Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

SOCIJALNA EKOLOGIJA

TIPOVI NASELJA I ODNOSI UNUTAR NJIH

Sociološke značajke sela i seoske zajednice

Izučavanje sela, seoske pripadnosti ili ruralnosti jednoje od temeljnih pitanja ruralne sociologije ili sociologije
sela.. U tim pokušajima su se uvijek najbitnijima pokazivala dva pitanja: suprostavljenost seoskog prostora
ostalim prostorima konkretnog društva s jedne, te izbor indikatora koji su relevantni za mjerenje
ruralnosti. Uz to je, dakako, važan i još jedan detalj. Ruralnost, kao pripadnost selu, seoskoj zajednici,
ruralnom prostoru, je podložna promjenama, ovisno o vremenu i promijenjenim okolnostima u kojima
se ona oblikuje. No, tim su promjenama podlozna samo obilježja sastavnica ruralnosti. To se, međutim, ne
bi moglo reći i za sadržaj ruralnosti. On je promjenama značajno manje podložan.

Sastavnice ruralnosti

Dvije su temeljne skupine sastavnica ruralnosti: skupina materijalnih pretpostavki s jedne, te takozvana
individualno društvena razina ruralnosti s druge strane.

U skupinu temeljnih materijalnih pretpostavki ili sastavnica koje uokviruju seosko područje, drže ruralnu
zajednicu na okupu, i određuju tip pripadnosti, moguće je uvrstiti najmanje četiri sastavnice:

a) Zemlja, pri čemu se, dakako, misli na poljoprivredno zemljište oranice, vrtove, voćnjake, vinograde,
pašnjake, sume itd. kao osnovni prirodni uvjet i glavnu proizvodno sredstvo koje seljak koristi da bi se
prehranio.

b) Poljoprivredna djelatnost, koja je dosta raznovrsna i obuhvaća veći broj pitanja od onog, koji tip
poljoprivrede pogoduje ratarstvu, stočarstvu i drugim kulturama, do pitanja veličine poljoprivredne parcele,
nacina gradnje poljskih puteva i tome slično. Dakako, odgovori na ta i slična pitanja su usko povezani i
stradicijom ruralne zajednice, njezinom organizacijom, vještinama i znanjima, odnosom prema zemlji i
obiteljskom posjedu itd, S druge strane, poljoprivredna djelatnost kao značajka ruralnosti ima i svojih
specifičnosti. Poljoprivredom se, primjerice, u većoj ili manjoj mjeri bave svi članovi domaćinstva.
Temelj podjele rada je po spolu. Tip poljoprivreden proizvodnje utječe i na tip obiteljste organizacije i
kulturu stanovanja, tako da se može praviti razlika, primjerice, izmedu ratarskih, stočarskih
ivinogradarskih domaćinstava itd.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

c) Ostale djelatnosti. Dva su temeljna detalja vezana za ulazak nepoljoprivrednih djelatnosti u seoska područja.
S jedne strane, često se u seoska područja, i često bez detaljnijih prethodnih analiza uvjeta koji postoje i
posljedica koje to može izazvati, implantira neka poljoprivredna proizvodnja temeljem najbanainijih političkih
odluka. S druge, pak, strane, za uvlačenje nepoljoprivrednih djelatnosti u selo nerijetko su prisutni i klasični
gospodarski razlozi.

d) Seoski pejzaž ili krajolik. Radi se, naime, o tome da seljak, u općoj koncepciji zaštite okoliša. dobiva neku
vrstu uloge čuvara prirode. Uz to što je korisnik prirode on, drugim riječima, postaje i njezin zaštitnik.

Individualno društvena razina, koja je navedena kao druga razina ruralnosti, u sebe uključuje također
nekoliko sastavnica. Najznačajnije od njih su:

a) Pojedinac. Položaj pojedinca na selu se, svakako, razlikuje od onog u gradu. U selu, on je čvrst oslonac
zajednice, prenositelj tradicionalnih vrijednosti, promicatelj određenog tipa ruralnosti i faktor transformacije
ruralnosti itd.

b) Obitelj. U danasnjim uvjetima i za seoski prostor najčešći je nuklearni tip obitelji. Međutim seoska se
obitelj značajno razlikuje od gradske. Ona je, prije svega, jako vezana za tradiciju, u svome je životu i radu
pod snažnim utjecajem vjere, karakterizira je neosvješten kontakt s prirodom itd. Osim toga, dosta je snažna
kohezija među članovima obitelji, svakom članu obitelji se pruža čvrst oslonac, običajno se propisuje odnos
prema starima i mladima, a prijekorje neizbježna posljedica njegova nepoštivanja itome slično.

c) Seoska zajednica. Tijekom povijesti i seoska zajednica doživljava promjene. U nekadašnjem, seljačkom
odnosno poljoprivrednom društvu, seoska zajednica je cjelovita, relativno zatvorena i samodovoljna
organizirana socijalna zajednica. Ona je, naprosto, društvo u malom, u njezine se odnose uopće ne miješa
država, odnosno globalno društvo. Život u njoj je uspostavljen na principu solidarnosti njezinih članova, ali i
visokog stupnja socijalne kontrole koja se temelji na tradicionalnim, ustaljenim obrascima ponašanja.
lndustrijalizacija i urbanizacija, međutim, dovodi do promjena i u seoskoj zajednici i selu.

Sastavnice nove ruralnosti

Obično se govori o tri osnovne sastavnice nove ruralnosti: seoskom prostoru, seoskoj zajednici i seljačkoj
obitelji.

Seoski prostor, u pravilu, podrazumijeva prostor života i rada, selo kao zajednicu seljana koji u međusobnoj
suradnji rješavaju zajedničke probleme, te obitelj i domaćinstvo kao primarnu socijalnu i ekonomsku zajednicu.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Život u seoskim područjima njihovi stanovnici danas sve češće uspoređuju s uvjetima života u gradskim
naseljima. Pri tome se. u pravilu, polazi od toga da kvaliteta jednih i drugih mora biti mjerena jednakim
pokazateijima. Drugim riječima, i za seoske se prostore traži razvijena komunalna infrastruktura ceste, gustoća
autobusnih i drugih veza s centralnim naseljima, telefon itd. A te odgovarajuća razvijenost socijalnih,
obrazovnih i kulturnih aktivnosti kojima stanovnici zadovoljavaju svoje potrebe. Sve to upućuje na zaključak
da stanovnici seoskih prostora u suvremenim uvjetima preuzimaju urbane obrasce življenja i odustaju
od tradicije kao principa svoga življenja.

Promjene nastupaju i u seoskoj zajednici kao jednoj od sastavnica nove ruralnosti. Dolazi, među ostalim, i do
promjena temeljnih funkcija na kojima se organizira seoska zajednica, ali i do promjena institucija
kojima ona regulira svoj vlastiti život. Gubi se, primjerice, njezin ruralni, dakle poljoprivredni karakter,
nestaje kolektivnog načina rada i obitavanja itd. Seoska se zajednica, drugim riječima, transformira od
ruralnog prema urbanom, od kolektivnog prema individualnom, od homogenog i kontroliranog prema
heterogenom i nekontroliranom itd. Selo postepeno prestaje biti selo, a zajednica prestaje biti samodovoljna i
ruralna gubi se njezina autonomija i tradicionalnost, a ona se više integrira u globalno društvo.

Na koncu, treća sastavnica nove ruralnosti je seoska obitelj-domaćinstvo. Srodnički odnosi među njezinim
članovima i dalje određuju socijalne odnose, prije svega solidarnost i međusobnu suradnju. No, u suvremenoj
seoskoj obitelji se događaju i značajne promjene. Industrijsko društvo se, naime, temelji i na činjenici da se rad
organizira izvan obitelji i domaćinstva, i to na principima koji odudaraju od tradicionaInih obiteljskih odnosa
seoske obiteiji i koji utječu na promjenu tih odnosa. Pri tome mislimo, prije svega, na dovođenje pod znak
pitanja tradicije u funkcioniranju obitelji, ali i tradicije u funkcioniranju seoske zajednice.

