etvrto predavanje:

pravni akt, primjena prava, volja u pravu,

pravne pretpostavke i fikcije, pravno
zakljuivanje i logika, tumaenje prava
Azapovii, 20. april/travanj 2016.
prof. dr Zijad Hasi,

zijad.hasic@parlament.ba

1
 Pojam pravnog akta
Pravni akt je psihiki proces usmjeren na:
Stvaranje cjelokupne pravne norme ili njenog dijela,
ili
Stvaranje uvjeta potrebnih za primjenu pravnih
normi, ili
Objavu pravne norme ili njenog dijela kao i uvjeta
potrebnih za primjenu pravnih normi.

2
 Elementi pravnog akta
Unutarnja kompozicija koju ine pravna norma ili vie
njih, donesenih s namjerom da reguliraju ponaanje
nekog subjekta
Dva elementa:
Unutarnji
Namjera tvorca da iskae normu
Razumijevanje sadraja od strane adresata
Vanjski (oni koji pokazuju pravnu normu):
Jezik,
Zvuk,
Simbol,
Konkludentne radnje i sl.

3
 C. IZVORI PRAVA (OPI PRAVNI AKTI)
Izraz izvori prava predstvalja
- metaforu, kojom se na slikovit nain istie da se
normativni sadraji mogu napajati iz odreenih
izvora.
Tim izrazom se na sugestivan nain govori o
nastanku normativnih sadraja.
Ovaj izraz je sloen, a svojim sadrajem ukazuje
na nastanak opih i apstraktnih pravnih pravila.
U svojoj sutini on se odnosi samo na formalne
izvore prava i njihove pojavne oblike, koji nam
predstavljaju pravne norme.
Oni se iskazuju u vidu: ustava, zakona, konkretnih
podzakonskih akata i sl.

4
 Izvori prava su centralni proizvod stvaranja
prava. Drava ili odreena drutvena
sredina, sa svim svojim specifinostima i
bogatim drutvenim ivotom, stvara pravo,
koje, kroz izvore prava, prikazuje pravne
norme i ini ih dostupnim graaninu.
U pravnoj teoriji izvore prava dijelimo na:
materijalne (primarne) i
formalne (sekundarne).
Neki od teoretiara govore i o idejnim izvorima
prava.

5
 U pravnoj teoriji postoje razliita miljenja ta je to
materijalni izvor prava.
Sva miljenja polaze od zajednikog stava da pravo nastaje,
"izvire" iz odreene materijalne podloge, koja uvjetuje
nastanak formalnih izvora prava.
Ta materijalna podloga predstavlja drutvene, ekonomske,
politike i druge sutinske uvjete koji djeluju na odreenom
prostoru.
Za neke pravne mislioce materijalni izvori prava mogu biti
razliiti uzroci, koji djeluju na prostoru drutvene zajednice i
koji izazivaju nastanak prava.
Oni ne moraju biti iskljuivo drutveni inioci, ve mogu biti
i odreenui prirodni faktori.
Drugi teoretiari smatraju da materijalni izvori prava ne
mogu biti prirodni uzroci nego drutveni inioci, koji pod
djelovanjem razliitosti odnosa i uzroka, koji vladaju na
odreenom prostoru, stvaraju pravo.

6
 Uzroci koji izazivaju nastanak prava su mnogostruki i razliiti.
Oni predstavljaju one prirodne i drutvene odnose, koji se
meusobno proimaju, zaotravaju i zateu, pa ih je potrebno
razrijeiti dravnom prinudom (silom).
Materijalni izvori koji stvaraju sloene drutvene odnose, koji se ne
mogu rijeiti bez prijetnje (i upotrebe) dravne prisile, nazivaju se
materijalni izvori prava objektivnog tipa.
Oni mogu izvirati iz:
prirode,
ljudskog razuma,
duha,
meuzavisnosti ljudi i sl.
Isto tako, razni drutveni inioci koriste navedene uzroke i
stvaraju pravo, pa na taj nain postaju materijalni izvori prava.
Ti drutveni inioci su: drava, drutvo i njegove nedravne grupe
(razne politike partije, udruenja, druge asocijacije i sl.), kao i
nauka i drugi subjekti.

7
 Stvaraoci prava mogu biti i pojedinci, koji su u datom
trenutku bili nosioci pravne svijesti i imali su ogroman uticaj
na razvoj prava. Istaknuti pravnici starog svijeta: Solon, Gaj,
Ulpijan (Ulpijanus), kao i sudije i sl. nesumljivo su imali i
imaju i danas nezaobilaznu ulogu u stavranju i razvoju
prava.
Za njih kaemo da su materijalni izvori prava u
subjektivnom obliku.
(def.)Na osnovu svega reenog, istiemo da su
materijalni izvori prava :
drutveni,
historijski,
ekonomski i
kulturni odnosi u kojima nastaju snani drutveni
sukobi interesa koje je neophodno prinudno
usmjeravati pravnim normama.

8
 Idejni izvori prava proizilaze iz poloaja subjekata u drutvu i njihovih
meusobnih djelovanja.
Pitanja ovlatenja svakog subjekta, koritenja tih ovlatenja i sl. stvaraju
sistem drutvenih vrijednosti koje treba da titi drava, pa se na taj
nain nameu kao idejni izvori prava.

Vrijednost je veoma bitna osobina prava, i to toliko bitna da je pravna

znanost formirala posebnu granu prava koja se bavi vrijednostima
prava.
Ta posebna pravna nauna disciplina koja prouava vrijednosti u pravu
naziva se pravna aksiologija.
Pravna aksiologija je teoretska pravna disciplina, koja se bavi
izuavanjem vrijednosnih aspekata svih elemenata prava.

9
 Imajui u vidu okolnost da je vrijednost
svakog elementa prava veoma bitna, pravo
se snano oslanja na etiku.
Ovom naunom disciplinom, promatrano u
kontekstu prava, cijeni se konkretan
problem u sferi doputenosti ili
nedoputenosti, valjanosti i nevaljanosti,
ispravnosti i neispravnosti pravnih normi,
kao i univerzalni zahtjev da se pravnim
normama podstie ono to valja, to je
ispravno i to je pravedno.

10
 Pravne vrijednosti, bitne za svako drutvo, su:
pravda,
pravinost,
mir,
red,
sigurnost,
sloboda,
ljudsko dostojanstvo.
Imajui u vidu pravdu kao vrijednost, moemo istaknuti da
je to termin koji se bitno razlikuje od termina pravo.
Pravdu moemo nai i u obiajima i u moralu.
Ako u ovim kategorijama naemo pravo, tada to nisu ni
obiaj niti moral, ve obiajne i moralne norme.
Zato moemo rei da postoji i pravna pravda

11
 O pravdi kao bitnoj idejnoj vrijednosti pisao je i Platon.
Po Platonu, pravedno je dati svakom ono to mu i pripada i osigurati da radi onaj
posao za koji je sposoban.
Aristotel istie da postoje: opa (distributivna) pravda i posebna
(konkretna, korektivna) pravda.
Konkretna pravda odnosi se na tano odreen sluaj a dio je ope
pravde.
Pravda moe biti:
pravna,
moralna,
religijska.
Za pravnu pravdu je karakteristino da je ona strogo vezana za
ravnoteu, za naelo jednakosti.
Pravna pravda, za razliku od moralne ili vjerske pravde, tei za
vraanjem poremeenog ranijeg stanja, ona trai ravnoteu
ukoliko je poremeena.
Trai se odmazda za to napadnuto dobro.

12
 Ranije su odmazda i jednakost bile iskazane kroz
maksimu: Oko za oko, zub za zub (Hamurabijev
zakon), to je u bukvalnom smislu znailo pravo
oteenom da istovjetno odgovori na udarac.
Novo pravo odustaje od ovog koncepta pravde,
nudei drukiju ekvivalenciju napada i odmazde.
Sve vie je prisutna okolnost da drava tjelesne
povrede pretvara u novane obaveze ili u lienje
slobode.
Ali ni danas se nije odustalo od ekvivalencije
pravde.
Danas, sudovi i drugi dravni organi ekvivalenciju
pravde mjere putem strunjaka, putem raznih
vjetaka, uz upotrebu najsavremenijih tehnikih
dostignua.

