Professional Documents
Culture Documents
POKRETA
U toku telesnog, a posebno čulnog
razvoja, kod deteta se razvija svest
o svom telu i njegova telesna
shema.
Dete svoje telo postepeno
upoznaje i ispituje.
Slika o telu postepeno postaje
sastavni deo njegovog „ja“.
Na doživljaju vlastitog tela, koje se
združuje sa spoljnim i unutrašnjim
iskustvima i sećanjima, zasniva se
postojanje deteta u svetu.
Poremećaji pokreta u detinjstvu i
mladosti mogu se podeliti na
sledeći način:
1. Rani afektivno-tonični poremećaj
2. Tikovi
POREMEĆAJI
3. Hiperkinetički sindrom POKRETA
4. Dispraksije i apraksije
5. Zaostajanje u razvoju pokreta
6. Ostali poremećaji pokreta.
Kod dece lišene nege i brige, već
oko trećeg meseca života mogu se
ispoljiti zastoj u razvoju pokreta,
smanjena pokretljivost,
bezizražajnost i krut izgled lica,
pasivnost, nemogućnost okretanja i RANI AFEKTIVNO-
neobični pokreti.
U najtežim slučajevima, razvijena TONIČKI
slika kod deteta podseća na POREMEĆAJ
katatoniju.
Neke bebe ispoljavaju preteranu
pokretljivost, napetost i povišen
tonus mišića.
Ovakve promene su retke. Viđaju
se u uslovima teških i grubih čulnih
osujećenja (hranjenja, dodirivanja,
govorenja, ljubavi i dr.) i
odbacivanja deteta.
Uzroci osujećivanja i odbacivanja
mogu biti teški psihički poremećaji
deteta (pretežno majke), ili loši
uslovi kod institucionalizovane
dece.
Posebno su podložna biološki
manje vredna deca, prematurno
rođena, ona sa malom težinom i sl.
To su brzi, nevoljni iznenadni pokreti
grupe mišića ili delova tela koji se
ponavljaju u nepravilnim razmacima.
Predstavljaju karikaturu neke
svrsishodne radnje ili gesta.
Nisu primereni stvarnim potrebama
organizma, mada mogu izgledati kao
da jesu (npr. zatvaranje kapaka).
Svako sprečavanje da ovu radnju
izvede, kod deteta izaziva napetost, a
izvršavanje je smanjuje. TIKOVI
Nakon izvršene radnje i smanjenja
napetosti, ubrzo napetost opet raste i
potreba da se tik radnja izvede, jača.
Nedovoljno je jasna razlika između
tikova i kompulzivnih radnji.
Izvođenje tika može se privremeno
odložiti voljom, tokom spavanja ili
opuštanja, a pojačava se u stanjima
napetosti.
Može da zahvati sve delove tela, ali
su najčešći delovi lica, glave i vrata.
Takođe su česti tikovi disanja,
trbuha, ruku i prostiju.
Može se odvijati u vidu pljuckanja,
šištanja, poskakivanja i dr.
Idući od gornjih ka donjim Način ispoljavanja
delovima tela, učestalost tikova se
smanjuje.
Često se javljaju udruženo i
premeštaju se s jednog dela tela na
drugi, menjaju jačinu, a takođe
iščezavaju i ponovo se javljaju.
Poseban oblik je Turetova
bolest (obično počinje oko
11.godine), koja se sastoji od
jakih tikova koji zahvataju
skoro celo telo,
kod koje se javlja koprolalija
(poremećaj zbog koga ljudi
bez svoje volje
nekontrolisano psuju,
dovodeći sebe na taj način u
neprijatne društvene
situacije i eventualno u
samoizolaciju),
eholalija,
prisilni simptomi i
povišena anksioznost.
Jedno od petoro dece u nekoj dobi
može imati tikove.Počinje najčešće
posle četvrte godine života, a
najizraženije su kod
sedmogodišnjaka.
Češće se javlja kod dečaka.
Većina dece, pre nastanka tikova,
ispoljava mišićnu napetost ili
preteranu pokretljivost.
