(Andrea Lei: Bahtin, Bart, strukturalizam: Knjievnost kao spoznaja i mogunost slobode, Slubeni glasnik, Beograd, 2011) O strukturalizmu

i ka kognitivnoj poetici Napisati zanimljivu studiju o strukturalizmu, u vremenu koju je ak i njegovu postverziju proglasilo pomodarstvom, bez maniristikih tendencija, kako na planu sadraja, tako i na planu stila, svakako je izazovan poduhvat s kojim se u svojoj knjizi Bahtin, Bart, strukturalizam Andrea Lei, moemo ve na poetku rei, uspjeno izborila. Nastojei pokazati kako strukturalizam nije neka ludost naih intelektualnih oeva koju treba prevazii, nego pozitivan intelektualni fenomen od koga se jo ima svata nauiti, autorica postavlja vrlo smjelu tezu o izvoritima, ali i krajnjim ishoditima strukturalistike misli (5). Kroz preispitivanje osnovnih strukturalistikih postavki, zatim redefiniranja veze izmeu istone i zapadne (najprije one francuske) verzije strukturalizma, Andrea Lei nastoji redefinirati nae osnovne pretpostavke o tome ta je to strukturalizam. Moglo bi se rei da je osnovna namjera ove knjige da odbrani strukturalizam od jako esto (i sigurno opravdane) optube da se radi o pravcu, intelektualnom fenomenu koji je reducirao knjievnost, umjetnost i kulturu na sistem (binarnih) opreka i pojednostavljenih shematizama. U svojoj namjeri da pokae da strukturalizam nije, da tako kaemo, uzeo ivot umjetnosti, autorica se oslanja na nekoliko tematskih taaka, koje u konanosti oblikuju temu koja se, kroz itanje Mihaila Bahtina i Rolanda Barthesa, tie odnosa knjievnosti i ivota, ili pitanja: kako razumijevamo svijet kroz knjievnost. Ili da iskoristimo autoricinu poetinu definiciju iskazanu kroz tvrdnju da je knjievnost mentalna mrea kojom se love svjetovi (10). Prvi dio studije rezervisan je za samo definisanje strukturalizma kroz pravljenja paralela izmeu njegove istone i zapadne verzije, te davanje znaaja istonoj verziji strukturalizma ili onoj misli koja je zaeta u radovima ruskih formalista, od Tinjanova, Jakobsona, Lotmana, te Mihaila Bahtina. Kljuna autoricina teza ukazuje na to da je ideja strukturalizma pogreno pripisivana najvie (ponekad ak i iskljuivo) francuskom kulturnom i intelektualnom krugu druge polovine prolog stoljea, pri emu su ideje i radovi pojedinih sovjetskih teoretiara nepravedno zapostavljene. Okvir iz kojeg Andrea Lei postavlja svoju tezu mogao bi se povezati sa kontekstom kognitivne poetike i kljunog pitanja kako ljudi kroz knjievnost razumijevaju smisao svijeta. U tom smislu, njeno itanje dva autora (Bahtina i Barthesa) usmjereno je ka dokazivanja da je prvi utemeljio odreene kasnije strukturalistike ideje, a da je drugi bio autentian autor netipian za strukturalistiki (onaj shematizirani) koncept, te da su obojica knjievnost (a Barthes i cjelokupan sistem kulture) itali u odnosu spram kompleksa drutvenih i ideolokih kretanja odnosno kao modus razumijevanja drutvenih svjetova (5). Proirujui kontekst i definiciju strukturalizma daleko u prolost, posmatrajui u njemu kopernikanski obrat aktuelan i danas, ali usmjeren i ka budunosti, prepoznavajui njegovu problematiku u kontekstu razvoja kognitivne lingivistike i poetike, autorica ipak sebi obezbjeuje sigurno mjesto koje e je zatititi od eventualnih optubi da se bavi bajatim teorijama. To potvruje i njena tvrdnja iz predgovora u kojoj kae da je knjiga koja je pred nama ustvari njena preraena (i uspjeno odbranjena) doktorska disertacija koja je punih deset godina ekala povoljnu teorijsku klimu da bude objavljena: Doktorat je, istina, bio uspjeno odbranjen (), ali je utisak da sam njime uradila neto neto pomalo nerazumno i nedolino u meni dugo ostao. I tako je teza ostala

