F UGA

Fuga je poli ona skladba u kojoj se jedna ili više tema provode imitacijskim postupcima po određenom
tonalitetnom planu. Naziv dolazi od latinskih riječi ugare (tjerati u bijeg) i ugere (bježati), a simbolizira
imitiranje teme u raznim dionicama (tema “bježi” po dionicama). Razvila se iz ricercara (koji se pak razvio iz
moteta) i najčešće je pisana za tri ili četiri glasa. Može sadržavati jednu temu (jednostavna uga) ili više
tema (dvostruka, trostruka ili četverostruka uga).

Zbog velikih različitosti u obliku i strukturi uga i činjenice da samo postupak imitacije povezuje sve uge,
prema nekim tumačenjima uga je više skladateljski postupak nego strogo de inirani glazbeni oblik.

POVIJESNI RAZVOJ
Termin uga koristi se od XIV. st. ali je tijekom glazbene povijesti imao različita značenja.

Na početku korištenja riječ uga je označavala kanon ili kanonsku imitaciju. U XVI. st. termin ricercar ozna-
čava skladbu za instrumente koja koristi imitacijski postupak, a termin uga je rezerviran samo za kanon-
ske skladbe.

Kasnije u XVI. st. uga je svaka grupa imitacijskog izlaganja teme kroz sve dionice u skladbi. Gallus Dressler
u svom tekstu Praecepta musicae poeticae jasno de inira ugu tj. imitacijsko izlaganje na početku skladbe s
preglednim redosljedom dionica, jasno određen modus/tonalitet i početak teme mora biti tonovima tonike
ili dominante. Također, skladba ima i jasnu trodijelnu strukturu: prvi dio ili exordium, drugi dio ili medium i
treći dio ili inis.

U XVII. st. postepeno se razvija vrsta skladbe koju od razdoblja baroka pa sve do danas poznajemo pod
nazivom uga. Najznačajnija pojava u razvoju uge u XVII. st. je monotematičnost tj. činjenica da je skladba
temeljena na jednoj temi. Zanimljivost skladbe se postiže različitim tretmanom teme i korištenjem raznih
vrsta imitacije.

Motet u renesansi je imao više različitih dijelova unutar skladbe, ovisno o strukturi teksta, a svaki novi dio
skladbe je temeljen na novom stihu teksta i novoj glazbenoj temi koja se imitacijski provodila kroz sve
dionice. U razvoju instrumentalne glazbe skladatelji se najprije okreću poznatim ormama iz vokalne poli o-
nije, pa oblik moteta postaje temelj za ricercar u instrumentalnoj glazbi. Ricercar je imao više dijelova od
kojih je svaki bio temeljen na novoj glazbenoj temi, no kako više nije bilo tekstualne podloge kao u vokalnoj
glazbi, skladatelji postepeno smanjuju broj različitih tema. Na taj način dolazi do pojave monotematičnosti
tj. razvija se vrsta skladbe - uga - u kojoj se na različite imitacijske načine provodi samo jedna tema.

Također, u XVII. st. se razlikuju dva termina: uga canonica označava oblik koji danas zovemo kanon, a uga
episodica je oblik koji danas nazivamo samo uga. Riječ episodica u nazivu označava međustavke tj. uga
episodica se re erira na činjenicu da uga ima međustavke (ili epizode) u kojima nema nastupa teme.

Temelj barokne uge u XVII. i XVIII. st. je teoretski traktat Sequuntur regulae compositionis čiji je autor
Antonio Bertali, talijanski violinist i Kapellmeister na bečkom dvoru. Bertali u tekstu navodi osnovne
karakteristike kao što su početna ekspozicija teme u svim dionicama, kasniji nastupi teme na sporednim
stupnjevima i različitim redosljedom po dionicama te pojava strette tijekom uge.

Pripremio: Danijel Legin, docent 1/5 Akademska godina 2023./2024.

f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
 Kasnije u XVII. st. tehnika pisanja uge se dalje razvija, uvodi se kontrasubjekt i tehnika obrtajnog kontra-
punkta, razvoj međustavaka, korištenje sekvenci itd. Najznačajniju ulogu u kasnijem razvoju uge je imao J.
S. Bach koji je tehniku pisanja uge doveo do vrhunca.

