Tema: Nekrološki diskurs u „Ljetopisu“ Mula Mustafe Bašeskije

1
Sadržaj

Uvod .................................................................................................................................................... 3
Biografski podaci ..................................................................................................................................... 4
Zapisivanje ............................................................................................................................................... 5
Nekrologij ................................................................................................................................................ 6
Ideja ......................................................................................................................................................... 7
Portretizacija likova ............................................................................................................................... 10
Zaključak ................................................................................................................................................ 18
Izvor i literatura: .................................................................................................................................... 19

2
Uvod

Govoreći o bošnjačkom proznom stvaralaštvu na orijentalnim jezicima, jedno od

nezaobilaznih djela je Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije, pjesničkog pseudonima Ševki, koji
donosi sliku Sarajeva u drugoj polovini 18. stoljeća. Ljetopis je kompleksno djelo u kojem
dolazi do preplitanja hroničarskih i ljetopisnih elemenata. Bašeskija, za razliku od Novljаnina
i Hadžinesimovića ne vodi hroniku ratova, već on, kao narodni pisar (katib-i am), prati sva
zbivanja u čaršiji, zna veliki broj ljudi i bilježi događaje u Sarajevu, Bosanskom ejaletu, ali i
donosi vijesti sa stranih ratišta i događaje iz svjetske historije. Ovo djelo je izuzetno važno jer
potiče iz pera našeg čovjeka, a u drugom vidu jer je on često jedini izvor o nekim događajima
i minulim vremenima. Zbog same kompleksnosti djela, u ovom radu ću se detaljno posvetiti
jednom aspektu ovog djela, tj. nekrologiju, knjizi umrlih, i odgovoriti na pitanje: zbog čega je
Bašeskija zapisivao umrle? Da li je Bašeskiji pisanje nekrologija bilo jedan vid duhovne
prakse? Rasvjetljavanje ovog pitanja će mnogo koristiti pri boljem razumijevanju samog
teksta i evaluiranju njegove istinske vrijednosti među ostalim tekstovima ove književnosti.
Vidjet ćemo kako on piše, o čemu govori, a o čemu ne, i kako su njegova zanimanja, vjera i
način života utjecala na njegovo pisanje. Kroz odgovarajuće primjere direktno preuzete iz
nekrologija, pokazat ću kako su se zapisi mijenjali, kome je Bašeskija posvetio više redova
svoga teksta i na koji način to radi. Također, na ovo djelo ćemo gledati kao na jedan
spiritualni diskurs, jer je Bašeskija kroz pisanje o životu provjeravao odnos svoje duše prema
pojavama u svijetu. Estetika ovog teksta se krije u portretima umrlih sugrađana, pa sam, kroz
analiziranje više zapisa, nastojala predstaviti portretizaciju likova.

Svojim nekrologijem, Bašeskija se vezuje za mrtve putem sjećanja, što doprinosi zajednici pa
u kontekstu ovog diskursa možemo govoriti o fenomenu spomena na mrtve koji je izvorište i
središte onoga što bi trebala biti kultura sjećanja.

Bašeskijin nekrologij je sistemom referenci utkan u druge knjige i tekstove. Sedamdesetih

godina 20. stoljeća forma nekrologija se javlja kao svojevrsan žanrovski citat Ljetopisa u
nekim drugim, čak i kanonskim proznim tekstovima bh. i bošnjačke književnosti: Hodža
Strah Derviša Sušića, Tvrđava Meše Selimovića, Sarajevski nekrologij Alije Nametka i Šehid
Zilhada Ključanina. Na različite načine je došlo do reaktualizacije žanra nekrologija i do

3
živog dijaloga unutar globalnog teksta kulture – Ljetopisa kao prototeksta i ovih tekstova koji
oživljavaju formu nekrologija.

Biografski podaci

Sve podatke o autoru Ljetopisa saznajemo iz njegovih zapisa. Rođen je oko 1730. jer iz zapisa
1802-1803. vidimo da je prešao 70. godinu. Imao je malo više od 25 god. kad je počeo
zapisivati medžmuu, odnosno 1756. ili 1757. god. U osnovnom obrazovanju je bio učenik
Sulejman ef. Arnauta, učio je kazaski zanat kod Mahmuta Zaimovića, a prvi posao mu daje
kazaz i imam Šahinbašić. Bio je kalfa u mektebu kod Mula Abdije, dakle imao je vjersku
naobrazbu. Na početku knjige tj. 1757. postaje učitelj u mektebu, onda je 1759. bio hatib i
imam džamije u mahali h. Hasana Buzadžije i tu je službu obavljao narednih 17 godina. Taj
ugled vjerski obrazvanog čovjeka mu pokazuje naslov mula u njegovom imenu koje i sam
zapisuje. Od 1763. u svrhu pisarskih poslova iznajmljuje mali dućan u čaršiji, podno sahat-
-kule. Godine 1772. uzima veći dućan i ima saradnika s kojim uzima još 2-3 mladića koje uče
bilježničkim poslovima. Zapisao je da se bavio pisarskim poslovima za institucije vlasti i za
običan svijet. Dužnost imama predaje svom prijatelju Mula Fazliji Šeći, ali, ipak, vraća joj se
nakon 5 godina. Poslije toga, slabo piše šta radi, samo znamo da se bavio bilježničkim
poslom, vjerovatno do bolesti. Godinu prije bolesti bio je džuzhan – učio hatmu za Gazi
Husrev-bega i za to je dobivao u Imaretu čorbu i 2 hljeba. Godine 1801-1802. ga je udarila
kap te je nakon toga slabo zapisivao. Posljednji zapisi su iz 1804/05. god. Mehmed
Mujezinović tvrdi da je umro 1809. godine.

