1.

BANKOVNI SUSTAV I OKRUŽENJE

Bankarstvo predstavlja poslovanje koje obuhvaća držanje depozita i

pozajmljivanje novca. Bankari posluju s dugom, svojim i tuđim, a može se reći da
bankari stvaraju novac. Cilj bankarstva je upoznavanje razvoja, funkcija i
organizacije banaka, bankarskih poslova i specifičnih odnosa koji se javljaju u
odnosima banka - njezini klijenti (engl. clients). Organizacija i funkcioniranje
suvremenog bankarstva temelji se na kreditu, a sustav kreditiranja i razvoj
bankarstva međusobno se prožimaju.

1.1. Bankovni sustav

Banke predstavljaju zasigurno gospodarski sektor s najznačajnijom

transformacijom krajem XX. stoljeća. S druge strane, bankarstvo ima za
posljedicu poduzimanje mjera radi smanjenja prekomjernih rizika koji su povezani
uz krizu bankovnog sustava i kontrakciju međunarodnih financija. Moderna
ekonomska analiza upotrebljava izraz koncept «bankarske firme» kako bi
označila mogućnost analiziranja banaka sa shemama industrijske ekonomije.
Kako su bankarski krediti u prvoj polovici devedesetih godina stagnirali, a obujam
financijskih tržišta «eksplodira», to dovodi do disintermedijacije1.

Banke posjeduju specifičnost koja ih razlikuje od drugih sektora aktivnosti u

svim zemljama: one predstavljaju «sustav», tj. pripadaju ukupnom
institucionalnom i hijerarhijskom ustroju. Zbog toga se govori o bankovnom
sustavu. Bankovni sustav označava veze koje postoje između banaka ili
financijskih institucija te sustav kontrole koji je između njih uspostavljen po sili
zakona.

Banke predstavljaju zamašnjak ukupnog gospodarstva. Njihovo ekonomsko

značenje prije svega se može sagledati posredstvom intermedijarnog koncepta
snage zajmoprimca i snage zajmodavca. Ekonomsko značenje banaka može se
definirati, prvo, kroz njihove tri glavne funkcije: skupljanje izvora kod štediša,
distribucija kredita te kreiranje i upravljanje sredstvima plaćanja. Bankovni sustav
je središnji element kreditnog sustava. Postoji veliki broj kreditnih transakcija koje
se obavljaju bez pomoći banke, ali banke su te koje kredite čine likvidnima. Dva
su bitna elementa suvremenog bankovnog sustava: središnja banka i
komercijalne banke.

Suočene s promjenom okoline banke razvijaju nove strategije. Sukobljavaju se

s pet glavnih izazova: (1) poboljšanjem valorizacije ljudskog potencijala, odnosno
upravljanjem ljudskim resursima u bankama, (2) strategijom upravljanja rizikom,

1
Disintermedijacija označava povlačenje fondova od financijskih intermedijara od strane štediša i
posuđivanje tih sredstava izravno krajnjim pozajmiteljima.

1
(3) odnosima s produktivnim aparatom: banka – industrija, (4) međunarodnom
strategijom banaka, (5) strategijom banke prema euru.

1.2. Bankovni sustav Bosne i Hercegovine

Bankovni sustav najčešće čine: središnja banka, poslovne banake te štedne i

druge financijske institucije jedne zemlje. Bankovni sustav BiH čini: CB BiH,
bankovni sektori RS i F BiH sa svojim Agencijama za bankarstvo te poslovnim
bankama. Bankovni sustav BiH bilježi konsolidaciju i stabilnost sustava,
zaoštravanje konkurencije, ponudu novih financijskih proizvoda i usluga te
usvajanje izmjena i dopuna pravne regulative, kao i utjecaj financijske krize. U
2010. godini u BiH poslovalo je 29 banaka. Udio stranog vlasništva u bankarskom
sektoru RS i FBiH na kraju 2010. godine porastao je na oko 87,3%. Najveća
banka u F BiH po aktivi veća je od ukupnog bankovnog sektora RS.
Kapitaliziranost banaka, koja se mjeri kao odnos kapitala i aktive banke, pada na
16,2% u 2009. godinu. Zakonom propisana minimalna adekvatnost kapitala u
bankama u RS i F BiH je 12%.2

Ukupna aktiva banaka BiH u 2012. godini raste za 2,0% u odnosu na 2011., a
iznosila je 22,32 milijardu KM. Kreditni portfelj porastao je na 15,94 milijardi KM
što je povećanje od 4,1% i bilježi usporeni trend rasta u odnosu na 2010. godinu.
Krediti stanovništvu predstavljaju najznačajniju komponentu kreditnog portfelja s
udjelom od 44,6%. Raste udio loših kredita (nekavlitetne aktive C-E).

Najznačajniji pokazatelji bankarskog sektora

Izvor: CBBiH, Godišnji izvještaj 2011, Sarajevo, 2012, str. 86.

2
Zakon o izmjenama i dopunama Zakon o bankama F BiH, Službene novine F BiH broj 41.,
2002., Zakon o bankama RS, Službeni glasnik RS broj 44., 2003.

2
 1.3. Pojam banke

Banke su kroz povijest bile, a u većini zemalja i danas uz sve značajniju

prisutnost nebankarskih financijskih institucija najvažnije financijske posredničke
institucije. Dva najznačajnija bankarska posla, a ujedno funkcije akumulacije i
alokacije financijskih sredstava, prikupljanje depozita i odobravanje kredita ubraju
banke u depozitno-krediti kompleks zajedno sa štedionicama i štedno-kreditnim
zadrugama. Povijesno gledano banke profit generiraju iz kreditne aktivnosti čime
je profitabilnost vezana uz ciklično kretanje gospodarstva i kreditnu sposobnost
zajmotražitelja. U novije vrijeme u strukturi prihoda banaka uslijed razvoja
konkurencije banke pozornost posvećuju transakcijskim naknadama, provizijama
uz kredite te nakade uz druge poslove (međunarodno bankarstvo, mjenjačke
poslove, osiguranje, investicije i sl.). No još uvijek kreditni poslovi predstavljaju bit
bankarstva.

Treba imati na umu kako banke različitih zemalja funkcioniraju u različito

uređenim institucionalnim i pravnim sustavima, slabije ili bolje razvijenim
financijskim sustavima, slabijom ili jačom regulacijom što utječe na obujam i vrstu
poslova kojima se banke banke. Iz ovih razloga definiranje banke stvara
poteškoće zbog različitih poimanja banke i njezine djelatnosti.

Prema Rose3: «Banka je tvrtka koja nudi financijske usluge i koje stvaraju i
proodaju profesionalno vođenje sredstava svojim klijentima te obavljaju i druge
uloge u gospodarstvu». Katunarić iznosi sljedeću definiciju: «Banka je financijska
institucija čija je osnovna djelatnost uzimanje i davanje kredita te posredovanje u
platnom prometu».4 Banka može biti identificirana po svojim funkcijama koje
obavlja u gospodarstvu. Razvidno je kako se banka kao gospodarstvo društvo
bavi primanjem novca u obliku različitih vrsta depozita i davanjem tako
prikupljenog novca u obliku različitih vrsta kredita. Banka je kao i svako drugo
poduzeće, ali ima određene specifičnosti u svojemu poslovanju koje određuje
intra i inter okruženje njezinog djelovanja. «Banka je financijska institucija koja se
bavi financijskim posredovanjem uvažavajući načelima likvidnosti, sigurnosti i
profitabilnosti».

Druga bankovna smjernica «two Banking Coordination Directives» Europske

unije pokušala je ujednačiti nazivlje na području financija i bankarstva, zato ova
smjernica ne upotrebljava riječ banka već izraze «kreditna institucija» i
«financijska institucija».

«Kreditna institucija»5 je gospodarsko društvo čiji je posao primanje depozita

ili drugih sredstava javnosti s obvezom vraćanja i odobravanja kredita za vlastiti
račun. Kreditne institucije činile su 82% svih monetarnih financijskih institucija EU
na kraju 2000. godine.
3
Rose, P.: Menadžment komercijalnih banaka, Mate, Zagreb, 2003, str. 7.
4
Katunarić, A.: Banka – principi i praksa bankarskog poslovanja, IIB, Zagreb, 1977, str. 3.
5
77/780/EEC, prosinac 1977., 89 / 646 / EEC prosinac 1989., The monetary policy of the ECB,
2001. str. 30.

3
 «Financijska institucija» je ono poduzeće koje nije kreditna institucija, tj. ne
prima depozite već ili obavlja neke od sljedećih poslova: kreditiranje (potrošačkih
kredita, hipotekarni krediti, factoring s pravom regresa i bez regresa, financiranje
trgovinskih transakcija – forfeiting), financijski leasing, usluge prijenosa novca,
izdavanje i upravljanje sredstvima plaćanja, garancije, trgovanje za vlastiti račun
ili račun klijenta (na tržištu novca, devizno težište, financijske opcije i ročnice,
devizne i kamatne instrumente, vrijednosnice), sudjelovanje u izdavanju
vrijednosnih papira, stjecanje udjela, upravljanjem portfeljem i savjetovanje,
skrbnički poslovi.

Kako banka radi s „tuđim novcem“ u obliku depozita, bankarski poslovi su

poslovi od «javnog interesa», te svojevrsna privilegija i monopol, osnivanje i
poslovanje banke uređuje se zakonom, a njime se obično određuje da druga
poduzeća ne mogu koristiti u svom nazivu riječ banka ili izvedenice od te riječi
ako nisu osnovane po takvom zakonu. Temeljna razlika između banaka i drugih
poduzeća je financijska poluga, koja je kod banaka daleko veća. Na primjer,
banke u SAD su 1997. godine imale odnos kapitala i aktive 8.8%, što znači da
banke 91.2% svoje aktive pokrivaju iz posuđenih izvora.

Na temelju svega rečenog zaključuje se kako suvremene banke obilježava

stalni napor na unaprjeđenju dviju izvedenih funkcija iz temeljne funkcije banke -
financijske intermedijacije: osiguranje proizvoda i usluga klijentima i upravljanje
rizikom.

1.4. Povijest razvoja banaka

Povijesno gledano, bankarstvo počinje s bogatim pojedincima koji svoj novac

pozajmljuju trgovcima te razvitkom navike polaganju novca zlataru na čuvanje.
Zlatari shvaćaju da je samo dio položenog novca potreban za zadovoljenje
tekućih potreba, stoga razvijaju unosnu praksu pozajmljivanja viškova novca uz
kamatu. Međutim, ako se promatra razvoj poslova koji su po svojoj prirodi
bankarski, vidljivo je da se bankarski poslovi pojavljuju još u robovlasničkom
razdoblju povijesti. Već u 7. stoljeću prije n. e. poznate su privatne kuće tzv.
tezauri koji su prikupljali na čuvanje hranu i duge proizvode te ih davali na
pozajmicu.