U svojim djelima J. S. Bach koristi sve poznate kontrapunktske tehnike i različite vrste uga. Ranije vokalne
uge Bach je često pisao kao permutacijske uge (vrsta uge koja kombinira karakteristike uge i kanona),
dok kasnije vokalne uge (primjerice u Misi u h-molu, BWV 232) pokazuju strukturalne karakteristike instru-
mentalnih uga. Velik broj uga koje je Bach napisao za čembalo i orgulje pokazuju sličnosti: uge pisane za
čembalo su uglavnom kraće i više didaktičke naravi (zbirka Das Wohltemperierte Klavier je pisana kao
zbirka skladbi u kojoj Bach ilustrira različite skladateljske tehnike, glazbene stilove i izvođačke tehnike
čembala/klavira), a uge pisane za orgulje su obično duže, opsežnije i kompleksnije strukture i namjenjene
za “koncertnu” izvedbu.

Za razliku od Bacha, G. F. Händel pak ugu koristi najviše u vokalnim djelima, kao zborske stavke u misama
i oratorijima. Händel je puno slobodniji u korištenju kontrapunktskih tehnika i često koristi homo oni slog u
strukturi pratećeg kontrapunkta uz temu.

U razdoblju klasike (XVIII. st.) poli one tehnike se manje koriste, a uga se pojavljuje uglavnom u vokalnim
sakralnim djelima (mise, oratoriji, rekvijemi). U instrumentalnoj glazbi uga se rjeđe pojavljuje, no neka vrlo
značajna djela koriste upravo ugu kao oblik: npr. W. A. Mozart Uvertira operi Čarobna rula, 41. sim onija u
C-duru IV. stavak; L. van Beethoven je koristio uge u većem broju djela (klavirske sonate, gudački kvarteti),
uključujući dvostruku ugu u zborskom inalu IX. sim onije u d-molu.

KARAKTERISTIKE BAROKNE FUGE

TEMA I ODGOVOR
Tema uge je kraća glazbena misao karakteristična po melodijskoj i ritamskoj građi. Još se naziva dux (lat.
vođa). Neperiodična je tj. ne sadrži kadencu u sredini i najčešće traje od jednog do četiri takta (ali može i
duže).
Početak teme - glava teme - uglavnom počinje tonikom ili dominantom te se odlikuje upečatljivim interval-
skim pomakom, ponovljenim tonom ili speci ičnom ritamskom igurom. Tema može sadržavati modulaciju -
modulirajuća tema. Tijekom uge može se pojaviti i lažni nastup teme tj. nastup motiva glave teme prije
nastupa cjelovite teme.
Tema može biti jedinstvene građe tj. kao jedna glazbena raza ili se može podjeliti na manje cjeline npr. ako
je tema građena od više ponavljanja motiva.

Odgovor je prva imitacija teme i još se naziva comes (lat. pratitelj). Najčešće je u dominantnom tonalitetu,
a može biti realan ili tonalitetan. Ako je tema modulirajuća (modulira iz osnovnog u dominantni tonalitet),
odgovor modulira iz dominantnog u osnovni tonalitet, pri čemu nastaje mutacija unutar odgovora.

01. J. S. Bach: Fuga u D-duru, WKL I, BWV 850

? ## c Œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ ™ œ œ ™ œ œ kraća tema u trajanju od jednog takta,
J građena kao jedna raza

02. J. S. Bach: Toccata i uga u d-molu za orgulje, BWV 538 “Dorska”

œ œ ˙ œ ˙ bœ œ ˙ œ œ duža tema u trajanju

&C ˙ ˙ œ œ ˙ œ œ b˙ œ ˙ œ od sedam taktova

Pripremio: Danijel Legin, docent 2/5 Akademska godina 2023./2024.

f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
 03. J. S. Bach: Fuga u c-molu, WKL I, BWV 847

b tema uge građena ponavljanjem

& b b c ‰ œ nœ œ œ œ œ œ œ œ œ œ nœ œ œ œ œ œ œ œ œ i variranjem osnovnog motiva

04. J. S. Bach: Fuga u Es-duru, WKL I, BWV 852

b œ œ Ÿœ œ tema uge građena od dvije raze,

& b b c œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ ‰ nœ œ ujedno je i modulirajuća
Es: I B: I (modulira iz Es-dura u B-dur)

