Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Tabineko Ripôto

HIRO ARIKAWA

Prevela s japanskoga
Mirna Potkovac-Endrighetti

Zagreb, 2023.

2
 Knjige.Club Books

PRVI ZAPISI
PRIJE ODLASKA NA PUT

3
 Knjige.Club Books

JA SAM MAČKA. Ali još nemam ime. Tako je rekla jedna, u našoj zemlji slavna
mačka .1

Ne znam koliko je ona uistinu bila posebna, ali za razliku od nje ja imam ime,
što mi daje na važnosti.
Drugo je pitanje, međutim, sviđa li mi se ono ili ne. No očigledno je da nema
nikakve veze s mojim spolom.
Dobio sam ga prije otprilike pet godina, nekako u vrijeme kad sam se razvio
već u zrelog mačka. O preračunu mačjih godina u ljudske, doduše, ima raznih
tumačenja, no bila bi to dob od dvadesetak ljudskih godina.
U to mi je vrijeme omiljeno mjesto za spavanje bila hauba jednog srebrnog
automobila na parkiralištu. Mjesto mi se sviđalo zato što me otamo nitko nije
tjerao: šic, mačko, šic! Ljudi nemaju pravo vladati se bahato samo zato što se
razlikuju od majmuna, iako su - zapravo - samo veći i hodaju uspravno.
Ne smeta im kad im automobil stoji na otvorenom, bilo na kiši bilo na suncu,
ali tragove mačjih šapa na njemu ne toleriraju. Za mačke, međutim, sva mjesta po
kojima mogu hodati njihove su ceste. Ali na haubi moram paziti da ne ostavim
trag, u protivnom će me vlasnik ljutito otjerati.
Bilo kako bilo, moje omiljeno mjesto za spavanje bila je ta srebrna ploha
ugrijana toplinom sunca. Na njoj sam proveo svoju prvu zimu uživajući u podnom
grijanju.
Kada je uskoro nastupilo i proljeće, imao sam već godinu dana. Mačke rođene
u proljeće obično se smatraju sretnima. Kako ljubav vodimo dvaput godišnje, u
proljeće i ujesen, mačke rođene ujesen često ne prežive zimu.
Leškario sam tako na toploj haubi koja mi je ugodno grijala tijelo kad
iznenada osjetih na sebi vruć pogled. Nehajno zaškiljivši, ugledah čovjeka visoka
stasa kako raznježeno pilji u mačka koji spava.
»Ti uvijek ovdje spavaš, maco?«
Tako nekako. Imaš li što protiv?

1
Wagahai wa neko de aru (Ja sam mačka) satirični roman Natsumea Sōsekija o japanskom
društvu tijekom razdoblja Meiji, posebice o neugodnoj mješavini zapadne kulture i japanske
tradicije. (nap. prev.)

4
 Knjige.Club Books

»Kako si slatka!«
Da, svi mi to govore.
»Smijem li te pomilovati?«
Radije nemoj. Lagano zamahnuh prednjom šapom da ga zastrašim, na što on
nadureno napući usne. No komu ne bi smetalo da ga netko dira po leđima dok
spava?
»Očekuješ nešto zauzvrat, vidim...«
Gle, shvatio je. Mora mi nekako nadoknaditi to što mi je prekinuo san. Brzo
podigavši glavu, vidjeh da mu je ruka u šuštavoj kupovnoj vrećici.
»Nisam kupio ništa prikladno za mačke.«
Ma nema veze, kao lutalica ne mogu biti izbirljiv. Nisu li dobre i te Jakobove
kapice?
Čovjek gurnu glavu u vrećicu i omirisa paketić na vrhu, na što me s kiselim
osmijehom lagano potapša po glavi. Samo nastavi, i skočit ću!
»Imam ovo, ali to ti nije zdravo. A i ljuto je.«
O čemu ti to meni, da nije zdravo? Lutalica, koji i ne zna za sutra, nema
vremena razmišljati o zdravlju, važno mu je samo da mu želudac uvijek bude pun.
Čovjek naposljetku izvuče iz sendviča pohani odrezak i pruži mi ga na dlanu.
Da jedem odmah? I iz ruke koja mi se sve više približavala? Ipak, tako svježe
zalogaje mesa ne jedem često, pa sam prihvatio sporazum.
Dok sam pohlepno žvakao pohanac, osjetih prste koji su se, pomalo, nježno
zavukli pod moju bradu i krenuli put ušiju; bio je to prazan dlan njegove desne
ruke. Na taj me je način lagano draškao iza ušiju. Onome tko me ponudi hranom
dopustit ću, doduše, da me dira nakratko. A ovaj je čovjek bio prilično pametan.
Ako mu se još malo približim, nemam ništa protiv ni da me podraga ispod brade.
Očešah se glavom o njegovu ruku... Ništa lakše!
»Ostat će mi još samo sendvič s kupusom.«
I s gorkim osmijehom na licu, on izvuče iz sendviča i drugi, preostali pohanac,
te ga oguli i pruži na dlanu. Ne bi mi smetalo ni da sam ga dobio onako s koricom.
Tako bih bolje napunio želudac.
Čovjek je rukom malo poravnao vrećicu, znak da je trgovina zatvorena.
Baš pomislih podići prednju šapu, kao pozdrav na odlasku, kad on reče:
»Onda, vidimo se opet!« i, brzo povukavši ruku, uputi se prema stubištu
stambene zgrade.
Mili Bože, sreli smo se u pravo vrijeme.
Tako je protekao naš prvi susret. Ime će mi nadjenuti malo kasnije.

***

5
 Knjige.Club Books

OTADA SAM SVAKE VEČERI ispod srebrnog automobila nalazio hrpicu hrskave
hrane. U zaklonu stražnje gume ležala bi, otprilike, količina za šaku ljudske ruke,
dovoljna za dnevni mačji obrok.
To mi je noću, iz neočekivanog razloga, ostavljao onaj čovjek iz zgrade.
Ako bih ja bio ondje, mogao me pomaziti, no ako me i nije bilo, jednostavno
bi ostavio svoj dar i otišao.
Ipak, bilo je dana kad sam čekao i do jutra, a hrane nije bilo; možda ju je
pojela neka druga mačka, ili je on zbog nečega bio odsutan. Ali uglavnom sam
imao osigurane dnevne obroke. No ljudi su hirovita bića, ne možeš se na njih
potpuno osloniti. Sposobnost mačka lutalice leži upravo u složenoj mreži
poznanstava, koja mu omogućava preživljavanje na ulici.
Bez težnje za posebnim zbližavanjem, naše se poznanstvo tako ustalilo, uvijek
na razumnoj distanci. No baš se tada dogodilo nešto što nam je stubokom
promijenilo odnos.
Sudbina je prema meni bila okrutna.
Bila je noć, prelazio sam cestu, kad me iznenada zaslijepila svjetlost
automobilskih farova. Već sam bio spreman za bijeg, ali tada je automobil glasno
zatrubio. To je izazvalo nesreću.
Trgnuvši se, dao sam se u bijeg za trenutak prekasno. Imao sam dovoljno
vremena da uspijem, ali tu je šansu omelo manje od pola koraka: i bum! Odbacio
me strašan udarac. Nisam ni shvatio što se uopće dogodilo.
Bilo kako bilo, zamijetio sam grmlje uz cestu i uvukao se ondje. Otkad znam
za sebe, nisam osjetio takvu bol. Boljelo me cijelo tijelo. Auu... Ipak, živ sam.
Bilo je strašno. Kad sam pokušao ustati, glasno sam zamijaukao: boli, boli,
Stražnja me desna noga nevjerojatno boljela!
Iscrpljen, izvio sam se da poližem ranu; iz rane je, međutim, virila kost. Joj!
Da je riječ o ugrizu i posjekotini, u redu, i to je gadno, no to se uglavnom da
riješiti jezikom. Ali u ovom slučaju jezik ne pomaže. Kost što je virila iz noge
strahovitom mi je boli ukazivala na svoju prisutnost.
A nije trebala, barem ne u tolikoj mjeri.
Što ću sad, što mi je činiti? Da barem netko naiđe...
Neka mi netko pomogne! Ali tko bi pomogao sirotom mačku lutalici...
Tada se sjetih čovjeka koji mi je donosio onu hrskavu hranu.
Možda bi mi on pomogao. No glupo je to i pomisliti...
On i ja nismo bili prisni, naš je odnos uvijek bio na primjerenoj distanci;
dopustio bih mu maženje samo kad bih dobio hranu. I zašto bi on za mene uopće
nešto učinio?
Krenuo sam, vukući stražnju nogu za sobom, no već i samim povlačenjem
noge po tlu u kosti je sijevalo. Mnogo me puta noga i izdala, kao da kaže: Ne
mogu, prebolno je. Ni. Koraka. Dalje.
6
 Knjige.Club Books

Premda se nisam bio previše udaljio od stambenog bloka, već je počelo svitati
kad sam se dovukao do srebrnog automobila. Ne mogu više, ni koraka dalje,
zasigurno. O tome nema zbora.
Boliii!
Mijaukao sam glasno, bez prestanka, i od mog deranja uskoro se čuo samo
onaj »iii« na kraju »boli«. No činjenica je da je moj mijauk imao odjeka. Začuo
sam korake na stubištu, a kada sam podignuo glavu, ugledao sam onog čovjeka
kako izlazi iz zgrade.
»I mislio sam da si to ti«, prišao je k meni, problijedjevši kad me je vidio.
»Što ti se dogodilo? Udario te auto?«
Osjećao sam se glupo, bilo me je stid.
»Boli li? Izgleda bolno.«
Ne pitaj ono što i sam vidiš, naljutit ću se. Suosjećaj malo s ranjenim mačkom!
»Tvoja me dernjava probudila, zvučalo je kao da si očajan. To si mene
dozivao?«
Jesam, jesam, ali ti nikako da dođeš...
»Mislio si da ti ja mogu pomoći?«
I ne htijući, zvučao je zajedljivo, no uskoro je neočekivano počeo šmrcati. On
plače? Zašto?
»Pa ti si poseban, sjetio si se mene!«
Mačke ne plaču kao ljudi. Ipak, ne znam zašto, čini mi se da razumijemo taj
osjećaj.
Baš kad sam pomislio da mi nema spasa, sjetio sam se tebe. Možda ipak, ako
se dovde dovučem, ima neke nade.
Možeš li mi nekako pomoći? Boli, boli, neizdrživo boli!
Što će biti sa mnom, kad se bojim prevelike boli...
»Bit će sve u redu, smiri se.«
Čovjek odnekud donese kartonsku kutiju. Na dno stavi mekani ručnik, položi
me na nj, te kutiju stavi u automobil.
Zaputili smo se u veterinarsku kliniku. Izostavljam detaljan prikaz tog mjesta
jer mi se za cijeli život usjeklo u pamćenje kao predvorje pakla. Za životinje, u
većini slučajeva, to je mjesto kojega se boje i na koje ne bi htjele i drugi put doći,
pa nema smisla da dosađujem istim zapažanjima.
Smjestio me kod sebe dok se ne oporavim. Živio je sam, stan mu je bio uredan
i čist. U svlačionicu, ispred kupaonice, stavio mi je zahodsku posudu, a tanjurić s
hranom i zdjelica s vodom dobili su svoje mjesto u kuhinji.
Iako sam s ulice, ja sam zapravo prilično pametan i dobro odgojen mačak.
Upotrebu zahodske posude shvatio sam već nakon prvog korištenja, nisam se
nikada uneredio izvan nje. Zapamtio sam i mjesta za koja mi je rekao da na njima

7
 Knjige.Club Books

nikako ne oštrim kandže, pa sam se toga i pridržavao. Umjesto zidova i drvenih

potporanja, koji su bili zabranjeni, izabrao sam namještaj i sag. Tada se nije toliko
ljutio; samo se u početku vidjelo na njemu da je žalostan. No budući da sam ja
namirisao u zraku njegove osjećaje, shvatio sam da nije riječ o apsolutnoj zabrani.
Ako me pamćenje ne vara, trebalo je oko dva mjeseca da kost zaraste i da mi
izvade konce. U tom sam vremenu saznao njegovo ime.
Satoru Miyawaki.
Satoru je mene uvijek zvao ti, ili maco, već prema raspoloženju u tom
trenutku. Posve razumljivo, s obzirom na to da ja nisam imao imena.
Da sam ga i imao, ne bih mu mogao reći jer ne razumije mačji jezik. Ljudi
razumiju samo svoj jezik, a to je prilično nepraktično. U tom pogledu, ako to niste
znali, životinje su bolja višejezična bića.
Kad god bih zaželio izaći, Satoru bi se namrštio i zabrinuo, i trebalo mu je
vremena da to prihvati.
»Ako sada izađeš, možda se više nećeš vratiti. Pričekaj još, dok se sasvim ne
oporaviš. Sigurno ne bi želio cijeli život provesti s koncima u nozi, zar ne?«
Uz malo strpljenja i pretrpljene boli ponovno sam normalno prohodao. Ipak,
puna dva mjeseca suzdržavao sam se od hodanja. Ali ne zato što me brinulo da će
mi konci ostati u nozi, nego mi je već i sam pogled na Satoruovo zabrinuto lice
bio dovoljan da me spriječi. Uistinu, s ovako kljakavom nogom ne bi bilo dobro
potući se s drugom mačkom.
No uskoro je i potpuno zacijelila.
Mijauknuvši, stao sam kod vrata, gdje me zabrinuta lica uvijek zaustavljao.
Hvala ti na svoj brizi, na svem vremenu koje si mi posvetio.
Odsad me na srebrnom automobilu možeš maziti samo ti, sve ako mi i ne
daješ hranu.
Na Satoruovu licu u tom trenutku nije više bilo zabrinutosti, samo tuge. Isti
onaj izraz kao kad sam oštrio kandže o njegov namještaj ili sag.
Ne mogu reći da ne smiješ, ali... Takav izraz.
»Vani ti je ipak ljepše?«
Oj, čemu to lice, nećeš valjda zaplakati?
Bit ćeš usamljen kada odem?
»Mislio sam da ćeš ostati, udomaćiti se kod mene.«
Hej, takva odluka nije ni dolazila u obzir. Kao rođenom skitnici, ideja da bih
mogao biti i kućni mačak nije mi ni pala na pamet.
Namjeravao sam ostati dok mi rana ne zacijeli. No isto tako i otići nakon toga.
Ali ne, nije baš sasvim tako; zapravo sam mislio da i moram otići.
No ako već odlazim, pametnije mi je da odem prije nego što mi on to kaže.
Mi mačke imamo stila.

8
 Knjige.Club Books

Kad bih i pristao živjeti s njim... Tu mu odluku ne mogu tako brzo priopćiti.
Šmugnuh kroz vrata koja mi je nevoljko otvorio, potom se okrenuh: Mijau,
neću više doći.
Za ljudsku vrstu Satoru prilično dobro razumije mačji jezik, čini se da je
shvatio što mu želim reći. Krenuo je za mnom, pomalo zbunjen.
Sjala je mjesečina, grad je bio potpuno tih.
Skočivši na haubu srebrnog automobila, ostao sam zadivljen energijom svog
skoka nakon oporavka. Sišao sam zatim na do i prevrtao se, preo do besvijesti.
Ali na zvuk automobila koji je prošao u blizini, rep mi poletje u zrak poput
ispaljena eksploziva.
Kao da mi se u tijelo uvukao užas rane iz koje je virila kost, užas onog udarca
koji me s ceste odbacio u stranu. Kad sam došao k sebi, opazih da se skrivam iza
Satorua. Gledao me očima punim miline i osmjehnuo mi se.
Hodali smo zajedno po susjedstvu, napravivši tako cijeli krug, sve do povratka
u njegov stan. Zaustavio sam se pred prvim vratima na drugom katu i oglasio se:
Mijau, otvori.
Podignuo sam glavu. Satoru se, s gotovo plačljivim izrazom na licu,
osmjehivao.
»Znači, ipak se želiš vratiti, ha, maco?«
Vidiš valjda, zato mi brzo otvori.
»Živjet ćeš tu sa mnom, zar ne?«
Hoću. Ali ću isto tako i izlaziti.
I tako sam počeo živjeti sa Satoruom.

***

»U DJETINJSTVU SAM IMAO MAČKU, zapravo mačka. Izgledao je baš kao ti.«
Donio je iz ormara album sa slikama.
»Gledaj!«
Album je bio ispunjen slikama jedne mačke. Tako nešto, znao sam, rade samo
veliki mačkoljupci.
Mačak na tim slikama uistinu mi je bio nalik; gotovo bijel, s pjegama jedino
na licu, i to dvjema, a rep mu je bio crn i svijen poput kuke.
Jedina je razlika bila ta što nam je rep stajao u drugom smjeru, no pjege na
licu bile su nam jednake.
»Njegove pjege nalikuju na brojku osam, zato sam ga nazvao Hachi 2.«

2
Broj osam na japanskome, hachi. (nap. prev.)

9
 Knjige.Club Books

Kako banalno davanje imena, kakvo li će ime meni dati? Malo sam se
zabrinuo. Iza osmice slijedi devetka, što ću ako me nazove Kyu 3?
»Kako ti se sviđa ime Nana4?«
Što, oduzimanje? To je bilo neočekivano.
»Rep ti je svinut obrnuto nego Hachiju, pa kad se gleda odozgo, nalik je na
brojku sedam.«
Nekakva priča o repu, čini se. Ali čekaj malo. Ne zvuči li Nana kao izrazito
žensko ime? A ja sam definitivno mačak, muško. Pobrini se da mi ime i odgovara.
»Nana je dobro ime, sedam je sretan broj5.«
Pa onda ti slušaj ljude!
Mijau - oglasio sam se, na što Satoru zaškilji i podraga me ispod brade.
»I tebi se sviđa, zar ne?«
Nikako! Ali neka mu bude.
Nije fer da me tako nešto pita, istovremeno me dragajući ispod brade. I
nesvjesno sam preo.
»Sigurno ti se sviđa...«
Ni govora!
Kako god, nisam dobio priliku razjasniti nesporazum (ta cijelo me vrijeme
mazio, nitkov jedan!) i tako sam dobio ime Nana.
»Moramo otići iz ovog stana.«
Budući da njegov stanodavac nije dopuštao držanje kućnih ljubimaca, Satoru
je za mene ishodio dopuštenje, ali samo dok mi rana ne zacijeli. Preselili smo se
u novi stan, u istom gradu. Iseliti iz svog stana i potražiti novi, a zbog mačke...
Znam, čudna je to izjava od pripadnika mačjeg roda, ali to može učiniti samo
gorljivi mačkoljubac.
Tako je započeo naš zajednički život. Satoru i ja, kao čovjek mačku i mačak
čovjeku, bili smo jedan drugomu zahvalni cimeri.
Živjeli smo lijepo i u slozi. To je trajalo pet godina.

***

BIO SAM TADA u najboljim mačjim godinama, Satoru je prešao tridesetu.

»Nana,« rekao je gladeći me po glavi, s izrazom bespomoćnosti na licu,
»oprosti mi.«

3
Broj devet na japanskome, kyu. (nap. prev.)
4
Broj sedam na japanskome, nana. (nap. prev.)
5
Važan broj u budizmu; Japanci ga smatraju sretnim. (nap. prev.)

10
 Knjige.Club Books

Dobro, u redu je. Ne brini se...

»Nisam htio da bude tako, oprosti...«
Ne moraš mi sve reći, shvatio sam.
»Nisam mislio da će doći do toga da te nekome dam...« U životu ne ide uvijek
onako kako želimo, ni kod mačaka. Prestanak života sa Satoruom samo će me
vratiti u stari način života.
Ozljeda noge, iz koje je virila kost. Da sam nakon oporavka i trebao otići, ne
bi bilo ništa strašno. Imao sam samo mali prekid, ali od sutra se vraćam uličnom
životu.
Nisam ništa izgubio. I dobio sam ime, Nana, i pet godina života sa Satoruom.
I zato, čemu tako zabrinuto lice?
Mi mačke smjerno prihvaćamo okolnosti u koje nas život baca.
Jedina iznimka koje sam se mogao prisjetiti bila je ozljeda moje noge. I moj
boravak kod Satorua.
»Krenimo, dakle!«
Otvorio je vratašca putnog kaveza, a ja sam krotko ušao.
Svih tih pet godina zajedničkog života poslušno sam se vladao. Čak i kad me
vodio u ono predvorje pakla, veterinarsku kliniku, nisam se opirao niti se
pretjerano bunio.
Hajdemo! Bio sam mu dobar cimer, nadam se da bih mu mogao biti i dobar
suputnik.
Satoru uzme moj kavez i ukrca ga u automobil.

11
Knjige.Club Books

KOSUKE

12
 Knjige.Club Books

DUGO SE NISMO ČULI.

Mail je počinjao tim riječima.
Pošiljatelj je bio Satoru Miyawaki, njegov dobar prijatelj iz osnovne škole,
koji se odselio još kao školarac. A selio se i poslije, još nekoliko puta, no nikada
se njihova veza nije prekinula. To prijateljstvo, nekim čudom, traje i nakon
trideset godina. Događalo se doduše da se po nekoliko godina nisu čuli, ali već
pri prvom susretu razgovor je tekao glatko kao da su se vidjeli jučer. Takvo je bilo
to prijateljstvo.
Znam da će te ovo iznenaditi, ali nešto bih te zamolio. Imam mačku, zapravo
mačka. Bi li ga ti mogao prihvatiti i brinuti se o njemu? Volim ga jako, svog
miljenika, ali zbog izvanrednih okolnosti ne mogu ga više držati. Zato mu sada
tražim novi dom.
O kakvim se okolnostima radi nije podrobnije pisao. Ako Kosuke misli da bi
to bilo moguće, doputovat će k njemu. Zajedno s mačkom, da se upoznaju.
U privitku su bile dvije slike. Slike mačke koja na glavi ima dvije pjege nalik
na brojku osam. Kosukeu se i nehotice ote uzvik iznenađenja.
»Izgleda baš kao Hachi!«
Mačka sa slike jako je nalikovala na macu koju su njih dvojica jednog davnog
dana našla na cesti.
Pogled mu je skliznuo na drugu sliku; ovoj je mački rep stajao nagore. Crn,
kukast rep, nalik na sedmicu.
Jednom je od nekoga čuo da kukast rep privlači i donosi sreću. Sada se toga
prisjetio.
Ali od koga je to čuo? Odmotavajući klupko sjećanja, ote mu se uzdah. Rekla
je to njegova žena, koja je otišla, a sada je bila kod svojih roditelja. Nije znao kada
će se vratiti.
I što će, ako u njoj već pomalo sazrijeva odluka da se neće vratiti, pa tako i
ostane?
Na um mu je pala nerazborita misao da bi možda bilo drugačije da i oni imaju
takvu mačku; mačku s kukastim repom koja bi se neumorno vrtjela po kući i
svojim repom posvuda prikupljala mrvice sreće. Možda bi im život bio
jednostavniji, čak i bez djece.

13
 Knjige.Club Books

A da uzmu mačku, pomislio je. Tog lijepog mačka sa slike, s kukastim repom,
koji je nalikovao na Hachija? K tomu, vidio bi i Satorua nakon toliko vremena.
Prijatelj ga je, doduše, upitao može li prihvatiti njegova mačka, ali kako će to
izvesti? Želio je čuti što njegova žena o tome misli, no njezin odgovor glasio je
da učini kako ga volja. Hladan odgovor, pomislio je, ali budući da mu dosad nije
odgovorila ni na jedan mail, dobar je znak bio već i to što se javila.
Donio sam odluku da uzmem prijateljevu mačku. Kako bi bilo da dođeš, pa
da je i ti vidiš?
Njegova žena, koja voli mačke, možda bi popustila da je tako pozove, i da se
potuži kako nije siguran hoće li se o mačku dobro brinuti. Možda bi u tom slučaju,
bez obzira na njega, ona došla iz simpatije prema mačku.
Ne, to neće ići, njegov otac ne podnosi mačke. Ali u istom trenu, osvijestivši
da mu je i protiv volje prva pomisao bila što će mu na to reći otac, coknu jezikom.
Sada, kao vlasnika radnje, ne bi ga trebalo brinuti očevo mišljenje, jer baš je
to ozlojeđivalo njegovu ženu.
I tako, zahvaljujući buntu koji se u njemu probudio kao reakcija na njegova
oca, Kosuke Sawada odluči. Reći će svom prijatelju iz djetinjstva da pristaje
udomiti njegova mačka.
Već sljedeći tjedan Satoru Miyawaki sa svojim se miljenikom dovezao u
srebrnom automobilu.

***

KADA JE NA ZVUK MOTORA Kosuke izašao iz radnje, ugleda Satorua na parkiralištu.

»Kosuke! Otkad se nismo vidjeli...«
Satoru digne ruke s volana i kroz otvoreni prozor mahne prijatelju. Motor je i
dalje brujao.
»Dobro, hajde ti prvo parkiraj«, sa smiješkom ga je požurivao Kosuke.
Tri su godine prošle od njihova posljednjeg susreta, ali između njih je uvijek
vladala neka napetost. Baš kao i u djetinjstvu.
»Trebao si parkirati na kraju, ne na onom mjestu. Tamo je malo teže.«
Ispod strehe su bila tri mjesta za klijente. Satoru je stao na mjesto najbliže
ulazu. No kako se uz ulaz nalazilo skladište, a pokraj njega bilo je još koječega,
vozila su se parkirala počevši od kraja. Neasfaltirano dvorište bilo je rezervirano
za ukućane.
»To ne bi bilo u redu, mjesto je za klijente.«
»Danas ne radimo, zaboravio si?«
U fotostudiju njegova oca, koji je sada vodio on, srijeda je bila neradni dan.
Satoru je radio u poduzeću. Stoga mu se Kosuke htio prilagoditi, ali Satoru je

14
 Knjige.Club Books

smatrao da to ne bi bilo u redu. On je taj koji traži uslugu, dakle on se mora

prilagoditi. Zato je uzeo slobodan dan.
»Tako nekako...« češajući se po glavi, Satoru izađe iz automobila. Potom sa
stražnjeg sjedala izvadi kavez s mačkom.
»To je Nana?«
»Da. Poslao sam ti i sliku, vidio si mu kukast rep, nalik na brojku 7. Zato sam
ga i nazvao Nana. Dobro ime, zar ne?«
»Dobro ime? Hm. Petparačko ime, kao i prošli put: prijašnju mačku si nazvao
Hachi.«
Zato što je, naime, na glavi imala dvije pjege u obliku brojke 8.
Bilo kako bilo, Kosuke ih uvede u dnevni boravak; i molećivo, pun
uvažavanja, htjede pogledati Nanino lice. Ali Nana je samo nezadovoljno cvilio
u kavezu, odlučan u namjeri da ne izađe. A pogledom u kavez vidjela se samo
bijela stražnjica i crni kukasti rep.
»Što ti je? Što je to s tobom, Nana? Nana moj...«
Neko je vrijeme Satoru nehajnim glasom pokušavao popraviti Nanino
raspoloženje, no malo zatim ote mu se uzvik:
»Oprosti. Ovako u nepoznatoj kući, možda si uplašen. No uskoro ćeš se
smiriti, vjerujem...«
Otvorivši vrata kaveza i tako ih ostavivši, pokušao je najprije obnoviti staro
prijateljstvo.
»Voziš, dakle ne smiješ piti. Što bi radije, kavu ili čaj?«
»Kavu, kad već pitaš.«
Kosuke donese kavu za obojicu. Satoru, uzevši šalicu, bez ikakve primisli
upita:
»Gdje ti je žena?«
Uslijedio je neugodan muk. Satoru shvati neumjesnost svog pitanja. Pokuša
smisliti opravdanje za nj, ali odustane.
»Vratila se roditeljima.«
»Stvarno?«
Teško bi se dalo opisati Satoruovo lice, osim kao isprika što ne zna za
prijateljevu svježu ranu.
»Nego, što se tiče mačke... Što si odlučio, i smiješ li odlučiti sam? Da ne bi
imao problema poslije, kad ti se žena vrati?«
»Moja žena voli mačke. Mislim da bih je, zapravo, baš time mogao pridobiti
da se vrati, što ću uzeti mačku.«
»Ali ukusi su različiti, čak i kad su mačke u pitanju...«
»Poslao si mi Naninu sliku. Proslijedio sam je ženi, upitao što misli o tome
da je uzmemo. Učini kako te volja, odgovorila je.«

15
 Knjige.Club Books

»To ne zvuči dobro... A trebalo bi značiti da pristaje?«

»To je prvi mail na koji sam dobio odgovor otkad je otišla. Na upit o tvojoj
mački.«
Rekao je, napola u šali, da će mu se žena možda i vratiti ako uzme mačku, no
činilo se da se uistinu nada da će tako i biti.
»U slučaju da se i vrati, nije osoba koja bi mačku izbacila iz kuće. A ako se
ne vrati, ja ću voditi brigu o tvom mačku. Nema problema ni u kojem slučaju.«
Tako, dakle. I Satoru se povukao. No sada je bio Kosukeov red za pitanja.
»Ali zbog čega se više ne možeš brinuti o njemu?«
»Zašto? To je već malo teže pitanje«, zbunjeno se osmjehnu Satoru i počeše
se po glavi. »Promijenile su se okolnosti. Nana više ne može živjeti sa mnom.«
Kosukeu se upali lampica. Osjetio je nešto čudno još onda kad mu je Satoru
rekao da će uzeti slobodan dan i prilagoditi se njemu - iako je srijeda usred radnog
tjedna.
»Dobio si otkaz?«
»Recimo to tako... Bilo kako bilo, moram za Nanu pronaći novi dom.«
Budući da je Satoru odgovarao neodređeno, Kosuke odustane od daljnjeg
zapitkivanja. Vjerojatno o tome ne želi razgovarati.
»U svakom slučaju, moram nekako zbrinuti Nanu. Putujem s njim obilazeći
prijatelje, možda ga netko pristane uzeti.«
»A o tome se radi? Nije ti lako.«
To je samo osnažilo njegovu želju da prihvati mačka. U prvom redu zato što
će nekomu pomoći, a u drugome zato što je to Satoru, njegov prijatelj.
»A ti si inače dobro? Mislim, ide ti nekako, snalaziš se?«
»Hvala, dobro sam. Samo da uspijem udomiti Nanu.«
Kosuke osjeti da ne može prodrijeti dalje. Pitanje poput može li on učiniti
nešto za njega zvučalo bi kao zabadanje nosa u tuđe poslove.
»Iznenadio sam se kad sam vidio Nanu na slici. Nalik je na Hachija, kao jaje
jajetu.«
»Pravi Nana još je sličniji, vidjet ćeš.«
Osvrnuo se i bacio letimičan pogled na kavez, ali Nana nije pokazivao ni
najmanje želje da iz njega proviri.
»To je i mene iznenadilo kad sam ga prvi put vidio. Na trenutak mi se učinilo
da gledam u Hachija... A znao sam da je to nemoguće, naravno.«
I Satoru se nasmije da bi odagnao tugu. To dirnu Kosukea.
»Što je poslije bilo s Hachijem?«
»Poginuo je u prometnoj nesreći, javio mi je njegov vlasnik. Još dok sam bio
u srednjoj.«
A to mu je još uvijek bila bolna uspomena.
16
 Knjige.Club Books

»Baš lijepo od njega što ti je javio.«

Bilo bi dobro kad bi zajedničkog mačka sada i oplakali zajedno. Satoru je
dosad tugovao za njim sam.
»Oprosti, tužan sam. I samo sve tužniji...«
»Ne ispričavaj se! Blesane...«
I Kosuke krene na njega kao da će ga bocnuti u rebra, no Satoru se tobože u
šali izvije i izmakne mu.
»Kako vrijeme leti! Kao da je bilo jučer kad smo ti i ja našli Hachija na cesti
i uzeli ga. Sjećaš se?«
Sjeća se, sjeća se svega:
»To se ne može zaboraviti.«
Kosuke se usiljeno osmjehne. A zbunjen osmijeh ukaže se i na Satoruovu licu.

17
 Knjige.Club Books

NA BLAGO UKOŠENU OBRONKU, na pješačkoj udaljenosti od fotostudija Sawada

nalazilo se stambeno naselje.
Niz stambenih blokova, kao i zgrada s udobnijim apartmanima, nalazili su se
na tom području, koje je prije trideset godina dobivalo pohvale za brzu izgradnju.
U jednom od tih udobnih apartmana živjela je tročlana obitelj, Satoru s
roditeljima.
U drugom razredu osnovne škole Satoru i Kosuke upisali su se u isti plivački
klub. Budući da je Kosuke odmalena imao atopijske kožne reakcije, njegova ga
je majka, smatrajući da će plivanje pomoći da mu koža bude otpornija, upisala u
plivački klub. Satoruovi razlozi bili su drugačiji.
On je plivao tako brzo da se pričalo kako među prstima ima plivaće kožice.
Njegov je učitelj zato smatrao da bi plivanje trebao ozbiljno trenirati, i na njegov
se nagovor Satoru upisao u klub.
Kao pravi vragolan kakav je i bio, vrijeme slobodnog plivanja često je
provodio u zaronima do dna, gdje bi kružio i puzao izigravajući aksolotla6, ili bi
napadima odozdo plašio druge učenike. Kako je neprestano izvodio svakojake
ludorije, učitelj se na njega ljutio nazivajući ga kappom7.
To mu je i ostao nadimak: Kappa, i odgovarao mu je. A ponekad, ovisno o
raspoloženju, učitelj bi o njegovim rukama govorio da to nisu ruke, nego vesla.
Kada je nastava počela, Satoru je bio u naprednoj grupi djece koja dobro i
brzo plivaju, dok je Kosuke bio u redovnoj, u kojoj je bilo i drugih učenika s
alergijama.
Unatoč nadimcima Kappa i ruke-kao-vesla, Satoru je krasno izgledao u
bazenu dok je onako energično grabio vodu pred sobom. Kosuke je bio dobar s
njim, no u takvim trenucima Satoru ga je malo živcirao.
Volio bih biti kao on, pomislio bi često.

6
Ambystoma maacanum ili aksolotl, vrsta danas ugroženog vodozemca u slatkim vodama
Meksika i Sjeverne Amerike. (nap. prev.)
7
Kappa, japanska mitološka bića vragolaste ćudi, humanoidni reptili koji obitavaju u rijekama,
ujedno i izvrsni plivači. (nap. prev.)

18
 Knjige.Club Books

Međutim, kada je vidio da je Satom, ludujući, pri jednom skoku razbio čelo,
njegova zavist u trenu iščezne i osvijesti ga.
Možda se upravo tada dogodilo da se kazaljka njihova prijateljstva zanjihala
u suprotnom smjeru.
Bilo je rano ljeto, i u to su vrijeme već dvije godine išli na plivanje.
Budući da su zajedno odlazili u klub, sastali bi se pri dnu obronka sa
stambenim naseljem. Tog dana, međutim, Kosuke je stigao prvi.
I tako je prvi pronašao kutiju.
Ležala je nemamo ostavljena ispod table s planom stambenog naselja.
Mijau, mijau, dopiralo je iz kutije.
Kad je plaho otvorio ovlaš zatvoreni poklopac, Kosuke ugleda dvije bijele
loptice, prekrivene lanugo dlačicama, s mjestimice trobojno smeđim pjegama.
Kako bespomoćna, nježna bića! Tako sitna da ih se bojao i dotaknuti.
»Što se događa?« upitao je Satom i kleknuo do njega.
»Netko ih je ovdje ostavio.«
»Kako su slatki, preslatki!«
Još su neko vrijeme bojažljivo gladili tek rođena, nježna stvorenja, a onda
Satom upita:
»A da ga uzmeš u ruke?«
Kosuke je u sebi već čuo mamino stalno zanovijetanje: ne smiješ dirati
životinje, znaš da si alergičan. Ali neće moći podnijeti da ih samo Satom mazi.
Uostalom, on ih je prvi našao.
Podvukao je dlanove i uzeo jedno mače. Kako je samo lagano!
Želio ga je i dalje tako držati u rukama, ali zakasnit će na plivanje. Moramo
ići... Da, već je vrijeme... Ako sada ne krenemo... I teška srca odvojiše se od
mačića.
Trčali su navrat-nanos, sve do kluba, odlučni da po povratku s plivanja opet
pogledaju mačiće.
Unatoč žurbi, zakasnili su i obojica zaradila po zaušnicu.
Na povratku, ponovno su se navrat-nanos sjurili nizbrdicom.
Kutija je još bila tamo, ispod table s planom naselja. U njoj je, međutim, bilo
samo jedno mače. Netko je jedno već uzeo.
Učinilo im se da je sudbina tog mačeta - s crnim kukastim repom i trobojno
smeđim pjegama na čelu, nalik na osmicu - bila u njihovim rukama.
Sjedoše blizu i promatrahu to malo klupko u kutiji, koje je mirno spavalo.
Postoji li uopće ijedno dijete koje takvo nježno biće ne bi zaželjelo odnijeti kući?
No da ga donesu kući, što bi im na to rekli roditelji? Ta im se misao obojici
motala po glavi. I obojica su znala da i onaj drugi osjeća isto.

19
 Knjige.Club Books

Kosuke je znao da bi mu se mama - s obzirom na njegovu alergiju -

usprotivila, a ni njegov otac nije bio pretjerani ljubitelj životinja.
Nasuprot Kosukeu, koji je imao više razloga za brigu, Satoru je brzo donio
odluku.
»Pitat ću svoju mamu.«
»To nije fer!« izletje Kosukeu prijekorno.
To je vuklo korijenje iz nekoliko prijašnjih zgoda na plivanju. Naime,
djevojka koja se sviđala Kosukeu bila je u naprednoj grupi sa Satoruom. Jednom
je prilikom izjavila kako Satoru jako dobro izgleda dok pliva, iako je možda - kad
Kosuke sad o tome razmisli - samo htjela reći da on doduše jest kappa, ali kad ne
luduje u vodi, sasvim dobro izgleda. Tu izjavu, međutim, i zavist na tom
komplimentu dijeli tanka crta.
Satoru brzo pliva, nema alergiju, a ima prijazne i složne roditelje, i oni će mu
zacijelo odobriti da ima mačku, ako ih zamoli.
Nije bilo dovoljno, mislio je Kosuke, što je njegova simpatija izjavila da
Satoru dobro izgleda dok pliva, nego će mu čak poći za rukom da na jednostavan
način dobije to pahuljasto nježno biće. Kako je moguća takva nepravda?
Na riječi nije fer Satoru se počeo tresti, gotovo kao da mu je prijatelj opalio
pljusku.
A Kosuke, vidjevši smetenost na Satoruovu licu, odmah zažali što je to rekao.
On je samo izbacio iz sebe ljutnju, sam je to najbolje znao.
»Ali ja sam ga prvi vidio«, dosjetio se izgovoru, na što se Satoru budalasto
ispriča:
»Oprosti.«
Kosukeu, koji se stidio svoje provale ljutnje, preostalo je samo povrijeđeno
kimnuti.
Rastanak nije protekao ugodno. A Kosuke je otišao kući odnoseći pod
miškom kutiju s mačićem.
Neočekivano, Kosukeova se majka nije pretjerano usprotivila njegovoj želji
da zadrži mačku.
»U posljednje vrijeme alergija ti se gotovo sasvim povukla, vjerojatno zbog
plivanja, pa ako održavamo čistoću, ne bi smjelo biti problema. Kad smo bili smo
kod tvog strica gdje isto imaju mačku, bilo ti je dobro.«
Točno, već neko vrijeme nije ga više opominjala, pa ni spominjala alergiju, a
i posjeti klinici prorijedili su se.
Ali otac je bio taj koji se tvrdoglavo usprotivio.
»Što, mačka?! Ne dolazi u obzir, ni govora!«
Nakon takve reakcije nikakav razgovor nije ni bio moguć.

20
 Knjige.Club Books

»Oštrit će kandže po svemu u kući, a što onda? Držati mačku nije uopće tako
jednostavno. A ne vodim fotostudio da bih hranio mačke.«
Majka je stala na sinovu stranu, ali otac je ostajao pri svome, bio je samo još
ustrajniji. Još prije večere izbacio je mačka iz kuće, a sinu rekao da ga vrati gdje
ga je i našao.
S kutijom u ruci, da bi vratio mačku, Kosuke se na rubu suza spustio do
početka puta što vodi prema naselju.
Da ostavi kutiju ispod one table? To nije mogao. Stoga se uputi Satoruu,
premda ga je bilo stid, s obzirom na ton u kojemu je protekao njihov rastanak toga
dana.
»Otac ne želi mačku«, uspjelo mu je konačno izustiti kad se Satoru pojavio
na vratima. Grcao je u suzama.
»Kužim,« kimne Satoru, »ali imam ideju, prepusti to meni!«
I istog se časa izgubio u kući. Kosuke ga je čekao misleći da je otišao pitati
svoju mamu, kad se Satoru pojavi sa sportskom torbom o ramenu, onom s kojom
je išao na plivanje.
»Kamo ideš s tom torbom, Satoru? Sad će večera, čim ti se otac vrati!«
»Vi jedite, nemojte me čekati!« rekao je obuvajući cipele na ulazu. »Kosuke
i ja ćemo na neko vrijeme pobjeći od kuće!«
»Što?«
Tu prijaznu, finu ženu Kosuke je prvi put vidio tako uzrujanu.
»O čemu to pričaš, Satoru?«
U žurbi oko večere, njegova majka - zauzeta prženjem tempure8 - nije mogla
doći do vrata, stoga u panici samo proviri iz kuhinje.
»Kosuke, o čemu on to govori?«
No zaludu, kada ni on sam nije imao pojma.
»Idemo«, povuče Satoru Kosukea za ruku. I uskoro kuću ostaviše za sobom.
»U jednoj knjizi u školi nedavno sam pročitao priču o dječaku koji je našao
psića na cesti i odnio ga kući. No njegov otac nije htio psa. Ljutito mu je rekao da
ga vrati, da ga ostavi tamo gdje ga je i našao. Ali dječak to nije mogao, stoga je s
njim pobjegao od kuće. Usred noći, otac je krenuo u potragu za njim. A kad su ga
napokon našli, dopustio mu je da zadrži psa, pod uvjetom da će pas biti njegova
briga. I tako je naposljetku pristao«, s uzbuđenjem je Satoru raspredao sadržaj.
»I naš je slučaj takav, zato će sigurno upaliti! Jedino što se ne radi o štenetu,
nego o maloj maci. I imaš mene da ti pomognem.«

8
Tempura, jelo spravljeno najčešće od morskih plodova ili povrća, koje se umače u tekuće
tijesto i zatim prži. (nap. prev.)

21
 Knjige.Club Books

Ipak, bez obzira na to što se psić samo pretvorio u mačića, Kosukeu se činilo
da je njegov slučaj drugačiji. No zavela ga je pomisao da će se otac možda i
smilovati kad vidi da mu se sin, zbog mačke, ne libi ni otići od kuće.
Odlučio je slijediti plan! I krenuli su. Najprije su u trgovini kupili mačju
hranu. Na njihov upit da trebaju hranu za mace, prodavač na blagajni - mladić
crveno obojene kose - preporučio im je konzerve s mačjom paštetom. Možda je
izgledao zastrašujuće, no pokazao se vrlo ugodnim.
Večerali su u parku stambenog naselja. Satoru je od kuće ponio nešto kruha i
slastica, što su pomalo grickali i nekako utažili glad. A maci su otvorili konzervu.
»U priči je bilo ‘usred noći’, dakle moramo izdržati do ponoći. Drugačije neće
valjati.«
Satoru, koji je mislio na sve, u torbi je ponio i budilicu.
»Ali neće li mi tata ispaliti na živce ako ostanem vani tako kasno?« upita ga
Kosuke.
Njegov je otac bio ljubazan izvan kuće, ali kod kuće je bio svojeglav i lako bi
planuo.
»O čemu ti pričaš? Zar to ne činimo za macu? I naposljetku će tvoj tata pristati
i sve će se riješiti!«
Kosuke htjede potvrditi da je otac to učinio, ali onaj iz priče. No Satoruov
slijepi entuzijazam spriječi ga u tome. A kako mu je otac bio sasvim drugačijeg
karaktera, Kosuke je sumnjao u dobar ishod.
Dok su tako, pazeći na macu, u parku ubijali vrijeme, nekoliko žena u prolazu,
u šetnji sa psom ili samo u šetnji, upitalo ih je što rade u parku tako kasno i neće
li im se roditelji brinuti.
U tom su susjedstvu bili previše dobro znani. Kosuke se počeo pitati nije li
izbor mjesta pogrešan, ali Satoru nije izgledao posebno zabrinut.
»A što to vas brine? Pa pobjegli smo od kuće!« odgovorio je ženi.
»Je li? Onda vam je bolje da se što prije vratite!«
»Ne možemo. To onda ni u kom slučaju ne bi bio pravi bijeg.«
Ali kakav bi to bijeg trebao biti onaj pravi, Kosuke ne razumije. Zna samo da
bi takav bio pogrešan.
No kad je i peta žena zastala i upitala ih što tu rade, Kosuke napokon izrazi
neslaganje s prijateljevom strategijom bijega.
»Satoru, mislim da se ovako ne bježi od kuće.«
»Znam. Ali u priči ga otac dolazi potražiti u parku.«
»Da, ali ovo ipak nema smisla.«
Možda će se otac i sažaliti nad njim kad vidi da se zbog mace odvažio i na
bijeg od kuće, možda će se i složiti da je uzmu; no sve da i nastave ovako, ne znači
da će se sigurno tako i dogoditi.

22
 Knjige.Club Books

Uto začuju dozivanje:

»Satoru!«
Ususret im je išla njegova majka.
»Vrati se, sad je bilo dosta. Kasno je. Neodgovoran si! I Kosukeovi su roditelji
u brizi.«
»Ovaj...« ustukne Satoru. »Nisu nas trebali još pronaći...«
»A mislio si da nas neće naći?«
Zar je Satoru zbilja vjerovao da ih roditelji neće pronaći, a sve one neznanke
koje su ih vidjele djelovale su kao da ih znaju?
»Oprosti mi, mama! Ali nije još vrijeme da nas uhvatite!« viknu on i potrča,
s macom u kutiji pod pazuhom.
Kosukeu je preostalo samo slijediti ga. Izgledalo mu je to kao da se njihov
način sve više otklanja od Satoruove priče, ali zacijelo se još može i ispraviti.
Sigurno. Ili možda.
Baš su se riješili Satoruove majke i spustili se do mjesta gdje staza postaje
ravna kad začuju viku:
»Hej, vi!« grmio je ljutit glas.
Bio je to Kosukeov otac.
Ne, možda se više neće moći ispraviti. Ali baš kad je pomislio da je bolje
odmah se ispričati ocu, Satoru poviče:
»Pozor, neprijatelj!«
Bilo je očigledno da je iskrsnuo još jedan faktor.
»Bjež’mo!«
Nit priče o bijegu od kuće bila je potpuno izgubljena. Što to nedostaje novom
tijeku radnje? Kosuke to zasad nije razumio; mogao je jedino slijediti Satorua,
koji je samouvjereno trčao.
Već iza prvog ugla ostavili su za sobom Kosukeova oca, koji zbog pretilosti i
lošeg načina života nije imao kondicije. Ali cesta, na koju su zatim izbili, bila je
pregledna, i nije bilo načina da umaknu pogledu.
»Kosuke, ovamo!«
Satoru uleti u obližnji market, tamo gdje su bili kupili mačje konzerve. Pokoji
kupac je ovdje-ondje stojećke čitao knjigu, dok je crvenokosi prodavač lijeno
slagao robu na police.
»Pomozite da nas ne uhvate, sakrijte nas!«
Koje li halabuke oko jasno i glasno izrečene, pristojne molbe. Prodavač ih
sumnjičavo pogleda.
»Ako nas uhvate, opet će završiti na cesti.«
I Satoru prodavaču pokaže kutiju, iz koje je - vjerojatno od straha uslijed silne
trešnje dok su trčali - dolazio cvilež nalik na zavijanje sirene.
23
 Knjige.Club Books

Prodavač je šutke promatrao kutiju, potom se na peti okrenuo unatrag i

načinio tako par koraka. A zatim, osvrnuvši se, rukom im dao znak da ga slijede.
Uveo ih je u stražnji dio marketa kroz dvorišna vrata i pustio da izađu na stražnji
ulaz.
»Hvala na pomoći, pravi ste!«
Satoru potrča, a za njim i Kosuke. Nije se više znalo tko je od njih subjekt u
toj drami o bijegu.
Osvrnuvši se, Kosuke uputi prodavaču lagani naklon glave, na što mu ovaj
mrzovoljna lica uzvrati samo mahanjem.

***

TRČKARALI SU TAKO POSVUDA, amo-tamo i uokolo, ali zna se doseg područja koje
mogu prijeći dječje noge.
Naposljetku uletješe u svoju školu. Satoruov neobičan plan za bijeg nadaleko
je uzbunio cijelo susjedstvo. U mračnu školu upali su s mnoštvom za petama.
Ušli su kroz loše ugrađen prozor koji se lako otvara, za njega su znali svi
učenici. To nisu znali i odrasli; a kako nisu mogli ući, samo su se dolje vrzmali.
Dječaci, motreći ih krajičkom oka, trkom se uspeše na najviši kat.
Skotrljavši se na krov, konačno su mogli spustiti kutiju s mačićem.
»Je li dobro? Kutija se toliko potresala.«
Iz nje se ništa nije čulo. Otvorili su je. Mačić je ležao priljubljen u kutu.
Kosuke ga oklijevajući lagano pomiluje.
Mijauu!
Bio je to najglasniji mijauk dotad.
»Dosta! Miran budi!« umirivali su ga udruženim snagama, ali on ih nije
slušao. Uspaničili su se, gubeći glavu.
»Čuje se mačka!«
»Na krovu su!«
Dolje su se ljudi počeli okupljati.
»Prestani s tim, Kosuke!«
Jak i očigledno ljutit glas pripadao je njegovu ocu. A sudeći prema tonu glasa,
bilo je jasno da ga kod kuće čekaju batine koje mu mogu promijeniti i opis glave,
ako ga dohvati.
»Nije uopće upalilo! Lagao si«, suznih je očiju prekorio Satorua.
»Ne brzaj, još ne znamo. Slijedi veliki obrat...«
»To nije moguće...«
Uto netko ozdola povikne iz sveg glasa:
»Da si odmah sišao, Satoru!«
24
 Knjige.Club Books

Čini se da se potjeri pridružio i njegov otac.

»Tamo su požarne stepenice, možemo njima gore!« primijeti netko.
To im je bio znak da k njima dolazi Kosukeov otac, kojemu je uzavrela krv
pojurila u glavu.
»Gotovo je!«
I dok je Kosuke time razbijao glavu, Satoru požuri do ruba krova.
Zatim, jako se nagnuvši, viknu:
»Ne dolazite, jer će skočiti!«
Ozdola se začu žamor preplašenog mnoštva.
»On tako kaže!«
»Što?« progovori Kosuke.
»Tako govori.«
»Što?« ponovi Kosuke. »Satoru, ne govori gluposti!« i povuče ga za rukav.
Uz poseban osmijeh Satoru odlučno digne palac.
»A sada slijedi obrat.«
Kosuke doduše nije očekivao takav obrat. Ali zahvaljujući njemu, zaustavili
su njegova oca.
»Satoru, on to ozbiljno misli?« upitala je njegova majka.
»Ozbiljno, najozbiljnije!« odvratio joj je. »Upravo skida tenisice!«
Odozdo dopru jauci iz gomile.
»Ne idi dalje, Kosuke!« viknuo je Satoruov otac, a na Kosukeovu se čak
odozgo vidjelo da se pjeni od bijesa.
»S tim se ne šali! Sad dolazim gore po tebe, da siđeš.«
»Ne dolazite, Kosuke je čvrsto odlučio. Skočit će ako dođete, i to zajedno s
mačkom!«
Ozbiljna lica, vragolan Satoru okrene se i ustremi pogled na Kosukea.
»Čuj, odglumi kao da ćeš opkoračiti rub.«
»Neću, što ti je? Ne igraj se mojim životom!«
»Ali ti želiš tu mačku, zar ne?«
»Naravno, znaš da želim...«
Ali da treba život riskirati da se to ostvari, tu nešto ne štima. Zapravo, nikako
ne štima.
Već se vidjelo da ova priča neće imati kraj kao ona Satoruova o dječaku i
psiću, i da trik kojim bi oca pridobio skokom s krova neće upaliti.
»A kako bi bilo da ti prvo pitaš svoje, možda ga oni žele uzeti?«
»Što?« pogleda ga Satoru, zabezeknuto poput goluba pogođenog iz zračnice.
»Nemaš ništa protiv da je ja uzmem?«

25
 Knjige.Club Books

»Zar nije bolje, prije takvog skoka s mačkom, s prijateljem razmisliti i o

tome?«
»... hm, da. No ako ti to odgovara, odmah mi reci!«
Nato Satoru, ozarena lica, poviče odozgo:
»Tata, mama! Kosuke kaže da želi da mi uzmemo mačku!«
»Dobro, može. Samo ga prvo zaustavi u njegovu naumu.« Oluja zbunjenosti
u mnoštvu još uvijek se nije smirivala.