Konkretan uzrok nastanka nije
utvrđen. Verovatno predstavljaju
kombinaciju naslednih i sredinskih
faktora.
Neka istraživanja pokazuju da
postoji poremećaj u transmisliji
neutotransmitera dopamina i
serotonina.
Delimo ih na proste i složene.
Prosti su iznenadni kratki
ponavljajući pokreti koji
obuhvataju manju grupu
mišića.
Složeni uključuju kompleksne
obrasce pokreta koji
zahvataju više mišićnih
grupa.
Kada uključuju pokret, onda su
to motorni tikovi, a kada
uključuju zvuk – vokalni.
Prosti motorni tikovi: treptanje,
namigivanje, nabiranje nosa,
oblizivanje, sleganje ramenima,
trzanje ramena i/ili vrata i dr.
Složeni motorni tikovi:
grimasiranje, ponavljanje tuđih
pokreta, dodirivanje ili mirisanje
predmeta, udaranje rukom,
specifičan hod, skakutanje, Podela tikova
ljuljanje, naginjanje, šutiranje.
Prosti vokalni tikovi: nakašljavanje,
šmrkanje, zevanje, pročišćavanje
grla i dr.
Složeni vokalni tikovi: ponavljanje
sopstvenih i tuđih slogova, reči ili
fraza, izgovaranje vulgarnih reči ili
psovanje i dr.
Tikove treba razlikovati od
nevoljnih pokreta horeatičnog
porekla, koji se javlja kod odojčadi i
dece u prvim godinama života, i
čija je uloga da se ovlada jednom
kretnjom;
Treba ih razlikovati od
kompulzivnih radnji, koje se javljaju
u okviru kompulzivnog neurotskog
poremećaja (postoji unutrašnji
Diferencijalna
konflikt i složenija organizacija dijagnoza
kompulzije);
Mogu biti udruženi sa
kompulzivnim radnjama.
Opominjanje od strane roditelja,
njihova kažnjavanja i iskazana
strahovanja, mogu podrstaći razvoj
opsesivno-kompulzivnij i drugih
neurotskoh poremećaja.
Najčešće, tikovi traju od nekoliko
dana do nekoliko nedelja.
Ređe, tikovi mogu trajati
mesecima.
Turetov sindrom traje godinama, a
nekada i celog života.
Ponekad, uporni tokovi su povezani
sa psihozama.
Tikovi iščeznu ili su manji ukolliko je
Prognoza
cela klinička slika ozbiljnija.
Moguće je i poboljšanje (u oko 50%
slučajeva), ali i izlečenje (u oko 40%
slučajeva).
Najbolju prognozu imaju tikovi koji
nastaju između 6. i 8. godine
života.
To je poremećaj organizacije pokreta
sa preteranom pokretljivošću,
naglošću, razdražljivošću, slabom
pažnjom, saznajnim poremećajima i
slabim uspesima u školi.
Najčešće tek sa polaskom u školu
skreće pažnju roditelja i učitelja, iako
može početi dosta rano.
Dete se preterano, stalno i
nedovoljno osmišljeno kreće. Teško HIPERKINETIČKI
se zadržava na jednom mestu.
Čak i kada sedi, vrpolji se, pipka
SINDROM
svoje telo, odelo i predmete i cepa
sve što dohvati.
Odgovara žustro na najmanje
povode, teško podnosi osujećenja,
dete je razdražljivo i ulazi u sukobe
često i na svoju štetu.
Njegova destruktivnost je dosta
upadljiva.
Slaba pažnja je jedan od najčešćih
simptoma.
Postavlja se pitanje da li je slaba
pažnja posledica kočenja draži, ili
traženja draži.
Roditelji ovakvu decu opisuju kao
decu sa viškom energije.
Svaki spoljni podražaj odvlači
njegovu radoznalost, zadatke piše
dugo i sa greškama, sanjari tokom
dana, ne uspeva da zapamti
pročitano niti da prati pravila u igri
sa drugom decom.
Ne uočava dobro odnos između
celine i delova.
Ima izrazitu potrebu za
neposrednom gratifikacijom.