U antičkoj Grčkoj posebno se razvijaju mjenjački poslovi, tako nastaju

trapezari koji svoje ime dobivaju po stolovima na kojima su obavljali svoje
mjenjačke poslove (trapeza = klupa). Kako se novac nagomilavao, mjenjači su se
počeli baviti zelenaštvom. Izdvajaju se bogatiji te otvaraju mjenjačnice koje su
davale zajmove na založnice, uzimale novac na štednju, vršile operacije oko
prijenosa novca. U antičkom svijetu je bilo rašireno korištenje hipoteke tj.
uzimanje zemlje u zalog radi isplate zajma.

4
 U trećem stoljeću prije n. e. Grci prenose ovaj zanat u Rim gdje on doseže
svoj najviši stupanj u robovlasničkom društvu. Rimski bankari nazivaju se
argentariusi, bave se primanjem depozita, davanjem kredita, posredovanjem u
platnom prometu, a njihove knjige koriste se u dokaznim postupcima kao javne
isprave. Propadanje Rimskog carstva znači kraj razdoblja cvjetanja bankarstva.

U feudalizmu je dugo vremena jedini posao koji se obavljao bio mjenjački.

Kreditni poslovi su zamrli, a ostao je jedino robni kredit. Međutim, kasnije će se
pojaviti novčani kredit kao potpora robnoj trgovini.

Do ponovnog oživljavanja bankarstva dolazi na tlu Italije u njezinim gradovima

– državama Veneciji, Firenci i Genovi. Prva banka poznata u povijesti bankarstva
je Casa di sant Georgie osnovana 1407. godine. Međutim, ni ove banke nisu bile
kreditne institucije već institucije platnog prometa. U ovo vrijeme dolazi do pojave
mjenice kao instrumenta razmjene i plaćanja.

No razvoj modernog bankarstva treba tražiti u 19. stoljeću kada počinje

osnivanje banaka kao dioničarskih društava. Pojava banaka ovoga tipa vezuje se
uz industrijalizaciju zemalja u kojima se banke osnivaju zbog čega banke
pronalaze u kreditiranju i platnom prometu svoju perspektivu te u uspjehu banaka
da mobiliziraju velika sredstva koja koriste u financiranju trgovine i industrije.
Bankarstvo u BiH razvija se od sredine 19. stoljeća kada se počinju osnivati
bankarske i kreditne ustanove. Kao jedna od najznačajnijih banaka na ovim
prostorima u tadašnje vrijeme spominje se Privilegirana zemaljska banka za
Bosnu i Hercegovinu (1895). U razdoblju između dva svjetska rata u Kraljevini
Jugoslaviji postojale su: državne, poludržavne i privatne banke.

1.5. Uloga banke u financijskom i realnom sustavu

Banka je sastavni dio financijskog sustava koji predstavlja skup institucija,

instrumenata i mehanizama putem kojih se ostvaruje mobilizacija, koncentracija,
transfer i alokacija novčanih sredstava u društvu. Temeljna zadaća financijskog
sustava je realokacija resursa. Kako bi financijski sustav ostvario ovu zadaću,
sustav se koristi sa šest funkcija:6

1. kliringom i platnim prometom kako bi se olakšala trgovina i proizvodnja

2. kumuliranjem i alociranjem tako akumulirane imovine i tijekova
sredstava tako da svi projekti budu dostatno financirani
3. transferiranjem ekonomskih resursa kroz vrijeme, prostor i gospodarske
djelatnosti
4. stvaranjem, akumuliranjem i širenjem informacija u svrhu donošenja
odluka
5. iznalaženjem metoda osiguranja od neizvjesnosti i kontrola rizika

6
Sinkey. J.: Commercial Bank in Financial Management, Prentice Hall, New Jersey, 2002. , str. 3.

5
 6. iznalaženjem načina na koji se može upravljati s nepostojanim,
nedostatnim ili asimetričnim informacijama.

Upravo ovih šest funkcija banke uspješno obavljaju. Banka je ta koja osigurava
različita sredstva plaćanja, npr. čekovi koji predstavljaju primarni novac u većini
razvijenih suvremenih ekonomija. Također, banke osiguravaju i druga sredstva
plaćanja, kao što su kreditne kartice i elektronički sustavi plaćanja.

Banke obavljaju transfer sredstava prikupljajući sredstva iz različitih izvora:

depozita i nedepozitnih izvora sredstava, te prikupljena sredstava posuđuju
klijentima, tvrtkama i vladi.

Isto, tako banke prikupljaju, proizvode i objavljuju informacije o svojim

klijentima i sebi samima. Kada banka želi odobriti kredit zajmotražitelju ona će
prikupiti relevantne informacije s tržišta, informacije dobivene kroz analizu
financijskih izvješća i industrijskih podataka.

Glavna zadaća financijskih posrednika je njihova sposobnost smanjenja

izloženosti riziku i kontrola rizika. Diversifikacija je financijski razlog za reduciranje
rizika. Banke nadziru kreditnu sposobnost zajmotražitelja, prate kvalitetu kredita i
osiguravaju garancije tj. bankarskog akcepta. Glavna inovacija u tehnici
ugovaranja je sekurtizacija (securitization), izdvajanje pool-a kredita koji se
prodaju investitorima u obliku vrijednosnica. Za banke, sekuritizacija je tehnika
uklanjanja rizika koja generira likvidnost.

Može se reći da banke obavljaju sve ove funkcije financijskog sustava. Iako
druge financijske institucije obavljaju također neke od ovih funkcija, komercijalne
banke su te koje vrlo uspješno prilagođavaju svoju institucionalnu strukturu
razvoju pojedinih funkcija financijskog sustava.

Kako je financijski sektor u stalnoj interakciji s realnim sektorom jedne

ekonomije, može se izdvojiti šest načina na koje banke mogu utjecati na realni
sektor:7

1. analiza kreditne sposobnosti banke pomaže utvrditi tko dobiva kredite u

gospodarstvu
2. kreditno rangiranje od strane banaka ograničava dostupnost sredstava
pojedinim zajmotražiteljima
3. banka ima ključnu ulogu u kreiranju likvidnosti, dok istovremeno mora
upravljati svojom likvidnošću u slučaju pojačanog povlačenja depozita ili
potražnje za kreditima
4. bankovne kreditne linije, obveze i garancije olakšavaju trgovinu i
investicijske aktivnosti

7
Ibid., str. 7.

6
 5. banke imaju ključnu ulogu u dužničkom restrukturiranju (LBOs) 8 i drugim
oblicima korporacijskog restrukturiranja
6. banke osiguravaju informacije o svojim korporativnim klijentima.

S tradicionalnog gledišta, posao banke je posredništvo u alokaciji financijskih

sredstava. Moderni pristupi vide banku kao bitnog čimbenika u stvaranju
informacija i donošenju odluka. Banke obavljaju dva temeljna posla: prikupljanje
depozita i odobravanje kredita, stoga se može reći da su banke financijski
posrednici.

Financijsko posredovanje je način prijenosa slobodnih novčanih sredstava od

štediša k zajmotražiteljima putem financijskih posrednika uključujući i banke koje
primaju depozite i odobravaju kredite. Drugi način transfera novčanih sredstava je
izravno financiranje koje predstavlja izravan odnos kreditora i uzajmljivača, tj. te
dvije strane se izravno susreću putem aktivnosti na tržištu dionica i obveznica.

1.6. Osnivanje banke

Banke (kreditne institucije) se osnivaju kao dionička društva (d.d.). Osnivači

mogu biti fizičke i pravne osobe, a pod uvjetom uzajamnosti i inozemne pravne i
fizičke osobe. Prvi korak u osnivanju banke je zahtjev koji se daje središnjoj banci
za izdavanje odobrenja, u BiH zahtjev za dobivanje bankarske dozvole upućuje
se Agenciji za bankarstvo F BiH ili RS. Uvjeti koje treba ispuniti su: 9
1. dokaz o izdvojenim namjenskim sredstvima na ime temeljnog kapitala -
od 40 milijuna kuna u RH, a u BiH 15 milijuna KM
2. najmanje dva rukovoditelja sa stručnim znanjem za vođenje banke, a to
ovisi o suglasnosti središnje banke ili Agencije za bankarstvo
3. statut ili društveni ugovor - temeljni akt svakog trgovačkog društva
4. opis poslova
5. poslovni plan za prve tri poslovne godine koji uključuje bilancu stanja i
račun dobiti i gubitka, planirane vrste poslova, odgovarajuću
organizacijsku i kadrovsku strukturu, računovodstvene politike te
organizaciju unutarnje revizije
6. podatak o visini osnivačkog uloga svakog osnivača, za dioničare i
pravne osobe koji su imatelji kvalificiranog udjela: izvadak iz sudskog ili
drugog javnog registra, ispis iz registra dioničara i financijska izvješća
za posljednje dvije poslovne godine,
7. informacija o financijskom stanju i njihovoj kapitalskoj i upravljačkoj
povezanosti
8. prijedlog kandidata za predsjednika uprave i članove uprave te prijedlog
kandidata za nadzorni odbor

8
LBOs – financial leveraged buyout, zaštita od preuzimanja, na način da se uzimaju krediti kojima
se vrši otkup vlastitih dionica na tržištu.
9
Zakon o bankama FBiH, Službene novine F BiH 39/98., 32/00., 27/02., 28/02.

7
 9. mišljenje i suglasnost nadzornog tijela banke države članice EU ili
nadzornog tijela strane banke o banci koju nadzire
10. odgovarajući akt nadležnog nadzornog tijela ako to proizlazi iz propisa
koji uređuju obavljanje određenih ostalih financijskih usluga predviđenih
poslovnim planom banke
11. dokumentacija o kadrovskim, tehničkim i organizacijskim preduvjetima.

Agencija za bankarstvo/središnja banka prihvaća ili odbija zahtjev u roku od 60

dana te eventualno daje odobrenje za sve ili za dio poslova. Ako banka dobije
odobrenje, osnivačka skupština donosi statut, imenuje nadzorni odbor, utvrđuje
poslovnu politiku i druge akte banke. Odluke na osnivačkoj skupštini donose se
dvotrećinskom većinom ili običnom većinom glasova. Odobrenje za rad prestaje
važiti početkom likvidacijskog i stečajnog postupka, oduzimanjem odobrenja za
rad ili postupkom spajanja i pripajanja.

Uplata sredstava u banku vrši se kupnjom dionica banke koje glase na ime.
Kupnja nije zakonom ograničena osim za više od 10% dionica banke, u tom
slučaju treba prethodna suglasnost središnje banke/agencije za bankarstvo za
stjecanje takvog udjela. Zatim slijedi upis u sudski registar, otvaranje žiro-računa i
početak rada.

