Professional Documents
Culture Documents
Matoš o Strossmayeru Vijenac 552
Matoš o Strossmayeru Vijenac 552
Antun Gustav Matoš, čiju smo stotu obljetnicu smrti obilježili prošle godine, i Josip Juraj Strossmayer,
čiju dvjestotu godišnjicu rođenja i 110. smrti obilježavamo ove godine, ostavili su, svaki na svoj način,
dubok trag u hrvatskoj povijesti „dugoga“ 19. stoljeća, napose u njezinu kulturnom segmentu. Spomenuta
dvojica bili su suvremenici – Matoš je 58 godina starijega Strossmayera nadživio za nešto manje od devet
godina – no iako se o nečijoj povijesnoj veličini preciznije i racionalnije može suditi tek s određenim
vremenskim odmakom, AGM je u više članaka iznio ocjene Biskupova političkog i kulturnog rada,
mecenatske djelatnosti, ali i ocrtao njegove karakterne osobine. S obzirom da je Strossmayerovo ime
jedno od češće spominjanih u Matoševu feljtonističkom opusu, čitatelju se nudi pregršt građe iz koje se
može analizirati kako je Biskupa doživljavao njegov mlađi suvremenik. No prije posvećivanja raščlambi
AGM-ova viđenja đakovačkoga „vladike“, čini se nužnim rasvijetliti ključne razlike u pozicijama onoga
koji je pisao u odnosu na onoga o kojemu je pisao.
No za ovaj je članak najzanimljiviji središnji dio Strossmayerova spomenika, u kojemu je Matoš dao svoje
viđenje Biskupova lika i djela. Svrstao ga je u red velikana hrvatske povijesti uopće i stavio uz bok Ocu
Domovine Anti Starčeviću kao najistaknutiju osobu suvremene, Hrvatske 19. stoljeća, naglasivši i da je
Strossmayerova veličina nadišla i prerasla usko nacionalne i pretočila se u europske okvire:
„[h]rvatski rodoljub […] grandseigneur u prijateljstvu s jednim knezom Mihajlom [Obrenovićem],
[britanskim premijerom] Gladstoneom i [papom] Leonom XIII. […] Kao zvuk katedralnih zvona […]
tako je njegov jaki glas učio Europu da nas još ima – ‹još Hrvata›. Kraljevi se uznemirivahu kad čuše
riječ toga kralja u Carlyleovu smislu […]
Kao div, kao stup je stršio iz mizerije naših karaktera i prilika […] i savremenici nisu imali na domu osim
Starčevića živa čovjeka da izmjere toliko veličinu! Kao što se njegov hram uznio nad đakovačkim
palanačkim krovinjarima, tako se Vladika uznio nad Hrvatskom, nad kukavnom, ćiftinskom i
beamterskom Hrvatskom. […] Prem je dakle najteže prosuđivati sadašnjost objektivnošću povjesničara,
mi već danas, zbog brzine modernog života, možemo imati tačniju impresiju Strossmayerove vrijednosti.“
Kao vatreni starčevićanac, Matoš je nekrolog iskoristio i kako bi ukazao na činjenicu da je upravo pravaš
Starčević bio jedini dostojan suvremenik narodnjaka i „jugoslavena“ Strossmayera. Oveći ulomak pri
kraju teksta posvećen je usporedbi „naši[h] pokojni[h] vođ[a], stalni[h] dokaz[a] da naš narod još ima
materijala za vječni metal heroizma“. Uspostavljajući kontrastivan odnos između „Štroce“ i „Staroga“
kroz niz primjera, Matoš navodi da se radilo o suprotnim krajnostima koje su se zapravo skladno
nadopunjavale, a podsjetio je i na „lijep primjer“ njihove sloge, susret u Krapinskim Toplicama od 20.
lipnja 1893, koji je tadašnja javnost doživjela kao znak pomirenja dviju hrvatskih oporbenih stranaka,
pravaša i „obzoraša“.
