Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
The Bookshop on the Shore

JENNY COLGAN

Knjižara
na obali
S engleskoga prevela
Ana Briški Đurđevac

2
 Knjige.Club Books

Uvod

Kad sam bila mala, pročitala sam sve dječje knjige u malom odjelu naše
minijaturne mjesne knjižnice (osim velike zelene knjige o reptilima i
vodozemcima, njih sam se bojala). Pročitala sam knjige o kaligrafiji, stolnom
tenisu, o izviđačima (bila sam grozna izviđačica, dobila sam samo jednu značku,
i to onu za čitanje, naravno), knjige o tome kako postati špijun, knjige o Bibliji i
sve romane i priče koje su imali.
Mislila sam da je u tome poanta; ako čitaš, trebaš pročitati sve knjige na
svijetu. S trinaest sam godina dobila člansku iskaznicu za odrasle, slistila pola
police Louisa L’Amoura i na kraju shvatila da to neće funkcionirati (iako sam se
probila kroz mnogo više romana Toma Clancyja nego što bi se to očekivalo od
jedne tinejdžerice).
I zato vas sada želim pozdraviti i zahvaliti vam što ste odabrali Knjižaru na
obali - znam da je štiva na izbor bilo mnogo. Vjerujte mi, uistinu znam.
Ovaj roman nije nastavak Knjižare na uglu ni Male prodavaonice sretnih
završetaka (naslov ovisi o tome gdje ste kupili roman). Otkrit ću vam nešto što će
vas možda iznenaditi: autori ne mogu uvijek samostalno odrediti naslove svojih
romana, a kada smo odabrali naslov Mala prodavaonica sretnih završetaka, u
modi su bili dugački naslovi. Ipak, meni se oduvijek činio predugačkim.
A zatim je moj dragi stari američki urednik rekao: “Nisam baš siguran da mi
se sviđa britanski naslov. Bi li ti smetalo da ga promijenimo?” A ja sam rekla:
“Može!”
Pitao je: “Kako ti se čini Knjižara na uglu?”
Odgovorila sam: “To je ustvari putujuća knjižara, pa i nije na uglu, zar ne?”
Nato je on rekao: “Meni se nekako čini da je naslov zgodan zbog toga što ti
je knjižara uvijek pri ruci.”
“U redu, a da je parkiram na uglu?”
Rekao je: “Odlično”, i to je jedina razlika između američkog i britanskog
izdanja - koliko se puta pojavljuje rečenica “kombi se parkirao na uobičajenom
uglu”. Dakle, ovaj roman nije nastavak, iako se u njemu pojavljuju poznati likovi,
Nina i Surinder, no ovo je u potpunosti priča o Zoe.
I priča o tome kako vam ljubav prema knjigama pruža zaštitu od svijeta, što
zvuči neobično, no uistinu vjerujem u to. Ako čitate, mislim da onda ne morate

3
 Knjige.Club Books

vjerovati samo sebi. Na raspolaganju vam je tuđa pamet, tuđi životi koje možete
proživjeti. Moj sin nije ljubitelj čitanja (nije ni pretjerano zreo za svoje
godine), no sjećam se kad je čitao serijal o Harryju Potteru. Došao mi je
sav začuđen i rekao: “Nije kao film, nego je kao da sam stvarno ondje, mama.” A
ja i dalje vjerujem da je čitanje najbolji oblik izravne komunikacije umova koji su
ljudi smislili, barem dok nas Facebook ne natjera da si ugradimo implantate.
Čitanje može biti bijeg - osobito volim gledati putnike u podzemnoj, potpuno
nesvjesne siva jutra, zadubljene u Englesku Thomasa Cromwella, marsovske
svjetove Michela Fabera ili divlje vrhunce Georgea R. R. Martina.
U prošlom romanu o knjižari pisala sam o tome gdje i kada čitam, i mnogi su
mi čitatelji poslali svoje ideje. Jedno od zanimljivih pitanja koje je iskrsnulo bila
je razlika između “pravih” te e-knjiga i audioknjiga. Neki su tvrdili da “ništa nije
poput prave knjige”, no zanimljivo je bilo primijetiti koliko je više onih koji vole
mogućnost nošenja čitave knjižnice na mobitelu ili u džepu. Sve češće
zamjećujem kako ljudi na čitačima poput Kindlea postavljaju velika slova, pa im
ne trebaju naočale za čitanje - zar to nije korisno?
Zgodni su za uporabu u teretani, a ja svoj čitač svakodnevno nosim u kadu
(stranice listam nosom) i još mi nijednom nije pao u vodu, iako sam užasna
šeprtlja. Volim i audioknjige jer tada mogu čitati i kad su mi ruke zauzete, recimo,
dok šećem psa. Ipak, kada je riječ o knjigama u elektroničkom obliku, ne vidim
što drugi čitaju, a to mi pomalo nedostaje. Usto bih voljela da na vrhu svake
stranice stoji naslov knjige koju čitate; vječito zaboravljam što čitam i kada me
netko pita, ne mogu sjetiti, pa dobivam poglede koji kao da poručuju: “Ah,
oprosti, mislila sam da si pravi knjiški moljac”, što je vrlo, vrlo bezobrazno.
E da, i jako sam se naljutila na jednoj večeri kad je neka žena blebetala o tome
kako nikada neće pročitati knjigu u elektroničkom obliku jer se ništa ne može
mjeriti s pravom knjigom. Vjerujte mi, inače nisam nepristojna, ali ta je žena bila
nepodnošljiva, pa sam joj rekla: “Da, elektroničke su knjige samo za ljude koji
mnogo čitaju”, što je bilo vrlo zločesto, ali baš mi je godilo.
Dakle, ono što vam pokušavam reći jest: uživajte u onome što čitate.
Obogatite svoj život knjigama svih vrsta. Ako ne uživate u nekoj knjizi, uzmite
drugu1 - život je prekratak. Ja i dalje nastojim pročitati sve knjige na svijetu.
Čitatelji smo. Razumijemo se.
Voli vas
Jenny
XXX

1
Naravno, osim ove. Osobno ću vam poslati e-mail i provjeriti jeste li je dovršili. Možda ubacim
i kratak test.

4
 Knjige.Club Books

PRVI DIO

“Odavde je pogled drukčiji”, rekao je Robert Carrier šireći krilo. “Kad sve gledaš
uvijek na isti način, ništa se ne mijenja. Kad promijeniš perspektivu, sve se
mijenja.”
“Ali ovo uopće ne izgleda kao grad”, zadivljeno je rekao Wallace. “Sve je
nebo.”
“Tako je”, rekao je Robert Carrier uperivši očice u prljavoga dječaka. “Mnogo
je vrsta neba.”
Iz Na krovovima

5
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

“No, pričajte mi o napadajima plača.”

Ljubazna gospođa sjedila je za starim stolom tipičnim za ustanove državnoga
zdravstva. Na zidu iza nje plakat je sugerirao složenu skraćenicu koju je potrebno
zapamtiti u slučaju da dobijete moždani udar.
Pomisao da bi se u trenutku moždanog udara morala prisjetiti nekakve
skraćenice uznemirivala je Zoe još i više nego boravak ovdje. Prljave rolete
gotovo su sasvim pokrivale prozor s pogledom na cigleni zid, a sag je bio pun
mrlja kave.
“Pa, događaju se uglavnom ponedjeljkom”, rekla je Zoe zagledavši se u sjajnu
crnu kosu gospođe s druge strane stola. I njezina je bila dugačka i tamna, no
trenutačno ju je vezala nečime za što se nadala da je vezica za kosu, a ne, recimo,
elastična vrpca koja je ispala poštaru. “I, znate, kad podzemna kasni ili ne
uspijevam kolica ugurati u vagon. Ili kad se netko ljuti zato što pokušavam
ugurati kolica, a ako ih ne uzmem, kasnit ću cijeli sat iako je prevelik za kolica,
da, znam, puno hvala, ne morate me osuđivati zbog toga.
Ili kad zaglavim na poslu i mogu točno izračunati koliko će me stajati svaka
minuta kašnjenja po njega, pa ispadne da sam cijeli dan besplatno radila. Ili kad
odlučim da bismo trebali autobusom i dođemo na postaju, a vozač mi zatvori vrata
pred nosom jer mu se ne da gnjaviti s kolicima. Ili kad ostanemo bez sira, a ne
mogu si priuštiti odlazak u dućan. Jeste li vidjeli cijene sira? Ili...”
Žena se blago nasmiješila, iako je izgledala malčice nervozno.
“Mislila sam na vašeg sina, gđo O’Connell. Kad on plače?”
“Ah!” trgnula se Zoe.
Obje su se zagledale u crnokosoga dječačića koji je u kutu pažljivo slagao
farmu. Nesigurno je podignuo pogled.
“Nisam... nisam shvatila”, rekla je Zoe i odjednom pomislila da će se ponovno
rasplakati. Ljubazna dr. Baqri gurnula je kutiju papirnatih rupčića prema njoj, što
joj nije pomoglo.
“... ‘gospođica’ sam”, drhtavo je nastavila Zoe. “Pa, on je dobro... koja suza
tu i tamo, ali on ne...” Sada je bila sigurna da će se raspasti. “Osim toga... ne
ispušta ni zvuka.”

6
 Knjige.Club Books

Dobro, pomislila je Zoe nakon što je obrisala suze, malo se raspala pa se pribrala
kada se užasnula shvativši da je razgovor s liječnicom koji su mjesecima čekali
gotovo pri kraju, a ona je većinu vremena provela plačući i gledajući dr. Baqri
pogledom punim nade i očajanja. Hari joj se sada meškoljio u krilu, a barem joj
dr. Baqri nije rekla ono što su joj uvijek govorili...
“Znate, Einstein...” započela je dr. Baqri, a Zoe je u sebi zastenjala. Eto ga!
“... nije progovorio do pete godine.”
Napola se nasmiješila. “Znam to, hvala”, protisnula je.
“Selektivni mutizam... je li proživio kakvu traumu?”
Zoe se ugrizla za usnicu. Bože, nadala se da nije.
“Pa, njegov tata... pojavi se pa nestane”, rekla je, a onda molećivo nastavila
kao da se nada liječničinu odobravanju. “No to nije neuobičajeno, zar ne? Voliš
kad tata dođe, zar ne?”
Na spomen oca, Hari se sav ozario kao i uvijek. Upitno ju je bocnuo prstom
u obraz.
“Uskoro”, rekla mu je.
“Kad ste ga posljednji put vidjeli?” upita liječnica.
“Ovaj... prije tri... šest...”
Zoe se pokušala sjetiti. Iskreno, Jaza nije bilo cijeloga ljeta. Neprestano si je
govorila da mora prestati pratiti njegov Instagram, no bilo je to poput nekakve
gadne ovisnosti. Bio je na četiri festivala, i objavio mnogo fotografija na kojima
je nosio raznolike šarene šešire.
“Pa”, rekla je liječnica, koja je s Harijem odigrala igru s kartama, naučila ga
kako pucketati prstima, igrala se skrivača i nagovorila ga da potraži razne
predmete koje je skrila po ordinaciji. Sve je to četverogodišnjak pokušao
napraviti, no stalno se nervozno vraćao u majčino krilo, razrogačenih i uplašenih
očiju.
“Riječ je o socijalnoj fobiji.”
“Znam.”
“Vrlo je neuobičajeno...” liječnica je pregledala bilješke. “... da dijete ne
razgovara čak ni s roditeljem. Uznemiruje li ga nešto kod kuće?”
Živjeli su u prizemlju grozne stare viktorijanske zgrade na glavnoj cesti u
Wembleyju. Cijevi su zvečale; susjed s kata često je pijan dolazio kući i glasno
puštao glazbu dokasna u noć. Katkada bi doveo prijatelje koji bi lupali vratima i
glasno se smijali. Štednja novca za polog novoga stana - a najamninu da i ne
spominje - bila je samo pusta želja. Općina joj je ponudila boravak u motelu, što
joj se činilo još gorim. Majka joj nije mogla pomoći - davno se odselila u
Španjolsku i iz dana u dan imala sve veće troškove. Mirovinu u funtama jedva je
rastezala od mjeseca do mjeseca i radila je u užasnome baru sa slikama pečenih
jaja u izlogu.

7
 Knjige.Club Books

Usto, nakon što je slučajno zatrudnjela, Zoe je mnogo vremena provela

pretvarajući se pred rodbinom i prijateljima da je dobro, da je sve u redu. Nije se
mogla suočiti s ozbiljnošću situacije, no posljedice su bile dramatične.
Dr. Baqri se zagledala u Zoe.
“Ne... ne krivim vas.”
Zoe je usnica ponovno zadrhtala.
“Znate”, rekla je dr. Baqri. “Čini se da ste bliski. On je stidljiv, ali ne mislim
da je traumatiziran. Katkad... katkad to tako bude.”
Nastupila je duga stanka.
“To je”, tiho je rekla Zoe, “nešto najljepše što mi je itko rekao u posljednje
vrijeme.”
“Uglavnom započinjemo sustavom nagrada za trud”, nastavila je dr. Baqri i
pružila joj gomilu papira s popisom ciljeva. “Naravno, samo poticaji. Nešto lijepo
za šapat... slatkiš za pjesmicu.”
Zoe je trepnula pokušavajući smisliti otkud joj novac za slatkiše. Nije znala
ni što će kad postane prehladno za Harijeve ljetne sandale.
“Mogli bismo pokušati lijekovima ako to ne upali.”
Zoe je samo zurila u nju. Drogirati njezina prekrasnog dječaka. To je bio kraj
puta - doslovno; trebala su im dva sata da se probiju na drugi kraj Londona tijekom
prevrućega dana da bi se našli s logopedicom. Taj su razgovor čekali osam
mjeseci.
“Razgovarate li često s njim?” upitala je dr. Baqri.
“Aha”, odvratila je Zoe, napokon sretna što ništa nije skrivila. “Da! Stalno to
radim!”
“No, dobro, samo nemojte prečesto. Ako znate sve njegove želje i potrebe,
nema motivacije za govor. A to nam treba.”
Dr. Baqri je ustala, pogledala snuždenu Zoe i nasmiješila se.
“Znam da je teško shvatiti da ne postoji čarolija kojom bismo riješili
problem”, rekla je skupljajući brošure.
Zoe je ponovno osjetila knedlu u grlu.
“Teško je”, rekla je.
Uistinu je bilo teško.

Zoe je sina pokušavala ohrabriti osmijehom. No dok je sjedila u tim prekrcanim,

preglasnim autobusima, školarci su vrištali i vikali i glasno puštali snimke na
mobitelima, previše se ljudi natrpalo u autobuse, presporo su se kretali, Hari joj
je morao sjediti u krilu da ostavi mjesta drugima, pa joj je noga utrnula,
pokušavala je izračunati koliko ju je stajalo propuštanje još jedne smjene, i znala
je da je njezinoj šefici Xaniji prekipjelo jer neprestano uzima slobodne dane, a ne
8
 Knjige.Club Books

smije izgubiti taj posao... sve joj je to bilo jednostavno previše. A kad su napokon
stigli kući - dok je Hari teturao od umora - i zatvorili prljava vrata za sobom, na
otiraču ih je dočekalo pismo koje će cijelu situaciju učiniti nemjerljivo gorom.

9
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

“Kome si iznajmila staju? Zar ti ne mogu pomoći?”

Surinder Mehta sjedila je u kuhinji svoje kućice u Birminghamu i prijateljici
Nini telefonski davala konstruktivne savjete. A Nina je radila ono što ljudi obično
rade kad im dajete konstruktivne savjete - pobijala ih je jedan po jedan.
Nina je vodila pokretnu knjižaru u Škotskom visočju. No to će privremeno
biti vrlo nezgodno jer se usput zaljubila u vrlo privlačnog farmera, zima je bila
posebno duga, mračna i udobna i, iskreno, takve se stvari događaju. Nina je
nervozno pomilovala svoj izbočeni trbuh. Nije se još stigla pozabaviti knjižarom.
“To su poljoprivrednici! Zauzeti su!”
“Sigurno ti netko može pomoći. Što je s onom curom koja ti je čistila?”
“Ainslee je na fakultetu. Problem je u tome što ovdje svi već imaju po tri
posla. Tako je ovdje. Nema dovoljno ljudi.”
Nina se zagledala kroz prozor. Bila je žetva i svi su radili punom parom. Na
poljima je vidjela pognute prilike. Svjetlost je bila zlaćana, vjetar je lelujao kroz
polja ječma. Ona ove godine nije morala u žetvu, no ipak će morati kuhati za
mnogobrojne radnike. I zato se vratila na farmu da skuha juhu.
“Pa,” naposljetku je rekla, “razmisli o tome.”
“Neću dati otkaz na poslu da pokrijem tvoj rodiljni dopust!” uzviknula je
Surinder. “To ne znači da te ne volim, pa ne pričaj gluposti.”
Završile su razgovor i Nina je sjela u kuhinji i uzdahnula. Sve je tako dobro
počelo. Sjećala se onoga dana: Lennox je bio gore u polju, nadgledao je janjenje;
proljeće je kasnilo i janjad je stigla za hladnih dana, žestoko je puhalo a bilo je još
i snijega. Nije bila sasvim sigurna kako će Lennox reagirati. Imao je brak iza sebe
i nije željela da pomisli kako od njega nešto zahtijeva - bila je savršeno zadovoljna
njihovom situacijom. A on ne bi ni želio halabuku, to nije bio njegov stil.
Tog je dana u knjižari-kombiju bila toliko rastresena da je gđi McGleachin
dvaput pokušala prodati isti roman Dorothy Whipple, što bi dovelo do omanjeg
diplomatskog incidenta. Također je izdala pogrešne radne bilježnice i zatekla se
kako iza leđa skriva Što očekivati u trudnoći svaki put kada bi se netko popeo u
njezinu knjižaru s lusterom koji se njihao i svjetloplavim policama, kutkom za
djecu i stolićem s uređajem za naplatu beskontaktnim karticama, na koji je Nina

10
 Knjige.Club Books

bila beskrajno ponosna (kad je radio, naravno, ako bi Wi-Fi puhao u pravome
smjeru), a što je većina starijih stanovnika Kirrinfiefa smatrala vještičjim poslima.
Na kraju je kombi odvezla preko brda, provjerila gulaš koji je toga jutra
ostavila da se sporo krčka u loncu i umornog Lennoxa pozdravila blagim
osmijehom i strastvenim poljupcem. “Knjiga?” upitala je nakon večere.
“Uh, Nina. Imao sam problema s kokošima, znaš”, rekao je, ali tada joj je
vidio lice.
“Ma dobro, može malo”, rekao je i pod ruku povukao ovčara Parsleyja.
Srce joj je divlje udaralo kad je iz papirnate vrećice koju je upotrebljavala za
čuvanje knjiga izvukla odabranu knjigu. Zvala se tek Zdravo i bila je prekasno
ilustrirana impresionističkim slikama koje su pratile način na koji bebe uče
gledati. Prve su bile crno-bijele, mutne na rubovima, pa sve oštrije i šarenije - od
kretanja oblaka do osjeta vjetra - sve do posljednje stranice, prelijepo oslikane
detaljne slike bebe i majke koje se gledaju u oči, sa samo jednom riječi na stranici:
Zdravo.
Umjesto da kao obično zaspi, Lennox je sve vrijeme ostao potpuno miran i
ukočen. Nini je glas drhtao, a on je zurio u nju kao da je nikada prije nije vidio.
Čak je i Parsley ostao budan osjetivši atmosferu u prostoriji.
Završila je i drhtavo zaklopila slikovnicu. Oborila je pogled. Nastupila je duga
tišina; s drvenoga ormarića čulo se samo kucanje starog sata koji je svakoga tjedna
trebalo navijati. Tik-tak. Tik-tak.
Nije mogla više izdržati, pa je polako podignula pogled. Lennox je u nevjerici
zurio u nju.
“Reci mi ako si sretan ili nisi”, hitro je rekla Nina.
“Ah!” rekao je. A zatim je dodao, tipično suzdržano: “Pa, ovaj...”
Napeto se zagledala u njega.
“Znam da nismo razgovarali o tome”, rekla je. “S druge strane, nismo rekli
da nikada nećemo...”
Kimnuo je.
“Dakle”, rekao je.
“Ovo će biti jedna od onih situacija o kojima smo razgovarali,” nastavila je
Nina, “kad moraš progovoriti. Mislim, jesi li zadovoljan? Jesi li sretan?”
Zaprepašteno ju je pogledao.
“Naravno”, rekao je, kao da nije mogao vjerovati da je pomislila išta drugo.
“Mislim, često to radimo”, promrmljala je Nina. “Pa je logično da...”
“Hvala ti, znam. Ipak sam ja farmer.”
Sretno mu se nasmiješila, a on ju je povukao u krilo i nježno poljubio. Spustio
je ruke na njezin trbuščić.
“To sam samo ja”, rekla je Nina. “Mislim da je trenutačno veličine graška.”

11
 Knjige.Club Books

“Pa dobro, i to mi se sviđa. Nego, kada?”

“U studenome? Mislila sam da bi bilo dobro imati rođendan tijekom stvarno
dosadnog, kišnog mjeseca kad nema drugog posla.” Duboko je uzdahnuo i svoju
veliku glavu oslonio na njezinu malu.
“Pa”, rekao je. “To će biti... To će biti...”
Nasmijala se. “Reci nešto!”
Dugo je šutio, samo ju je čvrsto držao.
“Savršeno”, napokon je tiho rekao. “To će biti savršeno.”
I tako su ostali sjediti.
Dakle, to je bilo dobro. No sve ostalo baš i nije.

12
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

Zoe je nazvala Jaza. Tjednima ga nije vidjela.

Često se pitala kako je uopće završila u toj situaciji. Kako je bilo tko završio
bilo gdje, pomislila je.
I onda Jaz. DJ superzvijezda. Bio je iz Birminghama i oduvijek se činio
mnogo mlađim za svoje godine - trenutačno njih dvadeset i osam.
On i Zoe nikada nisu živjeli zajedno; nije upoznala njegovu obitelj. Zoe je
znala da ćete pomisliti: “Glupačo jedna, zašto si dopustila da zatrudniš?” To su
joj, naravno, rekli svi prijatelji i majka, samo još oštrijim glasom.
Imala je obranu, koja se sada činila jadnijom od stanja na njezinu bankovnom
računu - bio je nevjerojatno privlačan, lijepih trepavica, širokih ramena, dugačkih
nogu... Zoe je pokušala. Uistinu jest. Kao i Jaz, barem nakratko. No poslije nekoga
vremena iskreno joj je priznao da nekako nije njegov stil da se veže za neku curu
i dijete.
Unajmili su užasan stančić u Wembleyju i Zoe ga je oličila što je bolje mogla,
iako su se tapete gulile, a hodnik zaudarao po tuđim kuhinjama i nije mogla
progurati kolica pokraj tuđih bicikala.
Uzela je najkraći mogući rodiljni dopust (ironično, radila je u šminkerskom
vrtiću - previše šminkerskom da bi onamo mogla slati vlastito dijete), a Jaz se
pokušao skrasiti, našao je uredski posao i tada je došao Hari (prema babici, tiho i
izravno, a prema Zoe, na vrlo traumatičan i izvanredan način).
Nakratko su zaboravili sve ostalo i uživali u njegovoj ljepoti; bio je toliko
prekrasan, toliko savršen - oni mali nokti, očeve trepavice, pospane oči i napućene
usnice. Bio je mirna beba - opuštena, savršeno voljena - a njihovi prijatelji, koji
su još bili mladi te pohodili klubove i festivale, navraćali su s darovima koje nisu
imali kamo staviti i divili se. Majka joj je došla u posjet iz Španjolske i neprestano
dirnuto suzila, kao u sapunicama, pa je Zoe jedno vrijeme mislila da bi sve moglo
dobro završiti.
A potom je Jaz zaključio da bi mogao otići popiti koju pivu s dečkima, malo
se opet baviti puštanjem glazbe, pa bi sutradan zakasnio na posao, pa se više nije
naročito želio baviti Harijem; naravno, mali je bio presladak, ali kod beba je
problematično to, shvatila je Zoe, što su uvijek ovdje, svake sekunde, i ako ih
samo načas pustite s oka, vjerojatno će nešto progutati i ugušiti se. Ili nešto slično.

13
 Knjige.Club Books

I tako je, da izbjegnu svađe, Jaz generalno prestao dolaziti kući, a te je godine
ljeto bilo silno vruće. I nije bilo nikakva dvorišta, nije imala kamo i Zoe je svakoga
dana mogla samo zuriti u četiri zida garsonijere i osjećati se poput one žene iz
filma koja je bila zarobljena u sobi.
Samo što je Zoe bila zarobljena tek činjenicom da nema novca ni za što osim
za odlazak na posao i kući. U toj londonskoj petlji užasa vratila se na posao u
onom fantastičnom šminkerskom vrtiću, u kojem su posluživali organsku hranu i
održavali satove napredne matematike za povlaštenu djecu, i to isključivo zato što
je Hariju uspjela naći mjesto kod neke dadilje koja ga je vjerojatno
samo ostavljala pred televizorom.
A kada bi s Jazom pokušala razgovarati o budućnosti, on bi istoga trenutka
planuo, posvađao se s njom, odjurio i ne bi se danima vraćao, a Zoe bi Harija
hranila najjeftinijom kašicom koju je pronalazila, sjedila u svojoj jedinoj sobi i
pitala se što se dovraga dogodilo njoj, Zoe O’Connell, dvadesetosmogodišnjakinji
i budućoj sposobnoj profesionalki, koja je razmišljala o magisteriju i o tome da bi
jednoga dana mogla voditi vlastiti vrtić. A evo je ovdje. Zaglavila je. Ima žitne
pahuljice u kosi i dijete kojemu je stalno nešto, pa se jednoga dana nakon dva
autobusna presjedanja do bolnice na drugoj strani grada, gdje su joj rekli da se
sama snađe, vratila kući i dočekala ju je “nova procjena stanarine”.
Znala je da joj se to sprema. Na uglu se otvorio novi kafić s organskom
kavom. Ribarnica. Pričalo se o Waitroseu. To su bile dobre vijesti za većinu
susjeda. Za nju su to bili zlokobni nagovještaji promjene. Najmodavac će je se
željeti riješiti i naći neke zgodne i mlade, bogate profesionalce. I uistinu, ispred
dućana s povrćem pojavile su se lampice, a sam je dućan oličen svjetlozelenom;
željezarija je stavila natpis “Vintage”. Govorkalo se o Banksyju (Zoe bi ga bila
najradije zatukla). Skupom bojom zamrljani prstići gentrifikacije pružili su se
prema njoj.
Pismo je stajalo na stoliću u hodniku. Zoe nije mogla shvatiti kako nešto
toliko bezazleno može izgledati toliko zloćudno, no bojala ga se i dodirnuti.
Nije bilo šanse da Zoe plati novu stanarinu. Nikakve. Socijalna pomoć neće
joj ni malo pomoći. Ako Jaz ne bude mogao podmiriti stanarinu, shvatila je Zoe
zureći u papir, morat će ih proglasiti beskućnicima i baciti se na milost i nemilost
općini Brent, što je bilo užasavajuće jer nije imala pojma gdje bi mogli završiti.
To je nemoguće. Neće ostati bez doma. Smiješno. Apsurdno.
Mogla bi možda otići u Španjolsku, živjeti s majkom u njezinoj garsonijeri,
zaposliti se u nekom baru... njih barem ima. No selidba u drugu zemlju... Njezin
sin nije znao ni riječi na materinskom jeziku.
Zoe je shvatila da paničari, srce joj je divlje lupalo. Hari je otišao po njezin
stari napukli tablet i podignuo ga.
Što da radi? Ruke su joj se tresle. Bilo je mnogo poslova za kućne pomoćnice,
koje su pomagale s djecom i živjele s poslodavcima, no nitko nije želio i njihovu
djecu. Obični poslovi koje bi pronašla neće joj donijeti dovoljno novca. Potisnula
14
 Knjige.Club Books

je jecaj i nazvala Jaza, a zatim mu WhatsAppom poslala poruku jer se nikada ne

bi javio kada bi vidio da ga zove, i napisala mu da se moraju naći.

15
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

Jaz je kasnio. Naravno da jest. I to nakon milijun poruka kojima ga je jedva

nagovorila da pristane doći. Zoe ga je jednom upitala što bi bilo da je Hari u
nevolji? Što da su u bolnici? A on ju je kao obično otpilio, slegnuo ramenima i
rekao: “Ne brini se, mala, samo mi pošalji poruku.”
Zoe se zagledala u ploču u kafiću. Kafić je bio skup, pun plavokosih mamica
i visokih zgodnih tatica koji su nosili bebice na ramenima, kupovali plate pune
skupih kolača i kave kao da im novac raste na drvetu, sastajali se s prijateljima i
labradorima s frizbijima.
Smjestila se s Harijem u krilu na kraju dugačka stola i ništa nije naručila. Sve
se više ljudi pridruživalo golemoj skupini ljudi s imenima poput Fizz i Charlie i
Ollie i Fifi, nosili su zmajeve i lopte i košare za piknik i zgodne kutije i razgovarali
o tome kako je divan dan, a njih su se dvoje stiskali u kut i ispričavali se
zbog mjesta koje su zauzeli. Na kraju je naručila šalicu čaja, nije bilo ničeg
jeftinijeg, a mršave plavuše koje su svoja skupa kolica parkirale pokraj njezina
stola dobacivale su joj patničke poglede. Žestoko se usredotočila na novu knjigu
Michaela Lewisa koju je knjižničarka sačuvala za nju. Barem je knjige nikada
nisu iznevjerile. “Toliko si tih knjiga pročitala!” rekla bi joj majka kada bi malo
popila, što je bilo relativno često. “Tko bi rekao da ćeš završiti s trbuhom
do zuba!” A potom: “Ma, sunce, znaš da se samo šalim.”
Jaz se napokon dovukao. Zoe je morala primijetiti da izgleda sve mlađe.
Odjenuo je majicu kratkih rukava i kratke hlače, zbog čega je izgledao kao velika
beba, a zbog pretjerano uredne brade činio se kao tinejdžer. A Zoe se pak osjećala
sve starijom, kao da joj se sav svijet svaljuje na pleća.
Naravno, još je bio zgodan, i dalje se smiješio onim prekrasnim osmijehom.
Hari ga je ugledao, oduševljeno otvorio ustašca i počeo se meškoljiti da ga
spusti.
“Reci, molim!” veselo mu je rekla jedna od plavuša, kao da se šali, no bila je
smrtno ozbiljna. Zoe je uzdahnula, no nije se željela raspravljati, pa je Harija samo
spustila na pod - osjetila je kako je osuđuju - a on je odjurio prema ocu kojega je
obožavao svakim dijelom svojega majušnog bića.
“Buraz!” rekao je Jaz, podignuo ga i zanjihao na rukama.
Zoe bi radije da ga tako ne zove - nisu bili braća i to im nije pomagalo - no
Jaz se svima tako obraćao, to mu je bio gotovo tik.
16
 Knjige.Club Books

Hari, jasno, ništa nije rekao, ali je prema ocu zračio onom čistom ljubavi za
što se Zoe zaklela, zato što je zauvijek vezana za Jaza i zbog toga mora biti
pristojna, da nikada neće dopustiti da se taj sjaj ugasi. Nekoć je mislila da ga i ona
voli. No to je prestalo kad je shvatila da je zbog njega na putu da postane
beskućnica.
“Što ima?” ležerno je upitao. Zoe je bila svjesna da su u središtu pozornosti.
Jazu nikada nije smetalo da ga svi gledaju.
“Hoćemo se prošetati?” upitala je. Nije željela razgovarati o svojoj nevolji
pred cijelom tom gomilom nuklearnih obitelji, bogatih parova, mamica koje idu
na jogu, tatica koji preuređuju podrume, gomilom koju bi rado mrzila, a samo im
je očajnički zavidjela.
“Samo da uzmem kavu, mala... Hoćeš ti nešto?”
Zoe je iz navike odmahnula glavom, a potom je morala gledati kako troši
nepunih deset funti na golemu kavu s mlijekom i dva velika muffina za sebe i
Harija, koji se u kolač zagledao kao da se pita može li pojesti nešto toliko veliko
(mogao je, a i on i Zoe poslije su zbog toga požalili).
Napokon su pobjegli iz kafića i uspjeli se probiti kroz visoku travu - pokraj
mladih ljudi koji su lijeno čitali ili su se ljubili, samaca ili skupina, mladih koji su
imali beskrajno mnogo vremena za ležanje u parku i uživanje u sunčanom danu -
prema jezercu.
Hari je besciljno lunjao i po svakom centimetru tijela toliko temeljito
razmazao muffin da je Zoe zaključila kako mu ne treba krema za zaštitu od sunca,
što je bilo odlično jer to sranje stoji čitavo bogatstvo.
“Što je bilo?” napokon je nesigurno upitao jaz.
“Najamnina”, jednostavno je odgovorila Zoe.
Jaz je kimnuo. “Dobro, ali, mala...” zacvilio je, “ostao sam bez posla.”
Podignuo je obje ruke kao da želi reći: Što da se radi? Zoe ga nije pitala zašto.
Vidjela ga je kad je živio s njima. Spavao je dokasna. Javio bi da je bolestan kad
mu se ne bi dalo ići na posao. Žalio se na šefove kada bi od njega tražili da nešto
konačno odradi.
“Podići će najamninu”, odlučno je rekla.
Jaz je uzdahnuo.
“Žao mi je”, rekao je. “Ne mogu ništa. Nemam novca.”
Zoe je već razmišljala o tome. Naravno da može. Može doći do novca. Kaže
li roditeljima, sigurno će mu pomoći. Dobro im je išlo u Birminghamu; imali su
dovoljno da mu plaćaju rate za automobil. Kada bi znali da imaju unuka... možda
bi se u početku šokirali, ali poslije bi sigurno...
Jaz je stisnuo usta, kao uvijek kada bi spomenula njegove roditelje. Nema
šanse. Nikad.

17
 Knjige.Club Books

“Samo jednu godinu”, očajnički je rekla Zoe. “Tada će krenuti u školu, a ja

ću moći više raditi i sve će biti u redu.”
“Ne možeš otići mami?”
“U Španjolsku?”
Bio je dovoljno pristojan da se posrami svojih riječi.
“Hej!” začuo se uglađen glas. Bio je to jedan od jezivo savršenih tatica iz
kafića u ispeglanim hlačicama, ragbi majici i besprijekorne frizure. “Je li to vaš
klinac?”
Okrenuli su se i ugledali Harija na rubu padine prema jezercu. Prema njegovu
se muffinu ustremila golema, opaka patka.
Kao obično, nije ni pisnuo.
“HARI!” OBOJE su vrisnuli.
Klinac se okrenuo upravo kad je patka zgrabila muffin i izbacila ga iz
ravnoteže. No Jaz se u tren oka našao pokraj njega, podignuo ga na ruke i čvrsto
ga zagrlio unatoč mrljama od muffina koje su mu prljale skupu jaknu.
“Dobro si, mali moj”, pjevušio je, a dječakove su se oči napunile suzama koje
su kapale po Jazovoj dizajnerskoj košulji. “Dobro si. Sve je u redu, mali moj. Tu
sam, tu sam.”
Ali nije bio. To je to, bijesno je mislila Zoe putom kući. Nepouzdani otac.
Šugava dadilja. Bez ijedne kinte. Poteškoće u razvoju. Nema kamo, osim sjediti
u stanu ili u knjižnici (upravo ju je ljubazna knjižničarka prva upitala ne brine li
je to što Hari ne govori).
A sad su totalno gotovi.

18
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Surinder je znala da nešto nije u redu po načinu na koji je Jaz otključao vrata
nakon što joj je poslao poruku da dolazi u Brum, što je samo po sebi bilo
neuobičajeno.
Ipak, sestra mu je. Voli ga. Znala je da mu nije lako; dvojica starije braće bili
su oftalmolozi, ona je vodila tvrtku za uvoz i izvoz, a Jaz nikada nije našao svoj
put. Otac im je dobro zarađivao kad se Jaz rodio i Surinder je smatrala da ga je
razmazio - za njega su se kupovali automobili i dizajnerska odjeća. Roditelji
su cijeloga života naporno radili; znala je da su uživali u ugađanju svojoj lijepoj
bebici. No zbog toga je i ostao beba.
A sada ju je potpuno zapanjio. Sjedio je u njezinoj kuhinji i obavijestio je da
on ima bebu.
Više i nije beba - klinac ima četiri godine. A majka mu je bjelkinja iz
Londona.
Sjedio je za stolom pognutih ramena. Cijela je kuhinja bila moderno uređena,
imala je otok i skupi multipraktik koji Surinder nikada nije upotrebljavala.
Nedostajale su joj gomile knjiga na svim površinama, kako je bilo dok je Nina
živjela ovdje.
“Ali”, rekla je i ponovno odmahnula glavom. “Kako si, zaboga. .. kako si
uspio napraviti bebu?”
Jaz je zakolutao očima.
“Pa, znaš, uzmeš cvijet i pčelicu i...”
“Prestani”, prekinula ga je Surinder. “Kad si mislio reći mami i tati?”
Nelagodno se promeškoljio.
“Pa”, rekao je. “Nekako se... dogodilo, znaš?”
“Ne znam”, odrezala je Surinder. “Bebe ne padaju s neba. O Bože, opet sam
teta! Pokaži mi fotke! Ne, nemoj, ljutim se na tebe. Ne, pokaži mi. Ne, nemoj.”
Stanka.
“Daj da vidim.”
Iz džepa je izvukao mobitel koji je inače čuvao kao oko u glavi.
“Mislila sam da čuvaš mobitel kao lav zato što imaš curu... Aha, i to imaš,
ne?”

19
 Knjige.Club Books

Pocrvenio je do ušiju.
“Dobro, a zašto si mi sad odlučio reći?”
Slegnuo je ramenima.
“Pa, ne ide mi baš po klubovima...”
Ošinula ga je pogledom, a on se pretvarao da to ne primjećuje.
“Došao si radi novca?”
“Stvarno je teško”, rekao je Jaz. “Ekipa ne kuži moju vibru.”
“Ja kužim tvoju vibru”, zlokobno je odvratila Surinder. Otvorila je kutiju s
keksima za hitne slučajeve i uzela jedan ne nudeći Jaza. “Hoćeš li reći mami i
tati?”
“Ubit će me!” uzviknuo je Jaz.
“Neće te ubiti”, odvratila je Surinder. “Bit će razočarani.”
“To je još gore!”
“Za Boga miloga.”
“Samo... treba joj pomoć...”
“Pa, došao si na krivo mjesto. Što bi znao da si ikada pročitao novine i čuo
pojmove ‘Brexit’ ili ‘tečajevi valuta’ i radio na uvozu robe.”
Jaz se protrljao po vratu.
“Kakav ti je plan?”
“Namjeravao sam krenuti po festivalima kao DJ - onako, za pravo, znaš?
Zaraditi dovoljno novca da nas skućim.”
“Dakle”, tmurno je rekla Surinder. “Planirao si kupiti čarobni grah.”
“Bit će ti žao kad se proslavim.”
“Gdje je njezina obitelj?”
“U Španjolskoj”, odgovorio je Jaz. “Ima samo mamu.”
Surinder je zamislila nekakvu lijenu kravu koja samo sjedi i očekuje da Jaz
sve plati.
“Baš si budala”, rekla je. “Kakva je uopće? Imaš fotku?”
Užasnula se shvativši da nema.
“Ma, dobra je”, rekao je. “Stalno čita. Kao ona tvoja bivša cimerica.
Opsjednuta je knjigama. Dosadna je.”
Stanka.
“Što?” upitao je Jaz.
“Ništa”, odgovorila je Surinder. “Samo... ma, sigurno nije ništa.”

20
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Žeteoci su otišli, no vrijeme je još bilo blago, okupano zlaćanim svjetlom, a preko
golih polja puhao je povjetarac. Večeri su još bile duge, iako je u zraku bilo
naznaka da se bliži jesen. Na nebu su počele kružiti guske pripremajući se za dugo
putovanje na jug.
Nina je navratila u seoski dućan gđe Murray po malo tarkanja za pile koje će
ispeći i četiri buhtle. Barem će jednu pokušati ostaviti Lennoxu.
“O, vidi ti to!” uzviknula je gđa Murray. Nina je spustila pogled na svoj trbuh.
“Ogromna si!”
“Mislila sam da sam prosječna”, progunđala je Nina, ponovno svjesna da je
prilično očito - kao što joj je govorio zdravstveni radnik koji je katkad navraćao -
u kojem je mjesecu trudnoće.
Doznala je da je trudna u isto vrijeme kad i jedna vrlo slavna osoba, pa je bila
pomalo opsjednuta tom slavnom osobom koja se po svijetu hvalila svojim
trbuščićem, dok se ona, Nina, već teže saginjala zavezati cipele.
“Pa koliko ih to imaš unutra?” upitala je gđa Murray, oduvijek prilično
izravna.
“Mda, dobro”, rekla je Nina i odlučila da neće kupiti buhtle.
Starica je podignula pogled. “To su divne vijesti”, rekla je. “Nisam mislila da
ću Lennoxa ikada više vidjeti sretnog.”
Nina se nasmiješila. Nije ju oduševio podsjetnik na to da nije Lennoxova prva
djevojka.
“Dobro, a što ćeš s kombijem...?”
Uto su se vrata dućančića otvorila i ušla je djevojka koju nisu poznavale.
Izgledala je uplakano. Bila je vitka, visokih jagodica i svijetle kose, a govorila je
jakim poljskim naglaskom.
“Dobar dan”, oprezno je rekla gđa Murray.
Djevojka je protrljala suzno lice.
“Kad ide autobus, molim vas?” upitala je.
Gđa Murray namrštila se.
“Ovisi o tome kamo ideš.”
“Kamo god”, odrezala je cura. Gđa Murray i Nina zgledale su se.

21
 Knjige.Club Books

“U utorak”, odgovorila je gđa Murray.

“Jesi li dobro?” nježno je upitala Nina.
Djevojka je odmahnula glavom.
“Oni su čudovišta!” rekla je, a Nina se zabrinula.
“Tko to?”
“Ah!” uzviknula je gđa Murray. “Ti si iz kuće.”
“Više nisam”, odvratila je djevojka.
“Koje kuće?”
“Velike kuće!” rekla je gđa Murray kao da je Nina maloumna.
“Znate”, rekla je djevojka. “Oni su... oni su...”
Pogledala ih je.
“Vukovi”, ispljunula je. “Mali vukovi.”
Gđa Murray na račun je dodala čokoladu. Nina nije ni primijetila da ju je
stavila u košaru.
“Tako znači.”
“Ne ostanem... utorak?”
“U utorak ide autobus za Inverness... ondje je zračna luka.”
Djevojka je kimnula.
“Ah, ta kuća”, rekla je gđa Murray. Djevojka je zbrisala vukući za sobom
težak kovčeg.
“Kakva je to kuća?” upitala je Nina. Ovdje je živjela tek jednu godinu.
Upoznala je mnogo ljudi, no seljani su bili vrlo odani i tračeve bi čula samo iz
druge ruke, ako i tada. To joj je savršeno odgovaralo. Kada bi je uključili - na
kavi, na večeri za neki praznik - osjećala se da je sve više prihvaćaju kao nekoga
tko će ovdje ostati i više nije samo turist.
Uostalom, većina se tračeva ionako bavila njom, Lennoxom i Lennoxovom
bivšom suprugom. I bilo ih je mnogo, pa su ljudi u njezinoj blizini za svaki slučaj
šutjeli. A ako je Nina mislila da će to prestati zbog bebe, jako će se razočarati.
“Bukve?”
“Aha...” rekla je Nina. Počela je povezivati. “Mislim da sam ga upoznala...
Visok tip. Tresnuo je glavom o kombi?”
“Zvuči kao Ramsay”, odgovorila je gđa Murray i uzdahnula. “Jako loše.”
“Ah, pričajte mi”, rekla je Nina u silnoj želji da joj nešto skrene pozornost s
onih krasnih buhtli.
“Žena ga je ostavila”, nastavila je gđa Murray. “I njega i djecu.”
“O, Bože, stvarno?” začudila se Nina. “To je grozno. Koliko djece?”

22
 Knjige.Club Books

“Troje”, odgovorila je Poljakinja vrativši se zbog iznenadne oluje koja je

ovdje bila toliko uobičajena pojava da je Nina znala da se ne isplati ni komentirati
je. Vrijeme u Škotskoj bilo je prevrtljivo kao i posvuda. Samo malo jače.
“Svi zli.”
“Hajde, hajde”, prekorila ju je gđa Murray. “Nemaju mamu.”
“Što joj se dogodilo?” upitala je Nina. “Gdje je?”
“Ja je nikad vidjela”, rekla je Poljakinja.
“Nitko ne zna”, odvratila je gđa Murray.
“Ozbiljno?” upitala je Nina. “Kako da nikada nisam čula za to? Je li ju ubio?
Ili je luđakinja pa ju je sakrio na tavan?”
Nitko ništa nije rekao.
“Bila je čudna”, napokon je rekla gđa Murray. “Al’ ne, samo je otišla.”
“Sigurni ste?”
“To je zbog velike kuće”, rekla je. “Tamo se događaju čudne stvari.”

23
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Kad je Surinder napokon sjela u vlak, bilo je strahovito vruće. Nije to bio jedan
od onih zabavnih dana za odlazak na plažu. Bilo je vruće, sparno i vlak je bio
prekrcan i neugodan. Djeca su vrištala i cmizdrila od žege i u vagonu je smrdjelo.
Ništa bolje nije bilo ni kad je izašla. Postaja je bila pretrpana, zrak je bio zagušljiv
i pun nervoze; vlakovi su otkazani zbog pregrijanih linija i ljudi; cijeli je London
ostavljao neobično zlokoban dojam.
Jaz ju je preklinjao da ne dolazi, no zaprijetila je da će reći roditeljima, pa
ništa nije mogao.
Zoe je istodobno bila nevjerojatno uzbuđena i nervozna. Je li ovo početak?
Početak uključivanja u Jazov život? Hoće li napokon nešto zajedno izgraditi?
Jako se razočarala ugledavši Surinder samu na postaji.
Odjenula je Hariju najbolju odjeću koju je imala, no morala je primijetiti da
mu je već premalena. Uzdahnula je i presvukla ga u odijelce od trapera koje je
dobila u dobrotvornoj ustanovi. Meškoljio se i izgledao nezadovoljno, a još je
gore bilo kad je odlučila da neće uzeti kolica nego će pješačiti sve do autobusne
postaje. To mu se nije svidjelo i na kraju ga je morala nositi, pri čemu se izvijao
i ritao, pa je sada bila sva znojna i izvan sebe kad je iz vlaka izašla ta prekrasna,
sređena djevojka koja je morala biti Jazova sestra. To joj je odmah bilo jasno.
Jaza, naravno, nije bilo.
Zoe je slabašno mahnula.
Surinder ju je pogledala - dobro, nije joj šurjakinja, ali kao da jest. Bože dragi.
Uopće je nije takvom zamišljala. Bila je vitka - točnije, mršava, a ne onako vitka
kakva bi žena željela biti - i niska, crnu je raščupanu kosu stisnula u labav rep, s
crnim podočnjacima. Ipak, jedva ju je i pogledala jer joj je pozornost
privukao dječačić koji joj se skrivao iza nogu. Široko se nasmiješila.
“Bok!” rekla je. “Bok!”
Čučnula je. Dječačić se zagledao u nju između majčinih nogu.
“Jesi li ti Hari?”
Klinac ništa nije rekao.
“Je li...?” Zoe je bila svjesna nervoze u glasu. “Je li ti Jaz objasnio?”
Surinder se uspravila.

24
 Knjige.Club Books

Bila je tako lijepa i puna samopouzdanja. Zoe joj je odmah poželjela biti
prijateljica. Surinder nikada ne bi slučajno zatrudnjela, mračno je pomislila Zoe.
Bila je previše razumna za takvo što.
“Je li mi objasnio što? I, bok. Ja sam Surinder. Oprosti što imam brata
kretena.”
“Ovaj... nema veze”, odvratila je Zoe. “Je li ti rekao za Harija?”
“Što točno?”
“Hari ne... ne govori.”
“Ah”, namrštila se Surinder. “Ne zvuči kao da je iz obitelji Mehta.”
Stajale su na prekrcanoj postaji.
“Možemo li na neko bolje mjesto da popijemo čaj? I ne mislim ni na što
otmjeno, nego da nije milijun stupnjeva.”
Blizu Eustona nije bilo mnogo izbora, no na kraju su pronašle parkić s
ljuljačkama. Hari je mjerkao ljuljačke, ali nije im se usudio približiti, a Surinder
im je kupila čaj na obližnjem kiosku.
“Dakle”, napokon je rekla. Hari je opet sjedio u majčinu krilu. Surinder je
pokušavala s njime razgovarati, no samo bi zabio glavu u Zoe.
“Jako je stidljiv”, objasnila je Zoe.
“Jasno mi je”, rekla je Surinder i obje su se nakratko zapitale bi li Jaz prije
priznao da ima dijete da je Hari otvoreniji i šarmantniji, brbljav dječačić.
No prelijep je, Surinder je to morala priznati: dugačke, crne trepavice i
besprijekorna koža.
Zoe je uzdahnula.
“Kako si?” upitala je Surinder. “Je li ti teško?”
Zoe je osjetila kako joj suze naviru na oči.
“Pa, da, nije lako biti samohrana majka... znaš”, odgovorila je. “Dobro, ne
znaš. Ali teško je.”
“Zar ti Jaz ne pomaže?”
“Pomagao je!” obranila ga je Zoe. “Dok je imao posao, ali sada samo želi biti
prokleti DJ i neće raditi dok barem ne pokuša...”
“Lijepo od tebe što ga braniš”, rekla je Surinder. “Gle, želimo ti pomoći.
Dobro, ja želim...”
“A vaši roditelji?”
Surinder je slegnula ramenima. “Jaz je stvarno odlučan”, rekla je. “Žao mi
je.”
“U redu je”, odvratila je Zoe. “Zato što nisam Indijka?” Surinder je otpuhnula.
“Ma ne, obožavaju Angelu.”
Uto je shvatila da je nepristojna.

25
 Knjige.Club Books

“To je žena mojega drugog brata... Gle, nije važno. Pokaži mi gdje živite.”
Čim je ugledala stan, oguljene tapete i slab štednjak, Surinder je znala što će.
Poznavala je još jednu osobu koja se nije uklapala u veliki grad. Osobu kojoj treba
prostora za disanje.
“Čuj, razumiješ li se u knjige?”
“Mnogo čitam”, rekla je Zoe i podignula pogled. “I spremna sam... mislim,
trebamo smještaj, ali ako znaš neki dobar posao... kunem se. Kunem se da sam
marljiva. Stvarno.”
Surinder se ogledala oko sebe. Majušna je garsonijera bila grozna, ali
besprijekorno čista, kao i Hari.
“Ništa ti ne mogu obećati,” rekla je, “ali provjerit ću.” Sagnula se. Hari je
šmugnuo iza Zoe.
“A kad te idući put vidim, mladiću,” rekla je, “nadam se da ćeš biti ljubazniji
prema svojoj teti-ji.”

26
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

Nina nije željela razmišljati o tome - dobro je, bit će dobro, nešto će već iskrsnuti,
neko rješenje, Ainslee će se vratiti s fakulteta ili nešto slično. Ne može primiti
Surinderino siroče - to bi bilo smiješno - a tada se pojavila žena koju je poznavala
iz grada. Nije redovito dolazila u knjižaru.
“Izvolite?”
Žena je izgledala nadureno, postarije, počela joj se pojavljivati grba na
leđima. Prekrižila je ruke i mrštila se. “Aha”, rekla je. “Mogu li ostaviti
obavijest?”
“Možete”, odvratila je Nina. “Stoji funtu tjedno.”
Žena je prezirno otpuhnula.
“Otimačina.”
“Nitko vas ne prisiljava”, mirno je odvratila Nina. Žena joj je gunđajući
pružila novac i oglas. Tražila se ispomoć - kućna pomoćnica i dadilja, večerima i
vikendima, neka se javi gđi MacGlone u kuću Bukvi. Nina se namrštila sjetivši se
one Poljakinje i ponovno se zagledala u oglas.
“Je li vas Surinder poslala?” sumnjičavo je upitala.
“Ha?” rekla je žena. Nina je ponovno pogledala oglas.
“Vi ste... vi ste iz velike kuće?”
“Aha.”
“I treba vam... ? Riječ je o troje djece?”
“Aha”, rekla je. Nina je i dalje zurila u oglas.
“Posao dolazi uz stan i hranu?”
Žena je slegnula ramenima.
“Ima mjesta.”
Nina je i dalje piljila u papirić.
“U redu”, napokon je rekla. “Dajte mi oglas. Neću vam naplatiti.”
Žena se iznenadila, no dala joj je papir.
“Želite li koju knjigu?” upitala je kad se žena spremila otići.
“Ma kakvi. I previše ih je u kući.”
I nestala je.

27
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

Večer je bila prohladna i Nina je navukla zavjese - inače bi Lennox neprestano

zurio kroz prozor i brinuo se zbog crnoga janjeta - uključila pećnicu i spravila mu
najdraže jelo, pastirsku pitu. Nadala se da će ga time oraspoložiti za razgovor,
barem malo. Donijela mu je čaj u sobu gdje je sjedio na kauču, a on ju je
sumnjičavo odmjerio.
“Ne bih li ja tebi trebao nositi čaj?” upitao ju je. “Što hoćeš?”
“Pričaj mi o velikoj kući”, bez uvoda je rekla Nina.
“Zašto misliš da me moraš podmititi čajem da ti pričam o velikoj kući?”
dobrodušno ju je upitao Lennox. “Je li to McVitie's?”
“Jest.”
“Koliko ih još ima u kutiji?”
“Nemoj me to pitati.”
Nasmiješio se.
“Pa dobro. Ramsay je mladi vlastelin... dobro, sad je samo vlastelin...”
“Da, to sam shvatila. Samo mi reci je li ubio svoju ženu.”
Lennox se tužno nasmiješio.
“O, Bože, čula si za tu priču?”
“Muževi stalno ubijaju svoje žene”, ustvrdila je Nina i sjela na kauč.
“Ne”, oprezno je odvratio Lennox. “Ljudi jako rijetko ubijaju bilo koga.”
Porazmislio je. “Ali ako ubiju, da, najčešće ubiju žene.”
“Dakle...”
“Jednom sam upoznao Elspeth Urquart”, rekao je Lennox odsutno. “Bila je
jako lijepa. Poput vile. Sitna, lelujave plave kose. Zelenih očiju. Šiljaste bradice.”
“Haljinice od paučine?” dodala je Nina. “Što joj se dogodilo?” Lennox je
odmahnuo glavom.
“Uvijek je bila... nekako odsutna. Kao da se tek probudila i nije baš shvaćala
što joj se dogodilo. Bila je lijepa, a cijela se priča zbila iznenada...”
“Što?”
“Pa, mladi Urquart - Ramsay - studirao je u Cambridgeu kad mu je tata naglo
umro. To je bio stari vlastelin. I morao se vratiti i preuzeti brigu o kući koja je bila
u totalnom rasulu... još uvijek jest. Tek je tri mjeseca bio ovdje kad se spetljao s

28
 Knjige.Club Books

njom. Dobili su djecu i onda... nje više nije bilo. Nisam siguran da je bila spremna
za život u suvremenom svijetu. Tako su bar ljudi govorili.”
“Dakle, ubio ju je?”
Lennox se naglas nasmijao i podignuo ruku.
“Slušaj”, rekao je. “Znam. Svi se uvijek prevare kad su pritajeni nasilnici u
pitanju. Uvijek govore: ‘Ah, bio je baš divan obiteljski čovjek’ i takve priče. Ali
poznajem Ramsayja od djetinjstva, zajedno smo išli u školu. Nikad se nije ljutio
ni durio. Znam, reći ćeš mi da je sve moguće, ali misliš da ga policija ne bi
uhvatila? Bilo bi potrage i peticija i oglasa po stupovima i poziva i majica i
takvih stvari. Zamisli, da nestane tako lijepa mlada majka?”
“Gđa Murray misli da je cijela priča namjerno zataškana.”
“Gđa Murray misli da su napade 11. rujna izveli gušteri.”
“Točno”, priznala je Nina. “A što ti misliš?”
“Mislim da se nije mogla nositi s time. Djeca su se rađala jedno za drugim.
Nekim ženama to teško padne. Mislim da je otišla nekamo... daleko.... Ili se
ubila.”
“Pa dobro, zašto ne znamo što je bilo?”
“Zato što nas se ne tiče”, odvratio je Lennox. “Što god bilo, teško mu je palo.
Srce mu se slomilo. Vjerojatno ga nisi upoznala...”
“Jesam”, rekla je Nina. “Došao je po knjigu Na krovovima. Krupan tip.
Dovoljno velik da ubije ženu.”
“Hm”, rekao je Lennox. “No dobro. Sumnjam. Policija nije glupa. To je samo
jedna vrlo tužna priča. Inače odu očevi, al’ katkad odu majke. U svim životima
ima tuge. Ljudi svakog jutra ustaju i hodaju s osmijehom na licu, a prošli su stvari
koje ti i ja ne možemo ni zamisliti.”
Nina je razmislila o njegovim riječima i kimnula.
Privukao ju je u naručje i omotao ih mekim pokrivačem s naslona staroga
kauča.
“Ne želim da se nama dogodi nešto loše.”
“Ne može nam se dogoditi”, rekla je Nina ušuškavši se pokraj njega. Oslonio
je glavu na njezino rame.
“Slažem se”, promrmljao je. Ostali su tako zagrljeni dok je vatra veselo
pucketala u kaminu, a Parsley je zacvilio i okrenuo se u svojem psećem snu.

29
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

Nina nije prolazila trudnoću kakvoj se nadala kad je tek ugledala crticu na testu.
Umjesto toga neprestano je povraćala, zaboravljala, previše spavala, cmizdrila ili
jurcala po kući luđački pospremajući ili opet cmizdrila.
I bila je užasno iscrpljena. Nije imala pojma da će biti tako. Imala je osjećaj
da ju beba ždere iznutra. Iako je bila presretna, iako je imala osjećaj da pršti od
ljubavi, prštala je i od mučnine, napuhnutosti, žgaravice i potrebe da svakih pet
minuta ide piškiti. Bilo je sve teže dizati velike kutije, iako joj je Lennox
pomagao koliko je mogao. Naravno, uvijek je postojao rizik da će joj se kombi
pokvariti. Natjerala se proučiti sve priručnike o održavanju automobila koje je
držala u knjižari, koliko god joj dosadni bili. Znala je da bi trebala znati
promijeniti gumu i provjeriti ulje, no nije bila ni najmanje uvjerena da će to moći
s obzirom na to da su joj grudi već sada ispadale iz svega što bi odjenula, a trbuh
je prijetio istim ponašanjem.
Ponovno je pogledala životopis one djevojke iz Londona. Imala je odlične
preporuke - ali kao dadilja u vrtiću, a ne kao knjižarica. S druge strane, činilo se
da je poštena i marljiva...
Uzdahnula je. Jutro je bilo mirno, što je bilo neobično; magla se podignula s
jezera i bilo je svježe i ugodno. Tako je to u Visočju, shvatila je. Vrijeme bi bilo
grozno i čovjek bi se naviknuo na boravak u kući, a tada bi odjednom - i to se
znalo dogoditi nekoliko puta tjedno - granulo Sunce, zbunilo te i oduševilo,
rasulo bi svoj sjaj po rosnim padinama, izvirilo iznad ljubičastih planina, pa bi
zbog savršeno prekrasna dana Škotskoj opet oprostio sva kišna jutra i mračne
večeri.
I možda se zato nitko nije želio uvlačiti u njezin kombi, pomislila je Nina, kad
ih svijet zove na bicikliranje, a možda i na - za uistinu hrabre (koji usto imaju
vodonepropusne prostirke) - piknik, ako bi pronašli zaklonjeno mjesto na kojem
bi ih grijalo Sunce, a vjetar ih ne bi mogao šibati.
No dobro. Razgovarala je sa ženom iz velike kuće i rekla joj da je možda
pronašla nekoga za nju, a žena je rekla: “Je li zločinka?” Nina je rekla da nije, na
što je ova odvratila: “Ah, šteta”, a potom je Nina upitala mora li osoba koju ima
na umu najprije upoznati djecu, pa je žena rekla da bi bilo najbolje da to ne čini.
Nina se latila telefona.

30
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

Surinder je sebe smatrala nekom vrstom dobre vile koja bi sve sredila;
fantastičnim, organiziranim anđelom. No ostali se nisu slagali s njom. Svi ostali
smatrali su da iz grozne situacije moraju izvući što mogu.
Najprije se Zoe uvalila u problem razgovarajući s Ninom. Bila je nervozna i
pokušavala je istodobno paziti na Harija dok se igrao tabletom. Nina ju je upitala
što je nedavno pročitala, a Zoe se nije mogla sjetiti apsolutno ničega.
Na pamet joj je padao jedino Veseli poštar, slikovnica koju je Hari apsolutno
obožavao i koju je često morala donositi iz knjižnice. Budući da Nina također
obožava Veselog poštara i da je prodala gomilu tih slikovnica, bio bi to odličan
odgovor, no Zoe je mucala i grčevito se trudila sjetiti čega drugog, pa se na kraju
prisjetila erotske trilogije koja je žarila i palila prije nekoliko godina. Gotovo je
čula kako joj potencijalna nova šefica s druge strane linije škripi zubima.
Tijekom drugog razgovora za posao jedva je uspjela prozboriti. Ispalo je da
je gđa MacGlone domaćica u kući gdje će odsjesti. Uvježbanim joj je tonom
izrecitirala uvjete. Tijekom dana domaćica je ondje, no jutra i večeri padat će na
Zoe, a zauzvrat će dobiti smještaj, hranu i skromnu plaću. Obroci će biti, kako je
gđa MacGlone ponešto inatljivo rekla, “jednostavni”. Ona čisti i vodi brigu o
rublju, ali - naglasila je - neće to činiti za Zoe i tražit će od nje pomoć kada bude
trebalo.
“Možete li mi nešto reći o obitelji?” upitala je Zoe. Pitanje joj se činilo
savršeno nevinim.
Duga stanka poručila joj je da to možda i nije slučaj. “Dobro. Ramsay je otac”,
odvratila je gđa MacGlone. “Stalno radi. Najpametnije je da ga se klonite.”
“U redu”, rekla je Zoe. “A majka?”
“Mala ti nije rekla?” progunđala je gđa MacGlone. “Eh, vi Englezi. Pojma
nemate.”
Zoe je trepnula, nije imala blage veze o čemu je riječ.
“Majka je otišla. Prije dvije godine. Zato vas i trebamo. Ali o tome se ne priča,
samo se uzrujaju.”
“O, Bože. Zašto...?”
“Rekoh, o tome se ne priča. I ne pita se gospodara, ne volibto.”
“Jasno. Shvatila”, slagala je Zoe iako ništa nije shvaćala. “A djeca?”
31
 Knjige.Club Books

“Shackletonu je dvanaest godina, Mary devet, a Patricku pet.”

“Divno!” uzviknula je Zoe oduševljena idejom da bi Hari mogao naći
prijatelja. “Mojem su sinu četiri.”
“Da, dobro. Patrick nije običan petogodišnjak.”
“Ni Hari nije običan četverogodišnjak”, tiho je rekla Zoe jer nije htjela da je
Hari čuje. Gđa MacGlone samo je otpuhnula, kao da želi reći da će još vidjeti.
“Da, dobro”, rekla je. “Probni je rok šest tjedana.”
Zoe se zaprepastila.
“Zar gospo...? Zar njihov otac ne želi razgovarati sa mnom?”
Gđa MacGlone teško je uzdahnula.
“Vjeruje mi.”
“Naravno”, hitro je odgovorila Zoe. “Naravno.”
I tako su se dogovorile.

Zoe je možda mrzila svojeg najmodavca, koji je već neko vrijeme gunđao o
povećanju najamnine i kojega je napokon napuštala, no kad je ušao u njezinu
groznu garsonijeru, bacio pogled na sve veću vlažnu mrlju na zidu i na njezino joj
posvemašnje iznenađenje vratio cjelokupan polog, od zahvalnosti ga je poželjela
zagrliti i poljubiti.
Sve se brzo zbilo. Surinder je bila... pa, nevjerojatna. Otpisala je sve njezine
prigovore i brige s pomoću nepogrešive logike da ionako ne može ostati gdje jest,
a u kući ima mjesta, trebat će čuvati djecu, malo pomoći u knjižari - većinu će
vremena biti slobodna, nije to bogzna kakav posao - i usto u škotskim
vrtićima ima mjesta. Zašto bi se bunila?
Uostalom, nije imala izbora'. Jaz je odavno otišao; na njegovu je Instagramu
pisalo da je na Ibizi i “skuplja gaže” - Zoe nije znala jesu li plaćene, no mislila je
da vjerojatno nisu - i fotografirao se u zoru ili suton s različitim smiješnim
šeširima i pokraj različitih djevojaka.
Vraćeni polog bio je dovoljan za karte na sjever - maratonsko putovanje
autobusom koje će trajati sedamnaest sati i kojemu se uopće nije veselila - i za
Harijevu novu jaknu te, sreća neopisiva, nekoliko pulovera i jeftinu pernatu jaknu
koje je uspjela kupiti na rasprodaji u supermarketu. Svi su neprestano govorili
koliko će u Škotskoj biti hladno. Dobro, govorili su o hladnoći i čudovištu iz Loch
Nessa jer su se upravo onamo uputili. Kada god bi netko spomenuo čudovište,
Hari bi razrogačio oči i sakrio se iza kauča, pa je zamolila ljude da to prestanu
raditi, ali nitko nije prestao. Uostalom, nije joj baš bilo drago što ljudi znaju da
ide, u slučaju da se za šest tjedana bude morala vratiti ako sve propadne. No
ne smije tako razmišljati. Može ona to. Bit će izvrsna. Uštedjet će novac od plaće
i stati na noge, dat će sve od sebe. A kad se samo sjeti onih siročića bez majke!
Bit će presretni kad je vide. Naravno, ne može im zamijeniti majku, ali može im
32
 Knjige.Club Books

donijeti mnogo dobroga. Bit će to prava divota. Zoe je prvi put nakon dugo
vremena bila optimistična i puštala svojoj mašti da se razmaše.
No teško je podnijela olakšanje u Jazovu glasu kad je shvatio da je Surinder
sve dogovorila. Shvatila je da se negdje duboko u sebi, toliko duboko da si to nije
mogla ni priznati, ipak nadala da će Jaz reći; “Hej, razmišljao sam. Prestat ću
raditi kao DJ, naći pravi posao i biti obiteljski čovjek, pa zašto ne bismo zajedno
našli neki zgodan stančić? Promijenio sam se.”
Jasno, on to nije mogao; nije se mogao promijeniti. Nju je majčinstvo potpuno
promijenilo, no Jaza nije ni najmanje diralo, osim što mu je bilo nezgodno - ona i
Hari ugurali su se u život međunarodnog plejboja koji je vodio u svojoj glavi.
Ali ne, iako je tog vikenda svratio, nije se ponudio ni svojim je glupim
automobilom odvesti u Škotsku. Promrmljao je nešto o tome da je došao
pozdraviti se, na što je Zoe rekla da ide tek u Škotsku, pa je vikendom može
posjećivati, na što je zvučao neodređeno, a ona živčano.
Ipak, izgleda da se predomislio jer se sinoć, kad je već spakirala sve osim
pokrivača i čajnika, pojavio i donio curry - što je za nju bila rijetko viđena
poslastica - posjeo Harija u krilo i dopustio mu da se cijele večeri igra na njegovu
mobitelu. Njegovo nježno strpljenje i Harijeva duboka, nijema odanost ponovno
su joj slomili srce.

Zoe je posljednji put pogledala kroz prozor, kroz prljave mrežaste zavjese koje
nisu željele biti bijele koliko god ih namakala u varikini, prema bezveznoj ulici s
niskim zgradama punoj smeća, prema tinejdžerima koji su kao i svake tople večeri
vikali na uglu, prema svjetlima koja su se širila s kraja ulice, gdje su se
trenutačno nalazili restorani brze hrane, prodavaonice rabljene robe i šverceri, ali
će se - ako njezin najmodavac ima pravo - uskoro pretvoriti u najšminkerskiji
kvart nakon Hackneyja.
Nije to bogzna što, znala je. U stvari, mrzila je sve to: prljavu sobicu, otrcani
sag, hrpe tuđe pošte koja se gomilala pokraj klimavih ulaznih vrata, letke za
pizzerije i političke brošure i općenito smeće, i beskrajne bitke za mjesto ispod
satova za struju, između bicikala i kolica.
Ipak, bio je to dom. Ovamo je došla iz bolnice u pratnji nervoznoga Jaza, koji
je stalno piljio u mobitel, mahao rukama i izgledao prestravljeno, no ništa nije
zapravo radio. Ovamo su joj prvih nekoliko tjedana dolazili prijatelji i divili se
njezinoj bebici, a zatim su počeli izostajati jer više nije mogla s curama odlaziti u
klubove i na zabave kad ne bi pronašla dadilju. Ovamo je Jaz dolazio sve rjeđe
sve dok se nije potpuno prestao javljati na mobitel. Ovdje je sjedila nakon što joj
je majka navratila na pola sata, donijela paketić keksa i prezirno se zagledala u
gomilu rublja - kako je moguće da tako mala beba prlja toliko toga? Nije ga imala
kamo objesiti, pa ga je raširila po garsonijeri i osjećala se kao da živi na
kakvoj drevnoj tržnici - i tada ih je majka ostavila same, samo njih dvoje.
33
 Knjige.Club Books

No čak je i to mjesto, s klimavim prozorima i vratima koja se nisu dala dokraja

zatvoriti, čak je i ono bilo dom. Jedini dom koji je Hari ikada poznavao. A sada
kreću u nepoznato.
Stavljajući zadnju kutiju u Jazov automobil - nakon mnogo prigovora pristao
je barem kod sebe čuvati neke njezine stvari - potisnula je mučninu zbog pomisli
o tome što će biti ako ta pustolovina propadne. Svi su njezini prijatelji smatrali da
je sišla s uma. Naravno, svi su njezini prijatelji imali dobre cimere ili su
s partnerima već kupili stanove.
Djelomično je i sama bila kriva za to. U rijetkim situacijama kada bi izašla s
prijateljima, pretvarala se da je sve u redu, smiješila se i govorila da je sjajno,
štedjela bi da si može platiti piće i hinila da taj trošak i ne primjećuje.
Sjetila se onoga sinoć kad joj je majka pristala pričuvati Harija, pa je s
nekoliko prijateljica otišla u pub kako bi se pozdravile. Mogla im se povjeriti.
Mogla im je reći koliko joj je teško. Nakon nekoliko boca relativno jeftinog
prosecca, Tamali je priznala da joj muž više nije naročito privlačan nakon što je
rodila, a Yasmin je rekla da joj je majčinstvo strašno naporno i da je Cady počeo
spominjati njihove goleme dugove, a iz nekog razloga - vjerojatno zato što odlazi
- Zoe su potpuno preplavila ta priznanja licem u lice, daleko od svih savršenih
beba i života na Facebooku i Instagramu i odjednom je shvatila što je sve izgubila
protekle četiri godine, samo zato što prijateljicama nije rekla koliko je usamljena,
koliko joj nedostaje podrške i koliko joj je teže nego što je očekivala. Nikada joj
nije palo na pamet da bi se i druge majke, bez obzira na situaciju u kakvoj se
nalaze, mogle jednako osjećati.
Večer je završila pijanim zagrljajima i ljubavnim izjavama, a Zoe se pitala što
joj je bilo kad je odlučila napustiti te divne žene i zaklela se da će ostati u kontaktu
s njima.
I tako se jutros osjećala grozno, i prestravljeno. Odjednom je ružni, prljavi
London bio siguran, a odlazak u nigdinu činio se... suludim. Sve su joj cure sinoć
rekle koliko je hrabra zato što kreće ispočetka, no ona se uopće nije tako osjećala;
osjećala se kao glupača. Ali sada je ovdje. Jaz je želio poći prije nego što ga
otkriju “parkirališni nacisti”, oko čega se izgleda brinuo više nego zbog činjenice
da ona s njegovim sinom odlazi na drugi kraj države.
Hari je obožavao Jazov automobil i izgledao je nesigurno zato što se njime
nije smio voziti. Jaz nije mogao ni pogledati Zoe. Na određenoj je razini znao da
je to ipak zajednički neuspjeh: nisu uspjeli riješiti osnovne stvari - imati dijete,
ostati zajedno, odgojiti dijete na sigurnom, toplom mjestu. Nisu mnogo
razgovarali, samo su rekli da će vidjeti kako će proći probni rok od šest tjedana.
A Zoe nije smjela ni pomisliti što će biti ako probni rok ne prođe dobro. Morat
će živjeti dan po dan.
“Dobro”, promrmljao je Jaz. Nosio je užasnu smeđu trenirku od antilopa, što
je značilo da je vjerojatno bila užasno skupa. “Vidimo se, buraz.”

34
 Knjige.Club Books

Nježno je udario Harija u rame i blijedo se nasmiješio Zoe. Sjetila se njihova

prvog susreta. Vidjela ga je u baru gdje se našla nakon jezivog izlaska s nekim
tipom; zabacio je glavu i smijao se, a bijeli su mu zubi blistali. Vidio ju je s tim
tipom, bio je ondje s prijateljima - vidio je da je prošlo grozno (tip s kojim se
našla, nije mu se sjećala imena, do ušiju je pocrvenio od bijesa zbog
omanjeg razilaženja u političkom mišljenju, a ona je drhtala kad joj je pružio
račun za koji je očekivao njezin prilog, ukočeno se smiješila i bacala pogled na
svoj sat). Tip je otišao na zahod, a Jaz joj je prišao.
“Ma ne”, drsko je rekao, a Zoe se toliko zapanjila i toliko joj je laknulo da je
prasnula u smijeh.
“A tako sam se lijepo dotjerala!” rekla je.
“Vidim”, odvratio je. “Ali on izgleda k o stara krpa.”
“Tako i smrdi”, potišteno je rekla Zoe.
“Samo ga pozdravi” rekao je Jaz, “pa se pridruži nama na piću.”
Bio je s prijateljima u kutu. Ondje se činilo mnogo zabavnijim. Tip se vratio,
a ona je ustala i nasmiješila se kao da je bila na razgovoru za posao (na neki je
način tako i bilo) i rekla da joj je baš drago što su se upoznali i otjerala ga van
prije nego što joj je stigao ispričati sve o fantastičnoj teoriji zašto bi žene trebalo
ravnopravno distribuirati među muškarcima, a koju je smislio u zahodu.
Jaz ju je dočekao s pivom. Uobraženi smrad. Koliko je samo uzbuđena bila.
A evo ih sada. Vjerojatno bi s onom starom krpom bolje prošla.
“Bok”, rekla je. “Čujemo se.”
“Aha”, promrmljao je on pogledavajući niz ulicu u potrazi za čuvarima
parkinga. “Da. Može.”
Otišao je do automobila. U posljednji trenutak, kad je već otvorio vrata, hitro
se vratio ne gledajući Zoe, zgrabio sina, podignuo ga na ruke i lice zagnjurio o
dječakov vrat.
A onda ga je spustio i odvezao se u magli ispušnih plinova. Hari je zadovoljno
mahao za njim. Naviknuo se gledati oca kako odlazi.

35
 Knjige.Club Books

DRUGI DIO

“Ali kako da znam?” rekao je Wallace. “Kako da znam će mi uistinu pomoći?”

“Postavi im tri pitanja”, rekao je golub. “Zamoli čašu vode, zdjelicu sjemenki
za ptice i šalu. Dobiješ li sve to, onda znaš da će ti pomoći.”
“Ne volim sjemenke za ptice”, rekao je Wallace.
“Ni ja”, odvratio je golub oslonivši se na svoj štap. “Traži čips. To će isto
poslužiti.”
Iz Na krovovima

36
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

Dvije će nove riječi Zoe ubrzo zapamtiti: sumračje i haar.

Sumračje je bila večernja magla koja se spušta s brda. Haar je bila jutarnja
magla koja se diže iz jezera, nerijetko gusta poput sirupa. Često se haar ne bi
rasplinuo, nego bi trajao cijeloga dana i spojio se sa sumračjem. Tada bi sav svijet
bio od dima od jutra do mraka, koji je krajem kolovoza još uvijek kasno padao.
I tako su Zoe i Hari stigli u sumračje, iako to još nisu znali. Iskrcali su se
nakon maratonskog putovanja koje su većinom prespavali. Zoe nije ni shvaćala
koliko su je opteretile višednevne i višetjedne - ma i višemjesečne - brige o novcu,
Hariju, njezinu poslu, stanu.
Mnogo je toga mogla izgubiti: više nema dom, živjet će u milosti i nemilosti
stranca, i spremala se preuzeti posao gdje nikoga ne poznaje.
No u tom trenutku, nakon silnih kilometara i postaja, nakon što se pred njom
počela uzdizati cesta, a gradovi i sela prorijedili, nakon što se krajolik promijenio
iz uređenih polja na jugu do krševitih brežuljaka i divljine sjevera, i još daljeg
sjevera, više ništa nije mogla. Apsolutno ništa. I to ju je na neki način oslobodilo.
Barem u tom trenutku više ništa nije bilo u njezinim rukama. Blago drmusanje
autobusa uljuljkalo ju je u san, a Hari je položio glavicu na njezina prsa. Bili su
sami protiv svijeta, a kad se probudila, pomalo mamurna pošto je prespavala cijeli
dan, nije znala gdje je. Znala je samo da je maglovito i da se hladnoća probija oko
prozora autobusa, nije ni primijetila kad se vozač promijenio i mnogi su ljudi
odavno sišli, pa su ostali gotovo sami.
Željela je pogledati kroz prozor, no magla je bila suviše gusta; vidjela je samo
nejasne kamene kocke i mostove i crkvene tornjeve, niske i nekako četverokutne.
“Inverness! INBERNISH”, rekao je vozač. Nije to bio isti vozač s kojim su
krenuli iz Londona. Ovaj je zvučao... pa, kao Škot. Zoe je samoj sebi rekla da ne
smije tako razmišljati - morat će se ubrzo naviknuti na to.
“Da, ovdje silazimo”, rekla je i probudila Harija. Autobus je stao i iscrpljeno
uzdahnuo.
Vozač im je otvorio vrata, a Zoe je vrlo nervozno, vukući pospanoga Harija,
prvi put u životu stala na škotsko tlo.
Nije mogla vjerovati da su tek toga jutra iza sebe ostavili vreli i zagušljivi
London. Podno haara koji kao da je prekrio svijet zapuhnuo ju je hladan vjetar;

37
 Knjige.Club Books

zrak je bio vlažan. Osjećala je miris autobusne postaje i gotovo ničega drugoga.
Dohvatila je otrcane jeftine torbe iz prtljažnika autobusa.
Oko nje, veseli su studenti i mladi ljudi uzimali svoje lagane torbe i odlazili
tko zna kamo. Nije mogla istodobno nositi Harija, koji joj je stalno klizao iz ruku,
i torbe. Dva kovčega na kotačima, dva kaputa, jedan teški četverogodišnjak i
torbica. Uzaludno se okretala oko sebe - vozač se već vratio u autobus, a ostali su
se putnici izgubili u magli.
“Hajde, Hari, moraš hodati”, rekla je oštrije nego što je namjeravala. Zbog
njezina je tona, ali i hladnoće - Hari je nosio samo majičicu - nečujno zaplakao,
ukočio se pa joj niz nogu polagano skliznuo prema nevjerojatno prljavom podu
autobusne postaje. Na starim kamenim zidovima stajao je velik plavi
natpis AUTOBUSNA POSTAJA INVERNESS, sve ostalo skrivala je magla.
“Ne”, rekla je. “Ne, ne, ne, ne, molim te, Hari, molim te...”
Mala se djeca ne daju zaustaviti: ako žele leći na pod, leći će, bez obzira na
vaše torbe. Jedna je torba, pretrpana, pala na drugu stranu ceste, a aberdeenski je
autobus naglo skrenuo da je ne pregazi.
“Hari, molim te, ustani, ustani”, zamolila je, nije imala slobodnu ruku da
dohvati torbu s ceste jer bi Hari tada slobodno kliznuo na drugu stranu ceste i
ravno na put idućemu zadimljenom autobusu.
Zurio je u nju razrogačenih očiju, valjao se po podu i bivao sve prljaviji,
uzrujaniji i smrznutiji, kao da je za sve to ona kriva - što je, u stvari, i bila - a
vjetar je puhao ravno kroz Zoe i nekoliko je puta potiho opsovala i morala se
podsjetiti da je ona odrasla osoba. Jedina je odrasla osoba u toj situaciji, mora
držati konce u rukama i morat će izdržati, kako bilo da bilo. A eto i još jednog
autobusa!
“Molim te, Hari! Molim te! Kupit ću ti... Kupit ću ti sladoled!” Hari se
namrštio. To bi bila vrlo neobična gesta. Inače mu je tata kupovao sladoled. Bila
je noć i bilo je hladno. Sladoled ga je zbunio. Ležao je u blatu i razmišljao.
“SLADOLED? SLADOLED? SLADOLED?” očajno je vikala Zoe upravo kad je iz
magle pokraj njih odjednom izronila vidno trudna, zgodna i zabrinuta žena i stala
kao ukopana.

38
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

Nina je s ceste hitro spasila Zoeinu jeftinu torbu, na čemu joj je vozač okasnjelog
autobusa iz Aberdeena bio izuzetno zahvalan. Odložila ju je na pločnik, a Zoe je
kleknula i podignula Harija, neopisivo prljavog od goriva i tko zna čega još: kosa
mu je bila slijepljena za glavu, usta širom otvorena i prljavim je prstom pokazivao
prema njima kao da želi reći: “Da, razmislio sam, i svakako prihvaćam ponudu da
mi kupiš sladoled.” Sve je brže upirao prstom, a drugu je prljavu šapicu stavio
Zoe na lice i okrenuo ga prema sebi.
Druga je žena samo stajala. Zoe je nervozno trepnula.
“Ovaj... vi ste...?” započela je.
Nije pomoglo. Dugo je spavala, dugo je putovala, upala je u paniku. Potpuno
je zaboravila ženino ime. Bilo joj je zapisano u mobitelu, u torbici pod nogama,
što je značilo da je jednako tako moglo biti i na Mjesecu.
Žena nije prekinula tišinu. Umjesto toga, zgroženo je zurila u Zoe. Iskreno,
Nina je odjednom shvatila, promatrajući Zoe, da ju je na pomisao o djetetu toliko
preplavilo uzbuđenje, čista romantika, a sada se pred njom našao prljavi dokaz
stvarnosti. Ostala je bez zraka, odjednom se prestrašila i više joj Zoe nije bila na
pameti.
“Ovaj...” rekla je Zoe.
“Oprostite. Možda sam pogriješila”, rekla je Nina u slučaju da je uistinu
pogriješila i slučajno naletjela na kakve skitnice. “Koga tražite?”
Hari je nekako zapetljao ruku u Zoeinu kosu i sad ju je bolno čupao. Torba se
ponovno prevrnula. Zoe se zagledala u aberdeenski autobus i poželjela sjesti u
njega.

“Knjigu... Knjižaricu” napokon je protisnula Zoe, a Nina je dala sve od sebe da se

nasmiješi.
“Zdravo!” rekla je i konačno se pribrala.
“Bok. Ja sam Nina. Sigurno si iscrpljena.” Žena koja ju je gledala izgledala je
mnogo starije od dvadesetosmogodišnjakinje. Tamna joj se kosa raščupala, imala
je podočnjake, odjeća joj je bila zamrljana, a dijete ju je i dalje čupalo.
To ću biti ja, užasnula se Nina. To ću biti ja.