1.7. Funkcije banke

Funkcije banke mogu se podjeliti u dvije skupine: primarne i sekundarne

funkcije. Skupinu primarnih funkcija banke predstavlja funkcija primanja depozita i
funkcija davanja kredita. Banke kao financijski posrednici nudeći različite oblike
novčane štednje i kredita banke posreduju između suficitarnih i deficitarnih
novčanih jedinca. Najznačajnije iz skupine sekundarnih funkcija banke su:
posredovanje u plaćanjima, kreiranje novca, rizika i politike. Moderne banke
danas osim tradicionalnih imaju dodatne funkcije koje predstavljaju zamjenu za
temeljne funkcije banke. U načelu dodatne funkcije su netradicionalne bankarske
funkcije koje dijelimo u dvije skupine: funkciju agenta (zaprimanje i isplata čekova,
dividendi, kamatnih stopa, zastupanje klijenata kod drugih banaka) u ime
klijenata, i opće financijske usluge namjenjene ne samo klijentima banke nego i
široj javnosti.

1. Financijsko posredovanje

Obavljajući funkciju financijskog posrednika komercijalne banke prikupljaju

(mobiliziraju) depozite javnosti. Depoziti ovisno o svojoj naravi nose određenu
zaradu. Javnost je zainteresirana ponuditi banci slobodna novčana sredstva na
depozit s rastom kamatnih stopa na depozite. Kamatna stopa na depozite
predstavlja motiv investiranja novca u banke. Također banke prikupljene depozite
posuđuju po odbitku rezervi likvidnosti, u obliku kredita široj javnosti. Na
odobrene kredite ovisno o njihovoj namjeni, roku i modelu otplate zaračunava

8
kamatnu stopu koja je u pravilu veća od kamatne stope koju banka plaća na
deponirana sredstava.

Proces multiplikacije depozita

AKTIVA (plasmani) PASIVA (izvori)

Žiro-račun 1000 KM Depozita 1000 KM
Obvezna rezerva (20%) 200 KM
Krediti 800 KM

 ročna transformacija depozita, koja bankama omogućava da iz

kratkoročnih izvora odobravaju dugoročne kredite.
 stvaranje efikasnih i racionalnih metoda mobilizacije i usmjeravanja
sredstava
 optimalna koncentracija i integracija novčanih tijekova u cilju prevladavanja
teritorijalnih, vremenskih i namjenskih ograničenja.

Prikaz strukture izvora i plasmana

AKTIVA (korištenje sredstava) PASIVA (izvori sredstava)
Gotovina Depoziti
Gotovina u blagajni banke Žiro-račun
Depoziti kod središnje banke Tekući račun
Depoziti kod bankarskih institucija Štedni i oročeni računi
Krediti Nedepozitni izvori
Komercijalni i industrijski krediti Krediti od financijski institucija
Potrošački krediti Ostale pozajmice
Hipotekarni krediti Izdani dužnički vrijednosni papiri
Međubankarski krediti
Krediti ostalih klijenata
Vrijednosni papiri Kapital
Vrijednosni papiri vlade i vladinih agencija Temeljni kapital
Vrijednosni papiri središnje banke Dopunski kapital
Vrijednosni papiri lokalnih vlasti
Ostali vrijednosni papiri
Fiksna imovina
Ukupna aktiva Ukupna pasiva

2. Posredovanje u plaćanjima
 banke obavljaju poslove platnog prometa i kliringa za svoje klijente i
druge banke, obavljanje platnog prometa s inozemstvom i sva
plaćanja u inozemstvu su dopuštena bankama koje udovoljavaju
propisima regulatora
 osiguranje instrumenata i mehanizama suvremenog plaćanja.

3. Kreiranje novca (ekspanzija kredita)

9
  Posebno značajna funkcija banaka je njihova uloga u procesu
ponude novca kroz stalnu ponudu kredita, većini dio ponude novca u
modernim ekonomija predstavljaju bankovni depoziti stvoreni u bankovnom
sustavu. Kroz proces kreiranja novca iz prikupljenih sredstava banke
osiguravaju likvidnost poduzećima.

Multiplikacija kredita
AKTIVA PASIVA

Žiro-račun 1000 KM Depozit 1000 KM

Obvezna rezerva 20% 200 KM
Žiro-račun 800 KM
Kredit 800 KM Depozit 800 KM
npr. «Rama-materijal»
Žiro-račun 500 KM
Kredit 400 KM Depozit 400 KM
npr. «Aluminiju»
Obvezna rezerva 80 KM
Itd.

Banka drži na žiro-računu novac koji je dala Rama-materijalu u obliku kredita.

Od 800 KM kredita, 300 KM ide dobavljačima, a 500 KM ostaje na žiro-računu
poduzeća. Nakon izdvojene obvezne rezerve banka 400 KM daje za novi kredit
Aluminiju d.d. Mostar, od kojih se ponovo 320 KM daje za novi kredit. Banka plaća
pasivnu kamatnu stopu 2%-3% na depozit, a zaračunava aktivnu kamatnu stopu
10%-13% na kredit, i ta razlika između kamatnih stopa predstavlja zaradu banke.
Međutim, kreiranje ne postoji ako se radi o osobi koja posluje u drugoj banci ili
ako se radi o stranoj pravnoj osobi.

4. Funkcija rizika
Banke nude svojim klijentima zaštitu od rizika kojem su izloženi u obavljanju
svojih poslova, npr. kamatni cap, floor i swap.

5. Funkcija politike

Banke su jedan od kanala transmisijskog mehanizma monetarne politike preko

kojeg se provodi stabiliziranje gospodarstva i izbjegavanje inflacije. Postavlja se
pitanje: Zašto novčano suficitarne i novčano deficitarne jedinice u svojem odnosu
koriste usluge financijskih posrednika? Odgovor je: učinkovitost i troškovna
racionalnost financijskih posrednika. Financijski posrednici mogu ostvariti: niže
transakcijske troškove, smanjiti troškove prikupljanja informacija, smanjenje
moralnog hazarda nepouzdanosti informacija, fleksibilnost, diversifikaciju rizika,
ročnu tranformaciju sredstava, upravljanje rizikom, stručnost i ugodnost korištenja
njihovih usluga.

1.8. Bankarski poslovi

10
 Bankarski poslovi su poslovi koje banka obavlja na zahtjev klijenata ili
temeljem zakonskih propisa. Disperzija bankarskih poslova ovisi o razvijenosti
financijskih institucija, financijskih instrumenata, načina financiranja ekonomskih
jedinica te razine gospodarskog razvoja. Banka obavlja razne poslove: 10u svoje
ime i za svoj račun; u svoje ime, a za račun drugih (komisioni poslovi) i u ime i za
račun drugih (agentski poslovi). Bankarski poslovi dijele se prema različitim
kriterijima: bilančno-analitičkim obilježjima, funkcionalnosti, ročnosti i valutnoj
strukturi.

1. prema bilančno-analitičkom obilježju razlikuju se:

 pasivni poslovi (prikupljanje sredstava putem stvaranja

financijske obveze banke prema klijentu)
 aktivni poslovi (plasiranje sredstava putem stvaranja
financijskih potraživanja banke prema klijentu)
 neutralni poslovi (izdavanje garancija banke).

2. prema funkcionalnosti razlikuju se:

 kreditni poslovi
 poslovi mobilizacije sredstava
 komisiono-posrednički poslovi
 vlastiti poslovi (banka ih obavlja za vlastiti račun, poslovi
banke na financijskim tržištima)
 kontrolno-upravni poslovi
 administrativno-planski poslovi.

3. prema ročnosti razlikuju se:

 kratkoročni poslovi (s rokom dospijeća do 1 godine)

 dugoročni poslovi (s rokom dospijeća preko 1 godine).

4. prema valutnoj strukturi mogu biti:

 poslovi u KM
 devizni poslovi.

1.9. Ciljevi poslovanja banke

10
Zakon o bankama F BiH, Službene novine F BiH, br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 58/02, 13/03,
19/03, 28/03.

11
 Cilj je buduće željeno stanje, jasno utvrđeno i mjerljivo, koje banka želi postići
u određenom vremenu koristeći unuranje raspoložive resurse i uvažavajući
promjene u okruženju. Među značajnijim ciljevima često se navode: ostvarenje i
povećanje profita, položaj na tržištu, zadovoljenje potreba klijenata, likvidnost,
opće zadovoljstvo uposlenih, etičnost poslovanja. Banke poslovnom politikom
trebaju ostvariti nekoliko temeljnih ciljeva, među kojima se ističu najznačajniji:

1. maksimiziranje bogatstva dioničara

2. obavljanje temeljnih funkcija banke
3. socijalni ciljevi banaka.

Maksimizirati bogatstvo dioničara

Bogatstvo dioničara može se maksimizirani putem rasta dividende ili putem

rasta dioničarskog kapitala. Dakle, banka je profitna institucija i vrijednost banke
treba stalno uvećavati u interesu njezinih dioničara. Problem može biti u tome što
vlasnici i uprava mogu imati katkad različite ciljeve. Neki dioničari banke žele
isplatu dividende i nisu zainteresirani za rast i razvoj banke, dok uprava preferira
raspodjelu dobitka u rezerve, rast i širenje bankovnog poslovanja, što izaziva
konfliktnost između tih dviju strana u banci.

Obavljanje temeljnih funkcija banke

Prvi cilj u poslovanju banke - maksimiziranje bogatstva dioničara - moguće je

ostvariti jedino ako banka obavlja temeljne funkcije radi kojih je osnovana, a to
su:
 prikupljanje i pribavljanje sredstava
 kreditna funkcija, odnosno usmjeravanje sredstava u razne oblike
kreditnih i nekreditnih plasmana
 obavljanje raznih neutralnih poslova, pružanje bankovnih usluga
 obavljanje vlastitih poslova.

Socijalni ciljevi banaka

U svrhu osiguranja učinkovitih operacija bankovnih sustava, u osiguranju
transakcija i pristupa, što može imati značajne posljedice za ekonomiju, te briga
za društvene koristi i zaštitu okoliša banke razmatraju zahtjeve vezane za zaštitu
prava i koristi svojih klijenata, osiguravajući povjerenje i stabilnost financijskog
sustava, ekonomskog razvoja obavljajući aktivnosti sukladno utvrđenim načelima:
poštenje (iskrenost) u odnosu s interesnim skupinama; objektivnost (realnost)
ključ uspjeha je uvažavanje čovjeka bez diskriminacije od strane osoblja,
osiguranje proizvoda i usluga iste kvalitete za sve klijente, suzdržavanje od
predsrasuda i sukoba interesa, pošten odnos prema uposlenicima i klijentima;
pouzdanost osiguranjem jasne, razumljive i točne informacije potrošaču tijekom
pružanja usluge i operacija u zajedničkom razumjevanju i povjerenju;

12
transparentnost informiranjem klijenta o njegovim pravima i obvezama, koristima
i rizicima te povezanim proizvodima i uslugama koje se osiguravaju za njega;
briga za koristi zajednice i zaštita okoliša putem potpore kulturnim aktivnostima;
borba protiv pranja novca putem usvajanja mjera; insider trading nužna opreznost
u prevenciji korištenja informacija pribavljenih unutar banke, utvrđivanje kategorija
potrošača s kojima banka ne uspostavlja odnose (ilegalno trgovanje oružjem,
zagađenje okoliša, mito i sl).