Radio je na svom ličnom usavršavanju te je odlazio na predavanja o šerijatskom pravu i

astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Alihodžića; kod šejha
Hadži-Sinanove tekije Hadži-Mehmeda izučava misticizam i stupa u derviški red kaderija,
nazvan po Abdulkadiru Gejlaniju. Godine 1779. navodi da se sastajao s nekoliko prijatelja
jednom sedmično u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi uz halvu čitali knjige,
tumačili itd. Za sebe kaže da je bio vrlo stidljiv i povučen, da nije predavao niti držao
propovijedi, pa u tome leži razlog što ga nema u historijskim spisima iz ovoga vremena. Zbog
čega piše Ljetopis, izrekao je u zapisu:

4
Kullu ma kutibe quarre ve ma hufiza ferrre = Što je zapisano ostaje, a što se pamti iščezne.1

Zapisivanje

Zapisivao je različite događaje i daje nam raznovrsne podatke o Sarajevu i njegovim

stanovnicima u drugoj polovini 18. stoljeća. U prvih nekoliko godina opisi i vijesti događaja
su kratki i bez ikakavih komentara. Međutim, kad se uveo u posao, opisi postaju opširniji,
slikovitiji i interesantniji. Isti slučaj je i sa nekrologijem. On nije želio da njegova zbirka bude
preopširna, prema tome je vodio računa o kome će koliko mjesta posvetiti. Na dvadeset
mjesta pruža nam podatke o epidemijama i raznim bolestima, osobito među djecom,
spominje pojavu velikog kašlja, ospica, krzamaka i dr. Navodi broj umrle djece od pojedinih
bolesti. Najstrašnije posljedice imala je pojava kuge od koje je 1762. ova bolest pokosila
15000 Sarajlija, a 1781. umrlo je 8000 duša. O širenju kuge Bašeskija govori opširno, sastavio
je i Pjesmu o haranju kuge 1176. (1762/63.) Kada spominje vojne u koje su išli Sarajlije, on
bilježi i koliko je ljudi poginulo u njima, da li se kogod istakao, dobio odlikovanje i sl.
Govoreći o vjerskim zanesenjacima, kadizadelijama ili kadićevcima, u nekrologiju bilježi ako
su pripadali toj grupi ljudi. Dakle na mnogim mjestima u nekrologiju dobijamo informacije
koje bismo nevezane za Ljetopis mogli sasvim dobro razumjeti i protumačiti.

U bilježenju događaja on je krajnje objektivan i jednostavan. Vjerno oslikava događaje u

čaršiji, opisujući ljude koji oko njega žive i rade i umiru, te ponekad ispisujući sudbinu
vojnika koji su otišli da ratuju na dalekim frontovima. Bilježio je i predaje, hićaje i anegdote,
usmenu poeziju, događaje iz svjetske historije te je pisao svoja tumačenja snova. Njegova
Medžmua jedna od hronološki nastarijih tekstova ove bosanske književnosti na orijentalnim
jezicima.

1
Bašeskija, Mula Mustafa, (1987), Ljetopis (1746-1804), Veselin Masleša, Sarajevo, str.36.

5
Nekrologij

Nekrologij je knjiga mrtvih, nekrologium. Još i Knjiga u koju su upisivani dani smrti svetaca,
biskupa, dobrotvora i zaštitinika crkava i manastira. Najstariji sačuvani n. je iz 860. iz opatije
Saint Germain-des-Pres.2 Naravno, Bašeskija nije bio kršćanin niti je pisao ovu vrstu
nekrologija, već piše nekrologij svojih prijatelja i komšija, Sarajlija. Uporedo s bilježenjem
događaja, ljetopisac, redovno, svake godine piše i umrle osobe. Na početku kaže da će
bilježiti imena svojih umrlih prijatelja i poznanika, ali se ne pridržava toga i već u samom
početku se raspituje i bilježi i osobe koje ne poznaje. Tako je on tokom 50 godina zapisao oko
4000 osoba, i to uglavnom odraslih muškaraca – muslimana, ali i izvjestan broj nemuslimana,
svojih komšija, prijatelja i viđenih osoba. Žene su rijetko unošene u Ljetopis pa tako i u
nekrologij, ali navest ćemo nekoliko primjera kada je opisana smrt nekih žena ili kada se one
javljaju kao važni činioci nekog zbivanja. U Ljetopisu su zapisane one koje su nešto
zavještale, bile učene ili se po nečem drugom isticale, a u nekrologiju one koje su se
dobročinstvom prema muževima istakle i ostale vrijedne spomena, ili je opisana naprasna ili
mučka smrt neke žene. Bašeskija spominje koliko je žena umrlo u jednoj godini, na porodu i
slično.

Važno je naglasiti da je Bašeskija nekrologij vodio odvojeno od ostatka ljetopisa i taj

postupak je logičan i to radi iz čisto tehničkih razloga, pošto nije mogao predvidjeti koliko će
mu u nekoj godini biti potrebno prostora za događaje, a koliko opet za umrle. M.Mujezinović
u svom prevodu ove knjigei koja je izvor za ovaj rad, stavlja bilješke o umrlima poslije
događaja, što je svakako bilo izvrsno za praćenje događaje u nekim godinama jer su usko
vezani za biografije umrlih u tim godinama, tako, naprimjer, na samom početku Ljetopisa,
Bašeskija retrospektivno govori o vladavini neobuzdanih ljudi (yaramazlar) pa onda navodi
listu ljudi koji su zadavljeni upravo radi činjenja tih nereda.

