Turnerov sindrom – uzroci, simptomi i lijeĉenje

Turnerov sindrom je kromosomski poremećaj u kojem postoji djelomični ili potpuni nedostatak jednog od dvaju spolnih
kromosoma. Turnerov sindrom zahvaća samo žene. Turnerov sindrom moţe uzrokovati niz zdravstvenih i razvojnih
problema, uključujući i nizak rast, izostanak puberteta, neplodnost, srčane mane i odreĎene teškoće u učenju.
S Turnerovim sindromom se raĎa otprilike 1 na 2500 djece. Turnerov sindrom se moţe dijagnosticirati prije roĎenja ili u
ranom djetinjstvu. Ipak, ponekad se dijagnoza otkrije tek u doba adolescencije ili kod mladih ţena s blagim simptomima
sindroma.
Lijeĉenje ovisi o simptomima te moţe uključivati operaciju zbog potencijalnih srčanih mana, a učestalo se primjenjuje i
liječenje hormonom rasta te nadoknada estrogena zbog izostajanja puberteta. Redovni pregledii odgovarajuća skrb
pomaţu većini djevojaka i ţena da ţive relativnonormalan i zdrav život.
Životna prognoza djeteta s Turnerovim sindromom ovisi o postojanju i teţini anomalija srca i bubrega, dok se rast i fertilitet
ne mogu popraviti. Posebnom progesteronskom i estrogenskom terapijom moţe se izazvati pojava sekundarnih spolnih
oznaka, te se samim time moţe izbjeći pojava psihiĉkih smetnji i osteoporoze.

Simptomi Turnerovog sindroma

Znakovi i simptomi Turnerovog sindroma mogu se znaĉajno razlikovati. Kod neke djece se velik broj fizičkih obiljeţja moţe
primijetiti rano u djetinjstvu, dok se kod drugih prisutnost Turnerovog sindroma moţda neće uočiti sve do adolescencije.
Pri rođenju ili tijekom djetinjstva
Znakovi i simptomi kod roĎenja ili tijekom djetinjstva uključuju:
 Široki vrat
 Mala donja čeljust
 Visoka i uska usta
 Male uši
 Slab rast kose na straţnjoj strani glave
 Opušteni kapci
 Široka prsa sa široko razmaknutim bradavicama
 Kratki prsti
 Nokti okrenuti prema gore
 Oticanje ruku i nogu, posebno kod roĎenja
 Manja teţina kod roĎenja od uobičajene
 OdgoĎen rast
 Osjetljivost na zvuk
Kod starijih djevojaka, adolescenata i mladih žena
Znakovi i simptomi koji se pojavljuju kod starijih djevojaka, adolescenata i mladih ţena su:
 Nema razvijanja odreĎenih dijelova tijela koji bi se trebali razvijati u djetinjstvu.
 Nizak rast – manji nego što je uobičajeno u obitelji.
 Teškoće u uĉenju, posebno kod učenja koji uključuju snalaţenje u prostoru i matematiku, iako je inteligencija
većinom normalna. Kod 20% djevojčica s Turnerovim sindromom primijećena je mentalna zaostalost.
 Poteškoće u društvenim situacijama, kao što su problemi s razumijevanjem tuĎih emocija ili reakcija.
 Nerazvijanje spolnih obiljeţja, posebno tijekom puberteta.
 Seksualni razvoj koji stagnira.
 Rani kraj menstrualnog ciklusa koji nije uzrokovan trudnoćom.
 Većina ţena s Turnerovim sindromom ne moţe začeti bez prethodne terapije i liječenja neplodnosti.
Turnerov sindrom sprječava normalan razvoj jajnika, što utječe na seksualni razvoj djevojčice te njezinu reproduktivnu
sposobnost kasnije tijekom ţivota. Premda će odgovarajuća terapija pomoći u kontroli hormona, većina djevojčica ipak neće
proći sve promjene koje su karakteristične za razdoblje puberteta.
Većina djevojaka s Turnerovim sindromom će ostati neplodna te neće imati mogućnost spontanog zatrudnjivanja. Djevojke
s Turnerovim sindromom koje se odluče pokušati zatrudnjeti, svakako bi se najprije trebale konzultirati s nizom stručnjaka
koji će procijeniti mogu li one izdrţati trudnoću bez značajnijih zdravstvenih posljedica.
Kada posjetiti lijeĉnika?