1.10. «Proizvodna funkcija» poslovne banke

Proizvodna funkcija banaka može se promatrati s tehničkog i ekonomskog

gledišta. Promatrano s tehničkog gledišta banka ima zadaću kombinirati inpute
putem procesa transformacije stvarajući druge proizvode i usluge. Proizvodna
funkacija banke s tehničkog gledišta može se promatrati kroz sljedeće usluge:
1. administriranje platnog sustava putem depozita po viđenju klijenata
banke,
2. posredovanjem između depozitara i zajmotražitelja,
3. druge usluge poput skrbničkih usluga.

S ekonomskog gledišta proizvodna funkcija banke može se promatrati putem

pokušaja banke da kreira proizvode u vrijednosti većoj od vrijednosti inputa.
Ostvarenim prihodima nadoknaditi rashode te, uvažavajući sve posebnosti,
ostvariti pozitivan financijski rezultat poslovanja prozivodna je funkcija banke.
Banke ostvaruju troškove korištenjem sredstava i prihode na svoju imovinu.
Glavninu prihoda banka ostvaruje u strukturi od prihoda vezanih uz bilancu,
prihoda iz investicijskog portfelja i naknada iz posredničkih poslova. S druge
strane troškove čine tekući operativni troškovi, troškovi vezani uz pozicije bilance
stanja te troškovi investicijskog portfelja.

Inputi banke su:

1. zemljišta i zgrade,
2. oprema,
3. zaposlenici,
4. tehnologija,
5. dioničarski kapital,
6. izvori sredstava.

Banke u svojem poslovanju trebaju imati na raspolaganju poseban oblik

kapitala: primjerenu lokaciju svoje uprave, poslovnicu i odgovarajuće urađene
poslovne prostore kako bi bile dostupne svojim klijentima, ali i kako bi ostavile
dojam sigurnosti i pouzdanosti kod svojih klijenata, prije svega fizičkih osoba.

Suvremena oprema, posebno informatička omogućuje bankama pružanje

bržih i kvalitetnih usluga klijentima. Informatička tehnologija zamjenjuje ljude i

13
papir, a upravo su banke poznate po velikoj potrošnji papira. Moderna oprema u
bankama jamči niže troškove poslovanja.

Ljudski resursi su ključni čimbenici svake banke jer upravo o njima ovisi
kvaliteta poslovanja banke te njezina prepoznatljivost kod klijenata kroz stručnost
kadrova, organizacijsku kulturu i sl. Djelatnici banke trebaju biti idejni tvorci i
nositelji svih aktivnosti u banci. Stoga je posebice bitno imati u vidu znanje,
vještine i sposobnosti djelatnika za obavljanje bankarskih poslova te smjernice
politike ljudskih resursa. Banke moraju razvijati funkciju upravljanja ljudskim
resursima na način da svojim uposlenicima omoguće unaprjeđenje tekuće razine
znanja sukladno zahtjevima bankarske profesije, podupirući ih stvarajući prilike za
njih putem obrazovanja, seminara, tečajeva i sličnih događaja. Posebice se ističe
značenje kvalitete prodajnog osoblja banke koje u izravnom kontaktu prodaje
potrebnu uslugu klijentima banke.

Uprava banke zajedno s uposlenicima moraju raditi na zadržavanju klijenata

putem izgradnje lojalnosti. Kvalitetnije usluge koje klijent koristi imat će za njega
veće realne i psihološke troškove ako se odluči za promjenu banke. Banke
trebaju poduzeti mjere kojima motiviraju osoblje u svim poslovnim jedinicama da
pružaju usluge u boljim uvjetima te sigurnom i zdravom radnom okruženju.
Također je potrebno voditi računa o broju uposlenih i njegovoj prikladnosti obujmu
poslova banke, organizaciji radnih mjesta radi poticanja učinkovitosti unutar
radnih sati, bez prekovremenih sati rada i uz redovite godišnje odmore.

Osobna računala, bankomati, telefonsko bankarstvo, TV prijemnici, internet i

drugi kanali distribucije omogućuju bankama pružanje usluga klijentima
dvadesetčetiri sata dnevno i neovisno o lokacijama poslovnica banke i njezinih
ekspozitura, kao i njihova radnog vremena. Uporaba informatičke tehnologije u
distribuciji bankarskih proizvoda i usluga nameće pitanje sigurnosti. Pitanje
sigurnosti u banci nameće potrebu izrade sustava zaštite od unutarnjih (osoblje) i
vanjskih rizika (uprada putem mreže) primjene informatičke tehnologije.

Kapital banke zajedno sa svim oblicima rezervi pojavljuje se u svim fazama

poslovnog procesa banke od njezinog osnivanja u obliku temeljnog kapitala,
preko usmjeravanja istog u kredite ili/i investicije radi ostvarenja prihoda i na kraju
poslovne godine profita kao temeljnog cilja svake banke. Osim ovih kapital može
imati i sljedeće funkcije u poslovanju banke:

 pokriće neočekivanih gubitaka

 zaštitu vjerovnika
 regulativnu funkciju.

14
 Strukturu i veličinu izvora koje banka koristi može se najbolje vidjeti na desnoj
strani bilance banke, tj. u pasivi. Najznačajniji izvori sredstava banke su:
 depoziti u domaćoj i stranoj valuti; transakcijski, štedni i oročeni
depoziti,
 pribavljanje kreditnih sredstava na međubankovnom tržištu i od
središnje banke,
 korištenje sredstava izdvojenih na računima kod središnje banke
 pribavljanje sredstava izdavanjem vrijednosnih papira u zemlji i
inozemstvu,
 kapital i rezerve banke.

Ne treba zaboraviti jedan input za banku od posebne važnosti a to je gotovina

u blagajni banke i na računim kod središnje banke izdvojena u obliku obvezne
rezerve. Ova pozicija je od važnosti za upravljanje likvidnošću banke i ona se
treba automatski prilagođavati promjenama u pozicijama aktive i pasive.

Outputi banke su:

1. gotovina i krediti,
2. investicije u vrijednosne papire,
3. usluge.

Može se reći da se od banke zahtijeva da drži jedan manji dio gotovine u

funkciji osiguranja likvidnosti putem obvezne rezerve i drugih oblika rezervi.
Banke prikupljena sredstva najvećim dijelom usmjeravaju u kredite fizičkim i
pravnim osobama, npr. krediti za obrtna sredstva, potrošački krediti ili
odobravanjem kredita bankama na međubankarskom tržištu. Odobravajući kredite
banke primarno stvaraju profit u svojem poslovanju. Krediti su manje likvidni oblici
imovine od drugih oblika imovine u bančinoj aktivi jer se ne mogu brzo i
jednostavno transferirati u novac tijekom vremena na koje je su krediti odobreni.
Krediti uz sebe vežu jedan od najznačajnijih oblika rizika u bankovnom poslovanju
- kreditni rizik.

Banke ulažu sredstva u dužničke i vlasničke vrijednosne papire, dakle, u

vrijednosne papire poduzeća, države i državnih tijela da bi njima upravljale i
ostvarile odgovarajuće prinose na uložena sredstva, ostvarile dobitke na temelju
kretanja cijena vrijednosnih papira na financijskom tržištu te osigurale likvidnost u
svojem poslovanju. Ulaganje u nekretnine, zemljišta nisu tipična za banke mada
se ponekad vrše, i to najčešće radi sprječavanja gubitka po kreditima, realizirajući
kolaterale kojima su krediti osigurani.

Banke obavljaju različite usluge za svoje klijente radi ostvarenja zarade, kao
npr. domaći i međunarodni platni promet, garancije, investicijske usluge
savjetovanja i distribucije vrijednosnih papira i razne transakcijske usluge.

15
 Ouput banaka je posebno teško mjeriti jer nemaju fizičkih svojstava, kao i
njegovu kvalitetu. Ouput u banci može se mjeriti brojem računa ili brojem
transakcija po računima kod banke.

1.11. Tržišna struktutra bankovnih sustava

Konsolidacija, internacionalizacija i integracija uvjetuju promjene tržišne

strukture bankovnih sustava. Težišna struktura bankovnog sustava može se
promatrati kroz broj komercijalnih banaka, vlasničku strukturu bankarskog
sektora, bankovnu intermedijaciju, koncentraciju i konkurenciju na bankarskom
tržištu, profitabilnost banaka i učinkovitost njihova djelovanja. Konsolidacija
bankarskog sektora do sada se javljala kao pojava unutar nacionalnog
financijskog tržišta i pojedinih njegovih sektora. U EU, ukupan broj kreditnih
institucija euro područja se smanjuje što potvrđuje trend konsolidacije. Broj
kreditnih institucija u europodručju se smanjio u 2005. godini za 2.8% u usporedbi
s prethodnom godinom i 12.5% u odnosu na 2001. godinu.

Procesom privatizacije u okviru reformi u bankovnim sustavima tranzicijskih

zemalja u domaće bankarske sustave ulazi i postaje dominantnim strani kapital.
Stoga razmatranje pitanja vlasničke strukture banaka promatra se kroz dva
aspekta: prema razini obavljene privatizacije banaka ili prema udjelu stranog
kapitala u bankarskom sektoru. Dominacija stranog kapitala u bankovnim
sustavima ostavlja prostor raspravi o koristima i nedostacima istog po domaći
financijski i realni sektor.

Bankovna intermedijacija označava stupanj razvijenosti bankarskog

posredovanja u nekoj zemlji mjerenu odnosom domaćih potraživanja banaka
prema privatnom sektoru ili aktive bankarskog sektora i nacionalnog GDP-a.
Bankarska intermedijacija zajedno sa podacima o broju banaka, poslovnica,
poslovnica u odnosu na tisuću stanovnika neke zemlje sektorski su pokazatelji
financijske razvijenosti.

Profitabilnost je sintetički pokazatelj performansi mogućnosti banke jer ukazuje

na različite interese vlasnika, menadžmenta banke i klijenata. Svrha poslovanja
banke je ostvariti pozitivnu razliku prihoda nad rashodima, tj. ostvarenje profita.
Razina profitabilnosti je uvjetovana nizom unutarnjih i vanjskih čimbenika.
Kvaliteta managamanta, kvaliteta aktive, upravljanje likvidnošću, uporaba
financijske poluge (omjera vlastitog i tuđeg kapitala), politika rezerviranja,
ekonomija obujma, troškovi poslovanja predstavlja unutarnje čimbenike
profitabilnosti.