***

TI NISI BIObaš bistro dijete, Satoru...

Iz svog sam kaveza jasno čuo razgovor dvojice prijatelja, a sjećanje ispričano
s toliko detalja, s tolikim poniranjem u dubinu, zacijelo više neću imati prilike
čuti.
»No postalo je gadno poslije, kad smo sišli.«
»Tvoj nas je otac obojicu dobro izbubetao, sljedećeg mi je jutra glava bila kao
u Velikog Bude9.«
Mačak, koji je tada uzbunio cijeli kvart, bio je - čini se - moj prethodnik Hachi.
»Kad sad mislim o Hachiju, sigurno je to bio kaliko10 mačak. A jedinke
muškog roda domaćih mačaka, kažu, jedinstvenog su izgleda.«
Tko bi rekao? Ako je tomu tako, a navodno je uzorak mog krzna isti kao u
Hachija, onda sam i ja jedinstven mačak.
Radoznalo sam naćulio uši.
»Pa«, rekao je smijući se Satoru, »pitao sam veterinara, rekao je da za kaliko
mačku ima premalo šara.«
»Imaš pravo. Osim čela i repa, bio je sav snježno bijel.«
Iz kaveza sam vidio kako je Kosuke, u nedoumici, prekrižio ruke.
»Kad si mi govorio o svojoj dragocjenoj mački, mislio sam da barem znaš
leglo iz kojega je potekla kad si je pokupio na cesti. No kako god, vidim da ne
znaš.«
Zavirio je u kavez, a ja naglo okrenuh glavu da nam se pogledi ne susretnu.
Ne volim da mi se prisnost nameće.
»A što je s Nanom? Lice mu je kao u Hachija, no je li moguće da je on kaliko
mačak?«
»Ni za Nanu se to ne može ustvrditi. On je samo običan mješanac.«

9
Veliki Buda, kip Bude u Nari, uistinu ogroman. (nap. prev.)
10
Kaliko mačka, domaća mačka bilo koje pasmine s trobojnom dlakom. Gotovo su isključivo
ženke, osim u rijetkim genetskim uvjetima. (nap. prev.)

26
 Knjige.Club Books

Samo sam običan mješanac, no zar je to loše?

»Ali meni on vrijedi više od kaliko mačka, jer je tako sličan mom prvom
mačku kojega sam imao. Kao da mi je suđen, pomislio sam čim sam ga ugledao.«
Hmm... Kažeš to samo zato što dobro zvuči, nisi mi se posebno obradovao.
Ali nema veze.
Zato je, dakle, plakao kad sam se onako unesrećen dovukao do njegova
automobila. Maloprije su rekli da je Hachi poginuo u prometnoj nesreći. Ali to je
bilo poslije, kad više nije bio s njima. Ne znam zašto.
Satoru je možda kroz moju nesreću ponovno proživljavao smrt svog voljenog
mačka.
Možda mu se činilo da u automobilskoj nesreći još jednom gubi svog
miljenika.
»Dobar je bio Hachi. I poslušan.«
Na te se riječi Satoru nasmije.
»Ali je zato bio trom, malo se kretao.«
U mislima sam stvorio sliku mačka kojemu se noge mlohavo objese kad ga
uhvatiš za vrat. Mačka koji ne može uhvatiti miša, drugim riječima. Prava mačka
bi odmah čvrsto svinula noge.
A ja? Ja sam, naravno, pravi mačak. Nije mi bilo još ni pola godine kad sam
uhvatio prvu lastavicu. A puno je teže uhvatiti bića s krilima nego ona na četiri
noge, zna se.
»Ošamutila bi ga već i sama igra lova, vrtnja za vlastitim repom.«
»Zato što je inače bio miran.«
»Kakav je Nana u tom pogledu?«
»Voli se igrati mišem, onom igračkom od zečjeg krzna.«
Ej, o čemu ti to? Ne mogu se praviti da nisam čuo. Otkad ja to volim one
grozne lažne miševe?
Kada mi netko dobaci sirovu hranu, potrčim, jer ima isti miris kao i živo biće,
i borim se da je svladam. Ali ako žvačem i žvačem, a ne postaje ništa ukusnije,
naposljetku shvatim da je to uzaludan trud. I odustajem.
U mangama11 koje se prikazuju na televiziji vidio sam ponekad samuraja kako
mačem nekoga presiječe pa kaže: šteta mača na tog blesana. Tako je nekako i sa
mnom: opet lovina, a ni za što.
(Napomenuo bih usput i da Satoru, bar kako mi izgleda, više voli filmove s
pištoljima.)

11
Manga, stripovi, u doslovnom smislu pokretna slika (man + ga na japanskome), termin
nastao u 18. stoljeću u Japanu. (nap. prev.)

27
 Knjige.Club Books

Kad bi te igračke punili bijelim mesom, kako bi to bilo dobro! Proizvođačima

igračaka trebalo bi dostaviti takve pritužbe: ne bavite se samo vlasnicima kućnih
ljubimaca, osvrnite se ponekad malo i na svoje prave klijente! A to smo mi.
Kako god, nezadovoljstvo zbog uzaludnog truda moram nekako ispuhati, a ja
to činim šetnjom. No zapravo rijetko lov završi s plijenom, s obzirom na to da je
Satoru uvijek sa mnom.
Time želim reći da se Satoru, čim ja opazim plijen, odmah umiješa. Namjerno
se ponaša nespretno, proizvodeći buku, pretjerano se kreće, a kad ga pogledam,
glumi nevinašce. No sva ta buka razotkriva ga.
A kad ja na to neraspoloženo mašem repom ustranu, pogleda me žalosno, kao
da se ispričava.
Zar kod mene nemaš svoje krokete? Nema potrebe za ubijanjem. A ni za
lovom, jer svoj ulov ionako ne jedeš.
Što to blebećeš, ti blesane jedan! Svako biće, sve što diše pod kapom
nebeskom, rođeno je s ugrađenim instinktom ubijanja! Postoje i takvi, međutim,
koji pribjegnu vegetarijanskoj ishrani. No i biljke jauču od boli kad ih ubijaju,
samo što ih mi ne čujemo. A uloviti ono što se da uloviti urođeni je instinkt mačke.
Zato je pravo umijeće da svoj ulov zatim i ne pojedeš. A to zahtijeva trening.
Bića koja više ne znaju ubijanjem priskrbiti sebi hranu slabe su jedinke. A
budući da je i Satoru ljudsko biće, ne može to razumjeti.
»A Nana? Je li on dobar lovac?«
»Dobar? I više od toga! Uhvatio je goluba na našoj terasi!«
Točno, ali zato što se ti gadovi prave važni kad su na ljudskom teritoriju. Htio
sam im održati lekciju. Ali u Satoruovim očima, na koje navriješe suze, ugledah
pitanje: a zašto, kad ga ionako nećeš pojesti ? Ako već tako misliš, ne ometaj me
u lovu kad izađem u skitnju.
Osim toga, ne gunđaš li ionako na golublji izmet na svom opranom rublju?
Pusti me da lovim, a ti uživaj u čistom rublju; jednim udarcem dvije muhe! I što
tu ne štima? Napomenut ću uzgred da se poslije tog slučaja nijedan golub nije više
pojavio na našoj terasi. A nisi mi ni zahvalio.
»To mi je tada stvorilo problem. Vrapca ili miša bilo bi lako zakopati negdje
u žbunju oko zgrade, ali goluba? Naposljetku sam odabrao park za ukop.
Tridesetogodišnjak, koji tamo zakopava goluba, u očima prolaznika bio je samo
neki sumnjiv tip.«
»U posljednje je vrijeme sve više i više čudnih zbivanja.«
»Ispričavao sam se da je to djelo mog mačka, ali svi su me hladno gledali. A
samo tada, kad sam ga najviše trebao, Nana nije bio uz mene.«
Zar tako? Da sam znao da ti je to problem, mogao sam biti s tobom. Ali tvoja
greška, jer mi nisi ništa rekao. Zato se ne namjeravam ispričati.
»Nana, dakle, nije kao Hachi, on je divlji mačak?«

28
 Knjige.Club Books

»Ali blage je ćudi i po tome isti Hachi. Kada sam potišten ili zlovoljan, cijelo
se vrijeme drži moje blizine.«
Ne misliš valjda da se tomu radujem.
»Ponekad mislim da me čak razumije. Pametan je.«
Mačke smatraju ljude glupima, koji misle da mi ne razumijemo njihov jezik.
»I Hachi je bio dobroćudan. Kad bi se moj otac ljutio što idem tebi, cijelo bi
mi vrijeme ležao na koljenima.«
»Osjetio bi tko je utučen. Tijekom svađe mojih roditelja uvijek se priklanjao
gubitniku, već po njemu se odmah znala pobjednička strana.«
»Je li i Nana takav?«
»Zacijelo, jer je blage naravi.«
Ponesen Kosukeovim riječima, sada me hvali, ne spomenuvši mi ime.
Hachi je očito bio vrlo pristojan mačak. No kako su stalno govorili Hachi ovo,
Hachi ono, još bih mogao pomisliti da bi bilo dobro da i ja umrem, ako je mrtva
mačka bolja od žive.
»Oprosti mi«, iznenada promrmlja Kosuke, »što onda nisam mogao uzeti
Hachija.«
»Nije moglo biti drugačije«, odvrati mu Satoru, bez i trunke ogorčenja.
Gledajući u Kosukea, činilo se da je ozlojeđen zapravo bio on.

***

SATORUOVA JE OBITELJ prihvatila Hachija, ali mačak je isto toliko vremena

boravio i kod Kosukea. Obojica su se o njemu jednako brinula.
Kosuke se kod Satorua uvijek mogao igrati s mačkom, a nekad bi ga Satoru
doveo k njemu pa su se igrali kod njegovih.
U početku, budući da se Kosukeov tvrdoglavi otac protivio Hachijevu ulasku
u kuću, igrali su se u garaži. No otkad mu je majka dozvolila ulazak, uz izuzetak
studija, i njegov je otpor malo popustio. Oštrenje kandža o zidove i namještaj
ljutilo ga je, ali nije više bio tako ravnodušan kada je Hachi prolazio kraj njega.
Kosukeu je bilo krivo što ga oni nisu mogli uzeti, ali radovalo ga je što je
njegov otac mačka sada zamjećivao. Bio je sretan što je oca naveo da, korak po
korak, zavoli isto što i on.
Da kojim slučajem opet nađe mače, mislio je, možda bi ovoga puta otac
pristao da ga uzmu.
Ali imati svoju mačku, u svome domu, druga je stvar. Kada je odlazio
Satoruu, ponekad bi kod njega i prespavao. Kako su njihove postelje bile prostrte
jedna uz drugu, u noći bi ga probudilo tapkanje mekanih šapa.
To je Hachi hodao po pokrivaču.

29
 Knjige.Club Books

Lijepa li osjećaja, osjetiti noću na sebi meku težinu mačjih šapa!

Gledao je Hachija kako se sklupčao i zaspao na Satoruovim grudima. Satoru
ga je, onako u snu, odmaknuo u stranu, možda zato što mu je bio težak. Blago
njemu, pomislio je Kosuke. Da je to njegov mačak, ne bi mu smetalo što po njemu
hoda. I spavao bi s njim.
»Moj je otac ipak zavolio Hachija, i kad bih opet našao na ulici mačku i donio
je, možda bi pristao da ostane s nama.«
»Pa to je divno! A tako bi Hachi imao i društvo.«
Obradovan, Satoru je na povratku s plivanja gledao hoće li negdje na tlu naći
ostavljenu kutiju s malom macom.
Ali ispod table s planom naselja nije ponovno ležala slična kutija.
Naravno, i bolje da nije bilo takve nesretne, odbačene mace.
Zato što njegov otac, sve da još jednom i nađe takvu macu, ne bi pristao da je
uzmu.

***

DVIJE SU GODINE PROŠLE otkad je Hachi udomljen kod Satorua. On i Kosuke bili
su u šestom razredu.
Kasno ujesen išli su na trodnevni maturalni izlet u Kjoto. Svaki im je hram,
bilo ovaj ili onaj, izgledao isto, ali bilo je lijepo već i putovati s prijateljem u
nepoznato mjesto i biti s njim u istoj sobi.
Uživali su i u kupovini suvenira; o džeparcu, koji su dobili za izlet, mogli su
inače samo sanjati. Bilo je mnogo toga što su i sami željeli, ali trebalo je kupiti i
svojima. Mučio ih je izračun tog troška.
»Što je, Satoru?« upita Kosuke vidjevši njegovo potišteno lice ispred radnje
sa suvenirima.
»Uff... Razmišljam koji da uzmem.« Na odjelu za kozmetiku gledao je u razne
vrste blotera12 za masnu kožu.
»Mama mi je rekla da joj kupim jedne, ali zaboravio sam marku.«
»Zar to nije svejedno, nisu li svi isti?«
No kako je Satoru bio neodlučan, dodao je:
»Ostavi majčin poklon za kasnije.«
Satoru jednostavno prihvati taj prijedlog.
»Onda idem najprije kupiti nešto ocu.«
»Učini tako. I ja idem potražiti nešto za svoga.«

12
Bluter, upijajući papir za masnu kožu lica. (nap. prev.)

30
 Knjige.Club Books

Obišli su nekoliko suvenirnica. Prvi se odlučio Kosuke, kupio je privjesak za

ključeve s mačkom maneki-neko13 koja je imala zastavicu za uspjeh u poslu. A u
sebi je gajio i malo nade da će otac možda i zavoljeti mačka.
»Baš si se dobro sjetio! Lijep suvenir.«
Pri pogledu na komičan izraz mačkina lica zablistaju oči i Satoruu.
»Ali mi nemamo obiteljsku radnju, zato je malo blesavo.«
»Sreća može biti u mnogočemu, ne samo u poslovanju!«
Od ostalih zastavica, Dobro zdravlje i Sigurnost u prometu mogli bi
odgovarati njegovu ocu. Bila je tu još jedna s natpisom Za sigurnost obitelji, ali
nije znao što to zapravo znači.
Naposljetku je kupio mačku koja priziva sigurnost u prometu, i to zbog toga
što ga je podsjećala na Hachija.
Nije se mogao prisjetiti koje blotere mu je majka naručila. Rekao je da će ih
potražiti idućega dana.
Idućega dana nakon ručka Satoru je, međutim, nestao. Razrednik im je to
priopćio dok su se grupirali.
»Miyawaki je otišao kući. Posebne okolnosti, morao je.«
»Kako žalosno, baš šteta!« suosjećali su njegovi drugovi.
Ipak je to maturalno putovanje, a otići dok još traje... Sažalijevali su ga što je
bio prisiljen na raniji povratak, stavljajući se na njegovo mjesto.
»Znaš li ti nešto o tome, Sawada?«
Ni Kosuke nije ništa znao. A ako ni on, kao njegov najbolji prijatelj, nije znao,
mora da je riječ o nečemu važnom.
Satoru se vratio ne kupivši majci naručene blotere za lice, kupio je samo
suvenir za oca. No ako nema i za majku, neće li se ona razočarati?
Baveći se tom mišlju, Kosuke se konačno dosjeti.
Može joj ih on kupiti umjesto Satorua; samo koje, to nije znao.
Na takvoj muci razgledao je Zlatni hram 14, njihovo sljedeće odredište.
Blještavi, zlaćani hram bio je zaista jedinstven i posve drukčiji od svih dotad
viđenih, neuglednih hramova.
»Kako samo sjaji!« zažagoriše učenici. Šteta što i Satoru nije bio tu, da to
zajedno gledaju. Kosukea nešto štrecne u srcu.
Primijetio je da djevojčice, veselo žamoreći, u slobodno vrijeme švrljaju
suvenirnicama. Dok ih je tako promatrao, sinula mu je ideja.
Možda će one znati. A da ih pita? To je ionako nešto čime se i one služe.
»Hej!« zazvao ih je, dok su one cvrkutale poput veselih ptičica.

13
Maneki-neko, mačka koja mami sreću. (nap. prev.)
14
Kinkakuji, hram u Kjotu, slavna turistička atrakcija. (nap. prev.)

31
 Knjige.Club Books

»Znate li za neke od malo boljih, a poznatih papirića za lice?«

Odgovorile su kao iz topa.
»Da, Yojiya! Yojiya! Ona radnja tamo.«
Čini se da su i one išle tamo jer su ga povele sa sobom.
I najjeftiniji je papirić koštao 300 jena. Pokolebao se pri pomisli koliko će mu
još ostati od džeparca.
Ali bilo mu je žao što se Satoru morao ranije vratiti s maturalca. A on mu je
najbolji prijatelj.
Satorua je zacijelo više žalostilo to što majci nije donio poklon, nego što je
morao prekinuti maturalno putovanje. To je razumio samo on. Nije imao pojma
po čemu su bloteri tako posebni pa je kupio one koji su ga privukli crtežom nalik
na lutku kokeshi15.
Bijahu tako tanki da se brinuo hoće li se Satoruovoj majci svidjeti. Ali kako
god, Satoru joj je to htio kupiti.
»Je li ti majka rekla da joj kupiš Yojiyu?«
»Ne, riječ je o Satoruovoj majci. Zamolila ga je da joj kupi taj papirić, ali
morao se vratiti ranije... Zato ću ja.«
»Kako si ti dobar!« redom su bile zadivljene djevojčice. Nije to bio loš
osjećaj.
»Njegova će se majka sigurno obradovati! To je slavni brend.«
Odahnuo je, iščuđujući se slavi tog brenda. Kada ga tako rječito hvale, i
Satoruova majka će mu se nedvojbeno obradovati.
Pomisli da je to i on mogao kupiti svojoj; ali kupio joj je poklon još jučer. Za
dva poklona ionako nije ni imao. K tomu, odustao je već pri pomisli na očevo
mrzovoljno lice kad bi s puta donio majci dva suvenira, a njemu samo jedan.

***

S TRODNEVNOG MATURALCA vratili su se kući uvečer.

»Stigao sam!«
I Kosuke izvadi poklone za roditelje, a želio im je i ispričati dogodovštine s
putovanja, kad ga otac iznenada mune u rebra.
»Ne priliči da budeš tako bezbrižan!«
Samo je roditeljima htio uručiti suvenire, a doživio udar groma? Na tu
pomisao došlo mu je da zaplače. Uto će njegova majka, svečano ozbiljna lica:
»Presvući se odmah, idemo do Satoruovih.«

15
Kokeshi, tradicionalna japanska drvena lutka. (nap. prev.)

32
 Knjige.Club Books

»Da, on je otišao ranije. Nešto se dogodilo?«

Majka je, oborenih očiju, tražila riječi. Njegov otac, međutim, nije okolišao:
»Njegovih roditelja više nema«, reče mu izravno, tonom kao da se ljuti.
Nema... Ali taj izraz, pomalo nejasan, nije odmah dopro do njega.
»Umrli!« sustignu ga riječi kao napad s leđa.
Čim je shvatio smisao te riječi, iz očiju mu provali bujica suza kao iz napukle
brane.
»Prestani cmizdriti«, ponovno ga je bubnuo otac, ali on se nije mogao
zaustaviti.
Satoru... Satoru, Satoru, Satoru! Ajme...
Još samo dan prije maturalnog putovanja bio je kod njega. Igrali su se s
Hachijem kada je Satoruova majka rekla:
»Sutra idete na put, treba rano ustati. Vrijeme je da odeš kući, Kosuke«, i
ispratila ga. »S Hachijem se uvijek možeš igrati.«
Kada se vrati s maturalnog putovanja i sljedeći put dođe Satoruu na igru,
njegova će majka sigurno biti tu. Kao i njegov otac, mislio je.
Kao i uvijek. Također, kao i uvijek, očekivao je da će ih vidjeti.
Ali najgore od svega bilo mu je pomisliti na Satorua. Kako li je tek njemu
bilo, i kako se osjećao kad se s maturalnog putovanja vratio kući dan ranije, a oca
i majke više nije bilo?!
»Poginuli su, automobilska nesreća. Bicikl je izletio na cestu, pa da ga
izbjegnu...«
Bicikl su izbjegli, no njima dvoma nije bilo spasa.
»Idemo k njima, danas je bdjenje.«
Presvukao se u odijelo što mu ga je dala majka i krenuli su. No već pri dnu
puta sjeti se da je nešto zaboravio.
»Možeš to i drugi put!«
Od ljutitog oca izmolio je ključ i vratio se sam, a njima rekao da nastave put.
On će za njima doći. Bedak jedan, začuo je oca kako je dobacio za njim.

***

BDJENJE SE ODRŽAVALO u mjesnoj dvorani, a ne u Satoruovoj kući.

Žene odjevene u crno užurbano su se kretale, a ispred oltara, na kojemu su
bila položena dva usporedna lijesa, izgubljeno je sjedio Satoru. Također u crnome.
»Satoru!«
Kimnuo je kad ga je zazvao, ali osjećalo se da je duhom bio negdje drugdje.
A ni Kosuke nije znao što bi mu nakon toga više rekao.

33
 Knjige.Club Books

»To su oni papirići za lice.«

Izvukao je iz džepa omot s tankim papirićima, po koje se bio vratio kući, a
otac ga nazvao bedakom.
»Sigurno je te tvoja majka željela, Yojiyu.«
Nato Satoru iznenada brizne u plač. Kasnije, u odrasloj dobi, saznao je da se
tako gorak plač naziva naricanjem.
Prišla mu je žena u crnome, mnogo mlađa od ostalih žena ondje. A možda i
od njegove majke. Potapšala ga je po leđima i nešto mu rekla, vidjelo se da su u
rodu već po načinu kojim je to učinila.
»Ti si mu prijatelj?«
»Da«, uspravi se Kosuke.
»Bilo bi dobro da ga odvedeš kući pa da se malo odmori, hoćeš li? Otkad se
vratio s puta, ovo je prvi put da je zaplakao.«
Kosuke je nehotice rasplakao Satorua, utoliko je njegovo jecanje bilo tako
strašno. No u ženinim očima, podbuhlim od plača, ukaza se lagani smiješak.
»Hvala ti.«
Kosuke uzme prijatelja za ruku i povede ga njegovoj kući. Putem je Satoru
govorio, nesuvislo i isprekidano.
»Mačku s tekstom za sigurnost u prometu nisam ni stigao predati ocu. Došla
je prekasno, nije više imala smisla. A poklon majci nisam ni kupio. Ti si to za
mene učinio, hvala!«
Satoruovo pričanje mogao je pohvatati jedino Kosuke, nitko u njegovu
plakanju ne bi čuo ništa osim cvileža.
Na ulazu u stan dočekao ih je Hachi. Očito nezastrašen Satoruovim divljim
ridanjem, krenuo je prema dnevnom boravku kao da im pokazuje put. A kad se
Satoru, izmožden, naposljetku srušio na pod, Hachi mu se uspeo u krilo i počeo
mu lizati ruku, obzirno, nježno.
Kad su ga našli, Hachi je bio malo mače, ali sada je bio stariji od njih.
Na sprovodu se Satoru dobro držao, ona žena u crnome stalno je bila s njim.
Bilo je i druge rodbine, ali čini se da nisu bili tako bliski.
Došli su zapaliti tamjan i njegovi školski drugovi. Djevojčice su plakale. No
on ih je samo pozdravljao. Nije plakao.
Kosuke mu se divio: kako se dobro drži! Ipak, činilo mu se da je Satoru
odlutao duhom u daljinu.
Kad bi Kosuke bio na njegovu mjestu, a u slučaju da ostane bez oca - sve ako
ga je ovaj i nazvao bedakom samo zato što se vratio kući po zaboravljeno - a
istovremeno i bez majke, on bi se urušio u bezličnu masu. Ne bi mogao biti tako
čvrst.

34
 Knjige.Club Books

Nakon sprovoda Satoru više nije dolazio u školu. Kosuke ga je posjećivao

svaki dan i donosio mu zadaću, a nakon toga bi provodili vrijeme s Hachijem sve
do njegova odlaska. U tišini, jer je Satoru bio od malo riječi.
S njim je u kući cijelo vrijeme bila ona žena, majčina puno mlađa sestra, a
njegova mladolika teta.
Kosuke ga je posjećivao i u onim danima kada nije bilo zadaće, pitajući se
hoće li odsad i ona živjeti sa Satoruom. Ona bi se samo pojavila i uvela ga: Uđi,
Kosuke! Već mu je znala ime. Međutim, za razliku od Satoruove živahne majke,
bila je tihe ćudi, pa mu se činilo kao da je ušao u pogrešnu kuću.

***

JEDNOG DANA SATORU je samo promrmljao:

»Selimo se.«
Teta ga je vodila k sebi. A ona je živjela prilično daleko.
Iako je Kosuke to nejasno predosjećao, sada, kad se to stvarno i dogodilo,
osjetio je kako mu se u grudima nešto urušilo.
Znao je da njegova jadikovka ili odbijanje da to prihvati neće ništa
promijeniti. Nije rekao ništa, samo je pogladio Hachija na Satoruovu krilu.
A mačak je, baš kao i prošli put, obzirno i nježno Satoruu lizao ruku.
»Ali Hachi ide s tobom?«
U tom slučaju neće biti tako usamljen. Premda u novoj sredini, neće biti sam.
No Satoru odmahnu glavom.
»Ne možemo ga povesti. Teta se često seli, zbog posla.«
Kosukeovo lice i dalje je odavalo razumijevanje da odbijanje stvarnosti i
jadikovke ništa ne pomažu. Ali ovo je ipak bilo malo previše.
»A što će biti s Hachijem?«
»Uzet će ga neki naš dalji rođak.«
»A ti ga dobro poznaješ?«
Satoru šutke odmahnu glavom; a onaj osjećaj - to je ipak malo previše - u
Kosukea je samo jačao, prerastavši u srdžbu. O Hachiju će se brinuti čovjek
kojega Satoru zapravo i ne poznaje. Pa to je...
A Hachi tako obzirno i nježno liže njegovu ruku.
»Ja ću pitati svoje, mogu barem pokušati, da mi prihvatimo Hachija.«
I dosad se, zapravo, o njemu polovično brinuo i Kosuke. Zato, kad bi Hachi
bio kod njega, Satoru bi - kad ga posjeti - mogao vidjeti obojicu, i njega i svog
mačka.

35
 Knjige.Club Books

Čak je i njegov otac počeo zamjećivati Hachija kad je sa Satoruom bio kod
njih. Iako, doduše, nije pristao da ga uzmu kad su ga ono bili donijeli s ceste,
možda sada...
Međutim...
»Mačka?! Ne dolazi u obzir, nikako!«
Njegov je stav bio isti kao nekad, nimalo se nije promijenio.
»Ali Satoruovih roditelja više nema, a Hachija mora dati nekom nepoznatom.
Jadan Satoru!«
»lb mu je rođak. Nije netko nepoznat.«
»Ali Satoru kaže da ga ne poznaje.«
Rođak, koji živi daleko i kojega rijetko vidi, djetetu je strana osoba. Odnosi s
prijateljima mnogo su bliskiji. Zbog čega to odrasli ne razumiju?
»Ne može, kako god. Mačka živi deset, pa i dvadeset godina. Možeš li
prihvatiti odgovornost da se tako dugo brineš za nju?«
»Mogu!«
»Drzak odgovor za nekoga tko sam nikada nije još ništa zaradio!«
Njegova se majka, smatrajući valjda da je očeva izjava pretjerana, umiješala,
zauzevši sinovu stranu. Ali on je, baš kao i prije, postao samo tvrdoglaviji.
»Žao mi je Satorua, ali ovo je već druga priča! Otiđi k njemu i reci da mi ne
možemo uzeti njegova mačka.«
Budući da dječak njegove dobi nije u stanju pobiti takvu izjavu, u grčevitim
se jecajima uputio svom prijatelju. Cestom prema naselju uspinjao se vukući noge.
Kad su ono s ceste pokupili Hachija, Satoru je dao sve od sebe da ga njegov
prijatelj zadrži. Rezultat se, doduše, vidio tek sljedeći dan, ali Satoru je
nesumnjivo učinio sve što je mogao.
Ipak, na kraju je Hachi završio kod Satorua.
»Oprosti,« procijedio je kroz suze, oborena pogleda, »moj otac ne želi mačka
u kući.«
I tada je plačući tako rekao. Ali sada nije bio žalostan, nego ogorčen.
Bio je ozlojeđen što njegov otac nije razumio koliko je njegovu sinu važno da
pomogne svom prijatelju. Naime, istinski dobrim prijateljem, što se dosad sramio
izreći, mogao je smatrati jedino Satorua.
Dovraga s tobom, oče! Ne možeš ni toliko učiniti za svog sina jedinca. A
Satoru mu je najbolji prijatelj.
»Ništa zato!« napola kroz suze osmjehne se Satoru. »Lijepo je već što si i
pokušao. Hvala!«
Na dan Satoruova odlaska Kosuke je, naravno, krenuo u ispraćaj. Ali, na
njegovu nevjericu, pošao je i njegov otac. Pa normalno, rekao je, jer ga poznajem.

36
 Knjige.Club Books

Kosuke nije razumio kako se može tako bestidno pretvarati, a nije pristao uzeti
mačka koji je Satoruu toliko značio.
Ispraćaj prijatelja, koji je odlazio daleko, u njegovu je sjećanju urezao i prvi
duboki prezir prema ocu.
U početku, poslije Satoruova odlaska svako malo su se čuli, bilo razmjenom
pisama, bilo telefonom. Ali kako je vrijeme prolazilo, a susrete je priječila daljina,
njihova je veza pomalo slabjela.
Jedan od razloga bio je i Kosukeov osjećaj krivnje što nije mogao uzeti
Hachija, osjećaj nalik na neku čudnu oteklinu.
No bliskost dvojice prijatelja zacijelo bi otplavila tu nelagodu da su se
povremeno mogli i vidjeti. Ovako, vrijeme koje je pretjecalo samo je hranilo onaj
prvotni osjećaj krivnje.
Ipak, negdje u sebi Kosuke je znao da mu je Satoru poseban prijatelj i nije
prestao izmjenjivati novogodišnje čestitke s njim. Budući da nije mogao prihvatiti
ni njegova mačka, nije mogao olako koristiti riječi »moj najbolji prijatelj«, kao
kad je bio mlad.
I poslije mature, pa i za vrijeme studija, obojica bi u svakoj novogodišnjoj
čestitci dopisala: A hoćemo li se uskoro i vidjeti? Ipak, kako je vrijeme prolazilo,
a to se nije događalo, bilo je sve teže dogovoriti taj susret.
Na Dan punoljetnosti16 okupio se cijeli njihov razred. Iako su mnogi radi toga
posebno doputovali, Satoru nije bio među njima. Gdje li je on bio tog dana?
Razred se očito dobro proveo taj dan, jer su se još neko vrijeme nastavili
sastajati. Za okupljanje srednjoškolaca bilo je još rano, no bilo je baš pravo
vrijeme za prisjećanje na uzbudljive dane osnovne škole. Organizatori susreta bili
su nekadašnji učenici koji su ostali živjeti u naselju i oni su se trebali povezati s
kolegama iz drugih pokrajina.
Od kolega iz naselja došao je red na Kosukea da organizira okupljanje
razreda. Dopalo ga je da okupi njihov šesti razred.
Odmah je sjeo i poslao pozivnicu Satoruu. Organizacija susreta maturanata
bila mu je i dobra izlika za javljanje. A bio je i jedini koji je znao njegovu adresu.
Umjesto odgovora, Satoru mu se javio telefonom. Glas mu je, kao i nekada,
bio jednako energičan. I usprkos tomu što se dugo nisu čuli, razgovor je tekao
živo; Satoru je pričao i pričao, kao da pokušava vratiti ono vrijeme u kojemu su
se bili otuđili.
»Baš lijepo što smo ovako popričali, čujemo se opet!« rekao je i spustio
slušalicu. No već u sljedećem trenutku, sjetivši se da je zaboravio odgovoriti na
pitanje o dolasku na sastanak, nazvao je i javio da će doći, naravno.

16
Dan punoljetnosti, nacionalni praznik drugoga ponedjeljka u siječnju; svečanost za osobe s
navršenih 20 godina. (nap. prev.)

37
 Knjige.Club Books

Otad je njihovo dopisivanje ponovno oživjelo. Iako je Satoru, doduše, živio u

Tokiju, nekoliko puta godišnje bi se i vidjeli. Nisu više bili djeca, pa im udaljenost
nije priječila susrete.
Satoru je radio na Tokijskom sveučilištu, gdje je i studirao. Kosuke, koji je
studirao u svom mjestu, ostao je i živjeti ondje.
Tri su godine prošle otkad je preuzeo očevu radnju.
Njegov otac, s kojim nije bio u dobrim odnosima ni u zreloj dobi, razbolio se
i zatvorio studio; a nakon toga povukao se na selo nedaleko odatle, gdje je, s
obzirom na to da je vukao podrijetlo od lokalnih veleposjednika, bio vlasnik
nekoliko parcela zemlje.
Fotostudio, u kojemu je dotad živio, neko je vrijeme stajao tako zatvoren, ali
kako mu je i održavanje zadavalo brige, odlučio ga je prodati.
Učinit ću to, rekao je. Često je i prije znao to reći... No Kosukea ipak
odjednom obuzme tuga.
Od njegovih najranijih dana fotostudio je bio nešto njegovo.
Njegov je otac, premda je bio tiranin i lako gubio živce, kada se radilo o
fotografijama, bio uvijek dobre volje, rado mu je sve pokazivao, a poklonio mu je
i staru kameru. Kosuke je ponekad i pomagao u studiju fotografirajući, onako
kako je naučio od oca. Dobro su se slagali samo zahvaljujući fotografijama. A to
bi značilo... Kad bi se njihova veza preko fotografija prekinula, u obojice bi
nezadovoljstvo samo sve više raslo.
On to ne bi mogao podnijeti. Razgovarao je sa svojom ženom, a potaknut i
time što njegov posao nije išao baš najbolje, odgovorio je ocu da ne proda studio
jer bi ga on rado preuzeo.
Njegov se otac obradovao izvan svih očekivanja, umalo da mu suze nisu
navrle na oči.
O, možda je to, tek sada, ona točka od koje će njihov odnos krenuti u
povoljnom smjeru.
»Tako sam barem mislio«, ispljunuo je Kosuke šaptom. Satoru ga pogleda,
pun obzira.
»Ne slažete se?«
»Tako svojevoljnom ocu, tiraninu, nisam se ni trebao truditi da budem dobar
sin.«
U novootvoreni fotostudio otac je počeo često dolaziti. Premda se povukao
na selo i bio malo dalje, to mu nije bila prepreka da dođe. Uplitao mu se u
poslovanje i ponašao kao glavni vlasnik. A i njegovoj je ženi govorio svašta.
»Trebala bi što prije roditi, fotostudio treba nasljednika«, govorio je.
Ona nikako nije mogla zanijeti i to ju je najviše boljelo. Kosukeova bi majka,
doduše, kadikad ušla u prepirku s njegovim ocem, ali njega bi njezine primjedbe,
kao osobu koja boluje od kronične ljutnje, samo još više razjarile.

38
 Knjige.Club Books

Naposljetku, prošle godine, njegovoj se ženi posrećilo da zatrudni. Ali

tijekom ranog, kritičnog perioda trudnoće imala je spontani pobačaj.
Ženi u tom stanju, shrvanoj od očaja, u bolnici je njegov otac uputio najgore
moguće riječi.
»Sada bar znamo da možeš zatrudnjeti.«
Zavrtjelo mu se. Takav je njegov otac? Ni sam ne zna koliko se puta, još od
djetinjstva, to upitao. Od onoga dana kad mu je otac odbio prihvatiti Hachija, a
onda onako bestidno došao Satoruu na ispraćaj.
»Moja se žena nakon toga vratila svojim roditeljima. Oni su bili bijesni,
naravno. I to s pravom.«
Ali njegov se otac ni na trenutak nije zamislio. Komentirao je, bez trunke
sažaljenja, da su današnje žene neurotične.
»Ponekad poželim da umre«, promrmljao je, više za sebe.
No zgrožen svojom bezosjećajnošću, koju je možda naslijedio od oca, žurno
je dodao:
»Oprosti za ovo.«
»Neka te to ne brine«, nasmije se Satoru. »Odnosi s roditeljima se razlikuju«,
rekao je. »Ja nikad nisam poželio da mi roditelji umru, no to je zato što smo imali
dobar odnos. Ali da su mi roditelji bili drugačiji, ne znam što bih tada mislio.«
Ipak nije uspio prikriti osjećaje, jer smiješak nelagode zasjeni mu lice.
»Da sam ja imao oca poput tvojega, ne znam kako bih ga volio«, dodao je, i
nehotice prasnuo u smijeh na očito tešku pretpostavku. »Neki ljudi ne bi smjeli
imati djecu. Za roditeljsku ljubav, mislim, nema apsolutne garancije.«
Satoru je rano ostao bez roditelja, a imali su dobre odnose. Zato je Kosukea
iznenadilo čuti od njega takvu izjavu.
»Nadam se da će ti se žena brzo vratiti.«
»Hm, vidjet ćemo. Ne ljuti se ona samo na svekra.«
Dojadio joj je muž koji svojemu ocu ne može jasno reći što misli.
Kad bi na njega netko vikao, Kosuke je naučio zadržati za sebe što misli. Kod
njega je to bilo jako izraženo još od malih nogu. Taj usvojeni obrazac doveo je do
toga da bi pred silinom očevih nerazumnih riječi, čak i kad su okolnosti bile na
njegovoj strani, samo nešto tiho promucao.
»Upliće li se još uvijek u tvoje poslove?«
»U posljednje vrijeme baš i nema mnogo klijenata.«
Nije to više kao nekada, manji broj ljudi dolazi na fotografiranje. Vremena su
se promijenila. Ali Kosukeovu ocu to je bio znak da njegov sin ne vodi studio
dobro. Uplitao se sve više, govoreći da bi on morao voditi posao.
Kosuke je sve to slušao, to je mogao. Ali nije bio u stanju odbrusiti mu. To
mu je bila slaba točka.

39
 Knjige.Club Books

***

JA NISAM TAKAV. Ako mi se nešto ne sviđa, mogu odlučno i reći taj NE. To je u
mačjoj prirodi.
A da me taj bezveznjak uzme samo zato da mu se žena vrati... To vrijeđa moje
mačje dostojanstvo i odlučno kažem: NE!
»Valjda se Nana već smirio?«
Kosuke ustane sa sofe i priđe mom kavezu.
Samo dođi. Pokušaš li me izvući i uzeti u ruke, urezat ću ti šahovnicu u lice,
i moći ćeš na njoj igrati Othella17 još barem tri mjeseca.
»Mic, mic«, prijateljski me vabeći, uvukao je ruku u kavez. Iskesio sam zube
i zafrktao; ne ulazi dublje, mogao bi zažaliti! Ne zadiri u moje apsolutno sklonište.
»Još nije od volje«, Kosuke teška srca povuče ruku. »Čini se da neće ići.«
»Znaš,« Satoru će kolebljivo, »ako želiš uzeti mačku, bolje da ti i žena
zajedno potražite neku drugu.«
»Što time želiš reći?«
»Ako uzmeš moju, neće li to biti kao da se ocu svetiš za Hachija?«
»On se sigurno više i ne sjeća što je bilo s Hachijem.«
»Ali ti pamtiš«, skrene mu pažnju Satoru, na što je Kosuke ostao bez
odgovora.
Ne mogu zanijekati njegovu prijateljsku namjeru da prihvati Satoruova
ljubimca nalik na Hachija, mene. No isto tako, s obzirom na to da ga je žena
napustila zbog njegova problematičnog oca, ne može se zanijekati ni veza s tim.
»Ako ti i žena namjeravate uzeti mačku, najbolje da uzmete neku drugu,
nepovezanu s uspomenama.«
»Ali«, naduri se Kosuke poput djeteta, »volio sam Hachija.
I uistinu sam ga tada želio uzeti.«
»Oni su slični, ali Nana je Nana. Nije Hachi.«
»Ali i ti si pomislio da te sudbina povezala s njim, jer je sličan Hachiju. Ako
je tebi Nana sudbinska veza s Hachijem, onda je to u jednakoj mjeri i meni.«
Zaprepastio sam se. Kako to da i odrasle jedinke ljudske vrste tako teško
shvaćaju?
»Moj Hachi umro je kad sam bio još u srednjoj. A tvoj, Kosuke, još živi.«
Tako je. Satoru je pustio Hachija da počiva u miru i nastavio dalje. Zato Hachi
i ja nismo bili u istoj poziciji.

17
Othello, vrsta društvene igre na ploči sa 64 polja, sličnoj šahovskoj. (nap. prev.)

40
 Knjige.Club Books

»A ti, Kosuke? Maloprije si rekao da ti je jasno da je Hachi umro, ali čini se

da ne možeš to prihvatiti.«
Ne možeš preboljeti mačku ako nisi odžalovao njezinu smrt. Kada si za
mačkom o kojemu dugo nisi ništa čuo mogao žalovati, kako to da sada - kad znaš
da ga više nema - ne možeš? Znači da ti, Kosuke, želiš da ti ja zamijenim Hachija.
Satoru me voli, ali ti bi da prijeđem k tebi samo kako bi ti popunio mjesto u srcu.
Zaboravi!
Ako pridodamo još i razloge zbog kojih bi me uzeo; zbog nemogućeg oca i
povrijeđene žene, onda pogotovo ne dolazi u obzir.
Kao izuzetno inteligentan mačak, odbijam biti nečijom igračkom u tako
tmurnoj sredini.
»Potražite drugu mačku da vas kao zajednički ljubimac veže, pusti oca. On će
možda gunđati, ali uzmi mačku ako to želiš.«
Kosuke ništa ne odgovori, no vidjelo se da ga je razumio.
Zato, kada je ruku ponovno uvukao u kavez, dopustio sam mu da me pomiluje
za rastanak.
Već ti je i vrijeme da razriješiš i jasno postaviš svoj odnos s ocem. Mi se
odvajamo od roditelja već u prvih pola godine.

***

SATORU PONOVNO UKRCA kavez u naš srebrni automobil.

Kosuke je izašao da ga isprati, ali prijatelji nikako da iscrpe teme razgovora i
da se rastanu.
»Nego«, pljesnu dlanom o dlan Satoru, kao da se nečega dosjetio. »U gradu
je otvoren fotostudio za kućne ljubimce, vrlo je popularan. Da ne povjeruješ
koliko ljudi želi dobre slike za uspomenu na svoje kućne ljubimce!«
»Zanimljivo«, iznenadi se Kosuke. No očaran temom upita: »Imaš li i ti
profesionalnu fotografiju Nane?«
»Ne, nemam.«
No zatim se obješenjački nasmije:
»Kada ti otvoriš takav studio, odmah ću doći s Nanom.«
»Bilo bi dobro«, nasmije se Kosuke.
Novom poslovnom idejom napakostiti svom ocu bilo bi pravo zadovoljstvo.
Satoru uđe u automobil i spusti prozorsko staklo vozačeva mjesta.
»Kad već ovako razgovaramo,« rekao je, »na Dan punoljetnosti, kad mi je
bilo dvadeset, pozvao si me na sastanak razreda, sjećaš se?«
»To je stara priča«, nasmije se Kosuke, a nešto slično osjećalo se i u
Satoruovu glasu.

41
 Knjige.Club Books

»Bio sam jako sretan zbog toga.«

»Zašto to sad spominješ, tako iznenada?«
»Zato što me poziv obradovao, a nikad ti to nisam rekao.«
»Pusti sad to«, htjede ga prekinuti Kosuke, no Satoru mu vragolasto odgovori
da neće.
»Hvala ti za to.«
Nakon pozdrava Satoru krene, ostavivši za sobom fotostudio.
»Oprosti, Nana«, započeo je u vožnji. »I bolje je da nisi ostao tamo, moram
imati apsolutno povjerenje u osobu koja će te prihvatiti. Takvu tražim.«
U redu, u redu. Ionako je to bila tvoja ideja.
Da si me danas samo ostavio tamo i otišao, bio bih okrutan prema obojici;
vjeruješ li? A to konkretno znači da bi se na vašim licima još pola godine mogao
igrati Othello!
Uto me Satoru ugleda na suvozačevu mjestu.
»Kako si izašao?« upita me povišenim glasom.
Zar nisi znao? Kavez se loše zatvara, dovoljno je samo taknuti vrata i otvore
se.
»Otvaraju se? Moram kupiti novi kavez.«
Upravo si saznao da se vrata lako otvaraju, i to je tvoj jedini komentar? A
znaš da sve dosad nisam pokušao pobjeći. Čak ni onaj dan kad si me vodio u ono
predvorje pakla koje zovu klinikom za životinje.
»A možda i nije potrebno. Dosad si razumio što govorim i slušao me.«
Tako je. Vidim da si shvatio da sam rijetko inteligentan mačak. I zahvalan
sam ti na tome.
Ustao sam i protegnuo se na svojevoljno zauzetom suvozačevu mjestu. Neko
sam vrijeme tako uživao gledajući u krajolik koji je promicao. Potom se sklupčah
na sjedalu.
Rokerska muzika koja je svirala na radiju izazivala mi je neugodu u želucu. I
mačke imaju svoj glazbeni ukus, jeste li to znah?
Pokrio sam uši i mahnuo repom, što je Satoru odmah primijetio.
»To ti se ne sviđa, je li? Da vidimo što imamo na stereu.«
Kad je prebacio na stereo, iz radija potekoše lagane, ugodne melodije. Dobro
je. To već može.
»To je Paul Mauriat. Moja ga je majka voljela.«
Da, nije loše. Ugodna glazba za mačje uši. Kao da su u njoj golubovi, koji bi
svaki čas mogli izletjeti.
»Nisam znao da voliš automobil. Da sam znao, vodio bih te svuda.«
Da volim? Krivo si to razumio.

42
 Knjige.Club Books

Samo ovaj srebrni volim.

Prije našeg susreta bio je to moj automobil.
Nego, tko će biti sljedeći kod koga ćeš me odvesti?

***

KADA JE KOSUKE, isprativši Satorua i Nanu, ušao u kuću, ugledao je poruku na

mobitelu.
Bila je od njegove žene.
Jesi li uzeo mačku?
Najprije joj htjede odgovoriti, ali se predomisli i nazove je.
Možda će se ovaj put javiti.
Zvao je sedam puta, brojio je, a sedmi se put javila. Sretna sedmica, koju mu
je donio Nana.
»Halo?« začulo se iz slušalice. Njezin je glas još uvijek bio hladan.
Čuj, pokušaj tom tvrdom glasu dati malo mekoće i vedrine! Počnimo.
Naravno. Njih dvoje trebaju uzeti neku drugu mačku.

43
 Knjige.Club Books

ZAPISI S PUTA

44
 Knjige.Club Books

I DANAS JE U AUTOMOBILU svirala ona muzika iz koje samo-što-ne-izlijeću-

golubovi, nalik na one što ih mađioničar izvlači iz šešira.
To je Ogrlica od masima, rekao je Satoru. No zašto u naslovu nema golubova?
Da ja dajem naslov, u njemu bi svakako bili golubovi.
U kakvoj su tajnoj vezi golubovi i mađioničarski srebrni šešir 18?
Satoru je vozio dobro raspoložen. Mačjem se rodu po kišnom vremenu spava,
pa se pitam utječe li vrijeme isto tako i na ljude.
»Vožnja nije ugodna kad vrijeme nije lijepo.«
To je dakle pitanje raspoloženja. Ljudi žive tako bezbrižno. Kada se nama
uličnim mačkama poremeti sposobnost procjene stvarnosti, to je pitanje opstanka,
a i uspjeh u lovu je slabiji.
»Napravit ćemo pauzu na sljedećoj benzinskoj postaji.«
Za razliku od ceste kojom smo išli Kosukeu, odmarališta na ovoj cesti bila su
vrlo rijetka. To je autocesta, objasnio mi je Satoru, a na takvoj se cesti srebrni
automobil može zaustaviti samo na benzinskoj postaji.
To su ceste za putovanja u daleka mjesta. I uistinu, ovaj je put bio dug.
Kako god, naš srebrni automobil krenuo je jučer ujutro. Vozili smo se cijeli
dan i prenoćili u svratištu koje je primalo i kućne ljubimce.
Upravo zbog duljine puta morao sam unutrašnjost automobila prilagoditi
svojim potrebama. Ispričajte me na trenutak.
»Što je?« upita Satoru kad je vidio da sam sa suvozačeva mjesta skliznuo na
stražnje sjedalo. Bacio je pogled prema meni.
Uf, oprosti...
Naravno. Moja posuda s pijeskom nalazila se na podu kod stražnjeg sjedala.
Bio je to putni kavez, kupljen nedavno, iz kojega se pijesak ne može prosuti.
Na taj smo način Satoru i ja mogli putovati dokle god nam se išlo.
Ne bi bilo loše ni cijeli život tako putovati...
»Eto nas na benzinskoj postaji, Nana!«
U redu, odgovorio sam mlako, zgrćući pijesak.

18
Golub (hato) i šešir (hatto) u japanskom su gotovo homonimi. (nap. prev.)

45
 Knjige.Club Books

Na postaji je Satoru zaustavio automobil i iz prtljažnika izvadio moje krokete

i bocu s vodom pa, stavivši moje posude na pod, jednu napunio kroketima, a drugu
vodom.
»Moram i ja do zahoda.«
Izašao je žurno zatvorivši vrata, činilo se u zadnji čas. No kao brižan vlasnik
svog ljubimca, prvo se za mene pobrinuo.
Najprije sam otišao do posude s vodom i ovlažio grlo, no već sljedeći čas
začuh kucanje na prozoru: kuc, kuc! Zar ponovno?
Osvrnuvši se, bacio sam pogled. Lica priljubljenih o staklo gledao me je jedan
mladi par nemarna izgleda, vjerojatno muž i žena. Lica su im bila raznježena.
»Mačka!«
Točno, mačka. I što s tim? Mačka koja krcka svoje krokete nije neobičan
prizor, zar ne?
»Ma pogledaj, jede! Kako slatko...«
»Baš slatko.«
Ej, kako blesav par! Da netko upire prstom u vas i galami dok jedete, kako
biste se vi osjećali? Smetalo bi vam, ne biste znali ni kakvog je okusa hrana koju
upravo jedete! A baš danas imam slasni obrok, bijelo pileće meso pomiješano s
morskom hranom.
Ljudi koji vole mačke brzo nas i uoče; zašto, pitam se. Svaki put kad se negdje
zaustavimo, opkole me. Stvarno zapanjujuće, kad malo razmislim o tome.
Da ste mi vi dali hranu, bio bih prema vama ljubazan, u onoj mjeri koliko sam
je i dobio, naravno. Ali hranu mi je dao Satoru, zato pustite me da se posvetim
svom slasnom obroku.
Krčkao sam krokete ignorirajući ih, a mladi par, blebećući i cerekajući se, ode
veselo raspoložen.
Nedugo zatim, međutim, na sebi ponovno osjetih nečiji užaren pogled. Što je
to što me tako tlači? I nehotice podigavši glavu, ugledah biće zastrašujućeg
izgleda, nalik na goblina19.
Grrr, glasno sam zarežao i automatski se povukao. Na čovjekovu licu vidjelo
se da je povrijeđen. Molim? Slušaj, kada me takvo čudovište gleda dok jedem,
obično se uplašim ili iznenadim. Sa mnom je sve u redu!
Licem priljubljenim o staklo, potpuno smetena izraza, čovjek me je i dalje
netremice promatrao. Uz loš osjećaj i okus hrane je takav.
»Pretpostavljam da volite mačke?«
Bio je to Satoru, koji se u međuvremenu vratio. Čovjek, malo zatečen,
odgovori da sam lijep mačak. Ma nemoj! A na licu ti je takav izraz?

