Vijenac 552

Kako je AGM portretirao velikoga hrvatskog biskupa

Matoš o Strossmayeru
Ivan Bačmaga
Matoš je Strossmayera gledao kao važnog pokretača hrvatske kulture, ali i čovjeka koji je vodio
promašenu i po hrvatske nacionalne interese štetnu jugoslavensku i austrofilsku politiku, sukreatora
katastrofalnog stanja u nagodbenoj Hrvatskoj

Antun Gustav Matoš, čiju smo stotu obljetnicu smrti obilježili prošle godine, i Josip Juraj Strossmayer,
čiju dvjestotu godišnjicu rođenja i 110. smrti obilježavamo ove godine, ostavili su, svaki na svoj način,
dubok trag u hrvatskoj povijesti „dugoga“ 19. stoljeća, napose u njezinu kulturnom segmentu. Spomenuta
dvojica bili su suvremenici – Matoš je 58 godina starijega Strossmayera nadživio za nešto manje od devet
godina – no iako se o nečijoj povijesnoj veličini preciznije i racionalnije može suditi tek s određenim
vremenskim odmakom, AGM je u više članaka iznio ocjene Biskupova političkog i kulturnog rada,
mecenatske djelatnosti, ali i ocrtao njegove karakterne osobine. S obzirom da je Strossmayerovo ime
jedno od češće spominjanih u Matoševu feljtonističkom opusu, čitatelju se nudi pregršt građe iz koje se
može analizirati kako je Biskupa doživljavao njegov mlađi suvremenik. No prije posvećivanja raščlambi
AGM-ova viđenja đakovačkoga „vladike“, čini se nužnim rasvijetliti ključne razlike u pozicijama onoga
koji je pisao u odnosu na onoga o kojemu je pisao.

Ljubo Babić, Antun Gustav Matoš, 1913.

Matoš je bio vatreni pravaš i sljedbenik starčevićanske ideologije, koju je u nekim člancima osvježavao i
modificirao, prilagođavao je duhu vremena, nadopunjavao novim elementima. Središnja točka pravaške
politike ogledala se u nacionalnoj problematici, odnosno ideji o potrebi stvaranja samostalne hrvatske
države, koja je bila u skladu s načelom o pravu naroda na samoodređenje, baštinjenom iz Francuske
revolucije. Okolnosti su s vremenom ipak navele pravaše na stanovito popuštanje te su se okrenuli
trijalizmu kao realističnijem rješenju, nadajući se da bi Hrvatska mogla postati treća jedinica u okviru
Austro-Ugarske Monarhije, ravnopravn(ij)a u odnosu na Austriju i Ugarsku.
Tako se i Čista stranka prava pod vodstvom Josipa Franka, koju je Matoš neko vrijeme podupirao,
zauzimala za rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja osloncem o krug oko austro-ugarskog
prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je s izraženom antipatijom gledao na Mađare i njihovu
hegemoniju u ugarskom dijelu Monarhije te je planirao federalističko preuređenje države koje bi išlo na
ruku slavenskim narodima. I Matoš je u nekim člancima, onima koje je pisao u kasnijoj fazi, također
isticao potrebu federalnoga preustroja Austro-Ugarske, što se s jedne strane može promatrati kao
odustajanje od ideje hrvatske samostalnosti, a s druge kao politički realizam. Također, u nacionalno-
političkom kontekstu nužno je naglasiti da je AGM odbacivao koncepciju (južno)slavenske uzajamnosti
te je često, oslanjajući se na argumentaciju francuskoga filozofa i povjesničara Ernesta Renana,
naglašavao hrvatsku povijesnu i kulturnu, time i nacionalnu posebnost u okviru slavenskoga korpusa. Na
toj osnovi pravašku je ideologiju suprotstavljao ilirskoj, narodnjačkoj, jugoslavenskoj, koju je pak
Strossmayer, vođa narodnjaka, podupirao i promicao:
„Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu [...] da
je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od
narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog
razvitka [...] Hrvatski narod je, dakle, poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit
narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog, hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je
glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u
borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu.“
Osim zbog jugoslavenstva, Matoš je, tipično „stekliški“, u feljtonima narodnjake kritizirao i zbog njihove
austrofilske i mađarofilske politike, odnosno težnje da se hrvatsko nacionalno pitanje riješi oslanjanjem o
Beč i dinastiju Habsburg ili Budimpeštu kao središta političke moći, a što je, u nekim zamislima, trebalo
dovesti do federalizacije Monarhije.
