SVEUILITE U RIJECI

GRAEVINSKI FAKULTET

Dr.sc. edomir Benac, red.prof.

ZATITA OKOLIA
Skripta

Rijeka, 2013.

SADRAJ:
1. UVOD ........................................................................................................................ 4
1.1. ZATITA OKOLIA I EKOLOGIJA................................................................. 4
1.2. GLOBALNI EKOLOKI SUSTAV ................................................................... 6
2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE ......................................................................... 10
2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE ................................................ 10
2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE ...................................................... 11
2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode ...............................................................................11
2.2.2. Globalni kruni tok vode ........................................................................................12
2.2.3. Geokemijski sustav povrinskih i podzemnih voda ...............................................15
2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana .........................................................................16

2.3. GEOKEMIJSKI SUSTAV ATMOSFERE ....................................................... 18

2.3.1. Graa i sastav atmosfere ........................................................................................18
2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi ............................................................................19

3. BIOSFERA .............................................................................................................. 21
3.1. EKOLOKI IMBENICI ................................................................................. 21
3.1.1. Abiotiki imbenici ................................................................................................23
3.1.2. Biotiki imbenici ..................................................................................................24

3.2. EKOSUSTAV ................................................................................................... 28

3.2.1. Vrste ekosustava .....................................................................................................31
3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava ....................................................................31

3.3. BIOGEOKEMIJSKI CIKLUSI U EKOSUSTAVU .......................................... 33

3.3.2. Djelovanje otrova ........................................................................................... 34
Djelovanje otrova i zraenja na okoli .............................................................................35

4. UZROCI ONEIENJA OKOLIA..................................................................... 37

4.1. PRIRODNI UZRONICI ................................................................................. 39
4.1.1. Endogenetski uzornici ..........................................................................................40
4.1.2. Egzogenetski uzronici...........................................................................................45
4.1.3. Klimatske promjene ...............................................................................................52
4.1.4. Promjene morske razine .........................................................................................57

4.2. ANTROPOGENI UZRONICI ........................................................................ 60

4.2.1. Eksplozivan rast stanovnitva i urbanizacije ..........................................................60
4.2.2. Razvoj industrije i energetike.................................................................................62
4.2.3. Poveanje otpada ....................................................................................................63
4.2.4. Razvoj prometa.......................................................................................................65
4.2.5. Razvoj poljoprivrede ..............................................................................................65

5. ZATITA PRIRODE ............................................................................................... 67

5.1. ZATITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ....................................... 68
Zatita prirode u Primorsko-goranskoj upaniji ...............................................................74

6. ZATITA OKOLIA ............................................................................................... 76

6.1. ONEIENJE I ZATITA ZRAKA .............................................................. 76
6.1.2. Zatita zraka od oneienja ...................................................................................81

6.1.3. Zatita od tetnog djelovanja buke ................................................................. 84

6.2. ONEIENJE I ZATITA VODE I MORA ................................................. 85
6.2.1. Uzroci i posljedice oneienja povrinskih i podzemnih voda.............................86
Prirodni naini smanjenja zagaenja podzemnih voda ................................................89
6.2.2. Zatita voda ............................................................................................................90
6.2.3. Uzroci i posljedice oneienja mora .....................................................................92
6.2.4. Zatita Jadranskog mora .........................................................................................94

6.3. ONEIENJE I ZATITA TLA .................................................................... 95

6.3.1. Uzroci i posljedice oneienja i degradacije tala .................................................96
U poljoprivrednim podrujima smanjenje erozije je mogue ili smanjenjem brzine
agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zatitom tla od uinaka erozije (npr. ostavljanje
strnjike na polju ili uzgojem zatitnog biljnog pokrova izmeu sezona, pa korijenje, ali i
lie uva tlo od djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se moe smanjiti stvaranjem
umjetnih ili biljnih vjetrobrana. Povrinsko otjecanje moe se smanjiti uzdunim (po
izohipsi) oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U nepoljoprivrednim podrujima,
pravilnom organizacijom gradilita (da se ogoljuje dio po dio podruja na kojem se
gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima (otvaranje, eksploatacija,
sanacija manjih podruja), ili ograniavanjem podruja za off-road vozila, moe se
znatno smanjiti erozija. Takoer, gradnjom retencija na podrujima gradnje ili u
poljoprivrednim podrujima moe se znaajno smanjiti odnoenje materijala. ............101
6.3.2. Zatita tla ..............................................................................................................102

7. OTPAD .................................................................................................................. 104

7.1. VRSTE OTPADA ........................................................................................... 105
7.2. GOSPODARENJE OTPADOM ..................................................................... 107
7.3. ZBRINJAVANJE OTPADA........................................................................... 110
7.3.1. Mehaniko-bioloka obrada .................................................................................110
7.3.2. Termika obrada ...................................................................................................111
7.3.3. Odlaganje .............................................................................................................112

7.4. ZBRINJAVANJE OTPADA U REPUBLICI HRVATSKOJ ......................... 114

7.5. SANITARNO ODLAGALITE KOMUNALNOG OTPADA ...................... 117
8. GRADITELJSTVO I OKOLI .............................................................................. 119
8.1. PROSTORNO PLANIRANJE I ZATITA OKOLIA .................................. 119
8.2. STUDIJE UTJECAJA NA OKOLI .............................................................. 121
9. LITERATURA....................................................................................................... 123
10. STRATEGIJE i ZAKONi republike hrvatske, DIREKTIVE EU ........................ 125
8.1. STRATEGIJE REPUBLIKE HRVATSKE .................................................... 125
8.2. ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE ............................................................ 125
8.3. DIREKTIVE EUROPSKE UNIJE .................................................................. 125

1. UVOD
1.1. ZATITA OKOLIA I EKOLOGIJA
Industrijska revolucija otvorila je novu stranicu ljudske povijesti. Do tada je
odnos ovjeka prema prirodi imao odriva obiljeja. Pojavom industrijskog drutva
stanje se dramatino mijenja pa stanje poprima neodrive znaajke. Naime, industrijska
i tehnoloka revolucija sve vie prijeti razaranjem prirodne ravnotee i unitenjem
pojedinih ekosustava. S druge strane, tete izazvane u biosferi prijete zaustavljanjem
razvoja.
Zatita okolia je stoga znaajno struno pitanje u kojem sudjeluju mnoge
struke: biolozi/ekolozi, kemiari, geolozi i pedolozi, sociolozi (jer je zatita okolia i
drutveno pa i filozofsko pitanje), prostorni planeri (graevinari, urbanisti, arhitekti,
geografi) i lijenici. Zatita okolia je zato interdisciplinarno struno pitanje.
Koji su osnovni problemi u okoliu nastali pod utjecajem ovjeka? Prvi i
osnovni problem je eksplozivni porast stanovnitva na Zemlji u posljednjih stotinjak
godina iz kojeg slijede ostali problemi. To su:
- promjena klime (efekt staklenika tj. zagrijavanje zbog povienja koncentracije
staklenikih plinova);
- deforestacija i desertifikacija i poveanje erozije, odnosno smanjenje umskih
povrina, poveanje pustinjskih predjela i degradacija obradivog tla zbog erozije;
- smanjivanje koncentracije ozona u atmosferi (zbog poveanja CFC i metana);
- smanjenje biodiverziteta zbog izumiranje vrsta;
- oneienje i zagaivanje tla, podzemnih voda, povrinskih voda, mora i zraka;
- odlaganje i zbrinjavanje sve vee koliine otpada.
Zato je poznavanje osnovnih principa zatite okolia vano za graevinske
inenjere? Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima poiva razvoj
ljudske zajednice. Tijekom graenja i eksploatacije graevine neminovne su tete
prouzroene na okoliu. Meutim, poznavanjem problema one mogu biti
minimalizirane, a ignoriranjem problema te tete mogu biti nerazumno velike. Prilikom
prostornog planiranja, gdje uz urbanistiku struku, znaajno sudjeluje i graditeljska,
paljivim planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbjei znaajne tete, nego ak i
poboljati stanje okolia, prouzroeno prethodnim nepaljivim djelovanjem.
Potrebno je naglasiti da promjene okolia prouzroene prirodnim promjenama
mogu prouzroiti znaajne, a ponekad i katastrofalne tete na ekosustavima. Zato je u
zatiti okolia vano poznavati prirodne opasnosti (engl. natural hazards), kao to su
poplave, sue i oluje, a meu njima znaajno mjesto zauzimaju geoloke opasnosti
(engl. geological hazard). Tri su prirodne opasnosti geolokog tipa. To su potresi,
vulkanske erupcije te klizita i odroni. Zato je za prognoziranje, praenje i procjena
rizika i tehniko savjetovanje i kontrolu, neophodno poznavanje geoznanosti.
Priblian broj ljudi koji su pogoeni prirodnim katastrofama od 1980. do 1990.
(bez poginulih) je bio 28.4 x106 od potresa, 3.2 x106 od klizita i 0.6 x106 od vulkana.
Mnogo vei broj ljudi pogodile su druge prirodne katastrofe: 952.2 x106 sue, 524.6
x106 poplava i 150.3 x106 oluja. Zajednika je osobina ovih est prirodnih opasnosti
brzina kojom se opasnost pretvara u katastrofu.
Jo je jedna prirodna opasnost u kojoj je opasnost kumulativna i ne mora se
primijetiti prije nego nastupi katastrofa. Ta je opasnost po prirodi geokemijska. Jer,
suprotno ljudskim oekivanjima, Zemljina povrina u svom prirodnom kemijskom

obliku nije bezopasna. Primjerice, teke kovine ili radioaktivni elementi nejednoliko
su rasporeeni u prirodi uzrokujui mogunost pojave u otrovnim koncentracijama ili
hranidbenim nedostatnostima (eng. nutritional deficiencies) u vodi ili tlu nekog
podruja. Iako djelovanje ovjeka moe prouzroiti neke lokalne kemijske perturbacije,
"prirodne koncentracije" kod lokalnih geokemijskih anomalija takoer moraju biti uzete
u obzir.
Zatita okolia postaje profitabilna djelatnost. Mnoge velike korporacije oekuju
velike profite u prodavanju zelenih tehnologija. Recikliranje otpada takoer je
profitabilno. Primjer profitabilnosti je plaanje odnosno komunalna naknada za
odlaganje (zbrinjavanje) otpada. Graevinska struka aktivno sudjeluje u projektiranju i
osnivanju odlagalita otpada, pa to sve vie postaje jedna od znaajnijih graditeljskih
djelatnosti.
U Hrvatskoj danas ne postoji zelena politika stranka, ali zato postoji zeleni
pokret s pedesetak aktivnih organizacija i skupina. Naelno svi imaju vrlo plemeniti cilj,
a to je ivot i razvoj u skladu s postavkama odrivog razvoja. To znai da resursima
(neobnovljivim izvorima) treba upravljati tako da se ne umanji mogunost buduim
generacijama da zadovolje svoje potrebe.
Okoli (engl. Environment) je pojam za cjelokupnost prirodne i po ovjeku stvorene
(antropogene) okoline, tj. skup biotskih faktora (iva priroda) i abiotskih faktora (neiva
priroda: stijene, tlo, voda, zrak) te njihov odnos. Iz toga slijedi pojam zatita okolia
(dio toga je i zatita prirode), koja je struno pitanje ali i masovni pokret (ekoloki
pokret), a u posljednje vrijeme i vrlo profitabilna djelatnost.
Globalni okoli (engl. Global environment) je planetarni prostor u kojem se zbivaju
utjecaji izmeu prirode i svjetskog stanovnitva, kao cjelokupnost svih njihovih
meusobnih prostorno-vremenskih utjecaja.
Ekosustav (engl. Ecosystem) je dio okolia potreban za odravanje ivota i ivotnih
zajednica. esto se izraz upotrebljava u obliku globalni ekosustav, ime se misli na
cjelokupnost ivota na Zemlji.
Geofiziologija (engl. Geophysiology) je pojam za novu znanstvenu disciplinu koja se
bavi sveukupnou fizikalnih, kemijskih i biolokih procesa na Zemlji. Povezana je s
teorijom o Geji, kao hipotezom da je biosfera samoprilagoavajue bie, koje nadzire
fizikalne i kemijske procese, odrava zdravlje naeg planeta.
Oneienje (eng. Pollution) je unos neke tvari ili energije u okoli, ali u koncentraciji
koja ne uzrokuje tetu, dok je oneiiva postrojenje ili osoba koja svojom djelatnou
uzrokuje oneienje.
Zagaivanje (eng. Contamination) je teta nanesena okoliu, ili jednom od njegovih
dijelova, nekom tvari ili energijom (toplina, radioaktivnost) koja prelazi maksimalno
dozvoljene granice nekodljivih koncentracija. Zagaivalo je tvar koja uzrokuje
zagaenje, a zagaiva je postrojenje ili osoba koja uzrokuje zagaenje.
Kapacitet prihvata (eng. Environmental capacity) je pojam u upotrebi kao naznaka da
okoli moe prihvatiti neku razinu djelatnosti, broj ljudi ili neku koliinu oneienja,
bez posljedica po stanje tog segmenta okolia. Potrebno je napomenuti da se u
5

Europskoj uniji koristi ISO 14000 sustav standarda kvalitete, koji se mahom odnosi na
okoli, njegovo stanje u pojedinim parametrima, kao i na kvalitetu proizvoda koji
moraju biti podvrgnuti standardima.
Odrivost je pojam koji oznaava stupanj intenziteta neke djelatnosti, kojim se ne
prelazi granica kapaciteta prihvata okolia. Definicija odrivosti kae da treba ivjeti
unutar prihvatnog kapaciteta ekosustava. Otuda izraz odrivi razvitak (eng. Sustainable
development).
Naelo opreza (engl. Precautionary principle) se provodi u gospodarenju okoliem kao
upozorenje, kako neku vrstu djelatnosti ili neko odbacivanje otpada, ne treba obavljati
ako postoji sumnja da bi posljedice mogle nanijeti tetu bilo okoliu, bilo ivim biima
ili ovjeku.
Ekologija je znanost unutar biologije koja prouava odnose izmeu organizama i
njihovog okolia u kojem ive. Vrlo esto se pogreno upotrebljava umjesto termina
okoli, jer je, s popularizacijom pojam ekologija postao sinonim za okoli.
Posebno vane zadae moderne ekologije su:
- istraiti i dokazati antropogene promjene u domainstvu prirode,
- stvoriti kontrolne mehanizme za njihovo praenje (monitoring),
- izraditi pouzdane modele sistemskih procesa,
- pravovremeno upozoravati odgovarajue nacionalne i internacionalne institucije
na mogue posljedice,
- pruiti osnove za etiki opravdane drutveno-politike odluke za ouvanje
okolia, ljudskog drutva, biljnog i ivotinjskog svijeta.
Ekologija je viedisciplinarna znanost. Bliske ekologiji su ekofiziologija koja
prouava djelovanje razliitih ekolokih imbenika na funkciju stanica, tkiva organa i
organskih sustava, dok su brojni otrovi koji naruavaju odnose u prirodi predmet
prouavanja ekotoksikologije.
Prema najosnovnijim geofizikim znaajkama Zemlje, ekologija se moe
podijeliti na terestiku (kopnenu) i akvatiku (marinsku i limniku) ekologiju.

1.2. GLOBALNI EKOLOKI SUSTAV

Ekosfera Zemlje sastoji se od razliitih akvatikih i terestikih
megaekosustava, a ovi opet od mnogobrojnih bioregija i lokalnih ekosustava. Osnovni
dijelovi ekosfere su: biosfera, atmosfera, hidrosfera kao dio hidrosfere, i pedosfera kao
dio litosfere (Sl. 1.1). To je dinamina, nedjeljiva, vrlo sloena, prostorno i vremenski
povezana i u tokovima svojih unutarnjih zbivanja teko saglediva cjelina. Svako
mjesto na Zemlji ima svoje osebujno ustrojstvo, specifinu geofizikalnu i ekoloku
konstelaciju sastavnih dijelova, koja je podvrgnuta neprekidnim promjenama.

Slika 1.1. Ekosfera kao globalni sustav i njene sastavnice (iz Springer, 2001)
Ekosferu, odnosno povrinski, ivim biima protkani plat planeta Zemlje,
izgrauju est razliitih oblika materije. To su:
- anorganske tvari,
- fosilne biogene tvari (organski sedimenti, treset, ugljen i dr.),
- mrtve, biogene tvari, koje sudjeluju ili mogu sudjelovati u krunim
tokovima materije,
- ive organske tvari, bio masa,
- slobodne molekule i ratrkani atomi,
- meteoriti i meuplanetarna praina (dnevno u atmosferu unesene molekule,
atomi i subatomske estice).
Njihova je povrinska raspodjela podvrgnuta neprekidnim promjenama i
znatno preustrojena pojavom ivih bia, njihovim evolutivnim razvojem i prostornom
rasprostranjenou. Kroz njih je primjerice obogaena biosfera s kisikom, ugljikom,
vodikom, duikom, kalcijem i drugim bioelementima. Isto tako znamo da su u toku
njihovog povijesnog razvoja znatno promijenjene koncentracije atmosferskih plinova
(O2, CO2 i dr.), i time uvjetovan daljnji tok evolucije. I na kraju, biokemijskim
procesima, znaajnim za pojedine vrste ili grupe organizama, stvoreno je nepojmljivo
bogatstvo organskih spojeva. Danas se rauna sa oko 40.000 anorganskih i desetak
milijuna, to prirodnih, to sintetiziranih organskih (ugljikovih) spojeva.

Slika 1.2. Sastav atmosfera planeta (iz: Lovelock, 1999)

Sastav atmosfere posljedica je prisutnosti ivota. ivotinje oneiuju zrak s
CO2, a biljke s O2. Ono to je otpad jednima, hrana je drugima. Bez ivota sastav
atmosfere Zemlje bio bi slian sastavu atmosfere Venere i Marsa: 90 % CO2, 1.9 % N,
0 % O2, povrinska temperatura 240-340 0C, tlak na povrini 60 bara. (Sl. 1.2).
iva bia i njihov okoli ine predstavljaju nedjeljivu cjelinu. ivot nekog
organizma mogu je naime samo onda kada je on dovoljno opskrbljen energijom.
Njegovu grau i ivotne funkcije moe odrati samo kontinuirani protok energije,
energije koja biva primana iz okolia, koja u organizmu obavlja odreene radnje, i
koja biva prije ili kasnije, na ovaj ili onaj nain, opet odaslana u okoli. Drugaije
reeno, unutarnji biokemijski i vanjski geokemijski procesi najue su povezivani u
prostoru i vremenu.
Znanost ralanjuje prirodu u sustave koji su kao takvi predmet
prirodoznanstvenih istraivanja. Sustav (grki: sistem) ili sklop najee se definira
kao ukupnost meusobno povezanih sastojaka koji tvore neku svrsishodnu cjelinu, ili
kao skupina sastojaka, predmeta, svojstava, odnosa i razvojnih tijekova koji djeluju
kao cjelina. Takva se cjelina promatra u prirodnim znanostima, neovisno o njezinoj
veliini i grai, kao uopeni apstraktan model, kao isjeak prirode koji je upravo
predmet znanstvenog istraivanja, kao koncepcijska jedinica znanstvene ralambe.
On je istovremeno dio i cjelina, neovisno o njegovom poloaju u hijerarhiji. to je
sustav, a to podsustav ovisi o nainu promatranja, o predmetu istraivanja. nadalje,
sustavi se danas sve ee opisuju matematikim modelima, njihovi se dijelovi
prikazuju simbolima, a njihovi odnosi jednadbama.
Okosnicu te hijerarhije, s gledita ekologije, predstavlja ekosustav ili
biogeocenoza. Za razliku od ostalih ekosustava moemo njegovu sredinju ulogu
posebno istaknuti nazivom ekosistem. Ekosistem je osnovna organizacijska jedinica
prirode, u kojoj su iva bia i njihov neiv okoli prostorno i vremenski integrirani
protokom energije i krunim tokovima tvari, te koja posjeduje za nju svojstvene
informacijske sadraje, sposobnost samoorganizacije, samoobnove i samoodranja.
To je jedinstvo ivotne zajednice (biocenoze) i njenog neivog okolia (biotopa ili
ekotopa) s osebujnim i kroz to prepoznatljivim strukturnim i funkcionalnim
obiljejima.

Znaajni geoloki dogaaji u geolokoj povijesti Zemlje tijekom mezozojske i

kenozojske ere ili tijekom posljednjih 245 Ma (Ma je 1,000.000 godina):
240 Ma poveanje CO2 u atmosferi > 85 % morskih ivotinja, 75 % vodozemaca i
reptila izumire
240 Ma Pangea se poinje razdvajati
220-208 Ma veina morskih, ali ne i kopnenih ivotinja izumire
214 Ma udar meteorita u istonoj Kanadi (Quebeck) , krater D = 100 km
200 Ma formiranje sjevernog Atlantika
160 Ma Australija se odvaja od Antarktika
115-80 Ma indijski potkontinent odvaja se od Afrike
110-90 Ma otvaranje bazena junog Atlantika
73 Ma udar asteroida u zapadnoj Rusiji, krater D = 65 km
70-60 Ma Novi Zeland se odvaja od Australije
68 Ma veliki pomor grebenskih ivotinja, koljkaa i kopnenih biljaka
65 Ma udar asteroida u Jukatanu (Meksiko), krater D = 200 km
65 Ma izumire 50 % svih ivotinjskih vrsta
60 Ma izljev lave i nastanak Islanda
60 Ma poetak izdizanja Anda
60 Ma nastanak vulkana u Italiji
50-44 Ma Grenland se odvaja od Europe
50-20 Ma poetak izdizanja Himalaja
45-30 Ma odvajanje Antarktika i June Amerike, promjena smjera oceanskih struja i
globalno zahlaenje
40-34 Ma izumire 60 % svih vrsta sisavaca zbog promjene klime
39 Ma udar meteorita u sjevernoj Rusiji, krater D = 100 km
35 Ma poetak stvaranja Alpa
20 Ma poetak dizanja platoa Tibeta
20-15 Ma otvaranje zavale Crvenog mora
14.8 Ma udar meteorita u Njemakoj, krater D = 24 km
6.5-5 Ma periodina isparavanja Mediterana
0.7 Ma poetak kvartarne glacijacije

2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE

Geokemijske sfere ili geokemijski krajolik je pojam koji obuhvaa istraivanja
kumulativnog efekta kemijskih elemenata u okoliu koji je pod utjecajem ovjeka.
Geokemijske sfere Zemlje su:
- atmosfera (plinoviti omota, ali takoer plinovi u hidrosferi i litosferi);
- hidrosfera (vodeni omota) i kriosfera (ledeni pokrov);
- litosfera (preteito silikatna Zemljina kora zajedno sa stjenovitim dijelom
plata) i pedosfera;
- halkosfera (oksidno-sulfidni dio plata);
- siderosfera (nikalno-eljezna jezgra).
- biosfera (sfera u kojoj postoji ivot zajedno sa svojim okoliem);
Geoekemijske sfere Zemlje ne egzistiraju zasebno ve djeluju jedna na drugu.
Biosfera obuhvaa dijelove atmosfere, gotovo cijelu hidrosferu i dio litosfere.
Geokemijski procesi koji se u njoj zbivaju rezultat su djelovanja abiotikih i biotikih
imbenika.

2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE

Zemlja je izgraena gotovo u cijelosti od samo 15 kemijskih elemenata, dok je
udio ostalih manji od 0.1 %. Svi elementi prisutni na Zemlji mogu se svrstati u etiri
grupe:
- siderofilni elementi: su veinom plemeniti metali s niskim elektrodnim
potencijalom, koji se preteito veu za eljezo i nikal pa su stoga koncentrirani
u Zemljinoj jezgri;
- halkofilni elementi: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se preteito
veu za sulfide pa se nalaze u sulfidnim leitima;
- litofilni elementi: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se pojavljuju u
silikatima, dakle glavnoj grupi petrogenih minerala;
- atmofilni elementi: koji su prisutni uglavnom u plinovitom stanju u atmosferi.
Pedosfera je tanki povrinski sloj Zemljine kore i sastavni dio biosfere.
Povrinski dio pedosfere, esto se naziva tlo, a sastoji se od anorganskog (mineralnog)
i organskog dijela (humus). U tom dijelu se nalaze raznovrsna iva bia, od kojih su
najmnogobrojnije bakterije, gljive, alge, korijenje vieg bilja te gljivice, kukci, krtice i
rovice koji imaju veliko znaenje za geokemijske procese u tlu. Anorganski dio tla
ini vie od 90 % volumena. Vana komponenta tala je koliina vode i zraka, nunih
za odravanje biolokih procesa. Klimatski imbenici (padaline, temperatura),
litoloki sastav stijena te bioloki procesi, vrijeme i mjestimino utjecaj ovjeka
presudno utjeu na nastanak tla odreenog tipa. Zbog toga moemo razlikovati na
stotine tipova tala razliitog mineralokog sastava i fiziografskih znaajki.
Tlo (engl. soil) je tanki sloj nekonsolidiranog materijala koji se mjestimice
nalazi na povrini zemlje, a nastao je u procesu troenja vrstih stijena te erozijom i
transportom raspadnutog materijala. U genetskom smislu razlikuju se slijedei tipovi
tala: rezidualna, aluvijalna, koluvijalna, taluvijalna, glacijalna, organska, eolska i
praporna, vulkanska, evaporitna i nasuta tla.
U pedolokom smislu razlikuju se tri horizonta idui od povrine: A, B, C
horizont. A-horizont (engl. topsoil) je bioloki aktivan, B-horizont (engl. subsoil) je
biloki neaktivan, dok je C-horizont osnovna stijena (engl. bedrock) (Sl. 2.1).

10

Fizikalno-mehanike znaajke tla takoer prouava mehanika tla koja je grana

geotehnike. Prema geotehnikoj klasifikaciji tla se dijele u vie skupina. etiri
osnovne skupine prema veliini zrna su: ljunak (60-2 mm), pijesak (2-0.06 mm),
prah (0.06-0.002 mm) i glina (< 0.002 mm). ljunak i pijesak su krupnozrnasta tla,
najee bez kohezije, dok su prah i glina sitnozrnasta koherenta tla. estice vee od
60 mm su valutice. Posebna skupina tala su organska tla.
Slika 2.1. Horizonti tla (iz:
Springer, 1998)

U tlima u slobodnoj prirodi uravnoteeno je kolanje anorganskih i organskih

sastojaka. U intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji, najvei dio ugraenih tvari ulazi
u biomasu uzgojne kulture koja se odvozi. Tako se osiromauje tlo, koje se mora
prihranjivati dodavanjem potroenih tvari, odnosno prirodnim ili umjetnim
gnojenjem.

2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE

2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode
Voda je najmanje tipina tekuina u prirodi i jedna od najneobinijih tvari u
svemiru. Voda je esencijalna tvar za ivot na Zemlji. Bioloki znaaj vode izraava se
u procesu fotosinteze, kao transportni medij hranjivih soli i glavni sastojak ljudskog
tijela. Voda se javlja u sva tri agregatna stanja: u obliku leda, tekuine i pare.
Uobiajeno je da je neka tvar u tekuoj fazi manje gusta nego u krutoj, ali ne i voda,
pa led pliva na vodi. Da nije tako, oceani bi bili ispunjeni ledom, pa ivot na Zemlji
vjerojatno ne bi bio mogu u dananjim oblicima.
Neobina svojstva vode proizlaze iz njene molekularne strukture, s dva
vodikova i jednim kisikovim atomom na vrhu, pa je cijela molekula polarna. Njena
struktura nije do kraja razjanjena. Ta bipolarnost omoguuje stvaranje vodikovih
veza izmeu molekula vode (Sl. 2.2). Osnovna struktura vode je tetraedarska
prostorna reetka, koja se poput saa kombinira u heksaedarske kanale, pa led zato
ima manju gustou od vode, koja ima najveu gustou kod +3.98 0C.

11

Slika 2.2. Graa molekule

vode (iz: Prohi, 1998)

Voda je i univerzalno otapalo, jer otapa jednako ionske i molekularne spojeve,

koji su polarni ili sadre polarne grupe.
Fizika svojstva koja proizlaze iz takve molekularne strukture su:
- negativni volumen taljenja,
- maksimum gustoe u normalnom rasponu postojanja tekuine (+3.98 0C)
- brojne kristalne polimorfne modifikacije;
- visoka dielektrika konstanta;
- abnormalno visoka temperatura taljenja, vrenja i kritine temperature za tvar
tako male molekularne teine;
- visoka tenzija povrine;
- visokomobilni transport za ione H+ i OH-.

2.2.2. Globalni kruni tok vode

Oko 70 % povrine Zemlje pokriveno je vodom. Voda podrava i sve forme
ivota na Zemlji. Ona se javlja kao stajaa voda (u oceanima i jezerima), kao tekua
voda ( u rijekama) te u obliku kie i vodene pare u atmosferi. Veliki dio transfera
topline na Zemlji izraava se kroz oceanske struje i kao kretanje vodene pare u
atmosferi s kondenzacijom i evaporacijom. Vodena para djeluje i kao regulator topline
u atmosferi, tako da apsorbira izlazno infracrveno zraenje Zemlje pa je glavni faktor
regulacije klime.
Sustav kretanja vode na Zemlji izraava se u obliku tzv. globalnog krunog
toka vode (globalni hidroloki ciklus). Voda se kree iz atmosfere prema Zemlji kao
kia ili snijeg. Odatle prodire kroz tlo u podzemlje, a iz podzemlja odlazi preko izvora
i rijeka do oceana. Iz oceana evaporira u atmosferu. Dio te vode vraa se u obliku
padalina u oceane, a dio zaostaje na kontinentu. To se kretanje odvija izmeu
atmosfere, litosfere i biosfere. Na taj nain vodeni ciklus integrira veinu vanih
ekosustava i snano utjee na brzinu i vrstu procesa meu njima. Uvjeti na Zemlji su

12

upravo takvi da podravaju kontinuiranu obnovu i recikliranje vode, to pokree

mnoge geokemijske sustave. Kreui se u hidrolokom ciklusu, voda sudjeluje i u
kemijskim reakcijama s atmosferskim plinovima, stijenama, biljkama i drugim
tvarima. Rezultat tih dogaanja su promjene kemijskog sastava vode, ali i promjene
tvari s kojom reagira. Te promjene, zajedno s neakvatikim promjenama u atmosferi,
uspostavljaju ukupne kemijske uvjete na povrini Zemlje. Globalni geokemijski ciklus
glavnih kemijskih elemenata (Na, K, Ca, Mg, Si, C, N, S, P, Cl, O i H) je usko
povezan s hidrolokim ciklusom.
Globalni hidroloki ciklus pokreu tri glavne vrste procesa:
evaporacija i evapotranspiracija pokreu vodu od povrine Zemlje prema
atmosferi;
precipitacija pokree vodu iz atmosfere do povrine Zemlje;
kretanje zranih masa rasporeuje vodu unutar atmosfere.

Slika 2.3. Globalni hidroloki ciklus (iz: Prohi, 1998)

Temeljna struktura globalnog kruenja vode je jednostavna. Voda se evaporira
u atmosferu iz oceana, jezera, rijeka i vegetacijom pokrivenih dijelova kopna. Zrane
struje raspodjeljuju vodenu paru na cijeli prostor Zemlje. Kondenzacijom se stvaraju
oblaci i padaline kojima se voda vraa na povrinu gdje prodire u tlo ili izravno
rijekama tee do mora i oceana. Najvei dio padalina pada izravno na povrinu

13

oceana, ime se preskae jedna faza u hidrolokom ciklusu. Ukupni volumen vode
ukljuen u globalni kruni tok je 1.3 do 1.5 x 106 km3 (Sl. 2.3).
Najvei dio vode sadre mora i oceani, dok je slatke vode tek oko 4 %, a koja se
veinom nalazi u polarnim ledenim kapama i ledenjacima (Sl. 2.4; 2.5).

Slika 2.4. Raspodjela vode na povrini Zemlje (iz: Prohi, 1998)

Slika 2.5. Raspodjela slatke vode na Zemlji (iz: Prohi, 1998)

Voda se zadrava u razliitim spremitima vrlo razliito vrijeme. Oceani, ledene kape
i stijene su dugotrajna spremita vode, gdje se voda zadrava tisuama godina. Rijeke
i atmosfera su kratkotrajna spremita, gdje se voda zadrava nekoliko dana ili tjedana
(Sl. 2.6).

14

Slika 2.6. Vrijeme zadravanja u globalnom hidrolokom ciklusu (iz: Prohi,

1998)

2.2.3. Geokemijski sustav povrinskih i podzemnih voda

Kemizam povrinskih voda na kopnu odreen je kemijskim karakteristikama
elemenata, reimom troenja i biolokim procesima.
Kemijski sastav rijeka ima slijedee karakteristike:
- najei kationi su: Ca, Na, K i Mg;
- niska je koncentracija iona u vodi;
- ionski sastav je vrlo razliit od sastava litosfere unato injenici da su svi ioni
(osim Na i Cl) posljedica troenja.
U aridnim podrujima evaporacija moe utjecati na sastav glavnih otopljenih
iona, je se CaCO3 bre obara ime se poveava vrijednost Na iona.
Bioloka aktivnost u vodi ima malo znaenje u brzim rijeka, a veliko u sporim
rijekama i jezerima. Zbog fotosinteze u gornjoj zoni (koja prima svjetlost) voda se
obogauje kisikom, koji se pak troi zbog raspadanja organske materije. Ljeti se
povrinski slojevi mnogih jezera zagrijavaju insolacijom. Toplija povrinska voda ima
manju gustou od duboke hladne vode pa se stvara stabilna stratifikacija po gustoi
koja ograniava razmjenu kisika. Organska tvar nastala u povrinskim vodama tone u
dublje dijelove gdje biva oksidirana ime se voda dodatno osiromauje kisikom. U
nekim sluajevima razina kisika pada ispod one koja je neophodna za ivot.
Poveanje koliine biomase moe izazvati toksinost, nisku oksidativnost, blokiranost
vodenih filtera, poveanje mutnoe vode i kao posljedicu smanjeni biodiverzitet. Ta
pojava se naziva eutrofikacija.
Kakvoa podzemne vode ovisi o mjestu ulaska vode iz atmosfere u podzemlje,
te o trajanju protjecanja vodonosnikom do mjesta koritenja. Padaline nisu destilirana
voda, ve u njima uvijek ima otopljenih supstancija. Padaline redovito sadre praine,
sol iz mora, te isparavanja razliitih plinova, a na njihov kemijski sastav utjee
kozmiko zraenje i djelovanja munja. Padalinama pojedini mineralni sastojci u tlu
mogu biti otopljeni, isprani i procijeeni do podzemne vode. Intenzitet procjeivanja
te interakcija izmeu tla i vode prvenstveno e ovisiti o podneblju. U vlanoj klimi do
podzemne vode e biti transportirano kroz tlo 400-500 mg/l otopljenih tvari. U
pustinjskim krajevima znaajan je utjecaj evaporacije s povrine, kao i efekt

15

povlaenja niskomineralizirane podzemne vode putem korijenja, pa podzemne vode

postaju sve vie mineralizirane. Na terenima koji se navodnjavaju, zbog tih efekata i
male koliine padalina, tlo moe biti zaslanjeno. Koncentracija soli u tlu znaajno
ovisi o ionskim izmjenama estica tla, vode i sredstava za zatitu bilja. Glinovito tlo
ima ulogu polupropusne membrane, koja e zadravati teke metale i posebice velike
molekule organskih spojeva.
Za sastav podzemne vode primaran je mineralni sastav vodonosnika. Minerali
u stijenama variraju od lako topivih do gotovo netopivih, to ovisi o litolokom
sastavu i temperaturi vodonosnika. Podzemne vode u eruptivnim i metamorfnim
stijenama silikatnog mineralnog sastava su niske mineralizacije (do 100 mg/l), blago
su kisele i s prevladavajuim Si i Mg kationima. Podzemne vode u kriljavcima
takoer su blago kisele, ali imaju visoki sadraj Fe i SO4 iona. Podzemne vode u
karbonatnim stijenama su blago alkalne, a imaju viu mineralizaciju u odnosu na
silikatne stijene, s dominantnim Ca i Mg kationima i HCO3 anionom. Podzemne vode
u aluvijalnim naslagama imaju nisku mineralizaciju, dok prevladavajui ioni ovise o
podrijetlu voda.
Sve podzemne vode, ija je ukupna mineralizacija manja od 1000 mg/l
smatraju se pitkima. Iznad te vrijednosti vode su mineralizirane, a primjerice morska
voda ima najee mineralizaciju 32.000-37.000 mg/l.

2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana

U vodama mora i oceana u sastavu dominira est glavnih elemenata (Na, Mg,
K, Cl i S), ije su koliine u odnosu jedna na drugu gotovo konstantne i odluujue za
salinitet morske vode koji varira od 3,2 do 3,7 % (Sl. 2.8). To su konzervativni
sastojci. Koliina nekonzervativnih sastojaka znaajno varira, ovisno o lokalnim
prilikama.

Slika 2.7. Prikaz koncentracije glavnih soli u morskoj vodi (iz Prohi, 1998)
Nutritijenti ili elementi povezani s prehranom (P, N, C) su biolimitirajui
sastojci morske vode, jer njihovo siromatvo ograniava biomasu povrinskih voda
oceana. Sastav morske vode nije se bitnije mijenjao tijekom fanerozoika dakle
najmanje posljednjih 600 milijuna godina, odnosno geokemijski sustav oceana se
moe smatrati stabilnim. Donos svake konzervativne tvari mora biti uravnoteen s

16

procesom njezina odstranjivanja. Postoji nekoliko modela koji tumae ravnoteno

stanje morske vode.
Za mora i oceane znaajna je vertikalna promjena temperature i saliniteta.
Sunevo svjetlo znaajno zagrijava povrinu oceana, na preko 20 0C, to zavisi od
geografske irine. Zbog struja i vjetrova, izmjena topline s dubokom vodom je
ograniena, pa se ispod povrinske zone nalazi termoklina ispod koje se temperatura
vode naglo smanjuje na oko 5 0C, a na dnu moe dosei svega 1 0C. Gustoa morske
vode zavisi o temperaturi, salinitetu i tlaku. Budui da je topla voda openito manje
gusta od hladne vode, zadrava se na povrini. U ekvatorijalnim i umjerenim
podrujima postoji plitki povrinski sloj niske gustoe ispod koga gustoa naglo raste,
ta prelazna zona zove se piknoklina. U blizini polova evaporacija je smanjena, a zbog
stvaranja morskog leda nastaje hladna i gusta slana voda, koja tone na oceansko dno.
Zbog globalne cirkulacije, velike koliine hladne pridnene vode iz polarnih predjela
dolazi do umjerenih irina, gdje zamjenjuju tamo prisutne pridnene vode i tako
prouzrokuju laganu vertikalnu cirkulaciju.
U rubnim marinskim okoliima salinitet je razliit od otvorenog mora ili
oceana. Posebice su zanimljivi estuariji, gdje se rijena voda sastaje s morskom.
Posljedica su procesi koji uzrokuju znaajne geokemijske cikluse elemenata. Budui
da morska voda ima daleko vei salinitet od rijene, veina glavnih otopljenih
elemenata ima vee koncentracije u morskoj vodi. Meutim metali kao to su Fe, Al,
Mn, Zn, Cu, Co i nutritijenti kao to su P, N i Si, kao i otopljena organska materija
imaju veu koncentraciju u rijenoj vodi.
Zatvorena i plitka mora mogu imati drugaiji raspored temperature i gustoe
vode. Takav je primjer Jadransko more gdje morske struje uz hrvatsku obalu donose
topliju i slaniju vodu iz istonog Mediterana, a hladnija i manje slana voda vraa se uz
talijansku obalu. Pridnena cirkulacija moe imati drugaiji smjer. Glavni uzroci
strujanja vode u kanalskom podruju su morske mijene i vjetar. Dosadanja
istraivanja hidrodinamike vodene mase ukazuju na velike sezonske i viegodinje
razlike u smjeru i brzini strujanja vode. Mjerenja su pokazala da je strujanje vode u
pridnenom sloju nekoliko puta manje zbog trenja o dno.
Mnogobrojni povremeni vodotoci te priobalni izvori i vrulje donose u Jadran
velike koliine slatke vode. Utjecaj dotoka slatke vode najizraeniji je u sjevernom
Jadranu i uz obalu. Veliki dotok slatke vode i sezonske klimatske oscilacije izazivaju
znatne promjene saliniteta te raslojavanje vodenog stupca. U pridnenim slojevima
mora varijacije saliniteta su znaajno nie.
Povrinska temperatura Jadranskog mora kree u rasponu 10 0C zimi do 27 0C
ljeti, dok se u dubini veoj od 20 m temperatura cijele godine kree izmeu 12 i 140 C.
I u najdubljem dijelu Jadrana (junojadranska depresija) temperatura je oko 12 0 C. U
proljee i jesen primjetna je izotermija vodenog stupca. Povrinska temperatura mora
u Rijekom zaljevu je na svom minimumu u veljai/oujku, a maksimum se postie u
kolovozu. Zagrijavanje dubljih slojeva, koji su od povrinskih odvojeni piknoklinskim
slojem, zapoinje sa zakanjenjem (srpanj/kolovoz), da bi se maksimum dogodio u
listopadu.
Stratifikacija vodenog stupca mora razvija se u sjevernom Jadranu u travnju,
maksimum stabilnosti dostie u kolovozu, nakon ega slijedi proces postupnog
mijeanja u listopadu, kao rezultat konvekcijskog mijeanja i utjecaja vjetra. Zimi i u
jesen, stratifikacija se uspostavlja samo povremeno i ograniena je na povrinske

17

slojeve. U tim periodima, na stratifikaciju dominantno utjee dotok slatke vode u

akvatorij.
U ljetnom razdoblju slaniji, hladniji i zato gui donji slojevi ne mijeaju se s
povrinskom vodom. Tijekom jeseni povrinska voda postupno gubi toplinu, postaje
tea i tone prema dubljim slojevima, odnosno dolazi do konvekcijskog mijeanja
vode. Poseban fenomen je stvaranje teke zimske vode. Nakon obilnih padalina,
najee u jesenskom razdoblju, pojavljuje se sloj oslaene (boate) vode. Taj sloj
moe danima lebdjeti iznad tee i slanije vode.

2.3. GEOKEMIJSKI SUSTAV ATMOSFERE

2.3.1. Graa i sastav atmosfere
Atmosfera je plinoviti omota oko Zemlje, koji se sastoji od smjese razliitih
plinova. Njena masa je zanemariva u usporedbi s masom vrste Zemlje. Atmosfera je
vrlo stijenjena na povrini Zemlje, a tlak opada s visinom, tako da na visini od oko
700 km vlada vakuum u tehnikom smislu. U suvremenoj atmosferi ima 78 % N2, i 21
% O2. Od plemenitih plinova najvie je zastupljen argon (0.93 %) dok je uee svih
ostalih plemenitih plinova 0.002 %. Koncentracija CO2 je promjenljiva: 0.03 - 0.04 %.
90 % atmosfere nalazi se ispod 40 km visine. Prema visini zrak je sve vie razrijeen.
Sastav atmosfere je jednolik zbog visokog stupnja mijeanja. Vodena para je najvei
izuzetak od tog pravila, jer je atmosferski p H2O u prosjeku vrlo blizak zasienju
tlaka. Stoga i male lokalne promjene u temperaturi mogu izazvati znaajne promjene
izmeu evaporacije i precipitacije. Upravo je prijelaz izmeu vode u vodenu paru i
obratno, glavni oblik transporta energije na Zemljinoj povrini.
Iznad troposfere nalaze se stratosfera, zatim mezosfera pa termosfera.
Tropopauza je granina zona izmeu troposfere i stratosfere, a nalazi se na visini 7
do 9 km u polarnom podruju te 16 do 17 km na ekvatoru. Visina tropopauze ovisi o
godinjem dobu, a najvia je ljeti. U troposferi temperatura naglo pada s porastom
visine do tropopauze, a idui vie postaje konstantna. U viim sferama temperatura se
naglo mijenja (Sl. 2.8). Po definiciji, granica Zemljine atmosfere postavljena je na
visini od 1.000 km, a iznad toga se nalazi egzosfera i magnetosfera. Djelovanjem
ultraljubiastih zraka razrijeeni molekularni kisik (O2) prelazi u ozon (O3). Ozon se u
atmosferi nalazi u zoni troposfere i stratosfere. Koncentracija ozona u stratosferi je
konstantna, dok koncentracija ozona u troposferi zavisi o antropogenim utjecajima pa
je primjetno smanjenje, posebice u polarnim predjelima. Uloga ozona je da apsorbira
gotovo svu koliinu kratkovalnih ultraljubiastih zraka (UV-B) koji su tetni za ive
organizme na Zemlji. Molekula ozona je vrlo malo: kada bi se zbile sve skupa dobili
bismo ovojnicu oko Zemlje debljine svega 5 mm.

18

Slika 2.8. Vertikalna graa atmosfere (iz: Prohi, 1998)

Za ivot organizama posebno je vaan prizemni dio atmosfere: troposfera
koja je dobro izmijeana zbog snanih strujanja. Troposfera je podruje u kojemu se
odvijaju vremenske promjene, pojavljuju oblaci i oborine. Mijeanja zraka zbivaju se
zbog zagrijavanja Zemljine povrine sunevim zrakama, kao i zbog rotacije Zemlje.
Za ivot na Zemlji vane su klimatske prilike, na koje bitno utjeu strujanja u
atmosferi, odnosno u donjem dijelu troposfere. Klimatske prilike na Zemlji su vrlo
razliite, pa uvelike odreuju raspored ekosustava. Zbog svoje ograniene veliine taj
prostor je potencijalno vrlo osjetljiv na zagaenje. Ve vrlo male koliine unesenih
tvari mogu izazvati znaajne promjene u ponaanju atmosfere. Procesi mijeanja tvari
u atmosferi vrlo su brzi, pa se tvari unesene u atmosferu kao posljedica vulkanskih
aktivnosti ili nesrea vrlo brzo rasprostiru po cijelom planetu. To mijeanje, iako
prenosi zagaivae na veliku udaljenost, ujedno vri i funkciju razrjeenja. irenje
tetnih tvari u morima i oceanima je mnogo sporije, a posebice je sporo u geosferi.