neobjavljena i netaknuta nekih desetak godina; naprosto mi se inilo da ona, u kontekstu tekuih interesovanja glavnih kola knjievne teorije, u tom obliku nikog nee zanimati (6). Autorica dalje opisuje okolnosti koju su je nagnale da se vrati temi disertacije, a jedna od njih je i pojava kole kognitivne poetike: Onda sam shvatila da je sve vrijeme dok sam ja vjerovala da je Teorija (feministika, postkolonijalna, poststrukturalistika, kulturnog materijalizma i novog istoricizma) odbacila ideju specijalnog statusa knjievnosti u ivotu jedne kulture, u nekim prestinim asopisima (kao to su Style i Poetics Today) rasla zajednica nove kole kognitivne poetike, za koju pitanje o prirodi knjievnosti ne samo da nije bilo prevazieno i staromodno, ve je, tavie, nudilo mogui odgovor na osnovna pitanja o prirodi ljudskog uma i ljudsk e spoznaje (7). Priznanje koje ukazuje na razloge zbog kojih je autorica odluila da sa javnou podijeli svoje znanje u odreenoj mjeri kod sumnjiavog itateljstva moe izazvati nepovjerenje i uputiti na ak neku vrstu pomodarstva koje je i samo na nekoliko mjesta u knjizi predmet otre kritike ove autorice, a posebno e biti predmet njene kritike u onom djelu posveenom analizi uloge Julije Kristeve u prenoenju ideja Mihaila Bahtina francuskoj kulturnoj sceni (to e biti predmet kasnije u tekstu). Ipak, bitno je ponoviti tvrdnju s poetka teksta da se radi o zanimljivoj knjizi koja nudi jedan novi rakurs, posebno kada je u pitanju regionalna teorijska scena, o konceptu i pojavi strukturalizma. To naravno ne znai da se knjiga ne moe biti podlona kritici i da ne posjeduje problematina mjesta o kojima bi se dalo raspravljati. Potencijal istonog strukturalizma Strukturalizam, ako ga shvatimo u njegovoj bliskoj vezi sa knjievnou i kulturom i interpretativnim modelima zasnovanim na njemu, najee se ocjenjuje kao model itanja koji shematizira knjievnost svodei je na sistem jednostavnih formula iji je cilj ukazati da postoji neka dubinska i zajednika struktura svih tekstova. Pri ovom postupku, cilj strukturaliste je otkriti shemu ili strukturu i tu se njegov ili njen interpretativni posao zaustavlja. Svakako, ovo je vrlo pojednostavljena definicija koja i sama ipak banalizira strukturalistiku misao, a knjiga autorice Lei napisana je upravo na tom tragu: da ukae da je strukturalizam esto iz pogrenih razloga odbacivan; opravdano jer jedna njegova verzija jeste upravo takva (tu se najee misli na Greimasov aktancijalni model), ali i nepravedno budui da je ostala (opet nepravedno) neprimjeena njegova raznolikost. Ovu strukturalistiku raznolikost autorica nastoji razotkriti kroz ukazivanje na jednu vrstu dublje i punije historije koja je ostala neispriana, a koja se krije u istonoj verziji strukturalizma (15). Ova vrsta historije i konteksta autorici je potrebna kako bi kasnije u tekstu mogla praviti paralele izmeu Rolanda Barthesa i Mihaela Bahtina. Istona verzija strukturalizma naslanja se na nasljee ruske semiotike i formalizma i u toj prii nekoliko imena zauzima vano mjesto; najprije Roman Jakobson, pa zatim i Jurij Tinjanov, Jurij Lotman, Vladimir Propp i drugi. Kljuna razlika izmeu istone i zapadne verzije strukturalizma, prema miljenju Andree Lei, nalazi se u njihovom odnosu prema istoriji i dijahronijskom prouavanju knjievnosti i kulture (21). Ukratko, istoni strukturalizam je osjetljivi spram pitanja kulturnog konteksta, neponovljivosti knjievnog djela i njegov kompleksnosti. Ovu paralelu (u korist istonog strukturalizma) Andrea Lei najprije pravi na sagledavanju misli Vladimira Proppa i njegove strukturalistike analize ruske bajke i francuskih strukturalista koji su, uglavnom na temelju