Pod koncentracijom banaka podrazumijeva se pripajanje, spajanje, stjecanje

kontrole ili prevladavajućeg utjecaja stjecanjem većine dionica ili većinskog prava
glasa u skupštini banke, odnosno stjecanjem kontrole ili prevladavajućeg utjecaja
na drugi način u skladu sa zakonom. Pojam koncentracije je jedan od osnovnih

16
elemenata pri analizi konkurentnosti i tržišnih struktura odnosno tržišne moći u
bankarstvu. Pitanje koncentracije bankarskog tržišta interesantno je sa stajališta
zaštite tržišnog natjecanja. Uobičajno se koncentracija i konkurencija vezuje za
relevantno tržište proizvoda11 ili zemljopisno područje. U uvjetima financijskog
integriranja koncentraciju treba promatrati kroz prizmu mobilnosti klijenata,
njihove bolje informiranosti i brisanju granica između pojedinih zemljopisnih
područja.

U financijskoj industriji stupanj konkurencije utječe na učinkovitost proizvodnje

financijskih usluga, kvalitetu financijskih proizvoda i stupanj inovacije u ovom
sektoru. Na ovaj način konkurencija omogućuje pristup kućanstvima i tvrtkama
financijskim uslugama, i vanjskim izvorima financiranja potičući ekonomski rast.
Konkurenciju na bankarskom tržištu treba promatra u kontekstu socijalnog
blagostanja, osiguranju nižih kamatnih stopa i unaprjeđenju kvalitete bankarskih
proizvoda i usluga.

Učinkovitost je koncept koji se može primjenjivati u različitim aspektima na

poslovanje jednog poduzeća. Sukladno tehničkoj definiciji učinkovitost se može
promatrati kao troškovna učinkovitost i profitna učinkovitost. Troškovna
učinkovitost označava sposobnost banke da ostvari određenu količinu ouputa uz
minimalne troškove. Profitna učinkovitost banke je njezina sposobnost u
maksimiziranju njezina profita uz danu kombinaciju inputa i outputa. Kako banke
doprinose ekonomskom rastu čineći dostupnim izvore financiranja potrebne za
jednostavniju organizaciju proizvodnje realnih dobara nameće se potreba analize
učinkovitosti banaka u obavljanju te funkcije.

1.12. Suvremene promjene u bankovnim sustavima

U skladu s liberalističkim shvaćanjem tržišta i njegovih samoregulirajućih

mogućnosti, od 80. godina prošlog stoljeća primjetan je proces deregulacije, tj.
uklanjanje brojnih regulatornih ograničenja koja su određivala osnivanje i
poslovanje banaka, ali i drugih financijskih institucija. Deregulacija znači što
manje uplitanja u poslovanje banaka, liberalizaciju kamate, kredita, neto aktive,
multiplikatora. Deregulaciju u bankarstvu čine tri polja deregulacije, i to:
deregulacija cijena (kamatnih stopa na depozite), deregulacija proizvoda i
geografska deregulacija. Cjenovna deregulacija predstavlja podizanje ograničenja
na kamatne stope koje depozitarne institucije mogu plaćati na prikupljena
sredstva. Uklanjanje ograničenja na pružanje usluga nametnutih bankama i
drugim depozitarnim institucijama, kao što je investicijsko bankarstvo ili usluge
osiguranja predstavlja deregulaciju bankarskih proizvoda. Geografska
deregulacija označava podizanje barijera kojima se ograničava širenje bankarskih
poslova jedne banke na više geografskih područja, npr. u EU mogućnost da
banka jedne zemlje članice obavlja poslove u više drugih država «Single Passport

11
Relevantno tržište čine svi ponuditelji proizvoda koji su stvarni ili potencijalni konkurenti
promatrano sa stajališta proizvoda ili zemljopisnog područja.

17
Policy». Liberalizacija podrazumijeva ukidanje administrativnih prepreka na
prekogranično kretanje kapitala. Financijske institucije su slobodne virtualno nuditi
svoje usluge i proizvode gdje god to žele na svijetu i bilo kojem segmentu tržišta.

Proces globalizacije posebno je potaknut harmonizacijom regulacije i

supervizije banaka. Standardizacija nekih dijelova regulacije pridonosi većoj
globalizaciji tržišta i drugih financijskih usluga. Tri najznačajnija događaja na polju
supervizije su donošenje:12
1. International Banking Act koji stvara jednake uvjete poslovanja i za
domaće i za strane banke u SAD-u,
2. Singl European Act – koji uređuje poslovanje svih banaka u EU
pod istim uvjetima,
3. Jedinstvena regulacija adekvatnosti kapitala – minimalna
adekvatnost kapitala po Baselskom standardu.

Nakon skromnog međudržavnog financiranja s brojnim ograničenjima do

sedamdesetih godina, nastupa razdoblje naglog rasta međunarodnog
financiranja. Nacionalna tržišta su internacionalizirana, a svjetsko tržište je
postalo spoj nacionalnih i posebnih međunarodnih financijskih tržišta: eurotržišta,
tržišta državnog duga, deviznog tržišta – što znači da se poslovanje obavlja širom
svijeta. Tehnološki progres predstavlja snagu koja daje inicijalni impuls kako
liberalizaciji tako i inovacijama.

Primjena novi tehnologija u bankarstvu započinje u razdoblju nakon 70. godina

pa se smatra da je to razdoblje tehnološke revolucije u bankarstvu i financijama
koje još traje. Kompjuterizacija i uvođenje e-bankarstva radikalno snižavaju
troškove bankovnih usluga s rastom produktivnosti i ekonomijom razmjera.
Tehnologija je bankama omogućila uvođenje novih financijskih proizvoda i
obavljanje onih poslova koje do tada nisu radile. Na osnovi jeftine računarske
tehnologije kreiraju se paketi usluga sa standardnim komponentama i nude
poduzećima i, naročito, stanovništvu «retail» bankarstvo.

1.12.1. Globalizacija
Proces globalizacije bankarskih i financijskih tržišta promatra se kao rastuća
globalna mogućnost koja se pruža investitorima, zajmotražiteljima i kreditorima u
pribavljanju izvora sredstava i njihovoj alokaciji. Stoga kao rezultat globalizacije
raste globalna financijska intermedijacija te se govori o globalnom financijskom
sustavu kojega čine međunarodna financijska tržišta, institucije i infrastruktura na
kojima se trguje financijskim instrumentima i kanaliziranju štednje u investicije sa
stopom povrata prilagođenoj najvećem riziku. Povjesno gledano financijska
globalizacija u svojem razvoju prolazi drugu eru. 13 Prva era u evoluciji financijske
globalizacije završila je 1914. godine, a započela je izumom telegrafa. Druga era
se pojavljuje u vremenu pojave financijskih instrumenata kao što su financijske

12
Madura, J., Financial Markets and Institutions, Thomson – South-Western, Ohio, 2002., str. 589
13
Fischer, S.: Financial Market Liberalisation, BIS, Papers 32 Financial Globalisation, 2006., str. 4.

18
izvedenice, otvaranju kapitalnih računa (liberalizacija kapitalnih tijekova) te
intenzivnoj integraciji tržišta kapitala.

Procesom financijske globalizacije olakšava se ulazak financijskih institucija na

strana tržišta, kao i slabljenje granica između pojedinih financijskih poslova i
usluga koje su prije bile strogo povjerene na obavljanje određenim financijskim
institucijama. No ipak je potrebno napraviti razliku između pojam financijska
globalizacija i financijska integracija. Financijska globalizacija predstavlja rast
ukupnih globalnih prekograničnih financijskih tijekova, dok financijska integracija
predstavlja vezivanje pojedine zemlje na međunarodno tržište kapitala. 14 Tako se
govori o globalnoj i lokalnoj banci s aspekta geografskog razmatranja tržišta što
ga banka doseže. Globalna banka djeluje na više nacionalnih tržišta, a lokalna
obavlja poslove na jednom nacionalnom tržištu, dok regionalna predstavlja
sredinu između ova dva ekstrema.15 Velike kompanije na globaliziranom tržištu
preferiraju globalne banke koje nude veći broj usluga, mogu zadovoljiti veće
potrebe klijenata imaju iskustva s različitim financijskim tržištima te mogu
diversificirati rizik. Banke moraju posvetiti posebnu pozornost događajima u
svijetu koji mogu imati utjecaja na njihovo poslovanje u domaćem okruženju.
Također, globalizacija s druge strane daje prigodu bankama da uoče i iskoriste u
svojem poslovanju prilike koje se pojavljuju na svjetskom tržištu.

Globalizacija je proces povezivanja industrijskih i financijskih aktivnosti na

svjetskoj razini, a javlja se kao rezultat unapređenja u tehnologiji i deregulaciji. 16
Osnivanje EU pokazuje najbolji primjer. Stvaranje jedinstvenog bankarskog tržišta
Europske unije započelo je usvajanjem Prve (First Banking Co-ordination
Directive) 1977. i Druge bankarske direktive (Second Co-ordination Banking
Directives) 1987. godine. Na ovaj način stvoreni su preduvjeti jačanja
«kontinentalnog europskog» modela univerzalnog bankarstva koji kombinira
investicijsko i komercijalno bankarstvo skupa s mogućnošću razvoja
bankoosiguranja, ali i konkurencije između velikih globaliziranih banaka.
Financijska tržišta za kredite i druge financijske usluge postaju sve više
integrirana, tako da banke jedne zemlje prepoznaju kao glavne konkurentne
banke drugih zemalja. Upravo ovakvi učinci euro integracija promatrani u
kontekstu financijske globalizacije otvaraju pitanja na koje treba dati odgovore.
Hoće li konvergencija nacionalnih financijskih sustava u jedinstveni europski
sustav rezultirati modelom s naglaskom na tržišno dominantnim ili bankovno
dominantnim financijskim sustavom, hoće li pozornost u bankama biti usmjerena
na maksimiziranje koristi dioničara «shareholder value» ili zainteresiranih strana u
bankama «stackholder value», kao i unaprjeđenju korporativnog upravljanja. 17

14
Prasad, E., Rogoff, K., Wei, S. J., Kose, M. A.: Effect of Financial Globalisation on Development
Countries: Some Empirical Evidence, IMF, 2003, str. 7.
15
Berger, A. N., Dai, Q., Ongena, S., Smith, D. C., To What Extent Will Bank Industry be
Globalized? A Study of Bank Nationality and Reach in 20 European Nation, 2002., str. 3
16
Globalizacija je proces označen internacionalizacijom proizvodnje praćen promjenom strukture
proizvodnje, rastom imeđunarodne razmjena roba i usluga te širenjem i produbljavanjem
međunarodnih tijekova kapitala.

