Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Stephanie Laurens All About Passion
Copyright © 2001 by Savdek Management Proprietary Ltd.
All rights reserved under International and Pan-American Copyright Conventions. Copyright © za hrvatski
prijevod Drago Štajduhar i Znanje d. o. o., 2022.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem
obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

2
 Knjige.Club Books

STEPHANIE LAURENS

Samo strast

3
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

London, kolovoz 1820.

D obra večer, moj lorde. Došao je vaš tetak. Čeka vas u knjižnici.«
Gyles Frederick Rawlings, peti grof od Chillingwortha, zastao je u svlačenju kaputa, a
zatim slegnuo ramenima i pustio da teški kaput padne u spremne ruke njegova batlera.
»Doista?«
»Koliko sam shvatio, lord Walpole će se uskoro zaputiti natrag u dvorac Lambourn.
Zanimalo ga je imate li kakvu poruku za groficu udovu.«
»Drugim riječima«, promrmljao je Gyles popravljajući manšete, »želi čuti najnovije
glasine jer je dovoljno pametan da se bez toga ne vraća mojoj mami i teti.«
»Kako vi kažete, moj lorde. Uz to, bio je navratio i gospodin Waring. Nakon što sam ga
uvjerio da se vraćate tek navečer, ostavio je poruku da bi se volio s vama vidjeti čim vam
bude odgovaralo.«
»Hvala ti, Irving.« Gyles je ušao u predvorje. Za leđima su mu se vrata tiho zatvorila,
pogurnuo ih je diskretni sluga. Zastavši nasred poda obloženog zelenim i bijelim pločama,
Gyles se okrenuo Irvingu, koji je i dalje strpljivo čekao nove upute. »Pozovi Waringa.« Gyles
je krenuo predvorjem. »Budući da je već kasno, pošalji kurira kočijom.«
»Odmah, moj lorde.«
Još jedan dobro uvježban sluga otvorio je vrata knjižnice; Gyles je ušao i vrata su se za
njim zatvorila.
Njegov tetak Horace Walpole opružio se na sobnoj počivaljci, s napola praznom čašom
konjaka u ruci. Zaškiljio je na jedno oko, a zatim oba otvorio i uspravio se. »Dječače, tu si.
Pitao sam se hoću li morati krenuti natrag bez novosti i smišljati kakav uvjerljiv izgovor.«
Gyles je pošao do bifea. »Mislim da ti mogu prištedjeti maštovitost. Ubrzo očekujem
Waringa.«
»Tvoga novog poslovođu?«
Gyles je kimnuo. S čašom u ruci pošao je do svojeg omiljenog naslonjača i zavalio se u
njegovu kožom obloženu udobnost. »Obavio je za mene jednu malu istragu.«
»Oh? Kakvu istragu?«
»O tome koju bih damu trebao oženiti.«
Horace je ostao zuriti u njega, a zatim se uspravio. »Dovraga i bestraga! Ti to ozbiljno.«
»Brak nije stvar s kojom bih se poigravao.«
»Drago mi je to čuti.« Horace je otpio velik gutljaj konjaka. »Henni je natuknula da ćeš
nešto poduzeti u tom smislu, ali zbilja nisam vjerovao da ćeš... pa, barem ne još.«
Gyles je zatomio podmukao osmijeh. Horace je bio njegov skrbnik još od očeve smrti;
kad mu je otac preminuo bilo mu je tek sedam godina, pa mu je Horace bio vodič kroz
odrastanje i dane mladosti. Pa ipak, još je uvijek Horacea mogao iznenaditi. Njegova teta
Henrietta, za sve skraćeno Henni, bila je druga priča - činilo se da u svim važnim stvarima
nagonski točno zna što on misli, premda je bio ovdje u Londonu, a ona se nije micala s
njegova glavnog imanja u Berkshireu. Što se ticalo njegove majke, koja je također živjela u
Lambournu, njoj je odavno bio zahvalan što svoja zapažanja drži za sebe. »Ipak, brak je
nešto što ne mogu izbjeći.«
»Upravo tako«, potvrdio je Horace. »Nitko od nas ne bi kao novog grofa mogao

4
 Knjige.Club Books

podnijeti Osberta. A ponajmanje bi to mogao podnijeti Osbert.«

»Kao što me i prateta Millicent redovito izvještava.« Gyles je glavom pokazao prema
velikom radnom stolu na drugoj strani prostorije. »Ono pismo ondje - ono debelo? Bit će to
još jedan službeni zahtjev da izvršim dužnost prema obitelji, izaberem prikladnu družicu i
što žurnije se oženim. Jedno takvo bez greške pristiže svakoga tjedna.«
Horace se namrštio.
»I naravno, svaki put kad naletim na Osberta, gleda me kao da sam mu ja jedini
spasitelj.«
»Pa, i jesi. Ako se ne oženiš i ne naslijediš titulu, naslijedit će je on. A pomisao na
Osberta na čelu grofovije previše je depresivna da bi se o njoj i razmišljalo.« Horace je
iskapio svoju čašu. »Ipak, nisam mislio da ćeš staroj Millicent i Osbertu dopustiti da te
navedu na brak, samo da njima udovoljiš.«
»Ne daj Bože. Ali ako baš moraš znati, a siguran sam da bi Henni to htjela, namjeravam
se oženiti samo onom koju ja izaberem. Napokon, već mi je trideset pet. Daljnje odgađanje
neizbježnoga samo će privikavanje na to učiniti još bolnijim - s obzirom na moju
samosvojnost.« Ustao je i pružio ruku.
Horace se namrštio i dodao mu svoju čašu. »Brak ti je vražja rabota - vjeruj mi na riječ.
Nije te na to valjda natjeralo to što su se svi Cynsteri poženili?«
»Upravo sam danas bio ondje - u Somershamu. Upriličili su obiteljsko okupljanje kako
bi se pokazale sve nove supruge i djeca. Da mi je trebala potvrda točnosti tvoje tvrdnje,
današnji dan bi je osigurao.«
Napunivši im čaše, Gyles se otresao uznemirujuće slutnje koju je u njemu pobudila
najnovija vraška makinacija starog prijatelja Đavola Cynstera.
»Đavao i ostali imenovali su me počasnim Cynsterom.« Okrenuvši leđa bifeu, dodao je
Horaceu njegovu čašu i opet sjeo u naslonjač. »Istaknuo sam da, premda možda dijelimo
bezbrojne sličnosti, ja nisam, niti ču ikad biti Cynster.«
On se neće oženiti iz ljubavi. Kako je godinama uvjeravao Đavola, on takvu sudbinu
nikad neće doživjeti.
Činilo se da svi muškarci u obitelji Cynster neizbježno svoje uspješne karijere
legendarnih razmjera odbacuju zbog ljubavi i naručja neke posebne dame. U skupini opće
poznatoj kao Družba Cynsterova bilo ih je šest i sada su svi oni bili oženjeni, svi potpuno i
bez iznimke usredotočeni na supruge i sve brojnije obitelji. Ako je u njemu zbog toga
postojala makar i slaba iskra zavisti, pobrinuo se da je duboko zatomi. Cijenu koju su platili
on sebi nije mogao priuštiti. Horace je frknuo. »Čini se da je brak iz ljubavi forte Cynstera.
To je ovih dana jako popularno, ali vjeruj mi na riječ - dogovoreni brak ima puno više
prednosti.«
»Upravo tako i ja mislim. Ranije ovoga ljeta poslao sam Waringa za zadaćom da istraži
sve potencijalne kandidatkinje, kako bih doznao posjeduje li neka od udavača pristojan
miraz koji bi materijalno pridonio grofoviji.«
»Miraz?«
»Ako se čovjek ne ženi iz ljubavi, tada bi se mogao oženiti i zbog nečega drugoga.« A on
je tražio razloge za svoj izbor, tako da ona kojoj napokon bude ponudio brak ne bude imala
nikakvih iluzija o tome što ga je nagnalo da joj svoj rupčić baci u krilo. »Dao sam mu upute
da moja buduća grofica mora biti primjereno dobro odgojena, krotka i imućna, s makar
prolaznom obdarenošću po pitanju izgleda, ophođenja i podrijetla.« Dama koja bi mogla
stajati uz njega i nimalo ga ugrožavati; dobro odgojena poslušnica koja će mu rađati djecu i
što manje utjecati na njegov uvriježeni način života.
Gyles je otpio iz svoje čaše. »Igrom slučaja, Waringa sam zamolio da malo istraži
trenutačno vlasništvo nad posjedom Gatting.«
Horace je s razumijevanjem kimnuo. Imanje Gatting nekoć je pripadalo Lambournu.

5
 Knjige.Club Books

Bez njega, sadašnja grofovija izgledala je poput pite kojoj nedostaje kriška; vraćanje
Gattinga u posjed bila je ambicija i Gylesova oca, a prije toga i djeda.
»U potrazi za vlasnikom, Waring je otkrio da je posjed prešao u ruke nekog dalekog
rođaka Rawlingsa, a nakon njegove smrti njegovoj kćeri, trenutačno u dobi za udaju.
Informacija koju Waring tako žarko želi podijeliti s nama tiče se upravo te kćeri.«
»Kažeš, u dobi je za udaju?«
Gyles je okrenuo glavu kad je kućom odjeknuo zvuk zvona s ulaznih vrata. Trenutak
poslije vrata knjižnice su se otvorila.
»Moj lorde, gospodin Waring.«
»Hvala ti, Irving.«
Ušao je Waring, snažan muškarac u ranim tridesetima, obla lica i kratko podšišane
kose. Gyles mu je pokazao da sjedne u naslonjač nasuprot njemu. »Lorda Walpolea ste već
upoznali. Mogu li vas ponuditi pićem?«
»Hvala vam, moj lorde, ali ne bih.« Waring je kimnuo glavom Horaceu, a zatim sjeo i
spustio kožnu torbu na koljena. »Znao sam koliko vam je ova stvar važna, pa sam si uzeo
slobodu i ostavio poruku...«
»Naravno. Pretpostavljam da imate neke novosti?«
»Imam.« Stavivši naočale na nos, Waring je iz svoje torbe izvukao snop papira. »Kako
smo čuli, gospodin i njegova obitelj živjeli su u Italiji. Navodno su oba roditelja, Gerrard
Rawlings i njegova supruga Katrina, preminuli zajedno. Nakon toga se njihova kći Francesca
Hermione Rawlings vratila u Englesku, na imanje svojega strica i skrbnika, gospodina
Charlesa Rawlingsa, u Hampshireu.«
»Pokušavam se prisjetiti...« Gyles je promućkao piće u svojoj čaši. »Oni su - Charles i
Gerrard - bili sinovi Francisa Rawlingsa?«
Waring je prelistao svoje papire, pa kimnuo glavom. »Upravo tako. Francis Rawlings
bio je djed dotične dame.«
»Francesca Hermione Rawlings.« Gyles se pokušao prisjetiti tog imena. »Dakle, kakva je
ta dama?«
»To doznati pokazalo se lakšim nego što sam očekivao. Obitelj je veoma često
priređivala zabave - poznavao ih je svatko od viđenijih tko bi prošao Italijom. Imam opise
od lady Kenilworth, gospođice Foxmartin, lady Lucas i grofice od Morpletha.«
»I, kakav je zaključak?«
»Izvrsna mlada dama. Ugodna. Štovana. Krajnje zabavno stvorenje - tako tvrdi stara
lady Kenilworth. Izvrsno odgojena mlada gospođica - tako je rekla grofica.«
»A tko ju je nazvao štovanom’?« upitao je Horace.
»Zapravo, rekle su to sve one, izravno ili neizravno.« Waring je bacio pogled na svoje
zapise, a zatim ih dodao Gylesu.
Gyles ih je prihvatio i detaljno proučio. »Ako sve ovo zbrojimo, poruka je: savršeno.«
Podignuo je obrve. »Poznata vam je ona poslovica o poklonjenom konju.« Dodao je
izvještaje Horaceu. »Ima li još štogod?«
»Mladoj dami je sada dvadeset tri i nema nikakvih naznaka o planovima za udaju.
Štoviše, dame s kojima sam razgovarao izgubile su kontakt s gospođicom Rawlings. Premda
su sve one znale za tragičnu smrt njezinih roditelja i za njezin povratak u Englesku, nijedna
je nakon toga više nije vidjela. To mi se učinilo čudnim, pa sam istražio dublje. Gospođica
Rawlings sada živi sa svojim stricem u Rawlings Hallu, blizu Lyndhursta, ali zasad nisam
uspio pronaći nikoga tko se u posljednjih nekoliko godina vidio s damom, njezinim
skrbnikom ili bilo kojim drugim članom kućanstva.«
Waring je pogledao Gylesa. »Ako želite, mogao bih nekoga poslati da istraži situaciju na
licu mjesta. Naravno, diskretno.«

6
 Knjige.Club Books

Gyles je razmislio o tome. Obuzelo ga je nestrpljenje da cijeli taj posao s vjenčanjem što
prije ostavi za sobom. »Ne - sam ću se time pozabaviti.«
Pogledao je Horacea i cinično se nasmiješio. »Položaj glave obitelji nosi i neke
prednosti.«

* * *
Nakon što je Waringa pohvalio za izvrsno obavljen posao, Gyles ga je ispratio u predvorje.
Horace ih je pratio; izišao je odmah za Waringom, izjavivši pritom kako mu je namjera
vratiti se u Lambourn Castle sutradan. Ulazna vrata su se zatvorila. Gyles se okrenuo i uspeo
širokim stubištem.
Okruživala ga je diskretna elegancija i nepogrješiva otmjenost stečenog bogatstva, pa
ipak, ova je kuća nekako bila hladna, a pustoš koja je njome vladala jezovita. Koliko god
čvrst i bezvremeno klasičan bio, njegovu je domu nedostajala ljudska toplina. S vrha
stubišta osvrnuo se na taj golemi prostor i zaključio da je svakako već vrijeme da pronađe
neku damu koja bi taj nedostatak otklonila.
Francesca Hermione Rawlings s lakoćom je dospjela na vrh popisa onih koje će biti
pozvane da tu zadaću preuzmu. Na stranu sve ostalo, iskreno je želio vratiti natrag imanje
Gatting. Na njegovu je popisu bilo još imena, ali nijedna druga dama nije se mogla usporediti
s gospođicom Rawlings. Naravno, moglo bi se pokazati da ona iz nekog razloga ipak nije ono
što traži; ako je tako, doznat će to već sutra.
Nema smisla odugovlačiti i sudbini pružiti prigodu da mu pomrsi račune.

Sljedećega jutra odvezao se u Hampshire, stigavši do Lyndhursta rano poslijepodne. Kod

znaka za svratište Lyndhurst Arms skrenuo je s ceste. Davši znak da zaustave kočiju, ostavio
je svojeg kočijaša Maxwella da se pobrine za sivce iz zaprege. Uzjahavši zatim svojeg
gizdavog riđana, zaputio se prema Rawlings Hallu.
Prema riječima pričljivog krčmara, Gylesov daleki rođak, sir Charles Rawlings, živio je
povučenim životom u dubinama New Foresta. Svejedno, cesta prema Hallu bila je dobro
održavana, a vrata imanja su, kad je Gyles došao do njih, stajala širom otvorena. Ujahao je
na imanje, uz postojan topot kopita svojeg riđana po pošljunčanom prilazu. Drveće se
prorijedilo, a zatim ustupilomjesto prostranim travnjacima što su okruživali kuću od
izblijedjele crvene opeke koja je dijelom bila prekrivena kosim krovom, dok su na ostatku
stajali visoki grudobrani nad kojima se na jednome uglu uzdizao samotan toranj. Ništa od
građevine nije bilo novije dobi, čak niti georgijansko. Rawlings Hall bio je dobro održavan,
ali ni po čemu napadan.
Prednje dvorište krasio je velik cvjetnjak, odvajajući stari kameni zid od livada koje su
okruživale ukrasno jezerce. Skriven iza zida, uz cijelu se kuću pružao vrt; iza njega se
nastavljalo redovito podrezivano grmlje.
Gyles je povukao uzde ispred prednjeg stubišta. Začuli su se koraci. Sjahavši, dodao je
uzde mladom konjušaru koji je dotrčao do njega, a zatim se uspeo stubama i pokucao na
vrata.
»Dobar dan, gospodine. Kako vam mogu pomoći?«
Gyles je odmjerio pogledom krupnog batlera. »Grof od Chillingwortha. Želio bih vidjeti
sir Charlesa Rawlingsa.«
Batler mu je odao počast tek jednim treptajem. »Naravno, gospodine - moj lorde. Ako
pođete ovuda, odmah ću sir Charlesa obavijestiti o vašem dolasku.«
Uveden u gostinsku sobu, Gyles se tiho i nestrpljivo prošetao njome, potaknut
neobjašnjivim osjećajem da se nalazi tek na korak od sudbine koja ga je čekala. Naravno,
Đavolovom krivnjom. Biti čak i samo počasni Cynster značilo je previše izazivati sudbinu.
Vrata su se otvorila. Gyles se okrenuo dok je unutra ulazio gospodin - starija, pognutija,
brigama izmorenija verzija njega samoga, jednake visoke građe i jednake kestenjaste kose.

7
 Knjige.Club Books

Unatoč činjenici da Charlesa Rawlingsa nije poznavao otprije, Gyles bi ga odmah prepoznao
kao svojeg rođaka. »Chillingworth? No, dakle!« Charles je zatreptao, primjećujući sličnost
koja je svako pitanje u vezi s time učinila bespredmetnim. Ali, brzo se pribrao. »Dobro došli,
moj lorde. Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?«
Gyles se nasmiješio i rekao mu.

* * *
»Francesca?«
Povukli su se u privatnost Charlesove radne sobe. Nakon što je Gylesu ponudio da
sjedne na udobnu stolicu, i sam je sjeo iza svojeg radnog stola. »Žao mi je - ne vidim zašto bi
vas Francesca mogla zanimati.«
»Po tom pitanju nisam ni sam siguran, ali moja dilema - možemo li to tako nazvati? -
nije neuobičajena. Od mene kao glave obitelji očekuje se da se oženim. Štoviše, u mojem
slučaju je to posebno nužno, s obzirom na to da je veoma važno da dobijem nasljednika.«
Gyles je zastao, a zatim upitao: »Jeste li upoznali Osberta Rawlingsa?«
»Osberta? Nije li on Henryjev sin?« Kad je Gyles potvrdno kimnuo, Charles je
problijedio. »Nije li to onaj koji želi biti pjesnik?«
»Da, želio je biti pjesnik. Sada to i jest, a to je još neusporedivo gore.«
»Dobri bože! Rastresen, nespretan, nikad ne zna kud bi s rukama?«
»To je Osbert. Sada možete shvatiti zašto obitelj od mene očekuje da ispunim svoju
dužnost. Da budemo pravedni, i sam je Osbert zgrožen mogućnošću da u tome ne uspijem i
da će morati uskočiti u moje cipele.«
»Mogu zamisliti. Čak i kao dječak je bio beskičmenjak.«
»Stoga sam, navršivši trideset petu, krenuo u potragu za ženom.«
»I pritom ste računali na Francescu?«
»Prije nego što prijeđemo na pojedinosti, želio bih nešto pojasniti. Ja tražim pokornu
udavaču koja je voljna stupiti u dogovoreni brak.«
»Dogovoreni...« Charles se namrštio. »Mislite na praktičan brak?«
Gyles je podignuo obrve. »To mi je oduvijek zvučalo proturječno. Kako brak ikad može
biti praktičan?«
Charlesu to izgleda nije bilo smiješno. »Možda biste trebali bolje pojasniti što tražite.«
»Želim dogovoriti brak s damom primjerena podrijetla, odgoja i sposobnosti da bude
moja grofica te meni i obitelji osigura nasljednike koje trebamo. Osim toga i kućanskih i
formalnih dužnosti koje titula grofice od Chillingwortha sobom nosi, od dame neću
zahtijevati ništa više. Zauzvrat, osim same titule i onoga što ona razumno sa sobom nosi,
poput garderobe, njezine vlastite kočije i slugu, osigurat ću joj osobni prihod koji će joj
omogućiti uživanje u obilju do kraja života. Napokon, mene se teško može smatrati
siromašnim.«
»Uz dužno poštovanje, isto je i s Francescom.«
»Da, to shvaćam. Ipak, uz iznimku vlasništva nad imanjem Gatting, koje želim opet
priključiti imanju Lambourn, sva njezina naslijeđena imovina ostat će njoj, da s njome po
volji raspolaže.«
Charles je podignuo obrve. »To je uistinu velikodušno.« Pogled mu je na trenutak
nekamo odlutao. »Moram priznati da je i moje vjenčanje bilo dogovoreno...« Već trenutak
poslije, ponovno se usredotočio na Gylesa. »Rođače, bojim se da ovo moram pitati: postoji li
neki poseban razlog zbog kojega insistirate na dogovorenom braku?«
»Ako pritom mislite na to imam li kakvu trajnu priležnicu koje se ne želim riješiti, ili
nešto tome slično, odgovor je ne.« Gyles je pogledao Charlesa, proučavajući njegove
otvorene i iskrene smeđe oči. »Razlog zbog kojeg želim da moj brak - i sve što sa sobom nosi
- ostane u okviru poslovnog sporazuma jest to što apsolutno ne podržavam pojam braka iz

8
 Knjige.Club Books

ljubavi. To je shvaćanje daleko precijenjeno - štoviše, ne želim se u takvo što uopće upletati.
Ne želim da moja buduća supruga od mene očekuje ikakve izraze ljubavi, ni sada, niti u
nekoj ružičastoj budućnosti. Želim da od početka bude svjesna da ljubav nema veze s našim
odnosom. U tome ne vidim nikakve koristi i stoga želim da to od početka bude posve jasno.«
Charles ga je neko vrijeme promatrao, a zatim kimnuo. »Jedino što mogu zaključiti jest
da ste u tome pošteniji od ostalih koji s vama dijele mišljenje.«
Gyles mu na to nije ništa odgovorio.
»No, dobro - sada shvaćam što tražite, ali zašto Francesca?«
»Zbog imanja Gatting. Stoljećima prije, ono je pripadalo nama. Štoviše, vjerojatno je
tada otuđeno kao miraz u nekom dogovorenom braku - to imanje upotpunjuje moje posjede
na Lambournu. Nikad od njih nije ni trebalo biti odvajano, ali kako nisu postojale izričite
pravne zabrane, neki moj nepromišljeni predak prepisao ga je svojem mlađem sinu i to je
postalo prihvaćeno kao tradicija...« Gyles se namrštio. »Gerrard je bio stariji od vas, zar ne?
Kako to da ste ovo imanje naslijedili vi, a on Gatting?«
»Zbog mojeg oca.« Charles se nasmiješio. »Razišao se s Gerrardom jer je ovaj odbio
ugovoreni brak. Gerrard se oženio iz ljubavi i otišao u Italiju, a ja sam...«
»Prihvatio ugovoreni brak koji je vaš brat odbio?«
Charles je kimnuo. »I tako je otac promijenio oporuku. Gerrard je dobio imanje Gatting,
koje je trebalo pripasti meni, a ja sam dobio Hall.« Nasmiješio se. »Gerrardu to uopće nije
smetalo. Nakon očeve smrti ostao je živjeti u Italiji.«
»Sve do smrti. Kako se to uopće dogodilo?«
»Potonuće broda jedne noći na jezeru Luganu. Za to se doznalo tek sutradan. I Gerrard i
Katrina su se utopili.«
»I tako je Francesca došla k vama.«
»Da. Kod nas je već gotovo dvije godine.«
»Kako biste je vi opisali?«
»Francescu?« Charlesu se izraz lica smekšao. »Ona je prekrasna djevojka! Dašak svježeg
zraka i zraka sunca u jednome. Čudno je to, ali premda je prilično živahna, istodobno je i
smirena - znam, zvuči proturječno, ali...« Charles je pogledao Gylesa.
»Koliko shvaćam, dvadeset tri su joj godine. Postoji li neki razlog zbog čega se već nije
udala?«
»Ništa posebno. Prije svoje smrti Gerrard i Katrina su s Francescom ozbiljnije
razgovarali o budućem mužu, ali nesreća je sve to prekinula. Francesca se čvrsto odlučila na
dugo razdoblje žalovanja - bila je jedinica i jako vezana za roditelje. Tako se tek prije kojih
godinu dana opet počela pojavljivati u javnosti.« Charles se blago namrštio. »Iz razloga
kojima vas ne bih htio opterećivati, mi ovdje ne priređujemo zabave. Francesca posjećuje
okupljanja i mjesne balove u pratnji lady Willington, jedne od naših susjeda...«
Charles se prekinuo usred rečenice. Gyles je podignuo obrvu. »I što?«
Charles ga je proučio pogledom, a zatim izgleda donio odluku.
»Francesca je cijelu proteklu godinu aktivno tražila supruga. Upravo na njezin zahtjev,
zamolio sam lady Willington za pomoć.«
»I, je li pronašla koga tko bi joj mogao odgovarati?«
»Ne. Štoviše, vjerujem da je izgubila svaku nadu da će u ovim krajevima nekoga
pronaći.«
Gyles je pažljivo odmjerio Charlesa. »Premda bi moglo zvučati neprimjereno, mislite li
da bi vaša nećakinja mene mogla smatrati prikladnim?«
Charlesu se na licu pojavio kratak mudri osmijeh. »Po svemu onome što sam dosad čuo,
ako biste poželjeli da vas smatra prikladnim, tada bi tako i bilo. Vi biste bili u stanju svaku
naivnu mladu damu oboriti s nogu.«

9
 Knjige.Club Books

Gyles mu je uzvratio jednakim osmijehom. »Na nesreću, u ovom konkretnom slučaju

korištenje sposobnosti koje spominjete moglo bi se pokazati kontraproduktivnim. Ja želim
pokornu mladu, ali ne očaranu.«
»Istina.«
Gyles je odmjerio Charlesa, a zatim ispružio noge i prebacio čizmu preko čizme.
»Charlese, dovest ću vas u nezgodan položaj i pozvati se na pravo da mi kao glava obitelji
pomognete. Je li vam poznat bilo kakav razlog koji bi mogao priječiti da Francesca postane
sljedeća grofica od Chillingvvortha?«
»Ne. Baš nijedan.« Charles mu je odlučno uzvratio pogled. »Francesca bi tu titulu nosila
na ponos cijele obitelji.«
Gyles još neko vrijeme nije odvajao pogled od njegovoga, a zatim je kimnuo. »Vrlo
dobro.« Osjećao se kao da mu je s grudiju pao težak teret. »U tom slučaju, i formalno bih
zatražio ruku vaše nećakinje.«
Charles je zatreptao. »Tek tako?«
»Tek tako.«
»Pa« - Charles je krenuo ustati - »poslat ću po nju...«
»Ne.« Gyles mu je rukom pokazao da opet sjedne. »Zaboravili ste - želja mi je da se na
sve ovo gleda krajnje formalno. Želim jasno dati do znanja, ne samo riječju, nego i djelima,
da se radi o dogovorenom braku i ni o čemu više. Vaš opis vaše nećakinje potvrđuje
mišljenja drugih - velikih dama iz visokog društva koje imaju veoma mnogo iskustva u
procjenjivanju vrijednosti potencijalnih udavača. Sve one Francescu Rawlings smatraju
izvanrednom partijom - dodatni mi dokazi nisu potrebni. U takvim okolnostima, ne vidim
razloga za druženje s gospođicom Rawlings. Vi ste joj skrbnik - preko vas ću zatražiti
njezinu ruku.«
Charles je dvojio treba li ga u tome razuvjeravati; Gyles je točno procijenio način
rješavanja cijelog slučaja i shvaćao je da bi bilo kakva primjedba bila uzaludna, pa čak i
neumjesna. Napokon, on jest bio glava obitelji.
»Vrlo dobro. Ako je to vaša želja, ako me upoznate s pojedinostima, osobno ću još
večeras razgovarati s Francescom... Bilo bi bolje da to zapišem.« Charles je potražio papir i
pero.
Kad je bio spreman, Gyles je izdiktirao, a Charles sročio formalnu ponudu bračnog
ugovora između grofa od Chillingwortha i Francesce Hermione Rawlings. Dok je Charles
ispisivao posljednje odredbe, Gyles je glasno razmišljao: »Možda bi bilo dobro ne spominjati
srodstvo, koliko god daleko bilo. Ono ionako nije važno. Radije bih da se naglasi kako
ponuda dolazi od grofa.«
Charles je slegnuo ramenima. »To ne može škoditi. Žene vole titule.«
»Dobro. Ako vam ne trebaju dodatne informacije, ja bih vas napustio.« Gyles je ustao.
I Charles se uspravio na noge. Otvorio je usta, a zatim zastao, oklijevajući. »Mislio sam
vam ponuditi da ostanete kod nas, barem na večeri...«
Gyles je odmahnuo glavom. »Možda drugom prigodom. Budete li me trebali, odsjeo sam
u Lyndhurst Armsu.« Krenuo je prema vratima.
Charles je povukao konopac zvona, pa krenuo za njim. »Večeras ću o ovome razgovarati
s Francescom...«
»A ja ću sutra ujutro svratiti da čujem njezin odgovor.« Gyles je zastao tako da ga je
Charles dostigao na vratima. »Bit ću još samo malo indiskretan. Spomenuli ste da je i vaš
brak bio dogovoren - kažite mi, jeste li bili sretni?«
Charles ga je pogledao ravno u oči. »Da. Bili smo.«
Gyles je oklijevao, pa nagnuo glavu. »Tada znate da se Francesca nema razloga plašiti
dogovora koji predlažem.«

10
 Knjige.Club Books

Charlesu se u očima naslutila bol. Gyles je znao da je Charles udovac, ali nije predvidio
tako duboke osjećaje; očito, Charlesu je njegova supruga jako nedostajala. Osjetio je neku
čudnu jezu na tjemenu. Gyles je zakoračio u hodnik. Charles ga je slijedio. Rukovali su se, a
tada je pristigao i batler. Gyles je za njim krenuo prema izlazu iz kuće.
Kad su došli do predvorja, batler je promrmljao: »Poslat ću slugu po vašeg konja, moj
lorde.«
Ali, kad su zakoračili u predvorje nigdje na vidiku nije bilo nijednoga sluge, no na kraju
predvorja naglo su se otvorila zelena tapecirana vrata. Sekundu poslije kroz njih je vrišteći
istrčala kuhinjska pomoćnica. Ne obazirući se na Gylesa, dotrčala je do batlera.
»Oh, gospodine Bulwere, morate brzo doći! U kuhinji je pobjegla kokoš! Kuhar je
progoni s nožinom u ruci, ali ona nikako da stane!«
Batler kao da se istodobno osjetio uvrijeđenim i krivim. Dobacio je bespomoćan pogled
Gylesu dok ga je sluškinja svom silom povlačila za rukav. »Ispričajte me, moj lorde - poslat
ću vam nekoga u pomoć...«
Gyles se nasmijao. »Ne brinite se - sam ću se snaći. Kako ovo zvuči, bolje vam je srediti
stvari u kuhinji ako večeras želite imati večeru.«
Bolveru se na licu jasno vidjelo olakšanje. »Hvala vam, moj lorde. Konjušar će vam
pripremiti konja.« Prije nego što je uspio išta više reći, odvučen je dalje. Dok su nestajali
kroz vrata, Gyles je čuo kako kori sluškinju.
Smiješeći se, Gyles je sam krenuo prema ulaznim vratima. Izašavši vam, sišao je niza
stube, a zatim nagonski krenuo lijevo. Prošetao je cvjetnjakom, diveći se uredno obrezanom
grmlju i četinjačama. S lijeve se strane uza stazu uzdizao kameni zid, a za njim se nastavljala
živica od tisovine. Čim se ukazala prigoda, opet je skrenuo lijevo - u živici je bio prosječen
prolaz iza kojega se kroz grmlje pružala nova staza. Pogledao je naprijed; iza živice se
uzdizao krov staje.
Prošavši kroz prolaz, načas je zastao. Stazu kojom je išao presijecala je još jedna,
pružajući se dalje lijevo i desno. Pogledavši prema kući, otkrio je da se odatle pogled pruža
sve do mjesta gdje se kameni zid uz kojega je prije prošao spaja s uglom kuće. Odmah do
kuće uza zid je bila postavljena kamena klupa.
A na njoj je sjedila mlada dama.
Čitala je knjigu koja joj je rastvorena ležala u krilu. Zrake poslijepodnevnog sunca
obasjavale su je zlatnom svjetlošću. Ravnu kosu boje lana sklonila je s lica; glatka koža
sjajila joj je blijedom ružičastom bojom. S te joj udaljenosti nije mogao vidjeti oči, ali lice joj
se općenito nije činilo posebno dojmljivim. Ugodnih crta, ali ne i zanosno lijepo. Položaj u
kojem je sjedila, nagnute glave i spuštenih ramena, nagovještavao je da se radi o ženi s
kojom bi se lako izlazilo nakraj, prirodno pokornoj.
Nije bila žena koja bi mu na bilo kakav način pobudila znatiželju i kojoj bi inače
posvećivao vrijeme.
Bila je upravo onakva kakvu je tražio za svoju suprugu. Je li to bila Francesca Rawlings?
Kao da je neka nadnaravna moć čula njegove misli, začuo se ženski glas: »Francesca?«
Djevojka je podignula pogled. Sklopila je knjigu i uzela u ruke svoj šal kad je žena još
jednom dozvala. »Francesca? Franni?«
Ustavši, djevojka se odazvala: »Ovdje sam, teto Ester.« Glas joj je bio nježan i lepršav.
Pokrenuvši se, nestala je iz Gylesova vidokruga.
Gyles se nasmiješio i krenuo dalje. Vjerovao je Charlesu i ovaj ga nije iznevjerio -
Francesca Rawlings bila je pravi izbor za njegovu pokornu mladenku.
Staza ga je dovela do otvorenog travnatog dvorišta. Gyles je stupio u njega...
Neka napast u smaragdnoj suknji svom ga je silinom pokušala pokositi.
Sudarila se s njime poput prirodne nepogode - sitna žena koja mu je jedva dosezala do

11
 Knjige.Club Books

ramena. Prvo što mu je upalo u oči bila je bujna crna kosa koja joj je u uvojcima padala na
ramena i niz leđa. Iznad smaragdne suknje nosila je grimizni jahaći kaputić; na nogama je
imala čizme i u jednoj ruci bič.
Dohvatio ju je i uspravio - da je nije obgrlio rukama, pala bi na zemlju.
Ali, i prije nego što je došla do daha, stisak njegovih ruku postao je blaži jer su mu
razuzdani osjeti puteno ukazali na njezine raskošne obline. Tijelo joj je bilo čvrsto, a ipak
nježno i suštinski ženstveno - i njemu izrazito izazovno. Ruke su mu segnule dalje za njezina
leđa i zatim se sklopile, nježno je sputavajući uza se. Bujne grudi su mu zagrijale prsa, a
mekane butine naslonile se na njegove.
Iz usta joj se začulo prigušeno »Oh!«
Podignula je pogled.
Po obrazu ga je pomilovalo zeleno pero zataknuto joj za šeširić, nabijen na sjajne
uvojke. Gyles je to jedva primijetio.
Imala je zelene oči, zelenije od smaragda njezine suknje. Širom otvorene i znatiželjne,
bile su obrubljene gustim tamnim trepavicama. Besprijekornu kožu boje bjelokosti
oplemenjivala joj je blago zlaćana nijansa, a usne su joj bile tamnoružičaste i delikatno
oblikovane. Posebno je donja bila senzualno puna. Kosu je zabacila unazad, otkrivajući tako
visoko čelo i ljupki luk crnih obrva. Dugi uvojci obrubljivali su joj srcoliko lice, neodoljivo
pikantno i krajnje zagonetno; Gylesa je obuzela potreba da joj pročita misli.
Iznenađeni pogled njezinih očiju susreo se s njegovim, proučio mu lice, a zatim mu se,
još šire otvorenijih očiju, vratio na oči.
»Žao mi je. Nisam vas vidjela.«
Glas joj je više osjetio nego li čuo - osjetio ga je kao nekakvo unutarnje milovanje, kao
posve tjelesni poziv. A ton mu je bio... maglovit - senzualan ton koji mu je nekako pomutio
osjete.
Njegove veoma požudne osjete. Kao da su se međusobno prepoznali u samo jednom
treptaju oka. Oh da, zaprela je zvijer u njemu. Usne su mu se lagano izvinule u osmijeh,
premda je um i dalje ostao budno usredotočen.
Ona je spustila pogled, zaustavila ga na njegovim usnama, a zatim glasno progutala
slinu. Teški su joj se kapci spustili, skrivajući joj oči. Odmaknula se od njega. »Ako biste me
pustili, gospodine...«
Nije to želio, ali ipak ju je poslušao - polako, namjerno očito oklijevajući. Držati je u
zagrljaju bio je tako dobar doživljaj - bila je topla i veoma vitalna. Veoma živa.
Ustuknula je korak, zarumenjevši se kad su mu ruke dok ih je spuštao okrznule njezine
bokove. Popravila je haljinu, odbijajući ga pogledati u oči.
»Ako dopustite, moram poći.«
Ne čekajući odgovor, mimoišla se s njime, a zatim hitrim hodom nastavila niz stazu.
Okrenuvši se, nastavio ju je promatrati kako odlazi.
Usporila je korak. Pa zastala.
Zatim se okrenula i opet ga pogledala, bezazleno i nevino. »Tko ste vi?«
U zelenoj odori, okružena živicom, izgledala je poput Ciganke. Izravan pogled i stav bili
su joj utjelovljenje izazova.
»Chillingworth.« Potpuno se okrenuvši prema njoj, duboko joj se naklonio, ne
odvajajući pogled od njezina. Ponovno se uspravivši, pridodao je: »I definitivno vama na
usluzi.«
Ona ga je nastavila promatrati, a onda je neodređeno odmahnula. »Kasnim...«
Ali, kao da nije bilo nimalo tako...
Ostali su se promatrati; nešto primitivno rodilo se među njima - obećanje kojemu nisu
trebale riječi.

12
 Knjige.Club Books

Odvojila je pogled od njegova i požudno ga odmjerila od glave do pete, kao da ga želi

dobro upamtiti; on je učinio isto, ništa manje gladan onoga što pred sobom vidi, spreman
potrčati joj ususret.
Ali, ona ga je preduhitrila. Naglo se okrenula, dohvatila skute svoje suknje i pobjegla
stazom prema kući, nestavši mu iz vidokruga.
Pogleda prikovanog za sada praznu stazu, Gyles se obuzdao da ne potrči za njom.
Uzbuđenje mu je postupno splasnulo; okrenuo se. Osmijeh koji mu je iskrivio usne odisao je
nezadovoljstvom. Senzualni osjećaji bili su nešto s čime se redovito nosio; a Ciganka je
dobro znala u tome se pogađati.
Došao je do staje i poslao slugu po svojeg riđana; dok je čekao, na um mu je palo kako bi
se ovoga časa od njega očekivalo da razmišlja o svojoj budućoj mladenki. Mislima se
usredotočio na blijedu mladu damu s knjigom; ali u samo nekoliko sekunda tu je sliku
odmijenio živahniji i senzualniji prizor Ciganke kakvom ju je u posljednjem trenutku vidio, s
onim drevnim ispitivačkim pogledom u očima. Vraćanje misli na onu prethodnu bilo je
uistinu naporno.
Gyles se u sebi nasmijao. Napokon, to je i bila svrha ženidbe s takvom osobom - njezina
prisutnost nikad neće utjecati na njegove tjelesne želje. U tome se Francesca Rawlings
uistinu pokazala savršenom - samo par minuta nakon što ju je ugledao, misli su mu bile
prepune lascivnih maštarija o drugoj ženi.
O njegovoj Ciganki. Tko je ona? Opet je u mislima čuo njezin glas, njegov odvažan,
ćudljiv ton. Imao je u sebi nekakav naglasak - jedva primjetan - bogatijih vokala, suglasnika
dramatičnijih nego što bi ih Engleskinje željele upotrebljavati. Prisjetio se onog maslinastog
daška koji je kožu Ciganke činio zlaćanom; prisjetio se i da je Francesca Rawlings većinu
života provela u Italiji.
Konjušarski pomoćnik izveo je velikog riđana; Gyles je dječaku zahvalio i uzjahao, a
zatim u brzom kasu krenuo niz cestu.
Naglasak i boja tena - Ciganka je mogla biti Talijanka. Po ponašanju i odvažnosti kojom
mu se obratila svakako nije bila neka krotka, pristojna mlada engleska dama. Dakle,
Talijanka, prijateljica ili družica njegove buduće mladenke. Zasigurno nije bila sluškinja - ne
onako odjevena - a sluškinja se ne bi ni usudila onako otvoreno ponašati, ne pri prvom, pa
čak ni drugom susretu.
Stigavši do mjesta gdje je cesta ulazila u šumu, Gyles se još jedanput osvrnuo prema
Rawlings Hallu. Još uvijek nije bio siguran kako najbolje odigrati kartama koje su mu bile
udijeljene. Prvi mu je cilj i dalje bio osigurati sebi pokornu suprugu; unatoč putenoj želji
koju je u njemu probudila, zavođenje Ciganke morat će ostati na drugom mjestu.
Zaškiljio je, videći pred sobom ne blijede opeke nego par smaragdnih očiju, bistrih i
pronicljivih, iskusnih i sposobnih procjenjivati bolje od bilo koje čedne mlade dame.
Imat će je.
Kad jednom njegova pokorna mladenka dade svoj pristana , okrenut će se tom mnogo
poželjnijem osvajanju. Uživajući u tim mislima, okrenuo je riđana i u galopu krenuo niz
cestu.

13
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

rancesca je iz vrtnog predvorja utrčala u kuću. Naglo se zaustavivši počekala je da joj se

F oči priviknu na prigušeno svjetlo. I da joj se živci primire.
Dobri Bože! Cijelu je proteklu godinu u sebi proklinjala nedostatak žara u engleskih
muškaraca, a vidi što su joj bogovi sada dobacili. Ako im je i trebalo dvanaest mjeseci da ga
pronađu, nije se imala namjeru žaliti.
Čak je dvojila treba li pasti na koljena i zahvaliti im.
Prizor koji joj je to prizvalo u misli natjerao ju je na vedri tihi smijeh od kojeg joj je
zadrhtala rupica na desnom obrazu. A zatim je tog ushita nestalo. Tko god on bio, nije došao
njoj u posjet; možda ga više nikad neće vidjeti. Pa ipak, zasigurno joj je bio neki dalji rođak
— primijetila je sličnost s njezinim ocem i stricem. Namrštenih obrva, krenula je u kuću.
Netom nakon povratka s jahanja, čula je kako je Ester doziva. Izašavši iz staje, pohitala
je prema kući. Ostala je vani dulje nego inače; Ester i Charles su se možda zabrinuli. A zatim
se sudarila s neznancem.
Nesumnjivo džentlmenom, možda i plemenite krvi - teško je bilo razlučiti je li
Chillingworth bilo prezime ili plemićka titula. Chillingworth. Ponovila je to u sebi, pa i
naglas izgovorila. Bilo je uistinu zvučno, njemu potpuno primjereno. Što god drugo mogao
biti - po tom pitanju već je imala nekoliko ideja - bio je čista suprotnost onoj dosadnoj,
neuzbudljivoj provincijskoj gospodi koju je tijekom protekle godine proučavala. Tko god on
mogao biti, Chillingworth nije bio dosadan.
Srce joj je još ubrzano tuklo, a krv ostala uzavrela, daleko previše da bi se to moglo
pripisati jahanju. Uistinu, nije vjerovala da to ubrzano bilo i kratak dah koji su se tek sada
počeli smirivati imaju ikakve veze s jahanjem - bili su posljedica toga što ju je držao onako
čvrsto stisnutu uza se i smiješio joj se poput leoparda koji odmjerava svoj budući plijen - i
zato što je točno znala što mu je bilo na umu.
Pogled sivih očiju bio mu je vatren, iskričav pa ipak nekako mračan, a usne izvijene u
osmijeh zato što... zato što su mu misli bile pokvarene. Misli o nagim tijelima stisnutim
jedno uz drugo, o svilenim plahtama koje klize i šuškaju dok se tijela na njima uvijaju u
onom pradavnom ritmu. Glavu su joj odmah ispunili bludni prizori.
Rumena lica, otresla ih se i krenula niz hodnik. Ogledavši se uokolo i ne ugledavši
nikoga, pokušala je lice rashladiti mahanjem rukom. Nije željela Ester objašnjavati zašto je
tako rumena.
To ju je nagnalo da se zapita gdje je uopće Ester. Ušavši u središnji dio kuće, skrenula je
prema kuhinji. Ester nije bilo ondje. Osoblje je čulo Esterino dozivanje, ali nisu znali kamo je
otišla. Francesca je otvorila vrata i ušla u predvorje.
Bilo je prazno. Dok je prilazila stubištu, pete njezinih čizama odzvanjale su po podnim
pločama. Dospjela je do sredine prvog dijela stuba kad su se vrata radne sobe njezina strica
otvorila. Iz nje je izišla Ester, vidjela je i nasmiješila se. »Tu si, draga.«
Francesca se vratila do nje. »Oprosti - bio je tako lijep dan da sam samo jahala i jahala i
zaboravila na vrijeme. Čula sam kako me zoveš i odmah dotrčala. Nešto nije u redu?«
»Ne, nipošto.« Visoka dama neugledna lica, ali najblažeg mogućeg pogleda, Ester se
blagonaklono nasmiješila kad je Francesca stala pred nju. Ispruživši ruku, Ester je skinula
jahaći šešir s Francescinih razbarušenih uvojaka. »Tvoj stric želi s tobom razgovarati.
Premda je sve u redu, vjerujem da će te veoma zanimati što ti ima reći. Ja ću uzeti ovo« -
Ester je pogledala u jahaće rukavice i bič, koje je Francesca još uvijek držala u ruci i uzela ih
od nje - »i ovo, i odnijeti ih gore na kat. A sada idi - čeka te.«

14
 Knjige.Club Books

Ester je glavom pokazala prema otvorenim vratima radne sobe. Probuđene znatiželje,
Francesca je ušla i zatvorila za sobom. Charles je sjedio za svojim radnim stolom,
proučavajući neko pismo. Čuvši zatvaranje vrata, podignuo je pogled i ozario se.
»Francesca, draga djevojko, dođi i sjedni. Upravo sam doznao čudesne vijesti.«
Prišavši stolici koju joj je pokazao, ne pred stolom, nego pokraj njega, Francesca je to i
sama mogla vidjeti. Charlesu su oči blistale, nimalo zasjenjene nekom neizrecivom brigom
kao što su često znale biti. Prečesto umorno od briga i tuge, lice mu je sada sjalo
nepogrešivo vedrim raspoloženjem. Spustila se na sjedalicu. »Tiču li se te vijesti mene?«
»Itekako.« Okrenuvši joj se sučelice, Charles se podlakticama odupro o koljena kako bi
im lica bila još više u ravnini. »Draga moja, upravo sam dobio ponudu za tvoju ruku.«
Francesca se zagledala u njega. »Od koga?«
Sama se začudila s koliko je smirenosti uspjela to izgovoriti.
Misli su joj letjele u deset različitih smjerova, srce opet ubrzano kucalo, a dvojbe
prijetile izazvati pobunu. Vodila je pravu bitku da ostane smirena i zadrži dostojanstvo.
»Od jednog džentlmena, zapravo plemića. Ponuda dolazi od Chillingwortha.«
»Od Chillingwortha?« Čak i njoj je vlastiti glas zazvučao napeto. Jedva se usudila
povjerovati vlastitim ušima. One slike u njezinoj glavi...
Charles se nagnuo naprijed i uzeo je za ruku. »Draga moja, grof od Chillingwortha te
službeno zaprosio.«

* * *
Kad je Charles završio s pojašnjenjem, napornim i uz opetovano naglašavanje pojedinosti,
Francesca je ostala još više zaprepaštena.
»Ugovoreno vjenčanje.« Nije to nikako mogla prihvatiti. Od nekog drugog džentlmena,
da - Englezi su bili tako... flegmatični. Ali od njega - od čovjeka koji ju je držao u naručju i
pitao se kako bi to bilo... s njome... Nešto nije bilo u redu.
»On ustrajno želi da ti to shvatiš.« Charlesov nježan, ozbiljan pogled nije se micao s
njezina lica. »Draga moja, ne bih te nagovarao da ponudu prihvatiš ako takav dogovor ne
podržavaš, ali ogriješio bih se o dužnosti tvojega skrbnika kad ti ne bih rekao da je
Chillingworthov pristup, premda se možda činio hladnim, ipak pošten. Mnogi ljudi misle
isto, ali bi svoje ponude prikrili slatkorječivim lažima ne bi li osvojili tvoje romantično srce.«
Francesca je samo odmahnula rukom.
Charles se nasmiješio. »Znam da ti nisi lakovjerna djevojka koju bi bilo lako obmanuti.
Štoviše, dovoljno te dobro poznajem da budem siguran kako bi takve stvari s lakoćom
prozrela. Chillingvvorth nije čovjek koji bi tako postupio - to nije njegov stil. On je pripadnik
najviše klase - imovina mu je, kako mi je rečeno, uistinu velika. A ponuda mu je više nego
velikodušna.« Charles je zastao. »Želiš li još nešto znati - imaš li uopće kakvih pitanja?«
Francesca ih je imala gomilu, ali ne onakvih na kakva bi njezin stric mogao odgovoriti.
Na njih bi trebao odgovoriti njezin prosac. On nije bio čovjek koji bi podržavao beskrvan,
bezosjećajan brak. Njegovim su venama tekle vatra i strast, baš kao i njezinim.
Dakle, čemu sve ovo?
A onda joj je sinulo. »Razgovarao je s tobom danas popodne, dok sam bila na jahanju?«
Kad je Charles kimnuo, upitala ga je: »On me nikad prije nije vidio, nije li tako? Ne sjećam se
da su me s njime upoznali.«
»Ne vjerujem da te je vidio...« Charles se namrštio. »Jesi li ga susrela?«
»Na putu iz staje. Bio je... na odlasku.«
»No, dakle.« Charles se uspravio, primjetno se razvedrivši. »Znači...« Pogled mu je bio
odlutao nekamo iza Francesce; sada ga je opet vratio na njezino lice. Njihov se razgovor
oduljio; već je gotovo bilo vrijeme večere. »Sutra ujutro će se vratiti da čuje tvoj odgovor.
Što bih mu trebao reći?«

15
 Knjige.Club Books

Da mu ona ne vjeruje.
Francesca je susrela Charlesov nevini pogled. »Kaži mu... da mi je potrebno tri dana -
sedamdeset dva sata od ovog poslijepodneva - da razmislim o njegovoj ponudi. S obzirom
na iznenadnu i... neočekivanu prirodu njegove ponude, moram o njoj pažljivo razmisliti. Za
tri poslijepodneva, pristat ću ili odbiti ponudu.«
Charles je podignuo obrve; ali kad je završila, već je kimao glavom. »Izvrsna primjedba.
Možeš raščistiti sama sa sobom, a tada mu dati...« Charles se namrštio. »Točnije, dati meni
svoj odgovor.«
»Upravo tako.« Francesca je ustala, osjećajući kako je sve više ispunjava odlučnost.
»Otkrit ću kakav mi je odgovor prihvatljiv - a zatim ga može doznati i on.«

Bilo je gotovo podne sljedećega dana kad je Gyles ponovno dojahao do prilaza Rawlings
Hallu. Nakon što su ga odveli u radnu sobu, ugledao je Charlesa kako ispružene ruke obilazi
radni stol, s osmijehom na licu. Točno kao što je i očekivao. Nakon rukovanja, ponuđeno mu
je da sjedne.
Vrativši se u svoju sjedalicu, Charles ga je pogledao u oči. »Prije nekog vremena
razgovarao sam s Francescom. Nije bila odbojna prema vašoj ponudi, ali zatražila je neko
vrijeme - tri dana - da razmisli o odgovoru.«
Gyles je osjetio kako mu se obrve podižu. Zahtjev je bio posve razuman; ono što ga je
iznenadilo bilo je što ga je uopće postavila.
Charles ga je zabrinuto promatrao, ne uspijevajući mu pročitati izraz lica. »Je li to
problem?«
»Ne.« Gyles je kratko razmislio, a zatim vratio pažnju na Charlesa. »Premda ovo želim
što prije riješiti, zahtjevu gospođice Rawlings ne može se prigovoriti. Napokon, brak je
ozbiljna stvar - što sam i osobno želio naglasiti.«
»Svakako. Francesca nije nerazumna djevojka - nogama čvrsto stoji na tlu. Obvezala se
trećeg poslijepodneva od jučer dati jednostavno da ili ne.«
»Znači, za dva dana.« Gyles je kimnuo i ustao. »Vrlo dobro. Ostat ću u blizini i ponovno
svratiti poslijepodne dogovorenog dana.«
I Charles je ustao, nakon čega su se rukovali. »Koliko shvaćam«, rekao je Charles
ispraćajući Gylesa do vrata, »jučer ste vidjeli Francescu.«
Gyles je zastao i pogledao svoga domaćina. »Da, ali samo nakratko.« Sigurno ga je
vidjela kako je promatra i bila dovoljno promišljena da to ne pokaže.
»Nema veze. Čak će i jedan kratak pogled biti dovoljan. Ona je veoma privlačna mlada
dama, slažete se?«
Gyles je odvagnuo Charlesove riječi. Bio je blaži, nježniji čovjek od njega; bez sumnje su
mu odgovarale skromne žene. Gyles mu je uzvratio osmijeh. »Uvjeren sam da će gospođica
Rawlings izvrsno ući u cipele moje grofice.«
Okrenuo se vratima; Charles ih je otvorio. Bulwer je čekao vani, kako bi ga ispratio do
ulaznih vrata. Naklonivši se, Gyles je krenuo za njim.
Odlučio je kao i jučer prošetati do staje. Opušteno hodajući stazama okućnice,
pogledom je istraživao okolinu.
Charlesu je rekao da se ne želi formalno susresti sa svojom budućom mladenkom.
Prema njegovu mišljenju, time se ništa ne bi dobilo. Pa ipak, sad kad je zatražila trodnevnu
odgodu do donošenja odluke...
Možda bi bilo mudro upoznati tu mladu damu koja je hladnokrvno zatražila tri dana da
o njemu donese odluku. O njemu i o njegovoj krajnje velikodušnoj ponudi. Takvu je
odlučnost kod žene tipa Francesce Rawlings smatrao čudnom. Bez obzira na to što ju je
vidio tek nakratko, bio je stručnjak za prosudbu žena. Pa opet, u jednome je svoju
potencijalnu buduću pogrešno procijenio; činilo se razboritim uvjeriti sebe da ona ne skriva

16
 Knjige.Club Books

još kakva iznenađenja.

Sudbina mu se nasmiješila - ona je upravo šetala uz jezero, sama i praćena jedino
skupinom španijela. Uzdignute glave, uspravljena, odlazila je u suprotnom pravcu, praćena
psima koji su joj razigrano skakali oko nogu. Krenuo ju je dostići.
Primaknuo joj se upravo kad je zaobilazila kraj jezera. »Gospođice Rawlings!«
Zastala je i okrenula se. Sal koji je bila prebacila preko ramena je zalepršao, svojom
plavom bojom još više ističući njezinu svijetlo-plavu kosu, ravnu, tanku i pričvršćenu labavo
načinjenim čvorom. Lepršavi pramenovi obrubljivali su joj ljupko lice, prije pristalo nego li
lijepo. Najistaknutije su joj bile oči, veoma svijetloplave i obrubljene modrim trepavicama.
»Da?«
Promatrala ga je kako joj prilazi, očito ga ne prepoznajući i s jedva primjetnim
oprezom. Gyles se prisjetio vlastitog zahtjeva da ponuda bude predana pod njegovom
titulom; očito ga nije povezala s džentlmenom za kojega se razmišlja udati. »Gyles Rawling
s.« Naklonio se i nasmiješio dok se opet uspravljao. Sigurno ga je netko drugi vidio kako je
jučer promatra i o tome obavijestio Charlesa - možda žena koja ju je dozivala? »Ja sam vaš
daleki rođak. Smijem li malo prošetati s vama?«
Ona je zatreptala i zatim mu uzvratila osmijeh, upravo onoliko rezerviran koliko je
očekivao da će biti. »Ako ste mi rođak, pretpostavljam da je to posve u redu.« Rukom je
pokazala na stazu uz jezero. »Vodim pse u šetnju. Činim to svakoga dana.«
»Čini se da ih je podosta.« I svi su mu njuškali čizme. Nisu to bili lovački psi, nego
njihova manja verzija - kućni psi, gotovo za držanje u krilu. Odjednom mu je nešto palo na
um. »Jesu li vaši?«
»Oh, ne. Samo žive ovdje.«
Odmjerio ju je pogledom, ne bi li se uvjerio je li to bila šala. Izraz njezina lica uvjerio ga
je da nije. Zastavši korak iza nje, brzo joj je odmjerio stas. Bila je prosječne visine, tako da
mu je tjemenom upravo dosezala do brade; bila je i krhke građe, malo skromnijih oblina, ali
s prolaznom ocjenom. Prolaznom.
»Ona kuja ondje« - pokazala je na psa s iskrzanim uhom - »ona je najstarija. Ime joj je
Bess.«
Dok su dalje hodati uz rub jezera, ona je nabrajala imena pasa - a on ni za živu glavu
nije uspijevao smisliti na koji način razgovor skrenuti na druge teme. Sve što bi mu inače
živahan mozak smislio činilo se neprimjerenim u svjetlu njezine naivnosti i neskrivene
nevinosti. Davno je to bilo, prisjetio se, kad je posljednji put razgovarao s nekom nevinom
osobom.
No njezinu ponašanju ili stavu nije se moglo pronaći nikakve zamjerke. Nakon sedmog
psa uspio je ponuditi nekakav komentar na koji je spremno uzvratila. Pokazivala je naivnu
otvorenost koja je, kako je Charles spomenuo, bila čudno smirujuća. Možda zato što je bila
nezahtjevna.
Dospjeli su do kraja jezera i ona je skrenula prema kućnom cvjetnjaku. Već je pomislio
krenuti za njom kad je krajičkom oka primijetio smaragdni bljesak. Pogled mu se zalijepio
za lik u zelenoj opravi koji je jahao - jurio - udaljenom čistinom. Drveće mu je dopustilo
samo kratak pogled, a zatim je nestala. Mršteći se, produljio je korak i pridružio se svojoj
eventualnoj budućoj.
»Dolly je prilično dobra u hvatanju miševa...«
Dok su tako šetali livadom, njegova je pratilja nastavljala sa svojim psećim obiteljskim
stablom. Hodao je uz nju, ali misli su mu bile drugdje.
Prokleta Ciganka je jahala brzo - krajnje brzo. A konj kojega je jahala - je li mu se samo
zbog udaljenosti i njezina sitnog lika učinio tako golemim?
Došavši do cvjetnjaka, njegova je pratilja skrenula na stazu koja je vodila prema parku
uz kuću. On je zastao. »Morao bih krenuti.« Prisjetivši se zašto je ovdje, uspio je navući

17
 Knjige.Club Books

šarmantan osmijeh i nakloniti se. »Hvala vam na društvu, draga moja. Usudio bih se reći da
ćemo se ponovo susresti.«
Ona se naivno nasmiješila. »Bit će mi zadovoljstvo. Vi ste veoma dobar slušatelj,
gospodine.«
Uz ciničan naklon ju je napustio.
Hodao je kroz grmlje, pazeći da ga ne zaskoči kakva napast u zelenoj opravi. Ali nije se
pojavio nitko. Došavši do staje, pogledao je unutra i dozvao: »Hej!« Ostavši bez ikakva
odgovora, sam se zaputio niz dugi prolaz između odjeljaka, ali nije uspio pronaći
konjušareva pomoćnika. Pronašao je svojeg riđana, no nije primijetio nijednog konja koji je
nedavno uveden unutra. Pa ipak, Ciganka je dosad već trebala doći do staje; jahala je u ovom
smjeru.
Vrativši se u dvorište, ogledao se uokolo; činilo se da nigdje nikoga nema. Odmahujući
glavom, vratio se s namjerom da sam uzme svojeg konja, kad je topot koraka u trku najavio
konjušareva pomoćnika. Utrčao je u dvorište, mašući u ruci pletenom košarom s
dvostrukim poklopcem - ugledavši Gylesa, ukopao se u mjestu.
»Oh. Oprostite, gospodine. Ovaj.« Dječak je pogledao u staju, pa u Gylesa, i onda u
košaru. »Ovaj...«
»Za koga je to?« Gyles je pokazao na košaru.
»Gospođica je rekla da je odmah donesem.«
Koja gospođica? Gyles je to zamalo naglas izgovorio, ali koliko bi gospođica moglo biti u
Rawlings Hallu? »Čuj. Daj ti to meni. Ja ću joj odnijeti dok mi ti pripremiš konja. Gdje je
ona?«
Momak mu je uručio košaru; bila je prazna. »U voćnjaku.« Glavom je kimnuo u pravcu
koji je vodio iza staje.
Gyles se zaputio u tom smjeru, a zatim se osvrnuo. »Ako se ne vratim kad pripremiš
konja, samo ga ostavi vezanoga uz vrata. Sigurno imaš i drugog posla.«
»Razumijem, gospodine.« Dječak mu je salutirao, a zatim nestao u staji.
Polako izvivši usne u osmijeh, Gyles je ušao u voćnjak.
Zastavši, osvrnuo se uokolo; voćnjak je bio prilično velik, prepun stabala jabuka i šljiva
krcatih još nedozrelim plodovima. Zatim je ugledao konja - golemog crvenkastosmeđeg
skopča visokog najmanje metar i osamdeset, širokih pleća i snažnih nogu kojih se trebalo
paziti - kako osedlan stoji s uzdama bačenim na tlo i pase travu.
Krenuo mu je ususret i začuo njezin glas.
»Kako li si ti lijep momak.«
Dubok, uzbudljiv glas koji je odisao zavodljivošću.
»Dođi, daj da te pomilujem - da ti pogladim glavu. Uuuh, to je pravi dobar momak.«
Glas je nastavio tiho mrmljati, laskati, šaptati izraze dragosti, pozive na predaju.
Gyles se namrštio. Nastavio je dalje, proučavajući visoku travu, tražeći zavodnicu i
momka kojega je pokušavala obrlatiti...
Ona je ušutjela; Gyles je ubrzao korak. Došao je do stabla jabuke pokraj kojega je stajao
škopac. Pretražio je okolnu travu, ali nije vidio nikoga.
»Josh«, promrmljala je ona, »jesi li donio košaru?«
Gyles je podignuo pogled. Ona se cijelom dužinom ispružila po grani, ispružene ruke,
pipajući prstima...
Halje su joj se uzdignule do koljena, razotkrivajući gomilu bijelih podsuknji i izazovan
prizor golih nogu iznad čizama.
Gyles je osjetio vrtoglavicu. U njemu su se uskomešali osjećaji i emocije. Osjećao se
suludo dok mu se venama širio neopravdan gnjev, ne pronalazeći izlaza; osjećao se napola
uzbuđenim i uzdrmanim činjenicom da je tek jedan kratak pogled na kožu boje meda na

18
 Knjige.Club Books

njega tako moćno djelovao. A k tome je osjetio žestoku zabrinutost.

Prokleta Ciganka se nalazila dobrih tri metra visoko.
»Imam te!« Iz grozda jabuka dohvatila je nešto slično velikoj čupavoj lopti, a zatim to
gurnula u svoje bujne grudi, sjela i okrenula se - razotkrivajući još dva takva klupka u
drugoj ruci.
Tada ga je ugledala.
» Oh! « Zaljuljala se, a zatim stisnula oba mačića u jednu ruku i dohvatila granu, u zadnji
čas izbjegavši pad.
Mačići su tužno mijauknuli; Gyles bi istoga časa pristao s njima zamijeniti mjesto.
Sirom otvorenih očiju, suknje sada podignute iznad koljena, ona je zurila dolje u njega.
»Što vi radite ovdje?«
On se nasmiješio. Podmuklo. »Donio sam košaru. Josh je zauzet drugim poslom.«
Ona ga je proučila pogledom - štoviše, gotovo se namrštila na njega. »Pa, kad ste je već
donijeli, mogli biste i biti od koristi.« Pokazala je na grudicu krzna koja mu je upravo
pronašla vrh čizme. »Treba ih prikupiti i odnijeti u kuću.«
Spustivši košaru na tlo, Gyles je pokupio pahuljastu loptu do svojih nogu i gurnuo je
unutra. Zatim je dobro pregledao tlo oko sebe; kad se uvjerio da neće počiniti nekakvo
umorstvo, stao je pod granu i podignuo ruku. »Dajte mi ih.«
To se pokazalo teškom zadaćom jer se ona u isto vrijeme morala držati za granu. Na
kraju je spustila jednog mačića u krilo i dodala mu drugoga, a zatim i onoga iz krila.
Vrativši se do košare, Gyles je čučnuo i stavio ih u košaru, ne dopuštajući im da
pobjegnu van. Kutkom oka zapazio je kako je nešto krzneno proletjelo pokraj njega i brzo
posegnuo rukom. Gurnuvši bjegunca u košaru, upitao je: »Koliko ih je?«
»Devet. Evo još jednoga.«
Ustavši, prihvatio je smećkastu pahuljastu loptu. Dodao ju je kolekciji.
»Može li mačka imati devet mladih?«
»Ruggles očito u to vjeruje.«
Još se jedan dokotrljao kroz travu. Upravo ga je dodavao uskomešanoj čupavoj gomili u
košari, kad je začuo pucanje grane. »Oh - oh!«
Okrenuo se upravo na vrijeme da prijeđe jedan divovski korak i uhvati je kad se
strmoglavila s grane. Uz kovitlac grimizne suknje sletjela mu je u naručje. S lakoćom ju je
prihvatio i zatim je okrenuo u udobniji položaj.
Francesci su trebala dva pokušaja da opet pluća napuni zrakom. »H-hvala vam.« Zurila
je u njega, pitajući se treba li još štogod reći. Držao ju je kao da ne teži više od jednog od
mačića. Pogled mu se nije odmicao od njezinih očiju; nije mogla razmišljati.
A tada su se te sive oči smračile, postale olujne i vrtoglave. Pogled mu je skrenuo prema
njezinim usnama.
»Mislim«, promrmljao je, »da zaslužujem nagradu.«
To nije bilo pitanje - jednostavno je nagradu sam uzeo. Prignuvši glavu, spustio je usne
na njezine.
Prvi dodir bio je šokantan - usne su mu bile hladne, čvrste. Još su više otvrdnute klizeći
po njezinima, na neki način zahtjevno. Nagonski ga je pokušala smiriti i njezine su se usne
smekšale i popustile pod njegovim dodirom. Zatim se sjetila da bi se za njega trebala udati.
Prešla mu je rukama po grudima, preko ramena. Sklopivši ih na njegovu zatiljku, uzvratila
mu je poljubac.
Osjetila je njegovo oklijevanje, trenutak u kojem kao da ga je zatekla nespremnoga - no
svega trenutak poslije taj je osjećaj potisnula divlja želja i potresla je do srži. Glasno
udahnuvši, razdvojila je usne - on je navalio, bez samilosti i oklijevanja, uzimajući i tražeći i
zahtijevajući više.

19
 Knjige.Club Books

Na trenutak se još jače oslonila na njega, bespomoćno svjesna vlastite predaje, svjesna
da potpuno gubi kontrolu. Svjesna osjećaja koji su joj prožimali tijelo, udove, svjesna kako
joj se nožni prsti lagano grče. Za ovo je bila stvorena - znala je to cijeloga svojeg života. Ali,
bila je to samo jedna polovica, polovica pustolovine, pola jabuke koju je željela cijelu. Bez
otpora, pustila je da je preplavi plima strasti; kad se ona počela povlačiti, napregnula je
volju i opet je okrenula u drugom smjeru.
Strastveno mu je uzvratila poljubac i zatekla ga - iznenadila ga. Nije to očekivao; kad je
to napokon shvatio, već je bilo uhvaćen u njezinu igru - vreli dvoboj jezika kakav je oduvijek
zamišljala da mora biti. Nikada nijednog muškarca nije tako poljubila, ali je promatrala i
zamišljala i željela - pretpostavljala je da će oponašanje njegova milovanja djelovati. Tako
su, pretpostavila je, dame učile tu vještinu - ljubeći se i voleći s nekim tko to dobro zna.
A on je znao.
Vrele, žudne, usne su im se stopile, jezici isprepleli, istražujući, milujući. Osjetila je
vrelinu u tijelu, živci su joj se napeli; obuzelo ju je snažno uzbuđenje. A zatim im se poljubac
promijenio, usporio, osnažio, sve dok njegovi ritmični nasrtaji nisu nadjačali.
Zadrhtala je, osjetila kako nešto u njoj raste, nešto se otvara, odmata. Uzvraća. Cijelo joj
je tijelo osjećalo ushit, lepršavost, nesvjesni žar. Bila je zavedena.
Gyles je tonuo, uranjao pod val želje snažniji od ičega što je ikad poznavao. To ga je
povuklo za sobom silinom plimnog vala, nagrizajući mu i ispirući svu kontrolu.
Naglo je prekinuo poljubac. Trzajem je odmaknuo glavu i spustio pogled na nju. Držeći
mu se za ramena, čvrsto stisnuta u njegovu zagrljaju, ona je zatreptala, pokušavajući se
pribrati.
Lice mu se namrštilo. Promrmljao je kletvu, praćenu s: »Bože, tako si prokleto laka.«
Njoj su se oči raširile, a usne stisnule. Počela se divlje koprcati; on ju je spustio i
postavio na noge. Odgurnula se od njega, ustuknula korak, oštrim potezima uklanjajući lišće
s kaputića, a zatim otresajući i poravnavajući suknju.
Francesca se prisjetila da je bila gnjevna na njega - čak i prije te izjave. Rekao je da će
svratiti ujutro - moralo je biti podne prije nego što se udostojao doći. Dugo je čekala da ga
zaskoči. Kad se nije pojavio, otišla je na jahanje ne bi li se smirila. Što je to podne govorilo o
njegovoj želji da je dobije?
A tek taj način ponašanja! Nikakvog razgovora, ljubavničkih zagrljaja - samo vrela
strast i bezobzirno zavođenje. Premda ju je to još snažnije privlačilo njemu - on to nije
mogao znati. Zar mu je bilo tako svejedno... ili je možda bio toliko uvjeren da će ga ona
prihvatiti?
I na što je točno mislio nazvavši je »lakom«?
Priginjući se da bi izbrojila mačiće, dobacila mu je oštar pogled. »Koliko shvaćam,
iznijeli ste ponudu, moj lorde.«
Gyles ju je promatrao kako prebrojava mačiće; i dalje se mrštio. Ako je čula za to...
»Jesam.«
Dovraga, tko je ona? Prije nego što ju je to dospio upitati, rekla je: »Ovdje ih je šest - tri
nam nedostaju.« Ustala je i ogledala se uokolo. »Taj vaš dom - zamak Lambourn. Je li uistinu
pravi zamak? Ima li grudobrane i kule i podizni most i opkop?«
»Opkopa i mosta nema.« Gyles je uočio sivu mačkicu skrivenu iza kamena. Pošao ju je
uhvatiti, ali ona je otrčala dalje. »Nad glavnim ulazom još uvijek stoje ostaci grudobrana i
dvije kule na oba ugla pročelja. A na početku prilaza je još jedna kuća - ona je sada
udovičina.«
»Udovičina? Majka vam je još uvijek živa?«
»Da.« Skočio je za mačkicom i ščepao je. Držeći je za kožu za vratom, odnio ju je do
košare.
»Što ona misli o vašoj ponudi?«

20
 Knjige.Club Books

»Nisam je pitao.« Gyles se potrudio uskoprcalu mačkicu staviti u košaru, pazeći da mu

pritom koja od ostalih ne pobjegne. »Ona s time nema ništa.«
Tek kad se uspravio, shvatio je što je rekao. Ako ćemo pravo, uistinu je bilo tako, ali
kojeg se vraga o tome njoj ispovijeda? Opet se namrštivši - otvoreno - na nju, otkrio je još
jednog mačića kako se iskrada prema kraju voćnjaka. Tiho proklevši, potrčao je za njim.
»Boravite li u Lambournu cijelu godinu, ili samo na nekoliko mjeseci?«
Postavila mu je to pitanje kad se vratio, s nemirnim klupkom krzna u ruci. U naručju je
držala žućkastu mačkicu, čvrsto stisnutu uz bujne grudi. Prela je tako glasno da je mogla
samoj sebi probiti uši.
Taj ga je prizor potpuno omeo. Gyles je potpuno oduzet i suhih usta promatrao kako se
priginje i premješta mačkicu iz dotadašnjeg gnijezda u košaru.
»Ah...« Zatreptao je kad se uspravila. »U Lambournu provodim otprilike polovicu
godine. U London odlazim u sezoni glavnih zbivanja i opet tijekom jesenjeg zasjedanja
Parlamenta.«
»Oh?« Zelene oči sijevnule su joj iskrenim zanimanjem. »Znači, sjedate na svoje mjesto
u Parlamentu i sudjelujete u raspravama?«
Slegnuo je ramenima, spremajući posljednju mačkicu u košaru. »Ako se radi o nečemu
što me zanima, da, naravno.« Namrštio se. Kako li su samo došli na tu temu?
Zatvorio je poklopac košare, podignuo je i uspravio se.
»Dajte.« Pružila mu je škopčeve uzde i posegnula za košarom. »Možete povesti Sultana.
Ja ću nositi njih.«
Prije nego se snašao, ostao je stajati s uzdama u ruci i promatrati je kako odlazi kroz
voćnjak. Promatrati kako njiše zanosnom stražnjicom dok se sa skutom suknje u ruci
uspinje blagom uzbrdicom. Stisnuvši čeljust, krenuo je za njom - a zatim shvatio zašto je
njemu prepustila škopca.
Trebala mu je minuta dok zvijer napokon nije uvjerio da ozbiljno namjerava poći.
Golemi konj je napokon pristao krenuti za njim dok je hitao za vješticom. Onom koja ga je
ispitivala. Sustižući je, zapitao se kakve su joj namjere. Jedan mogući odgovor natjerao ga je
da uspori.
Znala je za njegovu ponudu. To je naviještalo da uživa povjerenje Francesce Rawlings.
Je li ga, pristavši na sastanak s njime, zapravo ispitivala u Francescino ime? Francesca
sigurno nije znala tko je on, ali ako joj ga Ciganka nije opisala... bilo je to lako moguće.
Dostigavši je, promrmljao je: »Dakle, kažite mi što još gospođica Rawlings želi znati?«
Francesca se osvrnula i pogledala ga - izruguje li se on to s njome? Opet mu je stala
sučelice. »Gospođica Rawlings«, rekla je pomalo trpko, »želi znati je li vam kuća u Londonu
velika.«
»Pristojno. Relativno je nova, niti pedeset godina stara, tako da raspolaže svim
suvremenim pogodnostima.«
»Pretpostavljam da u Londonu vodite prilično buran život, barem tijekom glavne
sezone?«
»Zna biti užurbano, no većina zabava odvija se navečer.«
»Pretpostavljam da je vaše društvo prilično traženo.«
Gyles se zagledao u njezin kovrčavi zatiljak. Kako joj nije mogao vidjeti lice, nije mogao
biti siguran, ali... zasigurno se ne bi usudila. »Omiljen sam kod domaćica.«
Pa neka to protumači kako želi.
»Uistinu? A imate li trenutačno kakvih posebnih veza s nekom od tih domaćica?«
Drska vještica pita ga ima li ljubavnicu. Došavši do stajskog dvorišta, stupila je na
popločeno tlo i okrenula se - zelene oči odoljele su svoj moći njegova mrkog pogleda.
Zaustavivši se pred njom, dobro ju je odmjerio. Nakon jednog napetog trenutka, polako

21
 Knjige.Club Books

i jasno je izjavio: »Trenutačno ne.« Činjenica da je to upravo namjeravao promijeniti debelo

je naglasila njegove riječi.
Ne odmičući pogled od njegova, Francesca je otkrila kako s lakoćom potiskuje osmijeh.
Njegove sive oči govorile su nešto što nije sa sigurnošću shvaćala. Je li je to izaziva da bude
dovoljno dobra, dovoljno očaravajuća da ga zadrži podalje od postelja drugih žena? Je li joj
to govori da izbor hoće li ili neće imati ljubavnicu ovisi o njoj? U tome je bilo izvjesnog
izazova, ali ona je imala svoj ponos. Ustuknuvši, strogo ga je odmjerila. »Moram ove mačiće
odnijeti unutra. Ako biste Sultana predali Joshu...«
Kraljevski visoko podignute glave, okrenula se i zaputila prema kući.
Gyles je zamalo pojurio za njom i okrenuo je natrag sebi; boreći se protiv tog nagona,
čvrsto je stisnuo šake.
»Ruggles!« dozvala je. Do nje je dotrčala žućkastosmeđa mačka. Zastala je i ponjušila
košaru, a zatim mijauknula i otrčala uz nju.
Gyles je progutao bijes; od toga je posve uskiptio. Njezin posljednji pogled bio je kap
koja je prelila čašu. Namjerio je zatražiti objašnjenje tko je zapravo ona i u kakvu je odnosu
s Francescom Rawlings kad se prokleta vještica usudila tako ga po kratku postupku
isprašiti!
Nije se mogao sjetiti kad se posljednji put neka dama usudila riješiti ga se, i to na takav
način.
Kroz napola sklopljene kapke promatrao ju je kako nestaje u kuhinjskom vrtu, tepajući
mačićima i njihovoj majci. Osim ako sve nije posve pogrešno shvatio, Ciganka ga je upravo
odlučno stavila na njegovo mjesto.

22
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

ije je mogao izbiti iz glave. Nije se mogao riješiti njezina okusa - tako divlje
N strastvenoga - u ustima, nije svoja ćutila mogao osloboditi od njezina uroka.
Već je bilo sljedeće jutro, a on je još uvijek bio opčinjen.
Jašući kasom kroz šumu, Gyles je prijezirno otpuhnuo. Uz samo malo nagovaranja,
mogao ju je već ondje imati, pod onim prokletim stablom jabuke. Nije mogao dokučiti zašto
ga je ta činjenica toliko uznemirivala - zato što se zavođenje pokazalo tako lakim? Ili zato što
nije imao razbora iskoristiti prigodu? Da jest, možda ga to ne bi još toliko mučilo, poput trna
u mesu, poput svrbeža zbog kojega se tek morao počešati.
S druge strane...
Potisnuo je tu uznemirujuću misao. Pa nije mu toliko značila - jednostavno je bila
izazovna vještica koja ga je bezobrazno, otvoreno izazivala, a on nikad nije bio u stanju
othrvati se izazovu. I to je bilo sve. Nije bio njome opsjednut.
Još ne.
Pustio je da mu to upozorenje nestane iz uma. Bio je previše odrastao, previše iskusan
da bi se dao tako uloviti. Zato je i bio ovdje, dogovarajući vjenčanje s poslušnom,
nezahtjevnom osobom. Prisjetivši se toga, provjerio je gdje se nalazi, a zatim se prvom
jahaćom stazom zaputio prema Rawlings Hallu.
Uranio je više nego prethodnog dana; zatekao ju je kako napušta pseće nastambe.
Dočekala ga je vedrim osmijehom i s: »Dobro jutro, gospodine Rawlingse. Opet ste svratili?«
Uzvratio joj je osmijehom, ali ju je pažljivo odmjerio. Pretpostavio je da će nakon
jučerašnjeg dana i izvješća koje joj je Ciganka bez sumnje podnijela Francesca shvatiti tko je
on.
Ako jest, onda je bila bolja glumica od Sare Siddons; ni traga od te spoznaje nije joj se
naziralo u očima, u izrazu lica ili stavu. Prihvatio je to, ali s prikrivenim iznenađenjem.
Nakon što je dobro promislio, nije našao razloga da je obavještava tko je on - sada ne. Samo
bi je doveo u nezgodnu situaciju.
Kao i prije, otkrio je da mu je lako s njome šetati. Tek kad su dospjeli do druge strane
jezera i ona zastala da se divi nekom stablu i kad ga je upitala koje bi vrste moglo biti,
shvatio je da su mu misli odlutale. Taj je propust s lakoćom prikrio - radilo se o brezi; nakon
toga je bio pažljiviji. Samo da bi otkrio kako je njegova moguća buduća uistinu savršen izbor
za ono što je tražio. Glas joj je bio lepršav i tih, nimalo strastven ili senzualan; nije
posjedovao moć da mu opsjeda misli. Bila je ljupka i sramežljiva i neuzbudljiva - više je
vremena proveo promatrajući španijele nego nju.
Da je šetao s Cigankom, preko španijela bi se spoticao.
Odmahujući glavom - i priželjkujući da iz nje može nekako odagnati sve vještičine slike,
posebno one izazovne prizore zbog kojih polovicu noći nije mogao usnuti - vratio je misli
natrag na mladu damu koja je trenutačno hodala uz njega.
Nije u njemu budila ni najmanju iskricu senzualne želje; kontrast između nje i njezine
talijanske družice nije mogao biti snažniji. Bila je upravo ono što je želio za svoju dragu
mladenku - mlada dama koja nimalo ne utječe na njegovu strastvenu narav. Obavljanje
bračnih dužnosti bit će uistinu jednostavno; napraviti joj par djece bit će prava lakoća.
Možda nije bila neka ljepotica, ali bila je dovoljno zgodna, nenametljiva i simpatična.
Ako prihvati njegovu ponudu ne zahtijevajući i njegovu ljubav, dobro će se slagati.
U međuvremenu, s obzirom na to da su Ciganka i njegova mladenka bile prijateljice,
moglo bi biti mudro prije zavođenja Ciganke procijeniti dubinu njihova prijateljstva. Već

23
 Knjige.Club Books

sama pomisao na neku velebnu emocionalnu scenu između njega i njegove žene jer petlja s
njezinom prijateljicom bilo je najbliže anatemi što je mogao zamisliti, pa ipak je sumnjao da
će do toga doći. Tko zna? Možda im se prijateljstvo time i produbi; takve stvari u visokom
društvu nisu bile nepoznanica.
U glavi mu je opet odjeknulo ono dosadno upozorenje; ovaj put ga je shvatio ozbiljnije.
Bilo bi mudro s Cigankom igrati oprezno, barem dok se ne oženi i svoj život ne sredi onako
kako želi.
Ciganka je bila divlja i nepredvidljiva. Sve dok mu brak ne postane gotova stvar,
izbjegavat će njezine izazove.
Kao i prije, svoju buduću mladenku napustio je u cvjetnjaku okućnice. Njegov odlazak je
popratila s osmijehom, ne pokazujući namjeru da ga zadržava i dalje mu oduzima vrijeme.
Potpuno zadovoljan time, Gyles se zaputio prema stajama.
Josh je čekao; otrčao je da dovede njegova riđana. Gyles je dotad razgledao okolicu.
Zatim se Josh vratio. Gyles je odugovlačio, odgađajući da uzjaše konja koliko je mogao, a
zatim se napokon kasom zaputio niz prilaz i skrenuo na cestu prema Lyndhurstu.
Upravo je odlučio izbjegavati Ciganku - bilo bi nelogično osjećati razočaranje time što je
nije vidio.
A tada se upravo to dogodilo i njemu je srce poskočilo. Munjevito i otmjeno tjerala je
konja niz pustu stazu. Prije nego što je o tome i promislio, popustio je riđanu uzde i pojurio
za njom.
Ona je usporila na kraju staze, premišljajući se kojim odvojkom krenuti dalje, a zatim je
začula topot riđanovih kopita i osvrnula se.
Licem joj se razlio osmijeh, mijenjajući se kroz cijeli spektar od dobrodošlice do ushita.
Neobuzdano se nasmijavši, dobacila mu je izazovan pogled i pojurila stazom.
Gyles je krenuo za njom.
Riđan kojeg je jahao bio je izvrsna životinja, ali sivac kojega je ona jahala bio je bolji. K
tome, on je bio teži i nije poznavao staze kojima je ona tako spretno vodila svojega konja. No
tvrdoglavo ju je slijedio, znajući da će mu napokon dopustiti da je dostigne.
Dok su tako jurili kroz šumu, osvrnula se i dobacila mu pogled; na trenutak je primijetio
njezin izazovni osmijeh. Pero zadjenuto u vrpcu njezina šešira mahalo je dok je poskakivala
i zanosila se, stručno punom brzinom vodeći sivca kroz svaki zavoj. Zatim su iz šume izbili
na prostranu livadu obrubljenu drvećem. Uz povik »hija!«, Gyles je otpustio uzde i rukama i
koljenima natjerao riđana da ubrza. Počeli su pristizati leteću Ciganku. Premda je jahala
brzo, s olakšanjem se uvjerio da dobro kontrolira sivca. Golemi pastuh je sigurno pripadao
Charlesu, uzgojen da bude izdržljiv i brz. Na ovom terenu se pokazivao najbržim i
najpouzdanijim, posebno jer je sada trčao s tek dijelom uobičajenog tereta jahača.
Vještica je čula da joj se približava; preko ramena se glasno nasmijala. »Još?« Ne
čekajući njegov odgovor, pojurila je sljedećom stazom.
Skretali su i vrtjeli se, a zatim se utrkivali još jednom livadom; u ušima mu je bubnjalo
ushićenje. Već godinama nije osjetio takav izazov, to potpuno predavanje uzbuđenju koje su
donosili brzina, neumorno toptanje kopita konja, njegov odjek koji je osjećao u krvotoku.
Znao je da i ona to osjeća - vidio je to u njezinim blistavim očima. Pogledi su im se tek
na trenutak sreli, a onda je opet odjurila.
Nije mu trebalo svjesno donositi odluku da pođe za njom; kao jedan su letjeli šumom.
Ona ih je obavijala, držala ih u svojim zelenim grudima kao da jure nekim bezvremenskim
mjestom.
No vrijeme je ipak pretjecalo.
Gyles je jahao od svoje treće godine; imao je urođen osjećaj za snagu konja, za to koliko
može juriti punom brzinom. Došao je trenutak kad je to provjerio. Njegov konj je tako
mogao nastaviti još neko vrijeme; putem od Halla je samo kaskao.

24
 Knjige.Club Books

To mu je misli usmjerilo na sivca. Mogao se u sve okladiti da je Ciganka jurila punom

brzinom još otkad je napustila staje.
Počeo se zabrinjavati.
Kod svakog naglog skretanja staze srce bi mu brže zakucalo; dah bi mu zastao svaki put
kad bi preskočila neku neravninu. U glavi su mu počeli promicati prizori - nje kako leži
ozlijeđena, ispružena preko srušenog debla, strmoglavljena na svoju ljupku glavu, vrata
izokrenutog pod nemogućim kutom...
Nije se mogao otresti tih prizora.
Drveće se prorijedilo. Izletjeli su na još jednu čistinu. Dozvao ju je da stane, ali ona je
već bila potjerala sivca. Lice joj je blistalo - zabacila je glavu i nasmijala se, a zatim usmjerila
pogled naprijed, dohvatila uzde...
I Gyles je bacio pogled preda se.
Polje je napola dijelila stara, oronula i mladicama obrasla ograda. Potjerala je sivca
prema njoj.
»Ne!«
Uzvik mu se izmiješao s topotom kopita - sivčevih i riđanovih. Bila je predaleko ispred
njega da bi joj uhvatio pogled. A zatim preblizu ogradi da bi riskirao ometati je u njezinoj
namjeri.
Još uvijek metrima pred njim, sivac je pojurio. Pomolio se da sve dobro prođe. Moćna
kopita s lakoćom su prešla preko ograde. Sivac je doskočio na zemlju, a onda posrnuo.
Ona je vrisnula.
Kad je životinja pala, izgubio ju je iz vida, a zatim je sivac opet ustao - bez jahača.
Sa srcem u grlu skrenuo je tako da je ogradu preskočio nekoliko metara dalje od mjesta
na kojem je pala, a zatim zaokrenuo konja...
Ležala je na leđima usred grma štipavca, raširenih ruku i nogu.
Sudeći prema izrazu njezina lica i veličini grma, bila je neozlijeđena.
Panika od koje mu se stegnulo grlo nije odmah minula.
Otkasavši do grma, povukao je uzde i spustio pogled na nju. Ubrzano je disao - napor od
jahanja dojmio mu se kao da je u galopu prešao cijelu milju.
A od gnjeva je osjećao da bi je mogao živu oderati.
Ona mu se nasmiješila, ali zatim je primijetila njegov oštri pogled ispod spuštenih
kapaka.
»Vi glupa ženo!« Zastao je da gnjev s kojim je to izgovorio splasne. »Ćuli ste da vičem -
za kojega vraga se niste zaustavili?«
Njoj su oči sijevnule zelenim ognjem; tvrdoglavo je isturila bradu. »Čula sam vas, ali
iznenadilo bi me kad bi čak i tako sofisticiran gospodin poput vas mogao predvidjeti da se
ovdje nalazi grm štipavca!«
»Vaš problem nije bio taj grm.« Zakoprcala se, pokušavajući se uspraviti, ali grm joj to
nije dopuštao. Sišao je s riđanovih leđa. »Prokletstvo - vi uopće ne biste trebali jahati ako ne
znate bolje štedjeti svojeg konja, zasigurno ne tako žestoko kao što ste to činili. Sivac je bio
umoran.«
»Nije !« Još se žešće pokušala osloboditi iz stiska grma.
»Evo.« Ispružio je ruku. Kad je i dalje oklijevala, odmjeravajući mu ruku i lice kroz
stisnute očne kapke, pridodao je: »Ili prihvatite moju prokletu ruku, ili ću vas ostaviti da
ovdje prenoćite.«
Prijetnja je učinila svoje - štipavac je bio u cvatu i raskošno urešen oštrim trnjem.
Uz princeze dostojan arogantni pogled ispružila je ruku u rukavici. On ju je dohvatio i
povukao - i već sljedećeg trena našla se pred njim na nogama.

25
 Knjige.Club Books

»Hvala vam.«
Ton njezina glasa dao je navijestiti da bi radije prihvatila pomoć nekog gubavca.
Podignuta nosa, osorno se okrenula, rukom povukla za sobom tešku suknju i krenula prema
sivcu. »Nije on umoran.« Zatim joj se glas promijenio. »Viteže... dođi, momče.«
Sivac je podignuo glavu, naćulio uši i zatim došao do nje.
»Ne možete se takvi vratiti u sedlo.«
Na te odsječne, ponižavajuće riječi Francesca mu je preko ramena dobacila
omalovažavajući pogled. »Nisam ja jedna od vaših razmaženih engleskih gospojica koje ne
znaju uzjahati bez tuđe pomoći.«
On je na trenutak ostao šutjeti, a zatim je uzvratio: »Pa dobro. Da vidimo kako ćete to
izvesti.« Posegnuvši za Vitezovim uzdama, povukla ih je i taj pokret iskoristila da potajice
dobaci pogled svojem gotovo budućem. Stajao je prekriženih ruku i nijemo je promatrao.
Nije ni pokušao dohvatiti riđanove uzde.
Lice mu je bilo kameno - u smirenom iščekivanju.
Francesca je zastala. Zagledala se u njega. »Što?«
Nije se žurio odgovoriti. »Upali ste u grm štipavca.«
»Pa?«
Nakon još jednog mučnog trenutka šutnje, upitao je: »Zar u Italiji nema te biljke?«
»Nema.« Namrštila se. »Ne te vrste...« Odjednom joj je sinulo; zagledala se u njega širom
otvorenih očiju, a zatim okrenula glavu da pogleda stražnji dio svoje suknje. Bila je prepuna
slomljenih trnova. Dohvatila je svoje dugačke uvojke i zabacila ih za ramena. I oni su bili
urešeni trnovima. »Oh, ne!«
Dobacila mu je pogled koji je jasno govorio što o njemu misli, a zatim se prihvatila
uklanjanja oštrog trnja iz suknje. Ali, nije mogla dobro vidjeti; neka mjesta je jedva mogla i
dosegnuti.
»Želite li da vam pomognem?«
Podignula je pogled. Stajao je ni metar od nje, no ponudu je iznio potpuno ravnodušnim
glasom. Ništa mu nije mogla pročitati u očima; izraz lica bio je savršeno neutralan.
Zaškrgutala je zubima. »Molim vas.«
»Okrenite se.«
Poslušala ga je, a onda pogledala preko ramena. On je čučnuo iza nje i počeo joj čupati
trnje iz suknje. Nije osjećala ništa više od povremenog potezanja. Vrativši samopouzdanje,
pažnju je posvetila svojim uvojcima koji su joj niz leđa padali sve do struka; povlačila je i
čupala, posezala i razvlačila - on je zarežao da se smiri i nastavio se u tišini baviti njezinom
suknjom.

Pogleda usredotočenog na smaragdnu tkaninu, Gyles se trudio ne razmišljati o onome što

ona skriva. Bilo je to teško. Još se jače potrudio ne misliti na osjećaje koji su ga preplavili
istoga trena kad je pala.
Baš nikad dotad nije osjetio takvo što - ni zbog čega ni zbog ikoga. Na jedan teški
trenutak pomislio je da se sunce ugasilo, kao da mu je netko isisao svjetlo iz života.
Bilo je to smiješno. Pa upoznao ju je tek prije dva dana.
Pokušao je sebe uvjeriti da je u pitanju nekakav osjećaj odgovornosti - neka vrsta skrbi
o nekom mlađem, neki osjećaj lojalnosti prema Charlesu kojemu je Ciganka očito bila na
brizi. Pokušao je sebi reći brojne stvari - ali nije ni u jednu povjerovao.
Dugotrajan posao uklanjanja trnja dao mu je vremena da neželjene emocije gurne
natrag iza zida iz kojega su izniknule. Bio je odlučan držati ih ondje, zaključane na sigurnu
mjestu.
Iščupao je i posljednji trn, pa ustao i protegnuo se. Ona je nešto prije završila s kosom i

26
 Knjige.Club Books

šutke čekala da i on završi.

»Hvala vam.«
Riječi su joj bile blage; kratko ga je pogledala, a zatim se okrenula i dohvatila uzde.
Stao je iza nje i bez riječi joj ponudio sklopljene ruke za potporu - znao je da bi radije
pregrizla jezik nego ga za to zamolila.
Uz kratak naklon, stavila je čizmu na njegove ruke. S lakoćom ju je podignuo - bila je
tako lagana. Namršten, vratio se do riđana i skočio u sedlo.
Ona je u tišini povela put prema stazi.
Išao je za njom, duboko utonuo u misli.
Kad su došli do staze, potapšao je riđana po boku i sustigao je.
Francesca je bila svjesna njegove prisutnosti, ali ostala je ukočeno gledati preda se.
Onaj gnjev koji je isprva - savršeno opravdano - osjećala zbog njegova prijekora počeo je
blijedjeti, samo da bi ga zamijenila panika. Ovo je muškarac s kojim bi se uskoro mogla
vjenčati.
Iza njegovih napetih riječi, njegovih gotovo nasilnih kretnji, naslutila je ćud jednako
žestoku kakvu je i sama imala. Po njezinu shvaćanju, to mu je išlo u prilog - mnogo bi se
radije nosila s vatrenim muškarcem nego li s nekim ledene krvi. No zabrinjavalo ju je
njegovo moguće - premda ne vjerojatno - mišljenje o njezinu jahanju. U dvije godine
boravka u Engleskoj, toj zemlji suzdržanosti, jahanje joj je bilo jedini ventil za otpuštanje
divljih nagona koji su joj bili sastavni dio duše.
Sastavni dio nje - ako ih se ne bi mogla rješavati povremenom tjelovježbom, poludjela
bi. Za pristojnu mladu damu u Engleskoj jahanje brzinom vjetra bilo je najbezumnija
moguća aktivnost.
Što ako joj njezin suprug - čovjek kojemu će se pokloniti i koji će imati nadzor nad svim
vidovima njezina života - zabrani jahati? Jahati divlje - jer to je njoj bilo jedno te isto.
Naslućivala je problem i prije pada, ali nije zamišljala da će mu biti toliko stalo do toga.
Nije zaboravila njihovo obostrano oduševljenje, zajednički užitak. Pokazivao je svoju divlju
stranu jednako kao i ona.
Pred njima se ukazao ulaz prema Hallu; dok su usporavali, Francesca mu je dobacila
pogled. Mrštio se. Na način koji nije slutio na dobro.
»Što je?«
On joj je uzvratio pogled, još uvijek ozbiljan, još uvijek mrk. »Razmišljam o tome da
odjašem do sir Charlesa i obavijestim ga da ne biste trebali jahati njegove lovačke konje.«
»Ne!«
»Da!« Riđan je poskočio; on ga je nemilosrdno obuzdao. »Izvrsna ste jahačica - to neću
poricati - ali nemate snage za upravljanje lovačkim konjima. Ako baš morate divlje jahati,
bolje je da to činite na nekoj arapskoj kobili. Brzoj i okretnoj, ali povodljivijoj vašim
zapovijedima. Ovako na sivcu - ili onom pastuhu kojega ste jučer jahali - ako se konj otme,
nećete ga moći ukrotiti.«
Bijesno se zapiljila u njega; neće mu dati da je ustraši. Na nesreću, u ovom je slučaju
znala da ima pravo. Ako joj se jedan od Charlesovih lovačkih konja otme kontroli, moći će se
samo čvrsto držati i moliti se. Nastavili su se promatrati, oboje odmjeravajući, procjenjujući
različite mogućnosti... »U redu.« Spustivši pogled, dohvatila je uzde. »Ja ću razgovarati s
Charlesom.«
»Učinite to.« Izgovorio je to gotovo kao zapovijed. »Nema više lovačkih konja.« Zastao
je, još uvijek je promatrajući. »Dakle, obećavate...?«
Dobacila mu je pogled u kojem se naslućivao oganj. »Obećavam da ću večeras
razgovarati s Charlesom.«
Kimnuo je glavom. »U tom slučaju ću se ovdje oprostiti od vas.«

27
 Knjige.Club Books

Kratko je oklijevao, a zatim joj se krajnje graciozno naklonio - na način kojemu se, s
obzirom na to da je sjedio u sedlu, morala odati počast. Posljednji put je pogledavši okrenuo
je riđana i otkasao niz stazu.
Francesca mu je neko vrijeme gledala u leđa, a zatim je uz blagonaklon osmijeh
potjerala sivca prilazom kući.
Njezin budući suprug časno je postupio. Očekivala je da će zahtijevati da prestane s
brzim jahanjem, premda je i sam uživao u tom divljem doživljaju. I činilo se da se u to dobro
razumije; bio je dovoljno mudar da sam izbjegne pad. A što se tiče one gnjevne reakcije,
protumačila je to prije svega kao zabrinutost za njezinu sigurnost.
S tim mislima u glavi, potjerala je konja u kas prema stajama.

Kasnije te večeri, zamotana u vuneni šal prebačen preko spavaćice, Francesca se uspela na
svoju prozorsku klupicu i ugnijezdila se među jastuke. Cijelu je proteklu godinu bila u
potrazi za prikladnim suprugom, odlučna pristojno se udati. Za taj je cilj bila odgojena;
otkad je znala za sebe, želja joj je bila imati muža, dom i obitelj. Znala je što želi od života.
Kako bi bila sretna, zadovoljna, trebala je vezu jednaku onoj koju su imali njezini roditelji -
spoj duboke strasti i vječne ljubavi. Bez toga joj život neće biti potpun; to joj je bila sudbina -
godinama je to znala.
Već nakon četiri mjeseca potrage shvatila je da svoju sudbinu neće pronaći u okolici
Rawlings Halla.
Kad je prvi put predložila organiziranje primanja za ljude iz šire okolice, Charles joj je
pojasnio da je kućanstvo zatvoreno za javnost jer je, unatoč svojem izgledu, njegova kći i
njezina rođakinja, znana kao Franni, lošega zdravlja i traži mir neremećen društvenim
okupljanjima.
Prihvatila je to ograničenje bez prigovora - ne samo što je Charlesu dugovala duboku
zahvalnost, nego ga je i veoma zavoljela; ne bi nikad učinila nešto što bi ga uznemirilo. Bila
joj je draga i Ester, Charlesova šogorica, starija sestra Frannine pokojne majke. Ester je u
Hallu živjela godinama, pomažući u Franninu odgoju. Stoga je morala voditi računa i o Ester.
A zatim je tu bila Franni, koja je jednostavno bila Franni - draga, pomalo priglupa i
prilično bespomoćna. Premda su bile vršnjakinje, bile su potpuno različite, ali ipak je među
njima postojala nekakva blaga, premda ponešto suzdržana privrženost.
Svoju je sve veću obeshrabrenost držala za sebe, ali izgledi da će život provesti sama,
zakopana u šumi, ipak su je izjedali. Počela je Rawlings Hall osjećati kao svoj zatvor.
I zato je, unatoč načinu na koji je bila iznesena, Chillingworthova ponuda bila kao
bogom dana. Ugovoreni brak s bogatim plemićem oslobodit će je od izolacije.
Je li željela biti grofica od Chillingwortha?
Koja mlada dama ne bi željela takvu titulu upotpunjenu statusom i materijalnom
sigurnošću, i to uz tako izvanredno pristalog supruga priđe? Takav brak s izgledima za
stvaranje prave veze bila bi ponuda na kojoj bi joj svi zavidjeli.
Ipak, grof joj takvo što nije ponudio.
Jasno je dao do znanja da ne želi pravu vezu sa svojom ženom. Njegove se uvjete nije
moglo drukčije tumačiti. I unatoč satima koje su proveli zajedno, unatoč vezi za koju je
osjetila da među njima postoji, nije davao naznaka da će svoju ponudu mijenjati.
Bio je strastven čovjek, vrele krvi, nipošto hladan, pa ipak mu je ponuda bila krajnje i
proračunato hladnokrvna.
To nije imalo smisla.
Zašto bi on, baš on - čovjek koji ju je u grmlju držao u tako čvrstom zagrljaju, koji ju je
poljubio u voćnjaku i divlje s njome jahao šumom - dao tako nepriličnu ponudu?
Prisjećajući se njihovih susreta, došla je do trenutka kad je bespomoćno ležala usred
grma štipavca, a on se nadnio nad njom s onolikim gnjevom u očima. Reagirala je na to, na

28
 Knjige.Club Books

riječi koje je u gnjevu izgovorio. Ali, što je tog promišljenog čovjeka natjeralo na takvu
otvorenost, na gubitak kontrole?
Njezin pad je na neki način srušio zidove iza kojih je skrivao osjećaje. Očito je mogla -
svojim tijelom, osobnošću, čak i očima - probuditi u njemu strast, ali njemu je nekako bilo
draže držati osjećaje pod kontrolom.
Ondje u šumi nije mu se svidjelo što je učinila. Nije mu se svidjelo što ga je natjerala da
osjeća što god već osjećao. Zato mu je glas bio onako gnjevan, pogled onako odsječan.
Taj izljev gnjeva bio je tek reakcija, pa kakve to onda osjećaje u njemu probudila? Je li to
bio strah?
Razmislila je o toj mogućnosti, uzimajući u obzir da je galami i oštrim reakcijama često
izvor u brizi. U strahu od gubitka, u strahu za nekoga dragoga. I njezin je otac žestoko
reagirao, često iracionalno, kad bi se suočio s nekim potencijalno opasnim hirom njezine
majke. Je li i Chillingworth bio okrznut jednakim takvim bičem?
Budući da su oboje osjećali nekakvu obostranu strast koja je među njima postojala,
zašto ne?
Ako je to osjećao...
Izgledi da će pronaći svoju sudbinu i sve što treba u tom braku bili su tako neodoljivi.
Upravo to je oduvijek željela, to joj je bio životni cilj i bio je ostvariv - svi su sastojci bili
prisutni. Majka ju je oduvijek uvjeravala da će to, kad se jednom dogodi, znati prepoznati.
I sada je znala. Ona i Chillingworth mogli bi biti jednako privržen par kao što su bili i
njezini otac i majka, odani jedno drugome do kraja. Upravo to je željela - za to bi pristala na
bilo kakvu cijenu - za strastvenu i trajnu ljubav.
Pa ipak, što ako on to ne želi?
Što ako je razlog zbog čega je želio tako hladan brak toliko duboko ukopan u njegovu
dušu da ga ništa neće pokolebati? Bio je to rizik - istinski rizik. On nije bio ni ukrotiv ni
povodljiv; dobit će jedino ono što joj bude voljan dati. Je li bila spremna prihvatiti takav
rizik i moguće posljedice?
Ako u svojem braku ne uspije pronaći ono što je trebala, tada će joj takav dogovor,
prema Chillingworthovoj ponudi, ostaviti slobodu da drugdje potraži ljubav koja joj treba,
izvan okova braka. To nije bio njezin prvi izbor, ali život ju je već naučio da krene putem
kojim je struja nosi i potraži ono što joj je potrebno ondje gdje bi to mogla i pronaći.
S Chillingworthom, ili ako ne s njime tada s nekim drugim gospodinom, ona će od života
uzeti ono što joj je potrebno.
Sutra popodne prihvatit će Chillingworthovu ponudu. Ne - zadužit će za to strica, ako je
Chillingworth želio da se sve tako odigra.
Iz šume je dopirao svjež povjetarac. Ustavši s klupice, krenula je prema krevetu, u sebi
odmahujući glavom.
On je bio takav kakav je bio - bez obzira na to što govorio, u srcu ipak nije bio u stanju
pristati na hladan odnos bez ljubavi, ne nakon što je upoznao nju. Poljubio je. Može se on
tvrdoglavo držati uloge koju je sebi ispisao; još se može držati te fikcije pred Charlesom,
pred njom - čak i pred samim sobom. Ali, to nije moglo biti ono što je uistinu želio.
Zastavši uz krevet, Francesca je nagnula glavu, razmišljajući o vlastitoj budućnosti -
razmišljajući o njemu. Izazov?
Stisnutih usana, odložila je šal i zavukla se pod pokrivače.
Mogućnost je postojala - bila je u to uvjerena - ali da bi dobila ono što od braka želi,
trebat će mnogo više nego što je on dosad ponudio.
Trebat će njegovo srce.
Ponuđeno otvoreno, svojevoljno, bez ikakvog zazora.
Hoće li ikad biti voljan to joj ponuditi?

29
 Knjige.Club Books

Uzdahnuvši, sklopila je oči i svoju sudbinu predala na milost bogovima. U pospanu umu
oblikovalo joj se neko neodređeno maštanje... o tome kako na lakonogoj arapskoj kobili juri
preko livada za koje je čitala da se prostiru sjeverno od njegova dvorca. S njime uza se.

S druge strane šume, Gyles je zurio u noć. S čašom konjaka u ruci i otvorenim prozorom
ispred naslonjača u kojem je sjedio, snatrio je o svojoj duši - o njezinim prohtjevima.
Ciganka je bila opasna. Previše opasna da bi riskirao zavoditi je. Mudar čovjek zna kada
odoljeti iskušenju.
Bio je odlučan izbjegavati je, pa ipak se, čim ju je ugledao, dao u potjeru za njom. Bez
promišljanja. Bez oklijevanja.
Ciganka je bila potpuno po njegovoj mjeri.
A tek ono što je osjetio istoga časa kada je pala...
Dao je ponudu Francesci Rawlings. Sutra će poći do Rawlings Halla i primiti njezin
pristanak. Organizirat će vjenčanje s njome - svojom savršenom, krotkom, blagonaklonom i
nevažnom ženicom - što je brže moguće.
A zatim će otići.
Čvrsto je stisnuo čašu u ruci, pa je iskapio do dna.
S Cigankom se više nikad neće susresti.

30
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

ako je obećala, Francesca je obavila razgovor s Charlesom.

K Premda shvaćajući Chillingworthovu brigu, bio je ujedno dirljivo svjestan njezine
potrebe za jahanjem.
»Ne vidim razloga«, rekao je Charles, »zašto ne bi mogla, ali uz nužan oprez, nastaviti
jahati moje lovačke konje dok se ne udaš i dok ti on ne bude mogao nabaviti nekog
prikladnijeg konja. Napokon, već dvije godine jašeš šumom bez ikakve nezgode.«
To se potpuno podudaralo s Francescinim razmišljanjem. Posljedično, rano sljedećeg
jutra, satima ranije nego što je inače jahala, već je na pastuhu jurila niz stazu, miljama
daleko od svoje uobičajene rute između Halla i Lyndhursta. Bila je izvrsno raspoložena,
vedra je srca galopirala. Nije osjećala ni trunke krivnje; učinila je sve što je mogla da ugodi
Chillingworthu.
Munjevito je izletjela na sljedeću čistinu.
On joj je na svojem riđanu jahao ususret.
Prvo što je osjetila bila je izdaja.
A tada mu je ugledala lice - promatrala kako se počinje mrštiti - primijetila divlji
plamen koji se zatim pretvorio u nešto još vrelije. Onaj osjećaj izdaje zamijenila je panika.
Zatim je petama podbo konja i krenuo joj ususret.
Dala se u bijeg. Nije zastajala da promisli - u mozgu nije bilo mjesta za racionalno
razmišljanje. Kad muškarac tako pogleda ženu i pojuri za njom, postoji samo jedna prisebna
reakcija.
Bila je bliža jahaćoj stazi od njega - krenula je njome, potjeravši pastuha. Riđan ih je u
stopu pratio. Potpuno je popustila uzde. Unatoč odjeku, pastuhovoj jurnjavi i bjesomučnom
kucanju svojeg srca, mogla je osjetiti topot riđanovih kopita. Kao da joj je nekakav obruč
stegnuo grudi, istisnuo joj srce u grlo. Vjetar joj je zabacio kosu unazad, mrseći joj uvojke.
Čvrsto se držeći za pastuhovo sedlo jurila je naprijed. Nije mogla riskirati ni na trenutak
se osvrnuti iza sebe - nije se usuđivala. Pri toj brzini svu je pažnju morala posvetiti stazi
koja se pružala pred njom. A ona je bila prepuna zavoja. Osjećala je Chillingworthov pogled
prikovan za leđa, vreo poput ognja.
Na zatiljku je osjetila hladnu jezu koja se nakon toga proširila na svaki živac. Strah, ali
ne bilo kakav. Onaj praiskonski - primitivan - jednako primitivan kao i izgled njegova lica
časak prije nego što je pojurio za njom. S tim je strahom bila isprepletena nit vreline, ali to
joj nije bila nikakva utjeha; samo je pridodalo drugu dimenziju njezinom nemiru - strah od
nepoznatog.
Na umu joj je bilo jedino kako pobjeći; čvor u utrobi sve joj se jače stezao; ćutila su joj
otupjela, šapućući o predaji.
Pokušala je razmišljati, osmisliti plan kako mu pobjeći. Pastuh i njegov riđan činili su se
podjednako snažni i brzi, ali staze su bile preuske da bi joj došao uz bok. Ali, uskoro će doći
do sljedeće čistine. Srećom, on je bio teži i više je opterećivao svojeg konja.
Drveće se prorijedilo. Usporila je pastuha, a zatim ga potjerala preko otvorene čistine,
jureći ravno naprijed, nisko pognuta nad pastuhovim leđima. Riđan nije zaostajao. Bacila je
pogled iza leđa pa ustranu - i zamalo se sledila kad je pokraj sebe ugledala Chillingwortha,
udaljenog od nje jedva kojih tridesetak centimetara.
Uspio ju je dostići. Posegnuo je za njezinim uzdama...
Naglo je skrenula, dalje od njega. Jedini joj je izlaz bila staza što se pojavila sa strane,
bliža od one prema kojoj je bila krenula. Potjerala je pastuha njome; riđan joj je tutnjao za

31
 Knjige.Club Books

leđima. Što će sada uslijediti?