Proppove analize, izgradili svoje interpretacijske sisteme. Veina autora na koje se autorica Lei poziva, a s kojima se i ona slae, uzimaju pojavu Proppove Morfologije bajke kao taku konstitucije strukturalizma (kao pravca u prouavanju knjievnosti) i kao prijelomni trenutak i generator prelaska formalizma u strukturalizam (22). Vladimir Propp u Morfologiji bajke uoio je da bajke imaju jednu osobenost: sastavni dijelov i jedne bajke mogu bez ikakve izmjene biti preneseni u drugu. Ovu osobenost Propp je nazvao zakonom prenosivosti. Likovi u bajkama koliko god bili razliiti esto ine jedno isto. Zbog toga, Propp je smatrao da je za prouavanje bajke vano pitanje ta ine likovi, dok su pitanja ko ini i kako ini, pitanja od drugostepenog znaaja. Izdvojivi funkcije kao kljune elemente bajke (31 funkciju) Propp je zapravo napravio strukturalistiku analizu ruske bajke, to e se kasnije, kao to je ve napomenuto, esto uzimati kao poetkom ili preteom strukturalistikog metoda u prouavanju knjievnosti. Ipak, Andrea Lei nastoji ukazati na one dijelove Proppove misli ili uenja koja su zapostavljena. Ona istie da je francuski strukturalizam od samog poetka samog sebe definisao preko jedne interpretacije Proppovog djela koja nije uzimala u obzir konkretni materijal kojim se Prop bavio (rusku bajku), i koja je generalizirala njegove osnovne postavke, izvlaei zakljuke na osnovu njegovog modela koji idu mnogo dalje i ire od onoga to su bile Propove izvorne ambicije (25). Dakle, ono to Andrea Lei nastoji ukazati jeste da je Propp mogao primijeniti ovaj model analize na ruske bajke, ali on svakako nije primjenjiv na primjerice jedan roman realizma. Ona dalje podsjea na Greimasa, iji je aktancijalni model reprezentativan primjerak onog strukturalizma koji je shematizirao tekst. Iako se oslanja na Proppa, ali i na Etiena Surioa, Greimas, to naglaava Andrea Lei, univerzalizira elemente interpretacijskih modela oba autora i ono to je bila analiza jednog konkretnog teksta ili grupe tekstova preoblikuje u model analize svih tekstova. Ono to je kljuni nedostatak Greimasovog modela, nasuprot Proppovog, jeste to on, kako pie autorica Lei, ima ambiciju da obrauje najrazliitije vrste materijala, od jednostavnih ljubavnih pria, do filozofskih paradigmi (32). itanje ova dva autora, Proppa kao predstavnika istone verzije strukturalizma i Greimasa, kao predstavnike njegove zapadne (poglavito francuske) inaice, zapravo je model na kojem se mogu uoiti kljune razlike izmeu ova dva intelektualna kruga, a na kojem autorica nastoji napraviti povratak strukturalizmu uvjeravajui nas da on nije onakav kakvim su ga najee predstavljali. Jedan od autora kojeg Andrea Lei posebno izdvaja je i Jurij Lotman, najpoznatiji po knjizi Struktura umjetnikog teksta i po shvatanju umjetnosti kao drugostepenog modelativnog sistema ili jezika ija se komunikacija odvija na drugaiji nain u odnosu na prirodne jezike. Autorica smatra Lotmana najbriljantnijim umom meu sovjetskim semiotiarima koji je bio autor izuzetno sofisticiranog teoretskog sistema koji koncipira knjievnost, umjetnost i kulturu uopte kao sisteme komunikacije (jezike) koji imaju esencijalnu, nezamjenlj ivu ulogu u ljudskom drutvu (55). Autorica Lei posebno mjesto daje Lotmanu upravo zbog toga to on moda najvie koristi njenoj poetnoj tezi o kljunim razlikama izmeu istonog i zapadnog strukturalizma, ali i njenom kasnijem itanju ili bolje rei nagovjetaju itanja strukturalizma u kontekstu kognitivne poetike. Ovo bi se moglo izdvojiti kao problematino mjesto, budui da je favoriziranje pojedinih autora (najvie upravo Lotmana), moglo bi se rei, neznanstvene prirode i iskoriteno zarad potkrepljivanja vlastite teze.