19
 Zbog mobilnosti kapitala sektor financijski usluga pod punim je utjecajem
globalizacije. Izravne strane investicije u financijski sektor ključan je čimbenik
globalizacije bankarskih aktivnosti od sredine 90. prošlog stoljeća. Iznos
inozemnih investicija u zemlje rastućih tržišta mjereno prekograničnim spajanjem i
preuzimanjem banaka raste s 2.5 milijardi USA $ u razdoblju 1991-1995. godine
na 51 milijardu $ u razdoblju 1995-2000. godine te 2001-2005 do vrijednosti 67.5
milijardi $.18 Ulaskom stranih banaka u domaće bankarske sektora praćen je
brojnim koristima za zemlju domaćina, ali proces globalizacije u bankarstvu
donosi i niz značajnih rizika. Zemlje u tranziciji također donošenjem određenih
politika, strukturnim reformama financijskog sektora te osiguranjem
makrostabilnosti čine sebe atraktivnom destinacijom za strani kapital.

1.12.2. Transparentnost

Učinkovito funkcioniranje tržišta isključivo je vezano uz odgovarajuće, korisne

i pravovremeno dostupne informacije. Postoji rastuća potreba da svi sudionici na
financijskim tržištima uključujući i vlasti budu što transparentniji. No, bitno je
naglasiti kako više informacija ne znači veću transparentnost, nego informacije
moraju biti pravovremene, upotrebljive i točne. Upravo je to način na koji banka
mora učiniti svoje poslovanje jasnijim, razumljivijim svojim klijentima, ali i svim
drugim zainteresiranim subjektima od vlasnika, investitora, poreznih tijela do tijela
koja obavljaju nadzor nad poslovanjem banke. Zapravo, potrebno je osigurati u
bankarskom poslovanju jasnoću informacija iz financijskih izvještaja, učiniti način
njihova objavljivanja jednostavnijim, kao i nadzor discipline dužnika i vlasnika,
tržišnog vrednovanja banke, odgovornost menadžera, direktora banke.

Stvoriti transparentnost u poslovanju banaka moguće je postići primjenom

računovodstvenih standarda i standarda ponašanja kojima će se prezentirati
jasna slika i prava situacija u banci. Banke unutar EU čijim se dionicama trguje na
financijskim tržištima dužne su od 2005. godine primjenjivati Međunarodne
računovodstvene standarde (IAS - International Accouting Standards) i na taj
način povećati dostupnost informacija javnosti u odnosu na mogućnosti koje
pružaju nacionalni računovodstveni standardi. Europske banke koje kotiraju na
američkim burzama primjenom Međunarodnih standarda financijskog
izvještavanja (IFRS - Internationl Financial Report Standards) postižu sličan
stupanj transparentnosti kao što ostvaruju amaeričke banke primjenom U.S.
GAAP standarda. Više informacija mora omogućiti tržištu da obavlja svoju funkciju
održavanja discipline. Zapravo transparentnost treba ostvariti dva cilja: zaštitu
investitora (kreditora, deponenta) i osiguranje tržišne učinkovitosti.

17
Llewellyn, D. T.: Globalization and Convergation on Shareholder Value model in European
banking, BIS, Papers No. 32 Financial Globalisation, 2006., str. 20.
18
Domanski, D.: Foreign Banks in Emerging Market Economies: changing players, changing
issues, Quarterly Review, BIS, Basel, 2005., str. 70

20
 1.12.3. Upravljanje izloženosti riziku

Banka je po prirodi posla koji obavlja, izložena brojnim rizicima. Izloženost

riziku povezuje se s promjenama općih ekonomskih trendova, promjena u
organizacijskoj strukturi banaka, usvajanjem financijskih odluka te političkih i
ekonomskih okolnosti. Rizici kojima se banaka izlaže vezuju se s promjenom
kamatnih stopa, deviznog tečaja, cijena vrijednosnica i roba, npr. nafte. Pojava
rizika u bankarskom poslovanju označava vjerojatnost smanjenja zarade i profita
dioničara, kao i mogući bankrot banke ili preuzimanje iste od strane jače banke.
Upravljanje rizikom je bit suvremene banke. Baselski komitet za bankarsku
superviziju utvrdio je nekoliko oblika rizika kojima se banka može izložiti u
svojemu poslovanju: kreditni rizik, rizik zemlje, rizik transfera, tržišni rizik, rizik
kamatne stope, rizik likvidnosti, operativni rizik, strateški rizik, pravni rizik i rizik
narušavanja ugleda institucije. Kako se banke u svome poslovanju ne mogu
izolirati od utjecaja rizika to znači da bi trebale znati njime i upravljati, tj. imati
kvalitetne procese upravljanja rizikom.

Sustav upravljanja rizikom treba biti sposoban identificirati, mjeriti i zaštiti

banku od rizika. U dereguliranom bankarskom sektoru podjela kontrole i
odgovornosti u banci je posebno značajna. Vlasnici trebaju zauzeti aktivnu ulogu
u donošenju strateških smjernica i politika na polju upravljanja rizikom i interne
kontrole te osigurati raspoloživost pravovremenih i prikladnih informacija. Tehnike
koje se koriste u upravljanju rizikom sežu od tradicionalni, upravljanje aktivom i
pasivom, do visoko sofisticirani, kao što su derivati ili upravljanje rizikom kroz
sekuritizaciju. Uz sve rizičnije poslovanju banke moraju biti dobro kapitalizirane i
odluke temeljiti na profesionalnoj ocjeni rizika. Mora biti neovisne u načinu kako
djeluju i biti viđene kao neovisne. Upravljanje rizicima u banci mora se organizirati
u okviru prudencijalnih zahtjeva koje utvrđuju nacionalna regulatorna tijela na
način da preuzeti rizik i ako se javi u bankarskom poslovanju u obliku gubitaka ne
naruši redovne aktivnosti i unutarnju i vanjsku reputaciju same banke. Regulacija i
supervizija u bankarskoj industriji ima dva cilja: osigurati stabilan i zdrav
konkurentan bankarski sektor te osigurati tržišnu disciplinu. Zajedno sa funkcijom
posljednjeg utočišta, sustavom osiguranja depozita čini elemente financijske
stabilnosti.

1.12.4. Primjena informatičke tehnologije

Razvoj telekomunikacija i nova informatička tehnologija, posebno Internet,

napravila je revoluciju u financijskoj industriji. Danas putem Interneta banke mogu
nuditi i isporučivati sve svoje usluge i proizvode klijentima on-line. Posljednjih
godina bilježi se rasta pružanja financijskih usluga putem elektroničkih kanala tzv.
e-financija. Primjena informatičke tehnologije dramatično mijenja proizvode i
usluge banaka i kanale distribucije bankarskih usluga donoseći inovacije, kao što
su: e-money, e-banking i e-commerce. Također putem informatičke tehnologije

21
banke oslobađaju klijente vezanosti za vrijeme rada i zemljopisnu lokaciju
poslovnice banke. Uz uporabu informatičke tehnologije banka opslužuje širi krug
svojih klijenata te im pružiti drugačije proizvode i usluge i na mjestima udaljenim
od poslovnica banke putem elektroničkih sredstava komunikacije kao što je
Internet.

Elektroničko bankarstvo
Elektronička trgovina
(e-commerce)

Elektroničke financije Elektronički novac

(e-finance) (e-money)

Elektroničko bankarstvo Drugi financijski

(e-banking) proizvodi i usluge

Internet bankarstvo
Telefonsko bankarstvo
Drugi kanali elektroničke
distribucije

Izvor: Nsouli, M., Schaechter, A.: Challanges of the „E-banking Revolution“, Finance and
Development, IMF, Vo. 39, No. 3, 2002.

Neke su banke čiste Internet tvrtke ili e-banke, 19 dok većina banaka još uvijek
nudi svoje usluge tradicionalno kroz poslovnice. Na ovaj način se otvara
konkurencija između virtualne banke (e-bank) i banke od cigle i maltera (bricks-
and-mortar bank). U uslužnoj industriji je posebno bitno povjerenje klijenta u
pružatelja usluge, tj. banku. No razvoj e-financija organičava razvoj sigurne
komunikacije klijent-banka, postupka certificiranja i elektroničkog potpisa. Izazov
u primjeni online bankarstva predstavlja sigurnost korisnika usluga (upravljanje
rizicima e-bankarstva), održavanje odnosa sa klijentima (CRM) i rast broja
potencijalnih klijenata kao pretraživača web stranica banaka. Upravo ovakav
zaključak nameće činjenica sve veće informatizacije klijenata banke (mobilnost),
dostupnost informacija o ponudi konkurenata, jednostavnije uspoređivanje cijena
proizvoda drugih banaka (pojačana osjetljivost klijenata na cijenu).

1.12.5. Rastuća konkurencija i kvalitet usluge za klijente

Primjena informatičke tehnologije, integriranje regionalnog/globalnog tržišta,
sve kraći životni vijek financijskih proizvoda i usluga izlažu banku pojačanoj

19
NetBank, Atlanta Internet Bank, Alpharetta, Georgia, SAD, osnovana 1997.; Ebank, Atlanta,
Georgia, 1998.; Marketplace Bank, Maitland, Florina, listopad 1999.;

22
globalnoj konkurenciji. Kako je Internet dostupan svakome banka više ne može
zadržati dominantnu ulogu na lokalnom ili regionalnom tržištu. Internet je jeftiniji
način bankarske ekspanzije i širenja tržišta od gradnje i uređenja tradicionalnih
poslovnica. Kako bi opstala na bankovnom tržištu banka mora voditi računa o
zadovoljenju potreba postojećih i privlačenju te zadržavanju novih klijenata u
banci. Zapravo vrlo je bitno u natjecanju za svakog pojedinog potencijalnog i
postojećeg klijenta poznavati njegovu percepciju kvalitete. Heskett 1994. godine
je utvrdio jasan odnos između kvalitete i djelovanja same uslužne organizacije
temeljeći je na sljedećim činjenicama:
1. profit i rast su stimulirani ponajprije lojalnošću klijenta
2. lojalnost je izravan rezultat zadovoljstva klijenta
3. zadovoljstvo klijenata je najvećim djelom pod utjecajem vrijednosti usluga
pruženih klijenata
4. vrijednost za klijenta je rezultat zadovoljnih, lojalnih i učinkovitih
zaposlenika
5. zadovoljstvo zaposlenika određeno je primarno visoko kvalitetnom
logistikom i politikama koje omogućuju zaposlenicima da isporuče rezultate
potrošačima.

Kvaliteta usluge «service quality» predstavlja ključ konkurentskih prednosti i

vrlo je bitna za bankarsku industriju. U bankarstvu se često pojavljuju isti proizvodi
i usluge, njih je moguće diferencirati samo kvalitetom. Kvaliteta pružene usluge
može biti definirana u terminima objektivnih i percepcijskih karakteristika.
Objektivne karakteristike kvalitete usluge mogu predstavljati vrijeme pružanja
usluge, vrijeme poziva, stope odobravanja kreditnih zahtjeva i sl. Perceptivne
karakteristike usluge teško su mjerljive i razlikuju se od osobe do osobe
uključujući dimenzije usluge: pouzdanost, odgovornost, uvjeravanje, opipljivost,
suosjećanje20 (Soteriou, Zenois, 1997, 8).