39
 Knjige.Club Books

O, Bože, užasnula se Zoe. To je bilo baš... Poželjela je zaplakati. Pomislila je na

dražestan prvi dojam koji je željela ostaviti: njezino se prekrasno dijete divno
ponaša, a ona izgleda spremno i profesionalno. Nažalost, nije si mogla priuštiti
frizera, pa je kuhinjskim škarama sama skratila kosu (nikada to nemojte raditi).
Osim toga, nakon što se probudila, nije stigla do zahoda da se barem malo dotjera
nakon putovanja. A zahod u autobusu bio je gnjusan i nije imala kamo spustiti
Harija da ih očisti. Obrisala ih je papirnatim rupčićem, no samo je razmazala
prljavštinu.
A ta žena s trbuščićem pod ljubičastim puloverom i kratkom suknjom od
tvida, koja joj je savršeno pristajala uz crvenu kosu... izgledala je tako divno, kao
da je dio krajolika, iako je bilo očito da pokušava prikriti strah u očima.
Zoe je zatvorila oči. No dobro. Sada je prekasno.
Nina je odlučno dohvatila njezine torbe.
“Pođi sa mnom”, rekla je i krenula prema pločniku između perona. Zoe je bilo
nelagodno zato što joj je prepustila torbe, no nije znala kako bi drukčije.
Hari je istoga trenutka naslutio kako to znači da neće biti sladoleda i zagnjurio
glavu Zoe u majicu, gurnuo joj ruku u dekolte, što mu je bila navika otkako ga je
još dojila, pa šutke zajecao, promočivši joj majicu svojim suzama.
Nina je kratko piljila u njih pa se okrenula i produžila vukući Zoeine torbe, a
Zoe je dahtala pokušavajući je pratiti s torbicom, neutješnim četverogodišnjakom
i njegovim kolicima.
“Hoćeš u kolica, Hari?” šapnula je, no on je samo žestoko odmahnuo glavom.
Iskreno, Zoe mu nije mogla zamjeriti. Magla je bila teška i gusta, i bilo je teško
razaznati okolinu. Kroz glavna vrata autobusne postaje ugledala je veliku zgradu
od pješčenjaka na kojoj je pisalo JAVNA KNJIŽNICA. Nina se uputila prema
neobičnu plavom kombiju.
“Pa, evo nas”, veselo je izjavila i odmah se zabrinula. “O, Bože”, rekla je.
“Mislila sam...” Ponovno se zagledala u Zoe. “Oprosti. Mislila sam da ćeš ponijeti
sjedalicu za automobil.”
“Pokušala sam”, objasnila je Zoe. “Ali imam samo dvije ruke.”
“Naravno! Naravno! Jako mi je žao! Može li ti biti u krilu?”
“Naravno.”
Nina ju je ponovno odmjerila.
“Ili... čekaj malo.”
Nestala je stražnjem dijelu kombija sa Zoeinom prtljagom i pojavila se s trima
debelim knjigama.
“Mogle bismo ga malo podići.”
Zoe je pogledala knjige.

40
 Knjige.Club Books

“Ne brini se”, umirila ju je Nina. “To su priručnici za hranjenje djece

povrćem. Ne sviđaju mi se. Važno je samo da se ne popiški po njima.”
Nervozno se nasmiješila. Zoe joj je uzvratila nervoznim osmijehom.
“U redu, mali”, rekla je. “Idemo gore.”
“Jako je tih”, primijetila je Nina. Surinder nije spominjala Harijevu nijemost,
mislila je da je samo stidljiv.
“Ne govori”, rekla je Zoe. “Za sada. Vjerojatno će progovoriti kada bude
spreman.”
Nina je prvi put pažljivo pogledala dječačića. Kad je zanemarila prljavštinu i
šmrklje, shvatila je da je vrlo sladak. Nalikovao je na Surinder.
“Plače li?” znatiželjno je upitala.
“Šutke”, odgovorila je Zoe. Radila je ono što i inače - tobožnjom je vedrinom
prikrivala brige. “Savršen si, zar ne, Hari?”
Hari je šmrcnuo, rukavom obrisao nos i izgledao kao da će ponovno zaplakati,
što nije izgledalo nimalo savršeno, pa su svi zaključili da to neće spominjati. Nina
se uvukla za upravljač, upalila kombi i oprezno ih izvezla s autobusne postaje.

41
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

Kao i većina društvenih osoba, Surinder nije mogla uistinu pojmiti što znači
stidljivost. Nina je cijeloga života bila povučen knjiški moljac; preseljenje u
Škotsku pomoglo joj je da nauči uključiti se u malenu zajednicu, no i dalje je bila
nervozna kada bi upoznala nekoga novog. S druge strane, Zoe je život toliko
iscrpio da je potpuno ostala bez snage i nije znala kako se ponovno pribrati.
I vrijeme je bilo grozno. Nina nije željela Zoe ostaviti u nepoznatoj velikoj
kući, trebala bi je odvesti k sebi, nahraniti je i zbrinuti. Nije očekivala da će Zoe
biti baš takva ranjena ptica (Surinder ju je definitivno pretjerano nahvalila).
“Dakle”, napokon je rekla. “Što si čitala u autobusu?”
Ovoga je puta Zoe bila spremna.
“Anu Karenjinu!” glasno je izjavila. Dobro, ponijela ju je sa sobom. Kupila
ju je u antikvarijatu i bila je spremna. Nekoć je uistinu voljela čitati, no nakon
Harijeva rođenja bilo joj je teško usredotočiti se, pa je pomalo zapostavila tu
naviku.
“Stvarno?” upitala je Nina. “Meni je teško čitati ozbiljna djela dok putujem -
nevjerojatno!”
Kombijem je zavladala tišina.
“Ovaj”, nastavila je Zoe. “I ovo...”
Podignula je roman o Jacku Reacheru koji je također ponijela.
“Aha”, nasmiješila se Nina. “Reci mi, je li promijenio gaće?”
“Tri ih dana nosi”, odvratila je Zoe.
“Uh”, rekla je Nina, a Zoe joj se nasmiješila.
“Ta obitelj Urquart... jesu li dobri?” upitala je.
Nina se trznula. Trebala ih je posjetiti i provjeriti je li sve u redu, no proteklih
se dana loše osjećala. Mnogo gore nego što je priznavala Lennoxu, da se ne brine.
Ujutro bi se jedva odvukla do kombija, a navečer bi pred kaminom zaspala kao
zaklana.
“Sigurna sam da su normalni”, rekla je. “Mislim da im je u posljednje vrijeme
samo teško.”
Zoe je kimnula.

42
 Knjige.Club Books

Vrtić u kojem je radila bio je skup, pun bogatih rastavljenih roditelja. Fraza
“u posljednje je vrijeme teško” značila je da je čekaju problemi s djecom.
Hari joj je opet spavao na prsima. Šmrcnuo je i duboko uzdahnuo.

Napokon su stigle do još jedne zavojite ceste. Zoe je provjerila zemljovid koji je
prethodno isprintala (znala je da će u divljini mobilni signal biti loš), no užasnula
se shvativši da ni Nina nikada nije bila na tome mjestu.
“Samo sam vas dovezla”, rekla je Nina i porumenjela. “On je išao u školu s
mojim dečkom”, dodala je, kao da je zbog toga sve u redu.
“Ovaj, dobro”, rekla je Zoe i čvršće zagrlila Harija. Vani se oglasila sova.
Prošle su između dva ciglena stupa koji su nekoć vjerojatno držali ulazne vratnice,
a kojih više nije bilo. Na nakrivljenom je natpisu pisalo “Bukve”.
Zoe je bacila pogled prema Nini, a ona se pretvarala da ništa ne primjećuje i
samo se usiljeno nasmijala.
“Ha - izgleda jezivo!”
“Aha”, rekla je Zoe, pokrila Hariju uši i podsjetila samu sebe, dok su stupovi
nestajali iza njih u magli a huk sove odjekivao uokolo, da ne vjeruje u duhove. Ni
najmanje.
Ispalo je da stupovi označavaju tek ulaz na imanje. Nisu bili ni blizu kuće.
Nepregledna, maglovita cesta vodila je do dugačka šljunčanog prilaza
obrubljenog grmljem. Prošle su pokraj vlažne živice i niskih pomoćnih zgrada i
tek se tada našle pred Bukvama.
Zoe jezivije mjesto u životu nije vidjela.

Kuća je bila izgrađena u stilu koji Zoe nije prepoznavala, no uskoro je doznala da
je uobičajen za vile u toj regiji: visoki barunski stil. Bila je od sive cigle, iz visokih
zidova izdizali su se brojni tornjići, a na vrhu široka stubišta stajala su golema
drvena vrata. Tornjići i kule bili su načičkani vjetrokazima i malenim metalnim
šiljcima i izgledali su kao da je neko dijete nacrtalo Matovilkinu kulu. Sve je bilo
prepuno prozora, no neki su bili izuzetno uski, iako je kuća izgrađena davno
nakon vremena kada se trebalo braniti od strijela.
Bila je prekrasna. I zastrašujuća.
“Mislila... mislila sam da idem u kuću”, odmahnula je Zoe glavom.
“To i jest kuća”, rekla je Nina. “Samo je jako, jako velika.”
Kombi je usporio, a šljunak je krčkao pod gumama. Ispred kuće stajala je žena
prekriženih ruku, a Nina je odmah shvatila da je to sigurno gđa MacGlone.

43
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

Zoe je otvorila vrata kombija. Prvi dojam o veličanstvenosti dvorca pomalo je

splasnuo - vidjele su se okrhnute cigle i korov koji se na nekim mjestima dizao do
visokih prozora, pa se upitala ima li u njemu soba u koje nitko nikada ne ulazi.
Krupna žena pred vratima krenula je prema njima.
“Navodno nije tako strašna kakvom se čini”, promrmljala je Nina.
Zoe ju je pogledala.
“Gđa MacDanvers”,2 potiho je rekla, na što se Zoe morala naceriti.
Izašla je iz kombija. Oštar vjetar puhnuo joj je kosu u lice. Morat će je skratiti.
I oprati, osušiti fenom i malo srediti.
Gđa MacGlone odmjerila je Zoe od glave do pete.
“Aha”, rekla je glasom osobe kojoj to nije prvi susret s kućnom pomoćnicom.
“Zoe, je li?”
“I Hari”, dodala je Zoe i u naručju pokazala uspavan smotuljak.
“Bit će u redu”, rekla je gđa MacGlone nezainteresirano promatrajući Ninu
dok je unatoč trudnoći izvlačila teške torbe. Zoe joj je pomogla i zajedno su ih
donijele.
Boja se ljuštila s golemih drvenih vrata, primijetila je Zoe prilazeći im. Gđa
MacGlone namrštila se.
“Upotrebljavamo druga vrata”, rekla je, a Zoe je jedva potisnula osmijeh.
Ulaz za poslugu! To je kao Downton Abbey! Ogledala se oko sebe i zaključila da
je pod svjetlom Mjeseca, jedva vidljiva kroz guste oblake, vrlo teško odrediti koja
je godina i koje stoljeće.
U zraku se osjećao miris borovine. Spustio se mrak - pravi mrak, a ne blistavi
sumrak londonskih ulica gdje automobili nikada ne staju, gdje sve radi dvadeset i
četiri sata dnevno.
Osim tihog huka sove i šuštanja lišća, ništa se drugo nije čulo. Zoe se morala
upitati je li ikada u životu čula takvu tišinu.
A zatim je, na putu prema stražnjem dijelu kuće (Nina se gotovo onesvijestila
od umora i mučnine, pa se ispričala i otišla. Rekla je da će se vidjeti sutra i da u

2
Gđa Danvers zla je domaćica iz romana Rebecca autorice Daphne du Maurier.

44
 Knjige.Club Books

kući ima automobil koji će Zoe moći koristiti), Zoe začula škripu golemih
prednjih vrata. Nešto je zasjalo, bljesnulo i začuo se ponešto jeziv hihot. Naglo je
okrenula glavu, no nije bilo ničega. Gđa MacGlone nije se ni trznula i opet je
zavladala tišina.
Stražnja vrata - jednostavnija, sa staklenim prozorom na vrhu - nisu škripala;
bilo je očigledno da se često upotrebljavaju. Otvarala su se prema popločanu
hodniku, a s desne strane nalazila se široka prostorija puna gumenih čizama,
štapova za hodanje i kišnih ogrtača.
“Ostavite jakne u sobi za čizme”, šmrknula je gđa MacGlone. Zoe je trepnula.
Nikada u životu nije čula za sobu za čizme. Hari je razrogačio oči; probudio se i
sada se zadivljeno ogledavao. I Zoe se tako osjećala.
Gđa MacGlone otišla je u veliku kuhinju niska stropa. Po sredini se protezao
stol za poslugu. Bilo je hladno (na podu nije bilo sagova) i prilično vlažno.
Sudoper je bio golem, a jedini zvuk ispuštao je bučan prastari hladnjak. Zoe je
morala primijetiti da se u zraku ne osjeća nikakav miris hrane ni kuhanja.
“Ovo je kuhinja”, uslužno je objasnila gđa MacGlone. “Ja ne kuham.”
“Ali... pa što jedu?” upitala je Zoe.
“Ma, snalazimo se.”
“Dobro,” rekla je Zoe, sada već mrtva umorna, “možda biste mi sutra mogli
sve pokazati. Voljela bih Harija staviti na spavanje...”
Gđa MacGlone pogleda dijete, kao da je neobično vidjeti četverogodišnjaka
kojemu se spava u jedanaest navečer, ponovno šmrknula i krenula kroz uzak
hodnik do zavojitih kamenih stuba. Zoe je za svaku zapela torbama, a onda kroza
skrivena vrata ispod staroga drvenog stubišta dospjela u nešto što je očito bio
glavni hodnik kuće koji vodi prema širokim prednjim vratima.
Posvuda je bilo ulašteno drvo i osjećao se miris voska. Prevladavala je
tamnosmeđa boja, a debeli sagovi s uzorkom tartana širokim su zlatnim šipkama
bili pričvršćeni za golemo stubište ukrašeno izrezbarenom drvenom ogradom. Na
odmorištu je stajao velik sat i mirno otkucavao. Zoe je pomislila kako nikada u
životu nije čula zvuk pravoga starinskog sata.
Ponovno je u daljini začula odjek smijeha.
“Jesu li to djeca ostala budna da me dočekaju?” ponadala se.
“Marš u krevet!” povikala je gđa MacGlone uza stube i nakon toga više se
ništa nije čulo.
“Dobro”, rekla je Zoe. “A g. Urquart?”
“Nije ovdje”, odvratila gđa MacGlone.
“Stvarno?” iznenadila se Zoe. “Pa onda je baš dobro da sam došla.”
Gđa MacGlone samo je šmrknula, kao da je prerano takvo što reći.

45
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Zoe je nastavila vući torbe i hodati za gđom MacGlone. Ispalo je da postoji još
jedno stražnje stubište iza još jednih skrivenih vrata pokraj onih iz kojih su izašli.
Vijugalo je tri kata u visinu do dugačka hodnika na tavanu.
Prva su vrata bila otvorena i otkrivala sobicu s dva kreveta i malim
umivaonikom. Nalikovala je na ćeliju. Visok je prozor gledao u mrkli mrak.
Unatoč tome, Zoe je s olakšanjem spustila Harija na krevet, a on se samo okrenuo,
otpuhnuo i nastavio spavati. Nije bilo popluna, na krevetu se samo nalazio grub
pokrivač kojim ga je pokrila. U sobi je bilo hladno.
“Gdje je...?”
“Kupaonica je na kraju hodnika”, rekla je gđa MacGlone. “Sutra ću ti sve
pokazat’. Sad odoh.”
“Idete... nekamo?”
“Odrađivala sam noćne smjene otkako je zadnja cura otišla”, rekla je gđa
MacGlone. “Dost’ mi je. Vraćam se ujutro. ‘Đenja.”
Zoe je gledala za njom, užasnuto shvativši da nema pojma što znači kraj
hodnika - hodnici kao da' su se protezali unedogled i sigurno se mogla izgubiti.
Ili bi je mogli ubiti duhovi, poručila joj je podsvijest, no to je zanemarila. Manje-
više.
Usto je umirala od gladi. Nekako se, shvatila je, nadala da će doći... Iskreno,
Zoe se nadala da će završiti u prekrasnoj, toploj škotskoj kući, gdje će vatrica
gorjeti u kaminu i dočekat će je nešto tradicionalno - možda haggis? To nije
nikada jela. Ili velik tanjur juhe i krasna djeca, kojoj će biti silno drago što su je
upoznala,
I ljubazan otac koji će joj reći Bogu hvala što si došla, i udobna soba i...
Iz slavine je polagano kapalo. Nešto je zaškripalo u dubinama kuće. Zoe je
upalila mobitel - nije bilo signala, no može upaliti neku glazbu, što je i učinila -
tiho, samo da se ne osjeća toliko usamljenom.
Prekopala je torbicu i slavodobitno izvukla pola paketa rižinih keksa. Uz čašu
vode - koja je iz stare brončane slavine tekla neočekivano čista i osvježavajuća -
morat će joj poslužiti kao obrok.

46
 Knjige.Club Books

No dobro. Ogledala se po golim krevetima, praznom ormaru, malom prozoru.

Misli pozitivno. Bilo je... drukčije. Nikada u životu nije bila toliko daleko od svega
što poznaje.
Sjela je na krevet. Madrac je bio toliko tanak da je ispod njega osjećala
opruge. Koliko će dugo morati misliti pozitivno? U redu. Sutra će biti bolje, zar
ne?

47
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Otvorila je oči kao i obično - u pola šest probudio ju je dječačić koji je morao na
zahod - i s mukom se razbudila ne znajući gdje je uopće ni što se događa.
A onda je shvatila.
Bez razmišljanja je izjurila iz sobe s Harijem, nije imala pojma gdje je zahod
- u hodniku je bilo osam vrata, a svaka su mogla voditi tko zna kamo, no većina
ih je ionako bila zaključana. Dovraga, cijela je kuća bila zlokobna, posebno kad
se smrzavaš i kad očajnički moraš na zahod.
Naravno da se nalazio na samome kraju hodnika pokrivenog linoleumom.
Zatekla je staru zahodsku školjku s dugačkim lancem i emajliranom drškom te
golemu, prastaru kadu na nogarima, no nije bilo tuša. Zoe je stisnula oči. Nakon
jučerašnjeg putovanja, ubila bi za vrući tuš, no ovdje nije bilo ničega takvog.
Hari je otišao piškiti, a ona je isprobala kadu.
Iz slavine je pljusnuo mlaz žute vode - očigledno dugo nije upotrebljavana -
a Zoe je potražila čep i dohvatila sapunčić koji je stajao na umivaoniku. Nije joj
palo na pamet, shvatila je, ponijeti šampon. Pretpostavila je da će, dok se pakirala
i pokušavala sve njihove stvari nagurati u najmanje moguće torbe, neke
stvari posuditi dok se smjesti ili otići u dućan.
Nije se mogla sjetiti je li putom iz Invernessa vidjela išta nalik na dućan.
Vruća je voda tekla dok nije pokrila kojih pet centimetara na dnu goleme kade
i odjednom postala hladna. Zoe je zgroženo zurila u kadu. To je to? Ljudi uistinu
ovako žive?
S druge strane, mora se oprati, to je barem jasno. To se preporuča prvoga dana
na novom poslu.
Nevoljko i drhteći na hladnim pločicama negrijane kupaonice, svukla se i
izvukla Harija iz njegove pidžame, iako se bunio i izvijao iz njezina stiska. Ušli
su u kadu i nasapunala ih je komadićem sapuna što je bolje mogla, što nije bilo
naročito dobro. Nije se usudila prati kosu, to će morati pričekati. Isprala ih je
vodom s dna kade.
Hari je pokazivao prema ustima.
“Znam”, rekla je. “Znam da si gladan, sunce. Raspremit ćemo se pa ćemo na
doručak, dobro?”

48
 Knjige.Club Books

Hari nije bio nimalo zadovoljan i izgledao je kao da će joj početi uzrokovati
nevolje. S hrpice u jednom kutu kupaonice izvukla je stari ručnik, očito previše
puta opran i osušen, zamotala Harijevo drhtavo tijelo i čvrsto ga zagrlila.
“Ne brini se”, šapnula mu je na uho, govoreći više sebi nego njemu. “Znam
da je sve novo. I čudno. I drukčije. I to je u redu. Život katkad tako ispadne. I bit
će sve dobro. Kunem se.”
Odjednom joj je sinulo da u toj čudnoj kući s čudnim hodnicima i brojnim
stubama i tajanstvenom djecom i još tajanstvenijim roditeljem... odjednom joj je
sinula užasna pomisao da u kući možda nema televizora. Da ga neće moći umiriti
gledanjem crtica i dječjih emisija kada bude nemiran. Vratili su se u sobu i uzela
je njegov prastari tablet, da ga razveseli. Uključit će ga u struju u prizemlju.
U kući je vladala tišina. Danju je mogla vidjeti koliko je propala: posvuda je
bilo prašine i paučine, osim u ulaštenom hodniku koji je i dalje bio u mrklome
mraku. Golema su glavna vrata bila zatvorena. Činilo se da se s hodnika odvaja
salon, no prozori su bili pokriveni roletama. Također, prizemlje prednjeg, javnog
dijela kuće bio je prvi kat stražnjega dijela - tlo se spuštalo prema stražnjem dijelu
kuće.
Hladna je kuhinja ujutro bila privlačnija, veliki prljavi prozori propuštali su
slabašno svjetlo. Vrata iz kuhinje vodila su na malu popločanu terasu, između
kamenova probijala se trava, a zatim ravno na tratinu koja se protezala do zida
povrtnjaka kroz koji je vodio uzak pošljunčani putić.
Nije bilo ni traga električnom čajniku, no pronašla je velik stari metalni kotlić
na drevnom električnom štednjaku, pa je zaključila da će se za sada poslužiti
njime. Napunila ga je vodom - težio je tonu - i postavila na štednjak.
Upozorila je Harija da se ne približava štednjaku - držao se tableta kao da je
religijska ikona; pronašli su utičnicu i bilo je očigledno da se neće udaljavati od
nje - a ona se čvršće zagrnula vestom i izašla na svježe jutro.
Trava je bila vlažna od rose, no teška se magla koja je protekle večeri
obavijala kuću počela razilaziti. Kovitlala se i kretala poput živoga stvorenja. Zoe
nikada nije vidjela takvo što; činilo joj se kao da je u oblaku.
No iznad magle vidjela je prve Sunčeve zrake koje su se trudile izviriti kroz
gust sivi pokrov; mjestimično su se probijale i kapi rose na vlatima trave
pretvarale u blistave dijamante.
Zoe je duboko udahnula svježi zrak.
Bio je opojan. Tako čist, hladan i okrepljujuć s tračkom sunca; pun mirisa
trave i lišća i oštrine borova i duhova milijuna zvončića i visibaba i maslačaka što
su se smjenjivali godinama i stoljećima.
Ponovno je duboko udahnula. Imala je osjećaj da bi se mogla napiti od toga
zraka, bio je tako bogat i žestok. Otvorila je oči i bacila pogled u kuhinju
provjeravajući je li Hari dobro. Vidjela ga je kroz otvorena vrata, pognuo se nad
tabletom, potpuno udubljen u ono što je gledao, u svojem svijetu.

49
 Knjige.Club Books

“Dođi, Hari!” tiho ga je pozvala, no nije ni pogledao prema njoj, samo je

odmahnuo glavom.
Dugačku je prekrasnu tratinu trebalo pokositi, bila je puna tratinčica i divljeg
cvijeća, no zbog toga je bila samo još ljepša. Cigleni zid obrastao bršljanom vodio
je do ograđena vrta iz kojega su virile voćke. Kuća je bila iza nje; od vjetrokaza i
prozorčića na kulama odbijala se svjetlost. S lijeve se strane padina spuštala
po terenu pokrivenom mahovinom i vodila do - na Zoeino apsolutno oduševljenje,
jer to sinoć nije ni primijetila - male uvale ispred kuće, gdje se nalazio stari čamčić
kojega je očajnički trebalo očistiti i obojati - a iza njega prostranstvo blistave,
zelene vode što se ljeskala na suncu. Bilo je to jezero Loch Ness. Zoe je znala da
je blizu, no nije imala pojma da je tako blizu.
“Hari! Hari! Dođi vidjeti!” rekla je Zoe uletjevši u kuhinju. Iz čajnika se čulo
glasno zviždanje. Ulila je vodu u šalicu preko umorne vrećice čaja koju je
pronašla u inače praznom ormariću.
“Pa, mogla bi barem pozdraviti, poželjeti nam dobro jutro”, začuo se glas.
Zoe se okrenula na peti i umalo prolila kipuću vodu. Glas se - definitivno
dječji - pojavio niotkuda. U jednom je trenutku pomislila da bi mogao biti... Ne.
To je smiješno. Na vratima kuhinje stajao je raščupan smeđokosi dječačić, u vrlo
staroj i prekratkoj flanelskoj pidžami.
Unatoč neobičnu izgledu, činio se samopouzdanim. Zoe je trepnula. A onda
je shvatila i široko se nasmiješila.
“Zdravo! Jesi li ti...?” Nije se mogla sjetiti koje je dijete koje. “Jesi li ti
Shackleton?”
“Ne”, rekao je Patrick. “Bljak. To bi bilo odurno. Ja sam Patrick.”
“Naravno! Zdravo, Patrick. Ja sam Zoe.”
Dječačić se namrštio.
“Pa,” rekao je, “ne želim to pamtiti. Ti si...”
Pogledao je prste.
“Naša sedma dadilja. Zvat ću te Dadilja Sedam.”
“Molim te, zovi me Zoe”, rekla je ona. Patrick je dotapkao do stola i pažljivo
se uspeo na jedan od stolaca koji su bili previsoki za njega.
“Ne bih rekao. Tost, Dadiljo Sedam!”
Zoe je zurila u njega. Začudo, Hari je spustio tablet, ustao i prišao došljaku.
To uopće nije bilo nalik na njega.
“Tko si ti?” upitao je Patrick.
“Ovo je Hari”, odgovorila je Zoe. “I on ovdje živi.”
Patrick je sumnjičavo odmjerio dječaka. Hari je zabrinuto pogledao Zoe, no
ona mu se nasmiješila kao da mu poručuje da će sve biti u redu.

50
 Knjige.Club Books

“Hm”, napokon je rekao Patrick. “Ne govoriš previše. To mi se sviđa. Ja jako

volim govoriti. Voliš li dinosaure?”
Hari je kimnuo.
“U redu”, opušteno će Patrick. “Dva tosta, Dadiljo Sedam.”
“Čekaj malo”, započela je Zoe kad je ugledala još jednu osobicu kako
nervozno prilazi kuhinjskim vratima.
“Dobro jutro!” doviknula je. Poželjela je da je gđa MacGlone ovdje. Bilo je
previše čudno što sve to mora sama. Na pamet joj je pala zastrašujuća pomisao da
je gđa MacGlone možda otišla zauvijek i da je više nikada neće vidjeti i da će se
morati sama snaći - ali potisnula ju je.
Djevojčica je izgledala kao da joj je deset godina. Na njoj se nije vidjelo ni
traga pubertetu, bila je visoka i vitka poput trske. Imala je dugačku, tamnu kosu
koju je trebalo dobro oprati i nevjerojatno blijedo lice s dugačkom, šiljatom
bradom. Na prvi pogled to lice nije bilo lijepo, no izgledala je zanimljivo,
znatiželjno i drukčije. Nosila je dugačku bijelu spavaćicu i izgledala prilično
zlokobno s obzirom na nju i dugačku crnu kosu.
“Ja sam Zoe.”
Djevojčica je prezirno šmrknula, neuljudno je odmjerila i nije odgovorila.
“To je Mary”, rekao je Patrick. “Grozna je.”
“Šuti, mali”, odbrusila je djevojčica. Govorila je teškim lokalnim naglaskom.
“Vidiš”, rekao je Patrick.
Djevojčica je otvorila ormarić koji Zoe dotad nije primijetila i izvukla kutiju
žitarica. Potom je izašla i vratila se s tetrapakom groznoga ultrahomogeniziranog
trajnog mlijeka.
“Dakle, ja sam vaša nova kućna pomoćnica i dadilja.”
“Imam devet godina”, ravnodušno je odvratila Mary. “Ne treba mi dadilja.”
“Totalno ti treba dadilja”, upleo se Patrick. “Ti si ne-po-pravljiva.”
“Nemaš pojma što to znači, mali, pa ušuti.”
“U stvari, imam. Znači da si grozna i zločesta i bezobrazna prema braći.”
“E pa, to je dobro”, rekla je Mary i izlila pola mlijeka po žitaricama
zalijevajući pritom stol, no ništa nije poduzela oko toga.
“Sviđa mi se vaša kuća”, neodređeno je rekla Zoe. Mary joj je dobacila pogled
zbog kojega se Zoe upitala nema li ta mala u stvari četrnaest godina i prepuna je
tinejdžerskih hormona.
“Možeš platiti i doći je razgledati četiri puta godišnje”, prosiktala je. “To bi
bilo bolje.”
Hari je ustao držeći svoju otrcanu dekicu za hitne slučajeve. Zabio je glavu u
nju i gurnuo palac u usta.
“A ovo je moj sin, Hari, koji će također živjeti ovdje.”

51
 Knjige.Club Books

Mary je potpuno ignorirala Harija - što je razljutilo Zoe - iz džepa izvukla

mobitel i počela se pretvarati da nešto važno radi na njemu. Bila je to neočekivano
suvremena stvar za takvu starinsku kuću.
Patrick je učinio isto, i njih su dvoje sjedili udubljeni u mobitele dok je Zoe
na prstima obilazila stol, Hariju davala žitarice - Mary ju je zbog toga ošinula
pogledom, kao da ju je uhvatila u krađi - i sklanjala prljave tanjure i šalice.
Užasnula se shvativši da nema perilice posuđa. Kako obitelj uopće može
preživjeti bez perilice posuđa? Uzdahnula je. Sunce se probijalo kroz
prozore. Uzela je Harija za ruku i odložila njegov tablet.
“Dođi da ti pokažem”, šapnula je.

52
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Vrijeme se promijenilo tijekom njezina boravka u kuhinji, haara je gotovo nestalo

i bilo je sve više Sunčevih zraka na travi. Hari se zapanjeno ogledao. Zoe ga je
jednom ili dvaput odvela u Brighton, no ondje je uvijek bilo previše ljudi, a plaža
je bila kamenita i na njoj nije bilo ugodno ležati.
A ovdje...
Spustili su se do pješčane uvalice. Plaža je bila zlatna - Zoe nije mogla ni
zamisliti takvu boju. Ti ljudi imaju vlastitu plažu. Nevjerojatno! Odmahnula je
glavom čudeći se.
Jezero - loch - bilo je golemo; protezalo se sve do obzora. Nije mu vidjela
kraja osim ravno pred sobom, gdje su se iz magle uzdizale planine, no nije mogla
razaznati koliko su daleko.
Osim toga nije bilo ničega, samo su valići zapljuskivali obalu kraj čamca.
Kleknula je i stavila ruku u vodu. Bila je strašno hladna i bistra. Vjerojatno bi je
mogla piti, iako to nije namjeravala. Otpila je gutljaj kave. Čak i crna instant kava
bez imalo mlijeka, iz stare okrhnute šalice - iznenađeno je shvatila - ima
fantastičan okus kad stojiš na obali pokraj jezera jednoga prekrasnog iako
prohladnog jutra.
Odjednom je nečija ruka zgrabi za kućnu haljinu i povuče.
“Što? Što je?” upitala je čučnuvši. Hari je mahnito pokazivao prema sredini
locha. “Što je bilo, Hari?”
I dalje je drhtavim prstom pokazivao prema nečemu, no bilo je očigledno da
nema ničega.
Pogledala je uvis. Iznad vode kružile su ptice.
“Znam”, rekla je. “Vidi ptice. Zar nisu krasne?”
U tom je trenutku začula glasno kričanje i napola se zaprepastila. Hari je naglo
udahnuo. Okrenuli su se uzdrhtalih srca i ugledali golema pauna raširena repa.
Zurio je u njih sitnim crnim očima i širom razjapio kljun.
“KREEEŠT!”
“O, dovraga!” uzviknula je Zoe. “Prepao si me, gospon Paun. Evo ti.”
Iz džepa je izvadila komadić kruha koji je ponijela iz kuhinje.
“Probaj.”

53
 Knjige.Club Books

Bacila mu je malo kruha i Hariju dala komad da učini isto, a potom ga je

morala zaustaviti da ne krene hraniti pauna iz ruke; izgledao je kao da bi mu
mogao odgristi prste.
“KREEEŠT!” Ptica ih je upozorila da nije naročito zadovoljna ponuđenim - iako
je pojela kruh - pa su je pažljivo zaobišli i vratili se u kuhinju na sigurno.
“Prekrasno je!” rekla je Zoe još uvijek u šoku. Patrick je prezirno šmrknuo.
“To sve kažu, u početku”, mračno je zamijetio.
Napokon se pojavio i treći član kućanstva. Izgledao je potpuno drukčije od
prvo dvoje: krupan, visok i svjetlosmeđe kose. Bio je na rubu puberteta i izgledao
je kao da ne zna što bi sa sobom. Ruke i stopala bili su mu golemi, preveliki za
tijelo. Sjeo je za stol, uzdahnuo i uzeo šest kriški prepečenca.
“Ovaj, dobro jutro.”
Mladić ju je odmjerio od glave do pete.
“Dadilja Sedam!” uzviknuo je Patrick.
“Ne treba mi dadilja”, rekao je mladić, a Zoe je morala priznati da ima pravo
- izgledao je kao da bi mogao zaigrati na prvenstvu iz ragbija.
“Dobro, jer to i neću biti”, odgovorila je Zoe. “Zdravo. Ja sam Zoe. Bit ću
vaša kućna pomoćnica.”
“Shackleton”, promrmljao je mladić, a ime je bilo tako neobično za nekoga
tako mladog da ga je zamolila da se ponovno predstavi.
“Nemoj ga pitati kako se zove, MRZI TO”, obavijestio ju je Patrick. “Da sam
se ja prvi rodio, ja bih se tako zvao. A dobio bih i imanje”, zamišljeno je dodao.
“Uzmi si ga, girice”, odrezao je Shackleton.
“I hoću”, rekao je Patrick. “I nitko od vas neće smjeti doći. NIKADA, NIKADA,
NIKADA!”
“Ja nikada neću ni otići”, uplete se Mary. “Eto ti ga na!”
“Hoćeš! Otići ćeš iz moje kuće, glupačo jedna!”
Patrick je odjednom bijesno skočio na nju. Zoe ga je instinktivno uhvatila.
Patrick se ukočio čim ga je dodirnula.
“Ostavi me na miru!”
“Da, dobro, samo... pusti sestru na miru.”
“Da, pusti me na miru”, rekla je Mary i isplazila mu jezik. Dječak je zadrhtao
od bijesa.
“Tko želi još tosta?” pokušala je Zoe i nadobudno se zagledala u toster, no
Shackleton je svih šest krišaka već premazao debelim slojem maslaca i marmelade
i mirno žvakao.
“Oprosti”, rekao je punim ustima, pijuckajući mrvice. “Mislim da ga nema
više.”

54
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

Zoe se šokirala shvativši koliko joj je drago što vidi gđu MacGlone kad je došla
točno u pola devet. Djeca nisu ni podignula pogled kad je ušla i navukla gumene
rukavice.
“Vidim, upoznala si ih”, rekla je.
“Jesam!” odvratila je Zoe i krenula za njom iz kuhinje. Čim su se našle izvan
njihova slušnog dometa, gđa MacGlone uzdahnula je i okrenula se prema njoj.
“Da, Mary je uvijek takva. Da, Patrick je jako pametan. Ne, ne smiješ ih
pljusnuti.”
“Nisam imala u planu...”
“O, vjeruj mi, imat ćeš.”
“Zašto nisu u školi?” upitala je Zoe.
Gđa MacGlone šmrknula je.
“Mary je izbačena. Zatim se Shackleton potukao s nekim tko ga je zezao zato
što je Mary izbačena, pa je i on izbačen iz škole. A Patrick kreće tek za Božić.”
Zoe je zapanjeno trepnula. Tek joj je sada palo na pamet da bi trebala pitati -
što zaboga rade cijeli dan?
“Koliko dugo ne smiju natrag u školu?”
“To će ravnateljica odredit’.”
“I, što rade?”
“Nemam pojma”, rekla je gđa MacGlone i počela laštiti ogradu. Postalo je
jasno da svojom odgovornošću smatra samo jedan dio kuće, a to nije bila stražnja
kuhinja.
Shackleton je uključio vrlo glasnu računalnu igricu. Buka je doprla iz kuhinje
i odgovorila na barem jedno pitanje.
“Proklete gluposti”, zlokobno je rekla gđa MacGlone.
Zoe je napokon mogla na danjem svjetlu pogledati ostatak širokoga hodnika.
Na zidovima su se nalazile drevne uljane slike, tapiserije i velika jelenja glava.
Gđa MacGlone progurala se pokraj nje i otvorila teška drvena vrata koja su
poslušno zaškripala. Soba je bila mračna, rolete su bile spuštene. Gđa MacGlone
otpuhne. “Danas nemam vremena za to”, rekla je. “Imam zapadno krilo, rublje,
dječje krilo i dva stubišta...”

55
 Knjige.Club Books

Ukočeno se kretala i Zoe se upitala koliko joj je godina.

“Imate mnogo posla.”
“Je, imam”, promrmljala je.
“Opet je bio tu”, nastavila je, uputila se prema prozorima i otvorila ih. Blistava
je svjetlost preplavila sobu i otkrila prašinu u zraku. Zoe je okrenula glavu,
zaslijepilo ju je sunce, a potom se polagano ogledala oko sebe.
Soba je bila krasna, protezala se sve do golema izbočenog prozora na pročelju
kuće, no bila je prljava. Najprivlačnije u njoj bilo je to što su svi zidovi bih
prekriveni policama za knjige, starim drvenim ugradbenim policama. I strop je
bio obložen drvom, pa je sobom dominirala smeđa boja.
Ali knjige! Zoe nikada nije vidjela toliko knjiga na jednom mjestu. Bilo ih je
na stotine, možda tisuće. Bilo je velikih starih, kožom uvezanih svezaka, prastarih
Biblija, enciklopedija i nečega što je nalikovalo na knjige s čarolijama. Bilo je
zlatom optočenih knjiga i drevnih rukopisa. Iza stakla nalazilo se nekoliko
svitaka i - Zoe je naglo uzdahnula - rukom prepisani i obojen rukopis. Pravi
pravcati, u nečijem domu. Prišla mu je, fascinirana i neobično dirnuta nacrtanom
figuricom redovnika i velikim slovom S, omotanim lozom i voćem i majušnim
ukrasima koje je netko prije mnogo stoljeća nacrtao tintom.
Bilo je polica punih narančastih knjiga iz Penguinova serijala klasika i polica
punih crnih knjiga iz Penguinova serijala klasika, golemih atlasa iz svih
povijesnih razdoblja, urednih tvrdoukoričenih romana na raznim jezicima,
izvornih Jamesa Bondova i zbirka Dickensovih romana u platnenom ovitku, koji
je Zoe poželjela dodirnuti, no zaključila je da to ipak ne bi bilo pametno.
Bilo je golemih svezaka o povijesti umjetnosti, prelijepih njemačkih dječjih
knjiga i bezbroj drugih svezaka koji su se protezali do kraja prostorije i natrag.
Jedino pokućstvo činila su dva naslonjača ispred široka kamina i velik stol
presvučen zelenom kožom, na kojem su stajali starinski telefon s brojčanikom,
dvije olovke, malo papira i ništa drugo.
“O, Bože”, rekla je Zoe zaboravivši pitanja koja je imala. “Knjižnica.”
“Ovo nije knjižnica”, namrštila se gđa MacGlone. “Nitko tu ne dolazi. Nema
smisla.”
“Stvarno?” začudila se Zoe sjetivši se troje djece u kuhinji, zalijepljene za
mobitele. “Meni se čini jako prikladnom.”
“Uistinu vam se tako čini?”
Glas je bio dubok, zvonak i zvučao je kao da se zabavlja. Zoe se okrenula.
Iza nje je stajao vrlo visok muškarac i naizgled zauzimao sav prostor. Glava
mu je bila previsoka za dovratak, bio je gotovo komično previsok.
“Pokazujem kuću novoj curi”, rekla je gđa MacGlone. “Sklonit ćemo vam se
s puta, gospodine.”
“Samo je držite podalje od moje knjižnice.”

56
 Knjige.Club Books

“Naravno!”
Zavladala je tišina koju je prekinula vriska.
“TATA!”
Patrick je doletio iz hodnika poput metka iz pištolja, a Mary se vukla za njim.
“MARY je užasna! A Shackleton mi ne da da se igram! I pojeo je svu
marmeladu jer je totalno UŽASAN!”
“Tata! Reci mu da prestane! Bezvezan je i užasan i mrzim ga”
“Mary, mi... mi nikoga ne mrzimo”, rekao je visoki muškarac ispruživši ruke
na način koji je trebao biti pomirljiv.
“Možda ti nikoga ne mrziš”, prezirno je rekla Mary. “Ali ja da.”
I pogledala je ravno u Zoe.
“Dobro, dobro”, odsutno je rekao muškarac.
Zoe je shvatila da je neobično nervozna. To je tip kojega je ostavila žena.
Ramsay Urquart. Što se dogodilo? Je li bio okrutan?
“Osim toga!” rekao je Patrick. “U kuhinji je klinac koji ne zna kako se zove.”
“Stvarno?” rekao je tip. “Pa...”
“Ovo je Zoe”, rekla je gđa MacGlone bez imalo entuzijazma. Zoe je potisnula
glupavu potrebu da se nakloni.
“Dobar dan”, rekla je. “Klinac u kuhinji je moj.”
“Jasno”, rekao je. “A vi ste...”
“Dadilja Sedam”, pomogao mu je Patrick.
“Da. Dobro, dobro”, ponovio je Ramsay. Zoe se namrštila. “Pa, dobrodošli,
valjda. Pokušajte ostati dulje od ostalih. Ha!”
“Rado, gospodine”, rekla je Zoe. “Samo... recite mi što vole i potrudit ću se
da nam bude zabavno.”
Namrštio se.
“Vole se svađati, koliko znam”, rekao je. “A ja... pa, imam puno posla.”
“Što radite?”
“Antikvar sam.”
Zoe je izgledala zbunjeno.
“Kupujem i prodajem stare knjige. Vrlo stare knjige. Mnogo putujem... po
državi...”
“Važno je da ga se ne uznemiruje”, dodala je gđa MacGlone. “Totalno je
važno”, složio se Patrick iako je i dalje ocu visio na hlačama.
“Onda ga ostavi na miru, smrade”, prosiktala je Mary.
“ŠUTI:” ZAURLAO JE PATRICK.
“No, no”, rekao je tip i pogledao Zoe.
“Dakle, ovaj... potrudite se...”
57
 Knjige.Club Books

“Naravno”, rekla je Zoe. Upoznala je već takve tipove, iako su inače bili
uglađeniji. Stalno su bili na mobitelima ili u avionima; djecu su doživljavali kao
dosadna smetala u svojim izuzetno važnim životima i nisu joj se naročito sviđali.
“Shackleton je još na onom svom računalu?” upitao je gđu MacGlone, na što
je kimnula. Uzdahnuo je, kleknuo i zagrlio djecu nespretno ih tapšajući. Zoe se
zapitala čini li to radi nje i zaključila da je tako kada je začula kako šapuće:
“Molim vas, budite dobri prema njoj. Molim vas. Ne možemo stalno prolaziti
takve stvari, zar ne?”
Nijedno dijete nije odgovorilo, no Maryno je lice bilo kameno. On se
uspravio.
“Divno! Krasno! Gđa MacGlone pokazat će vam gdje stoji novac za
domaćinstvo i upoznati vas sa svime. Samo još nešto...”
Patrick se nadureno povukao.
“To će se ticati knjižnice”, usput je promrmljao sebi u bradu.
“Samo... pa... Držite ih podalje od moje knjižnice.”

58
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

Zoe se vratila u kuhinju, koja je izgledala kao da je u nju pala bomba. Gđa
MacGlone jurcala je na sve strane skupljajući tanjure i odlažući ih u sudoper. Hari
je, na njezino iznenađenje, stajao pokraj Patricka, koji mu je uzeo tablet i
pokazivao mu činjenice o dinosaurima.
“Zar nemate perilicu posuđa?” upitala je, a gđa MacGlone ošinula ju je
pogledom.
“Ne volim te novotarije”, rekla je.
Zoe je trepnula.
“Zar vam g. Urquart ne bi htio olakšati život?” upitala je.
“Ha”, rekla je gđa MacGlone. “Ramsay nema pojma kako se pere njegovo
posuđe.”
“A djeca vam pomažu?” upitala je Zoe riskirajući još jedno šibanje pogledom,
što je i dobila.
“Ne znam ja kakve si to ideje pokupila u Londonu,” rekla je gđa MacGlone,
što je bilo prilično ironično jer djeca u Zoeinu vrtiću u životu nisu ništa počistila
za sobom. Jedina je razlika bila u tome što su njihove majke poslugu nazivale “au
pair”, a ne sluškinjama, “ali mi ovdje radimo po starim navadama.”
Zoe je pogledala Shackletona, koji se nije potrudio ni uzeti tanjur za
prepečenac i marmeladu, pa je oko sebe napravio gotovo savršen krug mrvica
igrajući igricu. Nož ljepljiv od marmelade ležao je na stolu. Zoeinu bi majku zbog
toga udarila kap.
Dodala je to na popis stvari kojima će se naknadno baviti.
Popis je postajao sve duži i duži.
“I tako su”, zaključio je Patrick, “dinosauri izumili televiziju.”
“Bijedniče”, narugala se Mary sa stolca.
“Smrdljiva svinjo.”
“Svaka ptica svojem jatu, smrdljiva svinjo.”
“Dakle, priznaješ da jesi?”
“Mogu li vam pomoći?” upitala je Zoe čisteći oko djece, uključujući Maryne
prljave noge koje je podignula na stol. Dobro. I s tim će morati uskoro prestati.
“Onda idem do Nine.”

59
 Knjige.Club Books

Lice gđe MacGlone odjednom se smekšalo.

“Ona ima onaj kombi s knjigama, ne? Pitaj je ima li koji novi Barden Towers
roman. On se takvima ne bavi. Ima samo šminkerske knjige.”
“Ah, obožavam Barden Towers...” započela je Zoe koja je uistinu obožavala
serijal koji se odvijao u devetnaestom stoljeću, a bavio se životom skromne
sluškinje u dvorcu koja se probila svojim radom i na kraju se zaljubila u lorda i...
ah. Zoe je ušutjela.
“Ovaj, imam Trijumf stubišta ako želite”, stidljivo je rekla. Gđa MacGlone
trepne. “Aha. Aha.”
Zoe je shvatila da gđa MacGlone nije htjela potvrdno odgovoriti jer bi
izgledalo kao da se želi sprijateljiti s njom, što bi bio jasan znak slabosti, pa nije
navaljivala.
“Ostavit ću ga dolje”, rekla je kao da će sve biti u redu ako joj knjigu ne da
izravno u ruke.
Gđa MacGlone samo je šmrknula.
Zoe se ogledala oko sebe. “Pa, dobro... vidimo se.”
Patrick i Mary tukli su se nogama ispod stola. Shackleton je sipao slatke
žitarice u posudu, prosipajući ih na sve strane. Hari ju je pogledao.
“Ideš sa mnom”, rekla je, sretna što će ga izvući iz te okoline.
Hari se neočekivano zagledao u Patricka i odmahnuo glavom.
“Ne, ideš”, rekla je Zoe.
Hari je još odlučnije odmahnuo glavom.
“Mislim da hoće ostati sa mnom”, opušteno je rekao Patrick.
“Pa, ne može”, odrezala je Zoe. Hari je izgledao kao da će se rasplakati i
mahao je rukama prema tabletu. Podignula ga je na ruke i krenula prema vratima,
a gđa MacGlone nevoljko joj je pružila ključeve “automobila za dadilje”.
Izašla je i okrenula se pozdraviti ih. Shackleton je piljio u mobitel. Gđe
MacGlone nije bilo. No Mary je stajala na vratima.
“Ne želimo te ovdje”, prosiktala je. “Ne trebamo te i ne želimo te. Pa se samo
gubi.”

60
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

“Automobil za dadilje” bio je majušni, otrcani zeleni Renault koji je izgledao

starije od Zoe. Izolacije više nije bilo, pa se vidio metalni krov, a grijanje je bilo
ćudljivo, no na kraju je proradilo. Zoe je zaključila da će se s vremenom naviknuti
na nedostatak servo-volana, ako baš mora. Iako je morala priznati da se radije ne
bi navikavala. Mary ju je potresla, koliko god to bilo neobično - ipak je ona samo
dijete.
Uzdahnula je i nekoliko puta obišla fontanu u sredini dvorišta, da se privikne
na vožnju. Šljunak je poletio.
“Uf”, rekla je i pogledala Harija koji se zabrinuto stisnuo u prastaroj dječjoj
sjedalici na stražnjem sjedalu.
“Sve je u redu”, umirila ga je Zoe i ponovno skrenula. “Samo se zabavljamo!”
Glas joj je zvučao šuplje.
Još je nekoliko puta obišla fontanu. Odavno nije imala automobil - u Londonu
bi joj bio manje-više beskoristan. Nekoć je imala rabljeni automobil, nakon što je
dobila vozačku dozvolu; to je bilo vrlo uzbudljivo. S prijateljima se vozila na
glazbene festivale, do Brightona i posvuda, družili su se, pušili kroz otvorene
prozore, glasno puštali glazbu pod vrućim londonskim ljetnim suncem.
To su bili dobri dani, pomislila je. Bili su zlatni u njezinu sjećanju. I vrlo, vrlo
kratki. Je li moguće, prestrašeno se zapitala, da je imala samo tri dobra dana? I
više ih nikada neće imati? Automobila odavno nije bilo, prodala ga je da kupi
stvari za bebu. Gomilu stvari za bebu.
Podignula je pogled prema mračnoj, impozantnoj sivoj kući. Na prvome katu
nalazio se, neočekivano, golem prozor od obojena stakla. Izgledao je kao da uopće
ne pristaje ostatku kuće. Zagledala se u njega i učinilo joj se da vidi nečiju siluetu.
Odjednom je shvatila da već dosta dugo kruži oko fontane i da bi
vjerojatno trebala krenuti.
Druga joj je pomisao bila, začudo, da je na prozoru možda ugledala nekoga...?
No kad je ponovno podignula pogled, nikoga nije bilo.

Zeleni je Renault skrenuo lijevo kod izlaza s imanja, pa se nastavio drmusati

uskom cesticom. Nije bilo mnogo skretanja do Kirrinfiefa, gradića u kojemu je
stajala kombi-knjižara.
61
 Knjige.Club Books

Bilo je mnogo borova, gomila stabala, koja su odjednom nestala i Zoe se

iznenadila ugledavši golemo parkiralište. Bilo je uglavnom prazno, no bilo je
nekoliko automobila iz kojih su izlazili ljudi, i nekoliko golemih autobusa koji su
ispuštali oblake dima, i stolova za piknik, i koševa za smeće, i velika kuća sa
zabatima na kojoj je blijedim slovima pisalo “Ness centar i kafić”. Zoe je trepnula.
Nakon potpune tišine kuće Bukvi, učinilo joj se kao da je slučajno zalutala na
Piccadilly Circus.
Bacila je pogled na sat. Nina je rekla da će se naći oko deset, no bilo je tek
devet sati; Zoe je bilo nelagodno u kuhinji, pa je zbrisala čim je stigla.
Parkirala je pokraj zgrade.
Znak je bio ispisan na engleskom, francuskom, njemačkom i japanskom
jeziku, a ispod njega činilo se da je netko nedavno dodao ruski i kineski natpis.
Sve je bilo prilično otrcano.
Zgrada od crvena pješčenjaka imala je oguljene zelene zabate, a u izlogu su
se nalazile prašnjave igračke s likom Nessie. Zoe je izvukla Harija iz automobila
i provirila kroz vrata. Prišla joj je zgodna ženica, pomalo nervozna.
“Dobar dan”, veselo je rekla Zoe. “Imate li možda kavu za van?”
“Ah, ne”, rekla je žena kao da joj je to tek sada palo na pamet. “Bih li trebala,
što mislite?”
“Ne znam”, rekla je Zoe. “Ali vani je mnogo ljudi koji izgledaju kao da su
dugo bili u autobusu.”
“Aha”, rekla je žena i predstavila se - zvala se Agnieszka. Razvedrila se. “Ali
za ručak radimo sendviče! Sa sirom ili sa sirom i šunkom!”
“U redu”, nasmiješila se Zoe. “Hvala!”
Krenuli su natrag van.
Planine su se uzdizale iznad jezera i odražavale se u mirnim vodama kao u
zrcalu, a Sunčeva je svjetlost bila ugodna i blaga, iako je prohladan vjetrić
najavljivao jesen.
Zoe je žalila turiste koji su očajnički tragali za nekakvim glupim čudovištem
kojega nema, a nisu primjećivali ono čega ima: prekrasan pogled, svjež
povjetarac, miris u zraku.
Zoe je duboko udahnula, a Hari je počeo žestoko mahati prema plišanoj
Nessie u izlogu i vući je za ruku. Zatim je pokazao prema lochu, pa prema igrački
koju je vuklo drugo dijete.
“Neću ti kupiti igračku, Hari - ja nisam tvoj tata”, rekla je i poljubila ga u
obraz. “Obećavam, bit će mnogo igračaka u novom vrtiću.”
Osjetila je kako joj se ukočio u naručju. Pa dobro, i to se moralo dogoditi.
“Hajde, idemo.”
A onda se dogodilo nešto neobično; maknuli su se od šarenila i buke turista
koji su govorili brojnim jezicima, odjeveni u jarke kišne kabanice i gumene čizme,
62
 Knjige.Club Books

a autobusi su se pakirali i automobili su brujali i čamci na lochu palili motore i

sve je bilo glasno i krcato - i tada, nakon što su prošli dvadeset metara niz cestu,
sve je opet bilo tiho. Nekoliko je ptica uzletjelo s ceste, u šumi je šmugnuo jelen,
kao da ondje ljudi nikada i nije bilo.

63
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

“Idemo na farmu!” uzbuđeno je rekla Zoe. Katkad je imala osjećaj da je Hari slijep
i da mu prepričava svijet oko njega, kao da ga ne vidi.
No bilo je tako teško znati što shvaća, a što ne. Bilo je jasno što mu se sviđa i
što mu se ne sviđa, no ona je popunjavala ostalo. Ili, kao što bi joj ljudi katkad
rekli, okrutnošću zbog koje bi ostala bez daha: Ah, blago tebi, imaš tako mirno
dijete, da je barem moje takvo.
“Krave, ovce, kokoši”, dodala je Zoe jer je u tom trenutku neka kokoš uistinu
stala ispred malenoga automobila i sitnim se očima zagledala u njih, kao da je
pogranični stražar.
“Dobar dan, gđo Kokoš”, rekla je i otvorila vrata. “Možemo li proći?”
Kokoš nije ni mrdnula. Zoe je pažljivo spustila Harija iz sjedalice.
“Ovaj, dobar dan!” povikala je.
Lennox joj ne bi odgovorio čak ni da je bio kod kuće - nema tog farmera
kojega se za dana može naći kod kuće - a Nina je, tužno je reći, još uvijek čvrsto
spavala. Ustala je u četiri i dvadeset s Lennoxom i skuhala mu čaj, a on je otišao
pomusti krave - jutro je bilo ledeno i njemu je bilo tako drago kada bi mu
pomogla, što bi zauzvrat veselilo nju.
Na nesreću, trudnoća ju je savladala, pa je odnijela čaj u krevet, samo na
nekoliko minuta, samo dok se Lennox ne vrati, samo nekoliko stranica Emme...
I onda je toliko čvrsto zaspala da se nije ni pomaknula kad se Lennox vratio,
istuširao, presvukao i otišao provjeriti što rade dečki na donjoj livadi i zašto to ne
rade brže.
Lennox ju je pogledao: obrazi su joj bili ružičasti, čvrsto je spavala i bila je
ogromna - kada god bi pomislio da se ne može više povećati, kao da bi se opet
proširila - nasmiješio se samomu sebi razmišljajući o tome koliko bi se rado
zavukao u krevet pokraj nje i zagrlio je, a zatim je odmahnuo glavom i otišao
pronaći alat za postavljanje suhozida.

I tako je Zoe sama stajala na blatnjavom dvorištu dok ju je kokoš zlokobno gledala
a Hari zvjerao uokolo kao da ga je odvela na Mjesec, i osjećala se ponešto
prevarenom.

64
 Knjige.Club Books

Na kraju je Harija uspjela nagovoriti da prođe kroz blato u novim žutim

gumenim čizmicama (dobila ih je na poklon od prijateljica iz vrtića) tako da
zaobiđu kokoš, koja ih je i dalje sumnjičavo promatrala okrenuvši glavu za gotovo
sto osamdeset stupnjeva. Zoe se na trenutak zapitala je li kokoš možda zaglavila
u blatu.
No pozornost joj je ubrzo privukao plavi kombi koji ju je jučer pokupio.
Pomalo je skrušeno pomislila - nisam dobila jedan posao, nego dva!
Na suncu je bio prilično zgodan - stari veliki kombi obojen svjetloplavom
bojom.
Uhvatila je kvaku stražnjih vrata, otključanih, i otvorila ih. A onda je ostala
bez daha.

Nevjerojatno koliko je toga bilo natrpano u kombi koji izvana nije izgledao
naročito veliko; bio je poput knjiškog TARDIS-a.
Ravno naprijed nalazile su se pneumatske stube koje su se mogle spustiti, no
postojala je i rampa koju je Nina upotrebljavala za invalidska kolica, dječja kolica
i utovar knjiga.
S jedne strane nalazila se beletristika, s druge publicistika. Suprotni desni kut
bio je pun šarenih jastuka, s malim stolićem, i bio je namijenjen djeci.
Tamnoplave police po sredini su imale uže koje je držalo knjige kad bi kombi
skretao. U prednjem se dijelu nalazio ormarić, pričvršćen za pod, koji je služio za
odlaganje papirnatih vrećica i sličnih potrepština. Na njemu su stajali blagajna,
čitač kartica i sjedalica za prodavača.
U pozadini kombija bilo je još polica za zalihe, a sa sredine krova visio je
krasan maleni višekraki luster ukrašen izrezbarenim jelenjim glavama. Na podu
se nalazilo nekoliko perzijskih sagova koje je Nina svaki dan usisavala i usrdno
se nadala da to uskoro više neće morati.
Ispod krova protezao se uzak prozor, koji je zajedno s otvorenim vratima
propuštao dovoljno svjetla. Cijeli je kombi bio čaroban.
Zoe je zakoračila u kombi, a Hari se zaletio ravno prema dječjem odjelu u
pozadini, raširenih očiju.
“Ne!” rekla je Zoe. “Sunce, ne smiješ dirati knjige. One su za prodaju, nisu
za tebe. Navečer ću ti pročitati knjigu.”
Pogledao ju je i prkosno podignuo slikovnicu s dinosaurima.
“No, dobro, budi pažljiv.”
Naravno, inventar nije bio velik - ali bio je tako pomno odabran da ste mogli
naći najbolje od psiholoških trilera, povijesnih romansi ili suvremene politološke
publicistike; nije sve bilo najnovije - iako je s obje strane prolaza bilo odličnih
novih naslova - no bio je to savršeno probran minijaturni pregled najboljih knjiga
na svijetu. Zoe se učinilo da vidi sve knjige koje su je ikada u životu oduševile.
65
 Knjige.Club Books

Ugledala je tvrdo ukoričen serijal Chalet School, koji joj je majka dopuštala
da posuđuje iz knjižnice, cijeli komplet romana Shardlake, sve velike planinarske
tragedije kojima je bila opsjednuta kao tinejdžerica, više Philipa Larkina nego što
bi očekivala u knjižari manjoj od većine dnevnih boravaka i veliki izbor
školskih udžbenika.
Zoe je zaključila da će joj se vrlo vjerojatno svidjeti i ostale izložene knjige,
s obzirom na to da je ovdje bilo toliko njezinih omiljenih naslova, kao da joj je
osoba koja je vodila knjižaru pročitala misli i već otkrila u čemu bi mogla uživati.
Koliko god joj se Nina učinila zastrašujućom (Nina bi se strašno iznenadila da
čuje kako je netko smatra zastrašujućom), netko tko voli toliko odličnih knjiga -
gle! Evo Vodiča kroz galaksiju za autostopere! I Spoznaje o anđelima! I Pat
Barker i Kate Atkinson i Andree Levy i Louisa de Bernieresa i još mnogo dobroga
- sigurno je divna osoba. Cijela je ta ideja bila neobična - da bi se mogla
sprijateljiti s nekime nakon što mu je vidjela police s knjigama - no Zoe je ipak
vjerovala u nju.
Dohvatila je skandaloznu biografiju princeze Margaret i staru ali prekrasno
očuvanu Antoniju Forster i tiho se pridružila Hariju na gomili jastuka u kutu.

66
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Nina je shvatila da je zaspala kad se probudila u neredu spavaće sobe. Sunce je

bilo visoko, čaj pokraj kreveta leden. Opsovala je i skočila na noge sjetivši se da
nova cura danas počinje raditi. Gdje je ona uopće? Zašto je nije probudila? Zar
nije mogla doći po nju? Što radi, sjedi vani kao klada?
Nina se ljutila na samu sebe. Pogledala je u zrcalo i shvatila da joj je kosa
poput slame. Grudi su joj od početka bile malčice prevelike, što je Lennox potajno
i odlučno cijenio, no sada joj se činilo da žive svaka za sebe. I osjećala se užasno.
Za Boga miloga, bila je u drugom tromjesečju, trebala je blistati poput božice i
lebdjeti kroz život. Umjesto toga neprestano se osjećala grozno.
“Za Boga miloga”, prosiktala je i skočila pod tuš, a zatim se morala podsjećati
da se ne smije žuriti jer, ako padne - zamalo se poskliznula - neće moći ustati.
I zato je bila užasno neraspoložena kad je prišla Zoeinu zelenom Renaultu.
Nikoga nije bilo, a vrata kombija bila su širom otvorena. Bijesno im je prišla
namjeravajući joj reći dvije-tri o tome da bi joj bilo mnogo draže kada kokoši ne
bi imale pristup knjižari. No zastala je ugledavši djevojku i dječačića stisnute na
jastucima u kutu, potpuno uronjene u čitanje.
Nina se nakašljala.
“Zdravo.”
Zoe je skočila na noge, osjećala se kao da su je uhvatili u nečemu
nedopuštenom.
“Ovaj, zdravo”, rekla je, pažljivo zagladila knjigu i vratila je na policu. “Ovaj,
oprosti. Samo sam... Nisam znala gdje...”
“Zašto nisi pozvonila?” upitala je Nina, i dalje ljutita na samu sebe, no nekako
se zatekla kako se otresa na Zoe zbog puke . činjenice da ona može vidjeti svoje
nožne prste.
“Nisam... Nisam htjela... Mislim, zar to nije tvoja kuća?” mucala je Zoe
bijedno.
“Očito jest.”
“Nisam... nisam bila sigurna što učiniti.”
“Nisi nazvala?”
Zoe je podignula svoj jeftini mobitel.

67
 Knjige.Club Books

“Nemam signala, žao mi je. Stvarno mi je žao. Nisam...”

Nina je slegnula ramenima.
“Ne brini se. Idemo. Jesi li već otišla do vrtića?”
“Ne, mislila sam...”
Zoe se u stvari užasavala odlaska u vrtić. Morat će sve objašnjavati. Dobiti
liječničku potvrdu. Hari će vjerojatno biti očajan, a ona mu neće moći pomoći.
Zagledala se prema poljima i niskim oblacima što su prijetili i osjećala se
strašno usamljenom.
“Mislila sam da bi bilo dobro da se malo priviknemo prvih dan ili dva... je li
to u redu?”
Nina je šmrcnula i pogledala dječačića.
“Samo... nema hrane u kombiju, dobro?”
“Naravno”, hitro je odvratila Zoe. “On je stvarno jako dobar, a ja ću pripaziti
da ne smeta.”
“U redu”, rekla je Nina i uzdahnula. “I ja ću uskoro morati smisliti što ću. Ali
sigurna sam da ću jednostavno ugurati kolica u kombi i gurnuti ih u kut s bebom.”
Zoe se nasmijala protiv svoje volje i očajnički to pokušala pretvoriti u kašalj.
“Što je bilo?” sumnjičavo je upitala Nina.
“Ništa!” rekla je Zoe. “Samo... zna biti zeznuto kad su u kolicima.”
“Samo leže u njima, zar ne?” upitala je Nina.
“Pa, neke bebe samo leže”, rekla je Zoe, a Nina se narogušila. Pokušavala je
pomoći Zoe, nije joj trebalo da se ona pravi važna svojim majčinskim iskustvima.
“Pa”, rekla je Zoe nakon kratke nelagodne stanke. “Da započnem s poslom?”

Nina ih je odvezla do pošte, gdje su ih čekale kutije. Široko se nasmiješila.

“A, da”, rekla je podignuvši pogled. “Netko je čistio kuću. Mnogo novih
knjiga koje su kupljene, ali nikada nisu pročitane.”
Uzdahnula je. “Ma, tužno je to.”
“Udahnut ćeš im nov život”, rekla je Zoe pokušavajući je ohrabriti, a i zato
što je osjećala da nisu dobro započele.
“Nadam se”, rekla je Nina. “Ali ipak je tužno... kad misliš da imaš sve vrijeme
svijeta za čitanje.”
“A sad ćeš ga imati još manje!” veselo je rekla Zoe, a onda iz sveg srca
poželjela da je pregrizla jezik jer se Nina ponovno namrštila. Samo se šalila, no
činilo se kako Nina smatra da joj svake dvije sekunde daje savjete o odgoju djece.
“Iako,” hitro je dodala Zoe, “možeš čitati dok dojiš.”
Nina je trepnula.

68
 Knjige.Club Books

“Stvarno?”
“Svakako! Treba ti samo jastuk.”
“Ne nasloniš knjigu na bebinu glavu?”
“Ne!” rekla je Zoe. “Pa, možda. Lagano, pod kutom. Beba će jesti, neće joj
smetati.”
Nina se ponovno namrštila i nastavile su u tišini raspakiravati kutije. Hari je
ušao u jednu kutiju i pretvarao se da vozi čamac. Bio je jako razočaran što je blizu
vode, a ne na vodi. To je bio njegov san. Nikada nije bio u čamcu. Samo u
autobusu. Katkada bi se vozili sa sjevera na jug Londona preko mosta, a on bi
fascinirano zurio u rijeku punu prometa.
Zoe nije imala pojma o tome. Njegove slike čamaca izgledale su kao dugački
zavijutci. Ona je, u stvari, mislila da crta zmije i crve, pa ga je jednoga dana, kad
su ulaznice bile na popustu, i odvela u zoološki vrt gdje se fotografirao s gomilom
zmija. Nije ni primijetila da nije izgledao naročito zadovoljno.
Nina se razvedrila kad je u kutiji otkrila još blaga: nedirnute tvrde uveze i
prekrasno ilustriranog Petra Pana.
“Nabavljam pola zalihe na ovaj način”, rekla je stručno prepakirajući knjige
koje nije željela kako bi ih poslala u antikvarijat. “Ostatak su novi naslovi od
veleprodaja. Treba ih raspakirati i provjeriti popise. Nije lako, jer vrlo malo
naručujemo, ah knjige su stvarno dobre. Misliš da ćeš to moći?”
Zoe je kimnula, podignula praznu kutiju da je skloni i namrštila se. Nešto je
pronašla na dnu. Bila je to malena knjiga presvučena svjetloružičastom tkaninom,
u prekrasnom stanju. Nije imala naslova osim para baletnih papučica na prednjoj
strani.
Pažljivo ju je otvorila. I naravno, bilo je to vrlo rano izdanje klasika Noel
Streatfeild, s prekrasnim crno-bijelim ilustracijama, pa čak i sa stranicama u boji.
Blago je mirisalo na staro laštilo i drvo, no bilo je u besprijekornu stanju. Na
unutarnjoj naslovnoj stranici nije bilo neuredno naškrabanog imena. Umjesto toga
bila je otisnuta prekrasna oznaka exlibris zlatne boje, unutar koje je pisalo “Za
Gospu Violet Greene, sve najbolje od Mary”.
Knjiga je bila prelijepa.
“Ovaj, Nina”, rekla je Zoe ne želeći se nametati. “Mislim, nisam sigurna kako
se organiziraš i tako to... samo ne razumijem... oprosti, zašto ne želiš ovu?”
Nina je podignula pogled, spremna Zoe objasniti neke činjenice o knjižarstvu.
Nina nije bila uobražena, no bila je savršeno sigurna u svoju stručnost o
knjigama. Knjigama koje je voljela. Knjigama koje su je promijenile. Knjigama
koje možda nisu bile najbolje napisane, no ipak ih je zapamtila. Knjigama koje bi
čitatelja prestravile, uzbudile ga, tužne natjerale na smijeh i pomogle im da barem
nakratko zaborave brige. Poznavala je knjige. Stoga će Zoe morati objasniti da je
to nešto u kostima, osjećaj koji imaš za knjige koje će ti ući u život i zauvijek ti
postati prijatelji.
69
 Knjige.Club Books

“Pa,” započela je, “moraš shvatiti da...”

A onda je vidjela što Zoe drži u rukama.
“Ah”, rekla je i s poštovanjem je uzela. “Pogledaj ti to.”
Otvorila je prvu stranicu i zastao joj je dah.
“O, Bože”, rekla je. “Trudnoća mi je pomutila pamet. Nisam...”
Bila je ljuta na samu sebe.
“Mislim... Znaš da je pravo ime Noel Streatfield bilo Mary?” rekla je. Hitro
je proguglala, pronašla primjer potpisa, i da, to je bilo to.
“Potpisala autorica!” rekla je i zazviždala. Posramljeno se zagledala u Zoe.
“Dobro si to primijetila”, rekla je.
“Jako sam je voljela”, rekla je Zoe.
“I ja”, rekla je Nina i poželjela da je može uzeti sa sobom, vratiti se u krevet,
naspavati se i dan započeti ispočetka.

70
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Parkirale su u centru Kirrinfiefa jer je srijedom ujutro uvijek ondje stajala. Zoe će
tako imati priliku upoznati kupce i možda skoknuti do vrtića. Zoe je obrisala
prašinu - usisala je kombi još dok su bile na farmi - i Nina je već shvatila koliko
će joj to dobro doći, pogotovo kad se Zoe podignula na prste i obrisala gornje
police do kojih Nina više nije mogla. Činilo joj se da svakoga dana mora ponovno
pronalaziti ravnotežu jer joj trbuh nezaustavljivo raste.
Zoe je odjednom postala strašno nervozna. Unatoč tome što je od njezine
trudnoće prošlo nekoliko godina, nije više stala u staru odjeću. Nije se udebljala,
no činilo se da joj se težina nekako prerasporedila po tijelu. Također, bilo je teško
znati što odjenuti - predugo nije radila, a usto nije imala novca. U jeftinoj je
robnoj kući kupila običnu crnu majicu i crne hlače i pokušala ih ukrasiti majčinim
svilenkastim rupcem, no znala je da nije tip kojemu bi takav rubac pristajao, a kad
nisi takav tip, rubac ti samo smeta, ulazi ti u usta ili se lijepi za sjajilo na usnama,
pa ga je na kraju skinula i dala Hariju, koji ga je zamotao oko vrata i pretvarao
se da je kapetan broda.
“Ah, gle”, rekla je Zoe. “Pretvara se da ima zmiju-ljubimca. Opsjednut je
zmijama.”
Nina se uljudno nasmiješila.
“Izgledam li prikladno?” upitala je Zoe. Nina ju je odmjerila. I sama je morala
potpuno obnoviti garderobu kad se preselila u Škotsku. Njezina se svakodnevna
odjeća sastojala od nekoliko tankih slojeva natrpanih jedan na drugi, koje je mogla
hitro skinuti kada bi se Sunce pojavilo, a preko toga jarkožuta kabanica koju je
obožavala, a Lennox je smatrao smiješnom. Ipak, morao je priznati da mu se sviđa
jer ju je mogao vidjeti kilometrima dalje na brdima. Sada je nosila najelastičnije
majice koje je pronašla, a i u njih je jedva stala. Kabanica joj je također jedva
pristajala.
“Da, dobro izgledaš”, rekla je jedva obraćajući pozornost. Potom je vidjela
Zoein izraz i dodala: “Sve će biti u redu. Ovdje su svi stvarno dragi.”
Zoe se hrabro nasmiješila.
“Dobro”, rekla je, a Nina je otvorila vrata kombija.

71
 Knjige.Club Books

Vani su oblaci jurili nebom, a Zoe je nakratko zastala i zagledala se u njih. U

Londonu nikada nije primjećivala nebo. Bilo je prekriveno kranovima, tornjevima
koji su izranjali niotkuda, velikim praznim staklenim kutijama koje su se uzdizale
prema nebu i čekale tko zna koga da se useli u njih.
Ovdje je izgledalo kao da se nebo neprestano pere; kao da se potpuno mijenja,
poput površine vode. Kada god bi podignula glavu, izgledalo je drukčije. Osjetila
je kako joj prsti vibriraju. Pogledala je u kombi - Hari je bio dobro, prelistavao je
slikovnicu koju će mu sigurno morati kupiti od prve plaće. No dobro.
Idemo. Duboko je udahnula, a Nina je blokirala kotače, otvorila vrata i znak na
vratima okrenula na “otvoreno”. Nadala se da će je Nina ohrabriti osmijehom, no
ona je već gledala niz ulicu.
Prva mušterija dolazila je polaganim korakom. Bila je to starija žena,
bifokalne je naočale pričvrstila lančićem oko vrata i na licu je imala pomalo
nezadovoljan izraz.
“Ovaj, dobar dan”, rekla je Zoe kad se popela stubama. Žena ju je pogledala
i okrenula se prema Nini.
“A tko je to?” glasno je upitala.
Nina je uzdahnula. Naravno da će prva mušterija biti i najteža. Naravno. Gđa
Wren bila je strašni matrijarh Mljekare Wren. Vodila ju je strogom rukom i nije
imala strpljenja za supermarkete, ljude alergične na laktozu, mjesne dućane,
ljubitelje sokova i općenito sve na svijetu što nisu krave. Pretvarala se da želi čitati
samo knjige o kravama, a zapravo je obožavala najrazuzdanije erotske romane u
Nininoj knjižari. U stvari, Nina ih je upravo za nju i naručivala i skrivala ih ispod
pulta.
“Dobar dan, gđo Wren”, rekla je Nina. “Ovo je Zoe. Ona će mi pomagati u
knjižari dok budem zauzeta bebom.”
Gđa Wren prezirno je otpuhnula.
“Krave ih samo izbace”, rekla je. “Izbace ih i nastave sa svojim poslom.”
S obzirom na to da su krave imale samo dva posla, žvakanje trave i davanje
mlijeka a Nina je morala obaviti stotine stvari, ništa nije rekla. Samo se uljudno
nasmiješila.
“Pa da, znate”, rekla je.
“Dobar dan”, rekla je Zoe. “Drago mi je. Znate li što tražite?”
Zavladala je ledena tišina. Zoe je trepnula. Nije bila sigurna gdje je
pogriješila.
“Imate li”, napokon je rekla gđa Wren, “novih knjiga? O kravama.”
Zoe je pogledala Ninu. Nije vidjela nijednu knjigu o kravama na polici.
Dobila je inspiraciju i dohvatila roman Potpuno smo izvan sebe.
“Možda vam se ovo svidi”, rekla je. Njoj se jako svidjelo. “Nije o kravama,
nego o majmunu. U stvari, o djevojčici čija je sestra majmunica.”

72
 Knjige.Club Books

Gđa Wren se ukočeno zapiljila u nju.

“Djevojčica. Čija je sestra. Majmunica”, napokon je rekla, kao da joj je Zoe
preporučila priručnik za ubijanje štenaca.
“Jako je smiješna”, promrmljala je Zoe. “I tužna. I jako je... jako je dobra.”
Gđa Wren okrenula se prema Nini.
“Djevojčica čija je sestra majmunica.”
Nina je podignula ruke. “Ili!” rekla je i sagnula se do najdonje police. Ostala
je bez daha izvlačeći roman crna ovitka na kojemu se nalazila vrlo prsata djevojka
šokirana lica, bujne kose, u korzetu i golemoj ružičastoj haljini, koju je krutim
pogledom gutao muškarac u vojnoj odori. “Imam... Nemoguću strast grofa
milijardera.”
Zoe je iskrivila lice.
“Ima li u njoj krava?” sitničavo je upitala gđa Wren vadeći novčanik.
“On je milijarder”, rekla je Nina. “Ima sve.”

“Jesu li svi takvi?” upitala je Zoe kad je gđa Wren otišla.

“Ma ne”, ponešto je prebrzo odgovorila Nina jer je upravo ugledala
pukovnika Gregora kako maršira ulicom. Bio je vitak i vrlo uglađen, i volio je
kupovati skupe knjige o vojnoj povijesti - što je za Ninu bilo idealno jer je imala
odličnu maržu na tvrde uveze - pa bi joj objasnio što je sve u tim knjigama
pogrešno, katkad upotrebljavajući uredski pribor na njezinoj tezgi kako bi joj to
ilustrirao. Nini to nije smetalo, bio je izvrsna mušterija, no nije znala kako da to
objasni Zoe.
Umjesto toga samo je stajala i gledala dok je pukovnik postavljao igrokaz o
španjolskom ratu za neovisnost s pomoću spajalica koje su glumile burbonske
vojnike. Zoe se nelagodno meškoljila, zbog čega je i Nini postalo neugodno, a
onda su uletjeli blizanci Crombie, Bethan i Ethan, i odmah počeli praviti nered. A
zatim su još ugledali i dječačića u pozadini kombija.
“MOŽEMO LI GA POVESTI KUĆI?” povikao je Ethan budući da Hari nije
odgovorio na njihova pitanja.
“Mislim da ne prodaju dječake”, rekla je umorna i simpatična Kirsty Crombie
koja predaje u mjesnoj školi. “Dobar dan! Vi ste novi? Mali je vaš?”
Zoe se nasmiješila. “Jest, moj je.”
“Ah, baš je lijepo vidjeti nova lica. Dobar dan, mladiću. Kako se zoveš?”
Hari je samo trepnuo.
“Još ne govori”, rekla je Zoe kao i obično.
“A, tako dakle... Hoće li ovdje ići u školu?”
“Ne znam... sve nam je još novo.”

73
 Knjige.Club Books

“U redu! Gdje ste odsjeli?”

“U Bukvama.”
Spustila se grobna tišina.
Kirsty je pogledala Ninu, koja se pretvarala da ima mnogo posla tražeći
Kirstyne uobičajene priručnike za pronalaženje drugog posla osim podučavanja,
života nakon rada u školi i tome komu uopće treba podučavanje. Kada biste Kirsty
pitali voli li raditi kao učiteljica, rekla bi da obožava taj posao, osim što ne voli
djecu, administraciju, ocjenjivanje, druge učitelje, vladu, radno vrijeme i plaću.
“Ovaj... čija je to ideja bila?”
Zoe je pogledala Harija, no on nije izgledao naročito uznemireno u svojoj
kutiji.
“Ah, Nina mi je to dogovorila.”
“Stvarno?” rekla je Kirsty, a Nina je porumenjela do ušiju. “I, kako vam se
čini?”
“Pa, tek sam stigla...”
“Kirsty je ravnateljica”, rekla je Nina pokušavajući promijeniti temu.
“O!” rekla je Zoe. “A zašto djeca nisu u školi? Kad će se moći vratiti?”
Kirsty je uzdahnula.
“Izbačeni su do polugodišta, nažalost. Kćer je upala u... No, dobro, ne smijem
o detaljima.”
“MARY URQUART JE UGRIZLA I ŠUTNULA STEPHANIE GILLIES !” povikala je
Bethan iz pozadine kombija, “MORALI SU JE ŠIVATI!”
“i SHACKLETON ISTO!”
“Strašno je zločesta”, rekla je Bethan izgledajući poput kakve staričice koja
prenosi tračeve preko ograde vrta. Tužno je odmahnula glavom. “Zločesta,
zločesta, zločesta.”
“Ovaj... svima je jasno da klincima iz obitelji Urquart nije baš lako”, rekla je
Kirsty. “Ali dodijelila sam im zadaće koje bi trebali napraviti kod kuće. Ovaj,
sretno.”
“Hvala”, nespretno je odgovorila Zoe, a Kirsty je kupila slikovnicu Topsy i
Tim idu u bolnicu.
“Stephanie Gillies morala je u bolnicu”, glasno je dodala Bethan. “Zbog
šavova.”
I dalje su glasno raspravljali o tome niz ulicu.
Zoe se okrenula prema Nini.
“Znala si za to?”
“Stvarno nisam”, rekla je Nina. “Oprosti... znala sam da su problematični,
ali...”

74
 Knjige.Club Books

“Hariju su tek četiri godine”, rekla je Zoe. “Što ako ga ugrize?” Nina se
trznula.
“Kuća je velika” rekla je. “Možda da ga držiš podalje?”
“Odlično” rekla je Zoe. “Možda bih ga mogla zaključati u jednom krilu.”

75
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

Nakon toga je u kombiju zavladala ledena atmosfera, pa je Zoe zaključila da bi

trebala otići pogledati vrtić dok su joj se u glavi komešale misli. Mnoga djeca
grizu, rekla je samoj sebi. Dobro, možda ne devetogodišnja djeca... Sjetila se
prezira na Marynu licu. No dobro. Hari se ionako nije volio udaljavati od nje. A
možda će vrtić biti fantastičan...
Slijedila je Ninine upute. Bilo se teško izgubiti u Kirrinfiefu. Našla je središnji
popločani trg, na njemu Wulliejev pub, ratni spomenik, autobusnu postaju i parkić
pun divljega cvijeća (Općinsko je vijeće željelo zaštititi pčele. Svake bi godine
pčela ubola neko dijete pa bi svi digli graju, no za sada su pčele svaki put
pobijedile. Osim toga, cvijeće je uistinu bilo lijepo.). S trga se odvajaju četiri ulice
- dvije prema gore, dvije prema dolje. Ulice koje vode dolje spuštaju se na jug do
locha, a većina kuća - većinom je riječ o starinskim sivim prizemnicama u
nizu, čiji su slamnati krovovi odavno zamijenjeni pravima i većina ih ima
mansardne prozore - diže se uz brdo, tako da gotovo svi stanari imaju pogled na
jezero i dolinu s dugačkom željezničkom prugom. To znači i da se svi putom iz
dućana moraju penjati, no tomu nema pomoći, a vjerojatno je i zdravo.
No vrtić je bio nizbrdo, pokraj škole. Bila je to omanja građevina koja je
nekoć služila kao društveni centar, a sada se pretvorila u zgradu za sve - od vrtića
do obuke štenadi. Nije se jedan roditelj zapitao, zakasnivši po dijete, zašto pravila
za obuku štenadi ne bi primijenio na vlastite potomke.
Centar je vodila Tara. Zoe je nakon višegodišnjega rada u vrtićima vrlo dobro
znala taj tip žene - imala je zapovjedni glas, bila je izrazito milostiva prema maloj
djeci i gotovo uvijek potpuno beskorisna. Nosila je ljubičastu pregaču, a kosu je
pokrila ružičastim šalom sa srebrnim privjescima.
I, naravno, u vrtiću je vladao kaos - gomila malih ljudi jurcala je na sve strane.
“TI SI ENGLESKINJA!” zagrmjela je Tara. “DOBRODOŠLA! Znam da ja zvučim
kao Engleskinja, al’ moje srce i moja strast su ovdje, na kamenitim visočjima
moje domovine.”
Zoe je pomislila da zvuči kao da je jučer došla s juga Engleske.
“E sad, mi volimo djeci dati slobodu da se izraze.”
Krajičkom oka Zoe je ugledala trogodišnjega dječačića, doduše, vrlo krupnog
i čvrstog - koji se izražavao tako što je drugo dijete autićem udarao po glavi.

76
 Knjige.Club Books

Tara je samilosno pogledala Zoe i kleknula pokraj klinca.