2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi

Duik je najzastupljeniji plin atmosfere, i openito se smatra inertnim plinom.
To je samo djelomino tono, jer je odreena, ali u stvari vrlo mala koliina N2
direktno vezana mikroorganizmima i ukljuena u rast biljaka. To znai da se najvei
dio duika u ciklusu hranjivih soli u oceanu ili na kopnu obnavlja unutar biosfere
(vidi: ciklus duika).
Kisik i ugljini dioksid neophodni su za odravanje ivota na Zemlji. Dananji
sadraj kisika O2 i ugljinog dioksida CO2 u atmosferi posljedica je primarne
produkcije biljaka ili fotosinteze, kao i troenja kisika u ivotnom ciklusu ivotinja.
Njihovi geokemijski ciklusi su nedjeljivi (vidi: ciklus ugljika). Uloga CO2 je da on

19

jako apsorbira infracrveno zraenje sa Zemlje i reemitira je natrag, pa tako pomae

odravanju temperature na povrini (vidi: efekt staklenika).
Atmosfera se moe globalno promatrati kao stabilan sustav koji ima svoje
izvore. Ako to nije sluaj, ravnotea e se pomaknuti i stabilnost ugroziti. Najpoznatiji
takav sluaj je poveanje koncentracije antropogenog CO2.
Izvori kemijskih sastojaka u atmosferi koji se nalaze u tragovima mogu se
podijeliti u tri skupine:
- geokemijski izvori;
- bioloki izvori;
- antropogeni izvori.
Geokemijski izvori su plinovi osloboeni vulkanskim erupcijama, ali i plinovi
osloboeni radioaktivnim raspadanjem tekih metala. Tu spadaju i estice ili aerosoli,
koji mogu biti kontinentalni, a najveim su dijelom mjeavina topivih i netopivih
sastojaka, te marinski koji su veinom topivi, a po sastavu su smjesa morske soli i
sulfata podrijetlom iz reduciranih sumpornih plinova oceana. Najvei dio aerosola
uklanja se iz atmosfere padalinama, kod ega dolazi do njihovog razdvajanja po
topivosti i veliini.
Tijekom geoloke prolosti Zemlje (oko 4600 Ma), sastav atmosfere bitno se
mijenjao. Evolucija atmosfere moe se promatrati u odnosu na, sastav praatmosfere,
dodatke i gubitke tijekom geoloke prolosti. Dodaci tijekom geoloke prolosti bili su
plinovi osloboeni kristalizacijom magmi, kisik nastao fotokemijskom razgradnjom
vodene pare, kisik nastao procesom fotosinteze, te helij i argon kao posljedica
radioaktivnog raspadanja (Sl. 2.9).

Slika 2.9. Model evolucije hidrosfere i atmosfere (iz: Prohi, 1998)

20

3. BIOSFERA
Organizmi ive u relativno uskoj povrinskoj zoni Zemlje (ovojnici) koja se
sastoji od povrinskog dijela litosfere (pedosfera), vodenog sloja (hidrosfera) i
najnieg dijela atmosfere (troposfera). Ti dijelovi zajednikim imenom se zovu
biosfera. Sav ivot u biosferi organiziran je u dva osnovna medija: u vodi i u zraku.
Voda je najobilnije zastupljen medij biosfere.
Svi organizmi sastoje se od istih najvanijih kemijskih spojeva. To su:
- ugljikohidrati;
- proteini;
- lipidi;
- lignin(sadre ga samo biljke vieg stadija razvoja).
Svaki organski spoj sadri osnovni kostur od atoma ugljika, koji moe biti
ureen u obliku razliitih struktura ili njihovih kombinacija. Najjednostavniji organski
spoj sadri samo atome vodika vezane s osnovnim kosturom ugljika. To su
ugljikovodici. Atomi drugih elemenata (O, N, S) mogu biti povezani u obliku
perifernih grupa.
Svi organizmi (osim virusa) mogu se, na temelju strukture stanice podijeliti u
dvije temeljne grupe. To su: prokarioti i eukarioti. Prokarioti obuhvaaju sve
bakterije, pa su stoga jednostanini. Svi drugi organizmi su eukarioti, dijele se na tri
kraljevstva: biljke i ivotinje i gljive.
U pedosferi ive brojni organizmi. Za tlo je vana njegova proizvodna
sposobnost (plodnost), koja je vea u tlima bogatim mineralima, humusom,
kapilarnom vodom i priuvom zraka. Manji broj organizama koji ive u dubljim
dijelovima litosfere (npr. pilje) ovise o hrani koja dolazi s povrine.
U hidrosferi je ivot mogu u raznolikim pojavnim oblicima. Posebno je bogat
u povrinskoj zoni do koje dopire suneva svjetlost.
U troposferi ivi mnotvo organizama koji lebde (mikroorganizmi) ili aktivno
lete (ivotinje). Veina njih se mora spustiti na tlo radi hranjenja i razmnoavanja.
Biosfera je organiziran sustav. Samoregulirajuim mehanizmima postie se
visoka organiziranost biosfere, odrava ravnoteu i spreava njenu degradaciju.
Osnovni procesi u njoj imaju kruni tok. Kemijski elementi koji ulaze u ive tvari
nazivaju se biogeni elementi, a krue kroz biosferu od anorganskog okolia do ivih
bia i obratno. Organizmi iskoritavaju oko 50 % svih kemijskih elemenata na naem
planetu. Neki od tih elemenata iskoritavaju se u veim koliinama. To su
makroelementi (C, O, H, N), a ostali u manjim koliinama, pa se zovu
mikroelementi (P, S). Svi ostali elementi koriste se u vrlo malim koliinama pa se
zovu ultramikroelementi.

3.1. EKOLOKI IMBENICI

Ekoloki su imbenici utjecajne veliine okolia koji mogu pozitivno ili
negativno djelovati na rast, razmnoavanje i gustou populacije. Mogu biti razliite
prirode, fiziki, kemijski tj. abiotiki i onih uzrokovanih uzajamnim odnosima meu
organizmima tj. biotiki. Naime, svaka vrsta moe opstati samo u granicama neke
najnie i neke najvie vrijednosti (Sl. 3.1).

21

Slika 3.1. Abiotiki i biotiki imbenici ekosustava (iz: Springer, 2001)

Ekoloki imbenici mogu djelovati razliitim intenzitetom. Najmanji intenzitet
nekog imbenika koji uzrokuje neku posljedicu na jedinke jest ekoloki minimum, a
najvei intenzitet nekog imbenika koji moe neka jedinka podnijeti jest ekoloki
maksimum. Izmeu tih rubnih vrijednosti postoji za skupine jedinki: ekoloki
optimum (uvjeti u kojima se neka skupina najbolje razvija). Razmak izmeu
ekolokog minimuma i maksimuma u okviru kojeg je mogu ivot pojedinog
organizma nazivamo ekolokom valencijom (Sl. 3.2).

Slika 3.2. Ekoloka

valencija:

a) intenzitet djelovanja

b) organizmi ire i ue
valencije

c) termovalencija kod
ptica (iz: Springer, 1998)

Abiotiki ekoloki imbenici okolia djeluju na organizam. Nedostatak jednog

od ivotnih uvjeta moe prouzroiti smrt organizma. Npr. ako u izobilju ima suneve
svjetlosti, a nema dovoljno vlage, biljka nee normalno rasti niti se razvijati, odnosno
ako potraje suno razdoblje biljka e se posuiti.
Djelovanje pojedinog ekolokog imbenika ovisi osim o intenzitetu i o
vremenu trajanja (ekspoziciji) i kakvoi njegova djelovanja. esto djeluju

22

istovremeno dva ili vie ekolokih imbenika (npr. toplina i duljina dana ili toplina,
vlanost i duljina dana).
Ekoloka je valencija razliita za svaki ekoloki imbenik i u pravilu je
razliita za pojedinu jedinku pa tako i za vrstu koja se sastoji od jedinki. Takoer se
valencija mijenja s dobi i razvojnim stupnjem u vrijeme ekspozicije nekom
ekolokom imbeniku. Tako je npr. osjetljivost vodozemaca razliita na manjak vode
u razvojnom stupnju (punoglavac) i kod odrasle jedinke.
Ima vrsta koje imaju vrlo iroku ekoloku valenciju, te imaju iroko
prostiranje. To su euritopne (eurivalentne) vrste (npr. biljna vrsta maslaak). Takve
vrste nazivamo kozmopolitima. Suprotno kozmopolitskim vrstama postoje vrste uske
ekoloke valencije tj. stenotropne (stenovalentne) vrste. Tako npr. grebenski koralji
ive iskljuivo u toplim morima visoke prozirnosti i odreenog saliniteta.
O ekolokoj valenciji za pojedine ekoloke imbenike ovisi koje e vrste
biljaka i ivotinja ivjeti u nekom kraju. Treba spomenuti da se ekoloki imbenici u
nekom podruju stalno mijenjaju (npr. klimatske promjene, bilo globalne ili lokalne).
Vani ekoloki imbenici su ograniavajui imbenici, jer je bez njihova
sudjelovanja u ekosustavu ivot otean ili nemogu.

3.1.1. Abiotiki imbenici

Slika 3.3. Raspodjela klimazonalnih pojaseva vegetacije (iz: Springer, 1998)

Najznaajniji abiotiki imbenici su klimatski (temperatura, padaline i vlanost,
svjetlost i vjetar), edafski (kemijski sastav i fizika struktura tla, voda u tlu), orografski
(nadmorska visina, nagib terena i izloenost) i kemizam okolia (zdravog i oneienog)
(Sl. 3.3).
Temperatura
Za tijek razliitih ivotnih procesa potrebna je optimalna temperatura. Na
Zemlji temperatura varira od hladnih polarnih podruja pa do ekstremno vruih
pustinjskih podruja. Granice unutar kojih je mogue odravanje ivotnih funkcija
kreu se veinom u rasponu od 00 do 500C, premda na rubovima vulkana i u vruim

23

izvorima ive organizmi i kod 1000 C pa ak i vie. Isto tako pojedini organizmi (npr.
liajevi) preivljavanju i pri negativnim temperaturama.
Za vodu kao ivotni medij karakteristina su manja temperaturna kolebanja,
kako dnevna tako i sezonska, jer se voda odlikuje visokom toplinskim kapacitetom.
Tijekom ljeta jezera, mora i oceani apsorbiraju toplinu u sebe, a zimi je oslobaaju u
okolinu. Dublji slojevi su hladniji od povrine pa su i manje podloni promjeni
temperature.
Veina (98%) organizama nema sposobnost odravanja temperature tijela
stalnom, tj. sposobnost termoregulacije, nego temperatura tijela prati kretanje
temperature okolia. Svakoj vrsti biljke ili ivotinje pogoduje odreena temperatura.
O temperaturi okolia ovisit e reprodukcijska sposobnost, brzina rasta i razvoja, opi
metabolizam, brzina kretanja, duljina ivota itd. Brojne biljne i ivotinjske vrste stekle
su raznolike prilagodbene mehanizme (adaptacija, aklimatizacija) za ivot u
predjelima s nepovoljnom temperaturom, koju obino prati i nepovoljna vlanost.
Padaline i vlanost
Koliina padalina te vlanost zraka i tla razliito su rasporeene na Zemlji
od izrazito vlanih predjela (npr. kine tropske ume) do izrazito sunih predjela (npr.
pustinje). Organizmi su razliito prilagoeni tako razliitim uvjetima vlanosti i
postojanju ili nepostojanju vode. Prema potrebi za vodom ivotinje mogu se svrstati u:
kserofilne, mezofilne i higrofilne.
Kserofilne vrste su ivotinje sunih podruja; tede vodu smanjenim
izluivanjem. Pustinjske ivotinje razvile su fizioloke prilagodbe za minimalni
gubitak vode iz tijela. Higrofilne vrste su organizmi koji ne mogu ivjeti bez vode ili
bez dovoljne vlanosti, niti su razvili fizioloke mehanizme za tednju vode. U
prelaznoj skupini su mezofilne vrste. Tu pripada veina kopnenih organizama.
Svjetlost
Suneva svjetlost je vrlo vaan imbenik kako za fotosintetske organizme, tj.
za primarnu biljnu proizvodnju, tako i za ivotinje, jer o svjetlu ovise i ivotne navike
(npr. budnost, spavanje, prehrana, razmnoavanje, kretanja) te aktivnost nekih
endokrinih lijezda, bioloki ritam, sinteza bjelanevina itd. ivotinje koje su danju
aktivne su dnevne (diurnalne), a koje su nou aktivne su none (nokturnalne)
ivotinje.
Djelovanje svjetlosti najee je povezano s promjenom temperature. Tako se
tijekom proljea s produetkom dana u pravilu poveava i temperatura okolia.
Suprotno, u jesen se sa smanjenjem trajanja dana sniava temperatura okolia. Stoga
je aktivnost ivotinja razliita u proljee i ljeti od aktivnosti u jesen i zimi.
Kod biljaka sezona cvjetanja ovisi uz ostalo (npr. toplina) i od duljine dnevnog
svjetla. Biljka dugog dana (npr. jeam) zahtjeva dulje dnevno osvjetljenje, dok kod
biljaka kratkog dana (npr. proljetnice) dugo dnevno osvjetljenje oteava cvjetanje.

3.1.2. Biotiki imbenici

Osim neive abiotike (fizikalno-kemijske) okoline, u pojedinom ekosustavu
postoje mnogobrojni virusi, mikroorganizmi, gljive, biljne i ivotinjske vrste koji svi
zajedno ine ivi dio ekosustava ili njegovu biotiku okolinu. Djelovanje biotikih
imbenika u ekosustavu nije ovisno samo o sebi, nego je tijesno vezano s abiotikim
imbenicima. Znaenje biotikih i abiotikih imbenika u ekosustavu vano je zbog
24

ovisnosti ivih organizama o okoliu u kojem ive. Biotiki imbenici su: priogeni,
virogeni, bakteriogeni, fitogeni, zoogeni i antropogeni.
Biljke daju ivotinjama potrebnu hranu koju koriste brojni nizovi biljojeda
(herbivora). Prisutnost ili manjak biljne hrane esto odreuje rasprostranjenost
ivotinjskih vrsta. Na prvobitne nizove biljojeda nadovezuju se nizovi mesojeda
(karnivora) koji se prehranjuju biljojednim organizmima. To su vei ili manji
grabeljivci. Na kraju hranidbenog lanca ili niza obino je vea ivotinjska vrsta. Isto
se tako na biljojede nadovezuju nizovi kukcojeda (insektivora). Dio organizama
uzima biljnu i ivotinjsku hranu. To su raznojedi (omnivori).

Slika 3.4. Sumarni prikaz djelovanja abiotikih i biotikih imbenika okolia (iz:
Springer, 2001)
Sve ivotinje koje sudjeluju u hranidbenim lancima uginu. Njihove ostatke
razgrauju razlagai mikroorganizmi ili se njima hrane leinari. Na kraju preostanu
anorganske tvari, kao to su duini spojevi i CO2 pa ponovno ulaze u veliko kruenje
tvari u prirodi. Od tih tvari biljke ponovno proizvode organske spojeve procesima
fotosinteze, a te tvari su poetna hrana biljojedima (Sl. 3.4).
Odnosi meu jedinkama
Jedinke iste vrste meusobno su povezane brojnim i razliitim odnosima.
Najvaniji je reprodukcijski odnos, tj. razmnoavanje. Prirataj jedinki u populaciji
nazivamo natalitetom. Natalitet je prema tome imbenik rasta i poveanja brojnosti, a
mortalitet (smrtnost) imbenik nazatka svake populacije. Uravnoteenim odnosom
nataliteta i mortaliteta odrava se brojnost populacije stalnom (stagnacija). Broj
jedinki neke vrste na nekom prostoru mjerilo je gustoe populacije.
Potrebno je naglasiti da se rastom broja jedinki smanjuje kapacitet okolia
zbog konkurentskih (kompeticijskih) odnosa meu prekobrojnim pripadnicima
dotine vrste u smislu konkurencije za hranom, ivotnim sklonitem ili/i spolnim
partnerom. Kompeticija je najjai biotiki imbenik unutar jedinki iste vrste
(intraspecijski imbenik).

25

Kompeticija, nadmetanja ili kompetitivno iskljuenje temelji se na injenici da

su dvije vrste u suparnitvu u istom okoliu za npr. istu hranu. Jedna vrsta e potisnuti
drugu. Kompeticija moe biti, kao to smo ve naveli, meu pripadnicima istih vrsta
(intraspecijska kompeticija) ili meu jedinkama razliitih vrsta (interspecijska
kompeticija).
Kompeticija radi jednog uvjeta u okoliu moe postati snaan suparnik kada se
ubaci u populaciju domaih autohtonih vrsta unesena alohtona vrsta (npr. alohtona
sjevernoamerika pastrva je iz naih vodotoka potisnula autohtonu potonu pastrvu).
Kod parazitizma paraziti (nametnici) ive na raun domaina: domadara.
Brojni su primjeri simbioze (potpomaganja) meu razliitim vrstama. ako obje
vrste imaju od zajednice koristi a da ne tete jedni drugima, govorimo o mutalizmu
(npr. rak samac i moruzgva). Ako jedna vrsta ima koristi a druga vrsta niti trpi tetu
niti ima koristi govorimo o komenzalizmu (npr. brljan, slak).
Usklaivanje brojnosti populacije
Skupine jedinki iste vrste koje istovremeno ive zajedno na istom stanitu i
meusobno se razmnoavaju tvore populaciju te vrste. Znaajni za populaciju su:
natalitet, mortalitet, reproduktivni potencijal, rast populacije, dobna struktura, gustoa
i raspored jedinki u prostoru.
Natalitet je stupanj rodnosti neke populacije, a definira se kao broj
novoroenih u jedinici vremena prema sveukupnom broju jedinki u populaciji.
Mortalitet je stupanj smanjivanja brojnosti populacije zbog umiranja jedinki.
Reproduktivni potencijal definiramo kao brzinu reprodukcijskog ciklusa i brojnost
potomaka. O odnosu reproduktivnog potencijala odnosno nataliteta s jedne strane i
mortaliteta s druge strane ovisi rast populacije. Ako su uvjeti okolia optimalni za rast
populacije, populacija e se poveavati ili odravati na stalnom broju.
Usklaivanje brojnosti pojedinih jedinki i veliine populacije temelji se na
odnosu reproduktivnog potencijala vrste i zapremine okolia. S porastom broja jedinki
u zadanom prostoru smanjuje se zapremina okolia u kojem se populacija razvija. U
tim uvjetima okoli ne moe zadovoljiti potrebe svih jedinki za hranom, uvjetima
reprodukcije i preivljavanja. Javljaju se odnosi nadmetanja (kompeticije) to je jedan
od glavnih samoregulirajuih mehanizama koji ograniava mogunost pretjeranog
rasta populacije.
Ako se organizmi mnoe bre od mogunosti obnavljanja uvjeta okolia, tada
e uvjeti okolia postati ograniavajuim imbenikom odravanja brojnosti unutar
populacije (npr. nedostatak pae). Brojnost jedinki ovisi o razliitim prilikama u
okoliu kao to su izvori hrane i vode, svjetlost i toplina. Stoga u razliitim godinama
varira brojnost jedinki unutar populacije pa govorimo o fluktuaciji populacije.
U pojedinim povoljnim uvjetima javlja se povremeno prekomjerni ekspanzivni
rast populacije (npr. invazija skakavaca u Africi). Isto tako u nepovoljnim uvjetima
(npr. jaka hladnoa, sua, djelovanje otrova iz okolia) moe dovesti do redukcije
broja jedinki u populaciji ili do potpunog lokalnog izumiranja populacije.
Hranidbeni lanci
Unutar nekog ekosustava isprepliu se interesi svih potroaa hrane, koji su
ukljueni u takozvane hranidbene lance ili hranidbene piramide (Sl. 3.5; 3.6).
Osnovu svakog hranidbenog lanca ine primarni proizvoai, koji od suneve
energije koja dospijeva na Zemlju iskoriste dio za aktiviranje fotosintetskih reakcija i
za stvaranje primarne organske tvari iz CO2, vode i mineralnih tvari. Stvorene
26

organske spojeve iskoritavaju za hranu biljojedi (herbivori) kao heterotrofni

organizmi. Oni pripadaju u kariku potroaa (konzumenata). Biljojedima se hrane
grabeljivci mesojedi 1. reda (karnivori), a grabeljivcima opet njihovi neprijatelji
(mesojedi 2. reda). Kako svi organizmi imaju ogranienu ivotnu dob, tj. uginu,
njihova tijela razgrauju (mineraliziraju) razlagai ili destruenti (npr. bakterije), na
jednostavnije anorganske tvari, koje mogu ponovno iskoristiti autotrofni (fototrofni)
organizmi. Tako tvari neprestano krue u ekosustavu od neivog u ivo i obratno
prolazei pri tome u svakoj fazi razliite stupnjeve sloenosti.

Slika 3.5. Hranidbeni niz na

kopnu (iz: Springer, 1998)

Slika 3.6. Hranidbeni niz u moru (iz:

Springer, 1998)

27

Protok organske tvari u hranidbenom lancu prati i protok energije. ivotna

zajednica u ekosustavu moe se normalno razvijati i odravati samo onda ako je
odnos izmeu proizvodnje tvari (asimilacije) i razgradnje tvari (disimilacije)
uravnoteen. Poremeaj u odnosu asimilacije i disimilacije moe onemoguiti
normalni razvoj ekosustava ili dovesti do njegova propadanja.
U svakoj biocenozi postoji velik broj najrazliitijih hranidbenih lanaca. Oni su
esto meuzavisni, jer od iste vrste proizvoaa kreu posebni hranidbeni lanci. Isto
tako veina se potroaa hrani razliitim vrstama plijena, pa sudjeluju u brojnim
hranidbenim lancima.
U hranidbenim lancima su organizmi meusobno poredani. ivotinje jedne
karike potroaa, hrana su ivotinjama slijedee karike potroaa. Uz to do izraaja
dolazi i brojnost populacije unutar tog niza potroaa. U stabilnom ekosustavu
odrava se ravnotea ili homeostaza sama od sebe. U ekosustavu moe doi do
prirodnih poremeaja, ali i do poremeaja uzrokovanih djelovanjem ovjeka
antropogeno djelovanje. Zagaivanje okolia ili unitavanje pojedinih populacija
organizama glavni su imbenici nestabilnosti ekosustava odnosno naruavanja
ravnotenih (homeostatskih) odnosa. Osnovni tetni imbenici koji remete homestazu
u ekosustavu su: fizikalni, kemijski, bioloki i drutveno-gospodarski (Sl. 3.7).
Protok organske tvari u hranidbenom nizu prati protok energije. ivotna
zajednica u ekosustavu moe se normalo razvijati i odravati samo onda, ako je odnos
izmeu proizvodnje hrane (asimilacije) i razgradnje tvari (disimilacije) uravnoteen,
odnosno ako vlada homeostaza. Poremeaj u odnosu asimilacije i disimilacije moe
onemoguiti normalan razvoj ekosustava ili ak uzrokovati njegovo propadanje.

Slika 3.7. Osnovni imbenici koji remete stabilnst ekosustava (iz: Springer, 2001)

3.2. EKOSUSTAV
Ekosustav je dio okolia potreban za odravanje ivota i ivotnih zajednica.
esto se izraz upotrebljava u obliku globalni ekosustav, ime se misli na cjelokupnost
ivota na Zemlji.
Biotop i biocenoza
U okviru naseljenog prostora biosfere mogue je izdvojiti prostorno
ograniena podruja koja obiljeavaju pojedine kombinacije ekolokih imbenika.
Takve osnovne topografske jedinice nazivamo biotop i one su ivotna stanita
organskih vrsta. Time se pojedini biotopi meusobno razlikuju. Oni se takoer
razlikuju po posebnim kombinacijama mikroorganizama, biljnih i ivotinjskih vrsta,
dakle ivotnoj zajednici kojoj odgovaraju uvjeti u biotopu (Sl. 3.8; 3.9).
Biotop je npr. movara, jezero, livada, uma, more, pustinja, gdje ive u istim
uvjetima razliiti organizmi tj. biocenoza.
28

Biocenoza je skupina jedinki (ivotna zajednica) razliitih populacija koje

ive u odreenom stanitu (biotopu), a usko su povezane razliitim meuodnosima,
posebno meuodnosima u hranidbenom lancu. Biocenozu ine mikroorganizmi
mikrobiocenoza, biljke fitocenoza, ivotinje zoocenoza i ostali predstavnici
carstava organizama.
Biom je skupina raznolikih ekosustava, kojima je zajednika karakteristika
istoznanost klimatskog podruja. Biomi su stoga pravilno rasporeeni i odgovaraju
klimatskim regijama (npr. biom tundre, biom bjelogorine ume, biom tropske kine
ume i sl.), a imaju dominantnu klimazonalnu vegetaciju. Biomi mogu biti
rasporeeni i na temelju nadmorske visine ili dubine voda i mora, a to je vertikalna
raspodjela bioma.
Ekoloka nia je mjesto i funkcionalni poloaj koji pojedina vrsta zauzima u
spletu meusobnih odnosa. Areal je ukupni prostor u kome je rasprostranjena
pojedina vrsta. Rasprostranjenost biljaka i ivotinja nije uzrokovana samo ekolokim
prilikama nekog podruja, ve moe biti i posljedica promjene geografskih i
klimatskih prilika tijekom blie geoloke prolosti. iroko rasprostranjene biljne ili
ivotinjske vrste nazivamo kozmopoliti. Nasuprot tomu, vrste koje ive na uem
lokalitetu nazivamo endemi. iva bia, preostala iz predhodnih razdoblja drugaijih
klimatskih prilika (npr. iz glacijala) nazivamo relikti.

Slika 3.8. Shematski prikaz ekosustava,

biotopa i biocenoze (iz: Springer, 1998)

Slika 3.9. Shematski prikaz sastavnica

biocenoze: 1) jedinka 2) populacija 3)
zoocenoza 4) biocenoza 5) ekosustav (iz:
Springer, 1998)

29

Struktura ekosustava
Ekosustav ima etiri strukturalne komponente:
- anorganske tvari,
- organizmi proizvoai,
- organizmi potroai,
- organizmi razlagai.
Svi organizmi su u ekosustavu podijeljeni u dvije velike skupine: autotrofni
(proizvoai) i heterotrofni (potroai i razlagai).
Primjer moe bit jezerski ekosustav. U jezeru ive raznolike biljke koje tvore
jezersku fitocenozu i ivotinje koje tvore jezersku zoocenozu ili ukupnu jezersku
biocenozu. U jezeru ive autotrofni organizmi (alge i vie biljke) koje pomou
suneve energije anorgansku tvar pretvaraju u organsku. Autotrofnim organizmima
hrane se ivotinje-(biljojedi), ovima druge ivotinje (mesojedi). U jezeru ive i
razgraivai (bakterije) koji razgrauju mrtve organizme na jednostavnije anorganske
spojeve. Ove pak rabe proizvoai (autotrofni organizmi). Za odvijanje metabolizma
u jezerskom ekosustavu potrebni su optimalni fizikalno-kemijski tzv. abiotiki uvjeti,
kao to su svjetlost, toplina vode, koliina kisika i ugljinog dioksida, minerala itd.
Poremeaji u nekim od abiotikih imbenika mogu dovesti u pitanje i preivljavanje
cjelokupnog ekosustava (npr. previsoka temperatura vode, nedostatak kisika) ili
dovesti do njegove degradacije u funkciji vremena. Dakle, biocenoze ovise o uvjetima
koji vladaju u biotopu, kao to se i biotop mijenja pod djelovanjem biocenoze (npr.
vie biljaka vie kisika u vodi).
U ekosustavu se moe uspostaviti dugorona postojana ravnotea izmeu
biotopa i biocenoze. Tada se radi o postojanom ekosustavu. Raznovrsnost i sloenost
ekosustava poveava njegovu postojanost. A sloeni ekosustav nije samo raznovrstan
u sastavu fizikalno-kemijskih komponenata biotopa, nego raznovrsnost ine i
prostorni raspored vrsta, veliina i genetska raznovrsnost.
Ekosustav je dinamina kategorija koja se prilagoava te uspostavlja i mijenja
svoj sastav u funkciji vremena poveanjem njegove postojanosti (stabilnosti).
Stabilnost se osigurava poveavanjem raznovrsnosti u ekosustavu sve do stanja tzv.
ekolokog optimuma (klimaksa), odnosno do krajnjeg stupnja u razvitku jednog
ekosustava.
U ekosustavu moe doi do postupnog zamjenjivanja sukcesije pojedinih
ivotnih zajednica, poevi od jednostavnih prema sloenima. Sukcesije mogu biti
primarne i sekundarne. Pod primarnim sukcesijama razumijeva se naseljavanje ranije
nenaseljene zone, a sekundarnom sukcesijom oznaujemo obnovu prije unitenih
ivotnih zajednica. Naseljavanje nenaseljenih podruja zapoinju tzv. pionirske
vrste, uglavnom biljke, koje stvaraju uvjete za postepeno naseljavanje drugih biljnih
vrsta i ivotinja (prvo biljojeda, a nakon toga i mesojeda). Dugotrajne poplave, poari
i vulkanske erupcije mogu uzrokovati potpunu degradaciju okolia, te e se tijekom
vremena ona postepeno obnavljati procesima ekoloke sukcesije. Naravno da e
pionirska i kasnije naseljena vegetacija ovisiti o klimatskim i drugim abiotikim
imbenicima. Jedne vrste biljaka naselit e podruja devastiranih tundri, a druge vrste
naselit e npr. podruja unitenih tropskih kinih uma.

30

3.2.1. Vrste ekosustava

Ekosustavi koji ulaze u sastav biosfere, razliiti po svom sastavu i veliini,
grade mozaik na povrini Zemlje. Ekosustave svrstavamo prema razliitim kriterijima
od kojih vaniju ulogu imaju:
- klimatski imbenici (toplina, vlanost, svjetlost),
- priroda biotopa (vodene-akvatike i kopnene-terestike),
- sastav stanita (npr. tla),
- sastav vegetacije (npr. zajednica smrekove ume).
Prema geogafskom rasporedu svi ekosustavi se dijele na ekosustave kopna
(akvatiki i terestiki) i mora (Sl. 3.10).
Akvatiki ekosustavi na kopnu mogu biti ekosustavi tekuica (potoci i
rijeke) i ekosustavi stajaica (bare, movare, jezera). Mjera kolanja energije u
vodenim ekosustavima je bioproizvodnost, tj. stvaranje organskih spojeva. Prema
intenzitetu proizvodnje vodeni ekosustavi su:
oligotrofni (slabo proizvodni);
eutrofni (dobro proizvodni);
distrofni (odumirui).

Slika 3.10. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998)

Terestiki ekosustavi kopna su tropska kina uma, mijeana uma, tajga,
tundra, savana, stepa i pustinja. Njihov raspored izravno ovisi o klimatskim prilikama.
Ekosustav mora je najvei i najstariji ivotni okoli. Organizmi ive u moru u
svim njegovim slojevima i u razliitim dubinama. Biljke i ivotinje povrinskog sloja
slobodnih mora i njegove puine, tj. pelagijala, lebde u moru, pa ih raznose valovi i
struje. Nazivamo ih planktonom ili planktonskim organizmima. Razlikuju se biljni
organizmi ili fitoplankton od ivotinja ili zooplankton. Samo manji broj puinskih
ivotinja ima snanije organe za kretanje pa mogu aktivno plivati vlastitom snagom.
To su plivajue ili nektonske ivotinje ili nekton. Na morskom dnu ive brojni
organizmi koje nazivamo bentoski organizmi ili bentos.

3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava

Planet Zemlja je zatvoren sustav. Koliina tvari je stalna, ona samo prelazi iz
jednoga u drugi oblik. Tok tvari u biosferi zbiva se u zatvorenim biogeokemijskim
ciklusima kod kojih u sklopu zamrenih procesa mineralizacije i sinteze organskih
spojeva odluujuu ulogu imaju organizmi.
U okviru slijeda tih reakcija omogueno je vezanje Suneve energije u
kemijsku energiju biomase to je osnovni preduvjet postojanja biosfere. Svjetlost koja
stigne do fotosintetskog organizma pretvara se u kemijsku energiju, a ta se dalje
pretvara u razliite kemijske spojeve, koji nose u sebi pohranjenu energiju (npr.
celuloza, krob, eer, bjelanevine, masti).

31

Svaki organizam treba energiju za ivot. Fotosintetski (fototrofni) organizmi

(neki mikroorganizmi i biljke) su autotrofni organizmi. Kod autotrofnih organizama
imamo primarnu bioproizvodnju. Heterotrofni organizmi ili potroai su gljive,
veina bakterija, ivotinje i ljudi i ovise o hrani koju proizvode drugi autotrofni
organizmi. Kod heterotrofnih organizama sintetiziraju se iz osnovnih hranidbenih
supstrata koje su stvorili autotrofni organizmi novi organski spojevi, dakle imamo
sekundarnu bioproizvodnju (Sl. 3.11).

Slika 3.11. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998)

Tijekom primarne fotosinteze i kemosinteze biljke troe manji dio proizvedene
energije za svoje potrebe. To iznosi od 10 do 40 % ukupne (bruto) stvorene energije.
Viak energije (od 60 do 90 %) pohranjuje se u novu biomasu (npr. u drvnu masu,
sjemenje u itarica, u plodove voa i sl.). Taj dio stvorene biomase na raspolaganju je
heterotrofnim organizmima, odnosno slui za prehranu ivotinja i ljudi.
Organski spojevi koje proizvode biljke slue za prehranu potroaima (npr.
govedu). U procesima probave razlau celulozu i druge spojeve na jednostavnije
spojeve kojima se slue za svoje anaboline i kataboline reakcije. Izluevine i
odumrli organizmi te biljni ostaci slue kao izvor energije razlagaima (npr.
bakterijama i gljivicama). Nastaju anorganske tvari, voda, ugljini dioksid, amonijak,
metan i dr. Tako se zatvara krug: organska tvar se razloila u anorganske spojeve, a
dio energije koju je organizam iskoristio za svoj metabolizam uz proizvodnju topline
omoguava mu ivot (rast, razvoj, reprodukciju, rad i sl.).

32

Za mjerenje bioproizvodnosti primjenjuju se metode mjerenja biomase,

potronje hranidbenih tvari, minerala, vitamina, te prometa kisika i ugljinog dioksida.
Bioproizvodnja se moe mjeriti i primjenom radioaktivnih izotopa. Tako je mogue
pratiti brzinu ugradnje radioaktivnog fosfora (32P) u fitoplanktonske organizme
vodenih ekosustava (npr. jezera, mora i oceana).
Od kopnenih ekosustava najproduktivnije su ume (oko 250 t organskog
ugljika/km2/u godini), zatim obraene povrine (150 t), stepe (oko 50 t) i pustinja (oko
5 t). Od vodenih ekosustava najvea je bioproizvodnja u zapadnom Atlantiku (550 t
organskog ugljika/km2/na godinu) i u nekim jezerima (od 250 do 450 t).
Bioproizvodnost pojedinih ekosustava ovisi o specifinim uvjetima na tom
biogeografskom prostoru, a to su hranjive i mineralne tvari, osunanost, toplina,
dovoljno dinih plinova i dr.
Heterotrofni organizmi takoer ne iskoriste sve tvari koje unose u organizam.
Dok biljojedni organizmi troe (asimiliraju) samo oko 10 % pojedene biljne
(celulozne) hrane, a ostalo gube izmetom, dotle je stupanj iskoristivosti u mesojednih
organizama vei i iznosi od 30 do 50 %. Rast, poveanje mase i volumena tijela te
razmnoavanje heterotrofnih organizama nazivamo sekundarnom bioproizvodnjom.
Samousklaivanje je proces odravanja ravnotee izmeu proizvedene i
potroene energije. Ono je temeljno obiljeje ivog svijeta. Samousklaivanje u
ekosustavu temelji se na zakonitostima odravanja sklada u biocenozama, koje su
nerazdvojno vezana za hidrosferu, atmosferu i litosferu. Ako npr. u biocenozi izraste
vie biljaka, to znai vie hrane za ivotinje, zbog toga se u biocenozi poveava broj
biljojeda, ali sukladno tome i mesojeda. Vie biljojeda uzrokuje smanjenje biljne
hrane, a time se smanjuje broj jedinki biljojeda i mesojeda itd. Vidljivo je da se u
prirodnim zajednicama raznovrsnih populacija u ekosustavu odrava dinamina
ravnotea.

3.3. BIOGEOKEMIJSKI CIKLUSI U EKOSUSTAVU

3.3.1. Kruenje biogenih elemenata
Metabolizam ekosustava slian je u naelu metabolizmu jedinke. U metabolizmu
ekosustava zbivaju se reakcije izgradnje (anabolizam) i procesi razgradnje
(katabolizam). Proizvodi se energija pohranjena u biomasi (npr. u ugljikohidratima,
celulozi, bjelanevinama, masti). Energija proizlazi iz jednog oblika u drugi,
oslobaajui dio energije u toplinu. Samousklaivanjem se odrava sklad izmeu
proizvodnje i potronje energije. Proizvodnja biomase i energije vana je za opstanak
svih organizama. ovjek ju je smisleno iskoristio za prehranu stalno rastueg
stanovnitva.
Svim ivim biima potrebno je nekoliko desetaka razliitih biogenih
elemenata i voda. Jedni su potrebni u veim koliinama kao makroelementi (C, H, O
i N), a drugi u manjim koliinama kao mikroelementi (P i S). Treu skupinu ine
elementi koji su potrebni u neznatnim koliinama (ultramikroelementi).
Zbog tih i slinih procesa unutar biosfere postoje kolanja (kruenja) spojeva
odnosno elemenata u sastavu tih spojeva:
kruenje atmosferskih plinova (O2 , N2 , CO2 i H2O);
kruenje elemenata iz sedimenata: tala ili stijena (P, S).
Najznaajniji biokemijski procesi u biosferi su:
- fotosinteza;

33

vezanje duika u ivoj tvari;

ciklus ugljika.
Svako odstupanje od normalnih vrijednosti bilo kojeg biogenog elementa i
njegova kruenja u biosferi naruava razvitak i normalno funkcioniranje pojedinog
ekosustava. Nedostatak ili manjak nekog biogenog elementa djeluje kao
ograniavajui imbenik normalnog razvoja pojedine jedinke, populacije, ivotne
zajednice odnosno biocenoze. I viak pojedinih elemenata u ekosustavu moe biti
ograniavajuim imbenikom. A viak i nenormalno nakupljanje nekih biogenih
elemenata, njihovih spojeva ili nekih drugih tvari, nastalih uglavnom djelovanjem
ovjeka, moe onemoguiti funkcioniranje i opstanak pojedinog ekosustava.

3.3.2. Djelovanje otrova

Ksenobioticima nazivamo tvari koje nemaju niti gradbene uloge u nekom
organizmu, a ne mogu se iskoristiti niti za dobivanje energije. Deseci tisua kemijski i
strukturno vrlo razliitih ksenobiotika su
prisutni u okoliu. Meu ksenobioticima
ima kemijskih tvari koje ovisno o
kvaliteti, koliini i koncentraciji uneene
u tijelo, djeluju tetno na normalne
fizioloke procese i uzrokuju druga
oteenja. Takve tvari nazivamo: otrov ili
toksikant.
Toksini su otrovi ivih organizama, a
mogu biti bakterijskog (bakteriotoksini),
gljivinog (mitotoksini), ivotinjskog
(zootoksini) i biljnog (fitotoksini)
podrijetla.
Otrovnost ili toksinost neke kemijske
tvari je njena osobina da moe izazvati
tetne toksine uinke u organizmu.
Toksicitet ili stupanj otrovnosti
oznaava se kao koliina otrova koja
ubija 50 % otrovanih jedinki. To je tzv.
50 % letalna doza odnosno krae LD50.
Kod trovanja pojedinog organizma treba
voditi brigu ne samo o koliini,
koncentraciji i otrovnosti, ve i o
vremenu izloenosti (ekspozicije) otrovu.
Dugu ekspoziciju otrovu nazivamo
kroninim trovanjem, dok je naglo
izlaganje tijela otrovu akutno trovanje.
Kronino trovanje nekim otrovima moe
uslijediti i kod relativno niskih tzv.
subtoksinih doza, ako djeluju dulje i ako
se u organizmu nakupljaju.
Slika
3.12.
Najei
kemijski
oneiivai okolia (iz: Springer, 1998)

34

Najvaniji toksini teki metali odnosno kovine su:

-Cd kadmij,
-Hg iva,
-Pb olovo,
-Mo molibden,
-As arsen,
-Co kobalt,
-Ni nikal,
-Cu bakar,
-Cr krom,
-Zn cink.
Za otrove koji se nalaze u okoliu vrlo je vana njegova postojanost ili, tj.
njegova sposobnost na razgradnju (degradaciju) u manje toksine i netoksine
produkte tzv. detoksikacija. Otrovi se mogu razgraditi djelovanjem ultraljubiastih
zraka suneve svjetlosti (fotolitiki), vodom (hidrolitiki), toplinom (termolitiki) i
djelovanjem mikroorganizama. Vrijeme potrebno da se koncentracija odreene
otrovne tvari prisutne u okoliu smanji za 50 % nazivamo poluivotom. Pojedini
otrovi imaju naroito izraenu sklonost nakupljanja (bioakumulacija) u pojedinim
tkivima i organima ivih organizama, koji su uli bilo zbog njegove neposredne
izloenosti tim tvarima ili posredno, konzumacijom hrane (Sl. 3.12).

Djelovanje otrova i zraenja na okoli

Jasno je da su od velike vanosti uinci oneienja okolia koje opaamo u
ljudi odnosno na biljkama i ivotinjama koje su od gospodarstvenog i drugog znaenja
ovjeku. Meutim, nita manje nisu vane promjene koje nastaju u pojedinim
dijelovima prirode odnosno u biosferi. Posljednjih godina posebno se spominje
tetnost tributil kositra kao iznimno toksinog spoja koji ima i mutagena svojstva, za
razliku od kositra koji kao kovina nije tetan. Ovaj spoj se koristi u bojama za
premazivanje podvodnih dijelova trupa, ne samo trgovakih i ratnih brodova, ve i
ribarskih i sportskih plovila.
Zraenja su poseban problem oneienje biosfere, osobito nakon primjene
atomskih bombi krajem 2. svjetskog rata kao i u vrijeme hladnoga rata pri izvoenju
brojnih pokusnih atomskih eksplozija. Procesima nuklearne fisije ovjek je uspio
dobiti oko 200 radioaktivnih izotopa, od kojih se neki nisu nalazili u biosferi.
Radioaktivnou, koja se javlja raspadanjem jezgara nekih kemijskih elemenata,
nastaju drugi elementi uz emisiju estica kod alfa-zraenja i beta-zraenja ili
elektromagnetskih zraka kod gama-zraenja.
Ubrzano oneienje okolia preopteretilo je prirodni okoli brojnim
kemijskim spojevima. Primarna mjesta oneienja u biosferi su zrak, voda i tlo.
Biljke i ivotinje ive u sve vie zagaenijem okoliu. Te tvari dospijevaju iz okolia
u biljni ili ivotinjski organizam. Biljke koje rastu na oneienom tlu i same postaju
oneienima. Korijenskim sustavom odnosno liem biljke apsorbiraju tetne tvari.
Najee su to sredstva za zatitu bilja, tj. pesticidi. Mnogi od pesticida ne oteuju
selektivno samo ciljanu vrstu, npr. krumpirovu zlaticu ili korov, nego djeluju na cijelu
biljku i na njezine dijelove. Biljke se truju i veim koliinama tekih kovina olova,
kadmija, ive, bakra na primjer, ali i otrovnim plinovima iz atmosfere.

35

Putovi i nain oneienja (kontaminacije) ivotinja iz okolia u principu su

slini kao i u biljaka. ivotinje ili ovjek mogu se zatrovati primitkom otrova preko
dinog, probavnog i pokrovnog sustava, dakle preko krga ili plua, probavila i koe.
Otrovi koji su uli u tijelo mogu biti razgraeni razliitim postupcima detoksikacije
(npr. u jetri) i/ili osloboeni iz tijela (npr. bubrezima). Za tijelo su opasni oni otrovi
koji se pohranjuju i nakupljaju u pojedinim tkivima u tijelu (npr. jedna skupina otrova
nakuplja u masnom tkivu, druga u kostima, miiima, mozgu). Porastom
koncentracije otrova u pojedinom tkivu ono se najee oteuje.
U prirodnim hranidbenim lancima u pravilu se poveava koncentracija
otrovnih tvari. Naime, razina otrova raste u viim karikama hranidbenih lanaca pa
organizmi koji se nalaze na kraju hranidbenog lanca imaju i do 100.000 puta veu
koncentraciju otrova od poetne (npr. porast koncentracije pesticida DDT-a ili diklordifenil-trikloretana u raznim hranidbenim lancima).
Dakle, hrana uzgajana u oneienoj biosferi i sama je vie ili manje
oneiena. Zato se sve vie proizvodi hrana bez uporabe pesticida, bez umjetnih
gnojiva, to dalje od prometnica po posebnim biolokim (ekolokim) naelima. U
svijetu se danas proizvodi na taj nain samo 2 do 3 % sveukupne hrane. Sretna je
okolnost to se znaajna koliina otrova razgradi u biosferi djelovanjem Suneve
svjetlosti (fotoliza), u reakcijama s vodom (hidroliza), djelovanjem topline (termoliza)
ili djelovanjem razliitih mikroorganizama (mikrobioloka razgradnja). Kao to smo
ve spomenuli i organizmi ivotinja i ovjeka imaju stanovite mogunosti razgradnje
(detoksikacije) otrova.