13
 Za pravdu vrijede sljedee osobenosti:
ona je najelementarnija,
najgrublja,
najprostija,
najmanje plemenita kategorija i vrijednost.
Stari Latini su isticali: Pravda treba da bude: slobodna, jer nema nita
gore od podmitljive pravde; potpuna, jer pravda ne smije da epa; i
brza, jer je sporost u neku ruku negacija pravde. (Iustitia debet esse libera,
quia nihil iniquius venali iustitia; plena quia iustitia non debet claudicare;
et celeris, quia dilatio est quaedam negatio).
Da bi bila najelementarnija idejna kategorija, ona mora biti objektivna, to
je teko postii u sistemu vraanja na prvobitno stanje.
Postizanje ekvivalentnosti izmeu napadnutog i uzvraenog, teko je
postii zbog neobjektivnosti ljudi. Ljudi koji u ime drave uspostavljaju
pravednost u sutini su ipak ljudi sa svim manama i slabostima objektivnog
rasuivanja, te su u ocjeni subjektivni.
Ranije smo napomenuli da postoji velika razlika izmeu pravde i
pravinosti.

14
 cessante ratione legis cessat ipsa lex
Kad svrha za pravom prestaje, pravo prestaje
samo od sebe

15
 Pravinost je ideoloki izvor prava. Za nju su
Stari Rimljani govorili: Pravinost je gospodarica i
kraljica svih vrlina (Iustitia est omnium et domina
et regina virtutum).
Pravinost je vezana za konkretne sluajeve.
Postoje apstraktna naela pravde, koje je
potrebno primijeniti na konkretne dogaaje i na
konkretne sluajeve u emu se moe ocijeniti
pravinost.
Rimski pravnik Paulus o pravinosti je isticao: In
omnibus quidem, maxime tamen in iure, aequitas
spectanda est. (U svemu, a u pravu naroito,
treba voditi rauna o pravinosti).

16
 Mir je posebna idejna kategorija i poseban idejni izvor prava.
Njegovim postojanjem stvara se klima nastanka i provoenja
prava. Latinska izreka: Silent leges inter arma (U ratu ute
zakoni) dovoljno govori o tome, jer nam govori da je rat nasilje, a
nasilje je neprijatelj zakona i zakonitosti.
Rat i nestabilnost odreene sredine, pa i manji nemiri, remete
kreativnu klimu nastanka prava i njegove primjene.
Takve situacije pogoduju nastanku sasvim drugog prava i drugih
odnosa.
Izmeu mira i prava postoji duboka uzajamnost. Pravo je
najznaajnije sredstvo odravanja mira.
Zato e mudra vlast na vrijeme odustati od nekih svojih zahtjeva,
kada vidi da ne moe adekvatno provesti svoju odluku i kada vidi
da provoenje neke odluke moe imati za posljedicu teko
poremeen mir na tom podruju.
injenica je da drava, u kritinim sluajevima svoga postojanja,
moe upotrijebiti silu da bi nametnula izvrenje odreene odluke.
Ali, pametna vlast nee istrajavati u tome, znajui da je prinuda
najuspjenija kada se ne primjenjuje.

17
 Vrlo blizak miru je i sljedei ideoloki izvor prava - red.
Pravo je dinovski sistem pravnih normi koji regulira bezbroj
pojedinih ljudskih djelatnosti. U svakoj sredini doneseno je
mnotvo normi, kojima se eli normirati cjelokupno ponaanje
graana na tom podruju.
Da bi donesene norme mogle biti u primjeni, potrebno je stanje
reda. Na taj nain stvara se sistem ustaljenih odnosa za koje
kaemo da stvaraju pravni poredak. Postojanje takvih odnosa u
odreenoj sredini omoguuje okolnost da se odgovarajui, traeni i
korisni procesi u odreenoj sredini ostvaruju uz upotrebu najmanje
energije.
Red je potinjen miru, a ova dva stanja meusobo se dopunjuju.
Pravni poredak u kojem je prisutan red ograniava ovjekovu
slobodu ponaanja.
Uspostavljanje reda nekad se vri tako da se moraju ograniiti
neije slobode. To se svjesno rtvuje zato to e se, manjim
ograniavanjem sloboda ljudi, omoguiti ostvarenje sloboda
znatno ireg kruga ljudi.

18
 Blizak ovim kategorijama je i sljedei idejni izvor prava, a to
je sigurnost.
Postoji mnotvo vrsta sigurnosti, od kojih su najvanije:
dravna,
bioloka,
egzistencijalna,
pravna i sl.
Za nas je navanija pravna sigurnost.
Pod pravnom sigurnou, kao idejnim izvorom prava,
podrazumijevamo stanje izvjesnosti primjene pravnih normi
donesenih na odreenom podruju i trenutno vaeih, za
sve sluajeve koje one reguliraju.

19
 Graani odreene sredine prate donoenje
pravnih normi i njihovu implementaciju.
U tom smsilu moe se zakljuiti da:
stanje reda, u veem ili manjem obimu, u
nekoj sredini izaziva svijest kod graana o
postojanju ili nepostojanju sigurnosti
provoenja pravnih normi na tom podruju.
bez primjene prava nema ni tog prava i u
drutvu nastaje anarhija, bespravlje i
pravna nesigurnost. To za posljedicu ima
izostanak razvoja potrebnih funkcija drtva,
ima bijedu, netrpeljivost meu graanima i
graanske nemire.

20
 Sigurnost se uvjetuje pravosnanou.
Da bi se osiguralo provoenje pravnih normi i
pravnih akata, potrebno je da su pravna norma ili
pravni akt proli proceduru ispitivanja njene
valjanosti. Nadleni organ, donosilac pravne
norme ili pravnog akta moe pogrijeti. Zato je
stvoren sistem ispitivanja ispravnosti tih normi,
odnosno akata. Ako se dokae njihova ispravnost,
drava e garantirati i njihovu implementaciju.
Znai, ne moe se odmah dati sigurnost nekom
pravnom aktu, dok se ne utvrdi zakonitost tog
akta.

21
 Da bi se mogla stvoriti pravna sigurnost
potrebno je obezbjediti postojanje nekih
uvjeta, kao to su:
postojanje ire druvene sigurnosti,
postojanje stabilnosti drutvenih odnosa,
postojanje sistema po kome se norme automatski
primjenjuju. Kada se donesu odreene norme, one
trebaju da se provode bez prinude, a prinuda se
treba da se primijeni samo u malom broju
sluajeva koji izlaze iz uobiajene primjene.

22
 Svaka drava treba izbjegavati isuvie este i
duboke izmjena prava. Izmjene prava su legalne
manifestacije drave, ali one slabe pravnu
sigurnost. Nastajanjem novih normi potiru se
stare norme, a ako je taj proces est i brz, to ima
negativan efekat jer este izmjene unose
nesigurnost u ponaanje ljudi.

23
 Sljedea idejna vrijednost koja utie na stvaranje prava je
sloboda. Sloboda omoguuje nastanak prava tako da se
mogu slobodno iskazati vrijednosti koje treba normirati i
slobodno ih propisati. I sloboda je historijska kategorija.
Historijski gledano, ovjeanstvo se sve vie kree prema
slobodi. U periodu nastanka drave i prava, postojalo je
malo prava i malo sloboda. Obim i raznovrsnost prava irili
su se u toku historije, a danas je na dosta viskom mjestu.
Borba za jo vii nivo slobode i danas traje i nije zavrena.
Izmeu prava i slobode postoji uzajamno djelovanje. Pravo
je snaan jemac slobode, ali ono i najvie ograniava
slobodu. Ogranienje slobode putem prava opravdano je u
onoj mjeri do koje omoguuje vee slobode i prava ireg
kruga ljudi. Pravo, s jedne strane, garantira slobodu, a s
druge je ograniava, svodei je u one okvire iz kojih
slobodno ponaanje ne moe izrasti u svoju suprotnost i
imati neeljene posljedice.