2
Nedić, V., Krnjević, H., Škreb, Z. (1986), Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd.

6
Događaje pa i nekrologij Bašeskija datira prvenstveno po hidžretskim godinama i mjesecima,
a ponegdje stavlja i mjesece državnog julijanskog kalendara te upotrebljava narodne izraze:
siječanj, veljača, lipanj, srpanj. Pored toga česta su datiranja i po hrišćanskim svetkovinama i
to pod narodnim nazivima: Jurjev, Blagovijest, Vidov-gun, Petrov-gun, Alidjun, Bozgun. Uz
popis umrlih Bašeskija rijetko stavlja mjesec i dan smrti. To je činio samo u iznimnim
slučajevima kada želi da sačuva datum izvjesnog događaja (kao npr. početak umiranja od
kuge, kad mu djeca umiru ili neki njegov blizak prijatelj).

Bašeskijini popisi umrlih su uvijek na kraju godišta i taj finalni položaj obezbjeđuje im
konkluzivnu funkciju u smislu stavljanja pečata na jednu vremensku i kompozicijsku dionicu,
sumirajući neumitnost skončanja i tim veći značaj ostavljanja traga o zbivanjima koja
obilježavaju ljudsko trajanje i nestajanje.

Ideja

Godine 1170. (odgovara 1756/57.) Bašeskija eksplicitno u svojoj medžmui ispisuje samu
ideju, razlog zbog kojeg piše Ljetopis:

Ovdje ću navesti i zabilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u Sarajevu gradu i
bosanskom ajaletu, jer kao što se kaže: Što je zapisano ostaje, a što se pamti iščezne! 3

Ovo govori o piščevoj intenciji da zapisuje te prenosi izreku o čovjeku kao zaboravnom biću.
Dva su karaktera pamćenja: sihronijsko – ono koje pojedincu omogućava da se orijentiše u
vlastitom vremenu i vlastitoj društvenoj stvarnosti, i na to se odnosi drugi dio izreke, a prvi se
odnosi na dijahronijsko pamćenje – ono što premašuje životni vijek svjedoka događaja i
okolnosti. Bašeskija i jeste pisao kako bi se o njegovom vremenu znalo i u budućnosti pišem
s namjerom da zadovoljim radoznalost onoga ko bude u neka druga vremena gledao i čitao
ovu moju knjigu, moju medžmuu. Zapisivao je ono što je smatrao važnim za svoje vrijeme i
važnim za buduće vrijeme. On svaki zapisani događaj stavlja u određeno vrijeme, tako ne
dopuštajući da se sadržaj zapisa pretvori u mit. Datumi za Bašeskiju nisu svrha pamćenja, već
sredstvo koje pomaže u pamćenju zapisa.

Iste godine započinje i nekrologij:

3
Bašeskija, Mula Mustafa, (1987), Ljetopis (1746-1804), Veselin Masleša, Sarajevo, str.36.

7
Ovdje bilježim imena nekih mojih umrlih prijatelja iz Sarajeva, koje sam dobro poznavao a
koji preseliše na drugi svijet. Njihova imena bilježim bez hronološkog reda, onako kako mi
koji na um padne. Činim to da se njima preda rahmet i da meni uz zahvalnost Allahu bude
podaren dug i blagoslovljen život. 4

Dakle, kao što je istakao, te godine bilježi one kojih se prisjetio da su umrli jer i napominje da
su neki od tih ljudi davno pomrli; već sljedeće 1171. godine kazuje da odsada ću kronološkim
redom bilježiti svake godine umrle osobe (40). Taj postupak napominje i sljedećih godina, da
zapisuje smrti ahbaba i da će, ako bude života, to nastaviti. (43)

Već 1174., malo detaljnije govori zbog čega je istrajan u svome naumu:

U ovoj, 1174 godini bilježiću imena umrlih lica da bi im na taj način onaj koji bude gledao
(čitao) ovu bilježnicu predao rahmet, a i ja, ovaj grješnik, kada pogledam ovu bilježnicu da
mislim i da uvijek govorim o tome kako valja seliti s ovoga svijeta. (49)

Bašeskija se ovdje obraća i zamišljenom čitaocu svoga nekrologija, posredstvom napisanoga

razgovara s drugim/a i ovaj zapis otkriva njegovu osnovnu motivaciju za pisanje – vjeru.
Bašeskija je bio gorljivi sufija, derviš nakšibendijskog reda. Ovdje on sebe imenuje
grješnikom: on je hakir (jadnik), fakir (bijednik), pur-taksir (grješnik), a baš su tim riječima
imenovali sebe oni koji su prolazili put islamskog misticizma ukazujući tako na svoju poziciju
roba pred Stvoriteljem. Nekrologij ima 60 listova i vođen je uporedo s bilježenjem događaja,
a zapisivaču je za to trebalo mnogo stpljenja. To je Bašeskija uspijevao, jer je bio strpljiv u
poslu i ustrajan u svojoj namjeri. Za sufiju je strpljivost i disciplina preduvjetna praksa na
njegovom duhovnom putu.

Važna komponenta njegovog života jeste posvećenost tesavvufu. Njegov šejh je bio hadži
Mehmed, šejh hadži Sinanove tekije s kojim je Bašeskija vodio razgovore koji su ga uzdizali
na duhovnom putu. Ipak, on nije pisao o tome koji je sufijski red oblikovao njegov život,
mada je listu poznatih sufija započeo Abdulkadirom Gejlanijem. On se pokazuje kao sufija u
nekim izrazima u svom jeziku – Boga naziva Hakk – Apsolutna istina: Hakk Teala ne voli
nasilje. Sve nam pokazuje da je Bašeskija u neraskidivoj vezi s Bogom. Ona se ogleda u
njegovim komentarima koje daje u povodu nekih događaja. To očitovanje vjere u Božije
određenje iskazuje kada govori o ljudima da su se jednom nadali, a drugo se dogodilo.