Odgovor se pojavio i prije nego što je bila spremna: drveća je iznenada nestalo i pred
njom se pojavilo usko polje. Tlo se spuštalo prema plitkom potoku, a iza njega se opet naglo
uzdizalo. S čistine je vodio samo jedan put - nalazio se točno na suprotnoj strani polja.
Pojurila je na pastuhu prema potoku. Kopita su mu zatoptala po glatkom kamenju dna
potoka, odmah popraćena jekom riđanovih kopita. Pastuh je krenuo uz strminu, kopajući
stražnjim nogama kako bi svoju težinu iznio gore.
Već je bila gotovo na vrhu strmine kad ih je riđan sustigao.
Ruka je proletjela ispred nje i ščepala joj uzde.
Glasno jeknuvši, povukla ih je natrag - pastuh je zateturao.
Čelična ruka ju je obujmila; gotovo ju je prilijepila za njegovo tijelo. Ona se nagonski
oduprla. Uzde su joj iščupane iz ruku.
»Miruj!«
Riječ je prasnula poput udarca biča.
Primirila se.
Konji su se uzvrpoljili, ali i odmah smirili, odlučno obuzdani čeličnom rukom. Izišli su
na kratku zaravan na vrhu strmine. Odvojene jedino njegovom čizmom, obje životinje su
zadrhtale, a zatim se ipak napokon smirile, zanjištale i spustile glave.
Stisak njegove ruke bio je čvrst poput okova; nije popuštao. Isprekidano dišući, ludo
ubrzanog bila, Francesca je podignula pogled.
Gyles je susreo pogled njezinih širom otvorenih očiju - i osjetio primitivan i divlji,
posjednički nagon. U glavi mu se zavrtjelo, srce mu je počelo ubrzano tući. Dah mu je bio
težak, baš kao i njezin.
Njoj su se obrazi zarumenjeli; usne su joj se razdvojile. Oči, blještavo zelene, bile su
uprte u njegove, plamene od spoznaje stare koliko i vrijeme.
Divlje joj je poljubio usne.
Nije imao milosti. Čak i da ga je pokušala odgovoriti, ne bi popustio - bila je njegova.
Njegova da je obilježi, osvoji, prisvoji. Žestoko ju je ljubio, zahtijevao da mu se preda - a kad
se napokon opustila u njegovu naručju, čvrsto ju je privukao sebi i još žešće poljubio - i
njime zapečatio njezinu i svoju sudbinu.
Bila je blaga, podatna - do kraja žena. Usne su joj bile bujne baš kao što ih se sjećao, a
usta poput špilje lascivnog užitka. Predala se i potpuno ih otvorila za njega, ispustivši uzdah
koji je bio napola jecaj, a napola zahtjev. Taj ga je zvuk uzbudio; u njemu je zatreptala želja,
udarila ga poput biča. Ona mu je u znak pomirenja ponudila svoje usne - on ih je prihvatio,
tražeći još više.
Ponesena plimom, Francesca je ispustila pastuhove uzde i predala se njegovu zagrljaju.
Vrela isprepletenost njihovih jezika zahtijevala je njezinu punu pažnju, njezinu potpunu i
neograničenu posvećenost. Ruka koja ju je grlila, napetih mišića, još ju je čvršće privukla u
zagrljaj. Posjednutu onako postrance, s nogama svijenim između njih, podignuo ju je sa
sedla. Nije se na to obazirala. Svu joj je pažnju zaokupila ona žestoka plima koja je među
njima divljala. Umom pronašavši čvrsto uporište u toj bujici, duboko je udahnula i
posegnula za njim.
Prebacila mu je ruke preko ramena, pa mu zaplela prste u kosu; posegnula je tijelom za
njim, izvijajući se, još dublje tonući u njegov snažni zagrljaj. Posegnula je za njim usnama,
strastveno uzvraćajući na njegove vrele, gladne poljupce - osjećajući njegovu želju,
zadovoljavajući svoju.
Ispod svega toga, posegnula je za njim i dušom, svom strašću i ljubavlju koju je u sebi
imala - to, to! pjevalo joj je srce, to je ono kako bi trebalo biti.
A on ju je tražio do kraja, napijao se na njoj, uzimao sve od nje, i u tom uzimanju davao.

32
 Knjige.Club Books

Nije bio nimalo nježan, ali nije ni tražila nježnost - željela je vatru i oganj, strast i velebnost,
želju i ispunjenje. I upravo to su joj obećavale te čvrste usne što su se pripijale uz njezine, u
gotovo okrutnom osvajanju. Svaki njihov napad dočekivala je s radošću u srcu, s požudom
koja joj je kolala žilama.
Konji su se pod njima uznemirili; njemu je pažnja tek na najkraći trenutak skrenula na
njih - osjetila je kako čvrsto povučene uzde prebacuje u ruku kojom joj je obujmio struk. A
tada su mu se usne stisnule - odgurnuo ju je unatrag, preko ruke kojom ju je straga
pridržavao. Slobodnom rukom joj je obujmio bradu, ne dopuštajući joj da okrene lice pred
nasrtajem tako moćnim, tako razornim da joj je uzburkao sve osjećaje.
Ruka mu je napustila njezino lice samo da bi joj čvrsto obujmila dojku.
Reagirala je kao da joj je tijelo žigosao nekim putenim žigom, izvijajući se, stišćući se uz
njega. Taj je prvi dodir osjetila sve do nožnih prstiju, a kožu joj je počela probadati nikad
prije doživljena ugoda, da bi se zatim počela rastapati, širiti. Osjetila je kako je obuzima
vrućica - kako joj koža gori. Poput groznice, pa ipak drukčija - poput vreline nekakvog
unutarnjeg ognja. Ognja koji je on rasplamsavao stišćući prste, milujući, a zatim izazovno
mijeseći. Kroz debeli baršun pronašao joj je vrh dojke i počeo ga podražavati snažnim
štipanjem.
Progutao je njezin uzdah i bezobzirno je nastavio uzbuđivati. A ona ga je bez uzmicanja
slijedila, željna, tražeći sve što joj može pružiti, sve što će je naučiti - beskrajno ga želeći.
Nije pružala nimalo otpora. Umjesto toga, ono prisebnosti što joj je još preostalo usmjerila
je na uzvraćanje njegovim nasrtajima što je brže mogla, reagirajući onako kako je on želio,
hraneći i zadovoljavajući zajedničku glad - vođenja ljubavi s njime.
Gyles je toga bio svjestan, osjetio je to - i prožeo ga je pobjednički ushit. Bila je njegova -
potpuno će mu se predati i primiti ga u svoje tijelo. Tek jedan lagan pokret i dignut će je iz
sedla, posjesti u svoje krilo, a zatim je može spustiti na travu...
Prizor mu je bljesnuo u mozgu - trava je bila gruba, prepuna busenja, a tlo kamenito i
neravno. Konji su stajali u blizini. Prizor nje kakvu će je imati prigodu vidjeti, promatrati je
dok je bude uzimao, njezina veličanstvena kosa razasuta i zamršena na grubu du, njezino
tijelo nebranjeno pred njegovim nasrtajima, tvrda podloga na kojoj ga je jedva čekala
primiti, dočekati njegove nasrtaje, očiju širom otvorenih, a zatim zamućenih od boli...
Ne!
Uzmaknuo je tako naglo da je u njemu odjednom nestalo sve strasti, onog bezobzirnog
stiska požude. Duboko udahnuvši, borio se da razbistri glavu - borio se protiv neodoljivog
nagona koji mu je kolao žilama. Na trenutak izgubljen, borio se povratiti prisebnost - onoga
sebe kojega je izlagao svijetu. Izgubio je tu osobu - ostavio je za sobom na prvoj čistini, kad
ju je prvi put opet ugledao na tom opasnom konju.
Usne su mu još bile na njezinima, njihovi jezici isprepleteni, a ruka mu je čvrsto stiskala
njezinu dojku. Teško se borio da se odmakne od tog ruba, svjestan da to ne mora, da bi ona
voljela da nastavi, da se ne povlači.
Kad su im se usne razdvojile zadrhtao je i uronio joj licem u kosu.
»Prokletstvo!« Izgovorio je to tek promuklim šaptom. »Zašto si bježala?«
»Ne znam«, promucala je Francesca. Naslijepo je podignula ruku i dotaknula mu lice.
»Nagonski.« Upravo to je bio razlog zašto je pojurio za njom, zašto je ona bježala.
Bila je njegova - oboje su to znali. Otud je sve ishodilo - njegova reakcija, njezin uzvrat,
poput nekog suđenog raspleta.
Spustio je ruku s njezine dojke i ona se osjetila prevarenom - željela je da je podigne u
krilo.
Podignuo joj je lice i usne su mu se sklopile nad njezinima - samo na još jedan tren
prevladala je strast, zanos, vrelina, nagovještaj - a zatim je osjetila kako se opet povlači.
Preko njegovih usana, kroz njegov nježni dodir na licu, osjetila je kako se u njemu vodi rat

33
 Knjige.Club Books

da obuzda osjećaje koji su tako slobodno iz njega izbijali. U nevjerici je osjetila kako polako,
nevoljno odmiče ruku od nje. Zatim ju je rukama opet obujmio oko struka, prsti su mu se
ukočili, čvrsto je dohvatili... ali umjesto da je privuku k njemu, čvrsto ju je posjeo natrag na
sedlo.
S naporom koji je jasno osjetila, odvojio je usne od njezinih. Pogledala ga je u oči,
olujne, mračne poput grmljavinskog oblaka. Iza tog sivila, nešto je divljalo. Oboje su disali
ubrzano, isprekidano - oboje jedva oslobođeni one moći koja je plamtjela.
»Idi!« Izgovorio je tu zapovijed tiho, napeto, kao da je nasilu iz njega izišla.
Nemilosrdno joj je uzvratio pogled. »Idi kući, natrag u Hall. Samo nemoj divlje jahati.«
Zurila je u njega, ne shvaćajući. Koža joj je još bila vrela, srce još ustreptalo...
Pogled mu se smračio. »Idi! Odmah!«
Zapovijed je prasnula poput biča i bilo je nemoguće oglušiti se. Glasno uzdahnuvši,
dohvatila je svoje uzde i pastuh je, trgnut iz spokoja, krenuo niz strminu.
Nije se dospjela osvrnuti sve dok opet nije ušla u šumu.
Stajao je na istome mjestu gdje ga je ostavila, sjedeći na riđanu okrenutom tako da
može pratiti njezin odlazak. Pognute glave, spuštenog pogleda, zurio je u ruku kojom je
obuhvatio jabučicu sedla.

Bio je samo koračić od odluke da je uzme.

Dok je stajao pred prozorom svoje sobe u svratištu i promatrao kako sunce zalazi iza
stabala, Gyles se suočio s tom činjenicom i sa svime što je to značilo.
Opet je to učinila - bez ikakva napora probila je njegove štitove i prizvala sve ono što je
iza njih skrivao. I njegovi su osjećaji prema njoj bili tako snažni, tako neobuzdani da su ga
zamalo doveli do toga da učini nešto što inače nikad ne bi učinio. Nešto na što pri zdravoj
pameti nikad ne bi ni pomislio. Posjedovala je moć da ga dovede do ludila.
Da ju je srušio na zemlju, nijedna sila na ovom svijetu ne bi ga spriječila da je uzme -
strastveno, divlje, ne obazirući se na bol koju bi joj time nanio. Bez obzira na činjenicu da je
- s obzirom na vlastito iskustvo, bio je u to siguran - još uvijek bila djevica. I umjesto da to
obuzda njegovu pohotu, ovo potonje samo bi je razbuktalo. Bila bi njegova i samo njegova.
Ali, neće biti. Nikad neće biti njegova jer ni jednoj ženi neće dopustiti da tako njime
upravlja. Kad bi je učinio svojom riskirao bi da postane njezin rob. A srozati se na tu razinu
njemu jednostavno nije bilo urođeno.
Promuklo se nasmijao i okrenuo leđa prozoru.
Uklonila je u njemu i najmanje tragove civiliziranog ponašanja i ogolila zavodnika
kakav je ispod svega tog elegantnog glamura uistinu i bio. Bio je izravan potomak
normanskih plemića koji su grabili sve što bi poželjeli - koji bi jednostavno i bespoštedno
uzeli svaku ženu koja bi im zapela za oko.
Jučer je u njemu pokrenula obrambene mehanizme, ali danas ju je proganjao kroz šumu
poput pohlepnog, plijena žednog barbara. Još uvijek pri zdravoj pameti brinuo se za njezinu
sigurnost, ali istoga časa kad ju je opet ugledao u sedlu, onaj duboko zakopani dio njega,
mnogo sličniji pohlepniku i plijena žednom barbaru nego elegantnom džentlmenu koji
paradira pred društvenom elitom, svom je silinom izbio u prvi plan.
I bio je svjestan toga da se s njime otvoreno izruguje, bezočno podcjenjujući njegovu
zabrinutost; osjećao je jedino prirodnu potrebu da joj jasno dade do znanja da je njegova -
da je posjeduje tako bespogovorno da ona to ne može zanijekati, zanijekati njega i njegovo
pravo da joj zapovijeda. Nije ga bilo briga što ju je natjerao da pobjegne poput prestrašene
životinje - cijelo mu je biće bilo usredotočeno na to da je uhvati, pokori, učini svojom.
Čak su ga i sad ti upamćeni osjećaji - ona primitivna sila koja ga je prožimala i iz
džentlmena ga pretvorila u osvajačkog barbara - duboko potresali.
Plašili su ga.

34
 Knjige.Club Books

Pogledao je kroz prozor; danje svjetlo se gotovo potpuno ugasilo. Prišavši krevetu,
dohvatio je bič i rukavice koje je onamo prije bacio, pa krenuo prema vratima.
Bilo je vrijeme za posjet Charlesu Rawlingsu i za dogovor o posljednjim pojedinostima
vjenčanja.
Odmah nakon toga napustit će Hampshire.

»Dobra večer, moj lorde.«

Gyles se okrenuo kad je Charles Rawlings ušao u radnu sobu i za sobom zatvorio vrata.
Charles mu je prišao, zabrinuta pogleda. »Nadam se da je sve u redu.«
»Da, potpuno.« Sa svojom elegantnom maskom na licu, Gyles se rukovao s Charlesom.
»Ispričavam se zbog ovako kasnog posjeta, ali dogodilo se nešto nepredviđeno i spriječilo
me da najavim svoj dolazak.«
»No, to je posve u redu.« Charles je rukom pokazao Gylesu da sjedne. »Dakle, jeste li
sigurni da Francescinu odluku ne želite čuti od nje osobno...?«
»Posve.« Gyles je pričekao da i Charles sjedne. »Što je odlučila?«
»Kao što ste nedvojbeno i očekivali, prihvatila je vašu ponudu. Veoma je svjesna koliku
ste joj čast ukazali...«
Gyles je odmahnuo, odbacujući formalnosti. »Pretpostavljam da oboje znamo što je na
stvari. Naravno, drago mi je što je pristala biti mojom groficom. Nažalost, moram se odmah
vratiti u Lamboum, pa bih stoga volio dogovoriti pojedinosti oko organizacije vjenčanja -
moj poslovođa Waring dostavit će vam za nekoliko dana ugovore - a nas dvojica moramo
raspraviti o samom vjenčanju.«
Charles je izgledao pomalo zatečen. »Pa...«
»Ako se gospođica Rawlings s time slaže«, nemilosrdno je nastavio Gyles, »volio bih da
se vjenčanje održi u dvorcu Lambourn - ondašnja kapelica je mjesto na kojem su se
tradicionalno vjenčavali naši preci. Konac je kolovoza - četiri tjedna bit će sasvim dovoljno
za oglašavanje vjenčanja i trebalo bi gospođici Rawlings pružiti obilje vremena za izradu
vjenčanice.«
Bez predaha se prebacio na pojedinosti samog obreda, natjeravši Charlesa da otrči do
svojeg stola i počne bilježiti.
Nakon pola sata uspio je povezati sve konce - vezati se u brak što je čvršće mogao.
»A sada«, Gyles je ustao, »ako smo sve dogovorili, morao bih krenuti.«
Charles se već davno prije bio predao. »Još jedanput, ovo je krajnje velikodušna ponuda
i Francesca je oduševljena...«
»Naravno. Molim vas, prenesite joj moje pozdrave. Očekujem da ću je vidjeti u
Lambournu dva dana prije vjenčanja.« Gyles se zaputio prema vratima, natjeravši Charlesa
da trčkara za njim. »Moja će majka nadzirati sve društvene obveze - siguran sam da će
gospođica Rawlings već za nekoliko dana dobiti poruku sa svim potankostima.«
Charles je otvorio vrata i ispratio ga niz hodnik do ulaznih vrata. Gyles se iskreno
nasmiješio i pružio Charlesu ruku. »Hvala vam na pomoći. I hvala što se tako dobro skrbite
o svojoj nećakinji - jedva čekam za četiri tjedna preuzeti od vas tu dužnost.«
One zabrinutosti koja je tinjala u Charlesovim očima je nestalo. Prihvatio je Gylesovu
ruku. »Nećete zažaliti zbog posla obavljenog ove večeri, možete u to biti sigurni.«
Uz kratak naklon, Gyles ga je napustio. Pomoćnik konjušara upravo je dovodio njegova
konja u dvorište. Uzjahavši, podignuo je ruku na pozdrav Charlesu, a zatim podbo riđana i
otkasao niz prilaz.
Nikad više, zakleo se Gyles, neće se vraćati u Rawlings Hall.

Da se osvrnuo i pogledao prema kući, mogao ju je vidjeti, sjenoviti lik uz prozor na katu,

35
 Knjige.Club Books

kako ga promatra - svojega budućeg - kako odlazi. Ali, nije se osvrtao.

Francesca je gledala za njim sve dok nije nestao među drvećem, a zatim se namrštena
okrenula od prozora.
Nešto nije bilo u redu.
Danas popodne, do dolaska na stazu koja je vodila do kuće, već je bila prihvatila da al
fresco možda nije način na koji je zamišljao njihovo prvo vođenje ljubavi. Uz to je njezina
praktična strana isticala i to da, unatoč njezinoj snažnoj želji, izbor tla negdje pod stablom
možda i nije najbolje mjesto za započinjanje karijere na tom planu.
Stoga je prihvatila njegov zahtjev i u sporom kasu odjahala kući. Ali zašto je, nakon
svega što se među njima dogodilo, tako čvrsto ostao pri odluci da ne razgovara s njome lice
u lice?
Gdje je bila logika u svemu tome?
Odmah poslije ručka otišla je do Charlesa i obavijestila ga o svojoj odluci. Zatim je
čekala posjet svojeg budućeg muža.
I čekala.
Kad je napokon stigao, već su bili pri kraju večere.
Kucanje na vratima ublažilo joj je namršteni izraz lica. »Naprijed.«
Charles je provirio kroz vrata, pa ušao. Primijetio je otvoreni prozor iza njezinih leđa.
»Vidjela si?«
Potvrdila je kimanjem. »Je li rekao...?« Mahnula je rukom. Je li spominjao nju?
Charles se blago nasmiješio; prišavši joj, uzeo ju je za ruke. »Draga, siguran sam da će
sve izvrsno ispasti. Posao ga je spriječio da dođe ranije i mora se odmah vratiti u Lambourn.
Ali, rekao je da je sve kako valja.«
Francesca je uzvratila Charlesu jednako privrženim osmijehom, no u glavi joj je
odjekivalo ono »kako valja«. Kako valja? U onome što je među njima bilo nije bilo ništa kako
valja - »kako valja« zasigurno nije ono na što će pristati. Ne kad mu jednom postane
suprugom.
Ali, ipak je stisnula ruke Charlesu i dopustila mu da vjeruje kako je sve u redu. Štoviše,
ni sama nije bila ozbiljno zabrinuta.
Ne nakon onog kratkog vremena koje su danas proveli zajedno.
Nakon što je osjetila ono što se među njima razvilo, prohujalo kroz njih poput
podivljale rijeke, bez obzira na uporno nastojanje njezina budućeg da zadrži hladnokrvni
javni stav, bilo je posve jasno da ne treba brinuti.

Pismo Chillingworthove majke pristiglo je tri dana poslije. Grofica udova, lady Elizabeth,
poželjela joj je u pismu dobrodošlicu u obitelj s tako neupitnim zadovoljstvom i
dobrodušnošću da su sve strepnje koje je Francesca zbog toga osjećala istog trena nestale.
»Kaže da je ostatak obitelji oduševljen vijestima...« Francesca je prelistavala listove
pisma. Sjedila je na prozorskoj klupici u prizemnoj dnevnoj sobi; Franni se skutrila na
drugom kraju, širom otvorenih modrih očiju, stišćući jastuk u naručju. Ester je slušala s
obližnje stolice. »I nagovara Chillingwortha da joj dopusti proširiti popis uzvanika, s
obzirom na to da je obitelj toliko velika i ima tako mnogo ogranaka, i tako dalje.«
Francesca je zastala. Nije to bio prvi navještaj da lady Elizabeth, premda krajnje
oduševljena vjenčanjem, oko pojedinosti ne dijeli mišljenje sa sinom. A što se ticalo
pozvanih članova obitelji - činjenica je da je u pitanju bila samo jedna obitelji. Ona i
Chillingworth bili su rođaci, možda u veoma dalekom srodstvu, ali to bi trebalo olakšati
izradu popisa uzvanika. Zar nije tako?
Zanemarivši to, nastavila je: »Ona kaže da osoblje dvorca užurbano otvara sva
nekorištena krila i da sve lašti i da se mogu u nju pouzdati da će sve biti u redu. Predlaže da

36
 Knjige.Club Books

joj pišem o bilo kakvim željama ili pitanjima i uvjerava me kako će me ona ionako s krajnjim
zadovoljstvom savjetovati.«
Tonom glasa navijestila je »to je kraj« i preklopila pismo.
Franni je uzdahnula. »To zvuči čudesno! Ne misliš li tako, teto Ester?«
»Naravno.« Ester se nasmiješila. »Francesca će biti izvrsna grofica. Ali, sada moramo
razmisliti o vjenčanici.«
»Oh, da!« Franni je poskočila u sjedalu. »Vjenčanica! Zašto...«
»Nosit ću majčinu vjenčanicu«, brzo je rekla Francesca. Franni je bila sklona
pretjeranom entuzijazmu, što bi ponekad bilo naporno. »Nešto staro i posuđeno, znaš.«
»Oh... da.« Franni se mrštila.
»Veoma dobra zamisao«, rekla je Ester. »Moramo pozvati Gilly iz sela, kako bi
provjerila pristaje li ti.«
Franni je nešto mrmljala sebi u bradu. A sad je podignula glavu. »Ali moramo imati i
nešto novo i modre boje.«
»Možda podvezice?« predložila je Ester.
Francesca je kimnula, zahvalna na prijedlogu.
»Možemo li sutra poći do Lyndhursta i kupiti ih?« Franni je puna iščekivanja pogledala
Ester.
Ester je dobacila pogled Francesci. »Ne vidim zašto ne.«
»Uistinu. Dakle, sutra«, rekla je Francesca.
»Dobro, dobro, dobro!« Franni je skočila s klupice i raširila ruke. Jastuk joj se otkotrljao
na pod. »Sutra ujutro! Sutra ujutro!« Plesala je po sobi. »Sutra ujutro ćemo Francesci
nabaviti nešto novo i modro!« Otplesala je do otvorenih vrata i izišla iz sobe. »Tata! Jesi li
čuo? Sutra ćemo...«
Dok joj se glas stišavao, Ester se nasmiješila Francesci. »Draga, nadam se da mi ne
zamjeraš, ali znaš kakva je.«
»Ne, uopće.« Odmaknuvši pogled od vrata i pogledavši Ester, Francesca je stišala glas.
»Charles mi je rekao kako se brine da će Franni prigovarati kad shvati da odlazim, ali meni
se čini posve sretnom.«
»Da budem iskrena, draga, ne vjerujem da će Franni shvatiti da odlaziš - da se više ne
vraćaš - sve dok se ne vratimo ovamo bez tebe. Stvari koje su nama očite ona često ne
shvaća, a onda se zabrine zbog iznenađenja.«
Francesca je kimnula, premda nikad nije posve shvaćala tu Franninu rastresenost.
»Namjeravala sam je pitati da mi bude kuma, ali stric Charles je bio protiv.« Pismo je
najprije pokazala svojem stricu i on je u sve bio upućen. »Rekao je da čak ne bi volio tvrditi
da će Franni biti na vjenčanju - kazao je da ona možda to ne bi željela.«
Ester je ispružila ruku i stisnula Francescinu. »To nema nikakve veze s time što osjeća
prema tebi. Ali, možda se u posljednjem trenutku prestraši i odustane od odlaska. A to s
ulogom kume doista ne bi išlo.«
»Valjda je tako. Charles je predložio da od lady Elizabeth potražim savjet tko bi mi
mogla biti pratilja - čak ne znam ni ima li Chillingworth sestara.«
»Sestara ili mladoženjinih bližih rođakinja, s obzirom na to da mi s naše strane nemamo
niti jednu prikladnu. Najmudrije će biti zatražiti savjet od lady Elizabeth.«
Ester je ustala; Francesca je slijedila njezin primjer. Bacila je pogled na pismo koje je
držala u ruci. »Poslijepodne ću joj pisati.« Nasmiješila se, prisjetivši se prisnosti lady
Elizabeth. »Imam obilje pitanja, a ona se upravo čini osobom koju bih trebala pitati.«
Unatoč Charlesovim brigama, Frannina vidljiva sreća zbog Francescina vjenčanja nije
splasnula premda su joj, na sveopće olakšanje, izljevi sreće postali blaži. Raspoloženje joj je
ostalo vedro; premda je bila zaokupljena s bezbroj obveza vezanih uz vjenčanje i

37
 Knjige.Club Books

istraživanjem pojedinosti o svojem budućem mužu, njegovoj kući i imanju, Francesca je to

uz dozu sreće i sama primijetila. Charles, Ester i Franni sada su bili njezina obitelj; željela je
da prisustvuju njezinu vjenčanju, dijeleći sreću s njome.
Kad su četiri dana prije vjenčanja krenuli na put neudobnom kočijom, Charles i Ester na
jednom sjedalu, a Francesca i Franni nasuprot, Francesca je bila uzbuđena kao i Franni, pa i
nestrpljivija od nje.
Dva će dana provesti na putu i u dvorac Lambourn stići drugoga dana, dvije noći prije
termina vjenčanja koji je odredio Chillingworth. Oko toga je ostao čvrsto odlučan, nedirnut
molbama lady Elizabeth da joj prije vjenčanja pruži više vremena za upoznavanje s
budućom snahom.
A lady Elizabeth to njegovo odbijanje nije prihvatila nimalo blagonaklono - Francesca
se smijala oštrim kritikama kojima je u sljedećem pismu grofica udova obasula sina. Nakon
prve razmjene pisama, prepiska između dvorca Lambourn i Rawlings Halla se dramatično
povećala i pisma su neprestano odašiljana u oba smjera. Do napuštanja Rawlings Halla
Francesca je susret s budućom svekrvom iščekivala gotovo jednako nestrpljivo kao i
ponovni susret sa svojim zaručnikom.
Prvi dan je protekao bez teškoća i kočija se nesmetano kotrljala na sjever.
Oko podneva drugoga dana počelo je kišiti.
A zatim se to pretvorilo u pravi prolom oblaka.
Cesta se pretvorila u žitko blato. Do kasnoga popodneva kočija se jedva vukla naprijed.
Nakupili su se teški sivi oblaci, pa se spustili gotovo do zemlje; nastupio je neprirodni
sumrak, još mračniji zbog kiše.
Kočija je poskočila i stala. Zatim se nagnula ustranu i čuli su pljusak kad je kočijaš
skočio sa svojeg sjedala. Bučno je pokucao na vrata.
Charles ih je otvorio. »Da?«
Barton je stajao na cesti, u kabanici niz koju su tekli potoci vode, slijevajući mu se sa
šešira. »Oprostite, gospodine, ali još smo daleko od Lambourna i nećemo moći još puno
naprijed. Ponestaje svjetla. Čak i ako ste voljni riskirati konje, ne možemo vidjeti u kakvu
baruštinu vozimo, pa sam siguran da ćemo za manje od milje negdje zaglaviti.«
Charles se namrštio. »Možemo li negdje potražiti zaklon, barem dok kiša ne prestane?«
»Ondje gore je gostionica.« Barton je rukom pokazao lijevo. »Možemo je vidjeti s
vozačkog sjedala. Čini se posve pristojnom, premda se ne radi o svratištu kočija. Osim toga,
nalazimo se miljama daleko od bilo kojeg naselja.«
Charles je kratko oklijevao, a zatim kimnuo. »Odvezite nas do te gostionice. Provjerit ću
možemo li ondje zastati.«
Barton je zatvorio vrata. Charles se vratio na sjedište i pogledao Francescu. »Žao mi je,
draga, ali...«
Francesca je uspjela slegnuti ramenima. »Imamo još najmanje jedan dan vremena. Ako
kiša tijekom noći prestane, sutra ćemo moći doći do Lambourna.«
»Dobri bože, da!« Charles se promuklo nasmijao. »Nagon sveg njegovog planiranja, ne
bih se želio suočiti s Chillingworthom i objašnjavati mu zašto je njegova mladenka
propustila vjenčanje.«
Francesca se nasmiješila i potapšala Charlesa po koljenu. »Sve će dobro ispasti - vidjet
ćeš.« Iz nekog je razloga u to bila sigurna.
Gostionica se pokazala boljom nego što su očekivali, malena ali čista i veoma spremna
uslužiti četvero neočekivanih gostiju i njihove sluge. Kako kiša nije pokazivala znakove
smirivanja, pomirili su se sa svojom sudbinom i prihvatili smještaj. Gostionica je raspolagala
s tri spavaonice. Charles je zauzeo jednu, Ester drugu, a Francesca i Franni podijelile su
treću, najveću, s velikim krevetom natkrivenim baldahinom.
Okupili su se u blagovaonici na krepkom jelu, a zatim se povukli u svoje sobe,

38
 Knjige.Club Books

dogovorivši za ujutro rani polazak, obodreni predviđanjem gostioničareva oca koji ih je

uvjerio da će jutro biti lijepo. Primirena time, Francesca se smjestila u veliki krevet do
Franni i ugasila svijeću.
Zavjese su ostavile razmaknute; sobu je obasjala mjesečina isprekidana sjenama
obližnjeg drveća.
Nakon cijelog dana drijemanja u kočiji nijednoj od njih se nije spavalo. Francescu nije
iznenadilo kad se Franni okrenula i upitala: »Pričaj mi o dvorcu.«
Već ju je to dvaput pitala, ali Franni je voljela priče i zamisao o Francescinu životu u
dvorcu jako joj se sviđala. »No, dobro.« Francesca se zagledala u mračan baldahin. »Dvorac
Lambourn je stoljećima star. Nalazi se na uzvisini uz zavoj rijeke Lambourn i čuva prilaz
nizinama na sjeveru. Selo Lambourn nalazi se nešto dalje niz rijeku, uz sami rub nizina.
Dvorac je često obnavljan i nadograđivan, tako da je prilično velik, ali još uvijek ima
grudobrane i dvostruke kule s oba kraja. Okružen je parkom prepunim starih hrastova. Još
uvijek postoji i ulazna kuća i ona je sada dom grofice udove. S formalno uređenim vrtovima
koji gledaju na rijeku, dvorac je jedna od najvećih građevina u okrugu.«
Provela je sate listajući vodiče i knjige u kojima su se opisivala sjedišta okružnog
plemstva i još više doznala od lady Elizabeth. »Unutrašnjost kuće je vrlo elegantna, a pogled
koji se pruža na jug smatraju spektakularnim. S gornjih se katova pruža pogled i na sjever,
na doline Lambourna. One su izvrsne za jahanje i koriste se za vježbanje trkaćih konja.«
»Tebi će se to sviđati«, promrmljala je Franni.
Francesca se nasmiješila. Zašutjela je, ali Franni ju je potaknula da nastavi: »A onaj
komadić zemlje koji ti donosiš u miraz grofovo će imanje opet pretvoriti u veliku pitu.«
»Svakako.« Franni je dosta toga načula da u njoj to probudi znatiželju, pa joj je
pojasnila. »To i jest razlog dogovora našeg vjenčanja.«
Trenutak poslije Franni je upitala: »Misliš li da će ti se svidjeti brak s tvojim grofom?«
Francesci se osmijeh proširio. »Da.«
»Dobro.« Franni je uzdahnula. »To je dobro.«
Francesca je sklopila oči, očekujući da će se Franni sada smiriti. Misli su joj odlutale... do
nizina Lambourna i jahanja na lakonogoj arapskoj kobili...
»I meni je u posjet došao jedan gospodin - jesam li ti to rekla?«
»Oh?« Opet posve razbuđena, Francesca se namrštila. »Kad te je posjetio?«
»Prije nekoliko tjedana.«
Francesca nije čula ni riječi o tome da je Franni posjetio neki gospodin. Ali, to nije
značilo da se posjet nije dogodio. Pažljivo je promislila o svojem sljedećem pitanju; s Franni
je čovjek morao biti izravan i ne okolišati. »Je li to bilo prije ili nakon Chillingworthova
posjeta?«
Nije mogla vidjeti Frannino lice, ali mogla je osjetiti da se ova premišlja.
»Mislim, otprilike u to vrijeme.«
Franni nije imala dobar osjećaj za vrijeme; njoj je svaki dan bio sličan drugome. Prije
nego što je Francesca dospjela smisliti sljedeće pitanje, Franni se okrenula prema njoj. »Kad
te Chillingworth upitao želiš li se za njega udati, je li te poljubio?«
Francesca je oklijevala. »Nismo se formalno susreli. Vjenčanje je dogovorio tvoj otac -
on je moj skrbnik.«
»Želiš reći da se nisi ni vidjela s Chillingworthom?«
»Upoznali smo se neformalno. Raspravili smo neke pojedinosti...«
»Ali, je li te poljubio?«
Francesca je još neko vrijeme oklijevala. »Da«, napokon je odgovorila.
»I, kako ti je bilo?«
U Franninu glasu se osjećala nepogrješiva gorljivost. Ako je ne utaži, Francesca je znala

39
 Knjige.Club Books

da se neće baš naspavati. S još uvijek jasnim sjećanjem na poljupce koje je razmijenila sa
svojim budućim mužem, trebao joj je samo trenutak da odluči koji će joj od njih opisati.
»Poljubio me u voćnjaku. Pomogao mi je da ne padnem i za nagradu tražio poljubac.«
»I? Kakav je bio?«
»On je veoma snažan. Moćan. Vješt...« Već same te riječi bile su dovoljne da u njoj
probude sjećanja od kojih su je proželi osjećaji, preplavili je...
»Ali, je li bilo lijepo?«
Francesca je zatomila frustrirani uzdah. »Bilo je i više nego lijepo.«
»To je dobro.«
Osjetila je kako je Franni sretno poskočila i morala je upitati: »A taj gospodin koji je tebi
došao u posjet, je li te pokušao poljubiti?«
»Oh, ne. Bio je jako pristojan. Ali, prošetali smo i veoma uglađeno me je slušao, tako da
mislim da razmišlja dati mi ponudu.«
»Došao je samo jednom prije nekoliko tjedana...«
»Dvaput. Još se jednom vratio. Dakle, to znači da sam mu se svidjela, ne misliš li tako?«
Francesca nije znala što misliti. »Je li ti rekao svoje ime?« Osjetila je kako Franni
potvrdno kima. »Kako se zove, Franni?«
Franni je odmahnula glavom. Obgrlila je jastuk i gotovo ga s radošću stisnula uza se. »Ti
imaš svojeg Chillingwortha, a ja svojeg džentlmena. Baš lijepo, ne misliš li?«
Francesca je oklijevala, a zatim posegnula i potapšala Franni po ruci. »Jako lijepo.«
Znala je da Franni ne treba pritiskati kad jednom kaže »ne«. Franni od te riječi nikad nije
odstupala; svako nagovaranje samo bi izazvalo ogroman i ponekad histeričan otpor.
Na Francescino olakšanje, Franni se promeškoljila, uzdahnula, a zatim se zavukla dublje
pod pokrivače. Već trenutak poslije je usnula.
Francesca je ležala zureći u baldahin i pitala se što poduzeti. Je li neki džentlmen
uistinu posjetio Franni... ili je ona to samo umislila kao reakciju na Chillingsvorthov posjet
njoj? To je bilo moguće.
Franni nije lagala, barem ne namjerno, ali njezino viđenje istine često se razlikovalo od
stvarnosti. Kao kad se jednom klela da su ih zaustavili drumski razbojnici, premda ih je
samo pozdravio gospodin Muckleridge dok su pokraj njega prolazili. Ono što je Franni
tvrdila da se dogodilo i ono što se uistinu dogodilo nije nužno moralo biti isto. Ako bi mala
Franni rekla da je pala, nikako se nije moglo znati je li uistinu tako ili je to samo umislila.

Unatoč Franninu povremenom djetinjem ponašanju, po dobi ih je dijelilo samo mjesec dana.
Izgledom i tjelesnom sazrelošću bile su jednake. Po svojem vanjskom izgledu, Franni je bila
prava mlada dama. U pravim okolnostima i uz pravu temu, mogla je savršeno razborito
razgovarati sve dok joj sugovornik ne bi počeo brzo mijenjati teme ili joj postavljati pitanja
koja nije razumjela. Ako bi joj se tijek misli prekinuo, brzo bi postala uočljiva njezina
rastresenost, ali ako ne bi bila isprovocirana, ništa nije moglo narušiti dojam tihe, čedne
mlade dame.
Francesca je znala da s Franni nešto nije u redu, da se njezina rastresenost i povremeno
djetinje ponašanje s vremenom neće poboljšati. To su potvrđivale i Charlesove i Esterine
brige, ali Francesca nikad nije pitala, nikad nije zahtijevala od Charlesa ili Ester da joj kažu
pravu istinu.
To da je Frannino stanje bilo izvorom boli i tuge i Charlesu i Ester znala je i bez
raspitivanja; trudila se ničim ne pridonijeti da tu bol poveća. Zato je pažljivo razmislila o
onome što joj je Franni rekla, dvojeći treba li to reći Charlesu ili ne.
Ne Charlesu, napokon je odlučila. Jedan gospodin možda ne bi razumio sanjarije
usamljene djevojke. I Francesca je svojedobno često sanjarila; Frannin gospodin možda je

40
 Knjige.Club Books

živio samo u Franninu umu.

Okrenula se na bok i skutrila. Sutra će upozoriti Ester - tek za slučaj da je Frannin
gospodin uistinu stvaran.
Donijevši tu odluku, opustila se i pustila da joj misli lutaju. Poput spore, nezaustavljive
plime, opet su je obuzeli oni osjećaji koji su je prije preplavili, najprije polako, a zatim sve
žešće budeći u njoj čežnju.
Godinama ga je čekala; na njegov zahtjev, čekala je i četiri tjedna više. Uskoro će doći i
njezina prva bračna noć. Više neće čekati.
Sanjala je o strasti, o žudnji i ljubavi, ljubavi tako dubokoj, tako trajnoj, da nikad neće
uvenuti.
Došlo je jutro i ona je ustala nemirna, neobično kratka daha, nestrpljivija nego što je
ikad bila. Odjenula se i krenula u prizemlje. Pridružila se starom gostioničarevu ocu koji je
stajao na pragu otvorenih ulaznih vrata.
Dobacio joj je pogled, a zatim glavom pokazao van. »Rekao sam vam. Potpuno se
razvedrilo. Stići ćete na vrijeme na svoje vjenčanje, mlada damo.«

41
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

S tarčevo predviđanje pokazalo se istinitim, premda su stigli u posljednji čas. Kako su

napredovali na sjever, stanje cesta bilo je sve lošije; ovdje je kišilo još žešće. Nabujalu,
brzu rijeku Lambourn prešli su preko kamenog mosta; da su morali koristiti gaz, nikad u
tome ne bi uspjeli. Bilo je previše mračno da bi bolje vidjeli selo Lambourn iza skupine
krovova, s jedne strane omeđenih rijekom, a s druge strmom padinom što je vodila u
ravnice.
Kako je cesta pod strminom zavijala ulijevo, slijedeći rijeku, sve se više uspinjala. Već je
bio gotovo potpun mrak kad su usporili i skrenuli kroz širom otvorena ogromna vrata od
kovana željeza. Svjetla kočije nakratko su s Francescine strane na vratnicama osvijetlila grb
s vučjom glavom kao osnovnim motivom.
Nagnula se bliže prozoru i zagledala u tamu. Udovičina kuća nalazila se s druge strane
kočije; jedva ju je uočila. Klopotali su niz dobro popločen prilaz i konji su napokon uspjeli
ubrzati. Park istočkan ogromnim hrastovima pružao se dokle god joj je pogled sezao.
Kočija je usporila. Napetost koja je cijelog dana uporno rasla potpuno ju je obuzela;
želudac joj je poput tvrde lopte pritiskao pluća, otežavajući joj dah. Kočija se zaustavila.
Vrata su se otvorila. Pred njima je stajao sluga, spreman pomoći im izići. Okolicu je
osvjetljivalo treptavo svjetlo baklji.
Francesca je prva izišla. Sluga joj je pružio ruku i pomogao joj sići na popločeni pod
dvorišta. Poravnavši haljinu, ogledala se oko sebe.
Dvorac Lambourn, njezin novi dom, bio je točno onakav kakvim ga je zamišljala. Na
obje strane se pružalo pročelje izgrađeno u antičkom stilu. U blijedom kamenom zidu na
pravilnim razmacima nalazili su se visoki prozori, neki s navučenim zastorima, drugi
blistavo osvijetljeni. Kat je nadvisivao kameni friz koji je uspješno skrivao iza njega
smještene grudobrane. Točno pred njom niz stuba je vodio do impozantnog ulaza, a
trokutastu nadstrešnicu podupirali su visoki stupovi podignuti uz stranice dvostrukih vrata.
A vrata su bila širom otvorena; kroz njih se izlijevalo toplo svjetlo. Likovi dviju stasitih
starijih dama nazirali su se točno pred vratima. Francesca je podignula skute svoje haljine i
uspela se stubama.
Čim je dosegnula trijem jedna od dama joj je prišla raširenih ruku. »Draga moja
Francesca, dobro došla u svoj novi dom! Ja sam Elizabeth, draga, Gylesova mama.«
Stisnuta u miomirisni zagrljaj, Francesca je sklopila oči kako bi zaustavila bujicu suza i
srdačno uzvratila zagrljaj. »Oduševljena sam što sam vas napokon upoznala, gospođo.«
Ispustivši je iz zagrljaja, lady Elizabeth ju je odmaknula od sebe i prepredenim sivim
očima sličnim sinovim odmjerila je od glave do pete, a zatim se grofici lice ozarilo. »Draga
moja, Gyles me je iznenadio - nisam vjerovala da ima toliko zdrave pameti.«
Francesca je uzvratila osmijeh Lady Elizabeth, a zatim se okrenula da se upozna s
drugom damom grofičine dobi i jednako elegantnom, ali smeđe kose umjesto grofičinih
svijetlih pramenova.
Dama ju je uzela za ruku, a zatim je privukla sebi i poljubila je u obraz. »Draga, ja sam
Henrietta Walpole - Gylesova teta po ocu. Gyles me zove Henni, pa očekujem to i od tebe. Ne
mogu ti reći koliko mi je drago što te vidim.« Henni ju je potapšala po ruci, pa je ispustila.
»Ovdje će ti biti izvrsno.«
»A ovo je«, lady Elizabeth je rukom pokazala na debeljuškastog gospodina koji je
upravo izlazio iz predvorja, »Horace, Hennin suprug.«
Lady Elizabeth joj je u svojim pismima pojasnila da Henni i Horace žive u dvorcu od

42
 Knjige.Club Books

smrti Gylesova oca. Horace je bio Gylesov skrbnik do punoljetnosti; Henni mu je bila
najdraža teta. Francesca je svim silama željela ostaviti dobar dojam i laknulo joj je kad ju je
Henni tako spremno prihvatila. Dok im je Horace prilazio, na licu mu je ugledala izraz
iznenađenja dok ju je odmjeravao.
Dah joj je zastao u grlu. Zatim ju je zbunjeno opet pogledao u lice i nasmiješio se. Široko.
»Ma vidi!« Uzeo ju je za ruku i pomilovao joj obraz. »Baš si prava ljepotica - trebao sam
i znati da ukus mojeg nećaka ne može biti drukčiji.«
Taj njegov komentar izazvao je prijekorne poglede Elizabeth i Henni, koje je on
potpuno previdio, zabavljen osmijehom upućenim Francesci.
Uzvraćajući mu osmijeh, ona je s iščekivanjem pogledala iza njega. Na vratima je stajao
veoma pristojan batler, ali... više nitko. Predvorje se protezalo u unutrašnjost, sjajnog
popločenog poda, s vratima na obje strane i sa slugama raštrkanim po njemu, ali osim toga
je bilo prazno. Začula je glasove dok su se Charles, Ester i Franni uspinjali stubama. Lady
Elizabeth ju je zagrlila i povela u gostoljubivu toplinu predvorja.
»Draga, bojim se da Gyles nije mogao biti ovdje da te dočeka.« Lady Elizabeth je spustila
glavu i stišala glas; riječi su bile namijenjene jedino Francesci. »Danas popodne se na imanju
dogodilo nešto hitno i Gyles je morao odjahati da se time pozabavi. Želio je biti ovdje i
dočekati te i nadao se vratiti na vrijeme, ali...«
Francesca je na vrijeme podignula pogled da primijeti kako se lady Elizabeth mršti.
Pogled starije žene susreo se s njezinim, a zatim joj je lady Elizabeth stisnula ruku. »Tako mi
je žao, draga. To nitko od nas nije želio.«
Lady Elizabeth se okrenula pozdraviti Charlesa, Ester i Franni; Francesca je shvatila da
joj buduća svekrva daje vremena kako bi probavila taj neočekivani udarac. Za džentlmena
Chillingworthova statusa, ne prisustvovati dočeku svoje mladenke pred njihovo vjenčanje...
Francesca je napola čula kako lady Elizabeth prenosi isprike svojega sina Charlesu.
Natjerala se da uspravi ramena i okrene se stricu s ohrabrujućim osmijehom na usnama,
odajući dojam da ju je Chillingworthov izostanak razočarao, ali ne i uznemirio. Time je
zaslužila zahvalan grofičin pogled. Razmjena pozdrava se nastavila, a zatim su ušli u kuću.
Lady Elizabeth je Francescu upoznala s postarijim batlerom Irvingom: »Irving mlađi je
batler u našoj londonskoj kući - upoznat ćeš ga kad pođeš do grada« i s elegantno odjevenim
sitnim muškarcem koji je stajao u sjeni Irvingova impozantna lika.
»Draga, ovo je Wallace. On je Chillingworthov majordom i mnogo je godina uz mojeg
sina. Ako ti išta ustreba, sada ili ubuduće, Wallace će to srediti.«
Ne mnogo viši od nje, Wallace joj se duboko naklonio.
»A sada!« Lady Elizabeth se obratila svima njima. »Kako ste morali odgoditi dolazak i
tako dugo sjedili stiješnjeni u kočiji, mislili smo vas poštedjeti napora pozdravljanja sa
svima ostalima koji su se okupili radi vjenčanja. Svi su ovdje, ali smo ih zamolili da ostanu
po strani« - rukom je pokazala prema unutrašnjosti ogromne kuće, prema labirintu
gostinskih soba koje su se nedvojbeno nalazile iza predvorja - »kako biste se mogli
oporaviti. Za upoznavanje sa svima bit će dovoljno vremena sutra. Ipak, ako želite
upoznavanje obaviti večeras, samo recite. U suprotnome, vaše su sobe spremne, tople vode
ima u obilju, a večera će vam biti donesena kad god poželite.«
Pogled lady Elizabeth zaustavio se na Francesci. Ova je pogledala Charlesa. »Posljednji
dani bili su uistinu naporni. Ja bih se radije povukla u sobu, ako je moguće.«
Upoznavanje s gomilom daljih rođaka i s plemićima iz visokog društva i njihovim
znatiželjnim ženama bio je izazov s kojim se još nije bila spremna suočiti.
Charles i Ester su promrmljali da se slažu s njome. Franni nije rekla ništa; ona je širom
otvorenih očiju proučavala predvorje.
»Naravno! To smo i očekivali. Morate se odmoriti - napokon, sutra je važan dan i svi
moramo biti u svojem najboljem izdanju.« Uz uvjeravanje i savjetovanje da bez

43
 Knjige.Club Books

ustručavanja traže sve što im ustreba, lady Elizabeth ih je povela na kat. Na unutarnjoj
terasi su se razdvojili. Henni je pošla s Ester i Franni; Horace je ispratio Charlesa. Pružajući
joj usputne informacije, grofica je povela Francescu niz hodnike i preko još jedne unutarnje
terase, napokon je uvevši u lijepu odaju ugrijanu rasplamsanom vatrom u kaminu i širokih
prozora okrenutih na sjever, prema udolinama.
»Znam da je ovo samo za jednu noć, ali željela sam da imaš svoj mir i tišinu i dovoljno
prostora sutra za odijevanje vjenčanice. Jednako tako, na putu do kapelice nećeš se morati
susretati s Gylesom.«
Razgledajući udobnu sobu, Francesca se nasmiješila. »Baš je ljupka - hvala vam.«
Bila je svjesna prepredenosti koja se skrivala iza pogleda lady Elizabeth. »Bi li radije
najprije jela ili se okupala?«
»Kupka, molim vas.« Francesca se nasmiješila maloj sluškinji koja je spremno priskočila
da joj pomogne svući kaput. »Jedva čekam osloboditi se ove odjeće.«
Fady Elizabeth je izdala potrebne zapovijedi; sluškinja se kratko naklonila i pohitala
van. Čim su se vrata zatvorila, lady Elizabeth se sručila na krevet i nasmiješila se Francesci.
»Draga moja, hvala ti. Jako dobro podnosiš sve ovo. Mogla bih Gylesu zavrnuti vratom, ali«,
podignula je ruke kao da se predaje, »doista je momo otići. Radilo se o previše ozbiljnoj
stvari da to prepusti predradniku.«
»Što se dogodilo?« Francesca je sjela u naslonjač do kamina, zahvalna na toplini vatre.
»Srušio se most. Malo više uzvodno, ali još uvijek na imanju. Gyles je morao otići i
osobno vidjeti što se dogodilo, kako bi mogao odlučiti što je najbolje učiniti. Taj je most
jedina veza s jednim dijelom imanja. Ondje su ostale odsječene obitelji i tako dalje - Gyles
mora donijeti brojne odluke, krupne i sitne.«
»Shvaćam.« Doista je shvaćala. Bila je odgajana za suprugu džendmena; znala je kakve
odgovornosti sobom nose velika imanja. Francesca je pogledala prema prozoru. »Hoće li biti
sigurno to što će morati noću jahati nazad?«
Grofica se nasmijala. »On tim udolinama jaše otkad se mogao uspeti na konja, a k tome,
udoline su prilično sigurne za jahanje, čak i pri slabom svjetlu. Ne trebaš se brinuti - bit će
on ovdje, zdrav i čitav i prilično nestrpljiv da se ujutro vjenča s tobom.«
Francesca je kratko pogledala groficu. Lady Elizabeth je to primijetila i kimnula. »Oh da,
cijeli dan je bio jako nervozan - i krajnje mrgodan zbog toga što mora izići i riskirati da
možda ne bude ovdje kad stigneš. Ali opet, to će mu samo popraviti apetite za sutra.« Ustala
je kad se sluškinja vratila sa slugom koji je nosio kante s vrelom vodom.
Kad je kupka bila spremna i u sobi ostala još samo sluškinja, lady Elizabeth je prišla
Francesci, koja je ustala. Grofica ju je poljubila u oba obraza. »Sada ću te napustiti, ali ako ti
nešto zatreba ili poželiš opet sa mnom razgovarati, koliko god bilo sati, samo trebaš
pozvoniti i Millie će se javiti, pa otići po mene. A sada, jesi li sigurna da imaš sve što ti
treba?«
Dirnuta, Francesca je samo potvrdno kimnula.
»No dakle, dobro. Laku noć.«
»Laku noć.« Francesca je ispratila pogledom lady Elizabeth, a zatim sluškinju dozvala
da joj pomogne oko haljine.
Nakon kupanja se osjećala mnogo opuštenijom, sklonijom praštanju; napokon, nije ga
mogla osuđivati za kišu ili njezine posljedice. Zavalivši se u kadi, uputila je Millie da joj
raspakira kovčege i posloži sve ono što će joj ujutro trebati. Pogleda prepunog divljenja,
Millie je pažljivo razmotala vjenčanicu boje bjelokosti.
»Oh, gospoja, prekrasna je!«
Vjenčanicu je brižno izglačalo i složilo osoblje Rawlings Halla; samo ju je trebalo dobro
protresti i preko noći objesiti da bi bila potpuno savršena. »Pospremi je u garderobu. Zatim
treba pripremiti i sve što ću sutra trebati.«

44
 Knjige.Club Books

Millie je izišla iz garderobe i uz tih uzdah zatvorila za sobom vrata. »U tome ćete biti
rijedak prizor, gospoja, oprostite što to kažem.« Vratila se Francescinim kovčezima. »Izvadit
ću samo preostale potrepštine za vjenčanje, vašu spavaćicu i četke, a ostalo ćemo sutra
ujutro prenijeti do grofičinih odaja, ako ne mislite drukčije?«
Francesca je kimnula. Kožu joj je zahvatio lagan drhtaj nervoze. Sutra ujutro postat će
grofica. Njegova. Osjećaj koji je izazvao drhtaj pojačao se. Uspravila se u sjedeći položaj i
posegnula za ručnikom. Millie je odmah dotrčala do nje.
Kasnije je, umotana u kućni ogrtač, sjela pokraj vatre i pojela jednostavnu, ali elegantnu
večeru koju joj na pladnju donijela Millie. Zatim je otpustila malu sluškinju, ugasila svjetiljke
i pomislila poći u krevet. Umjesto toga se našla uz prozor, pred širokim krajolikom udolina.
Visok, uglavnom drvećem neobrastao plato u blagim se valovima prostirao u nedogled.
Nebo je bilo gotovo potpuno vedro; jedini ostatci jučerašnjih oluja bili su raskidani oblaci
koje je raznosio vjetar.
Mjesec se uspinjao nebom, srebrnastim svjetlom obasjavajući krajolik.
Udoline su posjedovale neku divlju ljepotu koja ju je prizivala sebi - i pretpostavila je da
će se to i dogoditi. Iz golog krajolika širio se osjećaj slobode, neiskvarene prirode,
nesputanosti.
I izazivao je.
Večeras će posljednji put noć provesti sama - bit će to posljednja noć u kojoj će biti
jedino svoja. Sutrašnji dan će joj dovesti muža i već je znala - ili mogla naslutiti - njegovo
mišljenje o njezinu divljem jahanju kroz noć.
Nije joj se spavalo. Dugi sati provedeni u kočiji, sati sve veće napetosti, razočaranja i
klonulost kad je doznala da nije ovdje da je pozdravi premda je brojne sate provela
sanjareći o tome kako će to biti - sanjareći o pogledu u njegovim očima kad je sljedeći put
ugleda - učinili su je nezadovoljnom, nemirnijom, nervoznijom nego ikad prije.
Jahaće odijelo nalazilo joj se u drugom kovčegu. Izvukla ga je iz njega, pa iskopala svoje
jahaće čizme, rukavice i bič. Što se kape ticalo, mogla je i bez nje. Za deset minuta već je bila
odjevena i obuvena, iskradajući se kroz ogromnu kuću. Začula je potmule glasove - okrenula
se u suprotnom smjeru. Pronašla je sporedno stubište i njime sišla u prizemlje, a zatim
nakon prolaska kroz hodnik pronašla gostinsku sobu s francuskim prozorom koji je vodio
na terasu. Zatvorivši za sobom vrata, ali ne zaključavši ih, zaputila se prema stajama koje su
se nazirale iza drveća.
Radilo se o starim hrastovima i bukvama; svojim su joj sjenama izrazile dobrodošlicu.
Nastavila je hodati, ohrabrena spoznajom da je iz kuće nitko ne može vidjeti. Staje su se
pokazale zanimljivo velikima, dvorište su okruživale dvije dugačke zgrade za konje i
spremište za kočije. Ušuljala se u najbližu staju i krenula niz obore, procjenjujući prirodu
svih konja u njima smještenih. Prošla je pokraj tri lovačka konja, još veća i snažnija od onih
koje je jahala u Rawlings Hallu. Prisjećajući se Chillingworthovih komentara, nastavila je
dalje, provjeravajući posjeduje li i manje konje...
Vrata na drugom kraju staje su se otvorila. Zaplesalo je svjetlo, osvijetlivši opremu za
konje pohranjenu u stražnjoj prostoriji, a zatim je svjetlo ušlo među obore nakon što su dva
konjušara, od kojih je jedan nosio svjetiljku, ušla i za sobom zatvorila vrata. Zatekavši se
nasred staje, Francesca nikako nije mogla stići do suprotnih vrata. Svjetlo je još nije
razotkrilo. Gurnuvši zasun obora uz koji je stajala, otvorila je vrata, uvukla se unutra, pa
rukom posegnula preko njih i ponovno navukla zasun.
Brzi pogled preko ramena ju je primirio. Konj u čiji odjeljak je upala bio je krotak i ne
toliko krupan. Okrenuo je glavu da je pogleda, ali uz oči zaslijepljene svjetlom nije puno toga
više mogla vidjeti. No ostalo je obilje prostora da čučne uz vrata i pričeka da konjušari
prođu.
»Evo je - prava je ljepotica, zar ne?«
Svjetlo se iznenada pojačalo; podignuvši pogled, Francesca je vidjela kako joj se

45
 Knjige.Club Books

svjetiljka pojavljuje točno iznad glave.

»Jest«, složio se drugi momak. »Vrhunska.« Vrata su se zatresla kad su se dva tijela
naslonila na njih. Francesca je zadržala dah, moleći se da se ne dosjete pogledati preko vrata
dolje. Govorili su o konju. Pogledala je i tek tad ugledala.
Oči su joj se raširile; jedva je uspjela zatomiti uzdah divljenja. Konj nije bio samo lijep. U
svakoj njegovoj crti bilo je snage i gracioznosti, živog svjedočanstva vrhunskog roda.
Upravo o takvom konju je Chillingworth govorio - o lakonogoj arapskoj kobili.
Crvenkastosmeđa dlaka joj je raskošno sjala na svjetlu svjetiljke, u lijepom kontrastu s
tamnijom grivom i repom. Konj je imao krupne, tamne, budne oči. Uši su mu bile naćuljene.
Francesca se svim silama ponadala da joj neće prići i istražiti je - ne prije nego što
konjušari otiđu.
»Načuo sam priče da ju je gospodar kupio za neku damu.«
»Da - bit će da je tako. Napokon, kobila nimalo nije primjerena njegovoj težini.«
Drugi momak je posprdno frknuo. »Čini se da je dama bila.«
Francesca je podignula pogled - tek da vidi kako svjetiljka nestaje. Konjušari su se
odmaknuli od vrata; svjetlo se počelo povlačiti. Počekala je dok se tama nije opet vratila, a
zatim ustala i provirila preko vrata odjeljka upravo na vrijeme da vidi kako dvojica mladića
izlaze iz staje, odnoseći svjetiljku sa sobom.
»Hvala bogu!«
Mekana njuška ju je gurnula u leđa. Okrenula se, jednako željna sprijateljiti se. »Oh, pa
ti si prekrasna cura, zar ne?« Kobilina dugačka njuška bila je mekana poput baršuna.
Francesca je rukama prešla po glatkom krznu, procjenjujući po dodiru; oči joj se još nisu
bile priviknule na tamu.
»Rekao mi je da bih trebala jahati arapsku kobilu, a upravo ju je kupio za neku damu.«
Okrenuvši se opet prema glavi konja, pogladila ga je po ušima. »Što misliš, je li to
slučajnost?«
Konj je okrenuo glavu i pogledao je. Ona mu je uzvratila pogled. I nasmiješila se. »Ne
bih rekla.« Rukama mu je obujmila vrat i zagrlila ga. »Kupio te je za mene!«
Ta joj je pomisao razbuktala strasti. Sve snažnije. Kobila je bila vjenčani poklon - mogla
se u život okladiti da je tako. Prije samo pet minuta Chillingworth joj uopće nije bio drag,
uopće u njega nije bila sigurna. Ali ipak... mnogo će toga oprostiti čovjeku zbog takvog dara i
namjera zbog kojih je to učinio.
Na takvom bi konju mogla jahati poput vjetra - a sada će živjeti na rubu divljine
stvorenom za neobuzdano jahanje. Odjednom joj je budućnost počela izgledati puno bolje.
San koji ju je proganjao posljednjih nekoliko tjedana - jahanje udolinama Lambourna na
brzonogoj arapskoj kobili uz njega - bio je blizu ostvarenja.
»Kad te je već kupio za mene, sigurno očekuje i da te jašem.« Nije se mogla oduprijeti
iskušenju. »Čekaj ovdje. Moram pronaći sedlo.«

Gyles se po mraku jašući vraćao kući, umornijega duha nego tijela. Bio je cijeli mokar nakon
hrvanja s mokrim balvanima, ali poziv da dođe do srušenog mosta bio je kao bogom dan.
Pomogao mu je da ostane pri zdravoj pameti.
Odbio je Đavolovu ponudu da odjašu zajedno, premda mu je mogao biti od pomoći. Bio
je previše nervozan da bi se mogao nositi s Đavolovim podbadanjem, koje bi se, onoga trena
kad bi potpuno izgubio živce i prasnuo, pretvorilo u propitivanje. Đavao ga je predugo
poznavao da bi to mogao izbjeći. I unatoč njegovim suprotnim tvrdnjama, Đavao je bio
siguran da je, poput svih iz klana Cynstera, podlegao Kupidu i zapravo bio zaljubljen u svoju
buduću ženu.
Đavao će uskoro spoznati istinu - čim ugleda Gylesovu krotku, dobrodušnu mladenku.
Skrenuvši sivcem na put koji je vodio preko udolina, otpustio je uzde, pustivši životinju

46
 Knjige.Club Books

da dalje nastavi vlastitim tempom.

A ni misli mu nisu bile brže. Barem je uspio popis uzvanika ograničiti na podnošljivih
stotinu. I usput se cijelo vrijeme morao zbog toga prepirati sa svojom majkom; tijekom
cijelog proteklog tjedna učestalo se dopisivala s Francescom, ali bio je siguran da njegova
mladenka nije ta koja je zahtijevala od njegove majke da vjenčanje pretvori u veleban
događaj. Što nikad nije bilo dijelom njegova plana.
Palo mu je na um da se zapita je li njegova mladenka već stigla. Napokon, služba je bila
zakazana za sutra u jedanaest sati. Nagonski je samo slegnuo ramenima. Ili će biti ondje, ili
će stići kasnije i vjenčat će se bilo kad. Nije da je to nešto značilo.
Teško da je bio neki nestrpljivi mladoženja.
Nakon što je dobio Francescin pristanak i odjahao iz Rawlings Halla, sav je pritisak
popustio. Stvar je bila dogovorena, zapečaćena; ona će naknadno potpisati dokumente o
vjenčanju. Nakon odlaska iz Hampshirea jedva da je i pomislio na svoju buduću mladenku,
jedino kad bi mu majka dobila novo pismo i postavila još koji zahtjev. Inače...
Na umu mu je bila Ciganka.
Sjećanje na nju ga je progonilo. Svakoga sata danju, svakoga sata dugih noći. Progonila
ga je čak i u snovima i to je bez sumnje bilo najgore jer u snovima nije bilo ograničenja, nije
bilo granica i onih nekoliko kratkih trenutaka nakon što bi se probudio zamišljao bi...
Što god učinio, što god sebi govorio, ništa nije umanjivalo tu opsjednutost. Potreba koju
je osjećao za njom bila je potpuna i neutaživa; unatoč spoznaji da je za dlaku izbjegao vječno
ropstvo još je uvijek sanjao... o njoj. O tome da je njegova. Da je zauvijek u njegovu zagrljaju.
Nijedna žena nije u njemu probudila takve osjećaje, dovela ga tako blizu ruba.
Nije imao nikakvih iščekivanja od svoje prve bračne noći. A već sama pomisao na
Ciganku bila je dovoljna da ga uzbudi, ali činilo se da svoju želju ne može utažiti s bilo kojom
drugom ženom. Pomišljao je to pokušati, nadajući se da će time otjerati njezine čini - ali nije
uspijevao ustati iz naslonjača. Tijelo mu je možda bilo bolno, ali jedina žena koja mu je
mogla donijeti olakšanje bila je Ciganka. Nije se osjećao dobro i zasigurno nije bio
raspoložen pozabaviti se svojom krhkom mladenkom.
Ali, to će biti važno tek u njegovoj prvoj bračnoj noći; taj će most prijeći tek kad do
njega dođe. Dotad je morao izdržati vjenčanje i vjenčani doručak na kojem će vjerojatno biti
i Ciganka, premda izgubljena među stotinu ostalih gostiju. Nije se ni raspitivao hoće li
Francescina talijanska prijateljica biti prisutna. Nije se usudio. Svako takvo pitanje
probudilo bi sumnje njegove majke i tete, a onda bi se dogodio pravi pakao. Dovoljno loše će
biti i kada se licem u lice upoznaju s njegovom mladenkom.
Nije im pojasnio da je njegov brak bio dogovoren, a sudeći po njihovim reakcijama, nije
ni Horace. Henni i njegova majka će spoznati istinu onoga časa kada ugledaju Francescu
Rawlings. On nikad nije držao do krotkih, povučenih žena i one su to znale. Odmah će
shvatiti kako razmišlja i žestoko negodovati, ali dotad više ništa neće moći poduzeti.
Zbog njih je - zbog Henni i svoje jednako prepredene majke - uporno zahtijevao
skraćivanje svečanosti koje su u dvorcu prethodile vjenčanju. Što manje vremena za
neočekivane susrete s Cigankom, to bolje. Samo jedna razmjena pogleda, pa će i oni koji su
ga najbolje poznavali naslutiti istinu. A on to nije želio. Nije želio da itko zna. Poželio je da tu
istinu može i sam zanemariti.
Dosegnuvši rub strmine, povukao je uzde i zagledao se dolje u svoj dom koji se uzdizao
iznad riječne okuke. Na nekim su prozorima sjala svjetla - a u dvorištu su sjale crvene
točkice, prigušene vatre koje su trebale biti upaljene tek po dolasku uzvanika.
Sinulo mu je da mu je sudbina bila naklonjena. Kiša je bila pravi blagoslov jer se
svečanost odgodila do posljednjeg razumnog trenutka i do vremena kad je imao opravdanje
da ne bude ondje kako bi ih dočekao - i pred svima riskira susret s Cigankom. Sad je trebao
samo izdržati vjenčanje i doručak pripravljen u tu čast - a to je uistinu bilo najmanje moguće
vrijeme.

47
 Knjige.Club Books

Još dvadeset četiri sata i bit je oženjen čovjek, vezan brakom sa ženom prema kojoj je
potpuno ravnodušan. Time će ostvariti sve ono što je želio - prikladnu, blagu i nenametljivu
ženu koja će mu podariti potrebnog nasljednika i imanje Gatting koje je toliko želio. Trebao
se samo još dvadeset četiri sata držati plana i sve što je želio bit će njegovo.
Ali, nikad u pobjedi nije pronašao tako malo zadovoljstva.
Sivac se trgnuo i promeškoljio. Smirujući ga, Gyles je začuo prigušen topot kopita.
Prešavši pogledom po strmini, primijetio je neko kretanje, sjenu među ostalim sjenama.
Jahač je dolazio iz smjera konjušnica dvorca i uspinjao se uz strminu.
Nakratko ga je izgubio iz vida, a zatim pogledao ulijevo. Jahač i konj iskočili su na vrh
strmine stotinjak metara dalje. Načas je oba lika obasjao sjaj izlazećeg mjeseca, a onda je
konj pojurio naprijed. Jahač je bio malen, ali vladao je situacijom. Zapravo jahačica, crne
kose koja joj je vijorila za leđima. A konj je bio arapska kobila koju je kupio prije tjedan
dana. Pravi prizor snage i ljepote u pokretu, sjurili su se prema udolinama.
Gyles je okrenuo sivca i pojurio za njima i prije nego što je na to pomislio. A kad je
shvatio što čini, prokleo je sebe zbog toga, ali nije povlačio uzde. I prokleo je i nju. Kojeg je
vraga mislila kad je izvela konja iz staje - bez obzira na to što je tu životinju kupio za nju -
bez ičije dozvole i usred noći!
Mračnog raspoloženja, galopirao je za njom, ne prestižući je, ali držeći je na oku. Želio je
osjećati gnjev, ali nakon što ga je pratila cijeloga dana, zlovolja je posve ishlapjela iz njega.
Mogao ju je razumjeti - kako će se osjećati nakon dana provedenih zgrčena u kočiji, a zatim
otkrivanja kobile... je li naslutila da je namijenjena njoj?
Gnjev bi bio sigurniji, ali osjećao je jedino čudnu, melankolično privlačnu potrebu - da
opet razgovara s njome, da joj vidi oči, lice, čuje što će ona reći kad joj kaže da je kobila
njezina - dar kako bi mogla jahati divlje, ali sigurno. Umom mu je proletjelo prisjećanje na
njezin promukli glas. Sve dok je ne bude dirao, taj jedan posljednji sastanak nasamo
zasigurno će biti bezopasan.
Francesca nije čula topot kopita koji ju je progonio sve dok nije usporila kobilu. Mjesec
je sada već bio visoko na nebu; okupao ga je srebrom, raspolovivši mu lice, ostavivši ga pola
u sjeni. Na sebi je imao široki jahaći kaput, svijetlu košulju i maramu vezanu oko vrata.
Snažne mišiće butina naglašavale su mu uske hlače nogavica zataknutih u čizme. Nije mu
mogla pročitati izraz lica; nije mu mogla vidjeti oči. Ali, kad je usporila i napokon zaustavila
kobilu i dopustila mu da joj priđe, nije osjetila nikakav bijes ili zlovolju, nego nešto drugo.
Nešto obzirnije, nesigurnije. Nagnuvši glavu ustranu, proučavala ga je pogledom dok joj je
prilazio i napokon zaustavio sivca pred njom.
Bio je to njihov prvi susret nakon onih razuzdanih trenutaka u šumi. Od sutra će živjeti
zajedno, uzburkanih osjećaja i uza sve ostalo. Možda zbog toga nijedno od njih nije
prozborilo ni riječi, nego je sve ostalo na pogledima - kao da pokušavaju pronaći način kako
prijeći u tu sljedeću fazu svojih života.
Oboje su disali nešto dublje nego što bi se moglo pripisati jahanju.
»Kako si je pronašla?« Glavom je pokazao na kobilu.
Francesca se nasmiješila i pustila kobilu da se uzvrpolji. »Savršena je.« Iskušala je
nekoliko kićenih koraka - kobila ih je bez oklijevanja izvela. »Veoma je poslušna.«
»To je dobro.« Promatrao je poput jastreba, uvjeravajući se da je uistinu sposobna
obuzdati svu tu obuzdanu energiju. Kad je stala, okrenuo je sivca bokom uz kobilu. »Tvoja
je.«
Ona se oduševljeno nasmijala. »Hvala vam, moj lorde. Čula sam dvojicu konjušara kako
razgovaraju - rekli su da si je kupio za neku damu. Moram priznati da sam se nadala da je
namijenjena meni.«
»Želje su ti se ispunile.«
Vidjela je kako mu se usne podižu i uzvratila mu blještav osmijeh. »Hvala ti. Nisi mogao

48
 Knjige.Club Books

izabrati dar koji bih više cijenila.« Kasnije će mu zahvaliti kako pristoji - za to je imala obilje
vremena na raspolaganju.
»Dođi - trebali bismo se vratiti.«
Kad su krenuli natrag prema dvorcu, potjerala je kobilu tempom sivca. Iz hoda su prešli
u kas, a on je tada ubrzao u galop. Shvatila je da iskušava može li kobila pratiti različiti
tempo. Odlučna da ga u to uvjeri, držala je kobilu na jednakom razmaku, usporivši zajedno s
njime kad su došli do vrha strmine.
On je prvi krenuo dolje; ona je s kobilom slijedila njegova sivca. Zaobišli su zgrade staja.
Duboko je uzdahnula, pa polako odahnula kad su se primaknuli ulasku u dvorište.
Nije mogla zamisliti smireniji način provođenja večeri prije njihova vjenčanja. Možda se
nisu dobro poznavali, ali imali su dovoljno podudarnih točaka na kojima su mogli temeljiti
brak. Živci su joj se opustili. Osjetila se sigurnom i samouvjerenom u ono što će uslijediti
sutra i u budućnosti.
»Trebamo biti prilično tihi.« Sjahao je pred vratima staje. »Moj glavni konjušar živi
iznad spremišta za kočije i ne voli kad mu se miješaju u posao.«
Izvukla je nogu iz stremena i skliznula na tlo.
Gyles je poveo sivca u staju, smjestio ga u njegov odjeljak, a zatim brzo rasedlao.
Ciganka je pokraj njega prošla s kobilom; čuo ju je kako tiho tepa konju.
Ostavivši sivca, pošao je do kobilina odjeljka i pristigao pravodobno da podigne sedlo s
kobilinih leđa. Ciganka ga je nagradila osmijehom od kojega je zastajalo srce, a zatim
dohvatila šaku slame i njome počela brisati kobilu.
Gyles je spremio njezino sedlo i oputu, a zatim pošao po svoje. Morat će je otpratiti do
njezine sobe, a da ih pritom nitko ne vidi. I da je ni prstom ne takne. Nije bio tolika budala
da se zanosi kako će to biti lako - već samo to što je opet vidi, opet joj čuje glas, u njemu je
probudilo nešto što je mogao opisati jedino kao žudnju. Potrebu za njom - neku duboku
prazninu koju je jedino ona mogla ispuniti.
Ali, neće dopusti da to njime ovlada. Da ga uništi. Sve dok je ne bude dirao, preživjet će.
Brzo obrisavši sivca, provjerio je ima li konj hrane i vode, a zatim zatvorio odjeljak i
vratio se Ciganki. I ona je završavala posao, upravo provjeravajući vodu i još uvijek tiho i
privrženo tepajući kobili. Bio je posve siguran da taj konj više nikoga drugoga neće slušati.
Ciganka ga je primijetila. Posljednji put potapšavši kobilu, izišla je u prolaz među
odjeljcima. Napet poput strune, Gyles je zatvorio vrata odjeljka i navukao zasun.
»Hvala ti.«
Glas joj se promijenio - produbio - podatan, vreo, zavodljiv. Gyles se okrenuo...
Došla je do njega, obujmila ga rukama oko vrata, podignula se na prste i poljubila ga.
Taj jednostavan, strastven poljubac ga je oborio s nogu - odagnao sve njegove dobre
namjere, bilo kakve izglede za bijeg - ili za njezin bijeg od njega. Obujmio ju je rukama i
snažno privukao sebi, pognuo glavu i uzvratio joj poljubac.
Imala je okus po vjetru i divljini, po ushitu od neobuzdanog, brzog i nesputanog jahanja.
Poziv u njezinu poljupcu bio je jasan - govorili su istim jezikom, savršeno se razumjeli; nije
im trebalo premišljati se.
Izvivši se i još se tješnje prislonivši uz njega privukla ga je još dublje, dublje u poljubac,
dublje u čaroliju koju su dijelili. On ju je stiskao uza se i divio se njezinoj spremnoj
predanosti, obećanju koje su mu pružale njezine blage obline i nemirni udovi. Ruke su joj
krenule u istraživanje; kao i njegove. A tada ga je počela grliti, njihati, milovati - istina
neiskusno, ali želja je ipak bila potpuno razvidna. Željela ga je jednako jako kao što je i on
nju želio.
I ta je želja pogodila Gylesa poput udarca koji mu je istisnuo zrak iz pluća i odagnala iz
njega i posljednje oklijevanje. Ustuknuo je postrance i unazad u želji da se nasloni na vrata
odjeljka - onoga do kobilina - i pokušao doći do daha. Pokušao je prekinuti njihov poljubac,

49
 Knjige.Club Books

odmaknuti se od nje...
Vrata odjeljka iza njegovih leđa su se otvorila. Nalazio se po sredini dugačkog niza -
onog koji su konjušari koristili za pohranu svježe slame. Gyles je posrnuo unatrag. U
odjeljku nije bilo konja — samo ogromna gomila nabacane slame. Sletjeli su u nju, na nju. I u
samo par sekunda utonuli.
Našli su se ugniježđeni u podatnoj toplini, zatvoreni u vlastitom mračnom svijetu. Gyles
je ispustio jecaj. A ona ga je progutala poljupcem. Ležali su sputani u vlastitu zagrljaju, ona
uglavnom pod njim. A tada je osjetio da joj se ruke kreću, prisjetio se gdje se nalaze, osjetio
kako mu njezini prsti dohvaćaju pojas. Ruke su joj bile pod njegovim kaputićem; osjetio je
kako mu povlači košulju, prste kako plešu oko njegova remena.
Oh, ne. Podignuo je glavu, prekinuo poljubac - a zatim nije mogao smisliti što reći.
»Ti... nestrpljiv si.« Sitna ruka ga je opet milovala. »Želiš me odmah.«
Obilje divljenja i novih spoznaja protkalo joj je glas, potvrđujući bez ikakve dvojbe da
nikad nije bila s muškarcem. U odjeljku, u toj gomili slame bilo je previše mračno da bi joj
vidio lice. A ona je njega nad sobom mogla vidjeti jedino kao tamnu sjenu.
Oboje su prije svega koristili dodir. Nije bio siguran je li to bila prednost ili nije.
»Moram te vratiti natrag u kuću.«
Kratko je oklijevala, a zatim je osjetio kako se blago meškolji pod njim. »Ovdje mi je
posve udobno.«
Njezini pokreti i ton njezina glasa nisu ostavljali dvojbe oko toga što je mislila reći.
Njegovi osjećaji, njegove želje borile su se da obrane i onu posljednju mrvicu razuma
koja mu je preostala. Glava mu je klonula u pokušaju da prikupi snagu i odvoji se od nje.
Čelom je dotaknuo njezino. Osjetio je kako joj ruke klize - prema gore, preko njegovih
grudiju, osjetio je njezine prste kako se šire po tkanini košulje.
Koliko ga je žena tako dotaknulo?
Stotine.
A koliko drugih ga je natjeralo da osjeti bol, da zadršće samo od tog običnog milovanja?
Nijedna.
Čak i svjestan opasnosti, kad je podignula lice i njezine usne pronašle njegove nije se
mogao oduprijeti, nije se mogao odmaknuti od nje. Zavodila ga je nježnim dodirima i
poljupcima tako nevinim da su uspjeli probiti oklop njegova srca.
»Ne«, dahnuo je i pokušao se odmaknuti.
»Da«, bilo je jedino što mu je uzvratila. Usne su joj i dalje bile na njegovima, bez ikakve
prisile, ali sa snagom koju nije mogao zanijekati.
Francesca ga je ispijala, ispijala je obećanja čvrstoga tijela koje se nad njom nadnosilo,
njegova jasnog odgovora na njezine želje. Osjećala se više nego ugodno; osjećala se poput
mačke koja se sprema posrkati vrhnje. A on je bio vreo, čvrst; napetost koja mu je obuzela
tijelo vrištala je za oslobođenjem.
Odmaknuo je usne od njezinih, prešao joj njima preko brade, pronašao joj uho pa se
spustio još niže.
»Sviđa li ti se kobila?«
Glas mu je bio promukao.
»Prekrasna je.«
Usne su mu dotaknule njezin vrat i ona se nagonski izvinula i čula njegov duboki udah.
»Ona je... izvrsnog porijekla. Brzina joj je...«
Dosegnuo je ključnu kost i kao da je zaboravio što je govorio; Francesca nije vidjela
razloga da ga na to podsjeća. Nije željela razgovarati, željela je istraživati požudu, s njime,
odmah. Upravo se spremala rukama krenuti u istraživanje njegova tijela kad je promrmljao:
»Možeš je odvesti na odlasku.«

50
 Knjige.Club Books

Francesca je zastala. I natjerala sebe na razmišljanje. Pokušala je njegove riječi

protumačiti na više načina, ali nijedan od njih se nije činio ispravnim. »Na odlasku?« Otkrila
je da zbunjenost može nadjačati požudu, barem nakratko. »Zašto bih odlazila?«
On je uzdahnuo i one topline koja ih je obavijala je nestalo. Podignuo je glavu i pogledao
je.
»Svi gosti će kratko nakon vjenčanja morati otići, većina već nakon svečanog doručka, a
ostali sutradan.« Zastao je, pa nastavio gotovo čelično hladnim glasom: »Koliko god bila
bliska s Francescom, otići ćeš s Charlesom i ostalima.«
Francesca je zurila u njega - u lice koje vidjela samo kao sjenu. Otvorila je usta, praznog
uma. Tek nakon četvrtog udaha je opet bila sposobna govoriti. Svijet se napokon prestao
vrtoglavo vrtjeti, počeo usporavati... Ovlažila je usne. »Dama s kojom je vjenčavaš...«
»O njoj ne želim razgovarati.« Napetost koja mu je prostrujala tijelom bila je potpuno
drukčija od strasti. Ona je strast obuzdavala, zaključavala.
Nakon trenutka šutnje, ona je pokušala: »Mislim da ne shvaćaš.« Nije ni ona, ali počela
je slutiti...
Osjetila je kako on zatomljuje uzdah; ona defenzivna napetost je malo popustila. »Ona
možda jest krotka - posve je bezlična - ali je točno ono što trebam, što želim od svoje žene.«
»Ti želiš mene.« Francesca se promeškoljila pod njim, izazivajući ga da porekne ono što
je bilo očito.
Duboko je udahnuo - osjetila je da je pažljivo promatra. »Želim te - ali te ne trebam.«
U njoj je buknuo gnjev. Već joj je na jeziku bio žestok odgovor, ali nije ga dobila priliku
izreći.
»Znam da ti to ne razumiješ.« Riječi su bile opore, grube. »Nikad nisi upoznala
muškarca, zasigurno ne nekoga poput mene. Misliš da me shvaćaš, ali nije tako.«
Oh, ali ona ga je razumjela i svakom proteklom sekundom shvaćala sve više.
»Misliš da bih, zato što sam takav kakav jesam, želio strastvenu ženu, ali istina je posve
suprotna. Zato sam Francescu Rawlings i izabrao za svoju suprugu. Ona će savršeno ispuniti
ulogu moje grofice...«
Francesca ga je pustila da govori, pustila je da riječi prolaze pokraj nje dok su joj se
misli vratile tjednima unatrag, u vrijeme kad je prvi put naletjela na njega u grmlju. U
mislima je ponavljala svaki prizor.
Gyles je odjednom shvatio da čini upravo ono za što je rekao da nikad neće. Zaboga,
zašto? Ciganki nije dugovao nikakvo objašnjenje...
Osim zato što ju je odbijao od sebe, svjesno okrećući leđa njoj i strastvenoj vezi koja bi,
on je to znao bolje od bilo koga drugoga, zasjala snažnije od većine zvijezda. Ona sebe nikad
nije ponudila nekom muškarcu; inače ne bi još uvijek bila tako djevičanska, tako čista.
Zbog toga je odjednom osjetio žestoku krivnju. Smiješno, ali osjećao se krivim premda
je sve to činio za njezino dobro. A krivnju je osjećao i stoga što je čak i sad još uvijek bio
njome opsjednut do te mjere da nije mogao u mislima niti stvoriti sliku žene s kojom će se
sutra vjenčati - žene koja joj je bila bliska prijateljica. U ovoj mučnoj situaciji bilo je dovoljno
osjećaja krivnje da je u njih mogao uroniti vlastitu dušu.
Zašutio je, pa uzdahnuo. »Barem nije povela one proklete pse.«
Tišina.
Još uvijek ga je promatrala; zurila u njega; osjećao je kako joj se dojke uzdižu i spuštaju
pod njegovim grudima.
Niz kralježnicu mu se spustio nemir. »Valjda nije? Donijela onaj čopor kržljavih
španijela?«
Tišina se nastavila, a zatim je osjetio kako joj je pogled nekamo odlutao. Zapravo nije
gledala u njega.

51
 Knjige.Club Books

»Ne... tvoja mladenka nije dovela pse.«

Svaka je riječ bila ispunjena odlučnošću koju nije mogao pojmiti.
»Ipak, dovela je mene.«
Ruke su joj počivale na njegovim grudima - Francesca ih je podignula preko njegovih
ramena, obujmila mu njima vrat, povukla ga dolje i spojila usne s njegovima.
Gnjev joj je samo razbuktao strast, raspaljivao je, spajao se s njome. I ona se tome
svjesno prepustila. Pustila je da oganj u njoj nesputano plamti. Bilo je to jedino čime se
dosjetila udariti ga, jedino na što, znala je to, nije bio imun.
Nije bila u stanju početi nabrajati svoje rane, osjećaje, svoje razborite, logične reakcije,
ali u taj nagonski odgovor nije nimalo dvojila.
Platit će on njoj - i to najskuplje moguće.
Utonuo je u sve to - dobro je to znala - osjetila je trenutak kad ga je plima povukla u
dubine. Osjetila je trenutak kad mu je prisebnost preplavila plima potrebe, presnažna da bi
joj se odupro.
I samo je razbuktavala plamen, puštajući da njegovi pramenovi palacaju. Usne su im
bile čvrsto spojene, jezici vodili bitku, isprepletati se. Više ga nije trebala privlačiti sebi.
Oslobodivši ruke, počela ih je spuštati niže - rukama joj je obujmio grudi i ona se izvinula i
nakratko zaboravila na uzvratno milovanje, uživajući u osjećaju koji je njegovo milovanje
budilo u njoj.
Udruženim snagama su raskopčali njezin kaputić i košulju. Potkošulju joj je razvezao s
dva hitra poteza svojih brzih prstiju, a zatim mu se ruka našla na njezinoj dojci i ona je
glasno uzdahnula. Vratio je usne na njezine upravo na vrijeme da joj priguši jecaj kad su mu
prsti obujmili njezinu bradavicu. Kad je taj oštri osjećaj popustio, preplavila ju je vrelina.
Borila se za svaki dah, trudila se nositi s time, borila se zadržati korak s njime. Nikad dosad
to nije činila, a on je bio stručnjak; vidjela je ona više nego što je većina nevinih mogla i
zamisliti, ali nikad dotad nije bila u ulozi žene koja se zatekla u samom središtu oluje.
A ovo jest bila oluja - vreline, osjećaja previše strastvenih da bi ih se opisalo. Uvijala se
pod njim poput pohotljivice i znala da ga time uzbuđuje, gura naprijed.
I stoga je nastavila s time. Činila je sve čega se mogla dosjetiti, svaki potez koji će ga još
jače razgaliti. Nije željela prihvatiti ništa manje od njegove potpune i bezuvjetne predaje.
Predaje njoj - njezinoj strasti. Predaje svemu onome za što je mislio da će držati podalje od
sebe.
Odmaknuo je usne od njezinih i pognuo glavu. Njoj su prsti utonuli u njegovu kosu kad
joj je usnama pronašao dojku. Zadrhtala je od žarećeg dodira njegova jezika, a zatim ju je
počeo sisati, rukom joj poklopivši usta upravo na vrijeme da ne vrisne.
Dahtala je, obuzeta vrelinom, uspaljena preko svakih očekivanja kad je napokon
podignuo glavu, odmaknuo se i zadigao joj suknju. Čvrsti prsti pronašli su joj koljeno, a
zatim krenuli naviše, preko ustreptale kože njezina bedra. Dotaknuo je mekane uvojke na
brežuljku njezina stegna, a zatim prstima opet krenuo niže.
Opet su se vratili da bi štipali, izazivali, pa se ponovo zapleli u njezine uvojke, a zatim joj
je jedan dugi prst kliznuo među bedra. Glasno je uzdahnula. Tijelo joj se ukočilo dok ju je
milovao, pa nježno počeo ulaziti. Koljenom je gurnuo njezino, razmičući joj noge još više.
Ovijala ih je vrela tama; svi su njezini osjećaji bili vezani uz njega - nestao je svijet iza te
njihove ljušture od slame, nekamo se izgubio. Dodir mu je bio promišljen, iskusan. Još
jedanput duboko udahnuvši, Francesca je razmaknula bedra.
On ju je obuhvatio rukom, protresavši joj sve živce. Zatim mu se ruka pomaknula; jedan
dugački prst je krenuo unutra, sprva tek malo, a zatim sve dublje i dublje, probijajući
njezinu mekoću, otvarajući joj tijelo.
Francesca se izvinula, ali on ju je pritiskao dolje, drugom joj rukom joj pritišćući trbuh.
Gyles je zadrhtao i zatvorio oči. Prsti su mu dodirivali, pratili obline, istraživali, hraneći

52
 Knjige.Club Books

mu maštu onim što nije mogao vidjeti. Bio je tek korak udaljen od ludila. Nije imao pojma
kako je dovde dospio, ali postojao je samo jedan put naprijed, put razbora.
Nemilosrdno ju je nastavio uzbuđivati. Njoj se tijelo rastopilo, pretvorilo u tekućinu pod
njegovim rukama. Bila je samo utjelovljenje strastvene žene, divlja i neobuzdana; morao ju
je još jedanput poljubiti, prigušiti njezine krikove, morao je ušutkati jecaje ushita koji su mu
raskidali odlučnost. Mogao ju je do vrhunca dovesti brzo, okrutno; ali neka nježnost duboko
zakopana u njemu natjerala ga je da joj sve pokaže, natjerala ga da je uroni u užitak sve dok
se napokon nije slomila od užitka.
Tijelo joj se pod njim opustilo; osjetio je kako posljednji drhtaji vrhunca polako slabe i
nestaju. Odmaknuo je prste od nje, zatvarajući osjećaje pred mošusnom slasnošću koja je u
njemu tako prirodno budila sve nagone. Počeo se odmicati od nje, krenuo ustati, kad se ona
okrenula, rukom mu pronašla lice, obujmila mu bradu i poljubila ga.
Zadržala ga, zarobila u mrežu sirove potrebe.
Sada mu je bila nalik na pravu sirenu - njezini su ga poljupci mamili u propast.
Uspijevao je - ne kontrolirati - nego samo ostati dovoljno prisebnim da zna što čini i što ne
smije činiti. Ona je još uvijek bila uzbuđena, još svjesna, još mu je uvijek potpuno komešala
osjećaje. Nakon njezina prvog orgazma, pa zatim još jednoga dugačkog, pretpostavio je da
će klonuti i posustati, nesposobna prkositi njegovim planovima.
Ali, pretpostavke su mu bile pogrešne.
Ispunio je ruke njezinim dojkama, pa pognuo glavu i napunio usta njezinom puti.
Trudio se ne ostaviti tragove ondje gdje bi se mogli vidjeti, ali samo je bog znao koliko je u
tome bio uspješan. Ona se sjetila da treba sačuvati tišinu; jedna joj je ruka pokrivala usta,
prigušujući joj uzvike. Jednako tako se trudila prigušiti one intimnije zvukove koje je iz nje
izvlačio, ali neuspješno.
Istraživao joj je donje dijelove tijela, sada nage nakon što joj je suknju podignuo do
struka. Poseban užitak pružala su njezina bedra, očvrsnula od jahanja; glatke polutke
njezine stražnjice, posjednički obuhvaćene njegovim rukama, natjerale su ga da zadršće.
Do boli je žudio uzeti je, posjedovati je onako kako je to priželjkivala, uzeti je svom
strašću koju je u duši nosio - ali iza toga se skrivalo ludilo. Ipak, morao ju je zadovoljiti.
Spustivši se niže, bježeći od ruku koje su ga željele zadržati na njoj, čvrsto joj je obujmio
bokove i prislonio usta na njezinu mekoću.
Ona se zamalo ugušila u pokušaju da zatomi vrisak. Nakon toga je bila previše uposlena
hvatanjem daha, naporima da zatomi uzdahe, krikove. Previše uposlena cvjetanjem za
njega.
Kad ju je napokon oslobodio, pustio je da odleti do zvijezda i rasprsne se u komadiće,
ovaj je put bila previše iscrpljena čak i da ga uhvati za rukav kad ju je napokon odmaknuo
od sebe. Kleknuo je do nje i popravio joj odjeću, u dovoljnoj mjeri da ne izazovu sablazan
ako ih uhvate pri povratku. Zatim je ustao i podignuo je u naručje, pa izišao iz odjeljka i iz
staje.
Dok je prelazio preko travnjaka žestoko se trudio ne razmišljati, ni o njoj ni o svemu što
se dogodilo - ne razmišljati kako se sam osjeća.
Sutra ujutro oženit će njezinu prijateljicu i to će biti to.
Cijelim je tijelom osjećao pulsirajuću bol. Sumnjao je da će moći spavati.
Naravno, mogao je sebi čestitati što je izbjegao rupu u koju su drugi naglavce padali.
Mogao je sebi čestitati jer nije popustio svojim najnižim nagonima, izabravši časniji put. Da
u tome na bilo koji način nije uspio bio bi prepun osjećaja krivnje, pa ipak je duboko u sebi
znao da krivnja nije bila ono što ga je spriječilo da je uzme. Samo je jedna moć bila dovoljno
snažna da od toga sačuva nju - i njega.
Običan, temeljni strah.
Znao je u kojem je krilu majka smjestila njegovu buduću mladenku; Henni mu je to

53
 Knjige.Club Books

otkrila, za slučaj da ga to ipak zanima. Pretpostavio je da su družicu njegove buduće

smjestili blizu nje. Došavši do pravog hodnika, krenuo je niz njega, pa zastao, spustio usne
do njezina uha i šapnuo: »U kojoj si sobi smještena?«
Ona je nemoćno pokazala prema vratima na kraju. Premjestio ju je u naručju i otvorio
vrata. Zavjese su bile uklonjene s prozora; unutra je prodirala mjesečina, potvrđujući da je
krevet spreman i da u njemu nitko ne spava.
Nježno ju je položio na njega.
Prsti su joj kliznuli niz njegov rukav, ali stisak joj je bio preslab da bi ga zadržala.
Nagnuo se nad nju, sklonio joj kosu s lica, pognuo glavu i poljubio je.
Posljednji put.
Zatim se odmaknuo. Znao je da ga promatra.
»Nakon vjenčanja ćeš se vratiti u Rawlings Hall.«
Okrenuo se i otišao.
Francesca ga je promatrala kako napušta sobu. Dopustila mu je da je donese do kreveta
pretpostavljajući da će joj se pridružiti u njemu. Dok su se vrata za njim zatvarala, ispružila
se na krevetu, sklopila oči i osjetila kako je preplavljuje gorčina.
»Ne bih rekla.«

54
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

preman za posljednji grandiozni korak?«

S Gyles je podignuo pogled kad je Đavao ušetao u njegovu privatnu dnevnu sobu. Stol
pred njim bio je pretrpan jelima za doručak, ali malo je pozornosti obraćao na njih.
Hrana mu je bila posljednja na pameti.
Wallace je došao rano da ga probudi - nije ni spavao, ali bio mu je zahvalan na tom
upadu. Dovoljno je sati proveo sa svojim mislima. Kupanje, odijevanje, bavljenje
neizbježnim poslovima iskrsnulim u zadnji čas držalo ga je uposlenim dok mu je Wallace
servirao doručak, a zatim se vratio u ugodnost svoje spavaonice. Baš kad je Đavao stigao.
»Došao si svjedočiti posljednjem obroku osuđenika na smrt?« »Eto, palo mi je na um.«
Privukavši stolicu, Đavao je sjeo sa suprotne strane stola i pogledao jela koja je više
izmiješao nego što ih se najeo. »Čuvaš se za poslije, je li?«
»Naravno.« Osjetio je kako mu se usne trzaju.
»Ne mogu ti na tome prigovarati ako je ono što govore o tvojoj budućoj grofici istina.«
Natjerao je sebe da se ne namršti. »A što to govore?«
»Samo da ti je izbor bio upravo onakav kakav se i očekivao. Tvoj tetak je bio prilično
zanesen. Ali, nitko od nas ostalih je još nije upoznao - stigli su tek navečer.«
Gyles nije očekivao da će se standardi njegova tetka razlikovati od njegovih. Pa opet,
tetku je bilo više od šezdeset - možda su mu sada bile draže one tihe i krotke. »Ubrzo ćeš je i
sam upoznati, pa onda možeš donijeti vlastito mišljenje.«
Đavao je dohvatio komadić kruha. »Nećeš valjda opet ponavljati da se ženiš iz obveze, a
ne iz ljubavi?«
»I uništiti tvoje prisne nade? Za to sam previše dobar domaćin.«
Đavao je na to samo frknuo.
Gyles je srknuo malo kave. Nije mu bila namjera zavaravati Đavola, ali nije mu bilo ni do
objašnjavanja. Odricanje od Ciganke - odricanje od vlastitih podivljalih potreba - potpuno ga
je iscrpilo. Trebao se osjećati prepredeno, pobjednički u očekivanju uspješnog ostvarenja
vlastitih pomnih planova. Umjesto toga, u sebi je osjećao mrtvilo, osjećaji su mu bili teški
poput olova, povlačeći ga nadolje.
Dobro je postupio - jedino kako je i mogao - pa ipak... osjećao se kao da je u nečemu
pogriješio. Počinio nekakav grijeh, teži od ičega s čime ga je ona iskušavala.
Nije se mogao otresti tog osjećaja; pokušavao je to polovicu noći. A sada se nalazio tu
gdje je bio, pripremajući se oženiti jednu ženu dok mu je druga potpuno zaokupljala misli.
Kombinacija razuzdanosti i nevinosti umotana u paket zreo da se ubere, uvezana
obećanjem neobuzdane strasti, nesputane lascivnosti... Ciganka je toga posjedovala
dovoljno da čovjeka dovede do ludila.
Uzdrmala ga je kao nijedna prije.
Ali jutros, uskoro, oslobodit će je se. Bez obzira na to koliko joj Francesca bila
privržena, on će tome stati na kraj. Ciganka će otići s njegova imanja i daleko od njega,
najkasnije do sutrašnjeg sumraka.
Podsjetio je sebe da se pobrine kako ne bi zaboravila odvesti svojeg konja.
»Nerado to spominjem, ali malo je prekasno za premišljanje.«
Gyles se trgnuo iz misli.
Đavao je kimnuo prema satu na kaminu. »Trebali bismo poći.«
Gyles se okrenuo i vidio da je uistinu vrijeme. Skrivajući svoju smiješnu neodlučnost,

55
 Knjige.Club Books

ustao je, provjerio rukave i popravio kaputić.

»Prsten?«
Posegnuo je u džep prsluka, izvadio ga i dodao Đavolu.
Đavao je proučio bogato urešen prsten. »Smaragdi?«
»Naraštajima je u obitelji. Mama je natuknula da bi smaragdi bili dobri, pa...«
Njegova majka zapravo nije rekla ništa; ušao je u spavaonicu svoje grofice, odmah iza
njegove, i od zatečenog se osjetio kao da ga je netko udario u glavu. Majka je sobu
preuredila u omiljenim bojama njegove mladenke - u živopisne, snažne boje smaragda. U
susjednoj dnevnoj sobi ta je smaragdna boja s ukusom ublažena miješanjem s tirkiznom i
drugim bojama, ali u samoj spavaonici, u teškim svilama i satenima ta je snažna nijansa
prevladavala. Detalji poput pozlata i ulaštenog drva to su samo još više isticali.
Pogled na sobu natjerao ga je da podigne obrve. Svoju krotku, blagu i vrlo jednostavnu
mladenku u njoj nije mogao zamisliti - te će je boje osupnuti. Pa ipak, ako joj je to bila
najdraža boja, kao što je tvrdila njegova majka, što bi tu imao prigovarati?
Kimnuo je prema prstenu koji je Đavao upravo spremao u džep. »Nadam se da veličina
odgovara.« Zaputio se prema vratima.
Đavao ga je u stopu pratio. »Možeš li mi dati barem neki navještaj? Kako ta savršena
dama izgleda? Tamnokosa ili plavuša, visoka ili sitna... što?«
Otvorivši vrata, Gyles je bacio pogled preko ramena. »Vidjet ćeš za pet minuta.« Kratko
je oklijevao, pa dodao: »Ali upamti, upozorio sam te da se ženim iz dužnosti, a ne iz ljubavi.«
Đavao mu je proučavao oči. »Nadam se da znaš što činiš. Brakovi znaju dugo trajati.«
»To je bila jedna od stvari oko kojih sam se kolebao«, priznao je Gyles, ulazeći u hodnik.
Kapelica je bila najstariji dio dvorca. Došli su do nje i zatekli goste koji su već zauzeli
svoja mjesta. Gyles je nastavio uokolo do pomoćne prostorije koja se nalazila po strani.
Ondje je rođak njegova oca Hector, biskup Lewesa, upravo popravljao svoju odoru. »Ah, tu
si, dječače!« Hector se nasmiješio.
Gyles mu je predstavio Đavola.
»Upoznali smo se sinoć.« Hector je kimanjem uzvratio pozdrav Đavolu, a zatim
podignuo ruku, osluškujući glazbu koja je dopirala iz kapelice. »Aha! To je znak za nas.
Mladenka se pojavila i moramo zauzeti svoja mjesta. Dakle, hoćemo li?«
Gyles mu je dao znak rukom i krenuo za njim, s Đavolom za petama. Hector je prije
ulaska u kapelicu usporio korak. Gyles se morao usredotočiti da mu ne nagazi na pete. Cuo
je komešanje, uglađena došaptavanja, ali nije skrenuo pogled prema gostima. Hector ih je
poveo do oltara. Gyles se zaustavio na mjestu koje je znao da treba zauzeti, pred stubom
ispod oltara. Podignuvši glavu, uspravio je ramena. Đavao je stao do njega; rame uz rame
okrenuli su se prema oltaru. Gyles nije osjećao ama baš ništa.
Hector se uspeo na stubu, a zatim se svečano okrenuo prema okupljenima. Glazba na
čembalu smještenom uz jedan zid kapelice je prestala i začuli su se prvi akordi svadbenog
marša.
Gyles je gledao u Hectora. Sa sebi svojstvenim anđeoskim izrazom lica prelat je
podignuo glavu i pogledao niz lađu kapelice.
Hectoru se izraz lica odjednom promijenio. Oči su mu se širom otvorile, pa zaiskrile.
Obrazi su mu se zarumenjeli. »Dakle!« promrmljao je. »Gle ti ovo!«
Gyles se sledio. Kojeg je to vraga njegova krotka i blaga mladenka učinila?
Zašuškale su haljine dok su se dame osvrtale iza sebe. Ono tiho iščekujuće došaptavanje
pretvorilo se u glasniji šapat - prepun oduševljenja. Slijedio ga je val uzdaha i prigušenih
uzvika. Gyles je osjetio kako se Đavao ukočio, boreći se s nagonom, ali je napokon ipak
popustio iskušenju i okrenuo glavu. I u mjestu se ukopao.
Osjećajući kako u njemu raste gnjev - valjda je Charles bio dovoljno pametan da djevojci

56
 Knjige.Club Books

ne dopusti pojaviti se u nečemu potpuno neprimjerenom - Gyles je zaključio da bi i on

mogao doznati ono što su svi ostali već znali. Stisnutih usana, okrenuo se...
Pogled mu je preko redova klupa pošao do one strane prolaza gdje su se nalazila mjesta
rezervirana za mladenkinu obitelj. Neka sredovječna dama ukočeno je promatrala
mladenkin dolazak. A do nje, blijedoplavih očiju još šire otvorenih nego što ih je pamtio,
širom otvorenih usta, zureći ravno u njega kao da je ugledala duha, sjedila je...
Njegova krotka, dobroćudna mladenka.
Gyles nije mogao skinuti pogled s nje.
Nije mogao disati - u glavi mu se vrtjelo.
Ako je ona ondje, onda tko...
Jeza spoznaje uzdignula mu se uz kralježnicu.
Polako, ukočeno, okrenuo se do kraja - i pogledom se osvjedočio u ono što mu je
uspaničeni um već vikao.
Cak i kad je ugledao, još uvijek nije mogao povjerovati.
Još nije mogao doći do daha.
Bila je prizor koji je snažne muškarce činio slabićima. Preko krune joj je bio prebačen
veo od fine čipke obrubljene sitnim biserima, pokrivajući ali ne skrivajući neobuzdanu
raskoš njezine kose, crne poput vranina krila na slonovači. Iza vela su sjale njezine
smaragdne oči, žive i prodorne. S mjesta na kojem je stajao, veo joj je skrivao usne; ali dobro
se sjećao njihove punoće.
Vjenčanica joj je bila staromodna fantazija krute svile boje slonovače, bogato prošivena
biserima. Savršeno joj je pristajala, sa svojim četverokutnim izrezom kao savršenim izlogom
za njezine veličanstvene grudi. Zlaćani ton njezine puti, tamna kosa i žive oči omogućivali su
joj da tu odoru nosi s dramatičnim sjajem; vjenčanica nije bila ta koja je dominirala
prizorom.
Od raskoši njezinih grudi haljina se nadolje sužavala i tijesno joj obujmljivala struk, da
bi joj se potom u teškim naborima širila preko bokova. Taj uski struk dozivao je muške ruke
da ga obujme, a bogati nabori naviještali su kakav se plijen pod njima skriva.
Bila je božica stvorena da muške umove ispuni pohotnim maštanjima, da im opsjedne
osjećaje, zarobi srca i zauvijek ih zatoči u svijetu senzualne žudnje.
I bila je njegova.
I gnjevna.
Na njega.
Gyles je duboko udahnuo kad mu je uz šuškanje svile prišla i napokon zauzela mjesto
do njega. Bio je tek djelomično svjestan da svima okupljenima predstavlja prizor mladenke
koja zrači srećom, usana pod velom izvijenih u radostan osmijeh.
Jedino za njega, njezine su oči plamtjele. Upozorenjem, i obećanjem.
Zatim je pogledala Hectora i nasmiješila mu se.
Hectoru je zamalo ispala Biblija iz ruku. Dok je pedjao oko nje, pokušavajući doći sebi,
Gyles je spustio pogled, boreći se da dođe do daha. Ona se u ovome bolje snalazila od njega,
ali ipak, ona je cijelo vrijeme znala tko je on...
Svim se silama odupro takvim mislima. Nije mogao dopustiti da ćud njime ovlada.
Morao je razborito misliti. Pokušao je, ali osjetio se sputanim, kao da trči labirintom i na
svakom zavoju nailazi na gole zidove.
Đavao ga je gurnuo laktom u rebra. Podignuo je glavu kad je Hector napokon pročistio
grlo.
»Okupili smo se danas ovdje...«
Jedva da je i čuo njegove riječi. Potpuno omamljen, ponavljao je u sebi riječi koje je on
trebao izgovoriti. Zatim se oglasila ona i istoga trena potpuno zaokupila svaki djelić njegove

57
 Knjige.Club Books

svijesti.
Svojim vrelim, baršunastim glasom ona se - Francesca Hermione Rawlings - zaklela da
će mu biti ženom, u bolesti i zdravlju, u dobru i u zlu, sve dok ih smrt ne rastavi.
A on je morao stajati ondje i pustiti da se to dogodi.
Đavao je dodao prsten Hectoru. Hector ga je blagoslovio, a zatim prema njima ispružio
otvorenu Bibliju s prstenom na njoj.
Gyles ga je dohvatio i okrenuo se prema njoj.
Ona je ispružila lijevu ruku. Obuhvatio je prstima njezine, tako malene, krhkih kostiju.
Stavio joj je prsten na prst. Lako je kliznuo na njega, ali ipak ga je trebao pogurati preko
drugog zgloba. Savršeno joj je pristajao.
Prsten je bljesnuo na njezinoj koži; smaragdi su zablistali, svojim plamenom
odražavajući onaj u njezinim očima.
Podignuo je pogled do njezinih očiju. U njima je plamtjela sjajna vatra.
Uzvratila mu je pogled, a onda su joj usne očvrsnule. Potajice je povukla ruku,
pokušavajući je osloboditi.
Gyles je pojačao stisak.
U dobru i u zlu, bila je njegova.
Ta ga je spoznaja preplavila. Prožela ga je nekakva turbulentna moć, elementarna,
praiskonska - potpuno primitivna.
»A sada, milošću koja mi je podarena, proglašavam vas mužem i ženom.« Hector je
sklopio Bibliju i značajno ih pogledao. »Sada možeš poljubiti svoju mladenku.«
Gyles joj je pustio ruku. Naizgled posve smirena, podignula je veo i prebacila ga iza
glave.
Obujmivši je rukom oko struka, privukao ju je sebi. Ona je brzo podignula pogled,
raširenih očiju, razdvojenih usana...
Prignuo je glavu i poklopio joj usne svojima.
Trebao je to biti nježan poljubac, puka formalnost.
Ali nije bio.
Ruka mu se stegnuta, pritisnuvši je uz njega. Jezik mu je harao - upozoravajući. Bio je to
poljubac prisvajanja koji je govorio o temeljnim pravima, danim obećanjima, pruženim
zavjetima, pogodbama koje su se trebale poštovati.
Nakon kratkog iznenađenja, ona je povratila dah i uzvratila mu poljubac - strastveno,
prkosno - s nehinjenom strašću.
On je bio taj koji je prvi prekinuo poljubac, svjestan da ovo nije ni vrijeme ni mjesto.
Pogledi su im se susreli — oboje su se prisjetili gdje se nalaze i s čime se moraju suočiti.
Među njima je bljesnuo prešutan dogovor. Kako je bila toliko niža od njega, a on je privukao
tako blizu sebi, nitko nije svjedočio značenju toga poljupca.
Oko njih se pojačala glazba; Hectorova supruga je započela svirati crkvenu glazbu.
Francesca je zatreptala, pa pogledala prema Hectoru. Pokušala se odmaknuti - ali Gyles
nije popuštao stisak.
Sve dok nije osjetio Hectorovu ruku na ramenu.
»Dakle! Mogu li ja prvi čestitati mladenki?«
Morao ju je pustiti; natjerao se na to, natjerao se da dopusti Hectoru da je uzme za ruke
i cmokne je u obraz.
Đavao ga je straga gurnuo laktom.
»Fina dužnost, ako je čovjek može dobiti.«
Gyles se okrenuo — samo da ga Đavao gurne ustranu.
»Odmakni se, Hectore. Na meni je red.«

58
 Knjige.Club Books

Okružili su ih čestitari. Gyles je ostao uz nju i odbio se pomaknuti kad su gosti počeli
navirati, željni pozdraviti njegovu prelijepu groficu, stisnuti mu ruku i poručiti mu koliki je
srećković.
Dame su se obrušile na Francescu. Horace ga je pljesnuo po leđima. »Baš si podmukao!
Sve te priče o ženidbi zbog obitelji i imanja - da ne bi! Ali nije da te krivim - ona je pravi
zgoditak.«
»Ali, donijela mi je imanje Getting.«
»No, da, pretpostavljam da je to silno utjecalo na tvoju odluku.« Horace se nasmiješio
Francesci. »Ali moram poljubiti mladenku, zar ne?« Krenuo je prema njoj.
Gyles je u sebi uzdahnuo. Ako mu čak ni Horace ne vjeruje...
Francesca je Horacea pozdravila vedrinom koja je bila u potpunoj suprotnosti s onim
što joj je prolazilo glavom. Štoviše, bila je zahvalna onima koji su se tiskali uokolo da joj
stisnu ruku, poljube je u obraz i čestitaju joj - pružili su joj priliku da dođe do daha.
Nije se grozila takvih prigoda; kao jedino dijete svojih roditelja, godinama je s njima
odlazila na društvena zbivanja i osjećala se posve opušteno u pomodnim gomilama.
Razlog njezinih briga nisu bili zahtjevi koje je pred nju stavljalo vjenčanje.
Uopće nije bila sigurna što se događa u glavi njezina muža, ali to ju je trenutačno
najmanje brinulo. Nakon što ju je vratio u postelju, uopće nije bila sposobna razmišljati. Na
vlastito iznenađenje, duboko je usnula. Probudila se točno na vrijeme da skrije dokaze
svojeg noćnog izleta prije nego što su Millie i lady Elizabeth stigle pomoći joj u pripremama.
Pridružila im se i Ester i uvjerila je da je Franni jako uzbuđena i da jedva čeka svjedočiti
vjenčanju.
Nije znala kako to protumačiti.
Kad se probudila, prva joj je pomisao bila da bi mu trebala dati ono što želi - što je
očekivao - i stvari preurediti tako da Franni krene niz prolaz među klupama kapelice.
Imanje Gatting do kojega mu je toliko bilo stalo dat će Franni... ali tada se sjetila bračnih
ugovora. Oni su već bili potpisani i pečaćeni i na svim ključnim mjestima pisalo je njezino
ime, ne Frannino.
Dok je njihovo vjenčanje bilo središnji dio ugovora, obred je bio samo dio toga, javna
potvrda njegova ostvarenja. Bez obzira na samo vjenčanje, imanje Gatting već je bilo
njegovo.
I Charles i Chillingworthov zastupnik, gospodin Waring, dobro su se namučili da joj
pojasne kako se odredbe ugovora nakon potpisa ne mogu mijenjati.
Potpisala je. I sada nije mogla odbiti vjenčati se s njime.
I zasigurno nije mogla Franni gurnuti u takvu arenu. Bio je potpuno lud ako je mislio da
bi se ona mogla nositi... što ju je natjeralo da se zapita je li Chillingworth uopće razgovarao s
Franni.
Nije imala pojma što Franni misli. Je li Chillingworth bio taj džentlmen kojega je njezina
rođakinja spomenula? Prije samog obreda vjenčanja nije imala nikakve šanse nasamo
razgovarati s Franni. I k tome, Franni je bila tako nevino uzbuđena kad je pohitala s Ester do
kapelice.
Kad je ušla u prolaz među klupama, vidjela je da Chillingworth pogledava prema mjestu
gdje je sjedila Franni, ali sa svim pogledima na njoj nije se usudila i sama onamo pogledati.
Igrala je svoju ulogu i morala ju je odigrati dobro - morala je ljude uvjeriti da je svojom
voljom sretna mladenka. Nadala se uspjeti pogledati prema Franni kad stane pred oltar,
možda kad se Charles odmakne - ali istoga trena kad je stala do Chillingwortha...
Otresajući se uspomena, opet je pokušala potajice pogledati gdje je Franni, ali
Chillingworth je zahvaljujući općoj strci završio upravo s te strane. I otad se nije ni
milimetar pomaknuo; od njega nije mogla ništa vidjeti. Ni Ester ni Franni nisu je došle
poljubiti. Charles se držao podalje. Ali se smiješio.