Znakovi i simptomi Turnerovog sindroma nisu specifični samo za ovaj poremećaj. Stoga je vaţno da se uspostavi pravilna
dijagnoza te pruţi odgovarajuća medicinska skrb.
Posjetite liječnika ako vjerujete da vaša kćer pokazuje znakove i simptome Turnerovog sindroma ili ako ste zabrinuti zbog
njezinog fizičkog, seksualnog ili društvenog razvoja. Nepostojeći ili izmijenjeni X kromosom Turnerovog sindroma
uzrokuje pogreške tijekom fetalnog razvoja i ostale pogreške nakon roĎenja – nizak rast, slabu razvijenost jajnika i teškoće
u učenju.
Djevojčice kod kojih se izrazito nizak rast ne tretira odgovarajućom terapijom, postići će očekivanu visinu od 1,4 metra.
Uzroci Turnerovog sindroma
Većina ljudi je roĎena s dva spolna kromosoma. Dječak prima X kromosom od majke i Y kromosom od oca. Djevojka prima
po jedan X kromosom od oba roditelja. Ako djevojka ima Turnerov sindrom, jedna kopija X kromosoma nedostaje ili je
znatno izmijenjena.
Genetske izmjene kod Turnerovog sindroma mogu biti:
 Monosomija – potpuni izostanak X kromosoma obično se pojavljuje kao pogreška kod očeve sperme ili kod majčinog
jajeta. To rezultira time da svaka stanica u tijelu ima samo jedan X kromosom, a to je stanje koje se naziva monosomija.
  Mozaicizam – u nekim slučajevima, pogreška se pojavljuje u staničnoj dobi fetalnog razvoja. To rezultira time da
neke stanice imaju dva kompletna X kromosoma. Ostale stanice imaju samo jedan X kromosom, ili imaju jedan normalan
X kromosom i jedan znatno izmijenjen. To stanje se još zovi i mozaicizam.
 Materijal Y kromosoma – u malom postotku slučajeva Turnerovog sindroma, neke stanice imaju jedan X kromosom,
dok druge stanice imaju jedan X kromosom i materijal Y kromosoma. Te stanice se individualno razvijaju kao djevojčice,
ali prisutnost materijala Y kromosoma povećava rizik od razvoja vrste raka koja se naziva gonadoblastoma.
Povijest obiteljske bolesti ne utjeĉe na Turnerov sindrom. Tako primjerice majka koja ima Turnerov sindrom ne mora
strahovati da će i njezina djevojčica imati Turnerov sindrom.
Dijagnoza Turnerovog sindroma
Dijagnoza se u većini slučajeva potvrĎuje analizom kariotipa. Kod otkrivanja srčanih grešaka uglavnom su najkorisniji
ehokardiografija ili magnetska rezonanca.
Citogenetička analiza te istraţivanja za Y kromosom specifičnim sondama se koriste kod svih osoba s disgenezom
gonada kako se isključio mozaicizam s populacijom stanica koje sadrţi y kromosom. Takve osobe su uglavnomfenotipske
žene koje pokazuju različito izraţene osobine od primjerice Turnerovog sindroma.
Takve osobe su u opasnosti od razvoja zloćudnog tumora gonada, te bi im gonade trebalo odstraniti čim se dijagnoza
postavi.
Lijeĉenje Turnerovog sindroma
Primarni tretman za skoro sve djevojke i ţene uključuje hormonsko lijeĉenje.
 Hormon rasta – terapija hormonom rasta je preporučljiva za većinu djevojaka s Turnerovim sindromom. Cilj terapije
je povećati visinu što je više moguće u odgovarajuće vrijeme tijekom djetinjstva i adolescencije. Hormoni rasta se
obično daju nekoliko puta tjedno injekcijama somatropina (Humatrope, Genotropin, Saizen).
 Estrogena terapija – većina djevojaka s Turnerovim sindromom trebaju započeti estrogensku terapiju i ostale
povezane terapije kako bi mogle ući u pubertet te postići odreĎenu razinu seksualnog razvoja. Estrogen takoĎer moţe
pomoći vašoj kćeri u rastu kada se uzima s hormonom rasta.
Vaţno je pomoći vašoj kćeri kako bi se pripremila od vaše skrbi s obiteljskim liječnikom do vlastite samostalne skrbi u odrasloj
dobi. Liječnik moţe nastaviti koordinirati skrb tijekom različitih situacija u ţivotu.