KONTRASUBJEKT
Fuga može sadržavati kontrasubjekt - to je stalni kontrapunkt koji prati temu i pisan je tehnikom obrtajnog
kontrapunkta. Kontrasubjekt je, kao i tema, speci ične građe koja nadopunjava temu (melodijski i ritamski)
ali joj i kontrastira (naziv kontra-subjekt znači upravo to: suprotno-temi). Kontrasubjekt uglavnom traje
jednako kao i tema ili je nešto kraći (npr. ako počinje koju dobu kasnije od teme), a tijekom uge može se
tretirati slobodnije od teme, uz češće melodijske ili ritamske varijacije.

Fuga može sadržavati i više različitih kontrasubjekata, koji mogu nastupiti u odmah prvom dijelu uge, ali
mogu se i pojaviti kasnije tijekom uge. Glavna karakteristika kontrasubjekta je da se javlja uz temu više
puta tijekom uge; ako se glazbena raza koja prati temu na početku uge više ne pojavljuje, to onda nije
kontrasubjekt nego samo prateći kontrapunkt.

05. J. S. Bach: Fuga u Es-duru, WKL I, BWV 852

6
b œ bœ œ œ œ œ œ œ œ œ œnœ œ œ œ œ
&b b

{
J œ œ primjer kontrasta u melodiji i ritmu
između teme (donja dionica) i
? bb œ œ œ œ œ œ œ œ
œ œ n œ œ œ œ Ÿœ œ kontrasubjekta (gornja dionica)
b ‰

MEĐUSTAVAK
Međustavak je dio uge koji ne sadrži nastup teme i nalazi se između dva tematski važnija odlomka. Često
sadrži modulaciju i priprema tonalitet sljedećeg nastupa teme. Struktura međustavka može biti slobodna,
imitacijska (međustavak građen postupkom imitacije) ili, najčešće, sekventne strukture jer sadrži sekvencu.

Glazbeni sadržaj međustavka može biti izveden iz teme (ili kontrasubjekta) i često koristi motivičke ele-
mente teme ali međustavak može biti i slobodne građe s novim sadržajem.

Ovisno o strukturalnoj ulozi, razlikujemo dvije vrste međustavka:

• unutarnji međustavak (još se naziva interni): kraći međustavak koji spaja dva nastupa teme unutar
istog dijela uge
• vanjski međustavak (još se naziva eksterni): duži međustavak koji spaja pojedine dijelove uge tj.
provedbe, često sadrži jednu ili više sekvenci, a može sadržavati i pedalni ton radi stvaranja veće
napetosti prije početka idućeg dijela uge

U rijetkim slučajevima uga nema niti jedan međustavak, kao primjerice Fuga I u C-duru iz zbirke Das Wohl-
temperierte Klavier, 1. svezak J. S. Bacha.

Pripremio: Danijel Legin, docent 3/5 Akademska godina 2023./2024.

f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
 STRUKTURA FUGE
Fuga je građena od najčešće tri dijela koji se još nazivaju provedbe. Provedbu čini izlaganje (imitiranje tj.
provođenje) teme u svim dionicama skladbe.

Prva provedba (ili ekspozicija) počinje jednoglasnim izlaganjem teme nakon čega i svi ostali glasovi izlažu
temu, jedan po jedan. Redosljed nastupa glasova naziva se reperkusija, a najčešće se koriste reperkusije
koje završavaju s vanjskim glasom da bi zadnji nastup teme bio istaknut.
Tonalitetni plan baziran je na principu izmjene tonike i dominante (T-D-T-D), a mogući su i netipični planovi
(npr. T-D-T-T, T-D-D-T, T-S-T).

Nakon comesa često se javlja kraći unutarnji (interni) međustavak koji modulira u tonalitet trećeg nastupa
teme. Na prvu provedbu nadovezuje se vanjski (eksterni) međustavak koji modulira u tonalitet početka
druge provedbe, često je građen od elemenata teme i/ili kontrasubjekta i sadrži sekvencu.