“Dragi Rory”, rekla je glasom koji je očigledno smatrala šarmantnim. “Danas
se osjećaš loše? Zato si odlučio upotrijebiti autić na tako neuljudan način?”
Rory je samo zarežao i ponovno zgrabio autić.
“Bi li mi htio malo dati autić?”
Rory nije htio. U međuvremenu je dijete koje je dobilo po glavi još uvijek
tiho plakalo, potpuno zanemareno, dok je Tara pregovarala s njegovim
mučiteljem. Zoe je zatvorila oči i razmišljala o tome ima li u selu veličine
Kirrinfiefa možda još jedan vrtić.
Vjerojatno nema.
Hari ju je držao za ruku na način koji je jasno govorio: “Vodi me odavde”.
“Pa dobro, samo ovoga puta dat ću ti autić, sunce moje”, rekla je Tara Roryju
koji je i dalje izgledao bijesno. “Samo mi obećaj da ćeš se lijepo igrati!”
Rory ništa takvoga nije obećao, a Tara je nastavila dalje.
“Ovdje slikamo”, rekla je krenuvši prema kutu potpuno poprskanom bojom.
Umorna mlađa žena podignula je glavu i otkrila crne podočnjake.
“Ah, Tara, imaš li minutu..
“Pokazujem vrtić našoj novoj majčici”, zapjevušila je Tara.
Pokazujem joj naš divni duh zajedništva! I sretni okoliš!”
U njezinu se glasu jasno čulo upozorenje, pa se žena vratila poslu - pokušavala
je razdvojiti dvije djevojčice koje su se prskale bojom po kosi.
Zoe je znala da bi trebala što prije zbrisati glavom bez obzira.
No tada je pogledala kroz golem prozor u pozadini zgrade i ugledala vrt.
U londonskom vrtiću postojalo je nešto što su nazivali vrtom, no prostora je
u velegradu bilo toliko malo da je u stvari bila riječ o terasici s nekoliko tricikala
i uskom tratinom s koje se možda moglo skupiti snijega za jednu grudu, kada bi
sniježilo. Što se ionako nikada nije događalo.
Katkada bi skupili djecu i odveli ih preko ceste u zapušteni parkić, neprestano
u strahu od toga da će djeca nastradati u prometu ili da će ih netko ukrasti. A to je
bilo u skupom, ekskluzivnom vrtiću.
Ovdje se golema tratina protezala do visoka kamenog zida. lako dan nije bio
naročito topao, djeca su trčala posvuda pod navodnim nadzorom mlade žene
zapiljene u mobitel. Skakala su, smijala se i nesputano se bacala u golem
pješčanik. Dvije djevojčice izrađivale su lančić od tratinčica. Jedan dječak popeo
se na nisko slabio, visio naglavce i umirao od smijeha.
Zoe se ukipila zureći u dvorište. Pogledala je Harija koji joj se prestrašeno
skrivao iza nogu.
Bilo je grozno, gotovo okrutno. No znala je da mu je potrebno. Uistinu mu je
bilo potrebno.

77
 Knjige.Club Books

Tara je odvela Zoe u velik ured na kraju hodnika i zatvorila vrata. “Ovamo
dolazim po malo mira i tišine!” zacvrkutala je. “Nije da ne volim mališane,
naravno da ih volim, sve do jednoga. No dobro. Imate li dokumentaciju?”
Odjednom je postala vrlo poslovna. Zoe joj je unaprijed poslala e-mail s
informacijama o Harijevoj dijagnozi.
“Morate ovo ispuniti tako da dobijemo povrat novca od općine. Jako smo
uzbuđeni zbog njegova problema! Treba li obrazovanje za posebne potrebe?”
“Ne”, rekla je Zoe. “Ali pati od elektivnog mutizma.”
Tara je nataknula naočale žarkocrvena okvira i nagnula glavu u stranu.
“Znate,” rekla je, “to više ne nazivamo tako.”
“Jasno mi je”, rekla je Zoe odlučno. “Ali on ne pati od selektivnog mutizma.
On nikada ne govori.”
“No, dobro, ipak ćemo morati napisati selektivni mutizam.” Zoe je čvrsto
stisnula šake i poprimila usiljeno bezizražajan izraz.
Hari je zurio u nju. Zoe se gotovo rasplakala od pomisli da će ga prepustiti na
milost i nemilost svoj ostaloj djeci. Ipak, pomislila je, svi se roditelji tako osjećaju
kada dijete ostavljaju u vrtiću. Sigurno.
“I,” povjerljivo je šapnula Tara, “mislim da već znam vašu adresu. Imam li
pravo?”
Zoe je kimnula, a Tara se ozarila.
“Recite mi”, rekla je. “Kako je tamo? Kakav je on? Jeste li vidjeli Ramsayja?
Kako mu je? Jadnik. Prava katastrofa, kad mu je žena pobjegla. Sve je ostavila.
Onu veliku kuću. Krasnu djecu. Mislim, kako je mogla? Kao majka?”
“Vidjela sam ga samo nakratko”, rekla je Zoe.
“Prava tragedija. Barem tako kažu. Mislim, nitko ne zna. Je li joj odjeća još
ondje?”
I dalje je držala nagnutu glavu. “I kako je onim siročićima? Znate da nikada
nisu dolazili ovamo. Nije mi to bilo jasno - zašto im ne bi bilo bolje u ovako
divnom, kreativnom okolišu. Mi bismo ih voljeli kao obitelj. Ja svu ovdašnju
djecu volim kao da su mi obitelj.”
Zoe se nasmiješila.
“Pa”, rekla je i zaključila da bi bilo najbolje lagati. “Sve je divno”, rekla je.
“Kad Hari može početi dolaziti u vrtić?”
“Sutra ujutro”, rekla je Tara. “Čudno, znate, u posljednje smo vrijeme izgubili
neku djecu. No dobro, i to se događa!”
I izašli su kroz kaos, a Hari ju je tako stiskao za ruku da ju je zaboljela. Zoe
je pomislila da bi trebala krenuti prema velikoj kući s njezinim divljim
stanovnicima i pokušati svima pripremiti večeru. Dan je već bio predug.
78
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

Zoe je ušla u kuhinju i zapanjeno stala. Činilo se da se cijeli dan nitko nije ni
pomaknuo. Vladao je totalni nered. Shackleton je gunđao u slušalice s
mikrofonom igrajući se na prastarom i prljavom Xboxu. Izražavao se... živopisno.
Mary je nešto vikala u mobitel, a Patrick je čitao naglas s tableta pokušavajući
nadglasati ostalo dvoje. Radio je svirao toliko glasno da su boljele uši, a
gđe MacGlone nije bilo na vidiku. Potom joj se vid malo razbistrio i ugledala je
nekoga u praonici kako povlači težak i prilično neobičan sustav s koloturima i
užadi s kojih je visjelo rublje.
“Ovaj, vratila sam se”, rekla je Zoe.
Gđa MacGlone ispustila je uže iz ruke.
“Bogu hvala”, rekla je, navukla kaput i nabila šešir na glavu. Nije ju ni
pozdravila.
“Kako su?”
Gđa MacGlone slegnula je ramenima.
“To nije moj posao”, rekla je i zbrisala prije nego što je Zoe stigla skinuti
kaput.
“I bolje ti je, stara vještice”, povikala je Mary za njom, a Patrick i Shackleton
nasmijali su se.
“Baš divno”, rekla je Zoe, koja bi dala sve na svijetu da se može vratiti u svoju
groznu garsonijeru, kakva god bila, skuhati grah i tost i stisnuti se uz Harija ispred
Malih šapa.
Znala je kuhati - njezina je majka bila dobra kuharica; bila je samohrana
majka, kao i ona, i morala je znati kako malo namirnica rastegnuti u mnogo
obroka, pa je tomu poučila i kćer. Naravno, to će joj trebati dok Zoe ne ode na
fakultet, započne fantastičnu karijeru i uda se za bogataša. Sadie je davala sve od
sebe da ne pokaže koliko je razočarana životom kakav Zoe vodi. No, i nije trebala
ništa reći - majka i kćer jako su se dobro poznavale.
I Zoe je znala da se Sadie ne bi vratila u krevet. Sadie bi izvukla tavu i rekla:
“ ‘Ajde, ljubavi, da vidimo što imamo”, što je radila i u Španjolskoj za turiste koji
su željeli engleski doručak i bili oduševljeni kada bi ga dobili od prave
Londončanke.
I zato je odlučno ušla u kuhinju i počela otvarati ormariće.
79
 Knjige.Club Books

Nije bilo ničega. Nije da su ormarići bili prazni - bili su natrpani, samo ničime
za kuhanje. Bilo je marmelade, kruha, čipsa, rižinih keksa. Bilo je voća i kutija
punih žitarica. Djeca nisu gladovala.
Ali nije bilo goveđih kocki. Nije bilo pelata. Nije bilo luka, mljevenog mesa,
tjestenine. Apsolutno nije bilo ničega od čega bi se pripremila večera.
Možda se negdje u kući skriva još jedna kuhinja? Kuća je bila dovoljno velika
za to.
“Ovaj, Shackletone?” rekla je, no on je samo nešto progunđao, pa je shvatila
da bi trebala pitati Patricka. “Patrick, gdje je hrana?”
Patrick ju je pogledao.
“Ovdje je sva hrana, Dadiljo Sedam”, rekao je.
“Kako to misliš?” upitala je Zoe. “Što jedete?”
Patrick se namrštio.
“Tost”, započeo je brojeći na prste. “Jabuke. Banane. Kobasice. Maslac od
kikirikija. Rajčice. Kekse s đumbirom. Žitarice. Rabarbaru. Čips. Celer.”
“Nemoguće.”
Zoe je u nevjerici zurila u njih, a Patrick je nabrao čelo.
“Ovaj”, rekao je. “I...”
Mary je zakolutala očima.
“Zaboravio si topljeni sir”, prosiktala je.
“Topljeni sir!” trijumfalno je uzviknuo Patrick. “Kraj.”
Zoe je odmahnula glavom.
“Ali gđa MacGlone...”
Djeca su proizvela zvukove kao da povraćaju.
“NIKAD ne jedi ono što skuha gđa MacGlone”, ozbiljno je izgovorio Patrick.
“To je otrov, Dadiljo Sedam. Otrov.”
“A što su radile druge dadilje?”
“One su uglavnom plakale.”
“Ili su nas puštale da jedemo tost, nije ih bilo briga”, ravnodušno je rekao
Shackleton. “To nam savršeno odgovara. Mogli bismo tako.”
Zoe je trepnula. Pretpostavila je da od takve prehrane barem neće dobiti
skorbut, ali osim toga... Dovraga, što je njihovu ocu? “Dobro,” rekla je, “a da
danas pokušamo nešto drugo?”
“Ali tost i maslac od kikirikija baš su fini, Dadiljo Sedam!” Zoe je umalo
izlanula pitanje o tome što im je kuhala majka, no pregrizla je jezik. Prije povratka
u Bukve mahnito je guglala obitelj, no nije pronašla ništa osim članka o svirci
koja se održala na imanju prije deset godina. Dugo je zurila u majušne
fotografije loše rezolucije i učinilo joj se da vidi ženu s bebom u naručju, no bilo
je nemoguće zaključiti ima li pravo.
80
 Knjige.Club Books

“U redu”, rekla je umjesto toga i zavrnula rukave. “Idemo krenuti. Imate li

kakvog sira osim topljenog?”
Na kraju je iz ledenice iskopala ribu koju je “Wilby ljetos donio” i koja će
morati poslužiti. U jednom je ormariću pronašla stare krušne mrvice, nekoliko
mekih krumpira koje će narezati i ispeći na kriške te malo smrznutog graška,
jedinoga preostalog sadržaja u ledenici.
Potom je pokušala prokljuviti kako uključiti štednjak koji je bio napola na
struju, a napola na plin i trebalo ga je upaliti žigicom.
“Ja to neću jesti”, rekla je Mary prekriživši ruke.
“Ne znaš ni kakvo je”, strpljivo je rekla Zoe.
“Pa, ti si dirala hranu, pa..
“Ja ću si uzeti tosta”, rekao je Shackleton.
“Ne, nemoj, molim te”, rekla je Zoe pocrvenjevši. “Mislim da ste jeli
dovoljno...”
“Koga briga što ti misliš?”
“Molim lijepo, ja bih svakako malo tosta.” Patrick je skočio na noge, a Zoe je
zgroženo shvatila da pokraj njega stoji Hari, odlučno kima i pokazuje prema
svojim ustima.
“Nitko više neće jesti prokleti tost!” rekla je Zoe, svjesna da joj je riba s jedne
strane zagorjela, a s druge izgledala smrznuto. Miris nije bio naročito privlačan.
“Aha, dakle, pustit ćeš nas da gladujemo?”
“Mislim da nećete umrijeti od gladi”, prosiktala je Zoe usredotočivši se na
kuhanje.
“Au!”
Svi su se okrenuli i na vratima kuhinje ugledali Ramsayja. Udario se glavom
u nadvratnik. Zoe je trepnula. Očito nije često dolazio u kuhinju ako ne zna koliko
su visoka vrata. Prisjetila se svojih zadnjih riječi. Zaprijetila je djeci da će ih
izgladnjeti do smrti. Nije idealno. On je samo stajao na vratima i izgledao kao
da mu je neugodno. I bio je apsurdno visok - kako se uopće snalazi? Ponovno je
trepnula. Bila je sama u kući s muškarcem kojega ne poznaje, čija je žena nestala,
o kojemu Nina ništa ne zna...
“TATA!” vrisnuo je Patrick i zagrlio oca oko koljena. Nije bio sitno dijete, no
ocu je sezao tek iznad koljena.
“Zdravo, mali”, rekao je Ramsay, sagnuo se i pomilovao ga po glavi. “Što si
danas otkrio o dinosaurima?”
“Dinosauri su mogli biti duži od sedam londonskih autobusa zajedno”, hitro
je odgovorio Patrick. “Što je londonski autobus?”
“Duga priča”, rekao je Ramsay i podignuo dječaka u naručje. “Zdravo, Mary”,
rekao je, prišao joj i oprezno spustio ruku na njezinu kosu. Ona se ukočila i
odmaknula, skrenuvši pogled. Zoe ih je samo gledala.
81
 Knjige.Club Books

“Gdje je gđa MacGlone?”

“Otišla je kući”, nadureno je rekla Mary. “Ostavila je nju.”
“Nemoj je zvati ‘ona’”, instinktivno ju je ispravio Ramsay. “Reci...” Uzalud,
potpuno je zaboravio kako se zove.
“Reci Dadilja Sedam!” dodao je Patrick.
“Ne, nemoj je ni tako zvati”, odvratio je Ramsay.
“Oprostite, moram vas pitati...” upala je Zoe prekinuvši tu temu, “što jedete?”
“Tko, ja?” upitao je Ramsay kao da ga je pitala jede li travu.
“Pa, svi vi.”
“Ah”, rekao je Ramsay i nelagodno se promeškoljio. “Je li riječ o maslacu od
kikirikija?”
“Ona hoće promijeniti stvari”, rekla je Mary. “To je uvijek smiješno.”
“Mary, dosta”, rekao je njezin otac i provukao prste kroz kosu. “Gđa
MacGlone kaže da nisu sve bitke vrijedne truda.”
Zoe je već smatrala da Ramsay ne bije ni jednu bitku, no nije to namjeravala
izgovoriti.
“Nešto definitivno ne miriše najbolje”, začuo se glasić, pa je odjurila do
štednjaka.
Pogledala je ribu u tavi. Potpuno je zagorjela.
“Joj, ne. Žao mi je, bit će šipak za večeru.”
“Nemamo drugog čaja?” Ramsay je izgledao zbunjeno. “Ima novca u...”
“Hoće reći, ništa od večere”, bahato je rekla Mary. “Uvijek ima takve fore. A
zahod zove ‘toaletom’.”
Zoe je porumenjela.
“Nisam... štednjak nije naročito pouzdan, znate?”
Sada je Ramsayju bilo neugodno.
“Uh... ah. Stvarno?”
Shackleton je bez riječi ustao i krenuo prema tosteru. Patrick je radosno
uzviknuo, a Hari mu se pridružio veselo skakućući.

Ramsay nije dugo ostao. Zoe je pomislila da izgleda neobično nepovezano s

djecom, kao da je slučajno naišao na njih u svojoj kući. Uzeo je malo voća na
pladanj i nestao natrag u duboke, tihe hodnike kuće; pitala se kamo je otišao.
Vjerojatno u prednje krilo, dok je ona osuđena na prostorije za poslugu.
Očistila je mrvice što je bolje mogla i uzela pospanoga Harija.
“Imate li određeno vrijeme za odlazak u krevet?” pitala je već znajući
odgovor. Mary je prezirno otpuhnula.

82
 Knjige.Club Books

“Ne!” rekao je Patrick. “Laku noć, Dadiljo Sedam.”

Bilo joj je dosta toga čudnog kućanstva i rasprava, pa je samo mahnula,
ostavila ih i otišla u sobu. Spustila je Harija na krevet, samo se željela okupati i
zaspati. Ostavila je otvorena vrata njihove sobe i kupaonice. Jako bi je začudilo
da Mary ikada zalazi na tavan, no nije željela riskirati, koliko god se bilo čudno
svlačiti uz grgljanje cijevi i mrak na hodniku.
Zoe je bila - i još uvijek jest - siromašna. Uistinu siromašna. Struju je plaćala
na rate; morala je pažljivo razmisliti hoće li uključiti štednjak.
No uvijek se mogla okupati toplom vodom. I sada je potočić hladne vode iz
slavine bio posljednja kap. Srušila se na pod pokraj kade, zabila glavu u ručnik i
neutješno plakala.

83
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

Ne možete plakati u nedogled, iako je Zoe dala sve od sebe. Na kraju se

jednostavno previše iscrpila, pa je legla na krevet pokraj Harija. Njegovo ju je
mirno disanje umirilo i zaspala je, krajnje izmoždena.
Ponovno se probudila ne znajući gdje je. Bilo je vrlo tiho, ništa se nije čulo.
Kao da spava pod zemljom. Hari se promeškoljio, a ona ga je podignula na ruke i
odnijela u kupaonicu. Sigurno umire od gladi, kao i ona.
Stare su zavjese bile teške od prašine - trebalo je sve očistiti, prljavština je
bila poput tereta na plećima. Razmaknula je zavjese i suho se nasmiješila. Sve joj
se možda čini groznim - ne, sve je uistinu grozno. Našla se na čudnom mjestu s
čudnim ljudima i ništa ne može poduzeti oko toga. Nitko je ne voli, neki je
aktivno mrze i radi dva posla, i to ne naročito uspješno.
Bili su tu i čudni kupci u knjižari te Ninina nelagoda, kojom je pobijala
Surinderino ustrajanje da joj očajno treba Zoeina pomoć, i, Bože dragi, danas
Harija mora ostaviti u onom vrtiću. Zoe je napravila grimasu.
No kroz prozor - koji je uistinu trebalo oprati - vidik je bio, morala je priznati,
savršeno prelijep.
Zbog jutarnjega haara koji se podizao s jezera, zora je izgledala apstraktno i
pastelno. Ružičasti i zlatni obzor izgledao je poput slike oslikane vodenim
bojama. Zoe je odjednom poželjela da zna slikati. Podignula je Harija u pidžami,
koja mu je bila premala, i pokazala mu kroz prozor. Razjapio je usta i pokazao
prema jezeru.
“Zar nije prekrasno?” rekla mu je i oslonila obraz na njegove tamne kovrče.
Unatoč svemu, još je imala to. “Zar nije prekrasno?”

Nina je uzrujano jela svoj drugi doručak. “Ne, draga je”, govorila je Lennoxu,
vidno uznemirenom zbog njezina neraspoloženja.
“Pa onda...” rekao je.
“Pa... ah, ne znam. Prava je Londončanka. Ne znam hoće li shvatiti ovdašnje
ljude.”
“Pa, moglo bi se reći da si ti bila prava Birminghamčanka”, nasmiješio se
Lennox.

84
 Knjige.Club Books

“Hm”, rekla je Nina. “Uostalom, ne mislim da je u nama problem. Mislim da

je onaj drugi posao totalna noćna mora, pa će nas ostaviti i neće biti važno shvaća
li što ljudi žele u knjižari, a ja ću biti u još goroj situaciji nego sada.”
Uzdahnula je. Jutros se osjećala užasno, no Lennox je imao previše posla i
nije ga željela zabrinjavati. On ju je zagrlio i nasmiješio joj se.
“Onda ćemo smisliti nešto drugo”, rekao je onako pouzdano i staloženo, kao
uvijek, što je inače obožavala, osim jutros kad je bila razdražena i nije joj bilo do
smirivanja.
Priljubila je glavu o njegova prsa.
“Zašto se sve mora promijeniti?”
Lennox je mahnuo rukom prema van. “Zato što se život mijenja. Mijenjaju se
godišnja doba. Svijet se okreće. Staro postaje novo...”
Pomilovao ju je po trbuščiću.
“Dolazi novo... i to je dobro.”
“Znam”, odrezala je Nina. “Sve to znam. Samo što se osjećam tako...
nezgrapno.”
“Nikada nisi bila ljepša”, iskreno joj je rekao Lennox. “Ali sve se mijenja.”
“Osim tebe”, rekla je Nina, ponešto utješena.
“Tako je”, rekao je Lennox, i dalje je grleći, pouzdan poput stabla. “Osim
mene.”

85
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

Ako ništa drugo, kada bi dovoljno rano ustala, shvatila je Zoe, imala bi dovoljno
vruće vode. Nije se osjećala nimalo darežljivo, pa je napunila kadu što je bolje
mogla i deset minuta sama sjedila u njoj uživajući u vrućoj pari, dok se nije
ohladila dovoljno da i Hari može ući.
Nakon toga osjećala se malo bolje. A zatim se osjećala grozno jer je potrošila
svu vruću vodu. Možda bi Patrick mogao u kadu nakon nje (to mu je i predložila,
a Patrick je smatrao da je za njega najbolje da se uopće ne okupa).
Bogu hvala, gđa MacGlone vratila se i pomalo iznenadila što nitko tijekom
noći nije spalio kuću.
“Ne bi trebala rabit’ onaj štednjak”, rekla je. “Nije siguran.”
“Ali kako ću kuhati djeci?”
“A, nije njima stalo. Dobre su im banane.”
Skinula je kaput.
“Dobro, idemo. Danas su na redu luster i kamin u svečanoj dvorani.”
Zoe je gledala za njom. Nagađala je - ispravno - da je gđa MacGlone odavno
ovdje (no nije pogodila koliko dugo: gđa MacGlone radila je u kući od svoje
četrnaeste godine) i da bi joj bilo lakše promijeniti vrijeme nego nju. Novac za
kućanstvo nalazio se u kutiji za kekse - Zoe je mogla uzeti koliko joj treba
za kupovinu, pa će na kraju mjeseca dobiti ček. Zoe godinama nije vidjela ček.
Predložila je uplatu na tekući račun, a gđa MacGlone pogledala ju je kao da traži
uplatu bitcoinom, pa je rekla da će ček hiti u redu, iako je najbliža banka bila
daleko.

Djeca su opet bila u kuhinji i zadubljena u uređaje, a Zoe se zapitala jesu li uopće
spavali.
Upravo je dohvatila teški čajnik kad ju je gotovo srušilo nešto golemo i
čupavo što se pojavilo niotkuda. Prepala se i ciknula, a Mary joj se prezirno
iskezila.
“Porteous!” povikao je Patrick, skočio sa stolca i odjurio do čupave zvijeri.
Bio je to pas toliko rundav da je bilo teško reći gdje mu je glava a gdje rep, i niz
leđa su mu se spuštali golemi dreadlocksi. Zoe je trepnula. Sigurno joj se samo

86
 Knjige.Club Books

učinilo da se oko njega širi crni oblak prašine, kao oko Pig-Pena iz stripa
Snoopy. No gđa MacGlone nije se nimalo uznemirila.
“Hvala ti što si se vratio, Porteouse”, rekao je Patrick sretno, a njegova
relativno čista bijela majica pretvarala se u nimalo čistu crnu.
Hari se čvrsto uhvatio za Zoeina koljena.
“To je tvoj pas?” upitala je Zoe. “Nisam znala da imaš psa.”
Nije bila naviknuta na pse, pa se odmaknula. Njezini su susjedi imali golema
staforda koji je stalno izgledao bijesno i bojala se da će se pas zaletjeti uza stube
i rastrgati Harija unatoč tome što su vlasnici tvrdili da je Sabre savršeno dobar pas
koji se samo hoće igrati.
Zoe se trudila povjerovati im, bila je sigurna da je to točno i mnogo je toga
čula o stafordima, koji bi trebali biti divni psi i inače je voljela pse, ali nije mogla
poreći da bi se podsvjesno sva sledila kada bi na hodniku ugledala njegove moćne
ralje dok bi zarežao na nju u prolazu. Sin je sigurno osjetio njezin strah, pa se Hari
bojao svih pasa, koliko god se Zoe trudila poticati druženje sa štencima u parku,
slatkim hrtovima s kraja ulice i mješancem njezine prijateljice Mindy. Ništa nije
funkcioniralo. Hari bi se počeo tresti čim bi ugledao vršak repa. Bio je to još jedan
način, kao što je često razmišljala, na koji je pogriješila sa svojim djetetom.
“Naravno!” rekao je Patrick. “To je totalno moj pas.”
Čvrsto je zagrlio psa oko vrata, a cucak je sretno dahtao. Zoe je primijetila da
na lalokama ima mrvice kruha. Smiješno. Cijelo je kućanstvo bilo ovisno o
glutenu.
“To nije tvoj pas.”
Mary je jutros izgledala dramatično. Dugačka joj se crna kosa vijorila i opet
je nosila bijelu spavaćicu. Zoe je zaključila da djevojčice koje žive u dvorcima ne
bi smjele nositi bijele spavaćice. Bilo je prejezivo, pogotovo u kombinaciji s
njezinim podočnjacima i napetim izrazom lica.
“Dobro jutro, Mary!” rekla je Zoe, trudeći se započeti ispočetka. “Jesi li se
naspavala?”
Mary ju je tupo pogledala i bosonoga prošla kroz kuhinju, potpuno tiha, zbog
čega je još više djelovala kao duh. Stala je na stražnja vrata, a zatim izašla u
maglovito jutro ostavljajući tragove u vlažnoj travi. Zoe je tužno gledala za njom.
“No dobro”, rekla je Zoe. “Hm. Ide li se naći s prijateljima?”
“Mi nemamo prijatelja”, glasno je rekao Patrick, kojemu to očigledno nije
smetalo. Sagnuo se. “Osim Porteousa, koji me voli.”
“Miči tog psa odavde”, rekla je gđa MacGlone. “Prljav je.”
“Dakle, to nije vaš pas?”
“Pripada Wilbyju, vrtlaru. Patrick si je utuvio u glavu...”
“JAKO TE VOLIM, PESO MOJ.”
Hari se promeškoljio.
87
 Knjige.Club Books

Patrick je sa stola dohvatio komad tosta i gurnuo ga Porteousu u zube. Hari je

zakoračio prema njima, a Zoe ga je zapanjeno promatrala. Još se jednom rukom
držao za njezinu nogu, ali drugu je ispružio.
“On je NAJBOLJI peso”, rekao je Patrick. Hari je nesigurno zatreptao kada mu
je Patrick dodao komad tosta. Svi su ušutjeli kad je Hari polagano, drhtavom
rukom, ispružio tost.
Zoe je zastao dah. Porteous je okrenuo golemu čupavu glavu i progutao
komad tosta. Oblizao se i coknuo, Hari je iznenađeno poskočio, a tada je - potpuno
neočekivano - ispustio tih lajavi zvuk koji je samo Zoe prepoznala kao smijeh.
Dahnula je, podignula ga u naručje i poljubila u čelo iako se otimao.

88
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

“Znate,” Zoe je i dalje bila radosna spremajući se za polazak, “vjerojatno bih

mogla i Patricka smjestiti u vrtić. Sigurna sam da ima mjesta.”
Hariju bi bilo ljepše da ima nekoga poznatog, pomislila je. Gđa MacGlone
samo je slegnula ramenima.
“Ne bi’ rekla da bi gospodar to htio”, rekla je. “Previše...”
Zoe je trepnula. Nije znala na što gđa MacGlone aludira.
“Previše... špekulacija.” Gđa MacGlone potonju je riječ izgovorila vrlo tiho,
kradomice pogledavši Patricka. “Imali smo već dost’ problema u školi.”
“No dobro, morat će natrag u školu”, rekla je Zoe. “Smijem li upitati...?”
Odlučila je otvoreno porazgovarati o tome. Patrick i Hari naganjali su Porteousa
oko stola uz nevjerojatnu količinu buke. Shackleton bi povremeno ispružio nogu
da spotakne Patricka, a on bi ga zauzvrat šutnuo.
“Ne smiješ”, gđa MacGlone stisnula je usta. “Ne volim tračeve ni špekulacije,
gđice O’Connell. U ovoj kući već imamo dost’ brbljavaca.”
I odjurila je iz kuhinje s limenkom sredstva za poliranje i gomilom starih
novina.
“To ih uzruja”, dobacila joj je u prolazu. “Zar ti nije jasno? Svakoga bi
uzrujalo. A gospodaru se neće svidjet’. Nimalo. Ako hoćeš ostati, ne zabadaj nos
gdje mu nije mjesto.”

Zoe je ipak i dalje bila raspoloženija nego jučer. Truckala se niz cestu s Harijem,
prošli su pokraj Mary koja je sama lunjala u visokoj travi blizu obale jezera. Zoe
ju je kratko promatrala. Znala je da Mary nikada ne bi palo na pamet da bi odrasla
osoba poput nje mogla vrlo dobro razumjeti kroz što prolazi, da sigurno
ima iskustva s usamljenošću i gubitkom. Djevojčica je uzela kamen i bacila ga u
savršenom luku kroz magloviti zrak. Pljusnuo je u nepomične vode locha, no ništa
se nije čulo zbog bučnoga motora malog automobila.
Produžili su pokraj autobusa koji su se slijevali na parkiralište Loch Nessa,
zbog čega je zaključila da je višestoljetno čudovište sigurno odavno naučilo da
treba izbjegavati parkiralište prepuno glasnih ljudi koji ga traže.

89
 Knjige.Club Books

Za Harija je izmišljala smiješne pjesmice o psima, koje je pjevala uz melodije

s radija. Danas će biti uredna, uslužna i otvorenija prema Nini i nekako će je
uvjeriti da nije pogriješila kad ju je zaposlila.
Pogledala je Harija.
“Svidjet će ti se u vrtiću”, rekla je glumeći oduševljenje koje nije osjećala.
“Stvarno. Svi će biti dragi prema tebi, a ja ću se pobrinuti da te onaj veliki dečko
ne dira.”
Hari ju je pogledao, no nije mu mogla pročitati izraz lica.

“Aha!” vrisnula je Tara jureći prema njima. “Evo našega krasnog dečka koji je
tako divan i tih.”
Zoe je stisnula zube.
“Poslala sam papirologiju”, rekla je Tara. “Uskoro ćemo dobiti dodatnu
pomoć! Uđite, uđite, imamo vješalicu za vas... o, ne, izgleda da nemamo. Nema
veze!”
Hari se ukopao na mjestu.
Zoe je kleknula pokraj njega. “Sunce moje”, rekla je osjetivši kako nestaju i
posljednji tragovi njezina jutrošnjeg dobrog raspoloženja. No, to je smiješno.
Ljudi svakodnevno djecu šalju u vrtiće.
Ipak... Bila je s njime otkako se rodio, mazila ga je i igrala se s njim. Nije ga
morala ni s kime dijeliti, samo s Jazom kada bi se slučajno pojavio. Inače je bio
samo njezin, u dobru i zlu - iako su, morala je priznati, prošli više zla nego dobra.
No sada se sjećala samo udobnih večeri kada bi se ušuškali i čitali slikovnice te
njegovih lijenih osmijeha u hladnim zimskim jutrima. Sjetila se kako bi sjedio u
svojem stolcu i pružao ručice prema pireu od šljive ili čvrsto stiskao usta kada bi
došao red na brokule, kako bi skakutao u sjedalici u podzemnoj. Sjetila se njegova
oduševljenja kada bi mu protrljala nosić u kolicima, majušnih čizama koje mu je
baka kupila, a koje je obožavao i htio ih je nositi dugo nakon što ih je prerastao,
rukavica koje je neprestano skidao zubima pa bi završile pod kotačima kolica.
Iza njih je ostalo cijelo iscrpljujuće i divno rano djetinjstvo, zajedno s tutom i
rabljenom sjedalicom za zahod koju nikada nisu koristili te pelenama i velikim
metalnim kutijama mlijeka u prahu. Zajedno s plastičnim žličicama i mekim
pamučnim kapicama, vlažnim rupčićima za bebe i steriliziranim bočicama vrućim
od perilice posuđa, malenim plahtama s crtežima ježića i ručnikom s kapuljačom
u koji bi ga zamotala pa bi se igrali skrivača ispred male grijalice na jeftinu sagu
ili bi ga škakljala, a on bi se smijao i smijao, i nije imao pojma da je svijet izvan
njihova malog, toplog kruga toliko hladan.
“Samo se vi isplačite, draga!” zagrmjela je Tara iritirajući je, iako joj je to
pomoglo jer se Zoe više nije toliko plakalo. Ali Hari je bio tako... tako malen. I
bespomoćan.

90
 Knjige.Club Books

U tom se trenutku na njih obrušio Rory, dijete-čudovište. U ruci je držao

brodić. Hari je pružio ruku, a Rory ga je tresnuo igračkom po glavi.
“Rory!” rekla je Tara. “Ovdje, u vrtiću Čisti mališani, ne ponašamo se tako
prema drugima. Ovdje razgovaramo o osjećajima i izražavamo se.”
“Znate,” rekla je Zoe, “mislim da ćemo pokušati ponovno drugi put.”
“Ali danas imamo meditaciju!” rekla je Tara.
Zoe se osjećala užasno, nije imala pojma što da radi. A potom se ponovno
zagledala kroz prozor prema vrtu. To je ispravno. Znala je to. Nije ga mogla
ostaviti u onoj kućerini s gomilom nesretne djece niti ga je mogla vući na posao
sa sobom. Nije ga mogla držati privezanog za skute, koliko god to željela.
“Idi van”, šapnula je. “Idi van i igraj se, sunce moje.”
I tako ga je ostavila, ne osvrćući se, i plakala je cijelim putem do farme.

Nina se nije naročito dobro osjećala i nervozno ju je čekala, ponajviše jer joj nije
bilo do usisavanja. Namrštila se.
“Kako je bilo u vrtiću?”
Zoe je iskrivila lice i obišla kokoš koja se naizgled još od jučer nije ni mrdnula
i agresivno se narogušila prema njoj. Protrljala je lice nadlanicom i ogledala se
oko sebe. Brežuljkom se penjao visok lik i zviždukao, a za njim je trčkarao pas.
To je sigurno Ninin dečko. Stvarno je imala sreće.
“Čeka nas mnogo posla?” upitala je pribravši se.
“Nadam se.” Nina se namrštila. Uistinu bi joj dobro došlo još malo odmora.
“Inače bismo se spustili do Farra, no još nije sezona - za kojih mjesec dana bit će
planinarski skup, pa će nam se Wainwrighti dobro prodavati.”
Pokazala je prema gomili vodiča, a Zoe ih je spustila s police i počela brisati
prašinu.
“Ima li čaja?” upitala je Zoe.
“Eh, pravila su pomalo stroga u vezi kuhanja vode u kombiju”, odvratila je
Nina.
“Jasno. Ima tu nečega”, rekla je Zoe.
“Nema veze - smijemo si skuhati čaj u pubu. Ali ja mrzim biljne čajeve.
Odrekla sam se kave, alkohola, Coldrexa i sira; beba će mi morati oprostiti što
katkad popijem šalicu pravog čaja.”
“I sushija”, dodala je Zoe.
“Aha”, rekla je Nina. “Toga ovdje baš i nema.”
“Naravno”, rekla je Zoe. “Ionako si ga ne mogu priuštiti. Nego, jesi li
čitala...?”
“Jesam”, rekla je Nina.

91
 Knjige.Club Books

“Ne znaš što hoću reći.”

“Znam”, rekla je Nina. “Štedim nam vrijeme.”
Zoe se nasmiješila.
“Ne znaš!”
“Znam! Sushi za početnike.”
“Nisam... no da. Dobro.”
Nina je sjela na vozačko sjedalo i ispružila ruke preko trbuha. A onda je
zastala. Nije kišilo, Lennox je sklonio traktor. U dvorištu je bilo dovoljno mjesta.
Povikala je na Flossie, ali kokoš je kao i obično bila preglupa da bi se maknula,
pa je izašla iz kombija, podignula je, sjela na suvozačko sjedalo i blesavu kokoš
smjestila na ono malo preostalog mjesta na svojem krilu.
“Dobro”, rekla je. “U nekom ćeš trenutku morati naučiti voziti ovu beštiju, pa
možeš i sada početi.”
Zoe je progutala knedlu.
“Stvarno?” upitala je.
“Pa upravo si se dovezla. Mislim, očito znaš voziti.”
“Položila sam ispit”, nervozno je počela blebetati Zoe. “Mislim, znaš, teško
je voziti u Londonu. No dobro, nisam položila ispit u Londonu. Na kraju sam
otišla prijateljici u Kent jer sam znala da ondje promet neće biti toliko užasan i
zastrašujuć i neću se morati toliko brinuti i, da, trebalo mi je nekoliko pokušaja i
očito si u Londonu nisam mogla priuštiti automobil, a nema ni smisla,
ima dovoljno javnog prijevoza i...”
Nina je trepnula.
“Molim te, reci mi da možeš voziti kombi.”
“Vjerojatno”, rekla je Zoe. “Moraš me gledati?”
“Aha”, ukočeno je rekla Nina. “U slučaju da se zabiješ u moju kuću.”
“A gledat će me i kokoš”, rekla je Zoe nesigurno.
“Kokoš te ne gleda”, rekla je Nina. Kokoš je nastavila crnim okicama zuriti u
Zoe. “Dobro”, priznala je Nina. “Gleda te, ali nema pojma što bi trebala raditi.”
“Kao ni ja”, promrmljala je Zoe i popela se u vozačko sjedalo. Činilo joj se
da je jako visoko. Bacila je pogled prema retrovizoru. Nije ga bilo.
“Između nas i ceste nalazi se kombi pun knjiga”, objasnila je Nina. “Morat
ćeš se zadovoljiti bočnim retrovizorima.”'
Zoe je spustila pogled prema mjenjaču. Bio je golem, s bijelom kuglom na
vrhu.
“To je mjenjač”, rekla je Nina, a Zoe je potisnula razdraženost.
“Dobro, dobro, samo malo... retrovizor, žmigavac, skretanje.” Ponovno je
pogledala u nepostojeći središnji retrovizor i opsovala u sebi.
“Stvarno sam nervozna”, rekla je.
92
 Knjige.Club Books

“Oprosti”, rekla je Nina. “Ali moram biti ovdje da ti objasnim gdje je što.”
“Ma, problem je u kokoši.”
“Zaboravi kokoš!”
“Koko-dak!” složila se kokoš.
Zoe je pocrvenjela do ušiju i pokušala prebaciti mjenjač u rikverc. Nije bila
potpuno sigurna što se dogodilo, no nije joj uspjelo. Umjesto toga kombi se trznuo
prema naprijed i poskočio. Iz pozadine se čula zlokobna buka, nešto je palo. Nina
je dala sve od sebe da se ne počne vidljivo meškoljiti. Zoe je ponovno pokušala,
a kombi je ponovno poletio prema naprijed, dublje u blato, i stražnji su se kotači
počeli vrtjeti u prazno.
Nina se nastojala prisjetiti koliko je njoj bilo teško naučiti voziti kombi kada
ga je tek nabavila, kako bi imala više razumijevanja za Zoe, a potom se sjetila da
je ona učila voziti kad se u pozadini kombija nije nalazio dragocjen teret
prekrasnih knjiga. Ponovno je zatreptala kad je Zoe ponovno stala na gas. Nešto
kao da je gorjelo.
“Čekaj, ja ću prebaciti u rikverc”, rekla je s mukom otkopčavši pojas. Krenula
je van i malo otvorila vrata.
“Ne, sve je u redu, u redu je, mogu ja to!” panično je uzviknula Zoe. Napokon
je prebacila u rikverc, stisnula gas, okrenula volan i kombi se trznuo unatrag i
naglo skrenuo, što je prepalo kokoš, pa je izletjela kroz napola otvoren prozor, a
Zoe je vrisnula: “SRANJE, KOKOŠ.'” i ponovno okrenula volan, pa se kombi još
dublje zakopao u blato, koje ga je poprskalo gotovo do prozora.
Ipak, kokoši na kraju nije bilo ništa. Barem jedna dobra stvar.

93
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

Kokoš je bila dobro, ali Nina nije. Zoe je na kraju ugasila motor, iskočila iz
kombija i odjurila na drugu stranu. Nina je izgledala vrlo blijedo.
“O, Bože, jesi li dobro? Jako mi je žao! Oprosti!” rekla je Zoe.
“Samo...”
Nina je iskrivila lice.
“Oprosti, samo... samo...” Povratila je kroz suvozačka vrata jedva izbjegavši
Zoeine cipele. Sva sreća, zato što su joj to bile jedine dobre cipele.
Zoe joj je pružila ruku.
“Izgledaš... stvarno ne izgledaš dobro”, rekla je. Nina je bila blijeda kao krpa,
čelo joj se orosilo znojem. Zoe joj je opipala puls, i divljao je.
“Hoćeš... da te odvedem liječniku?”
“Kombi je zaglavio.”
“Imam automobil”, rekla je Zoe.
“Ma, nije to ništa. Ne. Nemoj... nemoj...”
Nina je ponovno povratila.
“Samo... jako mi je loše”, promrmljala je, a Zoe joj je dodala bocu vode.
“Moram se naspavati, to je to.”
“Vjerojatno je neka viroza”, rekla je praktična Zoe. “Ali trebala bi otići na
pregled.”
“Jako mi je vruće”, rekla je Nina. Obje su zastale kad je kokoš počela kljucati
po ostatcima njezina doručka, a Nina je zastenjala. “Nemoj ići po liječnika.”
Zoe je već guglala.
“Otkad ti je loše?”
Nina je uzdahnula.
“Dosta dugo”, tiho je priznala.
“Zašto nisi nikom rekla?”
“Zato što...”
Nini se nije sviđao odgovor. Zato što nije bila spremna odreći se kombija.
Zato što si nije mogla pomoći i zamjerala je Zoe što se pojavila sa svojim
preslatkim, savršeno odgojenim djetetom i preuzela joj posao i život, i nema

94
 Knjige.Club Books

problema s nošenjem stvari, i očito joj je trudnoća bila mačji kašalj, a Nina se
osjećala kao da se utapa.
Zato što je bila ljubomorna i zato što je sve što je imala s Lennoxom bilo tako
savršeno i nije mogla podnijeti pomisao da više neće biti. Zbog glupih razloga.
Ništa nije rekla.
“No dobro, sad sam ja tu”, rekla je Zoe. “Hoćeš da nazovem tvojeg dečka?”
Nina je odmahnula glavom. “Ne... ne želim ga zabrinjavati.”
“Ako ti nije dobro u trudnoći, moraš sve žive zabrinjavati!” rekla je Zoe
pokušavši se nasmiješiti. “Ozbiljno. Digni frku!”
Zoe joj je pomogla izaći iz kombija i iznenadila se primijetivši koliko se Nina
trese.
“Sigurno sam nešto loše pojela”, rekla je Nina. Osjećala se užasno i u panici
i samo je željela leći. “Mogu li samo u krevet? U svoj krevet.”
“Hoće li liječnik doći u kućni posjet?” upitala je Zoe zaključivši da bi to bilo
najbolje.
“Doći će”, slabašno je rekla Nina. Zoe ju je odvela u kuću i iznenadila se
koliko je moderno uređena. Nije bila nimalo natrpana. Nina nikada nije imala
razloga naročito voljeti Kate, Lennoxovu bivšu ženu umjetnicu, no cijenila je
njezin ukus.
Zoe je bilo pomalo nelagodno - ipak, u posljednje se vrijeme naviknula na
nelagodu i upadanje u tuđe kuće - pa se nije dala obeshrabriti i smjestila je Ninu
u krevet, pronašla lavor u koji može povratiti, što je Nina odmah i učinila, skuhala
joj pravi čaj koji je također povratila i nazvala mjesnu ambulantu. Dobila je
liječnicu, koja je željela razgovarati s Ninom, nakon čega se sve počelo jako brzo
događati.
Mjesna liječnica Joan bila je nevjerojatno praktična žena kratke kose, u
klompama, koja se prema ljudima odnosila izrazito zapovjednički, a prema
životinjama nevjerojatno odano i strpljivo. Pojavila se u prljavom terencu sa psom
na stražnjem sjedalu - što se sigurno protivilo pravilnicima zdravstvene zaštite -
oprala ruke, pogledala Ninu i nazvala hitnu pomoć.
I tada su se djevojke uistinu preplašile. Nina je zgrabila Zoe za ruku, na
trenutak zaboravljajući da i nisu toliko bliske, i rekla joj da ode po Lennoxa;
sigurno je daleko u polju i nema signala na mobitelu.
“Naravno”, rekla je Zoe i ne pomislivši na zamjenu obuće. Otrčala je do izlaza
i okrenula se.
“Kako izgleda?”
“Jako je zgodan”, rekla je Nina blijeda, znojna lica.
“Ovaj, u redu”, rekla je Zoe.
“Visok, svijetle kose”, dodala je dr. Joan koja je u naručju držala kokoš,
nježno je tapšala i ispitivala djevojke koliko je siroto stvorenje pojelo bljuvotine.
95
 Knjige.Club Books

Zoe je zbrisala.
Vjetar je bio jak i nosio je oblake preko Sunca, pa je u trku imala osjećaj da
joj se cijeli svijet kreće pod nogama - sunce, sjena, sunce, sjena - šibao ju je i oči
su joj suzile. Noge su joj tonule u preorana jesenska polja i u posljednji se trenutak
sjetila - zahvaljujući tomu što je pročitala Lastavice i Amazonke, a ne zato što ima
iskustva s farmama - da bi trebala za sobom zatvoriti ogradu. Potrčala je kroz polja
puna ovaca koje bi u bilo kojim drugim okolnostima rado bolje pogledala.
Umjesto toga samo je vikala: “Lennox! Lennox!”, protiv vjetra, sve dok se
nije pojavio neki radnik i znatiželjno se zapiljio u nju.
“Lennox?” upitala je. Odmahnuo je glavom i pokazao prema staji toliko
dalekoj da je bila tek sićušan obris na obzoru. Zoe je bila u blatu do koljena. Sjetila
se niza poredanih gumenih čizama kod ulaza u Bukve, brojnijih nego ukućana, i
shvatila čemu služe. No bilo je prekasno, cipele su joj uništene. Pogledala ih je i
shvatila da su pripadale životu kojega odavno više nema.
Uhvatila je zraka i ponovno potrčala. Napokon je stigla do staje i shvatila da
već godinama nije toliko trčala. Da situacija nije bila toliko grozna, uživala bi
trčati iz sve snage po osunčanom brežuljku, uživala bi u zadihanosti. Bilo je to
drukčije od svega što je iskusila.
“Oprosti, otkud ti?” začuo se ugodan glas.
“Jesi li ti Lennox?” jedva je propentala.
“Aha.”
Pogledao ju je. Upravo je pomagao bolesnoj ovci i radio ono što i svakoga
dana: potpuno se usredotočio na posao i zaboravio na sve ostalo, uključujući
Ninu. (Ta njegova usredotočenost Ninu je istodobno izluđivala i uzbuđivala.)
“Riječ je o Nini”, doviknula je. “Moraš doći.”
Smjesta se uozbiljio i skočio prema njoj.
“Što... što je bilo?” upitao je usput. Gurnuo ju je na stražnje sjedalo svojega
četverokotača - Zoe nikada nije bila ni blizu takvome vozilu, a nisu imali ni kacige
- i pojurio nizbrdo, poskakujući preko rupa i klizeći po travi. Zoe nije stigla doći
do daha. I opet... da situacija nije bila toliko ozbiljna, vjerojatno bi silno uživala.
Joan ih je dočekala; hitna pomoć još je bila na putu.
“Što je bilo, Joan?” upitao je jureći u kuću. Ostavio je Zoe da sama siđe s
motora.
“Znaš li što je toksemija?” upitala je Joan.
Lennox je stao kao ukopan na vratima. Ruke su mu zadrhtale i zakoračio je
prema njoj.
“Aha”, rekao je. “Isuse! Od toga ovce umru. Otruje ih i ubije.”
“Ne, nije tako strašno, ozbiljno. Loš primjer”, rekla mu je Joan. “U ljudi nije
tako gadna. Može se liječiti ako se na vrijeme dijagnosticira, a mi smo je otkrili.
Sredit ćemo to.”
96
 Knjige.Club Books

Pogledala je na sat.
“Otkad ti je loše?” upitao je Lennox Ninu koja je ležala, blijeda poput duha,
na krevetu. Kako nije primijetio? K vragu i žetva. “Zašto mi nisi rekla?”
Nina je iskrivila lice.
“Zato što si bio zauzet, i ja sam bila zauzeta... mislila sam... mislila sam da
neće biti ovako loše...”
Zaplakala je, a on je sjeo pokraj nje na krevet i počeo je nježno milovati po
glavi.
“Hajde, hajde, mala moja”, smirivao ju je kao da je jedna od bolesnih ovaca,
a ona mu se uvukla u krilo i odmah se bolje osjećala.

97
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

Toga dana knjižara nije radila. (U stvari, usred cijele drame sasvim su zaboravile
Lennoxu spomenuti da je kombi zaglavio; te je večeri kišilo, pa je kombi završio
u golemoj lokvi blata koja se pretvorila u nešto nalik na živi pijesak i trebalo je
pet ljudi da ga izvuče, a morali su unajmiti i rovokopač, što je Lennox pripisao
troškovima farme i nikada nije spomenuo Nini.)
Nina je osjećala samo olakšanje. EPH gestoza dijagnosticirana je brzo i bez
ikakve gungule, što ju je uvjerilo da su je liječnici već milijun puta vidjeli, iako je
liječnica skinula naočale i tihim glasom prenijela groznu informaciju da će Nina
vjerojatno do samoga poroda morati ostati u bolnici i mirovati.
Nina je trepnula.
“Stvarno?”
“Jako mi je žao”, rekla je liječnica. “Bit će vam jako dosadno.”
Nina se namrštila.
“Ali smijem čitati, zar ne?”
“Naravno!”
“To neće naškoditi bebi?”
“Nimalo.”
Nina se zavalila u jastuke.
“Mislim,” rekla je kad ju je Lennox zagrlio, “mislim da ću biti dobro.”

Zoe je sjedila pokraj Lennoxa u Land Roveru i zurila u prazno. Sve je bilo drukčije
nego što je zamišljala. Nadala se da će raditi s nekime u ugodnoj knjižari.
Fantazirala je o udobnu kutku u lijepoj kući, a ne o sobi za poslugu na tavanu sa
željeznim krevetima i hladnom vodom. Ni to se nije ostvarilo kako je mislila.
Skrušeno se nasmiješila slici koju je stvorila - mirno će čitati sve nove
romane, unijet će radost u živote dražesnih siročića i općenito pomagati ljudima
u nezgodnim situacijama, poput kakve kombinacije Julie Andrews i Superdadilje.
U toj fantaziji nije postojala kokoš koja jede bljuvotinu. Shvatila je da joj se
raznorazni životni snovi baš i nisu ostvarili.
Iza njih je glasno zatrubio automobil. Prenula se i okrenula, pitajući se zašto
trubi. Bila je to doktorica Joan.
98
 Knjige.Club Books

“ODLIČNO SI SE SNAŠLA DANAS”, doviknula je kroz prozor. Psi su joj se

pridružili glasno lajući sa stražnjeg sjedala.
“IMALA SI PRAVO ŠTO SI OZBILJNO SHVATILA PROBLEM, TOTALNO SI IMALA
PRAVO!”
Potom je podignula prozor i odvezla se uz škripu zupčanika mjenjača i pljusak
blata. Zoe je morala primijetiti da je automobil strahovito prljav. Usrdno se nadala
da Joan nema često priliku operirati.
Stigli su do njezina zelenog autića, a Lennox se okrenuo prema njoj kao da je
tek tada shvatio da je ondje.
“Aha”, progunđao je. “Da. Hvala ti. Bogu hvala što si tu.”
Zoe je izašla iz Land Rovera. Kokoš je zlokobno zurila u nju.
“Aha. Bogu hvala što sam tu”, željela joj je reći. Ušla je u Renault i shvatila
da joj je netko na suvozačkom sjedalu ostavio košaru punu svježih jaja. Bila su
topla i neka su po sebi još imala perje.

99
 Knjige.Club Books

Dvadeset prvo poglavlje

Zoe se brinula zbog Nine, naravno - jedna joj je prijateljica imala EPH gestozu i
znala je kakvo je grozno, samotno i dosadno iskustvo biti zarobljen u bolnici i ne
iskusiti radosti trećeg tromjesečja (a potom se sjetila da su te radosti uključivale
ljude koji bi te bez pitanja pikali u trbuh, raspitivali se nosiš li blizance i kako
uopće stojiš a da ne padneš na nos i nudili razne beskorisne teorije), a u stvari se
svodilo na to da bi morala sjediti u kadi, osjećala se poput pustog otoka i nije
imala nikoga da joj pomogne navući čarape.
Uglavnom, brinula se, no bilo joj je drago što je Nina u bolnici na sigurnom.
Truckala se u zelenom autiću pokraj golemih autobusa na putu iz Loch Nessa
ispod sve dužih sjena planina. U šumi je bljesnuo bijeli rep jelena, a ona je
skrenula prema dugačkom prilazu prema kući i osjetila nešto u sebi. Nije bila
sigurna o čemu je riječ, no učinilo joj se da bi moglo biti... možda... nešto poput
optimizma. Nešto poput nade. Kao da je neko sjeme proklijalo nakon više godina
provedenih u tami i počelo se probijati na površinu.
Nešto je danas moglo tragično završiti, ali nije. Usto je Hari oduševljeno
pojurio prema njoj kad se pojavila u vrtiću. Sad ga je pogledala, zurio je kroz
prozor prema kući i izgledao presretno što je kod kuće. Pitala je Taru kako je
prošao prvi dan, a Tara je skrenula pogled i nelagodno se meškoljila, no Hari je
sada s njom i to je dovoljno.

Zoeino je raspoloženje trajalo sve dok nije stigla do stražnjeg ulaza u kuću.
Dvorištem je odjekivala vika - netko je vrištao iz svega glasa.
Buka je bila nesnosna, kao da se netko kolje. Sunce je zašlo za oblak, kuća se
odjednom našla u sjeni i Zoe je iskočila iz automobila, rekla Hariju da ne mrda s
mjesta i potražila nešto čime će napasti ubojicu. Srećom, na stražnjem je sjedalu
imala tvrdoukoričena Hobita, pa ga je dohvatila, podignula iznad glave i
prikrala se vratima dok joj je srce tuklo u grlu...
Provirila je kroz vrata. Vrištanje je bilo još glasnije.
“Tko je tu?” zazvala je pokušavajući govoriti dubokim, prijetećim glasom, no
ispao je samo drhtavo.
Vriska je naglo prestala, a Zoe se naježila.
“TKO JE TU?” povikala je i uletjela u kuhinju.
100
 Knjige.Club Books

Sve troje djece na podu prasnulo je u smijeh ugledavši je takvu, blijeda lica i
s knjigom iznad glave. Čak se i gđa MacGlone, koja je stajala pokraj sudopera,
okrenula, a Zoe je vidjela kako su joj se usne trznule u osmijeh.
Mary, koja je ležala na podu raščupane kose i pokušavala šutnuti Shackletona,
uspravila se i zakolutala očima.
“Što si mislila učiniti, začarobirati nas?” upitala je.
“Ma ne, mislila nas je ubiti dosadom”, rekao je Shackleton. “Baš si mogla
uzeti Čuvare iz zahoda u prizemlju:”
Patrick se zagledao u nju.
“Samo smo se igrali”, rekao je.
Zoein se strah pretvorio u bijes, kao što se to često dogodi.
“To nije igra!” vrisnula je. “Pogledajte na što sličite!”
Shackleton je na bradi imao golemu modricu od Maryna udarca, a Patrickovo
je lice bilo izgrebeno.
“Smiju li to?” obrušila se na gđu MacGlone, a ona se smrknula.
“Ja sam samo domaćica”, stoički je odvratila. “To nema veze sa mnom.”
Naglašeno se zagledala u svoj sat.
“Shackleton je kriv!” povikala je Mary. “On je prvi počeo!”
“Zašuti, kravo jedna! Nisam ja počeo, a uostalom, k’o da me briga što ti
radiš!”
“Lažljivi kretenu, šuti!” vrisnula je Mary još ljuće.
“Vas ste dvoje najgluplji ljudi NA SVIJETU!” zaurlao je Patrick, da ga slučajno
ne bi zaboravili. I tad je sve troje počelo urlati uvrede.
Zoe je, i dalje narogušena, stala na najbliži stolac i ispustila Irsku knjigu na
kameni pod.
Glasno je zveknula, a njih je troje nakratko zastalo.
“DAKLE”, neumoljivo je rekla Zoe. “Sad je bilo dosta.”
“Ali”, zaustila je Mary.
“Šuti”, prekinula ju je Zoe. “Odmah.”
“Ma nemoj”, rekla je Mary. “Što ćeš mi napraviti? Otići ćeš? Nama
odgovara.”
“Bojim se da neću”, rekla je Zoe. “U stvari, danas sam saznala da ću ovdje
biti jako, jako dugo, sviđalo se to vama ili ne.” Nije im se sviđalo i to su jasno
pokazali.
“Dakle”, rekla je. “U autu imam torte i malo kobasica.” I imala je. Žena u
minijaturnom seoskom dućanu toliko je dugo i nepristojno zurila u nju da se Zoe
upitala jesu li joj sve na broju. Nastavila je: “Kupila sam ih za večeru, koju ću
vam pripremiti. No najprije će se dogoditi neke stvari.”

101
 Knjige.Club Books

“Potkupit ćeš nas kobasicama?” prezirno je upitala Mary. “Kobasice!” veselo

je uzviknuo Patrick.
“Ne potkupljujem vas”, rekla je Zoe. “Nego ću vas nahraniti. Čim se svi
dignete s poda.”
Shackleton je nevoljko ustao, a Mary ga je usput još jednom šutnula.
“Ej!” uzviknula je Zoe.
Napokon su ustali, a ona je sišla sa stolca i otišla po Harija, koji se sramežljivo
dovukao za njom.
“Pomozi gđi MacGlone da pospremi šalice.” Pokazala je prema Patricku. “Ti
ćeš”, to je bilo usmjereno prema Shackletonu, “pomesti kuhinju, krajnje je
vrijeme za to. A ti,” obratila se Mary, “ti ćeš svakom u sobu odnijeti čisto rublje.”
“Neću”, rekla je Mary. “To nije naš posao.”
“E, pa”, odvratila je Zoe, “od danas jest. Od danas su svi poslovi vaši. Jer
ovako samo stvarate nevolje, pa će moja misija biti da vam zadajem posla.”
Patrick je poslušno otišao do sudopera i počeo odlagati šalicu po šalicu.
“Ulizice”, rekla je Mary.
“Vidim, ne trebaju ti ni kobasice ni torta”, blago je rekla Zoe.
“Ne. Smrde.”
“Ali svejedno moraš pospremiti rublje.”
E, ne moram.
Zoe je dohvatila gomilu Maryna rublja sa sušila. Uistinu su morali srediti
kuhinju; bila je prljava, neudobna i neproduktivna.
“Ako ga ne pospremiš, bacit ću ga u smeće.”
“Šališ se.”
Mary je pogledala gđu MacGlone.
“Gđo MacGlone, ova je poludjela.”
Gđa MacGlone nije znala što reći. Voljela je te siročiće na svoj način i trudila
se koliko je mogla, no bili su izvan svake kontrole, a ona ih nije bila u stanju
obuzdati. Uspije li to toj neobičnoj osobici, sedmoj po redu, bit će dobro. Ramsay
se bojao vlastite djece, a bojala se i ona; bojala se Maryna oštrog jezika, bila je
previše svjesna da je oduvijek samo čistačica i da je to jedino što zna.
Gđa MacGlone izgledala je zastrašujuće, ali to nije bila. Zoe je izgledala
mekano poput maslaca, ali to nije bila.
Zoe je bacila Marynu čarapu u vatru. Mary je promatrala, krajnje zgrožena,
užasnuta i potajno pomalo zadivljena.
“Mrzim te čarape”, rekla je. “Mogu i bez njih.”
“Spremi svoje rublje!”
“Neću!”

102
 Knjige.Club Books

Kuhinjom je zavladala tišina, svi su napeto pratili situaciju čekajući

razrješenje. A Zoe je usrdno željela da i sama zna kako će to završiti.
No dobro, sad se uvalila. To je to. Ako se sad povuče, može se odmah
spakirati. A to si nije mogla priuštiti.
Poanta je u dosljednosti, zar ne? I odlučnosti? No je li to bilo previše odlučno?
Paljenje čarapa? Nije to bila najdostojanstvenija situacija u kojoj se našla, znala
je.
Mary ju je gledala prekriženih ruku, sa samozadovoljnim izrazom lica, kao da
je izaziva.
“Imaš noćni vlak”, drsko je rekla. “Nećeš nam nedostajati.”
Zoe se odjednom smračilo pred očima, nije si mogla pomoći. I ako ne može
dalje, imala je previše posla. Prekopala je gomilu rublja i izvukla vesticu na kojoj
su bile izvezene lisice - bila je premala za Mary, sigurno ju je prerasla. Uzela ju
je i krenula prema vatri.
Vrisak koji je Mary ispustila prolomio se do sela.

103
 Knjige.Club Books

Dvadeset drugo poglavlje

Mary je skočila na Zoe poput zvijeri. Da je stvarno bacila vesticu u vatru, shvatila
je Zoe, Mary bi skočila za njom. Iščupala je vestu iz Zoeinih ruku, čvrsto je
zagrlila i rasplakala se kao malo dijete.
“Majka joj je isplela tu vesticu”, tiho je rekla gđa MacGlone. Zoe je progutala
knedlu. O, Bože. Grozno. Užasno se osjećala.
Pogledala je Mary. Njezin je bijes nestao i ustupio mjesto suosjećanju.
“Zašto ostavljaš nešto tako dragocjeno da leži na hrpi?” blago je upitala. “Zar
je ne želiš spremiti na sigurno?”
U kuhinji je vladala tišina. Šokirana se djevojčica na trenutak sledila pa oštro,
bijesno kimnula.
Zoe joj je polagano, oprezno prišla, kao da prilazi divljoj životinji, što je na
neki način i bila. Mary je ustuknula.
“Dođi sa mnom”, nježno je rekla Zoe. “Zajedno ćemo pospremiti rublje.”
Glas joj je bio mekan, tih, gotovo kao da pjeva uspavanku. Na Marynu je licu
vidjela bitku koja se odvijala u njoj; očajničku želju da joj se nastavi protiviti, da
je otjera iz kuće, i dubok umor. Morala je biti umorna od te borbe s cijelim
svijetom; morala je biti umorna od bijesa i frustracije koje je osjećala svakoga
dana, svakoga trenutka.
Zoe nije dotaknula Mary. Samo je odvojila pola rublja i pružila joj ga. Mary
nije progovorila, nije se predala.
No uzela je rublje.

Zoe se prema maloj i dalje odnosila kao da će je svakoga trenutka napasti i ugristi,
pa je pažljivo otvorila vrata sobe za koju je zaključila da je Maryna. Bilo je
mračno; zavjese su bile navučene i činilo se da dugo nisu rastvarane.
Soba je bila velika i nije nimalo nalikovala na dječju. Zidovi su bili prekriveni
drvenim panelima, na njima su visjele uljane slike. Zavjese su bile od teška
tamnocrvenog tartana, a takav je bio i prekrivao za krevet. Tamni drveni pod
pokrivao je perzijski sag.
Bilo je svega nekoliko igračaka za djevojčice. Kućica za lutke - prekrasna -
bila je otvorena, a pokućstvo iz nje rasuto po podu. Nekoliko neotvorenih knjiga

104
 Knjige.Club Books

ležalo je posvuda. Krevet je bio pospremljen, no ništa drugo nije bilo dotaknuto,
vjerojatno prema Marynim uputama. Po cijeloj je sobi bila razbacana odjeća.
“Voljela bih”, rekla je Zoe blago, “da mogu učiniti što i Mary Poppins. Bilo
bi super da mogu pucnuti prstima da se sve samo pospremi. Da mogu birati
supermoć, to bi bila ta. Što misliš?” Mary se ogledala po sobi i namrštila, no
odgovorila joj je. “To je najgluplja supermoć za koju sam čula.”
“Dobro, a što bi bila tvoja?”
“Dematerijalizacija, naravno.”
Zoe je trepnula. No dobro, i to je nekakav napredak.
“U redu”, rekla je. “Imaš li mjesto za svoje stvari ili ga moramo smisliti?”
Mary je slegnula ramenima.
“Kako bi bilo da... hlače i čarape stavimo ovamo?”
Otvorila je tešku drvenu škrinju. Zapanjila se ugledavši odjeću u njoj - sve je
bilo majušno, za bebu. Prekrasne, rukom šivane haljinice, pažljivo izvezene.
Odjeća je izgledala kao da je namijenjena djevojčici otprije stotinu godina. No
sve je očigledno bilo premaleno.
Zoe je ponovno pogledala djevojčicu u prljavoj spavaćici. “Mary,” blago je
upitala, “trebaš li novu odjeću?”
Djevojčica je odmahnula glavom.
“Sviđa mi se moja”, odvratila je.
Zoe je ponovno pogledala vesticu. Majušne lisice izvezene na vuni bile su
prelijepe.
“Prekrasne su”, rekla je. “Sve je prekrasno. Ipak, zar ne želiš odjeću koja će
ti bolje pristajati?”
Mary je odlučno odmahnula glavom.
Zoe je otišla do prozora i rastvorila zavjese. Sobu je preplavio sumrak,
raskošan i zlaćan, i jasno pokazao naslage prašine. Otvorila je i prozor. U sobi
nije gadno vonjalo. Imala je samo miris starosti. Tuge. Svježi jesenski zrak,
hladniji nego što se činilo, nahrupio je u sobu.
“Ovako je bolje”, rekla je Zoe. “Uvijek se bolje osjećam kad mogu disati.”
Ogledala se oko sebe.
“U redu”, rekla je. “Složit ćemo tvoju odjeću i vidjeti što imaš, može? Tako
da sve bude organizirano i uredno.”
Mary je pokušala pronaći neki dio te izjave kojem bi se mogla suprotstaviti,
no ništa nije pronašla, pa je slegnula ramenima.
“Poslije ću nam pripremiti kobasice”, rekla je Zoe začuvši iz prizemlja
lupanje vrata i shvativši da je gđa MacGlone vjerojatno otišla. “Moram
Shackletona naučiti da nešto skuha.”

105
 Knjige.Club Books

Mary se gotovo nasmiješila. “Shackleton ne bi mogao ništa skuhati! Glup je

k'o stup.”
“Za kuhanje ti ne treba pamet”, rekla je Zoe ne želeći se raspravljati. “I pas bi
mogao pripremiti pastirsku pitu.”
“Ma ne bi!”
“Bi, bi! Samo bi morao zubima narezati mrkve. Vau!”
I tako ih je Ramsay zatekao na putu do kuhinje u potrazi za šalicom čaja, u
nadi da neće naletjeti na preveliki kaos: ugledao je djevojčicu i tu novu osobu,
dvije tamnokose glave nagnute nad gomilom odjeće koju su slagale i vješale.
Zastao je na vratima i promatrao ih sve dok se Mary nije okrenula i ugledala ga.
Prvi ga put nije dočekala vrištanjem niti mu se objesila o noge.
“Zdravo, liefe”, tiho je rekao. “Smijem li ući?”
Mary je kimnula. Zoe se odmaknula, a on je ušao i sklopio se na podu poput
stolca na sklapanje, s mukom podvivši dugačke noge pod sebe.
Ugledao je vesticu koju je Mary i dalje čvrsto držala pod rukom.
“Ah”, tiho je rekao. “Vesta s lisicama.”
Mary je pocrvenjela do ušiju.
“Prekrasna je”, rekao je. “Pristaje li ti još uvijek?”
Mary nije odgovorila.
“Možda bismo je mogli dati Patricku.”
Zoe se trznula. Ta je izjava bila apsolutno pogrešna, što se odmah pokazalo
jer se Mary namrštila.
“O, Bože, nema šanse! Uništit će je! Ne smije ju ni pipnuti! Uvijek sve
potrga!”
“Ah, tako je, dobro”, hitro je otpovrnuo Ramsay i nelagodno se promeškoljio.
Izgledao je preveliko za sobu, koliko god bila velika. “Ovaj...”
“Evo”, žurno je dodala Zoe dohvativši prvu majicu koja joj je pala pod ruku.
“Pogledaj što sam našla iza ormara. Ovo bi ti još moglo pristajati.”
Bila je to majica s prugama i velikom slikom lava na prednjici.
“Kad poželiš rikati”, nasmiješila se Zoe. Mary se razvedrila. “Moja lavlja
majica!” rekla je. “Mislila sam da sam je izgubila. Da ju je Patrick ukrao.”
Namrštila se, očito se sjetila kako je oštro kaznila Patricka.
“Mislim”, oprezno je rekla Zoe, “da bih mogla otpustiti pasicu, pa će ti
savršeno pristajati.”
Mary je navukla prašnjavu majicu preko spavaćice i stvarno joj je pristajala.
Gotovo se nasmiješila.
“Bravo”, rekao je Ramsay Zoe, a ona ga je pogledala.

106
 Knjige.Club Books

“Prerano je reći”, rekla je i pogledala sat. Hari je odavno trebao biti u krevetu,
a ona još nije znala upotrebljavati štednjak. Osim toga, stubištem se uzdizao
nekoć divan, a sada zlokoban miris prepečena kruha. “Još nemamo večeru.”
“Neću večerati”, odrezala je Mary.
“U redu”, umorno je ustala Zoe. “To je u redu.”

Zoe nije imala pojma koliko je sati. Hari je još spavao, cijela je kuća bila tiha.
Samo što... samo...
Poslušala je. Činilo se kao da dopire ispred njezinih vrata. Glasan plač.
Zbunjena i uzdrhtala srca, ponovno je provjerila Harija pa skočila na noge.
“Tko je to?” pokušala je. Plač se i dalje čuo. “Mary?”
Nije bilo odgovora. Na prstima je otapkala do vrata. Ispred prozora vjetar je
zavijao kroz stabla. Shvatila je da je prestravljena i pokušala se smiriti.
“Patrick?” upitala je. “Sve je u redu. Sve je dobro, Patrick, dolazim.”
Pribrala se i otvorila vrata...
Plač je istoga trenutka prestao. Nije bilo nikoga. Pogledala je u hodnik, no
ništa nije vidjela.
“Ima li koga?”
Ali kuća nije odgovorila.

107
 Knjige.Club Books

Dvadeset treće poglavlje

“Hvala ti”, ponovno je rekla Zoe. Stvarno je bilo naporno iščupati kombi iz blata.
Jutro je bilo svježe i suho, a ona se nekako prisilila povjerovati da je ono sinoć
bio samo san.
“Aha”, rekao je Lennox. Zoe je ubrzo shvatila da se nisu šalili kad su joj rekli
da je Lennox čovjek od malo riječi. Povela je Harija sa sobom, poslije će
razmišljati o vrtiću. Uostalom, neće mu škoditi da provede vrijeme s osobom
kojoj očigledno dobro ide iako ne govori mnogo.
No Zoe nije mogla poreći da se ipak nadala kako će promjena okoline,
odlazak u vrtić i tolike novosti u njegovu životu nešto pokrenuti. Da će napokon
progovoriti. Samo je o tome razmišljala vozeći se dugačkim cestama. Sve je bolje
poznavala područje i činilo joj se da svakoga dana primjećuje nešto novo. Iz
šume se čuo djetlić, iz locha su skakale ribe. Željela je više vremena
za istraživanje, no jednostavno je imala previše posla.
“Kako je Nina?” upitala je. Lennox se namrštio.
“Htio bih reći da se loše provodi”, rekao je. “Ali mislim da ne mogu. Stigla je
nova pošiljka - možeš joj nešto izabrati?”
“Mislim da nema ničega što nije pročitala”, rekla je Zoe.
Lennox je rekao tek: “Aha.”
“Ipak, pogledat ću. Možda će poželjeti prelistati koji klasik.”
Lennox je oprao kombi i sve je blistalo.
“Sigurna si da ga znaš voziti?”
“Moram samo malo vježbati... dok me nitko ne gleda”, odlučno je rekla Zoe.
Lennox se nacerio.
“I nemoj to raditi, sunčeko! Taj muški cerek! Od toga mi je samo gore!”
Lennox je podignuo ruke.
“Aha, dobro.”
Odmaknuo se od nje. Hari nije obraćao pozornost; čučao je i pokušavao
pomaziti kokoš, koja bi se odgegala čim bi joj se približio.
Nasmiješila se gledajući ga kako naganja kokoš. Sinoć je odlično spavala.
Vjerojatno zbog prohladna noćnog zraka - u Londonu su i noći bile vruće, toplina
je isijavala iz zgrada.

108
 Knjige.Club Books

Ovdje je povjetarac bio prohladan i kad je legla pokraj pritvorena prozora,

uživala je u tome što se ne mora brinuti zbog provalnika, dilera, sirena,
helikoptera, Ubera u prolazu ni tučnjava pod prozorom.
Iako je sve u njezinu životu još bilo u limbu - još nije bila sigurna da na tavanu
nije zarobljena neka žena - imala je osjećaj da je na sigurnome. Svjež zrak,
uspavani Hari, pokoji huk sove ili cijuk nečega što bježi od sove, miris bobica u
noći.
Nakon sinoćnjega nemira vratila se u krevet, emotivno iscrpljena, i očekivala
je da će se prevrtati i brinuti zbog svega i svačega. Umjesto toga legla je, pogledala
prema noćnome nebu i blistavim zvijezdama koje nije zakrivao smog, napola se
okrenula po knjigu i odjednom upala u san poput Alise u rupu. Probudila se svježa
i odmorna, povjetarac ju je hladio, tekuća sunčeva svjetlost probijala se kroz
prozore i, kao obično, na njoj je sjedio dječačić.

Zoe se polagano i silno oprezno kombijem odvezla kroz vratnice farme. Držala se
druge brzine, smatrala je da će poslužiti dok ne bude sigurnija za upravljačem.
Lennox ju je zabrinuto promatrao. Kombi je bio Ninina dika, njezin život.
Liječnici su joj zabranili bilo kakav stres, pa se nadao da Zoe neće zeznuti - razbiti
kombi, uništiti inventar ili posao. Uzdahnuo je. Iako si to nisu mogli priuštiti,
odlučio je te sezone zaposliti još jednog pastira; on mora biti u bolnici. Nisu
mnogo razgovarali - Lennox je čitao novine, pa bi ga Nina potukla n Scrabbleu,
no to nije bilo važno. Bio je uz nju.

Zoe je odlučila da neće skrenuti desno prema seoskome trgu i do parkirališta na

uglu, nego će otići uokolo na lijevo, pa će na kraju sliči na isto mjesto. Možda bi
tako i inače bilo najbolje, zaključila je.
Seoce je jutros bilo prekrasno. Sinoćnja je kiša oprala kocke na cestama, iz
dimnjaka bijelih kolibica dizao se dim. Djeca su se igrala vani, uživajući u
praznicima, a ispred dućana gđe Murray nalazila se gomila šarenih kantica,
lopatica i ručnika za sve one koji su se uputili na obalu jezera.
Zoe je nervozno parkirala, okrenula znak sa zatvoreno na otvoreno, složila
najnovije knjige i otvorila vrata nadobudno se smiješeći.
Tog je jutra imala mnogo posla, ah nije baš mnogo prodala. Cijelo je selo
svratilo u knjižaru, no svi su došli pitati za Ninu. Natovarili su je čestitkama i
darovima koje je na kraju morala nagurati na suvozačko sjedalo: domaćim
marmeladama i džemovima te džinom (“Reci joj da ne smije previše popiti”,
rekao je stari gospon Dennis, koji nije smatrao da je njegovoj majci naškodilo za
trudnoće niti da je neki problem što je visok tek sto šezdeset centimetara). Zoe je
odmjerila bocu i upitala se bi li bilo pogrešno da je ukrade za sebe i lijepo se napije
onih večeri kad joj svega bude previše.

109
 Knjige.Club Books

Da, nevoljko je zaključila. Bilo bi itekako pogrešno.

Bilo je divno što su joj svi davali darove. No nažalost, nisu joj davali novac u
zamjenu za knjige.
“Nina je rekla da će mi naručiti knjigu”, bila je uobičajena izjava, no na
Zoeino pitanje o kojoj je knjizi riječ nije bilo odgovora.
“Ona s crvenim koricama.”
Ih “Ma kako ne znaš? Radi se o liječniku. Zlom liječniku.” Najgore je bilo što
je znala da bi Nina uistinu znala, a ona se samo očajnički koprcala. Pokušala je
slijediti Lennoxovu uputu da svako malo ne zove Ninu - kad je ipak pokušala
(netko je bio potpuno siguran da će Nina znati je li stigla ona knjiga o morževima,
pa je Zoe prekopala cijeli kombi, a zatim je ispalo da bi u stvari mogla biti riječ o
tuljanima) - Ninin je telefon bio zauzet i Zoe je zaključila da vjerojatno razgovara
s majkom.
Bila je potpuno iscrpljena kad je pažljivo parkirala kombi u dvorištu,
izbjegavajući blatnu rupu i glupu kokoš. Podignula je Harija u sjedalici iako je
težila tonu - često se pitala zašto nema savršeno oblikovane ruke s obzirom na to
koliko puta dnevno diže četverogodišnjaka? To nikako nije pravedno. Odnijela ga
je do zelenog autića i gotovo zgnječila još jednu urednu košaru s jajima koja se
ondje nalazila.
Spustila je Harija na zemlju.
“O!” rekla je. “Vidi ti to! No, stvarno smo mogli zeznuti, ne?”
Hari je samo trepnuo.
“No dobro, sad je sve u redu”, rekla je, ogledala se oko sebe u potrazi za
Lennoxom ili bilo kime komu bi zahvalila, no dvorište je bilo prazno. I zato je
zahvalila zloj kokoši, sjela u automobil i oprezno se odvezla.

110
 Knjige.Club Books

Dvadeset četvrto poglavlje

Gđa MacGlone navlačila je kaput.

“Idem na tombolu”, rekla je, za promjenu zvučeći gotovo veselo. “S Theom
Newton. Koja vara. Uvijek. Danas sam sredila klavir.”
“Kako možete varati na tomboli?” zbunjeno je upitala Zoe, no gđa MacGlone
već je otperjala.
Kuhinja je, kao obično, bila u neredu. Shackleton je sjedio i mirno se probijao
kroz staklenku marmelade, pogleda zadubljenog u ekran.
“Za Boga miloga!” prasnula je Zoe. “Dosta. Dođi! Pomoći ćeš mi s večerom.”
Odradit će poštenu kupnju. Čim otkrije gdje je neki pošteni dućan.
Shackleton ju je postrance odmjerio.
“Dobra si ti.”
Zoe je trepnula. Sagnula se iza štednjaka - otraga je bilo gnjusno - duboko
udahnula, zatvorila oči i ištekala internetski priključak.
Shackleton je skočio sa stolca, a ona se odjednom sjetila koliko je u stvari
krupan.
“Ej!” uzviknuo je. “Vrati to!”
Zoe je prekrižila ruke. “Neću.”
Mary je podignula pogled. Izgledala je zadovoljno što će Zoe danas nekom
drugom dati po repu.
“Dadiljo Sedam, stvarno si strašna!” začuo se glasić negdje s poda.
“Ti, šuti. A ti, daj mi to!” U prljavoj trenirci, neoprane kose, predebeo, blijeda
lica i prkosan, Shackleton nije izgledao naročito privlačno.
“Naučit ćeš kuhati”, rekla je Zoe. “Pomoći u kući. Nešto ćeš raditi.”
“Neću!”
“U redu”, rekla je Zoe i krenula s priključkom prema sudoperu. “Dobro.”
Shackleton je napućio donju usnu.
“Tužit ću te tati.”
“Nema ga”, rekla je Zoe. “Zna li netko gdje je?”
Djeca su ravnodušno slegnula ramenima, a Zoe se ponovno naljutila na
Ramsayja.

111
 Knjige.Club Books

“Dakle. Pomozi mi i dobit ćeš internet.”

“Ugrožavaš moja ljudska prava”, rekao je Shackleton.
“Ne znam zašto ga učiš kuhati, ionako je predebeo”, rekla je Mary.
“Ne izražavamo se tako”, rekla je Zoe. “Ni o bratu ni o drugima.”
Mary je zakolutala očima. “Aha, u nekoj izmišljenoj zemlji.”
“Ne, u stvarnom svijetu. Na Zemlji”, nespretno je odvratila Zoe. “Možda bi
trebala držati korak s vanjskim svijetom.”
“Zašto?” upitala je Mary. “Grozan je!”
Zoe je otvorila usta, a onda ih je samo zatvorila. Nije bila sigurna može li
opovrgnuti Maryne riječi.
“Dobro”, rekla je i podignula košaru. “Imamo svježa jaja. Znaš li ispeći
omlet?”
Shackleton ju je pogledao i otpuhnuo.
“Znači li to da ili ne?”
“To znači da ne zna što je omlet”, pomogao je Patrick. “Šuti!” odrezao je
Shackleton.
“To sigurno nije točno”, rekla je Zoe, no djeca su je samo gledala.
“O, Bože. Ima li sira?”
“Imamo trokutiće”, rekao je Patrick.
“Aha, dobro, ima li sira na kojem nema sličica krave?”
Djeca nisu bila sigurna. Zoe je pažljivo prekopala hladnjak i iskopala komad
staroga plavog sira. No dobro. Pretpostavit će da je uistinu riječ o pljesnivu siru.
Plavi sirevi trebali su biti pljesnivi, zar ne? Neće ih ubiti, zar ne? ZAR NE? Mogla
bi guglati, ali ne bi - jer je upravo isključila internet i nije bila potpuno sigurna
da će proraditi ako samo ponovno spoji priključak, a uostalom, time bi poništila
cijelu poantu priče.
“U redu”, rekla je. “Što još imamo?”
“Maslac od kikirikija”, rekao je Patrick.
“Hm.”
Izvadila je običan maslac i njime premazala tešku crnu tavu, a potom
prekopala ladice i pronašla pjenjaču koja je izgledala starije od nje, pa počela tući
jaja sa solju i paprom. Nikakvog povrća nije bilo na vidiku. Nije mogla zamisliti
što je gđi MacGlone u glavi. Tada se sjetila kilometara i kilometara drevnih
sagova koje je trebalo usisati, beskrajnih polica koje je trebalo oprašiti, sjetila se
kuće koja je nekoć imala gomilu posluge i čistačica, a sada je spala na jednu
jedinu vjernu pomoćnicu koju su koljena polagano izdavala, i sve je imalo više
smisla.
Ali zašto ih otac nije bolje hranio? Možda ni on ne jede.

112
 Knjige.Club Books

“U redu”, rekla je i Shackletonu dodala zdjelu i pjenjaču, a on je zurio u to

kao da mu je pružila ne znam što. “Hajde, mrdni rukom.”
Promrdao je pjenjaču.
“Jaja se mogu pripremati s mlijekom ili bez njega, pa ispadnu drukčije.
Jasno?”
Pogledala ih je. Ništa im nije bilo jasno. U stvari su se i dalje čudili tomu kako
je razbila jaja.
“Drugi put ćemo raditi jaja s mlijekom”, rekla je. “Tuci jaja, Shackletone!
Tako da se zapjene!”
Patrick se prišuljao i gurnuo nos u zdjelu.
“Jaja!” zadivljeno je rekao. “Smijem li razbiti koje, Dadiljo Sedam?”
Zoe je pogledala u košaru. Ostalo je nekoliko jaja.
“Smiješ probati razbiti jedno u zdjelu”, rekla je.
Naravno, Patrick je napravio nered, pola je jaja završilo na podu zajedno s
ljuskom. No njegova se zbunjenost pretvorila u čistu radost kad je kroz otvorena
kuhinjska vrata odjednom uletio Porteous, obješena jezika, i uredno polizao sve
što se našlo na podu, uključujući ljuske. To se tako brzo i neočekivano dogodilo
da su svi prasnuli u smijeh, pa čak i Mary, koja je, čim je primijetila da je Zoe
gleda, istoga trenutka prestala i ponovno namjestila uobičajeni nadureni izraz.
Zoe je zadovoljno primijetila da je Hari ispružio ručicu kao da želi pomilovati
golemu zvijer. Pas je skočio do njega i srušio ga na pod.
Nastupio je onaj trenutak tišine kad malo dijete padne i svi - uključujući klinca
- moraju procijeniti koliko će oko toga biti drame.
A onda je Hari ispustio neki neobičan zvuk, gotovo kao hihot, a Patrick mu je
pritrčao.
“JAKO SMIJEŠNO!” povikao je. “Srušio te! HAHAHA!”
Hari je zatreptao tjerajući suze koje su prijetile, a zatim mu je Patrick
pomogao ustati i zajedno su otišli po još jedno jaje kako bi ponovili cijelu priču.
“Ej!” uzviknula je Zoe. “Ne trošite jaja! Uostalom,” ispod oka je pogledala
djevojčicu, “red je na Mary.”
Mary je sjedila za stolom, rastrgana između potrebe da prezre zabavu i
očiglednog zanimanja. Maslac se topio na tavi i divno je mirisao - Zoe je
odjednom shvatila da nije ručala i da umire od gladi.
Zoe je prema Mary ponovno postupila kao prema divljoj životinji i oprezno
joj pružila pjenjaču. Djevojčica ju je odmjerila i lagano odmahnula glavom.
Zoe to nije shvatila kao odbijanje, već kao ono što je uistinu i bilo - Mary je
priznala da postoji i nije bila agresivna prema njoj.
“U redu, Patrick”, rekla je. “Na tebi je red.”