59
 Knjige.Club Books

Nevoljno je dobacila pogled lady Elizabeth, koja je njezine osjećaje ispravno pročitala,
premda nije pogodila njihov razlog. Njezina je svekrva zapljeskala. »Vrijeme je za prelazak u
blagovaonicu. Dajte im mjesta i pustite ih da prođu ispred, a poslije im možete čestitati na
vratima i možete svi fino popričati dok uživate u svečanom doručku.«
Francesca joj je uputila zahvalan osmijeh. Pred njom se pojavila Chillingworthova ruka
i ona ju je prihvatila, zadržavajući masku vedre, radosne mladenke dok su po njima
prosipali rižu kroz cijeli prolaz među klupama.
Po izlasku iz kapelice osmijeh joj je izblijedio. Prije nego se dospjela okrenuti prema
njemu, ščepao ju je za ruku. »Ovuda.«
Dohvatila je skute svoje haljine i potrčala kako bi dostigla njegove duge korake. Pošao
je hodnicima, niza stube, iza uglova, vodeći je podalje od njihovih gostiju, dalje od soba za
primanja. Nijednom nije usporio korak. Hitali su niz uzak, slabo osvijetljen hodnik -
pomislila je da se nalaze u prizemlju. Vrata na kraju hodnika bila su zatvorena.
Upravo je namjeravala ukopati se u mjestu i zatražiti da joj kaže kamo je vodi, ali točno
pred vratima Chillingworth je stao, zavrtio je i leđima prislonio uz zid.
Francesca je osjetila hladnoću zida na leđima, osjetila je vrelinu njegova tijela pred
sobom, oko nje. Udahnula je kad se nagnuo bliže, ne dajući joj prostora. Uhvatila je njegov
pogled i izdržala ga.
Gyles je bio svjestan da oboje ubrzano dišu. Bilo koje joj te tuklo u dnu vrata privlačilo
je njegove osjete, ali nije skidao pogled s njezinih očiju.
Da se radilo o bilo kojoj drugoj ženi, iskoristio bi njihovu senzualnu vezu da je uznemiri,
da stekne prednost.
Ali s njome se to nije usuđivao.
Previše je toga bilo između njih, čak i sada, čak i ovdje. Vreo dah koji miluje kožu, nešto
gotovo opipljivo, i svijest o grijehu starom koliko i vrijeme.
Imali su samo nekoliko minuta, a on nije imao pojma što su joj namjere, hoće li odigrati
svoju ulogu do kraja ili će negdje na polovici eruptirati.
»Franni...«
U očima joj je bljesnuo čisti gnjev - užgao je - njega ušutkao. Bijes joj je bio toliko moćan
da je zamalo ustuknuo.
»Ja nisam Franni.«
Svaka pažljivo izgovorena riječ bila je poput pljuske.
»Ti si Francesca Hermione Rawlings.« Bolje joj je da to bude, ili će joj zavrnuti vratom.
Kimnula je. »A moja rođakinja, Charlesova kći, je Frances Mary Rawlings. Svima
poznata kao Franni.«
»Charlesova kćii« Magla se počela razilaziti. »Za kojeg su joj vraga dali ime tako slično
tvojem?«
»Rodile smo se u razmaku od samo nekoliko tjedana, ja u Italiji, Franni u Flampshireu, i
obje smo dobile ime po našem djedu po ocu.«
»Francis Rawlings?«
Opet je kimnula. »Sada kad smo to riješili, i ja imam nekoliko pitanja. Jesi li se susreo s
Franni pri posjetu Rawlings Hallu?«
Oklijevao je. »Dvaput sam s njome prošetao.«
Ona je duboko udahnula; grudi su joj se podignule. »Jesi li u bilo kojem trenutku rekao
išta što bi Franni nagnalo da pomisli kako joj kaniš ponuditi brak?«
»Ne.«
»Ne?« Pogledala ga je širom otvorenih očiju. »Došao si u Rawlings Hall da pronađeš
pokornu ženu, mislio si da si je pronašao, dvaput si šetao s njome - i nisi rekao ništa - nisi joj
navijestio kakve su ti namjere?«

60
 Knjige.Club Books

»Ne.« Obuzdavao se jednako snažno kao i ona. »Ako se sjećaš, ustrajao sam na krajnje
diskretnoj i strogoj formalnosti. Bilo bi protivno mojim planovima pokušati i u najmanjoj
mjeri uspostaviti nekakvu vezu.«
Mogao je vidjeti da ona ne zna bi li mu vjerovala ili ne. Izdahnuo je kroza zube. »Kunem
se svojom čašću da nikad nisam ništa rekao ili učinio što bi joj dalo i najmanji razlog da
umisli kako mi je na bilo koji način zanimljiva.«
Ona je oklijevala, a zatim ukočeno nagnula glavu ustranu. »Jesi li vidio što se s njome
dogodilo? Nije bila u kapelici kad smo odlazili, ali nisam vidjela da odlazi.«
Nije bio siguran što se događa. »Tek nakratko sam je primijetio, samo trenutak prije
nego što si mi se pridružila. Prepoznala me i činila se zatečenom. S njome je bila neka starija
dama.«
»Ester - Charlesova šogorica, Frannina teta. Živi s njima.«
»Iza toga nisam vidio nijednu od njih. Morale su otići kad su se svi okupili oko nas.«
Francesca se namrštila. »Charles nije izgledao zabrinuto...«
Pogled kao da joj je nekamo odlutao. Gyles se pitao zašto se ona čini tako uvjerenom da
je s njezinom rođakinjom razgovarao o svojoj ponudi. Je li vjerovala da je kod rođakinje
pobudio nade? Ali ona je cijelo vrijeme znala...
Trebao je više vremena - mnogo više vremena - da posloži tko je što znao.
Kroz vrata su do njih doprli glasovi.
Uspravio se. »Traže nas.« Uhvativši je za raku, otvorio je vrata i ušao u predvorje ispred
službene blagovaonice.
»Tu ste!«
Gomila se, pristigavši i otkrivši da nisu ondje gdje su trebali biti, okrenula s općim
širokim osmjesima na usnama.
Francesca je znala što su mislili. Njezino crvenilo samo je pojačalo sliku koju je stvorio
njezin muž i samozadovoljan osmijeh na njegovim prelijepim usnama.
»Krenuli smo samo malo zaobilazno, kako bih Francesci pokazao još ponešto od njezina
novog doma.«
Cijela se skupina nasmijala i razdvojila da ih propusti. Dok je uz njega predvodila ostale
do svečane blagovaonice, do banketa posluženog njima u čast, Francesca je čula brojne
pikantne komentare o tome s kojim se to dijelom svoje novostečene imovine upoznavala.
Takvi komentari nisu joj nimalo popravili raspoloženje, ali svoj je gnjev i osjećaje dobro
skrivala. Nijedan gost, nijedan pripadnik njegove ili njezine obitelji neće osjetiti ono što je
kuhalo ispod njezine postojano vedre fasade.
Chillingworth i ona su stajali jedno do drugoga, savršen par, i pozdravljali svoje goste
pri ulasku u prostoriju. Charles je bio među prvima - rukovao se s Gylesom, a zatim nju
toplo zagrlio i poljubio je u obraz.
»Tako sam sretan zbog tebe, draga.«
»A ja sam tebi tako zahvalna.« Francesca mu je stisnula ruke u svojima. »A Franni?«
Charlesu je smiješak izblijedio. »Bojim se da je sve ovo uzbuđenje za nju bilo previše,
kao što smo se i pribojavali.« Dobacio je pogled Gylesu, koji je pažljivo slušao. »Franni nije
snažna osoba i uzbuđenje je lako svlada.« Charles se okrenuo Francesci. »Ester je
trenutačno s njome, ali poslije će nam se pridružiti. Franni je samo malo izgubila
orijentaciju - znaš kakva zna biti.«
Francesca to zapravo nije znala, ali nije mogla dulje razgovarati s Charlesom. Uz
osmijeh razumijevanja, pustila mu je ruke i on je krenuo dalje da bi sljedeći gost zauzeo
njegovo mjesto.
Visok i vitak gospodin, neupitno još jedan od Rawlingsa, rukovao se s Gylesom, cijeli
ozaren. »Vrhunski, rodo! Ne mogu ti dovoljno zahvaliti! Budi uvjeren da mi je velik teret pao

61
 Knjige.Club Books

sa srca.« Odjeven u prevelik kaputić, tamnosiv prsluk i s mekanom, lepršavom kravatom,

džentlmen je bio nešto mlađi od Chillingwortha.
Gyles se okrenuo Francesci. »Dopusti da ti predstavim svojeg rođaka Osberta
Rawlingsa. Osbert je trenutačno moj nasljednik.«
»Samo privremeno - ha, ha!« Sav ozaren, Osbert se okrenuo njoj, a zatim shvatio što je
upravo rekao. »Dakle, želim reći - no, nije da...«
Polako ga je oblilo rumenilo.
Francesca je brzo pogledala Chillingwortha, a zatim se vedro nasmiješila i prihvatila
mlohavu ruku koju joj je pružio i ostavio je da lebdi u zraku među njima. »Jako mi je drago
što smo se upoznali.«
Osbert je zatreptao, progutao slinu i polako došao sebi. »Veliko mi je zadovoljstvo.« Još
uvijek držeći njezinu ruku, ostao je zureći stajati pred njom, pa rekao: »Znate, baš ste vraški
lijepi.«
Francesca se nasmijala, ali prijazno. »Hvala vam, ali nisam ja za to kriva - takva sam se
rodila.«
»Svejedno«, ustrajao je Osbert, »moram to reći - kad ste se ono pojavili u kapelici, bio je
to veoma napet trenutak.« Primaknuo se Francesci dok se oni iza njega naguravali.
»Pomislio sam da bih trebao napisati odu...«
»Osberte.« Gyles je intervenirao s jasnim nezadovoljstvom u glasu.
»Oh! Da - naravno.« Osbert se još jedanput rukovao s Francescom i napokon joj pustio
ruku. »Poslije ćemo razgovarati.«
Odmaknuo se; drugi su brzo stupili na njegovo mjesto.
Nešto kasnije, kad je dobila priliku, Francesca je pogledala Chillingwortha. »Što
nedostaje odama?«
»Ne bilo kakvim odama. Osbertovim odama.« Gylesov pogled se susreo s njezinim.
»Čekaj da neku čuješ.«
Nastavili su se rukovati dok su gosti u koloni prolazili pokraj njih. Gyles je uspijevao
sačuvati prihvatljivo držanje, ali postajao je sve nervozniji, osjećaja neprestano opterećenih
Francescinom blizinom i svakim dahom koji je udisala. Kad je i posljednji gost pošao od njih
u potragu za svojim mjestom, ponudio joj je ruku. S njezinom rukom na podlaktici, otpratio
ju je niz dugu prostoriju uz pljesak svih prisutnih. Dva dugačka stola pružala su se niz cijelu
prostoriju. Gosti su sjedili s obiju strana. Na čelu tih stolova bio je postavljen treći, za kojim
su sjedili počasni gosti.
Pomogao je Francesci da sjedne do njega. Njegova je majka sjedila njemu s lijeva, dok je
zdesna do Francesce sjedio Horace. Uz njih su za stolom sjedili još Charles i Henni. Za
drugim stolovima najbliža mjesta su zauzimali Đavao i Honoria te još tri plemića sa
suprugama. Iza njih su ostala mjesta popunjavali članovi obitelji i najbliži prijatelji. Strogo
nadzirući popis gostiju, pobrinuo se da, osim Đavola, Honorije i nekoliko bliskih prijatelja,
pripadnici društvene kreme ne budu prisutni.
Irving mu je pomogao oko stolice. Gyles je sjeo i sluge su potrčali napuniti čaše.
Zdravice i svečani objed su započeli.
Dobro su igrali svoje uloge. Gyles je bio svjestan toga da nitko nije naslutio istinu, čak ni
njegova prepredena majka. Francesca je svoju ulogu igrala savršeno - ali opet, bila je
savršeno voljna udati se za njega, sve dok nije doznala za njegovu pogrešku. Čak ni nakon
toga, nije bila nevoljna. Možda bijesna, ali to nije značilo da nije prihvaćala ono što joj je
nudio.
On je bio taj čiji su se pažljivo smišljeni planovi okrenuli naglavce - koji je dobio mnogo
više nego što je želio odnosno, točnije rečeno, što od svega ovoga nije želio.
I tu nije mogao poduzeti baš prokleto ništa.
Kako su jela dolazila i odlazila, svim se silama trudio ne obazirati na neprestano napete

62
 Knjige.Club Books

osjećaje, tim gore što je usput morao igrati ulogu zadovoljnog i ponosnog mladoženje.
Zdravice su postajale sve sugestivnije; iskrenost tih dobrih želja koje su ga okruživale
postupno su počinjale prodirati do uma.
Većina će ga smatrati izvanredno sretnim. Doslovno svi muškarci u prostoriji izuzev
Đavola bez razmišljanja bi se mijenjali s njime. Vjenčao se s nevjerojatno lijepom ženom
koja je k tome, kako se činilo, bila vrhunski stručnjak u društvenom ophođenju. Bila je tako
iskreno šarmantna, bez imalo napora privlačna - nije bio slijep na te njezine kvalitete.
Bili su vjenčani - muž i žena. To nije mogao promijeniti. Jedino je to mogao što bolje
iskoristiti.
A po onome što je već znao o svojoj mladenki, ako je želio gospodariti svojim gnijezdom
bolje bi mu bilo uspostaviti pravila. Svoja pravila.
Možda se vjenčao s njome - ali to nije značilo da se predao. Niti je mogla od njega uzeti
ono što nije bio voljan dati. Bio je jači i neusporedivo iskusniji od nje...
Dok je čavrljao s Charlesom i drugima sa suprotne strane stola, pustio je da mu misli
odlutaju do prethodne noći. Prije toga nije bilo ničega u njegovu ponašanju na što bi se ona
mogla opravdano pozivati. Ipak, protekla noć...
Morat će izgraditi nekoliko mostova pokraj onoga koji je odnijela bujica.
Francesca je preko stola razgovarala s Honorijom, prstima nesvjesno držeći vinsku
čašu koja je između njih stajala na stolnjaku. Posegnuo je i isprepleo svoje prste s njezinima.
Osjetio je lagan drhtaj koji je odmah potisnula, osjetio je znakove elementarne potrebe u
utrobi.
Čekao je.
Minutama poslije doneseno je sljedeće jelo. U sveopćem komešanju tijekom
posluživanja jela Francesca se okrenula prema njemu. Nije pokušavala povući ruku, ali kada
su im se pogledi susreli nije mogao pročitati što joj se nazire u očima.
»Pogreška koju sam napravio.« Ona je podignula obrvu, a on je nastavio. »Postojao je
razlog. Imao sam i još uvijek imam veoma jasnu zamisao o tome što želim od braka. A ti...«
Zašutio je. Ona ga je mirno promatrala. »Ti... i ja...« Glasno je izdahnuo. »Ne mislim reći da
nisi savršeno prihvatljiva mladenka.«
Ona je ponosno podignula obrve; u očima joj je bljesnulo. Zatim se široko nasmiješila,
nagnula mu se bliže, potapšala ga po ruci, vješto izvukla prste iz njegova stiska, pa se
okrenula od njega kako bi nešto rekla Henni.
Gyles je obuzdao navalu bijesa, obuzdao je potrebu da joj dohvati ruku i okrene je
natrag sebi. Oni koji promatraju vidjet će to kao zabavno očijukanje; nije mogao poduzeti
ništa da poremeti tu sliku. Izvinuvši usne u osmijeh, okrenuo se i nastavio čavrljati s
gostima.
Strpljivo je čekao. Opsjednutome svojim problemima, opsjednutome njome, činilo mu
se da prolaze sati. Banket je napokon završio i svi su prešli u susjednu plesnu dvoranu. U
niši na jednoj strani dvorane svirao je mali orkestar. Prva narudžba popodneva bio je
svadbeni valcer.
Francesca je čula uvodne note i ukočila se. Okrenula se Chillingworthu opuštenog
izraza lica i s osmijehom na usnama. On ju je privukao sebi; oboje su osjetili drhtaj koji ju je
prošao kad joj se bedro očešalo o njegovo i njegovu neprolaznu napetost. Samo je ona u
njegovu stisku osjetila posjedovanje, u tvrdom dlanu na svojim leđima - samo je ona bila
dovoljno blizu da primijeti čelični sjaj u njegovim sivim očima. Obuzelo ih je kratko
oklijevanje kad su se prisjetili koliko ih mnogo očiju promatra i oboje su opet zauzdali svoje
neraspoloženje. Bez riječi su izveli prvi korak, najprije se polagano okrećući, oprezno s
njezine strane, ali onda je shvatila koliko je u tome vješt i opustila se.
Bio je stručnjak za valcer. A ona je bila prirodno darovita. Na umu su joj bile daleko
važnije stvari.

63
 Knjige.Club Books

Poveo ju je u prvi okret i prepustila se njegovu vodstvu. Pustila ga je da je privuče sebi

koliko želi, tako da su im se bedra dodirivala - svjesni da svaki dodir utječe jednako i na
njega i na nju. Nije odmicala pogled od njegovog, i dalje s osmijehom na usnama. »Udala sam
se za tebe jer nisam imala izbora - mi nismo imali izbora. Dogovor je bio sklopljen, gosti su
već bili ovdje. Premda možda nimalo ne odobravam tvoj stav prema braku - tvoj stav prema
meni - ne vidim razloga zašto bih cijelom svijetu, štoviše, bilo kome povjerila koliko sam
razočarana.«
Još ga je trenutak gledala u oči, a onda skrenula pogled ustranu. Cijeli je posljednji sat
provela spremajući taj govor, u glavi uvježbavajući kakvim će ga tonom izgovoriti. S
obzirom na stiskanje u grudima, osobitu osjetljivost od koje joj se žarila koža, bila je
zadovoljna što je to izvela tako uvjerljivo.
Dovršili su jedan krug oko velike plesne dvorane; nasmiješila se vidjevši da im se na
podiju pridružuju i drugi parovi.
»Razočarana?«
Okrenula se natrag muškarcu u čijem se naručju nalazila. Glas mu je bio ravan,
uznemirujući. Visoko je podignula obrvu, ali onda se sjetila brojnih promatrača i taj izraz
zamijenila onim nasmijane sreće.
»Nisam bio svjestan« — hladnoća njegovih riječi upozorila ju je da kliže po tankom ledu
- »da imaš ikakav opravdani razlog osjećati razočaranje našim sporazumom.«
Možda je izgledao poput mladoženje potpuno zadovoljnog svojom mladenkom, ali u
svemu tome se ipak, unatoč maski koju je nosio, osjećala arogancija koje se žudjela otresti.
Ta hladnoća ispod maske bila je poput čeličnih vrata koja se pred njom zatvaraju...
Odmahnula je glavom, bezbrižno se smijući. »Moje razočaranje proizlazi iz razlike
između onoga što sam vjerovala - imala razloga vjerovati - da ću u stvarnosti dobiti od
muškarca i onoga što mi se sada nudi«, odvažno ga je proučila pogledom, onoliko koliko je
mogla u zagrljaju. »Da sam to znala, nikad ne bih potpisala taj prokleti sporazum i sada ne
bismo bili osuđeni oboje živjeti u laži.«
Već sama pomisao na zbrku u koju ih je uvalio bila je dovoljna da joj se neraspoloženje
dokraja rasplamsa. Ruka kojom ju je obuhvaćao se stegnula; privukao ju je još bliže -
duboko je udahnula i osjetila kako joj dojke dodiruju njegove grudi. Podignuvši glavu,
prkosno i upozoravajuće ga je pogledala. »Moj lorde, predlažem da ovu raspravu odgodimo
dok ne budemo nasamo, osim ako ne želite ugroziti sav naš naporni rad ovog popodneva.«
Njegove je suzdržanosti nestalo - samo na tren - i u očima mu je vidjela pogled
vrebajućeg predatora. I zapitala se hoće li ovime započeti njihova prva prepirka, u javnosti,
nasred plesne dvorane i usred njihova vjenčanja. Ista je pomisao i njemu pala na um -
vidjela je to u njegovim očima. Činjenica da je zastao, razmislio i zatim se povukao zadivila
ju je, zaintrigirala - i pokolebala joj samopouzdanje.
Upomoć su joj priskočili glazbenici i uz tuš završili valcer. Uz smijeh se odmaknula od
njega i duboko mu se naklonila. On je bio prisiljen uzvratiti joj istom mjerom, pa se opet
uspravio. Uz blistavi osmijeh, okrenula se od njega, očekujući da će osloboditi ruku iz
njegove i da će se razići kako bi porazgovarali s brojnim gostima koji su to jedva čekali.
Ali njegov stisak nije popuštao.
Sleđa joj je prišao bliže.
»Oh ne, moja draga - naš ples je tek počeo.«
Te joj je riječi šapnuo na uho; niz kralježnicu su joj prošli žmarci.
Podignuvši bradu, nasmiješila se lordu i lady Charteris i lordu pružila drugu ruku.
Do nje, Gyles je uljudno uzvratio pozdrave lady Charteris, a lordu kimnuo. Učinio je to
prema odavno stečenoj navici dok su mu misli i osjećaji bili usredotočeni na ženu do njega.
Kad je ona bila u pitanju postupao je nagonski, bez obzira na to koliko to nije želio
činiti. Ona je bila ona, potpuno ga je opčinjavala i bio je nesposoban obuzdati taj dio sebe

64
 Knjige.Club Books

uvijek kad je bila uz njega.

Razočarana, je li? Već? Tako brzo?
Ali, još nisu ni dospjeli do bračne postelje. A tada će vidjeti. Može je odbiti voljeti - to će
i učiniti. Ali, nikad nije rekao da je ne želi. Nikad nije zanijekao da žudi za njom. Činjenica da
im je brak bio dogovoren to uopće nije mijenjala.
Pobrinut će se da ispravi njezinu pogrešku.
Napustili su lorda Charterisa i njegovu suprugu; Francesca se okrenula prema njemu.
Stisak njegove ruke držao ju je uz njega; pognuo je glavu, tako da su sada bili još bliže.
Pogled joj je dotaknuo njegove usne, zastao, a zatim je zatreptala i pogledala ga u oči.
»Moram razgovarati s tvojom tetom.«
Nasmiješio se. Podmuklo. »Eno je na drugoj strani dvorane.« Ne odmičući pogled od
njezinoga, podignuo joj je ruku i poljubio je u osjetljivi dlan.
Njoj su oči zasjale. Osjetio je drhtaj koji je pokušavala prikriti.
Osmijeh mu se proširio; načas je zatvorio oči. »Dođi. Odvest ću te do nje.«
Sljedećih dvadeset minuta sve je protjecalo kako je on diktirao. Pod krinkom njihova
novog statusa dirao joj je obraz, vrat, prstom joj prelazio po unutrašnjem dijelu gole ruke.
Osjećao je kao se trza, dršće, smekšava se. Osjećao je kako joj se živci zatežu, kako se u
iščekivanju znoji. Poigravao se s time, prelazeći joj dlanom po golom ramenu, posjednički joj
milujući leđa i spuštajući ruku sve do oblina njezine stražnjice.
Obuhvatio ju je rukama oko uskog struka dok ju je vodio kroz gužvu.
Dodir mu je bio lepršav, a potezi karakteristični za odnos posesivnog muškarca prema
njegovoj novoj mladenki. Svatko tko bi ih vidio s naklonošću bi se nasmiješio. Samo je ona
znala njegove namjere. Samo je ona znala, jer je on tako želio, da ga u senzualnoj igri s njime
ne može pobijediti. Da neće pobijediti. Pa ipak, takvu će igru igrati.
Nitko, ni Henni, pa čak ni njegova majka, nije prozreo njegove skrivene namjere, ali
Francesca, njegova prelijepa senzualna mladenka, definitivno jest.
Kad joj je sleđa rukom obujmio nadlakticu, brzo je provodeći kroz gomilu i usporedno
dopuštajući da mu palac miluje stranu dojke, Francesca se zapitala koliko je daleko spreman
ići. Zaključila je da je više nije briga. Podignuvši glavu, bacila je pogled preko ramena,
promišljeno rezervirana.
Obraze joj je oblilo lagano rumenilo; disanje joj više nije bilo postojano. Vrlo je dobro
znala kako delikatno, dršćući nesigurno izgleda.
On je pognuo glavu; stisak mu se pojačao, usporavajući je. Žudni palac ju je opet počeo
promišljeno milovati.
Zastala je, podignula glavu i okrenula se prema njemu. Naslonila se na njega.
Usne su joj se odjednom našle ispod njegovih. Bokom se oslonila o njega. Njemu su oči
bljesnule, a sivilo im je postalo olujno. Pogledao ju je ravno u oči. Osjetila je kako mu zastaje
dah. Ne odvraćajući pogled, očešala se o njega, o izbočinu njegove erekcije.
»Moj lorde?« Izdahnula je te riječi u njegove usne i time ih izazvala.
Olujno mrk pogled postao mu je još oštriji. Ona se odmaknula, zaigrano naginjući glavu
ustranu, smiješeći se - podsjećajući ga da se i on treba smiješiti.
Učinio je to, blago izvivši usne - od sjaja tih očiju, učinka tog osmijeha prožeo ju je
drhtaj.
»Moja gospo.« Podignuo je obrvu, ali nije bilo pitanja.
Bitka je otpočela.
On je povukao prvi potez, zavrtjevši je u još jednom valceru koji joj je izbio dah iz pluća.
Uzvratila je vlastitim načinom zadirkivanja, očijukajući s trojicom gospode istodobno. Kad
je on to nemilosrdno prekinuo, mudro se nasmiješila i nastavila promatrati kako u njemu
raste bijes.

65
 Knjige.Club Books

Kratko zatim otkrila je da on ima prednost kojoj ne može doskočiti. Mogao ju je

dotaknuti bilo gdje i njoj bi osjećaji podivljali. Cijelo joj je djelo, sva koža postala
preosjedjiva - ne samo na dodir već i na njegov dah, na samu njegovu blizinu. Bila je svjesna
svakog sitnog dodira, svakog pokreta ruke, nedopuštenog milovanja.
Opravdavao je svoj ugled - dovoljno toga je i sama vidjela, a dosta joj je toga navijestila
lady Elizabeth te je dobro znala kakav je. Samo je pravi majstor mogao činiti ono što je
njemu uspijevalo - što je god zamislio - nasred krcate plesne dvorane. Rijetko da je itko
nešto primijetio; u samo nekoliko navrata uočila je poneki podrugljiv znak razumijevanja ili
preširok osmijeh.
Punih dvadeset minuta ju je tako mučio, daha sve isprekidanijeg, podivljalih osjetila,
dok je pokušavala zamisliti što će joj sljedeće učiniti. Pokušala predvidjeti kako bi to
pokušala izbjeći...
Odjednom joj je sinulo da je na putu prema porazu. Ali, imala je i ona nekoliko aduta u
rukama.
Usredotočila se na to - i otkrila da mu je rub uha slaba točka. I bočni dio vrata, ali
smetala joj je njegova kravata. Njegove ruke, ramena, bokovi - možda bi bili korisniji da su
bili ogoljeni. Ali, njegove grudi - kad je namjerno posrnula i oslonila mu se rukama na
snažne mišiće osjetila je kako mu je dah zastao.
Taj ju je potez stajao ju je toga da ju je još jednom prečvrsto stisnuo oko struka, no s
osmijehom se izvukla. Promišljeno.
Nastavili su čavrljati, glumiti glavnu atrakciju za okupljenu gomilu, cijelo vrijeme ne
prestajući igrati svoju igru. Nužnost skrivanja njihovih sve žešćih tjelesnih sudara povisila je
uloge, pojačala izazov.
Napokon je pronašla ono što je tražila. Njegova bedra - vidljivo bi se ukočio kad bi mu
vješto prstima prešla niz duge mišiće, napete pod hlačama. Na djelić sekunde maska mu je
spala i ugledala je čovjeka koji ju je ljubio u šumi. Ali tada je izbjegao njezinu ruku i zavrtio
je u gužvu. Sekundu poslije osjetila je njegovu ruku na boku, osjetila kako klizi niže i zatim
je obujmljuje. Zahvaljujući nebesima na teškoj haljini i podsuknjama, uzmaknula je uz
izazovan pogled.
Deset minuta poslije ga je opet stjerala u kut. Dok je bio naslonjen leđima na zid, a ona
pred njim, ruku skrivenih širokom haljinom, raširenih prstiju mu je obujmila butinu, pa
krenula rukama nagore...
Gyles joj je zapešća uhvatio u čelični stisak. Zatekao je sebe kako zuri u sjajne zelene
oči, tek malo raširene - i zapitao se kojeg to vraga rade. Nije mu trebao njezin dodir da ga
uzbudi; već je osjećao bol od uzbuđenja. Njihova igra - i njezino neočekivano sudjelovanje -
doveli su ga do samih granica.
Ako ga dotakne...
Brzo je pogledao prema gomili. Sa svima su proveli neko vrijeme, obavili svoju
društvenu dužnost; svečanost se bližila kraju. Započinjala je večer, ali vani je još bilo svjetla.
Većina gostiju će se još večeras zaputiti kućama. Najviše će ih otići čim se Francesca i on
povuku.
Pogledao je u izazovne oči svoje mladenke. »Nastavimo s ovim nasamo.«
Ona se uspravila, pa spustila pogled kad joj nije oslobodio zapešća. Gyles se natjerao da
to učini, promatrajući kako mu se prsti šire. Vidio je kako podiže obrvu i shvatio da ona to
može osjetiti, naslutiti - napor koji je u to morao uložiti i sve što je skrivao, čak i od nje.
»Vrata tamo dalje desno - iziđi, skreni desno, pa lijevo i opet desno. Doći ćeš do
stubišta. Uspni se njime - to će te dovesti ispred galerije. Ondje će te čekati sluškinja da te
odvede do grofičinih odaja.«
Opet je podignula pogled; nije mogao pročitati što joj se skriva u očima. »A ti?«
»Ja ću proći kroz gomilu i izići na druga vrata. Tako ćemo izbjeći nepotrebnu gužvu.«

66
 Knjige.Club Books

Zastao je, pa upitao: »Naravno, pod pretpostavkom da ti gužva nije draža?«

Kratko je izdržala njegov pogled, a zatim je, kad su maske pale, izazovno nagnula glavu
ustranu. »Vidimo se gore.«
Okrenula se i laka koraka otišla od njega.
Gyles je gledao za njom sve dok nije nestala kroz vrata, a zatim se uspravio i umiješao u
gomilu kako bi ležerno i sam pobjegao odatle.

67
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

allace?«
W »Da, gospodine?«
»Iziđi. I povedi sa sobom sve osoblje iz krila.«
»Odmah, gospodine.«
Gyles je promatrao kako se vrata iza njegovog majordoma zatvaraju, a zatim je počeo
šetati sobom, dajući Wallaceu vremena da dozove Francescinu sluškinju i napusti privatno
krilo kuće. Slutio je da prvi susret nasamo s njegovom ženom neće proteći tiho. Bila je u
najvećoj mogućoj mjeri sve, samo ne krotka i blagonaklona...
Čuo je kako se vrata zatvaraju. Zastao je, a zatim prišao onima koja su vodila u
Francescinu spavaonicu. Posegnuo je za kvakom, pa zastao. Je li shvatila da ta vrata postoje
- da su to vrata koja povezuju dvije sobe, a ne zidni ormar?
Hoće li vrisnuti ako uđe kroz njih?
Promrmljavši kletvu, okrenuo se i pošao prema vratima koja su vodila u hodnik.

U svojoj raskošnoj sobi boje smaragda Francesca je sjedila za toaletnim stolom i pažljivo
češljala kosu, ne skidajući pogleda s vrata koja su se nalazila desno, nešto dalje od nje - vrata
koja su, kako ju je Millie obavijestila, vodila u grofovu spavaonicu.
Kroz njih će ući. Bila je spremna, čekala je...
Primijetila je neki pokret. Pogledala je u zrcalo - i progutala vrisak! Skočivši sa stolice
munjevito se okrenula, stišćući u ruci srebrnu četku kao oružje. »Što radiš ovdje?« Srce joj je
snažno udaralo. »Kako si ušao?«
Zastavši metar od nje, on ju je oštro pogledao. Na njezino olakšanje, zanemario je prvo,
nepromišljeno pitanje. »Kroz vrata. Glavna.«
Na sebi je imao kućni ogrtač, tek ovlaš vezan preko širokih svilenih hlača. Uz napor je
odvojila pogled od njega i pogledala vrata koja su vodila u hodnik, pa opet u njega, u
njegovo lice. »Džentlmen bi pokucao.«
Gyles je promislio o tome. »Ja sam ti muž. Ovo je moja kuća. Ne moram kucati.«
Pogled koji mu je uputila trebao ga je pokolebati. Umjesto toga, imao je posve suprotan
učinak. Prebrzim se pokretom okrenula i spustila četku. Uz zveket je pala na stol.
Odavno je primijetio da su najbolje kurtizane usavršile kontradiktornu umjetnost
skromnog odijevanja, a da bi ipak uspjele biti opojno zavodljive. Njegova nova žena očito je
u tom području bila prirodno darovita - svilena kućna haljina boje slonovače nije joj nimalo
neprilično isticala obline, pa ipak je u njoj bila utjelovljenje potajnih maštanja svakog
muškarca. Otvor na vratu nije joj bio prevelik; pogledu je izlagao vrlo malo njezinih grudi.
Veoma jednostavna, haljina nije imala rukava. Umjesto toga je topao ten njezinih golih ruku
isticao negliže od prozračne gaze, neupadljivo obrubljene čipkom ušivenom na rukavima,
oko vrata i niz otvorenu prednjicu, mameći muškarca da posegne, dotakne je, ukloni
ustranu i nastavi istraživati dalje.
Raspuštena kosa joj je bila duža nego što je mislio, tako da su joj uvojci padali sve do
struka.
»U redu.« Okrenula mu se sučelice. Sjajnih očiju, prekrižila je ruke. Morao se jako
potruditi da zadrži pogled na njezinu licu, podalje od vrhova njezinih dojki koji su se
nazirali ispod napete svile.
»Sada mi možeš pojasniti kako si to vjerovao da je žena s kojom se vjenčavaš moja

68
 Knjige.Club Books

rođakinja.«
To pitanje i ton kojim ga je postavila savršeno su mu misli skrenuli na druge stvari. Kad
joj nije odmah odgovorio, raširila je ruke. »Kako si mogao tako pogriješiti?«
»Vrlo lako. Imao sam savršeno razumne osnove da mislim kako je dama kojoj nudim
brak tvoja rođakinja.«
Njezine oči, njezino lice izazivali su ga da je uvjeri. U glavi je zaškrgutao zubima. »Onoga
dana kad sam iznio ponudu, kroz grmlje sam pošao do konjušnice.«
Ona je prenaglašeno kimnula. »Toga se dobro sjećam.«
»Prije nego što sam susreo tebe, vidio sam tvoju rođakinju kako sjedi u ograđenome
vrtu i čita knjigu. Ne vjerujem da me vidjela.«
»Često sjedi ondje.«
»Dok sam je promatrao neka je žena dozvala tvoje ime.«
»Zvala me je Ester. Čula sam je i dotrčala...«
»Kad je Ester pozvala, Franni je reagirala. Sklopila je knjigu, pokupila svoj šal.«
Francesca se namrštila. »Ona je djetinjasta - uvijek radoznala. Ako je netko zvao, doći će
da vidi zašto. Ali, sigurno nisi samo zbog toga pretpostavio...«
»Ester je ponovo dozvala. ‘Francesca - Franni - i Franni se odazvala: ‘Ovdje sam.’
Naravno, pretpostavio sam da je Franni ime od milja za Francesca. Bio sam uvjeren da je ona
ti.«
Ona ga je proučavala. Bijes joj je počeo kopnjeti; oči joj je zamutila briga. »Kažeš da si se
s Franni vidio - prošetao s njome - dvaput. Što si joj rekao?«
On je isturio bradu. »Kunem se svojom čašću da nisam rekao ništa...« Zašutio je kad je
odmahnula rukom.
»Prihvaćam da nisi spominjao svoju ponudu, ali Franni, kao što sam rekla - čuo si i što
Charles kaže - ona je djetinjasta. Ona od muhe pravi slona.« Pomagala se rukama, iz pogleda
joj se vidjelo koliko želi da je on shvati. »O čemu si razgovarao s njome?«
On se namrštio. »Zašto je to važno?«
Ona je stisnula usne, a zatim popustila. »Franni je spomenula da i ona ima prosca,
džentlmena, koji ju je dvaput posjetio. Njegove je posjete protumačila kao ponudu za brak.
Rekla mi je to prije više dana. Nisam je mogla nagovoriti da mi kaže išta više od toga - često
zna biti tajnovita. I često se ono za što vjeruje da se zasigurno dogodilo pokaže kao čista
maštarija.«
On se još jače namrštio; požurila je nastaviti: »Čak ni ne znam je li taj čovjek kojega je
spominjala ti, ali mogao bi biti i ona je možda...«
»Umislila ostalo.« Gyles se vratio mislima unazad. »Predstavio sam se kao Gyles
Rawlings, daljnji...« Ušutio je. Francesca ga je gledala širom otvorenih očiju. »Što?«
»Ja - mi - Ester, Charles i ja - uvijek smo te zvali Chillingworth. Kad smo stigli ovamo,
tvoja majka i ostali postupali su jednako, barem kad je Franni to mogla čuti. Možda nije
shvatila...«
»Tko sam ja, sve do samog obreda? To bi moglo objasniti njezinu reakciju. To
iznenađenje ima više smisla od mogućnosti da je nešto umislila tijekom naših susreta.«
»Onih susreta?«
»Kad sam prvi put prošetao s njome govorila je samo o psima. Pitao sam je jesu li
njezini. Rekla je da samo žive ondje. Poslije sam ja komentirao njihove pjege, s čime se
suglasila. I onda sam otišao. Sljedećeg dana je bila oduševljena drvećem. Pitala me je koje je
koje.« Odmahnuo je glavom. »Mislim da sam joj dvaput odgovorio. Osim toga, i pozdrava na
rastanku, ne mogu se sjetiti da sam išta više rekao.«
Proučavao je Francescino lice. »Ako je tvoja rođakinja bilo što umislila, nije za to imala
povoda. Oko toga ni ja ni ti ne možemo ništa učiniti. I sama si rekla da ne znaš je li govorila o

69
 Knjige.Club Books

meni ili o nekome drugom. Ili ni o kom. Ne znaš je li zbog toga onako reagirala u kapelici.
Možda je, kako je Charles navijestio, u pitanju bilo samo preveliko uzbuđenje.«
Francesca ga je gledala u oči. Imao je pravo - oboje tu nisu mogli ništa poduzeti, barem
ne ovoga trena. Pružio je ruku prema njoj - ona mu je izmaknuta.
»Tvoja pogreška u vezi s Franni je samo prva stvar koju trebamo raščistiti, moj lorde.«
Pozorno ga je promatrala dok je obilazila oko njega. »Želim shvatiti zašto si, misleći da
prosiš Franni, bio tako...« - mahnula je rukom - »nastrojen na mene.« Bila je sigurna da će on
razumjeti njezinu aluziju; dodatno mrgođenje već namrgođenog lica to joj je potvrdilo.
Okrenuvši se prema njemu, raširila je ruke. »Ako si mislio da je ona ja, što si mislio tko sam
onda uistinu ja?.«
Oči su mu se pretvorile u dva uska procjepa. Ošinuo ju je pogledom - osjetila je to kao
dodir, kao milovanje dugih prstiju po vlastitoj goloj koži. Koža joj je pod haljinom zatreptala.
Potisnula je drhtaj i zadržala pogled na njegovim očima.
»Mislio sam«, progovorio je kao da riječi čupaju iz njega, »da si Ciganka. Previše svjesno
samopouzdana i daleko odvažnija da bi bila neko nevinašce.« Polako joj je pokušao prići.
»Mislio sam da si joj odvažna i željna družica.«
Ona je prkosno nakrivila glavu. »Znam ja dobro što si ti mislio, moj lorde.« Nije se
pokušala odmaknuti kad joj je prišao još bliže.
»Znam da znaš. Razmišljala si jednako kao i ja.« Stao je pred njom. Podignuvši ruku,
prešao joj je prstom po bradi, a zatim kliznuo ispod i podignuo joj lice prema svojem.
Pogledao ju je ravno u oči. »Možeš li to zanijekati?«
Francesci su se usne izvinule u osmijeh. »Ne. Ali opet, ja nisam došla ravno s prosidbe
druge osobe.«
Gyles je shvatio da je pogriješio, ali ona mu nije dopustila da uzmakne.
»Kako se usuđuješ!« Plamenog pogleda, ubola ga je prstom u grudi. »Kako se usuđuješ
ponuditi mi brak, a zatim nakon samo nekoliko minuta pomišljati, uopće uzimati u obzir, pa
čak i početi planirati kako ćeš drugu ženu uzeti za ljubavnicu?«
»Ta druga žena si bila ti!«
»Nisi to znao!« Opet !gaje ubola prstom. Ustuknuo je korak, ali ona se obrušila na njega
poput vihora. »Pratio si me, tražio me u voćnjaku - poljubio me - zamalo si me zaveo!«
Bila je mnogo niža i krhkija od njega, pa ipak je njezin gnjev buktio poput ognja. Šake,
ruke, cijelo tijelo kao da joj je zahvatio plamen; krenula je na njega, a on je počeo korak po
korak uzmicati pred žarkim gnjevom u njezinim očima.
»Rastao si se od žene za koju si vjerovao da je tvoja buduća i promišljeno potražio
mene da...«
»Bila si veoma spremna prihvatiti zavođenje...«
»Naravno da jesam! Ja sam znala tko si ti - ponudio si mi brak! Mislila sam da želiš
mene — mene., svoju buduću ženu!«
»I želio sam te...«
Prekinula ga je bujicom riječi na talijanskom. On je taj jezik tečno govorio, ali zbog
brzine kojom je govorila mogao je razaznati tek svaku desetu riječ. Riječi poput »arogantan«
i nešto što je otprilike protumačio kao »svinja« i njih još nekoliko dale su mu ideju o tome
što govori, nedovoljno da bi shvatio kontekst i obranio se.
»Uspori - ne razumijem te.«
Njoj su oči bljesnule. »Ti ne možeš razumjeti menel Bio si odlučan oženiti damu s kojom
si promišljeno jedva razmijenio par riječi! Ja sam ta koja ne razumije tebe!«
Opet se vratila na talijanski, na bujicu strastvenih izljeva koji su ih poput prave plime
oboje preplavili. Njezine geste, uvijek dinamične, postale su naglašenije, žustrije. Nastavio
se povlačiti, boreći se da pronađe trenutak dovoljno dug da dođe sebi. Ona je hodala ovamo

70
 Knjige.Club Books

i onamo, divlje mašući rukama uokolo.

Odjednom je shvatio da je otvorila vrata koja su vodila u hodnik i dotjerala ga do praga.
Uhvativši se za dovratak, zaustavio se. »Francesca!«
Uzvik je imao namjeru obuzdati je, vratiti u stvarnost.
Ali, samo je izazvao još jednu gnjevnu tiradu na talijanskom. Zamahnula je rukom kao
da će ga pljusnuti - ali nije - ne bi ga ni dotaknula - bila je to samo još jedna histrionska gesta
glume, ali on se povio unazad, ustuknuo i prošao kroz vrata.
Sada je bio u hodniku, a ona na pragu, s rukama na bokovima, s grudima koje su se
ubrzano uzdizale i spuštale, crne kose poput svilena barjaka naspram bjelokosti haljine. U
očima joj je plamtio zeleni oganj.
Bila je tako živa, vitalna, krajnje lijepa da doslovno nije mogao disati.
»A zatim«, rekla je vrativši se na engleski, »kad uspiješ na to odgovoriti, možeš pojasniti
i zašto si jutros u šumi stao! I opet u staji - zar je to bilo tek noćas? Želiš me, moj lorde, pa
ipak me ne želiš! Nisi me htio za ženu, ali pomislio si da bih ti mogla biti ljubavnica.
Namjeravao si me zavesti - a kad ti je to uspjelo, odustao si!« Podignula je ruke u zrak. »Kako
možeš to objasniti?«
Zastala je, a nakon tirade nastupila je dramatična tišina. Uzbibanih grudi, gledala ga je
ravno u oči.
Zatim je duboko udahnula, uspravila se i podignula bradu. »Sinoć si to tako jasno
sročio. Ne želiš me, ne trebaš me - samo si me htio zavesti. A čak ni to nisi želio dovoljno da
bi doveo priču do kraja. A sada smo vjenčani. Mogao bi promisliti i o tome.«
Okrenula se od njega. »Laku noć.«
On je opsovao i skočio prema vratima. Zalupila su mu se u lice. Kad je dohvatio kvaku,
čuo je kako se ključ okreće u bravi.
Kletva koju je viknuo nije bila pristojna. Zurio je u vrata. Mogao je čuti Sudbinu kako
mu se smije.
Pomno je planirao oženiti pokornu i tihu ženu.
I završio s oštrokondžom.

Francesca nije gubila vrijeme na zurenje u vrata. Potrčala je preko sobe do vrata što su
vodila u njegovu spavaonicu - samo da bi se užasnuto ukopala u mjestu. Vrata nisu imala
ključa.
Osvrnula se oko sebe, pa otrčala do omanjeg pisaćeg stola. Dohvativši stolicu koja je
pred njim stajala, požurila ju je postaviti pod kvaku.
Odmaknuvši se, proučila je svoje djelo. Izgledalo je previše krhko da bi je umirilo.
S jedne strane vrata stajala je komoda; prišla joj je postrance, duboko udahnula i svom
snagom gurnula. Pomaknula se nekoliko centimetara. Ohrabrena, potisnula je paniku koja
ju je obuzela i opet pogurala. Drugi kraj komode udario je u dovratak.
Promrmljavši kletvu, pohitala je do tog kraja, dohvatila straga i pokušala osloboditi
kut...
Snažne ruke obuhvatile su je oko struka.
Preplašeno je vrisnula. No prepoznala je te ruke - proteklih su joj sati već očijukale sa
strukom. Okrenuo ju je - čvrsto je uhvatio oko struka i podignuo - sve do iznad glave.
Iznova šokirana, ščepala ga je za kosu - ne da bi ga čupala, već da uhvati ravnotežu. Oči
su mu upozoravajuće bljesnule - nije se na to obazirala, pokušavajući shvatiti kako je ušao
unutra.
»Druga vrata - ona koja vode u tvoju dnevnu sobu.«
Pogledala je preko sobe i prvi put ugledala vrata na suprotnom zidu.
»Dakle, rekao bih da još nisi detaljnije razgledala svoje odaje.«

71
 Knjige.Club Books

Njegov prijazni ton nije ju smirio. Oslobodivši jednu ruku, spustila je pogled. On je
počeo hodati, noseći je poput neke teškom mukom osvojene nagrade, na rukama visoko
podignutim iznad glave.
»Što to radiš?« Pokušala se osvrnuti oko sebe, ali nije uspjela. Pomislila je da je nosi do
postelje.
»Vraćam tijek stvari na pravi put.«
Čelični prizvuk u njegovu glasu nije joj promaknuo. »A koji bi to put bio?«
Zaustavio se s namjerom da podigne pogled, ali nije uspio - morala mu je najprije
pustiti kosu. Ona je to s oklijevanjem učinila.
Pokušala ga je uhvatiti za podlaktice, ali ondje nije bilo ničega za što bi se prstima
mogla uhvatiti - rukavi kućnog haljetka skliznuli su mu niz ramena. Opasno balansirajući
visoko nad podom, bila je prisiljena pouzdati se u njega, u njegovu snagu, sposobnost da je
nastavi čvrsto držati.
Podignuvši glavu, pogledao ju je ravno u lice. Napete mišiće nije mu protresla ni
najmanja drhtavica - nosio ju je bez ikakva napora.
Susrela je njegov pogled. Bio je olujan, uskovitlan - odlučan.
Nakon kratke šutnje progovorio je. »Vjenčali smo se. Ovo nam je prva bračna noć.«
Drhtavica joj je prošla niz kralježnicu. Neki praiskonski nagon upozorio ju je da mu ne
uzvraća, da se ne izruguje s njime, da ga ne izaziva. Za nastavak bitke morala se opet naći na
tlu, oslobođena njegova stiska. Čekala je, ubrzano dišući. Ne odmičući pogled od njezina,
počeo ju je polako, veoma polako spuštati.
Ruke su mu se našle u ravnini grudi, tako da su joj ruke mogle tek dotaknuti njegova
ramena, ali noge su joj bile još tridesetak centimetara iznad tla, kad je osjetila da mu se
mišići stežu, a stisak jača.
Odbacio ju je unatrag.
Svom svojom dužinom je pala nasred golemog kreveta. Uz uzdah je zadržala dah i
počela se koprcati ne bi li sjela...
Gyles je sa sebe strgnuo ogrtač i krenuo prema njoj.
Očajnički je pokušala uzmaknuti, ali joj to na klizavom satenu nikako nije uspijevalo.
Povukao ju je natrag prema sebi, ispreplevši noge s njezinima. Kad se nastavila opirati,
jednom je rukom obuhvatio obje njezine i pritisnuo joj ih iznad glave, a zatim se svom
težinom spustio na nju.
Njegova ju je težina pokorila, sputala je pod njim. Uzdignut na laktove pogledao ju je u
oči - oprezno, ali još uvijek bijesno.
Dojke su joj se dizale i spuštale pod njegovim grudima, njezino tijelo je ležalo, čvrsto i
podatno, pod njim. Nije se obazirao na pokušaje da mu pobjegne. Za samo minutu će
ispuniti svoje želje, ali najprije... »Kad smo se prvi put sreli, ispravno si protumačila što
mislim o tebi.«
Francesca je zurila u njega i pokušavala dokučiti što mu se skriva u očima; mračan
pogled ju je porazio. Lice mu je bilo mrtvo ozbiljno, kakvo dotad nije vidjela, pa ipak jedan je
dio nje shvatio - reagirao. Na pogled u njegovim očima, na čvrsto stisnute usne, na duboko
promukli glas.
»Žudim za tobom - još uvijek.« Pogled mu se nakratko spustio na bujne obline njezinih
grudi. Svom težinom je legao na nju; na butini je osjetila njegovu snažnu erekciju.
»Kad god te ugledam, mislim jedino kako se naći u tebi.« Slobodnom rukom je pratio
rub izreza njezine haljine, od ramena prema sredini, gdje su ga malena dugmad držala
zakopčanim. Jedan brz pokret i prvo dugme se otkopčalo. »Sada kad smo vjenčani, tu ću
žudnju zadovoljavati svakoga dana, svakog jutra i svake noći.«
Nastavio joj je otkopčavati haljinu.

72
 Knjige.Club Books

Nije uopće dvojila što mu je na umu. Kratko je udahnula. »Ali ti me ne želiš. Ne trebaš
me.«
On je podignuo glavu i pogledi su im se susreli. Nagnuo je glavu ustranu. »Ne želim te,
ne trebam te. Ali tako mi nebesa, žudim za tobom.« Gurnuo je jedan prst pod njezinu
raskopčanu haljinu i prešao njime po dojci - oboje su osjetili drhtaj koji ju je prožeo. »A i ti
žudiš za mnom.«
Znala je kakve su mu namjere, što će učiniti, znala je da se od toga ne može obraniti. Ali
nije to željela - ne na ovaj način. »Ne želiš me za ženu. Nisi se želio sa mnom vjenčati.«
»Ne.« Prebacio je težinu, posežući za donjom dugmadi. »Ali jesam.« Otkopčao je i
posljednje dugme; haljina joj se rastvorila do struka i svila je pod sobom otkrila još
podatniju kožu. Gyles je gurnuo ruku pod svilu, obujmio joj dojku i palcem dotaknuo vrh.
»Što nas dovodi dovde gdje smo sada.« Pogledao ju je u oči. »Do ovoga.«
Opet joj je okružio bradavicu i osjetio kako joj se kralježnica napinje. U očima joj je,
pomućenim i širom otvorenim, prepoznao spoznaju da neće - da ne može - osvojiti nagradu
koju joj je srce željelo. I shvatio zašto je bila tako razočarana. Tako gnjevna.
Nagnuo se nad njom. »Sve što sam ti obećao ćeš i imati.«
Ali ništa više od toga.
Zavjet je ostao visjeti među njima, neizgovoren ali jasan.
Prozrela je njegovu masku i ponadala se da ga neće, da ga ne može ispuniti. Podarit će
joj strast i želju, ali strast i želja nisu ljubav - nitko to nije znao bolje od njega.
Spustio je glavu i osjetio kako se ona koči. Uslijedio je jedan napeti trenutak - počekao
je, dao joj vremena da procijeni situaciju, da donese odluku. A zatim se ona pod njim
opustila, prihvaćajući, prekidajući svaki otpor.
Primaknuo joj se i tih posljednjih par centimetara; usne su mu ostale lebdjeti nad
njezinima, a onda se razdvojile.
»Žao mi je.«
Šapnuo je te riječi nad njezinim usnama, a onda je poljubio. Bilo mu je žao što ju je
razočarao, žao zbog njegove pogreške. Ali, nije mu bilo žao što je ima, napokon, pod sobom.
Uzvratila mu je poljubac, ali ništa više. Tijelo joj je pod njim ležalo spremno, ali pasivno.
Sinoć je bila uspaljena, željna; sada, utonula u smaragdni saten njihove bračne postelje,
nije bila fizički suzdržana - tijelo joj to ne bi dopustilo - već misaono neodlučna, nedostupna.
Čak i nevoljna.
Pustivši joj ruke, privukao ju je u zagrljaj, uza se i napola pod sobom, a ruke su mu
počele milovati njezino lice, njezine obline.
Zakleo se da je neće ni na što prisiljavati i nije. Ali sad kad je bila njegova, bio je svjestan
primitivne potrebe da je osvoji, da ukloni tu neodlučnost davanja cijele sebe, predaje cijele
sebe. Previše je žena imao da ne bi poznavao razliku između pune predaje i običnog
spajanja tijela u svrhu obostranog zadovoljstva. Znao je što želi od Ciganke, od svoje
iznenadno rezervirane mladenke.
I zato je, unatoč boli, unatoč tome što je cijelim tijelom želio jednostavno zariti se u nju,
utažiti pohotu koja je predugo jačala, sve svoje misli i svoje bogato iskustvo usmjerio na
zavođenje, što nikad nije zamišljao činiti.
Nikad nije zamišljao da će zavoditi vlastitu ženu.
Nježno ju je poljubio, polako, svjesno je nježno milujući. Spremna na nasilje, na
nemilosrdno uzimanje, Francesca je bila razoružana. Ali, nije ju to iznenadilo. Znala je da on
to čini promišljeno, da je iz nekog nedokučivog razloga odlučio da od nje želi više od pukog
općenja. Ležao je ispružen uz nju, čvrsto je držeći, ni na koji način ne skrivajući moć. Iz
svakog dodirala vrištalo je njegovo iskustvo. Imao je moć ovladati njome - natjerati joj tijelo
da ga želi, natjerati je da gori od želje.

73
 Knjige.Club Books

Dok mu je oprezno uzvraćala poljubac, ne znajući kamo sve to vodi, u glavi je ponavljala
pažljiva pojašnjenja njegovih zahtjeva, jasno preciziranih očekivanja od ovog braka. A sve se
to svodilo na to da ona zatrudni.
Čemu, dakle, ovo?
Nije znala odgovor. Bude li ga pustila da vodi, uskoro više neće moći razmišljati, ali
opet, iskušenje da nauči sve ono što će je on naučiti, otkriti sve ono što joj želi učiniti,
postajalo je sve veće.
Večeras će mu biti žena i stvarno, ne samo činjenicom - to je bilo nedvojbeno. Mislila je
da će se to dogoditi strastveno, ali bez emocija - da mu je upravo to na umu i put kojim će
neupitno ići.
No činilo se da je bila u krivu. Večeras jest postojao samo jedan cilj, ali put do njega koji
je izabrao bio je drukčiji i daleko privlačniji od onoga koji je očekivala.
A onda je, odlučila je to, bila više nego željna slijediti taj njegov neočekivani put.
Dosad ju je obasipao toplim, jednostavnim, hrabrećim poljupcima. A sada su mu usne
postale čvršće, zahtjevnije. Otvorila je usta za njega, pustila ga unutra, dala mu što je želio. I
zadrhtala kad je to i uzeo. Ono zadovoljstvo koje je u njoj tako dobro znao probuditi
potpuno ju je izludilo. Prepustila se tome, pustila da joj prisebnost kopni dok ga je uvlačila u
sebe i sve misli prepustila strasti.
Njegovoj i njezinoj. A ta je kombinacija bila moćna, opojna. Uz ovaj mnogo sporiji ritam
imali su vremena zastati, svjesno se prilagođavati, bolje se međusobno usklađivati. U
dubinama njezina satenom prostrtog kreveta strast, želja i potreba postale su fizička
stvarnost, opipljive kvalitete koje su se jasno osjećale, balansirale među njima i
razmjenjivale.
Zaboravili su na vrijeme i ono je izgubilo svaki smisao. Važno je bilo jedino putovanje
na koje su krenuli - sve ostalo bilo je zaboravljeno. Poljupci su im postali strastveniji, njegov
je jezik klizio po njezinu, isprepletao se s njime, izazivao, milovao. Raspaljivao. Razmjena je
postala vrelija, intimnija. Jednom mu rukom obujmivši obraz, predala se toj uskovitlanoj
vrelini, toj procvjetaloj potrebi.
Usne su im se razdvojile. Razdvojili su se da dođu do daha. Pogledi su im se susreli.
Svjetiljka na njezinu noćnom stoliću još je gorjela, bacajući na njih zlaćano svjetlo. Dovoljno
da bi mogli vidjeti, istražiti jedno drugome oči, proučavati. Bez riječi se dogovoriti kako su
pogledom dovoljno istraživali i da su spremni krenuti dalje.
Ruka mu je potpuno obujmila njezinu dojku, ali prsti su ostali nepomični dok su se
ljubili. Izvukao je ruku ispod svile i posegnuo za naramenicom haljine. Gurnuo ju je ustranu.
Ona je susrela njegov pogled, pa spustila rame. Povukao joj je haljinu i negliže nadolje; ona
je podignula ruku i oslobodila je, promatrajući mu lice, proučavajući mračni sjaj u očima.
Odmaknuo se od nje i ponovili su sve i s njezinom drugom rukom. Povukao joj je
haljinu sve dok je nije razgolitio do pojasa. Nikad se nije stidjela svojeg tijela, znala je da za
to nema razloga. S jednom rukom na njegovu ramenu, drugom ga grleći oko zatiljka,
promatrala je kako je proučava, istražuje - a zatim je on podignuo pogled do njezinih očiju.
Među njima su bljesnule emocije, potpuno razumijevanje. Njezine ranjivosti. Njegove
posesivnosti.
Pogled mu se vratio na njezine grudi. Ispružio se pokraj nje. Osjetila je njegov pogled,
osjetila kako joj tijelo reagira - nagonski se ukočila. A on je samo podignuo ruku i krajnje
nježno pomilovao joj donji dio dojke.
Nije izustio ništa. Kao ni ona. Pa ipak, činilo se da shvaća njezinu iznenadnu nesigurnost
rođenu prethodne noći, uvjerenje da će, ako joj obuhvati dojku usnama, izgubiti svaku
predodžbu izuzev onoga što diktira neobuzdana želja. Nije pokušao spustiti glavu nego je,
umjesto toga, nastavio milovati njezinu put, svakim uvježbanim pokretom budeći užitak.
Polako se opustila. Ona neočekivana ranjivost je popustila, otjerana njegovim

74
 Knjige.Club Books

milovanjem, sporom plimom želje koja ju je obuhvatila, ne ishitreno, već laganim

zapljuskivanjem. Očekivala je da će osjetiti hladnoću. Umjesto toga, koža joj se rumenjela od
lagane groznice. Još to nije bio plamen, ali žar je tinjao. Jabučicama prstiju joj je okruživao
bradavice, ali nije ih dirao, nije štipao i ona je u nekom intuitivnom dijelu sebe znala.
Kad su im se pogledi opet susreli, njemu su oči bile veoma mračne; zapitala se kakve su
njezine. Što god on u njima pročitao, činilo se da je time zadovoljan. Prignuo je glavu,
usnama dotaknuo njezine i promrmljao: »Vjeruj mi.«
Usne su mu zatim krenule do njezine brade, niz vrat. Pronašao je ustreptalo bilo u
njegovu dnu i polizao ga, isprao. Zatim je to mjesto posisao i ona je osjetila kako se počinje
žariti. Stisnuo se bliže uz nju...
Njoj je cijelo tijelo reagiralo, izvivši se. Prstiju zakopanih u njegovo rame, glasno je
uzdahnula.
On je podignuo glavu.
S rukama na njegovim ramenima, gurnula ga je. »Tvoje gradi.«
Odmaknuo se i spustio pogled. Ona je rukama raširenih prstiju kliznula dolje i
pritisnula mu dlanove o snažne mišiće. »Tako si vreo.«
Taj iznenadni dodir kože o kožu, grebanje čvrstih dlaka kojima su mu grudi bile
obrasle, učinili su da joj živci poskoče i zgrče se. Mekana poput svile i nadražena, vlastita joj
se koža činila osjetljivijom na dodir nego ikad prije.
Taj joj je učinak zahvatio i dlanove. Prelazila je njima po njegovim grudima, čudeći se
osjećajima, vrelini, snazi mišića pod napetom kožom, oštrom škakljanju njegovih dlačica.
Otkrila je ravni krug njegove bradavice i odjednom je poželjela vidjeti može li mu bradavica
očvrsnuti kao njezina.
On se promeškoljio dok joj je prst nastavio istraživati. »Naviknut ćeš se na to.«
Na njegove grudi? Ili na pojačanu osjetljivost dodira?
Ni za deset godina. Nije te riječi izgovorila, ali pomisao joj je morala bljesnuti u očima.
Podignuo je obrvu i pogledao je. »Gdje smo ono stali?«
Spustio je glavu i ona je opet uzdahnula, ali osjećaj pritiska njegovih grudi na njezine
dojke više nije bio toliki šok. Tople usne su mu opet bile na njezinu vratu, a zatim krenule
niz ključnu kost do gornjih oblina njezinih dojki.
Vatra se opet rasplamsala, slijedeći trag njegovih usana, raspaljena njihovim dodirima,
a zatim joj se u toplim valovima raširila pod kožom. Lizao je i sisao sve dok joj dojke nisu
nabrekle, ali uporno je izbjegavao njihove namreškane vrhove. Sve dok nisu počeli titrati od
boli koju više nije mogla zanijekati.
Prsti jedne ruke bili su joj zapleteni u njegovu kosu, a druga ruka položena na grudi,
spremna na izvjesnost onoga što će uslijediti, kad je osjetila njegov vreo dah na jednom
napetom vrhu, da bi zatim spustio glavu i usisao ga u užarenu vrelinu usta.
Očekivala je bljesak svih onih osjećaja koje je iskusila sinoć, ali premda je val užitka
zasigurno bio prisutan, ovaj put je nije obeznanio. Sisao je i plamenovi su lizali njome, širili
joj se žilama, gomilali se duboko unutra, ali ta je vrelina bila čisto zadovoljstvo i ona ju je
pozdravila, napijala se nje, uranjala u toplinu.
On ju je bodrio u tome. Činilo, se kao da joj osjetila sada spoznaju sam život, da sada
mogu više toga iskusiti, znati cijeniti više. Podario joj je osjećaje i vrijeme da u njima uživa.
Uz zahvalno mrmljanje opustila se u njegovu naručju, pustila da joj tijelo nosi plima koju je
podignuo i počela razmišljati kako da mu na tome zahvali.
Opustivši ruke, pustila ih je da lutaju, preko rubova njegovih ušiju, miluju mu grlo, da se
šire kako bi mu obujmile ramena, da posežu dalje kako bi mu pomilovale mišiće na leđima.
Nije imala pojma koliko dugo ih je tako nosila ta plima. Iskušavah su, provjeravah, učili,
tražili načina da jedno drugo zadovolje, uživali u međusobnim darovima. Komunicirali su
tihim mrmljanjem, potmulim uzdasima odobravanja, treptanjem očnim kapcima,

75
 Knjige.Club Books

zamućenim pogledima, milovanjem suhih usana, prepletanjem vrelih jezika.

Bila je vrela i nemirna kad joj je skinuo haljinu i izmaknuo joj iz ruku, usnama joj
prelazeći po koži. Preko rebara, preko struka. Preko njezina uzdrhtala trbuha do busena
dlačica u njegovu dnu.
Zadržala je dah i posegnula za njim. »Ne. Molim te.«
Podignuo je glavu, susreo njezin pogled. Preko njezinih grudi koje su se podizale i
spuštale. Kroz ludo udaranje njezina srca koje joj je punilo uši pokušala je razmišljati -
pokušala pronaći riječi.
»Neće biti kao zadnji put.« Glas mu je bio tako dubok da je jedva razabrala riječi. »Neće
onako završiti.« Pogled mu je ostao prikovan za njezin. »Moram te okusiti.«
Da je upotrijebio bilo koju drugu riječ, možda bi ga odbila, ah u njegovim očima je
vidjela neutaženu glad koju je bilo nemoguće drukčije protumačiti. Prožeo ju je novi osjećaj
moći, uzbudljiv zbog dotadašnjeg nepoznavanja, neočekivanosti.
Spustio joj je ruku na koljeno i lagano ga pogurao - i ona je to dopustila, pustila ga je da
joj razdvoji bedra. Promatrala ga je kako se prebacuje preko njezine druge noge i smješta u
sredini.
Zatim je pustila da joj glava padne unazad i pripremila se za borbu protiv ludila.
Ali, ovaj put nije klonula mišlju. Bila je preplavljena strašću, grozničava, pobuđenih
osjećaja, ali još uvijek posve svjesna. Njezino tijelo kao da više nije bilo njezino nego
njihovo, jednako kao i njegovo; samo sredstva za zajednički užitak. Nije se više činilo tako
šokantnim osjetiti kako je njegove usne ondje diraju, primati njegove poljupce, osjetiti vrelu
vlagu njegova jezika dok je onuda lutao i milovao, a zatim lagano sisao. Srce joj je poskočilo,
grudi joj se napele; progutala je uzdah, osjetila kako joj se živci zatežu, vrtoglavicu vlastitih
osjetila.
A onda je osjetila lizanje i ulazak njegova jezika. Svaki dodir komešao joj je osjetila,
naprezao živce, probadao kožu. Opet joj je procvao ushit, ali ovaj put drukčiji, intimniji,
više... podijeljen.
Ušao je u nju dok joj je ta riječ još odjekivala glavom. Zastenjala je i stavila ruku na usta
da priguši vrisak koji joj se uzdizao grlom.
Osjetila je kako on podiže pogled, a zatim su mu se prsti ovili oko njezina zapešća.
Povukao ju je za ruku. »Nitko nas ne može čuti.«
Samo on. A Gyles je definitivno želio čuti i najtiše mrmljanje, svaki uzdah, svaki
isprekidani jecaj. Svaki krik.
Postupao je potpuno nagonski - po nagonu koji nije potpuno prepoznavao niti shvaćao.
Mislio je, s obzirom na to da joj nije mogao - nije namjeravao - podariti svoju ljubav, tada je
barem mogao s njome voditi ljubav kao s ni jednom drugom ženom. To joj je mogao pružiti,
zauzvrat za ono što je od nje želio.
Što je trebao i što će od nje dobiti.
Što će od nje uzeti.
I zato je sebi postavio zadaću da ovaj trenutak učini posebnim, drukčijim, intenzivnijim.
S njome to nije bila teška zadaća. Bila je toliko različita od svih drugih žena koje je
poznavao.
U sebi je posjedovala strast za davanjem - bezgranično, beskrajno more nesputane
topline koja je bila krajnja nagrada njegovoj biti. Grabežljivi barbar želio se domoći svega - i
u umu mu je tinjala sumnja da su njegova večerašnja djela barem dijelom vođena
mogućnošću da bi, ako je omami užitkom, poslije bila sklonija dopustiti mu - istinskome
njemu - da se na njoj napaja.
Bila je otvorena i samouvjerena i, premda očito nevina - njezina reakcija na dodir
njegovih grudi to je svjedočila - to mu se nikad prije nije dogodilo i zato je bio čudno dirnut -
pa ipak je pokazivala razumijevanje, senzualno shvaćanje, unatoč nevinosti.

76
 Knjige.Club Books

Nakon ove noći te nevinosti više neće biti i taj čudni kontrast če nestati. Ta mu je
pomisao vratila misli u stvarnost - pogledao ju je u oči i zatim, i dalje joj stišćući zapešće,
posegnuo drugom rukom i njome joj sputao slobodnu ruku.
Povukao joj je ruke nadolje, čvrsto je držeći oko zapešća, pa se vratio jedinoj razonodi
koja je bila u stanju usporiti onog okrutnog barbara.
Imala je okus po oporim jabukama i nekom teško opisivom začinu. Dok ju je lizao,
slušao je kako ječi i u sebi se smiješio. Ramenima joj je držao butine razmaknute, dovoljno
da je može kušati kako poželi, polako, temeljito.
Znao je kako je dovesti blizu vrhuncu, znao kad treba zastati, lagano joj lizati nabreklu
put dok se ne smiri, znao kad je sigurno kliznuti u njezinu medenu toplinu i na njoj se
gostiti.
Zvukovi koje je ispuštala bili su ujedno i melem i divlji poticaj njegovoj požudnoj
osobnosti, osobnosti koju je jedino ona u njegovu životu mogla isprovocirati, ali bio je
odlučan produljiti zadovoljstvo njihova odnosa, i to ne samo za nju.
Večeras ju je želio istraživati, otkriti što više moguće njezinih tajni. Nije znao zašto,
jednostavno je tome težio i cilj mu se činio opravdanim. U ovoj areni, među satenskim
plahtama, vladao je nagon i to u potpunosti.
S njome, s obzirom na način na koji ga je privlačila, tako će uvijek biti. Drukčije.
Snažnije. Živopisnije.
S njome je bio svoj, istinski on, bez elegantne maske, bez vela koji bi mu skrivao želje.
Ona se izvijala u njegovu stisku. Držao ju je dugo na samom rubu krajnjeg užitka.
Osjetio je kako joj butine drhture, osjetio napetost koja ju je obuzimala.
Znao je da je vrijeme.
Gotovo je mogao osjetiti kako uzde popuštaju, kako spone padaju kad joj je oslobodio
ruke, okrenuo se i svukao hlače. Gurnuvši ih nogom ustranu, okrenuo se natrag njoj, a zatim
se podignuo i sjeo na pete. Ruku spuštenih na bedra, promatrao ju je, čekao da zatrepće,
čekao da vidi zeleni sjaj u njezinim očima.
Kad se to dogodilo, ispružio je obje ruke. »Dođi.«
Pozivao ju je prstima. Zagledala se u njega, pa se pridignula, jezikom oblizujući usne.
Zatreptala je pa kleknula na koljena i dala mu svoje ruke. »Kako?«
Nije odgovorio, ali ju je privukao bliže.
Pogled joj je pao na njegove prepone.
Pustio joj je jednu ruku i uhvatio je za bok.
Obujmila ga je prstima.
Od trzaja koji mu je prošao tijelom zamalo mu je stalo srce. Zaječao je sklopljenih očiju,
osjećajući kako joj se prsti pomiču.
Opet je jeknuo i dohvatio je za zapešće. Namjeravao joj je odmaknuti ruku, ali njezini su
ga prsti opet obuhvatili.
»Pokaži mi kako.«
Stisak joj se pojačavao, pa slabio - nije mogao ni oblikovati riječi, a još ih manje
izgovoriti. »Ovako?«
Njezin vreo dah, dubok od strasti, užaren željom, plamtio mu je mozgom.
Uspio je kimnuti, natjerati svoje prste da prorade i usmjere je. Čuo ju je kako se hihoće,
a zatim mu je naslonila glavu na grudi. Dodir njezine kose, svilenaste mase uvojaka koji su
mu padali niz grudi, natjerao ga je da zadršće. Opet je stisnula prste i on se ugrizao za usnu
da ne zaječi.
Pokazao joj je više nego što je kanio, obuzet dodirom njezine sitne ruke na sebi,
znatiželjom njezina dodira, čuđenjem i željom koja se skrivala iza njezinih pokreta.
»Dosta.« Morao ju je zaustaviti. Odmah, dok je još uvijek makar malo vladao sobom.

77
 Knjige.Club Books

Pustila je da joj odmakne ruku, a zatim se otresla njegova stiska. Uz topao hihot koji mu
je samo pojačao bol, posegnula je za njegovim bedrima, uhvatila ga neposredno iznad
koljena, a zatim rukama polako krenula nagore, gotovo do njegovih prepona. Svilenastim
pramenovima svoje kose milovala mu je bolnu kožu.
Taj ga je osjećaj potpuno potresao; u glavi mu se zanjihalo. Prije nego je dospio
posegnuti za njom, oslonila mu se o bedra i odgurnula. Gipka i lagana, uspravila se na noge.
Oprezno gazeći po mekanoj postelji, rukama na njegovim ramenima održavajući ravnotežu,
razmaknula je noge i stopala spustila do njegovih razmaknutih koljena, a zatim se počela
spuštati.
Ovio je ruke oko njezinih bedara i počeo je voditi. Priljubio ju je sebi, trbuhom uz
njegove grudi, dok se spuštala uz njega. Pridržao ju je kad je došla do točke kada je morala
premjestiti noge i početi se spuštati na koljena. Objahavši ga.
Zabacila je kosu straga, rukama mu obgrlila ramena i spustila usne na njegove.
Unutrašnjom stranom bedara trljala se o njegove bokove; koljenima još nije dosegnula
krevet. Stisnula se uz njega i pustila da je vlastita težina dovede do njega, potičući ga da je u
zagrljaju povede niz taj posljednji dio puta.
Učinio je to dok mu se u glavi rađalo jedno pitanje, čak i dok je preuzimao kontrolu nad
poljupcem, nad njihovim spajanjem. Gurnuo je to pitanje ustranu kad je njezina glatka i
nabrekla put dotaknula, a zatim okružila njegovu pulsirajuću erekciju. Ušao je u nju,
uživajući u vrelini, u fascinantnoj kombinaciji čvrstine i mekoće kojom ga je obavila. Bila je
uska, vlažna, užarena. Njezina težina i uzbuđenost dopustile bi mu da je jednim trzajem
potpuno ispuni. Umjesto toga je nastavio polako, istražujući... podsjećajući sebe da je
svakodnevno jahala, premda postrance...
Jezikom joj je prodirao duboko u usta, bio je napola ukopan u njezino tijelo, kad je
naišao na otpor. Barbar u njemu zarežao je od zadovoljstva. Pustošio joj je usta, privukao joj
pažnju na poljubac i zatim, rukama je čvrsto držeći za bokove, podignuo tek koliko je bilo
dovoljno, pa je odlučno spustio, prodirući duboko, pa još dublje, probijajući posljednju
prepreku i ispunjavajući je.
Ona je odmaknula usne s njegovih i uzdahnula, pa prigušeno jeknula i oslonila mu se
čelom na grudi. Duboko je disala. Prste je zakopala u njegova ramena; kralježnica joj se
ukrutila, a cijelo tijelo čvrsto stisnulo uz njegovo, a zatim se postupno, malo po malo,
opustila. Bila je mala, ali on nije. Pustio joj je bokove i obujmio je rukama, gurnuvši jedan
dlan pod veo njezine kose da je pomiluje po zatiljku.
Svaki mu je mišić u tijelu drhtao, napet od potrebe da pohara ranjivu, uspaljenu
mekoću njezina tijela. Ipak, prisilio se na čekanje, prignuo je glavu i položio obraz na njezinu
kosu i jednostavno je samo držao u zagrljaju dok joj bol ne prođe.
Osjetio je kako ona drhtavo udiše zrak. Kad se pokušala pomaknuti, čvršće ju je stisnuo
u zagrljaj. »Ne. Čekaj.«
Tijelo joj se još nije bilo opustilo, oporavilo od šoka. U sljedećih nekoliko minuta će se i
to dogoditi i bolje će se nositi s njegovim nasrtajima i posjedovanjem.
Bila je spremna čekati. Jedna joj je mala ruka raširenih prstiju počivala na njegovim
grudima. Poklopio ju je svojom, a zatim podignuo do svojih usana i poljubio joj vršak svakog
prsta, posisao ga pa tek onda oslobodio.
Budno je pratila što radi. Pognuvši glavu, poljubio ju je, najprije nježno, a zatim sve
strastvenije kad mu je uzvratila, dok joj se tijelo opuštalo i iznova žarilo, reagirajući na
milovanje njegovih ruku, a zatim i intimnije dodire njegova tijela dok ju je ljuljao.
Zatim se ona počela kretati i on je postao taj kojega ljuljaju. Podignula je ruke i obujmila
mu lice, podlaktica naslonjenih na njegove grudi dok joj je jezik nad njim šaptao obećanja o
predaji, o vrelom plijenu njegova osvajanja. Koljenima ma skliskom satenu, ali još više
dodirom svojih bedara s njegovima, povijala se nad njim. Nije se samo uzdizala i spuštala
kako su to činile neuke dame. Koristila je cijelo tijelo u uvojitim pokretima od kojih je stajalo

78
 Knjige.Club Books

srce, gubila se pamet i osjećaji bujali, milujući ga od poput stijene tvrdih bedara do usana i
dalje.
Zarobila ga je, njegov um, njegovo tijelo, osjećaje - sve je bilo njezino, spremno za
izvršenje zapovijedi. I ona ih je izdavala. Nije imao pojma koliko ju je tako držao, jednom
rukom na leđima, drugom ispod njezina struka, i upijao sve čime ga je obasipala. Pio je kao
da nije godinama pio.
Pokret je krenuo iz njezinih bokova. Spustila se, uzimajući ga cijeloga, milujući mu
prepone unutrašnjošću svojih bedara i svojom mekoćom. Val je ondje započeo i otputovao
joj uz kralježnicu polako se, kontrolirano valjajući, pritišćući joj trbuh, struk, pa grudi i
napokon bujne dojke uz njega. Napokon će se i njezine usne stisnuti uz njegove, otvorene i
dozivajuće, mameći ga dubinom, a zatim će val splasnuti, polako se vratiti na još privlačnije
milovanje dok se bude opuštala, zamamnog tijela. I zatim će sve krenuti iznova.
Bio je potpuno raspamećen kad je napokon podignuo glavu i isprekidano udahnuo.
Položivši joj ruku na zatiljak, uhvatio ju je za kosu i odmaknuo od sebe kako bi je mogao
pogledati u lice.
Ispod otežalih kapaka promatrale su ga sjajne oči još tamnije zelene, zelenije od ijednog
smaragda.
»Kako si znala?« To je bilo njegovo pitanje - na koje nije mogao smisliti odgovor. Bila je
tako nevina, tako djevičanska kako je očekivao, pa ipak... mogla je ovako voditi ljubav s
njime - poput konkubine iz sultanova harema, vične i izvježbane u senzualnim umijećima.
Nije joj trebao pojašnjavati; usne su joj se razvukle u širok osmijeh. »Moji roditelji.«
Ostao je potpuno zbunjeno zuriti u nju. »Oni su te naučili.«
Ona se tiho nasmijala, pa opet je osjetio kako ga taj zvuk prožima poput najboljeg
brendija, juri mu utrobom i zatim silazi i nakuplja se niže, poput goriva za njegovu vatru.
Pustio joj je kosu i ona se opet stisnula uz njega. »Ne. Gledala sam.« Uhvatila je njegov
pogled, izvijenih usana. »Bila sam još dijete.« Izgovorila je to tek nešto jačim šapatom, tijela
nemirnog uz njegovo. »Kad sam bila mala, spavaonica mi je bila povezana s njihovom.
Uvijek su ostavljali otvorena vrata, kako bi čuli ako bih dozivala. Znala sam se probuditi i ući
k njima... i ponekad to... ne bi primijetili. Nakon nekog vremena bih se vratila u svoj krevet.
Nisam to shvaćala sve do puno kasnije, ali još uvijek pamtim.«
Prisjećajući se tih uspomena, Francesca je u mislima zahvalila svojim voljenim
roditeljima. Bez njih, bez njihove međusobne ljubavi nikad ne bi imala izgleda za ovo. Za
sadašnjost - za doživljaj posjedovanja muškarca poput njezina muža, njoj na milost i
nemilost, obuzetog blještavilom njezina tijela, vezanog obećanjem svega što mu ona može
pružiti. Bila je to zavodljiva pomisao, jedna mala pobjeda između poraza. Nešto po čemu će
pamtiti svoju prvu bračnu noć.
Raširivši prste kroz kovrčave malje na njegovim grudima, posegnula je drugom rukom,
pa prignula glavu i liznula. Gricnula.
Ruke su mu se sklopile oko nje poput čeličnog kaveza. Znala je da one to mogu i biti.
Pogurnuo ju je i ona je podignula glavu. Brzo je spustio glavu i zarobio joj usne u užareni
poljubac.
Jednom joj je rukom primaknuo bokove bliže sebi i ona je odjednom postala svjesnija
da već neko vrijeme sjedi na tvrdoj, propetoj moći ukopanoj u nju, svjesnija prikrivene
snage koju je dotad obuzdavala. To ju je otkriće proželo dok joj je pustošio usta, a zatim je
podignuo glavu i u natečene usne joj šapnuo: »Drugi čin.«
Vidjela je to prije, ali nikad i osobno osjetila. Nikad nije bila glavna žena na pozornici.
Ali, večeras jest - sve što se poduzimalo, poduzimalo se za nju, za njezinu put, njezino tijelo,
osjećaje. Otkad je ušao u nju jedva da se pomaknuo, prepustivši njoj da ga miluje svojim
tijelom. To se promijenilo. Sputavao ju je svojim stiskom, ali još uvijek se mogla kretati nad
njim i to je činila, ali ne više kako bi zadovoljila njega već da utaži glad, potrebu koja je
cvjetala i rasla u njoj - potrebu koju je on stručno hranio.

79
 Knjige.Club Books

Kretao se zajedno s njome, u njoj; sada je on vodio njihov ples. Dok je zaranjao duboko
u nju, ispunjavajući je, probadajući je, samo da bi se zatim povukao i nasrnuo iznova,
pokušala je sačuvati prisebnost i nije u tome uspjela. Neizreciva potreba je evala u njoj - nije
to mogla zanijekati ništa manje nego što je mogla zanijekati njega. Skliskošću svojega tijela,
neobuzdanim poticajnim kretnjama, žestoko se trudila obuzdati tu potrebu. I njega.
Izgubila je vlastiti ritam i umjesto toga prihvatila njegov, kada joj je povukao bokove
dolje i još je dublje ispunio. Činilo se da svaki put ide sve dalje, intimnije je osvaja, dodiruje
mjesta koja prije nije dosegnuo.
Vatra ju je progutala. Došla je od njega. On ju je u njoj raspalio, gurao je sve dublje dok
se nije cijela pretvorila u plamen. Jecajući, čvrsto se stiskala uz njega, željna i pomamna dok
joj je vlastito tijelo postajalo njegovo, njegovo da ga ispuni i opustoši i uzme što poželi. Bez
obzira na to koliko puta svjedočila vrelini, posrtanju, iscrpljujućem užitku, nikad nije
pomislila da će biti ovako - da će uključivati toliko davanja.
Duboko udišući, slijepa od potrebe, prekinula je njihov poljubac.
On je promijenio stisak, savinuo je unazad preko jedne ruke, a zatim mu je glava pala i
osjetila je užarenu vrelinu njegovih usana na svojoj dojci.
Divlje ju je počeo sisati i ona je vrisnula. Tijelo joj se ukočilo, pa još više dok ju je
nastavljao sisati i duboko, vrelo prodirati u nju.
Vatra je implodirala.
I više kao da nije postojala, premda je mogla osjećati. Žestoke i bolne, oštre poput
uboda koplja, koji su joj zračili iz same napete, zgrčene, bliješteće srži, priljubljene uz njega.
U valovima ju je obuzdao bliješteći ushit, šireći joj se pod kožom, čineći da joj ona zasja.
Poput sitnih valova njezina senzualnog jezerca, širili su se naokolo, pa postupno slabjeli,
ostavljajući je da smirena pluta.
Iščekujući.
Nije bila sposobna razmišljati, pa ipak je znala. Znala da ima još, da ona želi još više.
Željela je njega. Ne samo u sebi, nego uz sebe.
On je zastao, zadrhtao; zatim ju je opet privukao sebi i tako je držao, rukama je
oblikujući za sebe.
Zatim ju je obujmio oko bokova i podignuo sa sebe.
Ona se oglasila - s negodovanjem zaječala. Uzvratio joj je vrlo promuklim smijehom.
»Želim te pod sobom.«
Želio ju je osjetiti pod sobom opuštenu i gipku dok je bude uzimao. Želio je čuti svaki
tihi uzdah, svaki jecaj. Želio je znati da je otvorena i željna, da je njezino zrelo tijelo njegovo
da ga ispuni. Bila je to primitivna, iskonska potreba. Snažna, gotovo očajnička želja. Gyles ju
je polegao na smaragdni saten, pa legao za njom, raširivši joj bedra i smjestivši se među
njih. Jednim jedinim snažnim pokretom ju je ispunio, promatrajući kako joj se tijelo grči,
kako se izvija dok ju je još jače pritiskao, a ona je odignula bokove da ga primi.
Posegnula je za njim, privlačeći ga dolje, sebi. Spremno je to prihvatio, gladan osjećaja
njezinog tijela pod svojim. Kretao se u njoj, na njoj, a ona ga je grčevito dohvatila i
primaknula mu lice svojemu. Poljubio joj je usne, vatru koja je još tinjala u njoj i opet je
rasplamsao u plamen.
U pakleni oganj.
Taj je oganj spržio i posljednje velove, posljednje tragove njegove uljudne fasade.
Prodirao je u nju, u njezina usta, u njezino tijelo, pohlepnom, proždrljivom potrebom. Što je
želio to je i uzimao, a ona spremno davala. Znao je kad je sazrela, kad se potpuno predala
pokretu, plamenu, ushitu, i počeo je uživati u svojoj pobjedi. Otvorila mu se, obujmila ga
rukama i radosno primila u sebe, ne samo u svoje tijelo, nego i u onu utvrdu koju je želio,
trebao osvojiti.
Bio je na samom vrhuncu delirija kad ga je dubina te potrebe pogodila poput udarca.

80
 Knjige.Club Books

Spoznaju je doživio u blještavom otkriću - sebe, te snažne temeljne potrebe. Ali ništa, čak ni
njegovi najdublji strahovi, nisu ga mogli zaustaviti da ne posegne za onim za što je toliko
dugo mislio da nikad neće tražiti.
Doživjela je vrhunac pod njim i on je bio uz nju, napijajući se njezina uzvika, načas
uživajući u njezinu ispunjenju prije nego će i sam krenuti za njom u ništavilo.

Njegova pobjeda ili njezina?

Ispružen do svoje usnule žene na satenskim plahtama njezina kreveta, Gyles nije bio
siguran. Niti je bio siguran je li mu stalo. Ako može imati ovce i novce, zašto bi se žalio?
Unatoč njezinu neočekivanom znanju, unatoč svemu što se zbilo, samo je on točno znao
što se dogodilo. Samo je on znao da je ona jedina žena koja je ikad doprla do njegove same
barbarske srži, jedina žena čija predaja je mogla utažiti, zadovoljiti i ispuniti pravoga njega.
Jedina žena koju je onaj pravi on želio.
Ona to nije mogla znati, osim ako joj ne kaže. Osim ako glasno, riječima ne prizna svoju
ranjivost.
Ali prije će svinje početi letjeti nego što će joj reći.
Otvorivši jedno oko, pogledao je na nered koji su ostavili na krevetu, sada osvijetljenom
jedino mjesečinom. Skupila se do njega, licem okrenuta prema njemu. Mogao je razaznati
neukroćenu gužvu njezinih uvojaka, bljeđu traku njezina čela, malu ruku ugniježdenu na
jastuku među njima. Pod pokrivačima joj je jednom rukom posjednički obujmio struk. Nije
ju želio pomaknuti.
Savjest mu nije dopuštala da je probudi i još jedanput uzme. Već je to jednom učinio -
loša stvar, naravno, ali što je barbara bilo briga za to? Sjećanje na način kako mu se
okrenula, očima u tami tražeći njegove, a zatim usredotočenost na njegove usne, način na
koji je prihvaćala njegove poljupce, probudili su žmarce koji su mu se spustili niz
kralježnicu.
Zatvorivši oči, sklupčao se još dublje pod pokrivačima, pokušavajući se ne obazirati na
vonj satenske pohote koji ih je okruživao. Pokušavajući se ne obazirati na svoju erekciju.
Ujutro. To što se predao na jednoj fronti nije značilo da treba pohoti dopustiti da njime
vlada.

81
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

ilo se već potpuno razdanilo kad se probudio i posegnuo za njom.

B I shvatio da više ne leži do njega.
Gyles je otvorio oči, a zatim još bunovan pogledao u zgužvano mjesto gdje je njegova
neobuzdana nova supruga trebala ležati, topla i podatna i spremna da je uzbudi...
Obuzdao je uzvik nezadovoljstva, prebacio se na leđa i jednom rukom pokrio oči.
Prokleta žena!
Pola minute poslije podignuo je ruku, zatim glavu i ogledao se po sobi.
Sjeo je u krevetu, a zatim odbacio pokrivače i pošao do vrata njezine dnevne sobe.
Sirom ih je otvorio. Prostorija je bila prazna. U njoj nije bilo čak ni sluškinje koja će početi
histerizirati kad ga ugleda.
Proklevši, zatvorio je vrata, prešao sobu i maknuo stolicu koju je njegova voljena
mladenka podmetnula pod vrata njegove sobe u okrutnoj nakani da ga ne pusti unutra.
Sjećanja na svađu koja je uslijedila slijedila su ga u njegovu sobu.
Pet minuta poslije, potpuno odjeven, hodao je travnjakom prema stajama, sada već ne
toliko siguran u svoju noćašnju pobjedu. Uvijek ju je iznova podcjenjivao, pogrešno
procjenjivao način na koji razmišlja. Mislio je da će je minula noć ukrotiti, ali je li? Ili je on
još dublje potonuo u glib?
Ako jest, što bi ona mogla sada činiti, s obzirom na njezinu ćud i odlučnost?
Došavši do staja, brzo se zaputio do odjeljka u kojem je bila smještena kobila. Kobila je
bila unutra; podignula je glavu i zagledala se u njega.
Gyles je nezadovoljno otpuhnuo i okrenuo se.
»Hoću li vam osedlati konja, moj lorde?«
Iz prostorije s konjskom opremom dotrčao je njegov glavni konjušar Jacobs.
»Je li jutros itko izlazio?« Jacobs nije mogao ni zamisliti da se zapravo raspituje o svojoj
novoj supruzi.
»Ne, ali sam čuo da je većina posjetitelja otišla.«
»Većina, da. Pitao sam se je li stric njezina gospodstva izišao van. Znači, mora biti
unutra.« Otpustivši Jacobsa, Gyles se zaputio natrag prema kući.
Pokušao se staviti u cipele »njezina gospodstva«, pokušao zamisliti kamo bi mogao otići
da je na njezinu mjestu. No bilo je beskorisno - nije imao pojma što bi ona mogla misliti,
osjećati. Je li bila sretna sa svojim brakom, samozadovoljna nakon protekle noći? Spremna
prihvatiti ponuđeno, pomirena s činjenicama? Ili je bila tužna, obeshrabrena, čak i gnjevna
jer se neće dogoditi ono čemu se nadala?
Zanemario je to što nikad u životu nije potrošio više od minute na brige o mislima neke
žene, a još manje o njezinim osjećajima.
Ciganka mu je bila žena - bila je drukčija.
Zastao je na živicom obrubljenoj stazi da duboko udahne, da se oslobodi nerazumnog
straha koji mu je stiskao grudi. S rukama na bokovima, visoko je podignuo glavu.
I ugledao je.
Na grudobranu bliže kule.
U nekoliko sekunda došao je do kuće i hodnicima otrčao do stubišta koje je vodilo na
vrh kule. Dotad se kroz njegov strah već probio tračak zdrava razuma. Ciganka nije bila ni
slaba ni krhka. Što je uopće mislio?
Bez obzira na činjenicu da je grudobran bio prilično siguran, nije ju htio preplašiti

82
 Knjige.Club Books

iznenadnim pojavljivanjem.
S jednom rukom na kamenoj ogradi, bila je naslonjena na grudobran, preko parka
zagledana u daljinu. Kad je otvorio vrata koja su vodila van i stupio na drveni nogostup,
okrenula je glavu. Ne samo da nije izgledala prestrašeno, imao je dojam da uopće nije
iznenađena što ga vidi.
On je bio taj koji je ostao zatečen.
Prije je nikad nije vidio u svakodnevnoj haljini - a sada ju je ugledao onakvu kakvu će je
gledati svakoga dana do kraja života. Odmjerivši jednostavnu pamučnu haljinu,
primjećujući kako ljupko naglašava njezine bujne obline, kako joj mekana tkanina miluje
bokove i bedra, s vrpcom koja joj je bila zavodljivo vezana oko gležnjeva, odmah je postao
svjestan tijela koje je haljina skrivala. Bujnog tijela u kojem je cijelu noć uživao.
Primjećujući kako su joj crni uvojci nestručno skupljeni na tjemenu, bježeći joj niz uši i
zatiljak, primjećujući kako su joj krupne i živahne oči, kako su savršeno obrubljene
trepavicama, iznova primjećujući bujnost njezinih usana, zapitao se što bi učinio, rekao,
kako bi reagirao da ju je ovakvu vidio prije nego što se njome oženio. Morao se zapitati je li
bio pri zdravoj pameti kad se s njome vjenčao.
Ali, znao je da nikad ne bi drukčije postupio.
»Pitao sam se gdje si.« Prišao joj je, zastavši metar dalje od nje. Ona je vratila pogled na
krajolik koji se vidio iznad krošanja drveća. »Došla sam ovamo radi pogleda i svježeg
zraka.« Nakon nekog vremena je dodala: »Učinilo mi se dobrim mjestom za razmišljanje.«
Nije bio siguran odobrava li njezino razmišljanje niti bi li mu se svidjelo to o čemu
razmišlja.
»Pretpostavljam da se imanje proteže dalje na istok i na zapad?«
»Da. Strmina je njegova sjeverna granica.«
»A posjed Gatting se nalazi na istoku?«
»Na jugoistoku.« Kratko je počekao, pa dodao: »Ako želiš, jednom ću te odvesti onamo
da ga razgledaš.«
Nagnula je glavu, pa pokazala prema srebrnom svjetlucanju toka rijeke. »Most koji je
voda odnijela - je li se nalazio ondje?«
»Dalje uzvodno.«
»Je li se potpuno srušio?«
»Većinom. Jedini dio koji još stoji je jako oštećen. Morat ćemo ga potpuno nanovo
izgraditi, ali u međuvremenu postavljamo skelu za dolazak do farmi s druge strane. Trebao
bih poći provjeriti kako to napreduje - možda poslije danas, nakon što ostali odu.«
Krenula je polako uz grudobran, prstima prelazeći preko kamenja. On ju je jednako
polako slijedio dok je kružila oko kule.
»Koliko ‘ostalih᾽ je još ovdje? Tko su oni?«
»Uglavnom rodbina previše prastara da otiđu odmah nakon gozbe. Otići će danas
popodne. Naravno, tvoj stric je još uvijek tu. Rekao mi je da se planira kući vratiti drugim
putem i da želi otići prije ručka. Đavao i Honoria su otišli sinoć - zamolili su me da pojasnim
kako se žure natrag zbog svojeg novog djeteta.«
Đavao ga je vidio kad je napuštao plesnu dvoranu i izgovorio samo jednu riječ:
Kukavico. Ipak, namignuo mu je, a zatim elegantno presreo jednog od Gylesovih tetaka koji
ga je upravo namjeravao zaustaviti da s njime popriča, omogućujući mu da nesmetano
pobjegne.
»Da - rekla mi je Honoria.« Francesca se kratko osvrnula i tek ga načas pogledala.
»Pozvala nas je da posjetimo Somersham.«
»Mogli bismo otići onamo kasnije ove godine. Ali, zasigurno ćemo ih vidjeti u gradu.«
»Dugo poznaješ Đavola?«

83
 Knjige.Club Books

»Još iz Etona.«
Nastavila je hodati, puštajući ga da joj proučava stražnjicu - i pitajući se što se to točno
događa. I kako se ona treba postaviti. Pitajući se zašto je, dosad tako neposredna, sada tako
neodlučna. Izišla je iz sjene kule na parapet.
»U redu - predajem se. Kojeg vraga misliš?«
Dobacila mu je pogled. »O čemu?«
»O našem braku.« Zastao je. Nakon kratkog vremena je to učinila i ona, još uvijek
okrenuta mu leđima i dva metra udaljena. »Svjesna sam da su prije jučerašnjeg dana tvoja i
moja očekivanja bila drukčija.«
Okrenula je glavu i pogledala ga. Oči su joj bile širom otvorene, ali pogled je prekratko
trajao da im dospije pročitati izraz. Okrenuvši se opet prema krajoliku, preko ograde je
pogledala dolje, u predvorje. »Ali to je bilo prije nego što smo se vjenčali.« Jasno je čuo
njezine promuklo izgovorene riječi, ali dublje im značenje nije mogao dokučiti. »Mislim da
će biti brže ako ostavimo prošlost za sobom i umjesto toga razmotrimo što oboje sada
očekujemo od našeg braka.«
On je bio veoma spreman ostaviti prošlost za sobom. »Što želimo sada?«
»Tako je. Dakle - što želiš od mene kao svoje žene?«
Opet je počela hodati. On je oklijevao, promatrajući kako joj se bokovi njišu, a zatim
krenuo za njom. Pitanje joj je bilo shvatljivo, razumno. Razmišljanje joj je bilo poput
utjelovljenja razboritosti. Drvene daske pod njegovim nogama bile su čvrste - zašto se onda
osjećao kao da hoda po tankom ledu?
»Moji zahtjevi se nisu promijenili - trebaš igrati ulogu moje grofice, za što si očito jako
sposobna. Trebaš mi dati nasljednike, njih dva, tako da Osbert nema nikakvih izgleda
naslijediti titulu. Izuzev toga, moći ćeš živjeti kako želiš.«
Ona neko vrijeme nije rekla ništa, polako hodajući pred njim, a zatim je tiho ponovila:
»Kako želim.«
Poželio je da joj može vidjeti lice, oči. Iz njezina glasa je mogao veoma malo dokučiti,
samo to da nije čvrst kao inače.
»Kaži mi, moj lorde.« Zaustavila se pokraj parapeta i pogledala dolje.
On je stao pola metra od nje, promatrajući je.
»Želiš reći, osim što ti moram podariti nasljednike, nisam dužna biti vjerna?«
Ta ga je misao potresla. Trebalo mu je neko vrijeme da smisli odgovor, onakav kakav se
mogao natjerati izgovoriti. »Ne potičem te da budeš nevjerna, ali ako nakon osiguranja
nasljednika poželiš imati neku vezu, to će ovisiti samo o tebi.«
»Pod uvjetom da budem diskretna.«
Pomislio je da je vidio kako joj se usne sarkastično izvijaju dok se okretala od njega i
nastavljala hodati. »Očekujem da će moja grofica uvijek biti diskretna.«
»A ti? Hoćeš li uvijek biti diskretan u vezama koje, pretpostavljam, želiš imati?«
Uvijek su postojala došaptavanja, glasine. »Uvijek sam diskretan, najbolje što mogu.«
»Ali ja - očekuješ da uvijek uspijem biti diskretna.« Prije nego što je dospio odgovoriti,
ona je nastavila: »Kaži mi, moj lorde, kada će taj naš sporazum o diskreciji zaživjeti?«
On se namrštio. »Kad mi podariš nasljednike koje tražim...«
»Mislim da to nije praktična opcija. Tko zna koliko ćeš ti djevojaka imati ? Možda nikad
neću dobiti prigodu da iskoristim svoju diskreciju, premda sam prilično sigurna da ti hoćeš.«
Nije mu bilo do razgovora na tu temu i već se počeo veoma umarati od razgovora s
njezinim leđima.
»Mislim da to nije pošteno. Zato predlažem da oboje pristanemo biti vjerni dok ne
doznamo da ti nosim dijete. Od tog dana ćemo ići svatko svojim putem dok ne rodim. A tada
se opet vraćamo vjernosti, i tako dalje, dok ne budeš imao svoje nasljednike. Kada se to

84
 Knjige.Club Books

dogodi, oboje ćemo biti slobodni imati diskretnih veza koliko poželimo.«
On se zaustavio.
Nije shvatio da mu je barbar tako blizu površine. Odjednom mu je bilo veoma drago što
je okrenuta od njega. Šaka stisnutih uz bokove, borio se da obuzda reakciju. Trebala mu je
dobra minuta da potisne bijes, nagonsku potrebu da zaurla »Ne!«
Trebalo mu je još trideset sekunda prije nego je uspio izgovoriti: »Ako je to tvoja želja.«
Ona je čula promjenu, prikrivenu silovitost u njegovu glasu. Zastala je i ukočila se;
podignula je glavu. Zatim je progovorila tonom koji nikad prije od nje nije čuo. »Ja imam
vlastite želje, potrebe i zahtjeve koje si ti odlučio ne ispuniti u našem braku. Samo se želim
uvjeriti da ču, ispunjavajući tvoje zahtjeve, biti u mogućnosti ostvarivati i vlastite želje.«
Naglo se okrenula prema njemu, visoko podignute glave, s izrazom lica koji je
odražavao jednaku odlučnost i tvrdoglavost kakvu je i on posjedovao. » To ja tražim od
našeg braka. I mislim da mi to ne možeš odbiti.«
Oči su joj bile sjajne, ali nekako zasjenjene. Razmak među njima povećao se na nekoliko
metara; time je bio zadovoljan. Trebala mu je svaka mrvica snage da ostane miran, da se
obuzda od posezanja za njom, da obuzda samoga sebe...
Kad je sebi mogao dovoljno vjerovati da se toliko pomakne, nagnuo je glavu. »Vrlo
dobro, gospođo. Dogovorili smo se.«
Ako ju je taj njegov odsječni ton zabrinuo, nije pokazala. Hladnokrvno je uzdignula
glavu, a zatim pošla do drugih vrata kule. »Pretpostavljam da će doručak uskoro biti
poslužen.«
Morao je duboko udahnuti prije nego što je uspio progovoriti: »Ako želiš, možeš ostati
u našim odajama.« Krenuo je za njom. »Nitko neće očekivati vidjeti nas jutros, čak ni cijelog
dana.«
Otvorivši vrata, ona se okrenula kad joj je prišao bliže. Kratko ga je pogledala, a onda joj
je pogled odlutao nekamo pokraj njega. Podignute obrve, mirno je promislila. Zatim je
odmahnula glavom, okrenula se i ušla u kulu. »Mislim da skrivanje nije dobra zamisao.
Vjerujem da je najbolje započeti tako kao da sve ovo prihvaćam.«
Pridržavajući vrata, Gyles ju je promatrao kao prelazi prostoriju kule i spušta se niz
stube. Nije se nijednom osvrnula. Prekoračivši prag, ušao je unutra i pošao za njom niz
stubište.

Pristala je biti sve što on želi od žene. Unutar sat vremena upozoren je da ona može i hoće
sa zadovoljstvom ispunjavati svoj dio sporazuma.
Nije mogao razumjeti zašto ga je to toliko oneraspoložilo. Možda zato što je značilo da
joj, kad zatrudni, činjenica što je njegova grofica neće predstavljati dovoljnu smetnju da
ostvaruje svoje još uvijek neodređene ciljeve.
Premda ih nije trebao čuti glasno izgovorene - mogao je naslutiti kakvi su.
Dok je s kavom u ruci sjedio na čelu stola za doručak, ne slušajući još jednu od ratnih
priča svojeg prastrica Mortimera, Gyles se u sebi korio jer je na bilo što pristao. Na drugom
kraju stola, odvojena od njega šesnaestoricom jako zainteresiranih starijih rođaka, njegova
je žena smireno, pribrano i graciozno razmjenjivala priče uz šalice čaja.
Francesca je mogla osjetiti njegov pogled na sebi, osjetiti njegovo neraspoloženje zbog
pogodbe koju su sklopili. Ni sama nije priželjkivala takvu pogodbu, ali ju je prihvaćala. Nije
bila sigurna hoće li on prihvatiti njezin prijedlog, njezin alternativni plan, ali sada kada jest,
oboje su znali na čemu su i to je jednostavno bilo pitanje načina na koji će nastaviti živjeti.
I prihvatiti ono što će joj u danim okolnostima najviše odgovarati.
»Dakle, moja draga - ili bih trebao reći ‘moja damo’?«
Francesca je podignula pogled i vidjela kako joj se Charles smiješi, sjedajući na stolicu

85
 Knjige.Club Books

do nje. Dalji rođak koji je dotad na njoj sjedio upravo je bio otišao provjeriti kako teku
pripreme za odlazak.
»Striče.« Impulzivno je ustala i poljubila Charlesa u obraz.
On se cijeli ozario i potapšao je po ruci. »Onda, je li s tobom sve u redu?«
»Naravno.« Francesca je sjela, kratko se nasmiješivši. Dok je Charles zauzimao svoje
mjesto, brzo se ogledala uokolo. »Hoće li i Ester sići?«
»Ubrzo.« Charles je mahnuo ubrusom koji mu je dodao sluga. »Franni još uvijek spava.«
»Spava?« Franni je obično ustajala u cik zore.
»Sinoć smo je morali uspavati. Bez toga se ne bi smirila.«
Franni je ponekad, kad bi bila previše izmorena, trebala laudanum. Francesca je
grickala prepečenac dok je Charles odabirao što će pojesti od onoga što mu je sluga
ponudio.
»Hoće li se Franni uskoro probuditi?« upitala je kad se sluga odmaknuo.
»Nadam se.«
»Voljela bih s njome popričati prije nego što odete.«
Charles se nasmiješio. »Naravno. Siguran sam da ni ona neće htjeti otići prije nego što
se barem ne pozdravi.«
Francesci na umu nisu bili pozdravi, ali omeo ju je lord Walpole - Horace, koji je
svakako želio razgovarati s njome. Zastao je do nje i potapšao je po ramenu.
»Draga moja Francesca, izgledaš kao da zračiš srećom. Uvijek govorim: ništa poput
braka ne može donijeti sjaj u oči mladih dama.«
»Sjedni, Horace, i prestani pokušavati djevojku tjerati da porumeni.« Došavši mu sleđa,
Henni ga je gurnula laktom u rebra i odvukla dalje. Nasmiješila se Francesci. »Ne obaziri se
na njega. Stari mudrijaši su najgori od svega.«
Francesca joj je uzvratila osmijeh. Okrenuvši se, otkrila je da je propustila Esterin
dolazak. Dok je sjedala na stolicu dva mjesta dalje od Charlesa, Ester je uhvatila njezin
pogled i nasmiješila se.
»Franni?«
»Još spava«, uzvratila je Ester.
Francesca je Ester natočila šalicu čaja, a zatim se okrenula prema prastarom rođaku
koji joj je sjedio s druge strane. Uloga domaćice oduzela joj je nešto vremena, a onda joj je
Charles položio ruku na rukav.
»Draga moja, planiramo poći za dva sata - prije ručka. Nadam se da znaš kako u tebe i u
tvoj brak imam puno povjerenje, inače nikad ne bih tako brzo otišao. Ali vidim da si u
dobrim rukama.« Nasmiješio se i kimnuo glavom ne samo Chillingworthu, nego i lady
Elizabeth i Henni. »Osjećam da te mogu napustiti čiste savjesti.«
»Oh, naravno.« Francesca je stisnula šake. »Zadovoljna sam.«
»Dobro.« Charles joj je obujmio ruku. »Odlučili smo otputovati u Bath. Možda će
ljekovita voda pomoći Franni. Kako ionako putujemo, da tako kažem, pomislili smo je
odvesti onamo.«
»Činilo mi se da se voli voziti kočijom.«
»Više nego što sam očekivao. Ovo je previše dobra prilika da bismo je propustili, ali
želim krenuti na vrijeme, tako da ćemo se uskoro pozdraviti.«
Francesca mu je uzvratila stiskom ruke. »Bit ću ondje da vam domahujem dok
odlazite.«
»Kao grofica od Chillingwortha.« Pustivši joj ruku, Charles je ustao.
Francesca se kratko osmjehnula; ali osmijeh joj je izblijedio kad je pogledala u lik na
drugoj strani stola. »Naravno.«

86
 Knjige.Club Books

Charlesove riječi pokazale su se proročanskima - »zbogom« je bilo sve što je Franni bila u
stanju reći. Promrmljati. Kad su joj pomogli sići niz veliko stubište, Ester s jedne strane,
Charles s druge, Franni je još uvijek bila pod tolikim djelovanjem lijekova da je jedino
uspjela Francescu pogledati u lice.
Sve Francescine nade da će doznati što je to oneraspoložilo Franni propale su.
Bila je prisiljena nasmiješiti se, razmijeniti zagrljaje i dobre želje i ustranu gurnuti brige
o tome što je Franni mogla u glavi zamišljati. I Chillingworth je bio ondje, rukujući se s
Charlesom, udjeljujući komplimente Ester i veoma korektno se naklonivši Franni. Franni se
ošamućeno smiješila - nije bilo znaka da ga je na bilo koji drugi način doživjela, osim kao
pristalog džentlmena koji je sada bio Francescin suprug.
Dok su stajali na trijemu i domahivali putnicima na odlasku, Francesca je kratko
pogledala Gylesa. Kočijaš je potjerao konje; kočija je poskočila, a zatim se zaputila niz prilaz.
Domahivali su, s damom Elizabeth i Henni do njih. Ester im je uzvratila mahanjem. Kroz
drugi prozor kočije izvirila je još jedna mala bijela ruka, pa i ona klonulo domahnula.
»Samo je previše uzbuđena.«
Francesca je čula kako Gyles mrmlja, »Tako se čini.«

Ostatak društva okupio se na ručku, laganom jelu primjerenom staračkim želucima koji
trebaju putovati. Lady Elizabeth i Francesca zajednički su osmislile jela koja su, obzirom na
odobravanja kojima su dočekana, ispunila očekivanja.
Rano popodne bilo je ispunjeno odlascima, postojanom povorkom dobro odjevenih
starih dama i razgovorljivih džentlmena koja je hodala za planinama prtljage i slugu koji su
se borili s kovčezima i kutijama.
U četiri se otkotrljala i posljednja kočija. Njih pet stajali su na trijemu dok je kočija
skretala iza zavoja i nestajala im iz vida. Pet pari ramena se opustilo.
Gyles se prvi uspravio i razbio formaciju. »Trebam odjahati do mosta i provjeriti kako
napreduje posao.« Obraćao se svima, ali pogled mu je bio na Francesci, brzo joj istražujući
lice.
Ona je kimnula. »Naravno.« Kratko je oklijevala, pa dodala: »Vidimo se na večeri.«
Horace je krenuo unutra. »Idem malo odrijemati u knjižnici.«r
»Probudit ću te za večeru«, suho je odgovorila Henni.
Francesca i lady Elizabeth su se na to nasmiješile. Krenule su za ostalima u predvorje.
»Mislim da zaslužujemo smirujuću šalicu čaja.« Lady Elizabeth je upitno pogledala
Francescu.
Ova je krenula pokazati prema gostinskoj sobi, a zatim se predomislila. »Možda mali
salon?«
Lady Elizabeth se nasmiješila. »Da, draga.«
Francesca se osvrnula uokolo. »Wallace?«
»Gospođo?« Savršeno odjeven nizak muškarac istupio je iz sjene.
»Molim vas, čaj. U malom salonu.«
»Odmah, gospođo.«
»I provjerite treba li što lordu Walpoleu.«
»Naravno, gospođo.«
Francesca je zajedno s lady Elizabeth i Henni pošla do malog salona, prostorije koju je
obitelj koristila kad nije bilo posjetitelja. Premda elegantan poput svih prostorija koje je
Francesca dotad vidjela, mali salon bio je namješten kako bi pružio udobnost, prije nego
otmjen izgled. Neki su dijelovi namještaja bili prilično stari, s raskošno sjajnim lakiranim
drvom i jastucima na kojima se primjećivao zub vremena.

