno netočno«, reče Toby. »Izmislila ga je Marta
Washington kad je ostavila mlijeko na pragu pred kućom.«
98
Smijući se, pretvarali su se da se prepiru još dok su hodali ulicom.

99
 Jedanaesto poglavlje

J oš samo jedan dan, pomisli Toby i pogleda Graydona. Sjedili su za

malim stolom u zimskom vrtu i gledali crteže za Viktorijino vjenčanje.
On će se morati vratiti u Lankoniju i ona ga vjerojatno više nikad neće
vidjeti. Pomislila je kako će ga vidjeti na ovom vjenčanju i još jednom
kad bude sjedila u prvom redu i gledala ga kako se ženi nekom drugom.
Nije se moglo reći da su ona i Graydon zaljubljeni, podsjetila je
samu sebe, ali u šest dana postali su prijatelji. Sve to vrijeme nisu se
razdvajali. Istraživali su Nantucket, šetali po lijepom starinskom selu
Sconset i istraživali slikovite trgovine. Graydon je bio izvrsno društvo.
Uvijek je bio vedar i nasmiješen i znao je razgovarati sa svakim.
Samo je jednom došlo do problema. Jedna ga je žena prepoznala kao
krunskog princa Lankonije i naglas je to izjavila. Toby se ukočila na
mjestu i nije mogla progovoriti. Nalazili su se u trgovini pokraj mola i
svi su stali i zagledali se u njih. Ali ne i Graydon. Okrenuo se i nacerio
ženi – pokazavši joj zube među kojima kao da mu je nedostajao prednji.
»Zlato«, reče on jakim južnjačkim američkim naglaskom »ona misli da
sam princ. To baš i nije ono što ti govoriš o meni.«
Toby je trebao trenutak da shvati, ali odgovorila je istim naglaskom:
»Ti princ! Ha-ha. Tvoj rođak Walter bi već to mogao biti.«
»Uvijek taj Walter!« reče Graydon ljutito.
»Nemoj opet započinjati.« Toby podigne ruke u zrak i krene prema
vratima, a Graydon za njom.
Nastavili su hodati sve dok nisu stigli do fontane u Ulici Maine, a
onda su stali i počeli se smijati. »Tvoj zub!« reče Toby, a Graydon
pokaže paket brusnica prelivenih čokoladom koji su prije kupili.

100
 »Misliš li da je povjerovala?« upita Graydon.
»Ni na tren, ali njezin je suprug pomislio da je luda pa će je možda
uvjeriti da nije vidjela ono što misli da jest.«
»Slažem se«, reče on.
Tako je bilo cijeli tjedan, pomisli ona, niz vrlo ugodnih događaja,
smijeha, u svemu su se slagali. Ali prema Tobynu mišljenju, nedostajale
su dvije stvari.
Jedna je što Graydon nikada nije bio ni blizu da joj otkrije bilo što
privatno o sebi. Rekao joj je gdje je išao u školu, tko su mu bili
prijatelji, ali ni u jednom joj se trenutku nije povjerio. Zaobilazio je sva
pitanja koja mu je postavljala o osobnim stavovima i osjećajima,
izbjegavao ih je šalama ili kakvom nemarnom primjedbom koja ništa nije
otkrivala.
Toby se uvjeravala da on mora tako postupati. Bio je princ, a zbog
novinara je uvijek morao biti oprezan. Nije mogao riskirati i neznancu
govoriti o svojim pravim osjećajima u vezi s bilo čime.
Ali Toby nije htjela da o njoj misli kao o neznancu. Htjela je... nije
zapravo bila sigurna što. Znala je samo da će, kad on postane princ, ona
postati seljančica.
Druga stvar koja joj je nedostajala bio je način na koji je počela
fizički reagirati na njega. Sjetila se posljednjeg telefonskog razgovora s
Lexie.
»I?« upitala je Lexie na svoj uobičajen neuvijeni način. »Jesi li mu
već uskočila u krevet?«
»Nisam, a on nije niti pitao«, reče Toby neuspješno nastojeći zadržati
ležernost u glasu. »Ne zanimam ga na taj način.«
»Ne vjerujem to«, reče Lexie. »Zašto bi se toliko trudio da odsjedne
u našoj kući ako ne umire od želje da zajedno spavate?«
»Zbog prijateljstva«, reče Toby. »Postali smo prijatelji. Osim toga,
on se treba zaručiti. Stvarno, Lexie, možemo li razgovarati o nečemu
drugom?«
»Nisi se valjda zaljubila u njega?«
»Nisam«, reče Toby. »Samo mi je prijatelj i ništa više. Kad ode,
mahnut ćemo si na pozdrav i to će biti to. A što je s tobom?«
101
 »Dosađujem se«, reče Lexie. »Kad sam upoznala tu malu, svidjela
mi se, ali sad je mlakonja. Ne mogu je nagovoriti čak ni da odemo na
vožnju po okolici. Kaže da je sve već vidjela.«
»Šteta«, reče Toby. »Jadno dijete su vjerojatno vukli na sve strane
od najmanjih nogu, a ti, opet, želiš vidjeti svijet. Ako budeš previše
osamljena, vrati se kući.«
»Ali tek poslije subote«, reče Lexie. »Nakon što on ode. Može li
tako? Hoćeš li ga ti voziti na aerodrom ili će po njega doći limuzina?«
»On baš nije tip za limuzine«, reče Toby. »Ponekad je teško
zapamtiti da je princ.«
»Naročito zato što provodi dane pomažući ti oko Viktorijina
vjenčanja.«
Toby je znala da je Lexie pokušava oraspoložiti svojim
insinuacijama da Graydon možda uopće ne voli žene. Ali vidjela ga je
kako se osmjehuje lijepim konobaricama, vidjela je kako mu se oči šire
kad je vidio djevojku u najmanjem mogućem bikiniju. Činilo se da mu
se sviđa svaka žena na svijetu osim nje.
Ona i Lexie obećale su jedna drugoj da će ostati u vezi i
obavještavati se o svemu, a onda su prekinule vezu.

***
»Mislim da ću morati priznati poraz«, reče Toby Graydonu. Gledali
su gomilu crteža, ali dosad nisu smislili nijednu novu ideju koja bi mogla
zaintrigirati Viktoriju.
Graydon se nasloni na naslon stolice. »Volio bih reći da možemo ovo
učiniti, ali počinjem se slagati s tobom.«
Ona spusti pogled na crteže. Sve su smislili, od toga da se pastor
spusti padobranom pa do crteža na kojemu je vjenčanje koje je Toby
uvijek planirala za sebe. Posložili su vodene boje na stol i ona je obojila
većinu crteža.
»Počinjem misliti da bi to vjenčanje trebalo biti vrlo osobno za
Viktoriju«, reče Graydon. »Ako ne saznamo nešto više o njoj osobno,
možemo samo nagađati što bi je moglo zadovoljiti.«

102
 Čim je to izrekao, oboje su znali. Pogledali su se izravno u oči, a
misli su im bile u potpunom skladu.
»Gdje?« reče Graydon.
Znala je što on misli. Osoba na otoku koja je znala većinu stvari o
Viktoriji bio je muškarac za kojega se namjeravala udati, doktor Caleb
Huntley i Graydon upita gdje ga mogu naći.
»On je direktor PUN-a, Povijesne udruge Nantucketa.« Pogledala je
na ručni sat. »Sad je vjerojatno na poslu.« Spustila je pogled na svoje
traperice i majicu.
»Idem se presvući«, rekla je i krenula na kat.
Graydon je bio korak iza nje. »Trebam li staviti kravatu?«
»Zaboga, ne! Izgledat ćeš kao turist. Obuci svijetloplavu košulju od
trapera i tamnosmeđe hlače.« Otišla je u svoju sobu i skinula se u donje
rublje. »I obuj one cipele s vezicama«, poviče ona kroz otvorena vrata.
»Smeđe ili crne?« odvrati on.
»Smeđe?« reče ona stojeći i gledajući u svoj ormar s odjećom.
Veličinom za tek trećinu Lexine garderobe u koju se moglo ući, pa je sva
njezina odjeća bila nagurana. Gdje joj je ružičasto-bijela haljina?
»Koje cipele?« reče Graydon stojeći na vratima. Na sebi je imao
hlače i raskopčanu košulju, bio je bos i u rukama je držao dva para
cipela. »O, oprosti«, reče on vidjevši da je u donjem rublju. Okrenuo se,
ali nije izašao iz sobe nego je samo pružio ruke natraške pokazujući joj
cipele.
»Ove meni slijeva, a tebi zdesna.« Izvukla je haljinu i prislonila je
pred sebe.
Graydon je još stajao u njezinoj sobi, okrenut leđima.
»Imaš li što protiv?«
»Ne, samo naprijed, obuci se.« Nije se pomaknuo.
To nije bilo ono što je mislila. Otišla je u kupaonicu, ali je ostavila
vrata napola otvorena.
Graydon sjedne na jedan kraj kreveta da navuče čarape. »Što ćemo
pitati tog čovjeka?«
»Ne znam«, reče Toby. »Pretpostavljam da nam kaže Viktorijine
najskrovitije tajne. Njezine želje i fantazije.« Navukla je haljinu preko
103
glave i okrenula se prema ogledalu da se našminka.
»To će nam itekako uspjeti«, reče on sarkastično. »Da nemaš možda
žlicu za cipele?«
»U noćnom ormariću«, reče ona. »Možda bismo trebali biti
profinjeniji i polako doći do onoga što želimo pitati. Brine me što on
možda neće htjeti da mu neiskusna osoba poput mene organizira
vjenčanje.«
Graydon gurne i otvori vrata kupaonice istovremeno zakopčavajući
košulju.
Ona je nanosila maskaru. »Što znaš o tom doktoru Huntleyju?«
»Ne baš puno. Nisam čak znala da su on i Viktorija u ozbiljnoj vezi
sve do Alixina vjenčanja. Bili su tamo, držali se za ruke i zaljubljeno se
gledali.
Doživjela sam šok. Kosa mi je grozna! Morat ću rasplesti i ponovo
isplesti pletenicu.« Mislila je na pramenove koji su joj visjeli sa svake
strane lica.
»Hej, pusti mene da to učinim«, reče on i uzme joj četku iz ruke.
Nježno joj je počeo začešljavati pramenove natrag.
Toby je mogla samo stajati i gledati ga u ogledalu. Upravo to,
pomislila je, taj jednostavan ali intiman čin dok joj muškarac četka kosu,
bilo je ono što je uvijek zamišljala kao brak. Nikad nije željela užurbano
navlačenje na stražnjem sjedalu auta, o čemu su djevojke uvijek pričale i
hihotale se. Dok je odrastala, sanjala je o muškarcu koji joj četka kosu.
Graydon je pognuo glavu, zagledan u njezinu kosu, a ona pomisli
kako bi se voljela okrenuti, oviti mu ruke oko vrata i poljubiti ga.
Prisilila se pogledati u stranu. On nije tvoj, govorila si je. Ne, nije i
ne može biti. Osim toga, ovaj ga je tjedan vidjela kako ignorira sve što je
moglo dovesti do fizičkog kontakta njih dvoje. Bilo je nekoliko situacija
kad se okrenula prema njemu nadajući se da će je poljubiti, ali on bi se
uvijek odmaknuo. Mladići su je proganjali od petnaeste godine i sad je
bila povrijeđena što se ovaj muškarac odmiče od nje. Zapravo, to joj je
uništavalo ego.
Kad ga je opet pogledala, smiješila se, odlučna da ne pokaže kako
želi više nego što je on voljan dati.
104
 Graydon je pogleda u ogledalu. »Bolje?«
»Savršeno, i hvala ti«, reče ona, a onda se odmakne od njega i vrati u
sobu. Iz kutije s nakitom izvadila je lančić s malim medaljonom u obliku
srca i počela ga stavljati oko vrata.
Graydon joj lagano odmakne ruke i pričvrsti lančić umjesto nje.
»Nečiji dar?«
»Od oca, za šesnaesti rođendan.« Na tren su se oboje pogledali u
ogledalu i Toby se opet htjela okrenuti prema njemu.
Kao i uvijek, Graydon se odmaknuo. »Oprosti na trenutak. Naći
ćemo se u prizemlju.« Vratio se u svoju sobu, zatvorio vrata i naslonio
se na njih. Dovraga, što on radi?! Kad je ugledao Toby napola odjevenu,
trebao je izaći iz prostorije, ali nije se mogao prisiliti na to.
Dugogodišnja disciplina kao da ga je u tom trenutku napustila. Bio je
toliko uzbuđen vidjevši je polunagu da je došao u napast baciti je na
krevet i strgnuti s nje odjeću. Ali što onda? Sutra leti kući i nikad je više
neće vidjeti. Ona bi se možda oporavila od avanture za jednu noć, no on
nije bio siguran za sebe. Bio bi osuđen cijeli život živjeti s drugom
ženom, dok bi Toby...
Zaklopio je oči. Morao se vratiti kući. Idući tjedan nekoliko je
veleposlanika dolazilo u posjet Lankoniji, a Rory nije o njima ništa znao.
Ne bi trebalo puno da se njihova zamjena uloga razotkrije. Graydon je
već mogao vidjeti novinske naslove. »Kraljevski blizanci obmanjuju
svijet.« U međunarodnim krugovima Lankonija bi postala predmet
ismijavanja. To bi ostalo zabilježeno i u povijesnim knjigama, a za
stotinu godina djeca bi se u školi smijala tome. Bi li Tobyna fotografija
bila pokraj Graydonove? Ili još gore, bi li udžbenici povijesti govorili o
tome kako je Graydonova varka srušila lankonijsku dinastiju?
Znao je da se mora vratiti kući, ali srce ga je boljelo zbog sutrašnjeg
odlaska.
Trebao je uložiti mnogo truda da opet vrati kontrolu prije nego što je
sišao u prizemlje.
Toby ga je čekala, lijepa u ružičasto-bijeloj prugastoj haljini i malim
sandalama. »Možemo pješice do ureda doktora Huntleyja«, reče ona
pozorno ga gledajući. »Jesi li dobro? Izgledaš kao da te nešto
105
uznemirilo?«
»Ne, nije ništa«, reče Graydon kratko.
Toby je znala da joj se ponovo, kao i uvijek, ne želi povjeriti.
Kad je otvorio ulazna vrata, oboje su zastali. Na pragu je stajalo
dvoje svečano odjevenih ljudi, muškarac i žena. »Vaša Kraljevska
Visosti«, rekli su i poklonili se Graydonu.
Kad ga je Toby pogledala, lice mu je izgledalo kao u čovjeka čiji je
život upravo završio.
Šire je otvorio vrata i pustio ih unutra.

106
 Dvanaesto poglavlje

Z a manje od sat vremena nakon nesreće u Lankoniji, Lorcan i Daire

sjeli su na privatni avion za New York. Na aerodromu JFK brzo su
ih odveli u manji avion, kojim su doletjeli na Nantucket.
Daire se brinuo zbog Lorcaninih ozljeda, ali nije je izravno ispitivao
o njima.
Prije svega, oko njih je bilo previše ljudi, a radilo se o tajnama o
kojima nijedno od njih dvoje nije moglo slobodno govoriti. Osim toga,
Lorcan se ne bi svidjela njegova implikacija da je nekoliko modrica
umanjilo njezinu sposobnost kraljevskog tjelesnog čuvara. Bila je
potrebna princu Graydonu i zato će biti tamo.
Daire, koji je uvijek lako komunicirao s ljudima, pričao je o vremenu
i svima zahvaljivao na pomoći. Što se Lorcan tiče, uglavnom je šutjela
tijekom njihova duga puta s drugog kraja svijeta. Vrlo visoka, duge crne
kose skupljene u konjski rep koji joj je padao do pola leđa, bila je žena
za kojom su se svi okretali. Ali nije reagirala na te poglede. Iako joj je to
bio prvi put da putuje iz Lankonije, nije iz oka ispuštala Dairea. Slijedila
ga je kroz aerodromske zgrade i radila što joj je rekao. Kad bi se trznula
od boli, on bi to primijetio i pogledom je pitao je li sve u redu. Nije
govorila, samo bi mu kratko kimnula.
Daire se morao okrenuti od nje da prikrije smiješak ponosa. Dobro
ju je poučio.
Kad su stigli na aerodrom na Nantucketu, pričekali su da se otvore
široka vrata i da njihove torbe i kovčege stave na pokretnu rampu. Iako
se Lorcan bunila, Daire se sam pobrinuo za prtljagu. Donijeli su sve
potrebno da ostanu u kontaktu s Lankonijom, a isto tako opremu za

107
trening i osobne predmete. Kad je sve skupljeno, stavili su torbe u
iznajmljeni auto.
Tek kad su sjedili u autu, Lorcan je osjetila da može pričati. »Što
misliš kakva je?« upitala je dok ih je Daire vozio k izlazu iz aerodroma.
Nije mu trebala objašnjavati što misli: govorila je o ženi koja je
uzrokovala toliko nevolje s princom Graydonom. »On nema poseban tip
žene. Da se radi o Roryju, bilo bi lako reći. Visoka, plavokosa, lijepa i
spremna slijediti ga u bilo koju opasnu situaciju u koju on želi slijepo
uletjeti. Ali Gray...«
Daire je bio kraljevski bratić, šesti u nasljednoj liniji za prijestolje,
pa je princa Graydona mogao zvati samo imenom. Ali Lorcan nije bila iz
njihove klase. Potjecala je iz plemena Zerna, kao dijete ostala bez oca i
majke, te su je odgojili stari djed i baka koji su bili vrlo sretni kad je s
dvanaest godina dobila stipendiju palače. Otada su je hranili, oblačili,
obrazovali i prije svega trenirali na račun vlade. Borilačke vještine, boks,
mačevanje, poznavanje svih vrsta oružja, sve je to svladala. Kad je
završila među prvih pet u svojoj klasi, zaposlila ju je kraljevska obitelj.
Prije tri godine, brzim razmišljanjem i reagiranjem spasila je život jednog
od kraljevskih bratića, a onda su je dodijelili princu Graydonu.
»Nemam pojma kakve žene on voli«, reče Lorcan. S njezine strane
nije postojala nikakva ljubomora. Ona i princ bili su prijatelji i ona nije
težila ničemu više. »Ali Danna svakako nije ta.«
Daire se nasmije. »Koliko je puta prošli tjedan privatno večerala ili
ručala s Roryjem?«
Lorcan napravi grimasu. »Da je pala niz stepenice zajedno s kraljem,
pitam se koga bi princ Rory prvo pokušao spasiti?«
Samo prije nekoliko sati kralj Lankonije pao je na vrhu širokog
mramornog stubišta. Rory – za kojega su ljudi mislili da je Graydon –
skočio je pred oca kako bi zaustavio pad. No pao je na lijevu ruku i
slomio zapešće. Bio bi i jače ozlijeđen, ali na prvi znak pada, Lorcan se
bacila ispred obojice muškaraca. Ni ne pomislivši na vlastitu sigurnost,
iskoristila je svoje tijelo kao jastuk koji im je ublažio pad. Kad su zaista
pali, Lorcan je bila najniže, Rory na njoj, a kralj na vrhu. On je najmanje
ozlijeđen – barem fizički. Ono što novinari nisu znali, a što su svi u
108
palači pokušavali dobro sakriti, bio je razlog zbog kojega je kralj pao.
Radilo se o moždanom udaru.
»Rory je rekao da je Gray opčinjen njome zato što ih ona može
razlikovati«, reče Daire.
»Pitam se kako je izvela taj trik.« Lorcan ga pogleda. »Što misliš
kakvu igru igra?«
»Nemam pojma. Možda se zaljubila u njega na prvi pogled.«
Pogledali su se i nasmijali.
»Rekla bih da pokušava ostati trudna«, reče Lorcan. »Kondomi
probušeni iglom i slično.«
Daire slegne ramenima. »Ali ipak, danas je moderno da članovi
kraljevske obitelji imaju izvanbračno dijete ljubavi. Albertu od Monaca
nije nimalo naštetilo.«
»Mislila sam da je naš princ pametniji.«
»Pamet nema ništa s tim«, reče Daire, a glas mu je bio gotovo ljutit.
»Graya čeka brak bez ljubavi i posao koji nitko pri zdravoj pameti ne bi
želio. Nadam se da se zaista zaljubio ili ona u njega. Nije važno tko u
koga, ali planiram mu pomoći koliko god mogu. A ako se rodi dijete,
dobro!«
»Zadržat ću svoju procjenu dok je ne upoznam«, reče Lorcan.
»Pretpostavljam da je pripadnica najniže klase koja postoji u ovoj zemlji
ili je vlasnica raskošne vile, a princ je njezin... njezina...«
»Igračka? Divlji su, s beskrajnim seksom? Nešto čega će se on
sjećati kad bude u krevetu s ledenom kraljicom Dannom?«
»Možeš to i tako reći, ali nadam se da ga je ona iskoristila«, reče
Lorcan.
»A kako ćemo i mi odsjesti ovdje, nadam se da ima vilu s više
spavaćih soba.
Ne volim baš spavati na podu.«
»Postaješ sve mekši kako stariš.«
»Misliš?« reče on i pogleda je. On i Graydon bili su istih godina i
zajedno su počeli trenirati kao djeca. Kad su Roryja poslali u internat,
Daire je bio jedini pravi prijatelj koji je Graydonu ostao.
Godinama su zajedno učili, bavili se sportom, dijelili tajne. Ali kako
109
su rasli, Graydonova majka, kraljica, počela je razdvajati dječake.
Graydon se morao obrazovati na poseban način i postupno su ga uvodili
u kraljevske dužnosti, pripremajući ga za buduću ulogu.
Njih su se dvojica ponovo srela tek nakon fakulteta i nakon što su
obojica služila neko vrijeme u vojsci. A tada je Daire bio jedini za
kojega je kraljica smatrala da je dovoljno visokoga ranga – i dovoljno
fizički spreman – da prođe rigoroznu obuku koju je Graydon želio.
Kad je Lorcan postala njegova tjelesna čuvarica, lako se prilagodila
njima dvojici i otada su postali dobra ekipa. Barem je bilo tako sve dok
Graydon nije rekao da odlazi na Nantucket na neko vjenčanje. Poslije
toga sve se promijenilo.
A sad su se stvari mijenjale još više. Princ Rory imao je ruku u
gipsu, a kralj je potajno prebačen u bolnicu u Švicarskoj, dok su Dairea i
Lorcan poslali u Nantucket sa zapovijedi da zadrže čovjeka za kojega su
svi mislili da je Rory dalje od svoje domovine.
»Evo nas«, reče Rory. »Ulica Kingsley. Skreni ovdje.«

***
Toby je samo mogla buljiti u dvoje ljudi koji su ušli u kuću. Bilo je
malo reći da izgledaju veličanstveno. Oboje su bili visoki – on je imao
sigurno metar devedeset ili devedeset pet centimetara, a ona je bila
visoka najmanje metar osamdeset. Oboje su bili tamnoputi, kose i očiju
crnih poput ugljena, a koža im je bila boje meda. On je bio Graydonovih
godina, u ranim tridesetima, dok je žena bila znatno mlađa, možda kao
Toby. Bili su odjeveni u crninu, u kombinaciju kože i vune, s kojim
srebrnim detaljom. Njihova odjeća i iznimno uspravno držanje već bi bili
posebni sami po sebi, ali lica su im bila prelijepa: oči blago nakošene,
nosovi dugi i uski, a usne pune. Sve u svemu, izgledali su kao da su
stigli iz nekog drugog vremena.
Kad su ušli u kuću, Graydon i muškarac počeli su govoriti jezikom
za koji je Toby zaključila da je lankonijski. Čula je samo neke riječi.
Jezik je bio dubok, s grlenim zvukovima, zvučao je starinski – bio je
prelijep.

110
 Ali bilo je očito da nešto nije u redu jer se Graydon sve više mrštio
sa svakom riječju koju je drugi muškarac izgovorio.
Toby je stajala sa strane i čekala da joj kažu što se dogodilo. Nakon
nekoliko trenutaka, ispružila je ruku da dotakne Graydonovu podlakticu
i pita ga što nije u redu, ali žena ju je tako oštro pogledala da je Toby
spustila ruku i zakoračila korak unatrag. Imala je dojam da bi je žena, da
se usudila dotaknuti princa, sigurno udarila.
Naposljetku je Graydon formalno pozdravio dvoje ljudi. On i
muškarac isprepleli su ruke, uhvatili se dlanovima za laktove, a glave
nagnuli naprijed.
Graydon ženu nije niti dotaknuo, ali toplo su se nasmiješili jedno
drugome. Bilo je očito da se njih troje dobro poznaju.
Graydon se okrene prema Toby. »Moram...« započne on, ali činilo se
da ga je shrvalo ono što je netom čuo i nije mogao završiti.
»Ako me trebaš, bit ću vani«, reče ona tiho i ohrabrujuće mu se
nasmiješi.
Zahvalno ju je pogledao.
Prošla je kroz kuhinju i izašla na stražnja vrata. Nagađala je da se
nešto loše dogodilo u Lankoniji i da je ovo dvoje došlo Graydona
obavijestiti o tome.
Iskreno se nadala da nitko nije umro. Za većinu je ljudi smrt u
obitelji bila tragedija, ali za Graydona bi to značilo da je sada postao
kralj.
Otišla je u staklenik i počela zalijevati biljke. Tu i tamo bacila je
pogled prema kući, ali nikoga nije vidjela. Što god da se dogodilo, bila
je sigurna da će Graydon uskoro otići. Dosad su se već sigurno popeli
na kat i netko od njih – žena? – sigurno mu je pakirao prtljagu.
Osmjehnula se sjetivši se kako je Graydon rekao da se on ne bavi
pakiranjem.
Znaju li oni to o njemu? Žena nije izgledala kao netko tko bi znao
pravilno složiti pulovere.
Toby podigne lišće mirisnog geranija kako bi zalila zemlju pod njim.
Vlažni listovi bili su skloni tome da izgore ispod stakla.
Gordon će, naravno, morati otputovati dan ranije, pomislila je. Bio je
111
princ i čekale su ga obveze. Nije bilo važno što je ona gotovo potpuno
zaboravila na to posljednjih nekoliko dana. Prije nije o tome razmišljala,
ali sad je shvatila da neće imati nikoga tko bi joj pomagao oko
Viktorijina vjenčanja. Mogla bi zamoliti... Zapravo, sada na otoku nije
bilo nikoga koga bi mogla zamoliti za pomoć. Toby nije bila od onih koji
imaju stotine prijatelja. Ne, imala je nekoliko bliskih prijateljica i kad
nisu bile u blizini...
Spustila je šest lončanica kamelija na pod i počela ribati i
dezinficirati klupicu. Možda bi Jared ili Lexie znali koga tko bi živio s
njom u kući preko ljeta. Ali gdje će naći nekoga tko će joj pomoći s
kuhanjem i organiziranjem Viktorijina vjenčanja? Nekoga tko bi je
mogao i nasmijati?
Vraćala je lončanice na mjesto kad je krajičkom oka ugledala onog
muškarca iz Lankonije kako prilazi stakleniku. Zaista je prekrasan!
Hodao je kao da svakog trenutka može skočiti u akciju.
Pošla je do vrata, obrisala ruke u veliku pregaču koju je imala na
sebi i zakoračila van.
»Je li jako loše?« upita ona, a onda naglo stane. »Ne želim biti
nepristojna, ali vidjelo se da nešto nije u redu. Mogu li pomoći oko
pakiranja?«
Muškarac ju je gledao kao da ga nešto zbunjuje. »Njegova
Kraljevska Visost poslala me da vas o svemu obavijestim.«
Na tren Toby nije shvaćala o kome on govori. »Kada Graydon
odlazi?«
»Ne odlazi. Mora ostati duže, a mi bismo voljeli odsjesti ovdje u
vašoj kući.
Dakako, s vašim dopuštenjem. Možda bismo moja kolegica i ja
mogli biti u vašoj slobodnoj spavaćoj sobi.«
Toby osjeti toliko olakšanje što Graydon ne odlazi, što neće ostati
sama, da se samo široko smiješila. »Gospodine...?«
»Daire«, reče on, ne odajući svoju titulu pa čak ni prezime.
»Prikladno«, promrmlja ona. »Zašto ne biste sjeli tamo« – pokazala
je na jednu gredicu – »dok ja radim u vrtu, pa mi ispričajte što se
događa. Ah! A morat ćemo vam napraviti i mjesta u prizemlju – osim
112
ako nećete dijeliti sobu s Graydonom.« Pogledala ga je. »Ili on dijeli
sobu... s njom?«
Daireove se oči rašire od iznenađenja. »S Lorcan? Ona ga štiti.
Vjerujem da je američki naziv za to tjelesni čuvar.«
Toby ostane bez daha. »Zar postoji neka opasnost? Je li netko
zaprijetio Graydonu?«
»Nije«, reče Daire tiho.
Toby pomisli da ima lijep glas, ali nije mogla ne primijetiti da nije
tako baršunast i dubok kao Graydonov.
»Nema nikakve opasnosti ni prijetnje. Lorcan i ja znamo za zamjenu
uloga blizanaca, pa smo se javili da dođemo ovamo čuvati čovjeka za
kojega svi misle da je princ Rory. Ali postoje stvari koje će princ
Graydon morati obaviti u tjednima koji dolaze.«
Toby je zastala s rukom na slavini. »Tjednima? Zašto se prinčevi ne
bi opet zamijenili?« Podignula je ruku prije nego što je Daire stigao
progovoriti. »Osim ako se nešto promijenilo pa nisu više identični.
Molim vas, recite mi da Rory nije vozio motocikl niz stepenice u palači i
slomio nogu.«
Daire se nasmije na to, a tijelo mu se odmah opustilo. Uzeo je
crijevo za vodu iz njezinih ruku. »Molim vas, sjednite i sve ću vam
ispričati. Ali najprije, zašto bih morao dijeliti sobu s Grayom?«
Toby ga pogleda. »Ne poznajem lankonijske običaje, ali uvjeravam
vas da nećete spavati u mojoj sobi.«
Daire se ponovo nasmije, otvori vodu i počne zalijevati redove
cvijeća uz ogradu.
Toby nije sjela, nego je hodala uz njega i čupala korov između
biljaka. On joj je ispričao kako se Rory bacio između kralja i mramornih
stepenica i kako je završio sa slomljenim zapešćem. »A i Lorcan je
ozlijeđena«, reče on i ispriča i o njezinu herojskom činu.
Toby primijeti kako mu se lice smekšalo dok je govorio o lijepoj
mladoj ženi.
»A ona je vaša...?«
»Moja učenica. Treniram je od djetinjstva.«
Zbog načina na koji je govorio, zvučao je kao starac – a Toby je
113
jasno vidjela da je to daleko od istine. »Prema tome, koliko imate
godina? Pedeset dvije, pedeset tri?«
Daire je na tren izgledao šokirano, a onda mu oči zaiskre. »Moje
godine ovise o tome kakav je dan. Nadam se da će Lorcan prestati
trenirati tako da se moje staro tijelo može odmoriti.«
Toby ga pogleda. Bilo je očito da se ispod njegove odjeće nalazi
snažno i gipko tijelo. Kao i Graydon, pomisli ona. »Vidim da ste vrlo
lijen čovjek.«
Kad ju je opet pogledao, u očima mu se vidio lagan, blagi žar zbog
kojega je Toby stao dah u grlu. Brzo je izvukla tri biljke korova i bacila
ih na hrpu.
Graydon je sigurno nikad nije tako pogledao, pomislila je, i
odjednom je prožme bijes. Ovaj muškarac, kojega je tek upoznala,
učinio je da se osjeća poželjnom, a Graydon nikada nije!
Okrenula je glavu u stranu i ostala tako. »I što će sada biti?«
»Princ Graydon mora ostati izvan Lankonije sve dok ne zacijeli
Roryjevo zapešće. Mogli bismo Grayu staviti gips, ali liječnici bi znali.
A u ovom trenutku ne želimo da tko zna da kralj trenutačno ne može
obavljati svoje dužnosti ili da su braća...« Činilo se da pokušava naći
prave riječi.
»Da su se na ludi, djetinji način poigrali s cijelom zemljom.« završi
Toby rečenicu umjesto njega.
»Čini se da ste dobro razumjeli.«
»Samo zdravorazumski zaključujem«, reče Toby i podigne glavu.
»Ako je kralj odsutan, tko obavlja njegove dužnosti? Žao mi je, ali ne
znam puno o Lankoniji.
Svode li se obveze kraljevske obitelji na svečano rezanje vrpci ili i
na nešto ozbiljnije?«
Daire uzdahne. »Kad bi se radilo samo o tome što javnost vidi, ovo
bi bilo jednostavno, ali svaki važan posjetitelj naše zemlje želi surađivati
s kraljem. Žele reći da su ugovor dogovorili sa samim kraljem ili s
njegovim sinom, a ne s odborom staraca. Žele da ih se časti na večerama
i zabavama u palači.«
»Ah«, reče Toby i sjedne na rub jedne od ograđenih gredica.
114
»Graydon bi se mogao nositi s tim, ali koliko ja razumijem, Rory nije
proveo dovoljno vremena u Lankoniji da bi znao sve što treba znati.«
Podignula je pogled prema Daireu.
Držao je crijevo za vodu i gledao je. Stavila je ruku iznad očiju da se
zaštiti od sunca. »Graydon će morati izvršavati i kraljeve obveze, baš
kao i Roryjeve, zar ne? A sve to s drugog kraja svijeta.«
»Mislim da ste shvatili problem.«
Nije mogla a da se ne nasmiješi zbog njegova tona. Zvučao je kao da
je ponosan na nju. »Čekajte malo! A što je s ceremonijom zaruka? Rory
to ne može.
Zna li ta žena za njihovu zamjenu uloga?«
Daire se okrene od nje da prikrije osmijeh. Ledi Danna je, dakle, bila
»ta žena«. »Ne, ne zna. Bila je vrlo zabrinuta zbog ozljede princa Roryja,
i zove ga Graydon. Ne može se dopustiti da se zavjetuje pogrešnom
muškarcu, jer kad se zaruke obave, to je konačno i vrijedi isto kao i
brak. Ali Lorcan i ja smo sve isplanirali. Potajno ćemo vratiti Graydona
u zemlju noć prije ceremonije, a onda ga opet odvesti nakon što bude
sve gotovo.«
»Ali zar Rory neće otići posjetiti oca u bolnici?«
»U javnosti je objavljeno da se kralj odmara u toplicama, pa bi
Roryjev neplanirani odlazak u bolnicu privukao svačiju pažnju. Bolje je
da nitko ne zna da je kralj doživio moždani udar. Poslije ceremonije, ne
bude li kraljevo stanje bolje, on će odstupiti, a Graydon će preuzeti
vlast.«
Toby pogleda prema kući. To je sve značilo da će Graydon uskoro
postati kralj, pomislila je. »Što on sada radi?«
»Daje upute bratu kako da se ponaša s predsjednikom jedne zemlje
za koju je malotko čuo prije šest godina. Ovca je pala u jamu, a kad su
je izvukli, u runu su joj našli četiri zapletena dijamanta boje lavande.
Otada su ljudi te zemlje prekopali sve ne bi li našli još blaga.«
»I jesu li?«
»Nekoliko«, reče Daire. »Jedan dijamant nalazi se i u zaručničkom
prstenu ledi Danne.«
»Blago njoj«, reče Toby, ali bez oduševljenja u glasu.
115
 Daire ju je gledao. »Ledi Danna ne zna ništa o svemu ovome. Samo
smo vama povjerili tajne naše države.«
»Ne brinite se«, reče ona. »Nisam cinkaroš.«
Daire je htio nešto odgovoriti, ali otvorila su se stražnja vrata na kući
i na njima se pojavila visoka Lorcan. Izgledala je kao da se ljuti zbog
nečega.
»Vjerujem da me traže«, reče Daire i malo joj se nakloni. »Bilo mi je
zadovoljstvo.«
»Meni također«, reče Toby i njih se dvoje nasmiješe jedno drugome.
Napravio je nekoliko koraka prema kući, a onda se okrenuo. »Možda
bismo sutra mogli zajedno trenirati.«
»Nisam baš sportski tip«, reče Toby.
»Naučit ću vas«, odgovori on. Oči su mu bile vrlo tamne.
»Da«, bilo je jedino što mu je mogla odgovoriti.
»Dat ću vam da prva birate oružje.« Okrenuo se i požurio prema
kući.
»Oružje?« reče Toby namatajući crijevo za zalijevanje, a onda
pomisli: možda bi se Viktoriji svidjela tema lankonijskog vjenčanja.
Možda bi dva reda tih zgodnih muškaraca moglo s izvučenim mačevima
oblikovati tunel kroz koji bi Viktorija prošla. To bi svakako bilo
dramatično.

***
»Dugo si bio vani«, reče Graydon kad je Daire ušao u blagovaonicu
koja je bila namještena kao ured.
Rory je sada bio na zaslonu računala. »Hej, Daire!« poviče on.
»Kako ti se sviđa Nantucket?«
Daire okrene računalo prema sebi. »Nisam mnogo vidio«, reče on
lankonijskim jezikom »ali ulice su lijepe i široke.«
Njih dvojica se nasmiju. Bilo bi teško naći uže ulice od onih u
Lankoniji ili na Nantucketu.
»Kako je Toby?« upita Rory.
»Zaista je ljupka. Mislila je da si ti problem i upitala nisi li vozio

116
motocikl niza stepenice palače i slomio nogu.«
»Ranjen sam!« reče Toby i pritisne ruku na srce. »Reci joj da sam
ranjen u svojem junačkom činu.«
»Ha!« reče Daire. »Lorcan ti je ublažila pad. Da nije tako brzo i
dobro reagirala, obojica biste vjerojatno slomili vratove.«
Rory se prestane smijati. »Kako je ona?«
Daire sjedne pred računalo. »Ozlijeđena je više nego što ikome
dopušta da vidi.«
»Zahvali joj i reci da mi je žao što je tata tako debeo.«
Daire se nasmiješi. »Svakako ću joj reći.«
»Znam da se Gray brine zbog svega ovoga.« Rory utiša glas. »Reci
mu da ću dati sve od sebe, ali sutra iz Rusije stiže neki veleposlanik.
Tako mi Naosa, ne znam što da radim!«
Daire se nagne bliže mikrofonu. »Čovjek voli votku i vrlo visoke
žene«, reče on tiho i pogleda da vidi sluša li ih Graydon. Zatim glasno
reče: »Moj savjet je da poslušaš brata i činiš što kaže.«
»To i namjeravam«, odgovori Rory podjednako glasno i Daire se
udalji.
»Idi u krevet!« reče Graydon bratu. »Razgovarat ćemo sutra.«
Ugasio je računalo, a onda se naslonio na naslon stolice i pogledao
Dairea. »O čemu si tako dugo razgovarao s Toby?«
»Zašto smo došli, o tome gdje će tko spavati, takve stvari. Iznenadio
sam se da vas dvoje imate odvojene sobe.«
»Ona je djevica, a ja planiram da tako i ostane.«
»Zašto smo, dovraga, onda ovdje?« upita Daire iskreno zbunjen.
»Ja sam...« Graydon zausti, ali nije mogao smisliti uvjerljiv odgovor.
»Pomažem joj oko teme za jedno vjenčanje.«
Daireu se samo po očima vidjelo da se zabavlja. »Jeste li već
odabrali boje?«
»Kako bi bilo crno i plavo, tako da se slažu s onim što ću ti napraviti
kad te sutra izmlatim na terenu?«
»Jedva čekam. Hoćemo li sada jesti? Ili su te ovi Amerikanci
pretvorili u vegina i sad živiš samo na kelju i tofuu?«
»Kaže se vegan, a ljudi na Nantucketu jedu prilično dobro. Idem po
117
Toby«, reče Graydon, ali njegov – to jest Roryjev – mobitel zazvoni, a
po broju je vidio da ga zovu iz palače. »Moram preuzeti ovaj poziv.«
»Onda će mi biti zadovoljstvo otići po gospođicu Toby«, reče Daire
i izađe iz sobe prije nego što se Graydon stigao suprotstaviti.
Kad je Graydon završio razgovor, otišao je u kuhinju, gdje je našao
Dairea i Toby kako sjede jedno do drugoga za malim stolom, koji je on
nedavno očistio, u sobi koju je također raskrčio.
Stol je bio prepun hrane iz Lankonije koju su Daire i Lorcan donijeli:
pečeno meso, kobasice, paštete, integralni zrnati kruh, sirevi, masline,
ukiseljeno grožđe, grožđice, orasi, pa čak i lankonijsko pivo. Kako su
putovali s diplomatskim imunitetom, uspjeli su sve to prenijeti kroz
carinu.
»Kušaj ovo«, reče Daire, a kako je Toby imala pune ruke, on joj
stavi zalogaj u usta.
»Izvrsno«, reče ona. »Koji je to začin? Nikad nisam ništa slično
jela.«
»Raste visoko u našim prekrasnim planinama. Možda te jednoga
dana odvedem tamo.«
»Voljela bih to!«
Čim ih je ugledao, Graydon osjeti isto što i one prve večeri kad je
napao Roryja zato što je razgovarao s Toby. Ali sada kad se radilo o
Daireu, poželio mu je odmah skočiti za vrat.
Graydon napravi korak naprijed, ali Lorcan .je bila odmah iza njega.
Čvrsto je položila ruke na njegova ramena i počela mu masirati vrat. Dio
njezine obuke sastojao se u tome da zna olakšati napetost prije utakmice
ili naknadne ozljede.
»To je samo Daire«, šapne mu ona na uho. »On zavodi svaku lijepu
djevojku.
To ništa ne znači.«
»Toby je više od lijepe djevojke«, progunđa Graydon.
»Sigurna sam u to«, reče Lorcan nastojeći da ne zvuči
patronizirajuće. Princ Graydon možda smatra Amerikanku posebnom, ali
činilo se da ona ne misli isto o njemu. Očito je da je lako prelazila s
jednog muškarca na drugog.
118
 Možda bih mogla, pomislila je Lorcan, navesti tu koketu da pokaže
svoje prave motive. Kad bi se to dogodilo, možda bi se princ Graydon
vratio kući i ne bi bio jako nesretan.
Iako Lorcan nije bila obožavateljica ledi Danne, smatrala je da je ona
u svakom slučaju bolja od ove djevojke, kojoj se izgleda sviđao svaki
muškarac koji bi joj se našao na putu.
Daire je primaknuo glavu vrlo blizu plavokosoj djevojci, gotovo su
se dodirivali, ali Lorcan pomisli da i on ima iste namjere. Možda je i on
želio princu Graydonu pokazati zbog čega je toliko toga stavio na kocku.
Kad je Toby podignula pogled i ugledala prelijepu Lorcan s rukama
na Graydonovu vratu, shvatila je da se Lorcan zagledala u Dairea. Kako
zanimljivo, pomisli Toby. Nasmiješila se Graydonu i rukom ga pozvala
da sjedne do nje.
»Sigurno si gladan. Dođi i jedi.«
Kad je sjeo pokraj nje, po očima i njegovoj šutnji zaključila je da je
zabrinut.
Pitala se je li to samo zbog oca. Ili se brinuo zbog Roryja i što će
ovaj učiniti sa zemljom dok nema nikoga da ga vodi.
»Kušaj ovo«, reče Toby i namaže mu žućkasti sir na kreker od raži.
»Ne!« reče Lorcan s druge strane stola. Bila je to prva engleska riječ
koju je Toby čula da žena izgovara.
»Što nije u redu?«
Lorcan reče nešto na lankonijskom.
»Kaže da princ Graydon ne voli taj sir«, reče Daire.
»Ah. Oprostite.« Tobyn je pogled prelazio od jednog do drugog i
napokon je shvatila. Daireovo flertovanje, njegovo ispitivanje o
rasporedu spavanja i sobama i očito iznenađenje, Lorcanino
podsmjehivanje, a sada Graydonova šutnja, sve to nije imalo nikakve
veze s Lankonijom. Svi su oni imali neke stavove o njoj i pokazivali su
zaključke do kojih su došli. Koliko je ona mogla vidjeti, dvoje pridošlica
mislili su da je ona neka vrsta famme fatale koja pokušava namamiti
njihova voljenog princa što dalje od domovine i obveza. A Graydon je...
Bilo je teško povjerovati, ali izgledao je kao da je ljubomoran! Zar je
mislio da će ona skočiti u postelju s lijepim Daireom?!
119
 Toby spusti kreker i odgurne stolicu. »Znate, mislim da sam
dovoljno pojela.
Ostavit ću vas da razgovarate o poslu.« Ustala je i pošla prema
ulaznim vratima.
Kad je izašla iz kuće, nije znala kamo ide. Samo je znala da je
morala izaći.
Počela je kiša, lijep i blag ljetni pljusak, što je značilo da neće biti
oluje koja će rušiti stabla niti trgati krovove. Na Nantucketu je »oluja«
bio relativan pojam.
Toby je nekoliko sekundi stajala pred vratima, a ona je iza sebe
začula zvuk i brzo požurila prema ulici. Kad je kročila na pločnik,
vidjela je da su vrata velike stare kuće s druge strane ulice, kuće koju je
unajmio jedan od Graydonovih rođaka, bila širom otvorena. Mislila je da
u kući više nema nikoga, a to je onda značilo da je netko zaboravio
zaključati vrata. Vjetar i kiša sigurno će smočiti unutrašnjost. Osim toga,
Toby je htjela nekamo poći, na neko mjesto gdje će moći razmisliti.
Kišne su je kapi tukle dok je trčala prema kući i uletjela unutra.
Mramorni pod predvorja bio je mokar. Čvrsto je uhvatila kvaku i
zatvorila vrata.
Nakratko se naslonila na njih. Pred njom su zdesna i slijeva bila
vrata, a u sredini široko stubište. Odlučila je poći na kat.
Na vrhu stepenica bila su dvoja otvorena vrata. Bljesak munje
pokaže joj da je desno spavaća soba pa je ušla u nju. Prostorija je bila
prljava, s paučinom i debelim slojem prašine, a u sredini se nalazio
golemi okvir kreveta od mahagonija. Bio je toliko velik da je pomislila
kako bi ga trebalo prepiliti napola kad bi ga netko htio odnijeti. Široki
kamin nalazio se na jednoj strani, a njegovo drveno ognjište bilo je
ukrašeno izrezbarenim ružama i lišćem.
Na suprotnoj strani sobe bila su dvoja vrata i Toby instinktivno
krene prema onima slijeva. Našla se u sobi koja kao da je nekad bila
knjižnica. Mala i ugodna prostorija.
Na jednoj je strani opet bio kamin, ali okružen policama za knjige. I
na dva susjedna zida nalazile su se police, sve prazne i prašne. Na
četvrtom zidu bio je veliki prozor, a ispod njega trosjed sa zaobljenim
120
naslonom.
Vani je bilo oblačno, pa je i u sobi bilo polumračno, ali bilo je
nečega u toj prostoriji zbog čega se Toby osjećala smireno. Kad je sjela
na stari trosjed, oko nje se podigao oblak prašine, ali nije joj smetalo.
Zabacila je glavu i dok je gledala oko sebe, gotovo da je mogla
zamisliti kako je soba nekad izgledala. Police su sigurno bile pune knjiga
uvezanih u kožu, u kaminu je gorjela vesela vatra, a ona bi tada nosila
dugu bijelu pamučnu haljinu.
Unatoč vatri, u sobi bi bilo svježe i ona bi se ogrnula šalom. Znala je
da je s crvenim uzorkom i netko ga je – kapetan Caleb? – donio s
posljednjeg putovanja u Kinu. Smiješeći se toj jasnoj viziji, Toby zatvori
oči i utone u san.
Sanjala je kako joj netko dodiruje ruku, ljubi je i prinosi neobrijanom
licu.
Nasmiješila se malo, jer je znala da je to netko koga jako voli.
»Toby«, reče dubok glas.
Otvorila je oči i ugledala Graydona kako se naginje nad nju zabrinuta
lica. Na trenutak nije mogla razbistriti um. San koji je usnula bio je tako
živ da se iznenadila što na policama nema knjiga, u kaminu ne gori vatra,
a ona nije odjevena u bijelu haljinu s prekrasnim crvenim šalom oko
ramena.
Uspravno je sjela. »Odlazi.«
Graydon zakorači unatrag, a cijelo mu se tijelo ukočilo. »Ako je to
ono što želiš«, reče on formalnim glasom i okrene se prema vratima. No
zastao je i ponovo je pogledao. »Toby, ja...«
Kad ga je pogledala, u očima su joj bile suze. »Shvaćaš li da oni
misle da sam žena laka morala koja te pokušava navesti da napustiš
svoju zemlju? Ili sam možda špijunka koja iz tebe želi izvući povjerljive
podatke. Kako god bilo, procijenili su da sam ja krivac!«
»Znam«, reče on blago. »Ispravit ću to. Preuzet ću krivicu za sve.«
Pogledala ga je. »Ne mogu shvatiti ništa od svega što mi se sada u
životu zbiva. Od trenutka kad sam te upoznala, sve se okrenulo
naglavce. Prijateljica Lexie naglo je otputovala s otoka, dobila sam
veliki posao s planiranjem vjenčanja, a svakodnevni posao preuzeli su
121
drugi. Ti si nekako upleten u sve te događaje. Kao da si ih ti
prouzročio.«
Graydon je stajao pred vratima, a po stavu tijela činilo se da je
ukočeniji sa svakom njezinom izgovorenom riječju.
»Ali zašto?« upita ona. Suze su joj tekle niz lice. »Što ima između
nas? Danima si mi bio poput najbolje prijateljice na svijetu. Odlazili smo
na razna mjesta i zajedno obavljali stvari. Uživala sam u svakoj minuti.
Ali nije bilo ničega...«
Duboko je udahnula. »Nije bilo nijednog znaka intimnosti između
nas. Ničeg tjelesnog, nije bilo izmjenjivanja tajni. Ni mrvice bliskosti.
Iako smo živjeli skupa, ostali smo stranci.«
Čuvši te riječi, Graydonova ukočenost – njegova zaštita od svijeta –
nestane.
»Zar tako misliš?« reče on, a zvučao je i šokirano i uvrijeđeno.
»Nikad nisam nikome govorio o tome što je između nas, čak ni bratu.«
Ona ustane. Nije toga bila svjesna, ali u njoj se već neko vrijeme
nakupljao bijes. »Ja to ne vidim tako.«
Graydon se namršti dok je naizgled pokušavao dokučiti što je
izazvalo njezinu provalu. »Lorcan ti nije trebala spomenuti da ne volim
sir Ulten. To nije njezina dužnost.«
Toby stisne ruke u šake. »Ne radi se o siru. Ta mi je žena davala do
znanja da pripadaš njoj.«
Graydon je izgledao krajnje šokirano. »Lorcan i ja nikada nismo...«
Toby baci ruke u zrak. »Kako muškarci mogu biti tako glupi? Kako
se uopće znaš obući kad nemaš nimalo mozga?«
Graydon razrogači oči.
Uzdahnuvši, Toby opusti šake. »Je li neka žena ikada vikala na
tebe?«
»Nije«, reče on. »I smijem li reći da me to potpuno zbunjuje?
Nastojao sam biti pristojan sve vrijeme. Imao sam nekoliko propusta u
doličnom ponašanju. Ti u svojoj...« Pokazao je rukom gore-dolje.
»Nisam trebao ostati u sobi s tobom dok si bila oskudno odjevena, ali
nisam se mogao natjerati da izađem.«
»Ti jednostavno ne shvaćaš, zar ne?« Obrisala je suze. Više joj se
122
nije plakalo.
Sad je samo osjećala bijes. »Je li Daire oženjen?« upita ona naglo.
»Ne, nije.«
»Pitam zato što mi je dao do znanja da ako sam voljna, i on je. U
ovom trenutku mislim da ću ga držati za riječ.« Rekavši to, pošla je
prema vratima i izašla iz sobe.
Graydon ju je uhvatio za ruku. Lice mu je bilo ljutito. Da ga nije
poznavala, uplašila bi se. »Nećeš u krevet s mojim čovjekom.«
Bijesno ga je gledala. »Koliko znam, slobodna sam odlučivati što
želim.«
Istrgnula se iz njegova stiska, napravila jedan korak, a onda se
okrenula. »Želiš znati istinu o meni?« Nije mu dala vremena da
odgovori. »Nisam djevica zato što se 'čuvam za brak'. Istina je da
nijedan muškarac nije u meni probudio strast o kakvoj sam čitala. Dok
sam bila na koledžu, djevojke bi se vraćale u sobu s naopačke
okrenutom odjećom i hihotale se. Ali ja nisam! Nijedan od onih mladića
nije me doveo u napast. Ali kad me Daire pogledao, počela sam
razmišljati o tome. A onda sam shvatila da si ti samo niža i bljeđa
njegova verzija i da zapravo želim tebe, ali...« Podignula je ruke u zrak.
»Ah, zašto je to uopće važno? Ti ionako nisi zainteresiran za mene.«
Okrenula se i pošla prema stepenicama.
»Zar je zapravo o tome riječ?« reče Graydon iza nje. »Misliš da te ne
želim?«
Bijesno ga je pogledala. »Naravno da nije. Zaručen si za drugu. Ili
gotovo da jesi. Oženit ćeš neku za koju se kladim da je izuzetno visoka
crnka i koja bi svisoka gledala na izblijedjelu plavušu kakva sam ja.
Kladim se da zna rukovati kopljem i bilo kojim drugim oružjem. Hej!
Nantucket ima natjecanje u gađanju harpunom, pa bi se Lorcan i tvoja
voljena Danna mogle prijaviti. Sigurna sam da bi pobijedile.«
Toby otrči niz stepenice, a on je uhvati u podnožju i položi joj ruke
na ramena. »Pusti me!«
Ali nije je pustio. Približio je lice njezinu. »Kako je moguće da ne
znaš?« reče on, a oči su mu bile gotovo jednako bijesne kao i njezine.
»Kako je moguće da ne osjećaš kroz što prolazim svaki dan uz tebe?
123
Tako sam ti blizu, a ipak te ne mogu dotaknuti, to me razdire. Noću
ležim budan u sobi do tvoje i sanjarim o tome da odem k tebi, uvučem
se u tvoju postelju i zagrlim te.«
»Ali nikad nisi rekao niti učinio ništa što bi me navelo da pomislim
da je tako.«
»Sanjam o tome da ti ljubim vrat.« Oči kao da su mu postale crni
komadi ugljena, a svaka je iskrica bila znak želje za njom. Vršci
njegovih prstiju zarili su joj se u nadlaktice i sad je vidjela drukčijeg
muškarca od onoga s kojim se tako lako znala nasmijati. Ovaj se
muškarac ničemu nije smijao. Ovaj je muškarac izgledao kao jedan od
svojih predaka, ratnika iz Lankonije.
Privukao je Toby na svoja čvrsta prsa, i to ne nježno nego silovito.
»Ujutro se naginjem nad tobom kako bih ti pomirisao kosu. Samo jedan
blagi udah, to je sve što tražim.«
»Graydone«, šapne ona, ali on joj nije dopustio da dalje govori.
»Vidio sam žene svih nacionalnosti, svih oblika i veličina, ali nijednu
nisam želio kao tebe.« Glas mu je bio više režanje nego ljudski zvuk.
»Želim te dodirnuti, milovati, voditi ljubav s tobom, još od prvoga
dana.«
Toby ga je gledala žmirkajući, razrogačenih očiju. Zbog njega se
osjećala kao nikada prije. Prvi put u životu doživjela je ono što i druge
djevojke, zbog čega su uzdisale i hihotale se – i osjećaj je bio
fantastičan! Dapače, moćan. Nikad u životu nije se osjećala... pa, tako
zadovoljnom što je žena.
Osjetila je iskušenje, poput iskušenja istočnoga grijeha, da mu
ponudi usne i...
Što onda? Zar će to učiniti na podu?
U sebi se kratko pobjedonosno nasmiješila, a onda ga je odgurnula –
a za to je trebalo malo više snage. I konačno je u njegovim očima vidjela
pogled koji je oduvijek htjela vidjeti. Iz njega je isijavala toplina, koja
kao da ju je privlačila njemu. Uz njega se Daire doimao poput dječaka.
U ovom je trenutku mogla shvatiti kako su Graydonovi preci osvojili
krunu.
»Ne«, rekla je nježno. »Neću ti popustiti. Ti samo što nisi oženjen.«
124
 Graydon se odmakne i nasloni na stup rukohvata stubišta. »Mislila si
da te ne želim. Sad sam ti pokazao da te želim, a ti kažeš ne?«
»Da, tako je. Ali sada barem znam kako stojim s tobom i o čemu se
radi. Reći ću ti nešto, Graydone Montgomery. Ne namjeravam se
zaljubiti u tebe.« Silovito je otvorila ulazna vrata, zatim se odmaknula
jedan korak i pogledala ga, čekajući da on izađe.
Činilo se kao da je želio nešto reći, ali nije mogao smisliti što.
Uglavnom, izgledao je zbunjeno.
Njoj je trebalo puno samosvladavanja, ali nije ga tješila. Skrivao je
prave osjećaje prema njoj od trenutka kad su se sreli, i zbog toga se jako
ljutila. A sad kad se razotkrio, činilo se da smatra kako će mu se ona
odmah prepustiti.
Ne, ona je sebe cijenila mnogo više! Graydon gurne ruke u džepove i
napusti kuću.

125
 Trinaesto poglavlje

Č im je Graydon izašao, Toby se oklizne na mramornom podu

vlažnom od kiše i udari glavom o vrata. Uspjela se uhvatiti i
zadržati, pa nije pala na pod i na trenutak je tako ostala gledajući
Graydona kako odlazi puteljkom prema ulici. Nikad prije nije ga vidjela
pognutih ramena, ali sada jest. Kiša je svom snagom padala po njemu, ali
on kao da to nije primjećivao.
Zatvorila je ulazna vrata i na tren se na njih naslonila. Potrajat će
neko vrijeme dok se u njoj smiri bijes. A morala je i razmisliti o svemu
što joj se sada događalo u životu. Jedno je sigurno znala, a to je da bi,
ako želi postupiti razumno, trebala svim Lankonijcima reći da odu iz
njezine kuće, a to se odnosilo i na uskoro oženjenog Graydona. Kuća
Kingsley sada je bila bez gostiju, pa bi možda mogli tamo odsjesti.
Ali trebalo joj je vremena da smisli što će učiniti. Munja je na tren
osvijetlila predvorje i ona pogleda dvoja vrata koja su vodila u druge
sobe. Baš kao i na katu, znala je kroz koja vrata treba proći. Kad je
otvorila ona zdesna, ugledala je veliku sobu s kaminom duž jednog zida.
Pokraj njega bila su vrata ugrađenog ormara. »Ugrađen je iznad stare
pećnice«, reče ona naglas, a onda se namršti.
Očito je bila na previše organiziranih razgledavanja starih kuća na
Nantucketu.
Straga su bila još jedna vrata i ona im priđe i otvori ih. Ušla je u
omanju sobu s malim kaminom sa strane.
Odjedanput je osjetila vrtoglavicu, a kad je prinijela dlan čelu,
osjetila je da je nešto vlažno. Druga munja osvijetlila joj je krvave prste.
Kad se poskliznula, vjerojatno je razrezala kožu na glavi. Znala je da bi

126
se trebala vratiti kući i staviti flaster, ali oklijevala je pomislivši na
suočavanje s Graydonom baš sada. Morala je razmotriti sve aspekte ove
situacije. Što će se dogoditi nakon svega što su si međusobno razotkrili?
Je li njihovu prijateljstvu došao kraj? Treba li ona u sljedećim tjednima
učiniti što joj je Lexie savjetovala i ludo se provesti u postelji s
Graydonom – iako je sad već naslućivala bol koju će osjetiti nakon
njegova odlaska? Osim toga, hoće li njih dvoje održavati vezu dok su u
prizemlju zavodnik Daire i ohola Lorcan?
Što je Toby više razmišljala, to joj se sve više vrtjelo u glavi.
Osvrnula se po sobi. Jedini komad pokućstva bio je mali tvrdi ležaj
uza zid.
»Gdje je stolić za kartanje?« šapne ona. I ona tvrda mala sofa koju je
njezina prateta Marjorie dala obnoviti i ponovo ukrasila vezom? Ali ona
je imala vremena za to jer je ostala udovica s dvadeset četiri godine.
»Toliko i ja imam sada«, reče Toby naglas i ponovo osjeti
vrtoglavicu. Otkud izmišlja sve te stvari? Zaista je morala dati da joj
netko pogleda tu posjekotinu na glavi.
Kad je spustila ruku na kvaku, okrenula se da na jednom zidu
pogleda stare drvene obloge. Nije ih doista mogla vidjeti, ali znala je da
se tamo nalaze uska vrata. Bila su skrivena iza obloga. Zapravo, mogli
ste gledati taj zid i ne znati da se iza nalaze vrata.
Ali Toby je znala ne samo da su tamo, nego i kako ih otvoriti.
Mjedena kvačica bila je skrivena iza komada drva i morali ste ga gurnuti
u stranu, prije nego što biste vidjeli ručicu.
Činilo se kao da je nešto tjera na tu stranu sobe, privlači je, a
istovremeno se borila protiv želje da dotakne ručicu. Znala je da se
unutra nalazi nešto stravično. Ne! Unutra se dogodilo nešto jako loše.
Položila je ruku na drvenu oplatu i pokušala je kliznim pokretom
gurnuti.
Tijekom godina – zapravo stoljeća – drvo se izvilo i usahnulo, a
zaštitne boje koju je nanio John Kendricks odavno više nije bilo.
Objema je rukama gurala drvo, a kad ga je uspjela pomaknuti,
plakala je. Krv iz rane na sljepoočnici tekla joj je niz lice.
Tu sam umrla, pomislila je, a onda ponovila naglas: »Tu sam umrla.«
127
 Ispružila je ruku da otvori vrata, ali nije se mogla prisiliti da to učini.
Okrenula se da ode. »Moram se vratiti kući«, rekla je. »Garrettu.«
Vani bljesne munja. »Ne. Silasu.«
Prinijela je ruku čelu i uspjela doteturati do kreveta. U glavi su joj se
izmjenjivala lica i slike koji su bili poznati, ali istodobno i neobični. Bila
je tu Viktorija, smiješila joj se, crvenu je kosu skupila visoko na
tjemenu, a na haljini je imala tako dubok dekolte da se Toby zamalo
zacrvenjela. Ali Viktorija je bila mlada, bila je Tobynih godina.
»Jesi li dobro?« upita Viktorija. »Ili si popila previše jabukovače? Ili
je to od previše plesa?«
Toby dotakne sljepoočnicu, ali više nije krvarila.
»Zašto ne bi ostala ovdje i malo se odmorila?« reče Viktorija
smiješeći se odozgo Toby. »Izađi kad se malo pribereš.«
Toby se uspravi na sofi i pogleda oko sebe. Soba joj je izgledala
poznato, ali trebalo joj je malo vremena da shvati kamo pripada. »Jesam
li u kući Kingsley?«
»O, Bože! Izgleda da si popila previše tog bućkuriša koji
Kingsleyjevi poslužuju. Ne sjećaš se da se nalaziš u novoj kući kapetana
Caleba? Nisam ga još upoznala, ali svi se pitaju što će reći kad se vrati i
otkrije da je graditelj iskoristio kuću za vlastito vjenčanje prije nego što
je kapetan proveo ijednu noć u njoj. Ali čini se da nitko nije zabrinut
zbog povrijeđenog ponosa jednoga Kingsleyja.
Prema onome što sam čula, mislim da bi jednoga dana neka žena
trebala reći ne jednome od njih, iz čistog zadovoljstva.« Viktorija se
nagne prema Toby. »Ali ne trebam ti to govoriti, zar ne? Namjeravaš li
večeras priopćiti obitelji?«
Toby se malo razbistrilo u glavi, ali zbunjenost je još nije napustila.
Pogledala je vlastitu haljinu i vidjela da je vrlo slična Viktorijinoj. Bila
je potpuno bijela, s kratkim puf-rukavima, dubokim izrezom – ali
pokazivala je upola manje od Viktorije – a duga je suknja imala porub s
prekrasnim vezom. Nejasno se sjećala da ga je sama izvezla, ali to je
bilo apsurdno jer nikad u životu nije ništa sašila.
»Hoćeš li reći da moram Jaredu nešto reći?« upita Toby.
»Najdraža, na ovom otoku ima na desetke Jareda. O kojemu
128
govoriš?«
»O Jaredu Montgomeryju Kingsleyju Sedmom«, reče Toby
izgovorivši puno ime svojega prijatelja.
Smiješeći se, Viktorija uhvati Tobyne ruke i povuče je da ustane sa
sofe.
»Jedini Montgomery na otoku sam ja, a uvjeravam te da ne postoji
Kingsley čije bih ime dodala svojemu. Arogantna gomila oholih...«
Prekinula se. »Ne govorim ti ništa što već ne znaš.«
Viktorija pogleda Toby od glave do pete i činilo se da je zadovoljna
s onim što vidi. »Predomislila sam se. Nećemo se više ovdje skrivati.
Dođi i pridruži se slavlju.« Obgrlila je Toby rukom i povela je prema
vratima.
»Što slavimo?« upita Toby nesigurno.
Viktorija se nasmije. »Pijana si! Vjenčanje Johna i Parthenije, ali
znam kako se osjećaš. Sve je prilično obično, zar ne? Kad se ja budem
udavala, imat ću svilenu haljinu s plavim satenskim vrpcama na
rukavima. A udat ću se za muškarca koji će me voljeti cijelu vječnost.«
»To je velik zahtjev«, reče Toby.
»Kažeš to zato što je sve što ti tražiš od muškarca to da ostane živ.«
Kad je Viktorija otvorila vrata, doživjele su eksploziju svjetla i zvuka:
glazba, smijeh i sjaj stotina svijeća. Pred njima je bio prizor iz povijesne
drame. Nalazile su se u velikoj stražnjoj sobi kuće Kingsley, koja je bila
puna ljudi odjevenih kao iz filma o nekom romanu Jane Austen. Žene su
imale haljine kakvu je nosila i Toby: s visokim strukom i dugim, ravnim
suknjama. Muškarci su nosili kapute koji su dosezali do struka i hlače
nalik tajicama.
Tri muškarca zaustavila su se pred Viktorijom, šutke čekajući da ih
ona primijeti. Toby se nije iznenadila zbog toga, jer Viktorija je bila
zamamno lijepa žena, a vrlo dubok izrez njezine haljine malo je toga
ostavljao mašti.
»Hoće li ti sada biti dobro?« upitala je Viktorija.
»Naravno«, rekla je Toby iako bi najradije nekamo pobjegla i sakrila
se.
Viktorija se nagne k njoj i šapne: »Zapamti da im noćas moraš reći.«
129
 »Kome moram reći i što?« upita Toby osjetivši paniku jer ju je
Viktorija namjeravala ostaviti.
Viktorija se nasmije. »Da ja moram reći to što ti moraš, i ja bih
nastojala zaboraviti.« Pošla je prema plesačima. »Pojedi nešto. To će ti
razbistriti um i dati hrabrosti.«
Viktorija se okrene i ode, a Toby ostane na mjestu. Ovo je san,
pomislila je.
Vrlo živopisan san, kojemu su uzrok prejake emocije proteklih
nekoliko dana.
Zakoračila je unatrag, sakrivši se iza nekoliko žena koje su
promatrale plesače. Nasmiješile su joj se kao da je poznaju, ali Toby se
nije sjećala da ih je ikada vidjela. Osjećala se sigurnije u polusjeni, ne
doživljavajući izravno ovaj previše realističan san.
Jedan je par prošao ispred nje. On ju je čvrsto držao za ruku i
naginjao se k njoj kao da se plašio da bi mu mogla pobjeći. U šoku
Toby shvati da su to Jilly i Ken, koji su se tek nedavno upoznali, ali već
su postali par.
Toby se opusti vidjevši koliko su bliski. Činilo se kao da je u svoj
san uvela ljude koje je poznavala. Viktoriju, a sada i Kena i Jilly. To što
su svi bili odjeveni u stilu razdoblja regentstva2 čak je i imalo smisla, jer
Toby je voljela Jane Austen i imala sve DVD-ove s filmovima
snimljenim prema njezinim romanima.
»Pitam se koga sam još stavila u san?« reče ona naglas.
»Tabby, jesi li nešto rekla?« reče starija žena ispred nje i okrene se
da je pogleda.
Toby se osmjehne. »Je li to skraćeno od Tabitha?« upita ona.
I druge dvije žene se okrenu i pogledaju je, mršteći se. »Mislim da bi
trebala potražiti svoju majku«, reče jedna od njih.
»Ne«, reče Toby prijazno. »Ovo je moj san i mislim da ću preskočiti
taj susret.« Zaobišla je žene i krenula prema vratima. Morala je
propustiti troje ljudi da prođu – nikoga od njih nije prepoznala – prije
nego što je mogla produžiti, a onda se našla u stražnjem hodniku kuće
Kingsley.