113
 Knjige.Club Books

Podignula ga je na pult, a Hari je izgledao tako pokunjeno da je posjela i njega,

pa su zajedno miješali dok je Zoe tjerala Porteousa van iz kuhinje. Pas je
dobroćudno otišao natrag do vrtlareve kućice.
“Dobro”, rekla je Zoe kad se mješavina napokon zapjenila. “Odmaknite se.”
Ulila je mješavinu u tavu pod budnim očima svoje publike. Patrick je
zadivljeno dahnuo kad je mješavina počela pucketati i šištati.
“Dobro”, rekla je razmazavši jaja prastarom, pocrnjelom lopaticom. “Sir!”
Dohvatila je plavi sir.
“Jako, jako smrdi”, promrmljao je Patrick, Hari je stavio ruku na nos i obojica
su se nasmijala, a s njima i Zoe i na trenutak - taj kratki trenutak - imala je osjećaj
da se nalazi u normalnoj kuhinji. A na katu, unatoč tome što je Wagner treštao,
Ramsay je zastao, stišao glazbu i poslušao odjek udaljena smijeha, smijeha
koji odavno nije čuo, poput davno minula odjeka zvona.

114
 Knjige.Club Books

Dvadeset peto poglavlje

Vrijeme se počelo ozbiljno pogoršavati. Zoe je bila sigurna da će nadalje biti samo
još gore. O Škotskoj je znala samo da je ledena i puna ovisnika koji jedu samo
pržene čokoladice. Upravo je to objašnjavala Lennoxu koji joj je donio velike
kutije pune knjiga, koje nije mogla sama podići. Hitro ih je pregledala i razvrstala,
a Lennox je nesigurno treptao. Mislio je da to s knjigama napraviti zna samo Nina.
Njegova je bivša žena tako znala razvrstati samo cipele.
“Odakle to znaš?” upitao je.
“Lako je”, rekla je Zoe hitro razvrstavajući i odbacujući knjige. “Gledaj! Ovo
je očito lažnjak! Fontom pokušavaju poljepšati naslovnicu, ali ipak su stavili sliku
jezive curice.”
“Što ne valja s knjigama koje na naslovnici imaju jezive curice?”
“Sve su loše”, odlučno je odvratila Zoe. “Osim Cvijeća na tavanu, a to više
ne smijemo naručivati.”
Lennox je trepnuo.
“Zašto ne?”
“Ne želiš znati”, zadrhtala je Zoe. “Možda ipak nije loše što nisi mnogo čitao
kao dijete.”
Učinkovito je istresla ostatak knjiga i odabrala one koje želi.
“Samo najbolje”, rekla je i počela prelistavati knjige.
“Što sada radiš?” upitao je Lennox.
“Provjeravam ima li prostota”, odvratila je.
“Aha.” Lennox se namrštio. “Želiš li to ili ne?”
“Ovisi o kupcu.” Zoe je uzdahnula. “Naravno, upravo s tim imam problema.
Nikoga ne poznajem. Evo ti.”
Dodala mu je knjigu.
“Anne od Zelenih zabata?” zbunjeno je upitao.
“Za Ninu”, rekla je. Dodala je Hotel New Hampshire Agathe Christie, kratke
priče Hectora Hugha Munroa, nekoliko stripova Peanuts i zbirku eseja Davida
Sedarisa.
“Za utjehu. I prenesi joj moje pozdrave.”
Lennox je kimnuo i podignuo knjige.
115
 Knjige.Club Books

“Ah, i zamoli je da mi napravi popis osobina i hirova svih seljana!” povikala

je za njim, no već je otišao, usput kimnuvši Hariju kojega je jako zavolio.
No u kombiju je i dalje bilo mnogo znatiželje pod krinkom zabrinutosti, a
malo kupnje knjiga. Kad je Zoe stidljivo načela tu temu i pokušala predstaviti
nove naslove, često bi je samo pogledali i rekli: “Pa, znaš, Nina točno zna što
volim”, kao da Nina ima neke čarobne moći koje Zoe nikako ne bi mogla imati.
Nije imalo smisla ni izravno pitati kupce što vole jer bi katkad slagali, a
uglavnom joj i ne bi znali odgovoriti.
Ukratko, nije mnogo prodavala. Uopće. Pitali su je kad će ponovno krenuti s
čitanjem za djecu, i pretpostavila je da bi trebala, samo kada? I ovako je jedva
stizala sve obaviti, nije imala vremena planirati. Činilo joj se da si jednostavno ne
može zadati još posla. Nije znala - a Nina je imala drugih briga, pa je ne možemo
kriviti što joj nije rekla - da je dječji sat utorkom ujutro bio od ključne važnosti;
sve bi majke kupile knjige nakon čitanja i o njima razgovarale s djecom. To bi
silno pomoglo radu knjižare, a cijena je bila pola sata na jastucima, nekoliko
jeftinih šalica kave i malo keksa.
Umjesto toga brisala je prašinu, čistila i isticala nove tvrdoukoričene knjige,
no nije pomagalo. Nije joj išlo. A nije pomagalo ni to što se nikada nije zadržavala
u vrtiću; vidjela je da majke ostaju čavrljati nakon što ostave djecu, no nije im se
mogla pridružiti, uvijek joj se previše žurilo. Usto je morala skupiti i
hrabrost. Kada bi ušla u lokalni dućan, svi bi ušutjeli i osjećala se poput uljeza.
Čudno: kad je počela raditi, mislila je da neće biti toliko usamljena jer će izlaziti
iz kuće i upoznavati ljude u selu. No osim Lennoxa, koji se prema svima odnosio
jednako uljudno, nije upoznala nikoga drugog.
“Kako se ljudi ovdje uopće upoznaju?” napokon je nespretno upitala
Lennoxa, koji je samo zurio u nju. Nije mogao shvatiti da bi netko poželio
društveni život.
To je pitanje postavila čak i gđi MacGlone, koja je samo otpuhnula i rekla da
su ovdje svi grozni i da se drži podalje i da nikada ne govori o velikoj kući jer ih
ionako samo to zanima, žele gurati nos gdje mu nije mjesto, a Zoe je odvratila da
ionako nema pojma ni o čemu, pa je gđa MacGlone ponovno otpuhnula i rekla da
je tako najbolje i da mora postaviti naftalin. Zoe ju je namjeravala upitati je li čula
što neobično u kući - stalno je imala osjećaj da nije sama u svojoj sobi, ništa joj
nije bilo jasno - no nije. Bilo je to previše čudno.
“Dakle”, rekla je Zoe što je ležernije mogla. “Znate da u kući ima stotinu
golemih soba, a ja sam u sobičku?”
Gđa MacGlone ošinula ju je pogledom.
“Tvoja je soba”, rekla je, “za poslugu. Ti nisi gošća.”
Bijesno je odjurila, a Zoe nije mogla naći riječi i objasniti da zna da nije gošća
- samo se brinula da u sobi ima nepozvana gosta.

116
 Knjige.Club Books

Dvadeset šesto poglavlje

Jedne se nedjelje Zoe rano probudila ne znajući što bi sa sobom. Gđe MacGlone
nije bilo, kao ni Ramsayja; cijeli će dan biti sama s Harijem i djecom.
Nalazila se u stranome gradu i nije imala novca. Mogla bi posjetiti Ninu, no
ispravno je zaključila da će u nedjelju imati gomilu posjetitelja, pa se
predomislila.
Vani je bilo sunčano i prohladno, no nitko se još nije probudio. Našla se sama
u prizemlju i zatekla se kako se mota u dugačkome hodniku s prašnjavim
lusterom. Odjednom ju je preplavila želja da nešto poduzme, da nešto promijeni.
Svakoga je dana slušala gđu MacGlone: punila je prastaru perilicu rublja,
palila drevni usisivač, ručno prala posuđe i nestajala u dubinama kuće po nekom
poslu. Nije mogla reći da nije marljiva, uistinu se trudila. Jednostavno je bilo
previše posla za jednu osobu. Kuća je bila održavana, no jedva.
Zoe je otišla do golemih prednjih vrata. Debelo se drvo uzdizalo iznad nje, a
ona je pažljivo pregledala dvije reze i bravu s hrđavim starim ključem. S mukom
je povukla reze, koje stoljećima nisu podmazane i otključala bravu, iako se morala
cijelom težinom objesiti o ključ. Stari je ključ škripao i napokon popustio, a Zoe
se zabrinula da ga je možda slomila i da je to bio neki drevni ključ koji je pripadao
poglavici klana i da će Škotskoj dugovati milijardu dolara.
Odjednom se iza nje pojavio Hari. Naviknula se na to da joj se prišulja, no
znala je da bi druge time prepao. Još je bio u svojoj staroj jednodijelnoj pidžamici
koju je počeo prerastati. Inače bi samo odrezala stopala pidžame, no ovoga se puta
nadala da će ipak dovoljno zaraditi da mu može kupiti novu. Uostalom, nije valjda
toliko narastao otkad su stigli. Sigurno nije.
Primijetila je da u naručju drži prastara plišanog medvjedića. Izgledao je
starije od Zoe.
“Otkud ti to?” upitala je i zagrlila ga. Medvjedić je bio drevan, antikvitet.
Mirisao je na stare drvene škrinje, piljevinu i - iz nekog razloga - na konje. Oči su
mu bile od pravoga stakla, a oko vrata je imao vrpcu od tartana. Nije bilo nikakve
etikete.
Hari je neodređeno mahnuo prema katu.
“Nisam baš sigurna da je tvoj”, nježno mu je rekla. “Mislim da bismo trebali
pitati Patrickova tatu smiješ li se igrati njime.”

117
 Knjige.Club Books

Hari se zapiljio u nju i odmahnuo glavom, pa čvršće stisnuo medvjedića kao

da joj želi pokazati koliko se ne slaže s njezinim stavovima.
“Nije naš”, uzdahnula je Zoe. “Ništa ovdje nije naše, sunce.” Hari je trepnuo
i okrenuo se skrivajući medvjedića od nje. Zoe se ugrizla za usnicu.
“No dobro, za sad ga možeš uzeti”, rekla je. “Samo u kući. Ali nemoj
zaboraviti da to nije tvoj medvjedić.”
Sigurno je bila riječ o neprocjenjivoj obiteljskoj baštini, to će joj reći gđa
MacGlone, znala je. No dotad će pripaziti. I morala je priznati da Hari izgleda
jako slatko, poput maloga Christophera Robina s originalnim medvjedićem
Winniejem Poohom.
Zoe je objema rukama raskrilila široka vrata. Otvorila su se žestoko škripeći.
Bilo je to poput otkrivenja. Hladna, blistava svjetlost prolila se predvorjem.
Ptice su pjevale, stabla su se njihala na oštrom povjetarcu s druge strane
pošljunčanog prilaza i bilo je prekrasno.
Svjetlost je jasno pokazala otrcanost hodnika, no naglasila je i ljepotu drvom
opločenih zidova, kvalitetu uljanih slika, pa čak i jelenje glave - koju je Hari tek
sad primijetio i trznuo se od straha - te izrezbarenih stupova ograde glavnoga
stubišta.
Zoe je poželjela vidjeti i ostatak kuće, pa je otvorila vrata salona koji je
primijetila prvoga dana, s klavirom i policama punim knjiga, te je i ondje
rastvorila stare rolete i teške zavjese. U sobu je prodiralo sve više svjetlosti
otkrivajući teške stare karte i gomile papira, prašinu što se kovitlala zrakom i
neobične zdjele i vaze koje kao da nisu imale svoje mjesto.
“Dobro”, veselo je rekla Zoe. Nije bilo nikoga tko bi je osuđivao ili joj nešto
branio. Djeca su još spavala. Otišla je u kuhinju, pronašla prastari, brašnom posut
radio i nosila ga kroz kuću dok nije našla signal. Trebalo joj je nešto radosno i
poletno, te je pronašla postaju s pop pjesmama koje su savršeno odgovarale
njezinu raspoloženju.
Pod golemim sudoperom u kuhinji pronašla je gomile sredstava za čišćenje i
poliranje. Navukla je staru pregaču gđe MacGlone, uzela sredstva i počela čistiti
pretrpanu prostoriju. Napunila je crne vreće očiglednim smećem - starim
kuvertama, bespotrebnom poštom od prije godine dana, slomljenim plastičnim
žlicama i krpama. Otkrila je praznu ladicu i u nju počela stavljati korisne
stvarčice, a potom se zanijela i počela prazniti sve ladice.
Isključila je mozak i prepustila se radosti čišćenja. Nije ni shvatila koliko je
glasna i vesela jurcajući uokolo obasjana suncem, glazba je treštala, a ona je
prskala, i brisala, i pakirala, i premještala, a Hari je plesao i “pomagao”, sve dok
iza sebe nije osjetila neku kretnju. Okrenula se i na dnu stubišta ugledala troje
djece. Zurili su u nju. Mary je nosila majicu s lavom.
“Vidite?” govorio je Patrick. “Totalno je skrenula.”

118
 Knjige.Club Books

Zoe se uspravila. Ljutila se na sebe što se osjeća krivom jer su je zatekli pri
poslu, a drugi su je namamili ovamo i rekli joj da se snađe. Odakle im pravo da je
osuđuju zato što se trudi uljepšati im okruženje?
Glazba je i dalje treštala. Shackleton je ušao i ugasio radio. Mary joj je prišla,
blijeda, drhteći od bijesa.
“Što to radiš?” upitala je.
Zoe se ogledala oko sebe. Cijeli je prostor mnogo bolje izgledao. Mirisalo je
svježe, povjetarac je otpuhao prašnjavi zadah, prozori i police blistali su. U kanti
za kišobrane sada su se uistinu nalazili kišobrani, umjesto da budu rasuti po cijeloj
kući. Uspjela je srediti i sobu za čizme s lijeve strane, gdje su sada cipele i gumene
čizme bile uredno posložene, a svi su šeširi - neki s perjem, neki iz prošloga
stoljeća, a neki potpuno suludi - bili uredno složeni na police izrađene za tu svrhu.
Očistila je i zrcalo u toj sobi i rastvorila zavjese, pa je sada čovjek mogao vidjeti
što odijeva.
“Čistim”, rekla je. “Čini se da gđa MacGlone ne stigne odraditi pošteno
proljetno čišćenje. Ili jesensko! Želiš mi pomoći?”
Mary je bijesno piljila u nju.
“Zašto si micala stvari?”
“Zato”, rekla je razumno Zoe, “što svi moramo moći ovdje živjeti. Zar ovako
nije ljepše?”
Mary je i dalje zurila u nju pogledom punim mržnje.
“Onako je trebalo biti”, rekla je. “Onako mora biti. Sve si pokvarila. Sve si
upropastila!”
I odjurila je kroz prednji ulaz i nestala u vrtu.
“Često to radi”, uzdahnula je Zoe. Patrick joj je prišao.
“Znaš,” rekao je glasom previše odraslim za svoju dob, “znaš, maknula si
stvari koje je mama tamo ostavila. A Mary to stvarno ne voli.”
Prvi je put Zoe od njih čula nešto o njihovoj majci. Kleknula je pred Patricka.
“Ne misliš li”, rekla je što je nježnije mogla, “da bi vaša mama možda željela
da kuća izgleda lijepo? I čisto i ugodno za sve?”
Patrick je slegnuo ramenima.
“Ne sjećam se”, rekao je tihim glasićem, a Zoe je posegnula za njim da ga
zagrli. Bila je to potpuno prirodna gesta, no dječak se trgnuo i ustuknuo, i gotovo
se spotaknuo u žurbi da se odmakne od nje, a ona je u sebi opsovala zbog toga što
je prebrzo pokušala.
Okrenula je glavu.
“Hari”, tiho je zazvala. Dječačić joj je prišao.
“Što misliš, možeš li posuditi Patricku svojeg medvjedića?”

119
 Knjige.Club Books

Hari je odmah pružio moljcem izjedenog medvjedića. Patrick nije podignuo

pogled, samo ga je zgrabio i zabio lice u njega. Zoe je najveselijim mogućim
glasom izjavila da će svima za doručak ispeći palačinke i krenula prema kuhinji
očekujući da Patrick iz čiste znatiželje krene za njom. To se i dogodilo. Ubrzo se
smirio i tek mu se vratio u pravo vrijeme da navali na hranu.
No najzanimljiviji je bio Shackleton. Stajao je u kuhinji i prišao joj
promatrajući je dok je pripremala palačinke. Nakašljao se - bio je u dobi kad mu
je glas pucao, pa bi u istoj rečenici prešao iz visokoga u niski registar - i nesigurno
rekao: “Rado bih pomogao.”
Zoe se okrenula na peti. Nije to očekivala.
“Stvarno?”
Shackleton je slegnuo ramenima naguravši palačinku u usta.
“Baš bih mogao”, rekao je. “Jesi li popravila Wi-Fi?”
“Ovaj”, rekla je Zoe jer nije imala pojma kako da ga ponovno uključi.
Pokušala je, ali nije uspjela.
“Uskoro”, rekla je. “Ako mi pomogneš počistiti kuću, definitivno ću ti
uključiti Wi-Fi.”

120
 Knjige.Club Books

Dvadeset sedmo poglavlje

I tako su ostatak te dugačke nedjelje proveli iznoseći stvari, čisteći, brišući prašinu
i - što su uglavnom radili Patrick i Hari - ganjajući paukove. Mary bi povremeno
provirila da provjeri nisu li štogod premjestili, a Zoe joj je ozbiljno pokazala
veliku škrinju u koju je spremala sve - ključeve, potrgane satove, naušnice, šalove
- što je izgledalo kao da bi moglo biti važno, i pokazala joj je kantu u koju je
bacala sve ostalo - stare kistove i teniske loptice, rasparene čarape, bespotrebnu
poštu, božićne čestitke, potrgane olovke i raspadnute rekete.
Mary ništa nije govorila, samo ih je pomno motrila. Zoe je gledala za njom
pitajući se bi li pomoglo da je Hari djevojčica; netko s kime bi se mogla igrati ili
se barem zainteresirati za nju. Zoe ju je pažljivije pogledala. Sirotica se jedva
zanimala za samu sebe, što se jasno vidjelo po njezinoj prljavoj kosi. Zoe ju je
odlučno poslala prati prozore, tako da ne mora biti unutra s njima ako ne želi.
Mary je razmislila o tome isplati li se posvađati, ali se prihvatila posla što je
nadurenije i šlampavije mogla. No, Zoe je pomislila, prozori su ipak oprani, pa je
i to barem nešto.
Patrick se oduševljeno bacio na golemu crnu škrinju punu starih igračaka koja
je nekako završila iza prastaroga kauča u dnevnoj sobi - zašto nikada ne
upotrebljavaju tu sobu?, pitala se Zoe - otvorio ju je i za dvije su minute Patrick i
Hari jurcali uokolo odjeveni kao kauboji i plastičnim pištoljima pucali jedan
na drugoga. Patrick je glasno oponašao zvukove pucnjeva i Zoe je pažljivo slušala
Harija, za svaki slučaj - ali ništa se nije čulo. Potom su pronašli stare konjiće na
štapovima s kotačima i počeli galopirati uokolo i općenito smetati. U prizemlju se
polako ali sigurno nazirao napredak. Zoe je poskidala sve jastučnice i prekrivače
s kauča i oprala ih u stroju. Police su bile toliko prljave da ju je to pomalo
uznemirilo, i svi su oni postajali sve prljaviji i zamusaniji, no Shackleton je za
divno čudo bio od nevjerojatne pomoći - penjao se po ljestvama i energično
brisao, i čistio, i brisao. Zoe se nasmiješila; nije znala da će tako ispasti.
“Mislim da ti godi što si ostao bez Wi-Fi-ja”, našalila se, na što je peruškom
zaigrano mahnuo prema njoj.

Ramsay se vraćao iz Londona, umoran i iscrpljen.

121
 Knjige.Club Books

Protekli su dani bili nevjerojatno teški. Nosio je novi Sothebyjev katalog, pun
djela koja si nije mogao priuštiti, nadajući se pronaći nešto lijepo što može prodati
a da mu ne bude žao.
Naravno, neće biti dovoljno. Nikada nije dovoljno s obzirom na sve što je
potrebno za kuću. Za djecu. Stari odvjetnik njegova oca rekao mu je da proda dio
imanja, bilo je interesa - ondje će izgraditi lijep hotel, izgleda - no nije mogao.
Jednostavno... Ne. Nije mogao. Nekako će se snaći.
Zašto je baš on odlučio da neće naći pravi posao, za razliku od onih idiota s
kojima je išao na fakultet i koji su se obogatili u gradu? Problem je bio u tome što
je oduvijek volio knjige. Nije nikada uistinu razmišljao o novcu, što je - priznao
je - bila njegova krivnja jer je odrastao s tom privilegijom. Dobro, nisu
bili naročito dobrostojeći - ni njegov otac nikada nije imao mnogo novca.
Odrastanje u kući poput Bukvi trebalo je samo po sebi biti nagrada - ili teret - no
iziskivalo je da upre svim snagama samo da podmiri barem račune za struju.
Nekoć se nadao da će kuću pretvoriti u sretno mjesto, da će mračne sobe i
umorno pokućstvo preobraziti u prekrasan prostor za obitelj, gdje će nesputano
odrastati kao on s prijateljima u djetinjstvu - pecali su, svakoga dana satima lunjali
oko vode ili veslali po jezeru ili gradili kućice na stablima. Zato je pristao
zadržati kuću, preuzeti tu svetu odgovornost. A onda mu je otac umro i on je
nekako zaglavio s kućom.
S njegovim je ocem nestalo i veličanstvena utočišta o kojem je sanjao za svoju
djecu, utočišta kakvo je on imao.
To je, uzdahnuo je kao uvijek kada bi o tome razmišljao, nekako nestalo.
Dovezao se do kuće u starom Land Roveru i nešto mu je privuklo pozornost,
iako u prvom trenutku nije znao što je to. A potom je shvatio. Prednja su vrata
bila otvorena. Najprije se zabrinuo - je li se nešto dogodilo? Je li netko provalio?
Je li netko ondje?
Tada je vidio da su podignute i rolete u salonu u prizemlju i da se prvi put
nakon... pa, nakon mnogo vremena, vidi u sobu. Je li to Shackleton na ljestvama?
I, Bože dragi, zar to Mary drži spužvu?
Protrljao je umorne oči i zagledao se u neočekivan prizor. Parkirao se i
polagano izašao iz automobila. Čula se glazba i... smije li se to Patrick? Wilbyjev
glupi pas ponovno je pobjegao iz kućice i jurcao posvuda.
“Tata!” vrisnula je Mary, dotrčala do njega i priljubila mu glavu o trbuh, kao
uvijek, grčevito ga stišćući.
“Zdravo, sunce”, rekao je i podignuo je u naručje iako je - je li moguće da se
malo udebljala? Toliko se naviknuo na to da je laka kao pero. No, to bi bio dobar
znak. Držao ju je na rukama, a ona se primila za njega poput majmunčića.
“Što to radite?” upitao je.
Zoe je srce divlje lupalo otkad je čula automobil u dvorištu. Hoće li biti
nezadovoljan? Bijesan? Ili mu uopće neće biti važno? To je bila neuobičajena
122
 Knjige.Club Books

situacija. Naviknula se na roditelje koji imaju mnogo, mnogo vrlo preciznih

stavova o tome što žele za svoju djecu. Ovo je bilo novo. Nije imala pojma što
mu je u glavi.
Znala je da mora razgovarati s njime. To nije dobroćudno zanemarivanje.
Dopustio je da mu djeca cijele dane jedu samo prepečenac... da ne idu u školu...
da nose premalenu odjeću. To je bilo opasno blizu pravom zanemarivanju, stoga
je znala da mora razgovarati s njime. I definitivno će to učiniti.
Ipak, najprije je primijetila koliko iscrpljeno izgleda. To joj je išlo na živce
iako nije znala zašto; nije pravedno jer je satima vozio. No koliko prčkanje po
starim knjigama zapravo može biti naporno? Nije ih čak ni pokušavao prodati
kupcima, kao što je ona radila. I definitivno se nije trudio oko djece.
Shvatila je koliko je prljava tek kada ga je uhvatila kako joj zuri u lice.
Protrljala je nos, na kojem je imala golemu crnu mrlju, zabrinula se da je možda
samo pogoršala stanje (i jest), a potom se zapitala bi li trebala skinuti stari rubac
kojim je zamotala kosu ili će možda izgledati čudno ako to učini.
“Ovaj”, rekao je Ramsay.
“Tata! Dođi, vidi!” uzviknuo je Patrick, odjeven u kaubojsku opravu preko
koje je navukao haljinu za princeze - bila je to prekrasna, rukom šivena haljinica,
a ne neko smeće iz supermarketa - koja je vjerojatno nekoć bila Maryna. Mary je
uhvatila Zoe kako zuri u nju i zabila glavu u očevo rame.
“ČISTILI SMO!”
Ramsay je pogledao klinca i prvi se put nasmiješio. Lice mu se potpuno
promijenilo, pomislila je Zoe i shvatila koliko joj je laknulo. Postojala je šansa da
će se pojaviti i početi vikati na nju zato što je dirala njegove stvari. Nije imala
pojma tko je taj čovjek ni zašto ga je žena ostavila. No nije mogla podnijeti život
pokraj toliko potištene osobe. I eto.
Shvatila je da je prekrižila ruke i da sigurno izgleda poput mlađe verzije gđe
MacGlone, pa ih je odmah spustila.
“Vidim”, rekao je i ušao u hodnik. Pod je blistao, kaputi su bili složeni, slike
oprašene i izravnane, zidovi obrisani, a prozori su iskrili od svjetlosti (nakon što
ih je Zoe prebrisala iza Mary).
“Dragi Bože”, promrmljao je Ramsay. I tada su ga odveli u salon, a on je
okrenuo glavu.
Odjednom se sjetio, jasno kao da je bilo jučer, dana kad ju je doveo kući. I
tada je bio blistav, prohladan dan, u zraku se osjećalo ljeto, smjena godišnjih doba,
i sve je tada također blistalo ili mu se barem tako činilo, sve je bilo novo, prepuno
mogućnosti i ljubavi...
“Zar ti nije SUPER?” zabrinuto je upitao Patrick. Hari je skočio iza kauča i
ondje se skrivao. Bojao se visokih ljudi.
Ramsay je trepnuo, zagledan u nešto čega nije bilo.

123
 Knjige.Club Books

“Da... jako”, rekao je. “Jako mi se sviđa.”

Pogledao je Zoe. “Hvala...”
“Dadiljo Sedam”, pomogao mu je Patrick.
“Ovaj...” Ramsay se zamislio. Bože, stvarno je bila prljava. Zna li uopće
koliko je zamazana? Kako se ono zove? “... Zoe.”
“Nema na čemu”, odvratila je ona i ogledala se oko sebe. Bili su skoro gotovi.
Ramsay i Shackleton mogu vratiti pokućstvo na mjesto, a ona će navući jastučnice
na stare jastuke i uredno poravnati kauče. Pogledala je stare zavjese koje je
usisala, no sada su u usporedbi sa svime ostalim izgledale prilično otrcano.
“I njima bi dobro došlo čišćenje.”
Ramsay je krenuo pogledati, poskliznuo se na mokrome podu, poletio prema
kauču i sletio, vidno iznenađen, na Zoeine uredno složene jastuke.
Zoe ga je pažljivo promatrala. Upravo takvo što - gubitak dostojanstva -
uzrokovalo bi bijes u mnogih muškaraca; imali bi potrebu prikriti to. U muškaraca
koji su uistinu bili zastrašujući, zloćudni, koji nisu mogli podnijeti da ispadnu
smiješni.
Ramsay je prasnuo u smijeh, a potom zaškiljio prema stropu.
“Zar ste... očistili luster?” zapanjeno je upitao pa se potpuno šokirao kad mu
je Zoe rekla da je to, u stvari, učinio Shackleton.
Još se vedrije nasmiješio. “Pa, onda mi je drago što sam se sapleo o svoje
glupave prevelike noge”, rekao je. “Jer vam moram reći da sve izgleda mnogo
bolje. Pogotovo iz ovoga kuta.”
Patrick mu je skočio na prsa.
“Možeš ostati i biti konjić?” povikao je. Zoe je pogledala Ramsayja, kovrče
su mu se razmaknule s umorna lica. Nakratko je sklopio oči i rekao: “Naravno”,
a Zoe je krenula po čaj. Iznenadila se ugledavši Harija kako viri iza zavjese - nije
se pridružio, ali je barem gledao zabavu.
“Znate,” rekla je što je blaže mogla, “stvarno je lijepo kad se družite s djecom.
Trebali biste to češće činiti.”
Svi su se ukipili. Ramsay je polagano ustao.
“Hvala”, rekao je ledenim glasom. “Hvala na savjetu. Baš mi je drago što smo
zaposlili stručnjaka za moju obitelj.”
Potom se okrenuo i otišao.
Zoe je opsovala samu sebe; nadala se da će im se Ramsay pridružiti na večeri
i da će ga zamoliti za prijeko potrebnu perilicu posuđa. No te ga večeri više nisu
vidjeli.

124
 Knjige.Club Books

Dvadeset osmo poglavlje

Naravno da je gđa MacGlone pobješnjela.

Zoe se s njom do tada i uspijevala držati na neutralnom teritoriju - najviše
zbog toga što gđa MacGlone nije očekivala da će ona ostati; nije očekivala da će
bilo tko ostati i baktati se Shackletonovom lijenošću, Marynom nevjerojatnom
nepristojnošću i Patrickovim neprestanim brbljanjem (nije ni slutila koliko je Zoe
bilo gorko-slatko imati brbljavo dijete u blizini). No ovo je bila objava rata i to na
teritoriju gđe MacGlone. Dopustila je Shackletonu da dira luster!
Naravno da je znala da ne uspijeva kuću održavati u skladu sa standardima
staroga vlastelina. Tada su u kući bile tri čistačice, kuharica, pralja, domaćica i
batler, a usto su imali i vrtlare. Toliko je ljudi bilo potrebno kako bi se kuća
održavala, što god ta mala mislila. Valjda smatra da je jako pametna pa je
pokazala gđi MacGlone koliko je lijena ili nemarna, što nikako nije bila. Gđa
MacGlone davala je sve od sebe da u kakvom-takvom redu održava kuhinju,
kupaonice i spavaće sobe, da usisava sag i pere im odjeću, i sve je to radila
kao uvijek, otkad je kao djevojčica došla u kuću. Spravila bi hranu,
obavila kupnju i više ni za što ne bi imala vremena.
Pripremila je bijesan govor za Ramsayja, pa joj je još više išlo na živce što se,
kao obično, zatvorio u knjižnicu i cijeloga se dana nije dao vidjeti.
I ako je gospojica tu djecu mislila pridobiti nekakvom šminkerskom hranom
i palačinkama i kojekakvim glupostima, vidjet će već - i ostale su pokušale - da
ih neće uspjeti podmititi. Maria-Teresa nastojala ih je podmititi raznim slasticama,
što je završilo tako da je Patrick ostao bez zuba jer nije pazila da peru zube, a Mary
je na kraju općenito odbijala pojesti i sve je kulminiralo urlanjem i vrištanjem
nakon kojega je Maria-Teresa sa svojim torbama završila na kraju prilaza.
Djevojke bi katkada pobjegle autostopom. Maria-Teresa je mudro uzela zeleni
Renault, odvezla se do postaje u Invernessu i ostavila ga ondje s ključem u bravi.
Srećom, nitko ga nije ukrao prije nego što je Ramsay uspio zamoliti Lennoxa
da ga odveze do postaje.
Prišla je Zoe rano ujutro, prije nego što su ušle u kuhinju.
“Što se tu događa?” otpuhnula je.
“Ma,” nervozno se nasmiješila Zoe, “mislila sam da bismo vam mogli
pripomoći po kući.”
“Aha, dakle, misliš da ja nisam u stanju?”
125
 Knjige.Club Books

Gđa MacGlone čvrsto je stiskala usta.

“Ne, uopće! Mislim da odlično radite svoj posao!” rekla je Zoe. “Samo sam
mislila da bi za djecu bilo dobro da... pomognu?”
“Došla si ovamo prije pet minuta i već misliš da znaš što je najbolje za njih?”
upitala je gđa MacGlone. Zoe je pregrizla jezik i nije joj rekla da bi teško moglo
gore od gomile nesretnika na koje je naišla, poput čamca za spašavanje punog
nesuđenih utopljenika nakon brodoloma koji se grčevito hvataju za slamku spasa.
Gđa MacGlone prišla joj je.
“Ljudi stalno dolaze i odlaze iz života te djece”, rekla je tiho, i time još
strašnije, tako da je nitko drugi ne čuje. “Dođu, motaju se ovuda, ništa ne
poboljšaju i onda odu, a mi smo opet na početku. Što manje probaš promijenit’,
to bolje, gospojice.”
“Možda ja nisam takva”, drhtavim je glasom rekla Zoe.
“Aha, je, ti si drukčija”, rekla je gđa MacGlone. “Došla si na odmor iz onog
Londona i dovukla maloga u potrazi za besplatnim krevetom. Bit ćeš tu i čim
staneš na noge, opet ćeš otić’ natrag u Englesku.”
Riječ Engleska izgovorila je kao da je psovka. A djeca su se provukla pokraj
njih na putu po doručak, nisu rekla ni dobro jutro i bilo je kao da se ništa nije
promijenilo.

126
 Knjige.Club Books

Dvadeset deveto poglavlje

Zoe je bila toliko zlovoljna izlazeći iz kuće da nije primijetila oblake iznad
planina. Bila je Londončanka i naviknula se na blaga kolebanja vremenskih
prilika iz dana u dan; uglavnom nije bilo dramatičnih promjena. Nije provjerila ni
vremensku prognozu. Upalila je radio - pomagao joj je da se privikne na lokalni
naglasak, a Hari je volio glazbu - i čula kako govore o nadolazećoj oluji i strujnim
vodovima i potrebnom oprezu, no slušala je samo s pola uha. Umjesto toga
izgubila se u mislima i psovala se što je kao glupača mislila da će nešto
promijeniti.
Gđa MacGlone dobro je znala što bi Zoe trebala: spustiti glavu, biti zahvalna
na krovu nad glavom, hrani i novcu sve dok djecu ne ostavi kako ih je zatekla, u
premalenoj odjeći i s prehranom koja se sastoji od prepečenca, potpuno odvojenu
od svijeta.
No griješila je. Zašto on to ne shvaća?, bijesno je razmišljala o Ramsayju. Što
je tim očevima? Hari je svojega jedva poznavao. No Ramsay je ondje, ima troje
traumatizirane djece kojima očajno nedostaje. Kako može biti tako bezobziran?
Je li to zato što je previše otmjen? Ili je nekakav ludi psihopat, a njegova je bivša
to otkrila na svoju štetu?
Pa dobro, možda ne može ništa promijeniti, kako kaže gđa MacGlone, ali neće
samo stajati po strani i gledati. Netko se mora brinuti za djecu, koliko god grozna
bila. Iako je morala priznati da joj je Patrick prirastao srcu. Zaslužio je njezinu
vječnu odanost time što je dobar prema Hariju.
Pogledala je prema Hariju na stražnjem sjedalu.
“U redu!” rekla je što je veselije mogla. “Danas idemo u vrtić!” Hari ju je
ošinuo zgađenim pogledom.
“Aha!” uzviknula je Tara kad su stigli. “Odlično, Hari. Upravo se spremamo
pjevati pjesmicu o tome koliko cijenimo sami sebe. Voliš pjevati, zar ne?”
“U stvari...” započela je Zoe.
“Aha, da”, rekla je Tara shvativši da se Hari sprema briznuti u plač. “Ne brini
se! Stavit ćemo te otraga, pa možeš barem pljeskati!”
“Samo nekoliko sati”, očajnički je rekla Zoe. “Samo nakratko, Hari. Samo
nakratko. Možeš se igrati vani.”

127
 Knjige.Club Books

I uspjela je; opet je otvrdnula srce, okrenula se i ostavila svojega dječačića.

To je najbolje za njega, rekla je samoj sebi. No nije se uspjela uvjeriti u to.
U suzama je otišla po kombi. Primijetila je da je visoka trava na poljima
povijena gotovo do tla, ali se nije zapitala u čemu je problem. Sve su krave i ovce
na poljima sjedile, no njoj to ništa nije značilo. Usisala je kombi, pospremila i,
nešto spretnije nego prije, pažljivo zaobišla nepomičnu kokoš i spustila se niz
brdo.
Lennox je bio vani, osiguravao je bale sijena kad ju je ugledao. Potrčao je za
njom beskorisno mašući rukama, no kombi je otišao. Prognoza je bila užasna i
sigurno nije bilo pametno biti na cesti s visokim vozilima. Nije znao što je Zoe u
glavi; Nina danas sigurno ne bi otišla na cestu. U stvari, možda bi bilo
najpametnije da joj i ne kaže da je Zoe otišla kombijem prije oluje. Ako ode do
sela i vrati se, vjerojatno će moći prikriti što je bilo. Pokušao ju je nazvati.
Naravno, nije bilo odgovora. Pokrivenost mobilnom mrežom bila je očajna uzduž
ceste, a nisu pomagali ni teški oblaci.

U stvari, Zoe je toga dana odlučila otići malo dalje. Imala je osjećaj da je potrošila
znatiželju stanovnika Kirrinfiefa jer su otkrili da je a) Nina divna, b) ostavili su
joj pletenu robicu - Zoe je zaključila da će to biti najvunastija beba na svijetu i c)
da nisu baš sigurni za kakvu su knjigu raspoloženi; pričekat će da im to Nina kaže,
hvala. Nina uvijek zna.
Vođenje knjižare činilo se tako civiliziranim, tako jednostavnim. No ona se
zatekla kako tupo zuri u ljubaznu staricu koja ju je više puta glasno zamolila da
joj dade nešto što definitivno nije čitala, ali što će joj se svidjeti. Što god joj Zoe
predložila, samo bi odmahnula glavom i rekla ne, ništa takvoga.
Nina joj je ostavila bilješke o obližnjim selima gdje može parkirati, uglavnom
utorkom i četvrtkom jer su tada radile i tržnice. Ostavila joj je i kartu, jer 4G baš
i nije radio na Visočju, a usto je Zoe pokušavala istodobno voziti i pronaći put.
Nije bilo grmljavine - to nije bila ta vrsta oluje - no odjednom je počelo kišiti
i snažno zapljuskivati vjetrobran, i kad je pogledala van, shvatila je da se stabla
savijaju prema tlu. Zoe je trepnula.
Treba li se zabrinuti? Svi su joj rekli da je vrijeme u Škotskoj grozno, pa je to
i očekivala. Stalno je takvo, zar ne? Vjerojatno bi svi samo nastavili svojim
poslom, ne bi ni trepnuli. Kombi je povremeno poskakivao i sklizao po cesti, a
ona bi ga vratila natrag do središnje crte. Puls joj je malo ubrzao.
Shvatila je da je od Harijeva rođenja mnogo svjesnija vrijednosti vlastita
života. Prije je - a dosta je njezinih prijatelja i dalje bilo takvo - mogla biti gotovo
nemarna sa svojim životom. Prebrzo bi vozila, dokasna ostajala vani, radila
gluposti, bila lakomislena. Zato što se morala brinuti samo za sebe.

128
 Knjige.Club Books

No sada više nije sama i to je bila najveća promjena. Odjednom je bilo strašno
važno da ne doživi nesreću, da ne nestane, da ne radi gluposti kad malo previše
popije ili bilo što takvo. Nije mogla podnijeti pomisao da bi malo dijete moglo
ostati bez majke, bez obzira na to kakva je bila ili kako joj je išlo. Samu bi
sebe rasplakala zamislivši okolnosti u kojima bi netko Hariju morao objasniti što
se dogodilo: kako bi se zbunjeno namrštio, kako bi policajac dao sve od sebe da
bude suosjećajan... Koliko je grozno moralo biti majci djece obitelji Urquart? Što
ju je to tako slomilo da je mogla ostaviti djecu? Što ili - tko?
Bilo kako bilo, usporila je, savjesno provjeravala retrovizore i radila sve kako
treba. I to bi valjalo da nije usporila baš u onom zavoju kod tjesnaca iznad jezera,
gdje se skretalo prema centru za posjetitelje - što je značilo da se našla točno na
putu autobusu koji je izlazio iz centra i zašao pod udar vjetra jer je ionako
prebrzo vozio, pa skrenuo na njezinu traku zbog čega je zavrnula volan da ga
izbjegne i udarila o tešku granu koja joj je razbila prozor.

129
 Knjige.Club Books

Trideseto poglavlje

Buka je bila nevjerojatna. Odjednom se kroz razbijeni prozor začulo suludo

urlanje vjetra, poput zlokobne mračne sile koja se zabila u nju.
Zoe je ostala bez daha, otvorila je usta da počne vrištati; grana je odskočila,
otkotrljala se pod kotače kombija, kočnice su zasmrdjele, gume su se zakočile i
cijeli se kombi počeo okretati na drugu stranu ceste na kojoj je veliki autobus i
dalje jurio prema njoj.
Zoe je pružila ruke u stranu očajnički posežući za djetetom pa shvatila da nije
ondje.
U djeliću sekunde koji je trajao cijelu vječnost pomislila je da to ne može biti
kraj, sjetila se Harija i nekako, prije nego što su je preplavile histerija i mrak,
uspjela maknuti nogu s kočnice, staviti obje ruke na volan i svom snagom početi
okretati, sve dok se užasan smjer vozila nije ispravio i onda je, gonjena instinktom
koji je navro odnekle iz dubine, učinila upravo ono što je morala - povukla je
volan žestoko ulijevo i stisnula gas. Kombi je jurnuo naprijed, pregazio grane na
putu i probušio obje prednje gume, no ipak se kretao na lijevu stranu ceste gdje se
grčevito trudila obuzdati kretanje vozila teškog pet tona i napokon ugledala
skretanje prema centru za posjetitelje.
Moleći se da ništa drugo ne naleti, projurila je pokraj autobusa, prekrivena
krhotinama stakla. Nije ni osjetila porezotine i modrice na licu, samo je skrenula
na pristupnu cestu, napokon stisnula kočnicu i stala. U međuvremenu je vozač
autobusa uspio u panici skrenuti u jarak uz neugodan tresak.

Zoe je sjedila u kombiju. Motor je kuckao i nezadovoljno kljuckao, hladeći se.

Ona je zurila ravno pred sebe, vjetar joj je puhao u lice, drhtala je i nije shvatila
što joj to curi niz obraze na majicu - krv.
Nakon nekoliko trenutaka - činilo se da su prošli sati - potpune tišine, iz centra
za posjetitelje izletjeli su ljudi, zabrinuto vičući, zajedno s gomilom turista. Zoe
se i dalje nije micala, samo je ukočeno sjedila i zurila u prazno.
“Jesi li dobro?” Glas je bio dubok i promukao i napokon je prodro kroz Zoeinu
omaglicu.
“Hej! Slušaj me!” rekao je oštrije. “Slušaj me. Moraš me poslušati. Moraš
izaći iz kombija.”
130
 Knjige.Club Books

Zoe je podignula ruke i pogledala ih kao da nisu njezine.

“Krv”, rekla je.
“Razbio ti se vjetrobran”, rekao je glas. “Moraš izaći da vidimo jesi li dobro.”
Zoe je čula glas, shvaćala je što govori, ali činilo joj se da se ne odnosi na nju.
Nije imala potrebu bilo što učiniti. Bila je vezana pojasom. Možda bi trebala samo
ostati ovdje.
Iduće sekunde - ili minute ili sata, nije imala pojma - snažne ruke izvukle su
je iz kombija i postavile na noge. Staklo je krčkalo po kamenim pločama
parkirališta. Vjetar je urlao kroz stabla koja su se savijala pod njegovom silinom.
“Hajde, idemo unutra prije nego što nam nešto padne na glavu”, rekao je neki
glas.
“Knjige!” u panici je zavapila Zoe. Sve je bio u kombiju. “Što je s knjigama?
Što ako kombi eksplodira! Netko mora spasiti knjige!”
Isti duboki glas koji je čula prije sada se nasmijao.
“Mislim da ta stara kanta neće eksplodirati. Ako se to slučajno i dogodi - a
neće - nema šanse da dopustim da netko bude unutra i spašava proklete knjige.”
Nečije su je ruke napola odgurale, a napola odnijele u veliku zgradu ispred
nje; pokraj centra za posjetitelje očigledno se nalazio nekakav hotel. Pokraj velika
upaljenog kamina stajala je ljubazna recepcionarka koju je Zoe već upoznala -
Agnieszka, koja nije ujutro posluživala kavu - ugledala ju je, stavila ruke na usta
i istoga trenutka pozvala nekoga iz skladišta, a taj je netko dotrčao s golemom
rolom papira.
“Oprosti,” rekla je, “možeš li stati na to?”
Zoe je mogla stati na bilo što; ništa nije vidjela, a nije baš mogla ni razmišljati.
“I pribor za prvu pomoć!” viknula je recepcionarka. “O, sirotice moja, jesi li
dobro?”
Zoe nije imala pojma je li dobro, pa je samo dopustila Agnieszki da je odvede
do kupaonice.
“Hajde, hajde”, rekla je kad se Zoe zagledala u krvavo lice koje nije
prepoznala. Spustila je pogled na krvave ruke i počela drhtati.
“Imala si malu nezgodu”, rekla je Agnieszka stručno je odmjerivši pogledom.
“Ali mislim - mislim - da ćeš biti dobro. Boli li te što?”
Zoe se ponovno pogledala u zrcalu i progutala knedlu. “Mislim da ne.”
“Pričekaj malo”, rekla je žena i nestala, pa se pojavila s nekakvom smeđom
tekućinom u čašici.
“Sjedni”, rekla je. “Popij ovo.”
Zoe ju je poslušala, otpila i zakašljala se.
“Ah, eto ga”, rekla je Agnieszka i odobravajući kimnula. “To će pomoći.”
Zoe su oči počele suziti.

131
 Knjige.Club Books

“To je mješavina”, tajanstveno je dodala Agnieszka.

Što god bilo, Zoe se polagano pribrala.
“O, Bože”, rekla je i lagano se zaljuljala. “O, Bože.”
“Znam”, rekla je Agnieszka. “Vani je ludnica. Bogu hvala da si dobro.”
Zoe je počela prati ruke.
“Dobro si?” nesigurno ju je upitala žena.
“Mislim da jesam”, drhtavo je odvratila Zoe. “O, Bože... stablo. Stablo me
napalo. O, Bože. Moram... moram razgovarati s Harijem. Ne. Ne moram. Nitko
mu ništa ne smije reći. O, Bože. O, Bože. Ostavim ga na jedan dan i gotovo
poginem. Jedan dan.”
“Želiš li da nekoga nazovem?” upitala je ljubazna recepcionarka.
Zoe je zurila u zrcalo, suza joj je kliznula niz obraz. Užasnula se shvativši da
nema koga nazvati. Majka bi joj se samo uzrujala, a bila je predaleko. Jazu bi se
živo fućkalo. Nina bi se zabrinula samo za svoj dragocjeni kombi. Odjednom se
osjećala strašno uzrujano i usamljeno. Pljusnula je vode na lice i počela ispirati
krv.
“Dobro sam”, napokon je rekla. “Stvarno sam dobro.”
“Ne izgledaš dobro”, rekla je Agnieszka. “Blijeda si k’o smrt. Dođi, popit ćeš
još jedan viski. Samo ću ti taj ipak morati naplatiti.”
Zoe se vratila u predvorje puno turista u šoku poput nje, iako nisu bili toliko
izgrebeni i natučeni. Motali su se oko šanka i tražili viski i čaj na engleskome s
jakim naglaskom. Recepcionarka joj se ispričala osmijehom, usmjerila je prema
slobodnom kauču i otišla za šank. Zoe je zateturala prema kauču. Prišao joj je
visok muškarac.
“Jesi dobro?”
Zoe je trepnula gledajući ga.
“Ja... donio sam te unutra?”
Malo joj se mutio pred očima. Bio je krupan, izgledao je čvrsto. Tamna
kovrčava kosa. Širok pulover.
Pružio joj je ruku.
“Murdo. Bok. Jesi li dobro? Izgledaš šokirano.”
“Dobro... dobro sam”, rekla je Zoe, pogledala sve ljude i metež i prijateljske
osmijehe svih tih stranaca, izgubila svijest i pala na sag prije nego što je uspjela
proći još jedan korak.

Dr. Joan podignula je prilično veliku krhotinu stakla prema svjetlu, no Zoe nije
imala pojma gdje je.

132
 Knjige.Club Books

“Vidi ti to!” otpuhnula je Joan. “Ovako je bilo kad sam konju iz želuca izvukla
cijeli namotaj bodljikave žice.”
“Samo tako, za zabavu?” rekao je netko drugi, no Joan nije odgovorila.
Zoe je trepnula i pogledala si ruku.
“Au!” rekla je.
“Aha”, rekla je Joan. “Nažalost, bila si u nesvijesti, pa te ni sam mogla pitati
smiješ li primiti anesteziju. Pa sam samo izvukla staklo.”
“Auuuu”, jauknula je Zoe osjetivši kako je preplavljuje bol. “Prilično sam
sigurna da nisam ja kriva za sve to.”
“Da, Nina je oduvijek imala problema s vožnjom tog kombija”, mudro je
dodao netko drugi.
“Nisam imala problema!” odbrusila je Zoe, koja se odjednom osjećala vrlo
budno. “Autobus je imao problema! Vozio je ravno prema meni.”
“To je jako velik kombi za jako malu žensku”, dodala je treća osoba. Zoe se
okrenula.
“Skrenula sam da izbjegnem sudar s autobusom!” uzviknula je. “Svi bi mi
trebali reći koliko sam bila hrabra i kako sam spasila sve u autobusu jer se nisam
zaletjela u njega.”
Ljudi su se okrenuli prema niskom, bucmastom tipu s kravatom na kopčanje,
u košulji kratkih rukava i s bifokalnim naočalama - to je očito bio vozač autobusa.
Podignuo je ruke.
“Gadna oluja, ne?” rekao je. “O, sirotice, drago mi je što se nisi uvalila u
nevolju.”
“Ti si me zamalo uvalio u nevolju!” bijesno je odvratila Zoe.
Recepcionarka ju je ušutkala. “Sve je u redu”, rekla je. “Doživjela si šok.”
“Doživjela sam dva šoka!” rekla je Zoe. “Prvo sam morala razbiti kombi, a
sad vozač autobusa svima laže!”
“Samo mi je drago da se nisi ozlijedila”, promrmljao je vozač. “Kad si razbila
kombi.”
“Ozlijeđena sam!” uzviknula je Zoe i mahnula rukom.
“Znate”, nastavio je vozač. Netko mu je donio viski i činilo se da se pretvara
u pravoga heroja. “Zadnja cura s tim kombijem - posvuda ga viđate, prava je
napast - zadnja je cura skoro nastradala na križanju.”
Dobrodušno se nasmiješio Zoe. “Drago mi je što sam uspio skrenuti da te ne
pogodim.”
“Aha, bravo”, začulo se iz publike.
“Teško je vama Englezima”, rekao je neki glas. “Ne znaju ceste, ne?”
Začulo se potvrdno mrmljanje - Englezi sigurno ne znaju ceste. Zoe je palo
na pamet da bi mogla tužiti vozača, samo što se činilo da bi vozač mogao pronaći

133
 Knjige.Club Books

dvjesto pedeset svjedoka koji bi ustvrdili da su vidjeli što se dogodilo i svjedočili

u njegovu korist. Spustila je pogled na svoju bolnu ruku.
“O, za Boga miloga”, rekla je. “Samo želim kući.”
“Dobro”, rekao je Murdo. “Izgleda da ti se bistri u glavi.”
“Aha”, odvratila je Zoe i namrštila se vozaču kojega su njegovi putnici sada
tješili i tapšali po ramenu kao da je nekakav heroj. “Bistro mi je da su sve to
gluposti.”
Kombi je bio u rasulu, knjige su bile razbacane posvuda, vjetrobrana nije bilo.
Netko je ljubazno počistio razbijeno staklo. No, što će sada?
Najbolje bi bilo da nekoga nazove. Samo, Nina je u bolnici i ne treba takav
šok. Nije imala koga nazvati u kući - uostalom, što bi gđa MacGlone uopće
mogla? Uzdahnula je i zagledala se u mobitel.
Iza nje stao je tip koji joj je pomogao, izgleda da je išao prema čamcu na obali.
“Jesi dobro?” upitao je.
“Ne znam što bih”, drhtavo je odvratila Zoe.
“Pa, trebala bi nekoga nazvati”, rekao je zagledavši se u rupu gdje je nekoć
bio vjetrobran.
“Znaš li koga mogu nazvati?”
Znao je.

Automehaničari su zaglavili zbog stabala koja su popadala po cesti, no doći će,

samo ih treba pričekati. Isto je vrijedilo za autobus. Agnieszka je sva porumenjela
od uzbuđenja zbog silnih ručaka koje je trebala pripremiti. Moglo se birati između
sendviča sa sirom ili sendviča sa sirom i šunkom, pa će imati posla.
Zoe je otišla na cestu i počela skupljati knjige koje su se rasule dok je kombi
vijugao cestom. Neke su bile prašnjave i vlažne, druge su prošle bez posljedica.
Možda bi mogla održati rasprodaju, pomislila je.
Murdo joj je prišao i dodao joj primjerak Simmonsova Terrora.
“A što je to?” upitao je zainteresirano promatrajući sliku broda na naslovnici.
“Ah, Erebus i Terror”, rekla je Zoe. “Dva broda koja su otišla u potragu za
sjeverozapadnim prolazom i nestala bez traga.”
“To im se dogodilo?”
“To je izmišljena, ali moguća priča”, rekla je Zoe. “Prilično je krvava, strašno
mračna i vrlo duga.”
Zastala je.
“U stvari, knjiga je savršena. Što ti je toplije dok je čitaš, to ćeš više uživati
koliko je u njoj bijede i hladnoće.”
Murdo ju je nastavio gledati.

134
 Knjige.Club Books

“Mislim da bih je mogao uzeti.”

“Dat ću ti popust ako je oštećena”, rekla je Zoe. Murdo nije rekao da mu se
nekako čini - nakon što ju je iznio iz kombija, spasio je da živa ne izgori pa joj
nazvao mehaničara - kako bi knjigu vjerojatno trebao dobiti besplatno. Manje-
više.
“U redu”, rekao je. “Uzet ću je. I ja sam mornar.”
“Stvarno?” upitala je Zoe pogledavši ga. Bio je dobro građen, iako puniji, ali
ugodno, a ne neprivlačno. Njegovo toplo lice bilo je rumeno i imao je vesele,
blistave tamne oči, morala je primijetiti. A onda se podsjetila što se dogodilo kad
je posljednji put primijetila nečije blistave tamne oči.
“Ovdje?”
Mahnuo je prema jezeru koje je zapljuskivalo usku obalu. “Vodim turiste u
obilazak brodom”, rekao je i lupnuo po knjizi. “Nije baš sjeverozapadni prolaz”,
nasmiješio se. “Iako katkad bude zanimljivo.”
Oboje su se zagledali u valovitu vodu. “Danas je malo previše”, rekao je. “Ne
za mene,” hitro je dodao, “nego za turiste.”
“Vodiš ljude u potragu za čudovištem?” upitala je Zoe.
“Zabijaš se kombijima punim knjiga u autobuse?” odvratio je on.
“Nikad!”
“U redu”, rekao je Murdo. “Svatko se snalazi kako može.”
“Jesi li ikada...?”
“Možda.”
“Ne znaš što sam te htjela pitati.”
“Htjela si me pitati jesam li ikada vidio čudovište. Jer me to pita devedeset
devet posto ljudi, a onaj jedan koji me nije pitao bio je jako, jako pijan.”
Zoe se nasmiješila.
“Pa, drago mi je što pripadam dosadnjakovićima. Barem smo to riješili. I,
kako to misliš, možda? Kažeš to zato što moraš jer inače nitko ne bi išao na
brodske ture?”
“Možda”, ponovno ju je izludio Murdo.
“Mislila sam da je ionako dokazano da ne postoji”, rekla je Zoe. “Znanost i
sve to.”
“Znanost i sve to”, zamišljeno je ponovio Murdo. Počešao se po gustoj kosi.
“Aha.”
“Dobra fora, izbjegavanje odgovora”, rekla je Zoe. “Odlično.”
Polagano su se vratili do hotela. Nekoliko putnika iz autobusa vrzmalo se
okolo. Autobus mora čekati popravak, kao i ona, pa su znatiželjno virili u kombi.
“Imate li knjiga o Loch Nessu?” upitala je žena u kabanici koja ju je štitila od
žestine vjetra.

135
 Knjige.Club Books

Zoe je imala čak dvije, jednu za odrasle, a jednu za djecu, i odmah je obje
prodala.
“Čovjek bi pomislio”, rekao je Murdo, koji je trebao popravljati brod kad nije
bilo posla, usred oluje, i naravno da je bio mnogo sretniji što se mogao besposleno
povlačiti za tom tamnokosom djevojkom. “Čovjek bi pomislio da bi knjižara
pokraj Loch Nessa trebala imati više knjiga o Loch Nessu.”
“Znam”, rekla je Zoe došavši do istog zaključka. “Mislim da ću ih naručiti.”
Iz hotela je izronila Agnieszka, s krpom preko ramena i sretnim izrazom na
licu.
“Već mjesecima nismo imali toliko posla”, zadovoljno je rekla.
“Trebala bi se češće zabijati u autobuse”, rekao je Murdo. “Postaviš ih i srušiš,
kao čunjeve za kuglanje.”
Agnieszka ga je šaljivo pecnula krpom.
“Ti šuti.”
Okrenula se prema Zoe.
“Teško nam je. Službeni centar za posjetitelje s druge je strane ceste. Oni
imaju najviše posla - imaju super muzej i sve to, a mi dobijemo što preostane.”
“Ipak se čini da ih ima dosta”, rekla je Zoe sjetivši se silnih autobusa od jutros.
Agnieszka je uzdahnula.
“Dođu oni, malo poslikaju, katkad kupe sendvič, odu na zahod, pa odu. U
stvari gubim novac zbog gomile toaletnog papira koji mi potroše.”
“Zar im ne bi mogla naplatiti?” rekla je Zoe.
“Ma to mi je nekako...” Agnieszka se namrštila.
“Pa što ne kreću odavde brodom?”
Agnieszka je Murdoa ošinula pogledom.
“A ne, neki ljudi stanu brodom pred drugi centar. Iako žive odmah pokraj nas,
odu na drugu stranu.”
Zoe je pogledala Murdoa. “Živiš u susjedstvu i svakog jutra brodom odeš na
drugu stranu?”
Uzvratio joj je pogledom.
“Nisi dugo na Visočju, vidim.”
Zoe se okrenula poslužiti još nekoliko kupaca koji su kupovali sve škotsko
što su mogli pronaći - prodala je čak i netaknuti serijal Sir Waltera Scotta
Waverley (To će svakako iznenaditi Ninu. A iznenadit će i osoblje u zračnoj luci
koje mora odrediti težinu za svaki avion, kao i kanadske unuke rečene mušterije.
Jedan od njih progutat će cijeli serijal i odrasti u najpoznatijega
newfoundlanskog povjesničara Sir Waltera Scotta i međunarodnog stručnjaka čija
je karijera dospjela i do televizije.).

136
 Knjige.Club Books

“Možda,” razmišljala je Zoe naglas, “možda bih trebala češće dolaziti ovamo.
Posebno za kišnih dana.”
“Znaš da se ti autobusi vraćaju u Edinburgh ili London?” upitala je Agnieszka.
“Mislim da bi dosta ljudi rado imalo nešto za čitanje. Nabavi i knjige s velikim
slovima.”
“I neke na stranim jezicima?” predložio je Murdo. “Perfavore seduti.”
“Impresivno”, rekla je Zoe.
“Ѫ˗ ѩѠτϛϒTϽς‫ ”כ‬rekao je Murdo.
“Dobro, sad me već plašiš”, otpovrnula je Zoe.
“Govori šest jezika”, ponosno je rekla Agnieszka.
“Tako je”, rekao je Murdo. “Ono je značilo ‘molim vas, nemojte ustajati u
brodu'.”
“I dalje sam impresionirana”, rekla je Zoe.
“Et vous pouvez manger bien dans notre retour au centre”, rekao je. “To im
kažem, Agnieszka, da mogu nešto pojesti u centru za posjetitelje.”
“Tamo je grozno”, rekla je Agnieszka.
“Da”, strpljivo je odvratio Murdo. “Ali tamo mogu dobiti nešto drugo, a ne
samo sendvič sa sirom ili sendvič sa šunkom i sirom.”
“Svi vole šunku i sir”, uvrijedila se Agnieszka.
Za njihova razgovora u kombiju oluja je polagano zamrla, iza oblaka stidljivo
je provirila pokoja zraka sunca, kao da se Sunce ispričava zbog divljega bijesa
koji ih je maločas šibao. Zoe se nije mogla naviknuti na to; sigurno se nigdje na
svijetu vrijeme nije tako brzo i potpuno mijenjalo. Kamene ploče pod
njihovim nogama već su se sušile.
Gomila se prorijedila, a oni su izašli i pogledali prema malome smeđem
hotelu. Trebalo je očistiti oluke, prebojiti prozorske okvire. Agnieszka je
uzdahnula.
“Ti bi to mogla, znaš”, rekao je Murdo.
“Hoćeš li onda kretati brodom odavde?” upitala je Agnieszka, a on je slegnuo
ramenima.
“Možda.”
Okrenuo se prema Zoe. “Hoćeš opet doći kombijem?”
“Ne znam”, rekla je Zoe. “Hoće li me opet dočekati zli vozač autobusa koji
će me izgurati s ceste?”
“Znaš, smiješ priznati da se nisi snalazila”, rekao je Murdo.
Zoe se bijesno zapiljila u njega, no u tom se trenutku na cesti napokon pojavio
veliki automehaničarski kombi.

137
 Knjige.Club Books

Trideset prvo poglavlje

Vrtić danas nije dobro prošao. Ni najmanje. Hari je na ruci imao modricu, za koju
je Tara tvrdila da je nastala potpuno slučajno.
No nije smjela ni pomisliti što bi se dogodilo da je Hari bio s njom. Što da ga
je probila krhotina stakla? Pogodila ga u oko? Imala je osjećaj da ide iz zla u gore.
Ipak, nešto nije mogla poreći: skrenuli su na šljunčani prilaz, Zoe je cijelim
putem vozila trideset na sat, a Hari je počeo skakutati u sjedalici i - čim je
zaustavila automobil i odvezala ga, radosno je iskočio iz automobila i odjurio
prema stražnjim vratima potražiti Patricka.
Sama zamisao da bi Hari nešto učinio sam od sebe, i to radosno, Zoe je bila
potpuno nova. Gledala je za njim, a onda oprezno i umorno izašla iz automobila.
Dan je bio naporan i još nije bila spremna suočiti se s kuhinjom. Gđa MacGlone
izletjela je kroz vrata i nestala. Nije joj ni mahnula u prolazu.
Zoe se nije žurila. Popodne je bilo zlaćano i samo je opalo lišće posvuda
podsjećalo na oluju koja ih je oprala.
Zastala je u dvorištu i zagledala se u rezbariju iznad prednjeg ulaza. Tek ju je
sada primijetila; slova su bila tako ukrašena da je pretpostavila da će biti na
latinskome ili slično tome, i da neće razumjeti.
No sada je shvatila da se sastojala od niza ponovljenih uzoraka - riba, snop
žita - i riječi koje su bile urezane uglatim slovima u sivi pješčenjak oko vratnica:
“Speuran Talamg Gainmheach Locha”.
Začula je teške korake na šljunku i okrenula se. Iza nje se pojavio Ramsay,
postiđena lica.
“Htio... Htio sam se ispričati.”
“Nema potrebe”, rekla je Zoe. “Rečeno mi je da ne guram nos gdje mu nije
mjesto.”
“Znam da se ovo ne čini kao konvencionalna obitelj.”
Zoe je trepnula.
On je uzdahnuo i nogom udario o prag.
“Moram... Jako naporno radim da platim račune za tu kuću.” Zoe je kimnula.
“Pa onda... Situacija zna... Uglavnom. Oprostite.”
“Ja se ispričavam”, rekla je Zoe. “Nisam smjela tako razgovarati s vama.”

138
 Knjige.Club Books

“Ne, ne. Znam što ste mislili... Nisu previše grozni prema vama?”
Zoe je zaključila da ne bi bilo mudro spomenuti činjenicu da je prilično
sigurna kako joj netko premješta stvari u sobi te da je Shackleton jutros ispustio
cijelu vreću brašna na pod, pa je gledao kako čisti dok joj se Mary smijala u lice.
Umjesto toga promijenila je temu.
“Nisam prije primijetila rezbariju na vratima. Što znači?”
“Ja je nikada ne gledam”, priznao je Ramsay. “Ali znam što znači. ‘Nebo,
pijesak, loch, zemlja.’”
“... loch i zemlja”, ponovila je Zoe.
“U stvari se izgovara locchhhh”, objasnio je Ramsay. Zvučao je kao da
pijucka.
“Znam”, rekla je Zoe. “Neću ni pokušati - zvučat ću kao idiot. Ja sam iz
Bethnal Greena.”
“Zvučat ćete kao idiot koji se barem trudi!”
“Pa trudim se! Pogledajte!”
Podignula je plastičnu vrećicu. Lennox joj je ostavio srneće odreske.
“Što je to?”
“Srnetina”, rekla je Zoe. “Ispeći ću je s nordijskim kupinama.”
“Otkud vam?”
Zoe ga je pogledala.
“Zašto? Zar vam ju je netko ukrao?”
Ramsay je provukao prste kroz kosu. “Ma, općenito govoreći. Ipak, barem ste
u lancu nabave. Znate li pripremiti srnetinu?”
Zoe je slegnula ramenima.
“Netko na YouTubeu sigurno zna, pa ću naučiti.”
Nastupila je tišina, a onda je Ramsay rekao: “Aha, dobro, jasno”, na način
zbog kojega je Zoe postalo jasno da nema pojma o čemu ona govori.
Iskrivio je lice.
“Jesam li...? Mislim, ima dovoljno gotovine u kutiji? Ne morate u krivolov
kako biste nahranili djecu?”
“Ne, ne, sve je u redu”, rekla je Zoe. “Samo... Imate li viška?”
Izgledao je zabrinuto, pa se ponovno zagledala u natpis.
“Dakle. Nebo, pijesak, loch, zemlja. To vas podsjeća da posjedujete sve oko
sebe? Da ste gospodar svega što vidite?”
Glas joj je bio blago podrugljiv.
Ramsay je iznenađeno trepnuo. Te su četiri riječi bile urezane u njega; slušao
ih je, ponavljao poput molitve, a latinski se prijevod nalazio na grbu njegove
obitelji. Caelum lacus harena terra.

139
 Knjige.Club Books

“Ne, upravo suprotno”, odvratio je pomalo razdraženo. “Podsjeća me na to

što je oko mene, te da sam samo uljez na onome što je ovdje oduvijek bilo i što
će zauvijek biti. Podsjeća me da to cijenim i brinem se za to, te da materijalno -
kuće, čaše, nakit i sve to - nije trajno ni važno.”
Zagrijao se za svoju temu.
“Još i bolje - nije poput lubanje i kaleža i gomile truloga voća, nego je puno
nade. Govori mi da ćemo mi doći i otići, no oko nas su stvari koje će trajati
zauvijek; pogledaj koliko su prekrasne, koliko divne. Žito s polja, riba iz jezera,
svjetlost s nebesa i staklo iz pijeska. Svakoga dana.”
Zoe ga je pogledala. Bio je potpuno drukčiji kada bi govorio. Toliko se
naviknula na to da je odsutan i rastresen; nikada nije uistinu bio uz djecu, uz kuću,
uz nju. Primijetio je da ga gleda i počeo se nespretno poigravati gumbom na
kaputu.
“Razumijem”, rekla je. Pogledala je iza njega niz pošljunčani prilaz prema
vrtu. Sunce se spuštalo, sjene podrezane živice bile su dugačke na travi.
“Nekoć smo imali figuralno grmlje”, rekao je Ramsay koji je gledao u istome
smjeru. “To je grmlje izrezano u razne oblike.”
“Znam što je to, hvala”, izvila je Zoe obrvu.
“Ah, da, naravno. Oprosti.”
“Nisam došla u obilazak kuće, znate.”
Ušutio je nakon toga i gurnuo velike ruke u džepove.
“Ma, samo se šalim”, rekla je Zoe koreći samu sebe zbog manjka vještine u
razgovoru s novim ljudima. “Kakve ste oblike imali? Čudovište?”
Pogledao ju je ispod oka.
“Ne”, napokon je rekao. “Nismo imali čudovište, ali jedne smo godine imali
pijetlove.”
“Mrzim kokoši”, automatski je odvratila Zoe, a Ramsay ju je začuđeno
pogledao.
“No dobro, mrzim jednu konkretnu kokoš”, rekla je Zoe. “Mislim da se
namjerila na mene.”
“Mislim da se kokoši ne mogu namjeriti na ljude”, rekao je Ramsay.
“Onda mi objasnite zašto stalno kaka u moje gumene čizme.” Ramsay se
namrštio.
“Možda bi bilo dobro da ih premjestite?”
“Jesam!” uzviknula je Zoe. “I opet ih je pronašla. Zato što je to zla kokoš.”
“Imali smo i ribe”, Ramsay je hitro promijenio temu. “Prekrasno orezane. Bile
su stvarno lijepe.”
“Zar ih ne možete opet imati? Izgledale bi prekrasno pod ovim svjetlom”,
rekla je Zoe. Sunce je bilo zlatno i golemo, spuštalo se na nebu.

140
 Knjige.Club Books

“Znam”, žalosno je odvratio Ramsay. “Štednja, bojim se. Opet.”

“Trebali biste naučiti djecu da to rade.”
Ramsay ju je ošinuo pogledom. “Dodat ću to na popis stvari koje pogrešno
radim, hvala.”
Nastupila je nelagodna tišina.
“Dobro. Trebala bih krenuti. Možda pustim Shackletona da se baci na
srnetinu.”
“To je”, rekao je Ramsay, “fraza koju nikada nisam očekivao čuti.”
I krenuo je za njom u kuću, gdje se uskoro počeo širiti vrlo ugodan miris
pečenja za kojim je uslijedio, doduše nakratko, manje ugodan miris po
zagorenome, no to je uskoro ispravljeno i bilo je toliko srnetine da nije bilo važno
što je trebalo obrezati rubove. Uostalom, Porteous se pojavio u savršenom
trenutku poput kakva duha za ostatke i pokupio sve što je ostalo, a Ramsay
je održao riječ i navratio na pola sata pa s Patrickom razgovarao o dinosaurima i
o tome da je vrlo nepravedno što ne mogu gledati više filmova o dinosaurima jer
je televizor pokvaren. Ramsay se namrštio i rekao da nije ni znao da imaju
televizor, pa mu je Zoe rekla da žive u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća,
na što je odvratio da ne vidi što je u tome sporno, a ona je rekla da će vidjeti kad
Patrick bude morao nabaviti naočale jer gleda furski park na njezinu mobitelu.
Ramsay je rekao da će pokušati nešto riješiti, na što je Zoe dodala da bi trebao jer
danas televizore maltene poklanjaju, pa je Ramsay rekao da takvi nisu ni za
smeće, a Zoe je odbrusila da živi u kući već šest tjedana i da ozbiljno sumnja
u njegovu sposobnost da odredi što je za smeće, a što nije. Djeca su se nato iskreno
nasmijala i Ramsayju je odjednom sinulo, što mu se dugo nije dogodilo, da bi
mogao skočiti u podrum po jednu krasnu bocu crnoga vina koje su njegovi preci
onamo spremili - a zašto i ne bi? - i u kuhinji je bilo vedro i bučno prvi put
nakon dugo vremena, zbog čega je osjetio grižnju savjesti, pa zaključio da i to
može potisnuti crnim vinom, kad se odjednom na stražnjim vratima začulo glasno
i odlučno kucanje.

141
 Knjige.Club Books

Trideset drugo poglavlje

Svi su se okrenuli, Shackleton je razjapio usta. Zoe je prosiktala na njega da ih

zatvori, pa se nasmiješila.
“Zdravooo!” začuo se glasan, samopouzdan glas, jasan poput zvona. Zoe je
trepnula. Nitko nikada nije dolazio u posjet. Tako je i trebalo biti, barem je tako
shvatila. Tu su bili samo oni, gđa MacGlone, vrtlar Wilby i pokoji izgubljeni turist
koji se pretvarao da traži upute u pokušaju da razgleda kuću. Zoe se uvijek
divila njihovoj hrabrosti, no turisti su uvijek dolazili na prednja vrata. Komu god
da taj glas pripada, već je bio ovdje.
Pojavila se visoka, vitka plavuša. Onako teško i besprijekorno našminkanoj,
bilo joj je teško odrediti dob - mogla je imati od dvadeset osam do dobro očuvanih
četrdeset godina - u skupome kaputu koji u Lennoxovu dvorištu ne bi izdržao
dvije minute, a slijedio ju je oblak fina parfema. Podsjetila je Zoe na žene koje
su ostavljale djecu u vrtiću u kojem je radila; žene kojima je ona bila nevidljiva.
Prva joj je pomisao bila da bi to mogla biti njihova majka; usko lice nije se
mnogo razlikovalo do Maryna. Trepnula je. Nemoguće, zar ne? No djeca bi
sigurno reagirala, ne bi ostala mirno sjediti i natmureno zuriti u hranu.
“RAMZER!” povikala je žena. Ramsay se na trenutak namrštio, no tada mu se
lice opustilo.
“Rissie”, napokon je rekao, a ona se obrušila na njega.
“Dragi”, rekla je i zagrlila ga. Ignorirala je sve ostale. “Vratila sam se. Znam.
Sto godina. Znaš kako je.”
“Znam.”
“O, Bože”, promrmljala je Mary. Zoe ju je pogledala, no Mary joj nije
uzvratila pogledom; nije željela saveznika. Umjesto toga ustala je.
“Zdravo, dragi moji”, rekla je žena i ogledala se po kuhinji. “O, vidi vas, lijepi
ste kao i uvijek! Baš ste divni!”
Djeca su mrko zurila u nju.
“Evo, donijela sam darove!”
Iz torbice je izvukla tri kutije rahatlokuma nervozno se smiješeći.
“Bila sam u Istanbulu i mislila sam...”
Djeca su ih nadureno uzela ne zahvalivši joj, otvorila kutije i počela jesti,
zanemarivši večeru na tanjurima. Zoe se užasnula zbog njihova bezobrazluka.
142
 Knjige.Club Books

“HVALA!” glasno je rekla. “Mislim da smo to svi htjeli reći.”

Mary ju je ošinula pogledom.
“Ovaj, nema na čemu”, rekla je žena i nadobudno se nasmiješila Ramsayju.
“Tako su divna stvorenjca.”
Zoe se nije mogla sjetiti riječi koja bi manje odgovarala Shackletonu, koji je
žderao slatkiše tako da se sav zamusao šećerom, a čak je i slinio. Pogledala je
Ramsayja podignuvši obrvu, a on je rekao: “Djeco, zahvalite Larissi.”
“Hvala, Larissa”, rekla je Mary najsarkastičnijim mogućim tonom.
“Stvarno nema na čemu!” odvratila je žena. “A ti si nova dadilja?”
“Zdravo”, rekla je Zoe i pružila joj ruku. Larissa je izgledala iznenađeno, kao
da se od nje nije moglo očekivati ništa drugo osim priznanja da Zoe postoji, no
prihvatila je ruku i milostivo se nasmiješila.
“Klinci su tako divni, zar ne?”
Mary je prezirno otpuhnula. Hari se sakrio Zoe iza koljena, a ona ga je
potapšala po glavi.
“Idem gore”, objavila je Mary, ostavila tanjure i stolcem glasno zagrebla po
podu. Inače bi je Zoe pozvala da se vrati, no nije bila raspoložena za svađu s njom
pred tom glamuroznom osobom, pa je odustala.
“Jesi li za pićence, dragi?” upitala je Larissa Ramsayja. “Izgledaš kao da bi ti
godilo malo zabave.”
Zoe je išlo na živce što Larissa očigledno ima pravo. Larissa i Ramsay su se
pokupili, a Larissa je usput ponovila kako je bilo divno vidjeti tu krasnu djecu,
koja su staklenim pogledom zurila u nju.

“Dakle,” rekla je Zoe, “ono nije bilo pristojno ponašanje.”

“Ona nije pristojna!” složio se Patrick.
“Ne ona! Ona je bila jako pristojna! Ja govorim o vama!” Shackleton je
nastavio ravnodušno žvakati slatkiše i samo je slegnuo ramenima.
“Ona je tatina POSEBNA PRIJATELJICA”, rekao je Patrick. “Tako nam je rekla.”
“Nije”, prezirno je odrezao Shackleton. “Samo bi htjela biti.”
“Jest!” uzviknuo je Patrick. “Rekla mi je da je jako, jako POSEBNA.”
“Jako, jako DOSADNA”, rekao je Shackleton. “Sva je mila i draga.”
“Što nedostaje tomu?” upitala je Zoe. “Što nedostaje nekomu tko je ljubazan
prema vama?”
“i ONDA:” razmahao se Patrick rukama.
“Što onda?” upitala je Zoe.
“i ONDA! PO ŠURE!”
“Što to govoriš?”
143
 Knjige.Club Books

“Ne ‘po šure’, glupane glupi”, rekao je Shackleton. “Brošure. Donijela je

brošure, koje mi nismo trebali vidjeti.”
“Kakve brošure?”
“Za zatvor”, rekao je Patrick.
“Zatvor?”
“Internat”, rekao je Shackleton. “Ona misli da bi nas trebalo poslati u
internat.”
“Aha”, rekla je Zoe. “Stvarno? A vi definitivno ne želite ići u internat?”
Shackleton ju je ošinuo pogledom. “Hoće nas se riješiti da se može udati za
tatu i..
“Uh”, dodao je Patrick.
“Izgleda simpatično”, blago je rekla Zoe.
“Samo se pretvara”, odvratio je Patrick. “To nije stvarno.”
“Ljudi se katkad pretvaraju da su dobri, pa na kraju sve ispadne dobro”, rekla
je Zoe. “I to uspije.”
Nije se činilo da je uvjerila Patricka.
“Ne”, rekao je Shackleton. “Ljudi se pretvaraju da su dobri dok te ne otprave
u internat, a onda te više nikada ne moraju vidjeti.”
“U zatvor”, dodao je Patrick, a lišće mu je izgledalo tako tužno da je Zoe
odjednom preplavilo suosjećanje.
Inače bi otišla u krevet prije djece, bila je sasvim iscrpljena, no večeras je
shvatila koliko su uznemireni.
“Gle, ne možete biti tako bezobrazni prema posjetiteljima. Ono je bilo stvarno
zločesto.”
Dečki su je pogledali.
“Ali ako biste mi pomogli pospremiti... želite li da vam ispričam priču?
Obradovala se ugledavši promjenu na Patricku.
“ŽELIM!” uzviknuo je. “TOTALNO ŽELIM PRIČU! Molim te, molim te, molim te!
Nikada mi nitko ne priča priče!”
“Zar vam tata nikada ne čita?”
“Tata uvijek radi. Ili je... u knjižnici.”
Tu je riječ izgovorio kao da je rekao “tamnica”.
“A druge dadilje?”
“‘Mi nikako ne znamo čitati engleski, Patrick”’, izrecitirao je Patrick. ‘“Mary
je jako bila zločesta, Patrick, i nitko nije zaslužio priču.’ ‘Gubi se, Patrick, zar ne
vidiš da plačem?”’
“No dobro”, rekla je Zoe potiskujući osmijeh. “Obucite pidžame, operite
zube, a ja ću doći gore pa ćemo vidjeti što ćemo.”

144
 Knjige.Club Books

“Zar svaki dan moramo prati zube, Dadiljo Sedam?”

“Da”, uzdahnula je Zoe i počela raščišćavati stol. “Bojim se da moramo.”
Ipak se iznenadila kad se popela na kat i zatekla dva mlađa dječaka ispred
umivaonika u sobi nalik na Marynu, no s dvama krevetima. Odjenuli su jednake
prastare flanelske pidžame, uredno zakrpane.
“Vidi ti vas”, rekla je. “Sami ste se odjenuli?”
Hari je ozbiljno kimnuo.
“Ja sam možda pomogao”, rekao je Patrick.
“Onda dobro”, rekla je Zoe i uzela svoj stari Kindle na kojemu je imala knjigu
Na krovovima. Tu je priču obožavala kao dijete.
“Što sada?” nervozno je upitao Patrick. A Zoe je ponovno preplavilo
suosjećanje prema djetetu kojemu nitko nikada nije čitao priču.
“Prvo ćemo se udobno smjestiti”, rekla je Zoe. Hari je već strpljivo sjedio.
Bio je premalen za tu priču, znala je, no njezin će ih glas uspavati, pa ih je
smjestila pokraj sebe na Patrickov krevet.
“Smije li Hari ovdje spavati?” upitao je Patrick. Kao i Maryna soba, ova je
bila golema i jezovita, a ispred ogromnih prozora grane su se uvijale na vjetru.
Neće čuti ni zvuka. No, s druge strane, Hari ionako nije ispuštao zvukove.
“Želiš li ti to, Hari?” upitala je. Zabrinula se. Nikada još nisu proveli noć
odvojeno, nikada. Nije imala čak ni dječji monitor. Nikada nije imala toliko
mjesta da bi joj trebao.
A tu je bio i duh.
No Hari je oduševljeno kimnuo.
“Siguran si?”
Nije bila stvar u tome da su u istoj kući. Ona je morala otići niz hodnik, uza
stražnje stube, pa sve do zapadnoga krila gdje su odaje za poslugu. Hari bi mogao
vrištati, a ona ga ne bi čula. Mary bi mu mogla odgristi nogu, a ona bi to saznala
tek sutradan.
“Ja ću ga čuvati!” rekao je Patrick, što je nije potpuno umirilo.
“Znaš li doći do moje sobe?” upitala je, a Patrick se namrštio. “Možda?”
Dovraga, bjesnjela je Zoe u sebi, kako je to prije funkcioniralo? Tko je djecu
smjestio tako daleko od njegovatelja da ih nitko ne bi čuo ako bi noću plakali?
Što im je bilo? Zar bi ih samo ostavili da plaču?
“Pa, možda ne noćas”, rekla je.
“Mogu otići po tatu”, rekao je Patrick. “Tata je blizu. Njemu je drago kad mu
dođemo.”
“Ah”, rekla je Zoe. “Dakle.”
Nije se toga sjetila. Da bi im on želio biti blizu. A opet, toliko je često
izbivao...

145
 Knjige.Club Books

Na kraju je ipak počela čitati, ne znajući što da radi.

I tada su krenuli na pogibeljno (to znači “opasno”) putovanje kroz snast, očajni i
uplašeni, i pred sobom su ugledali svoje odredište (to znači mjesto na koje ideš,
Hari) - Galleons Reach. Vjetar je jačao, a Wallace je ugledao vjetrokaze na
krovovima oko njih, brodove razvijenih jedara, koji su se ludo okretali.
“Sve je gore”, promrmljao je Francisu. “Morat ćemo se skloniti na sigurno
dok oluja ne prođe.”
“Riba!” odvratio je Francis, a Wallace je zakolutao očima. “Prestani
govoriti o ribi”, rekao je. “Golub ju je spomenuo, to je sve. Golubovi jedu ribe.
Mislim.”
“VIDIM RIBE;” povikao je Francis i počeo se ljuljati na način koji se Wallaceu
nije svidio. Ako se posklizne...
Pogledao je u smjeru Francisova ispružena, drhtava prsta. Pokazivao je
jugoistočno, prema rijeci. A zatim je ugledao...
“Ne”, rekao je i problijedio. “Ne...”

Patrick ju je zgrabio za ruku.