36

4. UZROCI ONEIENJA OKOLIA

Razvoj ljudskog drutva glavni je uzrok promjena i globalne devastacije
okolia. Stanovnitvo ima znaajan utjecaj na drutveno-gospodarski razvoj, posebice
na stanje okolia pri emu gustoa naseljenosti uvjetuje "gustou" ljudskih aktivnost.
To izaziva potrebu koritenja prirodnih dobara, stvara oneienje, odnosno ini
pritisak na okoli. 20. stoljee je donijelo dramatine promjene u pogledu veliine i
vrste djelovanja na okoli. Uzrok tome su dva temeljna imbenika:
1. nagli rast stanovnitva i razliiti problemi koje je taj rast izazvao,
2. nagli razvoj industrije.
Osim ljudske aktivnosti koja djeluje na oneienje okolia (antropogeni
uzronici), i prirodne pojave mogu bitno utjecati na oneienje okolia. Pri tome je
nuno istraiti da li su te pojave prouzrokovane aktivnou ljudi ili su dio evolucije
Zemlje (Sl. 4.1).

Slika 4.1. Utjecaj ovjeka na kopnene ekosustave (iz: Glava, 2001)

Suvremeno ovjeanstvo susree se s dva temeljna problema okolia. To su:
1. oneienje;
2. prekomjerno iskoritavanje prirodnih dobara.
Pod pojmom oneienje okolia razumijevamo kvalitativnu i kvantitativnu
promjenu fizikalnih, kemijskih i biolokih karakteristika osnovnih komponenata
okolia (voda, zrak, tlo, bioraznolikost), to dovodi do naruavanja ekosustava,
temeljenih na mehanizmima samoregulacije. Te promjene djeluju danas, ali i ubudue,

37

na pogoranje zdravstvenih, gospodarstvenih i drugih uvjeta ivota. Problem tetnih

imbenika u okoliu sve vie optereuje suvremeno ovjeanstvo. Porastom
proizvodnje u posljednjih 100 godina mnoina raznolikih tetnih tvari nadmaila je
mnoinu tih tvari nastalih u proteklih nekoliko tisua godina.
Nekad je prevladavalo preteito bioloko oneienje, a danas uglavnom
kemijsko i fiziko. Suvremena industrijska proizvodnja, razvijen promet (kopnom,
vodom, zrakom) te agrokemijske i agrotehnike metode dovode do univerzalnog i
dugotrajnog oneienja. Ono je jae izraeno u industrijski razvijenim zemljama,
koje proizvode vee koliine raznih oneiivaa, ali se u tim zemljama poduzimaju i
izvjesne (relativno skupe) mjere zatite. Usprkos tome, suvremeno oneienje
okolia po opsegu i trajnosti prelazi lokalne okvire i postaje svjetskim problemom.
Globalni i univerzalni oblici oneienja vidljivi su u opem oneienju nae
atmosfere, rijeka, jezera i mora te tla i hrane. Oneienje ne poznaje dravne granice.
tetne i otrovne tvari rasprostiru se strujanjem zraka, vodotocima i hranidbenim
lancima s jednog mjesta na drugo. Takve tvari otputene u jednom mjestu nerijetko
djeluju tetno daleko od izvorita oneienja. Stoga danas u svim akcijama zatite
okolia treba djelovati globalno.
Ugroenost okolia prirodnim pojavama moemo definirati pojmom prirodni
hazard (engl. Natural hazard). Definicija prirodnog hazarda prema UNESCO-u (United
Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation) je dogaanje potencijalno
tetnih fenomena unutar odreenog vremena i u odreenom prostoru. Osim prirodnog
hazarda postoji i antropogeni hazard (engl. Antropomorphic hazard) koji je ei u
gusto naseljenim podrujima.
Postoji vie razliitih podjela oneiivaa, pri emu se rabe razliiti kriteriji
kao to su kemijska priroda, svojstva, izvori, mjesta djelovanja, uinci i dr.
Primarno mjesto oneienja:
VODA, ZRAK, TLO, HRANA
Priroda oneienja:
KEMIJSKA (anorganska i organska)
FIZIKA (plinovita, tekua, kruta, radioaktivna)
BIOLOKA (mikroorganizmi, gljivice, toksini)
Izvori oneienja:
PROIZVODI IZGARANJA GORIVA
INDUSTRIJSKI PROIZVODI
KOMUNALNI OTPAD
POLJOPRIVREDNI PROIZVODI
PROIZVODI MIKROORGANIZAMA
DJELOVANJE RATNE TEHNIKE
Uinci oneienja:
NA ATMOSFERSKE PROCESE
NA PROCESE U VODI
NA KOROZIJU METALA
NA MIKROORGANIZME
NA BILJKE
38

NA IVOTINJE
NA OVJEKA
NA DEGRADACIJU EKOSUSTAVA
Zbog toga se uzronike oneienja okolia moe podijeliti na:
1. prirodne uzronike (potresi, erupcije vulkana, oluje, poplave i poari)
2. antropogene uzronike (porast stanovnitva, razvoj industrije, prometa i
poljoprivrede).

4.1. PRIRODNI UZRONICI

Prirodne pojave ugroavaju i remete odnose u okoliu. Elementarne nepogode
oduvijek su bile velika opasnost za ljude i njihova materijalna dobra. Dok su nekada
elementarne nepogode bile izazvane iskljuivo evolucijom zemlje, danas na te elementarne
nepogode utjee i ljudska aktivnost. Elementarne nepogode odnose sa sobom mnoge ljudske
ivote i priinjaju veliku materijalnu tetu. Sve prirodne uzronike iniciraju endogenetske i
egzogenetske sile.

Prirodne sile koje uzrokuju hazard mogu se veim dijelom poistovjetiti s

geolokim silama pa se rabi izraz geoloki hazard (engl. geohazard). Taj pojam se
moe definirati kao frekvencija ili broj dogaaja koji se zbivaju u odreenom
vremenskom razdoblju. Zbog tog hazarda godinje tete u globalnoj ekonomiji
procjenjuju se na oko 50 milijardi USA dolara. Od toga 2/3 su stvarne tete, a 1/3 su
trokovi prevencije od moguih teta. Poveanje teta zbog prirodnih i antropogenih
uzronika je oko 6 % godinje prema UNDRO-u (Unated Nations Disaster Relief
Organization). Prirodni uzronici izazivaju posebice velike tete u zemljama u razvoju.
Npr. u razdoblju 1960-1990, zemlje centralne Amerike gube u prosjeku 2.7 % bruto
nacionalnog dohotka, a USA oko 1 %. Razlika se moe protumaiti boljom
prevencijom.
Hazard se definira kao vjerojatnost pojavljivanja potencijalno tetnih prirodnih
pojava, a rizik je oekivani stupanj gubitka kod pojavljivanja hazarda. Sve prirodne
pojave (klizanja, potresi, vulkani, poplave, itd.) koje nepovoljno utjeu na ljude ili
ljudske aktivnosti, u smislu izazivanja nesrea, smatraju se prirodnim hazardima. Npr.
ukupna teta nastala klizanjima u SAD premauje prosjene gubitke nastale potresima.
Procijenjeno je da gubici izazvani klizanjima ine jednu etvrtinu ukupnih gubitaka
prouzroenih prirodnim hazardima. Prirodni hazardi su sve brojniji i intenzivniji
usprkos brojnim istraivanjima u okviru tehnikih, prirodnih i socijalnih znanosti.
Razlog tome je rast populacije i urbanizacija prostora.
Geohazardi mogu biti sloeni i uzrokovati niz drugih hazarda, npr. potresi
uzrokuju likvefakciju, pokrete masa niz padine i tsunamije. Geohazardi mogu varirati
pa se neki dogaaju u kratkom vremenskom razdoblju i brzi su (npr. potresi i klizanja)
dok se drugi odvijaju postupno i u odreenom vremenskom razdoblju (npr. erozija tla
i slijeganja terena prouzroena crpljenjem podzemne vode). Neki geohazardi usko su
vezani uz ljusku aktivnost (npr. zagaenje podzemne vode i slijeganje terena kao
posljedica rudarenja) pa je i njihov utjecaj teko odvojiti od utjecaja ovjeka.
Odnosno, ljudski utjecaj na prirodu esto poveava uestalost prirodnih hazarda.
S rastom svjetske populacije rastu i rizici od prirodnih hazarda. Ipak, ljudi i
dalje ive u podrujima geohazarda, unato poznatom stupnju rizika jer nemaju
drugog izbora. Budui da podruja visokog hazarda zahtijevaju stalnu zatitu i

39

odreena ulaganja to je mogue postii u drutvima koja su dovoljno bogata i u

kojima su vlasti to voljne initi.

4.1.1. Endogenetski uzornici

Endogenetske sile, kao to je seizmika aktivnost i erupcija vulkana, mogu
imati izrazito velik negativan utjecaj na okoli, a takoer prouzroiti velike tete na
graevinama i ljudske rtve. Meutim, treba naglasiti da endogenetski procesi
iniciraju promjenu intenziteta djelovanja egzogenetskih sila.
Seizminost
Potresi su jedna od najveih endogenetskih opasnosti u kojima ginu brojni
ljudi i stradavaju materijalna dobra. Meutim, veina potresa se zbiva na rubovima
litosfernih ploa. Kod toga se veina ili 80 % potresa zbiva u cirkupacifikom pojasu,
a oko 15 % u mediternasko-transazijskom podruju(15 %) (Sl. 4.2)

Sl. 4.2. Epicentri registriranih potresa od 1963. do 1998. godine (Wikipedia)

Od polovice 18. stoljea bilo zbilo se niz potresa od kojih su neki imali
katastrofalne posljedice s brojnim ljudskim rtvama.

1755. Lisabon (Portugal)

1811. i 1812. New Madrid (USA)

1902. San Francisco (USA)

1908. Mesina (Italija)

1920. Pokrajine Kansu i ansi (Kina)

1923. Tokio i Jokohama (Japan)

1950. Assam (Indija)

1960. Agadir (Maroko)

1960. Obala ilea

1964. JZ Aljaska (USA)

1976. Guatemala

1976. Tangshan (Kina)
40



1976. Furlanija (Italija)

1985. Mexico City (Meksiko)
1988 Erevan (Armenija):
1995. Kobe (Japan)
1998. Afganistan
1999. SZ Turska
2001. Gujarat (Indija)
2003. Bam (Iran)
2004. Sumatra (Indonezija)
2011. Honshu (Japan)

Potresi vee osloboene energije u hipocentru izazivaju vee ruilake efekte

na povrini. Potresi intenziteta preko VI0 MCS ljestvice u ve uzrokuju tete na
objektima, dok oni od XII0 uzrokuju posvemana ruenja i mijenjanje reljefa (Sl. 4.3).

Sl. 4.3. Gruba usporedba intenziteta i magnitude potresa (Wikipedia)

S obzirom da je predvianje potresa jo uvijek vrlo nepouzdano, vana je
prevencija, tj. gradnja objekata mora biti u skladu s oekivanim magnitudama potresa.
One se dobivaju tako da se analiziraju postojei podaci (historijski i mjereni) o
prethodnim zabiljeenim potresima u nekom podruju. Na temelju toga radi se
seizmiko zoniranje (mikrozoniranje) podruja. Seizmika podruja su naravno
vezana uz tektonski aktivna podruja. Nevezane stijene (ljunci, pijesci), ali i visoka
razina podzemne vode uvjetuju jau manifestaciju potresa. Likvefakcija je pojava
potpunog gubitka vrstoe sitnozrnastih pjeskovitih sedimenata tako da oni u jednom
trenutku prelaze u tekue stanje. Ta pojava moe uzrokovati istiskivanje takvog
materijala i veliko ukupno i diferencijalno slijeganje pa stoga tonjenje i ruenje
graevina na takvim lokacijama.
Problem predvianja (prognoziranja) potresa takoer je posebno pitanje na
kojem se intenzivno radi. Za pouzdanu prognozu potresa potrebno je tono znati tri
parametra: vrijeme pojave, mjesto (epicentar) pojave i intenzitet pojave.
Temelj modernog seizmikog projektiranja je ukljuivanje oekivanih
parametara, odnosno akceleracije prouzroene seizmikim silama u proraun
dinamike stabilnosti konstrukcije neke graevine. Nadalje, projektni seizmiki
parametri danas se raunaju za oekivane maksimalne potrese ije se znaajke

41

procjenjuju raunskim metodama, a ne samo na temelju potresa koji su se dogodili na

nekom podruju. Posebnost takve metode je povezivanje seizmike i neotektonske
aktivnosti, kao presudnih imbenika za procjenu moguih maksimalnih veliina
seizmikih sila. Zbog toga se polazi od stajalita koncepcije seizmikog rizika, gdje je
osnovni zadatak definiranje takvih metoda projektiranja i gradnje u seizmiki
aktivnim podrujima, da taj sistem u cjelini zadovoljava kriterije ekonomske
prihvatljivosti sigurnosti, odnosno tehnike konzistentnosti (Sl. 4.4).

Slika 4.4. Karta seizmikog hazarda Italije (INGV)

Potresi uglavnom ne ubijaju izravno ve ljudi stradavaju od ruenja objekata,
poara, odrona i sl. Potresi mogu inicirati velike pokrete masa niz padinu (klizita i
odrone) u nestabilnim zonama. U priobalnim podrujima moe doi do pojave
iznimno velikih valova-tsunamija.
Tsunami valovi nastaju ako su arita potresa ispod mora i dogode se vei
pomaci morskog dna. Oni imaju velike valne duljine (150-1000 km) i velike brzina
(do 700 km/h). Gotovo su neprimjetni na puini. Nailaskom na plie dijelove dna, ti
morski valovi se deformiraju i dostiu visinu do 40 m to ima razorno djelovanje na
obalnom podruju
Najvie takovih pojava zabiljeeno je na obalama Pacifikog oceana.
Meutim, u novijoj historiji najvie rtava izazvao je pojava tsunamija na obalama
istonog dijela Indijskog oceana zbog iznimno jakog potresa u podmorju zapadno do
otoka Sumatre krajem 2004. godine. Smatra se da je stradalo u podruju Indonezije,
Tajlanda i ri Lanke preko 200.000 ljudi. Pojave tsunamija mogue su i u podruju
Mediterana, pa ak i u Jadranskom moru iako se tu mogu razviti valovi neznatnih
visina.

42

Vulkanizam
Vulkanizam je druga endogenetska opasnost. Za razliku od potresa, tetno
djelovanje vulkana najee je lokalizirano (600.000 ljudi pogoenih djelovanjem
vulkana u razdoblju od 10 godina). Lava moe initi direktnu tetu, ali u naelu nije
glavna vulkanska opasnost. Piroklastiti (fragmenti vruih stijena i lave) su ee
opasniji od tokova lave. Piroklastiti eruptiraju iznenada eksplozivno i razlijeu se
dalje i bre. VS obzirom na prirodu vulkana, erupcije mogu biti razliite opasnosti: od
onih relativno mirnih kada lava istjee iz kratera (npr. Mauna Loa na Havajima) do
ogromne eksplozije i izbacivanja pepela u stratosferu (Karakatau kod Sumatre). Veliki
volumen vulkanskog pepela moe takoer imati vrlo nepovoljne posljedice (Sl. 4.5).

Sl. 4.5. Klasifikacija vulkanskih erupcija prema stupnju opasnosti (iz: Kovach &
McGuire, 2003)
Slika 4.6. Karta hazarda od vulkanskih plinova, planina Dieng, otok Java, Indonezija (iz:
Bell, 1998)

Vulkanske erupcije zabiljeene tijekom povijesti esto se ponavljaju. One

pokazuju koliko naa civilizacija ovisi o stabilnim klimatskim prilikama, a takoer
pokazuju da velike vulkanske eksplozije na jednom kraju svijeta mogu izazvati
promjene klime na drugom dijelu svijeta. Najvee vulkanske erupcije mogu utjecati
na promjene globalne klime u relativno kratkom vremenu.
Meutim, ukoliko velike koliine pepela dospiju u troposferu mogu poveati
albedo Zemlje i uzrokovati globalne klimatske promjene (npr. erupcija Tambora 1815.
g., erupcija vulkana Krakatau 1883. godine). Tijekom velike erupcija vulkana Pinatubo

43

na Filipinima 1991. g. izbaeno je u atmosferu oko 15 x 106 tona SO2. Zbog toga
smanjenja prosjene temperature na povrini Zemlje za oko 0.60 C tijekom 15 mjeseci.
Zanimljiv sluaj je zabiljeen i opisan na jugoistonom dijelu Islanda, gdje se
nalazi jedna od vruih toaka na oceanskom hrptu. Od lipnja 1783. do oujka 1784.
blizu Mount Laki dolo je do otvaranja pukotine i stvaranja eksplozijskih kratera u
duini od 25 km. Prethodila im je jaka seizmika aktivnost. Unutar samo nekoliko
mjeseci na povrinu se izlilo oko 12 km3 bazaltne lave to je najvea erupcija tog tipa
u povijesnom vremenu. Osloboeni plinovi CO2 i posebice SO2 unitili su vegetaciju
to je prouzroilo najveu glad na Islandu ikad zabiljeenu. Istovremeno je dolo do
znaajne promjene klime u Europi, ali i na cijeloj sjevernoj polutki. Posebna je bila
boja neba u zoru i sumrak, neobina stalna izmaglica, a ljeto 1783. bilo je neobino
toplo. Meutim, zima 1783/84. bila je posebno otra u Europi. Benjamin Franklin,
tada ambasador u Parizu, uvi za vulkanske erupcije na Islandu sugerirao je da bi
vulkanizam mogao imati utjecaja na klimu.
Poseban problem moe napraviti smjesa vulkanskog pepela i vode, stvarajui
vulkanski tok mulja (lahar) koji moe unitavati sve pred sobom. Jo jedan, opasniji,
oblik piroklastinog toka moe biti stvaranje smjese vruih i otrovnih plinova
temperature do 1000 0C i sitnog pepela poznat pod imenom uareni oblak koji se moe
sputati niz vulkansku padinu brzinom i do 100 km/h. Tako je erupcija Vezuva 79. g.
n.e. unitila gradove Pompeje i Herkulaneum.
Eksplozija vulkana na otoku Santorini u Egejskom moru vjerojatno je
prouzroila unitenje Minojske kulture pred oko 3600 godina. Prema tragovima u
sedimentima morskog dna, vulkanskim pepelom je bio pokriven znaajan dio istonog
Mediterana. Smatra se da je tijekom eksplozije nastao iznimno visok vodeni val koji je
razorio naselja na okolnim obalama.
U novije vrijeme, najpoznatiji je primjer erupcija vulkana Mont Pelee' na
karipskom otoku Martinique kada je 8. svibnja 1902. godine u samo tri minute stradalo
izmeu 25.000 i 40.000 ljudi u gradu St. Pierre i njegovoj luci. Takav je piroklastini
tok nastao i prilikom glavne erupcije vulkana Mt. St. Helens 1980 g. i Mt. Pinatubo
1991. godine. Tijekom devedesetih godina neprekidne erupcije vulkana na karipskom
otoku Monserat izbacivale su toliko pepela da je ivot na veem dijelu otoka postao
nemogu.
Smatra se da bi erupcija i kolaps vulkana na otoku Gran Kanaria u Kanarskom
arhipelagu mogao pokrenuti iznimno veliki val koji moe prouzroiti katastrofalne tete
na obje obale sjevernog Atlantika. Erupcija mega vulkana na podruju nacionalnog
parka Yosemity u SZ dijelu USA mogao bi, ovisno o smjeru vjetrova pokriti debelim
slojem vulkanskog pepela velike prostore i uzrokovati globalno zahlaenje.
Kako se moemo braniti od vulkanskih opasnosti? Naravno, nemogue je
kontrolirati snane vulkanske fenomene. No, moe se procjenjivati njihov potencijalni
obuhvat i vrijeme erupcije te omoguiti privremenu ili trajnu evakuaciju podruja koje
moe biti znatno pogoeno. Tokove lave moe se, dodue s razliitim uspjehom skretati,
ili ak privremeno zaustavljati. Prepreke se mogu graditi npr. od vulkanskog pepela, ili
betona ili pak hlaenjem ela ili boka toka lave ( vodom). Takav sluaj je bio na otoku
Heymaneyna Island 1973. g. Nije sigurno koliko je polijevanje vodom doprinijelo
zaustavljanju toka lave prema ribarskom naselju. Naime, moe se i aktivni otvor
vulkana zatvoriti, a otvoriti neki pomoni odakle e lava tei u podruje na kojem nema
objekata koje treba zatiti. Na padinama vulkana Mauna Loa na otoku Havaji, izvreno
je 1935. i 1942. g. bombardiranje da lava ne tee prema gradiu Hilo. Zaustavljanje je
posljednjih godina uinjeno na padinama Etne na Siciliji. Slino se moe napraviti i na
44

pretpostavljenim tokovima lahara, a spreavanje stvaranja lahara moe se izvesti npr.

isuivanjem kraterskih jezera.
Kraterska jezera esto imaju vodu jako izmijenjenog kemijskog sastava zbog
stalnog prodiranja plinova iz vulkana. esto je jezerska voda pretvorena u estoke
kiseline, gdje je bilo kakav oblik ivota nemogu. Ukoliko takva voda dospije u slatke
vode u okolici vulkana, moe doi do ekoloke katastrofe. Magmatski procesi mogu
imati i pozitivan uinak, jer omoguuju nastanak termomineralnih voda koje se iroko
koriste u lijeenju, ali i za dobivanje znaajnih mineralnih sirovina.

4.1.2. Egzogenetski uzronici

Egzogene geoloke sile uzrokuju egzogene geoloke procese koji uglavnom
nisu tako spektakularni, kao seizmika aktivnost i erupcije vulkana, ali djeluju u
duljem vremenskom razdoblju i ostavljaju vane posljedice. Egzogenetski procesi
primarno ukljuuju djelovanje gravitacije, vode, leda i vjetra. Egozgenetski procesi su
veim dijelom, osim djelovanja gravitacije, potaknuti klimatskim utjecajima. Erozijski
i sedimentacijski procesi imaju znaajan i dalekosean utjecaj na ovjeka. Raspadanjem
i erozijom zapoinje kruenje tvari u sedimentacijskom ciklusu koji je povezan i s
geokemijskim ciklusima.
Padinski procesi
Uzroci padinskih procesa su prirodni (gravitacija i podzemna voda) te
antropogeni. Gravitacija uzrokuje kotrljanje i klizanje te stvaranje padinskih
sedimenata; koluvija i deluvija. Uzroci pojava nestabilnosti na padinama su poveanje
sila (optereenje ili hidrodinamiki odnosi) ili smanjenje otpora, odnosno vrstoe,
bilo tla ili stijene.
Na padinama oblikovanim u koherentnim tlima, a ponekad i na stijenovitim
padinama, pojavljuje se puzanje (polagano kretanje mase tla niz padinu uz plastine
deformacije), kada su naprezanja manja od vrstoe na smicanje materijala. U
odreenim okolnostima puzanje prelazi u klizanje (brzi pokreti mase tla niz padinu)
zbog sloma tla i znaajno smanjenje vrstoe na kliznoj plohi.
Na padinama oblikovanim u vrstim stijenama uestalo je osipavanje manjih
fragmenata, zatim lokalni odroni. Ponekad se pojavljuju i kamene lavine.
Padinski procesi su izraeniji tamo gdje je vea energija reljefa, kao to su
planinski predjeli. Padinski procesi mogu biti potencirani antropogenim utjecajima,
posebice nestruno obavljenim graenjem. Osim izravne tete na graevinama,
padinski procesi izazivaju i ekoloke tete, jer oteuju ili unitavaju lokalnu
biocenozu. tetama prouzroenim padinskim procesima bilo je pogoeno preko 3.2
milijuna ljudi u prethodnih 10 godina.
Slikovit promjer pojava nestabilnosti je srednji dio toka Rjeine izmeu
akumulacije Valii i mosta kod naselja Paac. Flini stijenski kompleks je uklijeteni
blok izmeu karbonatnih blokova sa sjeveroistone i jugozapadne strane i stoga
izrazito tektoniziran. Uinci deformacija najizraeniji su upravo na dodiru karbonatnih
stijena i flia. Flina stijenska masa je podlonija brzom troenju emu pridonosi
njena izrazita tektoniziranost. To se osobito odnosi na kalcitine siltite i ejlove koji
prevladavaju u fliu istraenog podruja. Radi toga je stvorena zaglinjena zona na
osnovnoj stijeni-fliu. Zbog toga su obje strane doline Rjeine pokrivene su
potencijalno nestabilnim padinskim tvorevinama viemetarske debljine. Odvajaju se
blokovi koji klize po fliu. To su pojave nalik onima u Alpama (Sl. 4.6).
45

Slika 4.6. Pojave nestabilnosti na padinama u dolini Rjeine (Benac et al., 2006)
Na padinama su ve krajem 19. stoljea uoene pojave nestabilnosti. 1885.
registrirano je klizite na SI strani doline. 1893. uoeni pomaci na JZ strani doline kod
ondanjeg naselja Grohovo. 1898. razorena je brana priblino na lokaciji dananje
brane Valii. Prema arhivskim zapisima, kamena lavina priblinog volumena od
1.350.000 m3. U prosincu 1996. godine pokrenuto je oko 850.000 m3 materijala na SI
padini. Tada je gotovo zatrpano korito Rjeine. Zbog novih pokreta masa na obje
padine oko toka rjeine moe se dogoditi zatrpavanje ceste na JZ strani, pregraivanje
korita Rjeine i stvaranje jezera, ruenje prirodne brane i pokret vodenog vala prema
centru Rijeke.
Geoloki rad povrinskih voda
Erozija
Erozija padina moe biti izraena u obliku pluvijalnog (kinog) ogoljivanja uz
ravnomjerno (povrinsko) ispiranje tla, kao i u obliku linijskog ispiranja uz stvaranje
ljebova. To je preduvjet za stvaranje vododerina i jaruga te plavina na njihovim
krajevima. Erozija padina je uvijek selektivna, to ovisi o svojstvima stijena, nagibu,
odnosno energiji reljefa. Erozija padina moe biti brzi proces povean unitenjem
pedolokog sloja i vegetacije, bilo prirodnim ili antropogenim uzrocima. Nastaje
potpuno neplodan teren ili tzv. badlands.

46

Slika 4.7. Podruje intenzivne erozije u Vinodolskoj dolini (Benac et al., 2005)
Drastian primjer kombiniranog djelovanja erozije s prateim pojavama klizanja je
podruje sliva Slanog potoka i Male Dubraine u sredinjem dijelu Vinodolske doline.
Zahvaena povrina je veliine oko 3 km2 pa su ugroena okolna naselja Belgrad,
Baretii, Griane i Kamenjak, kao i regionalna cesta. arite ove pojave, zahvaeno
ekscesivnom erozijom ima dimenzije 600 m po osi i 250 m po irini. Matina flina
stijena sastavljena je od siltita i siltnih lapora s rijetkim proslojcima pjeenjaka.
Obiljeje materijala u aritu je disperznost zbog sadraja estica nanometarskih
dimenzija i minerala sklonih bubrenju to je razlog poveanoj erodibilnosti. Popratne
pojave oko arita erozije i u njemu samom su brojna klizita koja su posljedica
troenja matine stijene flinog kompleksa i pretvaranja stijene u tlo. Tlo iskazuje

47

svojstvo deformabilnosti plastinim teenjem. Pokriva na matinoj stijeni djeluje

zatitno, ali u odreenim okolnostima je nestabilan pa nastaju klizita. Unato brojnim
mjerama sanacije provoenih tijekom cijelog 20.stoljea, i dalje je izraen proces
sveope degradacije terena. (Sl. 4.7).
Poplave
Poplave, koje su zapravo najee prirodni proces, u naelu vaan i pozitivan, jer
donosi nove estice tj. sitnozrnaste sedimente u ravnicama koje stvaraju plodno tlo (npr.
u dolini Nila). Poplave se javljaju najee kao prirodna posljedica meteorolokih
dogaanja, kad veliina korita nije dovoljna da primi svu vodu pa dolazi do izlijevanja
vode iz korita. Djelovanje ovjeka moe promijeniti i intenzitet povrinskog otjecanja.
Graenjem (npr. prometnica, ili naselja) velike povrine se prekrivaju nepropusnim
materijalima, pa se znaajno smanjuje infiltracija vode u tlo. Poljoprivredna aktivnost
(npr. uklanjanje vegetacije kao fizike prepreke otjecanju, ali i djelomino olakavanju
infiltracije), ali i ubrzavanje erozije i ispunjavanje korita, mogu dovesti do znatno eih
i jaih pojava poplava.
Poplave najee nastaju zbog jakih i dugotrajnih padalina i naglog topljenja
snijega. Za razliku od potresa, poplave ne nastaju iznenadno i u pravilu se mogu
predvidjeti.
Bujice (povremeni vodotoci) pojavljuju se u razdobljima velikog intenziteta
padalina na terenima velikog nagiba. Bujice mogu imati veliku ruilaku snagu, a
opasne su i zato jer se pojavljuju iznenada. Mogu nositi sa sobom veliku koliinu
ljunka i valutica, a u sluaju pojave blatnog toka i velike blokove i mogu prouzroiti
tetu na ogranienom podruju.
Intenzitet rijena erozije ovisi o nagibu korita, koliini vode, geolokom
sastavu podloge, koliini i vrsti vuenog nanosa (npr. brzina planinskih vodotoka je 34 m/s). Bona erozija korita uzrokuje zasijecanje padina i tako moe inicirati pojave
klizita i odrone. Vodom se transportiraju esto velike koliine mineralnih tvari (prave
i koloidne otopine) ili sedimenata u obliku suspenzije ili vuenog nanosa koji se kree
po dnu korita.
Kako je nemogue izbjei naplavne ravnice, razliiti su pristupi kojima se moe
smanjiti opasnost od teta izazvanih poplavama. Osim odreivanja zona opasnosti od
poplava i ograniavanja pojedinih gradnji u pojedinoj zoni, mogua je i upotreba
posebnih propisa za gradnju u poplavnom podruju. No glavni je nain da se smanje
tete regulacija vodotoka, gradnja nasipa, sustava retencija, odteretnih kanala, velikih
bazena (npr. Lonjsko polje u dolini rijeke Save). Naalost, esto intervencije na
spreavanju poplava u jednom podruju dovode do poveanja opasnosti u drugom,
obino nizvodnom podruju. Dimenzioniranje vodozatitnih objekata znaajno je i tu se
koristi vrijeme povratnog perioda velikih voda (1, 10, 100, 1000 god.), kao vjerojatnost
da e se odreena razina vode, odnosno veliina protoke pojaviti u nekom razdoblju.
Poplave su jedan od znaajnih problema zatite okolia, jo od poetaka
civilizacije. Taj problem se javlja jo iz doba otkad se ovjek natjee s rijekom za
upotrebu poplavnih ravnica za druge svrhe osim poljoprivredne (npr. urbanizacija i
gradnja prometnica). Stoga je potreban menadment (upravljane) poplavnim
podrujima.
Poplave mogu imati i regionalne razmjere i prouzroiti velike tete u gusto
naseljenim rijeni dolinama. Posebice su este u nizinskom dijelu Kine. Katastrofalne
48

poplave zbile su se vie puta tijekom 20. stoljea: 1908., 1911., 1931., 1933., 1935.,
1938., 1939., 1954., 1959., 1980. i 1998.
U srednjem toku rijeke Misisipi dogodila se velika poplava u travnju 1993.
godine pri emu je poplavljeno 5,46 x 106 ha zemljita i evakuirano 50.000
stanovnika. U kolovozu 2002. godine poplave su pogole porjeja gornje i srednjek
toka Dunava i Labe, pri emu je evakuirano 320.000 stanovnika iz dijelova Austrije,
Njemake, eke i Slovake.
Katastrofalne poplave mogu se dogoditi i na niskim i zaravnjenim rijenim
uima zbog uzajamnog djelovanja rijenog toka i porasta razine mora. Katastrofalne
poplave su pogodile vie puta obalno podruje Bangladea. U listopadu 1998. godine je
poginulo oko 1.500 stanovnika, a bez domova ostalo njih 5 milijuna. U kolovozu 2004.
godine uslijed djelovanja uragana, poplavljeno je podruje ua Misisipija kod ega je
poplavljena gotovo cijela zona New Orleansa, a bez domova je ostalo preko 240.000
stanovnika.
Veliku ruilaku snagu imaju poplave nastale kao posljedica ruenja brana.
Najvea stradanja prouzroila su ruenje brane Johnstown u istonoj Pensilvaniji 1889.
godine i brana Vaiont u Italiji 1963. godine.
Transport sedimenata i taloenje
Transport i taloenje sedimenata takoer imaju znatan utjecaj na okoli. estice,
pogotovo one sitnije, mogu biti nosilac razliitih toksinih tvari, pesticida, herbicida,
tekih metala koji se taloe na poplavnim ravnicama, a na kraju se taloe u more ili u
zatvorena jezera. Zatrpavanje rijenih ua ponekad je vrlo intenzivno, to zahtijeva
velike graevinske radove uz velike trokove (npr. odravanje dubine luka i plovnih
putova, bilo rijenih ili morskih).
Ustanovljeno je da se ue rijeke Rae pomaklo za oko 4 km tijekom
posljednjih 250 godina. Sedimentacija na dananjem uu je 5-10 cm godinje (Sl.
4.8).
Posebice je znaajno opliavanje dna na kraju Plominskog zaljeva.
Prokopavanjem kanala, radi isuivanja nekadanjeg jezera na epikom polju, u
zaljevu se taloi velika koliina mulja. Morsko dno ispred pristanita u Plominu tako
je plitko da se u vrijeme oseke more posve povue. Na fotografijama snimljenim
poetkom 20.stoljea jasno je vidljivo da su uz istu obalu pristajali vei teretni
brodovi.

49

Slika 4.8. Morfoloka evolucija estuarija rijeke Rae (Benac et al., 1991)
Geoloki rad podzemnih voda
To su: korozija, sufozija i zamrzavanje tla
Korozija je kemijski rad podzemne vode. Okravanje (karstifikacija) javlja
se u lakotopivim stijenama kao to su karbonatne stijene. Posljedica povrinskog
okravanja je sniavanje reljefa, a posljedica podzemnog okravanja je proirivanje
pukotina te stvaranje speleolokih pojava: kaverni, ponora i pilja. Ponegdje moe
doi do uruavanja svodova podzemnih prostora u kru i do oteenja, pa ak i ruenja
graevina na tim lokacijama.
Sufozija je filtracijsko razaranje poluvezanih do nevezanih stijena. Tok
podzemne vode uzrokuje ispiranje sitnih estica (mehanika sufozija) ili iznoenje
otopljenih tvari (kemijska sufozija). Mehaniki tip sufozije slabije je izraen u
koherentnom tlu (gline), a jae u nekoherentnom tlu (sitni pijesci).
Posljedica je slijeganje terena i stvaranje sufoznih uleknua. Sufozija zavisi o:
hidraulikom gradijentu i brzini toka. esta sufozna udubljenja pojavljuju se uz obale
rijeka i jezera (pogotovo umjetnih akumulacija i retencija) zbog nagle promjene razine
50

vode. Zbog sufozije moe doi do podlokavanja temelja te slijeganja i oteenja

graevina.
Mrazno-dinamike pojave su nakupljanje vode (leda) u leama, nadimanje (u
glinovitom tlu). Ova pojava posebice je izraena u subpolarnim krajevima, gdje se
povrinska zona tla u toplijem dijelu godine otapa, a ispod se nalazi zona vjeno
zamrznutog tla, u koje ne moe prodrijeti korijenje. To je podruje tundre, gdje ne
moe zbog tih razloga rasti drvee. Zbog istih razloga, kue se temelje na pilotima
oslonjenim na trajno zamrznutu podlogu, jer je gornja zona tijekom ljeta u gotovo
itkom konzistentnom stanju. U klimatskim umjerenim zonama dubina zamrzavanja
je 30-80 cm, a nema pojave nadimanja u vrstim stijenama. Takove pojave mogu
prouzroiti velika oteenja graevina, pogotovo prometnica.
Geoloki rad snijega i leda
Nivalna i glacijalna erozija ili erozija snijegom i ledom prouzroena je
pokretima ledenjaka niz padine ili pak snjenim lavinama.
Ledenjaci mehanikim radom razaraju stijene u podlozi, i prenose estice vrlo
razliite veliine (od sitnih odlomaka do velikih blokova). Na kraju ledenjaka, gdje se
on otapa, taloe se nesortirani (glacijalni) sedimenti u obliku morene
Djelovanje ledenjaka na okoli treba se promatrati u duljem vremenskom
razdoblju. Ledenjaci putuju sporo (10-100 m/god.), a kod toga drobe stijensku masu u
podlozi, donaajui u nie dijelove sedimente od kojih moe nastati plodno tlo. Zbog
klimatskih promjena tijekom pleistocena i holocena, ledenjaci su nastajali i nestajali u
nekim dolinama i pri tome ih mijenjali, pa su tako utjecali i na promjenu okolia.
Zbog klimatskih promjena, odnosno globalnog zatopljenja, primjetno je
drastino smanjenje ledenjaka u visokim planinskim podrujima, posebice od kraja
20. stoljea. Ako se takav trend nastavi, to moe izazvati nesagledive posljedice na
okoli, npr. Znatno manjenu izdanost ili ak presuivanje izvora i planinskih
vodotokova.
Snjene lavine zbivaju se na strmim planinskim padinama, kada moe doi do
formiranja klizne plohe i vrlo brzog pokreta velike koliine snijega i leda. Pri tome
pokrenuta masa ima razarajue djelovanje.
Geoloki rad vjetra
Olujni vjetrovi mogu imati veliku ruilaku snagu. To se posebice odnosi na
tropske oluje koje su esto praene ekstremnim oborinama. To su hurikani u podruju
Karipskog mora i Meksikog zaljeva i tajfuni u podruju Indijskog oceana i zapadnog
dijela Pacifikog oceana.
U toplim razdobljima godine lokalno se pojavljuju tornada odnosno pijavice.
Imaju lokalno djelovanje, ali izrazito veliku ruilaku snagu. Posdruja redovite pojave
tornada su sredinji dijelovi SAD-a. Tijekom ljeta pojava pijavica zapaa se i u podruju
Jadranskog mora i panonskog dijela Hrvatske.
Eolska erozija ili erozija vjetrom pojavljuje se prvenstveno u pustinjskim
predjelima, bez ili s vrlo malo vegetacijskog pokrova. Eolska erozija ovisi o: jaini,
smjeru i trajanju vjetra, veliini i obliku estica, mikroreljefu, vegetaciji i vlanosti.
Vjetar uzrokuje kotrljanje veih estica i odnaanje sitnih estica uz habanje podloge.
Tako vjetar brzine vee od 6 m/s pokree estice od 0.25 mm, vjetar brzine vee od 12
m/s pokree estice od 1.5 mm. Istovremeno se akumuliraju eolski sedimenti u
pjeanim pustinjama. Zbog neodgovarajueg obraivanja zemljita, vjetar moe
51

erodirati plodnu pedoloku zonu (A i B-horizont). Donaanjem velike koliine lesa

(prapora) u hladnim klimatskim razdobljima pleistocena, stvorene su danas vrlo
plodna tla u istonom dijelu Hrvatske.
Marinska erozija je prouzroena hidraulikim radom valova, to uzokuje
otkidanje i lomljenje stijena obale, habanje podloge pokrenutim esticama, raspadanje
stijena obale zbog vlaenja i suenja, otapanje zbog korozije morske vode i bioeroziju
zbog rada organizama.
U ciklusu marinske erozije postoje etiri faze. U inicijalnoj fazi obala nije
izmijenjena radom mora. U ranoj fazi poinju se stvarati klifovi i marinske terase
ispod njih. U zreloj fazi na obali su dugi potezi ala i iroke marinske terase. Stvaraju
se i tombola. U kasnoj (zreloj) fazi obala je gotovo zaravnjena. Nagle lokalne
promjene razine mora, prouzroene tektonskim pomacima ili pak klimatskim
promjenama, redovito dovode do poremeaja u marinskom erozijskom ciklusu, koji
biva prekinut.
Razliiti su okolini problemi vezani uz obale. Djelovanje valova na obale,
uzrokuje odnoenje materijala te pomicanje obalne crte. S druge strane, na uima rijeka
zbiva se obrnut proces, zbog intenzivne sedimentacije. Posebno su osjetljive na
marinsku eroziju obale graene od mekanih stijena (lapori, ejlovi, pjeenjaci) a
izloene jakom djelovanju valova gdje se onda stvaraju klifovi koji se postupno razaraju
(brzinama od nekoliko cm do m godinje).
esta je erozija ala zbog uzduobalnog transporta, u sluaju da prestane donos
novog gradbenog materijala (npr. gradnja hidroakumulacija na rijekama, vaenje ljunka
i pijeska u rijekama). Tako prouzroena erozija obale nastoji se smanjiti (sprijeiti)
gradnjom poprenih prepreka (pera, prepona, groins). Niski dijelovi obale
(akumulacijske terase) ispred klifova u mekim stijenama, uz to se brane nasipavanjem
novog pijeska koji se vadi ili na kopnu ili na moru. Takvo odravanje obala vrlo je
skupo, ali se na mnogo mjesta u svijetu intenzivno provodi (dijelovi obale u Velikoj
Britaniji, SAD, Italiji i sl.)
Za istonu, hrvatsku obalu Jadrana znaajniji su neki drugi izazovi. Relativno
je niska valna energija u Jadranskom moru, posebno u kanalskom podruju. Uz to
obale i otoci izgraeni su preteito od relativno rezistentnih karbonatnih stijena. Zato
su klifovi, i ali ispod njih, relativno rijetki, odnosno zauzimaju samo manje dijelove
obale. Meutim, treba ipak istaknuti da postoje problemi potkopavanja (npr.
dubrovakih zidina). Svakako, vei problem za hrvatsku obalu Jadrana je antropogeni
utjecaj, odnosno uzurpacija obala zbog urbanizacije. Procjene su (da se) da je od
rimskog doba do 1960. uzurpirano (betonirano napravljen antropogeni tip obale) u
duljini od 300 km, a isto toliko u posljednjih 40 godina. U upravljanju obalama vano
je istaknuti da je esto prisutan sukob interesa, pa onda upravljane zahtijeva
balansirati i promatrati to je u posebnom interesu odrivog razvitka.

4.1.3. Klimatske promjene

Potrebno je razlikovati vrijeme (momentalno stanje atmosfere na odreenom
mjestu) od klime (prosjeno stanje atmosfere nad odreenim mjestom u odreenom
razdoblju, uzimajui u obzir prosjena i ekstremna odstupanja). Vremenske prilike bitno
utjeu na okoli, primjerice na lokalni i globalni ciklus vode u prirodi. Klimatske prilike,
bitno odreuju neki ekosustav i stoga rasprostranjenost odreenih ivotnih vrsta. Osim

52

toga, ekstremne vremenske prilike, kao to su tropska tornada, razdoblja dugotrajnih

kia ili sua, neuobiajeno hladna ili topla razdoblja neobino snano utjeu na zbivanja
u okoliu, inicirajui promjene.
Kao i sve u prirodi i klima se neprekidno mijenja. Opa je karakteristika
klimatskih srednjaka velika promjenjivost iz godine u godinu (meugodinja
varijacija). U instrumentalnom razdoblju mjerenja, dakle od kraja 19. stoljea, jasno se
opaa trend porasta temperature na sjevernoj hemisferi (gdje imamo i najvie podataka),
ali i smjene kratkih hladnijih s toplijim razdobljima. Osobito je zapaen nagli porast
temperature u zadnjem desetljeu 20. stoljea. S tim u svezi, primjeuje se porast
padalina u jugoistonoj Aziji, te njihov pad u suptropskim dijelovima Afrike i USA. Za
podruje Hrvatske se predvia da se koliina padalina nee znaajno mijenjati, ali se
moe oekivati njihova znaajnija raspodjela tokom godine.
Klima se znaajno mijenjala i u historijsko vrijeme. Nakon zavretka
posljednjeg ledenog doba, vladalo je vrlo dugo povoljno klimatsko razdoblje (tzv.
atlantski klimatski optimum) izmeu 7500 i 5200 g. p.n.e. Temperatura na sjevernoj
hemisferi bila je 2-4 0C via nego danas, a snjena granica oko 300 m via od
dananje. To je bilo i vlano razdoblje (subpluvijal) pa je vei dio Sahare bio pokriven
travnjacima i naseljen. Oko 3000 g. p.n.e. poinje poveanje aridnosti Sahare. Od
2000. g. p.n.e. do 5. stoljea n.e. openito je bilo razdoblje globalnog pogoranja
klime, a najtee se smatra rano eljezno doba od 900 do 450 g. p.n.e. To je vjerojatno
pokrenulo ondanje seobe naroda (npr. dolazak Ahajaca iz Panonske nizine u Grku).
U antikom razdoblju mediteransko podruje bilo je u cjelini vlanije nego danas.
Razdoblje izmeu 400 i 1200 g. n.e. bilo je u cjelini vrlo povoljno, pa se moe
govoriti o sekundarnom klimatskom optimumu. Zato su Vikinzi mogli doploviti do
Islanda, Grenlanda i obala Sjeverne Amerike. Temperatura na junom Grenlandu bila
je 2 do 4 0C via nego danas. U zapadnoj i srednjoj Europi vinogradi su se proirili 4
do 50 geografske irine sjevernije nego danas (npr. u junu Englesku gdje se danas ne
gaji vinova loza). Razdoblje izmeu 1200 i 1400 g. bilo je period izrazite labilnosti
klime u Europi, kada su se izmjenjivala razdoblja poplava i sua, vrlo hladnih ili
blagih zima. To je ujedno i razdoblje postupnog pogoranja klime. Razdoblje izmeu
1400. i 1850. godine, bilo je u Europi klimatski osobito nepovoljno, a najhladnije
izmeu 1450. i 1700. (tzv. Malo ledeno doba). Ledenjaci u Alpama, koji su se
povlaili sve do tada, zatrpali su neke prijevoje. Na Arktiku se znatno proirila
povrina zaleenog mora. Temperatura vode sjevernog Atlantika bila je 1-3 0C nia
nego danas. Tijekom 20. stoljea biljei se porast prosjene temperature, a klima u
zadnjoj dekadi stoljea bila je najtoplija od kada se obavljaju temperaturna mjerenja
(Sl. 4.9).