24
 Izmeu prava i slobode postoji uzajamno
djelovanje. Pravo je snaan jemac slobode,
ali ono i najvie ograniava slobodu.
Ogranienje slobode putem prava
opravdano je u onoj mjeri do koje
omoguuje vee slobode i prava ireg kruga
ljudi. Pravo, s jedne strane, garantira
slobodu, a s druge je ograniava, svodei je
u one okvire iz kojih slobodno ponaanje ne
moe izrasti u svoju suprotnost i imati
neeljene posljedice.

25
 Uz slobodu vrlo blisko nastupa novi idejni
izvor prava - ljudsko dostojanstvo.
Ljudsko dostojansvo je bitna kategorija
ovjeka kao socijalnog bia, koje treba
energino tititi putem prava.
Antropoloki gledano, svi ljudi su
podjednako ljudi i zato uivaju ljudsko
dostojanstvo.

26
 Ljudsko dostojanstvo je osjetljiva kategorija
podlona povredama.
Ono se na vrlo fin i neprimjetan nain povreuje,
tako da se vrjeanje vrlo teko uoava.

27
 Zbog toga, postoje objektivni razlozi da se
vrijeanje ljudskog dostojanstva, na adekvatan
nain, sankcionira. To pitanje je posebno izraeno
kod primjene prinude, koju provodi drava. To je
kategorija o kojoj moraju voditi rauna svi koji se
nalaze u sistemu odluivanja o ljudskim pravima i
obavezama. Posebno se vrijea u situacijama
odmjeravanja kazne za uinjeno djelo.

28
 c. Formalni izvori prava
i. Pojam formalnih izvora prava
Ukoliko bi se pravna norma iskazala samo u svom
materijalnom obliku, bila bi nedostupna adresatima, odnosno onim
subjektima kojima je namijenjena, te bi bila nekorisna. Zato je
neophodno pravnu normu oblikovati i uiniti vidljivom. To se
postie stvaranjem formalnih izvora prava.
Pod formalnim izvorima prava podrazumijevaju se
procedure i oblici kojima se osigurava vidljivost pravne
norme prema adresatima, kao i njihovo ukljuivanje u
pravni ivot.
U naem pravu, pod formalnim izvorom prava, uglavnom,
podrazumijevaju se pravni akti. Kao to je ranije istaknuto, pravni
akti predstavljaju skup psihikih procesa i radnji poduzetih u
stvaranju pravne norme, kao i sama pravna norma. Time je
formalni izvor prava i sama pravna norma.

29
 Isto tako, u drugim pravnim sistemima ( na primjer: anglosaksonskom)
formalnim izvorom prava smatraju se i izvori saznanja o pravu, u koje se
ubrajaju:

sudski izvjetaji,
razne zbirke zakona,
skraene verzije raznih pravnih sluajeva,
izvjetaji dravnih organa i drugih organa administracije,
meunarodni ugovori,
razni ugovori i sporazumi,
naune studije,
pravna literatura i sl.

30
 Osim navedenih, izvorom saznanja prava mogu se uzeti i
saznanja koja se vezuju za prola prava. Saznanja o prolim
pravima nai emo u:
raznim rukopisima,
zapisima,
natpisima,
arheolokim spomenicima,
u obredima odreenih drutvenih grupa,
obiajima,
predanjima i sl.
Ipak, osnovno znaenje formalnog izvora prava ini norma,
koja je opa i primjenjiva na neodreen i neogranien krug
subjekata. Pojedinane norme, iskazane kao individualno iskazane
zapovijedi, pravno vrijede samo u sluaju ako su u saglasnosti s
opim normama.

31
 Formalni izvor prava je, znai,

pojavni oblik materijalno osmiljene pravne

norme.
To ujedno znai da se pred formalni izvor prava postavlja teak zadatak
prikazivanja materijalno zamiljene pravne norme, onako kako je ona
stvarno zamiljena.
Na formalnom izvoru prava je da precizno i objektivno utvrdi i uini
dostupnim adresatima onakvu pravnu normu kako je materijalno i
osmiljena.

32
 Svaki demokratski pravni poredak poiva na
izvorima prava u formalnom smislu.
Izvori prava u formalnom smislu osigurava mu pravnu sigurnost i
jednakost sviju, to su osnovni zahtjevi demokratskih drava u zatiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda ljudi.
Pravna sigurnost je produkt formalnih izvora prava, jer se
oni donose unaprijed.
Donoenje pravnih normi unaprijed ima za posljedicu da e subjekti
primjene (adresati) biti unaprijed obavijeteni o zahtjevu koji proizilazi iz
pravne norme.
Unaprijed obavijeteni subjekti primjene prouit e pravnu normu i biti
svjesni svojih prava i obaveza prema njoj, a ujedno, bit e sigurni da
nee odgovarati za svoje postupke koji nisu sankcionirani.

33
 Formalni izvori prava osiguravaju pravnu
jednakost subjekata primjene prava
(adresati), jer su donesene norme, ope
norme, koje se primjenjuju prema
neodreenom broju subjekata, prema
svima. Kako se primjenjuju prema
neodreenom krugu subjekata, one imaju
jednak uinak na sve, a ne selektivno, te
sve subjekte primjene stavljaju u isti poloaj

34
 Svaka drava razvija i koristi sebi svojstvene i osobene izvore
prava. Za koje e se izvore prava opredijeliti, zavisi od mnogo
faktora:
geografskog poloaja,
historijskog razvoja,
ekonomskih i politikih veza sa susjedima i drugim dravama i sl.
Ovi uvjeti odreuju propise pozitivnog prava svake drave, a
preko njih odreuju se i izvori prava kao i veze meu njima.
Stari Rimljani isticali su: Ius civile (rimsko graansko pravo) izvire
iz zakona, odluka plebsa, senatskih odluka, principovih dekreta i
pravila koja je autoritet uenih pravnika stvorio.
(Ius civile ex legibus, plebiscitis, senatusconsultis, decretis
principum, et auctoritate prudentiuom venit). Ovom izrekom jasno
suukazali na formalne izvore starog rimskog graanskog prava.

35
 Iako svi izvori prava imaju svoju specifinost, ipak se
pojedini slini izvori prava posebno izdvajaju inei grupu
formalnih izvora prava. Uzimajui u obzir sline procedure
donoenja, predmete reguliranja i druge elemente, nastaju
posebni tipovi formalnih izvora prava koji mogu formirati
ue ili ire grupe prava.
Kao ui oblik razvrstavanja izvora prava javljaju se grane
prava, a kao iri oblik javljaju se pravni sistemi, o emu e
vie rijei biti kasnije.
Formalni izvori prava su razliiti u pravnim porecima, ali i u
samom poretku. Koji od izvora e se primjenjivati u nekoj
konkretnoj dravi zavisi od historijskih, geografskih,
ekonomskih, politikih i drugih inilaca. Primjena nekih od
izvora prava zavisi od stepena razvoja drutva i ekonomije
dotine drave, a konkretno se odreuje njihovim
pozitivnim pravom.

36
 Podjelu formalnih izvora prava moemo izvriti po nekoliko
osnovnih kriterija, kao to su:
u odnosu na stvaroca izvora prava, razlikujemo
dravni,
nedravni,
mjeoviti izvor prava.
Kod ove podjele treba imati u vidu okolnost da drava
svim izvorima prava daje potporu, garanciju njihove
provodivosti, pa su na taj nain svi izvori prava dravni.
Razlika je u neposrednosti nastanka pravne norme. Neke
norme e drava neposredno stvoriti, putem svojih organa,
a neke nee, ali e im dati snagu izvrenja pod prijetnjom
sile. Na taj nain, neke norme drava preutno prihvata i
podrava, dajui podrku nedravnim subjektima da mogu
donijeti pravnu normu

37
 u odnosu na formu u kojoj se izvori prava
javljaju, razlikujemo:
pisane izvore prava,
nepisane izvore prava.
Nepisani izvor prava je obiaj koji je u
posljednje vrijeme potisnut u odnosu na pisane
izvore prava. On je nekada bio najbitniji oblik
izraavanja prava, a danas se nalazi ispod svih
pisanih izvora prava. Manje je zastupljen u
evropsko-kontinentalnom tipu prava, ali je
veoma bitan u anglosaksonskom.