Novi koncept ruralnosti kao okvir razvojnih strategija

Bit novog koncepta ruralnosti kao okvira razvojne strategije suvremenih društava se sastoji u traganju za
odgovorom na pitanje, kako na seoskom prostoru poticati privredne aktivnosti koje neće biti u suprotnosti s
potrebom očuvanja privrednih resursa i kulturne baštine. a koje će stanovnicima toga prostora istodobno i
osigurati život dostojan čovjeka? Nekoliko je bitnih sastavnica takvog koncepta:

a) Ka prioritet se markira potreba očuvanja seoskog prostora i osiguranja prirodnih resursa. ali i potreba
razvijanja ekološke svijesti njegovih stanovnika.

b) Smanjivanjem udjela poljoprivrednika u seoskom prostoru poljoprivreda prestaje biti glavna djelatnost, iako
se većina stanovništva i dalje bavi proizvodnjom hrane.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

c) Lokalna samouprava se temelji na osobnim kontaktima među seljanima, zbog čega je ona uspjesnija nego
ona u gradsim prostorima.

Pri svemu tome je, a za izgradnju novog koncepta ruralnosti kao okvira za nove razvojne strategije, važno da se,
s općim društvenim razvojem, povećava i broj činitelja koji potiču oživljavanje interesa za seoska područja i rad
na obiteljskom gospodarstvu radnih mjesta u industriji, smanjuje se mogućnost prijema niskokvalifcirane radne
snage iz seoskih područja u gradove. S druge strane, odustajanje od logike državne pomoći, obveznog
subvencioniranja nezaposlenosti, usmjerava najznačajniji dio stanovništva prema rješenjima takozvane
samopomoći samozapošljavanju, međusobnoj pomoći u okviru obitelji i srodnika itd. Na koncu, sve razvijenija
postaje svijest, i to među svim društvenim slojevima, da je nužno usporiti privredni rast i pažljivo razmisliti o
budućnosti Čovječanstva, jer su ugroženi i obnovijivi i neobnovljivi resursi čovjekova opstanka.

Gradi gradska zajednica

Historijski pristup gradu kao zajednici življenja

Historijski promatrano, prvi gradovi se javljaju u oblastima koncentracije prvih civilizacija, a prije svega u
području Bliskog Istoka, gdje se mreža poljoprivrednih naselja razvija prije čak 10.000 godina. U pitanju
su, i po veličini i po broju stanovnika, mali gradovi, Jedan od prvih gradova, Jeremo. koji je nastao na prostoru
današnjeg Iraka, je imao tek nekoliko stotina stanovnika. Viši stupanj razvoja ovi gradovi dostižu prvim
ostvarivanjem viškova u poljoprivrednoj proizvodnji i pojavom raslojavanja ljudskih zajednica,

Civilizacije koje su se razvile oko velikih irigacionih sustava davale su dodatni impuls za razvoj gradova u
njihovu okruženju. Nastajanje gradova po toj osnovi se dade identifcirati u Kini, Egiptu i Mesopotamiji. U
najstarijim vremenima formiranja prvih naselja u Srednjoj Americi, međutim, gradovi nisu bili vezani za
irigacione sustave. Naprotiv, razvijali su se u pogodnom prirodnom okruženju, dakle na visoravnima, u
područjima s povoljnom klimom itd. S vremenom, povećava se i brojnost njihova stanovništva, iako su rijetko
prelazili 30 000 stanovnika, ali i gustoća naseljenosti, koja je znala dostizati i do 4000 stanovnika na četvorni
kilometar.

Zapadna civilizacija, pak, svoje korjene u razvoju gradova vuče iz stare Grčke gdje se oni, s prostora
Biiskog Istoka, u vremenu između VIII. i Vi. stoljeća prije nove ere. Međutim, u staroj Grčkoj oni se
razvijaju u specifičnim uvjetima i u specifčnoj formi kao polisi, odnosno gradovi države. Javljaju se, drugim
riječima, u vremenu kada se zanatstvo pećima izdvajati od zemljoradnje, te kada uspon doživljava i trgovina.
Bili su gradovi srednje veličine, u prosjeku sa oko 5 000 stanovnika. Doduše, neki od njih su bili i mnogo veći.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Atena je, primjerice, uračuna li se i 100 000 robova koji su u njoj živjeli, krajem V. stoljeća prije nove ere
imala čak 300 000 stanovnika. No, već oko dvjestote godine prije nove ere fokus pažnje se sa stare Grčke
premješta na Rim i imperiju koja se tamo rađa.

Rani srednji vijek je karakterističan po općem padu u razvoju znanosti, kulture, ali i gradskog života.
Tome su, među ostalim, pridonijeli i prodori barbarskih plemena u područje Zapadnog rimskog carstva, zbog
kojih su mnogi gradovi čaki potpuno uništeni. No, Istočno rimsko carstvo je bilo izvan domašaja takvih
pustošenja. Stoga se u tom dijelu svijeta formiraju i prvi srednjovjekovni gradovi, koji su karakteristićki
po tome što su često bili opasani gradskim utvrdama. Takvi se gradovi, međutim, nešto kasnije, u
vremenu između X. i XV. stoljeća, počimaju javljati i u Zapadnoj Evropi. U istom se vremenu, dakako,
urbani život razvija i u drugim dijeiovima svijeta u srednjoj i južnoj Americi, ali i Aziji.

Tijekom XV. i XVI. stoljeća renesansa i barok se osjećaju i u arhitekturi gradova. Oživljava se klasični stil
Grčke i Rima, široki bulevari, kitnjastost baroka. Industrijski način proizvodnje, koji je slijedio nakon toga,
dovodi do promjena i u razvoju gradova. Javljaju se prvi industrijski gradovi, koje karakterizira brzi rast
stanovnistva i pojava urbanizacije sa svim posljedicama koje nju prate. Već u XX. stoljeću neki od tih
gradova se odlikuju visokom koncentracijom stanovnika i ekonomske aktivnosti. U zemljama, u kojima su
uznapredovali procesi industrijalizacije i urbanizacije prije svega, zemljama zapadne Evrope, SAD, a poslije
Drugog svjetskog rata i u Japanu se formiraju i velike urbane aglomeracije.

U drugim dijelovima svijeta, međutim, se daju identificirati određene specifičnosti u razvoju gradova. Na to
je utjecao niži stupanj ekonomske razvijenosti regija i zemalja, ali i neki drugi činitelji kakvi su, primjerice,
kultura, tradicija, religija itd. U tom se smislu, u tim dijelovima svijeta, može govoriti o tri tipa gradova.
Jedan čine gradovi, koji su u periodu srednjeg vijeka nastajali u sjevernoj, muslimanskoj Africi, ali i u
vremenu prije kolonijalnih osvajanja u Meksiku i Centralnoj Americi, te području Anda. Ovaj tip
gradova je, doduše, karakterističan i za prostore Bliskog i Srednjeg Istoka, indiju i Japan, a po strukturi,
i to dosta uvjerljivo, svi podsjećaju na zapadnoevropski tip srednjovjekovnih, predindustrijskih gradova.
Drugi tip su takozvani kolonijalni gradovi, dakle gradovi koji su bili središta komercijalne i administrativne
uprave stranih sila nad kolonijama. U tim je gradovima dosta jasno bila izražena razdvojenost domaćih od
kolonijalnih funkcija. Britanci su, primjerice, upravo iz tih razloga izgradili New Delhi pored starog Deihija,
zbog čega se još uvijek osjećaju suprotnosti ovih dijelova, danas jedinstvenog grada.

Na koncu, treći tip su gradovi koji su podizani na temeljima nekih od prethodnih tipova ili nezavisno od
njih, a u vrijeme oslobađanja od kolonijalnih stega i stjecanja političke nezavisnosti. Takvi gradovi u
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

pravilu postaju žarišne točke razmjene dobara i usluga, dakle trgovine, a milioni stanovnika se pomjeraju prema
njima.

Grad kao sociološki fenomen

Ako bi htjeli definirati grad, moglo bi se reći da on predstavlja naselje društvene zajednice, povezanim,
kompaktnim I gusto naseljenim prostorom, čiji je broj stanovnika relativno velik i razdijeljen u
društvene grupe koje se, usljed društvene podjele rada bave pretežito sekundarnim i tercijarnim
djelatnostima. Komunalne, društvene, kulturne i druge funkcije u njemu su određene strukturom i
veličinom grada i razlikuju se po svojoj brojnosti i specifčnosti od seoskih i mješovitih naselja.

Ono što grad, sociološki promatrano, karakterizira, jeste činjenica da se u njemu dade identificirati mnoštvo
životnih stilova, ali i to da on, u principu, ne proizvodi vlastitu hranu. Stoga su gradovi uvijek ovisili o
okolnom području koje ih je opskrbljivalo hranom, ali i drugim potrepštinama. Prema tome, bez viška hrane
nema ni grada.