19
Goblini, mitološka bića u nordijskim mitovima, velikog nosa i ušiju. (nap. prev.)

46
 Knjige.Club Books

Bio sam već dosegnuo granicu podnošljivosti kad on žurno izjavi da mora
krenuti.
Podignuo sam glavu i mijauknuo. Vani se Satoru smješkao i kimao mi.
»Želite li ga malo pomaziti?«
»Mogu li?«
Čovjek pocrvenje poput djevojke, a Satoru mi otvori vrata. Otišao sam do
njega i dozvolio ispruženoj ruci da me pomiluje.
No svega časak prije no što mu se lice rastopilo od nježnosti, začu se vrisak:
mačka!
Potekao je od grupe veselih djevojaka koje su tuda prolazile.
»Želimo je pomaziti... Možemo li i mi, poslije njega?«
Ne gnjavite! Prema vama nemam nikakve obveze. Pokazao sam zube i
nakostriješio se, a one galameći pobjegoše. Naljutio se!
»Ah! A samo sam ga htjela pomaziti«, reče jedna od njih.
»Ali nema veze, ionako s tim pjegama iznad očiju baš i nije lijep.«
Molim?! Na te neutemeljene, uvredljive riječi reagirao sam flehmenskom20
grimasom.
»Lijep je, Nana je lijep mačak!« požuri to ublažiti Satoru. »Smisao za lijepo
mladih veselih djevojaka sigurno je drugačiji. Pustimo sad to.«
»Da, stvarno je lijep mačak. Kažete da se zove Nana?« upita onaj čovjek.
»Tako je. Zato što mu je rep svinut poput brojke sedam.«
»Čini se da ne dozvoljava da ga diraju.«
»Tako je. Kada smo vani, prilično je izbirljiv.«
»A je li?« čovjekovo se lice sve više žarilo od sreće; pogladio me još jedanput
i otišao.
»Baš čudno, Nana, da i ljudima u prolazu dozvoljavaš da te maze.«
Hm, kako bih to nazvao... Nešto poput nadoknade ili iskupljenja. Ali ne
zamaraj se time previše.

***

UBRZO NAKON ŠTO JE automobil krenuo, ponovno sam skočio na suvozačevo

mjesto.
More!

20
Flehmenski refleks, grimasa koju načine životinje tako što zadignu gornju usnicu i rašire
nosnice te izlože pogledu zube i zubno meso, pa izgleda kao da se krevelje (nalik je na osmijeh
češirske mačke u Alisi u zemlji čudesa). (nap. prev.)

47
 Knjige.Club Books

»Nana, ti voliš more, pretpostavljam.«

Mjesto gdje sam se ja rodio nije bilo blizu mora, pa sam ga dotad znao samo
s televizijskog ekrana. Ali kad sam ga prvi put ovako u vožnji vidio, jako mi se
dopala ta voda tamnozelene boje i svjetlucava sjaja.
No više od svega, na pomisao da se u toj svjetlucavoj zelenoj vodi krije okus
moje omiljene hrane, mješavine s plodovima mora, potekle su mi sline na gubicu.
»Ako se budemo zajedno vraćali, kao prošli put, stat ćemo negdje uz obalu.«
O, stat ćemo? Budem li imao sreće, možda uspijem i uloviti nešto od delicija
u moru.
Zadrijemao sam kad nam je more nestalo iz vidokruga i probudio se kad smo
već bili u nekom tihom naselju. Svuda oko nas prostirala su se polja. Neka zasijana
rižom, neka drugim kulturama. A naš srebrni automobil klizio je kroz ta polja
lagano poput vrtložne bube21 vodom.
»O, probudio si se? Još malo i stigli smo!«
I kao što je rekao, samo nekoliko trenutaka poslije zaustavili smo se u dvorištu
jedne seoske kuće.
Kuća je bila sklepana nezgrapno, s naglaskom na veličinu i praktičnost, a u
vrtu su zasebno stajali koliba i silos. Pored toga bio je parkiran mali kamion.
Samoinicijativno sam ušao u kavez na stražnjem sjedalu (Satoru je vrata
ostavio otvorena). Kad ulazim u nepoznatu kuću, sigurnije se osjećam ako se
nalazim na mjestu koje poznajem.
Satoru je moj kavez, onako otvorenih vrata, a zajedno i mene s njim, izvadio
iz automobila.
»Miyawaki!«
Pogledavši kroz otvor na kavezu u smjeru glasa, ugledao sam čovjeka sa
slamnatim šeširom i u seljačkom odijelu kako prilazi Satoruu, pružajući mu ruku.
»Yoshimine! Kako se dugo nismo vidjeli!« odgovori Satoru. U glasu mu se
osjećalo uzbuđenje. »Izgledaš dobro.«
»Život u prirodi i seoski poslovi. Čine te jakim i zdravim. A ti, nisi li ti malo
smršavio?«
»Jesam li? Hm, čini se da u velikom gradu život nije zdrav.«
Upute se zatim prema Yoshimineovoj kući.
»Kojim putem si došao, kako si me našao?«
»Bez problema. S navigacijom u automobilu danas je to lako.«
»Ipak, ne razumijem zašto si prevalio cijeli taj put iz Tokija, zar ne bi brže i
jeftinije bilo doći avionom? Putovanje cestama isto košta.«

21
Gyrinidae adephaga, insekt koji živi u vodenom staništu, kreće se vrtloženjem po površini.
(nap. prev.)

48
 Knjige.Club Books

To je točno. Da bi došao dovde, Satoru je u više navrata otvarao novčarku;

cestarine na autocesti, troškovi na benzinskim postajama, trošak jučerašnjeg
noćenja u hotelu Primamo i mačke i pse - sve je to trebalo platiti.
»Nanu bih u avion mogao uzeti samo kao ručnu prtljagu, a u prtljažnom
prostoru vlada mrkli mrak i zaglušna buka. Nekad davno imao sam mačku, koju
sam jednom poveo sa sobom u avion; poslije je bila prestrašena cijeli cjelcati dan.
A budući da mačke ne razumiju razlog, ne bih želio da se i Nana tako osjeća.«
Iako prestrašen, Hachi je unatoč tomu preživio; a ja ne bih? Bijah ozlojeđen
što tako misli. Ja sam stabilnije prirode od Hachija, u to sam uvjeren, jer uličnu
mačku do njezine zrelosti život dobro izbrusi.
Čuj, u ovom slučaju trebao bi te više brinuti trošak puta nego ja.
U kući nas je Yoshimine uveo u dnevni boravak. Satoru odloži kavez u kut i
otvori vratašca.
Yoshimine čučne ispred kaveza.
»Smijem li pogledati Nanu?«
»Smiješ; ali ne poznaje te, trebat će mu vremena da izađe.«
»Nema problema.«
Što nema, problema? Sumnjičavo nagnuh glavu, kad u tom času, iznenada, u
kavez uniđe debela ruka.
Grrr! Zarežah.
Ta debela ruka, smatrajući nepotrebnim da me pita, uhvati me za vrat, izvuče
iz kaveza i u tom položaju podigne visoko u zrak.
Š-što to radiš, ti grabežljivče? Kad si rekao nema problema, time si mislio na
sebe?
»Gle, gle! Stvarno je prava mačka.«
Satoru ga svojski bubne u leđa, zatečen.
»Što to radiš, ovako iz čista mira?«
»Htio sam provjeriti je li to prava mačka«, odgovori Yoshimine i obgrli me
onim debelim rukama. Pokušao sam se izmaknuti i uteći, ali koliko god se ja
koprcao, nisam se mogao ni pomaknuti.
»O čemu ti to? Ništa te ne razumijem!«
»Tek tako vidim je li prava, kad je ovako držim.«
»Da to više nisi učinio!«
Ej, ne misliš me pustiti? Skupio sam noge i divlje se odbio o Yoshimineove
ruke, poput žabe.
Izvivši se tijelom u zraku, još jedanput sam se okrenuo, a zatim briljantno
prizemljio. U položaju nisko na podu, okrenut prema Yoshimineu.
»Ooo!« zaplješće on kad to vidje. »Vidi se da je okretna i pametna, prava
mačka. Nisam to odmah vidio.«

49
 Knjige.Club Books

»A to? Da, valjda.«

Ma čuj ti njega, to je vještina koju imaju sve mačke.
»Ali svejedno, nije u tome stvar!«
Ups, kako fantastično! Satoru i ja smo simultano disali.
»Zašto si Nanu uhvatio za vrat? To ga je preplašilo.«
»Nedavno sam, eh, pokupio mačku koja to baš i nije, zato sam sada htio
provjeriti. Jer ako nije, njezin smisao kao seoske mačke upola je manji. Htio sam
se uvjeriti.«
Neraspoloženo sam mahao repom, a on se, bezobraznik, unatoč tomu igrao
njim.
Kad sam se okrenuo, ugledao sam smeđu prugastu macu, mačka. Odnekud se
iznenada stvorio iza mene i cvileći se priljubio uz moj rep. Koji davež...
Yoshimine ga iznenada uhvati za vrat i podignu, a njemu se noge izdužiše.
»Vidiš? Zar je to mačka?«
Uistinu, kao da nema vještine tipične za mačku; tom gubicom ne može hvatati
miševe, baš kao i Hachi. Doduše, to bi se vježbom možda i dalo donekle popraviti,
ali da postane lovac poput mene, bio bi prezahtjevan zadatak. Pih!
»E, kako to možeš reći? To je još mala maca, grub si prema njoj.«
Ali neočekivano, kad Satoruova ruka zaplovi prema mačiću, Yoshimine ga
isturi i stavi u nju.
»Želiš li ga pomaziti?«
»Vrlo rado!«
Ti koji si tako lud za mačkama samo ga podragaj pod bradom... Hajde,
pokušaj!

***

NIJE PROŠLO PUNO otkad je Yoshimine primio mail od srednjoškolskog kolege

Satorua.
U posljednje vrijeme često bi pomislio ha njega, pitajući se što li sada radi.
U mailu nije pisalo mnogo; uglavnom, molio ga je za uslugu.
Znam da će te iznenaditi ova moja molba. Naime, imam mačku, zapravo
mačka. Tražim mjesto da ga udomim, nekoga tko će ga uzeti. Jako ga volim, on
mi je sve, ali zbog neizbježnih okolnosti ne mogu se više brinuti o njemu. Zato
tražim nekoga kome ga mogu povjeriti.
Ne spominjući koje su to neizbježne okolnosti, iz teksta o mačku mogla su se
iščitati dva podatka.
Njegov prijatelj, koji je volio mačke, ponovno je imao jednu koju je zavolio,
i ponovno će se od nje morati rastati.

50
 Knjige.Club Books

Za Yoshiminea Daiga ne bi se moglo reći da je baš volio mačke, ali nisu mu

bile ni mrske. Kad bi je imao, za nju bi se i brinuo, ali njegova želja nije bila tolika
da bi se potrudio i nabaviti je. Zapravo bi njemu bilo svejedno je li to mačka, pas
ili ptica.
Ali držati mačku na selu vrlo je korisno, na seoskim domaćinstvima mnogo
je štakora. A budući da su oni štetočine, mačka u kući mogla bi poslužiti kao
talisman.
Tako je i odgovorio prijatelju.
Za mene je mačka samo mačka, mislim da nisam u stanju brinuti se za nju
onako kako ti to činiš. No ako ti to odgovara, prihvatit ću je, ako nemaš nikoga
drugog. Samo mi javi. Naravno, dužnost mi je brinuti se o njoj. A to ću i činiti,
budi bez brige.
Hvala, odgovorio mu je Satoru. Svratit ću najprije do prijatelja koga sam
prvog pitao, ali imat ću te u vidu ako tamo ništa ne riješim.
Od Satoruova drugog javljanja, kada je pitao može li sa sobom povesti i
mačka da ga upozna s njim, prošlo je mjesec dana.
U međuvremenu je Yoshimine, pukim slučajem, na cesti pokupio malu macu.
»U vožnji autocestom ugledao sam na rubu ceste nešto nalik na poderanu
krpu, mačku... Ako je tako ostavim i ne pomognem joj, imat ću je na savjesti.«
»Razumijem.«
Smeđi tigrasti mačić smjestio mu se u krilu. Satoru se rastapao od milja.
Ljubiteljima mačaka male su mace posebno drage.
»Dobro si se brinuo o tom malom, vidi se. Je li bilo teško?«
»Bio sam kod veterinara. A imaš koga i pitati, ako ne znaš. U susjedstvu ima
mnogo mačaka.«
Istini za volju, mačke na seoskim domaćinstvima nigdje ne uživaju posebnu
njegu.
»Laknulo mi je otkad je počela jesti mačju hranu, jako.«
»Hranio si mačku na bočicu s mlijekom!« I Satoru, valjda na tu pomisao,
prasne u smijeh. »Kako si ti dobro prošla! Pokupio te netko tko će se o tebi dobro
brinuti.«
»Nema u tome posebne dobrote, htio sam mačku koja će loviti štakore. Bar
jednu. Ali ona nije lovac, razočarala me.«
»I sad, kad se oporavila, sada bi je izbacio?« zvučalo je kao zadirkivanje.
Yoshimine kisela lica pogleda u stranu. Satoru više ništa nije rekao, samo je
mazio macu u svom krilu.
»Shvatio sam. Zato te zanimalo kakav je mačak Nana.«
»Ako držim dvije mačke od kojih nijedna nije lovac, to mi je samo uzaludan
trošak za hranu.«

51
 Knjige.Club Books

»Kažeš da bi prihvatio Nanu i usprkos toj maci mlitavih nogu?«

»Pa kako bih mogao hladnokrvno odbiti uslugu prijatelju koji je prevalio cijeli
put iz Tokija da me to zamoli?«
»Naravno.« Satoruov odgovor bio je nekako apatičan.
»Nego, kako je ime tvom mačku?«
»Chatran.«
»Prilično glupo ime.«
»Misliš?«
»Kad sam se kod susjeda raspitivao o držanju mačke, jedan je od njih rekao:
smeđa kaliko maca? Pa to je chatran22. Dobro je opisuje, i dobro zvuči.«
I mačka nezgrapnog imena Chatran osjećala je da Satoru voli mačke, jer mu
se sklupčala u krilu.
»Ovako me podsjeća na mačku koju sam nekad davno imao.«
Ime te nekadašnje mačke Satoru nikada nije izgovorio pred Yoshimineom.
Ne s nekom posebnom namjerom, nego da mu srce ne prepukne od ljubavi i tuge
ako to učini. Tako se barem osjećao.

***

U VIŠOJ OSNOVNOJ23, Yoshimine je u drugom razredu prešao u drugu školu.

»Ovo je naš novi učenik, Yoshimine Daigo.«
Imao je mladu razrednicu, svojedobno izabranu za miss nečega, ali od samog
početka nije mu se svidjela. Dok je objašnjavala razredu, vrlo detaljno, zašto se
prebacio u njihovu školu, sve je zvučalo vrlo blisko i intimno i odisalo je
suosjećanjem.
Škrgutao je zubima i puštao da ga preplave njezine riječi, no nije se mogao
oteti dojmu da je izabrala vrlo loš trenutak.
Trudio se ne obazirati se na njezine riječi. No baš kad mu je to već uspjelo,
dogodilo se sljedeće.
»Yoshimineovi roditelji puno rade. Zato je došao živjeti ovdje s bakom i
upisao se u našu školu. Dobro se drži, no teško mu je što nije s roditeljima. Budite
mu dobri prijatelji.«
Sada je bilo očito da je uzrok njezinu prisnom držanju ležao u sažaljenju.
Zgadila mu se.

22
Chatran, u doslovnom prijevodu smeđa tigrica (cha = smeđ, tora = tigrica). (nap. prev.)
23
U japanskom obrazovnom sustavu obavezno školovanje traje devet godina. Sastoji se od šest
godina osnovne i tri godine više osnovne škole, nakon čega slijedi srednja škola u trajanju od
tri godine. (nap. prev.)

52
 Knjige.Club Books

Bio je to najgori mogući način da razredu predstaviš novog učenika. To je

jasno nekome i bez većeg životnog iskustva, pa i učeniku više osnovne.
»Reci nešto, Yoshimine!«
»Ovaj...« okrene se on prema razrednici, »zašto ste ispričali sve to o meni ?
Nisam vam rekao da to kažete!«
Razredom se razlije žamor. Smetenost zamijeni osmijeh na licu lijepe
razrednice.
»To sam, ovaj... rekla zbog tebe.«
»Baš suprotno, učinili ste da se osjećam loše. Želim prijatelje, ali takve koji
će se sa mnom družiti bez obzira na moju obiteljsku situaciju.«
»Ali ja... ovaj...« samo je mucala ona, grcajući. Očito je bilo da više nema
izgleda da se situacija popravi.
»Zovem se Yoshimine Daigo. Nema ničega posebnog što se tiče moje obitelji.
Ja sam poput svih ostalih.«
U učionici zavlada muk. Baš kao da se sve vratilo na početak.
»Baš sam grozna,« govorila je u jecajima, »a htjela sam ti olakšati, da se ne
osjećaš usamljenim.«
»Gdje da sjednem?«
Na to pitanje, koje je Yoshimine već prije trebao postaviti, razrednica briznu
u plač.
A budući da se upravo oglasilo zvono za kraj školskog sata, ona žurno napusti
učionicu.
I tako mu, naposljetku, nije rekla gdje da sjedne.
»Sjedni na prazno mjesto.«
To mu je rekao Satoru, upirući prstom na klupu iza sebe.
Učenici su ga promatrali rezervirano, očito na oprezu. Ali nakon prvog sata
hitro mu priđe Satom.
»Sljedeći sat nastava je u drugoj učionici. Ti ne znaš gdje je, ići ćemo
zajedno.«
Nastavni sat bio je priroda. Ustao je pokupivši udžbenik i bilježnicu.
»Čuj!« u hodu ga upita ono što ga je mučilo. »Jesi li dobar prema meni samo
zbog onoga što je razrednica rekla?«
»Ni slučajno«, jednostavno mu odgovori Satoru.
»Mislim da ste oboje bili djetinjasti!«
»Oboje? I ja?«
»Naša razrednica voli biti posebno obzirna prema djeci koja kod kuće imaju
posebne okolnosti. Nije mislila ništa loše.«
Zbog riječi koje je Satoru upotrijebio - biti obziran i ne misliti loše -
Yoshimine je osjetio da ima nešto zajedničko s njim, da su nekako povezani.
53
 Knjige.Club Books

»I ja sam ostao bez roditelja, zato te mogu razumjeti. Moji su poginuli u

prometnoj nesreći još kad sam bio u osnovnoj. Otad živim s tetom. Ipak, ne bih
želio da to cijeli razred zna. A i nema razloga za to.«
Okolnosti koje su snašle Satorua, a koje je on tako jednostavno ispričao, bile
su kudikamo ozbiljnije od njegovih. Zato je Satoru zacijelo, više od njega, iskusio
i više dosadne pažnje.
»I ne prigovaraj na svaku riječ, slušaj tek onako; na jedno uho unutra, na
drugo van. Odrasti!«
Za učenika drugog razreda - mislio je Yoshimine - pravi je ekspert. To što je
rekao imalo je smisla, zato mu nije proturječio.
No Satoru se nasmijulji.
»Da budem iskren, laknulo mi je. I ja sam se prvi put želio predstaviti na taj
način.«
»Kako se zoveš ?« upita ga Yoshimine.
Tada mu još nije znao ime.
»Satoru Miyawaki. Drago mi je.«
Nisu rekli budimo prijatelji, ali prijateljstvo među njima već se uspostavilo.

***

YOSHIMINEOV ODNOS S RAZREDNICOM od samog je početka krenuo u lošem

smjeru, no otkad se sprijateljio sa Satoruom, postao je podnošljiv.
Uz njega, koji je bio vedre naravi i imao mnogo prijatelja, Yoshimine se
prirodno uklopio u razred. Prisilno stavljen u novu sredinu, a s obzirom na to da
ni inače nije bio druželjubiv, da nije bilo Satorua, vjerojatno bi stalno stajao sam.
I u podnevnoj pauzi Satoru ga je pozivao da im se pridruži i jede svoj bento24
s njima. Yoshimine se, doduše, nije umio uključiti u razdragano čavrljanje s
drugovima, samo je slušao; no u tome je bio dobar, a na svojevrstan način u tome
je i uživao.
Ponekad, kad bi mu bento bio mršav, krenuo bi po pecivo. Tada bi ga Satoru
zaustavio.
»Yoshimine! Kamo ćeš?«
»Kupiti malo kruha.«
»U glavi ti je kruh? Ti ni ne slušaš o čemu pričamo?«
»Oprostite«, rekao je počešavši se po glavi, nemajući kud. Svi se grohotom
nasmijaše.
»Mogu li otići?« ponovio je pitanje.

24
Bento, japanski obrok pakiran u kutiji. (nap. prev.)

54
 Knjige.Club Books

»Idi, samo idi«, odgovori mu učenik koji je upravo počeo pričati, mahnuvši
mu uz kiseli osmijeh.
U školskim izvještajima, još iz osnovne škole, za Yoshiminea je pisalo da
učenik sve rješava izravno i na svoj način; no zahvaljujući Satoruu, kome to nije
smetalo, nekako se uspio uklopiti u razred.
Satoruova je zasluga, čini se, bila i to što je izglađen nesporazum s
razrednicom. Evo kako je to izgledalo; u hodniku, jednog dana, naglo je zaustavila
Yoshiminea i ispričala mu se, na rubu suza.
»Nisam znala kako se osjećaš, oprosti mi.«
Našla je dobar kompromis za sliku o sebi kao idealnoj učiteljici. Njemu se
nije dalo objašnjavati da je to moglo izazvati još veći nesporazum, pa je poslušao
Satoruov savjet o zrelom ponašanju.
»Nije važno«, kratko je odgovorio.
»Neću više nijednom riječju spomenuti tvoju obiteljsku situaciju, budi bez
brige.«
Samo je Satoru shvatio da u Yoshimineovoj obitelji vlada veliki nesklad.
»Moji roditelji oboje rade i oboje jako vole svoj posao.«
Njegov je otac radio u najvećoj proizvodnoj industriji električnih uređaja, a
majka je u jednom trgovačkom poduzeću vodila knjige o stranim ulaganjima.
Budući da su oboje rijetko bili kod kuće, nije bilo ništa neobično da ih Yoshimine
i po nekoliko dana nije vidio.
»A kako im se od proljeća posao još više zahuktao, postalo je teško održavati
obiteljski život. Tu mislim i na sebe.«
Došlo je do međusobnog natezanja tko će voditi brigu o sinu, a od
zaokupljenosti poslom, dom se u jednom trenutku samo raspao.
»Na kraju su se dogovorili da do daljnjega, dok se situacija ne sredi, živim
kod očeve bake, svoje prabake.«
»Razumijem. Nedostaju ti.«
»Da, prijatelji od kojih sam se morao oprostiti. Oni mi malo nedostaju.«
Roditelji mu nisu previše nedostajali. Uglavnom, nije ih ni prije toliko viđao
da bi mogao reći da mu nedostaju.
»A praznike sam i prije provodio kod bake. Volim je, jako. Razrednica je sve
to prenapuhala.«
U svijetu ima djece koja su u puno težoj situaciji nego on. Kao Satoru
Miyawaki, na primjer.
Iako je strašno ostati bez obaju roditelja, i to dok si još u osnovnoj školi, on
je uvijek bio vedar, kao da se to nije ni dogodilo.
»Yoshimine,« prekine njihov razgovor jedan od učenika, »zanima li te možda
džudo? Imamo klub, ako nisi znao.«

55
 Knjige.Club Books

»Ne, ne zanima me«, spremno mu odgovori Yoshimine, na što učenik

razočarano slegne ramenima.
Usprkos tomu, stalni ga članovi još neko vrijeme nisu puštali na miru: Što je,
jesi li se predomislio? No kad im je otvoreno rekao da nije, prestali su ga salijetati.
Kako je bio krupne građe, pozivi su stizali i iz drugih sportskih klubova. No
on ih je redom odbijao.
»Klubovi te ne zanimaju?« upita ga Satoru.
»Baš i ne.«
Bio je snažan, no igranje prema pravilima igre nije ga zanimalo.
»A da se ne radi o sportu?«
»Da imate vrtlarenje, zanimalo bi me«, glasio je odgovor.
Kako je njegova baka živjela na selu, on je od malih nogu osjećao zemlju kao
nešto svoje. Volio je biti s njom, igrati se na selu. Prije nekoliko godina djed mu
je umro, ali baka je i dalje vodila brigu o svakom detalju u vrtu.
»U kutu školskog dvorišta ima plastenik, mogao bih ga uređivati«, rekao je.
Po dolasku u novu školu za oko mu je zapeo zapušteni plastenik. Možda bi se
tu dalo nešto uzgajati.
»Nikada o tome nisam razmišljao. Tebe zanima?«
»Vrt moje bake samo je gola zemlja. Nikada nisam radio u plasteniku.«
»Pa ti to stvarno voliš...«
Time je razgovor bio završen. Nakon nekog vremena, međutim, Satoru se
ponovno vrati na tu temu.
»Što se tiče vrtlarenja, prije nekoliko godina klub je ostao bez članova i nije
aktivan. Ali ako te to zanima, rekao je učitelj iz prirode da ga može voditi i samo
za nas dvojicu. Smijemo raditi i u plasteniku.«
Yoshiminea su iznenadile dvije stvari; kao prvo, da se Satoru uopće raspitivao
o tome, i kao drugo, ako Yoshimine to uistinu želi, da će se i Satoru uključiti.
»I ti ćeš pristupiti?« upita, i odmah nadoda: »Ali tebe to ne zanima, je li?«
»Nisam rekao da me ne zanima, rekao sam samo da nisam imao prilike doći
u doticaj s vrtlarenjem«, odgovori Satoru.
»A tvoji baka i djed, ni oni nisu sa sela?«
Yoshimine je bio zadivljen. Pravo pravcato gradsko dijete.
»Nije baš tako«, odmahne rukom Satoru. »Rodbinske veze mojih roditelja
bile su vrlo slabe. Djed i baka s majčine strane umrli su dok je ona bila još mlada,
a djeda i baku s očeve strane prvi sam put vidio tek na njegovu sprovodu. I jedva
da smo i razgovarali.«
Sada je Yoshimine shvatio zašto je Satorua prihvatila njegova teta. Kad dijete
ostane bez roditelja, a ima baku i djeda koji se još mogu brinuti za njih, očekivalo

56
 Knjige.Club Books

bi se da živi s njima. No prihvatila ga je teta koja živi sama, što je svakako bilo
neobično.
»Ako ne iskoristiš priliku kad možeš nešto naučiti, možda to nikad u životu
ni ne naučiš«, izjavi Yoshimine.
»Čeznuo sam za tim Kao u filmu Moj susjed Totoro«, nasmije se Satoru.
I tako su se oni u paru počeli baviti vtlarenjem. Vidjevši Satoruov interes za
vrtne radove, Yoshimineova baka često ga je pozivala k njima. Kako je Satoru
živio u središtu naselja, podalje od polja i seoskih imanja, nije s tim područjem
imao mnogo doticaja. Srednja škola u koju je išao nalazila se na samoj
kvartovskoj granici za upis u tu školu. Seoska srednja škola, iako svega
tristotinjak metara prema istoku, nalazila se u potpuno drugačijem okružju.
Kao dijete s ključem oko vrata, jer mu je teta radila, Satoru je često odlazio
Yoshimineu. A vikendom bi nerijetko kod njega i prespavao.
»Lijepo je vidjeti da Yoshimine ima prijatelja, ostanite i dalje tako.«
To su valjda prve riječi koje bake upute prijateljima svoje unučadi kad im oni
dolaze u posjet.
»Kako je u školi, kakvi su mu drugovi? Maltretiraju li ga?«
»Dobri su, nemajte brige. Ne maltretiraju ga, a Yoshimine to ne bi ni dopustio.
Da se netko tako ponaša prema njemu.«
Yoshimine ga upitno mune laktom; a što bi to trebalo značiti? No Satoru mu
laktom uzvrati istom mjerom.
Yoshimineovu baku, koja je strahovala hoće li njezin unuk u novoj školi steći
prijatelje, jako je veselilo kad bi se vraćao kući sa Satoruom. I nije trebalo dugo
da mu se i ona počne obraćati samo imenom, Satoru.
»Da ti kupim neku videoigru, da je igraš sa Satoruom?«
Vjerojatno je to rekla zato što je mislila da se Satoru treba i igrati, ne samo
pomagati u vrtu u dosadnim vrtnim radovima.
»Već ih imam. A ima ih i Satoru. Neka te to ne brine.«
Kako Satoru nije imao rođaka sa sela, bio mu je i svojevrstan užitak da
slobodno vrijeme provodi uz poljske radove i pastirske pjesme.
»I u školi smo obojica u vrtnom klubu. Jako ga zanima, čini se.«
»A je li?«
Dobro je ako je tako. I baka se sada uvjerila, čini se.
»Kako god, dobro je da si ovdje našao prijatelja. Onda sam mirna.«
Rekla je to ne samo tada, nego i kad god bi joj se za to ukazala prilika, kao da
samu sebe dodatno uvjerava.
Malo mu je smetalo što ga baka još uvijek smatra djetetom.
Dobrodušni Satoru je, međutim, baki bio vrlo drag, i to ne samo kao prijatelj
njezina unuka. A isto tako je i Satoru osjećao prema njoj.

57
 Knjige.Club Books

»Imaš dobru baku. Volio bih da sam je i ja imao.«

Svoju baku i djeda Satoru je rijetko vidio, i komunikacija s tom generacijom
bila mu je nešto novo.
»Ako ti se ja sviđam, zamisli da sam tvoja baka. I možeš doći kad zaželiš.«
Yoshimine se obradovao kad je to čuo. Nije još doživio da neka obitelj tako
srdačno dočekuje prijatelja njihova sina. U Tokiju je i Yoshimine bio dijete s
ključem o vratu, njegovi roditelji nisu znali ništa o njegovim prijateljstvima.
Uvijek je bio sam kad su mu prijatelji dolazili na igru.
Dolazili su mu često, jer kod kuće nije bilo roditelja koji bi zanovijetali, čak
su mu i zavidjeli na tome. A on je zavidio njima; jer kad im se prohtije nešto
prigristi, imaju majku koja će im nešto donijeti.
Sve da napravi i nezgrapno formirane onigirije25, da mu ih donese i kaže:
potrudila sam se, znala sam da ti dolazi prijatelj, smatrao bi to priličnim
luksuzom. Nikad nije pripremila čak ni obične grickalice. Svaki dan bi samo
našao nešto kovanica na stolu. Prema dogovorenom pravilu, ako ih je bilo više, to
mu je bilo za večeru.
Ako bi ga ponekad i pohvalili, rekli bi mu tek da je dobar, i nezahtjevan pa
nemaju brige s njim. Na taj si način nisu mogli predbacivati što ga prepuštaju
samom sebi. Svoje roditeljstvo vrednovali su time što s njim nemaju nikakve
brige, jer kad ne bi bilo ni te jedine vrijednosti, ne bi bilo ničega.
»Blago tebi, imaš tako dobru baku.«
Yoshimine nikad nije zadirkivao Satorua zbog njegove očite ljubomore što
ima takvu baku. Znao je da Satoru nije bio previše blizak s tetom, a druge rodbine
nije imao.
»Dođi kad god ti se prohtije. I ti se sviđaš njoj.«
Na to bi Satoru uvijek samo sretno kimao.

***

ZA VRIJEME POSLIJEPODNEVNE nastave, jednog neopisivo vrućeg dana, Yashimine

vidje kako na školskom dvorištu zemlja isparava od vrućine. Prognoza tropskih
temperatura u doba ljetne sezone nije ništa neobično.
Iznenađeno ustane kad je to primijetio. Razrednica i svi ostali zažagoriše: Što
je?
»Što ti je odjednom, Yoshimine?« prekori ga razrednica.
»Ništa«, odgovorio je i uputio se prema izlazu.

25
Onigiri, japanske okruglice od riže s raznim okusima i začinom, međuobročna hrana u
Japanu. (nap. prev.)

58
 Knjige.Club Books

»Stani!«
Za rješavanje takvih situacija u razredu bio je zadužen Satoru.
»Što znači to tvoje ništa?«
»Odmah se vraćam.«
»Kužim...«
Naposljetku je on, umjesto razrednice, potrčao za njim.
»O čemu se radi, Yoshimine?«
»Plastenik. Prozor za ventilaciju, jutros sam ga zaboravio otvoriti. A na ovoj
vrućini sve se već prži!«
U plasteniku su uzgajali rajčice i nešto salate, a brinuli su se i o orhidejama.
One su bile hobi njihova nastavnika. Kako rajčici koja ne voli kišu odgovara
natkrivena sredina, problem nastaje ljeti kada temperatura previše naraste.
»Nisi mogao pričekati do odmora? To ti je samo još pola sata!«
»Ne, ovo je najtopliji dio dana. Zato to treba učiniti što prije.«
»Mogao si bar izmisliti nešto, reći da moraš hitno na WC! Ako odsad zabrane
aktivnosti u plasteniku, to ide na tvoju dušu.«
»Ti ćeš im objasniti...«
Satoru na to samo uzdahne. Potom se vrati u učionicu.
»Yoshiminea su napali gerilci!«
Razred se uskomeša.
Dobro je imati tako dovitljivog i duhovitog prijatelja.
Tako su, stvarajući povremeno zbrku u razredu, pobrali prvi dobar urod još
prije ljetnih praznika. A ni orhideje nisu povenute od vrućine.
Kada je dijelio rajčice s voditeljem kluba i Satoruom, Yoshiminea je dopao
veći dio. Na nenatkrivenoj zemlji njegove bake, zbog dugotrajnih kiša, urod je bio
slabiji.
»Uzmi još, nas je samo dvoje. Ne treba nam toliko«, rekao je Satoru.
Na to Yoshimine prasne u smijeh. I kod njega su samo dvije osobe, od kojih
je jedna starica.
»No usporedimo li tebe i mene,« na to će Satoru, »ti više jedeš.«
»Želim baki dati fine rajčice.«
Budući da je Satoru u prvom polugodištu naučio mnogo o vrtlarskim
radovima, čini se da je shvatio da rajčice u plasteniku služe Yoshimineovoj baki
kao osiguranje za slab urod. Stoga Yoshimine sa zahvalnošću primi od prijatelja
tri-četiri rajčice više.
»Prvi tjedan praznika provest ću kod kuće«, rekao je.
»Kužim«, spremno odgovori Satoru. »Ja ću se brinuti o plasteniku dok te
nema.«

59
 Knjige.Club Books

Prva ljetina je rodila, ali još je povrća u vrtu dozrijevalo.

»Ovo je prvi put da idem kući otkad sam ovamo došao. Da mi bar ti dani budu
lijepi!«
Satoru je znao da ne može reći: blago tebi, s obzirom na to da Yoshimineovi
roditelji nisu uzeli slobodne dane da bi ih proveli sa sinom, nego će se samo
jednom svi okupiti.
»Vidjet ćeš i svoje prijatelje.«
Jedino to ga je i radovalo.
Mogli su na poslu zatražiti bar jedan slobodan dan da bi ga proveli sa sinom.
Čim je to pomislio, izgubio je volju za povratkom kući. Zato to nije uzeo u obzir.
»Ako rajčice sazru dok ne budeš ovdje, pobrat ću ih i odnijeti tvojoj baki.«
»Može, bit ću ti zahvalan.«

***

SVOJIM SPOROVOZNIM KAMIONETOM baka ga je odvela na aerodrom. Ukrcao se u

avion i odletio u Tokio.
Na Hanedi ga nitko nije dočekao. Unatoč tomu što se vraćao kući nakon
cijelog polugodišta provedenog kod bake, sve je bilo isto.
S aerodroma je vodila izravna autobusna linija do njihova stana u radničkom
naselju u predgrađu. Ali taj stan mu je sada, nakon boravka u prostranoj bakinoj
kući u kojoj je proveo prvo polugodište, djelovao skučeno.
Već od prvog dana kod kuće opet je bio dijete s ključem oko vrata, a uskoro
se igrao i s prijateljima. Roditelje je viđao samo ujutro na odlasku ili navečer na
povratku s posla. Oboje zaokupljeni samo poslom, i dalje nisu zamjećivali druge
u obitelji.
Treći dan od Yoshimineova dolaska roditelji su se ranije vratili kući, zajedno.
Majka je pripremila i večeru, i okupili su se za stolom. A nekim čudom, poslije
večere poslužila je i čaj. Bio je zbunjen tim preokretom.
»Moramo ti nešto važno reći«, izusti ozbiljna lica njegov otac koji je sjedio s
druge strane stola.
Majka je sjedila pored njega. U zraku je osjećao da neće biti riječi o nečemu
ugodnom.
»Tvoja majka i ja odlučili smo se razvesti.«
Nije se začudio.
Znao je da će jednog dana do toga doći. Oboje su previše voljeli svoj posao.
»S kim bi želio živjeti, s majkom ili sa mnom?«
Čekali su njegov odgovor, a on je znao da se mora suočiti s neizbježnim.

60
 Knjige.Club Books

Kako su samo pošteni! Kojega god da odabere, vjerojatno mu neće biti krivo
i ispunjavat će svoju dužnost kao skrbnika.
Ipak, u pogledima oba roditelja titralo je nejasno iščekivanje da Yoshimine
neće odabrati baš njega, nego onoga drugog.
»Žao mi je...« bilo je to jedino što je uspio izustiti. »Ne mogu ovako brzo
odlučiti, moram razmisliti.«
Njegovi su roditelji očito odahnuli. Vjerojatno zato što ih taj teret nije dopao
odmah.
»Mogu li sutra otići natrag baki?«
Suočen s time da im je oboma bio samo teret, nije znao na koji bi način i dalje
mogao biti s njima.
Naravno, nije bilo šanse da ga roditelji spriječe pa se sljedećeg poslijepodneva
ukrcao u avion. Roditelji ga nisu ispratili. No budući da se aviokompanije dobro
brinu o djeci koja putuju bez pratnje, bio je bezbrižan i siguran. Odahnuo je. Na
tome je roditeljima bio čak i zahvalan.
Na aerodromu ga je dočekala baka i ponovno su se odvezli njezinim
sporovoznim kamionetom.
»Moji se roditelji razvode. Tako su rekli.«
»A je li?«
»S kim da ja živim?«
»Svejedno je, dođe ti na isto. Možeš biti i kod mene.«
Yoshimine osjeti nešto poput knedle u grlu.
»Bit će ti dobro ovdje. Imaš prijatelja, dobrog prijatelja. Bit će ti dobro.«
Tako, dakle. Tek sad mu je postalo jasno.
Tu je stekao prijatelja, dobrog prijatelja. Zato je, dakle, baka, kimajući, samu
sebe uvjeravala da će biti dobro.
Ona je od samog početka znala. Od onog trenutka kad je došao k njoj. Knedla
u njegovu grlu, rastući putem, postade bolna kad su stigli njezinoj kući.
»Idem u školu.«
Čim su ušli u kuću, presvukao se u školsku uniformu jer se u školu nije moglo
ući u svakodnevnoj odjeći, čak ni u vrijeme školskih praznika.
»Zašto ne ideš kasnije, nego baš sad kad je najtoplije?«
»Idem pogledati plastenik.«
Oslobodivši se bake koja ga je zaustavljala, zajahao je bicikl i uputio se prema
školi. Energično okrećući pedale, osjećao je kako mu se ona knedla u grlu razbija
i spušta u trbuh.
Na parkiralištu za bicikle ugleda i Satoruov.
Iako je u plastenik išao bez Yoshiminea, Satoru je prilično uživao u branju
rajčice i krastavaca; čak i tako, sam.
61
 Knjige.Club Books

»Hej!«
Kad ga je Yoshimine nehajno zazvao s ulaza, Satoru uzvikne: »Otkud ti? Nisi
li se trebao malo kasnije vratiti?«
»Jesam. Ali nešto je iskrsnulo.«
Nakon što je Satoru oprao ubrano povrće u plitici s vodom, Yoshimine mu je
na sjenovitoj strani škole ispričao razlog svog povratka. U školskom dvorištu, nad
kojim je zrak treperio od vrućine, učenici su vježbali bacanje loptice. Gledajući
ih krajičkom oka, dječaci su se zadivljeno pitali kako li se samo mogu po toj
vrućini toliko kretati.
»Nisam mislio da se nešto posebno događa kad su me poslali baki. Odmalena
sam se već naviknuo na to da se roditelji o meni ne brinu previše.«
Zato mu je u novoj školi bilo onako neugodno kada je razrednica preuveličala
razlog njegova dolaska. Smatrao je da nije trebala ni spomenuti nešto već tako
uobičajeno.
»No radilo se ipak o posebnim okolnostima. Premda mi oba roditelja rade, to
nije razlog da se o meni ne brinu i pošalju me baki na selo i u drugu školu.«
Pretjeranu empatiju razrednice izazvale su ipak izvanredne okolnosti.
»Govorila je tako iz obzira prema meni, a već je znala da se moji roditelji
razvode. Baš sam glup!«
»Varaš se!« usprotivi se Satoru koji ga je dotad samo tiho slušao. »Samo o
tome dosad nisi razmišljao.«
Yoshimine opet osjeti onu knedlu u grlu. Prestani s tim, reče sam sebi, stvarno
si glup!
Tek što je pedaliranjem na biciklu razbio onu prvu knedlu u grlu, neće
dopustiti da mu se razvije nova.
Dosad se trudio ne razmišljati o svojoj situaciji. I bez obzira na to što to nije
činio, u trenutku kad se nad njim nadvijala beznadna stvarnost, jedina misao koja
mu se vrtjela po glavi bila je ta da nema smisla uopće ni razmišljati.
Yoshimine je odmalena znao da je on dijete koje svojim roditeljima ne zadaje
previše brige, kako bi oni znali reći. No što bi tek bilo da je bio problematično
dijete, pitao se.
Odmalena je također znao da su mu roditelji previše zaokupljeni poslom da
bi na njega usmjerili svoju pažnju, i da ih on zapravo ne zanima. Zato se trudio
biti dobar i ne izazivati nevolje.
Sve kad bi i divljao po kući, od tuge zbog nedostatka roditeljske ljubavi, ili se
djetinjasto ponašao, ne bi se bolje osjećao. To bi naškodilo samo njemu. Kućna
atmosfera bila mu je podnošljiva samo ako je ništa ne bi zatalasalo.
Budući da roditeljima nije zadavao brige, barem kod kuće nisu bili
neraspoloženi i atmosfera nije bila neugodna. Na taj je način Yoshimine, koji ih
je kod kuće stalno morao čekati, mogao mirno disati.

62
 Knjige.Club Books

Ono malo vremena, dakle, koje su provodili zajedno, pretjecalo je ne

izazivajući ničije neraspoloženje. Ipak...
Je li do svega ovog i došlo zato što je prednost dao toj slici lagodnog života
pred svojim očima? Postoji izreka da muža i ženu veže dijete. Ali kad ih dijete, s
kojim nikada nije bilo problema, nije moglo vezati u mirnim danima, tada ono
nije moglo biti sponom ni u ekstremnim prilikama.
Možda bi bilo bolje da se djetinjasto ponašao, da je divljao po kući kako bi na
sebe skrenuo pažnju. Da je bio takav, možda bi ih sada to i povezalo.
Ali ne.
Energično je odmahnuo glavom i zaustavio misli koje su mu njome prolazile.
Beskorisno je razmišljati o nečemu što je prošla svršena stvar. To bi samo značilo
njegovati i drugu knedlu u grlu. A već je dovoljno velika.
»Ali opet...« reče naglas, utišavši misao koja se upravo pojavila. »Razvodi
roditelja nisu nikakva rijetkost.«
To mu se tek ovlaš omaklo s usana, no pred sam kraj glas mu je lagano
zadrhtao. Je li Satoru to primijetio?
»Tebi je bilo puno teže«, dodao je.
»Svi smo različiti, to se ne može uspoređivati.« Satoru je govorio kao da
sudjeluje u debati. »Moji su roditelji poginuli, da, ali tebi je teže. Mislim da je tebi
zapravo mnogo teže, sigurno!«
»Ali ja imam baku.«
»No zato ja nikada nisam osjećao da me roditelji smatraju teretom.«
Na to Yoshimine nije imao više što reći. A konačno se i ona knedla u njegovu
grlu raspala.
Baš sam jadan. Jadan i teško mi je. Baš mi je teško.
U usporedbi s djecom kojoj je i teže nego meni, djetetu koje u klonulom
iščekivanju želi da ga nijedan od roditelja ne odabere, teško je samo u običnom
smislu riječi.
Kad i Satoru, kome je puno teže nego meni, misli da mi je teško, onda sam i
stvarno jadan.
I Yoshimine briznu u plač. Bilo mu je to prvi put da je zaplakao otkad su mu
roditelji rekli za razvod.
Kada se jecanje konačno smirilo, Satoru mu pokaže rajčicu u ruci.
»Hoćemo li je probati?«

***

IZNENAĐENO SAM POGLEDAO u Yoshiminea.

63
 Knjige.Club Books

Bio sam već izašao iz kaveza. Uglavnom zato što mi je Satoru, u želji da
izađem kad i sam budem spreman, vrata ostavio otvorena.
No tako bi mi se mogao ušuljati i onaj mačić glupog imena, Chatran, a to bi
me bacilo u tešku depresiju.
Da, Chatran. Ti i tvoj vlasnik dijelite istu sudbinu, i njega su roditelji napustili.
Ali Chatran me, opsjednut mišem-igračkom, razigrano je slijedeći, nije čuo. Ha-
ha-ha... Još nisi shvatio da je besmisleno hvatati imitaciju miša?
Nije se zapravo moglo ni očekivati da će me tako mala maca razumjeti. U toj
dobi mačići samo jedu i razigrano skakuću uokolo, a kad im se baterija istroši,
sruše se na tlo i zaspu. Bez obzira gdje.
Dok sam ja tako govorio, cijelo je vrijeme zurio u zavjese koje su se njihale
na vjetru. Jesam li i ja u toj dobi bio tako glup? Mislio sam da bi već trebao biti
malo pametniji. Međutim, psihički razvoj je individualan. Za njega bi bilo loše
uspoređivati ga s tako inteligentnim mačkom kao što sam ja.
Kad sam u cjelinu povezao razgovor, koji je skakao s teme na temu, shvatio
sam da je Chatran bio najslabije mače u leglu. Stoga, kad je njegova majka
pronašla novi smještaj, nije mogao ići s njom, nego je bio ostavljen.
U mačjem društvu to je česta pojava. Mačići koji su spori, i koje je stoga teško
podići, lakše se ostavljaju. Njihova majka i uz najveći trud ima samo ograničenu
količinu mlijeka i neće ga davati jedinki sa slabim izgledom za preživljavanje.
Jedno takvo mače bilo je i kod nas. Sjećam ga se mutno, tako da se ponekad
pitam je li uopće i postojalo. No jednoga dana, odjednom, primijetiš da je nestao.
Kao da ga nikada nije ni bilo.
Budući da je i Chatran bio malen za svoju dob, nije se moglo očekivati da će
njegovo podizanje biti uspješno. No iako se smatra da nema svrhe ulagati trud u
jedinke sa slabim izgledom za preživljavanje, Yoshimine je to dobro odradio.
Na prvi je pogled, doduše, djelovao poput grubijana koji mačke hvata za vrat,
ali nije odvratio pogled s ceste kada je na njoj ugledao mače u nevolji. To o njemu
govori da je vrlo osjećajan čovjek.
Činilo se da bi ga bilo lako podizati jer je bio robustan i jak, no ljudska vrsta
ipak i takve ponekad napusti. Pomalo tužna priča. Kao mačka, imao bi najbolje
uvjete za odrastanje, bio bi u prednosti pred ostalima u leglu.
Ali eto, tako je kako je.
Yoshimine te pokupio znajući da si ulična mačka, a ti mu ovako uzvraćaš?
Čuj, mali, tebi se obraćam!
Na to Chatran na trenutak nakrivi uši. Ali čini se da me nije razumio, jer se
počeo igrati mojim repom.
Hm. Ne spustim li razgovor na nižu razinu, uzalud mi trud.
Čuj, mali, voliš li ti Yoshiminea?

64
 Knjige.Club Books

Čini se da me ovaj put razumio jer je potvrdno kimnuo, i dalje grickajući moj
rep. Jooj, boli me, ti blesane!
Ako voliš svog gazdu, ne bi li ga htio i usrećiti?
Chatran očito nije naučio lekciju, jer je opet počeo grickati moj rep. Stoga je
ponovno uslijedilo ono Jooj, boli! I odmicanje repa.
Znaš li što Yoshimine očekuje od mačke? Da mu lovi miševe. Stoga, ako se
potrudiš i izvježbaš u lovu, ako postaneš pravi lovac, sigurno ćeš ga obradovati.
Chatran me prestao grickati, naposljetku se zainteresirao.
Ali neće ići dok si ovakav. Gotovo me i ne slušaš. Za početak to ne mora biti
baš miš, može biti i gušter. Toliko da znaš.
Mogao bih te naučiti osnovama lova, ako želiš. I ne samo lova nego i tehnici
koja će ti pomoći da u tučnjavi s drugim mačkama izađeš neozlijeđen. Yoshimine
se jako brine što si ti u tučnjavi uvijek gubitnik.
Nakon tako potankog objašnjenja čini se da me konačno i shvatio. Ispravio je
držanje i slušao lekciju. Dobro, razumjeli smo se. U mačjem svijetu vrlo je važno
biti uljudan.
A kad sam ga počeo podučavati osnovama lova, Satoruu se ote uzvik
radosnog uzbuđenja.
»Gledaj, Yoshimine! Već se zajedno igraju.«
»A ne tuku li se to?«
»Ne. Nana zna granicu igre.«
Hm, ne igramo se, to je poduka. Ma, kako god.
»Ako se ovako dobro slažu, možda bi mogao i prihvatiti Nanu.«
U redu. Ja ovdje radim po svome, pa se i vi tamo ne obazirite na nas. Samo
nastavite.
Podučavao sam tako Chatrana lovu na miša. Satoruovo lice razvuklo se u
osmijeh.
»Ravnodušnost Chatrana podsjeća me na mog nekadašnjeg mačka. Potpuno
isti stav.«
Točno. Kad bi trebao biti tih, da se ničime ne oda, on divlje maše repom; za
razliku od mog jednostavno uzdignutog repa, njegov se vrtio poput propelera.
Reklo bi se da to reklamni animator objavljuje odlazak u lov uz muzičku pratnju.
»Kakav je bio Nana?«
»To ne znam, uzeo sam ga kao već odraslog mačka. Žao mi je što ga nisam
našao dok je još bio mali, sigurno je bio sladak.«
Pun pogodak! Dok sam bio mali, prolaznici su se uvijek natjecali da nahrane
ljepotana. Toliko sam bio zgodan. A bilo je i takvih koji bi, kad bi me vidjeh,
žurno otišli u prvu trgovinu da mi nešto kupe, i opet zato što sam bio lijep. Služi
mi na čast.