38
 Danas su najvaniji izvori prava:
zakon,
podzakonski akti dravnih organa,
pisani nedravni akti,
sudski precedent,
obiaj,
ugovor.
Iako nisu izvori prava, bitni su za razvoj prava i njegove
izvore i:
sudska praksa,
praksa drugih dravnih i nedravnih organa,
pravna nauka.

39
 Kada je u pitanju naa drava, uoava se da ona
vie gravitira europsko-kontinentalnom tipu prava.
Kroz svoju historiju, kao dio Otomanskog carstva,
Austro Ugarske Monarhije, bivih Jugoslavija i
period svoje potpune samostalnosti, ona je bila
naslonjena na evropsko-kontinentalno pravo i tako
je izgraivala svoje pravo.
S druge strane, nakon potpisivanja Opeg okvirnog
sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
(Daytonskog sporazuma), pomo u pravnoj
izgradnji pruaju joj zemlje i jednog i drugog tipa
pravnog sistema, tako da se u pojedinim granama
prava osjea njihov uticaj.

40
 Za nae pozitivno pravo moemo rei sljedee:
pisani izvori prava, po svojoj snazi, izraeniji su i vie
rangirani u odnosu na nepisane,
svi izvori prava nalaze se u vrstoj hijerarhijskoj vezi,
osiguravajui afirmaciju zakona (ustava) kao najvieg
izvora prava,
iako se u njenom pravnom sistemu nalazi mnotvo prije
rata donesenih pravnih normi, uoava se da one
postaju konica drugaijem politikom i ekonomskom
razvoju Bosne i Hercegovine, koji se razvija poslije rata,

41
 primijetno je da se sve vie razvijaju razni nedravni izvori
prava.
Razne nedravne organizacije stvaraju norme iza kojih, u
njihovoj primjeni, stoji drava.
Na taj nain, drava afirmira normativnu aktivnost
nedravnih organizacija i asocijacija (nl. associatio,
oznaava udruivanje, spajanje, vezivanje; drutvo,
udruenje), doputajui drutvenim organizacijama da
ureuju odreene aktivnosti, korisne za ovu zajednicu.
Primjetno je da smo na poetku tog procesa, koji treba
podrati efikasnom zatitom njenih odredbi.

42
 Kod nas, formalni izvori prava, hijerarhijski
poredani su:
ustav,
zakon,
podzakonski dravni akti,
akti drutvenih organizacija,
ugovor,
obiaj.
Svaki od izvora prava, u formalnom smislu,
ima neke specifinosti, pa emo ih i prikazati.

43
 esto se za zakon kae da, od svih formalnih izvora prava, ima
najviu pravnu snagu.
Svi zakoni nemaju istu pravnu snagu. Zakoni koji za predmet
reguliranja imaju najznaajnija pitanja u odreenom pravnom
poretku nazivaju se ustavni zakoni ili ustavi. Zato zakone, koje
promatramo u irem smislu, moemo podijeliti na vie zakone
(ustave) i na nie (obine) zakone. Zbog toga i pravimo razliku
izmeu ustava i zakona.
Ontoloki, ustav ine norme koje imaju najviu pravnu snagu, pa
se na osnovu toga, nalaze na vrhu hijerarhije pravnih propisa
odreenog pravnog poretka i oni su najvii pravni akti.
Ustav opredjeljuje pravni i politiki sistem drave i to odreujui
njegovu: organizacionu i vrijednosnu strukturu, te kvalitet odnosa
ekonomske i politike stvarnosti.
Prema ustavu moraju biti usklaeni izborni sistem drave i
mehanizmi zatite ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44
 Etimoloki, rije ustav potie od latinske
rijei: constitutio (osnovni dravni zakon,
ustanovljenje, odreivanje, skup najbitnijih
elemenata, skup najbitnijih osobina,
raspored atoma u molekulu), a oznaava
fundamentalni zahtjev prema kojem svi
zakoni, kao i cjelokupni pravni poredak
drave, moraju biti s njim usklaeni.
Prvobitno, izraz constitutio nije oznaavao
akt kakvim ga danas oznaavamo.

45
 Kako je u Starom Rimu, izmeu ostalih,
postojala posebna vlast koja se bavila
organiziranjem rimske drave (rem
publicam constituere), prvobitno su akti te
vlasti poprimali naziv constitutio.
Oni su tada oznaavali bitnije vladareve
akte.
Tek kasnije, nastankom novovjekovne
filozofije (an ak Ruso), stvara se dananja
fizionomija ustava.

46
 Srednji vijek nije donio posebnu afirmaciju
ustava.
Njegovo pravo zasnivalo se uglavnom na
obiajima, pa je veliki odjek i dalekosene
posljedice imao akt izvornog ustavnog
karaktera Magna Charta Libertatem iz
1215. godine.

47
 Ipak, i u tom periodu, postojale su razne
manifestacije koje su imale pozitivnog
uticaja na afirmaciju ustavnosti, kao to su:
- posebni ugovori izmeu sizerena i
vazala, o ogranienjima vlasti sizerena,
- nastanak velikog broja sporazuma i
povelja,
- afirmacija donoenja osnovnih zakona
koji su bili proizvod predstavnika naroda i
vladara i sl.

48
 Prvi doneseni ustavi imali su cilj da ogranie
samovolju vlasti, bilo da je u pitanju
monarh ili od naroda izabrana vlasti. Ustav
Virdinije iz 1776. godine, SAD iz 1787.
godine, Francuske iz 1791. godine,
doneseni su s ciljem da se u pisanom obliku
tano odredi ureenje drave i odnosi
izmeu vlasti i naroda.

49
 U ustavima se nalaze putokazi daljnjeg
razvijanja cjelokupnog pravnog sistema
neke drave.
Tvorci drugih, niih akata, pri njihovom
donoenju, temelj nalaze u ustavu.

50
 Pravna nauka poznaje nekoliko vrsta ustava,
od kojih su najznaajniji:
a) realni ustavi ije norme se mogu realno
implementirati u odreen pravni sistem,
b) normativni ustavi su ustavi zemalja
razvijene demokratije, koji u svojoj strukturi
imaju normirane institucije i odnose koje
navedene zemlje mogu uspjeno realizirati,

51
 C) nominalni ustavi su ustavi nekih drava
(prije svega junoamerike kao i
postkomunistike) s normama koje
predstavljaju elje tih drava kojima one
streme i ije realiziranje se tek treba
ostvariti,
d) semantiki ustavi su ustavi
diktatorskih reima u kojima postoje norme
koje odraavaju najvie demokratske
zahtjeve, ali je stvarnost sasvim drugaija,
pa se na taj nain prikriva stvarno stanje.

52
 U sloenim dravama vidljiva je
supremacija ustava u odnosu na druge
pravne akte niih oblika organiziranja.
U tim dravama ustav federalne drave je
najvii pravni akt, imajui u vidu sve pravne
akte kako na najviem nivou, tako i na niim
organizacionim dijelovima.
Dravni ustav je vii i od zakona donesenih
na najviem nivou, kao i ustava i zakona niih
organizacionih dijelova federalne zajednice.

53
 Ustavnopravni razvitak Bosne i Hercegovine
poeo je relativno kasno. U tom razvoju
Bosna i Hercegovina imala je nekoliko
ustava, koji su stvarali politiki, pravni i
ekonomski osnov njenog ureenja i drava
u kojima se ona nalazila. Zemaljski ustav
(tatut), kao prvi ustavni akt Bosne i
Hercegovine, sveano je proglaen 20.
februara 1910. godine u Sarajevu.

