www.BesplatniSeminarskiRadovi.

com

Predmet: Teorija knjievnosti

SMJEROVI ISTRAIVANJA KNJIEVNOSTI

Seminarski rad

UVOD

Suvremena znanost o knjievnosti je u posljednja dva stoljea obiljeena

prostranstvom polja svoje problematike te opsegom svakog od njih, tako da je teorijski
nemogue ostvariti njenu dosljednu i potpunu sistematizaciju. U ovom seminarskom radu u
pokuati objasniti i obuhvatiti najvanije smjerove u kojima se razvitak knjievnosti i njene
teorije dogaao posljednjih godina. Pojam smjera istraivanja knjievnosti oznaava odreene
putove prouavanja knjievnosti. Takvih je smjerova kroz povijest bilo nebrojeno mnogo, no
u svom u se izlaganju ograniiti na skup onih koji je dovoljno reprezentativan da ocrta ve
gore spomenuto prostranstvo znanosti o knjievnosti.

U povijesti knjievnosti, sama knjievnost se prouavala u okviru niza disciplina:

poetike, retorike, gramatike, povijesti, stilistike ili mnotva ideologija. Deavalo se, dakle, da
se znanost o knjievnosti u odreenim vremenskim presjecima izjednaavala s nekom od tih
disciplina. U posljednja dva stoljea znanost o knjievnosti se uvijek iznova pokuavala
odijeliti od njih te postati samostalna znanost. Od odreenih je neporecivih konstanti ipak
morala polaziti.

Najee je to bila usmjerenost na vlastiti korpus. 1 Ta usmjerenost

podrazumijeva zapravo nain motrenja na jedan te isti korpus, i upravo su te razlike u

motrenju uvjetovale nastanak razliitih smjerova prouavanja knjievnosti. Knjievna je djela,
prema Stamau, mogue motriti kao dijakronijski niz, pa se takvo prouavanje naziva povijest
knjievnosti. Ako ih se motri u sinkronijskom nizu, takvo se prouavanje naziva teorija
knjievnosti. I dakako, mogue je sva knjievna djela motriti kao raspren niz i pojedinane
injenice, i takvo se prouavanje naziva knjievna kritika.
Pojedini povijesno uvjetovani smjerovi istraivanja uvijek su davali prednost jednoj od ovih
triju disciplina. Ante Stama tvrdi kako znanost o knjievnosti ''u sebi samoj mora ostati s
jedne strane to je mogue stroom; s druge strane, uvelike uvjetovana znaenjem svoga
predmeta i irim znanjem, a i sama uronjena u povijest, mora ostati maksimalno otvorenom.
Gradei svoje discipline i kreui se smjerovima svoga istraivanja, ona je istodobno ovisna o

1 Korpus (lat. corpus= tijelo) znai vie ili manje ogranien, a u idealnom sluaju i
neogranien broj knjievnih tekstova koji se u odreenoj prigodi podvrgavaju
knjievno-znanstvenom prouavanju.
1

svjetonazorima, spoznajnim i etikim premisama svoga doba; svoje povijesne zbilje

uostalom.'' (Stama 1998:555)

Teorija knjievnosti ivi u zajednicama itatelja i pisaca, kao diskurzivna praksa nuno
upletena u obrazovne i kulturne institucije. Od 1960-ih najvei su utjecaj, prema Culleru,
imala tri teorijska pristupa. Prvi od njih obuhvaa iroki spektar psihoanalitikih i
dekonstrukcijskih promiljanja o jeziku. Drugi obuhvaa feministike, a zatim i
rodnostudijske analize uloge roda i seksualnosti u svim razinama knjievnosti i teorije. Trei
se odnosi na povijest usmjerene kulturalne teorije koje se bave raznovrsnim diskurzivnim
praksama, ukljuujui razne pojmove za koje se prije toga nije smatralo da imaju povijest, kao
to su tijelo, rasa, obitelj.

RUSKI FORMALIZAM

Ruski su formalisti naglaavali kako se kritiari trebaju baviti literarnou

knjievnosti, isticanjem samoga jezika te zaudnou koju postiu. Utvrdili su kako je
postupak jedini junak knjievnosti. Prema njima, umjesto da se pitamo to je autor htio rei,
trebali bismo se pitati pitanja poput: to se u ovom djelu zbiva sa sonetom? ili Koje
pustolovine doivljava roman u nekoj knjizi?
Meu prve formaliste valja ubrojiti klovskoga, Borisa Ejhenbauma, Romana
Jakobsona, Osipa Brika. U oporbi prema pozitivizmu, poimajui knjievnost u cjelini kao
usustavljen knjievni niz odvojen od neknjievnih nizova, zalagali su se za razgraniavanje i
metodoloku precizaciju samog predmeta prouavanja. Taj predmet je morala biti sama
forma-znaenje koja je jedini pravi sadraj i problem knjievnosti. U sreditu se prouavanja,
dakle, nala forma jezika kao govor forme, odnosno prema Stamau sama knjievno
oblikovana injenica.