53

Slika 4.9. Globalne temperaturne promjene (iz: Springer, 2001)

Ono to se danas sa sigurnou moe rei je slijedee:

prosjene temperature u prizemnim slojevima atmosfere porasle su u 20. stoljeu
za 0.3 do 0.6 0C ;
1995. i 1998. i 2003. godine zabiljeene su najvie do danas izmjerene prosjene
globalne temperature;
ljeto 2003. godine bilo je u Europi najtoplije u razdoblju instrumentalnog
mjerenja;
usporedbom prosjenih globalnih temperatura zraka dvadesetogodinjih
vremenskih razdoblja 1955.-1974. i 1975.-1994. moe ustanoviti vea zagrijanost
atmosfere iznad kontinenata nego iznad oceana, vee zagrijavanje u viim i
srednjim zemljopisnim irinama, djelomino zahlaenje iznad sjeverozapadnih
dijelova Atlantika i srednjih zemljopisnih irina Pacifika;
54

u istom su vremenskom razdoblju porasle koncentracije staklenikih plinova;

uestalost vremenskih nepogoda nije dodue u porastu, ali je njihova estina sve
vea;
- globalna razina mora povisila se u dvadesetom stoljeu za oko 15 cm (10 do 25
cm);
- alpski gleeri smanjili su svoju povrinu u posljednjih 150 godina oko 50%. Isto
tako ustanovljeno je stanjivanje ledenog pokrivaa na Grenlandu.
Kako se ocjenjuje razvoj vremenskih prilika u ovom stoljeu i to predviaju
klimatske prognoze za sljedee stoljee? Stojimo li doista pred promjenom klime koju
je prouzroio ovjek, koja je vea, bra i opasnija nego sve one koje su se odigrale u
posljednjih 10.000 godina? Odgovor na ova pitanja mogao bi glasiti ovako:
1. Veina znanstvenika zastupa miljenje da je ovjek pridonio globalnim
klimatskim promjenama u 20. stoljeu;
2. Izmeu postupnog porasta staklenikih plinova i postupnog porasta temperature u
prizemnim dijelovima atmosfere u 20. stoljeu postoji korelacija, koja je
statistiki dokazana s vjerojatnou od 95%;
3. Vie klimatologa jo uvijek zastupa miljenje da je dosadanje zatopljenje jo
uvijek unutar prirodnih klimatskih oscilacija i da je takvih, relativno naglih,
promjena ve bilo u povijesti Zemlje. Oni sumnjaju u ispravnost prognoza
dananjih kompjutorskih modela. Meutim i oni nisu sigurni jesu li njihove
ocjene ispravne i oprezni su u svojoj kritici. S druge strane nije iskljueno da
staklenikii plinovi prouzrokuju nagle klimatske promjene i u tijeku jednog
desetljea. Nadalje, kako je ve naglaeno, nije jo razjanjena uloga aerosola u
procesu globalnoga zatopljenja, ali ne mijenjaju osnovni trend;
4. Po vrlo opreznim kompjutorskim prognozama povisit e se prosjena globalna
temperatura do godine 2100. za 2 (+/- 1) 0C, to bi bio najvii porast temperature
u posljednjih 10.000 godina. Meutim, sve se vie rauna i s povienjem
prosjene globalne temperature za punih 5.8 oC;
5. Vie temperature uvjetuju jae isparavanje vodenih povrina, to znai ukupni
porast godinjih koliina padalina. U nekim e klimatskim podrujima opskrba
vodom biti vea, u drugima manja, to znai da e pri novoj oborinskoj
preraspodjeli biti regionalnih dobitnika i gubitnika;
6. Po isto tako opreznim kompjutorskim modelima razina mora i oceana narasti e
do godine 2100. za oko 35 cm (procjene variraju izmeu 20 do 86 cm);
7. Promjena klime i razine mora prouzroiti e do kraja 21. stoljea, ako se ne
poduzmu radikalne mjere za zatitu okolia, ogromne promjene u biosferi i
snano e utjecati na dalji razvoj politikih, gospodarskih i drutvenih prilika.
Predvia se premjetanje dosadanjih klimatskih pojaseva od juga na sjever koje
ekosustavi nee moi tako brzo slijediti, zaslanjivanje tala u nizinskim priobalnim
podrujima i uima rijeka, nedostatak pitke vode, nedostatak hrane, irenje
zaraznih bolesti, migracije stanovnitva, neizdrive vruine u gradovima.
Zagrijavanje atmosfere od posljednjega ledenog doba do danas od 4 do 5 0C, koje
je trajalo 5000 godina, u razdoblju od stotinjak godina.
Mnogi smatraju da se posljedice globalnih klimatskih promjena naziru, ako ne
ve u sve eim, onda u sve eim vremenskim nepogodama. Najpoznatiji je
primjer klimatski fenomen kojeg su peruanski ribari nazvali El Nino (djeai),
(odnosno El Nino / Southern Oscillation-Phenomenon), zato to se u tropskim
dijelovima Pacifika periodino javlja oko Boia. Hladna Humboldtova morska
dubinska struja u obalnim podrujima June Amerike, bogata hranjivima i velikim
-

55

jatima riba, zamijeni toplijom strujom siromanom ribama, najee svake tree ili
etvrte godine. Gornji slojevi tropskog Pacifika zatople na ogromnim povrinama.
Umjesto snanih istonih pasatnih vjetrova i s njima povezanih morskih struja koje
teku od Perua prema Indoneziji, u takvim se godinama dogaa upravo obratno.
Zapadni vjetrovi zamjenjuju istone i tjeraju tople vodene mase od Indonezije prema
obali Perua. Neobina atmosferska konstelacija izaziva globalne vremenske nepogode
od kojih jedino podruje Europe nije primjetno zahvaeno. U Australiji, Novoj
Gvineji, Africi, Indoneziji, Indiji i Sri Lanki vladaju sue i poari. U Meksiku i junim
dijelovima SAD-a puu orkanski vjetrovi, javljaju se obilne kie i poplave. Posebice
budu izraene padaline u sunim podrujima June Amerike. Nakon fenomena El
Nino esto nastupaju i ekstremne vremenske prilike u obratnom smislu. Krajevi gdje
su u proljee i rano ljeto trajale dugotrajne sue u kasno su ljeto pogoeni dugotrajnim
visokim padalinama koje prouzrokuju velike poplave. Taj fenomen prouzroen
pojavom posebno hladne morske struje u tropskim dijelovima Pacifika, nazvali su
meteorolozi La Nina (djevojica) ili El Viejo (starac).
U svezi suvremenih klimatskih promjena najizraenija su dva procesa:
- rast morske razine;
- sua i smanjenje umskih povrina.
Vrlo je neizvjesno koliki je stvarni opseg porasta temperature. Razlog je te
neizvjesnosti u tome to klimu nadziru dva vrlo sloena sustava: atmosfera i oceani
koji su i meusobno povezani. Danas se veina klimatologa slae da se poveanje
globalne srednje temperature povrine Zemlje moe oekivati u slijedeih nekoliko
stotina godina, ako se emisije plinova staklenika, uzrokovane ljudskim aktivnostima,
ne smanje i ne kontroliraju.
Poveanje temperature Zemljine atmosfere ima mnoge potencijalne tetne
uinke, ali moe donijeti i neke koristi (uinci u poljoprivredi). Zagrijavanje atmosfere
dovest e do promjene vodenih resursa, a relativno mala promjena klime moe
uzrokovati velike probleme zaliha vode u podrujima koja su sklona sui. Zbog rasta
srednje razine mora u itavom bi svijetu bila ugroena niska obalna podruja.
Opasnost od poplava u tim podrujima mogla bi biti vrlo velika, ako nakon rasta
razine uslijede esti udari olujnih valova. Milijuni "ekolokih izbjeglica" bili bi
prisiljeni seliti se iz osjetljivih ("ranjivih") podruja, to bi moglo izazvati znaajne
demografske promjene.
Glavna znaajka problema promjene klime i tranzicijskog stanja koje bi ta
promjena mogla izazvati jest razina neizvjesnosti koja prati taj problem, osobito zbog
brzine i veliine klimatskih promjena. Bez obzira na to da li bi topliji svijet bio bolji
ili gori, brza klimatizacijska promjena mogla bi izazvati velike poremeaje u
drutveno-gospodarskim i u ekolokim sustavima. Kad bi se promijenio ekosustav,
neke bi vrste mogle imati koristi, ali bi drugima prijetilo izumiranje. tetni utjecaji
vjerojatno bi bili najizrazitiji u podrujima u kojima ve postoje ekoloki pritisci. Ona
su zbog toga vrlo osjetljiva. Njima bi prijetile prirodne opasnosti od morskih i rijenih
poplava, erozije tla, jakih sua, oluja i sl.
Uinak staklenika
Jo prije nekoliko desetljea bio je zrak za nas slobodan prostor. Putalo se
svata u atmosferu u nadi da e to vjetar "ve nekamo odnijeti". Ali ubrzo se spoznalo
da zrak ne moe neogranieno primati plinoviti otpad sa Zemlje. Istraivanja su
pokazala da kolanje, tj. kruni tok tvari izmeu Zemlje i atmosfere, mora biti
uravnoteeno. To znai: ista koliina tvari koja u jednoj godini dospije u atmosferu,
56

mora u istom razdoblju opet dospjeti na Zemlju, inae bi koncentracije tih tvari u
atmosferi stalno rasla. To se upravo i zbiva s CO2. Naime, godinja proizvodnja CO2
vea je oko pet milijardi tona od njegove potronje (fotosinteza). To pojaava tzv.
uinak staklenika, koji utjee na porast sadanje temperature na Zemlji. Glavni
stakleniki plinovi koji pridonose globalnom zatopljenju su: CO2, CH4, N2O i
halogenirani plinovi

Slika 4.10.. Glavni stakleniki plinovi: doprinos globalnom zatopljenju

(iz: Springer, 2001)
U staklenik prodiru kroz staklo kratkovalne Suneve zrake, te se odbijaju od
tla u obliku infracrvenih toplinskih zraka. CO2 koji u obliku nevidljivog sloja obavija
globus, djeluje slino kao i staklo: on proputa samo suneve zrake na Zemlju, ali
apsorbira dio topline koja se reflektira od Zemlja i usmjeruje je natrag prema tlu.
Kad ne bi postojao prirodni stakleniki uinak, bile bi temperature na Zemlji
0
oko 15 C nie, pa ivot u dananjem smislu uope ne bi bio mogu. No porastom
koncentracije CO2 u atmosferi, prije svega ovjekovim utjecanjem, jaa i uinak
staklenika.
Od svih plinova staklenika, vjerojatno je najznaajniji CO2. Taj plin sudjeluje
s oko 60 % u stvaranju "efekta staklenika". Na Zemlji svaki novi porast koncentracije
CO2 (i ostalih tzv. staklenikih plinova metana i duikovih oksida) u zraku remeti
globalnu klimu porastom prosjene temperature za nekoliko 0C. Kad bi se sadanji
porast koncentracije CO2 na Zemlji nastavio, temperatura bi rasla 0.8 0C svakog
desetljea. Posljedica bi bila otapanje ledenjaka i porast razine mora.
Godinja emisija CO2 zbog izgaranja fosilnih goriva iznosila je oko 7 milijardi
tona 2000. godine, izmeu 10 i 14 milijardi tona bit e 2030. godine i 13-23 milijarde
tona 2050. godine. Rast emisija CO2 ovisit e o stopi gospodarskog rasta te o ponudi i
potranji za energijom iz fosilnih goriva.
Procjene ukazuju da se oko 30 milijardi tona godinje raznih polutanata
emitira u zrak to ini oko 10 % ukupnih prirodnih emisija. Ipak, te relativno male
dodatne koliine oneiujuih tvari znatno naruavaju prirodni sklad i prirodnu
ravnotei i izazivaju brojne ekoloke probleme i ekoloke krize.

4.1.4. Promjene morske razine

Kolebanja morske razine dogaala su se tijekom cijelokupne geoloke
prolosti Zemlje. Temeljni uzrok promjene globalne morske razine je promjena
volumena oceanskih bazena koja se pak dogaa zbog globalnih tektonskih pokreta
57

odnosno izostazije. Na lokalna izostatska dizanja ili sputanja utjeu termike

promjene (eng. thermo-isostasy), promjena optereenja zbog zadebljanja ili otapanja
ledenog pokrova (glacio-eustasy), rast vulkana (vulcano-isostasy), konsolidacija
sedimenata (sediment-isostasy), i poveanje volumena vode u oceanima (hydroisostasy). Promjena gustoe morske vode zbog promjene temperature i saliniteta (eng.
steric efect) takoer utjee na promjenu morske razine. Npr. poveanje temperature
stupca vode do dubine od 4000 m za 10 C izaziva rast morske razine za 60 cm. Isti
efekt izaziva promjena saliniteta za 0.4 %.
Pretpostavlja se da je tijekom mlaeg pleistocena razina Jadranskog mora
varirala i do 150 m, to je prouzrokovalo barem nekoliko regresija i transgresija.
Na vrhuncu ris-virmskog interglacijala, pred oko 135.000 do 120.000 godina,
globalna razina mora bila je slina dananjoj ili via do 5 m. Nakon toga slijedi
postupan trend sputanja razine do pred 30.000 godina. Dakle u relativno dugom
razdoblju od 90.000 godina, u skladu s klimatskim oscilacijama i razina mora
fluktuira s amplitudama od 20 do 30 m sputajui se u barem u dva navrata do dubina
-50 i -60 m, u odnosu na dananju morsku razinu.
Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljavanjem
poinje naglo podizanje razine mora (Sl. 4.7).

Slika 4.11. Rast morske razine tijekom posljednje oledbe (iz: Pirazzoli, 2000)
Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljivanjem,
poinje naglo podizanje razine mora. Zbog otapanja ledenjakih pokrova morska
razina se naglo poela podizati pred 17.000 godina. Prosjean rast morske razine bio
je oko 37 mm/god. do pred 14.000 god., a zatim izmeu 14.000 i 11.000 god., brzina
rasta bila je oko 10 mm/god. Posljednjih 6.000 god. porast morske razine znatno je
usporen, a unato atlantskom klimatskom optimumu, tijekom holocena globalna
morska razina nije nikada bila via od dananje.
Recentni rast morske razine je globalni proces, ali brzina nije svugdje ista, zbog
opisanih izostatskih pokreta. To se dogaa zbog smanjenja optereenja prouzroenog
otapanjem ogromnih ledenih kapa oko polova, to je posebice izraeno na sjevernoj
hemisferi, zbog termalne ekspanzije morske vode kao i dodatnog hidrostatskog

58

optereenja prouzroenog punjenjem oceanskih bazena. Promjene morske razine

tijekom tog razdoblja bile su u pojedinim zonama Zemlje vrlo razliite (Sl. 4.8).

Slika 4.12. Globalne zone razliite eustatike promjene morske razine tijekom
posljednjih 6.000 godina (iz: Pirazzoli, 2000)
Tako se u subpolarnim predjelima zamjeuje relativan pad morske razine zbog
izostatskog podizanja kopna koji je negdje bio bri od globalnog rasta morske razine.
Smatra se da se globalna razina mora podigla oko 2 m tijekom posljednjih
1000 do 1500 god. O tome svjedoe potopljene antike obale, ili pak nekoliko razina
trgova u starim antikim gradovima. Istovremeno tektonski pokreti prouzroeni
seizmikom aktivnou (eng. coseimic) mogu prouzroiti suprotne efekte. Npr. 361
godine zapadna obala otoka Krete podigla se u kratko vrijeme za 9 m.
Od 1891. do 1950. godine razina Sredozemnog mora se podigla za 91 mm, ili
prosjeno 1.5 mm/god. Na temelju mjerenja mareografa prosjean rast mora na
europskim obalama je 1.26 mm/god. Prema nekim ranijim prognozama, razina
sjevernog Jadrana mogla podizati 3 do 10 mm/god. zbog klimatskih promjena do
kraja 21. stoljea. Dananje prognoze govore o globalnom rastu od svega 0.3 do 0.9
mm/god.
Posljedice rast morske razine posebice mogu biti izraene u nekim priobalnim
dijelovima svijeta. Npr. u Nizozemskoj je ve napravljen efikasan sustav obrane od
poplavljivanja morem. Nasuprot tomu, znaajan dio Bangladea, koji se nalazi u delti
rijeke Bengal, izloen je plavljenju morem tijekom tropskih tajfuna.
Problem visoke vode (acqua alta) posebice je izraen u Veneciji. Tri su uzroka
toj pojavi:
tonjenje podruja delte zbog izostazije i slijeganja;
kompakcija sedimenata zbog dodatnog optereenja novih graevina;
crpljenje podzemne vode (od 1920. do 1970. godine).
59

U Veneciji se slegnuo teren za 22 cm u 80 god. (od 1908. do 1988.), od toga

zbog eustatskog dizanja mora 9 cm, konsolidacije sedimenata za 3 cm, a antropogenog
utjecaja 10 cm (crpljenje plina i podzemne vode). Prema tomu, ukupni porast morske
razine nije tako znaajan. Daleko je vei problem pojave visokih voda. To je pojava
povremenog porasta morske razine i za vie od 100 cm od srednje razine. Najvii
zabiljeeni vodostaj bio je 4. 11. 1966. kada je morska razina bila 194 cm via od
srednje. Nakon prestanka crpljenja podzemne vode 1970. godine uestalost pojave
visokih voda se smanjivala sve do kraja devedesetih godina kada s opet naglo poveala.
Zbog toga je poela izgradnja sustava pokretnih brana koji mogu uspjeno zaustaviti
nadiranje vode u lagunu Venecije.
Pojava ekstremno visoke vode povremeno se uoava na niskom obalnom
dijelu Crikvenice i Rijeke. Mjerenjem je dokazano da je juni plato grada Rijeke, gdje
se nalazi gradska trnica i Hrvatsko narodno kazalite, potonuo oko 90 cm od poetka
20.stoljea zbog konsolidacije sedimenata na kojima je izvreno nasipavanje.
Katastrofalno visoke razine mora zabiljeene su tijekom 19. i 20. stoljea u Starigradu
na otoku Hvaru i u Veloj luci na otoku Koruli.

4.2. ANTROPOGENI UZRONICI

4.2.1. Eksplozivan rast stanovnitva i urbanizacije
Od vremena pojave ovjeka na Zemlji do 1945. godine, trebalo je vie od deset
tisua narataja da broj stanovnika dosegne dvije milijarde. A sada, u tijeku jednog
ivotnog vijeka, svjetsko e stanovnitvo porasti s 2 milijarde na vie od 6 milijardi.
Dok je stanovnitvo svijeta poetkom stoljea brojalo 1.6 milijardi ljudi, danas
je ono poraslo na 6.3 milijarde ljudi, a prognozira se da e do 2050. godine na Zemlji
ivjeti oko 10 milijardi ljudi. Poetkom nove ere stanovnitvu naeg planeta bilo je
potrebno 600 godina da bi se udvostruilo, a poetkom 19. stoljea stanovnitvo se
udvostruilo za 80 godina, a danas se udvostruuje za 35 godina (Sl. 4.13).

Slika 4.13. Prikaz globalnog rasta ljudske populacije (iz: Springer, 1998)
Svjetsko se stanovnitvo od 1950. godine do 2000. godine povealo za oko 2.5
puta pri emu je stopa prirasta svjetskog stanovnitva do 70-ih godina iznosila oko 2
60

%, da bi 80-ih godina ta stopa pala na oko 1.7 % godinje. ezdesetih godina dolazi
do ravanja stope rasta kod razvijenih zemalja: stopa iznosi oko 1.1 1.5 % godinje,
a kod zemalja u razvoju oko 2.5 %. Postoje i neke zemlje, npr. u zapadnoj Aziji, gdje
je ta stopa rasta iznosila 3.23 %. Stanovnitvo koje raste po prosjenoj godinjoj stopi
od 0.5 % se udvostruuje svakih 138 godina; ako raste po godinjoj stopi od 1 %
udvostruuje se svakih 70 godina, a ako broj stanovnika raste po godinjoj stopi od 2
% udvostruuje se svakih 35 godina (Sl. 4.14)

.
Slika 4.14. Projekcija porasta broja stanovnika (iz: rnjar, 2002)
Kakav pritisak na okoli izaziva takva "eksplozija" stanovnitva, moe
ilustrirati injenica da se poetkom 20. stoljea nije gotovo ni govorilo o ekolokim
problemima, a danas se govori o ekolokoj krizi globalnih razmjera.
Rast broja stanovnika u Republici Hrvatskoj bitno se razlikuje od ostalih
zemalja u razvoju i po svojim je znaajkama blii razvijenim zemljama. Od prvog
popisa stanovnitva koji je u Hrvatskoj proveden 1857. godine, do popisa stanovnitva
u 1991. godini, stope rasta broja stanovnitva nisu bile visoke, tako da je stanovnitvo
Hrvatske od 1900. godine do 1991. godine poraslo za 1.598.888 stanovnika ili za 66
%, dok je u istom razdoblju svjetsko stanovnitvo poraslo za oko 339 %. Popisom
stanovnika 2001. godine utvreno je da Hrvatska ima 4.381.352 stanovnika, ili 5 %
manje nego 1981. godine. Popisom stanovnitva 2011. godine utvreno je da u
Republici Hrvatskoj ivi 4.290.612 stanovnika ili oko 90.00 manje u odnosu na 2001.
godinu.
Urbanizacija kao proces koji se ubrzano razvija i prije 2. svjetskog rata u
zapadnim zemljama, a poslije i u nerazvijenima, stvara dodatne probleme razvijenim i
nerazvijenim zemljama. Veliki gradovi (megalopolisi) stvaraju komunalne, ekoloke,
psiholoke i druge probleme. U nerazvijenim zemljama stvara se "prigradska
sirotinja" koja, meu ostalim, ugroava okoli, a oneieni okoli ugroava njihov
ivot.
injenica je da je poetkom 20. stoljea na Zemlji bilo 11 milijunskih gradova,
da bi ih 1975. godine bilo 190, a poetkom 21. stoljea vie od 200. Gradovi su vrlo
osjetljivi ekoloki sustavi i u pravilu trae uvoz hrane, energije, vode itd. Zbog toga je
stihijski nastanak i irenje gradova vrlo osjetljiv ekoloki, gospodarski i drutveni
problem dananjice, posebno u siromanim i nerazvijenim zemljama. Danas u
razvijenim dravama 70-80 % stanovnitva ivi u urbanim sredinama. Bez obzira na

61

navedeno, procjene ukazuju da e se gradovi i u budunosti razvijati ubrzano, posebno

u zemljama u razvoju, i to do zastraujuih dimenzija.

4.2.2. Razvoj industrije i energetike

Energija je "krvotok" gospodarstva i glavni pokreta razvoja ljudske
civilizacije i presudna je za opi napredak ovjeanstva. Uporaba energije u pravilu
uzrokuje globalno, regionalno i lokalno oneienje, a cijene energije rijetko
obuhvaaju ekoloke trokove. Iako je svaku etapu u dosadanjem razvoju ljudske
civilizacije obiljeavao odreeni izvor energije koji je prevladavao u tom vremenu,
potronja energije ovisila je o dostignutom stupnju razvoja stanovnitva.
Tako je poetkom 20. stoljea ukupna potronja energije iznosila 1.293 x 106
tona ekvivalenta ugljena pri emu se ugljen i drvo sudjelovali s vie od 90 %. Godine
1995. ukupna potronja energije iznosi 10.671 x 106 tona ekvivalenta ugljena, a ugljen
i drvo sudjeluju ispod 30 % u ukupnoj potronji primarnih izvora energije. Danas je
nafta glavni izvor energije i sudjeluje u ukupnoj potronji svjetske energije s oko 35
%. Njezine su rezerve znatno manje od rezervi ugljena a pretpostavlja se da bi mogle
trajati jo oko 35 godina uz dananji tempo rasta potronje.
Na svjetskoj razini raste potronja fosilnih goriva i init e oko 60 % primarne
potronje energije. Rast ekoloki istih energenata je znaajan, ali u ukupnoj potronji
sudjeluju relativno malo (Sl. 4.15).

Slika 4.15. Struktura potronje primarne energije (iz: rnjar, 2002)

U Hrvatskoj se i dalje preteito rabe tekua goriva koja u ukupnoj potronji
sudjeluju s oko 43 %, a u Primorsko-goranskoj upaniji ak 60 %. Sve to ukazuje da
Hrvatska nije znatnije mijenjala strukturu energetske potronje od naftne krize 1973.
62

godine i da najvie troi najskuplji energent. Razvoj svjetske energetike bit e i dalje
pod snanim utjecajem politikih i gospodarskih promjena te prestrukturiranja
gospodarstva. Na Zemlji e energetska potronja biti vea i bre e rasti nego u
industrijaliziranim zemljama jer je to temelj breg gospodarskog razvoja to e imati i
odreenog negativnog utjecaja na okoli.
Analizom emisije pojedinih oneiivaa, moe se zakljuiti da energetika
najznaajnije utjee na:
prizemno oneienje,
atmosfersko zakiseljavanje (kisele kie),
oneienje fotooksidativnim plinovima,
nastajanje staklenikih plinova (zbog emisije CO2).
Svaka industrijska aktivnost uzrokuje isputanje razliiti polutanata (otpada) u
okolinu. Danas se u industrijskim zemljama mogu razlikovati dva tipa industrije:
1. Tradicionalna industrija, koja se u pravilu zasniva na koritenju fosilnih
goriva koja znatno vie oneiuju okoli,
2. Novi tip industrije koja znatno manje oneiuje okoli i koristi nove
energetske izvore (npr. solarnu energiju) te moderne tehnoloke postupke.
Vie cijene energije, i tenja da se pobolja djelotvornost, dovele su do toga da
se koliina proizvoda kemijske industrije, primjerice, od 1970. godine vie nego
udvostruila, a potronja energije po jedinici proizvodnje smanjila se za 57 %. Spoj
sve djelotvornijeg iskoritavanja resursa i stroih ekolokih propisa znatno je smanjio
neke vrste oneiavanja.
Takve uspjehe postigla su i pojedina poduzea jer mnoga meu njima redovito
poveavaju svoju "ekoloku efikasnost", tj. omjer koliine sirovina za proizvod i
koliine otpada proizvedene tijekom proizvodnog procesa.
Pod pritiskom sve stroih propisa, oekivanja potroaa i novog odnosa
poslovodstva prema proirenoj odgovornosti poduzea, tvrtke shvaaju da briga za
okoli danas znai minimiziranje rizika i tetnih uinaka tijekom itavoga ivotnog
ciklusa proizvoda. To opet vodi industrijskom idealu gospodarskog sustava
utemeljenog na "rekonzumaciji", tj. mogunosti ponovne uporabe proizvoda ili
njihovih dijelova u nekoliko narataja. Visoke tehnologije mogu izazvati preokret u
pogledu smanjivanja oneienja okolia, ali uz sve druge aktivnosti koje drutvo
treba poduzeti.
Informacijske tehnologije, tehnologije novih materijala, biotehnologije,
svemirske i nuklearne tehnologije, pet su najvanijih visokih tehnologije koje e se u
21. stoljeu dominantno razvijati i utjecati na promjenu strukture industrije i nee
oneiavati okoli. Meutim, jo uvijek je kemijska industrija, uz energetsku,
najznaajniji oneiiva okolia.

4.2.3. Poveanje otpada

Jedan od najoitijih znakova da je odnos modernog ovjeka prema globalnom
okoliu u velikoj krizi, je gomila otpada to se iznosi iz gradova i tvornica. Rasipno se
drutvo temelji na pretpostavkama da e neiscrpni resursi omoguiti proizvodnju
beskrajne koliine robe, a spremnici bez dna (npr. smetlita i oceani) omoguit e
rjeavanje beskrajne "rijeke" smea.
Otpad se moe definirati kao "odbaena tvar, proizvod ili materijal koji se vie
ne koristi, nepotreban je i nije vie upotrebljiv u svome izvornom obliku". Otpad se
moe klasificirati po mjestu nastanka te se razlikuje komunalni otpad koji nastaje u
63

kuanstvu i javnim povrinama, odnosno uredima i tehnoloki otpad, koji nastaje u

proizvodnim procesima i po svojem se sastavu i svojstvima bitno razlikuje od
komunalnog otpada.
Otpad bi se po svojim svojstvima mogao podijeliti u: opasni i inertni
(neopasni), a po svojim fizikim osobitostima u kruti, tekui i plinoviti.
Komunalni otpad zbrinjava se na dva osnovna naina:
1. odlaganjem,
2. termikom obradom (spaljivanjem).
Kruti gradski otpad sadri namirnice, ivotinjske i biljne ostatke te otpatke
koji nisu otrovni (plastika, papiri, limenke itd.). Ti su se materijali 80-ih godina
nasumce bacali najee u prirodne udoline, i nakon toga pokrivali niskim slojem
zemlje. U takvim se odlagalitima kemijskim procesima stvara plin koji se nije
sustavno odvodio, pa su mnoga stara odlagalita eksplodirala. Prolazom voda kroz
odloeno smee u mnogo se sluajeva oneiuju podzemne pitke vode ili priobalno
more.
lanice Europske unije (EU) proizvode od 400 do 500 kilograma komunalnog
otpada godinje. Oko 58 % ukupne koliine komunalnog otpada u zemljama Europske
unije odlae na odlagalita, a oko 21 % spaljuje pri emu je ukupna koliina otpada
oko 2 milijarde tona godinje (Sl. 4.16).

Slika 4.16. Struktura zbrinjavanja komunalnog otpada u Europskoj uniji

(iz: rnjar, 2002)
I u zemljama EU, kao i u mnogim drugim razvijenim zemljama, posebice
SAD, poseban problem ini takozvani tehnoloki otpad koji je po koliini znatno vei,
a njegovo zbrinjavanje trai sloenije postupke.
Za Hrvatsku se procjenjuje da je do sada odloeno oko 5.3 x106 t komunalnog
otpada, a 1994. godine skupljeno je i odloeno 610.000 tona. U ukupnim koliinama
komunalnog otpada u Hrvatskoj, Zagrebaka upanija sudjeluje s 30 %, Splitskodalmatinska s oko 12 % i Primorsko-goranska s oko 11 %, a sve ostale upanije s oko
47 %. Pozitivni pomaci su uinjeni sustavnim skupljanjem plastine i staklene
ambalae. Prema procjenama, koliina komunalnog otpada je na taj nain smanjena za
oko 40 %.
Koliine tehnolokog otpada koje se proizvode u Hrvatskoj iznosile su 1994.
godine oko 1230 x106 tona, bez otpada iz poljoprivrede i umarstva, odnosno oko
4700 x106 t ukljuivo i navedeni otpad. Prema tome, moe se zakljuiti da se u

64

Hrvatskoj proizvede i organizirano zbrine oko 5.5 x106 tona komunalnog i

tehnolokog otpada.

4.2.4. Razvoj prometa

Promet je dio ljudskog okolia i bitno utjee na njegovu kvalitetu; oplemenjuje
i obogauje okoli, ali istodobno uzrokuje i mnoge loe ekoloke posljedice. tetne
ekoloke posljedice prometa razliitog su obiljeja i naina djelovanja. Suvremeno
drutvo eli drati pod nadzorom tetne posljedice prometa i smanjuje ih regulativnim
mjerama.
Kako je u proteklih pedesetak godina motorizacija, ali i mobilnost prometa
znatno porasla, to je i negativan utjecaj prometa na okolia znatno premaio kapacitet
okolia i na nekim prostorima izravno ugrozio ekoloku odrivost i ekoloku
ravnoteu.
Danas na cestama naeg planeta ima vie od 500 x106 vozila koja troe jednu
treinu ukupne energije pri emu se koliina energije koja se koristi za promet sve
vie poveava. Predvia se da e do 2030. godine na Zemlji prometovati oko jedna
milijarda cestovnih vozila, pa i uz injenicu da je potronja goriva po vozilu sve
manja, ipak najvei dio potronje nafte otpada na cestovna vozila.
Zabrinjava injenica da i dalje raste koliina tetnih plinova u prometu, te da je
u protekla dva desetljea emisija CO2 porasla za 76 %, a NO2 za 68 %.
Promet izaziva i mnoge druge nepovoljne uinke. Jedna je od takvih i buka
koja u blizini glavnih prometnica, krianja i terminala esto dostie jainu koja prelazi
prihvatljive standarde. Procjenjuje se da je oko 110 x106 ljudi u industrijskim
zemljama izvrgnuto buci cestovnog prometa veoj od 65 decibela, to se smatra
neprihvatljivim stanjem. Smatra se da buka od 60 decibela nema tetnog utjecanja na
zdravlje ljudi, a buka od 60 do 90 decibela naglo poveava zamor, slabi koncentraciju
i u osjetljivih ljudi ostavlja trajne posljedice ako drue traje. Procjena tete od buke
provodi se preteito zbog ljudskog zdravlja, ali i zbog posljedica na zgrade jer buku
prate i vibracije.

4.2.5. Razvoj poljoprivrede

Od ranih 60-ih godina razvoj svjetske poljoprivrede znaajno je napredovao u
proizvodnji i u potronji hrane. Kljuni imbenik koji je omoguio da naraslo
stanovnitvo bude bolje uhranjeno, bila je preobrazba poljoprivrede u razvijenim
trinim ekonomijama. Rastom proizvodnje hrane u zemljama u razvoju koje su
slijedile tzv. zelenu revoluciju, polja rie su porasla za 42 % izmeu 1969. i 1971.
godine, a sredinom 1980. godine i penina polja za 84 %. Rast proizvodnje hrane
iznosio je prosjeno oko 3.2 % godinje u tim zemljama. U afrikim zemljama rast
proizvodnje hrane u 70-im godinama je usporen i otean da bi prerastao u pravu
katastrofu s obzirom na stope rasta puanstva.
to zbog manje proizvodnje hrane u pojedinim zemljama, a posebice zbog
naglog rasta svjetskog stanovnitva i stanovnitva pojedinih zemalja svijeta, stopa
proizvodnje hrane po stanovnitvu poela je 80-ih godina opadati i ponovno se javlja
problem gladi i siromatva. Tako je u 90-im godinama preteito 1.1 x109 ljudi ivjela
neuhranjeno.
Poljoprivreda je rastue potrebe za hranom morala zadovoljavati uglavnom
poveanjem produktivnosti jer je vei dio najboljeg svjetskog tla za proizvodnju hrane
65

ve u uporabi. Da bi poveala svoju produktivnost, poljoprivreda je nuno trebala

iskoristiti brojne agrotehnike mjere. Budui da poljoprivrednom zemljitu esto
nedostaje nekih hranjivih sastojaka, kako bi se osigurala maksimalna produktivnost,
primijenjena su razna umjetna gnojiva bazirana na duiku (N), fosforu (P) i kaliju (K).
Tako su se primjera radi u 1992. godinu u SAD koristila 83 kilograma duinog
gnojiva po jednom hektaru poljoprivrednog zemljita.
Da bi se smanjile razne bolesti koje se razvijaju na biljnom i ivotinjskom
svijetu i unitile brojne tetoine, koriste se velike koliine raznih pesticida pri emu
postoji "obrnuti" proces. Potrebno je sve vie pesticida po hektaru povrine jer
tetoine esto brzo razvijaju otpornost i prisiljavaju poljoprivrednike da koriste vee i
smrtonosne doze pesticida. Takvim su koritenjem kemijskih sredstava (gnojiva +
pesticidi) ugroeni hrana ali i tlo, odnosno rezerve pitke vode.
Da bi poljoprivreda poveala svoju produktivnost, ona provodi selekciju
proizvoda tako da upravlja genetskim osobinama biljaka i ivotinja. Time remeti
genetsku ravnoteu i raznorodnost te poveava osjetljivost prehrambenih usjeva na
njihove prirodne neprijatelje. Genetski inenjering u ivotinja i uporaba umjetnih
hormona u uzgoju stoke svakim danom sve vie zabrinjava. Koristei se genetskim
inenjeringom mogu se proizvesti vee koliine hrane, ali se istodobno stvaraju biljke
i ivotinje neotporne na prirodne utjecaje. Nisu do kraja istraeni ni utjecaji takve
hrane na zdravlje ljudi.
Ukupne svjetske povrine obradivog zemljita su 3.2 x109 hektara, pri emu
treba raunati da za privoenje cjelokupnog potencijalnoga poljoprivrednoga zemljita
namjeni treba uloiti znatna financijska sredstva. Procjenjuje se da se danas koristi tek
45 % potencijalnih svjetskih obradivih povrina. Zbog proizvodnje hrane unitavaju
se ume i prirodni travnjaci, to dovodi u opasnost funkcioniranje itavog ekolokog
sustava.
Unato primjeni novih znanstvenih spoznaja u proizvodnji hrane, ipak se zbog
intenzivnog koritenja obradivog tla, uporabe kemijskih sredstava i zbog erozije tla,
smanjuje proizvodnja hrane po stanovniku.
To pokazuje da dananja civilizacija jo uvijek nije nala prihvatljiv nain
kako da proizvede dovoljne koliine hrane za sve vee i vee stanovnitvo, a da
istodobno zbog koritenja agrotehnikih mjera ne poremeti funkcioniranje eko
sustava.
Podruja SAD, biveg SSSR, Kine i Indije imaju ukupno 52 % svih svjetskih
oraninih povrina s kojih se godinje gubi oko 14.5 x109 tona tla. Ako se pretpostavi
da su gubici povrinskog sloja tla slini i drugdje, ukupno se na Zemlji godinje gubi
vie od 25 x109 tona tla. To znai gubitak priblino 0.7 % tla s oranikih povrina
godinje, odnosno za 150 godina gubitak sveukupnog najkvalitetnijeg tla na kojemu
se danas proizvode gotovo svi prehrambeni proizvodi. Te brojke nemaju apsolutnu
vrijednost, ali sigurno dobro upozoravaju na postojee trendove.

66

5. ZATITA PRIRODE
Zatita prirode imala je u svijetu tri faze:
1. Faza see u prvoj polovici 19. stoljea, kada se uoilo da pojedine ivotinjske ili
biljne vrste nestaju. Tada se odredbama zakona poinju tititi pojedine vrste i njihove
populacije.
2. Faza ima cilj zatitu pojedinog podruja, dakle i ekosustava, a ne samo vrste. Tako
je u SAD osnovan 1872. prvi nacionali park (Yellowstone national park).
3. Faza zatite ima cilj zatititi Zemljinu biosferu u cijelosti, s obzirom da se negativni
utjecaju na okoli ne mogu zaustaviti na administrativnim granicama.
1948. godine osnovana je Meunarodna unija za zatiti prirode IUCN.
Sjedite je u Glandu (vicarska). IUCN se bavi strategijom i planiranjem za
obrazovanje i komunikacije, za zakonodavstvo o okoliu, za nacionalne parkove i
zatiena podruja, za preivljavanje vrsta i za gospodarenje ekosustavima.
1972. godine odrana je u Stockholmu Konferencija o ljudskom okoliu, kao
prvi globalni skup te vrste. 1992. odrana je u Rio de Janeiru (Brazil) Konferencija
Ujedinjenih naroda o okoliu i razvoju. Tada je donesen i operativni plan AGENDA
21 o principima odrivog razvoja. 1997. godine odrana je u Kyotu (Japan) Okvirna
konferencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime.
Konvencija o bioraznolikosti (Rio de Janeiro, 1999) osigurava globalni
mehanizam ouvanja i odrivog koritenja bioraznolikosti za dananje i budue
generacije.
Bioloka raznolikost ili biodiverzitet je naziv za razliitost vrsta u nekom
prostoru. Bioraznolikost obuhvaa sav ivi svijet, sve organizme na Zemlji, itavu
biosferu u ijoj je osnovi genetika struktura razmnoavanja. Bioraznolikost je
neraskidivo povezana s neivim svijetom, odnosno biotopom. Prema novijim
procjenama na Zemlji ivi izmeu 12.5 do 30 milijuna vrsta. Svake se godine otkrije
vei broj novih vrsta (npr. izmeu 1979. i 1988. godinje se opisivalo oko 11000
novih vrsta).
Zatita bioraznolikosti tradicionalno je usmjerena na vrste i gene. Razvoj
poljoprivrede i antropogeni utjecaj openito utjecali su na smanjenje bioiverziteta
zbog izumiranja vrsta i irenja genetski uniformnih poljoprivrednih kultura. Danas
neki znanstvenici smatraju da je genetsku degradaciju i ieznue vrste mogue
sprijeiti samo reprodukcijom unutar populacije od barem 10000 jedinki, a ne kako se
ranije smatralo unutar 100 jedinki.
Poznato je, da su tijekom geoloke prolosti, zbog prirodnih katastrofa
lokalnih i globalnih razmjera, izumrle mnogobrojne vrste, ali su zbog genetske
raznolikosti, nastale i proirile se brojne druge. Opseg suvremenog izumiranja vrsta
moe se procijeniti samo na temelju primjera iz geoloke prolosti. Smatra se da e
zbog nepovoljnih antropogenih utjecaja na okoli, u slijedeih 25 godina stopa
izumiranja premaiti za vie od 1000 puta stopu prirodnog izumiranja vrsta.
Smatra se da je na oko povrine Zemlje ekosustav naruen ljudskim
aktivnostima.
Koristi koje proizlaze iz ouvanja bioloke raznolikosti mogu se podijeliti u
slijedee grupe:
- koristi od ekosustava;
- koristi od biolokih resursa;
- socijalne dobiti.
67

Prema proraunima amerikih ekologa vrijednost svjetskog ekosustava

procjenjuje se na 33 trilijuna USA dolara godinje. Takoer se procjenjuje da bi
trokovi ouvanja planetarne bioraznolikosti mogli iznositi manje od iznosa koje
vlade sada troe na potpore djelatnostima koja tete okoliu.