Antiklerikalac Matoš
Oko kvalitete Strossmayerova političkog angažmana sporilo se i različito sudilo još za Biskupova života.
No, osim kao političar, Josip Juraj Strossmayer u hrvatskoj povijesti 19. vijeka zauzeo je istaknuto mjesto
i kao visokopozicionirani katolički svećenik – biskup gospodarski iznimno potentne i bogate đakovačke
biskupije, istaknuti govornik na Prvom vatikanskom koncilu 1870, na kojemu je nastupio kao protivnik
dogme o papinskoj nepogrešivosti. Njegov ekumenski rad i težnju za pomirenjem i međusobnim
razumijevanjem katolika i pravoslavaca može se promatrati i u korelaciji s politikom koju je zagovarao, u
korelaciji s idejom (južno)slavenskog zbližavanja.
Kao pravaš, Matoš je u nekim feljtonima istupao s pozicija koje su, u određenoj mjeri antiklerikalne –
npr. kritizirao je slizanost dijela svećenstva s političkim elitama koje su, prema Matošu, vodile
politiku štetnu za hrvatske nacionalne interese (hrvatski su „crkveni glavari većinom kreature Beča i
Pešte“), naglašavao je (odveć) visoke novčane prihode visokoga klera (svećenstvo kao zasebna
ekonomska klasa, jedina koja je opstala u vrijeme ekonomske katastrofe hrvatskog naroda), a spominjao
je i štetnost prevelikog utjecaja svećenstva u hrvatskoj književnoj kritici, jer umjetnička djela, držao je
Matoš, trebaju ponajprije težiti estetičnosti i pritom biti oslobođena religijskih okova. No isto tako, isticao
je da hrvatski nacionalisti „nis[u] dušmani svećenstva i vjere, jer cio naš narod duboko vjeruje i jer su naši
svećenici, bogu hvala, u većini još uvijek dobri Hrvati, vrlo strani jezuitskom licemjerju i nauci da je Rim
nama preči od Otadžbine“, odnosno: „Mi nemamo ništa proti svećenstvu jer smo kao liberali za slobodu
svih autonomija i svih udruženja, pa naravno i vjerskih.“
I dok je Strossmayerovo političko djelovanje bilo – donekle je i danas – predmetom mnogih prijepora,
njegov izniman prinos i značenje za hrvatski prosvjetni, kulturni i znanstveni život, u prvom redu kao
mecene, uglavnom je izvan rasprave, a takvim se stajalištima priklonio i Matoš, primjerice tvrdnjom da u
Biskupu, „ponajglavnij[em] utemeljitelj[u] hrvatske moderne prosvjete“ i osnivaču Akademije „u duhu
liberalnog katolicizma“, „Hrvati bez razlike stranaka vide pokretača nove naše umjetnosti“. No unatoč
tome, pravaš Matoševa kalibra, sasvim razumljivo, nije mogao odvojiti Strossmayerovo političko
jugoslavenstvo od Biskupova angažmana na kulturnoumjetničkom i prosvjetnom polju, pri čemu je
posebnu pozornost posvećivao jugoslavenskom predznaku Akademije. Tako je Matoš o Akademiji i
onome koji ju je „okrstio na štetu hrvatskoga imena Jugoslavenskom“ u članku Sastanak naših
srednjoškolaca, objavljenu u pravaškom listu Hrvatsko pravo 14. kolovoza 1908, zapisao:
„Dok je utopista Strossmayer […] osnivao akademiju za barbarske balkanske Slavene usred hrvatskog
Zagreba, danas Bugari i Srbi imaju organizovane i sasvim nacionalistične institucije, a cvijet njihove, u
čistom nacionalističnom duhu odgojene inteligencije […] može imati za našu Akademiju,
‘jugoslavensku’, samo prezirni smiješak bogataša kojemu htjede siromašak udijeliti milostinju…“
Kao ponajvažniji izvori za razumijevanje Matoševe percepcije Strossmayera izdvajaju se dva nekrologa.