54
 Veina ustava demokratskih zemalja ima
mnogo slinosti u svom normativnom dijelu.
Svi njihovi ustavi imaju zajednike
prepoznatljive dijelove od kojih su
najbitniji:
a) preambula ustava (poetni, sveani
dio ustava) sastavljena je, uglavnom, od
politikih, vjerskih ili drugih naela kojima
su se tvorci ustava rukovodili stvarajui taj
najvii akt.

55
 b) uvodni dio ustava, uglavnom, sadri norme
kojima se pokazuje kojim vrijednostima i
idealima e drutvo naginjati, te njegove
osnovne stavove prema ljudskim pravima i
slobodama, vjerskoj i nacionalnoj toleranciji,
suverenitetu, demokratinosti i sl.
c) centralni, normativni dio posjeduje norme
kojima se odreuje dravno ureenje, ureenje
vlasti kroz osnivanje organa vlasti i njihovih
nadlenosti, teritorijalna organizacija vlasti,
ekonomsko ureenje i socijalni poloaj ovjeka i
dr.

56
 d) zavrni dio (prijelazne odredbe)
sadri norme stupanja na snagu ustava.

57
 Pojam,
Sadraj
Hijerarhija
Zakonitost,
Postupak donoenja
Svrha
Vrste
Opi i posebni
Formalni
Pojedinani

58
 naela, obiaji i ugovori meunarodnog
karaktera
Ratifikacija-faze:
Potpis od prethodno opunomoenih potpisnika
Provodi se pred najviim zakonodavnim organom
drave
Razmjena ratificiranih dokumenata izmeu
ugovornih subjekata
Kod multilateralnih ugovora treba deponiranje
ratifikacionih dokumenata od jednog sporazumno
odreenog

59
 Podzakonski pravni akti predstavnikih,
izvrnih i upravnih organa
Uredbe
Drugi akti
Akti sudskih organa
Akti drutvenih organizacija
Pojedinani pravni akti
Obiajno pravo
Pravna nauka kao izvor prava
Priroda stvari kao izvor prava

60
 Pojam
Pojava
Nagla drutvena previranja
Promjena drave zbog novih drutvanih veza
(pribliavanje EU i sl.)
Npr. kloniranje embriona ljudi

61
 Vrste
U zavisnosti od trenutka nastanka pravne
praznine
U zavisnosti od obima drutvenih odnosa koji nisu
regulirani pravnom normom
Naini rjeavanja
Analogija
Razog suprotnosti
Tumaenje izuzetaka (exceptiones non sunt
extendendae)
Opa naela

62
 Pojam hijerarhije
Vrste
Hijerarhija dravnih organa
Hijerhija pravnih normi
Ustavnost i zakonitost
Hijerarhija pravnih akta u Bosni i
Hercegovini

63
 A.TUMAENJE PRAVA
a. Opi pojmovi o tumaenju prava
elimo li utvrditi smisao neke pojave, ui u
stvarno njeno znaenje, koristit emo se
tumaenjem te pojave.
Tumaenje je, znai, jedan postupak saznanja
smisla odreene pojave.
Tumaenje jo nazivamo hermeneutika, jer je ta
rije nastala od grke rijei hermeneutiki to
znai tumaenje, izlaganje nekog govora ili spisa.

64
 Pojava, iji se smisao tumai, moe biti
realno odreena u prostoru, ali isto tako,
moe biti stanje psihe ili neka druga
apstraktna okolnost.

65
 Da bi znak mogao ostvariti svoju ulogu prenosnika
informacija o stanju odreene pojave, potrebno je
da i jedna i druga strana znaju njegovo znaenje.
I jedna i druga strana moraju se dogovoriti i tano
utvrditi koje je znaenje svakog znaka.
Dogovor o tome koja su znaenja znakova
potrebnih za tumaenje zove se kodeks
znaenja. Bez kodeksa znaenja ne bi se mogao
vriti prijenos informacija.
Jedna strana bi slala znakove, ali druga strana, ne
znajui njihov smisao, ne bi mogla saznati njihov
smisao i znaenje.

66
 Znai, u sistemu tumaenja odreenih pojava postoje
sljedee okolnosti:

DAVALAC ZNAENJA (1) ---KODEKS (2) ----PRIMALAC

ZNAENJA (3)

67
 Svaka od ovih strana ima predstavu i poznaje
znaenje znakova potrebnih za tumaenje.
Davalac znaenja ima svoju predstavu o znacima, kao i
kodeks, koji je usaglaeni odraz znaenja davaoca i
primaoca znaenja.
Svoju predstavu ima i primalac znaenja. Izmeu ovih
saznanja moe biti razlika.
Idealno je kada se znaenja znakova ove tri okolnosti
poklope, kada su istovjetna, mada u praksi ima sasvim
suprotnih situacija.

68
 Tumaiti se mogu razliiti drutveni odnosi i pojave.
Tumaenje prava je samo jedna vrsta tumaenja, njegov
podoblik kojim se utvruje tano znaenje pravnih normi.
Tumaenje pravnih normi vre sva ona lica koja imaju dodira
s pravom.
To mogu biti sva lica koja nisu ni svjesna da tumae pravo.
Najee su to pravnici, koji, osim ovih lakih oblika
tumaenja, pristupaju esto i dosta sloenim radnjama
tumaenja pravnih normi, odnosno utvrivanja smisla
pravne norme.
Tako, na primjer:
U Zakonu o braku90) se istie: Brani drug moe traiti
razvod braka ako su brani odnosi teko i trajno poremeeni,
usljed ega je zajedniki ivot postao nepodnoljiv.

69
 Predmet tumaenja je pravna norma.
Ukoliko se uzme u obzir ire tumaenje
pravne norme, tada se ne tumai konkretna
pravna norma, jer je nema u pravnoj
praznini.
Tada je predmet tumaenja cjelokupan
pravni sistem.
Zato, najee, predmet tumaenja biva
pravna norma koja egzistira u pravnom
sistemu.

70
 Predmet tumaenja mogu biti sve vrste
pravnih normi.
Kako u pravnom sistemu egzistira veliki broj
vrsta pravnih normi, predmet tumaenja bit
e sve vrste, bez obzira na njihovu opost,
obiajnost ili pisanost, kao i druge
karakteristike.
Imajui ovo u vidu, moe se konstatirati da se
tumaenje normi treba obavljati jednako
prema svim vrstama pravnih normi, a pravila
tumaenja treba da budu jedinstvena.

71
 U prolosti, tumaenje prava bilo je
najee usmjereno na tumaenje zakona.
Pa i sada, u slobodnom govoru, esto
kaemo da je neophodno tumaiti zakon
iako je u pitanju potreba za tumaenjem
nekog nieg pravnog akta.
Bez obzira da li je u pitanju zakon, ili neki
drugi nii pravni akt, pravila tumaenja
primjenjuju se prema svim normama isto i
jedinstveno

72
Radnja tumaenja pravne norme u svojoj
osnovi uvijek je ista.
Broj tumaa je razliit.
Nekada je bio dosta usko vezan samo za
dravne organe ili doktrinarno, putem pravne
nauke.
Danas je krug tumaa znatno proiren.

73
 Prvenstveno, tumae dijelimo na dravne i
nedravne organe.
Ova podjela vri se zbog ocjene da li iza tumaenja stoji
dravna prinuda ili ne.
Snaga tumaenja koje vre dravni organi je vea u
odnosu na tumaenja nedravnih organa, jer iza ovih
posljednjih ne stoji drava.

Tumaiti pravnu normu moe dravni organ koji je
donio tu pravnu normu, kao i neki drugi.
U starom rimskom pravu vrijedilo je pravilo:
Eius est interpretari legem cuius est condere (Zakone
treba da tumai onaj ko je ovlaten i da ih donosi).