NOVA KRITIKA

Razvila se u SAD-u tijekom tridesetih i etrdesetih godina 20. stoljea. Usredotoila se

uglavnom na jedinstvenost, ili integraciju djela. Uzimala je poeziju kao estetski objekt, a ne
povijesni dokument. Ispitivala je meusobno djelovanje jezinih znaajki knjievnosti koje su
proizale iz same zamrenosti znaenja, a ne povijesne okolnosti. Meu nove kritiare
ubrajaju se Cleanth Brooks, John Crowe Ransom i W.K. Wimsatt. Svojom su zadaom
smatrali razjanjenje pojedinanih knjievnih djela pa su se usmjerili na vieznanost,
paradoks, ironiju i uinke konotacije u djelima u kojima su pokuavali prikazati udio svakog
pojedinog elementa poetske forme.
Nova je kritika iza sebe ostavila ''tehniku pomnoga itanja te pretpostavku da se
prosudba svake kritiarske djelatnosti zasniva na njezinom doprinosu stvaranju bogatijih
djela.'' (Culler 2000:142)

FENOMENOLOGIJA

Fenomenologija se razvila iz radova filozofa Edmunda Husslera. Pokuavala je zaobii

problem odvojenosti objekta i subjekta, svijesti i svijeta, pa se usmjerila na fenomenoloku
stvarnost objekta kakvim ga predoavamo u svojoj svijesti. Zauzima se za kritiku opisa
''svijeta''' autorove svijesti, kako je prikazan u njegovu cjelokupnom opusu. Tu se istiu
Georges Poulet, J. Hillis Miller. No, jo je vanija bila ''kritika itateljskog odgovora''. Za
itatelja, dakle, djelo nije neto objektivno i to postoji neovisno o bilo kojem iskustvu, ve je
djelo doivljaj samog itatelja. Kritika, dakle, moe preuzeti formu opisa itateljeva
postupnog kretanja kroz tekst. Drugu itateljski usmjerenu inaicu fenomenologije nazivaju
estetika recepcije. Interpretacija djela nije usmjerena na iskustvo itatelja kao individue ve je
usmjerena na povijest recepcije djela.

STRUKTURALIZAM

Strukturalizam se razvio u opreci prema fenomenologiju. Culler tvrdi kako

strukturalizam ne eli opisati doivljaj, nego utvrditi dubinske strukture koje ga omoguuju.
On teu analizi struktura koje djeluju nesvjesno. Strukturalisti su se prema itatelju esto
odnosili ''kao prema popritu i zastupniku dubinskih kodova koji stvaraju znaenje.'' (Culler
2000:144) Pod pojmom strukturalizma se najee oznauje skupina francuskih mislilaca koji
su pod utjecajem Saussurea primijenili upravo strukturalizam na prouavanje drutvenih i
kulturnih fenomena. Isprva ga je u antropologiji razvio Claude Levi-Strauss, zatim u
prouavanju knjievnosti Roman Jakobson, u psihoanalizi Jacques Lacan, duhovnoj povijesti
Michael Foucault te marksistikoj teoriji Louis Althusser. Ovi mislioci nikada nisu osnovali
kolu, ali su njihovi radovi tijekom 1960-ih i 1970-ih prihvaeni u Velikoj Britaniji,
Sjedinjenim Amerikim Dravama i drugdje pod zajednikim nazivom strukturalizam.
to se tie prouavanja knjievnosti strukturalizam je promicao poetiku usmjerenu na
konvencije koje omoguuju djelo. Tragao je za nainom na koji djelo djeluje i ostvaruje
znaenje. Glavni utjecaj strukturalizma u Britaniji i Americi ''sastojao se u tome to je
ponudio nove ideje o knjievnosti i uinio je jednom od oznaiteljskih praksi. (Ibid : 145)
Nije uvijek lako razlikovati strukturalizam i semiotiku, opu znanost o znakovima. Ipak,
semiotika je teila obuhvatiti znanstveno prouavanje ponaanja i komunikacije, izbjegavajui
filozofske spekulacije karakteristine za strukturalizam.