S druge strane, može se uspostaviti i veza između gradova i uzdizanja i propadanja carstava. Moćna su
carstva, u pravilu, imala mnogo velikih gradova. Gradovi na mezopotamskoj obali rijeka pomogli su carstva
koja su bila moćna u svoje vrijeme primjerice, Babilonsko carstvo.

Razvoj grada u XX. stoljeću karakterističan je po nekoliko osnova. To je, prije svega, proces
metropolizacije. Radi se, zapravo, o tome da su veći gradovi, odnosno neki od njih, rasli takvim intenzitetom
da su u sebi objedinjavaii sve, ili najznačajniji dio centralnih upravnih funkcija područja, odnosno regije na
kojoj gravitiraju, a nerijetko i države u kojoj se nalaze. Oni, zahvaljujući tome, postaju metropole, dakle glavna
središta, velegradovi okruženi manjim gradskim naseljima koja od njih, metropola, ovise i ekonomski i
upravno. Dakako, dinamičan rast često je praćen i apsorbiranjem, "gutanjem" manjih okolnih naselja, njihovim
uključivanjem u metropolu. Upravo taj proces, dakle proces apsorpcije manjih naselja od velikog grada, od
glavnog središta, koji omogućuje njegovo centripetalno širenje, se oznacava kao proces metropolizacije.

Proces metropolizacije, međutim, nije i krajnja točka širenja gradova. Naprotiv, u nekim zemljama taj
proces ide i dalje. Moguće je, naime, da se metropolizirani gradovi međusobno počinju dodirivati i
praviti neku vrstu urbanog tkiva, kojemu se ne zna ni pocetak ni kraj. Dijelovi toga urbanog tkiva, doduše,
i dalje, dijelom ili u potpunosti, zadržavaju svoju individualnost. Takve urbane aglomeracije su već čest
slučaj u suvremenom svijetu, a uobičajeno su poznate pod nazivom konurbacija.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

No, ni konurbacije nisu zadnja točka širenja urbanih aglomeracija. Naprotiv, na prostorima SAD, zapadne
Evrope i Japana danas se daju identifcirati I još kompleksnije forme urbanih aglomeracIja, takozvani
megalopolisi. Radi se, zapravo, o nizu, međusobno povezanih konurbacija, koje se mogu prostirati i na
dužini od nekoliko stotina kilometara. Takvi su, primjerice, Bowash (megalopoiis koji se, na dužini od 700
kilometara, prostire od Bostona do Washingtona) ili SanSan (megalopolis u Kaliforniji, koji se prostire na
području od San Diega do San Franciska) u SAD, Ronstad u Nizozemskoj, Midland u Engleskoj, padska
nizina u Italiji, Tokio Osaka u Japanu itd.

URBANIZACIJA

Pregled osnovnih pojmova

Urbanizacija podrazumijeva porast gradskog i istodobno smanjivanje seoskog i poljoprivrednog

stanovništva, širenje takozvanog urbanog načina života. Razloži li se, ova defnicija znači i migratorno
pomjeranja ljudi od seoskih prema gradskim naseljima, a temeljem toga i stalno širenje gradskih naselja
izvan granica postojećih gradova. Rast gradskog stanovništva se, prema tome, ima zahvaliti prije svega
migraciji selo grad.

Udio urbanog u ukupnoj strukturi stanovništva se obično označava terminom stupanj urbanizacije.
Postoje mišljenja da je stupanj urbanizacije u upravnoj srazmjeri sa stupnjem opće društvene razvijenosti.
Prema tim mišljenjima, viši stupanj razvijenosti podrazumijeva i viši stupanj udjela urbanog stanovništva
u strukturi ukupne populacije jednog društva i jedne države, sukladno navedenoj logici, najrazvijenija
društva bi u strukturi svoga stanovništva morala imati i najveći udio urbane populacije . Istina je,
međutim, da neki statistički pokazatelji takve sudove ozbiljno dovode pod znak pitanja. Primjerice, preko dvije
trećine ukupne populacije južnoameričkoga kontinenta danas živi u većim ili manjim gradovima. To je, po
svemu sudeći, više nego u dobrom dijelu zapadne Evrope. A više je nego jasno da zemlje latinoameričkoga
kontinenta značajno zaostaju u razvoju za evropskim kontinentom.

"Danas je brzoj urbanizaciji podvrgnut Treći svijet. Od 30 najvećih gradova na zemlji 1970. godine, devetnaest
ih je bilo u Trećem svijetu (14 u Aziji). Do 1990. godine 23 od 30 najvećih gradova biti će u manje razvijenim
zemljama, a u Aziji će ih biti šesnaest. Do 2000. godine više od polovice svjetske populacije živjeti će u u
gradskim područjima. s većinom u zemljama u razvoju.

Južna Amerika je najurbaniziranije područje Trećeg svijeta. Dvije trećine njezine populacije od oko 400 miliona
ljudi već živi u većim ili manjim gradovima, dok je samo oko 1/4 stanovništva u Aziji i Africi gradsko
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

stanovništvo. Dvadesetpet južnoameričkih gradova je 1980. godine imajo preko milion stanovnika, dok će do
2000. godine biti vjerojatno 46 takvih gradova. Daleko najveći grad koji je ikada postojao je Mexico City koji je
1984. godine imao 18,5 miliona stanovnika. a do kraja stoljeća je planirao polpulaciju od preko 30 miliona. Dok
čitava populacija Južne Amerike raste godišnjom stopom od 2,3%. gradovi rastu stopom sa više od 3 ili 4%.
Takav rast posljedica je ne samo visoke stope nataliteta nego također i migracija." (Metta Spencer, Foundations
of modern Sociology. Prentice Hall Canada inc., Scarborough, Ontario, 1985, str. 507.)

U vezi s fenomenom urbanizacije je i proces takozvane suburbanizacije. Naime, napučivanje gradova,

posebno u nerazvijenim dijelovima svijeta, sobom nosi i veoma različite probleme. Jedan od najznačajnijih je
problem u vezi sa stanovanjem. Stambena gradnja u pravilu ne može pratiti stopu priliva stanovništva.
To za posljedicu ima različite tipove šatorskih i sličnih naselja, problem uličarenja, i generalno poremećaj
u stanovanju. S druge strane, visok stupanj potražnje za stanovima za posljedicu ima nekvalitetnu stambenu
gradnju i relativno kratak vijek izgrađenih stanova. No, takav intenzitet gradnje prate i problemi koji iz nje
proizlaze- infrastruktura. Brzu stambenu gradnju obično ne prati i isto intenzivna gradnja vodovoda,
kanalizacije, telefonskih i elektroinstalacija itd. Takav rast, osim toga, u pravilu ne prati ni adekvatna
razvijenost socijalnih ustanova. Navedeni intenzitet gradnje traži, primjerice, mnogo intenzivniju gradnju
novih škola, novih vrtića ili novih staračkih domova od one koja je obično realnost. Na koncu, takav rast
uvjetuje i radikalan rast kriminala i delikvencije, ali i opći pad kvalitete življenja. Posljedica svega toga je i
činjenica da se jedan broj stanovnika gradova, obično onih socijalno bolje stojećih, tražeći kvalitetnije uvjete
življenja, odlučuje na iseljavanje iz gradskih u seoske aglomeracije. Suburbanizacija podrazumijeva
upravo taj proces pomjeranja iz pravca grada u pravcu sela.

Problem stanovanja, o kojem smo već govorili, za posljedicu imaju formiranje različitih četvrti ili kvartova
gradskih aglomeracija, među kojima su kontrasti često takvi da ih je teško i misaono konstruirati.
Latinoameričke metropole od Mexico Citya i Rio de Janeira do Buenos Airesa posebno su karakteristični
primjeri takvih kontrasta. U elitnim djelovima takvih gradova, dakle stanovnici, koji u pravilu pripadaju
gornjim društvenim slojevima, imaju veoma respektabilne uvjete stanovanja. U drugim dijelovima tih istih
gradova donji slojevi stanovništva, gradska sirotinja i različiti drugi deprivirani dijelovi populacije, žive
bez vode, struje, telefone, sanitarnih čvorova itd. Ti nejednaki uvjeti stanovanja, koji su izravno povezani s
različitim položajem u sustavu društvene stratifikacije, se obično označavaju terminom rezidencijalna
segregacija.