Oko ¾ ove dece imaju nešto nižu
inteligenciju u odnosu na decu
istog uzrasta.
Prisutne su emocionalne teškoće
(plačljivost, plašljivost, nesigurnost,
depresivnost i dr) i slaba tolerancija
na frustraciju.
Ispoljavanje hiperkinetičkog
sindroma se menja u toku razvoja.
U prvim godinama života
primećuje se povišenja
pokretljivost, smetnje spavanja i
ishrane, a kasnije se nemir
pojačava – dete ponekada kao da
srlja u opasnost, što može stvoriti
utisak hrabrosti i nepostojanja
straha.
Ono prihvata i trudi se da poštuje
vaspitne mere, daje obećanja i na
kratko uspeva da ih se drži, ali ih
ubrzo krši.
Sa polaskom u školu dominiraju
problemi ponašanja i učenja.
Društveno su neprilagođeni i
postižu slab profesionalni uspeh.
Nalazi se u 5-20% dece u opštoj
populaciji, 4 puta češće kod dečaka.
Uzroci mogu biti psihološki, organski,
neurofiziološki, genetski i drugi.
Poremećaj u organizaciji ličnosti ne
može se odvojiti od poremećaja u
organizaciji pokreta.
Ovaj poremećaj zadržava se dugo –
nemir, razdražljivost, naglost i slaba
pažnja naročito.
U mladosti se smanjuje preterana Uzroci i prognoza
pokretljivost.
Kod nelečene dece pojačava se
nedruštvenost, karakterne promene,
depresivnost i profesionalne teškoće.
Nejasno je da li su ove promene
prvobitnog ili naknadnog porekla,
kao odgovor na stavove porodice,
škole i grupe drugova.
Neki pokreti, kao što su trljanje
nosa, uvrtanje kose ili ušnih školjki,
klaćenje glavom ili telom u ležećem
položaju, lupanje rukama o glavu ili
glavom o čvrstu podlogu i drugi
primitivni pokreti, javljaju se kod
velikog broja dece u prvim
mesecima života, i smatraju se
normalnim.
Ostali poremećaji
Shvataju se kao mišićna
rasterećenja i mogu se javiti
izdvojeno, prolazno ili biti trajna i
udružena sa drugim pojavama.
Ove radnje doprinose rasterećenju,
ali i pojačavanju strepnji jer su
predmet osude okoline.
Ova grupa radnji iščezava polagano
kako dete otkriva zrelije i više
načine rasterećenja.
Neke od njih se viđaju i na starijem
uzrastu, kao obredi uspavljivanja –
njihova je uloga oslobađanje od
napetosti ili straha od dovajanja,
naročito prilikom stavljanja u
postelju.
U kliničkoj praksi nije uvek jasna
razlika između obih poremećaja,
tikova i kompulzija. Često se
udružuju ili nadovezuju jedni na
druge.
Među nedovoljno razvrstanim
kretnjama kao zasebne grupe
izdvajaju se ritmičke radnje,
lupanje glavom i čupanje dlaka.
Oko 10% dece mlađe od 10 godina
obavlja nagle, ravnomerne ritmičke
pokrete različitog obima glavom, očima i
telom.
Od neuromišićne zrelosti pojedinih
delova tela zavisi koji će deo tela biti
korišćen.
Najčešće su to pokreti glavom, koji posle
mogu zahvatiti i druge delove tela.
Počinju oko trećeg meseca života ili
kasnije, i iščezavaju oko treće godine
života (u ređim slučajevima, mogu se Ritmičke radnje
zadržati do desete godine života, pa i
kasnije).
U periodima kada se stiču novi pokreti
(sedenje, hodanje), ritmičke radnje se
mogu pojačati.
Ritmičke kretnje glavom mogu biti
praćene gubitkom zanimanja ua spoljni
svet i sužavanjem stanja svesnosti (nalik
na hipnotičko stanje) i polako se
uspavljuje („spasmus nutans“).
U periodima kada se stiču novi
pokreti (sedenje, hodanje),
ritmičke radnje se mogu pojačati.