Prvi od njih, naslova Strossmayer, objavljen je nekoliko dana nakon Biskupove smrti, 13. travnja 1905. u
beogradskom listu Samouprava. AGM u tom tekstu Strossmayera etiketira „kralj[em] svoga naroda […]
ne milošću slučaja i bajoneta nego milošću Duha Svetoga i narodne ljubavi“, a njegovu je smrt
„elementarna nesreća […] pomračenje sunca, potres“, katastrofa za hrvatski narod: „kada pogledamo na
hrvatsko obzorje, osjećamo da nema svjetla. Lampa se ugasila. Nestalo je stupa vodioca […]“.
Strossmayer kao hrvatski Medici
Matoš potom apostrofira Biskupove „odlike velika čovjeka“, naglašava da je bio cijenjen širom Europe,
spominje ga kao obrazovana pojedinca s izvrsnim osjećajem za umjetnost te najboljega govornika na
Vatikanskom koncilu 1870. Jedna rečenica posebno snažno ocrtava Strossmayerov prinos hrvatskoj
kulturi: „Hrvatima je više no svi Medici što su u Italiji“.
Ipak, kako ne bi sve proteklo u čisto apologetskom tonu, dobar dio članka posvećen je i zamjerkama na
račun pokojnoga Biskupa, zamjerkama koje idu u smjeru njegova političkog i kulturno-znanstvenog
angažmana, a koje su usko povezane i s njegovim visokim položajem u hijerarhiji Katoličke crkve – iako
hrvatski velikan, Strossmayer je Matošu ujedno politički diletant u čiju ideju federalne Monarhije više „ne
vjerujemo“; „crkveni knez [koji] nije mogao da bude pravi demokrat […] katolički svećenik [koji] nije
mogao dati oduške potpunoj naučnoj slobodi […] nije mogao pomagati ono što nam je najpreče: duh
potpune emancipacije, duh slobodnog istraživanja, duh antikatolički“. Matoš je podsjetio i na „milijune
bačene u temelje Đakovačke crkve“ kao i na napade Strossmayerova lista Obzor na račun mlađih Hrvata
zbog njihove tobožnje dekadencije i bezbožništva.
Nekrolog iz Samouprave čini se zanimljivim i zbog opisa đakovačkog biskupa koji je ocijenjen kao
„najveći radnik oko našeg narodnog jedinstva“, „čovjek kojemu ne poriču veličinu ni zakleti prirodni
neprijatelji našeg dvoimenog plemena“. Kao što je poznato, pravaši su se, pa tako i AGM, žestoko
protivili južnoslavenskoj političkoj koncepciji, zbog čega sâm spomen „dvoimenog plemena“ u Matoševu
tekstu djeluje više nego neobično. No ovdje ga valja sagledati kao element koji odražava vrlo kratku fazu
i svojevrstan Matošev politički, životnim okolnostima izazvan kompromis, odnosno promatrati ga u
kontekstu činjenice da je nekrolog objavljen u beogradskom listu u doba u kojemu je srpska metropola
ujedno bila i Matoševo utočište, drugi put u njegovu burnom životu. Nekrolog Strossmayer nije jedini
članak u kojemu se Matoš, barem naoko, primaknuo jugoslavenstvu, a malobrojni tekstovi takva prizvuka
(npr. članci Hrvati su došli i Slava mladosti, objavljeni u beogradskoj Slobodnoj reči, prvi 18. rujna 1904,
potonji 23. rujna iste godine) vezani su upravo uz razdoblje Matoševa drugog boravka u Beogradu.