4
Ibid.

8
Dosljednost u bilježenju rečenice o Božijem znanju kao jednom sigurnom otkriva Bašeskiju
kao čovjeka koji se vječito prisjeća Boga, a to je poznata dimenzija sufijske prakse: Nemoj
nikada biti bez prisjećanja na Boga. Zato i u narednim godinama govori da ne smije se biti
nemaran. Svako neka se brine za sebe, neka crpi pouku i neka se sjeti da i on mora umrijeti.
(63)

I povodom pisanja nekrologa Bašeskija izražava zahvalnost Bogu i upućuje Mu molbu za

oprost dušama umrlih, a važan dio tesavvufske prakse je i upućivanje dove Bogu. Sufije znaju
da je dova ono po čemu je čovjek poseban među svim stvorenjima; sve što je stvoreno slavi
Boga, a čovjek je jedino biće koje se može obratiti Stvoritelju molbom i izreći svoje nade i
boli. Tako objašnjavamo tezu da je za Bašeskiju pisanje nekrologija bilo jedan vid duhovne
vježbe, prakse, kojom je on pripremao svoju dušu za smrt. O metodama koje su mu pomagale
u postizanju unutarnje preobrazbe Bašeskija ne govori eksplicitno. Ali, prije ovih zapisa on je
nekrologij činio „bez reda“, a poslije „po redu“, što označava jedan vid preobražaja u
njegovoj ličnosti. Na putu unutrašnjeg preobražaja vjernici uče da je smrt čovjekov povratak
Bogu, jer je čovjek došao od Stvoritelja. Bašeskija je od početka zapisivanja imao viziju o
životu i smrti. S tim je poimanjem staloženo zapisivao svoju sadašnjost za neka buduća
vremena kad njega više ne bude.

Datumi pokazuju da je Ljetopis vodio hronološki, redovnim pisanjem tokom 50 godina. To

pokazuje njegovu disciplinu u pisanju za koju je morao postojati neki duhovni motiv i on se
može naći u nekrologiju kojeg je zapisao kako bi sebe podsjećao na prolaznost života i
neizbježnost smrti. Dakle, on je smrt uvijek imao na umu, i kada je pisao o životu. Birao je šta
će zapisati, i taj odabir predstavlja njegov odnos prema svijetu. Sve zapisano je slika njegovog
svjetonazora. Nije želio da mu knjiga bude suviše obimna pa tako ni jednu temu nije vodio iz
godine u godinu jer nije pisao teme već događaje i pojave. Kroz pisanje o životu on je
provjeravao odnos svoje duše prema pojavama koje ga okružuju pa je njegov tekst spiritualni
diskurs.

Možemo govoriti o fenomenu spomena na mrtve koji je izvorište i središte onoga što bi
trebala biti kultura sjećanja. Ukoliko je kultura sjećanja, prije svega, odnos prema prošlosti, i
ukoliko prošlost nastaje tamo gdje postajemo svjesni diferencijacije između jučer i danas,
onda je smrt praiskustvo takve diferencijacije, a sjećanje na mrtve praforma kulturnog
pamćenja5. Spomen na mrtve je pamćenje koje tvori zajednicu. Bašeskija se vezuje za mrtve

5
Assmann, Jan (2008), Kulturno pamćenje,IK Vrijeme, Zenica-Tuzla, str.72.

9
putem sjećanja što zajednicu osvjedočava u svome identitetu. U odabiru određenih imena
krije se i njegovo opredjeljenje za neki sociopolitički identitet. Gdje je zapis bez imenovanja
osobe, tu je identifikatorski moment u prvom planu.

Portretizacija likova

Bašeskijin je postupak portretizacije i karakterizacije umrlih Sarajlija sličan postupku

realističke novele po tome što ličnost nastoji „uhvatiti“ u karakterističnoj radnji, „zumirati“ je
u osobenom vanjskom detalju koji će svojom pojedinošću najviše reći o njenoj cjelosti i
dovesti u uzročno-posljedičnu vezu elemente spoljne i unutarnje fizionomije.

Bašeskijini opisi ličnosti, premda im je matično okruženje tekst nefikcionalne naravi,

priskrbljuju literarnost i grade jasnu opoziciju prema neknjiževnom tipu opisa time što svoj
predmet (tj. osobu) uspostavljaju ne samo kao predmet već i kao znak. 6 Ustvari, književni
opisi prenose težište sa predmeta/teme negirajući sa tematske interesne cjeline, na njena
rodovska obilježja, stilske i druge ambicije. Književni opis je figura, a Bašeskijini portreti
Sarajlija predstavljaju ilustracije mnoštva životnih sudbina. Naprimjer:

Poznati Alijaga Tago. Protivno svim propisima i zakonima, postao je zaim, jer je želio da
dvije karpuze drži pod jednim pazuhom. Bio je debeo, crven i naočit. Glava i lice su mu
izgledali poput pendžera. Bio je staložen, Umro je naprasno. (Ljetopis, 309); ili

Sasvim stari čobanin Šahin. Na sebi je imao samo jednu odjeću od abe, otvorenih prsa, pečen
čovjek, izdržljiv na studen, nasmijana lica, siromašan i strpljiv(...) Kad bi s kim razgovarao
smijao se. (Ljetopis, 172)

Karakterizacija likova kod Bašeskije je metonimijska – ona svojom logikom

reprezentativnosti vodi k tome gdje je uzrok – posljedica, dio – cjelina, ostvaruje željeni
semantički efekat redukcijom leksičkog materijala.

Estetika teksta se krije u portretima i karakterizaciji umrlih sugrađana. Opisi umrlih su vrlo
interesantni, jer to nije samo nizanje imena i zanimanja već pored tih podataka, Bašeskija nam
o pojedincima ostavlja i druge zanimljive podatke. Naprimjer, kod mnogih osoba pored ličnog

6
Spahić, Vedad (2005), Vrt Bašeskija, bosnia ARS, Tuzla, str. 127.

10
opisa bilježi i da li je dotični imao kakav nadimak, kakav je bio njegov položaj u društvu,
imovo stanje umrlog kao i njegove moralne karakteristike. U opisivanju ljudi je vješt i
sposoban tako da bi neke od njih, po Bašeskijinom opisu slike, mogao dosljedno prenijeti na
scenu, ili režiser na filmsko platno.