Iz rečeno se nameće potreba osmišljavanja i provođenja stalnih programa

unaprjeđenja kvalitete usluga s naglaskom na treninge osoblja, cijeloživotno
obrazovanje i njihove motivacije kako bi se postigla ljubaznost i ugodnost
korištenja front linije u bankama, brzo i potpuno pružanje usluge. Kada se govori
o «bankarskom tržištu», ono se obično definira kao primarno područje usluga.
Primarno područje usluga banke je zemljopisno područje koje sadrži veliki broj
prepoznatljivih kupaca svih bankarskih usluga. U uvjetima globalizacije
bankarskih tržišta banka mora biti troškovno učnkovita i ponuditi kvalitetu usluga
klijentu inače će njezin tržišni udio ugroziti međunarodna banka, a geografske
granice tržišta se brišu «death of distance».

20
Pouzdanost «Reliability» sposobnost izvršiti ugovorene usluge točno i prikladno. Odgovornost
«Responsibility» želja pomoći potrošačima i izvršavanje usluga promtno. Uvjeravanje
«Assurance» znanje i vještine zaposlenika i njihova sposobnost da izgrade osjećaj sigurnosti i
povjerenja. Opipljivost «Tabgibles» postojanje fizičkih pomagala, opreme, osoblja i dostupnost
komunikacijskog materijala. Suosjećanje «Empathy» individulaizirana pozornost i briga za svakog
potrošača.

23
 Pojava novih konkurenata, direktnog tržišta i financijskih posrednika dovodi do
despecijalizacije banaka i njihova restrukturiranja u univerzalne banke, tj.
financijske institucije potpune usluge «full services bank». Ova nova paradigma
ukazuje na sposobnost svake pojedine financijske institucije da se natječe u bilo
kojem sektoru financijske industrije.

Banka pune usluge

Funkcija
Povjerenička funkcija kreditiranja
(upravljanje imovinom Funkcija
– trust poslovi) investiranja/planiranja

Funkcija osiguranja Funkcija platnog

prometa
Suvremena
banka
Brokerska Funkcija
funkcija štednje

Funkcija upravljanja Investicijsko bankarstvo ili

gotovinom funkcija poslovanja s
vrijednosnim papirima

Izvor: Rose, P.: Menadžment komercijalnih banaka, Mate, Zagreb, 2003, str. 7.

Jačanje konkurencije na bankarskom tržištu djeluje na poslovnu orijentaciju

banke, tj. banke pritisnute jačanjem konkurencije se odlučuju na razvoj odnosa s
klijentima vs. transakcijsko bankarstvo i specijalizaciju bankarske industrije.

1.12.6. Financijske inovacije u bankarstvu

Inovacija označava spoznaju i upoznavanje nečega potpuno novog, npr. nove

ideje ili metode. Od II. svjetskog rata do 60-ih godina prošlog stoljeća u
bankarstvu nije bilo inovacija. Financijski proizvod kojim započinje razdoblje
financijskih inovacija u bankarstvu je depozitni certifikat koji omogućava bankama
60. godina učinkovitije upravljanje pasivom. Slijede prenosivi depozitni certifikati i
na polju hipotekarnih kredita ugovaranje prilagodljive kamatne stope. Tehnološke
inovacije i primjena informatičke tehnologije utječu na pojavu financijski inovacija
u financijama i bankarstvu. Informatička tehnologija mijenja organizacijsku
strukturu banaka te strukturu i prirodu proizvoda i usluga koje banke nude svojim
klijentima. Tehnologija potiče inovativnost u stvaranju novih i sofisticiranih
proizvoda koji će biti ponuđeni klijentima banke kako bi zadovoljili nastale
potrebe. Razlozi pojave financijskih invovacija u bankarstvu su: ostvarenje profita
kroz lakšu dostupnost proizvoda klijentima, racionalizacija troškova te strukturni

24
financijski proizvodi. Iako je inovativnost u bankarstvu očekivana i poželjna na
konkurentnim bankarskim tržištima u usluge, pojava inovacija predstavlja izazov
za supervizore i regulatore. Banke moraju spoznati nove rizike koje nose
financijske inovacije, kontrolirati te rizike te osigurati dostatan kapital s obzirom na
preuzete rizike novih proizvoda.

Kako bi se proizvodi učinili prihvatljivijim i pristupačnim klijentima banke mogu

mijenjati uvijete po kojima su proizvodi dostupni klijentima. Kod hipotekatnih
kredita koje predstavljaju temeljni posao američkih banaka mijenja se struktura
tradicionalnog hipotekarnog kredita. Kod stambenih hipoteka financijske inovacije
ogledaju se u: produljenju roka otplate s tradicionalnih 30 godina na 40 godina
čime se smanjuju mjesečni anuiteti, smanjenje otplatnih anuiteta u dogovorenom
vremenu najčešće prve dvije ili tri godine otplate s većim anuitetima na kraju
otplatnog roka. Samanje troškova banke ostvaruju inovacijama u uslugama
platnog promata te uvođenjem novih kanala distribucije financijski usluga
klijentima elektroničkim putem. Kao primjer inovativnosti u bankarstvu posljednjih
godina intenzivno se razvijaju strukturni financijski proizvodi - financijske
izvedenice (derivati) te sekuritizacija. Ove financijske inovacije imaju bitnu ulogu u
razvoju tržište kapitala i unaprjeđenju tehnika upravljanja rizikom u poslovanju
banaka i drugih financijskih institucija. Pri korištenju financijski izvedenica banke
trebaju razmjeti rizike vezane s financijskim izvedenicama i njihove performanse
pri stresnim ekonomskim uvijetima.

Proces sekuritizacije razvijen je u SAD, zemlji s visoko razvijenim tržištem

vrijednosnih papira osiguranih hipotekom. Začetci sekuritizacije mogu se naći
1930. godine u SAD kada je federalna vlada uvela jamstva na hipoteke za
određene skupine te na taj način činila hipoteke interesantne drugim
investitorima. Razvoj sekturitizacije započinje 70. godina prošlog stoljeća
reformom Federal National Mortgage Association „FannieMae“ osnivanjem dviju
novih agencija Governmant National Mortgage Association „Ginnie Mea“ i Federal
Home Loan Corporation „Freddie Mac“. Zadaća ovi dviju agencija bila je
izdavanje vrijednosnih papira na temlju osiguranih i neosiguranih hipoteka. Banka
u procesu sekuritizacije (originator) kao financijski posrednik odobrava (kreira,
originate) hipotekarne kredite. Hipotekarni krediti grupiraju se u zasebne skupine
koje se predaju fondu (trust) kojim upravlja društvo za upravljanje fondovima
(trustee). Fond izdaje vrijednosne papire koji se putem posrednika u plasmanu
koji preuzimaju dio rizika na sebe (supotpisnika, underwriter) distribuiraju krajnjim
korisnicima. Prihodi prodaje pripadaju banci kao originalnom izdavatelju
hipotekatnih kredita.

Strategija razvoja i implementacije e-bankarstva u bankama s tradicionalno

organizacijom poslovanja realizira se primjenom jednog od dva modela. Prvi
model nameće banci korištenje web stranica za unkarsnu prodaju „cross selling“ u
nastojanju da privuče nove klijente i divrzificira kanale distribucije. Drugi model
pretpostavlja strategiju osnivanja čiste internet banke bez podrške mreže
poslovnica. Izdavanje e-novca predstavlja razvoj strategije konkurencije između

25
banaka izgrađenu na populariziranju e-novca kroz njegovi likvidnost, prenosivost,
prikladnost i manju rizičnost. S ovom financijskom inovacijom banke se izlažu
rizicima. Osjetljivost banke na rizike e-bankarstva razvija se izradom procedura i
tehnika zaštite u operativnom sustavu banke (kriptografija, sustavi podrške,
procedure u slučaju nužde i sustavi zaštite) te primjenom dobrih praksa i načela
upravljanja rizicima u e-bankarstva.21 Supervizori i uprave banaka trebaju iznaći
jasna i precizna rješenja i odgovore i to: provjere identiteteta klijenta, 22
neporicanja odgovornosti, integritet podataka i informacija, razdvanje dužnosti,
kontrola autorizacije i upravljanje pravnim i reputacijskim rizikom banke.

U EU raste značaj kombinacija bankarstva i osiguranja, banke razvijaju

poslove osiguranja „bancassurance“ ili „bankinsurance“, osiguravajuće kuće
razvijaju bankarske poslove „assurfinance“ ili holdinge sa obje skupine poslova
„allfinanz“. Razlikuju se tri modela bankoosiguranja:
1. integrirani model (bankoosiguranje vezano uz bankarske poslove)
2. ne-integrirani model (savjetodavni model)
3. otvoreni model (banke imaju ugovore s više kompanija domaćih i
inozemnih.

Model bankoosiguranja kojeg banka koristi određuje priroda i čvrstina veze

između banke i društva za osiguranje, tipu proizvoda kojega se nudi putem
bankoosiguranja te distribuciji proizvoda, odnosno, tko prodaje proizvode i koliko
je osoblje banke uključneno u prodaju proizvoda osiguranja. Troškovi ove
financijske inovacije ogledaju se u izdatcima za usavršavanje prodajnog osoblja,
prodajnih aktivnosti, informacijskog sustava, savjetovanja klijenata i
administriranje.

1.12.7. Supervizija banaka u promjenjivom okruženju

Promijene zabilježene posljednji godina u bankovnim sustavima impliciraju

potrebu unapređenja postojećeg stanja na području regulacije i supervizije
banaka u tim zemljama. Sigurnost i stabilnost bankovnog sustava, usklađenost
poslovanja banke s važećim zakonima i propisima te poticanje banke u
zadovoljavanju financijskih potreba zajednice ciljevi su bankarske supervizije. Ovi
ciljevi mogu se ostvariti putem pravovremene i učinkovite supervizije, ranog
otkrivanja problema u banci, trenutnog i prikladnog odgovora supervizora.
Poslovanje banaka se odvija u sve rizičnijem okruženju što nameće obvezu
supervizorima da aktivno nadziru i kontroliraju upravljanje rastućim rizicima u
bankama i uporabu se složenijih financijskih instrumenata vezanih uz
međunarodne tijekove kapitala. Banke su organizirane kao univezalne banke,
odnosno, banke potpune usluge što od supervizora traži razvijanje konsolidirane
21
Bank for International Settlement, Risk Management Principles for Electronic banking, Basel,
2004.
22
Provjera identiteta korisnika treba zaštiti legalnog korisnika e-bankarstva od oponašatelja
“spoofing” putem korištenja njegovog PIN-a, broja računa, adrese elektroničke pošte ili od njuškala
“sniffer” njegova presretanja pri korištenju Interneta.