74
 Zakonodavni organ je onaj organ vlasti odreene drave
koji donosi najvanije pravne norme.
Njegova osnovna svrha je da donosi pravne norme, a ne da ih tumai.
Ali, mnogi organi i zainteresirana lica, rukovoeni maksimom da
tumaenje pravne norme vri onaj organ koji ju je i donio, esto se
obraaju zakonodavnom organu radi tumaenja.
Na primjer:

Izborna komisija Bosne i Hercegovine esto se obraa

Parlamentarnoj skuptini BiH (Predstavnikom domu i
Domu naroda) traei autentina tumaenja pojedinih
odredaba Izbornog zakona BiH, jer je Parlamentarna
skuptina BiH donijela Izborni zakon BiH.

75
 Sud kao najei i najautoritativniji tuma

Tumaiti pravne norme moe i pravna

nauka.
Tumaenja koja vre naune institucije imaju
sljedee karakteristike:
ovo je vid nedravnog tumaenja,
tumaenje nema za svrhu neposrednu primjenu
prava od strane tumaa,
tumaenje ovih institucija je veoma znaajno,
tumaenje nije pravno obavezujue.

76
 Ako analitiki promatramo tumaenje prava,
vidimo da ono ima nekoliko faza. Najbitnije
faze u toku tumaenja su:
- utvrivanje tanog teksta pravne norme,
- glavni postupak tumaenja,
- utvrivanje pravog znaenja pravne
norme.

77
 Da bi se postupak tumaenja mogao
zadovoljavajue odvijati, neophodno je
koristiti odreena sredstva, bez kojih bi
tumaenje bilo teko za razumijevanje.
Sredstava za tumaenje pravne norme ima
vie vrsta. Najbitnija su:
- jezik,
- historijsko poimanje norme,
- logika,
- sistem prava,
- cilj norme.

78
i. Pojam pravog znaenja i oblici tumaenja u
pravnoj teoriji

Osnovni smisao saznanja i tumaenja pravne

norme je njeno stvarno tumaenje, onakvo kakvo
je zamiljeno od strane stvaraoca pravne norme.
Saznanje jezikog znaenja pravne norme je dobar
put za saznanje pravog znaenja pravne norme.
Saznavi pravnu normu u jezikom smislu, jo je
nismo saznali u njenom pravom znaenju.

79
 a) utvrivanje pravog znaenja pravne
norme je prva stepenica primjene prava.
Pravnu normu je, prije svega, potrebno saznati.
Njen izvorni, originalni tekst nije dostupan iroj
populaciji adresata, jer se on uva u onom organu
koji ga je usvojio.
Zato je neophodno da se kopije akta izrade na
takav nain da u potpunosti odgovaraju svom
originalu.
Utvrivanje stvarnog teksta norme u teoriji
nazivaju nia kritika norme.

80
 Pravna norma poinje svoj ivot objavom u
slubenom glasilu.
Problem je kod njenog gaenja, jer se ono esto ne
objavljuje.
Nestanak pravne norme je nekad vidljiv iz novih
akata koji se objavljuju u slubenim glasilima, a
nekad nije.
Zato je nuno saznati da li je ta norma vaea ili ne.
To saznanje, da li je norma, u datom trenutku, na
datom mjestu vaea ili ne naziva se via kritika
norme.

81
 Utvrdivi stvarni smisao injenica koje ine pravnu
normu, subjekat e utvrditi i injenice koje su
interesantne za primjenu pravne norme.
U primjeni prava, smisao i znaenje injenica koje ine
pravnu normu moraju se poklapati sa smislom i znaenjem
injenica iz ivota.
Na ovaj nain, dolazimo u aktivnost primjene prava, u kojoj
usklaujemo normativno i stvarno.
To je osnovni zadatak sudije i svakog slubenog lica kada
njegov dravni organ primjenjuje pravo.
Podvoenje realnog, pojedinanog sluaja pod
zakonsko, normativno predvieno injenino
stanje, naziva se supsumcija.

82
 Da bi se u primjeni prava primijenila opa
norma na konkretan dogaaj, neophodno je
utvrditi pravno relevantne injenice, jer samo
na osnovu njih mogu se rjeavati pravni
sporovi. Procesne radnje utvrivanja pravnih
injenica nazivaju se dokazivanje, a pravno
relevantne injenice utvruju se dokaznim
sredstvima i dokazima. Dokaznim sredstvima
ili dokazima treba se dokazati postojanje ili
nepostojanje odreenih injenica koje su
bitne za primjenu ope pravne norme.

83
 Dokazi su saznate, utvrene injenice iz ijeg
postojanja se crpi saznanje o postojanju pravno
relevantnih injenica neophodnih za primjenu
prava. Dokazivanje je pravni put kojim se saznaju
pravno relevantne injenice. Ovim nainom
omoguuje se primjena pravne norme, jer bez
njega nema ni utvrivanja injenica kojim se
dokazuju pravno relevantne injenice. Pogreke u
dokazivanju pravno relevantnih injenica imaju za
posljedicu pogreno i nepotpuno utvrivanje
injeninog stanja, to moe biti razlog za
ponitenje rjeenja.

84
 U odnosu na injenicu koja se dokazuje, dokaze
dijelimo na:
neposredne,
posredne.
Neposredni dokazi su oni kojima se neposredno
nadlenom organu omoguuje saznanje o postojanju
odreenih injenica. Nadleni organ koji odluuje o
primjeni prava neposredno saznaje relevantne
injenice tako da, uviajem ili neporednim uvidom,
stekne utisak o postojanju relevantnih injenica.
Metodi neposrednog dokazivanja su uviaj ili
neposredno prezentiranje sporne injenice.

85
 Posrednim dokazima nadleni organ
primjene prava ne stie neposredno uvid u
postojanje izvjesnih injenica. On taj uvid
vri posredno, putem nekog drugog subjekta
ili okolnosti. Najee su to iskazi svjedoka,
nalazi vjetaka, izjava i priznanje tuenog i
sl. Ako pravimo valuaciju ove dvije vrste
dokaza, tada moemo rei da su, u pravilu,
vredniji neposredni dokazi od posrednih,
mada se to pravilo u nekim sloenim
primjenama prava nikako ne moe prihvatiti.

86
 Svako oitovanje volje pravnih subjekata
ima svoja dva obiljeja i to:
1. postoji volja u pravom smislu rijei
(subjektivo-psihiki odraz), koja predstavlja
odraz unutarnjeg ovjekovog osjeaja
prema odreenom problemu. Taj psihiki
odraz nije vidljiv prema vani, a predstavlja
psihiki stav lica za rjeavanje problema,
kao i za zakljuivanje pravnog posla

87
 2. oblik u kojem se vidi odraz oitovanja
volje predstavlja njegov spoljni odraz,
kojom unutarnji stav lica o pravnom poslu
biva vidljiv za druga lica.

88
 Volja je u svome subjektivno-psihikom
znaenju, razliita u odnosu na volju u
pravnom znaenju. Volja u pravnom
znaenju predstavlja odraz pretpostavljene
volje, a ne one stvarne, koja je prisutna kod
njegovog subjektivno-psiholokog znaenja.

89
 Sama injenica da pravo nekada kanjava i
za nehat (stanje u kojem izvrilac djela, nije
htio izvrenje djela, ali se ono desilo) govori
o nepodudarnosti ove dvije vrste volje.
Kod nehata, pravni subjekat je izvrio
obiljeja nekog kanjivog djela iako ga nije
htio izvriti, ali je trebalo da bude svjestan
da njegova nepanja (neiskazana prosjena
duna panja) moe uzrokovati izvrenje
kanjivog djela.

90
 Pravnu volju, razliitu od njenog
subjektivno-psihikog odraza, moemo
posebno promatrati u sluajevima
donoenja zakona. Donoenje zakona od
strane zakonodavnog organa pretpostavlja
postojanje veinske volje njegovih lanova
(zakonodavnog organa).

91
 Razliitost subjektivno-psiholokog izraza volje od
pravnog izraza nalazimo i u sluajevima kada
subjekat zakljuuje odreeni pravni posao, ali
subjektivno nije voljan da do njegove realizacije
doe.
Takvo ponaanje subjekta moe imati razliite
implikacije i tretmane u pravu.
Osnovni zahtjev koji se trai u oitovanju volje,
izmeu voljne manifestacije i njegog voljnog
prikaza, jeste da oni budu podudarni.