Na koncu, nekontroliran rast velikih gradova za sobom ostavlja i druge socijalne posljedice.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

On, prije svega, dovodi do različitih tipova mješanja stanovništva. Grad, zapravo, postaje mjesto
ispreplitanja ljudi različitih socijalnih, ali i vjerskih, nacionalnih, rasnih, kulturnih i drugih tipova pripadanja.
Uz sve to, čovjek u takvim aglomeracijama gubi dio svoga dotadašnjeg identiteta. On gubi komunikaciju,
koju je sa susjedima ostvarivao, u njemu se javlja osjećaj potpune anonimnosti i izgubljenosti. Sve to, ali i niz
drugih pretpostavki, omogućuje pojavu različitih tipova agresivnog i asocijalnog ponašanja porast različitih
tipova kriminalnih radnji, ubojstava i tome slično.

Sociološki pristup urbanom

Sociološkom analizom gradova, urbanizma, te uzrocima i posljedicama urbanizacije, bavi se urbana

sociologija. Radi se, zapravo, o grani sociologije koja se počima razvijati dvadesetih i tridesetih godina XX.
stoljeća, posebice u SAD, i posebice na sveučilištu u Chicagu. Humana ekologija, koja se razvija u
krugovima takozvane čikaške škole, je karakteristična i zbog svojih teorija strukture grada.

Danas se često govori o koncentrično zonalnoj teoriji, prema kojoj bi se grad trebao sastojati od pet zona
ili područja koja se jedna na drugu nastavljaju u obliku koncentričnih krugova.

 Prva je zona poslovnog središta,

 a na nju se nastavljaju zona tranzicije ili prijelazna zona lošijeg stanovanja,
 zona rezidencijalnog stanovanja,
 te zona prometa kao zona koja se proteže i do 60 minuta vožnje od centra grada.

Mnogo intenzivniji razvoj urbana sociologija doživljava u drugoj polovini XX. stoljeća. Javlja se niz imena koja
su ostala upamćena po svojim analizama urbanizacije i urbanog. SAD su svoju međuratnu praksu intenzivnog
bavljenja pitanjima urbane sociologije samo nastavile. Dakako, njihove analize slijede i dalje probleme i
pristupe, koji su američku urbanu sociologiju karakteriziran i tridesetih godina XX. stoljeća. U Njemačkoj su te
analize u tjesnoj vezi s proučavanjem razvoja demokracije na lokalnoj razini, ali i s proučavanjem komunalne
politike, te s konzekvencama do kojih razvoj urbanog planiranja vodi. No, po svemu sudeći, drugu polovinu XX
stoljeća su posebno obilježili predstavnici francuske sociološke škole Henri Lefebvre (Anri Lefevr) i Manuel
Castells (Manuel Kastels). Castells se smatra i jednim od najoštrijih kritičara klasične urbane sociologije
i čovjek koji je uložio najveći napor za jednu novu urbanu sociologiju.

Hiperurbanizacija "podrazumijeva stupanj urbanizacije veći od onog koji se ‘normalno' mogao očekivati
s obzirom na nivo industrijalizacije. Hiperurbanizacija se pokazuje kao prepreka razvitku u onoj mjeri u
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

kojoj, u obliku neproduktivnih investicija, zadržava novčana sredstva neophodna za stvaranje i organizaciju
službi, prijeko potrebnih za veliku koncentraciju stanovnistva. Štoviše, koncentracija stanovništva s niskim
životnim standardom i visokom stopom nezaposlenosti smatra se prijetećomm jer stvara povoljne uvjete
za ekstremističku političku propagandu." (Manuel Castells, Urbanizacqa, razvoj zavisnost, Marksizam u
svetu, 7/1977, sti. 281)

Problem urbanog planiranja

Pitanje urbanog planiranja je jedno od važnijih pitanja i urbane sociologije. Začetke mu se može pratit već u
drugoj polovici XIX. stoljeća, u različitim akcijama administrativnog tipa, kojima se nastojalo utjecati na
promjenu neljudskih uvjeta stanovanja i života u gradovima. Začeci urbanog planiranja, historijski
promatrano, potječu iz Engleske, no definiranije oblike i značajnije mjesto ono zadobija tek nakon
Prvog svjetskog rata. Prvi ozbiljniji poticaji tome, posebno u SAD, se nalaze u potrebi regulacije gradskog
prometnog sustava, uprometnom planiranju koje uvjetuje nagli rast gradova – posebice koncentracija
stanovništva, intenzivnije bujanje gradova, širenje gradske administracije, potreba smišljenije kontrole
itd.

Nakon Drugog svjetskog rata urbano planiranje postaje kompleksna djelatnost koja okuplja stručnjake
različitih profila i podrazumijeva obavezu timskog rada. Takav pristup urbanom planiranju nije moguć ni bez
socioloških analiza prostora. Sociološki interes za urbano planiranje se koncentrira posebice oko nekoliko
temeljnih pitanja. Apostrofiramo posebice četiri od njih, i to:

a) Pitanje planibilnosti, odnosno pitanje u mjeri, u okviru urbanog planiranja, moguće planirati broj i
strukturu stanovništva, stupanj motorizacije (odnosno broj automobila po stanovniku), način i intenzitet
korištenja gradskih sistema (vode, struje, plina), programiranje stambene izgradnje i infrastrukture
(gradnja ulica, trgovina, škola, vrtića) itd.

b) Pitanje mjerljivosti. Veličine, koje se urbanističkim planiranjem planiraju, različitg su stupnja

mjerljivosti. Mnogi od područja urbanog života, prije svega njegovi kvalitativni aspekti, nalaze se na granici
između mjerljivosti i nemjerljivosti. Nemjerljivi su, primjerice, osjećaj , doživljaj, impresiju, sliku grada,
transformaciju urbanog ponašanja i njima slične sociopsihološke percepcije i doživljaje urbanog.

c) Ciljevi planiranja, koji se mogu kvalificirat prema različitim kriterijima. Mogu, primjerice, biti
kvalitativni i kvantativni, pregmatični i nepregmatini, mjerljivi i nemjerljivi, racionalni i iracionalni,
kratkoročni, srednjoročni i dugoročni, opći i posebni, itd.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

d) Sustav vrijednosti na kojem počivaju ciljevi strategije i planiranja. Često se, naime, može naići na
mišljenja da planeri rade vrijednosno potpuno neutralno, da se ponašaju potpuno tehnokratski, da ih zanima
samo struka itd. To je, dakako, u oštroj suprotnosti sa stvarnošću. Svako društvo je izgrađeno na principu
suprostavljenosti interesa. To, drugim riječima, znači da ej i planer vrijednosno angažiran, da svoje djelovanje
temelje na kritičkoj analizi društva strukture, al i na preferenciji određenog sustava vrijednosti.

EKOSUSTAV I EKOLOŠKA KRIZA

Znavstveno bavljenje pitanjima čovjekove okoline

Pitanjima okoline u najširem značaenju riječi bavi se ekologija kao zasebna znanstvena disciplina. No, u
svakodnevnoj komunikaciji, ali i u literaturi, se mogu sresti i trmini koji su izvedeni iz termina ekologija.
Govori se, primjerice, o biloškoj, političkoj, humanoj, ali i socijalnoj ekologiji.

Inače pojam ekologija je grčkog podrijetla i dolazi od riječi oikos koji znači kuću, dom, stanište- ovaj je
pojam kao pojam kojim se definira znanstevna disciplina, istražujući odnose organizama i njihova svijeta, prvi
1866. Godine upotrijebio Ernst Haeckel (Hekel), definirajući ekologiju kao cjelokupnu znanost
oodnosima organizama i izvanjskog svijeta koji ga okružuje, u koji možemo u širem smislu ubrojiti sve
egzistencijalne uvjete. Danas se za Haeckelovu definiciju obično kaže da je definicija za biološku
ekologiju.

Početkom XX. stoljeća, međutim, zahvaljujući utjecaju čikaške škole, nastaje humana ekologija.
Njezina specifičnost u odnosu na biološku ekologiju je u tome što se počima bavit odnosima čovjeka i
njegove okoline, istražujući te odnose iz različitih aspekata – biološkog, psihološkog i sociološkog.