Dakako, pravaštvo, za razliku od Strossmayerova jugoslavenstva, nije uživalo simpatije
karađorđevićanske Srbije. Pritom treba spomenuti da su hrvatski Jugoslaveni ideju političkog jedinstva
vidjeli drukčije od beogradskoga dvora, smatrajući da se ona ima realizirati na načelima međusobne
ravnopravnosti južnoslavenskih naroda.
Opsežniji članak od onoga iz Samouprave nastao je u vrijeme Matoševa ilegalnog boravka u Zagrebu. Taj
nekrolog, naslovljen kao Strossmayerov spomenik, prvotno je izišao 4. kolovoza 1906. u zagrebačkom
listu Hrvatska, a godinu potom inkorporiran je u Vidike i putove, Matoševu knjigu „eseja i impresija“.
O samu spomeniku zapravo se govori tek na početku i završetku članka – u uvodnom je ulomku Matoš
spomenuo inicijativu Odbora zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spomenik, istaknuvši da je „pravo
[…] da hrvatske dame vode prvu riječ pri podizanju toga spomenika jer Biskup bijaše ljubezan, elegantan
i poetičan kao i one“; dok je na koncu teksta pozvao da se Strossmayeru podigne „spomenik ljepši od
papskijeh, jer ga baš zato zaslužuje što mu mramora ne treba“.
Matoš je u pismu Milanu Ogrizoviću (Beograd, 28. srpnja 1907) ocijenio da Strossmayerov
spomenik „nije esej, već obična apologija, kasni nadgrobni govor, upravo nadgrobni spomenik“. Doista,
članak je dobrim dijelom pisan u apologetskom tonu, a Matoš nije štedio s komplimentima na račun
pokojnoga Biskupa. Prisjetio se da ga je posljednji put vidio u Sisku te ga je, zajedno s mnoštvom,
„burno“ pozdravio. U toj ga je sceni prezentirao kao simboličku sliku Hrvatske. Poznato je da je Matoš,
kao i mnogi drugi pisci zaokupljeni rodoljubnim temama, Domovinu metaforički prikazivao ženskim
likom, a takvom se tehnikom poslužio i u ovom slučaju. Tako Strossmayer, iz vlaka blagoslivljajući
okupljene „prelatskom razdarušnom rukom“, „nalikovaše dobroj starici, i meni budne kao da me
blagosiljaše za nepoznate pute Kroacija, naša majčica“. S obzirom da Matoševi feljtoni funkcioniraju i
kao književnoumjetnička djela, prikazivanje Domovine staračkom figurom moguće je interpretirati kao
aluziju na političku slabost Hrvatske početkom 20. stoljeća, a istodobno i kao aluziju na povijesnost i
dugotrajnost hrvatskoga suvereniteta i političkog subjektiviteta. Takvo tumačenje ima smisla i kad ga se
poveže s Matoševim viđenjem tadašnjih političkih prilika, ponajprije kroz prizmu odnosa Ugarske prema
Hrvatskoj.