Redovni pregledi su pokazali značajne pomake u kvaliteti i duljini života za ţene s Turnerovim sindromom. OdreĎeni
problemi koji se često razviju tijekom odrasle dobi su gubitak kose, visok krvni tlak, dijabetes i sl. Zdrave ţivotne navike kao
što su održavanje odgovarajuće težine i redovno vjeţbanje su vrlo vaţne tijekom ţivota.
Turnerov sindrom
Turnerov sindrom, monosomija X (45,X) je jedina monosomija koja je kompatibilna sa ţivotom, mada se 99% embriona sa
hro- mosomskim komplementom 45,X spontano abortira. Učestalost Turnerovog sindroma je 1 : 3200 ţivoroĎene dece
ţenskog pola. Ţene sa Turnerovim sindromom najčešće imaju normalnu inteligenciju i duţinu ţivota (u zavisnosti od
postojanja USM i anomalija bubrega).Osobe sa Turnerovim sindromom su fenotipski ţenske osobe. One imaju specifičan
fenotip i mali rast kao jednu od glavnih karakteristika kliničke slike. Ušne* školjke su nisko postavljene i umereno loše
modelirane, lice je trouglasto sa zaravnjenim korenom nosa i epikantusom. Vrat je kratak. Izraţen je pterigijum sa ili bez
cističnog higroma, štitast oblik grudnog koša sa hipertelorizmom mamila. Na roĎenju su uočljivi edemi dorzuma stopala i šaka.
Malformacije na unutrašnjim organima se odnose na uroĎene srčane mane koje su prisutne kod 45% bolesnika. Najčešća je
koarktacija aorte, potom bikuspidna aortna valvula. U kasnijem ţivotu moţe se razviti poststenotična aortna dilatacija sa
aneurizmom. Od anomalija na bubrezima opisuju se potkovičasti bubreg, kao i duplikacija pielokaliskonog sistema u 50%
bolesnika. Smatra se da je kod ovih bolesnika hipotireoza pet puta češća nego u opštoj populaciji.Prisustvo gonadalne
disgeneze dovodi do deficita estrogena. To ima za posledicu nerazvijanje sekundarnih seksualnih karakteristika i amenoreju.
Najveći broj ovih osoba zahteva supstitucionu terapiju estrogenom do razvijanja sekundarnih seksualnih
karakteristika.Klinička slika moţe biti diskretna, te se kod mnogih devojčica sa ovim sindromom dijagnoza ne postavlja u
periodu novoroĎenčeta.
Turnerov sindrom(Bonnevie–Ullrichov sindrom)
Turnerov sindrom nastaje uslijed potpunog ili djelomičnog nedostatka jednog od dva spolna kromosoma, pri čemu fenotipski
nastaje ţena. Dijagnoza počiva na kliničkim nalazima a potvrĎuje se analizom kariotipa. Liječenje ovisi o simptomima i moţe
uključivati operaciju zbog srčanih grešaka te, često, liječenje hormonom rasta zbog niskog rasta i nadoknadu estrogena zbog
izostajanja puberteta.Turnerov sindrom se javlja u oko 1/4000 ţivoroĎene ţenske djece i najčešći je poremećaj spolnih
kromosoma u ţena. MeĎutim, 99% zametaka s 45,X se spontano pobacuje.
Oko 50% pogoĎenih djevojčica ima kariotip 45,X; oko 80% njih je izgubilo X kromosom porijekla oca. Većina od preostalih
50% su mozaici (npr. 45,X/46,XX ili 45,X/47,XXX). MeĎu mozaičnim osobama, fenotip se moţe razlikovati od onoga tipičnog
za Turnerov sindrom do normalnoga. Ponekad, zahvaćene djevojčice imaju jedan normalni X kromosom i jedan X kromosom
koji je poprimio prstenast oblik; da bi do toga došlo, mora biti izgubljen komad i s kratkog i s dugog kraka poremećenog X
kromosoma. Neke pogoĎene djevojčice imaju jedan normalni X kromosom i jedan dugi krak izokromosoma oblikovan
gubitkom kratkog kraka i nastankom kromosoma koji se sastoji od dva duga kraka X kromosoma. Te djevojčice često imaju
mnoge fenotipske osobine Turnerova sindroma; stoga se čini kako u izazivanju fenotipa vaţnu ulogu ima delecija kratkog
kraka kromosoma X.