Osim uobičajene, moguće su i iznimne vrste ekspozicije:

• proširena ekspozicija: glas koji je već nastupio još jednom iznosi temu, što stvara dojam većeg
broja glasova tj. jedan ili više glasova iznosi temu dva puta
• dvostruka ekspozicija: nakon prve nalazi se još jedna ekspozicija različite reperkusije, a tonalitetni
plan je izmjena osnovnog i dominantnog tonaliteta
• kontraekspozicija: dvostruka ekspozicija u kojoj druga ekspozicija donosi obrnuti tonalitetni
odnos (comes-dux-comes-dux)

Druga provedba (razvojni dio) počinje u dominantnom ili paralelnom tonalitetu. Ako je početni tonalitet
durski, druga provedba u pravilu počinje u dominantnom tonalitetu. Ako je početni tonalitet uge molski,
druga provedba može početi u dominantnom ili paralelnom tonalitetu.

Drugi dio uge je tonalitetno nestabilan tj. tema se javlja u različitim bliskim tonalitetima, a izbjegava se
osnovni. Primjenjuju se razni kontrapunktski postupci na temu i ostali tematski materijal (kontrasubjekt,
motivi međustavka).

Između pojedinih nastupa teme mogu se naći kraći ili duži interni međustavci koji su modulativni i pripre-
maju sljedeći nastup teme.
Vanjski međustavak nakon druge provedbe obično je duži i značajniji, modulira u osnovni tonalitet i pripre-
ma treću provedbu, a može sadržavati i zastoj na dominanti.

Treća provedba (završni dio) počinje nastupom teme u osnovnom tonalitetu i često je nepotpuna, tj. tema
ne nastupa u svim dionicama. Završni dio uge je najčešće treća provedba, no u rjeđim slučajevima može
biti i četvrta provedba, pri čemu su onda dva središnja razvojna dijela.

Bitna karakteristika treće provedbe je stretta (iako se može javiti i u drugoj provedbi). U završnom dijelu
uge često se javlja i pedalni ton na dominanti ili tonici (još se naziva orgelpunkt) nad kojim gornje dionice
donose temu i/ili ostale značajne materijale uge. Pedalni ton na dominanti stvara dojam napetosti, a na
tonici dojam smirenja.

Sve navedene karakteristike možemo pronaći u velikom broju uga, ali niti jedna od njih nije apsolutna i
sveprisutna. Jedina karakteristika koja povezuje sve uge je upotreba imitacije.

Pripremio: Danijel Legin, docent 4/5 Akademska godina 2023./2024.

f
f
f
f
f
f
f
 Za sve ostale karakteristike uge možemo pronaći velik broj primjera u kojima se pojavljuje, ali također i
primjere uga u kojima ih nema. Ako usporedimo svih 48 uga iz dva sveska zbirke Das Wohltemperierte
Klavier nećemo pronaći dvije uge identične strukture, svaka je drugačija i po nečemu posebna.
Upravo iz tog razloga u suvremenoj teoriji glazbenih oblika uga se često tretira kao skladateljska tehnika ili
tekstura, a ne kao strogo de inirani glazbeni oblik.

POSEBNE VRSTE FUGA

Kontra uga - uga u kojoj odgovor nastupa u inverziji, te se kao takav pojavljuje i u ostatku uge.

Permutacijska uga - uga koja spaja karakteristike uge i kanona, građena je od više različitih tematskih
materijala. Tonalitet nastupa tematskog materijala baziran je na izmjeni tonike i dominante, a dionice se
međusobno kontinuirano kanonski imitiraju. Permutacijska uga praktički ne sadrži međustavke, dionice
iznose samo tematski materijal. J. S. Bach je često koristio permutacijsku ugu u ranijim vokalnim djelima.

Stretto uga - uga koja počinje s temom u stretti. Primjer: J. S. Bach Das Wohltemperierte Klavier II, Fuga u
Cis-duru ili zborovi Gratias agimus tibi i Dona nobis pacem iz Mise u h-molu.

Fughetta - kratka uga sa slobodnijim tretmanom glazbenog materijala, često jednostavnije strukture bez
kompleksnijih poli onih postupaka.

Pripremio: Danijel Legin, docent 5/5 Akademska godina 2023./2024.

f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f
f