“Što će se dogoditi?” zahtijevao je. “Zašto dječak pokazuje ribe?”
“Pa, saznat ćemo”, rekla je Zoe. “Tako idu priče. Počnu na početku, a onda
se nešto dogodi...”
“Nešto loše?”
“Da, uglavnom je loše. Ako se događaju samo dobre stvari, priča nije jako
zanimljiva.”
Patrick je razmislio o tome.
“Zato”, napokon je rekao, “volim samo stvari o dinosaurima.”
Zoe je zaključila da možda u tome trenutku ne bi bilo pametno reći mu što se
dogodilo svim dinosaurima.
“Ne voliš priče?”
Slegnuo je ramenima.
Zagrlila ga je, no odmah se izmigoljio.
“No da”, rekla je. “Dogodi se nešto loše.”
“Ovo je jako loše”, rekao je Patrick pokazujući ilustraciju na njezinu Kindleu.
“Vidi! Kod Belinovih vrata. Tko je Belin?”
“Drevni kralj-ratnik”, rekla je Zoe. “On je zaštitio ribe.”
“Ali oni su samo djeca!” zavapio je Patrick. “Oni se TOTALNO ne mogu boriti
protiv njega!”

146
 Knjige.Club Books

“Da”, strpljivo je rekla Zoe. “Ali ne brini se. Još imamo mnogo priče.
Vjerojatno će sve izaći na dobro... sigurno će sve dobro završiti.”
Nije ga uvjerila.
“Izađe li sve na dobro?” tiho je upitao, a Zoe je odjednom ostala bez riječi, s
knedlom u grlu. Pogledala je Harija, koji je čvrsto spavao.
Kako djetetu bez majke reći da će sve izaći na dobro? Može li se to uopće
dogoditi djetetu bez majke? Hoće li laž pomoći?
Zoe ga je željela zagrliti, no nije smjela.
“Daleko smo još od kraja priče”, rekla je.
Podignula je Harija u naručje.
“Zar ne može ostati?” upitao je Patrick, sitan u golemu krevetu.
“Možda jednoga dana”, rekla je Zoe i ustala. Pogledali su se.
“Može poljubac za laku noć?” opušteno je upitala Zoe, kao da to nije ništa
posebno. Nastala je tišina, a onda je slabašni glasić rekao: “Totalno može.”
Sagnula se s Harijem u naručju i lagano poljubila Patricka u čelo, a on se nije
odmaknuo.

147
 Knjige.Club Books

Trideset treće poglavlje

Učinila je to. Naručila je sve knjige o Loch Nessu koje je pronašla u katalozima i
počela odlaziti do centra za posjetitelje. Nije čak ni svakoga popodneva kombijem
odlazila do Lennoxa, djelomice zato što je daleko, a djelomice zato što nije željela
odgovarati na pitanja o novom vjetrobranu. I djelomice zbog kokoši.
Također, pokraj hotela nalazilo se malo, zapušteno dječje igralište. Sve dok
je trajalo lijepo jesensko vrijeme, mogla je Harija voditi sa sobom i pretvarati se
da je u redu što ne odlazi u vrtić. Uskoro je bilo savršeno smisleno da povede i
Patricka, pa su njih dvojica razbacivali lišće, verali se po penjalici i obožavali
činjenicu da je za ručak izbor bio između sendviča sa sirom, sendviča sa šunkom
ili sendviča sa sirom i šunkom.
Katkad bi se Murdo dovezao brodom, a Agnieszka bi izašla i razgovarala s
njom, i bilo je tako lijepo biti u društvu odraslih ljudi - pogotovo odraslih ljudi
koji nisu stalno krili nekakve tajne ili izgledali nadureno - da bi Zoe sjela na klupu
iznad jezera između dolazaka autobusa, slušala klince u lišću, promatrala
odbljesak Sunčevih zraka na vodi i popila šalicu čaja - objasnila je Agnieszki da
bi bila dobra ideja nabaviti papirnate čaše i posluživati čaj, što je, naravno, istoga
trenutka postalo hit - pa bi udahnula, pogledala blagajnu i barem nakratko bila
zadovoljna sama sobom.

Iduće je nedjelje Zoe povela Harija sa sobom u bolnicu u posjet Nini. Nina je
izgledala umorno, no inače je bila dobro. Njezin se trbuh povećao i probijao ispod
široke pidžame.
“Kako si?” upitala je Zoe.
“Hvala ti na njima”, rekla je Nina pokazujući prema gomili od kojih četiristo
romana Agathe Christie koje joj je Zoe protekloga tjedna mahnito slala.
“Dosta je toga”, rekla je Zoe. “Jer ćeš početi nasumice optuživati ljude za
ubojstvo.”
“Uvijek je riječ o onima na koje najmanje sumnjaš”, rekla je Nina. “Jesi li
otkrila što je bilo s Ramsayjevom ženom? Prema Agathi, sigurno je mrtva i
definitivno je kriv netko na koga nikada ne bismo posumnjali.”
Zoe je slegnula ramenima.
“U redu”, rekla je. “Vrtlar.”

148
 Knjige.Club Books

“A ne, uvijek je vrtlar”, rekla je Nina.

Zoe je iskrcala još jednu gomilu romana. “U redu. Počni s Rebusom, ubojstva
su krvavija.”
“Ne znam je li to bolje ili lošije.”
Nina je uzdahnula i promeškoljila se.
“Dobro, daj da vidimo račune.”
Nije se naročito radovala tome. U stvari, bojala se pregleda stanja i samoj je
sebi rekla da će biti dovoljno ako samo pokrivaju troškove benzina, zaliha i plaće.
Stoga se iznenadila - i to ugodno, ali je morala priznati i da je malo
ljubomorna.
Nina se ponosila sposobnošću da pronađe pravu knjigu za pravu osobu;
instinktivno je znala što će ljudima odgovarati - u čemu će naći utjehu, opuštanje,
smijeh ili uzbuđenje. Raspoloženja za knjige mijenjala su se poput vremena.
Katkad bi želio nešto duboko, u čemu ćeš se izgubiti, neki potpuno drukčiji svijet.
Katkad bi čeznuo za ludom avanturom. A katkad bi samo želio čitati o nečemu
užasnom što se dogodilo nekomu tko nisi ti. To je bio dio čitanja - knjige su
nekako pratile raspoloženje i Ninina je vještina bila upravo u tome da ih uskladi,
poput sommeliera koji vino usklađuje s obrokom.
“Ne mogu vjerovati da si tolikim ljudima pronašla prave knjige.”
“Ovaj, aha. Valjda sam imala sreće”, rekla je Zoe. Osjećala je grižnju savjesti
zbog toga što je prodavala bojanke i blesave priče o čudovištu iz Loch Nessa -
tartanske gluparije, rekla bi Nina - a na nekoj razini je smatrala da bi Nina imala
pravo.
S druge strane, buntovnički je pomislila Zoe, zarađuje. Nije bila sigurna da je
Nina ikada bila siromašna. Uistinu siromašna. Ako se može zaraditi, bilo bi glupo
propustiti priliku. Tako si je to opravdala. Osim toga, mora platiti vjetrobran.
“Poslala sam ti narudžbenice”, hitro je dodala Zoe. Nina nije obratila pažnju
na njih, zadubila se u novi roman Roberta Galbraitha.
“Dobro”, rekla je.
“I odlazila sam do centra za posjetitelje...”
“Kod locha?”
“Aha... ali ne do glavnoga, do onoga drugog.”
Nina se namrštila.
“Što, ondje prodaješ?” upitala je. Odmah je postala sumnjičava. “Zar si kombi
pretvorila u truckavu tartansku turističku trgovinu?”
“To je prava aliteracija slova T”, rekla je Zoe. “I nisam! Samo. .. samo
nabavljam stvari koje ljudi vole!”
“Ljudi vole i rafinirani šećer i heroin”, rekla je Nina. “I to im prodaješ?”

149
 Knjige.Club Books

Zoe se ugrizla za usnicu. Uistinu je smatrala da je smislila nešto dobro i

profitabilno. Putnici iz autobusa gugutali su nad krasnim malim plavim
kombijem, kupovali suvenire i svi su bili sretni.
“Dok se ti motaš među turistima, što je s mojim redovitim mušterijama?”
upitala je Nina. “Provela sam dvije godine gradeći reputaciju u ovom kraju.
Oslanjaju se na mene. Ako nestane kombija, počet će ponovno nabavljati knjige
kao i prije... ili neće uopće čitati!”
“Znam to”, odvratila je Zoe. “Jer mi stalno dolaze i govore, ‘Hoću onu crvenu
novu knjigu... Nina će znati na što mislim.’ Zar ništa od toga nisi zapisala?”
“Naravno”, rekla je Nina. “Zapisala sam sve što sam očekivala da će se
dogoditi kad sam završila na leđima u bolnici na tri mjeseca, sedamdeset
kilometara od svojega doma.”
Gotovo se rasplakala nakon toga, pa je Zoe sjela na krevet pokraj nje. Znala
je kako je to biti usamljena u trudnoći.
“Oprosti”, rekla je i otvorila torbu. “Evo. Donijela sam ti...”
Izvukla je primjerak Dadiljinih dnevnika i Rosemaryne bebe. Nina ju je
odmjerila pogledom.
“Što je?” upitala je Zoe. “Pomaže kad znaš da ima ljudi kojima je gore nego
tebi. Imam i Moramo razgovarati o Kevinu.”
“O, to sam pročitala.”
“Da. Dobro. Ponovno je pročitaj. Vjeruj mi. Gledat ćeš je novim očima.”
Nina se nasmiješila i uzela knjige.
“Hvala ti. Samo... malo se brinem zbog onoga što radiš.”
“Brineš se zbog toga što ti čuvam posao i zarađujem?” pomalo je hladno
upitala Zoe.
“Samo... samo bi mi bilo draže da sve ide po starom.”
Zoe je trepnula.
“Naravno. Odmah.”
No na putu iz bolnice morala je priznati da se ne osjeća naročito pokorno.
Dobro joj ide u knjižari. Zašto to Nina ne shvaća?

150
 Knjige.Club Books

Trideset četvrto poglavlje

Bio je divan jesenski dan. Sve je bilo blistavo žuto i narančasto, lišće je polagano
mijenjalo boje. Zoe je skuhala šalicu kave i izašla u široku starom puloveru preko
spavaćice. Uživala je u nekoliko trenutaka samoće dok je Hari prčkao po zdjelici
žitarica, a Patrick kao obično brbljao. Shackleton ga je slušao s pola uha i čitao,
a Mary se još nije pojavila.
U vrtu se još kovitlala magla, no Sunce je obećavalo toplinu, a na nebu nije
bilo oblaka. Stabla su ugodno šuštala pred njom i zadivljeno je promatrala
nekakvu veliku pticu - da barem zna više o pticama - koja je sletjela na tratinu i
počela kljucati crva, otjeravši pauna koji se glasno bunio. Zrak je mirisao na kleku
i posvuda se osjećalo nešto čega se Zoe sjećala čak iz Londona svojega
djetinjstva: miris krijesova, vatrometa i dolaska Noći vještica, svih jesenskih
gozbi i slastica koje su završavale Božićem. Bilo je to prekrasno doba godine.
Jutro je također dobro prošlo. Rano je ustala i zatekla Shackletona kako
utučeno prčka po isključenoj računalnoj igrici.
“Dođi”, rekla mu je. “Nitko još nije ustao. Pomozi mi napraviti muffine.”
“Što?”
“Hajde,” rekla je, “idemo.”
Pokazala mu je izvagati brašno dok je ona petljala po temperamentnoj pećnici,
a potom je umiješao maslac, sol i komadiće sira, šunke i luka koje su pronašli u
hladnjaku. Promatrao je kako se muffini dižu, zlatni i svježi u pećnici. Prekrasno
su mirisali, a ona je uživala u zadovoljstvu na njegovu licu.
“Mislim da imaš dara za pečenje”, rekla mu je, pa se zadovoljno nasmiješio.
“Trebao bi to češće raditi.”
“Smijem pojesti jedan?”
“Ne, zato što...”
“AU!”
“E pa, tako ti i treba. Pokušala sam te upozoriti.”
Nasmiješio se.
Zoe je pristavila vodu za čaj, a on je i dalje pokušavao vrele muffine izvaditi
iz kalupa.

151
 Knjige.Club Books

“Mami bi se ovo svidjelo”, odjednom je rekao. Zoe se natjerala da se ne

okrene i samo je nastavila zuriti u čajnik.
“Da?” nehajno je upitala, iako joj je srce divlje udaralo.
“Pa, ne bi ih pojela”, odgovorio je. “Ali svidio bi joj se miris.”
“Kakva je bila”, upitala je Zoe, no kad se okrenula, on je ponovno bio
usredotočen na slaganje muffina. Više nije spominjao tu temu.

“Bravo”, rekla mu je Zoe ponovno kad su svi sjeli za stol i zajedno doručkovali.
Mary se namrštila, no Shackleton se ozario i njegovo je široko, nezgrapno lice
izgledalo gotovo lijepo.
Zoe je shvatila da bi djeca uistinu trebala natrag u školu; rujan je bio pri kraju,
no ništa se takvoga nije spominjalo. Morat će o tome razgovarati s ravnateljicom
Kirsty. Kao i s djecom i njihovim ocem.
No dan je bio prelijep, možda jedan od posljednjih lijepih dana u godini.
Odlučila je izaći i uživati. Apsurdno je, pomislila je, da još nije ni vidjela cijelo
imanje. Zamisli da živiš na tako golemu imanju a da ga još nisi obišao. Bilo je
smiješno, stvarno.
Vratila se unutra, osvježena i spremna za polazak. Ići će na izlet!
Uključila je radio, pronašla nešto prikladno živahno i pojačala.
“Što se događa?” sumnjičavo je upitao Patrick.
“Idemo u istraživanje”, rekla je Zoe.
“Odlično!” rekao je Patrick. “A što ćemo to istraživati?”
“Vaš vrt!”

Ramsay se toga jutra od Larrise vratio prilično iscrpljen i na drugome kraju vrta
ugledao malu skupinu. Zapekla ga je savjest. Iskočio je iz automobila i pridružio
im se.
“Idete u šetnju? Mogu li s vama?”
Zoe ga je željela prekoriti zato što se nikada nije ponudio sam nekamo odvesti
djecu, no nakon frke s izvlačenjem Mary i Shackletona iz kuće i njihova glasnog
protestiranja, mogla je to shvatiti, ako već ne i oprostiti. Uostalom, napokon su
vani i neće to sad pokvariti. Klinci su jurcali među zlaćanim stablima sa
štapovima u rukama: Porteous im se pridružio i vodio ih u lov na vjeverice, ili
dinosaure, ovisno o tome koliko ste imali godina.
“Možete doći”, rekla je Zoe. “Ako nam kupite perilicu posuđa. U kutiji nema
dovoljno novca za to.”
Ramsay im je prišao. Niska grana pogodila ga je u glavu, no samo je
odmahnuo rukom. Ionako nikamo nije mogao a da se u nešto ne udari.

152
 Knjige.Club Books

“Želite reći”, napokon je rekao, “da ne bih promijenio šest kućnih pomoćnica
da imam perilicu posuđa?”
“I dobru internetsku vezu i mikrovalnu”, odgovorila je Zoe. “I pristojan aparat
za kavu. Da, vjerojatno.”
Ramsay se namrštio.
“Zašto mi to nitko nije rekao?”
“Vjerojatno su bile previše izbezumljene”, rekla je Zoe. “Pretpostavile su da
su aparati na popravku i čekale da se pojavite s njima.”
“Nije mi to palo na pamet”, rekao je Ramsay i odmaknuo kosu s čela. Zoe je
zakolutala očima.
“Zašto kolutate očima?”
“Zato što morate razmišljati o tome što se događa u prizemlju!” rekla je Zoe.
“Smiješni ste! Pa niste neki edvardijanski vlastelin!”
“Mislim da jesam”, odvratio je Ramsay. “Debrett misli da jesam.”
Zoe se zapiljila u njega.
“Ali mi smo ljudi”, rekla je. “Ljudi koji provode najviše vremena s vašom
djecom. Vašom djecom, najvažnijim ljudima na svijetu. Zar ne mislite da smo
vrijedni pažnje?”
Ramsay je pocrvenio do ušiju.
“Jeste”, promrmljao je. “Oprostite. Bio sam tako rastresen. Sve je bilo tako...”
Čekala je njegovo objašnjenje, no nije ga bilo.
“Žao mi je”, rekla je. “Imam osjećaj da vam stalno očitavam bukvice.”
“Ne, meni je žao”, ponovio je Ramsay češkajući se po glavi. “Imam osjećaj
da mi je to potrebno.”
Nastavili su dalje, sunce je šaralo tlo kroz lišće, čula su se samo djeca u daljini
- trčala su i smijala se, u jednom se trenutku čak i Mary nasmijala, a zvuk je bio
poput tihe glazbe s nekoga dalekog mjesta i oboje su zastali slušajući ga.
Zoe je očajnički željela da joj kaže. Samo ga pitaj, rekla je samoj sebi zarivši
nokte u dlan. Samo pitaj. Željela je - uistinu je željela - da joj bude drag. Ne, to
nije važno. Željela je da bude... da bude dobar otac. Da bude otac kakvoga njegova
djeca zaslužuju; kakvoga sva djeca zaslužuju. Morala je znati.
Čak je i zaustila upitati, nešto reći. Smiješno. Ovih dana više nije bilo tajni.
Sve je bilo na otvorenom. Ljudi su govorili, postavljali su pitanja.
“Ramsay...” započela je, no on je uto progovorio.
“Vaš sin”, rekao je. “Je li oduvijek takav?”
Iznenadila se i pogledala ga. Izgledao je nervozno.
“Nikada nije govorio, ako to pitate”, odvratila je Zoe pitajući se jesu li se
napokon počeli povjeravati jedno drugome, iako u smjeru suprotnome od

153
 Knjige.Club Books

očekivanog. Nastavili su se šetati; mogli su i razgovarati o cvijeću, biciklima, bilo

čemu potpuno nevažnome.
“Prije je znao plakati i smijati se, no sada... sve manje i manje.”
“Što kažu stručnjaci?”
“Kažu... da će progovoriti kad bude spreman”, uzdahnula je Zoe. “To je zbog
anksioznosti koju će prerasti. Stvarno bih željela da napokon bude spreman. Ako
ni zbog čega, a onda da više ne moram voditi ovaj razgovor.”
Ipak se nasmiješila da mu pokaže kako se ne ljuti na njega, nego samo na
situaciju.
Ramsay joj je uzvratio osmijehom.
“Znam”, rekao je i prenuo se, kao da mu je izletjelo nešto što nije namjeravao
reći.
“Ah... zar ste i vi bili takvi?” znatiželjno je upitala Zoe.
“Ma ne”, s nelagodom je odvratio Ramsay. “To nije... nisam to mislio.
Samo...”
Zoe je šutjela čekajući da završi.
“Znam kako je...”
No ipak nije pronalazio riječi. Duboko je udahnuo i ubrzao korak.
“No dobro. Kako god. Evo nas”, na kraju je rekao, a Zoe je trepnula.
“Simpatičan je dječak”, dodao je i pogledao je. “Trebate biti ponosni.”
“Patrick se uistinu angažirao oko njega”, rekla je Zoe. “I trebate biti ponosni.”
Ramsay je iskrivio lice.
“Ah, to nema nikakve veze sa mnom”, potišteno je rekao, a onda su se klinci
pojavili iz šume natovareni kestenjem i božikovinom i košarama punim kupina,
zamrljanih ljepljivih lica i Zoe ih je pogledala i bila sretna, nije si mogla pomoći.

Radili su džem kad se Larissa ponovno pojavila. Dvoje starijih naizmjence su

miješali sadržaj lonca, a iz radija je treštala glazba. Ramsay je bio pokraj vatre,
podignuo je noge na rešetku i čitao knjigu. Inače bi se zatvorio u knjižnici. Zoe je
pogledala što čita; bila je to prekrasna hidrografska studija locha iz 1854., s
velikim ilustracijama.
“Mogla bih to prodati”, rekla je ne skrećući pogled s djece za štednjakom.
Nisu znali koliko je džem vruć ili su možda, kao što je uvijek bio slučaj s Mary,
zaključili da je Zoe sigurno pogriješila kad im je to rekla i da bi trebali sami
isprobati.
“Što? Ovo?” rekao je Ramsay i pogledao naslovnicu. “Ne bih rekao. Totalno
je zastarjela, totalno arhaična, a pola je informacija potpuno pogrešno.”
Zoe si nije mogla pomoći. Usne su joj se trznule.

154
 Knjige.Club Books

“Što? Što je bilo?” upitao je.

“Ništa.”
Pogledao ju je, a Shackleton se nasmijao.
“Misli na tebe, tata!”
“Makar što!” odvratila je Zoe. “Ne moraš svakom loncu biti poklopac.”
Ramsay se najprije nelagodno promeškoljio, kao da nije shvatio da se šalila.
Onda se pokušao nasmiješiti, a Shackleton je prasnuo u smijeh.
“No dobro, ne bi je mogla prodati.”
“Kladim se da bih”, otpovrnula je Zoe. “Zašto se vama sviđa?”
“Zato što je lijepa”, rekao je Ramsay. Patrick mu je prišao i zagledao se preko
njegova ramena, a Ramsay ga je podignuo na koljeno da bolje vidi. “Zato što
govori o prošlosti, kad su se ljudi mogli samo jedrima ili veslima kretati po jezeru,
o tome što su vidjeli na lochu, i što su mislili da vide. I kako su živjeli - pogledajte
ovo.”
Zoe je bacila pogled prema ilustraciji niza napola urušenih kućica.
“Pogledajte to. To su kolibe koje su se nalazile uz obalu. Stanovnici su
skupljali školjke i zelje; morska trava služila im je kao izolacija. Umjetniku koji
ih je crtao to je bilo toliko uobičajeno da to nije ni spomenuo. Nisu ni znali da će
za dvadeset godina sve biti srušeno. Sve što su imali, sve što su poznavali; nestat
će njihova načina života. Imate li sreće, danas biste možda mogli pronaći
koji kamen zakopan duboko u tlu, sve što je ostalo od njihovih domova; domova
ljudi koji su ovdje generacijama obitavali. Sve je nestalo u trenutku, no ovdje su
zabilježeni, a da to nisu ni znali. Postoji mjesto gdje ih možemo vidjeti, sjetiti ih
se. I zato mi se sviđa.”
U kuhinji je nastupila tišina. A onda je Mary vrisnula jer je džem počeo
ključati i nekoliko je trenutaka vladala panika, Zoe se prihvatila miješanja, pa ih
poslala da isprazne i osuše staklenke koje su stajale u sudoperu, oprane kipućom
vodom.
Deset minuta poslije džem je bio preliven i zatvoren, devet staklenki različitih
veličina i oblika bilo je puno guste tamnoljubičaste tekućine i stajalo na stolu, a
Zoe je Mary, Patricka i Harija uputila prema gomili naljepnica na koje je trebalo
ispisati datume i nazive. Zadovoljno se zagledala u pognute glave, pa se
ponovno okrenula Ramsayju.
“Mogu je prodati”, ponovno je rekla. “Prodam li je, hoćete li nam kupiti
perilicu posuđa?”
Ramsay ju je pogledao, pa svrnuo pogled prema voljenoj knjizi.
“Ne volim se odvajati od knjiga”, rekao je.
“No dobro, možda imate pravo i neću je moći prodati”, zaigrano je odvratila
Zoe.
Ramsay uzdahne i pruži joj knjigu.
155
 Knjige.Club Books

“Vidjet ćemo”, rekao je. “Samo je nemojte zamrljati džemom.”

Zoe je zakolutala očima, pažljivo spustila knjigu i omotala je smeđim
papirom.
“Da, hvala, to mi je jasno. Čaj? I kruh s džemom?”
Ramsay je upravo pomislio kako mu ništa na svijetu ne bi više prijalo od
goleme šalice čaja uz svježi kruh i džem kadli se na vratima pojavila Larissa.
“Jutros si jako brzo zbrisao”, rekla je mašući prastarim, golemim sakoom koji
je očigledno pripadao Ramsayju. “Prekrasan je. Totalni klasik. Ooo, kuhinja
izgleda divno! Juhuuu, zdravo svima! Divno je vidjeti ta prekrasna lica!”
Mary je prezirno šmrknula.
“Zdravo, Larissa”, rekla je Zoe. Larissa ju je hladno odmjerila - nije joj se
svidjela intimna scena na koju je naišla - a onda je ponovno nabacila osmijeh na
lice.
“Ah, zdravo! Odličan si posao obavila, bravo! I jako mi se sviđa tvoja
frizura!”
Zoe je od vjetra bila toliko raščupana da je u kosi imala i grančicu.
“Dragi Ramsay, nerado te odvajam od tvoje krasne dječice, ali znaš da je u
subotu lovni bal? Namjeravali smo razgovarati o tome?”
Ramsay je uzdahnuo.
“Iskreno, ne ide mi se, pa nema potrebe za razgovorom. Ljudi će samo
ogovarati i..
“Ma ne, tamo su svi divni! Ne ogovaraju, nedostaješ im! Žele znati kako ti
ide s poslom i svime.”
Ramsay se šuplje nasmijao. “Pa, bit će to kratak razgovor.”
“Sunce, pa ne možeš se zauvijek zatvoriti u kuću, zar ne,
Zoe?”
Zoe je trepnula.
“Pa... ne. Ne bi trebao.”
Iako je iskreno osjećala upravo suprotno - slobodno vrijeme koje je imao
trebao bi provoditi s djecom.
“Uistinu?” Ramsay je pogledao Zoe jer je i on upravo to mislio, pa ga je
povrijedilo što nije primijetila njegove pokušaje da se popravi.
“Hajde”, rekla mu je Larissa i ponovila, “Zaslužuješ malo zabave, dragi!”
Djeca su na to podignula poglede, lica punih straha, kao da dan koji su proveli
u šumi njihovu ocu nije bio nimalo zabavan.
Zoe se okrenula prema sudoperu, nije željela da joj se na licu vidi što misli.
Ramsay ju je pogledao, primijetio je da se sklonila. I Larissa je to primijetila, pa
je nabacila svoj najljepši osmijeh.
“Moooolim te?”
156
 Knjige.Club Books

“Da, da, dobro”, rekao je Ramsay i ustao. “Idem.”

“Moooooolim te”, oponašala je Mary cmizdravim glasom čim su izašli.
“Mooooolim te, oženi me i riješi se djece. Mooooolim te!”
“Mary!” uzviknula je Zoe. “Prestani s time. Stvarno.”
“Možda nas se i ti želiš riješiti”, nastavila je Mary. “Svi to žele.”
“Bojim se da ste zaglavili sa mnom”, odvratila je Zoe. “Pogotovo sada kad
više nema duha.”
Nastupila je tišina. Djeca su se pogledavala, a Zoe, koja je namjerno riskirala
s tom izjavom, odjednom je osjetila olakšanje.
“Ovaj, kakvog duha?” nevino je upitala Mary.
“Rekli smo ti da prestaneš”, nadureno je rekao Shackleton. “Samo...
prestani!”
“PRESTANI GLUMITI GLUPOG DUHA!” povikao je Patrick. “Totalno ne želim da
Hari ode!”
“Nemam pojma o čemu govorite”, rekla je Mary, izjurila iz kuhinje i zalupila
vratima za sobom.
“Stvarno je prestala?” upitao je Shackleton. “To je dobar znak; sve je druge
dadilje izludila time.”
“Nije baš”, odvratila je Zoe sjetivši se neobičnog šuštanja koje se noću i dalje
čulo po hodnicima. Nije mogla vjerovati koliko joj je laknulo, iako je samoj sebi
govorila da je sve to zajedno bilo presmiješno. “Ali nadam se da će sada zbilja
prestati.”
Pogledala je Shackletona, i dalje uznemirenoga zbog Larisse.
“Znaš”, rekla je. “Mislim, morat ćeš se vratiti u školu. Zašto ne bi išao u školu
u Kirrinfiefu? Ili u Invernessu?”
Shackleton se bijesno obrušio na nju.
“Uuu, gdje ti je mamica, Shackletone? Zašto imaš tako glupo ime? Imaš
duhove u kući? Nja, nja, nja. Cijeli dan. Nema šanse.”
“Totalno su zli”, složio se Patrick. Sjedio je za stolom i crtao vrlo
kompliciranu oznaku za džem od dinosaura. “Što misliš, da si tako jako pametan,
Patrick? Uvijek se praviš važan?”
Zoe se na to nasmiješila.
“Meni se sviđa kad se praviš važan”, rekla je i pomilovala ga po kosi.
“NE PRAVIM se važan”, naljutio se Patrick. “Samo sam totalno pametan.”
“Nisi baš tako pametan”, istaknula je Zoe. “Mary je opet potrošila svu toplu
vodu.”
“O, ne”, sretno će Patrick. “Danas ništa od kupanja.”

157
 Knjige.Club Books

Trideset peto poglavlje

Najgore je bilo što je Zoe iskreno mislila da se situacija poboljšava. Nije shvaćala
da bi često, upravo kada bi ljudi pomislili da sve ide na bolje i malo se opustili,
sve krenulo krivo.
Godišnje je doba nastavilo s promjenama, a svaki je dan bio još ljepši. Sunce
je sjalo toga rujna, a Zoe je prvi put u životu vidjela promjene koje donosi novo
godišnje doba: lišće je gotovo njoj naočigled mijenjalo boje. Pokazivala je te
promjene Hariju i nije se mogla načuditi. U početku joj je njihova sobica na
tavanu išla na živce, no sada ju je zavoljela. Bili su u razini krošnji, kao da žive
u vlastitu gnijezdu, slušali su šuštanje lišća i gledali velika jata ptica koja su
kretala na jug. Zoe je još davno u nekoj učionici slušala o selidbi ptica, no nikada
je nije vidjela, taj golemi skup kreštavih stvorenja koja su se zajedno uzdizala u
nebo noseći u sebi skriveno znanje, kolektivni instinkt koji će ih odvesti sve do
Maroka. Gledali su ih i divili se prizoru, a ona se nije mogla nadiviti pomisli da
se pretvorila u promatrača ptica. Tijekom čišćenja kuće pronašla je nekoliko
dalekozora i nije osjećala krivnju što je jedan prisvojila - uostalom, nije ga ukrala
jer je i dalje u kući - pa bi Hari sjedio, nakon što ga je naučila da prestane prčkati
po ručici, i satima promatrao orla koji se vratio i počeo cupkati crve iz zemlje,
hodajući po dvorištu poput kakvoga vođe bande koji tjera sve ostale ptice.
Pronašla je prekrasno ilustrirane vodiče za promatranje ptica i naručila ih. I
opet, u selu nisu bili popularni jer su ljudi odrasli na zemlji i nitko im nije trebao
objašnjavati razliku između vrane i lastavice. No u centru za posjetitelje prodavali
su se kao ludi. Trebalo je samo sjediti u tišini i sve bi ih ugledao - čaplje su
sjedile, oprezne, prelijepe, kao da preziru sva druga stvorenja koja se ne mogu ni
mjeriti s njihovom ljepotom i elegancijom, pa bi raširile veličanstvena krila i
poletjele iznad locha poput baletana Nurejeva.
Mnoge je turiste čekala četverosatna vožnja do Glasgowa ili Edinburgha i
vodiči su bili pravi hit. Zoe ih je opet naručila ne rekavši Nini što točno radi. Znala
je da se to protivi uputama koje je dobila, znala je da pokazuje očit neposluh
prema šefici koja je završila u bolnici, no to će morati pričekati, jer je imala
milijun drugih problema, a trenutačno je činjenica što zarađuje i uspješno vodi
posao bila tako ugodna da o tome nije željela ni razmišljati.
A Bukve... Kuća se nije odjednom pretvorila u mirno, sretno utočište, no
situacija se smirila. Postojao je red, rutina. Djeca su morala izlaziti iz kuće, to je

158
 Knjige.Club Books

bilo novo pravilo, da se ne motaju uokolo i ne gnjave gđu MacGlone. Morala su i

čistiti svoje sobe, te se brinuti za svoje rublje.
Bilo je buke i psovki oko toga, no Zoe se nije dala smesti. Prije nje možda su
imali šest pomoćnica, no znala je da one nisu imale iskustva nalik na njezina -
ipak je radila u šminkerskome londonskom vrtiću i znala je ostati smirena. Osim
toga, shvatila je da će obitelj svakim danom biti sve nesklonija potražiti
nekoga drugoga, koliko god je gđa MacGlone nije voljela.
I koliko god je gđa MacGlone nije voljela, to nije bilo važno jer su se
posljedice počele vidjeti. Više nije morala djecu naganjati po kuhinji i imala je
više vremena za čišćenje prizemlja. Rolete su bile rastvorene i bilo je teže
zanemariti prašinu, a zbog gomile smeća koju su maknuli bilo je lakše zavući se
u razne kutove i niše. Cijela je kuća izgledala bolje, veselije, življe.
Najbolje od svega bilo je što je Zoe dobila perilicu posuđa. Slavodobitno je
donijela račun za knjigu, zajedno s Ramsayjevom pristojnom zaradom i isplazila
mu jezik kada ga je srela na hodniku.
Najprije je izgledao zadovoljno, no onda je potonuo.
“Što je bilo?” upitala je Zoe. “Ne znate što je perilica posuđa? Bojite se da
ćete slučajno kupiti perilicu rublja? U perilicu rublja stavlja se prljavo rublje...”
nastavila je.
“Da, da, sve mi je jasno”, rekao je Ramsay. “Ne, samo sam mislio... volio sam
tu knjigu. Nadam se da ju je kupio netko tko će je znati cijeniti.”
Zoe mu nije rekla da ju je kupila djevojka iz skupine korejsko-američkih
studenata. Odlučila ju je pokloniti baki koja živi u Seoulu i ne zna ni riječi
engleskoga, ali voli “stare stvari”.
“Pa naravno”, bezočno je slagala. “Kupila ju je osoba koja je otkrila da su
obiteljski korijeni još u tim kolibama i željela je imati suvenir.”
“Uistinu?” oduševljeno je upitao Ramsay. “Kako se zvala?”
“Mac-nekako”, hitro je odvratila Zoe. “Možemo li sada kupiti perilicu
posuđa?”
Ramsay je održao riječ i pronašao vodoinstalatera koji ju je ugradio. Promjena
je bila golema za cijelu obitelj - Patrick je mislio da je perilica čarobna i stalno ju
je pokušavao upaliti, iako bi u njoj bila samo jedna šalica - pa je Zoe razmišljala
o tome kako da Ramsayja nagovori da kupi mikrovalnu, iako je uistinu
željela aparat za kavu. I sve je bilo nekako dobro. Stoga je vjerojatno zato sve
pošlo krivo s Mary.

159
 Knjige.Club Books

TREĆI DIO

“Što ako pogledam dolje i padnem, Wallace? Što ako ne ostanem u zraku?”
“Onda ne gledaj dolje, Francis. Moraš pozitivno razmišljati.”
“Dakle, ako misliš da možeš letjeti, onda možeš?”
“Ti si najgluplja osoba koju sam ikad upoznao. Ali možda. Malo.”
Iz Na krovovima

160
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

Zoe je bila veselo dijete, rado je čitala i nije bila sklona introspekciji. Kada bi dan
u školi prošao loše, čitala bi serijal Pet prijatelja, u kojemu se prijateljstvo uvijek
pretpostavljalo i nikada nije bilo upitno. Kada bi dan u školi prošao dobro, čitala
bi Charlieja i tvornicu čokolade, gdje su dobra, nerazmažena djeca dobivala
nebrojene poslastice i ostvarene želje. Kada bi se samosažalijevala, čitala bi Što
je Katy učinila i zamišljala kako bi bilo grozno biti zarobljen u krevetu. A kada bi
bila raspoložena, čitala bi Čarobno daleko stablo i izmišljala svoje zemlje.
Ukratko, samu je sebe liječila knjigama.
(Usput budi rečeno, kao autorica ovoga romana i osoba koja se oduvijek
liječila knjigama, ne mogu potvrditi ni poreći je li to bolji način za nošenje sa
“stvarnim životom” od bilo kojega drugog. U stvari, kao čitateljica - a svi su pisci
samo čitatelji koji su napravili korak u stranu - nisam sigurna vjerujem li u taj
“stvarni život”. Znam da zvuči grozno, ali recite, nisu li knjige mnogo bolje od
stvarnoga života? U knjigama zlikovci poginu ili eksplodiraju ili završe u zatvoru.
U stvarnom životu zlikovac vam je šef ili predsjednik države. U knjigama uvijek
doznate što je na kraju bilo. U stvarnome životu katkad ne doznate što se
dogodilo. Nisu sigurni ni jesu li pronašli Ameliju Earhart. Dakle, knjige su
najbolje, barem po mojem mišljenju, ili - kako kaže stara izreka - što god ti
pomaže preživjeti noć... I moram reći da su to također knjige. Knjige pomažu
preživjeti noć.)
I tako Zoe nije imala mnogo iskustva s uistinu problematičnom djecom -
djecom koja su možda uzrujana zbog dobrog razloga. To bi mogao biti nestanak
majke i otac koji je, prema Zoeinu mišljenju, bio gotovo okrutno odsutan. Sva su
djeca s kojom je imala posla bila tetošena - čak i obožavana - zbog čega su
bila naporna, no nisu bila problematična.
Nije vidjela znakove upozorenja; ne bi ih ni prepoznala. U Marynu
nepristojnom ponašanju nije bilo promjena, pa je tako taj blagi jesenski dan počeo
kao i svaki drugi. Zoe je Shackletona učila peći, a on je bio sve bolji i bolji.
Njegovo je flegmatično lice izgledalo sve veselije, a on je svakoga dana pažljivo
vagao grožđice i na mobitelu tražio nove recepte. Zoe mu je rekla da se
toliko poboljšao da bi njegove proizvode možda mogla ponuditi na prodaju
Agnieszki u centru za posjetitelje ili mu dogovoriti nekoliko smjena u tamošnjoj
kuhinji, a on će to odraditi voljom koja će ih oboje iznenaditi.

161
 Knjige.Club Books

“Kao da osim tosta postoji čitav drugi svijet”, u prolazu mu je rekla Zoe toga
jutra. Išla je malenima navući dugačke čarape jer su obojica odlučila odjenuti
kratke hlače (voljeli su se jednako odijevati), prije nego što odjure u šumu putom
koji je vodio kroz parcelu punu kopriva i u vrisku unatoč Zoeinim
svakodnevnim upozorenjima o poveznici između golih koljena i opeklina od
kopriva, te njihova svakodnevnog čuđenja što lišće čudotvorno ne otklanja taj
problem.

Zoe je navratila u Kirrinfief i u stanci između prodaje knjiga uspjela razgovarati

s ravnateljicom Kirsty. Točnije, Kirsty se pojavila čim je ugledala kombi.
“Nisam te viđala u posljednje vrijeme”, bez daha je rekla Kirsty.
“Ah”, rekla je Zoe. “Stvarno? Ma ne, stalno sam ovdje, samo me nisi vidjela.”
Kirsty se ogledala po knjižari.
“Knjige o čudovištu iz Loch Nessa?”
Namrštila se.
“Znaš da u Škotskoj ima još mnogo toga, Zoe?”
“Da, naravno da znam”, odvratila je Zoe.
“No dobro, jesi li dobila pismo?”
Zoe je odmahnula glavom.
Kirsty je uzdahnula.
“Za Boga miloga, Ramsay je totalno beskoristan. Uglavnom, imamo datum
ponovnog polaska u školu. Nakon praznika u listopadu. Morat će dobrovoljno na
predavanja o svladavanju bijesa. I onda će oboje ponovno moći u školu.”
Zoe je zaključila da je pismo vjerojatno završilo s ostatkom pošte u
tajanstvenoj “knjižnici” i netragom nestalo.
“Pa,” rekla je, “pretpostavljam da su to dobre vijesti.”
Kirsty se namrštila.
“Znam da njega nije briga”, rekla je. “Možeš li ti... Možeš li nam ti pomoći,
Zoe? Mislim da si dobro utjecala na njih.”
“Laskaš mi”, rekla je Zoe.
“Naravno”, odvratila je Kirsty. “Ako se ne pojave, bit će to prava katastrofa.”
“Čudi me da nam se već na vratima nije pojavila socijalna služba”, dodala je
Zoe.
“Da živiš u općinskom stanu, već bi došli”, rekla je Kirsty i obje su zastale
razmišljajući o toj izjavi.
“Kako bilo da bilo”, nastavila je Kirsty. “Drugi studenog. Tada počinju s
nastavom. To ti je rok.”
“Jao si ga meni”, rekla je Zoe, a Kirsty se nasmijala.

162
 Knjige.Club Books

“Nisam baš sigurna da ti pristaje naš sleng”, rekla je. “Zvučiš kao siroče.”
“Znam”, odvratila je Zoe. “Samo sam željela probati.”
“E, pa, sada znaš!”
“Hoćeš kupiti knjigu prije odlaska?”
“Rado!” rekla je Kirsty. “Nažalost, imam blizance, posao s punim radnim
vremenom, muža koji samo kopa nos i dvoje klinaca koje smo izbacili iz škole.”
“Sve bi bilo bolje kada bi nešto pročitala...”
No Kirsty je već odjurila s Bethan i Ethanom.
“Dovedi ih!” doviknula je preko ramena. “Bit će sve dobro, samo da ne počnu
opet gristi!”

U kuhinji je vladao relativan mir, pa je Zoe zaključila da bi baš mogla pokušati

čim se Mary pojavila.
“Bok, sunce”, rekla je Zoe. “Gle.”
Sjetila se Larisse one večeri.
“Shackleton i ja razgovarali smo o školi.”
Shackleton je šmrcnuo.
“Aha, da, kako god.”
“Samo sam se pitala želiš li ići sa mnom sljedećeg tjedna. Razgovarati s
Kirsty. Mislim, s gđom Crombie. Ravnateljicom.”
“Znam tko je ona”, rekla je Mary jednolično. Ukočila se i oprezno je
promatrala.
“Mislim, uskoro će praznici u listopadu, a u studenome...”
“Ne vraćam se.”
“Pa”, rekla je Zoe. “U stvari se moraš vratiti. Jer će inače tvojega tatu strpati
u zatvor.”
Mislila je to izreći kao da se šali, no nije tako zvučalo. Zvučalo je grozno.
“Neće”, užasnula se Mary.
“Ma ne, mislim... naravno, pretjerivala sam. Ali... draga, to je zakon. Djeca
moraju u školu.”
“Ne možemo se školovati kod kuće?” upitao je Shackleton. “Tko će vas
školovati? Gđa MacGlone?”
“Ti bi mogla.”
“Ne znam dijeliti ni množiti kako spada”, rekla je Zoe. “To je prvo. A drugo,
već imam dva posla, hvala lijepa.”
“I treće, grozna si”, odjednom je prasnula Mary. “Grozna, i užasna, i jeziva, i
mrzim te!”

163
 Knjige.Club Books

Odjurila je iz kuhinje u suzama zalupivši vrata za sobom. Zoe je gledala za

njom.
“Aha”, rekla je Shackletonu. “I zbog toga.”
Shackleton je vidno odahnuo, kao da se bojao da će se Zoe uzrujati.
“Mislim”, odmjereno je nastavila Zoe. “Možda, samo u ovoj prilici... malo
tosta?”
Također je morala primijetiti da su je ovih dana Maryni ispadi mnogo manje
uzrujavali.
“Napravio sam kruh!” iznenadio ju je Shackleton.
“Stvarno?”
Pokazao joj je tijesto koje je ostavio da se diže.
“Gledao sam upute na YouTubeu.”
“Shackletone, mogla bih te zagrliti!”
Odjednom se zabrinuo.
“Neću”, umirila ga je Zoe. “Ali jako si to pametno napravio.”
Nakon toga odlučila je Mary odnijeti njezino rublje. Mala je u posljednje
vrijeme počela obavljati kućanske poslove, no bilo je očigledno da ju je razgovor
o školi potpuno omeo.
Zoe je stvarno pokucala - poslije je mnogo puta razmišljala o tome, dok je
pokušavala odrediti je li ispravno postupila - no sobe su bile jako velike, vrata
debela, a ona je nosila gomilu rublja...
Kako bilo da bilo, ramenom je gurnula teška bijela vrata, bradom
pridržavajući rublje, i dalje se napola smiješila zbog Shacldetona i njegova kruha,
pa je postrance ušla u sobu obasjanu svjetlozelenim i svjetložutim svjetlom koje
se probijalo kroz lišće i zatekla Mary, dijete, djevojčicu blijeda lica i dugačke
tamne kose, kako si britvom povlači neravnu liniju duž stražnje strane noge, a krv
je kapala niz blijedu kožu kao u filmu strave i užasa.

164
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

Zoe je najprije pomislila da je Mary dobila menstruaciju - no, je li to moguće? Ili

je premlada? Ali djevojke danas ranije dobivaju, zar ne, situacija se promijenila...
Sve je to Zoe proletjelo kroz glavu, a onda je shvatila da jednostavan,
normalan razlog nije točan; da je ono što bljeska u Marynim rukama britva.
Podignuo joj se želudac, no znala je da ne smije pokazati koliko je šokirana.
Djevojčičino lice bilo je bljeđe no ikada, ali puno inata; puls joj je ljubičasto
udarao na tankome vratu.
“Vidiš,” tiho je rekla, “vidiš na što si me natjerala?”
Zoe je okrenula glavu i gurnula je kroz vrata trudeći se ne prepasti nikoga.
“Ramsay!” povikala je dajući sve od sebe da zvuči odlučno, a ne panično.
“Ramsay. Možeš li doći... molim te?”
Nitko je nije čuo. Glupa, glupa, glupa prevelika kuća. Odjurila je niza stube,
pa hodnikom do zastrašujućih vrata knjižnice, počela divlje lupati i zavrištala:
“odmah dođi u Marynu sobu!”, pa otrčala natrag do Mary prčkajući po mobitelu
i tražeći signal da nazove hitnu.
Dohvatila je prvo što joj je došlo pod ruku - Marynu staru košulju - no mala
je nato zavrištala, pa je uzela stari ručnik.
“Dođi”, rekla je Zoe. “Dušo, molim te. Daj mi britvu. Molim
, » te.
Mary je zurila u krv na podu, užasnuta i iznenađena, kao da je prvi put vidi.
Molim te, pomislila je Zoe, molim te, daj da je prvi put.
“Daj mi britvu. Odmah”, odrezala je i ispružila ruku. Mary joj je, na njezino
iznenađenje, automatski dodala britvu, i dalje obamrla.
Zoe joj je prišla polagano, oprezno, zamotala joj nogu ručnikom i zagrlila je,
zanemarivši krv što joj je natapala traperice. Bilo je najvažnije zaustaviti
krvarenje.
Na vratima se pojavio Patrick i Zoe mu je, što je mirnije mogla, dobacila:
“Patrick, idi po tatu. Mary je pala.”
Nato se Mary prenula i zagledala se u Zoe razrogačenim očima. Zoe ju je
počela trljati po leđima pokušavajući je utješiti.
“Pssst”, šapnula je. “Lijepo ćemo te očistiti, sve će biti dobro.”

165
 Knjige.Club Books

Mary je otvorila usta i zaplakala, jecajući žestoko i teško, a krv je nastavila

kapati na pod.

166
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

Ramsay se napokon pojavio na vratima, problijedio i odmah nestao. Na jedan

užasni trenutak Zoe je pomislila da je otišao - da je pobjegao. No nije to mogao
učiniti, sigurno nije.
Vratio se za minutu noseći pribor za prvu pomoć u drvenoj kutiji, koja kao da
je zaostala iz jednoga od zadnja četiri rata.
“Mary”, prišao je i pomilovao je po glavi. Zoe je oprala ruke u sobnom
umivaoniku i pripremila se provjeriti štetu. “Mary, Mary, Mary.”
Djevojčica je i dalje plakala.
“Ne mogu... jako mi je... da bar...”
Zoe se primila posla. Hitro je isprala ranu. Većinom je bila površinska, no na
bedru je bila duboka.
“Trebat će ti šavovi”, rekla je. “Žao mi je, sunce. Neće prestati krvariti bez
šavova. Stvarno si se sredila.”
“Nazvat ću Joan”, rekao je Ramsay, a Zoe se uspravila.
“Mislim da ne”, rekla je. “Mislim da treba u bolnicu.”
“Ali rekla si, šavovi...”
Zoe je odmahnula glavom iako je Mary još jače zaplakala.
“Mora na procjenu, Ramsay. Jasno ti je. Oprosti. Suosjećam s njom od
samoga početka, no potrebna joj je pomoć. Ne slažeš se?”
“Nije ona kriva za to”, tužno je rekao Ramsay.
“Nisam ni rekla da jest”, odvratila je Zoe. “Zar ne shvaćaš? Baš zbog toga što
nije kriva, mora dobiti profesionalnu pomoć.”
Kleknula je.
“Krvarenje ne prestaje”, rekla je. “Mislim da moraš nazvati hitnu. Ako je
zarežala arteriju, morat ćemo se požuriti.”
Ramsay je nespretno izvukao mobitel i nazvao. Zoe je uspjela podvezati ranu
zahvaljujući tečaju prve pomoći koji je prošla na starome poslu. No dok je čistila
Marynu ranu, primijetila je nešto što ju je mnogo više zabrinulo - ispod nove rane
nalazio se blijed stari ožiljak. Pogledala je Ramsayja, koji je skrenuo pogled,
i shvatila. On zna. Zna. U njoj je proključao bijes zbog svega što je ta sirotica
pretrpjela.
167
 Knjige.Club Books

Mozak joj je radio sto na sat dok su čekali hitnu, a Mary je zagnjurila glavu u
očevo rame. Otkad se dijete samoozljeđuje? Ramsay je već vidio taj ožiljak, znala
je to.
Što je radio? Zanemario je to? Nadao se da će prestati sama od sebe? Dovraga,
kakav je to otac? Što mu je, proklet bio?
Pozvali su gđu MacGlone da pričuva ostalu djecu i držali se priče da je Mary
pala i porezala se, pa je vode kod liječnika.
“Ideš u bolnicu?” sumnjičavo ju je upitala gđa MacGlone. Zoe je već odlučila
ići s njima i provjeriti što će im Ramsay reći. Bila je to njezina dužnost kao
njegovateljice te djece.
“Da, idem”, odrezala je. “Molim vas, pričuvajte mi Harija.”
Nije to bila zamolba.

U bolnici su nervozno čekali da Mary prođe pregled i šivanje. Mary je držala

Ramsayja za ruku dok je sestra stručno i brzo obavljala posao, a onda je sestra
rekla, kao što je Zoe i očekivala, da bi željeli nasamo razgovarati s Mary i doznati
kako se to dogodilo.
Ramsay i Zoe sjeli su u čekaonicu, svatko na svoju stranu. Činilo se da sve
jako dugo traje. Zoe im je donijela dvije čašice groznoga čaja iz aparata, no bila
je previše bijesna da bi razgovarala s njime.
Napokon se pojavila bolničarka.
“Tko joj je najbliži srodnik?” upitala je pogledavajući ih. Zoe se upitala što je
mislila da su njih dvoje - rastavljeni par? Posvađani roditelji?
Ramsay je ustao. Kao obično, bio je previsok za odjel hitne službe i udario je
glavom o luster na stropu.
Bolničarka je podignula pogled prema njemu i spremila se nešto pribilježiti u
svoju mapu.

168
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

Zoe se naglo okrenula i zapiljila se u Ramsayja. On je pocrvenio do ušiju. Izvila

je obrve, no nije ju htio ni pogledati.
U tom je trenutku iz pokrajnje sobe u kojoj se nalazila Mary izašao mladi
liječnik i mahnuo im da dođu.
“Mogu li s tobom?” upitala je Zoe, i dalje bijesna. Nije imala namjeru
dopustiti da to prođe bez nje. Ramsay je slegnuo ramenima, a ona je pošla za njim.
Mary su premjestili na odjel, pa su imali sobu za sebe.
“Dobro”, rekao je liječnik promatrajući ih. “Ne mogu ništa poduzeti bez
vašega dopuštenja. Vi ste njezin skrbnik?”
Ramsay je kimnuo.
Liječnik se namrštio.
“Jedini skrbnik?”
Ramsay je ponovno hitro kimnuo, kao da nema potrebe za raspravom o tome.
Zbog njegova patricijskog držanja mladi je liječnik bio još nervozniji. Zagledao
se u bilješke i nakašljao se.
“Dakle, zašili smo ranu, no zarežala je arteriju. To je moglo jako loše
završiti.”
Podignuo je pogled, očiju razrogačenih iza naočala.
“Da je niste pronašli, moglo je završiti smrću.”
“Isuse”, izletjelo je Zoe, a Ramsay je zatvorio oči.
“Pokrpali smo je”, nastavio je liječnik. “Ali bojim se da nam zakon nalaže da
je zadržimo na promatranju. Za slučaj da je to bio...”
“Pokušaj samoubojstva”, dovršio je Ramsay. Liječnik je pocr venio, no kao
da mu je laknulo što to nije morao sam izgovoriti.
Ramsay je trepnuo i stisnuo šake.
“Gdje će biti?” zatražio je. “Ovdje?”
“Ne”, odgovorio je liječnik. “Imamo odjel pri bolnici.”
Ramsay je stisnuo zube.
“Ne želim da ide onamo. Neće završiti u onoj... ludnici.”
“To je najbolje mjesto... Imaju potrebnu opremu... Ne možemo. ..”

169
 Knjige.Club Books

Ramsayjevo je lice bilo kameno; na njemu nije bilo ničega nesigurnog.

“Ne”, rekao je. “Ona ne ide onamo.” Ustao je. “Idem k njoj.”

Zajedno su ušli u sobicu. Bolnica je u to doba dana bila tiha, nimalo nalik na
užurbana mjesta kamo je Zoe navikla voditi Harija. Bilo je gotovo opuštajuće.
Mary je sjedila na krevetu i mrštila se.
“Dušo moja”, rekao je Ramsay, otišao do kreveta i zagrlio je. “Sunce moje.
Jako mi je žao.”
Pogledao ju je i svojim joj velikim dlanovima obujmio mršavo lišće.
“Reci mi da nisi...”
Maryne su se goleme oči napunile suzama. Odmahnula je glavom.
“Nisam... nisam se pokušavala ubiti. Kunem se. Kunem se!” Ramsay ju je
čvrsto zagrlio.
“U redu je, sunce, sve je u redu.”
“Ne daj im da me strpaju u ludnicu! Molim te! Ne daj im da me strpaju u
ludnicu!”
“Ne... nemoj to tako zvati”, rekao je Ramsay. “Samo ti želimo pomoći da ne
budeš tako nesretna, sunce.”
“Ali ja sam samo... samo sam se malo porezala.”
“Ali... Ali zašto?”
Ramsayjev je glas bio tako tužan, tako nježan, kao da već zna da nema
odgovora na to pitanje. Zoe ga je pogledala, nesigurna.
“Probala sam... mislila sam da će pomoći.”
Iduće je riječi izgovorila tako tiho da su se jedva čule.
“Tamo gdje je ožiljak.”
Ramsay je okrenuo glavu, nije mogao progovoriti. Umjesto toga čvršće je
zagrlio Mary, a ona mu je šapnula na uho: “Nedostaje mi.”
“Znam”, rekao je ljuljajući je kao da je mnogo mlađa od devet godina. “Znam
da ti nedostaje. Znam. Dajem sve od sebe, sunce.”
Mary je spustila glavu.
“I ja... i Zoe..
“Aha, ti i Zoe”, rekla je Mary glasa punog sarkazma. “Da, zaboravila sam na
‘divnu Zoe’.”
“Koja te pronašla”, nježno ju je prekorio Ramsay. “Prije nego što si iskrvarila
na podu.”
Mary se nadurila.
“Trebala bi joj biti zahvalna.”

170
 Knjige.Club Books

“Zašto?” upitala je Mary.

“Zato!” odjednom je uzviknuo Ramsay. “Zato što ne mogu još nekoga
izgubiti! Ne mogu te izgubiti, Mary! Ne mogu! Ja sam ti otac!”
Suze su ponovno navrle na Maryne oči. Kimnula je.
“Da”, rekla je tiho. “Ti si moj tata.”
“Ja sam ti tata”, rekao je Ramsay. “Ja sam ti tata! I volim te! I potrudit ću se
da ispravim sve što mogu, Mary... ali moraš... moraš ostati sa mnom. Moraš.
Moraš pokušati. Čak i kad ne želiš. Čak i kad je teško. Čak i kad misliš da sam
kriv za sve...”
Mary se trznula, a Zoe je shvatila da je pogodio u živac.
“Znam da to misliš”, nastavio je. “Znam to. Ne mogu... Ne znam što bih
mogao reći ili učiniti da to promijenim. Ali molim te, vjeruj mi. Trudim se.”
Mary je zadrhtala u njegovu naručju, a suze su joj se prolile na njegovu
košulju.
“Nisam se pokušavala...”
“Tiho”, prekinuo ju je Ramsay. “Ostat ću ovdje”, zaključio je. “Doktore,
mogu ostati, zar ne?”
“Pa, njoj bi uistinu bilo bolje u..
“Ne! Rekla vam je. Porezala se i slučajno zarežala krivo mjesto. To je bila
nezgoda. Ostajemo ovdje.”
Zoe je ustala. Njezina je bijesa nestalo, a na njegovu se mjestu našlo duboko
suosjećanje i osjećaj da je gđa MacGlone, od svih ljudi, imala pravo: nametnula
se negdje gdje se događalo nešto mnogo dublje nego što je shvaćala. Gurala je nos
u stvari koje je se nisu ticale.
“Idem se pobrinuti za ostale”, rekla je Zoe. “Skuhati čaj.”
Prišla je krevetu.
“Nadam se da si dobro.”
Mary je trepnula i pogledala je. I prvi je put rekla nešto što Zoe nije očekivala:
“Hvala ti.”

171
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Čim se vratila kući, svi su je počeli salijetati. Što je s Mary? Shackleton je bio
uznemiren.
“Traži li pozornost?” napeto je upitao. “Ili je...? Je li pokušala...?”
U njegovu se glasu čula neuobičajena blagost.
“Pita te”, rekao je Patrick, “je li Mary totalno mrtva.”
Zoe je spustila pogled.
“Totalno nije mrtva”, rekla je što je opuštenije mogla. “Bila je to samo
nezgoda, prepala se. Sutra se vraća i svi ćemo biti jako, jako ljubazni prema njoj.”
U stvari, shvatila je ušavši u kuhinju obasjanu zlaćanom jesenskom svjetlosti,
iako je današnji dan trajao stoljećima i nije mogla vjerovati da je još dan, a ne
sredina noći, nešto je drukčije.
Kuhinja je bila puna vijenaca od bršljana i hrastova lišća. Dečki su je ukrasili
i izgledala je divno. A na štednjaku je polagano ključao lonac pun gulaša s
bobicama i gljivama koje je nabrao vrtlar. Božanstveno je mirisalo.
“Ti si to skuhao?” okrenula se prema Shackletonu koji se stidljivo nasmiješio.
“Divno je! Prekrasno!”
“Ona neće danas doći kući?” zabrinuto je upitao. “Ni tata?”
“Neće”, odmahnula je Zoe glavom. “Ja ću sutra ostati kod kuće i nadam se da
ću moći otići po njih. Želite li i vi sa mnom?”
Začudo, oba su se dječaka povukla.
“Ja ne bih... ne u bolnicu”, rekao je Patrick neobično suzdržano. Obojica su
izgledali prestravljeno.
“U redu”, rekla je Zoe. “Hari i ja ćemo otići, zar ne, sunce?” Dječačić joj se
široko nasmiješio.

Zoe je sutradan nervozno sjela u automobil. Hari je veselo poskakivao na

stražnjem sjedalu, pogledom prateći blistavo crveno i narančasto lišće koje je
padalo, plesalo i kovitlalo se po vjetrobranu.
“Tako ga je mnogo”, začudila se Zoe. “Kamo na kraju ode?”

172
 Knjige.Club Books

Srećom, u bolnici su odlučili pustiti Mary. Dječji je psihijatar prihvatio

njezino objašnjenje da se samoozljeđivala, te da nije pokušala počiniti
samoubojstvo. Naravno, to nije bilo dobro samo po sebi; moraju kontaktirati
raznorazne službenike i uputiti razne pozive, a Zoe je vidjela da je Ramsay samo
ovlaš pogledao te popise, pa je odlučila sama ih nazvati i napraviti plan. Također
su se trebali prijaviti za preglede službi za praćenje mentalnoga zdravlja djece i
mladih, a psihijatar im je dao na znanje da će se načekati.
No neće je strpati u kliniku. Ramsayjevo je olakšanje bilo i previše očito kad
je Zoe stala ispred bolnice i zatekla ih kako je zajedno čekaju.
Ramsay je imao tamne podočnjake - sigurno nije spavao i izgledao je kao da
je preko noći ostario pet godina - a kad je Mary odbila sjesti u kolica, sam ju je
odnio u automobil. Hari je mahao ručicama i sretno joj se smiješio. Mary ga je,
kao obično, prezirno ignorirala, no nije se dao smesti. Bilo mu je drago što je vidi.
Zoe i Ramsay nisu razgovarali iako je Zoe ponovno sjela za upravljač.
Ramsay se s mukom ugurao na prednje sjedalo malenoga automobila, izgledao je
potpuno shrvano i Zoe stoga nije imala ništa protiv. Vozila je po dugačkim
zlaćanim cestama, potpuno pustima, u tišini, što je samo po sebi bilo ugodno;
dugačka prostrana polja pred njom bila su puna prikupljena žita u golemim
okruglim balama. Katkada bi ugledala blistav odraz svjetlosti na lochu, pokraj nje
bi se našao pokoji traktor s prikolicom kojega bi hrabro zaobišla.
Čekala je da dvoje djece na stražnjem sjedalu zaspe, što su - uljuljkani
brujanjem motora - uskoro i učinili, tako da Ramsayju može postaviti nekoliko
vrlo ozbiljnih pitanja.
No kad su se napokon opustili u sjedalima, Maryno je lice još uvijek bilo
bijelo poput krede; povijenu nogu podignula je posred sjedala, a Zoe je bacila
pogled pokraj sebe... i shvatila da i Ramsay spava. Glavu je oslonio o prozor,
sunčeva mu je svjetlost pozlatila uvojke, a napetost je napokon nestala s njegova
lica.
Nije ga mogla probuditi. Pustila ga je da spava, pustila ih je sve da spavaju i
ništa nije prekidalo tišinu osim pokoje grbe na cesti i krikova ptica koje su se
uzdizale sve više i više na vjetru.

173
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Zoe je smjestila Mary u krevet, čak ju je i presvukla u pidžamu, no Mary se nije

probudila. Potom je otišla po Ramsayja.
Napokon ga je pronašla pokraj staroga napuštenog čamca. Zurio je prema
jezeru.
“Na čekanju je za psihološku pomoć”, napokon je rekao kao da je znao što ga
Zoe želi pitati.
“Što je s privatnim službama?” upitala je Zoe. U dubini duše nije mogla
povjerovati da Ramsay uistinu nema novca, bez obzira na stanje vrtova; zbog kuće
joj se to činilo potpuno nemogućim.
Ramsay je uzdahnuo.
“Ja nisam... nisam...”
Položio je ruku na stražnji dio vrata.
“Pokušali smo. Prije. Nije dobro prošlo.”
“Što se dogodilo?”
“Nije željela razgovarati, samo je psihologa nazvala... izrazom koji ne želim
ponoviti.”
“Ah”, rekla je Zoe. Pitanje joj je bilo na usnama, no nije ga mogla izgovoriti:
zašto je takva?
“Željeli su je drogirati. Staviti je na ozbiljne lijekove.”
“Mislim da lijekovi mnogima pomažu.”
“Nisam mogao na silu svoju djevojčicu šopati lijekovima... kad ih ne želi
uzimati. Samo je tužna. Ima..Ramsayjev je pogled bio vrlo odsutan. “Ima razloga
za to.”
Okrenuo se prema Zoe, molećiva lica. “Tužna je zato što joj nedostaje majka...
Mislim, to je normalno. To nije zdravstveni problem koji bi trebalo zatrti
lijekovima. Zar ne?”
Zoe je zastala.
“Da, ali ako ozljeđuje samu sebe...”
“Znam, znam, to sve mijenja.”

174
 Knjige.Club Books

Provukao je prste kroz kosu i očito nije imao pojma da se potpuno raščupao.
A onda se okrenuo od Zoe i njoj je trebalo vremena da shvati, što ju je šokiralo,
da plače i da se to svim silama trudi sakriti.
“Daj mi da razgovaram s nekime u školi”, rekla je Zoe prišavši mu. Da je bila
riječ o komu drugom, zagrlila bi ga. No s Ramsayjem je imala dva problema:
prvo, bio je toliko visok da bi ga zagrlila oko bokova, ili nečega jednako
neugodnog, a drugo, naravno, bio joj je šef. Ipak, nije mogla samo stajati i ništa
ne poduzeti. Na kraju je slabašno zamahala rukama, a on je na brzinu obrisao lice
rukavom i uspravio se.
“Oprosti”, rekao je.
“Nemoj se ispričavati”, rekla je Zoe i pogledala na sat kao da ima mnogo
posla. “No mogla bih vidjeti što Kirsty može ponuditi. .. sigurno u školi imaju
psihologa.”
“Ne, nemoj...” Ramsay se trznuo. “Ne želim... tračeve i socijalnu službu i sve
to... Bit će samo još gore. Ako je uopće namjeravamo vratiti u školu.”
Zoe je kimnula. “U redu. Dobro. Mogla bih privatno razgovarati s
ravnateljicom. Prijateljice smo.”
Ponovno se trznuo.
“U redu. Dobro. Samo neobavezno. Da vidim što nam mogu ponuditi.”
Zoe se okrenula.
“Ako ti pomaže... mislim da nije jedina. Koja se reže, znaš?”
Ramsayjevo je lice bilo silno tužno.
Na jezeru je nešto bljesnulo, losos je iskočio iz vode, zablistao u srebru i
ponovno nestao.
“Ah”, rekla je Zoe.
“Što' je?” upitao je Ramsay.
Zoe se zagledala u odbljesak Sunčevih zraka na blistavom krznu tuljana koji
je tako napeto zurio u njih da joj se učinilo kao da ih prepoznaje. Izraz njegova
lica bio je poput onoga u osobe koja te pokušava prepoznati na zabavi.
“Ovdje je tako nevjerojatno lijepo.”
Tuljan se popeo po stijeni.
“Zdravo, debeljko”, rekla je Zoe. “To sam samo ja.”
Tuljan se nastavio penjati.
“Čini mi se da to jako boli.”
“Imaju debelu kožu”, promrmljao je Ramsay.
Sagnuo se i podignuo kamenčić koji je bacio po vodi. Shvatila je da razmišlja
o tome koliko je daleko od vrha njegove glave do njegovih nožnih prstiju i
zapitala se je li to i njemu čudno, a onda je shvatila koliko je takvo pitanje
smiješno.

175
 Knjige.Club Books

Ogledala se oko sebe, od jezera, kroz šumu i vrtove prema kući, a hladan joj
je zrak zastao u grlu.
“Znaš, ja sam odrasla... u jednoj sobi. Moj tata... nije ga baš bilo. Upetljao se
sa...”
Zastala je.
“S problemima... Bethnal Greena. Nekoć je Bethnal Green bio lijep kvart, pun
krasnih dućana i tako toga. No mi nismo imali ništa. Nije bilo trave ni stabala.
Samo promet, ispušni plinovi i stančić u općinskim zgradama okruženima
natpisima na kojima je stajalo ‘Nema igre loptom’, i narkomanima po ulici. Nisam
znala ni da ovakva mjesta postoje.”
Ramsay se tužno nasmiješio i spretno bacio još jedan kamenčić po vodi.
“Ne razumijem... Ovo će ti zvučati glupo.”
“Ne brini se”, rekao je Ramsay. “Glupost je napredak u odnosu na moje
trenutačno stanje.”
Na nebu iznad njih, dvije čigre kružile su jedna oko druge, penjući se sve više
i više na vjetru. Zoe ih je promatrala, a onda je skrenula pogled na valiće koji su
ostali na staklastoj površini locha nakon još jednoga savršeno bačenog
kamenčića.
“Ne razumijem kako itko ovdje može biti nesretan.”
Ugrizla se za usnicu, odjednom je shvatila da je na rubu suza.
Ramsay je polagano spustio ruku u kojoj je držao kamenčić. Nije to očekivao.
“Stvarno?” upitao je.
Zoe je kimnula zureći u tlo.
“Nisam mogla... Da si mi pokazao samo svoju kuću i ovo imanje i zemlju, i
moj Bože, imaš vlastitu šumu! I lisice i ptice i ribe i...”
Ramsay ju je pogledao.
“Znam. Kako bi itko ovdje mogao biti nesretan? Ima smisla, valjda.”
Duboko je uzdahnuo i ogledao se oko sebe.
“Idem k njoj.”

Nažalost, Kirsty na kraju nije bila od pomoći.

“O, to je grozno.”
“Trebala je dva šava!”
“Isuse. Još jedna.”
“Stvarno?”
“Iako se to ovdje uglavnom ne događa - Visočje i otoci najbolja su mjesta za
djecu u cijeloj Britaniji, znaš?”

176
 Knjige.Club Books

Zoe je kimnula. Kirsty joj je potvrdila ono što je osjećala od dolaska, ono što
je rekla Ramsayju. Čist zrak, čista voda, sigurna mjesta za igru. Nije se mogla
sjetiti boljega mjesta za djecu. I njezin je sin, iako još uvijek nije govorio, bio
otvoreniji i samopouzdaniji nego ikada prije. Mazio je pse, našao je prijatelje -
sve ono što je mislila da nikada neće učiniti.
Pribrala se.
"Da, znam... No to ne pomaže Mary.”
“Ne”, namrštila se Kirsty. "Znaš, nije dobro za nju da je stalno kod kuće i da
razmišlja o svemu što je muči. To ti je jasno?”
Zoe je kimnula.
“Jasno.”
“Imamo neke psihologe pri školi...”
“Jeste li ih ikada upotrijebili?”
Kirsty je slegnula ramenima.
“Iskreno, većina naših klinaca... Mislim, katastrofa je kad izgube psa ovčara.
Prošle smo godine imali maloga Bena koji je imao problema s čitanjem, no to nije
bilo ništa za što bih trebala zvati psihologe. Ali čula sam da su jako dobri.”
“Za ovo treba zvati psihologe”, odlučno je odvratila Zoe. “Pa, da. Stvarno.
Ali, Zoe, poslušaj me: ona se mora vratiti u školu. Vrati je nakon praznika i
nekako ćemo se snaći.”
Zoe je kimnula.
“Dobro.”
Nije spomenula da je upravo zbog povratka u školu Mary i učinila ono što
jest.

177
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Mary je morala preležati nekoliko dana jer je rana bila na nezgodnu mjestu i nije
smjela pokidati šavove.
No nekako, uz Zoe i dečke, to i nije bilo važno.
Posvađana, bezobrazna skupina koju je zatekla prije dva mjeseca promijenila
se iznad svakog očekivanja. Kuhali su čaj, pomagali, donosili jaja. Naravno, i
dalje su se glasno prepirali, ali su to činili usput. Čak je i Hari bio od pomoći,
recimo, mahao je malom metlom i nosio svoje rublje, čarapu po čarapu, uz
četiri niza stuba do svoje sobe. Za to mu je trebalo obilje vremena, no to nekako
nije bilo važno.
I zato je Zoe imala više vremena za Mary. Doduše, nije razgovarala s njom;
naučila je lekciju o izravnome pristupu i znala je da to ne završi dobro. Umjesto
toga pojavila se na vratima njezine sobe s knjigom u ruci.
“Priča je o djevojčici koja nema mamu, mora ležati u krevetu i mrzi sve na
svijetu”, objasnila je. “Pa vjerojatno nema veze s tobom.”
Taj je izravni pristup bio itekako namjeran.
Sinoć je dugo ostala budna u krevetu i odlučila kako, znajući da i ostatak
kućanstva vjerojatno ne spava, više neće izbjegavati tu temu. Nije znala gdje je
Maryna majka. Činilo se da to ne zna ni Mary, s obzirom na pitanja koja postavlja.
Jedina osoba koja zna bio je vjerojatno Ramsay, a možda i gđa MacGlone, ali oni
joj nisu bili od pomoći.
No Zoe će se prestati pretvarati da je njihova majka samo u drugoj sobi ili u
susjedstvu, i da se odmah vraća. Prestat će izbjegavati riječ “mama”, prestat će
govoriti gluposti.
Takvo je ponašanje bila strašna zabluda, a ona je zaključila da su to pisci u
prošlosti shvaćali mnogo bolje od suvremenih spisatelja.
Vjerojatno je tada bilo uobičajeno izgubiti roditelja. Smrtnost žena pri porodu
bila je vrlo visoka. Bilo koja bolest mogla te pokositi. Svijet je bio pun siročića
bez majke ili oca, koji bi poginuo u nekom ratu. Svijet je bio pun i mrtve braće i
sestara, bebe koje bi se rodile i ne bi dobile ime sve dok obitelj ne bi znala hoće
li preživjeti tetanus ili šarlah, ospice, polio, gripu, edem, tifus, rat i opasni porod.
I to nisu skrivali. Shvaćali su to i bili su otvoreni s djecom kad je riječ o smrti i
boli; nisu se pretvarali da ne postoje.

178
 Knjige.Club Books

Sada je bilo neuobičajeno izgubiti roditelja ili dijete, i ljudi o tome nisu željeli
razgovarati, kao da nisu željeli maljati vraga na zid. Kao da nisu željeli izazivati
lošu sreću ili su samo bili praznovjerni. Sjetila se svih onih koji nisu željeli
razgovarati o Harijevoj nijemosti, kao da bi time tu nevolju prizvah na vlastitu
djecu.
No Zoe je zaključila da je toga dosta. Djeca nisu nimalo glupa. Primijetila bi
sve što se događalo, čak i ako nisu u potpunosti razumjela. Hari je oduvijek znao
da njegov otac neće biti s njima, da neće ostati. Nije bio sretan zbog toga, no znao
je što se događa. A pretvaranje da nema problema s majkom te djece odvelo ih
je ravno u bolnicu i Zoe je odlučila da je dosta.
Pa je otvoreno rekla - to je priča o djevojčici koja nema majku - gledajući
ravno u Mary.
Mary ju je nesigurno odmjerila. Zoe nije bila sigurna je li joj se to samo
učinilo, no imala je osjećaj da je iz djevojčice nestalo borbenosti, barem malo.
“Može”, rekla je napokon. Pa je Zoe sjela pokraj nje i otvorila Što je Katy
učinila.

179
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

Borbenost nije posve napustila Mary. To se nikada neće dogoditi. U njoj je bilo
neke neobuzdanosti koja će zauvijek ostati i Zoe je zaključila da se s time može
pomiriti.
No nešto se dogodilo zbog toga što se nije mogla kretati.
Za većinu ljudi, prisilno bi ležanje vjerojatno uzrokovalo nezadovoljstvo,
nemir i razdraženost. No na Mary je imalo suprotan učinak. Zoe je zaključila da
joj je možda skinulo teret s pleća; više nije morala trošiti energiju na to da se
neprestano brani, nije više bila pod neprestanim stresom, poput životinje stjerane
u kut.
Mnogo je spavala i bez rasprave jela obroke koje joj je Zoe pripremala. Ništa
previše složeno: gustu zobenu kašu s punomasnim vrhnjem koje se proizvodilo u
tome kraju te džem od kupina koji su svi radili, čokoladno mlijeko u prahu (Zoe
ga godinama nije pila, no pronašla je kutije pune praha u smočnici), gustu juhu
od povrća s finim kruhom, čak i (i to ne samo jednom, jer je ubrzo otkrila da
zdušno prolazi) sladoled i žele.
Maryna je soba sada bila čista i organiziranija, pa su Patrick i Hari počeli
dolaziti na igru. Mary je malo gunđala, no u stvari joj nije smetalo. A Zoe je bila
s njom i čitala joj kada god nije radila.
Pročitale su cijeli serijal o Katy i prešle na Male žene dok su se dani skraćivali,
a lišće se kovitlalo cestom, začepilo odvode i zaustavilo vlakove. U kuhinji je
neprestano gorjela vatra, a gđa MacGlone pristala je ložiti vatru i u Marynoj sobi.
Nakon nekoliko dana Zoe je bila prilično sigurna da je rana zarasla - Mary je
mlada i zdrava - no bila je sigurna i da je boravak u krevetu, poput invalida,
pomogao da i nešto drugo u njoj prizdravi, iako nije znala o čemu je točno riječ.
To je i rekla Joan kad je dobra liječnica došla izvaditi šavove.
“Možda bi bilo dobro reći joj da nije još spremna za izlazak iz kreveta?” rekla
je Zoe na hodniku. Joan je zagunđala.
“Nije dobro za živa stvorenja da se ne kreću.”
Zoe se sjetila Marynih dugih, usamljenih šetnji po obali; kako bi daleko znala
otići, sama, u spavaćici. Tko zna što bi joj tada bilo u glavi.
“Jasno mi je”, rekla je Zoe. “Ali možda bi u ovom slučaju mogla napraviti
iznimku?”

180
 Knjige.Club Books

Joan je trepnula.
“Mislim”, rekla je. “Mislim da ti ovo mjesto počinje prirastati srcu.”
“Ledeno je”, odvratila je Zoe. “Nikada nema vruće vode, jeleni pojedu sve
jagode, djeca i dalje ne idu u školu, kuća je puna paukova i ne zarađujem dovoljno
ni da prehranim poljskoga miša.”
“Aha”, rekla je Joan.
Nasmiješile su se jedna drugoj i otišle u Marynu sobu.
“Žao mi je”, rekla je Joan. “Još četiri dana u krevetu.” Kradomice je pogledala
Zoe, koja se nije ni trznula.
Iako bi se inače odmah posvađala, Mary je izgledala kao da joj je laknulo.
“U redu”, tiho je rekla.
I uistinu je prizor u spavaćoj sobi, s ranim dolaskom noći, bio vrlo ugodan:
teške zavjese napokon su bile čiste i napola navučene, tako da su se kroz njih
vidjele zvijezde, u malenom je kaminu veselo pucketala vatra. Niz knjiga na polici
iznad Maryna kreveta bio je sve duži, Patrick i Hari glumili su medvjede na sagu
ispred kamina. Zoe je donijela nešto kasnoga cvijeća iz vrta, pa je u sobi bilo i
živosti.
“Dakle,” rekla je Zoe kad je Joan otišla, “moramo ti nabaviti malo nove
odjeće.”
Mary se namrštila.
“Prestani me pokušavati pretvoriti u tebe”, rekla je.
“Ne pokušavam”, mirno je odvratila Zoe. “Samo sam praktična. Ljeti nije bilo
važno što jurcaš uokolo u spavaćici. No zimi će biti.”
“Mogu nositi Shackletonove stare stvari.”
“Ne, stvarno ne možeš.”
Shackleton je nosio očevu staru odjeću, za koju je Zoe sumnjala da se već
generacijama prenosi u obitelji. Ipak, morala je reći da izgleda prilično pristalo u
svemu tom tvidu.
“Hajde, bit će zabavno. Otići ćemo u Inverness. Mislim da ondje imaju Žaru”,
rekla je Zoe provjeravajući na mobitelu.
Mary je izgledala kao da nema pojma što je Žara, i da je nije briga za to.
“Ozbiljno, sve to radiš zato da bih te zavoljela?” nadureno je upitala. Zoe je
zaključila da joj je očito bolje, čim se opet bila u stanju duriti.
“Ne”, iskreno je rekla. “Nije važno voliš li me ili ne, ja sam ionako samo
kućna pomoćnica. No važno je da se ne smrzneš dok pazim na tebe.”
Mary se zamislila.
“U redu”, napokon je rekla.

181
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

Zoe je jedne večeri pričekala da se Ramsay vrati i ode u knjižnicu. Pazila je samo
da ne čeka predugo jer bi se inače mogao zadubiti u neku od svojih knjiga.
Skuhala mu je čaj i odrezala komad svježega biskvita koji su ona i Shackleton
zajedno ispekli tog popodneva. Patrick i Hari također su napravili biskvit, no
njihov je bio zaseban i namijenjen samo njima jer je gotovo odustala od pokušaja
da ih opere kako treba.
Zoe je oprezno pokucala na teška drvena vrata. Još nikada nije bila u knjižnici.
Djeca su problijedjela kad je rekla da ide gore.
“Totalno je i skroz privatno”, upozorio ju je Patrick izgledajući kao da se boji
da će je pojesti tigar. Bilo je to čudno; Ramsay joj se doimao tako blagim, nije bio
nimalo nalik na Modrobradoga, što je Zoe očekivala kad je stigla u kuću. No sva
su se djeca bojala knjižnice.
Zoe je putom po mračnome hodniku samoj sebi rekla da ne smije biti
smiješna. Ipak, knjižnica se nalazila s prednje strane kuće, a ne u krilu gdje je
kuhinja, Maryna soba i stube koje su vodile do soba za poslugu. Možda je trebala
napraviti popis pitanja koje želi postaviti, pomislila je. No on joj je samo šef i
mora biti hrabra. Opet, mračno je pomislila.
Najprije je lagano pokucala, a onda jače. Iznutra je začula glas, zaključila da
je poziva ući i otvorila teška škripava vrata.
Prostorija je bila tako lijepa da je na trenutak zapanjeno zastala.
Posvuda su gorjele svjetiljke, a prozori su bili otvoreni prema posljednjim
tracima danje svjetlosti. Na obzoru se vidjela još samo zlaćana crta, a Zoe je
shvatila da se knjižnica proteže cijelom dužinom kuće. Bila je dvostruko viša od
ostalih soba, a na mjestu gdje bi bio drugi kat, protezali su se balkoni do kojih su
vodila zakrivljena metalna stubišta s obiju strana.
Nad njom su se uzdizali metri i metri knjiga, sve do stropa - tamnocrveni i
zlatni hrpti, omoti od zelena pamuka. Koliko su joj se knjige u salonu u prizemlju
činile zanimljivima, toliko je ovo bila pećina s blagom. I zato je samo ostala
stajati, potpuno očarana.
U kaminu je gorjela vatrica, mirisalo je po slatkome drvu, a na suprotnome
kraju sobe ispod prozora s mnogobrojnim panelima nalazio se golem globus na
kojemu kao da nisu bile ucrtane sve svjetske države. Krov je bio pokriven

182
 Knjige.Club Books

staklenom kupolom kroz koju su se vidjele zvijezde. Na katu knjižnice u

prozorskoj niši, s klupicom prekrivenom izvezenim jastučićima, nalazio se velik
teleskop.
Njoj zdesna nalazila su se dva dugačka stola prekrivena gomilama knjiga, a
slijeva komoda s ladicama i medicinski ormarić s malenim ladicama označenima
neobičnim natpisima: gorčica, sumpor, alaun, bor. Na polici se nalazio astrolab i
lubanja - je li prava? - i preparirana ptica i još toliko zanimljivih stvarčica koje je
poželjela pregledati, a istodobno je samo željela pobjeći. Bilo ju je strah okrenuti
se i pogledati Ramsayja jer joj se nekako učinilo - što u današnje doba zvuči
potpuno smiješno i teško je povjerovati
— da bi mogao biti pravi čarobnjak i da je odjednom dospjela u neko drugo
mjesto i neko drugo vrijeme.
Naglo je udahnula i gotovo prolila čaj. Ramsay je upitao: “Zoe? Jesi li
dobro?”
Ustao je od stola - nije bio nikakav čarobnjak, bio je samo nespretan, previsok,
ponešto zbunjen čovjek.
Okrenula se.
“Ah!” rekla je. “Oprosti! Još nisam bila ovdje.”
Trepnuo je. “Da. Uglavnom je pod ključem... Ovdje ima nekih izvanrednih...
pa, ima nekih stvari...”
“Djeca misle da ćeš ih ubiti uđu li ovamo.”
Nije se nasmiješio. Lice mu je odjednom izgledalo strogo i zabrinjavajuće u
polumraku prostorije.
“Ne želim da ulaze ovamo.”
Potom se pribrao.
“Mislim, Patrick bi visio s lustera.”
Nije to mogla poreći, pa mu je samo pružila čaj.
“Prekrasno je”, rekla je.
“Ah, knjižnici bi vjerojatno dobro došlo jedno tvoje čarobno čišćenje”,
odvratio je. “Jedva da sam išta dirao, kao i moj otac. Kuća je izgrađena oko
knjižnice; ovaj je dio zgrade najstariji. Vjerojatno potječe iz sedamnaestog
stoljeća. Tijekom reformacije ovdje su se čuvale krijumčarene knjige; bilo je
predaleko za kraljeve ljude. Postala je poznata kao utočište. Otuda i naziv kuće -
Bukve.”
“Mislila sam da ime potječe od šume.”
“Ono nisu bukve”, prekorio ju je Ramsay. “Ono su hrastovi. Zar ih ne znaš
razlikovati?”
Zoe je prekrižila ruke.
“Oprosti”, rekao je. “U Bethnal Greenu nema mnogo stabala?”