130
 Kuća je izgledala tako novo! Sve je bilo čisto i svježe kao da je
doista tek sad sagrađena, a ne da je stara dvjesto godina. Na kraju
hodnika došla je do dnevne sobe koja je gledala na ulicu. To je uvijek
bila najsvečanija prostorija u kući, tu je bilo najbolje pokućstvo i lijepi
predmeti koje je kapetan Caleb donio sa svojih putovanja.
Soba je bila prilično slična onoj kakvom ju je Toby pamtila, ali u
njoj je bilo mnogo više stvari. I sve su izgledale blistavo nove. Nije bilo
starog kauča na kojemu su ona i Lexie često znale sjediti. Na njegovu je
mjestu bila duga ležaljka, presvučena izvezenom tkaninom s prikazom
luke i broda; dama koje su držale gospodu ispod ruke; muškaraca u
košuljama i uskim hlačama i čizmama; radnika koji su tovarili goleme
bale tkanine.
U sobi se nalazilo nekoliko ljudi i svi su se nasmiješili i kimnuli joj
kad je ušla.
»Tabby, uzmi malo kolača prije nego što ga nestane«, reče joj jedan
muškarac dok su on i žena izlazili iz sobe.
Toby reče da će uzeti, a onda se vrati razgledavanju sobe. U kutu je
na ormariću bila duga uska lakirana kutija i ona je prepozna jer ju je
vidjela na tavanu kuće Kinglsey. Kad ju je tada pokušala otvoriti, Lexie
je rekla: »Nema ključa. Već je godinama izgubljen.«
»Možeš pozvati bravara«, rekla je Toby.
»To mi je prva stvar na popisu obveza«, rekla je Lexie i obje su se
nasmijale.
Sada je Toby vidjela da ključ viri iz kutije. Imalo je smisla da to
tako bude u njezinu snu, jer to ju je zanimalo. Okrenula je ključ i
otvorila kutiju. Unutra je u satenom obloženim odjeljcima ležalo
dvanaest figurica životinja napravljenih od žada. Prepoznala je u njima
simbole kineskog horoskopa. »Kakva lijepa zbirka«, šapne ona
zatvarajući kutiju i okrenuvši ključ u bravici.
»A tu si!« Toby začuje poznat ženski glas, zbog kojeg joj se digla
kosa na glavi.
Ovo je samo san, pomisli ona i čvrsto zaklopi oči. Odlazi! reče ona u
sebi.
Odmah odlazi!
131
 »Tabitha?« reče žena. »Valentina je rekla da se ne osjećaš dobro.«
Toby je još uvijek držala ruke na ključu, a kad se okrenula, suočila
se s majkom.
Ali iako je lice bilo vrlo slično, postojale su neke razlike. Prije
svega, nije ljutito gledala svoju kćer kao da je Toby opet nešto
zgriješila. S takvim je majčinim izrazom odrasla, tako ju je majka gledala
cijeloga života. Koliko se Toby sjećala, nikad nije zadovoljila majku bez
obzira na to što učinila.
Ali ova žena iz sna nije gledala Toby takvim pogledom. Iako u
ženinim očima nije bilo znaka sreće, vidjela je zabrinutost. Činilo se kao
da je doista marila za to osjeća li se Toby dobro ili ne.
»Majko?« šapne Toby.
Žena se blijedo osmjehne. »Izgledaš kao da me nikad nisi vidjela.«
»Zapravo, nisam sigurna da jesam«, reče Toby.
Žena se nasmije – zvukom koji Toby nikad prije nije čula. Njezina je
majka bila vrlo ozbiljna. Briga za kuću, pomaganje mužu u svemu što
mu je bilo potrebno i prije svega, napor da svojoj kćeri pronađe muža
bili su poslovi koji su je iscrpljivali.
»Dođi, dušo, i idi nešto pojesti.«
Kad je provukla ruku ispod Tobyne, Toby je raširila oči od
iznenađenja.
Takva spontana ljubaznost nije bila nešto što bi njezina majka
iskazivala. Toby nije mogla spriječiti da joj se oči ne navlaže.
»Valentina je bila u pravu. Večeras si malo čudna. Dođi, idemo.
Silas će uskoro doći. Donijet će lijes. Ljudi umiru u najnezgodnijem
trenutku.«
Toby se nasmije na tu bešćutnu izjavu. Bila je to majka kakvu je
poznavala.
»Valentina je ona crvenokosa?«
»Dobro znaš da jest.«
»Da, naravno«, reče Toby i sjeti se kako je čula da su davno prije
kapetan Caleb i Valentina bili ljubavnici.
Krenule su prema vratima, ali u sobu je ušla jedna žena. »Lavinia,
Tabby«, reče ona kao pozdrav, a one joj kimnu glavom.
132
 Izvan ovog jasnog sna, u stvarnom svijetu, njezina majka zvala se
Lavidia.
»Lavidia, Lavinia, Toby, Tabby«, reče ona naglas.
»Draga, večeras više za tebe nema jabukovače«, reče Lavinia
pogladivši kćerinu ruku.
Prošle su hodnikom prema blagovaonici, gdje se nalazio dugi stol
prepun hrane. Okolo je stajalo nekoliko ljudi držeći tanjure koje je Toby
vidjela izložene u Muzeju kitolovaca Nantucketa.
»Je li kapetan Caleb donio te tanjure iz Kine?« upita Toby.
»Pa, pomagala si da ih raspakiramo.« Majka se zagledala u
pripremljena jela i počela birati.
Tek kad je htjela uzeti tanjur, Toby shvati da još u ruci drži ključ
kutije. No imalo je smisla što joj se san vrti oko izgubljenog ključa. Ako
ga vrati u kutiju, možda će se tamo i nalaziti kad se probudi. Nasmiješi
se zbog te zamisli, uzme tanjur i stavi na njega komad ribe s gljivama. »I
kako je kapetan Caleb?«
Za Toby je to bilo nedužno pitanje, ali majka se okrene prema njoj s
ljutitim licem koje je Toby gledala cijelog života. »Bez ikakvih
pomorskih kapetana!« reče ona glasom koji je više bio siktanje nego
ljudski zvuk.
Toby se povuče korak unatrag. »Nisam ništa mislila pitajući to. Nije
li ovo njegova kuća?«
Lavinia je morala nekoliko puta udahnuti prije nego što je uspjela
progovoriti. »Naravno da jest, ali ne dopusti da te zaludi njegovo
bogatstvo.
Dobro znaš kako je to udati se za pomorca.«
»Valjda«, reče Toby i uzme zdjelicu punu nečega što je sličilo kremi
od jaja.
»Pretpostavljam da Silas nema veze s morem.«
Lavinia pogleda kćer s druge strane stola. »Što ti je večeras? Nisi
sva svoja.«
»Samo analiziram svoj život, ništa drugo. Želim znati što misliš o
Silasu i meni. Jesmo li zaista zaljubljeni?«
»Stvarno, Tabitha! Postavljaš neugodna pitanja! Pretpostavljam da
133
ste zaljubljeni jer si mu se obećala.«
»Jesmo li zaručeni?«
Lavinia oštro pogleda kćer. »Ne misliš valjda na.... na njega? Ne
opet?«
»Ne, nikako!« reče Toby. »On mi uopće nije na pameti.« Tko god
»on« bio.
Kakve čudesne snove sanjam, pomisli ona. Nisam niti znala da sam
tako maštovita. Koliko je shvatila, ona – kao Tabitha – voljela je jednog
muškarca, a bila zaručena za drugog – u kojega možda jest, a možda
uopće nije zaljubljena.
To je svakako bilo uzbudljivije nego u njezinom aktualnom životu!
»Koja je ovo godina?« upita ona.
»Tabitha, počinješ me plašiti.«
»Nije mi to namjera. Samo se moram uvjeriti da ispravno postupam
birajući Silasa, a ne... njega.«
Lavinia napola zažmiri. »Neka te to ne brine, jer ćeš biti udana kad
se njegov brod vrati. On i onaj njegov brat neće ti moći zavrtjeti glavom
svojim izgledom i ponašanjem.«
»A tko mu je brat?«
Nagnula se prema svojoj kćeri. »Slušaj što ti kažem, Tabitha Weber.
Kapetan Caleb će uskoro biti mrtav. Previše je neoprezan, previše
uvjeren u vlastiti značaj. Njegova posada pripovijeda o tome kako se
izlaže opasnosti dok je na moru. Jednog će ga dana to stajati glave – a
kad ode, sa sobom će povući i mladoga Garretta.«
Toby sa zanimanjem podigne obrve čuvši tu prilično romantičnu
priču, a njezina majka to primijeti.
»Ne zamišljaj se kako si s njime!« reče Lavinia, dok joj se u glasu
čuo očaj.
»Kuća nam je puna udovica čiji su muževi nestali na moru i treba
nam ono što nam nudi Silas.« Lavinia spusti svoj pun tanjur na kraj
stola. »Pogledaj što si mi sada učinila! Srce mi ubrzano kuca. Moram
prileći.«
Dok je Lavinia žurno prolazila pokraj kćeri, Toby reče: »Oprosti.
Nisam htjela...« Majka je otišla. Toby pogleda ostale ljude u prostoriji,
134
koji su je gledali s neodobravanjem. Nije nimalo sumnjala da znaju
cijelu priču o tome što je zapravo uznemirilo njezinu majku.
Toby odloži svoj tanjur. »Idem za njom vidjeti kako je.« Žene su je
gledale kao da bi doista to trebala učiniti i Toby izađe iz sobe.
Osjetila je ubod grižnje savjesti što nije pokušala naći i smiriti
majku, ali što je zapravo mogla reći? Obećati kako će se Tabitha udati
za Silasa, a ne za onog nevaljalca s broda? Ali kako se činilo da je
njezina majka dogovorila vjenčanje prije mornareva povratka, nije joj
sada morala obećavati nešto o čemu zapravo ništa nije znala.
Umjesto toga, Toby pođe natrag u sobu gdje se plesalo i gdje je
svirala glazba, pitajući se kad će se probuditi. Doista se nadala da nije
dobila potres mozga kad se poskliznula na vlažnom podu. Ovaj je san
tako dugo trajao da je počela misliti da je pala u komu.
A ništa od svega nije stvarno, pomisli Toby gledajući plesače. Bilo
je među njima nekoliko ljudi koje je viđala na otoku, ali nije znala kako
se zovu. Ako je ovo njezin san, ako ga je sama stvorila, zašto u njemu
nema Jareda?
Viktorija/Valentina nikad nije čula za njega i to nije imalo smisla.
Kad su se plesači razdvojili, Toby na drugom kraju prostorije ugleda
djevojčicu skutrenu na prozorskoj klupici. Bila je pognuta nad blokom
za crtanje i učinila joj se poznatom.
Toby se progura između plesača i sjedne pokraj djeteta. »Što crtaš?«
»Prozore«, reče ona.
Toby se nasmiješi, jer je točno znala tko je to dijete. U suvremenom
svijetu zvala se Alix Madsen i bila je arhitektica koja je sva bila predana
svojemu poslu.
»Dopusti da pogađam«, reče Toby. »Otac ti se zove Ken. Mislim da
je ovdje s Johnom Kendricksom, koji se danas oženio Parthenijom, koja
je Jilly.«
Djevojčica se okrene k Toby kao da pokušava shvatiti njezine riječi.
»Sestra mi je Ivy, a majka nam je umrla.«
»Žao mi je«, reče Toby nježno. »Sviđa li ti se nova majka?«
»Natjerala je oca da mi pokloni drvene kocke s kojima mogu svašta
izgraditi.«
135
 »To je velika pohvala!« reče Toby i na tren se zagleda u plesače.
»Misliš li da će se kapetan Caleb ljutiti zbog kuće kada se vrati?«
Djevojčica se nagne nad crtež. »On je ovdje. Vidjela sam ga. Popeo
se stepenicama na kat.«
»O, Bože«, reče Toby. »Tek što se vratio nakon duge plovidbe, a
kuća mu je puna ljudi. Nije ni čudo što se skriva. Mislim da se sjećam
kako mi je Alix pričala nešto o tome da su se kapetan Caleb i Valentina
sreli na nekom tavanu. Možda bih mogla pomoći događajima tako da joj
predložim neka se ode gore odmoriti.«
Pogledala je djevojčicu. »Sigurna sam da znam tvoje ime, no ipak mi
ga reci.«
»Alisa, a svi me zovu Ali.«
»Savršeno«, reče Toby. »Ti vjerojatno ne znaš tko je Silas i zašto se
moja majka toliko plaši pomoraca, zar ne?«
»Ti živiš s udovicama pomoraca. U kući ste tvoja majka, sestra i
žene koje su bile udane za tvoja tri brata. Svi su ti muškarci nestali u
brodolomima. Moj otac kaže da bi one sve poumirale od gladi da se ti ne
brineš za njih jer su sve prave glupače.«
Toby bi se nasmijala da joj se toliko smrtnih slučajeva oko Tabby
nije učinilo tužnim. »Mislim da mi stvari postaju jasnije. Pretpostavljam
da se Silas bavi nečim ovdje na otoku.«
»Vlasnik je velike trgovine. Jedino je ona gospodina Obeda
Kingsleyja veća.«
Toby je upijala informacije – koje je sama izmislila, podsjetila je
samu sebe.
Sve se to baziralo na djelićima povijesnih zbivanja o kojima je
tijekom posljednjih tjedana slušala iz raznih izvora.
Nagnula se prema Ali. »Da ne znaš slučajno tko je taj drugi
muškarac koji mi se sviđa?«
»Svi to znaju. To je Garrett, brat kapetana Caleba i on se želi
vjenčati s tobom, ali tvoja majka se protivi. Moraš živjeti kod kuće i
brinuti se da ostale djevojke rade.«
»Ne zvuči mi pravedno«, reče Toby i odjednom joj sine smiješna
ideja, da je ona možda doista Tabitha, a da je moderan život zapravo
136
fantazija koju je izmislila kako bi pobjegla od »djevojaka«.
»Ali, hoću da mi obećaš da ćeš nastaviti crtati kuće. Nagovori oca
da te nauči sve o izgradnji kuća i jednoga ćeš dana dizajnirati kuće u
kojima će ljudi još stoljećima voljeti živjeti. Obećavaš mi?«
»Da«, reče djevojčica, ali izgledala je zbunjeno. Baš kao i Alix u
dvadeset prvom stoljeću, nije mogla zamisliti da radi išta drugo osim da
crta kuće.
Toby ustane i začuje tihi zveket, a onda shvati da je nehotice
ispustila ključ lakirane kutije iza ukrasnog jastuka. Opipala je iza, ali
nije ga našla.
»Moj otac još nije završio s izgradnjom kuće«, reče Ali.
Toby joj reče da se radi o ključu kutije iz prednjega salona i zamoli
da ocu kaže neka ga potraži. Ali je kimnula glavom.
»Mislim da bih mogla otići pogledati gdje živim. Kako se zove kuća
i gdje je?«
»Na kraju, nedaleko od Ulice Main. Zove se Nikad više na more.
Udovice su je tako nazvale.«
»Hvala ti«, reče Toby i izađe iz sobe. Kakvo tužno ime, pomislila je.
Izgubile su muževe i sad su htjele muškarce koji neće odlaziti na more.
Shvatila je da je to kuća u kojoj zapravo spava i zapita se nisu li upravo
snovi poput ovog njezinog razlog što je kuća dobila novo ime Izvan
vremena.
Dok se probijala između gostiju i približavala izlaznim vratima,
naišla je na Valentinu i predložila joj da se iskrade na tavan i uhvati
nekoliko trenutaka mira. Kao i uvijek, oko nje .se nalazilo nekoliko
mladića. Valentina reče da joj to zvuči kao izvrsna ideja.
Vani je Toby uživala duboko udišući čist, svjež zrak pun soli.
Primijetila je neko micanje u grmlju i nasmiješila se. Činilo se da su
ljubavni parovi tražili skrovit kutak.
Udaljila se od kuće Kingsley i skrenula ulijevo. U modernom
vremenu tri su se kuće nalazile između ove iz koje je izašla i kuće koju
je kupila obitelj Montgomery-Taggert. Ali sada je tu bilo prazno
zemljište, a isto tako i s druge strane ceste. Stanovnici Nantucketa bili su
spretni u premještanju kuća s jednog mjesta na drugo, pa je postojala
137
mogućnost da su kuće naknadno donesene. Ili će mlada Ali odrasti i
crtati nacrte za kuće koje će se tek sagraditi na praznom zemljištu. Ta joj
se ideja najviše sviđala.
Uska ulica bila je puna konja, kočija i pješaka, a svi su se kretali
prema osvijetljenoj kući Kingsley.
Stigavši do kraja ulice, do kuće u kojoj se udarila u glavu, zastala je
i položila ruku na vrata ograde. Prekoputa se nalazila mnogo manja kuća
koju je dijelila s Graydonom – a sada i Lankonijcima. Okrenula se da je
pogleda. Bila je potpuno u mraku, bez ikakvog znaka života i ona se
zapita tko sada u njoj živi.
Otvorila je vrata ograde i pošla duž jedne strane velike kuće.
Smatrala je da ne može samo tako otvoriti glavna ulazna vrata.
Uz kuću je raslo veliko drvo. U njezinom ga stoljeću nije bilo, ali
sada su mu grane nisko visjele i ona pođe prema njemu.
»Znao sam da ćeš mi doći«, reče dobro poznati glas. Izgledao je kao
Graydon i činilo se kao da jest i nije muškarac kojega je poznavala.
Prije nego što je stigla išta reći, on je snažnom rukom obuhvati oko
struka i privuče k sebi. Tobyn prvi instinkt bio je da ga odgurne, ali noć,
zrak, zvijezde i blizina tog poznatog muškarca kao da joj nisu dopustili.
Nije si mogla pomoći – ili nije željela – dok je podizala lice k njemu
da je poljubi, da spusti usne na njene.
Ona se već prije ljubila s dečkima, ali kao što je rekla Graydonu,
nikad u tim susretima nije ništa osjetila. Ali s njim nije bilo tako.
Njegovo tijelo uz njezino, njegove usne na njezinima... Činilo joj se kao
da im se duše stapaju. U tom je trenutku ona bila netko drugi, vjerojatno
Tabby, i znala je da ovog muškarca zaista jako voli.
»Jesam li ti nedostajao?« šapne on. Ruke su mu bile u njezinoj kosi,
vadio je ukosnice i pustio da joj kosa padne niz ramena. »Jesi li mislila
na mene? Sjetila me se?«
»Mislila sam da me više ne želiš«, reče ona, ali nije bila sigurna
govori li o svojem ili Tabithinom životu.
»Uvijek to misliš«, reče on kroz smijeh.
Vidjela je da je zadirkuje. Pogladila ga je po obrazu. »Upravo sam
danas rekla da te više neću voljeti.«
138
 »Kako bi to mogla kad ja tebe toliko volim?« Poljubio joj je dlan.
»Za koga te majka sad pokušava udati?«
»Za nekog Silasa.«
Smiješeći se, Graydon joj počne ljubiti lice. »Sad sam ovdje i udat
ćeš se samo za mene.«
»Ali što će biti s udovicama?«
Odmaknuo ju je od sebe i ozbiljno pogledao. »Bio sam u zemljama
gdje muškarac ima mnogo žena.« Uzdahnuo je. »Zato ću izvršiti svoju
dužnost i sve ih uzeti. Osim tvoje majke. Ona je previše za bilo kojeg
muškarca!«
»Ah, ti!« reče Toby smijući se i ponovo ga pogladi po obrazu.
Osjetila je oštre dlačice neobrijane brade i znala da je to muškarac iz
njezina prvog sna. »Jesi li mi donio šal s crvenim uzorkom?«
»Jesam, ali kako si pogodila?«
»Sanjala sam o tome. Sjedila sam u sobici na katu, u knjižnici, i
sanjala da sam ogrnuta takvim šalom. A ti si mi ljubio ruku.«
»Volio bih te cijelu izljubiti. Dođi, legni sada sa mnom, a sutra ćemo
se vjenčati.«
»Mislim da nemam pravo to učiniti«, reče Toby. »To nije moje tijelo
ni moja budućnost.«
Graydon se odmakne i pogleda je. »Zar te majka sada toliko
posjeduje da više nisi vlasnica ni svojega tijela?«
»Htjela sam reći da je ono Tabithino.«
Nije je ispuštao iz zagrljaja i samo se nastavio smješkati. »Ako nisi
Tabitha, tko si onda?«
»Toby. Otac mi je dao taj nadimak. Pravo mi je ime Karpatija.«
»Sviđa mi se. Dobro ime za brod«, reče on. »Volim te bez obzira na
to kako se zoveš. Hoćeš li se danas udati za mene? Sagradit ću nam
kuću ovdje na obiteljskom zemljištu i zauvijek ću te voljeti.«
»Osim ako ne postaneš kralj«, reče Toby.
»Ne razumijem te. Kad sam odlazio, dogovorili smo se da ćemo se
vjenčati bez obzira na bilo čije protivljenje. Tako si mi pisala u svakom
pismu. Znam da tvoja majka sumnja u mene, ali bit ću dobar suprug.«
»Hoćeš li se zbog Tabithe odreći mora?«
139
 Graydon se nasmije. »Ja sam more; more je ja. Ono mi je u krvi, u
žilama cijele obitelji.«
»Kao Lankonija u Graydonovim žilama«, reče Toby.
»Čuo sam za tu zemlju. Divlja je i puna muškaraca s kopljima. Priča
se da su tamo čak i žene ratnice. Nije baš mjesto kamo bih volio poći. A
tko je taj Graydon?«
»Kako se ti zoveš?«
Nasmiješio se, podignuo je i zavrtio. »Nedostajala si mi svake
minute dok sam bio daleko od tebe. Kupio sam ti tako mnogo darova da
mi se brat Caleb podsmjehivao. Tvrdi da bi ga ljubav prema ženi lišila
muževnosti i zarekao se da nikad neće voljeti.«
»Ne brini se, Valentina će ga srediti.«
»A tko je ona?«
»Ona je... Zapravo, radije bih da je ne upoznaš. Prelijepa je i nijedan
joj muškarac ne može odoljeti.«
»Sumnjam u to. Vidio sam neke Kineskinje od kojih mi je zastao
dah. Imaju tako sićušna stopala i...«
»Radije ne bih slušala o njima.«
Privukao ju je k sebi. »Nitko me ne može nasmijati kao ti. Udaj se za
mene sada. Ove minute. Donio sam ti dijamant boje lavande.«
Odgurnula ga je da ga može pogledati. »Ali poklonit ćeš ga Danni.«
»Ne znam nikoga tko se tako zove. Dobio sam ga od trgovca. Rekao
je da je nekom čovjeku ovca pala u jamu i...«
»Izašla s četiri takva ljubičasta dijamanta zapletena u runo«, reče
Toby.
»Otkud ti to znaš?«
»Toby! Toby! Probudi se«, začuje ona glas, okrene se prema njemu i
reče: »Mislim da odlazim. Ne znam hoću li se ikad vratiti. Poljubi me
opet.«
»Rado«, reče on.
Ali njegove je usne nisu uspjele dotaknuti jer se probudila i opet
našla u kući koju su kupili Graydonovi rođaci iz Savezne Države Maine.

140
 Četrnaesto poglavlje

K ad se probudila, Toby je očekivala da će vidjeti Graydona kako se

naginje nad nju zabrinut kao što je bio kad je otišla iz svoje kuće.
Ali iznenadila se vidjevši da je jutro i da u sobi nema nikoga.
Ali netko je prije bio tu. Glava joj je ležala na jastuku i čistoj
jastučnici, što je bilo ugodno na inače starom izlizanom ležaju, a i taj
netko ju je pokrio dekom.
Uspravila se i sjela, a onda primijetila košaru na podu. Unutra je bila
boca vode, lijepo zamotan sendvič i nešto voća. Pokraj se nalazio
komplet odjeće za vježbanje i cipele. Bila je tu i kuverta od debelog
papira kakav upotrebljavaju još samo kraljevske obitelji.
Toby zagrize sendvič. Lankonijski je, pomisli ona, prepoznavši
začinsku biljku koju je kušala prethodnog dana. U kuverti je bila
Graydonova poruka.
Rukopis mu je – a vidjela ga je već na njegovim crtežima – bio
neobičan jer je slovo r pisao drukčije nego što to Amerikanci čine.

Vrati se kući i bitće ti dopušteno da nas sve izudaraš.

U tvojoj smo milosti.
Tvoj ponizni sluga, Graydon Montgomery

Poruka ju je nasmijala, a najviše joj se svidjelo to što se nije durio

zbog onoga što mu je jučer rekla. Prezirala je ljude koji se dure! Sjede
napućenih usana i očekuju da ih se preklinje i moli da vam kažu što ste
im učinili nažao. A vi se onda morate pravdati, objašnjavati i puzati pred
njima nastojeći da vam oproste nešto što su pogrešno razumjeli. Ne,
hvala lijepa!
141
 Otišla je na kat u veliku kupaonicu i bila sretna što u cijeloj kući još
ima tekuće vode. Pletenica joj se rasplela, ali tada se sjetila da je to
učinio Graydon, zapravo Garrett. Prisjećajući se sna sa smiješkom na
usnama, ponovo je splela kosu. Deset minuta poslije bila je spremna i
odjevena u odjeću za vježbanje. Na vratima se, s unutrašnje strane,
nalazilo ogledalo i ona se pogleda u njemu. Iako nije bila atletski
građena i nije bila članica nijednog sportskog kluba, njezin je posao
podrazumijevao mnogo dizanja i prenošenja teških vrtnih posuda i
glinenih lončanica. Sve u svemu, bila je zadovoljna što dobro izgleda u
pripijenoj odjeći.
Kad se vratila u dnevnu sobu da uzme košaru, bacila je pogled
prema oplati na zidu iza koje je znala da su skrivena vrata. Očekivala je
da joj na dnevnom svjetlu tajna soba neće više biti zastrašujuća, ali bila
je. Zapravo, jedan dio nje osjećao je da neće izaći živa otvori li ta vrata i
zakorači unutra.
Toby je zgrabila košaru, izašla iz kuće i žurnim koracima pošla
preko ulice.
Nije se mogla prestati pitati kako će Graydon reagirati nakon što ga
je oštro prekorila. Možda nije trebala biti tako stroga. Mogla je ublažiti
riječi. Zapravo, trebala je sjesti s njim i kao odrasla osoba reći što joj
smeta. Nadala se da nije previše potišten zbog njihove prepirke.
Stigla je do ulaznih vrata i namjeravala ih otključati, ali je iza kuće
začula neki zvuk pa je krenula stazom prema stražnjem dvorištu. Dok je
prilazila, zvuk je postajao sve jači, kao da netko željezom udara po
željezu.
Potrčala je zadnjih nekoliko koraka, a onda naglo stala.
Graydon i Daire bili su u širokim bijelim hlačama, s nogavicama
uguranim u crne čizme, koje su se vezale do pola lista – a gornji dio
tijela bio im je nag.
Borili su se s nečim što je sličilo teškim srednjovjekovnim
mačevima.
Toby je stajala pod stablom i promatrala ih. Daire je bio malo viši,
nekoliko kilograma teži i imao put nekoliko nijansi tamniju od
Graydonove. Doista je bio prekrasan, ali ona ipak nije mogla odvojiti
142
pogled od Graydona. Već ga je vidjela s malo odjeće kad su išli na
plivanje, ali tada su bili većinom u vodi.
Rano jutarnje sunce blistalo mu je na golom, od znoja sjajnom
poprsju. Činilo se da mu sjaje i tamna kosa i oči. Nije imao ni grama
sala, samo vretenaste mišiće i tek pokoju dlačicu na prsima. Hlače su
mu tako nisko visjele da se mogao razabrati oblik V koji je vodio naniže.
Toby je zastajao dah zbog načina na koji se kretao. On i Daire kružili
su jedan oko drugoga, a kad je Daire zamahnuo mačem kao da će
prepoloviti Graydona, Toby je zakoračila naprijed s namjerom da
prekine borbu. No Graydon je poskočio dva koraka u stranu, izbjegavši
Daireov mač samo za nekoliko centimetara.
Graydon se nasmije i reče nešto na lankonijskom jeziku. Daire mu
odgovori, ali to je zvučalo kao prijetnja i žestoko zamahne mačem.
Graydon opet odskoči u stranu.
Iako su u borbi iskazivali veliku vještinu i ljepotu pokreta, Toby je
željela da prekinu s tim. Ako Daire udari Graydona, mogao bi ga
ozbiljno ozlijediti.
Lorcan je prva primijetila Toby. Ta je visoka žena upravo izašla iz
kuće. Na sebi je imala iste bijele hlače i crne čizme kao i muškarci, ali
velike joj je grudi pokrivala uska crna majica bez rukava. U ruci je
imala isti mač kao i muškarci.
Kad se Toby okrenula prema Lorcan, složila je lice u grimasu. Samo
Bog zna što će ta žena pomisliti zašto je Toby cijelu noć izbivala iz
kuće. Da je možda bila na kakvoj zabavi ? Da je provela noć s desetak
muškaraca?
Lorcan se bez riječi približila Toby, a lijepo joj je lice bilo
bezizražajno.
»Slušaj«, reče Toby »ne želim nikakve probleme. Ti i ja...«
Prekinula se jer se Lorcan spustila na jedno koljeno pred njom. U
pokretu koji je izgledao kao da ga je Lorcan uvježbavala tisuće puta,
ispružila je ruke naprijed, sa stisnutim šakama i dlanovima okrenutima
nadolje.
Na ispruženim joj je rukama ležao mač, glavu je pognula naprijed
tako nisko da joj je vrat ostao izložen.
143
 Toby zaprepašteno pogleda prema Graydonu. Ugledao ju je u
trenutku kad je Daire zamahnuo mačem prema njegovom struku. Kad
Graydon nije odskočio, Toby tiho krikne i prinese ruku ustima.
Ali Daire zaustavi mač navrijeme kako ne bi posjekao Graydona.
»Sveta Juro!« poviče Daire, a onda reče nešto na lankonijskom za što
je Toby bila sigurna da je bio niz psovki.
Ali Graydon je to ignorirao i samo je stajao zagledavši se u Toby.
Ona zausti da nešto kaže, ali prišao je Daire i zauzeo mjesto pokraj
Lorcan.
Bili su u istom položaju, oboje klečeći na jednom koljenu, ispruženih
ruku, pognutih glava i s mačevima preko nadlaktica. Koliko je Toby
mogla zaključiti, Lorcan se nije pomaknula ni centimetar otkad je zauzela
taj položaj.
Graydon progovori i priđe k Toby. »Nude ti svoje mačeve, ako im
želiš odsjeći glave.«
Ona ga pogleda kao da se šali, ali Graydonovo je lice bilo potpuno
ozbiljno.
»Uvrijedili su te i pogrešno prosudili«, objasni on.
»A kako sam povezana s njihovim kraljem, misle da zaslužuju
najoštriju kaznu.«
Umjesto odgovora, Graydon samo kratko potvrdno kimne.
Toby osjeti želju da im odmah zapovijedi da ustanu, ali to kao da bi
nanijelo uvredu formalnosti njihova čina.
Pogledala ih je. »Impresionirana sam vašom odanošću vašem
budućem kralju i domovini«, reče ona. »Ali zaista biste trebali razumjeti
da ga ne pokušava osvojiti svaka žena na ovome svijetu. Samo mi ga je
bilo žao zato što nije imao gdje odsjesti i... pa, nisam sigurna kako se
sve ostalo dogodilo, ali uvjeravam vas da nemam nikakve planove
kojima bih poremetila stanje u vašoj zemlji. To je sve. Sad možete
ustati.«
Ali nisu se niti pomaknuli.
Toby pogleda Graydona. »Moraš im reći da im opraštaš.«
»Ti si taj kojemu neću oprostiti«, reče ona. »Ne bi li i ti trebao biti
tu na koljenima s njima?«
144
 U Graydonovim su očima vidjelo da potiskuje smijeh. »Kraljevi se
predaju samo u ratu.«
Toby spusti pogled na dvoje ljudi koji su klečali i pomisli kako ih
već zacijelo hvata grč od tog položaja. »Opraštam vam. Ustanite! Molim
vas.«
Daire i Lorcan podignu glave. Lorcan je izgledala svečano, ali
Daireove su se oči smiješile. Ustali su.
»Hajde«, reče Graydon i pogleda Toby. »Dat ću ti priliku da mi
odrubiš glavu.«
»To je najbolja ponuda koju sam dobila ove godine.«
»Ostajem tu još nekoliko tjedana pa postoji nada da će biti i boljih.«
Trudila se ostati ozbiljna, ali nije joj uspijevalo.
»Hajde da vidimo što možeš učiniti«, reče Graydon.
Uzela je mač koji joj je pružio, ali zamalo je pala natraške. »Koliko
je težak?«
»Oko četrnaest kilograma«, reče Graydon pružajući joj svoj mač.
»Neka mi Daire bude vitez pratitelj«, reče ona.
Graydon se nagne naprijed i počne kružiti oko nje. »Pobrkala si
Englesku s Lankonijom. U mojoj zemlji svaki je muškarac vlastiti vitez
pratitelj.«
Toby podigne težak mač i zabode ga u jednu od cvjetnih gredica.
»Čeka me planiranje jednog vjenčanja, i sada točno znam što Viktorija
želi.« Pošla je prema kući, ali Graydon ju je uhvatio oko struka i
privukao k sebi. Usne su mu bile uz njezino uho.
»Želiš li da ti se predam? Da puzim i ispričam se?« upita on.
Znala je da bi ga trebala odgurnuti, ali to joj nije dopustio neki
iskonski osjećaj, vrlo snažan dok je osjećala njegova znojna prsa na
svojim leđima. »Radije bih čula istinu. Jesi li ti udaljio Lexie odavde i
poslao je na put?«
»To je u potpunosti bila Roryjeva ideja.« U glasu mu se čuo ponos.
»Nisam vidio razlog zašto bih se protivio njegovoj zamisli.«
»Jesi li mi ti priskrbio planiranje Viktorijina vjenčanja i jesi li joj
pomogao naći osobu koja će me zamijeniti u svakodnevnom poslu u
cvjećarnici?«
145
 »Nisam. To je sve Viktorijino djelo. Velik sam joj dužnik. Sviđa mi
se što ne moraš izbivati cijeli dan iz kuće. Postoji li mogućnost i da
cijelo ljeto budeš slobodna?«
»Zašto mene pitaš? Čini ste da ste ti, tvoj brat i Viktorija odlučili
upravljati mojim životom.« Izvila se da ga pogleda. »Teško je vjerovati
da sam skoro povjerovala da si drag i nježan muškarac. Činio si se tako
blag da sam se počela pitati hoćeš li moći biti kralj.«
Smiješeći se, spustio je lice na njezin vrat, ali nije je poljubio nego
samo usnama okrznuo kožu. »Muškarac kraljevanje dobije već u
genima.«
»Ili žena.«
»U mojoj zemlji žena može biti kraljica samo ako se uda za kralja.«
»Kakvo srednjovjekovno razmišljanje! Reci mi, plaćaš li ženama koje
rade za tebe samo pola plaće koju dobivaju muškarci?«
»Naše žene ne rade izvan kuće. To je zabranjeno.«
Toby ga bijesno pogleda. »Šališ se?«
»Vidjela si Lorcan. Što misliš da bi ona rekla da joj muškarac kaže
da mora ostati kod kuće?«
»Glava bi mu se zakotrljala po podu?«
»Upravo tako.«
»Arogantan i bahat Kingsley«, reče ona. »To je za tebe rekla
Valentina.«
»A tko je ona?« upita Graydon, pojačavši stisak oko njezina struka,
a lice je još više stisnuo uz njezin vrat. Ona na leđima osjeti njegovu
uzbuđenu muškost.
»Budi oprezan ili ćeš se osramotiti pred svojim drugovima.«
»Kod nas je čast pokazati da si muškarac i imaš muške potrebe.«
Naglo se okrenula da ga pogleda u oči, a on ju je lagano obgrlio
rukama.
»Dobacila si mi izazov i ja ga prihvaćam«, reče on.
Toby shvati da je pogriješila okrenuvši se. Već je bilo loše dok je
Graydon samo u raskopčanoj košulji stajao iza nje u kupaonici, ali sada
bez košulje, preda njom, gotovo je dodirujući, to je bilo još gore. Nije
htjela da on to vidi. I ona je mogla igrati igru zavođenja.
146
 »Sinoć sam sanjala vrlo živopisan san i ti si bio u njemu.« Kad se
sagnuo kao da će joj poljubiti vrat, okrenula je glavu u stranu. »Ljubio si
me i molio da se udam za tebe, ali odbila sam. Namjeravala sam se udati
za Silasa, vlasnika velike trgovine u gradu.«
»Reci mi kako se zove i sasjeći ću ga na komade.«
»Ne, to je bio san iz civiliziranih vremena. Kuća Kingsley tek što je
bila sagrađena. Zapravo, vidjela sam mnogo poznatih ljudi.«
»Sviđa mi se ovo što imaš na sebi.« Rukama je prešao preko njezinih
golih nadlaktica, opipavajući ih kao da joj testira mišiće. »Imaš dosta
snage u rukama.«
Brzo je zakoračila unatrag i oslobodila se njegova zagrljaja. »Više
sličiš bratu nego što se na prvi pogled čini.«
»Za cijeli svijet smo identični.«
»Ha!« reče Toby. »On je ljepši od tebe.«
»Nije tako nizak i blijed kao ja?« U očima mu se vidjelo
zadirkivanje, a onda je uzeo žute, duge i uske zavoje. Uhvatio ju je za
ruku i počeo omatati tkaninu oko nje.
»Čemu to služi?«
Graydon kimne Daireu, koji je stajao u blizini držeći crvene kožnate
rukavice za boks. »Uvažit ću tvoj izazov i dopustiti da me udariš.«
»Zvuči dobro, ali kakav sam ti to izazov uputila? Ne. Čekaj! Ne
odnosi se valjda na ono što sam rekla da se neću zaljubiti u tebe?«
Graydonova jedna ruka već je bila omotana. Povezi su bili vrlo
ugodni i nisu dopuštali svijanje zapešća. »Onaj drugi mi se više sviđa.«
Toby isprva nije znala što je time mislio. »Misliš na to da nikad
nisam htjela... znaš?«
»Da, to.« Sad su mu obje ruke bile omotane i on ih je provjeravao i
okretao.
Nagnuo se naprijed i šapnuo: »Imam li dopuštenje da te mogu
zavesti?« Rekavši to, zakoračio je unatrag, kimnuo Daireu, koji je prišao
noseći rukavice i počeo ih stavljati na Tobyne ruke.
Pogledala je iza Daira i vidjela Graydona kako uvlači ruke u velike
kožnate štitnike. »A što bi pokušao učiniti?« upita ona. »Posuti mi
krevet ružinim laticama? Jahati vrance u ponoć? Ili možda imaš na umu
147
duga, romantična ljubavna pisma?«
Kad joj je zavezao rukavice, Daire se odmaknuo.
»Jesu li dečki sve to isprobali s tobom?« upita Graydon i stane pred
nju.
»To i još mnogo drugih stvari. Počelo je kad sam navršila šesnaest i
nije prestalo sve dok se nisam uselila k Lexie, i s Jaredom u neposrednoj
blizini.«
»Udari ovaj štitnik lijevom rukom«, reče on. »Učini to brzo i odmah
se povuci. Dobro«, reče on kad je tako učinila. »A sada isto to desnom
rukom.«
Nakon drugog udarca, on skine štitnike, pođe i stane iza nje, vrlo
blizu, i prođe dlanom niz njezinu ruku. »Kad udaraš desnom, okreni dlan
ovako. Povuci ga brzo natrag. Ne ostavljaj ruku ispruženu i tijelo
nezaštićeno.«
Opet je navukao štitnike i stao pred nju. »Naprijed, nazad. Deset
puta.«
Za Toby je to bila neuobičajena vježba, ali brzo se priviknula na
pokrete.
»Je li u Americi uobičajeno tako uporno proganjati mladu
djevojku?« upita on kad je runda završila.
»Nije!« reče Toby i snažno udari desnom rukom u njegov štitnik.
Nije vidjela kako je Graydon pogledao Dairea. Imala je snage u
tijelu!
»Moj otac je bogat, a majka susretljiva«, reče Toby zastavši da
predahne. Boks je bio sport koji je tražio cijelo tijelo, a i usredotočenost
misli.
Graydon ponovo stane iza nje i obavije je rukama. Ovaj put joj je
pokazao kako zamahnuti ljevicom. Odmaknuo se. »Naglo lijevom, desni
kroše, pa lijevi.
Shvaćaš?«
»Mogu pokušati«, reče Toby i ponovi tu kombinaciju deset puta.
»Ne treba mi novac tvojega oca ni dopuštenje tvoje majke«, reče
Graydon kad je završila i počeo joj je razvezivati rukavice.
»Dobro«, reče Toby. »Kad bi majka znala za tebe, već bi bila ovdje i
148
vikala mi da pobjegnem. Nisi baš slobodan za brak.«
Držeći njezinu ruku u svojoj, Graydonove oči se uozbilje, iz njih
nestane svakog traga zadirkivanja. »Vjerujem da nikad nisam čuo za
neku modernu majku koja poput tvoje toliko silno želi kćer vidjeti
prikladno udanu.«
Toby počne odmatati bandaže za ruke. »Ako ću vjerovati snu od
prošle noći, ona ima dobar razlog zašto je tako izbirljiva u vezi s
muškarcem za kojega ću se udati. Na moru je izgubila muža, tri sina i
zeta, a ja sam se – zapravo Tabby – zabavljala u vrtu s muškarcem koji
mi je rekao da su mu more i plovidba u krvi.
Kladim se da se Tabby udala za njega, on je nestao zajedno s
brodom na moru i u kući je ostala još jedna udovica. Za koga god da se
udala, prilično sam sigurna da je Tabby umrla u onoj sobici iza velike
dnevne sobe. Čak i danas se naježim od straha!«
Kad je podignula pogled, troje Lankonijaca šutke su je gledali
razrogačenih očiju. »Oprostite«, reče ona. »Nisam se namjeravala
upustiti u tiradu. Sve je to zbog sna koji sam usnula, ništa više. Radi se
o tome da je bio tako živopisan da sam se osjećala kao da sam doista
tamo. Zašto me tako gledate?«
Graydon joj se nasmiješi. »U našoj su domovini svi praznovjerni.
Hoćemo li nešto pojesti? Zašto ne bismo svi otišli u Morski roštilj? Od
sveg tog pričanja o moru zaželio sam se dobre ribe. Slažeš li se,
Karpatijo?«
Toby ga pogleda. »Otkud znaš da se tako zovem?«
»Rekla si mi.«
»Ne nisam«, reče ona. »Ali rekla sam Garrettu i tako me sinoć
nazvao.«
Graydon se mrštio. »Je li to čovjek iz sna koji mi je sličan? S kojim
si se ljubila?«
»Da«, reče ona. »San obično izblijedi tijekom dana, ali ovaj postaje
sve jači u mojim mislima. Osjećam kao da bih nešto trebala poduzeti u
vezi s time ili s njim, ali ne znam što.«
»Što kažeš na to da odemo na ručak i da nam ispričaš cijeli san,
svaku riječ koju si čula? Ovo dvoje vole dobru priču o duhovima.«
149
 Lorcan i Daire poslušno kimnu glavom, ali ništa nisu rekli.
»Tko je uopće spomenuo duhove?« upita Toby.
»Nitko, samo nagađam. Koje ti je najdraže alkoholno piće?«
»Nisam baš za piće, ali povremeno volim popiti dobru hladnu
margaritu.
Morala bih sa svojim šefom razgovarati o tome kad očekuje da se
vratim na posao.«
»Učinit ćemo sve to«, reče Graydon, a onda se zagleda u nju.
Trebao joj je trenutak da shvati što on želi: odgovor na svoje pitanje.
Kad se okrenula, smiješeći se tako da on ne vidi, rekla je: »Možeš
pokušati«, a onda je pošla u kuću.

150
 Petnaesto poglavlje

G raydon je nosio Toby uza stepenice u postelju, jer ipak, bilo je

kasno i dan je bio dug. Poslije ručka otišli su na plažu i plivali.
Troje Lankonijaca odigralo je žustru odbojku, dok se Toby morala
truditi da ne zaostaje za njima. Poslije su šetali po gradu, a Toby im je
bila vodič.
U pet sati Graydon ju je počeo nuditi pićima i ponovo joj postavljati
pitanja o snu. Zatim su sve četvero večerali, a poslije su Toby i Graydon
otišli u dugu šetnju uz more i pili šampanjac.
Kad je vidio da se Toby sklapaju oči, Graydon je znao da je vrijeme
da se pođe kući. Zaspala je u autu.
Graydon je spusti na krevet i okrene se da izađe iz sobe, ali zastao je
na vratima. Nikad prije nije bio u takvoj situaciji. Pijane djevojke bile su
nešto uobičajeno samo kad je Rory bio u blizini, a Graydon je tada samo
morao nekome reći neka se pobrine da se te mlade dame sigurno vrate
kući.
Dok je gledao Toby sklupčanu na krevetu, još uvijek odjevenu i s
cipelama na nogama, nije želio da je itko drugi dira.
»Hajde«, reče on nježno, stojeći u podnožju kreveta. Izuo joj je
cipele.
Nasmiješila se, napola kroz san i na tren ga pogledala. »Moj vlastiti
princ.«
»Počinjem misliti da je to možda istina«, reče on pitajući se kako da
je razodjene a da istodobno zadrži prisebnost. »Ako ti donesem
spavaćicu, hoćeš li je obući?«
»Svakako«, reče ona i počne raskopčavati bluzu.

151
 On se nevoljko odmakne i priđe komodi s rubljem. U ladici je našao
dugu bijelu spavaćicu od mekanog pamuka, ukrašenu čipkom. »Je li ovo
dobro?«
Toby je ležala na krevetu, bez bluze, samo u čipkanom grudnjaku.
Pamučne hlače je raskopčala i ponovo je čvrsto zaspala.
Graydonova prva pomisao bila je da izađe iz sobe, ali nije to učinio.
Umjesto toga, podignuo ju je u sjedeći položaj, prebacio spavaćicu
preko glave, povukao je nadolje, a onda ispod povukao i svukao hlače.
Pokrio je Toby velikim pokrivačem i zakoračio unatrag da je pogleda.
Pomislio je kako mu je počela mijenjati život. Žalila se da je on
počeo upravljati njezinim, ali to nije bilo ništa u usporedbi s onim što je
ona učinila njemu. Od trenutka kad ju je prvi put ugledao, on više nije
bio ista osoba. Činilo mu se kao da mu je naglo oduzeto sve što mu je
dotada bilo važno.
Njegova domovina i ono što je predstavljala kao da su bili potisnuti
u drugi plan. Nikad prije ne bi povjerovao da bi mogao zapostaviti svoju
dužnost samo zato da provede tjedan dana sa ženom koju jedva poznaje.
Razumio bi da se radilo o tjednu divljeg seksa koji bi poželio prije
braka. Ali proveo je cijeli tjedan s Toby planirajući vjenčanje neke
druge žene. Nikad ne bi povjerovao da je sposoban za takvo što.
Ali uživao je u tome! Što je ono ona rekla? Da joj je bio poput
»najbolje prijateljice.« Ta ga je misao nasmijala. Dok je noću ležao sam
u krevetu, nimalo se nije osjećao poput žene.
Želio je vjerovati da će nakon tjedan dana reći Toby zbogom,
odletjeti kući i vratiti se pravom životu. Pozvao bi je na svoje vjenčanje
s Dannom i možda bi joj se čak nasmiješio dok bi stajao pred oltarom
čekajući svoju mladenku.
Ali nije isplanirao povratak kući, a kad su se pojavili Daire i Lorcan
i kad je Graydon dobio razlog zbog kojeg se ne mora vratiti kući, odmah
ga je prihvatio.
Sad bi trebao biti u Lankoniji. Čak ako bi u javnosti morao nositi
lažan gips, morao bi to učiniti. Njihov obiteljski liječnik čuvao bi
njegovu tajnu. Rory može odjuriti kamo god da je već odlazio kad bi se
želio povući, a Graydon bi mogao nastaviti sa svojim obvezama.
152
 No nije to učinio. Umjesto toga, još je na ovom otoku, s ovom
mladom ženom, a u prizemlju je bilo dvoje njegovih vjernih prijatelja
koji su nastojali shvatiti zašto Graydon ne čini ono što bi trebao.
Nije im mogao ponuditi nikakvo objašnjenje jer ni sam to nije
razumio.
»Nemoj otići«, reče Toby.
»Moraš se naspavati.«
»Zašto te tako zanimao moj san?« upita ona.
»Ono je kuća duhova.« Stajao je nad njom i gledao je. Kosa joj se
rasula i kao da je plutala na jastuku oko nje. U sobu je prodirala
mjesečina i jasno je vidio njezine plave oči. Zlatna kosa, bijela
spavaćica. Znao je da nikad nije vidio poželjniju ženu. Nije mogao izaći
iz te sobe baš kao što se nije mogao teleportirati u Lankoniju.
I dok je samome sebi govorio da to ne bi smio činiti, legao je i
ispružio se pokraj nje, privukao je u naručje, a njezina mu je glava
počivala na grudima. Kad ga je pogledala kao da očekuje da je poljubi,
on joj je spustio glavu na jastuk.
»Zašto me ne želiš poljubiti?« šapne ona.
»Bojim se onoga što će se dogoditi«, reče on.
»Bojiš se da ću se tako zaljubiti u tebe da ćeš mi svojim odlaskom
slomiti srce?«
»Ne«, reče on. »Bojim se da će meni srce puknuti.«
»Ali danas si rekao da me želiš zavesti. Čini se da ne poduzimaš
ništa u vezi s tim.«
»Tu si u mojem naručju, vani je mjesečina i mrak. Nije li to uspjeh?
Ili bi više voljela da na konju jašem uza stube?«
Toby se privije uz njega. »Ovo mi se više sviđa. Mislim da si jako
privlačan.
Znaš li to?«
»Da«, reče on.
Prešla mu je prstima preko grudi, uvukla ruku ispod košulje i
dotaknula mu toplu kožu. Prebacila je nogu preko njegove. »Tu sam i
trenutak je sada.«
Odgurnuo je njezinu nogu sa svoje i poljubio joj jagodice prstiju.
153
»Dovodiš me u iskušenje, ali popila si previše alkohola. Možda bi ujutro
zažalila. U mojoj zemlji mi vrlo ozbiljno shvaćamo gubitak
djevičanstva.«
»U mojoj zemlji to se obično događa na stražnjem sjedalu auta.«
»Ali ne i za tebe«, reče on. »Ti si drukčija.«
Opustila se uz njega. »Zašto si ostao?«
»Ne znam. Kao da me nešto prisililo da ostanem ovdje. Kao da ima
još nešto što moram učiniti.«
»Nema boljeg trenutka od sadašnjeg«, reče ona sugestivno i povuče
nogu duž njegove.
Graydon se nasmije. »Znaš, vrlo si zadovoljna i sretna pijanica.«
»Sretna sam otkad si ušao u moj život.«
»Osim u trenucima kad si vikala na mene.«
»Jesam li te povrijedila?«
»Nisi«, reče on. »Bilo je divno. Bojim se biti onaj tko jesam, bojao
sam se da si krhka i osjetljiva djevojka, da bih te lako mogao slomiti,
prepoloviti.«
»Ha!« reče Toby. »Majka me toliko očvrsnula da ništa što bi netko
rekao ne može proći duboko.«
»Dobro da tvoja majka ne nosi krunu i ne zapovijeda vojskom.«
Toby zaustavi dah. Nikad prije nije rekao ništa tako osobno.
»Zahtijeva li puno od tebe?«
»Više nego što znam kako bih joj to pružio«, reče Graydon.
Toby ispreplete prste s njegovima. »U tome smo slični.«
»Mislim da smo slični na mnogo načina«, reče on nježno.
Kad je Toby približila lice njegovom, nije mogao odoljeti. Spustio je
usne na njezine, namjeravajući je poljubiti nježno i slatko, ali na prvi
dodir poljubac se produbio. Ruka mu je pošla prema njezinoj glavi i
zarinuo joj je prste u kosu.
Ljubio joj je usne, oči, obraze, a onda se opet vratio na usne.
Jezikom je dodirnuo kut njezinih usta, a to je samo bio izazov zbog
kojega je želio još više.
Toby mu je položila ruke na grudi i povukla ga na sebe.
Činilo se kao da se u njoj budi neko sjećanje. Ovo nije prvi put,
154
pomislila je.
Ovaj muškarac, njegov dah, njegovo lice i tijelo bili su joj poznati.
Poznavala ga je.
Znala je da ga brine što mora zadovoljiti velika očekivanja koja su
mu drugi postavili. Brinuo se zbog nje i njezine obitelji, hoće li ga ona
voljeti jednako kao što je on volio nju. Ako joj se išta dogodi, znala je
da bi njegova duša pošla s njezinom. Učinilo joj se kao da je u glavi čula
riječi: »Tabby, ne ostavljaj me«. Ili je Graydon to rekao?
Odmaknula se da ga pogleda i na trenutak joj se učinilo da mu vidi
suze u očima, ali to je sigurno bila varka mjesečine.
Okrenuo se, legao na leđa, a njezinu glavu povukao na svoja prsa.
»Spavaj, dušo moja«, šapnuo je.
»Ne ostavljaj me«, reče ona privijajući se uz njega.
»Nisam siguran da to mogu«, reče on.
Zajedno su zaspali, jedno drugome u naručju.

***
Pred jutro je Toby počela sanjati.
»Ne mogu se udati za tebe! Zar ne razumiješ? Previše ljudi ovisi o
meni. Silas nam može pomoći da preživimo. On će...«
»Spalit ću mu trgovinu prije nego što mu dopustim da se tobom
oženi!«
Tabby zaustavi dah. Sve su kuće na Nantucketu bile vrlo blizu jedna
drugoj i gotovo su sve bile od drva. Vatra je bila opasna prijetnja. »Ne
bi to učinio«, šapne ona.
»Kako možeš pomisliti da bih?« Garrett je uhvati za ramena.
»Tabby, moraš se udati za mene. Volim te više od života.«
»Više od mora?«
Kad se odmaknuo od nje, na licu mu se vidjela tjeskoba. »Moram
zarađivati za život, a to jedino znam na moru. Zar bi željela da otvorim
trgovinu kao onaj zdepasti Silas Osborne s vrećastim trbuhom? Zar to
želiš od mene? Lišiti me muškosti? Želiš li odsjeći dijelove koji me čine
muškarcem?«

155
»Ne znam«, reče Tabby. »Ne znam što učiniti.«

156
 Šesnaesto poglavlje

Z vonjava telefona probudila je Toby i načas nije znala gdje se nalazi.

Je li s Garrettom u dugoj smeđoj haljini ili je u Nantucketu u
spavaćici?
Pogledala je na drugu stranu kreveta i vidjela udubljenje, tamo gdje
je Graydon spavao – ili je to sve bio njezin san? Kad je sjela, zaboljela
ju je glava, usta su joj bila suha, a u želucu je osjećala mučninu.
Zvonjava je prestala. Navukla je traperice i majicu kratkih rukava,
ali kad je izašla iz kupaonice, telefon je opet počeo zvoniti. Bio je to
Graydonov mobitel, a na zaslonu se umjesto imena pozivatelja pokazala
fotografija krune. Vjerojatno zove Rory, pomisli ona.
»Halo?« Glas joj je bio promukao.
Čula je nerazumljive riječi neke žene i Toby prepozna lankonijski
jezik. »Žao mi je«, reče ona i prinese ruku čelu jer ju je počela boljeti
glava. »On trenutačno nije tu.«
Ženski se glas promijenio iz kreštavog u sladak, iz lankonijskog na
engleski.
»Ah, zaboga, zvučite kao da vam je moj sin priuštio tešku noć.«
Toby osjeti kako joj je sva krv nestala iz lica. Razgovarala je s
Graydonovom majkom – s kraljicom. Bilo joj je drago što nije izgovorila
Graydonovo ime i razotkrila zavjeru.
»Da, gospođo«, reče ona. »Zapravo, hoću reći, ne. On je...« Nije
mogla smisliti što da kaže.
»Pa, draga«, reče kraljica »možda bi mogla pronaći mojega sina i
odnijeti mu mobitel. Sumnjam da je otišao daleko od tebe.«
»Odmah«, reče Toby. Koliko god da joj je bilo teško, počela je

157
trčati, čvrsto držeći mobitel u ruci. Kad je čula zvuk tuširanja, ušla je u
Lexienu, a sada Graydonovu sobu. Vrata kupaonice bila su otvorena i
ona proviri unutra. Stajao je iza zamagljenog plastičnog zastora, a para
se dizala uvis.
Toby zausti da ga pozove imenom, ali nije mogla. Graydon je trebao
biti Rory. »Majka te zove«, reče ona što je glasnije mogla, a da je ne
čuju svi do Lankonije.
Graydon je odmah zatvorio vodu i provirio iza zavjese. Toby mu
pruži mobitel, ali on odmahne glavom. Bio je još mokar. Ona uključi
opciju spikerfon i okrene mobitel prema njemu.
»Halo, majko«, reče Graydon formalno, zvučeći kao da je u sakou na
nekom svečanom primanju.
Sladak glas koji je razgovarao s Toby sada je nestao. »Roderick«,
reče ona na engleskom, a glas joj je bio poput biča. »Moram ti reći nešto
važno i poslušaj me barem jedanput u životu.«
»Da, majko, hoću.«
»Pretpostavljam da si obaviješten o junačkom činu svojega brata
kojim je spasio oca.« Graydon pokaže glavom na ručnik koji je visio na
prečki. Toby ga dohvati jednom rukom i dalje drugom pridržavajući
mobitel. On uzme ručnik od nje, omota ga oko struka i izađe iz kade.
»Da, majko, čuo sam i mogu li reći da je on...«
»Ne, ne možeš ništa reći«, prekine ga oštro majka. »Samo slušaj. Ne
želim da se vratiš u zemlju i bratu natovariš još više obveza. Ima
dovoljno posla i bez toga da ti ovdje izigravaš demona iskušenja i
pokušavaš ga napiti. A kako se približavaju i njegove zaruke, ne može
se baviti glupim djevojkama koje mu dovodiš. Tvoj otac mora ozdraviti
i što manje bude izložen stresu, to će se brže oporaviti. Jesam li bila
jasna?«
»Da, majko.«
Toby mu je po licu vidjela da je šokiran. Kad joj je iz ruke preuzeo
mobitel, ona brzo zgrabi ručnik koji mu je skliznuo i zaveže mu ga oko
struka.
Spikerfon opcija još je bila uključena i Graydon odmakne mobitel od
uha, kao da ne može podnijeti blizinu glasa.
158
 »Preklinjem te«, reče njegova majka »da ostaneš tu gdje jesi.
Graydon je ozbiljno shvatio svoj zadatak budućeg kraljevanja, dok ti
izražavaš samo prezir prema onome što mi zastupamo.« Zvučala je
razdraženo. »Ti i ja smo već mnogo puta razgovarali o tome. Imam li
tvoju riječ da ćeš ostati gdje god se sad nalaziš i da ćeš bratu i ocu
zadavati što manje briga?«
»Da«, reče Graydon, a glas mu je bio hladan i tvrd. »Uvjeravam te
da se neću uplitati u bratove poslove i obveze.«
Njegovu majku nije zabrinjavao njegov ton glasa. »Što se tiče
američke drolje koja se javila na mobitel, otarasi je se. Ako mediji
saznaju da ti je otac bolestan, bit će puno negativnih članaka o nama, pa
nam ne treba još i tvoja jeftina kurva koja će sve ispričati novinarima. I
Dannu ne treba ponovo vrijeđati time da mora upoznati koju god da si
ovaj put pokupio. Razumijemo li se?«
»Savršeno«, reče Graydon i bez ijedne druge riječi prekine vezu.
Dugo je ostao tako nepomičan. Toby ga blago gurne kroz vrata u
sobu i povede prema kauču pokraj kamina. Na naslonu se nalazio
prebačen stari pokrivač i ona mu ga prebaci preko golih ramena, jer je
još bio napola mokar.
»Jesi li to sad prvi put doživio?« upita ona sjedajući pokraj njega i
uhvativši ga za ruke.
»Da. Rory mi nikad nije rekao da majka s njim razgovara na taj
način. Nije ni čudno što tako rijetko dolazi kući.« Okrenuo se prema
njoj. »Ono što je rekla za tebe... Ne znam kako da ti se ispričam.«
Toby podigne ruku. »Moja majka govori o meni isto. Nikad nisam
dovoljno dobra za ono što želi od mene.« Nije dodala da je u njegovom
slučaju brat bio taj koji je predstavljao razočaranje.
»Gospodine?« začuju Daireov glas iz dnevne sobe. »Princ Rory vas
moli da ga nazovete.«
»Tu smo«, reče Toby.
Ušao je Daire, a za njim odmah i Lorcan, ali kad su ih vidjeli jedno
do drugoga na kauču, a Graydona napola golog, okrenuli su glave.
»Oprostite.«
»Graydon je upravo doživio način na koji majka razgovara s
159
njegovim bratom«, reče Toby.
Graydon je pogleda kao da je iznevjerila njegovo povjerenje, ali
Daire slegne ramenima kao da je to mnogo puta čuo.
»Zar svi znaju?« upita Graydon.
»U uskom krugu ljudi, da«, odgovori Daire, a i Lorcan kimne
glavom.
»Ali nitko mi, pa čak ni Rory, to nije rekao.« Graydon ih pogleda.
»Zar ste me štitili od istine?«
»Da«, reče Daire i priđe ormaru da Graydonu izvadi odjeću.
»Donesi plavu košulju od trapera«, dovikne mu Toby. »I traperice.
Danas će ostati kod kuće i razgovarati s Roryjem o kontroli štete.«
»I tenisice«, reče Lorcan stojeći bliže vratima. Prišla je velikoj
komodi s ladicama. »Čarape?« upitala je i pogleda Toby.
»Gore lijevo. Uzmi bijele.«
Graydon se malo pribrao. »Vjerujem da sam se u stanju sam obući«,
reče on.
Kratkim kimanjem glava Daire i Lorcan odlože odjeću na krevet i
izađu iz sobe. »Pustit ću te da se obučeš«, reče Toby i krene prema
vratima, ali Graydon je zaustavi.
»Ne. Molim te, ostani«, reče on i ustane, a pokrivač mu padne s
ramena.
»Osim ako zaista ne želiš otići.«
Zagledala se u njega dok je stajao samo s ručnikom oko bokova i
kao da se prisjećala da je prošlu noć provela u njegovom naručju.
Je li to bila stvarnost ili jedan od njezinih snova? Napravila je korak
prema njemu, ispružila ruku kao da će ga dotaknuti, ali on se okrenuo i
trenutak je prošao.
Graydon izvadi donje rublje iz ladice, a Toby pogleda u stranu dok
se oblačio.
Kad je već bio u trapericama i trebalo ih je samo zakopčati, ona ga
opet pogleda.
»Što ćeš poduzeti u vezi s tim?«
»Ne znam. Ne sviđa mi se da itko na taj način razgovara s mojim
bratom.«
160
 Mrštio se. Toby sjedne na jedan kraj kreveta i zagleda se u njega dok
je dovršavao odijevanje. Koračao je po sobi kao da maršira u bitku, ali
ništa nije govorio.
»Može li vas majka razlikovati?«
»Kao dokaz da je to istinska ljubav? Ne baš«, reče on s porugom u
glasu.
Graydonu je trebala gotovo minuta prije nego što je shvatio što je
rekao. Naglo je zastao, košulja mu je raskopčana visjela izvan hlača.
Zagledao se u Toby.
Na njoj se samo po bljedilu lica moglo primijetiti da je čula što je
rekao.
Naslonila se natraške na ruke i zagledala u strop. »Razumijem. Ja
sam odmah razlikovala brata i tebe, pa si – ti, budući kralj – odlučio
ostati ovdje i vidjeti mogu li biti tvoja istinska ljubav. Znaš, onako kao u
bajkama. Jedino će u ovoj priči princ pobjeći i oženiti se princezom, a ne
droljom koju muči mamurluk.«
Graydon zabaci ramena, tijelo mu se ukoči, a lice postane
bezizražajno.
Toby je i dalje sjedila na krevetu i ljutito ga gledala. »I da znaš, ako
se pretvoriš u princa iz bajke i izbaciš me iz priče, svima ću vam lijepo
pokazati vrata.«
Graydon na tren raširi oči, a onda se svom težinom spusti na krevet
iza nje.
»Ah, kvragu! Ne osjećam se baš kao neki princ. Majka mi je upravo
sasjekla brata i djevojku na komadiće. Volio bih joj reći što može učiniti
sa svojim stavovima, ali ona je ipak kraljica. To se ne radi.«
Toby se ispruži na leđa pokraj njega, ne dotaknuvši ga. »Što ti znači
ta fora istinska ljubav?«
Graydon se nasmije. »Kako to zvuči američki! Fora. Radi se samo o
obiteljskoj legendi. Smiješna je – osim što se stalno ostvaruje. Ujna Cale
voli nam pričati kako ju je ujak Kane mrzio na početku, kad su se tek
upoznali. Ali mogla ga je razlikovati od ujaka Mikea pa im je bilo
suđeno da ostanu zajedno.«
»Zanimljivo«, reče Toby, a onda se otkotrlja postrance da ga
161
pogleda. Košulja mu se raskopčala i njoj su se zaista sviđala njegova
gola, mišićava prsa. Sve one borbe s Daireom su se isplatile! »Znači
zato si organizirao večeru u šatoru, da otkriješ kakva je zapravo tvoja
istinska ljubav?«
»Mmmm«, promrmlja Graydon. »Više-manje.«
»Je li Rory zato bio ljutit? Rekao si da ste se svađali zbog mene.
Čekaj malo! Kladim se da mi niste namjeravali reći čime se bavite i
od čega živite.«
Graydon se zagleda u strop pokušavajući zadržati ozbiljno lice.
»Ponekad moje, hm, 'zanimanje' malo prestraši ljude.«
Toby se opet baci na krevet. »Jesi li siguran da ih ne straši tvoj
ego?«
Graydon se okrene postrance i približi lice njezinom. »Samo sam se
htio predstaviti kao ja, muškarac, i ništa drugo.« Uhvatio je pramen
njezine kose i omotao ga oko prsta.
»Tvoje izigravanje sirotog princa«, reče Toby. »Zar si mislio da ću
se pomamiti čim spomeneš svoje kraljevsko podrijetlo i palaču?«
»Nekim se djevojkama to događa«, reče on i opet se okrene na leđa
– ali nije ispustio pramen kose.
»Joj!« Toby se okrene prema njemu, ali on je zgrabi i u jednom se
pokretu našla na njemu. »Je li to još malo tvojega zavođenja?«
»Da. Sviđa ti se?« Prstima joj je prošao kroz kosu.
»Prilično«, reče ona tiho.
»Znaš li kako si lijepa? Koža ti je mliječno bijela i oduzima mi dah.
Oči ti imaju boju planinskog potoka, trepavice su poput leptirovih krila,
a usne kao najsočnije trešnje.«
Spustila je usne do njegovih, a kad ih je on razdvojio da je poljubi,
skotrljala se s njega i sjela na krevet. »Opisuješ me kao križanca između
šume i farme.«
Počela je ustajati, ali Graydon je uhvati za kosu, omota je oko
zapešća i povuče Toby natrag k sebi. Gurnuo ju je na krevet, a onda sjeo
na nju opkoračivši je.
»Što kažeš na ovo? Da si kraljeva kći, pobio bih sve ljude samo da
te osvojim.«
162
 »To je već bolje«, reče ona. »Ali svakako previše govoriš.«
Graydon je brzim pokretom obgrli rukama i povuče na sebe. A onda
je poljubi.
Intenzitet toga što se zbivalo između njih iznenadio je oboje. Frcale
su iskrice, bilo je to stapanje, prelijevanje – sjedinjenje.
Razdvojili su se i zagledali se jedno u drugo, a onda se opet spojili
silinom koja ih je gotovo srušila. Graydon otvori usta nad njezinima, a
onda se okrene i legne na nju, potpuno je prekrivši.
Toby je reagirala na iskonski način i obavila noge oko njegova
struka, rukama mu čvrsto zgrabila leđa i privlačila ga sve jače k sebi.
Graydon se prvi odmaknuo. Odvojio je usne od njezinih i zagnjurio
lice u njezin vrat. »Ne mogu. Ne možemo. Kad odem...« Nije završio
rečenicu.
Tobyno je srce ludo tuklo. Nikad nije bila tako blizu nekog
muškarca.
Osjetivši se malo posramljeno, spustila je noge na krevet.
»Razumijem«, reče ona. »Ne možemo riskirati s dobrom starom
istinskom ljubavi koja bi mogla dignuti glavu i...«
Skotrljao se s nje, ali ostao je pokraj i rukom je milovao po obrazu.
»Kako bi bilo da danas odemo istražiti onu staru kuću? Ujna Cale mora
završiti knjigu prije nego što će se pozabaviti tom svojom kućom. Zato
je htjela da provjerim je li krov u dobrom stanju i slično. Ako sam s
tobom, možda nećeš tamo zaspati i sanjati kako se ljubiš s drugim
muškarcem.«
Toby nije mogla iz misli izbaciti blizinu njegova tijela, ali njemu kao
da to nije smetalo. Jesu li se takve stvari događale i drugim ljudima i zar
se vođenje ljubavi nakon nekog vremena pretvaralo u blazirani čin?
Nešto što se jednostavno samo tako moglo uključiti i isključiti?
»Slažem se«, reče ona pokušavajući smiriti srce. »Ali moram
napraviti skicu za Viktorijino vjenčanje prema onome što sam vidjela u
snu. Ah! Zaboravila sam.
Jutros sam sanjala još jedan.«
Graydon ustane s kreveta, uhvati je za ruku i povuče da i ona ustane.
»Moram se obrijati. Sjedi kraj mene i ispričaj mi san. Jesam li te
163
poljubio i zaprosio?«
»Ovaj put si se tako jako naljutio na mene da si zaprijetio kako ćeš
spaliti cijeli grad.«
»Nagađam onda da je taj san bio o Silasu«, reče on uzdahnuvši.
»Što tebi znači 'vrećasti trbuh'?«
»Ako sam to rekao za nekog drugog muškarca, vjerujem da nije ništa
dobro.«
»Misliš?« reče ona i pođe za njim u kupaonicu.