Dakako, Matoš u Strossmayerovu spomeniku nije zaobišao Biskupovo mecenatsko djelovanje na poljima
kulture, umjetnosti i znanosti, naglasivši da je Strossmayer, taj „velikaš Crkve i pionir nauke“, „sintetični
čovjek klasičan svojom kulturom“, stvorio „tako reći sam pogodbe za kulturni preporod cijelog jednog
naroda“, čime je dokazao da „katolicizam i danas može biti vitalan pomagač duhu vremena“, odnosno da
znanost i vjera ne moraju funkcionirati kao nepomirljive suprotnosti. Kao čovjek koji je dio života proveo
u Parizu i osvjedočeni ljubitelj francuske kulture, Matoš je, secirajući Strossmayerove kulturne afinitete,
istaknuo da se Biskupovo europejstvo na kulturnoumjetničkom planu ogleda u činjenici da „ljubljaše
Francusku, dakle najeuropskiju Europu […] otvori Akademiju […] sa hrvatskim komplimanom
francuskoj kulturi“. Uz frankofilstvo, europejstvo i aristokratizam, u portret kulturne komponente
Strossmayerova kozmopolitskog duha AGM ugradio je i latinizam, baštinu antičkog Rima, renesanse i
klasicizma, a dotaknuo se i dubrovačke tradicije okarakteriziravši Biskupa jedinim legitimnim
nasljednikom i nastavljačem „slovinske politike, kršćanskog morala i europskog obrazovanja“ starih
Dubrovčana.
Iako je Strossmayer u članku ocrtan vrlo pozitivnim tonovima, i kao hrvatski rodoljub, i kao mecena, i
kao karakter, Matoš se dotaknuo i negativnih strana njegova političkog i kulturnog djelovanja, kao i
određenih karakternih crta. Po tim je aspektima zapravo zagrebao već početkom članka, kada je Biskupa
opisao „najomraženiji[m] i najmiliji[m] sin[om] roda“ istodobno. Strossmayerove je slabosti ipak ocijenio
kao „vrlo neprimjetn[e]“, apostrofiravši među njima one nacionalno-političkog i kulturno-političkog
predznaka: pretjerano povjerenje prema „Rimu i Pešti, i Beču i slovjenskoj braći“, u prvom redu
naglašenu razvijenost slavenskog na štetu hrvatskog osjećaja: „Bijaše tolik Slaven i kršćanin da bi bez
svega toga nama mnogo više ostalo. […] ne bijaše hrvatska svijest kod njega razvijena kao srpska kod
njegovog po jeziku, geniju i položaju brata Njegoša“.
Iako je mnogo držao do važnosti kulture i umjetnosti, Matoš ipak nije prihvaćao Strossmayerovo
geslo Prosvjetom k slobodi. Štoviše, njegovo bi glasilo upravo suprotno: Slobodom k prosvjeti. U srži je
takva Matoševa stava spoznaja o potlačenom položaju Hrvatske u okviru dvojne Monarhije, iz čega je
proizišao zaključak da se kao prioritet nameće potreba političkog jačanja Hrvatske, koje bi onda proizvelo
napredak na kulturnoumjetničkom, znanstvenom i prosvjetnom planu. U kategoriju zamjerki prosvjetnog
i kulturnog karaktera u užem smislu Matoš je ubrojio Strossmayerovo nerazumijevanje „duha
eksperimentalnih nauka“, koje je u korelaciji s njegovim svećeničkim položajem, potom nepoznavanje
„vrijednosti narodne ekonomije“ te činjenicu da je „proharčio bez veće koristi svoj čudesni intelektualni
kapital“, ne ostavivši „ni jednog caesarskog književnog djela“. Spomenuo je i Biskupove karakterne
nedostatke, a to su „časovi šijačke tvrdoglavosti i popovske tjesnogrudnosti“.
Gledano u cjelini, iako je Matoš Strossmayerove mane označio „neprimjetnima“, one se ipak ne doimaju
tako sitnima, napose one vezane uz nacionalnu problematiku, koje su Matošu morale posebno smetati.
Unatoč tomu, nedvojbeno je da prevladava ona druga slika, gdje je đakovački vladika „bez sumnje
najslavniji“ hrvatski sin, te se može zaključiti da je Matoš svojim člankom doista podigao spomenik
Biskupu.