5.1. ZATITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Priroda predstavlja temeljnu vrijednost i jedan od najznaajnijih resursa
Republike Hrvatske te uiva posebnu zatitu.
Ciljevi i zadae zatite prirode su:
ouvati i obnoviti postojeu bioloku i krajobraznu raznolikost u stanju prirodne
ravnotee i usklaenih odnosa s ljudskim djelovanjem,
utvrditi stanje prirode i osigurati praenje stanja,
osigurati sustav zatite prirodnih vrijednosti radi trajnoga ouvanja njihovih
svojstava na temelju kojih se proglaavaju zatienima,
osigurati odrivo koritenje prirodnih dobara na dobrobit sadanjih i buduih
narataja bez bitnog oteivanja dijelova prirode i uz to manje naruavanja ravnotee
njenih sastavnica,
pridonijeti ouvanju prirodnosti tla, ouvanju kakvoe, koliine i dostupnosti vode,
odravanju atmosfere i proizvodnji kisika, te odravanju klime,
sprijeiti tetne zahvate ljudi i poremeaje u prirodi kao posljedice tehnolokog
razvoja i obavljanja djelatnosti,
osigurati pravo graana na zdrav okoli, odmor i razonodu u prirodi.
-provedbom prostornih planova, odnosno mjera zatite zatienih dijelova prirode.
Danas je u Republici Hrvatskoj zatitom obuhvaeno oko 8.2% povrine
kopna, a u zakonskom postupku proglaenja zatite je nekoliko lokacija Sveukupnom
zatitom u Hrvatskoj je obuhvaeno 321 vee ili manje prostorno podruje i objekt
ukupne povrine 4401 km2.
Zatita prirode temelji se na naelima:
svatko se mora ponaati tako da pridonosi ouvanju bioloke i krajobrazne
raznolikosti, zatiti prirodnih vrijednosti i ouvanju opekorisne uloge prirode,
neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna dobra
odrivo,
u koritenju prirodnih dobara i ureenju prostora obvezno je primjenjivati naela,
mjere i uvjete zatite prirode,
zatita prirode pravo je i obveza svake fizike i pravne osobe, te su u tom cilju duni
suraivati radi izbjegavanja i sprjeavanja opasnih radnji i nastanka teta, uklanjanja i
sanacije posljedica nastale tete, te obnove prirodnih uvjeta koji su postojali prije
nastanka tete,
javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode, pravo na
pravodobno obavjeivanje o tetama u prirodi i o poduzetim mjerama za njihovo
uklanjanje, te pravo na mogunost sudjelovanja u odluivanju o prirodi.
Temeljni zakon Republike Hrvatske kojim je obuhvaena zatita prirode je Zakon o
zatiti prirode. Osim toga, zatita prirode je obuhvaena i u slijedeim zakonima:
Zakon o zatiti okolia
Zakon o prostornom ureenju i gradnji

68

Prema Zakonu o zatiti prirode, u Hrvatskoj se zatita prirode provodi

ouvanjem bioloke i krajobrazne raznolikosti, te zatitom prirodnih vrijednosti.
Temeljni dokumenti zatite prirode su Strategija i akcijski plan zatite bioloke i
krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske koju donosi Sabor i programi zatite
prirode koje donose upanijske skuptine, a moraju biti usklaeni sa Strategijom.
Strategija odreuje dugorone ciljeve i smjernice ouvanja bioloke i krajobrazne
raznolikosti i zatienih prirodnih vrijednosti, te naine njezina provoenja, u skladu s
ukupnim gospodarskim, drutvenim i kulturnim razvojem Republike Hrvatske.
Strategija se izrauje na temelju Izvjea o stanju prirode i zatite prirode.
Smjernice utvrene Strategijom primjenjuju se u izradi dokumenata prostornog
ureenja i planova gospodarenja prirodnim dobrima. Strunu podlogu za izradu
Strategije prireuje Dravni zavod za zatitu prirode koji je javna ustanova koja svoju
djelatnost obavlja kao javna sluba.
U Republici Hrvatskoj je na temelju Zakona o potvrivanju navedene
Konvencije donesena je Strategija i akcijski plan zatite bioloke i krajobrazne
raznolikosti Republike Hrvatske. Strategija istie da se Republika Hrvatska odlikuje
visokim stupnjem ouvanosti prirode to uvjetuje raznolikost ekolokih sustava i
stanita s velikim brojem vrsta. Takvo bogatstvo raznolikosti tumai se zemljopisnim
poloajem Hrvatske na razmeu nekoliko biogeografskih regija, razvedenou reljefa,
geolokim, pedolokim, hidrolokim i klimatskim prilikama. Utvreno je da se ume
mogu uvrstiti meu bolje ouvane u Europi, a umske povrine nisu se smanjile
zadnjih stotinjak godina. Krka podruja, zbog bogatstva endeminih svojti i ivotnih
zajednica, te osebujne geomorfologije i specifinog krajobraza, vrijedna su u
svjetskim razmjerima.
Svojevrsna je mjera bioloke raznolikosti nekog podruja broj vrsta i podvrsta.
U odnosu na ostale dijelove Europe, broj vrsta i podvrsta u Hrvatskoj je razmjerno
velik. Hrvatska se svrstava meu prvih nekoliko zemalja Europe s obzirom na
bogatstvo bioloke raznolikosti. Osobito se istiu brojne endemine vrste.
Strategija zatite bioloke raznovrsnosti u Republici Hrvatskoj daje vrlo
zanimljive usporedbe broja poznatih i procijenjenih vrsta na podruju Hrvatske i
svijeta: tako npr. u Hrvatskoj je 7.517 poznatih vrsta biljaka, pretpostavljenih je 8.708,
dok je u svijetu poznato 302.330 vrsta. U Hrvatskoj ima 21.869 poznatih ivotinjskih
vrsta, pretpostavljenih 56.000, a u svijetu ih je poznato 2.170.330.
Genetska raznolikost u Hrvatskoj obogaena je brojnim zaviajnim sortama
kultiviranih biljaka i pasmina udomaenih ivotinja. One ine nacionalnu kulturnu
batinu jer je u njihov uzgoj ugraen trud i znanje brojnih narataja. Do danas nije
provedena cjelovita inventarizacija zaviajnih sorti kultiviranih biljaka i pasmina
domaih ivotinja, a neke su sorte i pasmine u opasnosti od izumiranja zbog
naputanja tradicionalnih oblika poljoprivrede.
Osnovni se razlozi ugroenosti bioloke i krajobrazne raznolikosti u Hrvatskoj
uglavnom podudaraju s onima drugdje u svijetu. Ovdje su posebno izdvojeni:
urbanizacija, krupni infrastrukturni zahvati i poljoprivredne djelatnosti koji najvie
ugroavaju
krajobraznu raznolikost. bioloku raznolikost ugroavaju osobito
promjene stanita (unitavanje, degradacija, fragmentacija stanita), oneienje
okolia (tla, vode, zraka), prekomjerno iskoritavanje prirodnih izvora (izlov,
krivolov, sjea, skupljanje), uznemiravanje vrsta, unoenje stranih vrsta u ekoloke
sustave, turizam i drutveno-gospodarske promjene na selu koje dovode do nestanka
ekstenzivnog stoarstva na brdsko-planinskim i primorskim travnjacima, te do

69

zaputanja zaviajnih kultiviranih biljaka i domaih ivotinja na raun profitabilnijih

svojti.
Kao jedan od razloga ugroenosti navedena je i nedostatna ukljuenost
zatitnih mjera u postupku prostornog planiranja i ureenja prostora, te neki
ambiciozni razvojni planovi iji utjecaj i posljedice na prirodu i okoli nisu dovoljno
uoeni.
Da bi se uinkovitije zatitila bioloka i krajobrazna raznolikost Republike
Hrvatske, navedena su osnovna naela od kojih polazi Nacionalna strategija i akcijski
plan zatite bioloke i krajobrazne raznolikosti, a to su opi strateki ciljevi:
- provesti inventarizaciju dijelova bioloke i krajobrazne raznolikosti,
- prikazati ih kartografski procijeniti stanje njihove ugroenosti,
- izraditi akcijske planove zatite,
- provesti akcijske planove zatite,
- nadgledati promjene (monitoring),
- razviti mehanizme provedbe.
Nacionalnom strategijom predviena je izrada upanijskih strategija i akcijskih
planova. Na takav e se nain osigurati odgovarajua zatita i briga za dijelova bioloke i
krajobrazne raznolikosti koje su od lokalne vanosti, te provedbu brojnih nacionalnih ciljeva
na lokalnoj razini.

Zahvati u prirodu planiraju se na nain da se izbjegnu ili na najmanju mjeru

svedu oteenja prirode. Tijekom izvoenja zahvata izvoa je duan djelovati tako da
u najmanjoj mjeri oteuje prirodu, a po zavretku zahvata duan je u zoni utjecaja
zahvata uspostaviti ili pribliiti stanje u prirodi onom stanju koje je bilo prije zahvata.
U planiranju i ureenju prostora te u planiranju i koritenju prirodnih dobara
treba osigurati ouvanje znaajnih i karakteristinih obiljeja krajobraza te odravanje
biolokih, geolokih i kulturnih vrijednosti koje odreuju njegov znaaj i estetski
doivljaj.
Zatita ekolokih sustava ostvaruje se provoenjem mjera ouvanja bioloke
raznolikosti u koritenju prirodnih dobara i ureenju prostora, te zatitom staninih
tipova. Nadleno ministarstvo vodi katastar ekolokih sustava te zajedno s tijelom
dravne uprave nadlenim za gospodarenje prirodnim dobrom prati stanje
(monitoring) osobitih i ugroenih ekolokih sustava, odnosno staninih tipova.
Krki ekoloki sustavi predstavljaju bogatstvo globalne razine vrijednosti i
prirodne su vrijednosti. Speleoloki objekti predstavljaju prirodne vrijednosti i ovim
zakonom je zabranjeno oteivati, unitavati i odnositi piljski nakit i ivi svijet
speleolokih objekata.
Zabranjeno je graditi graevine ili gospodarski koristiti prirodna dobra oko
prirodnih izvora, uz obale prirodnih vodotoka te vlanih podruja, uz obale prirodnih
ili umjetnih jezera, ili u poplavnim ravnicama vodotoka, te uz morsku obalu, a osobito
uz obale morskih uvala, osim ako to nije doputeno posebnim propisom ili
dokumentima prostornog ureenja.
Ekoloki znaajna podruja za Republiku Hrvatsku su:
podruja koja su bioloki iznimno raznovrsna ili dobro ouvana, a koja su
meunarodno znaajna po mjerilima meunarodnih ugovora,
podruja koja bitno doprinose ouvanju bioloke i krajobrazne raznolikosti,
podruja staninih tipova koji su ugroeni na svjetskoj, europskoj ili dravnoj razini,
stanita vrsta koje su ugroene na svjetskoj, europskoj ili dravnoj razini,
stanita endeminih svojti,
70

 podruja koja bitno pridonose genskoj povezanosti populacija biolokih vrsta

(ekoloki koridori),
selidbeni putovi ivotinja,
ouvane umske cjeline.
Sustav meusobno povezanih ili prostorno bliskih ekoloki znaajnih
podruja, koja uravnoteenom biogeografskom rasporeenou znaajno pridonose
ouvanju prirodne ravnotee i bioloke raznolikosti, ini ekoloku mreu. Unutar
ekoloke mree njezini dijelovi povezuju se prirodnim ili umjetnim ekolokim
koridorima.
Minerali i fosili vlasnitvo su Republike Hrvatske. Zakonom o zatiiti priorde
zabranjeno je bez valjana razloga unitavati minerale i fosile te oteivati njihova
nalazita. Minerali i fosili koji su znaajni radi svoje rijetkosti, izuzetne veliine ili
izgleda ili izvanrednog i univerzalnog obrazovnog i znanstvenog znaenja,
predstavljaju zatiene prirodne vrijednosti.
Zatiene prirodne vrijednosti prema Zakonu o zatiti prirode su:
1. zatiena podruja:
strogi rezervat,
nacionalni park,
posebni rezervat,
park prirode,
regionalni park,
spomenik prirode,
znaajni krajobraz,
park uma,
spomenik parkovne arhitekture,
2. zatiene svojte:
strogo zatiena i zatiena divlja svojta,
zatiena zaviajna udomaena svojta,
3. zatieni mineral i fosil.
Zatieni dijelovi prirode rasporeuju se u razrede:
- meunarodnog znaenja,
- dravnog znaenja,
- lokalnog znaenja.
Tako su Nacionalni park Plitvika jezera i Velebit (u cijelosti kao rezervat
biosfere) uvrteni i UNESCO registar svjetske prirodne batine.
Strogi rezervat je podruje kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno
izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je iskljuivo ouvanju izvorne
prirode, znanstvenom istraivanju kojim se ne mijenja bioloka raznolikost, praenju
stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugroava slobodno odvijanje prirodnih procesa.
Za istraivanje i posjeivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je
ishoditi doputenje Ministarstva. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i
druge djelatnosti.
Nacionalni park je prostrano, preteno neizmijenjeno podruje kopna i/ili
mora iznimnih i viestrukih prirodnih vrijednosti, obuhvaa jedan ili vie sauvanih ili
71

neznatno izmijenjenih ekolokih sustava, a prvenstveno je namijenjen ouvanju

izvornih prirodnih vrijednosti. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojnoobrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom parku su doputene radnje i
djelatnosti kojima se ne ugroava izvornost prirode. U nacionalnom parku je
zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. U nacionalnom parku doputeno je
obavljanje ugostiteljsko-turistikih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi
posjeivanja i razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na
tradicionalan nain, te gospodarskih djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom
parku do njegova proglaenja.
Posebni rezervat je podruje kopna i/ili mora od osobitog znaaja radi svoje
jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanite ugroene divlje svojte, a
osobitog je znanstvenog znaenja i namjene. Posebni rezervat moe biti floristiki,
mikoloki, umske i druge vegetacije, zooloki (ornitoloki, ihtioloki i dr.), geoloki,
paleontoloki, hidrogeoloki, hidroloki, rezervat u moru i dr. U posebnom rezervatu
nisu doputene radnje i djelatnosti koje mogu naruiti svojstva zbog kojih je proglaen
rezervatom (branje i unitavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje ivotinja,
uvoenje novih biolokih svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i
ostalog koritenja i slino). U posebnom rezervatu doputeni su zahvati, radnje i
djelatnosti kojima se odravaju ili poboljavaju uvjeti vani za ouvanje svojstava
zbog kojih je proglaen rezervatom. Posjeivanje i razgledavanje posebnog rezervata
moe se zabraniti ili ograniiti mjerama zatite.
Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano podruje kopna i/ili
mora s ekolokim obiljejima meunarodne i nacionalne vanosti, s naglaenim
krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turistiko-rekreacijskim
vrijednostima. U parku prirode doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje
kojima se ne ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga.Nain obavljanja
gospodarskih djelatnosti i koritenje prirodnih dobara u parku prirode utvruje se
uvjetima zatite prirode.
Regionalni park je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano podruje kopna
i/ili mora s ekolokim obiljejima meunarodne, nacionalne ili podrune vanosti i
krajobraznim vrijednostima karakteristinim za podruje na kojem se nalazi. U
regionalnom parku doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne
ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga. Nain obavljanja gospodarskih djelatnosti i
koritenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvruje se uvjetima zatite prirode.
Spomenik prirode je pojedinani neizmijenjeni dio ili skupina dijelova ive
ili neive prirode, koji ima ekoloku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu
vrijednost. Spomenik prirode moe biti geoloki (paleontoloki, mineraloki,
hidrogeoloki, strukturno geoloki, naftno geoloki, sedimentoloki i dr.),
geomorfoloki (pilja, jama, soliterna stijena i dr.), hidroloki (vodotok, slap, jezero i
dr.), botaniki (rijetki ili lokacijom znaajni primjerak biljnog svijeta i dr.), prostorno
mali botaniki i zooloki lokalitet i drugo. Na spomeniku prirode i prostoru u njegovoj
neposrednoj blizini koji ini sastavni dio zatienog podruja nisu doputene radnje
koje ugroavaju njegova obiljeja i vrijednosti.
Znaajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne
vrijednosti i bioloke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz
ouvanih jedinstvenih obiljeja karakteristinih za pojedino podruje, namijenjen
odmoru i rekreaciji ili osobito vrijedni krajobraz. U znaajnom krajobrazu nisu
doputeni zahvati i radnje koje naruavaju obiljeja zbog kojih je proglaen.

72

Park-uma je prirodna ili saena uma, vee krajobrazne vrijednosti,

namijenjena odmoru i rekreaciji. U park-umi su doputene samo oni zahvati i radnje
ija je svrha njeno odravanje ili ureenje.
Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj,
botaniki vrt, arboretum, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog
oblikovanja), odnosno pojedinano stablo ili skupina stabala, koji ima veu estetsku,
stilsku, umjetniku, kulturno-povijesnu, ekoloku ili znanstvenu vrijednost. Na
spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji ini
sastavni dio zatienog podruja nisu doputeni zahvati ni radnje kojima bi se mogle
promijeniti ili naruiti vrijednosti zbog kojih je zatien.
Divlje svojte koje su ugroene ili rijetke, zatiene su kao strogo zatiene
svojte i zatiene svojte.
Zatiene zaviajne udomaene svojte su one biljke i ivotinje koje su se
razvile kao posljedica tradicijskog uzgoja i ine dio hrvatske kulturne batine.
Minerali i fosili koji su rijetki, izuzetne veliine ili izgleda, ili izvanrednoga
znanstvenog znaaja, predstavljaju zatiene prirodne vrijednosti.
Nacionalni park i park prirode proglaava Hrvatski sabor posebnim zakonom.
U Republici Hrvatskoj do sada je proglaeno 8 nacionalnih parkova. To su:
- Brijunsko otoje;
- Risnjak
- Sjeverni Velebit;
- Paklenica;
- Plitvika jezera;
- Krka;
- Kornati;
- Mljet.
Stroge i posebne rezervate, te zatiene prirodne vrijednosti koje se prostiru na
podruju dvije ili vie upanija, proglaava Vlada uredbom na prijedlog Ministarstva.
Regionalni park, znaajni krajobraz i park-umu proglaava upanijska skuptina uz
suglasnost Ministarstva. Spomenik prirode i spomenik parkovne arhitekture
proglaava upanijska skuptina uz suglasnost Ministarstva.
Zatiene divlje svojte i zatiene zaviajne udomaene svojte i zatiene
minerale i fosile proglaava ministar u ijoj je nadlenosti zatita prirode.
Zatiena podruja, zatiene svojte te zatieni minerali i fosili upisuju se u
Upisnik zatienih prirodnih vrijednosti. Za teritorij Republike Hrvatske izraene
su Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske i Crvena knjiga ivotinjskih
svojti Republike Hrvatske u kojima su evidentirane sve izumrle ili ugroene biljne i
ivotinjske vrste.
Zatienim podrujima upravljaju javne ustanove. Javne ustanove za
upravljanje nacionalnim parkom i parkom prirode osniva Vlada. Javne ustanove za
upravljanje ostalim zatienim podrujima i drugim zatienim prirodnim
vrijednostima osnivaju upanijske skuptine.
Natura 2000

73

Europska unija obvezala se tititi bioloku raznolikost i zaustaviti njezin

gubitak u Europi do 2020. godine. Dva europska propisa ine temelj politike EU kao
odgovor na tu obvezu Direktiva o pticama i Direktiva o stanitima. Te direktive
zajedno predstavljaju najambiciozniju inicijativu ikada pokrenutu u cilju ouvanja
vrijednih stanita i vrsta diljem svih zemalja lanica EU.
U zadnjih 25 godina u Europskoj uniji je uspostavljeno oko 26 000 NATURA
2000 podruja koja prekrivaju vie od 850 000 km2 povrine EU. To je najvea mrea
podruja ouvanja u svijetu. Zahvaljujui dvjema direktivama, drave su u
mogunosti koordinirati svoje aktivnosti ouvanja prirode bez obzira na politike ili
administrativne granice. Cijeli je proces znanstveno utemeljen, zakonski provediv i
zasnovan na pristupu upravljanju koji uzima u obzir interese i brige ljudi.
Republika Hrvatska je za ekoloku mreu NATURA 2000 predloila podruja
vana za ouvanje vie od 250 vrsta i 70 staninih tipova koji se tu pojavljuju.
Dravni zavod za zatitu prirode je utvrdio oko 1000 podruja. Zahvaljujui bogatstvu
i raznolikosti divljih vrsta te posebno velikom broju biljnih vrsta, Hrvatska je jedna od
triju europskih zemalja s najveom biolokom raznolikou.

Zatita prirode u Primorsko-goranskoj upaniji

Uslijed osobitog zemljopisnog poloaja, Primorsko-goranska upanija u
malom ocrtava ono to je priroda Hrvatske za Europu; tu se na malom prostoru
isprepliu tipina stanita srednje Europe, Alpa, kra Dinarida, te zapadnog i istonog
Sredozemlja. Gotovo svi elementi ovih stanita i njihovih biljnih i ivotinjskih
zajednica, susreu se na relativno malenom prostoru upanije. Na prostoru ove
upanije je prema paleontolokim nalazima bilo pribjeite europske flore i faune za
zadnjeg ledenog doba, od kojih je danas ostao itav niz endema karakteristinih za
hrvatsku obalu Jadrana. Uz Uku, masiv Obrua, Snjenika i Risnjaka, te pojedine
gore Velike Kapele, endemima su posebno bogati otoci Krk, Cres i Rab. Cres ima 10
endeminih svojti kraljenjaka i 3 endemine biljke, Krk 5 kraljenjaka i 7 biljaka, a
Rab 4 kraljenjaka i 5 biljaka.
Bioloko bogatstvo i raznolikost faune najbolje je izraeno po broju vrsta
ivotinja. Od ivotinja koje su najvie prouene, a to su kopneni kraljenjaci, u
upaniji ivi izmeu 70 do 90% vrsta iz itave Hrvatske! Od otoka po biolokoj
raznolikosti istiu se, u razmjerima itavog Sredozemlja, osobito Krk, Cres i Rab.
Tako je npr. otok Krk s 30 autohtonih vrsta vodozemaca i gmazova, otok je s
najveim brojem vrsta herpetofaune (zmija) u itavom Mediteranu! Naravno da je tu i
proporcionalno visok postotak onih vrsta koje su u Europi ugroene; tako je od 114 u
Europi ugroenih vrsta ptica u upaniji zabiljeeno njih 83. Na podruju upanije
primorsko-goranske, koja zauzima tek oko 6.3 % povrine Hrvatske obitava 73% vrsta
vodozemaca i oko 87 % gmazova, odnosno oko 81% sveukupne herpetofaune
Hrvatske. Na ovom podruju obitava 81 vrsta sisavaca, to iznosi gotovo 75 % od
ukupno poznatog broja sisavaca u Hrvatskoj, a posebna je znaajka obitavanje na
malom prostoru svih triju najveih europskih predatora: medvjeda, vuka i risa.
Flora upanije broji preko 2.700 vrsta, odnosno sveukupno oko 3.000 biljnih
taksona, to Primorsko-goransku uvruje u floristiki najbogatije dijelove Hrvatske.
Kako je za itavu nau dravu poznato oko 4.300 biljnih taksona, proizlazi da na
podruju upanije dolazi 70% hrvatskih biljaka. Otoci Krk, Cres i Loinj brojem od
preko 1.300 biljnih vrsta prelaze sveukupan broj vrsta biljaka nekih europskih drava,
a Primorsko-goranska ima biljnih vrsta kao itava Austrija, gdje je na povrini od
83.000 km2 poznato 2.900 biljnih vrsta.
74

Od 226 rijetkih, ugroenih i osjetljivih vrsta biljaka koliko ih navodi Crvena

knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske na podruju upanije obitavaju 122! Na
podruju upanije raste i 28 vrsta koje su zakonski zatiene, dok su u Hrvatskoj
zakonski zatiene 44 vrste.
Od ukupnog kopnenog teritorija upanije na ume otpada 67 % povrine. S
obzirom na reljefne i klimatske znaajke nalaze se u tri biljno-geografske umske
zone, to je jasan pokazatelj razliitosti klime. Godinji prirast drvne mase je nizak,
odnosno ispod mogunosti umskih stanita. To je posljedica niskog drvnog fonda kao
i degradiranosti uma. Zdravstveno stanje umske vegetacije na podruju upanije
nije zadovoljavajue: primjetan je trend suenja gotovo svih vrsta drvea, a poglavito
jele.
Svojom raznolikou i bogatstvom oblika u moru i podmorju upanije
primorsko-goranske postoje mnoge izuzetno vrijedne zajednice i podruja njihovog
pojavljivanja, koje je neophodno ouvati. Izdvajaju se izuzetno dobro ouvani
koraligenski facijes, livade morskih cvjetnica, naroito vrste Posidonia oceanica,
podmorske pilje, te podruja stalnog zadravanja i obitavanja populacije od 150-200
dupina. Na podruju vanjskih otoka upanije redovita su godinja okupljanja veeg
broja morskih kornjaa.
itavo podruje Primorsko-goranske upanije ima u odnosu na Europu, dakle
u kontinentalnim razmjerima, izuzetno visoku bioloku raznolikost. U nacionalnim
razmjerima, Primorsko-goranska upanija je po stanju ivog svijeta jedno od
najvrijednijih podruja, odnosno jedna od najbogatijih i prirodom najbolje ouvanih
upanija. To prirodno bogatstvo vrijedi zatititi, u prvom redu da bi se moglo
dugorono, na odriv nain koristiti na dobrobit ljudi koji ovdje ive.
Na podruju upanije ima vie lokaliteta koji uivaju odreeni stupanj zatite.
To su:
Nacionalni park Risnjak
Park prirode Uka
Strogi rezervati: Bijele i Samarske stijene
To se posebno odnosi na kopneni dio prostora upanije. Na temelju
analiziranih podataka novi lokaliteti su predloeni za zatitu. To se posebice odnosi na
obali pojas i podmorje gdje posebnu vrijednost ine ekoloke cjeline malih otoka. Ne
smije se zaboraviti da su neki dijelovi upanije, posebice dijelovi podmorja
nedovoljno istraeni.
Ukoliko naknadna istraivanja ili nove spoznaje ukau na nunost promjene
kategorije zatite, ona se moe provesti u postupku proglaenja zatite. Opine i
gradovi mogu prostornim planovima ureenja opine i grada predvidjeti za zatitu i
druge vrijedne dijelove prirode na svom podruju.
Prostornim planom osobito se naglaava vrijedna prirodna batina u moru
kao:
- podruja posebnih vrijednosti bioraznolikosti,
- podruja posebno vrijednih ekosustava,
- pojedinani posebno vrijedni lokaliteti.

75

6. ZATITA OKOLIA
Europska unija, prema Ugovoru iz Maastrichta (1993.), koji su prihvatile sve
ondanje zemlje lanice, slijedi ove ciljeve u pogledu zatite okolia:
ouvanje i zatitu okolia i poboljanje njegove kakvoe,
zatitu ljudskoga zdravlja,
paljivo i razumno iskoritavanje prirodnih resursa,
unapreenju mjera za rjeavanje regionalnih i globalnih ekolokih
problema.
Ustav Republike Hrvatske utvruje pravo na zdrav ivot i zdrav okoli kao
dobro od interesa za RH i obavezu svih subjekata da osobitu skrb posveuju zatiti
prirode i okolia. Zakon o zatiti okolia je temelji zakonski propis koji nalae
slijedee:
- Okoli je dobro od interesa za dravu, i ima njezinu osobitu zatitu.
- Zahvatima u okoli ne smije se utjecati na kakvou ivljenja, na zdravlje ljudi i
odrivi razvoj prirode.
Osnovni ciljevi zatite okolia, u ostvarivanju uvjeta za odrivi razvoj jesu:
- trajno ouvanje izvornosti, bioloke raznolikosti prirodnih zajednica i ouvanje
ekoloke stabilnosti,
- ouvanje kakvoe ive i neive prirode i racionalno koritenje prirode i njenih
dobara,
- ouvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika,
- unaprjeenje stanja okolia i osiguravanje boljih uvjeta ivota.
Osnovni ciljevi zatite okolia postiu se:
- predvianjem, praenjem, spreavanjem, ograniavanjem i uklanjanjem nepovoljnih
utjecaja na okoli,
- zatitom i ureenjem izuzetno vrijednih dijelova okolia,
- spreavanjem rizika i opasnosti po okoli,
- poticanjem koritenja obnovljivih prirodnih izvora i energije,
- poticanjem upotrebe proizvoda i koritenja proizvodnih postupaka najpovoljnijih za
okoli,
- ujednaenim odnosom zatite okolia i gospodarskog razvoja,
- sprjeavanjem zahvata koji ugroavaju okoli,
- sanacijom oteenih dijelova okolia,
- razvijanjem svijesti o potrebi zatite okolia u odgojnom i obrazovnom procesu i
promicanjem zatite okolia,
- donoenjem pravnih propisa o zatiti okolia,
- obavjetavanjem javnosti o stanju okolia i njenim sudjelovanjem u zatiti okolia,
- povezivanjem sustava i institucija zatite okolia Republike Hrvatske
s
meunarodnim institucijama.
Nacionalna strategija zatite okolia izraen na temelju odredbe tadanjeg
Zakona o zatiti okolia, ali i u skladu s oekivanjima meunarodnih institucija.

6.1. ONEIENJE I ZATITA ZRAKA

ovjek je svojim djelovanjem poeo ozbiljno ugroavati atmosferu. U okoli
otputamo znatne koliine razliitih plinova koji bitno mijenjaju kemizam atmosfere.

76

Kapacitet okolia jest sposobnost okolia da primi odreenu koliinu nekog

oneiivaa, u odreenom razdoblju bez tete za ekosustav. Kapacitet okolia za
unos oneienja zraka moe se vrlo teko jednoznano odrediti, pogotovu stoga to
se mogui tetni uinci manifestiraju esto s velikim vremenskim pomakom.
Oneieni zrak je onaj zrak u kojem se nalaze tvari koje su strane njezinu
prirodnom sustavu. Danas, u stanju lokalnog i globalnog oneienja, teko se moe
nai zrak koji nije drukijega kemijskog sastava od prirodnoga. Stoga se sve vie rabi
druga definicija za oneieni zrak. Zrak se smatra oneienim ako sadrava tvari u
koncentracijama koje izazivaju tetne posljedice po zdravlje ljudi, ivotinja i biljaka i
nanose tetu okoliu i gospodarstvu.
Promjene kemizma atmosfere mogu imati posljedice na mikroklimatske
promjene nekog podruja, ali mogu uzrokovati i opu promjenu globalne klime na
Zemlji.

6.1.1. Uzroci i posljedice oneienja atmosfere

Oneiiva zraka (aeropolutant) je bilo koji plin ili estica koji u dovoljno
visokoj koncentraciji moe biti opasan za ivot iva bia ili imovinu, a moe potei iz
prirodnih ili antropogenih izvora ili iz oba izvora.
Oneiivai zraka svrstavaju se u dvije skupine. Prvu skupinu ine primarni
oneiivai koji nastaju iz poznatih izvora oneienja i otputaju se izravno u
atmosferu. Drugu skupinu ine sekundarni oneiivai koji nastaju u atmosferi
interakcijama primarnih oneiivaa ili njihove interakcije s normalnim sastojcima
atmosfere. Valja napomenuti da postoji stalna tendencija porasta koncentracije
emitiranih plinova iz antropogenih izvora.
Primarni oneiivai zraka mogu se svrstati u pet skupina:
1. Ugljini monoksid (CO) vrlo je otrovan plin bez mirisa i boje. Glavni je
proizvod nedovrenog izgaranja fosilnih goriva. gori plavkastim plamenom i tada
prelazi u ugljini dioksid (CO2). Udisanjem se vee za hemoglobin u krvi i
izaziva trovanje. U atmosferi brzo oksidira u CO2.
2. Ugljikovodici (HC) ili nepostojani organski ugljici (VOC) su organski spojevi
koji sadre ugljik i vodik. Nastaju prirodnim raspadanjem organskih tvari,
izgaranjem fosilnih goriva i isparavanjem benzina. Najei ugljikovodik u
atmosferi je plin metan (CH4) koji moe biti kancerogen. Taj je plin glavni
sastojak zemnog plina i eksplozivan u smjesi sa zrakom.
3. Duini oksid (NO) bezbojan je plin koji u dodiru sa zrakom prelazi u duini
dioksid (NO2) koji je karakteristinog mirisa, tei je od zraka i otrovan je.
Proizvod je izgaranja goriva u automobilima. Duikovi oksidi takoer pridonose
stvaranju "kiselih kia" je se vezuju s vodom i stvaraju duinu kiselinu.
4. Sumporni dioksid (SO2) emitira se izgaranjem fosilnih goriva (67 %) u
rafinerijama, tvornicama i individualnim loitima. Djeluje tetno na organe za
disanje. Polagano se oksidira u sumporni trioksid (SO3) koji s kapljicama vode
dalje sumpornu kiselinu (H2SO4).
5. Odreene tvari, u koje se ubrajaju krute estice ili kapljice, dovoljno su sitne da bi
ostale u zraku. U te tvari se ubrajaju aa, dim, praina, azbestna vlakna, pesticidi
itd. Uinci estica u zraku su razliiti. One mogu u atmosferi utjecati na bolesti
dinih putova i smanjivati vidljivost.

77

Sekundarni oneiivai formiraju se tijekom kemijskih reakcija izmeu

primarnih oneiivaa zraka i drugih atmosferskih tvari, kao to je vodena para.
Reakcije se pojavljuju zbog Suneve svjetlosti, tj. pojavljuje se tzv. fotokemijski
smog. On je znaajan za urbana sredita i zavisno o kemijskim reakcijama moe biti
opasan za ivi i neivi svijet.
Zajednika osobina primarnih i sekundarnih odnosno svih oneiivaa jest da
su vrlo tetni za ovjeka i okolinu, pogotovo ako prekorauju graninu vrijednost
iznad koje su uoeni efekti tetni po zdravlje. Prema tome, treba teiti preporuenoj
vrijednosti oneienja ispod kojeg nije ustanovljeno tetno djelovanje ni za
najosjetljivije prijamnike.
Oneienje zraka moe biti lokalno i globalno. Lokalno oneienje vezano je
za gradove i krupnija industrijska podruja. Kako zrane struje prenose tvari i na
velike udaljenosti od mjesta emisije, to se oneienje atmosfere javlja najee i kao
globalna pojava. Problem oneienja zraka poinje od izvora emisije (npr. mjesto
izgaranja, industrija i sl.) u atmosferu, gdje se esto mijenja kemizam tih spojeva u
meusobnim reakcijama s prirodnim komponentama atmosfere.
to e se dogaati s oneiivaima u atmosferi, zavisi od vie imbenika.
Oneiivai prenoeni vjetrom i turbulencijom mogu pretrpjeti razliite kemijske
transformacije prije nego to se spuste na Zemlju, stoga je potrebno poznavati zrana
strujanja. Analizirajui disperziju oneiivaa u zrak koji se isputa npr. kroz
dimnjak neke tvornice ili elektrane, zapazilo bi se da je dim u obliku "lijevka ili
tuljka". Lijevak je sve iri kako se dim udaljava od dimnjaka, a koncentracija
oneienja sve slabija. Kako su isputeni oneiivai topliji nego zrak koji ih
okruuje, oni se diu visoko u atmosferu i turbulencija zraka ini da se koncentracije
razrjeuju. Oneiivai se kreu s vjetrom i esto dolazi do kemijskih reakcija
izmeu oneiivaa i drugih atmosferskih tvari.
Veina oneiivaa ostaje u atmosferi samo nekoliko dana ili tjedana, stoga
ako se emisija potpuno smanji, nia atmosfera e brzo izgubiti gotovo sve
oneiivae. Neki oneiivai (vulkanski pepeo i aerosoli koji sadre sumpor) koji
se emitiraju visoko u stratosferu, mogu tamo ostati mjesecima prije nego se vrate na
povrinu Zemlje. Ti visoko atmosferski dugotrajni oneiivai mogu promijeniti
klimu. Sintetiki spojevi klorofluorougljika (CFC) mogu ostati u atmosferi mnogo
godina.
Primarno i sekundarno nastali oneiivai djeluju na ljude, ivotinje, biljke i
na tvari. Glavni izvori oneienja zraka mogu biti uzrokovani vulkanima, poarima i
djelatnou ljudi.
Znaajnu ulogu u oneienju zraka imaju vulkani, koji erupcijama izbacuju u
atmosferu znaajne koliine razliitih plinova i estica vulkanske praine. Smatra se
da na Zemlji ima izmeu 660 i 750 aktivnih vulkana. Uz njih postoji i vie od 1000
privremeno ili trajno "ugaslih" vulkana. estice i plinovi brojnih erupcija tijekom
evolucije Zemlje, pa i danas, mogu poremetiti kemijski sastav atmosfere u okolici
vulkana, ali i na veim udaljenostima, noeni zranim strujama i vjetrovima. Najei
plinovi koje oslobaaju vulkani u atmosferu jesu: CO2, CO, SO2, H2S, Cl, H, CH4,
NH3 i vodene pare. Stupanj oneienja atmosfere ovisi o kemijskom sastavu i
koliini emitiranih plinova.
Poari takoer oneiuju atmosferu. Tu se podrazumijevaju poari velikih
povrina uma, poljoprivrednih povrina, a u novije vrijeme poari u kemijskim
industrijama i izvorima nafte te u transportu nafte tankerima.
78

Glavni ekoloki problemi povezani s antropogenim utjecajem danas su:

1. globalno zagrijavanje Zemljine atmosfere ("efekt staklenika");
2. nestajanje ozonskog omotaa i pojaanje ultraljubiastih zraenja;
3. gubitak sposobnosti samoproiavanja.
Disperzija otrovnih kemijskih tvari i nastanak kiselih kia
Od vremena poetka industrijalizacije razvijeno je mnotvo razliitih
kemijskih spojeva od kojih ima najvie podataka o tetnom djelovanju tekih metala i
postojanih organskih spojeva.
Emisija tekih metala i postojanih organskih spojeva kontrolira se uz pomo
filtera kojima se odstranjuju estice iz otpadnih plinova. Emisija plinovitih toksinih
tvari iz loita i spalionica regulira se paljivim voenjem procesa izgaranja, na vrlo
visokoj temperaturi, a po potrebi dodatno se postavljaju ureaji za apsorpciju ili za
naknadnu destrukciju tetnih tvari.
Koliko se god trudili nikad ne moemo u potpunosti sprijeiti emisiju tetnih
tvari stoga danas djeluje znatan broj svjetskih organizacija koje svojim radom tee ka
to racionalnijem oneienju.
Emisija otrovnih plinova u atmosferu uzrokuje ne samo oneiivanje zraka
koji koriste biljke, ivotinje i ljudi ve se stvaraju uz vodene pare i kisele kie. One
nastaju od sumpornog dioksida i duikovih oksida te klorovodika. Ti plinovi otapaju
se u vodi kia i ostalih oborina te se pod utjecajem suneva svjetla i atmosferskoga
kisika pretvaraju u smjesu u kojoj je otopljena sumporna, duina i klorovodina
kiselina. Kad tako zakiseljene kie ili snijeg (npr. pH < 5.6) dospiju u jezera i rijeke,
njihove vode takoer postaju s vremenom kisele (npr. pH=5.0). Danas ve mnoga
jezera imaju pH od samo 4.5 do 4, a prije dvadesetak godina imala su pH izmeu 7 i
8! Padom pH-vrijednosti slabe, a potom i ugibaju brojne vodene ivotinje i biljke. Na
zakiseljavanje voda osjetljivi su neki rakovi, puevi, lososi, arani, pastrve i drugi.
Kisele kie djeluju tetno na biljke na dva naina: izvana i preko zakiseljenog
tla, tj. preko korjenova sustava. Na liu i iglicama pojavljuju se oteenja kutikule i
drugih organa lia, to dovodi do poveanog isparavanja vode u liu i do postupnog
suenja i opadanja lia odnosno iglica. Poveana kiselost tla uzrokuje oslobaanje
otrovnih tekih kovina i promjene u biolokoj aktivnosti tla. Najee stradaju
osjetljive dlaice korijena. Zbog toga je biljci smanjen dovod vode i hranjivih tvari
(Ca, Mg, K) pa joj je usporen rast. Takve su biljke osjetljivije na mraz, visoke
temperature, na razliite uzronike bolesti i biljka propada. Osobito su ugroene ume,
koje su pojedinim podrujima u fazi propadanja sa vie od 40 % jedinki.
Smanjenje ozona u atmosferi
Ozon (O3) je plin bijeloplave boje sastavljen od tri atoma kisika u molekuli.
Prirodno se stvara u gornjim slojevima atmosfere u stratosferi uz pomo
ultraljubiastog zraenja Sunca. Zraenje razvija molekule kisika otputajui slobodne
atome od kojih se neki veu s drugim molekulama kisika i stvaraju ozon. Ozon je
nestabilna molekula tako da ga zraenje Sunca ne samo stvara ve i razgrauje
stvarajui molekularne kisike i slobodne atome kisika. Zbog toga e koncentracija
ozona u stratosferi ovisiti o ravnotei tog prirodnog procesa na koji utjee
antropogeno isputanje plinova popularno nazvanih freoni klorofluorugljici (npr.
CFCl3, CF2Cl2 i dr.). Kemijske reakcije nastanu pod UV-B zraenjem Sunca i
oslobaaju iznimno reaktivne atome klora ili broma koji reagiraju na ozon na nain da
mu "oduzimaju" jedan atom kisika i pretvaraju ozon (O3) u kisik (O2), a sami stvaraju
79

klorov monoksid ili bromov monoksid. Molekule tog kemijskog spoja reagiraju na
slobodni atom kisika tako da mu "dodaju svoj ukradeni atom kisika" i stvaraju
molekulu kisika sa dva atoma kisika. Pri tomu se ponovno oslobodio atom klora ili
broma i zapoeo ponovno kemijski proces "krae" atoma kisika od ozona. Tako mala
koliina CFC moe unititi veliku koliinu ozona (Sl. 6.1).

Slika 6.1. Kemijske reakcije ozona i CFC plinova (iz: rnjar, 2002)
Problem ozona moe djelomino zbunjivati. Ozon se, naime, pojavljuje na
dvije razine u atmosferi: u stratosferi i troposferi. Ozon je plin koji nastaje prirodnim
putem, a u stratosferi se skuplja kao ozonski omota i nalik je tankom pojasu oko
Zemlje. Tu je koncentracija ozona pozitivna jer titi Zemlju od ultraljubiastog (UVB) zraenja sa Sunca, tako da apsorbira oko 77 % zraenja. Istodobno, ozon koji se
taloi u nioj atmosferskoj razini, u troposferi, moe tetno utjecati na zdravlje,
vegetaciju itd., a ukljuen je u opi proces nastajanja kiselih kia. Iako je i stvaranje
ozona u troposferi prirodno, ono moe biti pojaano i meusobnim djelovanjem
duikovih oksida (NO, NO2), kisika (O2) i isparivih organskih spojeva. Na taj nain
velika razina koliine ozona u troposferi nije dobra, za razliku od velikih
koncentracija ozona u stratosferi.
Smanjenje ozonske ovojnice nije poeljno jer se time poveava UV-B zraenje
koje moe izazvati mnogobrojne kemijske i bioloke procese koji su tetni za ljudski
organizam. U ovjeka moe povieno UV-B zraenje uzrokovati razne bolesti kao to
su rak koe, mrenu oiju, opekotine, ubrzano starenje koe i smanjenje otpornosti
imunolokog sustava ovisno o osjetljivosti organizma na ultraljubiasto zraenje.
Zabiljeeno je da se najvee stanjenje ozonske ovojnice pojavljuje na Antartici. Tvari
koje utjeu na oteenje ozonske ovojnice jesu: klorofluorougljikovodici (CFC),
ugljini tetraklorid, metil kloroform, haloni, hidrofluor ugljikovodici (HCFC),
80

hidrobromofluor ugljikovodici (HBFC) i metil-bronid. U tu skupinu ubrajamo tvari

koje slue kao otapala, rashladna sredstva za proizvodnju pjenastih masa, odmaivai
i potisni plinovi sprejeva, protupoarna sredstva i poljoprivredni pesticidi.
Osim tih tvari i druge tvari i pojave oteuju ozonsku ovojnicu kao:
- emisija duikovih oksida, sumpornog oksida i dima iz zrakoplovnog prometa,
- smanjenje temperature u stratosferi (zbog staklenikog uinka),
- poveana koncentracija staklenikih plinova,
- velike vulkanske erupcije s emisijom sumpornih aerosola (suspenzije vrstih estica
npr. olova ili benzina ili kapljica tekuine razliitih kemikalija, peluda, bakterija itd.).
Mjerenja provedena od 1977. godine do danas pokazala su da je koliina
ozona pala naroito u polarnoj stratosferi nad Antarktikom, vie od 40 %, a
koncentracija ozona osobito se smanjuje u rujnu i listopadu (sl. 6.2).
Slika 6.2. Smanjenje ozonske
ovojnice iznad Antarktika
(iz: Glava, 2001)
Ukupno se koliina ozona u zadnjih
15 godina dodatno se smanjila za 4
%. Znanstvena su istraivanja
pokazala da smanjenje ozona u
stratosferi od 1 %, dovodi do
poveanja zraenja UVB-zraka 1 do
2 %, to poveava postotak oboljelih
od karcinoma i melanoma koe oko
4 %. Poveava se i broj bolesnika sa
sivom mrenom oka, a poznato je
otprije da UVB-zrake oteuju
imunoloki sustav pa organizam postaje podloan infektivnim bolestima. Poveanim
djelovanjem kratkovalnih UVB-zraka osim kopnenih biljaka, ivotinja i ljudi
pogoeni su i povrinski morski fitoplanktoni, glavni proizvoai kisika na Zemlji.
Zbog stradanja fotosintetskog sustava, propada fitoplankton. Zbog naruenoga
hranidbenog lanaca, ima u morima i oceanima manje zooplanktona i nektona.

6.1.2. Zatita zraka od oneienja

Iako se zatiti okolia pa i zraka u Europskoj uniji pridaje znatna panja,
dosadanje mjere nisu dale zadovoljavajue rezultate. Razvijene zemlje zapadne
Europe proizvode oko 50 kilograma SO2 po stanovniku u toku godine, a tranzicijske
zemlje oko 100 kilograma. Npr. u sjeverno dijelu eke, zrak je zbog teke industrije
bio toliko oneien da je drava isplaivala stimulacije svima koji su spremni ivjeti
na tom podruju due od 10 godina. Na istoku Ukrajine isputalo se 8 puta vie
neistoe u zrak nego na itavom podruju SAD.
S teritorija Republike Hrvatske danas se emitira oko 70.000 tona SO2 i oko
55.000 tona NOx godinje. Meunarodna je obveza Hrvatske iz protokola Konvencije
UN o promjeni klime (Kyoto, 1998) da e smanjiti za 60% SO2 u 2010. godini u
odnosu na 1990. godinu. Procjene ukazuju da Hrvatska moe smanjiti emisije SO2 na
47.000 t/god. do 2010.

81

Hrvatska emitira godinje. U Hrvatskoj emisije "staklenikih plinova" (CO2,

metan, duikovi oksidi) iznose oko 28 milijuna tona godinje. Cestovni promet emitira
oko 60 % ukupnog oneienja zraka (Sl. 6.3).

Slika 6.3. Emisija glavnih oneiujuih tvari u atmosferi Hrvatske u 1999.

godini (iz: Springer, 2001)
Problemi prekograninog transporta oneienja u atmosferi za Hrvatsku
postaju sve vei, jer izrauni taloenja sumpora i nitrata prekorauju doputene
vrijednosti i ugroavaju umske sustave. Prema predvianjima, 2010. godine taloenje
u Hrvatskoj bit e gotovo najvee u Europi, a posebno je osjetljivo podruje Gorskog
kotara. U Primorsko-goranskoj upaniji umski se fond u razdoblju od 1970. do 1990.
godine poveao za 7%, ali su se i ukupne tete na umama poveale za 5 puta to
iznosi gotovo oko 13 milijuna eura. tete i nepovoljni uinci oneienja zraka mogu
se pratiti, mjeriti i izraziti u naturalnim jedinicama, a poslije toga i procjenjivati u
novanim jedinicama. Pri tome se glavne tete od oneienja zraka mogu podijeliti u
5 skupina:
1. tetni utjecaji na ljudsko zdravlje
2. tetni utjecaji na biljni i ivotinjski svijet
3. tetni utjecaji na materijale
4. tetni utjecaji na kulturno blago
5. smanjenje vidljivosti.
Ekonomske tete od atmosferskog oneienja materijala obuhvaaju:
1. pogoranje odnosno smanjenje vrijednosti materijala,
2. trokove zatite materijala,
3. trokove ienja,
4. trokove prijevremene zamjene materijala
5. estetske gubitke.