87
 Knjige.Club Books

Uz identičan uzdah, lady Elizabeth i Henni utonule su u očito po mjeri izrađene

naslonjače, a tada su se oči lady Elizabeth odjednom raširile. Krenula je ustati. »Draga moja,
trebala sam pitati...«
»Ne, ne!« Pokazujući joj rukom da ostane sjediti, Francesca je prišla počivaljci. »Ovo
više odgovara mojem stilu.« Sjela je, podignula noge i naslonila se na mekane jastuke.
»Veoma mudro«, rekla je Henni, smiješeći se. »Nema smisla ne predahnuti kad možeš.«
Francesca je porumenjela.
Wallace je unio pladanj s čajem i spustio ga na stolić ispred Francesce. Ona je ulijevala
čaj, a on dodavao šalice uokolo, nakon čega ga je uz osmijeh i zahvale otpustila. Naklonio se i
otišao.
»Hmm.« Henni se zagledala u vrata kroz koja je Wallace izišao. »On je prilično
rezerviran, ali mislim da mu se ti sviđaš.«
Francesca nije rekla ništa, svjesna da će stjecanje povjerenja, a time i podrške
mnogobrojnog osoblja biti ključno u dobrom vođenju kućanstva.
Lady Elizabeth odložila je svoju šalicu. »Mislim da nećeš imati nikakvih poteškoća.
Wallacea će biti najteže pridobiti, ali ako stekneš njegovu naklonost, vidjet ćemo znakove
toga. S ostatkom osoblja je puno lakše i sam bog zna da ćeš se s Ferdinandom nositi mnogo
bolje od mene.«
»Ferdinand?«
»Gylesov glavni kuhar. Putuje između Londona i Lambourna, gdje god Gyles odsjeda.
Ferdinand je Talijan i povremeno zna koristiti svoj materinski jezik.« Lady Elizabeth je
odmahnula glavom. »Rijetko se uspijevam nositi s njime. Samo ga puštam da brblja, a zatim
opet počinjem na engleskome ondje gdje sam stala. Kako ti govoriš talijanski, moći ćeš se
lakše nositi s njime.«
Francesca se naslonila. »O kome još trebam nešto znati?«
»Svi ostali su odavde. Gospođu Cantle si jučer nakratko upoznala.«
Francesca je kimnula, prisjećajući se vrlo korektne domaćice u crnoj odori.
»Sutra ujutro ću te provesti kroz kuću i upoznati sa svima. Danas se svi trebamo
opustiti i doći do daha, ali sutra će svi jedva čekati da te upoznaju, a kako ćemo nešto
kasnije otići, bolje je da ‘veliki obilazak’ odgodimo za sutra.«
»Odlazite?« Francesca se zagledala najprije u damu Elizabeth, pa u Henni; obje su
potvrdno kimnule. »Ako je to Gyles tražio...«
»Ne, ne!« uvjerila ju je lady Elizabeth. »To je u cijelosti moja zamisao, draga. Gyles nikad
ne bi ni sanjao davati mi naloge za odlazak.«
Henni je frknula. »Voljela bih vidjeti da to pokuša. Ali, odlazimo samo do udovičke kuće
- to je odmah s druge strane parka.«
»Možeš nam lako doći u posjet - u bilo koje doba.« Lady Elizabeth je odmahnula rukom.
»Vjerojatno ćemo biti ondje.«
»Ona želi reći«, kazala je Henni, »da će nam biti veoma drago čuti novosti, sve što s
nama želiš podijeliti.«
Francesca se nasmiješila na izraze nadanja starijih dama. »Cesto ću vas posjećivati.«
»Dobro.« Lady Elizabeth se naslonila u naslonjaču. Henni je srknula svojeg čaja.
Francesca se opustila na jastucima počivaljke, dirnuta i donekle opuštena. Tek malo
utješena.
Pomalo se osjećala izdanom. Od Chillingwortha, premda to nije mogla opravdati, barem
ne riječima; on je od početka jasno iznio svoj stav i, unatoč njezinim nadanjima, od njega
nije odstupao. Nimalo. Ali, osjećala se više izdana od lady Elizabeth. Grofica udova se činila
tako ljubaznom, tako... srodnom po razmišljanju. Tako toplo joj je pisala, otvorena srca i s
tolikom dobrodošlicom tako da je Francesca počela, najprije nesvjesno, a zatim i previše

88
 Knjige.Club Books

svjesno sanjati snove.

Pustivši da joj glava padne na jastuke, počela je razmišljati o tome - o svojem snu,
najvažnijem od svih snova, o snu koji se neće obistiniti - prvi put nakon što je sišla s kule.
Nešto poslije je krajičkom oka primijetila kako se lady Elizabeth okreće i razmjenjuje
upitne poglede s Henni. Podignuvši glavu, primijetila je kako su joj prsti kojima je držala
šalicu pobijeljeli. Opustila se i ponovo vratila masku na lice. Popustila je stisak.
Lady Elizabeth je pročistila grlo. »Draga moja« - glas joj je bio veoma blag - »izgledaš mi
prilično... krhko. Je li sve u redu?«
Nabacivši uglađen osmijeh, Francesca je kratko susrela njihove zabrinute poglede.
»Samo sam malo umorna.« Ali nije bila umorna, bila je razočarana. Ta ju je spoznaja
potaknula na akciju. Ako želi shvatiti svojeg muža, morat će se potruditi. Usto, ni lady
Elizabeth ni Henni nisu zasluživale da ih obmanjuje. Stisnuvši usne, pogledala ih je. »Molim
vas, oprostite mi, ali nešto bih vas morala pitati. Jeste li znale da je Gyles želio, i još uvijek
želi, brak bez obveza?«
Henni se zagrcnula, a zatim nakašljala.
Lady Elizabeth su se oči raširile, pa zatim još više. »Što?« upitala je, podižući glas. Zatim
se pribrala, pa primjerenijim tonom dodala: »Kakva potpuna glupost. Gdje si to čula?«
»Od njega.«
Henni je mahnula rukom da privuče pažnju svoje šurjakinje. »Horace je sinoć nešto
spominjao o tome«, uspjela je prozboriti. »O tome da Gyles planira svoj brak bez obveza i
kako se o tome šuška.«
»Ali to je smiješno! Brak bez obveza, kako da ne!« Lady Elizabeth su se obrazi zažarili.
Francesca nije dvojila da bi, ako bi toga časa ušao, njezin sin dobio dobru jezikovu juhu. A
tada je lady Elizabeth pogledala Henni. »Ali, rekla si da su to samo došaptavanja?«
»Horace je to rekao. Lako je zaključiti zašto tako misli. No vjerujem da bi o tome što
Gyles misli Francesca znala bolje od Horacea.«
»Jutros smo o tome razgovarali«, rekla je Francesca. »Čvrsto je odlučan da tako bude.«
Lady Elizabeth zapovjednički je mahnula rukom. »Reci mi. Ako sam odgojila sina
dovoljno glupavog da izabere takav put, zaslužujem to znati.«
Držeći se vjerno njegovih riječi, Francesca je ponovila Gylesove uvjete po pitanju
njihova braka. Izostavila je spomenuti njegovu pogrešku - to se ticalo samo njih dvoje. Lady
Elizabeth i Henni budno su pratile svaku njezinu riječ. Kad je završila, razmijenile su
poglede, sjajnih očiju, čvrsto stisnutih usana, a zatim na Francescino iznenađenje obje
prasnule u smijeh.
Zaprepašteno ih je promatrala.
»Molim te, oprosti nam, draga«, uspjela je napokon izgovoriti lady Elizabeth. »Budi
uvjerena da se ne smijemo tebi.«
»Ili položaju u kojem si se zatekla«, pridodala je Henni, brišući oči.
»Ne, nipošto.« Lady Elizabeth se s naporom pribrala. »Radi se samo o tome... no, draga,
način na koji te on gleda...«
»Budnim okom pazi na tebe«, ispravila ju je Henni.
»Tako je. Bez obzira na to što govorio, bez obzira na to što mislio...«
Lady Elizabeth je odmahnula rukom, lady Elizabeth je s nadom pogledala Francescu, a
zatim se namrštila. »Prokleti dječak! Kako može biti tako arogantno glup?«
»Muškarac je.« Henni je ispila svoj čaj.
»Istina.« Lady Elizabeth je uzdahnula. »Bojim sq da su svi oni jednaki. Krajnje zbrkani
kad se moraju nositi sa ženom.«
Francesca se namrštila. »Govorite li to da, unatoč njegovim... jasno izraženim nakanama,
to možda ne bi...?«

89
 Knjige.Club Books

»Govorimo da ne treba pretpostavljati kako je imalo drukčiji. Tvrdoglav poput mazge,

jamčim ti to, ali napokon će ipak ugledati svjetlo. Znaš, to se svima njima događa. Ne treba
gubiti nadu.«
»Mogla bi izgubiti sna.« Henni joj se nasmiješila. »Ali smatraj to svojevrsnim ulaganjem.
Ipak«, pridodala je, odlažući šalicu, »ja se s njim ne bih pokušavala prepirati oko toga. To će
ga samo još više udaljiti i, poznajući Gylesa, postat će još nepredvidljiviji.«
Lady Elizabeth potvrdno je kimnula. »Samo prepusti to njemu i napokon će doći sebi.
Vidjet ćeš.«
Francesca je razmišljala o njima i njihovim riječima. Nedvojbeno su njezina muža
poznavale bolje od nje, ali zbog iznenadnog cvjetanja nade koja je izrasla iz nečega što je
prepoznala kao očaj i dalje je bila nemirna. Što ako one griješe?
Zavalila se na jastuke počivaljke. »Pričajte mi o njemu - o njegovu djetinjstvu, kakav je
bio.«
»Ovdje je rođen i odgojen«, spremno joj je odgovorila lady Elizabeth. »Bio je sretan
dječak - ne predobar i upola pametniji nego sad, ali ljubak, drag momčić.« Po tonu njezina
glasa vidjelo se da udovicu preplavljuju uspomene; Francesca je šutjela i slušala. »Nažalost,
bio nam je jedino dijete, ali uvijek je bio sklon uobičajenim trikovima...«
Slušala je dok je lady Elizabeth opisivala nevinog, bezbrižnog dječaka kakvog Francesca
zasigurno nije prepoznavala u muškarcu. Zatim se Lady Elizabeth lice smračilo. Ponestalo
joj je daha. »A onda je Gerald umro.«
»Njegov otac?« nježno je upitala Francesca.
Lady Elizabeth je kimnula, a zatim se unatoč suzama nasmiješila. »Oprosti, draga, ali to
još uvijek utječe na mene.« Izvukavši rupčić iz rukava, mahnula je njime. »Bilo je to tako
neočekivano...«
»Nesreća na jahanju.« Henni je sumorno preuzela priču. »Gerald je bio savršena
zdravlja - nitko nije mogao ni zamisliti da bi mu se nešto moglo dogoditi. Kad se to dogodilo,
bio je na jahanju s Gylesom. Geraldov konj je jako posrnuo i Gerald je pao i glavom udario u
kamen. Nikad više nije došao svijesti. Preminuo je pet dana poslije.«
Prostorijom je zavladala tišina. Francesca je kroz razmak u vremenu gotovo mogla
osjetiti kakav je šok ta smrt morala predstavljati, posebno u tako privilegiranoj obitelji.
Nakon kratkog vremena upitala je: »Gyles?«
»On je dojahao i to nam dojavio. Još uvijek se sjećam njegova sitnog, blijedog lica - bilo
mu je sedam godina. Dojurio je plačući, ali rekao nam je što se i gdje dogodilo...« Lady
Elizabeth pogledala je Henni. »Nakon toga sam bila tako shrvana...«
»Mi smo odmah došli ovamo«, rekla je Henni. »Tada nismo živjeli ovdje, premda nakon
toga nismo odlazili. Većinu vremena sam bila uz Elizabeth - bio je to golem šok za sve nas.
Gerald je bio tako snažan... ali, eto, Horaceu je palo u zadaću da Gylesa uzme pod svoje, što je
i učinio.«
»Gyles je bio shrvan«, nastavila je lady Elizabeth. »Obožavao je Geralda - bili su jako
bliski. Gyles je bio Geraldov jedinac i nasljednik, ali još više od toga, dijelili su brojne
interese - jahanje, lov, takve stvari.«
»Sjećam se«, rekla je Henni, »kad smo nakon toga došli ovamo Gyles nas je dočekao u
predvorju. Bio je tako šokiran, pa ipak priseban - očito potresen i iznutra uzdrhtao. Horace
je osrao uz njega.«
Lady Elizabeth je uzdahnula. »Bilo je to grozno razdoblje, ali Gyles nikad nije stvarao
nevolje. Štoviše, bio je veoma tih, koliko se sjećam.«
»Znaš«, rekla je Henni, zagledana u prošlost, »mislim da Gylesa nikad nisam vidjela
plakati, čak ni na pogrebu.«
»I nije plakao«, rekla je Elizabeth. »Spomenula sam to nakon pogreba Horaceu i on mi je
rekao da se Gyles ponašao veoma primjereno, stisnutih usana i sve to. Baš kako bi se trebao

90
 Knjige.Club Books

ponašati sad kad je Chillingworth, glava obitelji i tako dalje.« Uzdahnula je. »Bilo bi mi
mnogo draže da jest plakao - napokon, tek mu je bilo sedam - ali znaš kakvi su muški.«
»Gyles je nakon toga bio veoma tih, ali onda je došlo vrijeme da pođe na Eton. Čini se da
ga je to izvuklo iz njegove ljušture.«
»Svakako.« Lady Elizabeth popravila je suknju. »Sprijateljio se s Đavolom Cynsterom i
njegovim društvom i otad su se, no, doista događale samo uobičajene stvari - odlazak na
Oxford, pa zatim u grad.«
»A zatim i sve ostalo.« Henni je odmahnula rukom. »Ali, ne trebaš se time zamarati. Svi
su Rawlingsi izrazito vjerni, bez obzira na to kako se ponašali prije nego što su stali pred
oltar.«
»Potpuno točno«, potvrdila je lady Elizabeth. »Što nas vraća na početak i na tu Gylesovu
besmislicu o braku bez obveza.« S očitim je prijezirom izgovorila posljednje riječi. »Draga
moja, istina je da on to može reći, može u to čak i vjerovati, ali to je toliko suprotno njegovoj
naravi da nikad neće moći dugo živjeti u toj zabludi.«
Henni je otpuhnula. »Podupirem to. Bit će veoma zabavno promatrati ga kako se trudi
natjerati ići tim smiješnim putem.«
»Da, ali mi to nažalost nećemo vidjeti iz prve ruke.« Lady Elizabeth je znakovito
pogledala Francescu. »Te vijesti me čine još odlučnijom da se preselim u udovičku kuću i
držim se što dalje.«
Francesca joj je uzvratila pogled. »Zašto?«
»Tako da jedina osoba s kojom će Gyles dijeliti ovu veliku kuću - jedino društvo koje će
imati ovdje - budeš ti. Potrebno mu je vrijeme koje će provesti s tobom bez ometanja,
dovoljno vremena da dođe sebi.« Lady Elizabeth je ustala, stroga pogleda u sivim očima. »I
što se to prije dogodi, to bolje.«

91
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

ady Elizabeth i Henni povukle su se da prije večere malo odspavaju. I Francesca se

L vratila u svoju spavaonicu, ali bila je previše nemirna da bi počinula.
U njoj je ponovno bujala nada; nije bila sigurna je li mudro opet to dopustiti. Učinila je
to već prije, zanemarujući njegove jasne izjave, isključivo na temelju vlastite intuicije. Rekao
joj je da je bila u krivu.
Nije imala nikakva jamstva da ga majka i teta dovoljno poznaju sada kad je odrastao
čovjek.
Pa ipak, nije se mogla prestati nadati.
Odmahujući glavom, ogledala se po sobi, tražeći nešto čime bi skrenula misli na druge
strane. Kroz prozor je vidjela zgrade konjušnica što su se nazirale kroz granje drveća. Deset
minuta poslije ušla je u konjušnicu.
»Mogu li vam pomoći, gospođo?«
Francesca se nasmiješila krivonogom muškarcu koji je pohitao do nje. »Oprostite, ne
znam vam ime.«
»Jacobs, gospođo.« Spustio je svoju kapu. »Ja sam ovdje glavni konjušar.« Pogled mu je
prešao po odjeljcima staje. »Zadužen za sve ove ljepotane.«
»Uistinu su ljepotani. Tražim svoju kobilu.«
»Arapkinju? Jest, ona je divna. Gospodar je spomenuo da je vaša. Donijet ću sedlo i
uzde.« Dok je on sedlao kobilu, ona joj je šaptala umiljate besmislice, dokono milujući
kobilinu baršunastu njušku. Zatim je uzjahala i u kasu izjahala van. Dok je napuštala stajsko
dvorište bila je svjesna Jacobsova pogleda na svojim leđima, ali činilo se da je zadovoljan
time što ona zna što čini.
A znala je i kamo ide.
Premda je bio rujan, dani su još bili dugi, dovoljno za jahanje prije odijevanja za večeru.
Kaskajući prema kosini i strmoj stazi što je vodila do udolina, Francesca je razgledavala
uredna polja, već požnjevena, u koja je stoka bila puštena da slobodno pase. Polja i ograde,
livade uz rijeku, sve se činilo spokojnim i plodnim. Došla je do staze; kobila je revno
nastavila uz nju.
»Nemaš imena, je li, ljepotice moja?«
Izbile su u udoline. Kobila je zabacila glavu. Francesca je neko vrijeme samo jahala,
uživajući u samom uzbuđenju izazvanom brzinom. Pustila je da joj misli lutaju, ne obazirući
se na njih i prepuštajući se trenutku.
Pošla je istim smjerom kao preksinoć, koliko ga je pamtila.
Ugledala ga je - i on je ugledao nju - dok su još bili podalje jedno od drugoga. Nastavila
je naprijed, a zatim okrenula kobilu u širokom luku i usporila do njegova sivca. On nije
usporavao, nastavljajući dalje sporim kasom.
Pogledi su im se sreli, zadržali, a zatim je njegov skrenuo - prema njezinoj kapi,
urešenoj živahnim perom. Ona je pogledala preda se; trenutak poslije i on je to učinio.
Prešutnim dogovorom nastavili su jahati na posljednjem dnevnom svjetlu, u neobičnoj,
prisnoj tišini.
Dok su se približavali kosini, tlo je postajalo sve neravnije. Ona je usporila i njemu
prepustila vodstvo. Dok je prolazio pokraj nje pogledala je njegovo lice, namrgođeno i
nepomično poput stijene, i pokušala zamisliti dječaka koji je svjedočio očevu padu i smrti.
Pokušala je zamisliti paniku i uskomešane osjećaje dok je donosio odluku da ga napusti i
pođe po pomoć. To nije lako u bilo kojoj dobi, ali za sedmogođišnjaka? Ta nesreća nije

92
 Knjige.Club Books

mogla proći, a da ne ostavi nikakva traga. Nije umanjila njegovu ljubav prema jahanju, ali
kakve je druge ožiljke imao?
Počeli su se spuštati stazom, kobila iza sivca. Pogled joj je bio na njegovim ramenima
što su se lagano uzdizala i spuštala, napijajući se obuzdanom snagom koja se krila u svakom
obrisu njegova krupnog tijela. Francesca je razmišljala - o njemu. O njima. O njihovu braku.
Prije je razmišljala o tome da preko parapeta dvorca odbaci san o pronalasku vječne
ljubavi u njihovu braku. Sada...
Večer se spuštala. Ujahali su kasom kroz produljene sjene u dvorište staja. Jacobs je
dotrčao do njih. Dodala mu je uzde svoje kobile, a zatim izvukla čizme iz stremena.
Okrenuvši se da sjaše, otkrila je da je Gyles već ondje. Podignuo je ruke, uhvatio je oko
struka i spustio dolje.
Kobila je taj trenutak izabrala da se pomakne, gurnuvši Francescu sleđa prema Gylesu.
Stisak mu se pojačao, a prsti utonuli dublje. Pogled mu je prešao na njezino lice; osjetila
je kako postaje budniji. Podignula je glavu i susrela njegov pogled. Lica su im bila blizu
jedno drugome. Pročitala je što mu je pisalo u pogledu, vidjela želju u sivilu njegovih očiju i
već je namjeravala podignuti glavu i pozvati ga da je poljubi - kad se začuo topot kopita i
konji koji su ih zakrivali sada su se odmaknuli.
»Smjestit ću ih u staju«, doviknuo im je Jacobs.
Gyles ju je ispustio iz ruku. »Da. Laku noć.«
Francesca je ponovila pozdrav za njim, a zatim pogledala Gylesa. Pokazao je prema
kući; krenula je za njim. Premda potpuno odjevena, zamotana u teški baršun, njegovu je
prisutnost osjetila poput svilenog milovanja nage kože.
Podignula je glavu kad su došli do staze obrubljene drvoredom. »Kobila - ima li ime?«
Nakon trenutka šutnje odgovorio joj je: »Mislio sam to prepustiti tebi.«
Ne svojoj supruzi, nego ženi za koju je mislio da jest. Francesca je to zanemarila,
premda je bila svjesna da joj odzvanja umom. »Ima pravo kraljevsko držanje - mislila sam
da bi joj možda odgovaralo ime Regina.«
»Kraljica.« Kimnuo je. »Paše joj.«
Francesca ga je pogledala u lice; pri lošem svjedu izraz mu je bio nečitljiv. Sklopila je
ruke. Čvrsto. »Doista ti zahvaljujem za kobilu.« Raširila je ruke. »Bila je to veoma lijepa
zamisao.«
Bez obzira na njegovu pogrešku.
Nastavili su hodati; osjetila je kako mu je pogled okrznuo njezino lice, ali nije se ondje
zadržao. Zatim je slegnuo ramenima. »Činilo se kao najmanje što mogu učiniti kako bih te
spriječio da jašeš snažne lovačke konje.«
Charlesove konje, tako je razmišljao, ne njegove.
Podignula je pogled i susrela njegov. Nakratko.
Zatim je nastavila gledati preda se i zašutjela.
On je postupio jednako.
Pred njima se pojavila kuća; poveo ju je do vrata. Otvorio ih je i ona je ušla; slijedio ju je.
Francesca je zastala, okružena iznenadnom tamom, ne znajući gdje se nalaze.
Gyles je naletio na nju.
Snaga kojom ju je obujmio, spriječivši je da posrne - svijest o tome se rasplamsala, a
zatim joj obuzela kožu, izazivajući trnce. Pratila ih je vrelina.
Nakratko su tako stajali zagrljeni u sve većoj tami. Nisu se pomaknuli; nisu izustili ni
riječi.
Ona je znala njegove misli. I bila svjesna da on zna njezine.
Grudi su mu nabujale kad je udahnuo, a zatim se kruto odmaknuo. Pokazao joj je
rukom. »Ravno naprijed.« Glas mu se produbio. »Ovim putem ćemo doći do stuba.«

93
 Knjige.Club Books

Ona je prva krenula; on ju je slijedio. Hodali su širokim hodnikom. »Je li posao na mostu
napredovao?«
»U razumnoj mjeri.« Zastao je, pa dodao: »Morat ćemo nabaviti još drvne građe, veće
grede koje će bolje podupirati nosače. To će potrajati oko tjedan dana, a i tlo je trenutačno
jako natopljeno...«
Nastavio je govoriti dok su se uspinjali stubama, a zatim krenuli prema krilu koje su
dijelili. Zaustavili su se pred njezinim vratima.
Pogledi su im se susreli; i ostali spojeni. Zavladala je tišina.
Poželjela je znati o čemu razmišlja, što vidi kad je promatra. Jedina istina koju mu je
mogla pročitati u očima bila je da posljednja noć ni na koji način nije umanjila njegovu želju
za njom.
Niti je njezina želja bila manja.
Ali, prošla je noć promijenila njihov odnos više od onoga očitog. Na suptilniji, temeljniji,
iskreniji način.
Oboje su toga bili svjesni, osjećali su to. U iznenadnom trenutku bistrine shvatila je da
je jednako zbunjen onim što se sada između njih događalo kao i ona.
Glasno je uzdahnuo, pa nagnuo glavu i odmaknuo se od nje. »Vidimo se na večeri.«
Ona je kimnula, a zatim odvojila pogled od njegovog i ušla u svoju sobu.

»Ne, ne tu haljinu, onu sa zelenim prugama.«

Dok je Millie trčala natrag do ormara, Francesca je sjedila za svojim toaletnim stolom i
proučavala svoj odraz u zrcalu. Para od kupanja razbarušila joj je pramenove. Na vjenčanju
joj je kosa bila puštena da slobodno pada, a tijekom dana napola podignuta...
Posegnuvši rukama straga, dohvatila je tu gomilu uvojaka i umotala ih u klupko, a zatim
posegnula za punom šakom ukosnica.
Vrativši se s traženom haljinom, Millie je zastala i zagledala se u nju. »Oh, gospoja -
izgledate zanosno!«
Usta punih ukosnica, Francesca joj nije ništa odgovorila. Kad joj je kosa bila obuzdana,
ustala je i dopustila Millie da joj pomogne s haljinom. Dok se uvlačila u mekanu svilu,
obuzdala je drhtaj.
I upitala se zašto sve to čini - vrlo vjerojatno posve uzaludno. Nije se mogla nadati da će
mu tolikim trudom oko izgleda omekšati srce. Bio je iskusan zavodnik, navikao očijukati s
najljepšim londonskim damama. Porijeklom je mogla biti ravna njemu, ali po londonskim
standardima bila je i bit će, dok se drugačije ne dokaže, provincijalka. Nije pripadala
najotmjenijim društvenim krugovima.
Ipak, pojavom je bila muškarcima krajnje privlačna - u to je bila potpuno uvjerena.
Majka ju je odgojila da cijeni i na najbolji način koristi ono što joj je Bog podario.
I neće se svojeg sna odreći bez borbe.
Duboko udahnuvši, okrenula se prema velikom zidnom zrcalu. Okrećući se pred njim,
istraživala je učinak prst debelih pruga što su se okomito spuštale niz haljinu. Tu haljinu još
nikad nije odjenula - čuvala ju je za posebne prigode. Krojena u Italiji, haljina je bila stručno
sašivena tako da joj najbolje istakne tijelo.
Sudeći po Millienim širom otvorenim ustima i razrogačenim očima, haljina je dobro
služila svrsi.
Bez nakita i šala, odlučila je Francesca - bez ičega što bi odvlačilo pažnju s tog učinka.
Zadovoljna, zaputila se prema vratima.

Okupili su se u obiteljskom salonu. Lady Elizabeth oči su zasjale čim ju je ugledala. Henni se
tiho nasmijala. Ipak, Gylesa nije bilo ondje da svjedoči njezinu ulasku. Pojavio se na vratima

94
 Knjige.Club Books

neposredno prije Irvinga.

Francesca se nasmiješila i ustala, šuškajući mekanom svilom. Gyles je prišao mjestu
gdje su se okupili, pred kaminom. Brzo ju je pogledom odmjerio od glave do pete - i natrag.
Zatim su im se pogledi sreli i ona je poželjela da su se lady Elizabeth, Henni i Horace već
preselili u udovičku kuću i da su ovdje samo njih dvoje, sami.
Dobro je skrio svoju reakciju, ali izdale su ga oči. Primio ju je za ruku koju mu je
ponudila, naklonio se i uzeo je pod ruku. »Dođi.« Pogledom je odmjerio svoju majku, tetu i
tetka. »Bolje da uđemo, ili će se Ferdinand jako razljutiti.«
Poveo ju je u manju blagovaonicu koju je obitelj upotrebljavala kad nije bilo gostiju.
Unatoč tome, za stol je slobodno moglo sjesti desetak ljudi, a tradicija je nalagala da on
sjedne na čelo stola, a ona nasuprot njemu. Odveo ju je do njezine stolice. Dok joj je
pomagao sjesti, prstima je pomilovao golu kožu unutrašnjeg dijela podlaktice; svim se
silama potrudila obuzdati drhtaj i potisnuti žar iz očiju. Oklijevao je; osjećala je kako joj
pogledom dodiruje obraz, a zatim prelazi preko bujnih grudi koje je haljina otkrivala, da bi
se napokon uspravio i krenuo prema drugoj strani stola. Horace je pod ruku doveo i Henni i
Elizabeth; svi su sjeli i Irving je dao znak slugi da počne posluživati.
Zahvaljujući najviše lady Elizabeth i Henni, uz blaženo neupućenog Horacea, razgovor
koji se vodio bio je općenit i živahan, savršena krinka za tihu komunikaciju između
Francesce i Gylesa, koja se odvijala tijekom cijelog objeda.
Nesmetana razmjena pogleda bila je jedina prednost mjesta na kojima su sjedili. Bili su
previše udaljeni da jedno drugome čitaju iz očiju, a ni on ni ona nisu bili željni svoje
dojmove previše otkrivati pred drugima. Njihov prešutni razgovor, premda vođen u
njihovoj prisutnosti, bio je veoma osoban. Potpuno privatan.
I krajnje uznemirujući.
Kad je napokon odložila na stol svoj ubrus i uz osmijeh upućen Irvingu ustala,
Francesca više uopće nije bila sigurna hoće li moći skrivati svoje reakcije ako je Gyles opet
uhvati za golu ruku. Odbivši vino, i on je ustao, kao i Horace; dok je napuštala prostoriju,
bila je svjesna kako se Gyles prikrada za njom, odmjeravajući je pogledom.
Ponovno su se okupili u hodniku.
U ulozi domaćice, Francesca je pokazala prema obiteljskom salonu, uputivši pogled
najprije udovici i Henni, a zatim brzo pogledavši svojeg supruga i upitno podignuvši obrvu.
Uzvratio joj je pogled i ona je osjetila vrelinu, a napetost koja se u njoj nakupljala još je
više porasla.
Zatim je pogledao Horacea. »U knjižnicu?«
»A gdje drugdje?« Horace se zaputio u tom smjeru.
Uz naklon glavom majci i teti, te posljednji pogled i kratak naklon Francesci, Gyles je
pošao za njim.
Lady Elizabeth i Henni su počekale dok se vrata obiteljskog salona nisu za njima
zatvorila, a zatim se počele hihotati.
Francesca je porumenjela, ali nije nikako mogla negirati ono čemu su njih dvije
svjedočile.
Napustila ih je rano. Podignuvši pogled s kartaškog stola, one su se samo nasmiješile i
promrmljale joj laku noć, a zatim se vratile igri. Francesca se uspela stubama. Pitajući se
koliko će dugo morati čekati dok Gyles ne iziđe iz knjižnice i dođe do nje.
Gyles je stajao naslonjen na vrata koja su njegovu spavaonicu povezivala s
Francescinom, praznog pogleda uprtog u tamu iza njegovih prozora, kad je čuo kako se
glavna vrata njezine spavaonice otvaraju te njezine brze korake. Čuo je ubrzano kretanje
dok joj je sluškinja pomagala razodjenuti se. Zamišljajući ostalo.
Zatim su se vrata još jedanput otvorila i zatvorila. Lagani sluškinjini koraci polako su se
izgubili u daljini. Gyles je počekao, dajući joj vremena da se pribere...

95
 Knjige.Club Books

Nije želio istraživati vlastite misli. Čekajući, pokušavao se na njih ne obazirati. Kad je
kucanje sata na kaminu postalo previše, provokativno, odmaknuo se od vrata, otvorio ih i
ušao.
Stajala je pred visokim prozorima uz krevet. Kad je ušao, napola se okrenula; pogledi su
im se susreli u tami.
Svjetiljka nije gorjela, pa ipak je bilo dovoljno svjetla da vidi satensku opravu boje
slonovače koju je nosila, da primijeti kako, krojena poput grčkorimske halje, pada i zaklanja
joj tijelo. Dovoljno svjetla da vidi poziv u njezinu držanju, da osjeti prihvaćanje iza njega.
Promatrala ga je kako joj prilazi. Odmjerio ju je pogledom i zapitao se koliko još takvih
haljina ima, koliko mnogo različitih uprizorenja Afrodite može postići.
Zastao je do nje, promatrajući je kako stoji skrivena satenom i sjenama. Pogledi su im
se sreli i ostali spojeni. Nije bilo potrebe za riječima, za objašnjavanjem - želja koja je gorjela
među njima bila je stvarna i snažna i sama po sebi dovoljno opravdanje.
Tako jednostavno - i nije mogao ni pokušati sebi objasniti koliko je zahvalan. Nije želio
ni razmišljati zašto je tako.
Posegnuo je za njom, rukama klizeći preko satena da bi je napokon obujmio oko struka,
privlačeći je sebi i spuštajući glavu. Usne su im se dodirnule, sprva tek lagano, a zatim se
spojile, ali oboje su obuzdavali svoj žar, zadovoljavajući se uživanjem u iščekivanju onoga
što će uslijediti i svih njegovih faza.
Odvojio je usne od njezinih, podignuo glavu - i osjetio kako se pojas oko njegova struka
razvezuje. Otvorila mu je ogrtač i zatim mu ga prebacila preko ramena - pokorio se i pustio
da padne na pod. Nasmiješena, položila mu je ruke na grudi, dirajući, istražujući, pohlepom
ujedno neskrivenom i profinjenom.
Nasmiješio bi se i on, ali nije mogao. »Jesi li uvijek ovako izravna?«
Glas mu je bio tih i promukao. Podignula je pogled. Oči su joj bile mračna jezera
zamućena željom. »Obično da.«
S dlanovima na njegovim grudima, istraživala mu je oči, lice. A zatim su joj ruke
skliznule, prsti počeli hvatati i stisnula se uz njega, podignuvši lice prema njegovom. »Ovo ti
se sviđa.«
Tvrdnja. Posegnuo je za kopčama koje su joj na ramenima pridržavale haljinu. »Da.«
Kopče su kliknule i ona se ukočila, a zatim pogledala kako joj haljina klizi niz tijelo i
pada na pod. Stajala je nepomična i gola pred njim, a zatim nakrivila glavu i pogledala ga
ispod trepavica.
Osjetio je njezin pogled, ali nije joj ga uzvratio. Pažnju su mu zaokupile njezine obline,
blijeda koža jedva vidljiva u tami. U kontrastu s razbarušenom kosom, crnom poput
gavranova perja, i tamnim kovrčama u dnu trbuha. U kontrastu boja i teksture - podignuo
joj je jedan dugački pramen i pustio da mu sklizne kroz prste. Lagana svila, dok joj je koža
bila više nalik na mekan saten.
Ta ga je pomisao nagnala da rukom posegne prema njezinu struku. Podignuo je pogled
do njezina lica, do očiju, pa do usana. Sjetio se slasne mekoće tih usana pod njegovima,
njezina tijela pod njegovim.
Prišla mu je bliže, nudeći mu oboje tako samouvjereno da ga je to dotuklo. Pokorilo.
Privukao ju je i usne su im se dotaknule, a zatim spojile. Rukama mu je senzualno krenula
od struka prema grudima, a zatim ga zagrlila oko vrata i stisnula se uz njega.
Pustošio joj je usta, kao uvod pustošenju koje će tek uslijediti, do potpunog
zadovoljenja njihovih osjećaja.
Uzvratila mu je na jednak način, požurujući ga.
Pustio je da mu ruke lutaju, pohlepno istražuju, osvajaju njezine obline, a zatim ju je
podignuo u naručje. U dva koraka došao je do kreveta. Položio ju je na njega, pa svukao
svilene hlače svoje pidžame i pridružio joj se. Ona ga je dočekala raširenih ruku i sa strašću

96
 Knjige.Club Books

jednakom njegovoj.
Bili su uzbuđeni, pa ipak odlučni ne žuriti, požudni pa ipak ne želeći brzati. Njezina
fascinacija njegovim tijelom nije bila hinjena; dopustio joj je da čini što želi - pustio ju je da
ga pritisne uz krevet i zajaše oko pojasa, da bi se zatim prignula i dojkama mu pomilovala
grudi.
Nije mogao odoljeti da ne upita...
»Jesi li i ovo vidjela kod roditelja?«
U toploj tami, pogled joj je pronašao njegov. »Ne - to ne. To sam... upravo smislila.«
Obujmio joj je rukama glatke polulopte stražnjice i čvrsto ih stisnuo. »Nagođit ću se s
tobom - možeš izmišljati što hoćeš, ali nemoj mi govoriti što od toga pripada tvojim
sjećanjima.«
Zastala je, a zatim se rukama naslonila na njegove grudi i spustila se dok joj dojke nisu
dotaknule njegovu kožu, primaknuvši lice njegovom. Proučila mu je oči, ozbiljno, ali
bezbrižno - znatiželjno. »Zar ti nikad nisi gledao svoje roditelje?«
»Za boga miloga, ne!«
Ona se zahihotala, blago prepredeno, dok su tako ležali u tami. Prignuvši glavu, jezikom
mu je lagano prešla po ključnoj kosti. »Živio si povučenim životom, moj lorde.«
Od dodira i njezina blagog tona uzavrela mu je krv. Uhvativši je čvršće, podignuo joj je
bokove, a zatim joj bolnom erekcijom potražio glatko, nabujalo tkivo stegna.
»Unatoč mojem povučenom životu...« Zastao je kad je pronašao što je tražio i ušao u
nju, u njezinu vrelinu. Njezin ga je uzdah pomilovao po grudima; osjetio je nagonski otpor
njezina tijela i zastao, počekao. »Unatoč mojem konzervativnom porijeklu« - unatoč tome
što je bio jedan od najuspješnijih zavodnika u visokom društvu - »vjerujem da još ima
nekoliko stvari kojima te mogu poučiti.«
Spustio je pogled na njezine oči. Nije im vidio izraz, ali mogao je osjetiti nehinjenu
iskrenost kad je promrmljala: »Veoma sam voljna učiti.«
Pogledi su im ostali spojeni. Mogao je osjetiti kako joj srce kuca u grudima, u njezinoj
mekoj vrelini. Uhvativši je za bokove, ušao je dublje u nju, centimetar po centimetar, polako
je ispunjavajući dok nije ostao duboko zarinut u nju. Cijelo to vrijeme gledao ju je u oči,
promatrao kako tamne, kako se mute, sve dok joj se kapci napokon nisu spustili i skrili ih.
Niz kralježnicu je osjetio njezin tih uzdah koji joj je protresao tijelo, rastapanje puti koja
ga je okruživala. Spustio je glavu, a ona je podignula svoju; usne su im se srele i više ništa
nije bilo važno osim onoga što se među njima zbivalo.
Osim strasti, želje - i snažne potrebe koja ih je zapljusnula.
Što i nije bila tako loša osnova za brak.

»Izlazi!«
Francescu je probudio oštar uzvik. Maknuvši pokrivače s lica, provirila je ispod njih - na
vrijeme da vidi kako se vrata njezine spavaonice zatvaraju. Zbunjena, okrenula se Gylesu,
krupnog tijela sklupčanog, vrelog, tvrdog - i veoma golog - do nje. »Što...?«
»Kako je ime tvojoj sluškinji?«
»Miliie.«
»Moraš uputiti Miliie da ti ujutro ne ulazi u sobu dok joj ne pozvoniš.«
»Zašto?«
Okrenuvši glavu na jastuku, pogledao ju je, a zatim se tiho nasmijao. Njegov smijeh
protresao je krevet. Još uvijek dobre volje, okrenuo se na bok i posegnuo za njom.
»Shvaćam«, rekao je, »roditelje nikad nisi gledala ujutro.«
»Ne, naravno. Zašto...« Pogledavši ga u oči, Francesca je zašutjela. Oblizala je usne pa
pogledala u njegove. »Jutro?«

97
 Knjige.Club Books

»Hmm«, rekao je on i privukao je sebi.

»Žao mi je, gospoja, to se više neće ponoviti, kunem se...«

»Sve je u redu, Miliie. Bio je to moj previd - trebala sam ti napomenuti. Ne trebamo to
više spominjati.« Francesca se nadala da se nije zarumenjela. Nije to spominjala jer nije ni
zamišljala... Odmaknuvši pogled od Miliie, koja je još kršila ruke u nevolji, poravnala je svoju
jutarnju haljinu. »Eto, spremna sam. Molim te, kaži gospođi Cande da je želim u deset vidjeti
u obiteljskom salonu.«
»Da, gospoja.« Još uvijek pokunjena, Miliie se kratko naklonila.
Francesca se zaputila prema vratima. I salonu za doručak. Preživljavanje. Sada joj je bio
jasan prilično velik jutarnji apetit njezine majke.
Gyles i Horace su doručkovali ranije i Gyles je izišao na jahanje. Francesca nije mogla
shvatiti gdje nalazi toliko energije, ali bila je zahvalna što neće preko šalica čaja morati
trpjeti njegov znakoviti pogled.
Pridružile su joj se lady Elizabeth i Henni. Kad su utažile glad, prešle su u obiteljski
salon. Gospođa Cantle, nimalo viša od Francesce, ali prilično jedra i odjevena u crninu,
pojavila se točno u deset sati.
Naklonila se, a zatim sklopila ruke. »Željeli ste me vidjeti, gospoja?« Pitanje je bilo
upućeno općenito, usmjereno nekamo između Francesce i lady Elizabeth, koju je to očito
zbunilo.
Francesca se nasmiješila. »Jesam. Kako se lady Elizabeth danas popodne seli u udovičku
kuću, ona i ja jutros želimo obići kuću i proučiti kako se vodi kućanstvo. Željela sam znati
imate li vremena pridružiti nam se?«
Gospođa Cande svim se silama trudila ne pokazati oduševljenje, ali oči su je izdale.
»Možemo li se samo dogovoriti o jelovniku, gospoja?« Obratila se izravno Francesci. »Ne bih
to željela prepustiti kuharu, ako me razumijete. Njega treba neprestano na nešto
podsjećati.«
Kuhar je morao biti Ferdinand. »Vjerujem da imate još jednog kuhara ovdje?«
Francesca je dobacila pogled Lady Elizabeth, ali odgovorila joj je gospođa Cande.
»Naravno, gospoja, i to je bolja polovica problema. Nitko od nas ne želi poricati
Ferdinandovo...«
»Umijeće?«
»Jest - tako je. On se razumije u kuhanje, u to nema dvojbe. Ali, kuharica je u obitelji već
godinama - hranila je gospodara dok je još bio dječak, zna sva njegova omiljena jela... ali ona
i Ferdinand se baš ne slažu.«
Nije bilo teško vidjeti zašto. Kuharica je taj posao obavljala dok se nije pojavio
Ferdinand, a zatim je pala u drugi plan. »Što je kuharici specijalnost?« Gospođa Cantle se
namrštila. »U kakvoj je hrani posebno dobra? U juhama? Kolačima?«
»U desertima, gospoja. Njezin čvrsti puding s limunom jedno je od gospodarevih
najdražih jela, a od njezine pite sa šećernim sirupom razigrat će vam se prsti na nogama.«
»Vrlo dobro.« Francesca je ustala. »Obilazak ćemo započeti u kuhinji. Razgovarat ću s
Ferdinandom i utvrdit ćemo jelovnik, pa ćemo vidjeti mogu li malo izgladiti situaciju.«
Probuđene znatiželje, pridružila im se i lady Elizabeth. Gospođa Cantle ih je provela
kroz vrata prostora za poslugu, pa kroz mnoštvo hodnika i malih prostorija. Prošle su
pokraj Irvinga u prostoriji s kuhinjskim priborom i zastale kako bi razgledale srebrninu i
pladnjeve.
Dok su nastavljale iza leđa gospođe Cantle, Francesca se okrenula Lady Elizabeth.
»Nisam se sjetila pitati - kako ćete se snaći u udovičkoj kući? Trebat ćete batlera i kuhara i
sluškinje...«

98
 Knjige.Club Books

»Sve je to već dogovoreno, draga.« Lady Elizabeth joj je dotaknula ruku. »Na ovolikom
imanju uvijek ima dovoljno spremnih radnika. Udovička kuća je spremna već tjedan dana.
Hennina i moja sluškinja i Horaceov pomoćnik trenutačno prenose naše posljednje stvari
preko parka i danas poslijepodne preselit ćemo se u svoj novi dom.«
Francesca je kratko oklijevala, pa kimnula glavom. Nije bilo na njoj, posebno u ovom
času, aludirati na to kako će se lady Elizabeth nedvojbeno osjećati zbog napuštanja kuće u
koju je došla još kao mladenka i toliko se godina skrbila o njoj.
Lady Elizabeth se zahihotala. »Ne - ne žalim što odlazim.« Izgovorila je to tiho, tako da
je samo Francesca čuje. »Ova kuća je toliko velika, a Gylesove potrebe ovdje i u Londonu
nadilaze energiju koju posjedujem kako bih nadgledala imanje. Više mi je nego drago što
mogu reći da imam tebe ovdje, voljnu i sposobnu preuzeti te odgovornosti.«
Francesca je pogledala groficu u oči. Bile su sive kao u njezina sina, ali blaže. »Dat ću
sve od sebe da sve teče glatko kao što ste to vi činili.«
Lady Elizabeth joj je stisnula ruku. »Draga moja, ako se uspiješ nositi s Ferdinandom,
suđeno ti je da u tome uspiješ bolje od mene.«
Pred njima se ukazala kuhinja sastavljena od dvije prostorije. Prva je bila golema poput
kakve špilje, a druga tek malo manja. U prvoj prostoriji cijeli jedan zid zauzimao je kamin
prepun ciglenih pećnica, ražnjeva i posuda za pečenje obješenih nad golemih roštiljem.
Radni stol nalazio se posred prostorije; manji stol, vjerojatno trpeza za osoblje, nalazio se u
niši. Lonci i posude su sjali - sa zidova, s polica i obješeni o kuke što su visjele sa stropa. U
prostoriji je bilo toplo; zrak su ispunjavali slasni mirisi. Francesca je bacila pogled prema
pokrajnjoj ostavi. Susjedna prostorija očito je služila za pranje posuđa i pripremu
namirnica.
U prostorijama je bilo kao u košnici. Središnji stol bio je krcat povrća. Na njegovoj
suprotnoj strani stajala je rumena žena, krupnih ruku uronjenih u zdjelu s tijestom.
Gospođa Cantle je šapnula Francesci. »To je kuharica - prezime joj je Doherty, ali mi je
uvijek zovemo samo kuharica.«
Brojno osoblje - sudopere i kuhinjske pomoćnice - trčalo je uokolo. Usredotočena na
svoje tijesto, kuharica nije podizala pogled - buka koraka po podnim pločama i zveket
lonaca i zdjela pokrili su njihov dolazak.
Unatoč svem tom metežu, Ferdinanda je bilo lako uočiti. Mršav muškarac maslinaste
kože, kao mrak crne kose koja mu je padala preko čela dok je mahao nožem, stajao je s
druge strane središnjeg stola, izdajući bujicu zapovijedi na engleskom obogaćenim snažnim
naglaskom dvjema kućnim pomoćnicama koje su ga oblijetale poput pčela.
Gospođa Cantle se nakašljala. Ferdinand je podignuo pogled.
Ugledao je gospođu Cantle, a zatim i Francescu. Nož mu je zastao u pola pokreta. Usta
su mu se širom rastvorila.
Kako je kasnila na vjenčanje, Ferdinand ju je sada prvi put vidio. Francesca je bila
zahvalna gospođi Cantle kad je pljesnula rukama da privuče pozornost cijelog osoblja.
Svi su zastali. I zagledali se u njih.
»Njezino gospodstvo je došla razgledati kuhinju.«
Francesca se nasmiješila i prošla pokraj gospođe Cantle. Pogledom je prešla po cijeloj
prostoriji, zaustavljajući se nakratko na svakom licu i napokon se zaustavivši na kuharici.
Nagnula je glavu. »Vi ste kuharica, vjerujem?«
Žena je porumenjela i naklonila se, podignuvši ruke samo da bi ih opet zarinula u
tijesto. »Ja... oprostite, gospoja.« U očaju je pogledom tražila nekakvu krpu.
»Ne, ne - ne želim vas prekidati.« Francesca je pogledala u zdjelu. »Je li to za današnji
kruh?«
Nakon kratkotrajne šutnje, kuharica je odgovorila: »Ovo će se peći popodne, gospoja.«
»Pečete kruh dvaput na dan?«

99
 Knjige.Club Books

»Da - nije to neki napor i znači da je kruh uvijek svjež.«

Francesca je kimnula. Čula je kako se Ferdinand vrpolji i okrenula se prema njemu. »A
vi ste Ferdinand?«
On je položio nož na grudi i naklonio se. »Bellisima«, promrmljao je.
Francesca ga je upitala iz kojeg dijela Rima potječe. Na talijanskom.
Njemu su se usta opet širom rastvorila, a zatim se oporavio i iz njega je izbila prava
bujica riječi na talijanskom. Francesca ga je samo kratko pustila da brblja, a onda ga
ušutkala. »A sada«, rekla je, »voljela bih porazgovarati o današnjem jelovniku. Gospođo
Cantle - imate li olovku i papir?«
Gospođa Cantle je pohitala po njih u svoju sobu. Ferdinand je iskoristio trenutak da
izbrblja svoje prijedloge - na talijanskom.
Francesca je samo kimala i slušala. Kad se gospođa Cantle vratila i pripremila se za
zapisivanje, Francesca je podignutim prstom zaustavila Ferdinanda, a zatim nabrojila jela
koja je izabrala iz njegova repertoara za ručak. Zatim se okrenula kuharici. »A uz čaj bih
jako voljela pogačice.«
Kuharica je iznenađeno podignula pogled, a zatim veoma spremno kimnula. »Da - mogu
ih za vas pripremiti.«
Ferdinand je uskočio s bujicom prijedloga; Francesca mu je domahnula da prestane. »A
sada, za večeras...« Precizno je odredila jelovnik za večeru, dajući jasno do znanja da je
Ferdinand zadužen za različita jela, što ga je donekle primirilo. Zatim je došla do deserta.
»Deserti. Čula sam za jedan - puding od limuna.« Pogledala je kuharicu. »Znate ga
pripremiti?«
Kuharica je kratko pogledala gospođu Cantle, ali je kimnula »Da.«
»Dobro. Kuharice, zasad ćete vi biti zaduženi za deserte za večeru.«
Ferdinand je kiptio. »Ali...« Nastavio je nizati talijanske deserte. Francesca ga je oštro
pogledala i na talijanskom rekla: »Valjda shvaćate da je vaš gospodar Englez?«
Ferdinand ju je zbunjeno pogledao. Nastavljajući na talijanskom, Francesca je rekla:
»Dok ja i vi poznajemo talijanska jela, bilo bi vam jednako tako dobro da svoju stručnost
proširite i na engleske pudinge.«
»Ne znam ništa o tim pudinzima.«
Riječ »pudinzi« bila je izgovorena s mnogo prijezira. Francesca se samo nasmiješila.
»Ako ste doista mudri i želite uspjeti, zamolit ćete kuharicu da vas nauči pripremati engleski
puding.«
Ferdinand je počeo prosvjedovati. »Ta žena me ne voli.«
»Ah, ali sada shvaćate da bi se njezino učenje moglo pokazati korisnim, pa pronađite
način - možda tako što ćete joj pokazati svoje dekoracije koje bi mogla staviti na puding.
Pobrinuvši se, naravno, da ona shvaća da razumijete važnost njezinih pudinga među ostalim
jelima. Očekujem da ćete zajedno surađivati kako biste osigurali ravnotežu okusa.«
Ferdinand je zurio u nju. Talijanski dio njihova razgovora vođen je brzom paljbom i
potrajao je manje od minute. Uz blaženi osmijeh, Francesca je zadovoljno kimnula. »Vrlo
dobro. A sada...« Okrenula se u mjestu i krenula prema vratima koja su vodila natrag u kuću,
prenuvši Irvinga i pravu malu vojsku posluge koja se okupila slušati. Francesca im se
graciozno naklonila i prošla pokraj njih. »Gospođo Cantle?«
»Dolazim, gospoja.«
Lady Elizabeth ih je pratila na začelju, svim se silama trudeći da prikrije osmijeh.
Ostatak njihova obilaska protekao je mnogo mirnije, ali bio je ispunjen pojedinostima.
Kad su se vratili u prizemlje, Francesca je u gospođi Cantle već stekla snažnu potporu.
Laknulo joj je što je glavnu domaćicu bilo tako lako pridobiti. S obzirom na veličinu kuće i
složenost upravljanja njome, pouzdana potpora bit će nešto što će joj trebati.

100
 Knjige.Club Books

»Draga moja, to si veoma dobro obavila.« Lady Elizabeth je sjela u svoj naslonjač u
obiteljskom salonu. Gospođa Cantle vratila se svojim obvezama; Henni je u svojem
naslonjaču plela, spremna čuti izvještaj. »Cantleicu si imala u džepu onoga časa kad si
pokazala volju da olakšaš kuharici. Ona i Cantleica zajedno rade mnogo godina - ovdje su od
vremena dok su još bile cure.«
Lady Elizabeth je preko salona pogledala prema počivaljci na kojoj se smjestila
Francesca. »Premda, Cantleica je već bila na tvojoj strani - već pozvati je da nas prati bio je
genijalan potez.«
Francesca se nasmiješila. »Željela sam biti sigurna da shvaća kako je cijenim.«
»Uspjela si ih sve u to uvjeriti.«
»Ali, jednako tako cijenim ono što ste vi i Henni učinili da mi olakšate. Bez vaše pomoći
sve bi bilo puno teže.«
Obje starije žene su se činile zatečenima, a onda su porumenjele.
»Pa, samo za slučaj da to ne shvaćaš«, promuklo je rekla Henni, »kad se jednom
preselimo u udovičku kuću, očekivat ćemo redovite izvještaje.«
»Česte redovite izvještaje.« Lady Elizabeth stisnula je usne. »Još uvijek ne mogu
vjerovati da bi moj sin bio takav idiot da umisli kako bilo koji Rawlings može uspjeti u« -
neodređeno je mahnula rukom - »razdvojenom braku. Morat ćeš me doći uvjeravati kako
zapravo dolazi pameti.«

Hoće li on doći pameti? Bilo je to pitanje koje je brinulo Franceses Manje ju je brinulo koliko
bi to moglo potrajati. Udala se za njega; bračna veza traje cijeli život. Nekoliko mjeseci, čak i
godinu - toliko je bila voljna čekati. Čekala je sve dosad, čekala njega.
Čekala šansu da ostvari svoje snove.
Nakon ručka svi su pješice pošli do udovičke kuće, pod stablima golemog parka. Nije
bilo daleko, ali udovička kuća se iz dvorca nije vidjela, zaklonjena drvećem i uzvisinom
terena.
Nakon razgledanja lijepe georgijanske kuće i druženja uz čaj koji je poslužila sluškinja
očito još uspaničena zbog svojeg nedavnog promaknuća, Francesca i Gyles su se sami vratili
u dvorac.
U predvorju je Gylesa zaustavio Wallace zbog nekog posla oko imanja. Ispričao se i
napustio je; Francesca se stubama uspela do svoje spavaonice neuobičajeno sama - u
takvom luksuzu u posljednje vrijeme nije uživala. Premda je gotovo bilo vrijeme da se
odjene za večeru, nije pozvonila Millie nego je iskoristila trenutak da stane pokraj prozora i
pusti da joj misli lutaju.
Nije trebalo previše mudrosti da shvati kako bi ga bilo kakav pritisak s njezine strane,
bilo kakav otvoren zahtjev samo još više udaljio od nje - barem emocionalno. U njemu će
proraditi obrambeni nagon i neće biti u stanju doprijeti do njega - bio je dovoljno jak da joj
se odupre, ako poželi.
Morat će biti strpljiva. I nadati se. I pokušati obuzdati svoje srce.
I učiniti jedino što je mogla da zadrži ravnotežu.
Nažalost, to jedino bilo je nespojivo s obuzdavanjem srca. Duboko udahnuvši, kratko je
zadržala dah, a zatim izdahnula i okrenula se prema sobi. Prišavši užetu zvona, pozvonila je
Millie.

101
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

K ad je Gyles ujahao u dvorište staja, do njega je odmah dotrčao konjušarski pomoćnik.

Sjahao je; momak je poveo konja u staju. Gyles je kratko oklijevao, a zatim je i sam
ušao u staju. Zaustavio se pred odjeljkom u kojem je Regina mirno žvakala sijeno. »Njezino
gospodstvo danas nije izjahalo van.«
Gyles se okrenuo i ugledao Jacobsa kako mu prilazi niz prolaz među odjeljcima.
»Krenula je u šetnju. Vidio sam je kako odlazi prema rijeci.« Gyles je nagnuo glavu.
Činilo se da nema smisla nijekati da se nije zapitao gdje je ona. Vratio se nazad na sunce.
Bilo je rano popodne i vani je bilo veoma ugodno. Previše ugodno da bi se vratio do
poslovnih knjiga koje su ga čekale u kući.
Pronašao ju je na uzvisini koja je gledala na riječnu okuku. Sjedeći na klupi okruženoj
grmljem u cvatu, leđima okrenuta starim zidinama, promatrala je rijeku i polja. U dnevnoj
haljini boje jaglaca i s tamnim uvojcima sputanim jednostavnom žutom vrpcom, izgledala je
poput firentinske princeze, zamišljene i odsutne. Nedodirljive. Neznane. Zastao je, čudno
nesiguran ima li je pravo smetati, tako utonulu u misli i tako nepomičnu da su joj vrapci
skakutali u travi oko nogu.
Lice joj je bilo smireno, pribrano - odsutno. Zatim je okrenula glavu, zagledala se ravno
u njega i vedro se nasmiješila.
Pokazala je rukom. »Ovdje je tako lijepo. Divila sam se pogledu.«
Proučio joj je lice, pa prešao i onih posljednjih nekoliko koraka do klupe. »Otišao sam
do mosta.«
»Oh?« Uklonila je skute haljine da i on može sjesti. »Je li gotov?«
»Zamalo.« Sjeo je i pogledom prešao preko zemlje - njegove zemlje, njegovih polja,
njegovih livada. »Novi nosači će osigurati da ga opet ne izgubimo.«
»Koliko obitelji živi na imanju?«
»Oko dvadeset.« Pokazao je rukom. »Vidiš one krovove? To je jedno od sela.«
Pogledala je u smjeru u kojem joj je pokazao, pa zatim pokazala na istok. »Je li ono
ondje još jedno?«
»Da.« Odmjerio ju je pogledom. »Sigurno si već neko vrijeme ovdje, kad si ga
primijetila.« Tri slamnata krova bila su gotovo potpuno skrivena drvećem.
Podignula je lice prema povjetarcu, očito uživajući u tome kako se poigravao njezinom
kosom. »Već sam nekoliko puta dolazila ovamo. Ovo je izvrstan vidikovac za proučavanje
krajolika.«
Čekao je, promatrajući je, ali ona je ostala zagledana u zelenilo i šutljiva.
»Jesi li imala nevolja s osobljem?«
Okrenula je glavu. »Ne.« Upitno ga je pogledala. »Zar si mislio da ću imati?«
»Ne.« Primjećivao je skrivenu provokaciju koja joj se skrivala u očima. »Ali, pitao sam
se kako ti ide.«
Lice joj se ozarilo. »Jako dobro.« Ustala je i pogledi su im se razišli. »Ali trebala bih se
vratiti.«
Potisnuvši osjećaj nelagode, ustao je i on i krenuo s njome ukorak uz strmu obalu.
Posljednja dva dana trudio se doznati nešto o tome kako se snalazi i nosi sa situacijom. Je li
sretna. S obzirom na stanje stvari, nije ju to mogao otvoreno pitati. No sada je prošao već
tjedan od njihova vjenčanja i premda nije imao nikakvih primjedbi, pitao se je li zadovoljna.
Napokon, bila mu je žena i ako je postigao ono što je želio zahvaljujući njezinu

102
 Knjige.Club Books

razumnom prihvaćanju njegova plana, činilo se poštenim da i ona u najmanju ruku bude
zadovoljna svojim novim životom.
Ali, nije ju to mogao jednostavno pitati, a ona je na sve njegove upite odgovarala kratko,
smiješeći se i zaobilazeći ono što ga je zanimalo. A zbog svega toga samo je postajao još
znatiželjniji.
Na vrhu uspona je zastala, duboko udahnula mirise koji su ispunjavali zrak i
prepredeno mu se nasmiješila. Promatrala ga je dok joj se pridruživao, izazivajući ga da joj
pogledom odmjeri grudi i stas jasno istaknut činjenicom da joj je povjetarac zalijepio haljinu
za tijelo.
Još jedan od njezinih trikova - odvlačenje pažnje. Podignuo je obrvu, a ona se nasmijala.
Taj promukli ton ga je prožeo, podsjećajući ga na proteklu noć i na igre koje su igrali.
Bila je stručnjakinja u odvlačenju pažnje.
Smiješeći se, uhvatila ga je za ruku. Zaputili su se preko travnjaka dok im je suho lišće
šuštalo pod nogama, a zrakom se širio miris jeseni.
»Želiš li nešto - bilo što povezano s kućanstvom i kućom - valjda znaš da samo trebaš
pitati?«
Od toga njegovog oporog komentara zadrhtale su joj usne. Nagnula je glavu; svileni crni
pramenovi lepršavo su mu milovali obraz. »Upamtit ću to, ako otkrijem da nešto trebam.«
Pogledala ga je ispod trepavica, što joj je bila navika - već je to naučio. Uhvatio joj je
pogled, zarobio ga, zadržao. Nakon dugog trenutka, polako je podignuo obrvu.
Francesca je odvojila pogled od njegovog i pogledala preda se. »Ako otkrijem da nešto
trebam... ali trenutačno imam sve što... Tko je to?«
Bez daha, sretna što može izbjeći laži, pokazala je prema crnoj kočiji što se dovezla u
dvorište.
»Pitao sam se koliko će im trebati.«
Ton Gylesova glasa nagnao ju je da ga opet pogleda, ovaj put ne krijući zbunjenost.
»Kočija pripada našim najbližim susjedima, Gilmartinima. Iznenađuje me što je
gospođa Gilmartin uspjela izdržati cijeli tjedan.«
»Nisu bili na vjenčanju?«
Gyles je odmahnuo glavom. Uzevši je za ruku, poveo ju je uza stube. »Bogu hvala, bili su
u posjetu Škotskoj.« Pogledao je prema njoj. »Pripremi se na izljeve oduševljenja.«
Ona se zbunjeno namrštila, ali pustila ga je da otvori vrata i povede je preko praga...
»Ah! Eto ih! Dakle, zaboga!« Krupna matrona široke stražnjice i s lepršavim prugastim
ružičastim šalom spustila se do Francesce. »Dakle, bogami.« Žena je postrance pogledala
Gylesa. »Kakav si ti pokvarenjak. A ovdje su sve dame bile sigurne da ti je brak mrzak!« Ha-
ha!« Dama je ozareno odmjerila Francescu, a zatim je ovlaš poljubila u obraz. »Wallace nas
je pokušao uvjeriti da niste dostupni, ali mi smo vas jasno kao dan vidjeli na padini.«
Francesca je razmijenila poglede sa skamenjenim Wallaceom, a zatim uzela gospođine
ruke u svoje. »Lady Gilmartin, nije li tako?«
»Aha!« Njezino gospodstvo namignula je Gylesu. »Vidim da mi moj ugled prethodi.
Naravno, moja draga, mi živimo odmah iza sela.«
Uhvativši njezino gospodstvo pod ruku, Francesca ju je povela prema gostinskoj sobi.
Irving je pohitao otvoriti vrata.
Lady Gilmartin brbljala je dalje. »Moraš doći k nama na čaj, naravno, ali pomislih smo
najprije svratiti danas popodne i izraziti ti dobrodošlicu u našu malu zajednicu. Eldrede?«
Došavši do sredine gostinske sobe, Francesca je pustila ruku njezina gospodstva,
okrenula se i ugledala anemičnog gospodina kako ulazi zajedno s Gylesom. Pokraj Gylesa je
izgledao slabašan i krhak. Naklonio se i slabašno nasmiješio; Francesca mu je uzvratila
osmijeh. Duboko udahnuvši, pokazala je lady Gilmartin prema sofi. »Molim vas, sjednite.

103
 Knjige.Club Books

Wallace - popit ćemo čaj.«

Spustivši se u naslonjač, Francesca je promatrala kako lady Gilmartin popravlja svoje
šalove.
»Dakle, gdje smo ono bili?« Njezino gospodstvo podignula je pogled. »Oh, da - Clarissa?
Clarissa? Kamo si nestala, curo?«
U sobu je utrčala blijeda, punašna i neprilično namrštena djevojka, naklonila se
Francesci, a zatim se sručila na sofu do svoje majke.
»Ovo je moja draga.« Lady Gilmartin potapšala je svoju kćer po koljenu. »Tek neznatno
premlada da bi se uspoređivala s tobom, moja draga« - njezino gospodstvo pokazalo je
glavom prema Gylesu - »ali mi u nju polažemo velike nade. Clarissa će od sljedećeg ljeta
krenuti na sva sezonska društvena okupljanja.«
Francesca joj je poželjela sve najbolje i izbjegla pogled svojeg muža. Sekundu poslije
pogled joj se zaustavio na krhkom gospodinu koji je sa zakašnjenjem ušao u sobu.
Zatreptala je i propustila čuti sve što je lady Gilmartin govorila. Njezino gospodstvo se
okrenulo. »Ah, Lancelote. Dođi i nakloni se, dječače.«
Tamnokos, zanimljivo blijed, prilično zgodan premda na nekakav hinjen način, mladac
je - jer zapravo je bio upravo to - prezrivim pogledom odmjerio sve u prostoriji. A zatim mu
se pogled zaustavio na Francesci.
»Oh. Gle ti to!« Dotad zasjenjene umornim kapcima, crne oči su mu se širom otvorile.
Znatno većom brzinom nego dotad, Lancelot je prišao i kićeno se naklonio pred
Francescom. »Gle!« ponovio je, uspravljajući se.
»Lancelot ovoga ljeta ide s nama u London.« Lady Gilmartin je sva zračila od
zadovoljstva. »Mislim da mogu bez dvojbe reći kako ćemo prilično uskomešati stvari.
Prilično uskomešati!«
Francesca se uspjela pristojno nasmiješiti, zahvalna što se pojavio Wallace s čajem,
praćen Irvingom koji je nosio pladanj sa slasticama. Dok je ulijevala čaj i njezini gosti
pijuckali i pohlepno jeli, učinila je sve da razgovor skrene na konvencionalnije teme.
Gyles se i dalje držao po strani, tiho uz prozor razgovarajući s lordom Gilmartinom. Kad
mu je Francesca napokon ulovila pogled, šaljući mu jasne poruke, kratko je podignuo obrvu,
a zatim rezignirano poveo lorda Gilmartina bliže njegovoj obitelji.
To nije bilo najsretnije rješenje. Čim je shvatila da je Gyles u blizini, Clarissa se počela
nesuvislo smiješiti. Zatim se počela hihotati, što je Francesca jedino mogla protumačiti kao
posljedicu lošeg odgoja, i počela izazovno pogledavati Gylesa.
Prije nego je Francesca dospjela smisliti kako napraviti novi razmještaj u prostoriji i
razdvojiti muža i Clarissu, Lancelot je stupio pred nju, zapriječivši joj pogled. Iznenađeno je
podignula pogled.
»Znate, uistinu ste užasno lijepi.«
Strastveni sjaj u Lancelotovim očima naviještao je da namjerava pasti na koljena i
ogoljeti svoje mladalačko srce.
»Da, znam«, rekla je.
On je zatreptao. »Znate?«
Ona je kimnula. Krenula je ustati, natjeravši ga da uzmakne kako bi joj to dopustio.
»Ljudi — muškarci - mi to uvijek govore. Ali meni to malo znači jer, naravno, to ne mogu
sama vidjeti.«
Slične je riječi koristila i prije kako bi zbunila previše revnu gospodu. Lancelot je ostao
stajati, mršteći se, ponavljajući u glavi njezine riječi, pokušavajući smisliti ispravan odgovor.
Francesca se provukla pokraj njega.
»Lady Gilmartin?«
»Što?« Njezino gospodstvo se trgnula i ispustila kolač koji je jela. »Oh, da, draga moja?«

104
 Knjige.Club Books

Francesca se šarmantno nasmiješila. »Vani je tako lijepo, pa se pitam biste li htjeli

prošetati talijanskim vrtom. Možda bi i Clarissa mogla s nama?«
Clarissa se nadurila i prkosno se okrenula majci, koja je otresla mrvice sa svoje haljine,
usput kratkovidno škiljeći prema prozorima.
»Dakle, draga, naravno, voljela bih, ali mislim kako je vrijeme da pođemo. Ne bismo
htjeli dalje smetati.« Lady Gilmartin se oglasila uobičajenim promuklim smijehom. Ustajući,
prišla je Francesci i šapnula joj: »Znam kakvi su muškarci, draga - ma bili možda i lordovi ili
grofovi. Posve neobuzdani prvih dana. Ali, to prolazi, znate - vjerujte meni.« Potapšavši
Francescu po ruci, lady Gilmartin je pohitala prema vratima.
Francesca je požurila za njom, kako bi se potpuno uvjerila da ide u pravom smjeru.
Clarissa je stupala za njima; još uvijek zbunjeni Lancelot išao je za njom. Gyles i lord
Gilmartin preuzeli su začelje.
Lady Gilmartin ih je napustila srdačno se pozdravivši, sa svojom šutljivom djecom za
petama. Posljednji je s trijema sišao lord Gilmartin; uzeo je Francescu za ruku i naklonio se.
»Draga moja, zračiš ljepotom i Gyles je pravi sretnik što te je dobio.« Njegovo
gospodstvo se nasmiješio, a zatim kimnuo i sišao stubama.
»Upamti!« dozvala ju je lady Gilmartin iz kočije. »Slobodno svrati kad god poželiš i
osjetiš potrebu za društvom prave dame.«
Francesca se uspjela nasmiješiti i kimnuti glavom. »Zaboga«, promrmljala je Gylesu koji
je stajao do nje, »što misli o tvojoj majci i teti? Da su tek jučer ušle u visoko društvo?«
Nije joj ništa odgovorio. Podignuli su ruke na pozdrav dok je kočija odlazila niz prilaz.
»Ovo je lijepo obavljeno - moraš to reći mami. Ona se nikako nije uspijevala spasiti od njih.«
»Bio je to čin očajnika.« Francesca se nastavila smiješiti i domahivati. »Trebao si me
upozoriti.«
»Nema načina kako ikoga na odgovarajući način upozoriti na lady Gilmartin i njezinu
djecu.« Nakon kratke šutnje, Gyles je promrmljao: »Nisi valjda mislila da će biti jednostavno
biti mojom groficom, zar ne?«
Francescin osmijeh je postao iskren. Ton glasa mu je bio bezbrižan, dovoljno da ga se
može protumači kao izazov - ali ispod se skrivalo pravo pitanje. Pogledavši ga u oči,
smekšala je osmijeh. »Baš mi je ugodno biti tvojom groficom.«
Njemu je zaigrala obrva. »Ugodno?«
Nije ju držao za ruku, ali ipak se tako osjećala. Ispitivački joj je proučio oči, pa se
pribrao. »Nisam to pitao.«
Izgovorio je to tek tihim mrmljanjem, njoj na uho.
»Nisi?« Morala se potruditi da ne spusti pogled do njegovih usana.
Gyles joj je proučio smaragdne oči, želeći više, ali ne znajući kako to zatražiti. Morao je
pokušati, pritisnuti je...
»Moj lorde? Oh.«
Okrenuo se. Wallace je stajao na vratima koja je upravo otvorio. »Da?«
»Oprostite, moj lorde, ali željeli ste da vas obavijestim kad stigne Gallagher.«
»Vrlo dobro - odvedi ga u ured. Za trenutak ću doći onamo.«
Okrenuo se da bi ga dočekao vedar osmijeh i pokret rukom kojim je predložila da se
vrate u kuću.
Francesca je prva stupila u predvorje. »Gallagher?«
»Moj predradnik.« Gyles ju je pogledao. Prošao je trenutak. »Moram s njime raspraviti
više toga.«
»Naravno.« Skrivala se iza nasmiješene maske. »Ja moram popričati s Irvingom.«
Kratko je oklijevala, pa pridodala: »Pretpostavljam da ćemo sutra imati posjet gospodina
Gilmartina. Želim Irvingu reći da me ispriča.«

105
 Knjige.Club Books

Gyles je susreo njezin pogled, pa kimnuo. Okrenuo se otići, a zatim se opet vratio njoj.
»Budeš li imala ikakvih problema...«
Ona ga je zabljesnula smiješkom. »Više sam nego sposobna nositi se s nezrelim
mladcima, moj lorde.« Zaputila se prema obiteljskom salonu. »Ne brinite se.«
Riječi kao da su doplutale do njega. Gyles ju je promatrao kako odlazi, pitajući se o
čemu se to ne bi trebao brinuti.
Sljedeći dan svanuo je prekrasno vedar kao i prethodni. Gyles je cijelo jutro proveo
jašući svojim imanjem, razgovarajući sa seljanima, prikupljajući podatke o tome na što valja
obratiti pažnju prije dolaska zime. Pobrinuo se da se vrati nazad u dvorac u vrijeme ručka,
na vrijeme da provede sat sa svojom ženom.
»Dan je prekrasan!« Sjela mu je zdesna - dogovorili su se prekinuti tradiciju prema
kojoj su trebali sjediti na suprotnim stranama stola, previše razdvojeni da bi mogli
razgovarati. »Jacobs mi je pokazao cestu koja vodi uz rijeku. Njome sam otišla sve do novog
mosta.« Nasmiješila mu se. »Izgleda veoma čvrsto.«
»Nadam se da je tako.« Račun za drvu građu nedvojbeno ga čeka u njegovoj radnoj sobi.
Gyles je potisnuo te svakodnevne stvari iz uma i nastavio uživati u jelu i u društvu.
Nije ju šarmirao ni izazivao - iz nekog razloga, njegov inače spreman jezik u njezinoj je
prisutnosti šutio. Ipak, uspio se nevino šaliti, ali oboje su bili svjesni da tako samo skriva
dublje osjećaje, dojmove o njihovu zajedničkom životu. Ona je bila vještija i samouvjerenija
na tom području nego on, pa joj je prepustio da vodi razgovor, primjećujući da je rijetko
dopuštala da odluta u teme koje bi pobliže dotaknule ono što se među njima zbivalo.
»Gospođa Cantle je rekla da su šljive izvrsno rodile. Doista, čini se da će voćnjak biti
krcat.«
Slušao je kako ga obavještava o svim onim malim stvarima za koje je oduvijek znao da
se u dvorcu događaju. Znao je to kao dječak, ali je kao muškarac zaboravio. A sada,
promatrajući ih njezinim očima, nakon što mu je opet skrenula pažnju na njih, vratila ga je
natrag u djetinjstvo - i podsjetila da sitna zadovoljstva ne nestaju kako čovjek stari, ne ako
se sjeti potražiti ih, vidjeti i cijeniti.
»Napokon sam pronašla Edwardsa i pitala ga za živice u talijanskom vrtu.«
Gylesu su se usne stisnule. »I, je li ti odgovorio?«
Glavni vrtlar Edwards bio je tvrdoglav čovjek iz Lancashirea koji je živio jedino za
drveće i gotovo nije mario ni za što drugo.
»Jest - pristao ih je sutra potkresati.«
Gyles je proučavao iskrenje u Francescinim očima. »Jesi li mu zaprijetila trenutačnim
otkazom ako to ne učini?«
»Naravno da nisam!« Osmijeh joj se proširio. »Samo sam naglasila da se živice sastoje
od malog drveća, a ono je postalo tako zapušteno... dakle, da će ga trebati iščupati ako ga se
ne podreže i pruži mu se novi život.«
Gyles se nasmijao.
A onda je objed završio i došlo je vrijeme da se raziđu, premda se oboje i dalje nije
micalo od stola.
Francesca je pogledala kroz prozor. »Vani je toplo.« Vratila je pogled na Gylesa. »Opet
odlaziš na jahanje?«
On se namrštio i odmahnuo glavom. »Ne. Moram se pozabaviti računima ili će Gallagher
negdje zapeti. Moram poraditi na cijenama koje ću prihvatiti za žetvu.«
»Ima li tu puno posla?«
Odgurnuo je stolicu. »Većinom provjera, a onda i malo aritmetike.«
Samo kratko je oklijevala. »Ako želiš, mogu ti pomoći. Znala sam roditeljima pomagati s
računima.«

106
 Knjige.Club Books

Dugo ju je odmjeravao pogledom, ali nije mu mogla ništa pročitati u očima. Zatim su mu
se usne stisnule, pa je odmahnuo glavom i ustao. »Ne. Bit će lakše da to sam obavim.«
Ona mu je dobacila širok osmijeh - preširok, previše opor. »No, dakle!« Odgurnuvši se
od stola, ustala je i krenula iz prostorije. »U tom te slučaju prepuštam tome.«
On je kratko oklijevao, a zatim za njom krenuo van.

Ako joj ne dopušta da mu pomogne u vođenju imanja, poći će razgovarati s njegovom

majkom. Koja će vjerojatno iz nje izvući cijelu priču, a zatim suosjećati s njome, zbog čega će
se osjećati bolje i prije uspjeti zaboraviti taj incident.
Još su bili na početku; lady Elizabeth i Henni su je upozorile da treba biti strpljiva.
Ali, strpljenje joj nije bila jača strana.
»Kakva budala! On mrzi aritmetiku - oduvijek ju je mrzio«, zaključila je Henni.
»Zapravo, mislim da je to ohrabrujuće.« Lady Elizabeth je pogledala Francescu. »Kažeš,
razmišljao je o tome?«
»Cijelu jednu sekundu.« Prekriženih ruku, Francesca je šetala salonom udovičke kuće.
Od šetnje kroz park je živnula i usmjerila joj je misli u drugom smjeru. Napokon, imala je na
raspolaganju brojne opcije kad je u pitanju bio njihov zajednički život. »Pričajte mi malo o
obitelji. O Rawlingsima.« Zastavši uz naslonjač, napokon je sjela. »Po onome što sam
shvatila tijekom vjenčanja, obitelj se čini razdvojenom.«
Henni je frknula. »Prije bih rekla, raspalom.« Kratko je razmislila, pa dodala. »Premda
za to nema pravog razloga. Jednostavno se tijekom godina tako dogodilo.«
»Ljudi se razilaze«, rekla je lady Elizabeth.
»Ako se nitko ne potrudi zadržati ih na okupu.«
Lady Elizabeth ju je prepredeno odmjerila. »Što ti je zapravo na umu?«
»Nisam sigurna. Najprije trebam doznati više, ali napokon, ja sam...« Potražila je prave
riječi. »Matrijarh, zar ne? Ako je Gyles glava obitelji a ja sam njegova grofica, tada je na meni
da opet okupim obitelj. Nije li tako?«
»Ne mogu reći da sam ikad čula kako je itko to izgovorio tako izravno, ali tako je.«
Henni je kimnula. »Hoću reći, želiš li u to uložiti napor. Moram ti reći da to neće biti lako.
Rawlingsi su oduvijek bili silno neovisna gomila.«
Francesca je kratko proučila Henni, pa se nasmiješila. »Možda muškarci, a i žene do
neke mjere. Ali žene su dovoljno mudre da bi znale kako snaga leži u zajedništvu, zar ne?«
Lady Elizabeth se nasmijala. »Draga moja, ako si voljna u to uložiti energiju, mi ćemo
biti sretne da te opskrbimo znanjem. Što ti kažeš, Henni?«
»Oh, ja sam potpuno za to«, potvrdila je Henni. »Jedino, osobno sam provela godine u
društvu muških Rawlingsa, tako da mi se razdvojenost obitelji čini normalnom. Ali, imaš
potpuno pravo. Svima će nam biti bolje ako se međusobno bolje upoznamo. Pa jedva da
znamo i sva njihova imena!«
»Tako je! Sjećaš li se onog strašnog Egberta Rawlingsa koji je oženio onu malu jadnicu -
kako joj je ono bilo ime?«
Francesca je slušala kako se lady Elizabeth i Henni uspinju obiteljskim stablom,
pokazujući na jednu granu, pa na drugu.
»Djelomični prikaz obiteljskog stabla nalazi se u staroj Bibliji u knjižnici«, rekla je lady
Elizabeth kada su napokon, iscrpljene, odlučile popiti čaj. »Samo glavne loze, ali to će ti - i
nama - pružiti mjesto odakle početi.«
»Pronaći ću je i načiniti kopiju.« Odloživši praznu šalicu na pladanj, Francesca je ustala.
»Bolje da pođem natrag. Nakon zalaska sunca postane hladno.«
Poljubila ih je u obraze i napustila ih, znajući da će još sat vremena ostati nagađati o
svemu onome što im nije rekla. Zaboravivšina to i na razdvojene Rawlingse, odlučila je

107
 Knjige.Club Books

jednostavno uživati u šetnji velikim parkom i suncu koje se probijalo kroz drveće,
obasjavajući otpalo lišće i šireći miris jeseni mirnim zrakom.
Sve je bilo tiho i spokojno. Slobodne, misli su joj lutale - do onog drugog pošumljenog
mjesta koje je voljela, do Nove šume. Odatle se učas dolazilo do Rawlings Halla i onih koji su
u njemu živjeli. Do Franni. Mučilo ju je njezino ne baš sretno stanje, tjerajući je da razmisli
kako sebe uvjeriti da Franni nije bila povrijeđena događajima koji su prethodili njezinu
vjenčanju.
Kad je o tome bolje razmislila, rješenje je bilo vrlo jednostavno.

* * *
Vidio ju je kako šeta zlatnom raskoši drveća, njegovim parkom, kako dolazi kući, njemu.
Nagon da joj pođe ususret i privuče je u zagrljaj bio je tako snažan da mu se činilo kao da ga
nešto privlači njoj.
Otišla je do udovičke kuće. A on je posljednjih pola sata šetao uz prozore, znajući da će
se ubrzo vratiti, znajući iz kojeg smjera. Cijelog se poslijepodneva pokušavao usredotočiti
na svoje poslovne knjige, govoreći sebi kako bi bilo gore da je prihvatio njezinu pomoć. Pa
ipak, nikako mu nije izlazila iz glave, poput duha koji se skriva u mračnim kutovima,
čekajući da ga namami na sanjarenje ako mu pažnja imalo popusti.
Posao s knjigama bio je tek napola gotov. Pogledao ih je, otvorene na njegovu radnom
stolu.
Kvragu i odlučnost - morao je izići. Protegnuti noge. Udahnuti plućima svjež zrak.
U predvorju je naišao na Wallacea. »Ako dođe Gallagher, ostavio sam procjene na
svojem stolu.«
»Vrlo dobro, gospodine.«
Na trijemu je zastao, potražio ju je pogledom - i ugledao kako prolazi kroz ogradu u
voćnjak. Sišavši ulaznim stubama, zaputio se prema prolazu u niskom zidu koji je odvajao
talijanski vrt od polja zasađenog starim voćkama. Većina ih je bila prepuna zrelih plodova.
Dok je hodao pod povijenim granama, zapljusnuli su ga teški mirisi.
Sunce je već bilo nisko na nebu, zračeći zlaćanim svjetlom. Francesca je stajala u
jednom snopu zraka, okružena nimbusom treperavog svjetla. Ne anđeo nego božica -
Afrodita koja ga je došla ukrotiti. Glavu je zabacila; gledala je u nešto nad sobom. Usporio je,
a zatim shvatio da razgovara s nekim na stablu.
Edwards. Ugledavši svojeg glavnog vrtlara kako sjedi na grani i maše pilom, Gyles je
zastao.
Francesca ga je ugledala - pogledala je u njegovu smjeru, a onda je Edwards nešto rekao
i vratila je pogled natrag na stablo.
Gyles je krenuo prema njima, ali držeći se Edwardsu sleđa. Ako Francesca napastuje
starog osobenjaka, nije želio da ga ovaj zove upomoć. Nije ga iznenadilo zateći Edwardsa u
voćnjaku - u njemu je bilo stabala. Sve ove godine otkad je bio glavni vrtlar, Gyles, njegova
majka, pa čak i Wallace, uzalud su ga pokušavali natjerati da spozna kako postoji biljni život
i manji od mladog stabla. Ako je Francesca imala ikakvih izgleda da u tome uspije, Gyles nije
imao namjere u tome je ometati.
Čekao je dok je ona slušala mrgodna objašnjenja zašto baš ta grana i baš na tom stablu
treba biti odrezana. Slušao je kako se ona smije, podsmjehuje, umiljava i napokon dobiva
Edwardsov mrzovoljan pristanak da provjeri stanje cvjetnih gredica pred ulaznim
dvorištem.
A te su gredice bile prazne otkad ih se Gyles sjećao. Podsjećale su na minijaturne
grobnice, humke zemlje koji pokrivaju nekakve posmrtne ostatke.
Gyles se promeškoljio, sve nestrpljiviji dok je Edwards započinjao još jednu svoju
tiradu. Francesca je pogledala prema njemu, pa gore prema Edwardsu - minutu poslije se

108
 Knjige.Club Books

nasmiješila, mahnula Edwardsu i krenula prema njemu.

Već je bilo i vrijeme, rekao je njegov um. Napokon, rekli su njegovi osjećaji.
»Žao mi je.« Pridružila mu se, smiješeći se. »Veoma je pričljiv.«
»Znam. Uzda se da će tako svakoga odgovoriti od davanja uputa.«
Gurnula je ruku u njegovu. »Jesi li završio unutra?« Spustila je pogled, otresajući lišće s
haljine.
»Samo sam izišao prošetati, nadisati se zraka.« Oklijevao je. »Jesi li bila do paviljona?«
Ona je odmahnula glavom. »Nisam ni znala da postoji.«
»Dođi. Pokazat ću ti.«
Poveo ju je prema rijeci, zadovoljan što joj u očima vidi iščekivanje zabave, vremena s
njime.
»Prije nego što zaboravim.« Kratko ga je pogledala. » Željela sam te pitati imaš li što
protiv da pozovem Charlesa, Ester i Franni u goste.«
Francesca je spustila pogled dok se stubama spuštala na popločenu stazu koja je
prolazila nad rijekom, zahvalna na potpori Gylesove ruke i činjenici da je pazio kuda gazi, ne
gledajući je u lice.
»Na koliko?«
Po tonu njegova glasa moglo se zaključiti da ga to zapravo ne zanima.
»Na tjedan dana. Možda malo dulje.«
Bilo je to ono očito rješenje njezine zabrinutosti za Franni. Mogla bi pisati Charlesu i
zahtijevati da njezin poziv pročita Franni. Jasno će navesti da bi, ako Franni ne želi doći, to
razumjela.
I razumjela bi. Franni je uživala putovati kočijom. Jedini razlog zbog kojeg bi odbila još
jedno putovanje bila bi uznemirenost zbog njezina vjenčanja s Gylesom nakon što je
umislila da je zainteresiran za nju.
»Mislila sam im sutra pisati, tako da mogu doći za nekoliko tjedana.«
Gyles je kratko razmislio, pa kimnuo. »Ako to želiš.«
On nije želio, ali morao je odustati od želje da je zadrži samo za sebe, držeći ostale
podalje. A i posljednje na umu bilo mu je pokvariti ovaj trenutak nakon što je uspio izbjeći
obvezama i provesti neko vrijeme nasamo s njome, podalje od kuće, od svojih poslova,
podalje od njihovih slugu i svih drugih znatiželjnih očiju.
Vrijeme provedeno nasamo s njome postalo mu je dragocjeno.
»Ovuda.« Naglo ju je skrenuo na stazu koja se spajala s onom kojom su dotad hodali.
»Zaboga! Jednostavno bih prošla ovuda i ne bih znala da je ta staza ovdje.«
»Tako je osmišljena. Paviljon je skriven, veoma privatan.«
Spustili su se nizom stuba koje su vodile do paviljona. S kamenih stuba bilo je
pometeno lišće, zaslugom cijele vojske pomoćnih vrtlara koji su bili skloniji od Edwardsa
ispunjavati želje svojem poslodavcu. Staza je vodila do širokog platoa koji se nalazio pred
paviljonom, mnogo bliže rijeci, ali još uvijek znatno više od dosega poplave.
Plato je bio prekriven gustom travom. Obrubljivalo ga je grmlje, a bliže zidu visokog
paviljona raslo je drveće, bacajući sjenu na stazu i paviljon na njezinu kraju. Čvrsta
građevina sazidana od jednakog sivog kamena kao i dvorac, paviljon se pružao od platoa do
strmine nad rijekom. Nije bila riječ o otvorenoj građevini, kao što bi se inače očekivalo od
paviljona, već je bio opremljen prozorima i vratima.
»Ovo je zatvoreni vrt izvan vrtova.« Francesca ga je proučavala dok su mu prilazili.
Gyles je otvorio vrata.
»Oh! Kako prekrasno.« Stupivši na uglačani pod, Francesca se osvrnula oko sebe, a
zatim prišla prozorima. »Kakav veličanstven pogled!«

109
 Knjige.Club Books

»Ja sam na njega već zaboravio«, promrmljao je Gyles, zatvarajući vrata. »Nisam ovdje
bio godinama.«
Francesca je prešla pogledom po udobnom namještaju. »Pa, netko ovamo dolazi -
prozračeno je i nigdje nema ni trunka prašine.«
»Gospođa Cantle. Kaže da joj šetnja dovde godi.« Ostavivši Francescu pokraj prozora,
Gyles je otišao do tapiserije koja je uokvirena stajala iza sofe. »Moja majka je ovdje
provodila mnogo vremena.«
Tapiserija je u njemu probudila dugo zakopana sjećanja; Gyles je napokon prepoznao
jedan od radova svoje majke, izrađen u vrijeme smrti njegova oca. »Sada joj je predaleko
dolaziti ovamo.«
No, ona ionako ne bi dolazila - sada je to shvaćao. Francesca ga je pitala je li ikad gledao
roditelje kako vode ljubav - on je to zanijekao. Ali, jednom ih je vidio. Igrao se na platou i
čuo njihove glasove. Nije mogao razabrati što govore, sve je to bila šuma zvukova, pa se
prikrao bliže i provirio unutra. Bili su ovdje, na sofi, zagrljeni, ljubeći se i mrmljajući. Nije
razumio što to čine i to ga uopće nije zanimalo. Vratio se igri i više nije razmišljao o tom
događaju.
Njegova je majka beskrajno voljela njegova oca - znao je to cijelo vrijeme. Znao je zašto
ju je obuzela strašna tuga nakon njegove smrti, zašto se nakon toga povukla od svijeta.
Nikad tu ljubav nije dovodio u pitanje, niti sumnjao u njezino postojanje. Ali, zaboravio je
koliko je ljubav bila snažna - kako trajna. Kako je sve te godine bila iskrena.
A sada je bio ovdje s Francescom. Sa svojom ženom.
Do njega je dopro nekakav zvuk; okrenuo se i vidio je kako otvara prozor, širom
rastvara njegova krila. Stražnji dio paviljona bio je naslonjen na strminu, ali suprotne zidove
napola su prekrivali prozori. Prag im je bio u visini bokova, ali uvis su dosezali gotovo do
stropa.
Položivši ruke na široki prozorski prag, Francesca se nagnula van i pogledala dolje, a
zatim na obje strane. »Rijeka je tako blizu da možeš čuti kako žubori.«
»Možeš?« Zaustavivši se iza nje, Gyles ju je obgrlio rukama i privukao sebi. Ona se toplo
nasmijala i nagnula natrag, podignuvši glavu. Gyles se prignuo i položio joj usne na prijevoj
vrata. Jedva primjetno je zadrhtala.
»Pogled je veličanstven.«
Promrmljao joj je te riječi u kožu, a zatim joj rukama obujmio grudi. Zubima je grickao
napete mišiće njezina vrata, a zatim blago zagrizao dublje.
Posegnula je iza sebe, spustivši mu ruke niz bedra. »To je zbog ambijenta«, šapnula je.
»Mogu ga osjetiti.«
Na njemu je bio red da se tiho nasmije; točno je znao što je to mogla osjetiti. Naslonila
mu je glavu na rame i pogledi su im se spojili, tražeći, proučavajući. Nije pokušavao prikriti
svoju žudnju, svoju potrebu, ono što toga časa želi od nje.
Njoj su se usne izvinule u osmijeh, zavodnički, pa se okrenula u njegovu zagrljaju,
okrenula se njemu.
Kad je prignuo glavu, rukom mu je dotaknula obraz. Poljubili su se i to je bio tako dobar
osjećaj. Dovoljno ovisnički da bi oboje uzeli, i dali, i opet uzeli.
Nisu prestajali dok nisu ostali bez daha, oboje obuzeti, željni i gladni. Ona je prva
ustuknula, sve dok stražnjicom nije dotaknula prozorski prag.
On je podignuo obrvu i pogledao je. »Ovdje?«
Ona mu je uzvratila na jednak način - očito ga izazivajući. »Ovdje, moj lorde.«
Nikad nije hinila nekakvu čednost koju nije posjedovala. Rukama joj je obujmio struk i
podignuo je; zaljuljala se i brzo povratila ravnotežu. Podignuo joj je haljinu preko bokova.
Ona je spremno raširila noge i on ju je dodirnuo, obujmio, ovlaš pomilovao, a zatim u nju
gurnuo jedan dugi prst.

110
 Knjige.Club Books

» Oh! « Uhvatila mu se za ramena, nesvjesno čvrsto zatvorivši oči.

Pomilovao ju je, pa gurnuo još dublje, a ona je glasno uzdahnula.
»Da se nisi usudio«, uspjela je promrmljad, ali s odobravajućim smiješkom na usnama.
Milovao ju je i prodirao u nju dok je nije obuzela groznica. Bila je vrela i vlažna; on je bio
oduševljen prepuštanjem njezina tijela njegovu dodiru, njemu.
A zatim mu je odgurnula ruku i prsti su joj se našli na njegovu pojasu. Imao je punu
erekciju, čvrstu poput čelika i veoma spremnu kad su ga njezini prsti pronašli i pomilovali,
pa obujmili. Ali, nije ona mogla tako s njime. Sklonio joj je ruku, široko joj razmaknuo
koljena i ušao u nju.
Snažno je upro i ona je uzdahnula, ukočila se, ali i odmah se opustila i uzvrpoljila.
Obujmio joj je bokove rukama i ušao u nju još dublje, i dublje. Njeno ga je tijelo dočekalo s
dobrodošlicom, sklisko, užareno, željno. Zaplela mu je prste u kosu na zatiljku i zabacila
glavu, čvrsto ga stišćući bedrima, izvijajući bokove da ga primi cijeloga, namještajući se.
Uz posljednji trzaj je cijeli ušao u nju, ukopao se u njezino obilje. Pogledi su im se
susreli; smijeh je utihnuo. Podignula je ruku, položila mu je na obraz i privukla mu usne
svojima, nudeći se.
On ih je prihvatio, i nju, kao što je i ona prihvaćala njega. Želja, strast i potreba su ih
ispunili, uhvatili ih u mrežu slasti i povezali ih još više dok su im tijela tražila i pronalazila
ushit.
Doživljavala ushit. Dok se vrpoljila u njegovu naručju, Francesca se u sebi smiješila i
čekala, osjećajući kako joj se tijelo predaje, opušta i mekša, osjećajući ga kako još dublje
prodire u nju. A onda joj se u promukli uzvik i on pridružio i ispunio je toplinom daleko
opojnijom od tjelesnog osjeta. Radost, sreća - neshvatljiva ali dragocjena.
Stisnuti zajedno, doživjeli su vrhunac. Ona još veći jer joj je pristupio izvan njezine
spavaonice. Ovo nikako nije mogao biti čin iz obveze, premda tako nije ni doživljavala
njihove noćne interludije, ali potvrda da je uistinu tako bila je utješna. Ohrabrujuća.
Pomilovala ga je po kosi, mekoj pod njezinim dodirom, osluškivala kako mu se disanje
smiruje, osjećala kako mu srce usporava.
Osjetila se smiješno izloženom - nevjerojatno ranjivom, čak i uz njegovu snagu koja ju je
okruživala.
No ako je to bila cijena, bila je spremna platiti je. Više nego željna riskirati. Odlučila je
voljeti ga i sada nije više mogla uzmaknuti. Nikad ni neće.
Prešla je svoj Rubikon da mu se baci u zagrljaj.

111
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

V raćali su se parkom kroz sve veći sumrak, zagrljeni. Ona mu je glavu položila na rame.
Oboje su šutjeli. Gyles je sve snažnije osjećao da među njima postoji nešto neopisivo,
nešto što se riječima ne da iskazati.
Njegovo dotadašnje iskustvo nije ga na to pripremilo. Činilo mu se da je spretnija u
svemu tome od njega, no čak i ona je bila oprezna. I ona je štitila svoje srce i skrivala misli i
osjećaje.
Osjećaji. Nešto od čega nije mogao pobjeći, što nije mogao zanijekati. Taj bezgranični
užitak koji je doživio vodeći ljubav s njome bio je nešto posve novo. Dragocjeno do boli,
nešto o čemu je počeo potpuno ovisiti. Unatoč toj ovisnosti, bio je zahvalan - na iskustvu
ljubavi u kojoj je duhovni doživljaj nadjačavao tjelesni, a osjećaji bili uzdignuti na posve
drukčiju ravan.
Dok su se približavali kući, pogledao ju je u lice. Bio je zahvalan na svemu što je bila, na
svemu što mu je donijela.
Podignuvši glavu, pogledao je prema ulaznim vratima.
I bio svjestan da želi više.
Znao je što želi - znao je to već neko vrijeme. Pa ipak, kako može tražiti, i još manje
zahtijevati, njezinu ljubav ako zauzvrat nije i sam voljan voljeti nju, otvoreno i iskreno?
U tišini su se uspeli stubama na trijem. Otvorio je vrata; ona je uz blag, zadovoljan
osmijeh stupila u predvorje. Trenutak je oklijevao, namrštio se pa ušao za njom.

Dva sata poslije opet su se susreli za večerom. Sjedajući na svoje mjesto do Gylesa,
Francesca je bila laka srca, tijela još uvijek ispunjenog zadovoljstvom. Irving je nadgledao
posluživanje, a zatim se osoblje povuklo dok su ona i Gyles kušali laganu juhu koju im je
Ferdinand pripravio. Gyles ju je pogledao. »Ako želiš pisati Charlesu, Wallace će se
pobrinuti da pismo bude odmah isporučeno.«
»Pisat ću sutra.« Željela je pojašnjenje kako Franni doživljava njihov brak. Bio je to crni
oblak koji joj se neprestano nadnosio nad mentalnim obzorom; jako je željela to razjasniti
kako bi, kad za to dođe vrijeme, mogla slaviti neopterećena srca.
Nikad se nije osjećala odlučnijom u namjeri da svoj san pretvori u stvarnost. Premda je
prihvaćala da će oboje morati još poraditi na funkcioniranju njihova braka, nakon današnjeg
popodneva više nimalo nije dvojila o bitnim stvarima, odnosno o temeljima na kojima bi
trebali graditi.
Bila je dovoljno mudra da ostane prizemna i svoja očekivanja ne izloži otvoreno.
Tijekom cijelog objeda ustrajala je na uopćenom razgovoru, svjesna da Gyles ne pokušava,
osim onog početnog komentara, dodati išta svojega. To je nije brinulo.
Nakon objeda zajedno su rame uz rame pošli u predvorje. Ona je krenula prema
obiteljskom salonu.
Iz sjena je istupio Wallace i obratio se svojem poslodavcu. »Dokumente iz radne sobe
ostavio sam u knjižnici kako ste tražili, moj lorde.«
Francesca se okrenula i pogledala Gylesa.
On je susreo njezin pogled. »Morat ćeš me ispričati. Moram pregledati neke
parlamentarne dokumente.«
Nije mu mogla pročitati pogled, ništa osim blagog izraza lica. Dosad bi joj se uvijek
pridružio u salonu; ona bi čitala knjigu, a on bi listao londonske novine. Niz leđa joj je
skliznula hladnoća, kao da joj se spustila hladna kaplja kiše. »Možda bih mogla pomoći.«

112
 Knjige.Club Books

Kad nije odmah odgovorio, pridodala je: »U proučavanju.«

Njemu se lice smrknulo. »Ne.« Nakon kratkotrajnog oklijevanja, pridodao je: »To nisu
stvari kojima bi se trebala baviti moja grofica.«
Ponestalo joj je daha. Stajala je ondje ne vjerujući, obuzdavajući se da nekako ne
reagira. Tek kad se uvjerila da joj je maska čvrsto na mjestu i da neće spasti, kad je bila
sigurna da može prozboriti a da je glas ne izda, nakrivila je glavu. »Kako želiš.«
Okrenuvši se, pošla je prema salonu.
Gyles ju je promatrao kako odlazi, svjestan da Wallace još uvijek stoji u sjeni. Zatim se
okrenuo. Pomoćnik mu je otvorio vrata; ušao je unutra. Vrata su se za njim zatvorila.

Učinio je to za njezino dobro.

Sat poslije Gyles je rukama protrljao lice, a zatim se zagledao u tri debele knjige
otvorene na stolu pred njim, stranica osvijetljenih stolnom svjetiljkom. Na radnoj plohi
ležali su nacrti triju zakona koje su on i određeni broj istomišljenika pripremali već neko
vrijeme. Kako je odlučio propustiti jesenje zasjedanje, dragovoljno se javio da temeljito
istraži ključne točke njihovih prijedloga.
Večeras je učinio malo toga za promaknuće njihovih ciljeva.
Svaki put kad bi krenuo čitati počeo bi ga proganjati izraz Francescina lica, način na koji
joj je naglo izblijedio dotad zadovoljan osmijeh.
Stisnutih usana, privukao je jednu knjigu bliže sebi, kako bi svjetlo bolje osvijetlilo
stranicu. Učinio je užasnu stvar. Nije bio pripravan na ljubav, ne onako kako je ona željela
biti voljena; bilo je bolje to odmah razjasniti i ne ohrabrivati je da pretjeruje - izmišlja,
zamišlja - i nastavi sanjati.
Usredotočivši se na sitna slova, prisilio se na čitanje.
Vrata su se otvorila. Gyles je podignuo glavu. Iz tame se pojavio Wallace.
»Oprostite, moj lorde, želite li još štogod? Njezino gospodstvo se povukla u sobu -
spomenula je da ima blagu glavobolju. Želite li da vam ovamo donesemo čaj?«
Prošao je trenutak prije nego što je Gyles odgovorio: »Ne. Ništa više.« Skrenuo je pogled
ustranu dok se Wallace naklanjao.
»U redu, moj lorde. Laku noć.«
Gyles je odsutno lutao pogledom po mračnoj prostoriji. Čuo je kako se vrata zatvaraju,
ali i dalje je sjedio i zurio preda se. Zatim je odgurnuo stolicu unatrag, ustao i pošao do
visokih prozora. Zavjese su bile razmaknute; zapadni travnjak bio je okupan mjesečinom, a
iza njega se poput pokretnih sjena nazirao voćnjak.
Stajao je i zurio, ali u njemu se vodila žestoka bitka.
Nije ju želio povrijediti, pa ipak jest. Bila mu je žena - njegova žena. Najdublji nagon
govorio mu je da je zaštiti, pa ipak, kako ju je mogao zaštititi od samoga sebe? Od činjenice
da ima dobro znan razuman razlog da sebi ne dopusti voljeti. Ta je odluka bila konačna,
neopoziva. Odluka koju je odavno donio, ne želeći više nikad riskirati.
Posljedice su bile previše strašne, a jad prevelik.
Činilo se da nije bilo drugog izbora. Povrijediti je ili prihvatiti rizik da samoga sebe
uništi.
Stajao je tako pred prozorom dok je mjesec brodio nebom. Kad se napokon okrenuo
prema unutrašnjosti, skratio fitilj svjetiljke i ugasio plamen pa kroz mračnu sobu pošao
prema vratima, u glavi mu je odjekivalo jedno - jedno jedino - pitanje.
Koliki je zapravo strašljivac?

Četiri dana poslije Francesca je odškrinula druga vrata knjižnice i provirila unutra. Ta druga
vrata vodila su u sporedni hodnik, izvan pogleda s ulaznih vrata i slugu u glavnom

113
 Knjige.Club Books

predvorju. Da su je vidjeli kako prilazi bilo kojim vratima, pojurili bi širom joj ih otvoriti - u
ovom slučaju posve suprotno njezinim željama.
Gylesa nije bilo za njegovim stolom, koji je stajao točno na suprotnoj strani prostorije.
Stolica iza njega bila je prazna, ali knjige su ležale otvorene, razbacane po stolu.
Francesca je dokraja otvorila vrata i pogledom prešla po prostoriji. Visoki lik nije stajao
ni uz visoke prozore ni pokraj polica.
Brzo je ušla i zatvorila za sobom. Krenuvši do najbližeg kuta, zaputila se uz police,
razgledavajući knjige.
Njezin oprez nije imao veze s ovim istraživanjem - nije činila ništa neprimjereno. Ali,
željela je izbjeći bilo kakav nepotreban susret s Gylesom. Ako je nije želio u svojem životu,
neka mu bude - bila je previše ponosna da bi ga molila. Od večeri otkad je izabrao svoje
vrijeme nakon večere provoditi podalje od nje pazila je da mu ne dosađuje nimalo više od
nužnoga.
Još uvijek je svake noći dolazio do njezina kreveta i u njezin zagrljaj, ali to je bilo
drukčije. Nijedno od njih ne bi dopustilo da sve ono što se među njima zbiva izvan njezine
spavaonice utječe na ono što se zbiva u njoj.
Barem su u tome imali jedinstveno mišljenje.
Više se nije vraćala do udovičke kuće. Premda bi voljela uživati u utjehama i podršci
svoje svekrve i Gylesove tete, prvo bi je pitale kako se snalazi, točnije, kako se snalazi s
mužem.
Nije znala kako na to odgovoriti, kako smisliti neko uvjerljivo pojašnjenje. Njegovo
odbijanje - kako bi to drukčije mogla protumačiti? - teško joj je palo, pa ipak je tvrdoglavo
odbijala prestati se nadati. Ne dok joj je i dalje svake noći dolazio - ne dok bi ga tijekom
dana mogla uhvatiti kako je promatra mrkim pogledom svojih sivih očiju, ali ne zbog
nezadovoljstva ili nesigurnosti.
Ne, nije izgubila nadu, ali je naučila ne upirati. Henni je definitivno imala pravo. Bio je
potencijalni tiranin, a tirani ne žele da im se nešto nameće. Morala je pustiti da on sam
pronađe pravi put i moliti se da će taj put voditi do odredišta koje je priželjkivala.
A takvu strpljivost nije bilo lako postići. Morala je pronaći nešto čime će zaokupiti misli.
Prisjetivši se namjere da pronađe staru obiteljsku Bibliju i iz nje precrta obiteljsko stablo,
raspitala se kod Irvinga za knjigu; on je pretpostavljao da se Biblija, ogromna stara knjiga,
nalazi u knjižnici. Negdje među tisućama drugih starih knjiga. Mogao se prisjetiti jedino da
je uvezana u crventr kožu i da joj je hrbat vrlo širok.
Minute su prolazile. U obilasku prostorije već je utrošila pola sata. Potrajalo bi to i dulje,
ali na policama je bilo malo tako debelih knjiga. I doista se pokazalo da je na glavnim
policama nema. Tako da su joj još samo preostale police na galeriji.
Izgrađena iznad sporednog hodnika kroz koji je ušla, galerija je bila potpuno ozidana,
bez balustrada. Iz jednog kuta prostorije do nje je vodio niz spiralnih stuba; prošavši kroz
prolaz s nadvojem, Francesca je ugledala usku prostoriju čije su sve zidove pokrivale police
visoke do stropa. Prepune knjiga. Negdje na polovici prostorije nalazila se i poprečna polica,
koja se također uzdizala do stropa i dijelila prostoriju na dva približno jednaka dijela. Uz
jednu njezinu stranu nalazio se prolaz širine vrata.
Grof od Chillingwortha posjedovao je previše knjiga. Ne obazirući se na bol u vratu,
Francesca je obišla prostoriju, tražeći posebno veliku knjigu u crvenoj koži. U prvoj polovici
prostorije nije bilo prozora; jedino svjetlo dopiralo je od visokih prozora koji su se nalazili u
drugom dije|u galerije. Morala je napregnuti vid da pročita naslove nekoliko velikih crvenih
knjiga koje je pronašla.
Nijedna nije bila Biblija.
Završivši pregled prvog dijela prostorije, prošla je kroz prolaz u drugi dio. Nakratko
zaslijepljena sunčevom svjetlošću što je prodirala kroz prozore, zastala je, trepćući.

114
 Knjige.Club Books

Pokazalo se da je silueta za koju je sprva pretpostavila da su nekakve čudne knjižnične

ljestve zapravo njezin muž. Sjedio je u velikoj fotelji, ispruživši duge noge preda se.
Trgnula se i zatomila uzvik iznenađenja. »Oprosti - nisam znala da si ovdje.« Prepoznala
je obrambeni ton u svojem glasu. Okrenula se. »Molim te, oprosti. Otići ću.«
»Ne.«
Kratko je analizirala ton njegova glasa - nedvojbeno zapovjednog, ali protkanog
prikrivenim oklijevanjem - a zatim se okrenula da se suoči s njime.
Izraz lica mu je bio nečitljiv. »Nisi bila u Engleskoj u vrijeme pobune Peterlooa, zar ne?«
»Pobune u Manchesteru?« On je kimnuo; odmahnula je glavom. »Čuli smo za to
naknadno - većina je to opisivala kao žalostan događaj.«
»I bio je.« Napola ustavši, primaknuo je drugu fotelju bliže svojoj; mahnuo je prema njoj
papirom koji je držao u ruci. »Sjedni i pročitaj ovo, pa mi kaži što o tome misliš.«
Kratko je oklijevala, a zatim mu prišla. Utonuvši u fotelju, prihvatila je papir, nekakvu
službenu izjavu. »Što je ovo?«
»Pročitaj.« Zavalio se u fotelji. »Ti si nešto najbliže nepristranom promatraču, nekome
tko nije subjektivan i poznaje samo činjenice koje su, tada i poslije, izazvale burne rasprave
u Engleskoj.«
Brzo ga je pogledala, a zatim se ozbiljno prihvatila čitanja. Do trenutka kad je došla do
kraja, mrštila se. »Ovo se čini - no, nelogičnim. Ne vidim kako mogu zahtijevati takve stvari
ili takvo što tvrditi.«
»Točno tako.« Uzeo je papir od nje. »Ovo bi trebalo poslužiti kao argument protiv
ukidanja zakona o kukuruzu.«
Francesca je oklijevala, pa tiho upitala: »Jesi li ti za ili protiv?«
Presjekao ju je mračnim pogledom. »Za, naravno. Taj prokleti zakon nikad nije trebalo
ni donositi. Mnogo nas je tada bilo protiv njega, ali je ipak prošao. A sada ga moramo
opozvati prije nego što se cijela zemlja ne uruši.«
»Ti si veleposjednik - zar ti zakon o kukuruzu ne ide u korist?«
»Ako se mjeri samo po neposrednoj zaradi, tada da. Ipak, trajni učinak na velika imanja
poput mojega ili Đavolova, ili mnogo drugih, loš je zbog društvenih troškova.«
»Dakle, tvoj glavni argument za ukidanje zakona je financijske prirode?«
»Lordovima financijski razlozi moraju biti jaki, ali po mojem mišljenju drugi su
argumenti još jači. Zakonski potvrđeno vlasništvo nad imanjima nije spasilo francusku
aristokraciju. Oni koji to ne vide, koji odbijaju vidjeti da su se vremena promijenila i da
cjelokupno stanovništvo također ima prava, samo niječu nešto što je očito.«
»Jesi li to istraživao - kako opozvati zakon o kukuruzu?«
»To i veći broj s time povezanih pitanja. Ključ je reforma izbornog sustava, ali još smo
godinama udaljeni od usvajanja nečega takvoga.«
»Kakva je to zamisao o glasanju? Kaži mi.«
»Pa...«
On joj je pojašnjavao, a ona postavljala pitanja. Razvila se nadahnuta rasprava o tome
kako dati prava onima koji ih dotad nisu imali, te koji je njihov minimum.
Gylesa je iznenadilo kad je primijetio da se sunce već spustilo nisko, kad je shvatio da
razgovaraju već satima. Premda je dugo živjela u inozemstvu, i ona je shvaćala potrebu za
proširenjem biračkih prava, za utemeljenjem širih društvenih ciljeva.
»Waterloo je bio kraj tome - trenutak kad je sve postalo jasno. Više od dva desetljeća
svu smo pozornost posvećivali Francuzima i nismo je dovoljno obraćali onome što se
događalo kod kuće. Sada više nema rata koji će nas ujedinjavati, natjerati narod i vladu da
djeluju kao jedno. Tkivo društva počelo se raslojavati.«
»I zato se stvari moraju promijeniti.« Francesca je kimnula. Već je prije nekog vremena

115
 Knjige.Club Books

ustala i hodala prostorijom.