Zapisi se nižu u hronološkom redu. To njegov tekst, koji je nesistematičan po temama

zapravo čini uređenim. Ali, i teme se nižu onako kako ih život nosi. Tako zapisuje i smrti.

Smrti koje su se dogodile u neobičnim, nesretnim slučajevima kao što su pad sa stabla, pad s
mosta, zalutalo puščano zrno i sl. kao i ubistva, Bašeskija je zapisivao među svim drugim
životnim situacijama. U tim zapisima nema imena umrle ili ubijene osobe. Na drugim
listovima, Bašeskija je vodio bilješke o umrlim građanima Sarajeva i te zabilješke imaju
hronološki red. Kada je počeo s tim poslom, ovako je zabillježio:

Sjećajući se nekih svojih prijatelja koji su preselili na drugi svijet, a ja ih mnogo imam u
gradu Sarajevu, ovdje sam zapisao njihova imena, bez reda, onako kako sam se kojega sjetio.
Namjera mi je da ih spomenem po imenu i učinim dovu za njihovu dušu, te da tako proverim
stanje svoje duše i zahvalim Bogu na svome životu. (Ljetopis)

Nakon što je ispisao dvije stranice nekrologija, Bašeskija uvodi novu napomenu, da su neki
od tih ljudi umrli davno, a neki u skorije doba, a svi su preselili na drugi svijet do 1171., dakle
do tad ih bilježi bez nekog reda, da bi od te godine, tj. prvog mjeseca 1171 imena bilježio
redom (nobet ile). Ovo nam je precizan podatak o početku pisanja nekrologija. Prvi zapisi su
šturi, navedena su imena i zanimanja ljudi, eventualno način na koji je pokojnik skončao
život, ali se već 1175. opisi proširuju i stavljaju u relaciju s drugim zapisanim ljudima, kao
npr. Bjelobradi neženja, zvani Fenjerdžija, ortak Felemenka.(40)

S 1176. dolazi i kuga u Sarajevu i to najprije na Vratniku, a prve žrtve koje navodi i u
zabilješkama događaja i u nekrologiju su braća Čabrići:

1. muharema 1176 (23.7.1762) godine umro je od kuge Čabrić (Kabrikogli), koji je okuražen
došao u Sarajevo. Tako je od kuge on prvi umro u Sarajevu na Vratniku. Nakon njegova
slučaja do 20 dana umro je i njegov brat hadži Sulejman Čabrić, također od kuge. Neka se
zna! (Ljetopis, 55)

11
Bašeskija s posebnim zanimanjem prati one koji su umrli od kuge i, registrirajući njihova
imena, iza njihovih biografija stavlja slovo „t“, za koje M.Mujezinović u bilješkama za
Ljetopis navodi da smatra da je to početno slovo arapske riječi taun (kuga), a to slovo, kao
skraćenica, Bašeskija stavlja pored imena umrlih od kuge. To je ljetopisac upotrebljavao radi
kratkoće da ne bi stalno ponavljao istu riječ. (56) Za Bašeskiju su prve žrtve ove pošasti bile
iznimno važne pa su braća Čabrići sa Vratnika ostali zauvijek poznati kroz njegovu pjesmu
kao prve žrtve kuge u Sarajevu.

Bašeskiji nije mrsko ni da se raspita o Sarajlijama koji su umrli izvan Sarajeva, pa tako piše o
onima koji su poginuli na vojnama ili otišli u svijet sa trgovačkim poslovima ili pak na hadž u
Mekku:

Ibrahim baša Ešpeogli, dobra duša, krenuo je na vojnu nakon odlaska ostale vojske i pri
prelasku preko dunava utopio se, šehid. (91)

Ahmed-aga Bazdđanović, poginuo je na hotinskoj vojni, hrom, bijele brade; prodao je svoje
nekretnine i postao aga 10. buluka. (92)

Stiže vijest da je u časnoj Mekki umro hafiz mula Salih Bojadžija, imam Careve džamije.
Otišao je u Mekku kao bedel i ostao godinu dana. (102)

Iz ova tri zapisa možemo mnogo toga saznati: da su Bošnjaci išli na daleke vojne i ginuli pod
zastavom Osmanskog carstva; da su išli na hodočasnička mjesta, u Mekku, a i da je bilo
hadžija koji su išli više puta na hadž kao bedeli (zamjena za nekoga) kao što je to slučaj sa
Salihom Bojadžijem.

Na osnovu Ljetopisa možemo pratiti stare sarajevske porodice, kao i one što se doseliše u
Sarajevo, jer gotovo da nema ni jedne sarajevske porodice da Bašeskija nije pomenuo jednog
ili više njenih članova. Za mnoge umrle je spomenuo iz koje su mahale ili kvarta, i to po
nazivima mahala kako su one u narodu poznate, pa je i zato interesantan, jer gotovo da nema
ni jedne danas poznate mahale koju nije spomenuo.

On piše o ljudima u nekrologiju ono što se moglo iz njihove pojave i ponašanja vidjeti. Dakle
zapisuje čovjekovo izvanjsko – njegova manifestacija života kroz pokrete, ponašanja, način
odijevanja, govorenja i sl. Bašeskija ne piše o onom unutarnjem u čovjeku, o onome što je
nečiji osjećajni život. Mistik drži da čovjek treba uređivati i svoje unutarnje i izvanjsko –

12
unutarnje samom disciplinom koju postavlja misticizam, a vanjsko pridržavanjem pravila
ponašanja; odnosno teži ravnoteži oba svoja svijeta (unutarnji i vanjski).