Ritmičke kretnje glavom mogu biti
praćene gubitkom zanimanja ua
spoljni svet i sužavanjem stanja
svesnosti (nalik na hipnotičko
stanje) i polako se uspavljuje
(„spasmus nutans“).
„Offensa capitis“ javlja se i
normalno kod dece krajem prve
godine, obično traje do treće
godine i retko može da se zadrži
čak i posle 10.godine.
Dete snažno udara glavom
najčešće unapred i unazad
(naročito noću), više puta tokom Lupanje glavom
jednog sata pa i minuta (do oko
1000 udaraca tokom noći).
Može dovesti do povreda.
Može biti udruženo sa drugim
ritmičkim pokretima tela.
Sreće se kod 3-20% dece pre
puberteta, češće kod dečaka nego
kod devojčica.
Objašnjenja su različita – npr.
rasterećenje kod dece koja nisu
držana u rukama; autoerotsko
zadovoljenje; poremećaj u
energetskoj ravnoteži i dr.
Najčešće iščezava do puberteta
Trihotilomanija - čupanje kose,
obrva, trepavica, pazušnih i dlaka
polnih organa javlja se kod starije
dece i u mladosti.
Dete čupa dlake ili manje
pramenove.
Tragovi čupanja su vidljivi.
Obično nakom čupanja, dete ih
Čupanje dlaka
gnječi prstima i osluškuje
pucketanje, a izuzetno žvaće i guta.
Češća je kod devojčica i može se
javiti nakon zaraznih i telsnih
oboljenja, povreda glave, odvajanja
od roditelja, psihičkih povreda i dr.
Neki autori tumače izbor kose kao
simbolički (kod devojčica-simbol
ženstvenosti).
Majke su obično agresivne ,
nadmoćne i ne dopuštaju
ispoljavanje dečje agresije.
Poremećaji telesne sheme dele se na 2
grupe:
1. Poremećaji koji su posledica slabe
organizacije poznavanja tela –
1. kod osoba slepih od rođenja,
poznavanje sopstvenog tela može biti
izmenjeno. Slepa deca i ljudske figure
i prostor doživljavaju i predstavljaju
izmenjeno. Očigledan je nedostatak
zanimanja i poznavanja oblika. POREMEĆAJI
2. Kod dece sa moždanim opštećenjima i
smetnjama osetljivosti i mentalno
TELESNE SHEME I
zaostale dece (nesnalaženje levo- SVESTI O SEBI
desno, smanjeno razlikovanje dodira).
3. Psihotična deca isto ipoljavaju
nesnalaženje levo-desno a na crtežu
se promećuje raspad telesne šeme.
4. Promene u predstavljanju tela česta
su kod dece sa dispraksijom,
disleksijom, diskalkulijom.
2. Poremećaji svesti o svom telu
i telesnom doživljavanju.
1. Fantomski ud, posle
odsecanja udova, i pre pete
godine života.
2. Hemiasomatognozija –
poriče oduzetost jedne
strane tela.
3. Iluzije o preobražavanju tela
– doživljavanje povećanja ili
smanjenja, lebdenja.
4. Krivotvorenje telesnih
potreba (anorektična deca
krivotvore potrebu za
hranom; ne opaža da je
umoran ili gladan).
Da bi se izbegla strepnja, postoje 3
vrste razdvajanja/disocijacije:
1. Otuđenje od svog tela - detetova
slika o sebi nije „prava“ i pod
uticajem je ličnih iskustava,
doživljavanja i opažanja od strane
drugih. Pojednini delovi tela
postaju strani, tuđi, kao
skamenjeni, uvećani, umanjeni ili
na drugi način izmenjeni (kod
neuroze, psihoze, trovanja, epi i dr). Otuđenja
2. Samootuđenje (depersonalizacija) –
osoba je strana samoj sebi, sebi
postavlja pitanja o svom identitetu i
izmenjenosti.
3. Otuđenje od objekata
(derealizacija) – svet oko osobe
doživljava kao izmenjen, nestvaran,
prazan i sl. Osnos sa objektima je
izmenjen i manjkav.