82

Slika 6.4. Referentne vrijednosti kakvoe zraka prema Svjetskoj zdravstvenoj

organizaciji (iz: Springer, 2001)
Mjere za zatitu zraka od oneienja
Da bi se uspjeno moglo upravljati zatitom zraka, nuno je utvrditi strateke
ciljeve zatite zraka (npr. smanjenje staklenikih plinova ili SO2 do 2015. godine ili
smanjenje plinova iz prometa itd.), te mjere kojima e se postii zacrtani ciljevi (npr.
zakonodavne mjere, ekonomski poticaji, ekoloka edukacija itd.).
Da bi se smanjile tete od oneienja zraka, poduzimaju se razne mjere i
aktivnosti u sklopu politike zatite okolia na svjetskom i nacionalnom planu. Mjere
za zatitu zraka od oneienja mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine:
1. Mjere za spreavanje oneienja,
2.Mjere za sanaciju oneienja.
Prvoj skupini mjera ponajprije pripadaju one koje se trebaju provoditi u
sustavu planiranja:
1.Odabiranjem pogodnih lokacija za izgradnju pogona koji oneiuje zrak, s
obzirom na znaenje pogona,
2.Odreivanjem udaljenosti od pogona do ostalih sadraja, prije svega
stambenih naselja, djejih ustanova i bolnica,
3.Ispravnim planiranjem prometnica i regulacijom prometa u naseljima i sl.
Toj skupini pripadaju i mjere kojima se pri izgradnji novih pogona osigurava odabir
tehnologije koja e minimalno oneiavati zrak.
Druga skupina su mjere sanacije koje se mogu podijeliti u dvije podskupine:
1.Mjere kojima se rjeava problem koji uzrokuje neki odreeni oneiiva
(ako je taj oneiiva jedini izvor oneienja),
2.Mjere kojima se rjeava stanje oneienja kao posljedica vie razliitih
izvora.
Prije poduzimanja zatitnih mjera, potrebno je: izraditi katastar izvora oneienja
zraka, izraditi katastar stanja oneienja zraka, utvrditi meteoroloke uvjete za
proraun irenja emisije, izraditi planove sanacije podruja s ugroenom kvalitetom
zraka, i izraditi tehnoekonomski modul za prognoziranje emisija.

83

U pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana je zatita zraka od

oneienja i zagaenja slijedeim zakonskim propisima i uredbama:
Zakon o zatiti okolia
Zakon o zatiti zraka
Zakon o prostornom ureenju i gradnji
Uredba o preporuenim i graninim vrijednostima kakvoe zraka
Prema stupnju oneienosti zraka ustanovljene su tri kategorije kakvoe
zraka:
1.Kategorija je ist ili neznatno oneien zrak, pa nisu prekoraene tzv.
preporuene vrijednosti (PV) istoe. To su one vrijednosti kada se ne oekuje tetan
utjecaj na zdravlje ljudi i na vegetaciju te u sluajevima kada su trajno izloeni zraku
takve kakvoe.
2.Kategorija je umjereno oneien zrak, kad su prekoraene preporuene
vrijednosti, ali nisu dosegnute granine vrijednosti istoe (GV). Zrak te kategorije je
oneien u mjeri da se ne oekuje tetno djelovanje na zdrave osobe, ali dugotrajna
izloenost moe imati negativan utjecaj na rizine skupine (npr. bolesnici, mala
dijeca), ali i osjetljive biljne i ivotinjske vrste.
3.Kategorija je prekomjerno oneien zrak, kada su prekoraene granine
propisane vrijednosti, pa se smatra da ima openito tetan utjecaj na ivi i neivi
okoli.
Uredba o preporuenim i graninim vrijednostima kakvoe zraka propisuje
preporuene vrijednosti (PV) i granine vrijednosti (GV) kakvoe zraka.
Posebne mjere radi oneiena zraka propisuju se pri izgradnji i rekonstrukciji
objekata. Procjenom utjecaja na okoli utvruje se eventualni negativni utjecaj na
kakvou zraka. U podrujima gdje je zrak 3. kategorije, odnosno kada je prekomjerno
oneien, nadlena tijela dravne uprave u pravilu ne mogu izdati dozvolu za
rekonstrukciju ili graenje objekta koji e dodatno oneistiti zrak.

6.1.3. Zatita od tetnog djelovanja buke

Buka tetna po zdravlje je svaki zvuk koji prekorauje najvie doputene
razine utvrene provedbenim propisom s obzirom na vrijeme i mjesto nastanka u
sredini u kojoj ljudi rade i borave.
Dokumenti prostornog ureenja svih razina i akti za njegovo provoenje
moraju sadravati odgovarajue mjere za zatitu od buke. Prilikom izdavanja
lokacijske i graevinske dozvole (za rekonstrukciju ili izgradnju objekata) utvruju se
posebni uvjeti radi zatite od buke. Prilikom otvaranja gradilita, izvoa radova je
duan da u planu ureenja gradilita, predvidi i primjeni mjere za sprjeavanje irenja
buke s radilita koje mogu premaiti granine razine. Nakon zavretka gradnje objekta
koji je izvor buke ili se nalazi u sredini gdje buka prekorauje najvie doputene
vrijednosti, uz zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, potrebno je priloiti nalaz i
miljenje ovlatene eksperte ustanove, da buka ne prekorauje propisane najvie
doputene vrijednosti.
Buka je jedan od oblika ugroavanja i naruavanja zdravog okolia. Ocjena o
postojanju buke najprije je subjektivna, ovisno o jaini, trajanju, vrsti izvora, i mjesta
emitiranja zvuka. Jaina zvuka (buke) moe se i objektivno utvrditi odgovarajuim
instrumentima, a mjeri se u rasponu od 0 do 130 decibela (dB). Prekomjerna jaina

84

buke, osobito za dueg djelovanja, moe tetno djelovati na ljudsko zdravlje (npr.
uzrokovati gluhou, smetnje ivanog sustava, poremeaj koncentracije i sl.).
Studije o utjecaju buke odreuju tri kategorije buke koje imaju negativno
djelovanje:
- buka od 55 do 60 dB ometa spavanje;
- buka od 60 do 65 dB jako uznemiruje;
- buka iznad 65 dB moe izazvati posljedice u ponaanju.
Mjere zatite od buke obuhvaaju:
1. odabir i uporaba tihih strojeva, ureaja, sredstava za rad i transport,
2. promiljeno uzajamno lociranje izvora buke ili objekata s izvorima buke
(emitenata) i podruja ili objekata sa sadrajima koje treba tititi od buke (imitenata),
3. izvedbu odgovarajue zvune izolacije graevina u kojima su izvori buke radni i
boravini prostori,
4. primjenu akustikih zatitnih mjera na temelju mjerenja i prorauna buke na
mjestima emisije, na putovima irenja i na mjestima imisije buke,
5. akustika mjerenja radi provjere i stalnog nadzora stanja buke,
6. povremeno ogranienje emisije zvuka.
Zatita od tetnog djelovanja buke u Republici Hrvatskoj regulirana je u
slijedeim zakonskom propisima i uredbama:
Zakon o zatiti od buke
Pravilnik o najviim doputenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi
borave
Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati organizacije za mjerenje i
predvianje buke u sredini u kojoj ljudi borave i rade
Zakon o zatiti od buke definiran je pojam buke kao svaki zvuk ija razina
prekorauje najvie doputene razine koje su posebno propisane s obzirom na vrijeme
i mjesto gdje buka nastaje u sredini u kojoj ljudi borave.
Najvia doputena razina buke odreena je spomenutim Pravilnikom, a
granine vrijednosti su od 35 do 55 dB.

6.2. ONEIENJE I ZATITA VODE I MORA

Oneienje i zagaenje podzemne vode moe se definirati kao "dodatak
fizikih, kemijskih, biolokih supstancija ili topline, to uzrokuje kvarenje kakvoe
podzemne vode, a kroz djelovanje ljudi, ivotinja ili nekih drugih aktivnosti i
imbenika". Sama degradacija kakvoe podzemne vode ne znai da je podzemna voda
neupotrebljiva za sve namjene. U nekim regijama svijeta danas je zamjetan nedostatak
pitke vode, emu su uzrok i prirodne, prvenstveno klimatske okolnosti, ali i prevelika
gustoa stanovnitva te nedovoljna zatita izvora pitke vode (sl. 6.5; 6.6).

85

Slika 6.5. Godinje obnovljiva koliina vode po kontinentima (iz: Glava, 2001)

Slika 6.6. Koliina godinje potroene vode po kontinentima (iz: Glava, 2001)

6.2.1. Uzroci i posljedice oneienja povrinskih i podzemnih voda

Ako se usporeuje kakvoa podzemnih voda, posebice dubokih podzemnih
voda, s kvalitetom povrinskih voda, moe se openito zakljuiti da su podzemne
vode ie. Pa ipak treba rei da su i same podzemne vode izloene ciklikim
promjenama kakvoe, a u svezi s dubinom, filtracijskim karakteristikama i litolokim
sastavom vodonosnika, te posebno mogunou akcedentnih zagaivanja.
Najee je oneienje i zagaivanje podzemnih voda uzrokovano
infiltracijom s povrine iz razliitih ivotinjskih farmi, obraenih poljoprivrednih
povrina, otpadnih voda industrije, neispravnih kanalizacijskih sistema, prometnica,
odlagalita komunalnog i posebnog otpada, zagaenih rijeka i sl. Sasvim je jasno da
su zagaivanju s povrine posebno izloeni plitki vodonosnici s tankom krovinom,
odnosno prostori izravnog prihranjivanja vodonosnika kao to je podruje kra. Treba
naglasiti da zbog relativno sporog pronosa zagaenja u podzemlju, zagaivalo moe
biti opaeno tek nakon niza godina. Za to vrijeme vei dio vodonosnika moe biti do
te mjere zagaen, da eksploatacija podzemne vode mora biti prekinuta.
U veini urbanih sredina postoji velika potencijalna opasnost procjeivanja
otpadnih voda domainstava i industrijskih postrojenja u podzemlje. Veliki broj
naselja u svijetu pa i kod nas nema ureaje za proiavanje otpadnih voda.
Zagaivanje s cesta nije samo potencijalna mogunost zbog akcidenata, pri
emu razna zagaivala mogu s cesta dospjeti u podzemlje, ve i zbog injenice da se u
mnogim zemljama gdje vladaju niske temperature, ceste zimi redovito posipavaju
razliitim solima. Problem zagaivanja s prometnica jako je prisutan u urbanim
sredinama.
Razlozi oneienja i zagaivanja podzemnih voda mogu biti razliiti. To su:
86

fiziko;
mikrobioloko;
kemijsko i radioloko.
Zanimljivo je da su se uzroci zagaenja povrinskih i podzemnih voda tijekom
posljednja dva stoljea znaajno mijenjali, usporedno s industrijskim razvojem. U
predindustrijsko vrijeme do 1850. godine, prevladavalo je bakterioloko zagaenje,
dok je danas vrlo raireno zakiseljavanje voda (sl. 6.7).
Slika 6.7.
Vremenski slijed
imbenika koji su
uzrokovali
oneienje
slatkih voda u
industrijskim
zemljama (iz:
Glava, 2001)

Fiziko zagaenje
Fiziko zagaenje oituje se u promjeni boje, mirisa, okusa, mutnoe i
temperature podzemne vode. Boja, miris i okus mogu biti rezultat i nekih drugih
kemijskih procesa u vodonosniku. Mutnoa podzemne vode u stijenama meuzrnske
poroznosti znai da sam graevina vodozahvata nije dobro projektiran, odnosno
izveden. U stijenama s pukotinskim, a posebno krkim tipom poroznosti, mute je
esto prisutan bez obzira na to da li je kaptiran izvor ili je podzemna voda zahvaena
zdencima.
Voda se moe smatrati pitkom temperature do 16 0C. Temperatura podzemne
vode je u pravilu stabilna, a njezine su vrijednosti oko srednje godinje temperature
lokacije na povrini. Svako znaajnije temperaturno odstupanje znai da su u
podzemlju prisutni neki bioloki ili kemijski procesi. To takoer moe znaiti da je
vodonosnik pod utjecajem termalnih podzemnih voda iz dubljih geolokih struktura,
to je u prirodi puno ei sluaj.
Eksploatacija relativno plitkih vodonosnika uz rijeni tok, moe imati za
posljedicu znaajne oscilacije temperature podzemne vode u tijeku godine. Tako su
primjerice dugogodinja istraivanja na crpilitu Gaza uz Koranu pokazala da
temperatura podzemne vode varira izmeu 7 i 23 0C zbog inducirane infiltracije vode
rijeke Korane. S obzirom na to, ovo povienje temperature u ljetnom periodu moe se
smatrati termikim zagaenjem podzemne vode.
Mikrobioloko zagaenje
Mikrobioloko zagaenje vode uzrokovano je prisutnou patogenih
mikroorganizama koje nisu autohtoni u vodonosniku, a u vodonosnik su dospjeli kao
otpadne tvari ljudi odnosno ivotinja. Filtriranjem kroz stijene meuzrnske

87

poroznosti, velik e dio mikroorganizama zbog Van der Waals-ovih sila ostati na
povrini estice stijene, a samo manji dio e biti pronesen do mjesta koritenja.
Naime, to su estice manje to su jae elektrine i Van der Waals-ove sile izmeu
estica vodonosnika i estica vode. To praktino znai da e neznatne koliine praha i
glina u vodonosniku imati znaajna purifikacijska svojstva vrstog dijela
vodonosnika.
Iz prethodnih se poglavlja moglo zakljuiti da je prisutnost mikroorganizama
uvjetovana i promjenjivim hidrokemijskim odnosima u podzemlju. Pa e primjerice
zbog promjene vrijednosti pH doi ne samo do vee mobilnosti tekih metala, nego i
do dugotrajnijeg preivljavanja mikroorganizama u podzemlju. Obinim se
postupcima dezinfekcije moe eliminirati prisutnost patogenih mikroorganizama u
podzemnoj vodi.
Kemijsko i radioloko zagaenje
Kemijsko i radioloko zagaenje moe biti uzrokovano prirodnim sastojcima
stijena no i ljudskom aktivnou. Podzemne vode mogu sadravati razne toksine
anorganske (aluminij, olovo, krom, ivu, bakar, kadmij i dr.) i organske spojeve
(derivati nafte, pesticidi, nitrati i dr.), ija prisutnost u podzemnoj vodi znai da se ona
ne moe koristiti za pie. Iako do anorganskog zagaenja moe doi kao posljedica
rudarenja, osnovni razlog anorganskog zagaenja podzemnih voda su sve intenzivnije
prisutna kemijska industrija, te procjeivanje iz nekontroliranih odlagalita
komunalnog i industrijskog otpada. Prisutnost organskih zagaivala u vodonosniku
posljedica je neodgovarajueg ponaanja u zatitnim zonama crpilita, odnosno zbog
loih agrotehnikih mjera u prostoru gdje vodonosnik moe bit zagaen.
Radioloko zagaenje moe biti posljedica prisutnosti radioaktivnih
supstancija u stijenama. ei je razlog neprikladno odlaganje otpada iz nuklearnih
centrala, bolnica kao i nuklearne eksplozije.
Zaslanjivanje podzemnih voda u priobalju
Iako slane konatne vode, odnosno vode iz evaporitnih sedimentnih stijena
mogu zagaditi podzemne vode, prodor slane morske vode u priobalnom podruju
poseban je problem odravanja kakvoe i mogunosti crpljenja pitke vode u tim
prostorima. Intenzivno sniavanja razine podzemne vode, uzrokovano eksploatacijom
slatke vode, moe prouzroiti ne samo promjenu poloaja plohe kontakta slatko/slane
vode, nego i zaslanjenje vodonosnika. Ranije se smatralo da se te dvije vode slabo
mijeaju, te da je zbog toga njihova meusobna granica otra. U stvari prelazna zona
moe varirati od 0.5 pa do vie od 100 m. To i je razlog da se na mnogim priobalnim
mjestima, posebice Mediterana nalaze boate (brakine) podzemne vode.
Eutrofikacija
Stalni porast potronje vode i poveani dotok oneienih voda premauje mo
samoproienja (autopurifikacije) voda na kopnu kao i morske vode. Oneienim
vodama se mijenjaju fiziko-kemijska svojstva, a otrovi iz voda ulaze u organizme od
kojih neki ugibaju. Njihovom razgradnjom nastaju amonijak, sulfidi i dr. Uporaba
umjetnih gnojiva poveava koncentraciju hranjivih soli u rijekama i jezerima. U
jezerima te tvari uzrokuju procese eutrofizacije.
Eutrofikacija je poveanje primarne proizvodnje (biljni organizmi) u
vodenim ekosustavima nakon obogaivanja vode hranjivim tvarima koje potiu razvoj
alga i vieg vodenog bilja.
88

Postoje dva pojavna oblika eutrofizacije: prirodna i antropogena.

Prirodna eutrofikacija vrlo je polagan proces i moe trajati tisuama godina,
tako da se za ivota mnogih ljudskih generacija jezero ne mijenja niti izgledom niti
kakvoom vode. Naime, nakon uginua niih i viih biljnih organizama i ivotinjskih
organizama iz voda, njihova mrtva organska tvar podlijee bakterijskoj razgradnji,
mineralizira se i postaje izvor hranjivih tvari za vodene biljke, poglavito alge
planktona (fitoplankton). Ako neko jezero ne doivljava znaajniju promjenu
ekoloke ravnotee, navedeni procesi se samoreguliraju i osiguravaju stalno odreeni
stupanj trofije i kakvoe vode. Pod trofijom razumijevamo jainu proizvodnje
organske tvari. Organsko optereenje potjee i od svih ostalih organizama koji ive u
vodenom ekosustavu. Prirodna eutrofikacija uzrokuje postupno "umiranje" jezera,
pretvarajui ga u movaru.
Antropogena eutrofikacija ili eutrofikacija uzrokovana djelovanjem ovjeka
temelji se na ukljuivanju dodatnih koliina kemijskih elemenata (npr. mineralnih
gnojiva - duik, detergencije - fosfor) u bioloke cikluse kolanja tvari i energije u
vodenom ekosustavu. Remeti se uravnoteena stabilnost ekosustava i ubrzavaju
postupci samooneienja, porasta izvorne (autohtone) biljne mase i organskog
materijala to dovodi do destrukcije tj. do ubrzane eutrofikacije. Primjer antropogene
eutrofizacije je "cvjetanje jezera" uz pojavu prekomjerne mnoine npr. modrozelenih
algi.
Na temelju sadraja fosfora, klorofila, srednje dubinske vidljivosti i sadraja
kisika razlikuje se 5 stupnjeva eutrofikacije povrinskih voda

Slika 6.8. Stupnjevi eutrofikacije povrinskih voda (iz: Glava, 2001)

-

To su:
ultra-oligotrofno,
oligotrofno,
mezotrofno,
eutrofno,
hipertrofno.

Prirodni naini smanjenja zagaenja podzemnih voda

Do smanjenja koncentracije zagaivala koje je jednom dospjelo u vodonosnik
moe doi zbog etiri osnovna procesa. To su:
1.Bioloki procesi jer tlo ima snana purifikaciona svojstva zbog prisutnosti
raznih bakterija i gljiva, koje e napadati patogene mikroorganizme i reagirati s
odreenim tetnim supstancijama.
2.Fiziki procesi, jer procjeivanje podzemne vode kroz relativno sitnozrne
stijene omoguuje filtraciju suspendiranih neistoa u podzemnoj vodi.

89

3.Kemijski procesi, jer neke supstancije reagiraju s mineralima u stijeni ili tlu,
mogu biti oksidirane i precipitirane iz vode, procesi adsorbcije naroito su snani u
organskim materijalima.
Autopurifikacijske znaajke, odnosno mogunost samoproiavanja
vodonosnika ovise o fizikoj i kemijskoj formi zagaivala, o litolokom sastavu
vodonosnika te njegove neposredne podine i krovine, te o nainu na koji je zagaivalo
prodrlo u podzemlje.
Vrsta zagaivala je vaan faktor njegovog uklanjanja iz podzemne vode.
Topiva zagaivala, kao to su umjetna gnojiva i neki industrijski otpadni efluenti,
nee biti uklonjena filtracijom. Prisutnost nekih metala ovisit e o biolokim
procesima u podzemlju (eljezne i manganske bakterije). S druge strane, vrste e
estice biti eliminirane iz podzemnih voda u sitnozrnim sedimentima, no nee biti
filtrirane u stijenama pukotinskog, a pogotovo krkog tipa poroznosti.
Openito se koliina zagaivala smanjuje s pronosom kroz vodonosnik.
Otvoreni vodonosnici odnosno vodonosnici u ijoj se krovini nalaze tanke pokrovne
naslage ili ih nema, kao to je podruje kra, bit e u zoni prihranjivanja takoer
izloeni mogunosti zagaivanja. Duboki vodonosnici, koji su zatieni debelim
slojevima vodonepropusnih stijena u krovini, relativno su sigurni od najeih
zagaivanja povrine.
Opasnost zagaivanja je znatno vea ako je zagaivalo direktno uneseno u
vodonosnik, a to znai da su izostali uvijek prisutni intenzivni purifikacijski procesi u
povrinskom tlu. Posebno je opasno direktno unaanja zagaivala u saturiranu zonu
vodonosnika klastinih stijena, jer je horizontalna komponenta propusnosti (osim kod
prapora ili lesa) znatno vea od vertikalne.

6.2.2. Zatita voda

Vode su oneienjem i zagaivanjem vrlo ugroeni mediji. Gospodarenje
vodama zahtijeva integralni pristup, koji usklauje djelatnosti vodoopskrbe, kontrole
vodotokova, zatite povrinskih i podzemnih voda od zagaivanja s privrednim i
razvojnim djelatnostima u zatititi, poljoprivredi, industriji, energetici i urbanim
sredinama.
Da bi se voda djelatno titila od oneienja, potrebno je upravljati kvalitetom
voda, odnosno potrebno je nadzirati oneienje voda i uinit brojne druge aktivnosti
u istraivanju, planiranju i otklanjanju uzronika oneienja voda.
Osim prihvaenih meunarodnih konvencija i protokola koji obvezuju
Republiku Hrvatsku da vodi brigu o zatiti vodnih sustava, postoji i relativno
kvalitetno nacionalno zakonodavstvo. Vode su ope dobro koje zbog svojih prirodnih
svojstava ne mogu biti ni u ijem vlasnitvu. Vode kao ope dobro imaju osobitu
zatitu Republike Hrvatske. Stoga u pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana
je zatita voda od oneienja i zagaenja slijedeim zakonskim propisima i
uredbama:
Zakon o zatiti okolia
Zakon o vodama
Zatita povrinskih i podzemnih takoer se spominje i u slijedeim zakonima:
Zakon o prostornom ureenju i gradnji
Zakon o rudarstvu

90

Zakon o vodama je temeljni zakon koji ureuje gospodarenje i zatitu

povrinskih i podzemnih voda na kopnu ali i mora.
Koritenjem voda, prema ovom Zakonu, smatra se:
- zahvaanje, crpljenje i uporaba povrinskih i podzemnih voda za razliite namjene
(opskrba vodom za pie, sanitarne i tehnoloke potrebe, navodnjavanje i dr.) ,
- koritenje vodnih snaga za proizvodnju elektrine energije i druge pogonske
namjene,
- koritenje voda za uzgoj riba,
- koritenje voda za plovidbu,
- koritenje voda za port, kupanje, rekreaciju i druge sline namjene,
Iz Zakona o vodama proizlaze slijedee uredbe i pravilnici:
Uredba o kategorizaciji vodotoka
Uredba o klasifikaciji voda
Pravilnik o utvrivanju zona sanitarne zatite izvorita
Na temelju Uredbe o klasifikaciji voda, a prema uvjetima za koritenje voda
one su svrstane u 5 stupnjeva:
o
Vode I. stupnja istoe obuhvaaju sve podzemne i povrinske vode koje se u
prirodnom stanju ili nakon dezinfekcije mogu koristiti za pie ili u prehrambenoj
industriji. U prirodnom stanju to su posve iste, bistre i prozirne vode, koje danas
nalazimo jo samo u blizini izvora na koje ovjek jo nije utjecao. Sadre mnogo
kisika potrebnog organizmima koji u njima ive, a to su pastrva, rakuac, virnjak i jo
neke ivotinje.
o
II. stupanj istoe obiljeava vode koje su jo iste, visoke prozirnosti i bez
neugodnog mirisa, iako sadre dio tvari koje ih umjereno oneiuju. Sadraj kisika u
tim je vodama jo uvijek visok pa u njima ive mnoge ribe ak i pastrva, neki
puevi, liinke kukaca iji se razvoj provodi u vodi. Te se vode mogu koristiti za
kupanje i rekreaciju graana. Nakon odgovarajueg kondicioniranja te se vode mogu
upotrebljavati i za pie i industriju kojoj je neophodna ista voda.
o
Vode III. stupnja istoe su vode sa poveanom koncentracijom hranjivih
tvari-oneiene, manje bistre i esto neugodnog mirisa. U takvoj je vodi znatnije
smanjena koncentracija kisika, pa u njoj ive organizmi koji ga ne trae puno kao npr.
papuica, pijavica, liinke nekih komaraca i dr. Te se vode u svom prirodnom stanju
ili nakon odgovarajueg kondicioniranja mogu koristiti u poljoprivredi i industriji koja
ne treba istu vodu. Na podrujima gdje se osjea veliki nedostatak pitke vode, te se
vode uz odgovarajue kondicioniranje mogu upotrebljavati i za pie i industriju kojoj
je neophodna ista voda.
o
IV. stupanj istoe oznaava eutrofne, vrlo prljave, mutne vode neugodnog
mirisa, male prozirnosti i vode sa estom pojavom cvjetanja algi. U njima gotovo da i
nema riba (est je pomor riba ako ih ima), koljkaa i drugih organizama, a nastanjene
su brojnim bakterijama i malobrojnim vrstama ivotinja koje se njima hrane. Tim
ivotinjama ne treba mnogo kisika. Iz vode izlaze mjehurii plinova. Bakterije koje u
njima ive razgrauju otpadne tvari i na taj nain smanjuju koliinu kisika. Kako se
razgradnja odvija bez ili uz malu koliinu kisika pri tome se oslobaaju plinovi
neugodna mirisa. Na podrujima gdje se osjea izraziti nedostatak pitke vode, te se
vode uz potpuno proiavanje i strogu kontrolu kakvoe mogu upotrebljavati i za
pie i industriju kojoj je neophodna ista voda.

91

o
V stupanj istoe oznaava potpuno neiste vode koje se nigdje ne smiju
upotrebljavati. U njima je stalno prisutan nedostatak kisika i u njima ive uglavnom
samo razgraivai.
Pravilnik o utvrivanju zona sanitarne zatite izvora ureuje zone zatite
povrinskih i podzemnih voda ovisno tipu vodonosnika odnosno leita. To su:
Podzemni vodonosnici:
- vodonosnici s meuzrnskom poroznosti;
- krki vodonosnici.
Povrinski vodonosnici:
- vodozahvati akumulacija i jezera;
- vodozahvati iz otvorenih vodotoka.
Zone zatite odreuju se na temelju rezultata istraivanja. U pravilu se
odreuju tri zone zatite. To su:
I zona strogog reima je ustvari ograeno podruje oko vodozahvata bez
mogunosti pristupa;
II zona strogog ogranienja je granica izraunatog podruja napajanja (zabrana
graenja i eksploatacije mineralnih sirovina);
III zona ogranienja i kontrole (zabrana isputanja neproienih otpadnih
voda, deponiranja otpada i graenje kemijskih industrijskih postrojenja);
Zbog specifinog toka vode i slabe mogunost samoproiavanja, u krkim
podrujima se odreuje i IV zona zatite. Prema potrebi mogu se odrediti i
hidrogeoloki rezervati, kao glavne zone prikupljanja podzemnih voda.
Republika Hrvatska potpisnik je Konvencije o zatiti i uporabi
prekograninih vodotoka i meunarodnih jezera zakljuena u Helsinkiju 1992.
godine. Stranke Konvencija obvezuju se spreavati, nadzirati i smanjivati svaki tetni
prekogranini utjecaj. U tu se svrhu one obvezuju sprjeavati i nadzirati oneienje
na samom izvoru te osigurati razumnu i pravinu uporabu vodotoka.

6.2.3. Uzroci i posljedice oneienja mora

More je najvei i jedinstveni spremnik slane vode koji povezuje izdignute
dijelove kopna. U tako golemom prostoru mogu se nai vrlo maleni organizmi, kao
to su bakterije i jednostanine alge, pa sve do najveeg ivog organizma na naoj
Zemlji plavetnog kita. S obzirom na povezanost ivotnih zajednica, more tvori
jedinstvenu cjelinu premda je geografski vrlo raznoliko.
More ima veliko nenadomjestivo i neprocjenjivo ekoloko znaenje i zadau.
to bi bilo od atmosfere da nema fitoplanktona koji iz nje uzima goleme koliine CO2,
ne moe se danas sa sigurnou predvidjeti. Gdje lei gornja granica ekoloke
izdrljivosti morskog ekosustav, teko je takoer odrediti.
More ima svojstva samoproiavanja, odnosno autopurifikacije, ali do
odreene granice. Obalna mora najbolji su pokazatelji stanja. Na obalama postoje
tragovi raznih oneiivaa, kao to je nafta i obilje krutog otpada (najee od tvari
koje se vrlo teko i sporo razgrauju). esti udesi tankera pri prijevozu nafte,
pohranjivanje radioaktivnog otpada, sve vei broj turista, povean promet na moru i
drugi imbenici utjeu na oneienje, tj. na kvalitetu mora.
Glavni oblici iskoritavanja mora su:
- iskoritavanje morskih organizama za hranu i druge svrhe,
- upotreba mora za odlaganje otpadaka,
92

pretvaranje plitkog morskog podruja u graevine i itd.

Mora su veliki proizvoai hrane: procjenjuje se da bi se iz mora moglo
iskoristiti 200 x106 tona za ljudsku prehranu godinje, dok se danas koristi oko 85
x106 tona.
Oceani su postali najvei i najjeftiniji prijevozni putovi, pa im je u drugoj
polovini 20. stoljea prijetila nova ekoloka opasnost oneienje naftom.
Procjenjuje se da prosjeno godinje u ocean dotjee od 1.7 do 8.8 x106 tona nafte i
zbog toga godinje ugiba od 500.000 do 2.500.000 morskih ptica. Naftne buotine iz
podmorja stvaraju 11 % ukupnog oneienja mora, a najvea su opasnost tankeri.
Havarije brodova nisu jedini oblik oneienja mora. Brodovi koji prevoze naftu u
jednom pravcu moraju krcati balastnu vodu radi sigurnosti plovidbe.
Usporedbe radi, procjenjuje se da e vrsta postrojenja (obalne rafinerije,
terminali, itd.) ispustiti u more oko 180.000 tona nafte godinje, a ostali izvori
(gradski kanalizacijski sustavi, industrija, rijeke, atmosferske padaline) oko 1630 x106
tona godinje, prijevoz (ukljuivo nesree), oko 500.000 tona, te prirodni unosi oko
250.000 tona. To sve zajedno ini oko 2.4 x106 tona godinje bez prirodnog
oneienja s ugljikovodicima putem atmosferskih padalina i putem planktona to
iznosi oko 30 milijuna tona ugljikohidrata."
Uslijed sve vie uznapredovanog procesa litoralizacije, odnosno koncentracije
stanovnitva te gospodarskih djelatnosti u priobalju, naalost je i sve jae
oneiivanje priobalnog morskog pojasa. Do nedavno se u praksi, ako ne i u teoriji
smatralo da su mora i oceani neogranieno podruje koje moe primiti otpatke
ovjeanstva i gdje se sve od automobilskih olupina do radioaktivnog otpada moe
odbaciti i zaboraviti. No niti u globalnim razmjerima to vie nije tako, nakon stupanja
na snagu Konvencije o pravu mora. Posebno to ne vrijedi za obalna podruja, jer su
ona pod najveim optereenjem. Najvei dio oneienja stie u more s kopna, bilo
rijekama, kanalizacijskim ispustima, te bacanjem komunalnog i tehnolokog otpada
kao i zrakom. Ta oneienja mogu biti bioloka (bakterije, virusi), organske i
anorganske tvari (teke kovine - Cd, Hg, Pb, pesticidi, poliklorirani bifenili - PCB,
nafta), radioaktivne tvari, pa ak i toplina. Osim toga i nutrijenti (hranjive soli)
ukoliko ih ima u suviku mogu dovesti do tekih i neeljenih posljedica.
Sredozemnim se morem svake godine preveze oko 400 x106 tona nafte. Svake
se godine u Sredozemno more ulije oko 60.000 tona deterdenata, 12.000 tona fenola,
320.000 tona fosfata, 800.000 tona nitrata, 130 tona ive, 12.000 tona nafte koju
ispuste brodovi i vie od milijardu m3 otpadne neproiene vode. Ako se hitno ne
poduzmu opsene ekoloke mjere, Sredozemno moe postati oko 2025. godine
bioloki mrtvo.
Jadransko more ima povrinu od 139.000 km2. Sa Sredozemnim morem je
more povezano relativno uskim Otrantskim vratima irine 70 km. Vode Jadranskog
mora izmijene se za 5-10 godina za razliku od voda Sredozemnog mora, za iju je
jednokratnu izmjenu potrebno 70-100 godina. S obzirom na relativnu zatvorenost,
cijeli je jadranski bazen vrlo osjetljiv na mogua oneienja. Sjeverni Jadran je vrlo
plitak. Taj dio ogranien linijom rt Kamenjak na jugu Istre do Riminija ima dubinu do
40m, 12% ukupne povrine, i svega 1.5% ukupnog volumena voda Jadrana. U sjeverni
dio Jadranskog mora dospijevaju velike koliine slatke vode (3000 m3/s ), od ega
najvei dio rijekom Po. Postoje procjene da rijekama u Sjeverni Jadran godinje stie
oko 330.000 t duika u obliku nitrata, nitrita, amonija, 28.000 t fosfora u obliku fosfata.
Jadransko je more tipino oligotrofno more, odnosno more u kojem su malene
koncentracije hranjivih tvari. Zbog toga su njegove vode uglavnom bistre i prozirne i
93

daju mu osobitu plavu boju po kojoj je poznato. Meutim, upravo zato to ima niske
koncentracije hranjivih soli, svako njihovo poveanje moe ubrzati prirodne procese
produkcije to se manifestira pojaanim "cvjetanjem" mora.
Po stupnju eutrofikacije razlikuju se:
- oligotrofno more,
- mezotrofno more,
- eutrofno more,
- hipertrofno more.
Juni Jadran je uglavnom oligotrofan, dok se dio sjevernog Jadrana, osobito
podruje izmeu Venecije i Trsta, moe smatrati eutrofnim. Pojava elatinoznih masa je
prirodan proces biljeen od srednjeg vijeka u sjevernom Jadranu, ali je intenzitet i
zahvaena povrina poveana. Sjeverni Jadran postupno je postao eutrofan. U
razdobljima kad je smanjen dotok hranjivih soli uslijed klimatskih faktora, dolazi
znatnog izluivanja sluzi kao odgovor sustava.
Dodatni problem kod cvjetanja mora mogu biti i toksini organizmi (alge,
dinoflagelati), ili tzv. crvena plima, kada more postane crveno-smee. Kod nas je takva
pojava zabiljeena u Krki 1989. Nove potencijalno opasne alge su Caulerpa taxifolia i
Cauelerpa racimosa koje istiskuju druge organizme i posve mijenjaju strukturu
biocenoza na morskom dnu. Njihovo istrebljivanje do sada se pokazalo bezuspjenim.
Za razliku od metala i hidrofobnih organskih zagaivala koji se taloe sa
suspendiranim materijalom uz obalu, nutrijenti su preteno otopljeni i putuju dalje u
more. U bilanci donosa nutrijenata u more vrlo je upitan i udjel turistike djelatnosti,
zbog fosfata u deterdentima.
Posljedica unosa velike koliine nutrijenata je velika primarna produkcija
(eutrofikacija). Kao posljedica toga dolazi do poveanja zasienja kisikom u
povrinskom i smanjenje zasienja u pridnenom sloju. Trend takvih pojava izraen je u
kolovozu i rujnu. Krajem 80-tih godina 20. stoljea pojavili su se anoksini uvjeti u
veem dijelu Transkog zaljeva, kod ega su izumrle gotovo sve ivotne zajednice na
morskom dnu, a posljedice su vidljive jo i danas.

6.2.4. Zatita Jadranskog mora

Postoje tri mogua scenarija zatite Jadranskog mora:
1. Ne proizvoditi nita, to nije razborito s obzirom na geostrateki znaaj
jadranske regije u Hrvatskoj.
2. Zatita se temelji na pretpostavci o potpunoj uinkovitosti tehnikih
tehnolokih mjera zatite.
3. Zatita se temelji na odabiru onih tehnologija koji ne zahtijevaju znatne
koliine vode za proizvodnju, ne upotrebljavaju tetne i opasne tvari, i gdje je
predvieno recikliranje vode i uporaba otpadnih tvari kao sirovina.
Republika Hrvatska je potpisnik ili pravni slijednik konvencija koje se odnose
na zatitu mora. To su:
Konvencija o otvorenom moru donijeta je 1958. godine u enevi, u kojoj se
obvezuju drave da donesu propise radi sprjeavanja oneienja mora naftom.
Konvencija o zatiti Sredozemnog mora od oneienja izglasana 1976.
godine u Barceloni, a govori da "more i morska obala u podruju Sredozemnog mora
ima ekonomsku, drutvenu i kulturnu vrijednost te veliko zdravstveno znaenje."

94

Protokol o suradnji u borbi protiv zagaenja Sredozemnog mora naftom i

drugim tetnim tvarima u sluaju nezgode takoer je izglasan 1976. godine u
Barceloni u kome ugovorne strane Protokola surauju u poduzimanju prijeko
potrebnih mjera u sluajevima vee opasnosti ili ugroavanja mora i morske obale.
Protokol o zatiti Sredozemnog mora od oneienja s kopna. izglasan je u
Ateni 1980. godine. Budui da u mnogim priobalnim vodama i rijenim uima
Sredozemnog mora nastaju ozbiljni problemi zbog oneienja s kopna, a najee
zbog isputanja neproienih ili neodgovarajuih isputenih fekalnih i industrijskih
otpadnih voda.
Protokol o posebno zatienim podrujima Sredozemnog mora izglasan je
1982. godine u enevi. Zatiena se podruja odreuju u dvije grupe i to.
- lokaliteti od bioloke i ekoloke vanosti,
- lokaliteti koji su posebno vani s gledita znanosti.
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora izglasana je 1982. godine u
Montego Bayu.
Osim u Zakonu o zatiti okolia i Zakonu o zatiti prirode, kao i Zakonu o
vodama, zatita mora u Republici Hrvatskoj regulirana je slijedeim najvanijim
zakonima. To su:
Zakon o zatiti okolia
Zakon o zatiti prirode
Pomorski zakonik
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama
Zakon o vodama
Regionalni ugovori o zatiti morskog okolia doneseni su preteito pod
okriljem UNEP-a (Plan UN-a za zatitu okolia). Regionalne aktivnosti UNEP-a na
zatiti morskog okolia, tj. ostvarivanje njegova Programa za regionalna mora,
zapoele su 1975. godine zemlje u Sredozemlju.

6.3. ONEIENJE I ZATITA TLA

Tlo je temelj za proizvodnju hrane, organskih tvari, spremite za hranjiva za
biljke i oborinsku vodu. Ono djeluje kao filtar, obnavlja i isti podzemnu pitku vodu.
Tlo je dio kopnenih ekosustava i vana je komponenta ovjekova okolia. Poznavanje
stupnja oneienja i zagaenja tla vano je zbog slijedeeg:
1.Naruavanje (pogoravanje) ekosustava kao cjeline dovodi do manjeg ili
veeg oteenja i samog tla, a u graninim sluajevima i do njegova potpunog
unitenja.
2.Tlo je u pravilu neobnovljiv prirodni resurs. Mnoge posljedice naruenog i
oteenog okolia mogu se sanirati. Na primjer, ako se obustave izvori oneienja
rijeka, ivot e se u njima obnoviti; ako se obustavi emisija tetnih plinova, oteene
biocenoze e se regenerirati, ali jednom oneieno tlo izgubljeno je za mnoge
narataje.
3.Oteenje i unitavanje tla uzrokuje poremeaje u hidrolokom reimu
okolia. Povezanost tla i hidrolokih uvjeta irih podruja ini da se negativni procesi
u jednom tlu mogu odraavati i na okolnu prirodu. Tako se tlo osim izloenosti
tetnim utjecajima i samo javlja kao initelj naruavanja okolne prirode.
Meu ekoloki znaajnim svojstvima tla je njegova sposobnost da vee
odnosno zadrava tvari s kojima dolazi u dodir. Ta fizikalno-kemijska sposobnost
95

ovisit e o kapacitetu kationa koji se nalazi u tlu. Druga vana ekoloka znaajka tla je
kiselost tla koja se mjeri u pH vrijednostima. Ako je pH vrijednost manja od 7 tlo je
kiselo, a ako je pH vrijednost vea od 7 tlo je alkalno ili lunato. Neutralna tla imaju
pH vrijednost od 6 do 8.

6.3.1. Uzroci i posljedice oneienja i degradacije tala

Utjecaji na tlo i oneienje tla poinje intenzivnije ve u mlae kameno doba,
im ovjek prestaje biti skuplja i lovac i poinje se baviti poljoprivredom.
Oneienim tlima smatramo ona tla u kojima se nalaze tvari koje su strane
normalnom prirodnom, kemijskom, fizikalnom i biolokom sastavu tla, to ima
neeljene posljedice po sve to ivi na ili u tlima, po ekosustav u cjelini, a
pojedinano po zdravlje ovjeka kao i po gospodarstvo.
Glavni uzronici degradacije i oneienja tla su:
- neplansko irenje naselja,
- neplansko irenje industrijskih postrojenja,
- gradnja prometnica,
- poljoprivreda koja koristi sve vie umjetnih gnojiva, pesticida i drugih
agrotehnikih mjera,
- industrija koja isputanjem otpadnih voda i odlaganjem krutog otpada
ugroava postojee prostore i zauzima nove,
- povrinski iskopi mineralnih sirovina,
- prekomjerna sjea uma.
Vie od 70 % kopnene povrine Zemlje manje je pogodno za proizvodnju
hrane, a godinji gubici kvalitetnog tla u svijetu procjenjuju se na 6-7 milijuna ha.
Zbog te injenice, kao i rasta stanovnitva, poljoprivredne povrine smanjuju od 0.4
ha na 0.2 ha po stanovniku.
Oneienje tla moe biti lokalno i globalno. Lokalno oneienje tala vezano
je s jedne strane za gradove i vea industrijska podruja, a s druge strane na
poljoprivredna podruja koja su u novije vrijeme sve vei problem. Globalno
oneienje tala vezano je esto uz druge izvore oneienja. Tla se oneiuju
oborinama, dakle iz atmosfere, ili dotokom razliitih tvari iz oneienih vodotokova.
Glavni izvori oneienja tala mogu biti erupcije vulkana i djelovanje ovjeka.
Vulkani u vrijeme erupcije izbace u tlo oko vulkana velike koliine pepela. Vulkanski
pepeo, ovisno o koliini, mijenja kemijski sastav zraka, a plinovi otopljeni u
oborinskoj vodi mijenjaju sastav tla na koje pada. Sastav tla bitno mogu promijeniti i
poari. Na sastav tla i njegovu plodnost mogu djelovati i prekomjerne ili dugotrajne
oborine, poplave i sue.
Djelovanje ovjeka ima sve vee posljedice na sastav tla. Najei su izvori
oneienja tla u urbanim sredinama industrijska postrojenja i promet, a u agrarnim
podrujima glavni izvor oneienja tla je intenzivno ili ekstenzivno poljodjelstvo
Mnoga tla su osiromaena, nedostaju im pojedini kemijski elementi (npr. kalij, fosfor,
duik i dr.) pa se stalnom gnojidbom mineralnim gnojivima nadoknauje taj
nedostatak. esto se nadoknauje koliinama veima od potrebnih, pa nastaje
promjena u kemijskom sastavu tla, a posljedice toga osjeaju se i na njegovu
biolokom sastavu. Mijenjaju se sastav vanih mikroorganizama u tlu i kiselost tla.
96

Viak nekih minerala i duikovih spojeva ispire se oborinama te oni prelaze u

vodotoke pa rijeke i jezera postaju preoptereena tim tvarima. Mjerenjima je dokazan
i porast koncentracije umjetnih gnojiva i pesticida u morskim zaljevima u koje se
ulijevaju velike rijeke iz poljoprivrednih podruja (npr. slijev rijeka Po u sjeverni
Jadran). Procjenjuje se da te kemijske promjene mora mogu biti jednim od uzroka
"cvjetanja mora".
Posebnu tetu tlu pa i cjelokupnom ekosustavu nanose brojni i raznoliki
pesticidi, tj. preparati za zatitu kojima se u poljoprivrednoj proizvodnji unitavaju
nametnici i tetnici, tj. uzronici razliitih bolesti, korov i drugo.
Na temelju navedenih osobitosti tla u sustavu okolia, s pravom se smatra "da
je tlo izvor prirodnih resursa", a zatita tla je jedno od kljunih pitanja zatite
ovjekova okolia.
Utjecaj poljoprivrede
U mlaem kamenom dobu (oko 7000 god. p.n.e.) poinju paljenje i ispaa,
razvijaju se poljoprivreda i stoarstvo i osnivaju se stalna naselja. U eljeznom dobu
(1100 god. p.n.e.), poveavaju se poljoprivredne povrine, uvode se plugovi i sve je
vee krenje uma.
To se u Europi do 800 god. n.e. pravilu ne gnoji, nego se polja upotrebljavaju
izmjenino, tj. neka se ostavljaju na ugaru. U Franakoj se uvodi trogodinji ciklus
poljoprivrede (ozima kultura, jara kultura i ugar). Od toga vremena raste gustoa
naseljenosti od 4 do 5 stanovnika/km2 oko 800. godine na 12 do 15 stanovnika/km2
oko 1800. godine. U tome razdoblju pojavljuju se novi antropogeni ekosistemi kao to
su polja, livade, vritine, panjaci, tj. tzv. prirodni kulturni krajolik. Oneienje i
utjecaji na tlo tada su bili lokalno ogranieni i rasli su s porastom intenziteta
iskoritavanja. Porast brojnosti stanovnitva uz nemogunost porasta proizvodnosti po
jedinici povrine doveli su do poveanja povrina koje se iskoritavaju za
poljoprivredu. Tako su u 17. i 18. stoljeu, kada su pogodne povrine ve iskoritene,
u Europi su isuene velike povrine pod cretovima i privedene kulturi.
Industrijska revolucija (oko 1800. god.) uzrokuje vei intenzitet i opseg
utjecaja ovjeka na tlo. Izumi i otkria donijeli su niz promjena u organizaciji drutva
i u poljoprivredi. Uvodi se mehanizacija u obradu tla, ono se obogauje mineralnim
gnojivom. Proizvodnost u industriji prestigla je proizvodnost u poljoprivredi, a porast
brojnosti stanovnitva doveo je do odlaska u gradove. Sve je to uzrokovalo promjene
u kulturnom krajoliku te se prirodni kulturni krajolik pretvorio u umjetni kulturni
krajolik. Razvila se visoko racionalizirana, radno ekstenzivna poljoprivreda.
Uvoenjem mineralnih gnojiva u razdoblju od 1880. do 1980. god. uetverostruio se
prosjeni prinos ozime penice rai i krumpira. Istovremeno udjel poljoprivrednog
stanovnitva u Europi pao je s 40 % na <5 %.
Izmeu 1930. i 1950. uvode se intenzivno herbicidi pa su time neke vrste
korova jako potisnute ili nestale. Nasuprot tome, neke vrste neosjetljivih korova jako
su se proirile. Visokorodne sorte uzgajanih biljaka zahtijevaju intenzivno gnojenje.
Gnojenje duinim gnojivima uzrokovalo je pojaan rast izdanaka stabljika. Da bi se
to sprijeilo, morale su se primijeniti tvari za spreavanje rasta izdanaka. Posljedica
toga bio je porast gljivinih bolesti, to je navelo na upotrebu fungicida. Unitavanje
korova dovelo je i do pojaane invazije tetnih kukaca i intenzivne upotrebe
insekticida. Mjere za intenziviranje proizvodnje smanjile su diverzitet stanita u
krajoliku: mnogi rubovi izmeu polja, ivice, nakupine stabala, mlake i male bare koji
su bili pribjeita za biljke i ivotinje nestali su, pa su nestala i mnoga stanita i
97

mnoge vrste ili im je broj bitno smanjen.