POSTSTRUKTURALIZAM

Barthes, Lacan i Foucault prepoznati su kao poststrukturalisti koji su uspjeli prijei

usko shvaene granice strukturalizma. Oni su opisali kako se ''teorija zaplie u fenomene koje
pokuava opisati, kako tekstovi stvaraju znaenje krei svaku konvenciju koju nalazi
strukturalna analiza.'' (Culler 2000:145)
Poststrukturalizam ne prikazuje samo zablude i pogreke strukturalista, nego zapravo
odustaje od pokuaja da se nae ono to kulturalne fenomene ini razumljivima. Naglaava
kritiku pojmova znanja, totaliteta i subjekta.
4

DEKONSTRUKCIJA

Pojmom se poststrukturalizma obuhvaa zapravo itav niz teorijskih diskurza koji

kritiziraju ideju objektivnog znanja i subjekta koji je sposoban za samospoznaju. Ipak,
poststrukturalizam najprije oznaava dekonstrukciju, odnosno rad Jacquesa Derride. On se u
Americi proslavio svojom kritikom strukturalistikog poimanja strukture koju je objavio u
zborniku The Languages of Criticism and the Sciences of Man.
Dekonstrukcija se najjednostavnije moe odrediti kao kritika hijerarhijskih opreka na
kojima se temelji zapadnjaka misao, a to su opreke unutra/izvan, dua/tijelo,
doslovno/preneseno, govor/pismo, prisutnost/odsutnost, priroda/kultura, forma/znaenja.
Dekonstruirati jednu opreku znai zapravo ''pokazati kako ona nije prirodna niti nuna.'' (Ibid)
Kao nain itanja, dekonstrukcija je raspetljavanje zaraenih strana unutar teksta, odnosno
istraivanje napetosti izmeu naina oznaivanja i izmeu performativne i konstativne razine
jezika.

FEMINISTIKA TEORIJA

Pokuaji da dekonstruira opreku mukarac/ena tek su jedna strana feminizma koji se

vie ubraja u drutvene i intelektualne pokrete nego u jedinstvene kole. S jedne strane,
feministkinje zahtijevaju prava ena i promiu ensko pismo kao reprezentaciju enskog
iskustva. S druge strane, prihvaaju se teorijske kritike heteroseksualizma koji na temelju
opreke mukarac/ena ustanovljuje identitet i kulturu. Elaine Showalter razlikuje feministiku
kritiku mukih pretpostavki od ginocentrizma, tj. feministike kritike koja se bavi enskim
autorima i reprezentacijom enskog iskustva.
Oba ta pristupa su u opreci s onim to se u Britaniji i Americi naziva francuskim
feminizmom. Tamo, naime, ena znai bilo koju radikalnu snagu koja potkopava pojmove
patrijarhalnog diskurza. Feministika teorija odbacuje i psihoanalizu zbog njenih seksistikih
temelja. U svojim je brojnim pothvatima feminizam proirio knjievni kanon i izazvao niz
novih pitanja te tako donio duboke promjene u obrazovanje u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim
Amerikim Dravama.
5

PSIHOANALIZA

Psihoanaliza je na prouavanje knjievnosti utjecala dvojako. S jedne strane, uz

marksizam se moe smatrati najmonijom hermeneutikom. S druge strane, psihoanaliza
najvei dio svoga utjecaja duguje djelu Jacquesa Lacana. On prikazuje subjekt kao uinak
jezika i naglaava ulogu onoga to Freud naziva prijenos. Njime analiza dodjeljuje analitiaru
ulogu autoritativne figure iz prolosti. Istina o pacijentovu stanju proizlazi iz naina na koji su
on i analitiar uhvaeni u ponavljanju temeljnoga zapleta i pacijentove prolosti.

MARKSIZAM

U Veliku Britaniju je poststrukturalizam stigao preko radova Louisa Althussera. On je

potaknuo postupnu preobrazbu kojom je poststrukturalizam stigao na mjesto svoga domaina,
tj. marksizma.
Marksizam tekstove shvaa kao ''dio nadogradnje koja je determinirana ekonomskom
bazom.'' (Ibid : 150) Althusser smatra da drutvene ideoloke nadogradnje imaju relativnu
autonomiju. On objanjava kako ideologija sudjeluje u odreenju subjekta i ucrtava
''marksistiku determiniranost pojedinca drutvom u psihoanalizu. Subjekt je uinak
konstituiran u procesima nesvjesnoga, diskurza i donekle autonomnih praksi koje ustrojavaju
drutvo.'' (Ibid)

