FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U SPLITU

ODSJEK ZA RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE

SEMINARSKI RAD
DIJABETES (ŠEĆERNA BOLEST)

Studentica: Matea Debak Mentor: doc. Dr. Sc. Joško Markić

Split, 16. Lipnja 2019.

UVOD

U ovome seminarskom radu detaljno će se proučiti tema sve rasprostranjenije bolesti dvadeset prvoga
stoljeća- dijabetesa. Dijabetes kao autoimuna bolest sve više zahvaća djecu, ali i odrasle, stoga je vrlo
važno upoznati se sa svim njezinim segmentima te načinima liječenja i djelovanja u raznim situacijama.
Dijete koje je oboljelo od dijabetesa prije svega mora imati veliku potporu svoje okoline, roditelja pa
tako i odgajatelja i učitelja. Kroz ovaj rad prikazat će se sve strane ove bolesti, načini njenoga liječenja, ali
i metode uklapanja djeteta dijabetičara u okolinu- vrtić ili školu.
OPĆENITO O DIJABETESU

Šećerna bolest ili dijabetes jest kronična bolest koja nastaje kada gušterača ne proizvodi
dovoljno inzulina ili kada tijelo ne može djelotvorno upotrijebiti proizvedeni inzulin.

Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača, on omogućuje stanicama preuzimanje šećera u krvi
te njegovo pretvaranje u energiju. Naime, neadekvatna proizvodnja inzulina uzrokuje povećanje
šećera u krvi, točnije hiperglikemiju. Kada gušterača ne proizvede dovoljno inzulina stanice taj
šećer ne mogu pretvoriti u energiju već se on zadržava u krvi.

Postoje dvije vrste dijabetesa: dijabetes tip 1 i dijabetes tip 2.

DIJABETES TIP 1

To je autoimuna bolest koja ima nasljednu sklonost. Nastaje tako što nepoznati faktori iz
okoline potaknu autoimuno razaranje beta stanica gušterače u kojima se stvara inzulin.
Najčešći simptomi kojima se bolest očituje su:

 Pojačana žeđ- povećana koncentracija šećera u krvi uzrokuje gubitak vode iz organizma
 Pojačano mokrenje- posljedica pretjeranog pijenja vode
 Pojačan apetit- zbog nedostatka inzulina mišići i organi traže dodatnu količinu energije u
hrani
 Gubitak tjelesne težine- često prvi znak ovog tipa dijabetesa, težina se gubi, a apetit
ostaje isti
 Umor- stanicama je potreban šećer i energija što uzrokuje umor i malaksalost
 Razdražljivost- česte promjene raspoloženja, agresivno ponašanje, anksioznost
 Zamagljen vid- ukoliko je djetetu razina šećera u krvi previsoka, u očima premala količina
vode
 Gljivične infekcije- česta kod djevojčica

Vrlo je važno znati prepoznati navedene simptome i reagirati brzo kako bi se dijagnoza što
prije uspostavila. Uspostavljenom dijagnozom najčešće se može vidjeti visoka glikemija s
mogućim razvojem ketoacidoze. Tada se dijete mora podvrgnuti liječenju inzulinom uz
nadoknadu tekućine.

Proširenost ove bolesti godinama postaje sve veća, a njezino ne liječenje može uzrokovati
velike i ozbiljne probleme u organizmu. Do sada nisu poznati uzroci ovoga dijabetesa, iako
genetika može biti jedan od faktora. Iako se na tome radi, do sada također nije utvrđena ni
mogućnost prevencije ove bolesti.

DIJABETES TIP 2

Ovaj tip dijabetesa poznat je i pod nazivom "dijabetes odraslih". Sam naziv daje naslutiti
kako se ovaj tip dijabetesa većinom razvija u odrasloj i starijoj dobi, a nastaje kao
nemogućnost djelovanja inzulina u organizmu.

Uzrok nastanka dijabetesa tipa 2 uglavnom je prekomjerna tjelesna težina i nedovoljna

tjelesna aktivnost uz neadekvatnu prehranu. Za razliku od dijabetesa tipa 1, kod ovoga tipa
simptomi su "tiši" odnosno manje su izraženi, pa se tako ova bolest u većini slučajeva otkrije
tek par godina nakon pojave.

LIJEČENJE DIJABETESA TIPA 1 KOD DJECE

Nakon uspostavljanja dijagnoze bolesti treba započeti liječenje. Liječenje je u ovome slučaju
malo složeniji proces te je ključna kvalitetna komunikacija između roditelja, djeteta i
liječnika. Osim dijabetologa važnu ulogu ima i educirana medicinska sestra, dijetetičar i
psiholog kako bi se dijete što lakše prilagodilo i suočilo s dijagnozom.

Liječenje ove bolesti provodi se inzulinskom terapijom. To je doživotna terapija koja

podrazumijeva, između ostalog, redovito mjerenje razine šećera u krvi, primanje inzulina,
zdravu prehranu i redovitu tjelesnu aktivnost.