Simptomi i znakoviMnoga novoroĎenčad je vrlo blago pogoĎena, meĎutim, kod nekih postoji jako izraţen limfedem dorzuma
šaka i stopala te limfedem ili labavi koţni nabori na straţnjoj strani vrata. Ostale, česte promjene, uključuju pterigij na vratu i
širok prsni koš sa široko razmaknutim i uvučenim bradavicama. PogoĎene djevojčice su, u usporedbi s drugim članovima
obitelji, niţeg rasta. RjeĎe se nalazi niska linija kose na straţnjoj strani vrata, ptoza, brojni pigmentirani nevusi, kratke 4.
metakarpalne i metatarzalne kosti, upadljive jagodice prstiju s petljama na dermatoglifima te hipoplazija noktiju. Dolazi do
povećanja kuta izmeĎu kostiju u laktu.Česte srčane greške su koarktacija aorte i bikuspidni aortalni zalistak. Starenjem se
često razvija hipertenzija, čak i bez koarktacije. Česte su malformacije bubrega i hemangiomi. Ponekad, do teleangiektazije
dolazi u GI sustavu, s posljedičnim GI krvarenjem ili gubitkom bjelančevina.Disgeneza gonada (jajnici su zamijenjeni
obostranim tračcima vezivne strome i ne sadrţe jajne stanice u razvoju) se zbiva u 90% slučajeva, onemogućujući početak
puberteta, razvoj tkiva dojki i početak menstruacije. MeĎutim, 5 do 10% pogoĎenih djevojčica spontano dobiva menarhu, a
vrlo rijetko su te ţene plodne i imaju djecu.Umna zaostalost je rijetka, no mnoge osobe imaju izvjesno smanjenje nekih
perceptivnih sposobnosti zbog čega postiţu loš uspjeh na testovima iz matematike, premda prilikom verbalnog dijela testova
inteligencije postiţu prosječne ili iznadprosječne rezultate.
DijagnozaU novoroĎenčadi, na dijagnozu se moţe posumnjati na osnovi postojanja limfedema ili pterigija na vratu. Ako ovih
osobina nema, kod neke djece se dijagnoza postavlja kasnije, na osnovi niskog rasta, izostanka pubertetskog razvoja i
amenoreje. Dijagnoza se potvrĎuje analizom kariotipa. Za otkrivanje srčanih grješaka su indicirani ehokardiografija ili MR.
Citogenetička analiza i istraţivanja za Y kromosom specifičnim sondama se poduzima u svih osoba s disgenezom gonada
kako bi se isključio mozaicizam s populacijom stanica koja sadrţi Y kromosom (npr. 45,X/46,XY). Ti su ljudi obično fenotipski
ţene koje pokazuju različito izraţene osobine Turnerova sindroma.One su u velikoj opasnosti od razvoja zloćudnog tumora
gonada, osobito gonadoblastoma, te bi im gonade trebalo profilaktički odstraniti čim se postavi dijagnoza.
LijeĉenjeZa osnovnu gensku anomaliju ne postoji specifično liječenje. Koarktacija aorte se obično otklanja kirurški. Ostale
srčane greške se prate i otklanjaju prema potrebi. Limfedem se obično moţe ublaţiti odgovarajućim podupirućim steznicima.
Ukoliko je rast <5. percentile, moţe se započeti s primjenom humanog rekombinantnog hormona rasta, s početnom dozom od
0,05 mg/ kg SC 1×/dan. Nadoknada estrogena je obično potrebna kako bi započeo pubertet, a tipično se primjenjuje u dobi od
12 ili 13 god., u obliku konjugiranog estrogena u dozi od 0,3 mg PO ili mikroniziranog estradiola u dozi od 0,5 mg 1×/dan.
Nakon toga se primjenjuju kontraceptivne pilule koje sadrţe progestin, kako bi se odrţale sekundarne spolne osobine.
Hormon rasta se moţe primjenjivati uz nadomještanje estrogena sve dok se epifize ne zatvore, kad se s njegovom primjenom
prestaje. Nastavljanje primjene estrogena pomaţe pri uspostavi optimalne gustoće kostiju i razvoja kosti.

Trihotilomanija - bolest čupanja sopstvenih dlaka Autor: ass dr Olivera Žikić

Trihotilomanija je bolest koja se karakteriše neodoljivom potrebom da se iščupa sopstvena dlaka. Osoba pokušava da se
odupre ovoj potrebi, ali je rezultat toga porast napetosti, koja, ako se dlaka ne iščupa, narasta do nepodnošljivosti. Onoga
trenutka kad se dlaka iščupa, napetost opada, a sve to biva praćeno osećanjem prijatnosti i zadovoljstva. Posledica je gubitak
kose, najčešće ograničen, koji, ako se bolest ne leči, moţe biti nepovratan.