Na koncu, sedamdesetih godina XX. stoljeća razvija se i socijalna ekologija kao zasebna ekološka
disciplina. Sam pojam je, dakako, upotrijebIjen značajno ranije, također dvadesetih godina prošlog stoljeća,
kada se, pod utjecajem čikaške škole. ona definira kao ekološki način promatranja ljudskog društva,
napose procesa planiranja razvoja velikih gradova. Danas je, doduše, pristup definiranju njezina predmeta
značajno evoiuirao. Obično se kaže da socijalna ekologija istražuje odnos socijalnih sustava, dakle društva, i
ekosustava, odnosno prirode. Razlog tome je, svakako, činjenica da zahvaljujući utjecaju socijalnih sustava
dolazi do promjena u ekosustavima, a one, potom, imaju svojevrsno povratno djelovanje na socijalne sustave.

Pojam čovjekove okoline

U literaturi se mogu sresti veoma različite definicije okoline.

Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

 Za Wilhelma Josta, primjerice, okolina je sve osim nas samih.

 Za Gerharda Stoebera (Šteber), međutim, okolina može smisleno biti shvaćena samo kao
cjelovitost prirodnih i socijalnoekoloških uvjeta u kojima ljudi žive i u kojima se trebaju moći
razvijati i potvrđivati, odnosno ostvarivati.
 Kurt Kutzschbauch (Kucšbauh), opet, pod čovjekovom okolinom podrazumijeva cjelinu vanjskih
faktora koji uvjetuju ili utječu na čovjekov život.

To drugim riječima, znači da se čovjekova okolina sastoji od prirodne okoline, dakle čovjeku unaprijed
datih prirodnih uvjeta i okolnosti nastalih bez ljudskog rada, te od izgrađenog ili umjetnog svijeta, odnosno
onoga što je proizvod ljudskoga rada.

Na koncu, okolina se može određivati i na način kako to radi i na način kako to radi Yona Friedman, dakle
pojmom "oni drugi", pri čemu se pod "drugima" ne misli samo na ljude, nego i na stvari, okolnosti,
odnose, dakle sve ono što nas okružuje i kao pojedince i kao društvenu grupu, ili grupe . Ako se, pak, to
promotri kroz sociološke naočale, "drugi" zajedno s nama čine društvo, odnosno "zajednicu" ljudi i stvari.
Kazano, dakle, jezikom Yone Friedman, pojam okoline je izjednačena s pojmom društvo.

Sve navedene, ali i druge, definicije daju nam za pravo da pod okolinom, u najširem značenju riječi,
podrazumijevamo sve sadržaje i odnose koji se nalaze oko nekoga ili nečega odnosu na koga ili na što se ti
sadržaji, neovisno jesu li oni prirodni ili društveni, odnose.

Iz navedene definicije proizilazi dakako, da pojam okolina u sebe obvezno uključuje i subjekte, čijoj se
okolini radi, ali i neku, manje ili više intenzivnu, komunikaciju između subjekta i njegove okoline. Na
koncu, postojanje okoline pretpostavlja i postojanje određenog centra koji je prema okolini aktivan.
Doduše, ta aktivnost nije i jednostrana, dakle usmjerena iskuljučivo od centra prema okolini. Naprotiv,
aktivnost može ići i u suprotnom smjeru od okoline prema centru. Prosjaci, primjerice, koji se mogu sresti
u svakom velikom gradu, nisu karakteristični za gradski centar nego su, u pravilu, dio njegove periferije.
No, bez centra nema ni prosjaka. Drugim riječima, promijeni li se struktura stanovništva u gradskoj
periferiji, promijeniti će se stanje i u centru. Između centra i periferije, prema tome, postoji određeni
interakcijski odnos.

Dva su temeljna oblika čovjekove okoline.

Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

 Prvi se može označiti terminom prirodna okolina čovjeka, koja obuhvaća tlo, vodu i zrak kao životni
prostor za biljke, životinje i mikroorganizme.
 Drugi je poznat kao socijalna okolina, koja podrazumijeva materijalna dobra stvorena ljudskim radom
(zgrade, namirnice itd.) s jedne, te strukturu društvenih interakcija članova unutar neke zajednice i među
zajednicama, s druge strane.

Dakako, a na to upućuje navedena podjela na njezine pojavne oblike, pojam okoline se pomicao i širio od posve
prirodnog, prije svega biološkog, na socijalno područje, pri čemu napušteno nije ni prirodno. Danas je tim istim,
dakle procesom širenja, zahvaćeno i područje kibernetike, Sve to, opet, ide u prilog tezi da se pojam okoline
nema apsolutno značenje i da se ne može shvatiti statično, jednom za sva vremena. Naprotiv, njegovo značenje
je i relativno i dinamično, dakle podložno razvojnosti, odnosno historičnosti.

Na koncu, zaboraviti ne treba ni još jedno svojstvo čovjekove okoline. Ona je, zapravo, i socijalna
kategorija. Drugim riječima, ona se ne može reducirati samo na određene fizičke, odnosno fizikalne realitete i
veličine. Naprotiv, ona podrazumijeva čitav sklop komponenti i odnosa koji može biti prepoznat i oblikovan
samo kao cjelina. Između ostalog, okolina se proteže na sredinu u kojoj se razvija djelatnost ljudskih grupa, ali i
na odnose tih grupa u konkretnim proizvodnim odnosima.

Pojam ekosustava

Pojam „ekosustav“ je prvi, i to još 1935. godine upotrijebio ekolog A.G.Tansley. Od tada do danas ovaj je
pojam jedna od češće korištenih u ekološkoj literaturi, ali je i jedan od značajnijih u razumijevanju ukupne, prije
svega ekološke stvarnosti. Inače, pod ekosustavom se,u pravilu, podrazumijeva dio biosfere – dakle
Zemljina omotača kao životnog prostora organizma – sa živim i neživim sustavom. Eksustav biosfere,
prema tome,čine svi organizmi s njihovom okolinom.

Želi li se napraviti detaljnije reščlanivanje strukture ekosustava, moglo bi se reći da se svaki ekosustav, bez
obzira na njegovu veličinu, sastoji od dvije grupe elemenata. Jednu čine neživi elementi nekog prostorno
ograničenog prostora, poznatog pod nazivom životni prostor. Životnu grupu elemenata svakog
ekosustava čine živa bića koja se na tom prostoru nalaze, odnosno životna zajednica. Ona se sastoji od
biljaka, životinja, mikroogrganitma i, dakako, ljudi. Dakako, onog časa kada se u ekosustav uključi i
čovjek i njegov utjecaj , taj pojam u sebe apsorbira i sve ono čime čovjek izravno ili neizravno utječe.
Moraju u pojam, drugim riječima, biti uključena i sva materijalna sredstva, znanje i tehnike koje čovjek
koristi. Prema tome, sastavni dijelovi ekosustava, htjeli ili ne, postaju i tehnologija, znanost i tome slično.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Između ove dvije grupe elemenata ekosustava, između, dakle, životnog prostora i životne zajednice, postoke
brojni prirodni međiuutjecaji. Takvi su, primjerice, izmjena energije, hranidbeni lanac, cirkulacija kisika i
ugljičnog dioksida itd. Navedena struktura ekosustava čini ih prirodno sposobnima za samoregulaciju i
otklanjanje neravnoteže, neovisno o tome je li ona izazvana vanjskim ili unutarnjum utjecajima.

Među najznačajnije ekosustave se, svkako, ubrajaju ekosustavi mora, ekosustavi kopnenih voda, te ekosustavi
kopna.

Često se, doduše, stavlja znak jednakosti između ekosustava i ekološkog sustava. No u pitanju su
međusobno različiti pojmovi iako među njima postoji organska povezanost, Zaprvao, ekološki sustav bi se
mogao definirati koa neka vrsta globalnog ekosustava. Ekološki sustav je, dakle, ukupnost zajednica živih
bića i okoline s prirodnim i umjestno sstvorenim stukturama, odnosno ukupnost odnosa čovjeka ili
društvenih grupa spram ukupne, žive i nežive čovjekove okoline. Definira li ga se na taj način, onda iz
toga proizlazi i još jedan sud – da, naime, ekološki sustav u sebe uključuje dva podsustava. Prvi je
takozvani prirodni ekološki podsustav ili ekosfera, u kojem je ekološki ciklus osnovni funkcionalni
element, a evolucija dominantan pojam, Drugi je potnat kao socijalni ili socioekonomsku ekološki
podsustav. U ovom podsustavu je osnovni funkcionalni element proizvodni ciklus, a pojam rade je
dominantan pojam podsustava. Jedno od temelnih pitanja, vezanih za funkcionirannje ekosustava,
svakako je i pitanje njegove povezanosti s čovjekom. Kada je pitanje toga odnosa po srijedi, izvjesno je da je
čovjek, kao misleće i djelujuće biče, najčešći uzročnik i moguče neravnoteže unutar svakog ekosustava.
Razloge izazivanju te neravnoteže treba tražiti i u geoprostornim strukturama, ali prije svega u čovjekovoj
zajednici kao „sustav“ živii po svojim unutarnjim i dijelom neovisnim zakonostima od prirodne okoline kao
dijela ekosustava. Utjecaj toga, ljudskog faktora je odlučujući za promjene prirodne okoline, dakle čitave
geosfere, odnosno atmosfere (zemljin ztačni omotač) i biosfere koa njezninig sastavnica.