65
 Knjige.Club Books

Nato ga Yoshimine, kao da se nečega sjetio, upita:

»A što je bilo s onim prijašnjim mačkom, jesi li ga poslije ikad vidio?«
»Nikada više, nažalost. Uginuo je dok sam bio još u srednjoj.«
»Nema ga više?« Yoshimine će s iskrenim žaljenjem. »Šteta što se onda
nismo mogli vidjeti, oprosti.«
»Ma ne, zapravo sam ti zahvalan, Yoshimine. Nisam htio da moja teta išta o
tome zna.«
Jao, Satom! Čini se da si stvarao probleme i u srednjoj školi?
I dok sam prisiljavao tigrastog mačića da usvoji moju tehniku lova, naćuljenih
ušiju slušao sam razgovor dvojice prijatelja.

***

RAZVOD YOSHIMINEOVIH RODITELJA prošao je bez komplikacija, starateljstvo je

preuzeo njegov otac. Vjerojatno zato što je Yoshimine izrazio želju da živi s
bakom. To je imalo i svoju praktičnu stranu, s obzirom na to da je time izbjegnuta
promjena prezimena.
Njegovi roditelji, netom oslobođeni okova, otišli su oboje raditi u inozemstvo
i činilo se da su zadovoljni. A on je živio s bakom, kao što je bilo i od samog
početka, i to mu je savršeno odgovaralo.
Godinu dana kasnije, u prvom polugodištu trećeg razreda više osnovne škole,
išli su na maturalno putovanje u Fukuoku.
Yoshimine je primijetio da Satom nije sasvim svoj tek kad je doznao što mu
se dogodilo na prošlom maturalnom putovanju: saznao je da su mu roditelji
poginuli u prometnoj nesreći.
Nije bio raspoložen ni na samom polasku. A u slobodno vrijeme, koje su
provodili u šetnji gradom, jedva da je izustio i riječ.
Yoshimine se zabrinuo vidjevši ga tako utučena, ali kako je bio stalno u
društvu, nije našao vremena da mu se posveti.
Prilika za razgovor ukazala mu se konačno poslije večere, u klimatiziranoj
suvenirnici.
»Jesi li dobro?«
Satom ga pogleda letimice, potom obori pogled. Lice mu je bilo zamišljeno.
»Razmišljam kako bi bilo da sad odem u Kokuru.«
Od stanice Hakate do Kokure vožnja brzim vlakom traje dvadesetak minuta.
Mogao bi ići ako želi, bilo bi izvedivo.
No baš usred maturalnog putovanja...
Uvijek na oprezu, nastavnici su postavili jak nadzorni sustav. Dnevni plan bio
je detaljno razrađen, a od prijave u hotel pa sve do odjave samostalni izlazak bio

66
 Knjige.Club Books

je strogo zabranjen. Na izlazu je uvijek dežurao jedan nastavnik. Ako bi neki

učenik i izašao u noćni provod, mogli su ga prisilno vratiti kući.
Toga obično i nema. Ali Satoru, onako poslušan i razuman, ne bi to rekao da
nije imao dobar razlog.
»Zašto bi išao onamo?«
»Imam tamo neke dalje rođake, a oni su prihvatili mog mačka«, i dalje
zamišljena lica odgovori mu Satoru.
Bila je riječ o kućnom ljubimcu iz doba dok su mu roditelji bili još živi. Poslije
njihove smrti Satoru je živio s tetom, no kako ona nije mogla prihvatiti i mačka,
čini se da su ga dali nekim daljim rođacima.
»Moja teta radi. Ne mogu je pitati da me vodi čak u Kokuru da bih ja vidio
mačka. Zato sam za izlet u Kokuru mislio iskoristiti slobodno vrijeme u
rasporedu.«
Imali su slobodno samo sat vremena, a i područje kretanja bilo je ograničeno.
Čim bi se netko malo više udaljio, začuo bi za sobom nastavnikov glas: Hej, kamo
ćeš ti?
»Toliko ga želiš vidjeti?«
»Bio je član obitelji«, rekao je napetim glasom.
Uistinu, pomisli Yoshimine prekriživši ruke. On sam nikada nije imao kućnog
ljubimca, a nije ni bio osobiti ljubitelj mačaka.
Ali njegovu je prijatelju taj mačak bio drag podjednako kao i njegovi roditelji,
i posljednji član obitelji s kojom je dijelio sretne trenutke dok su oni bili još živi.
Te je razloge mogao razumjeti.
»U redu.«
Ali samo zbog mačke, jedne obične mačke, isplati li se umaknuti vojničkoj
stezi maturalnog i otputovati u Kokuru? Odgovor je neupitno glasio da.
»Idemo!« odlučno će Yoshimine. »Do gašenja svjetla još su tri sata. Znaš li
gdje im je kuća?«
»Jedna zgrada u blizini stanice«, glasio je odgovor.
»Ako preskočimo kupanje26, imamo dovoljno vremena, a povratnu kartu do
Kokure, onih nekoliko tisuća jena, oduzet ćemo od džeparca za maturalno
putovanje. Nećemo ništa reći našima u grupi, jer ako nas otkriju, odgovornost će
biti kolektivna. Reći ćemo im samo da oni uđu u vodu prije, a mi ćemo malo
kasnije. A u međuvremenu ćemo se iskrasti i otići.«
»Ići ću sam. Ne želim nikoga uvlačiti u to.«
»Pa ja sam ti prijatelj, to nije fer!« potapšavši ga po leđima ušutka ga
Yoshimine.

26
Ofuro, u Japanu svakodnevni ritual kupanja na kraju dana. (nap. prev.)

67
 Knjige.Club Books

»Hvala«, promrmlja Satoru. Nije se moglo odrediti plače li ili se smije.

Na izlet se nije smjelo ponijeti svakodnevnu odjeću, samo školsku uniformu
i pidžamu. Budući da su obojica imala pidžamu od žerseja, odlučili su izaći u
njima. Tako će biti manje uočljivi nego u školskim uniformama.
Kad je došao njihov red za ulazak u vodu, pretvarali su se da im treba više
vremena; i tako su sve u prostoriji pustili da uđu prije njih.
Pričekali su tri minute, zatim izašli. Znajući da na glavnom ulazu stražari
dežurni nastavnik, uputiše se prema požarnim stepenicama što su ih već prije bili
izvidjeli. No ručica protupožarnih vrata, osigurana plastičnim ovojem, bila je
konstruirana tako da dojavi provalu; ako bi to, dakle, obili, uslijedila bi prozivka
i odmah bi ih pronašli.
»Što ćemo? Na obilasku će nas sigurno tražiti i ovdje«, očajavao je Satoru.
Ali Yoshimine ga povuče i ugura u dizalo.
»Ako vrata otvorimo na sljedećem katu, kako će znati tko ih je otvorio?«
Da bi ostale goste zaštitili od učeničke graje, svi su učenici bili smješteni na
istom katu. Ne mogu ih, dakle, odmah pronaći ako to ne učine na svom, nego na
nekom drugom katu.
Hotelski gosti bili su na petom, a oni samo djelomično na petom, te zatim
šestom i sedmom katu. Na osmom, gdje su sada izašli, iznenadi ih neočekivana
tišina.
»Ok, idemo!«
Kad su provalili sigurnosnu ručicu i otvorili vrata, sa stubišta prekrivenog
linoleumom zapahnu ih ledeni zrak. Spustiše se trkom.
Na prvom katu ugledaju izlaz koji je, po svemu sudeći, bio namijenjen
zaposlenicima. Upute se onamo pretvarajući se da toga nisu svjesni.
»Hej, vi!«
Iznenađeno se okrenuše. Bio je to hotelski namještenik.
»Vi ste oni učenici, maturanti?«
Dovraga! I namještenike su upozorili da paze na njih.
»Nismo!« u hipu ispali Yoshimine. Pokuša se izvući bez obzira na sve.
»Stanite!« Namještenik potrča za njima. »Neka ih netko zaustavi!«
Na njegov zahtjev odmah postaviše i druge prepreke; no dječaci, zaobilazeći
i izbjegavajući ih, konačno stigoše i do glavnog izlaza.
Na dežurstvu je bila njihova razrednica. Ona lijepa, suosjećajna nastavnica.
»Yoshimine, Miyawaki! Što to izvodite?«
Satoru je bio već na rubu odustajanja.
»Bježmo, ne razmišljaj!«

68
 Knjige.Club Books

Na taj povik i Satoru potrča iz sve snage. Raširivši ruke, njihova lijepa
razrednica naivno ih pokuša zaustaviti, no oni se izgube u gomili tek okrznuvši se
o nju.
»Ha-ha-ha...« prasnuše obojica u smijeh.
Da su znali da će biti ovako, mogli su isto tako i odmah izaći na glavni izlaz.
I dalje su trčali. Progonitelje je trebalo držati na udaljenosti.
»Ako te što pitaju,« dobaci Satoru prijatelju, »reci im da sam se zaželio malo
noćne razonode.«
»Kužim.«
Idući gradom koji ne poznaju, sve raspitujući se, stigoše konačno i do stanice
Hakate. Zaustaviše se na zelenom automatu da kupe karte za Kokuru, kad ih u
tom trenu sustigne gromki glas:
»Stoj! Vama govorim!«
Bio je to ljutit glas školskog savjetnika za tjelesnu kulturu.
U žurbi da pobjegnu, Satoru rubom pidžame zapne za automat za karte.
Dok se momak pokušavao osloboditi, nastavnici progonitelji uhvatili su i
Yoshiminea. I to je bio kraj njihova izleta.
»Yoshimine, još nekako, ali i Satoru! Budale, zar ste mislili da vas neće
uhvatiti?«
Tako uglavnom gleda na to škola.
Prema onome što su čuli kasnije, čini se da su nastavnici žurno blokirali
najbližu stanicu.
Da su se samo sjetili izgubiti se u gomili, dobili bi na vremenu, a u tom slučaju
mogli su stići do Hakate, pa makar i taksijem. Ali uzalud je gristi se poslije.
U jednoj od njihovih soba nastavnici su ih oštro ukorili.
»I kamo ste to mislili otići?«
Kako se nisu unaprijed dogovorili što će reći, našli su se u škripcu; kako
prebroditi tu situaciju? Sporazumijevali su se očima tko će prvi govoriti.
»Satoru!« javi se njihova lijepa razrednica, također prisutna. »Da ti nije ovo
putovanje teško palo?«
Draga suosjećajna nastavnice, prestanite, molim vas. Ne trudite se čudnim
pretpostavkama objasniti moje ponašanje.
To mu je bilo najmrskije.
»Nije to«, reče Satoru. Pokuša da mu glas zvuči normalno, no lice mu je bilo
blijedo. »Samo sam se zaželio izlaska i malo noćne razonode, stvarno.«
»Ne laži! Nisi ti od takvih učenika, poznajem te.«
A što to vi o njemu znate? Yoshimine se i nehotice nasmijulji.

69
 Knjige.Club Books

Reći ćemo im da sam se to ja za razonodu iskrao u noć. Satoru nije htio da se

zna da je u Kokuru htio otići da bi vidio svog mačka, udomljenog kod njegova
rođaka.
»Oprosti, Satoru, gotovo je«, dobaci mu Yoshimine.
Sva je pažnja sada bila usmjerena na njega.
»Razrednice, ja sam kriv. Jeo mi se Nagahama ramen 27 baš jako, pa sam se
na stanici raspitivao za put do jedne takve zalogajnice.«
Okrenite se ovamo, lijepa razrednice, pred vama je još jedan objekt empatije.
»Jednom sam s roditeljima, još dok su bili zajedno, jeo ramen na uličnom
štandu u Tenjinu. A kako nismo daleko, sjetio sam se toga i raznježio se. Satoru
mi se samo pridružio.«
Smrt i razvod roditelja ne mogu se doduše poistovjetiti, ali oba su dječaka bila
odvojena od roditelja. A to je svakako bio dovoljan razlog za međusobno rješenje.
A ti, naša lijepa razrednice, voliš takve priče.
»Yoshimine«, zausti Satoru, no ovaj ga prekine.
»U redu, je Satoru.«
Ušuti, ako ne želiš voljenog mačka priložiti jeftinom sažaljenju.
Nastavnici, ozbiljna lica, utonuše u muk. S obzirom na okolnosti, nisu se
mogli ni ljutiti, na licima im se očitavala samo zbunjenost.
»Razumijem vaše osjećaje, ali pravila su pravila. Nema tih okolnosti koje bi
opravdale svojevoljno ponašanje na maturalnom putovanju.«
Tim je riječima nastavnik tjelesnoga namrgođeno zaključio cijelu stvar. S
pozicije nastavnika sasvim opravdano.
Nakon toga bilo je dovoljno da se dječaci ispričaju. Dobili su i kaznu: do
ponoći sjediti u stavu seiza28 kao opomena drugima. Njihovim skrbnicima bio je
dojavljen rasplet.
Na povratku s maturalnog putovanja Yoshimine upita svoju baku:
»Bako, nešto bih te zamolio. Jako, baš jako mi je važno. Nazovi Satoruovu
tetu, molim te, i ispričaj joj se što sam i njega uvukao u svoju noćnu avanturu!«
Unatoč tomu što je znala da njezin unuk nikada nije bio u Tenjinu s
roditeljima, bez pogovora mu je ispunila molbu.
»Znam da je Satoru dobio ukor u školi, ali svemu je kriv Yoshimine,
ispričavam se.«
Čini se da je njezina isprika postidjela Satoruovu tetu.

27
Ramen, kinesko jelo, vrsta tanke valovite tjestenine, jede se u mesnoj juhi. (nap. prev.)
28
Seiza, japanski tradicionalni način sjedenja na podu, podvijenih nogu. (nap. prev.)

70
 Knjige.Club Books

»I ja vama. Yoshimine je htio i odustati, no moj Satoru je taj koji je navaljivao

da idu.«
Tumačenje druge strane bilo je dakle takvo.
»Hvala.«
»Nema na čemu«, odgovori baka. »Znala sam da vi, obojica, ne biste kršili
pravila a da nemate razloga.«
Yoshimine osjeti knedlu u grlu.
Uz takvu baku kao što je njegova, punu razumijevanja, mogao je i cijeli život
voljeti svoje roditelje koji za njega nisu naročito marili.

***

PROŠLO JE DESETAK GODINA otkad je njegova baka - u dobi kad je mirno mogla
otići - napustila ovaj svijet.
Yoshimine se nakon završene više osnovne škole odselio. Sa Satoruom se
dopisivao cijelo vrijeme, pa mu je tako i to dojavio. A prijatelj je izdaleka došao
na sprovod.
»Mogu je smatrati i svojom bakom, zar ne?« osmjehnuo se Satoru.
Gutajući suze, Yoshimine kimnu i također uzvrati osmijehom.
Njegov otac, kao najbliži ožalošćeni, a koji je sprovod i organizirao, nije imao
želje preuzeti imanje i baviti se poljoprivredom. Zato je zemlju i kuću na njoj
namjeravao ustupiti obližnjem rođaku, koji se brinuo o imanju još otkad je baka
postala preslaba za rad u polju. Stoga bi to bio i logičan slijed stvari da Yoshimine
nije izrazio želju da on nastavi obiteljski posao.
Rođak mu je objašnjavao da to nije profitabilan posao, ta on nije ni oženjen,
odgovarajući ga; a njegov otac, ionako nezainteresiran za njega, prepustio mu je
da uradi kako ga volja.
»I kao što je moj rođak predvidio, još uvijek nemam žene.«
»Da sam žensko, ti bi svakako bio moj izbor.«
»Ako poznaješ takvu ženu, koja cijeni iste vrijednosti kao ti, svakako me
upoznaj s njom.«
I on u svoju čašu sam sebi ulije shochu29.
U sumrak, nakon što su malo prošetali poljem, uslijedila je lijena večer uz
shochu.
Pridružio mu se i Satoru, ali samo jednim pićem, i to pivom. Unatoč tomu što
ni prije nije bio jak na piću, sad je to bio još i manje.
»Možemo li sutra, prije no što odem, otići malo na bakin grob?«

29
Shochu, sake od slatkog krumpira, jako alkoholno piće. (nap. prev.)

71
 Knjige.Club Books

»Naravno, Bilo bi joj sigurno drago.«

Njezin se grob nalazio na brežuljku iza kuće, udaljenom svega pet minuta
vožnje kamionetom.
S prijateljem, kojega tako dugo nije vidio, Yoshimine je namjeravao probdjeti
do kasno u noć. No budući da mu je seoski način života, ustajanje i lijeganje sa
suncem, bio u kostima, tijelo mu nije izdržalo do sljedećeg broja na kalendaru, do
ponoći.

***

UJUTRO SU ODMAH SJELI u automobil i odvezli se. Ali ne srebrnim automobilom,

nego Yoshimineovim kamionetom.
Vjerojatno u posjet bakinom grobu, o čemu je jučer bilo govora.
Baš dobro, imam i ja posla koji moram dovršiti. Hej, mačiću, na tebe mislim!
Sjećaš li se jučerašnje lekcije, što smo ono učili? Malo ćemo osvježiti
strategiju borbe.
Nabrao sam nos i polegnuo uši: što ćeš učiniti kad vidiš ovako razjarenu
mačku?
Chatran također nabere nos i polegne uši, baš poput mene; potom mu se tijelo
izvije u luk, a leđa i rep mu se nakostriješe.
Odlično! Vidim da si to svladao.
A sad još i posljednja provjera. Kad vidiš da se razjarim, munjevito zauzmi
borbenu pozu! Zadivi Yoshiminea. Čuj, moramo to svladati do našeg odlaska.
Usredotoči se!
Chatran je bio već dovoljno obučen za borbu. Uto su se Satoru i Yoshimine
vratili.
U sobi ugledaše dva mačka u borbenim pozama.
Chatran se cijelim tijelom nakostriješi, i u grču da se Yoshimineu pokaže u
svom najboljem izdanju, napuhnu se poput dlakave pamučne deke.
»Što je sad ovo?« zbunjeno uzviknu Satoru. »Još jučer su se tako lijepo igrali,
a gle ovo danas. Što im je, tako odjednom?«
Ne razumijete? Mačke su čudljiva bića. Možda više nismo prijateljski
raspoloženi.
»Zar već sljedeći dan sve zaboravljaju?« i Yoshimine odmahne glavom, u
nevjerici.
»Kako god, promatrajmo ih malo. Možda jednostavno nisu raspoloženi.«
Iako je Satoru namjeravao krenuti tijekom prijepodneva, odgodio je povratak
za poslijepodnevne sate.

72
 Knjige.Club Books

Potrudio se čak i razdvojiti mene i tigrastog mačića, stavivši nas u zasebne

sobe. Ali Chatran je, nažalost, sve do našeg odlaska uvijek jednako na mene
reagirao; suočen sa mnom, uvijek je zauzimao borbeni stav. Premda još malen,
bio je spreman. Na taj će način i biti od njega nešto, možda bi još i mogao postati
dobar lovac.
»Kako bi bilo da ti odeš, a Nanu ostaviš malo kod mene? Možda će se
priviknuti jedan na drugoga«, predloži Yoshimine kad se prijepodne vratio s polja.
Satoru, međutim, slegne ramenima.
»Ne bi išlo. Ljuti se i Nana, ušao je u kavez i ne izlazi. Ako im se naravi ne
slažu, to bi bilo loše po obje strane. Nažalost.«
»Stvarno šteta. A pravi je mačak, nema što.«
Ne zamjeri mi, Yoshimine. Nemoj misliti da mi nisi simpatičan, ali meni se
još uvijek ne napušta moj srebrni automobil.
Satoru je djelovao neodlučno. No gledajući Chatrana onako narogušenog,
naposljetku - ne dvoumeći - podigne kavez sa mnom i ukrca ga u srebrni
automobil.
»Baš mi je žao. Uistinu...«
»Tako samo kažeš. A djeluješ mi kao da si sretan«, reče Yoshimine
zadirkujući ga.
Satoru nešto promrmlja. Očito je pogodak bio u bolno mjesto.
»Tu si u pravu, priznajem. Jako mi je teško rastati se od Nane.«
»Ako ga toliko voliš, zašto ga onda želiš udomiti?«
Oj, to ti je bio gaf, Yoshimine. Kao kad si gurnuo ruku u moj kavez, a tek smo
prešli preko praga.
Satoru zbunjeno ušutje.
»U redu, nećemo više o tome«, odustane od ispitivanja Yoshimine. »Ako ne
budeš imao drugog rješenja, dovedi Nanu meni. Jest da živim sam i ne zarađujem
puno, ali imam sasvim dovoljno za život.«
»Ali vidio si i sam kako se Chatran i Nana slažu.«
»Poubijati se sigurno neće. A osim toga, kad budu zajedno silom prilika,
pretvarat će se da im je dobro. Sve ako to i nije.«
»Pričaš gluposti. Kad su pod stresom, mačke mogu početi gubiti dlaku. Jesi li
to znao?«
»Ipak, za slučaj da nemaš drugog izbora, ima praznih kuća u selu. Mogu ti
potražiti jednu. Budući da propadaju, tako prazne, ima vlasnika koji ih daju na
stanovanje bez naknade. Trude se privući mlade ljude na selo.«
»Hvala«, osmjehnu se Satoru, no u glasu mu se osjećala tjeskoba. Potom, kao
da time nešto prikriva, zatrepće nekoliko puta. »Ako mi ne bude drugog rješenja,
računam na tebe.«

73
 Knjige.Club Books

»Može, to i očekujem.«
Satoru se prije ulaska u automobil čvrsto rukovao s prijateljem.
»Hvala na svemu! Drago mi je što smo bili na bakinom grobu.«
»I meni. A zacijelo je i njoj bilo drago.«
»Zbogom, i budi mi dobro! I ti, mačiću!«
Prije no što smo krenuli, Satoru nešto promrmlja i digne prozor.
»Znaš kako se zvao moj prijašnji mačak?«
»Ne znam.«
»Zvao se Hachi. Pljunuti Nana! Imao je mrlje u obliku osmice.«
»I zato si Nani dao ime po obliku repa, koji je nalik na sedmicu?« Yoshimine
na to prasne u smijeh. »Kažeš da je Chatran otrcano ime, ali ni Nana nije baš
maštovito.«
»Dosjetka prema izgledu, očito kod obojice.«
Lagano zatrubivši, Satoru napokon krene. Yoshimineova kuća udaljavala se,
sve dok nije ostala iza nas.

***

»TO NIJE U REDU, NANA. Nisi trebao tako reagirati na tako malu macu.«
He-he-he, zacerekao sam se. Htio si me ostaviti i otići, ali misliš li da će to
samo tako ići?
»Međutim, kako god, malo mi je laknulo. Idemo kući zajedno.«
To mi je jasno. Potpuno.
»Obećao sam ti da ćemo svratiti do mora. Želiš li to još?«
Ma naravno!
Na ono mjesto koje krije mješavinu s plodovima mora, moju omiljenu hranu,
i tko zna koliko je samo ima?!
Svrativši u market po namirnice, Satoru se raspitao za put.
»Vele da je u blizini stjenovita obala, hajdemo onamo!«
Uputismo se u tom smjeru. Kako mi se nije dalo ući u kavez, pustio sam da
me do obale Satoru odnese u naručju.
Vožnja kosinom prema obali bila je izuzetno naporna. Kad odjednom!
»Što ti je, Nana? Zašto si izvukao kandže? Boli me! To boli!«
A joj, joj, joooj! Kad već pitaš, zašto...
Što je ova podzemna tutnjava? Kakvi su to zvuci kakve još nikada nisam čuo?
Ta snažna buka koja prodire u tebe?!
Pred očima mi se ukazalo more. Prema meni je bez prestanka ogromna masa
vode zmijoliko nadolazila.

74
 Knjige.Club Books

»Gle, Nana, more! Valovi! Nije li užitak gledati ih?«

Užitak? A u čemu je taj užitak? Ljudi su uistinu bezbrižna bića kad im je ta
masa vode u snažnom, vječnom gibanju zanimljiva. U tom vrtlogu vode nijedna
mačka ne bi preživjela. Za ljude, doduše, ne znam.
»Hajdemo to pogledati s ruba kamenjara!«
Neee!
»Uh, Nana! To bok!«
Ispustih mu ruku, usredotočivši se na potragu za malo višim mjestom. U svega
jednom skoku bio sam mu na glavi.
»Pazi, Nana! Ne izvlači kandže!«
Međutim, njegova glava nije bila mjesto koje bi mi jamčilo sigurnost. Nisam
se imao za što uhvatiti.
Zato s nje odskočih, dolje, na pješčano do. I potrčah koliko me noge nose,
samo što dalje od kamene obale i huke valova.
»Oh, Nana...«
U trenu se popeh na obližnju stijenu i smjestili uz deblo nakoso izrasloga bora.
Eto, ovo je jedno takvo sigurno mjesto. Obavljeno!
»Kako si se visoko popeo, joj! Silazi! I opusti se.«
Neću. Ne želim umrijeti. No budem li nesmotren i dohvate me valovi...
»Siđi sa stijene, Nana. Inače ja moram k tebi, a meni je teže penjati se.«
Satoru se s teškom mukom uspeo. I uzeo me u naručje.
Tako sam od svog prvog susreta s morem naučio nešto novo.
Ta ogromna masa vode postoji samo da bi te podsjetila da si daleko od doma.
One delicije iz mora nisu nešto što bi mačka mogla sama uhvatiti; to mora
učiniti čovjek, kao i pripremiti ih za nju.
»Glava mi je puna ogrebotina. Boljet će kad je budem prao«, progunđa Satoru,
no odmah zatim se zacereka. »Nisam mogao ni zamisliti da se toliko bojiš mora,
Nana. No nije zgorega upoznati i tu tvoju stranu.«
More? Nije da ga ne volim. Volim, ali samo izdaleka.
Automobil je mirno klizio priobaljem.
Raspoloženo uzdignuta repa, promatrao sam tirkizno svjetlucavu površinu.
Da nismo krenuli na ovo putovanje, nikada ne bih vidio more. Moj svijet bi
bio ograničen samo na Satoruovu sobu. Za mačke je to sasvim dovoljno prostora,
ali naprama prostranstvu svijeta, jako malen. A tako je mnogo krajeva koje mačka
nikad u životu neće vidjeti! Zar ne, Satoru?
Otkad smo krenuli na put, posjetili smo dva mjesta u kojima si nekad živio.
A upoznao sam i selo i more.
Što li ćemo dalje, do kraja našeg putovanja još vidjeti?

75
 Knjige.Club Books

SUGI I CHIKAKO

76
 Knjige.Club Books

UDOBAN PANSION S POGLEDOM NA FUJI. Mačke i psi dobrodošli.

Tako je pisalo na panou ispred pansiona koji su već tri godine vodili Sugi i
njegova žena Chikako.
Ideja za pansion začela se na valu problema s kojima se suočavala Sugijeva
firma.
Nedaleko od voćnjaka Chikakine obiteljske kuće za povoljnu se cijenu
prodavao pansion; kupili su ga, sa svim što mu je pripadalo, i otvorili novi.
Računali su da bi im ponuda gostima da ubiru voća koliko žele bila dobra i za
publicitet. Usto im je dodatno ohrabrenje bila priča koja je na cijelom tom
području kružila o njima.
Međutim, prihvat mačaka i pasa bio je njihov glavni adut.
Za to je zaslužna bila Chikako. To je ona smislila.
Goste sa psima i goste s mačkama razdvojila je po katovima; jedne je smjestila
na prvi, a druge na drugi kat. Kućicu u prizemlju također je podijelila pregradom.
Na taj su način i gosti s mačkama i gosti sa psima kod njih mogli neometano
boraviti. Bili su, dakle, odvojeni, no za slučaj neslaganja unutar iste vrste,
postojali su kavezi. Ako bi se dobro slagali, međutim, kavezi im ne bi bili
potrebni. No odlučivanje o tome prepuštali su njihovim vlasnicima.
U tom je kraju bilo malo pansiona koji su primali i mačke i pse, a ujedno ih
je više primalo samo pse. Doduše, bilo je i takvih - obično onih većih - koji su
prihvaćali i jedne i druge, ali propisi su tražili da budu smješteni na istom katu, i
u svojim kavezima.
Međutim, neki ljudi žele na put povesti i svoju mačku. Razmišljajući o tome,
Chikako je nastojala utvrditi status pod kojim će voditi pansion za kućne ljubimce.
Ljudi koji ih drže žele s njima i putovati. Zato bi bilo dobro da postoji ugodan
smještaj i za mačke.
Taj se plan odnosio na ljubitelje mačaka. Sugi je zapravo više volio pse. Ali
budući da je plan osmislila njegova žena, priklonio mu se. Nakon tri godine,
međutim, morao je priznati njezinu oštroumnost.
U tom je kraju, osim njihova voćnjaka i vinarije, bilo i mnogo drugih koji su
privlačili posjetitelje iz cijele pokrajine, ali mirno konačište za mačke bilo je prava
rijetkost. Gostiju je bilo sve više, od onih koji su dolazili po nečijoj preporuci pa
do onih koji su se uvijek nanovo vraćali.
77
 Knjige.Club Books

S vremenom je broj gostiju s mačkama, što usmenom predajom a što

ponovnim dolascima, samo rastao, i danas ih je bilo više nego onih sa psima.
Kako su njezina ljubav bile mačke, Chikako ih je uvijek srdačno dočekivala.
Ali nitko od gostiju nije ju razveselio kao gosti toga dana.
Upravo je, pripremivši sobu za dvoje na drugom katu, na uglu najviše
izloženom suncu, s posteljinom na rukama silazila stepenicama pjevušeći neku
pjesmicu.
»Djeluješ mi sretno.«
»A ti se ne raduješ? Satoru nam prvi put dolazi s mačkom.«
»Ma radujem se! Samo...« požuri Sugi ispraviti svoje riječi. »Pitam se hoće li
se slagati s našim ljubimcima.«
Na oglasnoj ploči ispred pansiona bile su slike njihovih ljubimaca, jednog psa
i jedne mačke mješanke. Pas, Toramaru, mužjak pasmine kai imao je tri godine,
a mačka dvanaest i zvala se Momo. Pas je tako prozvan po tigrastom uzorku kože,
a mačka po boji breskve, glavnog ploda u njihovu voćnjaku.
»Tebe vječno nešto brine.« I Chikako prasne u smijeh. »Naši su navikli na
pridošlice.«
Sugi prihvati izazov.
»Ali Satoru dolazi ovamo s namjerom da nam ostavi svog mačka. Ne vjerujem
da će se naši tome obradovati.«
Satoru, koji ih je zamolio da prihvate njegova mačka, bio je njihov zajednički
prijatelj još od srednje škole.
Imam mačka. Volim ga, i to jako, ali okolnosti su takve da sam prisiljen naći
mu novi dom - pisalo je u mailu koji je stigao Sugiju.
O kakvim je okolnostima riječ, nije ništa pisalo. Ali budući da je Sugi vidio u
novinama članak o odluci jedne velike kompanije o otpuštanju radnika u
Satoruovoj firmi, odustao je od ispitivanja. Može biti da je radio u jednoj od
vjerovničkih firmi te kompanije.
Ako i tako velika kompanija otpušta svoje radnike, neodređeno pomisli Sugi,
nije nikakvo čudo što to radi i njegovo poduzeće. Kao radnik koji je u lokalnom
poduzeću također otpušten s posla, imao je sreću što mu se to dogodilo u vrijeme
kad je poduzeće još dobro stajalo.
»Ako njegova mačka prihvatimo mi, Satoru uvijek može doći po njega i uzeti
ga«, uz osmijeh će Chikako. »Kod nas će biti samo na čuvanju. A mi ćemo ga,
naravno, dobro paziti i maziti.«
Privremeno na čuvanju. Sugi nije tako razmišljao. Chikako je uvijek gledala
unaprijed i vidjela onu pozitivnu stranu. Sugi je, međutim, bio nepovjerljiv, ili
uvijek na oprezu, ako to bolje zvuči. Sasvim suprotno od nje.
Njih dvoje poznavali su se od malih nogu, roditelji su im bili bliski. I
odmalena ih je privlačila baš ta njihova različitost.

78
 Knjige.Club Books

»Satoru sigurno ima neki poseban razlog ako je prisiljen ostaviti svog mačka.
Kasnije će kad-tad opet doći po njega.«
Chikako je bezrezervno vjerovala da Satoruovoj ljubavi prema mačku ništa
ne može stajati na putu. Oduvijek su ona i Satoru bili na istoj valnoj duljini kad
se radilo o ljubavi prema mačkama.
S posteljinom u rukama, ušla je u kupaonicu.
»Siđi, Momo!« rekla je mački koja je spavala na perilici. »Dolazi Satoru, a s
njim i jedan mačak«, govorila je pjevušećim glasom. »Zove se Nana. Budi dobra
prema njemu.«
A zatim malo povisi glas: I prenosi to i Tori!
Oboje su voljeli i psa i mačku. Ali zaduženja su se znala, čija je briga mačka,
a čija pas. Chikako je bila veći fan mačaka od Sugija, pa se ona brinula o Momo,
a Sugi se brinuo o Tori jer su njemu ionako draži bili psi.
Problemi u njihovoj obitelji rješavali su se zajednički, pitali bi za mišljenje i
svoje ljubimce. To kućno pravilo zagovarala je Chikako.
U predvorju Sugi natakne sandale i izađe. Za lijepih bi dana puštao psa u vrt,
u za njega posebno ograđen prostor sa psećom kućicom koju mu je izradio vješt
stolar.
»Tora!«
Na zvuk njegova glasa, mašući repom, Tora dotrči i skoči na njega. Skok je
bio snažan, dovoljan i za preskok ograde, iako je ona bila prilično visoka. Stoga
je Sugi, u dane kad su imali goste, Toru stavljao na lanac zakačen za kućicu. Psi
te vrste, kako je Satoru bio naučio od čovjeka koji je pse volio, a njima se i bavio,
dolaze u dva tipa, u tipu jelena i tipu divlje svinje. Prvi je vitka tijela, prikladna
za lov na jelene, a u drugoga je tijelo krupno i prikladno za lov na divlje svinje.
Toramaru je, u svakom slučaju, pripadao tipu psa za lov na jelene.
Budući da će im u sljedeća dva dana Satoru biti jedini gost, Sugi otkači lanac.
»Slobodan si, večeras dolazi Satoru. Naš prijatelj. Pričali smo ti o njemu.«
Toru su uzeli tri godine prije no što su otvorili pansion, a nekako baš u to
vrijeme Satoru je premješten na odjel gdje je imao više posla i nije više imao
prilike dolaziti. No budući da je Sugi povremeno odlazio u redovnu opskrbu
hranom u Tokio, bila je to i prilika za susret prijatelja. Chikako ga, međutim, nije
vidjela tri godine. A Tori će to biti prvi put.
Satoru je bio dobar i marljiv radnik, što je njegova firma sigurno znala cijeniti;
ali kad se radnici otpuštaju, ima i drugih čimbenika upletenih u to.
»Upoznat ćeš danas Satorua i Nanu, očekujem da se lijepo vladaš. U redu?«
I grubo mu pogladi glavu. Tora grleno zacvili. Istinskog li zadovoljstva kad
imaš psa, njega možeš ovakvim stiskom pogladiti. Da to učini mački, Momo, istog
trenutka bi izvukla kandže.
»Očekujem dobro vladanje, da znaš!«

79
 Knjige.Club Books

Na to Tora, zagledavši mu se u zjenice kao da želi u njih proniknuti, ponovno

grleno zacvili.

***

U SREBRNOM AUTOMOBILU danas ne svira ona muzika iz koje samo-što-ne-

izlijeću-golubovi.
Iako, možda samo zato što je Satoru htio priuštiti malo odmora stereu, pa je
uključio radio. Glas sredovječnog, i po svemu sudeći uglađenog gospodina, od
maloprije je sa žarom predstavljao neku knjigu. Po zanimanju je bio glumac.
Govor mu je bio uglađen, no svako malo ispalio bi niz riječi poput kako
nerazumno, glupost, ludost! Čak i beznačajno biće poput mene, mačke, ne može
a da se ne podsmjehne rečenici Ludo volim tu knjigu!
Međutim, koliko god ona bila zanimljiva, ja je ne mogu čitati. I kao što sam
to već prije objasnio, premda je većina životinja slušno višejezična, nesposobna
je za čitanje. Čitanje i pisanje pripadaju jezičnom sustavu karakterističnom za
ljude i svojstvenom samo njima.
Hm, ako je gospodin Kodama toliko preporučuje, hajde da je pročitamo,
promrmljao je Satoru. Vrijeme koje je kod kuće provodio čitajući postalo je dulje
od vremena koje je provodio uz televiziju. Ponekad bi okrećući stranicu i plakao,
no ako bih se tada zagledao u njega, postidio bi se: ne gledaj me!
Nedugo zatim, nakon što je emisija Preporuka za čitanje završila, iz radija
potekoše milozvučne dječje pjesmice.
Nad oblak uzdigni glavu i dolje na planine pogledaj uokolo, na sve četiri
strane...
Opuštajuće melodije tog tipa lijepo je povremeno slušati, ali od njih mi se
pomalo spava.
Dolje čujem grmljavinu...
Stvarno? Onda je to visoko, jaaako visoko.
Fuji, u Japanu najviša planina...
Oj, na ovu posljednju frazu stavio sam šape na prozor suvozačeva sjedala i
istegnuo vrat. S te se strane još od maloprije vidjela neka planina nalik na veliki,
čvrsto uglavljeni trokut.
»O, da to nisi možda razumio, Nana?«
Ljudi pretjeruju u podcjenjivanju naših jezičnih sposobnosti. Prave se važni
samo zato što oni znaju malo čitati i pisati.
»Pjesma je o Fujiju, tako je. Svira baš u pravo vrijeme«, rekao je kad nam se
pred očima ukazalo prostrano podnožje trokutaste planine.
Vidio sam je na televiziji i na slici, gdje mi je izgledala kao obični spljošteni
trokut.

80
 Knjige.Club Books

No u stvarnosti je taj obični spljošteni trokut bila ogromna masa, koja je

prema nama nadmoćno nadolazila.
Satoru mi je o Fujiju tumačio mnogo toga; da je to najviši planinski vrh,
nadmorska visina mu je 3776 metara; da postoji i mnemonička fraza za slušno
pamćenje tog broja, Fuji-san no yo ni mina naro 30, kao i to da na svijetu ima i
mnogo viših planina, kad bismo u obzir uzeli samo nadmorsku visinu. Ali
samostalni vrhovi su rijetki. Sve to je rekao i još štošta. Ali mačkama su to sve
nebitne informacije.
Shvatio bih da je ona nešto posebno i da mi ti to nisi tako potanko objašnjavao.
Kao što sam shvatio i zašto je o njoj ispjevana pjesma.
Fuji svakako treba vidjeti u stvarnosti. Da sam ga vidio samo na televiziji ili
na slici, ona bi za mene uvijek bila samo trokutasta planina. Kao što mi je sve
dosad i bila.
Kao prvo, vrijedi već zato što je ogromna. I mačkama je život lakši ako su
velike.
Stvarno je golema.
Koliko li mačaka ima u Japanu koje su uživo vidjele Fuji? Osim onih koje tu
žive, zacijelo ih nema mnogo.
Naš srebrni automobil ima čarobne moći. Kad god se ukrcamo, odvede me na
još neviđeno mjesto.
U tom trenutku mi smo nesumnjivo bili najveći svjetski putnici. A ja i najveći
svjetski putnik mačak.

***

NAKON SKRETANJA SA ŠIROKE CESTE put je vodio kroz šumovit kraj.

S obiju strana puta grane su bile krcate bijelim papirnatim lopticama, valjda
zaštitom za plodove breskve. To odbija štetočine, kažu, a pomaže i bržem
sazrijevanju ploda.
Uskoro, dijagonalno skrenuvši i krivudajući zatim još neko vrijeme, stigosmo
do velike drvene kuće bijelih zidova.
»Stigli smo, Nana!«
Bio je to pansion o kojemu mi je govorio Satoru, gdje su dobrodošli i kućni
ljubimci, a vodio ga je njegov prijatelj sa svojom ženom. On je danas bio
rezerviran samo za nas.
Kad smo se zaustavili na jednom od deset parkirnih mjesta, iz pansiona izađe
čovjek otprilike istih godina kao Satoru.

30
Mi-na na-ro, početni slogovi brojeva 3776. (nap. prev.)

81
 Knjige.Club Books

»Sugi!« domahnu mu ovaj vadeći prtljagu iz automobila. Prijatelj mu također

domahne.
»Što da ti ponesem? Daj da pomognem.«
»Ne treba, hvala. Tu smo samo jednu noć, odjeću nosim samo da se
presvučem.«
I Sugi mu uzme kovčeg, na što Satoru digne kavez i mene u njemu. Potom se
laganom uzbrdicom uputismo prema ulaznim vratima.
»Krasan ti je pansion. A ovo je prostor za pse?«
Putem ugledasmo poveći ograđeni prostor, s nečim nalik na pseću kućicu u
dubini.
»Već neko vrijeme držimo i psa, i trebalo mu je osigurati prostor da se može
slobodno kretati.«

***

MRDNUVŠI NOSNICAMA ONJUŠIO sam zrak, onako u kavezu. Nema nikakve sumnje;
tako odvratan miris ima samo naš vječni neprijatelj pas.
Kad sam iz kaveza bacio pogled, ugledah uspravno ukipljenog psa; vrste kai,
koji me izazivački fiksirao pogledom.
»Da. Zove se Toramaru.«
»Hoće li se slagati s mačkom?«
»I mi imamo mačku, Momo. A česti su nam i gosti s mačkama.«
»Želiš reći da će biti u redu, dakle.«
Momo je ime mačke miljenice ove tete, čuo sam to od Satorua. Kako je
dvostruko starija od mene, a ja sam još mlad, pitam se hoćemo li nas dvoje imati
zajedničkih tema za razgovor.
»Bok, Toramaru! Da se upoznamo.«
Ne dozivaj ga, to je pas! Namrštio sam se u kavezu u Satoruovoj ruci.
Kai Toramaru dobaci mi oštar pogled, iskesivši bijele zube.
»Danas je loše volje?« sumnjičavo naheri vrat Satoru, kad u istom času -
ajme! - Toramaru zalaje na njega.
I sam Satoru hitro odmakne glavu. Prestani, seronjo!
Sav sam se nakostriješio u kavezu.
Čuj, tražiš li svađu s mojim gazdom, ponosan mačak poput mene neće to
mirno gledati. Ispričaj mu se, beštijo, ako ne želiš da ti razbijem njušku!
»Tora!« oštro ga ukori Sugi, ali pas je i dalje mrzovoljno režao.
»Ne boj se, Nana. Izdrži malo.«
I Satoru je mene smirivao, kao da je osjetio da sam spreman upustiti se u
okršaj s džukelom. Rukom je čvrsto pritisnuo vrata s vanjske strane.
82
 Knjige.Club Books

»Oprosti, obično nije takav«, ispriča mu se Sugi.

»Ne zamjeri ni ti meni... Jesmo li ga nečim uznemirili?«
»Što se tu zbiva?« iz kuće žurno iziđe živahna, lijepa žena opasana pregačom.
»Tora se nešto ljuti?«
»Nije važno. Kako se dugo nismo vidjeli, Chikako!« reče joj Satoru mašući.
»Satoru! Oprosti. Je li bilo problema?«
»Nije, sve je u redu. Samo sam se malo iznenadio, nikad nisam doživio da pas
ili mačka na mene tako reagiraju.«
Točno. Budući da je Satoru bio prilično opušteno biće, mačkama i psima s
ceste - i uopće životinjama - lako je bilo zavoljeti ga.
Pas koji ga je grubo napao bio mu je prvo takvo iskustvo.
»Oprosti, stvarno mi je žao«, ispriča mu se Sugi i još jednom prekori psa:
dosta! Tora postiđeno spusti rep. Dobro ti je poslužio!
»U redu, u redu,« hitro se ubaci Satoru, »dobar je to pas, na njega se možeš
osloniti, čini se. Možda mu se samo ne sviđam.«
Satoru uvuče ruku kroz ogradu i počeše džukelu po vratu. Ovaj se mirno
prepusti tom češkanju, no ovaj put sam ja bio ogorčena strana. Pokaži mu još
jednom zube, makar i na tren, i imat ćeš posla sa mnom!
Tora i ja smo gnjevno izmjenjivali neprijateljske poglede, no kako su Satorua
uveli u kuću, i kod nas je došlo do predaha.
Chikako nas je odvela u lijepu sunčanu sobu na drugom katu.
»Kad odložiš prtljagu, siđi u prizemlje«, rekla je Satoruu i otapkala niz
stepenice.
Idem malo razgledati sobu. Kad sam iznutra malo odškrinuo vrata i skliznuo
iz kaveza, obreo sam se u lijepoj maloj sobi, ugodnoj i za boravak mačaka.
»Oj, bok, Momo!«
Na Satoruov glas okrenuh se prema vratima. Tamo je mimo sjedila mačka
koja je ulijevala strahopoštovanje, Momo, moja suparnica. Premda dvostruko
starija od mene, još je uvijek djelovala jedro i elastično.
Drago mi je, uzvratila je Momo. Glas joj je zvučao dostojanstveno, u skladu
s njezinim izgledom.
Čujem da si imao okršaj s Toramaruom.
Prezirno sam frknuo nosom.
Neodgojena li psa, ako iskesi zube na čovjeka koji mu prilazi u dobroj
namjeri. Nisu ga naučili dobrom vladanju.
Na moju ironičnu primjedbu Momo se sitno nasmijulji.
Ne zamjeri mu. Kao što je tebi važan tvoj gazda, tako je i njemu njegov.
I zato laje na njegove prijatelje? Da pokaže kako mu je on važan? Nije mi to
nimalo jasno. Momo se ponovno kiselo nasmije, kao da je osjetila moju zlovolju.
83
 Knjige.Club Books

Ne zamjeri mu. Možda naš gazda samo nije tako čvrst kao tvoj.
Ipak me nije razumjela. Nisam to opovrgnuo samo zato što znam kako se treba
vladati prema starijoj dami.

***

»NANA ĆE SE DOBRO SLAGATI s Momo, kako izgleda.«

Sišavši u predsoblje, koje je služilo i kao dnevni boravak, Satoru sa
smiješkom na licu pokaže prstom prema prvom katu.
»Gore se druže i pokušavaju se zbližiti. Preostaje još da se i Tora malo opusti.
Naljutio se vjerojatno zato što sam doveo mačka.«
»Do sada se već trebao naviknuti na posjetitelje s mačkama. Dušo, jesi li Tori
dobro objasnio tko nam to dolazi u goste?« naherivši vrat, upita Chikako Sugija.
Poslužila je biljni čaj.
»Jesam«, odvrati on napućivši usne, glasom koji je dobio na snazi. Vjerojatno
zbog vela krivnje koja mu je zastirala osjećaje.
Očekujem da ćete se lijepo slagati, rekao je Tori, a pas mu se zagledao u oči;
no zašto li je onda lajao na Satorua?
Je li moguće da je u njemu otkrio nešto što mu se nije svidjelo?
»Jako je ukusan«, pijući biljni čaj pohvali ga Satoru, na što se gazdaričino lice
ozari osmijehom.
»Drago mi je. I svim drugim gostima se sviđa. Radimo ga od bilja iz svoga
vrta. A ovaj ovdje, kad ga je prvi put kušao, rekao je da sam mu dala napitak od
paste za zube.«
Svega jednu Sugijevu nepromišljenu riječ s početka njihova bračnog života
Chikako je zamjerala još uvijek. U usporedbi s njim, Satoru je naprotiv bio pun
obzira i taktičan. I Sugi je želio biti takav, ali iskrene riječi pohvale nisu mu lako
navirale na usta te ga nije mogao imitirati a da se ne postidi.
»Slatko je. Od čega ta slatkoća?«
»Stevija. Stavili smo i malo stevije.«
»Da, stvarno.«
»Lijepo mi je što o takvim stvarima s tobom mogu pričati.«
Sa mnom sigurno ne možeš, sa zavišću pomisli Sugi. Muškom rodu nije
jednostavno slušati razgovor o čajnom bilju.
»Čini se da vam posao dobro ide.«
»Da. Zahvaljujući ljudima poput vas. Dobro da smo ciljali na goste koji imaju
mačke.«
»To je bila moja ideja«, isprsi se na to Chikako.
Njezin osobni poslovni potez. Okrenula se prema Satoruu.

84
 Knjige.Club Books

»Da, da. Zasluga je tvoja«, reče Sugi. »A je li kod tebe, Satoru, sve u redu?
Mislim, kad se tako odjednom odvajaš od voljenog mačka?«
Nije to mogao pitati mailom, pa je pitanje ostavio za kasnije, kad se vide.
»Ma...« smeteno se nasmije Satoru.
Kao da je u tom trenutku odjednom malo ostario.
Vjerojatno samo umor, pomislio je Sugi.
»Čuo sam da je tvoja tvrtka počela otpuštati radnike.«
»Da, tako nekako. Ali ima i drugih razloga.«
A da ti razlozi nisu možda osobne naravi? Chikako je uputila pogled Sugiju i
dala mu znak da prestane ispitivati. Satoru nije želio da ga o tome ispituju.
»Hvala, puno mi znači što ćete prihvatiti Nanu. Pitao sam dosad već nekoliko
prijatelja, ali pri izravnom susretu jednostavno nije išlo.«
»Bolje da ti to odmah kažem, Satoru,« Chikako ispravi svoje držanje, »mi na
to gledamo kao da ga samo čuvamo, brinut ćemo se za njega najbolje što možemo.
No u slučaju da se kod tebe okolnosti srede, ako poželiš da opet živi s tobom, ti
slobodno dođi po njega.«
Satoru se na trenutak pokunji, kao da je upravo dobio udarac posred grudi,
stisnuvši usne.
Taj izraz - stisnute usne - kojim nastoji podnijeti ono što ga muči, Chikako i
Sugi već su i prije vidjeli.
Moguće je, pomislio je Satoru i nasmijao se, podigavši glavu.
»Znam da puno tražim, a vi ste mi ispunili molbu. Puno mi to znači, hvala
vam!«

***

SADA JE SATORU prijateljevao s oboma, i Sugijem i Chikako, ali prethodilo je

prijateljstvo sa Sugijem.
U prvoj godini više osnovne škole našli su se u istom razredu.
Nekoliko je godina već prošlo otkad je Sugi počeo oslovljavati Chikako
prezimenom, Sakita. Kao djeca obraćali su se jedno drugome imenom, no kako
su ih u razredu zbog toga zadirkivah, on je s time prestao.
Zamolio je Chikako da i ona učini isto, no ona mu se, iz nekog razloga
natmurena, i dalje tvrdoglavo obraćala sa Sugi. Ipak, iako mu je to malo smetalo,
ujedno mu je i godilo.
U novoformiranom razredu u početku su se učenici koji su došli iz iste škole
prema tomu i grupirali, a kasnije proširivali krug prijatelja; no Satoru nije bio ni
u jednoj grupi. Uživao je u razgovoru s učenicima iz raznih grupa, ali kao učenik
iz druge škole, nije se uklapao ni u jednu.