Zašto ranije niste ĉuli za trihotilomaniju? Trihotilomanija nije novo oboljenje. Postoje opisi još u Bibliji koji odgovaraju ovom
oboljenju. Prvi zvanični opis dat je još davne 1800-te, godine. MeĎutim, do skora je bilo vrlo malo podataka o trihotilomaniji, s
obzirom na to da su se oboleli uglavnom javljali dermatologu, i to najčešće ne dajući tačne podatke o uzroku gubitka kose. U
osnovi ove male obmane leţao je strah da lekari ne pomisle da se radi o ludilu.Trihotilomanija izašla je iz anonimnosti
zahvaljujući novim publikacijama, koje su sadrţale osnovne podatke o ovoj bolesti, kao i o novim i uspešnim tretmanima.
Medijska prezentacija je u pojedinim gradovima privukla paţnju na stotine Ijudi, koji su ubrzo potraţili pomoć u borbi protiv
ove bolesti. Koji su simptomi ove bolesti? Trihotilomanija je svrstana u posebnu grupu oboljenja, koja, nosi naziv
"poremećaji kontrole impulsa". Ovoj grupi pripadaju još i piromanija, kleptomanija i bolesno kockanje. Kod osoba obolelih od
trihotilomanije skoro uvek je prisutna odreĎena doza napetosti, te mnogi autori akt čupanja dlake smatraju radnjom koja
sniţava napetost. Problern se uvećava nakon što se dlaka isčupa, jer se javlja strah od gubitka kontrole i posledičnog
potpunog gubitka kose. Pored toga što osoba postane zaokupljena ovakviin razmišljanjima, moţe doći i do ekstremnog
porasta anksioznosti.Mnogi imaju običaj da se igraju dlakom nakon što je isčupaju. Recimo, korenom dlake dodiruju usne,
provlače dlaku kroz usta ili prste. Dešava se da odgrizu koren, a neki pojedu celu dlaku (što se naziva trihotilofagijom).
Ponekad je neophodna hirurška intervencija, s ciljem da se otklone nesvarene dlake, zamršene u klupko.Neki provode sate
traţeći "pravu dlaku "koju bi iščupali. Drugi imaju "omiljenu oblast" (na glavi ili drugde) koju povremeno promene. Vaţno je
naglasiti da bilo koje područje obraslo dlakom moţe biti ukIjučeno - trepavice, obrve, brada, malje na grudima, nogama,
stidnom predelu.Ove radnje angaţuju čoveka od nekoliko minuta, do nekolko sati, dnevno. Dlake obično čupaju kad su sami.
Cesto čine razne pokušaje da zaustave dalji gubitak kose, tako sto nose rukavice, duboko seku nokte, ili se šišaju na kratko.
Naţalost, ovakvi pokušaji skoro uvek ostaju bez uspeha, ostavljajući osobu s gorkim ukusom poraza.
Kako i kad nastaje trihotilomanija?Poremećaj najčešće nastaje oko 12. ili 13-te godine ţivota. Nisu retki slučajevi s
početkom u još mlaĎem ili znatno starijein uzrastu. Dešava se da se bolest javi nakon stresogenog dogaĎaja, recimo, nakon
zloupotrebe od roditelja, ili nakon bolesti i smrti jednog od roditelja. Većina se ipak ne seća ni jednog stresogenog dogaĎaja
koji je prethodio pojavi bolesti. Ipak, meĎu njima postoje i oni čiji se simptomi povlače nakon što se odnos meĎu roditeljima
popravi, ili kad im roditelji posvete više paţnje.S obzirom na to da se poremećaj najčešće javlja u periodu adolescencije,
pojedini autori smatraju da je posledica hormonalnih izmena. Kod neke dece, koja najpre isčupaju, pa pojedu svoju dlaku,
naĎen je manjak gvoţĎa u organizmu, a trihotilomanija se povukla nakon nadoknade gvoţĎa. Ipak, najveći broj autora smatra
da se radi o poremećajima na nivou neurotransmitera (supstance koje prenose poruke u mozgu). Kao dokaz navode činjenicu
da je trihotilomanija veoma slična opsesivno-kompulzivnom poremećaju, za koji se zna da je posledica poremećaja
neurotransmitera, koji nazivamo serotoninom. Pored osnovnih simptoma, mnogi oboleli imaju i tzv. kompulzije brojanja,
proveravanja i pranja, koje su karakteristične za opsesivno-kompulzivni poremećaj. Iz tog razloga pojedini autori
trihotilomaniju smatraju suptipom ili varijantom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ova ideja potkrepljena je činjenicom da
se ova dva problema često javljaju u istoj porodici (što govori i o genetičkoj predispoziciji) i da isti lekovi pomaţu kod obe
bolesti.Trihotilomanija ima bolju prognozu ako bolest započne pre šeste godine ţivota. Kod ovakvih slučajeva uočeno je da se
bolest često i sama povlači. U periodima kad ţivot obolelog ima pozitivan tok, znaci bolesti mogu za odreĎeno vreme nestati.