Način provođenja terapije:

Inzulin se mora ubrizgavati pod kožu odakle postupno odlazi u krv. Uzimanje obroka i
tjelesna aktivnost moraju također biti prilagođeni količini datog inzulina i njegovoj količini u
krvi.

Postoje razne vrste inzulina, a neke od njih su:

 Inzulin koji počinje djelovati u razdoblju od 15 minuta i djeluje 30 do 90 minuta

 Inzulin koji počinje djelovati u razdoblju od 30 do 60 minuta i djeluje 2-4 sata
 Inzulin koji počinje djelovati u razdoblju 1 do 3 sata i djeluje i do 8 sati

Inzulin se daje pomoću šprice koja ima oblik olovke ili u obliku pera u kojemu se nalaze
bočice odgovarajućeg inzulina. Količina se određuje okretanjem točkića kojim se odredi broj
jedinica inzulina.

Za davanje inzulina koriste se također i inzulinske pumpe. To su elektronični instrumenti koji

kontinuirano isporučuju male doze brzodjelujućeg inzulina koji se programirano daje u
vrijeme uzimanja obroka.

REGULIRANA I URAVNOTEŽENA PREHRANA

Kod ove je bolesti izrazito važno sastaviti plan kvalitetne i raznovrsne prehrane. Iako to nije
nikakva posebna prehrana, važno je da je se roditelji pridržavaju kako bi bolest svoga
djeteta stavili pod kontrolu. Prehrana bi trebala sadržavati voće, povrće, ugljikohidrate iz
škroba, mlijeko i mlijecne proizvode, meso, ribu te masnoće.

Također, koncentrirane ugljikohidrate bi trebalo ograničiti, a obroci bi trebali biti što

redovitiji i raznovrsniji kako bi se održala odgovarajuća razina šećera u krvi.

TJELESNA AKTIVNOST

Poticanje tjelesne aktivnosti vrlo je važno za razvoj svakoga djeteta, pa tako i za dijete koje
boluje od dijabetesa. Tjelesna je aktivnost izrazito važna, jer osim što utječe na održavanje
tjelesne težine, pomaže i kod aktivacije mišića tokom koje koriste šećer kao energiju, što
doprinosi tomu da tijelo bolje iskoristi inzulin.

Na taj se način također doprinosi kontroli ove bolesti. Dijete koje ima dijabetes može
sudjelovati u svim aktivnostima kao i njegov vršnjak uz prilagodbu njegovoj dobi i tjelesnim
sposobnostima.

SAMOKONTROLA

Svako dijete koje boluje od dijabetesa ima svoje zadaće kojima pomaže kontrolirati svoju
bolest. To su zadaće u tipu postupaka kojima se dobiva uvid u bolest tj. Samokontrola.

Samokontrola podrazumijeva aktivan stav prema bolesti, mjerenje šećera u krvi uz pomoć
glukometra nekoliko puta dnevno. Glikolizirani hemoglobin A1c (HbA1c) u krvi jest
objektivni pokazatelj kontrole bolesti zato što pokazuje prosječnu koncentraciju šećera u
krvi tokom posljednja tri mjeseca.

Odlično regulirano dijete dijabetičar ima vrijednost HbA1c manje od 7%, zadovoljavajuće do
8%, a loše iznad 8%.

HIPOGLIKEMIJA

Hipoglikemija je pojava kada je koncentracija šećera u krvi previše niska. To je najčešća

akutna komplikacija kod djece, a simptomi se javljaju kada nivo šećera u krvi padne ispod
2.5-3 mmol/l.

Najčešći znakovi na koje roditelji i odgajatelji moraju obratiti pozornost su: preznojavanje,
drhtavica, glad, umor, razdražljivost. Izrazito je važno da sve osobe u djetetovoj okolini budu
upoznate detaljno s djetetovom bolešću, kao i njenim mogućim komplikacijama, upravo
zato što je brza reakcija izrazito važna.

Još neki od mogućih simptoma hipoglikemije su blijedilo kože, nesiguran hod, otežan govor,
smetnje vida i glavobolja, agresivnost, zbunjenost, ukočen jezik, usne, prsti te brzi i
nepravilni otkucaji prsta. Posljedice hipoglikemije mogu biti gubitak svijesti, grčevi tijela i
lica, nemogućnost gutanja i dr.
KAKO POSTUPITI?

Budući da vrlo lako može doći do opadanja razine šećera u krvi, važno je da djetetova
okolina bude spremna na to tako što bi se u blizini ( u vrtiću, školi, prostorijama u kojima
boravi..) uvijek trebale nalaziti dostupne količine šećera ili zašećerenih napitaka koji su
jedna vrsta prve pomoći u takvoj situaciji.