NOVI HISTORIZAM/KULTURALNI MATERIJALIZAM

Osamdesete

i devedesete godine 20. stoljea u Britaniji i SAD-u obiljeene su

razvojem borbene povijesne kritike. S jedne strane to je kulturalni materijalizam kojega

Raymond Williams oznauje kao ''analizu svih oblika oznaivanja, ukljuivi ponajprije
pismo, unutar stvarnih sredstava i uvjeta njihove proizvodnje.'' 2 Catherine Belsey, Jonathan
2 Citat preuzet iz Cullerova Kratkog uvoda u knjievnost, str. 151.
6

Dollimore, Alan Sinfield i Peter Stallybrass, strunjaci za renesansu, osobitu su pozornost

usmjerili na povijesno konstituiranje subjekta te su osporavali ulogu knjievnosti u renesansi.
U SAD-u se novi historizam takoer bavio renesansom, traei poveznice izmeu tekstova,
diskurza, moi i konstituiranja subjektiviteta. Stephen Greenblatt. Louis Montrose i drugi
usredotoili su se na to kako su renesansni tekstovi smjeteni ''usred diskurzivnih praksi i
institucija svoga doba'' (Ibid: 151) i nisu pristupali knjievnosti kao odrazu drutvene zbilje.
Kljuno pitanje historista bila je dijalektika potkopavanja i sputavanja (subversion and
containment), odnosno u kojoj su mjeri renesansni tekstovi radikalna kritika ideologija svoga
vremena, a koliko je knjievnost oblik sputavanja subverzivne energije.

POSTKOLONIJALNA TEORIJA

Postkolonijalna teorija jest pokuaj da se razumiju problemi do kojih je dovela

europska kolonizacija. Od 1980-ih su tekstovi raspravljali o pitanju odnosa hegemonije
zapadnjakog diskurza, te o ''pitanju tvorbe kolonijalnog i postkolonijalnog subjekta
polutanskog subjekta (hybrid subject) koji je nastao preklapanjem sukobljenih jezika i
kultura.'' (Ibid: 152)

MANJINSKI DISKURZ

U SAD-u se oitovala promjena u prouavanju knjievnosti na taj nain da je vidljiv

porast prouavanja knjievnosti etnikih manjina. Najvei je trud uloen u promicanje
crnakoga, latino-amerikoga i azijsko-amerikoga pisma te pisma amerikih starosjedioca.
Raspravljalo se o potrebi za jaanjem kulturalnih identiteta pojedinih grupa. Latino-ameriki,
afriko-ameriki i azijsko-ameriki kritiari nastavljaju s teorijskim prouavanjima
manjinskih diskurza (minority discourses) tako to su odreivali njihovu posebnost i odnos
prema dominantnoj tradiciji pisma i misli.

NASTRANA TEORIJA

Nastrana teorija (Queer theory) slui se marginalnim, odnosno onime to je ostavljeno

po strani jer se smatra perverznim i izopenim, odnosno drugaijim. Kroz radove Eve
Sedgwick, Judith Butler i mnogih drugih, ova je teorija postala poprite produktivnog
preispitivanja same kulture koja je poricala homoerotine odnose.

ZAKLJUAK

Nepregledno je mnotvo iskuanih i profiliranih smjerova istraivanja knjievnosti. No

teorija knjievnosti nije rijeila ni osnovne pretpostavke svog strukturnog i povijesnog
postojanja. Koliko se onda besmislenim ini pokuavati uope uspostaviti ikakvu
sistematizaciju povijesti knjievnosti, koncentrirajui se na cjelokupan razvoj kroz vrijeme ili
pak odreeni period? Unato mnogim potekoama na koje su nailazili, mnogi znanstvenici
irom svijeta osnivali su kole, pokrete i pravce s ciljem analize knjievnosti kroz korpus
knjievnih djela. Od ruskih formalista, strukturalista, poststrukturalista i novijih smjerova kao
to su nastrana teorija, istraivai knjievnosti, a moemo ih slobodno tako nazvati,
koncentrirali su se na razliit pojmove i ideje, nerijetko iskljuujui jedni druge ili pak
potpuno ovisei jedni o drugima. Rezultati tih istraivanja bili su prekretnice u znanosti o
knjievnosti, doprinijeli su razvoju teorije knjievnosti i zasigurno e biti korisni buduim
generacijama koje planiraju svoj ivot i djelo posvetiti upravo znanosti o knjievnosti.

POPIS LITERATURE

Culler, J. (2000). Knjievna teorija vrlo kratak uvod. New York: Oxford University Press
Stama, A. i kreb, Z. (1998). Uvod u knjievnost. Teorija, metodologija. Zagreb: Nakladni
zavod globus