Kada je u pitanju dio knjige koji se bavi razlikama istonog i zapadnog strukturalizma, postoji i jedna teza koju autorica iznosi, a koja ostaje nedovoljna razraena i dokazana. Naime, Andrea Lei ukazuje i na razliku izmeu ova dva intelektualna koncepta ili smjera u prouavanju knjievnosti, koja se tie kulturolokog ili prije nacionalnog konteksta iz kojeg su doli autori. Ona pie da veina istonoevropskih teoretiara ovog korpusa prilaze knjievnoj analizi u vrstoj vjeri da su knjievnost i umjetnost vitalno vani za ivot jednog naroda. Pisci kojima se oni bave ivi su u percepciji njihove kulture, i njihovo djelo je od sutinskog znaaja za samopercepciju i samodefiniciju te kulture (70). Zato je to tako, moglo bi se naslutiti. Meutim, autorica nam ne daje ni naznake koje bi nas dovele do mogue racionalizacije tih razloga. Osim toga, na ovaj nain se upravo istoni strukturalizam ili ona misao koju autorica favorizira svodi na uski krug jednog, prostorno i vremenski, ogranienog konteksta. Ako su pitanja koje ovi autori postavljaju bitna za nae cjelokupno shvatanje knjievnosti i umjetnosti uopte, onda emo povjerovati da su su oni zaista imali na umu neto vie od umjetnosti koja bi bila vana za ivot jednog naroda. Kristeva izmeu Bahtina i Barthesa Kljuni dio knjige ili teza po kojoj je i naslovljena ova studija, tie se odnosa izmeu Mihaila Bahtina i Rolanda Barthesa. Opisujui detaljno glavne ideje ova dva autora, Andrea Lei nastoji pokazati kako bi se Barthes mogao smatrati blii istonoj verziji strukturalizma nego istim predstavnikom zapadnog (73). U ovoj analizi neemo detaljno ulaziti u bitne slinosti koje autorica prepoznaje izmeu ovog autora, pa umjesto pitanja kakva je to slinost, vie emo obratiti panju na pitanje kako je dolo do nje. Ipak, bitno je napomenuti ta to Andrea Lei smatra mjestom dodira izmeu ova dva autora. Ukratko, moglo bi se rei da se prema miljenju autorice Bahtin i Barthes susreu u svojim uenjima kada su u pitanju teme odnosa knjievnosti ili umjetnosti uopte sa odreenim ideolokim pretpostavkama konteksta, pitanje jezika i statusa i znaaja sociolekta, te pitanje uspostavljanja veze izmeu tekstova, kao i pitanje knjievnog autorstva. Slinost izmee ove dvojice autora moda se najbolje vidi u njihovom tretiranju teme nastanka romana. Dok Mihail Bahtin roman posmatra kao dijete galilejevske svijesti koja se odrekla jednog i jedinstvenog jezika, za Barthesa roman nastaje kada burujska svijest postane svjesna postojanja jedne suprotstavljenje klase. Obje teorije uzimaju u obzir drutveni kontekst i ideoloku pozadinu i izuzetno su angairane, to ih svakako odvaja od antihumanistiki zasnovanog zapadnog strukturalizma. Meutim, na ovom mjestu se moe postaviti i pitanje o tome koliko autorica Lei i sama generalizira francuski strukturalizam, izdvajajui samo Barthesa kao jedinog autora koji se nije odrekao humanizma u svojoj strukturalistikoj fazi. Posebno je zanimljiv i njen pristup pitanju autorstva ove dvojice autora koje ona povezuje sa statusom autoritativne rijei u tekstu. Barthesova koncepcija pisljivog teksta, kao teksta koji je proizvodnja, a