85
 Knjige.Club Books

Budući da se doselio i upisao u tu školu u proljeće, što je Sugi kasnije doznao,

nije još nikoga poznavao.
A silno je želio, kako se povjerio Sugiju, imati prijatelja.
Prilika se Sugiju ukazala za vrijeme redovne provjere znanja.
Od cjelonoćnog napornog učenja glava mu je bila pretrpana jednadžbama i
engleskim frazama; da kakvim potresanjem ne bi iz nje nešto izvjetrilo, oprezno
sjedne na bicikl i otisne se prema školi.
No putem ugleda poznato lice. Pomislivši da bi to mogao biti Satoru, koji uz
širok kanal mirno stoji pored bicikla, prišao mu je. Kanal, betoniran s obiju strana
i dubok visine djeteta, bio je zapravo voda za navodnjavanje.
Satoru je ozbiljna lica gledao u kanal.
Što li to radi, pomislio je Sugi, ali s obzirom na skori početak nastave, nije
imao vremena za razmišljanje. Kad su im se pogledi sreli, namjeravao je samo
proći kraj njega; ali što ako Satoru to krivo protumači? Iako je već bio malo
odmakao, predomisli se i zaustavi bicikl.
»Što to radiš?«
Trgnuvši se, Satoru se na njegov glas okrene.
»Potreslo me ono dolje, pogledaj«, i prstom pokaže u kanal.
Tamo je, dršćući od hladnoće, na sprudu od šljunka i zemlje nepomično stajao
psić.
»To je shih tzu 31.«
Sugi je prepoznao vrstu jer su u obitelji Chikako držali takvog psa. Svi njezini
jako su voljeli životinje, u njihovu je voćnjaku bilo više pasa i mačaka; a baš te
mačke i psi iz njezina djetinjstva - a danas slika na panou ispred pansiona -
privlače goste. Sugi joj je oduvijek zavidio na takvu načinu držanja kućnih
ljubimaca.
Sugijev je otac bio službenik pa su živjeli u službenom stanu, usto mu je i
majka patila od alergije, pa je on mogao imati samo bezdlake životinje, poput
zlatne ribice ili kornjače. Stoga je utjehu svojoj čežnji za psom tražio kod
Chikako.
»Pao je odnekud.«
»Vjerojatno«, složi se Satoru.
Nisu uočili stepenice ili puteljak kojim bi se moglo sići u kanal.
»Kako god, nije tip psa kakvi se drže vani. Valjda je otišao od kuće i zalutao.«

31
Shih tzu., pasmina malih pasa, podrijetlom s Tibeta i uzgojena od pekinezera i Ihase apso.
(nap. prev.)

86
 Knjige.Club Books

Zacijelo su i kod Chikako danju puštali pse da slobodno lutaju voćnjakom i

uveseljavaju goste dok beru voće. No uvečer su ih sigurno ponovno uvodili u
kuću.
»Samo ti idi, ne moraš me čekati«, nagovarao ga je Satoru. Ali bila je to
delikatna procjena za Sugija i nije se mogao odlučiti.
Ako bi se poslije pred Chikako zaboravio te izlanuo nešto o psu, upalom u
kanal, njezin pogled bio bi zastrašujući.
»Ne mogu, brinuo bih se što je s njim...«
Sišao je s bicikla gledajući na sat. Neizbježno će zakasniti, ali ako bi u školu
stigao prije početka prvog sata, još uvijek ne bi propustio ispit.
»Hajde, sredimo to nekako!« rekao je, na što se Satoru sretno osmjehne.
»Dobar si ti momak, Sugi.«
A on se samo brinuo kako će Chikako reagirati na to. Postidje se.
»Ako se spustimo, smočit ćemo noge, do gležnjeva!«
S koje god bi se strane spustili, nije bilo mjesta gdje bi bilo jednostavno prijeći
kanal do plićaka u sredini, gdje je mirno stajao psić. K tomu, zbog obilatog
vodenog bilja ni dno mu se nije vidjelo, pa su se ustručavali sići bosonogi. Brinulo
ih je nema li na njemu možda krhotina stakla.
Iznenada uoče u blizini gomilu dugih dasaka odloženih uz rub ceste, zaostalih
vjerojatno od nekog uporišta.
»Poslužimo se onime tamo.«
Sugi otrča onamo i izvuče jednu dovoljne dužine.
»Ako je položimo preko vode, do psa, moći će prijeći ovamo. Kao preko
mosta.«
»Istina.«
I položiše dasku tako da je psu bila izravno pred očima. On se, međutim, nije
na nju popeo i došao.
Usprkos tomu što su ga obojica dozivala, psić - premda dršćući od hladnoće
- ni koraka nije napravio.
»Možda ne vidi?« zamisli se Satoru. »Daj, pogledaj ga, nisu li mu oči
zamućene? Možda već ima mrenu.«
Psu mladolike njuške teško je odrediti godine, ali sa sigurnošću se moglo reći
da mu je krzno djelovalo malo ofucano.
»Čudo da je mališa i dovde uspio doći u komadu.«
Na obližnjoj cesti promet je bio gust, sreća što je psić nije pokušao prijeći. U
kanal je pao vjerojatno zato što nije dobro vidio.
»Spustit ću se. Zahvaljujući ovomu, neću se smočiti.«
I Satoru stupi nogom na poprečno položenu dasku.
»Pazi, opasno je!«
87
 Knjige.Club Books

Po boji se vidjelo da je daska trula. Zacijelo će podnijeti psa, no ostaje pitanje

može li podnijeti težinu jednog srednjoškolca.
U tom času, uz neugodno kvrc, daska puče.
Satoru vrisnu i zaljulja se na dasci. Daska se prelomi napola, on pljusnu u
vodu, a veličanstveni šum vode i kapljični tuš spojiše se u jedno.
Shih tzu otužno zacvili. A potom se nasumično poče probijati kroz vodu.
»Hej, čekaj!«
Brže-bolje se dignuvši, jer je u kanal pao na stražnjicu, Satoru potrča za njim.
Ali shih tzu, ustrašen možda pljuskanjem vode, nije se zaustavljao. Trčao je iz
petnih žila, brzinom nevjerojatnom za slijepog starog psa.
»Idem na onu stranu, spustit ću se i dočekati ga! Tako nam ne može pobjeći.«
Sugi potrča prema cesti i u hipu skliznu u vodeni tok, prestigavši shih tzua.
Od zaglušne huke izazvane eksplozijom vode shih tzu iznenađeno poskoči i
zaustavi se, no potom se okrenu i ponovno da petama vjetra.
»Ide prema tebi, dočekaj ga!«
Satoru se na njega baci poput golmana, i dok je shih tzu mahnito kružio
izmičući se, ipak mu uspije zgrabiti ga za nogu. Shih tzu, uspaničen, zagrize mu
ruku.
»Boli!«
»Ne puštaj ga!«
Sugi hitro svuče jaknu, prebaci je preko psa i uhvati ga, te umota u nju kao u
zavežljaj. Naposljetku se shih tzu poslušno primirio.
»Kako si?« upita Sugi.
»Moglo bi biti gadno«, kiselo se osmjehne Satoru i pokaže lijevu ruku.
Na više je mjesta bilo krvavih uboda, jak ugriz za malog psa. »Možda bi ipak
trebao otići u bolnicu.«
Sugi je znao da više nije bilo šanse da stignu na ispit.

***

PSA SU ODNIJELI u obližnju policijsku stanicu, no u bolnici im je iskrsnuo problem

sa zdravstvenim osiguranjem. Satoru nije imao zdravstvenu iskaznicu sa sobom,
a kao srednjoškolac ni dovoljno gotovine. No uz učeničku knjižicu, i obećanje da
će platiti sljedeći put, ipak su ga primili.
Kada su stigli u školu, već je bio prošao i drugi sat.
U zbornici su razrednici objasnili što se dogodilo. Sve je zvučalo poput
neobične šale, no budući da je Satoru izgledao poput mokrog štakora s kojega se
cijedila voda, kao i zbog zavoja na ruci, priča je djelovala vjerodostojno. Čini se
da im je učiteljica povjerovala.

88
 Knjige.Club Books

Provjera znanja s koje su izostali tog dana neizbježno je odgođena za kasnije.

To im je i odgovaralo, jer sve naučeno izvjetrilo im je iz glave za vrijeme jutrošnje
strke.
U učionici ih Chikako, glumeći stariju sestru, izravno upita: »Hej, što vam se
to dogodilo?«
Saslušavši priču, htjede vidjeti spašenog psa, pa su na povratku svratili u
policijsku stanicu. A kako je i Satorua brinulo što će biti s njim, pridružio im se.
Shih tzu je bio, očiju zamućenih od staračke mrene, smješten u kutu hodnika
policijske stanice, privezan povodcem. Pred njim su stajale posude s hranom i
vodom. Rekli su im da se vlasnik još nije javio, niti se itko raspitivao za njega.
»Čini se da je stvarno star, loše vidi«, mahnuvši rukom pred njegovim očima
izjavi Chikako.
Reakcija je bila očekivano troma.
»Možete li ga vi uzeti i brinuti se o njemu?« upita ih jedan sredovječni
policajac. »Briga o odlutalim psima nije u opisu policijskog posla, ne možemo ga
ovdje dugo držati.«
Nemoguće je mladim ljudima ne osjetiti otpor tako rigidnom stavu.
»A u tom slučaju, ako ne može biti kod vas, što će biti s njim?« upitao je
Satoru.
Na to pitanje policijski službenik sumnjičavo naheri glavu.
»Ako se danas ili sutra ne javi vlasnik, ide u azil.«
»Grozno!« škljocne zubima Chikako, poput ljutita psa. »I odmah ga dajete u
azil! Ako vlasnik ne stigne na vrijeme...«
Problijedjela lica, Satoru bubne Sugija u slabine.
»A ti? Možeš li ga ti uzeti?« upita Satoru.
Zacijelo su mislili da je pametnije naći konkretno rješenje nego protestirati
protiv bezdušnog policajca.
»Žalim, ne mogu. Majka mi je alergična na dlake. A ti, Satoru?«
»Mi živimo u službenom stanu, kućni ljubimci su zabranjeni.«
»Ja ću ga uzeti!« javi se Chikako, koja je dotad uzrujano prigovarala
policajcu, okrenuvši se.
»Zar to možeš tako brzo odlučiti? Ne moraš li pitati roditelje?«
Brzina njezine odluke kao da je uplašila Satorua. Uputila mu je ljutit pogled;
išao joj je na živce.
»Ali ne možemo ga ostaviti ovdje, kužiš?«
S telefona u hodniku javila je svojima. I za nepunih sat vremena, njezin otac
je kamionetom stigao u policijsku postaju. Ukrcali su bicikl u prtljažnik, a ona je
sjela na suvozačevo mjesto. Sa shih tzuom u naručju.
»Doviđenja! Možeš nam doći ako ga želiš vidjeti, Satoru.«

89
 Knjige.Club Books

»Hvala.«
Njezina ga je energičnost plašila.
Isprativši pogledom Chikako, koja je odjurila poput vjetra, obojica uzdahnu.
»Nevjerojatna cura!«
»Nevjerojatna, zar ne? Odmalena je suludo hrabra kad su u pitanju životinje.«
»Poznavali ste se otprije?«
Čini se da Satoru nije o tome ništa dočuo.
»Mi smo prijatelji iz djetinjstva«, objasnio mu je.
A zato, kimnu ovaj, shvativši.
»I zbog toga te Chikako zove Shu-chan32?!«
»Rekao sam joj da prestane, sram me je. Ali ne vrijedi.«
»Zašto ti to smeta? Prijateljica iz djetinjstva na koju se možeš osloniti, a još i
slatka djevojčica!«
Tako jednostavna opaska o Chikako, da je slatka, zbunila je Sugija. Da, osim
što je bila dobra i puna energije, bila je i zgodna. To je on oduvijek mislio o njoj,
samo joj sve dosad zapravo nikada nije rekao. Osjeti se poraženim.
»Ipak, je li u redu što je kući dovela psa a da svoje uopće nije pitala?«
»Ne brini se, svi njezini vole životinje. U kući ih drže pet ih šest, što pasa, što
mačaka.«
»Što, zar i mačke?«
»Chikako je od onih koji više vole mačke.«
»Stvarno?« sretan osmijeh ozari Satoruovo lice.
»I meni su draže mačke. Zanima me kako je shih tzu, ali volio bih vidjeti i
njezine mačke.«
Sugi se ponovno uznemiri. Osjetio je da će se njih dvoje dobro slagati.

***

TE VEČERI NAZVALA ga je Chikako i pohvalila što je žrtvovao ispit da bi spasio

psa.
»No tko ga je prvi vidio?«
Da sam to barem bio ja, maglovito mu proletje glavom.
Međutim, da je to bio on, vjerojatno bi samo prošao pored njega. No moguće
je, a možda i sigurno, da bi se kasnije vratio da vidi što je s njim.
»Zapravo obojica, gotovo istovremeno smo se ondje našli.«

32
Shu-chan, prisniji način obraćanja od Sugi-san. (nap. prev.)

90
 Knjige.Club Books

Sasvim mala laž, no u njemu izazva bol poput naleta igličastog stakla.
Nedovoljna da ga rani, ali dovoljno oštra da naposljetku nije mogao izdržati.
»Mislim da ga je ipak Satoru vidio prvi«, rekao je.
»Nismo dosad puno razgovarali, no dobar je to momak.«
Izgleda da se Satoru neobično svidio Chikako. Sugi je znao da će biti tako.
Počeli su se često družiti utroje. Okupljali su se kod Chikako, gdje su dolazili
vidjeti psa.
Kao i nekada, Sugi je nerijetko pomagao u berbi voća, pa tako ni Satoru nije
mogao biti izuzetak. Premda velegradsko dijete, što se vidjelo već po govoru, bio
je neočekivano vičan seoskim poslovima, pa su ga njezini ubrzo zavoljeli.
Budući da se naposljetku nije javio vlasnik, psa je udomila njezina obitelj.
Posramljen i zbunjen, Satoru se ponudio da će on naći udomitelja, no Chikako se
tomu usprotivila.
Njihov pas, također pasmine shih tzu, kojega su imali već otprije, sprijateljio
se s pridošlicom kao da su u rodbinskoj vezi. A Chikako kao Chikako, o
novodošlom je shih tzuu govorila kao o psu-dobivenom-od-Satorua.
Njezine mačke radije su išle Satoruu nego Sugiju. No njemu su ionako draži
bili psi, pa se zbog toga nije osjećao posebno ugroženim. A oni su radije prilazili
njemu. I shih tzu, kojega je našao Satoru - ako to pas još uopće i pamti - premda
je u početku išao za njim, kasnije je radije bio sa Sugijem nego s njim.
Jednog dana Satoru je u novinama koje su dostavljali u školu gledao oglase
za honorarne poslove. Bližilo se vrijeme ispitnih rokova i učitelji su ih zadirkivali
da ne pokupe opet kakvog psa lutalicu.
»Tražiš posao? Preko ljetnih praznika?« upitao ga je Sugi.
»Da, nešto što se isplaćuje dnevno, po satima.«
»Ali tako povoljnih poslova nema.«
»Da, bar tako izgleda«, počeše se po glavi Satoru. »Zapravo sam odmah po
upisu u srednju namjeravao nešto naći.«
No problem je ležao u tome što je učenicima bio zabranjen rad za vrijeme
školske godine.
»Što je? Nemaš dovoljno džeparca?«
Nepotrebno je i reći da je srednjoškolcima džeparca nikad dosta.
»Nije to, nego bih htio malo putovati. I to što prije, ako bude moguće.«
»Kamo?«
»U Kokuru.«
Sugi nagne glavu. Nikad nije čuo za to mjesto.
»To je u Fukuoki«, objasni mu Satoru. »Jedna stanica prije Hakate.«
No Sugi, unatoč tomu što je razumio kamo to ide, nije mogao razumjeti zašto
to nije Hakata, nego baš stanica prije nje.
91
 Knjige.Club Books

»Zašto baš Kokura?«

»Ondje živi jedan moj daleki rođak koji je prihvatio mog mačka kad ga ja više
nisam mogao držati. I otad... Otad...«
»Nisi nikada otišao tamo?«
Tek sada je Sugi shvatio. Lakše je bilo razumjeti želju da ponovno vidi svog
mačka, nego želju da vidi grad Kokuru.
»Zašto ga više nisi mogao držati?« upita ga, no Satoru se smeteno osmjehne.
Trudio se izbjeći odgovor.
»Čula sam, čula«, pojavila se Chikako s neustrašivim osmijehom.
»Zabadalo, kao i uvijek«, naruga joj se Sugi.
»A ti gnjavator«, odbrusi mu ona.
U udarcima koji su letjeli s obiju strana osjećala se bliskost iz djetinjstva.
»Želi na put da bi vidio svog mačka! I predobro to razumijem. Tu ću mu ja
pomoći.«
»Znaš neki takav posao?« upita Satoru.
»Znam. I možeš početi odmah, već krajem ovog tjedna«, isprsi se Chikako.
»Stvarno? Ako znaš za takav posao, reci to i meni!« javi se Sugi.
Posao preko ljetnih praznika upravo se i njemu stvorio pred nosom.
»Učenicima je rad zabranjen tijekom školske godine, ali ne i preko praznika.
Tada je dopušteno pomagati na obiteljskim imanjima. A uz prijavu, moguće je
dobiti dozvolu i za školske drugove. Škola na to gleda kao na društveni odgoj.«
Vjerojatno se radilo o branju voća u njezinu voćnjaku.
»Satnica je niska, no zamolit ću da ti je isplaćuju tjedno. I ako bi odmah počeo
s radom, mogao bi na put već početkom kolovoza, zar ne?«
»Hvala!«
Iscrpljen zahvalnošću, Satoru se digne umalo prevrnuvši stolicu.
U vrijeme berbe mnogo je gostiju dolazilo pomagati u branju, a svake
nedjelje, osim za vrijeme ispitnog roka, pridružio bi im se i Sugi. Satnica je bila
manja od one u trgovini, ali do maturalne svečanosti imao je u džepu dvadeset
tisuća jena.
Kad nastupe praznici, moći će raditi svaki dan, a i Satoru može zaraditi
dovoljno za put bude li radio cijelog srpnja.
»A što ćeš s tim novcem, Shu-chan?« upita Chikako Sugija.
»Ne znam, nisam još razmišljao... A da odemo u kino?« upita tonom kao da
mu je ovaj čas to palo na pamet.
»Ti častiš?«
Zagrizla je, nije ga prozrela. To je i očekivao.
»Naravno, ti si mi našla posao.«

92
 Knjige.Club Books

»Super! A da se ogrebem i za ručak?«

Sugi samo što nije poskočio od radosti, ali se suzdrža.
»U redu je, u redu«, reče, uz kiseli osmijeh: a kao da to mogu izbjeći.
»Vrijedi! Ali ozbiljan si? Nećeš povući riječ?«
Chikako zacijelo nije doživjela to kao poziv na spoj, veselje je previše
otvoreno pokazivala. Ali zasad mu je i to dovoljno.
Nema potrebe za žurbom.

***

PRVI DAN POSLJEDNJEG tjedna u srpnju Satoru nije na vrijeme došao na rad.
Nimalo nalik na savjesnog Satorua; a nije se ni javio. Brinući se što je s njim,
Sugi je ne sačekavši ga počeo s branjem.
Satoru se pojavio sat vremena kasnije.
Ispričavao se ostalima. A sablasno bljedilo njegova lica davalo je dodatnu
težinu toj isprici.
»Ako se ne osjećaš dobro, odmori se malo«, rekao mu je Chikakin otac.
»Dobro sam.«
Nepopustljiv, Satoru ga nije slušao.
U vrijeme ručka, na poziv Chikakinih roditelja, koji ga više nisu mogli gledati
takvog, sve troje otišli su njezinima. Satoruovo lice sve je više blijedjelo.
»Što je to s tobom, nešto se dogodilo?«
Ali on, i dalje neumoljivo, nije otvarao usta.
Chikako, koja ga je dotad samo šutke gledala, konačno upita:
»Ima li to možda veze s onim tvojim mačkom?«
Oborena pogleda, Satoru čvrsto stisnu usnice u nastojanju da ovlada
emocijama. No bezuspješno; tapa-tapa-tap, potekoše suze, vlažeći mu koljena.
Isprekidanim glasom procijedi da je njegova mačka udario automobil na cesti;
ostatak priče nije više bio govor. Po svemu sudeći, dojavili su mu jutros.
»Jako si ga volio, zar ne?« sažalno će Chikako.
»Kako i ne bih, ta bio je član obitelji.« Glas mu je i dalje bio isprekidan.
Kad ga je ono Sugi upitao zašto ga više nije mogao držati, Satoru mu nije
odgovorio. Sad je, međutim, rekao da je mačak bio član njegove obitelji, pa je
izgledalo još čudnije.
Ako je toliko neutješan zbog njega, zašto ga nije zadržao uza se, pomalo je
hladno pomislio Sugi. Bila je to natruha zavisti, možda, prema Satoruu i Chikako,
koje je povezivala tako velika simpatija prema mačkama. No ta glupa zavist
poražena je jednim protuudarcem.

93
 Knjige.Club Books

»Imali smo ga dok su mi roditelji bili još živi.«

Kakav je to čovjek, upita se Sugi, kojemu se glavom roje ružne misli prema
prijatelju koji žaluje? Naravno da zaslužuje kaznu.
Koji je on bijednik. Tako mu i treba.
»A baš si mislio da ćeš ga još jednom vidjeti«, suosjećajno je Satoruu rekla
Chikako.
Sugiju se oduvijek sviđala toplina i dobrota privlačne Chikako. On sam nije
bio takav.
Zašto li je takav bijednik? A samo je želio biti osoba koje se ona neće stidjeti.
Nije znao da su Satoruovi roditelji umrli; da je znao, ne bi mu postavljao
onako neugodna pitanja.
No i da si znao - kao da mu se Bog podsmjehnuo - ti ne bi bio u stanju reagirati
suosjećajno kao Chikako.
»Hoćeš li i dalje raditi?« napokon je samo to izustio.
Na Chikakinu licu vidjela se nevjerica: U ovakvom stanju? To samo muško
može reći.
Međutim, više ništa nije moglo utješiti Satorua. Iako Sugi nije bio u stanju
suosjećati onako iskreno kao Chikako, mogao je na lice navući takvu masku.
»Sad više nema razloga za put u Kokuru«, šmrčući je rekao Satoru, uz blijedi
osmijeh na licu.
»Bilo bi bolje da ideš«, ubaci se Chikako glasnijim tonom. »Kad uštediš za
put, otiđi da se oprostiš s njim, bolje ti je!«
Satoru osupnuto zatrepće. No Chikako je bila ustrajno nastavljala, kao da ga
optužuje.
»Moraš oplakati svog mačka, inače si nećeš moći oprostiti. Nisi ga stigao
vidjeti, ali ne moraš zbog toga biti tako potišten; daj oduška svojoj žalosti. Otiđi i
reci mu da si ga htio vidjeti, no da si stigao prekasno. I ne učiniš li to sada, u tvom
sjećanju na njega bit će stalno prisutan taj nemir.«
Sugi je itekako dobro razumio kako su te riječi odzvanjale u prijateljevu srcu,
jer se i njemu, kojemu su se zlobne misli rojile glavom, oči napuniše suzama.
Satoru ne odgovori ništa, samo se nasmije na riječi da ne bude potišten. I dalje
je dolazio raditi.
Odlučio je iskoristiti priliku, kad mu se već pružila, pa je radio do sredine
kolovoza, a krajem ljetnih praznika otišao na put.
Kad su se nakon praznika ponovno sreli u školi, vidjelo se na njemu da se
pomirio s gubitkom.
Satoru je oboma donio suvenire; Sugiju ramen iz Hakate, jer je to bio naručio,
a Chikako upijajuće papiriće za masnu kožu i ogledalo.
»Hura, Yojiya!«

94
 Knjige.Club Books

Očito slavna marka, kad joj se Chikako toliko obradovala. No u tom trenutku
netko ju je zazvao i ona odjuri. Riječ hvala zavijori za njom u zraku.
»Svratio si i u Kjoto?« upita Sugi.
Satoru potvrdno kimnu.
»Bili smo ondje na maturalnom izletu, u osnovnoj školi. Roditelji su mi
poginuli u prometnoj nesreći baš u to vrijeme.«
Bio je rekao, doduše, da će obići još neka mjesta kad već ide na put, no
značenje tih riječi bilo je mnogo mučnije nego što su Chikako i Sugi mislili.
»Majčina je želja bila da joj iz Kjota donesem papirić za masnu kožu, marke
Yojiya. Tražio sam ga, ali nisam ga i našao. Kasnije ga je za mene kupio prijatelj,
s kojim sam ga prije zajedno tražio. Ali nisam ga kupio ja.«
»A ogledalo?« upita Sugi.
»Ono je moj poklon za Chikako.«
Sugija nešto štrecne u grudima dok ga je slušao.
Tu je priču trebala čuti Chikako. Međutim, Sugi nije želio da je ona čuje.
Sjetio se onog dana kad su Satoru i on spasili shih tzua iz jarka. Bilo bi bolje
da tada s njim nije bio Satoru, nego netko drugi.
Ili da to nije bio on, nego netko drugi tko je sa Satoruom spasio shih tzua.
Sugi nije rekao Chikako što mu je ispričao Satoru. Da želi, Satoru bi to
ispričao sam, mislio je Sugi potiskujući u sebi osjećaj krivnje.
Nije mogao pitati Chikako je li sa Satoruom razgovarala o putu u Kjoto,
jednako kao što nije mogao pitati ni Satorua je li to isto ispričao i Chikako.
Samo je bio razočaran što prednost koju ima zbog prijateljevanja s Chikako
još od djetinjstva tako brzo iščezava. A to ga je plašilo.
Chikako se Satoruu obraćala prezimenom, Miyawaki, a Sugiju kao i nekada,
Shu-chan.
Sugiju je trebalo vremena da shvati kako tomu ne treba pridavati važnost.
Da je Chikako znala što Satoru osjeća prema njoj, vjerojatno bi je on više
privukao.
Bila je živahna i ugodna cura.
I da je Satoru bio s njom, Sugija sigurno ne bi pratio osjećaj da je nije dostojan.
Za razliku od Sugija, koji se u toj želji svim silama upinjao, Satoru je već bio
takav.
Još kao dijete doživio je nešto tako strašno.
Ne samo da je ostao bez roditelja, nego se isto tako morao rastati i od svog
mačka, jer ga je trebalo negdje udomiti.
I naposljetku, nije ga dospio ni vidjeti još jedanput. No unatoč svemu, nikoga
nije za to krivio ili u tome vidio nepravdu.

95
 Knjige.Club Books

Da se radilo o njemu, Sugiju, utapao bi se u svojoj nevolji, služila bi mu da

izmišlja kojekakve isprike, a vjerojatno bi to iskoristio i da pridobije naklonost
Chikako.
Pitao se kako je Satoru, unatoč svemu proživljenom, mogao tako čvrsto stajati
na nogama. Što ga je bolje upoznavao, sve se više osjećao stjeranim u škripac.
Pred Satoruom on nema nikakve šanse.
Osjećao se manje vrijednim jer njemu u djetinjstvu nije ništa nedostajalo. I
premda se zbog toga mogao smatrati sretnikom, svaki ga je dan nagrizalo
nezadovoljstvo. Prepirao se s roditeljima ni oko čega, često vrlo ružnim
rječnikom, a nerijetko bi i prekoračio mjeru, ražalostivši majku do suza. Ni u čemu
nije oskudijevao. Zato ga je mučilo zbog čega je on tako sitna duša umjesto da
bude zadovoljan, i zbog čega ne može biti plemenitiji od Satorua, koji sve to nije
imao.
Ni Chikako u djetinjstvu ni u čemu nije oskudijevala. Ali za razliku od Sugija,
nije se u društvu sa Satoruom zbog toga osjećala loše. Ona se pred njim ponašala
prirodno, njihovo druženje bilo je ugodno. Sugi se osjećao stjeranim u kut.
Oni koji se ne osjećaju loše u vlastitoj koži, i koji ne zavide drugima,
pripadaju istom rodu. I prirodno je da će se međusobno privući.
Na taj će mu način Satoru preoteti Chikako. A on ju je mnogo ranije zavolio.
Jednog dana, a u Satoruovoj odsutnosti, Chikako iznenada upita Sugija:
»Znaš li možda... Ima li Satoru curu?«
Osjećaj manje vrijednosti i zavist dotukli su ga.
»Sviđa mi se Chikako. Volim je, još otkad smo bili djeca.«
Nije to povjerio Chikako, nego kasnije Satoruu.
Dobronamjerni Satoru, pun razumijevanja, zatomi svoje osjećaje.
Sugi mu se povjerio, predvidjevši njegove osjećaje, i pretvarao se da traži
njegov savjet.
Zatečen, Satoru iskolači oči i nakratko utone u muk.
»Razumijem«, odgovori.
Naravno da razumiješ, pomisli Sugi. Ako itko razumije, ti razumiješ.
I tako ga je Sugi preduhitrio, a Satoru se šutke povukao.
U trećem razredu srednje škole morao se odseliti. Njegova teta, a ujedno i
skrbnica, često je morala mijenjati mjesto boravka zbog posla. Lagao bi Sugi kad
bi rekao da mu prijatelj ne nedostaje, no ujedno je i odahnuo. Pomislio je kako
odsad nadalje može biti miran.

***

»SVAŠTA SI PROŽIVIO. Pa kako unatoč svemu možeš biti tako dobrostiv?« zatekao
je Sugi sam sebe kako trabunja.
96
 Knjige.Club Books

Vjerojatno je krivnja bila u vinu koje su tom prilikom otvorili uz večeru. Sugi
je htio počastiti Satorua dobrim lokalnim vinom, crvenim Ajironom, no njegov
miris i zavodljiv okus prevarili su ga.
Chikako je prva otišla u kupaonicu, pa je to neoprezno iz njega provalilo
vjerojatno i zato što nje nije bilo.
Satoru se usiljeno osmjehne.
»Jesam li dobar ili ne, to ne znam. Ali ne mislim da me prati loša sreća.
Pretpostavka ti je pogrešna.«
»O čemu ti to? Zar želiš zanijekati da je život bio nepravedan prema tebi?
Blebećeš tek toliko da ti prođe vrijeme?«
»To je sigurno od vina. Hajde, pokušaj se otrijezniti malo dok Chikako ne
izađe iz kade.«
I Satoru uzme bocu od Sugija. Odmakne je privukavši je k sebi.

***

MI MAČKE IMAMO mačju metvicu, od nje postanemo otromboljena masa. A na

ljude, čini se, sličan učinak ima vino.
Satoru je i kod kuće ponekad pio. Primjerice, kad bi gledao bejzbol ili
nogomet, prateći poigravanje loptom s čašom u ruci, pijuckajući, i u sve boljem
raspoloženju - sve dok se, konačno, ne bi skljokao na pod i zaspao.
Zateknem li se slučajno kraj njega u takvim trenucima, nježno me zove:
»Nana!« i silom bi me htio držati. A to mu ne dopuštam jer me uzrujava. Zato
pazim da se u tim trenucima ne nađem u njegovoj blizini.
Bilo je i dana kad se vraćao kući bazdeći na alkohol, tada je bio naročito dobro
raspoložen. Zato sam ja mislio da ljudi od vina postanu veseli. Baš kao i mačke
od mačje metvice.
Prvi sam put vidio da netko od vina može postati tužan, kao sada Sugi. Čim
je Chikako otišla u kupaonicu, odjednom je izopačeno postao zajedljiv prema
prijatelju.
Zašto pije ako ga to ne uveseljava, pitao sam se promatrajući ih s televizora.
Satoru je naposljetku oduzeo Sugiju bocu.
Spomenut ću usput da me osvojio televizor u ovoj kući. Sve dotad na televizor
sam gledao kao na tanku ploču, ali ovaj je izgledao poput kutije, i to kutije koja
pobuđuje mačju radoznalost. Mlaka toplina ugodno me grije, pa ga zamišljam kao
savršeno mjesto za zimu.
Od Momo sam saznao da je televizor prilično star, i to je, eto, razlog što
izgleda poput kutije. Ali čemu savršeni dizajn pretvarati u nešto tanašno i krhko?
Meni se to čini kao degradacija tehnologije.

97
 Knjige.Club Books

Od Momo sam također doznao da se i mačja dob može odrediti prema tome
zna li za kutijasti televizor ih ne. Chikako, kojoj je mačka bila na prvom mjestu,
nije htjela uzeti televizor-ploču; željela je da se kod nje mačka osjeća ugodno.
Veličanstvene li odluke!
Kakvo je to snuždeno lice? Ako ti je dosadilo, vrati mi moje mjesto, obratila
mi se Momo koja je leškarila na sofi u blizini.
Uzvrpoljio sam se. Ona je meni kao gostu ustupila svoje najbolje mjesto.
Nije mi dosadilo. Samo...
Bacio sam pogled prema Sugiju koji je nešto trabunjao.
Kao da Sugi baš i ne voli Satorua. A mislio sam da su prijatelji.
Nije tako, iscerila se Momo.
Da mu nije drago što je došao, ne bi jučer posebno za tu priliku otišao po vino.
Njemu za dobrodošlicu.
Ali ako je tako, zašto ga je onda onako žestoko napao? Zašto mi se čini da ta
prijateljeva dobrota, koju i sam vidi, u njemu izaziva nezadovoljstvo? Kao da ga
ozlojeđuje upravo to što je Satoru dobar čovjek.
Voli ga, ali i zavidi mu. Želio bi biti poput njega. Ja to ne razumijem. Satoru
je Satoru, a Sugi je Sugi.
Upravo tako. On izgleda misli da bi ga Chikako više voljela kada bi bio poput
Satorua.
Opa, saznao sam nešto jako važno.
Chikako je nekada voljela tvog gazdu, objasnila mi je.
Priča iz davnine, čini se, prije no što je Momo došla na svijet. Dok su troje
prijatelja bili još djeca. Momo ju je čula od svoje prethodnice mačke.
A Satoru? Je li i on volio Chikako?
Žena poput nje, koja zbog mačke ne želi kupiti televizor-ploču, s mojim
gazdom bi se vjerojatno krasno slagala.
To ne znam. Znam samo da je Sugija mučila zavist prema Satoruu.
Baš dosadna priča. Chikako je na kraju odabrala Sugija i za njega se udala, i
u čemu je onda problem, čemu zavist?
U mačjem svijetu izbor ženke neupitan je. I ne samo u mačjem, nego i u
cijelom životinjskom svijetu, osim kod ljudi. Ja sam još neiskusan na tom polju,
s obzirom na to da sam bio malen kad me prihvatio Satoru. Ili sam jednostavno
premeka srca za osvajanje.
Kad bih imao grublju njušku i bio rogobatniji, možda ne bi bilo tako.
Primjerice, kada bi Yoshimine bio mačak, sve bi mačke poludjele za njim.
Konačno sam shvatio.
Momo kimnu. Nastavio sam.
Ona džukela je Sugijev ljubimac, zar ne?

98
 Knjige.Club Books

Psi širom svijeta flegmatična su stvorenja. Gazdina im je riječ svetinja, sve

ako je nešto i sasvim drugačije. I očigledno to rade u namjeri da se prilagode
raspoloženju svog vlasnika, a u ovom slučaju, Sugijevoj delikatnoj depresiji.
Usputno, kad su mačke bijesne na svog vlasnika, one to jasno pokazuju, i
dosljedne su, može im se vjerovati.
Toramaru je još mlad, zato reagira tako izravno.
Prije su džukelu navečer ponovno uvodili u kuću, no ubrzo mu je određen
smještaj u zasebnoj sobi. Nije više lajao kao pri prvom susretu. I dalje se,
međutim, ponašao neuljudno, a naš odnos je bio na rubu eksplozije.
»Čini se da ste već dosta popili.«
Chikako izađe iz kupaonice.
»Ideš spavati?« upitala je Sugija, tonom kao da dijete stavlja na počinak.
»Nikako«, odmahne glavom Sugi poput razmažena derišta.
»Ako ćete ti i Satoru još biti budni, ni ja neću u krevet.«
Chikako i Satoru se pogledaju osmjehnuvši se. Lica im se ozare nježnim
žarom.
Zar u pijanstvu može biti toliko umilnosti? Malo sramotno, ako se mene pita.
Ne bi mi bilo drago da od mirisa mačje metvice i ja tako izgledam.
»Meni se spava, idem ja polako«, rekao je Satoru nakon nekog vremena.
Satoru podupre Sugija i uspravi ga, no čini se da je bio teži no što je očekivao,
a i mlitaviji, pa obojica zateturaše. No pritrči im Chikako te podupre Sugija i
bočno.
I tako su ga udruženim snagama odnijeli u spavaću sobu.

***

NEDUGO NAKON ŠTO JE Satoru otišao, Sugi je počeo izlaziti s Chikako.

Oboje su se željeli upisati na Tokijsko sveučilište, pa su po dogovoru to i
učinili. Chikako se i nakon studija namjeravala baviti voćarstvom na obiteljskom
imanju, no to je značilo da nikada ne bi vidjela ništa doli svog mjesta. Zato je
barem na studij željela otići dalje, u neku drugu pokrajinu. Sasvim prirodna želja
za mladu osobu.
Oboje su prošli na prijemnom ispitu. Chikako je imala rođake koji su je
primili u stan, Sugi je dobio sobu u studentskom domu. Soba je bila dvokrevetna,
cimer mu se svidio i dobro su se slagali, a s obzirom na lokaciju doma, i stanarina
je bila privlačna.
Dogovorio se s Chikako da se nađu poslije ispita, kad pronađu smještaj.
S mapom u ruci, jer to područje nije poznavao, Sugi se uputio prema
studentskom domu.

99
 Knjige.Club Books

Unatoč tomu što je cesta vijugala, i što je u više navrata i nepotrebno kružio,
nije previše zakasnio na ugovoreni termin.
U uredu na ulazu, dok je ispunjavao potrebne formulate za upis, začuje iza
sebe glas:
»Sugi!«
Tko bi ga mogao zazvati tu gdje još nikoga ne poznaje? Sumnjičavo se
okrenu, ali tek tada se osupnuo.
»Satoru!« odvratio mu je.
Ali sav se sledio. Sresti poznato i drago lice u novoj, nepoznatoj sredini
mnogo znači, ali Satoru? Pitao se zašto je tu, i zašto baš on, Satoru. Radost što
vidi dragog prijatelja, i grižnja savjesti, s kojom je bio raskrstio kad se Satoru
odselio iz grada, u njemu su se ravnomjerno sukobljavale.
»Čuo sam od Sakite33 da se namjerava upisati ovdje, pa sam pomislio da ćeš
možda i ti. I stvarno, tako je.«
»Čuo si? Zar ste se poslije tvog odlaska vidjeli?«
»Ništa takvo. Pisala mi je.«
U to doba nisu još svi učenici imali mobitele u srednjoj školi. Prijatelji koje
je razdvajala daljina dopisivali su se ili razgovarali telefonom.
»Oboma sam vam dao svoju novu adresu. Ali ona mi je pisala. A ti nijednom«,
dodao je.
Zvučalo je ironično, kao da se radi o društvenoj obvezi. Nerealno je, međutim,
od srednjoškolskog momka očekivati takvo ponašanje.
»Ali zvao sam te telefonom, nekoliko puta.«
»Možda si u pravu, prijatelji iz srednje škole nakon nekog vremena
komuniciraju tako. I ja sam takav s kolegama iz više osnovne. Iznenadilo me
zapravo kad sam od Chikako dobio pismo. Ali ona je cura, pomislio sam, i to
savjesna. Izmijenili smo nekoliko pisama.«
Tako je Satoru saznao i koji fakultet ona želi upisati.
A možda je baš zato i on odlučio upisati taj isti, mislio je Sugi.
»Ne sjećam se da je Chikako rekla da i ti želiš studirati ovdje«, reče Sugi.
»Ma naravno. Nisam joj ni govorio o svojim planovima«, nemarno mu
odgovori Satoru, te nastavi: »Jest da oboje polažemo prijemni na istom fakultetu,
no može se dogoditi da jedno od nas ne prođe. A vi ste se od početka za ispit
pripremali zajedno. Ovo je drugačije.«
I stvarno, činilo se da tu nema ničega. Ipak, Sugija je kopkalo da pronađe
razlog svojoj nevjerici. Je li moguće da nema razloga za brigu?

33
Misli se na Chikako. Uobičajeno oslovljavanje prezimenom. Obraćanje samo imenom
ukazivalo bi na veću prisnost. (nap. prev.)

100
 Knjige.Club Books

»Koliko u tome ima istine, Satoru? Mogu li ti u potpunosti vjerovati?«

ispljune Sugi svoju muku. »Chikako ti nije rekla da ću i ja ovdje polagati
prijemni?«
»Hm, a zašto pitaš?« Satoru nakrivi glavu i nastavi: »Rekli ste, točno, da ćete
na isti fakultet, no to ne znači da ste oboje i položili prijemni, što bez dojave o
rezultatu ne bih ni znao. Ionako bih reagirao samo mlakim aha na vijest tko nije
položio, bez obzira o kome se radi.«
Možda je to stvarno bio jedini razlog. Ipak, Sugi je želio malo dublje kopati
po tome, no to je već bio njegov problem. Bila je to cijena koju je toga dana morao
platiti zato što je Satoruu, a sve kroz naoko tobožnji razgovor s njim, začepio usta.
»Kad smo već obojica ovdje, možemo biti cimeri?« upita Satoru. »Moj cimer
još nije došao, pa ne bi trebalo biti komplicirano.«
Njegova društvenost, a k tomu i činjenica da se uselio u dom još prije mjesec
dana stvorili su mu već razgranatu mrežu prijatelja u domu. Nakon razgovora s
upraviteljem i nadzornicom doma, kao i još s nekima, uspio je da mu zamijene
sobu.
Chikako se obradovala kad je čula da je i Satoru na istom fakultetu, ali
ozlovoljila se što joj ništa o tome nije rekao. Rekla je da mu je upravo htjela javiti
da je položila prijemni, a isto tako i Sugi.
Dotad ju je tištala neizvjesnost života u domu, no s dolaskom Satorua
neizvjesnost je zamijenio ugodan osjećaj. U domu je bila velika prednost imati
njega za prijatelja.
Samo bi se Sugiju, poput tihog prisjećanja, kadikad prikradala grižnja
savjesti, ali to je i dalje bio samo njegov problem.
Tako je prošao prvi semestar. I započeo drugi.
»Sugi, počastit ćemo se ovime. Dobio sam od studenta s više godine.«
I Satoru donese limenku skupe marke piva koja se ne može nabaviti po
akcijskim cijenama.
Do punoljetnosti alkoholna pića nisu se dozvoljavala javno, ali u domu, u
mjeri u kojoj je bilo moguće izbjeći budnom oku nadzornice doma, piće je kružilo
i među mlađim studentima.
»Idem pribaviti malo meze!« javi se jedan student.
Od roditelja su često dobivali pošiljke s hranom, pa se vještom razmjenom
mogla složiti pristojna zakuska. Njemu je upravo stigla pošiljka s grožđem. S tim,
kao početnim kapitalom, uspio je od jednog studenta s Hokkaida pribaviti
usoljenog lososa, kao i kolačića kakvih ima samo na tom području.
Iako je od pića Satoru postajao veseo, brzo bi ga svladalo. Podočnjaci su mu
već bili crveni, a otvorio je tek drugu limenku piva.
Uto je, nečim potaknut, razgovor skrenuo na jednu ljubavnu zgodu u domu.

101
 Knjige.Club Books

Jednom brucošu, kome se sviđala neka djevojka na višoj godini, nikako nije
polazilo za rukom da je osvoji. Stalno ga je odbijala. Premda je zbog toga bio
ostalima predmet izrugivanja, ti isti su ga na to još i poticali.
»Koliko ga je puta odbila?«
»Računajući i prošli, jedanaest puta.«
Satoru, upućen u situaciju, smijuljio se dok je o tome pričao.
»Nije klonuo duhom, samo se nasmijao. I dodao da će u ovom semestru
pokušati zaokružiti brojku na visokih dvadeset puta.«
»Teži k toj brojci čak i pod cijenu da ga svaki put odbije? A što će u tom
slučaju? Nije li izgubio sam cilj?«
»Kako god, ja mu zavidim na stupnju hrabrosti.«
Na iznenadnu slutnju, koja u njemu zaiskri, kao da mu nešto zaslijepi crvene
oči.
»U srednjoj školi, zapravo, malo mi se sviđala Chikako.«
Sugi bi volio da to nikada nije čuo.
»Ali ti si bio u igri, pa sam odustao. A trebao sam pokušati, pa i pod cijenu
odbijanja. Barem jedanput.«
No da je to učinio, to barem jedanput, tijek povijesti bi se promijenio.
»Molim te,« protisne Sugi napuklim glasom, ne mogavši se svladati, »nemoj
to reći Chikako.«
Kad bi Satoru učinio takav korak, povijest bi se možda promijenila još istog
trena.
»Molim te!«
Bestidno nagnuvši glavu, Sugi se pitao kako samo može biti tako podmukao.
Nije mu smetalo da se ponaša nečasno, premda je toga bio svjestan.
Na taj će ga način, a to je itekako znao, spriječiti da išta poduzme.
Satoru rastvori oči. Jednako kao i prošli put kad mu je Sugi, na isti način, u
razgovoru začepio usta.
»Ne brini se«, odgovori gorko se osmjehnuvši. »Možda je veza među vama
čvršća nego što mislite.«
I tako je, do samoga kraja, Sugi uspio spriječiti Satorua da progovori.

***

DIPLOMIRAVŠI I VRATIVŠI se u svoj kraj, Sugi se nekoliko godina poslije vjenčao s

Chikako.
Na svadbu je došao i Satoru.
Otad joj se više nije obraćao sa Sakita, nego samo imenom, Chikako.

102
 Knjige.Club Books

Bilo je to raskrižje za oboje, životi Chikako i Satorua krenuli su dalje, svaki

svojim smjerom.
U Sugiju bi se, ipak, pri pomisli na Satorua ponekad sve uskomešalo. Ali to
mu je bila kazna što ga je spriječio da govori, dok je ovaj još imao šanse.
Ako prihvati njegova mačka, to će za njega svakom prilikom biti pravo
mučenje.
Međutim, Satoru je imao nekih problema zbog kojih je svog miljenika trebao
nekome dati na čuvanje. A Sugi je, s obzirom na to da pobjedu nije odnio časnim
putem, smatrao da mu bar toliko duguje.
Možda sada o meni misliš: a što mi to govori ovo podlo, bijedno stvorenje.
Ali usprkos svemu, Satoru, ti si mi drag. Imao si mnogo teži život od mene, a tako
si dobar i istinski plemenit čovjek.
Volio bih da sam mogao biti poput tebe, ako je tako nešto uopće bilo i
moguće.
Drsko bi sada bilo od mene reći da su moji osjećaji i namjera da prihvatim
tvog mačka iskreni. A i prekasno, uostalom.

***

ZA SLJEDEĆE JUTRO ugovoren je moj ponovni susret s džukelom.

Poslije doručka Chikako je otišla po njega u onu odvojenu sobu.
»Pristojno se ponašaj, Tora«, čuo se njezin glas s one strane vrata.
Sugi se uznemireno vrtio po dnevnom boravku, a Satoru, premda nije bio u
pokretu, također se pomalo brinuo; smireni smo bili samo Momo i ja.
Hranili su me već od jutra, a uz tunjevinu posebne kvalitete dobio sam i
međuobrok od pilećih prsa u želeu. Želudac mi je dakle bio u dobrom stanju.
Gdje god da si, džukelo, samo dođi!
Drvena su se vrata otvorila.
U njima se ukažu pseće šape i džukac koji me fiksirao pogledom. Ali nije
gledao u Satorua. Tako i treba.
Jučer se Sugi svako malo na njega prilično ljutio. Ne smije lajati na njegove
dobre prijatelje, poput Satorua. A kad je tomu već tako, postoji još netko na koga
se može okomiti.
Dođi, slobodno dođi. Ja sam spreman.
Džukac zalaje na mene iz sve snage, samo što nije poletio u zrak. Prvoklasno!
Svi vrisnuše. Promatrao sam ih krajičkom oka. Odlučno sam se svinuo u luku
i nakostriješio. A Momo, koja je sve to gledala, promrmlja: dobar si mačor, nema
što! Pohvala je bila vrhunska. Bio sam počašćen.
Natrag!

103
 Knjige.Club Books

Iako su se Sugi i Chikako ljutili, džukac je i dalje lajao. Satoru me usplahireno

spriječi da ne skočim na nj.
Ako ti budeš ovdje, moj gazda i njegova žena će stalno misliti na Satorua! A
on pati kad mu žena misli na Satorua.
Reci ti što hoćeš, ja ionako ne bih htio živjeti s tukcem poput tebe! U
prepirkama sam bolji. Da, ti si ogroman, ali sigurno se nikada nisi morao boriti za
goli opstanak. Nikad se nisi morao boriti za hranu, kad ti se porcija smanjila zato
što je netko drugi zauzeo tvoj teritorij; ti gospodski psu, miljeniče sreće!
Obasuo sam ga svom silom pogrda koje sam naučio prolazeći kroz grozote
pakla.
Neću ih ponoviti jer tako grube riječi nisu za fine dame i gospodu.
Sve to, smijuljeći se, svisoka je promatrala Momo sa svog mjesta na
televizoru. Oprostite! Ovo nije bilo namijenjeno finim ušima dame poput vas.
Nestani, beštijo!
Suznih očiju, džukac je bez prestanka lajao. Pseto od jedva tri godine, od
prvog dana s ogrlicom na vratu, zakasnilo je stotinjak godina da bi se moglo
mjeriti sa mnom. Nema šanse!
Momo je od mene dvostruko starija, a ja sam isto toliko od tebe.
Ne želim pod ovim krovom nikoga tko će mog gazdu i njegovu ženu
podsjećati na Satorua. I zato...
Daj zaveži! Kažeš li još jednu riječ, mogao bi požaliti!
No priznajem da me zadivio. Nije ušutio. Vjerojatno je samo okrenuo glavu.
Osim toga, njušim nekako da tvoj gazda ne zna više što će s tobom.
Začepi već tu gubicu, rekao sam ti!

***

»NANA!« DREKNE SATORU kad mu se otrgoh iz ruke i skočih na džukca.

Uz popratni cvilež, na tigrastoj se njušci ukažu tri jasna traga koja su blijedo
krvarila.
Tora unatoč tomu nije podvio rep.
Mnogo je puta, doduše, bio na rubu da to učini, no svim se silama trudio da
ga održi uspravnim. A i da režanju u dubini grla ne dopusti da izbije van.
»Sram te bilo, Nana! Ozlijedio si ga!«
Poslušno sam se prepustio Satoruovim rukama. Ta odnio sam pobjedu.
»Oprostite, oprostite«, ponovio je on u više navrata, ispričavajući se svima, i
Tori i Sugiju i Chikako.
»U redu je, glavno da je Nana dobro prošao«, uzdahne Chikako. Lice joj je
bilo blijedo.

104
 Knjige.Club Books

Sugi grubo položi šaku na Torinu glavu.

»Da si zaozbiljno ugrizao Nanu, Tora, dokrajčio bi ga!«
Tora od muke konačno podvije rep. I pogleda me kao da žali zbog svega.
U redu je. Ali ne računaj da si to učinio zbog mene.
»Ne zamjerite. Doveo sam Nanu s namjerom da ga vama povjerim na čuvanje,
ali vodim ga natrag sa sobom«, rekao je Satoru sa žaljenjem u glasu.
»I Tori bi bilo teško živjeti s mačkom s kojim se ne slaže.«
Donio je moj kavez. Ulazeći, okrenuo sam se i pogledao džukca.
Hvala ti, Toramaru.
On je sumnjičavo zurio u mene.
Sa svojim gazdom krenuo sam zapravo na putovanje, a ne da me ovdje prime
da bih živio s vama. I baš sam smišljao plan kako bih se iz toga nekako izvukao.
A ti si mi pomogao da to lakše ostvarim.
Toramaru spusti pogled i nadolje savije rep. Satoru i ja se uputismo prema
srebrnom automobilu.