 Olga Jelačić, Biskup Strossmayer, početak 20. stoljeća

No za ovaj je članak najzanimljiviji središnji dio Strossmayerova spomenika, u kojemu je Matoš dao svoje
viđenje Biskupova lika i djela. Svrstao ga je u red velikana hrvatske povijesti uopće i stavio uz bok Ocu
Domovine Anti Starčeviću kao najistaknutiju osobu suvremene, Hrvatske 19. stoljeća, naglasivši i da je
Strossmayerova veličina nadišla i prerasla usko nacionalne i pretočila se u europske okvire:
„[h]rvatski rodoljub […] grandseigneur u prijateljstvu s jednim knezom Mihajlom [Obrenovićem],
[britanskim premijerom] Gladstoneom i [papom] Leonom XIII. […] Kao zvuk katedralnih zvona […]
tako je njegov jaki glas učio Europu da nas još ima – ‹još Hrvata›. Kraljevi se uznemirivahu kad čuše
riječ toga kralja u Carlyleovu smislu […]
Kao div, kao stup je stršio iz mizerije naših karaktera i prilika […] i savremenici nisu imali na domu osim
Starčevića živa čovjeka da izmjere toliko veličinu! Kao što se njegov hram uznio nad đakovačkim
palanačkim krovinjarima, tako se Vladika uznio nad Hrvatskom, nad kukavnom, ćiftinskom i
beamterskom Hrvatskom. […] Prem je dakle najteže prosuđivati sadašnjost objektivnošću povjesničara,
mi već danas, zbog brzine modernog života, možemo imati tačniju impresiju Strossmayerove vrijednosti.“
Kao vatreni starčevićanac, Matoš je nekrolog iskoristio i kako bi ukazao na činjenicu da je upravo pravaš
Starčević bio jedini dostojan suvremenik narodnjaka i „jugoslavena“ Strossmayera. Oveći ulomak pri
kraju teksta posvećen je usporedbi „naši[h] pokojni[h] vođ[a], stalni[h] dokaz[a] da naš narod još ima
materijala za vječni metal heroizma“. Uspostavljajući kontrastivan odnos između „Štroce“ i „Staroga“
kroz niz primjera, Matoš navodi da se radilo o suprotnim krajnostima koje su se zapravo skladno
nadopunjavale, a podsjetio je i na „lijep primjer“ njihove sloge, susret u Krapinskim Toplicama od 20.
lipnja 1893, koji je tadašnja javnost doživjela kao znak pomirenja dviju hrvatskih oporbenih stranaka,
pravaša i „obzoraša“.
Dakako, Matoš u Strossmayerovu spomeniku nije zaobišao Biskupovo mecenatsko djelovanje na poljima
kulture, umjetnosti i znanosti, naglasivši da je Strossmayer, taj „velikaš Crkve i pionir nauke“, „sintetični
čovjek klasičan svojom kulturom“, stvorio „tako reći sam pogodbe za kulturni preporod cijelog jednog
naroda“, čime je dokazao da „katolicizam i danas može biti vitalan pomagač duhu vremena“, odnosno da
znanost i vjera ne moraju funkcionirati kao nepomirljive suprotnosti. Kao čovjek koji je dio života proveo
u Parizu i osvjedočeni ljubitelj francuske kulture, Matoš je, secirajući Strossmayerove kulturne afinitete,
istaknuo da se Biskupovo europejstvo na kulturnoumjetničkom planu ogleda u činjenici da „ljubljaše
Francusku, dakle najeuropskiju Europu […] otvori Akademiju […] sa hrvatskim komplimanom
francuskoj kulturi“. Uz frankofilstvo, europejstvo i aristokratizam, u portret kulturne komponente
Strossmayerova kozmopolitskog duha AGM ugradio je i latinizam, baštinu antičkog Rima, renesanse i
klasicizma, a dotaknuo se i dubrovačke tradicije okarakteriziravši Biskupa jedinim legitimnim
nasljednikom i nastavljačem „slovinske politike, kršćanskog morala i europskog obrazovanja“ starih
Dubrovčana.
Iako je Strossmayer u članku ocrtan vrlo pozitivnim tonovima, i kao hrvatski rodoljub, i kao mecena, i
kao karakter, Matoš se dotaknuo i negativnih strana njegova političkog i kulturnog djelovanja, kao i
određenih karakternih crta. Po tim je aspektima zapravo zagrebao već početkom članka, kada je Biskupa
opisao „najomraženiji[m] i najmiliji[m] sin[om] roda“ istodobno. Strossmayerove je slabosti ipak ocijenio
kao „vrlo neprimjetn[e]“, apostrofiravši među njima one nacionalno-političkog i kulturno-političkog
predznaka: pretjerano povjerenje prema „Rimu i Pešti, i Beču i slovjenskoj braći“, u prvom redu
naglašenu razvijenost slavenskog na štetu hrvatskog osjećaja: „Bijaše tolik Slaven i kršćanin da bi bez
svega toga nama mnogo više ostalo. […] ne bijaše hrvatska svijest kod njega razvijena kao srpska kod
njegovog po jeziku, geniju i položaju brata Njegoša“.