164
 Sedamnaesto poglavlje

N jih četvero radili su zajedno u blagovaonici. Toby i Graydon sjedili

su na suprotnim krajevima stola, s otvorenim računalima pred
sobom, a Lorcan i Daire smjestili su se u sredini.
Graydon je morao Roryju objasniti sve faze sastanka s
veleposlanikom Litve.
Graydon je već prije s tim čovjekom igrao golf, upoznao je njegovu
obitelj pa je Rory morao znati sve o tome.
Umjesto da pamti činjenice, Daire i Graydon dosjetili su se da u
Roryjev gips sakriju mobitel. Na taj će način Graydon moći čuti što se
govori i brzo natipkati odgovor. To je bilo razlogom malih zastoja u
razgovoru, ali Rory je bio spretan u pronalaženju usputnih primjedbi
prije nego što bi odgovorio.
Toby je istraživala ono što je vidjela u snovima. Ako Viktoriji
pokaže neke crteže ili fotografije haljina iz onog razdoblja, možda bi joj
se mogle svidjeti, a to bi značilo da Toby može započeti planirati
vjenčanje.
Hrana, cvijeće, sve će to zahtijevati puno posla i ona je već trebala
početi s radom. Kad je u pretraživanju interneta naišla na stvari koje su
bile vrlo slične onima iz njezina sna, morala se podsjetiti da sve to nije
stvarno.
Graydon je stajao na kuhinjskim vratima i držao mobitel uz uho.
»Koliko si takvih snova usnula dosad?«
»Tri«, reče ona. »Je li to nešto lankonijsko, jer Amerikanci baš ne
obraćaju puno pozornosti na snove.«
»Prošle sam godine...« Graydon se prekine jer mu se obratio Rory.

165
»Reci joj«, reče on Daireu, a zatim ode u kuhinju i u zimski vrt da može
privatno razgovarati.
»Prošle je godine Njegovo Kraljevsko Visočanstvo...« počne Daire.
»Misliš na Graydona?«
Daire se nasmiješi. »Da, naravno. Grayev otac – kralj – poslao je
sina u planine u zabačeno selo. Čini se da su neki iz plemena Ulten
zaključili da je jedna žena u selu vještica. Htjeli su je kamenovati.«
»Jesu li im koze počele ugibati i takve stvari?« upita Toby.
»Ne. Bila je to vrlo lijepa mlada žena i svim je muškarcima bila
neodoljiva.
Kad smo počeli istragu, otkrili smo da je problem u tome što nikad
nije rekla ne.«
»I to mi je neka vještica!« reče Toby smijući se. »Što je Graydon
učinio?«
»Kupio joj je jednosmjernu kartu za Los Angeles i upoznao s jednim
filmskim producentom. Dosad je već četiri puta glumila lijepu djevojku
koju ubijaju u filmovima strave.«
Toby se nasmije. »Oživljena je parodija Farma hladne utjehe«, reče
ona i vrati se svojem poslu.
Nažalost, Lorcan je sve vrijeme imala vrlo malo zadataka za obaviti.
Toby nije puno razgovarala s njom. Došle su do stupnja gdje su obje
bile svjesne da zajedno pomažu Graydonu, ali dalje od toga nisu išle.
Toby je pretraživala internet tražeći kostime iz razdoblja regentstva i
našla neke izvanredne primjerke u raznim muzejima. Isprintala ih je, a
onda raširila na stolu da ih razgleda.
Graydon je još telefonirao, a Daire se unio u monitor svojega
računala pa je Toby gurnula slike prema Lorcan. »Što misliš?«
»Lijepe su«, reče Lorcan.
Toby je bila razočarana njezinom šutljivošću. Nije bila baš materijal
za dobru prijateljicu. Toby povuče slike natrag.
»Bolje su uživo«, reče Lorcan.
»Da? Vidjela si ih u muzejima u Lankoniji?«
»Ne, nego u...« Pogledala je Dairea.
»Na tavanu«, reče on ne podižući pogled. »Ta obitelj nikad ništa ne
166
baca.
Samo nadograđuju onu palaču kako bi mogli nagomilati još više
starih stvari.«
Toby pogleda Lorcan. »Voljela bih da možemo posuditi takve haljine
i pokazati ih Viktoriji. Možda bi ih se ona i prisjetila«, reče ona kroz
smijeh.
»Naravno, ne može se sjećati mojega sna, ali izgledala je dobro u toj
haljini. Ima prilično bujno poprsje.«
Pogledala je brzo Lorcan. »I ti bi svima zavrtjela glavom u takvoj
haljini. Od bijelog mekanog muslina s crvenom vrpcom omotanom
ovdje.« Položila je ruke visoko na rebra.
Daire prezirno puhne. »Lorcan spava u mekanoj koži.«
Toby primjeti da je čuvši tu primjedbu Lorcaninim očima preletjela
sjena, ali ništa nije rekla. Lankonijci su svakako bili dobri u prikrivanju
svojih osjećaja, pomisli ona.
»Možda bi ti mogla nositi jednu od tih haljina«, reče Lorcan
pristojno.
Toby ustane i stane iza Lorcanine stolice. Kad joj je ova kimanjem
dala dopuštenje, Toby podigne Lorcanin dugi konjski rep na vrh glave i
zagleda se u kosu. »Da, jako lijepo. Znaš, u visokim potpeticama
vjerojatno bi bila viša od Dairea.«
Lorcan se na to osmjehne i bio je to prvi osmijeh namijenjen Toby.
Daire je odmahivao glavom tipkajući nešto na računalu.
»Mislite li da bismo to mogli učiniti? Hoću reći, hoće li se Graydon
složiti?« upita ih Toby. »Čak ako se i složi, hoće li biti moguće posuditi
odjeću i u kratkom je vremenu prevesti ovamo?«
»Naravno«, reče Daire »ali Grayu se neće svidjeti da mu mi
govorimo što da radi.«
»Naročito u vezi s tobom«, doda Lorcan. »Ako princ Graydon
pomisli da je to Daire predložio, odbit će.«
Toby se počne još više raspitivati o tome, ali kad se Graydon
pojavio na vratima, reče: »Dođi i pogledaj ove slike.«
Uzeo je jednu koja je prikazivala ženu u dugoj bijeloj haljini, što joj
se pripijala uz noge i s dubokim izrezom.
167
 »Sviđa mi se«, reče on.
Daire podigne pogled s računala. »Ovdje piše da je u ono vrijeme
postojalo nešto što se zvalo 'muslinska bolest'. Čini se da su tada žene
nosile haljine od vrlo tanke tkanine, pa bi se prehladile i umirale.« Činilo
se da razmišlja o tome.
»Mislim da se to isplatilo.«
»Planiraš li takvu haljinu i za Viktoriju?« upita Graydon.
»Zaboga, ne! To je nemoguće ostvariti«, reče Toby gledajući ga.
»Čekaj malo!
To je bilo vrijeme kad je živjela Jane Austin. Ne kažem da će nam
poći za rukom, ali ti bi... fanfare molim.... mogao biti gospodin Darcy.«
»Govoriš li o onom prgavom muškarcu kojega su svi smatrali
snobom?«
»Da, o najromantičnijem muškarcu koji je ikada opisan u
književnosti, pa stoga pokaži malo poštovanja. Ako ću morati nositi
tanku haljinu zbog koje ću dobiti upalu pluća, onda ćeš ti morati nositi
hlače do koljena.« Pružila mu je sliku čovjeka u bež hlačama,
zategnutima kao da su mu druga koža, i uskom crnom kaputiću s
visokim ovratnikom. »Hoćeš reći da ćeš, budem li nosio te tajice, i ti
pristati nositi ovakvu haljinu?«
»Svakako. Zašto ne? Ali gdje ćemo nabaviti kostime iz osamnaestog
stoljeća?«
Napadno je zatreptala trepavicama odajući dojam potpune
nedužnosti.
»Pretražit ćemo ormare mojih predaka«, reče Graydon. »Zamolit ću
Roryja i...
Ne. Nazvat ću djeda i on će nam sve poslati prvim avionom.«
Toby pogne glavu nad slikom kako bi prikrila osmijeh. Odjeća s
fotografije bila je vrlo romantična. »Znači li to da bih mogla nositi
haljinu koju je nekoć nosila neka kraljica?«
»Da«, reče Graydon. »Princ te ne impresionira, ali kraljica da?«
»Za mene to ima smisla«, reče Lorcan i svi se nasmiju. Prvi put su se
Toby i Lorcan pogledale s prijateljskim razumijevanjem.
»I kad ćemo nositi tu smiješnu odjeću? Pitam se kakvu su hranu ljudi
168
tada jeli?« U tom trenutku zazvoni Graydonov mobitel. »Moram se
javiti«, reče on umorno i izađe iz sobe.
»Izvrsna ideja«, reče Toby. »Organizirat ćemo svečanu večeru iz
razdoblja regentstva i biti odjeveni u kostime. Zašto se i vas dvoje ne
biste pridružili?«
Nasmiješila se vidjevši da se Daire užasnuo, a Lorcan iznenadila.
»Ne« reče Daire tiho i Toby osjeti da je to konačna odluka.
Pogledala je Lorcan. »Roryjev iPad je u donjoj desnoj ladici u Grayovoj
sobi.« Lorcan je već krenula stepenicama prije nego što je Toby dovršila
rečenicu.

***
Po lankonijskom je vremenu bilo pet popodne kad je Graydon nazvao
privatni broj svojega djeda.
»Graydone? Jesi li to ti?« Unatoč poodmakloj dobi glas i duh J. T.
Montgomeryja bili su snažni – i nije unuku dao vremena niti da mu
odgovori.
»Želim znati zašto se, dovraga, Rory pretvara da je ti i zašto je
preuzeo tvoje dužnosti. Tvoja je baka sva izvan sebe od brige i misli da
si potajno smješten u neku bolnicu kao i tvoj otac, a tvoja nam majka
ništa ne želi reći.«
»Djede, dobro sam, a majka o tome ništa ne zna. Samo sam želio
tjedan dana odmora, to je sve, a onda je Rory slomio zapešće i... pa,
dogodile su se neke stvari. Osim toga, upoznao sam djevojku koja...«
»Rekao sam Ariji da je to problem«, reče J. T.
»Nije ništa takvoga. Samo sam zasad odsjeo kod nje i...«
»Što ti to znači 'nije ništa takvoga'? Je li lijepa?«
Graydonov se glas smekša. »Predivna je. Ima dugu plavu kosu –
prirodno plavu – i...«
»Samo je jedan način kako muškarac može biti siguran u prirodnu
boju ženine kose«, reče J. T.
Graydon nije mogao a da se ne nasmije. Starost nije umanjila djedov
žar za životom!

169
 »Mlada dama i ja proveli smo cijeli dan čisteći nakon jednog
vjenčanja, a poslije smo otišli plivati samo u donjem rublju. Gotovo sam
sve vidio. Toby i ja smo samo...«
»Dobro me slušaj, ako mi kažeš da ste vas dvoje samo prijatelji,
razbaštinit ću te. Pitanje je: uzburka li ti se zbog nje krv u žilama?«
»O, da!« reče Graydon i odjedanput shvati da već odavno želi tu
istinu izreći naglas. »Ponekad se osjećam kao jedan od svojih predaka-
ratnika i poželim je prebaciti preko ramena i pobjeći s njom. Izluđuje me
što je ne mogu dotaknuti, nego samo gledati. Djede? Ona razlikuje mene
i Roryja.«
J. T. je na trenutak zašutio. Bio je staroga kova i čvrsto je vjerovao u
stare obiteljske legende. »Siguran si?«
»Da. Kad sam joj se predstavio kao Rory, naljutila se zato što lažem.
Poslije se Rory obukao u mojem stilu i pokušao me loše oponašati i...
No, svejedno, odmah je znala tko je on.«
»Žao mi je«, reče J. T., a glas mu se sveo na šapat. Obojica su znali
što sve to znači. Kao mladi Amerikanac, J. T. se svim silama borio
protiv stoljetne tradicije u lankonijskoj kraljevskoj obitelji. Uspio je
nešto postići, ali nije mogao promijeniti sustav prema kojemu će se
njegov unuk morati oženiti.
J. T. je sada bio vrlo tužan čuvši da je unuk našao ženu koja bi mu
mogla značiti mnogo više od nekoga tko će samo sjediti pokraj njega na
prijestolju.
»Kako ti mogu pomoći?«
»Želim da pošalješ nekoga s odjećom iz ranog devetnaestog
stoljeća.«
J. T. nije mogao a da se ne nasmije. »A ja sam pomislio da ćeš htjeti
da se zauzmem za tebe kod tvoje majke.«
»Kako bih to mogao tražiti od tebe, djede? Volim te i želim da
ostaneš živ.«
J. T. se od srca nasmije. »Kad bi tvoja majka znala što se događa
između tebe i brata, nitko ne bi ostao živ. Hoćeš li se vratiti do... znaš?«
Nije se mogao prisiliti da izgovori »proslava zaruka«.
»Hoću«, reče Graydon. »Planiram se vratiti navrijeme. A što je s
170
odjećom?
Možeš li mi je nabaviti?«
»Svakako. Reći ću tvojoj baki da pošalje jednu od svojih djevojaka
da potraži što ti treba.«
»Dobro! Javit ću ti koji nam konfekcijski brojevi trebaju, ali važno je
da mi treba nešto što će zadiviti Viktoriju Madsen.«
»Spisateljicu? Aria voli njezine romane i kad joj kažem za koga je to,
natjerat će sve ljude u palači da radimo za nju.«
»Samo da majka ne sazna za to i ništa ne posumnja«, reče Graydon.
Želio je s djedom razgovarati o načinu na koji majka razgovara s
Roryjem, ali ne telefonskim putem. Učinit će to oči u oči.
»Ne brini se. Ima ona drugih poslova. Zaključujem da si Roryju dao
neke upute jer je dobro obavio posao s dvojicom veleposlanika.«
»Iz sata u sat sam na telefonskoj vezi s njim, a i preko Skypea.«
»Da, dobro. Ne dopusti da ti obveze ukradu vrijeme koje možeš
provesti sa svojom djevojkom. Pošalji mi njezinu fotografiju. I... Gray?
Volim te.«
»Hvala«, reče on. »Ne bih ovo uspio bez tebe.« Pozdravili su se i
prekinuli vezu.

***
Bila su već tri sata, odnosno deset u Lankoniji, kad se Graydon napokon
mogao odmaknuti od telefona. Isključio ga je, predao Daireu i okrenuo
se Toby rekavši: »Krenimo«.
Izašli su iz kuće. Čim su se našli vani, ispričao joj je o telefonskom
razgovoru s djedom. »Imat ćeš svoje lijepe haljine i siguran sam da će
Viktorija pristati na plan vjenčanja.«
»Nadam se da si u pravu.« Hodala je ispred njega i okrenula se.
»Šteta što Daire ne želi nositi kostim. Izgledao bi prekrasno!«
»Ne bi bio bljedunjav i nizak kao ja?«
Sunce mu je bilo iza leđa i činilo se kao da oko sebe ima auru. Je li
to bilo samo svjetlo ili njezina sve prisnija bliskost s njim, ali u tom
trenutku joj se činilo da nikad nije vidjela zgodnijeg muškarca.

171
 Okrenula se naprijed uplašivši se da će on sve pročitati na njezinu
licu. Nije moj, podsjetila se.
Kad su stigli do ulaznih vrata stare kuće koju su kupili još njegovi
rođaci, Graydon izvuče ključ iz džepa, velik poput njegove ruke.
»Gdje si ga našao?« upita Toby.
»Poslala mi ga je ujna Cale. A ja se pitam kako si ti ušla u kuću bez
njega.«
»Vrata su bila otvorena.«
»Kao da su te pozivala da uđeš?« Zadirkivao ju je.
»Ne«, reče Toby »nego kao da ih je otvorio vjetar. Moraš se sjetiti
koliko su ove kuće stare. Vrata, prozori i podovi sigurno će škripjeti.«
»Moja spavaća soba kod kuće izgrađena je 1528. i spada u novije
izgrađeno krilo palače.«
»Ali riječ je o tome pojavljuju li se duhovi ili ne.«
»Mačevi zveče svaku noć«, reče Graydon, zatvori vrata, a njoj pruži
ključ. Na gornjem dijelu bila su urezana dva delfina.
Podignula ga je uvis. »Daješ mi ga zato da mogu pobjeći ako tvoje
zavođenje postane previše strastveno?«
»Zato da zaključaš vrata tako da nitko ne može ući i prekinuti nas.
Gdje ćemo početi?«
»U spavaćim sobama, naravno«, reče ona i gurne veliki ključ u
bravu. Smijući se, krenuli su na kat.
U kući je sve bilo dobro vidljivo iako je svjetlo moralo prolaziti kroz
prljave prozore. Na zidovima i podovima nisu vidjeli nikakav znak
prodiranja vlage.
Glavno je stubište vodilo na kat, gdje su se nalazile dvije spavaće
sobe s velikim kaminima i kupaonicama.
»Ova mi je najdraža«, reče Toby i odvede ga u sobu gdje je
doživjela prvi san.
Unatoč prljavštini, moglo se vidjeti da je to nekoć bila vrlo lijepa
soba.
Graydon sjedne na prašan mali dvosjed. »I meni se sviđa. Volio bih
ove police napuniti knjigama.«
Sjela je pokraj njega. »O čemu bi te knjige govorile?«
172
 »Mislim da bih tu volio imati zbirku knjiga o Nantucketu. Volio bih
saznati više o otoku. A ti? Što bi voljela držati ovdje?«
»Romane koje volim uvijek iznova čitati, knjige o vrtlarstvu i, slažem
se, knjige o povijesti. Mislim da bih voljela nešto više znati o ovoj
kući.«
»Jesi li Daireu ispričala pojedinosti iz svojih snova?«
»Da«, reče ona ozbiljno »a naročito je želio čuti dijelove o tome tko
se s kim ljubio.«
Graydonovim licem prođe izraz ljutnje, a onda shvati da ga ona
zadirkuje.
»Vještice mala!« reče on i posegne za njom, ali Toby je već bila na
nogama i potrčala.
Izašla je kroz sporedna vrata koja Graydon dotad nije primijetio,
krenula je ravno u hodnik i on je čuo njezine korake po nekom stubištu –
koje zapravo nije vidio. Otvorio je vrata dviju kupaonica i dviju
spavaćih soba prije nego što je našao usko stubište uvučeno između
zidova. Bilo je tako mračno da je jedva išta vidio pred sobom te je
zažalio što nije ponio baterijsku svjetiljku.
Na vrhu stubišta bila su čvrsta vrata, a kad ih je otvorio, ugledao je
velik, prazan tavan. Široke, debele i grubo istesane podne daske
svjedočile su o starosti kuće. Kosine krova sastajale su se na stropu pod
oštrim kutom. Toby je stajala na drugom kraju, pokraj prozora.
»Čini mi se kao da poznajem ovu prostoriju. Tamo se vješalo oprano
rublje.«
Graydon pogleda u smjeru koji je pokazala i ugleda stropne grede s
velikim metalnim kukama. Savršene za razvući užad za sušenje rublja.
»Ovdje se sušilo začinsko bilje. Mnogo ga je trebalo za svijeće.«
Vidio je rupe gdje su nekad bile manje kuke.
»Mi... hoću reći, oni su prodavali svijeće. U ovom su se kutu igrala
djeca. Mali je Thomas plakao jer mu je igračka koju mu je otac napravio
pala između dasaka i nije je mogao dosegnuti.« Toby digne ruke u zrak.
»Čudno je to. Zašto izmišljam te stvari? Možda bih trebala sve ispričati
Viktoriji pa da to iskoristi za svoje romane.«
»Ili bi ih sama mogla početi pisati.«
173
 »Ne, hvala!« reče Toby. »Biti spisateljica previše je samotno za
mene.«
»Što onda želiš?« upita on ozbiljno.
»Amerikanka sam. Želim sve. Muža, djecu, lijepu kuću, karijeru koja
će mi dati osjećaj da radim nešto čime pomažem ljudima. Hoćemo li u
prizemlje?«
»Poslije tebe.« Dok je išao za njom niza stube, reče tiho: »Isto to i ja
želim od svojeg života.«
Proveli su sat vremena razgledavajući svaku od četiri spavaće sobe i
tri kupaonice, provjeravajući ima li kakvih oštećenja od vode ili plijesni,
ali nisu ništa našli.
Toby je pritiskala prekidače za svjetlo i otvarala slavine za vodu, ali
ništa se nije događalo. »One noći kad sam bila ovdje tu je bilo i struje i
vode. Je li ih netko isključio?«
»Nije, koliko znam«, reče Graydon dok su silazili u prizemlje. Nije
joj rekao da ga najviše zanima ona soba za koju je rekla da je užasava.
Pošli su niz veliko središnje stubište. On ju je slijedio iz prostorije u
prostoriju. Nije izgovorio naglas kako mu se čini da je ona vrlo dobro
poznaje raspored cijele kuće. Onoga dana kad su se posvađali –
zapravo, kad Graydon nije puno rekao – stekao je dojam da nije baš
puno istraživala kuću.
»Blagovaonica. Zar ne bi izgledala predivno s nekoliko orijentalnih
sagova?
Jedan preko drugoga. Porijeklom iz dalekih zemalja i blistavo novi.
Servis za jelo iz razdoblja kraljice Ane, a u sredini sobe stolice s
naslonima od crvenog pliša, dovezene iz Londona.
Sljedeću je prostoriju nazvala »stubišnom sobom«. »To je bila
prostorija za obitelj. Djeca bi boravila ovdje, a ne na prednjem stubištu,
što je značilo da se odrasli ne bi spoticali preko njihovih igračaka, cipela
i razbacanih rukavica.«
»I zagubljenih igračaka malog Thomasa?«
Toby se nasmije. »On je bio poseban. Sve je gubio u hodu.« Prišla je
jednim vratima i ušla u usku sobicu punu ormarića, gdje je uz jedan zid
bio stisnut mali ženski toaletni stolić. »Naravno, to nije bilo ovdje«, reče
174
ona misleći na moderne cijevi i slavine.
»Čemu je služila ova soba?«
»Za smjese«, reče ona brzo. »Sve što se moglo prodati. Svijeće,
kreme za lice, ljekovite sirupe – i sapun. Ali onda su Valentina i njezin
prozirni sapun svima drugima preoteli tržište.«
Graydon ju je slijedio i slušao. Otišla je u sobu koju je nazvala
stražnjom dnevnom sobom pa u spavaću i naposljetku u kuhinju. »Ovo
je sve novo«, rekla je.
Njezina je primjedba bila čudna, jer je kuhinja izgledala kao da je
posljednji put uređivana 1950-ih.
Graydonu je još jedanput bilo drago što ne vidi nikakvog znaka
curenja vode.
Iako se u kući već godinama nije živjelo, netko ju je vrlo dobro
održavao. Vratili su se u prednji dio i ušli u veliki salon. Kamin je bio
vrlo lijep s izrezbarenim ukrasima sa strane. Susjedna je soba bila
dnevna i tamo je Graydon dan prije našao Toby kako spava. Nije je tada
želio buditi, pa se vratio u njezinu kuću, uzeo nešto hrane, pokrivač i
jastuk. I nije joj rekao da je spavao na improviziranom ležaju odmah
pred vratima. Nije je želio ostaviti da sama prenoći u toj velikoj, praznoj
kući! I baš kao što se nadao, iduće jutro pobudila se mnogo bolje
raspoložena.
»To su sve prostorije«, reče Toby. »Ima još i podrum, ali nije baš
velik i koristi se samo za odlaganje stvari. Ako ga želiš vidjeti,
možemo.« Napravila je pokret kao da će izaći iz sobe.
»Čekaj«, reče on. »Gdje je ona soba koje se bojiš?«
»Ne znam što želiš reći«, reče Toby i brzo napravi nekoliko koraka.
Graydon stane pred nju i uhvati je za ruke. »U redu je. Ja sam ovdje
i sigurna si.«
»Ne znam što želiš reći«, ponovi ona glasnije i jače. Izvukla se iz
njegova stiska. »Mislim da ću se vratiti kući. Vidimo se poslije.«
Tako je brzo izašla iz kuće da je Graydona podsjetila na crtani film u
kojem se jedan od likova tako brzo kreće da ga se ne vidi. Razdirala ga
je želja da pođe za njom i da ostane u kući i nađe tu prostoriju koja ju je
tako uznemirila.
175
 Nije mu trebalo mnogo da pronađe skrivenu sobu. Ali i u njegovoj je
palači bilo puno tajnih sobica, odaja i stubišta, pa je znao gdje treba
tražiti. Malo duže je potrajalo dok nije našao lukavo skriven mehanizam
za otvaranje u drvenoj oplati zida. Pomak u stranu, gurni, podigni. I vrata
su se otvorila.
Ugledao je omanju sobu s prozorom na suprotnom zidu. S desne
strane stajao je ormar koji je izgledao star kao i kuća. Bio je tu i okvir
nečega što je morala biti ležaljka za popodnevni odmor.
Pitao se koja je bila prvotna namjena te sobe. Možda je bila prostor
za spremanje cjepanica za mnoge kamine koji su bili u kući. Ali ne,
takva bi se prostorija ipak nalazila izvan kuće. U sobi nije vidio ništa što
bi kod bilo koga moglo izazvati strah.
Ali dok je tako stajao, obuzela ga je neka tuga. Morao je otići otamo
i uvjeriti se je li Toby dobro, ali nije se mogao pomaknuti. Polako je
osjećao kao da mu se život primiče kraju, da sve što je ikada mislio i
osjećao, sve što je ikada želio učiniti, sve što je ikada postigao, ne znači
ništa.
Sobu kao da je ispunjavalo blago svjetlo i začuo je ženski plač, zatim
dvije žene kako plaču, a onda još više njih. Činilo se kao da je prostorija
puna uplakanih žena.
Graydon osjeti težinu u grudima i učini mu se da ne može disati, pa
se okrene i izađe iz prostorije. Zalupio je starim vratima, a onda na njih
navukao zasun.
Nakratko se naslonio na njih, a srce mu je ubrzano tuklo. Sobica u
kojoj se nalazio, sa starim ležajem i kaminom na suprotnom zidu, činila
mu se sasvim normalnom. U cijeloj je kući vladala tišina. A ipak je
upravo osjetio najveću tugu koju je ikada iskusio u životu.
Dok se udaljavao od zida s drvenim oplatama, odlučio je nazvati
ujnu Cale i provjeriti što ona zna o povijesti te kuće. Poznavajući ujnu,
ona je dosad već sigurno istražila svaku godinu postojanja tog zdanja. A
Graydon je želio znati svaku pojedinost.
Polako se vratio u Tobynu malu kuću. Prednja vrata bila su otvorena
i na tren je zastao u predvorju. Trebalo mu je vremena da se smiri nakon
onoga što je doživio u staroj kući.
176
 »Moraš mi pomoći s planovima za proslavu«, čuo je Toby kako
govori.
»Ne znam kako se to radi«, odgovorila je Lorcan zbunjeno.
»Pokazat ću ti«, reče Toby.
Graydon se osmjehne, jer je znao da Lorcan baš nije navikla na
lagodno čavrljanje s prijateljicama.
Dobro se sjećao Lorcan kao dvanaestogodišnje djevojčice, netom što
je prošla provjeru i ušla u vladin program. Bila je visoka i mršava,
odjeća joj je bila preuska i prekratka, ali njezini djed i baka nisu joj
mogli kupiti novu. Na licima im se vidjela ljubav i nada za njihovu
jedinu unuku.
Graydon je tada nazočio ceremoniji dobrodošlice, a onda je, kao i
uvijek, nekoliko dana ostao u blizini i promatrao nove učenike. Čudilo
ga je što se nije moglo predvidjeti tko će uspjeti, a tko ne. On i Daire
odavno su se uvjerili da su za stvaranje šampiona srce i volja bili važniji
od mišića i treniranja.
Učenicima se dopuštalo da se tri dana hrvaju, bore gumenim
mačevima, treniraju u teretani i odslušaju nekoliko akademskih nastavnih
sati. Tijekom tog razdoblja nisu dobivali nikakve upute i vrlo malo
pravila kojih su se moraju pridržavati. Ideja je bila da se vidi za što je
svaki učenik sposoban, bez ikakvog uplitanja.
Prvoga dana majka je pozvala Graydona da se pozdravi s nekim
šarmantnim djevojkama koje su pravile ukrasne jastuke za njihovu
privatnu kapelicu. Bilo mu je teško izgovarati isprazne fraze i laskati im
dok su mu misli bile daleko.
Te noći, uz pivo, Daire je rekao: »Imam šampiona.«
»Tko je to?«
»Neću ti reći. Dođi i probaj pogoditi.«
»To je onaj veliki klinac koji reži«, reče Graydon. »Čak je i mene
prestrašio.«
Daire se nasmiješi. »Možeš li ostati još sutra ili ti je majka već
isplanirala neko novo aranžiranje cvijeća?«
»Nasmijao bih se da nije istina. Je li to onaj dečko s gustim
obrvama?«
177
 Daire nije odgovorio, a idući je dan Graydon shvatio zašto. U
nekoliko je sati uočio visoku djevojku duge crne kose i vidio da je ona
Daireov budući šampion.
Bila je brza, gipka i pametna. Činilo se kao da zna što će njezin
protivnik učiniti prije nego što je i sam znao.
Do kraja trećega dana svi su učenici pokušavali udariti Lorcan, ali
nijednome nije uspjelo. Jedan veliki mladić bio je toliko frustriran zbog
toga što se Lorcan izmicala i izbjegavala njegove udarce da se zatrčao
prema njoj s namjerom da je prignječi tijelom uza zid. Na tren je širom
otvorila oči vidjevši sto kila mišića koji jure na nju.
Graydon je zakoračio naprijed namjeravajući zaustaviti mladića prije
nego što zgnječi djevojku, ali Daire ga zaustavi uhvativši ga za ruku.
Djelić sekunde prije nego što je mladić udario u Lorcan, spustila se na
tlo, sklupčala, pognula glavu i rukama obuhvatila koljena.
Mladić se svom snagom zaletio u zid.
Daire je pogledao Graydona pogledom koji mu je govorio da se ne
upliće. Kao učitelj, Daire je želio vidjeti reakciju novih učenika na ovo
što je Lorcan učinila.
Tko će se naljutiti i povikati »Faul! To je nesportski!«
Upravo se najveći mladić, onaj kojega je Graydon spomenuo da ga
plaši, počeo smijati. Daire je samo gledao dečka koji se zaletio u zid.
Kako će on reagirati na to da je postao predmet ismijavanja? Nos mu je
bio krvav, razrezao je čelo, a rukom je stiskao grudi. Još uvijek
omamljen, pogledao je dolje u Lorcan, još skupljenu između njegovih
nogu.
Ispružio je ruku i podignuo ju držeći je za ramena – a Daire je krenuo
naprijed s namjerom da je zaštiti. Ovaj put je Graydon zaustavio njega.
Mladić je bio gotovo dvostruko veći od Lorcan. Držao ju je za
ramena i zabuljio se u nju. »Ovo je kao da se borim s mačkom«, reče on
naposljetku i svi su se još jače počeli smijati.
Visoki mladić prebaci ruku oko Lorcaninih mršavih ramena i povede
je prema ostalim mladićima. Ostale djevojke iz programa treninga ostale
su u svojoj grupi.
Otada je Lorcan bila jedna od mladića – i morala je dvostruko više
178
trenirati da stekne mišiće i snagu koju su mladići već imali. No
posjedovala je agilnost koju oni nikada neće steći. Zadirkivali su je zbog
toga, ali i zavidjeli joj.

***
»Daire?« začuje sada Graydon Tobyn glas. »Kako napreduješ s
jelovnikom?
Kada planiramo upriličiti svečanu večeru? Koliko dugo moramo
čekati da nam stigne odjeća? Moram napraviti pozivnice za vjenčanje
Viktorije i doktora Huntleyja, pa moram imati i plan. Jilly i Ken će
također doći, iako se Viktorija i Ken stalno koškaju.«
U sobi zavlada tišina.
»Ne znam odgovore na ta pitanja«, reče Daire.
»Što je to koškanje?« upita Lorcan.
»Nešto kao rafali iz automatske puške. Ne! Ne uistinu, ali Viktorija i
Ken su bili u braku. Oprostite. Zaboravljam da vas dvoje ovdje nikoga
ne poznajete.
Pogledajmo možemo li napraviti plan i raspored.«
»Gdje je Graydon?« upita Daire, a u glasu kao da mu se čuo strah.
»Idi«, reče Toby. »Nađi ga. Ostavila sam ga u onoj staroj kući
prekoputa. Zašto vas dvojica ne biste izašli navečer van? Lorcan i ja
možemo sve napraviti. Kako Graydonov djed zna da su on i Rory
zamijenili mjesta, pitam se bi li bilo u redu ako mu e-mailom pošaljem
popis veličina i brojeva odjeće?«
»Siguran sam da bi mu se to svidjelo«, reče Daire i brzo krene prema
vratima.
Graydon ga je čekao vani. »Izgledaš kao da si pobjegao sudbini
goroj od same smrti.«
»Upravo tako«, reče Daire.
»Hoćemo li istražiti što se sve u Nuntucketu noću može raditi?
Osim ako ne želiš pomagati oko planiranja vjenčanja. Upozoravam
te, budeš li pomagao, dobit ćeš nadimak 'prijateljica'. Ako ne...«
»Pusti da pogađam. Reći će da sam bezosjećajan«, reče Daire i

179
uzdahne.
»Nedostaje mi vrijeme kad se muškarac samo mogao pojaviti na
vlastitom vjenčanju.« U glasu mu je bilo toliko čežnje da su se obojica
počeli smijati.
»Idemo na pivo!« reče Graydon.
»Da! Naprijed, na pivo!«

***
Te večeri, dok je Graydon bio vani, Toby je učinila ono što je htjela već
danima.
Potražila je službenu internetsku stranicu Lankonije. Kako izgleda
plavokrvna Danna? Kad se fotografija pojavila, Toby vidje ženu čiju je
sliku Rory nosio u lisnici, a onda je brzo zaklopila računalo.
»O, Bože«, šapnula je. Graydon se trebao oženiti ženom koju je
njegov brat volio.
Sve u svemu, bilo je to nešto o čemu Toby nije htjela niti razmišljati.

180
 Osamnaesto poglavlje

G raydon i Daire otišli su u restoran Bratstvo, gdje su pojeli velike

količine morskih plodova i sad su već bili na četvrtom pivu. Sve
vrijeme razgovarali su o stvarima vezanim za Lankoniju.
Daire je pričao o svojim novim učenicima. »Naravno, u grupi nema
nove Lorcan«, reče on.
»Nema zvijezde koja bi zasjala jače od ostalih?« upita Graydon.
Zagledao se u čašu, a misli su mu bile daleko.
»Čezneš za domovinom?« upita Daire.
»Uopće ne!« reče Graydon. »Ovaj mi se otok jako sviđa. Kad bih
ostao duže, mogao bih upoznati ljude. Volio bih malo vježbati jedrenje, a
čujem da imaju dobre instruktore. A čini mi se da se i neki američki
članovi moje obitelji namjeravaju preseliti ovamo.«
»Ne možeš ostati s njom«, reče Daire tiho.
»Znam. Nikada nisam, čak ni kao dijete, zanemarivao svoje dužnosti.
Zemlja je uvijek na prvome mjestu.«
Daire nije namjeravao pustiti prijatelja da se okrene samosažaljenju.
Promijenio je temu. »Što ima u onoj staroj kući i snovima djevojke a
da te toliko zanima?«
Graydonu je bilo drago što može razmišljati o nečemu drugome. »Tu
bi kuću zauvijek trebalo zapečatiti. U njoj postoje stvari koje ne bi
trebalo dirati.«
Zašutio je na tren, a onda ispričao Daireu što je osjetio ušavši u
skriveni sobičak.
Opisao je tugu i veliku žalost koje su ga prožele.
»Što namjeravaš poduzeti u vezi s time?« upita Daire.

181
 »Kad sam izašao iz kuće pomislio sam da bih trebao saznati što se u
njoj nekoć događalo, ali sada nisam više u to siguran. Preostalo mi je
ovdje još malo vremena i želim uživati. Izgleda da je Toby uhvatila
Lorcan u svoje mreže planiranja vjenčanja, pa bismo nas dvojica sutra
mogli možda malo ozbiljnije trenirati.«
»Između Roryjevih nervoznih poziva?«
Graydon ne odgovori odmah. »Ne znam kako ću to učiniti, ali majka
će morati prestati razgovarati s Roryjem ovako kako to sada čini. On je
mnogo toga žrtvovao za mene i za Lankoniju.«
Daire je znao da Graydon misli na Dannu. Bio je dovoljno blizak s
obojicom braće da zna tko koga voli. »Kako ćeš ostaviti ovu
Amerikanku kad dođe trenutak?«
Kad je Graydon pogledao Dairea, u očima mu se moglo pročitati
kako se osjeća i kako će se tada osjećati.
Daire se nasloni na naslon stolice. »Ne bih volio biti na tvojem
mjestu. Možda možeš...«
»Nemoj to izgovoriti«, reče Graydon. »Da imam imalo pameti, već
bih otišao prije par dana, ali ne mogu. Moram ostati na ovom otoku, baš
kao što moram disati.« Zastao je. »Hajdemo odavde nekamo gdje se
možemo napiti. Imaš li kod sebe novca?«
»Nemam ni centa«, reče Daire.
»Ja imam Roryjevu kreditnu karticu. Toby mi je pokazala kako se
njome služi, ali nisam siguran da sam zapamtio.«
»Nasmiješi se konobarici i ona će ti pokazati«, reče Daire »a onda se
idemo napiti tako da zaboravimo sve žene.«
»Nema toliko alkohola na ovome svijetu«, reče Graydon.

***
Toby se probudila čuvši lom i glasno psovanje. Ili točnije, povike na
lankonijskom koji su joj zvučali kao psovke. Pogledala je na sat i vidjela
da je tek tri ujutro. Činilo se da su se Graydon i Daire napokon vratili
kući. Cijelu se večer brinula za njih, ali zadržala je to za sebe kad ju je
Lorcan oštro pogledala.

182
 »S Daireom je«, rekla je Lorcan tonom koji je govorio da nema
potrebe dalje o tome razgovarati.
Ali Lorcanine riječi nisu spriječile Toby da stalno pogledava na sat i
vrata.
Nastojala se koncentrirati na planove za vjenčanje koje će uskoro
iznijeti Viktoriji, ali nije mogla. »Samo se nadam da će joj se svidjeti«,
promrmljala je.
»Daire voli sve što ima veze s povijesti«, reče Lorcan.
»Nisam mislila...« započne Toby, ali prekine se. »Stvarno? Malo
znam o vama dvoma. Ima li on djevojku, a ti dečka?«
»Daire živi u kampu sa svojim učenicima, ali ponekad ode kući k
roditeljima na...« Činilo se da se ne može sjetiti prave riječi.
»Vikend?«
»Da«, reče Lorcan. »Ako postoje žene, diskretan je, iako se uz njega
sve žene osjećaju ugodno.«
Bilo je nečega u njezinu glasu zbog čega se Toby zainteresirala. »Što
još Daire voli osim povijesti?«
Lorcan je petnaest minuta pričala bez prestanka. Za cijelog svog
boravka na Nantucketu nije izgovorila toliko riječi. Čini se kao da nije
niti primjećivala da je četvrtina riječi bila iz lankonijskog jezika. Samo je
i dalje govorila. Ispričala je Toby što Daire voli gledati na televiziji –
američke i engleske serije kao što su Spartak i Igra prijestolja – što je
čitao – biografije – kakve je filmove volio – sve sa složenim zapletom
što je intrigiralo njegov, kako je Lorcan rekla, moćan um.
Spomenula je i hranu koju voli ili ne voli. Činilo se da su mu šparoge
bile omiljeno povrće.
Toby je htjela pitati: »Koliko si već dugo zaljubljena u njega?« ali
nije. Spustila je pogled na svoju bilježnicu da prikrije osmijeh. Kako je
to zanimljivo, pomislila je.
Oko deset sati odustala je od čekanja i otišla na spavanje. Ali nije
baš dobro spavala. Brinula se i bila je nemirna. Kad bi se nešto
dogodilo, kako bi itko znao da mora nazvati nju? Ali možda je netko na
vjenčanju uočio Graydona i znat će da je on jedan od Kingsleyjevih. No
što ako ga nitko ne prepozna?
183
 Prevrtala se po krevetu, tonula u san i svako malo se budila. Kad je
čula Graydona i Dairea na stepenicama kako se sudaraju s namještajem i
psuju na lankonijskom, odahnula je s olakšanjem.
Ležala je osluškujući njihove pokušaje da budu tihi, a onda je
naposljetku Daire sišao u prizemlje i sve je utihnulo. Toby se uvjeravala
da bi trebala što prije zaspati, ali htjela je biti sigurna da je Graydonu
dobro.
Na sebi je imala ružičastu pidžamu i pomislila je da se ogrne
ogrtačem, no ipak nije. Bosonoga je otišla do Graydonove sobe. Vrata su
bila pritvorena i ušla je na prstima. Ležao je potrbuške na krevetu,
pokrivače je odbacio u stranu, a samo mu je jedan kraj deke pokrivao
donji dio tijela. Od struka nagore bio je gol, desna mu je ruka visjela s
kreveta i vršcima prstiju dodirivao je pod.
Smiješeći se, posegnula je rukom preko njega da dohvati drugi kraj
deke i da ga pokrije. Bilo je dosta svježe da bi ležao nepokriven.
Uskliknula je od iznenađenja kad je ispružio ruku i zgrabio je za
bedro. Brzo kao munja povukao ju je na sebe, a onda ju je spretno
okrenuo tako da se ispružila pokraj njega.
»Sad si moja«, reče on i počne je ljubiti po vratu.
»Smrdiš kao pivnica.« Gurala ga je od sebe.
»Daire me napio.«
»Prisilio te da piješ? Lijevao ti je krigle piva niz grlo?«
»Jest«, reče Graydon. »Misliš li da bih mu trebao odrubiti glavu? Što
to imaš na sebi?«
»Pidžamu i prestani me otkopčavati.« Gurala mu je ramena da ga
pogleda. Oči su mu bile tamne, gotovo crne. »Ne želim da me razdjeviči
neki pijani princ.«
»Dobro«, reče on i sruši se licem na njezino rame. »Ostat ćemo tako
mirni, a ujutro ćemo raditi s djevicama.«
Toby se nasmije. Znala je da ga treba ostaviti da spava, ali u takvom
pijanom stanju mogao je odgovoriti na nekoliko pitanja.
»Voliš li Dannu?«
»Lankonija se mora njezinom ocu odužiti za poslovne projekte,
studentske stipendije i... sve«, promrmlja Graydon pospano. Ležao je
184
potrbuške, a ruku je tako čvrsto prebacio preko nje da nije bila sigurna
hoće li se moći pomaknuti čak bude li htjela.
»A ti si nagrada? Kao u nekoj bajci? Ako čovjek učini veliko djelo,
kralj će ga nagraditi tako da mu princ oženi kćer?«
»Upravo tako.«
Dah mu je bio topao na njezinu obrazu. »Kako ti zvuči riječ
barbarski?«
»Savršeno«, reče on »ali nije mi smetalo sve dok nisam došao na
Nantucket.
Danna je vrlo lijepa.«
»Da?« reče Toby. »Ima li plavu kosu, koja ti je toliko draga? Možeš
li se obuzdati i držati ruke podalje od nje?«
Graydon joj opet počne ljubiti vrat. »Prirodna plavuša. To sam rekao
djedu.«
Odmaknula se od njega. »Što si učinio?«
Graydon se nasmiješi i zaklopi oči.
»Nije ni čudno što je tvoj djed tako zavodnički pisao u svojim
elektroničkim pismima!« reče Toby. »Bilo mi je to simpatično, ali sad
mi je neugodno. Što si još ljudima govorio o meni? Nisi me valjda
spomenuo i svojoj majci?«
»Nisam«, reče Graydon i okrene se na leđa.
Uozbiljio se i Toby zažali što je spomenula kraljicu. Primaknula mu
se i spustila glavu na njegovo rame. »Nisam te htjela otrijezniti lošim
stvarima. Jesi li znao da je Lorcan zaljubljena u Dairea?«
»Daire je visokoga roda«, reče Graydon odsutno. Zagledao se u
strop. Kad više ništa nije rekao, ona se prebaci na njega.
»Misli na sretne stvari.« Poljubila ga je u vrat.
»Kao kad ti sanjaš o drugim muškarcima? Ili na činjenicu da te ne
smijem dotaknuti?«
»Ti si taj muškarac u mojim snovima«, reče ona i dalje ga ljubeći.
»Nisam nevjerna. Osim toga, ti si taj koji će se oženiti drugom.«
»Ali moram! Dannin je otac zaprijetio da će sve svoje poslove i
dobrotvorne udruge preseliti iz zemlje ako mu kći ne postane kraljica.«
»Je li itko pitao Dannu što ona želi?«
185
 Uhvatio ju je za ramena da je može pogledati. »Naravno da nije, ali
koja se žena ne bi htjela udati za mene?!«
Toby se nasmije i skotrlja s njega, ali on krene za njom i legne na
nju.
Nalaktio se na jednu ruku i zagledao se u nju. U sobi je bilo prilično
svijetlo jer zavjese nisu bile navučene. »U tim tvojim snovima«, reče on
»udaješ se za drugoga, a u ovom se ja moram oženiti drugom. Čini se da
uvijek imamo obveze koje nas razdvajaju. Ti sa svojim udovicama koje
treba uzdržavati, a ja sa zemljom koju moram voditi. Misliš li da ćemo
ikada biti zajedno?«
Svidjela joj se njegova insinuacija da želi biti s njom iako je to bilo
nemoguće.
»Reći ću ti nešto. Idući put kad budem sanjala jedan od svojih snova
koji me vraćaju u prošlost, trebao bi poći sa mnom. Možeš preuzeti
Garrettovo tijelo, a ja ću biti Tabby.«
Počeo se smiješiti. »Kako se sve to događa prije dvjesto godina,
vodit ću ljubav s tobom i zanemariti posljedice. Neka se oni bakću sa
svime što se dogodi.«
Prošao je rukom duž njezina tijela, polako dodirujući oblinu njezina
struka i boka. Zatim joj je zavukao ruku pod pidžamu i obuhvatio dojku.
Toby zaustavi dah. Nikad je nijedan muškarac nije tako intimno
dodirnuo.
»Draga moja Karpatijo, nemaš pojma koliko te želim. Dodirnuti te,
zagrliti, biti uz tebe, to je sve što želim. Ljubiti ti vrat, usne, oči, uši.
Prolaziti usnama preko svakog centimetra tvojeg tijela. Jedino o tome
razmišljam. Ali ne mogu«, reče on, povuče se i legne na leđa.
Toby je ostala nepomična, zagledana u strop. Znači, to je bilo to,
pomislila je.
Ovako su se osjećale i druge djevojke kad bi ih ljubio muškarac.
»Nisam htjela, ali nisam si mogla pomoći«, govorile su. »Jednostavno se
dogodilo. Ništa nas nije moglo zaustaviti.« Toby je uvijek osjećala
gađenje kad bi to čula jer nijedan muškarac nije bio ni blizu toga da je
navede da se zaboravi čak i na sekundu.
Ali ovaj čovjek jest.
186
 Okrenula se prema njemu. »Graydone«, šapnula je.
»Idi u svoju sobu«, reče on čvrstim glasom. »Previše sam popio da
bih se mogao kontrolirati.«
Kad se počela buniti, rekao je: »Molim te« na takav način da joj se
učinilo da ga nešto boli. Polako je ustala s kreveta i otišla u svoju sobu.
Dugo joj je trebalo da zaspi.

***
Sljedećeg jutra Graydon je ustao tek u jedanaest sati. Pokušao se
pretvarati da ga ništa ne boli, ali kad mu je Toby ponudila dvije tablete
protiv boli i čašu vode, uzeo ih je.
»Jesam li noćas napravio budalu od sebe?«
»Izjavio si mi vječnu ljubav, proveli smo tri sata u fantastičnom
seksu i vjerojatno sam već trudna.«
Nije zastao ni na tren dok je ispijao čašu vode. »Najvažnije da se
nije dogodilo ništa važno«, reče on, a oči su mu iskrile od smijeha.
Krenuo je natrag prema svojem računalu jer je radio s Roryjem na
skorašnjem sastanku koji će se održavati na ruskom – koji Rory nije
govorio, a Graydon jest – pa je to postalo problem.
U sobu je upravo ušao Daire i čuo njihove riječi. Ozbiljno je
pogledao Toby.
»Bila je to šala«, reče Toby. »Još sam nevina, a vaša dragocjena
zemlja nije ni u kakvoj opasnosti.« Izašla je iz sobe.
Ali činilo se da su dvije noći koje su ona i Graydon zamalo proveli
zajedno promijenile stanje između njih. Pokreti i riječi koje su
izmjenjivali bili su slobodniji.

***
Sljedećih nekoliko dana svi su imali puno posla. Prvo su pozvali
Viktoriju i doktora Huntleyja, a isto tako Jilly i Kena na večeru iduće
subote, kad su im namjeravali predložiti temu vjenčanja. Dugotrajno
odlučivanje o temi ostavilo im je manje vremena za pripreme, ali Jilly je
gostima već poslala pozivnice.

187
 Osim toga, Toby i Graydon bili su sigurni da će se Viktoriji svidjeti
njihova ideja, pa su mnogo toga već unaprijed isplanirali. Mjesto –
Alixina kapelica – bilo je dostupno, a Daire im je, sa svojim
poznavanjem povijesti, pomogao s hranom, cvijećem i glazbom. Čak su i
pozivnice bile u povijesnom stilu. Odlučili su da gostima neće reći o
planu da budu kostimirani, niti da će se posluživati jela iz razdoblja
regentstva.
Jilly je svratila da se zahvali na pozivu. Dočekala ju je kuća koja je
brujala od aktivnosti. Graydonovi neprekidni pozivi i videokonferencije
s bratom upravljali su njihovim životima.
»U ovom trenutku Graydon je princ, kralj, pa čak i kraljica«, Toby je
rekla Jilly. »Jedino što sve obavlja preko Roryja.«
»Zar Graydon može sve to odavde?« upita Jilly.
»O, da. Naravno, mi mu pomažemo, ali dobro mu ide.« Toby ispriča
Graydonovoj teti o njegovoj ideji da mobitel sakrije u Roryjev gips i da
mu tako šalje poruke. Drugi put je Graydon izravno razgovarao s ruskim
poslovnim čovjekom i predložio da zbog privatnosti govore engleski i
kad se osobno sastanu oči u oči.
»Graydon govori šest jezika, a jedan od njih je ruski«, reče Toby.
»Nisam znala da je tako obrazovan.«
»Graydon može gotovo sve«, reče Toby potpuno ozbiljno.
»Zaista?« upita Jilly, trudeći se da se ne nasmije.
Kad su se otvorila stražnja vrata kuće i Graydon je ušao, Toby
poskoči da ga dočeka u kuhinji. Bio je vani s Daireom, gdje su njih
dvojica vježbali s teškim mačevima.
»Teta ti je ovdje«, Jilly začuje Toby kako govori »a sav si znojan.«
»Otkad ti se to ne sviđa?«
Toby se glasno zahihotala tako da se čulo preko cijelog hodnika.
Kad se vratila u dnevnu sobu, jedna strana lica bila joj je vlažna i
crvena, kao da ju je natrljala neobrijana muška brada. Jilly ustane.
»Vidimo se u subotu u sedam«, reče ona i ode. Mrštila se. Izgledalo
je kao da će netko patiti jer će joj – ili mu – srce biti slomljeno.
Tijekom tjedna Toby je što je češće mogla spajala Lorcan i Dairea
na zajedničkim zadacima. Nije znala da će ti postupci dovesti do prve
188
svađe između nje i Graydona.
Kako je Lorcan spomenula da Daire voli povijest, Toby je brzo
zaključila da ona samo mora pobrkati planove i da će Daire preuzeti
posao. Predložila je jelovnik za večeru, koji je više sličio popisu hrane u
stilu New Agea. Rekla je da je posebno zadovoljna jer se sjetila koristiti
limunsku travu.
Daire je rekao da je idiotkinja, ali onda se ispričao. Toby se pravila
da se ljuti i predložila mu da sam osmisli jelovnik ako mu se ne sviđaju
njezine zamisli.
Izašla je na stražnja vrata, zalupivši ih tek toliko da se stara stakla
ipak ne razbiju.
Graydon se graciozno kretao vrtom dok je teškim mačem probadao
zrak.
»Što si naumila?« upita on.
»Ništa zanimljivo. Idem zaliti biljke u stakleniku.«
»Već sam to učinio. Uzmi rukavice i možemo vježbati udarce, a
pritom ćeš mi ispričati što si učinila Daireu.«
Za vrijeme boksa nije se moglo razgovarati, svakako ne slijedeći
Graydonov tempo. Pokazao joj je kako izbjeći veliki štitnik koji joj je
gurao pred lice. Kad bi zaboravila, lagano ju je lupnuo po glavi.
»Udari me još jedanput i zažalit ćeš«, reče ona.
»Je li to prijetnja?«
Pokušala ga je udariti, ali brzo se izmicao u stranu. Nakon sat
vremena obgrlio ju je oko ramena, okrenuo tako da mu se leđima
naslonila na prsa i poljubio je u vrat.
»Što namjeravaš napraviti s Daireom?« upita on pustivši je iz stiska.
Počeo joj je skidati boksačke rukavice i odmatati poveze.
»Isplanirat će jelovnik za svečanu večeru.«
»A Lorcan?«
»Nemam pojma«, reče Toby nedužno, ali kad ju je Graydon i dalje
netremice gledao, popustila je. »Koliko je već dugo Lorcan zaljubljena u
Dairea?«
»Nas troje smo tim i radimo zajedno. Oni nisu zaljubljeni«, reče
Graydon svisoka.
189
 Začuđeno ga je pogledala. »Zar mi stvarno hoćeš reći da nikada nisi
ništa primijetio između njih? Zaljubljena je u njega. Zašto se mrštiš?«
»Daire mi je bratić. Otac mu je vojvoda, a jedan od predaka bio je i
kralj.«
»Sigurna sam da bi se Lorcan dala nagovoriti da zanemari te njegove
nedostatke.« Toby se pokušala na američki način našaliti o temi
jednakosti – ali Graydon se i dalje mrštio.
»Shvaćam«, reče Toby. »Kraljevi se ne spuštaju na to da se žene
običnim građankama. Nego, reci mi, imate li vi, kraljevi, još uvijek veze
i odnose s ljudima kao što smo mi?«
Krenula je da se odmakne od njega, ali uhvatio ju je za ruku.
»Toby, znam da ti je sve ovo besmisleno, ali u mojoj je domovini
tako već stoljećima.«
Oslobodila se njegova stiska. »Mislim da me nisi razumio. Ne
kritiziram niti osuđujem. Ne tiče me se hoćete li vi, Lankonijci, provoditi
život s ljudima koje ne volite. Kladim se da je dična Daireova obitelj
već odabrala djevojku za njega.«
Po njegovu izrazu lica vidjela je da je pogodila. »Želim vam svima
sve najbolje i sigurna sam da vas čeka sretna budućnost.«
Čak ni da je na sebi imala dugu haljinu s dugim šlepom ne bi oholije
prošla pokraj njega. Kad je ušla u kuću; bila je tako bijesna da je jedva
vidjela gdje korača. Bilo je ugodno zamišljati romantičnog, pa čak i
tragičnog, princa koji je prisiljen oženiti se ženom koju ne voli. Od njega
je bilo plemenito što bi se žrtvovao za domovinu. Ali čuti da Graydon
smatra kako se neki muškarac zbog svojega visokoga roda ne može
oženiti lijepom, inteligentnom ženom kakva je Lorcan, izazivalo joj je
mučninu.
Popela se na kat, čvrsto zatvorila vrata svoje sobe, istuširala se i
presvukla.
Kad se uredila, spustila se u prizemlje jedva i pogledavši Dairea i
Lorcan za stolom, zgrabila je ručnu torbicu i izašla iz kuće. Dvaput je
čula Graydona kako je zove, ali nije se osvrtala.
Brzo je otišla u grad i shvatila da već dugo nije izlazila iz kuće.
Otkad je upoznala Graydona Montgomeryja, on kao da je preuzeo
190
upravljanje njezinim životom.
Možda bih kući trebala dati novo ime PLIJEN MONTGOMERYJA,
pomisli ona i nasmiješi se.
Posljednja dva tjedna zanemarila je svoj stvarni život – onaj kojem
će se vratiti kad Njegova Visost otputuje kući da se oženi ženom
»visokog roda« – ljepoticom koju ne voli.
Toby odšeta do kraja mola Straight Wharf i zagleda se u vodu. U
tom je trenutku više od svega željela imati nekoga s kim bi o svemu
razgovarala.
Nazvala je Lexie u Francusku.
»Nedostaješ mi«, reče ona čim se Lexie javila.
»Što se dogodilo?« upita Lexie.
»Ništa«, slaže Toby. »Što ima novoga kod tebe?«
Kad je Lexie počela pričati, činilo se da ne zastaje čak ni da udahne
zrak. Prije nekoliko dana stigao je njezin šef Roger Plymouth.
Doživio je prometnu nesreću i došao je sa slomljenom rukom. »Ne
može voziti«, reče Lexie, a izgovorila je to kao da se radi o najvećoj
tragediji na svijetu.
»Doveo je i njegovateljicu, ali...«
»Medicinsku sestru? Zar je tako jako ozlijeđen?« upita Toby.
»Nije, ali Roger ne može ništa sam napraviti. Izgleda da
njegovateljica poznaje njegovu sestru i njih dvije se ne prestaju smijati i
šaliti – naravno, na francuskom. Nisam niti znala da se to dijete zna
nasmijati. Kad je sa mnom, samo uzdiše. To uopće nije ona djevojka
koju sam upoznala prošle godine. Na kraju je ispalo tako da sve vrijeme
provodim s Rogerom.«
»Stvarno?« reče Toby. Primijetila je da ga Lexie zove imenom, a ne
gospodin Plymouth. »To ti je sigurno mrsko. Ima li on što pametno za
reći?«
»Ima. Nisam znala, ali radi u nekim dobrotvornim odborima. Otvorit
će kamp za siromašnu gradsku djecu, a vlastiti novac i sportske vještine
uložit će...«
Lexie se prekine. »Ne želim te zamarati.«
Ali Toby je bila toliko ljutita na Graydona da je željela čuti što Lexie
191
ima za reći. »Počinje ti se sviđati, zar ne?«
»Možda. Želi autom obići cijelu Francusku. Postoje neka mjesta koja
ga zanimaju jer bi tamo mogao dobiti nove ideje za kamp. Planirao je ići
s prijateljem iz studentskih dana, ali ovaj je odustao u posljednjem
trenutku.
Roger ne može voziti jednom rukom, pa me zamolio da pođem s
njim.«
»Ali ti ne znaš voziti auto s ručnim mjenjačem«, bilo je jedino što je
Toby smislila kao odgovor.
»On će me naučiti. Mogu birati hoću li ići s njim ili ostati ovdje s
njegovom sestrom. Ako ne odem s Rogerom, bojim se da će me njegova
sestra svesti na status sluškinje. Osim toga, mogla bih mu pomoći oko
novih zamisli. Roger baš nije dobar u organiziranju stvari.«
»Učini to«, reče Toby. »Prihvati svaku priliku koja ti se nudi i budi
zahvalna na tome.«
Lexie zašuti na tren. »Ne zvučiš mi dobro. Što se dogodilo?«
»Mislim da sam napokon skinula ružičaste naočale kroz koje sam
gledala svijet.«
»Želiš li mi pričati o tome?«
Toby pomisli na to da bi joj morala objašnjavati ideologiju druge
zemlje, ali nije znala odakle početi.
»Ne još«, reče ona.
»Nisi valjda počinila smrtni grijeh i zaljubila se u njega?« upita
Lexie.
»Daleko od toga. Zapravo, mislim da ću ih nakon subotnje proslave i
večere sve izbaciti iz kuće.«
»Kakve proslave?« upita Lexie.
Toby je jedva dočekala temu o kojoj je mogla slobodno govoriti i
prepustila se opisivanju svojih planova za vjenčanje s povijesnom
temom. No nije ispričala Lexie svoje snove u kojima se susrela s
Viktorijom/Valentinom. Bilo je tu previše stvari za objašnjavati preko
telefona. Umjesto toga, Toby reče kako je ideju dobila iz Viktorijinih
povijesnih romana.
»Oduvijek sam znala da si genijalna«, reče Lexie »i mislim da će se
192
Viktoriji svidjeti ta ideja. Hoće li doktor Huntley nabaviti kostime koje
ćete nositi?«
Toby ispriča kako je Graydon zamolio djeda i baku da prekopaju
ormare u palači.
»Zvuči kao da je prilično uključen u sve što ti se događa u životu.
Jesi li već spavala s njim?«
»Da i ne«, reče Toby. »Malo ljubljenja, prevrtanja po krevetu, ali
bez seksa.«
»Zvučiš kao srednjoškolka.«
»Da, baš tako. A ti ?«
»Ne, naravno da ne! Ovo je posao. Moram sada ići«, reče Lexie.
»Toby, drži se i javi mi ako se nešto dogodi. Znaš što mislim.«
»Isto vrijedi i za tebe i Rogera.«
»Neće biti ničega. On i ja...« Lexie nije dovršila jer se Toby počela
smijati, a kad joj se i ona pridružila, Toby je znala da joj se prijateljica
nalazi u iskušenju.
Oprostile su se kroz smijeh i prekinule vezu.
Toby odloži mobitel i shvati da se već osjeća puno bolje. Otišla je
do cvjećarnice u kojoj je radila i razgovarala sa šefom. Možda će se
sljedeći tjedan vratiti na posao. Nema više druženja s Lankonijcima ni
pokušaja da shvati njihove običaje.
Ali šef je nije trebao. Mlada žena koju je Viktorija našla kao
zamjenu za Toby pokazala se iznimno dobrom. Ono što nije rekao Toby
bilo je da se dogovorio s Viktorijom, koja mu je obećala da će od njega
naručiti sve aranžmane za vjenčanje pod uvjetom da ne primi Toby
natrag na posao sve do rujna.
»Žao mi je«, reče on, a bila je to istina. Svi su oni voljeli Toby jer je
izvrsno radila.
Toby se malo družila s kolegicama, pozdravile su se, zagrlile i
ispričale na čemu rade, ali kad joj se učinilo da im smeta, otišla je i
krenula do plaže Jetties.
Ali tamo je nedavno šetala s Graydonom i bilo je tu previše sjećanja.
Onda je otišla na ručak u restoran Arno, a poslije u kupnju u Zero
Main. Uz Noel i njezino osoblje Toby se uvijek bolje osjećala.
193
 U pet popodne krenula je kući. Znala je da je donijela neke odluke i
planirala ih se držati. Prvo je bilo da će prestati omalovažavati
Graydonovu zemlju. Nije je se ticalo kako njegov narod tamo živi niti
što radi. Bila je Amerikanka i imala drukčije poglede na život, ali to nije
značilo da su to jedini i bolji stavovi.
Graydonov život pripada njemu i ako želi oženiti ženu koju ne voli,
ima pravo na to.
Ono glavno čega je Toby bila svjesna, bilo je da mora zaštititi samu
sebe.
Smijala se kad je o tome razgovarala s Lexie, ali prema onome kako
se ponašala, Toby je bila na najboljem putu da se zaljubi u Graydona. A
što onda? Hoće li ga poljubiti na rastanku kad bude odlazio oženiti se
drugom? Ne, neće to učiniti.
Vratila se kući s osmijehom na usnama.
»Gdje si bila?« upita je Graydon čim se pojavila na vratima. Kosa
mu je bila raskuštrana, a oči crvene. Na čelu mu se urezala duboka bora.
Odložila je torbu s kupljenim stvarima na pod, a ručnu torbicu na
stolić u hodniku. »Kako si prošao sa svojim ruskim biznismenom?«
Graydon zakorači naprijed i ispruži ruke kao da će je privući u
zagrljaj. Ali Toby se povuče korak unatrag, tijelo joj se ukočilo, a na
licu se pojavio izraz koji je Lexie zvala ne dodiruj me.
Graydon spusti ruke. »Ispričavam se zbog onoga što sam rekao.«
Rekao je to tiho, samo ga je ona mogla čuti. »Mi Lankonijci nismo
baš fleksibilni. Mi...«
»U redu je«, reče ona. »Različiti narodi, različiti običaji. Nisam
imala pravo kritizirati ni tebe ni tvoju zemlju.«
Nasmiješio se. »Hoćemo li se poljubiti i pomiriti?«
»Nećemo«, reče ona odlučno, a onda uzme torbu s kupljenim
stvarima i krene na kat.