***

PREMDA NA POVODCU, ali skraćenom - jer ga je Sugi omotao oko ruke nekoliko
puta - u redu za oproštajne zbogom stajao je i Toramaru.
Momo je sama došla na ispraćaj i stala u red.
Odavno nisam vidjela tako dobru borbu, pohvalila me je.
»Žao mi je, oprostite! Nana je dobro prošao, bez ozljede...«
»A stvarno smo htjeli da bude kod nas.«
Sugi i Chikako naizmjence su se ispričavali, ali Satoru se zbog toga samo
neugodnije osjećao. Nikakvo čudo, ta neustrašiv junak koji je ranio protivnika bio
sam ja.
Kao i svaki put prije odlaska, rastanak je bio težak.
Satoru je bio već za volanom kada se Chikako sjetila da ima nešto za njega.
Nakon toga sjetila se još nečega, a nedugo zatim i koječega - i pokloni su se
gomilice redali, jedan za drugim.
Ali nastupilo je i vrijeme rastanka.
»Nego,« otvorivši prozor, zausti Satoru kao da će reći nešto posve nebitno,
»jesi li znala, Chikako, da sam u srednjoj školi bio zaljubljen u tebe?«
Sugijevo se lice natmurilo.
»Što si to rekao?« upita Chikako.
Satoru je, hineći smirenost, čekao njezin odgovor.

105
 Knjige.Club Books

Ali ona samo osupnuto zatrepće, poput goluba koji je upravo progutao zrno
iz praćke, i kratko se nasmije.
»Čemu to pitanje sada? Davno je to bilo.«
»Ma da, imaš pravo.«
Oboje se glasno nasmijaše. Odahnuvši, Sugi im se pridruži sa zakašnjenjem,
sav iscrpljen.
Unatoč smijehu, odavalo ga je lice na kojemu se vidjelo da mu se plače.
Krenusmo.
Uto Toramaru, pokušavši se otrgnuti s povodca, potrča za automobilom.
»Toramaru!« viknu Sugi.
Hej, mačku!
To je mene zvao.
Možeš ostati! Svi su nasmijani, i moj gazda sa ženom, i Satoru. Zato možeš
ostati.
Blesane jedan! Nisam li ti još na samom početku rekao da ne namjeravam
ostati?
»Budi dobar, Toramaru, bar na kraju!«
Sugi ljutito povuče povodac.
Ne ljuti se na njega. Ta upravo me je pozvao da ostanem.
Budući da je Toramaru prije bijesno lajao, Sugi nije mogao protumačiti
njegov lavež nikako drukčije osim kao da je još uvijek ljutit.
»Opet se ljutiš...«
Satoru je sve promatrao u retrovizoru.
»Ne, ne zvuči mi tako, glas mu je nekako drugačiji.«
Upravo zato mi se i sviđaš, Satoru. Imaš osjećaj za tako fine nijanse.
I srebrni automobil krene, lagano zatrubivši, ostavivši uskoro konačište za
sobom.

***

»BILO BI SJAJNO da si mogao ostati kod njih.«

Opet ti o tome. Sa žaljenjem. A poodmakli smo toliko da nam je Fuji sad
okrenut leđima.
Čuj, ako si kasnije mislio doći po mene, zašto si me uopće i htio ostaviti - nije
li to isto?
Istegnuo sam se na stražnjem sjedalu i promatrao krajolik.
»Nije ti se svidjelo more, ali vidim da voliš Fuji!« nasmijao se Satoru.

106
 Knjige.Club Books

Ma daj! To je zato što mi od planine ne odzvanja u želucu ona gromoglasna

rika, niti se giba bez prestanka kao da će me zauvijek progutati.
»Bilo bi lijepo ponovno ovamo doći da ga gledamo.«
Slažem se, učinimo to. Odsjednimo ponovno u istom pansionu, Sugi i
Chikako. Iz sobe sam imao lijep pogled na Fuji. A osim toga...
»Svidio ti se onaj starinski, glomazni Braunov televizor. Vidio sam.«
Točno, pogodak! Ona ugodno topla kutija, najbolje veličine za mene.
Što kažeš, Satoru, da i mi nabavimo jednu takvu?
»Žalim slučaj, onakve više nisu u prodaji. Naša je novog tipa, kao ploča.«
Tako, dakle? Uistinu šteta.
No dobro, onda ću uživati na svom počasnom mjestu kad posjetimo Sugija i
Chikako.

***

U PANSIONU SU primili rezervaciju za tu noć još iste večeri.

»Privezat ćemo Toramarua da se ne uznemiri. Možda je još uvijek napet od
sukoba s Nanom.«
Nakon što su ga odveli u njegovu kućicu i privezali, Sugi upita Chikako koja
je stajala kraj njega:
»Ono što ti je prije rekao Satoru...«
»Zar te to muči?«
Shvati da je pogodila pa promuca:
»Pitao sam se što bi bilo da ti je Satoru u srednjoj školi rekao da te voli.«
»Hmm«, Chikako samo usuče ramena. »No to se nije dogodilo, pa kako bih
uopće mogla znati?«
Na to joj nije imao što uzvratiti.
»Ali voljela bih da sam to doživjela, taj osjećaj da se dvojica bore za moju
naklonost.«
Sugi, zatečen, priupita:
»Bila bi neodlučna?«
»Bila bih, naravno«, nasmijala se. »Željela bih imati obojicu.«
Malo mu je nedostajalo da zaplače, no uspio se svladati.
Nije doznao kojega bi odabrala. Ipak, bio je jedan od te dvojice. A i to je
nešto.
Nakon tog razgovora oslabio je njegov dugogodišnji osjećaj manje vrijednosti
od Satorua, a i zavist koju je prema njemu osjećao.
Sljedeći put kad se sretnu, bit će bolji prijatelji.

107
 Knjige.Club Books

Bez Chikako između njih. Tomu se mogao iskreno radovati.

A to je i činio.

108
 Knjige.Club Books

ZAPISI 3,5
POSLJEDNJE PUTOVANJE

109
 Knjige.Club Books

NA PRISTANIŠTU U LUCI, poput ogromne bijele zgrade, stajao je veliki brod.

Kroz čeljusti na pramcu, sada razjapljene, jedno za drugim ulazila su vozila;
tomu one i služe, objasnio mi je Satoru. Čovjek izrađuje nevjerojatne predmete.
Poput ovoga, koji nezasitno utrpava vozila u svoje ždrijelo.
I ne samo to. Nego, kako mu je uopće i palo na pamet da bi ta gromada željeza
mogla u vodi plutati? Očito nekome sve daske u glavi nisu bile raspoređene kako
treba. Težak predmet u vodi ne pluta, nego tone.
Od svih životinja na svijetu jedino se čovjek pokušava suprotstaviti zakonima
prirode. Ali on, čovjek, je posebna vrsta.
S terminala, kamo je otišao kupiti karte, Satoru se vratio sav crven u licu.
»Što ćemo sad? Kažu da tebe ne mogu ukrcati kao običnog putnika.«
Kada je kupovao karte, Satoru je u listu putnika upisao i moje ime. Ali
shvativši da je šestogodišnji Nana Miyawaki zapravo mačak, činovnik na šalteru
se tome od srca nasmijao. Satoru, međutim, kao da se time dičio. Ponekad bi se
iz takvih situacija znao dostojanstveno izvući.
Brod je kroz razjapljene čeljusti gutao dugi niz vozila nanizanih poput
molitvene krunice... Joj, koliko li je vozila već progutao, bojim se da bi ipak
mogao potonuti.
»Što si tako nakostriješio rep, Nana?«
Glupa li pitanja... Da kojim slučajem brod potone, svi bismo završili u moru,
zar ne? A joooj...
Dozvao sam u sjećanje sliku mora koje sam vidio kad smo išli Yoshimineu.
Ježim se i na samu pomisao da se nađem u vodi koja će me progutati uz
gromoglasni tutanj valova. Mačke nisu dobri plivači i groze se vode, premda,
doduše rijetko, ima i takvih koje vole kupanje. Ali to već govori o genetskoj
mutaciji.
Stoga Satoruu sigurno ne bi bilo lako kad bi morao plivati prema obali sa
mnom na glavi.
Ali mojim bojaznima usprkos, ždrijelo broda prihvatilo je srebrni automobil.
S putnom torbom o lijevom ramenu i mojim kavezom u desnoj ruci, Satoru je
teško hodao. A lako je to mogao odnijeti malo ranije.
Ej, a da me pustiš, pa da hodam sam?

110
 Knjige.Club Books

Lagano dotakoh katanac, nekoliko puta, na što se Satoru usplahiri: prestani!

- i ukosi kavez tako da su se vratašca našla na gornjoj strani. A joj, skliznuvši
stražnjicom, šćućurio sam se u kutu.
»Na trajektu životinje ne smiju šetati po palubi, strpi se malo.«
Životinje? Dakle i psi. Ravnopravnost! To mi se sviđa. Mnogo je hotela koji
primaju kućne ljubimce, ali više je onih gdje su dozvoljeni psi, a mačke nisu.
Navodno zato, kažu, što mačke oštre kandže. Ali kad je već tako, ne bi li putnici
s mačkama mogli za njih doplatiti odštetnu svotu? K tomu, mačke oštre kandže
samo gdje se osjećaju sigurnima, gotovo nikad to neće učiniti u nekom prenoćištu
na putu.
Osim toga, nije li vonj - ono što ljudima jako smeta kod životinja - puno slabiji
kod mačaka negoli kod pasa?
Kako god, psi dozvoljeni, mačke ne primamo, to u mačjim glavama zazvoni
na uzbunu: diskriminacija! Lakše bih razumio da nas gledaju jednako, pa da ne
primaju ni nas ni pse. Simpatičan mi je ovaj trajekt.
Satoru se sa mnom uputio prema prostoru za kućne ljubimce. Tamo su,
izgleda, bile smještene sve životinje na trajektu.
U prostoriji hladnog, ali ugodnog ugođaja stajalo je više povelikih kaveza,
naslaganih jedan na drugome sve do stropa. Čini se da je danas bilo mnogo
putnika sa svojim ljubimcima, jer od desetak kaveza, koliko ih je bilo, gotovo su
svi bili popunjeni. Ali uglavnom su to bili psi, što veliki, što mali, i sve sami
mješanci. Uz jednu bijelu činčilu i jednu mačku, koja je došla poslije nje.
»Ovo je Nana. Budi dobra prema njemu dok ste zajedno na putu«, rekao je
Satoru onoj drugoj mački, uvodeći me u prostoriju s kavezima.
»Hoćeš li biti dobro, Nana? Nećeš li biti usamljen?«
Usamljen? U ovom okruženju, s tolikim psima, zar je to moguće? Zapravo bi
mi bilo draže da sam na nekom mirnijem mjestu. Danas su psi, čini se, bili nešto
posebno razgovorljivi, jer su se uključivali svi redom i udubili u došaptavanje:
opet mačka, ovaj put mješanka. Hej, zar su mješanci nešto loše? Neotesanci...
»Bilo bi bolje, znam, da smo cijeli put mogli prijeći automobilom. Oprosti,
Nana.«
Ma nije to ništa strašno, ne grizi se. Samo jedan dan. Toliko ću otrpjeti. Mi
mačke, unatoč svom izgledu, možemo jako mnogo podnijeti.
Duži dio puta slijedio je, čini se, nakon dolaska trajekta u luku. Kako se Satoru
u posljednje vrijeme vrlo brzo i primjetno umarao, očito nije imao snage voziti
cijelim putem.
»Obići ću te kad god budem mogao. Strpi se malo, budi hrabar. A znam da ti
nedostajem.«
Ej, a da se prema meni ne ponašaš tako pokroviteljski pred drugima?
Neugodno mi je.

111
 Knjige.Club Books

»Hej, ti tamo, bilo bi lijepo da se sprijateljite.«

Satoruov pogled bio je nekamo usmjeren. Prema kavezu ispod mene, u
kojemu se nalazila činčila. Budući da sam ja već bio u kavezu, nisam je mogao
vidjeti, ali cijelo vrijeme, otkad smo ušli u taj prostor, ležala je sklupčana u kutu.
»Djeluje mi usamljeno. A možda je i preplašena, danas je ovdje mnogo pasa.«
Nažalost, varaš se. Blebetanje pasa ide joj na živce i zato to klupko od činčile
trza repom! Jasno je kao dan.
»Idem ja. Vidimo se kasnije.«
S putnom torbom o ramenu, napustio je prostoriju.
U istom času psi gromko zalajaše.
Nana, odakle si došao? Kamo si se uputio? Kakav ti je gazda?
U trenu shvatih kako se osjeća činčila i zašto se, iznervirana, skutrila u kutu
kaveza. Poveo sam se za njezinim primjerom.

***

KAKOFONIJA LAVEŽA I MENI je išla na živce. Sklupčan u kutu, pravio sam se da

spavam, no Satoru je to drugačije protumačio kad je došao.
»Ipak si usamljen. Oprosti.«
U brizi za mene počeo je čak i prečesto dolaziti. Ma ne trebaš tako često! Ali
dolazio je toliko češće od ostalih vlasnika da su me psi počeli zadirkivati;
razmaženko, govorili su.
Nakon što je otišao, zalajali su u zboru: razmaženko!
Začepite, beštije! zarežao sam i baš kad sam se htio ponovno sklupčati u dnu
kaveza, javila se činčila odozdo, glasom da je svi čuju:
Ponašate se kao derišta, svi do jednoga! Postajem zlovoljna. Usamljen je
zapravo njegov vlasnik, zar ne razumijete?
Za skupocjenu dugodlaku vrstu, neočekivano jezičava jedinka. Na to se
ogorčeno javiše i psi. Zar tako, stvarno? Zabrinut je kako se Nana osjeća, ali
dolazi zapravo zato što Nana njemu nedostaje!
Slab vam je njuh za pse. Ne njušite li da njegov vlasnik, iako su tek kratko
odvojeni, želi što više vremena provesti sa svojim mezimcem?
Svi u zboru utihnuše.
Međutim, uslijedi potiho mrmljanje: jadan mali...
Istini za volju, nisu bili previše obzirni, ali neka im bude. Svi su još mladi, a
k tomu i ne naročito bistri.
Hvala ti, rekao sam nevidljivu kavezu poda mnom. A činčila mi mrzovoljno
odbrusi da je tako reagirala samo zato što su joj psi išli na živce.

112
 Knjige.Club Books

Kad se Satoru sljedeći put pojavio, zbog očitane bukvice svi su kao jedan
mahali repom. O, koje li dobrodošlice, mašete repom, obradovao se on, pogladivši
nekolicinu kroz rešetke kaveza. Bili su poslušni i pristojni, u podjednakoj mjeri
kao i priglupi.
Poslije smo se i mi mačke uključile u pseći razgovor, i tako nam je vrijeme
prošlo na tom, inače ni po čemu osobitom, morskom putovanju. Ipak, kad se
poveo razgovor o međuobrocima, a psi su kao omiljeni zalogaj naveli pseću gumu
za žvakanje, nisam shvatio u čemu je njezina draž. Također smo o mnogim
temama imali delikatno proturječne stavove.
U podne sljedećeg dana trajekt je prispio na odredište.
Satoru je prvi došao po svog ljubimca.
»Oprosti, Nana, sigurno si bio usamljen.«
Ma što pričaš, nije uopće tako. Baš je bilo uzbudljivo razgovarati s jezičavom
činčilom. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da ih pozdravim na rastanku, kadli
Satoru prije izlaska usmjeri prozirna vratašca kaveza prema unutarnjem prostoru.
»Evo, Nana, pozdravi ih na rastanku!«
Ja odlazim, rekao sam, goodbye.
A psi mi složno svi mahnuše repom.
Good luck, javila se i činčila.
Good... A što je ono drugo? Nisam razumio.
Sretno, valjda. Moj gazda često koristi tu riječ, objasnila mi je.
Uto po nju stignu i njezini, Japanka s mužem plavih očiju, strancem.
Kad je već o tome riječ, oni su dolazili vidjeti kako joj je. Mačke razumiju
jezik koji čuju u svojoj sredini - dakle japanski, stoga je vrlo vjerojatno da je i taj
drugi jezik činčila uglavnom razumjela.
Hvala. I tebi neka je sretno!
Oprostivši se sa svima, napustili smo prostoriju. Sišli smo u potpalublje, a
potom se ukrcali u srebrni automobil.

***

KAD SU NAS čeljusti trajekta propustile na čvrsto do, svuda oko nas pogled nam je
plijenilo modro nebo.
»Evo nas napokon na Hokkaidu, Nana.«
Zemlja je bila ravna i nevjerojatno prostrana. Prizori kroz prozor ukazivali su
da je riječ o gradu, ali bilo je previše nesvrsishodnog praznog prostora. A i ceste
su bile mnogo šire nego u Tokiju.

113
 Knjige.Club Books

Nakon nekog vremena napustili smo grad i izbili u prigradsku okolicu. U sve
prostranijem okolišu sve sam se ugodnije i osjećao. A i Satoru je vozio sporije, pa
smo mogli uživati u opuštenoj vožnji.
I danas je s nama na putu bila ona muzika - Satoru ju je maločas upravo pustio
- iz koje samo-što-ne-izlijeću-golubovi.
S obiju strana ceste, pomiješano, žuto i ljubičasto cvijeće cvjetalo je u izobilju.
To očito nisu bile gredice. Radilo o poljskom cvijeću.
Ceste na Hokkaidu, unatoč zanemarenu stanju, vrlo su živopisne. Koje li
razlike od tokijskih ulica, gdje beton i asfalt ne dozvoljavaju ni najmanju
pukotinu; a ovdje, iako smo po svemu zapravo u gradu, uz ivicu ceste odmah je
pojas zemlje. Vjerojatno je zbog toga tlo lakše disalo, a prizor djelovao umirujuće.
»Žuti cvjetovi su visoke zlatne rozge34. A ljubičastima ne znam ime.«
Čini se da je i Satoru uočio cvijeće, taj sag satkan od ljubičastog i žutog. A
ljubičasta nije bila jednolična nego u raznim nijansama, od tamne do svijetle.
»Zastat ćemo malo«, rekao je.
Zaustavio se na jednom od proširenja uz cestu, uzeo me u naručje i izašao iz
automobila. Ali kako su vozila stalno nadolazila, nije me spuštao na do, nego se
sa mnom u naručju primaknuo bliže ljubičastom cvijeću.
»To bi mogle biti poljske krizanteme. Zamišljao sam ih višim i urednijim.«
Stabljike gusto izraslog divljeg cvijeća bijahu načičkane cvjetovima, koji su
oblikom podsjećali na medu postavljenu naopačke. Nisu djelovali nimalo uredno,
ali je zato iz njih izbijala snaga.
A!
Sapa mi je sama poletjela čim sam ugledao pčelu među cvijećem.
»Ne, Nana! Ubost će te! A što ćemo onda?«
Badava ti riječi, znaš valjda što je instinkt.
No kako sam promatrajući pčelu uvlačio i izvlačio kandže, Satoru mi
naposljetku obje šape uhvati i čvrsto ih stisne.
Ah! A tako je uzbudljivo, takav užitak gledati insekte i njihov let! Daj me
pusti, izvijao sam se. Ali Satoru me iz svog naručja vratio u automobil.
»Da se radi o lovu, još i nekako, ali ti bi tu pčelu pojeo, i tu imamo problem.
Ubola bi te, a njezin žalac bi ti ostao u ustima.«
Kako god, naravno da svoj ulov moram gricnuti i probati. I u Tokiju, kad bih
kadikad uhvatio kojeg žohara, gricnuo bih ga da vidim kakvog je okusa. Tvrda
hitinska krila mogu samo grickati, ali ne i jesti, no zato im je tijelo mekano i vrlo
ukusno.

34
Solidago altissima, zlatna rozga ili kasna zlatna štapića. (nap. prev.)

114
 Knjige.Club Books

Kad god bi Satoru ugledao ostatke mojih žoharskih obroka raštrkanih posvuda
po stanu, žive dokaze moje okrutnosti prema njima, vrisnuo bi. Ne ide mi u glavu
zašto ljudi toliko mrze žohare. Ne vrište, međutim, kad ugledaju nosorošca 35 ili
truležara36, iako se građom tijela ti kukci ne razlikuju previše od žohara. Zbog
svoje brzine i žilavosti, mačkama su oni čak i interesantniji.
Sišavši s ceste uz rijeku, uskoro se nađosmo na priobalnoj cesti.
Aa! Gotovo jednoglasno smo uskliknuli.
»Izgleda poput mora!«
S obiju strana ceste prostiralo se more srebrne trave 37.
Na širokoj ravnoj livadi, unedogled prekrivenoj bijelim klasjem, izdanci
klasja na vjetru su se valovito njihali, dičeći se bijelim krestama.
Iako smo ne tako davno imali stanku za odmor, Satoru se ponovno zaustavi.
Kako god, uz cestu je bilo prostora, a i promet je bio rijedak. Lako smo se mogli
bilo gdje zaustaviti.
Unatoč slabom prometu, zaokrenuo je do suvozačeva sjedala i uzeo me u
naručje. Valjda ga je brinulo da bih ja samo tako mogao skočiti na cestu. Mislim
da je pretjerano zabrinut. Ali ako mu to pomaže da se bolje osjeća, ne bunim se.
Ima jake ruke, u njima se osjećam sigurno i spokojno.
No kako sam krajolik želio gledati s malo višeg mjesta, izvukoh mu se iz ruku
i popeh na rame. I tako sam se, tijela izvijena uvis, našao u ravnini s njegovim
očima.
Klasje šaša šuštavo je lelujalo. Lelujanje se gubilo u daljini. Pokušah to
gibanje pratiti pogledom, ali bezuspješno; jer tek što bi ono iščezlo u daljini, za
njim bi se odmah pojavili novi valovi.
Baš kao što si i rekao: kopneno more. Ali za razliku od mora, ne čuje se onaj
mračni, grozomorni tutanj. Kao pripadnik mačjeg roda, radije glasam za ovo
ovdje.
U ovome i ja mogu plivati.
Skočih na zemlju.
I uniđoh u srebrno more.
Kad odjednom, krajolik se stubokom promijeni. Posvuda uokolo vidik mi je
zaklanjao gustiš stabljika eulalije. Pogled uvis, međutim, otkrivao je lelujavo
bijelo klasje, i modro nebo što se kroza nj krpimice naziralo.
»Nana?!« sustigao me zabrinuti glas. »Nana, gdje si?«

35
Allmoyrina dichotoma, eng. Japanese rhynocerus beetle, vrsta tvrdokrilca. (nap. prev.)
36
Rhomborrhina japonica ili skarabej. (nap. prev.)
37
Miscanthus sinensis, kineski šaš, srebrna trava ili eulalija, cvjetnica podrijetlom iz istočne
Azije. (nap. prev.)

115
 Knjige.Club Books

Začuo sam šum koraka po suhoj travi; očito je i on zagazio u srebrno more.
Ovdje sam, stojim baš ovdje! Odmah pored tebe, Satoru!
No njegov glas, iako me stalno dozivao, malo-pomalo se gubio.
Da ne povjeruješ! Ja sam njega vidio, a on mene nije! Je li to zato što se
između mene i njega ispriječio ovaj šaš?
Nije mi preostalo drugo no slijediti ga, da ne zalutam.
»Nana!«
Tu sam, evo ovdje! Ali raspršen vjetrom, moj glas nije dospio do njegovih
ušiju.
»Nana!« prizvuk očaja titrao mu je u glasu. »Nana, Nanaaa! Gdje si?« vikao
je lansirajući glas u daljinu.
Kako ga nisam više mogao gledati takvoga, pustio sam grleni mijauk.
Ovdje sam!
Pogledavši uvis, vidjeh da me Satoru, kroz šiblje nad kojim se naziralo
nebesko plavetnilo, odozgo uočio.
Čim me je ugledao, grč na licu popusti mu, pogled se raznježi, a zrake svjetla
zaigraše na vlažnim mu obrazima.
Ništa nije rekao, samo kleknuo i čvrsto me uzeo u naručje. Čuj, to malčice
boli! Ispast će mi utroba...
»Baš si glup! Kako bih te pronašao da si se izgubio na ovakvu mjestu, je li?«
Korio me, no glas mu je zvučao kao da plače.
»Za biće tvoje veličine to je gusta šuma!«
To je dakle šuma?! Satoru mi je jednom pokazao šumu kad smo prolazili
pokraj Fujija. Objasnio mi je da na takvim mjestima ni magnetska igla kompasa
ne reagira, pa se čovjek lako može izgubiti.
Ma ti si glup, mislio sam ne odvajajući se od njega da ga ne izgubim iz vida.
»Neću te ostaviti. Zato se ne udaljavaj, budi mi stalno u blizini.«
Konačno!
Konačno je rekao ono što je stvarno i mislio.
Već dugo znam što osjeća i s kojom je namjerom krenuo na ovaj put.
Znam da me morao nekome ostaviti. No premda se zdušno trudio, nakon
svakog neuspjelog pokušaja odahnuo bi, znajući da se zajedno vraćamo kući.
»Šteta što ga ne mogu udomiti kod vas«, govorio je svakomu od prijatelja.
Stoga me njegovo nasmiješeno lice na povratku bunilo; kako je uopće mogao i
pomisliti da bih ja otišao od njega.
To se ni za što na svijetu ne bi moglo dogoditi.
Plakao je tihim suzama. Ja sam mu na to nježno, vrlo nježno oblizao ruku.
U redu je, u redu...

116
 Knjige.Club Books

Zacijelo se i Hachi tako osjećao nakon odvajanja od Satorua. Bolno je biti

odvojen od djeteta koje te toliko voli. Ali bilo pa prošlo, okolnosti su bile
neizbježne.
Ali Satoru nije više dijete, a ja sam zapravo ulični mačak, i mogli bismo živjeti
kako nas je volja.
Krenimo, dakle. Na svoje posljednje putovanje, koje će nas učiniti bogatijima
za mnogo lijepih krajolika i doživljaja.
A svu tu ljepotu zakačit će u prolazu moja sedmica od repa.

***

VRATISMO SE U AUTOMOBIL i nastavismo vožnju. CD s muzikom iz koje samo-što-

ne-izlijeću-golubovi došao je do kraja, uslijedio je ugodan ženski glas koji je
prigušeno pjevao pjesme na nekom čudnom, meni nerazumljivom jeziku.
Muziku iz koje samo-što-ne-izlijeću-golubovi voljela je njegova majka -
rekao mi je - a ovu drugu njegov otac.

***

AUTOMOBIL JE MIRNO klizio cestom, oivičenom ljubičastim i žutim poljskim

cvijećem dokud ti oko seže.
Koliko li je samo prošlo otkad smo se posljednji put zaustavili na semaforu?
Doduše, gdjekoji bi ponekad i iskrsnuo, kao da nas želi podsjetiti da smo u
blizini grada; ali čim bismo izbili u ruralnu sredinu, semafori bi odmah iščezli.
Bila je to autocesta s malo stajališta.
S priobalne ceste, skrenuvši prema unutrašnjosti, nađosmo se na putu posred
prostranih polja. Nedugo zatim, krajolik je prešao u blago valovito, obrađeno
područje.
Prizor je bio veličanstven! Nisam znao da tlo može biti tolika ravnica. Mjesto
je bilo drugačije od svih na kojima sam dosad bio.
Uz cestu je u jednom trenutku iskrsnula drvena ograda. A u prostoru unutar
te ograde - što li je ono tamo? Ona životinja tamo, što li je, što njuške prignute
prema zemlji žvače travu; što je to?
Položivši šape na rub prozora, istegnuo sam se. Moram napomenuti da mi je
Satoru, primijetivši u jednom trenutku da često promatram krajolik, stavio poveću
kutiju i još jedan jastuk da mi povisi mjesto na sjedalu. Ali unatoč tomu, nagnuo
bih se kroz prozor čim bi iskrsnulo nešto zanimljivo.
»Pogledaj, ono tamo su konji! A ovo su sve pašnjaci.«

117
 Knjige.Club Books

To su dakle konji! Ono tamo! Vidio sam ih na televiziji, ali prvi put ih vidim
uživo. Gledajući ih na ekranu, mislio sam da su veliki, ali nisu bili. Oni koji su
pasli uz rub ceste bili su doduše visoki, ali tijelo im je bilo mršavo.
Primijetivši da me prizor zanima i da se okrećem za konjima, Satoru se
nasmije.
»Vidim da ti se sviđaju. Ako ih ponovno vidimo, možemo se i zaustaviti.«
No sljedeća ograđena ispaša za konje bila je ponešto udaljena od ceste, a tako
udaljeni konji izgledali su manji.
»Daleko su nam«, sa žaljenjem je rekao Satoru izlazeći iz automobila,
podignuo me sa suvozačeva sjedala i ponovno uzeo u naručje.
No kad je zatim s treskom zalupio vrata, konji u daljini - izgledom manji i od
Satoruove ruke - podigoše glave i prestadoše pasti.
Između konja s jedne strane te Satorua i mene s druge osjećala se napetost.
Naćuljenih ušiju, netremice su zurili u nas. Imaju vrlo istančana osjetila, ta
stvorenja.
»Vidi, Nana, gledaju ovamo!«
Ali nisu nas samo gledali, oni su nas promatrali: jesmo li im prijetnja, trebaju
li nas se bojati? A možda su nas posebno proučavali upravo zato što smo im bili
daleko. No u našem se slučaju moglo već na prvi pogled vidjeti da tu zajedno stoje
čovjek i mačka.
Kad su već tako veliki, smatrao sam, ne bi trebali biti toliko osjetljivi. Ali sve
životinje imaju sebi urođena svojstva.
K tomu, unatoč svojoj veličini, konji su biljojedi, u čijoj je svijesti utisnut
podatak da su lovina za mesojede. I to ih neminovno čini plahima.
Mi mačke, međutim, mi smo lovci, unatoč neveliku tijelu. A lovci su i borci,
bore se za plijen. I mi smo na oprezu kad se radi o nepoznatom; visoko
nakostriješimo rep kad se moramo boriti, pa i kada je protivnik mnogo veći od
nas samih.
Iz istog razloga i psi mašu repom, kad napola u šali lajući zadirkuju mačke.
Sve ako se radi i o deseterostruko većem psu trudimo se odvratiti ga argumentima.
Mislim da psi već odavno nisu lovci. Čak ni lovački psi; oni samo tjeraju
lovinu k lovcu, ne dokrajče je. U tome je ključna razlika između nas, mačjeg roda,
i pasa. I kada hvatamo kukce, primjerice, mi zadamo fatalni udarac svojoj lovini
vlastitom šapom, dostojanstveno.
Životinje se jako razlikuju i po lovačkom nagonu; imaju li ubilački poriv ili
ga nemaju. Stoga ni konji, premda višestruko veći od mene, nisu protivnik kojega
bih se trebao bojati.
Neočekivano me preplavi nekakav ponos; ponos što kao pripadnik mačjeg
roda nisam još izgubio lovački nagon.

118
 Knjige.Club Books

Odsad, kao mačak s lovačkim nagonom, ne podvijam rep ni pred onime što
nadolazi prema Satoruu.
Konji, koji su dotad neko vrijeme buljili u nas, pognu glave i ponovno počnu
pasti. Vjerojatno su shvatili da im nismo prijeka opasnost.
»Da, daleko su, no možda ih mogu uslikati mobitelom.«
Pročeprkavši rukom po džepu, izvadio je mobitel. Bio je to onaj s kamerom.
A kad već spominjem kameru, napomenut ću usput da je najviše slika snimio s
blendom usmjerenom u mene.
Ovaj put, međutim, činilo mi se da bi mu bilo bolje odustati od fotografiranja.
Kako god, kad je ruku s mobitelom usmjerio prema konjima, oni podigoše
glave i ponovno se zagledaju u nas. Naćulivši uši, oprezno su motrili sumnjive
Satoruove pokrete.
Sve do škljocaja aparata, nepomično stojeći na mjestu, mirno su nas
promatrali.
»Predaleko su, ipak.«
Nakon jedne slike odustao je i spremio mobitel. Konji su nas još uvijek
gledali, zurili u nas.
Promatrali su nas tako sve dok nismo ušli u automobil i zatvorili vrata; dobar
znak, da se konačno mogu vratiti svom obroku.
Oprostite, omeli smo vas u jelu.
Čini se da postoje i životinje koje bi nas mogle, iako ne baš lako, odbaciti
udalj jednim jedinim udarcem.
Ako im takvo ponašanje diktira urođeni nagon, drago mi je što ga ni ja nisam
sasvim izgubio. Uvijek spreman za borbu, neću pokleknuti ni pred većim od sebe.
Ovaj susret s konjima potvrdio mi je ono što sam već znao. Zato mi je značio
mnogo.

***

UZ CESTU SU SE NIZALI krajolici kakve dosad još nikada nisam vidio.

Gledao sam u bljedunjava stabla bijelih breza, a vidio i oskoruše s
jarkocrvenim plodovima.
Njihovo ime rekao mi je Satoru, kao i to da im je plod jarkocrvene boje. Čuo
sam jednom na televiziji da mačke ne uočavaju crveno.
»Pogledaj ovu oskorušu, kako su joj plodovi crveni!«
Ne vjerujem da je crveno koje vidi Satoru ono isto koje vidim ja. Ali sad
barem znam kako ta boja izgleda.
»Ali nisu još dovoljno crveni. Nisu sazreli.«

119
 Knjige.Club Books

Kad god bi vrludajući pogledom otkrio koji plod u krošnji, Satoru ga je

komentirao tim riječima. Tako sam se i ja u tome izvježbao.
Budući da je nijanse crvenog, bilo tamne, bilo svijetle, on doživljajno naučio,
nesumnjivo je da poznaje boju o kojoj govori. Ja sam sve te nijanse, međutim,
naučio od njega, i pamtit ću ih do kraja života.
Vidjeli smo polja s iskopanim krumpirom. A i polja s pobranim tikvama.
Krumpir je, gusto natrpan u vrećama tako velikim da bi u njih moglo stati i
nekoliko krupnijih ljudi, ležao u kutu polja, a tikve su bile naslagane na vlažnoj
crnoj zemlji. Vidio sam i nekoliko trokutastih humaka od naslaganih bundeva.
Tu i tamo na blagim su se brežuljcima vidjeli veliki, crvenim ili bijelim
vinilom omotani koluti. Baš sam se pitao što je to, kakve su to igračke i tko ih je
ondje ostavio. Pokazalo se da su to koluti pokošene trave.
»Zimi ovdje ima mnogo snijega. Zato prije zime treba konjima i kravama
osigurati dovoljno sijena.«
Snijeg? To je ono bijelo i hladno što je nekoliko puta padalo u Tokiju. Ali to
bi se ubrzo otopilo, nije bilo ni brige ni posla s tim - a ovdje, kad je došla zima,
na svojoj sam koži iskusio snijeg drugačije vrste. Usred snježne vijavice čak i
mačak poput mene gubi glavu, kad ispred sebe ne vidi dalje od nosa. Ali o tome
ću malo kasnije.
Snijeg u hladnim pokrajinama, koji se nataloži sve do strehe, i snijeg u
gradskim područjima, koji ne traje dulje od nekoliko dana - dijele isti naziv.
Zanimljivo.
Zaustavili smo se na odmorištu radi predaha i okrepe, kao i kupnje nekih
potrepština, zatim nastavili put. Krajolik je bio sve brdovitiji, a nedugo zatim i
sunce je utonulo na obzoru.
Nakon jednog planinskog prijevoja, obasjanog večernjim suncem, ponovno
se pojavilo naselje.
Sa svakim časom sve više se spuštao mrak, a naš srebrni automobil klizio je
cestom kao da se s njim igra lovice.
Kada smo stigli u grad, naše odredište, sva su vozila imala već upaljena
svjetla.
»Nećemo stići danas, ne možemo više kupiti ni cvijeće«, zabrinuto je rekao
Satoru, ali nije produžio da nam potraži prenoćište, nego je putem skrenuo s
glavne ceste na užu, sporednu.
Idući ravno tom cestom, a još uvijek u gradu, uskoro smo se našli u
prigradskom dijelu, sa samo obiteljskim kućama.
Naselje? Na taj izraz obuzeo me čudan osjećaj. Toliko je slobodnog prostora,
a oni to zovu naseljem? Kuće su bile odijeljene prostorom nezamislivim u našem
stambenom bloku.

120
 Knjige.Club Books

Uskoro su se kuće prorijedile, a teren je postao brdovit. Uspevši se blagom

kosinom sve do vrha brežuljka, našli smo se pred nekim ulazom. Prošli smo ne
izlazeći iz automobila. Zemlja uokolo bila je razdijeljena u uredne četverokute, u
kojima su stajali kameni spomenici, također četverokutnog oblika. Znao sam što
je to. Vidio sam na televiziji.
To su nadgrobni spomenici.
Ljudi, kako sam ja to shvatio, na zemlju u kojoj leže žele postaviti lijepi
kamen. Prisjećajući se onoga što sam gledao na televiziji, pomislio sam kako je
to čudan običaj. Govorilo se o tome kako su grobovi skupi.
Kad životinja izdahne, ostane samo ležati na tom mjestu, kao uspavana. Ali
ljudi, eh, sputani onom nelagodom pred neizvjesnošću, pripremaju sebi postelju
za nadgrobni život.
Onaj tko razmišlja o tome što će s njim biti kad umre, ne može samo tako bilo
gdje leći i izdahnuti.
Čini se da je Satoru dobro znao put jer je vozio sigurno, unatoč tomu što je
groblje bilo veliko. Zaustavili smo se na jednoj parceli.
Izašavši iz automobila, počeo je polako hodati među grobovima i zaustavio
se pred grobom s bijelim kamenom.
»Ovdje leže moji roditelji.«
Satoru je očito bio čeznuo za tim da posjeti ovo mjesto.
Što se mene tiče, ne razumijem taj ljudski osjećaj - želju za lijepim kamenom
na mjestu gdje leže u zemlji. Ali mogu razumjeti da se poslije žele o njemu brinuti.
Unatoč umoru vozača zbog duge vožnje, srebrni nas je automobil doveo sve
dovde. Satoru je ovo mjesto bio posjetio i s Hachijem, mačkom s dvjema pjegama
nalik na brojku osam. A sada je isto tako došao u pratnji, s mačkom obrnuto
usmjerena repa nego u Hachija i svinuta kukasto, nalik na brojku sedam.
Nisu mačke tako bezosjećajne da to ne bi znale cijeniti.
»Htio sam ovamo doći s tobom.«
Znam, pomislio sam, energično trljajući čelo o kameni spomenik njegovih
roditelja.
Zdravo! Drago mi je da sam vas upoznao. Vjerujem da je Hachi bio izuzetan
mačak. Ali i ja sam vrlo poseban. Nisam li?
»Nisam vam stigao kupiti cvijeće, žurili smo. Donijet ću ga sutra. Oprostite«,
kleknuvši ispred groba, rekao je Satoru. U vazi je bilo nešto cvijeća, ali već
uvenula.
Pročistivši grlo, pomisli da je to mogao i očekivati, ta bio je higan38 i teta je
posjetila grob.

38
Higan, budistički praznik za posjete grobovima koji traje sedam dana. (nap. prev.)

121
 Knjige.Club Books

Nježno je pomilovao uvenuto cvijeće.

»Nisam često dolazio, žao mi je. Nisam mogao. A trebao sam. Mnogo češće.«
Ja sam stajao malo podalje, odmaknuvši se da mu ne smetam. Ali stajao sam
tako da mu stalno budem u vidnom polju, da se ne bi zabrinuo gdje sam.
U ovih pet godina, koliko živimo zajedno, bio je na grobu svega nekoliko
puta.
Želim jedanput otići tamo i s tobom, iznenadit će se kad vide da si Hachi od
glave do pete! Tako je govorio, ali dosad me nikada nije poveo sa sobom.
Uvijek je puno radio, a praznike je provodio s prijateljima ili se družio s
kolegama iz ureda, što je bilo i razumljivo, jer je bio mlad. K svemu tomu, imao
je i mene kao obvezu. Često je govorio da ćemo jednom svakako otići, nas
dvojica. Ali tu želju nije ostvario sve dok se ovo nije dogodilo.
Ipak, daleko od toga da mu se nije dalo ići. Želio je to uvijek, pitanje je bilo
samo vremena i novca. Njegovi roditelji to nesumnjivo vrlo dobro razumiju.
»Nana, dođi!« pozvao me.
Uzeo me u krilo i počeo maziti, govoreći nešto svojim roditeljima.
To je mjesto bilo majčin zavičaj.
Njezini roditelji, a njegovi djed i baka, koji su držali seosko gazdinstvo, umrli
su dok je ona bila još mlada. A budući da se majka i njegova teta, dvije sestre,
nisu mogle same brinuti o imanju, prodale su ga. Čini se da to njegova majka
nikada nije mogla prežaliti.
A posebno kada se u obitelji pojavio i Satoru.
Zavičaj, od kojega ostane još samo nadgrobni kamen, nesumnjivo u dječjem
srcu izaziva tjeskobu. Iz mjesta je otišlo i ono malo rođaka koji su u selu još bili
živjeli. Tako to u životu ide. Neizbježan ishod stvari.
Ne ide sve onako kako bismo mi to željeli.
»Doći ću ponovno sutra.«
Uputio se prema automobilu, i uskoro smo se kroz potpuno mračan grad vozili
put prenoćišta za tu noć.

***

BIO JE TO UREDAN HOTEL za poslovne ljude; imao je, međutim, nekoliko soba i za
goste koji su dolazili sa svojom mačkom ili psom. Satoru ga je pronašao u nekom
časopisu. No kako je pisalo da prima samo pse, odlučio je to provjeriti: »I mačke,
naravno!« odgovorio mu je glas na telefonu. Hotel s ispravnim stavom, u mojim
očima.
Umoran od cjelodnevne vožnje, Satoru je izašao da nešto prigrize, no usput
je obavio i kupovinu, da ne mora ponovno izaći. Po povratku, već nakon jednog
sata, kao klada se srušio u horizontalu.
122
 Knjige.Club Books

Tomu unatoč, sljedećeg se jutra probudio rano.

Nakon što smo obavili sve potrebne pripreme za odlazak, napustili smo hotel
u osvit zore.
»Ajme, cvjećarnice još nisu otvorene...«
Satoru je napravio krug oko željezničke stanice, sav izgubljen.
»Možda na putu do groblja ima koja otvorena.«
Satoru odlučno sjedne u automobil i krenusmo. Ali sve su, međutim, bile
zatvorene.
»Nema nam druge, zadovoljit ćemo se poljskim cvijećem«, rekao je,
zaustavio se uz rub ceste i počeo ga brati.
Tražio je ono ljubičasto i žuto cvijeće koje smo tijekom cijele jučerašnje
vožnje gledali uz cestu.
Dobra ideja, tako je čak i bolje. Poljsko je cvijeće dovoljno lijepo. A i njegovi
roditelji više će se obradovati cvijeću koje je Satoru za njih ubrao uz cestu kojom
je došao.
Budući da mi je bio već pokazao poljske krizanteme, i ja sam se uključio. I ti
mi pomažeš - nasmijao se i počeo pobirati krizanteme koje bih mu ja, ovdje-ondje,
svako malo zatresao.
Nakon što je složio rukovet poljskog cvijeća, ponovno se uputismo prema
posljednjem počivalištu. Kako je jučer bilo već mračno, nismo mnogo vidjeli, no
s vrha brda nadaleko odatle pucao je pogled na grad u ravnici, sve dokud su sezale
stambene četvrti.
Uredno, ugodno groblje, vedrijeg ugođaja u zoru, djelovalo je smirujuće. Ni
jučer, doduše, nije djelovalo zastrašujuće, iako smo stigli po mrklom mraku. Uz
groblja i hramove uvijek se vežu strašne priče. Ali ovo baš ničime nije odavalo da
bi se na njemu mogao pojaviti kakav grozomorni duh.
Pitao sam se što bismo mi mačke učinile da ugledamo duha. Međutim, na
svijetu ima mnogo toga zagonetnog, što je i bolje da ostane bez odgovora.
S potrebnim priborom i cvijećem, Satoru je izašao iz automobila. Pribor je
vjerojatno kupio prethodne večeri.
Očistivši grob, promijenio je vodu u vazi, a potom - bacivši uvenulo cvijeće -
utaknuo netom ubrano. Boje neuredno gustih poljskih krizantema, tako
posloženih, bile su življe i svježije.
No i nakon što je vazu napunio cvijećem, još mu je toliko ostalo.
»Iskoristit ćemo to poslije«, rekao je. Zavio ga je u vlažni papir i odnio u
automobil. Potom je otvorio omot s wan tan knedlama i malim prigodnim
kolačima39 te ih prinio na grob. Vrlo brzo nahrupit će i raznijeti ih mravi, a nakon
toga i gavrani i lasice. Ali neka; bolje i to nego da samo istrunu.

39
Prigodna hrana koja se prinosi na grob. (nap. prev.)

123
 Knjige.Club Books

Došao je red i da upali tamjan. Učinio je to na način koji je vjerojatno bio

njihov obiteljski, jer je upalio cijeli paketić štapića odjednom. Na to sam ja, da
bih izbjegao dim koji mi je smetao, odvratio glavu.
Nakon toga sjeo je na rubni kamen i dugo promatrao grob. Očešao sam se o
njegovo koljeno, na što me on pogladio po glavi.
»Drago mi je što sam ovamo došao s tobom«, promrmljao je tiho, jedva čujno.
Kakav mu je to prizvuk u glasu?
Iako sam se malo udaljio, da mu ne smetam, pazio sam da mu ostanem u
vidokrugu. Oko groba, ispod niskog raslinja, čvrsto je pustio svoje korijenje
lopuh40.
Otud - barem mi se tako učinilo - izletje kukac nalik na cvrčka! Ili nešto slično,
uglavnom.
Dok sam proučavao odozdo miris listova lopuha, došao je i Satoru. Završio je
valjda nijemi razgovor sa svojim roditeljima.
»Što ti je, Nana? Zašto si tako uronio u lopuh?«
Hmm. Upravo sada, tu negdje ispod...
»Našao si nešto?«
Da, nešto što se žustro i spretno kreće. Ugledao sam samo nakratko jedan
takav skok, svega jedan trenutak. A to nešto za sobom je ostavilo neobičan vonj.
Vidjevši kako ustrajno njušim zrak ispod lopuhova lišća, Satoru se nasmijao.
»Možda je to bio koropokkuru 41.«
Koropokkuru! A što je to?
»Patuljak koji živi ispod lopuhova lišća.«
Stvarno? Nikad čuo za tog stvora. Zar tako nešto uopće postoji?
»Kad sam bio mali, imao sam slikovnicu s pričom o njima. Jako sam je volio.«
A tako, dakle. Radi se o pripovijetci.
»I moji su je roditelji voljeli. Kad sam naučio čitati, oboma je bilo drago kad
sam je i sam uzimao u ruke.«
Još mi je štošta o tim patuljcima napričao Satoru, ali skratio sam priču na
sadržaj zanimljiv mačkama. Počeo sam zijevati, na što se on kiselo osmjehnuo.
»Tebe to ne zanima, Nana.«
Mačke su realisti.
»U slučaju da ga ugledaš, nemoj ga uhvatiti, molim te.«

40
Petasites japonicus, japanski lopuh, slatki podbjel. (nap. prev.)
41
Koropokkuru, u folkloru naroda Ainu rasa malih ljudi koji žive pod lišćem lopuha. (nap.
prev.)

124
 Knjige.Club Books

U redu, razumio sam. No da se to dogodi, vjerojatno bih gorio od želje da to

učinim. Međutim, zbog tebe ću se suzdržati.
Satoru još jednom, posljednji put, klekne pred grob sklopivši ruke; a i ja sam,
trljajući njušku o rub kamena, iskazivao time svoju ljubav i suosjećanje.
Neko se vrijeme tako molio, a zatim ustao. Pozdravio se.
»Idem. No doći ću opet.«
Rekao im je sve što je želio, na licu mu se vidjelo da ga više ništa ne tišti.
Ponovno krenusmo, zaustavivši se ovaj put na nekom drugom grobu.
»Tu mi leže baka i djed.«
Ukrasio je grob preostalim cvijećem, a nakon toga prinio kolače i zapalio
štapić tamjana. Jednako kao što je učinio i na grobu svojih roditelja.
Zadržao se vrlo kratko, ali s obzirom na to da djeda i baku nikad nije ni
upoznao jer su rano umrli, nema u tome ničega neobičnog.
»Gotovi smo. Krenimo.«
Sljedeći nam je cilj bio Sapporo, gdje je živjela njegova teta.
I srebrno vozilo krene, svakim trenutkom sve bliže i bliže svom konačnom
odredištu.

***

ZBILO SE TO NA CESTI bez ikakva obilježja, usječenoj u omanje brdo i s obiju strana
stiješnjenoj strmim kosinama. Pri vrhu usjeka rasle su bijele breze, a od njih
nadolje kosina je gornjom polovicom bila obrasla gustom vegetacijom.
Ništa neobično. Zapravo, vrlo uobičajen krajolik na Hokkaidu.
Vozeći, dakle, tom cestom, Satoru iznenada uzviknu i naglo stane na kočnicu.
Od tog trzaja poletjeh prema naprijed.
Hej, što to radiš?
»Pogledaj ono tamo, Nana!« reče Satoru.
Okrenuh se i pogledah u tom smjeru, osupnuvši se. Ups!
Ugledah srne, stvorenja s bijelim pjegama na leđima; dvije veće i jednu
manju. Roditelji i mladunče, vjerojatno. Leđni se uzorak savršeno uklapao u
raslinje na tlu i dobro ih prikrivao.
Nisam ih zamijetio unatoč njihovoj veličini i blizini, toliko im je kamuflaža
bila dobra.
»Nisam ih odmah vidio, tek kad se jedna okrenula.«
Njihova zadnjica, u obliku pahuljasta bijela srca, očekivano je odudarala od
zaštitne boje.
»Otvorit ću prozor.«

125
 Knjige.Club Books

Satoru se nagne nad suvozačevo sjedalo i pokrene spuštanje stakla. Na muklo

brujanje životinje se istovremeno okrenuše.
U zraku zavlada napetost.
Pa da, jasno je. Ako životinje dijelimo na lovce i plijen, srne su od iste vrste
kao i konji. Nisu lovci, one su plijen.
»Sad su na oprezu.«
Satoru prekinu spuštanje stakla da izvidi situaciju. Životinje su nas netremice
promatrale, no uskoro zatim odjure uzbrdo.
Lane je bilo još nedovoljno na oprezu i stoga je ostalo. Samo je zurilo u nas.
Roditelji ga odozgo dozivahu. Ljutito, činilo se, pa lane srcolike bijele
zadnjice također potrči i uspne se na ivicu usjeka.
»I ono nam je otišlo«, sa žaljenjem je rekao Satoru gledajući za njim.
»Nevjerojatno, još ih nikad nisam vidio toliko blizu ceste.«
Kladim se da tu sreću može zahvaliti mom kukastom repu. Sedmici, koja će
nam i odsad privući mnogo toga lijepog.

***

NE TAKO DUGO nakon što nam je lane nestalo iz vidokruga, to se i dogodilo.

I ovo je bio krajolik kakvih ima na svakom koraku; iza blagih valovitih
brežuljaka naseljeno brdsko područje.
Kad su se tanahni, pepeljasto sivi oblaci spustili malo niže, iz njih počne kišiti
laganim kapima kao pri ljetnom pljusku.
Upravo nevjerojatno! Bili smo baš na graničnom kišnom području. Satoru je
bio raspoložen. No ja sam - naprotiv - bio utučen, jer takav je učinak koji kiša ima
na mačke. Jedva sam čekao da stignemo do granice lijepoga vremena.
Uskoro mi se želja i ostvarila. Kapi su postale lakše i rjeđe; granica kišnog i
lijepog vremena. Ponovno se ukazalo sunce.
Prikovan na vozačkom mjestu, Satoru ostade bez daha. A i ja, premda sam
dotad kunjao, podigoh glavu.
Satoru smanji brzinu. Ponovno smo se zaustavili uz rub ceste.
Nad brežuljkom na našem putu nadvila se šarena duga.
»Veličanstveno!«
Slažem se, veličanstveno! Zanimljivije od granice kišnog vremena.
Nadvila se nad brežuljkom opisujući blagi luk, a krajevi su joj, činilo se, bili
usađeni u tlo.
Idući za njom, ugledasmo još jednu takvu, nad drugim brežuljkom, isto tako
usađenu u tlo.

