Zima je i pada snijeg.

Na klupi na Iličkom trgu sjedi radnik Mika, ne mareći za

hladnoću i snijeg koji mu se lagano nakuplja na glavi i ramenima. Kolega
radnik poziva ga da ide kući, na što Mika samo odmahuje rukom i nastavlja
sjediti i promatrati trg. Ubrzo se pojavljuje pijani Slovak s bremenom na
leđima, teturajući s jednog kraja na drugi. Nekoliko trenutaka kasnije, Slovak
se poskliznuo i pao trbuhom u blato, dok su se njegove stvari kotrljale oko
njega. Pokušao se podignuti, ali mu to nije uspijevalo, dijelom zbog blata,
dijelom zbog pijanstva. Čitavo to komešanje privuklo je znatiželjne prolaznike.
Dio mu je pokušavao pomoći, dok se dio samo smijuljio i nastavljao dalje
svojim poslom. Slovak se nije uspio osoviti na noge, nego je opet pao i ostao
nepomično ležati, dok se oko njega skupljalo sve više ljudi. Naposljetku ga je
odveo stražar u kolima, a trg se smirio.

Mika je i dalje nepomično sjedio na klupi i razmišljao. Proklinjao je vino i

Jankića koji ga je naveo da pije. Ovdje započinje priča o tome što se Miki
zapravo dogodilo. Dan prije, Jankić i Mika rascijepali su drva jednom
gospodinu, koji im je za posao isplatio pet kruna, uz savjet da ne idu u
gostionicu, već da kupe obitelji večeru, a ostatak uštede. Jankić nije bio
zadovoljan primljenim savjetom, već se stao prepirati s gospodinom. To
negativno raspoloženje pratilo ih je na putu do gostionice. Putem su kupili
opaprene slanine i kruha te tako najedeni, ušli unutar tamne, napučene
gostionice i naručili prvu polulitru talijanskog vina.

Nakon nekog vremena i već poprilično pripiti, osjećali su se kao da nemaju

nikakvih problema. Tek im se povremeno vratila misao na žene i djecu, ali bi
se brzo otresali osjećaja krivnje, nastavljajući piti bocu za bocom. U toku
večeri, pojavio se kočevar s košarom punom slatkiša. Mika je zaigrao i dobio
škatuljicu slatkiša, koju će dati svojoj mezimici Evici koju je volio više od ičega.
Počeo je pričati Jankiću kako je Evica pametna, a tek joj je pet godina.
Probudio se i u Jankiću očinski osjećaj pa je krenuo i on hvaliti jedno svoje
dijete, a od takvih priča i ponosa, obojica su još naručili jednu polulitru.

Kad je krčma napokon zatvorila, uputili su se kućama, a u Miki je počeo bujati

osjećaj krivice. Doteturao je do kuće, naslonio se na vrata, otvorio ih i puzeći
ušao unutra, dok nije počeo gubiti tlo pod nogama. Zazivao je ženu Luciju i
ubrzo osjetio da ga netko vodi unutra, vjerojatno njegovi sinovi, dok je Lucija
vikala na njega. Tada je u Miki proradio prkos i osjećaj gospodara kuće pa je
nasrnuo na ženu i sinove koji su uspjeli pobjeći, ali Evica nije uspjela. Otac ju
je zgrabio i pretukao, dok je majka nije istrgla iz Mikinih ruku. Mika se nakon
toga onesvijestio i zaspao.
Ujutro se probudio s jakom glavoboljom, dok mu je žena prekapala džepove,
tražeći nešto novca kojim bi poslala dječake po drva, kavu, mlijeko i kruh.
Tada se spustila do štednjaka i počela čistiti pepeo nakupljen u njemu. Mika
se ustao, a Lucija ga je prekoravala zbog svega što je proteklu noć učinio.
Rekla mu je i što se dogodilo s Evicom, na što je Mika u tuzi prišao njenom
krevetu. Evica je bespomoćno ležala. Otac se nadvio nad nju i stao se
ispričavati i dalje ne vjerujući da joj je on to učinio. Izvukao je iz džepa
škatuljicu s bombonima i dao je djevojčici, koja ju je jedva uspjela primiti
oslabljenim rukama. Obećavao joj je novu haljinu, šešir i lutku, poljubio je i
naglo se ustao kad je čuo ženu da dolazi. Nije želio da ona vidi njegove
osjećaje. Krenuo je vani, unatoč ženinom prosvjedovanju, te se zaputio u
skladište drva gdje ga je čekao posao.

Pilio je cjepanicu za cjepanicom, stalno razmišljajući o Evici i o svemu što se

dogodilo. Misli mu je prekinuo neki Štef, moleći ih da ga puste raditi. Mika je
negodovao. Nije želio dijeliti plaću, ali mu je na kraju dopustio kad je ovaj
spomenuo djecu. Završili su s poslom oko treće ure. Mika je imao novac, a
probudila se u njemu želja da sazna što je s Evicom. Međutim, javio se u
njemu stid i strah. Nije znao koliko je Evica ozbiljno ozlijeđena, bojao se žene i
njenog prijekora. Ugledao je tada svog sina, desetogodišnjeg dječaka, kako
mu se približava. Pozvao ga je i pitao za Evicu. Dječak mu je rekao da je
Evica loše, da je bio liječnik, ali da Evica i dalje krvari. Rekao mu je da je
majka rekla da je Evica pala noseći drva i da se tako ozlijedila. Mika mu je
dao novac da ga odnese kući, a on sam sjeo je na klupu na Iličkom trgu.

Već je pao mrak. Ljutio se zbog svega. Ljutio se na više slojeve što gledaju na
siromašne kao na okužene ljude, ljude koje treba izbjegavati. Opazio je svoju
ženu koja ga je tražila po trgu. Kad ga je ugledala, pošla je prema njemu i
sjela pored njega na klupu. Tada mu je rekla groznu vijest: Evica je preminula.
Miki se srušio svijet. U njemu je čitavo vrijeme živjela nada da će Evica
ozdraviti i da će sve biti u redu, ali najednom ga je pogodila vijest da je
njegova mezimica mrtva.

Sjetio se zgode iz djetinjstva, kada je njega otac, ni krivog ni dužnog, istukao

na mrtvo jer mu je zakasnio donijeti ručak točno u podne. Mika nije bio kriv,
morao je ostati duže u školi jer nije napisao zadaću, a Mika je nije mogao
napisati jer je nestalo svijeće navečer. Jedva su ga neke žene istrgle iz očevih
ruku, a Miki se urezalo u sjećanje koliko ga je sram bilo što su svi vidjeli kako
je njegov otac surov čovjek. Lucija ga je i dalje molila da dođe kući. Na
početku se opirao, ali je ipak popustio i zaputio se sa ženom kući, plačući jer
je bio tako surov, a obožavao je svoju kćer.