Ipak, stanje neprestane prisutnosti i smjenjivanja ravnoteže i neravnoteže se odnosi, prije svega, na biosferu kao
ukupnost živog svijeta i naseljenog prostora u kojem se unutarnjim ekološkim "balansom" u pojedinim
ekosustavima i među njima uspostavlja, održava i razvija život. Za to neprestano "balansiranje" zaslužni su i
priroda i čovjek. Priroda ga izvodi prema vlastitim zakonitostima i instinktivnim ponašanjima, a čovjek odnosno
društvo, prema vlastitim racionalitetima i ciljevima.

Industrijski razvoj, nažalost, stanje neravnoteže dovodi na razinu kritičnosti. On, sam po sebi, izaziva
ekoiošku krizu. Drugim riječima, taj razvoj čovječanstvo dovodi pred nužnost opredjeljenja: ili se ekosustav
Iomi pred industrijskim sustavom ili se industrijski sustav treba siomiti pred ekosustavom. U prvom slučaju
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

posljedica je propast i industrijskog i ekosustava, u drugom, pak, realan je spas ekosustava, odnosno mogućnost
održanja života na Zemlji.

Od krize okoline do ekološke krize

U literaturi se, a s ciljem da se upozori na fenomen ekološke krize, koriste dosta različiti termini. Govori se o
"krizi okoline", "ekološkoj krizi" itd. Neki autori, doduše, smatraju da se nikako ne radi o terminima s istim
značenjem. Po njihovu sudu, termin "kriza okoline", više odgovara socijalnim znanostima, dok izraz
“ekološka kriza" je prihvatljiviji za prirodnoznanstveni opis određenih područja jer naglašava činjenicu
da je čovjek dio prirode, u jednu cjelinu povezuje društvene i prirodne pojave, čak i problem zagađivanja,
ugrožavanja i destrukcije ekosustava. Drugi, međutim. smatraju potrebu da se fenomenu krize priđe
diferencirane, tj. da se treba praviti razlika između najmanje četiri tipa krize: krize okoline, krize
sirovina, krize energije, te krize atomske energije. Ipak je, izgleda, dominantno uvjerenje da pojam
"ekološka kriza" u sebi objedinjuje sve te diferencirane oblike, te da se može promatrati kao sintetički izraz svih
tih, po sebi parcijalnih segmenata krize. Treći, na koncu, ekološku krizu promatraju kao kontinuirano štetno
djelovanje na ekosustave koje započinje pojavom ekoloških probiema kao inicijalnom fazom, u kojoj
ekosustavi još uvijek imaju sposobnost samoregeneracije, nastavlja se ugrožavanjem egzistencije
ekosustava, i, na koncu, završava ekološkom katastrofom, odnosno takim stupnjem zagađenosti i
ugroženosti ekosustava koji prijeti izumiranjem brojnih ili svih živih bića na određenom prostoru.

Uvažavajući sve te različitosti, ekološka kriza se, po našem sudu, može definirati kao socijalno, dakle umjetno,
proizvedeno stanje neravnoteže odnosa između prirode i covjeka, koje ugrožava i prijeti destrukcijom i prirode,
ali i čovjeka i njegove zajednice.

Sama ekološka kriza se manifestira na dvije ravni. Prva se obično označava terminom objektivna ravan, a
podrazumijeva nestašicu hrane, te krizu različitih drugih resursa i energenata, ali i ukupnost posljedica koje
uzrokuje nestašica tih resursa. Pod objektivnu ravan ekološke krize se, dakako, mogu podvesti neki drugi
elementi i pretpostavke ekološke krize, kakvi su, primjerice, porast stanovništva, porastonećišćenja i
prekomjernost zagađivanja svih vrsta, neovisno o tome radi Ii se o materijalnom (otpadne vode, čvrsti
otpadi, emisija u atmosferu plinova, čestica itd) i energetskom zagađivanju (toplotna emisija, buka,
različiti tipovi zračenja itd). Druga, pak, ravan je poznata kao subjektivna, a radi se o nasem uočavanju i
poimanju određenih granica, odnosno subjektivnom doživljaju krize. Dakako, te dvije ravni, dakle stvarna,
objektivna kriza i subjektivni doživila njezina postojanja ne moraju postojati istodobno, niti se nužno uvjetuju.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Ekološka kriza, vremenski promatrano, ekspandira nakon svjetskog rata, i to kao posljedica razvoja moderne
industrije čija je tendencija rasta, sama po sebi, bila kontraekološka. No, ekološke teme postaju popularne
posebice sedamdesetih godina XX. stoljeća. Oficijalno je pitanje ekološke krize, na svjetskoj razini dakako,
istaknuto 1972. godine, na poznatoj Stockholmskom konfereniciji. U raspravama o toj temi ukazuju se, među
ostalim, i na to da postoje ozbiljni problem koji su vezani za okolinu i zaštitu čovjekove okoline, ali se ne bježi
ni od toga da se javno govori i o ekološkoj krizi mnogo širih razmjera od onih koje se uopće mogu i
pretpostaviti. Iz današnje prerspektive, ekološki problem su u njihovoj kriznoj fazi uočeni tek onda kada se
spoznalo negativno povratno djelovanje ekosustava na socijalni sustav, kada je, dakle, priroda, zbog
nemogućnosti vlastite samoregulaccije I samoočišćenja zbog posljedica čovjekova društvenog djelovanja
povratni počela utjecat na društvo. U tom smislu se u decidno navodi da se ekološka kriza me odnosi samo na
narušavanje stabilnosti ekosustava, nego i na stabilnost socijalnog sistema. Ona se, dakle, počinje shvaćati kao
univerzalni problem suvremenog doba.

Pri tome je posebica značajna narasla svijest da se ekološka kriza iz razvijenih industrijskih zemalja, postupno i
po određenoj semi, prenosi i na nerazvijeni dio svijeta koji, po mišljenju Gerda Weigmanna, iz povijesti
razvijesnih baš ništa nije naučio. I on, nakon što je prošao direktnu ovisnost čovjeka od prirode I vrijeme
njezina brižljivog korištenja, ponavlja grešku nemilosrdnog korištenja prirodnih dobara, logiku porobljavanja
prirode i odbacivanja velikig količina štetnih materijala I otpadaka u prirodu, a sve to dovodi do procesa njezina
propadanja i u tom dijelu svijeta.

No, neovisno o kojem dijelu svijeta se radi, ekološka kriza kao pojam obuhvaća nekoliko stupnjeva svoje
manifestacije. U pitanju je, prije svega zagađenje kao najniži stupanj, potom ugrožavanja, te destrukcije
kao najalarmantinja faza njezina ispoljavanja. Sva ta tri stupnja krize se, osim što zahvaćaju prirodu,
odnose istodobno i na društvo, odnosno čovjeka. Sukladno tome se govori i o dvije manifestne forme
ispolavanja ekološke krize – zagađivanju, ugrožavanju i destrukciji čovjekove okoline, dakle krizi
okoline s jedne, te zagađivanju, ugrpžavanju i destrukcjiji čovjekove životne sredine, odnosno krizi
životne sredine s druge strane.

S druge strane , alarmantna upozorenja koja sobom nosi pojam ekološka kriza, značajna su iz najmanje nekoliko
razloga, po srijedi je, prije svega, činjenica da se radi o problemu, bolje reći tendcedijama, planetarnih, dakle
globalnih razmjera. S druge strane, u pitanju je čovjekova budućnost, odnosno opasnost od potencijalne
katastrofe. Na koncu, radi se i o socijalnim posljedicama I za čovjeka I za njegovu socijalnu zajednicu.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Ekološkka kriza, naimen ne prijeti samokatastrofom socijalno konstituirane prirode, nego i katastrofom
čovjekove zajednice, katastrofom, dakle, same vrste.