Iako je mnogo držao do važnosti kulture i umjetnosti, Matoš ipak nije prihvaćao Strossmayerovo
geslo Prosvjetom k slobodi. Štoviše, njegovo bi glasilo upravo suprotno: Slobodom k prosvjeti. U srži je
takva Matoševa stava spoznaja o potlačenom položaju Hrvatske u okviru dvojne Monarhije, iz čega je
proizišao zaključak da se kao prioritet nameće potreba političkog jačanja Hrvatske, koje bi onda proizvelo
napredak na kulturnoumjetničkom, znanstvenom i prosvjetnom planu. U kategoriju zamjerki prosvjetnog
i kulturnog karaktera u užem smislu Matoš je ubrojio Strossmayerovo nerazumijevanje „duha
eksperimentalnih nauka“, koje je u korelaciji s njegovim svećeničkim položajem, potom nepoznavanje
„vrijednosti narodne ekonomije“ te činjenicu da je „proharčio bez veće koristi svoj čudesni intelektualni
kapital“, ne ostavivši „ni jednog caesarskog književnog djela“. Spomenuo je i Biskupove karakterne
nedostatke, a to su „časovi šijačke tvrdoglavosti i popovske tjesnogrudnosti“.
Gledano u cjelini, iako je Matoš Strossmayerove mane označio „neprimjetnima“, one se ipak ne doimaju
tako sitnima, napose one vezane uz nacionalnu problematiku, koje su Matošu morale posebno smetati.
Unatoč tomu, nedvojbeno je da prevladava ona druga slika, gdje je đakovački vladika „bez sumnje
najslavniji“ hrvatski sin, te se može zaključiti da je Matoš svojim člankom doista podigao spomenik
Biskupu.
U zagrebačkom dnevnom listu Hrvatska sloboda Matoš je 26. studenoga 1909. objavio još jedan članak
naslova Štrosmajerov spomenik, zanimljiv utoliko što je u njemu u dobroj mjeri odstupio od ocjena
iznesenih u nekrologu objavljenu u Hrvatskoj. Stoga članak iz Hrvatske slobode možemo okarakterizirati
„najpravaškijim“ kad je u pitanju Matošev sud o Biskupu. I u tom mu je slučaju Matoš priznao velike
zasluge zbog djelovanja na kulturno-prosvjetnom planu, ali je bio osjetno stroži dotičući se njegova
političkog rada, okrivljujući ga, između ostalog, za loše ekonomske prilike u nagodbenoj Hrvatskoj:
„Biskup je bez sumnje zaslužio monumenat ‘od bakra vječniji’ kao ponajglavniji utemeljitelj hrvatske
moderne prosvjete, ali je danas svakomu treznijemu jasno da ne bijaše tako uzvišen nad svojim
savremenicima […] Hvaliti pak i uznositi Štrosmajera, kao što se još uvijek čini u izvjesnoj štampi, kao
nekakvog hrvatskog Richelieua, kao nekog našeg Cavoura ili Bismarcka je upravo smiješno. Njegova
jugoslavenska politika je već odavna doživjela fiasco, to više što je i on, kumujući zlosrećnoj Nagodbi uz
posvemašnje zanemarivanje ekonomskog momenta, kriv ovom nesrećnom nagodbenom stanju kojega se
danas stide i njegovi politički pristaše i baštinici. Veličina Štrosmajerova dakle nije tako izvan diskusije
kao veličina Košutova, Sečenjijeva, pa i Starčevićeva. […] Sudjelujući dakle pri podizanju toga
spomenika s cijelim narodom, dizat ćemo ga Biskupu kao velikom kulturnom čovjeku, a nipošto kao
političaru, jer bi to značilo slaviti nagodbu i politički neizvedive, sumnjive slavjanske utopije.“
Dvostruki Biskupov lik
Iako su Matoš i Strossmayer pripadali suprotstavljenim političkim taborima, analizu A. G. M.-ovih
tekstova o Biskupu teško je, pa i nemoguće, svesti na jednostran zaključak. Štoviše, gotovo da se
pokatkad može steći dojam da Matoš piše o dvjema različitim osobama – predodžbe o Strossmayeru koje
je ponudio čitateljima svojih tekstova dvojake su, a u određenoj ih je mjeri moguće povezati s činjenicom
da su pojedini članci prilagođavani različitim ideološkim matricama i stajalištima redakcija pojedinih
listova.