Dijete se nikako ne bi smjelo ostavljati bez nadzora, samo u prostoriji. Optimalna prva
pomoć (ukoliko dijete sa sobom nema glukometar) bile bi 2-4 kockice šećera ili 125 do 200
ml vode, navode autorice Štimjanin- Koldžo i Alajbegović. Nakon ukazane prve pomoći
potrebno je također provjeriti (nakon petnaest minuta) razinu šećera u krvi. Nakon
brzoresorbirajućih ugljikohidrata potrebno je djetetu dati i one spororesorbirajuće
primjerice 3 keksa ili 1 jabuka.

Ono što bi roditelji i odgajatelji trebali također znati jest kako reagirati u stanju kada dijete
doživi tešku hipoglikemiju. Naime, tada je vrlo važno da se dijete položi na tvdu podlogu te
oslobode dišni putevi, a ako kraj sebe imaju injekciju glukagona (koji u roku od 5-15 minuta
podiže razinu šećera) ubrizgati je djetetu u mišić ili pod kožu. Nakon toga je važno pozvati
hitnu pomoć.

HIPERGLIKEMIJA

Hiperglikemija je pojava povišene razine šećera u krvi, a najčešće je uzrokuje nedovoljna

količina inzulina ili preskočena doza. Također, jedan od češčih uzroka bilo bi prevelik unos
slatkiša, slatkih peciva, voćnog soka i slično, virusne ili bakterijske infekcije te emocionalni
stres.

Prvi znaci hiperglikemije su učestalo mokrenje, žeđ, umor i slabost, glavobolja, mučnine,
zamagljen vid. Ono što je u tom trenutku bitno učiniti jest dati djetetu dovoljno tekućine,
provjeriti razinu šećera u krvi te obavijetiti roditelje (ako je dijete u vrtiću ili školi).

PRILAGODBA DJETETA DIJABETIČARA U VRTIĆU

Prije svega uloga odgajatelja u inkluziju djeteta koje boluje od dijabetesa je iznimno važna,
kao i komunikacija s roditeljima. Odgajatelj bi se prije djetetovog dolaska u skupinu detaljno
trebao upoznati sa svime vezanim uz ovu bolest te uz specifične karakteristike bolesti
određenog djeteta u skupini.

Dakle prvi korak je edukacija odgajatelja, upoznavanje s bolešću i svim njezinim aspektima
te komunikacija i suradnja s roditeljima djeteta.

Ono što je također vrlo važno jest da odgajatelj i ostalu djecu, prije dolaska tog djeteta, na
pravilan način upozna s djetetovim stanjem, slikovito im dočara po čemu se njihov budući
prijatelj razlikuje od njih te ih upoznati i sa instrumentom koji tome djetetu u njegovom
stanju pomaže. Bitno je naglasiti da njihov vršnjak nije ništa drugačiji od njih te da ima
jednaka prava i sudjeluje jednako u aktivnostima kao i ostala djeca u skupini.

Prilagoditi i ostalu djecu u skupini je važno i radi njih, ali i radi djeteta koje boluje od
dijabetesa, kako bi se osjećalo što prihvaćenije i ravnopravnije.

Također, kada se dijete priključi skupini bitno je da se osjeti dijelom te skupine i da ni na koji
način ne osjeti da je drugačije ili manje vrijedno u odnosu na ostale, prema djetetu se treba
odnositi kao i prema svoj ostalog djeci jer to uvelike pridonosi razvoju njegovog
samopouzdanja i ostalih kompetencija.

Odgajatelj bi trebao konstantno biti u suradnji i komunikaciji s djetetovim roditeljima i biti

pripremljen i spreman na sve moguće situacije koje se mogu dogoditi.
ZAKLJUČAK

Nakon svega što je navedeno u ovome seminarskome radu može se zaključiti kako je
dijabetes bolest koja se, ukoliko se pravilno tretira, može držati pod kontrolom i život
djeteta s tom bolesti može biti jednako kvalitetan kao i kod druge djece. Kada u odgojnoj
skupini postoji dijete dijabetičar vrlo je važno da odgajatelj prije svega pruži djetetu potporu
i da mu do znanja da se ono ni po čemu ne razlikuje od ostale djece i da je jednako važno i
cijenjeno. Važna je i potpora njegovih vršnjaka, a u tome je također najbitnije da odgajatelj
ispravno pripremi djecu na dijete koje će biti njihov budući prijatelj i boraviti s njima
svakodnevno. Vrlo je bitno i da se svaki odgajatelj educira o ovoj bolesti kako bi u kriznim
situacijama znao pravodobno i brzo reagirati te time pomoći djetetu i spriječiti dodatne
komplikacije. Uz odgovarajuću potporu liječnika, roditelja, odgajatelja i njegove okoline te
pridržavanja pravila kontrole bolesti svako dijete i svaka osoba koja oboli od ove bolesti
može imati jednako lijep, kvalitetan i sretan život kao i svi ostali ljudi na ovome svijetu.
LITERATURA

http://www.kbze.ba/images/pdf/Prirucnikzadijebates/prirucnikzadijabetes.pdf

http://www.akaz.ba/udoc/Vodic_za_dijabetes_site.pdf