126
 Knjige.Club Books

Podnožje duge! Nikad ga dosad nisam još vidio. A isto tako ni Satoru, jer je
ostao bez daha.
Obojica smo, dakle, gledala u isto, i obojica smo to gledala prvi put u životu.
»Izađimo!«
Bojažljivo, kao da se boji da će naglim pokretom izbrisati dugu, Satoru izađe
iz automobila i uzme me u naručje. Ustremivši pogled uvis, gledali smo u dugu,
zajedno.
I stvarno, krajevi luka bili su čvrsto uzemljeni. Duga je pri vrhu, doduše, bila
nešto bljeđa, ali ni na jednom se mjestu nije prekidala. Opisivala je savršen luk.
Učini mi se da sam jednom već vidio takav spektar boja, ali gdje? Nakon
kratkog razmišljanja sjetio sam se.
Ono cvijeće, što ga je Satoru stavio na grob.
Nijanse boja na stabljikama ljubičastih poljskih krizantema, živopisno žute
rozge, uresnice.
Prebaci li se svilena koprena preko tog cvijeća, izgledalo bi poput duge.
»Na grob smo prinijeli dugu«, promrmljao je Satoru.
Obradovalo me kad sam to čuo. Disali smo podjednako.
No umjesto da se važno isprsim, podigoh glavu uvis, kad opazih nešto
veličanstveno.
U toj sam pozi zamijaukao. Uočio je to i Satoru, jer je podignuo pogled.
Nad dugom, koja je s kraja na kraj opisivala savršeni luk, nadvila se još jedna
- doduše nešto tanja - velika, čak i prevelika, golema duga.
I ovaj put je Satoru ostao bez daha. Fenomenalno, promrmljao je. Glas mu je
bio hrapav.
Tko bi i pomislio da ćemo na kraju putovanja vidjeti nešto takvo, nešto što ni
Satoru ni ja nikada nismo vidjeli, i da ćemo tu dugu promatrati zajedno?
Do kraja života nećemo je zaboraviti. Ni Satoru ni ja.
Na kraju putovanja nadvila se nad nama poput blagoslova.
Već se potpuno i razvedrilo, a mi smo tamo cijelo to vrijeme stajali. I kao
ukipljeni promatrali kako blijedi i nestaje.

***

BILO JE TO NAŠE posljednje putovanje.

Svečano smo se zavjetovali da ćemo vidjeti još mnogo lijepih mjesta,
radoznali koliko će ih biti do kraja puta. S tom smo se željom jučer otisnuli na
posljednje putovanje.
I uistinu, vidjeli smo i doživjeli mnogo lijepoga.

127
 Knjige.Club Books

Štoviše, uz toliko toga lijepog ukazala nam se i duga na kraju puta. Vjerojatno
kao blagoslov.
I tako smo stigli u Sapporo, naše konačno odredište.

128
Knjige.Club Books

NORIKO

129
 Knjige.Club Books

NORIKO, SATORUOVA TETA, zbog prirode prijašnjega posla često je mijenjala

mjesto boravka. Već naviknuta na selidbe, neumorno je redom otvarala kartonske
kutije sa svakodnevnim kućnim potrepštinama, i čim bi ispraznila dvije ili tri,
spljoštila bi ih, osiguravajući tako radni prostor.
Nije imala puno prtljage, s obzirom na to da je već u startu stekla naviku da
ne zgrće stvari nepotrebno.
Iz upravo otvorene kutije pojavio se zidni sat. Kazaljke su pokazivale podne.
Budući da se kuka za vješanje još nije pojavila, privremeno ga je stavila na sofu
u dnevnom boravku. Pri svakoj selidbi, kad bi otvarala kutije, pomislila bi da
sljedeći put mora i kuku staviti zajedno sa satom. Ali uvijek bi to zaboravila
učiniti.
Uto začuje dojavu s mobitela, koji je bio na tihom radu. Brinula se da ga u
gužvi selidbe ne izgubi iz vida, pa ga je držala u džepu.
Mail. Šalje ga Satoru Miyawaki. Njezin nećak, svojevrsni podsjetnik na
njezinu stariju sestru.
Oprosti - bio je naslov maila s pridodanim ljupkim smajlićem. Noriko se
njima nije koristila.
Mogla bi se na njih lako priviknuti. U mladosti ih je neko vrijeme i
upotrebljavala, ali okolina je na to čudno reagirala. A sad je, eto, zašla već u
šezdesete, i tako kultura smajlića nije kod nje zaživjela.
Mislio sam da ću stići do podneva, ali neću, doći ću kasnije. Oprosti što sam
te ostavio samu s raspremanjem stvari i svih onih kutija.
Napisao je da će doći nakon što posjeti majčin i očev grob. A tamo, utonuvši
u misli, to je malo potrajalo.
U redu - napisala je - nema problema. Vozi oprezno!
No čim je to poslala, učini joj se da njezin odgovor zvuči previše hladno. Što
ako Satoru pomisli da se ljuti na njega što dolazi kasnije?
Pokuša napisati još jedan mail. Naslovi ga P. S., ali ništa neobavezna ugođaja
nije joj padalo na pamet. Ne znajući što bi još napisala, ukuca: Ne žuri se, da ne
stradaš u prometu. Ali opet, kao i prije, u istom času pomisli da nije to trebala
poslati.
Brinem se da ćeš prebrzo voziti da hi nadoknadio vrijeme.

130
 Knjige.Club Books

I ponovno, u želji da sve to nekako ispravi, pošalje i P. P. S.

Ne vozi prebrzo! Samo ću se još više brinuti.
Tad najednom klone duhom. Shvatila je, naime, da njezine poruke tijekom
vožnje samo mogu odvratiti Satoruu pažnju; izazvati, dakle, učinak suprotan od
željenoga.
Uto mobitel ponovno dojavi mail. Satoruov, dakako. Naslov maila bio je: ha-
ha-ha. Već i sam pogled na naslov nasmijao ju je.
Hvala na tolikoj brizi. Poslušat ću savjet i voziti polako.
Na kraju je, kao i uvijek, dodao smajlić koji domahuje.
Izmorena svojom neodlučnošću, Noriko se naposljetku zavali u sofu.
Premda je njezin nećak bio više od dva zodijačka kruga42 mlađi od nje, njihov
je odnos zapravo uvijek bio takav. Od smrti njegovih roditelja, kad mu je bilo
dvanaest, pa sve do danas.
Njezina je sestra uvijek za nju sve činila, što god da je zatrebalo. Stoga je ona
željela isto to učiniti za njezino dijete, povjereno njoj. Ali izjedala ju je sumnja da
je uspjela samo u tome da joj nećak nikada ni u čemu nije oskudijevao.

***

RAZLIKA IZMEĐU SESTRE i nje bila je osam godina. Ona je bila mlađa.
Majka im je umrla dok je ona bila još mala, nje se nije pravo ni sjećala.
Kasnije, u srednjoškolskoj dobi, izgubile su i oca. Otad je brigu o njoj vodila
njezina sestra i bila joj u svemu oslonac.
Nakon očeve smrti Noriko je htjela odustati od daljnjeg školovanja, ali sestra
se tomu usprotivila: Ti si bistra cura, bilo bi šteta - i tako se upisala na fakultet.
Sestra, koja se nakon završene srednje škole zaposlila u mjesnoj zadruzi,
osmislila je i budućnost njezina školovanja. S obzirom na njihove financijske
mogućnosti, školovanje obiju sestara bio bi velik problem i da je otac živ.
Noriko je upisala toliko željeno pravo, njezina je sestra počela raditi na
premještaju iz mjesne poljoprivredne zadruge u Sapporo. Fakultet, naravno, nije
bio u njihovu mjestu, i tako su obje sestre otišle iz mjesta. Tom prilikom, bez
mnogo razmišljanja, sestra je rasprodala kompletnu farmu, zajedno sa šumom,
naslijeđenu od oca.
To je učinila zato - rekla je - što ne bi dobila mnogo da je prodaje dio po dio.
Dotad ju je davala u zakup lokalnim poljoprivrednicima. Ali to je donosilo malo.
Međutim, ako proda imanje u cijelosti, može dobiti pozamašnu svotu, kojom će
riješiti problem sestrine školarine i svojih životnih troškova.

42
Zodijački krug = 12 godina. (nap. prev.)

131
 Knjige.Club Books

Samo je kuću željela ostaviti; u početku ju je iznajmljivala, ali do završetka

sestrinog studija i nju je prodala. Učinila je to da pokrije njezine studijske
troškove. Ona se ionako udala; a Noriko, sa svoje strane, nije željela da se o njoj
i dalje brine sestra koja sada ima vlastitu obitelj.
»Oprosti što s udajom nisam pričekala do tvoje diplome«, ispričavala joj se.
Cijelo to vrijeme, Noriko je to znala, njezin budući šogor samozatajno je
čekao. Prosidba je uslijedila nakon sestrine selidbe na Hokkaido.
Ali samo je prividno bilo tako. Postojao je zapravo još jedan razlog, ali o
njemu nije htio govoriti. Budući da su njegovi bili imućni, protivili su se ženidbi
s djevojkom bez roditelja koja k tomu uzdržava još i mlađu sestru. Kao imućna
obitelj, mislili su da se djevojka skromnog imovinskog stanja zagledala u njihova
sina isključivo iz koristoljublja.
U želji da ih razdvoje, njegovi su roditelji u više navrata organizirali
tradicionalne susrete s potencijalnim nevjestama. Taj je pritisak oboma bio
nepodnošljiv.
Srećom, on nije bio od onih koji bi zbog toga odustali od voljene osobe.
Noriko mu je na tome bila zahvalna. Što se nje tiče, nije mogla ni zamisliti da se
usprotivi tom braku.
»Nije li možda bolje da kuću zadržimo?«
Da ne stoji onako zapuštena, iznajmljivali su je. Sestra je pod stare dane
ionako planirala živjeti u njoj.
S druge strane, Noriko će za godinu dana diplomirati, a nakon toga i
zarađivati, odrađujući pripravnički staž na Pravosudnom institutu.
Ali sestra odmahne glavom.
»Kuća je već stara, a i teško je naći stanara.«
Dotadašnji stanar govorio je da bi ostao ako mu dozvole da je obnovi, u
protivnome će otići.
»Uvjeti ponude nisu loši. Mi je ne možemo održavati jer obje živimo daleko.
A nema smisla da stoji prazna. Doduše, mogle bismo je obnoviti i same pa
ponovno iznajmiti. Vjerojatno bismo našle stanara. Financijski, međutim, to nam
ne bi bilo moguće.«
Kuća u kojoj nitko ne stanuje ne bi izdržala zimski snijeg.
Sestra se uvijek brinula o Noriko, pazeći da ni u čemu ne oskudijeva. I nikada
joj nije govorila o tome, Noriko je tek kasnije saznala za to.
Kuća je u emocionalnom smislu mnogo više značila njezinoj sestri negoli
njoj; no unatoč tomu što joj se sestra odrekla kuće radi Noriko, nikada se na to
nijednom riječju nije potužila.
Zbog svega toga Noriko joj se željela odužiti barem toliko koliko je ona bila
učinila za nju. No prije no što joj se želja ostvarila, i sestra i šogor nestali su
zauvijek.

132
 Knjige.Club Books

I zato, sve što je mogla učiniti bilo je da se posveti brizi za Satorua. Međutim,
to već u samom startu možda nije uspjela.
Oprosti mi, sestro moja...
Mislila je da joj to nije uspjelo.
Naučio je vjerojatno samo baviti se tričarijama, poput onih smajlića na
početku maila.
Iako se podsmjehnula tom šaljivom tonu, osjećala je njegov tankoćutni obzir,
tako tipičan za njega.
Satoru je bio razborito i vrlo obzirno dijete, zrelo za svoju dob, još otkad je
dodijeljen njoj na skrb. Ali je li to bilo njegovo pravo lice?
Sestra je govorila da je mangup - s njim uvijek samo problemi! - no pritom joj
je na licu titrao smiješak.
Za života roditelja Satoru je zacijelo i bio mangup; ali kad ih je ona
posjećivala, prepuštao se njezinim ugađanjima smirenošću karakterističnom za
voljeno dijete, bez ustručavanja.
Teto moja, tetiće, obigravao bi oko nje. Ali ponekad i vrištao od bijesa, durio
se.
Bio je baš onakav kakvo i treba biti dijete. No otkad je počeo živjeti kod nje,
sasvim se povukao u sebe, nikakvih želja više nije imao. Rani gubitak roditelja
doprinio je njegovu bržem sazrijevanju, no možda je tomu i ona malo kumovala.
Nakon što je jednom pogriješila, nije više znala kako da mu se približi, pa je
naposljetku odlučila svom nećaku prepustiti da to učini.
Željela je da barem vrijeme, koliko ga još ima, provede slobodan od obveza i
briga. No njezina komunikacija s njim, poput onih mailova, unatoč iskrenoj želji,
nije bila naročito uspješna.
Pomislivši da bi mogla bar dovršiti pospremanje, pa koliko stigne, ustala je
sa sofe na kojoj se odmarala. Asocijalna i kruta, ona možda nije bila u stanju
proniknuti u ono suptilno u nečijoj duši, ali raditi je mogla.

***

BILA SU SKORO TRI SATA kada je Satoru stigao. U pravi čas.

»Oprosti što toliko kasnim, teto.«
»Nema problema. Više uradim kad sam sama.«
Bijahu to zapravo prazne riječi, u smislu da nije važno što kasni, no vidjevši
njegovo potišteno lice, osvijesti što je upravo rekla.
Budući da će njih dvoje odsad živjeti zajedno, njezina izjava više uradim kad
sam sama mogla je zazvučati samo odbojno.
»Ne smeta mi da živiš sa mnom, nimalo. Uostalom, i skrbnica sam ti«, dodala
je usplahireno. Ali bolje bi bilo da ništa nije rekla jer se samo sve više zaplitala u
133
 Knjige.Club Books

riječima. A sve u želji da već izrečeno bolje objasni. »Ostale su samo još tvoje
stvari, odnijela sam ih u tvoju sobu. Druge sobe sam uglavnom pospremila. Ne
treba mi pomoć jer nije preostalo posla.«
Satoru ju je gledao iznenađeno trepćući očima. Ona shvati da na paljbu
njezinih izjava on ne stigne ni reagirati. I da je samo ona ta koja govori.
A upravo takva je i bila.
»Vjerojatno sam ista kao i prije. Ne zamjeri, Satoru.«
Klonulo je slegnula ramenima, no on se blago nasmije.
»Meni je drago što si ostala ista, teto. Trinaest je godina prošlo otkad sam
otišao od tebe. Iskreno govoreći, bio sam jako napet do našeg susreta.«
Skinuo je torbu s ramena i spustio kavez na pod.

***

KAD GA JE OTVORIO, iz njega iskoči mačak s crnim kukastim repom i potpuno

bijela tijela, koji je na glavi imao dvije pjege u obliku osmice. Učini joj se da je
upravo takav bio i mačak kojega ona nije prihvatila kad je uzela k sebi Satorua.
Mačak nepovjerljivo poče njuškati uokolo.
»Ispalo je naposljetku da je i Nana tvoja briga. Oprosti, teto. Nisam htio da
bude tako, ali eto...«
Satoru slegne ramenima u znak isprike. »Sve dosad sam se nadao da ću možda
naći nekoga tko bi ga udomio, ali nisam. Neki su se, doduše, ponudili da će ga
uzeti...«
»U redu je!«
»Ali zbog toga si morala potražiti novi stan, čak i preseliti se.«
Rekla je da je sve do odlaska iz stana pokušavala naći nekoga tko bi mačka
udomio. No želja joj se nije ispunila i morala ga je povesti sa sobom, potražiti
novi stan gdje je dopušteno držati mačke. I tako je Noriko otišla iz stana u kojemu
je dotad živjela i preselila se u stan u koji je mogla povesti i mačka.
Mjesto je bilo na dobroj lokaciji i za Satoruove odlaske u bolnicu.
»Što je, Nana? Našao si nešto dobro, vidim«, obrati se Satoru Nani zaškiljivši,
kad je vidio da mačak njuši praznu, još nespljoštenu kutiju.
»A što bi to dobroga moglo tamo biti?«
Noriko je tamo vidjela samo praznu kutiju.
»Mačke vole prazne kutije i papirnate vrećice, odmah se uvlače u njih. A
jednako vole i uske prostore.«
Gledajući ga tako dok se na koljenima bavio mačkom, rastuži je kad vidje
kako je mršav, kako mu vratni mišići plešu unutar ovratnika košulje. Kao u kakva
starca.

134
 Knjige.Club Books

A još je tako mlad.

U nosu je naglo zapeče, pa okrene glavu prema kuhinji.
Prirodnije bi bilo da starija osoba prije napusti svijet. A on je dva desetljeća
mlađi. Zašto on?
Oprosti, teto.
Prisjetila se onog dana kad je stigao njegov poziv, glasa u kojemu se osjećalo
beznađe.
Pri pregledu pronašli su da ima maligni tumor. Bila je potrebna hitna
operacija, pa ju je zamolio da mu napiše kako se slaže s tim.
Odmah je otputovala u Tokio. Liječnik nije bio nimalo optimističan. I što je
više govorio, sa svakom njegovom riječju nada je sve više kopnjela.
Budući da su ga trebali hitno operirati, to je i učinjeno. Ali očekivani je
rezultat izostao. Tumor se proširio već cijelim tijelom, preostalo im je samo
zatvoriti rez koji su otvorili.
Prema liječnikovim riječima, preostalo mu je otprilike godinu dana.
Poslije operacije Satoru se u bolničkoj sobi ponovno ispričao teti.
»Samo sam ti na teret, teto«, rekao je, zbunjeno se osmjehnuvši.
»Ti se ispričavaš? Zašto?« prekorila ga je, napola ljutito.
No iz njega su, jedna za drugom, riječi isprike samo izvirale. Sve dok ta bujica
nije presušila. Naposljetku se osmjehnuo, sav smušen.
Trebalo je odlučiti kako će dalje. Izbor mogućnosti nije bio velik.
Nekako je bilo prirodno da će živjeti kod tete, pa je na poslu u Tokiju dao
otkaz i doselio se k njoj u Sapporo. Tako ga može posjećivati u bolnici i brinuti
se za njega.
Noriko je radila na sudu u Sapporu. Ali s obzirom na to da su premještaji
sudaca česti, a željela je da Satoru svoje posljednje dane provede na jednom
mjestu, ostavila je taj posao. Posredovanjem poznanika dobila je mjesto advokata
u jednom pravnom uredu u Sapporu.
Njezinu nećaku nije bilo drago što je zbog njega morala to učiniti. Ona je
kasnije, međutim, nakon umirovljenja po sili zakona ionako planirala raditi kao
advokat, a ovime se taj proces samo ubrzao.
U jednom trenutku zažalila je što to nije učinila već i ranije. Trebala je Satorua
pozvati k sebi i naći novi posao.
Ako je to mogla učiniti sada, mogla je isto tako i ranije.
U osjetljivom razdoblju života Satoru je zbog njezinih čestih premještaja
stalno mijenjao škole. Nije imao prilike steći prijatelje jer bi ubrzo morali otići.
Ako već mora tako mlad napustiti ovaj svijet, šteta što mu bar djetinjstvo kod
nje nije bilo sretnije.
Susprežući suze, prividno se udubila u pospremanje kuhinje.

135
 Knjige.Club Books

»Mogu li ostaviti jednu kutiju, teto? Vidim da se Nani sviđa.«

»Možeš, ali pospremi je kad mu dosadi.«
Na rubu suza, a u želji da joj se to ne osjeti u glasu, upita hotimice naglašeno:
»Jesi li lako našao parkirališno mjesto?«
Osigurala je za njega jedno mjesto u podrumu. Ona je parkirala na susjednom
mjestu.
»Jesam. Broj sedam, u kutu. Jesi li namjerno uzela taj broj?«
Činilo se da je Satoru bio sretan što je broj parkirnog mjesta, sedam, bio isti
kao i ime njegova mačka. Nana, moje ime.
»Nisam. Samo sam mislila da će ti biti lakše pronaći to mjesto u kutu.«
Izravno mu je rekla, istinu. Ali odmah zatim pomisli da bi to u ovom slučaju,
sve i da nije, bilo zanemarivo. Po prirodi je bila takva. Uvijek bi naknadno
osvijestila izrečeno.
»Ime si mačku dao po brojci sedam?«
»Tako je. Ima rep u obliku kuke, nalik na sedmicu.«
I htjede ga uhvatiti da joj to pokaže. Ali Nane nije bilo. Uz začuđeni uzvik
naheri glavu.
Uto se prolomi histeričan vrisak. Bila je to Noriko.
Nešto mekano motalo joj se oko nogu češajući se o njih.
Posuda što ju je držala u ruci tresnu na pod, a mačak, uz prestrašeni mijauk,
pobježe i odjuri k Satoruu. A ovaj, uzevši ga u naručje, prasne u smijeh, kao da je
očekivao njezin vrisak.
Smijući se upravo bolno, ispričavao se:
»Oprosti mi, teto, oprosti! Znam da ne voliš mačke. A sada, eto, doveo sam ti
jednu i morat ćeš s njom živjeti.«
»Nije da ih ne volim. Samo što, eto, nije da ih baš jako volim«, branila se
Noriko.
Radilo se o doživljaju iz ranog djetinjstva. Jednom je htjela podragati uličnu
mačku, no ova ju je gadno ugrizla. Desna ruka, koju je Noriko tako nesmotreno
bila izložila, nakon toga joj je gotovo dvostruko natekla. I otad su joj mačke na
listi stvari s kojima se teže nosila.
No otkad to Satoru zna - sine joj odjednom - da ona ne voli mačke?
»Ipak, onog mačka, davno, nisam mogla uzeti. Ali ne zato što ne volim
mačke.«
»Znam. I razumijem.«
Kada je prihvatila nećaka, morali su se odreći mačka. Priroda posla bila je
takva da su premještaji bili česti, a u stanovima za službenike nije bilo dozvoljeno
držati životinje. Dakle, ako bi mačka povela sa sobom, morala bi sama potražiti
smještaj, i to takav gdje može povesti i mačka.

136
 Knjige.Club Books

Međutim, da je i sama voljela mačke, vjerojatno bi to i pokušala, ustrajala u

tome. Čak i da nisu bile u pitanju mačke, nego neki drugi kućni ljubimci, možda
bi bolje razumjela osjećaje djeteta prisiljenog da se odvoji od svoje mačke.
U osnovnoj školi Satoru se na maturalnom putovanju noću iskrao iz hotela i
vlakom uputio u Fukuoku. Tamo ga je, međutim, dočekao i oštro ukorio profesor,
dojavivši slučaj i njegovoj teti kao skrbnici. Nju je to zaprepastilo.
A ipak, možda je samo želio još jednom vidjeti svog mačka. Rođak koji ga je
udomio živio je u Kokuri, svega jednu stanicu dalje od Hakate. Doduše, Satoru
joj je jednom izrazio želju da vidi svog mačka. No odgovorila mu je da zbog
poslovnih obveza nema vremena.
Za Noriko je pitanje mačka bilo zaključen slučaj. Nakon što ga je dala u dobre
ruke, problem je bio riješen i nije bilo potrebe da bez posebnog razloga odlazi
tamo i provjerava.
Prema onomu što su joj rekli, Satoru se iskrao iz hotela u društvu prijatelja.
Uznemirilo ju je, međutim, kada je o tome saznala nešto više. Budući da su
prijateljevi roditelji bili razvedeni, prijatelj je želio posjetiti mjesto gdje su svi
posljednji put bili zajedno.
Satoru je, mislila je Noriko, vjerojatno suosjećao s njim, no kao razboritu
djetetu zacijelo mu je bilo neugodno što se na maturalnom putovanju dovodi u
tako nezgodnu situaciju. Makar to bilo i za prijatelja.
»Ako želiš, možemo zajedno otići do Hachija«, rekla mu je.
»Ne treba,« odgovori Satoru, »sada je to potpuno nevažno.«
Tim odgovorom tema o mačku bila je zatvorena.
No budući da je Satoru bio u srednjoj kad mu je uginuo mačak, Noriko je
znala da je mogao otići na put i posjetiti njegov grob. Ako je preko ljetnih praznika
radio, zaradio je dovoljno novca.
Ipak, rastreseno je mislila, šteta što ih nije spojila dok je Hachi još bio živ.
»Da sam znala kako se osjećaš, možda bi bilo drugačije. Da sam to barem
mogla razumjeti.«
»Nemoj tako, teto. Pa Hachi je do samoga kraja bio u dobrim rukama, ti si mu
i pronašla udomitelja«, rekao je Satoru i pomilovao Nanu koji mu je ležao u krilu.
»Osim toga, sudbina je možda upravo zato htjela da sretnem Nanu. Hvala što si
nas primila, teto, puno mi to znači.«
Nanu, kojeg je držao u rukama, okrenuo je prema Noriko. »Nana, ovo je moja
teta. Nadam se da ćete se dobro slagati.«

***

TO SI TI REKAO, NE JA. To me čak i razljutilo.

137
 Knjige.Club Books

Mislim da je Noriko neuljudna. Pozdravio sam je samo zato što ćemo Satoru
i ja ovdje živjeti, pa znam da se moram dobro vladati.
Češkanje uz noge odraz je najveće mačje naklonosti. Čemu onda onaj
stravični vrisak, kao da je u mrkloj noći naletjela na duha?
Međutim, budući da će nas obojicu prihvatiti, moramo joj unatoč tomu
progledati kroz prste.
Tako je, već u startu prilično loše, započeo naš novi život kod Noriko.
S obzirom na to da je bila od onih koji nemaju puno sluha za mačke, trebalo
nam je vremena da otkrijemo podnošljivu distancu.
»Dobro jutro, Nana!«
Pritom Noriko - vjerojatno u namjeri da se zbliži sa mnom - plaho ispruži
ruku. No odakle joj pomisao da mi dira rep?
Rep mi smije dirati samo netko s kim sam jako dobar. Inače mu je bolje da
mi to ne učini. U uobičajenim okolnostima klepnuo bih ga šapom, i to
nemilosrdno; ovako sam samo, smrknute njuške, odmaknuo rep. Iz poštovanja
prema glavi kuće.
Očekivao sam da će iz te moje reakcije nešto shvatiti. Ali kad god me je htjela
pomilovati, njezin je cilj isključivo bio moj rep.
Srećom, tog je jutra slučajno bio i Satoru.
»Teto, nemoj ga tako dirati po repu. Nana to ne voli.«
»A gdje ga smijem?«
»Po glavi, za početak, zatim iza ušiju. A kad se malo zbližite, i ispod brade.«
S četkicom za zube u ruci, govorio je kružeći oko moje glave i ujedno zorno
pokazujući.
No što li je to Noriko činila ponavljajući naglas njegove riječi? Zapisivala ih
je!
Ne dirati rep. To smije samo Satoru. Jedino on.
»Moraš li baš zapisivati?« nasmije se Satoru.
»Ne smijem zaboraviti«, ozbiljno je odgovorila.
Hm, nesnalažljiva li bića!
»On će zapamtiti da si ga mazila, i bez toga.«
»No to je područje u blizini njuške.«
U blizini njuške... Što bi to trebalo značiti?
»Mogao bi me ugristi.«
Kakav bezobrazluk, na milijuntu! Govoriš to meni koji sam bio dovoljno
džentlmen da te ne klepnem šapom, a ti si mi naglo dotaknula rep. I to ne samo
jedanput ili dvaput.
Ta tvoja izjava zaslužuje ugriz.

138
 Knjige.Club Books

»Probaj sada, u redu je.«

Ohrabrena njegovim riječima, Noriko plaho ispruži ruku. Iako bi stvarno
zaslužila da je ugrizem, kao zrelo biće, suzdržao sam se. Zaslužujem svaku
pohvalu.
I shvatio sam zašto je stalno mami moj rep. Mjesto najudaljenije od njuške,
eto zašto. Premda, međutim, sve životinje pod kapom nebeskom reagiraju puno
brže na opasnost koja im dolazi odostraga, nego na onu od sprijeda.
»Kako mu je dlaka mekana!«
Da - laskam sam sebi - krzno mi je mekše od baršuna.
»I Nana uživa, čini se.«
Da budem iskren, dodir joj je bio nespretan i ne baš jako ugodan. Ali nisam
gunđao, puštao sam je da se uvježbava, pretvarajući se da mi je ugodno. U
protivnom neću moći spriječiti da joj ruka svaki put krene prema mom repu.
»Joj!« zajaukne iznenada, povukavši ruku.
Povukoh se i ja, ustrašen.
Što je, o čemu se radi?
»Njegovo grlo! Kost u grlu, pomiče se. Kako nelagodan osjećaj!«
Neuljudne li osobe! Na milijuntu potenciju, pa još i na kvadrat! A ja se trudio
presti, tek iz obzira, unatoč tomu što mi baš i nije bilo ugodno.
»U redu je. On prede. To mačke čine kad im je ugodno.«
Točno, u pravilu je tako. Ali ovo je izuzetak. Imaj na umu da se svim snagama
trudim presti, iako mi baš i nije ugodno.
»Želiš reći da mu se po grlu vidi kada prede?«
Konačno, oslobodivši se malo, pogladila me ispod grla.
»A što si mislila, kako bi drugačije?«
»Ta ima njušku i usta za zvukove.«
Presti pomoću usta? Koje li tupoglavke! Ups, pokvario mi se rječnik od šoka,
žao mi je. Nije se smjelo dogoditi.
Kada me prestala gladiti, i ja sam prestao presti, zatim sam otišao do kartonske
kutije u kutu dnevnog boravka i uvukao se u nju. Raspakiravši kutije od selidbe,
Satoru je tu uzanu, nevjerojatno udobnu kutiju izravnao i za mene sačuvao cijelu.
»Dokad ona kutija mora stajati tamo?«
»Nani se sviđa, nek’ bude neko vrijeme.«
»Ne sviđa mi se da tamo bude stalno. Mislila sam ja na mačka, pripremila
sam i košaru za spavanje i toranj za oštrenje kandži.«
Mjesto za spavanje i toranj za kandže? To dvoje i kutija nisu isto. Kako ti nije
jasno?
Iznenadilo me je koliko je malo Noriko znala o mačkama.

139
 Knjige.Club Books

»Ovo je za tebe, kako ti se sviđa?«

U međuvremenu, Noriko je u jednom trenutku donijela novu kutiju - kao
zamjenu za staru, čestim selidbama i mojim grebanjem već prilično pohabanu
kutiju - očito zamišljenu kao sredstvo za oštrenje kandži.
Kutija od neke internetske pošiljke očito joj se činila prevelikom, jer ju je
nakon otvaranja prepravila u pliću, pojačavši je gumenom trakom.
»Ova je nova bolja, šira je. Dvostruko je pojačana, pa će za oštrenje kandži
dulje trajati. Već i sam oblik kuta nije baš prikladno mjesto za spavanje.«
»Hm, nisam baš siguran«, usiljeno se nasmije Satoru, pogledavši me
krajičkom oka.
»Onda, kako je?« upita me Noriko.
Zijevnuo sam u znak odgovora... Krajnje neprivlačno.
Njoj to nije bilo jasno. Uvući se u kutiju, vrhunskog li užitka! A široku kutiju
ni ne možemo nazvati kutijom.
Stoga sam se uvukao u staru, ignorirajući njezin trud. Bila je vidno
razočarana.
Satoru se nasmije da bi to ublažio.
»Možda je nisi trebala prepravljati. Kad sljedeći put dobiješ neku kutiju,
ostavi je kakva i jest.«
»A baš sam se trudila.«
Uzaludan trud.
Sve mačke pod kapom nebeskom same pronalaze mjesto koje im se sviđa, i
mala je vjerojatnost da bi nešto ponuđeno moglo biti i njihov odabir.
Široka kutija, stavljena pored stare, ležala je tamo još neko vrijeme kao tužan
podsjetnik na uzaludan trud. Nakon toga završila je u starom papiru.

***

SATORU JE POČEO često odlaziti u bolnicu.

Iako se do bolnice moglo i pješice, s obzirom na to da nije bila daleko, odlazio
je ujutro i, je li zbog gužve u bolnici ili trajanja terapije, ne bi se vraćao sve do
večeri.
Na njegovoj desnoj ruci množili su se tamni plavičasti tragovi koji nisu
nestajali. Vrlo brzo i lijeva mu je ruka bila poput desne. Meni je muka i od one
jedne injekcije koju jedanput godišnje moram primiti; stoga mislim da se Satoru
jako dobro držao.
Međutim, koliko god išao u bolnicu, miris koji je oko sebe, širio nije postajao
ništa bolji. Bio je to miris koji sam naučio od nekih pasa i mačaka, miris koji je
davao do znanja da se život gasi. A kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve jači
i jači.
140
 Knjige.Club Books

Samo bića koja odlaze na mjesto odakle nema povratka odišu takvim
mirisom.
Noriko je ponekad potajice plakala. No to sam znao samo ja.
Svim se silama trudila da se ne rasplače pred nećakom. A mene, kao mačka,
čini se, nije uzimala u obzir.
Ne bi više vrisnula kad bih se očešao o njezine noge. A ja bih joj zahvalno
uzvraćao predući kad bi me draškala pod vratom.
Napadao je snijeg, grad se zabijelio. Oskoruše uz cestu osvanuše omotane
hladnoćom, neophodnom da im plodovi sazru i zaplamte jarkim crvenilom.
»Idemo u šetnju, Nana?«
Iako je bio već sasvim iscrpljen - toliko da bi po povratku iz bolnice odmah
zaspao, ne budeći se do kraja dana - nikad mu nije palo na pamet da odustane od
naše šetnje.
Išli smo u šetnju svaki dan, bez obzira na hladnoću ili sklisko tlo, osim u dane
kad je sniježilo ili kada je morao u bolnicu.
»Tvoja prva zima s ovoliko snijega, Nana.«
Hladna zamrznuta cesta, skliska pod šapama, ledenice što vise sa strehe. A
snijeg, pometen s ceste, ležao je uz rub poput kakva kremasta kolača.
Vidjeli smo lastavice na električnim vodovima, našušurene od hladnoće;
nestašne pse, koji su se s mukom probijali kroz nataloženi snijeg u parku, i gradske
mačke koje su uspjele, zahvaljujući sebi svojstvenom njuhu za prostore, naći
prikladno sklonište od hladnoće.
I još je mnogo toga bilo što smo obojica gledala prvi put.
»Imate lijepog mačka. Malo u šetnji, je li?«
U dane bez oblačka na nebu, šarmantne dame na putu kojim smo hodali
zaustavljale bi se i pitale:
»Kako se zove?«
»Nana. Zato što mu je rep kukast, nalik na brojku sedam.«
Uživao je prolaznicima objašnjavati podrijetlo mog imena, kao i uvijek.
»Očito pametan mačak, kad možete s njim šetati.«
»Naravno.«
Kada su se razišli, Satoru me uzeo u naručje.
»Kad si već tako pametan, odsad bi mogao biti i dobar.«

***

GRADSKA JE RASVJETA već odavala božićni duh, televizijski program vrvio je

reklamama tipa kupi me, ne možeš bez mene. Noriko i Satoru proveli su večer uz

141
 Knjige.Club Books

božićni kolač, a i mene su počastili; dobio sam sashimi43 od tune. Nakon toga, već
od sljedećeg jutra, ugođaj se promijenio u novogodišnji.
Na Staru godinu na mom je tanjuru osvanuo komad bijelog pilećeg mesa.
Pomirisavši ga, međutim, nekoliko puta, počeh kopati po pijesku. No kako na tom
mjestu nije bilo pijeska, moji su pokreti bili samo po zraku.
»Što je, Nana? Zašto ne jedeš?« naherivši glavu, upita Satoru.
Mnogo je toga što bih rado jeo, ali meso sumnjiva mirisa baš i ne bih.
»Teto, je li ovo isto meso koje mu uvijek daješ?«
»Stara je godina, posebna prigoda, pa sam ga malo obradila na pari.«
»Jesi li možda nešto i dodala?«
»Jesam, malo sakea. Da izvuče miris.«
Eto, sve je jasno, Noriko.
»Čini se da se Nani ne sviđa, oprosti.«
»Ali stavila sam jako malo.«
»Mačke su osjetljive na mirise.«
»Mislila sam da su to psi? Za njih kažu da im je njuh šesto puta bolji od
čovjekovog.«
Noriko nije loša osoba, ali previše razmišlja i analizira. Točno je da o psećem
njuhu kruže legende, ali to ne znači da i mačka nema dobar njuh. U prvom redu,
ni ne treba ti toliko puta bolji njuh da bi prepoznao miris sakea. na piletini.
»I mačji je njuh mnogo delikatniji od našega.«
U kuhinji mi je Satoru, na novom tanjuru, priredio moj siguran, uobičajeni
obrok zajamčene kvalitete.
»To meso kuhano na alkoholnoj pari stavit ću u svoj ozoni44.«
Noriko duboko uzdahne.
»Nikada ne bih pomislila da čovjek može jesti ostatke mačje hrane. Sve do
Nanina dolaska.«
»Da imaš mačku, razumjela bi. Osim toga, Nana tu hranu nije ni dotaknuo, pa
prema tomu to ne mogu biti ostaci. Zato je potpuno sigurno.«
I Satoru stavi piletinu u svoju zdjelicu s ozonijem.
»Ne spominji nigdje, molim te, da si kod mene jeo hranu koju čak ni mačka
nije htjela jesti. Jer što bi ljudi rekli na to?«
»Onima koji imaju mačke to ne bi bilo ništa neobično.« Nakon novogodišnjeg
čestitanja došao je red na ozoni.

43
Sashimi, komadići svježe sirove ribe, jedu se začinjeni sojinim sosom i zelenim hrenom. (nap.
prev.)
44
Ozoni, novogodišnja juha, vrsta miso juhe s mocha kolačima od riže. (nap. prev.)

142
 Knjige.Club Books

»Iako je Nana ovdje tek tri mjeseca, shvatila sam da su mačke jako čudna
bića.«
Hej, to mi je tvoja novogodišnja čestitka? Zvuči više kao uvreda, preko koje
ne mogu prijeći.
»Ona kutija...«
U kutu dnevnog boravka još je stajala ona kartonska kutija od selidbe, iako je
Noriko zahtijevala da je baci do Nove godine.
»A ima novu i bolju.«
Ne ide to tako, nažalost.
»Osim toga, zašto pokušava ući u kutiju koja mu je očito premalena?«
Ups, udarac u bolno mjesto.
»To ti je mačak, teto. Takav je«, namigne veselo Satoru. »Neki dan je gurnuo
šapu u kutijicu od nakita.«
A što na to reći? Instinkt, naravno! Sve mačke pod kapom nebeskom uvijek
traže prikladna udubljenja u koja se mogu udobno smjestiti.
Stoga, kad gledam u kvadratnu kutiju široka otvora, moj instinkt se buni
protiv ulaska u nju. Što ako bih ušao, a kutija se - nekim trikom - još proširi?
Premda se ta bojazan, doduše, dosad nije pokazala opravdanom.
Ipak, negdje na svijetu, navodno, postoje i mačke koje puštaju vrata
otvorenima, kao da će ih to povezati s ljetom u toplijim krajevima.
»Najeo sam se, dosta mi je«, reče Satoru i odloži štapiće pored svoje zdjelice
u kojoj je ostalo još ozonija. Posebne, i malo skuplje novogodišnje delicije,
kupljene u robnoj kući, jedva da je i okusio. »Prefino je. Slatki krumpir, mladi
grašak i mrkvica, to je i mama stavljala u ozoni. I tvoja su jela po okusu slična
maminima.«
»Da, mene su njezina jela podsjećala na našu mamu, ona je tako kuhala.«
»I to je, eto, razlog zašto sam se kod tebe osjećao dobro od prvog dana. Jela
su ti bila slična maminima. Mislim da sam se zato tako brzo i privikao.«
Lice mu obasja širok osmijeh.
»Drago mi je što si me ti prihvatila.«
Kao da se iznenadila, Noriko nakratko zatomi dah i usplahireno zakoluta
očima, a zatim, oborena pogleda, promrmlja prigušenim glasom.
»Nisam ti bila baš dobra skrbnica. Vjerojatno bi netko drugi bio bolji.«
Satoru kao da je to prečuo, jer odvrati:
»No meni je drago što si to bila baš ti!«
Gledao sam u njezino grlo. Ono je izgledom, a i zvukom koji je iz njega
izvirao bilo kao u žabe. Ali i moje predenje, pri prvom susretu, netko je
komentirao kao neugodno - tko je taj? Ipak, moram reći da iz njezina grla izviru
mnogo nametljiviji zvuci.

143
 Knjige.Club Books

»Nisam ti smjela ono reći. I to na samom početku, a tek si bio došao k meni.«
»Ali ionako bih to saznao jednog dana. Nisi ništa pogriješila.«
Noriko je, međutim, oborena pogleda i dalje jecala i šmrcala, dok joj je grlo -
izuzev čestih oprosti u prekidima između jecaja - bez prestanka radilo kao u žabe.
»Kamo sreće da ti nisam baš onda rekla«, izustila je naposljetku, hrapavim
glasom.

***

KAD JOJ JE STIGLA VIJEST o sestrinoj i šogorovoj smrti, Noriko je živjela sama. Ali
na pogreb je otišla s čvrstom odlukom da će ona preuzeti brigu o Satoruu.
Budući da dosad nije imala prilike odužiti se svojoj sestri, to je bilo najmanje
što je mogla za nju učiniti; prihvatiti Satorua, koji je i bio sestrina najveća briga.
A na njoj, Noriko, bilo je da za njega učini sve što je u njezinoj moći.
Naravno da je i šogorova obitelj došla na sprovod. No kako su došli, tako su
i otišli, i ne dotakavši se pitanja što će dalje biti sa Satoruom. Za njih je to očito
bilo samo nečije dijete. Njihov odnos prema Noriko bio je prilično hladan, baš
kao i prije.
Ni od rođaka s njihove strane nitko se nije ponudio. Kada je, međutim, Noriko
izrazila želju da ga prihvati, bilo je i takvih koji su smatrali da ona - premda
neudana - nema potrebe ići tako daleko. Većina ih je bila za smještaj djeteta u
dom.
Za dijete, koje baš nikoga nema, smještaj u domu bio bi sasvim u redu. Ali
Satoru je bio dijete njezine sestre. Stoga je smatrala i svojom obvezom da to učini,
s obzirom na to da se financijski mogla brinuti o njemu.
Mislila je da se izrazila prikladnim riječima. Međutim, oni koji su dom
smatrali rješenjem, djelovali su ustrašeno. Naknadno je saznala da je netko od
muške rodbine progunđao da se vjerojatno nije ni udala zato što nesmotreno
barata riječima.
Ali kritika da se unatoč svojim godinama nije znala umješno izraziti, pogodila
je svoj cilj.
Poslije sprovoda Noriko je Satoruu rekla da će ga ona uzeti k sebi tek nakon
završenog ostavinskog postupka. Pritom mu je kazala i ovo:
»Ako ti i ne kažem sada, saznat ćeš ionako kasnije. Tvoji roditelji nisu ti i
biološki roditelji.«
Da, ionako bi to jednom saznao; sada ili kasnije, svejedno je. Stvarnost je
stvarnost.
Satoruovo lice problijedje, a u istom trenutku i svaki izraz s njega iščezne; to
lice, odjednom bezizražajno, govorilo je o doživljenom šoku više od bilo kakvih
riječi.

144
 Knjige.Club Books

Bijaše to isto ono bezizražajno lice što ga je u njega vidjela dok je stajao uz
odar svojih roditelja u mjesnoj dvorani; prazno lice.
Istog je trenutka, unatoč tomu što je bila od malo riječi i kruta, shvatila da je
Satoru u kratkom vremenu dvaput izgubio baš sve.
Na bdjenju, gdje su mu došli i prijatelji, zaplakao je prvi put. Nakon toga,
malo-pomalo, lice mu je ponovno postalo izražajno.
Pekla ju je savjest što je izrekla riječi koje više ne može povući.
»Tko su onda moji pravi roditelji?«
»Pravi su ti roditelji moja sestra i njezin muž. Oni drugi roditelji samo su ti
biološki roditelji.«
Govorila je kao da ga prekorava, iako u tome nije bilo njegove krivnje.
Izjedalo ju je toliko da se nije mogla kontrolirati.
Njezina sestra i šogor i jesu bili njegovi pravi roditelji, oni biološki su ga samo
rodili i neodgovorno ostavili negdje da umre.
Bio je to prvi veliki slučaj u njezinoj sudačkoj praksi. Roditelji su bili mladi.
Radilo se o napuštanju, a umalo i ubojstvu djeteta, što je potpadalo pod kazneno
pravo. Roditelji su ga prestali hraniti sve dok više nije imao snage ni zaplakati, a
zatim ga stavili u najlonsku vreću i htjeli ga se riješiti na dan odvoza smeća.
Međutim, susjedima je bilo čudno što se vreća micala, pa su je otvorili. U njoj su
pronašli dijete. Privedeni roditelji bili su napali i susjede, što je samo povećalo
broj optužbi protiv njih.
Sudski proces završio je primjerenom presudom, ali pitanje kamo će s
djetetom ostalo je otvoreno. Rodbina i s majčine i s očeve strane odbila je udomiti
dijete; preostalo je samo dati ga u sirotište.
Bio je to težak slučaj. Iako se počinjeni zločin mogao kazniti, nevinom se
djetetu nije mogla osigurati budućnost.
Njezina sestra vidjela je što je muči. Znala je da vodi velik slučaj i od samog
je početka pratila tijek suđenja.
»Za sklapanje braka trebalo bi izdavati dozvole za brak«, užasnuto je gunđala
Noriko tih dana. »Kad bi svi bračni drugovi bili poput vas, sestro, tog slučaja sada
ne bi ni bilo.«
Istom što je izgovorila te riječi, leđima joj prostruje ledeni žmarci. Njezina
sestra, kako se kasnije ustanovilo u braku, nije mogla zanijeti. Bio je to šok za
muževu obitelj. I premda je on s njima održavao odnos na distanci, njegova žena
nije mogla biti spokojna.
Nedugo zatim, neposredno prije planiranog smještaja u sirotište, sestra je
izrazila želju da oni posvoje to dijete.
»Rekla si da bismo mi bili dobri roditelji, zato pitam«, rekla je uz smiješak.
»Zapravo smo već i prije razmišljali o posvajanju. Ti bi nam samo pomogla da tu

145
 Knjige.Club Books

odluku prije ostvarimo. K tomu, ako već posvajamo, neka to bude dijete koje ima
nekakve veze s tobom.«
Zatečena, Noriko je ostala bez odgovora. Pitala se što će na to reći šogorovi
roditelji. Nije se moglo očekivati da će se s tim složiti.
»A tvoj muž, što on o tome misli?« uvijeno je upitala.
»Izjasni se ako si protiv, rekla sam mu, ali i on se složio sa mnom. Kaže da bi
bilo bolje da to dijete ima veze s tobom, ako već idemo u posvajanje.«
I nasmijala se.
»U svakom slučaju, i ovako će nam doživotno predbacivati što nemamo
dijete. Učinit ćemo po svome.«
»Zaslugom bioloških roditelja samo si došao na svijet, a tvoji su istinski
roditelji oni s kojima si živio. U tom smislu, briga o tebi čak je i moja dužnost.«
Htjela mu je reći da joj on ni na koji način ne može biti teret. Međutim, uz
izraz dužnost, to je zazvučalo kruto. Kao da mu je, zapravo, željela poručiti baš
obrnuto. Bili su u pravu rođaci koji su govorili da se nesmotreno izražava. To nisu
bile riječi koje je trebalo samo tako izgovoriti tek posvojenom djetetu.
Predviđanje da zbog toga ni neće naći muža uskoro se pokazalo točnim. Bila
je u vezi, doduše, ali veza je pukla kada je ona prihvatila Satorua.
Vjerojatno je i partnerovo nezadovoljstvo što nije bio uključen u donošenje
tako važne odluke odigralo svoju ulogu.
Kad ju je upitao zašto se nije savjetovala s njim, odgovorila mu je da to nije
smatrala potrebnim jer se radilo o njezinu nećaku.
U tom času na licu njezina partnera kao da je netko iznenada navukao zastore.
Čini se da se opet nije dobro izrazila.
Suptilno razgovarati s bližnjima teže je od zakona.
Satoruovu mačku pristao je uzeti neki njezin dalji rođak.
S obzirom na slabu rodbinsku vezu, nisu bili naročito bliski; no kada je došao
po mačku, pogladio je Satorua po glavi i rekao:
»Nemaj brige, kod nas svi vole mačke i dobro ćemo se za njega brinuti.«
Satoruovo lice naglo zasja i on kimnu, mahnuvši glavom.
Takav izraz na njegovu licu Noriko nije vidjela još od smrti njegovih roditelja.
Rođak im je ponekad slao fotografije mačka. Ipak, kako je vrijeme prolazilo,
i to se prorijedilo. Na kraju se svelo na novogodišnju čestitku s otisnutom slikom
mačka, uz dopisanih par riječi da je Hachi dobro.
Za pogibiju mačka također su mu savjesno dojavili i svaki put ga lijepo
dočekali kad mu je dolazio na grob.
Još i danas ponekad ju je salijetala misao da bi Satoru možda bio sretniji da
su ga oni udomili. Svi su se rođaci skanjivali prihvatiti dijete s kojim nije bilo
krvne veze, jedino su oni pokazali zanimanje za nj. Rekli su, međutim, da žale što

146
 Knjige.Club Books

im financijske mogućnosti - s obzirom na to da već imaju više djece, čak četvero

- to ne dopuštaju.
»Uvijek je u pitanju novac«, dodao je rođak posramljeno se osmjehnuvši.
Ali mogla ih je pitati bi li oni udomili Satorua ako će ih ona financijski
potpomagati. Ona ga je, možda, uzela samo u želji da se ne odvoji od nečega što
je podsjeća na sestru, iz čistog egoizma.
Cijelo je vrijeme o tome razmišljala.