183
 Knjige.Club Books

“Ne”, odvratila je.

“No, dobro”, nastavio je, “to je šifra. Riječ ‘knjiga’ potječe od riječi ‘bukva’. 3
Od toga su ih nekoć proizvodili, stoga su svi znali da će ovdje moći spremati
knjige.”
Zoe je prišla i prešla prstima preko drevnih tekstova.
“Prelijepe su.”
“Da, neke od njih vrlo su lijepe. I važne. Tako provodim život - pokušavam
ih složiti u serije s njihovom braćom i sestrama. Otkriti tko je tijekom godina
preživio požare i promjene sustava vjerovanja i čišćenje...”
“Ujedinjene Knjige”, rekla je Zoe, a Ramsay se nasmiješio. “Pa, da, tako
nešto. Ti si napravila taj biskvit?”
Izgledao je uznemireno, kao da se nije sjetio jesti, što je vjerojatno bilo točno.
Hitro je prožvakao dvije kriške.
“Shackleton ih je ispekao”, odgovorila je Zoe.
“Blagi Bože”, začudio se Ramsay i s poštovanjem je pogledao. “Ti si ga
naučila?”
“Nevjerojatne su moći koje možeš dobiti kontrolirajući pristup internetu”,
veselo se nasmiješila Zoe.
“Pa, zbilja. Bravo, Dadiljo Sedam. Šalim se, šalim se”, hitro je dodao
ugledavši kako se namrštila. “Iskreno, Zoe, mnogo ti hvala. I želio sam ti još
jednom zahvaliti zbog Mary.”
Imala je osjećaj da joj se tlo zatreslo pod nogama. Ramsay se zagledao u nju.
“Moram te pitati,” rekao je, “zašto si toliko dobra prema njoj? Mary se užasno
ponašala prema tebi.”
Začuđeno ga je pogledala, nije očekivala to pitanje.
“Zašto bi ona bila kriva za to?” odvratila je. “Zašto bi ikoje dijete bilo krivo
za to?”
Porumenio je i skrenuo pogled.
“Mislim da nisi ni ti kriv”, hitro je dodala shvativši da ga je povrijedila.
No nije odgovorio na njezine riječi, vjerojatno i nije mogao, a Zoe je osjetila
kako se letimična bliskost rasplinula.
“No dobro”, hitro je nastavila hineći radost koju nije osjećala. “Moramo
razgovarati o Mary.”
“O čemu?”
“Treba joj nova odjeća za zimu.”

3
Od staroslavenske riječi buky, u prvotnom značenju slovo/pismo (unutarnja strana bukvine
kore rabila se kao pismovni materijal), da bi potom procesom metonimizacije poprimila
značenje knjiga.

184
 Knjige.Club Books

Ramsay je razmislio. “Naravno. Stalno zaboravljam da raste... Toliko je

vremena prošlo...”
Izgubio se u mislima, odsutna lica.
“... i trebat će mi novca da je odvedem u kupovinu.” Zabrinuto ju je pogledao.
“Ah”, rekao je.
“Ne treba mi mnogo”, rekla je Zoe. “Ovih dana odjeća nije naročito skupa, no
trebat će joj čizme i zimska jakna. Pregledala sam...” rekla je preduhitrivši
njegove prigovore - već je provjerila garderobu na ulazu u kuću. “I pronašla sam
gomilu kaputa i jakni za muškarce. Nema...” Nije znala kako to reći a da ne zvuči
bezobzirno. “... Nisam našla žensku odjeću.”
Rečenica je ostala visjeti u zraku. U kaminu je cjepanica kliznula po rešetci i
zapucketala. U knjižnici je vladala tišina, osim vrlo tihe klasične glazbe u pozadini
koju je Ramsay utišao kad je ušla.
“Da, razumijem”, namrštio se i uzdahnuo.
“Što nam još treba?” upitao je. Oboje su se sjetili perilice posuđa.
“Treba nam nova perilica rublja”, rekla je Zoe. “I novi usisivač, koji će gđi
MacGlone olakšati život; onaj stari vjerojatno je stariji od nje. I aparat za kavu”,
hitro je dodala.
“Kome bi mogao zatrebati aparat za kavu?” upitao je Ramsay. “Kome bi
mogao zatrebati vrtlar?” odvratila je Zoe.
Ramsay je trepnuo.
"Ali Wilby je pod ostavštinom.”
“Ne razumijem.”
“On je... naslijedio sam ga. Otac mu je oporučno ostavio novac, godišnje
kamate. Kao i gđi MacGlone. Tako posluga dobiva mirovinu, nisi znala?”
“Da, na svojem sam imanju imala stotinu sluga”, zakolutala je Zoe očima.
“Dovraga, o čemu to govoriš?”
“Dakle, ne plaćam ih ja. Plaća ih zaklada imanja. Ne moraju raditi za plaću -
oboje su službeno u mirovini.”
Zoe se namrštila.
“A ipak dolaze i rade za tebe?”
Ramsay se pokunjio.
“Ovaj, da, izgleda da je tako.”
Zoe se zamislila.
“Gđa MacGlone dolazi raditi... a ne mora?”
Ramsayju je bilo neugodno.
“Rekao sam joj da uzme dopust, ali...”
Zoe je odmahnula glavom. "To je... to je... Dakle, uopće nemaš novca? Zna li
to Larissa?”
185
 Knjige.Club Books

Ramsay je trepnuo.
“Što me to pitaš?”
“Oprosti”, rekla je Zoe. "Ništa. Pretvaraj se da ništa nisam rekla.”
Ramsay se namrštio. “Kakve veze Larissa ima s bilo čime?”
Zoe je zašla dublje u prostoriju. Knjižnica je bila uistinu prelijepa. Iza polica
hrastovi su paneli prekrivali zidove, pa čak i strop. Obični višekraki željezni
lusteri - ako su se višekraki lusteri uopće mogli nazivati običnima - visjeli su sa
stropa, a u njima su gorjele male žarulje. Dodatno su svjetlo davale niske zelene
svjetiljke raspoređene po prostoriji.
Krenula je prema zidu.
“Sigurno ima”, rekla je. “Sigurno ovdje ima nekih stvari koje možeš prodati?”
Ramsay je izgledao kao da ga je pogodila strijelom. Podignuo je ruke.
“Imam osjećaj... da nije na meni da ih prodajem.”
“Knjige su tvoji vlasnici?”
Odjednom je izgledao poput odrasle verzije dječaka kakav je nekoć bio.
“One su me stvorile”, tiho je rekao. Ogledao se oko sebe. “Pola sam života
proveo u ovoj prostoriji.”
Zoe se nasmiješila.
“Kako bi bilo da ih pregledam dok te nema?” Podignula je pogled. “Mislim,
ne bih znala otkud početi...”
“Imam almanah...”
Na licu mu se vidjelo da je rekao više nego što je namjeravao. “Što je to?”
Bacio je pogled prema neurednom stolu. “To je godišnji popis rijetkih
knjiga... koliko bi mogle stajati, tko ih ima.”
“Dakle, mogla bih pregledati popis i vidjeti što imaš?” Ponovno je izgledao
kao da ga je nešto zaboljelo.
“Moram li gledati?”
Zoe je odmahnula glavom. “Bit ću vrlo pažljiva”, rekla je. “I ništa neću uzeti
bez dopuštenja.”
Dohvatila je teški almanah otisnut sitnim slovima.
“Uf”, rekla je. “Možda mogu zamoliti klince da mi pomognu.”
“Ne!” oštro je uzviknuo Ramsay. “Djeca ne smiju ovamo.” Pogledala ga je.
“... U redu?” rekla je.
Ramsay je trepnuo.
“Ima nekih stvari... koje ne bi smjeli dirati”, promrmljao je. Zoe se ogledala
oko sebe. Knjižnica je bila prekrasna i činilo joj se da je uistinu šteta što je nitko
ne smije vidjeti.
“U redu”, odlučno je odvratila. “Učinit ću to. Pronaći ću knjige za prodaju.”

186
 Knjige.Club Books

“Kada?” upitao je Ramsay. “Čini mi se da već imaš previše posla.”

“Naći ću vremena”, nasmiješila se Zoe.

187
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

I tako je nekoliko idućih jutara, prije nego što su djeca ustala - i dalje su išla na
spavanje kada bi im se prohtjelo, a Zoe je zaključila da je za sada dovoljno to što
bolje jedu i pospremaju za sobom, pa će se oko spavanja raspravljati u nekome
povoljnijem trenutku - dok je oštro jesensko svjetlo sjalo kroz rumeno lišće
prerasloga vrta, Zoe jedan sat provodila uspoređujući, slažući i čisteći knjižnicu.
Pronašla je obilje blaga: drevne atlase u kojima je svijet još bio prepun
nepoznanica i knjige čarolija ispisane poput običnih kuharica; našla je i kuharice,
neke obilježene rukom, pune staromodnih obroka, poput želea od ovčetine i
gulaša od zamorčića. Slavodobitno je pociknula pronašavši prvo izdanje vodiča
za kućanstvo Mrs Beeton, potpuno netaknuto (kiselo je pomislila da gđi
MacGlone očigledno nije trebalo). Pronašla je i uistinu prastare almanahe Wisden
o kriketu; neshvatljivi su se rezultati nizali kroz godine.
Ramsay se naviknuo na njezinu prisutnost, pognula bi glavu nad bilježnicu,
za uho zataknula olovku i napeto se zagledala u svoj posao. Katkada bi joj pramen
kose pao na lice. Tiho se kretala, nije mu smetala, stavila bi mu šalicu instant kave
na stol (kava je bila užasno slaba i često hladna; nije imao pojma da mu na
pasivno-agresivan način pokušava dokazati da im treba novi aparat za kavu). Nisu
razgovarali, iako bi ona katkad zadovoljno uskliknula, a on bi nervozno podignuo
pogled, pa bi mu pokazala što je pronašla. Uglavnom je tražila lokalna izdanja.
Povremeno bi bila riječ o turističkim vodičima ili kartama okolice, koji sami po
sebi nisu bili naročito vrijedni, no znala je da će ih lako prodati u kombiju kod
centra za posjetitelje. Usto neće predstavljati naročit gubitak za Ramsayjevu
knjižnicu.
“A imaš ih još na tisuće”, podsjetila bi ga.
No katkada bi - kao kad je pronašla prvo izdanje Petra Pana Jamesa M.-a
Barrieja, koji je poznavao Ramsayjeva djeda i odrastao u blizini - teško
uzdahnula.
“Znaš,” tiho mu je rekla, “ovime bi vjerojatno mogao popraviti krov istočnoga
krila.”
“Mislim da kuću na okupu drže dobre želje i ptičja gnijezda”, odvratio je
Ramsay.

188
 Knjige.Club Books

“U ovoj knjižnici izgleda nema odjela za popravke krovova”, rekla je Zoe.

“Zar ti otac nikada nije predložio da odeš studirati građevinu, a ne englesku
književnost?”
“Trebao je, zar ne?” uzdahnuo je Ramsay.
“Od tebe bi ispao dobar građevinar. Snažna leđa. Velike ruke”, rekla je Zoe i
pocrvenjela; na trenutak je zaboravila da razgovara sa šefom.
Ramsay to nije primijetio. Zagledao se u svoje ruke, poprskane tintom. “Hm”,
rekao je. “Je li prekasno da naučim?”
“Još te nikada nisam vidjela da si se popeo stubama a da se nisi zveknuo o
onu jelenju glavu”, nacerila se Zoe. Ramsay je zakolutao očima.
“Uglavnom,” potišteno je rekao, “razmišljam o nečemu drugom.”
“Primijetila sam.”
A onda je pogledao na sat i, kao svakoga jutra, namrštio se i otišao baviti
nečime vrlo važnim - iako Zoe nikada nije otkrila kamo to odlazi.

189
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

Jednoga svježeg jutra u listopadu, u zraku se osjećao mraz i mirisalo je na kriješ

iako ga nije bilo, a Zoe je poslala Patricka i Harija na livadu u gumenim čizmama
da prije doručka skupe lišće u posudu. Vratili su se ozareni s punom posudom
sreće - crvenim, narančastim i žutim lišćem.
Stavili su ga u staru kositrenu posudu i smjestili pokraj kuhinjske vatre da se
osuši i mračnoj kuhinji doda prekrasnu boju. Zoe je ionako već počela zidove
prekrivati šarenim dječjim crtežima. Pripremila im je vrućeg mlijeka s muškatnim
oraščićem da se zagriju, a onda je otišla na kat i naletjela na Ramsayja.
I on je bio nečime zauzet, pa su se sreli na hodniku prema knjižnici.
Nasmiješili su se jedno drugom i zajedno krenuli niz dugačak, izblijedio sag.
“Prodala sam sve one vodiče na gaelskom”, rekla je.
“Ma daj?” namrštio se Ramsay.
“Jesam!”
“Jesu li znali da su na gaelskom?”
“Bili su oduševljeni! Jedan mi je kupac pokušao zahvaliti na njemu.” Zastala
je. “Barem mislim da je to bio gaelski.”
“Kako je zvučalo?”
“Kao da netko pjeva prelijepu pjesmu usred koje se odjednom nakašlje.”
“Da, to bi bilo to. Tapadh leaf’
“Tippa lit", pokušala je ponoviti Zoe.
“Otprilike.”
“No dobro. Nešto smo zaradili...”
Zoe se sagnula prema vratima knjižnice i pružila ruku tražeći od njega ključ.
Stisnuo je oči, dao joj ključ, a ona ga je pažljivo okrenula u krutoj staroj bravi.
Vrata su se otvorila uz škripu.
“Ta-da!” uzviknula je. Ramsay je pogledao unutra i zapanjeno trepnuo. Zoe
je uzela zaradu, otišla u pub u Kirrinfiefu i pronašla perača prozora. Pitala ga je
koliko bi prozora bio spreman oprati za to malo novca, no on je pristao doći i
riješiti cijelo zapadno krilo (doduše, samo prizemlje i prvi kat) - iako je na kraju
bila toliko nervozna zbog sapunice i prskanja dok je prao unutarnje prozore da se

190
 Knjige.Club Books

motala oko njega sa starim ručnicima, brisala i čistila, pa je mogla i sama oprati
prozore.
Perač je otišao, a u knjižnicu je kroz čiste prozore dopiralo toliko svjetla da
se vidjela sva paučina i prašina, pa je na kraju od gđe MacGlone uzela perušku
(“U knjižnici si?” rekla je vrlo, vrlo nezadovoljno, a Zoe joj se nasmiješila što je
dražesnije mogla i rekla: “Samo vam pomažem, gđo MacGlone!”, pa odjurila
svojim putom. Gđa MacGlone šmrknula je za njom, kao obično, što je Zoe naučila
zanemarivati, a Patrick joj je odlučno stao na put, još u gumenim čizmama držeći
perušku u ruci i rekao: “MI ĆEMO TI TOTALNO POMOĆI.” Hari je kimao glavom
pokraj njega, a Zoe je rekla: “Odlično, totalno počnite u prizemlju u salonu”, što
je pokvarilo Patrickove planove, no Zoe se držala nove politike da se samo mora
nastaviti kretati, pa je odjurila dalje.).
A sada se nervozno zagledala u Ramsayja koji je zurio u knjižnicu prepunu
svjetlosti, blistavu, sjajnu i čistu.
“Ah”, rekao je. “Zaboga.”
Skinuo je naočale, pa ih ponovno nataknuo na nos.
“Nisam...”
Protrljao je oči.
“Dakle, ovako već dugo nije izgledala.”
“Ništa nisam dirala!” rekla je Zoe. “Dobro, znaš što hoću reći. Osim svega što
sam uzela i prodala. I zapisala!”
Ramsay se pokušao nasmiješiti.
“Samo nemoj da ostanu rupe na policama”, rekao je. “To ne volim.”
Lunjao je knjižnicom dodirujući stvari.
“Ah”, ponovno je rekao. “Hvala ti.”
“Hvala Bogu!” rekla je Zoe. “Bojala sam se da ćeš se naljutiti. Kao da sam
zašla u jazbinu Modrobradoga u koju nitko ne smije ući.”
“Modrobradi?” zapanjio se Ramsay. “Tako me doživljavaš?”
“Ne!” odvratila je Zoe. “Definitivno, apsolutno ne.”
Zapiljio se u nju.
“Možemo li promijeniti temu?” hitro je dodala. “Modrobradi?”
Zoe je dohvatila najbližu knjigu. Bio je to prekrasan, zlatom obrubljen
primjerak Princeze i goblina Georgea MacDonalda.
“O, vidi ti to”, izlanula je.
“A, ne, nećeš”, rekao je Ramsay i oduzeo joj knjigu. “Prekrasna je. Ne mogu
je se odreći.”
“Ne želim da je se odrekneš”, strpljivo je rekla Zoe. “Mislila sam da bi je
mogao dati Mary.”

191
 Knjige.Club Books

“Ah! Naravno”, rekao je i odmah joj vratio knjigu. “Kako je moja

djevojčica?”
“Sinoć je nisi vidio?”
Namrštio se. “Kasno sam se vratio. Spavala je kad sam provirio kroz vrata.”
“U redu. Da, u posljednje vrijeme mnogo spava. Malo crta. Čita. Jako je tiha,
ali mislim da je spremna za odlazak u kupovinu.”
“Sada ćeš mi reći da si zaradila nešto novca za mene i da mi ga nećeš dati?”
“Aha”, rekla je Zoe. “Vodim Mary u šoping.”
“Dobro”, odvratio je. “Misliš da je spremna?”
“Pa”, rekla je Zoe. “Ne slažem se s onim glupim idejama da bi djevojčice
trebale biti mirne i tihe. Nimalo. Ali u Marynu slučaju... Mislim da su joj mir i
tišina dobro došli. Možda joj je upravo to trebalo.”
“Ipak bi morala u školu.”
“Da, svi zaslužuju priliku biti normalni”, rekla je Zoe.
Ramsay je trepnuo.
“Hvala ti”, ponovio je ogledajući se po blistavoj knjižnici. Začulo se kucanje
na vratima. Ramsay se namrštio, a Zoe je otišla otvoriti.
Pred vratima su stajali Patrick i Hari.
“SMIJEMO LI MOŽDA IPAK UĆI?” upitao je Patrick.
“Bojim se da ne smijete”, odvratila je Zoe osjećajući se glupo što im ne
dopušta ulaz. Njih su dvojica zajedno pridržavala tešku kositrenu posudu punu
blistava crvenog lišća.
“Totalno smo ih skupili za tatu”, rekao je dječačić.
“Pa, hvala vam”, rekla je Zoe sagnuvši se. “Ja ću unijeti posudu.”
Ostali su stajati pred njom.
Patrick je uzdahnuo, a Zoe je nešto palo na pamet.
“Iako,” rekla je, “možda bismo mogli još nešto...”
I tako se, ozarena zbog uspjeha svojega plana i s novcem u džepu, Zoe veselo
pojavila u Harijevu vrtiću u pratnji ne jednoga, nego dvojice vrlo uzbuđenih
dječaka. Hari je piljio u Patricka, svojega jedinog pravog prijatelja i zaštitnika,
kao da ne može povjerovati svojoj sreći. Prvi je put bio sretan što ide u vrtić.

192
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Idućega je vikenda Zoe bila pomalo uznemirena. Ostavila je kombi i zelenim

autićem krenula prema Invernessu s Harijem na stražnjem sjedalu. Patrick se
cijeloga dana glasno bunio zato što ga je ostavila sa Shackletonom.
Zoe je porazgovarala s vrtlarom Wilbyjem. Istaknula je koliko je glupo što se
dječaci samo motaju po kući i nemaju pojma o vrtlarenju. Wilbyju to uopće nije
bilo glupo; on je smatrao da bi bilo mnogo neobičnije da mladi gospodari rade uz
njega, uistinu neobično, njegovu se ocu to uopće ne bi svidjelo, no Zoe je
bila odlučna i unatoč (a možda i zbog) neprestanog prigovaranja gđe MacGlone
na račun njezine vulgarnosti i nametljivosti, uspjela ga je nagovoriti, pa su se tako
Shackleton i Patrick toga dana zatekli u staroj odjeći i šišajući živicu uz Wilbyja.
“Malo svježega zraka dobro će vam doći”, nestašno je rekla iako je Hari
zaplakao. Dan koji bi uključivao boravak na otvorenom s Patrickom, Najboljom
Osobom na Svijetu, a usto i goleme škare u vrtu, bio je neodoljiv i Hari se osjećao
izdanim.

Put do Invernessa bio je dug, oblaci su se spuštali sve niže, stabla su i dalje blistala
bojama unatoč slabu svjetlu i težini u zraku, vlažnoj i napetoj, kao da oblaci samo
čekaju da se izliju.
Parkirali su se u modernoj garaži u središtu grada, neprivlačnoj višekatnici
pokraj autobusne postaje koja nimalo nije doprinosila izgledu lijepoga gradića ni
dramatičnoj ljepoti okolice u sjeni okolnih planina, pa su pomalo nervozno krenuli
dalje. Mary je hodala najdalje od Zoe što je mogla a da ne padne s pločnika, a Zoe
se nasmiješila vidjevši u njoj prkosnu tinejdžericu kakva će postati. Hari je
strpljivo klipsao pokraj nje. Malo se iznenadila primijetivši da je Hari prvi put
prati bez problema; nije zastajao ni vukao se, nije sjedao ni čeznutljivo se
zagledao u dječja kolica u prolazu.
Ojačao je za kratkoga vremena koje su ovdje proveli. Malo se i popunio -
obrazi su mu bili okrugliji i ružičasti - i nije više izgledao poput prestrašena zeca.
Dječačić je napokon stekao malo samopouzdanja zahvaljujući - u to je Zoe bila
sigurna - činjenici da je stekao prijatelja. Sada se znatiželjno ogledao oko sebe, a
ona se zapitala misli li da su se vratili u London. Shvatila je da odavno nije vidjela
pješački prijelaz. Mary je jurila pred njima izgledajući neobično odraslo. Zoe se

193
 Knjige.Club Books

zabrinula razmišljajući o tome što će biti kad postane tinejdžerica. I gdje će ona
sama tada biti? Tko bi to znao?
Shvatila je promatrajući mršavu djevojčicu ispred sebe, koja više i nije šepala
te se mrštila na neke starice koje su joj se drznule stati na put, da ima još tema za
razmišljanje: što će biti dalje. Kamo će otići i što će raditi. Postojao je u njoj jedan
dio koji je pokušavala potisnuti, dio koji se nadao da će nakon njezina odlaska Jaz
shvatiti koliko je pogriješio, otkriti što je izgubio odrekavši se nje; pokajat će se,
bit će mu žao i pokušat će sve popraviti.
Odjednom je shvatila da ovih dana na svijetu nema mnogo pokajnika. Činilo
se kao da više nikomu nije žao ni zbog čega što bi učinili; umjesto toga zainatili
bi se, ponosili na to i nikada ne bi priznali da su pogriješili. Morala je samoj sebi
priznati da je sigurna kako je Jaz već pronašao način da krivnju prebaci na nju -
bila je glupa što je ostala trudna, što ga je pokušala vezati za sebe, povući na dno
i spriječiti ga u ostvarenju njegova potencijala. Danas za sve postoji neka izlika.
A to znači da će se netko drugi morati pobrinuti za posljedice.
No što da poduzme? Ako ne stane na noge i ne vrati se u London, što će?
Pomalo je štedjela od poslova u knjižari i u kući, no to je bilo vrlo malo i sporo.
Iako je šestotjedni probni rok istekao a da to nitko nije spomenuo.
Ostavila se toga i usredotočila na Mary, koja je zastala ispred butika New
Look i bijesno se zagledala u izlog.
“Mrzim sve - glupo je”, rekla je čim joj je Zoe predložila da uđu pogledati.
“Znam”, rekla je Zoe. “Možemo početi ovdje, sve mrziti i onda krenuti dalje.”
U stvari, ponuda tinejdžerske odjeće uopće nije bila loša. Moda se očigledno
ponovno reciklirala jer je Zoe sve podsjećalo na odjeću kakvu bi nekoć odijevala
njezina majka - zvonaste suknje i hlače na vezicu jesenskih boja. Isprobale su žutu
majicu na pruge, tajice i tamnocrvenu suknju. Mary je ljupko izgledala, zbog
dugačkih nogu i uska struka podsjećala je na kakvu elegantnu lutku, no i dalje se
mrštila.
“Dobro, idemo dalje!” nije se dala Zoe, pa su otišli u H&M. Hari je strpljivo
sjedio, Mary se presvlačila, a Zoe je razmijenila pogled sa ženom svojih godina
koja je sjedila ispred kabina. Njezina je bucmasta djevojčica od kojih dvanaest
godina izašla iz kabine u kratkoj majici na kojoj je srebrnim slovima pisalo
STARLETA i preuskim tajicama s uzorkom leoparda koje joj nisu naročito
dobro pristajale.
“UŽAS:” vrištala je mala na majku, “NIŠTA NE STOJI KAKO TREBA! SVE JE
ODVRATNO!”
“Meni se svidjela ona lijepa haljinica u Marksu”, slabašno je odvratila majka.
“Haljine su glupe! Nitko ne nosi haljine!”
“Evo”, rekla je majka dajući joj majicu većeg broja.
Pojavila se Mary u ljubičastoj haljinici bez rukava ispod koje je imala crvenu
majicu.
194
 Knjige.Club Books

“Prekrasno”, iskreno je rekla Zoe, a Mary se nato snuždila. Ako se Zoe

sviđalo, sigurno je grozno.
“Ne, ne, pogledaj se u zrcalo - zar ne vidiš kako si lijepa?”
“Izgledam glupo”, rekla je Mary odbijajući pogledati se u zrcalo.
“Kakve će samo biti kad postanu tinejdžerice!” urotnički je šapnula majka
druge djevojčice, a Zoe nije znala što bi, pa joj se samo nasmiješila. “Ja mislim
da divno izgledaš. Da barem mogu Tegan nagovoriti da odjene nešto takvo.”
“Kakvo?” začuo se glas iz garderobe. Djevojčica je provirila i rekla: “O.”
“Glupo je, ne?” nesigurno je upitala Mary tražeći potvrdu druge djevojčice.
Tegan je slegnula ramenima.
“Okej je”, rekla je. “Boje su super.”
“Želiš li i ti to isprobati?” žurno je uletjela njezina majka.
“Ma ne”, rekla je Tegan i izašla iz garderobe. Nova je majica bila još kraća i
otkrivala je još više trbuha iznad vrlo uskih tajica. “Ovo je okej.”
“Sigurna si?”
“Želiš li ti isprobati nešto takvo?” upitala je Zoe. Nije joj se svidjelo, no znala
je da se njoj nikada nije sviđala odjeća koju bi joj odabrala majka. Moda je ionako
za mlade i očigledno je grozno važna, no sama pomisao da bi Mary odvela natrag
u Bukve u tajicama i prekratkoj majici na kojoj piše STARLETA nekako je u
njoj probudila unutarnjeg snoba za kojega nije znala da uopće postoji.
Mary je odmahnula glavom.
“Ali na tebi dobro izgleda”, rekla je Mary Tegan, a ona se nasmiješila i rekla:
“Da?”
“Pristojne su prema svima osim prema majkama”, tiho je rekla Teganina
majka.
“Ona mi nije mama!” Mary se naglo okrenula očiju crnih od bijesa.
“Upravo sam to namjeravala reći!” rekla je Zoe. “Ne divljaj! Ja sam kućna
pomoćnica i dadilja”, objasnila je.
“Zaboga”, odvratila je žena. “Ako ništa, barem ste plaćeni za to. ”
“Možete si misliti”, promrmljala je Zoe sebi u bradu. Mary se zagledala u
ljubičastu haljinicu.
“Uzet ćemo je”, odlučno je rekla Zoe. “A kako ti se čini onaj prugasti
komplet?”
Mary je slegnula ramenima.
Na kraju su završile s vrećicama punim odjeće, najviše iz Primarka, novim
gaćicama, čarapama pristojne veličine, tajicama, vestama, majicama i dva široka
pulovera u kojima je izgledala gotovo kao studentica i bila je vrlo slatka. Na
jednome su bile izvezene lisice kojima se Hari oduševio, pa je Zoe pitala smije li
mu kupiti takav pulover u manjoj veličini.

195
 Knjige.Club Books

Mary je slegnula ramenima, a to je bilo najbliže nekoj vrsti popuštanja što je

Zoe do sada izvukla od nje.
Na kraju su se nagradili odlaskom u McDonald’s. Hari se razvedrio, već
odavno nisu bili ondje. No tada se snuždio, a Zoe se trgnula sjetivši se da ga je
Jaz često vodio u McDonald’s. Podignula ga je zajedno s njegovim pilećim
medaljonima na krilo.
“Nedostaje ti tata?” šapnula mu je na uho. Ozbiljno je kimnuo.
“Znam”, rekla je. “Znam. Doći će ti u posjet. Samo ne znam kada.”
Odjednom je shvatila da ih Mary vrlo pažljivo promatra. No, čim je to
primijetila, Mary je skrenula pogled i pretvarala se da je usredotočena na svoje
krumpiriće.
Nastupila je tišina. Zoe je grlila Harija i pitala se kako da Jaza natjera da dođe
u posjet. Možda bi mogla zamoliti Surinder da to učini.
“Gdje mu je tata?”
Pitanje je bilo potpuno neočekivano i bilo je tako u skladu sa Zoeinim mislima
da se potpuno zbunila, sve dok se Mary nije posramila i spustila glavu pretvarajući
se da ga nije postavila.
“Pa”, rekla je Zoe porumenjevši od nervoze. Nije samo Hariju nedostajao
roditelj. “Ne živim s Harijevim ocem; nikada nismo živjeli zajedno. Iako on jako
voli Harija. Trenutačno je na putu, pa sam ja zato ovdje i brinem se za vas.”
“Onda ćeš se vratiti u London?” upitala je Mary naizgled ležerno.
“Zašto?” odvratila je Zoe. “Želiš li da odem?”
Mary ju je ošinula mračnim pogledom, a Zoe je osjetila umor i tugu.
“Nije me briga”, rekla je Mary.
“Dobro. Pa, trenutačno ne planiram nikamo otići, nažalost.”
“A kad će onda Hari vidjeti tatu?”
Zoe bi dala sve da se može izvući iz tog razgovora.
“Ne znam”, odgovorila je. “Zeznuto je.”
“Odrasli uvijek govore da je zeznuto.”
“Pa kad jest”, promrmljala je Zoe ponovno porumenjevši. “Život je zeznut.”
Mary je teško uzdahnula, a Zoe se nagnula prema njoj.
“Nedostaje li ti mama?”
Mary dugo nije odgovorila i Zoe se već zabrinula da je pogriješila što je to
rekla. Mary je na kraju odgurnula hladnu, nejestivu hranu od sebe i ponovno
uzdahnula.
“Da.”
Hari je podignuo pogled i zagledao se u nju. Uhvatio je majku za bradu,
pokazao na Mary, pa pokazao na sebe.
“Da”, rekla je Zoe shvativši ga. “Kao i tebi.”
196
 Knjige.Club Books

Ta tuga, njih troje dok su ondje sjedili osjećajući kako im netko nedostaje u
životu i zureći u hladne krumpiriće, bila je potpuna suprotnost zabavnu danu
kakav je zamislila Zoe.
“Doći će po mene”, odlučno je rekla Mary. “Doći će. Uskoro. Vjerojatno ću
morati otići s njom.”
“U redu”, rekla je Zoe. “Dobro. Barem ćeš imati novu odjeću u kojoj ćeš je
dočekati.”
Mary se razvedrila zbog te pomisli, a još se više razveselila kad su u restoran
ušle Tegan i njezina majka. Zoe se zagledala u djevojčice u razgovoru - Tegan je
imala mobitel s maskicom pokrivenom kristalićima i pokazivala je Mary tko zna
što, no ona je očigledno bila impresionirana - i pomislila koliko Mary nedostaje
društvo normalnih djevojčica. Slušala je simpatičnu ženu dok je brbljala o
rođendanskim proslavama, i računalnim igrama, i odlascima zubaru, i spavanju
kod prijateljica, i ostalom kaosu dječjega života, i mogla se samo smiješiti i kimati
čudeći se razlici između života tih dviju djevojčica i nadati se da će s vremenom
i Mary moći sudjelovati u nečemu takvom.
“Gdje živite?” napokon je upitala ženu. “Možda bi Tegan mogla doći jedan
dan da se igraju.”
“U Stromnessu”, odvratila je žena. “Došle smo na jedan dan. Let traje samo
četrdeset pet minuta! A vi?”
“Tri sata južno”, rekla je Zoe, pa su obje uljudno rekle “aha” i pozdravile se,
no Mary je definitivno bila raspoloženija nakon tog susreta.
“Dobro ti ide pronalaženje prijatelja”, primijetila je Zoe kad su krenule kupiti
cipele i - na njezino inzistiranje - po darove za dečke.
Mary se začudo nije namrštila. Izgledala je zamišljeno, kao da je to bila
potencijalna karakteristika koja joj nikada prije nije pala na pamet.

197
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Kupnja cipela bila je toliko dosadna da je Hari legao na pod i zaspao, no napokon
su i to završile kupivši zgodne Lelli Kellyce (Zoe se zgrozila zbog cijene, no ipak
je platila pomislivši kako bi svaka devetogodišnjakinja poželjela lijepe cipele, a
uostalom, zašto i ne bi?) te par korisnih svjetloplavih Timberlands čizmica koje
će poslužiti za sve ostalo. Vrećice su sada već bile prilično teške, pa im je Zoe
kupila sladoled da im pomogne za dalje. Krajičkom je oka primijetila da Mary
broji vrećice i viri u njih kao da ne može povjerovati da je vlasnica tolikoga blaga.
Podignula je pogled.
“Moramo i tebi nešto kupiti. Tata je rekao.”
Zoe je zaboravila na to - toga im je jutra Ramsay rekao da si nešto kupi.
“A, da”, rekla je. “Pa dobro, kupit ćemo pulover. Uistinu trebam novi
pulover.”
Mary je odmahnula glavom.
“Ne. Kupit ćemo nešto lijepo.”
“Stvarno mi ne treba nešto lijepo”, rekla je Zoe. “Cijeli se dan natežem s
knjigama. Ili s vama.”
No Mary je već odjurila u TK Maxx i pregledavala večernje haljine.
Zoe se nasmijala.
“Stvarno”, rekla je. “Ne treba mi večernja haljina. Vjeruj mi.”
“Trebala bi imati lijepu haljinu”, tvrdoglavo je odvratila Mary. “Sve što nosiš
grozno je. Bezvezno i dosadno. Ti si samo malo stara, nisi kao gđa MacGlone. A
čak i ona nosi haljine.”
Zoe nije bila sigurna na koji bi se dio te izjave trebala najprije uvrijediti, pa
ju je cijelu odlučila zanemariti. U međuvremenu se Mary prihvatila posla
skidajući s vješalica potpuno neprikladne haljine od šifona. I Hari se sav uzbudio
prelazeći ljepljivim prstićima po blistavim ružičastim haljinicama. Mary je
pružila Zoe gomilu haljina.
“Isprobaj ih”, naredila je.
“Nisi ni veličine provjerila!” usprotivila se Zoe.
“Pa, sve su lijepe! Vidjet ćemo koja ti pristaje!”

198
 Knjige.Club Books

No, nisu sve bile lijepe. U jarkožutom šifonu izgledala je kao da su je odbili čak i
za statisticu u mjesnoj produkciji mjuzikla, a onako blijeda izgledala je kao da
ima žuticu. Uska tamnoplava haljina pretvorila ju je u strogu usidjelicu. Ipak, na
dnu gomile, izgužvana i neprimjetna u stilu TK Maxxa, nalazila se crvena svilena
haljina Katharine Hamnett, dizajnerice za koju Zoe nikada nije čula. Imala je
široku suknju, izrez u obliku lađe i svileni pojas koji se vezao oko struka, a
veličina je izgleda bila univerzalna.
Zoe ju je navukla preko glave nelagodno se trzajući kad je ugledala u kakvom
joj je stanju grudnjak. Tkanina je bila prohladna i luksuzna na njezinoj koži.
Privezala je pojas i odmaknula se od zrcala pripremivši se na to da će ponovno
izgledati poput kakve smiješne lutke za dječju zabavu.
Umjesto toga... Okrenula se postrance. Suknja joj se zakovitlala oko nogu.
Ah. Nije mogla poreći... Ponovno se okrenula.
Boja je isticala njezinu tamnu kosu i oči i nekako ih dopunjavala. Odjednom
više nije bilo važno što su joj grudi tako malene; zbog toga haljina nije izgledala
previše napuhano, već nekako šik. Šik? Uistinu? To nije bila riječ koju bi Zoe
upotrijebila kako bi opisala samu sebe. Pogledala se u zrcalo preko ramena. Kada
bi se pomaknula, haljina se širila oko nje poput svilena oblaka.
“Daj da vidim!” začuo se nestrpljivi glas. Impulzivno je dohvatila torbicu,
prekopala je i s dna izvukla ostatak ruža.
“Što misliš?” upitala je odmaknuvši zavjesu. Hari je skočio, pojurio prema
njoj i čvrsto je zagrlio trljajući obraz o meku tkaninu.
“Nemoj je zaprljati”, nasmiješila se Zoe. Mary je samo zurila u nju.
“Lijepo?”
Mary je slegnula ramenima.
“Aha. Je. Kupi ju.” Hari je oduševljeno kimao glavom. Zoe je pogledala
cijenu - bila je na popustu, no ipak... Bilo je smiješno kupiti lepršavu svilenu
haljinu uoči zime kad im treba toliko drugih stvari...
S druge strane, razmišljala je, odavno nije imala nešto lijepo...
“Ah, pogledajte”, namrštila se prodavačica prišavši im. “Ima mrlju.” Pokazala
je mrlju koju je Hari ostavio ustima. “Skinut ću vam još petnaest posto cijene.”
Na to ni Zoe nije mogla ostati imuna, pa se putom do automobila čak i Mary
smijala. Iscrpljeni od naporna dana, klinci su zaspali na stražnjem sjedalu tijekom
dugoga putovanja kući. Padao je mrak i Zoe se usredotočila na cestu. Nakratko je
stala propustiti nekoliko ovaca, bacila pogled na retrovizor i shvatila da Mary, lica
oslobođena agresije i bijesa, izgleda mlado poput Harija pod svjetlima automobila
u prolazu.

199
 Knjige.Club Books

“Laka ti noć, djevojčice”, promrmljala je Zoe ponovno krenuvši. Zvijezde su

poput sna iskakale iznad automobila, na radiju je svirala tiha glazba, a kilometri
su se polagano razmatali pod njima dok su djeca letjela kući na krilima snova.

200
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

Toga je jutra Zoe ostala u Kirrinfiefu, kako je ne bi pekla savjest. Nije joj previše
smetalo, no frustrirala ju je spoznaja da bi mnogo bolje zaradila u centru za
posjetitelje.
I naravno, prva je u kombi ušla gđa Murray iz dućana, nezadovoljna lica.
“Nina se još nije vratila?” otpuhnula je. Zoe je došlo da se polagano okrene oko
sebe i pregleda kombi, čak se i sagne ispod stola, no zaključila je da prije jedanaest
sati ipak nije raspoložena za tu razinu sarkazma.
“Nije”, odgovorila je. “I neće još neko vrijeme. Trebali biste joj otići u
posjet”, dodala je. Zapekla ju je savjest kad je shvatila da ju i sama već dugo nije
posjetila, iako je Lennoxu redovito donosila pakete s raznim sitnicama za Ninu.
Sinulo joj je da je mogla otići do Nine kad je bila u bolnici s Mary - Nina je
vjerojatno čula za to - no bila je tada sva u panici.
“Ah, da barem više rodi to dijete”, rekla je gđa Murray. “Zar ga ne mogu
jednostavno izvaditi?”
“Mislim da čekaju da se ispeče do kraja”, odvratila je Zoe. “To je
najpametnije.”
“Meni ne bi smetalo šest tjedana u krevetu”, rekla je gđa Murray. Takve su
stvari često izgovarali ljudi koji nikada nisu doživjeli ništa slično. Iako je morala
primijetiti da se Nina dosta dobro nosi sa situacijom.
Zoe se suosjećajno nasmiješila. “Eh, da, stigao je novi nastavak Krvavih
ruža\” rekla je. To će sigurno proći, zar ne? Izvukla je roman od osamsto stranica,
dio serijala povijesne fantastike - bila je to feministička verzija Igre prijestolja o
besmrtnoj ženi koja bi podivljala kada god bi neki muškarac bio nepristojan prema
njoj, uništila cijele gradove i uzrokovala totalnu propast. Svi su je izdavači u
zemlji odbili, no na kraju je postala pravi hit među ženama.
“Ooo”, rekla je gđa Murray. “Da, može. Ostavi je sa strane, platit ću Nini kad
se vrati. Hvala. Usto, Nina mora reći Lennoxu da ne može rotirati polje.”
Zoe je trepnula.
“Oprostite, morat ćete mi to ponoviti.”

201
 Knjige.Club Books

“Odbija se baviti Samhainom4 jer rotira polje. Nina ga može nagovoriti. Reci
joj da treba izgledati seksi ili nešto takvo.”
“U osmom je mjesecu trudnoće.”
“Ništa tomu ne fali”, začuo se tih glas iza njih. Obje su se okrenule i ugledale
Lennoxa.
“Što radiš ovdje?” upitala je gđa Murray.
“Pa, pitali ste me za Samhain i rekao sam vam da se ne mogu time baviti jer
rotiram polje - što i činim. Znao sam da me nećete poslušati i da ćete cijelo selo
nagovarati da vam pomogne uvjeriti me.”
Gđa Murray prekrižila je ruke.
“Ma, ne bih nikada...”
Lennox ju je odmjerio.
“Pa, na mene ne morate računati”, rekla je Zoe. “Nemam pojma o čemu
govorite.”
Gđa Murray okrenula se prema njoj.
“Pa, kod polja, znaš...”
“Ne, idemo ispočetka”, prekinula ju je Zoe. “Što je Savin?” Lennox i gđa
Murray zgledali su se. “Vi joj objasnite”, rekao je Lennox. “Ja imam posla.
Rotiram donje polje. I prestanite lobirati.”
“A peticija?”
“Samo gubite vrijeme.”
“Hajde, Lennoxe, sigurno imaš što spaliti.”
“Aha”, odvratio je Lennox. “U svojoj kući, za grijanje.” Nakon toga je
odjurio.
“Samo se pretvara”, rekla je gđa Murray. “Predomislit će se.”
“Neću se predomisliti”, iz daljine se začuo glas.
Gđa Murray okrenula se prema Zoe.
“Zoe”, rekla je. Na lice je nabacila molećiv izraz osobe koja se sprema tražiti
golemu uslugu. “Moraš reći Ramsayju da će se Samhain održati kod njega.”
“Ne mogu”, odvratila je Zoe. “Nemam pojma o čemu govorite.”
“On će znati. Reci mu da je odbor sve dogovorio.”
Nastupila je tišina.
“Zapalit ćete čovjeka u kavezu od pruća?” sumnjičavo je upitala Zoe.
“Ma neeee”, odvratila je gđa Murray. “To nismo radili još od... Ma neee!”

4
Drevna keltska proslava kraja žetvene sezone i početka mračnijega, zimskog razdoblja.
Poklapa se s praznikom Noći vještica.

202
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

Na kraju je to pitanje postavila tijekom dana koji je loše završio, iako je trebao
biti vrlo zabavan. Murdo ju je pitao želi li s njime poći na plovidbu njegovim
čamcem, a ona je oduševljeno pristala. Dogovorili su se da će se naći na doku kod
Agnieszke, koja je izgledala neobično neraspoloženo, no ipak ih je pitala žele li
da im spakira sendviče, no da nema šunke i sira nego samo sira, pa je Zoe
odgovorila da neće biti potrebe, puno hvala.
Djeci je odjenula vodootpornu odjeću različitih boja i veličina, čak i Mary, i
poredala ih je, a Hari i Patrick cupkali su od oduševljenja zbog same ideje da idu
na brod.
A onda se Murdo pojavio u kravati, zalizane kose i s bocom prosecca u
hladnjaku. U trenutku kad je Zoe shvatila da ju je Murdo pozvao na spoj, on je
shvatio da se od njega očekuje tura brodom po jezeru za četvero djece, od kojih
dvoje nije prestajalo skakati po brodu, treće mu je postavljalo milijun pitanja o
tome je li Nessie bila dinosaur i koje vrste, a četvrto je neprestano gunđalo kako
je dosadno i bezvezno biti na brodu. Zoe je sjedila na krmi, sve ih je smočila kiša
i svi su se pretvarali da se zabavljaju bolje nego što je to uistinu bilo, osim Patricka
i Harija, koji se nikada u životu nisu bolje zabavili.

Kad su stigli kući, Zoe je bila užasnuta. Grozila se toga koliko se Mary ružno
ponašala, kako je Shackleton teturao po brodu i spoticao se na sve strane, a Murdo
joj je pokušao postavljati osobna pitanja, no morao je urlati iz svega glasa da
nadglasa vjetar, dok mu je na devet od deset pitanja odgovarao Patrick, htjela to
ona ili ne.
“Bože dragi”, uzdahnula je u kuhinji.
“Što je bilo?” upitao je Ramsay. Iz nekog je razloga ovih dana sve češće
nalazio izlike da se nađe u kuhinji.
“Zoe je bila na spoju!” odgovorio mu je Patrick. “Bilo je nekakvog pića s
mjehurićima koje nismo smjeli piti.”
“To... to nije baš bio...”
“Povela si djecu na spoj?” zapanjio se Ramsay. “Bila si na spoju?

203
 Knjige.Club Books

“Nisam bila na spoju”, odvratila je Zoe. “Točnije, nakon pet minuta to više
nije bio spoj.”
Nije si mogla pomoći, morala se nasmiješiti.
“Bože dragi”, ponovila je.
“Što?” upitao je Ramsay. “Jadnik.”
“O, Bože”, opet je rekla. “Samo... naviknula sam se na to da svi znaju kako
sam ja ovdje kućna pomoćnica i dadilja.”
“Ma divno”, rekao je Ramsay. “Sad će mi se svi petljati u poslove.”
“Nisam...” Rukama je pokrila oči. “Nisam sigurna jesam li mu rekla da to nisu
sve moja djeca. O, Bože. O, Bože!”
Počela se nekontrolirano hihotati. “O, Bože! Moj je ljubavni život gotov!”
“Barem si dobila ono s mjehurićima”, nadureno je rekao Patrick.
“Popila sam jednu čašu”, uvrijedila se Zoe. “Bila sam savršeno u stanju voziti,
hvala lijepa.”
No obrazi su joj se zarumenjeli od svježega zraka, pjenušca i smijeha, i
Ramsay se morao nasmiješiti gledajući je.
“Tata izlazi s Rissom”, mračno je rekao Patrick, a onda je glasno šapnuo:
“ONA JE VJEŠTICA.”
“Dosta sad”, rekla je Zoe. “Ah!” odjednom se nečega sjetila, nasmiješila se i
otišla po svoju torbu.
“Što je bilo?”
Iz torbice je izvukla smotuljak novčanica omotan gumenom vrpcom i pružila
mu ga.
“Prodali smo Lark Rise to Candlefordl” slavodobitno je uzvi knula.
Ramsay je iznenađeno trepnuo. “Ma ne!”
“Jesam! Sve sam ih prodala!”
“Ah. Izdanja s drvorezima”, tužno je promrmljao Ramsay. “Bila su jako
posebna.”
Zoe ga je prekorila prstom.
“Griješiš”, rekla mu je. “Posebno je ono što je u knjizi. Riječi iz nje uvijek
ostaju s tobom, a naslovnica je samo naslovnica.” Ramsay se šokirao.
“Dakle, upravo si popljuvala baš sve što radim u životu?” upitao je. “Moj
posao, razlog mojega postojanja.”
Zoe mu se nasmiješila. “I dalje presavijam kutove stranica.”
“Ma ne!” rekao je Ramsay.
“I ja isto!” doviknula je Mary s prozorske klupice mašući Anom iz Avonlea.
“O, Bože!” rekao je Ramsay. “Što si učinila?”
“U kadi čitam tvrdoukoričena izdanja”, nastavila je Zoe nemilosrdno.

204
 Knjige.Club Books

Ramsay je pokrio oči rukama.

“Ne”, rekao je. “Nemoj me mučiti.”
“Katkad su e-knjige bolje, ovisno o situaciji.”
“Ti si vještica”, rekao je Ramsay, “koja nema što tražiti u mojoj kuhinji!”
“Je li to prvo upozorenje?”
“Ja crtam po knjigama!” upao je Patrick pokazujući strip koji je ukrasio
crtežima drvenim bojicama.
“Aaaa!” užasnuo se Ramsay. “Prestanite!”
No smijao se, nije si mogao pomoći, napali su ga sa svih strana.
“Ne mogu vjerovati da si pustila moje majmunčiće na slobodu.”
“Nikada ne smiješ vidjeti što radim svojim kuharicama”, rekla je Zoe
pogledavši najdražu kuharicu koju je cijelu išarala.
Ramsay je napokon uzeo novac i zagledao se u njega.
“No dobro”, rekao je. I vratio joj ga. “Evo.”
Zoe se iznenadila.
“Zašto?”
Ramsay je spustio glavu.
“Samo imam osjećaj... da ti dugujemo. Mali bonus.”
Zoe je pocrvenjela. Šalili su se, mislila je da se lijepo zabavljaju u kuhinji.
Nije smatrala da joj za to treba dodatno platiti.
“Ne treba, hvala”, ukočeno je rekla, a Ramsay se zbunio, ne znajući gdje je
pogriješio, i novac spremio u džep, a uto mu je zazvonio mobitel. Javio se na
poziv, začuo se Larrisin glas i on se okrenuo i otišao.

205
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

Zoe je potpuno zaboravila na Samhain, no ostatak sela nije. Ramsay se nije bunio,
pa se malo prije Noći vještica, prvi put nakon dugo vremena, u vrtu nalazila
gomila ljudi koji su nešto bojili i sastavljali.
Zoe je pitala djecu žele li ići u obilazak sela po slatkiše za Noć vještica
(prodala je gomilu knjiga o škotskim duhovima koje je naručila upravo za tu
priliku), no odlučno su odbila.
“Svi su grozni”, rekla je Mary.
“A nitko ne želi doći ovamo”, dodao je Shackleton, pa je odustala. Uostalom,
činilo se da je taj Samhain, što god bio, u ovim krajevima ionako mnogo važniji
od Noći vještica, pa će se možda djeca zabaviti time.
Ubrzo je shvatila da je podcijenila situaciju: Samhain nije bio obična zabava;
više je bila riječ o festivalu. Dopustila je dečkima da se maskiraju i pustila ih, no
onda je shvatila, kad se cijelo imanje obasjalo bakljama i pojavila se ekipa
bubnjara, ljudi na štulama i pokoji otrcani zabavljač, da je to u stvari zabava za
odrasle, a ne za djecu.
Seljani su se izuzetno pažljivo odjenuli. Imala je sreću što je kupila crvenu
haljinu; samo je ona bila prikladna za tu prigodu. U osam navečer zabubnjali su i
uz prilaz je krenula dugačka povorka predvođena osobom obojenom u crveno,
koja je plesala i bljuvala vatru kroz golemu grotesknu masku.
Ljudi su se odjenuli kao vještice i mrtvaci, vrištali su i urlali, bubnjevi su
treštali, a na pozornici su zavijale gajde, svi su pili i vikali. Imanje je bilo
osvjetljeno bakljama i žeravnicima, Ramsayja nigdje nije bilo na vidiku, a Zoe je
shvatila da je grozno pogriješila pustivši dečke van same.
Ustrčala se po zabavi, koja je bila pregolema. Morala je zastati i uhvatiti dah,
sve ju je to preplavilo. Nije bilo vjetra, no bilo je vrlo hladno. Golemi kriješ
zapaljen na obali privukao je većinu gostiju, jurili su do njega i od njega mahnito
se smijući. Neke su djevojke bile gotovo gole, jurcale su poput vila u laganim
kostimima ili dugačkim suknjama obasjanima iskrama i svjetlom baklji. Glazba
je zvučala divlje i mahnito; nije slijedila nikakav prepoznatljiv obrazac, kao da
nema početak ni kraj, no svirači su nekako instinktivno znali što čine i postajala
je sve glasnija i sve razuzdanija, sve dok ti srce ne bi počelo udarati istim ritmom
i osjećao si je u krvi poput vlastita pulsa.

206
 Knjige.Club Books

I plesači su se razularili, Zoe je prolazila pokraj parova koji su plesali i teturali

pokušavajući slijediti djecu koja su se provlačila kroz gomile odraslih, držeći se
za ruke kao da se igraju, i mogla je samo slijediti zvuk Patrickova smijeha dok je
odjekivao zrakom.
U jednome je kutu ugledala visokoga Shackletona okruženog djevojkama iz
sela, gotovo neprepoznatljivima jer nisu bile u debelim puloverima već su se
našminkale i raspustile kose, obraza rumenih i uzbuđenih.
“To je tvoja kuća?” pitala ga je jedna. “Sve to?”
Shackleton je, visok i vrlo zgodan u kiltu, trepnuo, nespretno se nasmiješio i
odvratio: “Pa, da”, a Zoe je zakolutala očima, ostavila ga njegovu poslu i nastavila
potragu za Harijem i Patrickom. Poznavala je sve seljane, gotovo se sa svima već
upoznala, pa se sigurno neće dogoditi ništa strašno. Sigurno. Eno gđe Murray
i staroga pukovnika, Lennox je navukao crnu masku zbog koje je izgledao
zlokobno, a taj je dojam kvario time što je svakih petnaest sekundi vadio mobitel
i slao poruke Nini, za svaki slučaj.
I dalje je čula Patrickov smijeh, nekim se čudom čuo kroz nevjerojatnu buku
glazbe, plesa, topota nogu i pucketanja krijesa. Bio je sve dalje i dalje, a ona se
ponovno zavukla u gužvu, crvena joj se haljina počela prljati od čađe, netko joj je
stao na porub i poderao je, no nije ni primijetila.
“Hari! Hariii!” vrisnula je kroz buku gurajući se pokraj muškaraca u kiltovima
modrih lica, djevojaka u dugačkim haljinama, kosa dugačkih kao u sirena, starih
i mladih.
“Hari!”
No i dalje ništa nije vidjela, samo se tiši smijeh probijao kroza zrak. Zoe se
prestrašila. Pokraj vatre bilo je ljudi, no ako odlutaju prema mračnoj šumi ili crnoj
vodi...
“Jesi li vidio Harija?” doviknula je Shackletonu u prolazu, no samo je
odmahnuo glavom. Potrčala je uza stube ispred kuće, okrenula se, srce joj je bilo
u grlu, i zagledala se povrh gomile prema vodi.
Očajno se ponovno probila kroz gomilu vrišteći njegovo ime, odjednom je
bila potpuno uvjerena da njezina dječaka više nema, dok se spremala i šminkala,
on je pao u vodu i potonuo u dubine, zato što se usudila, zato što je pomislila da
bi mogla učiniti nešto toliko zločesto kao što je odlazak na zabavu.
Podalje od gomile, tama i hladnoća klizile su prema vodi. Vjetar je zavijao
kroz stabla koja su se uvijala kao sama od sebe, valovi su bijesno udarali o
šljunčanu obalu.
“Hari! Hari!”
“Zoe!”
Glas je bio odsječan i autoritativan, začuo se iza nje. Zoe se polagano
okrenula.

207
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

Zoe se okrenula, srce joj je prijetilo izletjeti iz grudi. Ima li to netko loše vijesti?
Nešto će joj ružno reći?
Nije uspijevala razaznati tko je to, vidjela je samo crnu siluetu nasuprot
krijesu koji je gorio iza nje. Oblik je bio vrlo neobičan, pa se Zoe oprezno
približavala sve dok nije shvatila o kome je riječ i gotovo se onesvijestila od
olakšanja - bila je to gđa MacGlone, ukočenih leđa, s uskomešanim Patrickom
pod jednom i presretnim Harijem pod drugom rukom. Činilo se da joj uopće ne
smeta njihova težina, iako je bila sitna žena.
“Spremit ću ovu dvojicu u krevet”, rekla je. “Nisam sigurna da djeca imaju
ovdje što raditi.”
“Ali mi totalno želimo ostati!” nagovarao ju je Patrick. “Mislim da trebamo
ostati, zar ne, Dadiljo Sedam?”
“Ja totalno ne mislim da trebate ostati”, odvratila Zoe, a u glavi joj se vrtjelo
od olakšanja. Hari je pružio ruke, pa ga je uzela u naručje i čvrsto stisnula, suzama
mu natapajući pidžamu od flanela.
“Nemoj više nikada pobjeći od mame!” rekla je.
“Nismo bježali”, usprotivio se Patrick. “Bili smo na zabavi! Ja sam pojeo
četiri kobasice, a Hari devet.”
“Ma nije valjda?”
“Totalno je pojeo devet”, potvrdio je Patrick.
“Spremit ću ih u krevet”, ponovila je gđa MacGlone. “I ostat ću s njima. A
ti...”
Na trenutak joj je kriješ obasjao lice i da je bila riječ o bilo komu drugom,
Zoe bi pomislila da izgleda pomalo čeznutljivo.
.. ti uživaj u zabavi.”
To je bilo nešto najljepše što joj je gđa MacGlone ikada rekla ili učinila. Zoe
se ugrizla za usnicu.
“Hvala vam.”
“Aha.”
Hitro se okrenula kao da dječaci u njezinim rukama ne teže više od pera i
odnijela ih, slušajući Patrickovo ćeretanje, do stražnjeg ulaza u kuću i uza stube.

208
 Knjige.Club Books

Zoe je gledala za njima, a onda je shvatila da drhti od straha i hladnoće. Približila

se vatri i našla se pokraj Kirsty, koja joj je pružila šalicu vruće jabukovače. Zoe
ju je prebrzo ispila, osjetila kako joj krv šumi u ušima i pružila ruku za još jednom
šalicom. Djeca su bila na sigurnome - prvi se put tako osjećala. Ne mora se brinuti.
Bio je to potpuno neobičan osjećaj. Zoe je naviknula brinuti se o svemu i
stalno, svake sekunde svakoga dana. O svemu. O kombiju. Knjigama.
Budućnosti. Hariju. Harijevu ocu. Djeci. Kući. Novcu. Svemu.
No sada joj se učinilo da joj se teret skinuo s pleća. Večeras se ne mora brinuti.
U pukotini svemira, u prozorčiću između svjetlosti i uranjanja u duge mračne
mjesece na Noć vještica, Samhain je slavio doba bezakonja kad se mrtvi vraćaju
u život...
Samo što se Zoe pomalo osjećala kao da je ona oživjeli mrtvac...

Glazba je bila sve glasnija. Zoe se probila prema središtu zabave, pozornici u
blizini vatre i benda.
Strašni crveni plesači i dalje su plesali s bakljama, no nešto se mijenjalo;
razmicali su gomilu s puta i stvarali prolaz. Kroz njega je prošlo deset žena u
dugačkim bijelim haljinama, okretale su se i vrtjele bacajući šake lišća na sve
strane, na licima su im bile naslikane lubanje. Iza njih došla je povorka krupnih
muškaraca u kiltovima koji su urličući nosili nosiljku. Na vrhu platforme koju
su nosili na ramenima nalazio se stolac nalik na ukrašeno prijestolje, kakvo Zoe
nikada nije vidjela. Stolac je izgledao kao da je dio stabla, grane i grančice
prirodno su se uzdizale iz njega i oblikovale noge i naslone za ruke. Sigurno je
bio izrezbaren, no izgledao je kao da je sam od sebe narastao negdje u šumi.
Na njemu je, visoko u zraku i, zaklanjajući zvjezdano nebo, sjedio netko u
široku ogrtaču koji mu je skrivao lice.
“MJESTA!” zaurlao je jedan od bradatih muškaraca hrapavim glasom. MJESTA
ZA GOSPODARA MRTVIH, GOSPODARA SAMHAINA!” Odnekud su se začula zvona,
duboka i reska, violine su zasvirale tugaljivu melodiju, a Zoe je zapanjeno zurila,
napola užasnuta. Kirsty joj je prišla i stala pokraj nje.
“Znam, čudno je, ne?” šapnula je. “Ja se svake godine prestrašim, a to je samo
Lennox odjeven poput redovnika.”
No nije to bio Lennox; Lennox je bio u kutu, snima za Ninu. Povorka je stigla
do pozornice, spustili su nosiljku. Visoki je lik ustao sa stolca i okrenuo se prema
gomili, koja je zaurlala pozdrav. Gospodar mrtvih podignuo je dugačak košćati
prst i svi su ušutjeli. Zakoračio je naprijed, a Zoe je napokon shvatila tko se krije
ispod krinke. Kukuljica mu je i dalje skrivala lice kad je sa stolca podignuo veliku
knjigu, uvezanu u debelu kožu, sa zlatnim slovima na hrptu, i tako glasno
zapjevao da su čuli i plesači u zadnjim redovima:

209
 Knjige.Club Books

Al’ užici ko maka cvijet

trgneš stapku, latice u let;
Il’ ko snijeg na rijeku pao
časak bijel - pa nestao;
Il’ ko polarna zora,
neuhvatljiva ta hora;
Il’ ko duginih boja kor,
raspršenih pred jak vihor.
Vrijeme gospodara nema,
kuca čas, Tam se jahat’ sprema;

Zoe nije u potpunosti razumjela tekst, no uspjela je pohvatati značenje.

Recitacija se nastavila.

I, ajme! Tamu miline!

Vještaca i vještica ples;
Nije to francuski ures,
već poskočice uz gajde,
da im noge brže rade.

Nato je glazba ponovno započela, zasvirao je polagan valcer. Zoe se okrenula

i shvatila da je gomila automatski oblikovala krug. Nije se ni snašla, a već su je
povukli u njega, sa svake joj je strane bio jedan dječak i vukli su je skačući u
krugu.

Gleda Tammie, sav u čudu,

dok milje izmiče rasudu.
Gajdaš sve glasnije puše,
ovi plešu k’o bez duše,
obrću se, pletu pride,
pa se tako i usmrde,
znojno ruho zavitlaju,
u podsuknji zaigraju!

Prvo na jednu stranu, pa na drugu, pa su se razdvojili u parove i Zoe se zatekla

kako se vrti u valceru, vuku je i dodaju prema sredini i dalje, a krug se okretao,
razdvajao, ponovno spajao i nije se prestajao kretati, glazba se kovitlala sve jače

210
 Knjige.Club Books

i jače, a Zoe je shvatila da je iscrpljena i da se histerično smije i manijakalno pleše,

sve odjednom.

I stoji Tam k’o očaran

pred očima mu živ blagdan;
Sam se đavo uspalio,
nemirno se uzdahtao;
Hitre noge i okreti
Tama sasma raspameti
Viknu on: “Haj, haj, suknjice!”
I najednom sve smrači se;
Samo što je Maggie uz’o
đavolji se zbor razuzd’o.

Nato su violine uglas zaškripale, veliko je zvono u rukama jednoga člana

sastava odzvonilo ponoć, a onda se, na Zoeino posvemašnje iznenađenje, iz šume
pojavila žena u bijelom ogrtaču i kukuljici, na konju se probila kroz gomilu i
počela jahati oko okupljenih gostiju bacajući iz velike pletene košare šake
zlaćanoga lišća.
Plesači su uto pojurili za njom hvatajući leteće zlatno lišće. Ponovno je nestala
u tamu, a oni su krenuli za njom u duboku šumu po tko zna kakve nepodopštine.
Potpuno bez daha i dezorijentirana, Zoe je ostala stajati kao ukopana dok su
svi ostali jurili pokraj nje ganjajući konja, smijući se, vičući i odlazeći sve dalje.
Sastav je zasvirao mirniji valcer za onih nekoliko gostiju koji su ostali. Zoe je
ugledala Ramsayja, koji se smijao sebi u bradu zbog nevjerojatne smiješne
veličanstvenosti cijeloga prizora i srušio se natrag u veliko prijestolje, prebacio
jednu nogu preko naslona za ruke i popio iz velika kaleža koji mu je netko ondje
ostavio.
Odjednom je na svjetlosti krijesa, na pozornici s kućom iza sebe, na
prevelikom stolcu izrađenom od same šume, prestao izgledati poput kakva
pomalo apsurdna, skrušena lika kakav je bio u kući, gdje se morao saginjati na
ulazu u prostorije, gdje su mu noge bile predugačke za stube, gdje je izgledao
vječno rastreseno kao da uvijek mora biti negdje drugdje, gledajući na sat,
nestajući u knjižnicu, nestajući iz kuće.
Ovdje je, zabačene kukuljice i nasmijana lica, izgledao kao da pripada toj
noći; izgledao je kao gospodar bezakonja. Zoe je očarano krenula prema njemu.
Izgledao je potpuno drukčije, poput moćnog i opasnog zapovjednika. No iz njega
nije zračila opasnost kakvu bi možda očekivala. Ne, izgledao je - dok su se
plamenovi krijesa odražavali o prozore velike kuće, a sjene plesale po zidovima -
nekako prirodno, potpuno prirastao tome mjestu.
211
 Knjige.Club Books

A ona je u sebi osjetila trzaj - nešto žestoko i instinktivno, nešto što predugo
nije osjetila i što je mislila da više nikada neće osjetiti. Odnekud onkraj vrućih
plamenova i blistave buke proparala ju je nepobitna munja požude.
On nije vidio tko je to ispred pozornice, vatra mu je bila u očima. Shvatila je
da joj je haljina poderana ispod koljena i bila je potpuno prljava - blato do koljena
od potrage za Harijem po obali, čađavo lice, kosa raščupana od vjetra. Rumena
lica, bez razmišljanja, podignula je ruke.
Ramsay je bio zanesen, opijen atmosferom noći i svime ostalim, nije
oklijevao. Pružio je ruku, podignuo je na pozornicu, zavrtio tu prekrasnu djevojku
- bio je dovoljno visok da to može učiniti sjedeći - i privukao je sebi.
“Haj, haj, suknjice”, rekao je priljubivši je uza se i Zoe je odjednom osjetila
nešto potpuno neočekivano: shvatila je da očajnički želi biti u njegovu naručju,
da očajnički čezne za njegovim dodirom. Bio je tako krupan i velik, gotovo je
nestala u njemu, kao da se pretvorila u nešto sitno i zaštićeno u njegovim rukama.
Osjećala je otkucaje njegova srca, široka prsa o svoja i zatekla se kako prislanja
glavu o njega. Mirisao je po dimu, viskiju, knjigama i svemu što je željela najviše
na svijetu.
A tada su violine i gajde zaječale, on ju je zavrtio dalje od sebe i shvatio -
vidjela je - krajnje zgrožen, da je djevojka koju je izvukao iz gomile, pa... ona.
Njegov izraz lica, netom ponosan, divlji i pomalo zastrašujuć dok je izgovarao
neobičan jezik poeme, naglo se promijenio kao da je odjednom pao na zemlju,
kao da je kriješ zamro i on se sjetio svega što je stvarno. Stvarni ih je život
odjednom preplavio, a on je trepnuo, nabrao čelo na način koji je predobro
poznavala i rekao mnogo drukčijim glasom, punim isprike i nesigurnim: “Ah,
Dadiljo Sedam... Ovaj, Zoe...”
A Zoe se odjednom više nije osjećala poput derviša u vrtlogu crvene svile,
divlje kose i užarena srca, djevojke koja je bosonoga plesala poput vjetra ispred
velikoga krijesa. Sada se osjećala poput prilično prljave kućne pomoćnice iz
Londona u poderanoj haljini, razmazane šminke - sigurno izgleda, shvatila je,
potpuno smiješno.
“Oprosti, ja...”
“Nisam te mislio tako zgrabiti”, rekao je Ramsay i pustio joj ruke kao da su
užarene. “O, Bože. Oprosti... Malo sam se zanio...”
Odjednom je izgledao prestravljeno, kao da će ga ona za nešto optužiti.
“Naravno, to je bilo potpuno neprikladno, ja sam...”
Zoe je odmahnula glavom.
“Sve... sve je u redu”, rekla je, u glavi joj je bilo previše razočarenja i srama
da bi rekla išta drugo. Odjednom je shvatila koliko joj je hladno u pretankoj
haljini. Slavljenici su se počeli vraćati iz šume smijući se i držeći zlatne listove,
ispred pečenja počeo se stvarati red, a ona se odjednom osjećala potpuno
apsurdno.
212
 Knjige.Club Books

“Idem... idem provjeriti djecu”, promucala je.

“Ovaj, naravno, naravno”, rekao je Ramsay i pažljivo joj pomogao sići s
pozornice. Oslonila se na njega, no nije se mogla osloboditi te užasne nelagode,
gotovo je od sebe napravila pravu budalu. Srce joj je divlje udaralo dok je
koračala, pognute glave kao da se osramotila, i u sebi je ponavljala da ju je samo
malo ponijelo piće, noć. Ništa se nije dogodilo. Ništa.
Ramsay je gledao za njom, nikada se nije osjećao toliko glupo. Što mu je
došlo? Kakva suluda... O, Bože. Na trenutak, prije nego što je shvatio da je to ona,
pomislio je da je... sramio se i same pomisli. Pomislio je da je prekrasna utvara.
Tamnokosa vještica u crvenoj haljini koja je izronila iz te začarane noći,
prekrasna i neuhvatljiva; slobodna, divlja i tako privlačna...
Što ga je spopalo? Odjednom je poželio... dadilju svoje djece. Blagi Bože,
završio bi u novinama. Umorno je protrljao čelo i okrenuo se gostima, no vrhunac
večeri prošao je i sada se mogao samo uljudno pozdraviti s gostima koji su još bili
dovoljno trijezni da mogu stajati, te zahvaliti mjesnim momcima i djevojkama
koji su došli s vrećama za smeće i košarama.
Nije znao da ih je netko vidio. Nije znao da ih je vidjela djevojčica u dugačkoj
bijeloj haljini, dugačke tamne kose, koja je i sama mogla biti duh u toj kući;
mršava djevojčica koja je sama sjedila u svojoj sobi, zurila kroz zavjese u mrak,
besana, čekajući. Sve je vidjela i sada je bila sigurna da će se dogoditi ono najgore.

213
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

Sve jača zima nije spriječila dolazak turista. Zoe je mislila da će turizam u
Škotskoj, kao i u drugim turističkim destinacijama, biti sezonski, no otkrila je da
je uglavnom stabilan - nitko nije očekivao lijepo vrijeme ni u kojem dobu godine,
pa nije bilo važno kada bi odlučili doći. Također, turisti bi se silno obradovali
kada bi naletjeli na koji od prekrasnih, blistavih jesenskih dana ili proljetno sunce,
a očekivali su gustu kišu.
I zato je bilo prilično mnogo turista. Dani su bili sve kraći i hladniji i mnogi
su turisti radije ostajali u autobusu, umjesto da se šeću. Proširio se glas o kombiju;
vozač autobusa (Zoe je bila sigurna da je to bilo zbog toga što se sramio svoje laži
o nesreći) svima je govorio o knjižari u kombiju, pa su se počeli pojavljivati
i bibliofili. Bilo ih je toliko da je vozač (koji se zvao Ross) razmišljao o tome da
pokrene čitateljsku turu, pa je čak i sam kupio nekoliko knjiga i pokraj zahoda u
autobusu napravio knjižni kutak. Lokacija nije bila najsretnija, no u autobusu nije
bilo mnogo mjesta, a i to je bilo bolje od ničega.
U međuvremenu je Zoe vikendima počela voditi Shackletona (kako bi
izbjegla neizbježna pitanja o tome zašto nije u školi) i slati ga u Agnieszkinu
kuhinju na nekoliko sati.
Svi su bili presretni zbog njegove radosti nakon što su mu pogačice ispale
savršeno. Nakon toga su pečene slastice neprestano stizale, Shackleton je čak
zaradio i nešto novca, a Zoe je posebno dirnulo što je prvu zaradu potrošio na dva
Supermanova kostima za Patricka i Harija, iako joj se manje svidjela činjenica što
su ih dečki odbijali skinuti u bilo kojoj situaciji i, kad su ih napokon zgulili s njih,
sjedili bi ispred nove perilice rublja i čekali da se operu, pa bi trčali oko kamina u
gaćama dok su se kostimi sušili i zajedno se borili protiv zločina, što je uglavnom
završavalo tako da bi jedan od njih šutnuo Mary (iako su se trudili da joj ne
diraju ozlijeđenu nogu).
Jedne večeri Zoe ih je promatrala u igri miješajući rižoto na štednjaku i
pokušavajući zaštititi Mary, koja se odbila maknuti s klupice ispod prozora. Čitala
je Tajni vrt, a noga koja joj je visjela s klupice izazovno se njihala, iako ju je Zoe
u tome nastojala spriječiti jer bi tako smanjila količinu štete koju bi joj dečki
mogli nanijeti, a ionako je služila samo kao provokacija. Usput je Zoe morala
tjerati Porteousa, koji je ulijetao među dečke i igrao se s njima, samo da bi
navratio do Zoe provjeriti je li joj ispalo štogod riže na pod, pa bi opet odjurio.

214
 Knjige.Club Books

Svi su Shackletona pokušavali nagovoriti da prestane s laptopa puštati novu

Drakeovu pjesmu nemilosrdno mu se rugajući, pa se Shackleton sav uzrujao i
počeo glasno braniti svojega idola.
Ramsay je stigao kući i zavirio u kuhinju. Bio je umoran i bilo mu je hladno
nakon duge vožnje, čekalo ga je još mnogo posla, no sjetio se hladnih, bijesnih i
neugodnih večeri u prošlosti i sada se iznenadio i začudio buci i smijehu što su
dopirali iz kuhinje, toplini i finim mirisima i, Bože blagi, zar to Shackleton pleše?
Čak se i Mary smiješila! A onda se sjetio noći Samhaina, sav se izbezumio od
nelagode i upravo se spremao povući kadli...
“TATA!” zaurlao je Patrick, koji je iz nekog razloga bio samo u gaćama, i to s
rupama. Dječačić se zaletio prema njemu, a za njim - što je Zoe morala primijetiti,
i srce joj se gotovo slomilo - Hari. Obojica su jurnula prema visokome muškarcu
koji je kleknuo na pod da ih dočeka.
Molim te, pomislila je. Molim te. Jaz se predugo nije javljao. Znala je da je to
grozno - mora doći u posjet, jednostavno mora. Slala mu je poruke, fotografije na
WhatsAppu, no od njega ni traga ni glasa.
I znala je da je to loše za Harija. Sve je drugo bolje, uvjeravala je samu sebe.
Kuća, društvo, svjež zrak, čak i vrtić. Sve. Ispravno je postupila.
Ali njemu treba otac. Okrenula je glavu, nije mogla gledati, no Ramsay nije
ni zastao, već je svojom velikom rukom samo pomilovao Harija po glavi i
privukao ga sebi. “Zdravo, maleni”, rekao je.
Zoe je podignula pogled. Nije ni shvatila s kolikim se očajem zagledala u
Harija sve dok to nije primijetio Ramsay i pustio dječake, pa se uspravio.
“Ovaj... večera dobro miriše”, rekao je. Zoe je trepnula.
“Želiš li večerati s nama?”
"Ovaj... Je li to u redu?”
“Tvoja je kuća”, odrezala je Zoe. “Naravno da jest.”
I dalje se sramila instinktivne reakcije na njega; kako je na trenutak -
nepravedno i užasno - osjećala kao da se sve promijenilo, pa su oboje porumenjeli.
“Dobro onda”, rekao je Ramsay, a u tome je trenutku Zoein mobitel zapištao,
spustila je pogled i ugledala Jazovu poruku.

Najprije je shvatila, izašavši iz kuhinje kako bi pročitala poruku, da je u nekom

trenutku - nije ni znala kada - prestala pratiti njegov Instagram. To je bilo
neobično. Dugo je svakodnevno visjela na njemu, pregledavala svaku fotografiju,
pokušavala nazreti tko je u pozadini, je li riječ o istoj osobi, istoj djevojci...
Kad je to prestalo? Kad je prestala na takav način razmišljati o njemu,
opsesivno se žderati oko njega, kao da kopa po krasti koju bi trebala ostaviti na
miru? A sada...

215
 Knjige.Club Books

“Da, dolazim vidjeti maloga”, pisalo je u poruci. A onda; “JEBEMU, gdje ste?”
“U Škotskoj”, veselo je otipkala. “Dođi do Invernessa.”
“Tamo ste?”
“Ne, još tri sata dalje.”
“JEBEMU.”
Poslala mu je smješka. “H. te želi vidjeti.”
“Govori li?”
“Ne.”
“Aha. Dobro, barem nisam ja kriv.”
Zoe je zurila u zaslon. Pusti to, rekla je samoj sebi. Pusti. Nema pojma što
govori. Nikada nije imao pojma. U tome je bio problem.
“Kad stižeš? Poslat ću ti poštanski broj.”
“Koji je kućni broj?”
“Nema broja kuće, ima svoj poštanski broj.”
“Dakle, dobro si se snašla.”
Noge su joj se smrzavale od hladnoga kamenog poda. Ponovno je rekla samoj
sebi, nemoj pasti na to. Nemoj. Nemoj reagirati. Samo misli na Harija. Samo je
on važan.
“Kada?”
“Slijećem sutra u 11:15. Unajmit ću auto.”
Zoe je progutala žuč koju je u njoj izazvala ta nehajna izjava. Samo će tako
unajmiti automobil. Provući će kreditnu karticu bez razmišljanja.
“Dobro”, odgovorila je. “Pošalji poruku kad sletiš.”
A onda se potpuno smušena okrenula i zagledala se u kuhinju, srce joj je divlje
udaralo. Što će sada?
Hoće li Jaz željeti prespavati ovdje? Nije se sjetila pitati. Možda i neće. Neće
ga ni na što nagovarati. Gdje? Bilo je milijun praznih soba... Što će reći gđa
MacGlone? O, Bože, hoće li Jaz biti nepristojan prema njoj? Ili će možda željeti
prespavati u njezinoj sobi... Ne. Ne bi to učinio.
Otjerala je te misli iz glave, ushodala se hodnikom, umila se hladnom vodom.
Kada da kaže Hariju? Vjerojatno će podivljati čim čuje. Znala je da bi mu vrlo
rado rekla. No što ako se Jaz predomisli? Ili ako let zakasni ili nešto pođe po
krivu? To bi bilo još gore. Neće ništa reći, samo će otići po Jaza.
O, Bože. Dovraga... zašto nema odjenuti ništa osim one glupe crvene haljine?
Trebalo joj je šišanje, odavno je odustala od noktiju, nije imala što odjenuti...
dovraga, dovraga, dovraga. Nije ga željela impresionirati - tu je fazu odavno
prošla - no željela mu je dokazati da joj dobro ide. Ne toliko dobro da joj ne bi
trebao novac, ali... dobro.

216
 Knjige.Club Books

Da ga samo izravno pita? Ili da pošalje poruku Surinder i provjeri kakva je

situacija?
O, Bože, zašto joj to radi? Jurila je tihom kućom omotavši ruke oko sebe -
zašto je tako prokleto hladno? - i vratila se u divno toplu kuhinju. Gotovo se bacila
na štednjak. Jedva je primijetila da je Ramsay ondje, presvukao se u ležerniju
košulju, čitao je TLS, a na štednjaku je vrila voda za čaj.
“Shackletone, možeš li dovršiti večeru?” jedva je nekako upitala, a onda se
povukla i pričekala da završe, tako da može dječake spremiti u krevet.

217
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

“Nikada nisam mislila”, rekla je Kirsty idućega jutra sjedeći u kombiju u

Kirrinfiefu, “da ću ja nekome davati savjete o ljepoti. Ponosim se na samu sebe.”
“Znam”, rekla je Zoe. “Ja sam jednostavno odustala.”
“Kako izgleda?” upitala je Kirsty. “Uistinu me zanima. Šest sam godina u
braku, muž kopa nos.”
“Kad?”
“STALNO.”
“Ah”, rekla je Zoe.
“Dakle, dobro bi mi došlo malo uzbuđenja. Daj da vidim.” Zoe je otvorila
Jazov Instagram.
“Ooo”, uzdahnula je Kirsty. “Vidi ti njega. Jako je zgodan. Sviđa mi se
bradica.”
“Ovo su jako laskave fotografije”, rekla je Zoe.
“Znam to. Već sam skinula trideset posto koje dodaje Instagram. Ja na svojim
fotkama izgledam dvaput mršavije.”
“Zašto?” upitala je Zoe.
Kirsty je uzdahnula. “Ne znam. Valjda zato da zavaram zlu curu s kojom sam
išla u školu, a koja sad živi u Australiji.”
“Shvaćam”, kimnula je Zoe s razumijevanjem.
“No dobro”, rekla je Kirsty. “Evo svih uzoraka.”
“Ne mogu sve to uzeti”, prenerazila se Zoe kad je Kirsty otvorila kutiju punu
Avonovih proizvoda.
“Možeš”, odvratila je Kirsty. “To je mamino. Njezina se naj bolja prijateljica
razvela i počela raditi za Avon, pa je mami bilo žao i kupila je sve živo od nje i
sad joj je kuća puna kozmetike. U stvari joj radim uslugu.”
“Misliš, sve si to ukrala?”
“Učiteljice ne kradu! Kad smo već kod toga, znaš da se bliži vrijeme...”
“Ne znam. Čudna su vam polugodišta.”
“Dobro. Dakle, kraj je polugodišta. A to je kraj dogovora. Nakon ovih
praznika moraju se vratiti.”

218
 Knjige.Club Books

“Ne mogu to zamisliti”, rekla je Zoe. “Pokušavala sam ih nagovoriti da napišu

koju zadaću, no Mary samo želi čitati knjige, a Shackleton kuhati.”
“Šališ se? Pa to je izvrsno!” uzviknula je Kirsty. “Bit će mnogo napredniji od
ostale djece. Ozbiljno. Ako Mary zna čitati, sve će drugo lako pohvatati. Čim znaš
čitati, sva su ti vrata otvorena. Sve je drugo samo dopuna.”
“Matematika je samo dopuna?” sumnjičavo je upitala Zoe. “Naravno! Pa zato
i upotrebljavaju sve one čudne znakove!” Namrštila se.
“Jesu li vam se javili iz Službe za mentalno zdravlje?”
“Ramsay mi ništa nije spominjao”, odvratila je Zoe. “Vjerojatno se ne bi javili
tako brzo”, rekla je Kirsty.
“Ah.”
“Ili možda njoj ništa ne nedostaje, nego je samo rano zakoračila u pubertet.”
Kirsty se nasmiješila starome Benu koji je upravo ušao u kombi.
“Jesi dobila onu moju plavu knjigu?”
“Jesam!” slavodobitno je uzviknula Zoe. “Nina kaže da je to sigurno ova
povijest Spitfirea.” Izvukla je knjigu ispod stola, gdje je skrivala knjige o
čudovištu iz Loch Nessa tako da se seljani ne počnu svađati s njom i tvrditi joj da
ne postoji.
Ben je pažljivo pregledao lijepi svezak tamnoplave boje. “Aha!” odjednom je
rekao. “Stvarno je o Spitfireima!”
“Odlično!” rekla je Zoe. “Plava knjiga o Spitfireima.” Odjednom se snuždio.
“Ali mislim da to ipak nije ta.”
“Nina kaže da jest.”
Ben se namrštio.
“Samo... ipak bih htio provjeriti.”
I odgegao se natrag niza stube.
“Ne znam kako radiš taj posao a da ne umreš od gladi.”
“Imam svoje metode”, rekla je Zoe zagledavši se niz tihu ulicu. “Iako se čini
da uspješna prodaja knjiga mještanima nije jedna od njih.”
Ponovno je pogledala mobitel.
“Sranje. Avion je sletio.”
“Zar si se nadala da će se srušiti?”
“Ma ne! Pa... ako je Jaz osiguran... ma ne. Dobro. Ne...” Kirsty se nasmiješila.
“Samo reci Ramsayju, u redu? Reci mu da dođe razgovarati sa mnom o školi.
Brinemo se za njega. Drago mi je što ima tebe.”
“Nema me”, odrezala je Zoe bez imalo humora u glasu. “Znaš na što mislim,
luđakinjo. Drago mi je što si ovdje. Gđa MacGlone nije neko društvo. A one sirote
prijašnje dadilje nisu mu bile od pomoći.”
“Što misliš... hoće li se njihova majka ikada vratiti?”
219
 Knjige.Club Books

Kirsty je uzdahnula.
“Nitko to ne zna, draga. Nitko ne zna.”