Naţalost, ako se ne leči, bolest se moţe aktivirati, s pojavom nepovoljnog perioda ili stresa.
Da li trihotilomanija ima posledice?Odgovor je - da. Trihotilomanija moţe imati dvojake posledice. Najpre tizičke, odnosno
moţe se desiti da doĎe do trajnog gubitka dlaka na odreĎenom delu tela. Tu su, moţda i značajnije (posebno za
adolescente), psihičke posledice. Sve počinje osećajem srama zbog nemogućnosti da se kontroliše sopstveno ponašanje i
ekstremnim strahom od posledica. Javlja se i strah od ludila, zbog čega oboleli neretko skrivaju svoj problem. Roditelji i ostali
članovi porodice retko razumeju stvarnu prirodu problema. Često govore, "Zašto jednostavno ne prestaneš?" i na taj način
dodatno pospešuju osećanje krivice i sklonost ka niskom vrednovanju i samoomalovaţavanju deteta. Dešava se da je gubitak
dlake lako uočljiv, te ne izostaju podsmevanje i zadirkivanje vršnjaka. Sve ovo, posebno ako se radi o adolescentu, moţe
imati krupne posledice, u pogledu graĎenja sopstvene slike o sebi, samopouzdanja i odnosa s vršnjacima, što nosi u sebi
dugotrajne i ponekad ozbiljne posledice u kasnijem ţivotu.Osobe obolele od trihotilomanije teško dostiţu zadovoljavajući
kvalitet ţivota. Primorane su da često izbegavaju mnoge aktivnosti (druţenje, plivanje...), da nose kape, perike, veštačke
trepavice, naočare sa širokim obodom, da olovkom crtaju obrve, što im ponekad daje izveštačen izgled. lako mnoge obolele
osobe ulaze u brak nastavljaju svoj ţivot sa svim normalno, postoje i oni koji izbegavaju intimne relacije, zbog slraha da će se
njihova tajna obelodaniti.Depresija je često udruţena s triliotilomanijom, obično kao, odgovor na dugotrajnu demoralizaciju i
nisko samopoštovanje. Doţivljaj bespomoćnosti i nemogućnosti da se problem reši takoĎe ima udela u na-tanku poremećaja
raspoloţenja. Zabeleţeni su i pokušaji samoubistva, samopovreĎivanja, zloupotrebe raznih supstanci. Udruţeno s
trihotilomanijom moţe se javiti i grickanje noktiju, sisanje palca, lupanje glavom ili kompulzivno češanje.
Kako se trihotilomanija leĉi? Tretman se uglavnom prilagoĎava svakom klijentu posebno. MeĎutim, veoma je vaţno lečenje
započeti informacijom o karakteru bolesti, s obzirom na to da je iskustveno pokazano da to znatno sniţava napetost i strah.
Ne treba posebno napominjati da to znatno olakšava i dalji tretman. U najmanju ruku, informacija pomaţe da oboleli shvate
da nisu jedini s čudnim problemom, kao što često misle, te da se smanji osećaj izolovanosti i samooptuţivanja. Pokazalo se
posebno korisnim dati informaciju da se ne radi o ludilu i da za njihov problem postoji adekvatan psihijatrijski tretman.
Od lekova su najefikasniji oni koji se koriste i za lečenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja, dominantno oni koji utiču na
tzv. serotonergički neurotransmiterski sistem. Izgleda da lekovi najviše pomaţu u smanjivanju same potrebe da se dlaka
isčupa. Tamo gde postoji dobar odgovor na lek, potreba iščezava skoro potpuno.