»Vremena se mijenjaju.« Gyles ju je promatrao kako paradira pred njim. »A
preživljavaju samo oni koji se znaju prilagoditi.«
Ta se istina mogla primijeniti na mnoge okolnosti, na mnoga područja.
Ona je kimala i hodala, živa izraza lica, promišljenog i urođeno energičnog. Nije mogao
ne primijetiti očito - da uz njezinu ljepotu, razumijevanje i živahnost nije mogao pronaći
prikladniju ženu za partnera i potporu na političkom području. To mu pri dogovaranju
braka nije bilo ni na kraj pameti, pa ipak, kako li će važno biti. Ako je povede u London,
postat će jedna od glavnih političkih domaćica, društvena, snalažljiva i manipulativna - a sve
to u korist njihovih interesa.
Znao je da posjeduje moć manipulacije muškarcima - da to zna jednako kao što zna
disati, ili kako voditi ljubav s njime. Ali, nikad nije učinila pogrešku i pokušala njime
manipulirati, čak ni ovih posljednjih dana kada bi gotovo pomislio da na to ima pravo.
Ženi njezina temperamenta to nikako nije moglo biti lako.
Vremena se mijenjaju.
A oni koji žele preživjeti prilagođavaju se.
Prohujala je pokraj njega i okrenula se. Posegnuo je, uhvatio je prstima oko struka i
snažno je stegnuo. Iznenađeno ga je pogledala.
Zagledao joj se u oči. »Dovoljno smo raspravljali o politici... zasad. Želio bih s tobom
raspraviti još nešto. Drugu temu o kojoj bih cijenio tvoje mišljenje.«
Čvrsto je pogledavši u oči, podignuo je papire iz krila i spustio ih pokraj fotelje. Ustavši,
stao je do nje, slobodnom rukom dohvatio visoki naslon fotelje i okrenuo je prema
prozorima. Zaobišao ju je i opet sjeo, privukao je bliže, povukao dolje. Dopustila mu je da je
smjesti u svoje krilo, licem okrenutu njemu.
Haljina je imala velik zaobljen izrez, ali skromno prekriven providnom gazom što se
poput košulje otvarala od proreza njezinih dojki i unatrag se preklapala poput otvorenog
ovratnika. Obujmivši joj rukama struk, spustio je glavu i vrhom jezika dotaknuo kožu
proreza, a zatim polako kliznuo nagore, tjerajući je da podigne glavu, osjećajući kako dršće u
njegovu zagrljaju dok joj je usne poput žiga utiskivao u dno vrata.
Bila je njegova, tako potpuno, tako neupitno njegova, da je počeo vjerovati kako i on
mora biti njezin.
U samo nekoliko sekunda atmosfera u maloj prostoriji pretvorila se iz političke u
snažno strastvenu.
Snažno erotičnu.
To mu je bila zamisao, zamisao koju je ona spremno dočekala, tek mu kratko istraživši
lice prije nego što če se pokoriti zapovijedi da se okrene licem prema prozoru. Malo ju je
podignuo, smjestio joj stražnjicu na svoja bedra, a zatim je, sjedeći uspravno tako da mu
grudi ne dodiruju njezina leđa, prignuo glavu i usnama joj prešao od vrata do obline ramena
i do osjetljive točke iza njezina uha. »Stavi ruke na naslone fotelje.«
Ona je to bez oklijevanja učinila. Pogledao je kroz prozor. »Vidiš li onaj veliki hrast -
onaj točno naprijed?«
Podignula je glavu i pogledala, pa kimnula.
»Želim da gledaš u vrhove njegovih grana. Ne skreći pogled. Nemoj misliti ni na što
drugo. Misli samo na te grane.« Pustivši joj struk, vrhovima prstiju - samo vrhovima počeo
joj je dodirivati dojke, mučeći je. Njoj se kralježnica ukočila. »Usredotoči se na grane.«
Ona se bolje namjestila. »Ali... gole su.«
»Hmm. Još jedan ili dva lista trebaju otpasti.«
Više ju je zadirkivao nego dodirivao. Poigravajući se jednom rukom s njezinim bujnim
dojkama, promatrao je preko njezina ramena u zrcalu kretnje vlastitih ruku. Kružio je oko

116
 Knjige.Club Books

njihovih nabreklih vrhova ali ih ne dodirujući, vrhovima prstiju tek lagano milovao finu
tkaninu, izazivajući joj tijelo na odgovor, na reakciju.
Grudi su joj nabrekle i očvrsnule. Mogao joj je vidjeti ukrućene bradavice pod košuljom.
Promeškoljila mu se u krilu.
»Još si usredotočena na one grane?«
»Mmm. Gylese...«
»Razmisli kako su gole.«
Onako kako je ona željela biti; nije joj to morao reći. Međutim, toga u njegovu na brzinu,
pa ipak stručno osmišljenom scenariju ovog popođneva nije bilo. Nježno joj je obujmio
grudi, provjerio njihovu čvrstoću, a zatim odmaknuo dlanove. »Potpuno gole.« Vrhovima
prstiju dohvatio joj je bradavice, sprva nježno, a zatim sve jače. Ona je jeknula i zabacila
glavu. »Posve izložene.«
Uštipnuo ju je tako da je povila leđa, a zatim pustio i vratio se nježnim dodirima.
»Nastavi gledati grane.«
Ponovio je svoju torturu - bila mu je veoma voljna žrtva - sve dok nije počela ubrzano i
plitko disati, a koža joj se blago zarumenjela. Oslonila se na njega, podignuvši glavu da ga
pogleda u lice.
Pogledom mu je potražila oči. »Želim te u sebi.«
»Znam.«
»Pa?« U glasu joj se jasno osjećala nestrpljivost.
Njemu su se usne izvinule u osmijeh. »Podigni se malo.«
Noge su joj ostale s jedne strane njegovih; oslonivši se svom težinom na naslone fotelje,
malo se podignula. On joj je odostraga povukao haljinu i podsuknju, a zatim gurnuo ruke
pod zgužvanu tkaninu. Položivši joj dlanove na golu stražnjicu, kratko uživajući u njezinim
čvrstim oblinama, zadovoljan osjećajem da joj je svilenkasta koža blago znojna. Zatim joj je
jednom rukom obujmio bedro, a drugu gurnuo u procjep između njezinih nogu i nježno je
obuhvatio.
Glasno je uzdahnula; ruke su joj zadrhtale. Povukao ju je dolje. Opet je uzdahnula kad
mu je svom težinom sjela na ruku, potpuno izložena njegovu dodiru.
Francesca je oćutjela snagu njegove ruke, osjetila kretanje njegovih dugih prstiju.
Promeškoljila se ustreptala srca, a zatim jednu nogu prebacila preko njegovih i potpuno mu
se otvorila, njegovim iscrpljujućim dodirima.
»Ne. Sjedni kao prije - čedno.«
Čedno? A njoj je bilo teško i disati. Obje su mu ruke bile pod njezinom haljinom, jedna
raširena na trbuhu, nježno je milujući, dok je druga dodirivala njezinu intimu, istraživala je.
Mogla je osjetiti vlažnost, osjetiti kako je vrela i nabujala. Naga stegna i stražnjica
počivali su na tkanini njegovih hlača, stalni podsjetnik njezine ranjivosti.
»Nastavi proučavati stablo.«
Glasno je uzdahnula, podignula glavu i pogled usmjerila na gole grane.
Jedan je prst posjednički ušao u nju. Čvrsto je stisnula naslone fotelje, neuspješno
pokušavajući poći mu ususret. Pluća su joj se ispunila zrakom. Kratko ju je milovao, a onda
ušao još dublje. Osjetila je kako joj se tijelo koči, nikad prije toliko svjesna koliko joj se živci
napinju. U njoj je bujala gotovo bolna želja. Htjela je još, još mnogo više.
Još se jedan prst pridružio prvome. Tijelo joj je reagiralo, željno, gladno - dosegnula je
točku čudne odsutnosti u kojoj je mogla osjećati, uživati, ali i promatrati. On je posegnuo još
dublje, pomičući stisnutu šaku pod nju. Ukočene kralježnice, snažno je odmahnula glavom.
»Ne!«
Kretnje njegovih prstiju na njezinim stegnima, u njoj, usporile su se.
»Zahtjevna ženo.«

117
 Knjige.Club Books

Glas mu je bio dubok, ozbiljan - izazovan.

Zatim je gurnuo prste duboko u nju i ondje zastao, rukom joj pritišćući nabujalu
mekoću.
»Jesi li još uvijek usredotočena na grane?«
Pogled joj je bio usmjeren onamo, ali već neko vrijeme zapravo nije registrirala što vidi.
»Da.«
»Neke su čvornate, zar ne?«
Pogledala je, primjećujući ono na što ju je navodio. Jedva je bila svjesna njegova
namještanja, činjenice da mu se ruka maknula s njezina trbuha i da joj iza leđa otkopčava
svoje hlače, oslobađa se. Nagonski je maknula ruku s naslona fotelje i posegnula straga.
On ju je pljusnuo po ruci.
»Trebala bi biti usredotočena na grane. One čvornate. Na nešto fino i debelo i glatko.«
Ali njoj je na umu bio samo jedan fin, gladak i čvornat predmet, a on nije imao nikakve
veze s drvećem. Možda s obiteljskim stablima, ali ne onim stvarnima. Glavom joj je
proletjela pomisao zašto je uopće došla u knjižnicu, ali onda istom brzinom nestala.
Pogledala je u stablo, natjerala se da ga vidi.
Ruka mu se vratila i opet joj posjednički obujmila trbuh. »Pogledaj stablo. Usredotoči se
na grane.«
Nije ga razumjela, ali je učinila što je tražio, tjerajući i um i oči da se usredotoče na gole
grane i pronađu debeo, čvornat izdanak - fokusirajući se na to.
Lagano ju je podignuo, namještajući joj stražnjicu, skliznuvši tijelom pod nju. Zatim ju je
pustio.
I ona je odjednom shvatila zašto promatra grane.
Prsti su mu izišli iz nje, ali su joj ostali među stegnima, usmjeravajući mu erekciju.
Polako je, promišljeno ušao u nju, privukao je sebi, ispunjavajući je postojano sve dok je nije
dokraja ispunio, a ona ostala potpuno nasađena na njega.
I ona je osjetila svaki centimetar, čak i najmanji dodir, pojačan činjenicom da je,
zahvaljujući mislima i osjećajima usmjerenim u drugom pravcu, ono predviđeno postalo
neočekivano. Pobrinuo se da joj živci budu visoko pobuđeni, tako da što snažnije reagiraju
na penetraciju. I tako je i bilo. Sklopljenih očiju, pustila je da joj glava padne na njegova
ramena, prste je dublje ukopala u naslone fotelje. To polagano uzimanje nije u njoj
probudilo šok, ali joj je potpuno srušilo senzualne ograde. Osjećala je više. Neograničenu
intimnost njihova spoja do najveće mjere.
A još je toga trebalo uslijediti.
Obujmio ju je rukama, nadnoseći se tijelom na nju, glave spuštene uz njezinu. S usnama
na njezinu vratu, počeo se polako kretati pod njom.
Bio je to nekakav drukčiji ples. Zatvorenih očiju, usredotočena ne na grane nego na
nešto drugo, iskoristila je naslone fotelje kao uporište da se može pomicati nad njim. Fotelja
je bila preširoka, a njezine ruke sada preslabe da bi se odizala, ali činilo se da to u fotelji nije
ni potrebno. Barem ne s obzirom na način kako je sve osmislio.
Predala se njegovu vođenju, puštajući ga da određuje ritam i način njihova plesa.
Osjetila su joj bila potpuno otvorena, osjetljivija nego inače; bila je više usredotočena na
njihova tijela nego dotad. S radošću prihvaćajući to novo iskustvo, opustila se, podignula
ruke s naslona fotelje i zagrlila ga.
S odobrenjem je promrmljao i još jače je stisnuo u zagrljaj; osjetila je njegovo uživanje u
polaganom, kontroliranom prodiranju.
Gyles ju je vješto vodio kroz dugačak, produljeni klimaks, toliko dugo da se i prije
njegova kraja i dugo nakon toga osjećala kao da lebdi. On je te trenutke iskoristio da još
potpunije uživa u njoj, u raskoši njezina tijela tako strastveno stisnutog uz njega.

118
 Knjige.Club Books

Pitao se koliko još može tako izdržati - koliko će se dugo još moći obuzdavati u toj
slasnoj vrelini, toj lascivnoj, užarenoj i svileno glatkoj čvrstoći koja ga je obavijala. U ovom je
položaju njihov spoj mogao prilično dugo potrajati. I namjeravao je iz toga uzeti što više
može. Dati joj, pokazati joj sve što zna. Ona je ležala opuštena, kao da nema kostiju, stisnuta
uz njega, s jedva primjetnim znakom usredotočenosti vidljivim u skupljenim obrvama.
Nastavio se kretati pod njom, uranjajući u vrelu vlažnost i užitak kojim ga je njezino tijelo
darivalo.
»Trebam li još uvijek gledati u grane?«
»Možeš ako želiš.«
Ostavivši desnu ruku i dalje položenu preko njezina trbuha, lijevu je izvukao ispod
haljine. Opet joj je počeo polako milovati grudi.
Ona je zamrmljala od zadovoljstva. Bio je siguran da više ne gleda u drveće.
Malo poslije ga je upitala: »Ide li ovako do kraja, ili ima još toga?«
Izgovorila je to tek znatiželjno - poput učenika koji propituje svojeg učitelja. Shvatio je
što ga pita. »Ne - ima toga još.«
Nova faza, nova razina osjećaja. Oboje su lebdjeli na rubu pojačane svjesnosti, na kojoj
su osjećaji i dalje bili jaki, ali tako da ne izazivaju želju za svršetkom, puštajući ih da uživaju,
da svoju intimnost produlje i još je dublje dožive.
Počeo joj je snažnije milovati grudi, stišćući joj nabrekle bradavice. Isprekidanog daha
kružila je bokovima. Zatim je opustila ramena i zabacila glavu; on je spustio glavu i poljubio
je, dopuštajući joj da mu uzvrati poljupcem.
Jezici su im se isprepleli. Odjednom su oboje osjetili kako ih preplavljuje još jače
uzbuđenje. Potpuno ih je proželo.
Stisnula se još čvršće uz njega, uzimajući ga još dublje, mameći ga da ubrza i dovede je
do olakšanja. On je tvrdoglavo nastavio istim ritmom, okrutno otežući.
Sve dok im poljupci nisu postali grozničavi, užareni.
Pomaknuo je desnu ruku pod haljinom i prstom joj skliznuo niz kovrče do posebno
osjetljivog i ustreptalog mjesta. Okružio je čvrsti pupoljak i ona je glasno uzdahnula.
Pustio je da mu prst lagano klizi po nabreklom pupoljku dok ju je ispunjavao jednom,
dvaput, uvijek istim izluđujućim ritmom. Zatim je još više usporio, pustio je da osjeti što
slijedi, pa se napokon još dublje zarinuo u nju.
Prsnula je poput stakla. Ispio je njezin krik, a zatim uronio još dublje. Uzdahnula je,
uhvatila se za njega, ostajući bez snage, što ju je ostavilo otvorenom i ranjivom,
nesposobnom činiti išta drugo osim osjećati kako je privlači sebi i uranja u nju još dublje.
Još jednom kriknuvši, napokon je klonula, a on je osjetio kako i njega prožima vrhunac.
I dalje je čvrsto držeći uza se, prosuo je sjeme duboko u njezinu nutrinu, osjećajući kako joj
se tijelo rastapa, kako sva napetost popušta, kako ga dočekuje otvorena, željna i s
dobrodošlicom. Prihvaćajući ga.
Zadihan, klonuo je na naslon fotelje i povukao je za sobom.
»Podsjeti me« - morao je zastati da uhvati daha - »da te poučim o cvijeću.«
Ona mu je prstima pomilovala ruku. »Razlikuje li se značajno od drveća?«
»Kako bi znala cijeniti cvijeće, moraš stajati.«

Ostali su napola ležati, još uvijek spojeni, i pustili da vrijeme prolazi, ne želeći se pomaknuti
i ičim pokvariti taj trenutak. Prekinuti taj duboki mir do kojega ih je intimnost dovela.
Gyles ju je pomilovao po glavi, ispreplevši prste s dugim uvojcima koji su joj se slijevali
niz zatiljak gdje ih je sputala čvorom.
Nije ovo planirao - ništa od ovoga. Nije računao ni na njezinu strast, ni na pamet - niti
na njezinu ljubav.

119
 Knjige.Club Books

To nešto dragocjeno što mu je bila odlučna dati jednim je svojim dijelom očajnički želio
prihvatiti. Ali... nije bio siguran može li za to platiti cijenu. Znao je o čemu se radi, što ona
želi zauzvrat, ali čak ni sada, nakon četiri dana razmišljanja o tome, nije znao može li joj to
pružiti.
Pružala mu je šansu za koju nije bio siguran treba li je prigrliti, ali ipak je znao da bolje
neće dobiti. Da neće upoznati privlačniju ženu, vrjedniju njegova povjerenja.
Poštenje, iskrenost - urođeno jedinstvo. Strastvena bludnica koja ga je ispunjavala i
njegova lijepa, pouzdana grofica bile su jedna te ista osoba. Ali te se uloge nisu
objedinjavale; obje su bile samo različite manifestacije njezine prave osobnosti. Baš zato su
je ljudi tako spremno prihvaćali - u njoj nije bilo nimalo dvoličnosti.
Shvaćajući je, spoznajući sve više o njoj, upoznajući je bolje, postajala mu je opsesija
jednaka onoj želji da je fizički posjeduje. I tome nije vidio kraja.
Osjetio je njezin lagani dah, nastavio joj milovati kosu. Nastavio zuriti kroz prozor.
Barbar u njemu želio joj je dati ono što je željela i zauzvrat uzeti sve što mu je nudila. Ili
to barem pokušati. Onaj obziran, razuman, džentlmenski dio njega upozoravao je da je
rizično to čak i pokušavati. Što ako uspije? Kako će se onda s time nositi?
Pa ipak, više je nije mogao zanijekati - oboje su to upravo dokazali. Mudar čovjek koji se
pridržava vlastitih stavova o bračnoj družici držao bi se podalje, osim u bračnoj ložnici.
A on nije. Nije mogao. Morat će pokušati s drukčijom taktikom. Ili barem pronaći
nekakav kompromis, ako je to uopće moguće. Toliko joj je dugovao.
Ili možda sebi.

120
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Ž eliš li jutros poći na jahanje?«

Francesca ga je pogledala preko stola za doručak. »Jahanje?«
Gyles je odložio šalicu s kavom. »Obećao sam ti pokazati imanje Gatting. Jutros idem u
tom smjeru. A na povratku možemo svratiti do sela.«
»Voljela bih to.« Francesca je spustila pogled na svoju haljinu. »Ali morat ću se
presvući.«
»Nema žurbe. Najprije se moram naći s Gallagherom - zašto nam se ne bi pridružila u
radnoj sobi kad budeš spremna?«
Uložila je krajnji napor da ne zatrepće i ne pokaže mu koliko je iznenađena ponudom.
»Da, naravno.« Natjerala je sebe da smireno srkne malo čaja i počeka dok on ne ode do svoje
radne sobe, pa je tek onda pojurila uza stube.
»Millie ?« Utrčavši u sobu, ugledala je sitnu sluškinju kako stoji pokraj jednog od
ormara. »Moje jahaće odijelo. Brzo.«
Svukavši haljinu, brzo je navukla grimiznu suknju. »Želim li jahati - ha!« Sve dosad ju je
to izbjegavao pitati. Da mu se pridruži u njegovoj radnoj sobi? Znala je gdje se nalazi, ali
nikad nogom nije u nju kročila - nije željela nepozvana biti uljezom u njegov privatni
prostor.
Stojeći pred zrcalom, zakopčala je kratki kaputić i popravila čipkani ovratnik. Zatim je
podignula pogled prema stropu. »Hvala ti, Gospode.«
Nije bilo gore stvari od voljeti nekoga i nemati pojma hoće li on sebi dopustiti tu joj
ljubav uzvratiti.
Lupkajući potpeticama čizama, sjurila se niza stube i brzim korakom pošla do njegove
radne sobe, s rukavicama u ruci i mašući jahaćim bičem. Nad jednim joj je okom poskakivalo
smaragdno pero šešira. Sluga je pohitao otvoriti joj vrata. Vedro mu se nasmiješila i prešla
preko praga.
Gyles je sjedio za svojim radnim stolom, a Gallagher na stolici pred njim. Gallagher je
ustao i naklonio joj se. Gyles je podignuo pogled; bezbrižno se nasmiješio. »Zamalo smo
gotovi. Zašto ne sjedneš - začas ću biti spreman za polazak.«
Francesca je pogledala u smjeru u kojem je pokazivala njegova ruka i ugledala udobnu
fotelju smještenu u kutu. Pošla je do nje, sjela i ostala slušati. Razgovarali su o kućama
stanara imanja. Sve što je čula pamtila je za poslije; bila je previše mudra da zasad pokazuje
kakvo zanimanje. Ne još. Imat će dovoljno vremena kad je jednom bude zapitao za
mišljenje; samo to što ju je pozvao u obilazak imanja nije značilo da je već spreman
dopustiti joj zadiranje u to područje svojeg života.
Jer samo imanje bilo je područje s kojim se na posve zadovoljavajući način mogao i sam
nositi. Kao i s mnoštvom drugih stvari, ali nadala se da će joj ipak dopustiti više od tek
marginalne uključenosti. Velika imanja bilo je složeno voditi - i to ju je zanimalo, ne pitanja
prihoda, rashoda i koliko vreća žita svako polje donosi, nego ljudi, raspoloženje zajednice,
udruživanje energije koje je osiguravalo uspjeh zajedničkih napora. Na imanju poput
Lambourna taj je duh podsjećao na veliku obitelj u kojoj je pojedinačan doprinos svakog
člana osiguravao napredak zajednice.
Možda je na to gledala naivno, ali sudeći po idejama koje je dosad spominjao,
pretpostavljala je da će se u svemu uglavnom slagati s njime. Ipak, zasad je samo strpljivo
čekala.
I odsutno razgledavala sobu.

121
 Knjige.Club Books

Poput knjižnice, i zidovi radne sobe bili su prekriveni policama za knjige, ali ovdje su
one sadržavale poslovne knjige. Razgledavajući uredno posložene redove, bila je sprema
okladiti se da se tu negdje nalaze i knjige o povijesti grofovije. Prešla je pogledom po
knjigama, pa zastala i zagledala se u jednu od polica. Na njoj su stajale stare knjige,
uključujući i jednu u crvenom kožnom uvezu, izrazito debela hrpta.
Ustala je i prišla polici. Doista, radilo se o Bibliji koju je tražila.
Iza nje je zaškripala stolica. Okrenula se dok se Gallagher naklanjao Gylesu, a zatim i
njoj. »Moja gospo. Nadam se da ćete uživati u jahanju.«
Francesca se nasmiješila. »Hvala vam. Sigurna sam da hoću.«
Dok je to izgovarala, pogled joj je prešao na muža; on ju je pogledao podignute obrve,
pa zaobišao stol dok je Gallagher napuštao prostoriju.
»Hoćemo li poći?«
Francesca se okrenula prema polici. »Ova Biblija - smijem li je posuditi? Tvoja majka mi
je spomenula da se na njezinu početku nalazi obiteljsko stablo.«
»Tako je. Posve točno.« Dohvatio je tešku knjigu za nju; pogled mu je odlutao niz
njezinu baršunastu suknju do čizama. »Zašto to ne bih dao Irvingu, da je odnese u tvoju
dnevnu sobu?«
Nasmiješila se i uhvatila ga pod ruku, jednako željna da što prije uzjaše konja i krene na
jahanje. »Jako dobra zamisao.«

Deset minuta poslije već su bili u sedlima. Gyles je poveo put uz nasip, a zatim su bok uz bok
pojurili niz vjetar.
Francesca je bacila pogled preko ramena. Gyles je to primijetio - pogled joj je bljesnuo
izazovom, a zatim je pogledala preda se i jače potjerala Reginu. Kobila je pružila korak,
postojano i pouzdano. I brzo.
Sivac je tutnjao uz nju, držeći tempo. Vjetar je Francesci zabacio kosu unazad, crni
pramenovi razletjeli su se na sve strane. Osvje- žavajuć i oštar, vjetar im je pohitao ususret.
Rukama i koljenima je potjerala kobilu još brže.
U galopu su presijecali doline. Obujmila ih je oštra svježina jutra. Utrkivali su se,
nijedno ne želeći izgubiti, ali ni ne razmišljajući o pobjedi. Uzbuđenje toga trenutka bilo je
dovoljna nagrada, brzina, užitak, topot kopita. Trenutak ih je potpuno zaokupio, to kretanje
konja i jahača udruženih kao jedno, dok je topot kopita odjekivao u ritmu otkucaja njihovih
srca.
»Ovdje uspori!«
Francesca je odmah poslušala, promatrajući kako i Gyles usporava sivca iz galopa u kas
i napokon u hod. Strmina je ondje bila blaža. Gyles ih je poveo do staze koja je vodila dolje.
Francesca ga je slijedila.
Grudi su mu se nadimale, kao i njezine. Pogledi su im se susreli; oboje su se osmjehivali,
neobično zadovoljni. Francesca je zabacila svoje zamršene uvojke i ogledala se uokolo,
svjesna Gylesova pogleda na svojem licu. Kratko se zadržao ondje, a onda je posjednički
odmjerio cijelu.
Uzvratila mu je pogled širom otvorenih očiju, propitujući ga pogledom.
Izazovno se nasmiješio. Posegnuvši rukom, povukao joj je pero zataknuto u šešir.
»Dođi.« Pucnuo je uzdama i sivac je krenuo niz stazu. »Ili se nikad nećemo maknuti
odavde.«
Francesca se nasmiješila i potjerala kobilu za njim.
Nastavili su jahati preko niskih brjegova. Iza njih su ležala polja prekrivena strništem i
plastovima žita spremnim za odvoz. Kukuruz je već bio odvezen.
»Je li ovo još uvijek tvoja zemlja?«

122
 Knjige.Club Books

»Sve dolje do rijeke i još dalje iza.« Pokazao je na istok, a zatim nastavio kružiti rukom u
smjeru juga sve dok nije došao točke u kojoj mu je ruka pokazivala prema dvorcu. »Ovakvog
je oblika, sa strminom na sjevernoj granici. Poput izduljena ovala.«
»A imanje Gatting?«
»Ono je s druge strane rijeke. Dođi.«
Krenuli su stazom što se pružala između dvije plodne doline, a zatim zatoptali preko
kamena mosta. Gyles je potjerao sivca u kas. Francesca ga je pratila. Staza je zaobilazila
brijeg. Ukazala se stara kuća smještena posred polja. Do nje je vodila uska cesta.
Prije prelaska na nju Gyles je povukao uzde. Pokazao je prema kući. »Gatting. Izvorno je
to bila tek obična seoska kuća, ali je stoljećima nadograđivana - od izvorne građevine je
malo ostalo.«
Francesca ju je proučila pogledom. »Jesu li u njoj živjeli stanari?«
»Još uvijek žive. U rodu su s nekim od mojih ostalih stanara i znao sam kakvi su. Nije
bilo razloga od njih tražiti da odu.« Gyles je potjerao sivca niz cestu. »Idemo do one uzvisine.
Odatle ćeš moći vidjeti cijelo imanje.«
Francesca je potjerala kobilu i pošla za njim. Na vrhu uzvisine zaustavila se do njega.
»Charles mi je ispričao priču o tome kako sam naslijedila Gatting.« Oslonila se rukama o
jabučicu sedla. »Pokaži mi zemlju.«
Pokazao joj je granice imanja. Nije se činilo osobito vrijednim, posebno u usporedbi s
ostatkom njegova imanja. To mu je i rekla, a on joj je pojasnio što je u pitanju. Nastavili su
jahati preko polja dok joj je usput pojašnjavao strategije upravljanja koje je trenutačno
provodio. »Bez Gattinga mi je upravljanje zemljama s ove strane rijeke stvaralo stalne
glavobolje.«
Dobacila mu je pogled. »One kojih si se oslobodio zahvaljujući našem braku.«
Uzvratio joj je pogled. »Upravo tako.«
Jahali su u potpunom skladu, krećući se preko polja prema zapadu. Napokon su došli do
nove staze i Gyles je skrenuo prema rijeci. »Ova staza će nas dovesti iznad sela.«
Prešli su Lambourn preko još jednog uskog mosta. Projahali su pokraj voćnjaka
ograđenih kamenim zidovima. Ravno ispred nazirala se crkva s četvrtastim zvonikom i
okružena grobljem, nadnoseći se nad selom. Došli su do lijepe seoske kuće ograđene
bijelom ogradom; iza nje je staza naglo skretala, odmah pred dvorišnim vratima crkve,
natkrivenim nadstrešnicom. Gyles se zaustavio na zavoju i počekao da ga Francesca
dostigne. Pokazao je preda se. »Selo Lambourn.«
Cesta se odade naglo spuštala, pa opet postupno uzdizala. Iza suprotnog kraja sela i
posljednjih kuća spajala se s glavnom cestom kojom je kočijom prošla večer prije vjenčanja,
da bi je ona napokon dovela do dvorca.
S obje strane ceste natiskale su se građevine. Kuće su bile veoma raznolike, od
radničkih kućica povezanih u nizu do bogatijih samostojećih kuća okruženih vrtovima. Po
sredini ulice nekoliko dućana oglašavalo je svoje postojanje natpisima obješenim nad uski
nogostup i oslikanima žarkim bojama. Posebno su se isticali natpisi dvaju svratišta, jednoga
s ove strane niza dućana, a drugoga odmah iza njih.
»Nisam mislila da je selo ovako veliko.«
Gyles je zamahnuo uzdama; sivac se pokrenuo. »Na imanju imamo prilično mnogo ljudi.
S ovima u selu i na susjednim imanjima - dovoljno za održavanje tjednog sajma.«
»I za dvije gostionice.« Francesca je u prolazu proučila prvu. Na znaku je pisalo Crni bik.
»Gotovo je vrijeme ručku.« Gyles ju je pogledao. »Možemo konje ostaviti u Crvenom
golubu, pa ću te povesti u obilazak sela, nakon čega možemo ručati u gostionici.«
Ona je prikrila iznenađenje. »To bi bilo baš lijepo.«
Crveni golub bilo je veliko svratište za kočije. Predavši uzde pjegavom momku, Gyles je

123
 Knjige.Club Books

poveo Francescu kroz teška ulazna vrata u veliku prostoriju.

»Harrise?«
Kroz vrata je provirila okrugla ćelava glava; slijedilo ju je debelo tijelo odjeveno u crno i
bijelo, s bijelom pregačom vezanom oko struka. Harris im je pohitao ususret.
»Moj lorde! Kakvo zadovoljstvo vidjeti vas.«
Gostioničarev pogled zalijepio se za Francescu.
»Draga, dopusti da te upoznam s Harrisom - njegova obitelj posjeduje Crvenog goluba
otkad je Rawlingsa u Lambournu. Priča se da je prvi Harris služio pod oružjem kod jednog
od naših predaka i nakon umirovljenja se prihvatio gostioničarskog posla. Harrise, ovo je
lady Francesca, moja grofica.«
Harris je zasjao od zadovoljstva i duboko se naklonio. »Moja gospo, rijetko je
zadovoljstvo izraziti vam dobrodošlicu u ovu kuću.«
Francesca se nasmiješila dok se uspravljao.
»Ostavili smo konje kod tvojeg Tommyja.« Gyles je primijetio znatiželjne poglede sviju
koji su stajali za šankom. »Pokazat ću Francesci selo, pa smo mislili nakon toga ovdje ručati.
Možda u privatnoj prostoriji.«
»Naravno, moj lorde. Možda u vrtnom separeu. Odande se pruža lijep pogled preko
ružičnjaka do voćnjaka i rijeke.«
Gyles je upitno pogledao Francescu.
»To zvuči izvrsno«, rekla je ona.
Gyles ju je ponovo uzeo pod ruku. »Vratit ćemo se za sat vremena.«
»Dotad ću sve pripraviti, moj lorde.«
Vani je Gyles Francescu poveo niz nogostup prema dućanima. Prva je na redu bila
pekarnica.
»Kakav veličanstven miris!« Francesca je zastala da pogleda kroz zamagljen izlog.
Trenutak poslije na vratima se pojavila punašna rumena žena, brišući od brašna prašnjave
ruke o golemu pregaču.
Gyles je kimnuo glavom. »Gospođo Duckett.« Žena se svečano naklonila i promrmljala
»moj lorde«, pa se zagledala u Francescu.
Gyles je prikrio osmijeh. »Dopustite mi da vam predstavim lady Francescu, moju
groficu.«
Gospođa Duckett još se jedanput naklonila, najbolje što je znala. »Moja gospo!
Dobrodošli u selo Lambourn.«
Francesca se nasmiješila i s uobičajenom lakoćom uzvratila pozdrav, pa se raspitala o
uspješnosti poslovanja pekarnice. Gospođa Duckett je bila presretna što njezinu gospodstvu
može sve pokazati.
Isto se ponavljalo dok su nastavljali niz ulicu, a zatim prešli na drugu stranu i počeli se
vraćati. Taj je izlazak, otkrio je Gyles, bio neočekivano poučan. Očekivao je da će trgovci
jedva dočekati da pozdrave njegovu groficu; ali nije pretpostavio da će ona biti tako
zainteresirana - i to posve iskreno - za njih i za samo selo. Ali, bila je. To zanimanje joj je
jasno odzvanjalo u pitanjima, u njezinim sjajnim očima i u pažnji koju je svemu posvećivala.
Otkrio je da mu misli slijede njezine, da stvari promatra njezinim očima. I bio
iznenađen onim što vidi. Premda je to bio samo dio njegovih otkrića. Ovdje je poznavao sve
ljude i oni su poznavali njega; unatoč toj familijarnosti, gdje god bi se pojavio obično bi se
našao u središtu pozornosti. Ali, danas nije bilo tako. Sebi je počeo nalikovati na nekakva
nijemog svjedoka koji promatra Francescin izlazak na ovu njemu dobro poznatu pozornicu,
promatra njezin utjecaj na sve njemu dobro poznate likove.
Privlačila ih je sebi kao što svijeća privlači noćne leptire. Njezina samouvjerenost,
sigurnost... pokušao je procijeniti u čemu je bit njezine privlačnosti. Promatrao ju je dok se

124
 Knjige.Club Books

opraštala od klobučarke, vidio je kako se smiješi, svjedočio klobučarkinom oduševljenju.

Vidio je nešto što je prepoznavao. Francescinu vjeru u sreću, nepokolebljivo uvjerenje
da sreća postoji, da je samo treba potražiti, bez obzira na nečiji status, bez obzira na to što
sreća nekome značila.
To uvjerenje je iz nje zračilo poput kakva plašta, dodirujući sve oko nje.
Okrenula se njemu, s blistavim osmjehom na usnama, sjajnih očiju. Prihvatio je ruku
koju mu je pružila, kratko oklijevao, a zatim je prinio usnama. Njoj su se oči raširile od
iznenađenja.
»Hajde. Vrijeme je za ručak.« Kimnuvši oduševljenoj klobučarki, izveo je Francescu iz
dućana.
»Čini se da ima veoma kvalitetnu robu.« Francesca se osvrnula da pogleda finu čipku u
izlogu.
Gyles ju je odlučno vodio naprijed. »I mama i Henni povremeno koriste njezine usluge.«
»Hmm. Možda...«
»Chillingworthe!«
Zastali su i okrenuli se; Francesca je ugledala sredovječnu damu i gospodina kako
prelaze ulicu i dolaze im ususret.
»Sir Henry i lady Middlesham«, promrmljao je Gyles. »Nisu nimalo slični Gilmartinima«,
bilo je jedino što je uspio dodati prije nego što su Middleshami došli do njih.
Uslijedilo je upoznavanje. Lady Middlesham bila je ugodna žena blistavih očiju, dok je
sir Henry bio tipičan provincijski plemić koji se zadovoljio time da joj se nakloni, kaže joj
kako je »zgodna mala«, a zatim se okrenuo Gylesu da s njime razmijeni neka mišljenja oko
rijeke.
»Morat ćeš ili ispričati«, rekla joj je lady Middlesham. »Naš posjed se nalazi sjeverno i
zapadno od vašeg dvorca, na drugoj strani rijeke i više uzvodno. Obojica su jako
zainteresirani za stanje ribljeg fonda.«
»Gyles peca?«
»Oh, naravno. Trebaš ga zamoliti da te ovoga ljeta povede sa sobom. To je jako
opuštajuće, ne činiti ništa i samo ih promatrati kako se igraju svojim štapovima i
povrazima.«
Francesca se nasmijala. »Moram to jednom vidjeti.«
»Naravno, a nama će biti drago i ako nam ponekad dođeš u posjet.« Lady Middlesham je
načinila grimasu. »Pretpostavljam da bismo vas prije toga trebali i službeno pozvati, ali
mene takve formalnosti oduvijek zbunjuju.« Stisnula je Francesci ruku. »Sad kad smo se
upoznale, zaboravimo na ceremonije. Budeš li imala vremena slobodno dođi, a i mi ćemo
gledati svratiti kad sljedeći put budemo prolazili pokraj dvorca. Pretpostavljam da Elizabeth
i Henni sada žive u udovičkoj kući?«
Dok su ona i lady Middlesham tako čavrljale, već posve opuštene, Francesca je
primijetila da i Gyles i sir Henry, unatoč razlici u godinama, jednako tako opušteno
razgovaraju. U glavi joj je procvjetala zamisao da poduzme svoje prve društvene poteze.
»Grofice!«
Francesca se okrenula, zajedno s ostalima. Ugledali su lik sav u crnome, u sedlu
nemirnog crnog pastuha.
Lancelot Gilmartin se ekstravagantno naklonio; konj mu je nervozno zaplesao, zamalo
udarivši lady Middlesham.
»Hej! Što ti je?« Sir Henry je povukao svoju ženu na sigurno. »Pazi što radiš.«
Lancelot je svisoka odmjerio sir Henryja, a zatim pogled svojih tamnih očiju prikovao za
Francescu. »Želio sam vam zahvaliti na gostoljubivosti. I pitao sam se biste li možda
popodne sa mnom pošli na jahanje kroz doline. Mogao bih vam pokazati Sedam humaka. Ta

125
 Knjige.Club Books

su brda baš jezovita. I prilično romantična.«

Francesca je bila svjesna Gylesa koji je stajao do nje i njegovih pokušaja da se obuzda.
Hladno se nasmiješila Lancelotu. »Hvala vam, ali ne bih.« Rukom je Lancelotu pažnju
usmjerila na one do sebe. »Cijelo smo jutro proveli u jahanju dolinama - a popodne me čeka
puno posla. Molim vas, prenesite moje pozdrave vašoj majci i ocu, uz zahvale na njihovu
posjetu.«
Namrgođen izraz izobličio je Lancelotovo pretjerano lijepo lice. Suočen s tako hladnom
reakcijom, bio je prisiljen prihvatiti njezino odbijanje. Ali, nije to učinio pretjerano
uglađeno. »Onda, nekom drugom prigodom.«
Naklonivši se, podbo je petama konja - ovaj se propeo, pa pojurio niz ulicu.
»Nepristojni štenac!« Sir Henry je gnjevno pogledom ispratio Lancelotov sve manji lik.
Francesca je uhvatila Gylesa za ruku. »Čovjek se jedino može nadati da će uskoro
odrasti i ostaviti bezobraštine za sobom.«
Taj je komentar bio odgovor na pitanja koja su se upravo počinjala oblikovati u
glavama Middleshamovih. Pomogavši im da na Lancelota zaborave kao na običnog
dosadnjakovića, što je i bio. Dok su se opraštali, lady Middlesham joj je stisnula ruku; sir
Henry se nasmiješio i izrazio želju da se uskoro opet susretnu.
Napustili su Middleshamove i zaputili se prema Crvenom golubu. Francesca je stisnula
Gylesu ruku. »Lancelot je razmaženo derište koje me uopće ne zanima, a ni tebe ne bi trebao
nimalo opterećivati.«
Gyles joj je dobacio mrki pogled svojih sivih očiju, a zatim je uveo u gostionicu.
Harris je dotrčao da ih odvede do separea koji je pripremio. Francesci je bilo drago
spoznati da joj se sviđaju i separe i jelo koje su gostioničar i njegova punašna kći iznijeli
pred njih. Zatim su se Harris i djevojka povukli, ostavivši ih da uživaju u obilju hrane i vina.
Hrana je bila slasna baš kao što je i izgledala; Francesca je bila puna hvale.
Podignuvši pogled, primijetila je kako se Gyles zabavlja promatrajući je, ali nimalo se ne
smiješeći. »Što je?«
Kratko je oklijevao, pa rekao: »Samo sam te zamišljao na nekoj društvenoj večeri u
Londonu. Stvorila bi pravu paniku.«
»Zašto?«
»Nije uobičajeno da dame iz visokog društva pokazuju takvu... želju za hranom.«
Ona je širom otvorila oči. »Ako čovjek već mora jesti, mogao bi u tome i uživati.«
On se nasmijao i nagnuo glavu. »Naravno.«
Stol je bio namijenjen za četvero; sjedili su za njim sučelice jedno drugome. Mogli su
neometano razgovarati, bez straha da bi ih netko mogao čuti. Dok su kušali različita jela i
slastice, Francesca se općenito raspitivala o imanju, ohrabrena Gylesovim spremnim
odgovorima, bez ikakva ustezanja. Razgovarali su o proteklim godinama, o izazovima i
uspjesima i o žetvi koja se trenutačno pobirala.
Zatim se Harris vratio da pokupi posuđe; spustivši među njih pladanj prepun svježeg
voća, samo ih je ozareno pogledao i ostavio na miru.
Izabravši grožđe, Francesca je upitala: »Obitelji na imanju - jesu li to većinom
dugogodišnji stanari?«
»Uglavnom.« Promatrajući kako grožđe nestaje, Gyles se zavalio u stolici. »Zapravo, ne
mogu se sjetiti nikoga tko to nije.«
»Dakle, naviknuti su na sve«, dohvaćen je još jedan grozd, »lokalne običaje.«
»Valjda je tako.«
Ona je proučavala bobu grožđa, vrteći je među prstima. »A kakvi su ovdje običaji?
Spomenuo si sajamski dan.«
»Sajam se održava svakog mjeseca - pretpostavljam da je i to običaj. Zasigurno bi svima

126
 Knjige.Club Books

smetalo kad bi se s time prestalo.«

»I što još?« Podigla je pogled. »Možda i crkva podupire neka okupljanja?«
Gyles se zagledao u njezine širom otvorene oči. »Bilo bi jednostavnije da mi samo kažeš
što želiš znati.«
Izdržala je njegov pogled, pa gurnula bobu u usta i namrštila se na njega. »Nisam bila
baš tako providna.«
Promatrao ju je kako žvače, gnječi bobu, promatrao kako je guta, ali nije odgovarao.
Prekriživši ruke na stolu, iskreno ga je pogledala. »Tvoja majka je spominjala da se
znala održavati proslava žetve - ne ona crkvena, premda uglavnom u isto vrijeme - nego
gozba u dvorcu.«
Premda mu je lice ostalo mirno, primijetila je reakciju u njegovim očima; brzo je rekla:
»Znam da se godinama nije održavala...«
»Ne od smrti mojeg oca.«
»Istina - ali otac ti je umro prije više od dvadeset godina.«
Sada se nije više mogao pravdati da se većina njegovih stanara ne bi sjećala te
svetkovine.
»Ti si grof, a sada sam ja tvoja grofica. Ovo je novi naraštaj, novo doba. Koliko
razumijem, svrha proslave bila je zahvala radnicima imanja na cjelogodišnjim naporima,
tijekom sjetve, rasta i dozrijevanja.« Nagnula je glavu, ne odmičući pogled od njegova. »Ti si
brižan posjednik - skrbiš se o svojim stanarima. Zasigurno bi, sad kad sam ja ovdje, bilo
ispravno - prikladno - proslavu opet održao.«
Imala je pravo, pa ipak mu je trebalo vremena da počne razmišljati o toj zamisli - o
ponovnom održavanju proslave, s njime kao domaćinom. U svim njegovim uspomenama ta
je uloga pripadala njegovu ocu. Nakon njegove smrti nikad se nije postavljalo pitanje -
barem koliko se on sjećao - nastavka održavanja proslave, unatoč činjenici da se uistinu
radilo o veoma starom običaju.
Vremena se mijenjaju. A ponekad prilagodba znači oživljavanje starih običaja.
Bila je dovoljno mudra da prestane govoriti i dalje navaljivati. Umjesto toga je strpljivo
sjedila, promatrajući ga, čekajući njegovu odluku. Savršeno je dobro znao da će se, ako
odbije, ona s njime prepirati, premda možda ne odmah. Spontano se nasmiješio, prisjetivši
se njezina ranijeg komentara. Providna? Čitao ju je kao otvorenu knjigu.
Na taj blagi osmijeh u očima u njoj je zaiskrila nada; dopustio je da mu se osmijeh
proširi. »No, dobro. Ako do kraja želiš igrati ulogu moje grofice...«
Zašutio je. Pogledi su im se susreli i zadržali; nestalo je sve bezbrižnosti. Zatim je
promišljeno nagnuo glavu i smireno rekao: »Ne vidim razloga zašto te odgovarati.« Nakon
kratke šutnje je dodao: »Neću ti stajati na putu.«
Shvatila je što govori - što sve pod time misli. Trenutak poslije je ustala i zaobišla stol.
Zaustavila se do njega, okrenula se i graciozno mu sjela u krilo. »A hoćeš li i ti odigrati svoju
ulogu?«
Pogled mu je ostao smiren. »Na proslavi, da.«
Za ostalo nije mogao ništa obećati.
Ona mu je proučila oči, premda se u njezinima nije moglo ništa pročitati, pa mu
podarila onaj svoj uobičajeni ozareni osmijeh. »Hvala ti.«
Podignuvši ruke, obujmila mu je lice, a zatim se nagnula naprijed i poljubila ga,
promišljeno, senzualno, pa ipak bez žara.
On ju je pogledao ispod spuštenih kapaka i osjetio kako glad u njemu raste. Osjetio je
kako se u njemu budi barbar, ali ovaj put nije žudio za pohotom, čak nije ni osjetio želju.
Žudio je za nečim drugim. Nečim većim.
Uzvratio joj je poljubac i ona mu je zadovoljno odgovorila i sve je bilo tako jednostavno

127
 Knjige.Club Books

- trenutak razmjene tjelesnih dodira, milovanja.

Iza toga nije bilo skrivenih namjera - tek razmjena nježnih dodira.
Napokon se odmaknula od njega i on ju je pustio. Nasmiješila se, sretna i zadovoljna.
»Onda, kako bismo trebali to obznaniti? Dotad je još samo nekoliko tjedana. Kome bismo
trebali reći?«
»Harrisu.« Gyles ju je natjerao da ustane. Ustao je i on, uhvatio je za ruku i poveo do
vrata. »Pozivamo cijelo selo i sve stanare imanja, a u Lambournu nema boljeg načina
sveopćeg obznanjivanja nego to reći Harrisu.«

I tako su rekli Harrisu, a Gyles i ona su se sada posvetili proslavi žetve. Sljedećeg dana
Francesca je dobila pismo od Charlesa u kojem ju je obavijestio da prihvaća njezin poziv za
posjet dvorcu. Izvijestio ju je i da je Franni apsolutno oduševljena time što će ih opet moći
vidjeti.
Francesca nije znala kako to protumačiti. Možda je Gyles ipak imao pravo kad je
Franninu reakciju na vjenčanju jednostavno pripisao prevelikom uzbuđenju. To je
naviještalo ili da je Frannin džentlmen bio netko drugi, ili tek plod njezine mašte. Francesca
se nije o tome mogla odlučiti sve dok Franni, Charles i Ester ne stignu.
Ostavivši to po strani, bacila se na pripreme, kako za proslavu žetve, tako i za stričev
posjet. Sastavila je bezbroj popisa. Jedna od stvari na tim popisima bilo je pomlađivanje
cvjetnih gredica ispred prednjeg dvorišta.
»To je jednostavno neprihvatljivo.« Stajala je na prilazu uz Edwardsa, stotinjak metara
od kuće, okrenuta prema dvorištu i praznim gredicama uz najbliži rubnjak. »Ovo nije lijep
prizor i ne odgovara prilazu kući.«
»Mmm.«
Mrgodan i zamišljen, ogromni Edwards stajao je pokraj nje i mrštio se na ružne humke.
Prekriženih ruku, Francesca se okrenula prema njemu. »Vi ste glavni vrtlar. Što vi
predlažete?«
Izbjegavajući je pogledati, pročistio je grlo. »Nikako cvijeće. Ne ovdje. Treba drveće, eto
što.«
»Drveće.« Francesca je pogledala prema ogromnim hrastovima oko njih. »Još drveća.«
»Aha. Razmišljam o čempresima.«
»Čempresima?«
»Aha. Shvaćate...« Prekopavši po lišću, Edwards je pronašao štap. Čizmom je očistio
komad tla. »Ako ovo vidite kao kuću - njezino pročelje - kao što ga možemo vidjeti odavde.«
Nacrtao je pravokutnik koji je trebao predstavljati kuću. »Onda stavimo po tri čempresa sa
svake strane, ovako.« Štapom je nacrtao šest čempresa, tri sa svake strane praznine na
mjestu gdje se prilaz spajao s prednjim dvorištem, poredanih uz prednji rub dvorišta. »I
poredamo ih po visini, s najvišima izvana, a s manjima prema prilazu, tada - no, možete
vidjeti.«
Odmaknuo se, pokazujući na crtež. Ona se polako uspravila, pogledala prema kući, pa
opet u crtež. »Edwardse, ovo je uistinu dobro.«
Odmaknula se i zatvorila oči, pokušavajući to u glavi zamisliti. »Da«, odlučno je
kimnula. »Ali nešto nedostaje.«
»Ha?«
»Dođite sa mnom.« Vratila se niz prilaz gotovo do praznih gredica. Zaustavivši se,
uklonila je lišće uz rub prilaza. »Ovo je podloga za posude od klesanog kamena - ista takva
nalazi se i na drugoj strani prilaza. Lady Elizabeth se sjeća posuda prepunih cvijeća na dan
svojeg vjenčanja, ali u nekom su trenutku maknute odavde.«
»Aha, dakle - sumnjam da ćemo takvo što sada moći nabaviti. Izrada zahtijeva prilično

128
 Knjige.Club Books

posla.«
»Oh, ne trebamo tražiti nove. Posude se nalaze na suprotnoj strani voćnjaka, gotovo
potpuno zarasle u bilje, ali sigurna sam da ih odande možemo iskopati.«
»Mmm.« Edwards se opet počeo mrštiti.
»Postoje i dvije manje, slične posude, koje bi trebalo postaviti na vrh stuba trijema.
Trenutačno se nalaze u polju iza staje.«
»Koliko znam, koriste ih kao pojila za konje.«
»Upravo tako, ali Jacobs je posve siguran da konjima ne treba ništa tako otmjeno.«
Francesca je pogledala Edwardsa u oči napola skrivene gustim obrvama. »Nagodit ću se s
vama. Dopustit ću vam da zasadite šest stabala umjesto da cijele gredice zasadite cvijećem,
pod uvjetom da se osobno pobrinete da se te posude - sve četiri - prebace, očiste i postave
na njihova prava mjesta. Čula sam da mladi Johnny voli saditi cvijeće, pa može prema vašim
uputama napuniti posude i posaditi prikladne lukovice - želim tulipane i sunovrate, uz
ostalo sezonsko cvijeće. Ne znam što dobro uspijeva u ovo doba godine«, nasmiješila se, »ali
sigurna sam da ćete vi i Johnny znati.«
Okrenuvši se, pogledala je trenutačno gole gredice. »A sada, što mislite, koliko brzo bi
se to moglo obaviti?«
»Mmm. Znam gdje možemo nabaviti čemprese... Pretpostavljam da ćemo to obaviti u
tjedan dana.« Edwards ju je pogledao. »Bilo bi i brže da se ne moramo baviti tim
posudama...«
»I posude i drveće zajedno, molim vas.«
»No, dakle, za tjedan dana.«
»Izvrsno.« Francesca je kimnula, pa se konspirativno nasmiješila. »Moj stric i njegova
obitelj stići će za tjedan dana i voljela bih da kuća izgleda pristojno.«
Edwardsu se na ispucanoj koži pojavilo tek primjetno rumenilo. »Da, dakle«,
mrzovoljno je rekao. »Uredit ćemo ovo mjesto posebno za vas u roku od tjedan dana, možda
i prije. A sada...« Odmaknuvši se, osvrnuo se uokolo.
»Sada se morate vratiti svojem drveću.« Francesca mu je glavom pokazala da može ići.
Gyles je sve to promatrao iz sjena trijema. Vidjevši kako Edwards teškim korakom
odlazi, sišao je stubama. Francesca ga je ugledala. Smiješeći se, pošla mu je ususret.
»Jesi li uspjela?« Uzevši je za ruku, isprepleo je prste s njezinima.
»Edwards i ja smo se uspjeli sporazumjeti.«
»Nikad nisam ni sumnjao da bi moglo biti drukčije.«
Krenuli su prema padini, zaobišavši dvorac do mjesta na kojem su Edwardsova voljena
stabla počela ustupati mjesto grmlju i pokojoj ruži.
»Jutros sam primio paket od Đavola.« Gyles je prekinuo ugodnu tišinu kad su stigli do
starih zidina i pred njima se otvorio širok pogled na njegov posjed. »On i Honoria su se
vratili u London. Poslao mi je materijale za najnovije parlamentarne rasprave.«
»Parlament sada zasjeda?«
»Da - jesenja sjednica je u tijeku.«
Gyles je razmislio o tome - o svojem uobičajenom životu dotad, kad se visoko društvo u
najvećem broju vraćalo u svoje gradske rezidencije i kad bi započinjao uobičajeni niz
balova, zabava i još važnijih večera, nadmetanja domaćica za primat i ozbiljnijih rasprava
koje su se odvijale iza blistavih fasada. Godinama mu je to bilo u središtu života.
Zastali su zagledani u krajolik koji je zračio jesenjim bojama.
»Trebamo li pod do Londona - zbog Parlamenta?«
»Ne.«
Pomišljao je na odlazak, ali ne u paru. Nakratko je s njome razmijenio poglede,
zadjenuo joj pobjegli pramen za uho, a zatim se opet zagledao u krajolik.

129
 Knjige.Club Books

Odbojnost prema zamisli da se sam vrati u London trebala ga je iznenaditi, pa ipak nije.
Činilo se da se počeo navikavati na činjenicu da je, kod svega povezanoga s njome, barbar u
njemu prevladavao. Ali, onaj pravi on nikad se ne bi odvojio od nje, ne bi na to ni pomišljao.
Stajali su jedno do drugoga i razgledali njegove posjede, a zatim je spustio ruku i
obujmio njezinu. »Hajde. Pođimo dolje do paviljona.«

Naravno, paviljon.
Kasnije te noći Gyles je ležao na leđima u toploj tami i osluškivao tiho disanje svoje
žene.
S rukama pod glavom zurio je u baldahin i pitao se kojeg to vraga radi. Kamo to misli da
ide.
Kamo oni idu.
Taj je ispravak još dodatno uvećao njegove probleme. Više nije mogao zamisliti svoju
budućnost kao samac. Iz kojeg god kuta gledao, kakve god okolnosti zamislio, ona je uvijek
bila dijelom slike.
Uistinu, njezina sreća sada je bila važnija od njegove, jer njegova je ovisila o njezinoj.
Je li onda bilo čudno što nije imao mira?
Bilo bi lakše kad bi bila zahtjevnija. Umjesto toga, prepuštala je izbor njemu,
izbjegavajući zamke da mu se suprotstavi. Bio je iskusan i spreman na takve bitke; ishod bi
bio brz i siguran.
I sada ne bi ležao ovdje, preplavljen neizvjesnošću.
Ona se jasno postavila. On je bio glavni, on je donosio odluke - ali ako joj se ne bi
svidjele, pošla bi svojim putem.
Nije u to uopće sumnjao. U samoj svojoj srži nosila je tvrdoglavost koju je prepoznao,
nepokolebljivu predanost svojim ciljevima.
Predanost koju je priželjkivao za sebe. Ne samo zbog političkih ambicija, ne samo zbog
svojeg braka, čak ni zbog učinka koji bi takva predanost imala na njegov život.
Želio je da ona bude predana njemu.
Želio je to vidjeti u njezinim očima, osjetiti na njezinim usnama dok ga je ljubila, u
njezinu dodiru dok ga je milovala. Sve što mu je sada davala želio je - zauvijek.
Pogledao je njezinu tamnu kosu, osjetio toplinu njezina tijela, opuštenog i podatnog uz
njega. Osjetio je neobuzdan poriv da posegne i privije je uza se.
Vrativši pogled na baldahin, vratio je i misli na svoj problem. Želio je njezinu ljubav,
njezinu predanost, želio je da bude u središtu njezine pažnje. Ona je bila spremna to mu
ponuditi. Zauzvrat je htjela samo jedno.
Želio joj je to dati - želio je voljeti je - ali... to je samo po sebi bilo posljednje što je želio
učiniti.
Krajnja kontradikcija.
Ali, morao je postojati neki izlaz. Morao ga je pronaći kako bi sačuvao prisebnost.
Morao je pronaći rješenje koje će je zadovoljiti, a njega ostaviti neizloženog, emocionalno
neranjivog.
Alternativa je bila nezamisliva. I, po svenu sudeći, uvijek će biti.

130
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

akle, draga moja! Bračni život ti očito godi.«

D Francesca je zasjala. Podignuvši se na vrhove prstiju, poljubila je Charlesa, a zatim se
okrenula Ester. »Tako mi je drago što ste mogli doći. Znam, nije proteklo mnogo vremena,
ali nedostajali ste mi.«
»I ti si nama nedostajala, draga.« Ester je obrisala obraze, a onda propustila naprijed
Franni.
Francesca je potražila Frannine svijetloplave oči; rođakinja joj se bezbrižno nasmiješila,
prišla joj i poljubila je. Zatim se ogledala uokolo. »Ovo je veoma velika kuća, zar ne? Prošli
put je nisam dobro razgledala.«
Nalazili su se na prednjem trijemu. U dvorištu su iz Charlesove putne kočije vadili
prtljagu.
»Povest ću vas u obilazak, ako želite.« Francesca je pogledala Ester i Charlesa,
uključujući i njih u poziv.
»Zašto ne?« Charles se okrenuo kako bi se rukovao s Gylesom. »Uživat ću u obilasku
doma naših predaka.«
»Pođimo gore i smjestimo vas u sobe, a onda će već biti vrijeme ručka. Nakon toga ću
vam pokazati dvorac.«
Francesca je krenula uhvatiti Ester i Franni pod ruku, ali Franni je skrenula i stala pred
Gylesa. Duboko se naklonila. Gyles je kratko oklijevao, a zatim ju je uzeo za ruku i uspravio.
Franni ga je pogledala u lice i nasmiješila se. »Zdravo, rođače Gylese.«
Gyles je kimnuo. »Rođakinjo Frances.« Pustio joj je ruku i svima domahnuo da uđu.
Franni se pridružila Francesci i Ester, znatiželjno se ogledajući oko sebe dok su prolazili
golemim predvorjem.
»Velika kuća«, ponavljala je Franni dok su se uspinjali stubištem.

»I tako ćemo ovdje prenoćiti tri noći.« Charles se nasmiješio Francesci. Bila je večer i svi su
se okupili u obiteljskom salonu, čekajući poziv na večeru. »Hvala ti na razumijevanju.«
Stajali su uz sofu. Gyles je ispred kamina čavrljao s Ester dok je Franni pratila svaku
njihovu riječ.
»Ma, glupost.« Francesca je Charlesu stisnula ruku. »Ako voda u Bathu uistinu pomaže
Franni, tada naravno morate iskoristiti prigodu i opet je odvesti onamo.« Charles ju je u
posljednjem pismu upozorio da će njihov posjet biti kratak; upravo joj je objasnio razloge.
Sumporni izvori u Bathu pružili su Franni više energije, ali premda su Charles i Ester žarko
željeli opet onamo otputovati, Franni su uspjeli nagovoriti jedino pod uvjetom da usput
svrate u Lambourn.
»Štoviše«, nastavila je Francesca, »ako i ubuduće poželite odvesti je onamo, morate mi
pisati i obavijestiti me. Ovdje ste uvijek dobrodošli.« Nasmiješila se. »Koliko god dana
ostali.«
»Hvala ti, dušo.« Charles je pogledao Franni. »Priznajem da imamo više nade nego prije.
I Ester i ja brinuli smo se da bi tvoj odlazak i uzbuđenje oko vjenčanja mogli biti previše, čak
utjecati na pogoršanje Frannina stanja. Umjesto toga, nakon što je sutradan nakon vjenčanja
laudanum prestao djelovati, čini se da joj je sve bolje. To je veliko olakšanje.«
Francesca je kimnula. Nikad nije shvatila uzroke Frannine »bolesti«, ali ako je to
Charlesu i Ester donijelo olakšanje i optimizam, njoj može jedino biti drago.

131
 Knjige.Club Books

Na Frannino veliko oduševljenje, ušao je Irving i objavio da je večera poslužena. Gyles

je veoma korektno ponudio i njoj i Ester ruku; Charles i Francesca pošli su za njima.
Smjestili su se oko stola u obiteljskoj blagovaonici. Francesca je promatrala kako Irving
i još jedan sluga poslužuju večeru. Činilo se da je Franni svime oduševljena. Prepričavala je
Gylesu sve što je vidjela tijekom poduljeg obilaska dvorca. Gyles je večerao s njima, a zatim
se povukao u svoju radnu sobu; Franni nije izgledala uznemireno. Francesca u Franninu
ponašanju više nije mogla primijetiti nikakva znaka nemira, tuge ili brige.
Sigurno je pogriješila - Gyles uopće nije bio onaj Frannin tajanstveni prosac.
Sjedeći joj zdesna, Charles se raspitivao o jelima; Francesca mu je odgovarala. Čavrljala
je sa svojim stricem i s Ester koja joj je sjedila slijeva. Franni je sjedila do Charlesa, slijeva
Gylesu. Bio je to raspored više uvjetovan običajima nego li Francescinim željama. Ali, činilo
se da njezine brige zbog mogućih reakcija njezine rođakinje nisu bile utemeljene. Ako je
uistinu bilo tako, bila je zahvalna, pa ipak...
Okrenula se Ester. »Ustaje li Franni još uvijek onako rano?«
Ester je potvrdno kimnula. »Možda ćeš na to željeti upozoriti svoje osoblje.«
Francesca je u glavi zabilježila da to spomene Wallaceu.
»Draga moja, moraš mi dati ovaj recept da ga odnesem kući, našoj kuharici.«
»Naravno.« Francesca se zapitala zna li Ferdinand pisati na engleskome.

»Dobro jutro, Franni.«

Na suprotnom kraju terase Franni se munjevito okrenula, širom otvorenih usta, a onda
se opustila i nasmiješila dok joj je Francesca prilazila.
»Baš lijepo jutro, zar ne?« rekla je Francesca.
»Da.« Franni se okrenula prema kući. »Premda je ova kuća cako velika, tiho je. Mislila
sam da bi moglo biti bučno.«
»Ovdje trenutačno živimo samo ja, Gyles i osoblje. Prošli put su ovdje boravili svi gosti
na vjenčanju.« Francesca se naslonila na balustradu, ne iznenađujući se što Franni na to nije
ništa odgovorila. Pustila je da ih okruži tišina, svjesna da će to pomoći ako poželi Frannine
misli skrenuti u drugom smjeru.
Nakon nekoliko minuta upitala je: »Franni, sjećaš li se da si mi pričala o svojem
džentlmenu - onome s kojim si se dvaput šetala?«
Franni se namrštila, prije zbunjena nego li uznemirena. »Jesam li?«
»Da, u gostionici. Pitala sam se... znaš li tko je on?«
Zagledana u obzor, Franni se samo nasmiješila.
Prihvaćajući da na to neće dobiti odgovor, Francesca je pokušala s drugim pitanjem. »Je
li te nedavno posjetio - otkad si posljednji put bila ovdje?«
Franni je gotovo divlje odmahnula glavom, ali još uvijek se smiješila; Francesci se čak
učinilo da se ispod glasa hihoće.
Obodrivši se, polako je i smireno progovorila, na način kako su se Franni svi obraćali.
»Franni, samo želim biti sigurna da svojeg džentlmena nisi pobrkala s Chillingworthom.
Ja...«
»Ne, ne, ne!« Franni se okrenula licem prema Francesci; oči su joj bile razigrane -
gotovo se nasmijala. »Meni je sve posve jasno - da, jest! Moj džentlmen se drukčije zove.
Dolazi i šeta sa mnom i sluša me i razgovara sa mnom. I on nije Chillingworth. Ne, ne, ne.
Chillingworth je grof. Oženio te zbog tvoje zemlje.«
U Franninim plavim očima nazirao se pomalo zločest pogled. »Ja nisam poput tebe. Grof
je tebe oženio radi zemlje. Ja nemam takve posjede, ali moj džentlmen me ipak želi oženiti -
sigurna sam u to.«
Okrenula se i pohitala niz terasu. »On će me oženiti - vidjet ćeš. Na kraju.«

132
 Knjige.Club Books

Francesca ju je promatrala kako odlazi, a zatim krenula unutra.

Taj džentlmen nije - nikad nije bio - Chillingworth. Pa tko je onda?

Nakon doručka Franni je pošla u šetnju parkom, praćena jednim od slugu. Nakon dovršetka
kućanskih obveza, Francesca se u obiteljskom salonu pridružila Ester.
Ester je nasmiješena podignula pogled sa svojeg veza.
Francesca joj je uzvratila osmijehom. »Drago mi je što načas mogu biti nasamo s tobom,
teto Ester.« Prišla je fotelji koja je stajala uz kamin i sjela u nju. Ester ju je promatrala
podignutih obrva.
»Imaš li kakvih problema...«
»Ne - nisam ja u pitanju.« Francesca je proučila Esterine plave oči, slične Franninima, pa
opet tako različite. »Nezgodno je jer mi je Franni rekla nešto što bi se moglo ocijeniti kao
povjerljivo, samo što Franni ne razmišlja na takav način.«
»Ne, draga, ne razmišlja. I ako je Franni u pitanju, tada bi mi definitivno trebala reći o
čemu se radi, bilo povjerljivo ili ne.«
U Esterinu glasu bilo je toliko odlučnosti da je Francesca gurnula ustranu sve
nedoumice. »U onoj gostionici u kojoj smo prenoćili na putu prema Lambournu...«
Prepričala joj je sve što joj je Franni rekla, u gostionici i na terasi toga jutra. »Brinula
sam se da se možda ne radi o Chillingworthu - on se zbilja dvaput prošetao s njome. No on
me uvjerava da je jedva prozborio koju riječ s njome, tako da bi bilo čudno da je iz svega išta
mogla zaključiti, ali...«
»Ali, s Franni čovjek nikad ne zna na čemu je.« Ester je kimnula. »Razumijem zašto si
tako razmišljala, posebno nakon njezine reakcije tijekom vjenčanja. Ali, ako ona sama kaže
da nije u pitanju on, tada...«
»Točno to. Mogao bi biti netko drugi - netko tko se s njome sastaje dok šeće oko
Rawlings Halla. To bi lako moglo proći nezapaženo. A ona će, napokon, naslijediti imanje
strica Charlesa.«
»Tako je.« Ester je stisnula usne. »Draga moja, hvala ti što si mi to rekla - dobro si
postupila. Prepusti to meni. Razgovarat ću s Charlesom i mi ćemo se pozabaviti s time.«
Francesca se nasmiješila s iskrenim olakšanjem. »Hvala ti. I nadam se da će sve dobro
ispasti.«
Ester joj nije ništa odgovorila. Mršteći se, vratila se svojem vezu.

»Dakle, tu se skrivaš?«
Zatečen, Gyles se okrenuo. Stajao je uz prozor u galeriji knjižnice, provjeravajući popis
obveza. Na pragu galerije stajala je Francescina rođakinja, podmuklo se smiješeći.
Ali, odmah je skrenula pogled i počela razgledavati police.
»Imaš mnogo knjiga.«
Promatrao ju je kako mu prilazi ogledavajući se oko sebe.
»Sigurno ih je na tisuće.«
»Da. Tako je.«
Zaustavila se okrenuta njemu, s odsutnim pogledom u očima. Nakon kratke šutnje je
rekla: »Ovdje je veoma tiho.«
»Da.« Kad je ona šutjela i jednostavno zurila u njega, upitao ju je: »Jesi li uživala u
šetnji?«
»Da, ali više mi se svidjelo razgledavanje dvorca. Francesca je bila zločesta - nije nas
dovela ovamo.«
»Neka mjesta Francesca smatra privatnima.«

133
 Knjige.Club Books

Mogao se jednako tako i poštedjeti komentara; Gyles je ozbiljno sumnjao da se Frances

obazire na ono što ne želi čuti.
Tiho je stajala, gledajući ravno preda se. Prekopavši po sjećanjima, dosjetio se njihovih
razgovora u Rawlings Hallu. »Ovdje imamo mnogo stabala.«
Pogled joj je skrenuo prema prozoru. Prišla mu je i pogledala van. »Ima li i breza?«
»Ne. Većinom hrastova.«
»Nema breza?«
»Ne u blizini. Ima ih malo dublje u parku.«
»Potražit ću ih kad pođem u šetnju.«
S rukama za leđima, ostala je stajati uz prozor kao da pažljivo proučava krošnje. Gyles
je pogledao u papire koje je držao u rukama.
»Bojim se da te moram napustiti - moram obaviti neke poslove.« Namjeravao je to
obaviti ovdje, ali iznenada mu se njegova radna soba učinila mudrijim rješenjem. U
predvorju je uvijek bilo posluge; podsjetio je sebe da Wallaceu mora reći kako ne želi da ga
njegove gošće ometaju.
Franni je kimnula, pa se odjednom okrenula prema njemu, prvi put ga pogledavši ravno
u oči.
»Da«, rekla je, »to bi mogla biti dobra zamisao.« Nasmiješila se; svijetle oči su joj
zasjale. »Ne želim da Francesca dođe ovamo i zatekne nas zajedno.«
Nastavila se smiješiti. Gyles ju je kratko proučio pogledom, a zatim kamenog lica
ustuknuo, naklonio joj se i izišao.

Satovi su upravo otkucali četiri sata kad je Francesca došla do svoje spavaonice - prerano za
presvlačenje za večeru, ali zato je prije toga mogla uživati u dugom namakanju u kadi.
Otvorivši vrata, stupila je unutra...
Netko je sjedio na njezinu krevetu, u sjenama zastora boje smaragda.
Zatim se lik okrenuo i ona je prepoznala blijedu kosu i blijedo lice.
Odahnuvši, Francesca je zatvorila vrata i prišla krevetu. »Franni, što ćeš ovdje?«
Sjedila je otprilike po sredini kreveta. Poskočila je. »Došla sam vidjeti. Sluge su mi rekle
da ne smijem ovamo, ali znala sam da mi nećeš zamjeriti.« Podignula je kut pokrivača i
njime pomilovala lice, a zatim ispružila ruku i prstima prešla po svilenim zavjesama
vezanim oko stupova baldahina. Namrštila se. »Tako je luksuzno.«
»Chillingworthova mama je dala to urediti za mene.« Francesca je sjela na krevet.
»Sjećaš li se? Čitala sam ti njezina pisma u Rawlings Hallu prije polaska na vjenčanje.«
Franni se još jače namrštila, ispod još jače spuštenih obrva zagledana u smaragdni
pokrivač. Dobacila je pogled Francesci. »Spava li on ovdje s tobom? U ovom krevetu?«
Francesca je kratko oklijevala, pa kimnula. »Da. Naravno.«
»Zašto naravno’? Zašto to čini?«
»Pa...« Nije znala koliko toga Franni razumije, ali njezin prkosni izraz lica potvrđivao je
da neće odustati od pitanja. »Mora sa mnom spavati kako bi dobio djecu.«
Franni je zatreptala; onog je prkosnog izraza nestalo i zamijenio ga je još bezizražajniji
od uobičajenog. »Oh.«
Još nešto što treba reći Ester. Francesca je ustala; uz osmijeh isprike pokazala je prema
vratima. »Sada ću se okupati; Franni, zato moraš otići.«
Franni je opet zatreptala, pogledala prema vratima pa sišla s kreveta.
»Dođi«, rekla je Francesca. »Otpratit ću te do glavnog krila.«

Francesca je za tu večer organizirala malu zabavu s večerom, iskoristivši priliku da se

134
 Knjige.Club Books

uključi u mjesna događanja i usput počasti Charlesa i Ester.

Okupili su se u salonu da dočekaju svoje goste. Prvi su stigli lord i lady Gilmartin s
djecom, a ubrzo iza njih i sir Henry i lady Middlesham. Francesca ih je međusobno upoznala,
a zatim Charlesa i Ester ostavila s Middleshamima, a ona je sjela do lady Gilmartin i
odslušala cijelu povijest Clarissinih postignuća. Gyles je razgovarao s lordom Gilmartinom.
Franni se u međuvremenu potpuno posvetila Clarissi i razgovarala s njome ili, bolje rečeno,
ona je njoj govorila, ne prestajući; Clarissa se činila potpuno zbunjenom. Lancelot se
odmaknuo od ostalih i pred prozorom zauzeo dramatičnu pozu. To je ipak doživjelo potpuni
neuspjeh u privlačenju pažnje ostalih, koji su bili previše zaokupljeni drugim stvarima.
Prije nego što je Francesca napokon pokleknula pod nasrtajima lady Gilmartin, pristigle
su lady Elizabeth i Henni, u pratnji veoma raspoloženog Horacea; uz nova upoznavanja,
došlo je do pregrupiranja.
Stari prijatelji sir Henry i Horace privukli su u svoje društvo lorda Gilmartina. Gyles ih
je prepustio njihovoj diskretnoj raspravi. Pogledom je prešao po prostoriji. Majka mu je
razgovarala s Charlesom i Ester, dok je Henni zauzela Francescino mjesto do lady Gilmartin.
Francesca je razgovarala s lady Middlesham; dok ih je promatrao, pridružila im se i Clarissa.
Lancelot je dokoličio pokraj prozora. A to je ostavilo jedino...
Potaknut nagonom, okrenuo je glavu...
»Dobra večer, rođače Gyles. Sviđa li ti se moja haljina?«
Franni je okružila cijelu prostoriju da dođe do njega. Gyles je kratko odmjerio njezinu
plavu haljinu od muslina. »Vrlo lijepo.«
»Da, baš jest. Naravno, s vremenom ću imati haljine slične Francescinima, sve od svile i
satena - haljine kakve bi nosila tvoja grofica.«
»Naravno.« Zašto je samo ta jedna minuta provedena u Franninu društvu bila dovoljna
da poželi pobjeći od nje?
»Sviđa mi se ova kuća - velika je ali udobna, a i posluga ti se čini veoma sposobnom.«
Gyles je odsutno kimnuo. Nije bila ni odbojna ni ironična; nije pokazivala ništa od onog
uobičajenog ponašanja koje ne bi odobravao. Odbojnost mu je bila primitivna, nagonska -
nije to bilo jednostavno objasniti.
»Ipak, jedan mi se mali čovjek ne sviđa. Nosi crnu odjeću, ne livreju - nije me želio
pustiti u tvoje odaje.«
»Wallace.« Gyles se zagledao u Franni. »Nitko ne ulazi u moje odaje, osim onih koji
imaju pravo ondje biti.«
Izgovorio je to polako, jasno - baš kao što su Charles i Francesca činili kad su
razgovarali s tom čudnom djevojkom.
Na licu joj se pojavio prkosan izraz. »Smije li Francesca ući?«
»Ako želi, naravno. Ali, mislim da sama nije nikad ulazila onamo.«
»Dakle, njezina soba je prekrasna, sva u smaragdnoj svili i satenu.« Franni mu je
dobacila nečitljiv pogled. »Ali ti bi to znao, s obzirom na to da spavaš u njezinu krevetu.«
To je neupitno bio najčudniji razgovor koji je ikad vodio s nekom djevojkom. »Da.«
Nastavio je pribranim i tihim tonom. »Francesca mi je supruga i zato spavam u njezinu
krevetu.« Podignuvši pogled u potrazi za nečijom pomoći, ugledao je Irvinga kako ulazi u
prostoriju. »Ah - mislim da je večera poslužena.«
Ona ga je pogledala i nasmiješila se. »Oh, dobro!« Ostala je uz njega, očito očekujući da
će joj ponuditi ruku.
»Ako dopuštaš, moram svoju tetu povesti na večeru. Tebe će povesti Lancelot.« Gyles je
rukom dozvao mladića. Ovaj je spremno prišao, očito spreman nakon onolikog vremena
provedenog u samoći biti na usluzi.
Frannino blijedo lice - krajnje bezizražajno - ostalo mu je u pameti dok je s Henni pod

135
 Knjige.Club Books

rukom predvodio goste prema blagovaonici. U sebi je zahvaljivao mudroj tamnoj glavi svoje
žene. Uz nove goste za stolom, Franni će sjediti negdje po sredini, dovoljno daleko od njega.
Dok je pomagao Franni sjesti na stolicu do njegove, promrmljao je: »Charlesova kći
Frances - što misliš o njoj?«
»Nisam imala previše prilika stvoriti neko mišljenje.« Henni je bacila pogled niz stol do
mjesta gdje je Franni sjedila.
»Dojavi mi kad u tome uspiješ.«
Henni ga je zbunjeno pogledala.
Gyles je samo odmahnuo glavom i okrenuo se pozdraviti lady Middlesham, koja mu je
sjedila s druge strane.

* * *
Obred ispijanja porta koji je namjerno produljio - što mu u tako ugodnoj atmosferi i nije bilo
teško s obzirom na razgovorljivost Horacea, sir Henryja, pa čak i lorda Gilmartina - poštedio
je Gylesa mogućnosti da se opet mora nositi s Francescinom rođakinjom u salonu. Ali,
unatoč tome nije mu promaknuo Frannin čeznutljivi pogled dok je pred kolicima s čajem
gospodu napokon uveo u salon. Niti činjenica da joj je pogled postao zbunjen, pa frustriran
dok su u manjim skupinama čavrljali pijuckajući čaj.
Kad su im gosti počeli ustajati i pripremati se za odlazak, držao se uz Francescu,
pronašavši spas u formalnim obvezama domaćina. Na odlasku u predvorje Ester je zastala
uz Francescu i nešto joj došapnula na uho. Francesca je kimnula i nasmiješila se. U gužvi
nastaloj dok su Irving i ostali sluge donosili kapute i rupce, Gyles je vidio kako Ester odvlači
Franni uza stube.
Bio je svjestan vlastitog olakšanja dok se nasmiješen rukovao i razmjenjivao pozdrave i
napokon, prkoseći svježem zraku, s Francescom izišao van kako bi još jedanput domahnuo
gostima na odlasku njihovih kočija.
Po povratku u predvorje dočekao ih je Charles. Uzeo je Francescu za ruke. »Ovo je bila
krajnje ugodna večer. Hvala ti.« Poljubio ju je u obraz. »Prošlo je tako mnogo vremena otkad
smo se ovako... dobro zabavljali.« Odmaknuo se od nje i zatim su svi krenuli uza stube.
»Gotovo sam zaboravio kako to izgleda. Kako večer može biti ugodna.«
Francesca se smiješila, sva ozarena. »Nema razloga da se na jednak način ne zabavljaš i
u Rawlings Hallu. Činilo se da i Franni uživa.«
Charles je kimnuo. »Naravno. Razgovarat ću s Ester o tome.« Zastao je na vrhu stuba.
»Tko zna? Možda bi se to moglo pokazati dobrim.«
Uz naklon i »laku noć«, napokon se oprostio od njih.
S rukom na njezinim leđima, Gyles je poveo Francescu do njihova privatnog krila,
slušajući je kako usput veselo čavrlja.

* * *
Francesca se sljedećega jutra najranije iskrala iz topline Gylesova naručja, ali nedovoljno
rano da uhvati Franni prije nego što je ova napustila kuću.
Prebacivši šal preko ramena, Francesca je izišla na terasu koja je gledala na parkove
dvorca. Zrak je bio oštar i prohladan, ali sunce je sjalo i ptice su pjevale; dan ju je dozivao.
Sišavši stubama, spustila se do livada. Tražeći Franni, prošetala je do bedema, a zatim
sišla na nižu razinu, do svoje omiljene klupe. Nije sjela, nego je ostala stajati dovoljno dugo
da upije krajolik pred sobom, upije spoznaju da joj se ova zemlja - njegova zemlja - sada čini
domom.
Razmišljajući o tome, vratila se na livade i krenula u širok obilazak oko kuće. Wallace
joj je rekao da je Franni otišla u šetnju; morala bi biti negdje blizu.
Došavši do livada koje su okruživale staje, Francesca je ugledala lik u lanenoj haljini

136
 Knjige.Club Books

kako šeće pod stablima. Franni je hodala na prepoznatljiv način, ukočeno, uz trzaje. Omotala
se debelim šalom koji ju je iznad struka činio neobično krupnom. Francesca je krenula
presjeći joj put. Kad joj je prišla bliže, Franni ju je ugledala.
»Uživaš li u jutru?« doviknula joj je.
Franni joj je uzvratila onim svojim prepoznatljivim tajnovitim osmijehom. »Da. Jutro je
dosad baš lijepo.«
»Jesi li otišla pogledati konje?«
Pridruživši joj se, Francesca je nastavila hodati uz nju.
»Veliki su - veći nego tatini. Jašeš li ih?«
»Ne. Gyles mi je za vjenčani dar poklonio arapsku kobilu. Sada jašem nju.«
»Je li?« Franni je problijedjela, pa promrmljala: »Jašeš je?« Licem joj se polako proširio
osmijeh. »To je dobro. Pretpostavljam da brzo galopira.«
»Pa, tako je.« Francesca je bila naviknuta na Frannine brze promjene raspoloženja.
»Dakle, onda jašeš svakoga dana?«
»Uglavnom. Ali ne baš uvijek.«
»Dobro. Dobro.« Kimajući, Franni je ubrzala korak, produljivši ga gotovo poput
muškarca.
Hodale su tako u tišini sve do granice gdje je park prelazio u najbliža polja. Francesca se
okrenula s namjerom da pođe natrag.
Franni je nastavila hodati, skrenuvši prema putu koji je vodio između polja.
Francesca je zastala. »Franni?« Nestrpljivo odmahnuvši glavom, Franni je samo
nastavila hodati. »Franni, ondje nema ničega drugog osim polja.« Kad Franni nije usporila,
pridodala je: »Uskoro će poslužiti doručak.«
Ne osvrćući se, Franni je mahnula rukom. »Želim još malo šetati. Želim biti sama. Ubrzo
ću se vratiti.«
Između kuće i obronaka nije prijetila nikakva opasnost. Francesca je sumnjala da će
Franni poželjeti uspeti se uz onu strmu stazu.
Okrenuvši se, zaputila se natrag prema kući. Franni će biti dobro - a ako se ne vrati za
sat vremena, poslat će nekog slugu za njom. U međuvremenu, zahvaljujući sklonostima
njezina muža prema ranojutarnjim igricama, želudac joj je već krulio. Doručak se činio jako
dobrom zamisli.

Za doručkom su se Francesca, Charles i Ester dogovorili poći parkom do udovičke kuće.

Lady Elizabeth ih je prethodne večeri pozvala da joj dođu u posjet.
Francesca je preko stola upitno pogledala Gylesa. On je odmahnuo glavom. Morao je
nastaviti sa svojim istraživanjem - kad će za to biti prikladnije vrijeme nego kad cijelu kuću
bude imao samo za sebe?
Ester se okrenula Franni, koja im se nedavno pridružila. »Želiš li vidjeti udovičku kuću?
Sjećaš se? Prošli smo pokraj nje pri ulasku na imanje.«
Franni je odmahnula glavom. Na licu joj se pojavio tvrdoglav izraz dobro poznat
Charlesu, Ester i Francesci. »Ne. Ostat ću ovdje.«
Charles je ustuknuo, pogledavajući Ester i Francescu. Francesca ga je ohrabrila
osmijehom. Pogledala je Franni. »To je posve u redu. Naravno da možeš ostati ovdje, ali ako
kreneš u šetnju, ne zaboravi sa sobom povesti nekoga od slugu kako se ne bi izgubila.«
Franni ju je pogledala trepćući, a zatim kimnula i vratila se svojem doručku.
Ester je uzdahnula. Francesca se okrenula njoj. »Kad ćemo krenuti?«
Charles je ispio svoju kavu. »Dajte mi pet minuta da presvučem kaput.«
»Možeš uzeti i deset.« Ester je odgurnula svoju stolicu. »Ja moram uzeti haljinu za

137
 Knjige.Club Books

šetnju, a i Francesca će željeti učiniti isto.«

Njih troje su ustali i napustili salon u kojem je poslužen doručak. Gyles je izišao skupa s
njima. Došavši do vrha stuba, Francesca se osvrnula i ugledala Gylesa kako neodlučno stoji
u predvorju, pogledavajući prema salonu za doručak. Zatim se trgnuo i krenuo prema svojoj
radnoj sobi.
Deset minuta poslije ona, Charles i Ester su sišli stubama trijema i stupili u dvorište.
»Kako lijep razmještaj stabala.« Ester je proučavala šest čempresa razmještenih u
zrcalnoj slici s obje strane prilaza. »A one posude savršeno upotpunjavaju cijelu sliku. Baš
lijepe starine.«
Francesca se u sebi nasmiješila šire nego što joj se to vidjelo na licu. Posude su bile
preseljene bez ikakve nezgode i odlično očišćene.
»Baš je lijepo vidjeti tako gusto posađene jesenske šafrane.«
Iza njih su se vrata otvorila, pa opet zatvorila. Svi su se osvrnuli.
Gyles je sišao stubama i prišao im.
Francesca je zatreptala. »Mislila sam da imaš posla.«
Gyles se šarmantno osmjehnuo, svjestan da bi možda i mogao zavarati Charlesa i Ester,
ali da mu je žena imuna na sve njegove trikove. »Tako je lijep dan, a nećemo ih još mnogo
imati. Prilika za šetnju bila je prevelik izazov da bi se propustio, a uz to još moram neke
stvari riješiti s Horaceom, tako da posao ovaj put može i pričekati.«
Charles i Ester su spremno prihvatili njegov izgovor. Francesca ga je upitno pogledala,
ali je odustala od glasnog postavljanja pitanja koje joj je mogao vidjeti u očima. Pružio joj je
ruku i ona ju je prihvatila. Charles je isto ponudio Ester, pa su krenuli putom koji je vodio
ispod gotovo potpuno ogoljelih krošnji.
Proveli su ugodno prijepodne s lady Elizabeth, Henni i Horaceom, a zatim se prije ručka
vratili parkom. Franni im se nije pridružila za ručkom.
»Spava«, izvijestila ih je Ester, sjedajući za trpezu.
»Neka je«, uzvratio je Charles. »Ovdje je šetala čak i više nego što to čini kod kuće.
Premda ona u tome uživa, sutra odlazimo, pa je dobro ako se odmara.«
Za jelom su Charles i Gyles razgovarali o vođenju imanja, a Francesca se raspitivala o
novostima iz Rawlings Halla.
»I meni bi dobro došlo malo prileći«, povjerila se Ester Francesci dok su napuštali
blagovaonicu. »Uz ljuljanje kočije mi je teško spavati, a sutra nas čeka dugačak put do
Batha.«
Francesca je ispratila Ester pogledom dok se ona uspinjala stubama. U predvorju iza
sebe čula je Gylesa kako daje upute Edwardsu, koji je došao na njegov poziv. Charles je bio
poželio razgledati pomoćne kuće. Okrenuvši se, Francesca je vidjela kako njezin stric
upravo odlazi s Edwardsom. Susrela je pogled svojeg muža. Nasmiješila se, pa krenula
prema obiteljskom salonu.
Međutim, on ju je uhvatio za ruku i natjerao da zastane. Stisak mu je popustio;
isprepleo je prste s njezinima. Iznenađena, okrenula mu se licem.
Kratko joj se zagledao u oči, pa rekao: »Pitao sam se... ako nemaš nikakva hitnijeg posla,
bi li mi pomogla u istraživanju?«
Pokušala je primiriti ustreptalo srce, ili to barem prikriti. »U pregledu onih papira za
parlament?«
»Treba provjeriti stotinu stvari. Ako nemaš posla...?«
Nasmiješila se, svjesna da su mu se prsti već stegnuli oko njezinih. »Nemam posla. Sa
zadovoljstvom ću ti pomoći.«

Provela je cijelo poslijepodne s njime. Pripremio joj je popis knjiga s napomenama što mu iz

138
 Knjige.Club Books

svake od njih treba. Radili su prema popisu, knjigu za knjigom, Gyles za svojim stolom
čitajući i zapisujući zabilješke dok je ona tražila sljedeće knjige ili, nakon što bi ih pronašla,
sjedeći na stolici do stola i pronalazeći informacije koje je tražio.
Kad bi završio s jednom knjigom, ona bi mu dodala sljedeću, upućujući ga na tekst koji
je trebao. On bi preuzeo knjigu i počeo čitati dok bi ona prethodnu knjigu vraćala na policu.
U prvih nekoliko slučajeva čitao bi cijeli odjeljak, ali poslije je primijetila kako se
usredotočuje samo na dijelove koje mu je označila. U sebi se nasmiješila. Istraživanje im se
ubrzalo.
Charles je svratio nekoliko sati poslije. Vidjevši ih uposlene, upitao je Gylesa čime se to
bavi. Uslijedila je ugodna rasprava koja je potrajala sve dok im se, osvježena nakon počinka,
nije pridružila Ester. Bilo je vrijeme za popodnevni čaj.
Francesca je pozvonila i uputila Wallacea da im ga posluži u knjižnici.
»Franni?« upitala je, gledajući Ester.
»Budna je, ali drijema - znaš već kakva je. Zadovoljna je, ali sve što želi je izležavati se u
krevetu. Ginny je s njome i zna da je treba pripremiti za večeru, tako da ja nemam briga.«
Ginny je bila Frannina stara sluškinja. Bila joj je dadilja i veoma joj odana. Kako ovaj put
u kočiji s njima nije bilo Francesce, Ginny su poveli da se brine o Franni, koja nije lako
prihvaćala sluškinje koje nije poznavala.
Franceses je natočila čaj. Svi su sjeli i pijuckali. Popodne je prošlo u opuštenoj
atmosferi.

»María vergine! Nemoguće!«

Gyles se u svojoj sobi odijevao za večeru; čuo je viku i bujicu gnjevnih talijanskih riječi
koja ju je popratila, definitivno izgovorenu muškim glasom.
Držeći u ruci Gylesovu kravatu, Wallace se ukočio. »Ferdinand.« Odložio je kravatu.
»Odmah ću ga otjerati.«
»Ne.« Gyles je podignuo ruku i zaustavio ga; premda nije razumio što govori, mogao je
čuti Francescin glas. »Ostani ovdje.«
Gyles je prišao vratima koja su vodila u Francescinu spavaonicu. Otvorivši ih, ugledao je
Millie kako stoji nasred sobe, zagledana u otvorena vrata Francescine dnevne sobe kroz
koja je dopirala još jedna tirada izgovorena na talijanskom.
Millie je poskočila kad je Gyles ušao u sobu. Ne obazirući se na nju, prišao je otvorenim
vratima.
Franceses je zamotana u kućni ogrtač stajala nasred svoje dnevne sobe, i prekriženih
ruku čekala da Ferdinand napokon ostane bez daha.
Kad se to dogodilo i on zašutio, progovorila je tonom koji je učinkovito stao na kraj
svim njegovim nadama. »Vi ste navodno iskusan kuhar. Ne mogu shvatiti da, kako kažete, ne
možete prije osam sati na stol staviti nekakvo normalno jelo, unatoč jutros dobivenom
upozorenju da će večera danas biti u sedam sati.«
Odgovorio joj je još jednom bujicom talijanskoga; kad je shvatila što joj govori,
podignula je ruku da ga ušutka.
Odmjerila ga je gnjevnog izraza lica, pa kimnula. »No, dobro. Ako vi niste u stanju
obavljati svoj posao, povjerit ću to kuharici. Sigurna sam da će ona znati kako valja svojeg
gospodara nahraniti i u sedam sati.«
»Ne! Ne možete...« Ferdinand je pregrizao jezik. »Bellísima, preklinjem vas...«
Francesca ga je pustila da još malo blebeće, a zatim ga oštrim pokretom ruke prekinula.
»Dosta! Ako ste samo upola kuhar kakvim umišljate, imat ćete veličanstveno jelo spremno
za posluživanje«, pogledala je na sat koji je stajao na polici kamina, »za sat vremena.«
Vrativši pogled na Ferdinanda, pokazala je prema vratima. »A sada idite! I još jedna stvar.

139
 Knjige.Club Books

Nemojte me više ovdje tražiti. Ako želite sa mnom razgovarati, dogovorit ćete to s
Wallaceom, kako i pristoji. U kućanstvu svojeg supruga ne želim nikakav nered - živite u
Engleskoj i morate poštovati engleske običaje. A sada idite. Van!« Tipičnom talijanskom
gestom ga je istjerala van.
Tako isprašen, Ferdinand se podvijena repa povukao i za sobom zatvorio vrata.
Francesca je kratko ostala zagledana u vrata, pa kimnula glavom. Okrenuvši se, krenula
je natrag u svoju spavaonicu, usput dopuštajući da joj se ogrtač rastvori. Prišla je vratima - i
tek tada shvatila da na njima stoji Gyles.
Brzo se u mislima prisjetivši Ferdinandovih strastvenih izraza, Francesca se u sebi
prenula. Nije joj trebalo tražiti razloge kamenog izraza na licu njezina muža. Dovoljno je
razumio talijanski da prevede najgore od Ferdinandovih tirada.
Gylesu je pogled, hladan poput granita, prošao pokraj nje.
»Mogao bih ga vratiti natrag u London.« Opet ju je pogledao. »Ako ti želiš...«
Nagnula je glavu, razmišljajući o njegovim riječima. Dobro je shvaćala da je Ferdinand
nesvjesno ugrozio svoj stalni posao. I k tome još jedanput otkrila da joj je muž izrazito
ljubomoran čovjek. Nije čak ni spustio pogled, unatoč činjenici da joj se ogrtač potpuno
rastvorio i da je pod njim nosila samo tanku potkošulju.
Odmahnula je glavom. »Ne. Ako želiš postići utjecaj u političkim krugovima, trebat
ćemo organizirati večere, a za to će nam Ferdinandova stručnost biti od pomoći. Bolje je da
se na naše neočekivane zahtjeve navikne sada i ovdje, negoli poslije u Londonu.«
Gyles nije skidao pogled s njezina lica. I dalje je ostao mračno namrgođen, ali dobila je
dojam da je rekla ispravnu stvar - dovoljno ispravnu da umiri one posjedničke nagone koje
je u sebi skrivao. Zatim je on nakrivio glavu. »Ako vjeruješ da je sposoban prilagoditi se,
onda može ostati.«
Zakoraknula je naprijed. Njemu se pogled spustio i toplo joj pomilovao dojke, trbuh i
gole noge.
Ustuknuo je i pustio je da prođe pokraj njega. Dobacio je pogled Millie. »Još jedna
stvar.« Izgovorio je to tako da ga je samo Francesca mogla čuti. Pogledao ju je kad se
okrenula prema njemu. »On više ne smije nogom stupiti u ovo krilo.«
»Čuo si sve što sam rekla?«
Kimnuo je glavom.
»Tada znaš da neće.«
Još ju je kratko nastavio promatrati, a zatim uglađeno kimnuo. Opet je pogledao Millie.
»Ostavit ću te da završiš s presvlačenjem.«

Gyles je za večerom sjedio na čelu trpeze, s Henni slijeva i Ester zdesna, pokušavajući pratiti
razgovor. Pokušavajući spriječiti da mu pogled odluta do njegove žene na suprotnom kraju
stola, veličanstvene u tamnoplavoj svili. Pokušavajući ne misliti na prizor kojem je svjedočio
u njezinoj dnevnoj sobi.
Nije bio pripravan na taj posjednički nagon koji ga je bio obuzeo, moćan, snažan i
uznemirujući. Jednako je bio nespreman na njezinu smirenost, hladnu glavu dok je
obuzdavala Talijana, na čvrstu, nepokolebljivu odanost koju je osjetio iza njezinih riječi.
Je li to bila ljubav? Što bi značilo voljeti je - i nikad se ne morati brinuti, pitati se,
razmišljati je li mu potpuno odana?
Pokušao je ne misliti na to, ali nije mogao. Odsutno je odgovorio na pitanje koje mu je
Henni uputila, nesposoban razmišljati o bilo čemu drugome osim o nagradi koju je osvojio.
Razgovarala je spominjući »mi« i »nas«. Činila je to nagonski, ne kalkulirajući - tako je
uistinu razmišljala, tako ih je vidjela, njihove živote.
Barbar u njemu je to želio, želio je prigrabiti nagradu i u njoj uživati, dok je džentlmen

140
 Knjige.Club Books

uvjeravao sebe kako takvo što nikad neće ni poželjeti.

»Gylese, prestani sanjariti.«
Trgnuo se i brzo skočio na noge dok su Henni i Ester zajedno s ostalim damama
ustajale.
Henni se nasmiješila. Okrećući se od njega, potapšala ga je po ruci. »Danas nemoj
odugovlačiti s portom. Imam odgovor na tvoje pitanje.«

Jedino pitanje kojeg se Gyles mogao sjetiti bila je njegova želja da dozna Hennino mišljenje o
Franni. A to ipak nije bilo dovoljno privlačno da skrati ugodno druženje s Charlesom i
Horaceom i pohita u salon gdje će opet biti izložen uznemirujućoj Franninoj prisutnosti,
Činilo se da ona nikoga drugoga ne uznemirava - da, bilo je to čudno i nespretno, ali ne i
pretjerano ozbiljno.
Nakon četrdeset minuta iskapio je svoju čašu i pokorio se neizbježnome.
S praga salona pogledom je prešao po okupljenim damama i otkrio da Francesca uz
kamin razgovara s Henni. Charles i Horace su pošli pridružiti se lady Elizabeth i Ester koje
su sjedile na sofi.
Franni je sjedila u fotelji do Ester; Gyles je osjetio pogled njezinih svijetloplavih očiju
dok je prilazio Francesci, ali nije davao znaka da je toga svjestan.
»Dakle! Tu si!« Henni se okrenula Francesci. »Moraš pripaziti na njega, draga - ovo je
bilo daleko predugo druženje uz porto za obično obiteljsko okupljanje.« Henni je s
neodobravanjem odmahnula glavom. »Ne smijemo mu dopustiti da razvija loše navike.«
Potapšala je Francescu po ruci i pošla pridružiti se onima na sofi.
Gyles ju je ispratio pogledom, a zatim se zagledao u Francescine oči boje smaragda.
»Namjeravate li pripaziti na mene, madam?«
Izdržala je njegov pogled, a zatim su joj se usne izvinule u osmijeh. Spustila je kapke
dok mu se priginjala bliže, stišavši glas do vrelog daha koji je odmah osjetio u preponama.
»Pazit ću na vas svake noći, moj lorde.« Zagledala mu se u oči, pa podignula obrvu. »Ali,
večeras ćete me možda na to morati podsjećati. Ne bih željela da razvijate loše navike.«
Prsti su mu pronašli njezine kad joj je pomilovao dlan. Prinio joj je ruku usnama. »Budi
sigurna da ću te podsjetiti. Ima nekih stvari za koje bih želio da mi prijeđu u naviku.«
Ona je vješto upitno podignula obrve, pa se okrenula kad im se pridružio Horace. Gyles
je doznao da je upravo Horace rekao Francesci gdje se skrivaju posude i urne iz prednjeg
dvorišta. Promatrajući je kako šarmira njegova tetka, morao je priznati da je vješta - na
Horacea nije bilo lako utjecati, ali Francesci je posebno stajao na usluzi.
Refleksno se ogledao po sobi i svojim gostima. Svi su čavrljali, svi osim Franni. Gylesu
se pogled zaustavio na njoj; vjerojatno je očekivao da se dosađuje, možda mršti. Umjesto
toga...
Bila je samozadovoljna, nije bilo druge riječi za to. Samo što se nije grlila i širom se
smiješila. Nije odmicala pogled od njega i Francesce, ali zapravo ih nije vidjela - nije ni
shvaćala da je promatra. Usne su joj bile iskrivljene u čudan, odsutan osmijeh. Cijela njezina
pojava govorila je o odsutnim mislima i ugodnim maštarijama.
Gyles je prišao bliže Francesci. Franni se samozadovoljstvo još više pojačalo.
Definitivno ih je promatrala.
Frances Rawlings bila je krajnje čudna žena.
Horace se okrenuo Gylesu. »Kako ide s mostom?«
Francesca je poslušala Gylesov odgovor, pa mu stisnula prste, oslobodila ruku i pošla
do Franni.
»Jesi li dobro?« Uz šuškanje svilene haljine, sjela je na naslon Frannine fotelje.
»Da!« Franni se naslonila, smiješeći se. »Posjet mi je baš godio. Sigurna sam da ćemo

141
 Knjige.Club Books

sada dolaziti češće.«

Francesca joj je uzvratila osmijeh. Skrenula je razgovor na Rawlings Hall, izbjegavajući
spominjanje Batha.
Charles i Ester su im se pridružili; Francesca je ustala kako bi ugodnije razgovarala s
njima. Zatim je Ester sjela na naslon fotelje da bi mogla lakše razgovarati s Franni. Charles je
položio ruku na Francescinu. Okrenula se njemu.
»Draga moja, tako sam uživao u boravku ovdje. Moram reći da zbog toga osjećam kako
sam te potpuno opravdano nagovorio da prihvatiš Chillingworthovu ponudu. Laknulo mi je
vidjevši te kako si se skrasila ovdje.«
Francesca se nasmiješila. »Sretna sam i veoma mi je drago što si došao i upoznao lady
Elizabeth, Henni i Horacea - napokon, svi smo mi u nekom srodstvu.«
»Naravno. Šteta je što nismo češće u kontaktu.«
Francesca mu nije spominjala svoje planove, svoje obiteljske težnje. Bit će za to
dovoljno vremena kad se sve sredi. Ali, bila je iskreno sretna i laknulo joj je kad je vidjela da
je posjet prošao dobro. Na neki način bilo je to njezino prvo uspješno društveno postignuće.
Ester je ustala i razgovor je skrenuo na njihovo sutrašnje putovanje. Franni je čudno
komentirala njihov odlazak u Bath; Charles je sjeo na rub sofe da je obodri.
Ester je značajno pogledala Francescu, pa promrmljala: »Uistinu se nadam da neće
odbiti piti vodu kad dođemo onamo.«
»Pomaže li joj to doista?«
Ester je pogledala Franni, pa tiho rekla: »Franni je jako slična svojoj majci... kao što
znaš, Elise je umrla. Ne možemo biti sigurni, ali Charles ipak živi u nadi.«
Prije nego što je Francesca dospjela oblikovati svoje sljedeće pitanje, Ester je rekla: »Još
Charlesu nisam spomenula Frannina džentlmena. Učinit ću to kad se vratimo kući. Oko toga
se ne treba zabrinjavati. Ali, razgovarala sam s Franni i rekla mi je da on postoji, ali da se
definitivno ne radi o Chillingworthu.« Ester je pogledala Francescu u oči. »To te je moralo
jako uznemiriti - drago mi je da smo barem to riješili.«
Francesca je kimnula. »Pisat ćeš mi i javiti mi...«
»Naravno.« Ester je opet pogledala Franni, kojoj je Charles, nagnut joj bliže, nešto
polako i razgovijetno govorio. »Znaš, stanje joj se popravilo.« Nakon trenutka šutnje, tiho je
rekla: »Tko bi ga znao? Možda će se oblaci razići.«
Ton Esterina glasa, ranjivo pomiješan s tugom, natjerao je Francescu da odustane od
daljnjih pitanja.
S druge strane sofe Gyles je pozvao Henni ustranu. »Hajde, bez uvijanja. Kakav to
odgovor imaš za mene?«
Henni je pogledala prema Franni, sklupčanoj u fotelji dok se Charles nadnosio nad
njom. »Čudna je.«
»Znam«, znakovito je odgovorio Gyles.
»U iskušenju sam da kažem kako joj nisu sve na broju ili, ako ćemo vulgarnije ali
ispravno, kako je trknuta, a opet, nije baš tako. Ako i jest pomalo lakoumna, savršeno je
lucidna. Ipak, nakon nekog vremena provedenog u razgovoru s njome, gledaš u te oči i pitaš
se je li uistinu tu i kome to zapravo govoriš.«
»Čini se... prilično benignom.«
»Oh, potpuno - ni na koji način nije opasna. Prije se čini da joj nisu svi doma.« Henni je
pogledala Francescu. »Kod Rawlingsa nema ničega sličnog - Frances je to morala naslijediti
od majke, premda je Ester potpuno racionalna.« Henni je pogledala Gylesa. »U našem dijelu
obitelji jedino smo znali biti tvrdoglavi, a po svemu što sam čula o Francescinoj majci, ona je
bila odlučna žena - za starog Francisa Rawlingsa i previše odlučna. Ne treba se bojati da bi
nešto od Franninih problema moglo ući u ovaj ogranak obitelji preko Francesce.«

142
 Knjige.Club Books

Gyles je zatreptao. Pogledao je Francescu, koja je sada razmjenjivala tračeve s

njegovom majkom. »To mi nikad nije ni palo na um.« Trenutak poslije, još uvijek gledajući u
Francescu, promrmljao je: »Nema ničega u njezinu ponašanju što bih htio mijenjati.«
Krajičkom oka primijetio je kako se Henni smiješi. Potapšala ga je po ruci i zadirkujući
ga rekla: »Horace neprestano tvrdi tla si bio pravi sretnik - i ja se u tome potpuno slažem s
njime.«
Gyles je spustio pogled na nju. »Hvala ti na mišljenju.«
Henni ga je pogledala širom otvorenih očiju. »Kojem?«
Gyles se nasmiješio. Krenuo je naprijed, povlačeći Henni za sobom i vraćajući se
ostalima. Došao je do Charlesa da s njime razmijeni nekoliko ljubaznih riječi, zanemarujući
Frannino zurenje.
Sutra ujutro odlaze; a zbog Francesce Frannine će mušice podnositi još jedan sat.

143
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

S ljedećeg jutra odmahivanjem su ispratili svoje goste. Kad je Charlesova kočija nestala
iza zavoja, Francesca je uzdahnula. Gyles ju je pogledao, zadovoljan time što je uzdah
odavao njezino vlastito zadovoljstvo.
»Mislio sam odjahati do mosta i provjeriti kako ide.« Počekao je dok ona nije podignula
pogled da bi je upitao: »Želiš li poći sa mnom?«
Čekao je da joj u očima zablista pristanak; nije se razočarao. No onda se namrštila; onog
bljeska je nestalo. »Ne - danas ne. U posljednja tri dana sam tako malo toga obavila, moram
to nadoknaditi. Festival žetve je već za tjedan dana i uistinu želim da sve bude savršeno.«
Kratko je oklijevao, pa rekao: »Pa i ne moram baš danas pregledavati taj most - mogu li
ti ja nekako pomoći?«
Iz očiju joj je nestalo razočaranja. Smiješeći se, ispreplela je ruke s njegovima, spustivši
pogled dok su se vraćali u kuću. »Ako možeš malo prekopati po sjećanjima i reći mi čega se
sjećaš o tom danu - što se događalo, kada, i tako dalje - bilo bi mi od velike pomoći.
Kuharica zna neke stvari, gospođa Cantle još neke, a tvoja majka i teta se sjećaju još
nekih pojedinosti, ali ne mogu pronaći nikoga tko taj dan pamti kao dijete.« Brzo ga je
pogledala. »Ali ti se sigurno sjećaš. Imamo toliko djece na imanju i želim da taj dan bude
događaj i za njih.«
»Ako ne bude, morat ćemo ih izvlačiti iz jezera i fontane. To se uvijek događa kad je
mlađariji dosadno.«
»U ovo doba godine nije mudro smočiti se. Zato se moramo pobrinuti da se ne
dosađuju.«
»Meni to nikad nije smetalo.« Gyles ju je poveo do svoje radne sobe.
»Tvoja majka se s time baš i ne bi složila«, izjavila je prelazeći preko praga.

Ostatak dana proveli su u pripremanju proslave žetve - prve u dvadeset osam godina. Gyles
se prisjetio svojih uspomena, a zatim su tome pridodali i događaje koje su spomenuli lady
Elizabeth, Henni i Horace.
Nakon ručka pozvali su sebi Wallacea i Irvinga, gospođu Cantle i kuharicu. Do kasnog
poslijepodneva već su imali spreman rami plan.
Gyles je sjedio u fotelji i promatrao generala bitke Francescu kako sjedi za njegovim
stolom i iznosi svoj plan. Njezina vojska sjedila je na stolicama raspoređenim po prostoriji,
kimajući i povremeno iznoseći prijedloge i dopune. Polet koji se širio prostorijom doslovno
se moglo opipati.
»Znam gdje možemo naći bačve prave veličine za natjecanje u hvatanju jabuka
zubima«, ponudio se Irving.
Wallace je kimnuo. »I morat ćemo s Harrisom razgovarati o pivu.«
»Da, svakako.« Francesca je to zapisala. »A sada, kuharice - tvoj je savjet da slastice
nabavimo kod gospođe Duckett?«
»Aha - moj kruh je jednako dobar kao njezin, ali nitko u ovom kraju ne radi slastice kao
Duckettica. I bit će oduševljena toga se opet prihvatiti.«
»Vrlo dobro.« Francesca je i to zapisala, pa podignula pogled. »Jesmo li što zaboravili?«
Svi su odmahnuli glavama. Gyles se namršteno oglasio: »Edwards.«
Svi su zastali i razmijenili poglede, a onda je Wallace pročistio grlo. »Gospoja, ako
Edwardsa prepustite meni i gospođi Cantle, mislim da bez nepotrebne gužve možemo

144
 Knjige.Club Books

dogovoriti sve cvjetne ukrase.«

Francesca je spustila glavu da prikrije osmijeh. »Naravno, tako bi moglo biti najbolje.
Vrlo dobro.« Odloživši pero, prešla je pogledom po svima. »To je to - ako svatko obavi svoj
dio, sigurna sam da će to biti čudesan dan za pamćenje.«

»Probudi se, spavalice.«

Francesca se još dublje zavukla pod satenske pokrivače i pokušala odmaknuti ruku koja
ju je držala za rame, lagano je tresući.
»Prošlo je osam i jutro je vedro«, na uho joj je promrmljao poznati glas. »Pođi sa mnom
na jahanje.«
Ona se namrštila. »Već smo to obavili - nismo li?«
On se nasmijao, ljuljajući je priljubljen uz nju. »Mislim u dolinama, na Regini. Sigurno joj
nedostaje utrkivanje.«
»Oh.« Iskoprcavši se ispod pokrivača, Francesca je zabacila kosu. Gyles je sjedio na
njezinu krevetu, već odjeven ali bez kravate i kaputića. Uspravivši se, zaškiljila je mimo
njega prema prozoru. »Zbilja je dobro vrijeme?«
»U ovo doba godine ne može biti bolje.« Ustavši i krenuvši prema svojoj sobi, dobacio
joj je izazovan pogled. »Dolazi.«
Francesca se izvukla iz kreveta. Do vremena kad se Millie pojavila s vodom i ona se
umila i navukla odjeću, krvotokom joj je već kolalo iščekivanje uzbudljivog galopa. Millie je
ostavila njezin bič i rukavice na krevetu; pokupila ih je i ogledala se po sobi. »Moj šešir?«
Millie je glavom bila uronjena u ormar. »Znam da je bio ovdje s bičem i rukavicama, ali
ga ne mogu pronaći.«
Francesca je čula korake u hodniku i nakon toga kucanje na vratima. »Nema veze.
Možeš ga potražiti poslije.«
Gyles je čekao u hodniku. Kad je izišla odmjerio ju je od glave do pete, pa vratio pogled
na njezinu kosu.
»Ne možemo ga ovoga časa pronaći.«
Pozvao ju je rukom pa stao do nje, opet joj pogledavajući nepokrivenu glavu. »Moram
priznati da sam se naviknuo na ono zavodljivo pero.«
Nasmiješila mu se i krenula niza stube. »Ne treba mi pero.«
Uhvatio joj je pogled, pa počeo silaziti za njom. »Ni meni.«
Došli su do dvorišta staja i ondje zatekli već osedlanog Gylesova sivca, ali Regini nije
bilo ni traga. Ušli su u staju i zaputili se do kobilina odjeljka, iz kojega se čulo kako joj Jacobs
tepa.
Čuo ih je da dolaze i izišao van. »Nemojte me pitati kako se ovo dogodilo, ali nagazila je
na kamen. Ukliještio joj se ispod stražnjeg kopita, jadnici. Upravo sam ga izvadio.« Pokazao
im je malen, oštar kamenčić.
Gyles se namrštio. »Kako se to moglo dogoditi? Nije mogla ući u odjeljak, a da to nitko
ne primijeti.«
»Tako je - ali evo ga, jasno kao dan.« Jacobs je odmahnuo glavom. »Jedino što mi pada
na um jest da neki nesretni momak nije pazio i da je ubacio kamen sa steljom. Popričat ću s
njima, budite sigurni, ali zasad, tako mi je žao, gospoja, kobila nije za jahanje.«
Francesca je ušla u odjeljak da pogleda svoju omiljenu kobilu; kimnula je i izišla. »Ne -
imate potpuno pravo. To kopito je očito nadraženo.«
Jacobsu kao da je bilo neugodno; pogledavao je čas nju, čas Gylesa. »Nisam siguran da
imamo nekog drugog prikladnog konja, gospoja.«
Francesca je pogledom prešla po golemim lovačkim konjima, a zatim upitno pogledala
Gylesa.