***
Bilo je rano subotnje jutro, dan svečane večere i Graydon je gledao kroz
prozor na katu dok je Toby zalijevala vrt. Vrijeme je bilo svježe i

194
maglovito, savršeno za Nantucket, i on bi volio biti s njom, ali znao je da
su se stvari među njima promijenile. Otkad joj je objasnio zašto Daire ne
može nikako oženiti ženu kao što je Lorcan, Toby kao da je zatvorila
vrata za njega.
Činilo se da je izašla iz njihova privatnog malog svijeta za dvoje i
vratila se svojem životu na Nantucketu. Dvaput je izašla na ručak s
prijateljicama. Jednoga ju je jutra u šest sati vidio kako reže cvijeće za
vjenčanje. Graydon ju je upitao treba li joj pomoć, ali Toby mu se
pristojno zahvalila. Bez zadirkivanja i smijeha, samo s krajnjom
uljudnošću – i to ga je tištalo. Svaka rečenica koju je izgovorila bila je
pristojna. Smiješila mu se, neobavezno ćaskala i uvijek bila beskrajno
udvorna.
»Ne znam što si joj učinio«, reče Daire nakon nekoliko dana »ali da
sam na tvojemu mjestu, plašio bih se zaklopiti oči.«
Graydon zapravo nije znao što je učinio da se ona promijenila iz...
pa, zaljubljene u tek pristojno nasmiješenu, kao da su se tek upoznali.
Dvaput je pokušao razgovarati s njom. Oba puta upotrijebio je svoj
najstrpljiviji – a svakako i najšarmantniji – ton da objasni razlike između
svoje i njezine zemlje. Govorio je kako je njegova domovina vrlo stara i
da se temelji na stoljetnim tradicijama. Smiješio se dok je govorio da je
njezina zemlja tako mlada da ne može razumjeti običaje stare više stotina
godina.
Činilo se da Toby sluša, sve dok je nije pokušao uhvatiti za ruku.
Povukla se i ustala. »Lankonija zvuči prekrasno. Možda jednoga
dana odem tamo. Ali sada imam dogovoreni sastanak.« Hladno mu se
nasmiješila i izašla iz sobe.
Graydon je želio potrčati za njom i zahtijevati da mu objasni s kim
ide na sastanak. S muškarcem? Tada mu je prvi put sinulo da je na
Nantucketu on samo običan čovjek. Nije imao prinčevskih povlastica i
nitko ga nije gledao kao da živi samo zato da njemu ugodi.

***
Trećega dana Tobyine beskrajne udvornosti Graydon je počeo

195
promatrati Dairea i Lorcan. Isprva mu je namjera bila dokazati da je
Toby pogriješila. Možda je bila istina da je Lorcan »zaljubljena« u
Dairea. Naposljetku, on je već godinama njezin učitelj. Ali Daire je
trenirao mnoge ljude i nikad nije dao naslutiti da osjeća ista osobno za
njih. Barem ne Graydonu.
Počeo ih je gledati dok treniraju. Lorcanine modrice od pada već su
blijedjele, ali Daire ju je ipak štedio.
Kad bi Graydon vježbao s njima, ni Daire ni Lorcan nisu pokazivali
nikakvu međusobnu naklonost. Tek kad bi on ušao u kuću i gledao ih s
prozora na katu, počeo je primjećivati ono što je i Toby zapazila.
Daire je mnogo puta obavio ruke oko Lorcan da joj pokaže neki
pokret za koji je Graydon bio siguran da ga ona vrlo dobro zna. Dvaput
je vidio kako je Daire načas zaklopio oči kad bi se Lorcanino tijelo
okrznulo o njegovo.
Te večeri kad su bili sami Graydon upita Dairea za ženu kojom se
trebao oženiti. »Kako je Astrie?«
Daire ga je na tren pogledao kao da ne zna o čemu priča. »Dobro,
pretpostavljam.«
»Nisi u kontaktu s njom?«
»Moja obitelj jest. To je dovoljno.«
»Kad ti je zakazano vjenčanje?« upita Graydon.
»Zašto sva ta pitanja?«
»Samo sam znatiželjan, to je sve«, reče Graydon, okrene se i ode.
Dok su sjedili za stolom i jeli, počeo je primjećivati kako Lorcan i
Daire pomiču određena jela jedno prema drugome. Bilo je to nezamjetno,
nešto što prije nije uočavao, ali postojalo je. Jednog je jutra podignuo
pogled i vidio kako ga Toby gleda kao da mu želi reći: »Nisam li ti
rekla?«
Bio je to najprisniji trenutak u cijelom tjednu.
Kad su iz Lankonije stigli povijesni kostimi, Graydon je bio siguran
da će to otopiti Tobyno ledeno ponašanje. Djed i baka poslali su haljinu
i za nju, a bila je doista predivna.
Toby ju je nježno uzela u ruke. »Ovo bi trebalo biti u muzeju.«
»Ne, treba je nositi prekrasna žena«, reče Graydon glasom zbog
196
kojega ga je dotad u životu već nekoliko žena sanjivo pogledalo.
Ali Toby ga je ignorirala.
»Toby, ja...« započne Graydon i zakorači prema njoj.
Zazvonio joj je mobitel. »To je Jared«, reče ona i izađe iz kuće da
odgovori na poziv. Nekoliko minuta poslije vratila se nasmiješena.
»Dao mi je posao! Dizajnirat ću cijeli vrt iza kuće njegova bratića.
Alix upravo crta novi plan, a...« Duboko je udahnula. »Moram ići sve
izmjeriti. Lorcan? Želiš li mi pridržavati metar i pomagati?«
»Ja bih volio...« zausti Graydon, ali zazvoni mu mobitel. Zvao je
Rory s novim hitnim pitanjem. Otac im se oporavljao i želio je
razgovarati s njim.
»Sad stvarno moram biti ti«, reče Rory panično. »Možda bi se zbog
ovoga ipak trebao vratiti kući.«
Graydon pogleda Toby i Lorcan koje su razgovarale, obje blistavih
očiju, i pomisli da ga Toby, kad bi sada otišao, više ne bi pustila natrag
u kuću. »Ne mogu«, odgovori Graydon na lankonijskom. »Imam ovdje
posla.«
»Zar ti je odvesti mladu Amerikanku u krevet važnije od kralja?«
ljutito reče Rory.
»Nisam je niti taknuo, a ti me ne pokušavaj maltretirati. Možeš to
sam obaviti! Sve ću ti detaljno objasniti.«
Rory kao da je bio šokiran onime što mu je brat rekao. »Imao si
nekoliko tjedana i još nisi osvojio djevojku? Što nije u redu?«
Graydon se kiselo osmjehne. »Čini se da za Toby i nisam pravi
princ. Očekuje da zaslužim titulu.«
Rory se tako glasno nasmijao da je Graydon zakolutao očima i skoro
bratu spustio slušalicu.
Neposredno prije nego što je Rory morao otići u posjet ocu – i
pokušati ga prevariti glumeći brata – Graydon ga je zamolio da učini
nešto za njega.
»Osim što ću nastojati biti ti?« odreže mu Rory.
U prošlosti je Graydon znao kritizirati brata zbog toga što nije volio
provoditi nimalo vremena s roditeljima. Ali otkako je Graydon čuo kako
majka razgovara s Roryjem, imao je više razumijevanja.
197
 »Da«, reče Graydon. »Još te nešto želim zamoliti. Želim da naš otac
sastavi i potpiše jedan dokument.«
»Da ne tražiš previše?«
»Tražim puno od tebe«, reče Graydon, imajući na umu Dannu.
Prethodne je večeri na YouTubeu pogledao video u kojemu su Rory i
Danna napuštali neku zabavu i izgledali kao dvoje iznimno sretnih ljudi.
Graydon se počeo pitati kako će se pomiriti s time da to oduzme bratu.
»Mislim da je Amerikanac u meni počeo izbijati na površinu«, reče on.
»Što ti to znači?« upita Rory.
»Ne znam još. Napisat ću ti što trebam, a ti to daj sastaviti i uobličiti
i nagovori oca da potpiše.«
»Majka će biti bijesna na mene.«
»Ne, neće!« reče Graydon oštro. »Bude li išta rekla, nemoj se
povući.
Suprotstavi joj se. Nemoj niti trepnuti. Otac će te podržati.«
Rory duboko udahne. »U redu. Pošalji mi što trebaš i pokušat ću...
Ma, ne, učinit ću to!«
»Dobro«, reče Graydon i prekine vezu.

***
Sljedećih dana, prije svečane večere Lorcan i Toby provele su puno
vremena planirajući vrt za Jaredova bratića. Otišle su i na jedan od
mnogih organiziranih obilazaka kuća s vrtovima i vratile se s
fotografijama i crtežima.
»Nikad nisam vidio Lorcan tako opuštenu u društvu druge žene«,
reče Daire dok ih je promatrao nagnute nad knjigama i papirima.
»Provela je život u muškom društvu i žene su uvijek bile ljubomorne na
nju.«
Toby je odvela Lorcan u kupnju i pomogla joj odabrati odjeću od
bijeloga lana tipičnu za Nantucket. Nestali su odjevni predmeti od crne
kože i vune i teške čizme. Graydona i Daire je uvelike zabavljalo kad su
primijetili da je Lorcan naučila dosta engleskog, ali i Toby je naučila isto
toliko lankonijskog.

198
 Razgovarale su nekom mješavinom dvaju jezika. Kad bi Toby rekla:
»Tako mi Jure, mislim da će ovaj vrt biti prekrasan!« Daire i Graydon
nastojali su prikriti smijeh.
U vezi s tim prijateljstvom Graydonu je bilo samo žao što je Lorcan
preuzela treninge s Toby. U usporedbi s Lorcan, Toby je bila nespretna u
borilačkim vještinama, ali ona je pak Lorcan upoznala s jogom. Oba
muškarca prilijepila bi se uz prozore kad su žene vani vježbale.
Jednom je Rory nazvao usred treninga. U glasu mu se čula nervoza i
panika jer se opet pojavila neka krizna situacija.
»Rory«, rekao je Graydon mirno »znaš li što je pas pognute glave?«
»Jedno od prirodnih čuda na Zemlji. Ali to je samo moje mišljenje«,
reče on.
»To je ono što Toby i Lorcan upravo rade.«
»Moji problemi mogu čekati«, reče Rory i prekine vezu.
Ali taj dan održavala se svečana večera i Graydon se nadao da će se
uspjeti pomiriti s Toby.

199
 Devetnaesto poglavlje

K ad se Toby pojavila na vratima svoje sobe, na sebi je imala samo

ogrtač od frotira, kosa joj je raspuštena padala niz leđa, a na
lijepom licu nije bilo ni traga šminke.
»Trebam pomoć!« rekla je okrenuvši se k Jilly. »Ne mogu shvatiti
ovu haljinu, a korzet je čudovišan – iako nije jako velik. A moja kosa!
Nisam se niti sjetila da i s njom treba nešto napraviti. Trebala sam otići
na frizuru i...«
»Bit će sve u redu«, reče Jilly. »Izvježbala sam se na dugoj kosi
svoje kćeri, pa ću i tebi pomoći. Zapravo, donijela sam neke stvari.«
Imala je veliku sportsku torbu, nakrcanu do ruba.
Toby se opusti čuvši Jillyne umirujuće riječi. Oduvijek je željela da
je i njezina majka takva, zamišljala je kako njih dvije zajedno dijele
dogodovštine.
Bilo joj je već dvadeset kad je shvatila da se to nikada neće
dogoditi.

***
Rano tog jutra, kad je Jilly svratila da pita trebaju li kakvu pomoć oko
zabave, Toby joj je otkrila tajnu da će prezentirati tematsko vjenčanje u
kostimima. Čak je Jilly pokazala haljinu koju će nositi. Toby je pažljivo
rastvorila kutiju i podignula svjetlozeleni tanki papir za omatanje. Unutra
se nalazila haljina od bijele svile, čiji je struk bio bogato ukrašen bijelim
izvezenim cvijećem i viticama. Donje rublje koje je išlo uz haljinu
nalazilo se u posebnoj kutiji.
Kad je Jilly podignula haljinu, prvo što je primijetila bilo je da je

200
gotovo prozirna. »O, moj Bože«, rekla je Jilly. »Graydon ti je to
nabavio?«
»Da«, reče Toby kratko i skrene pogled u stranu.
Jilly pomisli kako ona danas nimalo ne uzdiže Graydona u nebesa.
»Što namjeravaš nositi ispod?«
»Crveno flanelsko rublje?« odgovori Toby protupitanjem i obje se
žene nasmiju.
»Kuća lijepo miriše«, reče Jilly. »Tko kuha?«
»Uglavnom muškarci«, odgovori Toby. »Lorcan i ja samo sjeckamo i
gulimo.
Pokušala sam nju i Dairea nagovoriti da ostanu na večeri, ali ne
žele.«
Toby je sjela na otoman u svojoj sobi, dok se Jilly prihvatila posla
oko njezine frizure. Podignula je guste plave uvojke i pričvrstila ih, kako
se činilo, tisućama ukosnica. Tanki pramenovi padali su uz Tobyno lice.
Poslije ju je Jilly i našminkala, pazeći da se nazire Tobyna lijepa put.
Nakon frizure i šminkanja, bacile su se na korzet. Obavijao je
Tobyna rebra i podržavao donji dio grudi, ali gornji je dio ostavljao
potpuno razgolićen.
»Mislim da su poslali pogrešnu stvar«, reče Toby pokušavajući
navući gornji dio kako bi što više pokrila, ali korzet se nije micao.
»To pokazuje da svaka generacija voli seks«, reče Jilly. Nikakvo
donje rublje nije stiglo koje bi se nosilo ispod tanke podsuknje. Toby
pomisli da su zacijelo pogriješili, ali brza pretraga interneta pokazala je
da je sve u redu.
»Jedno je povijesno ispravna odjeća, a drugo je zdrav razum«, reče
Toby navlačeći moderne pamučne gaćice.
Jilly pridrži gotovo potpuno prozirnu podsuknju da je Toby odjene, a
onda joj pruži bijele svilene čarape s podvezicama. Naposljetku
pomogne Toby da navuče haljinu preko glave. Savršeno joj je pristajala,
s visokim strukom odmah ispod grudi i lijepim puf-rukavima koji su
isticali Tobyne vitke ruke. Donji dio suknje jedva da je dodirivao pod, a
bogat vez vukao ga je nadolje taman toliko da se haljina privija uz
Tobyno tijelo pri svakom pokretu.
201
 Kad se Toby pogledala u svojem velikom starinskom ogledalu,
pomislila je kako se preobrazila u drugu osobu. Zapravo je pomislila da
još više sliči Tabby iz svojega sna. Ali ovu su haljinu nekoć nosile
kraljice i bila je raskošnija i ljepša od svega što je prije vidjela. Malo je
povukla haljinu pri vrhu pokušavajući pokriti izloženi dekolte, ali brzo je
odustala. Okrenula se k Jilly.
»Izgledaš prekrasno«, reče Jilly. »Stvarno, Toby, kao da si izašla iz
bajke.«
Na vratima se čulo kucanje.
»Smijem li ući?« upita Ken.
Jilly otvori vrata i svečano zamahne rukom. »Pogledaj što smo
učinile.«
»Toby!« usklikne Ken. »Izgledaš fantastično.«
»Hvala«, reče ona. »Nadajmo se samo da će se i Viktorija složiti.«
»Na temelju onoga što znam«, reče Ken o svojoj bivšoj supruzi
»Viktoriji će se svidjeti nositi haljinu koja pokazuje njezino...«
Neodređeno je pokazao rukom na poprsje. »Ugledavši te, gotovo sam
zaboravio na ovo. Graydon ti to šalje. Od njegove bake.«
Toby uzme paketić koji joj je pružio. Bio je zamotan u lijepu
ružičastu svilu i vezan bljedožutom vrpcom. Kad ga je otvorila, ostala je
bez daha jer su unutra bile biserne naušnice i narukvica od sićušnih
bisera na uvrnutoj tankoj zlatnoj niti. U podnožju se nalazilo desetak
malih ukosnica od zlata i biserja.
»To ti je za kosu«, reče Jilly počevši ih odmah stavljati u frizuru
koju joj je napravila.
Ken je iz džepa izvadio mali fotografski aparat i počeo slikati.
»Dvije prelijepe djevojke«, reče on.
Iz prizemlja su se začuli glasovi zbog kojih su se brzo pogledali.
Stigli su Viktorija i doktor Huntley.
»Ken i ja ćemo sići prvi«, Jilly se obrati Toby. »Gray je zamolio da
te on prati dok silaziš. Rekao je da ima nešto što ti želi pokazati. Natočit
ćemo pića i staviti neku glazbu da svira, a vi siđite kad budete spremni.«
Njih dvoje izađu iz sobe i pođu niz stepenice.
Gosti samo što nisu počeli pristizati. Graydon je bio odjeven u, kako
202
je Toby rekla, »odjeću gospodina Darcyja«. Kad je sjeo na kauč da
navuče smiješne cipelice koje su bile u kompletu s odjećom, našao je
poruku i paketić od bake Arije.

Dragi moj Gray,

odjeću koju šaljem nosila je nestašna sestra moje bake i njezin
konjušara svi su znali da joj je on bio najdraži ljubavnik. Jer njezin je
suprug, strani princ, bio takav mlakonja! Ovo je nakit koji je nosila uz
haljinu.
Dragi unuče, znam što te čeka u budućnosti i koliko očajnički trebaš
ovo razdoblje da razmisliš i planiraš. Molim te, budi siguran da bez
obzira na to što učiniš, bez obzira na odluke koje doneseš, tvoj djed i ja
ćemo te uvijek podupirati i voljeti.
S ljubavlju, Aria

Ton pisma izazvao je u njemu čežnju za djedom i bakom, koji su mu

jako nedostajali. Prije nego što je promislio o tome što će učiniti, nazvao
je brata.
Rory mu se javio pospan i mrzovoljan. »Znaš li koliko je ovdje
sati?« upita on lankonijski.
»Oko jedan i trideset ujutro«, reče Graydon. »Otkad ti liježeš prije
zore?«
»Otkad sam preuzeo tvoj život. Jesi li znao da mi čak prave raspored
kad mogu otići u zahod?«
»Disciplina u svemu«, reče Graydon.
»Nisi me nazvao da ti se žalim. Što se događa? Osim što se moraš
obući poput lika iz knjige Jane Austen.«
»Baš sam se pitao jesu li ti to rekli.«
»Naravno da jesu«, reče Rory. »Djed i baka htjeli su sve saznati o
tvojoj maloj prijateljici.«
»Što si im ispričao?«
Rory zašuti na tren. Znao je da ovaj poziv nije samo bratski razgovor.
»Što te muči?«

203
 »Sviđa mi se«, reče Graydon. »Nikad se nisam ovako osjećao. Ali
ona trenutačno nije sretna sa mnom.«
Rory začuje čežnju u bratovu glasu, no nije namjeravao suosjećati s
njim.
»Ako želiš doći kući, javi mi.«
Sad je na Graydonu bio red da oslušne skrivene emocije u bratovim
riječima.
»I da te odvojim od Danne? Previše cijenim svoj život. Javit ću ti se
kasnije.«
Prekinuo je vezu.
U Lankoniji se Rory spustio na jastuke. Znači, brat je ipak znao za
njegove osjećaje prema Danni. Koliko dugo već Graydon zna? Što ga je
odalo?
Rory ustane, priđe prozoru i razmakne teške brokatne zavjese da
pogleda na travnjak ispod. Začudio se ugledavši Dannu kako jaše na
svojem velikom konju.
Krenula je stazom prema stajama.
Rory je znao da ne bi smio izlaziti, ali još dok je razmišljao o tome,
navlačio je traperice. Zgrabio je košulju i obukao dok je bosonog trčao
niz stare kamene stepenice. Ne bi ovo trebao činiti. Znao je to. Danna i
mjesečina bile su dvije stvari koje nije smio spajati. Ona će se udati za
njegova brata, ne za njega. On je bio beskorisan mlađi brat i nikad joj
neće moći pružiti ono što ona zaslužuje.
Ali misli ga nisu spriječile da trčećim korakom prijeđe preko
travnjaka u smjeru staja.

***
Kad je Toby otvorila vrata svoje sobe i ušla u dnevnu, ugledala je
Graydona kako stoji i čeka je. Zastao joj je dah kad ga je vidjela. Ako je
itko rođen da nosi odjeću iz razdoblja regentstva, onda je to bio on.
Hlače, jakna, sve mu je tako savršeno pristajalo da je izgledao kao
vremenski putnik. U tom trenutku nije se mogla niti sjetiti zašto je bila
onako ljutita.

204
 I Graydon se zagledao u nju tako da joj je krv navrla u obraze.
Polako ju je odmjeravao od glave do pete, a kad su im se pogledi sreli,
oči su mu bile prava vatra.
Kad bi je muškarac tako pogledao, Toby bi obično što prije
pobjegla. Ako je bilo moguće, nastojala bi da mu se nikad više ne
približi. Ali večeras je napravila korak prema Graydonu – a on je raširio
ruke da je dočeka u zagrljaj.
Nije znala što bi se dogodilo da se u tom trenutku iz prizemlja
iznenada nije začula glasna muzika. Bio je to valcer, koji je Graydon
našao na internetu. Bilo je tako glasno da su se oboje trgnuli iz transa.
Graydon je zastao i pružio jednu ruku prema njoj. Prihvatila ju je, a
on ju je privukao i počeli su plesati. Već je plesala s Roryjem i uživala,
ali ovaj ples s njegovim bratom bio je nešto potpuno drugo. Graydon je
bio snažan, ali graciozan. Privukao ju je k sebi, ali ne na intiman način.
Savršeno su se zajedno kretali kao da su jedna osoba.
Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je netko stišao zvuk, ali ona
i Graydon i dalje su jasno čuli glazbu. Vodio ju je po sobi, vrtio između
komada namještaja, uvijek blizu, ali bez ijednog sudara.
Haljina kao da je bila napravljena za ples. Tanka, profinjena tkanina
nije je ometala u pokretima, pripijala se uz noge tako da joj se činilo da
nema težine, kao da je odjevena u nešto što su sašili vilenjaci.
U jednom trenutku Graydon je spustio ruke na njezin struk, podignuo
je i zavrtio u zraku. Tobyn smijeh nadjačao je glazbu.
Kad je valcer utihnuo, privukao ju je k sebi, obraz je naslonila na
njegove grudi. Čula je kako mu udara srce. Nije bila sigurna, ali učinilo
joj se da ju je poljubio u tjeme.
Na tren se ona i Graydon nisu pomaknuli, samo su stajali zagrljeni.
Graydon se prvi odmaknuo i zadržao je na udaljenosti ispruženih
ruku.
»Ljepša si nego što sam mogao zamisliti. Ovako bi se morala
odijevati svaki dan.«
Brzo je pogledao njezin goli dekolte.
Toby se osmjehne. »Čistila bih kuću, plijevila vrt u haljini kojoj
nedostaje gornji dio«, reče ona i odvoji se od njega. »Ali ti... Napokon
205
izgledaš kao princ.«
»Mislim da se u posljednje vrijeme nisam tako niti ponašao.«
Toby se odmakne. Njegove su riječi razbile čaroliju i sjetila se
njihove prepirke. »Mislim da bismo se trebali spustiti u prizemlje.«
»Moram ti nešto pokazati.« Pružio joj je zarolan komad pergamenta,
vezan plavom vrpcom.
Odmotala ga je. Bio je to vrlo lijep dokument, ispisan krasopisom,
ali na lankonijskom jeziku. Na dnu je bio pečat od voska i odvažan
potpis crnom tintom. »Što je to?«
»Ukratko, Daireova sloboda. Može se vjenčati s kim želi, i dalje će
naslijediti svoju titulu i obiteljske posjede. Daireov otac je svadljiv
starac i da mu kralj nije zaprijetio, razbaštinio bi sina ako bi se oženio
nekom nepoćudnom djevojkom.
Sve bi pripalo Daireovom bratiću, koji je jedan gadan i podao tip.
Daire nije želio biti taj koji će uništiti svoju staru i cijenjenu obitelj.«
»Nagovorio si oca da to potpiše?«
»Preko Roryja, da«, reče Graydon. »Učinio bih to već prije mnogo
godina da sam uopće znao kako je Daire nezadovoljan djevojkom koju
mu je izabrala obitelj. Ali nikad mi se nije požalio.«
»Lorcan nije sa mnom razgovarala o svojim osjećajima prema Daireu
iako sam je pokušavala navesti na to.« Pogledala ga je.
»Žao mi je«, reče on. »Ovi posljednji dani bili su...«
Ušutkala ga je položivši mu jagodice prstiju na usne. »Večeras smo
Tabitha i Garrett i ne postoje razlike između naših zemalja i običaja.«
»To mi se sviđa«, reče on i ispruži ruku da je povede u prizemlje.
»A sutrašnji dan neka ide kvragu.«
Kad su se spustili i već bili pri dnu stubišta, svi su naglo zastali i
zagledali se – ali Viktorija je reagirala najvatrenije. Zagledala se u Toby
kao da nikad u životu ništa slično nije vidjela. Na licu joj se vidio šok,
ali također i... Je li to bilo prepoznavanje? Toby se nije mogla prestati
pitati.
Ostalo troje malo su se povukli i pustili Viktoriju da dobro pogleda
dvoje mladih ljudi na stubištu. Svakako su bili lijep par! Graydonov crni
kaput isticao je njegova široka ramena i uzak struk; hlače su mu se
206
pripijale uz mišićava bedra, razvijena dugogodišnjim jahanjem nemirnih
konja.
Što se tiče Toby, ona ih je sve ostavila bez daha. Bijela, poput
paučine tanka haljina savršeno joj je pristajala. Dubok izrez, tkanina koja
joj se obavijala oko bokova, naznaka prozirnosti, sve to kao da je bilo
stvoreno samo za nju.
Svi su nepomično stajali kao začarani, kao da su čekali što će
Viktorija reći.
Nakon nekoliko dugih trenutaka okrenula se Calebu. »To ću nositi
kad se budem udavala za tebe«, reče ona tiho. Viktorijine oči bile su
pune ljubavi tako da je svatko pomislio da svjedoče privatnom trenutku.
Caleb se malo osmjehne, a onda se pokloni – baš kao što bi učinio
muškarac iz vremena Jane Austen. Zauzvrat, Viktorija je napravila
apsolutno savršen kniks.
Nakon te lijepe male vinjete, svi su počeli govoriti, uglavnom o tome
kako Toby i Graydon izgledaju. Viktorija je uhvatila Toby za ruku i
povela je u kut dnevne sobe.
»Znala sam da ćeš smisliti savršenu temu. Ali, draga«, reče Viktorija
tiho »idući put izostavi podsuknju. Pokaži što imaš, dok to imaš.«
Podignula je pogled. »Calebe, dragi, jesmo li već ostali bez pjenušca?«
Četvero starijih gostiju skupilo se oko ormarića u kojem je tog
popodneva Ken složio pića i mali bar.
»Je li ti Viktorija zahvalila na poslu koji si obavila?« upita Graydon
stojeći iza Toby.
»Da. U neku ruku. Rekla mi je da bih trebala nositi manje slojeva
odjeće.«
»Viktorija je vrlo mudra žena.«
»To se neće dogoditi«, reče Toby i pridruži se ostalima.
Večera je bila vrlo uspješna. Kao što je već bio običaj u
osamnaestom stoljeću, sva su jela zajedno poslužena na stolu, a deserti
na komodi uza zid. Čim su pojeli juhu od graška, krastavaca i metvice,
Ken je odnio jušnik. Zatim su se ponudili mesnim okruglicama s
inćunima i kajenskim paprom. Bila je tu i riba list u vinu s gljivama,
jakobove kapice u vermutu, vol-au-vent s kamenicama i umakom od
207
vrhnja i pečene male divlje ptice, hrskave i mekane. Bilo je tu i nekoliko
vrsta povrća, svako u svojem umaku.
Svi su jeli kao da su izgladnjeli, svako malo puneći iznova tanjure.
»Dakle, ovo je prava hrana!« reče Caleb i počne kritizirati pizze,
hamburgere, pa čak i sendviče.
Toby je očekivala da će svi prosvjedovati, ali umjesto toga, složili
su se s njim.
Zapravo, njih četvero kao da se u svemu slagalo. Nije bilo
podbadanja između nekadašnjih supružnika, Viktorije i Kena, nikakvog
neslaganja. Svi su govorili o tome što su radili posljednjih tjedana, ali
doktor Huntley je bio u središtu pažnje. Zabavljao ih je pričom o tome
kako su se kapetan Caleb i Valentina upoznali 1806. Kapetan se ranije
vratio s uspješnog putovanja u Kinu i u svojoj novosagrađenoj kući
zatekao glavnog graditelja kako slavi vlastito vjenčanje.
»Kapetan se tako naljutio da je uzeo bačvicu ruma i povukao se na
tavan da... meditira.«
»Zvuči kao da se htio napiti i duriti«, reče Ken.
»Ovisi kako na to gledaš«, odgovori doktor Huntley smiješeći se.
»Kapetan je bio gore tek kratko kad se prelijepa« – pogledao je
Viktoriju – »Valentina popela na tavan. Na sebi je imala haljinu koja...«
Rukama je pokazao da je izrez bio vrlo dubok. »A kako je kapetan
posjetio mnoga mjesta koja su bila mnogo manje čedna od Amerike,
pomislio je da se ne radi baš o poštenoj ženi – što je potpuno razumljivo.
On je... dakle, on...«
»Nabacivao joj se?« upita Jilly.
»S mrvicom, da tako kažemo, strasti. A ona je pristala.«
»Zaista?« reče Viktorija, koja je sad prvi put slušala tu priču.
»Pristala je samo tako i rekla da?«
»Barem je kapetan tako mislio«, reče doktor Huntley kiselo se
osmjehnuvši.
»Ali nije bilo. Međutim, bila je dovoljno uvjerljiva i nagovorila je
kapetana da se potpuno razodjene.«
»O, Bože!« reče Jilly.
»I što je onda učinila?« upita Viktorija, nagnuvši se naprijed, dok su
208
joj oči blistale.
»Valentina Montgomery je uzela kapetanovu odjeću, izašla iz sobe i
zaključala za sobom vrata. Proslava vjenčanja u prizemlju bila je tako
glasna da kapetana nisu pustili do sljedećeg jutra. Ali tada je već bio
promrzao gotovo nasmrt.« Gledao je lica za stolom s izrazom kao da
očekuje od njih sućut.
Umjesto toga svi su prasnuli u smijeh.
Kad je Toby došla do daha, rekla je: »Pretpostavljam da su se zatim
ludo zaljubili jedno u drugo.«
Doktor Huntley primi Viktorijinu ruku i poljubi je. »Da, jesu.«
Podignuo je čašu za zdravicu. »Nazdravimo dobroj hrani, prijateljima
i životu.
Ali najviše od svega, ljubavi koja zauvijek opstaje.«
Ispili su svoja pića, a Ken reče: »Hoćemo li prijeći na desert?«
Jilly je pripravila čaj Assam, svi su si stavili na tanjur komad torte
od sira i limuna, a zatim su slijedile zdjelice s kremom od jaja i vanilije i
malo brendija.
Poslije su se ponudili sirom, grožđicama, orasima i pili još čaja i
mnogo porta.
Poslije večere Caleb je inzistirao na plesu. Otišli su u dnevnu sobu,
koja je imala nizak krov s vidljivim gredama. Sva su električna svjetla
ugašena, ostale su upaljene samo svijeće. Caleb privuče Viktoriju u
naručje i povede je u plesu koji je bio star nekoliko stotina godina.
Drugi su stali sa strane i gledali ih kako savršeno plešu. »Sad ste vi na
redu«, reče im on kad je glazba prestala svirati.
Izvukao je iz džepa paketić duhana za lulu, zatim je gurnuo jedan
ugao staroga kamina i na njihovo iznenađenje, otvorila su se vratašca
pretinca.
Unutra su bile tri lule, koje su izgledale vrlo staro.
»Kako si znao da su tu ta vrata?« upita Toby.
»Sin kapetana Caleba, prvi Jared, nije želio život pomorca, pa je
ostao kod kuće i gradio kuće koje je dizajnirala njegova žena. Nažalost,
ono što su zajedno napravili izgubljeno je kroz povijest.« Zvučao je
ogorčeno.
209
 Bio je to zanimljiv povijesni podatak, ali ne i odgovor na pitanje.
»Ali kako si...« započne opet Toby, no Caleb je prekine.
»Mislim da bi ti i tvoj princ sad trebali plesati«, reče on, dajući joj
tako do znanja da joj nema namjeru odgovoriti na pitanje. Uzeo je jednu
lulu, napunio je i sjeo na trosjed do Viktorije, dok su Jilly i Ken uzeli
stolice i sjeli jedno do drugoga. Počela je glazba i stariji su se
zadovoljili gledajući kako Toby i Graydon klize preko sobe u prekrasnoj
odjeći.
Bilo je već kasno kad su Toby i Graydon napokon sjeli. Pogledala je
doktora Huntleyja.
»Da ne znate slučajno jesu li ljudi po imenu Tabitha Weber i Garrett
Kingsley doista postojali ? Nisam sigurna za godinu, ali sudeći po
odjeći, rekla bih rano devetnaesto stoljeće.«
Caleb nije odmah odgovorio. »Bili su stvarni i priča im je vrlo
tragična.« Kad je podignuo pogled prema Toby, oči su mu izgledale
staro i u njima se vidjela tuga. »Garrett je bio mlađi brat kapetana
Caleba.«
Toby pogleda Graydona. »Kapetan je bio Jaredov potomak. A
pretpostavljam da je i s tobom u srodstvu.«
»Preko Valentine Montgomery«, reče Jilly. Bavila se poviješću svoje
obitelji i počela je proučavati njihovu povezanost s Kingsleyjevima iz
Nantucketa.
»Kapetan se nikad nije vjenčao s Valentinom, iako su imali
zajedničko dijete.«
Doktor Huntley se trzne. Izgledao je kao da ga je netko udario.
»Glupi, bedasti čovječe«, promrmlja on i pogleda Toby. »Ali vjerujem
da si htjela nešto više saznati o Tabby i Garrettu. Smijem li pitati otkud
znaš za njih?«
»Ja... sam...« Pogledala je Graydona, a on joj je kimnuo u znak
potpore.
»Sanjala sam neke snove o njima.«
Caleb pogleda lulu. »U kući koja se zvala Izvan vremena? Znaš li da
se prije zvala...«
»Nikad više na more«, reče Toby.
210
 Caleb razrogači oči. »Da, u pravu si. Nema mnogo ljudi koji to
znaju.«
»Želim znati je li se udala za čovjeka kojega je voljela«, upita Toby.
Nije mogla a da ne pogleda Graydona.
Caleb duboko udahne. »Na Parthenijinom vjenčanju dogodio se
veliki skandal«, reče on. »Netko je vidio Tabby ispod stabla zajedno s
Garrettom Kingsleyjem. Oboje su bili napola razodjeveni.«
»Ah«, reče Toby, a lice joj pocrveni. Iako se radilo samo o snu, ona
se ipak ljubila s Garrettom. Je li popustila njegovu moljakanju i valjala
se s njim u travi?
Caleb je sjedio točno nasuprot Toby i pozorno je promatrao. »Taj
događaj nije svojstven Tabithi. To više sliči nečemu što bi učinila
moderna žena.«
»Mislim da bi nam trebao ispričati cijelu priču«, reče Ken. »Mogu li
zaključiti da su mladi ljubavnici bili prisiljeni vjenčati se?«
»Ne, nisu se vjenčali. Barem ne jedno s drugim«, reče Caleb.
»Vidite, Tabby je imala majku, u usporedbi s kojom su čak i morski psi
bili bezazleni mačići. Ali ipak, mora se reći da je ta obitelj izgubila na
moru sve muške članove. Majka nije htjela da se Tabby uda za jednog
Kingsleyja jer govorilo se da svi oni žive samo za more.«
»Natjerala je Tabby da se uda za Silasa Osbornea, zar ne?« reče
Toby.
»Da«, odgovori Caleb. »Te večeri, upravo na Parthenijinom
vjenčanju, prisilila je kćer da se uda za tog...«
»Zdepastog muškarca s vrećastim trbuhom«, reče Toby tiho i rastuži
se.
»Zbunjen sam«, reče Ken. »Tko je sad taj tip Osborne?«
»Nitko!« reče Caleb, a u glasu mu se čula ljutnja. »Tabbyna majka
prodala je kćer. Lavinia Weber je tom knjiškom moljcu dugovala novac,
a on, ružno kopile, obećao je da će joj oprostiti dug i izdržavati snahe,
udovice – ali samo ako se lijepa mala Tabitha uda za njega. Što je i
učinila. Majka ju je otela iz Garrettova zagrljaja i iste večeri udala za
Osbornea. Parthenijino vjenčanje se iz slavlja pretvorilo u potoke suza.
Da je kapetan bio tamo, on bi to spriječio, ali bio je zaključan na tavanu
211
i tugovao. Glupan!«
Žestina i ljutnja doktora Huntleyja bile su tako jake da su na trenutak
svi ostali šutjeti.
»Je li suprug bio dobar prema Tabithi?« šapne Toby.
»Nije«, reče Caleb mirnijim glasom. »Osborne je stavio novi krov na
kuću, ali poslije toga više ništa. Rekao je Laviniji da ga Tabby ne voli i
da pogodba otpada.
Lavinia je vrištala od bijesa da se čulo sve do Sconseta. Rekla mu je
da ga nitko ne voli, pa nije važno što ga ne voli ni Tabby. Ali njezine
riječi nisu djelovale jer Osborne više obitelji nije dao ni novčića.«
»Što je Tabby učinila?« upita Toby.
»Zarađivala je za život i sve ih uzdržavala. Vodila je Osborneov
dućan i nikad nije dobila ni riječ pohvale za sve što je činila. Umrla je u
ranim tridesetima, bez djece. Svi su rekli da je željela umrijeti jer nikad
nije preboljela Garretta.«
»Što je bilo s njim?« upita Graydon.
Doktor Huntley duboko udahne prije nego što je odgovorio. »Tri
godine poslije Garrett je nestao na moru zajedno s bratom Calebom, na
brodu kojim je kapetan tvrdoglavo uplovio u oluju. Pokušao se vratiti
kući i Valentini.«
Okrenuo se i uhvatio Viktoriju za ruku.
Opet su svi utihnuli.
»Kako smo došli do ove deprimirajuće priče?« upita Viktorija. »To
je sve bilo tako davno! Želim samo znati što je Toby sanjala. Ima li
nešto što bih mogla iskoristiti za svoju knjigu?«
Viktorijine riječi razbile su tugu koja je ih je obavila. Kad je
Graydon ustao i otvorio drugu bocu porta, Toby im počne pričati svoje
snove. Dok je govorila, Caleb je neprekidno kimao glavom. Kad je Toby
rekla da je poslala Valentinu na tavan, on reče: »Znači ti si krivac!
Nastavi. Nisam te htio prekinuti.«
Kad je Toby spomenula da Ken i Jilly izgledaju točno kao John
Kendricks i Parthenija, njih su se dvoje nasmiješili jedno drugome.
»Znao sam da nam je suđeno biti zajedno«, reče Ken.
»Ha!« reče Viktorija. »Da nije bilo mene, nikad ne biste bili
212
zajedno.«
Pogledala je Toby. »Želim znati je li to sve stvarno. Jesi li zaista
otišla u prošlost?«
»Naravno da nisam«, reče Toby. »Sve sam sanjala. Cijeloga života
svako ljeto provodim na Nantucketu, pa sam vjerojatno u nekom
časopisu čitala o Tabithi, Partheniji i drugima. A u snu sam se svega
sjetila.«
Svi su upitno pogledali doktora Huntleyja. Kao upravitelj otočnog
povijesnog društva, on bi to trebao znati. »Istina je da djelići priče
postoje u nekim pismima i časopisima koje imamo.«
»Vidite?« reče Toby. »Sigurna sam da je na taj način i doktor
Huntley saznao što se dogodilo. Jesam li u pravu?«
Nije joj odgovorio. »Jesi li išta promijenila dok si bila u jednom od
svojih snova?«
»Ne, ništa«, reče Toby, ali onda se trgne. »Zapravo, jesam. Izgubila
sam ključ jedne kutije, koja je još u kući Kingsley, bez ključa, ali kad
sam je vidjela, u njoj su bili...«
»Simboli zodijaka napravljeni od žada«, reče doktor Huntley.
»Kapetan Caleb ih je kupio u Kini kao poklon ženi koju je volio. Ključ
je izgubljen na Parthenijinom vjenčanju i kapetan je uvijek mislio da ga
je ukralo jedno od Starbuckovih derišta.«
»Otkuda ti to znaš?« upita Ken.
»Nisam li ti rekla da moj Caleb zna sve o ovom otoku?« reče
Viktorija glasom punim ponosa.
»U snu sam«, naglasi Toby »ispustila ključ iza nedovršenog
prozorskog sjedala u kući Kingsley.«
»Hoćemo li ići pogledati?« reče Caleb kao da je to nešto
najnormalnije. Nitko nije ni tren oklijevao.
Trebalo im je samo nekoliko minuta da dođu do kuće Kingsley, ali
kad su došli tamo, Caleb nije želio ući.
»Pričekat ću vas vani«, reče on stojeći na malom prednjem trijemu.
»Ali, dragi«, započne Viktorija, no čak ga ni ona nije uspjela
nagovoriti.
Jilly položi ruku na Calebovu nadlakticu kao znak suosjećanja. »Ako
213
te brinu duhovi, ja imam intuiciju u vezi s njima. Upozorit ću te ako...«
»Intuiciju?« reče Caleb. »Možeš ih vidjeti. Jadna se stvorenja moraju
skrivati od tebe. Duhovi se mene ne boje. Stvar je samo u tome da sam
vidio dovoljno od ove kuće. Idi i potraži svoj ključ, a onda mi se vratite
ovamo.«
Svi su, čak i Viktorija, odustali od nagovaranja i ušli u kuću. Ken je
palio svjetla na putu do stražnjeg salona, a Toby im je pokazala
tapecirano prozorsko sjedalo.
»Tu sam sjedila s Alisom ili Ali, kako je tražila da je zovem.
Gledala sam je dok je skicirala nacrte prozora.«
Ken odmakne tapiciranu podlogu i pregleda sjedalo da vidi kako je
konstruirano. »Znam kako je napravljeno. Nisam to prije primjećivao, ali
genijalno je.« Pogleda Toby očima u kojima se vidio nestašluk. »Ali ako
sam to kažem, onda je prilično uobraženo s obzirom na to da sam ga sam
napravio u drugom životu.«
Toby je znala da je zadirkuje, ali nije joj smetalo. Međutim, jedan
dio nje gotovo da je želio da zaista nađu ključ.
Ken je iz ormara izvadio Jaredovu veliku kutiju s alatom i odignuo
donju ploču sjedala. Ispružio se na podu da makne i unutrašnju ploču.
Kad je završio, morao se gornjim dijelom tijela uvući u otvor i pregledati
unutrašnjost baterijskom svjetiljkom.
Nitko nije izgovorio ni riječ dok su slušali kako odvijačem nešto
struže i kako se svjetlo unutra pomiče. Kad se Ken izvukao van, sjeo je i
pogledao ih. Pričekao je malo prije nego što je otvorio dlan i pokazao im
mali mjedeni ključ.
»To je to!« usklikne Toby i uzme ga u ruku.
Jedno je bilo smijati se ključu zagubljenom nekoliko stoljeća, a
drugo vidjeti ga u stvarnom životu.
Ken, Jilly i Viktorija buljili su u Toby usta otvorenih od
zaprepaštenja.
Graydon priđe, zaštitnički je zagrli jednom rukom oko ramena i reče:
»Hoćemo li potražiti kutiju punu žada?«
Ken se prvi pribrao. »Ali... zna li itko gdje se nalazi?«
Kako su svi zašutjeli, Toby reče: »Vidjela sam je na tavanu, ali ne
214
sjećam se točno gdje. Možda bih trebala nazvati Lexie i pitati je.«
Viktorija se oporavila od šoka. »Ja ću saznati.« Otišla je do ulaznih
vrata i rekla Calebu da je Ken pronašao ključ.
»I mislio sam da hoće«, reče on. »Treći red zdesna, u sredini, u
crvenoj lakiranoj kutiji. Kad sam plesao s Alix razbio sam žarulje, pa
uzmite baterijsku svjetiljku.«
»Pretpostavljam da govoriš o tavanu«, reče Viktorija žmirkajući.
»Da. Kad nađete kutiju, iznesite je van da je i ja vidim.«
Petero odraslih potrčalo je uza stare stube na tavan i počela je
potraga za blagom. Potrajalo je, ali našli su kutiju točno tamo gdje je
Caleb rekao da se nalazi. Nisu se odmah mogli složiti što mu je značilo
»u sredini«, a i lakirana je kutija bila tako stara da više nije bila crvena
nego prije crna.
»Kako je Caleb mogao znati gdje se nalazi?« upita Ken sa
strahopoštovanjem.
»Kutija je unutar druge.«
»On zaista zna sve o ovom otoku«, reče Viktorija, ali ovaj put nije
zvučala kao da se hvali. Zvučala je kao da smatra da je sve to pomalo
sablasno.
»Stara duša, novo tijelo«, promrmlja Jilly i svima je bilo drago što su
misli mogli usmjeriti na nešto drugo, a ne više na Toby. »Hoćemo li
odnijeti kutiju u prizemlje i vidjeti odgovara li ključ?«
Sastali su se vani s Calebom, zatim zaobišli kuću i sa stražnje strane
došli do kuće za goste, gdje su odsjeli Ken i Jilly. Staru su kutiju spustili
na radnu plohu kuhinjskog ormarića.
»Ovo se mjesto svakako promijenilo«, reče Caleb ogledavajući se.
»Nekad smo tu držali kravu.«
Nitko nije rekao ništa na taj komentar. Kao da ih je očarala ta kasna
večer i vino koje su popili, i nitko nije upitao ništa u vezi s tom čudnom
izjavom. Toby pruži Calebu ključ. »Mislim da bi ti trebao to učiniti.«
Uzimajući u obzir da je kutija bila zaključana više od dvjesto godina,
ključ se lako okrenuo u bravici. Caleb je nije otvorio, nego je podignuo
kutiju i pružio je Viktoriji. »Ovaj je dar bio namijenjen tebi.«
Viktorija otvori kutiju i ugleda figurice kineskog zodijaka izrezbarene
215
iz žada.
Svaka je bila u drugoj boji: tamnozelena, bijela, čak i boje lavande.
Sve su bile profinjeno i iznimno lijepo izrezbarene.
»Ja sam zec«, reče Viktorija i podigne figuricu. »Briga za obitelj i
ambicija.«
Svi su počeli govoriti u kojem su znaku rođeni. Jedino je Caleb
šutio. Kad su ga pogledali, rekao je: »Koji simbol obuhvaća godinu
1776.?«
Svi su malo oklijevali, a onda Viktorija reče: »Vatromet!« i svi se
nasmiju.
Smijeh je raspršio napetost. Nitko ga nije izgovorio, ali pitanje je
visjelo u zraku: Je li Toby zapravo putovala kroz vrijeme? Je li taj ključ
dokaz da su njezini snovi bili stvarni ?
Viktorija, Ken i Jilly okrenu se i pogledaju dvoje mladih koji su
stajali u prekrasnoj odjeći iz osamnaestog stoljeća. Bilo je vrlo lako
zamisliti da su se pojavili iz prošlosti.
Graydon je prvi prekinuo tišinu. »U ovoj kući ima jedna soba«, reče
on tiho »u kojoj sam osjetio veliku tugu, čak tragediju.«
Njih dvoje nisu o tome razgovarali, ali Toby je znala na koju sobu
misli.
»Vrata su skrivena iza drvene oplate zida.«
Svi pogledaju Caleba očekujući odgovor. Činilo se da nitko ne
sumnja da će ga on znati.
»Soba za rađanje?« upita on. »U ono vrijeme žene su često rađale i
okupljale su se kad bi došao trenutak porođaja. Mnoge su kuće imale
sobe za rađanje. U toj prostoriji doista ima mnogo tuge, ali i veselja.
Valentina je tu rodila prvog Jareda Montgomeryja Kingsleyja. Bio je
velika i zdrava beba.« Zvučao je ponosno.
»I odrastao je i oženio malu Ali«, reče Viktorija. »Toby, s obzirom
na to da je knjiga na kojoj radim iz Valentinina dnevnika, voljela bih s
tobom razgovarati o njoj. Nisam shvatila da je Ali bila starija od
Jareda.«
Nitko nije primijetio da Toby i Graydon šute i pomalo se mršte. Dok
su ostali razgovarali o Valentini i njezinu životu, Toby se okrenula
216
Graydonu. »Nisi mi rekao da si vidio tu sobu. Ja nisam mogla ući. I ja
sam osjetila da iz nje izlazi duboka tuga... žalovanje. Osjećala sam da
sam ja... mislim Tabby – umrla u toj prostoriji.«
Graydon je uhvati za ruku i poljubi joj nadlanicu. Nije joj želio reći
da je i on osjetio upravo to. »Ali čula si doktora Huntleyja. Tabby nije
imala djece, pa vjerojatno i nije umrla baš u toj sobi.«
Toby napravi grimasu. »Ne, samo je svojom voljom napustila ovaj
svijet jer je imala nesretan život. Jadna djevojka. Da sam znala što joj se
dogodilo dok sam sanjala, pokušala bih je spasiti.«
»Što bi učinila? Udala je za Garretta?« Smiješio se kao da je to
sjajna ideja.
»Zatim on ode na more sa svojim velikim bratom i pogine. Opet bi u
ovoj kući ostala jedna udovica, a vjerojatno i s nekoliko djece za koju bi
se trebalo brinuti. A kao Garrettova supruga, Tabby ne bi imala trgovinu
Silasa Osbornea koja bi joj pomogla da ih sve prehrani i odijeva.«
»Zar želiš reći da se Tabby trebala udati za onog odvratnog
čovječuljka?«
Graydonov je glas bio ljutit. »Ubio ju je jer se nije pridržavao
svojega dijela pogodbe.«
»Pravi je problem u tome što je Tabby glupo postupila dajući mu do
znanja da ga ne podnosi. Možda, da je bila ljubaznija prema njemu, to ne
bi završilo tako loše za nju i njezinu obitelj.«
»Ovo je nešto najgluplje što sam ikada čuo! Garrett bi se brinuo za
nju i fizički i financijski. Bio je jedan od Kingsleyja. Imao je novac!
Nitko od njih ne bi gladovao.«
»Ne bi, ali ona bi umrla slomljena srca!« oštro mu odgovori Toby.
»Što joj se ionako dogodilo!« odgovori Graydon istim ljutitim tonom.
Odjedanput su postali svjesni da u sobi vlada tišina. Toby i Graydon
bili su okrenuti jedno prema drugome, gotovo se dodirivali nosovima i
glasno i ljutito razgovarali. Kad su primijetili da ih ostali gledaju,
uspravili su se, gotovo u stavu mirno.
»Tabby se trebala oduprijeti majci«, reče Graydon ukočeno,
gledajući pritom Caleba. »Jesam li u pravu?«
Caleb je bio jedini kojemu je sve bilo zabavno. Ostali su širom
217
otvorenih očiju promatrali strastvenu prepirku oko nečega što se tako
davno dogodilo.
»Da i ne«, reče on. »Da, Tabby je trebala reći Laviniji što da učini sa
svojim malim ružnim trgovcem, ali i ne, nije se trebala udati za Garretta
onakvog kakav je bio.«
»Što to znači?« upita Graydon ratobornim glasom u kojem se čuo
izazov.
»Moj mlađi brat – oprostite, hoću reći brat kapetana Caleba – bio je
loš mornar.«
»Što?!« usklikne Graydon kao da ga je osobno uvrijedio. Duboko je
udahnuo, a onda sjeo na barsku stolicu. »Ispričavam se. Čini mi se da
me se sve to dublje dojmilo nego što bi trebalo. Rekli ste da su svi
Kingsleyjevi otišli na more.«
»Jesu«, reče Caleb »ali to se manifestira na mnogo načina. Mladi je
Garrett trebao prestati šefovati nad šačicom prljavih mornara i ostati kod
kuće da upravlja onim što je moglo postati carstvo Kingsleyjevih.
Garrett je bio kao ti: trebao je upravljati nečim većim od običnog
broda.«
»Primjerice, cijelom zemljom?« upita Jilly.
»Mi imamo parlament«, reče Graydon ispod glasa, ali kad je
pogledao Caleba, znao je što je ovaj mislio. Volio je svoju domovinu,
volio je putovati njome, upoznavati ljude. Volio je što može pomoći
ljudima na značajniji način nego što bi to bilo moguće na jednom brodu.
Toby je prekinula tišinu. »Ali kad sam ja – kao Tabby – pitala
Garretta hoće li ostati kod kuće umjesto da isplovi, naljutio se.«
»To je bilo zato što je kapetan izrazio istu želju nekoliko puta
tijekom posljednje plovidbe. Ali dečko je mislio da će iznevjeriti obitelj
ne bude li na brodu svakih par godina. Prema mojem mišljenju, da se
oženio s Tabby, iskoristio bi to kao izliku i nikad više ne bi odlazio s
ovog otoka.«
»Ali njezina se majka...« započne Toby.
»Bojala«, dovrši Caleb rečenicu. »Lavinia se užasavala budućnosti.
Nije mogla podnijeti da vidi unuke kako gladuju – i s pravom. Ako je,
da bi ih nahranila, morala žrtvovati jednu kćer, bila je spremna to učiniti.
218
Slučajno znam da je prvo sebe ponudila Silasu Osborneu, ali on je htio
samo lijepu malu Tabby.«
»Što je bilo s njima nakon Tabbyne smrti?« upita Jilly.
»Tijekom godina Osborne se ulijenio. Prvo mu je žena sve vodila, a
poslije kao da je zaboravio kako treba raditi. Garrett je sročio oporuku u
kojoj sve ostavlja Tabby, a poslije njezine smrti to je pripalo njezinoj
majci. Lavinia je kupila Osborneovu trgovinu i natjerala snahe da joj
pomognu voditi je.
Doživjela je više od osamdeset godina i umrla prilično bogata, ali
bila je jadna i tužna starica. Mislim da nikad nije preboljela Tabbynu
smrt.«
»Zaista je šteta što ne možemo promijeniti povijest«, reče Viktorija.
»To nije kao s mojim knjigama kad me urednik natjera da ponovo
napišem neko poglavlje i promijenim ono što su ljudi rekli i učinili.«
Toby je zurila u kutiju na kuhinjskom ormariću, a ostali su se
zagledali u nju.
Ako se doista vratila u prošlost – što je, naravno, bilo nemoguće –
postojale su mogućnosti. Pogledala je Caleba.
»Tabby je uhvaćena u kompromitirajućoj situaciji s Garrettom, a
majka joj nije dala vremena da razmisli, nego se požurila da je uda za
Osbornea. Kad bi, recimo, doživjela novi san, što bih mogla učiniti da
promijenim situaciju?«
»Dovršiti čin«, reče Caleb. »Garrett i Tabby uhvaćeni su kako se
ljube. Da su viđeni kako... pa, dalje od te faze, cijeli bi otok očekivao
da se vjenčaju. Osim toga, mislim da se Osborne ne bi želio vjenčati s
Tabby nakon takve stvari.«
Toby nije izravno gledala Graydona, ali napravila je sitan korak
prema njemu. Na tren svi su zašutjeli.
»Ne znam za ostale«, reče Ken »ali ja sam već odavno trebao biti u
krevetu.«
Kako su svi bili u njegovoj kući, uputio im je pogled koji je govorio
da bi trebali otići.
Poželjeli su si laku noć, Viktorija je uzela kutiju s figuricama od
žada, Caleb ju je uhvatio ispod ruke i poveo prema izlaznim vratima.
219
Toby i Graydon išli su odmah za njima. Kad su se našli vani, sve
četvero krenu stazom prema ulici.
Caleb je gledao kuću Izvan vremena. »Ova kuća ima neobičnu
povijest.
Čovjek koji ju je izgradio...« Prekinuo se i nasmijao. »Mislim da
sam dovoljno pripovijedao za jednu večer. Toby, draga«, reče on
ozbiljno »mislim da bi se možda trebala držati što dalje od te kuće.
Sjećanja ostaju u osobi vrlo dugo.
Možda ih nismo svjesni, ali ona su tu, duboko zakopana u našim
umovima.
Možda ti se čini tužno što je Tabby umrla tako mlada, ali to je bilo
davno.
Predlažem da vas dvoje mislite na sadašnjost, na današnji trenutak,
ne na prošlost.«
Graydon uzme Tobynu ruku i podvuče je ispod svoje. »Točno ono
što i ja mislim«, reče on. »Ona soba... još uvijek me od nje prolaze
žmarci kad je se sjetim.« Pogledao je Tobby. »Držimo se dalje od ovog
mjesta! Slažeš se?«
»Da«, reče ona. »Neka se tvoji rođaci pobrinu za tu kuću.«
Njih četvero se pozdrave i raziđu. Kad su se Toby i Graydon popeli
na kat, stajali su kratko u dnevnoj sobi i samo se gledali. Njihova svađa
vezana za Dairea je riješena, ali Toby se nije željela vratiti u onu
bliskost koju su prije dijelili.
Podsjetila se da će Graydon jednoga dana otići; to se nije
promijenilo.
Situacija bi postala neugodna da nije zazvonio Graydonov mobitel.
Ostavio ga je ovdje tijekom večeri i sada ga je uzeo da se javi.
»Rory?« upita ona.
»Tko drugi«, odgovori Graydon kroza zube. S čežnjom u očima
gledao ju je u prelijepoj večernjoj haljini. »Ostavio je mnogo poruka, pa
će biti najbolje da se javim.«
»Naravno«, reče Toby. »Laku noć.«
»Laku noć«, reče on i pritisne tipku na mobitelu. »Ako mogu još
jedanput reći...« Prekinuo se. »Rory, smiri se. Vratio sam se.« Graydon
220
je još jedanput pogleda, ode u svoju sobu i zatvori vrata.
Našavši se u svojoj sobi, Toby se načas nasloni na vrata. Nije željela
svući haljinu. Morat će je vratiti natrag u Lankoniju i nikada je više neće
vidjeti. Ali možda bi je mogla nositi na Viktorijinu vjenčanju. Ali ne,
Graydon će dotada već otići i ne bi bilo ispravno zadržati haljinu kad on
više ne bude tu.
Pozornost joj je privuklo svjetlo koje je sjalo kroz prozor. Kad je
izlazila, nije se sjetila navući zavjese i sad je zraka svjetla bila vrlo jaka.
Pogledala je kroz prozor i vidjela da dolazi iz kuće prekoputa. Iz
zabranjene kuće. Ne samo što je netko ostavio svjetlo da gori, nego su i
ulazna vrata bila širom otvorena. Nije kišilo, ali moglo bi kasnije, a tada
bi se podovi i drveni namještaj natopili vodom.
Tiho je otvorila vrata i zakoračila u dnevnu sobu. Trebala je
Graydonu reći za vrata. Naposlijetku, kuća je bila u vlasništvu njegove
obitelji. No čula ga je kako još telefonira, a govorio je prilično brzo i
glasno. Nema sumnje da je Rory opet u nekom problemu. Čini se da mu
se to događalo svakih sat vremena.
Toby na prstima siđe niz stepenice, pogleda prema zatvorenim
vratima obiteljske sobe i zapita se jesu li Daire i Lorcan kod kuće. Ali
nije pogledala unutra. Samo će prijeći ulicu, zatvoriti vrata, ignorirati
svjetlo unutra i vratiti se prije nego što Graydon završi s razgovorom.
Ali kad se približila vratima, bila su zaglavljena i nije ih mogla
zatvoriti.
Zakoračila je unutra da ih može čvršće povući, ali tada je čula
glasove na katu.
Činilo se da je netko – možda djeca – u kući. Posegnula je za
mobitelom s namjerom da pozove policiju, ali nije ga ponijela. Okrenula
se da ode, ali vrata su joj se zatvorila pred nosom.
S druge strane ulice Graydon je spuštao prozorsko sjenilo i dalje
razgovarajući s bratom. U Lankoniji je bilo rano jutro.
»Rory, umoran sam. Hoću leći. Možeš to i sam riješiti. Samo imaj
samopouzdanja i možeš...« Tada Graydon opsuje najgorom psovkom
koja postoji u njegovu jeziku, tako da je čak i njegov brat ostao bez
riječi. »Toby je upravo ušla u onu kuću i zalupila vratima za sobom.
221
Moram ići.« Krenuo je u trk, putem isključio mobitel i bacio ga na kauč.

222
 Dvadeseto poglavlje

Kad je stigao pred kuću, vrata su bila otvorena i on je samo

uzdahnuo.
Naravno da su otvorena, jer pozivala su ga da uđe. Da Toby nije bila
negdje unutra, udaljio bi se bez razmišljanja. Počeo se pitati je li njegova
ujna Cale bila svjesna što je kupila. Ali bila je spisateljica, i podjednako
loša kao i Viktorija. Ujna Cale vjerojatno je voljela slušati priče o tome
što je kuća učinila ljudima.
Kad je ušao, stao je i mirno čekao. Znao je što se sprema. Tek kad
su se vrata sama od sebe zatvorila iza njega, povikao je Tobyno ime.
Nije bilo odgovora, ali nije ga niti očekivao.
Na katu je brzo pregledao jednu sobu za drugom. Četiri spavaće, tri
kupaonice i malu knjižnicu. Toby nije bilo.
Sišao je opet u prizemlje i polako krenuo iz sobe u sobu. Bojao se
sobe za rađanje i da će Toby biti unutra. Mašta ga je natjerala da se
zabrine nije li ju ova stara kuća na neki način zarobila...
Obrisao je rukom čelo. Više neće gledati filmove strave!
Prošao je kroz blagovaonicu i zatim u prvi salon. Čim je zakoračio u
prostoriju, začuo je glazbu i smijeh i ugledao svjetlo ispod vrata male
dnevne sobe.
U tri je koraka prešao sobu i naglo otvorio vrata.
Ono što je ugledao bilo je veliko iznenađenje, a opet nikakvo
iznenađenje.
Dvije žene, u odjeći kakvu su on i Toby još imali na sebi, stajale su
pokraj kamina. Soba je bila obojena u žuto, s jarko crvenom sofom i
nekoliko stolica sa sjedalima i naslonima ukrašenim vezom.