***

BRIZNULA JE U PLAČ.
»Bio bi sretniji da su te oni uzeli.«
»A zašto?« Satoru iznenađeno zatrepće očima. »Slažem se da je rođak u
Kokuri dobar čovjek. Ali meni je draže što si me uzela baš ti.«
»Zbog čega to misliš?« pitanje je ovaj put postavila Noriko.
»Zato što si mi teta. A tko mi može reći o majci više od njezine sestre?«
»Ipak, vijest o pogibiji tvojih roditelja bila je još svježa kad sam ti ono
rekla...«
»Točno, zaprepastilo me je kad sam čuo,« prekine je Satoru, »ali drago mi je
što si mi to rekla odmah. Tako sam prije mogao shvatiti koliko sam bio sretan.«
Nepovjerljiv izraz na njezinu licu nasmije ga.
»Sve dok mi nisi rekla da moji roditelji nisu i moji biološki roditelji, nisam na
to mogao ni pomisliti. Kada strani ljudi prihvate napušteno dijete i odgajaju ga
kao vlastito, riječ je o iznimnoj ljubavi. A to se ne susreće često. U tome i leži
razlog moje sreće«, s blistavim osmijehom na licu,. Satoru je čak nekoliko puta
ponovio priču o tome s koliko su ga ljubavi i topline odgajali njegovi roditelji.
I koliko je imao sreće u životu.
Shvatio sam. Kada me Satoru uzeo k sebi, toliko sam otprilike i ja bio sretan.
Za uličnu mačku smatra se razumljivim da je odbačena. No kad sam slomio
nogu, Satoru me spasio. Već i to bilo je čudo, pa nisam mogao ni zamisliti da će
me prihvatiti kao svog kućnog mačka. A to me čini najsretnijim mačkom na
svijetu.
Stoga, ako su okolnosti takve da me više ne može držati, nisam ništa izgubio.
Zapravo sam još i na dobitku; od njega sam dobio ime, Nana, i pet zajednički
provedenih godina. To nikada ne bih imao da ga nisam sreo. U slučaju da umre i
prije mene, također bih bio sretniji što sam ga upoznao nego da za njega uopće
nisam ni znao.
Ta doživotno ću pamtiti tih pet godina, pamtit ću sve:

147
 Knjige.Club Books

▪ Grad u kojemu je odrastao Satoru

▪ Rižina polja, lelujave zelene sadnice
▪ Zaglušan, zastrašujući huk morskih valova
▪ Fuji, iliti ide-prema-tebi brdo
▪ Televizor-kutiju, najudobnije mjesto za drijemanje
▪ Šarmantnu damu, mačku Momo
▪ Pjegavog psa, drskog ali poštenog Toramarua
▪ Ždrijelo koje guta mnogo vozila, veliki bijeli brod
▪ Pse na brodu koji su mahali repom svaki put kad bi nas posjetio
Satoru
▪ Činčilu pogana jezika koja mi je zaželjela sretan put
▪ Široke ravnice Hokkaida, prostrane unedogled
▪ Žilavo cvijeće uz cestu, žuto ili ljubičasto
▪ Kineski šaš, livadu nalik na more
▪ Konje na proplanku kako pasu travu
▪ Oskoruše i jarkocrvene im plodove
▪ Sve nijanse crvenoga, kojima me je Satoru naučio
▪ Lug elegantnih bijelih breza
▪ Grob na onom golemom prostranstvu
▪ Svežanj cvijeća duginih boja što ga je Satoru stavio na grob
▪ Srcoliku bijelu pozadinu srne i laneta
▪ I veliku, ogromnu dugu koja je izničući iz da opasivala dvostruki
luk

Sve ću to pamtiti cijeloga života.

No isto tako ću pamtiti i Kosukea, Yoshiminea, Sugija i Chikako - a nadasve
Noriko koja ga je podignula, a sada i mene ovako lijepo primila.
Sve te njemu važne ljude pamtit ću do kraja života.

Je li uopće moguće imati više sreće?

***

»MOJE ČESTE SELIDBE unijele su nesigurnost i tugu u tvoje djetinjstvo. Tek bi se

sprijateljio s nekim, a već smo morali dalje.«
»Ali i tamo bih našao prijatelje. Bilo mi je teško ostaviti Kosukea, ali u višoj
osnovnoj upoznao sam Yoshiminea, a u srednjoj školi Sugija i Chikako. Naši

148
 Knjige.Club Books

susreti, a moji pokušaji da kod nekog od njih udomim Nanu, nisu se ni za koga
pokazali najsretnijim rješenjem. No svi su rekli da će to i učiniti ako bi trebalo. A
kad imaš toliko prijatelja koji bi u takvim trenucima za tebe učinili baš sve, možeš
reći da ti je život bio sretan.«
Ispruživši ruke prema Noriko, Satoru uzme njezine i stisne ih u svojima, kao
u molitvi.
»A znao sam da imam i tebe, teto. U slučaju da mi nitko od njih ne udomi
mačka, znao sam da ćeš ti to učiniti.«
Noriko je sjedila oborena pogleda; ramena su joj počela podrhtavati.
»I ono najvažnije; zahvaljujući tebi, koja si mi pričala o mojim roditeljima, ja
sam sve ovo vrijeme proveo kao da sam stalno bio s njima. I nema razloga da ne
budem sretan.«

***

I ZATO, KAKO VIDIŠ, nema razloga za plakanje, Noriko.

Bolje je preostalo vrijeme provesti u radosti nego u plaču. Tako ćemo sigurno
biti još sretniji.

***

NJEGOVI ODLASCI U BOLNICU učestali su.

»Vraćam se za nekoliko dana«, rekao bi i pogladio me po glavi.
Sa sobom bi ponio torbu sa stvarima za bolnicu gdje je sve dulje boravio.
Njegova tri-četiri dana postala bi tjedan, a tjedan bi se produljio na deset dana.
Odjeća koju je sa sobom donio iz Tokija plesala mu je oko tijela, nije mu
pristajala. U struk hlača, isto tako, stale su mu obje šake; a mogla bi i još koja.
Počeo je nositi vunenu kapu i kod kuće. Zašto, to nisam znao. Nije se,
međutim, stanjio samo u tijelu; malo-pomalo stanjivala mu se i kosa, sve dok
jednog dana nije postao ćelav kao bonzo45.
Mislio sam da su ga ošišali u bolnici. Ipak, čini se da je smogao hrabrosti otići
brijaču.
Jednog dana, pripremajući torbu za bolnicu, uzeo je fotografiju koju ju je
držao pored jastuka, pa i nju stavio u torbu.
Fotografiju s puta, na kojoj smo snimljeni zajedno; a koju je on, još od
vremena u Tokiju, stalno držao uz svoje uzglavlje.
Nije mi trebalo ništa reći. U trenu sam shvatio.

45
Bonzo, budistički redovnik. (nap. prev.)

149
 Knjige.Club Books

Grebući kandžama po stijenkama svog kaveza u kutu, počeo sam mijaukati.

Čekaj malo! A mene ne trebaš?
Satoru je uz bespomoćan osmijeh povlačio zatvarač na torbi.
»Razumijem, Nana. I ti bi htio sa mnom.«
I otvori vrata. Ja istog časa radosno uskočih. No on ih, odmah, isto tako brzo
i zatvori, te okrenuvši kavez prema zidu, i blokira.
Čekaj malo, tako ne mogu izaći. Glupa ti je to šala.
»Ti si pametan mačak, Nana. Budi i dalje tako dobar.«
Hej! Grebao sam po rešetkama. O čemu ti to?
No Satoru, uzevši torbu, ustane i krene prema vratima. Moj kavez nije uzeo.
Čekaj! Ideš bez mene? Grebao sam sve jače i više, udarao tijelom o stjenke
kaveza, nakostriješivši se.
»Budi dobar, možeš ti to.«
Taj tvoj budi dobar bez ikakva je okusa46. Ne možeš samo tako otići, ni u
ludilu ti to ne dopuštam!
»Hajde, dobar budi, ne ljuti me.«
Tko koga ovdje ljuti? Vrati se, rekao sam ti da se vratiš! Povedi me sa sobom!
»Ne ostavljam te zato što te ne volim, budalo mala...«
I ja tebe volim, blesane!
No Satoru s treskom zalupi vrata, kao da se htio osloboditi mog krika, i
napusti sobu.
Vrati se, vraaati!
Želim do kraja života biti tvoj mačak!
Derao sam se iz sveg glasa. Međutim, zatvorena vrata nisu se više otvarala.
Plakao sam, plakao i plakao. Sve dok nisam sasvim promukao.
Ne znam koliko je vremena otada prošlo. U sobi se već bilo i smračilo, kad
začuh škljocaj i vrata se tiho otvoriše. Ona žestina, kojom su bila zatvorena, sad
mi se činila lažnom.
Bila je to Noriko. Odmaknula je moj kavez od zida i otvorila vratašca.
Zar misli da bih odmah iskočio van ako se Satoru nije vratio? Dok sam tako
zlovoljno drijemao, njezina ruka bojažljivo krene prema meni.
Pomilovala me po glavi, podraškala iza ušiju, uronila prste u krzno na vratu.
Onaj neuljudni strah da bih je mogao ugristi, s obzirom na to da je sve to bilo u
blizini gubice, čini se da je potpuno iščeznuo. Njezina prilagodba, od osobe koja
ne zna kako treba s mačkama, bila je nevjerojatna.

46
U originalu buta, no esa, u doslovnom smislu hrana za svinje. U prenesenom značenju
bljutava okusa, nizašta. (nap. prev.)

150
 Knjige.Club Books

»Rekao mi je Satoru da te pozdravim. Da pozdravim njegova miljenika.«

To već znam. Čuo sam to već mnogo puta. Koliko mu značim.
»Tu ti je hrana, stavila sam gore i pilećeg bijelog mesa. Satoru me zamolio da
ti malo ugađam.«
Ako misli da će time izbrisati svoj grijeh što me ostavio, gadno se vara.
»Smješten je u maloj i ugodnoj sobi, sam, a ugođaj u njoj nije bolnički, nego
zapravo smiruje. Ljubazne su i medicinske sestre. Satoru je izrazio želju da do
kraja mirno provede preostalo vrijeme, zato su mu preporučili baš tu bolnicu«,
govorila je mazeći me. Pritom joj je glas podrhtavao. »I zato se ne moraš brinuti,
Nana. Poručio ti je da mu je dobro.«
Da se ne brinem? A kako kad nisam tamo s njim?
»Vašu sliku postavio je tako da se odmah vidi, već s ulaza. Onu sliku koju je
kod kuće držao kraj jastuka. Nema razloga za brigu.«
Koješta. A da ga pitaš što bi on više volio pored sebe, mene ili moju sliku?
Zna se, jasno kao dan.
Draže bi mu bilo moje meko i toplo, baršunasto tijelo. Dakle, ja.
Ipak...
Polizao sam Noriko ruku. Ispočetka joj se nije sviđalo kada bih joj polizao
ruku, mislila je da je moj jezik prehrapav.
Budući da je plakala, pojest ću hranu koju mi se potrudila pripremiti - čak je
dodala i bijelo meso - malo kasnije, kad budem od volje.
Osim izlaska radi jela ili odlaska do posude s pijeskom, vrijeme sam provodio
povučeno, u Satoruovoj sobi.
Ako sam bio sam kod kuće, na svako otvaranje vrata - u nadi da je to možda
Satoru - poskočio bih od radosti. Ali svaki put bila je Noriko.
U takvim slučajevima samo bih se spuštena repa vratio u sobu. I nimalo me
nije bilo stid što ga spuštam. Ta imao sam dobar razlog; nisam vidio Satorua.
I zato, nije li potpuno prirodno što sam bio tužan?
Čini se da je zamolio Noriko da me s vremena na vrijeme odvede u šetnju. No
što se mene tiče, ako on nije sa mnom, ne vidim razloga za hod po hladnoj cesti
na kojoj mi šape propadaju u snijeg.
Satoru to vjerojatno nije razumio. Nije uopće shvaćao koliko to meni znači.
Dan za danom gledao sam kroz prozor. Prostor u koji sam gledao, protežući
se unedogled, povezivao je možda i moju sobu s njegovom.
Reci mi, Satoru, kako je kod tebe tamo?
Ovdje je danas bila snježna oluja. Sada sve blista od bjeline, gradsku rasvjetu
jedva razabirem. Je li tako i kod tebe?
Danas je vedro. Nebo visoko nada mnom razjapilo se, kao zapanjeno. Ali to
bistro plavetnilo čini se hladnim.

151
 Knjige.Club Books

Na električnim vodovima danas je na našušurenim vrapčićima zabilježen nov

rekord obline. Vani je zacijelo jako hladno, iako je nebo prevučeno tek laganim
oblacima, pa ne sniježi.
Vidio sam crveni automobil na cesti. One iste crvene boje kao plodovi
oskoruše, kojoj si me ti naučio. Ali s tom razlikom što me crvenilo plodova
ostavilo bez daha.
Priznajem da su ljudi vješti u spravljanju boja. Ali ne uspijeva im proizvesti
boje istinski vjerne prirodnima.
A što se vidi iz tvoje sobe, Satoru? Vidi li se i kroz tvoj prozor isto vrijeme,
isti prizor?
Jednoga dana Noriko je ušla u sobu.
»Nana, hajdemo u posjet Satoruu.«
Što, to ti je on rekao?
»Potišten je, nedostaješ mu. Zato sam pitala liječnika smijem li te dovesti.
Odgovorio mi je da mogu, ali ne smijem te uvesti u sobu. Možete se vidjeti samo
vani, u parku.«
Bravo, Noriko!
Čim je donijela moj kavez, uskočio sam sav radostan. Išli smo srebrnim
automobilom. Čini se da ga je ona vozila cijelo vrijeme Satoruova boravka u
bolnici; ali meni je to - nakon posljednjeg putovanja s njim - bila prva vožnja u
njemu.
Vozili smo se svega dvadesetak minuta.
Satoru je bio tako blizu!
Da sam se vozio s njim, otvorio bih vrata i odmah iskočio. Ali sa mnom je
bila Noriko. Zato sam, zatočen u kavezu, samo mirno sjedio. Ona nije znala kako
se osjećaju mačke ako se nalaze u nepoznatom prostoru, koji ne mogu vidjeti. Iz
kaveza na podu kod stražnjeg sjedala, gdje ga je ona stavila, jedino što sam vidio
bila je unutrašnjost automobila.
»Budi dobar i pričekaj me ovdje, idem po Satorua«, rekla je i otišla.
Poslušno sam je čekao u automobilu.
Bio sam dobar, kao što se od mene i očekivalo. Vjerojatno ja to mogu, zar ne?
Satoru mi je na rastanku mnogo puta ponovio da budem dobar i poslušan. Kao
da je htio sam sebe u to uvjeriti. Naravno, mačak mudar poput mene zna što mu
je činiti, bez obzira na trenutak i okolnosti.
Noriko se uskoro vratila. Izvadila je kavez iz automobila.
Bolnica se nalazila u mirnom dijelu grada, na osami, a iza parkirališta
prostirala su se snježna, pahuljasta polja. Snijeg je debelom šminkom prekrio
krošnje i klupe, a pod njim vjerojatno spavaju cvijeće i trava.

152
 Knjige.Club Books

Na nadsvođenoj terasi stajahu stol i stolica. Vjerojatno Satoruovo mjesto za

odmor kada je vrijeme bilo ružno.
A ispod same strehe, stajala su invalidska kolica. U njima je bio Satoru.
Najradije bih istoga časa iskočio iz kaveza - ali nosila ga je Noriko, pa sam se
suzdržao.
»Nana!«
Ispod laganog, pahuljastog pokrivača djelovao je punašno. Međutim, bio je
zapravo mršaviji nego kad smo se prošli put vidjeli. Njegovim obrazima, tako
nezdravo blijedim, odjednom počne kolati krv. Želim vjerovati da sam im ja
udahnuo toplu boju krvi; što vi o tome mislite?
»Došao si mi, Nana!«
Ustao je u kolicima.
Bili smo tako blizu... Nije mogao dočekati naš susret, baš kao ni ja. Htjedoh
otvoriti vrata i iskočiti iz kaveza. Ali budući da Noriko nije znala da ja to mogu,
suzdržao sam se. I strpljivo čekao.
Konačno je prišla Satoruu.
Hitro otvorivši vrata, iskočio sam iz kaveza i smjestio se u njegovu krilu.
Satoru me obujmi, ne izustivši ni riječi. Ja sam preo li preo, i češkao glavu o
njegovo tijelo, sve dok nisam grlo izderao. Stoga, budući da nam je tako lijepo
kad smo zajedno, nije li stvarno čudno što smo razdvojeni?
Želio sam tako u njegovu krilu ostati zauvijek, ali hladnoća se uvlačila u kosti,
smrzavali smo se. A Satoru, ionako već oslabljen, nije smio toliko boraviti vani.
»Satoru«, plaho mu se obratila Noriko.
Premda ju je razumio, nije me ispuštao iz ruku.
»Imam sliku nas dvojice, držim je pored jastuka...«
Čuo sam to već. Od Noriko.
»I zato, vidiš, nije mi teško, nisam sam.«
Laž! Toliko očita da se Enma47 neće sjetiti da lažljivcu iščupa jezik, nego
odmah prasnuti u smijeh.
»Budi mi dobro, Nana. Zbogom.«
Na kraju me obujmio tako čvrsto da sam jedva disao. A kad me konačno
pustio - a i Noriko nas je požurivala - poslušno sam uskočio u kavez.
»Odmah dolazim, samo da Nanu stavim u automobil.«
I stavila me je.
Još samo malo, i nastupa moj trenutak.

47
Enma, kralj pakla, jedan od sedam sudaca u zagrobnom životu. (nap. prev.)

153
 Knjige.Club Books

To sam i čekao. Otkočivši otponac na vratima, iskočio sam i smjestio se na

suvozačevu sjedalu. I čekao Noriko.
Vratila se za nepunih sat vremena. Lepršao je sitni snijeg, pa kako je bilo
hladno, hodala je usukanih ramena.
Škljocaj. I vrata se otvoriše.
Sad!
Potrčala je za mnom, ali u igri lovice ljudi se ne mogu mjeriti s
četveronošcima.
»Što to radiš? Vrati se! Odmah da si došao!«
To više nije bio glas, više je bilo nalik na vrisak. Oprosti, ne namjeravam te
poslušati.
Mudar mačak poput mene zna se u svakom trenutku i u svakoj situaciji
ponašati kako treba. Zastao sam, ipak, i još jednom se osvrnuo za Noriko.
Za mnom je u zraku ostao pozdrav Zbogom, Noriko! I nisam se više osvrtao,
samo grabio dalje snježnim krajolikom.

***

ČAK I ZA PONOSNOG MAČKA poput mene, joj, zime na Hokkaidu su uistinu oštre.
Snijeg ovdje pada tako gusto da pred sobom ne vidiš ni prst, pa ne bi smjela biti
ista riječ kao i za snijeg koji pada u Tokiju.
Doziva mi u sjećanje šetnje sa Satoruom.
Gradske mačke koje sam susretao putem, vješte u pronalaženju prikladnih
skloništa od zime, udobno su se u njih zavukle, premda i u blizini bolnice,
naravno, ima mačaka koje herojski preživljavaju zimu. Kako god, znao sam da se
uvijek mogu vratiti na ulicu; i zašto onda ne bih mogao živjeti i ovako?
Ja sam kao bazu izabrao bolnicu gdje sam već pronašao nekoliko skloništa. S
obzirom na to da je bolnica bila velika, takvo je bilo i garažno parkiralište gdje se
za mačke moglo naći mnogo skrovitih skloništa. Ispod podova privatnih kuća, a
posebice u predjelu bojlera, također je udobno. Bilo je očigledno da tu već ima
stanara; ali u tom prostoru, u nemilosrdnim zimskim uvjetima, treba ili njegovati
duh zajedništva ili dijeliti ga svađajući se, što je češće.
Kažu da su stanovnici Hokkaida posebice ljubazni prema ljudima u prolazu;
čuo sam to od Noriko kad je razgovarala sa Satoruom. Pričala je da je za njih
sasvim uobičajeno da pružaju gostoprimstvo svakomu, pa čak i pijancima i
namjernicima.
Ne kaže se uzalud; ako želiš da ti drugi pomognu, budi i ti dobar prema
drugima - a vidim da se to pravilo odnosi i na mačke.
Lokalne mačke pokazale su mi gdje mogu naći hranu; kuće i radnje gdje ima
obročnih ostataka, i mjesto u parku gdje dolazi žena hraniti mačke. K tomu, pored

154
 Knjige.Club Books

bolnice se nalazio i minimarket, gdje sam se služio starim trikovima umiljavanja

da bih iskamčio koji obrok.
Računao se i lov, naravno. Ptičice našušurene od hladnoće, kao i miševi koji
su zimi tromiji, bili su lak plijen. Stoga su me ostale mačke, jer sam toplinu i
sigurnost doma zamijenio ulicom, smatrale čudnim stvorom.
Neke su me mačke i izravno pitale kakva mi je korist od toga, zašto to činim.
Zaključile su da sam vjerojatno lud.
Ali postojalo je nešto važnije od lagodna života u toplu domu.
Prestao je i snijeg. Budući da još nije nastupio sumrak, potražio sam skrovito
mjesto u garaži odakle se mogao vidjeti ulaz. I da, baš kao što sam i mislio.
Satoru se u invalidskim kolicima pojavio na ulazu.
Potrčao sam mu ususret visoko uzdignuta repa, na što se on nasmijao. No je
li to bio smijeh ili plač, po njegovu se licu nije moglo razabrati.
»Vrati se! Kakav neposluh. Vrati se!«
Ups, a znaš li što će se dogoditi ako me silom pokušaš uhvatiti? Izgrepst ću ti
lice uzduž i poprijeko, pretvoriti ga u ploču za Othello.
Satoru vidje da sam na oprezu.
»Dobro, odustajem«, rekao je uz kiseli osmijeh.
Otkad sam ono bio utekao Noriko, oboje su bili u panici. Njegovo tijelo,
šokirano viješću o mojemu bijegu, reagiralo je izbijanjem vrućice.
Noriko me je tražila svaki dan, dan za danom, no nije me mogla pronaći. Ta
nisam tako glup.
Kad sam se poslije nekoliko dana pojavio pred Satoruom, koji je u kolicima
pokunjeno sjedio na terasi, možete li i zamisliti njegov osupnuti izraz?
Kao Donald Duck, širom razjapljenih usta.
Hej, nisam li ti rekao da ću do posljednjeg trenutka biti s tobom?
Pokušao me uhvatiti. Ali ne ide to baš tako; otrgnuvši se energično, poput tek
ulovljena lososa, iskočih mu iz ruku te povukoh na sigurnu udaljenost, sučelice.
Gledao me, a na licu mu se vidjelo da je na rubu plača. Čini se da je shvatio moju
odluku.
»Nana, budalo mala! Došao si se oprostiti, zar ne?«
Satoru, ja sam tvoj jedini mačak. A ti si također moj jedini prijatelj.
A ponosan mačak poput mene nikada ne bi ostavio prijatelja.
Ako bi život na ulici bio cijena za ovo vrijeme koje želim još provesti s tobom,
ne smeta mi ako tamo i završim.
Kad je Satoru dojavio Noriko za mene, ona je dojurila bez daha. Došla je s
velikim, odnekud posuđenim kavezom, ostavila ga u garaži i vratila se. Ali ja ipak
nisam tako glup da bi u njega i ušao.

155
 Knjige.Club Books

Neko sam vrijeme bio nepovjerljiv i prema bolničkom osoblju. Očito su ih

Noriko i Satoru zamolili da me namame i pokušaju uhvatiti.
Ali vidjevši da se ja pojavljujem samo kad on izlazi na terasu, a i odlazim u
isto vrijeme kad i on, čini se da su razumjeli.
Noriko je kavez odnijela kao nepotreban, bolničko osoblje prestalo me vabiti
da bi me uhvatili. Postao sam ulični mačak. Samo što ovaj svaki dan putuje u
bolnicu.
Kada nije sniježilo, Satoru bi se svega nakratko pojavio na terasi; no i to,
uistinu kratko vrijeme, provodili smo zajedno. Sklupčao bih se u njegovu krilu, a
on mi je davao moju hrskavu hranu i pileće bijelo meso, češkao me iza ušiju i pod
vratom, a ja sam preo.
Gotovo sve je bilo kao kad smo se prvi put sreli.
Jeste li znali? Satoru mi se sviđao još i prije nego li me uzeo k sebi. Razveselio
bih se svakom susretu s njim.
A sada se našem susretu još i više, mnogo više veselim.
Od njega sam dobio ime, Nana, i pet godina zajedničkog života. I zato ga sada
volim na desetke, na stotine, na tisuće puta više nego prije.
Stoga sam sretan što ga sada mogu posjećivati kad poželim.
»Gospodine Miyawaki!« došavši po njega, obratila mu se glavna sestra.
Bila je podjednakih godina kao Noriko, samo malo punašnija.
»Ispričavam se... Dolazim odmah.«
I Satoru me čvrsto privio na grudi, kao što je to uvijek činio u trenutku
rastanka. A iz tih ruku kao da je strujala pomisao: možda nam je ovo posljednji
put.
Sayonara, goodbye, zbogom. Doviđenja, do sutra. Ali jednom ćemo se,
sigurno, ponovno negdje sresti.
Polizao sam mu ruku i skočio s krila.

***

SPOMENUO BIH USPUT da su od mog svakodnevnog odlaska u bolnicu imale koristi

i one mačke s kojima sam se sprijateljio.
Bolničko osoblje i posjetitelji, koji su se za mene - hrabrog, neurednog mačka
Nanu - vezali, ovdje-ondje su mi krišom ostavljali hranu. Svaki je od njih mislio
da samo on to čini. Međutim, bilo ih je neočekivano mnogo.
Budući da svu hranu nisam mogao pojesti sam, davao sam je i mačkama koje
su bile dobre prema meni i time im se odužio.

***

156
 Knjige.Club Books

NEKOLIKO DANA ZAREDOM bjesnjela je snježna oluja.

Kada je nevrijeme konačno prestalo, potražio sam u spremištu skrovito mjesto
odakle se mogao vidjeti ulaz.
Prvi put nakon perioda od već nekoliko dana, nebo se razvedrilo, ali Satoru
nije izašao na terasu.
Sunce je iščezavalo na obzoru kada je stigao srebrni automobil. Noriko je bila
blijeda.
Pritrčao sam joj, no ona - u divljoj žurbi - samo je rekla: »Žao mi je, Nana,
moraš čekati.«
I ušla u bolnicu.

***

ZA VRIJEME MEĆAVE Satoruovo stanje naglo se pogoršalo.

Je li to već kraj, pitala se Noriko. Kroz mećavu, šibana bočnim naletima
vjetra, uputila se u bolnicu s osjećajem kao da je upravo progutala grumen olova.
Zaustavila se putem i prenoćila nekoliko dana, dok mećava nije prestala, a
zatim nastavila put preko brda. Satoru, međutim, nije dolazio k svijesti.
U zoru se jednom vratila kući, zbog posla koji joj se u međuvremenu
nagomilao, i malo odspavala. Na pomoćnom krevetu u Satoruovoj sobi nije mogla
utonuti u dubok san.
Predvečer su joj dojavili iz bolnice:
»Dođite odmah! Kritično je.«
Bila je već spremna odjuriti kada se pred njom odnekud stvorio Nana.
»Žao mi je, Nana, moraš čekati.«
Dok je trajala mećava, nije bilo dovoljno hrane, nisam pošteno jeo. Ali ona
nije imala vremena za brigu o Nani.
U bolničkoj sobi Noriko više ništa nije mogla; samo gledati.
EKG valni zapis na monitoru sve je više slabio.
Budući da je osoblje, spremno strelovito intervenirati ako zatreba, stajalo
uokolo, Noriko je iza njih mogla samo uhvatiti pokoji pogled.
Dva stalka sa slikama na ormariću pored kreveta zajedno padoše kada je
glavna sestra u prolazu okrznula ormarić bokom. Obzirno, da ne nagazi na njih,
hitro ih je pokupila.
Na jednoj je Satoru bio s roditeljima i Noriko, na drugoj su bili Satoru i Nana.
Obiteljska slika stajala je prije u dnevnom boravku, a njegovu spavaću sobu
krasila je slika s Nanom.
Uto se izvana začuje mačji cvilež. Jedanput, dvaput, triput, više puta.
Bio je to Nana.
157
 Knjige.Club Books

»Njegov mačak... Smijem li?« upita Noriko.

Jezik joj je pretekao misao.
To joj nije bilo nalik, u uobičajenim okolnostima ne bi to mogla reći.
»Smijem li uvesti mačka? Njegova mačka...«
»Kako vam nešto takvo uopće pada na pamet? Prva osoba koja me to pita!«
»Molim vas, dajte da ga uvedem.«
Na to će glavna sestra opominjućim tonom:
»Ne možete tražiti tako nešto. Samo je jedan odgovor na to pitanje, a to je da
ne može!«
Ali Noriko, kao da si tane ispalio iz topa, izletje iz sobe. Ne obazirući se na
natpis Ne trči hodnikom, projuri kroza nj, spusti se stepenicama brzinom ne baš
mudrom za svoje godine i izletje iz bolnice.
»Nana! Nana, gdje si? Dođi!«
Odnekud se iz noćne tame, zabljesnuvši poput bijela metka, stvori Nana i
skoči joj u naručje. Trkom je pojurila s njim u sobu.
»Satoru!«
Tamo je tretman pacijenta bio već u posljednjoj fazi.
Proguravši se između osoblja, hitro je pristupila Satoruovu uzglavlju.
»Satoru, Nana! Nana ti je došao!«
Na sklopljenim vjeđama ukaza se trzaj. Satoru se polako, kao odupirući se
nekoj snažnoj sili, sasvim neznatno pridigne.
Gledao je u Nanu, pa u Noriko, pa opet u Nanu.
Na to je njegov mozak reagirao kao na ubod električnom iglom. Noriko uzme
njegovu ruku, položi je na Naninu glavu i čvrsto je na nju pritisne.
Satoruove se usne, iako jedva uočljivo, pomaknuše.
I začu se razgovijetno, premda nije izustio ni glasa, riječ hvala.
EKG ekranom tekla je ravna linija.
Satoruova ruka mlitavo je visjela. Uz nju se Nana stalno iznova mazio, češkao
je njuškom.
»Gotovo je«, reče liječnik, a glavna se sestra nadoveže:
»Ali niste smjeli ovamo uvesti mačka. Izvedite ga van, i to smjesta!«
Ali u sobi, ispunjenoj osmijesima na licima osoblja, vladalo je pomirljivo
ozračje.
Iz Noriko iznenada, kao da joj je već oslabljena brana odjednom popustila,
provali bujica suza.
I ona zaplaka. Zaplaka glasno kako već odavno nije, još od onih najranijih
dana kada je bila dijete.

158
 Knjige.Club Books

Nije tako plakala ni nakon sestrine i šogorove smrti. Zaokupljena tada

Satoruom, što će i kako će s njim, nije imala kada isplakati svoje osjećaje.
Osoblje je radilo na pacijentovu iskapčanju s aparata.
»Ali mačka da ste svakako izveli iz sobe, i to smjesta!« još jednom na odlasku
ponovi glavna sestra.
Iz osušena, bolna Norikina grla čuo se uskoro još samo jecaj.
Kada je došla k sebi, osjeti hrapav dodir na svojoj ruci; to ju je vrlo obzirno,
nježno lizao Nana.
»Vratimo se, Nana. Vodimo kući i Satorua.«
Nana joj u znak odgovora ponovno poliže ruku.
»Što misliš, Nana, je li opravdano vjerovati da je Satoru imao sretan život?«
Na to je Nana, pomazivši se o njezinu ruku, još jednom nježno i obzirno
poliže.

159
Knjige.Club Books

POSLJEDNJI
ZAPISI

160
 Knjige.Club Books

LIVADA PROŠARANA LJUBIČASTIM i žutim cvijećem prostirala se unedogled.

Rana jesen na Hokkaidu toplih boja, još punih života.
Tu sam lovio pčele.
»Prestani, Nana!« glas mu je zvučao ustrašeno.
Stisnuo me je u naručju kad me uhvatio.
»Što ćemo ako te ubode?«
Prijekor uz smiješak; takav je bio Satoru.
Lijepo je vidjeti te opet, Satoru. Izgledaš mi dobro.
Prislonio sam njušku uz njegovu ruku i umiljavao mu se.
»Zahvaljujući tebi, Nana. A kako si ti?«
I ja sam dobro. Tvojom zaslugom, također.
Odonda, otkad je krenuo na taj put, Satoru me ponekad posjećuje; no taj susret
se uvijek odvija na poljani s našeg posljednjeg putovanja, ondje gdje smo gledali
rascvalo lelujavo cvijeće.
Pitam se koliko ću još godina moći podnijeti ovdašnje zime.
»Već si star.«
Kakve godine? Nemoj tako, samo zato što si ti otišao mlađi.
Sitne pahulje snijega, ljepote krhke poput snoviđenja, pod blagim sunčevim
zracima plesale su na vjetru. Očigledno je zima na pragu.
A i moj se dnevnik uskoro približava kraju.

***

SATORUOV SPROVOD ODRŽAN je u tišini, došli su samo rođaci s majčine strane.

Noriko se doselila u Sapporo tek nedavno, njegovi prijatelji i poznanici živjeli su
u drugim mjestima. A ja, ja sam ostao kod kuće - da spomenemo i to usput. Ne
zanimaju me ljudski sprovodi.
Satoru se otisnuo na put onoga dana u bolnici.
Ja sam ga ispratio.
On živi u meni, u mom srcu.
Tako razumljivo. I ne moram otići na sprovod da bih se u to uvjerio.
161
 Knjige.Club Books

Satoru je ostavio listu s popisom prijatelja, kao i poznanika koji su ga na neki

način nečime bili zadužili. Zamolio je Noriko da ih obavijesti i ona je sada to
savjesno radila.
Iznenadila se vidjevši koliko je pisama sućuti i telefonskih poziva bilo; javili
su se njegovi prijatelji, kolege s posla, kao i bivši učitelji, a sućuti je primila i od
osoba kojima nije ona dojavila, nego je vijest do njih doprla drugim putem.
Imala je pune ruke posla već samo s pisanjem zahvala svakom ponaosob. Ja
sam se bojao da će pasti u depresiju kad Satoru umre, zato mislim da je za nju bilo
i bolje da je nečim zaposlena.
»Ostarjet će možda i desetak godina«, rekao je Satoru u bolnici. »Zato budi s
njom«, dodao je.
Ali stalo je na tome da je izgledala samo dvije ili tri godine starije.
Uostalom, nije više mlada - kao mačka Momo kod Sugijevih, otprilike - pa
dvije-tri godine i ne čine neku razliku.
Ups! Noriko i Momo ne smiju ovo čuti, ni slučajno! Naljutile bi se.
»Satoru je stvarno bio dobar s mnogima, Nana!«
To je Noriko činilo jako sretnom.
Tako je, tvog su nećaka svi voljeli.
Budući da su se neki od poznanika željeli pomoliti, kao i zapaliti Satoruu
mirisni štapić, došli su i oni. Svi su znali za mene. I svakome ponaosob Satoru je
ostavio vlastoručno napisano pismo.
Kada su javili da će doći, Noriko ih je zbunjeno odgovarala od puta; ta zna se
da su daleko. No budući da su oni bili uporni u svom naumu, odredila je dan
posjeta.
U to se doba zona trešanja u cvatu na otoku Honshu već pomicala prema
sjeveru, ali na Hokkaido još nije stigla; trebat će dotad još pričekati. Zapravo, na
sjenovitim mjestima u Sapporu još uvijek ima zaostalog snijega.
Bilo je oblačno već nekoliko dana. No toga dana potpuno se razvedrilo. Kao
da se to Satoru raduje njihovu dolasku.
I tako su u naš stan stigli sve sami dragi ljudi: Kosuke, Yoshimine, Sugi,
Chikako.

***

SVI SU NOSILI CRNINU. I osim nekoliko šturih riječi, svi su šutjeli. »Izvolite
ovamo«, pozvala ih je Noriko u dnevni boravak. Tamo pred obiteljskim oltarom
prva sklopi ruke u molitvi. »Svi su ti došli, Satoru.«
A zatim se povukla, ustupivši mjesto drugima..
I Kosuke, i Yoshimine, i Sugi i Chikako, svi su zapalili mirisne štapiće, tim
redoslijedom.
162
 Knjige.Club Books

Naborana lica, Kosuke je dugo vremena proveo sklopljenih ruku.

Yoshimine je, pomalo grubim kretnjama, brzo bio gotov; a na samom kraju,
naizgled uvlačeći bradu, nagnuo se nad nadgrobnom pločom.
Dok je Sugi zbunjena lica grizao usne, u Chikakinim očima pojavile su se
suze koje ona nježno otare prstom. Iako su svi to primijetili, pretvarali su se da
nisu.
»Uzela sam sushi da vas malo počastim. A pripremit ću i juhu, pričekajte
malo«, raspoloženo je rekla Noriko.
Međutim, kao posramljeni tom gestom, svi su se držali ukočeno i formalno.
»Ne morate se toliko truditi«, rekao je Kosuke, a zatim su se i ostali javili sa
sličnim komentarima.
»Ništa zato, drago mi je što mogu počastiti njegove prijatelje.«
»Pomoći ću vam.«
Ali Noriko pokretom ruke zaustavi Chikako, koja je htjela ustati.
»Hvala, nije potrebno. Nisam navikla da mi netko ulazi u kuhinju.«
Izjavila je to ne misleći ništa loše, kao i obično, ali Chikako se na to snuždi.
Da je tamo bio Satoru, rekao bi Chikako da Noriko time nije ništa loše mislila.
Ovako, očiju uprtih o kuhinjsku dasku za rezanje, Noriko nije ništa primijetila. A
i bolje da nije.
Da je primijetila, vjerojatno bi dodatnim pokušajem da to zagladi samo još
više zaglibila.
»Radije provedite vrijeme s Nanom.«
O, sjetila si se i mene, Noriko! Otišao sam do Chikako i počeo joj se umiljavati
oko nogu.
»Lijepo da se opet vidimo, Nana. Žao mi je što onomad nisi mogao ostati kod
nas.«
Kosukeu se ote iznenađeni uzvik.
»Je li to možda i kod vas Satoru bio s Nanom?«
»Da«, s osmijehom potvrdi Chikako, a i Sugi. No njegov je osmijeh bio
usiljen. »Imamo i psa, zato nije išlo. Nisu se slagali.«
»A kod mene se nije slagao s mojom mačkom«, javi se i Yoshimine.
Nakon toga svi počeše pričati o meni i odjednom se stvorilo opušteno ozračje.
Kosuke je, ničim izazvan, rekao da ga je iznenadila moja teška narav. Ma tko
mi to govori? Ti koji si se samo svađao sa ženom, a stalno plakao za njom?
Sada su njih dvoje imali novu mačku. Lijepu bijelu tigricu; vidio sam njezine
slike na mobitelu dok ih je hvalisavo pokazivao ostalima. Možda jeste prijatelji iz
djetinjstva, ali nema razloga da se sad tako hvalisaš svojom mačkom, pomislih.
Uto i Yoshimine izvadi mobitel. Evo i moje mačke, rekao je.
Zar i ti, Yoshimine?

163
 Knjige.Club Books

Njegov mačak, glupog imena Chatran, izrastao je u muževnog mačka. A

zaslugom moje trenerske poduke, čini se da je postao i dobar lovac na miševe.
»Miyawaki ga je upoznao, zato sam mu ga htio danas pokazati.«
I u toj namjeri Yoshimine još jednom ode do oltara.
»Da sam znala da ćemo se hvaliti svojim ljubimcima, ponijeli bismo njihove
albume«, reče Chikako.
Ni ona ni Sugi nisu htjeli zaostajati, pa i oni izvadiše mobitele te počeše
pokazivati slike s Toramaruom i Momo.
»Vodimo pansion gdje mogu odsjesti i gosti s mačkama ili psima. Dođite nam
i vi«, rekao je Sugi i počeo dijeliti posjetnice.
Nastavilo se međusobno upoznavanje i dijeljenje kontakata.
Jesi li vidio, Satoru?
Otkad te nema, svi ljudi kojima si nešto značio, povezuju se.
»Dođite nam i vi«, rekao je Sugi pružajući posjetnicu Noriko, koja je upravo
došla sa sushijem. Uzmi je, Noriko, uzmi, svakako!
Želio bih ponovno ležati na onom kutijastom televizoru.
»Hvala na pozivu, baš bih i mogla otići. Dugo se već nisam popela na Fuji,
baš bi bilo zgodno.«
Penjat ćeš se tamo sama, Noriko, ja ne idem nikamo. Bit ću kućepazitelj 48.
Kada su posjedali oko stola, zaredale su se priče o Satoruu, kao da su svi samo
to čekali.
»Što, zar u višoj osnovnoj nije više bio u plivačkom klubu?« trepne
iznenađeno Kosuke.
Yoshimine potvrdno kimne.
»Sa mnom je bio u vrtlarskom klubu. Nego, zar je u plivanju bio tako dobar?«
»Da, bio je stalno u klubu. Na velikim natjecanjima osvojio je više nagrada,
bio je plivačka nada kluba. U srednjoj školi, dakle, nije više plivao?«
Pitanje je bilo upućeno Sugiju, no osupnulo je i Chikako.
»Imao je mnogo prijatelja, no nije se uključio ni u jedan klub.«
»Ne razumijem, tako dobar plivač... Zašto li je samo odustao?«
Noriko uzme jedan sushi s tunom, odstrani s njega wasabi49 i pruži mi ga,
promrmljavši:
»Možda zato što ti više nisi bio u tom klubu, Kosuke.«
Što se to događa s tobom, Noriko? Obično tako nevješta na riječima, ti
ponekad točno znaš što treba reći.

48
U japanskome rusuban, osoba koja ostaje u kući i pazi na nju. (nap. prev.)
49
Wasabi, japanski hren zelene boje, čest dodatak sushiju i sashimiju. (nap. prev.)

164
 Knjige.Club Books

Kosuke nabra čelo, slično kao i pred kućnim oltarom.

»Satoru mi je mnogo govorio o tebi u svojim pismima, rekao mi je da je s
tobom pobjegao od kuće s mačićem. A rekao je i da je zabrinut zbog tvoje svađe
sa ženom.«
Ehej! To nisi trebala reći, Noriko.
»Sada je sve u najboljem redu«, požuri objasniti Kosuke, kao da se opravdava.
»I o tebi mi je pričao, Yoshimine. Kako mi je rekao, veselilo ga je pomagati
tvojoj baki u polju, a rekao je i da si ti svojevoljno odlazio u plastenik za vrijeme
nastave, zbog čega je uvijek bio na iglama.«
Yoshimineov pogled zamišljeno odluta u daljinu.
»O Sugiju i Chikako rekao je da oni jako vole životinje i da su skladan par. A
spomenuo je i koliko se obradovao što ili je na fakultetu ponovno sreo.«
Na Sugijevu licu vidjelo se da mu je dotaknula bolnu točku, dok Chikako
ponovno obriše suzne oči.
»Ali zašto,« promrmlja Sugi, »zašto nam nije rekao da je bolestan?«
Ma je li moguće da tako kolebljivo pitaš, nešto samo po sebi jasno?
Još uvijek to ne razumiješ?
»Ja to mogu shvatiti.«
Bravo, Yoshimine! Da si mačjeg roda, bio bi popularan tip.
»Htio je da nam u sjećanju ostane njegovo nasmijano lice.« Tako je.
I sve vas je jako volio.
I upravo zato što vas je sve tako volio, želio je otići na put ponijevši sa sobom
osmijehe na vašim licima.
Jednostavno, zar ne?
»Ali u pismima«, rekao je Kosuke, glasom natopljenim suzama, ali s
osmijehom na licu, »piše samo o veselim, pa i budalasto komičnim zgodama. A
ja sam se smijao, uvjeren da to ne može biti njegovo posljednje slovo.«
Svi se zahihoću kao da su se upravo nečega prisjetili. O čemu li si to pisao,
Satoru? Kako god, i što god to bilo, nisi trebao otići s ovoga svijeta da bi se na
kraju smijao.
»Vezao nas je zahvalnošću, baš njemu nalik«, protisnula je Chikako.
Ponovno su navrla sjećanja na Satorua koja ispuniše vrijeme do odlaska na
avion. Na aerodrom ih je odvela Noriko, u našem srebrnom automobilu. Satorua
više nije bilo pa ga je sada ona vozila.
Nije to više bio onaj čarobni automobil koji je Satorua i mene vodio kroz
svakojake krajolike, ali još se uvijek besprijekorno kretao.
Do njezina povratka, međutim, moram još nešto obaviti.
Već se bilo smračilo kad se vratila; no ušavši u dnevni boravak, vrisnula je iz
sveg glasa.
165
 Knjige.Club Books

»Što ti je, Nana? Zar opet?«

Iz kutije s papirnatim maramicama izvukao sam ih sve, jednu po jednu,
ispraznivši je.
»Što će tebi maramice? Zašto si to učinio?«
Ha-ha-ha, zadao sam ti posla! Zaokupio sam te ljutnjom i pospremanjem, da
izbaciš onu praznu tišinu u sebi, nastalu nakon svih odlazaka.
»Šteta, baš šteta«, mrmljala je podižući uokolo maramice s poda, uz pokoji
hihot nalik na blage ispuhe zraka.
»Zar ne, Nana?«
Ne razumijem te...
»Satoru je bio sretan, je li?«
Naravno. Nije li te u to uvjerio još na samrtnom času?
I čemu sad o tome? Uopće ne sumnjam da se sada Satoru zadovoljno smješka.

***

PROŠLO JE NEKOLIKO GODINA.

Kosuke je svoj studio pretvorio u studio za mačke. Obavijestio je Noriko da
je usluga za Nanu uvijek gratis, s obzirom na to da mu je ideju za takav studio dao
Satoru.
Yoshimine bi povremeno - iako zna, kako bi napisao u prikačenom pisamcu,
da i na Hokkaidu ima ukusnog povrća - poslao pošiljku s povrćem sa svojega
imanja. Bilo ga je previše da bi Noriko sama mogla sve to pojesti, pa je bila stalno
u pokretu, dijeleći pomalo i susjedima.

***

JEDNOM ME ODVELA i kod Sugija i Chikako. Prenoćili smo u njihovu pansionu,

naravno. Noriko je zapravo željela otići na Fuji, pa je povela i mene. No ja sam
ostao u kući, kao pravi kućepazitelj, bezgranično uživajući u ljenčarenju na
kutijastom televizoru.
Momo je bila već postarija dama, drski Toramaru postao je malo razumniji.
Ispričao se za prijašnje ponašanje, a i izrazio svoju sućut zbog Satorua.
I da ne zaboravim; Sugi i Chikako dobili su dijete.
Na ulazu nas je dočekala starmala djevojčica.
»Izvolite, bakice«, rekla je, na što se Noriko malo namrštila.
Oskoruše uz cestu plamte crvenilom i ove godine; no uskoro će i zima, i opet
će ih posrebriti snijeg.

166
 Knjige.Club Books

Pitao sam se koliko li sam puta dosad vidio to crvenilo kojemu me je naučio
Satoru.
Jednoga dana Noriko se vratila kući s neočekivanim gostom.
»Što da učinim, Nana?«
Iz kartonske kutije u njezinim rukama čuo se zvuk nalik na zavijanje sirene.
U kutiji se nalazilo trobojno kaliko mače. Ne jadni kaliko mješanac, poput mene,
nego čistokrvno kaliko mače. I prema tomu, mačka. Naravno.
Netko ga je ostavio ispod donje zgrade.
»I pomislila sam, Nana, budući da si sada i ti ovdje...«
Onjušivši mače, koje je i dalje tulilo poput sirene, nježno sam ga liznuo.
Dobro došao u obitelj. Ti si moj nasljednik, kako vidim.
»Upravo smo došli od veterinara. Što misliš, Nana, hoćete li se slagati?«
Pusti sad to, prvo ga nahrani! Daj mu malo mlijeka, zar ne vidiš da je mače
gladno?
Ušao sam u kutiju i privio se uza nj, kako bi mu bilo toplije, na što je ono na
meni potražilo bradavice. Nemaš sreće, draškane, tu nećeš naći mlijeka.
»Zaboga, on je gladan! Sad ću podgrijati malo mlijeka, kupila sam kod
veterinara.«
I tako je Noriko uronila u život u kojemu ju je zahtjevna mala maca vrtjela
oko malog prsta.

***

LIVADA U ŽUTOM I LJUBIČASTOM, poplavljena tim bojama.

Cvjetna livada s našeg posljednjeg putovanja, livada koja se prostirala
unedogled, nestajući na obzoru.
Kada u mojim snovima ima tih boja, uvijek se u njima pojavi Satoru.
Hej, Nana! Kako si ovih dana? Izgledaš mi nekako umorno.
Moguće. Sugijeva Momo napustila nas je prije nekoliko godina. Ja njezine
godine vjerojatno neću doživjeti. Već je došla i nova mačka.
Je li moja teta dobro?
Da, dobro je. Otkad je s ulice donijela tu macu, kao da se pomladila.
Nazvala ju je Trobojka, po trobojnoj šari vrste kaliko. To, neukusno, banalno
ime odredila je izravno prema izgledu. U tome, iako niste u rodu, ti i Noriko ste
zapravo isti.
Stvarno? Pokupila je mačku ostavljenu na cesti? To od nje nikada ne bih
očekivao.
Satoru je bio duboko ganut.

167
 Knjige.Club Books

Iako se to ne bi reklo, Noriko bi vrlo lako mogla postati mačji fanatik. Kada
uzima sushi, uvijek s njega skine toro50 i daje mi ga.
Satoru se nasmijao; čak bi i on malo oklijevao kada je toro u pitanju.
Ali Trobojka joj je prva mačka. I to baš njezina mačka.
Tako je.
Mi doduše živimo zajedno, ali ja nisam njezina mačka.
Ja ću uvijek i zauvijek biti samo tvoj. Zato ne mogu biti njezin.
Dolaziš li ovamo uskoro?
Da. Ali prije toga moram još nešto obaviti.
Zatečen, Satoru naheri glavu.
Hm, mrdnuh brkovima, pročistivši grlo.
Moram istrenirati Trobojku. Noriko je sasvim pogrešno odgaja.
Razmazila ju je; i ako se jednog dana ponovno nađe na ulici, nema joj spasa.
Moram je istrenirati za lov, proći s njom barem lovačku abecedu.
Kad je uhvatim za vrat, ukoči se skupivši noge; a to znači da bi od nje mogao
biti dobar lovac. Kao i Yoshimineov Chatran.
Čim Trobojku osovim na noge, evo me k tebi, dolazim. Na ovu poljanu, gdje
sam te dosad mogao vidjeti jedino u snovima.
Reci mi, Satoru, što se nalazi na kraju te poljane? Pretpostavljam da je tamo
ugodno, da ima mnogo lijepoga!
Ponovno ćemo zajedno krenuti na put.
Satoru se smiješio, a potom me uzeo u naručje da bih mogao gledati u daljinu
s iste visine kao i on.
Oteo mi se uzvik ushićenja. Uistinu, toliko smo toga vidjeli!

▪ Grad u kojemu je odrastao Satoru

▪ Rižina polja, lelujave zelene sadnice
▪ Zaglušan, zastrašujući huk morskih valova
▪ Fuji, iliti ide-prema-tebi brdo
▪ Televizor-kutiju, najudobnije mjesto za drijemanje
▪ Šarmantnu damu, mačku Momo
▪ Pjegavog psa, drskog ali poštenog Toramarua
▪ Ždrijelo koje guta mnogo vozila, veliki bijeli brod
▪ Hiro Arikawa

50
Toro, masniji dio tune. (nap. prev.)

168
 Knjige.Club Books

▪ Pse na brodu koji su mahali repom svaki put kad bi nas posjetio
Satoru
▪ Činčilu pogana jezika koja mi je zaželjela sretan put
▪ Široke ravnice Hokkaida, prostrane unedogled
▪ Žilavo cvijeće uz cestu, žuto ili ljubičasto
▪ Kineski šaš, livadu nalik na more
▪ Konje na proplanku kako pasu travu
▪ Oskoruše i jarkocrvene im plodove
▪ Sve nijanse crvenoga, kojima me je Satoru naučio
▪ Lug elegantnih bijelih breza
▪ Grob na onom golemom prostranstvu
▪ Svežanj cvijeća duginih boja što ga je Satoru stavio na grob
▪ Srcoliku bijelu pozadinu srne i laneta
▪ I veliku, ogromnu dugu koja je izničući iz tla opasivala dvostruki
luk

Moje druženje s ovom bilježnicom uskoro je pri kraju. Ali nisam žalostan zbog
toga.
Krećem na sljedeće putovanje, s mnogo lijepih sjećanja na prizore s ovoga
puta. Odlazim razmišljajući o svima koji su već otišli, kao i o onima koji će tek
doći.

***

NA TAJ ĆU NAČIN, s one strane obzora, sve drage mi ljude jednom ponovno sresti.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

169