Da nije bila toliko nervozna, nasmijala bi se kad je otišla po dječake u vrtić.

Istrčali su zajedno, odjeveni kao gusari, za sobom vukući “zarobljenika” koji nije
naročito dobro izgledao. Zoe je s mukom prepoznala Roryja.
“Totalno ćeš hodati po daski!” propištao je poznati glasić. Za njima je dotrčala
iscrpljena Tara.
“Danas su bili”, ozbiljno je rekla, “prilično naporni. Znaš, nagovarali su ostalu
djecu da razbiju naš pjevajući krug!”
“Mislila sam da Hari ne smije u pjevajući krug”, mirno je odvratila Zoe.
“A ovaj tu je govorio tijekom meditacije.”
“Zato što je meditacija totalno glupa!”
“I mislim da su povrijedili Roryjeve osjećaje.”
“NE, NISU:” ZAURLAO JE ZAROBLJENIK.
“Dakle!” rekla je Tara.
“Dakle”, rekla je Zoe. “Vidimo se nakon vikenda!” Nervozno je smjestila
dečke u automobil.
“Tata dolazi”, šapnula je Hariju na uho, a on se ozario.
“Ne moj tata, nego Harijev tata?” upitao je Patrick, ništa mu nije moglo
promaknuti. “Ooo!”
Hari se široko nasmiješio i zapljeskao. O, Bože, pomislila je Zoe. Možda neće
biti tako loše. Poslala je poruku Jazu i predložila mu da se nađu u gradu, no odmah
je odgovorio da želi vidjeti gdje mu sin živi, neobično pompozno i zapovjednički,
što uopće nije bilo nalik na njega.
Brzo je vozila do kuće, bojala se da će Jaz onamo stići prije nje. Uglavnom je
ipak stigla do kuće, uletjela nabaciti još malo šminke i navukla crnu majicu u kojoj
joj nikako nije bilo dovoljno toplo, no dobro je izgledala.
Zoe nije znala - iako je Jaz to primijetio čim je izašao iz automobila, kao što
bi to primijetili i svi njezini londonski prijatelji - da izgleda bolje nego ikada prije.
Svjež, potpuno nezagađen zrak očistio joj je ten; od kasno-ljetnoga je sunca
dobila nekoliko pjegica po nosu. Svake je noći potpuno iscrpljena padala u krevet
nakon dva posla i spavala bolje nego ikada - kao i Hari, koji se napokon dovoljno
kretao, pa je više nije budio uzrujan usred noći. Kosa joj je bila meka i
sjajna zahvaljujući savršeno čistoj, mekoj vodi i činjenici da se prestala bojiti, a
ukusna, jednostavna hrana očistila joj je kožu.
No bilo je tu još nešto - svakodnevni stres, najamnina, brige o budućnosti. To
nije nestalo, naravno da nije. No bilo ga je manje. Nestale su boriće oko njezinih
očiju i dubok urez na čelu. Još je bila švorc i još se brinula o tome što je čeka, ali
220
 Knjige.Club Books

ne kao prije. Ne na onaj način kad se budiš u tri u noći zabrinut zbog
budućnosti. Nije više bilo valova nervoze i panike koji bi je preplavili kada
bi najmanje očekivala; kada bi ustreptala želuca čekala ispred bankomata ne
znajući hoće li na računu biti novca. Uostalom, ovdje nije imala na što trošiti.
Izgledala je, pomislio je Jaz izašavši iz malena crvenog automobila - nije bilo
drugih automobila na raspolaganju - fantastično. Gotovo onako kao što je
izgledala kad su se tek upoznali. Da je imao više soli u glavi, zaključio bi da joj
to mjesto godi.
Ovako je pomislio da se namjerno potrudila dobro izgledati zbog njega. Što
je bilo donekle istinito, iako ne na način na koji bi njih dvoje to pomislili.
“Hej!” mahnula mu je. “Pričekaj.”

Vjetar joj je pomrsio kosu kad se nagnula natrag u automobil. Srce joj je ludo
udaralo. Jaz se zagledao u kuću. Suludo je izgledala. Nije bila onako elegantna
kao što se činila izdaleka, no naravno da će snimiti sto fotografija stojeći ispred
nje. Kul. Zurio je u kuću i ugledao dva lišća koja su virila kroz prozor u prizemlju.
Samo se zapiljio u njih, nije im mahnuo. Boljela ga je ona stvar za tu bogatašku
djecu.
Zoe se nagnula nad Harija koji se ritao u očajničkom pokušaju da se oslobodi
iz automobilske sjedalice.
“Tata”, rekla je, a on se oduševljeno promeškoljio. Vrijedi truda, pomislila je.
Bit će sretan. A to vrijedi truda.
Potrudila se pribrati i napokon otkopčala pojas na sjedalici, a dječačić se
provukao pokraj nje i iskočio iz automobila.
Svi su promatrali - čak i Ramsay, koji je bio na katu u knjižnici i čuo je
automobile - malenoga Harija koji se zaletio preko šljunka iz kojega je rastao
korov, prema Jazu koji je kleknuo i raširio ruke.
Ramsay je primijetio da se Zoe obujmila rukama, zagrlila se kao da se
pokušava sakriti, kao da pokušava zaustaviti osjećaje koji su prijetili probiti se na
površinu. Na širokom prilazu, s livadom iza sebe, izgledala je sitno, nekako
ranjivo, što nikada prije nije primijetio.
“HAAARIII!” Jaz je podignuo dječačića na ruke i zavrtio ga, a mali je radosno
zabacio glavu.
“Baš je lijepo vidjeti te, buraz!”
Nisi mu buraz, stoti je put pomislila Zoe, no ništa nije rekla, samo je krenula
prema njima. Hari se meškoljio u Jazovu naručju, a Zoe je shvatila da želi pozvati
Patricka da upozna Jaza. Okrenula se i rukom pozvala djecu. Patrick je izašao iz
automobila, a Shackleton iz kuće. Mary se nije namjeravala priključiti.
Zoe je produžila.

221
 Knjige.Club Books

“Bok, Jaz”, rekla je. Ramsay se zatekao kako se pita hoće li se zagrliti, pa se
upitao zašto to radi (uostalom, nisu se zagrlili) - pa se okrenuo osjećajući se kao
da ih špijunira, kao da radi nešto pogrešno, pitajući se zašto mu je uopće stalo i
zašto ga misli vode kamo nikako ne bi smjele ići.

222
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

“Ideš”, ponavljao je Jaz fotografirajući se u salonu, pokraj oklopa u hodniku i

mača na zidu, a svaki put kada bi to učinio, gđa MacGlone glasno bi zagunđala iz
kuhinje.
“Što je njoj?” glasno je upitao. “Rasistkinja je?”
“Jaze”, upala je Zoe. “Ja ovdje radim. Hajde, idemo popiti šalicu čaja - želiš
li pogačicu?”
“Pogačicu?” Jaz je prasnuo u smijeh. “Ma daj, pogačicu. To sad radimo?
Jedemo pogačice? Promijenila si se, čovječe. Pogačica.”
Zoe se namrštila.
“Želiš li pogačicu ili ne?”
Hari je sretno kimao.
“Naravno, probat ću pogačicu”, rekao je Jaz kao da je to nešto najsmješnije
što je u životu čuo. Zoe je znala da se razmeće kako bi prikrio silan osjećaj
nepripadanja - i ona se tako osjećala kad je stigla. Oduvijek je pretpostavljala da
je Škotska samo vjetrovit dio Engleske. Nije shvaćala, nije mogla znati koliko je
drukčija u samim kostima, u kamenju svojih zidova, u stablima i samoj zemlji.
Usto, ni Jaz ni Zoe nisu odrasli u takvoj kući. Ni blizu. Za njih je riječ
“imanje” imala drukčije značenje.
“Pogačice su odlične”, rekla je.
U kuhinji je bilo toplo i ugodno, unatoč tome što se gđa MacGlone nije željela
okrenuti od sudopera.
“Ovo je Jaz”, rekla je Zoe što je vedrije mogla. “Harijev tata. Došao je u
posjet.”
Gđa MacGlone okrenula je glavu stisnutih usta.
“Pa,” progunđala je, “to mi ne moraš govoriti. Sliče k’o jaje jajetu.”
Hari je gurnuo glavu ocu pod bradu i obojica su se nasmiješila, a Zoe se
raznježila.
“Skuhat ću čaj”, rekla je Zoe. “Gđo MacGlone, popodne ću biti ovdje, pa
mogu ja preuzeti...”
“Hoćeš da se maknem s puta?”
“Ma ne!”
223
 Knjige.Club Books

“Znaš da ne ogovaram.”
“Znam to”, rekla je Zoe, koja bi proteklih dugih večeri rado malo ogovarala,
pa makar i ljude koje ne poznaje.
“Onda dobro.”
No odmaknula se od sudopera i navukla kaput.
Patrick je hodao za njima i sada više nije mogao čekati. Stao je pred Jaza.
“Ja sam totalno Harijev najbolji prijatelj”, objavio je.
“Aha. Dobro”, rekao je Jaz. “Možeš ga naučiti da govori?”
“Jaz!” prekorila ga je Zoe. Dobro je znao da se o tome ne razgovara.
“Totalno volim Harija kakav je”, odvratio je Patrick, a Zoe bi ga najradije bila
izljubila.
“Hajde”, odjednom je rekla. “Pustit ću vam film.”
Svi su se obradovali toj rijetkoj poslastici osim Harija, rastrganog između
dvije divne mogućnosti: gledanja filma ili boravka uz oca.
“I ti možeš gledati film”, rekla mu je Zoe. “Mi ćemo biti ovdje, u redu? Samo
nakratko, da porazgovaramo.”
Hari je kimnuo i izvukao se iz Jazova naručja, a Zoe je otišla upaliti video.
Iskopala je prastari videorekorder i Čarobnjaka iz Oza; čak se ni Shackleton nije
bunio na Čarobnjaka iz Oza.
I napokon su se našli sami u kuhinji.
“Dakle, ’ko je taj čudak za kojeg radiš?”
“Što znaš?” upitala je Zoe.
“Samo ono što mi je rekla Surinder. Neki bogataški divovski čudak kojega je
ostavila žena.”
“Ovaj, dobar dan”, rekao je Ramsay stvorivši se na vratima kuhinje. Zaključio
je da bi bilo nepristojno dulje čekati i zbog nekoga je nejasnog razloga samo želio
završiti s time. Nosio je golemu hrpu knjiga iznad koje mu se vidjelo samo čelo.
Zoe je pocrvenjela do ušiju i skočila na noge.
“Isuse”, rekla je. “Nisam čula da si došao.”
Ramsay je trepnuo, pogledom potražio mjesto gdje će spustiti knjige,
zaključio da nema smisla i ostao stajati na vratima.
“Očigledno.”
Jaz se nije dao smesti.
“Oprosti, čovječe! Drago mi je što smo se upoznali. Ja sam Jazwinder.”
“Ramsay Urquart”, rekao je Ramsay i pružio mu ruku. Nekoliko je knjiga
popadalo s gomile, a Zoe je pritrčala i počela ih skupljati.
“Lijepa kuća”, rekao je Jaz ogledavši se oko sebe. “Gospođa se dobro snašla,
vidim.”

224
 Knjige.Club Books

Ramsay je trepnuo i pogledao Zoe, a ona je i dalje bila žarko crvena.

“Ah, oprostite, nisam znao da ste u braku...”
“Nismo”, odrezala je Zoe.
Jaz se nasmijao.
“Dakle, hoćete li ostati ovdje?”
“Ma ne”, odvratio je Jaz. “Imam sobu u gradu. Rano letim doma, ne?”
I opet je činjenica da je Jaz učinio nešto tako ležerno - uzeo sobu u hotelu
umjesto da besplatno prenoći ovdje - a da njoj i dalje nije želio dati novac Zoe
zapela u grlu.
“Baš lijepo”, sarkastično je rekla. “Prenoćit ćeš u hotelu. Krasno.”
“Hotelu u Škotskoj”, odvratio je Jaz. “Daj, pa nije to Ibiza.”
“Ne bih znala”, rekla je Zoe gadeći se sama sebi zbog gorčine u glasu. Morala
je prestati s time, pa je otišla natočiti čaj. Automatski je Ramsayju pružila njegovu
šalicu. Uzeo ju je ne zahvalivši dok ih je Jaz znatiželjno promatrao. Ramsay je
promrmljao nešto o tome da mora izaći, pokupio knjige, spotaknuo se o vlastite
noge i otišao. Jaz je gledao za njim.
“Kakav smušenjak”, primijetio je. “Bože. Stvarno.”
“Zašto si tako nepristojan u ovoj kući?” obrušila se Zoe na njega. “Mislim da
za time nema nikakve potrebe.”
“Nema nikakve potrebe za ovime”, rekao je Jaz. “Bože, prešao sam tisuću
kilometara da vidim maloga i onda me ti napadaš.”
Zoe je duboko udahnula.
“Dobro je što si došao vidjeti ga. Trebao bi s njim prošetati po imanju,
prekrasno je.”
“Budem”, odgovorio je Jaz. Nastupila je tišina.
“Dakle, izgleda da si se snašla”, ponovio je nakon nekog vremena.
“Tako ti se čini?” rekla je Zoe. Nije znala želi li mu pokazati koliko joj dobro
ide ili ga i dalje maltretirati. “Bogu hvala na Surinder.”
“Aha.”
Trepnuo je i skrenuo pogled.
“Gle, ovaj. Htio sam ti reći. Počeo sam... počeo sam raditi u firmi.”
Mislio je na ujakovu tvrtku za tekstil za koju je Surinder radila iz
Birminghama.
“Seliš se u Birmingham?”
“Ne. Vodit ću londonski ured za izvoz.”
“Aha”, rekla je Zoe pitajući se kamo to vodi. “Pa, to je dobro.” Ponovno je
nastupila tišina.
“Pa sam mislio... mogla bi se vratiti ako želiš.”

225
 Knjige.Club Books

Zoe je trepnula.
“Kako to misliš?”
“Mogla bi se vratiti u London.”
Zavukao je ruku pod ovratnik svoje prilično pretjerane satenske jakne. Zoe se
namrštila.
“Ne razumijem. Želiš da dođem živjeti s tobom?”
“Ma, Isuse... Mislim. Pa... Mislio sam da bi mogla naći stan i ja bih ti dao
nešto novca. Plaćao bih alimentaciju.” Spustio je glas. “Kako i treba.”
Sad je počeo prtljati sa šalicom zureći u stol.
“Znam da nisam... Ovaj. Daj, Zoe, pomozi mi malo.”
Zoe se potpuno prenerazila.
“Ali... ne shvaćam što želiš reći. Mislila sam da ideš po festivalima i radiš kao
DJ.”
“Želim reći... vrati se u London. Opet se zaposli na prijašnjem poslu. Ja ću
uzeti Harija svaki drugi vikend i tako to. Živjet ću u blizini. Davat ću ti novac.”
“Ali ništa od toga nisi radio dok smo živjeli ondje!”
“Kažem ti, promijenio sam se. Situacija se promijenila.”
“Što ju je promijenilo?”
Jaz je slegnuo ramenima. Zoe je otpila čaj. Srce joj je potonulo iako, naravno,
nije željela ponovno biti s njim.
“Nekoga si upoznao”, napokon je rekla.
On je opet slegnuo ramenima.
“Pa, mi smo prekinuli, ne?” rekao je pokušavajući se našaliti, iako uopće nije
bilo smiješno.
“Upoznao si nekoga... a ona zna za Harija”, rekla je Zoe pokušavajući složiti
priču. Istina ju je pogodila poput šake u trbuh.
“O, Bože. Zaljubio si se.”
Jaz je izgledao posramljeno poput školarca.
“Paa...”
“Zaljubio si se, zar ne?”
Napola se nasmiješio.
“Zbog nje... zbog nje želim biti bolji čovjek”, rekao je kao da glumi časnoga
muškarca u kakvu filmu. Zoe je otpuhnula.
“Ipak će me trebati još nagovarati, ako nemaš ništa protiv.”

226
 Knjige.Club Books

Dvadeset prvo poglavlje

No Jaz je uistinu ozbiljno mislio. Kad je napokon progovorio o novoj djevojci,

nije znao stati. Zove se Shanti, prekrasna je, totalno super, vodi vlastitu tvrtku i
ima, primijetila je Zoe zakolutavši očima, dvadeset i tri godine. Čak joj je pokazao
i fotografije - definitivno je bila prekrasna; dugačka tamna kosa, krupne
zelene oči. Zoe se osjećala kao da mu je teta.
“Pa, baš super.”
"Ne smeta ti, ha?” rekao je ispričavajući se. “Samo, mislim. Ti i ja. Mi smo
davno završili, ne?”
Njihov je davni završetak sjedio u susjednoj sobi i skrivao se iza Shackletona
kada god bi se pojavila Zla Vještica, no Zoe mu to nije rekla.
“Naravno”, rekla je. “Drago mi je što si sretan.”
“Mislim, počeli smo razgovarati o svemu, gledali smo izlazak Sunca iznad
Goe, a ona je tako... duhovna, znaš?”
Zoe je pomislila da “duhovni” ljudi nikada nisu morali prekapati ispod jastuka
na kauču kako bi pronašli dovoljno kovanica kojima će platiti struju, no nekako
je uspjela ne izgovoriti to naglas.
“I zbog nje sam sve počeo nekako drukčije doživljavati - shvatio sam da je
dijete privilegija i da mu moram pokazati kako biti muškarac i kako se pravi
muškarac brine za obitelj.”
Zoe je čvrsto stisnula usne i pomislila na sina, svoj ponos i diku, te da mora
učiniti ono što je najbolje za njega.
“Dobro”, rekla je dajući sve od sebe da joj se u glasu ne čuje sarkazam. “Jedva
čekam da je upoznam.”
“Svidjet će ti se”, rekao je Jaz “Svi je obožavaju.”
Zoe se upitala je li ikada o njoj govorio s takvim entuzijazmom. Znala je da
nije.
“U redu”, rekla je. “Samo...”
Ogledala se oko sebe. Vatrica je pucketala u ognjištu. Iz susjedne se prostorije
čuo tih smijeh, što je vjerojatno značilo da se pojavio Plašljivi Lav. Trebala bi se
uhvatiti pripremanja večere.
“Mislim, ovdje i nije tako loše”, rekla je i dohvatila dasku za rezanje i luk.

227
 Knjige.Club Books

Jaz se ogledao po kuhinji. “Zezaš me? Mislim, milijardama smo kilometara

daleko od svega. Mislim, to je kao da si mrtva.” Ustao je.
“Usto, najprije sam mislio da kuća izgleda bogataški, ali onda sam bolje
pogledao.”
Pokazao je prema paučini na ulazu u smočnicu. “Sve se raspada, ne? Daj samo
pogledaj tu pećnicu! I ledeno je. Mislim, izgleda bogataški, a u stvari je sranje.”
“Ne slažem se. Kuća je uistinu prelijepa.”
“Daj, sjaši. I oni jezivi klinci, Isuse. I taj stari tip, mislim da se zapalio za
tebe.”
“Ne budi smiješan”, rekla je Zoe. “Ja sam kućna pomoćnica!”
“Aha, tipovi uvijek ševe kućne pomoćnice, to se zna”, rekao je Jaz. “I oduran
je. Ubio je prvu ženu, pa sad ganja mlađu. Tipično.”
“Dosta!” vrisnula je Zoe žešće nego što je to zavrijedio taj glupi komentar.
“Dobro, dobro”, Jaz je podignuo ruke. “Što smo osjetljivi. Daj, ne budi glupa.
Vrati se u London. Naći ću ti stan blizu nas. Pomoći ću s najamninom. Ići ću po
Harija u vrtić. Daj, bit će super. Opet ćeš biti s prijateljima, gdje i pripadaš. I
mama će ti se moći vratiti. Nećeš biti usred nigdine gdje je totalno ledeno. Dosta
si se zabavljala; shvatio sam poantu. A sad se vrati kući.”
Zoe je počela sjeckati luk kako ne bi morala odmah odgovoriti. Nije još ni
znala što bi odgovorila.
“Hari je ovdje sretan”, rekla je.
“A i dalje ne priča, ne? Pa očigledno nije toliko sretan.”
“I to će se s vremenom dogoditi.”
“Da, kod kuće, u Londonu, gdje ima pravih doktora. I djece koja izgledaju
poput njega”, istaknuo je.
“Ovdje ima gomila djece koja izgledaju poput njega”, stoički je odvratila Zoe.
Dobro, nije baš bila gomila, no on nije jedino dijete miješane krvi u vrtiću, pa se
Jaz može fino fućkati s tom pričom.
“Ionako ne mogu”, nastavila je. “Vlasnica knjižare u bolnici je i ja ju
mijenjam. Moram ostati.”
“To je u redu”, rekao je Jaz. “Imat ću vremena da sve sredim. Shanti ima
krasan stan u Wembleyju. Pa bih se mogao preseliti k njoj i tebi pronaći stan u
blizini.” Zoe je i dalje izgledala zabrinuto. “Mislim... zar ne shvaćaš što ti nudim?
Za Boga miloga, Zo. Došao sam, kako bih ispravno postupio.” Neraspoloženo je
zagrizao u pogačicu. “Mislio sam da ćeš se obradovati.”
“Da... da, znam. Mislim. Vrlo velikodušno od tebe.”
“Samo želim...”
“... ispravno postupiti, da. Shvatila sam. Bolje ikad nego nikad.”
Slabašno se nasmiješila.

228
 Knjige.Club Books

“No dobro, u nekom ćeš se trenutku ionako morati vratiti.”

Zoe je pokunjeno kimnula. Nastupila je tišina.
Na vratima se pojavila Harijeva kovrčava glavica. Sretno se nasmiješio
ugledavši roditelje, činilo se da je došao provjeriti jesu li uistinu ovdje.
“Hej, buraz”, rekao je Jaz ustajući. “Pokažeš mi kuću?”
“I ja totalno mogu s vama”, rekao je Patrick izvirivši iznad Harija.
“Ne, Patrick. Trebam tvoju pomoć oko večere”, rekla je Zoe glasom koji nije
trpio prigovore. Patrick je izgledao povrijeđeno, no Jaz ga je potpuno ignorirao.
Pružio je ruku sinu, a Hari ju je prihvatio kao da je upravo upoznao Djeda
Božićnjaka. Lice mu je blistalo od sreće.
“Uostalom”, rekao je Jaz kad su krenuli prema vrtu gdje je vjetar kovitlao
lišće. Spustio je glas. “Uostalom, ne možeš. Ne možeš mi odvesti sina iz države.
Znaš to, Zoe. Nije legalno.”
“Nismo otišli iz države!”
"Što, ovo je Engleska?”
Prezirno je otpuhnuo i pokazao prema sjenovitom, mračnom jezeru.
“Nije”, rekla je Zoe. “Ali je dio Velike Britanije.”
Jaz se ogledao oko sebe i slegnuo ramenima.
"Ne”, rekao je. Iako nije namjeravao zvučati prijeteće, nekako mu je ipak
uspjelo.
Izašli su, Hari je poskakivao od oduševljenja zureći u svojega oca, heroja. Zoe
ih je promatrala, polagano se mračilo, a oni su trčali kroz lišće, Jaz je vrtio dječaka
oko sebe i bili su toliko slični, čak su slično i hodali.
Prizor je trebao biti dirljiv; ponovni susret.
Umjesto toga, Zoe je osjetila strah, gotovo paniku. Patrick joj je prišao.
“Sva se treseš, Dadiljo Sedam.” Spustio je glas. “Vidjela si čudovište?”
“Ne znam”, odvratila je Zoe.

229
 Knjige.Club Books

Dvadeset drugo poglavlje

Jaz i Hari vratili su se umorni i smrznuti, bez daha i radosni (Patrick se muški
durio, stisnuo se u kut i slagao slagalicu). Zoe se pitala koliko će izdržati a da ne
progovori. Shackleton ju je promatrao dok je pržila komade mjesne govedine, pa
ih prebacila u prastar glineni lonac, dodala crno vino, dud, temeljac, gljive
i ružmarin te ih ostavila da se krčkaju. Miris je bio božanstven i začinio je
prelijepu jesensku večer.
Jaz je stao na vratima.
“Želiš li večerati?” upitala je Zoe. Jaz je odmahnuo glavom. “Ne”, rekao je.
“Čudno miriše. Pojest ću nešto u Invernessu... Ondje ima KFC, ne?”
“Ne znam.”
Hari je pogledao oca.
“Gle, buraz. Ja sad idem. Ali vi se brzo vraćate, ne? Pa ćemo se stalno viđati,
dobro?”
“Jaz”, rekla je Zoe. “Ja ovdje imam posao. Ne mogu samo tako otići.”
Patrick je naćulio uši.
“Ja sam ovdje. Ti si otišao.”
“Nisam otišao odavde”, odvratio je Jaz. “Putovao sam. A sada sam se vratio.
U London. A ti si otišla.”
“Jer bismo inače umrli od gladi!” uzviknula je Zoe. Jaz je zakolutao očima.
“Ne drami”, rekao je. “Uzrujat ćeš Harija.”
“Što s tvojim silnim promjenama?” nije si mogla pomoći Zoe.
“Ovdje sam, govorim ti da se sa mnom vratiš u London, gdje ću ti pronaći
stan i brinuti se za sina”, rekao je Jaz. “I ipak sam nekako ispao zlikovac.”
Nakon toga više se nije imalo što reći. Otišao je kroz mračan vrt i ušao u
smiješni mali crveni automobil. Hari je stajao na vratima kuhinje i zurio za
automobilom sve dok nije nestao.

“Ne sviđa mi se”, šapnuo je Patrick Zoe, pa se morala nasmiješiti iako ga je

prekorila: “Ne lupetaj - to je Harijev tata.”

230
 Knjige.Club Books

“Je, a Hari je sad totalno tužan”, odvratio je Patrick, a Zoe to nije mogla
poreći.
Večera je bila izvrsna, no Zoe je jedva išta pojela. Hari je čeznutljivo zurio
kroz prozor povremeno uzdišući. Mary je bila u jednom od svojih izbirljivih
raspoloženja. Samo je Shackleton jeo s tekom i zadovoljstvom. Zoe je poput
robota počistila za njima, natjerala djecu da isperu tanjure i smjestila premorenog
Harija u krevet. Bilo joj je teško pročitati im nekoliko stranica iz knjige
Na krovovima u kojoj su se neprestano spominjala mjesta u Londonu, a Patrick je
uporno zapitkivao ide li Hari onamo, i gdje oni žive, i mogu li se penjati na
krovove, i govorio kako će se on popeti na svaki krov u Londonu kad im dođe u
posjet.

Svi su otišli u krevet i kuća se doimala posebno praznom. Zoe bi inače zaspala pet
minuta poslije djece, život joj je sada bio toliko ispunjen, no večeras nije mogla.
Motala se po kuhinji, skuhala si čaj koji je zatim zaboravila popiti, razmišljala da
prijateljima pošalje poruku. No što bi joj rekli? Njezini bi londonski prijatelji
rekli samo: “Odlično! Uskoro se vidimo!” Jaz je napokon postao odgovoran;
napokon je došao sebi. Njezinoj će majci biti drago što će joj djevojčica biti u
Londonu među svojima, gdje i pripada, dosta je bilo tih gluposti s bježanjem u
Škotsku. Možda bi mogla nazvati Kirsty, no Kirsty ne poznaje Jaza.
Osjećala se silno usamljenom. Na katu je spavao dječak kojega bi zaštitila po
cijenu vlastita života. No kako da to učini na najbolji način? Ovdje, gdje ima
društvo i mnogo zraka? Toliko se promijenio, oraspoložio se, smiješio, toliko je
toga naučio, penjao se po stablima... Da ga sada vrati u gradsku garsonijeru? Grad
je u redu, sam po sebi, samo...
Pomislila je na putovanje na posao, u pretrpanoj podzemnoj željeznici ili
autobusu, satima natiskana s drugim putnicima, udaljena od doma... a ovdje je
svaki dan lutala po prekrasnim brežuljcima, priroda se u svoj svojoj slavi
prostirala pred njom, mijenjajući se iz dana u dan. Ponekad joj se činilo da to čini
samo za nju. Zamijenit će tople povjetarce sa zapada za smrad pregrijanih
vlakova, orlov veličanstveni let preko brda za štakore na tračnicama, smiješno
geganje prepelice u šetnji, divlje guske na vodi, čaplje, tuljane koji se sunčaju na
stijenama...
Ohladila se još jedna šalica čaja, pa je ponovno pristavila vodu. Može li je Jaz
natjerati da se preseli? Znala je da ne smije odvesti dijete iz države, no Škotska je
u istoj državi. Barem za sada. Znala je da se može zakonito preseliti ovamo s
Harijem, u sebi se bojala da ga uistinu oduzima ocu i da bi sud mogao imati
drukčije mišljenje, ako dođe do toga.
Prestrašila ju je sama pomisao na sud. Nije shvaćala kako se to odjednom
promijenila - prije se bojala da se Jaz nikada neće vratiti da vidi Harija, a sada se
bojala da će morati stalno biti s njime...

231
 Knjige.Club Books

O, Bože. Kakav užas. Kakav užas. Što ako Harija bude morala vući na sud?
Zadrhtala je od same pomisli. Što ako ga budu tjerali da nešto kaže sucu, a on ne
bude mogao odgovoriti? Hoće li nju kriviti za to? Hoće li joj ga oduzeti?
Samu je sebe prestravila, misli su joj bile potpuno izvan kontrole. Što ako
zaključe da je nepodobna majka? Što ako je Jazova nova cura fantastična, i Hari
je zavoli, i svidi mu se povratak u London, i...
Sjela je za stol i spustila glavu na ruke tako da može - kao što je oduvijek
morala, budući da je dijelila sobu s Harijem - nečujno plakati, iako je nitko ne bi
čuo u silnoj tišini velike kuće, u kojoj se čulo samo otkucavanje velikoga sata koji
je Patrick svakodnevno navijao (to je bilo jedno od njegovih zaduženja; svi su
dobili zadatke, Zoe se potrudila da barem neki od njih budu zabavni, a Patrick je
svoj shvaćao vrlo ozbiljno), i zviždanje čajnika na štednjaku.

Tako ju je pola sata poslije zatekao Ramsay. Vatra je dogorjela, a on je upravo

stigao kući i ušao na stražnja vrata. Gotovo je zaspala jecajući.
Prenuo se ugledavši je - doimala se kao da je u nesvijesti - a ona se trznula i
probudila se, onako kako se dogodi kad gotovo zaspiš i pred san pomisliš da si
promašio stubu, na trenutak nije bila sigurna gdje je i protrljala je suzno lice, no
tad je pogledala Ramsayja, koji je sve do sada bio uvjeren da je nevjerojatno
sposobna i pozitivna. Potpuno ga je osvojio njezin srčani stav prema
njegovoj zahtjevnoj djeci. Nije dopuštala da joj išta stane na put i doslovno
je unijela svjetlost u njihove živote. Nikada to ne bi priznao, s obzirom na to da je
bila gotovo pola metra niža od njega, no gotovo je se bojao zbog te sposobnosti.
Bila je naviknula živjeti silno skromno i nije dala da je buka i nered ometu. Bila
je neustrašiva.
A sad se raspadala i njega je preplavila nježnost; kao da je ugledao pticu
slomljena krila. Spustio je tešku kutiju iz ruku i požurio se do nje. Prva mu je
pomisao bila da je zagrli; ona je naglo podignula pogled i shvatila da joj je prva
pomisao bila da želi da je on zagrli. Zastao je.
“Jesi li dobro?”
Trepnula je i porumenjela. Skočila je na noge i otrčala se umiti i pokušati se
pribrati. Što li će misliti o njoj?
“Oprosti... da, samo... valjda sam zadrijemala..
Mahnito je trljala maškaru razmazanu ispod očiju. Ramsay je stajao i
nervozno mahao rukama.
“Jesi li potpuno sigurna da si dobro?”
Zabrinutost u njegovu glasu zamalo ju je ponovno natjerala u plač. Ostala je
stajati kod sudopera, nije se usudila okrenuti.
“Ovaj”, rekla je isprobavajući glas. I dalje je drhtao. Progutala je knedlu.
“Samo... uvijek je zeznuto...”
232
 Knjige.Club Books

“Vidjeti Harijeva oca?”

Kimnula je.
“No, da”, odvažila se. “Znaš.”
I dalje se nije okrenula pa nije vidjela Ramsayjevu grimasu.
“Aha”, neobavezno je odvratio. “Pa, lijepo je što je posjetio maloga.”
“Ah, gore je od toga”, rekla je Zoe i napokon se okrenula. Ugledala je kutiju.
“Što je to?” sumnjičavo je pitala i dalje trljajući lice. Ramsayjeve su se usne
trznule.
“Htio sam... želio sam da bude iznenađenje”, rekao je. Zoe mu je prišla.
“Je li to ono što mislim da jest?” iznenađeno je upitala, iako je mislila da je
taj dan više ničime ne može iznenaditi.
“Namjeravao sam ga postaviti za sutra...”
“Ali kako... zašto?”
“Ovaj... ja sam...”
Nelagodno se promeškoljio.
“Otkad si počela... znaš. Raščišćavati knjižnicu. Onda mi je... pa”, nakašljao
se. “Dobio sam inspiraciju. Radio sam na tome da više prodajem.”
Zoe je krenula prema prelijepoj blistavoj viziji: novom aparatu za kavu.
“Ooo, prekrasan je!”
“Ima... kapsule?” Namrštio se. “Nisam baš shvatio što su mi objašnjavali.”
“Znam ja!” rekla je Zoe poskočivši. Iznenadila ga je njezina sposobnost da se
pribere. Znala se hitro oraspoložiti, što joj sigurno nije bilo prvi put. Uopće nije
bila ranjena ptica. Bila je žilava.
Uključila je aparat, oduševljeno uzviknula ugledavši dvije minijaturne šalice
koje su dolazile uz njega te posudicu za mlijeko, a on ju je promatrao dok se
neobična sprava zagrijavala.
“Ima li beskofeinske?” upitala je i pogledala na sat. Bilo je kasno. “Ah”, rekla
je. “Nema veze. Ionako neću zaspati.”
Poslužila im je savršene malene šalice kave s mlijekom s ukrasnim
zavijutkom na vrhu.
“Vidi ti to!” uzviknula je. “Nije li tako bolje?”
U njegovim je velikim šakama majušna šalica izgledala smiješno, poput
igračke za diva. Nije mogao provući prst kroz dršku.
Zoe je shvatila da je odlutala u mislima gledajući njegove velike ruke, pitajući
se kako bi bilo da je dodirne, da...
“Znam”, govorio je Ramsay. “Nakon rođenja djece više nikada ne spavaš kao
nekad, zar ne?”

233
 Knjige.Club Books

Pocrvenjela je i pribrala se shvativši da joj je postavio pitanje. “Ma ne”, rekla

je. “A pogotovo ako si sam...”
“Da, uistinu...”
Sjeli su za stol.
“Što se dogodilo s tobom i tvojom ženom?” odjednom je upitala.
“Premladi smo ušli u brak”, odvratio je hitro Ramsay, kao da je to uobičajen
odgovor.
“I mi”, rekla je Zoe. “Dobro, nismo se vjenčali. Ali ipak.” Ramsay je otpio
gutljaj kave i namrštio se.
“Nemoj mi reći da ti nije fino?”
“Pa... drukčije je.”
“Da, zato što je to stvarno kava. Kava ima takav okus.”
“A što sam to dosad pio?”
“Smeđu vodicu.”
“Ja volim smeđu vodicu.”
“Bravo ti.”
Oboje su se nasmiješili.
“Mislim da više nisi mlad”, naglas je razmišljao Ramsay. Spustio je smiješno
malu šalicu na stol i zagledao se u nju. “Nakon djece. Što ti misliš?”
“Ne na isti način”, odvratila je Zoe. Vani je zahukala sova, no osim toga
vladala je tišina.
“Ne možeš više nikamo ići, ne možeš ništa raditi na isti način. Sjećam se kad
sam tek shvatila da bi bila katastrofa kada bih umrla. Ne za mene, nego za njega.”
Ramsay je kimnuo s mnogo razumijevanja.
“Što... što ne bih učinio za njih.”
Bilo je tako mirno, tako tiho. Neka se čarolija spustila na kuhinju: svjetiljke
su gorjele, vatra je zamirala u štednjaku, na granici između sna i jave u najdubljoj
noći, kad se sve čini mogućim.
Zoe je bila rastrgana između želje da od Ramsayja sazna sve o majci njegove
djece, sve što je željela znati, i apsurdne želje da ga uzme za ruku i privuče sebi.
Shvatila je da je ljevak. Nije nosio prsten. Bože, zašto ne može skrenuti pogled s
te ruke? Bila je to lijepa ruka: vitka i jaka, dlačice su bile blijede i nestajale u
liniji ispod rukava. Nokti su mu bili široki i četvrtasti, kratko odrezani, prsti
nevjerojatno dugački. Bile su to ruke pijanista. Mora skrenuti pogled s njih. Ili
otići u krevet prije nego što učini nešto totalno suludo zbog čega će dobiti otkaz,
nešto što bi učinila samo zbog tuge i kofeina i činjenice da je njezin šef jedina
osoba koja joj je u posljednje vrijeme ukazala imalo ljubaznosti.
“A... a tvoj suprug?”
I dalje je govorio.

234
 Knjige.Club Books

“Nije mi suprug. To mi je bivši dečko.” Uzdahnula je i vratila se u stvarnost.

O, Bože. Jaz. “Želi da se vratim u London.”
Podignuo je obrvu.
“Rekla sam da ne mogu”, hitro je dodala. “Znaš. Dok se Nina ne vrati.”
“A onda...?”
Podsjetio je samoga sebe da je razočaran samo zato što je ona najbolja dadilja
koju su ikada imali. Nedostajat će djeci, rekao je samomu sebi.
Slegnula je ramenima. “Djeca će se do tada vratiti u školu... mislim...”
Uzdahnula je.
“Smijem li sada prestati razmišljati o tome?”
“Naravno”, odvratio je Ramsay. “Iako mislim da ne bismo podnijeli Dadilju
Osam.”
Nasmiješila se. Naravno, njemu je bila samo dadilja. Naravno. Samo
zaposlenica. Bila je gđa MacGlone, plus ili minus četrdeset godina.
Samo je zaposlenica, razmišljao je Ramsay. Ona radi ovdje. A dadilje dolaze
i odlaze, naravno.
Istodobno su podigli šalice i ispili kavu do kraja.
“Dobro!” rekla je Zoe trudeći se zvučati opušteno. “Vrijeme je za...”
Uto je kroz prozore bljesnula svjetlost farova i začulo se škripanje kočnica po
šljunku.

235
 Knjige.Club Books

Dvadeset treće poglavlje

Na stražnjim se vratima začulo glasno lupanje, no tko god to bio, nije pričekao da
otvore, nego je samo uletio. Zoe i Ramsay skočili su na noge, oboje se trgnuvši,
kao da su nešto skrivili. Pred njima je, obasjana farovima automobila iz kojega je
treštala glazba, stajala Larissa.
Zoe je odmah zamijetila dvije stvari: izgledala je prelijepo, odjenula je usku
crvenu haljinu, oko vrata je imala ogrlicu i - o, Bože - zar ona to na glavi ima
tijaru?
A drugo, bila je vrlo, vrlo pijana. Nesigurno se njihala na visokim
potpeticama.
“Dragi?” rekla je. Izgledala je tužno i omamljeno. “Dragi?” Ramsay je krenuo
prema njoj. “Sranje”, rekao je. “O, Larissa. Jako mi je žao. Oprosti. Posve sam
zaboravio.”
“Bila sam tamo”, rekla je petljajući jezikom. “Bila sam... sa svim onim
groznim tipovima koji su pričali... pričali o tebi, Ram say i meni.”
Dramatično je šmrcnula.
“Želiš li čaja?” hitro je upitala Zoe. “Ili čašu vode?”
Larissa se okrenula kao da je tek sad primijetila Zoe. Što je i bio slučaj.
“O!” glas joj je prepukao. “O. Dakle, takva je situacija.”
“Nema tu nikakve situacije!” uzviknula je Zoe.
“Larissa, draga, smiri se. Hajde, odvest ću te kući”, rekao je Ramsay.
Pogledala ga je, maskara joj se razmazala po obrazima. “Tako sam... toliko
sam se trudila oko tebe, Shackletone Ramsay Urquart”, rekla je jako, jako glasno.
“Aha, eto ga”, rekla je Zoe. “Stvarno, zašto si Shackletonu nadjenuo to ime?
Sigurno ima lijepo srednje ime.”
“Pssst”, rekao je Ramsay. “Hajde, draga. Odvest ću te kući.”
“Tako sam se trudila. Bila sam ljubazna prema tvojoj jebeno užasnoj djeci.
Stalno dolazim. Zovem te, vodim te van, stalno... Ševiš li je?”
“Molim?” zapanjio se Ramsay. “Dođi. Vodim te kući.”
“Ševiš dadilju! Naravno! Nemoj mi reći - nekoć je bila opatica i svira gitaru.”
“Nemaš pojma što govoriš. Vodim te kući iz ovih stopa.”

236
 Knjige.Club Books

Zoe je bila crvena kao paprika i krenula je van iz kuhinje. “Ne mrdaj!”
vrisnula je Larissa. “Daj mi viski!”
“Ona nije sluškinja”, rekao je Ramsay.
“Znam i sama govoriti”, planula je Zoe.
“Naravno da je jebena sluškinja!” rekla je Larissa. “Ševiš sluškinju. Oduvijek
si volio ševiti niže od sebe, zar ne, dragi?”
Činilo se kao da je strgnula masku i sve je prokuljalo iz nje.
“Pijana si”, rekao je Ramsay. “Nemaš pojma što govoriš.”
Zoe je pomislila da je upravo suprotno - sve je to odavno željela reći.
“Larissa. Molim te. Daj da te odvedem kući.”
“Pa nemaš snage za to. Cijelu si večer proveo ševeći dadilju.”
“Idem ja”, rekla je Zoe, sada već gotovo ljubičasta lica. Ramsay joj je dobacio
izmučen pogled, no nije obratila pozornost.
“Morala sam tamo sjediti... svi su me pitali za tebe... svi su me sažalijevali.
Sažalijevali! Zaboravila sam im reći da ti više voliš male sirotice...”
Zoe je ustala i krenula prema izlazu iz kuhinje. Na vratima su stajala sva djeca.
Čak ni velika kuća nije mogla progutati vrištanje.
“Divno”, rekla je Zoe. “Hajde, ekipo, idemo u krevet. Nije to ništa.”
“NIŠTA!” vrisnula je Larissa. “Ha! Evo vam vaše nove mamice, djeco. Evo je.
Mislite da vam je dadilja, ali bogme nije. Uselila se! I spava s vašim tatom. Nadam
se da uživaš, dadiljo! Samo je za to dobar!”
Zoe se ukočila, no nije se okrenula. Djeca su izgledala zgroženo.
“Sve je u redu”, rekla je. “Hajde. Idemo zajedno. Odmah. Shackletone,
pomozi mi. Slušajte. Sve je u redu. Odrasli katkad previše popiju i govore gluposti
koje ne misle ozbiljno.”
Larissa je na sav glas zapjevala svadbenu koračnicu.
“Totalno mora prestati”, rekao je Patrick.
Ramsay je pružio ruku prema Larissi da je odvede van. “NE DIRAJ ME!”
vrisnula je. “NE DIRAJ ME! DA SE NISI USUDIO PONAŠATI SE PREMA MENI KAO PREMA
SVOJOJ PRVOJ!”
Nato je Zoe izvukla djecu iz kuhinje i zalupila vrata.

237
 Knjige.Club Books

Dvadeset četvrto poglavlje

Zoe je drhtala od bijesa vodeći Patricka i uplakanog Harija na kat. Shackleton je

vodio sestru. Iza njih se čulo Larissino kričanje i Ramsayjev tihi glas. Nakon
nekog vremena napokon se začuo automobil koji je odlazio u noć.
Zoe ih je sve odvela u Patrickovu sobu i smjestila na krevete, pa otišla do
umivaonika i nadušak ispila čašu vode pokušavajući se pribrati.
Takvo ponašanje pred Ramsayjevom djecom - pred njezinim djetetom... Zoe
je bila toliko bijesna da je imala potrebu vrištati, bacati stvari, udarati. Žena je
očigledno bila uzrujana, pijana i očajna, ali ipak. Ali ipak. Tko to može učiniti
pred djecom, bio pijan ili trijezan?
Morala je mnogo puta duboko udahnuti i skupiti svu svoju snagu kako bi se
na kraju okrenula prema nizu zabrinute i uzrujane djece. Nije im željela reći da je
njihova procjena cijelo vrijeme bila ispravna.
“Dakle”, rekla je nesigurno. “Odrasli katkad... previše popiju i ponašaju se...
pa. Dobro. Ne baš najbolje. U ovom slučaju, Larissa je bila vrlo... umorna. I
izvukla je deblji kraj. I rekla je neke stvari koje sigurno nije ozbiljno mislila, koje
sigurno nisu točne i sigurna sam da će se ujutro grozno osjećati zbog toga. I zato”,
dodala je, “nikada ne smijete piti.”
U nju su piljili svi osim Mary, koja je pak zurila kroz prozor.
“Mislim”, napokon je rekao Patrick prekinuvši tišinu, “da te totalno ne voli.”
“Pa, ne moraju svi voljeti baš sve”, automatski je odvratila Zoe. “I to je u
redu.”
Kleknula je pred Mary. “Draga. Znam da si razumjela neke riječi. Znaš da to
nije istina, zar ne? Larissa je samo bila... vrlo uzrujana.”
Maryno je lice bilo ledeno.
“Ona se želi udati za tatu. Ali ne može zato što ćeš se ti udati za njega.”
“Ooo!” uzviknuo je Patrick.
“Ne!” zgrozila se Zoe. “Isuse! Ne! To nije točno. Kunem ti se.”
Mary je odmahnula glavom.
“Istina je! Istina je! Vidjela sam vas!”
Zoe je ustuknula. Što je vidjela? Nije bilo ničega, ničega...
“Na noć Samhaina! Vidjela sam kako se grlite!”
238
 Knjige.Club Books

Zoe je trepnula. O, Bože.

“Plesali smo, Mary. Dvije sekunde. To je sve! Nije bilo ništa... ništa drugo.”
No lice joj je bilo crveno jer je za Zoe to ipak bilo nešto, a Mary, koja je piljila
u nju užagrenim pogledom, Mary je to znala.
“LAŽEŠ!” VRISNULA JE DJEVOJČICA, “LAŽEŠ: SVI MI LAŽU! SVI LAŽU!”
Nato je ustala i odjurila iz sobe.

239
 Knjige.Club Books

ČETVRTI DIO

“Vrane se skupljaju”, rekao im je Beefeater udarivši kopljem o pod. “Spremaju se

za let. A kad krenu, zatamnit će nebo, zakrvaviti rijeku, kamenje će se urušiti,
zemlja raspuknuti i plakati za izgubljenima. Dobro. Tko želi ručnik sa
sličicom mosta?”
Wallace se zapiljio u njega. “Što si to rekao?”
“Rekao sam: ‘Tko želi ručnik sa sličicom mosta?’“
“Ja!” uzviknuo je Francis.
Iz Na krovovima

240
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

Potrajalo je dok su se dječaci umirili. Zoe je znala da mora otići do Mary. Nekako
ih je smjestila, rekla im da je gospođa bila samo jako uzrujana i na kraju Hariju
dopustila da spava u Patrickovoj sobi, samo toga puta. Dječaci su zajedno legli u
krevet, a ona ih je pomilovala po glavi.
“To nije istina”, šapnula je. “Spavajte.”
Shackleton se odvukao u svoju sobu. Zoe se brinula zbog njega, bio je previše
sklon potiskivati osjećaje. No prvo se morala suočiti s Mary.
“Odlazi!” bio je odgovor na njezino kucanje, “ODLAZI!”
“Samo želim razgovarati s tobom.”
“Ja ne želim razgovarati s tobom, NIKAD:”
Zoe je uzela veliki pokrivač sa stolca na kraju hodnika.
“U redu”, rekla je. “Sjedit ću ovdje dok ne budeš spremna. Neću otići, Mary.
Ovdje sam za tebe.”
“Mrzim te!”
“I to je u redu.”
Nažalost, dan je bio dug i naporan. Zoe se smjestila na neočekivano ugodne
jastuke koje je dovukla s kauča smještenog na podestu i shvatila da više nema
snage. Događaji su bili pregolemi, previše je bilo stresa da bi se mogla nositi sa
svime odjednom. Kada bi se suočila s malim problemom, ležala bi budna i satima
se brinula. Sada je imala velik problem koji ju je potpuno preplavio, a s njime ju
je preplavio i san.
Ramsay se vratio dva sata poslije, nakon vrlo nezadovolja vajuće vožnje do
Larissine kuće, tijekom koje joj je namjeravao reći neke stvari, a umjesto toga
morao se boriti s Larissom koja je odbila sjesti na suvozačko sjedalo. Kad ju je
napokon ugurao u automobil, smjesta je zaspala i počela hrkati. Pokrio je
njezinu prekrasnu haljinu svojim dugačkim kaputom i vozio se pustim cestama u
potpunoj tišini, bijesan i uzrujan. Nije ni shvatio koliko brzo vozi dok nije umalo
pregazio jelena i shvatio da će ubiti Larissu i sebe i djecu ostaviti u još goroj
situaciji, pa je stao pokraj ceste i samomu sebi dao deset minuta da se pribere.
Napokon je stigao do Lochdown Manora, gdje se užasnuo shvativši da su
njezini odurni bogati prijatelji, koji su došli u lov i ribolov, još bili budni i

241
 Knjige.Club Books

dovršavali bocu viskija. Nekoć su to bili i njegovi prijatelji i oduševili su se

ugledavši ga, a Larrisin im je ispad bio savršeno zabavan.
“O, Isuse, znao sam da si nadrapao, Rammy moj”, rekao je Crawfs. “Cijelu je
večer pizdila.”
“Sjećaš se kad je išla zavoditi konobara da te učini ljubomornim? A tebe
uopće nije bilo?”
“Isuse, totalna je koma.”
Ramsay je shvatio da bi mogao početi sažalijevati Larissu, pa ju je odnio na
kat, skinuo joj cipele, ali ne i čarape, i smjestio je u krevet u njezinoj dizajnerski
uređenoj spavaćoj sobi koju je dobro upoznao tijekom onih noći kada bi bio toliko
usamljen da više ne bi mogao izdržati ni sekunde. Tada je mislio da je divna.
Natočio joj je vode u čašu i stavio je pokraj kreveta. Okrenuo se, posljednji
put pogledao njezinu plavu kosu i odmahnuo glavom. Imao je užasan ukus za
žene. Jeziv. Dosta je bilo. Bilo mu je uistinu dosta.
Momci su ga podbadali cijelim putem do izlaza. Sjeo je u njezin automobil i
odvezao se kući. Neka se ona sutra pobrine za to. Odjurio je natrag do Bukvi po
mračnoj strani jezera, Mjesec je zalazeći obasjavao dugačke valove, a dubine su
bile tajanstvene kao uvijek. Vrijeme se mijenjalo i činilo se da je dugačak niz
lijepih jesenskih dana došao kraju. Najavili su oluje, iako je jedina prognoza koja
za to područje vrijedi bila “promjenjiva”.
Dovukao se do kuće teturajući od umora. Zoe će, pretpostavio je, ujutro otići.
Rekla je da se vraća kući, a to će joj biti dovoljan poticaj.
O, Bože, kakav užas. Kakav prokleti užas. Bilo je četiri ujutro. Trebao bi
pokušati barem malo odspavati.
Zapanjio se ugledavši Zoe na straži ispred sobe svoje kćeri. Shvatio je da je
bio glup: prva mu je pomisao bila da će ona otići. A njezina je prva briga bila
njegova jedina kći.
Zavirio je u sobu. Mary je ležala u krevetu dišući previše ravnomjerno, što
mu se činilo pomalo sumnjivim, pa ju je tiho zazvao. Nije odgovorila, a on se
odšuljao do njezina kreveta, sagnuo se i poljubio je u čelo.
“Volim te”, tiho je rekao.

Mary se stisnula u krevetu. Znala je. Dokazao je. Ispričavao joj se. Voli je. Čvrsto
je stisnula oči da joj suze ne poteku na jastuk.

Ramsay se gotovo spotaknuo o Zoe izlazeći iz sobe. Lice joj je bilo tako ranjivo
u snu, osjećao se kao uljez gledajući je. Ruka mu je krenula pomilovati je po kosi,
no zaustavio se. Dosta. Dosta prokletih nevolja.

242
 Knjige.Club Books

Bila je to druga uspavana žena koju je te večeri napustio. No njegovi osjećaji

prema njima izrazito su se razlikovali.

243
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

Zoe se probudila ne znajući gdje je. Znala je samo da se smrzava, da je uzrujana

i da se osjeća užasno.
Zatim je shvatila da leži na podu, jutro je i kiša udara o prozore. Sve je to bilo
grozno. O, Bože. Što se dogodilo?
Polagano se prisjetila jučerašnjih događaja. Uspravila se i zastenjala.
O, Bože. Nije namjeravala zaspati! Trebala je provjeriti kako je Mary! O,
Bože. Skočila je na noge, potpuno budna. Isuse. To dijete u životu nije imalo
nijednu odraslu osobu koja je nije razočarala. Pokucala je. Nije bilo odgovora, a
ona se sledila.
“Mary? Mary?”
Dohvatila je kvaku, bilo je otključano. Soba je bila pusta, prozor otvoren, a
kroz njega je puhao leden, vlažan vjetar.
U prizemlju je, doručkuje, rekla je Zoe samoj sebi. Samo je dolje s Harijem
na doručku.
Bilo je prilično nevjerojatno pomisliti da bi Mary pomagala Hariju, no ipak
se držala te zamisli jureći niza stube.
Kuhinja je bila pusta. Nakon dramatične noći svi su izgleda ostali dulje
spavati. Dvije majušne šalice i dalje su stajale pokraj sudopera. Zoe se zapiljila u
njih kao da ne može shvatiti što su. Imala je osjećaj kao da su od te kave prošli
mjeseci.
“HARI!” VRISNULA JE I POLETJELA UZA STUBE.
“Patrick? Jesi li vidio Harija? PATRICK!”
U glasu joj se čula panika. Dječak je izašao iz sobe trljajući oči. Bacio je
pogled prema praznome krevetu.
“Totalno nisam vidio Harija, Dadiljo Sedam”, rekao je.
“Isuse”, rekla je Zoe. Nije smjela uzrujati Patricka. “Gdje je... Hari? HARI!”
Odjurila je na kat do soba za poslugu, otvorila sva vrata iza kojih su stajali
nizovi jednakih kreveta, no Harija nije bilo. Hari je uvijek dolazio kada bi ga
pozvala.
Nije ga bilo.

244
 Knjige.Club Books

Opet se sjurila niza stube. U međuvremenu je stigla gđa MacGlone, a i

Ramsay je bio u prizemlju.
“Gđo MacGlone! Jeste li vidjeli Harija? Nema ga.”
“Jesi li sve provjerila?” upitala je gđa MacGlone. “Mislim, ima puno soba.”
“Jesam!”
“I ormare? Sigurna si da se ne igra skrivača?”
Zoe je odmahnula glavom. “Ne može. Ne igramo tu igru.” Glas joj je zadrhtao
od jecaja. “Ne može mi odgovoriti kada ga pronađem.”
“Provjerit ću ostale sobe”, rekla je gđa MacGlone.
“Idite”, odrezala je Zoe. “Potražite i Mary.”
Gđa MacGlone namrštila se, a Zoe je otrčala do stražnjih vrata i rastvorila ih.
Nalet vjetra gotovo ih je zalupio njoj u lice. Ugledala je tragove gđe MacGlone
na travi - jedva vidljive na mrazom prekrivenoj livadi - još dva niza tragova.
“Odvela ga je”, Zoe je bila blijeda poput krpe.
“Molim?”
Odjednom se našao pokraj nje, tako potpuno, ispunio je vratnice. Navukao je
traperice i stari pulover preko prugaste pidžame koja je izgledala staro poput kuće.
“Gdje je?”
“Mary... Mary je odvela Harija..
Ramsay je opsovao.
“Jesi li sigurna? Nisu se samo... otišli igrati?”
Vjetar je urlao kroz stabla.
“Oni... oni se nikada ne igraju zajedno”, protisnula je Zoe kroz cvokotave
zube.
“Isuse”, rekao je Ramsay. “O Isuse. Hajde. Dovraga, gdje mi je mobitel?”
Ležao je ugašen na pultu, Larissini su mu neprestani pozivi ispraznili bateriju.
“Ja imam mobitel”, drhtavim je glasom rekla Zoe. “Gđo MacGlone, ostanite
i čuvajte... čuvajte dečke...”
Dečke koje nije odvela ostalo je neizrečeno visjeti u zraku. Gđa MacGlone je
stisnula usne, kimnula i okrenula se.
“Nemojte ih uplašiti!” doviknula je Zoe prilično uzaludno jer su obojica već
bili u kuhinji gledajući za njom i Ramsayjem. Istrčali su na tratinu, a Shackleton
se za tren oka našao pokraj njih.
“Provjerit ću u šumi”, rekao je. Njegov je glas bio neočekivano dubok, pa su
se Zoe i Ramsay okrenuli i pogledali ga. Odjednom se činio mnogo odraslijim
nego što je bio.
Kuća se uzdizala iza njih na sivu jutarnjem svjetlu. Stabla su se povijala na
vjetru, nebo je bilo puno sivih oblaka, a prozori kuće bili su slijepi, poput očiju
koje ništa ne vide.
245
 Knjige.Club Books

“HARI!”
Kiša se kovitlala na vjetru i nosila lišće; stabla su divlje šumila, trava je
jezovito šaptala, a kuća koju je počela doživljavati domom odjednom je izgledala
nevjerojatno zastrašujuće.
“MARY!” vikao je Ramsay očajno, nisu mogli povjerovati da su djeca nestala
- to nije moglo biti točno, nisu mogla nestati.
Zoe je u glavi prošla kroz svijet u kojemu su živjeli. Brda su bila ledena, ondje
bi se mogli smrznuti. Grubo raslinje po obroncima, ondje su se mogli izgubiti.
Jezero. Jezero.
Ramsay je došao do istoga zaključka i odjednom su oboje pojurili usuprot
vjetru vrišteći imena koja su se gubila u vijavici, sve brže i brže.
Stigli su do plaže, valovi su udarali o obalu, i s nevjericom se pogledali.
Nije bilo malenoga čamca.
“Ne bi to učinila”, promrmljao je Ramsay sebi u bradu. “Ne bi. Zašto bi to
učinila?”
Zoe je drhtavim prstima birala broj. Mobitel joj je ispao iz ruke, Ramsay ga
je zgrabio i hitro otipkao broj.
“Obalna straža”, odrezao je. “Istočna strana Loch Nessa.” Zurio je u Zoe, nisu
mogli vjerovati što govori i dok je to izgovarao.
“Mislim da je dvoje djece otišlo čamcem. Ne znamo gdje su.” Zoe je zajecala,
Ramsay je i dalje govorio. Otišla je do ruba vode. Ništa se nije vidjelo, valovi su
se komešali; siva voda i sivo nebo spajali su se na obzoru.
“Da, siguran sam!” govorio je Ramsay dajući sve od sebe da ne izgubi
kontrolu. “Bukve. Provjerite.”
Pričekao je. “U redu. Da.”
Vratio je mobitel Zoe.
“Ne mogu poslati helikopter, previše je vjetrovito.”
Zoe je osjetila kako je koljena izdaju. Ramsay ju je u posljednji čas uhvatio
da ne padne na tlo.

246
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

Ramsay ju je pridržao, no otresla je njegove ruke. Nema vremena za to, ne smije

biti slaba. Ne smije. Zgrabila je mobitel drhtavim rukama. Ramsay bi je i dalje
držao, no odmaknula se od njega, nije ni shvatila da odmahuje glavom. S mukom
je pronašla Murdov broj telefona.
“O, zdravo!”
Murdo je bio veseo, kao obično - u stvari, bio je raspoložen otkada ga je nakon
njegova propalog izlaska sa Zoe posjetila Agnieszka - a Zoe se zatekla kako za
njegov uobičajen ton veže svu nadu u spas.
“Što imaš za mene? Da, jako mi je bila fina ona torta. Divna je bila. Nije bilo
ledeno i nisam morao ubijati pingvine kako bih se prehranio. Rekao sam
Agnieszki da bi mogla pokušati ispeći pingvina, ali...”
“Murdo”, očajno je rekla Zoe, a on je u njezinu glasu napokon osjetio nemir.
“Što nije u redu?”
“Hari... Hari je nestao. Na lochu.”
“Mali?”
“Da.”
“Što...?”
“Ne znamo. Mislimo da ga je Mary odvela...”
“Ali dolazi oluja.”
Ramsay je očajno zurio u nju. Zoe se borila s bijesom i užasom što su rasli u
njoj.
“Nije... nije znala”, napokon je rekla.
“Gdje... gdje su?”
“Nisu mogli daleko”, odvratila je Zoe. “U čamcu su na vesla.”
“Da, ali u jezeru ima struja...” rekao je Murdo, a Zoe je užasnuto zacviljela.
“Dobro, ne brini se. Stižem.”

Murdo je poslao opći poziv u pomoć i jurnuo preko jezera u svojem brodiću,
ploveći mnogo brže nego što su to njegovi uobičajeni gosti mogli i zamisliti. Brod

247
 Knjige.Club Books

se ljuljao na divljim valovima. Dohvatio je dalekozor i ogledao se po jezeru,

poznavao je svaki njegov dio.
Zoe je stajala sama na obali u podnožju Bukvi, obgrlila se rukama, očajna
lica. Ramsay je stajao malo dalje od nje.
Murdo je odjurio, brod se ljuljao i naginjao po nemirnoj vodi. Kiša ga je
promočila, voda se zavukla ispod njegove kabanice i slijevala mu se niz vrat. Dan
je bio užasan, u to nije bilo sumnje. U to doba godine, vremenske su se nepogode
spuštale sa zapada i nikada se nije znalo što će biti sve dok se ne bi obrušile na
vas - a onda, jao vama. Vjetar je šibao sa svih strana, iz raznih smjerova, a Murdo
je jedva održavao ravnotežu broda i istodobno pogledom tražio djecu. Zgrozio se
pomislivši na djecu u toj ledenoj vodi. On nikada ne bi izašao na jezero s gostima
u ovakvoj situaciji.
Ponovno je pogledao radio, no to je bilo nepotrebno jer je kroz debelu kapu
začuo zvuk staroga, kašljucavog motora. Okrenuo se i ugledao Alasdaira iz puha
u društvu staroga Bena. Obojica su izgledala zabrinuto.
“Mi ćemo na sjever”, doviknuo mu je Alasdair.
Za njim je stizala konjica. Zoe se zapanjila gledajući s obale: stigao je čitav
niz raznih plovila - vikendaških jahti, gumenjaka, čamaca na vesla, vitkih glisera.
Hamisha McTavisha morali su nagovoriti da ne krene na jezero svojom
teglenicom.
Bila je to čitava flota. Murdo je radijem održavao vezu i koordinirao potragu.
Zoe nije mogla vjerovati tko je sve izašao na jezero. Pukovnik, koji je od
samoga početka prigovarao da samo Nina zna što on voli čitati, štektao je jezerom
u gumenjaku s vanjskim motorom. Tamo je bio Wullie, koji je Nini prodao kombi
i poslije se stalno žalio zbog toga. Valovi su divljali, nebo se otvorilo, no stigao
je i Lennox u čamcu na vesla, napinjući mišiće kroz žestoku struju. Cijelo je selo
izašlo na jezero.
Murdo je prvi stigao do nje. Uzverala se na brod, ovoga se puta nije
spotaknula.
“Nisu mogli daleko”, rekao joj je, “ako su uzeli čamac.”
Nitko nije izgovorio groznu mogućnost - nije ni trebalo daleko otići. Ako s
čamcem nešto nije u redu, struja bi ih odmah progutala. Mogli su se utopiti dva
metra od obale. Ako te ne bi dohvatila struja, u ovo doba godine se na jezeru
moglo umrijeti od hladnoće. Lock je predstavljao najgoru vrstu opasnosti - bio
je prekrasan i opasan.
“Zna li plivati?” upitao je Murdo.
“Ima četiri godine!”
Murdo bi volio da ju je nekako mogao utješiti u tom trenutku. No znao je što
Zoe nije znala - ljudi su ginuli na jezeru. Ne svake godine, ali znalo se dogoditi.
Pogledao je njezino blijedo, usukano lice, na kojemu se jasno vidjela svaka užasna

248
 Knjige.Club Books

misao u njezinoj glavi, i mogao je samo skinuti kaput sa sebe i ogrnuti je njime,
kao da će joj time pomoći da se prestane tresti, kao da je imao ikakve šanse.

249
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

Flota se razdvojila na jezeru pod Murdovim zapovjedništvom, svaki je dobio svoj

dio locha. Uskoro se kroz zavijanje vjetra začulo šištanje elisa helikoptera. U
Murdovu brodu, Zoe i Ramsay držali su se podalje jedno od drugoga; oboje su
potiskivali najgore scenarije koji su im bujali u glavi, najgore moguće ishode.
Sve je bilo sivo, kiša se spustila s planina, vidljivost je bila nikakva. Zoe je
očajnički pokušavala pogledom prodrijeti kroz omaglicu - nije se vidjelo dalje od
dva metra.
Pridružio im se moćan policijski gliser s reflektorom na pramcu, no nije im
pomagao. I dalje se činilo kao da je ponoć, a ne osam ujutro. Zvukovi su
nezemaljski odjekivali preko jezera. Bilo je nemoguće odrediti koliko si daleko
od drugih brodica. Vrijeme je izgubilo smisao u toj sporoj potrazi kroz šaš pokraj
obale, oko majušnih otočića koji su se pojavljivali za niske plime. Samo je
Zoe prkosno stajala na pramcu i iz svega glasa vikala: “Hari! Hari! Hari!”
I svi djelići njezina sina odjednom su joj bili u glavi u isto vrijeme: kako se
smijuckao sebi u bradu učeći hodati u njihovu stančiću, pospano lišće dok ga je
onih prvih dana majčinstva dojila usred noći, šokirana i opijena žestinom ljubavi
koju je osjećala, a istodobno ga je u mislima vidjela blijeda, nasukana na obali,
povukle su ga sirene ispod mora, ribe mu jedu oči... ne.
“HARI! HARI! HARI!”
Sjetila se kako je plesao na glazbu koja je dopirala s televizora, sjetila se sreće
na njegovu licu kad je prvi put dopustila Patricku da ide s njime u vrtić, sjetila se
njegova usredotočena pogleda dok je hvatao crvene listove obasjan
kasnojesenskim suncem, njegove životnosti, njegova iznenađujuće teškog
tjelešca, težine njegove glave dok joj je spavao u naručju, mirisa kose kada bi mu
šamponirana u kadi stršala u zrak kao u kakva minijaturnog Mohikanca.
“HARI! HARI!”
A Ramsay je urlao: “HARI! MARY! HARI! MARY!” okrećući se na sve strane.

250
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Odjednom se ispod njih podignuo val. Murdo je opsovao. Zoe ništa nije znala o
plovidbi i nastavila je urlati ne znajući da nešto nije u redu, zazivala je ime svojega
sina, ime koje će zauvijek zazivati.
Brod se naglo zanio u stranu, instinktivno su se uhvatili za ogradu.
“Dovraga”, ponovio je Murdo.
“Što je bilo?” upitala je Zoe. Pritisak je bio strašan, motor je zavijao od
napora.
“Uh... mislim da nas je uhvatila struja”, rekao je Murdo i zgrabio kormilo. No
nije mu pomoglo; struja je uhvatila brod i tjerala ga u svojem smjeru. Ponovno je
povukao kormilo, no izletjelo mu je iz ruke udarivši ga po prstima.
Ogledao se oko sebe. U blizini nije bilo drugoga broda, kiša je pljuštala jače
nego ikada. Vidljivost je bila nikakva.
“HARI!” vrisnula je Zoe. Mahala je mobitelom kao svjetiljkom. Bila je to
beskorisna bubuljica svjetlosti u tamnome sivilu.
“Sranje!” odjednom je uzviknuo Murdo. Pred njima se odjednom pojavio
stjenovit rt, usred jezera. “Voda je niska. Sranje!”
Ponovno je pokušao okrenuti kormilo, nije mu uspjelo.
“Sranje!”
Sve su brže jurili prema stijenama. “O, Bože!” rekao je Murdo. “Navucite
pojaseve za spašavanje... Možda ćemo morati napustiti brod. Dovraga, što se to
događa...?”
Dobacio je pojaseve Ramsayju i Zoe, koja je prestravljeno piljila u stijene što
su im se sve više približavale, visoke, oštre, spremne ih raskomadati u brodu ili
izvan njega, užasnuo se Murdo. Struja ih je nemilice vukla. Promočeni do kože,
mogli su samo zuriti u okrutne valove što su se razbijali o podnožje stijena i
pripremiti se na udar.
Bilo je nemoguće išta čuti kroz buku motora, batinanje kiše, helikopter iznad
glave. Buka je bila zaglušna. Zoe stoga nije usred oluje odmah shvatila i upravo
kad su trebali udariti o stijene, pojmila je da, za početak, Mary i Hari sigurno nisu
preživjeli taj užas i, drugo, da će i sama umrijeti i da u tom slučaju uopće nije
važno.

251
 Knjige.Club Books

Stoga nije odmah shvatila. Čak i kad je čula, nije odmah povjerovala.
Pretpostavila je da ju to vjetar zavarava ili da su to možda bile vile - neki zlodusi
ispod vode koji tako pogoršavaju već užasnu situaciju - ili je to možda bilo nešto
što je njezina mašta iznjedrila u posljednjim trenutcima života, neki san, kao da je
sve bio samo san...
Okrenula se prema Ramsayju i vrisnula iz svega glasa.
“Čuješ li to?”
Ukočio se, prestao se boriti s brodom i stao. Na njegovu je licu vidjela da je i
on čuo.
“Mmmm-aaama.”

252
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Zoe je očajno zurila u Ramsayja, koji nije stao razmisliti. Dohvatio je uže s dna
broda i učinio nešto vrlo hrabro i vrlo glupo. Skočio je ravno u vodu i krenuo
prema stijenama. Val ga je pribio uz prvu stijenu, no nije se dao omesti, zubima
je uhvatio uže i zaronio sve dok nije pronašao što je tražio - stijenu za koji može
privezati brod.
Izbio je na površinu, duboko udahnuo, pa opet zaronio. Oluja je uzburkala
sediment i voda je bila gotovo neprozirna, no na jezeru je od davnina bilo čamaca
i brodova, pa je na dnu pronašao rupu u stijeni kroz koju je mogao provući uže,
privezao mrtvi čvor i signalizirao Murdu, koji je sa svoje strane pričvrstio uže.
Zatim je skočio na stijene, bosonog, ne obraćajući pozornost na rane i modrice, i
držao brod vlastitim snagama, vukao ga na jednu ili na drugu stranu kada bi se
previše približio, odvlačio ga dalje od stijena, a Zoe je cijelo vrijeme čula:
“Mama! Mama!”
Morala je vidjeti. Ramsay, koji je izgledao poput kakva diva, držao je brod
podalje od stijena čistom snagom volje, a ona je morala doznati. Na sebi je imala
pojas za spašavanje i, prije nego što ju je Murdo uspio spriječiti, skočila je u
ledenu vodu i očajnički zaplivala prema stijenama. Ramsay je nekim čudom
uspio jednom rukom zadržati brod a drugom nju izvući iz vode. Motor je
odjednom oživio uz urlik i Murdo se uspio odmaknuti od stijena. Odvezao je uže,
a Ramsay je kleknuo i Zoe povukao na stijene. Murdo se brzo udaljio od njih,
dozivajući ostale brodove.

Ramsay i Zoe zajedno su se popeli oštrim stijenama. Zoe se klizala, a Ramsayju

su noge bile krvave. Stigli su na vrh i pogledali na drugu stranu, a ono što su
vidjeli u trenutku je sve promijenilo.

253
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Voda je živa. Kreće se, teče, ne da se obuzdati. Voda je jača od svega na njezinu
putu. Može istrošiti planine, srušiti kuće, sve pretvoriti u blato i mulj. Voda uvijek
postigne svoj cilj.
Za niske plime, te su stijene bile vidljive nekoliko sati dnevno, a potom bi
opet zauzele svoje mjesto u tajanstvenim dubinama. I ovdje se našao prevrnuti
čamac oguljene boje, s rupom na dnu, nekim je slučajem završio na majušnoj
plaži, djeliću pješčane obale, plitkom komadiću jezera koje je ovdje inače bilo
toliko duboko da se nije moglo izmjeriti sve do izuma satelita.
Pokraj čamca nalazilo se dvoje drhtave djece i zurilo prema Ramsayju i Zoe,
koja je upravo prešla preko vrha izboja i zapanjeno se zagledala u njih, s
potpunom nevjericom piljeći u pronađenu djecu.
I opet se začuo glas: “Mama.”
Zoe je razjapila usta, ostala je bez daha od vjetra i šoka. Ramsay se pobojao
da će pasti. Umjesto toga otklizala je niz drugu stranu stjenovita izboja, mokra do
kože.
“Hari. HARI!” vrisnula je.
“Mama!” radosno je uzviknuo Hari.
Mary je skočila na noge, a Zoe se prepala vlastita bijesa.
“Gdje vam je bila PAMET?” zavikala je. “Koji vam je vrag BIO?”
Nikad prije nije osjetila takav bijes. Izronio je iz nekoga dubokog, primitivnog
mjesta u njezinu primozgu i nije ga mogla obuzdati.
Mary je drhtala i jecala u bijeloj spavaćici, mokra joj se kosa lijepila za
ramena i opet je izgledala poput duha koji je opsjedao hodnike nakon Zoeina
dolaska.
“Isuse, Mary”, rekao je Ramsay prilazeći. “Mogla si... mogli ste...”
Nije mogao dovršiti rečenicu.
Zoe je zgrabila Harija u naručje. Iskašljavala je vodu iz pluća, a njegovo je
tjelešce bilo potpuno promočeno, smrzavao se, pa ga je stisnula pokušavajući ga
zagrijati.
“Moja sestra me našla”, izjavio je toliko samopouzdano da je Zoe
zaprepašteno razjapila usta. “Išli čamac.”

254
 Knjige.Club Books

“Hari”, drhtavo je rekla. “O, Bože. Hari. Pa ti govoriš.”

I ne samo to. Lice mu je sjalo od ponosa, zaboravio je na strah, a Zoe je
zamijetila nešto što će tek naknadno u potpunosti shvatiti: Hari je govorio jakim
škotskim naglaskom.
“Iš'o čamcem”, rekao je Hari. “Malo je zima.”
Zoe je odmahnula glavom.
“Bože dragi. Bože dragi.”
Odjednom je malenu plažu na kojoj su se nekim čudom našli obasjala svjetlost
policijskoga reflektora. Posadi helikoptera javljeno je da su nađeni, pa su skrenuli
prema najbližem dijelu obale odakle će ih odvesti u bolnicu.
Zoe je zagnjurila lice u Harijevo rame. Netko ju je povukao za jaknu, pa se
okrenula.
Pokraj nje je stajala Mary.
“Oprosti,” rekla je i ponovila, “oprosti. Oprosti mi. Zbrisao je i našao čamac,
a ja sam ga pokušavala zaustaviti. Kunem se, pokušavala sam ga zaustaviti!”
“Iš'o sam na čamac s mojom sestrom”, ponosno je rekao Hari.
“To je bila njegova ideja!” rekla je Mary. “Stvarno! On je gurnuo čamac u
vodu, a ja sam ga htjela zaustaviti!”
“Isuse”, rekla je Zoe. “Ali ti si mu dopustila da to učini! Dopustila si mu!”
Mary je odmahnula glavom.
“Probala sam ga spriječiti!”
“O, Bože”, rekao je Ramsay. Mary se užasnuto zagledala u njega.
“Mrziš me”, rekla je.
“Isuse, Mary”, rekao je Ramsay raskrilivši ruke. “Volim te. Strašno te volim.
Samo ne znam je li to dovoljno.”
“Ja volim moju sestru”, dobrodušno je rekao Hari, a Zoe je samo zapanjeno
trepnula. Utješan glas s policijskoga glisera naredio im je da se ne miču, iako su
se vode locha ponovno podizale i pljuskale im oko gležnjeva. Da je potrajalo....
Da su spavali dvadeset minuta dulje...
No Zoe si nije smjela dopustiti da je te misli muče do kraja života.

Policajci su im rekli da svuku mokru odjeću i dali im srebrne prekrivače i vreće

za spavanje da se umotaju. Zoe je primijetila da je Ramsay od glave do pete
prekriven modricama i porezotinama. Bio je vrlo tih, samo je Mary držao u
naručju i šutio.
Za razliku od njega, Hari nije prestajao govoriti. Policijski mu se gliser jako
sviđao i htio je sve razgledati, a simpatična mu je policajka to dopustila. Zoe ga
je uspjela uhvatiti tek kada su skrenuli u malu uvalu ispred Bukvi. Ondje su se

255
 Knjige.Club Books

okupili i ostali brodovi s Murdom na čelu. Zoe ga je čvrsto zagrlila čim ga

je ugledala i briznula u plač, a on ju je tapšao po ramenu i držao ju jer je jedva
stajala.
Sve su ih odvezli u bolnicu - helikopter ih je spremno dočekao - no samo je
Ramsayju trebalo nekoliko šavova na stopalima. Unatoč tome, cijeli su ih dan
pregledavali, i ispitivali, i gnjavili, i na kraju su liječnici ustrajali da tu noć moraju
provesti u bolnici na promatranju. Zoe je pronašla sobu u koju su smjestili Harija
i uvukla mu se u krevet. Bilo mu je toplo, udobno i bio je sretan.
“O, Bože”, rekla je pokrivši lice rukama. “Morat ću nazvati Jaza. Sranje. Ne
znam što da mu kažem. Možda još nije ni otišao.”
“Volim tatu”, pospano je rekao Hari.
Zoe se nije usuđivala pridavati previše pozornosti činjenici da Hari govori,
ako ispadne da je to samo slučajnost, samo izvanredna okolnost, pa nestane čim
ona počne govoriti o tome, stoga ga je samo grlila. No, bilo je... nevjerojatno.
Zvučao je kao da se rodio u Škotskoj.
“Što se dogodilo, sunce?” upitala je. “Što se jutros dogodilo?”
“Mary se htjela igrati”, rekao je. “Mary je moja sestra.”
“Znam”, slagala je Zoe. Neće sada potezati tu temu.
“Ja sam iš’o čamac.”
“Aha.”
“Volim čamac.”
Zagnjurila je lice u njegov vrat, nije se mogla svim udovima jače omotati oko
njega; da je mogla, ponovno bi bila trudna s njim, uvukla bi ga u sebe tako da ga
može zauvijek štititi.
Bila je na rubu sna, hvatao ju je drijemež u toploj bolničkoj sobi, čulo se samo
tiho električno brujanje, miris njezina djeteta u njezinim nosnicama.
“Čudovište nas je uzelo”, zijevnuo je Hari.
Zoe je trepnula.
“Molim?”
“Čudovište nas je gurnulo”, rekao je Hari. “Pa, laku noć.”
Ispružio je ručicu i ugasio svjetlo pokraj kreveta, a Zoe je ostala ležati u
mraku, odjednom potpuno budna.

256
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

Zoe je tek ujutro nazvala Jaza. Nevjerojatno je kako se nakon prospavane noći
dade lijepo ukrasiti priču. Također je pomoglo što je u Londonu - gdje se Jaz
nalazio - vrijeme bilo suludo, u skladu s klimatskim promjenama, bilo je sunčano,
dvadeset i dva stupnja, pa Jaz nije mogao ni zamisliti kako je gadno bilo na jezeru.
Nije bio zadovoljan što mora natrag u Škotsku, no obradovalo ga je što je Zoe
shvatila da se mora vratiti u London.
Zoe je uzdahnula. Nije mogla opravdati ostanak u kući gdje se mogu dogoditi
takve stvari, to jednostavno nije dolazilo u obzir. No nije to rekla Jazu.
Podignula je pogled s mobitela i na vratima sobice ugledala krupnu sjenu. Bio
je to Ramsay, a Zoe se upitala kako da ga na obziran način upita hoće li joj platiti
cijeli mjesec, s obzirom na to da su zamalo poginuli.
Sjetila se i da je Nina još u bolnici i da će joj morati objasniti. Nije joj bilo
drago što će napustiti knjižaru u nezgodnom trenutku, ali nije imala izbora.
Hari je još spavao. Pokraj Ramsayja je stajala bolničarka.
“Ona će ga čuvati”, rekao je. “Možeš li... možeš li doći sa mnom?”
Pogledala ga je u oči. Izgledao je iscrpljeno i jadno.

Izašli su s pedijatrije. Vani je, nevjerojatno, bio prekrasan, miran dan. Prokleta
Škotska, pomislila je Zoe. Stalno se predomišlja.
Ramsay nije govorio, samo je šepao. Zoe ga je pogledala. Očekivala je
ispriku, koju je planirala prihvatiti, no reći će mu da, naravno, ne mogu ostati i da
bi jedino što bi moglo pomoći bilo da Mary napokon pronađe psihologa, što
svakako mora učiniti. Pokušala je pomoći maloj i nije joj uspjelo. Sve je moglo
mnogo gore završiti. Prema zbrkanim izvještajima koje su dobili, shvatili su da se
Mary pretvarala da se s Harijem igra skrivača, namjeravala ga je izgubiti u šumi i
prestrašiti ga - što je bilo zločesto, no nije bilo naročito opasno. No Hari se uhvatio
čamca i Mary je učinila sve što je mogla da ga spasi. Samo, naravno, Hari toga
jutra ne bi ni bio vani da nije nje.
Prema Ramsayjevu pokunjenom izrazu lica bilo je jasno da od nje očekuje
sve te prijekore, no samo su produžili oko travnjaka punog lišća i zaobišli glavnu
bolničku zgradu.

257
 Knjige.Club Books

Iza bolnice, gdje nije bilo prolaznika, nalazila se još jedna niska zgrada s
vlastitim parkingom. Ispred nje bio je iznenađujuće lijep vrt koji je uredila,
pročitala je Zoe na natpisu, mjesna zajednica. Imao je pošljunčane stazice, živice
i klupice smještene tako da hvataju Sunčeve zrake čim se pojave. U vrtu se
nalazilo nekoliko ljudi u invalidskim kolicima, razgovarali su sa svojim
obiteljima.
Ramsay je i dalje šutio. Odveo je Zoe do prazne klupe i zamolio je da sjedne,
pa se uputio do glavnih vrata i pozvonio.
Zoe je shvatila da je to sigurnosno zvono. Ušao je, vidjela ga je kroz
rešetkama prekriveno staklo, i razgovarao s bolničarkom koja ga očigledno
poznaje. Nakon nekog vremena, nešto se dogodilo i pojavila se još jedna osoba, a
glavna su se vrata otvorila.
Zoe je jedva razaznala obličje, Sunce je obasjavalo maleni vrt. Činilo joj se
da je riječ o starici: pognutoj i raščupane kose. Ramsay ju je doveo bliže i Zoe se
šokirala shvativši da je riječ o ženi ne mnogo starijoj od nje. Nedostajali su joj
zubi, izgledala je iscrpljeno i bila je nevjerojatno mršava.
Zoe je dugo zurila u nju. Potom je pogledala Ramsayja tražeći potvrdu. On je
samo kimnuo.
Zoe joj je prišla.
“Zdravo”, rekla je. Žena nije odgovorila. U njezinim očima nije bilo ničega
što bi govorilo da je vidjela Zoe, da je uopće na istom planetu. Ruke su joj se
tresle.
“Sjedni, ljubavi”, rekao je Ramsay. Žena nije reagirala, pa joj je nježno
dodirnuo rame i spustio je na klupu. Piljila je ravno pred sebe, nije ih gledala,
samo je jednom rukom prelazila preko druge. “Ovo je Elspeth”, rekao je Ramsay
tiho. “Njihova majka.”