223
 Graydon ostane na vratima, ali gledao je u sobu. Nije bio siguran
treba li ući na to mjesto koje je imalo vrlo fleksibilan stav prema
poimanju vremena.
»Je li Toby ovdje?« upita on, ali nitko ga nije niti pogledao. »Je li
Tabby ovdje?« upita on glasnije, ali i dalje nije bilo nikakve reakcije.
Očito ga nisu mogli čuti.
Oprezno je stao jednom nogom preko praga – i primijetio da se
cipela koju su mu poslali kao sastavni dio kostima pretvara u čvrstu
čizmu. Ah, to je mnogo bolje, pomisli on. Kad je podignuo pogled,
učinilo mu se da vidi Toby kako se uputila prema stubištu.
Bez oklijevanja je ušao u malu dnevnu sobu.
»Garrett!« reče jedna žena. »Vratio si se.« Bila je lijepa i mlada i
smiješila se na način koji je sugerirao da su prijatelji. »Nismo očekivali
povratak tvog broda još nekoliko tjedana.«
Druga je žena bila starija i mrštila se na Graydona. »Jesi li već vidio
gospođu Weber?«
Graydonu je bilo drago što je bio vješt u odnosima s ljudima jer je
poželio reći da kad je bude vidio, možda je i zadavi. Umjesto toga se
nasmiješio. »Ne, nisam je vidio. Je li Tabby ovdje?«
»Nisam sigurna«, reče starija žena.
Mlađa je zakoračila naprijed. »Upravo sam je vidjela sa kćeri Johna
Kendricksa.«
»Na prozorskom sjedalu«, reče on i shvati da se nalazi u kući
Kingsley.
Izgledalo je da se slavi vjenčanje Johna i Parthenije, pa se
nasmiješio. To je značilo da Tabby još nije bila žrtvovana dućandžiji u
pokušaju otplate dugova.
Krenuo je prema vratima koja su vodila u veliki salon, ali mlada ga
je žena zaustavila. »Garrette«, reče ona tako tiho da ju je samo on čuo
»mislim da trebaš znati što se događalo dok te nije bilo. Gospođa Weber
je dogovorila da se Tabby uda za...«
»Onog malog štakora Silasa Osbornea? To znam. Došao sam je
spasiti.«
»Kakva sreća za nju«, reče ona. »Želim ti sreću.«
224
 »Hvala«, reče Graydon i okrene se od nje.
Veliki salon kuće Kingsley bio je pun ljudi koji su plesali i smijali
se. Graydon se potpuno uklapao u svojim svijetlim hlačama i kratkom
kaputu. Mnogi su ga pozdravljali zovući ga imenom Garrett, ali većina
se iznenadila što se vratio toliko ranije od očekivanog.
»Gdje ti je brat?« pitala je nekolicina.
Graydon se izvlačio pitanjem: »Koji od njih?« Pretpostavljao je da
su mislili na kapetana Caleba, ali nije bio siguran. Gledao je iznad glava
plesača ne bi li našao Valentinu/Viktoriju, nadajući se da bi mu ona
mogla reći gdje je Toby. Ali nije je vidio.
U jednom je kutu primijetio djevojčicu Ali s blokom za crtanje.
Sjedila je na mekanom jastuku prozorskog sjedala koje je prije samo sat
vremena Ken rastavio. Graydon se brzo progura između ljudi u sobi.
Nije imao vremena za predstavljanje. Osim toga, pretpostavljao je da se
Garrett i djevojčica poznaju.
»Je li ovdje s tobom bila jedna žena?«
»Tabby«, odgovori djevojčica. »Njezina se majka ljuti na nju. Ne
želi da se Tabby uda za tebe.«
»Znam«, reče Graydon »ali u ovom životu može se udati za mene.
Znaš li gdje je ona?«
»Mislim da je otišla kući«, reče Ali, a on je znao da djevojčica misli
na kuću Izvan vremena. Graydon napravi pokret kao da će otići, ali onda
se opet okrene k njoj. »Ali, želio bih te zamoliti za uslugu.«
Bila je vrlo mlada i sumnjao je da će zapamtiti ono što joj je
namjeravao reći, ali mogao je pokušati. »Kad budeš imala dvadeset tri
godine, želim da si daš naslikati portret i stavi ga u veliki okvir. Ocu reci
da u okvir da ugraditi tajne pretince. Želim da pišeš i crtaš kuće koje
ćete ti i tvoj suprug stvarati, i sve to sakrij u okvir slike. Želim se
pobrinuti da ljudi u budućnosti znaju tko ste i što ste radili. Misliš li da
možeš to zapamtiti?«
»Mogu«, reče Ali i kimne kako to već djeca rade kad im je nešto
besmisleno potpuno jasno. »Za koga ću se udati?«
»Za Valentininog velikog i zdravog dječaka«, reče on i požuri prema
vratima.
225
 Netko mu je u prolazu pružio pivo, prihvatio ga je i nastavio hodati.
Odjedanput mu je sinulo da sada nije princ. Nije na leđima nosio
težinu cijele jedne zemlje. S kim će se vjenčati, gdje živi, svaka riječ
koju izgovori, sve to nitko neće pomno analizirati, propitivati, vagati niti
mjeriti. Svaka slučajno izgovorena pogrešna riječ neće postati sutrašnji
naslov u novinama Lankonije.
Ako ga vide s lijepom djevojkom, na internetu se neće naći slika s
natpisom »Je li ovo buduća kraljica Lankonije?«
Kad smo već kod lijepih djevojaka, ugledao je krug muškaraca oko
dvije najljepše žene koje je ikad vidio. U modernom svijetu navikao je
viđati žene koje su provodile sate šminkajući se, ali ove su imale lica s
kojima su rođene, bile su profinjene i gotovo previše savršene da bi bile
stvarne. Dok je gledao, jedva se usuđujući trepnuti, jedna od njih mu se
osmjehne, a on je bio toliko zanesen da se skoro zaletio u vrata.
Jedan muškarac u blizini se nasmijao.
»Tko su one?« upita Garrett i dalje zureći u njih.
»Sestre Bell. Ne približavaj im se ili će te njihov otac ganjati kukom
za hvatanje.«
»Netko bi trebao naslikati njihove portrete.«
»Garrett!«
Graydon se nevoljko okrene i ugleda svojega brata. Nije baš bio jako
sličan Graydonu, ali dovoljno da se ljudi zbune. »Rory«, šapne on.
»Rory?« reče on, nasmije se i muški stisne Graydonovo rame. »Već
godinama nisam čuo taj nadimak.« Obratio se ženi koja ga je držala
ispod ruke. »Kad sam se rodio, rođak Caleb je rekao da 'urlam kao
vjetar' i to mi je ime ostalo. Sve dok nisam odrastao.«
Graydon nije isprva uočio ženu pokraj svojega brata, ali kad ju je
pogledao, raširio je oči. Ako je dobro zaključivao, bila je to Danna – i
bila je vidljivo trudna. Jako je želio razgovarati s bratom, ali ipak je više
želio pronaći Toby.
»Moram...«
»Znam. Svi znamo«, reče Rory kroz smijeh. »Tek si se vratio s mora
i samo želiš naći Tabby. Ali jesi li čuo što smjera Lavinia Weber?«
»Detaljno«, reče Graydon preko ramena i doslovce istrči kroz ulazna
226
vrata.
Trebala mu je minuta i pol da prijeđe udaljenost od kuće Kingsley do
Izvan vremena. Ako je točno nagađao, tamo je bila Toby koja ga je
pokušavala pronaći.
Stajala je ispod velikog stabla, koje je raslo uz kuću. Bijela svilena
haljina svjetlucala je na mjesečini.
Promatrao ju je i prilazeći joj pokušavao sve shvatiti. Bilo je sasvim
moguće da je ovo san. Već su danima udubljeni u sve što ima veze s
početkom devetnaestog stoljeća. Proučavali su hranu, odjeću, običaje.
Povrh toga, Tobyni snovi ispunili su im misli. A večeras je još doktor
Huntley ispričao priču o Laviniji i njezinoj nesretnoj kćeri, pa nije čudno
što i on sanja isti san.
To si je svjesno govorio. U dubini duše mogao je misliti samo na to
da u tom trenutku nije budući kralj, a to mu je davalo velik osjećaj
slobode.
Kad je napravio još jedan korak, osjećao se višim, laganijim, kao da
mu je s ramena pao veliki teret. Zastao je nekoliko koraka iza Toby i
čekao da se okrene i ugleda ga. Kad je to učinila, izgledalo je kao da će
zaplakati.
Graydon ništa nije rekao, samo je ispružio ruke, a ona mu je potrčala
u zagrljaj. Čvrsto ju je držao i zagnjurio lice u njezinu kosu.
»Tabbyna majka namjerava...«
»Znam«, reče Graydon nježno. »Pobrinut ću se za to.« Počeo joj je
ljubiti vrat.
Toby se odmakne od njega. »Ne! Ne znaš što nas čeka. Ona će
prisiliti Tabby da se uda za Silasa Osbornea, a on će se loše ponašati
prema njoj.«
Kad je o Tabby govorila kao o drugoj osobi, Graydon shvati da ga
ona smatra Garrettom i nije mogao a da se ne nasmiješi. Činilo se da on
nikad neće izbjeći situaciju da ima dvojnika. Naravno, trebao joj je reći
tko je on, ali nije.
»Što da učinimo?« upita on, lica ozbiljnog koliko je mogao odglumiti
ozbiljnost.
»Caleb je rekao da...«
227
 »Moj brat Caleb? Bio je sa mnom na brodu. Kad si razgovarala s
njim?«
Zvučao je ljubomorno.
»Mnogo godina kasnije«, reče Toby i odmahne rukom. »Nije važno.
Moramo im dopustiti da nas zateknu... u određenom stanju razgolićenosti
tako da se Tabby neće morati udati za Osbornea.«
Graydon razrogači oči od iznenađenja. »Želiš da te razodjenem?
Ovdje?
Sada?«
»Znam da se to ne radi, ali...« prekinula se i na trenutak se zagledala
u njega na mjesečini. »Dok te nije bilo, Tabby se, hoću reći... ja sam se
zaljubila u drugoga. Žao mi je, ali ne mogu zatomiti svoje osjećaje prema
njemu. Zbog sjećanja na ono što smo nas dvoje imali, molim te da mi
pomogneš.«
Graydon se zagledao u nju. Ovaj dio priče još nije čuo. Možda je to
razlog zbog kojeg ju je Garrett Kingsley pustio da se uda za Osbornea.
Ali tada je vidio iskricu u Tobynim očima.
»Vražićku jedan!« reče on i privuče je u zagrljaj. »Tražim te kao
sumanut.«
Odmaknula se da ga pogleda. »Je li to razlog zašto smrdiš po pivu?«
Nasmijao se. »Pitam se je li hrana jednako dobra kao i pivo? Možda
bismo mogli...«
»Misliš da smo bačeni u prošlost da provjerimo kvalitetu hrane?«
Nije ga smeo njezin ton. »Shvaćaš li da ovdje, na ovome mjestu i u
ovom trenutku, nisam princ?«
Bila je zbunjena. »Zašto je to važno?«
»Zbog svega«, reče on. »Mogu raditi što hoću.« Uzeo ju je za ruku i
počeo ljubiti, približavajući se ramenu.
»Graydone«, reče ona polako. »Mislim da ne bi trebao...« Zaklopila
je oči kad joj je usnama dotaknuo unutrašnju stranu lakta. Tu joj je koža
bila posebno osjetljiva.
»Vjeruješ li mi?« upita on.
»Ne znam. Mislim da vjerujem. Ne mogu misliti dok mi to radiš.«
Iako teško, ali s mukom se izvukla iz njegova zagrljaja. »Ovo je Tabbyn
228
život, ne naš, i mislim da moramo riješiti njezin problem. Doktor Huntley
je rekao da bi Tabby i Garrett trebali biti uhvaćeni na djelu, tako da se
moraju vjenčati.«
»Goli ispod brijesta? Takvo što?«
»Malo grubo rečeno, ali da, mislim da to moramo učiniti.«
»Ne«, reče Graydon. »Mi...« Prekinuo se jer su začuli korake na
šljunku i kako im se činilo, ljutite glasove. Neki su se ljudi brzo
približavali.
»Graydone! Moramo odmah nešto učiniti. Tabby se ne smije udati za
onog odvratnog čovječuljka. Ona...«
Položio joj je ruke na ramena, a lice približio njezinom. »Vjeruj mi.
Dio mojeg obrazovanja bilo je i rješavanje problema. Sjeti se da je
Caleb rekao da sam stvoren da upravljam kraljevstvima.«
»Nije baš to rekao. Mislio je da bi trebao biti na čelu obitelji
Kingsley. Mislim da oni nisu baš veliki kao cijela jedna zemlja. Samo su
mala...«
»Stani iza mene i šuti!« zapovijedi joj Graydon i rukom je povuče iza
sebe.
»Oho! Mačizam iz doba regentstva«, reče ona. Graydon joj okrene
leđa i pogleda prema skupini koja im se približavala. Toby pomisli da bi
je on ponovo gurnuo natrag kad bi se pomaknula. »S druge strane,
mislim da bismo ti i ja trebali razgovarati o ovome i odlučiti...«
»Želiš li se udati za mene ili ne?« upita Graydon u pol glasa. Toby je
bila previše zaprepaštena da odgovori.
»Ili ja ili Osborne«, reče on. »Koji od nas dvojice?«
»Ah...« reče Toby.
»Je li ono tvoja majka predvodi skupinu koja traži linč?«
Toby proviri iza njega. Lavinia Weber bila je relativno ljubazna
prema njoj prvi put kad su se srele, ali žena koja im se približavala bila
je majka uz koju je Toby odrasla. Uvijek je bila ljutita i taj je osjećaj
obično bio usmjeren na njezino jedino dijete. Bez obzira na to koliko se
Toby trudila, nije očekivala da će ikada moći ugoditi svojoj majci. A ta
im se žena upravo približavala.
»Uzimam tebe«, reče Toby i potpuno se sakrije iza Graydona.
229
 Lavinia se zaustavi pred Graydonom i pokuša zgrabiti ruku svoje
kćeri, ali on je spriječi. Iza nje stajalo je šestero ljudi. Svi su s
neskrivenim zanimanjem promatrali što se događa.
»Sad mi je jasno zašto je izumljena televizija«, reče Graydon ispod
glasa Toby, a ona se gotovo naglas nasmijala.
»Moja je kći zaručena za drugoga muškarca«, reče Lavinia stisnutih
zubi.
»Tabitha! Odmakni se od njega.«
Kako je cijeloga života bila poslušna, Toby i sad napravi pokret da
učini što joj je majka rekla, ali Graydonova ruka nije joj dopustila da se
pomakne.
»Tražim od vas dopuštenje da se vjenčam s vašom kćeri«, reče on.
»Odbijam!« reče Lavinia glasno. »Tabitha! Dođi!«
Toby zakorači naprijed.
»Odreći ću se mora«, reče Graydon odlučno, autoritativnim glasom
jednoga princa. Ljudi su reagirali smijehom i nevjericom. On na takvo
što nije navikao!
»Zar izgledam kao glupača?« reče Lavinia povišenim bijesnim
tonom. »Ti si Kingsley. Tvoj brat Caleb voli reći: 'Ženu možeš
zamijeniti, ali ocean je samo jedan'. Ne želim da mi kći ostane udovica
za godinu dana. Tabitha! Da si smjesta pošla sa mnom!«
Toby pogleda Graydona, a njegovo smireno lice pomogne joj da
ostane na mjestu.
»Bojim se da moj brat baš nije dobar u geografiji«, reče on. »Oceana
ima sedam, ali samo je jedna Tabitha.«
To je izazvalo još jednu provalu smijeha kod gomile, ali ovaj su put
bili na Garrettovoj strani. »Ne vjerujem ti«, reče Lavinia ljutito gledajući
kćer.
Potpora ljudi snažila je Graydonovo samopouzdanje. Kad je
progovorio, glas mu je bio jači, dosezao je do novih ljudi koji su se brzo
približavali. »Nađite odvjetnika da sastavi ugovor i potpisat ću ga.
Odmah, još noćas«, reče on.
Lavinia posprdno frkne. »Ti ćeš se odreći mora?«
»Bio ja Kingsley ili ne, loš sam mornar«, reče Graydon. Očekivao je
230
da se gomila neće složiti, ali svi su potvrdno kimali glavama.
»Dobro je što Lankonija nema mora«, reče Toby i priđe mu dovoljno
blizu da ga može uhvatiti za ruku.
»Dobar ili loš mornar«, reče Graydon »vjerujem da je moja obitelj
poznata po iskrenosti. Nas veže zadana riječ.«
Ljudi su opet kimali glavama, a onda pogledali Laviniju. Brod je sad
bio u njezinoj luci.
»Kingsley koji ne plovi morem?« U Lavinijinu glasu čuo se prijezir.
»To nije moguće.«
Graydon je uvidio da razgovor s tom ženom ne vodi nikamo, pa je
odlučio riskirati. Ako je Osborne poslije u budućnosti bio loš čovjek,
sigurno su već sada postojali dokazi za to. »Mislite li da će se Silas
Osborne držati pogodbe koju ste sklopili? Je li poznat po poštenju?«
Lica ljudi rekla su mu da je u pravu i prvi put je primijetio da Lavinia
oklijeva.
»Čime bi se bavio kad bi ostao na ovom otoku?« upita ona, ovaj put
s manje otrova u glasu.
»Vodio bih obiteljski biznis. A ako nam date svoj blagoslov da se
Tabby i ja možemo noćas vjenčati« – gomila je glasno uzdahnula –
»potpuno ću vam popraviti kuću i pomoći uzdržavati sve udovice i djecu
u vašoj obitelji.«
Na trenutak su svi zašutjeli. Toby i Graydon nisu znali je li to šok
zbog ponuđenoga ili zbog ideje da bi jedan muškarac s Nantucketa – i to
Kingsley, ništa manje! – mogao uopće pomisliti da se odrekne mora.
Ženski glas prekine tišinu. »Hoćeš li i nama naći muževe?«
»Jedino tako da vas pošaljem u Lankoniju«, reče Graydon našalivši
se.
»Spakirat ću se za sat vremena«, odgovori žena i svi se nasmiju.
»I?« upita Graydon Laviniju. »Jesmo li se sporazumjeli?«
Toby se pomakne tako da je stajala tik do Graydona i jedva da je
bilo razmaka između njih.
»Gospodine Farley!« poviče Lavinia preko ramena, a priđe im nizak
čovjek s naočalama. »Uzmite pero i papir i počnite sastavljati ugovor.«
»Previše sam popio da bih mogao obavljati odvjetnički posao.
231
Morao bih...« počne on, ali jedan pogled na lice bijesne žene bio je
dovoljan da popusti.
Progurao se kroz gomilu mrmljajući: »Kad kapetan Caleb ovo čuje,
bit ću mrtav čovjek.«

***
»Što misliš da rade?« upita Toby stojeći pokraj vrata i slušajući. Nije
baš prislonila uho na njih, ali bila je blizu. No čula je samo smijeh i
glazbu u prizemlju. Poslije Graydonove izjave da će potpisati ugovor i
iste noći oženiti Tabithu, ljudi su ih gotovo odvukli natrag do kuće
Kinglsey i zaključali u sobu koja će jednoga dana biti Viktorijina
spavaća soba. Bila je veća nego što će biti u dvadeset prvom stoljeću jer
joj nije oduzet prostor u kojem će poslije izgraditi kupaonicu. Veliki
kamin izgledao je kao da se često upotrebljava, ali u ovo ljetno doba bio
je skriven lijepim paravanom. U sobi su bile samo dvije svijeće, pa je
bilo prilično mračno.
Kad Graydon nije odgovorio, Toby se okrene k njemu. Ležao je
ispružen na krevetu, ruke stavio ispod glave i smiješio joj se ispod
baldahina. Sve su stolice odnijeli u prizemlje zbog gostiju na vjenčanju,
pa je krevet bio jedino mjesto za sjesti.
»Mislim da nam sada kuju budućnost«, reče on.
Prišla mu je i stala pokraj kreveta. »Zašto si tako miran u vezi sa
svim ovim?«
»Jer mi se sviđa.«
Rekao je to s toliko oduševljenja da se Toby nasmijala.
Pomaknuo se na krevetu i potapšao slobodno mjesto do sebe.
Oklijevala je, a onda se malim drvenim stubama popela na krevet i
ispružila pokraj njega. I ona se zagledala uvis. »Ne brine te radimo li
pogrešnu stvar?«
»Ne može biti gore od onoga što se doista dogodilo.«
»Ali ipak, ne znamo sve činjenice, zar ne?« reče ona. »Možda je
Tabitha zaista zavoljela nekoga drugog. Možda se ne želi udati za
Garretta.«

232
 »Stvarno to misliš?« upita on, a u glasu mu se čulo da ga to zabavlja.
Okrenula se je licem prema njemu, a on joj prođe rukom kroz kosu.
»Što ako ostanemo?« šapne ona. »Što ako nikad ne odemo odavde?«
Položio joj je ruku na obraz. »Zar bi to bilo tako loše?« upita on
nježno.
Okrenula je glavu i poljubila ga u dlan.
Nasmiješio se i povukao njezinu glavu na svoje rame i privinuo je uz
sebe.
»Ostanemo li ovdje, dat ću sve od sebe da dobro upravljam
obiteljskim poslovima Kingsleyjevih, a tvoje ću šogorice poslati u
Lankoniju, gdje će ih radosno dočekati kao supruge. Kupovao bih i
prodavao brodove i...«
»A što je s nama?« upita Toby.
»Imat ćemo šestero djece. Najmanje toliko. Ti možeš uzgajati
hektare i hektare cvijeća i s njime ispuniti kuće.«
Sve to zvučalo je tako divno da se Toby jedva usudila pomaknuti,
plašeći se da će sve nestati u sekundi.
»Sviđa li ti se ta ideja?« upita on gladeći je po kosi i prolazeći joj
prstima niz vrat.
»Nećemo imati izbora«, reče ona izbjegavajući odgovor. »Sigurna
sam da smo ovdje s nekim ciljem. Pitam se zašto? Možda Tabby i
Garrett imaju dijete koje spašava svijet. Možda se Lavinia poigrala
sudbinom kad je kćer prisilila da se uda za Osbornea pa nas je sad kuća
vratila u prošlost da ispravimo pogreške.«
»To bi značilo da možemo otići čim budemo sigurni da su oni začeli
dijete.
Mi izgovorimo »Uzimam« i puf, odlazimo. Misliš li da je to dobar
plan?«
U glasu mu je čula razočaranje, ali i mrvicu rezignacije. Pogledala ga
je.
»Možda ćemo duže ostati. Možda sve do jutra nakon prve bračne
noći.«
Ta mu je zamisao opet vratila osmijeh na lice i on je poljubi.
Ono što je počelo kao sladak poljubac uskoro se produbilo, a kad se
233
Graydon prebacio i legao na nju, Toby ga je privukla bliže. Otvorila je
usne pod njegovima dok je on rukom prelazio preko golog ramena do
njezine dojke.
»Da«, promrmlja ona dok su se Graydonove usne spuštale niže niz
vrat, onda još niže.
Bili su toliko zaneseni onim što su radili da nisu čuli otvaranje vrata.
»Poslije će biti vremena za to«, začuje se glas zbog kojeg su se Toby
i Graydon nevoljko razdvojili. Na vratima je stajao odvjetnik, gospodin
Farley, s listom papira u ruci.
Zbog vidljive tjelesne uzbuđenosti Garrett nije odmah ustao. »Dajte
mi minutu«, reče on i sjedne okrenuvši se prema zidu.
»Najbolje da ne čekamo predugo«, reče gospodin Farley »ili bi se
Lavinia mogla predomisliti. Pojavio se Osborne i prijeti da će je tužiti.
Kaže da mu je ugled zauvijek uništen zbog 'Svemogućeg Kingsleyja'.
Nudi novac za gospođicu Tabithu.«
»Ja ću se pozabaviti njime. Bit će mu bolje da ne...« počne Graydon.
»Koliko?« upita Toby.
»Ne misliš valjda ozbiljno!« reče Graydon zaobišavši krevet.
»Voljela bih znati koliko vrijedim«, reče ona.
»Gdje je papir?« upita Graydon, a odvjetnik mu ga pruži.
»Pažljivo, tinta se još nije osušila.«
Graydon brzo pogledom preleti po papiru. Tekst je bio pisan rukom i
iako savršen, pomalo nečitak, jer su slova s i z bila vrlo slična. U
ugovoru je stajalo da će se on oženiti gospođicom Tabithom Lavinijom
Weber i pomoći u uzdržavanju udovica i djece njezina kućanstva.
Slijedio je popis imena. On će Tabithi izgraditi 'lijepu kuću' na
Nantucketu i nikad više neće ići na more.
Graydon nije oklijevao. Zatražio je da mu daju pero i tintu. Imao je
malo problema pišući guščjim perom, ali potpisao se kao Garrett
Kinglsey. Pružio je ugovor natrag odvjetniku, koji je svemu svjedočio, a
onda je rukom pokazao vrata.
»Jeste li spremni?« upita gospodin Farley.
Toby je pošla prva, Graydon za njom, a onda i odvjetnik.
»Jeste li sigurni da želite Laviniju Weber kao punicu?« gospodin
234
Farley tiho upita Graydona. »Ta će vam žena zagorčati život. Ne biste li
radije krenuli ravno u lijepu pobješnjelu oluju na moru?«
»Radije bih imao Tabithu«, reče Graydon odlučno.
»Vaš brat Caleb jedini je razuman u vašoj obitelji. Nikad ne bi
izgubio glavu zbog neke žene.«
Dok se Graydon spuštao stepenicama, prezirno je puhnuo. »Je li moj
brat već upoznao Valentinu?«
»Zašto... pa, ne bih rekao. Stigla je nakon što je on već otplovio.«
»Ah«, reče Graydon. »Dođite mi za mjesec dana i recite što moj brat
govori o ljubavi.«
Na dnu stubišta desetak ljudi je čekalo da ih pozdrave pa su se on i
Toby razdvojili. Iako je taj brak bio sklopljen nabrzinu i na neki su način
bili prisiljeni na njega, svi su znali da je to spoj istinskih ljubavnika i
zato im je bilo drago.
Nitko nije želio vidjeti lijepu malu Tabithu udanu za Silasa
Osbornea. Taj dan je bio radostan zbog vjenčanja Parthenije i Johna
Kendricksa, a sada je bio i pun novog uzbuđenja. Na otoku će se još
godinama pričati o tome.
Graydona su okružili ljudi koje nije poznavao, neki su ga gurali, neki
vukli niz Ulicu Main prema crkvi.
Svi su gosti s vjenčanja, čak i prvi mladenci, bili tu – i svi su bili
sretni i lijepo rumeni od puno hrane i još više pića. Neki su muškarci
zabacili glave na naslone klupa i hrkali. Ako supruge nisu uspjele
probuditi muža laktom u rebra, onda bi netko uzeo dugi kajfež za gašenje
svijeće i njime obavio taj zadatak.
Vani je bilo mračno, ali u crkvi su upalili dovoljno svijeća da sve
bude obavijeno blagim i prekrasnim sjajem.
Graydon je stao ispred oltara, a Rory odmah pokraj njega.
»Vjerujem da bi više volio da je Caleb uz tebe, ali nitko ga ne može
naći.«
»Vjerojatno je negdje zaključan s bačvicom ruma«, reče Graydon.
Rory kimne s razumijevanjem.
Valentina je ušla u crkvu noseći isti buket koji je prije nekoliko sati
držala u ruci na Parthenijinom vjenčanju.
235
 Iza nje išla je Toby u haljini koju je nekoć nosila kraljica. Graydon je
znao da u životu nije vidio ljepši prizor. Vodio ju je jedan stariji
muškarac kojega on nije poznavao.
Kad su se zaustavili pred oltarom, Graydon istupi naprijed i preuzme
Tobynu ruku.
Riječi koje je svećenik izgovorio bile su drukčije, ali kad se Graydon
zavjetovao da će je voljeti, brinuti se za nju i svoja svjetovna dobra
dijeliti s Tabithom, ozbiljno je to i mislio.
Što se tiče Toby, činilo se da je isprva malo oklijevala, ali onda se
nasmiješila i ponavljala za njim zavjete.
Rory im je pružio prstenje. »Zlatar je već bio ovdje«, reče on na
Graydonov upitni pogled.
»Volio bih da je to dijamant boje lavande«, šapne Graydon dok joj je
stavljao prsten na ruku. Savršeno joj je pristajao.
Zaklopila je ruku oko prstena. Sviđao joj je takav kakav jest.
Poslije ceremonije svi prisutni izgledali su sretno – svi osim Lavinije,
koja je i dalje mislila da će Garrett pogaziti riječi i vratiti se na more.
Neprekidno je mrmljala: »Vjerovat ću kad vidim.«
Čim su se vratili u kuću Kingsley, drugi vjenčani par bio je razdvojen
jer su im svi željeli čestitati, a svi su željeli i plesati s Toby. Djevojke
su se okupile oko Graydona da ga zadirkuju zbog prve bračne noći.
U jednom trenutku uspio se dovoljno dugo iskrasti da priđe dugom
stolu i uzme vrč domaćega piva. Valentina je stala do njega.
»Sretna sam što si spasio Tabby«, reče ona. »Bila je spremna
žrtvovati se, ali to bi bio grozan brak.«
»Vrlo loš«, reče Graydon gledajući je. Bila je ista kao Viktorija,
samo mnogo mlađa. Zbog njezina lica i ženstvene figure, koja je velikim
dijelom bila izložena pogledu vrlo dubokim dekolteom haljine, mogao je
razumjeti zašto se kapetan Caleb zabunio i zaključio da je noćna dama.
A ako je Graydon dobro procijenio vrijeme, ona je bila jedina koja je
znala da je on zaključan na tavanu, bez odjeće.
»Da ne znate slučajno što se dogodilo s mojim bratom Calebom?«
Valentina pogleda u stranu. »Bojim se da se još nisam s njim
upoznala.«
236
 Graydon je vidio da joj je vrat pocrvenio i da joj se boja diže u
obraze.
»Samo sam mislio da bi nakon duge plovidbe morem bilo dobro za
njega da bude malo sam, da nađe vremena i razmisli kako ne može više
zapovijedati ljudima.«
Valentina pogleda Graydona širom otvorenih očiju kao da pokušava
shvatiti što i koliko on zna.
Stišao je glas i rekao: »Što god da učinite, nemojte mu popustiti.
Pokažite mu da vrijedite više od svih sedam mora zajedno.«
Valentina je bez riječi samo ostala zuriti u njega.
Graydon spusti prazan vrč. »Oprostite mi, ali sad idem plesati sa
svojom suprugom.« Uhvatio je Toby pod ruku i odvukao je od niskog
muškarca koji je bio dovoljno star da joj bude djed.
Gosti su se poredali u dva reda kao da se pripremaju za neki
komplicirani ples u kojem svatko mora znati korake. Kad je počela
svirati brza i energična glazba, Toby se odmakne s namjerom da prijeđe
na žensku stranu, ali Graydon joj nije želio ispustiti ruku. »Moramo...«
započne ona.
Ali on ju je povukao u naručje i počeo tradicionalni valcer – ples
koji još nekoliko godina neće doći u Ameriku – i počeli su kliziti po
prostoriji. Svi su stali i zagledali se u skandalozne plesne pokrete.
Glazbenici su prestali svirati, a onda su užurbano pokušali odsvirati
neku melodiju koja bi bila u skladu s plesnim parom. Ostali su se gosti
povukli i ostavili slobodan prostor za mladence.
Graydon i Toby plesali su kao i prije svečane večere – ali sad se to
činilo tako davno. U nekom drugom životu, prije mnogo stoljeća.
Toby zaklopi oči i prepusti se osjećaju da je u Graydonovu naručju i
da pleše s njim.
Kad je glazba prestala, nevoljko su se razdvojili. Naklonio joj se, a
ona je klecnula koljenom.
Kad su pogledali oko sebe, vidjeli su koliko su šokirali goste. Ali to
nije dugo potrajalo. Iako su ti ljudi živjeli na otoku, bili su upoznati s
vanjskim svijetom.
Kuće su im bile pune umjetničkih predmeta iz dalekih krajeva koje
237
su donijeli sa svojih putovanja.
Valentina im je prva zapljeskala, a onda i ostali.
Graydon uhvati Toby za ruku i nije je više puštao. Krenuli su prema
izlaznim vratima. Bilo mu je dosta gostiju i svih tih ljudi. Želio je biti
sam s njom. Kad su se našli vani, zastao je da duboko udahne. A kamo
će sada poći ?
»Rekli su mi da je kuća Nikad više na more ispražnjena zbog ove
večeri. Za nas«, reče Toby oklijevajući. »Ali misliš li da bismo trebali
iskoristiti ovu noć?
Naposljetku, nije doista naša.«
Kad ga je pogledala, izraz njegova lica govorio je: Zar ti to ozbiljno
misliš?
Morala se nasmijati.
Čvrsto su se držali za ruke hodajući prema kući. Kako je sad već
postalo uobičajeno, vrata su bila otvorena.
»Ako uđemo, možda ćemo se opet naći kod kuće«, reče Toby.
»Možda ne bismo smjeli...«
Umjesto odgovora, Graydon je uhvatio Toby u naručje, podignuo je i
prenio preko praga. Na trenutak je zastao. U dvadeset prvom stoljeću
kuća je bila gotovo prazna i izgledala je staro i zapušteno. Ali sad su se
našli u novoj kući, punoj svega što je potrebno velikoj obitelji. Unutra je
bilo mračno, ali vidjeli su tapete s cvjetnim uzorkom, namještaj i drvene
igračke na podu.
»Hajde, Rhett«, reče Toby »odnesi me u krevet.«
Smijući se, Graydon je odnese stepenicama na kat. Tamo je ugledao
za njih pripremljenu spavaću sobu povezanu s malom knjižnicom.
Svijeće su već gorjele i posvuda je bilo cvijeća.
Čim je spustio Toby, ona je odmah pošla otvoriti vrata knjižnice.
Mjesečina je sjala kroz prozor, dovoljno jaka da je mogla vidjeti kako je
soba točno onakva kakvu je zamišljala. Police su bile pune knjiga
uvezanih u kožu.
Graydon priđe i stane iza nje. »Hoćemo li sakriti sve knjige ispod
podnih dasaka i izvući ih dvjesto godina kasnije?«
»Ne bi izdržale toliko«, reče ona. »Zbog vlage, prašine i miševa i...
238
Ne, ništa nećemo skrivati.« Okrenula se i pogledala ga. »Ne znam koliko
imamo vremena prije nego što ovo završi, ali dok smo tu, samo želim da
budemo zajedno. Tu ne postoji princ i građanka. Nema...«
Položio joj je prst na usne. »Nikad to nemoj više reći.«
»Znaš što mislim.«
»Da, znam.« Pogladio ju je po sljepoočici i poravnao joj kosu. »Jesi
li sigurna u ovo?«
Zagrlila ga je oko vrata i poljubila. »Jako, jako sigurna.«
Na tren su njegove oči istraživale njezine kao da traži nešto što će ga
razuvjeriti.
Nježno ju je poljubio u obraz, a onda u vrat. Rukom je dotaknuo
naramenicu haljine i pomaknuo je par centimetara. Bio je vrlo nježan i
vrlo drag.
Toby pomisli kako je to lijepo. Sviđali su joj se njegovi poljupci,
sviđalo joj se biti uz njega, ali nešto je nedostajalo. Gdje je muškarac
koji se suprotstavio Laviniji i rekao joj kako će se sve dogoditi? Gdje je
muškarac koji je s njom vježbao i boksao? Gdje je strast?
Nije trebala ništa pitati da bi saznala odgovor. Razlog je bila njezina
prokleta nevinost koju je tako dugo čuvala. Toliko je puta poželjela da
ju je izgubila na proslavi mature kao i većina drugih djevojaka. Njezin je
pratitelj to tada očekivao, a ona se nije mogla prisiliti da popusti, a
poslije...
Toby se odmakne i pogleda ga. Pred sobom je vidjela Graydona,
princa Lankonije. Oči su mu sjale, ali bio je nekako rezerviran, na
distanci, kao da se boji da će je povrijediti. Ponekad, pomislila je,
muškarcu treba malo pomoći.
Okrenula mu je leđa i podignula kosu. »Molim te, razveži mi vezice
na haljini.« zamolila ga je prilično formalno.
»Da, svakako«, reče on jednako ukočeno. Pustila je da prekrasna
haljina samo sklizne na pod.
U ovom tjednu proučavanja povijesne odjeće naučila je da ta odjeća
možda izvana izgleda dosadno – nema kratkih hlačica ni majica s tankim
bretelicama – ali ono što se nosilo ispod bilo je dostojno striptiza.
Okrenula mu se licem i pustila da je vidi u korzetu koji joj je Jilly
239
pomogla odjenuti. Grudi su joj bile visoko, a ružičasti vrhovi napola su
virili. Struk joj je bio zategnut, a ispod je imala podsuknju od prozirnog
pamuka kroz koju se moglo i čitati. Na nogama su joj bijele svilene
čarape dosezale do polovice bedara, gdje su bile zavezane ružičastim
podvezicama.
Toby je uživala u zadovoljstvu što može promatrati kako princ
Graydon potpuno nestaje. Na njegovu mjestu pojavio se muškarac
obuzet žudnjom. Za njom.
Nije rekao ni riječi, samo ju je obuhvatio oko struka, podignuo s
poda tako da im se usne spoje i počeo je istraživati jezikom. Njegove
usne i ruke odjedanput kao da su bile po njezinu cijelom tijelu.
Toby je trebalo nekoliko trenutaka da reagira. Njegov dodir i ono što
je činio kao da ju je promijenilo iz običnog ljudskog bića u plameni stup
žudnje.
Dok ju je ljubio, ruka mu je pošla naniže da miluje njezina bedra.
Kad se opustila u njegovu naručju, podignuo ju je i spustio na krevet.
U jednoj je sekundi svukao kaput i široku bijelu košulju. Od
dugogodišnjeg treniranja na prsima je imao mišiće kao isklesane, dok je
ispod još bio u uskim hlačama uvučenima u visoke čizme do koljena.
»Sada znam zašto su dame iz vremena regentstva tako lako padale u
nesvijest«, reče Toby, a Graydon joj se nestašno nasmiješi.
Trebalo mu je nekoliko sekundi da izuje čizme, a onda se ispružio
pokraj nje i vrlo polako je počeo razodijevati, prekrivajući poljupcima
svaki centimetar izložene kože. Prvo su na redu bile čarape i podvezice,
zatim je podsuknju povukao nadolje i ostala je samo u modernim
gaćicama. Toby nije mogla a da ne pomisli da sada zna zašto žene u
razdoblju regentstva nisu ispod podsuknje ništa nosile. Dok su na red
došli njezin korzet i njegove uske hlače, nastala je takva hitnja jer je sva
tkanina predstavljala nepotrebnu prepreku.
Toby prođe rukom niz Graydonova prsa i ruke, diveći se čvrstini
njegovih mišića, zaobljenim linijama njegova tijela: tako muškim u
usporedbi s njezinim ženskim oblinama. Prošla mu je rukama niz tijelo,
preko leđa i osjetila njegovu snagu.
Osjetila je veliku odvažnost i pomaknula ruku naprijed, a on je
240
zastenjao na njezin dodir. Već je prije čula i vidjela sve što je mislila da
treba znati, ali stvarnost je bila drukčija. Svidjelo joj se kako Graydon
reagira na njezin dodir.
»Toby«, šapne on »ne mogu još dugo čekati.«
Mogla je samo kimnuti glavom. Nije mu htjela dati do znanja da se
pomalo plaši onog nepoznatog što slijedi.
Svukao je hlače, a ona je već bila naga od struka nadolje. Kad je
ušao u nju, raširila je oči od iznenađenja. Čula je toliko mnogo o tome
kako prvi put boli, ali osjećala je samo ugodu.
»Nanosim li ti bol?« šapne on.
»Ne«, odgovori ona. »Oh, kako je lijepo!« Polako se pomicao u njoj.
Isprva nježno i gledajući je da vidi boli li je. Ali Toby je zabacila glavu i
prepustila se Graydonovim dugim, dubokim i sporim ubodima.
Postupno je nešto u njoj počelo reagirati, podignula je kukove da mu
omogući da dublje prodre u nju. Bila je nespretna, ali Graydonove su joj
ruke obuhvatile stražnjicu i čvrsto držale, a onda je usmjeravale dok se
počela micati zajedno s njim.
»Oh!« rekla je. »O, da!« Otvorila je oči i vidjela da joj se smiješi, ali
onda su mu se oči promijenile, potamnjele, zagnjurio joj je lice u vrat i
sekundu poslije tijelo mu se ukočilo. Stenjući srušio se na nju.

***
Toby je ležala pripijena uz Graydona, čvrsto u njegovom naručju.
Uskoro će svanuti i plavičasto svjetlo prodiralo je kroz zatvorene drvene
žaluzine. Vodili su ljubav cijelu noć, istraživali, milovali se i grlili.
Tjedni koje su proveli jedno blizu drugoga ali se nisu mogli dotaknuti
ostavili su ih gladne za dodirom, milovanjem, istraživanjem tijela i već
samo za tim da budu zajedno.
Tijekom noći bilo je trenutaka kad je Toby htjela razgovarati,
postaviti Graydonu neka pitanja, ali njegov joj je dodir izbrisao sve riječi
iz glave. Osim toga, Graydon joj je pokazivao što drugo može raditi
usnama osim da govori.
A sada u zoru ležali su pripijeni jedno uz drugo. U zraku se nad

241
njima nadvilo pitanje: Što sada?
Graydon se izvukao iz zagrljaja i ustao da otvori prozor. Svjetlo ju je
zaslijepilo i prekrila je oči rukom. Kad je provirila, ugledala je nagog
Graydona, a on je podignuo pokrivač i razotkrio jednako nagu Toby.
Prvi joj je instinkt bio da se pokrije, ali nije to učinila. Sjeo je pokraj
nje na krevet, a ona je mirno ležala dok ju je on gledao od pete do glave.
Kad se zaustavio na njezinu licu, nasmiješio joj se, a onda je nježno
okrenuo na trbuh.
Prešao joj je rukom preko tijela i zaustavio se na lijevoj strani.
Milovao je rebra, sagnuo se i usnama prešao preko njih. »Kako se ovo
dogodilo?« upita on nježno i sa suosjećanjem u glasu.
»Rođena sam s tim«, reče Toby, zbunjena njegovim tonom. Zar mu je
nekoliko blijedih madeža bilo gadljivo?
»Ovo nije...« počne on, ali se prekine. »Osjećaš li ovo?«
Ispružila je ruku unatrag da opipa taj dio dijela i osjetila pod prstima
duboke ožiljke. Izvila se pokušavajući ih vidjeti.
Graydon ustane, skine malo ogledalo sa zida i pruži joj ga da može
vidjeti duge, široke ožiljke. »Mislim da si bila jako opečena.«
Toby mu vrati ogledalo, uspravno sjedne na krevet i povuče plahtu
preko sebe. »Nemam ožiljaka od opeklina, ali imam niz malih ružičastih
mrlja na toj strani tijela. Tata je obično govorio da je to karta
neotkrivenih otoka.«
Graydon sjedne pokraj nje držeći ogledalo. »Ti si u Tabbynu tijelu«,
reče on nježno. »Noćas sam osjetio te nabore i pomislio što si sve
morala doživjeti kad imaš tako duboke ožiljke. Ali nisi ti ta osoba koja
je patila od boli.«
Ideja da se nalazi u tuđem tijelu bila joj je teža za shvatiti od zamisli
o putovanju kroz vrijeme. Upravo sada izgledalo je da su ona i Graydon
u nekom starinskom svratištu, s vrlo autentičnim krevetom – samo što je
sve bilo novo.
Nije prošlo dvjesto godina i pokućstvo nije imalo onu dugogodišnju
patinu zbog koje će ga kasnije smatrati antikvitetom.
»A što je s tobom?« upita Toby. »Je li išta drukčije?«
»Ne bih rekao da jest.« Oči su mu se počele cakliti. »Ali možda bi ti
242
voljela pogledati.«
»Mislim da će tako biti najbolje«, reče Toby svečano.
Kad se nagnuo prema njoj, prešla je rukom preko njegovih tvrdih i
ravnih trbušnih mišića, preko ramena i niz mišiće ruke. »Nemam te s kim
usporediti, ali izgledaš mi jako dobro.« Položila je obje ruke na njega.
Bilo je prekrasno gledati ga i dodirivati. »Osjećaš li se nekako
drukčije?«
»Ne«, reče on. Oči su mu potamnjele od strasti dok mu se primicala.
Kad mu je ogledalo zamalo ispalo iz ruke, uhvatio ga je i okrenuo
postrance da ga odloži na stolić pokraj kreveta.
»O, Bože!« reče Toby razrogačenih očiju i rukom pokrije usta.
»Tvoja leđa!«
»Imam li ožiljke?« upita on okrenuvši se potpuno leđima prema njoj.
»Nemaš nikakvih ožiljaka.« Toby je pokušala ostati ozbiljna, ali nije
mogla.
Pružio joj je ogledalo i ona mu ga je pridržala da i sam može vidjeti.
Cijela lijeva strana Graydonovih leđa bila je prekrivena doista
veličanstvenom tetovažom.
Bila je neupitno japanska i živih boja. Prikazivala je ženu visoko
skupljene kose na glavi. Ono što je bilo neobično bile su nježna zlaćana
kosa i plave oči.
Graydon se izvijao gledajući se u ogledalu. »Prikazuje li slika ono
što mislim da prikazuje?«
»Nisam sigurna, ali mislim da sam to ja kao gejša.«
»To sam i pomislio«, reče Graydon spustivši ogledalo. Pogledali su
se, a onda prasnuli u smijeh.
Graydon se ispružio pokraj Toby i privukao je u zagrljaj.
»Uvjeravam te da u stvarnom životu nemam nijednu tetovažu.«
»Čak ni leptira na gležnju?« Toby se još smijala.
»Moram reći da je ova tetovaža iznimna. Zar ne?«
»I neobično laskava.« Toby ga pogleda. »Drago mi je što si uspio
pregovorom ishoditi za njih ovaj brak. Svaki muškarac koji voli ženu
toliko koliko Garrett voli Tabby trebao bi život provesti s njom.«
Odjedanput joj se počelo spavati, što se moglo i očekivati jer su
243
cijelu noć proveli budni.
»Želim ostati ovdje«, reče Graydon. »S tobom. Želim život kakav
bismo tu mogli imati.« Položio joj je ruku na obraz i podignuo lice da ga
je morala pogledati. Oči su joj bile sklopljene. »Toby, znaš li koliko te
volim? Imaš li pojma koliko će me uništiti to što ću te morati ostaviti?
Mislim da neću moći...«
Prekinuo se jer je vidio da je zaspala.
Želio je još puno reći, ali i njega je svladala pospanost. »Ne«, šapne
on. »Ne želim spavati.« Jako se plašio da će se probuditi i da će sve
ovo nestati. Ali nije mogao ostati budan.
Zaspali su jedno uz drugo, isprepletenih tijela.

244
 Dvadeset prvo poglavlje

T oby se polako budila i na tren nije znala gdje se nalazi. Potpuno se

razdanilo, ali sjenila na prozorima bila su spuštena, pa je u sobi
vladala polutama. Na vješalici na vratima visjela je prekrasna haljina
koju je sinoć nosila na svečanoj večeri i bilo joj je drago što se potrudila
i objesila je na mekanu vješalicu. Pogledala je u strop i sjetila se
proslave. To je svakako prošlo uspješno! Viktorija je pristala na
ponuđenu temu za vjenčanje i...
Sjela je u krevetu. Jesu li zaista otišli u kuću Kingsley i rastavili
klupicu ispod prozora? Protrljala je oči. Sigurno je sve to sanjala.
Također se sjećala da se prepirala s Graydonom zbog nečega u vezi s
Tabby i Garrettom, ali nije se sjećala točno oko čega.
Bila je pomalo zbunjena – da nije previše popila? – pa je ustala,
istuširala se i oprala kosu. Sinoć ju je nalakirala, stavila puno gela i
pjene, a sve u pokušaju da joj frizura ostane čvrsta, a sada je željela sve
isprati. Navukla je traperice, ružičastu pamučnu košulju i sišla u
prizemlje. Trebat će joj vremena da sve počisti nakon zabave.
Ali kuća je bila u savršenom redu, nije bilo znaka da su se sinoć tu
zabavljali ljudi. U kući nije bilo nikoga.
Na stolu u zimskom vrtu stajala je zdjela s voćem i Graydonova
poruka.
»Jogurt je u hladnjaku. Vani sam. Odaberi što želiš.«
Kakva čudna poruka, pomisli Toby stavljajući jogurt na voće. Počela
je jesti.
Kad bi netko pročitao poruku, pomislio bi da između njih postoji
mnogo više od onoga što doista jest. Ali možda nije stvar bila u onome

245
što je napisao, nego je već sama poruka bila neobična. Kao da se sjećala
da je Graydon nešto pisao guščjim perom. Bilo je to pri svjetlosti svijeća
i radilo se o nekom starom dokumentu – samo što nije bio star. Neki je
čovjek govorio da se tinta još nije osušila.
Vizija joj je dolazila i nestajala u sekundama i nije se mogla sjetiti
otkuda sve to. Kad je čula udarce čelika po čeliku, prišla je prozoru i
pogledala van.
Daire i Graydon, goli do pasa, s kožom boje meda koja im se sjajila
na suncu, vježbali su kao i obično i napadali jedan drugoga. Lorcan je
stajala nedaleko i pomno ih promatrala. Toby podigne ruku kao da će joj
mahnuti, ali netko je pokucao na ulaznim vratima i otišla ih je otvoriti.
Na vratima je stajala njezina prijateljica Alix.
Pune tri minute samo su se grlile, smijale i govorile u isti glas. Alix
se prvi put nakon vjenčanja vratila na otok.
»Jesi li se lijepo provela?« upita Toby.
»Fantastično. Sve je bilo izvrsno! Je li se što dogodilo, jesam li što
propustila?
Lexie se nije javila?« pitala je Alix. »Tata mi je rekao da imaš
zanimljive goste.«
»Uđi i pogledaj.« Toby uhvati Alix ispod ruke i povede je kroz
kuhinju do zimskog vrta. Vani su se hrvala dvojica zgodnih muškaraca,
snažnih tijela, odjeveni samo u široke bijele hlače, koje su im visjele
tako nisko da se činilo da će im spasti.
»To te dočeka svakog jutra poslije buđenja?« upita Alix. »Kakav
slatkiš!«
Toby uzdahne. »Da. Teče med i mlijeko. Potocima.«
»Pa... podsjeti me koji je tvoj.«
Toby se okrene. »Nijedan. Onaj viši, Daire, zaljubljen je u Lorcan.«
Pokazala je glavom ženu koja je stajala sa strane.
»Nisam je niti vidjela tamo«, reče Alix.
Toby se nasmije. »Znam što hoćeš reći. Vidiš onu gredicu s cvijećem
skroz lijevo? Odande imam najbolji pogled na muškarce. Toliko često
zalijevam cvijeće na toj gredici da je već u opasnosti da istrune. Ali što
god Lorcan i ja osjećale, rekla bih da nas ignoriraju, ali mi im privlačimo
246
pozornost vježbajući jogu – s puno poza u kojima dižemo stražnji dio
tijela.«
Alix je gledala Toby. »Zvuči kao da ste ovdje osnovali obitelj, ali
moja mama kaže da će oni svi uskoro otići.«
»Da«, reče Toby, a u glasu joj se čuo strah od predstojećeg rastanka.
»Otprilike za dva i pol tjedna Graydon će se vratiti u svoju domovinu i
objaviti zaruke s drugom ženom.«
Alix položi ruku prijateljici na rame. »Mama kaže da ste ti i Graydon
postali...« Nije završila rečenicu jer pomislila je da će biti bolje ako ne
kaže sve što njezina majka, Viktorija, ima za reći o Graydonu i Toby.
»Slomit će joj srce!« rekla je Viktorija bijesno. »Odjahat će na svojem
vrancu, s mačem u ruci, i ostaviti dragu Toby uplakanu i uništit će joj
život.«
Kako je njezina majka bila sklona povremenom dramatiziranju i
pretjerivanju, Alix nije obraćala puno pozornosti na ono što je govorila.
Ali sada, gledajući Toby, pomislila je da je majka možda bila u pravu.
Alix opet pogleda kroz prozor. Muškarci su prestali s pokušajima da
ubiju jedan drugoga. Skupljali su opremu. Uskoro će ući u kuću.
»Zašto nas dvije ne bismo otišle u kuću Kingsley i razgovarale?«
reče Alix.
»Želim čuti sve o tome što se događalo dok nisam bila tu. Osim toga,
i ja imam tebi ispričati nekoliko stvari.«
»Tvoj tata kaže da si terorizirala sve ljude u Jaredovu uredu.«
»Ne, naravno da nisam«, reče Alix dok su išle prema izlaznim
vratima. »No, možda ipak samo malo.«
Dvije su se žene smijale cijelim putem do kuće Kingsley, a Toby je
tek poslije shvatila da nije ostavila poruku Graydonu kamo ide. No
slegnula je ramenima.
Pa među njima ionako nije bilo ničega stalnog. Bili su sustanari u
istoj kući i to je bilo sve.

***
»Graydone«, reče Toby, kako joj se činilo po stoti put »ne znam ništa o

247
povijesti japanskih tetovaža. Zaista mi je drago da su, u potrazi za što
većom količinom robe koju će uvesti u Ameriku, mornari katkad
izdržavali bol i dali se tetovirati.
To je sve jako zanimljivo, ali imam previše posla da bih se posvetila
izučavanju tetovaža.«
Bijesno ga je gledala i pogledom mu davala do znanja da joj je dosta
njegovog čudnog ponašanja tijekom cijelog tjedna poslije one svečane
večere. Nakon što je provela dan s Alix, Jaredom i drugim prijateljima,
vratila se kući, ali Graydon ju je pozdravio kao da je nije bilo godinu
dana. Raširio je ruke i dočekao je u zagrljaj i poljubio na vrlo intiman
način.
Nije nimalo pomoglo što su joj cijeli dan članovi obitelji Kingsley
držali lekciju o tome kako se ne smije previše vezati za Graydona. Kao
da i sama nije toga bila itekako svjesna, ponavljali su joj da će on
uskoro otići i vjerojatno ga nikad više neće vidjeti.
»Bit ćeš očajna kad ode«, rekla je Viktorija, a na lijepom su joj se
licu mogli vidjeti strah i upozorenje.
Njihove su riječi podsjetile Toby na ono što je već znala, a kad je
došao trenutak da ode, njezina je odlučnost bila ojačana. Ona večera
zbližila je nju i Graydona, ali sada je znala da mora sve prekinuti. Nije
joj bilo lako kad se vratila kući, a na ulazu ju je Graydon dočekao
zagrljajem i onda ljubio kao nitko prije.
U prošlosti su njegovi poljupci bili suzdržani. Lijepi, ali ne puni... da,
upravo strasti. No čovjek koji ju je dočekao na vratima nije bio princ
Graydon, nego netko drugi. Njezin ljubavnik, bila je prva pomisao koja
joj je pala na pamet.
Da Lorcan i Daire nisu bili prisutni, svaka riječ koju je Toby čula taj
dan, svako upozorenje na ozbiljne posljedice zaljubljivanja u Graydona,
sve bi otišlo u vjetar. Nije nimalo sumnjala da bi popustila njegovim
poljupcima i izgubila nevinost na stolu u blagovaonici.
Ali tu su stajali Lorcan i Daire, oboje otvorenih usta zureći u njih
dvoje, a stanje šoka nadvladalo je njihovu lankonijsku staloženost.
Ugledavši Toby, koja je obavila nogu oko Graydonova kuka, Daire
je ispustio naramak knjiga iz ruke i tako upozorio ovo dvoje što su se
248
ljubili da nisu sami.
»Spusti me na pod!« prosikće ona.
»Da, naravno«, odgovori on. »Poslije ćemo biti zajedno, sami.«
Prebrzo se odmaknuo da bi mu stigla reći da neće biti »zajedno«.
Kad je pogledala Dairea, Toby primijeti njegovo neodobravanje.
Posramljena, otrčala je u svoju sobu. Kad joj ni umivanje hladnom
vodom nije pomoglo da se sredi, svukla se i stala pod hladan tuš. Dok je
drhtala pod mlazom vode, imala je vizije Graydonovih ruku na sebi,
svojih ruku koji prelaze po njegovu tijelu. U jednom trenutku kao da je
vidjela njegov osmijeh dok joj je obećavao da će provesti cijeli život s
njom – a onda joj je stavio prsten na ruku.
Prekrila je lice rukama i pustila da hladna voda pljušti po njoj. To
mora prestati! Nije moglo više tako dalje. Ona mora učiniti sve što treba
da spriječi te fantazije o njemu. Pripadao je drugoj ženi. Ne! Njegovo
tijelo, njegov um, pa čak i duša pripadali su drugoj zemlji. Volio je to
mjesto toliko da je bio spreman oženiti ženu koju ne voli, a time udaljiti
od sebe i vlastitog voljenog brata. Ako je Graydon imao tako čvrste
stavove da je bio voljan sve to učiniti, onda će mu Toby pomoći tako što
mu više neće komplicirati život. Neće otežati rastanak ni njemu ni sebi.
Ionako će već biti dovoljno težak.
Osim toga, morala je zaštititi svoj zdravi um.

***
Do idućeg jutra učvrstila je odluku da će s Graydonom biti samo
prijateljica.
Način na koji će to postići bio je da se zakopa u posao – i možda će
to zaustaviti njezine smiješne vizije. Imala je dva posla i bacila se na
njih, dajući sve od sebe da ispuni um zadacima koje treba obaviti.
Tijekom sljedećeg tjedna mnogo je vremena provodila u vrtu koji joj
je Jared pribavio da ga uredi. Međutim, kad je prvi put otišla tamo,
imala je viziju vrta koji je pripadao kući Izvan vremena. No mogla je
zamisliti samo jedan njegov dio i neprekidno je mislila kako nedostaje
veliko stablo. Palo joj je na um da doktora Huntleyja upita zna li išta o

249
tom vrtu, ali odlučila je da je bolje ne razmišljati o tome. Kuća nije bila
njezina i zaista nije imala nikakvu želju da ikad više uđe u nju.
Osim uređivanja vrta, imala je puno posla i s Viktorijinim
vjenčanjem. Sad kad se odlučila za temu, mogla je raditi dalje.
Svakodnevno je dodavala nove stavke na popis onoga što još mora
učiniti.
Jedne se večeri Toby duboko unijela u proučavanje povijesno točnih
cvjetnih aranžmana, kad je Graydon rekao: »Baš šteta što se toliko trudiš
da sve bude ispravno, a samo će mlada i mladoženja biti u kostimima.
Možda bi se svi morali odjenuti u stilu onoga vremena.«
Toby baci pogled na popis gostiju koji joj je Viktorija dala. Bile su
tu i neke slavne osobe, naročito spisateljice. »Kako da goste privolimo
da se preodjenu u kostime? To baš nije nešto što Amerikanci vole.«
»U mojoj zemlji ja bih im samo morao reći da to naprave«, reče
Graydon.
»Ako žele doći na ples u palaču, odjenut će se kako god im se
kaže.«
»Ali to je bilo tako dok si bio princ«, reče ona gledajući u svoje
stolno računalo. Nije primijetila da su se Daire i Lorcan nasmiješili
jedno drugome.
Graydon uzme svoj mobitel. »Mislim da bismo trebali pitati
američku kraljicu kako da goste privolimo na to.«
»Viktoriju«, reče Toby, a Graydon kimne dok je ona uzimala njegov
mobitel, natipkala i poslala poruku: KAKO DA NAVEDEMO TVOJE
CIJENJENE GOSTE DA SE OBUKU U KOSTIME?
Viktorija je odgovorila za minutu. PONUDI NAGRADE. SVI SU
KRVOLOČNO AMBICIOZNI PA IH NATJERAJ DA SE TAKMIČE.
»Zvuči mi dobro«, reče Graydon. »Da naručimo izraditi medalje
kojima ćemo ih nagraditi?«
»A kako bi bilo da nagrada bude ples s princem?« reče Toby.
Graydonove oči zasjaje. »Vidjet ću hoće li Rory moći doći na
vjenčanje.«
Nasmijala se i vratila planiranju i opet nije vidjela pogled kojim su
se pogledali Daire i Lorcan.
250
 ***
Kad su ljudi odgovorili baš onako kako je Viktorija predvidjela, Toby je
bila zatrpana pozivima. Svaka je spisateljica željela znati što će ostale
nositi. Govorile su da se ne žele pojaviti kao duplikat nečega što neka
od njih već nosi. Viktorija je obrazložila da je razlog taj što žele
nadmašiti jedna drugu. Objasnila je da su dvije najslavnije autorice,
prema listi New York Timesa , htjele biti sigurne da će im kostimi biti
raskošniji od najuspješnije prodavanog romana. »Ali jednostavnost je
bila ključna osnova svake haljine iz doba regentstva«, reče Toby.
»Reci to broju tri s popisa«, odgovori Viktorija.
Što s uređenjem vrta i planiranjem vjenčanja, Toby je bila sva u
poslu. Lorcan joj je toliko pomagala da joj je uskoro postala neslužbena
pomoćnica. Toby je voljela slušati Lorcan dok na telefonu razgovara s
Viktorijinim slavnim prijateljicama. Lorcan je bila smrtno ozbiljna, nije
suosjećala sa ženama i sve bi im razotkrila. Ohrabrivala je suparnice
slikovitim opisima svega, od rukom ušivenih bisera do cipela s kopčama
ukrašenima kristalima. Kad bi spustila slušalicu, zlobno bi se nasmiješila
Toby. Izgledalo je da će Viktorijino vjenčanje biti pravi dragulj!
Toby je Viktoriji sve ispričala u elektroničkoj pošti, jer je ova bila
usred pisanja najnovijeg romana, koji će ovaj put biti o nesretnom životu
Valentine Montgomery Kingsley.
»Plače li ona dok piše?« upita Graydon za večerom.
Toby isprva pomisli da se on šali, ali nije. Lice mu je bilo ozbiljno.
»Ne znam«, odgovori Toby »ali pitat ću Alix.«
»Kako si to znala?!« upitala je Alix preko telefona. »Posljednja tri
puta dok sam razgovarala s mamom, plakala je dok je pisala. Kaže da joj
se čini da je proživjela tu knjigu i da joj se srce slama.« Alix kratko
uzdahne od nestrpljenja.
»Naravno, njezina urednica to voli! Kaže da ako autori plaču, plakat
će i čitatelji, a suze prodaju knjige.«
»Pomalo bešćutno«, reče Toby »ali razumljivo. A što pripremate ti i
Jared?«

251
 Alix je tada razotkrila vijest da Viktorija želi da joj Toby dizajnira
vjenčanicu.
»Ne«, reče Toby odlučno. »To je posao mladenke, ne moj.«
»To je dobar način da se počne«, reče Alix »ali kladim se u večeru u
Languedocu da će mama pobijediti.«
»Prihvaćam okladu«, reče Toby. »Postoje granice u planiranju
nečijeg vjenčanja.« No Viktorija je pobijedila.
Nekoliko dana nakon večere, Viktorija je nazvala Toby i izjavila da
želi da se ona »pozabavi« – tako je rekla – njezinom vjenčanicom.
»Ali sigurna sam da je to nešto što ćeš ti htjeti učiniti sama«, reče
Toby odlučno koliko je to mogla.
»Voljela bih«, reče Viktorija »ali tek sam nedavno dobila Valentinin
dnevnik, a već sam mjesecima u zaostatku s rokom predaje rukopisa.
Moji čitatelji nikad prije nisu morali tako dugo čekati, a osim toga, u
ovoj ekonomskoj situaciji ne mogu prestati raditi. A ti sigurno ne želiš
razočarati milijune čitatelja diljem svijeta.«
»Mislim da ne želim«, reče Toby »ali kako da ti izaberem
vjenčanicu?« Obrve je podignula tako visoko da su joj gotovo nestale u
kosi.
Viktorija nije oklijevala. »Pošalji mi fotografije prikladnih haljina iz
tog razdoblja, a ja ću izabrati jednu. Onda će je Martha sa svojim divnim
ženama sašiti za mene.«
»Martha?« ponovi Toby. »Da to nije ... Martha Stewart?«
»Zaboga, ne! Mislim na pravu Marthu. Pullen, naravno. Kraljicu
švelja. Ona ima moje mjere i sve može sašiti. Sad moram ići. Pošalji mi
fotografije već danas.« Prekinula je vezu.
Toby isključi mobitel i pogleda Lorcan, ali ona je već pretraživala
internet.
Našla je stranicu Marthe Pullen s njezinim proizvodima! poviješću i
iznimno profinjenim odjevnim predmetima.
»Sad moramo samo naći haljinu dovoljno lijepu da ugodimo
Viktoriji«, reče Toby. Sat poslije, uz pomoć dva prijenosna računala,
preuzele su s interneta dvadeset dvije haljine iz raznih muzeja, a od
svake im je zastajao dah.
252
 »Evo«, reče Toby spremajući fotografije na memorijski stik. Poslije
će ih poslati Viktoriji.
»Kladim se na onu zelenu«, reče Graydon.
»U tom slučaju, ja biram plavu«, odgovori ona.
»Uzet će onu s crvenim vrpcama«, reče Daire.
»Onu potpuno bijelu djevičansku haljinu«, reče Lorcan i svi je na
tren pogledaju prije nego što su prasnuli u smijeh.
Sve u svemu, bio bi to vrlo ugodan tjedan – da nije bilo dvije stvari.
Toby je i dalje imala nenadane i kratke vizije sebe i Graydona, a on je
činio neke vrlo čudno stvari.
Ponekad bi Toby pogledala Graydona i »vidjela« ga u odijelu iz
doba regentstva. Doista ga je vidjela tako odjevenog nedavno na
svečanoj večeri koju su priredili i znao je nositi tu odjeću, ali njezine su
vizije bile drukčije. Umjesto elegantnih cipela na onoj večeri, imao je
visoke kožnate čizme. Odjeća mu nije izgledala kao kostim, nego kao
nešto što je navikao nositi. Jednom je Graydon stajao pokraj kamina i
ona ga je odjedanput vidjela samo u košulji, vrlo uskim hlačama i onim
visokim čizmama. Izgledao je tako erotično da se Toby odmah zavrtjelo
u glavi.
Imala je i druge brojne vizije hrane, velikog kreveta s ružinim
laticama, redova knjiga uvezanih u kožu i Graydona kako kaže:
»Hoćemo li sakriti sve knjige ispod podnih dasaka i izvući ih dvjesto
godina kasnije?«
Jednoga jutra prije nego što se potpuno probudila, ispružila je ruku
da dotakne Graydona i osjetila razočaranje kad je vidjela da nije s njom
u krevetu.
Skrivala je vizije od Graydona. A nije ih spomenula ni prijateljici
Alix. Kad je telefonom razgovarala s Lexie, također je o tome šutjela.
Ali Lexie je ionako mogla razgovarati samo o Rogeru Plymouthu i što su
sve radili na dugom putovanju autom. »Mislila sam da će inzistirati na
hotelima s pet zvjezdica«, rekla je Lexie »ali mogla sam biti u
trapericama i majici i izgledati kao najgori američki turist. Zaustavljali
smo se na mjestima samo s tri spavaće sobe, gdje vlasnici sami uzgajaju
povrće i pripremaju hranu gostima. Sve je prekrasno! Ali kako si ti? Jesi
253
li već bila s njim u krevetu?«
»Ne, zbog seksa nisam«, reče Toby. »A ti?«
Kad je Lexie oklijevala s odgovorom, Toby usklikne. »Spavala si s
njim, zar ne?«
»Jednostavno se dogodilo«, reče Lexie. »Previše vina, previše
mjesečine. Ali to je bio samo seks, ne ljubav. A ti?«
»Mislim da je moj problem baš suprotan: ljubav, ali bez seksa.«
»Oho!« reče Lexie. »Ispričaj mi sve.«
»Ne još«, reče Toby »ali pričat ću ti poslije.«
Obećale su jedna drugoj da će si sve ispričati i završile razgovor.

***
Osim vizija, i Graydon se neobično ponašao. Jednog ju je dana pozvao u
šetnju, a onda je odveo u jednu od crkvi u Nantucketu koju je Toby već
dekorirala za nekoliko vjenčanja. Prvo je pomislila da želi vidjeti lijepu
građevinu, ali ne, želio je da ona zamisli crkvu kakva je vjerojatno bila
godine 1806.
Toby nije shvaćala što mu je na pameti. Kako je to bila godina koju
je uzela za temu ovoga vjenčanja, smatrala je da je o tome riječ.
»Viktorija se neće udati ovdje, nego u kapelici koju je dizajnirala Alex.«
Graydon glasno uzdahne kao da ga je razočarala, a onda je odvede na
ručak.
Tijekom tjedna puštao joj je glazbu koja je zvučala prilično starinski,
kuhao je neobična jela i rekao da bi se trebao odreći mora i upravljati
poslovima obitelji Kingsley. Pitao ju je zašto su žene iz vremena
regentstva često padale u nesvijest. Naručio je veliku knjigu s
fotografijama japanskih tetovaža i zamolio Toby da ih pregledava
zajedno s njim.
Do subote je već bila umorna od tih čudnih postupaka. Nagovorila je
Lorcan i Dairea da pristanu na krstarenje oko otoka – znajući da
Graydon ima posla u Lankoniji i neće moći ići s njima. Oduševljenje s
kojim su prihvatili njezin prijedlog natjeralo ju je da pomisli kako je i
njima drago da se malo maknu od Graydona.

