DIJABETES

Šećerna bolest se smatra najučestalijom bolesti žlijezda s unutarnjim izlučivanjem. To je

najčešća endokrina bolest, od koje boluje oko 150 milijuna ljudi. Dijabetes nastaje kad
gušterača ne proizvodi dovoljno hormona inzulina, kad inzulin ne može djelovati (tjelesna
tkiva postanu neosjetljiva na normalne ili povišene razine inzulina) ili kad postoji kombinacija
ovih problema. To je kronična, neizlječiva bolest u kojoj se liječenjem uz dobru regulaciju,
što podrazumijeva održavanje razine glukoze što bliže normalnim vrijednostima, može
značajno poboljšati kvaliteta života kao i produljiti očekivano trajanje života.
Posljedica je neodgovorajućeg rada gušterače, točnije jednog njezinog dijela koji se naziva
Langerhansovi otočići. Šećerna bolest ovisna o inzulinu primarno je posljedica razaranja ß-
stanica u otočićima u gušterači koje proizvode inzulin. U inzulin neovisnom tipu bolesti
glavna obilježja su poremećeno stvaranje i izlučivanje inzulina iz gušterače i otpornost
perifernih tkiva na inzulin. Zbog otpornosti tkiva na inzulin glukoza ne ulazi u tkiva i hrani ih
nego ostaje u krvi što se očituje u porastu vrijednosti glukoze u krvi.

Uzroci i razvoj šećerne bolesti

Gušterača je izdužena, žlijezda koja izlučuje probavne enzime te hormone inzulin i glukagon.
Inzulin luče tzv. beta stanice smještene u nakupinama koje se zovu Langerhansovi otočići.
Inzulin je ključni regulator tjelesnog metabolizma. Sastavljen je od 51 aminokiseline, a služi
za regulaciju šećera u krvi. . Nakon obroka, hrana se probavlja u želucu i crijevima,
ugljikohidrati se razgrađuju na molekule šećera od kojih je jedna glukoza, a bjelančevine se
razgrađuju na aminokiseline. Glukoza je jednostavan šećer (monosaharid) i osnovni je izvor
energije stanicama u organizmu.Glukoza i aminokiseline se apsorbiraju direktno u krvotok pa
koncentracija glukoze u krvi raste. U normalnim stanjima povećanje glukoze u krvi stimulira
beta stanice gušterače na lučenje inzulina koji se prelijeva u krvotok. Inzulinski receptori
omogućuju da glukoza uđe u stanice tijela (pogotovo mišićne stanice) gdje uz druge hormone
određuje hoće li te hranjive tvari sagorjeti u energiju ili će se pohraniti za buduću uporabu.
Kada se šećer u krvi vrati na razinu prije obroka, smanjuje se proizvodnja inzulina u gušterači,
a tijelo koristi pohranjenu energiju do slijedećeg obroka. Glavni poticaj za izlučivanje inzulina
iz gušteraće je razina glukoze u krvi. Nakon hranjenja koncentracija inzulina raste, a u osoba
sa šećernom bolešću to se ne događa.

1
Koncentracija inzulina u krvi tijekom dana neprestano varira, a ovisi o ravnoteži između
unosa i potrošnje energije odnosno razini glukoze u krvi. Ukoliko je došlo do oštećenja ß -
stanica gušterače (stanice koje stvaraju inzulin) smanjuje se izlučivanje inzulina, glukoza u
krvi raste, a stanice gladuju. S druge strane, može se dogoditi da inzulina ima dovoljno, ali su
inzulinski receptori na stanicama postali djelomično neosjetljivi (rezistentni na inzulin), što
rezultira nemogućnošću ulaska glukoze u stanice i povišenjem razine glukoze u krvi. Krajnji
rezultat je hiperglikemija (povišena razina glukoze u krvi) uz gladovanje stanica, što je uzrok
smetnjama koje se tada javljaju.

Podjela:
 Tip I (neophodno potreban inzulin)
 Tip II (starački dijabetes, inzulin neovisan)

Šećerna bolest tip 1

U tipu 1 šećerne bolesti (dijabetes melitus ovisan o inzulinu) dolazi do razaranja ß-stanica
gušterače koje proizvode inzulin i to najvjerojatnije u autoimunom procesu u kojem
organizam vlastite stanice prepoznaje kao strane - bolesnik razvija protutijela na vlastite
stanice u gušerači koje luče inzulin i na taj način dolazi do njihovog uništenja. Bez inzulina
razina šećera u krvi postaje prekomjerno visoka i nastaje hiperglikemija. Budući da tijelo ne
može koristiti šećer on odlazi u urin s kojim se izlučuje. Šećernoj bolesti tipa 1 obično
prethodi faza bez simptoma poznata kao inzulitis, kada limfociti T (stanice imunog sustava)
počinju infiltrirati i uništavati beta stanice gušterače. Obično se te takozvane ubojite T stanice
bore protiv infekcija, ali kod šećerne bolesti ih mehanizam poznat pod nazivom autoimuni
odgovor okreće protiv vlastitih tkiva u tijelu. Nije poznato što pokreće ovu pojavu, ali postoje
dokazi o genetičkoj predispoziciji i faktorima okoline (npr. virusi). Život bolesnika počinje
ovisiti o primanju inzulina. Češće se javlja u djece i adolescenata, ali može se pojaviti i u
odraslih. Javlja se u manje od 10% od ukupno oboljelih. Dovodi do ketoacidoze.