258
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

“Zdravo, Elspeth”, rekla je Zoe. Nježno je uhvatila ženu za ruku, a ona ju je

počela milovati po prstima. Njezini su prsti bili mršavi i krhki, kao da joj je stotinu
godina. “Tvoja žena?” pogledala je Ramsayja. Kimnuo je.
“Nevjenčana supruga. Elspeth se nije dala vezati. ‘Možeš biti gospodar
svijeta, ali mene nećeš imati’”, suho je citirao. “To zvuči kao ti, zar ne?” upitao je
Elspeth.
Zoe se zagledala u nju.
“Što se dogodilo?”
Uzdahnuo je.
“Želiš sve doznati?”
Slegnula je ramenima.
Sagnuo se i Elspeth čvršće ogrnuo vestom. Nije obratila pozornost na njega,
bilo je kao da ga nema.
“Oprosti mi što govorim o tebi”, rekao joj je. “Obećao sam... obećao sam da
nikada neću govoriti o tebi. Ali nešto se dogodilo. Nešto se dogodilo.”
Trepnuo je, glas mu je zadrhtao.
“Kad sam je upoznao...”
“U selu su mi rekli da je bila prelijepa”, rekla je Zoe.
“Bila je. Nemoj mi reći - rekli su ti da je bila vilovita.”
“Da”, rekla je Zoe. “Ne znam što to znači.”
“Ja znam”, odvratio je Ramsay. “Mislim da su imali pravo. Izašla je iz
vilinskoga brda i zaglavila...”
“Ali...”
Ramsay se protrljao po vratu.
“Bila je jako mlada... možda je bila premlada za djecu. Shackletonov je
porođaj bio težak... Poslije više nije bila... Sigurno je patila od postporođajne
depresije. Možda i nečega goreg od toga. Nije željela k liječniku, nije željela
pomoć. Ja sam ludio.”
Iskrivio je lice.

259
 Knjige.Club Books

“Moji nisu bili zadovoljni što sam s njom... blago rečeno... a ja sam pokušavao
sve sam rješavati... i odlazio sam.”
Spustio je glas.
“Nije me bilo. Prečesto me nije bilo. A ona bi lutala. Noću. Odlazila bi u grad.
Ostavila bi Shackletona s gđom MacGlone i samo bi... nestala. Nije je bilo sve
dulje i dulje.”
“Kamo je odlazila?”
Ramsay je slegnuo ramenima.
“Ondje gdje je bilo droge. Bilo kamo. Došao bih kući, no to nije pomagalo.
Nije bila nimalo sretnija, nije se snalazila.”
Nevjerojatno ljubazna bolničarka donijela im je dvije šalice kave. Zoe je
čvrsto stisnula svoju. Unatoč Sunčevoj toplini, još joj je bilo hladno od
jučerašnjeg smrzavanja.
“Bila je divlja”, nastavio je Ramsay. “Nije se dala vezati. Bilo je to kao da je
pokušavam pripitomiti, kao da je trpam u kavez. No nisam. Samo sam je volio.”
Elspeth je i dalje milovala Zoeinu ruku.
“Kada god bih sišao u prizemlje... glavna bi vrata bila širom otvorena, a nje
ne bi bilo.”
“Zato ih stalno držiš zatvorenima?”
Ramsay je slegnuo ramenima.
“Kako ste uspjeli ostati zajedno dovoljno dugo da dobijete troje djece?”
upitala je Zoe.
Ramsay je tada ustao, zagledao se preko vrta, kroz zidove i kuće sve do
planina iza njih, gdje su se Sunčeve zrake odbijale od krila neke ptice, jedva
vidljive golim okom, tako je daleko bila. Duboko je uzdahnuo, kao da spušta nešto
jako, jako teško.
“Nitko...” rekao je i stisnuo šake. “Ma. Fućkaš sve”, rekao je samomu sebi.
“Samo je Shackleton moje dijete”, tiho je rekao.
Zoe je trepnula. “Molim? Kako to misliš?”
“Bili smo jedva zajedno da dobijemo dijete, a onda je nestala. Tada me već
mrzila. Odlazila je, tko zna kamo. Mislim da je jednom stigla čak do Irske. A
zatim bi se vratila. Jednom se vratila trudna.”
“Nosila je Mary?”
“Što sam mogao?” upitao je Ramsay. “Slomila mi je srce, trebala je pomoć, a
ja sam bio jedina osoba na svijetu od koje nije željela prihvatiti pomoć. Mislio
sam... mislio sam da bi se mogla vratiti i smiriti ako zajedno odgojimo Mary i
Shackletona. No tada je već bila jako loše. I bilo je sve gore.”
“Pa te ostavila s Mary? A što je bilo s Patrickom?”

260
 Knjige.Club Books

Ramsay je spustio glavu. “Ne mogu... ne mogu ni objasniti koliko je loše bilo.
S Patrickom... više se jedva vraćala kući. Ostavila ga je na stubama, kao nahoče.”
“Zezaš me.”
Odmahnuo je glavom.
“Da bar.”
“Ali u selu...”
“Ma, oni svašta govore. Povremeno bi se pojavila, a ja sam govorio da odlazi
raditi... Ha.”
Dodirnuo je Elspeth.
“Draga moja. Ne mogu ni zamisliti da bi ti ikada odgovarala šefu.” Zastao je.
“Samo smo... držali smo se za sebe.”
“A socijalna služba?”
Ramsay ju je pogledao.
“Što misliš, zašto me ne opsjedaju? Oni znaju što je bilo. Nije imala druge
obitelji... Ja sam bio spreman prihvatiti djecu, a oni su bili presretni što mi ih mogu
prepustiti.” Trgnuo se. “Mislim da ta kuća još mnogo znači.”
Zoe je trepnula. Nije mogla podnijeti pomisao da bi netko napustio Patricka...
ili Mary.
“Trudila se. Nekoliko dana, nekoliko mjeseci, ne bi se drogirala i vratila bi se.
Šivala je djeci, izradila bi im prekrasne stvari. A onda bi se nešto dogodilo... nešto
bi je potaknulo i...”
Zoe je nešto odjednom shvatila.
“Maryn ožiljak?”
Ramsay je kimnuo.
“Prije dvije godine. Nakon toga... više ih nije mogla gledati. Nije mogla.
Ionako je bilo loše za njih, to što je stalno odlazila. A onda je gadno povrijedila
Mary. A tome je djetetu strašno trebala majka...”
Zoe je progutala knedlu, sjetivši se svih ružnih misli koje je gajila o tome
teškom djetetu.
“Uključila se i policija... Morao sam zatražiti zabranu prilaska i, da, to je bilo
to. Bože, bilo je... bilo je užasno.”
“Što se dogodilo?”
“Dočepala se neke droge i uzela je. Tada je dugo bila čista, nije znala... nije
znala svoje granice. Predozirala se, devet minuta nije disala. Pretrpjela je teško
oštećenje mozga. To je uobičajen problem za... no dobro. Tako kažu. Nama nije
bio uobičajen.” Potapšao je Elspeth po ruci.
“Možda... možda s vremenom malo dođe sebi. Dobro. To su barem mislili.
Prije nekog vremena. Često dolazim ovamo. Ne znamo čega je svjesna.”
“Ovdje si kad te nema kod kuće?”

261
 Knjige.Club Books

Kimnuo je.
“Stalno se nadam da će se oporaviti.”
“A kad radiš?”
Skrušeno se nasmijao.
“Ovo me mjesto stoji čitavo bogatstvo.”
Zoe je kimnula. Gotovina u kutiji za kekse; manjak svih potrepština u kući.
No.
“Pokušavao sam sam držati sve konce.”
Zoe se nagnula prema njemu.
“Nitko ne može sve sam. Nitko.”
Okrenuo se i zagledao u bolničku zgradu.
“Ali sada mi je jasno. Predugo sam poricao. Mary treba pomoć. Takvu vrstu
pomoći. Pomoć psihijatra. Bože, toliko joj nalikuje. Sve do sada sam mislio da je
to zato što nismo mogli zadržati nekoga tko bi se brinuo za nju - gđa MacGlone
mrzila je Elspeth, strašno ju je mrzila, i nije se znala zbližiti s djecom. Smatrala
je da Patricka ne bismo trebali ni prihvatiti.”
“Odbila bi Patricka?” s nevjericom je upitala Zoe. “Pa tko ne bi želio
Patricka?”
Ramsay je slegnuo ramenima. “A ja sam mislio, pa dobro, to je zato što ne
možemo nad dobru dadilju, pa zato... Nisam se mogao natjerati da u njoj vidim
njezinu majku.”
Na trenutak je ušutio.
“A onda smo našli tebe. I shvatio sam da nije bio problem u dadiljama.”
Zoe se ugrizla za usnicu.
“Ma, nisam ja...”
Ramsay ju je pogledao, u očima mu se vidio silan umor.
“Jesi”, rekao je. “Sve si promijenila. Ni sama ne znaš što si učinila. Pretvorila
si tu kuću u dom. Za... za sve nas.”
Zoe je odmahnula glavom.
“Ali ti ne znaš...” I tek kad je progovorila, shvatila je da je to točno. “... ne
znaš da je ovo... ovo je prvi pravi dom koji smo Hari i ja ikada imali. Vi ste nama
dali dom.”
To je bilo tako grozno, shvatila je koliko im je značilo, a i dalje je znala da se
ništa neće promijeniti, da će ipak morati otići, i suze su je zapekle u očima.

262
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

Ramsay je nježno potapšao Elspeth po ruci, no nije pokazala nikakva znaka

da to primjećuje. Zoe je zurila u nju, nije si mogla pomoći. Kakvo je nekoć
neobično, nestvarno stvorenje bila da je mogla tako očarati Ramsayja? Kad se
pažljivo zagledala u nju - a bilo je vrlo čudno moći otvoreno zuriti u drugo ljudsko
biće koje ne reagira niti obraća pozornost - po obliku kostiju ispod njezine kože
vidjela je da je negdje unutra nekoć postojala prelijepa djevojka, koja je začarala
mladoga Ramsayja, još shrvanog zbog gubitka oca. Vidjela je na njoj Maryne
visoke jagodice, čvrstu bradicu. Patricka nije prepoznala. To je dijete uistinu
vilinsko, pomislila je, pa se hitro otresla te misli.
Tiho su u tuzi otišli natrag do odjela.
Harija nije bilo u njegovoj sobi. Zoe je već krenula opako psovati, no Ramsay
ju je zgrabio i odvukao je u susjednu sobu. Plahte su bile skinute s kreveta i
pretvorene u šator koji je prekrivao cijelu sobu. Ispod njega čuo se smijeh.
Ramsay je zadignuo jedan rub i zatekao Harija i Mary, smijali su se na sav glas
igrajući se Harijevim tabletom.
“BOOOK, TU STE!” veselo je povikao Hari.

Ramsay je odveo Mary na razgovor s bolničarkom iz Centra za mentalno zdravlje

djece, kako bi se dogovorili što dalje. Prije odlaska ponovno se ispričala Zoe,
toliko iskreno i potreseno da je Zoe nekako uspjela kimnuti. Znala je da je
neotesana, no nije mogla više od toga. Sve je moglo završiti mnogo, mnogo gore,
mogli su završiti u crnoj kronici mjesnih novina.
Progutala je knedlu, sjetila se majke te sirotice, koju nikada neće vidjeti,
duboko udahnula i potapšala je po ramenu.
“U redu”, rekla je umorno. “Mislim da će ti liječnik stvarno pomoći, sunce.
Samo želimo da ti bude bolje. To je sve.”
Mary je ozbiljno kimnula i dopustila ocu da je odvede. Zoe je Hariju upalila
televizor. Pronašli su reprizu dječje emisije Balamory, a Hari je zadovoljno
recitirao pjesmice dok je Zoe zurila u njega. Nije ga se mogla naslušati, nije mogla
vjerovati da je to istina. Na kraju je otišla isplakati se na miru u zaključanoj
kupaonici.

263
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

Ljubazna pedijatrica nije joj znala pomoći. Samo joj je rekla neka bude sretna.
“Dakle, ipak je riječ o anksioznom poremećaju”, rekla je, a Zoe je iskrivila lice i
rekla da je to znala.
“I znate da je Einstein...”
“Mislim da Hari nije Einstein”, odlučno ju je prekinula Zoe.
“Je li se dogodilo nešto što je ublažilo njegovu anksioznost?”
Zoe bi pomislila da se dogodilo nešto suprotno tomu, no i dalje ga je čula
kako se smije crticu u susjednoj sobi.
Hoće li joj Hari ikada reći? Hoće li ikada objasniti neobičan, tihi svijet u koji
se zatvorio, sa zidovima koji su se stiskali oko njega sve dok ih nešto nije srušilo,
možda šok? Hladnoća spoznaje da možeš izgubiti sve, i koliko je važno
upotrebljavati sve što imaš? Hari je na to pitanje odgovorio jednostavno i veselo
da je bila riječ o čudovištu, a Zoe je pretpostavila da se izražava u metaforama ili
da se zbunio zbog hladnoće i buke oluje u kojoj se nije vidio ni prst pred nosom.
“Jeste li zadovoljni?” upitala je liječnica, a Zoe je ponovno zaplakala i
zaklimala glavom kroz suze.

Vožnja kući dugo je trajala i bila bi tiha da nije bilo Harija, koji bi uzviknuo:
“Drvo! Kamen! Ptica!” svaki put kada bi nešto ugledao, a Zoe je morala
potiskivati suze na svaku njegovu riječ. Odlučila je da neće reći Jazu, iznenadit će
ga.
Nije Hariju rekla da odlaze. Nije znala kako. Izletio je iz automobila i jurnuo
prema Patricku vičući: “PATRICK! ZNAM REĆI!” A Patrick je počeo skakutati oko
njega pa odjednom zastao, namrštio se i rekao: “Da, Hari, ali totalno meni moraš
dati da najviše pričam.” Ramsay se bolna lica okrenuo prema Zoe i upitao: “Zar
ipak ne biste mogli...?”, a ona je ponovno zaplakala.
Bolničarka iz Centra za mentalno zdravlje rekla je da će Mary odmah početi
odlaziti psihijatru. Ako se situacija ubrzo ne popravi, možda će morati uzimati
lijekove. Ramsay je to rekao Zoe, kao da će mu to ići u prilog i ublažiti situaciju.
U drugim bi okolnostima to bio slučaj.

264
 Knjige.Club Books

No sada je bilo nemoguće - potpuno nemoguće - da ostane ovdje sa sinom

nakon što Jaz otkrije što se točno dogodilo.
Zoe nije posjetila Ninu u bolnici, zbog čega se užasno osjećala, no spremala
se učiniti nešto grozno i ostaviti je na cjedilu, a već je imala previše briga.
No ovdje, kod kuće - točnije, u Bukvama, naravno - bio je savršen jesenski
dan; boje su ublažile strogoću kuće, narančaste, i žute, i jarkocrvene boje lišća na
tratini, vjetar ih je uzdizao i kovitlao oko njih. Wilby je počeo grabljati lišće, a
Patrick i Hari nisu ni trenutka oklijevali, samo su se zaletjeli u obližnju gomilu
i skočili na nju. Ubrzo je Shackleton izašao iz kuće provjeriti što se to događa i
odlučio im se pridružiti, potpuno podcijenivši vlastitu veličinu, pa razbucao cijelu
hrpu lišća, na što ih je Zoe poslala u staru šupu po grablje i natjerala da Wilbyju
pomognu pošteno skupiti lišće, što je završilo tako da su se hrpe stvarale samo
zato da bi se u njih ponovno skakalo.
Bilo je neobično toplo i moglo se sjediti vani u puloveru. Mary je upravo to i
činila u svojem novom puloveru s lisicama. Bila je nervozna pokraj Zoe, no Zoe
je zaključila da mora prijeći preko svega što se dogodilo. Ona je odrasla osoba, a
Mary je dijete, koje je usto bolesno i nesretno. I zato joj je prišla i sjela pokraj nje.
“Što čitaš?”
Mary je podignula Čarobnjakova nećaka, roman C. S. Lewisa.
“Divno!” uzviknula je Zoe. “Imaš sreće. Da ga barem ja mogu još jednom
prvi put pročitati.”
“Nitko,” zamišljeno je rekla Mary, “nitko u knjigama koje si mi dala nema
majku.”
Zoe je trepnula i razmislila. Narnia, Katy, Alice, Anne, Mary Lennox. Mary
je imala pravo. Nitko nije imao majku.
“Mislim da je to ono što čini dobru priču”, rekla je. “Tako se to radi kada
dijete treba krenuti u pustolovinu.”
"Mislim da mi je dosta pustolovina”, rekla je Mary.
“I ja”, rekla je Zoe. Ostale su tako sjediti i gledati dječake, koji su poput krda
sretnih jelena jurcali po jarkocrvenu polju.

Ramsay je ostao pokraj automobila gledajući ih. Odjednom je shvatio groznu

istinu: želi da ona ostane. Silno to želi. Ne samo zbog djece, iako, da, i zbog njih.
Ne, nego zbog nje. Zbog cijele nje - zbog načina na koji joj je kosa padala preko
lica, zbog njezina zvonkog smijeha, glazbe koju je puštala u kuhinji,
žestoke ljubavi prema sinu, načina na koji bi se primila posla i nastavila sa
životom, što je bila njegova najveća mana, jer je on samo lebdio kroz vlastiti život
nadajući se da će se Elspeth nekako vratiti, da će se nešto promijeniti.
Shvatio je da je čekao da ga netko spasi, poput princeze u bajci. A ona je bila
princ na bijelom konju.
265
 Knjige.Club Books

I silno ju je želio. No bilo je prekasno jer se u tom trenutku na prilazu kući

pojavio poznati mali crveni automobil.

266
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Iz automobila su neočekivano izašle tri osobe: Jaz, vrlo zgodna djevojka -

vjerojatno Shanti - i još jedna žena.
Surinder je prišla Zoe i zagrlila je.
“Ne znam što reći”, rekla je Surinder. “Ja sam se stvarno nadala... nadala sam
se da će ti ovdje biti dobro.”
“I bilo je”, progutala je Zoe knedlu.
Hari je dojurio do njih, raščupan i zadihan.
“Bok, teta!” ležerno je rekao.
“Molim?” rekao je Jaz. Zoe se morala naceriti vidjevši njegov izraz,
“MOLIM?”
“Ah! Bok, tata!” okrenuo se Hari prema njemu.
“MOLIM!?”
Jaz je bio toliko iznenađen da je izgledao poput lika iz crtica.
“Ti govoriš!”
“Aha”, rekao je Hari.
Jaz se zagledao u Harija, pa u Zoe, pa opet u Harija. Surinder je prasnula u
smijeh.
“Ja sam ga totalno naučio”, rekao je Patrick.
“To je moj brat”, dodao je Hari.
“Aha, upoznali smo se... Bok, buraz”, prtljao je Jaz nesigurno.
Patrick ga je ozbiljno pogledao.
“Hvala što si došao u posjet. Ali Hari i ja imamo jako važnoga posla s lišćem,
BOK!”
Okrenuo se i vratio u vrt s Harijem za petama. Jaz je ostao zapanjeno stajati.
“Jeste li za čaj?” upitala je Zoe. Prišla im je i rukovala se sa Shanti. Bila je,
kao što je Jaz i rekao, nevjerojatno lijepa.
“Bok. Oprosti. Ja sam Zoe. Znam da je sve ovo malo previše.”
Shanti je očarano zurila u kuću.
“Ideš, ovo je fantastično!”
Surinder je fotografirala dječake dok su jurcali uokolo.
267
 Knjige.Club Books

Shanti je krenula za Zoe u kuću. Osjećao se miris voska za laštenje drva; gđa
MacGlone odradila je svoj posao. Sunce je sjalo kroz prozore.
“O, Bože”, rekla je. Zavirila je u salon obasjan Sunčevim zrakama. U salonu
se nalazila golema maketa aviona koju su slagali Shackleton i Patrick. Na velikom
su se stolu nalazili komadi drva i starih izrezanih plahti.
“Vidi ti to”, rekla je. Iz dvorišta su dopirali dječji glasovi, smijeh i brbljanje.
Pošla je za Zoe u kuhinju, a Zoe je pristavila čajnik.
“Imamo i kave”, rekla je Zoe sjetivši se one noći. Noći kad je samo željela
osjetiti njegov dodir... otresla se tog sjećanja.
“Krasan aparat”, rekla je Shanti. “Dakle. Ne znam što sam očekivala, ali to
nisam.”
Okrenula se prema Zoe.
“Mislila sam... stvarno... nadam se da ti nije čudno što je Jaz počeo izlaziti sa
mnom.”
Zoe je namjeravala reći da nije, nimalo, no odlučila je biti iskrena.
“Pa”, rekla je. “Ti si prva žena za koju znam nakon... nakon mene. No mi smo
davno prekinuli.”
“Ali ti si majka njegova...”
Da, jesam.
“Divan je dječak.”
“Ne znam je li divan”, rekla je Zoe i zastala. “Pa, da. U stvari, divan je.”
Shanti je kimnula.
“Hvala ti”, rekla je Zoe, “što si natjerala Jaza da postane odgovoran.”
Shanti je zakolutala očima. “Odrasla sam bez oca”, rekla je. “Zaprijetila sam
mu da ću ga ubiti ako se ne pribere.”
“Pa... hvala ti... I ja sam odrasla bez oca. Možda sam mu i ja trebala
zaprijetiti.”
Shanti je iskrivila lice.
“Ne bih nam još previše zahvaljivala. Gledao je neke stanove...
Zoe je ostavila da to visi u zraku i primila se posla tražeći šalice i
provjeravajući ima li keksa, kojih je srećom bilo.

268
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Ramsay je izgledao kao da se namjerava povući u svoju knjižnicu - nije mogao

sjediti i slušati tog tipa kako govori da će odvesti Zoe i strpati je u nekakvu groznu
rupčagu negdje u Londonu, pa je on više nikada neće vidjeti.
No Zoe mu je dobacila pogled koji ga je podsjetio na pravila lijepog
ponašanja, stoga im se pridružio na stolcima od lijevana željeza koje je Shackleton
na njezin nagovor izvukao i obrisao - Ramsay se upitao kad je dovraga stigla i
njih pronaći? I kad se taj nerazgovorljivi, povučeni tinejdžer pretvorio u tako
pametna, dobrodušna mladića?
Kad su se napokon smjestili, nitko nije znao započeti razgovor sve dok Jaz -
koji se raširio na stolcu oslonivši stopalo na koljeno druge noge, a Zoe je znala da
to radi kad je nervozan i trudi se pretvarati da nije - nije upitao kako to da Hari
govori, i kako to dovraga zvuči?
Ramsay je pogledao Zoe, no nije mu uzvratila pogledom. Samo je trepnula i
rekla: “Pa, Mary i Hari upali su u nevolju na lochu. Kamo im je skroz zabranjeno
ići.”
Shanti je okrenula glavu.
“Gdje je?”
“U dnu vrta”, odvratila je Zoe.
“O, Bože... ovdje stvarno imate sve”, razrogačila je Shanti oči.
“Uglavnom. Hari se prestrašio i... liječnica je rekla da je vjerojatno zbog toga
došlo do proboja.”
Jaz je odmahnuo glavom.
“Mislio sam da dolazim pobrinuti se za svojega traumatiziranog sina. Umjesto
toga zatekao sam ga kako sluša škotske bendove i jede haggis.”
Nakon toga nitko više ništa nije rekao.
Jaz je grebao stopalom po podu. I ustao.
“Idem po njega. Može mi pokazati jezero.”
“Loch”, automatski ga je ispravila Zoe.
“O, Isuse, Zoe, nećeš valjda i ti početi.”
Nadureno je otišao. Shanti se trznula. Surinder je odmahnula glavom.

269
 Knjige.Club Books

“O, Bože”, rekla je. “Gora si od Nine. Kad smo već kod toga...” Pogledala je
na sat. “Moram krenuti ako mislim stići u vrijeme posjeta.”
I Zoe je skočila na noge.
“Čekaj, imam neke knjige za nju u kombiju.”
Surinder se sretno smiješila prilazeći kombiju.
“Evo ga”, zadovoljno ga je potapšala. “Kako smo se dobro provodile u
njemu...”
Nacerila se. “Moram posjetiti nekoliko ljudi dok sam ovdje... uglavnom
muških.”
“Koliko ćeš dugo ostati?”
“Ovisi o tome kad će Nina roditi”, rekla je Surinder. “Imam dovoljno
godišnjeg odmora. A Lennox će biti do lakata u ovčjim guzicama ili takvo što.”
“Mislim da nije riječ o guzicama”, odvratila je Zoe.
“Baš ti hvala, gđo veterinarko..
Surinder se popela stubama kombija i otvorila vrata.
“Ooo!” iznenadila se. “Svašta si promijenila!”
“Ovaj... pa nisam baš...”
“Kakve su to knjige o čudovištu iz Loch Nessa? I igračke?”
“Ljudima se sviđaju”, promrmljala je Zoe.
“Ideš. Bojanke! A sve ove gluposti za turiste - zna li Nina da to prodaješ?”
Surinder ju je ošinula pogledom. “Mislim, ona to inače ne radi, pa zato.”
Zoe se trgnula. “Hoćeš reći da sam otišla u kič.”
“Ma ne...”
“Gle”, rekla je Zoe. “Nisam mogla prodati dovoljno drugih knjiga. Ja nisam
Nina - ona je genijalna knjižarica. Ali ovdje postoji golemo tržište, prepuno ljudi
koje zanima povijest Škotske i okolice, pa prodajem atlase, prekrasni su. A
knjižice o čudovištu su za djecu, da imaju što bojiti dok su u obilascima
autobusom, to je sve.”
Surinder je trepnula. “Hm. Možda imaš pravo. Nini financije ne idu baš
najbolje.”
Pogledala je nekoliko prekrasnih, skupih atlasa.
“Ideš! Prodaješ ih?”
“Aha... to je iz Ramsayjeve kolekcije. Njih ne može dobro prodati u
Londonu.”
Surinder je kimnula.
“Imam osjećaj kao da je ovo inspekcija”, nelagodno je rekla Zoe.
“Ha”, odvratila je Surinder. “I ja.”
Zoe se nasmiješila.

270
 Knjige.Club Books

“Jaz se doima mnogo... mirnijim.”

Surinder je kimnula. “Shanti je dobra za njega. Definitivno. Iako, znaš Jaza -
oduvijek je bio prepun dobrih namjera. Kojih se dugoročno možda neće držati.”
Provirile su iz kombija. Shanti se pridružila Jazu i Hariju pokraj locha.
“Izgleda da ju je očaralo ovo mjesto”, rekla je Surinder, uzdahnula i ogledala
se oko sebe. “I mene. U gradu zaboravim da takva mjesta postoje. Ovdje je tako...
tako slobodno...”
Kao da potvrđuje njezine riječi, jato divljih gusaka proletjelo je nisko na putu
za jug, bijela su im krila blistala na svjetlosti zalaska Sunca.
“Da, da, dobro”, rekla je Surinder i stisnula oči.
“Pitam se ima li Lennox stanare u... Dobro. Idem vidjeti Ninu.”
“Nemoj joj reći za bojanke”, hitro je rekla Zoe.
“Da, dobro.”
Surinder ju je odmjerila.
“Dakle, vratit ćeš se kući?”
“Mhm”, rekla je Zoe.

271
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

Neke se odluke odigraju za vas. Neke vam se prišuljaju. No za neke možete biti
sigurni kad su se dogodile.
Te večeri, u sumrak, Ramsay je otišao u podrum, gdje su se nalazile prašnjave
stare boce koje je njegov otac davno spremio i uzeo dvije najstarije. Vratio se u
vrt, nekako natjerao očarane dječake da se maknu i zapalio gomilu drva i triješća
koje su prikupili u šumi i složili s lišćem iz vrta. Zoe je u foliju zamotala
krumpire i poslagala ih na dnu logorske vatre. Odrasli su na dugačkim vilicama
pekli kobasice, masnoća je pucketala od vrućine. Jaz je s mobitela puštao glazbu
i bilo im je toplo, djeca su jurcala oko vatre smijući se, a odrasli su uživali u
starome vinu koje su pili iz starih šalica i mjedenih vrčeva. Surinder se vratila iz
bolnice i obavijestila ih da je Nina pročitala cijeli opus Val McDermid i sada je
uvjerena da su svi na svijetu potencijalni ubojice, no inače je savršeno dobro. Jaz
i Ramsay morali su sjediti jedan pokraj drugoga jer su im dječaci željeli sjediti na
krilu - Hari je uživao što mu je otac ovdje, pa se može hvaliti njime - a Zoe je
promatrala Ramsayja koji je milovao Patricka po glavi, odgovarao na njegova
opskurna pitanja o krijesnicama i satelitima i jasno se vidjela njegova
golema ljubav prema tom dječaku, koji je bio tuđi sin.
To je bilo u oštroj suprotnosti s načinom na koji je Jaz bezdušno ostavio
svojega. Da nije nje, shvatila je, i Surinder i Shanti, Hari bi sada bio bez oca. Jaz
je primijetio njezin pogled i, kao da je znao o čemu razmišlja, lagano se trznuo.
Osim toga, s obzirom na nelagodnu situaciju, večer je bila izuzetno ugodna.
Kad su napokon krenuli prema hotelu, Shanti je vozila, svi su stajali na kraju
dugačkoga pošljunčanog prilaza i mahali im.
“Drago mi je kad tata dođe u posjet”, zamišljeno je rekao Hari. “Super je.”
Zoe se nasmiješila i uzela njega i Patricka za ruku da ih odvede na spavanje.
“Čekaj”, rekao je Hari, otrčao do Ramsayja koji je protegnuo svoje
predugačke noge prema vatri, popeo mu se na krilo i krajnje ga iznenadio zagrlivši
ga.
“ ‘Noć!”
Zoe i Ramsay zapanjeno su se zgledali, a onda ga je Zoe odvela u krevet - u
svoju sobu, ni blizu Mary, i više neće spavati s Patrickom - putom razmišljajući o
svemu.

272
 Knjige.Club Books

Hoće li Hariju biti teže zato što mu je dopustila da se veže za sve ovdje? S
druge strane, zar bi bilo bolje da je nesretan i bez prijatelja?
Duboko zamišljena, otišla je pokupiti vilice i čaše izvana. Ramsay se još nije
pomaknuo, i dalje je zurio u vatru s čašom u ruci. Njegov je pulover ležao sa
strane, pokriven lišćem.
“Evo”, rekla je dohvativši jedan list i pruživši mu ga. “Sačuvaj ga za sjećanje
na sretan dan.”
Okrenuo se prema njoj, lice mu je bilo toliko čeznutljivo da to nije mogla
podnijeti. Nježno je obuhvatio njezin uski zglavak svojim golemim dlanom.
“Molim te”, rekao je. “Molim te. Ostani.”

273
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

Idućega je dana u knjižari pokraj locha bila nevjerojatna gužva. Cijeli je centar za
posjetitelje bio prepun obitelji koje su promatrale tuljane i jele juhu. Agnieszka je
bila oduševljena. Stigao je i Murdo. Zoe mu je mahnula.
“Mi smo - Ramsay i ja, mislim, ne mi - nismo zajedno, ha! Ništa takvoga!”
Pocrvenjela je do ušiju sjetivši se prošle večeri kad je nešto promucala,
pozdravila ga i pobjegla u krevet, potpuno zbunjena i prestrašena. Probdjela je
noć zamišljajući, samo zamišljajući kako bi bilo da ju je podignuo na te svoje
snažne ruke, da ju je zgrabio, odvukao u kuću... ili još gore, u šumu... što bi bilo
sa svima u kući, i koliko je sve to nemoguće.
“Uglavnom... blebećem. Samo sam željela reći, strašno ti dugujemo. Ramsay
ti je želio dati... znam da nije mnogo...”
Izvukla je kutiju staroga viskija koji su pronašli u podrumu.
“O, Bože”, rekao je Murdo. “Dakle. Nisam... mislim, svatko bi to učinio. I
jesu - na jezeru je bilo kao u Dunkirku.” Nasmiješio se. “O. Vidi ti to. Previše je.”
“Ni blizu”, ozbiljno je odvratila Zoe.
“I”, rekao je Murdo, “nisam to bio ja. Nešto me gurnulo preko locha...”
“Prestani”, rekla je Zoe. “Predugo si tražio čudovište po jezeru, pa ti se
pomutio mozak.”
“Ah, možda”, rekao je Murdo. “Možda i ne.”
Zajedno su odnijeli kutiju viskija do njegova broda.
“No dobro”, rekao je Murdo. “Jako lijepo. Jesu li maleni dobro?”
“Dobro su”, odvratila je Zoe. Nije željela razglabati o tome.

Kirsty joj se pridružila za ručak, pojele su Agniezskinu izvrsnu juhu i kruh, a Zoe
joj je ispričala cijelu priču. Ili barem neke dijelove. Kirsty je tiho zazviždala.
“Kakva je dijagnoza?”
Ramsay joj je rekao... prije nego što je... Dobro. Razgovarali su o tome.
Liječnici su rekli da će lijekovi biti nužni. Vrlo mala doza, samo da joj stabilizira
raspoloženje. Ramsay se žestoko borio protiv bilo kakvih lijekova.
“Devetogodišnjakinja na antidepresivima?” Oboje su se užasnuli, no liječnik im

274
 Knjige.Club Books

je rekao koliko djece u Škotskoj uzima tu vrstu lijekova. Bilo ih je mnogo. Zatim
je Zoe upitala hoće li druga djeca biti na sigurnome pod istim krovom s Mary
bude li uzimala lijekove. Rekli su joj da hoće i to joj je bilo dovoljno. Neće ih
morati zauvijek uzimati. Samo da se smiri. Tako da mogu doprijeti do nje, da joj
mogu pomoći. Zoe je i Kirsty upitala za mišljenje; Kirsty se složila.
“Bit će dobro”, rekla joj je. “Gomila djece uzima lijekove. Ozbiljno. Život im
se promijeni.”
“Gotovo nam je svima promijenila živote”, mračno je odvratila Zoe. “Moram
se stalno podsjećati da nije ona kriva za to.”
“Vidjet ćeš,” rekla joj je Kirsty, “lijekovi će joj stvarno pomoći. I vjerojatno
će se bolje prilagoditi školi.”
“Da, manje će gristi”, tužno se nasmiješila Zoe. A potom je rekla: “Mislila
sam... pitala sam se... trebali bismo zahvaliti seljanima na svemu što su učinili. A
ni klinci nisu dobili pravu Noć vještica. Imaju osjećaj da su previše nepopularni i
previše čudni da bi otišli do sela.”
“Stvarno šteta”, rekla je Kirsty ozbiljno.
“Mislila sam da će zabava za Shamhain biti dovoljna.. Porumenjela je sjetivši
se.
“No ispalo je da nije prikladna za djecu. No dobro. Mislila sam... znam da je
datum prošao, no kako bi bilo da organiziramo zabavu za Noć vještica? Možemo
sve pozvati. Tako bi klinci mogli. .. možda bi se mogli uklopiti. Bi li to bilo
suludo?”
“Sve pozvati? Riječ je o šezdesetero djece!”
“Znam.”
“Ali”, nastavila je Kirsty, “ne mogu zamisliti da bi ikojem djetetu smetale
dvije zabave za Noć vještica.”
“Odlično”, rekla je Zoe. “Reci svima.”

275
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

Dugo je tražila, noću. Ramsayja nije bilo i znala je zašto. Napokon je znala kamo
ide.
Morala je nešto pronaći. U knjižnici. Tako da si mogu priuštiti zabavu; da
može djecu pripremiti za školu, za normalan život koji ih čeka.
Odbacila je knjige koje nisu bile navedene u almanahu, prastare enciklopedije
koje nisu znale što je atom, ili zlatom ukrašene knjige o životima svetaca koje bi
samo najgori sadist kupio djetetu. Trebalo joj je nešto dobro. Nešto što će moći
odmah prodati.
Na polukatu, ispod gomile pjesmarica, napokon je pronašla što je tražila.
Zazviždala je.
Svjetlosiva naslovnica prikazivala je londonske krovove, a dva dječaka
spuštala su se niz Katedralu sv. Pavla. Provjerila je datum tiska. Bilo je to drugo
izdanje, ne prvo, no i dalje je bilo izuzetno vrijedno; rano izdanje Na krovovima.
Pokazala je knjigu djeci, prilično nevoljko, i objasnila da će je prodati.
“Ali tu knjigu čitamo! I nismo je dovršili!” zastenjao je Patrick. “Ne znamo
ni je li Delphine na galiji Kraljice kopriva! Gusari su je oteli!”
“Ja imam knjigu”, rekla je Zoe. “Na Kindleu. Ne brini se. Knjiga dolazi u
raznim verzijama.”
“Ipak se brinem!” trepnuo je Patrick.
“Znam”, rekla je Zoe. “Vjeruj mi. Vrijedi truda. Imat ćemo zabavu za Noć
vještica!”
Dečki su zapanjeno uzdahnuli.
“Hoće li... smiju li doći cure?” upitao je Shackleton.
“Svi mogu doći”, rekla je Zoe.
Mary ju je pogledala. Bila je pospana od lijekova, usporena.
“Kakvu zabavu? Kao Samhain?”
“Ne”, odlučno je odvratila Zoe. Ta je zabava izmakla svakoj kontroli. “Bit će
to zabava za djecu. Mislila sam da možemo lijepo urediti kuću, pripremiti puno
jezivih igara, loviti jabuke i svašta.”
“I imati totalno puno slatkiša?” upitao je Patrick.
“I totalno đumbira”, dodao je Hari.
276
 Knjige.Club Books

“Što od đumbira?” upitala je Zoe.

“Misli na piće s mjehurićima”, objasnio je Patrick.
“Aha. U redu”, odvratila je Zoe. “Pa. Da, dobro. Sve to. Mislila sam da bismo
mogli pozvati djecu s kojom idete u školu.”
“OOO!” uzviknuo je Patrick.
"Užasni su”, rekla je Mary. Shackleton ih je pažljivo promatrao.
“Pa,” Zoe je stišala glas, “mislila sam da ti nabavimo nevjerojatan kostim, i
sve pozovemo, i uredimo kuću tako da izgleda savršeno, i organiziramo najbolju
zabavu na svijetu, i onda će svi shvatiti da si superkul, a onu curu koju si
ugrizla...”
“Stephanie”, zarežala je Mary. “Rekla je da je moja mama luda.”
Zoe joj je namjeravala predložiti pomirenje, no predomislila se.
“Stephanie. Pa, možemo je ignorirati.”
“Kako to misliš?” zainteresirala se Mary.
“Pa, naravno, uglavnom se uvijek trudimo biti ljubazni prema svima.”
“Mary se ne trudi”, rekao je Patrick. Mary se namjeravala namrštiti, no
odustala je kao da nije važno. Svi su to primijetili.
“... no u ovom slučaju, mislim da bismo mogli biti jako ljubazni prema svima,
a kad ona dođe...”
“Možda neće doći”, upala je Mary.
“Svi će željeti doći”, rekla je Zoe. “Vjeruj mi. Dakle, jako ti je drago što ih
sve vidiš, a onda, kad ona dođe, možeš samo reći: ‘O, bok.’ A ja mogu reći: ‘A ti
si Stephanie’, ali onako, baš zločesto.” Ponovno je pokušala: “A ti si, dakle,
Stephanie.’ Mislim, znam da je to zločesto i nije u redu...”
“Rekla mi je da je moja mama luđakinja.”
“Eto vidiš. Olakotne okolnosti.”
“A ja bih je mogao ugristi!” oduševio se Patrick.
“Ne”, odrezala je Zoe. “U tome je poanta. Više nikoga nećemo gristi.”
“Okalotne okolnosti”, pokušao je ponoviti Patrick.
“Ne.”
“Kakav bih kostim mogla imati?” stidljivo je upitala Mary.
“Što god želiš! Zombi princeza? Zastrašujuća vještica?”
“A novac ćemo zaraditi od knjige?” upitao je Shackleton.

Skupili su se oko nje, a ona je fotografirala knjigu i stavila je na eBay. Ponude su

stizale brzo i bilo je to uzbudljivo promatrati. Kad su klinci morali u krevet,
ponude su bile dovoljno visoke za jako dobru zabavu. A kad je Ramsay stigao

277
 Knjige.Club Books

kući, bilo je dovoljno za... “Dakle, stvarno”, zapiljio se Ramsay u zaslon. “Dakle.
Stvarno.”
“Hvala ti”, rekla je Zoe. Bila mu je poslala poruku i pitala ga smije li prodati
knjigu. “Lijepo od tebe što ćeš nam dopustiti da potrošimo novac.”
“Ne bih ni znao da je imam da nije bilo tebe.”
Zoe je ustala i sramežljivo se odmaknula od njega. Bio je svjestan toga, pa se
namrštio.
“Oprosti... oprosti zbog onoga sinoć”, promrmljao je.
“Ne... meni je”, rekla je Zoe ne razmišljajući. A onda: “Meni je žao. Mislim.
Sve je u redu. Zaboravi.”
Tužno je kimnuo.
“Dakle?” blago je upitala Zoe. “Kako je prošlo večeras?” Duboko je udahnuo.
Odmaknuli su se od djece. Napokon su mogli razgovarati o tome.
“Ima nekih... Pa, ima dobrih vijesti, pretpostavljam. Teško je reći. Javila mi
se policija. Dopustili su mi da ukinem zabranu prilaska.”
Odmahnuo je glavom. “Više nije... izgleda da više ne predstavlja prijetnju.”
“Dobro”, rekla je Zoe. “Mislim, je li dobro?”
“To znači da djeca mogu...”
Ponovno je odmahnuo glavom zagledavši se u čopor djece koja su se smijala
pokraj računala.
“Ah”, rekao je. “O, ta prokleta droga. Koliku je cijenu platila.” Potiskivao je
suze. “Oprosti mi, glup sam.”
“Nisi”, prekorila ga je Zoe. “Trebao si se odavno isplakati.”
Otrgnula je komad papirnatog ubrusa i dodala mu ga. Zahvalio joj je.
“Hoćeš li ih odvesti u posjet?” upitala je.
Uzdahnuo je.
“Shackleton odbija. On... on se sjeća. Vidio ju je u najgorem izdanju i previše
ga je puta razočarala. Patrick je uopće ne poznaje. Nikada nije imao mamu.”
“A Mary?”
“Da. Da. Možda ću odvesti Mary.”
Provukao je prste kroz kosu.
“Šokirat će je.”
Zoe se sjetila odsutne žene koja je zurila u prazno i bila savršeno zadovoljna
sjedeći i milujući joj ruku.
“Nikad ne znaš”, rekla je. “Možda će joj biti dovoljno... da bude pokraj nje.”
“Uistinu?”
“Ne”, rekla je. “Ali mislim da se u životu katkad moraš zadovoljiti onime što
možeš dobiti.”

278
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

Knjiga je postigla nevjerojatnu cijenu, Ramsay se nasmiješio i rekao, odlično,

radite što želite, pa je Zoe sve njih odvela u najbliži supermarket (dva sata vožnje),
gdje su kupili sve što je bilo na rasprodaji - umjetnu paučinu, bundeve, šišmiše,
kosture... Čekalo ih je dugo poslijepodne ukrašavanja kuće.
Za odrasle će biti vruće jabukovače i toploga soka od jabuke za sve ostale, te
više slatkiša i čokoladica nego što ih je ikada bilo u kući. Zoe je djecu natjerala
da obećaju kako neće pojesti više od četiri čokoladice prije zabave. Ona se sama
nije držala tog obećanja.
Onda ih je odvela u dućan s kostimima. Potpuno su se izbezumili. Uostalom,
upitala se, kad su posljednji put mogli nešto kupiti za sebe? Hariju i Patricku
trebalo je sto godina da se odluče, pa su na kraju odabrali jednake kostime
dinosaura. Shackleton je tiho odabrao male vampirske očnjake i crvenu boju za
lice; Zoe je zaključila da se ne želi pretjerano maskirati u slučaju da se
pojave cure. Rekla mu je to, a on je pocrvenio do ušiju i zamolio je da mu kupi
britvicu, što je istoga trenutka učinila. Bio je jako zadovoljan, a ona je shvatila da
su postali uistinu dobri prijatelji.
Mary je ozbiljno pregledala cijeli dućan i na kraju izvukla kostim. Zvao se
“Vilinska djevojčica” i bio je od sjajne sive tkanine s krilima na leđima.
“Ooo!” oduševila se Zoe.
“Što?” pospano je upitala Mary.
“Ništa”, rekla je Zoe. “Samo, savršen je za tebe. Savršen. Našminkat ćemo ti
oči tušem. I mogu ti natapirati kosu!”
“Što je to?”
“Da bude divlja, kao da je mašak od čička.”
Mary se polagano nasmiješila.
“Može i ruž za usne?”
“Svakako.”
“Hoće li svi stvarno doći?”
“Naravno da hoće”, rekla je Zoe. Nije dodala da cijelo selo umire od
znatiželje, svi su željeli zaviriti u tajanstvenu kuću, u koju nisu smjeli ući čak ni
za Samhain, kad su im bili dostupni samo vrtovi.

279
 Knjige.Club Books

Mary se zamislila.
“Neke su cure simpatične”, rekla je. “Možda.”
“Neki ljudi jesu simpatični, da”, rekla je Zoe.
“Što ćeš ti odjenuti, Dadiljo Sedam?” zatražio je Patrick.
“Ah, ne znam”, odvratila je Zoe. “Možda ću samo nacrtati tragove ugriza.”
“NE!” skočio je Hari. “Uzmi vještičji kostim!”
“Da! Da! Ili totalno VELIKOG DINOSAURA.'”
Mary je izvukla odraslu verziju njezina kostima - haljina je bila srebrnasta,
dugačke suknje, s jednakim laganim krilima.
“Mogla bi... mogla bi odjenuti ovaj”, nesigurno je rekla.
Zoe se zapanjila.
“Pa”, rekla je. “Da. U redu. Ovaj. Budem.”

280
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

Naradili su se ukrašavajući kuću, no ispala je veličanstvena. Začudo, uključila se

i gđa MacGlone i pomogla kuću ukrasiti paučinom, bundevama i strašnim
plastičnim lubanjama u kojima su blistale lampice, te nekoliko Marynih starih
lutaka. Neke od njih bile su potrgane i izgledale su stvarno zastrašujuće. Sva su
svjetla prekrili šarenim papirima, Mary je stavljala bobe grožđa u posude da
glume očne jabučice kad je u kuhinju ušla gđa MacGlone, ogledala se oko sebe,
prekrižila ruke, spustila ih, pa neobično rumena u licu rekla:
“Pa dobro. Dobro.”
Zoe joj se nasmiješila. “Ostajete na zabavi?” upitala je. “Imate li kostim?”
“Ah”, rekla je gđa MacGlone i spustila pogled. “Nisam mislila da sam
pozvana.”
Zoe joj je prišla.
“Naravno da ste pozvani!” rekla je. “Gđo MacGlone... vi ste srce i duša ove
kuće. Bez vas ne bi funkcionirala.”
Gđa MacGlone odmahnula je glavom.
“Ma, to nije istina.”
“Molim vas, dođite”, rekla je Zoe. “I povedite muža.”
Gđa MacGlone nasmiješila se i otišla po kaput.
“No, dobro. Možda.”
Zastala je.
“Znaš. Dugo to nismo radili. Vjerojatno će iskočiti svi osigurači. Ali Wilby
se brine o tome... naravno, struja je preskupa...”
“Što to?” upitala je Zoe i krenula za gđom MacGlone u kuhinju. Gđa
MacGlone otvorila je visoki ormar u kojem su se nalazili kutija s osiguračima i
bojler, i spustila ruku na prekidač.
“Pa, sad ćemo vidjeti”, rekla je i pritisnula ga.
Zoe isprva nije shvaćala što je taj narančasti sjaj koji je dopirao kroz prozore.
Djeca su skočila na noge, vođena Shackletonom, jurnula kroz predvorje i otvorila
prednja vrata puštajući nalet ledenoga zraka u kuću. Zoe je otišla van za njima.
Zastao joj je dah. Čitavo je pročelje bilo obasjano svjetlima: izgledalo je
nezemaljski i očaravajuće lijepo.

281
 Knjige.Club Books

“Ideš”, rekla je.

“Dobri stari Wilby”, zadovoljno je rekla gđa MacGlone.

Zoe je odustala od pokušaja da smiri klince, pa im je dopustila da odjenu kostime

i odvrnula glazbu. Shvatila je koliko je sati i krenula na kat odjenuti se.
Pred vratima knjižnice stajao je Ramsay.
“Zaključavaš?” upitala ga je.
“Ah”, rekao je. “Pa, pretpostavljam...” Spustio je pogled na ključ u ruci.
“Mogao bih večeras zaključati, a onda...”
“O čemu razmišljaš?”
“Pa... razlog zbog kojega djeci ne dam da uđu...”
“Zato što bi se posvuda zavlačili i uništili ti knjige? Zato što ti remete
koncentraciju? Zato što se ponekad moraš maknuti od njih?”
Iznenađeno je podignuo pogled.
“Ma ne. Knjige su tu da se čitaju. Žele biti pročitane. Ne. Nije... nikada nije
bila riječ o tome.” Okretao je ključ u rukama. “Ne. Bože. Ovdje čuvam svu poštu...
sve vijesti i informacije o Elspeth i socijalnoj službi i... znaš već. Sve što ne
znaju.”
“Razmišljaš o tome da je ipak otvoriš?”
Slegnuo je ramenima. Zoe se ugrizla za usnicu i spustila glas. “Znaju li Mary
i Patrick... znaju li sve?”
Odjednom se trgnuo. “Ali ja sam im tata.”
“Znam, ali...”
Kimnuo je. “Znam što misliš. Samo sam mislio... već imaju dovoljno tereta
na plećima.”
Zoe je uzdahnula. Bilo je pogrešno, no istodobno je bilo i ispravno.
“A Shackleton? Zna li on?”
Ramsay je odmahnuo glavom. “Naravno da ne zna. Bilo bi... previše
nepravedno.”
Kimnula je. Shvaćala je.
“Dobar je on dečko, znaš”, zamišljeno je rekao Ramsay. “Znam!” rekla je
Zoe. “Volim svu tvoju djecu!”
Poslije je samoj sebi rekla da je to trebalo zvučati neobavezno, opušteno, kao:
“Volim grožđe!” ili “Volim Brooklyn 99!”
Ali nije tako zvučalo. Nimalo. Ramsay se zagledao u nju gladnim očima, kao
da očajnički traži nekoga - bilo koga - komu je stalo do njegove djece. A Zoe je
ponovno osjetila kako se oko nje steže nevidljiva užad - strašno je željela ostati, a
znala je da ne može. Ne može.

282
 Knjige.Club Books

“Idem se presvući”, promrmljala je i okrenula se.

“Možda bi bilo dobro da zaključaš ormar s dokumentima”, predložila je.
Kimnuo je.
“Da. Da, naravno.”

283
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

U pet popodne na prilazu su se pojavila svjetla prvih automobila. Pao je mrak.

Zoe je odjenula haljinu. Vilinska krila bila su smiješna, no istodobno su bila
nekako privlačna. Mary se popela na kat, a Zoe joj je uredila frizuru, nanijela
bijelu šminku za lice i dramatičnu crnu maškaru.
“Super izgledam”, rekla je Mary.
“Naravno” odvratila je Zoe.
Iz prizemlja se začuo žamor.
“Dobro”, rekla je Zoe. “Moraš ići i biti domaćica zabave.”
Mary se nelagodno promeškoljila.
“Ideš sa mnom?”
“Idem.”
Prvi ju je put Mary uzela za ruku i zajedno su sišle u prizemlje.
Maryna je straha, začudo, brzo nestalo. Zoe se nasmiješila Kirsty kojoj je
odlično pristajao kostim vještice. Očigledno je odradila sjajnu marketinšku
kampanju - svi su došli, kuća je bila vrtlog gremlina, superheroja, bio je tu i robot
koji je stalno padao niza stube, nekoliko vrlo glasnih vampira, pa čak i dva
dinosaura.
“Ideš, Mary, kuća ti je fantastična!” govorila je jedna zelena vila.
“Nedostaješ nam u školi”, čula je Zoe drugu. “Jako je dosadno. Svi su previše
pitomi.”
Zoe se nasmiješila i krenula kroz gomilu. Zapanjila se ugledavši golemu
francusku krinolinu obrubljenu brokatom na ženi s golemom sivom perikom i
madežom na licu, s crvenom crtom nacrtanom na vratu. Trebalo joj je nekoliko
sekundi da shvati kako je riječ o gđi MacGlone, koja se odjenula kao Marija
Antoaneta i trenutačno je dijelila piće. Domahnula je Zoe, pa joj je prišla.
“Ovako bi”, rekla je gđa MacGlone mašući šalicom jabukovače, “kuća trebala
izgledati.”
Na drugome kraju djeca su se natjecala u jedenju biskvita. Agnieszka je divlje
mašući upravljala natjecanjem, u vještičjem šeširu sa zelenom perikom. Pokraj
nje stajao je krupan muškarac odjeven poput kostura. Držali su se za ruke. Zoe
nije vidjela tko je ispod maske, no mogla je pretpostaviti o kome bi mogla biti

284
 Knjige.Club Books

riječ. Pogotovo zato što se određeni brod gotovo svakoga dana nalazio usidren na
toj strani locha.
Djeca su znala točno što treba. Zoe je shvatila da je Noć vještica ovdje nešto
drukčija. Vani je djevojčica u kostimu guštera glasno pjevala pjesmu Taylor
Swift, dok su je odrasli slušali.
“Što se događa?”
“Moraš odraditi svoj dio predstave”, rekla je gđa MacGlone, “prije nego što
dobiješ slatkiše. Nisi to znala?”
“Nisam”, rekla je Zoe shvativši da se pokraj nje odjednom našao manji od
dvaju dinosaura.
“Ja nemam predstavu”, rekao je.
Zoe ga je pogledala i podignula na ruke.
“Ti si predstava”, rekla je, “i ovo je tvoja zabava. I ja kažem da ti ne treba tvoj
dio predstave jer si savršen.”
“Ili!” uletio je viši dinosaur. “Ili bi mogao ispričati neki vic.” Neko su se
vrijeme sašaptavali, pa se okrenuli prema Zoe, koja se trudila izgledati
usredotočeno. Patrick je munuo Harija u rebra.
“ZAŠTO”, izjavio je Hari i pogledao Patricka.
“Zašto je dinosaur...?”
“Zašto je dinosaur...?”
“Zašto je dinosaur rekao ‘muuu’?”
“Zašto je dinosaur rekao ‘muuu’?”
“Ne znam”, rekla je Zoe. “Zašto je dinosaur rekao ‘muuu’?”
Manji je dinosaur slegnuo ramenima.
“Zato što je totalno učio novi jezik!” viknuo je viši dinosaur i obojica su
prasnula u smijeh, iako je Zoe bila gotovo sigurna da Hari ne razumije poantu
šale. Nakon toga su odjurili i obrušili se na gđu MacGlone sa svojom šalom.
Zoe je izvadila mobitel kako bi malo fotografirala i primijetila da joj je Jaz
poslao e-mail.
Srce joj je ubrzalo. Novosti i fotografije razmjenjivali su putem WhatsAppa.
E-mail je bio vrlo neobičan oblik komunikacije.
I naravno, znala je što će vidjeti. Nekretnine za najam.
Izašla je pogledati e-mail, na hladnoću i u mrak. Nije željela da itko vidi što
gleda.
“Ovo je trenutačno raspoloživo”, napisao joj je Jaz. “Pitao sam u općini, ali
su mi rekli da si se svojevoljno iselila iz prošlog stana, pa ćeš morati dugo čekati.”
Zoe je pregledala popis. Male vlažne garsonijere na napučenim ulicama.
Velike sobe u kućama koje bi morala dijeliti sa strancima, tko zna gdje. I sve je
bilo strašno skupo.

285
 Knjige.Club Books

Okrenula se i zastao joj je dah. Ta kuća kojoj su svi prozori bili u svjetlu,
obasjana vanjskim reflektorima - kako je ikada mogla pomisliti da je mračna i
čudna, kad je toliko lijepa? Kako joj se ikada moglo učiniti da je ovdje hladno i
samotno?
No, dobro, bilo je hladno. Zadrhtala je u tankoj sivoj haljini.
Odjednom se iza stabala ukazao visok lik, došavši od prilaza gdje je
usmjeravao parkiranje. Ramsay nije nabavio kostim - dan je bio naporan - no tada
se sjetio da negdje u kući ima staru masku fantoma; negdje u kući uvijek je bilo
nečega - pa ju je navukao. Svidjelo mu se. Ljudi su ga zadovoljno pozdravljali jer
ga nisu prepoznavali, umjesto da mu dobacuju nelagodne poglede, kao što je
inače bio slučaj kada bi zalutao u grad.
Svi su stigli, pa je krenuo prema kući, napola smrznut u crnom odijelu, kad ju
je ugledao nasuprot svjetlima kuće. Haljina joj divno pristaje, pomislio je, nije ni
shvatio da je riječ o kostimu, sve dok se nije okrenula pa je ugledao krila. Obrazi
su joj bili rumeni od hladnoće i morao se nasmiješiti; bila je prekrasna. Potom
je shvatio da je glavu oslonila o zid, neutješna, i potrčao je prema njoj.

286
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

Čim ga je ugledala, onako neobično privlačnog pod maskom, nešto je odlučila.

Ako mora otići, ako se mora vratiti u svoj skučeni, panični londonski život, odvući
Harija iz toga života koji je stvorio s Patrickom, Shackletonom, pa čak i s Mary -
dovraga, dobit će nešto zauzvrat. Nešto za sebe. Jer sve što čini, čini za druge, i
da, vrijedi truda, no odjednom je osjetila koliko je nepravedno. Zašto ona nikada
ne može dobiti ono što želi?
Mahnula je Ramsayju da bude tiho i rukom ga pozvala među stabla, gdje je
bilo mračnije.
U šumi, podalje od svjetala i bučne kuće, bilo je tiho i ledeno. Zvijezde su bile
komadići leda na nebu, stabla su tiho šumjela na vjetru, sova je hukala, a ona nije
ništa rekla, samo je stala pokraj jednoga stabla odbijajući progovoriti, odbijajući
razgovarati o problemima, teškoćama.
Večeras neće biti kućna pomoćnica i neće biti šefica. Bit će djevojka iz
vilinskoga brijega, a on će biti zgodni neznanac.
Shvatio je odmah i potpuno, zgulio je masku s lica i bacio je.
Morala je toliko visoko ispružiti ruke da ju je na kraju samo podignuo i
prislonio o stablo, da je može bolje poljubiti, a ona nije ni osjetila grubu koru,
šuštanje lišća koje je padalo oko njih, ugriz vjetra. Ničega više nije bila svjesna
kad ju je poljubio, pažljivo i usredotočeno, u potpunoj suprotnosti od njegove
nespretnosti i nesigurnosti u svakodnevnom životu.
Bilo je to pravo otkriće. Njegova usta, njegovi dugački prsti u njezinoj kosi,
oko njezina struka, njegova moćna prsa. Bio je previše; ljubiti ga je bilo sve, sve
što je ikada željela.
Zastala je i pogledala ga na mjesečini.
“Kad samo pomislim da sam mislila da na tavanu držiš zaključanu ženu.”
“Ah, držim”, rekao je. “To mi je druga žena.”
Zastao je vidjevši joj izraz lica.
“Daj, molim te”, rekao je. “Dopusti mi da se našalim na taj račun. Barem
jednom.”
“Mislim”, rekla je Zoe, “da ti ljubljenje ide bolje od viceva. Bolje da se toga
držimo.”

287
 Knjige.Club Books

Dvadeset prvo poglavlje

Nije znala koliko su dugo bili u šumi. Izgubila je osjećaj za vrijeme, i mjesto, i
svijet, a Ramsayju se nikamo nije žurilo, iako su bili duboko svjesni sve dubljega
uzbuđenja, vrućine što je jačala između njih u mračnoj šumi.
Iz daljine je začula svoje ime i polagano došla sebi, iako nije mogla podnijeti
pomisao da se moraju razdvojiti.
“ZOE!”
“Sigurno je riječ o nekom djetetu”, rekla je shvativši da teško diše i da su
njegova usta zamrljana ružem. Pogledali su se, čarolije je nestalo. Duboko je
uzdahnuo i odmaknuo se, no ispružio je ruku i pomilovao je po obrazu.
Uzdahnula je.
“ZOEEEE!”
“Ostani ovdje”, rekla mu je. “Ne mogu... nas dvoje... Znaš.”
“O, Isuse, znam”, ogorčeno je rekao Ramsay. Pogledala ga je s isprikom u
očima i šmugnula iz šume trljajući usne. Srce joj je divlje udaralo. O, Bože, o,
Bože. Tako ga je žestoko željela.
“ZOEEEE...” Surinder je naglo stala. “Dovraga, što radiš tamo?”
“Ovaj, lanterne”, promucala je Zoe, no Surinder nije bilo briga. Bilo je
očigledno da je prilično pripita.
“Zoe! Nina rađa! Dijete dolazi!”
“Ideš”, rekla je Zoe. “Pa to je fantastično!”
“A svi su popili previše jabukovače. Jesi li i ti popila previše?”
“Nisam uopće pila”, rekla je Zoe, iako se i sama osjećala potpuno omamljeno.
“Dobro. Fino. Možeš li me odvesti do bolnice?”
“Molim? Ne! Pa usred zabave smo!”
“Nismo baš”, rekla je Surinder i uistinu, djeca su se naužila lovljenja jabuka,
i slatkiša, i plesa, i krenula su niz brdo.
“Odlično su se zabavili”, rekla je Surinder, odjevena kao seksi vampirica-
bolničarka što će, pomislila je Zoe, biti prilično neobično u bolnici. “Svi su se
pitali kamo si nestala.”
“Nije važno”, rekla je Zoe. “Stvarno?”

288
 Knjige.Club Books

“POKRENI SE! BEBA DOLAZI!”

“Dobro, u redu”, rekla je Zoe. “Hajde. Daj da barem uzmem jaknu!”
“Nema vremena!” povukla ju je Surinder za sobom. Zoe je iščeprkala mobitel
i hitro javila Ramsayju da se vrati u kuću i pripazi na djecu. Otišle su do zelenog
autića, potpuno okruženog automobilima koji još nisu otišli. Ramsay nije naročito
dobro organizirao parkiranje.
“Idem reći...” započela je Zoe.
“Ne!” uzviknula je Surinder. “Moramo ići! Treba nas! Mama joj dolazi tek
sutra!”
“Lennox će biti tamo.”
“Da, odnosit će se prema njoj kao da se teli. Ona treba nas dvije!”
Postojalo je samo jedno rješenje. Uskočile su u mali plavi kombi.

Vožnja je bila nadrealna, Surinder je blebetala bez prestanka, Zoe se

usredotočila na cestu, a po glavi joj se motalo sve što se večeras dogodilo.
Mala bolnica koju je Zoe i predobro upoznala bila je tiha u ovo doba noći.
Surinder je iskočila iz kombija i uletjela kroz vrata. Zoe je tiše pošla za njom,
najviše na svijetu želeći da nije odjevena poput vile (i poželjela bi, samo da je
znala, da joj kosa nije puna grančica), iako je prošavši odjel hitne pomoći ugledala
mumiju na štakama i vrlo pijana mladog vampira koji je povraćao u kantu, pa je
shvatila da osoblje više ništa neće moći iznenaditi.
Surinder je uletjela na rodiljni odjel, gdje je provela već i previše vremena,
sva dramatična i spremna na uzbuđenje, i zatekla Ninu kako sjedi u krevetu, čita
roman Ngaija Marsha, a Lennox se mota po sobi i traži kovanice za aparat za
kavu.
“Što?!” uzviknula je. “Gdje je tvoja beba?”
“Ah”, tužno je rekla Nina.
“Lažna uzbuna?” upitala je Surinder.
“Ne”, rekla je Nina. “Trudovi su počeli. Ali izgleda... pa. Došla je babica,
pogledala me i rekla: ‘Ovom se ne žuri’.”
“Ah!” rekla je Surinder. “Ah, to nije nešto što želiš čuti od babice.”
“To sam i ja pomislila”, odvratila je Nina. “Proteklih osam tjedana vidjela
sam sto žena kako se porađaju. I stvarno bih željela da moja beba samo izleti. U
najboljem slučaju, dvije sekunde nakon epiduralne. Jer sam ih previše vidjela.”
Pokunjila se i uzdahnula.
“O, Bože. Samo mi nemoj govoriti da će sve biti u redu.”
“Neću!” odgovorila joj je Surinder. “Čula sam da je kao da si u sudaru.”
“Uh. Baš ti hvala.”

289
 Knjige.Club Books

Pojavila se babica.
“Tu si! E, sada bi se trebala malo pokrenuti. Prošetati.”
“Protekla ste mi dva mjeseca govorili da se ne smijem ni maknuti! Jeste li
sigurni da je to dobra zamisao?”
“Da, jesam. Hajde, na noge lagane.”
“Zaboravila sam kako se to radi”, zastenjala je Nina. “A mislim i da ću do
kraja života svijetom hodati u pidžami.”
“I ja sam to mislila”, nasmiješila se Zoe.
“A vidi te sad - ti si vila!” rekla je Nina nasmiješivši joj se zauzvrat. “Kako
su čudovišta?”
“Večeras su”, zamišljeno je rekla Zoe, “samo odjeveni kao čudovišta.”
Nina je izvila obrvu, a onda s mukom i uz malu pomoć napokon ustala iz
kreveta.
“U redu. Idemo u šetnju. Ionako sam uskoro gotova s knjigom.”
“Ne brini se - kombi je ovdje”, rekla je Surinder.
Zoe je prikrila grimasu. O, Bože. Uistinu nije željela da Nina vidi kombi.
Barem ne sada.
No Nina se sva ozarila.
“O, Bože! Da, molit ću lijepo! Tako mi nedostaje!”
Nesigurno se njihala, trbuh joj je bio toliko apsurdno velik da je bilo čudo što
je uopće uspjela ustati.
“Možete li,” otpuhivala je s naporom dok joj je babica skidala monitor,
“možete li me uzeti svaka za jednu ruku?”
I tri su djevojke izašle na parkiralište.

290
 Knjige.Club Books

Dvadeset drugo poglavlje

Vani je bilo ledeno. Zoe nije mogla vjerovati da to nije prije primijetila.
“Dosad sam trebala ponovno dobiti trud”, smrknula se Nina. “Ozbiljno. Da
smo u viktorijanskom dobu, rađala bih pet dana i na kraju biste plakali za mnom.”
“Zar ti neće inducirati porođaj?” upitala je Zoe drhteći na hladnome zraku
koji je Nini toliko odgovarao.
“Žele mu dati priliku... AH!” uzviknula je Nina.
“Dečko je!” oduševila se Surinder. “Lažljivice jedna! Baš si prava lažljivica!”
Nina se stidljivo nasmiješila.
“Samo... nisam... nisam željela znati. Kunem ti se. Ali toliko sam često morala
na ultrazvuk! I bilo mi je tako dosadno!”
“Ali zašto mi nisi rekla?”
“Zato što... Nina je zastala. “Znam. Oprosti. Samo... imala sam osjećaj da je
to nešto naše. Lennoxovo i moje. Nešto tako posebno da je samo naše. Oprosti.”
“Da, dobro”, rekla je Surinder. No Zoe je razumjela. Čeznutljivo je
uzdahnula. Nešto što pripada samo Nini i Lennoxu, nešto privatno, dragocjeno.
Pomogle su Nini da se uspne stubama. Zoe je zastao dah. Ninu čeka silno
važan događaj... možda neće primijetiti? Možda neće obratiti pozornost?
“KOJI VRAG?”

“Moj kombi!” govorila je Nina. Morale su je posjesti na stube kombija, no stalno

je okretala glavu.
“Moj kombi je... sve je u njemu probrano! Uh, mrzim tu riječ. Ali... to su
knjige koje volim, knjige koje će i drugi voljeti. Nemam mnogo mjesta i željela
sam ga ispuniti prekrasnim, prekasnim knjigama!”
Izgledala je kao da će zaplakati. Zoe se užasno osjećala.
“Mislim... tko voli bojanku s Nessie?”
“Svako petogodišnje dijete koje je ušlo u kombi”, rekla je Zoe slabašnim
glasom.
“Ali mislim... to su... to su tričarije! Škotske tričarije koje možeš kupiti bilo
gdje!”
291
 Knjige.Club Books

“Ali to su ljudi željeli!” rekla je Zoe. “Ja nisam ti: ne znam automatski
prepoznati što žele. Ti kao da imaš neke supermoći za to! A ja... ja sam mislila da
se moram pobrinuti za to da zaradiš.”
Nina je odmahnula glavom.
“Ali neću! Možda ću kratkoročno zaraditi, ali dugoročno... trebaš kupce koji
će se vraćati! Koji ti vjeruju i znaju da ćeš im uvijek pronaći pravu knjigu!”
“Ali na lochu imaš beskrajan niz novih kupaca! Koji žele uspomenu na izlet,
tako da se sjećaju prekrasne Škotske!”
“Tako što će kupiti neko sranje s okusom viskija? Stvarno misliš da je ova
zemlja samo to... auuu!”
Nina se presamitila.
“O, Bože”, zabrinula se Surinder. “Što si to učinila?”
“Ništa!” pobunila se Zoe.
“IDEŠ!” uzviknula je Nina i teško se dišući oslonila na stubu. “Dovraga!”
“Pa, to je dobro, valjda”, rekla je Surinder.
Nina se zagledala u Zoe i polagano se uspravila. A onda ju je ščepao još jedan
trud.
“O, Bože”, rekla je.
“Hajde”, rekla je Zoe. “Idemo natrag u bolnicu.”
Nina je žestoko odmahnula glavom.
“Ne mogu se... micati... aah... kvragu!”
“Dovest ćemo ti kolica.”
Surinder je skočila na noge.
“Ne...” rekla je Nina kad ju je preplavio još jedan grč.
“Pa,” rekla je Surinder, “ima nešto u tome kad kažu da se šokom mogu
izazvati trudovi.”
“Ostani s njom”, rekla je Zoe. “Idem po pomoć.”
“I dovedi Lennoxa!” protisnula je Nina. “Kvragu, kvragu, KVRAGU!”
Zoe je otrčala u bolnicu i vratila se naoružana babicom, koja je Zoe rekla da
upali kombi i svjetla kako bi mogla pregledati Ninu. “Ah”, rekla je. “Ovaj...”
Nina je vrisnula.
“Čini se da se događa brže nego što smo očekivali...”

Nakon toga sve je bilo u magli. Zoe se držala podalje, nije imala osjećaj kao da je
dio toga. Poslije se sjećala samo bolničarki koje su trčkarale uokolo, Lennoxa koji
je tihim glasom umirivao Ninu, govorio joj da joj odlično ide, a Zoe je shvatila da
joj se obraća - točno kao što je Surinder predvidjela - kao jednoj od svojih ovaca.
Njegova se mirnoća nekako prenijela na Ninu, iako je ova ispuštala raznorazne
292
 Knjige.Club Books

zvukove i psovala. Zoe je stajala na hladnoći pod mjesečinom, zagledala s$ u

zvijezde i sjećala se noći kad se rodio Hari, sjetila se straha i radosti i raznih
gadarija koje su izašle iz nje - no iako je znala da Ninu strašno boli, nije se sjećala
bola, nije ga mogla ponovno prizvati.
Sjećala se samo čiste, žestoke radosti. Jaz je radio glupe fotke za svoje glupe
prijatelje i ona je znala, čak i tada, čak i kad je tek zatrudnjela, a nije mu upoznala
ni roditelje, da je to pogrešno, sve je bilo pogrešno - no čim je Hari stigao, nekako
su se povezali, ne jedno s drugim, nego s djetetom. I njemu je Hari bio
čudesan, kao i njoj. I to još vrijedi. Nije to mogla poreći.
Odjednom je začula glasan plač: nova je duša došla na svijet.
Pogledala je na sat. Bila je ponoć. Procijep u vremenu kroz koji se provlače
duhovi, gdje se mogu susresti živi i mrtvi, gdje se sudaraju svjetovi.
Suze su joj navrle na oči.
I još nešto - podsjetnik. Sjetila se da se nakon Harijeva rođenja zaklela da će
uvijek, uvijek, činiti samo ono što je najbolje za njega. Zauvijek.
I ovdje, za te ledene jesenski večeri, u maloj bolnici usred mračnih planina
koje su se ocrtavale nasuprot zvjezdanu nebu, sjetila se te zakletve.
Da će učiniti ono što je najbolje za njega.
Okrenula se i otišla pozdraviti novopečenu majku, koju su vratili u topao
bolnički krevet i u naručje joj stavili maleni zamotani zavežljaj i koja je zaboravila
na ljutnju. Zaslužila je svoju medalju, koju su dobivale sve žene koje su prošle
trudnoću, koje su bile ranjene u istome ratu.
I Nina nije mogla ništa drugo osim plakati, zuriti u to lišće i sve grliti (i
povremeno se nagnuti preko ruba kreveta kako bi povratila).
“Dakle, kako ćemo?” upitala je Surinder. “Darcy? Heathcliff? Rochester.
Willoughby. Defektivno Willoughby. Lawrie. Gatsby. Ah, sviđa mi se Gatsby.”
Nina je pogledala Lennoxa, a on joj se nasmiješio.
“Ne budi smiješna”, rekla je Nina. “Ovo je John.”

293
 Knjige.Club Books

Dvadeset treće poglavlje

Zoe ih je ostavila i sama se kombijem odvezla u tihu kuću.

Ramsay ju je čekao u kuhinji. Sjedio je sam u mraku, ništa nije radio, samo je
čekao da se ona vrati kući. Znao je da će imati vremena za razmišljanje, za
predomišljanje.
Pogledao ju je. Nije se smiješila.
Prišla mu je, sjela mu na krilo, stisnula se uz njega i oboje su zaplakali.
“Moram ići”, rekla je. “Moram. Djetetu trebaju majka i otac.”
Ramsay je kimnuo i uzdahnuo.
“I to nije dobro za Mary, njoj će trebati mnogo podrške, znaš i sam. Neće je
samo tako ‘popraviti’.”
Ponovno je kimnuo i pomilovao je po kosi.
“Mogli bismo... mogli bismo doći u posjet?” nadobudno je upitala. No
osjećala je da će, kad se vrati u London, u podzemnu, dok se bude mučila sastaviti
kraj s krajem, platiti račune, novac će joj u gradu samo curiti kroz prste, i čarolija
će nestati. Oboje su to znali.
“Naravno”, rekao je.
“Mislim da će Nina biti dobro”, rekla je Zoe. “Naravno, pod uvjetom da
Lennox bebu ikada odluči pustiti iz ruku.” (Zoe je dobro pogodila - Lennox bebu
nikada nije pustio iz ruku.)
Ramsay je kimnuo.
“Ona želi da knjižara radi po njezinome”, rekla je Zoe. “Jasno mi je to.”
Nisu se ponovno poljubili, sa zidova su ih gledale vesele, šarene fotografije
djece. Samo su ostali sjediti, ona u njegovu krilu, oslonjeni jedno na drugo.

U Londonu, u zgodnoj kuhinjici u Wembleyju, situacija je bila... glasna.

“Koji vrag?” vrištala je Shanti. “Kakvo je ovo sranje?”
Čitala je njegov e-mail.
“To je sve što si možemo priuštiti, draga. Toliko zarađujem.” Nastavila je
pregledavati ponudu stanova.

294
 Knjige.Club Books

“To je živi užas! Ne bih ni psa osudila na takvo mjesto!” "Ali... hoću da mi
bude blizu! Pogotovo sada, kad govori! Možemo se družiti, ići na nogomet i mogu
ga naučiti kako biti DJ i možemo biti frendovi...”
Ošinula ga je pogledom.
“Dragi”, rekla je. “Znaš da smo rekli. Znaš da smo rekli da moraš učiniti ono
što je najbolje za tvojega sina.”
“Najbolje je da mi je blizu”, tvrdoglavo je rekao Jaz.
“Vidio si ga kakav je tamo.”
Jaz se zagledao u pod.
“Vidio si koliko mu je tamo dobro.”
“Ali to je tako daleko."
“Ibiza je još dalje, sunce.”
Jaz se zapiljio u svoje cipele.
“Javi joj”, rekla je Shanti. “Znam da je uzrujana.”
“Dva u noći je.”
“Javi joj”, ponovila je Shanti. “Da sam na njezinu mjestu, ne bih mogla oka
sklopiti.”

295
 Knjige.Club Books

Dvadeset četvrto poglavlje

Ramsay je kuhao kavu. Zoe se uspravila u stolcu, mobitel joj je zazujao. Tko joj
to šalje poruke u to doba noći? Da, naravno, DJ Jaz ima svoj životni raspored.
“Ne moram to čitati”, progunđala je. “Već si pobijedio.”
No, naravno, pogledala je poruku.
“Gle. Ti stanovi su koma. Ostavimo se toga za sada, može? Sretni ste tamo.
Samo ga nauči da ne govori škotski i da voli Tottenham.”
Zoe je rukom prekrila usta.
“O, Bože.”
“Što?”
“On... O, Bože! O, Bože!”
Namrštila se.
“Nikada neće navijati za Tottenham.”
Teško je disala, zurila u poruku, a onda je uzvratila nizom emotikona:
gomilom srdaca i poljubaca.
“Srca i poljupci?” upitao je Ramsay pogledavši joj preko ramena. “Mogu i ja
dobiti koji?”
Pogledala ga je. Kuća nijednom nije zaškripala, kao da i ona napeto čeka.
Vani su u mraku lagano šuštala stabla. Bilo je vrlo tiho.
Zoe ga je pogledala, bio je tako velik, bio je kod kuće, a u očima mu je vidjela
želju i nadu. Bio je potpuno neodoljiv na svjetlu zamiruće vatre.
“Možda bi mogao... posjetiti odaje za poslugu.”
“Morat ćeš mi reći gdje se nalaze.”
“Daj, prestani!” rekla je, a on ju je privukao sebi.
“Stvarno si”, rekao je on, “nevjerojatno niska. Dugo sam o tome razmišljao.”
“Stvarno?” upitala je Zoe. Podignuo ju je na ruke.
“Desno”, rekla je. “Stražnje stubište.”
“Isuse”, rekao je Ramsay i zastao da je poljubi. Spustio je, uzeo šalice, isprao
ih u sudoperu i stavio ih u perilicu posuđa.
“Dakle”, rekla je Zoe. “Vjerojatno nemaš pojma koliko to napaljuje.”

296
 Knjige.Club Books

“Stvarno?” upitao je Ramsay i uzeo je za ruku. Ugasili su svjetla u kuhinji i

tiho otišli.

U Londonu je Jaz spustio mobitel.

“Je li ti se javila?” upitala je Shanti milujući ga po leđima.
Odmahnuo je glavom.
“Vjerojatno misli da sam seronja, stalno je maltretiram.”
“Ja mislim”, rekla je Shanti, “da trenutačno misli da nikada nisi bio manji
seronja. I jako se ponosim tobom.”
Suze su mu navrle na oči.
“Samo... Hari mi jako nedostaje.”
“Možemo ih posjećivati”, rekla je Shanti. “Znaš da mu je tamo bolje. Znaš da
je to dobro za njega, na čistome zraku. Okružen je drugom djecom, ne sjedi sam
u nekoj usranoj garsonijeri. Vidio si da je to najbolje za njega. Ispravno si
postupio. Tako se ponosim tobom.”
Jaz je sjeo i kimnuo, suze su mu klizile niz obraze, a ona ga je čvrsto zagrlila.

297
 Knjige.Club Books

Dvadeset peto poglavlje

Mary se nelagodno meškoljila, Zoe joj je plela kosu u pletenicu. Odjenula je novu
školsku odoru, koja je izgledala neudobno i preveliko, a kravata joj je bila nahero.
Iskrivila je lice gledajući se u zrcalo.
“Dobro izgledaš”, rekla je Zoe. “A dr. Wainwright rekao je da nakon terapije
možeš posjetiti majku.”
“Voli me češljati”, zamišljeno je rekla Mary i pogledala Zoe. “Ali ne znam
hoće li ikada progovoriti. Hoće li?”
“Ne znam”, iskreno je odvratila Zoe. “No mislim da je jako sretna što si uz
nju.”
Mary je kimnula, kao da se s time pokušava pomiriti.
“U redu”, duboko je udahnula. “Škola.”
Zoe je tužno kimnula. “Shackleton kaže da je spreman, a Kirsty će doći po
tebe i odvesti te u školu.”
Mary je uzdahnula.
“Sve te knjige... sve te pustolovine. Nijedna se nije događala u školi. Mislim
da u školi nema pustolovina.”
Zoe se nasmiješila.
“Ah, Mary”, rekla je i ukrasila joj pletenicu lijepom vrpcom od tartana. “Imam
krasnih romana za tebe, nemaš pojma.”

298
 Knjige.Club Books

Dvadeset šesto poglavlje

I sada se bliži Božić, mraz prekriva tratinu. Patrick i Hari zamotani su poput
minijaturnih skijaša i čekaju na stubama.
Shackleton i Mary čekaju u kući, ne izlazi im se na hladnoću. Mary piše
zadaću i neprestano se dopisuje s prijateljima. Shackleton peče pogačice.
Povremeno razgovaraju.
Ramsay je na katu u knjižnici, vrata su otvorena i u kaminu pucketa vatra.
Dečki su do maloprije jurcali po knjižnici, no sada su svi pomalo nervozni.
Također, Zoe i Ramsay još nisu ništa rekli djeci. Uvjerili su sami sebe da
klinci ništa nisu primijetili, što je čudno jer Zoe jako dobro zna da klinci sve vide.
No držali su se kasnih noći i upotrebljavali su jednu od mnogih praznih gostinskih
soba (mislili su da su se uspjeli sakriti, sve dok se jedne noći nisu našli u sobi i
shvatili da je gđa MacGlone zapalila vatru, promijenila posteljinu i pokraj kreveta
ostavila vazu punu svježega cvijeća). To je njihovo privatno utočište koje će
čuvati samo za sebe dok budu mogli.
Wullie iz sela pojavio se s još jednim starim kombijem, a Zoe se osjećala
poput prave glupače jer se toga nije prije sjetila. Bila je u iskušenju da kombi oboji
u škotski uzorak samo da šokira Ninu, no mudro je zaključila da to za sada ne bi
bilo pametno. Nina se vratila u Kirrinfief svojim voljenim redovitim kupcima.
John katkad ide s njom, no Lennox je prisvojio malenoga i rijetko se odvaja od
njega, pa Nini na kraju porodiljni dopust nije pao onoliko teško koliko se plašila.
Zoe odlazi na loch i ondje se redovito nalaze, i Agnieszki dopuštaju da na njima
isprobava nove sendviče - šunka, sir i rajčica - i razgovaraju o knjigama i bebama.
Zoe ne odlazi često na farmu. Stvarno mrzi onu kokoš.
Pred Bukvama staje veliki bijeli automobil. Zoe izlazi kroz širom otvorena
prednja vrata.
Najprije iskače Jaz i galantno otvara vrata za Shanti koja sjedi otraga.
Sa suvozačkog mjesta izlazi pognuta, proćelava prilika u odijelu i s kravatom.
Jaz odjuri na drugu stranu, i dalje se smiješeći i praveći se važan. S druge se
strane pojavi simpatična ženica u sariju i debelom kaputu. Zoe se brine da joj je
hladno.
“Tata!” viče Hari i skače prema njima, a onda se smrzne na mjestu ugledavši
starije ljude. On zna, pomisli Zoe. Zna. Samo ne zna što bi s time.

299
 Knjige.Club Books

Ona zato krene, uzme ga za ruku - a drugom uzima Patricka za ruku - jer
obitelji dolaze u raznim varijantama - prilazi im i pozdravlja ih.

300
 Knjige.Club Books

Zahvale

Zahvaljujem: Jo Unwin u JULA-u, Maddie West i Rachel Kahan u Spheri i

Williamu Morrowu, Milly Reilly, Joanni Kramer, Charlieju Kingu, Davidu
Shelleyju, Stephie Melrose, Gemmi Shelley, Liz Hatherell, Hanni Wood i svima
u Little, Brownu, Jakeu Smith-Bosanquetu, Alexanderu Cochranu i genijalnoj
ekipi u CW-u.
Također: Roni Monroe što mi je predložila nešto vrlo važno, Shirley Manson
što me podržala s cijelom pričom o čudovištu iz Loch Nessa, prekrasnom hotelu
Betsy u Miamiju (www.thebetsyhotel.com) koji mi je posudio Sobu za pisce kako
bih dovršila roman, Muriel Gray hvala za nazive cvijeća i što je općenito
fantastična, Agnieszki Ford koja je na dobrotvornoj aukciji zaradila da joj
ime bude u knjizi - hvala ti, Agnieszka i, bok, Sophia!
Plus: The Boardu, Lit Mixu, Laraineu i mojim divnim Beatonsima.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

301