Pokazalo se, meĎutim, da je najefikasniji način lečenja trihotilomanije, s dugotrajnijim rezultatima, dala kombinacija terapije
lekoviina i bihevioralne psihoterapije. Kod početnih oblika, dobre rezultate daje i sama bihevioralna terapija.
Nakon uspešnog tretmana i zaustavljanja daljeg čupanja dlaka, dlake ponovo izrastu. Izuzetak je kad se stvori oţiljak i
povremeno kod čupanja obrva, kad nastaje trajan gubitak. Nova dlaka koja izraste moţe biti drugačije nijanse i teksture.
Tako je bihevioralni i/ili medikamentozni tretman uspešan u zaustavljanju čupanja kose, s ponovnim potpunim porastom kose,
navedene psihološke komplikacije zahtevaju dodatno individualno ili grupno psihoterapijsko lečenje. Grupe su od posebne
pomoći u odstranjivanju osećaja srama i izolovanosti, koji se kod ove bolesti javljaju. Veoma uspešno grupno lečenje je tzv.
dvanaestostepeno susretanje. Smatra se i da terapija zasnovana na uvidu i tzv. suportativna terapija (terapija podrškom),
mogu biti od koristi.
Većina ljudi čupa svoje dlake, kosu u malim količinama i prema potrebi. MeĎutim, kada ovakvo ponašanje postane pretjerano,
govorimo o poremećaju koje moţe izazvati mnogo patnje.
Trihotilomanija je poremećaj kontrole impulsa karakteriziran nemogućnošću kontrole nagona/impulsa za čupanjem vlastite
kose. Iako se trihotilomanija uglavnom odnosi na dlake na glavi, osobe mogu čupati i trepavice, obrve, bradu i sl. Oticanje
koţe, osip ili druge fiziološke reakcije ne provociraju ovo ponašanje. DogaĎa se da se osoba jednostavno ne moţe oduprijeti
impulsu koji počinje kao osjećaj tenzije, ali je zamijenjen osjećajem ugode i zadovoljstva po završenom činu. U ozbiljnim
slučajevima, novi rast je kompromitiran i dolazi do trajnog ćelavljenja.
Ljude s poremećajem kontrole impulsa karakterizira:
1. Ne mogu se boriti s impulsom ili iskušenjem da naprave neku radnju
2. Osjećaju tenziju ili uzbuĎenje prije radnje
3. Po završenoj radnji, osjećaju se uzbuĎeno, sretno ili opušteno.
Kajanje ili griţnja savjesti moţe, ali ne mora uslijediti.
Centralna karakteristika ovog poremećaja je ponavljajuće izraţavanje impulzivnih radnji koje vode fizičkoj ili financijskoj šteti,
često rezultirajući osjećajem opuštanja ili oslobaĎanja tenzije. Ova kategorija ne uključuje impulzivna ponašanja vezana za
seksualne radnje ili kompulzivno unošenje droga ili alkohola. Poremećaji kontrole impulsa su takoĎer eksplozivni poremećaj,
kleptomanija, patološko kockanje, piromanija.
Točne informacije o prevalenciji nema, iako se vjeruje da je trihotilomanija zastupljena više kod ţena nego kod muškaraca.
Poremećaj utječe na milijune ljudi svih dobnih skupina. Dlake se obično izvlače pramen po pramen prstima ili pincetom, često
dok se gleda televizija, čita, razmišlja ili razgovara na telefon. Mnogi ljudi opisuju to stanje kao da su “u zoni”, često odsutni i
nesvjesni svog ponašanja. Obično započinje u dobi od 11-13 godina, no nije rijedak slučaj da se javi u odrasloj dobi, uslijed
stresa. Kvaliteta ţivota je narušena i ako im se postavi pitanje “Zašto ne prestaneš?”, rezultirat će pojačanom potrebom za
čupanjem zbog napetosti. Osobe su primorane nositi periku, kapu, te olovkom crtaju obrve kako bi prekrile nedostatak dlaka.
UZROĈNI FAKTORI I TRETMAN POREMEĆAJA KONTROLE IMPULSA
Iako se o nekim poremećajima govori u javnosti, znamo malo o njihovim uzrocima. Karakteristike ovih poremećaja su slične
drugim poremećajima na barem 3 načina:
1. Poremećaji imaju opsesivno-kompulzivni karakter, tako da osoba osjeća teţnju da napravi neku radnju. Kod opsesivno-
kompulzivnih poremećaja, meĎutim, ponavljajuća ponašanja djeluju kao da imaju višu svrhu i preveniraju neku buduću radnju.