Genetika bolesti

Potvrđena je uzročna povezanost dijabetesa i gena glavnog kompleksa histokompatibilnosti

(MHC). Relativan rizik za oboljevanja od tipu 1 kod jednojajčanih blizanaca s identičnim
HLA antigenima iznosi 15%, za razliku od 1% blizanaca koji imaju različite HLA antigene.
Povišena sklonost za nastanak dijabetesa vezana je za određene alele najmanje triju gena

2
MHC II, na kromosomu 6p21. U populacijskim istarživanjima dijabetesa ovisnog o inzulinu
ispitivan je i inzulinski gen, no u istaraživanjima obitelji nije pokazao nikakvu vezanost. To je
objašnjeno radom u kojem je pokazano da je rizik od razvitka veći ako je HLA-DR4 pozitivni
dijabetičari nose određeni alel na inzulinskom lokusu IGHI (kromosom 11p15). Učinak se
prenosi uglavnom s heterozigotnih roditelja na HLA-DR4 pozitivne potomke u kojih se
razvija dijabetes.

Šećerna bolest tip 2

Tip 2 (dijabetes melitus neovisan o inzulinu) nastaje kad gušterača nije sposobna stvarati
dovoljnu količinu inzulina za potrebe organizma ili se proizvedeni inzulin ne koristi
učinkovito zbog neosjetljivosti staničnih receptora za inzulin. Neosjetljivost na inzulin,
odnosno inzulinska rezistencija, znači da stanice na inzulin ne reagiraju. U kasnijem stadiju
bolesti prisutna su oba poremećaja pa dolazi do sve izraženijeg metaboličkog poremećaja s
nereguliranom glikemijom (razinom glukoze u krvi). Kombinacija nasljedne sklonosti i
okolinskih utjecaja (debljina, tjelesna neaktivnost, starija životna dob) ima glavnu ulogu u
nastanku tipa 2 bolesti. Javlja se prvenstveno u odraslih, ali se sve češće razvija i u mlađih,
posebno pretilih osoba. Ovo je najčešći oblik šećerne bolesti - prisutan u više od 90% svih
osoba sa šećernom bolešću.

Ostali specifični tipovi

Genetski defekt funkcije ß-stanica gušterače su oblici DM kod kojih postoji defekt jednog
gena odgovornog za funkciju b-stanica gušterače. Često se hiperglikemija javi prije 25.
godine. Nazivaju se MODY (maturity-onset diabetes of the young) - dijabetes odraslih se
javlja u mladoj dobi te su obilježeni poremećajem izlučivanja inzulina s minimalnim (ili bez)
defekta njegova djelovanja. Nasljeđuju se autosomno-dominantno. Točkaste mutacije
mitohondrijske DNA povezane su s dijabetesom i gluhoćom. Najčešće se mutacija javlja na
poziciji 3243 u tRNA genu za leucin. Sličan defekt nalazi se kod MELAS sindroma
(mitohondrijska miopatija, encefalopatija, laktoacidoza i sindrom nalik udaru - ˝stroke-like˝);
ipak dijabetes nije dio ovog sindroma što znaci da isti genotipski defekt može imati različit
fenotip. Autosomno-dominantan nasljedni poremećaj koji remeti pretvorbu proinzulina u

3
inzulin utvrđen je kod nekih obitelji. Posljedična netolerancija glukoze je blaga. U nekih
obitelji je utvrđena proizvodnja mutantnih molekula inzulina koje se ne mogu vezati na
inzulinski receptor. Nasljeđivanje je također autosomno dominantno, a metabolizam glukoze
blago poremećen ili čak normalan.

Genetski defekt djelovanja inzulina

Genetski uvjetovane abnormalnosti inzulinskog receptora mogu uzrokovati hiperinzulinemiju

i umjerenu hiperglikemiju ili teški dijabetes. Neke osobe s ovim mutacijama imaju i bolest
acanthosis nigricans. Kod žena može biti izražena virilizacija i povećani, cistični jajnici. U
prošlosti se ovaj sindrom nazivao tip A inzulinske rezistencije. Leprechaunizam i Rabson-
Mendenhall sindrom su pedijatrijske bolesti kod kojih postoji mutacija gena za inzulinski
receptor i ekstremna inzulinska rezistencija. Kod osoba s lipoatrofičnim dijabetesom ne može
se utvrditi promjena građe i funkcije inzulinskog receptora pa se smatra da poremećaj nastaje
u signalnim putovima nakon receptora.