U zagrebačkom dnevnom listu Hrvatska sloboda Matoš je 26. studenoga 1909. objavio još jedan članak
naslova Štrosmajerov spomenik, zanimljiv utoliko što je u njemu u dobroj mjeri odstupio od ocjena
iznesenih u nekrologu objavljenu u Hrvatskoj. Stoga članak iz Hrvatske slobode možemo okarakterizirati
„najpravaškijim“ kad je u pitanju Matošev sud o Biskupu. I u tom mu je slučaju Matoš priznao velike
zasluge zbog djelovanja na kulturno-prosvjetnom planu, ali je bio osjetno stroži dotičući se njegova
političkog rada, okrivljujući ga, između ostalog, za loše ekonomske prilike u nagodbenoj Hrvatskoj:
„Biskup je bez sumnje zaslužio monumenat ‘od bakra vječniji’ kao ponajglavniji utemeljitelj hrvatske
moderne prosvjete, ali je danas svakomu treznijemu jasno da ne bijaše tako uzvišen nad svojim
savremenicima […] Hvaliti pak i uznositi Štrosmajera, kao što se još uvijek čini u izvjesnoj štampi, kao
nekakvog hrvatskog Richelieua, kao nekog našeg Cavoura ili Bismarcka je upravo smiješno. Njegova
jugoslavenska politika je već odavna doživjela fiasco, to više što je i on, kumujući zlosrećnoj Nagodbi uz
posvemašnje zanemarivanje ekonomskog momenta, kriv ovom nesrećnom nagodbenom stanju kojega se
danas stide i njegovi politički pristaše i baštinici. Veličina Štrosmajerova dakle nije tako izvan diskusije
kao veličina Košutova, Sečenjijeva, pa i Starčevićeva. […] Sudjelujući dakle pri podizanju toga
spomenika s cijelim narodom, dizat ćemo ga Biskupu kao velikom kulturnom čovjeku, a nipošto kao
političaru, jer bi to značilo slaviti nagodbu i politički neizvedive, sumnjive slavjanske utopije.“
Dvostruki Biskupov lik
Iako su Matoš i Strossmayer pripadali suprotstavljenim političkim taborima, analizu A. G. M.-ovih
tekstova o Biskupu teško je, pa i nemoguće, svesti na jednostran zaključak. Štoviše, gotovo da se
pokatkad može steći dojam da Matoš piše o dvjema različitim osobama – predodžbe o Strossmayeru koje
je ponudio čitateljima svojih tekstova dvojake su, a u određenoj ih je mjeri moguće povezati s činjenicom
da su pojedini članci prilagođavani različitim ideološkim matricama i stajalištima redakcija pojedinih
listova.
Dakle, „Matošev Strossmayer“ je, s pozitivne strane, istinski vođa hrvatskoga naroda, političar koji je
predano radio za dobrobit domovine, „otac današnje Hrvatske“ i tvorac nacionalne svijesti; tolerantan i
demokratičan svećenik, pripadnik liberalne struje u okviru Katoličke crkve; intelektualac rafinirana
osjećaja za kulturu i umjetnost; mecena koji je dao golem prinos razvoju prosvjete, kulture i znanosti.
Matoš nije štedio s pohvalama na Strossmayerov račun, napose u dvama nekrolozima.
Iz suprotnoga pak kuta Biskup je čovjek koji je vodio promašenu i po hrvatske nacionalne interese štetnu
jugoslavensku i austrofilsku politiku, sukreator sveopćeg katastrofalnog stanja u nagodbenoj Hrvatskoj;
osoba koja je mogla dati mnogo više na znanstvenom polju da nije bila sputana katolicizmom, religijskim
okovima i „popovskom“ uskogrudnošću; čovjek čije je jugoslavenstvo na negativan način obilježilo i
hrvatski kulturni život. Očigledno je dakle da Matoš nije štedio ni s kritikama na Strossmayerov račun, u
prvom redu na račun njegova jugoslavenstva, koje se osim u političkom, manifestiralo i u Biskupovu
prosvjetnom i kulturnom radu. Ipak, imajući na umu i čitavu paletu pobrojanih zamjerki, mogli bismo reći
da je AGM, barem prema parametrima pravaške feljtonistike, publicistike i retorike, bio neobično
umjeren, čak i blag, sudeći o đakovačkom vladiki. Za usporedbu možemo spomenuti Antu Kovačića,
književnika koji je također bio pristaša Stranke prava i kojega je Matoš cijenio. Naime, Kovačić je u
romanu U registraturi, kanonskom djelu hrvatskoga književnog realizma, Strossmayera utjelovio u liku
duboko iskvarena i amoralnoga Mecene, silovatelja kojemu žrtva rodi kćer Lauru, da bi on poslije,
doduše ne znajući o kome je riječ, s njom počinio incest.
Uza sve svoje vrline i mane, nedvojbeno je da Strossmayer prema Matoševim kriterijima pripada u red
najvećih i najvažnijih Hrvata 19. stoljeća, kao što je nedvojbeno i to da AGM pritom nije ignorirao ni
zaboravio svoj hrvatski, pravaški osjećaj: „ne držim najvećom dikom Hrvatstva Josifa Đorđa
Strossmayerovića nego Starčevića, Kvaternika, Petra Zrinjskog i Svačića, Ljudevita Posavca i Matijaša
Gubeca“; „Volim Starčevića od Strossmayera, jer mi je milija inteligencija nezavisna duhom no nezavisna
novcem.“; „da je Štrosmajer ostao siromah, nikada ne bi postao ono što su bili Ante Starčević i Eugen
Kvaternik“.