ne produkt, bliska je, prema miljenju autorice Lei, Bahtinovoj koncepciji polifonijskog romana. Pridajui znaaj sociolektu i uvaavajui razlike odreenih drutvenih grupa koje se ogledaju u jeziku, obojica ovih autora su smatrali da autorska rije u romana mora biti utiana kako bi na scenu stupio dijalog glasova. Radi se o etikom angamanu realiziranom kroz teorijski rad. Ipak, postoji jedna razlika izmeu polifonijske koncepcije romana i koncepta pisljivog teksta kojoj u ovoj knjizi moda nije dovoljno posveeno panje. Za Bahtina, polifonijski roman, iako ga on uvodi analizirajui djela samo Dostojevskog, nije neka idealna projekcija romana niti on proglaava nultu taku pisanja, kao Barthes naprimjer. Podsjetimo da

je za Bahtina polifonija, izmeu ostalog, i anrovsko odreenje romana i da on polifoniju prepoznaje u jednom, ve postojeem i napisanom tekstu. S druge strane, pisljivi tekst je utopijski, budui da jo uvijek (u tom trenutku za Barthesa) nije napisan jedan takav tekst i on svoju koncepciju pisljivog teksta uvodi analizirajui jednu realistinu priu (Sarazine). Naravno, ova primjedba ne naruava tezu koju autorica uspostavlja izmeu Barthesa i Bahtina, ali je, ini mi se, primjedba koja mnogo govori i o razlikama u konceptu etikog angamana kod ove dvojice autora (moglo bi se rei da je jedan normativni, a drugi deskriptivni). Knjiga Bahtin, Bart, strukturalizam donosi i zanimljiv uvid u to kako je dolo do prijenosa odreenih ideja od Mihaila Bahtina ka Rolandu Barthesu. Kljuno mjesto u ovom prijenosu zauzima Julija Kristeva, koja e upravo preko Bahtinov pojma dijaloginosti razviti svoju teo riju intertekstualnosti. Meutim, Andrea Lei zamjera Kristevoj zbog naina na koji je francuskoj sceni, i posebno Barthesu, predstavila Bahtinovo djelo. Andrea Lei predstavlja Kristevu kao beskompromisnu karijeristicu koja je eljela udovoljiti tadanjoj francuskoj sceni i shodno toj elji predstavila je Bahtinove ideje prilagodivi ih tadanjim antihumanistikim zahtjevima francuskog strukturalizma. Jedan od sluatelja Kristevinog referata u kojem je ona predstavila Bahtina bio je upravo Roland Barthes. To je bio ak doslovni prijenos ideja od jednog ka drugom autoru. Leikina zamjerka Kristevoj je najprije nekorektna. Uz sve prigovore koji se mogu uputiti Kristevinoj koncepciji interteksualnosti, a koji su svakako legitimni kao naprimjer prigovor da je njena ideja nedovoljno jasna, da nije originalna, da je konfromistika i tako dalje, prigovor da je njena misao pogrena jer je onemoguila Barthesu da bude jo zanimljiviji autor je, u najmanju ruku, neznanstvena. Andrea Lei tako kae: Da su Bahtinove ideje uvedene u francuski intelektualni ivot na radikalniji i beskompromisniji nain (to jest, bez potrebe za udvaranjem antihumanizmu francuskog strukturalizma), moda bi njegov uticaj na Barta bio mnogo plodonosniji i zanimljiviji (249). Da li je mogue i ak korektno oekivati od jedne autorice, pa i ljudskog bia, da shvati nunost historijskog trenutka i predvidi Bahtinov uticaj na Barthesa? Problem sa Leikinom kritikom Kristeve je to ona ovu autoricu posmatra tek kao transmiter ideja, a