92
 Historijski gledano, nain iskazivanja volje
ranije nije bio isti kao danas.
Volja se iskazivala i danas se iskazuje na
razne naine.
Ona moe biti iskazana po unaprijed
utvrenim oblicima iskazivanja ili bez
oblika, usmeno ili pismeno i sl.
Volja moe biti iskazana na tano utvren i
dogovoren nain, a moe bez izriitog i
potpunog dogovora o nainu iskazivanja.

93
 Ako se volja iskazuje na nain koji nije
izriito i potpuno formuliran, kaemo da je
iskazana konkludentnim radnjama
(konkludentnim inima, muanjem). Ukoliko
zakonom ili drugim aktom nije nareeno
iskazivanje volje u odreenim pravnim
poslovima, tada se oni mogu zakljuiti
usmeno i to ne samo rijeima, ve i
opeprimijenjenim i opepoznatim znacima.

94
 Opeprihvaeni znaci mogu se iskazivati
gestikulacijom tijela, kao to je kretanje lica ili
micanje nekog dijela tijela, ali na nain koji je
opepoznat u tumaenju kod obje zainteresirane
stranke i opeprihvaen, a kao takav ne daje
sumnju u predmet tumaenja.
Opeprihvaeni, konkludentni znaci treba da
stvore nesumljivu predstavu kod obje strane da je
iskazana volja istovjetno prezentirana, iako je
indirektno prikazana.

95
 Konkludentne radnje bit e prihvaene:
1. ako iz konkretne okolnosti proizilazi da konkludentne
radnje nemaju drugi smisao od smisla koji se zakljuuje,
2. ako zakon ili neki drugi pravni akt izriito odreuje da
konkretne konkludentne radnje predstavljaju oitovanje
tano odreene volje.
Na primjer:
Kod produenja pogodbe najma stvari moe se promatrati
sluaj preutnog (konkludentnog) produenja pravnog posla.
Ukoliko jedno lice dogovori koritenje neke stvari za jedan
mjesec po tano odreenoj cijeni, pa stvar ne vrati u
dogovorenom roku, pretpostavlja se da prihvata produenje
ugovora o najmu stvari pod istim uvjetima do roka kada e
vratiti unajmljenu stvar.

96
 Kod utanja, pravna teorija stoji na stanovitu da
ono u pravilu ne predstavlja konkludentnu radnju,
osim u posebnim prilikama. Z
a utanje vrijedi naelo da e se tumaiti u
zavisnosti od konkretnih sluajeva i od mjesnih
obiaja.
utanje, kao oblik konkludentih radnji i kao
pristanak, vrijedi samo u sluaju kada se utvruje
za konkretne predmete i kada je odluka onog koji
oituje volju istovjetna s odlukom onog koji prima
oitovanje.

97
 Jedino na taj nain moe se afirmirati stara
latinska maksima: Qui tacet, consentire
videtur (Ko uti, ini se da pristaje).
Ovo naelo nee biti prihvaeno u
sluajevima kada jedna od stranaka nije
duna da se oituje o upuenoj volji druge
stranke.
Tako, na primjer:
Ukoliko neko alje ponudu za zakljuenje
pravnog posla ili ako dunik moli odogodu
povrata duga, naznaujui novi rok i sl.

98
 Za sva oitovanja volje bitno je da su data s
ozbiljnom namjerom, jer bez saglasnosti
volje ugovaraa pravnog posla njega ne bi
ni bilo. Za svaki ugovor obino se ide s
pretpostavkom da postoji saglasna izjava
volja prilikom njegovog zakljuenja, a
nesaglasnost volja mora se dokazivati.

99
 U pravnom prometu esti su sluajevi nesaglasnosti
volja. Oni mogu nastati namjerno ili nenamjerno.
Namjerna nesaglasnost volja nastaje u trenutku kada
jedan od ugovaraa izraava svoju volju, a zapravo je nee.
Poslovi koji nastanu tako da postoji nesaglasnost volja, koju
hoe neki od ugovaraa, zovu se simulovani poslovi. Kako u
tim poslovima nema namjere da se zakljui pravni posao,
jer je namjera simulovana, tada su i posljedice takvog
pravnog posla nepostojee.

100
 Nenamjerna nesaglasnost volja nastaje u
sluaju kada lice ugovara iskazuje svoju
volju, mislei da je ona ispravna, a ona ima
odreene nedostatke.
I namjerna i nenamjerna nesaglasnost volja
moe uticati na pravni posao, to e zavisiti
od savjesnog ugovaraa i njegove volje da
nakon saznanja za mane volje nastavi s
pravnim poslom.

101
 Manifestacija volje ima mnogo.
U raznim oblicima ovjek saznaje volju nekog
subjekta i postupa prema njoj u zavisnosti od toga
koliko je njeno neprovoenje zaprijeeno kaznom,
kao i subjektivnog stava adresata prema njoj.
Taj vanjski, manifestacioni oblik volje moe
biti: molba, upozorenje, apel, obeanje i
slino.
Ona moe biti iskazana i u imperativnom smislu,
pa u tom sluaju postoji naredba, nareenje ili
zapovijest.

102
 Naredba predstavlja izraz volje odreenog
subjekta, kojim on zahtijeva odreenu
inidbu, a njeno provoenje se zahtijeva
pod stvarnom ili preutnom prijetnjom sile.
Prijetnja silom mora biti stvarna (direktna) ili
preutna (indirektna). Stvarna prijetnja je
ona koja se jasno i nesumljivo iskazuje u
pravnoj normi.

103
 Tako, na primjer:
Pravnom normom moe biti propisano
sljedee:
Ko preko carinske linije prenese robu
vee vrijednosti, izbjegavajui mjere
carinske kontrole, ili ko se izbjegavajui
mjere carinske kontrole bavi prenoenjem
robe preko carinske linije
- kaznit e se novanom kaznom ili kaznom
zatvora do tri godine.

104
 S druge strane, postoje pravne norme u
kojima nije jasno iskazana prijetnja silom.
Prijetnja silom je indirektna, to znai da e,
iako nije precizirana, uslijediti, ako se neki
subjekat ne pridrava zahtjeva iz pravne
norme.

105
 Nije svaka naredba pravno valjana.
Zahtjev nelegitimnog lica u tramvaju da se
pregledaju putne karte ne predstavlja
pravno valjan zahtjev, dok e zahtjev
legitimnog revizora biti valjan

106
 U stvaranju i primjeni prava znaajno
mjesto zauzima svijest o pravu. Svijest o
pravu veoma je bitna pri kanjavanju
uinioca krivinog djela ili kod odreenih
naknada tete, jer je u tim sluajevima
svijest o pravu odluujua.

107
 Svijest o pravu je psihiki pojam, koji se
manifestira u vidu poznavanja prava.
Razlikujemo poznavanje pravnih injenica
(injenica bitnih za pravo) od poznavanja
prava, a na osnovu toga mogu biti i
zablude, koje jo poznaje i Rimsko pravo.
U tom smislu, razlikujemo:
a) zabludu o injenicama (error facti),
b) zabludu o pravu (error iuris).

108
 Zabluda o injenicama je pogrena svijest nekog
subjekta o injenicama bitnim za pravo. Nju treba
razlikovati od obinih pogreaka, (na primjer: error in
calculo, raunska pogreka), jer kod zablude o
injenicama (error facti) zabluda treba biti u
injeninim pitanjima, bitnim za pravo.

Tako, na primjer:
Zabluda o injenicama postoji ako se neko besplatno
koristi prolazom puta preko tueg mosta, pogreno
mislei da je on bez naknade. Kod ove vrste greke,
zabluda je jasna i ona dovodi do prestanka prolaza
nakon saznanja injenica.