Upisani u nekrologij sa svojim navikama, naravima, sklonostima, tjelesnim osobinama itd. su

podsjećanje na prolaznost života. Odlaskom sa ovog svijeta, čovjek se prema tesavvufskom
učenju, oslobađa svega onoga što je njegovo izvanjsko, i ostaje mu ono unutarnje što je
izgradio. Zato Bašeskija ne ulazi u tu sferu ličnosti. Tako imamo niz zanimljivih zapisa o
ljudima koje Bašeskija nije želio izostaviti iz tog mozaika koji je gradio od svih građana
Sarajeva:

Suludi derviš Hasan, oblačio je svilenu košulju kao žensko i stlno izgovarao „Allah bir“ (Bog
je jedan). Svakog, pa i djecu bi ljubio u ruku i pri tom izgovarao: „Benim kardešim“ (Brate
moj!). Postao je sekban, otišao na vojnu i poginuo. Imao je nekakav dert. (104)

Koliko će prostora posvetiti jednom pokojniku zavisi od toga šta ima o njemu da kaže. Tako o
viđenijim ili pak učenijim ljudima nalazimo brojne podatke, zapravo njihove biografije. Tako
donosi jedan od najdužih zapisa u cijelom nekrologiju, a to je zapis o njegovom šejhu, hadži
Muhamedu:

Šejh hadži Muhamed, sin hadži-Hasanov, u 80. godini, šejh hadži-Sinanove tekije, koju službu
je obavljap preko četreset godina. Imao je brojnu porodicu i svak se čudi odakle se izdržavao,
jer vakuf ne bijaše bogat, a on je mnogo trošio. Od kadićevaca je svakakve neugodnosti i
prigovore doživio i slušao, ali on to nije srcu primao, nije nikoga napadao ni grdio, nego bi
govorio: 'Strasti su zavodljive'. Ponekad bi u obliku priče ispovijedao kako on ne voli prljave
poslove. Mene, ovog siromaha, jako je volio i davao bi mi na čitanje knjige na arapskom
jeziku napisane, a i druge knjige. Lijepo bi pisao, knjigu ne bi odmicao ispred sebe i čitanja
se ne bi nikada zasitio. Bio je učen, vješt u astronomiji, znao je vefk i reml (...) Umro je u
petak u doba ručanice, 21. džumadel-evela kada je sunce bilo u zviježđu Raka, i to u 7. danu.
Evo kronograma njegove smrti u ebdžedu: „Dižući kažiprst reče Emin, o živi Bože preselio je
šejh savršenih godine 1191.“ (Ljetopis, 160)

Ovakve iscrpne zapise piše i o bliskim prijateljima, dervišima, o kojima je mnogo znao pa je
taj zapis i dova za njih jedan znak bliskosti i emocije pisca. Duže zapise piše i o ljudima koji
su bili popularni tada u gradu, kakav je i neki Alija o kojem je Bašeskija napisao ovo godine
1185:

13
Popularni naivni luđak Alija, bijele brade, malo bi govorio. Nakon obavljanja nužde ne bi se
čistio vodom nego bi nečist brisao rukom; nije nikom štete činio iako bi ga svak dirao i s njim
se šalio; nikada se nije smijao. Djeca bi mu vikala 'Otros koko'. Radi milostinje časak bi
zastao pored prolaznika; oblačio bi velike šalvare i taću. (113)

Ovaj zapis u nekrologiju funkcionira kao neka manja priča koja bi se kao podtekst lahko
mogla naći u nekim savremenim djelima ili oživotvoriti na daskama koje život znače. Zapisi
su tako svježi, zanimljivi i dinamični da ustvari možemo naslikati svakog od Bašeskijinih
likova, pa tako i ovog:

Ludi Mujo, nosio je đevrek-turban, bio je bradat i omalešan. Djeca bi mu govorila: 'Daj nam
za jednu akču brade'. Uvijek bi nosio i čitao nekakve knjige slične 'Mehlemi' i, iako lud,
mnogo štošta je napamet naučio, imao je plaću iz 97. džemata, nije obavljao namaz, bio je
prljav, za pojasom bi nosio veliki divitkao kakav nushadžija. Volio je halvu. Bio je ćelav (134)

Vidimo da je Bašeskija opširno opisao i više lica s kojima je čaršija zbijala razne šale.
Ukoliko mu je poznato, spominje i bolesti od koje je ko umro, a s posebnim zanimanjem prati
one koji su umrli od kuge. Za većinu umrlih, Bašeskija je zabilježio njihova zanimanja pa
možemo konstatovati da je tada bilo poreko 60 vrsta zanata. Najbrojniji su terzije, zatim
kazazi, kazandžije, kujundžije, sarači itd. U Bašeskijino doba je umrlo 25 mudželita, zatim
više kaligrafa i javnih pisara. Također, interesantni su i podaci o osobama koje su uživale
alkohol te opijum.

Zanimljiv je primjer kada on u svoj nekrologij uvodi ime jednog sultana! Iako je rekao da će
zapisivati imena samo svojih poznanika i Sarajlija on uvodi ime jednog sultana, zapis iz 1774:

Umro je starac Hasan-baša s Budakovića, nalbant. Muzgin unuk, mlad momak, trgovac.
Sultan Mustafa, vladar iz roda Osmanlija. Husejin, kazaz i dugmedžija, volio je derviše, bio je
mujezin na Ploči.

Ova bilješka je sasvim neočekivana. Kako vidimo po sadržini je ista kao i sve druge, kao i ona
koja joj prethodi i slijedi. Svrha ovog zapisa nije da da obavijest o smrti sultana jer će to na
listovima na kojima je pisao o događajima i pojavama reći, već uvođenjem sultana u
nekrologij, Bašeskija je naglo promijenio nivo podigavši se iz jedne sarajevske mahale do
prijestolja Carstva, a onda se, odmah vraća u drugu sarajevsku mahalu i sve to u jednom redu
teksta. Ta nagla promjena kod nas sad proizvodi komičan efekt jer uvodi jedan heterogeni
element u tekst koji se do tada činio homogenim, odnosno uvodi nešto što tu ne pripada.