145
 Knjige.Club Books

On je uzdahnuo. »Ako obećaš da nećeš juriti brže od vjetra po udolinama, tada bi valjda,
s obzirom na to da ću biti uz tebe...«
»Hvala ti.« Francesca ga je podarila širokim osmijehom, a zatim se okrenula Jacobsu.
»Mislim da ću izabrati onoga.«
Gyles je pogledao vranca kojega je izabrala, pa kimnuo, ne obraćajući pažnju na
Jacobsov zaprepašteni pogled. »Wizard je barem prilično poslušan.«
Francesca se šaljivo namrštila na njega. Izišli su natrag u dvorište. Minutu poslije, još
uvijek sumnjičav, Jacobs je izveo vranca.
Obujmivši je oko struka, Gyles je pogurao Francescu naprijed. Stala je pokraj vranca i
on ju je podignuo u sedlo. Jacobs je pazio da konj ostane miran dok se namještala u sedlu.
Gyles je uzjahao i dohvatio svoje uzde, kratko proučio pogledom sitan lik kako sjedi na
velikom lovačkom konju, pa krenuo. Ona mu je stala uz bok dok su kasom izlazili iz dvorišta
konjušnice.
»Možemo li ovim putem projahati kroz selo, pa zatim uz udoline?«
»Da.« Pogledao ju je. »Zašto?«
»Moram razgovarati s gospođom Duckett i s Harrisom o opskrbi proslave - pomislila
sam da bismo mogli jednim udarcem ubiti dvije muhe.«
On je kimnuo. Umjesto da krene stazom uz strminu, poveo ih je putem koji je zaobilazio
kuću i nastavljao pod drvećem parka da bi se napokon spojio s glavnom cestom.
Kad su usporili i projahali kroz glavni ulaz na imanje, Francesca se nasmijala. »Ovo je
baš lijep galop.«
Nastavili su kasom prema selu.
Francesca je pošla do pekarnice na razgovor s gospođom Duckett. Gyles je odjahao
dolje do Crvenog goluba, dogovorio s Harrisom opskrbu pivom, pa se vratio kako bi spasio
Francescu iz stiska gospođe Duckett, koja je bila počašćena i oduševljena prijedlogom, baš
kao što je kuharica predvidjela.
Kad su oboje opet bili u sedlu, Gyles je poveo put uz ulicu prema crkvi. Iza nje se dalje
pružao put prema udolinama. Nakon pet minuta prešli su preko nasipa i konji su s vidljivim
uzbuđenjem zašli na široku ravnicu bez drveća.
Vranac se propeo. Francesca je obuzdala uškopljenika, čekajući, pazeći na Gylesove
upute. On je pogledao prema njoj. »Imaš li nekih želja?«
Ona se nečega prisjetila. »Što misliš na one kamene gomile koje je spomenuo Lancelot
Gilmartin? Morale bi biti blizu.«
»Par kilometara dalje.« Gyles ju je proučio pogledom, pa dodao: »Ako mene pitaš, ja ih
ne bih nazivao romantičnima.«
»Pa, možeš me odvesti onamo da sama prosudim.« Francesca se ogledala oko sebe dok
se vranac nestrpljivo vrpoljio. »Kojim putem?«
»Na sjever.«
Gyles je podbo sivca i ona je krenula za njim. Jedan uz drugoga, ogromni lovački konji
zatutnjali su preko valovitih livada. Vjetar je Francesci zabacio kosu za leđa; krv joj je
uzavrela od uzbuđenja.
Nebo je bilo grimiznosive boje, oblačno, pa ipak je u srcu osjećala vedrinu dok su jurili
dalje. Uvijek iznova osjetila bi Gylesov pogled na svojem licu, na rukama, kako joj
provjerava držanje na konju. Ovo nije bila utrka; premda su brzo jahali, galop je bio veoma
dobro kontroliran, ali na način da se ne osjeća nikakvo ograničenje - obuzdavanje tek toliko
da se ne prijeđu granice sigurnoga.
Bilo je utješno osjećati se tako paženom, znati da je on ondje, uz nju.
Dospjeli su do vrha blagog uspona i on je usporio. Slijedila je njegov primjer,
obuzdavajući vranca. No on je još bio nestašan, željan trke. Dokasavši do Gylesa, potapšala

146
 Knjige.Club Books

ga je po sjajnom vratu.
On je glavom pokazao naprijed. »Vidiš one brežuljke?«
Otprilike milju dalje primijetila je skupinu travnatih brežuljaka. »To je to?«
»Bojim se da je tako.«
Ton njegova glasa pobudio joj je pozornost; pogledala ga je i otkrila da promatra nešto
mnogo bliže. Još jedan jahač, prethodno skriven u udolini, jahao im je ususret.
»Lancelot Gilmartin?«
»Naravno.«
Lancelot ih je vidio. Ostali su čekati. Gyles je smirio svojeg sivca kad je Lancelot dojurio
do njih. Po običaju neobuzdano. A zatim je preoštro zaustavio svojeg dorata. Ovaj je
zanjištao i nervozno ustuknuo.
Vranac je poskočio i krenuo ustranu; odmahujući glavom, snažno je povukao
Francescine ruke.
Gyles je primaknuo sivca bliže njoj. Prisutnost iskusnijeg konja smirila je vranca.
Dotad je i Lancelot obuzdao svojeg gizdavog dorata. »Lady Chillingworth.«
Duboko joj se naklonio, a zatim kimnuo Gylesu. »Moj lorde.« Prije nego su oboje
dospjeli išta odgovoriti, prikovao je pogled sjajnih očiju za Francescino lice. »Znao sam da
nećete odoljeti izazovu humaka. Bio sam na putu onamo kad sam vas ugledao, pa sam se
vratio.« Pogledao je Gylesa. »Moj lorde, bilo bi mi zadovoljstvo dalje otpratiti njezino
gospodstvo. Nedvojbeno imate mnogo drugih obveza.«
Francesca je uskočila prije nego što je Gyles dospio sasjeći Lancelota. »Gospodine
Gilmartine, ne razumijete. Doista nisam mogla pretpostaviti...«
»Oh, glupost. Inzistiram. Znate što, utrkivat ću se s vama.«
Lancelot je zaokrenuo konja da bi joj došao uz bok - konj je posrnuo ustranu. Sudarivši
se sapima s njezinim konjem, Lancelotov konj je odgurnuo sve nervoznijeg vranca na
Gylesova sivca.
»Ne!« Francesca je osjetila kako nervozni drhtaj prožima vranca i kako mu se snažni
mišići zatežu. »Mirujte«, prasnula je na Lancelota.
Ali, njegov konj je imao drukčije zamisli. Ustuknuo je i poskočio. Lancelot je umalo
izletio iz sedla. Nekontrolirano je zamahnuo lijevom rukom - i bičem udario vranca po
sapima.
Vranac je pojurio u galop.
Gyles je bezuspješno posegnuo za njegovim uzdama. Samo kratak pogled na Francescu
koja je nespretno poskakivala na vrančevim leđima bio je dovoljan. Gubila je ravnotežu,
spremna svakog časa pasti.
Glasno opsovavši, presjekao je pogledom Lancelota. »Prokleti glupane!« Potjerao je
sivca za vrancem, ostavljajući Lancelota da se još uvijek bori sa svojim konjem.
Gyles više nije mario za Lancelota ni za odmazdu, ne vidjevši ništa osim sitnog lika kako
poskakuje upinjući se da ostane u sedlu. Kako je jahala na ženskom sedlu, s nogama s jedne
strane, nije sebi smjela dopustiti nikakvu pogrešku. Onako nestabilna, nije imala nikakvih
izgleda u obuzdavanju tako snažne životinje. Nizina je bila neravna - prestrašeni konj će je
cijelu protresati, izvrtati joj ruke, slabiti joj stisak na uzdama.
Sve dok ne padne.
Gyles je odbio pomišljati na to - pomišljati na nekakav kamen skriven među busenjem.
Odbijao je prisjetiti se svojeg oca kako nepomično leži na zemlji.
Izbacivši takve misli iz glave, dao se u progon. Usput se moleći da će ona imati dovoljno
razboritosti i snage da izdrži.
Francesca je škrgutala zubima, uzalud pokušavajući spriječiti da joj svaki vrančev korak
istjera sav zrak iz pluća. Imala je plan za slučaj da joj se neki od Charlesovih lovačkih konja

147
 Knjige.Club Books

otme kontroli: čvrsto se držati za njega sve dok se konj ne umori. I sve bi prošlo dobro u
šumi gdje su zavojite staze usporavale konja, brzo ga umarajući. Ali, ovdje na otvorenoj
ravnici, vranac je neobuzdano jurio naprijed - mogao je to činiti unedogled.
Udubine i uzvisine tom konju gotovo ništa nisu značile; ona ih je mnogo više osjećala.
Činilo joj se kao da su joj obje ruke iščašene, ali konj je i dalje letio. Jedino su joj čizma čvrsto
sputana u stremenu i noga što je obujmila jabučicu sedla omogućavale da se održi u sedlu.
Ali, neće još dugo moći izdržati.
Istoga trena kada joj se ta misao počela kristalizirati u glavi začula je približavanje
teškog topota kopita za leđima.
Gyles.
Još je čvršće ščepala uzde, pokušala uspostaviti ravnotežu, ublažiti poskakivanje od
kojega se pri svakom koraku tresla poput krpene lutke.
Više nije bila u stanju duboko udahnuti - pluća su joj zaboravila kako to činiti. Grlom joj
se počela uspinjati panika. Na zatiljku je osjećala vrelinu.
Pogledavši naprijed, ugledala je niz neravnina koje su se poput sjena nazirale u travi.
Gore i dolje, gore i dolje - nikad ih neće uspjeti prijeći. Preko toga se neće moći održati u
sedlu.
Sivac se i dalje približavao. Nije se usuđivala pogledati iza sebe.
Udahnuvši zrak, prikupila je ono malo snage što joj je ostalo da povuče uzde. Uzalud.
Vranac je spustio glavu, a ona nije imala snage s njime se boriti.
Do nje se pojavila sivčeva glava.
»Oslobodi noge - odmah!«
Čula je Gylesovu zapovijed - odbacila pomisao da će slobodnih nogu sigurno pasti - i
poslušala ga.
Čim su joj noge bile slobodne, osjetila je njegovu ruku oko struka, osjetila kako je
privlači sebi. Ispustila je uzde i odgurnula se sa sedla. Posegnula za njim.
Podignuo ju je u zrak i privukao sebi.
Šakama ga je ščepala za košulju i objesila se o njega, jecajući. Sklupčala se i stisnula uz
njega, obraza prislonjenog na njegove grudi, osjećajući pod sobom njegovo čvrsto bedro.
Bila je spašena.
Gyles je polako usporio sivca - pazeći da pritom ne ispusti Francescu. Želio ju je jedino
držati uza se, puštajući da ga preplavi spoznaja da je na sigurnome. Dopuštajući da panika i
strah popuste kako bi se opet pribrao.
Opet. Jedino, ovaj put je bilo mnogo gore.
Kad je zaustavio sivca, ona je još uvijek disala isprekidano; drhtala je od šoka, baš kao i
on. Obujmio ju je rukama, naslonio obraz na njezinu kosu i čvrsto je privukao sebi prije
nego što će je malo odmaknuti kako bi joj vidio lice...
»Hej! « Lancelot je naglo zaustavio konja do njih. »Je li sve u redu?«
Gyles je podignuo glavu. » Ti bezumni glupane! Da si imao samo zrno pameti...«
Francesca je samo slušala. Ton Gylesova glasa je pržio, riječi šibale. I ona se s njima
slagala. Bila je zahvalna što je bio ondje da ih izgovori jer ona nije imala snage, daha da se
sama izbori za pravdu. Usredotočila se na disanje, na osluškivanje svojega srca, i njegova,
sada mirnoga. Usredotočila se na činjenicu da su još jedno. Još zajedno.
Kako joj je drhtavica prolazila, okrenula je glavu, prateći bujicu Gylesovih riječi,
odobravajući njegove prijekore - o promišljenosti i odgovornosti koju je Lancelot trebao
pokazati umjesto što je bio tako krajnje neodgovoran, o tome da ju je glupim, djetinjastim
ponašanjem izložio velikom riziku.
Pogledala je Lancelota - i shvatila da Gylesove riječi, koliko god opravdane bile, nimalo
ne djeluju na njegovu umišljenost.

148
 Knjige.Club Books

Počekao je da Gyles prestane govoriti, pa prezirno odmahnuo rukom. »Da, dobro, ali
uistinu nisam imao namjeru da se to dogodi. Lady Chillingworth zna da nisam. Osim toga,
nije joj ništa.«
Francesca je podignula glavu. »Nije se ništa dogodilo zato što je Chillingworth bio sa
mnom. Da nije, zahvaljujući tvojoj gluposti lako sam mogla biti i mrtva!«
Lancelot je problijedio. Francesca je nastavila; »Lancelote, ti si dijete - glumiš da si
odrastao, ali sve je to maska, poza.« Pokazala je rukom prema uzvisini s koje su došli.
»Ondje si čuo samo ono što si želio čuti i ponašao se poput razmaženog derišta, što i jesi. I
sada činiš isto, uopće ne slušajući što ti govorimo.
Griješiš. Važno je kako se ponašaš. Važno je tko si zapravo ispod te maske. Nikad nećeš
uspjeti u životu, da ni ne govorimo o visokim krugovima, dok ne budeš obraćao pozornost
na to o čemu se zapravo radi, umjesto što glumiš tu izvještačenu šaradu.« Odmahnula je
rukom. »A sada odlazi! Ne želim te više očima vidjeti, sve dok ne odrasteš.«
S novom maskom na licu, ovaj put krhkijom od one uobičajene bajronovske, Lancelot je
pokupio svoje uzde.
»I samo jedno upozorenje.« Gylesov je glas i sam zvučao kao upozorenje. »Ne pokušavaj
svraćati u dvorac dok ti ja ili moja žena ne dopustimo.«
Lancelot je pogledao Gylesa. I problijedio. Naklonio se, oprezno okrenuo konja i
odjahao.
Francesca je glasno odahnula i opet naslonila glavu Gylesu na grudi. »Taj momak nema
mozga.«
»Bojim se da je baš tako.« Dugo su tako sjedili, puštajući da vrijeme prolazi. Zatim je
Gyles rekao: »Uzgred, više nećeš jahati moje lovačke konje.«
Francesca je zabacila glavu da ga pogleda u lice. »Ne želim nikad više jahati tvoje konje.«
Gyles se na to podsmjehnuo. »Morat ćemo ti nabaviti još jednog konja.«
»Ne - Regina mi je dovoljna. Vjerojatno neću jahati svakoga dana pa će je, ako budem
imala još jednoga konja samo za sebe, netko drugi morati održavati u formi.« Okrenula se
tako da mu je sada sučelice sjedila na bedrima.
»Jesi li sigurna?«
»Jesam. Ali što ćemo poduzeti s vrancem?«
»Sam će se vratiti. Ako se ne vrati za sat vremena, Jacobs će po njega poslati
pomoćnika.« Pridržavajući Francescu jednom rukom oko struka, Gyles je sivca potjerao u
kas natrag prema uzvisini.
Šutke su prešli preko valovitih udolina, a zatim krenuli stazom koja se spajala s cestom
što je vodila do vrata dvorca. Kad su ušli u park i kad su ih okružila stabla, Gyles je konja
usporio u hod. Pod teškim kopitima šuštalo je lišće. Iznad glava su im se gole grane spajale u
ogoljele krošnje kroz koje se naziralo sivo nebo.
Trebao se osjećati potpuno potresenim. Umjesto toga, osjećao se trijumfalno,
zadovoljan što mu je žena na sigurnome i toplome u njegovu naručju. Spustio je pogled do
njezina lica, proučavajući joj profil. »Jesi li sigurna da si sasvim dobro?«
Ona je podignula pogled širom otvorenih smaragdnih očiju i nasmiješila se. »Bila sam
prestrašena i potresena, ali sada...« Osmijeh joj se proširio. Podignuvši ruku do njegova
obraza, okrenula mu se u naručju i privukla njegove usne svojima. Poljubila ga je, nježno,
dugo i bez žurbe. Zatim se odmaknula i pogledala ga u oči. »Hvala ti što si me spasio.«
On se nasmiješio. Gledajući preda se, potjerao je sivca prema stajama.

Sljedećeg jutra Gyles je izjahao sam, ostavivši Francescu da zadovoljena spava u svojem
toplom krevetu. Odjahao je uz rijeku do mosta, provjerio kako posao napreduje, a zatim se
zaputio uz udoline.

149
 Knjige.Club Books

Neki su taj krajolik nazivali jednoličnim, kilometrima praznog prostora čiju je

samotnost dodatno naglašavala tek pokoja ševa koja bi ga nadletjela. Danas mu je to posve
odgovaralo - trebao je vremena za razmišljanje. Vremena da promisli o promjenama u
svojem životu, da ih pokuša shvatiti.
Nije pretpostavljao da će mu brak donijeti toliko novosti, takvo unutarnje previranje.
Ali, brak s Francescom upravo je to izazvao. Već na prvi pogled shvatio je da ona posjeduje
dovoljno potencijala za izazivanje nemira, pa ipak, nije se osjećao uznemirenim.
Razgovarala je s njime - s čovjekom a ne grofom, s barbarom a ne gospodinom - i on se,
krajnje neočekivano, počeo na to navikavati. Nije bio siguran kako mu život s njome utječe
na dotad neobuzdaniju osobnost. Možda je uspijevala krotiti barbara.
U sebi se tome podsmjehnuo i prisjetio se jučerašnjeg dana.
Prisjetio se osjećaja koji su ga preplavili dok ju je promatrao kako nekontrolirano
poskakuje na odbjeglome vrancu. Opet se u njemu javio onaj stari, oštri i snažni strah - strah
da će pasti i umrijeti na isti način kao i otac. Pa ipak, ovaj put je taj strah popratila i
odlučnost, čvrsta volja da je spasi, uvjerenje da to može i hoće učiniti.
I u tome je uspio.
Jučer je proživio razliku između svojih trideset pet godina i moći koje su one nosile i
bespomoćnosti nekadašnjeg sedmogodišnjaka. Osjećao je da one stare utvare nestaju.
Ironično, to je dugovao nerazboritosti Lancelota Gilmartina.
Približivši se strmini, usporio je sivca. Potjerao je golemog konja stazom dolje prema
dvorcu. Gotovo istoga časa osjetio je kako se konju korak čudno promijenio. Zauzdavši ga,
sjahao je. Brz pregled potvrdio je da je sivac ostao bez jedne stražnje potkovice.
Potapšavši ga po vratu, Gyles mu je prebacio uzde preko glave. »Hajde, stari -
prošećimo ostatak puta.« Bili su već blizu stajama, a morao je o još mnogo toga razmisliti.
Morao je razmisliti o ljubavi, o voljenju.
Jučerašnji dan pokazao je u koliko duboke vode je zagazio, ali glava mu je još uvijek
ostajala iznad površine. Naravno, bilo mu je stalo do nje i ona se činila time zadovoljna,
zadovoljna njegovim stavovima. Pustio ju je u svoj život... Zastao je i razmislio: ako ćemo
pravo, polako se sama za to izborila. Sklopili su prijateljski sporazum kojem je jedino
nedostajalo njegovo obećanje da će je voljeti.
Je li to bilo dovoljno? Dovoljno da bi ona njega i dalje voljela?
Spuštenog pogleda nastavio je silaziti stazom, priznajući sebi da nije u to siguran. Još
uvijek mu je u glavi odzvanjala odlučnost koju je pokazala na grudobranu dvorca onog jutra
nakon vjenčanja.
Ali, jedno je znao - želio je njezinu ljubav, želio je da ga voli, sada i zauvijek. Onaj barbar
u njemu prigrlio je tu nagradu i nije ju namjeravao izgubiti.
Prizor trenutka kad ju je prvi put ugledao, činjenica da ju je istoga časa poželio, odveo
mu je misli na njegovu pogrešku, na prvotni dojam o Franni - na činjenicu da je bio idiot kad
je pomislio kako bi mu ona bila prikladna žena do te mjere da se mislio njome oženiti.
Bože sačuvaj. Srećom, umiješala se sudbina.
U načinu traženja mladenke bio je arogantno glup poput Lancelota, ali sudbina mu se
smilovala, zaobišavši njegove makinacije i poslavši mu pred oltar pravu kandidatkinju. I
uredivši stvari tako da je, unatoč svojoj ćudi, pristala udati se za njega. Pristala voljeti ga.
Tako je pogriješio kad je u pitanju bila njegova mladenka - je li griješio i odbijajući
voljeti je? Ne dopuštajući ono što se među njima moglo razviti, ono što je ona željela da iz
svega izraste?
Sudbina je toliko imala pravo u pogledu njegove žene. Je li se usuđivao još jedanput joj
povjerovati kad je u pitanju bio njihov brak?
Duboko uzdahnuvši, nastavio je posljednjim dijelom staze. Sivac je do njega oklijevajući
usporio. Gyles je podignuo pogled.

150
 Knjige.Club Books

Metar pred njim, otprilike u visini koljena, preko staze je bio razapet kožni remen,
vezan s obje strane staze za obližnja debla.
Bio je to remen iz opreme za uprezanje konjske zaprege. Gyles se zaustavio pred njim.
Povukao je - nije bio dokraja napet, ali bio je čvrsto vezan. Pogledao je sivca, procjenjujući
gdje bi ga remen zahvatio. Provjerio je remen i čvorove kojima je bio vezan. Odjednom mu
je sinulo što bi se dogodilo da se stazom spustio na konju, kasom.
Ili ako bi galopom krenuo uz nju.
Namršten, odvezao je remen s jednog debla i namatajući ga krenuo do suprotne strane.
On se najčešće služio ovom stazom. Osim njega, jedino je Francesca ovuda jahala. Kada
bi vježbali s konjima, konjušarski pomoćnici išli su stazom uz rijeku kojom su kasali pod
budnim Jacobsovim okom.
Namjera je bila očita. Ali, manje su bili jasni odgovori na pitanja: »Tko?« i »Zašto?«
Koliko je znao, u cijelom kraju nije imao neprijatelja... osim, možda, Lancelota
Gilmartina. Pogledavši još jedanput namotani remen u ruci, Gyles ga je gurnuo u džep, pa
dohvatio sivčeve uzde i nastavio dalje niz stazu.
Unatoč dječakovoj nepromišljenosti, nije mogao vjerovati da je za ovo krivac Lancelot.
Takvo hladnokrvno djelo nije mu bilo nalik - a zasigurno bi se sjetio da bi o remen mogla
zapeti i Francesca, što zasigurno nije želio. Pa opet, imajući u vidu njezinu analizu
Lancelotova karaktera... je li se mladalačko obožavanje moglo tako brzo pretvoriti u
mržnju?
Ali, ako se nije radilo o Lancelotu, tko je to učinio? Sudjelovao je u političkim zbivanjima
kojima su se neki žestoko protivili, ali nije mogao ni zamisliti da bi njegovi politički
protivnici mogli pribjeći takvoj taktici. To bi bilo previše.
Izvukao je remen iz džepa i još ga jedanput pažljivo proučio. Bio je vlažan. Sinoć je
kišilo, ali od jutros je bilo vedro. Remen se morao ondje nalaziti od sinoć. Možda i dulje.
Pokušao se prisjetiti kada se netko posljednji put koristio stazom. On i Charles njome su
projahali prvoga dana njihova posjeta. Nakon toga su on i Francesca jahali drugim
putovima.
Gyles je došao do staja. »Jacobse!«
Jacobs je odmah dotrčao do njega. Gyles je počekao da pomoćnik preuzme sivčeve uzde,
a zatim je Jacobsu pokazao remen.
»Mogao bi biti jedan od naših - samo nebo zna da ih gomile leže uokolo.« Jacobs je
napeo remen. »Doista ne mogu biti siguran. Gdje ste ga pronašli?«
Gyles mu je rekao.
Jacobs se smračio. »Kazat ću momcima da pripaze. Tko god ga ondje vezao, možda se
vrati kako bi ga provjerio.«
»Moguće, ali sumnjam u to. Javi mi odmah ako momci vide nekoga ili nešto
neuobičajeno.«
»Naravno, moj lorde.«
»I želim da tijekom proslave žetve staje ostanu zatvorene i pod nadzorom.«
»Jasno - pobrinut ću se za to.«
Gyles se zaputio prema kući, pokušavajući obuzdati misli koje su mu se rojile po glavi. O
zagonetki kako se pod potkovom konja njegove žene našao kamenčić kad ga nitko nije
jahao. Zbog čega bi Francesca sljedeći put na jahanje krenula na jednom od lovačkih konja
kojima nije bila vična.
Bio je s njome i izjahali su drugim smjerom, ali sve se s lakoćom moglo dogoditi
potpuno drukčije. Mogla je izjahati sama i krenuti stazom prema strmini.
Ukrutivši ramena, iz glave je otjerao prizor koji bi mogao biti posljedica toga. To se nije
dogodilo i sve je još uvijek bilo u redu.

151
 Knjige.Club Books

A to je, pokušao je sebe u to uvjeriti, jedino bilo važno.

Došavši do sporednih vrata kuće, otvorio ih je i ušao unutra.

152
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

D ani koji su prethodili proslavi žetve bili su prepuni aktivnosti. Gyles je većinu vremena
provodio uz Francescu, prije da bi tako umirio onog zlovoljnog barbara u sebi nego iz
stvarnog uvjerenja da je ona u opasnosti. Ali dok mu je bila na oku bila je sigurna - a držati
je na oku nije bila teška zadaća.
Kuća mu je oživjela, prepuna grozničavih slugu; zabavljao se promatrajući Irvinga
obuzetog paničnim zadovoljstvom. Čak su i Wallacea vidjeli kako žuri, što je bilo neviđeno
čudo. Ipak, većinom je pažnju posvećivao Francesci, prateći svaku promjenu njezina glasa,
naginjanje glave dok je o nečemu razmišljala, šuštanje njezine haljine dok je žureći prolazila
pokraj njega. Bilo ju je posvuda - jednoga časa u kuhinji, a već sljedećega u prednjem
dvorištu.
I svake mu je noći dolazila u zagrljaj, sretna i zadovoljna i veoma spremna sve to
podijeliti s njime.
Samo jedanput se pokušao posvetiti novostima iz parlamenta. Nakon što je pet puta
pročitao isti odjeljak još uvijek ne shvaćajući ni riječi, napokon je odustao i pošao vidjeti
čime se Francesca bavi u stakleniku.
Stigli su njegova majka, Henni i Horace; čuo im je glasove kad je stupio na travom i
kamenom popločenu golemu čistinu iza knjižnice. Sjedili su zajedno s Francescom oko stola
načinjenog od kovanog željeza, postavljenog tako da najbolje uhvati jutarnje svjetlo.
Majka ga je ugledala.
»Tu si, dragi.« Podignula je lice prema njemu; on se prignuo i poljubio je u obraz.
»Francesca nam je pripovijedala o svemu što je planirano.«
»Ponudio sam se za nadgledanje natjecanja u streličarstvu.« Horace je podignuo
ramena. »Davno sam to činio i za tvojeg oca. I prilično u tome uživao.«
Gyles je kimnuo i pogledao Henni.
»Tvoja majka i ja ćemo obilaziti okupljene i provjeravati je li sve kako treba biti.«
»Ovdje će biti tako mnogo svijeta«, Francesca je podignula pogled prema njemu, »ti i ja
nećemo moći posvuda stići.«
»Istina.« Stao je do Francescine stolice, spustio ruku na naslon i nastavio slušati njezine
planove. Već ih je bio čuo i sve ih odobrio; zato nije slušao njezine riječi, nego se divio
poletnosti koja joj se naslućivala u glasu dok je nabrajala sva zbivanja koja su se toga dana
trebala dogoditi.
»Sve bi trebalo biti spremno do sutra navečer.«
Henni je odložila svoju šalicu. »Šteta je što ćete morati čekati do jutra za iznošenje
klupa i stolova, ali uvijek je bilo tako. Za proslavu u ovo doba godine ne može se očekivati
ništa drugo nego da će biti mokro.«
»Uz malo sreće, dan će biti lijep.« Horace je ustao. »Koliko se sjećam, uvijek je bilo
tako.«
»Naravno. Cijelo imanje će se moliti da dan bude lijep - već godinama nisam svjedočila
takvom uzbuđenju.« Lady Elizabeth je ustala i poljubila Francescu u obraz. »Ostavit ćemo
vas vašim pripremama.«
Ustale su i Francesca i Henni.
»Nemoj zaboraviti - zatreba li ti ikakva pomoć, samo trebaš poslati slugu kroz park.«
Henni je stisnula ruku Francesci, a zatim se okrenula baš u trenutku kad ih je prekrila velika
sjena.
»Hm-hm!« Edwards se uzvrpoljio, pa podignuo ruku do dovratka i tiho pokucao.

153
 Knjige.Club Books

Francesca se prva oporavila od iznenađenja. »Da, Edwardse?«

On je rukama stiskao svoju kapu. »Pitao sam se mogu li kratko razgovarati s vama,
gospoja?«
»Da?«
Duboko je udahnuo, pogledao Gylesa, pa opet Francescu. »Radi se o šljivama, gospoja.
Sutra bi ih trebalo pobrati.«
»Sutra? Ali sutra je dan uoči proslave.«
»Jest, dakle, drveće i plodovi i vrijeme se baš ne obaziru na proslave. Sezona je kasnila i
voće je skroz zrelo - trebamo iskoristiti svaki trenutak suhog vremena kako ne bi bilo
mokro.« Pogledao je u nebo. »Posljednjih nekoliko dana bilo je vedro. Voće će sutra biti
spremno za berbu - ne usuđujemo se odgađati berbu tek nakon proslave.«
Francesca je dotad već znala da su šljive i od njih proizveden džem u dvorcu gotovo
jednaka tradicija kao i proslava.
»Dakle, trebat će vam svi vrtlari i stajski momci?«
»Jest, i sluge. Čak i uz to, potrajat će cijeli dan.«
Francesca se namrštila. Bez te pomoći nikad neće stići obaviti sve pripreme za
proslavu.
Lady Elizabeth se okrenula prema njoj. »Ako će ti to pomoći, možeš dobiti sve osoblje iz
udovičke kuće.«
Francesca je kimnula, pa se opet obratila Edwardsu. »A kako bi bilo da svi beremo?
Koliko bi tada trajalo?«
»Svi?«
»Cijelo osoblje - svi iz kuće. I osoblje iz udovičke kuće. Sve slobodne ruke. To je više
nego dvostruko od broja koji ti treba da sve obaviš u jednom danu. Ako budeš imao toliko
ljudi, koliko će sati potrajati?«
Edwards je brzo računao u glavi. »Nekoliko...« Kimnuo je. »Jest - ako nas je toliko puno,
tri sata će biti dosta. Imamo mnogo ljestava i sličnoga.«
Francesca je zamalo glasno odahnula od olakšanja. »Sutra popodne. Dovršit ćemo sve
pripreme za proslavu, pa poslužiti kasnu užinu - a zatim ćemo se svi okupiti u voćnjaku i
obaviti berbu.«
»To je izvrsna zamisao.« Henni je s odobravanjem kimnula.
»Ja ću sve obavijestiti i porazgovarati s mojim momcima.« Edwards se naklonio i otišao.
»Moram i ja svratiti«, rekao je Horace, odlazeći prema sada slobodnim vratima. »To mi
zvuči kao još jedna dobra zabava.«
»Svakako dođite«, rekla je Francesca. »Na kraju možemo prirediti slavljenički piknik s
kolačima i čajem.«
»Izvrsna zamisao!« izjavila je lady Elizabeth.
Gyles je primijetio pogled u Francescinim očima - onaj pogled koji je imala kad bi
uposleno stvarala planove.
Ona im se svima zadovoljno nasmiješila. »Ispričajte me, moram odmah razgovarati s
Wallaceom.«
»Naravno! Vidimo se sutra poslijepodne.« Domahnuli su joj dok je nestajala u kući, a
zatim je Henni prihvatila Horaceovu ruku i stupila na stazu.
Gyles je ponudio ruku svojoj majci. Pomogao joj je doći do popločenog puta, svjestan
njezina pogleda na licu. Nije krenula za Henni i Horaceom, koji su već polako odmicali
stazom. Predajući se, pogledao ju je u oči, pa podignuo obrve.
Ona se nasmiješila. »Znaš, imao si nevjerojatno mnogo sreće.«
Ostao ju je gledati u oči. »Znam.«

154
 Knjige.Club Books

Njoj se osmijeh još više proširio. Potapšala ga je po ruci, a zatim krenula za Henni i
Horaceom.

I bio je veoma svjestan koliko je sretan.

Sljedećeg je popodneva Gyles hodao pod stablima šljive, okružen baš svim članovima
osoblja dvorca i onima iz udovičke kuće i upijao glazbu njihova čavrljanja. Stigli su i njegova
majka, Horace i Henni - Francesca im je podijelila košare i poslala ih u dio voćnjaka s niskim
granama. Henni je po svojoj staroj pamučnoj haljini već imala mrlje od šljiva; i ona i njegova
majka pri branju se nisu prestajale hihotati.
Uz šest stabala bile su postavljene ljestve; na ljestvama su bila po dva berača, a četvero
skupljača ispod čekali su da voće pohrane u velike pletene košare. Voćnjak je sličio
uposlenoj košnici punoj slavljeničkog raspoloženja.
Pripreme za proslavu bile su obavljene. Sve je bilo spremno; osoblje se bez premišljanja
bacilo na provedbu Francescinih izmijenjenih planova - trenutačne zadaće bile su im poput
nagrade.
Bilo je to vrijeme za odmor nakon sveg onog obavljenog posla. Francesca je u zabavu
pretvorila ono što se obično smatralo dosadnom obvezom. Dok ju je tražio, Gyles je bio
uvjeren da svjedoči rađanju nove tradicije.
»Gospoja, odnijet ćemo ovu košaru do kola.«
»Budite pažljivi.«
Gyles je podignuo pogled. Njegova izvanredna žena, odjevena u jednostavnu,
svakodnevnu zelenu haljinu, stajala je visoko na ljestvama. Posegnula je za dvije šljive,
vješto ih ubrala, pa ih pritisnula uz grudi i počekala da joj se pomoćnici vrate.
Gyles se pomaknuo do mjesta gdje ga je mogla vidjeti.
Ona mu se blistavo nasmiješila. »Pitala sam se gdje si.«
»Tražio sam tebe.« Ispružio je ruku i ona mu je dodala šljive.
Zatim je raširila ruke. »Tu sam.«
Pogledi su im se susreli. »Da, vidim.«
Držeći se jednom rukom za prečku, posegnula je i ubrala još jednu šljivu, pa je prinijela
ustima i odgrizla zalogaj. Dok je žvakala i gutala, crveni sok joj je zamrljao usne.
»Baš su slasne.« Odgrizla je još jedan zalogaj, pa voćku pružila njemu. »Kušaj.«
Kratko je oklijevao, pa uzeo ponuđenu šljivu, okrenuo je i odgrizao velik zalogaj. Voćka
je bila slasna, baš kao što je rekla.
Ali, nije skidao pogleda s nje. Uživao je u okusu i promatrao je kako se oblizuje.
»Moj lorde?«
Gyles je spustio pogled. Francescini pomoćnici su se vratili s novom košarom. »Spustite
je onamo.« Kimnuo je glavom na do do sebe. »Ja ću puniti za njezino gospodstvo. I drugima
treba pomoć.«
Dječaci su se nacerili i otrčali dalje, jedva čekajući naći se s prijateljima.
Gyles je pojeo šljivu, pa podignuo pogled prema svojoj ženi. »Hoćemo li?«
Ona se nasmijala i nastavila brati.
U tijeku je bilo natjecanje u tome koja će skupina prva obrati cijelo stablo. Edwards je
bio sudac. Kad su usklici najavili da je jedna od skupina dovršila branje, pošao je onamo,
pregledao stablo kako bi provjerio je li koja voćka ostala, a zatim proglasio pobjednike.
Najuspješnija skupina je klicala i plesala. Ostali su im kratko čestitali, a zatim se brzo
vratili dovršetku berbe svojeg drveća, da bi zatim prenijeli ljestve u novi red. U voćnjaku su
se nalazila dvadeset četiri stabla šljive, redom čvornati veterani održavani u savršenom
stanju pod Edwardsovim budnim okom. Kola koja su škripala pod teretom dvaput su
poslana prema kuhinjama prije nego što su došli do posljednjih stabala.

155
 Knjige.Club Books

Sunce je izvirilo iza sivih oblaka, obasipajući drveće zlatnim zrakama dok su skupine
jedna po jedna dovršavale berbu posljednjih stabala. Ljestve su na kolima odvezene u
spremište. Kuharica i gospođa Cantle okupile su kuhinjske pomoćnice i pohitale prema kući.
Predvidjevši skorašnju gozbu, oni koji su već dovršili posao okupili su se i krenuli u pomoć
onima koji su još brali.
Deset minuta poslije, baš kad je obrano i posljednje stablo, kuharica i gospođa Cantle su
se opet pojavile, predvodeći povorku sluškinja koje su nosile pladnjeve prepune peciva,
svježe tučenog maslaca i posljednjih zaliha prošlogodišnjeg džema od šljiva. Slijedila su ih
četiri pomoćnika s dvije goleme zdjele čaja.
Prolomilo se oduševljeno klicanje, koje se još više pojačalo kad je povorka s kuharicom
na čelu ušla u voćnjak. Francesca je sišla s ljestava. Gyles joj je pružio ruku, pa su zajedno
krenuli ususret kuharici.
Ona im se naklonila i poslužila ih. Oboje su uzeli po pecivo, premazali ga maslacem i na
to dodali hrpu džema. Zatim se Francesca okrenula okupljenom mnoštvu. »Hvala vam svima
- za danas i za sutra.«
»I s moje strane.« Gyles je visoko podignuo svoje pecivo. »Za Lambourn!«
Glasna galama prestrašila je ptice, koje su prhnule s grana. Mahnuvši rukom, Gyles je
sve pozvao prema pladnjevima s hranom. Razmijenivši poglede, on i Francesca su se
odmaknuli i pošli do mjesta gdje je gospođa Cantle posluživala njegovu majku, Henni i
Horacea. Njih troje bili su potpuno zamrljani sokom od šljiva. I blistali su od zadovoljstva.
»Draga moja, ovo je bila izvrsna zabava.«
»Moramo to ponoviti i sljedeće godine.«
»Svake godine.«
Gyles je provjerio svoju odjeću; osim nekoliko sitnih mrlja, prošao je dobro. Francesci je
haljina bila zamrljana na boku i na grudima, gdje je nepromišljeno brisala ljepljive prste.
Dvojica slugu donijeli su voće. Dok je pecivo nestajalo, zabava je i dalje trajala. Gyles i
Francesca su bok uz bok šetali među svojim osobljem, zahvaljujući i primajući zahvale.
»Ne treba se žuriti s povratkom u kuću«, rekao je Gyles Wallaceu, ne obazirući se na
crveni sok koji se njegovu kitnjasto odjevenom majordomu slijevao niz obraz. »Sve je
obavljeno. Zaslužuju malo zabave.«
»Večer će sama ovo okončati.« Francesca se oslonila Gylesu o ruku i nasmiješila se
Wallaceu.
On joj je uzvratio osmijeh. »Naravno, gospoja. Sve smo obavili i sada možemo spavati
na lovorikama, da se tako izrazim.«
»Uživaj u našim lovorikama«, promrmljao je Gyles dok su kretali dalje. »Sutrašnji dan
posvećen je cijelome imanju, ali šljive su berba za dvorac.« Ruka mu je kliznula Francesci
oko struka i privukla je bliže - zavrtio ju je u narodnom plesu koji je upravo započinjao, na
veliko oduševljenje osoblja.
Francesca se nasmijala i spremno zaplesala, slijedeći njegovo vodstvo i upute. Ljudi su
im zapljeskali i počeli klicati; vrtjeli su se tako sve dok je nije obuzela vrtoglavica i dok nije
ostala bez daha, pijana od sreće.
»Oh! « Sručila se Gylesu u naručje kad ju je napokon izvukao iz gužve.
»Mama odlazi.«
Mahnuli su lady Elizabeth, Henni i Horaceu i ostali ih promatrati kako odlaze parkom.
Sunce je bilo sve slabije i nestajale su i njegove posljednje zrake, ali zabava u voćnjaku još je
bila u punom jeku.
Gyles je prignuo glavu i promrmljao Francesci na uho. »Mislim da bismo ih trebali
prepustiti zabavi. Ako ostanemo, podsjećat ćemo ih na njihove obveze.«
»Ali ako vide da odlazimo, osjetit će potrebu da se i oni vrate unutra.«

156
 Knjige.Club Books

»U tom nam slučaju preostaje jedino da se iskrademo neopazice, u nekom drugom

smjeru.«
Zavodljivim mrmljanjem joj je poškakljao uho. Nasmiješila se. »A što predlažeš, kamo?«
Iskrali su se kroz drveće i jedino ih je Wallace uočio. Gyles mu je pokazao da to ne
oglašava. Francesca se nije iznenadila kada ju je za ruku poveo krivudavom stazom niz
riječni nasip. Do zaravni na kojoj je stajao paviljon.
Srce joj je igralo; smijala se i pustila ga da je vuče za sobom. Svijet joj je bio ružičast
poput neba na zapadu. Imala je pravo kad je odlučila obuzdati svoju ćud, ukrotiti
nestrpljenje, prešutjeti sve zahtjeve - oduprijeti se porivu za požurivanje i pustiti ga da je
počne voljeti na svoj način, kada za to bude spreman.
Nikada dotad nije bila tako disciplinirana i sada je ubirala svoju nagradu. Spremna uzeti
ono jedino što je u životu ikad željela. On je bio tako snažan, tako suzdržan, tako tvrdoglav,
pa ipak, gotovo da ga je uspjela uvjeriti. Uskoro će se to i dogoditi i njezin san će se ostvariti.
Na nebu više nije bilo nijednog tamnog oblaka.
Do zaravni su došli kad je sunce u dnu neba već zašlo za oblake, obojivši ih jarkim
rumenilom. Zastali su da to pogledaju; izvukla je ruku iz njegove, obgrlila ga oko struka i
naslonila se na njega. Pogled mu se odmaknuo od prizora zalaska i dotaknuo joj lice, a zatim
se spustio još niže. Prignuo je glavu; usnama joj je dotaknuo usnu školjku.
Ona se okrenula. Pogledi su im se susreli, a zatim je ona sklopila kapke i podignula se
na prste dok su im se usne spajale. Ljubili su se dugo, bez žurbe, boreći se da obuzdaju
osjećaje.
I ne uspijevajući potpuno u tome.
»Pođimo u paviljon.«
Njegove riječi, ruka kojom ju je grlio, natjerale su joj noge da krenu za njim. Usne su im
se opet dotaknule, opet se spojile; još su jedanput zastali da zadovolje želju.
Kad su napokon došli do paviljona i on otvorio vrata, već su oboje bili snažno obuzeti
željom. Francesca se smiješila, osjećajući se poput mačke pred punom zdjelom vrhnja; prva
je ušla i krenula prema sredini prostorije.
Često je ovamo dolazila, privučena osamom i tišinom, uvijek prisutnim miomirisom
emocija. Ovo je bilo mjesto tihe radosti i podijeljenih užitaka; ranija su ga vremena takvim
učinila; a sada je bilo njihovo. Okrenula se i raširila ruke. On je zatvorio vrata, upitno je
pogledao, a zatim joj polako krenuo ususret.
Oči su mu bile veoma tamne; nasmiješila se, zagledana u njih, i posegnula za njegovom
kravatom. Njemu se pogled spustio na njezine grudi; prsti su mu pronašli naramenice
njezine haljine.
»Preuređivala si.«
»Malo.« Zaboravljenu tapiseriju njegove majke premjestila je u kut. Onamo je i
pripadala, a ne nasred prostorije, gdje će je on uvijek vidjeti. »Irvingu sam rekla da ovamo
donese kauč.« Glavom mu je pokazala na veliki kauč iza njih, postavljen tako da se s njega
pružao dobar pogled. »Ljeti će biti ugodno ležati ovdje i opuštati se.«
Pobrinula se da joj glas ne oda pravo značenje tih riječi. Kratko ju je pogledao u oči;
pogled mu je bio nemiran, olujan. U njemu je uočila tek naznaku nakane - bljesak munje u
sivilu - prije nego su mu prsti kliznuli pod tkaninu njezine haljine i pomilovali joj rebra.
Vrisnula je. Smijući se, okrenula se od njega - bila je škakljiva i on je to dobro znao. Nije
ju ispuštao, znalački je prstima munjevito dovodeći do provale smijeha. Pokušala mu je
pobjeći, ali pred njome se ispriječio kauč. »Oh, prestani!« Oslonila se o kauč da ne padne,
napola presavijena preko jastuka, pokušavajući doći do daha.
Poslušao ju je. Obgrlio ju je s leđa i čvrsto privukao sebi. Još uvijek nasmijana, gotovo
jecajući, pustila je da je uspravi i privuče joj stražnjicu uza se. Dopustila je da je privuče još
jače sebi, tako da može osjetiti njegovu snažnu erekciju.

157
 Knjige.Club Books

»A što ćemo tijekom jeseni?« Tihi duboki glas joj je pomilovao uho. »Misliš li da bi bilo
ugodno sada ovdje leći...« promeškoljio joj se iza leđa, »i opustiti se?«
Tu je riječ izgovorio znatno erotičnije od nje.
»Da.« Sudeći prema osjećajima koji su je sada obuzimali, uskoro će jecati iz posve
drugog razloga. Iščekivanje joj je poput srebrne vatre proželo vene. Oblizala je usne. »Mogli
bismo promatrati zalazak sunca.«
Osjetila je kako on podiže pogled, a zatim istim onim vragolastim tonom mrmlja: »Baš
bismo mogli.«
Zarobio ju je svojim tijelom uz kauč. Haljina joj je već počela spadati. Osjetila je kako se
on vrpolji. Okrenuvši glavu, vidjela je kako mu kaputić pada na obližnju stolicu.
Obgrlile su je ruke odjevene u mekanu košulju, a čvrsti su joj dlanovi počeli prelaziti po
oblinama. »Mislila sam da ćemo promatrati kako se nebo mijenja.«
Bacila je pogled na obzor. On je prignuo glavu i lagano je poljubio u zatiljak. Zatim je
usnama i zubima počeo grickati dugačku liniju njezina vrata, usput je milujući rukama.
Dobro su je znale, te pokvarene, pohotne ruke, znale su kako je natjerati da zadršće,
kako je natjerati da za njega procvjeta pod odjećom. Dodir mu nije bio delikatan nego
posjednički, svako milovanje gotovo primitivno. Natjerao ju je da gladno poželi više, tako
očajnički da joj je dah zastajao u grlu.
Grudi su joj bile nabrekle i bolne premda joj još uvijek nije svukao haljinu i uzeo ih u
ruke. U bradavicama je osjećala trnce, a utroba joj je bila kao vezana u čvor od potrebe.
Činilo se da je on toga svjestan; posjednički joj je položio ruku na trbuh, izazovno ga
milujući. Glave naslonjene na njegovo rame, jauknula je i bokovima se otrla o njega. Ruka je
skliznula niže; utisnuvši joj haljinu među bedra, počeo ju je milovati bridom dlana, polako,
promišljeno, sve dok nije pomislila da će poludjeti.
»Ja...« morala se prekinuti da bi progutala slinu, »mislim da mi je dosta zalaska sunca.«
»Ali, još nije pao mrak.«
Podignula je otežane kapke. Blijede boje dana polako su tamnjele u noćnu modrinu.
»Dovoljno je mračno.«
»Sigurna si?«
U pitanju nije bilo humora. Ako je i sumnjala tko joj to stoji iza leđa, požurni lord ili
uglađeni elegantni ljubavnik, njegov joj je glas to posve pojasnio. Čelične ruke koje su je
držale i čvrsto tijelo iza nje nisu namjeravali biti blagi. Odnos će im biti vatren, žestok -
primitivan. Takvi izgledi - obećanje u njegovu glasu, u njegovu tijelu - proželi su je
uzbuđenjem. »Da.«
Obujmio ju je rukama oko struka i podignuo naprijed.
»Na koljena, moja damo.«
To potmulo mrmljanje ispunilo ju je vrelinom. Spustio ju je na kauč, koljenima uza sam
rub. Razmaknuo joj je potkoljenice, zadržavajući joj koljena stisnuta.
»Nagni se naprijed. Rukama se osloni o rub kauča.«
Učinila je što joj je rekao. Kauč je bio širi od obične sofe, ali uspjela je pronaći oslonac.
Podignuo joj je haljinu, zajedno s potkošuljom prebacio joj je preko leđa, ogoljevši joj
stražnjicu i noge. Hladni zrak joj je pomilovao vrućicom obuzetu kožu; osjetila je kako je
probada iščekivanje. Zatim su mu ruke gotovo ponizno obujmile stražnjicu, lagano je
milujući prije nego će joj se spustiti niz ogoljela stegna. Jedna se uklonila; zamislila je kako
raskopčava hlače dok joj drugom rukom polako klizi nagore, dugim prstima joj prelazeći po
unutarnjoj strani butina, sve više i više - ali zastao je prije nego što ju je dotaknuo.
Tijelo joj je reagiralo kao da je to učinio.
Primaknuo joj se bliže. Ruke su dohvatile njezine kukove.
Tupi vrh njegove erekcije utisnuo joj se među butine, ušavši u njezino nabreklo meso.

158
 Knjige.Club Books

Bila je spremna promeškoljiti se i uzeti ga u sebe, ali on joj je čvrsto držao kukove, ne
dajući joj da se pomakne dok je tražio i napokon pronašao njezin ulaz, a zatim se utisnuo
unutra.
Nije joj dopuštao da se pomakne. Nezaustavljivo je počeo ulaziti u nju, ispunjavajući je
centimetar po centimetar, razdvajajući joj podatno tkivo, preuzimajući svoj plijen. Kad joj je
bokovima dotaknuo stražnjicu pomislila je da dalje više ne može ući, ali onda je još jače
pogurao, od čega je ispustila glasan uzdah.
Povukao se i iznova je polako ispunio, opet na kraju pritisnuo jače, zaustavljajući joj
dah. Zatim je nastavio u sporom ritmu tiskanja i uzmicanja; u samo minutu osjećala je kao
da se topi.
Svaki njegov nalet protresao joj je tijelo, posjednički uzimajući ono što mu je pripadalo.
Pokušala je razmaknuti koljena, sudjelovati u tom plesu. Ali ukrućene butine nisu joj se
pomaknule ni milimetar. Dok je prodirao u nju držao joj je koljena spojena, potpuno je
podčinjujući sebi. Kao da to želi potvrditi, ubrzao je ritam, a zatim, baš kad je pomislila da će
se sam pakao otvoriti, opet je usporio u onaj postojani, ugodni, ali nedovoljno
zadovoljavajući ritam.
Malo je toga mogla poduzeti da mu osujeti plan. Jedino je uspjela svojom puti ga oviti
poput rukavice i prepustiti se njegovu posjedu. Učinila je to i osjetila kako on duboko
uzdiše, a zatim joj je pustio bokove, raskopčao joj ovratnik podignute haljine, razvezao joj
potkošulju, strgnuo joj ih preko glave i rukama joj obujmio ogoljele grudi.
Prožela ju je vrelina. Dodir mu je bio zapovjedan, posjednički, pa ipak dodir nekoga tko
na to ima pravo. Oganj joj se širio od dojki do nutrine, do mjesta njihova spoja.
Uvijek iznova ju je ispunjavao, bez prestanka, protresajući je udarcima bokova, rukama
joj stežući dojke.
Vatra se upalila, proširila, a zatim eksplodirala u grču vreline i želje, u užarenom
osjećaju koji joj je ispunio svaku venu, budeći joj svaki živac. Vrisnula je i čula to kao neku
daleku pjesmu i zatim se sve čega je bila svjesna, sve što je osjećala stopilo u jedan
izvanredno snažan doživljaj.
I dalje ju je čvrsto držao, rukama joj snažno stišćući dojke dok je prodirao u nju sve
žešće, dublje, brže.
Osjetila je kako on moćno počinje drhtati, kako se predaje, kako joj se pridružuje na
onom mjestu kamo ljubavnici odlaze.
Gylesu je srce divljački tuklo dok je uranjao u neopisiv osjećaj pražnjenja svojeg tijela u
njezino, tako čvrsto, tako vrelo, tako mu predano. Držao ju je rukama, dlanova punih obilja
njezinih dojki, stegnima stisnut uz njezinu golu stražnjicu.
Protresao ga je drhtaj onog najprimitivnijeg vrhunca.
Bila je žetva koju je upravo pobrao. Ništa što je dotad u životu iskusio nije mu se činilo
tako dobrim.

Ostali su opušteno ležati na kauču, ali sada je vani već bio potpun mrak. Nijedno od njih nije
osjećali želju pomaknuti se, zadovoljno ugniježđeni u toplom zagrljaju.
Francesci se crna kosa rasula po Gylesovim grudima. On ju je milovao, provlačeći prste
kroz svilene crne pramenove. Smiješeći se kritički samome sebi na pomisao o svojem
prvom doživljaju nje kao žene koju je previše opasno zavesti. Kao žene koje bi se trebao
bojati s obzirom na njezinu urođenu sposobnost da zaobiđe njegovu uljuđenu masku i
izravno komunicira s barbarom koji se iza nje skrivao.
Imao je pravo. Jer upravo je to činila. Pa ipak, te se njezine sposobnosti više nije bojao -
uživao je u njoj.
Nije znao zašto je sudbina bila tako dobra prema njemu kad mu je poslala jednu od
rijetkih žena - jedinu koju je ikad susreo - koja kao da nije zamjerala njegovim najnižim

159
 Knjige.Club Books

nagonima, koja je štoviše, tako se činilo, uživala u tim nagonima. Jedino mu je bilo drago da
nikako nije mogao izbjeći ženidbu s njome.
Već i sama pomisao da je mogla ne biti njegovom ženom natjerala ga je da je još čvršće
zagrli; ona je nešto promrmljala i promeškoljila se; popustio je stisak.
Spustio je pogled na nju i više se nije mogao sjetiti zašto mu je tako dugo bilo važno
obuzdavati svoje prave osjećaje. Tako je dugo to činio - kao da mu je potiskivanje pravih
osjećaja, prave svoje prirode bilo od životne važnosti da bi funkcionirao, živio svoj život.
Ali, nikad nije ni pomislio skrivati tu svoju stranu od nje; o tome se prestao brinuti još u
njihovoj prvoj bračnoj noći. Uz nju biti svoj, onaj pravi Gyles, jednostavno se
podrazumijevalo...
Zagledao se u noć.
Zbog toga se uz nju osjećao tako potpunim. Tako cijelim. Biti svoj je uz nju bilo
dopušteno, čak i poželjno. Uživala je u izazivanju barbara, uživala je u prepuštanju u
njegovu zagrljaju - uživala u predavanju pohlepnom i neobuzdanom barbaru. I nimalo je
nije bilo briga što je ponekad znao biti zatvoren u sebe.
Usne su mu se blago izvinule u osmijeh. Bilo je lako razaznati i njezinu zatvorenost -
pokušaj bilo kakvog razgovora tijekom snošaja bio je kod nje uzaludan. Jedino ju je trebao
dotaknuti i odmah bi se pretvorila u osjećajno biće - zanimala ju je jedino komunikacija
dodirom i osjećajem.
Pogled mu se zaustavio na njezinu licu.
Bila je polje koje će drage volje obrađivati cijelog života.
I vjerovao je da ona neće imati ništa protiv.
Prebacivši ruku s njezine glave na dojku, nastavio ju je milovati. Ona je zadovoljno
zaprela i sugestivno se promeškoljila. Nasmiješio se i podignuo je preko sebe.
Bilo je vrijeme za novu sjetvu.
Kako bi opet mogao požeti plodove njihove ljubavi.

160
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

oj lorde, mogu li načas razgovarati s vama?«

M Uhvaćen u promatranju svoje žene, Gyles je okrenuo glavu. Wallace je ušao u salon
za doručak i stao do njega s prekrivenim pladnjem u ruci.
»I s njezinim gospodstvom, također.« Wallace joj se naklonio preko stola.
Jutro proslave svanulo je maglovito, ali vedro. Sunce je benigno obasjavalo sve one koji
su žurili imanjem, postavljajući klupe i stolove. Većina osoblja je bila vani; njih su
posluživali samo Irving i jedan sluga. Wallace je uhvatio Irvingov pogled; Irving je poslao
slugu vani pa i sam pošao za njim, zatvorivši vrata za sobom. »O čemu se radi?«
»Jednoj sluškinji je povjeren zadatak da vazu na odmorištu stubišta ukrasi jesenjim
granama, moj lorde. Kako bi se time unijelo malo raspoloženja zbog proslave. Kad je
pokušala staviti granje u vazu, otkrila je da s time ima problema. Kad je bolje pogledala,
otkrila je...« - Wallace je podigao pokrov s pladnja - »ovo.«
Gyles se zagledao u komad zgužvane, vlažne i potamnjele tkanine. Znao je što je to i
prije nego što je dotaknuo tkaninu. Podignuo je rasparanu tkaninu. Promočeno, očerupano
pero ostalo je mlitavo mu visjeti s ruke.
Francesca se zagledala u to. »Moj jahaći šešir.«
»Upravo tako, gospoja. Millie je gospođi Cantle spomenula da ga nema u vašoj sobi.
Gospođa Cantle je upozorila sluškinje da obrate pozornost ako slučajno na njega naiđu
negdje drugdje u kući. Kad ga je Lizzie pronašla, odmah ga je odnijela gospođi Cantle.«
Gyles je prevrtao ostatke šešira u ruci. »Netko ga je uništio.«
»Čini se tako, moj lorde.«
Francesca je ispružila ruku. »Dajte da vidim.«
Gyles je vratio ostatke šešira na pladanj. Wallace ga je odnio Francesci. Gyles ju je
promatrao kako ga uzima i širi u rukama. Tkanina je bila potrgana, a pero slomljeno i
očerupano.
Odmahnula je glavom. »Tko... Zašto?«
»Baš tako.« Gyles je primijetio koliko mu je glas hladan. Pogledao je Wallacea. Njegov
majordom mu je uzvratio pogled, zbunjena lica. Wallace nije znao ništa više od njega.
Francesci je s lica nestalo zabrinutosti. Spustila je šešir na pladanj. »Sigurno se radi o
nekoj nezgodi. Riješite se toga, Wallace. Danas imamo važnijih stvari o kojima valja misliti.«
Vrativši pokrivalo na svoje mjesto, Wallace je pogledao Gylesa.
Ovaj je čvrsto stisnutih usana pogledao svoju ženu. »Francesca...«
Otvorila su se vrata; ušao je Irving. »Moj lorde, oprostite što prekidam, ali stigao je
Harris s pivom. Htjeli ste da vas o tome obavijestim.« Naklonio se Francesci. »I, moja gospo,
gospođa Cantle me je zamolila da vam kažem da je stigla gospođa Duckett sa svojim
kolačima.«
»Hvala ti, Irvinže.« Odloživši ubrus, Francesca je ustala. Rukom je pokazala na pladanj.
»Wallace, molim vas, bacite to.«
Elegantno se duž stola zaputila prema vratima. Gyles je posegnuo i uhvatio je za ruku.
»Francesca...«
»Ma, to je samo uništeni šešir.« Prignuvši mu se bliže, ispreplela je prste s njegovima i
lagano ih stisnula. »Pusti to. Imamo toliko posla, a doista mi je želja da sve bude savršeno.«
U očima joj je vidio molbu. Gyles je znao koliko je truda uložila u proslavu, koliko joj je
trebalo da današnji dan bude uspješan. Zadržao je njezin pogled. »Poslije ćemo razgovarati

161
 Knjige.Club Books

o tome.«
Ona mu se veličanstveno nasmiješila i oslobodila se njegova stiska.
Ustao je i on i krenuo za njom - u potpuni kaos koji ih je toga dana čekao.

Slijedio ju je većinu dana, ne baš za petama, ali rijetko ju je ispuštao iz vida. Što je više
razmišljao o njezinu pokidanom šeširu, to mu se sve manje sviđalo. Nikad nije igrao ulogu
domaćina proslave žetve, ali ta je uloga ionako bila sporedna. Šetao je livadama, pozdravljao
stanare imanja i njihove obitelji, zastajao da porazgovara sa zakupcima seoskih trgovina.
Prošao je pokraj svoje majke i Henni, koje su činile isto i zatim se spustio do streličarskog
terena da se susretne s Horaceom.
Dok je bio ondje, uručio je dotad osvojene nagrade, obećavši da će poslije onamo
dopratiti i svoju groficu kako bi pobjednicima uručila glavne nagrade. Napuštajući strelište,
promatrao je Francescu kako živo razgovara s Gallagerovom ženom.
Osnovno pravilo dana bila je neformalnost. Danas su se lord i njegova lady ramenima
češali o svoje podanike, dočekujući ih kao sebi ravne. Nisu sve dame plemenita roda
najbolje prihvaćale takav izazov, ali Francesca je uživala. U razgovoru je mahala rukama; oči
su joj blistale. Na licu joj se vidjelo živo zanimanje, usredotočenost na razgovor. Gyles se
zapitao kakva je to toliko zanimljiva tema razgovora, ali onda je ona spustila pogled i
nasmiješila se. Promijenio je položaj i vidio kako joj se Sallyno najmlađe dijete vješa o
haljinu.
Djevojčica je bila opčinjena Francescom; smiješeći se, Francesca se prignula da s njome
porazgovara.
U haljini za šetnju na zeleno-bijele pruge, Francesca se isticala u gomili. Dok se smijući
uspravljala i pozdravljala sa Sally, drugi su počeli prilaziti ne bi li privukli njezinu
pozornost. Gylesu bi bilo draže da ju je mogao zadržati samo za sebe; umjesto toga se
okrenuo kako bi pozdravio kovača.
Proslavi su prisustvovali samo oni povezani s imanjem. Gyles zato nije trebao paziti na
Lancelota Gilmartina i na njegove teatralne nastupe. Ipak, pitao se je li Lancelot nekako
povezan s Francescinim uništenim šeširom.
Francesca je napokon bila slobodna. Gyles ju je uzeo za ruku i isprepleo prste s
njezinima.
Nasmiješila mu se. »Sve se savršeno odvija.«
»Uz tvoje budne oči, i Wallacea, Irvinga, gospođe Cantle, mame i Henni, ne vidim kako
bi moglo biti drukčije.«
»Ali, i ti izvrsno obavljaš svoj dio.«
Gyles se podsmjehnuo na to. »Je li Lancelot Gilmartin svraćao nakon onog našeg izleta
do Barrowsa?«
»Ne - otad nije.«
Gyles je zastao. »Dolazio je prije toga?«
»Da, ali uputila sam Irvinga da mu kaže kako nisam slobodna, sjećaš se?«
Gyles ju je poveo dalje; oni koji su čekali svoj red za sastanak s njome mogli su još malo
pričekati. »Je li Lancelot mogao imati veze s tvojim uništenim šeširom?«
»Kako? Šešir je bio u mojoj sobi.«
»Mislila si da je u tvojoj sobi, ali možda si ga ostavila drugdje. U dvorcu je možda
dovoljno osoblja, ali toliko je velik da bi se netko mogao u njega neprimijećen ušuljati.«
Francesca je odmahnula glavom. »Ne mogu to ni zamisliti. Možda je bio bijesan, ali
iskaljivati se na mojem šeširu izgleda tako glupo...«
»Da bi to samo dijete moglo učiniti. Upravo zato sam i pomislio na Lancelota.«
»Mislim da pretjeruješ oko toga.«

162
 Knjige.Club Books

»A ja mislim da ti to ne uzimaš dovoljno ozbiljno. Ali, ako se ne radi o Lancelotu...«

Gyles je zastao; Francesca ga je pogledala, a zatim ispratila njegov pogled. Promatrao je
roštilj na kojem se pod budnim Ferdinandovim okom pekao vol.
»Još manje smisla ima sumnjati na Ferdinanda. On se na mene nimalo ne ljuti - a ni na
tebe.«
Gyles ju je pogledao. »Nije se ljutio kad nisi uslišila njegove strastvene molbe?«
»On je Talijan - sve njegove molbe su strastvene.« Protresla je Gylesu ruku. »Nemaš
razloga za brigu.«
»Tvoj jahaći šešir - tebi tako drag - pronađen je uništen i skriven u vazi. Dok ne
otkrijem tko je to i zašto učinio, neću se prestati o tome brinuti.«
Ona je izdahnula kroza zube. Oprezno su im se približavali farmer i njegova žena. »Tako
si tvrdoglav. To ništa ne znači.« Blistavo se smiješeći, pustila je Gylesovu ruku.
»Definitivno nije ništa’.«
Uglađeno se naklonio farmeru i prišao da ga pozdravi.
Razdvojili su se. Premda to nije htjela, Francesci su se misli stalno vraćale na uništeni
šešir. Moralo je postojati neko jednostavno objašnjenje.
Nakon petnaest minuta provedenih s jatom nasmijanih sluškinja, bila je sigurna da ga je
pronašla. Kad je Gyles stigao da je otprati do strelišta, nasmiješila se i uzela ga za ruku.
»Shvatila sam.«
»Što to?«
»Razumno objašnjenje o mojem šeširu.«
Pažljivije ju je pogledao. »Dakle?«
»Najprije, da je netko želio rastužiti me tako što će mi uništiti šešir - uzvratiti mi za
nešto što jesam ili nisam učinila - tada ga ne bi skrivao u vazi. Ondje ga možda ne bi pronašli
mjesecima, čak godinama.«
Gyles se namrštio.
»Ali«, nastavila je, »što ako ga je netko slučajno oštetio - recimo sredstvom za poliranje
namještaja. Svaka bi sluškinja bila užasnuta - bila bi sigurna da će je otpustiti čak i ako ti i ja
ne doznamo što se dogodilo. Što bi sluškinja učinila? Nije mogla sakriti šešir i odnijeti ga -
njihove haljine i pregače nemaju džepova. Zato ga je sakrila onamo gdje ga nitko neće
pronaći.«
»Ali, bio je izrezan i rastrgan.«
»To se moglo dogoditi kad je sluškinja pokušala staviti grane u vazu. Upravo sam s
njome razgovarala. Rekla je da je šešir bio zapetljan među vrhovima grana kad ih je izvukla
da vidi u čemu je problem.«
Francesca se nasmiješila kad su se primaknuli gomili okupljenoj oko improviziranog
strelišta. »Mislim da taj moj šešir trebamo zaboraviti. Napokon, bio je to samo komad
baršuna. Uvijek mogu nabaviti drugi.«
Gyles nije imao prigodu odgovoriti joj: izvukla je ruku iz njegove i krenula naprijed
kako bi uručila nagrade za muško natjecanje u streličarstvu. On je ostao u pozadini; i dalje je
razmišljao o šeširu.
Komad baršuna i zavodljivo pero. Možda i nije vrijedio puno, ali unatoč njezinim
komentarima bio joj je drag. A i njemu se počeo sviđati.
Naslonivši se ramenima na stablo, promatrao ju je, pazeći da to ne otkrije izrazom lica.
Njezino pojašnjenje moglo je biti točno - morao je to priznati. Osim Lancelota i Ferdinanda,
nije mu padao na um nitko drugi koji bi je želio uznemiriti. Pa čak i promišljanje da bi to
mogao biti netko od njih dvojice bilo je golemo pretjerivanje.
Prema riječima osoblja, Lancelot nije primijećen na imanju otkad su ga upozorili da se
drži podalje, a unatoč njezinim kritikama Ferdinand se činio kao da poštuje njezine odluke

163
 Knjige.Club Books

kao što je to uvijek činio. Štoviše, ako su Lancelot i Ferdinand možda i bili spremni učiniti
takvo dramatično djelo, ne bi to, kao što je ona istaknula, skrivali - kakvog bi to onda smisla
imalo?
Zato... uništenje šešira bilo je nesretna slučajnost. Mogli su samo slegnuti ramenima i na
to zaboraviti.
Ali, taj mu zaključak nije olakšao pritisak koji je osjećao u grudima, ni nagon da ostane
budan i na oprezu.
Usred općeg smijeha i čestitaka, Francesca je okrenula leđa strelištu. Stao je do nje.
Nasmiješila se i prihvatila ponuđenu joj ruku te položila dlan na njegov rukav. Dopustila mu
je da je ostatak dana ne ispušta iz vida.
Proslava žetve pokazala se golemim uspjehom. Kad je sunce palo nisko i stanari imanja
se napokon zaputili kućama, Francesca i Gyles su se pridružili svojem osoblju, pomažući u
uklanjanju klupa i odnošenju kvarljivih stvari u kuću prije nego što se parkom proširi magla
s rijeke. Pomagali su i lady Elizabeth, Henni i Piorace. Kad je sve bilo gotovo ostali su na
večeri - koja se sastojala samo od juhe i hladnog deserta.
Jacobs je lady Elizabeth, Henni i Horacea odvezao kući i cijelo je kućanstvo iscrpljeno
pošlo na počinak.
Tek u podne sutrašnjeg dana stvari su se počele vraćati u normalu.
Gyles i Francesca su sjedili za stolom za užinu, sami se poslužujući jelima koja su
donijeli Irving i sluge, kad je kuharica provirila kroz vrata i zatim ušla. Francesca ju je
primijetila i nasmiješila joj se.
Kuharica se naklonila. »Upravo sam ovo nosila Irvingu.« U ruci je držala staklenu bocu
sa srebrnim čepom. »Vaš posebni preljev.«
Francesci su zasjale oči. »Pronašli ste ga!« Ispružila je ruku.
Kuharica joj je predala bocu. »Bila je zametnuta na polici smočnice. Upravo sam naišla
na nju dok sam odlagala džem.«
»Hvala vam.« Francesca se oduševljeno osmjehnula. Kuharica se još jedanput naklonila
i izišla.
Gyles je promatrao dok je Francesca žestoko protresala bocu, a zatim tekućinom prelila
povrće. »Daj mi to.« Kad je završila ispružio je ruku. »Želim i ja kušati.«
Dodala mu je bocu. Imala je zaobljen čep s rupom na vrhu.
»Što je unutra?«
Ona je dohvatila vilicu i nož. »Mješavina maslinova ulja i octa s raznim ljekovitim biljem
i začinima.«
Gyles je učinio što i ona, poprskavši protresenom tekućinom krumpir, mrkvu i grah.
Spustio je glavu i pomirisao - a zatim se odmaknuo od tanjura.
Pogledao je bocu koju je još držao u ruci - zatim je pogledao Francescu, koja je upravo
ustima prinosila komad mrkve...
Posegnuo je preko stola i uhvatio je za ruku. »Nemoj to jesti!«
Ona se širom otvorenih očiju zagledala u njega.
Ali, on je odmjeravao komad mrkve nataknut na njezinu vilicu; bio je prekriven sjajnim
preljevom. Odmaknuo joj je ruku. »Odloži to.«
Poslušala ga je i ispustila vilicu. Zazvečala joj je na tanjuru.
»Moj lorde?«
Irving mu se nagnuo preko ramena. Još uvijek čvrsto držeći Francescinu ruku, Gyles se
nagnuo nazad i dodao bocu batleru. »Pomiriši to.«
Irving je uzeo bocu i pomirisao. Oči su mu se raširile. Zagledao se u bocu. »Vidi ti ovo.
Nije li to...!«
»Gorki bademi.« Gyles je pogledao Francescu. »Dovedi Wallacea. I gospođu Can tie.«

164
 Knjige.Club Books

Irving je poslao slugu da ih brzo dovede. On je sklonio tanjure koji su stajali pred njima.
Francesca je zurila u bocu. »Dajte meni da pomirišem.«
Irving joj ju je oprezno dodao. Uzela ju je, pomirisala, a zatim pogledala Gylesa. On je
podignuo obrve.
»Doista miriše na gorke bademe.« Odložila je bocu.
Vrata su se otvorila; ušla je gospođa Cantle, a za njom i Wallace. »Moj lorde?«
Gyles im je objasnio o čemu se radi. Dodali su im bocu. Zaključak je bio jednoglasan -
preljev je mirisao na gorke bademe.
»Ne shvaćam kako...« Wallace je pogledao gospođu Cantle.
Cijela rumena, kućepaziteljica se okrenula Gylesu. »Boca je nestala - bilo je to prošlog
tjedna. Kuharica ju je tek maloprije pronašla.«
Gyles je domahnuo Irvingu. »Pozovi gospođu Doherty.« Irving je izišao. Gyles se
okrenuo gospođi Cantle. »Kažite mi malo više o tom preljevu.«
»Ja sam zatražila da ga priprave.« Francesca je okrenula ruku i stisnula Gylesu prste.
»Tu sam naviku stekla otkad sam došla u Englesku - shvatila sam da hrana ovdje nije
dovoljno začinjena...«
Stigla je kuharica, blijeda i potresena. »Nisam imala pojma. Vidjela sam ondje bocu,
uzela je i odmah donijela - znam da je gospoji to posljednjih dana nedostajalo.«
»Tko izrađuje taj preljev?« upitao je Gyles.
Gospođa Cantle i kuharica su se međusobno pogledale. Odgovorila je gospođa Cantle.
»Ferdinand, moj lorde. Znao je što to lady Francesca opisuje - i jako se pobrinuo - baš je bio
jako oduševljen - da to za nju pripravi.«
»Ferdinand?«
Gyles je pogledao Francescu. U očima joj je vidio kako želi zanijekati sve ono što je
pomišljao.
Kuharica se uzvrpoljila. »Ako nemate ništa protiv, moj lorde, odmah ću se riješiti te
stvari.«
Gyles je kimnuo. Kuharica je uzela bocu i izišla.
Wallace je pročistio grlo. »Ako mi dopustite, moj lorde, rekao bih da je Ferdinand
posljednja osoba koja bi otrovala preljev lady Francesce. Odan je njezinu gospodstvu i
unatoč teatralnom ponašanju bio je besprijekoran u svojem poslu; uvijek je na kraju obavio
sve što smo od njega tražili. Čak je od dolaska njezina gospodstva puno bolji s kuharicom,
što mu je prije bio najveći nedostatak.«
Gospođa Cantle je kimanjem potvrdila te riječi. Gyles se okrenuo Irvingu, koji je također
kimnuo s odobravanjem. »I k tome«, nastavio je Wallace, »ako je Ferdinand ikoga htio
otrovati, mogao je to učiniti mnogo lakše i bez rizika da bude otkriven tako što bi otrov
stavio u neko jače začinjeno jelo koje priprema, a ne stavljanjem gorkih badema u preljev
njezina gospodstva.«
Gyles ih je svih odmjerio pogledom. Obzirom na ono što je osjećao, bilo mu je teško
prihvatiti njihove argumente. Napokon je to i glasno izgovorio. »No, dobro. Tko je onda
stavio otrov u tu bocu? Tko ima pristup gorkim bademima?«
Gospođa Cantle se namrštila. »Samo vam trebaju plodovi, moj lorde, a to drveće je često
- tri stabla rastu na južnim tratinama.«
Gyles se zagledao u nju.
Začulo se kucanje na vratima. Kroz njih je provirila kuharica. »Oprostite mi, moj lorde,
ali pomislila sam da biste ovo htjeli znati.« Ušla je, zatvorila vrata pa se duboko uzdahnuvši
okrenula svima njima. »Upravo sam prolijevala onu stvar kad je ušao Ferdinand. Vidio je što
činim i upitao me zašto. Već se spremao započeti jednu od onih svojih talijanskih tirada, pa
sam mu rekla. Bio je zaprepašten - potpuno i iskreno zaprepašten. Sprva nije mogao ni riječi

165
 Knjige.Club Books

izustiti. Zatim je rekao: oh - ali čekajte.’Čini se da je uzeo posljednje ostatke iz stare boce
bademova ulja - sjećam se da mu je nedostajalo maslinovog kad je zadnji put pripravljao
umak, pa sam mu rekla gdje može pronaći bademovo. I sjećam se da je rekao kako je
iscijedio posljednje ostatke.« Kuharica je čvrsto stisnula ruke. »Zbog toga se, shvaćate,
bademovo ulje možda pokvarilo i to ste svi vi namirisali.«
Gyles je pogledao Wallacea, pa gospođu Cantle. Ona je kimnula. »Moglo bi biti tako.«
Gyles se namrštio. »Donesite natrag tu stvar...«
Kuharica je problijedjela. »Ne mogu, moj lorde.« Zamahnula je rukama. »Sve sam prolila
i stavila bocu u vodu, da se namače.«

Francesci je bilo drago što je ostatak dana provela na miru, donoseći bezbroj odluka nužnih
za nesmetano vođenje kućanstva veličine dvorca Lambourn - odluka koje je stavila nastranu
za vrijeme priprema proslave. Ona, Wallace, Irving i gospođa Cantle su se kasnije tog
popodneva našli da na papir stave ono što je djelovalo kako valja i detaljne prijedloge za
sljedeću godinu. Gyles im se nije pridružio, zadržavši se u knjižnici. Francesca je
pretpostavila da se ondje zadubio u svoje istraživanje.
Kad se sljedećeg dana probudila, sunce je blijedo sjalo. Pozvala je Millie i odjenula svoje
jahaće odijelo, još uvijek žaleći za šeširom, premda odlučna time se više ne baviti. Došavši
do salona za doručak, doznala je da je Gyles već otišao jahati, kao što je i pretpostavljala.
Pojevši svoj prepečenac, krenula je prema stajama.
»Aha - jedva će čekati da se rastrči«, rekao joj je Jacobs kad se raspitala o Regini. »Učas
ću je osedlati.«
I održao je riječ, izvevši kobilu van i držeći je na uzdi dok se Francesca uspinjala u
sedlo. Upravo je namještala noge u stremene kad je začula topot drugih kopita. Iz staje su
izjahala dva pomoćnika na Gylesovim lovačkim konjima.
Nasmiješila im se, kimnula glavom, pa dohvatila Reginine uzde i krenula prema izlazu iz
dvorišta.
»Momci će vas pratiti na nekih dvadeset metara udaljenosti, gospoja.«
Francesca je stala. Trepćući je pogledala Jacobsa. »Oprostite... nisam shvatila.« Dobacila
je pogled momcima; očito su namjeravali poći za njom.
Opet je pogledala Jacobsa. Glavni konjušar se zarumenio. »Gospodareva zapovijed,
gospoja.« Prišao joj je bliže, tako da santo ona može čuti. »Rekao je da ne dopušta da sami
izlazite. Ako niste s njime, moram s vama poslati dva pomoćnika.«
»Dva?« Francesca se natjerala na smiješak. Što god se zbivalo, to nije bila Jacobsova
krivnja. Opet je pogledala pomoćnike, pa kimnula. »Po njegovoj želji.«
Rekavši to, potapšala je kobilu po boku. Regina je izjahala iz dvorišta.
Francesca je čula kako je pomoćnici slijede. Namjeravala je poći do udolina i jahati
slobodno i brzo dok ne susretne Gylesa. On će sigurno biti negdje ondje. Mogli bi jahati
zajedno...
Namrštena, skrenula je na stazu koja je vodila kroz park.
Trebala je razmisliti.

Gyles joj se pridružio na užini. Francesca se smiješila i vedro čavrljala; on joj je odgovarao,
ali ostao je ozbiljan. Nije se baš mrštio, ali pogled mu je ostao zagonetan, nedokučiv. Iz
izraza njegova lica nije se moglo baš ništa zaključiti.
Uz Irvinga i njegove pomoćnike uvijek u blizini, morala je biti strpljiva. Na kraju užine
zatražit će da s njime razgovara...
»Oprosti, draga, imam još jako puno posla.«
Francesca ga je promatrala dok je od sebe odmicao pladanj s voćem, odlagao ubrus na

166
 Knjige.Club Books

tanjur i ustajao.
Kimnuo joj je i samo je ovlaš pogledao u lice. »Vidimo se za večerom.«
Prije nego što je išta uspjela reći, izišao je iz sobe.
Francesca ga je ispratila pogledom, odmjeravajući mu široka ramena, a zatim uz glasan
zveket odložila nož.

Možda je uistinu bio pretrpan poslom. Radi očuvanja mira u kući, Francesca je zatražila svoj
ogrtač i krenula u šetnju.
Oblaci su prekrili nebo; sunca je nestalo. Tlo pod hrastovima bilo je prekriveno debelim
slojem otpalog lišća koje joj je poput debelog tepiha prigušivalo korake. Zrak ispod ogoljelih
grana bio je nepomičan i svjež, navješćujući skoru zimu.
Pokušala je dokučiti zaključuje li iz dnevnih događanja nešto više nego što je bilo
stvarno. Pretjeruje li? U srcu nije u to vjerovala. Ali logički, nije bila sigurna.
Hodala je usporedno s cestom, pod drvećem - ali kamo se zapravo zaputila? Zastala je,
uzdahnuvši. Šetnja do grudobrana mogla bi joj odagnati misli koje su je proganjale - mogla
je provjeriti kakav se pogled odande pruža za ovako oblačna dana. Okrenula se i odmah
zastala, zagledana u dvojicu slugu koji su joj bili za petama.
I oni su zastali. Budno čekajući.
Stisnutih usana, nastavila je hodati. Naklonili su joj se dok je prolazila pokraj njih;
uzvratila im je naklon i nastavila dalje - nije se usuđivala ništa reći. Ako otvori usta, počet će
vrištati, ali taj vrisak neće biti upućen slugama. Kojeg je on to vraga činio?
Bio je ljubomoran, ali nije to moglo biti u pitanju. Kakvo opravdanje bi mogao imati za
takve drakonske mjere? Bio je uznemiren zbog uništenja njezina šešira, ali to mu je
pojasnila. A uzbuna zbog čudnog mirisa onog preljeva jednostavno je bila pogrešna.
Došavši do grudobrana, nastavila je hodati uz njih. Razumjela je da ga muče neke
nebulozne brige, ali zar je mislio da je ona toliko bespomoćna da se prema njoj treba
odnositi kao prema djetetu? Angažirati dadilje da je nadziru? Dvije dadilje?
Lišće joj je šuškalo pod nogama. Na mjestu gdje je rijeka skretala zastala je,
promatrajući krajolik obavijen poput gaze gustom maglom. Oči su joj to vidjele; um nije.
Imala je najbolju namjeru da se spusti do paviljona i zaključa se unutra - i ostane čekati
njegov dolazak da bi ih opet otvorila. Tada bi morao s njome razgovarati.
Ali naravno, to ju je tako živciralo - toliko da ju je obuzimao gnjev. Izbjegavao ju je jer
nije želio razgovarati o tim novinama. Izdao je zapovijed, ne razmišljajući što će ona o tome
misliti. Zaškrgutala je zubima da potisne gotovo neizdrživu potrebu da vrisne. Čvrsto
stisnutih usana, okrenula se na petama i zaobišla kuću, pa se zaputila kroz park.

Dva sata poslije vraćala se iz udovičke kuće. Lady Elizabeth i Henni su je dočekale hvalama i
čestitkama za uspjeh proslave i, kako su to one nazvale, Velike berbe šljiva. Bila je prisiljena
smiješiti se, pijuckati čaj i slušati. Praktički bez stanke, prešle su na obitelj, pokazujući joj
dodatke koje su unijele u kopiju obiteljskog stabla koju im je ostavila.
To joj je privuklo pozornost. Počela je pažljivo slušati njihova pojašnjenja, imena, veze,
sjećanja. Vratile su se u prošlost koliko god su mogle. Smotala je to dopunjeno obiteljsko
stablo i ponijela ga sa sobom.
O njoj će ovisiti što će s time sljedeće učiniti. Nikad nije pripadala velikoj obitelji;
doživljavala je to na svoj način, ali ipak je uviđala mogućnosti. Potencijale. Glavom su joj
promicale još uvijek nejasne zamisli, ali nije se mogla usredotočiti, nije bila u stanju donositi
odluke - ne još. Ne dok ne shvati što se zbiva s njezinim brakom i dok ne odluči što u vezi s
tim poduzeti.
Zadubljene u razgovor, ni lady Elizabeth ni Henni nisu primijetile njezinu zamišljenost.

167
 Knjige.Club Books

Napustila ih je ne spominjući svoje neočekivane, neželjene dvojbe. Nije ih pitala zašto bi

Gylesove razumne brige trebale eksplodirati u tako pretjeranu želju da je zaštiti. Odgovor
na to pitanje trebala je doznati sama - bila je to samo njihova stvar.
Ali, te su je mjere opreza živcirale - dvojica slugu koji su joj šuškali za leđima bila su
stalni podsjetnik na to. Osjećala se kao da je u kavezu, ali nije to bilo ono što ju je boljelo.
Gyles ju je izbjegavao, odbijajući otkriti kakav je to problem izazvao takvu reakciju.
Maknuo se od nje, otuđio...
Zastala je i natjerala se na dubok uzdah.
Mislila je da će se zbližiti, ali on se udaljio, okrenuo joj leđa. Je li to samo umišljala - sve
ono što je ovome prethodilo? Bila je tako sigurna da ju je počeo voljeti onako kako je to
priželjkivala... a sada ovo. U samo nekoliko sati odmaknuo se od nje i opet zauzeo onaj
formalni, distancirani stav. Podignuo je zid između njih.
Nije se samo osjećala zatočenom, osjećala se isključenom.
Još jedanput duboko uzdahnuvši, krenula je dalje. Kuća je i dalje stajala među istim
drvećem; krenula je prema ulaznim stubama.
Sa svakim korakom, odlučnost joj je sve više rasla.
Rekao je da će se vidjeti za večerom. Uspevši se do trijema, otvorila je ulazna vrata, ušla
u predvorje i zaputila se prema stubištu.
Pobrinut će se da tako i bude.
U njoj je kiptjelo od frustracije; morala je to obuzdati, morala je čekati. Na odmorištu je
skrenula prema privatnim odajama.
Neki lik je istupio iz sjene i duboko se naklonio. Ferdinand.
Zastala je pred njim. »Da?«
»Moja gospo.« Uspravio se. Bio je tek mrvicu viši od nje. Unatoč maslinastoj puti, bio je
potpuno blijed.
Kad je samo ostao zuriti u nju kao da je na mukama, Francesca se namrštila. »No, o
čemu se radi?«
Ferdinand je progutao slinu, a zatim izlanuo: »Nikad vam ne bih pokušao nauditi, moja
gospo - morate mi vjerovati!« Uslijedila je još strastvenija bujica na talijanskome.
Svjesna dvojice slugu desetak metara iza nje, Francesca je posegnula, uhvatila
Ferdinanda za rukav i žestoko ga protresla. »Prestanite s time! Nitko nije pomislio da ste mi
htjeli nauditi ili, štoviše, da ste učinili išta krivo.«
Ferdinanda kao da to nije zadovoljilo. »A gospodar?«
Francesca ga je pogledala u oči. »Da je vaš gospodar pomislio kako ste imali ikakvu
namjeru nauditi mi, više ne biste bili u Lambournu.« Mogla je u tim riječima osjetiti istinu.
»A sada se vratite svojim obvezama i prestanite umišljati da vas itko za išta okrivljuje.«
Ferdinand se naklonio gotovo do poda. Francesca je nastavila dalje, glave prepune
misli. Gyles je znao - prihvatio - da preljev nije bio otrovan. Zašto je onda taj incident
djelovao kao katalizator za toliku promjenu?
Još pitanja na koja je odgovore mogao dati samo njezin muž. I na koja će odgovoriti -
večeras.
Ubrzala je korak. Sluge je nisu slijedili u privatno krilo. Nisu ni trebali jer su se ondje
već nalazila dvojica slugu, razmješteni na svaki kraj hodnika, pazeći na njezine odaje.
Stisnutih zuba, otvorila je vrata prije nego što je ijedan od slugu to dospio učiniti.
»Millie?« Njezina sitna sluškinja skočila je sa stolice. Francesca je zatvorila vrata. »Ja...«
Nisam još ni pozvonila da dođeš. »Što ćeš ovdje?«
Millie se naklonila. »Wallace mi je rekao da trebam ovdje čekati, gospoja.«
Francesca se zagledala u nju. »Kad je to bilo?«

168
 Knjige.Club Books

»Danas popodne, gospoja. Nakon što ste pošli u šetnju.« Millie je prišla da preuzme
njezin ogrtač.
»Čekala si ovdje cijelo poslijepodne?«
Millie je slegnula ramenima; otresla je ogrtač. »Trebala sam srediti vaše stvari. Sutra ću
donijeti odjeću koju treba pokrpati.«
Francesca ju je promatrala kako vješa ogrtač, a zatim joj okrenula leđa. »Zovi da donesu
vode. Želim se okupati.«
Dugo namakanje u vreloj kupki nije joj popravilo raspoloženje. Ipak, dalo joj je vremena
da isplanira svoju strategiju, smisli svoje argumente i uvježba što će reći.
Svojem mužu, licem u lice.
Što prije taj razgovor obavi, to bolje. Umotana u svileni ogrtač, uvojaka zamršenih od
pare, Francesca je Millie pokazala na dva velika ormara s njezinom odjećom. »Otvori ih oba -
za večeras želim izabrati posebnu haljinu.«

Gyles je znao što ga čeka čim je te večeri ugledao svoju ženu. Ušao je u obiteljski salon s
Irvingom za petama. Ona ga je pogledala iz fotelje uz kamin i nasmiješila se.
Zastao je. Zagledao se u nju dok je Irving objavljivao da je večera poslužena.
Ona je ostala sjediti, strpljivo čekajući da joj priđe bliže i ponudi joj ruku da ustane.
Kad to nije učinio, podignula je obrvu.
On je pokazao prema vratima. »Hoćemo li?«
Pogledala ga je u oči, a zatim ustala i prišla mu. Jedan dio njega poželio se okrenuti, otići
- pobjeći - i potražiti utočište u radnoj sobi. Ali, veći dio želio je...
Odmaknuo je pogled od ružičaste raskoši njezinih grudi koje je otkrivala veličanstvena
haljina od brončane svile. Haljina je bila jednostavna; ali ona u njoj bila je prekrasna. Nije
mogao obuzdati svoja ćutila da se napajaju na tom prizoru, da joj klize po licu, kosi, usnama.
Kratko ju je pogledao u oči, pa joj ponudio ruku. Spustila je dlan na njegov rukav;
lepršavo i elegantno je hodala uz njega na putu do blagovaonice - a on je osjećao kao da na
leđima ima dasku.
Jelo je pružilo dobrodošlu prigodu za kratak predah. No znao je da to neće potrajati.
»Proslava je protekla dobro, ne misliš li?«
Okrenuo je glavu i dao znak slugi da mu posluži još graha. »Naravno.«
»Jesi li primijetio išta drugo, nešto što se moglo i bolje obaviti?« Mahnula je svojom
vilicom. »Imaš li kakvih prigovora?«
Kratko ju je pogledao. »Ne. Nikakvih.«
Pretpostavljao je da će joj prisutnost Irvinga i slugu privremeno otupiti oštricu;
odjednom više nije bio tako siguran u to.
Kao da mu čita misli, ona se nasmiješila, stavila u usta komad bundeve i spustila pogled.
Unatoč odlučnosti čiji joj je navještaj vidio u očima, nije više spominjala nedavne
događaje, nego se počela raspitivati o Londonu. Cijenio je što se priklonila njegovim željama.
Morat će s njome razgovarati - njezina haljina je jasno davala do znanja što ona o tome misli
- ali to će se dogoditi kada on to odluči i, najvažnije od svega, u njezinoj spavaonici, mjestu
gdje je mogao prekinuti svaku raspravu kad god poželi.
»Jesi li dobio kakve vijesti iz St. Ivesa?«
Odgovorio joj je kratko, otkrivajući što je manje moguće. Trebalo je povući neke
granice; neke je već povukao, ali još nije donio odluku kamo postaviti ostale.
Jelo je završilo. Ustali su i krenuli u hodnik. Zastavši, ona se napola okrenula i pogledala
ga u oči.
Mogao je osjetiti njezinu toplinu, ne samo njezine puti, nego onu dublju, ženstvenu

169
 Knjige.Club Books

toplinu, beskrajno izazovniju. Zelenilo njezinih očiju ga je dozivalo; obećavajuće obline

njezina tijela izložene u brončanoj svili komešale su mu osjećaje. Privlačile ga njoj.
Ruka joj se podignula da dotakne njegovu kad je ustuknuo.
Skrušeno je nagnuo glavu. »Moram još mnogo toga obaviti. Predlažem ti da me ne
čekaš.«
Okrenuo se i pošao prema svojoj radnoj sobi. Nije joj ni trebao vidjeti lice.

Naizgled smirena, Francesca se vratila u obiteljski salon. Sjedila jc sat vremena uz vatru kad
je pristigao Wallace, gurajući kolica s čajem. Pustila je da joj natoči, a zatim ga otpustila. Još
jedan sat je sjedila uz vatru, a zatim ustala i krenula na kat.
Presvukla se, odloživši brončanu haljinu. Zatim je otpustila i Millie.
U spavaćici od fine svile ispod noćnog ogrtača od teže svile stala je do prozora
zamračene sobe i promatrala mjesečinom obasjanu noć.
I čekala.
Prošao je još jedan sat prije nego što je čula kako se vrata susjedne sobe otvaraju, pa
zatvaraju. Čula je Gylesove korake po podu. Čula ga kako razgovara s Wallaceom.
Zamišljala ga je kako se razodijeva...
Okrenula je glavu prema vratima koja su spajala dvije sobe. Zatim im je prišla,
posegnula za kvakom. Ako će o ičemu raspravljati, željela je da joj muž bude potpuno
odjeven.
Otvorila je vrata i ušla unutra. »Želim s tobom razgovarati.«
Bez kaputa, kravate olabavljene oko vrata, Gyles je zastao, pa skinuo kravatu. »Začas ću
ti se pridružiti.«
Ona je zastala tri metra od njega, prekrižila ruke na grudima i pogledala ga u oči. »Ne
vidim razloga za čekanje.«
Gyles je primijetio gnjev u njezinim očima. Pogledao je prema vratima; Wallace se
iskradao kroz njih. Stisnute čeljusti, pogledao je Francescu. »No, dobro.« Glas mu je bio
odsječan, hladan. »O čemu se radi?«
Nije mu bilo mudro to izgovoriti; njoj su se oči zažarile. Ali, činjenica da je obuzdala
svoju ćud još ga je više uznemirila. Već ju je vidio gnjevnu; ovaj put je gorjela hladnim
plamenom - onim koji reže umjesto da pali.
»Ja nisam dijete.«
Jasno je to izgovorila. Gledajući je u oči podignuo je obrve, pa pustio da mu pogled
obuhvati njezine raskošne obline. »Nisam znao da se prema tebi odnosim kao...«
Zašutio je.
Ona se hladno nasmijala. »Prema djetetu potpuno nesposobnom brinuti se o sebi?
Prema ludi nesposobnoj hodati parkom, a da se pritom ne ozlijedi? Ili si umislio da će me
netko pod drvećem napasti i silovati«, zamahnula je rukom, »ondje, u tvojem vlastitom
parku?«
Opet se obgrlila rukama, kao da joj je hladno od vlastitog gnjeva. Nije odmicala pogled
od njegovog. »Izdao si zapovijedi zbog kojih sam postala zatočenica ove kuće - kuće koja bi
mi trebala biti domom. Zašto?«
Nespremno je dočekao to jednostavno pitanje i ono ga je potreslo. Očekivao je da će se
buniti protiv njegovih zabrana, a ne ubosti ga ravno u srce pitanjem zašto. Pustio je da
sekunde prolaze, da mu se disanje smiri, da bude potpuno priseban prije nego što izjavi:
»Jer je to moja želja.«
Ona na to uopće nije reagirala - nije počela upirati rukama u nebo i koriti ga. Proučila ga
je smirenim i hladnim pogledom.
Zatim je polako odmahnula glavom. »Moj lorde, to nije dovoljno dobar odgovor.«

170
 Knjige.Club Books

»Pa ipak, jedini je koji ćeš dobiti.«

I opet nije reagirala kako je očekivao. Oči su joj se raširile; pogledom mu je proučila lice,
a zatim se okrenula na petama i vratila natrag u svoju sobu.
Vrata su se za njom tiho zatvorila.
Gyles je ostao zuriti u zatvorena vrata. Hladnoća u njemu je rasla, toliko snažna da je
postala bolna. Mislio je da mu ne može biti hladnije; još nešto u čemu je pogriješio.
Toliko je pogrešaka učinio.
Pogriješio je kad je pomislio da je voljeti odluka koju on može donijeti. Da ili ne. No
uopće nije bilo tako.
Zvuk koji je dopro s glavnih vrata natjerao ga je da pogleda u tom smjeru. Uglađeno je
rukom dao znak Wallaceu da još malo pričeka. Trebalo mu je neko vrijeme da opet navuče
svoj oklop, da se zaštiti od hladnoće. I prije je znao osjetiti strah, ali nikad ovako. Nikad tako
dubok, tako crn, tako leden. I svaki put kad bi ga ona pobudila, bio je sve snažniji, sve
prodorniji. Mislio je da ga je pobijedio ili barem doživio dob kad ga može obuzdavati i
pobjeđivati. Onaj trenutak u šumi, koji se još snažnije ponovio u udolinama, učinio je da se
osjeća pobjednikom.
Ali, bila je to isprazna pobjeda. Ako je kad bi zaprijetila opasnost bio uz nju, sve bi bilo u
redu. Još uvijek je osjećao strah, ali nije bio bespomoćan i bio je toga svjestan. Dokazao je to.
Bio je to što je bio, u svojem najboljem izdanju; bilo je malo opasnosti od kojih je nije mogao
zaštititi. A štititi je hranilo je barbara u njemu, njegovo elementarno ja.
Ali, to njegovo elementarno ja nije imalo oklopa protiv nevidljivih neprijatelja, od njih
je nije moglo zaštititi.
Unatoč svim razboritim smjernicama, njegovo elementarno ja se duboko zaljubilo u
njegovu ženu.
Odbacivši kravatu, počeo je otkopčavati manšete. Prvi ledeni dodir osjetio je kad je
podignuo njezin uništeni šešir s Wallace ova pladnja. Pokušao je na to se ne obazirati, ne
pridavati tome važnost, kao da će tako zanijekati njegovo postojanje. Zatim je uslijedio
incident s onim preljevom.
Potpuno je bespomoćno pokušavao zanijekati svoj strah. On ga je čak i poslije nastavio
progoniti.
I spoznaja da preljev nije bio otrovan uopće nije bila važna; nije ništa promijenila.
Bio je nepovratno zaljubljen u svoju ženu. Svijet mu se počeo vrtjeti oko njezina
osmijeha i nije se mogao suočiti ni s najblažim izgledima da bi mu je mogli oduzeti.
Wallace se vratio. Gyles je čuo tihe šumove dok mu je majordom vješao odbačeni
kaputić u ormar.
Vrata Francescine sobe su se otvorila. Ušla je unutra, cijela uznemirena, šibajući
skutima svojeg ogrtača. Kosa joj je bila cijela raščupana, kao da ju je zamrsila rukama.
Gyles je pogledao Wallacea i primijetio da se njegov majordom opet iskrada iz sobe.
Skupivši snagu, okrenuo se Francesci. »Što je sad?«
Lice joj je bilo potpuno blijedo. Nije ju želio pogledati u oči, vidjeti bol u onom zelenilu.
»Zašto to činiš?«
Rekla je to tihim glasom, ne gnjevnim nego drhtavim od potisnutih osjećaja.
»Zato što moram.«
»Zašto?« Francesca je čekala, osjećajući kao da joj u grudima neka olovna šaka steže
srce.
»Francesca...« Gyles je uzdahnuo kroza zube, a zatim je uznemirenim, nečitljivim
pogledom pogledao u oči. »Udala si se za mene.« Glas mu je bio jednako tih kao i njezin, ali
mnogo grublji, mnogo snažniji. »Čak i nakon onog posljednjeg susreta u šumi, udala si se za
mene. Vrlo dobro si znala za koga se udaješ - od svili žena, baš si ti to znala.«

171
 Knjige.Club Books

»Da. Ali još uvijek ne razumijem.« Kad se okrenuo od nje, premjestila se tako da mu
može vidjeti lice. Ovaj put se neće povući, neće mu dopustiti da je udalji od sebe. Drhtavo
udahnuvši, raširila je ruke. »Što sam to učinila da bih ovo zaslužila? Zašto se prema meni
odnosiš kao prema zlu u vlastitoj kući?« To je pogodilo u živac. Dobacio joj je oštar pogled.
»Da«, nastavila je, »kao da sam potencijalni lupež, netko koga treba cijelo vrijeme
nadzirati.«
»Sve ovdje je tvoje...«
»Ne!« Pogled joj se sudario s njegovim. »Ovdje sve nije moje!«
Okružila ih je iznenadna tišina; oboje su stajali nepomično. Balansirajući na rubu
ponora. Pogledi im se nisu odvajali. Oboje su zaboravili disati. Osjetila je kako ga njegova
moćna volja dosiže, tjera je da ustukne...
U toj tišini odlučno je izgovorila sljedeće riječi: »Jedino što želim - što sam oduvijek
željela od ovog braka - nije moje.«
Njemu se lice smrknulo. Uspravio se. »Još na početku sam ti rekao što ću ti dati - jesam
li prekršio bilo koje od svojih obećanja?«
»Ne. Ali ja sam ti ponudila više, više od onoga za što smo se nagodili - i ti si to uzeo.
Drage volje.«
To nije mogao zanijekati. Čeljust mu se stegnula, ali nije rekao ništa.
»Dala sam ti više od onoga o čemu smo razgovarali. Žestoko sam se trudila biti sve ono
što u životu želiš - upravljala sam ovom kućom, dočekivala tvoje goste, činila sve što sam
obećala. A činila sam i više, davala više, bila više.«
Pogledala ga je u oči, pa još tiše zapitala: »I zato mi, molim te, reci - što sam to učinila da
zaslužujem udaljavanje od mene?«
Bilo je besmisleno pretvarati se da ne shvaća što ga pita, da ne zna što ona želi, čemu se
nada. O čemu sanja. Gyles je izdržavao njezin mračni pogled priželjkujući da to može učiniti,
ali za takvo što su već daleko odmaknuti. Od početka su bili otvoreni jedno prema drugome,
s njome je komunicirao kao ni sa kim drugim, čak i prešutno. Bili su usklađen par - svjesni
raspoloženja onoga drugoga, njegova suptilnog načina razmišljanja. Ona je od početka bila
posve otvorena. I on joj je dopustio da povjeruje kako može pogledom dosegnuti njegovo
srce, njegovu dušu, premda mu je u stvarnosti srce ostalo zauvijek zaštićeno oklopom, a
duša zatočena ondje gdje je nitko nije mogao dosegnuti.
Zbog toga - zbog svega što je bila i što jest - dugovao joj je pošten odgovor. »Nikad ti
nisam obećao da ću te voljeti.«
Oči boje smaragda su se smračile. Odmjerila ga je dugim pogledom, a zatim je teško
gutnula i ponosno podignula glavu. »Ljubav nije nešto što čovjek može obećati.«
Okrenula se i napustila ga, pustivši da joj se skuti ogrtača vuku za petama.

172
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

L jubav je bila nešto što je došlo polako, tihim korakom. Nešto što se u čovjeka uvuklo a
da toga nije bio ni svjestan i zarobilo ga. Ona je rekla da se sada osjeća poput
zatočenika - bila je zatočenica, ali je li bila svjesna da je zatočenica ljubavi koja ga je
obuzela? Ni on ni ona nisu se mogli osloboditi iz tog zatočeništva. Sada ne.
Bilo je prekasno za premišljanje. Prekasno za izvlačenje. Kad te ljubav jednom pogodi,
to je neizlječiva bolest. Neiskorjenjiva.
Napokon je to prihvatio, ne bez otpora, ali dugi sati prethodne noći kad ju je čvrsto
držao u zagrljaju razotkrili su stvarnost daleko neupitniju nego što je vjerovao da može biti.
Ljubav je jednostavno bila tu. Nije pitala za dopuštenja, nije zahtijevala donošenje
odluka. Živjela je. U njemu je živjela.
Gylesu su sve te misli prolijetale glavom dok je stajao uz svoju komodu i raskopčavao
košulju. Wallace je opet ušao; sjeo je na stolicu i dopustio da mu izuje čizme. Nakon toga je
ostao sjediti, zagledan u neodređenu točku na drugom kraju sobe.
Što činiti? Neprestano ga je proganjalo sjećanje na izraz u njezinim očima trenutak prije
nego što se okrenula i otišla. Mogao je taj pogled ukloniti sa samo dvije kratke riječi, vratiti
natrag onaj njezin veličanstveni osmijeh. Mogao joj je to reći, a zatim pokušati smisliti
nekakav okvir njihova zajedničkog postojanja.
Je li to bilo mudro? Je li joj mogao vjerovati? Povjeriti jednoj ženi svoje srce, zajedno s
ključem svih svojih obrambenih sustava? Pružiti joj mogućnost da ga uništi? To se duboko
protivilo njegovim stavovima; ako je barbar mogao biti tako neumoljiv u njezinoj zaštiti, bio
je jednako posvećen i vlastitoj zaštiti.
Morao bi postojati neki način. Ustao je. Izvukavši košulju iz hlača, nastavio ju je
raskopčavati.
Uvjeti njihova vjenčanja - uvjeti koje je jasno odredio - odzvanjali su mu u glavi. Ona mu
je dala sve što je želio. Sve osim...
I tada ga je istina snažno pogodila. Potpuno ga potresla.
Pogled mu je krenuo prema vratima njezine sobe i ondje se zadržao. Proklevši ispod
glasa, krenuo je prema njima, otvorio ih i ušao. Prisjetivši se Wallacea, zatvorio je za sobom.
Trebao mu je trenutak da je pronađe u mjesečinom ispruganoj tami. Nalazila se na
suprotnoj strani kreveta, u fotelji privučenoj i okrenutoj prozoru.
Pogledala ga je. Obilazeći krevet, uhvatio je njezin tajnoviti pogled.
Zastao je uz fotelju. »Zašto mi nisi rekla?«
Odvratila je pogled od prozora i pogledala ga. »Rekla što?«
Glas joj je bio dubok; nije glumila iznenađenje.
Njemu se stisnula čeljust. »Trudna si.«
Pogled njezinih širom otvorenih očiju rekao mu je da je to znala ali da je, barem
nakratko, na to zaboravila. Upola mu se okrenula sučelice. »Ja... nisam bila sigurna. Prošlo je
tek nekoliko tjedana...«
U braku su bili sedam tjedana.
Osjećaji su mu se tako uskomešali da se zanjihao, fizički potresen, emocionalno
potpuno rastrojen. Budućnost je odjednom postala toliko opasnija - toliko dragocjenija.
Njemu zasigurno.
Što je to značilo njoj?
Ogromne oči koje su zurile u njega, zelene čak i pri tako lošem svjetlu, bile su previše

173
 Knjige.Club Books

blistave. Promatrala ga je, čekajući...

Nije bio sposoban razmišljati. Misli su mu bježale u svim smjerovima, uznemirujuće,
pomućene. Morao ju je zaštititi, izvući je iz opasnosti. Pogledao ju je u oči. Nije to mogao
objasniti - nije mogao pronaći riječi, nije mogao obuzdati slabost koja mu je okovala srce.
Nije se mogao suočiti s vlastitom ranjivošću. Dopustio je da ona pomisli kako je odbacuje.
Ako bi sada zatražio da pođe s njime, bi li ga odbila? Moguće. Kad bi joj zapovjedio, bi li
pošla? Ne bi. Pa ipak, morao ju je odvesti. Morao.
Duboko je udahnuo, mentalno se stišćući za međunožje. Uglađeno je kimnuo glavom.
»Ujutro odlazim za London.«
Njoj su se usne razdvojile od iznenađenja. Zatim se isprsila; oči su joj planule. »Doista?
Trebam li to shvatiti kao pozivanje na naš sporazum?«
»Da.« Sjene su prikrile njegovu laž. »Razdvajamo se.« Okrenuo se kao da će se vratiti u
svoju sobu.
»Čekaj!« Riječ je bila prepuna gnjeva, ne više hladnog, nego užarenog. Okrenuo se
natrag dok je ustajala s fotelje. »Ako ti ideš u London, idem i ja!«
Zadržao je dah, tražeći prave riječi. »Nisam znao da imaš poznanika u gradu.«
»Namjeravam neke ljude upoznati.« Glas joj je bio protkan bijesom. Isturila je bradu.
»Sigurna sam da će se mnogi htjeti sprijateljiti s tvojom groficom.«
Uspio se obuzdati. Samo je hladnokrvno nagnuo glavu. »Kako ti kažeš.«
Učinilo mu se da čuje kako škrguće zubima. »I kažem!« Zamahnula je rukama. »Pružila
sam ti više nego što si tražio, više nego što si očekivao od našeg braka. Bila sam puna
razumijevanja i strpljiva - kako li sam samo strpljiva bila!«
Počela je hodati sobom, vičući na njega. »Nisam postavljala nikakve zahtjeve, nisam te
pritiskala - čekala sam samozatajno da dođeš pameti! I jesi li? Nisi! Držao si se svojega -
uredio naš brak - čak prije nego što smo se upoznali. Premda možemo daleko više od tvojih
predviđanja, hoćeš li promijeniti stavove? Ne! Previše si glupo tvrdoglav da bi se
predomislio, čak i kad to tebi ide u korist!«
Zaobišla ga je lepršajući suknjom, platnenih očiju, dramatično mašući rukama. »Pa
dobro! Ako si toliko nepromišljen da okrećeš leđa onome što bi moglo biti, neka ti! Vrati se u
London svojim sjajnim ljubavnicama! Ali ni ja neću ostati ovdje, zatočena u tvojem dvorcu. I
ja idem u London - s namjerom da se ondje po volji dobro zabavljam.« Pogledala ga je ispod
oka. »Ako ti misliš da to sebi možeš dopustiti, mogu i ja.«
Nije čekala njegov odgovor, nego mu je jednostavno okrenula leđa. Zrak oko nje
treperio je od njezina gnjeva. Ostala je stajati tako nepomična. Ruku prekriženih na
grudima, zagledala se kroz prozor.
Gyles je trenutak pričekao - ne bi bilo mudro odmah pristati - a zatim je hladno,
ravnodušnim glasom rekao: »Kako želiš. Izdat ću zapovijed da sutra putuješ sa mnom.«
Tijekom cijele njezine tirade držao se sjene. Krojio je priču i dobio što je želio, što mu je
trebalo - i podosta više od toga. Cijelu priču njihova braka.
Čuo ju je kako šmrca. Ne okrećući se, prkosno je kimanjem dala pristanak. Mrgodeći se,
pošao je prema vratima svoje sobe. Otvorivši ih, ugledao je Wallacea kako strpljivo čeka.
»Njezino gospodstvo i ja ćemo ujutro što je ranije moguće krenuti do Londona.
Namjeravamo neko vrijeme provesti u glavnom gradu. Pobrini se za pojedinosti.«
Wallace se naklonio. »Naravno, gospodine.« Samo trenutak je zastao da razmisli.
»Pretpostavljam da do jedanaest sati možemo biti spremni za polazak.«
Gyles je kimnuo. »Sada možeš ići - večeras te više neću trebati.«
Wallace se opet naklonio. Gyles ga je promatrao kako odlazi, a zatim se okrenuo - i
otkrio da Francesca stoji odmah do njega. Zatvorio je vrata. »Zadovoljna?«
Stajali su veoma blizu jedno drugome, licem u lice u tami. Podignula se na prste, tako da

174
 Knjige.Club Books

mu se još više primaknula. Na licu joj je bio ratoboran izraz; gnjev joj je sukljao iz očiju.
»Rawlingsi su tako jako tvrdoglavi.«
Još ga je kratko oštro promatrala, a zatim se okrenula i brzo krenula prema svojoj sobi,
usput šuškajući svilom.
Sada i sam gnjevan, Gyles ju je promatrao kako odlazi i u sebi ponavljao njezine riječi, a
onda je shvatio.
I ona je bila Rawlings po rođenju.
Ispustivši kvaku, krenuo je za njom do njezina kreveta.

Puno je toga riskirala pokušavajući promijeniti mišljenje tvrdoglavog muškarca.

Dok je sljedećeg dana sjedila u kočiji što se kotrljala putom, Francesca je imala obilje
vremena da o tome razmišlja. Da procjenjuje što je sve riskirala - svoju buduću sreću,
štoviše i život, jer sada je već previše zabrazdila da bi se povlačila. Stavila je svoje srce na
vagu dopustivši sebi da se u njega zaljubi; bila je to svršena stvar koju nije mogla
promijeniti.
I nije se radilo samo o njezinoj budućnosti, nego i o njegovoj, kad bi on to samo bio
spreman priznati. Bila je sigurna da je spoznao istinu, ali natjerati ga da to i prizna i nešto u
vezi s time poduzme? To je ono što je bilo teško.
Kako ga natjerati da se promijeni? To ju je pitanje potpuno obuzimalo dok su kilometri
promicali pokraj njih. Činilo se da sve ovisi o tome tko je tvrdoglaviji - i o tome je li spremna
riskirati sve kako bi ostvarila svoj san.
Pokušala je sagledati budućnost, misliti unaprijed, zamišljati sve mogućnosti. Ali.
neprestano su je u tome ometala prisjećanja na proteklu noć. A o tome nije željela
razmišljati.
O načinu kako joj je provukao ruku kroz kosu na zatiljku i privukao je sebi, podignuo joj
glavu i poljubio je kao da umire od gladi. O načinu na koji joj je rukama milovao tijelo,
svlačio svilu s nje, pohlepan za njenom puti, njezinim tijelom. O osjećaju njegove težine na
sebi, njegove puti u sebi, čvrste i odlučne, zahtjevne. Žudio je i uzimao nemilosrdno poput
osvajača, a ona ga je cijelo vrijeme pratila. Izazovno, prkosno, nalazeći i sama užitak u
njegovu posjedovanju, besramno ga potičući.
O tome kako ga je držala uza se dugo nakon što je oluja prošla, ostavivši ih posve
iscrpljene.
Bacila je pogled ustranu, kratko mu proučivši profil. Laktom oslonjen na prag prozora,
glave naslonjene na tu ruku, promatrao je kako londonske ulice promiču pokraj njih.
Probudila se usred noći i zatekla ga priljubljena uza se, grudima joj pripijen uz leđa i
jednom je rukom zaštitnički grleći oko trbuha. Kad se ujutro opet probudila - kad su je
probudile sluškinje koje su uposleno trčale uokolo - više ga nije bilo. Potpuni kaos koji je
ujutro vladao nije joj dao vremena ni za razmišljanje, a još manje za prisjećanje, sve dok se
kočijom nisu otkotrljali kroz park i Jacobs cijelu povorku usmjerio prema glavnome gradu.
Zastali su pokraj udovičke kuće, ali lady Elizabeth i Henni bile su izišle u šetnju. Primio
ih je Horace, vedar kao i uvijek, nimalo iznenađen time što će malo »skoknuti do
prijestolnice«. Zadužili su ga da damama prenese njihove pozdrave.
I baš joj je Horace bio u mislima dok su napredovali kroz Berkshire. Horace koji je
Gylesu tijekom odrastanja bio drugi otac - u godinama dok je dječak učio promatrajući kako
se muškarci odnose prema ženama. Bilo je očito da je Horace iskreno odan Henni, ali taj je
dojam više dugovao Henninoj diskretnoj sreći nego li otvorenom Horaceovu ponašanju.
Promatrajući Gylesa, Francesca je u mislima prošla kroz popis postupaka, sitnih gesti
skrivenih iza običnih životnih događanja zbog kojih je i dalje gajila nadu.
On je svjesno pokušao tu nadu ugasiti, natjerati je da povjeruje kako mu do nje nije
nimalo stalo, pa ipak, njegova su djela cijelo vrijeme govorila drukčije.