Dakle, „Matošev Strossmayer“ je, s pozitivne strane, istinski vođa hrvatskoga naroda, političar koji je
predano radio za dobrobit domovine, „otac današnje Hrvatske“ i tvorac nacionalne svijesti; tolerantan i
demokratičan svećenik, pripadnik liberalne struje u okviru Katoličke crkve; intelektualac rafinirana
osjećaja za kulturu i umjetnost; mecena koji je dao golem prinos razvoju prosvjete, kulture i znanosti.
Matoš nije štedio s pohvalama na Strossmayerov račun, napose u dvama nekrolozima.
Iz suprotnoga pak kuta Biskup je čovjek koji je vodio promašenu i po hrvatske nacionalne interese štetnu
jugoslavensku i austrofilsku politiku, sukreator sveopćeg katastrofalnog stanja u nagodbenoj Hrvatskoj;
osoba koja je mogla dati mnogo više na znanstvenom polju da nije bila sputana katolicizmom, religijskim
okovima i „popovskom“ uskogrudnošću; čovjek čije je jugoslavenstvo na negativan način obilježilo i
hrvatski kulturni život. Očigledno je dakle da Matoš nije štedio ni s kritikama na Strossmayerov račun, u
prvom redu na račun njegova jugoslavenstva, koje se osim u političkom, manifestiralo i u Biskupovu
prosvjetnom i kulturnom radu. Ipak, imajući na umu i čitavu paletu pobrojanih zamjerki, mogli bismo reći
da je AGM, barem prema parametrima pravaške feljtonistike, publicistike i retorike, bio neobično
umjeren, čak i blag, sudeći o đakovačkom vladiki. Za usporedbu možemo spomenuti Antu Kovačića,
književnika koji je također bio pristaša Stranke prava i kojega je Matoš cijenio. Naime, Kovačić je u
romanu U registraturi, kanonskom djelu hrvatskoga književnog realizma, Strossmayera utjelovio u liku
duboko iskvarena i amoralnoga Mecene, silovatelja kojemu žrtva rodi kćer Lauru, da bi on poslije,
doduše ne znajući o kome je riječ, s njom počinio incest.
Uza sve svoje vrline i mane, nedvojbeno je da Strossmayer prema Matoševim kriterijima pripada u red
najvećih i najvažnijih Hrvata 19. stoljeća, kao što je nedvojbeno i to da AGM pritom nije ignorirao ni
zaboravio svoj hrvatski, pravaški osjećaj: „ne držim najvećom dikom Hrvatstva Josifa Đorđa
Strossmayerovića nego Starčevića, Kvaternika, Petra Zrinjskog i Svačića, Ljudevita Posavca i Matijaša
Gubeca“; „Volim Starčevića od Strossmayera, jer mi je milija inteligencija nezavisna duhom no nezavisna
novcem.“; „da je Štrosmajer ostao siromah, nikada ne bi postao ono što su bili Ante Starčević i Eugen
Kvaternik“.