254
 Krenuli su rano ujutro. Sve troje požurili su prema vratima i za
sobom ostavili princa tužnog lica.

***
Graydon je znao da se previše trudi ne bi li postigao da se Toby sjeti
njihovih zajedničkih trenutaka. Ali također je znao da to ne bi smio.
Bolje da se nije sjećala. Bolje da ne prolazi kroz ovo kroz što je on
morao, kad su ga svakodnevno mučila živa i jasna, neumoljiva sjećanja.
Isprva se trudio da povjeruje kako je sve bio samo san. Proizvod
njegove imaginacije. Toliko je dugo čeznuo za Toby da ju je počeo i
sanjati. A sa svim tim planiranjem vjenčanja s povijesnom temom, bilo je
razumljivo da je sanjao o damama u poluprozirnim haljinama. Kako se
Toby ničega nije sjećala, to je zacijelo bila samo njegova fantazija.
Ali nije vjerovao u to. Duboko u duši znao je da se ono što mu se
mota po glavi stvarno dogodilo. No kako da to dokaže?
Prvog dana nakon zajedničke večere, čekao je da se Toby probudi.
Zamišljao je kako će mu kliznuti u zagrljaj i... reći mu da ga voli.
Ali dugo je ostala u krevetu, tako dugo da je Graydon izašao s
Daireom da odradi trening i potroši višak energije. Dok se vani
preznojavao, Toby je ustala i otišla s Alix. Nije ostavila ni poruku za
Graydona, ali navratila je njegova tetka Jilly i rekla mu gdje je Toby.
»Svi se brinu za nju«, reče Jilly. »Misle da se previše zbližila s
tobom, da će patiti kad odeš.«
Graydon zausti nešto reći s namjerom da se obrani, ali kako bi
mogao? Da ispriča priču kako je s Toby putovao kroz vrijeme, u
prošlost? Da prizna kako su to bili najsretniji sati njegova života? Da je
želio ostati u tom vremenu kad su brijači bili i zubari? Kad su nazovi-
liječnici puštali bolesnicima krv kako bi ih oslobodili »zlih tjelesnih
tekućina«?
No znao je da bi se iste sekunde želio vratiti u prošlost. Bez
razmišljanja – a vlastita ga je žestina plašila. Prije nego što je upoznao
Toby, rekao bi da je sretan čovjek. Imao je sve što bi itko mogao
poželjeti. Ali sada... Sada je postajao sve nezadovoljniji svojim životom,

255
budućnošću, iz sata u sat.
Sutradan poslije njihove zajedničke noći nestrpljivo je čekao Tobyn
povratak.
Pokušao je usredotočiti misli na posao u Lankoniji, ali nije mogao. U
jednom trenutku Rory se izderao na njega rekavši mu da se izgleda ne
sjeća kako je to raditi dvadeset četiri sata na dan. »Ti si na godišnjem
odmoru, a ja radim«, reče on i prekine vezu.
Obično bi Graydona uznemirila bratova ljutnja. Tada bi ga nazvao,
ispričao se i potpuno se usredotočio na potrebe domovine. Ali sada to
nije učinio. Umjesto toga, izašao je zaliti cvijeće u stakleniku i u vrtu.
Sve su mu se misli vrtjele oko Toby – kad će se vratiti i što će učiniti u
vezi s onim što im se dogodilo. S onom njihovom zajedničkom noći.
Cijeli je dan proživljavao svaku sekundu koju su proveli zajedno.
Razmišljao je o svakom trenutku, svakoj riječi, svakom dodiru.
Do trenutka kad se Toby vratila, Graydon je već bio izvan sebe od
brige.
Namjeravao ju je pristojno zamoliti da ode s njim na kat kako bi
privatno razgovarali.
Ali to se nije dogodilo. Kad ju je ugledao, napustila ga je sva
pristojnost i suzdržanost. Zgrabio ju je u naručje. Činilo mu se da su
mjeseci prošli otkad ju je dodirnuo i nije se mogao zasititi. Nije znao što
bi se dogodilo da Daire nije ispustio naramak knjiga na pod. Njihov ga
je tresak prenuo i pustio je Toby iz stiska.
Graydon zakorači natrag i pogleda lica oko sebe. Lorcan je bila
šokirana, Daire je bio zgađen, a Toby ga je gledala kao da ga nikad prije
nije vidjela. Tada je shvatio da se ona ničega ne sjeća.
Sljedeći je tjedan činio sve što je mogao ne bi li je naveo da se
prisjeti.
Pretraživao je internet sve dok nije našao glazbu koju je čuo one
noći. Kuhao je hranu koju su tamo jeli, pričao joj priče o Tabby i Silasu
Osborneu i spomenuo kako bi bilo mnogo bolje da se udala za Garretta
Kingsleyja. Ponavljao joj je dijelove razgovora. Skicirao ljude i prizore,
uključujući i samo vjenčanje, i pokazao ih Toby. Čak ju je zamolio da
ode s njim u istu crkvu, ali sve to nije u njoj izazvalo nikakva sjećanja.
256
Isto tako ni posjet kući Kingsley. Jedina prepreka na koju je naišao bila
je kad ju je pokušao nagovoriti da uđe s njim u Izvan vremena. Odbila je
kročiti unutra.
Ali to nije bilo važno jer se ionako ničega nije sjećala. Gledala je,
slušala i kušala sve što je stavio pred nju, ali ništa joj nije probudilo
sjećanje.
Do kraja tjedna Graydon je počeo misliti da je sve doista bio san.
Do početka vikenda počeo se smirivati i mogao se šaliti s Toby o
tome što joj je sve Viktorija zadala kao zadatak.
U subotu popodne navratio je Jared da im kaže kako on i Alix
odlaze, ali kod kuće je zatekao samo Graydona. Daire, Lorcan i Toby
otišli su na jedrenje oko otoka. Daire nikad nije bio na brodu, a dvije su
ga žene zadirkivale da će se ispod broda pojaviti kit i prevrnuti ih.
»Čujem da mogu progutati ljude«, rekla je Toby ozbiljna lica. »Tako se
osvećuju za sav onaj izlov harpunima.«
Lorcan je bila samo jedanput na brodu, ali pridružila se Toby u
zadirkivanju.
Graydon je morao ostati kod kuće jer su neki američki poslovni ljudi
htjeli razgovarati o mogućem otvaranju tvornice cipela u Lankoniji.
Graydon je već prije obavio sav preliminaran posao s njima i morao je
biti prisutan da im preko Roryja odgovori na neka pitanja o vodi,
materijalima i radnoj snazi.
Jared je pokucao na vrata baš kad je Graydon završio četvrti
telefonski razgovor s bratom i sad mu je posjet dobro došao kao predah.
»Alix i ja moramo se vratiti u New York«, reče Jared »a prije toga sam
se htio uvjeriti da je ovdje sve u redu.« Odmjeravao je Graydona od
glave do pete kao da pokušava zaključiti što on još radi ovdje u
Nantucketu i da možda ne želi namjerno slomiti Tobyno srce.
Graydon ponudi Jaredu pivo, a onda su obojica otišli s pićem u vrt.
»Kako stoje stvari između tebe i Toby?« upita Jared bez oklijevanja.
»Sjajno. Zaljubljen sam u nju, ali ona misli da sam najbolja
prijateljica koju je ikad imala. Pita me za mišljenje o modelima
vjenčanica, koje mi se ruže više sviđaju, žute ili ružičaste. Poljubio sam
je, ali ona mi kaže neka se pristojno ponašam.«
257
 »Da?« upita Jared, a lice mu se polako počelo opuštati.
»Kad odemo, mislim da ćemo nas troje Lankonijaca plakati, ali Toby
će se radovati što će opet imati kuću samo za sebe.«
Jared se osmjehivao i pio pivo.
Graydon je znao da ono što govori nije baš istina, ali nije se moglo
reći niti da laže. Možda je samo pretočio u riječi ono što je posljednjih
dana osjećao.
»Kada odlazite?« upita Jared.
Graydon se trgne zbog tona kojim mu je rođak postavio pitanje. Nije
navikao na ljude koji su ga se pokušali što prije otarasiti. »Za tjedan i
pol«, reče on.
Jared nije rekao »Dobro«, ali govorile su to njegove oči.
Kad su se vratili u kuću, Graydon se odjedanput sjetio da je
razgovarao s mladom Alix – Ali – o tome kako će dizajnirati kuće.
»Imate li u kući portret mlade žene, stare oko dvadeset tri godine, možda
u velikom, teškom okviru?«
»Da, imamo. To je jedna od slika na tavanu. Moj ju je djed želio
objesiti u prizemlju, ali sve su žene rekle da je okvir velik i ružan, pa je
slika ostala neizložena. Kako znaš za nju?«
Graydon je lako smislio nedužnu laž. »Doktor Huntley je rekao...«
»Ne moraš mi ništa govoriti«, reče Jared. »Ako je želiš vidjeti, Toby
ima ključ naše kuće. Slobodno potraži sliku i pogledaj je. Nisam je vidio
još od malih nogu.
Koliko se sjećam, naslonjena je na stražnji zid i ispred nje vjerojatno
ima mnogo stvari. Tavan mi je loše osvijetljen pa ako želiš sliku donijeti
ovamo, slobodno to učini. Zapravo, i ja bih volio vidjeti tu sliku.«
»Hvala ti«, reče Graydon. Muškarci su se oprostili, a Graydon je
gledao Jareda kako odlazi puteljkom prema kući Kingsley.
U nedjelju ujutro žene su otišle na misu u crkvu. Graydon se ispričao
rekavši da ima posla i zadržao je Dairea da ostane s njim. Namjeravali
su otići pretražiti tavan kuće Kingsley.

258
 Dvadeset drugo poglavlje

K ad su se Toby i Lorcan vratile iz crkve, Daire i Graydon stajali su

u dnevnoj sobi i zurili u golem, plahtom prekriven paket naslonjen
na zid.
»Što je to?« upita Toby.
»Jedan od Jaredovih predaka«, reče Daire i objasni kako su cijelo
jutro proveli na tavanu kuće Kingsley, naoružani velikim baterijskim
svjetiljkama, tragajući za portretom. »Morali smo premještati teške
kovčege, staro pokućstvo, veliki kavez za ptice i...« Pogledao je
Graydona.
»I nešto što je izgledalo kao košara puna suhih, malih glava« reče
Graydon »ali nismo htjeli provjeravati.«
Toby je bila znatiželjna i priđe mu. »Jeste li tražili nešto posebno ili
tek tako istraživali?«
»Pokušavao sam naći portret Alise Kendricks Kingsley i mislim da
sam ga našao.«
»Ali«, reče Toby tiho. »Djevojčica iz mog sna. Ali što te navelo da
pomisliš da postoji njezin portret i da je spremljen na tavanu kuće
Kingsley?«
»Rekao sam joj da naruči svoj portret, a kad je doktor Huntley rekao
da njoj i njezinu suprugu nikad nije iskazana zahvalnost zato što su na
otoku gradili kuće, zamolio sam je ostavi dokaz u okviru slike.«
Lorcan i Daire zbunjeno su ga gledali, ali Toby je zinula od
zaprepaštenja.
»Kad si je vidio?« jedva je prošaptala Toby.
»Poslije one svečane večeri imao sam jedan san.« Graydon je zvučao

259
kao da sve to nije jako važno. »Da pogledamo što ovdje imamo?«
Kimnuo je Daireu da prihvati jedan kraj stare, požutjele i prašnjave
plahte i zajedno je podignu.
Ugledali su portret mlade žene. Naslikan u stilu poznatom kao
primitivno slikarstvo, vjerojatno rad jednog od putujućih slikara koji su
lutali Amerikom slikajući portrete svakoga tko si ih je mogao priuštiti.
Daske na kojima je bio naslikan malo su se izvile, ali nisu umanjile
ljepotu mlade žene crvene kose i plavozelenih očiju. Međutim, okvir je
bio pretežak za veličinu slike i gotovo ju je gušio. Jedva da ste mogli
vidjeti ženino lice od tamne izrezbarene hrastovine koja ju je okruživala.
»Slična je tvojoj prijateljici«, reče Lorcan.
»Alix.« Toby je gledala Graydona. Nije rekao ni riječ o snu u kojem
je upoznao mladu Ali. Ali na neki neizravan način ipak jest. Jesu li sve
one njegove primjedbe o tetovažama, crkvama, povijesnim receptima
potjecale iz njegova sna?
Graydon nije gledao Toby. Da jest, sigurno bi ga pitala o snu. Je li i
ona bila u njemu? Zašto joj već nije pričao o tome? Zagledala se u njega,
ali on je izbjegavao njezin pogled.
Promatrala je dok su muškarci okretali portret prema zidu, a Graydon
je počeo pregledavati stražnji dio velikog okvira. Čudno, straga je bio
izrezbaren baš kao i sprijeda. Isprepletene vitice i lišće, bijeli cvjetići i
pupovi provirivali su između zelenila i prekrivali cijelu stražnju plohu.
Graydon prijeđe rukama duž rubova kao da nešto traži.
Što god da je pokušavao naći, činilo se da nije tu. Ali tada je zraka
svjetla obasjala okvir i Toby je, stojeći tek par koraka ispred, jasnije
vidjela izrezbareni uzorak. »Mislim da su neki drveni dijelovi posebno
obojeni.«
Kad je Graydon prišao i stao do nje i on je vidio da cvjetni pupoljci
imaju crvenkastu nijansu. Nakon dvjesto godina bilo je teško vidjeti tu
boju na tamnom drvu, ali bila je tu.
Graydon klekne, dodirne jedan pupoljak i okrene ga. Pomaknuo se.
Samo malo, ali ipak. Trebala su još tri okreta prije nego što su se
otvorila vratašca i pokazala čvrsto zarolane papire. Izvadio je smotuljak
i pružio ga Toby.
260
 Držala je smotuljak na otvorenom dlanu. »Možda bismo ga trebali
odnijeti doktoru Huntleyju i prepustiti arhivistima da ga otvore.«
Graydon je dolazio iz mnogo starije zemlje. Dvjesto godina starosti
nije ga moglo impresionirati. Uzeo je smotuljak iz njezine ruke i
razmotao ga. Sastojao se od tri lista kvalitetnog papira, od kojih su dva
bila ispisana sitnim rukopisom i očito guščjim perom. Treći je
prikazivao skice kuća.
Dok je Toby pregledavala papire, Graydon je iz okvira izvukao još
četiri smotuljka.
»To je dokaz da je Alisa dizajnirala kuće i da ih je gradio prvi
Jared«, reče Toby. »Ovo će se svidjeti doktoru Huntleyju.«
»Čekajte!« reče Daire. »Ima još jedan.« U gornjem desnom kutu bio
je izrebaren cvjetić koji je izgledao kao da je nekad bio modar. »Ne
mogu shvatiti ovoga«, reče on i odmakne se.
Graydonu je trebalo nekoliko pokušaja pritisaka, uvrtanja i
povlačenja modrog cvjetića. Baš kad je htio odustati, naglo su se
otvorila duga i uska vratašca. Unutra je bio samo jedan papir, uvijen na
debljinu olovke. Kad ga je Graydon razmotao, problijedio je i na tren se
nije mogao niti pomaknuti.
Daire se nagne preko njegova ramena i razrogači oči.
»Sto je to?« upita Toby.
»Crtež djevojke.« Daire je gledao Graydona, zbunjen njegovom
reakcijom.
»Mislim da je japanski«, reče Lorcan »osim što djevojka ima plavu
kosu.« Sve troje zagledali su se u Toby.
»Što ne valja?«
Graydon pruži papir Lorcan i izađe iz kuće. Čuli su kako se za njim
zatvaraju vrata.
Toby preuzme papir iz Lorcaninih ruku. Već se ponovo sam zamotao
i sjela je na kauč da ga rastvori na niskom stoliću. Dok je odmotavala
jedan kraj, isprva nije shvaćala što gleda. Bio je to akvarel, predivno
nacrtan, i prikazivao je japansku gejšu, ali zaista je imala plavu kosu,
plave oči – i sličila je njoj. Pokraj slike nalazilo se nešto još nacrtano, a
kad je razmotala i gornji dio slike, shvatila je da vidi crtež muških leđa.
261
 »To je tetovaža«, reče ona i pogleda Dairea i Lorcan. Počela se pitati
nema li to kakve veze s Graydonom, koji joj je pokazivao sve one
fotografije japanskih tetovaža.
»Pogledaj i ostatak«, reče Daire pridržavajući donji dio dugog i
uskog papira.
Na vrhu je bilo Graydonovo lice. Smiješio se i preko ramena gledao
umjetnika. Bila su to Garrettova leđa na kojima je nastajala velika
tetovaža u boji prikazujući Toby kao plavokosu gejšu.
»Sjetila sam se«, šapne Toby.
Jedino je to mogla reći. Svega se prisjetila. Svake sekunde. Svake
riječi, svakog okusa i mirisa, svake osobe i misli.
»Vjenčanje«, reče ona glasom slabim od previše emocija. Pogledala
je Dairea i Lorcan. »Vjenčali smo se. Mislim...«
Nije ništa više rekla jer ju je obuzela slabost.
Daire ju je uhvatio dok je padala u nesvijest. Okrenuo ju je tako da
ju je mogao poleći na kauč i glavu joj položiti na jastuk. »Dovedi
Graydona«, reče on Lorcan.
Ona nije oklijevala, nego je dugim koracima krenula prema stražnjim
vratima. Kad je na lankonijskom povikala Graydonu da uđe u kuću, u
glasu joj se čula napetost.
Graydon je bio u stakleniku, ali začuvši Lorcan, počeo je trčati.
Prošao je pokraj nje, uletio u kuću i u dnevnu sobu gdje je Toby ležala
na kauču, a Daire sjedio pokraj nje.
Kad je ugledao Graydona, Daire se odmaknuo, a princ je zauzeo
njegovo mjesto. »Pozovi hitnu pomoć«, zapovijedi on.
»Ne treba«, reče Toby tiho pokušavajući otvoriti oči, ali zapravo se
bojala pogledati Graydona. Misli su joj bile preplavljene slikama.
Njezine majke i kako je razgovarala s Graydonom – Garrettom – i kako
joj se on suprotstavio.
A ona noć! Ruke i usta, dodiri, milovanja. Osjetila ga je u sebi!
Sjećala se svake pojedinosti.
Graydon joj položi ruku na čelo kao da želi opipati ima li vrućicu.
»Toby«, šapne on »sve je u redu. To nismo zapravo bili mi.«
Nije znala je li joj od te pomisli bolje ili gore.
262
 Kad je Graydon podignuo svoju košulju, Daire i Lorcan izašli su iz
prostorije.
Nisu znali što se događa, ali bilo je očigledno da je nešto privatno.
Graydon se okrene leđima prema Toby. »Otvori oči i pogledaj. Ja
sam Graydon, ne Garrett, a ti si Karpatija, ne Tabitha.«
Toby polako otvori oči i ugleda Graydonova gola leđa. Nije bilo
ničega osim čiste kože boje meda. Nikakvih slika ni tetovaža.
Gotovo plašljivo ispruži ruku i dotakne ga. Zadržao je dah, ali nije se
pomaknuo. Prešla je rukom postrance jasno se sjećajući da je tu bila
tetovaža posljednji put kad ga je dodirivala. Ali također se sjećala kako
je ljubila tu kožu, kako se on okrenuo, povukao je k sebi i vodio ljubav
s njom.
Toby naglo sjedne, obavije ruke oko Graydona i spusti lice na
njegova gola leđa. »Tamo je bilo prekrasno. Nisam željela otići – a sada
bih najradije da se ne sjećam da sam bila tamo.«
Ruke su joj bile na njegovu trbuhu i on ih je stisnuo svojima. Nije se
usudio okrenuti jer je znao da će je zagrliti i leći pokraj nje na kauč.
Toliko je želio da se ona sjeti svega što su doživjeli, ali sad je shvatio
da je dijelila s njim i bol. Bilo bi bolje da se nikad nije sjetila.
»Pokušavao si me navesti da se prisjetim, zar ne?«
»Da, ali nisam trebao. Toby«, reče on glasom punim osjećaja,
trenutačnih i onih koji će ih tek razdirati. »Moj je život u ovom stoljeću
drukčiji i ne mogu ostati ovdje.«
»Znam.« Počele su joj navirati suze i znala je da mu vlaži leđa.
»Znam sve, ali...« Nije željela izraziti ono što je osjećala.
»Reci mi da ćeš biti dobro kad odem. Obećaj mi da će sve biti
dobro, da ćeš biti zdrava.«
»I zaljubiti se u drugog muškarca?«
Graydon je na tren pojačao stisak na njezinim rukama, a onda se
okrenuo da je privuče u zagrljaj i držao je tako čvrsto da je jedva disala.
»Poslat ću svoju kraljevsku gardu da ga pogubi.«
Čvrsto ga je zagrlila i pritisnula lice na gole grudi. »Otići ću u Maine
i izabrati nekog od tvojih bratića Montgomeryja.«
Graydon se nije nasmijao, samo ju je pogladio po kosi. »Oni te ne bi
263
mogli voljeti kao ja.« Čuvši to, počela je plakati. Nije jecala, samo su
joj tekle suze. »Ne bi li mogao ostati...?«
Ostavila je pitanje neizrečeno, ali on je znao što znači. Ne bi li
mogao abdicirati i prepustiti prijestolje bratu? Ali protekli tjedni
pokazali su koliko je Rory loš u tom poslu – i koliko ga mrzi. Za razliku
od Graydona, Rory nije bio istreniran da svakodnevno, iz dana u dan
preživljava protokol i monotoniju, da bude figura, a ne prava osoba. A
bila je tu i Danna i poslovni interesi njezina oca u njegovoj zemlji. »Ne«,
šapne Graydon. »Ne mogu ostati ovdje. Moram se vratiti kući. To je ono
što jesam.«
Graydon je znao da je više ne smije grliti. Noć koju su zajedno
proveli svake mu je sekunde postajala sve življa u mislima. Sada je
morao ubaciti nešto dobro, nešto sretno u njihove živote.
Smiješio se i odmaknuo Toby na dužinu ruke. Oči su joj bile pune
suza, želio ih je osušiti poljupcima, ali to bi uništilo njegovu namjeru.
»Shvaćaš li što smo učinili?«
»Hoćeš reći da sam izgubila nevinost, ali da je vjerojatno još imam?«
Uzela je papirnatu maramicu s niskog klupskog stolića. »Možda je to
neizlječiva bolest.
Misliš li da postoji tableta za moj problem?«
Graydon nije mogao a da se ne nasmije dok joj je dlanovima
obuhvaćao lice i ljubio kapke. »Misliš li da sam prestar da postanem
ljekarnik?«
»Nemoj me nasmijavati! Sve ovo je grozno. Ti i ja – ne možemo...«
Samo što nije opet zaplakala.
»Toby, najdraža ljubavi, promijenili smo povijest. Zar ne vidiš da je
ono što smo učinili sve promijenilo? Tabby se udala za čovjeka kojega
je voljela, ne za malog dućandžiju, već za visokog zgodnog kapetana i...«
»Koji je bio loš mornar«, reče Toby ispuhujući nos. »I što je bilo s
njima?«
»Nisam istraživao njihovu povijest, jer sam čekao da me se sjetiš – a
mislio sam da se to nikada neće dogoditi.« Uhvatio ju je za ruku i
povukao da ustane, a onda je pošao u kuhinju. »Ne mogu shvatiti kako
si tako mnogo zaboravila.«
264
 Uzeo je zamotanu ribu iz hladnjaka, a Toby pružio vrećicu s
mrkvama.
Polako se pribrala i smirila. Bio je u pravu što ih je pokušavao
razvedriti i umanjiti napetost među njima. Mogla je plakati zbog
skorašnjeg rastanka ili je mogla uživati u svakoj minuti koja im je
preostala. »Ah, dobro, znaš da nije bilo ničega monumentalnog čega bih
se trebala sjećati.« Zadirkivala ga je, ali Graydon se nije nasmiješio.
»Je li tvoja majka danas ista kao što je i onda bila?« upita on tiho.
»Da«, reče Toby i počne guliti mrkve. »Uvijek sam za nju bila
razočaranje.«
Pogledala ga je. »Možda to ima veze s onim što se tada događalo, u
prošlosti.«
Graydon stavi riblje filete u posudu, a onda ih posoli i začini. »To je
ono što me zbunjivalo. Garrett se namjeravao odreći mora, ostati kod
kuće i voditi poslove Kingsleyjevih. Ako je u tome bio uspješan, zar ne
bi danas stvari bile drukčije? A ako je tvojoj majci mogao dokazati da je
u krivu, možda bi tvoja sjećanja na nju bila drukčija.«
»Ako bih znala da su drukčija«, reče Toby. Ali moja je majka uvijek
mahnita, uvijek se brinula hoće li naći nekoga da 'se brine za mene.'
Nikad nije niti pomislila da se mogu brinuti sama za sebe.«
»Baš kao što je i Lavinia vjerovala«, reče Graydon. Vratio je ribu u
hladnjak i počeo guliti krumpire.
»Zašto se mrštiš?« upita ona.
Nije joj želio odgovoriti na pitanje jer je duboko u srcu znao da nešto
nije kako treba. Nije znao što je to, ali bilo je tu i progonilo ga. »Možda
je sve to bio samo san, a ti i ja smo ga zajedno izmaštali.«
Toby je razmišljala o onome što je rekao o mijenjanju povijesti.
»Mislim da bismo sutra trebali otići k doktoru Huntleyju i pitati ga za
Tabby i Garretta. Ako je ono što se dogodilo doista išta promijenilo,
onda će njegova priča biti drukčija.« Stavila je očišćene mrkve na dasku
za rezanje. »Jesam li ti rekla kakav je doktor Huntley bio prije nego što
se Viktorija pristala udati za njega? Bio je udovac i oči su mu uvijek
bile tužne, tuga mu je bila u cijelom tijelu i to je bilo teško za gledati.
Izgledao je više mrtav nego živ.«
265
 »Ali sjajna je Viktorija rekla da i on je sada čovjek čiji pogled
privlači sve ljude oko sebe«, reče Graydon smiješeći se.
Kao i ti, pomisli Toby, ali nije to izrekla naglas. Bio joj je okrenut
leđima i činilo joj se kao da može vidjeti kroz njegovu košulju. Gotovo
da je vidjela svoje lice otisnuto na njegovoj koži. Ako se dogodilo išta
od onoga čega su se sjećali, to je značilo da su njih dvoje zaljubljeni već
jako dugo. Stoljećima. Sjetila se njihova prvog susreta i kako se
Graydon zagledao u nju. Kao da ju je već poznavao. Jeste li ikad sreli
nekoga i osjetili kao da se oduvijek poznajete?
»Prestani«, reče Graydon tiho, ali nije se okrenuo. »Ako želimo
preživjeti ove posljednje dane, ne možeš misliti te misli koje te
opsjedaju.« Okrenuo se, pogledao je, a oči su mu gorjele od želje koju je
osjećao.
Toby napravi korak prema njemu, ali otvorila su se vrata i ušli su
Lorcan i Daire.
»Možemo otići ako želite«, reče Daire pogledavajući malo jedno,
malo drugo.
»Ne«, reče Graydon čvrsto i nevoljko skrene pogled s Toby. »Je li
itko gladan?
A kako bi bilo da svi poslije odemo u razgledavanje grada?«
Toby je znala što on zapravo govori, da se moraju stalno nečim
baviti i ostati u društvu drugih ljudi. Ostanu li sami, to bi prouzročilo
previše... komplikacija.
»Da, danas ćemo biti turisti, a sutra idemo u posjet doktoru
Huntleyju.«
»Nećemo fotografirati...?« Graydon se prekine i nije izgovorio naglas
»mene«.
Dvjesto godina stara slika koja bi ga prikazivala, prouzročila bi
previše pitanja.
»Mislim da ne bismo trebali«, reče Toby, a Graydon se osmjehne,
zadovoljan što se slažu.

***

266
Ured Povijesnog društva Nantucket nalazilo se u prekrasnoj staroj kući
u Ulici Fair. Toby je zamolila ženu na recepciji da je najavi doktoru
Huntleyju. Nisu donijeli papire Alise Kendricks Kingsley jer nisu htjeli
skrenuti pažnju doktora Huntleyja na sebe. Osim toga, moglo bi biti
nezgodno pokušavati odgovoriti na pitanje: »Kako ste ih našli?«
Doktor Caleb Huntley odmah je izašao da ih dočeka. »Toby!
Graydone!« reče on i položi joj ruke na ramena i poljubi je u obraz.
»Kako je dobro vidjeti vas oboje! Dođite u moj ured.«
U lijepom uredu doktora Huntleyja čekala ih je mlada žena koja je
držala gomilu fotografija koje su prikazivale stare portrete nekih ljudi. U
prostoriji je bilo i puno polica s knjigama i zanimljivim artefaktima.
»Oprostite«, reče on pokazavši im rukom da sjednu, a onda uzme
fotografije od mlade žene. »Phineas Coffin«, reče on. »Umro je oko
1842. Bio oženjen jednom Starbucksicom. Mislim Elizom. Šestero
razularene deriščadi.« Uzeo je drugu fotografiju. »Efrem Pollster.
Najgori kapetan koji je ikada živio na ovom otoku. Puštao je posadi da
vlada nad njim.« Nova slika. »Elizabeth Mary. Jako dobar brod.
Potonuo u oluji nedaleko od španjolske obale. 1851. Ne. 1852.«
Pogledao je mladu ženu. »Jesi li sve zapamtila?«
»Mislim da jesam«, reče ona. »Imam četiri članka za časopis koje još
morate pročitati, a jutros su zvala i tri donora. Svi žele izravno
razgovarati s vama.«
Caleb odmahne rukom. »Javit ću im se poslije.« U glasu mu se čulo
da je završio taj dio razgovora i dok je žena izlazila iz ureda, on je već
sjeo za svoj velik radni stol.
»Čini se da iznimno mnogo znate o Nantucketu«, reče Toby.
Caleb slegne ramenima. »Ljudi imaju gomile neidentificiranih slika, a
ja ih prepoznajem i tim licima dajem imena.« Pogledao je prvo nju, a
onda i Graydona.
Graydon kimne glavom dajući tako Toby znak da počne. »Sjećate li
se naše zajedničke večere?« upita Toby.
»I ukusne hrane koju si poslužila?« reče Caleb. »To je doista bila
veličanstvena večer. A ti bi se, mladiću, trebao zaposliti kao kuhar.«
Graydon se nasmiješi. »Shvatit ću to kao kompliment, ali već imam
267
drugi posao.«
»Mogli bismo ga nazvati Prinčevo pristanište«, reče Toby i pogleda
ga s ohrabrenjem.
I Caleb i Graydon se nasmiju, a onda stariji muškarac pogleda Toby.
»Kako vam mogu pomoći?«
»Ispričali ste priču o Tabithi Weber«, reče Toby »pa smo se pitali
što je dalje bilo. Je li se udala za Silasa Osbornea?«
»Nije«, reče Caleb osmjehujući se. »Zanimljivo je da znate da su njih
dvoje bili povezani. Tabbyna majka Lavinia htjela je da joj se kći uda za
njega. Ali Garrett ju je razuvjerio i odgovorio od te ideje, dao joj neka
obećanja. Osborne nije bio sretan i neko je vrijeme prijetio da će ih
tužiti, ali...« Caleb slegne ramenima. »Prodao je svoju trgovinu Obedu
Kingsleyju i otišao s otoka. Nitko više nikad nije čuo za njega.«
Toby nije pogledala Graydona, ali primijetila je da se počeo
smješkati. Činilo se da su promijenili povijest.
»Znači da se Tabby udala za Garretta Kingsleyja?« upita Graydon.
»Da«, reče Caleb, ali smiješak mu je brzo nestao s lica. »Garrett...«
Činilo se da ne može nastaviti. Udahnuo je. »Vjenčali su se, ali devet
mjeseci poslije Tabby je umrla na porođaju. Nedugo poslije Garrett je
otišao na more s bratom Calebom.
Brod je potonuo i svi su poginuli.« Lice mu je odjedanput izgledalo
staro. Kao da je osobno proživio tu tragediju.
»Ne!« reče Toby. »To nije točno. Tabby i Garrett su se vjenčali i
sretno živjeli.« Glas joj se dizao. »Nitko nije umro! Svi su bili sretni!«
Graydon je uhvati za ruku. Snaga njegova stiska bila je jedini
pokazatelj njegovih osjećaja. »Što se dogodilo s Lavinijom i
udovicama?«
»Tabbyna smrt razdvojila je obitelj«, reče Caleb sumorno. »Lavinia
je prodala kuću, no bila je u tako lošem stanju da nije mnogo dobila za
nju. Pokušala je zadržati obitelj na okupu, ali nije mogla. Sve su udovice
uzele svoju djecu i napustile otok.« Caleb uzdahne. »Mislim da Laviniju
nisu pozvale da pođe s njima. Završila je sama u Sconsetu, kao žrtva
previše alkohola. Jadna žena.
Izgubila je muža i tri sina, sve unuke i kćer. Nije dugo zadržala zdrav
268
razum.«
Graydon stisne Tobynu ruku. Osjećao je da je klonula. »Sigurni ste
da je Tabby umrla rađajući?«
»O, da. Valentina i Parthenija bile su uz nju.« Caleb pogleda Toby.
»Bilo je to tužno vrijeme. Tabby je bila vrlo omiljena mlada žena.«
»Umrla je u onoj kući«, šapne Toby. »U sobi za rađanje.«
»Da«, reče Caleb. »Garrett im je planirao sagraditi kuću na sjevernoj
obali, ali nije stigao prije nego što je Tabby...« Zašutio je. Oči su mu
bile pune tuge.
Na vratima se čulo kucanje i pojavila se mlada žena. »Doktore
Huntley, oprostite što smetam, ali ljudi vas čekaju.«
Odmahnuo je rukom, ona se povukla, ali on se nije pomaknuo. Sjedio
je za stolom i gledao Graydona i Toby, kao da na raspolaganju ima sve
vrijeme svijeta.
Ali ipak je on bio čovjek koji je znao što je važno u životu.
»A beba?« šapne Toby.
Doktor Huntley odmahne glavom. »Tabby i njezin sinčić preminuli
su zajedno.«
»O, Bože«, reče Toby. Riječi su joj napola bile molitva, napola
usklik boli.
Graydon brzo ustane i povuče Toby da i ona stane uz njega. Čvrsto
ju je zagrlio rukom oko ramena. »Još jedna stvar«, reče on Calebu.
»Kako je došlo do toga da je Tabby imala ožiljke od opeklina po
tijelu?«
Caleba kao da je iznenadilo to pitanje, ali uspio je zadržati miran
izraz lica.
»Kad je imala tri godine, spotaknula se o svoju suknju i pala u vatru.
Otac ju je izvukao i bacio se na nju. I on se opekao.«
»A Garrettova leđa?«
Caleb se osmjehne. »Ona slavna tetovaža? Svi smo mu zavidjeli. A
što se tiče toga kako ju je dobio, recimo samo da kad se koji Kingsley
nađe u stranim krajevima, koji put popije previše ruma.«
»Hvala«, reče Graydon, krene prema vratima i zajedno s Toby izađe
iz ureda.
269
 Nije je pustio sve dok se nisu našli vani i prešli jedan dio Ulice
Main, zatim prešli u Kingsley Lane i napokon se našli u kuci. Spustio ju
je na kauč u dnevnoj sobi i natočio joj dupli viski.
»Popij to«, reče on.
»Mi smo ih ubili«, šapne Toby.
Graydon joj prinese čašu usnama i natjera da malo popije.
»Uništili smo Tabby i njezinu bebu.« Pogledala ga je. »Garrettovo
dijete. Naše dijete. U srcu znam da smo ga ti i ja začeli one noći.
Stvorili smo ga i onda ubili.« Graydon sjedne pokraj nje i privuče je
u zagrljaj.
»Ne smiješ tako razmišljati.«
»Promijenili smo povijest, ali čineći to, ubili smo troje ljudi.«
»To je bilo jako davno«, šapne Graydon i prisloni joj glavu na svoje
grudi.
Odmaknula se i bijesno ga pogledala.
»Svi bi oni sada ionako bili mrtvi, pa onda nije ni važno, zar ne? Zar
mi to želiš reći?« Ton joj je bio ratoboran.
Graydon se počeo braniti, ali pogled mu je postao hladan. »Upravo
sam to mislio.«
Znala je da laže. I on se baš kao i ona osjećao loše zbog toga. Opet
mu se spustila na prsa. »Ne razumijem. Kad sam prvi put ušla u onu
sobu za rađanje, znala sam da sam unutra umrla. Ali nisam! To se
dogodilo tek nakon što smo ti i ja promijenili stvari. Kako je to
moguće?«
»Znaš«, reče Graydon polako »zakoni reinkarnacije, putovanja kroz
vrijeme i mijenjanja povijesti različito djeluju. Hoćemo li potražiti
odgovore na to u udžbeniku?«
Njegov pokušaj da se našali nije ju nasmijao, ali od toga se malo
bolje osjećala.
»Kako ćemo to ispraviti?«
»Mislim da bismo sve trebali ostaviti kako jest.«
Odmaknula se da ga pogleda. »Moramo se vratiti u ono vrijeme.«
»I što ćemo učiniti?« upita on ljutito. »Ni o čemu drugom ne
razmišljam otkad smo izašli iz Calebova ureda. Da se vratimo i pustimo
270
da Tabby prodaju onom Osborneu? To nije uspjelo.« Pogledali su se.
»Toby, možda postoji to što ljudi nazivaju sudbinom. Možda mi možemo
tisuću puta promijeniti prošlost, ali što god učinili, Garrett i Tabby će na
kraju biti razdvojeni, ili udajom za nekog drugog ili smrću.«
»Kao sada?« Potpuno se odmaknula od njega. »Njihova sudbina –
naša sudbina – jest naći jedno drugo, a onda zauvijek biti razdvojeni?
More, rađanje, tvoja zemlja, tvoja buduća supruga? Zar nam je sudbina
da nikad ne budemo zajedno i ja bih to trebala prihvatiti? Zar očekuješ
da povjerujem u to?!«
Graydonu se nije svidjelo što je govorila, ali svidjelo mu se što je
bijesna i što ne plače. »U mojoj zemlji...«
Toby ustane i oštro ga pogleda. »Tvoja zemlja je uzrok svih
problema. Tko danas ima dogovorene brakove?«
»Većina svijeta«, reče on mirno. »I nemaju stopu razvoda od pedeset
posto.«
»To je zato što žene ne mogu pobjeći od muškaraca. Zarobljene su.«
Graydon je nepomično sjedio znajući da njezina ljutnja nije
usmjerena na njegovu zemlju, pa čak ni na njega.
Njegova smirenost vrati Toby u stvarnost. Srušila se na kauč pokraj
njega.
»Ne vjerujem u sudbinu. Zašto ne bismo mogli promijeniti povijest
nabolje?
Možda bi Garrett i Tabby mogli imati dijete koje će biti važnije od
njih oboje.
Možda će on ili ona pronaći lijek za rak. Možda ćemo tako
promijeniti povijest da ćemo, kad se vratimo, otkriti da nije bilo Drugog
svjetskog rata.« Preklinjala ga je očima za pomoć.
Uzeo ju je za ruku i poljubio joj dlan. Bilo mu je drago vidjeti da joj
se boja vraća u lice. »Učinit ću sve u svojoj moći da nam pomognem to
ostvariti.
Zaklinjem ti se svime što imam. A sad, hoćemo li krenuti u
istraživanje?«
Znala je da misli kako bi trebali otići u kuću Izvan vremena. Možda
će tamo naći odgovor. »Da«, odgovori ona smiješeći se i gledajući ga s
271
ljubavlju.
»Krenimo.«

***
»Kako zavesti muškarca?« upita Toby svoju prijateljicu Lexie s kojom
je telefonirala. Obično je Lexie dominirala njihovim razgovorima kad bi
joj ushićeno pripovijedala što su ona i njezin šef radili na dugotrajnom
putovanju autom. Ali danas je Lexie bila neuobičajeno tiha. Toby je
znala da bi je trebala pitati što se dogodilo, ali nije mogla. U ovom
trenutku Toby je imala vlastitih hitnijih problema.
»Ne znam«, reče Lexie. »Diši. Budi. Postoji. Reklo bi se da nije
previše teško navesti jednoga od njih da ti priđe. Nisi valjda bacila oko
na princa?«
Toby zadrži dah. »Jesam.«
»Ne čini to!« reče Lexie. »On će otići i... Čekaj malo. Ti želiš, a on
ti je rekao ne?!«
»Da. Upravo se to događa.«
»To je uvredljivo«, reče Lexie. »Zar misli da je predobar za tebe? On
je princ, a ti si seljanka? Radi li se o tome?«
»Ne, ne, ne«, reče Toby. »Ništa takvo. Mislim da i on želi, ali na
meni je prokletstvo ponovne nevinosti, a on mi je ne želi ponovo
oduzeti.«
»Toby«, reče Lexie polako »moraš mi objasniti ovo što si rekla.«
Toby je počela, ali shvatila da ne može. Da je Lexie ovdje i okružena
mistikom Nantucketa, ono što bi joj ispričala bilo bi uvjerljivo, ali ne i
preko telefona. Ne nekome tko se nalazi na sunčanom jugu Francuske.
»Nije važno«, reče ona naposljetku. »Radi se o tome da Graydon za dva
dana odlazi i ne želi ponovo sa mnom u krevet, a ja to želim. I prije nego
što se usprotiviš, dopusti mi da te podsjetim da si mi sama rekla da
moram imati vezu s njim.«
»Da, dobro, to je bilo prije nego što sam naučila kako veze mogu biti
i ozbiljne.«
Toby se učinilo da u prijateljičinu glasu čuje jad i tugu. »Kako je

272
Roger? Imate li vas dvoje još seksualne odnose za zabavu, bez ikakvih
obveza?«
U drugim okolnostima Lexie bi potvrdila seksualnu vezu, ali i
priznala da su joj dodali osjećaje. No Toby je zvučala tako potišteno da
Lexie nije htjela to reći.
»Jesi li pokušala s izazovnim donjim rubljem?«
»Aubade«, reče Toby. »Naručila sam ga preko interneta.«
»Vidim da misliš ozbiljno. A alkohol?«
»lnzistira na tome da i ja pijem s njim, a ja zaspim nakon dva pića i
probudim se u svojem krevetu. Potpuno odjevena.«
»Provodite li vrijeme zajedno?«
Od odgovora na to pitanje Toby se zavrtjelo u glavi. Prošlo je tjedan
dana otkad su bili kod doktora Huntleyja, a otad su ona i Graydon
rijetko bili razdvojeni. Oboje su bili opsjednuti time da poprave ono što
su pogrešno učinili.
Htjeli su spasiti Garretta i Tabby. Bila je to Graydonova zamisao da
bi mogli, kad se – ako se – vrate, ostaviti pismo u kojem bi objasnili
kako spriječiti smrt rodilje. Ali prije nego što su mogli napisati takvo
pismo, morali su malo istraživati. Naručili su knjige davno izašle iz
tiska, o povijesti porodništva, na svoje elektroničke čitače knjiga
preuzimali su knjige s interneta, i istraživali su po internetu. Kad se vrate
u prošlost, željeli su znati sve mogućnosti kako bi pod svaku cijenu
spriječili da Tabby umre. Zaključili su da bi, u slučaju da je umrla zbog
nečeg jednostavnog – prljavih ruku primalje? – njih dvoje to mogli
srediti.
Ali ako se radilo o nečemu poput preeklampsije, tada nije bilo nade.
Osim što su istraživali, spavali su u kući Izvan vremena. Prvu su noć
uzeli vreće za spavanje koje su našli na tavanu kuće Kingsley. Ali
Graydon je rekao da njegova leđa neće izdržati i drugu noć, pa je kupio
madrace u robnoj kući Marine Home i dao da ih isporuče na tu adresu.
Madrace. Množina. Dva komada, za bračne krevete.
Isprva se Toby smijala. Smatrala je da je to učinio zato da Daire i
Lorcan ne pomisle kako su postali ljubavnici – što su prema Tobynu
shvaćanju bili. Ali ne, Graydon je izrekao onu smiješnu primjedbu da joj
273
ne namjerava i drugi put oduzeti nevinost.
»Ovo nije Lankonija«, rekla mu je Toby. »Ovo je Amerika i svaku
djevicu stariju od dvadeset godina stave na naslovnicu časopisa People
ili je pozovu u televizijski Ellen show da objasni zašto je to tako.«
Graydon nije popustio. Sljedeći je tjedan Toby učinila sve što je
mogla smisliti da ga namami u svoju postelju, ali nije se dao smesti.
Naposljetku je odgovorila na Lexieno pitanje. »Da, zajedno smo kad
god ne radi s bratom. Zapostavila sam Viktorijino vjenčanje i tjedan dana
nisam vidjela prijatelje, ali Graydon je divan. Zagrli me kad plačem;
pokušava me razvedriti razgovorom. Čini sve, samo ne želi voditi ljubav
sa mnom.«
»Toby«, reče Lexie »što ti to znači da te grli dok plačeš? Što ti taj
muškarac radi?!«
»Nije baš tako kako izgleda«, reče Toby oklijevajući. »Radi se o...
Znaš, on i ja radimo na povijesnom projektu za Viktorijino vjenčanje, a
usredotočili smo se na 1806. godinu. Stalno čitam o tome kako su se
ljudi u ono vrijeme liječili i, eto, ponekad se malo rasplačem.«
»Ne zvuči mi kao da zanemaruješ Viktorijino vjenčanje. Čak zvuči
da si previše opsjednuta njime.«
Kad bi samo znala, pomislim Toby, ali ništa nije rekla. Tijekom dana
ona i Graydon promatrali su staru kuću. Ako nije vježbao, primao je
Roryjeve pozive stojeći pred prozorom i stalno promatrajući.
Drugoga dana Daire je upitao Graydona što očekuje da će vidjeti.
»Kad se vrata stare kuće sama otvore, to je poziv da uđemo, a ja
želim biti spreman i prihvatiti poziv.«
Tog popodneva Daire i Lorcan izašli su iz Tobyne kuće i prešli
preko ceste.
Brzo su se vratili i izjavili su da su sva vrata i svi prozori na staroj
kući čvrsto zatvoreni.
Pokušali su otvoriti ulazna vrata, Daire ih je čak gurnuo ramenom, ali
nisu se niti pomaknula. Nije bilo šanse da se ta vrata otvore sama od
sebe.
Svojem su budućem kralju ispričali što su vidjeli, ali to nije
prekinulo Graydonovu budnost. Iako su sumnjali, i njih dvoje su se
274
pridružili promatranju kuće. Dok je Graydon bio zauzet pomaganjem
Roryju, a Toby se bavila pojedinostima Viktorijina vjenčanja, Daire i
Lorcan pazili su na kuću. Noći su Toby i Graydon provodili u toj kući i
čekali da ih ona pozove natrag u prošlost.
»Moram sad ići«, reče Lexie. »Roger hoće...«
»Što hoće?« upita Toby.
»Ništa, nego samo...« Lexie je smatrala da svojoj prijateljici ne treba
govoriti o onome što se pretvaralo u najsretnije razdoblje njezina života,
dok je Toby očito bila vrlo nesretna. A frustriralo ju je što joj se Toby
ne želi povjeriti. Ali ni sama nije baš sve ispripovijedala o sebi i Rogeru.
»Zvučiš kao da imaš problema. Je li sve u redu?«
»Da. Potpuno u redu. Roger nije onakav kakvim sam ga smatrala.
Njegova vanjština ne dopušta da vidimo kakav je zapravo.«
»Što to znači?«
»Ispričat ću ti poslije, ali sada moram ići. Pošalji mi koji e-mail,
može?«
»Svakako«, reče Toby i one prekinu razgovor.
»Ne uspijevamo baš u svojoj namjeri, zar ne?« reče Toby Graydonu
sa svojega madraca. Bili su fizički blizu, ali udaljeni kao dvije zemlje
razdvojene oceanima.
U staroj je kući bilo mračno i često se čulo škripanje i krckanje, ali
navikli su na njih. Mjesečina je prodirala kroz prozore bez zavjesa, pa su
mogli vidjeti svoje obrise.
Graydon nije znao na koji neuspjeh ona misli. To što je bio zaljubljen
u ženu kojom se nije mogao vjenčati? Da, to je bio potpun neuspjeh. Da
je počeo sumnjati u to koji mu je pravi životni cilj? Da. Ili je mislila na
to kako su njih dvoje promijenili povijest tako da je troje nedužnih ljudi
umrlo, a drugima su uništili živote? Da, i to.
»Rekao bih da je tako«, reče on. »Toby, nikad mi namjera nije
bila...«
»Molim te, nemoj se ispričavati. Ne mogu prihvatiti još krivice.«
Duboko je udahnula. »Što namjeravaš raditi poslije ceremonije?«
Znao je da misli na njegove skorašnje zaruke. Prije nego što je
smislio odgovor kojim ništa ne bi rekao, ona je nastavila: »A kako će
275
Rory stajati pokraj tebe i gledati te kako se ženiš ženom koju voli?«
Graydonu kao da je stalo srce. »Otkud to znaš?«
»Dok sam raspakiravala njegovu prtljagu, našla sam lisnicu. Unutra
je bila Dannina fotografija. Muškarac obično ne nosi sa sobom sliku
buduće šogorice.«
Kad Graydon nije odgovorio, Toby ga je htjela prodrmati. »Nemoj
me ignorirati! Ostalo nam je još tako malo vremena.« Stišala je glas.
»Molim te.«
Graydonu nije bilo lako govoriti o tako velikoj tajni. Od djetinjstva
su ga učili da sve zadržava za sebe. I doista, znao je neke diplomatske
tajne koje bi mogle izazvati, ako već ne ratove, onda sigurno velike
bitke.
»Iskreno govoreći, ne znam kako da se postavim prema tome. Vidio
sam ih«, reče on tiho. »Kad sam se vratio u prošlost, prije nego što sam
te našao, vidio sam Roryja s Dannom. Nisam istraživao o njima i nisam
ništa pitao Caleba, ali pretpostavljam da su živjeli dugo i sretno.«
Nasmiješio se na mjesečini. »Moj je brat imao naušnicu u lijevom uhu.
Da mi doktor Huntley kaže kako se moj brat usput malo bavio i
gusarenjem, ne bih se iznenadio.«
»On nije prikladan za kralja«, reče Toby. Oboje su znali da govori o
neprekidnom nizu problema na koje je Rory nailazio posljednjih tjedana.
»Ali ti jesi.«
Graydon se okrene postrance, licem prema njoj. »Nedostaje mi moj
posao.
Ovo vrijeme koje sam tu proveo pokazalo mi je da je točno ono što
Rory uvijek govori, a to je da mi taj posao odgovara. Njemu su
diplomacija i višesatni razgovori o trgovačkim ugovorima dosadni, ali
meni...« Nije dovršio rečenicu, nego se okrenuo na leđa.
»Daje ti osjećaj da nešto činiš za svoju zemlju, čak i za svijet.«
»Da«, reče on, a onda duboko uzdahne. »Volim svoj posao, ali bojim
se povratka kući. Kako da spriječim da me brat zamrzi? Kako da tebe
ostavim?«
Toby bi mu rado rekla da ima savršeno rješenje, ali nije ga imala.
Graydon će otići, oženiti drugu ženu i na kraju postati kralj. Jednoga će
276
dana ovaj trenutak kad su njih dvoje bili sami u staroj kući postati
daleko – i voljeno – sjećanje.
Zrak između njih postao je težak od tužnih misli i Toby poželi
olakšati napetost. »Brat će ti vjerojatno biti tako ogorčen i nesretan da će
se okrenuti piću.«
»Ne«, reče Graydon ozbiljno. »Rory je više ovisan o brzini. Utrkivat
će se automobilima s Rogerom Plymouthom. Ali ja se brinem za tebe.«
»Bit ću poput žene iz filma Divan život. Ako me ti ne želiš, postat ću
knjižnjičarka i prestat ću čupati obrve. I nikad se neću riješiti ove
proklete nevinosti.«
Graydon se kratko nasmije. »Da je barem tako! Kad Daire i ja
odemo, stotine muškaraca će te progoniti. Izabrat ćeš nekog niskog,
ružnog muškarca koji će te obožavati i kupiti ti imanje u Connecticutu, a
ti ćeš tamo uzgajati hektare cvijeća. Brinut ćeš se za vrtove noseći u
marami na grudima debelu, plavokosu bebu, dok će te drugo dvoje djece
slijediti i svi ćete se smijati i pjevati.«
Znala je da se želi našaliti, ali slika koju je opisao bila je tako
savršena da su joj navrle suze. Jedino što je nedostajalo bio je Graydon
pokraj nje – koji vjerojatno razgovaraju na mobitel i govore nekome
kako da nešto obavi.
»Ne pomažem baš, zar ne?«
»Ne«, reče Toby »nimalo. Ali čini se da ti i ja nikome ne uspijevamo
pomoći.«
»Da, tako je. Kad bismo točno znali od čega je Tabby umrla, možda
bismo mogli nešto promijeniti. Kako sada stvari stoje, ako se vratimo u
prošlost, trebat će nam tjedni da zapišemo sve što smo naučili o
odvratnim metodama rađanja.
Vakuum terapija šalicom i puštanje krvi!«
»Budemo li oboje pisali, neće tako dugo trajati.«
»Ako uzmemo u obzir da ću dvadeset sati dnevno voditi ljubav s
tobom, neće nam ostati puno vremena za pisanje.«
»Graydone«, reče ona, a glas joj je bio pun suza i preklinjanja. Prišla
mu je.
Kad ju je dočekao raširenih ruku, Toby mu je počela padati u
277
zagrljaj. Ali naglo se zaustavila, dok su joj njegove ruke dotaknule
ramena, a i ona je položila svoje na njegova ramena. »To je to.«
»Toby«, šapne on i počne je vući k sebi. »Ne mogu ti se više
odupirati.«
Oslobodila se njegovih ruku i sjela na rub madraca. »Istraživali smo
sve općenito o porodništvu, ali možda postoji način da točno otkrijemo
od čega je Tabby umrla.«
»Nigdje nismo naišli da itko spominje nečiji dnevnik«, reče Graydon,
prelazeći joj dlanovima duž ruku i prema ramenima.
»Doktor Huntley je rekao da su Parthenia i Valentina bile na
porođaju, a one su pisale pisma jedna drugoj.«
Graydon se s mukom trudio pribrati. Toby ga je već tjedan dana
dovodila do ludila s ne baš tako suptilnim pokušajima da ga odvuče u
krevet. Od zavodljivog donjeg rublja od kojeg mu se vrtjelo u glavi do
tako sugestivnih pogleda od kojih bi se u trenu oznojio, ali on je sve
preživio. Ali također je davao sve od sebe da se potpuno iscrpljuje
stalnim i napornim treninzima. Pri kraju jednoga koji je trajao četiri i pol
sata, Daire je zarinuo mač u zemlju i rekao na lankonijskom: »Spali nju,
a ne mene!« i udaljio se. Graydon je, s licem niz koje mu se slijevao
znoj, upitao Lorcan što radi. »Naručujem šatore«, rekla je i pobjegla u
kuću.
Graydon je bio pun potisnute, frustrirajuće energije s kojom se
nijedno od njih dvoje nije moglo nositi.
Ali sada kad je naposljetku popustio, Toby je govorila o prokletim
duhovima prošlosti. Nije mu se bilo lako ponovo koncentrirati na to o
čemu je pričala. »Da su obje tu, sigurno ne bi pisale pisma jedna
drugoj«, uspio je reći.
»Ovaj je otok pravi rasadnik ljudi koji su pisali pisma«, reče Toby
»pa možda negdje nešto i nađemo.«
Sigurno ne za dva dana, pomisli Graydon, ali ništa nije rekao.
Namjerno nije odgovorio na Tobyno pitanje o tome što će raditi nakon
ceremonije zaruka jer je znao da će biti bolje da se ne vraća na
Nantucket. Morao je riješiti stvari s Roryjem. I kao što je Toby
predložila, trebao je pitati Dannu što ona želi. »Teta Jilly«, reče on.
278
»Otići ćemo ujutro k njoj i pitati je zna li išta o Garrettu i Tabby.«
»Bila bi nam već rekla kad smo ih spomenuli na onoj večeri«, reče
Toby. »Ali čekaj! Tada se još govorilo da se Tabby udala za
Osbornea.«
Upalila je malu svjetiljku koja je stajala na podu i uzela svoj
mobitel. »Što radiš?«
»Zovem Jilly.«
»Skoro će jedanaest navečer. To može čekati do jutra.«
Ukucala je broj i prislonila mobitel na uho. »Ne, ne može. Važan
nam je svaki sat prije nego što otputuješ.« Pogledala ga je. »Prije nego
što odeš i više te nikad neću vidjeti.«
Graydon nije želio potvrditi ono čega su se oboje užasavali. »Nazovi
je«, reče on.
Javio se Ken, a glas mu je bio promukao od sna. »Toby! Nadam se
da je nešto zaista važno.«
»Jest. Molim te daj mi da razgovaram s Jilly.«
»Oprosti što tako kasno zovem«, reče Toby kad se Jilly javila »ali
trebaju nam neki podaci o prošlosti. Znam da si puno istraživala povijest
svoje obitelji, ali kako su Valentina i Parthenia bile dio svega, mislila
sam...« Pogledala je Graydona.
Uzeo je mobitel od nje. »Tetko Jilly, jako mi je žao zbog kasnog
poziva, ali zanima me koliko je dovršena tvoja baza podataka o našoj
obitelji. Jesi li možda negdje naišla da netko spominje Tabby i Garretta
Kingsleyja?« Slušao je. »Da, da, razumijem. Izvrsno. Da, hvala ti.«
Ugasio je mobitel i šutke pogledao Toby.
»Što?!«
»Ne sjeća se da je baš čitala o tim imenima, ali tijekom godina
skupila je tisuće pisama, nabavila fotografije i druge dokumente i sve to
spojila u veliku bazu podataka. Napravila je popis svakog imena,
mjesta, predmeta i kuće, svega što je u tim podacima i brzo ih može
pronaći.«
»Dopusti da pogađam«, reče Toby. »Sve se to nalazi u Maineu i
trebat će joj dani da ode tamo i sve pronađe.«
Graydon je poljubi u obraz. »Nije sad važno, ali Jilly se preziva
279
Taggert i živi u Coloradu. I da, sve je tamo.«
Toby uzdahne.
»Ali, podcjenjuješ moju obitelj. Ima sve sačuvano na USB stikovima
i sve ima ovdje. Samo mora uključiti računalo i može sve pregledati, a
onda će...«
Prekinuo se jer je zazvonio mobitel. »Da čujemo što će nam reći.«
Toby uključi mobitel na konferencijski poziv.
»Da«, reče Jilly »našla sam ih spomenute u pismu koje je Parthenia
pisala kući svojoj majci.« Oklijevala je. »Ali bojim se da vijest nije
dobra. Sirota Tabby.
Njezin je muž imao dobre namjere, ali njegove su je dobre namjere
ubile.«
Graydon uhvati Toby za ruku. »Što je učinio?«
On i Toby slušali su Jilly i strašnu priču o tome kako je doktor
Hancock zapravo ubio dragu Tabithu.

280
 Dvadeset treće poglavlje

S utra odlaze, pomisli Toby, a onda pokuša tu misao odagnati iz glave.

Ali bilo je to nemoguće, jer su ona i Lorcan ovih dana sve
pripremale za njihov odlazak. Prale su odjeću, razvrstavale, pronalazile
stvari, organizirale.
Za doručkom su njih četvero šutke jeli obrok koji su pripremili
muškarci.
Nitko nije rekao ni riječ.
U jednom su trenutku Toby i Daire istovremeno posegnuli za
tanjurom lankonijskog sira. »Ti uzmi«, reče Toby pristojno.
»Ne, zadnji je komad, a ja ću ga sutra moći jesti kod kuće.«
Ona i Daire pogledaju se preko stola, oboje držeći tanjur, svjesni da
je rastanak stvaran. Njih četvero više neće živjeti zajedno u ovoj maloj
kući. Više neće biti smijeha ni šala. Toby više nikad neće ukrstiti
mačeve s nekim Lankonijcem. Ona i Lorcan više neće priređivati joga-
predstavu za muškarce.
Ona neće ići u kupnju s Lorcan i odjenuti je u bijelu odjeću tipičnu
za Nantucket. Toby više neće imati s kime razgovarati na lankonijskom
jeziku koji je naučila.
Graydon je gledao nesretna lica oko sebe, uzeo je tanjur od Dairea i
spustio ga pred Toby. »Poslat ću ti sir«, reče on, gotovo s nekom
oštrinom u glasu.
Lorcan prijekorno pogleda svojeg budućeg kralja i položi ruku na
Tobynu. »Ja ću ti poslati čipku koja se izrađuje u planinama. Žene iz
plemena Ulten dobre su pletilje.«
Toby kimne glavom. »Poslat ću ti sjeme onih rajčica koje su ti se

281
svidjele, a kad dođu cipele koje smo naručile, i njih ću ti poslati.« Obje
su žene imale suze u očima.
Graydon ustane tako naglo da mu se stolica zanjihala. Pala bi da je
Daire nije uhvatio. »Daire i ja ćemo dan provesti vani«, reče on, a glas
mu je bio hladan gotovo kao da mu je svejedno. Pogledao je Lorcan. »Ti
ćeš se pripremiti za...«
Graydonu je gotovo puknuo glas, ali pribrao se. »Za sutra.«
Sve ovo vrijeme nije pogledao Toby, stalno je bio okrenut prema
svojim Lankonijcima. Nju nije čak ni letimice okrznuo pogledom dok je
izlazio iz prostorije, a Daire odmah za njim.
»Razdire ga bol«, reče Lorcan.
»Znam«, šapne Toby. »Počistimo stol i počnimo s pakiranjem.«
Trajalo je satima dok nisu svu Roryjevu odjeću opet složile u
mnogobrojne putne torbe koje je ostavio Graydonu. Pakiranje je za Toby
bilo teško jer svaki je predmet budio u njoj slatko-gorka sjećanja. Ovo
je bila košulja koju je Graydon nosio kad su čistili travnjak oko kapelice
poslije vjenčanja. One je hlače nosio kad su roštiljali hrenovke za hot
dog i Graydon je nogavicu umrljao senfom. Njegova odjeća za trening
upravo je izašla iz sušilice i Toby na trenutak zagnjuri lice u bijelu meku
tkaninu.
Do Viktorijina vjenčanja ostala su još tri tjedna, Lexie će se vratiti
još kasnije, tako da će Toby biti sama u kući. Užasavala se toga. Ne
čeka je čak ni posao na koji bi svaki dan odlazila. Ali s obzirom na to
kako se danas osjeća, možda će tri tjedna provesti plačući.
Čestitam! Pomisli ona. Pridružila se milijunima žena koje znaju što je
to slomljeno srce. Osjećaj je bio jako, jako loš. Nije ni čudo što su se
svi trudili da je toga poštede!
»Trebala sam ih poslušati«, promrmlja Toby stavljajući Graydonovu
sportsku odjeću u torbu. Pogledala je Lorcan. »Kladim se da ima
vlastitog sobara koji će mu sve raspakirati.«
»Da«, reče Lorcan. »Ima sve što je potrebno budućem kralju.«
Toby napravi grimasu. »Neće imati pijeska u cipelama kao ovdje.
Neće trebati prati posuđe niti zalijevati cvijeće u stakleniku, nitko ga
neće pitati za mišljenje o bojama vrpci koje bi se mogle sviđati
282
Viktoriji.«
»Ne«, reče Lorcan spremajući Graydonove cipele u zaštitne vrećice.
»I nitko neće vikati na njega kad postane previše uobražen i pun sebe.
Neće biti nikoga tko bi mu se usudio reći da je glupo ono što je netom
rekao.«
»Bit će mu drago zbog toga«, reče Toby.
»Nitko ga neće zadirkivati niti se s njim smijati, dijeliti svaki obrok,
nitko tko bi slušao kako mu šapatom priča o svojem životu, tko bi
slušao o njegovim problemima s učenicima ili o očevim prijetnjama, koje
trpi cijeli život.«
Toby pogleda Lorcan i shvati da ona govori o sebi i Daireu. Sve ove
tjedne dijelili su sobu, ali nikad nije bilo ni znaka ni aluzije da se nešto
privatno događa između njih. Ali Toby je dosad već znala da Lankonijci
ne pokazuju baš lako svoje osjećaje.
Toby zakorači unatrag i pogleda gomilu putnih torbi. Bila su dva sata
i još su imale dosta posla. »Dođi«, reče ona. »Ostavimo to za poslije.
Hajdemo malo izaći u grad. Možemo ručati i otići u kupnju. Kupit ćemo
ti tako puno suvenira da će ljudi Lankoniju prozvati novim
Nantucketom.«
Lorcan se nasmiješi. »Jako mi se sviđa ta ideja.«

***
Njih dvije nisu se vratile do šest sati. Nosile su pune ruke vrećica.
Unatoč dobrim namjerama, izlazak baš nije bio veseo.
Dok su ručale, Lorcan je pogledala Toby preko stola. »Nikad prije
nisam imala prijateljicu, naj...«
»Najbolju prijateljicu. Blisku. Razumijem. Dopadaš se muškarcima,
ali ne i ženama.«
»Tako je«, reče Lorcan. »Ali ti si drukčija.«
Toby se osmjehne na kompliment. Htjela je reći da se moraju opet
naći u budućnosti, ali nije vjerovala da će se to dogoditi. Toby sigurno
neće otići u Lankoniju. I vidjeti Graydona s drugom ženom? Ne, to ne bi
mogla podnijeti. A Lorcan će se vjerojatno baviti zaštitarskim poslom i

283
nikad neće ići na godišnji odmor.
Poslije ručka šetale su starim, krivudavim i lijepim ulicama
Nantucketa, ponašale se kao turisti, zastajale u svakoj trgovini i sve
razgledavale. Otkrile su da obje vole sirene i kupile su kutijice, otvarače
za pisma, čak i dugmad ukrašenu sirenama.
Također su kupile majice kratkih i dugih rukava, i jakne s natpisom
Nantucket na leđima. To što su svi odjevni predmeti bili u veličinama
koje su pristajale Daireu i Graydonu nisu uopće komentirale.
U pet su predahnule i otišle na koktele s tekilom.
»Ti i ja bismo trebale naručiti Virgin Mary «, reče Toby gotovo s
gađenjem i podigne svoju čašu. »Za posljednje kakve smo mi.«
»Nadam se da smo zaista posljednje«, reče Lorcan.
Obje su žene izgledale tako jadno da su prasnule u smijeh. Slijedio je
razgovor o tome što je svaka poduzela kako bi očarala muškarca kojega
voli.
»Crni čipkani grudnjak i iste takve gaćice«, reče Toby.
»Ja sam isplanirala da me zatekne kako izlazim iz tuša samo s malim
ručnikom oko sebe«, reče Lorcan ponosno.
»Voljela bih da smo izmjenjivale ideje. Je li djelovalo?«
Lorcan podigne čašu. Bilo joj je to već drugo piće. »Još sam
djevica.«
»I ja«, reče Toby tužno i ispije piće.
Do trenutka kad su odlučile uzeti svoje vrećice i krenuti kući,
osjećale su mnogo bolje. Lorcan je otišla u sobu koju je dijelila s
Daireom, a Toby se stražnjim stepenicama popela u privatnu dnevnu
sobu koju su koristili ona i Graydon. Doživjela je šok vidjevši da je sva
prtljaga nestala.
»Otišli su«, šapne ona, a onda spusti vrećice i vikne niz stepenice:
»Muškarci su otišli!«
Lorcan je svojim dugim nogama grabila po dvije stube odjednom.
Prije nego što su izašle, Toby i Lorcan ostavile su sobu u neredu, neke
torbe spakirane, a neke napola prazne. Odjeća i cipele bili su posvuda.
»Misliš li da su Daire i Graydon dovršili pakiranje?« upita Toby.
Lorcan sjedne u naslonjač. »Ne. Nemoguće. Došao je netko iz
284
Lankonije i sve odnio. Možda privatni sobar princa Roryja.«
Toby sjedne nasuprot njoj. Nije morala izreći svoje misli naglas, da
je sada zaista sve gotovo. Možda im je jutrošnji doručak bio posljednji
zajednički obrok.
Kroz poluotvorena vrata Lorcan pogleda u Tobynu sobu. »Što je
ono?«
Otišle su pogledati. Na Tobynu je krevetu ležala raširena ona
prekrasna starinska haljina. Pokraj nje bila je kartica s krunom na vrhu.
O, sjajno, pomisli ona. Graydon joj je ostavio oproštajnu poruku i
haljinu kao dar. Je li skupocjeni papir bio išta bolji od običnog Post-it
papirića?
Kad Toby nije uzela poruku da je pročita, učinila je to Lorcan i
pružila joj je, ali Toby je nije htjela prihvatiti. Lorcan upitno podigne
obrve, a kad je Toby kimnula glavom, Lorcan počne čitati.
»Najdraža moja suprugo, Tabby,«
Lorcan preklopi karticu i pruži je Toby, koja je šutke pročita.