175
 Knjige.Club Books

Ne samo u postelji, premda ni to zasigurno nije podupiralo fasadu koju se trudio

održati - fasadu iskusnog ljubavnika koji se prema njoj trudi ostati emocionalno
indiferentan. U sebi se podsmjehnula na tu pomisao: nikad nije prema njoj bio emocionalno
ravnodušan - kako bi se takvo što moglo i pomisliti!
Nije znala ni kako je mogao od nje očekivati da u to povjeruje.
Posebno zato što je postojalo tisuću drugih stvari koje su ga odavale. Poput sve one
strke kad su zastali na ručku u svratištu. Je li dobro umotana i je li joj hladno? Jesu li opeke
pod njezinim nogama dovoljno tople? Je li joj se svidjela hrana?
Zar je mislio da je slijepa?
Ali, znao je da nije. To ju je zbunjivalo. Kao da je prihvaćao da ona zna ili makar sumnja
što prema njoj osjeća, ali se istodobno nadao, možda i očekivao, kako će se ona pretvarati da
toga nije svjesna.
To po njezinu mišljenju nije imalo nikakva smisla, niti je odgovaralo njihovu
sveukupnom trenutačnom odnosu.
Govorio je jedno, a mislio i želio drugo. Rekao je kako će ići odvojenim putevima - ali
ona bi bila jako iznenađena ako bi se to obistinilo.
Je li i on želio staviti nekakvu fasadu, poput Horacea i Henni? Je li se nadao da će ona na
to pristati? Može li na to pristati?
Najiskrenije, dvojila je da bi to bila u stanju. Urođeno nije bila sklona skrivanju osjećaja.
Je li ih želio usmjeriti u tom smjeru?
Ako jest, zašto?
Sinoć ga je to pitala, ali odbio joj je odgovoriti. Nije imalo smisla pitati ga opet, čak ni u
nekom drugom kontekstu. U osnovi, radilo se o istom pitanju - pitanju o koje se uvijek
iznova spoticala.
Zato će trebati nastaviti kako je započela, pokušavati ostvariti napredak ne
postavljajući pritom pitanja. Bilo je to poput vođenja bitke na polju prekrivenom maglom -
bitke za njezinu i njegovu budućnost, bez znanja o tome gdje je i kakve prepreke na tom
putu čekaju. Ako je mislio da će se obeshrabriti, predati se i pristati na nešto manje od
vječne, otvorene ljubavi koju je oduvijek željela, posebno sada kada je znala da bi se to
moglo ostvariti samo ako on na to pristane, trebao bi o tome još jedanput bolje promisliti.
Gubitak bitke njoj nije bio jača strana.
Nažalost, nije ni njemu.
Dobacila mu je procjenjivački pogled. Pa, vidjet će.
Kočija je usporila, pa skrenula za ugao. Zdesna se pojavio golem park. Gyles ju je
pogledao. »Park Hyde. Omiljeno mjesto za izlazak, ako netko želi biti viđen.«
Nagnula se bliže da bi pogledala mimo njega. »I, hoću li i ja ondje biti viđena?«
Kratko je oklijevao, pa rekao: »Jednoga dana ću te povesti u vožnju Avenijom.«
Vratila se na svoje mjesto dok je kočija još jedanput skretala. Gotovo odmah nakon toga
je usporila.
»Stigli smo.«
Francesca je bacila pogled kroz prozor na niz elegantnih kuća. Kočija se zaustavila pred
jednom od njih; na kamenom zidu do vrata sjajio je broj 17. Vrata kočije su se otvorila. Gyles
se provukao pokraj nje i sišao, pa joj pružio ruku da i ona stupi na pločnik. Podignula je
pogled prema zelenim ulaznim vratima, urešenim sjajnim brončanim zvekirom.
Iza nje, Gyles je promrmljao: »Naš londonski dom.«
Poveo ju je uza stube u sjajno predvorje. Ondje je čekala posluga poredana da je
pozdravi, s Wallaceom na čelu i Ferdinandom nešto dalje niz red. Oni su u Gylesovoj
dvokolici krenuli prije glavne kočije. Wallace ju je upoznao s Irvingom mlađim, a zatim
ostao korak iza dok ju je Irving upoznavao s kućepaziteljicom, gospođom Hart, mršavom,

176
 Knjige.Club Books

pomalo asketskom ženom, po govoru Londončankom. Nakon što su je Irving i gospođa Hart
upoznali sa svima ostalima, gospođa Hart je promrmljala: »Usudila bih se reći da ste željni
odmora, moja gospo. Pokazat ću vam vašu sobu.«
Francesca se osvrnula oko sebe. Gyles je stajao pod raskošnim lusterom i promatrao je.
Zakoračila je prema njemu, usput dobacivši pogled gospođi Hart. »Nisam umorna, ali
voljela bih popit čaj. Molim vas, donesite ga u knjižnicu.«
»Odmah, gospoja.«
Došavši do Gylesa, gurnula je ruku u njegovu. »Pođimo, moj lorde. Pokažite mi svoj
brlog.«

Trebao je biti odlučniji i povesti je u dnevnu sobu. Dva dana poslije Gyles je jasno spoznao
tu pogrešku. Sada je knjižnica, koja je u ovoj kući ujedno služila i kao njegova radna soba,
postala i njezin brlog.
Suspregnuo je uzdah i namrštio se na pismo koje je ležalo na stolu pred njim. Pošiljatelj
je bio Gallagher. Bacio je pogled prema Francesci, koja je sjedila i čitala u fotelji pred
kaminom. »Kuća Wenlowovih - sjećaš li je se?«
Podignula je pogled. »U onoj udolini južno od rijeke?«
»Krov joj prokišnjava.«
»Ali, ondje ih je još tri, zar ne?«
Potvrdno je kimnuo. »Sve su jednake, izgrađene u isto vrijeme. Pitam se trebam li dati
nalog da se zamijene sva tri krova.«
Pogledao ju je, primjećujući joj na licu da razmišlja o tome.
»Zima samo što nije počela - ako jedan od tih krovova počne prokišnjavati, bit će ga
teško popraviti bude li sniježilo.«
»Čak i ako ne bude. Ti stari krovovi se tako prekriju ledom da će i bez snijega biti
opasno slati ljude na njih.« Dohvativši prazan list papira, Gyles je uzeo pero u ruku. »Reći ću
Gallagheru da obnovi sva tri.«
Dok je pisao, ona je nastavila čitati, ali kad je zapečatio pismo podignula je pogled. »Ima
li kakvih drugih novosti?«
Prepričao joj je sve što mu je Gallagher rekao. S toga su prešli na temu zakona koje je
proučavao. Bili su zadubljeni u raspravu o demografiji povezanoj s provedbom izbora kad je
ušao Irving. »Moj lorde, došao je gospodin Osbert Rawlings. Želite li ga primiti?«
Gylesu je navrh jezika bilo reći »ne«, no predomislio se. Osbertu nije bio običaj dolaziti
bez razloga. »Uvedite ga ovamo.«
Irving se naklonio i izišao; minutu poslije se vratio, s Osbertom za petama. Nakon
najave, Osbert je kimnuo glavom Gylesu, koji je ustao. »Rođače.« Pogled mu je skrenuo
prema Francesci; Osbert se razvedrio. »Draga rođakinjo Francesca...« Zašutio je, pogledao
Gylesa, pa opet nju. »Smijem vas tako zvati, zar ne?«
»Naravno.« Francesca se nasmiješila i pružila mu ruku. Osbert ju je prihvatio i naklonio
joj se. »Molim vas, sjednite. Ili imate nekog posla s Gylesom?«
»Ne, ne!« Osbert je spremno zauzeo drugu fotelju. »Čuo sam da ste u gradu i osjetio
potrebu da dođem i poželim vam dobrodošlicu u prijestolnicu.«
»Kako ljubazno od vas«, uzvratila je Francesca.
Suzdržavajući se od komentara, Gyles je opet sjeo na stolicu za svojim stolom.
»I...« Osbert je počeo prekapati po džepovima, »nadam se da to nećete smatrati
neprimjerenim, ali napisao sam odu - posvećenu vašim očima. Ah, tu je!« Poravnao je list
papira. »Želite li da vam je pročitam?«
Gyles je progutao izraze negodovanja i potražio zaklon iza rastvorenih novina. Ipak,
slušanje Osbertovih stihova nije mogao izbjeći. A oni zapravo nisu bili loši - tek

177
 Knjige.Club Books

nenadahnuti. Sam je mogao smisliti desetak boljih izraza za točniji opis nevjerojatne
privlačnosti smaragdnih očiju njegove žene.
Francesca je pristojno zahvalila Osbertu i dodala tome nekoliko riječi ohrabrenja, što je
Osberta navelo da joj napuni uši predviđanjima o tome koliko će uživati u upoznavanju
londonskog visokog društva i koliko će to društvo biti oduševljeno njome. Od toga
posljednjeg su se Gylesu stisnule usne, ali tada ga je Francesca nešto upitala i morao je
spustiti novine i odgovoriti joj, sans mrštenja.
Još se pet minuta nekako uspijevao nositi s Osbertovim naklapanjem, a tada ga je sav
taj očaj nadahnuo. Ustavši, prišao je Francesci i Osbertu. »Rođače, bojim se da ćemo, ako
želim Francesci pružiti prigodu da doživi sve to što si tako rječito opisao, morati odmah
krenuti.«
»Oh, da! Naravno!« Osbert je razdvojio prekrižene noge i ustao. Primio je Francescu za
ruku. »Siguran sam da ćete uživati.«
Francesca se oprostila od njega. Osbert je pozdravio Gylesa i sav sretan otišao.
Gyles ga je ispratio oštrim pogledom.
»Onda, moj lorde.«
Okrenuo se i pogledao Francescu, koja ga je nagnute glave i nasmiješena promatrala.
»Ako odlazimo na vožnju parkom, bolje mi je poći i presvući se.«
Što je bila prava šteta - i ovako je izgledala veličanstveno, izrez njezine dnevne haljine
mu je privlačio pogled, a mekana tkanina koja joj je isticala obline uzburkavala mu osjećaje.
Ali, u dvokolici će joj ovako biti hladno. Dohvativši joj ruku, primio ju je usnama. »Dat ću
nalog da pripreme kočiju. Za petnaest minuta, u predvorju.«
Nasmijavši se, napustila ga je uz jedan od onih svojih veličanstvenih osmijeha.

Bilo je prometno doba dana i Avenija je bila prepuna kočija svakakvih vrsta. Veći, otmjeniji
kupei i landaui su se kretali uz rubove, dok su se manje, brže kočije i čeze provlačile između
njih. Ali, brzina nije bila bitna - nitko nije nikamo žurio; bitno je bilo vidjeti i biti viđen.
»Koliko li ih je ovdje!« Uspravna na sjedalu, Francesca se osvrtala uokolo. »Mislila sam
da će u ovo doba godine grad biti poluprazan.«
»Ovo i jest poluprazno.« Gyles je ujedno pazio na kočiju pred njima i proučavao putnike
u kočijama uz njihovu. »U punoj sezoni travnjaci su napola puni i mnogo je više jahača na
konjima. Ovo što vidiš uglavnom je sam vrh društvene kreme, oni koji ujesen dolaze ovamo
radi posla ili politike.«
Francesca je proučavala okupljeno društvo. »Dakle, to su dame koje najprije trebam
upoznati.«
Gyles je podignuo obrve, ali samo je nakrivio glavu.
Zatim je usporio konje i dvokolicu odvezao bliže rubu ceste. Francesca je podignula
pogled, pa sva zasjala od zadovoljstva. »Honoria!«
»Francesca! Kakvo zadovoljstvo!« Honoria je pogledala Gylesa i, još uvijek se smiješeći,
kimnula mu glavom. »Moj lorde. Ne mogu riječima izraziti koliko sam oduševljena što vas
vidim ovdje.«
Gyles joj je uzvratio usiljenim osmijehom. Francesca je začuđeno podignula obrve i
pogledala Honoriju - tek kratak pogled koji je zauzvrat dobila jasno joj je govorio: Objasnit
ću ti poslije.
Honoria je pokazala prema trima ostalim damama s kojima je dijelila kočiju. »Dopusti
da te upoznam s Đavolovom tetom, lady Louise Cynster i njezinim kćerima, Amandom i
Amelijom.«
Francesca je s njima razmijenila pozdrave, nasmiješivši se kad je prepoznala misli koje
su djevojkama prolazile glavom. Obje su bile pravi uzor engleskih ljepotica, sa zlatnim

178
 Knjige.Club Books

uvojcima, očima modrim poput različka i delikatnom mliječno-bijelom puti. »Vi ste
blizanke?«
»Da.« Amanda ju je još uvijek priučavala pogledom. »Lady Francesca, začudno ste
ljupki.«
Francesca se nasmiješila. »I vi ste veoma ljupke.«
U glavi joj se rodila jedna misao; raširila je oči, pokušavajući obuzdati smijeh. »Oh -
oprostite mi!« Dobacila je zločest pogled Honoriji i Louise. »Baš mi je palo na um da bi, kad
bismo se negdje pojavile sve tri zajedno - Amelia na jednoj strani, ja u sredini i Amanda na
drugoj, to bio uistinu izvanredan prizor.«
Sada su svi obratili pozornost na razliku između njihove bijele puti i njezine egzotične
preplanulosti.
Louise se nasmiješila. Blizankama se to učinilo zanimljivim.
Honoria se nasmijala. »To bi izazvalo pravu senzaciju.«
Gyles se oštro zagledao u Honoriju.
Honoriji se osmijeh samo još više proširio; okrenula se Francesci. »Morate nam doći na
večeru - Đavao će se htjeti ponovo vidjeti s tobom, a moramo te predstaviti i drugima.
Koliko dugo ostajete ovdje?«
Gyles je prepustio Francesci da odgovori. Sjedeći do nje na klupi dvokolice osjećao se
silno izloženim. Laknulo mu je kad su se nakon razmjene svih bitnih pojedinosti oprostili od
Honorije i njezinih suputnica i kad je mogao nastaviti dalje.
Ali, nisu daleko dospjeli.
»Chillingworthe!«
Poznavao je taj glas. Trebao mu je trenutak da pronađe turban nataknut nad par očiju
boje opsidijana koje su bile strah i trepet cijelog visokog društva. Lady Osbaldestone mu je
zapovjednički domahnula da dođe bliže. Do nje je u staroj kočiji sjedila grofica udova od St.
Ivesa, proučavajući ga pogledom uz onaj svoj uobičajeni sveznajući osmijeh.
Gyles je progutao kletvu — Francesca bi samo postavljala nepotrebna pitanja, a ionako
nije imao izbora. Skrenuvši dvokolicom uz rub ceste, dovezao se do njihove kočije.
Lady Osbaldestone se široko nasmiješila, nagnula se naprijed i predstavila. »Draga,
poznavala sam tvoje roditelje - bila sam im u posjetu u Italiji - ali tebi su tada bile samo tri
godine.« Vratila se na sjedalo i benigno kimnula, crnih očiju sjajnih od zadovoljstva. »Bilo mi
je neizmjerno drago kad sam čula za vaše vjenčanje.«
Gyles je znao da je taj komentar upućen njemu.
Francesca se nasmiješila. »Hvala vam.«
»Draga moja, i ja moram dodati svoje čestitke.« Udovica toplih zelenih očiju uzela je
Francescu za ruku. »I da«, rekla je smiješeći se na upitan izraz Francescina lica, »upoznala si
mojeg sina i on je veoma lijepo govorio o tebi, a naravno, Honoria mi je sve ispričala.«
»Veoma mi je drago upoznati vas, vaša milosti.«
»I još ćemo se viđati, moja draga, u to uopće ne dvojim, pa tebe i Chillingwortha više
nećemo zadržavati. Ubrzo će zahladnjeti, a sigurna sam da će te tvoj muž htjeti odvući
odavde.«
Bljesak u njezinim očima nije promaknuo Gylesu, ali nikakva osveta nije dolazila u obzir
- bilo je to previše opasno. I on i Francesca su se naklonili; pobjegao je odatle što je prije
mogao.
»Jesu li one - kako se to kaže? Grandes dames?«
»Najveće. Nemoj da te zavaraju. Unatoč godinama, veoma su moćne.«
»Izgledaju prilično zastrašujuće, ali meni su se svidjele. Tebi ne?«
Gyles je samo ironično otpuhnuo i nastavio voziti.
»Gylese! Ju-hu!«

179
 Knjige.Club Books

Gyles je usporio konje. »Mama?« I on i Francesca su se počeli osvrtati, a zatim je vidio

Henni kako im nešto dalje ispred domahuje iz kočije. »Dobri Bože.« Potjerao je konje i
zaustavio se do njih. »Zaboga, što ćete vi ovdje?«
Njegova majka ga je oštro pogledala. »Niste vi jedini koji bi mogli poželjeti malo
skoknuti do prijestolnice.« Ispustila je Francescinu ruku. »I naravno, Henni i ja smo željele
biti ovdje kako bismo Francesci dale potporu. Ovo je dobra prilika za upoznavanje glavarice
kuće bez gnjavaže koju sobom donosi vrhunac sezone.«
»Već smo susreli Honoriju i lady Louise Cynster te udovu groficu od St. Ivesa i lady
Osbaldestone«, rekla je Francesca.
»Vrlo dobar početak.« Henni je odlučno kimnula glavom. »Sutra ćemo te povesti u još
nekoliko posjeta.«
Gyles je prikrio mrzovolju.
»Ali, gdje ste odsjele?« upitala je Francesca.
»U kući Walpole «, odgovorila je lady Elizabeth. »To ti je odmah iza ugla, u Ulici North
Adley, dakle vrlo blizu.«
Gyles je konjima dopustio da se uzvrpolje. »Mama - moji konji. Postaje hladno...«
»Oh, naravno da morate krenuti, ali nema veze - vidimo se večeras kod Stanleyja.«
Osjetio je kako ga Francesca pogledava, ali nije reagirao. Pozdravili su se i krenuli dalje.
Izabrao je najkraći put iz Avenije, a zatim krenuo prema izlazu iz parka.
Francesca se naslonila i pogledala ga. »Idemo li večeras Stanleyima?«
Gyles je slegnuo ramenima. »Imamo pozivnicu. Pretpostavljam da je to jednako dobro
mjesto za početak kao i svako drugo.«
»Za početak čega?«
Namrgođeno je potjerao konje kroz kapiju. »Tvojeg ulaska u visoko društvo.«

Želio je to odgoditi što je više mogao - sada je to shvatio. I znao je zašto. Njegova će supruga
svim ženskarima iz visokog društva biti isto što i med pčelama. Oni koji su u ovo doba
godine boravili u gradu bili su od najgore vrste, bez konkurencije bezopasnijih pastuha iz
provincije koji su ovamo dolazili na vrhuncu sezone. Kod Stanleyja će biti londonski vukovi,
oni koji su, kao i on nekad, rijetko lovili izvan prijestolnice, a s obzirom na privlačan i
miomirisan plijen koji je ona nudila bit će nezasitni.
Još i prije nego što su se pozdravili s domaćicom čvrsto je odlučio ne ispuštati
Francescu iz vida.
A njihova domaćica je, očekivano, bila oduševljena što ih vidi.
»Veliko mi je zadovoljstvo vidjeti vas ovdje, moj lorde.« Lady Stanley je s odobravanjem
kimnula, pa pogledala Francescu. Izraz lica joj se smekšao. »I, lady Francesca, oduševljena
sam što sam prva koja vam izražava dobrodošlicu u prijestolnicu.«
Francesca i njezino gospodstvo razmijenile su uobičajene prigodne riječi. Gyles je
primijetio neskriven prijateljski stav njezina gospodstva, što u visokome društvu nije bilo
baš zajamčeno. Ali opet, elita je već nekoliko tjedana boravila u Londonu; vijesti o njegovu
vjenčanju i o činjenici da je brak bio dogovoren već su se naširoko prepričavale.
Zahvaljujući tim vijestima, Francesca će dobiti veće simpatije i biti primljena u društvo
lakše nego što je bilo uobičajeno. Kako je do njihova braka došlo neočekivano, nikad se nije
našla u položaju suparnice drugim damama iz visokog društva ili njihovim kćerima.
To su bile dobre vijesti. Dok su se opraštali od svojih domaćina i dok ju je vodio da se
pridruže ostalima, Gylesu je u oko upala ružičasta raskoš njezinih grudi koje je otkrivao
ovratnik svilene haljine i poželio je da može pobjeći odatle. Odvesti je kući u svoju knjižnicu
i zaključati je unutra, tako da je mogu vidjeti samo oni kojima to on dopusti.
Nitko nije znao bolje od njega da je vijesti o dogovorenome braku odmah izlažu punoj

180
 Knjige.Club Books

pažnji onih kojima je i sam sve donedavna pripadao. Samo jedan pogled i svaki ženskar
vrijedan tog ugleda odmah će dotrčati. Zračila je senzualnošću i ostavljala dojam žene koja
se nikada neće zadovoljiti nedovoljnom pažnjom nezainteresiranog muža.
Već je sama ta pomisao bila smiješna. Odmahnuo je glavom. Ona je to primijetila i
podignula obrve.
»Ma, ništa.« U sebi je još jedanput odmahnuo glavom. Morao je biti lud kada se doveo u
ovakav položaj.
»Lady Chillingworth?« Lord Pendleton se pred njima duboko naklonio; uspravivši se
opet, pogledao je Gylesa. »Hajde, moj lorde - upoznajte nas.«
U sebi škrgućući zubima, Gyles ga je poslušao. Ionako nije imao izbora. I tako je to
počelo - u samo deset minuta bili su okruženi cijelim čoporom pristojnih slinavih vukova
koji su jedva čekali da se on udalji i prepusti je njima.
No prije će se pakao smrznuti nego li to učini.
Francesca je s lakoćom čavrljala s drugima. Ta društvena samouvjerenost samo je još
više pojačala njezinu privlačnost kod određenog dijela publike. On ih je sve poznavao, znao
je koje ih pitanje muči dok je odlučno ostajao uz nju. Ali, misli su mu najviše bile
zaokupljene smišljanjem kako pobjeći prije nego što netko od njegovih bivših sumišljenika
prozre njegov istinski položaj i odluči to upotrijebiti u svoju korist.
Spas se pojavio iz neočekivanog smjera. Visok gospodin svijede kose progurao se kroz
gomilu.
Francesca se iznenadila kad se pridošlica naizgled bez Gylesova otpora uspio probiti do
nje. Zainteresirana, ponudila mu je ruku. On ju je prihvatio i naklonio se.
»Harry Cynster, lady Francesca. Kako je vašem suprugu dodijeljen počasni status
Cynstera, to i vas čini članicom obitelji, pa ću se pozvati na to srodstvo kako bismo zaobišli
formalnosti oko predstavljanja.« Harry je preko njezine glave razmijenio poglede s Gylesom
i zatim uz podmukao pogled modrih očiju zaključio: »Čast mi je upoznati vas. Oduvijek sam
se pitao kojoj će to ženi uspjeti upecati Gylesa.«
Francesca mu je uzvratila osmijehom.
»Veoma sam iznenađen što te vidim ovdje.«
Čuvši poznati otegnuti glas, okrenula se pogledati Gylesa; on je pak preko glava ostalih
razgledao prostoriju.
»Ona nije ovdje.« Harry je susreo Francescin pogled. »Moja supruga, Felicity. Očekuje
naše prvo dijete.« Pogledao je Gylesa. »Kod kuće je, u Newmarketu. Ja sam došao radi
poslovnih obveza u Tattersallsu.«
»Ah - tajna je, dakle, razjašnjena.«
Harry se oskudno nasmiješio. »Tako je.« Načas je zastao, pa pogledao Francescu. »Ali,
mislio sam da ćete naslutiti istinu.« Na licu mu se opet pojavio onaj neodoljivi osmijeh.
»Ovdje sam po zadatku. Moja bi vas mama voljela upoznati.« Opet je pogledao Gylesa. »Sjedi
s lady Osbaldestone.«
Gyles je uhvatio Demonov pogled, prepoznao cijelu spletku i dobronamjerne porive koji
su je pokrenuli.
»Gdje točno?«
»Na drugom kraju prostorije.«
Na zbunjeno razočaranje gospode oko njih, Gyles je ispričao sebe i Francescu. S
njezinom rukom čvrsto na rukavu, proveo ju je kroz gomilu, s Demonom jednako krupnim i
obeshrabrujućim s druge strane.
Francesca je lutala pogledom između dva mrgodna muška lica - obojica su u prolazu
istraživali pogledom okupljene, u potrazi za nekim džentlmenom koji bi joj se usudio
pristupiti. Morala je prikriti osmijeh kad su je napokon dopratili do sole na kojoj je sjedila

181
 Knjige.Club Books

lady Osbaldestone, sva raskošna u tamnocrvenoj haljini urešenoj perima. Do nje je sjedila
još jedna grande dame.
»Draga moja, lady Horacia Cynster.« Gospođa joj je stisnula ruku. »Jako mi je drago.«
Prebacila je pogled na Gylesa. »Chillingworthe.« Dala mu je ruku i ostala promatrati kako joj
se naklanja. »Ti si velik sretnik - nadam se da to znaš cijeniti.«
Gyles je podignuo obrve. »Naravno.«
»Dobro. Tada mi možeš donijeti sirup od badema, a i njezino gospodstvo bi željelo
jednu čašu. Možeš povesti i Harryja.« Odmahnula im je rukom.
Francescu je zaintrigiralo kad se nakon kratkog oklijevanja Gyles naklonio, pogledom
pozvao Harryja i udaljio se.
»Hajde, curo - sjedni ovamo.« Lady Osbaldestone i lady Horatia su se razmaknule.
Francesca je sjela između njih.
»Ne moraš se brinuti o tim drugima.« Lady Horatia je pokazala rukom prema dijelu
prostorije otkud su došli. »Nestat će čim shvate da ti nisi za njih.«
»Što je dobra stvar.« Lady Osbaldestone je kucnula štapom o pod i pogledala Francescu
svojim blistavim crnim očima. »Ako su glasine i upola točne, imat ćeš se čime baviti i s tim
svojim mužem.«
Francesca je osjetila kako joj se obrazi počinju žariti. Brzo se okrenula kad je lady
Horatia rekla: »Svakako, u takvim situacijama mudro je držati muža uposlenim. Ne treba ga
pustiti da se brine ni oko čega, ako me shvaćaš.«
Francesca je zatreptala pa prilično neodlučno kimnula glavom.
»Da i ne govorimo o tome što bi mogao poduzeti ako se time bude previše bavio.« Lady
Osbaldestone je mudro kimnula glavom. »Jedna od poteškoća braka s nekim Cynsterom -
valja vrlo odlučno podvući crtu. Ako im staneš na žulj, previše su skloni ugledati se na svoje
pretke.«
»Ali... ne shvaćam.« Francesca ih je obje odmjerila pogledom. »Gyles nije Cynster.«
Lady Osbaldestone je na to samo otpuhnula.
Lady Horatia se cinično nasmiješila. »Proglasom su ga učinili Cynsterom - što je obično
s njima nespojivo, ali bez sumnje je to bila Đavolova zamisao.« Potapšala je Francescu po
ruci. »Želimo ti reći da među njima nema nimalo razlike - što se može primijeniti na
Cynstere, jednako tako vrijedi i za Chillingwortha.«
»I kad smo već kod toga«, pridodala je lady Osbaldestone, »isto se odnosi i na većinu
Ravvlingsa, ali ti drugi su općenito blaži slučajevi.«
»Poznajete li ih? Ostale Rawlingse?«
»Prilično njih«, priznala je lady Osbaldestone. »Zašto?«
Francesca joj je rekla.
Gyles i Harry su se vratili s dvije čaše sirupa i jednom čašom pjenušca za Francescu,
zatekavši sve tri dame zadubljene u raspravu o obiteljskom stablu Rawlingsa. Harry je
razmijenio poglede s Gylesom i napustio ih. Proteklo je petnaest minuta prije nego što je
Gylesu napokon uspjelo izvući Francescu iz rasprave.
»Vidimo se sljedećeg tjedna kod mene doma«, rekla je lady Horatia kad ju je napokon
osovio na noge.
»I ja ću biti ondje«, rekla je lady Osbaldestone. »Tada ću ti kazati što sam sve doznala.«
Gyles je u sebi zahvalio bogu što stara oštrokondža ne planira posjetiti njihovu kuću u
Ulici Green. »Mama i Henni su pokraj ulaznih vrata.«
Poveo je Francescu kroz gomilu.
Nakon još petnaest minuta tijekom kojih su njegova majka, Henni i Francesca skovale
poveći broj planova za nove posjete, odvukao je Francescu od njih.
»Zvuči kao da si imala jedva koji trenutak predaha.«

182
 Knjige.Club Books

Francesca ga je pogledala - u sebi ponovila njegove riječi, analizirajući ton kojim su

izgovorene - pa mu se nasmiješila i stisnula mu ruku. »Besmislica.« Osvrnula se uokolo, pa
uzdahnula. »Ali, istina je da mislim kako mi je dosta planova za jednu večer.« Okrenula se
prema njemu. »Možda bismo trebali poći kući.«
»Kući?«
»Aha - kući, pa u krevet.« Nagnula je glavu. »Naravno, ako želiš, možemo prije toga
malo ostati u knjižnici.«
»U knjižnici?«
»Wallace je sigurno upalio vatru u kaminu - trebalo bi biti udobno.«
»Udobno.«
»Aha — toplo.« Izgovorila je to razvlačeći riječi. »Ugodno i... opuštajuće.«
Puteni prizvuk u njezinu glasu probudio je vatru u njemu. Gyles je zastao, pa se naglo
okrenuo i poveo je prema vratima.

183
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

va tjedna poslije Gyles je stajao uza zid plesne dvorane da dame Matheson,
D razmišljajući o ludilu koje ga je natjeralo da Francescu dovede u London.
Zapravo, na to ga je natjerala potreba da je zaštiti; ovdje je bila sigurnija, daleko od
čudnih događanja u Lambournu, u manjoj i sigurnijoj kući. Pa ipak, njezin ulazak u visoko
društvo donio je sa sobom drukčije opasnosti.
Opasnosti koje su uništavale njegovu civiliziranu fasadu i mnogo više izlagale njegovo
pravo ja.
»Gylese?«
Okrenuo se, nasmiješio i prignuo da poljubi Henni u obraz. »Nisam znao da ćete biti
ovdje.«
»Pa naravno da smo ovdje, dragi. Mathesoni su Horaceovi prijatelji, zar se ne sjećaš?«
Tih je dana razmišljao o maločemu drugome, osim o svojoj ženi.
»Gdje je Francesca?« Henni ga je upitno pogledala, očito očekujući da će on to znati.
»Sjedi s groficom od St. Ivesa.« Pokazao joj je preko prostorije.
»Ah. Hvala ti, dragi. Usput, mislim da je večera preksinoć bila izvrsna, a i ono malo
okupljanje prošloga tjedna dobro je proteklo.«
Gyles je kimnuo. Henni ga je napustila, probijajući se kroz gomilu prema Francesci. To
im je bila prva večera – Francescina prva u Londonu, a njemu prva kao oženjenu čovjeku.
Iščekivanje tog događaja ih je zbližilo, natjeralo ih na tjesnju suradnju više nego ikad dotad.
I bio je to izvrstan uspjeh; upravo ta suradnja svemu je dodala još jednu dimenziju. Kad
je Henni večeru opisala kao »izvrsnu«, nije mislila na dobra jela premda su i ona uz
Ferdinandovu želju da svima ugodi bila izvanredna. Francesca je bila ta koja je blistala i
oduševila sve prisutne; otkrio je kako s lakoćom može igrati ulogu ponosnog supruga i dati
svoj doprinos cijeloj večeri.
Ugošćavanje tog malog društva prethodnog tjedna bio je Francescin prvi pokušaj
uključivanja na širu pozornicu zabavnog života visokog društva - a i to je uistinu prošlo
uspješno.
Ona je bila uspješna i počela je to pretvarati u rutinu. A pomogla je i potpora njegove
majke, Henni i dama iz Cynsterova klana. Bio im je na tome zahvalan, ali znao je kome
duguje najveću zahvalnost.
Promatrao je kako Francesca, dotad zadubljena u dramatičnu raspravu s Honorijom,
podiže pogled kad im je Henni pristupila. Osmijeh joj je - taj veličanstveni osmijeh koji grije
srce - ozario lice i ustala je da poljubi njegovu tetu u obraz. Zatim se opet okrenula Honoriji,
uključujući Henni u njihov razgovor.
Gyles nije mogao obuzdati blag osmijeh. Svim srcem se angažirala oko svega; jednako je
postupala i s ostatkom visokog društva, iskreno zainteresirana, uživajući u pruženoj zabavi.
To njezino oduševljenje, ne ono nevine osobe nego spretne novopridošlice, pokazalo mu je
njegov stari, istrošeni svijet u novom svjetlu.
Naslonivši se ramenima na zid, nastavio ju je promatrati i držati na oku.
Sjedeći na sofi do Honorije, Francesca je bila svjesna muževa pogleda. Počela se na
njega navikavati; štoviše, počela joj je goditi spoznaja da će on, ako joj pristupi itko
nepoželjan, učas biti ondje, uz nju. Elita je bila mnogobrojna i premda je već poznavala neka
prava lica i imena, mnoge od njih još nije upoznala - a neke od njih nije ni trebala upoznati.
Jedan je od njih bio je i lord Carnegie, ali njegovo gospodstvo bilo je previše mudro da
joj pristupi - ne još. Ipak, znala je tko je on i što misli; svaki put kad bi je okrznuo pogledom

184
 Knjige.Club Books

morala je prikrivati drhtaj, osjećaj da joj je nešto slinavo dotaknulo golu ruku. Njegovo
gospodstvo napokon je dolepršao pred nju i naklonio se. Skrenuvši pogled ustranu,
Francesca mu je jasno dala do znanja što o tome misli.
Honoria ga je odmjerila pogledom. »Nečasni brbljivac!« Stišala je glas. »Kažu da je ubio
prvu ženu, a i dvije ljubavnice.«
Francesca se namrštila, a zatim joj se na licu ukazao osmijeh kad joj je prišao Osbert
Rawlings i naklonio joj se.
»Rođakinjo Francesca.« S rukom na srcu, Osbert se rukovao s njome, a zatim se
naklonio Honoriji i rukovao se i s njome.
»Upravo sam vidio Carnegieja kako odlazi.« Osbert se osvrnuo iza sebe, a zatim im
prišao bliže. »Nimalo fin čovjek.«
»Ne, nimalo«, složila se Honoria. »Upravo sam govorila Francesci...« Neodređeno je
zamahnula rukom.
»Upravo tako.« Osbert je kimnuo, a zatim zaključio da je Carnegie previše mračna tema
za razgovor u takvom društvu; način na koji mu se lice učas razvedrilo jasno je to govorio.
»Dakle! Upravo sam slušao o posljednjoj predstavi u Kraljevskom kazalištu.«
Osbert nikad nije bio loš u verbalnim izvedbama. Sljedećih deset minuta ih je nastavio
zabavljati živim opisom posljednjeg uspjeha gospođe Siddon. Francesca ga je zainteresirano
slušala, svjesna Gylesova pogleda, svjesna onoga o čemu bi mogao razmišljati premda,
unatoč svoj svojoj ljubomori, nije imao zamjerki na Osberta.
Štoviše, Osbert je postao njezin kavalir. Prisustvovao je većini događanja na kojima su
bili i oni i uvijek je bio spreman priskočiti joj i zabaviti je. Ako joj je ikad zatrebala pratnja a
Gylesa nije bilo pri ruci, bez oklijevanja bi prihvatila Osbertovu ruku. I premda je počela
sumnjati da Osbert barem djelomično traži njezino društvo kako bi se obranio od majke
koja ga je još uvijek držala u čvrstom stisku, bila je sretna što je te sumnje mogla zadržati za
sebe.
Osbert je bio previše draga osoba da bi ga se bacalo lavovima.

»No, dakle - kako li je moćnik pokleknuo.«

Gyles je odlijepio pogled od svoje žene i odmjerio Đavola, koji se pojavio do njega.
»Pravi se javio.«
Đavao je preko prostorije pogledao Honoriju i slegnuo ramenima. »Svi smo mi na to
osuđeni.« Podmuklo se nasmiješio. »Je li mi dopušteno primijetiti: što sam ti rekao’?«
»Nije.«
»Još uvijek niječemo, je li?«
»Vrijedi barem pokušati.«
»Odustani od toga. Nema smisla.«
»Ne još.«
Đavao je frknuo. »Onda - koji je pravi razlog što stojiš tu, naslonjen na zid?«
Gyles mu nije ni pokušao odgovoriti.
Đavao ga je odmjerio pogledom. »Zapravo, želio sam pitati - kakve su ovih dana šanse
da tvoj rođak Osbert naslijedi titulu?«
»Malene i sve manje.«
»A kad bi te šanse mogle potpuno nestati?«
Gyles se namrštio. »Sredinom ljeta. Zašto?«
»Hmm - znači, moći ćeš prisustvovati vrhuncu sezone?«
»Očekujem to.«
»To je dobro.« Đavao ga je pogledao u oči. »Trebat ćemo jače zapeti s tim zakonima, ako

185
 Knjige.Club Books

mislimo uspjeti.«
Gyles je kimnuo. Pogledao je prema njihovim ženama. »Palo mi je na um da bismo
mogli iskoristiti priliku za nagovaranje nekih naših kolega da nam se pridruže.«
Đavao je slijedio njegov pogled. »Misliš?«
»Francesca neke važne stvari shvaća jednako dobro kao i ja.«
»Kao i Honoria.«
»Dakle, zašto ne? Za boravka u gradu dobar dio vremena provode u razgovoru s drugim
suprugama. Zašto ne bi taj razgovor usmjerile - dale navještaje, posijale sjeme i zalijevale ga
- za opću dobrobit?«
Nakon kratkog razmišljanja, Đavao se nacerio. »Predložit ću to Hoftoriji.« Pogledavši
Gylesa, uspravio se s prepredenim sjajem u očima. »Naravno, shvaćaš da zbog tog prijedloga
trebaš ohrabriti Francescu da uloži još više vremena u društvena zbivanja.« Lažno zabrinut,
Đavao se namrštio. »Shvatit ću ako sebe ne možeš na to natjerati - tek oženjenu muškarcu
poput tebe sigurno je teško zamisliti svoju ženu u takvu položaju.«
Gyles na to nije mogao sakriti mrzovolju, da bi se još više namrgodio kad se Đavao
đavolski nasmiješio i uz vojnički pozdrav pobjegao od njega.

Ipak nije bio tako providan. Đavao je dobro znao kako prstom ubosti u onu bolnu točku
nastalu zbog njezina uspjeha u društvu jedino zato što se nekad, a možda i još uvijek,
osjećao jednako kao i on. Društvena zbivanja elite nisu bila stvorena da bi podupirala
brakove. Vjenčanja da, ali ne i ono što je nakon njih slijedilo. I upravo ga je to - to razdoblje
nakon vjenčanja - potpuno zaokupljalo.
I Francescu. Poteškoće nisu mučile samo njega i na tome joj je bio zahvalan. I ona je
žudjela za onih nekoliko sati koje su mogli provoditi nasamo, u njegovoj knjižnici,
neometano čitajući, ponekad raspravljajući, razmjenjujući mišljenja - i dalje se međusobno
upoznajući.
Ali, kako ju je elita upoznavala, tako su se ti privatni sati smanjivali. Pa potpuno nestali.
Njezina su jutra bila ispunjena posjetima - jutarnjim čajevima u gostima - obično u
društvu njegove majke i Henni, Honorije ili neke druge dame s kojom se sprijateljila. Sve po
propisu.
Rijetko je dolazila na užinu, ali nije ni on. Dok je ona poslijepodneva upotrebljavala za
nova upoznavanja i jačanje već uspostavljenih veza, on se bavio gomilom administrativnih
poslova vezanih za imanje ili se nalazio s prijateljima u njihovim klubovima. Opet su se
sastajali tek za večerom, ali ni tada nikad nisu večerali sami - kako ju je više domaćica
društvenih okupljanja otkrivalo, sve su više postajali tražena roba.
Nakon večere trebalo je biti na balovima i zabavama; kući su se uvijek vraćali kasno. I
premda je ona još uvijek bila željna njegova zagrljaja, premda su se voljeli strastveno kao i
uvijek, ostajao je nekakav osjećaj uskraćenosti, praznine.
Ali, on je bio grof - njemu ništa ne bi trebalo biti uskraćeno.

»Poruka iz Ulice North Audley, gospoja.«

Francesca je odložila svoj prepečenac i uzela preklopljenu poruku s Wallaceova
pladnja. »Hvala vam.« Otvorivši poruku, pročitala ju je pa pogledala Gylesa. »Tvoja mama i
Henni se loše osjećaju, ali kažu da me to ne bi trebalo sprječavati da im dođem u posjet.
Kažu da su obje prehlađene.«
»Ne trebaš riskirati da se i ti zaraziš.« Gyles ju je pogledao preko rastvorene jutarnje
Gazette. »Utječe li to na tvoje planove?«
»Trebale smo poći na jutarnji čaj s gospođicama Berry, ali meni se zbilja ne ide samoj.«
»Naravno da ne. Bila bi najmlađa gošća u posljednjih deset godina.« Gyles je odložio

186
 Knjige.Club Books

novine. »Imam prijedlog.«

»Oh?« Francesca je podignula pogled.
»Pođi u šetnju sa mnom. Želim ti nešto pokazati.«
To ju je zaintrigiralo. »Kamo?«
»Vidjet ćeš kad dođemo.«
Na Francescino zaprepaštenje, pokazalo se da je to »tamo« bila draguljarnica Asprey u
Bond Streetu. A ono »nešto« bila je smaragdna ogrlica.
Šegrt joj je pomogao zakopčati kopču na vratu. Diveći joj se, podignula je ruku da
dotakne velike ovalne smaragde koji su visjeli s ogrlice, i same načinjene od ovalno
brušenog kamenja. Gyles je zahtijevao da ne mijenja svoju jutarnju haljinu širokog izreza;
sada je shvatila zašto. Smaragdi su gorjeli zelenom vatrom na njezinoj goloj koži.
Okretala se lijevo i desno, promatrajući kako se svjetlo poigrava s draguljima,
primjećujući kako joj oči postaju izražajnije, kao da odražavaju taj smaragdni plamen.
Ogrlica nije bila ni preteška ni prenaglašeno raskošna. Ali, nije bila ni previše oskudna da bi
je zasjenila dramatična boja njezinih očiju.
Mogla je biti načinjena baš za nju...
Francesca se okrenula i uzela Gylesa za ruku. »Dao si je izraditi baš za mene?«
Spustio je pogled na nju. »Nisu imali ništa odgovarajuće.« Još kratko ju je ostao gledati,
a zatim joj stisnuo prste prije nego što će joj pustiti ruku. »Nemoj je skidati.«
Dok je on odavao priznanje draguljaru, šegrt joj je pomogao odjenuti ogrtač. Francesca
ga je zakopčala sve do grla. Vani je bilo hladno, ali nije to učinila zbog toga. Pretpostavila je
da ogrlica vrijedi pravo bogatstvo. Tijekom proteklih tjedana nagledala se nakita, ali nije
vidjela ništa tako jednostavno, pa ipak dramatično vrijedno.
Gyles je baršunastu kutiju ogrlice gurnuo u džep, a zatim joj ponudio ruku i izveo je iz
dućana. Tek na pločniku je primijetio visoko zakopčan ogrtač i nasmiješio se. Uzevši je za
ruku, poveo ju je dalje niz ulicu.
»Kamo sada idemo?« upitala je Francesca. Iz kočije su izišli na Piccadillyju, koji se
nalazio u suprotnom smjeru od njihove kuće.
»Sada kad imaš ogrlicu, trebaš nešto s čime će se slagati.«
Na umu je imao haljinu, još nešto načinjeno prema njegovim uputama. Za to je
iskoristio uslugu jednog od najekskluzivnijih modnih salona koji su proizvodili za potrebe
visokog društva; Francesca je stajala pred visokim zrcalom u privatnoj odaji salona u Ulici
Bruton; sposobna jedino zuriti u svoj odraz.
Haljina je bila jednostavna, klasičnog kroja, pa ipak je na njoj izgledala kao utjelovljenje
senzualne samouvjerenosti. Prsluk se pod teškom smaragdnom svilom činio poput druge
kože, a trokutast izrez nije bio ni previsok ni prenizak, pa ipak bi zbog tijesne priljubljenosti
haljine uz tijelo njezine grudi privlačile svačije poglede - da nije bilo ogrlice. Haljina i ogrlica
su se savršeno nadopunjavale, nijedna ne zasjenjujući drugu. Haljina je s visokog struka
padala slobodno, elegantno joj naglašavajući bokove.
Francesca je zurila u damu u zrcalu, promatrala kako joj se grudi uzdižu i spuštaju,
kako smaragdi trepere zelenim plamenom. Oči su joj se činile ogromnima, a kosa poput
slapa od crnih uvojaka koji su se slijevali s tjemena.
Dobacila je pogled Gylesu, koji je po strani opušteno sjedio u fotelji. Uhvatio je njezin
pogled, pa okrenuo glavu i krojaču rekao nešto na francuskome - Francesca nije dobro čula
što. Krojač je izišao, zatvorivši vrata za sobom.
Gyles je ustao; došao je i stao do nje. Pogledao je njezin odraz u zrcalu. »Sviđa li ti se?«
Pogledom joj je prelazio po tijelu. Francesca je razmišljala što mu odgovoriti,
pokušavala mu je pročitati izraz lica, tek načas oslobođen od uobičajene maske.
»Haljina, ogrlica.« Raširila je ruke, dlanova okrenutih nagore. »Prekrasne su. Hvala ti.«

187
 Knjige.Club Books

Na tome što joj je omogućio da postane. Učinio ju je groficom imenom i djelom. Sada je
bila njegova. Njegova da je resi draguljima, da je odijeva. Njegova.
Željela je to, sanjala o tome, prihvaćala to. I molila se da će i on to jednako prihvatiti.
Okrenula je glavu, položila mu ruku na obraz i primaknula mu usne svojima. Rukama čiju je
toplinu osjećala kroz svilu obujmio joj je struk i usne su im se susrele, okrznule, pa smirile.
Ali, samo na tren.
Iznenadna plima vreline i želje natjerala ih je oboje da brzo ustuknu. Pogledi su im se
sreli; usne su im se izvinule u jednak znalački osmijeh.
Još ju je kratko gledao u oči, a zatim podignuo ruku i njome lagano prešao preko vrha
dojke.
»Možeš mi zahvaliti poslije.«

I zahvalila mu je, utrošivši na to dobar dio noći. Tijekom cijelog sutrašnjeg dana, dok je
razgovarala i odlazila u posjete, pila čaj i slušala, Francesci su misli neprestano lutale,
zavedene tim prisjećanjima. Honoria ju je u jednom trenutku znalački pogledala i natjerala
je da porumeni. Zapitala se tko je još prozreo kroz njezin društveni veo i ispravno zaključio
što je pravi razlog njezine rastresenosti.
Sljedećeg jutra doručkovala je s Gylesom, što im je postala stalna navika. Raspitivao se
o njezinim planovima za taj dan, a zatim predložio da odjene ogrtač i pođe s njime na kratku
vožnju dvokolicom kako bi iskušali njegov novi par pastuha.
A zapravo ju je oteo za cijeli dan.
Gluh na njezine prosvjede, vozio je ulicama, odvevši je do Cityja, do katedrale sv. Pavla
gdje su šetali s rukom u ruci i razgledali spomen-ploče i kipove, do Towera i Londonskog
mosta, pa do Kleopatrina obeliska i muzeja.
Bilo je to na mnogo načina putovanje zajedničkog otkrivanja; kad ga je obasula
pitanjima, priznao je da sve te spomenike nije odavno posjetio, još otkako mu je bilo deset
godina.
A zatim ju je natjerao na smijeh - uzvratio joj je raspitivanjem o njezinu životu u Italiji.
Štoviše, tako joj je spremno postavljao pitanja, s lakoćom skakao s teme na temu, da je
počela sumnjati kako se iza njihova zajedničkog izlaska barem dijelom skriva njegova
nakana da dozna više o njezinu ranijem životu.
Odgovarala je na njegova pitanja laganog i sretnog srca.
Gyles je primijetio njezine prepredene poglede, svjetlost koja joj je igrala u očima. A bila
bi još više uzbuđena da je znala njegovu glavnu motivaciju. Istina, htio je doznati više o njoj,
ali najdublji i glavni razlog želje da cijeli dan provede s njome skrivao se u jednostavnoj
potrebi da tako bude.
Trebao je vrijeme provedeno s njome da primiri stare nemire, da barbara u sebi uvjeri
da je njegova i danju, a ne samo noću. Trebao je vremena da je privuče bliže sebi ne samo
zagrljajem i poljupcima. Trebao je sebi dokazati da to može.
Kad je napokon konje potjerao prema domu, Francesca je uzdahnula; blago se
smiješeći, naslonila mu je glavu na rame. On se sagnuo i kratko je poljubio u čelo. Osmijeh
joj se još više proširio i još se čvršće stisnula uz njega. Palo mu je na um da je zapravo
zavodi. Zavodio je vlastitu ženu kako bi ga nastavila voljeti.
I činit će to do kraja života.

Almack. Naravno, Francesca je čula za taj društveni klub, ali nije očekivala da će biti tako
jednoličan, tako... dosadan. Večeras nije bilo organiziranog bala - za to je bilo previše kasno
doba godine. Umjesto toga, domaćice su velikodušno pozvale one iz svojega društvenog
kruga koji su još bili u gradu na još jednu, posljednju večer u tim posvećenim odajama.

188
 Knjige.Club Books

Kritički se osvrćući uokolo dok je u Osbertovoj pratnji šetala glavnom sobom,

Francesca je stekla dojam da bi tim posvećenim odajama dobro došlo preuređenje. Ipak,
gomila koja ih je ispunjavala bila je dovoljno blještava i glamurozna da odvrati pažnju s
dosadnog, prilično pohabanog dekora.
Došla je ovamo na nagovor lady Elizabeth i Henni da im se pridruži; pojasnile su joj da
je to prigoda koju nova grofica ne smije propustiti. Doznavši za doručkom za njezine
planove, Gyles joj je predložio da odjene svoju novu haljinu i smaragde.
Susrevši je na odlasku u predvorju, zastao je oklijevajući. Nakratko mu je sjena pala na
lice, a onda joj je uzeo ruku, prinio je usnama i rekao joj da izgleda veličanstveno.
Haljina i ogrlica su je ohrabrile. Osjećala ih je poput oklopa, onako pažljivo izrađene.
Spoznaja da izgleda dobro dopustila joj je da se posve opušteno izloži svim oštrim
pogledima. Uz potporu lady Klizabeth i lady Henriette, kako su Henni nazivali oni koji nisu
bili bliski s njom, upoznala se sa svim domaćicama. Sve su je dočekale s odobravanjem; sve
su izrazile želju da je u nadolazećim godinama često viđaju.
»Zašto?« Francesca je povukla Osberta za rukav. On je pristigao kratko nakon njih i
preuzeo ulogu njezina pratitelja. »Zašto bih željela češće ovamo dolaziti?«
»Pa«, Osbert nije žurio s odgovorom, »pretpostavljam da u vašem slučaju za to nema
prevelike potrebe. Ali, poželjet ćete povremeno svratiti da ostanete u tijeku - da otkrijete
koje su mlade dame posljednjeg naraštaja najomiljenije, koja gospoda se namjeravaju vezati
i tako dalje. No sve dok ne budete imali kćer koju valja predstaviti javnosti, ne vidim kako bi
vam ovo mjesto moglo pomoći. Osim, naravno, u ovakvim prigodama.«
»Pa čak i u ovakvim.« Francesca je rukom mahnula prema okupljenima. »Gdje su
gospoda? Većina ovih ovdje su mladi i izgledaju kao da su ih dovukle njihove mame. I većina
ih se duri.« Podsjetili su je na Lancelota Gilmartina. »Samo je nekoliko takvih poput vas koji
se ne boje opasnosti.« Potapšala ga je po ruci. »Zahvalna sam vam.«
Osbert je porumenio i odjednom se silno uozbiljio; Francesca se nasmiješila. Pogledom
prelazeći po okupljenima, uzdahnula je. »Ovdje nema džentlmena poput Gylesa.«
Osbert je pročistio grlo. »Džentlmeni poput Gylesa obično se... ovaj, drže svojih
klubova.«
»Pomislila bih da bi nakon cijelog dana provedenog u klubu voljeli večeri provoditi u
ženskom društvu.«
Osbert je s nelagodom progutao slinu. »Rođak Gyles i njemu slični nemaju preveliku
želju zalaziti ovamo. Pa, nije za pretpostaviti da traže mlade kandidatkinje za udaju, zar
ne?«
Francesca je pogledala Osberta u oči. »Jeste li sigurni«, promrmljala je, »da možda nije u
pitanju to što domaćice izbjegavaju goste koje ne mogu kontrolirati?«
Osbert je podignuo obrve; činio se potpuno zatečenim. »Znate, nikad nisam na taj način
razmišljao, ali...«
Pozornost im je privuklo komešanje kod ulaza. Francesca od ljudi oko sebe nije mogla
ništa vidjeti; Osbert je iskrenuo vrat, pogledao pa se začuđenog izraza lica okrenuo natrag
Francesci. »Dakle! Kako iznenađenje.«
»Što?« Francesca je povukla Osberta za rukav, ali ovaj je opet gledao prema ulazu.
Podignuo je ruku na pozdrav.
Trenutak poslije gomila oko njih se prorijedila, pa razdvojila. Kroz otvoreni prolaz
prišao im je Gyles.
»Madam.« Profinjeno se naklonio, uzimajući je za ruku i ne obazirući se na njezino
iznenađenje.
Pogledao je Osberta, koji se borio prikriti osmijeh. Gyles ga je upozorio pogledom;
Osbert se naglo skrio iza svoje uobičajene maske nezainteresiranosti. Kimnuo je. »Rođače.«
Gyles mu je uzvratio naklon, pa pogledao Francescu.

189
 Knjige.Club Books

Zadovoljno se smiješeći, izvukla je prste iz njegova stiska samo da bi položila ruku na

njegovu, zauzimajući svoju uobičajenu pozu uz njega, gdje se osjećala tako sigurno. »Mislila
sam da gospoda poput tebe ovdje nisu dobrodošli?«
Oštro ju je pogledao. »Ti si ovdje.«
Gyles joj je pogledom odmjerio ramena i smaragde koji su blistali na njezinoj nježnoj
puti. Sve jače šuštanje nečije haljine natjeralo ga je da se okrene i spasilo ga od nekih
dodatnih riječi koje bi ga još više razotkrile.
»Gylese, dragi - kakvog li iznenađenja!« Njegova majka mu je pogledom istraživala oči.
Poljubio ju je u obraz i dobacio pogled Henni.
Henni je glavom pokazala prema ulazu. »Zasigurno si ostavio snažan dojam. Grofica
Lieven još stoji ondje, ukipljena od zaprepaštenja.«
»To joj neće škoditi.« Gyles je pogledom prešao po okupljenima. Nije bilo toliko
gospode koliko je očekivao. Bolje nego što se nadao. »Dođi.« Pogledao je Francescu. »Sada
kad sam već toliko žrtvovao i navukao primjerene hlače, mogli bismo i prošetati.«
»Da, prošećite malo.« Majka ga je pogledala u oči. »Pođite onamo.« Pokazala je prema
prolazu koji je vodio u niz pomoćnih prostorija. Gyles joj se naklonio i poveo Francescu u
tom smjeru. Ondje se vjerojatno nalazio netko tko je trebao znati da se zaštitnički odnosi
prema svojoj ženi.
Svojoj prekrasnoj, zavodljivoj, prelijepoj-da-bi-se-s-nje-skidalo-pogled ženi. Njegova
krajnja nepromišljenost kad joj je predložio da odjene novu haljinu vratila mu se žestinom
bumeranga. Učinio je to samo zato što je očajnički želio vidjeti je u njoj, a Almack je
zasigurno bio jedno od najbezopasnijih mjesta - tako je ishitreno razmišljao. No istina ga je
pogodila ravno u lice kad je prepredeno, iščekujući je vidjeti, izišao iz knjižnice i čuo njezine
korake na stubama, a onda je ugledao, odjevenu i urešenu draguljima, stotinu puta
privlačniju nego što ju je u glavi zamišljao.
Društvo u Almacku bilo je posve bezopasno. Ondje neće biti gospode njegova kova.
Malo bi vukova poželjelo njuškom proviriti ondje. Sve je to i više od toga govorio sebi dok se
svim silama pokušavao usredotočiti na nacrt zakona.
Beznadno. Bacio je papire na stol i pošao na kat odjenuti se - primijetivši usput kako se
Wallace potajno smijulji kad je zatražio da mu donese prikladne hlače.
Da nije bilo učinka koji je onako odjevena Francesca imala na njega, još tako svježeg,
sada bi se mrštio. Umjesto toga... uopće mu nije toliko smetalo sat vremena provesti u šetnji
s njome.
Većina starih dama dobro ga je poznavala. Francescu i njega često su zaustavljale; neke
su se usuđivale ispitivati ih, ali većina je bila iskreno zaintrigirana - na zabavan način -
njegovom prisutnošću. Francesca je sa svima razgovarala s uobičajenom sigurnošću. I
upravo se počeo opuštati kad se, okrenuvši se od lady Chantam, našao oči u oči s krupnim,
punašnim gospodinom rumena lica.
»Chillingworthe.« Uz prijateljski naklon, lord Albemarle je prešao pogledom na
Francescu. »A ovo je, pretpostavljam, tvoja nova grofica o kojoj sam toliko čuo.«
Škrgućući zubima, Gyles ih je upoznao. Položio je ruku preko Francescine koja mu se
oslanjala na rukav; upozoravajuće joj je stisnuo prste.
»Moj lorde.« Francesca je ponosno uzvratila pozdrav, ne izvlačeći ruku ispod Gylesove,
koja joj je pružala potporu.
Njegovo gospodstvo oduševljeno se nasmiješio, jasno smjerajući zadovoljiti svoju
znatiželju, ali očito nesvjestan opasnosti koja mu je prijetila. Osjetila je kako se Gyles
skamenio; sada se i ona ukočila, očekujući da se on uz neku hladnu izjavu oprosti od lorda...
»Gylese! Kako je lijepo opet te vidjeti.« Do Gylesa se pojavila visoka, impozantna dama.
Na nekakav grub, blještav način bila je lijepa. Pogled joj se zaustavio na Francesci. »Čula
sam da si otišao u provinciju pronaći sebi ženu - pretpostavljam da je to ona?«

190
 Knjige.Club Books

Uslijedila je dugotrajna tišina. Ako je prije bio napet, Gyles se sada potpuno ukočio;
Francesca mu je stisnula ruku da ga upozori. No, ženu je gledala ravno u oči.
Gyles je napokon je otegnuto progovorio, najprije joj dobacivši kratak pogled: »Draga,
dopusti da te upoznam s lady Herron.«
Francesca je čekala, smirenog izraza lica i visoko podignute glave. Nakon kratkog
vremena na obrazima dame Herron pojavila su se dva rumena kruga. Naklonila se, ne baš
previše srdačno. »Lady Chillingworth.«
Francesca se hladno nasmiješila, naklonila joj se i okrenula glavu od nje.
Na nesreću, baš prema lordu Albemarleu.
»Moja draga lady Chillingworth, vjerujem da nas glazbenici imaju namjeru počastiti
valcerom. Ako biste...«
»Oprosti, Albemarle.« Gyles je uhvatio lordov iznenađeni pogled. »Ovaj valcer«,
posebno je to naglasio kako bi Albemarle jasno shvatio, »je moj.«
Uz naklon lordu, pa lady Herron, odmaknuo se od njih. Ponosno se naklonivši lordu,
Francesca je krenula za njim. Lady Herron je potpuno ignorirala.
Istoga trena kad ju je uzeo u zagrljaj, Gyles je znao da su u nevolji. Zahvaljujući lordu
Albemarleu previše je osjećao onog barbara u sebi, osjećajući kako mu uljuđena maska
postaje sve providnija. Povrh toga, tek jedan pogled na Francescino lice, na prijezirni žar u
njezinim očima, bio je dovoljan da mu kaže kako je naslutila vezu između njega i Louise
Herron. Kroz dlan na njenim leđima mogao je osjetiti kako je prožima napetost, osjetio je
mreškanje koje je naviještalo buđenje oluje.
Primirio se, u sebi se zaklinjući da joj se, što god ona rekla, neće suprotstavljati; u ovoj
areni neće reagirati...
Ona je podignula pogled; u očima joj se naziralo ponosito gnušanje. »Ta žena je
neodgojena.« Pogled joj se spustio na njegove usne; prošao je trenutak, a zatim ga je opet
pogledala u oči. Onog gnušanja je nestalo - zamijenilo ga je nešto drugo, nešto veoma slično
posesivnosti koja je gorjela zelenim ognjem. »Ne misliš li tako?«
Gyles je sebe zatekao kako u glavi procjenjuje njezinu primjedbu - odbacuje mogućnost
da bi mogla stvarati scene zbog njegovih bivših veza i pokušava probaviti činjenicu da ona
jest gnjevna, ali ne na njega. I taj gnjev je u ovom slučaju u prvi plan istaknuo... posve
drukčije namjere.
Iznenadila ga je vlastita reakcija na sve to; privukao ju je još čvršće sebi. Ne trepnuvši,
ona mu je to dopustila. Dojke su joj se očešale o njegove grudi, od čega je zadrhtala i joj se
snažnije priljubila uz njega.
Trebao se u sebi pomoliti da svi oni koji to promatraju ne shvaćaju što se događa;
umjesto toga ju je polako zavrtio na podiju, zatečen, svojevoljno zarobljen plamenom u
njezinim očima.
Francesca je shvatila - iznenada, nesvjesno - i nagonski posegnula za onim što joj je
toliko trebalo. Posesivnost, ljubomora - sve je to već vidjela u njemu, ali nikad nije ni
pomišljala da će i u sebi otkriti tu bolnu potrebu koja će je izjedati iznutra. Ta napetost
među njima nije prestajala nego je samo bujala i rasla, ispunjavajući se i jačajući. Ona je bila
ta koja je njemu položila ruku na zatiljak, lako mu noktima prošla kroz kratku kosu, a on ju
je držao tako snažno uza se da su im se pri svakom okretu tijela senzualno trljala, u jednom
trenutku čvrsto spojena, pa zatim rastavljena.
Napeti sloj smaragdne svile odjednom ju je počeo gušiti, pretvarajući se u kožu koju je
morala svući. Kad je glazba utihnula, oboje su disali plitko, ubrzano.
»Dođi.« Ozbiljna lica, još je uvijek čvrsto držeći za ruku, okrenuo se i povukao je prema
vratima.
»Čekaj.« Francesca se osvrnula. »Došla sam s tvojom mamom i Henni.«
Zastavši na pragu, spustio je pogled na nju. »Pretpostavit će da si otišla sa mnom.«

191
 Knjige.Club Books

U njegovim očima nije bilo pitanja, jedino izazova. Francesca nije oklijevala - kimnuvši
glavom, prošla je pokraj njega.
Došao je ovamo zatvorenom kočijom. Pomogao joj je uspeti se u nju, izdao kratku
uputu: »Kući!«, pa ušao za njom. Čim su se vrata zatvorila, istoga trena kad je kočija
poskočila i krenula naprijed, okrenula se prema njemu i posegnula rukama.
On je učinio isto.
Obujmila mu je rukama lice i čvrsto utisnula usne u njegove. Zatim ih je razdvojila
pozivajući ga unutra, provocirajući. I on je to prihvatio. Jednako pohlepan kao i ona, jednako
gladan, jednako nestrpljiv. Jezici su im se dodirnuli, isprepleli, sukobili. Stisnula se još
čvršće uz njega, položila mu ruke na grudi i počela ga raskopčavati.
Zadihan, odmaknuo se od nje i uhvatio je za ruke. »Ne. Ne ovdje.«
»Zašto ne?« Primaknula mu se, prebacivši mu koljeno preko noge.
»Jer uskoro stižemo kući.« Zastao je, pa ozbiljnim, tihim glaum dodao: »I želim osobno
strgnuti tu haljinu s tebe.« Ovlaš joj je dlanom prešao preko vrha jedne dojke; oboje su
promatrali kako joj se pod nategnutom svilom ukazuje nabrekla bradavica. »Polako,
centimetar po centimetar, i želim gledati dok to činim.« Podignuo je ruku, provukao joj
prste kroz kosu i podignuo joj lice prema svojem. Prignuo je glavu. Na usnama je osjetila
njegov dah dok joj je mrmljao: »Želim te gledati. Tvoje oči. Tvoje tijelo.«
Usne su mu se spustile na njezine i ona mu je dopustila da je odvuče u more vrelo od
želje.
Kočija je usporila. Pogledao je van, pa je vratio natrag na sjedalo do sebe. Kočija se
zaustavila; poravnali su odjeću. On je sišao i pružio joj ruku. Visoko uzdignute glave, ušla je
pred njim u predvorje. Jedva je disala. Kimnuvši glavom Irvingu, krenula je prema stubištu.
Gyles je zastao da porazgovara s Wallaceom, pa i sam krenuo za njom.
Prsti su mu se isprepleli s njezinima dok su hodali hodnikom. Uz prešutan dogovor,
ostali su samo na tome - nisu se usudili više.
»Riješi se svoje sluškinje - večeras je nećeš trebati.«
Francesca je izvukla ruku iz njegove i otvorila svoja vrata dok je on ulazio na svoja.
»Jeste li sigurni, gospoja?«
»Posve sigurna.« Francesca je požurila Millie da iziđe iz sobe. Sitna sluškinja ju je
poslušala, neodlučno za sobom zatvorivši vrata.
S druge strane sobe začulo se škljocanje brave. Francesca se okrenula; promatrala
Gylesa kako - već bez kaputića - izlazi iz sjena što su skrivale vrata koja su povezivala dvije
spavaonice. Dok joj je prilazio, pogledi su im se susreli.
Došavši do nje, obujmio joj je rukama lice, podignuo ga prema svome i pohlepno je
počeo ljubiti.
Toliko puta su vodili ljubav, ali nikad nije bilo ovako. Nikad nije bila tako pohlepna.
Tako odlučna, tako zahtjevna. Zadirkivala ga je, izazivala - željela još. Željela njega. On ju je
uzimao, toliko puta činio svojom. Večeras je bio na njoj red. Njegov red da bude taj kojeg
posjeduju, taj kojega uzimaju - nije pristajala ni na što manje od toga.
Ali, i sama je bila spremna dati još više.
Spremna na početku mu prepustiti uzde, sve otrpjeti kad ju je, uz već uzavrelu krv koja
im je pulsirala u venama, grubo odgurnuo unazad, okrenuo je tako da je okupana svjetlom
svjetiljki na stolu za šminku ostala stajati pred njim, licem okrenuta vlastitom odrazu u
visokom zrcalu.
»Centimetar po centimetar.«
Upozorio ju je; sada je gledala, čekala dok joj je raskapčao haljinu. Podignuo je ruke,
uvukao joj ih s leđa u prorez iza vrata i zatim joj svukao svilu s ramena. Haljina joj je bila
tijesno pripijena uz tijelo; polako joj je svlačio tkaninu preko oblina. Odjednom je osjetila

192
 Knjige.Club Books

jezu na grudima ogoljelim od tople svile, sada skrivenima samo tankom potkošuljom. On je
primijetio da dršće, ali samo se nasmiješio i pustio da joj haljina visi u naborima s pojasa, pa
je potaknuo da podigne i oslobodi ruke.
Poslušala ga je, ali zatim više nije znala kamo bi s rukama. Promatrajući njihov odraz u
zrcalu, naslonila se golim ramenima na njegove košuljom pokrivene grudi, pa posegnula
straga i položila mu dlanove na čvrste butine, stišćući ih prstima.
Na licu mu se pojavio još ozbiljniji izraz, ali pogled mu je bio fiksiran na njezino tijelo,
na bokove, dok je spuštao haljinu još niže. Neprestano je očekivala kad će je dodirnuti, kad
će spustiti ruke na njezinu kožu pod potkošuljom kako bi primirio živce koji su ispod nje
treperili, rasplamsani od iščekivanja. Ali, nije ju nijednom dodirnuo dok je polako,
centimetar po centimetar, spuštao haljinu niže, preko njezinih butina.
Na trenutak su oboje ostali zagledani u smaragdnu gomilu oko njezinih nogu. A zatim je
ona polako podignula pogled da bi proučila sliku koju je stvorio. Kosa joj je još bila
podignuta, jasno se ističući nasuprot bjeline njegove košulje. Gomila uvojaka u kaskadama
joj se spuštala tako da su joj tek doticali ramena. Ruke su joj bile gole; kao i noge od polovice
bedara. Između toga su joj bujne obline još bile tajanstveno skrivene tankom potkošuljom.
koža joj je sjajila na svjetlu svjetiljki, istaknutim nijansama meda nasuprot njegovoj košulji,
mekana i ženstvena nasuprot njegovim crnim hlačama do grubog platna.
S rukama na njegovim bedrima, balansirajući pred njim, osjećala se poput nagrade koju
je osvojio.
Dok je tako promatrala, njemu je lice otvrdnulo. Obujmio ju je oko struka.
Podignula je ruke, posegnula mu iza leđa i spustila dlanove na njegova ramena. Usne su
mu se izvinule dok je spuštao glavu, dodirujući joj njima sljepoočnicu.
Rukama joj je obujmio grudi. Glasno je udahnula i još se više izvinula unatrag. Znalački
ju je milovao, izbjegavajući nabrekle vrhove, a zatim su mu ruke krenule dalje, lutajući joj po
bokovima, trbuhu. Dodir mu nije bio nježan nego posjednički, dodir osvajača koji izrađuje
kartu svojih osvajanja.
Promatrajući sve to ispod trepavica, svjesno se priljubila još tješnje uz njega, milujući
mu stražnjicom stegna, šutke izazivajući.
On je posegnuo i dohvatio naslon stolice koja je stajala blizu te je okrenuo tako da je
sada sjedalom stajala do nje.
»Svući čarape.«
Za mene. Riječi nisu bile izgovorene, ali njihov je smisao ostao visjeti u zraku.
Pomaknula se bez oklijevanja, odbacila kućne cipelice, pa podignula nogu i spustila stopalo
na sjedalo. I svu pažnju posvetila tom jednostavnom činu spuštanja podvezice niz nogu, pa
skidanju svilene čarape. Zatim ju je prebacila preko naslona stolice i sve ponovila s drugom
čarapom.
On se potpuno zadubio u promatranje onoga što čini, proučavanje njezinih nogu,
svakog svjesnog pokreta ruku i prstiju. Znala je to i bez podizanja pogleda; mogla je njegovu
želju osjetiti kao vrelu težinu na svojoj koži.
Napokon je bilo gotovo; odgurnula je stolicu i uspravila se, naslonila na njega, na
njegove grudi, na stegna - i u zrcalu ga pogledala u oči.
Na licu mu se jasno mogla vidjeti gola strast. Isprsio se pa posegnuo rukama za
naramenicama njezine potkošulje. Dva brza pokreta i naramenice su spale; jednim je
potezom strgnuo potkošulju s nje.
Ostala je stajati naga pred njim, visokih, isturenih grudi, bujnih i nježno ružičastih,
čvrsta trbuha, oblikujući bokovima i bedrima okvir tamnim kovrčama koje su mu posebno
privlačile pogled. Francesca je uživala u tom trenutku, ispijala čistu pohlepu koja mu se na
trenutak ukazala na licu, a zatim se okrenula i iznenadila ga.
Zatreptao je, promatrajući preko njezine glave odraz u zrcalu. To ga je omelo dovoljno

193
 Knjige.Club Books

dugo da mu raskopča košulju i pojas.

Spustio je pogled kad mu je položila dlanove na grudi, a zatim ih razmaknula,
rastvarajući mu košulju. Krenuo ju je zaustaviti; ona mu je brzo spustila košulju s ramena,
sputavajući mu ruke.
»Uopće nije zabavno ako sam samo ja naga.«
Njemu se pogled vratio na zrcalo. »Nisam baš siguran u to.«
Ostavila mu je ruke sputane i usredotočila se na svlačenje hlača, izbjegavajući mu
dotaknuti snažnu erekciju. Dok se saginjala i bavila spuštanjem nogavica ispod koljena
nastavio je promatrati, usput raskopčavajući manšete. Osjetila je njegov pogled; imat će
samo jednu prigodu da preuzme inicijativu i njihov odnos usmjeri onamo kamo je željela.
Čučnuvši, svukla mu je i hlače i čarape; oslobodio je jednu nogu, pa drugu, i bacio
košulju ustranu...
Ona je kleknula pred njim, zakopala mu prste u stražnje strane butina, pa mu se lukavo
nasmiješila.
Gyles joj je u očima pročitao što namjerava. Pokušao je prosvjedovati, reći »Ne!«, ali
riječ mu je zapela u odjednom posve suhom grlu. Osmijeh joj je postao još širi; trepavice su
joj se spustile. S koljenima između njegovih nogu, podignula je glavu primaknuta mu se.
Svileno milovanje njezine kose koja mu je prebrisala ukrućena bedra potpuno ga je ometa.
Pogledao je u zrcalo, zadržao dah na prizor koji je ugledao, pa nastavio promatrati kako joj
se glava spušta.
Na onom najosjetljivijem dijelu svojeg tijela osjetio je njezin dah poput žiga. Zatim su ga
njezine usne dotaknuta, poljubile, nakratko izazovno oklijevale, a zatim se razdvojile i
pustile ga u rajsku vrelinu usta.
Ukočene kralježnice, zatvorio je oči, a zatim se opet ukrutio kad ga je pomilovala.
Prstima joj je pronašao glavu, upleo ih u raskoš njezinih uvojaka i obujmio je. Tek je malo
otvorio oči, pogledao u zrcalo, vidio kako se ona namješta i prilazi bliže, a zatim kako ga
uzima još dublje. Tiho je zaječao.
Čula ga je i Francesca. Taj ju je zvuk oduševio. Već je tjednima željela to učiniti, ali
koliko god joj je dopuštao da ga miluje, od ovoga je bježao. Ovaj put neće. Bila je odlučna
postupiti po svojoj volji i polako mu pružiti sve ono što je zaslužio. Oduvijek ju je
oduševljavao taj kontrast snage i podatnosti; tijelo mu je bilo tako snažno, tako
nepobjedivo, ali ovaj njegov dio bio je tako osjetljiv.
Još uvijek ga rukama čvrsto držeći za stražnji dio butina, čvrsto prstima ukopana u
njegovu put; klečeći tako pred njim, obujmljujući ga ustima, nije mu pružala prigodu da se
tako oslobodi.
Potpuno se predala tom trenutku, svojoj zadaći, shvaćajući da ga svakom sekundom
čini sve neodlučnijim i nesklonijim da nešto poduzme. Ovaj put će on biti taj koji će morati
patiti, dopustiti da mu osjećaji plešu po njezinoj volji, dopustiti da ga obilježi svojom
ljubavlju.
Osjetila joj je ispunio njegov slankast okus. Maknuvši jednu ruku s njegova bedra,
pomilovala mu je vrećicu s testisima, pa mu obujmila korijen uda.
Osjetila je njegovu reakciju. Osjetila je kako napetost u njemu raste, osjetila kako se
koči, osjetila kako joj rukama još jače stišće glavu, zaustavlja je...
»Dosta!«
Čula je tu promuklu zapovijed; oslobodivši ga, podignula je pogled.
Razmaknuo joj je ruke, posegnuo, ščepao je za zapešća i podignuo. Podignuo ju je
visoko - uhvatila mu se za ruke da zadrži ravnotežu - pa je okrenuo sebi.
Obujmila mu je nogama bokove. Istoga je časa ušao u nju. Čvrsto je obujmivši oko
struka, namjestio ju je pa prodro u nju duboko, još dublje. Ona se nogama još čvršće
priljubila uz njega i spustila se, sve dok se tijela nisu spojila, stopila.

194
 Knjige.Club Books

Oboje su uzbuđeno disali.

Podignuvši ruke preko njegovih ramena, obgrlila ga je oko vrata, privukla mu lice i
poljubila ga. Uzvratio joj je poljubac - divlje i gladno. Prihvaćala je svaki novi izazov i
uzvraćala, uzimajući jednako koliko je davala. Koristeći noge kao uporište, na trenutak se
opustila pa skliznula niz njega. Dlanovima joj pridržavajući stražnjicu, on ju je pridržavao i
vodio. Koristio je njezino tijelo kao što je ona koristila njegovo, ispunjavao ju je ushitom i
sam ga primao.
Snošaj im nije bio bitka volje, nego bitka srca - tko je mogao pružiti više, ili više primiti.
Odgovora na to nije bilo. Nije bilo pobjednika, gubitnika. Samo njih dvoje, zajedno, spojeni u
senzualnom uživanju.
Spojeni u senzualnoj potrebi koju je samo ono drugo moglo zadovoljiti.
Vrijeme je stalo dok su tako puštali da im se tijela neobuzdano spajaju. Pogledavali su
se vrelim pogledima, usne su im se spajale u užarenim poljupcima, a tijela sjedinjavala u sve
većoj potrebi.
Ali, nijednome od njih još nije bilo dosta. Gyles ju je odnio do kreveta.
»Da se nisi usudio poleći me dolje.« Trebao joj je sav zrak u plućima da to izgovori.
Pogledao ju je neopisivo muškim pogledom. »Prokleta, tvrdoglava žena«, zarežao je. No
ipak je sjeo i prebacio je na sebe.
Raširio je koljena i postavio je tako da ga je još obuhvaćala nogama oko bokova.
Pogledao ju je u oči. »Zadovoljna?«
Ona se nasmiješila, provukla mu ruke kroz kosu i poljubila ga.
Bio je to položaj u kojem su prvi put vodili ljubav, pa ipak, toliko se toga otad
promijenilo. Ne oni sami, nego ono što je među njima postojalo, plamen, vatra, privrženost,
odanost.
Međusobno prihvaćanje.
Dok su nastavljali voditi ljubav i svjetiljke sve slabije gorjele, Francesca je osjetila kako
padaju i posljednje ograde. Ne samo njemu, nego i njoj, sve dok se nisu pretvorili u jedno,
suočavajući se s time što to zapravo znači. Noseći se s time.
Pogledi su im bili spojeni kad je ona napokon doživjela vrhunac; dok su joj se oči
sklapale i on joj se pridružio. Dugo su tako ostali nepomični, boreći se za dah, čekajući da im
se kaos osjećaja smiri, a zatim ga je ona čvrsto zagrlila oko vrata i spustila mu glavu na
rame. I osjetila kako je čvrsto obuhvaća rukama i privlači sebi.
Nasmiješila se. Bio je njezin jednako koliko je ona bila njegova.

195
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

J esi li primio kakve novosti iz dvorca?«

Sjedeći za svojim radnim stolom, Gyles je podignuo pogled i ugledao Francescu kako mu
prilazi. »Ne od ponedjeljka.«
Vani je padala uporna jaka kiša. Francesca je pošla do prozora i zagledala se van.
Gyles se prisilio usredotočiti na pismo koje je ležalo pred njim. Trenutak poslije opet je
podignuo pogled - i zatekao Francescu kako ga promatra. Oči su joj blago sjajile i smiješila
se. Usmjerio je pažnju na njezine usne - itekako živo pamteći osjećaj dok su ga obujmljivale i
sve ostalo što se protekle noći dogodilo.
Opet ju je pogledao u oči. Pročitala mu je misli i nagnula glavu. »Po ovom vremenu neću
izlaziti. Imaš li išta - neki pravni predmet ili informaciju - što bih ti mogla potražiti?«
Glas joj je imao takav ton da je sličio milovanju, nježnom i prepunom razumijevanja.
Gyles još neko vrijeme nije odvajao pogled od njezina, a zatim ga je opet spustio na stol.
Potražio je i izvukao popis. »Ako bi mogla potražiti ove stvari...«
Preuzevši popis, pročitala ga je i zatim pošla na dugu stranu prostorije. Pod krinkom
pisanja odgovora na pismo, Gyles ju je promatrao, proučavao - pa iznutra proučavao sebe.
Nakon prošle noći imala se puno pravo nadati, ali ipak nije navaljivala, nije ništa
pretpostavljala, premda je bio svjestan da je u srcu znala. Kao i on.
Kako se s time nositi? Nakon prošle noći kad su oboje svjesno, promišljeno dopustili da
im strast ogoli duše, činilo se da je preostalo još samo to pitanje. Vratila se noseći veliku
knjigu. Dok ju je spuštala na stol, posegnuo je i zavrnuo joj ručni zglob. Upitno ga je
pogledala. Odložio je pero - tinta na vrhu već se bila osušila - i povukao; dopustila je da je
odvuče oko stola.
»Jesi li sretna ovdje u Londonu, u druženju s elitom?« Nevoljko joj pustivši ruku, zavalio
se u stolici.
Ona se naslonila na stol i pogledala ga jasnim, izravnim pogledom - pitajući se što to on
smjera. »Bilo je zabavno - jedno novo iskustvo.«
»Postala si veoma popularna.«
Usne su joj se lagano izvinule. »Svaka dama bi kao tvoja grofica privukla određenu
pažnju.«
»Ali ona pažnja koju ti privlačiš...«
Dakle, to je bilo to - napokon priznato, izneseno na svjetlo dana. Jedno ga je vrijeme
nastavila gledati u oči, a onda skrenula pogled. Nakon kratke šutnje, rekla je: »Ja ne mogu
birati kome sam privlačna, niti mogu upravljati njihovim namjerama. Ipak«, opet ga je
pogledala u oči, »to ne znači da na takve znakove pažnje uzvraćam.«
Nakrivio je glavu, prihvaćajući to. »A kakve bi stvari«, zastao je, pa nastavio, »izazvale
tvoj osmijeh i odobravanje pažnje određenog džentlmena?«
»Poštenje. Odanost. Posvećenost.« Susrela je njegov pogled. »Što bilo tko - žena ili
muškarac, dama ili džentlmen - želi na tom planu?«
Nije očekivao tako jednostavno izgovorenu istinu, nije računao na njezinu odvažnost,
njezinu spremnost da slijedi, ne razmišljajući i unatoč svemu, smjer kojim je poveo
razgovor.
Pogledi su im se susreli i oboje su o tome razmišljali, pitali se... nadali se.
Gyles je vrlo dobro znao na čemu su. Balansiraju na samome rubu. »Večeras u
Vauxhallu na završnoj večeri nastupa talijanska sopranistica, madame Tulane.« Ispod

196
 Knjige.Club Books

podloge na stolu izvukao je program.

Francesci se lice ozarilo; dodao joj je program i ostao promatrati je kako upija
pojedinosti. »Ona je iz Firence! Oh, toliko je vremena prošlo otkad sam slušala...« Podignula
je pogled. »Vauxhall - smijem li ići na takvo mjesto?«
»Da i ne. Smiješ jedino ako te ja odvedem.« Što nije bila potpuna istina, ali niti laž.
»Hoćeš li me povesti?«
Mogao je osjetiti njezino uzbuđenje. Pokazao je rukom prema policama s knjigama.
»Ako mi pomogneš oko tih materijala, možemo poći odmah nakon večere.«
»Oh, hvala ti!« Program je odlepršao na pod; zagrlila ga je oko vrata i poljubila.
To je bilo prvi put da su se dotaknuli od sinoć ili, točnije, od jutros.
Odmaknula se od njega. Pogledi su im se susreli. Zeleni i sivi, bez ikakvih maski, ikakvih
velova. Zatim se nasmiješila, skočila mu u krilo i zahvalila mu kako pristoji.

Kiša je prestala oko podneva; do osam navečer Vauxhall Gardens bio je prepun obožavatelja
koji su jedva čekali uživati u posljednjem nastupu. U zraku je visjela svježa vlaga; manje
ulice bile su mračne i sumorne ali ipak prepune ljudi, odjekujući povremeno ženskim
vriskovima.
Gyles je u sebi prokleo dok je Francescu provodio kroz gomilu. Tko bi povjerovao da će
se na ovakvoj večeri pojaviti polovica Londona? U natiskanoj gomili bilo je Londončana svih
klasa, od dama poput Francesce, umotanih u baršunske ogrtače, preko urednih žena
trgovaca koje su se znatiželjno ogledale uokolo, do našminkanih i nakićenih prostitutki koje
su besprizorno pokušavale privući pozornost džentlmena.
»Ako prođemo kroz Kolonade, doći ćemo blizu naše lože.«
Francesca je pred sobom mogla nazrijeti četvrtasti obris koji je mogao odgovarati
Kolonadama. Vladala je tolika gužva da su neprestano morali zastajati i čekati. U jednoj
takvoj prigodi osvrnula se uokolo i niti tri metra dalje ugledala lorda Carnegieja.
A i on je vidio nju. Pogled mu je nakratko skrenuo prema Gylesu, pa se vratio njoj.
Nasmiješio se i naklonio.
Gomila se pomaknula i sakrila ga od njezina pogleda. Francesca je pogledala preda se i
obuzdala drhtavicu.
Došli su do Kolonada. Gyles je skrenuo pod prvi luk - baš kad je plima obožavatelja
pohrlila u drugom smjeru. Zahvaćenu tom plimom, Francescu su odvukli od Gylesa i
nastavili gurati dalje.
Pomislila je da će izgubiti uporište i pasti. Povrativši ravnotežu, svim se silama
pokušala izvući iz bujice. Ali, njezin veliki ogrtač neprestano su povlačili na sve strane.
Neke su ruke dohvatile njezine - čak i kroz ogrtač znala je da to nije Gyles. Istrgnula se,
okrenula, ali u sveopćoj gužvi nije mogla vidjeti tko ju je to ščepao.
Duboko udahnuvši, pokušala se probiti natrag do Kolonada. Gomila se odjednom
razdvojila i ukazao se Gyles.
»Hvala nebesima!« Privukao ju je sebi i čvrsto zagrlio. »Jesi li dobro?«
Kimnula je, čvrsto ga rukom držeći za kaput.
»Dođi.«
Gyles je pokušao zanemariti primitivni nemir koji ga je prožimao. Držao ju je čvrsto uza
se dok su prolazili kroz Kolonade. Došli su do Rotonde. Odatle je bilo lakše napredovati jer
se gomila sada većinom sastojala od plemstva nesklonog natiskivanju.
Kako je dogovorio, njihovi su ih gosti čekali u loži koju je zakupio. Francesca je bila
potpuno razoružana i oduševljena.
»Hvala ti«, rekla je kad se, sva zračeći, okrenula prema njemu. »Ovo nisam očekivala.
Očito si bio veoma uposlen.«

197
 Knjige.Club Books

»Učinilo mi se kao dobra zamisao.«

Ondje su bili Đavao i Honoria, kao i njegova majka, Henni i Horace. Društvo su
upotpunjavali Markhamovi i sir Mark i lady Griswold, stari znanci koji su se zbližili s
Francescom odmah nakon njezina ulaska u visoko društvo.
Večer je protekla ugodno. Loža se nalazila na sjajnom položaju; laganim tempom
prošetali su do Rotonde gdje su čekale sjedalice rezervirane za posjetiteljice koncerta.
Gospoda su posjeli svoje supruge, pa se odmaknuli na sigurnu odaljenost kako bi raspravili
o zakonima na kojima su radili i o drugim važnim temama, poput lova i streljaštva kojim bi
se mogli baviti tijekom zime.
Na kraju koncerta oduševljena Francesca je ustala. S Honorijom se zaputila prema
mjestu na kojem su im stajali muževi.
»Dakle!« Neka koščata ruka uhvatila ju je za zapešće.
Francesca se okrenula, pa se nasmiješila. »Dobra večer.«
»Tebi je očito izvrsna.« Lady Osbaldestone se okrenula Heleni, grofici udovi od St. Ivesa,
koja je sjedila do nje. »Rekla sam ti da će se dogoditi, prije ranije nego kasnije.« Okrenuvši
se natrag Francesci, pustila joj je ruku, pritom je s upozorenjem stisnuvši. »Uspjela si ga
zauzdati, samo pazi da se ne otrgne, curo! Shvaćaš li?«
Boreći se da prikrije smiješak zadovoljstva, Francesca joj nije ni pokušala odgovoriti.
»Ako ne znaš kako, samo pitaj Honoriju. Ni ona to nije loše odradila.«
Lady Osbaldestone se zločesto nasmiješila. Honoria joj se naklonila. »Hvala vam.«
Smiješeći se, udovica je dotaknula Francesci ruku. »Veliko mi je zadovoljstvo vidjeti
Gylesa napokon obuzdanog, ali istina je - morat ćeš paziti da se ne posklizne. Barem dok
uloge ne postanu drukčije. A tada...« Slegnula je ramenima kao da želi reći da će se tada sve
samo srediti.
Oprostivši se od ostalih dama, Francesca je došapnula Honoriji: »Kako znaju?«
Honoria ju je pogledala, pa joj šaptom odgovorila: »Jasno ti piše na licu, kao i na
njegovom.«
Kad je pokazala glavom, Francesca je pogledala prema mjestu gdje su čekali njihovi
muževi. Dva izrazito zgodna muškarca širokih ramena čiji pogledi se nisu odmicali od njih.
Honoria joj je dobacila urotnički pogled dok su im se približavale. »Dobar osjećaj, zar
ne?«
»Aha«, bio je Francescin odgovor. Smiješeći se, uzela je Gylesa za ruku nakon čega su se
okrenuli drugom paru.
»Aha što?«
»Aha-aha.« Francesca mu se tajanstveno nasmiješila. »Hoćemo li zaplesati, moj lorde?«
Gyles je pogledao prema podiju ispred loža na kojem su parovi plesali valcer. »Zašto
ne?«
I zaplesali su. Gyles je bio svjestan muških pogleda divljenja koje je privlačila; i nije se
na to mogao požaliti. Bila je tako sretna da je sva sjala, oči su joj iskrile, a usne bile izvijene u
osmijeh. Ipak, taj osmijeh i sjaj u očima bili su samo za njega.
Ples je završio; dok su se vraćali prema loži, naišli su na još jednu gužvu. Gyles je čvrsto
uhvatio Francescu za ruku i proveo je kroz nju; hodala je iza njega, zaštićena njegovim
tijelom.
Skrenuli su iza ugla prema loži i gužva se prorijedila.
Pred Gylesa je stala neka dama i natjerala ga da se i on zaustavi. Nasmiješila se poput
mačke i prišla bliže.
»Moj lorde - kakvo iznenađenje.«
Gyles je zatreptao. Glas joj je bio loša imitacija Francescina zavodljivog predenja. To
kratko oklijevanje ohrabrilo je ženu. Šireg osmijeha, još mu se više primaknula.

198
 Knjige.Club Books

»Čula sam da više ne primate, ali to zasigurno ne može biti istina. Samo zato što ste se
oženili... dakle, leopard ne gubi pjege preko noći, zar ne?«
Dovraga, tko je ova žena? Gyles se nije nikako mogao sjetiti.
»Ovaj leopard«, začuo se glas do njega, »nije na raspolaganju.«
Madam je širom otvorila oči; na Gylesovo iznenađenje, nesvjesno je ustuknula kad je
Francesca stala između njih.
Odmjerila je ženu od glave do pete, pa prkosno podigla nos. »Možda će vas zanimati da
se ja aktivno brinem o društvenom životu svojeg muža - stoga sve zahtjeve za druženje s
njime, osim ako nije posao u pitanju, treba usmjeriti meni. A što se tiče tih pjega, možete biti
sigurni da ih jako cijenim i nemam se namjeru još mnogo godina odreći prednosti koje
donose.«
Žena je zatreptala. Kao i Gyles.
Francesca je još mrvicu podignula glavu; bio bi dao sve na svijetu da joj je mogao vidjeti
lice kad je zapovjedničkim tonom upitala: »Nadam se da sam bila posve jasna?«
Nepoznata dama ga je okrznula pogledom, a zatim se - mogao se zakleti da je to i nju
samu iznenadilo - pristojno naklonila. »Naravno, moja gospo.«
»Dobro.« Francesca je odmahnula rukom. »Možete nas napustiti.«
Vidljivo rumena, žena ju je poslušala.
Gyles je odmahnuo glavom. Obujmivši Francescu oko struka, pogurao ju je da nastave
dalje. »Podsjeti me da ti proslijedim i sve ostale dame koje se žele sa mnom susresti.«
»Samo izvoli.« Na pragu lože okrenula se licem prema njemu. Oči su joj plamtjele
zelenim plamenom - i to ne toplim. S obzirom na još uz prkosno podignutu bradu, bilo mu je
jasno zašto je ona žena ustuknula.
»Bit će mi drago pozabaviti se s njima.« Po izrazu njezina lica dalo se zaključiti da bi u
tome uživala. Pogledi su im se nakratko susreli, a zatim se okrenula prema loži. »Vjerujem
da sam im potpuno dorasla.«
Gyles se nije želio o tome prepirati. Bila je mnogo, mnogo više nego li ijedna prije. Na
stranu sve ostalo, bila je Rawlings - činilo se da dijele neke karakterne crte.
Smiješeći se, ušao je u ložu i privukao je još bliže sebi.

Nakon te scene, u svjetlu zahvalnosti koju mu je pružila tijekom noći, Gyles joj nije mogao
odbiti želju da posjeti svoju staru guvernantu u Muswell Hillu. Otišla je odmah nakon užine.
On se skrasio u knjižnici, uvjeren da uz pratnju još dva pomoćnika koji su bili u pratnji
kočijaša Johna nema razloga za strepnju.
Tri sata poslije u predvorju se začulo glasno komešanje. Ustao je, ali prije nego što je
dospio učiniti korak Wallace je širom otvorio vrata. »Moj lorde, dogodila se nezgoda.«
Prije nego što mu je srce stalo, ušla je Francesca. »Nitko nije ozlijeđen.«
Prišla mu je, svlačeći rukavice. Gyles ju je promatrao kako se mršti, shvaćajući da joj
očito nije ništa. »Što se dogodilo?«
Netko se nakašljao i privukao mu pozornost. Kočijaš John je stajao na pragu do
Wallacea. »Drumski razbojnici, moj lorde. Ali zahvaljujući momcima na krovu - nosili su
pištolje, kako ste zapovjedili - izvukli smo se bez ikakve štete.«
Gyles ga je rukom pozvao da uđe i dao znak Wallaceu da i on priđe. »Sjednite. Želim čuti
što se točno dogodilo.«
Francesca je sjela na fotelju do njegovog radnog stola, koja je sada postala njezina. I
Gyles je sjeo dok su Wallace i John privlačili stolice.
John je sjeo. »To se dogodilo na povratku kući, moj lorde, dok smo se spuštali nizbrdo
prema Highgateu. Vrebali su u šumi Highgate - njih trojica. Dva snažna tupana i jedan
mršavi. Imali su poveze na licima i uobičajenu odjeću. Klasični razbojnici.«

199
 Knjige.Club Books

»Je li se pucalo?«
»Jest, s naše strane. Podvili su rep i pobjegli.«
»Jesu li bili naoružani?«
»Mislim da jesu, ali nisam vidio nijedan pištolj.«
Gyles se namrštio. »Provjeri kod pomoćnika. Ako su to bili razbojnici, sigurno su bili
naoružani.«
»Hoću.« John je ustao. »Ako ste sa mnom završili, moj lorde, moram se pozabaviti
konjima.«
»Naravno, i dobro obavljeno, Johne. Molim te, prenesi moje zahvale«, Gyles je dobacio
pogled Francesci i vidio kako se nasmiješila kočijašu, »naše zahvale momcima.«
John se naklonio Gylesu, pa Francesci. »Reći ću im, možete u to biti sigurni.«
Wallace je ustao i vratio stolice na njihovo mjesto. Gyles mu je uputio pogled: Otkrij što
možeš i poslije me izvijesti. Wallace se naklonio i krenuo za Johnom, zatvorivši vrata za
sobom.
Gyles je promotrio Francescu. Ono mrštenje, više u očima nego na licu, vratilo se.
Pogledala ga je. Upitno je podignuo obrve.
»Nisam ni pomišljala da će me tako blizu gradu zaskočiti razbojnici. Nije bilo ugodno.«
Gyles je ustao, prišao njezinoj fotelji, povukao je na noge, pa zagrlio. »Jesi li se prestrašila?«
Stisnula se uz njega. »Ne - no, samo malo. Nisam znala što se događa - nisam znala da su
nam pratitelji naoružani ni da su oni zapucali. Mislila sam da pucaju na nas!«
Gyles ju je još čvršće zagrlio, ljuljajući je utješno, pa joj naslonio obraz na kosu. »Sve je u
redu. Sve je prošlo dobro.« Hvala Bogu. »Bojim se da se takve stvari događaju, zbog čega
sam i zapovjedio Johnu da povede dva pomoćnika. U ovo doba godine, kad bogati napuštaju
London, predgrađa prijestolnice nude najbogatiji plijen.«
Ali, razbojnici su putnike obično napadali noću, ili barem uvečer. Odlučiti se na to usred
bijela dana bilo je previše rizično.
Francesca se opustila. »Moram se presvući. Mislim da ću si priuštiti jedno dugo
kupanje.«
Gylesu nije promaknula njezina sklonost opuštajućim kupkama. Pustio ju je iz zagrljaja.
»Danas zajedno večeramo, zar ne?«
»Da. Društveni život je počeo jenjati, tako da ćemo biti samo nas dvoje.« Pogledala ga je
širom otvorenih očiju. »Hoće li ti biti dosadno?«
Gyles je podignuo obrve. »Trebat ćeš se pobrinuti da mi ne bude.«
»Ah - dužnosti tvoje grofice.« Glumeći popuštanje, naklonila se i okrenula prema
vratima. »Idem se naoružati.«
Gyles se nasmijao. Vrata su se za njom zatvorila; njegov je smijeh utihnuo. Okrenuo se
radnom stolu.

Rekla je da cijeni iskrenost - da od njega želi da bude iskren prema njoj. Kad su nakon
večere ušli u knjižnicu Gyles je razmišljao o istini, o tome koliko joj se može povjeriti.
Razmišljao je o tome zašto joj je to toliko važno.
Francesca je pošla do stola i do njegova najnovijeg popisa literature. Uhvatio ju je za
ruku. »Ne.«
Okrenula se njemu, podignutih obrva. Pokazao joj je na sofu. »Sjednimo. Želim s tobom
razgovarati.«
Zainteresirana, sjela je blizu vatre. On je sjeo do nje. Vatra je snažno plamtjela; Wallace
ju je pojačao dok su večerali.
Bolje je ne razmišljati previše. Bolje je jednostavno ujahati ravno u bitku poput
njegovih predaka i očekivati pobjedu.

200
 Knjige.Club Books

Prebacio je pogled s vatre na njezine oči, s pucketavih plamenova na jarko zelene. »Čini
mi se da imamo problem. Događaju se neke stvari - čudne stvari. Prihvaćam da nema
opravdana razloga pomišljati da je to namjerno«, u glavi je odbacio pomisao na remen
vezan preko staze, »pa ipak... nikako ne mogu potisnuti zabrinutost.«
Svila je zašuškala dok se okretala prema njemu. »Misliš li na razbojnike? Ali, rekao si da
se takve stvari mogu očekivati.«
»Ne baš očekivati i ne na takav način. Usred bijela dana, bez mahanja pištoljima i«,
pogledao ju je ravno u oči, »kočija se vraćala u London, nije iz njega izlazila.«
»Ali sigurno je to bila slučajnost... no, to da je napadnuta baš moja kočija.«
»Sigurno je tako.« Gylesu se lice smrknulo. »Poput onog incidenta s tvojim preljevom - i
to je morala biti slučajnost. Pa ipak...«
Nagnula je glavu, i dalje ga gledajući u oči. »Pa ipak što?«
»Što ako nije bilo slučajno?« Uzeo ju je za ruku i samo je držao, osjećajući njezinu
toplinu. »Što ako ti netko iz sada nam nepoznatog razloga radi o glavi?«
Da to nije izgovorio takvim tonom i da mu nije vidjela izraz u očima, Francesca bi se
možda na to nasmiješila. Umjesto toga, prisjetivši se oca kojeg je izgubio, zamišljajući ono
što se nadala da mu sada znači, čvrsto mu je stisnula ruku. »Nitko mi ne radi o glavi. Nema
razloga zbog kojeg bi mi itko želio nauditi. Koliko znam, nemam nikakvih neprijatelja.«
Spustio je pogled na njihove isprepletene ruke. Trenutak poslije joj je uzvratio stisak.
»Kako god bilo, to nije problem na koji sam mislio.«
Pokušala ga je pogledati u oči, ali on je još bio zagledan u njihove prepletene ruke.
»Problem o kojem moramo razgovarati i doći do nekog zajedničkog dogovora«,
podignuo je pogled, »je ono što me brine.«
Velovi su počeli lelujati, podizati se. Otkrila je da nije uobičajeno da kočijaš John sa
sobom vodi pomoćnika, a kamoli dva, do zuba naoružana. »Pričaj mi o tim brigama.«
Nije to bio zahtjev, nego poticaj.
Glasno je uzdahnuo. »To mi nije... ugodno.« Pogled mu se vratio na vatru. Prošao je
trenutak, a onda ju je pogledao u oči. »Otkad smo se prvi put susreli, kad god si u opasnosti -
bilo kakvoj opasnosti, zamišljenoj ili stvarnoj, bio uz tebe ili ne - osjećam...« Nakratko je
ostao zamišljen, a zatim je opet pogledao ravno u oči. »Ne mogu to opisati - mračno, ledeno
hladno, bolno, ali ne fizički. To je drukčija vrsta boli.« Kratko je oklijevao, pa dodao.
»Paklenska bol.«
Uzvratila mu je pogled i još mu čvršće stisnula prste.
»Ako sam s tobom, nije tako strašno - nešto mogu poduzeti - spasiti te i sve će dobro
završiti. Ali, ako nisam tu, a mislim da si u opasnosti...« Skrenuo je pogled ustranu. »Možeš li
me razumjeti?«
Pokušala ga je utješiti pogledom, stisnula mu ruku. »Zato si u dvorcu postavio onoliko
čuvara oko mene?«
Nasmijao se, kratko i promuklo. »Da.« Ustao je i pustila je da izvuče ruku iz njezine,
promatrajući ga kako odlazi do kamina, oslanja se čvrsto stisnutom šakom o njega i spušta
pogled na plamen. »Ako ne mogu biti uz tebe, osjećam se obveznim poduzeti sve što mogu,
zaštititi te koliko god mogu - na bilo koji način.« Zatim je dodao: »To nije nešto o čemu
mogu racionalno odlučivati. To je nešto što jednostavno moram učiniti.«
Ustala je i prišla mu. »Ako je tako, onda...« Slegnula je ramenima i dodirnula mu ruku.
»Podnosit ću te čuvare - nije to neka velika stvar.«
Oštro ju je pogledao. »Ne voliš kad ti sluge prate svaki korak.«
»Kao što ne volim da mi sluškinja pola dana boravi u sobi samo da bi mi čuvala stvari.
Ipak, ako će te to utješiti, tada«, prišla mu je još bliže, podignuvši lice prema njegovom i
gledajući ga ravno u oblačno sive oči, »neću dopustiti da mi to smeta. Neće mi se sviđati, ali

201
 Knjige.Club Books

nije me briga za takve stvari...« Zastala je, gledajući ga. »Koliko se brinem za tebe.«
Olakšanje se sudarilo s nečim primitivnijim, sa strahom koji mu je vječno čučao negdje
u glavi. Gyles je osjetio kratku vrtoglavicu, ali zatim se pribrao. »Prihvatit ćeš čuvare koje ti
odredim?«
»Sve dok me na njih budeš upozoravao, kako se ne bih iznenadila kad ih vidim.« Zelene
oči susrele su se s njegovima; obrve su joj se podignule.
On se namrštio. »Sluškinja će uvijek biti u tvojoj sobi, a neki sluga će uvijek biti uz tebe -
pred tvojim očima dok si u kući i u neposrednoj blizini kad si vani.«
»Osim ako nisam s tobom.«
Nakrivio je glavu. »I ako nekamo kreneš u šetnju, pratit će te dvojica slugu.«
»Još nešto?«
»John će sa sobom voditi jednog slugu kad te bude vozio.«
Francesca je počekala, pa upitala: »Ništa više?«
Dobro je promislio prije nego što je odmahnuo glavom.
»Dobro.« Spustila mu je glavu i poljubila ga. »Podnosit ću tvoje čuvare, moj lorde. A
sada«, okrenula se i zaputila prema vratima, »idem gore otpustiti sve sluškinje koje mi vise
u sobi.« Dobacila mu je pogled preko ramena. »Hoćeš li se dugo zadržati?«
Oklijevao je, ali nije pogledao prema svojem stolu. »Neću. Brzo ću doći.«
Smiješeći se, otvorila je vrata i napustila ga.
Uspinjući se stubama, razmišljala je o svemu što je rekao, o svim incidentima koje je
mogao shvatiti kao opasnost.
Prisjetila se ruku koje su je sinoć ščepale u gužvi. Bila je gotovo sigurna da ih je bilo više
od dvije - dakle, ne samo jedan muškarac. Muškarac? Da, bila je u to sigurna - ruke su bile
krupne i nespretne. I grube - nikako profinjene kao u nekog džendmena.
Je li mu to trebala spomenuti? Ali, s kojom svrhom, osim da izazove osjećaje koje Gyles
očito nije priželjkivao?
Nije vjerovala da postoji ikakva opasnost - nezgode su se događale. Ljudi su jedni druge
hvatali u gužvi da bi povratili ravnotežu. Njoj nitko nije želio zlo. Ali, vidjela je kako tek
spomen na takvo što djeluje na Gylesa. Stvarna ili umišljena opasnost - i sam je priznao da
nema razlike.
Neće joj biti teško podnositi stražare; rado će to učiniti. Bilo je nemoguće ostati
ravnodušnom prema njegovim brigama, nemoguće ne osjetiti se voljenom, bez obzira na
cijenu.
Nemoguće ne vidjeti što ga je na to tjeralo, što je bilo uzrokom njegove nelagode i brige.
Je li bilo prerano za proslavu pobjede?
Razmišljajući o tome, ušla je u svoju sobu.

Sljedećeg jutra Francesca je zastala u glavnom predvorju, odmjeravajući dvojicu slugu

zamotanih u ogrtače, spremnih da joj budu pratnja dok se bude šetala.
Okrenula se Gylesu dok je izlazio iz knjižnice - kako bi provjerio njezinu reakciju, u to
nije nimalo dvojila. »Idem samo iza ugla, do kuće Walpole. Neko ću vrijeme prosjediti s
tvojom majkom i Henni, pa ću se vratiti.« Nasmiješila mu se. »Ne brini se.«
On je nešto progunđao, uputio ozbiljan pogled slugama, pa se vratio u knjižnicu.
Bezbrižna je krenula prema vratima, počekala da joj ih Irving otvori, pa pohitala van -
svjesna da je Gyles zastao na vratima knjižnice, svjesna njegova pogleda na svojim leđima.

»I remen je bio čvrsto vezan?«

Namrgođeno šećući, Gyles je kimnuo glavom. »Oko stabala s obje strane staze.«

202
 Knjige.Club Books

Đavao je zarežao. »To se teško može smatrati slučajnošću.«

»Ostale incidente možda bi se moglo smatrati slučajnošću. Ali to ne.«
Nalazili su se u privatnoj sobi kod Whitesa. Gyles se sjećao teškoća s kojima se Đavao
suočio ubrzo nakon vjenčanja s Honorijom. S čudnim, potencijalno smrtno opasnim
nezgodama baš poput onih koje su se događale njemu i Francesci. U Đavolovu slučaju za te
je nezgode, uz Gylesovu pomoć, napokon utvrđeno da ih je izazvao tadašnji Đavolov
nasljednik. Ipak, u ovom slučaju...
»Uistinu ne mogu zamisliti da je Osbert na bilo koji način u to umiješan.« Gyles je
odmahnuo glavom. »To je smiješno.«
»I ja sam nekoć znao reći da je smiješno i pomisliti da bi neki Cynster pokušao ubiti
drugog Cynstera.«
Gyles je opet odmahnuo glavom. »Ne mislim zato što smo u rodu, već zbog toga što
iskreno nikad nije ni želio titulu upravo zato što imanje ide zajedno s njome. Bio je toliko
zahvalan Francesci i voli je - obožava je. Naravno, u razumnim okvirima.«
Đavao se kratko nasmiješio. »Naravno.«
»Postao je njezin glavni kavalir. Pristao sam na to jer mu vjerujem i zato je uz Francescu
onda kad ja nisam.« Gyles je kratko oklijevao, pa dodao: »I zato što on nju upotrebljava kao
zaštitu.«
»Majke udavača još ga progone?«
»Vjerojatno zato što je netko, dok ga je proučavao kao potencijalnog budućeg grofa,
shvatio da su mu i bez prihoda koje dobiva od imanja džepovi prilično puni i da kao pjesnik
nema štetnih navika. Ne kocka se i nema ljubavnica ni bilo kakvih drugih poroka. Što me
dovodi do onoga što sam želio reći. Osbert ne želi titulu. Ubojstvo mene ili Francesce
jednostavno mu ne bi bilo u interesu. «
»U redu. A zašto ne sljedeći u nasljednom redu? Realno, Charles je bio drugi u redu
nasljednika titule. Tko bi trebao naslijediti Osberta?«
Gyles je zastao. I namrštio se. »Ne znam.«
»Ne znaš?«
Gyles se nije obazirao na Đavolovu nevjericu. »Rawlingsi nisu poput Cynstera. Obitelj je
velika, ali i razlomljena - jedna grana ne razgovara s drugom, vijesti o vjenčanjima se ne šire.
Iza Osberta... trebamo se vratiti unatrag barem dva naraštaja, a tada vidjeti koji ogranak ima
prednost, pa zatim slijediti...« Gyles se namrštio. »Reći ću Waringu da se time pozabavi.«
»Učini to.« Đavao je ustao. Susreo je Gylesov pogled. »Znaš, to je najlogičnije,
najvjerojatnije objašnjenje.«
Gyles je krenuo prema vratima. »Znam.«

* * *
Francesca se svim srcem nadala da je Gyles u White’su. Čula je da se klub nalazi u St.
Jamesu. Ako joj je muž ondje, na sigurnome u klubu, neće je moći vidjeti kako luta gradom u
kočiji premda mu je rekla da će samo poći do Ulice North Audley i natrag.
Jer ono što ne zna neće mu nauditi. Upravo suprotno - poštedjet će ga nepotrebnih
briga. Morala je nabaviti novi par rukavica, a poslati Millie bilo je nemoguće jer je Millie
imala ruke dva broja manje od njezinih. Savršeno opravdano, pa ipak tko zna kako bi Gyles
mogao reagirati.
No uskoro će biti kod kuće. Pogledala je kroz prozor na kuće što su promicale pokraj
kočije. I ugledala Charlesa i Ester kako se uspinju stubama jedne od njih.
Francesca je skočila i otvorila vratašca. »Johne - stanite!«
Dvije minute poslije ušla je u zgradu u pratnji sluge u livreji, dok ih je Johnov pomoćnik
slijedio nekoliko metara iza njih. U zgradi se nalazio dućan koji je nudio različite vrste robe.
Straga se nalazila ljekarna; upravo ondje je pronašla Charlesa i Ester.