Poslije 1960. god. moderna poljoprivreda potie specijaliziranost proizvodnje,
smanjenje broja uzgajanih kultura, raste potronja gnojiva i sredstava za zatitu buja.
Uzgoj stoke dijeli se na uzgoj goveda koji je ovisan o panjacima i uzgoj svinja i
peradi koji je neovisan o panjacima. To uzrokuje sve vei uvoz stone hrane i
upotrebu nekadanjih panjaka za uzgoj krmnoga bilja. Ujedno se pojavljuje problem
uklanjanja otpada izmeta od masovnog uzgoja stoke. Sve to utjee na tlo na velikim
povrinama. Oneienje iz poljoprivredne i industrijske djelatnosti prelazilo je
povremeno i mjestimino kritine vrijednosti za bilje, ivotinje i ljude. Optereenje
okolia raslo je usporedo s porastom broja stanovnika s porastom intenziteta
djelatnosti. Zapravo je nejasno dokle ti utjecaji mogu jo rasti.
Zbijanje tla poelo je uvoenjem mehanizacije u poljoprivrednu proizvodnju
Vonja strojevima zbija tlo do dubine 60 centimetara. Zbijanjem se smanjuje
poroznost tla, homogenizira se gornji sloj i razbija struktura tla, a tako se smanjuje
stabilnost i prozraivanje. U prirodnim se tlima u gornjih 10 cm tla nalazi 70-90 %
organske tvari, u preoranim tlima u tom sloju preostaje < 20 %, a u dubini 15-25 cm
nalazi se 60 % ukupne organske tvari u tlu.
Unos stranih tvari: u suvremenoj poljoprivrednoj proizvodnji u tlo se unose
gnojiva, sredstva za zatitu bilja. Mineralnim gnojivima unose se u tlo soli kalija,
nitrati i fosfati. To dugorono ne smanjuje plodnost tla, ali uklanja stvaratelje humusa
koji je osnova za postojanje edafona. Biljke iskoriste jedva polovicu upotrijebljene
koliine mineralnih gnojiva pa se ostatak s procjednom vodom ispire u podzemnu
vodu. Naroito intenzivno ispiru se nitrati, koji se slabo ili nikako ne veu na estice
tla. Neka fosfatna gnojiva sadre i znatne koliine kadmija (2-3 g Cd na 70 kg/ha).
Organska gnojiva poput stajskoga gnoja i gnojnice takoer ne djeluje uvijek povoljno.
Gnoj od svinja esto sadrava vee koliine bakra, a govee gnojivo djeluje na
gujavice otrovno. Stajsko gnojivo moe pogodovati i razvoju gljivinih bolesti biljaka.
Zelena gnojidba i zaoravanje biljnih ostataka mogu djelovati povoljno. Kompost je
najpovoljniji za obnavljanje plodnosti tla. Mulj iz proiavanih voda problematian
je zbog toga to esto sadrava velike koliine tekih metala npr. olova. Sredstva za
zatitu bilja (pesticidi) primjenjuju se u koliinama 1-3 kg/ha na godinu. Oni se
apsorbiraju na estice tla, ulaze u organizme u tlu, kemijski ili bioloki se razgrauju
ili se ispiru vodom koja se procjeuje do podzemne vode. Samo malo pesticida djeluje
strogo selektivno na ciljanu skupinu biljaka ili ivotinja.
Melioracije: da bi se opsena podruja koja su zbog prekomjerne vlanosti
nepogodna za poljoprivredu privela kulturi, provode se esto opsene melioracije.
Posljedica toga stalni je trend sniavanja podzemnih voda, isuivanje mnogih vlanih
stanita i nestajanje prirodnih zajednica i vrsta vezanih za takva stanita.
Utjecaj urbanizacije
Poveanjem brojnosti gradskog stanovnitva raste broj i veliina velikih
gradova. Time se poveava i njihova aktivnost pa utjecaji na tlo postaju takoer vrlo
znaajni. U gradovima i oko njih raste urbani i industrijski promet. Tu sve vee
povrine se asfaltiraju, zbija se tlo, rastu emisije lokalnih izvora oneienja zbog
dobivanja energije i odlaganja otpada. Osim toga u velikim gradovima i oko njih
pojavljuju se sve vee povrine namijenjene sportu i rekreaciji - etalita, parkiralita,
igralita: tu je jo jae gaenje, vonja vozilima, oneienje organskim i drugim
otpadcima. Gaenje i vonja vozilima uzrokuje vertikalno zbijanje (kompresiju) tla ili
horizontalno premjetanje (translokaciju). Nisu poteena ni podruja koja su udaljena
98

od velikih gradova, pa ni ona u visokim planinama. Tamo se velike povrine

upotrebljavaju kao skijalita. Na njima se grade i upotrebljavaju vunice, iare,
obavlja se mehanika priprema skijalita te se oteuje tlo kod plitkog snijega. Snijeg
se na tim stazama sporije topi i dulje zadrava.
Izgradnjom naselja esto se gubi vrijedno tlo pogodno za druge namjene. Osim
naselja, i izgradnja prometnica, osobito autocesta, uzrokuje gubitak tla. Tako jedan
kilometar etverostazne autoceste pokriva 4.6 ha, u brdima 6.6 ha, dodatni sadraji
odnose 3.6 ha. Autoceste esto zahtijevaju soljenje zimi, to uzrokuje ispiranje
hranjivih iona kalcija, magnezija i kalija iz tla.
Utjecaj rudarstva
Podruja na kojima se nalazi vie rudnika i povrinskih kopova trpe zbog toga
znatne posljedice. Na povrinskim kopovima uklanja se tlo i ta su podruja izgubljena
za svaki drugi nain upotrebe. Okoli je u tome sluaju optereen potrebom
preseljenja ljudi, oteenja od lokalnih potresa, praine i buke. U podrujima s
podzemnim kopovima znatno se sniava razina podzemnih voda. Na sreu, u
Hrvatskoj praktino nema takvih podruja osim kamenoloma, a oni ipak ne zauzimaju
velika podruja.
Utjecaj industrije
Oneienje putem oborinama dospijeva u tlo iz oneiene atmosfere. Mnoge
grane industrije intenzivno isputaju oneienje u okoli. Najintenzivnije emisije
oneienja su u kemijskoj industriji, preradi nafte, elianama, pogonima
galvanizacije, proizvodnji baterija, preradi kamena, papirnoj industriji i industriji
celuloze, elektranama na ugljen i mazut, industriji koksa, cementa. Industrija stvara
oneienje u redovitom pogonu a zabiljeeni su i brojni sluajevi akcidentnog
isputanja oneienja s lokalno tekim posljedicama. Najvea koliina oneienja
isputa se u atmosferu, manji dio dolazi izravno u tlo ili u podzemne vode. I
oneienje atmosfere zavri prije ili poslije s oborinama u tlu. Ono moe potjecati iz
lokalnih, ali udaljenih izvora. Najvei oneiivai tla su kiseline, osobito spojevi
sumpora (SO3-, i SO42-) koji nastaju iz SO2. Ti spojevi zakiseljuju tlo a promjena
aciditeta ovisi o koliini unesenih kiselina kao i o puferskoj sposobnosti tla. Veu
otpornost na zakiseljavanje imaju tla bogata kalcijem. Zakiseljavanje ima kao
posljedicu promjene pH vrijednosti (ponegdje je zabiljeeno snienje i za 1 pH
jedinicu), ispiranje hranjivih tvari i smetnje u rastu biljaka zbog oslobaanja toksinih
spojeva aluminija i nekih tekih metala. Osim kiselina u tlo se unose i teki metali.
Najvie se unosi olovo i arsen, neto manje kadmij i cink. U Hrvatskoj je u podruju
Gorskoga kotara, daleko od veih izvora oneienja, izmjereno vee oneienje tla
tekim metalima nego u urbano-industrijskim podrujima. Ono je tamo dospjelo
veim dijelom daljinskim transportom iz sjeverne Italije, a manjim dijelom iz
podruja Rijeke.
Djelovanje erozije na tlo
Tlo je, uz zrak i vodu, jedan od najvanijih i najvrjednijih prirodnih resursa
(izvora, sirovina) za ivot ovjeka na Zemlji. Zato je u zatiti okolia, izrazito vaan
utjecaj erozije na koliinu i kakvou tala.
Erozija tla je prirodni proces star koliko i Zemlja. To je proces koji izazivaju
razliiti prirodni uvjeti, ali i ljudska aktivnost. Kao i kod nekih drugih prirodnih

99

procesa, ovjek je svojom aktivnou ubrzao i taj proces. Erozija zemljita postala je
svjetski problem jer zahvaa velika podruja i nanosi nenadoknadive tete.
ovjek promjenom upotrebe povrina znaajno mijenja stupanj erozije.
Naalost ubrzana erozija tala je vaan i skup problem na sve veem broju lokacija
budui da se ovjekovim aktivnostima remete odnosi na sve veem podruju.
Prvenstveno je to vano na poljoprivrednim podrujima na padinama gdje je iskrena
uma, a neodgovarajuim (poprenim) oranjem erozija se moe znatno ubrzati. Vrni
dio tla s viom koncentracijom organske tvari i nutrijenata je posebno hranjiv i vaan
za poljoprivredu, a to je ujedno i sloj koji je prvi izloen eroziji.
Npr. postoje procjene da bi se ouvanjem nutrijenata koji se danas gube zbog
erozije tla moglo samo u USA sauvati 20 milijardi dolara godinje koji se koriste za
prihranjivanje tla.
Drugi vaan konkretni problem poveane erozije je ubrzano zatrpavanje
vodotoka i akumulacija. U tom je sluaju suspendirani materijal zagaivalo. Dodatni
problem je i otputanje eventualnih toksinih materijala (herbicidi, pesticidi, kovine)
iz tog sedimenta.
Padina pokrivena travom erodira se 100 puta bre od poumljene padine, koju
stabiliziraju biljke s dubokim korijenjem. Stoga proizlazi da deforestacijom dolazi do
ubrzanja erozije tla. Tipian primjer je erodiranje crvenice na kru Mediterana, zbog
sjee uma i intenzivne poljoprivrede (Sl. 6.9).
Slika 6.9. Erozija umskih tala u
podruju Mediterana (iz: Glava,
2001)
Izrazita je ovisnost stupnja i
brzine erozije o intenzitetu i koliini
padalina. Maksimalna je kod 250
mm/god., jer pri manjoj koliini
padalina predio je pustinjski pa ustvari
nema erozije vodom. Ukoliko su vee
koliine padalina, stvara se biljni
pokriva livade. Kod padalina veih
od 750 mm/god. rastu ume, to
dodatno smanjuje eroziju tla.
Osim
poljoprivrede,
graevinski radovi znatno mogu
ubrzati stupanj erozije. Prije gradnje
otvara se povrinski sloj stabiliziran
biljkama, pa se erozija znatno
poveava. No povrine pod takvim zahvatima su relativno male, u usporedbi s
povrinama koje se obrauju u poljoprivredi, a i povrina je izloena eroziji krae
vrijeme. Takoer su podloni eroziji i povrinski kopovi mineralnih sirovina, gdje se
uz ostalo ostavljaju povrine pokrivene jalovinom, koja se lako erodira, u sluaju da
se ne izvri odgovarajua sanacija. Relativno nova opasnost za poveavanje erozije su
terenska vozila za rekreaciju, posebno u relativno sunim podrujima gdje se
vegetacija ne moe brzo oporaviti.
Litoloki sastav stijene, osim na brzinu troenja, takoer utjee i na eroziju.
Vapnenci su prvenstveno podloni koroziji. Slobodni CO2, organske i anorganske

100

kiseline te huminske kiseline poveavaju kiselost i kemijsku agresivnost vode te

brzinu korozije. Zato je najsporije topljenje karbonatnih stijena u aridnim krajevima.
U krkim podrujima izrazit je problem erozije tla. Naime jednom erodirano podruje
u kru vrlo teko se moe ponovno kultivirati. Takove su ogoljene padine nakon
umskih poara u jadranskom pojasu Republike Hrvatske. Naime procesi stvaranja
novog tla u naelu su puno sporiji nego to je tlo mogue erodirati.
Primjer terena izrazito visokog stupnja erodibilnosti su predjeli oblikovani u
paleogenskom fliu (npr. podruje Istre) i gornjopaleozojskih klastita (npr. podruje
Gorskog kotara). Pokazalo se da se jednom ogoljela padina vrlo teko opet pokrije
vegetacijom, a ei je sluaj da se podruje ogolina proiruje.
Utjecaj ovjeka moe biti znaajan za promjenu stupnja erozije na pojedinom
podruju (npr. urbanizacija nekog podruja). Vrijednosti veliine erozije jako variraju
(npr. Italija 300-1000 mm/1000 god.; USA 40-170 mm/1000 god. s prosjekom od oko
60 mm/1000 god.).
U poljoprivrednim podrujima smanjenje erozije je mogue ili smanjenjem
brzine agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zatitom tla od uinaka erozije (npr.
ostavljanje strnjike na polju ili uzgojem zatitnog biljnog pokrova izmeu sezona, pa
korijenje, ali i lie uva tlo od djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se moe
smanjiti stvaranjem umjetnih ili biljnih vjetrobrana. Povrinsko otjecanje moe se
smanjiti uzdunim (po izohipsi) oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U
nepoljoprivrednim podrujima, pravilnom organizacijom gradilita (da se ogoljuje dio
po dio podruja na kojem se gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima
(otvaranje, eksploatacija, sanacija manjih podruja), ili ograniavanjem podruja za
off-road vozila, moe se znatno smanjiti erozija. Takoer, gradnjom retencija na
podrujima gradnje ili u poljoprivrednim podrujima moe se znaajno smanjiti
odnoenje materijala.
Oteeno tlo moe se klasificirati u tri skupine:
1. Tlo na kojem trajno prestaje proizvodnja,
2. Tlo u kojem privremeno prestaje proizvodnja,
3. Tlo koje e, ovisno o oneienju, u budunosti pripasti u neku od navedenih
skupine.
Svake godine milijuni hektara tla gube svoju bioloku raznolikost zbog
antropogenog utjecaja koji su ubrzali procese preseljenja vegetacije i eroziju tla. Dvije
petine afrikog tla, jedna treina Azije i jedna petina Latinske Amerike mogu biti
pretvoreni u pustinju.
Pad plodnosti zemlje, ili ak potpuni gubitak plodnosti potrebne za
poljoprivredni uzgoj, esta su pojava u mnogim dijelovima svijeta. Erozija tla koji
uzrokuje vjetar i voda, vrlo je tetna pojava u neplodnom dijelu Sjeverne Amerike i
Srednjeg Istoka, dijelovima June Azije i June Amerike. Problem je velikom mjerom
uzrokovan neodgovarajuim nainom iskoritavanja zemlje i modelima sjetve.
Zamjena tradicionalne mjeovite sjetve jednom poljoprivrednom kulturom, te slabo
upravljanje zemljom i vodom, izazvali su znaajnu eroziju tla i druge oblike slabljenja
tla. Zaslanjivanje tla utjee na ekstenzivna zemljita mnogih zemalja sjeverne Afrike,
Srednjeg Istoka i Azije. Sustav navodnjavanja uvelike je poboljao proizvodnost
oranica u podrujima nestalnih i nedovoljnih padalina i izazvao prilagodbu
visokoprofitnih vrsta u mnogim zemljama u razvoju. Ipak, nepravilan sustav
navodnjavanja nepotrebno troi vodu, oneiuje podzemne vode i unitava
proizvodnost milijuna hektara tla. Koritenje umjetnih gnojiva u poljoprivredi,
101

preteito duika, fosfora i kalija izaziva kako mogua oneienja tla tako i
oneienja povrinskih i podzemnih voda. Procjene ukazuju da je u Europi oko 66 %
tla oneieno ili zahvaeno erozijom.
Poremeaji u ekolokom sustavu smanjile su infiltraciju kinice, poveale
otjecanje povrinskog sloja zemlje, smanjile razinu vode, uzrokovale isuivanje
povrinskih voda, te gubitak hranjivih sastojaka u tlu. Uz te uvjete, klimatski
poremeaji i dugotrajnija suna razdoblja u nekim predjelima, ubrzali su smanjenje
uroda. Meutim, poveanje stanovnitva i uvrijeen nain nepoeljnog koritenja
zemlje, uzgoj rentabilnih vrsta usjeva na neodgovarajuim zemljitima, prisililo je
stoare i njihova stada na odlazak na granina zemljita, ubrzavajui tako slabljenje
zemlje i njeno pretvaranje u pustinju.
Da bi se mogle mjeriti tete koje izaziva oneienje tla, trebalo bi temeljito
poznavati ekoloke sustave i njihov razvoj jer za mjerenje teta treba odrediti
ekonomsku vrijednost elemenata prirodnog bogatstva (npr. nacionalnog parka).
Ekoloka poljoprivreda
Rjeenja za smanjenje nepovoljnog utjecaja industrije trae se u primjeni
tehnologija koje oslobaaju manje tetnih tvari i koje zahtijevaju manje energije.
Osim toga nastoji se u postojeim proizvodnim tehnologijama smanjiti nekontrolirane
emisije primjenom razliitih ureaja reducirati podruje na kojem se oneienja
mogu proiriti.
Rjeenja za smanjenje nepovoljnog utjecaj obrade zemljita na tlo je
ekstenziviranje proizvodnje i socijalnom ugaru. Pod ekstenziviranjem se razumijeva
smanjenje utjecaja proizvodnih faktora. Pritom se oekuje smanjenje prinosa, ali se s
druge strane ostvaruju ekoloki ciljevi, npr. stanita bogatija vrstama, bolja zatita
biljnih i ivotinjskih vrsta. Primjeri mjera koje vode k ekstenziviranju jesu npr.
uvoenje u proizvodnju vrsta i sorti koje zahtijevaju manje intenzivne zahvate, daju
moda manje prinose ali daju i zdraviju i kvalitetniju hranu. Tada gubitak od
smanjenja prinosa moe biti i manji od trokova za pojaanu zatitu koju bi traile
visokorodne sorte. Ekstenziviranje poljoprivrede s ostavljanjem nekih povrina na
ugaru i za ekoloke svrhe (zatita prirode, pribjeita za ivotinje i biljke i dr.) mogu
dovesti do razvoja tzv. ekoloki upravljanoga krajolika. Iz svega toga proizlazi
alternativna poljoprivreda koja pretvara jednostranu energetski, kapitalno i
intenzivnu poljoprivredu u sveobuhvatno ekoloku poljoprivredu. Takva ekoloka
(bioloka) poljoprivreda nastoji proizvesti zdravu i kvalitetniju hranu i odbaciti
sintetine biocide. Uvodi bioloke proizvode i postupke za tetnike, bolesti i korove.
Ona djeluje protiv smanjenja broja vrsta i jaa sposobnost samoregulacije u
ekosustavima.

6.3.2. Zatita tla

U Republici Hrvatskoj otpada 0.45 ha obradivog tla po stanovniku, to je
relativno povoljan odnos za prehranu stanovnitva.
Da bi se tlo zatitilo, potrebno je prije svega uiniti slijedee:
1. Voditi sustavnu prostornu i zemljinu politiku s obzirom na prirodne
osobitosti tla, kao i o potrebama dananjih i buduih narataja za kvalitetnim tlom;
2. U poljoprivredi i umarstvu razviti nove naine obrade agrotehnikim
mjerama koje uvaju kvalitetu tla;

102

3. Smanjiti potronju kvalitetnog tla u nepoljoprivredne svrhe;

4. Prilikom definiranja graevnih podruja provoditi ekoloke i ekonomske
analize koritenja i zatite zemljita.
Da bi se zatitilo tlo, potrebno je posebnu pozornost posvetiti lokacijama
novih naselja, industrijskih zona, trasama prometnica, povrinskim kopovima
mineralnih sirovina, odlagalitima otpada i umjetnim akumulacijama vode.
Hrvatska se treba skrbiti u zatiti tla, meu ostalim i zbog toga to je Europski
parlament ve 1972. godine donio Europski dokument o tlu kojim se tlo razmatra "kao
najdragocjenije i ogranieno dobro ovjeanstva." Stoga stavlja u zadatak i svim
europskim vladama da "moraju bogatstvo tla iskoritavati razumno i planski."
U tom smislu moe se rei da je i u Hrvatskoj tlo jedno od najveih prirodnih
bogatstava i da se mora pravilno ouvati i odravati za proizvodnju hrane. Tlo treba
uvati, za poljoprivredu, ali i od poljoprivrede.
Politikom zatite okolia uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se eli
upravljati sustavom kvalitete okolia. Zatitom tla bavi se vie zakona i propisa
Republike Hrvatske. To su:
Zakon o zatiti okolia
Zakon o zatiti prirode
Zakon o prostornom ureenju i gradnji
Zakon o poljoprivrednom zemljitu
Zakon o rudarstvu
Zakon o umama
Zakon o poljoprivrednom zemljitu regulira koritenje poljoprivrednog
zemljita, njegovu zatitu, promjenu namjene i nadzor. Utvruje nain valorizacije
zemljita, naine koritenja zemljita, razliite bonitetne klase te obaveze vlasnika
poljoprivrednog zemljita da ga odravaju za poljoprivrednu proizvodnju.
Zatita poljoprivrednog zemljita od oneienja sprovodi se radi
omoguavanja proizvodnje zdravstveno ispravne hrane, radi zatite zdravlja ljudi,
ivotinjskog i biljnog svijeta, nesmetanog koritenja i zatite prirode.
Zatita poljoprivrednog zemljita od oneiavanja provodi se zabranom,
ograniavanjem i spreavanjem od direktnog unoenja, te unoenja vodom i zrakom
tetnih tvari i poduzimanjem drugih mjera za ouvanje i poboljanje njegove
plodnosti.
tetnim tvarima u poljoprivrednom zemljitu smatraju se tvari koje mogu
prouzroiti promjene kemijskih, fizikalnih i biolokih osobina zemljita, uslijed ega
se umanjuje njegova proizvodna sposobnost, odnosno onemoguava njegovo
koritenje za poljoprivrednu proizvodnju.
Zakon o kvaliteti, kontroli kvalitete i prometu mineralnih gnojiva
utvruje kakvou gnojiva, nain kontrole i postupanja s gnojivom to je od velike
vanosti za zatitu tla i podzemnih voda.
Zakon o umama utvruje nain gospodarenja umama i umskim podrujem
uz posebnu naznaku o zatiti uma i umskog tla.
Pravilnik o zatiti poljoprivrednog zemljita od oneienja tetnim
tvarima propisuje najveu koncentraciju tetnih tvari koje se mogu nalaziti u tlu.
Tako propisuje i najviu koncentaciju tekih metala koji su potencijalno toksini. To
su: Cd kamij, Hg iva, Pb olovo, Mo molibden, As arsen, Co kobalt, Ni nikal, Cu
bakar, Cr krom i Zn cink.

103

7. OTPAD
Tlo ovjek i industrija oneiuju ne samo kemijskim toksinim tvarima nego i
odlaganjem velikih koliina glomaznog otpada od ambalae do glomaznoga
komunalnog otpada: starih hladionika, televizora, strojeva za pranje rublja,
automobila, automobilskih guma, limenih konzervi, plastinih vreica, boca i tome
slino. Sporom razgradnjom taj otpad ostaje u ljudskom okoliu dugotrajno, a sve
vee nove koliine otpada smanjuju raspoloive povrine tla. Kao sinonim za otpad
esto se rabi izraz smee, kojim se inae oznauje i pomijeani otpad iz kuanstva,
industrije itd.
U laikom se smislu pod pojmom otpad razumijeva sve ono to se u odreenoj
aktivnosti pojavljuje kao bezvrijedni nusproizvod. U struno-administrativnom smislu
pod pojmom otpad razumijeva se kruti otpad koji nastaje u kuanstvima i industriji.
Tekui otpad (otpadne vode i muljevi) te radioaktivni otpad pripadaju u vrste otpada
koje se zbog svojih svojstava, naina uklanjanja ili zbog poveane potencijalne
opasnosti u pravilu zbrinjavaju na poseban nain i pojmovno ne pripadaju u grupu
krutog otpada iz kuanstava i slinog otpada koji nastaje u industriji. Njima se, za
razliku od pojma otpad, pod kojim se razumijevaju pojedinano, ili u smjesi sve vrste
krutog otpada koji nastaje u kuanstvu i industriji (papir, staklo, metal, krpe, drvo,
mineralne i organske tvari, razne druge tvari) dodaje atribut kojim se tono odreuje
vrsta: otpadna voda, otpadni mulj, radioaktivni otpad itd.
Prema Zakonu o otpadu, otpadom se smatraju predmeti i stvari koje je fizika
ili pravna osoba odbacila, namjerava ili ih mora odbaciti. Ta definicija nije cjelovita i
trebala bi se promijeniti tako da se odnosi samo na tvari i/ili predmete, koji su tono
klasificirani u posebnom katalogu otpada. To je potrebno u prvom redu zbog toga to
moderno zakonodavstvo temelji podruje otpada na istim zakonitostima koje vrijede i
za slobodan protok robe i usluga, pa treba precizno odrediti to otpad jest, a to nije.
To znai da se s otpadom mora postupati, uz obveznu brigu o okoliu, to prema
propisanim tehnikim standardima koji ukljuuju i postupanje u ekonomski
najpovoljnijim uvjetima. To pak posebno stimulira industriju da pronalazi (tehniki i
organizacijski) najbolja rjeenja: slino kao to to zbog konkurentnosti na tritu radi
u proizvodnom procesu.
Koliina i sastav komunalnog otpada, po stanovniku ovise o ekonomskom
stupnju razvoja drutva. to je jedna zemlja razvijenija, to je koliina otpada po
stanovniku vea. S obzirom na sastav, prevladavaju materijali od ambalae, otpad je
rastresitiji i ima veu ogrjevnu mo. Ekonomski najrazvijeniji stvaraju izmeu 0.8 i
2.2 kg otpada po stanovniku na dan, a manje razvijeni izmeu 0.3 i 1.0
kg/stanovnik/dan. Sedmina stanovnika u razvijenijim zemljama stvara treinu
ukupnog komunalnog otpada u svijetu. Unato nastojanju da se komunalni otpad
smanji, njegova koliina po stanovniku raste i u razvijenijim zemljama i u zemljama u
razvoju. Godinja stopa rasta iznosi vie od 3 %.
Razlike u koliinama tehnolokog otpada viestruko su vee u korist
industrijski razvijenih zemalja. Godinja koliina industrijskog otpada u razvijenijim
zemljama iznosi i do nekoliko stotina tona po stanovniku, a u nerazvijenima mogu biti
ak i manje od koliina komunalnog otpada (Sl. 7.1).

104

Slika 7.1. Prikaz koliine komunalnog otpada u zemljama razliitog stupnja

ekonomskog razvoja (iz: Springer, 2001)

7.1. VRSTE OTPADA

Prema mjestu nastanka razlikuju se:
- komunalni otpad: koji nastaje u kuanstvu (slian nastaje u gospodarstvu i
ustanovama) i ienjem javnih povrina;
- tehnoloki otpad: koji nastaje u proizvodnim procesima, a po sastavu i
svojstvima se razlikuje od komunalnog otpada.
Prema svojstvima otpad moe biti:
- opasni otpad: koji ima svojstva: eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost,
nagrizanje, nadraljivost, tetnost, toksinost, infektivnost, kancerogenost,
mutagenost i svojstvo otputanja otrovnih plinova. Opasnim otpadom smatra se
svaki otpad koji sadri vie od 0.1 % kancerogene ili vie od 1 % toksine
komponente;
- inertni otpad: koji gotovo uope ne sadri tvari koje podlijeu fizikalnoj,
kemijskoj i biolokoj razgradnji pa ne ugroavaju okoli.
Otpad moe biti koristan otpad iz kojega pridobivamo sekundarne sirovine
koje moemo reciklirati i ponovno upotrijebiti ( npr. metali, plastika, staklo, papir.
Organske ostatke moemo humificirati (reciklirati u gnojivo) te gorivu tvar moemo
spaljivati. Suprotno od toga je nekorisni otpad. Njega u svakom sluaju ine otpaci
koji se ne koriste, a esto je to zbog izostanka obrade i selekcije sav otpad. Dio
industrijskog pa i bolnikog otpada naalost takoer zavrava na komunalnim
odlagalitima. Stoga i taj otpad moe biti opasan.
Suvremeni ljudska civilizacija sve vie je suoena s problemima uskladitenja
glomaznog krutog otpada. Kruti otpaci nastaju razliitim procesima industrijske
prerade i graevinarstva, ali se danas proizvoai trude da se dio industrijskog otpada
veim dijelom vrati u proizvodnju, dakle da se reciklira. No posebne potekoe zadaje
mnoina komunalnog vrstog otpada, osobito u velikim gradovima.
Najvie komunalnog otpada ili oko 75 %, ine gorivi otpaci iz kuanstva:
hrana, papir i plastika. Preostalih 25 % su negorivi i teko razgradivi metali, staklo,
keramika i pepeo (Sl. 7.2).

105

Slika 7.2. Svojstva i sastav otpada u zemljama razliitog stupnja ekonomskog

razvoja (iz: Springer, 2001)
Papir
Na papir otpada vie do 25 % sveukupnoga komunalnog otpada (npr. grad
Zagreb). Uz novinski papir i papirna ambalae je veliki problem u urbanim sredinama.
Stupanj reciklae papirnih otpadaka u razvijenim se zemljama kree izmeu 20 do 35
%. Ostatak papira ostaje u okoliu. Sretna je okolnost to se papir u vodi i tlu
truljenjem ili pak spaljivanjem moe razgraditi. Neki od tzv. posebnih papira
(impregnirani, plastificirani, lakirani, obloeni aluminijskom folijom sl.) teko se
recikliraju, a jo se tee spontano razgrauju u procesu truljenja. Tako se u okoliu
nakupljaju sve vee koliine papirnog otpada. Spaljivanjem papira oneiuje se zrak
olovom, klorom i ugljinim dioksidom, duikovim oksidima itd.
Limena i plastina ambalaa
Limena i plastina ambalaa rabi se i za pakiranje boja, lakova, lazura, ulja i
drugih kemijskih spojeva. Dok se limene konzerve procesom korozije razgrade za
nekoliko godina, novouvedene aluminijske konzerve, zbog otpornosti na koroziju,
ostaju teko razgradiv krupni otpad u okoliu. Procjenjuje se da se oko 25 %
sveukupne proizvodnje aluminija baca u obliku aluminijske ambalae i aluminijskih
folija. Ostalih 75 % ugrauje se u trajnije proizvode. Plastina ambalaa je takoer
"dugoivua". Danas se dodacima plastinim masama (npr. krob) osigurava njihova
bra razgradnja u ekosustavu.
Staklena ambalaa
Problem je sve vee nagomilavanje stakla, koje je praktiki nerazgradiv
materijal. U mnogim zemljama ponovno se uvode propisi o povratnoj staklenoj
ambalai kako bi se bitno smanjile koliine boca i drugih staklenki koje zaostaju u

106

prirodi. Otpadno i lomljivo staklo moe ponovno ui u proizvodnju novih boca.

Stakleni tucanik se ponegdje rabi za izgradnju podloge asfaltnih cesta.
Olupine automobila
Olupine starih ili unitenih automobila zadaju posebne probleme, poglavito
stoga to su automobili graeni od razliitih materijala (elik, plastika, staklo, tekstil i
sl.) te se prilikom reciklae treba prvo snanim magnetima odvojiti elik, a ostali se
materijali odvajaju razliitim, esto skupim, postupcima. Dio materijala se spaljuje
bez proiivaa na dimnjacima, to uzrokuje oneienje zraka ukoliko nisu ugraeni
sustavi za proiavanje otpadnih plinova.
Automobilske gume
Automobilske gume gomilaju se u okoliu. Izraunano je da se primjerice u
SAD-u svake godine odbaci vie od 120 milijuna automobilskih guma! Guma je u
prirodi relativno postojana odnosno teko razgradiva. Spaljivanjem guma oslobaaju
se i silne koliine razliitih otrovnih plinova i ae u atmosferu. Novim postupcima
mogu se dobiti tekua ulja i prirodni plinove od odbaenih automobilskih guma u
zatvorenim kotlovima izgaranjem na temperaturi od oko 5000 C. Opisani postupak
reciklae odbaenih automobilskih guma relativno je skup. U nekim zemljama melju
se stare automobilske gume te se dodaje u asfaltnu podlogu cesta.

7.2. GOSPODARENJE OTPADOM

Problemi vezani uz otpad nisu novi. Oni su samo s razvojem velikih naselja
industrijalizacijom postali vei i tee rjeivi. ovjek je otpad praktiki poeo stvarati
od prvih dana svog razvoja. Vrlo rano je uoena opasnost od nekontroliranog
odlaganja otpada za ljudsko zdravlje. U Ateni je oko 500. godine p.n.e. donesena prva
poznata odredba o zabrani bacanja otpadaka na ulicu, a postojala su i odlagalita
smea, koja su morala biti udaljena najmanje oko 2 km od gradskih zidina.
U srednjem vijeku odnos prema smeu bio je mnogo neodgovorniji i otpad je
zavravao jednostavno na ulici. Tek s poetkom industrijske ere, s pojavom sve veih
koliina otpada, koji je osim toga i po sastavu postajao sve zahtjevniji glede
zbrinjavanja, gradske uprave su se poele brinuti o otpadu. Nain zbrinjavanja otpada
kakav je danas poznat poeo se uvoditi u velikim europskim metropolama tek u prvim
desetljeima prolog stoljea, a npr. prvo naplaivanje odvoza otpada u Beu od
graana, kao proizvoaa otpada, uvedeno je tek u tridesetim godinama prolog
stoljea.
Suoene sa sve veom koliinom otpada, ali i svjesne materijalnih i
energetskih svojstava pojedinih vrsta otpada, unatrag 20 do 30 godina poele su
gradske vlasti uvoditi sustave za gospodarenje otpadom. Pod tim se pojmom
razumijeva ekonomski i po okoli razumno upravljanje cjelokupnim ivotnim
vijekom/ciklusom otpada, od njegova nastanka, skupljanja, prijevoza, iskoritavanja,
obraivanja i odlaganja, u skladu sa zakonskim obvezama i s odgovornosti. Sinonim
za pojam gospodarenje otpadom jest zbrinjavanje otpada, iako neki autori nalaze
sutinsku razliku izmeu ta dva pojma.
Organizirano skupljanje otpada je prvi korak gospodarenja otpadom. U
razvijenim je zemljama organiziranim skupljanjem komunalnog otpada obuhvaeno
vie od 90 % ukupne populacije (este su najrazvijenije zemlje gdje je organiziranim
107

skupljanjem obuhvaena gotovo cijela populacija), a u zemljama u razvoju u prosjeku

jedva treina. Neskupljeni otpad zavrava doslovno svagdje u okoliu. Samo malo
zemalja je do sada, radi to racionalnijeg iskoritavanja pojedinih vrsta otpada,
organiziralo odvojeno skupljanje pojedinih vrsta otpada ve na mjestu nastanka - u
kuanstvima. Najee se radi o sustavu odvojenih spremnika (kontejnera) za papir,
staklo, plastiku i organski dio otpada, koji se nalaze u svakom kuanstvu ili zajedniki
za pojedine kue odnosno sklopove kua. Dio komunalnog otpada odvojeno se
skuplja i na principu donoenja otpada na tzv. "eko otoke ili reciklane centre. U njih
graani mogu donijeti i druge vrste otpada: razliita neiskoritena kemijska sredstva
koja se upotrebljavaju u kuanstvu, stare baterije, metal, stare lijekove.
Prije industrijske upotrebe ovako skupljeni materijali moraju se sortirati, jer je
inae teko postii da se u pojedinom spremniku ne nae i neto to se ne bi smjelo u
njemu nai. Udio izdvojenih otpadnih materijala ovisi o organiziranosti u drutvu i o
kulturi ivljenja. U Austriji, Nizozemskoj i Danskoj na taj nain se smanji koliina
otpada koji treba kasnije obraditi i/ili odloiti za vie od 50 %. Odvojeno skupljanje
pojedinih vrsta otpada u pravilu je skuplje od skupljanja mjeovitih vrsta otpada
(posebni spremnici, logistiki sloeniji i skuplji nain skupljanja zbog svojstava
pojedinih materijala i sl.).
U zbrinjavanju/preradi pojedinih vrsta otpada trokovi mogu biti nii (papir,
staklo, metal), ali i znatno vii (plastika) od trokova klasinog odlaganja (bez
prethodne obrade ili proizvodnje istog materijala od recikliranog materijala, osobito
plastike) (Sl. 7.3, 7.4).

Slika 7.3. Usporedba potroenih koliina sirovina upotrebom prirodnih i

sekundarnih sirovina (iz: Springer, 2001)

108

Slika 7.4. Pregled trokova za razliite faze zbrinjavanja otpada u eur/tona

(iz: Springer, 2001)
Posebna je kategorija otpada u sustavu odvojenog skupljanja i prerade
ambalani otpad. Da bi se smanjila koliina ambalae i ambalanog otpada, Europska
unija je donijela posebnu direktivu (94/62/EC), kojom su svi oni koji ambalau
stavljaju na trite obvezani da se pobrinu za njezino zbrinjavanje. Proizvoai
ambalae moraju osigurati najmanje 50 %, a najvie 65 % prerade/iskoritavanja
otpadne ambalae, pri emu treba izravno reciklirati najmanje 25 % ukupne ambalae,
a pritom od svakog od ambalanih materijala (papir i karton, plastika, drvo, metal,
staklo, vieslojni materijali) najmanje 15 % masenog udjela. Ispunjenje tih uvjeta nije
jednostavno, ali je postalo obvezom za svaku dravu koja namjerava postati lanicom
EU-a.
Komisija EU je u 1996. godini predloila novu Strategiju EU za
gospodarenje otpadom. Strategija obuhvaa slijedee:
1) opi cilj, 2) hijerarhija naela, 3) sprjeavanje nastajanja otpada, 4)
odgovornost proizvoaa otpada, 5) regeneracija otpada, 6) odlaganje i prijevoz
otpada, 7) regulatori i ekonomski instrumenti, 8) klasifikacija otpada, 9) statistika
obrade otpada i planovi gospodarenje otpadom.
Iz te Strategije uoljiva je sloenost problema gospodarenja otpadom. Danas je
opeprihvaeno naelo gospodarenja otpadom tzv. naelo "etiri R", to znai:
Reduction: smanjenje i spreavanje otpada postavljanjem tehnikih standarda,
razvojem istih tehnologija, primjenom ekonomskih instrumenata, edukacijom itd.;
Reuse: ponovna uporaba otpada zasniva se na izravnoj ponovnoj uporabi
ambalae ili drugog materijala;

109

Recycling: reciklaa je postupak koji se zasniva na ponovnoj uporabi

ambalae ili materijala uz prethodnu pripremu, a razlikuje se od prethodnog postupka
jer nema izravne ponovne primjene;
Recovery: regeneracija materijala i energije je postupak koji se zasniva na
toplinskoj, kemijskoj ili fizikalnoj pretvorbi materijala kako bi se ponovno proizveo
materijal ili energija.

7.3. ZBRINJAVANJE OTPADA

Postupanje s otpadom podrazumijeva skupljanje, skladitenje, obraivanje,
odlaganje, uvoz, izvoz i provoz otpada, zatvaranje i saniranje graevina namijenjenih
odlaganju otpada i otpadom oneienih povrina. Skladitenje otpada je privremeno
odlaganje otpada, dok je odlaganje otpada trajno odlaganje otpada.
Osnovni ciljevi postupanja s otpadom su:
- izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje njegovih
opasnih svojstava;
- spreavanje postupanja s otpadom bez nadzora;
- iskoritavanje vrijednih svojstava i njegovo obraivanje prije odlaganja;
- odlaganje otpada na odlagalita saniranje otpadom oneienih povrina.
Napredni sustavi zbrinjavanja otpada u pravilu predviaju razliite tehnologije
iskoritavanja svojstava otpada (sirovinska, bioloka, energetska), a u funkciji
smanjenja koliina koje se moraju odloiti i/ili smanjenja negativnih uinaka otpada
koji se treba odloiti (emisije deponijskog plina, procjedne vode). Oekivana primjena
nove zakonske obveze u dravama EU-a, po kojoj udio organskog ugljika u
odloenom otpadu ne bi trebao biti vei od 5 %, bitno e poveati predobradu otpada
prije odlaganja.
Kod toga se razlikuju slijedee tehnologije:
- mehanika obrada(izdvajanje korisnog dijela otpada),
- bioloka obrada (bioloka razgradnja organskog dijela otpada),
- termika obrada (ukupnog dijela otpada ili samo jednog dijela, koji prije
toga moe biti obraen drugim postupcima.
Visokorazvijene zemlje imaju koncept integralnog zbrinjavanja otpada i
zakonske propise za izgradnju sanitarnih deponija i za sanaciju postojeih. Konani je
cilj zatita ljudskog zdravlja ali i okolia, a o inenjerima, znanju i iskustvu ovisi izbor
naina i tehnika kojima se cilj nastoji postii.

7.3.1. Mehaniko-bioloka obrada

Na tritu postoje razliite izvedbe ove tehnologije. Osnovni princip sastoji se
u izdvajanju pojedinih vrsta otpada koji se mogu sirovinski iskoristiti kasnijom
biolokom obradom organskog dijela otpada, pri emu se razgrauju lakorazgradivi
dijelovi. Tako se smanjuje i potreban deponijski volumen i neeljene pojave vezane
uz odlaganje neobraenog otpada (stvaranje deponijskog plina i procjednih voda).
Primjenom mehaniko-biolokih postupaka moe se postii veliko smanjenje
volumena obraenoga komunalnog otpada: esto od 50 do 70 %.
Kao bioloki postupci razgradnje u obzir dolazi kompostiranje (najee) i
fermentacija (rijetko). Kompostiranje otpada je primjer aerobnog postupka bioloke
110

obrade (postupak razgradnje uz prisutnost zraka/kisika), pri emu se kao proizvod

dobiva kompost, a fermentacija je anaerobni postupak (bez prisutnosti kisika), pri
emu se kao proizvod dobiva bioplin. Proizvedeni kompost u mehaniko-biolokom
postupku, zbog neistoa se ne upotrebljava u poljoprivredi, nego se odlae odnosno
upotrebljava za prekrivanje deponija. Samo ako je ulazni organski materijal ist (prije
svega istoa glede tekih metala i teko razgradivih organskih tvari) nastali kompost
se moe rabiti za proizvodnju hrane.
Oba postupka mogu se provesti ekoloki prihvatljivo glede utjecaja na iri
okoli. Glavni problem pri kompostiranju mogu biti neugodni mirisi, te je poeljno
pogone locirati bilo dalje od urbanih cjelina, bilo provesti dodatne mjere zatite (izbor
tehnologije, provoenje tih mjera u zatvorenim prostorima i biofiltriranje procesnog
zraka).
Kompostiranje
Aerobna bioloka obrada ili kompostiranje obavlja se u slobodno nasutim
hrpama organskog otpada koji se prevre, rastresa i prema potrebi vlai. Proces
biorazgradnje traje od 10-ak tjedana pa i do nekoliko mjeseci.
Ubrzano kompostiranje ve usitnjenog i navlaenog organskog otpada postie
se raznim vrstama ureaja i tehnolokih postupaka u kojima se stalno odravaju
optimalni ivotni uvjeti (esto) posebnih kultura mikroorganizama (temperatura,
vlaga, kisik i pH). Otpad se moe mijeati s razliitim dodacima, npr. s
kanalizacijskim muljem.
Kompostiranjem mijeanoga komunalnog otpada (kada se ne radi o istom,
samobiorazgradivom dijelu) proces razgradnje traje najee dulje, tee se kontrolira,
a konani proizvod kompost je slabije kakvoe i s primjesom vee koliine otpadnog
materijala, koji naknadno treba izdvojiti.
Kompostiranje se smatra svrsishodnom, kada ne postoje sofisticirane
tehnologije zbrinjavanja otpada odnosno obrada dijela organskog otpada
(kompostiranje), prije svega zelenog odreza, otpada s trnice i groblja te drugog
organskog otpada koji nastaje u veim koliinama. Sporo kompostiranje, u slobodno
nasutim hrpama, koje se prevru odnosno rastresaju i eventualno vlae, moe se
provesti gotovo bez posebne opreme.
Da bi se smanjila koliina otpada preporuuje se potaknuti i pouiti graane da
sami kompostiraju vlastiti dio organskog otpada. Tako mogu proizvesti vlastiti
kvalitetan kompost, bez znaajnijeg ulaganja u opremu, s minimalnim vlastitim
radom.
Fermentacija
Anaerobna bioloka obrada otpada ili fermentacija poela se primjenjivati 80ih godina 20. stoljea. Rjee se primjenjuje u obradi krutog otpada, a ee u obradi
muljeva iz ureaja za proiavanje otpadnih voda i nekih drugih vrsta industrijskih
otpada. Bioplin, kao glavni produkt fermentacije, ima oko 60 % ogrjevne moi
prirodnog plina, a sastoji se od 55 do 70 vol. % CH4, 44-27 % CO2, manje od 1 % H,
a ovisno o ulaznom materijalu i do 3 % H2S.