Najdraža moja suprugo, Tabby,

Molim te da mi se pridružiš u malom salonu u našem domu na večeri i
plesu.
Tvoj suprug, Garrett
»Kako ti ide vezanje korzeta?« upita Toby. »Imam ljubavni
sastanak.« Široko se osmjehujući, Lorcan otvori kutiju s donjim rubljem.
Čim je Toby ušla u mali salon u kući Izvan vremena, znala je što je
Graydon učinio. Potajno je organizirao da se prostorija preuredi tako da
izgleda kao što je izgledala u prošlosti. Svijeće su bile posvuda: na
zidnim držačima, na velikim stalcima, na stolićima postavljenim uza
zidove.
Soba je bila prepuna cvijeća: buketa u vazama, kitica obješenih sa
stropa i pričvršćenih na naslonima stolica. Prevladavale su nježne boje,
svjetlokrem, koje je Toby posebno voljela.
U sredini sobe nalazio se okrugao stol prekriven snježnobijelim
stolnjakom; kristal i srebro svjetlucali su na svjetlosti svijeća. Pokraj

285
stola stajala su kolica na kotačićima s pladnjevima prekrivenim srebrnim
kupolastim poklopcima.
Graydon je stajao pokraj stola odjeven u odijelo iz razdoblja
regentstva. Kad ga je ugledala, poklonio se držeći jednu ruku naprijed, a
drugu na leđima. »Moja gospo«, reče on.
»Sve je predivno«. Šapnula je. »Kad... ? Kako si...?«
Primaknuo joj je stolicu da sjedne. »Muškarac ne otkriva svoje tajne.
Hoćeš li mi se pridružiti na večeri?«
Sjela je i čekala da se i Graydon smjesti na suprotnoj strani.
»Ostavio si me bez daha. Nisam ovo očekivala. Kad sam vidjela da su
kovčezi i torbe nestali, pomislila sam da si otišao.«
Graydon joj se samo smiješio. Odignuo je jedan poklopac da pokaže
pladanj na kojem su u krug bile poslagane pečene ptičice. »Voliš li
mlade golubove?«
»Veoma«, reče Toby i zaklopi oči udišući miomirise. Cvijeće,
svijeće, hrana, sve se stopilo u opojan miris.
Graydon otvori bocu šampanjca i natoči im u visoke čaše. »Za nas«,
reče on kad su se kucnuli.
Kad su im se pogledi sreli, sklopili su prešutni dogovor da neće
pričati o sutrašnjem danu. Neće spominjati rastanak, neće raspravljati o
tome što će Toby raditi kad ostane sama. Niti će govoriti o onome što
Graydona čeka u životu. A iznad svega, neće razgovarati o Tabby i
Garrettu. Učinili su sve što su mogli kako bi popravili štetu koju su
napravili, ali nisu uspjeli.
Umjesto toga, razgovarat će samo o dobrim stvarima. Toby je pričala
kako su ona i Lorcan uživale u popodnevnoj kupnji i kako obje vole
sirene.
Graydon je govorio o dugom telefonskom razgovoru koji je imao sa
svojom obitelji u Maineu. »Stric Kit se vratio« reče on, a onda je
zabavljao Toby neobičnim pričama koje su djeca obično pričala o
pustolovinama strica Kita.
»Je li ijedna priča istinita?«
»Nemamo pojma«, reče Graydon »ali uvijek smo vjerovali da je
James Bond napravljen prema njegovu životu, iako je to nemoguće jer
286
stric Kit ima tek šezdeset godina. Ali dok smo bili klinci, vjerojatno smo
tako mislili jer vrlo je sličan Seanu Conneryju.«
»Molim te, pričaj dalje.«
Večera je bila ukusna. Mladi golubovi servirani s tornjićima riže s
tartufima, uz glazirane mrkve, a za desert čokoladna pjena. Dok su jeli, u
pozadini je svirala tiha glazba.
Kad su završili, Graydon ustane, izvuče Tobynu stolicu da joj
pomogne ustati i primi je za ruku. »Smijem li zamoliti za ples?«
Kad mu se našla u naručju – a privukao ju je tako da mu je obraz
položila na grudi – počela je opet razmišljati o stvarnosti i njegovom
odlasku.
»Graydone, želim reći...« šapnula je, ali privukao ju je čvršće k sebi
i više ništa nije rekla. Da, mislila je, bolje je ne razmišljati unaprijed i ne
prisjećati se prošlosti. Uživati u ovom trenutku. Baš sada.
Malo se osmjehivala, osjećala kako mu srce tuče ispod njezina
obraza. On je lice zagnjurio u njezinu kosu i osjetila je njegov dah. Iako
je naizgled bio smiren, snažno lupanje srca govorilo je da nije. Koliko je
trebalo truda da ne pokaže prave osjećaje, pitala se. Da potisne bijes,
bol, seksualnu želju, pa čak i ljubav?
To je činio cijeloga života. Dok Toby nije mogla ništa drugo nego
razmišljati o svojem jadu i svojoj tuzi zbog njegova odlaska. A Graydon
se spremao oženiti ženu koju nije volio.
Na licu joj se ocrtavalo sve o čemu je razmišljala. Podignula je glavu
prema njemu da ga pogleda. Spustio je usne na njezine.
Bio je to poljubac za koji je znala da će ga pamtiti cijeloga života. U
njemu su bile sve njihove emocije, sva čežnja i žudnja, potreba koju su
osjećali jedno za drugim. Ali i bol zbog skorašnjeg rastanka.
Suze su se miješale sa sretnim mislima dok su im usne bile spojene.
Graydon joj stavi ruku na potiljak i okrene je tako da ju je još bolje
mogao poljubiti.
Jezikom je dodirnuo njezin, kao da su se spojili, a onda nastavio
istraživati.
Privukla je tijelo bliže njemu i osjetila njegovu žudnju kroz tanku
tkaninu svoje haljine. Na golom ramenu žarila ju je toplina njegova
287
tijela. Njegova bedra, mišića čvrstih od treniranja, pritisla su njezina.
Učinilo joj se kao da se soba oko njih počela okretati. Stajali su
mirno, a sve oko njih se kretalo. Uokolo, u krug, brže i brže. Ugodni su
se mirisi pojačali, glazba je postala glasnija i brža, ali Toby je jedino
marila za muškarca koji ju je ljubio. Nije željela da se ikad više
razdvoje!
»Garrett!« začuo se tihi glas koji je zvučao kao Roryjev. »Prekini s
tim!
Admiral dolazi.«
»Tabitha!« javi se odrješit glas koji bi Toby svugdje prepoznala. Bila
je to njezina majka. Ali sve skupa nije imalo smisla, jer roditelji su joj
ovoga ljeta otišli na krstarenje i nisu bili na Nantucketu.
Graydon je prvi odmaknuo usne i prigrlio Tobynu glavu na svoje
grudi.
Ostala je tako stajati zaklopljenih očiju u njegovom snažnom
zagrljaju; nije htjela vidjeti što se događa oko nje. Bilo je očito da je
netko upao na njihovu privatnu večeru. Srce joj je snažno tuklo, dah bio
ubrzan. Čak je i u trbuhu osjećala nešto čudno.
Graydon popusti stisak. »Mislim da bi trebala ovo pogledati.«
Toby nije htjela otvoriti oči. Nije htjela vidjeti tko im je nepozvan
došao. I prekinuo njihovu oproštajnu večeru.
Graydon je uhvati za bradu i podigne joj lice prema sebi. »Vjeruj
mi«, šapne on, a onda se odmakne tako da je mogla pogledati oko sebe.
Njezina majka stajala je nedaleko i bijesno ih gledala. Toby je još
bila omamljena od Graydonova poljupca, um i srce bili su joj puni tuge
zbog onoga što će doći i trebalo joj je nekoliko trenutaka da uoči kako je
namrštena žena odjevena u jednostavnu tamnoplavu haljinu, s ukrasnom
vrpcom na visoko krojenom struku.
Toby se odmakne jedan korak od Graydona i pogleda oko sebe.
Opet su se vratili u prošlost! Ljudi su stajali u krugu oko njih, neke je
poznavala, neka su joj lica bila strana. Bio je tu Rory sa zlatnom
naušnicom, stajao je do visoke, lijepe žene koju je Toby vidjela samo na
fotografijama. Bila je to Danna. A do njih Parthenia i John Kendricks i
prekrasna Valentina pokraj kapetana Caleba.
288
 »Uspjeli smo«, šapne Toby. Mogla je misliti samo na to da su dobili
još jednu priliku da pomognu spasiti Tabby i Garretta. Odmaknula se još
više od Graydona i gotovo potrčala majci i zagrlila je. »Jako sam, jako,
sretna što te vidim!«
Lavinia Weber ovlaš zagrli kćer, a onda je stroga lica odgurne od
sebe. »Žena u tvojem stanju morala bi se znati kontrolirati.«
»Mojem stanju?« reče Toby i položi ruku na trbuh. Nije bio velik, ali
bio je zaobljen i tvrd. Činilo se da je trudna. S čuđenjem je pogledala
Graydona.
Toplo ju je gledao i smiješio se, a onda je uzeo za ruku. »Idemo
kući.« Tiho je još dodao: »Imam jednu japansku umjetninu koju ti želim
pokazati.«
»Volim umjetnost na koži!« reče ona pokušavajući ga pratiti ukorak.
Bili su u kući Kingsley i izgledalo je kao da su opet na nekom vjenčanju.
Kako je na ruci imala prsten, a u njoj je rastao novi život, to je značilo
da je prošlo već nekoliko mjeseci od onog prvog vjenčanja na kojemu su
bili – njihovog.
Graydon je otvorio ulazna vrata i dočekao ih je hladan i vlažan
jesenski zrak Nantucketa. Odmah je svukao jaknu i prebacio je preko
njezinih ramena.
Uhvatio ju je za ruku i požurili su niz ulicu.
Kad je otvorio vrata kuće Izvan vremena, dočekao ih je prizor u
kojem je tinejdžerica pokušavala smiriti petero vrlo živahne djece. Jedan
sedmogodišnji dječak kao da je čvrsto odlučio izvući sve cjepanice iz
kamina.
»Van!« poviče Graydon tonom koji Toby nikad prije nije čula.
»Odvedi djecu na proslavu. Nahrani ih.«
»Kapetan Caleb je rekao da ostanemo ovdje«, reče djevojčica
prestrašeno.
»Moj brat nije vlasnik ove kuće. Odmah odlazite!« Pogledao je
dječaka pokraj kamina. »Ti si sigurno Thomas Mlađi. Ostavi odmah tu
vatru.«
Dječak pogleda Graydona/Garretta i činilo se da odvaguje koliko
daleko može ići. Brzo je donio odluku i spustio cjepanicu, a onda
289
prkosno pogledao Garretta.
»Ionako je nisam niti htio.«
Dječak potrči prema otvorenim vratima, a dvije djevojčice uhvate za
ruku stariju koja ih je čuvala. »Hvala vam«, reče ona Garrettu.
»Deborah, dođi!« poviče Thomas Mlađi. »Pođimo prije nego što
dođe kapetan i izlema svojeg malog brata.« Izazivački je pogledao
Garretta, a onda se smijući zatrčao niz ulicu prema kući Kingsley.
Graydon zatvori ulazna vrata. »Čini se da sam dobio nadimak 'mali
brate.
Ako je to i moj mlađi brat morao trpjeti od mene, onda mu se moram
ispričati.«
Pogledao je Toby, a pogled mu se promijenio od prijekornog za
djecu do vrlo nježnog i uspaljenog.
»Gospodine!« reče Toby držeći ruku na vratu. »Kako se usuđujete
tako me gledati! Vi kao da me skidate svojim pogledom.« Mahala je
rukom ispred lica kao da se hladi. »Vjerujem da me od vašeg užarenog
pogleda hvata nesvjestica.
Nalazim da ću se morati povući u svoje spavaće odaje.« Ozbiljna
lica malo je podignula dugu haljinu i krenula uza stube. Kad se popela
na pola puta, okrenula se i pogledala Graydona, koji je još stajao na
mjestu.
»Ah, Bože«, reče Toby »čini mi se da će mi čarapa skliznuti.«
Polako je počela podizati dugu ali gotovo prozirnu suknju i razotkrila
vitku, lijepu nogu u bijeloj svilenoj čarapi koja joj je dosezala do pola
bedra. Tu je bila vezana plavom podvezicom.
Kao da joj se nigdje ne žuri, razvezala je i ponovo svezala podvezicu,
a zatim ga pogledala s prikrivenim smiješkom. »Sve je sređeno.«
Graydon se nije niti pomaknuo na mjestu gdje je stajao, a jedini znak
da je gledao što ona radi bile su njegove oči, užarene kao da iz njih sja
vatra.
Jednu je sekundu tako stajao, a sljedeće je već trčao uza stepenice.
Prošao je pokraj Toby, a onda kao da se naknadno sjetio, obgrlio je
rukom oko struka i nastavio se penjati. »Ooooh«, uzdahnula je Toby,
držeći se čvrsto za njega dok ju je nosio na kat u njihovu spavaću sobu.
290
Unutra je bila zapaljena vatra i iako ovaj put na krevetu nije bilo ružinih
latica, znala je da je to njihova soba. Sve su dekoracije bile stvari koje
je voljela. Od boje i uzoraka na pokućstvu do slika na zidu, do kutijice
na lijepom noćnom stoliću, sve je bilo po njezinu ukusu. Pokraj kamina,
u kutu je stajao par visokih čizama, za koje je znala da su Graydonove.
Debeli vuneni kaput ležao je prebačen preko naslona velike sofe.
Toby otvori usta da kaže »Kod kuće sam«, ali jednim jedinim
pokretom Graydon ju je uhvatio i počeo ljubiti. Kad su prvi put legli
zajedno, morala ga je nagovarati da ne bude tako nježan. Ali ne i ovaj
put.
Nije se opterećivao riječima ni razodijevanjem. Silovito ju je
pritisnuo uza zid i podignuo joj suknju. Tada je otkrio da je odjevena
potpuno u skladu s tim povijesnim razdobljem. Ispod podsuknje nije
imala ništa, samo toplu kožu.
Graydon je jednom rukom otkopčao hlače i za par sekundi je
smjestio na sebe. Od tog osjećaja Toby je ostala bez daha i čvrsto se
privila uz njega, a noge je lako obavila oko njegova struka.
Njegovi su ubodi bili čvrsti i brzi i Toby ih je osjećala u cijelom
tijelu. U njoj se pojavila neka hitnja, koja je sve više rasla. Zabacila je
glavu, a Graydon je zagnjurio lice u njezin nježan vrat. Osjetila je
njegovu neobrijanu bradu, taj muževni spoj grubog i mekog.
Micao se sve brže, a Toby ga je pratila. Uprla se u zid, a bedrima mu
stisnula struk.
Osjetivši da se on ukočio između njezinih nogu, znala je da će on
dosegnuti vrhunac. Izvila se nad njim, gurajući kukove naprijed, baš kao
što je i on činio.
Svršili su zajedno u usijanom plamenu strasti, njegove usne na
njezinima. Na trenutak je obamrla. Kao da je jedan dio nje izašao iz
tijela. Oči su joj bile zaklopljene i pomislila je da će se kad ih otvori
opet naći u svojoj sobi na Nantucketu, a sve ovo bit će samo san.
»Graydone!« šapnula je, dok joj se u glasu začula panika.
»Tu sam, ljubavi«, reče on, a onda je odnese na krevet i legne pokraj
nje.
Podignuo joj je glavu na svoje rame i rukom prošao kroz kosu.
291
Drugu je ruku prinio njezinu trbuhu, gladeći to novo ispupčenje ispod
njezine haljine. »Naše je«, reče on.
Spustila je ruku na njegovu. »Da, sigurna sam u to. Ali, oh, kako bih
voljela...«
Poljubio ju je i nije mogla završiti rečenicu, ali ionako je znao što je
htjela reći: da bi voljela da ostanu tu gdje jesu, da se mogu vjenčati i
odgajati svoju djecu.
Ugodno se smjestila u njegovu naručju i počela mu ljubiti vrat.
»Moramo se vratiti«, reče on nježno.
»Znam.« Toby mu rukama obuhvati lice. »Kao i prošli put, kad
zaspimo, odlazimo odavde.«
»Ne, mislio sam da moramo natrag na vjenčanje. Vratili smo se
ovamo s određenim razlogom i namjeravam otkriti što je to. Ako je
Garrett pozvao doktora Hancocka da mu pazi na suprugu dok bude
rađala, onda među njima mora postojati i neka prethodna veza.«
Kad mu se zagledala u oči, vidjela je u njima velik bijes. »Što ćeš
učiniti?«
»Napast ću ga mačem, sasjeći na komadiće i baciti ih u more
morskim psima.«
Bio je toliko ljutit da nije mogao ostati miran. Otkotrljao se s
kreveta, stao pred kamin i zagledao se u plamen.
»Graydone«, reče Toby podignuvši se na laktove »ne možeš to
učiniti! Garrett će zbog toga biti kažnjen.«
Bacio je cjepanicu na vatru. »Znam, ali volio bih to učiniti.«
Pogledao ju je i počeo nešto tražiti po džepovima. »Ne znam...«
Nasmiješio se kad je iz jednoga izvukao komad papira.
»Donio si nešto?«
»Mislio sam – nadao se – da ćemo se ponovo vratiti ovamo pa sam,
kao eksperiment, napunio džepove.«
»Znači, nisi sve to učinio za mene nego za Tabithu?«
Graydon se slatko nasmije. »Da. Zar nisi znala koliko sam zaljubljen
u nju?
Naročito volim njezine male striptiz-točke.«
»Stvarno? Ali koliko čujem, ona ludo i strastveno voli Garretta, pa
292
smo kvit.«
Stavila je jastuk pod glavu i nasmiješila mu se zavodljivo kao da ga
zove k sebi.
Graydon je izgledao kao da bi joj se vrlo rado pridružio, ali onda je
pogledao stolić u kutu sobe. »Stavio sam u džepove kovanice iz
dvadeset prvog stoljeća, moderni medicinski časopis, neki sitan alat,
plus povijesni prikaz događaja od 1806. nadalje.«
Probudio je u njoj znatiželju i Toby sjedne u krevetu. »Je li išta od
toga ovdje?«
»Ništa«, reče Graydon »osim fotokopije Parthenijina pisma svojoj
majci.«
»Ah!« reče Toby i spusti se opet na jastuke. »Zloglasni doktor
Hancock.
Molim te, reci mi da ga ne namjeravaš ubiti. Čak ni potajice.«
»Razmišljao sam o tome, ali ne, neću. Bojim se da bi Garrett samo
otišao i potražio novoga liječnika. Moram učiniti sve što mogu da budem
siguran kako nijedan liječnik neće imati pristup k Tabby.«
»Kako ćeš to postići?«
Graydon uzme guščje pero. »Prepisat ću ovo pismo i raspačati ga.
Reći ću da ga je napisao neki moj poznanik iz Bostona. Doktor Hancock
mu je raskomadao ženu. A kako se čini da kapetan Caleb upravlja
obitelji Kingsley, pobrinut ću se da se zakune kako nijedan liječnik neće
niti taknuti moju ženu.«
Ustala je s kreveta. »Da bi pismo bilo vjerodostojno, morat ćeš
preskočiti svako spominjanje ovog otoka. Da ti pomognem?«
»Da, molim te.«
Kad je prišla stolu i stala pokraj Graydona, zagrlio ju je oko struka i
privukao k sebi, a onda prislonio glavu na njezin zaobljen trbuh.
»Volim te«, šapnuo je. »Ovdje i sada na ovom mjestu i vremenu
velike slobode, mogu ogoliti dušu pred tobom. Toby, volim te.« Kad ju
je pogledao, tamne su mu oči sjale od suza.
Položila mu je ruke na lice i poljubila ga u čelo. »Volim te sada,
voljela sam te onda i voljet ću te za sva vremena.«
Nakratko je zagnjurio lice u njezin trbuh, a onda se naglo okrenuo i
293
obrisao oči. Ne gledajući je, pružio joj je papir koji je donio.
Tobyna se ruka tresla dok ga je primala. Pročitala ga je samo
jedanput prije i nije se veselila što će morati još jedanput. Duboko je
udahnula. »Počni s 'Dragi moj Garrette'«, rekla je, a onda je nevoljko
ponovo pročitala cijelo pismo.

Garrett je bio toliko zabrinut za svoju voljenu Tabby da je iz

Bostona pozvao doktora Hancocka. Plašio se da mjesna primalja – s
dvadesetgodišnjim iskustvom – neće znati što učiniti pođe li nešto po
zlu.
Tabby je satima imala trudove, a doktor je rekao da ne može toliko
dugo čekati da se dijete rodi. Upotrijebio je forceps prije nego što je
njezino tijelo bilo spremno. Naravno, pristojnost je zahtijevala da on ne
gleda što radi pa je to čelično čudovište koristio naslijepo. Zakačio je i
dio Tabbyne maternice, a kad je dijete rođeno, izvukao je i njezinu
utrobu. Zacijelo je upotrijebio previše snage jer dijete je odmah umrlo,
zdrobljene glave.
Dok je Tabby vrištala od boli, doktor joj je obilno puštao krv kako
bi se smirila. I dok je odvratan čovjek žurio da uhvati posljednji trajekt,
rekao je da je smrt u Božjim rukama, a da je on svakako učinio sve što
je mogao da spasi majku i dijete.
Dok je Tabby polako kopnjela, rekli smo joj da dijete spava. Umrla
je sa svojom bebom u rukama, nikad ne saznavši istinu.
Nitko nije imao srca Garrettu reći da mu je liječnik ubio ženu i sina.
Kakve je ćudi, on bi progonio tog čovjeka. Mogu ti reći da nijedna
žena na otoku ne bi žalila liječnika, ali ne želimo da Garretta objese.

294
 Dvadeset četvrto poglavlje

T oby je htjela poći s Graydonom kad je krenuo proširiti glasinu, ali

spopala ju je tako teška trudnička pospanost da se već ljuljala na
nogama.
Vidjevši to, on se nasmiješio. »Ti i naša beba trebate sna«, reče on i
odvede je u krevet.
»Ali želim pomoći.« Toby je jedva držala oči otvorene. »A što ako
se probudim kod kuće, a ti si još ovdje i...«
Graydon je poljubi i ušutka. »Šššš. Siguran sam da ću i ja brzo doći
za tobom.«
Pomogao joj je da se smjesti u krevetu. »Odmaraj se.«
Oči su joj se zaklopile iako se trudila držati ih otvorenima, ali držala
ga je za ruku. »Što ćeš raditi?« pitala je.
»Najprije idem naći mjesnog lončara.«
Kapci su joj zatreperili od uznemirenosti. »Obećaj mi da ćeš štititi
Garretta.«
»Hoću«, šapne on, onda je ponovo poljubi. Još ju je malo držao za
ruku, a onda krenuo prema vratima.
Toby je čula kako se vrata zatvaraju, ali nije podignula glavu. Dok
joj je tijelo tonulo u san, glavom su joj prolazile razne misli. Viktorija u
svojem svilenom zelenom kompletu na Alixinu vjenčanju, Valentina u
haljini s dubokim dekolteom na Parthenijinom vjenčanju. Pred očima joj
je lebdjelo lice doktora Huntleyja. Što je ono rekao?
Toby nije otvorila oči, ali misli su joj se bistrile kad se počela
prisjećati. »I Valentina i Parthenia bile su s njom.« To je rekao Caleb.
Kapci su joj zatreperili. »Reci ženama.« Riječi su joj bile u glavi...

295
izgovorene Jillynim glasom. »Reci ženama.« Graydon je rekao da će sve
ispričati glavi obitelji, Calebu, ali on je muškarac. A tko zna što će
muškarci učiniti? Kad Tabby počne rađati, on bi mogao biti na moru i
vratiti se kad sve već bude gotovo.
Dok se Toby podizala u sjedeći položaj, nastojala se razbuditi.
Položila je ruke na svoj tvrd, okrugao trbuh. »Znam da si vrlo mlad,
dijete moje, ali ako se želiš roditi, moraš nas razbuditi.«
Trebalo joj je nekoliko minuta, ali konačno je uspjela otvoriti oči.
Udahnula je duboko nekoliko puta i već se osjećala pribranijom. Kad je
spustila noge na pod, gotovo je zajaukala jer ju je beba u trbuhu ritnula.
Nakratko je sjedila postrance na krevetu, držala se za trbuh i
smiješila. »Baš si kao i tvoj otac, zar ne? Spreman si boriti se kako bi
pomogao drugima. Dobro onda, djetešce moje, krenimo u potragu za
ženama.«
Spustila se stepenicama u prizemlje, gdje nikoga nije bilo i krenula iz
kuće.
Munje su parale nebo, ali kiša još nije počela. Požurila je prema kući
Kingsley, gdje se još slavilo vjenčanje. Trebala je tek otkriti o čijem
vjenčanju se radi.
Prva osoba koju je ugledala bila je Valentina kako sjedi u kutu s
kapetanom Calebom. Približili su glave i šaptali kao ljubavnici. Toby
pomisli kako bi voljela više znati o njihovoj povijesti, tako da im može
reći i o onome što dolazi u budućnosti. Nije li kapetan potonuo sa
svojim brodom? Ali to se dogodilo kad je Garrett bio s njim. Ako
Garrett nije otišao na more, možda ni kapetan nije poginuo.
Beba se opet ritnula kao da želi podsjetiti Toby da ostane kod
glavnog problema. Nije trebala ništa reći Valentini. Bila je previše
zaokupljena kapetanom da bi poklanjala pažnju ičemu drugome.
Jilly je – Parthenia – sjedila sama uz prozor, sa šalicom punča u ruci,
i promatrala plesače. »Tabby«, reče ona sa smiješkom »mislila sam da
si otišla spavati.«
»Jesam«, reče Toby brzo razmišljajući kako da iznese problem a da
ne spominje putovanje kroz vrijeme, reinkarnaciju ili druge tabu-teme.
»Imala sam ružan san. Noćnu moru koja je bila tako stvarna.« Toby
296
nastavi pričati sve što je znala o onoj noći u sobi za rađanje. Pričala je o
doktoru kojemu se toliko žurilo uhvatiti posljednji trajekt da je
upotrijebio »čelično čudovište«.
Kako se sve to zapravo dogodilo jadnoj Tabithi Weber Kingsley,
Toby nije daleko odmaknula s pričom prije nego što je počela plakati.
Parthenia obavije ruku oko Tobyna struka i pruži joj rupčić, ali nije je
prekidala.
Prišlo im je nekoliko ljudi da upitaju što se dogodilo, ali Parthenia ih
je otpravila mahanjem ruke. Kad je Toby završila, Parthenia je povede iz
prostorije, pokraj plesača, preko malog trijema postrance uz kuću, a
onda dalje u svježu i mračnu noć. »Nijedan te liječnik neće taknuti«,
reče Parthenia. »Kunem se.« Vodila je Toby prema ulici. »A sada želim
da se ideš odmoriti. Nije dobro za bebu kad si tako prestrašena. Ako se
ti bojiš, i on to osjeća.«
»Ili ona«, reče Toby. Noge su joj drhtale jer joj je emocionalna priča
iscrpila svu energiju iz tijela.
»Ne, dječak je. Znam takve stvari.«
Toby je pogleda i kimne. I doktor je isto rekao za Jilly.
»Obično ne govorim ljudima što vidim i osjećam, ali mislim da smo
ti i ja srodne duše. I vjerujem da bi tvoj san mogao biti stvaran. Brinem
se za tebe otkad si se udala za Garretta. Mislim da je to što si mi
večeras ispričala ono što sam i ja vidjela. Možeš mi vjerovati da ti
nijedan liječnik neće niti prići blizu.
Valentia i ja ćemo se pobrinuti za to.«
»Hvala ti«, reče Toby zadovoljna s tim obećanjem. Opet ju je
obuzela velika pospanost i svom se težinom naslonila na Partheniju.
Kad su stigle do ulice, začule su topot konjskih kopita na kaldrmi.
Žene su se zaustavile i pogledale u smjeru odakle je dolazio zvuk.
»Nešto se dogodilo«, reče Parthenia.
Konj im se približio, ali kao da se nije namjeravao zaustaviti. Kad je
stigao gotovo do njih, munja je proparala nebo. Pred njima je bio konj,
crn poput noći.
Na njemu je sjedio Graydon, snježnobijela kravata bila je jasno
vidljiva na crnom kaputu. Ali iznad nije bilo ničega. Tamo gdje mu je
297
trebala biti glava bila je praznina.
Ali u pregibu lijeve ruke nalazila se Graydonova glava, beživotna
lica, zaklopljenih očiju i kose uredno svezane straga.
Toby je pogledala prikazu na konju koja je držala glavu čovjeka
kojega je voljela. Okrenula se Partheniji, kratko se osmjehnula – i
onesvijestila.

298
 Dvadeset peto poglavlje

K ad se Toby probudila, isprva nije znala gdje se nalazi. Oko nje

vladala je takva potpuna tišina da joj se činilo kao da se probudila
u vakuumu.
Trebalo joj je par sekundi da joj se pogled razbistri i da shvati da je
u svojem krevetu u Nantucketu. Pokraj nje nalazio se mobitel, na
toaletnom stoliću njezin iPad, a na pisaćem stolu prijenosno računalo.
Dvadeset prvo stoljeće.
U sobi je vladao polumrak, ali ispod prozorskih sjenila prodiralo je
sunčevo svjetlo. Okrenula je glavu i vidjela da jastuk pokraj njezinog
nema udubljenja.
Graydon nije spavao pokraj nje.
Položila je ruke na trbuh. Ravan i prazan. Na oči su joj odmah navrle
suze.
Nema djeteta, nema muža, kuća je sablasno tiha.
»Budna si«, reče Jilly stojeći na vratima i držeći u rukama pladanj s
doručkom.
Toby sjedne u krevetu i brzo obriše suze. »Otišli su, zar ne?«
»Da«, reče Jilly.
»Graydon je s njima? Je li dobro? Zdrav je?«
Jilly spusti pladanj. »Jako zdrav – ako se to može reći za potpuno
tužnog čovjeka. Zašto to pitaš?«
»Samo sam htjela znati je li imao glavu na ramenima.« Pokušala se
nasmiješiti svojoj šali, ali nije mogla.
Jilly uzme veliku omotnicu s pladnja. »Graydon me zamolio da ti
ovo predam.«

299
 Kad ju je Toby otvorila, iz nje je ispala manja koverta i omanja
knjiga. Dok je Jilly tiho izlazila iz sobe, Toby otvori pismo.

Moja najdraža,
Nisam mogao podnijeti da te budim, ali moj je otac pozvao svoje
sinove da se pojavimo pred njim. Ja sam mu odani podanik i moram se
vratiti.
Molim te da. me ne zaboraviš.
Sa svom mojom ljubavlju, zauvijek,

GM

Toby ispusti pismo na pokrivač. U tom trenutku nije znala što osjeća
o bilo čemu. Sve se naglo dogodilo i osjećaji su bili previše svježi.
Uzela je knjižicu i pogledala je. Bila je stara i otrcana, korice su bile
poderane i blijede. Naslov je bio Zabranjeni Nantucket. »Priče o kojima
ljudi Nantucketa ne žele govoriti«, pisalo je ispod naslova.
Otvorila je označenu stranicu i ugledala crtež koji je prikazivao
muškaraca odjevenog kao u razdoblju regentstva, na velikom crnom
konju. Konj se propeo na stražnje noge, a ispred njega stajao je
sredovječan muškarac s liječničkom torbom, ruku je prinio ustima
pokušavajući potisnuti vrisak. Bio je užasnut jer jahač nije imao glavu.
Grozna je glava bila ugurana ispod lijeve ruke i manijakalno se cerekala.
Priča uz groznu sliku bila je kratka. Početkom devetnaestog stoljeća
lokalni se čovjek obukao kao bezglavi jahač i progonio je doktora
Hancocka, koji se toliko preplašio da je potrčao prema luci i proveo noć
skrivajući se u napola praznoj bačvi ruma. Ujutro se ukrcao na prvi
trajekt koji je odlazio s otoka i nikad se više nije vratio na Nantucket.
Pitanje koje autor postavlja bilo je zašto je dobri liječnik progonjen i
teroriziran? Te hladne jesenje noći došao je u posjet, kao gost na jedno
vjenčanje i nikad prije nije bio na otoku. Ali govorilo se da ga je jahač
progonio, samo njega i nikoga drugoga, pola puta uokolo po otoku.
Knjiga je završavala rečenicom prema kojoj nitko nije želio s
autorom razgovarati o toj priči one godine kad je intervjuirao stanovnike
300
Nantucketa, a to je bilo 1963. Većina je ljudi tvrdila da se to nikad nije
dogodilo. »Uzimajući u obzir da ljudi na Nantucketu pamte vrlo dugo, i
sjećanja im dosežu daleko u prošlost, ovo je vrlo neobično. Zašto se taji
priča o bezglavom jahaču? I zašto je progonio liječnika iz Bostona?«
čudio se autor. »Nitko mi nije želio reći.«
Toby se pitala je li Graydon ostao budan cijelu noć pokušavajući
pronaći zapis o tome što je učinio one noći dok je ona spavala. Je li
pretražio knjižnicu u kući Kingsley i našao ovu zaboravljenu knjigu?
Sada je Toby barem znala zašto je želio pronaći mjesnog lončara. Lice
na onoj glavi napravljeno je od gline, a gone je stavio periku. Znala je da
joj nije spominjao svoj plan jer bi mu rekla da je previše opasno. Što bi
se dogodilo da je netko pucao na njega? Ali, Garrettova je obitelj bila
jednako dio Nantucketa kao i samo more – a otočani su se brinuli za
svoje.
Pogledala je sliku u knjizi i nasmiješila se. Svakako je prestrašio
liječnika, toliko da je pobjegao i nikad se neće vratiti na otok.
Sve u svemu, izgledalo je kao da je postojao neki razlog, svrha za
njihovo spajanje. Možda su ona i Graydon morali otići natrag u vremenu
i promijeniti ono što se dogodilo Garrettu i Tabithi.
A to je dovoljno, pomisli Toby. Biti u mogućnosti učiniti nešto takvo
bilo je više nego što većina ljudi ostvari u životu.
Počela je jesti izvrstan doručak koji joj je Jilly tako ljubazno
pripremila. Toby pomisli kako je kuća utonula u tišinu. Nema zveketa
metala, nema smijeha, ne čuje se lankonijski jezik. Kad je završila,
odmaknula je pladanj, naslonila se na jastuke i zagledala u strop. Znala
je da će ovo doći, pa se ne bi trebala loše osjećati. I ne bi se trebala
ljutiti na Graydona. Zar bi bilo bolje da je ostao zbog dugotrajnog,
razvučenog opraštanja na rastanku? Da stoje zagrljeni i u suzama?
Zar bi to bilo bolje?
Odgovor je bio da ništa na ovome svijetu nije moglo umanjiti bol.
Učinila je veliku glupost. Zaljubila se u muškarca kojega nije mogla
imati i sad je zaslužila što je dobila!
Dok je ležala, razmišljala je o mogućnostima koje su joj na
raspolaganju.
301
 Mogla se prepustiti dubokoj depresiji i tjednima tugovati, čak i
mjesecima, ili nastaviti sa životom. U ovom je trenutku imala dva posla:
osmisliti vrt za Jaredova bratića i uspješno organizirati Viktorijino
vjenčanje. To sve dovoljno će je zaokupiti pa neće imati vremena
razmišljati niti prisjećati se.
Ali što će biti kad ti poslovi budu odrađeni? Možda će jednoga dana
upoznati nekog muškarca, zaljubiti se u njega i...
I što, pitala se. Provesti život uspoređujući ga s Graydonom? Koji bi
mu se smrtnik mogao približiti? Graydon je bio vrlo obrazovan, bavio se
sportom, bio je džentlmen staroga kova. Mogao je...
Toby čvrsto zaklopi oči. Nije si smjela dopustiti da tako razmišlja
jer će poludjeti. Od samoga je početka znala što će se dogoditi. Od
prvoga dana kad ga je upoznala, Graydon joj je rekao da se mora zaručiti
s Dannom. Čak je i samu ceremoniju opisao do posljednjeg detalja.
Uvijek je bio iskren s njom.
Odbacila je pokrivače u stranu i ustala. Na pamet joj je pala izreka:
»Ovo je prvi dan ostatka tvojega života.« Da, bio je to nov početak.
Ogrnula se ogrtačem od frotira, a odlučnost joj je trajala cijelim
putem u prizemlje, do kuhinje. Jilly je sjedila za stolom u zimskom vrtu i
čitala roman Calea Andersona, ali nije podignula pogled.
Prvo što je Toby pomislila bilo je kako je Graydon raščistio tu
prostoriju. S ovih ga je prozora gledala kako vani vježba. Za tim su
stolom ona i Graydon, Lorcan i Daire mnogo puta jeli zajedno. Gotovo
da je mogla osjetiti okus lankonijskog sira i popečaka. Mogla je vidjeti
Graydona i Dairea kako ispijaju pivo govoreći lankonijskim jezikom,
koji joj je sad već bio dobro poznat.
Neću preživjeti, pomislila je. Živjeti sama u ovoj kuci ispunjenoj
sjećanjima bilo je previše za nju.
Prišla je k Jilly, koja ju je sada upitno pogledala. »Ne mogu ja ovo«,
šapne Toby. »Ne mogu...«
Prekinula se jer je Viktorija, lijepa kao uvijek, ušla kroz vrtna vrata,
a za njom je išla visoka sjedokosa žena koju Toby nikada prije nije
vidjela.
»Draga«, reče Viktorija stavivši ruke na Tobyna ramena i poljubivši
302
je u oba obraza. »Mislili smo da se nikad nećeš probuditi. Jadni
Graydon morao je otići.
Htjeli smo te probuditi, ali on nije dao. Rekao je da si dosta propatila
i da se moraš odmoriti. Reci mi, jesi li opet doživjela jedan od onih
tvojih snova?«
Toby pomisli kako Viktorija izgleda kao da će svakoga časa izvući
kemijsku olovku i početi zapisivati priču. Zato je upitno pogledala onu
drugu ženu iza nje.
Viktorija se okrene. »Ovo je moja prijateljica, Millie Lawson. Došla
je na otok provesti praznike, ali pomoći će ti oko mojega vjenčanja i s
onim Jaredovim vrtom.«
»Molim vas, oprostite mojoj prijateljici«, reče Millie prije nego što je
Toby stigla išta reći. »Sve ovo vam je prebrzo predloženo. Koliko sam
shvatila, nedavno ste prekinuli sa svojim dečkom?«
Toby pomisli kako se radi o mnogo više nego o prekidu, ali nije to
namjeravala reći nepoznatoj ženi. »Sviđa li vam se na Nantucketu?«
»Toby, draga«, reče Viktorija »također sam nagovorila Millie da se
useli ovamo k tebi.«
»Što?« bilo je jedino što je Toby mogla reći, dok joj se na licu
ocrtavao šok.
Jilly stane između Viktorije i Toby. »Millie je umirovljena
organizatorica javnih priredbi i radila je za neke velike korporacije,
muzeje, čak i veleposlanstva. Planira ostati na Nantucketu sve do poslije
Viktorijina vjenčanja, ali...« Jilly nije završila rečenicu.
»U mirovini mi je zatupljujuće dosadno«, reče Millie »a u životu sam
već vidjela sve moguće plaže i bajkovite zalaske sunca. Ne mogu ih više
podnijeti.
Kad je Viktorija rekla da njezinoj organizatorici vjenčanja možda
treba pomoć, pitala sam je mogu li ponuditi svoje usluge. Što se tiče
boravka u vašoj kući, sigurna sam da vi sigurno ne biste voljeli da vam
se useli netko nepoznat.«
Toby otvori usta s namjerom da se složi kako to ne bi funkcioniralo,
ali pažnju joj privuče neki pokret u vrtu. Srce joj je odmah skočilo u
grlo. Bio je to sigurno Graydon s Lorcan i Daireom! Ali ne, bio je to
303
samo Jose Partida i njegovi pomoćnici vrtlari koji su došli na posao.
Toby je srce potonulo. Znala je da bi, kad bi sada bila sama, potrčala
na kat i vratila se u krevet – i možda nikad više ne bi ustala.
Ponovo je pogledala ženu. Imala je blagi britanski naglasak i
izgledala je sposobna za posao. »Da«, reče Toby »molim vas, pomozite
mi s poslovima oko vjenčanja, a ja imam jednu praznu...« – riječi su je
počele gušiti – »sobu na katu.
Bit će lakše raditi ako smo blizu.«
»Baš prekrasno!« reče Viktorija, otvori vrata i poviče: »Jose,
najdraži, trebam pomoć s nekom prtljagom.«
Kad su žene otišle po prtljagu pred ulazom, Jilly zagrli Toby rukom
oko ramena. »Znam da to sada ne izgleda tako, ali preživjet ćeš. Na
kraju će vrijeme zacijeliti sve rane.«
Toby je znala da je Jillyn prvi suprug, otac njezino dvoje djece, bio
užasan čovjek. Jilly je preživjela mnogo više od slomljenog srca.
Toby je na tren zagrli, ali onda se odmakne. »Viktorija je ponekad
netaktična i...«
»Zahtjevna kao kraljica«, reče Jilly. »Zapravo, prilično je
nametljiva.«
»Da. Vrlo. Ali u ovom slučaju mislim da je bolje za mene da ne
živim sama.«
»Slažem se«, reče Jilly.
Začuju se koraci ljudi koji su nosili prtljagu na kat i Viktorija koja
im je zapovijedala. Za nekoliko minuta već drugi put ovoga ljeta Toby je
u kući imala nepoznatu gošću.
Kad je Viktorija bila na odlasku, pružila je Toby velik snop pisama.
»Klasična pošta?« upita Toby primajući ih.
»Što da kažem? Pozvala sam pisce, a to je ono što oni rade. Pišu.
Vidi što žele i odgovori im. Jesi li odlučila kakve će biti nagrade za
najbolje kostime?«
»Potpisani primjerci tvojih knjiga?« predloži Toby.
Viktorija se nasmije. »Kako neobično. Bolje ti je da daš nešto
ugravirati tako da njihovi izdavači to mogu uvrstiti u wikipediju. Javi mi
što trebaš, ali bit ću u izolaciji dok pišem, pa nećeš tako lako doprijeti
304
do mene.« Spustila je glas.
»Millie je jako dobra u svojem poslu i imaj povjerenja u nju. I
razgovaraj s njom.«
»Koliko se dugo poznajete?«
Viktorija odmahne rukom. »Nije li to kao da djevojku pitaš za
godine? No, draga moja, želim ti sreću.« Otišla je iz kuće.
Jose se spustio niza stepenice. »Ta žena ima mnogo prtljage. Želiš li
da očistimo staklenik?«
»Ne«, reče Toby i pomisli kako je to sad postao Graydonov posao.
»Ja ću.«
»Trebala bi malo izaći na zrak«, reče Jose. »Nije dobro da si stalno
u kući.«
Znala je da je on u pravu i pošla je za njim u vrt.

305
 Dvadeset šesto poglavlje

T oby bi bila voljela provesti neko vrijeme s Millie i upoznati se bolje

s njom, ali s druge strane, ako bi sad sjela i počela razgovarati,
mogla bi završiti u suzama, a onda bi...
Nije htjela razmišljati o tome što bi učinila da nije imala gomilu
posla koji ju je čekao. Kad se sljedećeg jutra, nakon Milliena useljenja,
Toby spustila u prizemlje, osjetila je miris palačinki. Podsjetile su je na
Graydonove lankonijske popečke i malo je trebalo da se trkom ne vrati u
svoju sobu. Ali duboko je udahnula nekoliko puta, prisilila misli da se
smire i ušla u kuhinju.
»Nadam se da ti ne smeta što sam napravila doručak«, reče Millie.
»Ne, vrlo ljubazno od vas, ali ne morate me dvoriti i brinuti se za
mene.«
»Volim kuhati, ali više nemam nikoga kome bih kuhala.«
»Imate li obitelj?« upita Toby.
»Odraslu djecu koja me više ne trebaju. Kojeg ćemo se posla danas
prvo prihvatiti? Vrta ili vjenčanja?«
»Mislim da će biti najbolje da vam pokažem što je dosad napravljeno
u oba zadatka. Lorcan se brinula za mnoge detalje i nisam sigurna gdje je
stala.«
»Lorcan? Neobično ime. Tko je ona?«
»Ona je...« Toby je u glavi odjedanput bilo toliko informacija da nije
znala što bi prvo rekla.
»Ispričavam se«, reče Millie. »Nisam htjela doticati ružna sjećanja.
Pretpostavljam da Lorcan ima veze s tim nitkovom koji ti je dao
nogu?«

306
 Toby duboko udahne jer ju je preplavio bijes. »Ne!« uspjela je reći.
»Graydon mi nije 'dao nogu'. On je odan i častan muškarac koji interese
drugih stavlja prije svojih. On je...« Prekinula se i svom težinom spustila
se na stolicu uza stol.
»Učinio je što je morao«, šapne ona.
Millie sjedne pokraj nje i uzme Tobynu ruku u svoje dlanove. »Jako
mi je, jako, žao zbog ovoga što sam rekla. Ne znam činjenice. Viktorija
je nešto blebetala o tome kako ti je taj čovjek slomio srce. Mislim da bi
ga ona najradije skuhala u vrućem ulju, ali sigurna sam da priča ima i
svoju drugu stranu.«
Toby podigne pogled. Žena ju je suosjećajno gledala. Bila je starija,
ali imala je savršenu put i Toby shvati da je u mladosti Millie sigurno
bila ljepotica. Sad je izgledala kao da će svakog trenutka zaplakati.
»Nije bilo tako. Viktorija je pogrešno shvatila. Ali ipak, treba mi
vremena da se oporavim i ne želim o tome govoriti. Samo bih voljela
raditi i pokušati zaboraviti prošlost.«
Millie se nasmiješi i stisne joj ruku. »Razumijem, ali također bih
voljela da znaš da sam tu ako želiš razgovarati. Znam ponešto o
muškarcima i suzama.«
»Hvala vam«, reče Toby i shvati da se već osjeća malo bolje.
»Pokazat ću vam vrt koji bih prema Jaredovoj želji trebala urediti.«
»A Jared je...?«
»Moj stanodavac i prijatelj«, reče Toby dok joj je Millie pružala
tanjur s palačinkama. »Što znate o vrtlarstvu?«
»Da ruže i ljiljani dobro izgledaju zajedno.«
»To je dovoljno«, reče Toby i počne jesti.

***
Nije trebalo mnogo da Toby shvati kako je Millie bila skromna u vezi sa
svojim poznavanjem vrtlarstva i svega drugoga. Žena je bila neiscrpno
vrelo informacija i vrlo sposobna.
Nakon samo jednog pogleda na Jaredov vrt, Millie je rekla: »Drži se
jednostavnosti. Neka bude klasičan. Lak za održavanje.«

307
 »Upravo sam to i ja mislila«, reče Toby. Počele su raspravljati o
tome koje će biljke i gdje posaditi, gdje će biti klupe za sjedenje, a
razmišljale su čak i o maloj sjenici u stražnjem dijelu vrta. Do trenutka
kad su se šetajući vraćale Ulicom Kingsley, već su bile spremne
napraviti skice uz pomoć mjera koje su još Toby i Lorcan uzele.
Jared je u kući Kingsley opremio cijeli dizajnerski studio i s
njegovim dopuštenjem dvije su se žene smjestile za njegov antikni crtaći
stol kako bi napravile planove za vrt. Millie je nacrtala i tablicu u koju
će bilježiti što je učinjeno, a što još treba napraviti za Viktorijino
vjenčanje. Trećega dana dvije su žene već dobro napredovale u radu.
Isprva se ideja o tome da slavne spisateljice dođu u povijesnim
kostimima činila izvrsnom, ali osim pisama, Toby još nikad nije dobila
toliko elektroničke pošte i SMS poruka. Neka su pisma bila tako duga,
gotovo kao prizori iz nekog romana – a svi su očekivali da je Toby
stručnjakinja za sve u vezi s razdobljem regentstva.
Viktorija je rekla: »Reci im da nisi urednica časopisa ni korektor
teksta te neka si sami provjere svoja istraživanja.« Ali Toby je zapravo s
lakoćom mogla odgovoriti na sva njihova pitanja. Naposljetku, bila je
tamo, u tom vremenu.
»Kako to da toliko znaš o tom razdoblju?« upita je Millie dok su
pregledavale narudžbe cvijeća za vjenčanje.
»Ja sam...« započne Toby i stane. Što je mogla reći? Da je putovala
kroz vrijeme? »Pročitala sam mnogo romana koji govore o tom
razdoblju«, reče ona i opet se vrati na narudžbenice.
Tijekom tjedana koji su prethodili vjenčanju Toby je nekoliko puta
tjedno razgovarala s Lexie, ali odnos između njih se promijenio. Toby je
smatrala da Lexie taji mnogo toga, baš kao i ona sama.
»Dobro sam«, rekla je Toby prijateljici. »Graydon mora upravljati
cijelom jednom zemljom. Nije se valjda mogao toga odreći samo da bi
ostao s običnom građankom.«
»Zar ne čitaš novine?« upita Lexie ljutito. »Što je s princom
Williamom? A tu je i buduća švedska kraljica koja se udala za osobnog
trenera.«
»Ah, da«, reče Toby. »To je u lankonijskom ustavu. Osobni treneri
308
su u redu, ali cvjećarice ne prolaze.«
»Treba li to biti smiješno?« upita Lexie.
»A kako se slažete ti i Roger?«
»Dobro«, odgovori Lexie, ponovivši isto što je Toby rekla. »Više se
brinem za tebe.«
I tako su im izgledali svi razgovori. Toby je pitala kako je Lexie;
Lexie je nju pitala kako je. Ali nijedna nije razotkrivala previše.
Koliko god da se Toby trudila unijeti u posao, bilo je trenutaka kad
je malo nedostajalo da se rasplače. Tjedan dana nakon njihova odlaska,
Lorcan joj je poslala velik paket sireva i kobasica i ručno izrađenu
čipku. Morala se koristiti diplomatskim kanalima da bi hrana mogla
proći carinu, ali sve je sigurno stiglo.
Unutra se nalazila i kratka poruka od Lorcan.

Nedostaješ nam svaki dan a ON je jako, jako nesretan.

Lorcan
»Dobro!« reče Toby i dopusti bijesu da je preplavi, samo da se ne bi
rasplakala.
Hranu je podijelila s Millie, Kenom i Jilly. Millie je kupila vino, a
Jilly ispekla pitu od malina. Večer je bila dobra i tek kad je Jilly
progovorila o Lankoniji, Toby je prekinula razgovor. Nije htjela čuti
nijednu riječ o toj zemlji.
Ali Ken je svejedno pričao. »Ceremonija zaruka je odgođena.«
Pogledao je Millie, koja je spustila glavu i nije se htjela miješati u
razgovor.
Toby kimne glavom. »To je zato što Rory još ima ruku u gipsu. Ne
mogu dopustiti da se zaruči pogrešan princ. To mora biti Graydon i on
se mora zavjetovati zaručnici.«
»Službeno objašnjenje je...«
Toby podigne ruku u znak protesta, ali ovaj put Ken zašuti.
Osim što nije htjela čitati/čuti/slušati ništa o Lankoniji, Toby se nije
potrudila saznati ni o Tabithi ni Garrettu. Nakon posljednjeg puta kad su

309
ona i Graydon razgovarali s doktorom Huntleyjem, Toby je danima
plakala zbog onoga što su čuli. Ako je njihov posljednji posjet spasio to
dvoje, sada kad Graydona nema, više neće biti prilike da promijene što
se dogodilo. A ovaj put je neće imati tko zagrliti kad bude plakala.
Ne, rekla je Toby sama sebi. Bilo je bolje držati se sadašnjosti i
budućnosti.
Prošlost – a ona je obuhvaćala i Lankonijce – mora ostati gdje je i
bila.
Kad se približio dan vjenčanja, Millie i Toby već su sjajno
surađivale i zbližile se. Bile su toliko efikasne kao tim da su mogle raditi
i bez dogovaranja.
Millie je dizajnirala nagrade koje će dodijeliti za najbolje kostime – a
smislile su toliko kategorija da gotovo neće biti nikoga od gostiju tko
neće dobiti plaketu od akrilika. Za najbolju frizuru, najbolji šešir,
najljepšu bijelu haljinu, najljepše cipele i tako dalje. Postojala je nagrada
za sve čega su se ona i Millie uspjele dosjetiti uz vrč margarita. Bila je
to zabavna večer.
Jedini loš trenutak dogodio se kad je Toby rekla da bi voljela imati
malo onog žutog sira koji se Graydonu nije dopao.
»Tko je taj Graydon o kojemu stalno slušam?« upita Millie ponovo
puneći Tobynu čašu.
Toby je bila malo omamljena pićem, ali nipošto pijana. »Pravi princ i
muškarac«, rekla je dižući čašu i otpijajući gutljaj.
»Je li on ljubav tvojega života?«
»Ni slučajno!« reče Toby. »Nakon Viktorijina vjenčanja upoznat ću
čovjeka koji će me oboriti s nogu. Bit će inteligentan i obrazovan i cijeli
će dan voditi ljubav sa mnom. Nema više djevičanstva za mene!« reče
Toby i iskapi piće.
»Ti si...?« upita Millie razrogačenih očiju.
»Da i ne«, reče Toby i spusti čašu. »Tabitha se super provodila, ali
Toby nije dobila ništa. Časni su muškarci dobri na papiru, ali u stvarnom
životu pravi su davež.«
»Moraš mi ispričati tu priču«, reče Millie.
»Ne«, odgovori Toby. »Ne sada. Nikada. Idem u krevet. Vidimo se
310
ujutro.«
Popela se stepenicama i bacila na svoj krevet.
Dan prije vjenčanja i Toby i Millie bile su već iscrpljene – ali sve je
bilo na svojemu mjestu. Viktorijina haljina – bijela vjenčanica, što znači
da je Lorcan dobila okladu – stigla je tog tjedna od Marthe Pullen i
doista je ostavljala ljude bez daha. Bila je vrlo jednostavna, s dubokim
izrezom, visokoga struka, tričetvrt rukavima i kratkim šlepom. Ono po
čemu je bila posebna bila je finoća švicarskog pamuka koji su Martha i
njezine švelje upotrijebile i bijeli vez kojim su obrubile suknju i rukave.
Viktorija, Millie i Toby stajale su oko haljine i divile se kako je
profinjeno sašivena, s kakvom preciznošću i ljepotom svakog boda.
Millie je poznavala neke ljude u odjelu kostima u njujorškoj operi
Metropolitan i njezina je haljina stigla zamotana u tankom bijelom
papiru. Bila je boje blijede breskve, prekrivena tankom mrežastom
čipkom i srebrnim vezom. Tijekom godina konac je malo potamnio i sad
je toplo svjetlucao, što je samo pridonijelo ljepoti haljine. Bila je tako
dobra reprodukcija da je izgledala kao da je rukom sašivena.
Što se tiče Jilly, Alix i njihovih muževa, doktor Huntley je znao gdje
se čuva odjeća iz tog razdoblja u kutijama na tavanu kuće Kingsley. Ken
ih je pronašao, ali on i Jared nisu se prestali tužiti na to kakvu su odjeću
prisiljeni odjenuti za vjenčanje.
Toby je svoju haljinu objesila na vrata svoje garderobe, a već sam
pogled na nju izazivao je u njoj toliko sjećanja da je jedva mogla stajati.
Sjela je na rub kreveta i zagledala se u haljinu, a mislima su joj prolazile
slike nje i Graydona.
»Jesi li dobro?« upita Millie stojeći na vratima. »Ah, Bože! Je li to
tvoja haljina? Zaista je posebno lijepa. Jesi li sigurna da ti pristaje
veličina?«
»Znam da će odgovarati«, reče Toby.
»Možda bi je trebala probati i vidjeti.«
Toby ustane. »Znam da je prava veličina!« reče ona gotovo ljutito.
»Toliko sam je puta nosila, čak su je i skidali s mene. Plesala sam u njoj
i smijala se.
Udala sam se u njoj!« Prekrila je lice rukama.
311
 »Mislim da bih te trebala ostaviti nasamo«, reče Millie blago.
»Nemoj, molim te«, reče Toby. »Nemoj ići. Postoji li još kakav
posao koji bismo trebale obaviti?«
»Mogle bismo provjeriti kapelicu da vidimo jesu li svijeće ispravno
postavljene.«
»Dobro!« reče Toby. »A možemo ih nekoliko i zapaliti da se
uvjerimo da neće kapati. Ne želim poslije strugati vosak kao prošli put.
Da nije bilo Graydona...«
Udahnula je duboko.
Millie uhvati Toby ispod ruke. »Treba vremena, draga moja, ali
zaboravit ćeš ga.«
»Čini mi se da su mi posljednjih dana sjećanja na njega intenzivnija.
Gotovo kao da me zove k sebi.«
»Onda bi možda trebala poći k njemu.«
»Neizvedivo«, reče Toby silazeći u prizemlje. Išla je ispred Millie, a
onda je uzela ključeve od auta.
Toby se slomila upravo dan prije Viktorijina vjenčanja. Rano se
probudila i sišla u kuhinju. Dok si je kuhala jaki crni čaj, čula je
televizijski program u dnevnoj sobi. Millie je također već ustala. Toby
uzme čaj i ode u dnevnu sobu.
Millie je bila na kauču i na CNN-u gledala prijenos uživo iz
Lankonije.
Podignula je pogled prema Toby. »Stalno čujem da se spominje ta
zemlja i sad naletim na ovo. Znaš li što je to?«
Tobyno se grlo stegnulo dok je gledala ekran. Vidjela je veliku
prostoriju s crvenim tepihom, zlatne prekidače za svjetlo i zidove
presvučene plavim svilenkastim brokatom. Sprijeda je bilo desetak
malih stolica, muškarci u odijelima, žene sa šeširima, a svi su u ruci
držali ili papir i olovku ili kameru.
Straga su bile televizijske kamere. »To je... pretpostavljam da je to
ceromonija zaruka«, reče Toby.
Zdrav razum govorio joj je da bi trebala izaći iz sobe i ne gledati ono
što će se dogoditi. Ali nije se mogla prisiliti da ode.
Kad je Millie potapšala mjesto do sebe, Toby zaobiđe kauč i sjedne i
312
dalje čvrsto držeći šalicu čaja.
Reporter CNN-a govorio je da će princ Graydon uskoro ući u palaču
s ledi Dannom Hexonbath i objaviti njihove formalne zaruke.
»Graydon?« reče Millie gledajući Toby. »Da to nije tvoj Graydon?«
Kad joj Toby nije odgovorila, Millie joj uzme šalicu iz ruke i stavi na
stolić.
Tobyno je srce snažno tuklo i poput hipnotizirane osobe samo je
zurila u ekran.
Nakon nekoliko dugih trenutaka pojavio se princ, visok i zgodan,
kakvog je i pamtila. Ledi Danna držala ga je ispod ruke i bila je
prelijepa, baš kao što se Toby i plašila da će biti.
»Izgledaju vrlo sretni zajedno«, reče Millie s tugom u glasu.
»Rory oduvijek voli Dannu«, šapne Toby.
»Rory? Tko je to?«
Toby se oslobodi transa i naglo ustane. »Ovo je Rory, a ne
Graydon.«
Odmaknula se od kauča i uhvatila rukama za glavu. »Ne, ne, ne, ne!
Ne može mi to učiniti!«
»Što učiniti? Ne razumijem.«
»Graydon! Napravit će to da ću ja ispasti negativka.«
»Zao mi je«, reče Millie »ali ne razumijem što govoriš.«
Toby pokaže na TV. »Ovo nije princ Graydon. To je njegov brat
Rory.
Graydon će doći ovamo i reći da se zbog mene odrekao prijestolja!«
»Ah«, reče Millie. »Jesi li sigurna u to? Zvuči prilično drastično. Ali
ako to učini, što mu namjeravaš reći?«
»Da ne može to učiniti, eto što«, reče Toby. Pokušala se smiriti.
»Možda griješim. Molim te, gledaj program i prati hoće li pokazati
nekoga tko bi trebao biti princ Rory. Ako nije tamo, onda je sigurno već
na putu ovamo. Idem se gore obući, a onda idem provjeriti šator i
kapelicu prije vjenčanja.«
Penjući se stepenicama mrmljala je: »Proklet bio, Graydone!«

313
 Dvadeset sedmo poglavlje

S ve do dana vjenčanja Toby je govorila sebi samoj da je pogriješila u

vezi sa svim. Dan prije skakala je na svaki zvuk očekujući da se
Graydon pojavi iza svakih vrata.
Ali kako je dan odmicao, a on se nije pojavljivao, počela se opuštati.
Ona i Millie popile su malo vina uz večeru i Toby je rano otišla na
spavanje.
Danas je vjenčanje. Bilo je tek šest ujutro, ali ona je već došla na
mjesto svečanosti. Htjela je imati dovoljno vremena da se uvjeri da će
sve proći bez problema. Jučer je bila ludnica, mnogo je ljudi stizalo na
aerodrom i očekivalo da će ih netko odvesti u hotele. Toby je angažirala
sve Jaredove bratiće da prevoze ljude kamo god je bilo potrebno.
Čim se Toby parkirala iza kapelice, podignula je stražnji poklopac
prtljažnika tako da ljudi iz keteringa mogu uzeti stvari koje je donijela.
Millie je imala prijatelja koji se bavio kaligrafijom, pa su sve kartice za
oznaku mjesta sjedenja bile ispisane krasopisom. Zapravo, Millie je s
mnogo sitnica pridonijela vjenčanju, u vezi sa stvarima kojih se Toby ne
bi niti sjetila. Sve su ideje iznijele Viktoriji da ih ona odobri, ali
Viktorija je samo odmahnula rukom i sa svime se složila.
Viktorija je toliko bila usredotočena na roman koji je pisala da je
obraćala malo pažnje čak i na vlastito vjenčanje. Toby se bojala neće li
doktor Huntley biti povrijeđen njezinim zanemarivanjem, ali on je bio
zaštitnički raspoložen.
»Ona piše Valentininu priču i osjeća je«, rekao je. »Duboko u sebi
poznaje tu priču. Kad sve stavi na papir, ponovo će biti s nama.«
Jutros je Toby pročitala elektroničko pismo koje joj je Viktorija