109
 Zabludu o pravu, kod subjekata, karakterizira
pogrena predstava o postojanju i o sadraju
pravnih pravila.
Ovom zabludom stvara se pogrena svijest o
doputenosti ili nedoputenosti neega, kao i o
poznavanju samih pravnih pravila.
Da li vrijede pravne radnje subjekata, date pod
ovom zabludom, postoje razliita miljenja.
Tako, na primjer: Rimsko pravo smatra da se ne
moe niko opravdavati da je u zabludi i da nije
znao norme zakona ili nekog drugog propisa, te da
je zbog neznanja stvorio odreene pravne obaveze

110
 ak je ta okolnost stvorila i izreku: Ignorantia iuris nocet
Nepoznavanje prava kodi.
Ovom izrekom, koja je imala veoma veliki uticaj u pravu sve
do danas, sud i drugi organi nisu prihvatali ispriku stranaka,
koji su se pozivali na nepoznavanje propisa.
To je imalo i svoje praktine, kao i etike vrijednosti.
Uputati se u dokazivanje da je neko znao ili ne za norme
koje zabranjuju odreene radnje, predstavljao bi veoma
teak i skup posao pravosudnim i upravnim organima.
S druge strane, odgovarati za uinjeni prekraj ili krivino
djelo etiki je ispravno, pa je zbog toga ovaj institut ostao
aktuelan do danas.

111
 Iako je dokazivanje bitna aktivnost kojom se
utvruje relevantna injenica, ono nije neophodno
u svakoj prilici i za sve injenice. U pravnom
prometu postoje injenice za koje se pretpostavlja
da su istinite, iako nisu bile predmet dokazivanja.
One, kao takve, olakavaju rad suda i drugih
organa koji primjenjuju pravo. Za ove injenice
pretpostavlja se da postoje, iako ih ne
dokazujemo.
Pretpostavke dijelimo na dvije vrste:
a) oborive pretpostavke,
b) neoborive pretpostavke.

112
 Oborive pretpostavke (praesumptiones iuris) su one
pretpostavke ije se postojanje moe osporavati i koje se
mogu obarati.
Zainteresirani subjekti mogu dokazivati da ponuena
pravna pretpostavka nije tana.
Pravne pretpostavke temelje se na sluajevima koji su u
slinim situacijama postojali pa su postali pravilo za
odreena ponaanja.
Dokazivanje vjerodostojnosti pravnih pretpostavki je dosta
teko i mukotrpno.
Ono se dozvoljava svakom zainteresiranom subjektu.
Svako ko ima pravni interes ima pravo da, ako smatra
netanom pravnu pretpostavku, moe to dokazivati.

113
 Prema Opem graanskom zakoniku koji je vaio u Staroj
Jugoslaviji, mu je eni imao pravo obeati i branim
ugovorom utvrditi posebnu vrstu poklona koji se zvao
jutarnji dar. ena je imala pravo na jutarnji dar jedino
ako joj je bio izriito obean i ugovoren. Ta trabina je
dospijevala prvo jutro nakon sklapanja braka, bez obzira da
li se brak konzumirao ili ne. Uobiajeno je bilo da suprug
supruzi da obeani jutarnji dar, pa je taj gest supruga
postao pravna pretpostavka uinjene obaveze. Ako bi
ena, nakon tri godine poslije zakljuenja braka, sudski
traila jutarnji dar, sud je polazio od pretpostavke da ga je
ona ve dobila, pa je ona morala dokazati da ga nije dobila.
Ako je traila jutarnji dar prije isteka tri godine od
zakljuenja braka, mu ili njegovi nasljednici, ako su tome
prigovarali, morali su dokazati predaju jutarnjeg dara.

114
 Drugi primjer pravne pretpostavke nalazimo u
Zakonu o osnovama javnog radiotelevizijskog
sistema i o javnom radiotelevizijskom servisu Bosne
i Hercegovine.88)
lanom 13. tog zakona je predvieno je:
Smatra se da jedna osoba u svakom
domainstvu i svaka registrirana pravna osoba u
Bosni i Hercegovini ima radio ili televizijski
prijemnik (u daljem tekstu: pretplatnik).
88) Zakon o osnovama javnog radiotelevizijskog

sistema i o javnom radiotelevizijskom servisu Bosne

i Hercegovine (Slubeni glasnik BiH, broj 29/02).

115
 Na ovaj nain, zakonodavac utvruje
pretpostavku da svako domainstvo, i u
njemu jedno lice, kao i registrirano pravno
lice ima radio-televizijski prijemnik. Ukoliko
neko lice prigovara ovoj pretpostavci, duno
je pismenom izjavom rei da nema radio ili
televiziski prijemnik i omoguiti nadlenim
slubama da provjere te okolnosti

116
 Druga vrsta pravnih pretpostavki su
neoborive pretpostavke (praesumptiones
iuris et de iure).
Ove vrste pravnotehnikih aktivnosti sve je
manje.
One su zasnovane na pretpostavci da neto
postoji, a to je vjerovatno tano, i ne
dozvoljava se da se dokazuje njihova
istinitost.
Pravni poredak ne doputa pobijanje njihovog
postojanja bilo kojim sredstvima.

117
 Primjer neoborive pretpostavke je da se
zabranjuje dokazivati da mu majke nije
otac njene djece, to je bila neoboriva
pretpostavka navedena u starom
srbijanskom zakonu o braku.

118

Pravna fikcija je jo jedno pravnotehniko
sredstvo u donoenju pravne odluke.
Njom se uzima za izvjesnu i tanu okolnost postojanje
neke injenice, iako se zna da ona nije tana i da ne
postoji ili obrnuto, smatra se da neto ne postoji i da nije
tano, iako ono postoji i tano je.
Pravna fikcija razlikuje se od pravne pretpostavke
po tome to se njome smatra da neto postoji
iako to ne postoji i obrnuto, a kod pravne
pretpostavke smatra se postojeim ono to
uobiajeno postoji.

119
 Postoji mnotvo primjera za ovo
pravnotehniko sredstvo, koje se pokazalo
veoma korisnim u primjeni prava. Jo staro
rimsko pravo je ustanovilo pravnu fikciju
Nasciturus iam pro nato habetur, quotiens
de commodis ipsius partus quaeritur
(Paulus-D.1.5.7), to znai da se zaeto
dijete smatra kao ve roeno, ako su u
pitanju njegovi interesi (nasljedna prava).

120
 Isto tako, poznata je rimska fikcija (fictio
legis Cornelia) kojom se nestali rimski vojnik
u borbi smatrao poginulim borcem.
Primjer pravne fikcije imamo i u sluaju
pozakonjenja djeteta. Pozakonjenje
djeteta je zakonska fikcija, kojom se djeca
roena u nezakonitom braku izjednaavaju
s djecom nastalom u zakonitom braku. Tako,
pozakonjena djeca uivaju sva prava kao i
zakonita djeca.

121
 Pravna fikcija je pravnotehniko sredstvo
utvrivanja relevantnih injenica, kojim se
osigurava postizanje odreenih ciljeva u pravu.
Kao i svaka fikcija, ona stvara nesigurnost u
pravnom prometu tako da je, kao kod pravne
pretpostavke, pravo treba to manje koristiti.
Njena upotreba bit e i dalje prisutna u
sluajevima kada je nemogue odreenu okolnost
prevazii nekim realnijim metodama i kada je
neizbjeno njeno koritenje.

122

Osim osobine normativnosti, pravo ima i osobinu stvarnosti.
Cjelovitost sagledavanja ovog instituta moemo ostvariti
ako ga promatramo s gledita donoenja zakona (de lege
ferenda), kao i s gledita njegove primjene (de lege lata).
Utvrivanje potpunog znaenja pravne norme, te
podvoenje pod tu normu odgovarajueg realnog, stvarnog
dogaaja predstavlja aktivnost koja e rezultirati pravnim
zakljuivanjem.
Nadleni organ e realan dogaaj iz ivota podvesti pod
opu normu, pa ako ustanovi da ova dva deavanja
odgovaraju jedan drugom, donijet e zakljuak. Taj pravni
zakljuak zove se pravni silogizam.

123
HVALA NA PANJI!!!

124