Nesporno je, dakako, spoznaja i mogućim ičincima I posljedica, a ekološke krize raste, iako je nespororno I to
da je rast navedene spoznaje sporiji nego što bi, objektivno, trebao biti. No uz sve to je, isto tako, nesporno i da
se, u interpetaciji ekološke krize, daju identificirati različiti pristupu, I to da u doista širokom rasponu od
ignoriranja do fatalizma i rezignacije. Različitost navedenih pristupa se manifestira u odnosu na različita pitanja.
Jedno od njih je, svakako, i gdje tražiti uzroke ekološke krize? U izvještaju Rimskog kluba se, primjerice,
posebno apostrofira pet takvih uzoraka: porast stanovništva, problem hrane, iscrpljivanje sirovina, nedostatak
energije i zagađivanje okoline. No neki ekološku krizu dovode i u vezu s ciljevima i vrijednostima koje slijedi
suvremena industrijska civilizacija, u kojoj je, prema sudu Alvina Tofflera (Tofler), dominantan utjecaj
triju osnovnih ideja:

a) ideja o prirodi, pri čemu je priroda shvaćena kao object koji treba iskorištavati

b) ideja o čovjeku kojem se, kao najsavršenijem biću evolucije, daje za pravo da se ponaša kao gospodar
na ostalim, i živim i neživim svijetom, te

c) ideja napretak, koja se oblikuje kao ideja o stalnom beskonačnom poboljšavanju života čovjeak

Tako, međutim, postavljeni ciljevi i vrijednosti suvremene industije civilizacije su, smatarju drugi, pogrešni iz
najmanje dvije grupe razloga: prvo jer stvarno ne odgovaraju ni ljudskim potrebama ni ljudskim zahtjevima, i
drugo, jer razaraju životne osnove čovječanstva koje su ograničene, zbog čega je, onda. besmislen i
neograničeni materijalni rast.

Različitost pristupa se dade identificirati i u shvaćanju posljedica ekološke krize na pojedine oblasti čovjekova
života, ali i na civilizaciju u cjelini. No, uglavnom je općeprihvaćen postao stav da industrijalizacija neće moći
moći trajno produžavati parametre koji je danas karakteriziraju. Naprotiv, proizvodnja i njezin input i njezin
output će se definitivno morati podvrći ekološkim kriterijima napretka jer će, u protivnom, zaprijetiti
destrukcijom i pojedinih ekosustava i cjelokupnog ekološkog sistema, ali i sudarom s granicama dopuštenog
rasta,

Oblici suprostavljanja ekološkoj krizi kao destrukciji prirode i čovjek

Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Industrijska civilizacija je, postalo je jasno, uzrokovaia i niz novih vrijednosti, obrazaca ponašanja i psiholoških
posljedica. Svijest o neprstanom povećanju udobnog života više nije odlika samo viših socijalnih slojeva nego,
u tendencijskom smislu, postaje svijest i stil života i nižih slojeva društva.

Način života utječe i na čovjekov dnevni ritam. Čovjek, zapravo, sve više postaje programirani stroj, bez
slobodnog vremena i prava na privatni život. To, opet, utječe na psihičku konstituciju čovjeka, povećan stupanj
njegove razdražljivosti usamljenosti, osjećaja bezličnosti i napustenosti itd.

U vezi sa svim tim se sve česće se razmišlja i o proširivanju kruga jahača Apokalipsa. Naime, našoj su
civilizaciji do danas poznata četiri jahača Apokalipse: kuga, odnosno epidemije, smrt, rat i glad. Danas se sve
češce postavlja i pitanje javlja li se ekološka kriza, dakle entropijska destrukcija prirode, kao još jedan, peti
jahač“ Apokalipse, ili će njegovo nametanje ipak uspjeti obuzdati suvremena industrijska civilizacija novom
sviješću, sviješću o životu kao temeljnom sastavnicom ekološke svijesti.

Ali, iz takvog razmišljanja proizlazi i svijest o potrebi suprostavljanja mogućem apokaliptičnom scenariju
razvoja ekološke krize. Takvo suprostavljanje se temelji na izradi različitih strategija razvoja društva od
ekoloških, do energetskih i zdravstvenih. Na međunarodnoj razini se, s istim ciljem, razvija ekološko pravo kao
zasebna grana prava. Svijest o potrebi da se nešto učine rezultira i različitim inicijativama građana, koje u
drugoj polovici . stoljeća sve više poprimaju i palitičko značenje. Sve mnogobrojniji su i takozvani ekološki
pokreti koji vrše svojevrsni pritisak čak i na političke stranke, prisiljavajući ih da ekološku tematiku ugrade i u
svoje programe, te da od načina, na koji je ona u tim programima problematizirana, ovisi dobrim dijelom i
podrška biračkog tijela s kojom mogu računati na izborima. No, o njima će biti posebno riječi. Na koncu,
ekološka je kriza pozitivno utjecala i na niz inicijativa u području znanosti koja se sve agresivnije angažira na
istraživanjima i pronalaženju praktičnih rješenja koja su od koristi za preventivne akcije društva u zaštiti i
unapređenju okoline.

Pojam ekološke svijesti

Ekološka svijest je proizvod ekološke krize postojeće civilizacije. Nju, prema tome, ne treba shvatiti statično,
odnosno ekološka svijest nije nikakva statička kategorija Dapače, ona je, po svojoj biti, i dinamička i
historijska. Drugim riječima, ekološka svijest se uobličava u određenom historijskom procesu, a promjene u
njoj su u tijesnoj vezi s promjenama društvenih okolnosti i uvjeta. Veliki je, primjerice, broj pokazatelja, koji
danas upućuju na porast društvenog senzibiliteta u odnosu na opasnosti koje sobom nosi ekološka kriza. U
ekonomskim, ali i u izvanekonomskim profesijama je, prije svega, u stalnom porastu broj kritičara ideologije
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

rasta. Posebice su karakteristične diskusije koje nastoje pokazati apsurdnost takozvanog kvantitativnog rasta, jer
on izaziva i ciklične krize nestašice. Veći senzibilitet se manifestira i kroz pokretanje sve šireg kruga Ijudi na
konkretnim pitanjima zaštite njihove životne sredine, ali i kroz diskusije ljudskim potrebama. Sve pristutnije je,
primjerice, odustajanje od takozvanih potreba za "imati", dakle potreba za potrošnjom materijalnih dobara koja
su simbol moći i ugleda, a koje karakteriziraju industrijsko društvo, Na njihovo mjesto se, istodobno, probijaju
osobne, dakle potrebe koje omogućuju čovjekovo samopotvrđivanje, ali i takozvane socijalne potrebe, potrebe
za “htjeti", dakle one koje su pretpostavka promjena postojeće, danas dominirajuće civilizacijske matrice, Na
koncu, porast senzibiliteta za posljedice ekoloske krize manifestira se i kroz diskusije o kvaliteti života, ali i
kroz stalni porast zahtjeva za demokratskim odlučivanjem o svim važnim pitanjima budućnosti, kakva su,
primjerice, ona kojase tiču primjene novih tehnologija.

Sve to, dakako, ne znači da se fenomen ekološke svijesti može reducirati na samo jednu njezinu dimenziju niti
samo na tehnologiju, niti, pak, iskuljučivo na nekakvu optimističnu idologiju. Naprotiv, ekološka svijest u sebe
uključuje niz veoma različitih spoznaja. Takva je, primjerice, spoznaja da industnjska civilizacija ideologijom
ekspanzije sve više truje vlastite osnove ekosustava. Zanemariti ne treba ni spoznaju da opće zagađenje vodi
općem uništenju, odnosno samouništenju. Na koncu, jedna od značajnijih je i spoznaja da je rast nekontrolirana
pojava i da sve više iscrpljuje prirodne čovjekove rezerve egzistencije. Iz svih tih spoznaja proizlazi i sud koji
se ne može zaobići sud da je ekološka svijest, zapravo, težnja k promjeni, i to radikalnoj promjeni ukupnog
postojećeg stanja u odnosu čovjeka prema prirodi.