2. Poremećaji kontrole impulsa imaju kompulzivnu komponentu sličnu ovisnicima koji moraju odrţavati svoju naviku. Ovisnici,
meĎutim, imaju jaču fiziološku komponentu.
3. Ponašanje osoba s poremećajima kontrole impulsa podsjeća na ponašanje osoba sa seksualnim poremećajima
(ekshibicionizam, fetišizam i sl), jer sadrţe tenziju, fascinaciju i opuštanje.
Jedna od najpoznatijih teorija trihotilomaniju vidi kao samopovreĎivanje uslijed kojeg osoba osjeća trenutačno rasterećenje od
nagomilanog nezadovoljstva i stresa. Budući da bol dovodi do pojačanog lučenja endorfina (prirodnog analgetika), nakon
samopovreĎivanja dolazi do kratkotrajnog osjećanja zadovoljstva. MeĎutim, samopovreĎivanje je često praćeno negativnom
slikom o sebi, gaĎenjem i nezdravim emocijama. Novije tehnologije za snimanje mozga su nam pomogle da otkrijemo kako
osobe s trihotilomanijom imaju vidljive abnormalnosti na mozgu. Smatra se da ovaj poremećaj moţe biti i nasljedan. TakoĎer
je otkriveno da pojedinci imaju nedostatak serotonina, te psihijatri često prepisuju antidepresive u tretmanu ovog stanja.
TakoĎer trihotilomaniju moţemo promatrati kroz nedovoljno razvijene sposobnosti ličnosti. Razvijene sposobnosti su
preduvjet skladnog ţivota. Ako pojedine od tih sposobnosti nisu razvijene, osobe često razvijaju simptome kako bi
nadomjestile “kvarove” nastale u razvoju. Jedna od primarnih sposobnosti za obradu emocija (prema O.L.I. metodi) naziva
se neutralizacija.Neutralizacija podrazumijeva sposobnost da racionalno mislimo čak i kada osjećamo snaţne emocije.
Impulzivnost je često posljedica nerazvijene neutralizacije. Osoba koja ne uspijeva neutralizirati negativne emocije, podlijeţe
raznoraznim manevrima kako bi ih se oslobodila. Jedan od tih manevara je trihotilomanija. Ljudi često kroz govor ukazuju na
preplavljenost bijesom ili jakim stresom. Čujemo da je “netko toliko poludio da je htio iščupati kosu s glave”. Neki ljudi to
pokazuju gestama. Kada se naĎu u stresnoj situaciji, simuliraju čupanje kose kako bi ukazali da im je nešto “nepodnošljivo”.
MeĎutim, ovakva ponašanja pokazuju na relativno razvijenu sposobnost neutralizacije. Čim je pojedinac spreman pričati o
svojim osjećanjima ili da ih prazni kroz simulaciju, on nam govori da ima sposobnost kontrole impulsa. Neki ljudi, s druge
strane, ne umiju se kontrolirati pri obradi negativnih emocija kroz mišljenje i govor. Kada je bijes jak, preplavljujući, osoba
podlijeţe impulzivnim reakcijama. Jedna od njih je i trihotilomanija – čupanje dlaka s glave i tijela. Uz neutralizaciju, ovim
osobama često nedostaje i mentalizacija. Mentalizacija je sposobnost osmišljavanja svojih stanja, te samim time i mogućnost
objašnjenja vlastitih postupaka. Osobe s trihotilomanijom često kaţu da ne znaju zašto čupaju dlake. Kaţu da ih obuzme
impuls kojem se ne mogu oduprijeti, ali ne shvaćaju razloge zbog kojih to čine. Neutralizacija i mentalizacija su usko
povezane. Ne moţemo neutralizirati snaţne emocije ako nismo sposobni da ih osmislimo.
Psihodinamske terapije su se pokazale kao izuzetno efikasne na polju razvijanja mentalizacije i sposobnosti za neutralizaciju.
Terapija se kreće u pravcu a) imenovanja i razumijevanja emocija, b) regulacije tenzije, c) učenja samokontrole i d) jačanja
kapaciteta za metalizaciju, za stvaranje “mape uma”, koju će klijent samostalno koristiti za razumijevanje svojih osjećanja.

Izvor: https://geek.hr/znanost/clanak/trihotilomanija-bolest-cupanja-kose/#ixzz5TW1XoOAc