njeno autorstvo apsolutno nivelira. Osim toga, stie se dojam neskrivenih autoricinih simpatija spram Bahtina i Barthesa i oigledne zajedljivosti spram Kristeve. Ona mjesta u knjizi koja donose kritiku Kristevine koncepcije intertekstualnosti su, moe se rei, legitimna, meutim izjave poput prethodno navedene su nekorektne i denunciraju povjerenje u znanstvenost Leikinog itanja. Osim toga, ona je i sama uradila ono za to kritikuje Kristevu: ekala je pravi trenutak i prilagodila svoju teoriju zahtjevima postojee teorijske scene. Zakljune primjedbe Postojea teorijska scena u okvir koje svoj rad eli uklopiti Andrea Lei je scena kognitivne poetike. Ve je na poetku teksta navedeno priznanje same autorice gdje ona kae kako je deset godina ekala da objavi knjigu jer nije smatrala da je povoljna teorijska klima za to. Ono za ta Andrea Lei optuuje Kristevu, mi bismo mogli optuiti nju samu. Iako zakljuni dijelovi knjige i oni dijelovi koji donose Leikina vlastitita promiljanja (poput pitanja kako t o da ne

moemo nikada misliti autentino nego smo uvijek u vlasti onog ve iskazanog ili pitanja na koji nain preko knjievnosti odreujemo svijetu smisao) zauzimaju tek mali dio napisanog, ini se da posjeduju potencijal koji nije dovoljno objanjen u samoj knjizi. Iako se radi o doraenoj doktorskoj disertaciji, na odreenim mjestima se ipak moe stei utisak da nam nedostaje malo vie autoricine vlastite misli. Teza knjige je svakako smjela i ugao iz kojeg se ita strukturalistika misao je svakako novi, posebno za nae (moemo rei regionalne) uslove dosadne teorijske repetetivnosti, meutim, odreeni dijelovi knjiga, pa i knjiga u cjelini, ini se previe optereenom referisanjem na druge autore. Ono to je pohvalno jeste da je svako referisanje polemiko i svrha citata nije samo da stoji u tekstu i ukae na to da je autorica proitala odreenu teorijsku grau (to je est sluaj kod nas), ali njihova suvina prisutnost optereuje stil i na neki nain razvodnjava kljunu tezu knjige. Za jednu doktorsku disertaciju to nije sporno, ali za jednu autorsku knjigu, kakva bi trebala biti ova studija, jeste. Knjiga Bahtin, Bart, strukturalizam je po svojoj tezi smjela i originalna, ali kontekst u koji je autorica smjeta i razlog zato to ini su problematini. Kao da se vidi taj razmak od deset godina izmeu dijelova knjige koji govore iskljuivo o Bahtinu i Barthesu i strukturalizmu uopte i onih dijelova knjige koju su dopisani, da tako kaemo. Vjerovatno bi bilo plodotvornije da se autorica drala jednog ili drugog (strukturalistike revaluacije ili kognitivne poetike). Ova dva konteksta su sigurno povezana i dijele zajednika pitanja, ali u samoj knjizi nisu dovoljno povezana, nego tek nasluuju dalji rad autorice Lei. Ako posmatramo udbeniku vrijednost knjige, moe se rei da je ona svakako zadovoljena, budui da pretpostavke strukturalistike misli kritiki posmatra i ne ui nas o samom strukturalizmu, nego tjera da ga ponovo promislimo. Na kraju moemo rei da je Andrea Lei napisala zanimljivu knjigu o strukturalizmu, ali iz pogrenih razloga, i ti razlozi najei su generatori pojedinih slabih mjesta u knjizi.