Gestacijski diabetes mellitus (GDM)

GDM se definira kao bilo koji stupanj poremećaja tolerancije glukoze koji nastaje ili se prvi
put uoči tijekom trudnoće. Na definiciju ne utječe vrsta terapije niti postojanje poremećaja
nakon trudnoće. Ne isključuje se mogućnost da je poremećaj tolerancije glukoze počeo prije
ili u isto vrijeme kad i trudnoća. Kod većine trudnica s GDM razina glukoze se nakon poroda
normalizira. GDM se javlja kod 2-14% trudnica. Žene mlađe od 25 godina, normalne tjelesne
mase, bez postojanja dijabetesa u prvih rođaka, bez prethodnih poremećaja metabolizma
glukoze imaju nizak rizik za razvoj GDM.

Infekcije
Određeni virusi mogu biti povezani s oštećenjem beta stanica. Dijabetes se pojavljuje kod
osoba s prirođenom rubeolom; većina ovih osoba ima HLA i druge imunološke markere
karakteristične za dijabetes tip 1. Coxsackie virus B, cytomegalovirus, adenovirus i virus
zaušnjaka također se povezuju s dijabetesom.

Neuobičajeni oblici imunološki-posredovanog dijabetesa

4
Stiff-man sindrom je autoimuni poremećaj središnjeg živčanog sustava obilježen ukočenošću
mišića i bolnim grčevima. Trećina bolesnika oboli od dijabetesa. Antitijela protiv inzulinskog
receptora mogu uzrokovati dijabetes jer se vežu na receptor i tako blokiraju vezivanje
inzulina. U nekim slučajevima antitijela imitiraju djelovanje inzulina i uzrokuju smanjenje
razine glukoze (hipoglikemija). Antitijela protiv inzulinskog receptora povremeno se nalaze
kod oboljelih od sistemskog lupusa eritematodesa i drugih autoimunih bolesti. Pacijenti cesto
imaju acanthosis nigricans. Ova se bolest prije nazivala tip B inzulinske rezistencije.

Istraživanja koja se bave šećernom bolesti pokazuju da su prekomjerna tjelesna težina i rizik
od razvijanja šećerne bolesti tipa 2 usko povezani. Gen pod nazivom ENPP1 utječe na
djelovanje inzulina u regulaciji razine šećera u krvi. Europski su znanstvenici pokrenuli
istraživanje s ciljem da otkriju čini li nasljeđivanje određene varijante gena ENPP1 neke ljude
sklonijima pretilosti i razvijanju šećerne bolesti tipa 2 od drugih. Započeli su s usporedbom
obitelji koje su uključivale pretilu djecu s obiteljima s djecom koja nisu bila pretila. Otkrili su
da pretila djeca često posjeduju određenu varijantu gena ENPP1 koja nije uočena kod druge
djece. Pretila su djeca također bila sklonija visokim razinama šećera u krvi, abnormalnim
razinama inzulina i šećernoj bolesti tipa 2. Osim toga, veći je broj roditelja pretile djece
bolovao od šećerne bolesti tipa 2 od roditelja djece koja nisu bila pretila. Ta su otkrića navela
stručnjake na pretpostavku da bi ENPP1 varijanta mogla biti odgovorna i za narušenu
regulaciju šećera u krvi i za sklonost pretilosti.

Kako bi saznali više, istraživači su pregledali velik broj djece i odraslih iz različitih dijelova
Europe. Otkrili su da osobe koje nisu pretile imaju manje izgleda od ostalih za posjedovanje
varijante ENPP1. Međutim, pretila su djeca imala više izgleda za posjedovanje te varijante
ako su je posjedovali njihovi roditelji i ako su oni također bili pretili. Pretila djeca s
varijantom ENPP 1 bila su sklonija visokim razinama šećera u krvi natašte, visokom šećeru
nakon obroka i šećernoj bolesti tipa 2 nego pretila djeca bez te varijante. Uz to, roditelji djece
s varijantom ENPP1 bili su skloniji šećernoj bolesti tipa 2 ako su i sami posjedovali tu
varijantu, posebice ako su bili pretili.

Kako bi istražili ta otkrića iz druge perspektive, istraživači su usporedili nekoliko stotina

oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 kojima su članovi obitelji također bolovali od nje s
pojedincima koji nisu bolovali od šećerne bolesti tipa 2. Rezultati su pokazali da su oboljeli

5
od šećerne bolesti s obiteljskom anamnezom šećerne bolesti imali veće izglede za
posjedovanje te varijante gena ENPP1.

Ovo istraživanje ukazuje da bi određena varijanta gena ENPP1 mogla biti povezana i sa
sklonošću pretilosti i šećernoj bolesti tipa 2. Autori napominju da tu varijantu gena ENPP1
nemaju svi pretili pojedinci, neovisno boluju li od šećerne bolesti tipa 2 ili ne. Međutim,
smatraju da identifikacija ove varijante gena otvara novi pogled na ova dva ozbiljna stanja te
da bi mogla pružiti nove mogućnosti za prevenciju i liječenje u budućnosti.