14
Ovdje sumnjamo da je to Bašeskija želio postići jer on opet nekrologij piše kao opomenu sebi
i svjedočanstvo drugima; sultana ovdje spominje kao pripadnika društvene zajednice. On
zajednicu vidi kao skup nekih pojedinaca koji imaju neku važnost pa se tako i sultan našao
među ostalim Sarajlijama. Očito je pripadnost društvenoj zajednici, makar ona ne bila fizička,
bila važan kriterij za sačinjavanje nekrologija.

Spomenuli smo da su žene rijetko zapisivane u Ljetopis. Samo na dva mjesta Bašeskija govori
o svojoj supruzi, ali u kontekstu majke njegove djece, time vodeći računa da sačuva
mahremijet porodice (privatnost propisanu islamskim pravom). O privatnom prostoru
Bašeskija ne piše, jer ono što je unutra se ne opisuje. Piše samo o jednom nesretnom slučaju
kada je Pašo Imaretlić htio kod Osman-baše na sijelo nenajavljen, pa mu je žena hiteći da se
pokrije i skloni pala niz stepenice i odmah umrla:

Žena Osmana, handžije u Tašlihanu, pala je s basamaka i na mjestu ostala mrtva. To se

dogodilo na taj način što je Pašo Imaretlić obnoć iz ramazan iza teravije dozivao s ulice
Osman-bašu pitajući da li mu može malo unići na sijelo. Ovaj mu povika da je slobodno unići
i da nema nikoga. Međutim, tu se zadesila Osmanova žena koja se htjede ukloniti i tako
strada životom. (178)

Iz ovog slučaja Bašeskija zapisuje 2 običaja: da se u tuđu kuću ne ulazi bez dozvole
domaćina te da se pred muškarcem koji nije mahrem žena ne pojavljuje u kućnoj odjeći, tj.
nepropisno odjevena. Kuće su trebale imati haremluk i selamluk. Žene nisu glavna tema u
zapisima, ali Bašeskija ih spominje kao supruge koje su strpljive bile uz svoje muževe ili oni
uz njih u bolesti. Što se tiče žena u čaršiji, Bašeskija opisuje one koje su se kretale u javnom
vidokrugu; žene se ne spominju na javnim teferičima, ali su sigurno bile prisutne u nekim
značajnim društvnim događajima – gledale dženaze pred Begovom za vrijeme kuge, ispraćale
su vojsku u rat, kad su muškarci bili na frontu, preuzimale su odgovornost nad porodicom,
dolazile pisarima da pišu pisma muževima i sinovima u vojsci itd. Pobuna žena u Sarajevu iz
1184. je jedino kolektivno djelovanje u Sarajevu, prema Bašeskiji, u kojoj su sudjelovale
žene. Žene u nekrologiju Bašeskija je zapisao zbog samog slučaja, neobične smrti, ubistva, pa
je većina zapisa u ljetopisnom dijelu, jer tamo piše takve slučajeve:

3. ševala ili 19. šubata 1183. godine neko je udavio jednu ženu u njenoj kući kod Ferhadija
džamije, vjerovatno da bi se domogao njezina imetka ili možda nasljedstva. (89)

15
Na Vratniku se objesila neka žena. Jedni rekoše da ju je udavio njezin muž zbog toga što mu
nije htjela na njegovo traženje pokloniti imetak. (129)

Istog dana je umrla i jedna luda žena, Firika, prljava, bez feredže, koja e prosila, ali svijetu
nije dosađivala, nego bi joj davao milostinju onaj ko je htio, a samo bi nekad zatražila
milostinju i tada bi govorila: 'Neka i tebi Allah dade'. Bila je mršava, ljutita. Kada bi joj
djeca vikala 'Fir-fir', ona bi ih proklinjala. Sabrala bi dosta novaca, a imala je jednog
oženjenog sina kolukčiju. (206)

Sulejman Hodžo, terzija, uzet, pa ga je njegova žena posluživala i to dugo vremena, i oko
njega je mnogo muke podnijela. Njoj je bilo ime Mulija, a umrli je bio tevećelija, malouman
čovječuljak, iz Mimar Sinanove mahale. Ja sam ga, siromah, opremio, a u bolesti se mnogo
napatio poput pejgambera Ejuba (Joba). (207)

Kao što vidimo, u prvom zapisu, žena se našla kao žrtva svirepog ubistva radi imetka, slično
kao i u drugom slučaju, što nam pokazuje da je takvih događaja i tada bilo i ubistava radi
koristi. Treći zapis je o prosjakinji koja je bez feredže hodala, što je bila rijetkost tada u
Sarajevu, ali koja nije zulum činila. U posljednjem zapisu je žena spomenuta zbog svoga
muža, kojeg je strpljivo pazila jer je on bio oduzet; Bašeskija joj ovdje posvećuje pažnju baš
zbog njene privrženosti i sabura pa ih i poredi sa pejgamberom Ejubom koji je isto tako imao
ženu koja ga je pazila u bolesti.