Ekološka svijest je, bez sumnje, u izravnoj vezi s određenim tipom manifestacije ekološke krize. Pojmu "kriza
okoline", primjerice, odgovara pojam "svijest o okolini", pojmu “ekološka kriza" pojam "ekološka svijest" itd.
No, to ne znaći automatski da se ekološka svijest može primarno i u potpunosti izvoditi iz činjenice postojanja
ekološke krize. Naprotiv, ona je u značajnoj mjeri ovisna i od sustava vrijednosti i od sociokulturnog konteksta
nekog društva ili dijela društva. Drugim riječima, na pojavu i obiikovanje ekološke svijesti utjecaj ima i
objektivna stvarnost, ali i tendencije u sustavima vrijednosti konkretnog društva. Nijemac Helmut Klages,
primjerice, kada su te tendencije u pitanju, navodi četiri moguća scenarija budućih sustava vrijednosti: status
quo prognoza, povratak tradicji, proboj prema naprijed, te vrijednosnu sintezu.

Dakako, ekološka svijest je neodvojiva od ekološkog ponašanja. Drugim riječima, ona ne znači ništa ako
egzistira samo u obliku latentne svijesti, ako podrazumijeva samo određeni stupanj svjesnosti pojedinaca ili
društvenih grupa. Pravo svoje značenje ekološka svijest dobija tek kada uključi i konkretnu akciju, individualno
i društveno ponašanje koje je u skladu sa sviješću koja je prisutna kod pojedinaca ili društvenih grupa. Iz toga,
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

međutim, proizlazi i još jedan sud da je ekološko ponašanje nešto što proizlazi iz određene ekoloske svijesti.
No, to nikako ne znači da je ekološka svijest i jedini faktor oblikovanja ekološkog ponašanja. Naprotiv, na to
ponašanje utječu i ljudske potrebe kako one ekonomske, tako i biološke, socijalne, potrebe samoaktualizacije i
druge.

Svako, iole ozbiljnije definiranje ekološke svijesti, bi se moralo temeljiti i na ambiciji da se obuhvate značajnije
sadržajne dimenzije koje ona ukljućuje. Polazeći upravo od takvih ambicija, apostrofiramo da ekološka svijest
podrazumijeva:

a) do svijesti dovedenu spoznaju da je priroda, čiji je integralni dio i sam čovjek, ograničena,

b) svijest da je dokidanje dominacije čovjeka nad prirodom nužnost, kao što je nužnost i uspostavljanje principa
dinamičke ravnoteze između njih,

c) svijest da ekološka kriza objektivno postoji i daje ona društveno uzrokovana,

d) svijest da se ekološka kriza širi i produbljuje i da sve više ima globalni karakter,

e) svijest o potrebi vizije rješenja ekološke krize, o potrebi globalnog mišljenja i globalnoj strategiji razvoja
koja vodi računa o opstanku vrste, dakle svijest o životu,

f) svijest da postoje društvene snage koje posjeduju sposobnost takvog mišljenja, ali i sposobnost globalnih
društvenih strategija, koje omogućuju razvoj na principima ponovnog uspostavljanja narušene ekološke
ravnoteže između čovjeka i prirode.

Ekološki pokreti

U historiji novih socijalnih pokreta ekološki pokreti zauzimaju posebno mjesto. U principu, ekološki pokreti su
su fenomen druge polovice XX. stoljeća. Međutim, i prije njihove pojave bilo je pokreta za zaštitu prirode i
čovjekove okoline. Još početkom XIX. stoljeća se, primjerice, javljaju pokreti za zaštitu prirode. U drugoj
polovini XIX. stoljeća se, opet javljaju pokreti za zaštitu okoline. Međutim, o njima kao pokretima u nastajanju
govori se tek sedamdesetih godina prošlog stoljaća kada se javljaju unutar razvijenih industrijskih zemalja.

Inaće, ekološki pokreti nastaj iz dva temeljna izvora. Prvi je na mikronivou, a radi se o različitim inicijativama
građana za zaštitu i očuvanje čovjekove okoline i prirode, ali i inicijativama u oblastima u kojima je ugrožena
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

lokalna ili uopće čovjekova egzistencija. Takve su, primjerice, situacije Izgradnje autoputeva, atomskih centrala
itd. Drugi je, pak, na makro nivou i vezan je uz rasprave o globalnim problemima razvoja, odnosno granicama
rasta.

Temeljno pitanje, koje se danas postavlja, je pitanje treba ii govoriti o ekološkom pokretu ili ekološkim
pokretima? Budući su uvjeti u pojedinim zemljama, u kojima oni djeluju, veoma različiti, mislimo da je
uputnije govoriti o ekološkim pokretima nego o ekološkom pokretu u svjetskim razmjerama. Nastanak
ekološkog pokreta u pojedinim zemljama, naime, ima svoje specifičnosti. U Njemačkoj je on, primjerice, vezan
uz debate u parlamentu. U Francuskoj, opet, nastaje kao rezultat djelovanja na programu zaštite prirode, ali i
diskusija oko granica rasta, kvalitete života itd. No, uz sve te specifičnosti, kod svih njih se daju identificirati i
neki zajednički ili srodni elementi. Sve te ekološke pokrete karakterizira činjenica da se radi o alternativnim
pokretima, odnosno pokretima koji nude neke ekološke alternative unutar društva u kojem djeluju.

U razvoju ekoloških pokreta se, u pravilu, dade identificirati više razvojnih faza. U prvoj fazi, koja zahvaća
vrijeme prve polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća, razvijaju se inicijative građana. U drugoj fazi,
međutim, pokreti se konsolidiraju, prerastaju regionalne okvire i povezuje se na široj razini, a u njima sejavlja i
unutarnja svijest o ciljevima pokreta.

S druge strane, na formiranje teorijskih i ideoloških pozicija u ekološkom pokretu utječu objektivna stanja
društva i društvenih promjena, ali i aktivnosti u samom pokretu. Tri tipa te aktivnosti su posebno značajna. Po
srijedi je, prije svega, praktična orijentacija pripadnika pokreta, koja se sastoji od pisanja protesta, proglasa,
letaka ili publikacija, a koja za cilj ima podizanje ekološke svijesti i poticanje svojih članova na akcije. S druge,
pak, strane, na formiranje teorijskih i ideoloških pozicija pokreta utječe i programatsko opredjeljenje, odnosnj
formuliranje programa pokreta. Na koncu, radi se i o teorijskom i ideološkom radu, unutar pokreta buduć i da
politički profil pokreta nije jednoznačan i da u njemu postoje razlčite političko ideološke tendencije.

Iako su raziike unutar ekoloških pokreta pojedinih zemalja dosta evidentne ipak se, i usprkos tome, može
govoriti i o jednoj jedinstvenoj ekološkoj alternativi. Tako, naprimjer svi oni se, u oblasti privrede zalažu za
štedljivost potrošnje energije, za proizvodnju dugotrajnih dobara, za decentralizaciju proizvodnjei potrošnje itd.
S druge strane, u oblastima društva svi oni su za povratak jednostavnom životu, za shvaćanje rada kao sredstva
za samoizgrađivanje a ne patnje, za usklađivanje razvoja u mogućnostima i granicama prirode i tome sličnosti
oblasti politike se, opet, zalažu za osiguranje elementarnih životnih potreba za sve ljude itd. Napokon, u oblasti
kulture su za podizanje ekološke svijesti, za odstupanje od logike potrošačkog društva itd.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Na koncu, postavlja se pitanje: ima li ekološki pokret, odnosno pokreti, perspektive u bližoj i nešto daljoj
budućnosti? Veoma je realno pretpostaviti, prije svega, da će i dalje postojati lokalne ili reogionalne inicijative
građana i u ovoj oblasti. Razlog tome je, među ostalom, i činjenica da industrijski sistem jos uvijek ne vodi
dovoljno računa o ekološkim pitanjima, kao i to da će se ta pitanja, unatoč preventima, i dalje usložnjavati. S
druge strane, ekološke teme, koje će ostati veoma značajne u razvijenim zemljama, će se najvjerovatnije širiti i
na nerszvijene zemlje i dijelove svijeta što otvara nove mogućnosti ovom pokretu. Na koncu, veoma je
vjerovatno da će u razvijenim industrijskim zemljama doci do svojevrsnog približavanja industrije i ekologije.
To, drugim riječima, znači da će sve izraženiji pritisak javnosti u formi inicijativa građana ill ekoloških
organizacija i sve više utjecati na suptilnije i izraženije mjere djelovanja u oblasti ekologije.

ZAVRŠNI DIO ČASA 5'

Dz: Napisati esej: „Prijedlog za rješavanje problema zagađenosti u Sarajevu“; „Ekološki pokret iz moje
avlije“; „Prijedlozi za podizanje ekološke svijesti“ – odabrati temu

Analiza aktivnosti i ocjenjivanje učenika