7.3.2. Termika obrada

Termika obrada je djelotvoran, ali i relativno skuplji nain obrade
komunalnog otpada. Prvi kontrolirani nain spaljivanja kunog otpada testiran je

111

1874. godine u Nottinghamu u Engleskoj. Udio termike obrade u ukupnoj obradi

komunalnog otpada raste u razvijenim zemljama i nerijetko se njome zbrine/obradi i
50 % ukupnih koliina komunalnog otpada. Ukupno je izgraeno oko 3000 ureaja za
spaljivanje otpada, od ega vie od polovice u Japanu (nunost redukcije volumena
otpada zbog nedostatka prostora za odlaganje). U Europi je izgraeno vie od 600
spalionica.
Osnovne vrste termike obrade otpada jesu:
- spaljivanje (potpuna oksidacija organskih komponenata otpada), pri emu
osloboena energija slui za proizvodnju elektrine i toplinske energije (zastupljeno u
99 % postupaka termike obrade);
- piroliza (otplinjavanje/tinjanje - termika razgradnja organskih komponenata
bez prisutnosti odnosno uz kontrolirani dotok zraka). Kao proizvod se dobiva
pirolitiki plin, ijim se izgaranjem dobiva energija te kruti i/ili tekui ostaci (katrani),
koji se eventualno takoer mogu iskoristiti (zastupljeno u samo oko 1 % postupaka
termike obrade).
Sa stajalita okolia, spaljivanje je, uz uvjet maksimalnog ienja dimnih
plinova te iskoritavanja osloboene energije, jedno od najprihvatljivijih rjeenja. Oba
ova uvjeta danas su ispunjena u svim novijim spalionicama. Budui da su ulaganja
vrlo visoka, ova tehnologija dolazi u obzir prije svega u veim aglomeracijama. Danas
se spalionice grade uglavnom za vee kapacitete (u pravilu iznad 100.000 tona
otpada/god.), iako postoje intencije i za gradnju manjih kapaciteta (oko 20.000
tona/god.).
Spalionice otpada bez sustava za proiavanje emitiranih plinova, kao oblik
razgradnje krutoga gorivog otpada, imaju svoju lou stranu, jer se tijekom spaljivanja
oslobaaju u atmosferu velike koliine ugljinih, sumpornih i duikovih oksida.
Izgaranjem plastinih materijala oslobaa se i klorna kiselina (HCl), koja zajedno s
ostalim emitiranim plinovima i oborinama stvara kisele kie. Ugradnjom posebnih
filtara i proistaa u spalionice izbjegava se taj problem.
Korisna strana spaljivanja je takoer i oslobaanje toplinske energije, koja se
moe dalje rabiti za zagrijavanje vode (toplane za grijanje stanova i industrije) ili za
stvaranje struje (termocentrale na otpad).

7.3.3. Odlaganje
Odlaganje otpada je neizbjena karika svakog sustava zbrinjavanja otpada, a
ponekad i jedina. Tehnika odlaganja otpada posljednjih se desetak godina vrlo brzo
razvijala. lanice EU-a jo su 1994. godine prihvatile propis o izgradnji trajnih
odlagalita otpada, a u pripremi je i novi propis o odlaganju otpada. Njime e se
ograniiti odlaganje otpada koji bude sadravao vie od 5 % ugljika organskog
podrijetla.
Otpad koji se odlae vrlo je aktivan. Procesom raspadanja organskog dijela
nastaje deponijski plin, a u dodiru otpada s vodom nastaju procjedne vode.
U pravilu se, s obzirom na mogui utjecaj otpada na okoli, deponiji
razvrstavaju u dvije kategorije:
I za zahtjevniji otpad (sve vrste komunalnog otpada i neke vrste
industrijskog otpada);
II za manje zahtjevni otpad.
112

Zahtjevnost se, glede tehnikih mjera, odreuje na osnovi sastava eluata.

Odlagalite mora imati osigurano brtvljenje s donje i gornje strane, prihvat i
proiavanje procjednih voda i osiguran sustav otplinjavanja s mogunosti upotrebe
deponijskog plina (do sada nije bio uvjet).
Sve vei tehniko-tehnoloki zahtjevi za izvedbu odlagalita kako bi se
sprijeilo dugorono oneienje okolia, stalno poveavaju trokove odlaganja, a
istodobno sve manja gustoa neobraenoga komunalnog otpada (sve vei udio
ambalanog materijala) zahtijeva sve vee povrine zemljita za odlaganje.
Kako e odlaganje otpada i dalje ostati neizbjean posljednji segment u
sustavu gospodarenja otpadom, nastoji se na odlagalite odlagati samo doista nune
koliine otpada sa to manjim negativnim potencijalom na okoli.
Sanacija (ureenje) odlagalita
Kad je rije o neureenim odlagalitima otpada postoje dvije tehnike
mogunosti rjeenja problema:
-osiguranje i ureenje odlagalita, bez obrade odloenog otpada, pri emu se tetni
utjecaj postupno smanjuje u duljem razdoblju;
-sanacija odlagalita, koja obuhvaa obradu i iskoritavanje materijala i energije
odloenog otpada, pri emu se utjecaj smanjuje i potpuno uklanja u relativno kratkom
razdoblju. Kod toga se nude rjeenja in-situ (na mjestu) i ex-situ (izvan mjesta).
Rjeenje in-situ podrazumijeva iskopavanje otpada, ienje stare lokacije i
odlaganje na novoureenu lokaciju/plohu, s mogunosti zatvaranja odlagalita uz
provoenje nadzora.
Rjeenje ex-situ podrazumijeva prijevoz otpada do postrojenja za obradu
(najee termiku) ili djelominu obradu (neki od mehaniko-biolokih postupaka) te
odlaganja na neku drugu lokaciju.
Na tritu se prije nekoliku godina pojavila tehnologija pod nazivom
biopuster: u tijelo neureenog deponija pod pritiskom se udarno upuhuje smjesa
zraka obogaena kisikom. U tijelu deponija anaerobni procesi prevode se u aerobne
ubrzanim postupkom razgradnje organske tvari. Tako se bez iskopavanja odlagalita
odloeni otpad moe inertizirati.
Indikativan je primjer Nizozemske u kojoj se pokualo doi do integralnog
rjeavanja problema otpada. Na temelju procjene rizika zbrinjavanja ukupnog otpada
(oko 50 x 106 t/1990 god) u okviru Nacionalnog plana upravljanja okoliem pokazalo
se da je potrebno tititi ukupni okoli (zrak, tlo i vode) i rjeavati se otpada na najmanje
loi nain. Danas su u Nizozemskoj od 6 milijuna t komunalnog otpada 15% se
reciklira, 35% spaljuje i 50% odlae nepreraeno. Ukoliko se spaljuje cjelokupni otpad
(bez prethodne separacije) dolazi do suvie velike emisije dioksina (klorirani ugljikovi
spojevi nastali nepotpunom oksidacijom kloriranih uglikovodika - plastike) koji su
izuzetno otrovni. Zbog poveane koncentracije dioksina u travi mlijeku i siru u okolici
nekih spalionica, 4 od 12 postojeih spalionica u Nizozemskoj su zatvorene. Takoer
ljaka i pepeo koji ostaju nakon spaljivanja nisu podobni za upotrebu u graevinarstvu
jer imaju poviene koncentracije izluivih tvari (tekih metala i organskih
mikrozagaivala), a prema Zakonu o zatiti tla ne bi se smjeli niti odlagati u odlagalita.
Metodom humifikacije otpada (ukoliko nije prethodno separiran) takoer se dobiva
kompost koji nije standardan (ima suvie tekih metala cinka, olova, kadmija ive).

113

7.4. ZBRINJAVANJE OTPADA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Ukupna koliina novonastalog otpada u Republici Hrvatskoj procjenjuje se na
9 milijuna tona na godinu ili oko 2 tone po stanovniku na godinu). Za Hrvatsku je
godinja koliina komunalnog otpada u godini 1998. procijenjena na oko 1,200.000
tona ili na oko 253 kg po stanovniku. Organiziranim skupljanjem komunalnoga
otpada obuhvaeno je samo od 55 do 60 % stanovnitva u Hrvatskoj.
Procjenjuje se da e koliina otpada po stanovniku rasti po stopi od 2 % na
godinu, a broj stanovnika obuhvaenih skupljanjem i odvozom otpada na odobrena
odlagalita trebao bi rasti po godinjoj stopi 4 %. Komunalni otpad ini oko 13 %
ukupnog otpada.
U Hrvatskoj se otpad organizirano odvodi od 55-60 % stanovnitva. Struktura
komunalnog otpada je slijedea:
Papir
20 %
Organski otpad
24 %
Plastika
9%
Staklo
6%
Tekstil
4%
Kovine
3%
Sitno (<30 mm)
34 %
U komunalnom otpadu ima do 45 % korisnog otpada. Prikupljanje, skladitenje i
odlaganje otpada postaje profitabilna djelatnost, no ima puno prigovora na nain
njihova rada.
Procjena koliina opasnoga otpada u Republici Hrvatskoj iznosi oko 0.2
milijuna tona na godinu odnosno oko 2.2 posto ukupne koliine otpada. Koliina
staroga otpada akumulirana diljem Hrvatske na nekoliko tisua odlagalita (od ega na
oko 120 slubenih) procjenjuje se na oko 29 milijuna tona. Nije poznata koliina
otpada koji je odbaen u ume, polja, rijeke, jezera i u more.
Tri etvrtine ukupnog otpada ini tehnoloki otpad (6.8 milijuna tona /god.).
Struktura tehnolokog otpada je sljedea:
- graevni otpad
2.500.000 t
- poljoprivredni i umarski otpad
1.500.000 t
- industrijski otpad
2.000.000 t
- rudarski otpad
800.000 t
Analiza stanja odlagalita otpada pokazuje daje danas na oko 160 velikih
odlagalita (29% svih registriranih odlagalita) odloeno oko 39 milijuna m3 otpada,
to ini ak 98 %ukupno odloenog otpada.
Najvie velikih odlagalita registrirano je u ovim upanijama:
- Osjeko-baranjska
17
- Primorsko-goranska
13
- Sisako-moslavaka
12
O velikim odlagalitima mogue je openito rei sljedee:
-zauzimaju ukupnu povrinu od oko 8.3 km3 ;
-njihov ukupan raspoloivi kapacitet (obujam) iznosi oko 97 milijuna m3;
-u prosjeku popunjena otpadom na razini od 40 % svoga kapaciteta;
-opasni otpad pohranjen je na 80 velikih odlagalita;

114

-odlagalita su graena bez osnovnih zatitnih mjera, a oneienost okolia oita je

na 40 odlagalita otpada.
Pozitivni su pomaci u zasebnom skupljanju papira, stakla, kovina i u Hrvatskoj.
Primjer je tvrtaka ZGO (zbrinjavanje gradskog otpada) koja djeluje na podruju
Zagreba.
Zakon o odrivom gospodarenju otpadom je temelji zakon u Republici
Hrvatskoj. Osi toga gospodarenje otpadom vezana je uz nekoliko zakona. To su:
Zakon o zatiti okolia
Zakon o zatiti prirode
Zakon o vodama
Zakon o prostornom ureenju i gradnji
Zakon o poljoprivrednom zemljitu
Zakon o kemikalijama
Zakon o rudarstvu
Prema Zakonu o odrivom gospodarenju otpadom, osnovni ciljevi postupanja
s otpadom su:
izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje opasnih svojstava otpada
iji nastanak se ne moe sprijeiti,
sprjeavanje nenadziranog postupanja s otpadom,
iskoritavanje vrijednih svojstava otpada u materijalne i energetske svrhe i njegovo
obraivanje prije odlaganja,
kontrolirano odlaganje otpada,
saniranje otpadom oneienog tla,
razvijanje i utvrivanje programa sustavne edukacije o otpadu.
S otpadom se mora postupati na nain da se izbjegne:
opasnost za ljudsko zdravlje,
opasnost za biljni i ivotinjski svijet,
oneiavanje okolia: voda, mora, tla, zraka iznad propisanih graninih vrijednosti,
nekontrolirano odlaganje i spaljivanje,
nastajanje eksplozije ili poara,
stvaranje buke i neugodnih mirisa,
pojavljivanje i razmnoavanje tetnih ivotinja i biljaka te razvoj patogenih
mikroorganizama,
naruavanje javnog reda i mira.
Popratni propisi koji se odnose na postupanje s otpadom su:
Pravilnik o vrstama otpada
Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom
Uredbu o uvjetima za postupanje s opasnim otpadom
Pravilnikom o postupanju s ambalanim otpadom
Provoenje mjera postupanja s komunalnim otpadom u Republici Hrvatskoj prema
Zakonu o otpadu osiguravaju opina ili grad. Provoenje mjera postupanja s neopasnim
tehnolokim otpadom osigurava upanija. Proizvoa tehnolokog otpada duan je obraditi i
uskladititi vlastiti tehnoloki otpad. Poseban problem je odlaganje nuklearnog otpada koji se
esto rjeava na dravnoj ili na meudravnoj razini. Lokacije za gradnju odlagalita otpada
utvruju se u dokumentima prostornog ureenja. Primjerice odlagalita otpada ne mogu se
graditi u I, II i III zoni zatite izvorita vode za pie. Prema Pravilniku o uvjetima za
postupanje s otpadom, komunalni otpad se smije odlagati samo na ureena odlagalita.
Tehniki standardi izgradnje odlagalita vrlo su strogi i na tragu su Prijedloga EUa o
odlaganju otpada.

115

Tehnoloki otpad uglavnom skupljaju sami proizvoai otpada, a dijelom i tvrtke

specijalizirane za odvojeno skupljanje korisnog otpada. Najvei dio tehnolokog otpada
zavrava na neureenim odlagalitima, esto zajedno s dijelom opasnog otpada. Zbog
znatnoga smanjivanja industrijske proizvodnje i proizvodnja tehnolokog otpada
najvjerojatnije e slijediti silazni trend industrijske proizvodnje.

Samo dva odlagalita u Republici Hrvatskoj imaju radne dozvole za odlaganje

industrijskog otpada. Ni jedno odlagalite za tehnoloki otpad nije opremljeno
sustavom za skupljanje i obradbu procjedne vode, a samo manji broj odlagalita ima
osnovne mogunosti za vizualni nadzor nad ulazom i fiziku zatitu (ograda, uvari,
protupoarna zatita).
Do sada u Republici Hrvatskoj nije sagraeno ni jedno odlagalite za opasni
otpad, a prema najnovijim procjenama danas se samo oko 10 % ukupnih koliina
opasnoga otpada zbrinjava redovito i na prikladan nain.
Kliniki otpad (zarazni i medicinski) ne zbrinjava se na odgovarajui nain.
Neke vrste toga otpada spaljuju se u pokretnom ureaju za spaljivanje u Zagrebu.
Samo neke bolnice u Zagrebu i u nekim velikim gradovima imaju interne ureaje za
spaljivanje. Neupotrebljiva farmaceutska sredstva takoer su veliki problem.
Isto tako nedostaju i strvodernice (kafilerije). U Hrvatskoj postoji samo jedna,
u Sesvetskome Kraljevcu, a i ta nema odgovarajue zatitne mjere. Problem
klaonikih i drugih organskih (animalnih) ostataka jedan je od prioriteta posebno za
istonu Slavoniju.
Odvojeno skupljanje tehnolokog otpada ima tradiciju i nastoji se poveati
njegovo iskoritavanje. Iako je ve prije mnogo godina postojala organizirana mrea,
ipak je u dananje vrijeme odvojeno skupljanje korisnog dijela komunalnog otpada
(papir, staklo) vrlo skromno. Nema pouzdanih podataka o koliinama sekundarnih
sirovina izdvojenih iz industrijskog otpada. Procjenjuje se da je godine 1998. bilo
skupljeno oko 1.000.000 tona sekundarnih sirovina, pri emu su najveu koliinu
inile neke vrste industrijskog otpada.
Cjelovitije gospodarenje otpadom (koje je na tragu integralnog gospodarenja)
za sada se u odreenoj mjeri provodi samo u Zagrebu. Primarna recik1aa i izdvajanje
tetnih tvari iz kuanstava poeli su davati relativno dobre rezultate.
Pravilnikom o postupanju s ambalanim otpadom odreene su uloga i obveze
proizvoaa robe, distributera ambalae, proizvoaa ambalae te potroaa u
postupanju s otpadnom ambalaom. Meutim, u Hrvatskoj postoje ogranieni
kapaciteti za preradbu pojedinih vrsta otpadne ambalae. Velike tekoe stvaraju vrlo
niske cijene odlaganja, relativno slabo zatieno hrvatsko trite otpadnih tvari od
uvoza jeftinih sekundarnih sirovina i nedostatno djelotvorna organizacija uporabe
otpada. Radi unaprjeivanja postojeega stanja,
Kao prioritet na podruju zbrinjavanja otpada pojavljuje se i potreba da se
hitno uspostavi skupljanje i iskoritavanje pojedinih vrsta otpada za koje ve postoje
ekonomske i okoline opravdanosti. Uz papir i staklo, za koje postoje preraivaki
kapaciteti, a materijali se uvoze kao sekundarne sirovine, postoji opravdana potreba da
se pojaa skupljanje uljnih i zauljenih vrsta otpada (i nadzor nad njime) te starih
guma, za koje ve postoji mogunost energetske valorizacije u cementarama.

116

7.5. SANITARNO ODLAGALITE KOMUNALNOG OTPADA

Odlagalite treba biti locirano blizu centra proizvodnje otpada, dostupno
prijevozu, mogunost koritenja nakon zatvaranja odlagalita (npr. park, rekreacijska
zona). Mora biti dovoljno materijala za dnevno prekrivanje. Prostor mora biti
dovoljno velik za prihvat otpada u predvienom roku. Takoer treba predvidjeti
prostor za moguu reciklau.
Prilikom analize moguih lokacija odlagalita komunalnog otpada, treba uzeti
u obzir morfoloke znaajke reljefa (dolina ili padina), geoloku grau (preferiraju se
vodonepropusne stijene) te seizminost podruja. Takoer treba paziti da odlagalite
ne bude locirano na poplavnom podruju, a ne smije bit locirano u I, II i III zoni
zatite izvorita pitke vode.
U odlagalitu se odvijaju fiziki, kemijski i bioloki procesi zbog kojih nastaje
bioplin i procjedna voda. Poetak reakcije je aeroban a nastavak anaeroban (poinje
acetatnom fazom a nastavlja se s metanogenom fazom). Sastav bioplina i procjedne
vode mijenja se s vremenom. Stvaranje plina zavri tijekom 5-10 godina, a procjedne
vode se stvaraju i do 100 godina.
U procjednoj vodi najopasnija su organska zagaivala, klorirani ugljikovodici,
a od anorganskih arsen, kadmij, olovo, krom, nikal.
Ureeno odlagalite komunalnog otpada trena zadovoljiti slijedee uvjete:
1. Mora imati vodonepropusnu podlogu (sloj gline i/ili plastine folije, asfalta,
bitumena i sl.);
2. Mora imati sustav drenae i sakupljanja procjedne vode (eluat - filtrat) s njenim
naknadnim tretmanom ili rasprskavanjem po odlagalitu (radi isparavanja vode);
3. Otpad se mora slojevito slagati i pri tomu i kompaktirati;
4. Na vrhu odlagalita treba ugraditi zatitni pokrov i zelenilo.
Nakon osnivanja i putanja u rad odlagalita, potrebno je uspostaviti sustav
praenja/monitoringa kvalitete podzemne vode i kvalitete odvodne vode.
Na izradbi metodologije za izbor mjerila za nova odlagalita i saniranje
oneienih podruja u Republici Hrvatskoj radi se tek nekoliko godina. Prihvaena je
koncepcija racionalnoga gospodarenja prostorom u smislu optimalizacije broja
lokacija za odlagalita, koja se temelji na naelu izbjegavanja otvaranja novih lokacija
gdje god je to mogue. Novi ustroj ukljuen je u Program prostornog ureenja
Republike Hrvatske (1999.), prema kojemu ukupan broj objekata za zbrinjavanje
otpada vjerojatno ne bi bitno premaivao 100 lokacija, a oslanjao bi se na koncepciju
100 (prikupljalita) + 20 (skladita) + 4 (odlagalita). U taj broj od oko 100 do 120
objekata za zbrinjavanje cjelokupnog otpada nisu ukljuena prikupljalita i
(privremena) skladita komunalnog otpada, ije e se lociranje na odgovarajuim
mjestima provesti u skladu sa stvarnim potrebama lokalnih zajednica. Naime,
zbrinjavanje komunalnog otpada pripada u ingerencije lokalne uprave, pa prije svega
treba stvoriti poticajne mjere kako bi predloene koncepcije mogle imati uspjeha.
Posebna pozornost morat e se posvetiti zbrinjavanju otpada s jadranskih
otoka. Taj problem nije ispravno rijeen ni na jednome od naseljenih otoka. Upitno je
mogu li otoci uope postati mjesto za konano zbrinjavanja vlastitog otpada ili taj
problem valja rjeavati na kopnu. Zbog toga se kao jedna od prioritetnih aktivnosti
predlae izradba pilot-projekta na kojemu bi se preispitale sve okoline, tehnike i
ekonomske mogunosti.

117

Tehniki propisi u Bavarskoj razlikuju 4 vrste odlagalita:

Odlagalita I vrste: su odlagalita inertnih tvari, gdje se bez prethodne obrade
moe odlagati otpad s vrlo malog sadraja tetnih tvari ili otpad koji je poprimio grau
slinu zemlji (npr. graevinski otpad, ljunak, iskop tla i stijenja, jalovina iz
kamenoloma).
Odlagalita II vrste: to su odlagalita komunalnog otpada (kunog smea),
koje e se zbog visokog sadraja organskih tvari morati u budunosti prethodno
termiki obraditi. Kriteriji za odabir lokacije i izolaciju odlagalita su rigorzniji nego
kod onih I vrste.
Odlagalita III vrste: to su odlagalita gdje se moe odlagati industrijski
otpad koji je neopasan, a prethodno moe biti obraen kemijski i fiziki, odnosno
termiki.
Odlagalita IV vrste: to su podzemna odlagalita gdje se moe odlagati
toksini industrijski otpad. Radi se iskljuivo u vodonepropusnim stijenama, esto u
naputenim rudnicima soli.

118

8. GRADITELJSTVO I OKOLI
Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima poiva razvoj ljudske
zajednice. Tijekom graenja i eksploatacije graevine neminovne su tete prouzroene
na okoliu. Meutim, poznavanjem problema one mogu biti minimalizirane, a
ignoriranjem problema te tete mogu biti nerazumno velike. Prilikom prostornog
planiranja, gdje uz urbanistiku struku, znaajno sudjeluje i graditeljska, paljivim
planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbjei znaajne tete, nego ak i poboljati stanje
okolia, prouzroeno prethodnim nepaljivim djelovanjem.

8.1. PROSTORNO PLANIRANJE I ZATITA OKOLIA

Politikom zatite okolia uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se eli
upravljati sustavom kvalitete okolia. Zatitom tla bavi se vie zakona i propisa
Republike Hrvatske. To su:
Zakon o zatiti okolia
Zakon o zatiti prirode
Zakon o prostornom ureenju i gradnji
Zakon o rudarstvu
Zakon o poljoprivrednom zemljitu
Zakon o umama
Zakon o prostornom ureenju i gradnji kojim se ureuje: gospodarenje,
zatita i upravljanje prostorom, te nain i uvjeti uz koje se mogu graditi objekti u
prostoru. Zakon definira tehnika svojstva bitna za graevine, te propisuje osmiljeno
gospodarenje tlom i prostorom i njihovu zatitu pri emu postoji jo itav niz zakona i
propisa koji se nadovezuju na taj zakon.
Zakon o poljoprivrednom zemljitu regulira koritenje poljoprivrednog
zemljita, njegovu zatitu, promjenu namjene i nadzor. Utvruje nain valorizacije
zemljita, naine koritenja zemljita, razliite bonitetne klase te obaveze vlasnika
poljoprivrednog zemljita da ga odravaju za poljoprivrednu proizvodnju.
U poljoprivrednim podrujima smanjenje erozije je mogue ili smanjenjem
brzine agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zatitom tla od uinaka erozije ili
uzgojem zatitnog biljnog pokrova izmeu sezona, pa korijenje, ali i lie uva tlo od
djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se moe smanjiti stvaranjem umjetnih ili
biljnih vjetrobrana. Povrinsko otjecanje moe se smanjiti uzdunim (po izohipsi)
oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U nepoljoprivrednim podrujima,
pravilnom organizacijom gradilita (da se ogoljuje dio po dio podruja na kojem se
gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima (otvaranje, eksploatacija,
sanacija manjih podruja), ili ograniavanjem podruja za kretanje vozila izvan
prometnica, moe se znatno smanjiti erozija. Takoer, gradnjom retencija na
podrujima gradnje ili u poljoprivrednim podrujima moe se znaajno smanjiti
odnoenje materijala.
Zakon o zatiti prirode zabranjuje koritenje prirodnih dobara na nain koji
uzrokuje dugorono oteenje tla i gubitak njegove prirodne plodnosti. Prema Zakonu
o zatiti prirode, u Hrvatskoj se zatita prirode provodi ouvanjem bioloke i

119

krajobrazne raznolikosti, te zatitom prirodnih vrijednosti. Zatiena podruja prema

tom zakonu su:
strogi rezervat,
nacionalni park,
posebni rezervat,
park prirode,
regionalni park,
spomenik prirode,
znaajni krajobraz,
park uma,
spomenik parkovne arhitekture,
A prema svom znaenju rasporeuju se u razrede:
- meunarodnog znaenja,
- dravnog znaenja,
- lokalnog znaenja.
- spomenike prirodne batine.
U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti.
U nacionalnom parku doputeno je obavljanje ugostiteljsko-turistikih i
rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjeivanja i razgledavanja, te bavljenje
poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na tradicionalan nain, te gospodarskih
djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom parku do njegova proglaenja.
U posebnom rezervatu doputeni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se
odravaju ili poboljavaju uvjeti vani za ouvanje svojstava zbog kojih je proglaen
rezervatom. Posjeivanje i razgledavanje posebnog rezervata moe se zabraniti ili
ograniiti mjerama zatite.
U parku prirode doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima
se ne ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga.Nain obavljanja gospodarskih
djelatnosti i koritenje prirodnih dobara u parku prirode utvruje se uvjetima zatite
prirode.
U regionalnom parku doputene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje
kojima se ne ugroavaju njegove bitne znaajke i uloga. Nain obavljanja
gospodarskih djelatnosti i koritenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvruje se
uvjetima zatite prirode.
Na spomeniku prirode i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji ini
sastavni dio zatienog podruja nisu doputene radnje koje ugroavaju njegova
obiljeja i vrijednosti.
U znaajnom krajobrazu nisu doputeni zahvati i radnje koje naruavaju
obiljeja zbog kojih je proglaen.
U park-umi su doputene samo oni zahvati i radnje ija je svrha njeno
odravanje ili ureenje.
Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj
blizini koji ini sastavni dio zatienog podruja nisu doputeni zahvati ni radnje
kojima bi se mogle promijeniti ili naruiti vrijednosti zbog kojih je zatien.
Prema Zakonu o vodama i Pravilniku o utvrivanju zona sanitarne
zatite izvorita zone zatite su:
I zona strogog reima je ustvari ograeno podruje oko vodozahvata bez
mogunosti pristupa;
120

II zona strogog ogranienja je granica izraunatog podruja napajanja (zabrana

graenja i eksploatacije mineralnih sirovina);
III zona ogranienja i kontrole (zabrana isputanja neproienih otpadnih
voda, deponiranja otpada i graenje kemijskih industrijskih postrojenja);
Zbog specifinog toka vode i slabe mogunost samoproiavanja, u krkim
podrujima se odreuje i IV zona zatite. Prema potrebi mogu se odrediti i
hidrogeoloki rezervati, kao glavne zone prikupljanja podzemnih voda.

8.2. STUDIJE UTJECAJA NA OKOLI

Za odreene zahvate u okoli, koji mogu naruiti ekoloku stabilnost ili
bioloku raznolikost okolia, izrauju se Studije procjene utjecaja na okoli.
Sadraj studije, kao i nain njenog usvajanja (sastav komisije, javni uvid, javna
rasprava) odreeni su Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoli. Studija mora
sadravati slijedea poglavlja:
A. Opis zahvata i lokacije
B. Ocjena prihvatljivosti zahvata
C. Mjere zatite okolia i plan provedbe mjera
D. Zakljuak studije (u saetom obliku)
E. Saetak studije za javni uvid prireen za iru javnost
F. Izvori podataka
Pravilnikom o procjeni utjecaja na okoli takoer su odreeni i zahvati za
koje je potrebno izraditi navedenu studiju. To su:
I. PROMETNE GRAEVINE:
- Cestovne graevine s pripadajuim objektima i ureajima
- eljeznike graevine s pripadajuim objektima
- Zrakoplovne graevine
- Pomorske graevine
- Rijene graevine
II. ENERGETSKE GRAEVINE:
- Elektroenergetske graevine
- Skladitenje i transport nafte i plina s pripadajuim graevinama, odnosno ureajima
i postrojenjima
- Graevine za eksploataciju energetskih mineralnih sirovina
III. VODNE GRAEVINE:
- Regulacijske i zatitne graevine
- Graevine za melioraciju
- Graevine za koritenje voda
- Graevine za zatitu voda
IV. PROIZVODNE GRAEVINE
V. GRAEVINE ZA POSTUPANJE S OTPADOM
VI. SPORTSKE GRAEVINE
VII. GRAEVNE CJELINE
VIII. EKSPLOATACIJA MINERALNIH SIROVINA:
- Povrinska eksploatacija
- Podzemna eksploatacija
IX. GRAEVINE NA ZATIENOM PODRUJU

121

Na temelju dopune Zakona o zatiti okolia Dravna uprava za zatitu

prirode i okolia moe ovlastiti upanijsko poglavarstvo za imenovanje komisije za
ocjenu zahvata te u tom sluaju upanijski ured nadlean za poslove prostornog
ureenja, stambeno-komunalne poslove, graditeljstva i zatite okolia provodi
procjenu utjecaja na okoli za zahvate na slijedeem:
PROIZVODNE GRAEVINE:
a) betonare i asfaltne baze,
b) slatkovodne ribnjake:
-za ciprinide povrine vee od 100 ha
c) za proizvodnju hrane za ivotinje uz primjenu sastojaka animalnog porijekla u
koliini od 200 t/god i vie,
d) za uzgoj peradi kapaciteta 5000 kom. i vie u proizvodnom ciklusu,
GRAEVINE ZA POSTUPANJE S OTPADOM:
a) graevine za obradu graevinskog otpada kapaciteta veeg od 25.000 m3 godinje,
GRAEVINSKE CJELINE:
a) trgovaki centri povrine vee od 5 ha,
b) groblja za potrebe naselja veeg od 40.000 stanovnika,
EKSPLOATACIJOM MINERALNIH SIROVINA:
a) arhitektonski kamen kapaciteta veeg od 1000 t/god.,
b) tehniki graevni kamen s ukupnim rezervama od 100.000 m3 do 300.000 m3,
odnosno godinjim kapacitetom od 20.000 m3/god. do 60.000 m3/god.,
c) rude nemetala s ukupnim rezervama od 250.000 t do 600.000 t, odnosno godinjim
kapacitetom od 50.000 t/god. do 120.000 t/god.,
d) ljunak, pijesak, glina s ukupnim rezervama od 500.000 m3 do 800.000 m3,
odnosno kapacitetom od 100.000 m3/god. do 160.000 m3/god.
Prihvaanje studije za navedene graevine je uvjet za dobivanje graevinske
dozvole u skladu s Zakonom o prostornom ureenju i gradnji. U studiji se
propisuju mjere i aktivnosti tijekom graenja i nakon poetka eksploatacije graevine.

122

9. LITERATURA
BELL, G.F.: Environmental Geology, Principles and Practice. Blackwell Science,
Cambridge, 1998.
BELL, G.F.: Geological Hazard: their Assesment, Avoidance and Mitigation, Spon
Press, 2003.
BENAC, ., ARBANAS, . & PAVLOVEC, E. (1991): Postanak i geotehnike
osobitosti doline i zaljeva Rae. -Pomorski zbornik, 29, 475-492, Rijeka. (12)
BENAC, ., JURAK, V., OTRI, M., HOLJEVI, D. & PETROVI, G. (2005):
Pojava prekomjerne erozije u podruju Slanog potoka (Vinodolska dolina). In:
Knjiga saetaka 3. Hrvatskog geolokog kongresa, 173-174, Opatija, rujan 2005.
Hrvatski geoloki institut, Zagreb. (69)
BENAC, ., JURAK, V., OTRI, M. ARBANAS, & PAVLETI, LJ., (2006):
Nestabilnost padina i geoloki hazard u dolini Rjeine. Priopenja 4. Savjetovanja
Hrvatskog geotehnikog drutva: ojaanje tla i stijena, Opatija, listopad 2006, 421428, Hrvatsko geotehniko drutvo
RNJAR, M.: Ekonomika i politika zatite okolia. Ekonomski fakultet Sveuilita u
Rijeci, Glosa Rijeka, Rijeka, 2002.
GLAVA, V.: Uvod u globalnu ekologiju. Hrvatska sveuilina naknada,
Ministarstvo zatite okolia i prostornog ureenja, Puko otvoreno uilite Zagreb,
Zagreb, 2001.
HERAK, M. Geologija. Postanak, tektonika i dinamika Zemlje. Razvojni put zemlje i
ivota. Geoloka graa kontinenata i oceana. kolska knjiga, IV izdanje, Zagreb 1984.
KOVACH, R. & McGUIRE, B. Guide to Global Hazards. Philips, 2003.
LOVELOCK, J.: Taj ivi planet Geja. Izvori, Zagreb, 1999.
PIRAZZOLI, P.A.: Sea-level Changes. Tha last 20.000 Years. John Wiley & Sons,
Chichester, 2000.
PROHI, E.: Geokemija. Targa Zagreb, Zagreb, 1998.
SPRINGER, O.P. (1998):
SPRINGER, O.P. (ed.): Ekoloki leksikon. Ministarstvo zatite okolia i prostornog
ureenja, Barbat Zagreb, Zagreb, 2001.
STIPETI, V. (ed.): Strategija zatite okolia i odrivog razvitka u jadranskom
podruju Republike Hrvatske. Hrvatska akademija znanosti i umjetnost, Zagreb, 1996.
INGV (www.ingv.it)t
123

WIKIPEDIA (www.wikipedia.com, www.wikipedia.hr)

OKOLI (okolis.mzopu.hr)

124

10. STRATEGIJE I ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE,

DIREKTIVE EU
8.1. STRATEGIJE REPUBLIKE HRVATSKE
Nacionalna strategija zatite okolia (NN 46/02)
Strategija gospodarenja otpadom Republike Hrvatske (NN 130/05)
Strategija i akcijski plan zatite bioloke i krajobrazne raznolikosti Republike
Hrvatske (NN 143/08)

8.2. ZAKONI REPUBLIKE HRVATSKE

Zakon o zatiti prirode (NN 80/13).
Zakon o zatiti okolia (NN 80/13)
Zakon o prostornom ureenju i gradnji (NN 76/07; 38/09; 55/11, 90/11; 50/12)
Zakon o zatiti zraka (NN 130/11)
Zakon o vodama (NN 153/09; 130/11; 56/13)
Zakon o poljoprivrednom zemljitu (NN 39/13)
Pomorski zakonik (NN 181/04)
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03; 141/06; 38/09)
Zakon o rudarstvu (NN 56/13)
Zakon o umama (NN 140/05, 82/06; 129/08; 124/10; 25/12)
Zakon o odrivom gospodarenju otpadom (NN 94/13)
Zakon o kemikalijama (NN 18/2013)
Zakon o zatiti od buke (NN 30/09)

8.3. DIREKTIVE EUROPSKE UNIJE

Ope direktive iz podruja zatite okolia
1) Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta (EP) i Vijea od 28. sijenja 2003.
o pristupu javnosti informacijama o okoliu kojom se ukida Direktiva Vijea
90/313/EK
2) Direktiva 2003/35/EZ EP-a i Vijea od 26. svibnja 2003. kojom se osigurava
sudjelovanje javnosti u vezi s izradom odreenih planova i programa koji se
odnose na okoli i dopunjuje u odnosu na sudjelovanje javnosti i pristup
pravosuu Direktive Vijea 85/337/EEZ i 96/61/EK
3) Direktiva 2004/35/EZ EP-a i Vijea od 21. travnja 2004. o odgovornosti za
okoli u pogledu spreavanja i otklanjanja teta u okoliu

125

4) Direktiva 2001/42/EZ EP-a i Vijea od 27. lipnja 2001. o procjeni uinaka

pojedinih planova i programa na okoli
5) Direktiva Vijea 85/337/EEZ od 27. lipnja 1985. o procjeni uinaka odreenih
javnih i privatnih projekata na okoli
6) Direktiva Vijea 91/692/EEZ koja standardizira i racionalizira izvjea o
provedbi odreenih direktiva koje se odnose na okoli
7) Direktiva 2007/2/EZ Europskog parlamenta i Vijea od 14. oujka 2007.
kojom se ustrojava infrastruktura za informiranje o prostoru u Europskoj
zajednici (INSPIRE)
8) Uredba Vijea (EEZ) br. 1210/90 od 7. svibnja 1990. o osnutku Europske
agencije za zatitu okolia i Europske informacijske i promatrake mree
okolia.
Podruje zatite zraka i kakvoe proizvoda
1) Direktiva 2008/50/EZ Europskog parlamenta i Vijea od 21. svibnja 2008. o
kakvoi okolnog zraka i iem zraku za Europu kojom se od 11. lipnja 2010.
stavljaju van snage direktive: Okvirna direktiva 96/62/EZ o procjeni i
upravljanju kakvoom okolnog zraka,
2) Direktiva 2000/69/EZ koja se odnosi na granine vrijednosti za benzen i
ugljikov monoksid u vanjskom zraku
3) Direktiva 2004/107/EZ koja se odnosi na arsen, kadmij, ivu, nikal i
policiklike aromatske ugljikovodike u vanjskom zraku.
4) Direktiva 98/70/EZ o kakvoi benzina i dizel goriva kojom se izmjenjuje i
dopunjuje Direktiva Vijea 93/12/EEZ i dopunjena Direktivom 2000/71/EZ i
Direktivom 2003/17/EZ
5) Uredba (EZ) 2037/2000 EP-a i Vijea od 29. lipnja 2000. o tvarima koje
oteuju ozonski sloj Direktiva 1999/32/EZ koja se odnosi na smanjenje
sadraja sumpora u odreenim tekuim naftnim gorivima kojom se izmjenjuje
Direktiva 93/12/EEZ i koja je dopunjena Direktivom 2005/33/EZ
6) Direktiva 2004/42/EZ o ograniavanju emisija hlapivih organskih spojeva koje
proizlaze iz upotrebe organskih otapala u nekim bojama i lakovima i
proizvodima za zavrnu obradu vozila kojom se izmjenjuje i dopunjuje
Direktiva 1999/13/EZ.
Podruje gospodarenja otpadom
1) Direktiva 96/61/EZ o integriranoj prevenciji i kontroli oneienja i skup
uredbi o nadzoru i kontroli prekograninog prometa otpadom.
2) Direktive o specifinim tokovima govore o hijerarhiji politike gospodarenja
otpadom: izbjegavanje, oporaba, i recikliranje te sigurno zbrinjavanje.
Zakonodavstvo EU-a sastoji se od sljedeih kljunih direktiva i uredbi:
3) Okvirna direktiva 2006/12/EZ o otpadu
4) Direktiva 91/689/EEZ o opasnom otpadu izmijenjena direktivom 94/31/EZ
5) Direktiva 2006/66/EZ o baterijama i akumulatorima
6) Direktiva 94/62/EZ o ambalai i ambalanom otpadu izmijenjena i dopunjena
Uredbom 2003/1882, Direktivom 2004/12, Direktivom 2005/20
7) Direktiva 2002/96 o otpadnoj elektrinoj i elektronikoj opremi
8) Direktiva 99/31/EZ o odlagalitu otpada
126

9) Direktiva 2000/76/EZ o spaljivanju otpada

Podruje zatite voda
1)
2)
3)
4)

Okvirna direktiva o vodama 2000/60/EZ

Direktiva 2006/7/EZ o kvaliteti vode za kupanje
Direktiva 98/83/EZ o kvaliteti vode za pie
Direktiva 91/676/EEZ o zatiti voda od oneienja koje uzrokuju nitrati
poljoprivrednog podrijetla
5) Direktiva 91/271/EEZ o proiavanju komunalnih otpadnih voda
6) Direktiva 2006/118/EZ o zatiti podzemnih voda od oneienja i pogoranja
kakvoe
7) Direktiva 2007/60/EZ o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima
Podruje kontrole industrijskog oneienja i upravljanje rizicima
1) Direktiva 2008/1/EZ Europskog parlamenta i Vijea od 15. sijenja 2008. o
integriranom spreavanju i nadzoru oneienja (IPPC) (kodifi cirana verzija)
2) Direktiva 96/82/EZ o kontroli opasnosti od velikih nesrea koje ukljuuju
opasne tvari
3) Direktiva 1999/13/EZ o ogranienju emisija hlapivih organskih spojeva zbog
upotrebe organskih otapala prilikom odreenih aktivnosti i u odreenim
postrojenjima, koja je nadopunjena Uredbama EKC No 1882/2003 i
direktivom 2004/42/EC o spreavanju emisija hlapljivih organskih tvari iz
organskih otapala pri proizvodnji boja i poluproizvoda automobilske industrije
4) Direktiva 94/63/EZ o kontroli emisija hlapivih organskih spojeva koji nastaju
skladitenjem i distribucijom benzina od terminala do benzinskih postaja
5) Direktiva 2001/81/EZ o gornjim granicama emisija pojedinih oneiujuih
tvari u atmosferi
6) Direktiva 2003/87/EZ o trgovanju kvotama emisija staklenikih plinova
7) Direktiva 2004/101/EZ kojom je dopunjena Direktiva 2003/87/EZ vezano za
mehanizme Kyotskog protokola
8) Direktiva 2001/80/EZ o ogranienju emisija nekih oneiujuih tvari u zrak iz
velikih ureaja za loenje
9) Uredba (EZ) br. 761/2001 Europskog parlamenta i Vijea od 19. oujka 2001.
kojom se doputa dragovoljno sudjelovanje organizacija u programu
gospodarenja okoliem i revizije okolia zajednice (EMAS)
10) Uredba (EZ) br. 166/2006 EP-a i Vijea o uspostavi Europskog registra
isputanja i prijenosa oneiujuih tvari
11) Uredba (EZ) br. 1980/2000 EP-a i Vijea o revidiranom programu dodjele
znaka zatite okolia.
Podruje kontrole kemikalija
1) Direktiva 67/548/EZ o razvrstavanju, pakiranju i obiljeavanju opasnih tvari
2) Direktiva 98/8/EEZ o stavljanju biocidnih proizvoda na trite
3) Direktiva 2001/18/EZ o namjernom isputanju genetiki modifi ciranih
organizama u okoli

127

4) Direktiva 90/219/EEZ o ogranienoj uporabi genetiki modifi ciranih

organizama, izmijenjena direktivama 94/51/EZ i 98/81/EZ
5) Direktiva 86/609/EEZ o pokusima na ivotinjama, izmijenjena Direktivom
2003/65/EZ
6) Uredba EZ 2037/2000 o tvarima koje oteuju ozonski omota
7) Uredba EZ 304/2003 o uvozu i izvozu opasnih tvari.
Podruje kontrole izloenosti buci
1) Direktiva 79/409/EEZ o zatiti divljih ptica
2) Direktiva 92/43/EEZ o ouvanju prirodnih stanita i divljih ivotinjskih i
biljnih vrsta
3) Direktiva 1999/22/EZ o dranju divljih ivotinja u zoolokim vrtovima
4) Uredba Vijea (EZ) br. 338/97 od 9. prosinca 1996. o zatiti divljih biljnih i
ivotinjskih vrsta putem reguliranja trgovine tim vrstama (CITES)
5) Uredba Vijea (EEZ) br. 3254/91 o zabrani upotrebe stupica na podruju
Zajednice

128