Bilješke zapisuje ujednačeno i dosljedno. Može nas pri čitanju negdje iznenaditi neka nova
životna okolnost, ali nikako Bašeskijin komentar drugačiji od dotadašnjeg tona. Ta
dosljednost se može objasniti unutarnjom ravnotežom duha koju je pisac gradio na putu svoga
duhovnog uzdizanja. Ako se prisjetimo da je vrijeme provodio čitajući knjige iz misticizma i
tesavvufa i meditirajući, onda ga vidimo kao čovjeka koji je tim putem gradio ravnotežu u
svome mikrokosmosu. U razmaku od 10 godina on je jednakim riječima upisao smrt svoje
djece:

Moja kćerka Umihana od deset mjeseci, iz Mimar-Sinanove-mahale; umrla 6. siječnja na dan

Saliba, 1175. (53)

Deset godina kasnije smrt sina Ahmeda piše jednako kratko:

16
Mome sinu Ahmedu (...) došao je suđeni čas, preselio je na ahiret u četvrtak, u mjesecu
redžepu 1185, u mubarek- noći, dvadeset sedam dana prije kasuma. (112)

Jedino ova proširena vremenska odrednica ostavlja dojam da je izraz očinske ljubavi prema
djetetu. Po istoj se odlici izdvaja zapis iz 1773. o smrti majke:

Umrla je moja majka Fatima, kći hodže Mehmeda. Od kapi je umrla(...) neka joj se Allah
smiluje. Godine 1186, 28. dana mjeseca ševala-i mukerrema, u petak navečer poslije jacije
namaza. Bio je 33. dan erbeina. (121)

Već to što je u nekrologiju ustupio prostor svojim bližnjima, majci i djeci, ili što je nekima
napisao kratku dovu „rahmetullahi alejhi“ (Neka je Božija milost na njega) može se shvatiti
kao izraz njegove osjećajnosti. Ali, on tim zapisima ne daje prednost u odnosu na druge. Ni ti
zapisi, koji su formom duži, ne sadrže nikakvu analizu. Oni se po riječima ne razlikuju od
drugih. Taj ujednačeni ton pokazuje da je Bašeskija kroz praksu pisanja o umrlima radio na
oblikovanju vlastite duhovnosti.

Kroz nekrologij pratimo i ortografiju samog pisca. Naime, cijeli ljetopis je napisao arapskim
neshi-pismom, ali često pravi pravopisne greške i ne pridržava se pravopisnih pravila u
pisanju pojedinih riječi; npr. za jednog umrlog na dva načina piše da je sarač, ili slijep ili
kadićevac. Tako i slična imena i prezimena on piše različito tj. neujednačeno. Nastoji da
ostane što vjerniji onakvom izgovoru imena kako se ono čuje u narodu. Karakteristično je da
ime Abdulah nalazimo napisano kao: Avdija, Avdo, Avdaga, Avdi-baša, ili za Mehmed:
nekad je Meho, Mešak i sl. Također, u pisanju prezimena nije dosljedan, npr. ako prezime je
na –ić, on mu doda još i nastavak ogli ili zade, pa piše npr. Hadžić-ogli, Muzaferi-zade, Ćurči-
zade i sl.

Godine 1216. ga je dohvatila kap, kao i njegovu majku, te ostavlja zapis da usljed toga nije
bilježio umrle osobe, a bilo ih je mnogo. Tada je već prevalio sedamdesetu godinu. Sljedeće
godine govori da, ako bude života, zapisivat će i umrle pa je to više-manje sve što i radi pred
kraj svoga života, sve do 1219. (1804/05) kada posljednji put zapisuje osamnaest umrlih
sugrađana. Njegovu smrt piše njegov sin, Mustafa Firaki koji nastavlja njegov ljetopis još
nekoliko godina.

17
Zaključak

Posmatrajući i prolazeći kroz cjelokupnu građu ovoga djela, zaključujemo da je Bašeskija kao
autor vrlo pouzdan izvor i objektivan ljetopisac za proučavanje paralelnog odnosa kulture kao
sistema vrijednosti jednog naroda sa onim što je ostavio kroz svoje pero na papiru, tj. jednim
književnim djelom. Njegova slika Sarajeva je opisana u događajima koji su historijski
vjerodostojni – onakvi kakvi su se zaista i dogodili, popraćeni autorovim komentarima u
kojima se nazire subjektivizam, duhovitost, u kojoj on nikada nije zajedljiv nego traži
umjerenost u svakom pogledu. Ljetopis je veliki pečat narodu u Bosni, a posebno Sarajevu
tokom 18. stoljeća, a koje opet gleda toliko naprijed da se proučava i u savremenom periodu.
Iz svih ovih činjenica sagledavamo da ovo jeste važno djelo u vidu ovakvog proučavanja,
time što nije bio ograničen ni tadašnjim književnim manirom niti poetičkom korektnošću,
dakle, nastojao je ostaviti siguran trag događanja jednostavnim bilježenjem.

Time se i potvrđuje moja početna hipoteza koja je nastojala dokazati važnost ovoga djela, ne
samo što je pisana perom bosanskohercegovačkog pisca, nego kako je i navedeno, što je iz tog
perioda jedini segment koji nam otkriva tu kulturnu cjelinu. Mnogi kritičari su se obazirali na
sam Ljetopis, ali odabirom Nekrologija otkrivam i tu njegovu paralelnu težinu – kao
duhovnog motiva i za stvaranje samog djela.

Bašeskijin nekrologij svjedoči o umiranju zajednice, koletiva, i tako doprinosi kulturi sjećanja
koja je odnos prema prošlosti, te nas podsjeća na mrtve, jer to pamćenje tvori zajednicu.
Bašeskija se vezuje za mrtve putem sjećanja što zajednicu identitarno potvrđuje. I to je
njegova imanentna zadaća.

18
Izvor i literatura:

Izvor:

1. Bašeskija, Mula Mustafa, (1987), Ljetopis (1746-1804), Veselin Masleša, Sarajevo

Literatura:

1. Assmann, Jan (2008), Kulturno pamćenje, IK Vrijeme, Zenica-Tuzla

2. Filan, Kerima (2014), Sarajevo u Bašeskijino doba, Connectum, Sarajevo

3. Nedić, V., Krnjević, H., Škreb, Z. (1986), Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd.

4. Spahić, Vedad (2005), Vrt Bašeskija, bosnia ARS, Tuzla,

19