203
 Knjige.Club Books

»Draga moja!« Ester ju je pogledala širom otvorenih očiju; prišla je da je zagrli. »Oh,
tako je lijepo vidjeti te.« Ester ju je odmaknula za duljinu ruke, proučavajući joj lice, pa
putnu haljinu. »Čudesno izgledaš! Uživaš li u prijestolnici?«
»Jako.« Francesca je zbunjeno pogledala Charlesa. »Ali, nisam imala pojma da ste ovdje.
A Franni?«
»I ona je ovdje.« Charles je razmijenio poglede s Ester, a zatim uzeo Francescu za ruku i
odveo je do kraja pulta. »Nalazi se u kući koju smo unajmili, zajedno s Ginny. Morali smo
doći ovamo kupiti još laudanuma. Upravo nam pripravljaju dozu.«
Francesca je primijetila da mu je lice prepuno briga. »Je li Franni bila problematična?«
Pogledala je Charlesa, pa Ester.
Ester se namrštila. »S vremena na vrijeme. Dobili smo tvoje pismo u kojem si javila da
si u gradu - pročitala sam ga Franni. Uvijek je toliko zanima što ti radiš. Pa, nakon toga smo
jednostavno i mi morali doći u London. Toliko je to željela - mislili smo vam pisati, ali tada
smo odlučili jednostavno doći. A kad smo stigli ovamo...« Ester je pogledala Charlesa.
»Franni je postala nepredvidiva. Jednoga časa posve mirna, a već sljedećega veoma
naporna.« Charles je uzeo Francescu za ruku. »Željeli smo vam doći u posjet, ali to se nije
činilo mudrim, premda je Franni uporno govorila da te želi vidjeti. Bilo bi neodgovorno
izložiti je društvenim aktivnostima u kojima ti, uvjeren sam, sudjeluješ.« Charlesu su se
iskrivile usne. »Mislili smo ti pisati i pozvati te da nas posjetiš, ali Franni je potpuno
podivljala. Uporno je zahtijevala da mi vas posjetimo, ali mi se nismo osjećali spremnima.«
Francesca je otvorila usta da ga uvjeri u suprotno; Ester ju je uhvatila za ruku.
»Draga moja, moraš shvatiti da se ne radi samo o učinku koji bi druženje moglo imati
na Franni, premda smo i o tome mnogo razmišljali. Zapravo, ne možemo jamčiti kako će se
Franni ponašati. Potpuno je nepredvidljiva, buntovna i, bojim se, tajanstvena.«
Ester je razmijenila poglede s Charlesom, pa nastavila: »Franni se dvaput iskrala van
sama, bez Ginny. A znaš koliko je Ginny oprezna. Charles i ja se bojimo ostavljati Franni, ali
ponekad moramo. Jako smo zabrinuti.« Ester je stišala glas. »Sigurni smo da se nešto
događa, samo nemamo pojma što. Moglo bi imati veze s onim posjetom Frannina
džentlmena.«
»Jeste li ikad doznali tko je on?«
Ester je odmahnula glavom. »Znaš koliko je teško s Franni razborito razgovarati kada
ona to ne želi.«
Charles je primijetio slugu koji joj je bio u pratnji. »Drago mi je vidjeti da ne ideš uokolo
sama.«
Francesca nije ni spomenula konjušareva pomoćnika koji se pretvarao da razgledava
šalove. »Chillingworth to zahtijeva.« Skrenula je razgovor na drugu temu. »Ali, imam jedan
prijedlog koji bi mogao pomoći s Franni. Kažete da navaljuje doći u Ulicu Green - možda je
sebe uvjerila da će se to dogoditi kad posjetite London i samo reagira zato što se to ne
događa. Zato, zašto ne biste došli - zašto je ne dovedete danas na večeru?« Podignula je
ruku. »Prije nego što išta kažete, bit će to mirna obiteljska večera, samo vas troje, Gyles i ja.«
Ester i Charles su razmijenili poglede. »Ali«, rekla je Ester, »vi sigurno imate druge
planove...«
»Ne, nemamo. Ovaj tjedan je prilično miran - mnogi su već napustili grad. Sljedećeg
tjedna će se održati nekoliko zabava u čast svršetka godine, a zatim se i mi vraćamo na
selo.«
Francesca je jedva čekala vidjeti paviljon pokriven snijegom.
»Večeras nema nikakvih zbivanja, tako da ćemo ostati kod kuće. Ako dovedete Franni
na večeru neće biti većeg društva koje bi je uznemirilo, ali može razgledati kuću i ostvariti
želju da nas posjeti. Možda će je to smiriti.«
Ester i Charles su se još jedanput dugo gledali.

204
 Knjige.Club Books

Francesca se odjednom sjetila da će se Gyles ubrzo vratiti u Ulicu Green i da će

očekivati zateći je ondje. »Moram ići.« Stisnula je Charlesu ruku. »Kaži da ćete doći.«
Charles se nasmiješio. »Tebe je teško odbiti, draga.«
Francesca je zablistala. »Dakle, u sedam. Znam da Franni ne voli čekati.«
»Ako ti to ne stvara probleme, draga.«
»Ne, ne - u sedam.« Podsjetivši se da o tome mora obavijestiti Ferdinanda, Francesca im
je mahnula i pohitala prema vratima.

Upravo je u predvorju dopuštala Irvingu da joj uzme ogrtač kad su se ulazna vrata otvorila i
Gyles ušao unutra.
Promotrio ju je, pa podignuo obrve. »Je li to naša kočija upravo skrenula iza ugla?«
»Jest.« Pohitala mu je ususret, popela se na prste da ga poljubi u obraz, pa ga uhvatila za
ruku. »Morala sam nabaviti nove rukavice. Povela sam sa sobom slugu i konjušareva
pomoćnika i bili su cijelo vrijeme uz mene, tako da nikako nisam mogla doći u opasnost.«
Pogledala ga je. »Zadovoljan?«
Uzdahnuo je i poveo je u knjižnicu. »Pretpostavljam da moram biti.« Kratko je
oklijevao, pa dodao: »Ne želim da se osjećaš kao u kavezu.«
Nasmiješila se, pogledom mu poručujući da joj njegova želja da je zaštiti više ne smeta.
Krenula je prema sofi. »Dok sam bila vani, susrela sam Charlesa i Ester. Pozvala sam ih da
dođu danas na večeru - nemaš ništa protiv, zar ne?«
Zastavši pred svojim stolom, Gyles je primijetio kako joj je lice ozareno od sreće. »Ne -
naravno da nemam.«
Francesca je ispružila ruke prema vatri. »Naravno, i Franni je ovdje, tako da će nas biti
petero za stolom.«
Gyles je bio zahvalan što grije ruke i ne gleda u njega. Zaobišavši stol, sjeo je i dohvatio
gomilu pošte koja ga je čekala.
Francesca se naslonila. »Pozvala sam ih u sedam - rekla sam Irvingu da to prenese
Ferdinandu.«
Gylesu su se stisnule usne. »Pitam se...«
Na vratima se začulo kucanje; ušao je Wallace i naklonio se. »Ferdinand želi znati može
li s vama razgovarati, moja gospo. O današnjoj večeri.«
Gyles je spustio pogled na svoje papire.
Francesca je uzdahnula. »Primit ću ga u salonu. Wallace, vi ćete također prisustvovati.«
Wallace se naklonio. »Idem po njega, moja damo.«
Wallace je izišao iz sobe. Francesca je ustala i protegnula se. »Razgovori s Ferdinandom
barem mi ne daju da zapustim talijanski.«
Gyles je podignuo pogled. »Prije nego što pođeš...«
Okrenula se; odložio je pismo koje je čitao. »Načinila si kopiju obiteljskog stabla - što si
s time učinila?«
Nešto joj je - iznenađenje? - bljesnulo u oku; ali odmah je to zamijenila znatiželja. »Mi -
tvoja majka, Henni i ja - smo bile vrijedne. Dodale smo sve ogranke i veze koje smo mogle.
Zašto?«
»Moram provjeriti odnose nekih veza. Mogu li vidjeti to vaše djelo?«
»Naravno.« Oklijevala je. »Ali voljela bih da mi to vratiš, molim te.«
»Samo ću pogledati da vidim zna li vaša zajednička mudrost više od mene.«
Pobjednički se nasmiješila; rupica na obrazu joj je zaigrala. »Odmah ću ti ga donijeti.«
»Nakon što obaviš razgovor s Ferdinandom.« Gyles joj je rukom pokazao prema
vratima. »Možda bih i ja trebao poraditi na svojem talijanskom.«

205
 Knjige.Club Books

S vrata ga je pogledala podignutih obrva. »Naučila sam te neke nove riječi uz koje
postaješ prilično napredan, ali možda imaš pravo i vrijeme je za još jednu lekciju.«
Uz prepredeni pogled ga je napustila.
Gyles je ostao zagledan u vrata, u glavi zamišljajući takvu lekciju, a zatim se namrštio,
promeškoljio, dohvatio novo pismo, spustio ga preda se i natjerao se da ga pročita.

206
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

C harles, Ester i Franni nisu ostali dugo. Nakon što su svoje goste otpratili do vrata, Gyles
i Francesca su se povukli u knjižnicu. Po običaju, Wallace je u njoj ostavio razgorjelu
vatru. Francesca je uz zadovoljan uzdah utonula u fotelju.
»Mislim da je to dobro prošlo.«
Gyles ju je pogledao, ali nije ništa odgovorio. Zatim je pogledao prema svojem stolu, pa
opet prema njoj i napokon prišao sofi. Sjeo je i ispružio noge. »Charles je izgledao veoma
zahvalan. Ima li razloga za to?«
Tijekom večere primijetio je razmjenu pogleda, zadovoljne izraze lica.
»Franni ih je gnjavila da nam dođu u posjet.«
»Shvaćam.« Gyles je promatrao Francescu. Zagledana u plamenove, dokono je oko prsta
vrtjela jedan crni pramen. Još je trenutak šutio, pa upitao: »Pričaj mi o Franni.«
Francesca ga je pogledala. »O Franni?«
»Ona je...« Gyles se trudio pronaći pravi izraz.
»Čudna.«
Način na koji su Franni blistale oči kad joj se obraćao, način kako su joj prsti drhtali kad
bi je uzeo za ruku, način na koji se pritisnula čvrsto uz njega dok je nju i Ester pratio do
stola - sve mu je to ostalo trajno utisnuto u sjećanje. Cijelo vrijeme ga je promatrala poput
sokola, ali prepredenog sokola - kad god bi je iko drugi pogledao, skretala je pogled na nešto
drugo.
Osjećao se progonjenim i to mu se činilo glupim. Franni je bila točno onakva bezlična
osoba kakvom ju je od početka procijenio, samo još problematičnija. Slaba i nesposobna,
bila je nitko i ništa - zasigurno baš nikakva prijetnja. Pa ipak se držao Francesce što je više
mogao.
No Franni ga je zaskočila na odlasku. Od snage njezina pogleda, od sjaja njezinih
svijetloplavih očiju osjetio je jezu koja mu se spustila niz kralježnicu. Srećom, Ester je to
primijetila i spasila ga, usput mu se blijedo i bespomoćno nasmiješivši. Kao da ga moli za
razumijevanje, za oprost.
Gyles se namrštio. »Franni nije normalna. Što s njome ne valja?«
Francesca je uzdahnula; zagledala se u vatru. »Ne znam - nikad to nisam točno znala.
Bila je takva otkad sam je upoznala, ponekad joj je malo bolje, ponekad lošije. Oduvijek sam
je smatrala djetinjastom i premda je to donekle točno, u drugim stvarima je prilično
napredna.«
Pogledala je Gylesa. »Ni Charles ni Ester o tome nikad nisu govorili, ali shvatila sam da
to njezino stanje ima neke veze sa smrti njezine majke. Umrla je kad je Franni još bila jako
mala. Od slugu sam čula da se ona - Frannina majka - bacila s kule. Otad je kula zazidana.
Pitala sam se je li Franni tome svjedočila i je li joj to na neki način poremetilo um.«
I Gyles se zagledao u vatru i u plamenove koji su iz nje sukljali. Dobro je znao kakav
utjecaj na dijete može imati svjedočenje smrti roditelja. Mogao je zamisliti svakojake
reakcije, još se uvijek sjećao plime različitih osjećaja koji su njemu ispunjavali srce. Pa ipak,
u svemu tome nije mogao prepoznati emocionalne reakcije koje bi mogle pojasniti ono što
je osjetio u Franni.
Dobacio je pogled Francesci i vidio da ga promatra. »Dosta o našim gostima.« Uspravio
se na sofi. Prigušeno šuškanje ga je podsjetilo; posegnuo je u džep jakne. »Zaboravio sam ti
ovo vratiti.«
Pružio joj je njezin dopunjeni primjerak obiteljskog stabla.

207
 Knjige.Club Books

Uzela ga je od njega. »Jesi li pronašao ono što si tražio?«

»Jesam.« Prije večere je utrošio cijeli jedan sat na izradu vlastite kopije. »Ti i tvoje
pomoćnice - treba vas pohvaliti - obavile ste izvrstan posao.«
Francesca je trenutak oklijevala, a zatim podignula pogled do Gylesova lica. »Kad smo
kod toga, mislila sam te pitati.« Podignula je papir. »Mi smo ovo napravile kako bismo stekle
dojam koliko daleko nam obitelj seže. Pitala sam se... bi li se složio da priredimo zabavu?
Samo za obitelj, nekoliko bliskih prijatelja i poznanika. Možda s malo plesa, ali više kao
večer za druženje i neformalan razgovor, kako bismo se bolje upoznali.«
Izdržao je njezin pogled.
»Ubrzo je kraj godine.«
»Bilo bi to neformalno okupljanje. Mislila sam negdje krajem sljedećeg tjedna?«
Gyles je pročitao želju u njezinim očima i nije pronašao razlog zašto bi joj to odbio.
Pretpostavljao je da su je u društvu već prihvatili - s obzirom na doba godine, s obzirom na
obitelj - ali ako je kao njegova grofica poželjela odigrati ulogu matrijarha... »U četvrtak?«
Nasmiješila se onim svojim čudesnim osmijehom od kojeg staje srce. »Četvrtak. Tvoja
majka i Henni će mi pomoći s pozivnicama.«
Neko se vrijeme napijao na njezinu osmijehu, a zatim mu se pogled spustio niže, preko
vitkog struka do male otekline pod pojasom. Bila je jedva vidljiva, čak i kad je bila posve
gola, pa ipak, kad je ležala pod njim i kad bi uronio u nju, mogao je osjetiti.
Nosila je njegovo dijete - nije ga bilo briga ni ako je djevojčica. Već sama pomisao na to
ispunjavala ga je osjećajima kakve nikad prije nije iskusio.
Podignuo je pogled do njezina lica i znao da su mu sve maske spale, da ga ona čita kao
otvorenu knjigu. Ali, više ga za to nije bilo briga. »Dođi.« Ustavši, pružio joj je ruku. »Pođimo
na kat.«
Ona se nasmiješila - znalačkim, pronicljivim osmijehom - dala mu ruku i dopustila mu
da je podigne na noge. »Koliko se sjećam, moj lorde, trebam te još poučiti u talijanskome.«

Dva dana poslije Gyles je sazvao još jedan sastanak u privatnoj sobi Whitesa. Ondje su bili i
Đavao, Horace i Waring.
»U pitanju je Walwyn.« Gyles je zatvorio vrata i pokazao im da sjednu.
Đavao je sjeo. »Nasljednik u drugom koljenu?«
Gyles je kimnuo. »Walwyn Rawlings - nasljednik u trećem ili četvrtom koljenu. Dijelimo
istog pradjeda.« Izvadivši obiteljsko stablo iz džepa, pružio ga je Đavolu.
Đavao ga je proučio, pa se namrštio. »Moraš nešto poduzeti po pitanju ove glavne loze -
ti si bio jedino dijete, a tvoj otac jedan od dvoje. I taj drugi je bio ženskog roda.«
»Nemoj se na to obazirati. Vrati se natrag jedan naraštaj.«
»Osam. I prije toga također osam.« Đavao se još više smrknuo. »Vidim što misliš.
Posvuda ogranci.«
Đavao je dodao papir Horaceu. Horace ga je počeo proučavati. »Na ovome su Henni i
tvoja majka pomagale Francesci.«
Gyles je kimnuo. »A pomogle su im i lady Osbaldestone i druge. Sumnjam da bismo
mogli dobiti išta točnije.«
Horace je papir dodao Waringu. »Čini se dovoljno jasnim. Osbert je tvoj nasljednik, a
nakon njega Walwyn. Ali, zašto si to htio znati?«
I Waring ga je jednako tako upitno pogledao.
Gyles im je sve rekao.
»To... nije ugodno.« Horace je izgledao jako zabrinut.
»Upravo tako.« Waring je počeo pisati zabilješke. »Čini se da je prvi pokušaj bio

208
 Knjige.Club Books

usmjeren na vaš život, ali poslije, nakon što se pojavila jasna mogućnost dobivanja
nasljednika, potencijalni ubojica je pažnju preusmjerio na lady Francescu.«
»Nitkov!« Horace je udario šakom po stolu. »Ali, pretpostavljam da bi imalo smisla
najprije nju ukloniti.«
»Upravo tako.« Gyles je pokušao odbaciti i pomisao na to. »No sada smo upozoreni i
dok se na nju dobro pazi trebamo smisliti kako tog potencijalnog ubojicu onemogućiti.«
Đavao se uspravio na stolici. »Dakle, što znamo o Walwynu Rawlingsu?«
»Moralo bi mu biti oko pedeset«, rekao je Gyles. »Mogu se sjetiti samo jednog susreta s
njime, negdje u vrijeme očeve smrti.«
Horace je kimnuo. »Sjećam se toga. Bio je crna ovca s kojom nitko nije želio imati posla,
potpuno neugledna osoba. Poslali su ga brodom na Karibe. Obitelj je vjerovala da ga više
nikad neće vidjeti, ali poput nezvanog gosta, Walwyn se pojavio odmah nakon smrti tvojeg
oca.« Još jedanput proučivši obiteljsko stablo, Horace je pokazao prstom. »Njegov otac, stari
Gisborne, tada je bio još živ - baš on je poslao Walwyna preko mora. Gisborne mi je poslao
pismo u kojem me je upozorio da se ne petljam s Walwynom jer mu nije za vjerovati.«
Waring je vrijedno sve zapisivao. »Moram reći da mi se taj Walwyn čini vjerojatnijim
nasilnikom nego gospodin Osbert Rawlings. Imamo li njegov opis, ikakvu ideju gdje ga se
može pronaći? Je li oženjen?«
Horace je frknuo. »Čisto sumnjam. Prema Gisbornu, Walwinov stil su prije bile
gostioničarske kurve.«
Gyles je uskočio: »Walwyn se znao družiti s onima na samom rubu društva. Zbližio se s
grupom mornara i, po onome što sam zadnje čuo, živio je iznad neke gostionice u
Wappingu.«
»Wapping.« Prezren izraz Waringova lica jasno je govorio što o tome misli.
Svima je kroz glavu prošla misao da je uspon iz gostionice u Wappingu do titule grofa i
dvorca Lambourn priličan korak naprijed.»Moj lorde, uz vaše dopuštenje odmah ću poslati
nekoliko ljudi u potragu za tim gospodinom Walwynom Rawlingsom.«
Gyles je kimnuo. »I dok vi budete izviđali Wapping i dokove, mi ćemo«, pogledao je
Đavola i Horacea, »bolje izvidjeti bližu okolicu. Pretpostavljam da bi, ako tako izabere,
Walwyn još mogao uvjerljivo glumiti džentlmena.«
»Hmm - dok sam lani pomagao Gabrielu, imao sam potrebu razgovarati s vlasnicima
glavnih brodskih linija. Ako se Walwyn mota oko brodova, mogao je privući njihovu
pozornost.« Đavao je namignuo Gylesu. »Mogao bih se raspitati jesu li čuli za njega.«
»Učini to.« Trenutak poslije Gyles je rekao: »Ja ću provjeriti ima li na dokovima oglasnih
ploča. Nema razloga da se izravno ne raspitamo o Walwynovu boravištu, barem ne u toj
četvrti. Ponuda nagrade mogla bi ga locirati brže nego li išta drugo.«
»Dobar prijedlog.«
Waring je kimnuo. »Reći ću svojim ljudima da potraže takve oglasne ploče.«
»Mislim da ću ja posjetiti neke starije Rawlingse«, rekao je Horace. »Dugovječne ljude.
Možda su oni nešto čuli o Walwynu.«
»Dakle, svi imamo svoje zadaće.« Gyles je ustao. Kao i Đavao.
Mršteći se, Horace se upravio na noge. »Ali, mislim da damama ne trebamo ništa
spominjati, što mislite? To bi ih samo prestrašilo.«
Gyles i Đavao su pogledali Horacea, a zatim razmijenili poglede.
»Kako je Francesca već pod stalnim nadzorom i svjesna potencijalne prijetnje, čini mi
se bespredmetnim to posebno pojašnjavati i tako možda još više komplicirati stvari.« Gyles
je pogledao Waringa. »Mislim da bi zasad cijela istraga trebala ostati povjerljiva.«
»Naravno, moj lorde.«
»Upravo tako.« Horace se zaputio prema vratima. »Nema potrebe da Rawlingsi počaste

209
 Knjige.Club Books

visoko društvo posljednjim skandalom godine. Na stranu sve ostalo, naše dame ne bi nam
na tome bile zahvalne.«

»Chillingworthe.«
Gyles je zastao i okrenuo se. Đavola je ostavio s prijateljima u sobi za igre, ali još se
nalazio u White’su; upravo je odsutna duha hodao prema izlaznim vratima. Nije prepoznao
glas koji ga je dozvao i morao je prekopati po sjećanjima da bi se prisjetio imena krupnog
džentlmena koji mu je teškim korakom prilazio.
Lord Cardsen je napokon došao do njega; naslonjen na štap, pogledao ga je ispod bujnih
obrva. »Čuo sam da ti, St. Ives, Kingsley i još neki mislite predložiti neke nove amandmane
na proljetnom zasjedanju.«
Gyles je kimnuo, grozničavo razmišljajući. Cardsen se rijetko bavio politikom, ali imao
je pravo glasa.
»Imaš li što protiv ako se raspitam kakav bi mogao biti sadržaj tih amandmana? Čuo
sam da bi mogli biti vrijedni potpore.«
Skrivajući iznenađenje, Gyles mu je pokazao prema susjednoj sobi. »Bit će mi
zadovoljstvo pojasniti vam.«
Prvi je ušao u sobu, gdje ga je odmah zaskočio lord Malmsey.
»Baš momak kojega sam tražio«, izjavio je njegovo gospodstvo. »Čuo sam došaptavanja
da se spremaju nekakvi amandmani na koje bih možda trebao obratiti pozornost, je li?«
Gyles je na kraju morao održati predavanje četvorici plemića, koji su svi odreda
odjednom počeli pokazivati zanimanje za politiku. Iznio im je u osnovnim crtama ono što je
njihova skupina namjeravala predložiti; sva četvorica gospode su se mrštili, kimali i
napokon izrazili zanimanje za potporu prijedloga.
Nijedan od njih nije spomenuo tko je to aktivirao njihovu dotad usnulu političku svijest
i usmjerio ih prema njihovoj skupini; Gyles je bio previše mudar da bi se o tome raspitivao.
Ali, kada je tog popodneva stigao kući i krenuo na kat presvući se za večeru, zastao je pred
Francescinim vratima.
Kratko je oklijevao, pa pokucao.
Čuo je lagane korake. Vrata su se otvorila i Millie je provirila glavom.
Kad ga je ugledala, raširila je oči.
Gyles je stavio prst na usne, a zatim joj pokazao da ode. Prekoračila je prag; ispružio je
ruku kako bi je spriječio da za sobom zatvori vrata. Drugom joj je rukom pokazao niz
hodnik. »Želim razgovarati s tvojom gospodaricom - pozvonit će ti ako joj zatrebaš.«
Mala sluškinja je izgledala zgrožena. »Ali, moj lorde - ona se kupa.«
Gyles je spustio pogled na nju. »Znam.« Francesca je u ovo doba dana upravo to obično
činila, opuštajući se prije odijevanja večernje haljine.
»Hajde, pođi.« Rukom joj je pokazao da ode.
Potpuno osupnuta, sluškinja je ustuknula, podvila rep i otišla.
Gyles se nasmiješio i tiho ušao kroz vrata.
Kada je stajala nasred tepiha ispred kamina; Francesca je podignutih crnih uvojaka
sjedila u njoj, okrenuta vatri. Pramenovi pare su se uzdizali oko nje dok je nasapunanom
spužvom graciozno brisala ispruženu ruku i tiho pjevušila nešto što je zvučalo kao
talijanska uspavanka. Gyles ju je kratko slušao, a zatim zatvorio za sobom.
»Tko je to bio, Millie?«
Prišao joj je bliže. »Nije Millie.«
Nagnula je glavu preko ruba kade, promatrajući ga kako joj prilazi. Oduševljeno se
nasmiješila. »Dobra večer, moj lorde. Čemu imam zahvaliti zadovoljstvo što vas vidim
ovdje?«

210
 Knjige.Club Books

Zastao je pokraj kade i nasmiješio joj se. Pustio je da mu pogled luta po oblinama
njezinih grudi, sjajnih od vode i prekrivenih čipkom od pjene. »Siguran sam da je moje
zadovoljstvo veće od tvojega.«
Upitno ga je pogledala; posegnuo je za njezinom rukom, podignuo je, prignuo se i
poljubio joj vlažnu nadlanicu, a zatim joj okrenuo ruku i jezikom joj prešao po dlanu, pa joj
prislonio usne na točku na kojoj joj je mogao osjetiti bilo.
Nevoljko je podignuo glavu. »Imaš tako dobar okus da bili te mogao pojesti.«
Pogledi su im ostali spojeni; opet je upitno podignula obrve. Trenutak poslije se
nasmiješio, stisnuo joj ruku i napokon je pustio. »Oko osam moramo biti kod Godsleyevih.«
Privukao je stolicu i sjeo. »Želio sam te pitati jesi li upoznala lady Carsden.«
Francesca je kimnula. »Prilično često se susrećemo. Kreće se u istim krugovima.«
»A lady Mitchell?«
»Naravno, ali Honoria je poznaje bolje nego ja.« Privukavši koljena i obujmivši ih
rukama, proučila mu je lice. »Jesu li njihovi muževi razgovarali s tobom?«
»Na moje veliko čuđenje. Mislim da Mitchell i Carsden nisu bili u parlamentu otkad su
postali njegovi članovi.«
Francesca se lukavo nasmiješila. »Pa, njihove su žene zaključile da je vrijeme da kažu -
poduzmu - nešto korisno. Hoće li to pomoći?«
»Svaki glas je od pomoći. No želio sam pitati - s koliko njih ste ti i Honoria razgovarale?
Imaš li neku predodžbu koliko njih bi nas još moglo podržati?«
Blistavih očiju, Francesca se nagnula naprijed. »Pa...«
Razmijenili su imena i mišljenja; odatle je bio tek malen korak do ukupnih brojeva i sve
većih izgleda za uspjeh. Izgubili su osjećaj za vrijeme i sjetili se toga tek kad je Francesca
iznenada zadrhtala i spustila pogled na sve hladniju vodu.
Gyles se namrštio. »Prokletstvo - zaboravio sam.« Ustao je. »Pozvonit ću da donesu još
vrele vode.«
»Ne - nemoj se gnjaviti. Ionako sam već bila gotova.« Pokazala je na ručnik.
Gyles se okrenuo da ga dohvati dok je ustajala. Kad se opet okrenuo prema njoj zastao
je, potpuno praznog uma.
Ispustivši spužvu u vodu, Francesca se uspravila i podignula pogled, odmah
primjećujući kako se skamenio zureći u nju - i kako mu u sivim očima treperi plamen. Brzo
ga je odmjerila pogledom, pa se nasmiješila, posegnula za ručnikom i istrgnula mu ga iz
ruke.
Bacila ga je na pod i rukama posegnula prema njemu.
»Pisat ću lady Godsley da se bojim kako ću dobiti groznicu. A sada, moj lorde, bolje ti je
da me brzo ugriješ.«
Gyles je susreo njezin pogled, pa posegnuo za njom, obgrlio je oko vitkog struka i
podignuo iz kade.

Pet dana poslije njihova probrana skupina tragača još uvijek nije pronašla Walwyna, nisu
uspjeli pronaći ni najmanji trag, zbog čega su samo postali još više zabrinuti i sumnjičavi.
Prema riječima muža Walwynove sestre, »stari pokvarenjak« definitivno je bio u Londonu,
ali nije imao pojma gdje i pod kakvom krinkom.
Nakon još jednog sastanka u Whitesu, Gyles se vratio kući upravo na vrijeme da se
presvuče za večeru. Te se večeri održavala Francescina obiteljska zabava, njezin pokušaj da
okupi rođake. Zbog nje se nadao da će se na događanju okupiti dovoljno članova obitelji
kako bi ga se moglo proglasiti uspješnim. Ona, njegova majka i Flenni cijeli protekli tjedan
su radile na tome, organizirale i izdavale zapovijedi. Premda ga je Francesca upoznavala s
njihovim pripremama, ometen potragom za Walwynom Gyles nije mnogo toga upamtio.

211
 Knjige.Club Books

No, sama večera prije zabave bit će skromna i na njoj će, osim Francesce, biti još jedino
njegova majka, Henni i Horace.
»Jednostavno ih je bilo previše da ih sve pozovemo«, rekla mu je majka kad im se
pridružio u salonu.
»Točno tako.« Henni je preuzela riječ dok joj je prilazio kako bi je pozdravio. »Čak i
sužavanje broja pozvanih samo na glave različitih ogranaka - dakle, bilo bi ih više od
pedeset, čemu valja dodati i njihove supruge - a ako bismo izabrali samo neke od njih, dakle
- to bi izazvalo probleme, a upravo to pokušavamo izbjeći.« Namrštila se dok se uspravljao.
»Izgledaš mi malo umorno, dragi. Jesi li se to bavio svojim zastupničkim poslom?«
»Između ostaloga.« Gyles se okrenuo kad je Francesca gurnula ruku u njegovu.
Nasmiješio se. Dok je o nečemu razgovarala s Henni, odmjerio ju je od glave do pete.
Za tu večer odlučila je nositi odjeću boje starog zlata. Haljina joj je bila od vrhunske
svile u tonovima koji su sugerirali bogatstvo, preko ruku prebačen svileni šal bio je vješto
usklađenih kontrastnih tonova, sve u zlatu i svijetlosmeđim nijansama. Kosa joj je bila
podignuta, a pramenovi su bili domišljato pušteni da joj padaju do ramena, tako da su joj
crni uvojci bili u dramatičnom kontrastu s kožom boje bjelokosti. Na ušima su joj vidjele
zlatne naušnice; oko vrata je nosila jednostavan zlatni lančić. I usred sveg tog zlata oči su joj
sjajile jednako snažno kao smaragdi.
Pogledala ga je.
»Izvrsno izgledaš.« Gyles je prinio njezinu ruku svojim usnama, kratko je pogledavši u
oči.
»Moj lorde, večera je poslužena.«
Svi su se okrenuli kao jedan. Praćeni lady Elizabeth, Henni i Horaceom krenuli su
prema maloj blagovaonici.

Do osam i pol te večeri Gyles je bio rastresen više nego što je bio cijelog tjedna. S mjesta na
kojem se nalazio s Francescom, na vrhu stubišta koje je vodilo do njihove dvorane za ples
pružao je vrat ne bi li sagledao cijeli red gostiju koji su ih čekali pozdraviti.
I nije uspijevao vidjeti kraj tome redu.
Francesca ga je gurnula laktom. Odvratio je pogled od gomile i pogledao staru damu
koja je čekala da mu se obrati. Prihvatio je njezinu smežuranu ruku, pokušavajući joj se
sjetiti imena.
»Rođakinja Helen doputovala je iz Mertona da večeras bude s nama.«
Gyles je zahvalno pogledao Francescu, a zatim promrmljao nekoliko uglađenih riječi da
je pozdravi. Ali, ona ga je glasom koji bi izvrsno pristajao nekakvom zastavniku obavijestila
da je gluha kao top.
Potapšavši mu ruku, krenula je niza stube. Gyles je primijetio kako se Francesca veselo
osmjehnula dok se okretala pozdraviti njihove ostale goste.
Moralo ih je biti tri stotine - tri stotine Rawlingsa i još cijeli niz ostalih. Gylesu je laknulo
kad je dočekao Đavola i Honoriju.
Honoria mu se kraljevski naklonila, a bljesak u njezinim očima govorio mu je kako
nema smisla pokušavati skrivati zaprepaštenost.
»Nikad nisam pomišljao da će ih biti ovoliko.«
»Podcijenio si moć znatiželje - koja bi dama pri zdravoj pameti odbila poziv tvoje nove
grofice?«
»Nikad nisam tvrdio da shvaćam što se događa u glavama tih dama.«
»Vrlo mudro.« Honoria je pogledom prešla po sada prepunoj plesnoj dvorani. »Po
onome što mi je Đavao rekao o tvojem obiteljskom stablu, Rawlingsa bi moglo biti čak i više
nego Cynstera.«

212
 Knjige.Club Books

Đavao se na vrijeme okrenuo od Francesce da bi to čuo; osvrnuo se oko sebe i kimnuo.

»Moguće je.«
»Ne daj Bože!« ispod glasa je promrmljao Gyles.
Honoria ga je pogledala s neodobravanjem; Đavao se nacerio pa, pribravši se, uhvatio
Gylesov pogled. »Čini se kao izvrsna prilika da nastavimo s našim nedavnim aktivnostima.«
To je i Gylesu bilo palo na um. Sigurno će netko od prisutnih znati gdje je Walwyn. »Ti
kreni. Ja ću ti se pridružiti čim budem mogao.«
Đavao je kimnuo.
»Kakvim to aktivnostima?« upitala je Honoria.
»Rekao sam ti da tražimo one koji će poduprijeti naš zako ne.« Đavao ju je poveo prema
plesnom podiju.
Gyles se okrenuo da pozdravi sljedeće goste - bliži i dalji rođaci odazvali su se
Francescinu pozivu s oduševljenjem koje je Gylesa ujedno razoružavalo i zbunjivalo. Kao da
su jedva čekali prigodu da otuđenost stvaranu posljednjih desetljeća zamijene većom
povezanošću, osjećajem zajedništva utemeljenim na obiteljskim vezama.
Bez obzira na njihov broj, zbunjivao ga je taj osjećaj zajedništva.
Red se već bližio kraju kad im je prišao tipično visok i vitak Rawlings, izboranog i
ostarjelog lica, u primjerenoj ali demodiranoj odjeći, držeći pod ruku visoku damu u
jednostavnoj haljini. Čovjek se nasmiješio Francesci i ukočeno se naklonio, premda je tu
ukočenost valjalo prije pripisati nespretnosti nego li oholosti.
»Walwyn Rawlings, moja draga.«
Francesca se nasmiješila i pružila mu ruku.
Gyles se jedva obuzdao da je ne ščepa i gurne iza sebe.
Walwyn je nastavio: »Dopustite da vam predstavim moju suprugu Hettie. Vjenčali smo
se prije više od godinu dana, ali priznajem da tu vijest tek moram proširiti po obitelji.«
Kimnuo je Gylesu, prijazno se smiješeći, pa pogledao na mnoštvo okupljeno u dvorani. »Čini
se da ću večeras imati mnogo prigoda za to.«
»Tako mi je drago što ste nam se mogli pridružiti.« Francesca se nasmiješila Hettie i
rukovala se s njome. »Vi živite u Greenwichu, ako sam dobro shvatila?«
»Da.« Uspravljajući se iz naklona, Hettie je pogledala Walwyna. Glas joj je bio tih i mio.
»Walwyn je ondje kustos novog muzeja.«
Walwyn je pružio ruku Gylesu. »Pomorske stvari, znate.«
Gyles je prihvatio Walwynovu ruku i protresao je. »Zbilja?«
Pogriješili su - i to u više toga. Gyles je nekoliko minuta proveo u razgovoru s
Walwynom - dovoljno da se u to bez ikakve dvojbe uvjeri. Walwyn nije imao ništa s
napadima na Francescu. Godine teška života učinile su da Walwyn postane potpuno
nesposoban za dvoličnost - čovjek je bio otvoren kao knjiga. I potpuno opijen svojom
ženom. Gyles je prepoznao znakove koji su govorili u prilog tome. Ondje gdje ni obitelj ni
društvo nisu uspjeli Walwyna promijeniti, ljubav utjelovljena u nježnoj Hettie je pobijedila.
Krivnja - ili nešto slično - natjerala je Gylesa da pozove Osberta. Upoznao ga je s
Walwynom i njegovom ženom i zadužio ga da ih preuzme na sebe i upozna ih s njegovom
majkom i ostatkom klana.
Osbertu je bilo drago što može biti od pomoći. Dok je zaštitnički uzimao svoju ženu za
ruku, Walwyn je pogledao Gylesa i s jasno vidljivom zahvalnošću kimnuo mu glavom.
Promatrajući ih kako silaze stubama, Gyles je osjetio nevjericu. Kako su mogli biti tako
nepromišljeni i potragu ne spomenuti svojim ženama. Jednostavno pitanje upućeno
Francesci, Henni ili čak Honoriji već bi ih prije tjedan dana dovelo do rezultata.
»Gylese?«
Okrenuo se, nasmiješio i pozdravio još jednog Rawlingsa.

213
 Knjige.Club Books

Francesca se do njega smiješila i šarmirala, u sebi zadivljena. Zaintrigirana. Svoj plan o

okupljanju obitelji Rawlings pokrenula je iz osjećaja dužnosti, imajući dojam da bi kao
Gylesova grofica to trebala učiniti. Sada kad je u tome uspjela, bilo je jasno da će iz ove
večeri proizići nešto mnogo moćnije i dublje od običnog druženja.
Navala osjećaja obiteljske pripadnosti, za neke ponovno otkrivenih, za neke potpuna
novost, mogla se osjetiti jasno poput plime koja je preplavljivala prostoriju. Plime u koju su
njihovi gosti uronili i pridonijeli joj srčanošću koja je sama za sebe bila poput nagrade.
»Dođi. Pođimo dolje.«
Napokon su dočekali kraj reda posjetitelja. Pogledala je Gylesa, koji je stajao do nje,
lijep poput grijeha. Uz osmijeh mu je spustila ruku na rukav; zajedno su sišli da bi se
pridružili svojim gostima - svojoj obitelji.
Neki su to primijetili i okrenuli se; drugi su ih slijedili. Vidjela je kako se smiješe, kako
podižu ruke.
Morala je suspregnuti suze kad se prostorijom prolomio spontan pljesak.
Graciozno im je svima zahvalila osmijehom, pa pogledala Gylesa u čijim se očima mogao
vidjeti neskriveni ponos.
Došli su do plesnog podija i on joj je podignuo ruku, dotaknuvši joj usnama prste.
»Sve si ih osvojila.« Gledao ju je u oči. »Kao i mene.«
Prišli su im ostali i morali su se okrenuti jedno od drugoga. Poslije, nakon razmjene
pogleda i kimanja, Gyles se odmaknuo od nje. No pobjednički osjećaj je ostao; i sve je više
rastao kako je večer odmicala, točno onako kako su se ona, lady Elizabeth i Henni nadale, u
opuštenu i vedru raspoloženju.
Gyles je krenuo među okupljene, opušteno razgovarajući, primajući nebrojene
komplimente o svojoj izvanrednoj supruzi. Napokon je pronašao Horacea, pa zatim i Đavola
i upozorio ih na Walwynovu prisutnost i na njihove pogrešne procjene o opasnosti koju je
predstavljao.
Đavao se namrštio. »Znači, sada je pitanje; ako nije Walwyn, tko je onda?«
»Upravo tako.« Gyles se osvrnuo oko sebe. »Koliko god se trudio, ne mogu sebe uvjeriti
da itko od večeras prisutnih ima želju učiniti nešto nažao Francesci ili meni.«
»Nikakvih podmuklih ili oštrih pogleda?«
»Niti jednoga. Svi izgledaju kao da im je iskreno drago što su nas upoznali.«
Đavao je kimnuo. »Osluškivao sam i promatrao i slažem se - nisam primijetio ni
najmanji znak nezadovoljstva, da loše namjere i ne spominjemo.«
Đavao je još jedanput kimnuo, pa se nasmijao i pljesnuo Gylesa po ramenu. »Otežali
smo sebi stvar. A sada smo izvisili jer ovdje nema zmaja kojega treba srediti.«
Gyles se nasmiješio. »Istina.« Pogledao je Đavola. »Kako se si vari dosad razvijaju,
pretpostavljam da bi nam bolje bilo zaboraviti na probleme i zabavljati se.«
Davao je pogledom pronašao Honoriju. Promatrala ih je kroz gomilu. »Ako ne budemo
tako postupili, samo ćemo na sebe navući inkviziciju.«
»Dakle, što je tu je. Sutra ćemo se sastati i vidjeti na čemu smo.«
Nakon toga su se razišli, Đavao da se pridruži Honoriji na drugoj strani prostorije, dok
je Gyles krenuo uokolo pronaći Francescu. Stajao je uz nju, svjestan ponosa i nečega još
važnijega, kad im je prišao zakasnjeli gost, Charles, i naklonio se.
»Sam sam.« Nasmiješio se Francesci. »Kao što znaš, ovo ne bi bilo dobro za Franni, ali ja
ovo nikako nisam mogao propustiti.«
»Jako mi je drago što si došao.« Francesca mu je stisnula ruku. »Je li Ester dobro?«
»Naravno - ostala je s Franni.«
»A Franni?«
Charlesu se pogled zamaglio. »Ona... no, teško je reći. Ponašanje joj je promjenljivo...

214
 Knjige.Club Books

ćudljivo.« Natjerao se na osmijeh. »Ali, općenito rečeno da, dobro je.«

Neka dama prišla je Francesci - još se jedanput nasmiješivši Charlesu, morala se
okrenuti od njega.
Charles je prišao Gylesu. »Ovo je izvanredan događaj. Sigurno si zadovoljan.«
»Naravno - Francesca je izvela čudo.«
»Oduvijek sam znao da će biti tako.«
»Sjećam se da si bio prilično siguran u njezine sposobnosti. Zbog toga i zbog tvojeg
mudrog savjeta prošlog kolovoza dugujem ti vječnu zahvalnost.«
»Ah, dakle.« Charles je pogledao Francescu. »Čini se da su svi donijeli ispravne odluke.«
Gyles je bio siguran kako čuje hihotanje Sudbine.
Charles se opet okrenuo njemu. »Razumjet ćeš ako ne ostanem dugo. Prekosutra se
vraćamo u Hampshire, tako da ću sutra imati puno posla.«
Gyles je osjetio olakšanje. Pružio mu je ruku. »Želim tebi, Ester i Franni sretan put, ako
se više ne vidimo prije vašeg odlaska. Ali, dok si još ovdje iskoristi to da upoznaš neke
ljude.«
»Hoću.« Charles mu je pustio ruku, oprostio se od Francesce i krenuo prema ostalima.
Gyles ga je promatrao kako odlazi. Charles mu se sviđao još otkad ga je prvi put
upoznao, ali bilo mu je drago znati da će Franni uskoro napustiti London i da će već za
nekoliko dana opet biti skrivena duboko u Hampshireu. Sada je shvaćao Charlesovu želju da
živi povučeno, daleko od očiju uglađena svijeta. Zaštićen od toga svijeta, od došaptavanja i
upiranja prstom.
Društvo nije bilo sklono osobama poput Franni. Gyles je razumio Charlesove stavove i
zbog toga ga je poštovao.
Pogledao je Francescu. I nju je shvaćao, dovoljno dobro da zna kako su njezina lojalnost
i naklonost njezin prirodni dio kojega se ne želi odreći. Dio za koji ni on neće od nje
zahtijevati da ga se odrekne. Radije joj neće ni pokušavati objasniti neobjašnjivu nelagodu
koju je osjećao prema Franni, jer ona ju je doživljavala tek kao djetinjastu, nezrelu i
pogođenu majčinom smrću.
U Franninu čudnom ponašanju bilo je još nečega - mogao se u to zakleti - pa ipak je bila
tako bespomoćna duša. Kako je mogao protiv nje išta reći?
Tijekom proteklog tjedna Francesci su sve vrijeme oduzeli planovi za ovu večer; nije se
trebao brinuti da će pokušati posjetiti Franni. S obzirom na Francescin karakter, nije
dolazilo u obzir zabraniti joj da vidi rođakinju, a uvjeravati je da to ne čini bilo je samo
gubitak vremena. Ali, Franni će uskoro otići, pa to neće ni morati spominjati niti Francescu
odgovarati od njezina društva samo kako bi otklonio svoje vrlo vjerojatno neopravdane i
potpuno neutemeljene brige.
Sjećao se Franni onakve kakvu ju je posljednji put vidio - sjetio se onog plamtećeg
pogleda njezinih svijetlih očiju - i u sebi zahvalio Charlesu što ga je oslobodio problema.
Francesca se okrenula prema njemu. Nasmiješio se kad ga je upoznala s mladom
rođakinjom kojoj je ovo bio jedan od prvih izlazaka u društvo.
Francesci je večer bila savršena i još više od toga, uspjeh koji nije pomutio nikakav
neugodan događaj. Sve je protjecalo točno po planu, a odaziv Rawlingsa premašio je njezina
najveća očekivanja.
»Nikad nisam zamišljala da će ih ovoliko doći.« Umorna, ali neizrecivo sretna, naslonila
se na Gylesa dok su, kroz sada tihu kuću nakon odlaska i posljednjih gostiju, odlazili prema
svojim odajama.
»Ja nikad nisam zamišljao da ih je toliko.« Nakratko ju je još jače obgrlio oko struka.
»Izvela si pravo čudo.«
Ona se nasmijala, odmahujući glavom. »Ne - samo sam čudu omogućila da se dogodi.

215
 Knjige.Club Books

Došli su, odazvali se - oni su bili čudo.« Sada je to shvaćala; stisnula je ruku koja ju je grlila
oko struka. »Nemaš pojma kakvi su se sve planovi stvarali - o obiteljskim proslavama, o
balovima tijekom sljedećeg vrhunca sezone. Zamisli, dvije obitelji su otkrile da su im kćeri -
obje bi u društvo trebale izići iduće godine - rođene istoga dana, tako da sada planiraju
veliki događaj.«
»Mogu zamisliti.«
Zbog načina na koji je to izgovorio zastala je pred svojim vratima i pogledala ga. »Ali, to
je baš dobro, zar ne? Dobro je da je obitelj opet na okupu, a ne više rascjepkana i
razdvojena?«
Gyles joj se zagledao u oči, pa podignuo ruku i pomilovao je po obrazu. »Da. To je
dobro.« Nije mislio da je to važno dok mu na to nije ukazala. Pogledao je prema njezinim
vratima. »A sada se riješi Millie da možemo proslaviti tvoj uspjeh kako pristoji.«
Podignula je obrve; zelene oči su joj zasjale. »Zaista?« Pogled koji mu je uputila dok je
otvarala svoja vrata bio je pravo utjelovljenje provokacije. »Kako želite, moj lorde.«

Nije bilo kako je on želio, nego kako su oboje željeli.

Zajedno su ušli u polumrak sobe, grof i grofica, ljubavnik i voljena, životni partneri. Bili
su istinski partneri, vezani silom koju ništa na svijetu nije moglo uništiti; Gyles više nije
vidio smisla u poricanju ili skrivanju toga. Izgovoriti te riječi naglas još uvijek bi mu moglo
biti teško - izvan dosega - ali ne i živjeti njihovu istinu. Ne s njome.
Ona je bila život i ljubav - njegov budući život, njegova jedina ljubav. Zbližili su se
lakoćom prakse i moć njihovih strastvenih naravi koja se među njima zrcalila sada je, kad
među njima više nije bilo nikakvih prepreka, jačala do nepodnošljivih razmjera. Svjesno je
dopustio da te prepreke nestanu - dopustio da potonu bez nelagode, bez žaljenja. Sudbina - i
ona - pokazale su mu, poučile ga da je ljubav sila koju se ne može kontrolirati, sila za kojom
je žudio i za koju je molio. Sila bez koje, nakon što je iskusio njezinu veličanstvenost, njezinu
magičnu privlačnost, više nije mogao postojati.
Postala je dio njega, sada i zauvijek. I ako je još postojao dio njega koji je drhtao od
straha zbog te spoznaje, zbog neospornog shvaćanja koliko mu ona znači i koliko mu život o
njoj ovisi, znala je to i pružala mu jedini melem koji mu je mogao donijeti mir, mogao utješiti
njegovu dušu barbara.
Uzvraćala mu je ljubav - moćnom strašću koja je u toploj tami njezine postelje gorjela
poput plamena. Plamena koji se stapao s njegovim i grijao ih, žario ih, proždirao ih.
U njezinu zagrljaju, duboko ukopan u njezino tijelo, vodio ih je zajedničkim ritmom.
Usne su im se susretale, stapale, jezici prepletali. Srca su im snažno tukla i punila se
radošću.
U životu je bilo trenutaka kada je jednostavnost posjedovala veću moć od brižno
skovanih planova. Kad je izravan, neskriven čin razbijao predrasude i rezao do samog srca
istine. I tako su se oni voljeli - izravno, jednostavno, bez želje da zaštite svoja srca, bez
ustručavanja koje bi im duše držalo razdvojene.
Kad su se u čvrstom stisku sunovratili u bezdan, u provaliju stvaranja, jedini zvuk koji
su oboje mogli čuti bili su otkucaji njihovih srca.

Trgnuli su se, razdvojili, pa se opet zajedno sklupčali u tami. Gyles je posegnuo i navukao
preko njihovih sve hladnijih tijela satenski pokrivač. Srušio se nazad na nagomilane jastuke
i privukao Francescu u naručje, priljubio njezine tople obline uza se.
Nakon nekog vremena se protegnula, polako poput mačke i jednako tako gipka, a zatim
se okrenula i ovila mu ruke oko vrata. »Tako sam zadovoljna.«
Njezino predenje mu je zagrijalo dušu. Prepoznao je dvoznačnost njezinih riječi. »I
trebala bi biti.«

216
 Knjige.Club Books

Nije govorila o zabavi; tiho hihotanje mu je to potvrdilo. »Pretpostavljam da bismo se

trebali naspavati.«
»Trebali bismo.« Protezala se - trebao joj je počinak. »Ne treba biti pohlepan. Pred
sobom imamo cijeli život.«
»Aha.« Ugnijezdila mu se glavom na rame.
Već sljedećeg časa je spavala.
Cijeli život. Gyles je osluškivao njezino tiho disanje. Zatim je i sam zatvorio oči i usnuo.

217
 Knjige.Club Books

Dvadeset prvo poglavlje

ajdemo! Zakasnit ćemo.«

H »Glupost.« Francesca je smiješkom smirila Osberta dok joj je Irving pomagao navući
ogrtač.
»Tek je tri. Lady Carlisle nas neće očekivati ovako rano.«
»Neće, je li?« Osbert je s odobravanjem prešao pogledom po Francescinu novom
zelenom vunenom kaputu s ovratnikom od baršuna i odgovarajućim mufom, također od
baršuna. »Baš vam pristaje. Gdje sam ono bio? Oh, da. Njezino gospodstvo i sve njezine
gošće jedva će čekati čuti o prethodnoj večeri. Kako je prošao Veliki eksperiment s
Rawlingsima.«
»Eksperiment?« Snažno kucanje na vratima natjeralo je Francescu da pogleda u tom
smjeru. Vidjela je kako Irving prima neku poruku.
Spustivši poruku na pladanj, Irving ju je donio njoj.
»Gospoja, mladić kaže da je to od vaše rođakinje. Nije očekivao odgovor.«
»Od Franni?« Francesca je otvorila poruku. Pročitala ju je; osjećaji su joj se naglo
promijenili od onog unutarnjeg zadovoljstva koje ju je cijeloga dana grijalo - radosti jer je
ljubav koju je oduvijek trebala, ljubav koja će potrajati cijeloga života, napokon njezina - do
velike zabrinutosti. Ta promjena i hladna realnost naglo je poput noža sasjekla topli svijet
njezine potpune sreće.
Kratka poruka bila je ispisana Franninim nespretnim rukopisom. Spustivši papir,
Francesca je pogledala Osberta. »Ne mogu na popodnevni čaj kod lady Carlisle. Molim te,
prenesi joj moje isprike.«
Zatim se okrenula Irvingu i u žurbi rekla: »Neka dovedu moju kočiju. S dva pratitelja, po
običaju.«
»Čekaj čas!« Osbert je uskočio nakon što se Irving naklonio i otišao. »Kamo to ideš?«
Francesca je pogledala poruku. »U crkvu sv. Margarete u Cheapsideu.«
»Što?«
»Osberte, moram ići - Franni kaže da odmah dođem. Neće moći dugo čekati. Mogu to
shvatiti. Sigurno je izišla u šetnju s Ginny...«
»Ne u Cheapside. To nije mjesto kamo dame odlaze u šetnju.«
»Svejedno, Franni je ondje i s njome će biti njezina sluškinja, a napokon, to je ipak
crkva. Bit ćemo potpuno sigurne. A vodim i pratnju.«
»Vodiš mene sa sobom.«
»Ne.« Francesca je položila ruku na njegovu. »Ne usuđujem se. Franni kaže da mi mora
reći nešto o Ester, da je bolesna, ali da to skriva - moram otkriti što Franni zna. A neće mi to
reći budeš li sa mnom.«
Prišao im je Wallace. »Kočija stiže, gospoja. Ako mogu biti tako slobodan, bilo bi
najbolje da gospodina Rawlingsa povedete sa sobom.«
Francesca je odmahnula glavom. »To je nemoguće i nepotrebno. Idem u crkvu sastati se
s rođakinjom i razmijeniti nekoliko riječi. Obećavam da neću ići nikamo drugamo.« Pred
ulaznim vratima začuo se topot kopita; ona se brzo okrenula. »Vratit ću se čim budem
mogla.«
»Francesca!«
»Gospoja, ako mogu predložiti...«
Francesca je izletjela iz kuće. Osbert i Wallace su krenuli za njom. Wallace je zastao na

218
 Knjige.Club Books

vrhu stuba, vidljivo zabrinuto promatrajući kako Francesci pomažu ući u kočiju. Osbert nije
bio tako suzdržan; otpratio je Francescu do kočije, usput joj držeći propovijed.
Kad su se vrata zatvorila, a on i dalje ostao stajati na pločniku, oštro ju je pogledao.
»Gylesu se ovo neće svidjeti.«
»Vjerojatno neće«, odgovorila je Francesca, »ali vratit ću se prije nego što dozna da sam
otišla.«
Kočija se zaljuljala, pa krenula. Osbert je napeto promatrao kako odlazi. »Žene!«
Diskretno nakašljavanje iza leđa natjeralo ga je da se okrene. Wallace ga je pogledao u
oči. »Ako smijem predložiti, gospodine... gospodar je prilično iskusan u odnosima sa
ženama.«
»Da, znam. Paklenski mudar u sedlu i sve to, ali kakve to veze ima s... oh.«
»Upravo tako, gospodine. Vjerujem da se njegovo gospodstvo trenutačno nalazi u
White’su. Naravno, vi onamo možete bez problema ući i pojasniti mu složenost ove
situacije.«
Osbert se namrštio, promatrajući zavoj iza kojeg je kočija nestala. »Učinit ću to. U White
su, kažete?«
»Upravo tako, gospodine.« Wallace je revno mahnuo rukom. »Evo, tu je kočija za
najam.«

Plativši vožnju, Osbert se okrenuo od kočijaša i prišao Gylesu, koji je upravo sišao stubama.
Gyles se namrštio. »Mislio sam da si ovog popodneva u Francescinoj pratnji.«
»To sam i ja mislio.« Uz pristojan naklon Đavolu, koji je stajao odmah iza Gylesa, Osbert
se požalio: »Otišla je u neku prokletu crkvu u Cheapsideu.«
»Što?«
»Tako sam i ja reagirao. Rekao sam joj da to nije mjesto za nju. Kao i Wallace - ili je
barem pokušao...«
»Zašto je otišla onamo?«
»Dobila je poruku od svoje rođakinje. Ona - rođakinja - rekla je da ima Francesci nešto
reći o nekoj osobi imena Ester. Francesci se izgleda činilo posve normalnim što ju je
rođaldnja pozvala da se nađu u crkvi sv. Margarete u Cheapsideu. Nije mi dopustila da
pođem sa njome - rekla je da će rođakinja vikati, ili takvo što...«
Gyles je uhvatio Osberta za ruke; jedva se uspio obuzdati da ga snažno ne protrese. U
njemu se gomilao onaj poznati crni strah čiji pipci su mu počeli stezati grudi. »Je li otišla
kočijom?«
Osbert je kimnuo. »I s dva pratitelja. I s još jednim pomoćnikom na krovu.«
»Dobro.« Gyles je pustio Osberta. Đavao je sišao sa stuba i pridružio im se. Gyles je
pogledao Đavola, pa odmahnuo glavom. »Pošla je s pratnjom, ali...« Znao je da joj prijeti
opasnost. Stvarna opasnost. Pomislio je na Franni i krv mu se sledila. »Ne sviđa mi se ovo.«
»Ni meni. Kao što se nije ni Wallaceu svidjelo«, potvrdio je Osbert.
»A ne sviđa mi se ni spominjanje Cheapsidea.«Đavao je upitno pogledao Gylesa. »Ti
odlučuješ.«
Gyles je razmislio. »Osberte - nađi nam kočiju. Ti i ja idemo u Cheapside.«
»Izvrsno!« Osbert je otrčao.
Đavao je podignuo obrve. »A ja?«
»Trebam nekoga tko će Francescinu stricu prenijeti jasnu i razumljivu poruku.«
»Ah, shvaćam.« Đavao je pogledom pratio Osberta. »Charlesu Rawlingsu?«
»Da. On i ostali odsjeli su u Bertram’su u Ulici Duke. Rekao je da će biti zaposlen
pripremama za sutrašnji odlazak, ali mora doći u Cheapside, u sv. Margaretu. Kaži mu da je

219
 Knjige.Club Books

Franni ondje.«
»Francescina rođakinja?«
»Da. Ne znam što se događa - što je Franni namjerila - ali...« Svi nagoni u njemu su
vrištali. Gyles se zagledao u Đavolove zelene oči. »Možeš li se pobrinuti da Charles dobije
poruku?«
»Naravno. A onda?«
»Samo to.« Gyles je kratko oklijevao, pa dodao: »Što god se poslije dogodilo, mislim da
bi bilo najbolje zadržati to unutar obitelji.«
Đavao ga je odmjerio pogledom, pa kimnuo i potapšao Gylesa po leđima. »Pobrinut ću
se da poruka bude žurno isporučena.«
Đavao je krenuo prema Ulici Duke, udaljenoj dva bloka kuća. Gyles je pošao prema
kočiji u kojoj ga je čekao Osbert.
»Sv. Margareta u Cheapsideu«, zapovjedio je Gyles kočijašu. »Što brže možete.«

Francesca je sjedila na kožnom sjedalu svoje kočije dok se ova ljuljajući kotrljala ulicama.
Iza prozora polako se počela spuštati tama. Prepoznavala je velike kuće niz Strand, a zatim
se kroz Fleet ulica suzila. U jednom trenutku kočijaš John je zaustavio kočiju, a njegov
pomoćnik je pohitao oko nje, paleći noćne svjetiljke. Zatim je kočija krenula dalje, usporivši
kad su se konji počeli uspinjati uzbrdo prema katedrali sv. Pavla, a zatim su im kopita
počela opet jače odzvanjati od kamenih pročelja kad su s druge strane krenuli nizbrdo, u dio
Londona koji Francesca dotad nikad nije vidjela.
Uskoro su pramenovi magle počeli širiti svoje blijede prste po prozorima. Cesta se
primaknula rijeci; magla je postala gušća, a trgovine i gostionice zaogrnute u sumporastu
tminu.
Francesca se namrštila; u njoj su počeli toliko jačati trnci nelagode i ružnih
predosjećaja da ih više nije mogla ignorirati. Zašto je Franni izabrala ovakvo mjesto? Osbert
je imao pravo - Ginny nikad ne bi Franni povela ovamo u šetnju. Hladnoća se izvana probila
u kočiju; Francesca je osjetila kako joj se niz kralježnicu spuštaju ježurci.
Nešto definitivno nije bilo u redu.
Ali što, to može otkriti jedino ako nastavi dalje i susretne se s Franni. Čak i ovdje
unutrašnjost crkve bit će sigurna, a uza se je imala i četiri snažna muškarca.
Cesta se suzila. Kako je postajala neravnija, kočija je počela poskakivati dok je ona
pokušavala smisliti kako odraditi predstojeći susret, kako svima na najbolji način zajamčiti
sigurnost - Franni, Ginny i samoj sebi - a da pritom ne izbaci Franni iz takta.
Gradska zvona upravo su odzvonila četiri sata kad je kočija usporila i napokon stala.
Kočija je poskočila kad su kočijaški pomoćnik i sluge sišli, a zatim su se otvorila vrata.
»Gospoja?«
John je kočiju zaustavio uz nadsvođeni ulaz u crkveno dvorište. Francesca je ispružila
ruku; jedan od slugu joj je pomogao sići. Stube su vodile do staze koja je prolazila grobljem
crkve. Francesca je pogledom proučila tamni obris crkve, jedva vidljiv u mraku, a zatim se
osvrnula.
»Ti.« Domaknula je kočijaškom pomoćniku. »Ostani ovdje s Johnom. Vas dvojica«,
pokazala je na sluge, dvojicu krupnih i ohrabrujuće snažnih muškaraca, »dođite sa mnom.«
Nisu dovodili u pitanje njezine odluke. Jedan sluga je otvorio vrata crkvenog dvorišta i
ušao unutra. »Oprostite mi, gospoja, ali mislim da bih ja trebao krenuti prvi.«
Francesca je kimnula glavom. Što je Franni bilo na pameti?
Je li uistinu bila ovdje?
Barem na to je dobila odgovor kad su prišli bliže crkvi. Veći dio građevine bio je u
potpunoj tami, ali na bližem kraju poprečne lađe sjalo je svjetlo. Treperava svjetiljka

220
 Knjige.Club Books

osvjetljavala je kapelicu; Francesca je razabrala kako se unutra kreće neki lik. Prozori su bili
mutni i urešeni vitrajima; nije kroz njih mogla jasno vidjeti, ali ipak je prepoznala ukočen lik
koji je unutra hodao.
»To je moja rođakinja.« Osvrnula se uokolo. »Kako ću ući unutra?«
Kapelica nije imala vanjskih vrata; krenuli su uz debele zidove od sivog kamena prema
vratima što su vodila u crkvu. Bila su odškrinuta. Francesca se okrenula natrag, domahnuvši
slugama da stanu. Zastala je uza zid deset koraka od vrata. »Morat ćete čekati ovdje. Moja
rođakinja je malo zaostala. Neće htjeti razgovarati ako uz mene vidi nepoznate muškarce.«
Sluge su razmijenili poglede. Onaj koji je predvodio promeškoljio se. »Ali, gospoja,
nama je zapovjeđeno da vas uvijek imamo na oku.« Zagledao se u maglom ogrnutu tamu. »I
nadohvat ruke, posebno na ovakvim mjestima.«
Francesca je odmahnula glavom. »Ja idem unutra, ali vi nećete. Odavde možete
nadzirati vrata i paziti da nitko drugi ne uđe. Za svaki slučaj ću vrata ostaviti otvorena, tako
da vas mogu dozvati.« Podignula je ruku da spriječi bilo kakve prosvjede. »Tako ćemo
postupiti. Ostanite ovdje.«
Odlučnim korakom zaputila se prema crkvenim vratima, još jedanput provjerivši
poštuju li njezinu zapovijed. Brz pogled s vrata to joj je potvrdio; obojica su ostali čekati,
ramena ovijenih maglom. Francesca je ušla u crkvu.
Bila je stara - prastara. I veoma hladna, kao da je ta hladnoća izvirala ravno iz samog
kamena od kojega je bila sagrađena. Francesca je obuzdala drhtaj, sretna što na sebi ima
ogrtač i muf. Jedino svjetlo bio je onaj udaljeni sjaj koji se širio iz kapelice.
Podne kamene ploče bile su jako pohabane. Kako bi se to skrilo, preko prostirke od
rogoza bile su prostrte izlizane staze. Francesci su noge propadale u tu podlogu dok je
hodala niz mračnu crkvenu lađu, a zatim skrenula lijevo. Kapelicu je djelomice skrivao
težak, sjenoviti izrezbareni zaslon. U njemu su na obje strane bila načinjena dva nadsvođena
prolaza. Francesca je krenula prema onom lijevom, najjače obasjanom svjetlom svjetiljke.
Zastala je u njemu. Franni je hodala pred oltarom na kojem je stajala jedna jedina
svjetiljka.
Francescu je preplavilo olakšanje. Franni je na sebi imala težak ogrtač pod kojim joj se
u hodu tek nazirala haljina, a zabačena kapuljača dopuštala je svjetlu da joj obasja ravnu
kosu, podignutu uobičajeno u labavu punđu na zatiljku. Francesca je zakoraknula naprijed.
»Franni?«
Franni se munjevito okrenula, širom otvorenih svijetlih očiju, a zatim se pribrala,
uspravila i nasmiješila. »Znala sam da ćeš doći.«
»Naravno.« Pet redova kratkih klupa pružalo se niz bočne zidove kapelice. Sve su bile
prazne. Krenuvši niz prolaz između njih, Francesca je pogledom istražila područje oko
oltara.
»Gdje je Ginny?«
»Nisam je trebala - ostavila sam je u hotelu.«
Francesca je zastala. »Došla si sama?«
Franni se zahihotala, pognula glavu, pa odmahnula njome, pogledavajući Francescu
ispod trepavica. »Ne. Oh, ne.«
Francesca je ostala stajati na istom mjestu, uz drugi red klupa. Zagledala se u Franni, u
njezine čudnim sjajem ispunjene oči, slušajući njezino piskutavo hihotanje. Niz leđa joj se
počeo spuštati ledeni strah. »Franni, trebale bismo poći. Moja kočija čeka.« Ispružila je ruku,
dozivajući je. »Dođi. Ti se voliš voziti kočijama.«
Franni se nacerila. »Volim. Da, volim. I uskoro ću se mnogo više voziti kočijama
uokolo.« Ispod nabora ogrtača izvukla je pištolj i uperila ga u Francescu. »Kada tebe više ne
bude.«
Francesca se zagledala u pištolj, u crni otvor njegove cijevi. Strah joj je stegnuo srce.

221
 Knjige.Club Books

Ona o oružju nije znala ništa, a Franni je njime bila fascinirana; voljela je slušati pucnjeve.
Francesca nije imala pojma zna li Franni kako napuniti i zapeti pištolj, ni je li ikad iz njega
pucala, pa ipak, dugačka cijev bila joj je uperena ravno u grudi. Franni je čvrsto objema
rukama držala pištolj.
Neki tihi zvuk natjerao ju je da se pribere i ublažio stisak zaprepaštenja koje ju je
obuzelo. Francesca je shvatila da je potpuno prestala disati. Duboko udahnuvši, podignula je
pogled do Frannina lica.
Opet joj je zastao dah. Njoj je lice bilo pobjednički odlučno, a oči ozarene neskrivenom
namjerom.
»Znaš, sve sam shvatila.«
»Što si to shvatila?« Francesca se jedva obuzdala da to mirno izgovori. Da je vrisnula,
bila bi mrtva prije nego što bi sluge dotrčali do nje. Okrenuti se i potrčati polučilo bi jednak
rezultat. »Ne razumijem.«
Razgovarati - odugovlačiti. To joj je bila jedina opcija. Sve dok je još živa, nada postoji -
dalje od toga nije mogla sagledati. Jedva je mogla povjerovati da stoji ovdje, razgovarajući s
Franni preko cijevi pištolja. »O čemu to govoriš?«
Izraz Frannina lica postao je prepredeno snishodljiv. »Bilo je tako očito, ali ti to nisi
vidjela, a nije bilo razloga da ti ja kažem - ne dosad. Shvaćaš, on se tobom oženio zbog tvoje
zemlje. Ja nisam imala pravih posjeda, a on je tu zemlju morao dobiti - sada to jasno vidim.
Ali, upoznao je mene i zaljubio se u mene - zašto bi se inače vraćao da drugi put sa mnom
razgovara? A tebe čak nije ni želio vidjeti.«
Francesca je zurila u nju. »Gyles?«
Franni je kimnula, još uvijek podmukla i sve samouvjerenija. »Gyles Rawlings. To mu je
ime. Ne Chillingworth - on je grof.«
»Franni, to je ista osoba.«
»Ne, nije!« Franni se namrštila. Ruke su joj se stegnule oko pištolja - nije ni najmanje
zadrhtao. No osjećaj drvenog rukohvata u rukama kao da joj je davao sigurnost. Napetost je
postupno popustila; Franni je spustila ramena. »Ti ne razumiješ. Gyles želi oženiti mene -
nema svrhe da me pokušavaš razuvjeriti, jer ja znam! Znam kako se to radi - čitala sam u
knjigama. Šetao je sa mnom i pristojno slušao - tako gospoda pokazuju svoje zanimanje.«
Mračnog izraza lica, Franni se namrštila na Francescu. »Možeš me prestati uvjeravati da
sam u krivu. Ti nisi vidjela Gylesovo lice kad se okrenuo i pogledao me neposredno prije
nego što ti se pridružio pred oltarom.«
Nije, ali Francesca je to mogla zamisliti - mogla je zamisliti kako je ostao zbunjen,
njegovu trenutačnu nevjericu, užas spoznaje. Gyles je vjerovao da se ženi Franni - mogla se
prisjetiti trenutka kad se zagledao u njezinu rođakinju, da bi zatim vratio pogled na nju.
Franni je kimnula. »Gyles je htio oženiti mene, ali grof je morao oženiti tebe jer si ti
imala zemlju.«
Čeljust joj se stegnula, svijetle oči zažarile. »Djed je bio budala! Rekao mi je da sličim
njemu i da će se pobrinuti da ja dobijem najbolji dio nasljedstva, a ne ti, jer ti si bila đavolski
izrod. I zato je promijenio oporuku i moj je tata naslijedio Rawlings Flail. Ali, djed je bio glup
- najbolji dio nasljedstva bio je taj smiješni komad zemlje koji si ti dobila!« Iz očiju joj je
sukljao plamen. »Trebao je biti moj!« Franni se nagnula naprijed. »I bio bi moj da nije bilo
tebe.«
Francesca ništa nije rekla. Unatoč Franninim naklapanjima, cijev pištolja i dalje joj je
bila uperena u grudi. Osjećala je slabost, a hladnoća i zaprepaštenje su je potpuno umrtvili;
odjednom je postala svjesna onog drugog života - tako dragocjenog života - koji je nosila u
sebi. Polako ispruživši ruku, čvrsto se uhvatila za naslon klupe do sebe.
»Za sve je kriv djed, ali on je mrtav pa mu to ne mogu ni reći...«
Franni je i dalje divljala, proklinjući Francisa Rawlingsa, čovjeka po kojem su obje

222
 Knjige.Club Books

dobile ime.

Bilo je to najdulje putovanje koje je Gyles ikad doživio. Francesca je bila u opasnosti; znao je
to s takvom sigurnošću da to nikako nije mogao zanijekati. Možda je i bio naraštajima
udaljen od svojih barbarskih predaka, ali neki instinkti su ostali, usnuli, ali ne i mrtvi.
Dok je unajmljena kočija jurila Cityjem, pa prošla pokraj sv. Pavla, borio se ostati
usredotočen, zanemariti bojazni da bi se Francesci moglo dogoditi neko zlo. Bude li o tome
razmišljao, bude li priznavao razloge postojanja tog mračnog straha i time mu potvrđivao
opravdanost, dopustio bi mu da mu opsjedne misli, bit će osuđeni na propast - i ona i on. S
time se barbar u njemu nije mogao suočiti, nije to mogao otrpjeti.
Usredotočio se na to da će, kad jednom bude uz nju, biti sigurna. Mogao ju je spasiti i to
će i učiniti. Već je to dvaput učinio. Uopće nije bilo u pitanju - ni u njegovu umu, ni u srcu,
čak ni u duši - da će je spasiti. Što god trebalo, on će to učiniti. Što god se od njega tražilo, on
će to pružiti.
Klopoćući, ušli su u Cheapside. Kočijaš se pokazao vraški dobrom vozačem koji se,
prosipajući sve kletve, s uspjehom probijao zavojitim uličicama. Do odredišta su stigli u
rekordnom vremenu; premda se cesta suzila toliko da je jedva jedna kočija mogla njome
proći, kočijaš je pucketao bičem i tjerao konje naprijed.
»Daj mu obilnu napojnicu i kaži mu da čeka«, rekao je Gyles kad je bjesomučna jurnjava
napokon završila. Osbert je cijelim putem šutio; sada je samo kimnuo glavom dok je Gyles
mrgodna lica otvarao vrata. Bio je vani i prije nego što se kočija zaustavila.
Kočijaš John čekao je pokraj njihove gradske kočije.
»Hvala Bogu, moj lorde. Njezino gospodstvo je ušla u crkvu prije dvadeset minuta.
Rekla nam je da čekamo ovdje. Povela je sa sobom dvojicu slugu - Colea i Nilesa. Mislim da
su ondje gore«, John je pokazao prema maglom prekrivenom crkvenom dvorištu, »ali nisam
siguran. Nismo željeli vikati.«
Gyles je kimnuo. »Osberte, pođi sa mnom. Johne - ti čekaj ovdje. Uskoro će doći
gospodin Charles Rawlings - odmah ga pošalji u crkvu.«
Gyles je otvorio vrata crkvenog dvorišta i uspeo se puteljkom s Osbertom za petama.
Obojica su nakon nekog vremena usporili kad su malo dalje lijevo kroz gustu maglu ugledali
svjetlo kako treperi kroz prozore kapelice. Gyles je pogledao unutra. Mogao je razaznati
jedan lik, ali nije mogao vidjeti pojedinosti.
»Francesca?« šapnuo je Osbert.
Na koncu je odlučila kosa. »Ne. Mislim da je to Franni.« Činilo se da stoji mirno. Gyles je
nastavio hodati.
Upozoreni njihovim koracima, iz magle su se stvorili Cole i Niles.
»Njezino gospodstvo je unutra, moj lorde - rekla nam je da čekamo ovdje. Ostavila je
vrata otvorena, tako da je možemo čuti ako bude zvala.«
»Jeste li išta čuli?«
»Samo udaljeni razgovor - nismo mogli ništa razabrati.«
Gyles je kimnuo. »Ostanite ovdje. Kad stigne gospodin Charles Rawlings, uputite ga
unutra. Kažite mu da bude što tiši, barem dok ne otkrijemo što se događa.«
Ljudi su se odmaknuli. Pokazavši Osbertu da ga slijedi, Gyles je ušao u crkvu. Debeo
tepih im je prigušio korake, što im je bilo od pomoći. Brzo je krenuo prema mjestu na kojem
je treperavo svjetlo dopiralo iz bočne kapelice.
Prišavši bliže, Gyles je čuo Frannin glas.
»Mislila sam da voli mene, ali sigurno nije! Tebi je dao najbolje nasljedstvo premda tebe
nikad nije ni vidio!«
»Franni...«

223
 Knjige.Club Books

»Ne - ne pokušavaj se sa mnom prepirati! Ljudi mi uvijek govore kako ne razumijem, ali
ja razumijem! Razumijem!«
Još uvijek u sjenama, Gyles je prišao mjestu s kojega je mogao pogledati kroz prolaz - i
sledio se. Podignuo je ruku da zaustavi Osberta, koji je išao za njime. »Franni je ovdje s
Francescom.« Izgovorio je to veoma tihim glasom, tako da ga je samo Osbert mogao čuti.
»Franni stoji pred oltarom, na prvoj stubi. Francesca se nalazi uz drugu klupu posred lađe.«
Gyles je kratko udahnuo, pa u jednom dahu izgovorio: »Franni drži pištolj uperen u
Francescu.«
Osbert nije rekao ni riječi. Zagledan u prizor pred sobom, Gyles je promrmljao: »Ostani
ovdje i ne pokazuj se. Franni je napeta - prestrašit će se ako te ugleda - tebe ne poznaje. Ne
želimo je uznemiriti i natjerati da povuče otponac.« Gyles je oblizao usne. »Zasad samo ja
ulazim. Ostani ovdje, izvan vida, ali nađi položaj s kojega možeš promatrati i svjedočiti
svemu što se događa. Samo nemoj da te ona vidi.«
Osjetio je da Osbert potvrdno kima. Osbert mu nije bio idealan sekundant, ali dosad se
dobro držao. Nepomičan poput kipa, Gyles je nastavio slušati Frannina naklapanja.
»Ja znam istinu. Gyles voli mene - mene! - ali morao je oženiti tebe da bi dobio zemlju.
Sada kad je ima, oženio bi me kad bi mogao, ali ne može.« Franni je zastala; nije skidala
pogled s Francesce. »Ne dok si ti živa.«
Franni se glas stišao. »Naravno, on bi te trebao ubiti - to bi trebao on učiniti - svima je
to jasno. Ali, previše je plemenit, previše meka srca.« Franni se uspravila i isturila bradu.
»Zato ću te ja ubiti za njega, a nakon toga ćemo se ja i on vjenčati, baš kao što smo oduvijek
željeli.«
Glas joj je postao monoton, kao da nekome pripovijeda priču za laku noć.
»Franni.« Francesca je ispružila ruku. »Ovo neće uspjeti.«
»Hoće, hoće, hoće!« Franni je udarila nogom o pod. Francesca se trgnula. Pištolj se nije
ni pomaknuo dok je nastavljala s novom tiradom o tome kako svi misle da je ona
bespomoćna.
Gyles je u sebi pomislio kako on više neće ponoviti takvu pogrešku. Vidio je kako
Francesca podiže ruku i pokušava nešto reći - bujica Franninih riječi ju je utišala.
Želio je Francesci dati do znanja da je ovdje, da je ohrabri kako ne bi učinila nešto
ishitreno. Nije mu bilo lako skrenuti pažnju s Franni - nagon star koliko i vrijeme tjerao ga je
da se usredotoči na nju - ali ipak je prebacio pogled na svoju ženu i zadržao ga ondje. Znao
je kad je Francesca shvatila. Malo je podignula glavu, pogledala ustranu kao da ga svojim
osjetilima traži, a zatim se uspravila i odmaknula ruku od klupe.
»Zato ću se za sve pobrinuti na svoj način.« Franni je mahnula pištoljem, ali ga je odmah
vratila natrag i opet uperila u Francescu.
Francesca je prekrižila ruke na trbuhu - Gyles je odjednom shvatio da je to nagonski
potez, urođeni pokušaj zaštite njihova nerođenog djeteta.
»Dakle.« Inače blag glas njegove žene zvučao je napeto. »Što ćeš učiniti? Zar ćeš me
ovdje ustrijeliti - u crkvi?«
Frannin osmijeh bio je podrugljiv, okrutan. »Ne - ovo je tatin pištolj i moram ga vratiti.
Više bih voljela da ne miriše na barut. Upotrijebit ću ga ako budem morala, ali smislila sam
bolji plan.« Osmijeh joj je postao hladniji, oči praznije. »Mnogo bolji plan. Ti ćeš nestati.«
Franni je odjednom pogledala desno od Francesce, u dio kapelice utonuo u duboku
tamu. »Ovi ljudi će te odvesti.«
Francesca je pogledala u tom smjeru. Tri muškarca istupila su naprijed; toliko je bila
usmjerena na Franni da njih dotad uopće nije primijetila. U glavi su joj odzvanjale riječi
kočijaša Johna: dva krupna muškarca i jedan mršavi. John je opisivao razbojnike koji su
napali njezinu kočiju. Jesu li ovi ljudi samo slučajno odgovarali tom opisu?
Sva trojica su zurili u nju; jedan je oblizao usne. Francesca je osjetila kako joj se oči

224
 Knjige.Club Books

žare; borila se protiv nagona da ustukne. Muškarci su primijetili njezinu reakciju; nacerili su
se i prešli na drugu stranu klupa, snažnih ruku spuštenih niz tijelo, otvarajući i stišćući šake
kao da jedva čekaju dočepati je se.
Strah je obuzeo Francescu, prožimajući je ježurcima. Dah joj je zastao u grudima.
Učinilo joj se da je Gyles blizu, ali je li doista bilo tako? Vani je imala sluge... s tom pomišlju
došla je i spoznaja da je ovo crkva. Morat će postojati vrata koja vode iz sakristije, vjerojatno
na suprotnoj strani crkve od one na kojoj su čekali njezini sluge. Crkva je stajala na uglu -
neodređeno se sjećala uličice koja je prolazila iza groblja. U ovoj magli možda je potpuno
skrivena i nitko od slugu njezina muža neće za nju znati.
»Ne. To neće uspjeti.« Jedino se toga dosjetila.
»Da, hoće.« Franni nije prestajala kimati glavom; u rukama je i dalje mirno držala
pištolj. »Ovi ljudi će te držati kod sebe, a kada rodiš, donijet će bebu meni, a s tobom mogu
činiti što žele. To se jedino čini ispravnim. Napokon, Gyles te neće željeti - imat će mene.
Dotad će te već i zaboraviti.«
Francesca se okrenula da pogleda Franni, nagonski čvršće rukama pritišćući trbuh u
kojem je nosila dijete. Kako je Franni znala? A tada je shvatila. Franni nije znala - imati bebu
nakon vjenčanja bilo je ono što se događalo u knjigama.
»Sve sam isplanirala. Ester mi je rekla da bi bilo najbolje kad ne bih imala svoje djece i
zato ću odgojiti tvoju bebu i tebe više neće biti, pa će Gyles oženiti mene i bit ću lady
Chillingworth.«
»Ne, Franni - neće se tako dogoditi.«
Franni je glasno uzdahnula i podignula pogled. Pištolj joj je zadrhtao u rukama, ali
odmah se pribrala. Zatim se nasmiješila, tako slatko, tako sretno da bi Francesca najradije
zaplakala.
»Došao si.«
U Franninu glasu jasno se osjećala toplina, kao što je bila jasno vidljiva i promjena
njezina ponašanja. Zadovoljan što je prihvatila njegovo pojavljivanje, Gyles joj je prišao.
Pogledom je presjekao onu trojicu - bilo je to dovoljno da odmah ustuknu.
»Da, Franni. Ovdje sam.« Kratko je pogledao Francescu. »Sjedni.« Poslušala ga je,
sručivši se na klupu. Prošavši pokraj nje, zastao je pred Franni, točno između nje i
Francesce. »Daj mi taj pištolj.« Gyles je zapovjednički pružio ruku.
Opijena, oduševljena što ga vidi, Franni je popustila stisak - ali onda joj se pogled
odjednom izoštrio. Opet je čvrsto ščepala pištolj i naglo uzmaknula ustranu kako bi joj
Francesca opet bila u vidnom polju. Oštro je pogledala Gylesa, pokušavajući mu pročitati
izraz lica. »Neeee!« Izgovorila je to tiho, dubokim tonom, prkosno. Pogled joj je lutao
između njega i Francesce. Pištolj je opet bio uperen u Francescine grudi. »A bio si tako
plemenit. Viteški. Vi, ljudi - dođite ovamo i svežite ga!«
»Ne bih vam savjetovao da to pokušavate.«
»Ne slušajte ga!« Franni su oči bljesnule; čeljust joj se stegnula. »On je tek plemeniti
vitez. On je grof — grofovi moraju biti takvi. Mora reći da ne želi njezinu smrt jer mu je ona
žena. Osjećat će krivicu ako kaže istinu, ali istina je da je želi mrtvu kako bi se mogao
vjenčati sa mnom jer on voli mene. Mene!« Sirom otvorenih očiju unezvijereno je pogledala
ljude. »A sada dolazite ovamo i svežite ga!«
Ljudi su se počeli s nelagodom komešati. Onaj mršavi je pročistio grlo. »Kažeš da je
lijepa dama njegova žena — i da je on grof?«
Gyles je pogledao ljude. »Koliko vam ona plaća?«
Oni su ga oprezno odmjerili. »Obećala nam je stotinu, tako je«, rekao je mršavi. »Ali
dosad je platila samo jednu gvineju.«
Gyles je posegnuo u džep, izvadio kutijicu s posjetnicama, pa na njezinoj poleđini nešto
napisao. »Evo.« Spremio je olovku i kutijicu i ispružio ruku s posjetnicom. »Odnesite ovo na

225
 Knjige.Club Books

adresu koju sam napisao i gospodin Waring će svakome od vas dati po sto funti.«
»Ne!« vrisnula je Franni.
Ljudi su pogledali nju, pa Gylesa. »Kako znamo da će biti tako?«
»Ne znate, ali ako ne uzmete posjetnicu i ne otiđete sada, mogu vam jamčiti da nećete
dobiti ništa - i ako još uvijek budete ovdje kad budem slobodan, predat ću vas straži na
ispitivanje o nedavnom napadu na kočiju u šumi Highgate.«
Jedan od debljih se pokrenuo, pogledao kompanjone i pohitao između klupa. Uzeo je
posjetnicu, namršteno provjerio što piše, pa pogledao svoje drugove. »Ekipa - idemo.«
Sva trojica su se okrenuli i odjurili kroz drugi prolaz iz kapelice.
»Ne, ne, ne, ne, neeee!« Franni je počela zavijati. Škrgutala je zubima, udarala nogama o
pod i počela uzmicati sve dok nije došla do oltara. Divlje je mahala glavom; njihao joj se i
pištolj u ruci, ali ona ga je čvršće uhvatila, usmjerila prema Francesci, naciljala...
Gyles je gurnuo prednju klupu naprijed i ispriječio se ispred Francesce. »Franni! Dosta.
Stvari se neće završiti onako kako si ti mislila.«
»Da, hoće! Da, hoće!«
Sa srcem u grlu, Francesca je ustala. »Franni...«
Gyles je okrenuo glavu. »Sjedni dolje!«
Francesca ga je poslušala. Natjerala je sebe da ga posluša. Franni je imala samo jedan
pištolj, jedan hitac. Bolje je da se on suoči s tim jednim hicem nego ona - znala je da on tako
misli. Nije to odobravala, ali... više nije bila u položaju misliti samo na sebe. Zato je ostala
nepomično sjediti, stišćući šake u krilu. Slušala je kako Gyles smireno govori, kao da Franni
nije bila na samom pragu histerije, s napunjenim pištoljem u rukama.
»Slušaj me, Franni.« Gyles je prekinuo Frannino zavijanje. »Znam da si se trudila postići
svoj cilj. Želim da mi kažeš što si sve učinila. Jesi li ti vezala remen preko staze gore u
Lambournu?«
Francesca se namrštila.
»Jesam, ali nije uspjelo. Nije pala s konja i poginula.«
»Nije.« Gyles je uhvatio Frannin pogled i nastavio je mračno promatrati. »Ali Franni - ja
se tom stazom služim više nego Francesca. I baš sam ja otkrio remen razapet preko staze.
Čista je sreća što tada nisam jahao, jer sam i ja mogao pasti i poginuti.«
Franni je razjapila usta. Bespomoćno je pokušavala nešto izgovoriti. »Nisam željela da
se to dogodi - to nisi trebao biti ti. Trebala je biti ona. Stavila sam kamenčić u potkovu one
njezine male kobile kako bi jahala nekog od velikih konja i zasigurno pala.« Bezizražajno je
zatreptala. »Sve sam učinila kako treba, ali nije uspjelo.«
»Ne, nije. Jesi li ti potrgala Francescin šešir za jahanje i gurnula ga u vazu?«
»Da.« Franni je kimnula; od toga joj se potreslo cijelo tijelo. »Bio je to glup šešir - s
njime je izgledala lijepo. Zanimljivo. Nisam željela da ga nosi.«
»I jesi li ti stavila otrov u Francescin preljev?«
Franni se namrštila. »Zašto to nije uspjelo? Njezin je - nitko drugi ga ne koristi.«
»Ja jesam - i ja sam namirisao otrov.«
»Oh.« Franni je izgledala pokunjeno, ali još nije spuštala pištolj. Zurila je u Gylesa.
»Uvijek sam pokušavala činiti stvari koje će samo njoj nauditi - nisam željela nikoga
drugoga povrijediti. Nisam čak ni njoj željela zlo, ali ona je morala umrijeti - shvaćaš to, zar
ne?«
Iskren, preklinjući pogled u njezinim očima izazvao je u Gylesa mučninu. Jadna Franni.
Razumio je Francescin zaštitnički odnos prema njoj, i Charlesov i Esterin... »Kako si
unajmila one ljude?«
Frannin pogled opet je postao prepreden. »Ginny je stara. Puno spava. Posebno kad joj
u čaj dolijem malo laudanuma.«

226
 Knjige.Club Books

»Dakle, drogirala si svoju sluškinju i iskrala se. Što si onda učinila?«

»Rekla sam kočijašu da me odvede na neko mjesto gdje bih mogla pronaći ljude koji su
spremni za novac ubiti.«
Gyles je zatreptao. »Je li ti neki od tih ljudi naškodio?« Franni ga je blijedo pogledala.
»Ne.«
Gyles nije znao treba li joj vjerovati ili ne.
Osjetio je kako ga potežu za stražnji dio kaputa. Francesca je veoma tiho šapnula: »Ona
na izravna pitanja odgovara doslovno - iskreno.«
Sitne milosti. »No, dobro.« Opet je pogledao Franni u oči. »A sada, meni ne želiš nauditi,
zar ne?«
»Naravno da ne želim.«
»Želiš li me usrećiti?«
Nasmiješila se. »Da, tako je.«
»Onda mi daj pištolj.«
Franni je kratko razmislila, pa kimnula. »Dat ću ti ga nakon što nju ustrijelim.«
Opet se pomaknula da bolje vidi Francescu; Gyles se također pomaknuo, štiteći je
svojim tijelom. Franni se namrštila na njega. »Zašto me sprječavaš? Moramo je se riješiti -
znaš to. Ja ću to učiniti - ti ne moraš prstom maknuti.«
Gyles je u sebi duboko uzdahnuo. »Franni, spreman sam se zakleti na tu Bibliju iza tebe
da ču biti sretan jedino ako mi Francesca bude žena, živa i uz mene. Ako me želiš usrećiti,
tada pucanje u Francescu nije pravi način.«
Franni je lice ostalo bezizražajno; Gyles je gotovo mogao vidjeti kako joj um radi. Nečiji
su ga prsti dotaknuli, skliznuli mu u ruku. Kratko ih je stisnuo - Francesca mu je istom
mjerom uzvratila, ne puštajući. Gyles se u sebi namrštio. Je li ga to pokušavala upozoriti?
»Ne!«
Taj negativni odgovor doslovno je zagrmio među njima. Opet je pogledao Franni i vidio
da se potpuno promijenila. Glava joj je bila visoko podignuta, iz očiju joj je sukljao oganj;
leđa su joj se ukočila. Stisak na pištolju se pojačao.
»Neću to dopustiti! Neće tako biti. Želim se udati za tebe i hoću. Želim da tako bude i
zato i hoće. Ubit ću je...«
Franni se nagnula ustranu, pokušavajući vidjeti Francescu. Čvrsto joj stisnuvši ruku,
Gyles ju je držao dolje, iza sebe.
»Ubit ću je, da, hoću - želim to, želim to i to ću imati! Sada je više ne trebaš - imaš
njezinu zemlju. Više je nemaš razloga željeti. Zato želim da želiš mene. Moraš!«
Frannin udarac nogom o pod odjeknuo je kapelicom.
Francesca se borila da oslobodi ruku; Gyles joj je nemilosrdno stisnuo prste.
Neprestano se pomicao, sprječavajući Franni da stane pred nju. Sputane ruke, nije mogla
ustati, pokušati omesti Franni. Njezina rođakinja bila je luda - u srcu je u to oduvijek
sumnjala, ali nikad nije sebi dopustila to priznati - ali sada je Franni bila blizu da zaprijeti
Gylesu. Zar nije shvaćao kako takve priče završavaju? Ako ga ne bude mogla imati za sebe,
Franni će svoju igru odigrati do kraja - ubit će Gylesa radije nego ga prepustiti Francesci.
Bila je potpuno ista kao njezin djed, samo još gora. Francis nije bio lud; Franni jest.
Francis je bio dovoljno tvrdoglav da je znao naškoditi i sebi samo da bi naškodio drugima.
Franni je bila spremna i na gore stvari.
»Pusti me da ustanem!« prosiktala je.
»Ne!« na isti joj je način odgovorio Gyles.
Nije se čak ni osvrnuo. Francescu je obuzela panika. Franni će pucati...
»Franni - stani!« Gyles je to izgovorio tako zapovjedno da su se svi u kapelici ukipili.
Francesca se iza njega sledila, dršćući, iščekujući...

227
 Knjige.Club Books

»Franni, želim da me dobro slušaš - slušaj me veoma pažljivo - jer želim da shvatiš sve
što ću ti reći. Želim da me pogledaš u oči, tako da ćeš znati da govorim istinu.« Gyles je
zastao. »U redu?«
Francesca je čekala, a onda osjetila kako Gylesov stisak malo popušta i pretpostavila da
mu je Franni potvrdila kimanjem.
»Vrlo dobro - slušaj pažljivo. Ja volim Francescu. Oduvijek sam je volio, otkad sam je
prvi put ugledao. Volim je potpuno, bez ostatka - znaš li što to znači, Franni?«
Prignuvši glavu sve dok čelom nije dotaknula svoje sklopljene ruke, Francesca je
osluškivala, a onda čula kako Franni tihim, slabim glasom govori: »Ti je voliš?«
»Da.« Nije bilo nimalo dvojbe da je ta jedna riječ istinita - odzvanjala je uvjerenjem koje
je samo jedna sila mogla pružiti. Gyles je zastao, pa rekao: »Bila si na našem vjenčanju - čula
si izgovorene riječi službe. ‘Svojim te tijelom štujem. Svojom te dušom obožavam.’ Franni, ja
sam izgovorio te riječi i one su istina - sve do jedne.«
Uslijedila je tišina, hladna, mukla. Minute su prolazile, a onda je Francesca u tom
sveopćem miru začula jecaje koji su zvučali poput romorenja kiše, kao da dolaze iz neke
velike daljine... Podignuvši glavu, duboko je udahnula i ustala. Stisak Gylesove ruke je
popustio i dopustio joj je da se uspravi do njega, odmah iza njegova ramena.
Franni je još držala pištolj, ali kako su jecaji jačali, tako se cijev počela kolebati i
napokon se spustila. Franni je spustila ruke i klonula u neobuzdanoj tuzi...
»Franni!«
»Aaaah!« Franni je vrisnula, skočila, podignula pištolj...
Gyles je prokleo, napola se okrenuo, bacio se na Francescu, baš kad ga je ona ščepala
rukama.
Pucanj pištolja razbio je tišinu i izazvao jeku koja se proširila crkvom.
Oboje su se sručili na pod. U isprepletenoj gomili ruku, nogu i šaka pali su na kamene
ploče između klupa.
Francesca je izgubila dah. A onda odmah glasno udahnula zrak. »Moj Bože! Jesi li
ranjen? Je li te pogodila?« Opipavala je Gylesa, pokušavajući otkriti...
»Kvragu, nisam! Jesi li ti?«
Susrela je Gylesov pogled, siv i gnjevan. Proželo ju je olakšanje, i više od toga.
Nasmiješila se. »Nisam.«
Namrgođeno ju je pogledao. »Za Boga miloga! Dolazi - sjedni.« Pokušao je ustati, ali
ramena su mu zapela za klupe. Počeo se koprcati, ali nikako se nije mogao osloboditi.
»Zaboga, pala si pod mene - na kameni pod! Jesi li sigurna...«
Francesca mu je rukama obujmila lice. Oko njih je vladala opća pomutnja; nije se na to
uopće obazirala, oglušila se na sve, gledajući ga duboko u oči. »Ono što si upravo rekao -
mislio si tako, je li?«
Charles i Ester su bili ondje, hrvajući se sa sada histeričnom Franni. Umiješao se i
Osbert, pokušavajući pomoći. Ali, svi su zvukovi utihnuli kad je Gyles spustio pogled na nju.
»Svaku riječ.«
Pronašao joj je ruku, podignuo je i utisnuo joj poljubac u dlan. »Nikad nisam želio
voljeti - posebno ne tebe. A sada ne bih nipošto htio da je drukčije.« Pogledao ju je; vidjela je
promjenu u njegovim očima - oklijevanje, nesigurnost. »A ti?«
Presretno se nasmiješila, pa podignula glavu i dotaknula mu usne svojima. »Vrlo dobro
znaš da te volim...« tražila je prave riječi, pa onda jednostavno rekla, »kao što i ti voliš
mene.«
Pognuo je glavu i poljubio je, nježno, bez žurbe - uzvratila mu je poljubac, puštajući da
im se taj trenutak duboko utisne u sjećanje.
Kad se odmaknuo, nasmiješila mu se kroz suze radosnice. »Od trenutka kad sam te prvi

228
 Knjige.Club Books

put ugledala, znala sam da nikad nećeš biti nezanimljiv ili dosadan.«
»Nezanimljiv ili dosadan?« Gurnuo je prvu klupu naprijed, pa dohvatio naslon da se
pridigne kako je više ne bi pritiskao uz pod. »To su kriteriji po kojima me prosuđuješ?«
Ustao je i pružio joj ruku. Dopustila mu je da je podigne na noge. »Između ostaloga. Ali,
sada kad znam mnogo više, imam još više standarde.«
Pogledao ju je u oči. »Imat ću to na umu.«
Zapomaganje i prijetnje postajali su sve glasniji. Okrenuli su se i vidjeli kako se Franni
divlje otima i jeca, zatvorenih očiju i širom otvorenih usta. Osbert i dvojica slugu su je držali,
trudeći se ne ozlijediti je i usput ostati čitavi. Raščupana Ester, očito nakon što se i sama
pohrvala s Franni, pokušavala je rukama obujmiti lice svoje nećakinje, tješeći je,
pokušavajući joj privući pozornost, smirujući je.
Charles je stajao pred njima, okrenut Franni, klonulo držeći pištolj u spuštenoj ruci. Dok
su ga promatrali duboko je uzdahnuo, pa se okrenuo i pogledao ih. Lice mu je bilo sivo
poput pepela. Pogledao je u pištolj, pa sišao s praga oltara i spustio ga na prednju klupu.
Prišavši im, podignuo je glavu; pribravši se, stao je pred njih.
»Tako mi je žao.« Te riječi kao da su iz njega iscijedile posljednju snagu. Prošao je
rukom kroz kosu, pa se osvrnuo natrag prema Franni.
Bio je snažnije potresen od njih. Francesca je razmijenila poglede s Gylesom. »Sve je u
redu.« Uzela je Charlesovu ruku među svoje.
On joj je uzvratio stisak, pokušao se nasmiješiti, ali samo je odmahnuo glavom. »Ne,
moja draga. Volio bih da je tako, ali nije u redu.« Opet je pogledao Franni; jecaji su se polako
smirivali. »Ester i ja smo se bojali da će se nešto ovakvo dogoditi. Godinama smo pazili na
Franni, pitali se, nadali...« Uzdahnuo je, pa pogledao Francescu i ispustio joj ruke. »Ali, nije
bilo suđeno.« Uspravivši se, pogledao je Gylesa. »Dugujem vam objašnjenje.« I Francesca i
Gyles su otvorili usta da nešto kažu; Charles je podignuo ruku. »Ne - molim vas, pustite me
da kažem. Pustite da vam to kažem kako biste sami prosudili. Kako biste shvatili.«
Francesca i Gyles su razmijenili poglede. Gyles je kimnuo. »Kako želiš.«
Charles je veoma duboko udahnuo. »Čuli ste da se moja žena Elise, Frannina majka,
bacila u smrt s kule Rawlings Halla. To nije potpuna istina. Nije se sama bacila.« Charles je
potpuno problijedio. »Pala je dok je pokušavala mene gurnuti preko ruba.«
»Pokušala te je ubiti?«
»Da.« Riječ je zazvučala kao dug, bolan uzdah. »I nemojte me pitati zašto - to nikad
nisam shvatio. No to nije cijela priča. Ne počinje tada. Elisina majka, i Esterina, također je...
poludjela. Neko su je vrijeme držali pod ključem, ali napokon je umrla. Ja ne znam
pojedinosti. Nisu mi ništa rekli i nisam imao pojma o tome sve dok Ester nije došla živjeti s
nama, otprilike godinu dana nakon Frannina rođenja. Nakon što se Elise počela... mijenjati.«
Charles je duboko udahnuo. »To je u toj obitelji nasljedno kod žena, ali ne kod svih. Ester
nije takva. Nevolje započinju, ako se uopće pojave, negdje nakon navršenih dvadeset godina.
Elise...« Pogled mu je postao odsutan. »Bila je tako ljupka - bili smo tako sretni. A onda se
sve pretvorilo u noćnu moru. U zablude koje su polako prerastale u poremećenost. Pa u
nasilje. I onda je došao kraj.«
Francesca je posegnula za Gylesovom rukom, zahvalna kad je osjetila njezinu toplinu.
Charles je glasno izdahnuo i odmahnuo glavom. »Ester je znala za svoju majku. Mislila
je da nije mudro da se Elise udaje - upravo zato se Ester nikad nije udavala. Ali naši očevi,
moj i Elisin, dogovorili su brak. Siguran sam da tata tada nije znao. Naravno, poslije je
doznao. Kao uvijek, takve se stvari skrivaju. Ester je poslana teti u Yorkshire dok se ja i Elise
nismo vjenčali i dok se nije rodila Franni.«
Iscrpljenog i praznog pogleda, Charles je pogledao Francescu. »Moja draga, tako mi je
žao što si u sve ovo upala - toliko dugo smo se nadali da će Franni biti pošteđena... samo
smo se nastavljali nadati. Sve dok nismo došli ovamo u London, nismo znali da je uistinu

229
 Knjige.Club Books

poremećena. Moraš mi vjerovati - nikad nismo ni sanjali da će se sve događati... ovako

brzo.«
Očito se pokušavajući pribrati, Charles se okrenuo Gylesu. »Što ćeš poduzeti?«
Gyles je pogledao Charlesa, osjećajući jedino suosjećanje. Pred sobom je vidio muškarca
koji je volio svoju ženu i svim se silama trudio zaštititi svoju jedinu kćer. Položio je ruku
Charlesu na rame. »Pretpostavljam da želiš bez odgađanja Franni odvesti u Rawlings Hall.
Možeš li to sam? Kako ti u tome možemo pomoći?«
Charles je zatreptao. Pogledao je Gylesa u oči. »Nećeš podizati tužbu?«
Gyles mu je uzvratio pogled. »Franni je Rawlings. Unatoč njezinoj bolesti, ona je članica
obitelji i nije kriva što je takva.«
Charles je spustio pogled. Francesca mu je stisnula ruku. Grlo mu se stegnulo, a zatim je
šapnuo: »Hvala ti.«
Gyles je duboko udahnuo i opet pogledao Franni, sada sklupčanu, iscrpljenu,
naslonjenu na Ester i na jednoga od slugu. »Ponudio bih ti pomoć da je odvedeš do kočije, ali
mislim da će biti najbolje ako ja i Francesca krenemo. Franni će biti krotkija nakon što mi
otiđemo.«
Charles je kimnuo.
»Ako stigneš, svrati do naše kuće prije odlaska iz Londona. Željeli bismo znati je li sve u
redu.« Gyles mu je pružio ruku.
Charles ju je čvrsto stisnuo. »Hoću - i hvala ti još jedanput.«
»Pazite se.« Francesca se podignula na prste da poljubi strica u obraz. »Svi vi.«
Charlesu su se usne izvinule u osmijeh. Okrenuo se kad im je prišao Osbert, kojeg
Francesca nikada nije vidjela tako ozbiljnoga. »Ja ću ostati s Charlesom - pomoći mu da
djevojku odvede do kočije.«
Gyles ga je potapšao po ramenu. »Svrati sutra da nam kažeš kako je sve prošlo.«
Osbert je kimnuo i vratio se skupini okupljenoj pred oltarom. Francesca je posljednji
put pogledala Franni, zatvorenih očiju, pognute glave i širom otvorenih usta, naslonjenu na
Ester koja joj je nježno milovala raščupanu kosu.
»Dođi.« Gyles se okrenuo Francesci. Obgrlivši je rukom, poveo ju je iz kapelice.

»Želim to, želim to i to ću imati.« U toploj tami kočije, ušuškana u Gylesovu zagrljaju,
Francesca je ponovila cijelu litaniju. »Franni je to naučila od našeg djeda. To mu je bila jedna
od najomiljenijih izreka.«
Gyles ju je privukao joj bliže sebi. Nije se nimalo bunila kad ju je odmah po polasku
podignuo sebi u krilo. Osjećao je potrebu da je drži uza se, da barbara uvjeri kako je sve u
redu i kako je ona ovdje, još uvijek s njime, sigurna i neozlijeđena. A ona se činila jednako
zadovoljnom biti tako naslonjena na njega, s glavom na njegovu ramenu i s rukom
položenom na njegove grudi, na njegovo srce. »Mislio sam da nikad nisi upoznala starog
Francisa.«
»I nisam. Tata mi je o njemu pričao - objasnio mi je sve o djedu, kako je tvrdoglav bio.
Želio je da to za svaki slučaj znam...«
Gyles je pomislio na čovjeka koji je bio dovoljno dalekovidan da u izglednoj budućnosti
zaštiti kćer. »Žao mi je što nisam upoznao tvojega oca.«
»Ti bi mu se svidio - slagao bi se s tobom.«
Nikad dotad Gyles nije bio toliko svjestan vlastite sreće, svega dobroga što mu je
sudbina donijela. Pomislio je što sve ima - sve u čemu Charles nije imao sreće uživati. »Jadna
Franni. Nije samo naslijedila ludilo od svoje majke, nego i osebujnu ludost staroga
Francisa.«
»Charlesu ovo nikad nisam spomenula. To bi ga samo još više uznemirilo. Ester mi je

230
 Knjige.Club Books

rekla da je Francis jako mnogo vremena provodio s Franni i da je Charles zbog toga bio
zadovoljan.«
Gyles je utisnuo poljubac u Francescine uvojke. »Bolje ga je ostaviti u takvom
uvjerenju.«
Kočija se kotrljala dalje. Spustili su kožne zastore preko prozora, spriječivši da unutra
uđe svježina noći i stvorivši tako mračnu, udobnu špilju.
»Hvala ti što nećeš podignuti tužbu.«
»Ozbiljno sam mislio kad sam kazao da Franni pripada obitelji.«
Ona ga je to naučila, natjerala ga da shvati što je obitelj u širem smislu - potpora, mreža
međusobne skrbi o drugima. Trenutak poslije dodao je: »Na neki način smo Frannini
dužnici. Da se nije pojavila ondje kao udavača za koju sam mislio da je želim oženiti, tada
bih doznao tko je Francesca Rawlings i prije nego što smo sklopili dogovor, a onda dogovora
uopće ne bi bilo.«
»Zbilja se ne bi sa mnom vjenčao da si znao tko sam? Da sam zapravo ja Francesca
Rawlings?«
Gyles se nasmijao. »Čim sam te ugledao znao sam da si ti posljednja žena koju trebam
oženiti ako uza se želim krotku i pokornu osobu. I imao sam pravo.«
Nasmiješio se kad je na to tiho otpuhnula, ali onda se uozbiljio. »Da Franni nije bila
ondje, ne bismo sada bili tu gdje smo, vjenčani, zaljubljeni, u očekivanju našeg prvog djeteta.
Jedino žalim zbog toga što je moje pojavljivanje u Rawlings Hallu izgleda djelovalo kao
katalizator za njezino ludilo.«
»Da to nisi bio ti, bio bi netko drugi.« Francesca je neko vrijeme šutjela, a zatim je
promrmljala: »Sudbina djeluje na tajnovite načine.«
Gyles ju je pomilovao po kosi. »Više nećemo moći posjećivati Rawlings Hall. Franni će
biti bolje ako nas više ne bude viđala.«
»Žao mi je Charlesa i Ester. Biti na oprezu i čekati cijeli Frannin život, samo da im se na
koncu ostvare najgori snovi.«
»Ali, ipak možemo biti od pomoći - pobrinuti se da Charles uspije zaposliti osobe koje
će se najbolje brinuti za Franni. I tako omogućiti da se Charles i Ester povremeno iz svega
mogu izvući - možemo ih ovoga ljeta pozvati u Lambourn.«
»Mogli bismo to činiti svake godine, tako da se ne isključe iz života i da obitelj ne
zaboravi na njih.«
Francesca mu se promeškoljila u krilu tako da mu može vidjeti lice. Kočija je došla do
Cityja; zahvaljujući uličnim svjetiljkama, sada se više svjetla probijalo kroz zastore, dovoljno
da ga može vidjeti. »Razmišljala sam... Honoria mi je govorila o okupljanju koje Cynsteri
organiziraju u Somershamu. Mislim da bismo nešto slično trebali organizirati u Lambournu,
što kažeš?«
Gyles ju je pogledao u lice i nasmiješio se. »Kako god vi kažete, moja gospo. Možeš
stvarati kakve god želiš običaje - ja osobno i sve što posjedujem stoje ti na raspolaganju.«
Oduševljena, ne toliko njegovim riječima koliko izrazom u njegovim očima i izostankom
svih njegovih uobičajenih maski,
Francesca mu je uzvratila osmijeh. U sebi je osjećala kako joj srce treperi od radosti.
Sve što je ikad željela, sve što je ikad trebala bilo je ovdje i njezino. Nakon prošle noći
bila je spremna prihvatiti stvarnost bez ikakvih primjedbi. A sada je imala sve - vječnu
ljubav i riječi koje su jasno potvrđivale da ona među njima uistinu postoji.
Promotrila mu je oči, lice - one jasne crte koje su tako malo odavale. Možda Franni
duguju još nešto. »Zašto ti je bilo tako teško to kazati - izgovoriti tu tako malu, jednostavnu
riječ?«
On se nasmijao, ali ne vedro. »Mala, jednostavna riječ - samo žena bi to tako mogla

231
 Knjige.Club Books

opisati.«
Nije joj odgovorio na pitanje. Uporno ga promatrajući, Francesca je čekala.
Uzdahnuo je i pustio da mu glava padne na naslon sjedala. »To je teško objasniti, ali sve
dok to nisam glasno izgovorio, dok to nisam otvoreno priznao, postojalo je dovoljno dvojbi
da bih se mogao pretvarati kako u to ne želim ulaziti, ne želim riskirati sav jad i propast, svu
lakomislenost kako bih te volio.«
Francesca se namrštila. Zašto...? A tada je shvatila. Ispružila je ruke, obujmila mu lice i
natjerala ga da je pogleda u oči. »Ja ću uvijek biti ovdje - uvijek ću biti s tobom. Možeš oko
mene postaviti koliko god želiš čuvara, koliko god to dugo želio, samo da to prihvatiš.«
Gyles joj se zagledao u oči, a zatim se natjerao da izgovori: »Još kao veoma mlad naučio
sam da se, kad voliš, izlažeš nezamislivoj boli.«
»Znam - ali ipak je vrijedno te žrtve.«
Gyles ju je opet pogledao u oči, pa je lagano poljubio, privukao je natrag u zagrljaj i
naslonio joj obraz na kosu. Imala je pravo. Ništa nije kontradiktornije od ljubavi. Ništa
čovjeka ne čini ranjivijim, pa ipak, ništa mu nije moglo donijeti takvu radost. Da bi se ubralo
plodove ljubavi bilo je nužno prihvatiti rizik gubitka te iste ljubavi. Ljubav je bila novčić s
dvije strane, dobitničkom i gubitničkom. Kako bi nešto stekao, čovjek je morao prihvatiti
rizik gubitka.
Koliko li se samo promijenio od dana kad se prvi put zaputio u Rawlings Hall. Dom mu
je bio hladan, nedostajalo mu je topline, života - zato je krenuo u potragu za ženom koja će
te nedostatke ukloniti. Pronašao je nju i sada je bila njegova. Njegovo sunce koje mu grije
kuću, hrani mu obitelj, daje smisao njegovu životu. Bila je doslovno središte njegova
svemira.
Odlučio je da bi joj to baš mogao i reći. Trenutak poslije promrmljao je: »Znaš, nije se
sve dogodilo odjednom.«
»Oh?« Promeškoljila se i dopustio joj je da je još jedanput okrene kako bi mu mogla
vidjeti lice, kao i on njezino.
Uzevši joj ruku, prinio ju je svojim usnama. »Tijelo, um, srce i duša.« Ne odvajajući
pogled od njezina, utisnuo joj je poljubac u dlan. »Moje tijelo je bilo tvoje od prvog trenutka
kad sam te ugledao - proglasila si ga svojim naše prve bračne noći. Za moj um i srce si se
borila i izborila - sada su tvoji za cijelu vječnost.« Zastao je, ozbiljno je pogledavši u oči boje
smaragda. »A što se tiče moje duše, i ona je tvoja, slobodno ti je dajem - tvoja da je uzmeš i
baciš u okove ako to odlučiš.«
Zagledana u njegove oči, Francesca je pomislila da će joj srce puknuti od radosti, od
toliko duboke sreće. Oslobodivši ruke, prebacila mu ih je preko ramena, jednim mu dlanom
milujući zatiljak. Podignula je lice prema njegovom. »Zahvaljujem ti, moj lorde. Prihvaćam.«
Dogovor je zapečatila poljupcem - poljupcem koji je obećavao godine krajnje sreće u
okovima neprolazne ljubavi.

Ostala im je još samo jedna formalna obveza prije polaska za Lambourn - božićna večera
kod lady Dalrymple. Bio je početak prosinca, nekoliko tjedana prije Božića, ali posljednji
ostaci visokog društva uskoro će napustiti prijestolnicu i vratiti se na svoja imanja. Gyles bi
dao mnogo toga da pobjegne ranije u Lambourn i tako izbjegne posve izvjesno podbadanje
jednoga od rijetkih od njegove vrste koji će također biti na večeri.
Ali, nije od toga mogao pobjeći.
Veličanstvena u svojoj morski zelenoj haljini, Francesca je privlačila sve poglede, ne
samo zbog bujnih oblina nego još više zbog sreće koja joj je zračila iz blistavih očiju, dajući
ton glasu, naslućujući se u svakom njezinu pokretu. Na gnjev svojega razvratnog ja, on kao
da nije bio u stanju činiti išta drugo osim zračiti posjedničkim ponosom.
Naravno, Đavao je to primijetio i razumio, kao malotko drugi. S druge strane stola

232
 Knjige.Club Books

postavljenog srebrninom i kristalom i bogatstvom boja porculana iz Limogesa Đavao mu se

nacerio - đavolski - i podignuo čašu da mu nazdravi.
Gyles je bez teškoća shvatio što mu želi reći.
»Dobrodošao u klub.«

Sken i obrada:
Knjige.Club Books

233