314
sinoć poslala.
Završila je knjigu i rekla da namjerava spavati dvanaest sati. »Duša
mi je napokon slobodna«, napisala je.
Dok je Toby razgledavala lokaciju, provjeravala je treba li još nešto
obaviti.
Šator je podignut, unutra su unijeli stolove i stolice, a kapelica je
također bila puna malih stolica. »Stolice za operu«, rekla je Millie.
»Takve stavljaju u lože: tvrde, sićušne, vrhunski neudobne. Ne žele da
im ljudi koji na njima sjede zaspu.«
Toby se tome nasmijala. Kad je taj dio bio gotov, poželjela je sjesti s
Millie i pitati je malo o njezinu životu. Ali dosad nije imala prilike za to.
Krošnje stabala bile su ukrašene lampicama, ali s jednoga su
neuredno visjele.
Na deblo su još bile naslonjene ljestve. Uskoro će doći konobari i
razni pomagači i Toby se zabrinula da se netko ne zaplete u žicu. Uzela
je ljestve, raširila ih i popela se da pričvrsti dio žice s lampicama trudeći
se da dosegne najviše grane.
»Znao sam da ću te tu naći«, reče glas za koji je mislila da ga nikad
više neće čuti.
Mnoge su emocije odjedanput preplavile Toby: sreća, bijes, čežnja,
ljubav.
Nastojala je ostati mirna, ali kad je zakoračila na donju prečku,
promašila je i pala natraške.
Graydon ju je uhvatio u naručje.
Nestao je svaki pokušaj da ostane pribrana kad je pogledala njegove
tamne oči. Kao što je Lexie jedanput rekla, Graydonove su oči palile i
žarile.
Ruke su joj se same obavile oko njegova vrata, usne je pritisnula na
njegove, jezici su im se sastali.
»Ne mogu podnijeti život bez tebe«, reče Graydon ljubeći joj lice.
Odignuo ju je s tla i tako čvrsto zagrlio da je jedva disala. »Nedostajala
si mi svake sekunde.«
Toby mu je uzvraćala poljupce. Nije mislila da će ga ikad više
vidjeti ovako oči u oči, a najmanje da će ga dodirivati. Bio je tako topao,
315
tako poznat, tako sastavni dio nje.
Osjećala je da on hoda, ali misli su joj bile pune njegovih milovanja,
čiste radosti zbog toga što je opet pokraj njega tako da nije bila sigurna
što se događa.
Tek kad ju je spustio na do, ali i dalje je ljubeći, malo se pribrala.
Odnio ju je među drveće, podalje od kapelice i šatora i raskopčavao je
košulju. Graydon je namjeravao voditi s njom ljubav – s Toby, ne s
Tabithom – ovdje i sada.
Trebala joj je snaga za koju nije niti znala da je ima, ali odgurnula ga
je od sebe. Graydonove su oči bile tamna jezera žudnje i opet ju je
privukao k sebi.
»Ne«, šapnula je.
»U pravu si. Idemo kući«, promrmlja on s usnama na njezinu vratu.
»K tebi ili k meni?« upitala je.
»K tebi. Ostajem ovdje. S tobom. Zauvijek.« Sagnuo je glavu prema
njoj i činilo se da to što je rekao smatra nečim o čemu je već donio
odluku.
Opet se odmaknula od njega. »Ne možeš to učiniti!«
Ovaj put Graydon ju je čuo, ali samo se smiješio. »Sve će biti
dobro«, reče on umirujućim tonom. »Ne moraš se ni zbog čega brinuti.
Za sve sam se pobrinuo.«
»Jesi li?« upita Toby ispruženih ruku i s dlanovima na njegovim
ramenima.
»Da.« Graydon se slatko osmjehne. »Rory i ja razradili smo plan.
Hajdemo na neko privatno mjesto gdje nam nitko neće smetati, i sve ću ti
ispričati.«
»Privatno? Na primjer, u moju spavaću sobu? Vodimo ljubav, ležimo
zagrljeni, a ti mi ispričaš kako ste ti i Rory isplanirali moju budućnost?«
»Upravo tako!« reče Graydon smiješeći se od uha do uha. »Ti i ja
uvijek se u svemu slažemo.«
Toby se odmakne od njega. »Želim se uvjeriti da u potpunosti
razumijem taj plan. Napravila sam budalu od sebe dok si bio ovdje
pokušavajući te dobiti u krevet. Ali odbijao si.«
»Morao sam se vratiti u domovinu, a nisam ti želio oduzeti
316
nevinost.«
»A sad će biti u redu ako to učiniš?«
Graydon se nasmiješi. »Taj plan uključuje da se ti i ja vjenčamo.
Danas. Malo sam istraživao i našao da se ti i ja možemo prošetati do
gradske vijećnice, izvaditi dozvolu, otići na kat i sudac će nas vjenčati.«
»Nećemo se morati gnjaviti sa svim ovim?« Mahnula je rukom
prema šatorima i kapelici koje su mogli vidjeti između stabala.
Čuvši njezin ton, Graydon tek sad nasluti da Toby baš i nije
presretna s onim što je rekao. »Poslije možemo imati veliko vjenčanje«,
reče on brzo. »U palači.«
»Ah? A kako će se zvati čovjek za kojeg ću se udati?«
»Moramo o tome razgovarati. Možda ću morati nastaviti glumiti da
sam Rory.«
Toby zakorači prema njemu, a u očima joj se vidio bijes. »Želim čuti
o Danni.
Zna li ona za koga se udaje?«
Graydon zakorači unatrag. »Sjećaš li se kad si rekla da bih morao
Dannu pitati što želi? To je bilo genijalno! Kad sam je pitao, imala je
prilično jasne stavove.«
Toby napravi još jedan korak prema njemu. »Što je rekla?« Nije bila
sigurna, ali učinilo joj se da se Graydon malo zacrvenio.
»Ona je, hm... Čini se da oduvijek može razlikovati mene i Roryja i
rekla je da joj se ja nikad baš nisam sviđao. Prema njezinim riječima, ja
sam 'mač uguran u korice.' To je lankonijska izreka i znači...«
»Mogu pretpostaviti. Dakle, odbila se udati za tebe?«
»Da«, reče Graydon.
»I tako te Danna odbila, a ti si odmah dotrčao k meni. I sad mi nudiš
vjenčanje za dva dolara i život proživljen u laži i skrivanju. Ako se ikad
otkrije da si se zbog mene odrekao kraljevstva, cijela će me zemlja
mrziti. Možda i čitav svijet. Pisat će knjige o tome kako sam te
namamila, čovjeka predodređenog da postane kralj, i odvukla od tvoje
sudbine.
S Graydonova lica nestane blagi, molećivi pogled. Zabacio je
ramena, a tijelo mu se ukočilo. Postao je princ. »Ne razumijem. Želiš
317
postati kraljica?«
»Ah, baš. Tek tada bi me tvoja obitelj zamrzila. A ako se otkrije
istina o tebi i Roryju, Dannin će otac povući sav kapital iz Lankonije i
zemlja će osiromašiti. A za sve ću ja biti kriva.« Stišala je glas, a kad je
progovorila, sve osjećaje pretočila je u riječi. »Ono što želim je da ti
budeš kralj.«
Graydon je odmah izgubio svu ukočenost i od princa se opet
pretvorio u muškarca kojega je voljela. Gurnuo je ruke u džepove i
naslonio se na stablo. »U pravu si, naravno.«
Kad ju je pogledao, oči su mu bile pune tuge i Toby mu se skoro
bacila u naručje.
Ali nije. »Nisi trebao doći ovamo«, rekla je tiho. »Upravo sam
počela misliti da bih zapravo mogla živjeti bez tebe.« Iako to nije htjela,
u očima su joj se počele nakupljati suze.
»Jesi li proteklih tjedana mislila na mene?« upita on. »Barem koji
put?«
»Mislila na tebe? Ne, nisam. Živjela sam tebe i disala sam tebe.
Osjećala sam te u svojem srcu, u svojoj duši. Zrak, sunce, mjesec, sve
me podsjećalo na tebe. I tijelo i um žudjeli su za tobom, boljeli me zbog
tebe. Nisam mogla podnijeti da netko izgovori tvoje ime ili ime tvoje
zemlje. Nisam čak mogla istraživati o Tabithi i Garrettu. Sve...«
Pogledala ga je.
Graydon ispruži ruku i privuče je k sebi, ali ovaj put bez strasti. Nije
raširila ruke nego se uvukla u njegov zagrljaj, naslonila obraz na njegove
grudi i slušala kako mu srce tuče. Kao da je mogla osjetiti njegov očaj,
njegovu bespomoćnost – koji kao da su bili odraz njezinih osjećaja.
»Tabby i Garrett dugo su i sretno živjeli«, reče on tiho. »Ni ja se
nisam usudio istraživati o njihovim životima, ali učinili su to Lorcan i
Daire, uz malu pomoć tete Jilly.«
»Spasio ih je tvoj bezglavi jahač.«
»Ne«, reče on i poljubi je u čelo. »Ti si to učinila, bez obzira na
mene. Molila si Valentinu i Partheniju da ne dopuste da ti se približi ni
jedan liječnik. Kad doktor Hancock nije želio doći na Nantucket, Garrett
je potražio drugoga. Ali tvoje su ga prijateljice zaključale u neki
318
sobičak.«
»Stvarno su to učinile?« upita Toby smiješeći se naslonjena na
njegove grudi.
»A beba?«
»Velik i snažan dječak nakon kojega su došla još dva sina i kći, za
koju je Valentina napisala da je bila ljepša od majke.«
»Jesu li djeca odrasla i bila sretna?« šapne ona. Suze su joj klizile
niz obraze.
»Naši su potomci pomogli svijetu. Prapraunuka je vodila kampanju
za reformu sirotišta u New Yorku. U Drugom svjetskom ratu jedan
praprapraunuk spasio je brod pun mornara. Mnogi senatori, guverneri,
učitelji, liječnici, jedna slavna žena pilot, svi su danas tu zahvaljujući
tebi. Nama.«
Toby kimne, još uvijek naslonjena na njega. »To se od nas
očekivalo, pa samo to i učinili.«
»Da«, promrmlja on, zagnjuri lice u njezinu kosu, a ona osjeti vlagu
od njegovih suza. »Zapravo, imamo i suvremenog potomka, mladu ženu,
koja se trenutačno nalazi u prilično lošoj situaciji. S obzirom na to da
nije postojala sve donedavno, pomislio sam da bih je mogao upoznati s
jednim svojim rođakom, Nicholasom. Smatra se da je on začet 1564.
Njih dvoje bi se mogli razumjeti.«
Znala je da je pokušava razvedriti. »Graydone, ja...«
»Ššš«, reče on. »Nećemo više pričati o tome. Danas ćemo biti kao
što smo prije bili. Večeras ćemo plesati na mjesečini i piti pjenušac.«
»Posljednji put«, reče Toby.
»Da«, šapne Graydon. »Posljednji put.«

***
Toby je bila u velikom šatoru, u ruci je držala popis gostiju i plan
rasporeda sjedenja, i na svako je mjesto stavljala karticu s imenom. Ona
i Millie naručile su džepna izdanja romana svih gošći autorica, a onda su
nekoliko večeri provele režući i lijepeći stranice. Izradile su prstenove za
ubruse i podloge za kartice s imenima gostiju, i zamatale su kutijice s

319
čokoladnim bombonima u riječi samih autora. Za goste koji nisu bili
pisci, koristile su se Viktorijinim knjigama.
Bila su već skoro četiri sata i gosti će uskoro početi stizati,
kostimirani za ceremoniju. Viktorijina kći Alix nadgledat će sve u
kapelici, ali Toby se još trebala vratiti kući i obući prije dolaska gostiju.
Odugovlačila je sa svojim zadacima, poravnavala vaze s ružama,
pogledala jesu li mala gnijezda od razrezanih stranica iz knjiga napunjena
morskim školjkama, provjerila stol na kojemu su se nalazile nagrade,
razgovarala s ljudima iz keteringa. Samo nije htjela otići kući, jer tamo
neće biti okružena ljudima.
Graydona nije vidjela od ranoga jutra. Nije znala gdje je odsjeo –
čak ni je li još uvijek na otoku. Jedan dio nje želio je da bude uz nju, ali
većim se dijelom nadala da mu nikad više neće morati reći zbogom.
Previše je to boljelo!
Kad joj je zazvonio mobitel, izvadila ga je iz džepa i vidjela da joj je
Millie poslala poruku i zove je kući da se odjene. JA ĆU TI
NAPRAVITI FRIZURU, još je pisalo.
Bila je na rubu suza i samo što se nije rasplakala, ali Toby ih je
žmirkanjem rastjerala. Ponekad joj se činilo da je cijeli život u potrazi za
pravom majkom, za nekim tko bi je slušao i kome bi bilo stalo...«
»Odrasti!« reče ona naglas i vrati mobitel u džep. Ne može se reći da
se upustila u ovo s Graydonom a da je nitko nije upozorio. Lexie joj je
rekla da to ne čini. Toby reče sama sebi da mora prestati razmišljati, a
onda uđe u auto i odveze se u Ulicu Kingsley. Millie ju je dočekala na
vratima.
»Ako ne požurimo i ne uredimo te, propustit ćemo ceremoniju.«
Millie je nosila veličanstvenu haljinu sa srebrnim vezom. Kosu je
elegantno počešljala, a na glavi joj je blistala tijara, koja kao da je bila
od pravih dijamanata.
»Izgledaš sjajno«, reče Toby.
»A ti izgledaš kao da ti je upravo uginuo pas. Što se dogodilo?«
Možda zbog tišine ili familijarnosti svojega doma, Toby osjeti kako u
njoj naviru emocije. »On je tu«, šapnula je.
Millie raširi ruke, a Toby joj priđe u zagrljaj dok su je suze počele
320
gušiti.
Millie ju je držala tako neko vrijeme, a onda je povela, malo je čak
vukući, stepenicama na kat.
»Pričaj dok te ja spremam«, reče Millie. »Počni ispočetka. Kako si,
zaboga, upoznala pravoga princa?« Millie nije dopustila Toby da sjedne,
nego ju je gurnula prema kupaonici i rekla joj neka se istušira. »Ali ne
dopusti da ti ijedna kap smoči na kosu. Nemamo je vremena sušiti.«
»Graydon voli moju kosu«, reče Toby.
Millie zakoluta očima i povuče zavjesu na tušu. »Ulazi i speri znoj
sa sebe.«
Toby posluša. Millie je stajala pred zavjesom i slušala.
Kad je Toby počela pričati, činilo se da neće moći prestati, pa čak
niti usporiti. Krenula je s njihovim susretom na vjenčanju Jareda i Alix.
»Upravo je Rory natjerao Graydona da se zakune da će mi reći da je
princ.«
»Rory je brat?«
»Da. Navodno su identični blizanci, ali Graydon je pametniji,
zgodniji i jednostavno zreliji.«
Millie prikrije smiješak dok je povlačila uzice na Tobynu korzetu.
»Znači Graydon je isprva planirao ostati tek nekoliko dana?«
»Da, ali onda je Rory slomio zapešće i Graydon je morao duže
ostati.« Sjela je na otoman dok joj je Millie rasplitala pletenicu,
raščešljavala kosu, a ona je pričala o dolasku Lorcan i Dairea. »Isprva
me nisu voljeli. Mislim da su oboje mislili da trčim za Graydonom zbog
toga tko je on, ali on im je sve objasnio.«
Toby spomene kako su joj se klanjali.
»Iz tvojih riječi zvuči kao da je on pravi princ iz bajke. Ali mora
imati i neku manu.«
»Misliš zato što smatra da može sve napraviti i da mu nitko ne treba
na ovom svijetu? Toliko zapovijeda jadnom Roryju da mi ga je katkad
žao.«
»Prema tebi se nije tako ponašao?«
»Naučila sam mu reći da prestane.«
»Što si mislila kad si rekla da si se u toj haljini udala?« Pokazala je
321
glavom haljinu koja je visjela na vratima ormara.
Toby joj je mogla pričati o sebi i Graydonu, ali nikako joj nije
namjeravala otkriti što se događalo s Tabithom i Garrettom. »Samo sam
se pretvarala«, reče ona, a onda ušuti dok ju je Millie nastavila češljati.
»Ako sam dobro razumjela, njegov brat se zaručio sa ženom s koju je
princ Graydon trebao oženiti. Zar nije sada slobodan da oženi tebe?«
Toby je malo oklijevala prije nego što je odgovorila. »Kad bismo se
vjenčali, njegova bi me obitelj zamrzila. Ima majku koja...« Duboko je
udahnula.
»Razgovarala sam jedanput s njom ili bolje rečeno, slušala sam je.
Bilo mi je žao Graydona. Sigurno je imao samotno djetinjstvo s takvom
majkom. Joj!«
»Oprosti«, reče Millie. »Jedan se pramen omotao oko češlja. Zar
niste mogli smisliti nešto da se ipak možete vjenčati?«
»Graydon upravo to želi. Predložio je da odemo u vijećnicu i već
danas se vjenčamo, ali odbila sam. Možeš li zamisliti kako bismo nas
dvoje otišli u Lankoniju i da on svojoj majci kaže da se oženio nekom
nepoznatom Amerikankom? Ona bi me cijeloga života ponižavala.«
»Tvoja ti je udobnost važnija nego da se udaš za čovjeka kojega
voliš?«
»Ne«, reče Toby. »Problem je u tome što bi Graydon bio rastrgan
između mene i nje. Kako bi se mogao usredotočiti na to da pomaže
svojoj zemlji nađe li se usred rata dviju žena? A ako otac ledi Danne
preseli svoje poslove u neku drugu zemlju, i to zbog mene, Lankonijci će
se buniti. Graydon ne bi mogao uspješno obavljati svoj posao bude li
živio u takvom stresu.«
»Kako plemenito od tebe«, reče Millie.
Ili zbog tih riječi ili zbog toga kako ih je Millie izgovorila, Toby je
počela plakati. Millie sjedne do nje na otoman i zagrli je.
»Nisam plemenita. Voljela bih im svima pljunuti u lice! Voljela bih
pobjeći s Graydonom, zatim stati pred njegovu majku i izazvati je da mi
kaže ijednu ružnu stvar ako se usudi. Ali ne mogu povrijediti Graydona.
Previše ga volim da bih mu to učinila.«
Millie odmakne Toby od sebe da bi je mogla pogledati u oči.
322
»Dobro! Više nemamo vremena za samosažaljevanje. Moramo te
našminkati, odjenuti i požuriti se u kapelicu. Inače ćemo propustiti
Viktorijino i Calebovo vjenčanje.«
»Mislim da ne mogu...«
Millie ustane, ispravi ramena i svisoka pogleda Toby. »Želiš da
čovjek kojega voliš postane kralj, pa se onda i ti ponašaj kao kraljica.
Kraljice ne dopuštaju drugima da vide kako se osjećaju.«
»Možda one u Lankoniji ne...«
»Karpatija!« reče Millie tonom na koji je Toby odmah ustala.
»U redu, Vaša Milosti. Sad će se pojaviti moja unutrašnja kraljica.«
Millie se nije nasmiješila, nego je položila ruke na Tobyna ramena i
zagledala joj se u oči.
»Tvoj će princ večeras vjerojatno biti tamo. Nosit će kostim iz
osamnaestog stoljeća i biti tako zgodan da će ti klecati koljena i vrtjet će
ti se u glavi. Ako te ponovo upita hoćeš li pobjeći s njim, hoćeš li to
učiniti?«
»Vjerojatno.«
Millie ju je ljutito gledala.
»Dobro. Nema bježanja, svakako ne da se na brzinu vjenčamo, ali
može do najbližeg kreveta.«
Millie se namršti.
»To je najbolje što ćeš čuti od mene.«
»U redu, onda«, reče Millie. »Samo mi javi i ostat ću prespavati kod
Jilly i Kena.«
Toby napravi grimasu. »Kakve sam sreće s muškarcima, Graydon je
dosad već našao drugu djevojku.«
»Sigurno nije. Pa pogledaj tu svoju plavu kosu. Ako se odmakne od
tebe makar malo, napravi laso od kose, uhvati ga i vratit će se.«
Toby se nasmije. »Kako znaš za Graydona i moju kosu?«
»Sama si mi ispričala. Ne sjećaš se? A sada da vidimo kako te brzo
možemo našminkati.«

***

323
Velika vila Rogera Plymoutha, s cijelim jednim zidom u prozorima,
nalazila se na južnoj obali otoka. Bila je to kuća kakvu možete vidjeti u
časopisu Architectural Digest. Unutra je bila savršeno namještena, sve je
bilo bijelo i plavo, u bojama vode i čistoga zraka.
Lexie je mrzila unutrašnjost kuće. Ljudi koji su živjeli na Nantucketu
čudili su se da skupi dekorateri koji su došli s kopna nisu mogli smisliti
ništa bolje od bijelog namještaja s plavim jastucima. Zidovi su bili
ukrašeni umjetničkim reprodukcijama kitova, i tu i tamo pokojom slikom
sidra. U cijeloj se kući nije osjećao ni dašak kreativnosti.
Lexie je već rekla Rogeru da želi, nakon što se vjenčaju, ponovo
preurediti cijelu kuću. Odgovorio je: »Sruši sve do temelja, a onda neka
ti tvoj rođak Jared izgradi kuću kakvu želiš.« Lexien je odgovor bio
prava lekcija o beskorisnoj rastrošnosti. Trebala su im četiri sata u
krevetu da se pomire nakon te svađe.
U ovom trenutku Lexie je sjedila na bijelom kauču, dok je prekoputa
na istom takvom kauču sjedio Graydon. Oboje su bili odjeveni u
kostime iz osamnaestog stoljeća i bili su spremni poći u kapelicu na
vjenčanje. Znala je da je on veći dio dana proveo telefonirajući raznim
ljudima u Lankoniju. Činilo se da nešto nije bilo u redu jer Graydon je
sada sjedio pogrbljen, a ne uspravno kao obično. Bilo je teško
povjerovati da je potomak kraljevske loze.
Graydon se sinoć pojavio kasno, s jednim kovčegom u ruci. Kad mu
je Roger otvorio vrata, Graydon ga je zamolio da odsjedne kod njih, a
Roger mu je pospano pokazao vrata jedne sobe. Kad se vratio u krevet k
Lexie, nije trošio vrijeme da joj objasni tko se to pojavio na vratima.
Pretpostavljala je da se radi o jednom od njegovih prijatelja s kojima se
utrkivao i brzo je zaspala.
Rano sljedećeg jutra spustila se u prizemlje i ugledala mrzovoljnog
princa Graydona kako sjedi nad zdjelicom žitarica.
Već nakon nekoliko minuta razgovora shvatila je da će oboje na
vjenčanju šokirati Toby svojim vijestima. Ne samo što se Lexie ranije
vratila, nego se prijateljici spremala reći da se zaručila za svojega šefa.
Što se tiče Graydona, njegov neočekivani dolazak bio je više nego
dovoljan da šokira Toby.
324
 »Roger mi je ovo kupio u Parizu«, reče Lexie za svoju ružičastu
haljinu ukrašenu bijelim vezom.
»Vrlo je lijepa. A prsten također.«
Lexie podigne lijevu ruku i pogleda petkaratni zaručnički prsten koji
joj je Roger dao. »Rekla bih da nikad nisam voljela takav nakit. Previše
je napadan i kičast, ali...«
»Ali pomalo je kao i Roger?«
»Da«, reče Lexie. »Čini mi se kao da njega nosim na prstu.« Kad je
pogledala Graydona, malo se namrštila.
»Jesi li zabrinuta zbog toga što ćeš Toby reći da si se zaručila?«
upita on.
»Ne, nisam. Mislim da će reći kako je znala da će se to dogoditi.«
»Vjerojatno«, reče Graydon. »Vrlo je pronicljiva.«
Lexie je bilo žao gledati ga onako jadnog, pa joj na um padne ideja
kako da mu pomogne. Naslućivala je da bi i Roger mogao pomoći.
Ustala je. »Moram ići.
Neće ti smetati što ćeš ostati ovdje sam?«
»Nimalo«, reče Graydon, uhvati Lexienu ruku i poljubi joj nadlanicu.
»Toby će biti jako sretna zbog tebe.«
»Voljela bih da i vas dvoje možete...« Prekinula se, nasmiješila se
Graydonu, a onda izašla iz velike dnevne sobe.
Na katu je Rogeru rekla da on mora razgovarati s Graydonom. »Njih
dvoje imaju ozbiljnih problema.«
»Hoćeš reći, nisu kao mi?« reče Roger smijuljeći se. »Potrajalo je
neko vrijeme prije nego što sam ti prirastao srcu.«
»Kao lišaj«, reče Lexie i izmakne se iz njegova stiska. »Samo budi
ljubazan s njim, to je sve što tražim.«
»Ljubazan sam cijelo vrijeme.«
»Kad bih sumnjala u to, ne bih te poslala u prizemlje da pomogneš
tom čovjeku.«
»I što bih mu trebao reći?«
»Ne znam. Muške stvari. Ali budi nježan. Jadnik pati.«
Roger se spusti u prizemlje i potraži Graydona. Bili su sami u
dnevnoj sobi, obojica su bili odjeveni u svijetle hlače i kratke kapute.
325
Graydon je imao cipele koje je nosio i njegov predak, dok je Roger bio u
visokim čizmama. Roger ponudi Graydonu piće, ali kad je ovaj odbio,
nije mogao a da ne pomisli kako su ta dva brata različita. Rory se uvijek
smijao, ali Graydon je mogao potisnuti klauna u sebi. I kako da čovjek
razgovara s budućim kraljem?
»Ah, kvragu sve«, reče on i sjedne preko puta Graydona s čašom u
ruci.
»Lexie želi da te tješim, ali ja ne mogu više podnositi tu tvoju tugu.
Ne možeš sad odustati. Čuješ li me? Ne možeš. Gledaj što sam ja
učinio. Izmorio sam Lexie dok nije popustila. Trebale su mi godine, ali
uspio sam. Cijeli taj put na kojemu smo bili, a za koji ona misli da se
samo tako dogodio, planirao sam jako dugo.
Natjerao sam sestru da laže zbog mene tako da je Lexie pristala otići
s njom u Francusku.
Onda je morala biti dosadna tako da Lexie pošizi i ako treba, bude
spremna skočiti i s visoke zgrade od očaja.« Roger popije gutljaj. »Da bi
mi sestra pomogla, morao sam joj obećati da će joj na sljedećoj zabavi
kuhati Bobby Flay. I tako sam se pojavio u Francuskoj s gipsom iako mi
je ruka bila zdrava.
Nagovorio sam Lexie da ide sa mnom na kružno putovanje autom.«
Nagnuo se naprijed i oštro pogledao Graydona. »Znaš li što sam učinio?
Pustio sam Lexie da vozi. Shvatiš da se radi o pravoj ljubavi kad u autu
čuješ struganje i štektanje motora VI2, a ne kažeš ni riječ.« Zastao je da
prođu užasne slike kojih se prisjetio. »Odustaneš li samo zato što žena
kaže da se neće udati za tebe, gubiš pravo da se nazoveš muškarcem.«
Graydon je gledao Rogera s velikim strpljenjem. »U ovom slučaju
postoje i olakotne okolnosti.«
»Da, da, znam«, reče Roger. »Tebe će jednoga dana okruniti za
kralja. Pa što?
Svi imamo neki hendikep. Moj je da djevojke misle kako sam
beskoristan. Misle da sam zgodan i bogat, ali bez pravih vrijednosti.
Jedan od razloga zašto mi se Lexie sviđa je taj što me prisiljava da
učinim nešto. A što tebi znači Toby?«
»Ne da mi da potpuno povjerujem u to da sam pravi princ.«
326
 »I odreći ćeš se svega jer...? Zašto se odričeš te djevojke?«
»Zbog domovine?« Graydonov je glas bio sarkastičan.
Roger se prezirno nasmije. »Ne znam puno o povijesti, ali mislim da
jadni i nesretni muškarci nisu dobri kraljevi. Razmisli o tome. Jesi li
prije muškarac ili kralj?« Ispio je čašu do dna, spustio je na stolić i
izašao iz sobe.
Graydon ustane i ode van gledati more i razmišljati.

327
 Dvadeset osmo poglavlje

K ad su Millie i Toby stigle u kapelicu, gosti su već pristizali.

Otprilike pola gostiju bilo je u kostimima i kao što je Viktorija
predvidjela, dobro su se potrudili nadmašiti jedni druge. Žene su bile
ukrašene svilom i satenom, vrpcama i dragim kamenjem. Jedna slavna
autorica izjavila je da to čini u čast Jane Austen, a ne Viktorije.
»Drago mi je da smo i to pitanje raščistili«, reče Millie tako
sarkastično da se Toby nasmijala.
Već je pala večer i dvije su žene stajale jedna pokraj druge na
otvorenim vratima kapelice i dijelile programe s rasporedom ceremonije:
glazba (Verdi), recitacija (pjesmu čita Viktorijina draga urednica), zavjeti
(mlade i mladoženje).
Jaredovi rođaci pomagali su gostima da nađu svoje mjesto u
klupama.
»Sad znaš sve o meni, ali ja još ne znam ništa o tebi«, reče Toby
obrativši se Millie, koja je pružala brošuru ženi čije su se knjige uvijek
nalazile na popisu bestselera New York Timesa. »Jesi li udana?«
»Da. Za dragog čovjeka. Reći ću ti i da nisam rođena u ovoj zemlji i
da je moj brak bio dogovoren.«
»Šališ se!« Toby je zamalo ispustila papire koje je držala u ruci, ali
muškarac, pisac krimića, oštro joj je uzeo papir iz ruke. »Oh, oprostite.«
Opet je pogledala Millie.
»Ne šalim se. Brak su dogovorili naši roditelji, ali nisu znali da smo
se moj budući muž i ja potajno sastali prije braka. On ga je dogovorio.«
Millien je pogled odlutao nekamo u daljinu. »Bila je ponoć, a u priči je
bio konj i mjesečina. Iskrala sam se kroz prozor i jahali smo bez sedla

328
kroz šumu do mjesta gdje su nas čekali pjenušac i jagode umočene u
čokoladu.« Zašutjela je da podijeli još tri programa. »Ostali smo zajedno
do izlaska sunca, a onda odjahali kući.« Millie kao da se naglo vratila u
sadašnjost. »Nakon toga bih pošla za njim na kraj svijeta. On je ljubav
mojega života.«
Toby uzdahne. »To je najromantičnija priča koju sam ikad čula.«
»Ništa više nego što je tvoja, draga moja. Zar nisi i ti pila pjenušac i
jela jagode s čokoladom kad si upoznala svojega princa? Zar se nije tako
zaljubio da je smislio razlog kako bi se uselio k tebi?«
»Da, uselio se, ali ne zbog ljubavi.« Uzela je novi snop programa.
»Koji je onda bio razlog? Koliko vidim, vas dvoje bili ste
nerazdvojni od trenutka kad ste se upoznali. Radili ste zajedno, rješavali
ste probleme zajedno.
Samo ne mogu shvatiti kako ste uspjeli izbjeći tjelesnu stranu
ljubavi. Propustili ste mnogo uskraćujući si malo dobrog valjanja u
krevetu.«
»Nismo«, reče Toby. »Hoću reći, jesmo, ali nismo. Graydon je
izvrstan ljubavnik i ostala sam trudna u našoj bračnoj noći, ali...«
Millie ju je gledala razrogačenih očiju.
»Previše sam rekla. Bit će bolje da odem provjeriti naša sjedala, da
se uvjerim da netko nije zabunom sjeo na njih.«
Millie je uhvati za ruku. »Ne tiče me se, ali ponekad se problemi
mogu riješiti logikom, pa čak i zdravim razumom. Nekad samo moraš
vjerovati i imati povjerenja. Ako se odrekneš ljubavi zbog straha pred
mržnjom, nije li ljubav u tom slučaju gubitnica?«
»Ne znam«, reče Toby. Počela je svirati glazba za početak
ceremonije i ona se odmakne od Millie da ode na svoje mjesto u crkvi.
Preko dviju stolica rezerviranih za nju i Millie netko je razvukao ukrasne
vrpce. Razvezala ih je i sjela.
Malo kasnije kroz sporedna su vrata u kapelicu ušli Caleb i Ken i
stali pred oltar. Toby je znala da straga Alix i Jilly pomažu Viktoriji, dok
čeka na svoj trenutak da je Jared povede prema oltaru.
Kad je shvatila da Millie nije pošla za njom da sjedne na svoje
mjesto, Toby se osvrne, ali nigdje nije vidjela svoju novu prijateljicu.
329
Umjesto nje, približavao joj se Graydon u svojem starinskom odijelu – a
Toby je srce skočilo u grlo.
Kad je sjeo do nje, znala je da bi mu trebala reći da je mjesto zauzeto
za Millie, ali nije. Graydon ju je uzeo za ruku, poljubio joj nadlanicu i
podvukao ispod svoje ruke. Zbog malih stolica, sjedili su vrlo stisnuti
jedno do drugoga.
Glazba se promijenila i prema oltaru je pošla Jilly, u
blijedoružičastoj haljini, hodajući po bijelom sagu posutom crvenim
laticama ruža. Za njom je pošla Alix, u haljini boje zrele breskve. Obje
su nosile bukete bijelih ruža i sićušnih plavih cvjetića.
Kad je započela svadbena koračnica, svi su ustali. Graydon šapne:
»Otkud ovo plavo cvijeće?«
»Iz New Yorka. Millie ga je nabavila«, odgovori mu ona, također
šapćući.
»Tko je Millie?«
»Moja pomoćnica. Nisi je upoznao.«
Posljednja je išla Viktorija, držeći ispod ruke Jareda, koji je izgledao
lijepo u hlačama krem boje i crnom kaputu. Viktorija je bila u bijeloj
haljini, a preko ramena je prebacila šal sa stotinu nijansi zelene boje,
koje su još više isticale njezine blistave smaragdne oči. U rukama je
držala buketić bijelih orhideja, okruženih plavim cvjetićima o kojima se
Graydon raspitivao.
Toby to nije prije primijetila, ali sad joj je bilo neobično da ona, koja
se posljednjih godina susrela sa svim mogućim vrstama cvijeća, nikad
nije vidjela takvo.
Kad su svi stali naprijed, gosti su sjeli i počela je ceremonija.
Izgovorene su tradicionalne riječi, ali na kraju je govorio i Caleb. Rekao
je da će voljeti Viktoriju »kroz stoljeća, pomutnju i suze, kad prođu sva
bol i radost, kroz gubitke i trijumfe. Voljet ću te zauvijek.«
Kad je završio, Graydon je tako čvrsto stiskao Tobynu ruku da je
pomislila kako će joj slomiti prste, ali željela je da joj cijelo tijelo
podjednako jako stisne.
»Ne ostavljaj mi da sve učinim sam«, reče on tiho dok je pastor
proglašavao Viktoriju i Caleba mužem i ženom. »Ovdje ili tamo, više mi
330
nije važno gdje sam.
Samo te molim da budeš sa mnom.« Kad ju je pogledao, Toby
ugleda suze u njegovim očima.
Brzo mu je i kratko kimnula, a onda opet pogledala mladence koji su
se ljubili.
Graydon podigne njezinu ruku i poljubi je, a onda su svi počeli
pljeskati i čestitati, i bračni je par potrčao iz kapelice.
»Sad možemo jesti«, reče muškarac iza njih i svi se nasmiju i počnu
ustajati sa svojih mjesta.
Toby pogleda Graydona. »Moram obaviti neke stvari«, rekla je.
»Mogu li pomoći?« upita on.
Htjela je ostati s njim i razgovarati, ali znala je da Millie ne može
sama svladati kaos večere. »Da«, reče ona hodajući unatraške i
udaljavajući se od njega. »Složi ove male stolice jedne na druge i
poslaži ih uza zid tako da ljudi mogu opet ovdje sjediti. Poslat ću ti
Wesa da ti pomogne. A onda, molim te, nađi Millie« – Toby je već bila
kod vrata – »a ona će ti reći što još treba napraviti. Ja...« Oklijevala je.
»Znam«, reče Graydon smiješeći se. »Usput, Lexie je ovdje i ima
iznenađenje za tebe.«
»Daj da pogađam. Radi se o Rogeru. Jesu li vjenčani ili zaručeni?«
Graydon se nasmije. »Zaručeni. Želi da joj ti organiziraš vjenčanje.«
»O, Bože! Kako sam dobila takav posao?« Još jedanput je pogledala
Graydona i onda otrčala iz kapelice prema šatoru, ali vani je zastala.
Nije znala na što je maloprije pristala i što će se dogoditi. Samo je znala
da joj je jako drago što je Graydon tu. Prvi put otkad je otišao s otoka
nije se osjećala kao da joj nedostaje jedan veliki dio nje same.
Prva osoba koju je vidjela bila je Millie. »Propustila si ceremoniju.«
»Nisam, gledala sam.« Millieno obično nasmiješeno lice sad je bilo
strogo.
»Vidjela sam tebe i tvojega princa i izgledali ste jako ozbiljno. Gdje
je on sada?«
»Zamolila sam ga da poslaže one male operne stolice u kapelici.«
»Tako ih zoveš?« Kad je Toby kimnula glavom, Millie reče: »I taj si
posao dala jednom princu?«
331
 Toby se nasmije. »Graydon može sve raditi! Zna kuhati, čistiti,
organizirati...«
»Upravljati jednom državom?«
»Da, i to«, reče Toby, a onda spusti glas. »Nisam sigurna, ali mislim
da sam maloprije pristala udati se za njega.«
»Kako je moguće da to ne znaš sigurno?« upita Millie, ali kad je
vidjela da Toby drhti, povela ju je iz šatora i pomogla joj da sjedne na
jednu od stolica koje su bile razmještene vani.
»Bojim se«, reče Toby. »Zaista se jako bojim. Jedno je da nas dvoje
živimo ovdje u mojem svijetu, ali...« Pogledala je Millie sa strahom u
očima. »On je princ i jednoga će dana biti kralj. Ima državu za koju se
mora brinuti. Ima majku.«
Millie se namršti. »Duboko sumnjam da je tako loša kao što ti misliš
da jest.«
»Još je i gora. Mrzit će me. Prema lankonijskim mjerilima, ja sam
niska, bljedunjava i...« Prekinula se i nasmiješila.
»Što je?«
»Upravo to sam ja rekla Graydonu, da on tako izgleda.«
Millie ju je gledala i činilo se da razmišlja što bi joj rekla. »Hoću da
ostaneš tu i da se smiriš. Ne idi nikamo. Ja ću otići provjeriti goste i je li
sve u redu.«
Okrenula se.
»Gdje si nabavila ono plavo cvijeće koje smo stavile u bukete?«
upita Toby.
»Rekla sam ti. U New Yorku.«
»Graydon smatra da je vrlo neobično.«
Millie je bila leđima okrenuta Toby. »Zaista? Je li pitao još nešto?«
»Ne, samo se raspitivao za cvijeće. Zbiva li se tu nešto što bih
trebala znati?«
»A što bi se uopće moglo zbivati?« reče Millie vedro i uđe u šator.
Kad se našla unutra, krenula je prema ljudima, ali u posljednjem trenutku
skrenula je prema drugoj strani šatora, gdje je izašla i pošla prema
obližnjem šumarku. Kad je više nitko nije mogao vidjeti, stala je i
čekala. Zabacila je ramena, uspravno stajala i podignula glavu.
332
 Kao da je znala da će se on pojaviti, Graydon je izašao iza jednog
stabla.
Odmah se zaustavio pred njom i spustio na jedno koljeno. Nije imao
mač sa sobom, ali ispružio je ruke s dlanovima nadolje i pognuo glavu
tako da mu je vrat bio izložen u potpunoj predaji.
»Možeš ustati«, reče Millie na lankonijskom jeziku.
Kad je to učinio, u očima mu je sjao bijes. »Majko, dovraga, što
radiš ovdje?«

333
 Dvadeset deveto poglavlje

L ijepa haljina«, reče Graydon. »Izgleda mi poznato.« Prvi put u životu

nije majci iskazivao poštovanje koje je njezin položaj zahtijevao.
Ali, nije niti mislio da ga zaslužuje s obzirom na lukavstvo koje je izvela
pojavivši se prerušena na Nantucketu. Na sebi je imala haljinu koju je
jedna od njenih pretkinja nosila na jednom službenom portretu. Je li
došla ovamo špijunirati Roryja? »Mogu li pretpostaviti da su otac i...
moj brat dobro i zdravi?«
»Ako pitaš za Roryja, on je savršeno dobro.«
»Ah, dakle znaš.« Graydon se trudio da ne pokaže koliko je šokiran.
Majka ga je uhodila.
»Znam jesu li moji sinovi zamijenili mjesta? Naravno da znam.«
»Ali zvala si i rekla mi grozne stvari o Roryju. Ti si...«
»Misliš da nisam znala da si to ti na telefonu i da ste ti i brat
zamijenili uloge?
Mislim da nikad u životu nisam bila tako bijesna! Još se ljutim zbog
toga.« Glas joj se dizao. »Nije li bilo dovoljno loše što si se planirao
oženiti ženom koju voli tvoj brat? To je bilo okrutno od tebe! Da si ga
zatvorio u tamnicu i mučio, ne bi ga mogao više povrijediti. Od tjelesnih
rana mogao bi ozdraviti, ali nikada se ne bi oporavio od onoga što si mu
namjeravao učiniti!«
Graydon ju je gledao otvorenih usta od zaprepaštenja. »Ali ti si
izabrala Dannu za mene.«
»Što sam drugo mogla? Imam dva sina stara trideset jednu godinu, a
nijedan nije pokazivao nimalo želje da si nađe ženu. Ti si bio potpuno
ravnodušan kad sam rekla da se moraš oženiti Dannom. Ni Rory nije

334
ništa rekao! Namjeravao je pustiti te da oženiš ženu koju voli.«
»Želiš li reći da si izabrala Dannu zato što je Rory bio zaljubljen u
nju?«
»Da, naravno. Htjela sam prisiliti tvojega brata da progovori i izjasni
se za nju.
Mora prestati s tim životom trčanja naokolo po svijetu od jednog
opasnog mjesta do drugog.«
Graydon visoko podigne obrve. »A kakve si imala planove za
mene?«
»Ono što sam htjela za tebe je da se zaljubiš u neku djevojku do koje
će ti biti više stalo nego do tvoje zemlje. Uvjeravam te da je to ono što
je potrebno za kraljevsko vjenčanje. Ali izgubila sam nadu do tvojeg
tridesetog rođendana. Kad se radi o ženama, čak je i s Roryjem lakše
izaći na kraj nego s tobom.«
Graydon se nikada u životu nije iznenadio više nego sada zbog ovoga
što je čuo. Sve što je znao o tome što se od njega očekuje sad kao da mu
je oduzeto.
»Zašto?« jedva je uspio šapnuti. »Poslala si Roryja daleko od sebe
kad smo bili djeca. Ne razumijem.«
U Millie je splasnuo sav bijes. »Znam«, reče ona tiho. »Ali jednoga
ćeš dana imati svoju djecu i razumjet ćeš. Imala sam dva posla, jedan
kao kraljica, a drugi kao vaša majka. Nisam vas mogla maziti i
poljupcima rješavati vaše probleme. A tebe sam morala odgojiti za
dužnost koju ćeš preuzeti.«
Napravila je nekoliko koraka prema šumi, a onda se okrenula njemu.
»Pokušaji da ukrotim Roryja bili su kao da ribi želiš navući čizme.
On bi prije zapalio sobu samo da se izvuče od onoga što mu je rečeno da
mora napraviti. Ali ti, ti su uživao u disciplini. Volio si je. Bio si loše
raspoložen ako taj dan nisi nešto obavio. Mislio si da se zabava sastoji
od učenja novog jezika ili pokušaja da ti i lord Daire ubijete jedan
drugoga. Ne možeš niti zamisliti kolike sam sate provela s tvojim
učiteljima pokušavajući naći nešto što bi te moglo nasmijati.«
»Toby me može nasmijati«, reče Graydon. »Pretpostavljam da je ona
razlog zbog kojega si tu, a ne u lječilištu u Švicarskoj, kako mi je
335
rečeno.«
»Priznajem da sam htjela vidjeti s kakvom si se to ženskom osobom
zbližio.
Bila sam tako znatiželjna! Je li to neka koja prema tebi osjeća
strahopoštovanje i potiče tvoj... tvoj, ah, perfekcionizam? Ili te ipak
može nasmijati? Je li te odbila oslovljavati s Vaša Visosti? I je li ti rekla
da se primiš nekog korisnog posla i poslažeš stolice jednu na drugu?«
»Toby svakako tako postupa.« I Graydona je polako napuštao bijes,
ali nije ga se potpuno mogao osloboditi. »Čini mi se da cijeli život
manipuliraš sa mnom.«
Na Millienu licu vidjela se zbunjenost. »Naravno da je tako. To je
opis mojega posla.«
»Kao kraljice prema svojem odanom podaniku?«
»Ne!« prekine ga ona. »Kao tvoje majke, a to mi je, tako da znaš,
prvi posao.
Onaj važniji.«
»Ali odrastao sam tako izoliran! Zašto je to bilo nužno?«
»Graydone, dragi moj sine, ti si osoba koja je lojalna do krajnosti.
Željela sam da proširiš svoja prijateljstva.«
»Je li to razlog zašto si udaljila Roryja, a poslije i Dairea?«
»Da.« Zastala je malo. »Tko bi mogao pomisliti da će odlazak na
jedno vjenčanje postići više nego što sam ja uspjela u trideset jednu
godinu? Moram zahvaliti tvojoj američkoj rođakinji Jilly.«
»Znači, došla si ovamo saznati nešto o Toby?«
»Da. Zaintrigiralo me što ti i tvoj brat radite. Tvoj otac i ja sjedili
smo u bolničkoj sobi i smijali se tome. Korištenje mobitela na sastanku s
Rusima bilo je vrlo domišljato. Bili smo jako ponosni što ste se obojica
potrudili da to uspije.«
Graydon je pokušavao shvatiti sve što mu je govorila. »Pitam tek
tako iz znatiželje, jesi li ti imala kakve veze s odabirom Tobyne
haljine?«
»Naravno. Aria i ja odlučile smo koja bi bila najbolja. I prije nego
što pitaš, tvoj djed J. T. ne zna ništa o svemu ovome. On je pošten i
častan baš kao i ti.«
336
 »Misliš, naivan i lakovjeran.«
»Kako ono kažu Amerikanci? Ako cipela pristaje, Pepeljugo.«
Graydon se sad prvi put osmjehnuo. »Mislim da sam predugo u ovoj
zemlji.«
»Spremna sam se vratiti kući tvojemu ocu. Pitanje je što namjeravaš
sada poduzeti?«
»Mogu li iz tvojih riječi zaključiti da ti se Toby sviđa?«
»Da«, reče Millie, smiješeći se. »Gotovo svaku djevojku možeš
obučiti za posao, ali ono što sam htjela znati bilo je voli li tebe ili tvoju
titulu.«
»I?« upita Graydon podignuvši jednu obrvu.
»Voli te toliko da će žrtvovati svoju sreću za tebe. Bit će ti odlična
žena, a Lankonija će profitirati ako nju dobije za kraljicu.«
Graydon je na trenutak ostao bez riječi. Bilo mu je teško doista
shvatiti da će život moći provesti sa ženom koju voli. »A Dannin otac?«
»Ne brini se za njega«, reče Millie tonom koji je bio potpuno
aristokratski.
»Nije se obogatio a da pritom nikome nije nagazio na prste.
Zadovoljit će se time što će biti otac princeze, ne kraljice, ili ću mu dati
da osjeti malo lankonijske pravde.«
Graydon prijeđe rukom preko lica. Majka ga je promatrala. »Morat
ću reći Toby da ćemo ona i ja... Da se možemo...« Ogledao se oko sebe.
»Počeli smo ovdje blizu kapelice, s večerom i šampanjcem. Možda bih
to mogao ponoviti.
Nabavit ću stolnjak, svijeće i...«
»Jagode prelivene čokoladom«, reče Millie sanjivim tonom koji
njezin sin nikad nije čuo. »Baš šteta što nemaš crnog pastuha, ali taj
kostim koji nosiš bit će dovoljan.«
»Naravno«, reče Graydon i zatrepće očima. Nikad od majke nije čuo
takve romantične riječi.
»Idi i potraži je«, reče Millie. »Daj mi trideset minuta, a onda dovedi
Toby ovamo. Dat ću da se sve pripremi kako si rekao.«
Graydon nije mogao smisliti što bi joj rekao. Samo se naklonio, kako
podanici već čine, i vratio se u šator.
337
 ***
Čim je Toby ugledala Graydona, znala je da se nešto dogodilo. Zapravo,
nikad ga nije vidjela takvoga. Odlučno je koračao kroz veliki šator, ne
obraćajući pažnju na mnogobrojne goste, gledao je samo Toby. Često ga
je vidjela kad je izgledao kao pravi princ, ali sada je hodao kao kralj.
»Što se dogodilo?« upita ona kad je stigao do nje.
»Za trideset minuta odvest ću te odavde, pa makar morao ujahati
ovamo na crnom pastuhu.«
Toby se nasmije. »Zvučiš kao Garrett – i kao Millien muž.«
»Što to znači?«
Dok je Toby jednoj skupini djece dijelila tanjure s komadom
svadbene torte, ispričala mu je Millienu priču o pikniku na mjesečini.
»Dakle, iskrala se kroz prozor.«
Toby ga je gledala. »Graydone, prije si me zamolio da te ne
ostavljam samoga i pristala sam, ali ništa se nije promijenilo. Još uvijek
postoje nepremostive prepreke koje ne možemo svladati. Mi...«
Graydon se sagne i brzo je poljubi, a djeca oko njih se zahihoću.
»Dvadeset pet minuta«, reče on, okrene se i izađe iz šatora.
»Rekla sam ti da on predstavlja više od onoga s čim se možeš
nositi«, reče Lexie iza nje.
Pojavila se držeći pod ruku Rogera Plymoutha i s velikim
dijamantom na prstu. Izgledala je kao da se ispričava, kao da će Toby
doživjeti šokantno iznenađenje.
Nakon veselog cičanja i zagrljaja, Toby reče: »Alix i ja smo još od
Dana narcisa znale da će se to dogoditi. Kako te samo taj čovjek gleda!
Ne može odvojiti oči od tebe.«
»Voljela bih da ste mi to rekli«, reče Lexie.
»Ne bi htjela slušati. A sad mi sve ispričaj.«
Ali u tom trenutku jedna gošća upita nije li već vrijeme za dodjelu
nagrada za najbolji kostim. Bila je to vrlo poznata spisateljica, i na sebi
je imala božanstvenu haljinu od crvene svile s tamnim ukrasnim
šavovima.

338
 »Idi!« reče Lexie. »Pobrini se za sve. Sutra ćemo razgovarati. Kamo
je otišao tvoj princ?«
»Ne znam. Mislim da je Millie otišla za njim. Rekla je da ga želi
upoznati.«
Približila im se skupina gostiju i razdvojila ih. Roger je uhvatio Lexie
za ruku i poveo je dalje.
»Sutra«, dovikne Lexie.
Toby kimne glavom i usmjeri pozornost na dodjelu nagrada.
Viktorija, Millie i Alix trebale su joj pomoći, ali Viktorija je plesala sa
svojim mužem i činilo se da njih dvoje nikoga ne vide. Što se tiče Millie
i Alix, nigdje ih nije bilo. Toby je kratko podignula ruke u zrak od očaja,
a onda je prišla stolu s nagradama i počela ih dijeliti.
Kad se Graydon vratio u šator, već je mnogo spisateljica u rukama
držalo svoje plakete i smiješilo se. Toby je smatrala da neće moći sad
otići, ali pojavile su se Millie i Alix i doslovno su izgurale Toby iz
šatora. »Ovdje više nisi potrebna«, reče Millie. »Ni ostatak večeri.
Odlazi.«
»Sad je na nama red«, reče Alix. »Pokušat ću odvući Lexie od
Rogera i natjerati je da pomogne. Nadam se da će se njezin zgodan
zaručnik odupirati, pa ćemo se morati hrvati.«
»Pazi da te Jared ne čuje«, reče Toby smiješeći se i krene prema
izlazu. »Ali ako ti treba pomoć s Rogerom, neću biti daleko.« Jedva je
čekala da se udalji od buke i jarkog svjetla i ode k Graydonu.«
»Idi!« reče Millie i zatvori vrata za njom.
Graydon ju je čekao na rubu šume. Uzeo ju je za ruku i pošla je s
njim.
Nedaleko na tlu sve je bilo složeno kao u kakvoj bajci: svijeće u
svijećnjaku na snježnobijelom stolnjaku, šampanjac, kruh, pašteta, sirevi,
srebrna zdjelica puna jagoda prelivenih čokoladom.
»Kako si sve ovo napravio?«
»Ja sam princ i imam duha u boci«, reče on svečano.
U očima mu se pojavi sjaj koji je vidjela samo one noći kad su se
vjenčali. Ali tada je bio Garrett, a ona Tabitha i imali su cijeli život pred
sobom. »Što se dogodilo?« ponovi ona.
339
 »Dođi, sjedni i jedi«, reče on »a onda ćemo razgovarati.«
Spustila se na stolnjak nasuprot njemu i dok su jeli, on je upita što je
radila dok ga nije bilo. Postavio joj je mnogo pitanja o njezinoj novoj
prijateljici Millie, a Toby mu je oduševljeno odgovarala. »Ne bih ovo
mogla napraviti bez nje.
Zaista je najljubaznija osoba koju sam srela, i voli pomagati.
Napravila mi je frizuru, pomogla da se odjenem; dopustila da joj plačem
na ramenu.«
»Pretpostavljam da su te suze bile zbog mene?«
»Naravno«, reče Toby mažući paštetu na kreker i stavi ga u usta.
»Zbog čega bi inače žena plakala ako ne zbog muškarca?«
»Nije baš ono što sam htio čuti. I što misliš o tom uzoru svih
vrlina?«
»Zvučiš mi ljubomorno.«
»Zavidim svakome tko s tobom provodi vrijeme.«
»Graydone«, reče Toby ozbiljna glasa »ništa se nije promijenilo. Ne
možemo...« Stavio joj je u usta veliki komad sira.
Kad su završili s jelom, Toby se nasloni na stablo, a Graydon se
ispruži i položi joj glavu u krilo.
»Što bi učinila da sam običan muškarac?« upita on. »Bi li se udala
za mene?«
Toby nije htjela niti razmišljati o tome. Šampanjac joj je udario u
glavu i željela je samo uživati u ovom trenutku, tu i sada. Gladila mu je
čelo i prošla prstima kroz kosu. »Kojom bi se profesijom bavio?« upita
ona zadirkujući ga.
»Mogao bih biti kuhar. Ili muški striper. Bit ću glavna zvijezda u
idućem nastavku filma Magic Mike.«
Toby se nije dala zavarati njegovom vedrom duhovitošću. »Ne
možeš abdicirati i postati striper.«
»To je fantazija«, reče on. »Da sam običan momak, kao što su moji
bratići, i da sam odrastao u Maineu, diplomirao na Princetonu...«
»I da imaš dragu i ljubaznu majku koja ne nosi krunu«, reče Toby.
»Da. Što kažeš na majku kakva je tvoja Millie?«
»To bi bilo vrlo lijepo«, reče Toby.
340
 »Bi li se udala za mene?«
»Da. Kad bi bio običan čovjek, udala bih za tebe iz ovih stopa. Još
bih...«
Zastala je. »Da te ne čeka prijestolje, sad bih skočila na tebe i tako
te čvrsto zagrlila da ne bi mogao disati.«
Vidjela je da se Graydon široko osmjehuje. »I sukobila bih se sa
svojom majkom zbog tebe, čak ako bih morala upotrijebiti i neka od
tvojih lankonijskih oružja. Moj otac se ne bi protivio, ali majka...«
Graydon uspravno sjedne. »Što ti to znači da bi se sukobila s
majkom? Što bi joj smetalo u vezi sa mnom?«
»Pa, znam da je ovo samo maštarija, ali da nisi kralj, što bi radio i od
čega bi živio? Nemaš baš neku profesiju, zar ne? Ne viđam često oglase
koji traže nekoga tko bi vladao zemljom. Možda bi ti dobro došli svi
jezici koje govoriš. Mogao bi...« Nije dovršila jer ju je poljubio.
»Doista znaš kako muškarca lišiti kraljevskih atributa.« Zavukao je
prste u džepić na prsluku, u kojem se inače nosio sat. »Imam nešto za
tebe.«
Izvadio je prsten koji je blistao na svjetlosti svijeća. Bio je čudne
boje i ona je znala da je to dijamant boje lavande. Ostala je bez riječi
dok joj je on stavljao prsten na prst. »Nadam se da ti ne smeta što je isti
kao i onaj Dannin, ali ona će ti ipak biti šogorica pa...«
»Prekini!« Toby ustane. »Graydone, ovo nije smiješno. Bila sam
spremna igrati tu igru, ali sada je previše.« Pokušala je skinuti prsten, ali
zapeo je.
I Graydon ustane, privuče je k sebi i zagrli, čvrsto je pritisnuvši na
svoje grudi. Pokušao ju je poljubiti, ali okrenula je glavu u stranu.
»Koliko ja vidim«, reče on »jedino što nam priječi brak je blagoslov
drugih osoba. Čini se da tebi nije mrska zamisao da jednoga dana budeš
kraljica jedne zemlje. Molim te, reci mi da si barem razmišljala o toj
ideji.«
»Nisam. Nikada.«
»Znaš li da kad lažeš, počneš jako žmirkati?«
Toby se odmakne od njega. »Dobro, razmišljala sam o tome. Ideja da
nekome pomogneš jedno je od američkih prokletstava. Mi smo rođeni
341
pomagači. Stalo nam je. Nekome izgori kuća, a mi se odmah pojavimo s
pokrivačima i hranom.«
Graydon zakorači prema njoj. »U mojoj zemlji postoji potreba za
mnogim reformama. U planinama postoje neka sela gdje djeca ne mogu
ići u državne škole. Zamislio sam da im izgradimo male seoske škole s
jednom učionicom.«
»I mi smo to imali u Americi. Bile su vrlo uspješne.«
»Upravo sam se sjetio svoje škole, ali imam previše posla da bih je
nadgledao.
Vidjela si što sam sve morao raditi kad sam pomagao Roryju.«
»Možda bi Danna...«
»Ona voli životinje. Želi izvoziti naše lankonijske ovce. Toby,
ljubavi moja, istina je da bi moja zemlja trebala pomoć u mnogim
područjima. Ako ti mogu dokazati da bi te svi dočekali s dobrodošlicom,
bi li se prihvatila tog posla?«
Namrštila se. »Znaš da tvoja fantazija nije moguća. Dannin bi otac
povukao sav kapital, a tvoja majka...«
Graydon joj spusti ruke na ramena i pogleda je u oči. »Voliš li me?«
»Da. Znaš da te volim. Kao što je Caleb rekao: Volim te kroz
stoljeća, za sva vremena.«
»Hoćeš li se udati za mene?«
»Ne, ako...«
»Zaboravi to. Želiš li provesti ostatak života uz mene? Sa mnom?
Možeš li podnijeti moje lankonijske običaje, moje lankonijske
prijatelje?«
»Uspjela sam dosad«, reče Toby. Gledao ju je i čekao odgovor.
»Da, udala bih se za tebe i uvijek ostala uz tebe.«
Sagnuo se i poljubio je. Bio je to poljubac obećanja, poljubac za
budućnost.
Kad je podignuo glavu, u očima je imao sjaj koji je govorio da je
donio odluku.
»Ali ne možemo...« započne Toby.
Graydon joj stavi prst na usne, a onda, držeći je za ruku, zaobiđe
hranu na tlu i ugasi svijeće. Kad je opet pogledao Toby, smiješila se, oči
342
su joj bile tamne od pomisli na strast koja ih je čekala. »Dođi«, reče on
»moram te s nekim upoznati.«
»Ah, super!« promrmlja Toby sarkastično. Okrenuo se i upitno je
pogledao.
»Opet imam priliku riješiti se ove proklete nevinosti, a ti me želiš
nekome predstaviti.«
Graydon se nasmije. »Obećavam da ću te uskoro osloboditi tog
tereta.
Zapravo samo svemu želim dodati malo entuzijazma. Ako se točno
sjećam, voliš biti gore, a to zahtijeva energiju koja nastaje iz sreće.« I
dalje držeći Toby za ruku, krenuo je prema šatoru s gostima.
»Ono što pamtim je plavokosa gejša na tvojim leđima. Ne bi li
možda razmislio da si daš...«
»Ne, ne bih«, reče on odlučno.
Stigli su do ruba šume i Toby ugleda Millie kako stoji pred šatorom,
okrenuta leđima.
»Dođi«, reče Toby i povuče Graydonovu ruku. »Želim te upoznati sa
svojom prijateljicom.«
Kad se Millie okrenula, Graydon se naglo zaustavio, a Toby ga je
zbunjeno pogledala. Zabacio je ramena, visoko podignuo glavu, a onda
se duboko poklonio. »Karpatijo«, reče on tonom koji je Toby odmah
prepoznala kao prinčevski. »Želio bih ti predstaviti svoju majku. Njezino
Kraljevsko Visočanstvo, Millicent Eugenia Jura, kraljica Lankonije.«
Toby je malo pogledavala Graydona, malo Millie i počela shvaćati
odgovore na svoja pitanja. Graydon je mijenjao raspoloženja, od
depresije do ushita, i to uvijek nakon što je razgovarao s majkom,
kraljicom. Toby su kroz glavu proletjele slike proteklih tjedana: smijeh s
Millie, prijateljski zagrljaji, ispovijedi, povjerene tajne, boce vina i pizza
koju su dijelile. Sve ju je to odjedanput pogodilo kao kovitlac koji se
obrušio na nju i zamračio sva svjetla oko nje.
»Mislim...« šapne Toby i zaklopi oči da odagna vrtoglavicu.
Graydon ju je uhvatio prije nego što se srušila.
Prigrlio ju je uza sebe, pogledao majku i široko se nasmiješio
osmijehom koji je bio znak njegove velike sreće što mu je ispunjavala
343
dušu. »Rekla je da.«

344
 Epilog

Tjedan dana poslije

T oby je ušla u svoju kuću, obrisala znojno čelo i maknula s očiju

neposlušne T pramenove kose koji su se izvukli iz pletenice. Trebat
će joj neko vrijeme dok se ne navikne na lankonijske običaje. Cijelo je
jutro provela u vrtu vježbajući s Graydonom i njegovim roditeljima. Sad
je bila spremna za tuširanje, a onda će otići na posljednji ručak s Lexie i
Alix. Sutra u ovo doba već će biti na putu u novi život. Millie joj je
stalno ponavljala da će biti sjajna u svakom pogledu, ali Toby se ipak
brinula. Tek kad stigne tamo, bit će sigurna da...
Trgnula se jer je u njezinoj dnevnoj sobi sjedio mladić kojega nije
poznavala.
Čitao je novine. Na tren je pomislila da pozove jednog od šest
stražara koji su se nalazili vani s kraljevskom obitelji. Ali ovo je ipak
bio samo Nantucket. Mladić je mogao biti jedan od Jaredovih rođaka.
Počela je govoriti, ali on se okrenuo, odmjerio je od glave do pete i
pogledao kao da želi reći da je pala na nekom ispitu. Na sebi je imala
ružičastu majicu za jogu i stare sive hlače od trenirke, a na nogama
iznošene tenisice.
»Ti si Lavidijina kći?« upita on u nevjerici.
»Jesam.« Toby stane uspravnije i ispravi ramena. Nije joj se
dopadalo njegovo ponašanje. »Tko si ti?«
»Steven Ostrand.« U glasu mu se čuo ponos. »Rekli su mi da znaš
kuhati. Je li to istina?«

345
 »Ne znam tko si, ali želim da iz ovih stopa napustiš moju kuću.«
Malo je izvinuo obrve kao da želi reći da će ona biti na gubitku, a
onda je polako ustao. »Tvoja je majka rekla da si ćudljiva i da moram
prijeći preko toga.
Vidim da je bila u pravu.«
Toby mu je namjeravala odgovoriti na tu arogantnu izjavu, ali u sobu
je naglo ušla njezina majka. I ne pozdravivši kćer, požurila je prema
mladiću i uhvatila ga za ruke. »Steven! Ne odlaziš već?« Pogledala je
Toby. »Što si mu rekla?«
»Majko, ne poznajem tog čovjeka. Rekla sam mu da napusti moju
kuću.«
»Ah«, reče Lavidia i odmahne rukom. »Zar je to sve? Samo vas
netko treba upoznati. Steven, ovo je moja kći, o kojoj sam ti toliko
pričala.«
Mladić skine Lavidijine ruke sa svojih nadlaktica i krene prema
vratima.
»Lavidia«, reče on čvrsto »mislim da će biti najbolje da odem dok se
ovo ne razjasni.« Ponovo je pogledao Toby od glave do pete. »Međutim,
nisam siguran da se ovo između nas može dogovoriti.« Izrekavši to izađe
iz sobe.
»Majko!« započne Toby, ali Lavidia joj nije dopustila da išta više
kaže.
»Pogledaj što si učinila! Znaš li koliko mi je vremena trebalo da tog
čovjeka nagovorim da dođe ovamo?! Tvoj otac i ja upoznali smo ga na
krstarenju.
Vlasnik je desetak supermarketa.«
Toby je tek sad počela shvaćati o čemu se radi. »Pokušala si ga
nagovoriti da me oženi?« Duboko je udahnula. »Za tvoju informaciju,
upoznala sam nekoga tko...«
»Jednoga od onih Kingsleyjevih!« reče Lavidia kao da pljuje riječi.
»Kad si otrčala s onim Jaredom, rekla sam tvojemu ocu da iz toga ništa
dobro neće proizaći, ali nitko me nije htio slušati. A sad čujem da živiš u
grijehu s jednim od njih. Cime se on bavi, od čega živi? Vlasnik je
ribarske brodice? Zaista, Karpatijo! Zar nemaš ni mrvice ponosa?«
346
Lavidia zabaci ruke u zrak. »Morat ćeš ga se otarasiti, nema ti druge.«
»Toby«, javi se Graydon iza nje.
Nije se okrenula, ali zakoračila je natraške prema njemu. Imala je
jaki deja vu.
U mislima joj se javi ona noć kad je bila Tabitha, a majka ju je silom
pokušala udati za vlasnika trgovine, nekog Silasa Osbornea. Je li
moguće da je ovaj Steven Ostrand zapravo Silas Osborne u drugom
vremenu?
Lavidia je pogledala Graydona, a očiju mutnih od šoka. Pogled joj se
zastaklio, a ruku je prinijela srcu. »Već sam te negdje vidjela. Želiš
odvesti moju kćer, ali ti... se ne možeš brinuti za nju. Svoj kratak život
provest će u jadu i tuzi.« Izrekla je te riječi ispod glasa, kao da ni sama
sebe ne čuje.
Toby je odjedanput sve shvatila. Unatoč svim promjenama koje su
ona i Graydon unijeli u prošlost, nisu poništili majčin duboki strah od
budućnosti.
Toby se odmakne od Graydona i prvi put nakon mnogo godina zagrli
majku.
»U redu je«, reče Toby blago. »On neće otići ploviti morima, i neće
nas ostaviti da se same brinemo za sebe. Sjećaš se? Garrett je ostao s
nama.«
U djeliću sekunde na Lavidijinu zabrinutom i ljutitom licu pokaže se
olakšanje, ali onda se namrštila i odmaknula od kćeri. »O čemu to
pričaš? Kakvo more? Kakve veze ocean ima s bilo čime? Karpatijo,
dovela sam ti muškarca koji ima blistavu budućnost.« Odmjerila je
Graydona. Na sebi je imao znojem natopljenu majicu i razvučenu staru
trenirku. »Što ti ovaj čovjek može ponuditi?«
»Krunu, palaču«, reče Millie našavši se pokraj svojega sina.
»Lavidia!« začuje se glas Tobyna oca koji je uletio u sobu, a za njim
Steven Ostrand. »Zaboga, što radiš?« Okrenuo se i pogledao kćer,
visokog tamnokosog mladića iza nje i stariju ženu do njih. Oči su mu
skoro ispale iz glave. On je bio čovjek koji je pratio svjetske događaje i
vijesti i prepoznao je ljude pred sobom.
»Za ime sveto, ti si...« Nije mogao završiti rečenicu.
347
 U sljedećem trenutku u sobu je ušlo šest visokih mladića u odorama
i s mono bežičnim slušalicama. Okruživali su podjednako visokog
starijeg muškarca, koji je čak i u sportskoj odjeći izgledao
dostojanstveno.
Tobyn otac samo je zurio razrogačenih očiju. Pogledao je kćer.
»Je li on...? Hoćete li se ti i on...?« bilo je sve što je bez daha uspio
izgovoriti.
»Da«, reče Toby. Ona i otac uvijek su se dobro razumjeli.
»Sve ovo nimalo mi se ne sviđa«, reče Lavidia ljutito. »Steven,
molim te da...«
Prekinula se jer ju je suprug čvrsto stisnuo rukom oko ramena. »Ovo
su kralj i kraljica Lankonije, a ovaj mladić je princ. Namjerava oženiti
našu kćer i Toby će postati princeza.«
Lavidiji je trebala cijela minuta da shvati suprugove riječi. Njezin
životni cilj bio je udati kćer, a sada je shvatila da je to riješeno.
Desetljeća brige nestala su jednim jedinim uzdahom.
Pogledala je muža. »Ja... ja...« Nije završila, nego mu se
onesvijestila u rukama.
Sa smiješkom u očima, Tobyn otac pogleda sve prisutne. »Mislim da
je vrlo sretna.«

348
 Zahvale

Kao i uvijek, želim zahvaliti svojim čitateljima na Facebooku, gdje

stavljam postove o dnevnom napretku u pisanju. Usponi i padovi, dobro
i loše, sve je tamo. Ljubazni komentari i odgovori na mnoga moja pitanja
potiču me da nastavim s radom. Hvala vam.

349
1 Princ svih riba naziv je za zlatnu ribicu koja, ako je uhvatimo,
ispunjava tri želje.

2 U Velikoj Britaniji razdoblje od 1811. do 1820., kad je kralj George

III. zbog bolesti bio nesposoban vladati, te je kao regent na prijestolju
bio njegov sin koji će poslije vladati kao George IV.

350