26
supervizije financijskog sektora. Riječ je o superviziji financijskih konglomerata. 23
Razvoj ovakvog oblika supervizije u pojedinoj zemlji određen je strukturom
financijskog sustava, a za razvoj ovakva modela supervizije potrebno je osigurati
operativnu neovisnost supervizora, prikladne resurse i osoblje s pripadajućim
kvalifikacijama i vještinama, dobru i brzu razmjenu informacija, dobru suradnju
supervizora, prikladan pravni okvir. Stoga konsolidirana supervizija nadzire
pravilnost obavljanje niza poslova iz financijskih i nefinancijskih sektora unutar
bankarske grupe.

Brojni izazovi koji stoje pred supervizorima i koje nose EU integracije na polju
bankarstva traže prikladnu prilagodbu organizacijske strukture bankarske
supervizije sukladno situaciji na nacionalnoj razini (razvoju i stanju financijskog
sustava), kao i potrebama i zahtjevima integriranja (situaciji u starim i novim
zemljama članicama EU). Točnije europske banke predstavljaju najznačajnijeg
regionalnog investitora u zemljama Centralne i Jugoistočne Europe oko 70%
ukupnih inozemnih investicija. Ključna karakteristika integracijskih procesa u EU
je rast prekograničnog bankarstva (cross-border banking). Rast prekograničnog
bankarstva predstavlja novi izazov za supervizore zbog mogućih implikacija na
financijsku stabilnost. Nacionalni financijski sustavi se izlažu zajedničkim oblicima
rizika, a financijski poremaćaji se mogu lako prenositi iz zemlje u zemlju. Zato je
zadaća supervizije banaka unutar osigurati minimalne propuste i pogreške u
superviziji s ciljem osiguranja finansijske stabilnosti i zaštite depozitara

Na polju supervizije potrebno je osigurati suradnju središnje banke,

Ministarstva financija i supervizora kako bi zajedno mogli upravljati financijskim
krizama. Također razmjena podataka između supervizora i njihova suradnja mora
biti učinkovita. Potrebno je stalno izgrađivati i unaprjeđivati povjerenje između
banaka i supervizora. Unaprjeđenje pravnog i regulacijskog okvira financijske
supervizije pretpostavlja primjenu elemenata svih standarda financijske
supervizije. Te elemente čine: upravljanje regulacijom (regulatory governance),
praksa regulacije, prudencijalni okvir i financijska integriranost i sporazum
sigurnosne mreže «safety net agreement».

Financijski standardi i njihove četiri skupine elemenata

23
Direktive bankarske konsolidirane supervizije 2000/12/EC i Direktive o financijskim
konglomeratima 2002/87/EC

27
 Upravljanje regulacijom Regulatorna praksa
Ciljevi regulacije Supervizija skupine
Prikladnost i neovisnost resursa Nadzor i on-site inspekcije
Promoviranje snage i kapaciteta Izvještavanje supervizora
Jasnoća i transparentnost Unaprjeđenje prakse
regulatornog procesa Suradnja i razmjena
Sudjelovanje vanjskih izvora informacija
Povjerenje
Licenciranje, prijenos vlasništva,
Prudencijalna regulacija i korporativna kontrola
Upravljanje rizikom Kvalifikacije
Koncentracija rizika
Kapitalni zahtjevi
Korporativno upravljanje
Interna kontrola
Financijska integracija i Sigurnosna
mreža
 Tržišta (integritet i financijski
kriminal)
 Zaštita potrošača
 Informacije, objavljivanje i
transparentnost

Izvor: Basel Core Principles (BCP), Insurance Core Principles of International Association of
Insurance Supervisors (ICP), International Association of Securities Commission’s Objectives and
Principles of Securities Regulation (IOP)

2. VRSTE BANAKA

Okruženje u kojemu posluju banke postaje sve dinamičnije zahvaljujući

izmjenama insttucionalnog, pravnog i regulacijskog okvira djelovanja banaka te
jačanjem nebankarskih financijskih institucija i razvojem financijskih tržišta. Stoga

28
banke mijenjaju poslovnu politiku i šire lepezu proizvoda i usluga kojima
pokušavaju pridobiti nove i zadržati postojeće klijente. Na ovaj način pokušavaju
ostvariti temeljni cilj svojega poslovanja – profit. Ostvarenje temeljnog cilja
poslovanja od banaka traži ne samo domišljatost u kreiranju novih proizovda i
usluga nego i brižno upravljanje izloženošću mnogobrojim rizicima u poslovanju te
osiguranju prudencijalnih zahtjeva regulatora.

Od tradicionalnih bankarskih poslova banke danas obavljaju i razvijaju

netradicionalne bankarske poslove (osiguranje, skrbničke poslove, mirovinske
planove, usluge ulaganja u investicijske fondove, pružanje usluga prometu i sl.).
sve ovo traži izmjenu njihove organizacijske strukture, zahtjeva ulaganje u ljudske
resurse, prikladno upravljanje kapitalom, razvijanje odnosa s klijentima teže ka
pružanju potpune usluge svojim klijentima. Klasična podjela banaka u odnosu na
funkcije i vrste poslova koje obavljaju je:24
1. emisijska
2. univerzalna
3. specijalizirana banka.

2.1. Središnja banka

Središnja (emisijska, centralna) banka predstavlja središnju novčanu vlast

jedne zemlje. Svaka moderna i suverena nacionalna ekonomija ima instituciju
koja se brine o financijskoj i monetarnoj stabilnosti te stabilnosti i sigurnosti
bankovnog sustava u vidu središnje banke. Središnja banka predstavlja
monetarno-depozitarno javno društvo zajedno s razvojnim bankama i bankama u
državnom vlasništvu. Središnja banka je financijska institucija koja se ne natječe s
komercijalnim bankama te joj profit nije primarni cilj. 25 Po svojim karakteristikama
i funkcijama razlikuje se od drugih financijskih institucija i njena uloga je da
«uslužuje» vladu, banke i druge financijske institucije, kao i javnost. Središnja
banka ima ekskluzivno pravo emitiranja novca «ni iz čega» i nadzora kreditnih
uvjeta u zemlji. Središnja banka obavlja poslove kliringa, analizu informacija
financijskog i realnog sektora. Najznačajnija uloga središnje banke je briga o
stabilnosti vrijednosti novca koji emitira. Na temelju rečenog da se zaključiti kako
je središnja banka javna ili kvazi-javna agencija s eksplicitnim ekskluzivnim
pravnim ovlastima kontrole količine novca i kreditne aktivnosti banaka. Pod
pojmom središnja banka podrazumjeva se valutno vijeće i druge posebne vladine
agencije koje obavljaju funkcije središnje banke.
Povijest središnjih banaka dulja je nešto više oko 300 godina za razliku od
instrumenata plaćanja koji bilježe svoje začetke u prapovjesnoj eri. Moderna
središnja počinje se razvijati u trenutku kada preuzima funkciju zajmodavatelja u
krajnjoj nuždi te tim korakom preuzima brigu o financijskoj i monetarnoj
stabilnosti. Središnje banke razvijaju se od privilegiranih banaka koje su imale

24
Katunarić. A.: Principi i praksa bankovnog poslovanja, CIP, Zagreb, 1988., str. 33.
25
Johnson, J.: Financial Institutions and Markets – A Global Perspective, McGraw-Hill, 1993., str.
173.

29
pravo emisije novca, a kasnije dobijaju monopol na emisiju novca ili odlukom
države. Stanje javnih financija, financiranje rata, poticanje gospodarskog rasta,
evolucija društveno-političkog okruženja, potreba za kreditima, centralizirana
kontrola emisije novca samo su neki od razloga pojave i razvoja središnjih
banaka. Najstarije emisijske banke bile su organizirane kao dioničarska društva i
u svojem su poslovanju bile neovisne od državnih vlasti. S vremenom, država
počinje vršiti utjecaj na ove banke dajući im prava, privilegije ali i obveze. Kasnije,
države sudjeluju u kapitalu središnjih banaka, imenuju članove uprave te vrše
nacionalizaciju središnjih banaka. Većina središnjih banaka danas je u državnom
vlasništvu. Bank of England je bila privatna financijska institucija od svojeg
osnutka 1694. godine zbog potrebe financiranja rata do njezine nacionalizacije
1946. godine.26 Najstarija središnja banka je Švedska Sverige Riskbank osnovana
1668. godine. Iako je središnja banka državna institucija ili je pod nadzorom
države, u pravilu je neovisna o aktualnoj administraciji.

Pasiva bilance središnje banke sačinjena je od: novca koji se nalazi u opticaju,
obveznih rezervi komercijalnih banaka, depozita banaka i drugih financijskih
institucija, depozita države i kapitala. Aktivu čine: zlato i devizne pričuve te
potraživanja prema državi, bankama i financijskim institucijama.

Prihodi središnje banke su:

 kamate na položene depozite i dane kredite poslovnim bankama,
 kamate na vrijednosnice (dužničke i vlasničke) koje drži u aktivi,
 provizija za obavljene poslove državi i poslovnim bankama,
 prihodi od pozitivnih tečajnih razlika.

Troškovi središnje banke su:

 kamate na obveznu pričuvu banaka i depozite,
 kamate na blagajničke zapise,
 obveze prema MMF,
 transakcijski troškovi s inozemnim banaka i troškovi provizija,
 materijalni troškovi, troškovi plaća, amortizacije.

Razlika između prihoda i rashoda središnje banke naziva se emisijska dobit

(seignorage), koja u nekim zemljama predstavlja velike iznose, a redovito je
prihod državnog proračuna. Središnja banka je neprofitna institucija.

Središnje banke modu djelovati u centraliziranom i decentraliziranom modelu

organizacijske strukture. U nekim zemljama postoji jedinstvena središnja banka, a
u nekim sustav središnjih banaka (12 regionalnih banaka FED-a, Bundesbank s
26
Banque de France utemeljena 1800. godine osnovao je Napoleon radi financiranja države u
ratnim uvjetima, nacionalizirana 1945.; Norveška nacionalna banka utemeljena je 1816. godine
radi uspostavljanja i održavanja monetarne stabilnosti; Banque Nationale de Belgique utemeljena
1850. godine razlog osnivanja kriza bankarskog sektora, nacionalizirana 1948. godine; u
Njemačkoj s osnivanjem Riechsbank 1875. godine, započinje razvoj središnje banke danas
Bundesbank, u SAD-u 1913. godine s osnivanjem FED-a, razlog financijska i bankarska kriza;
1934. Banka Kanade i New Zeland razlog uvođenje funkcije posljednjeg utočišta.

30
11 regionalnih banaka, Narodna banka bivše Jugoslavije sa šest republičkih
narodnih banaka).

2.1.1. Temeljni cilj središnje banke

Provođenje monetarne politike temeljna je zadaća središnje banke.

Monetarna politika uključuje mjere središnje banke kojima se pokušava utjecati na
novčanu ponudu i/ili kamatne stope novčanog tržišta vođene ostvarenjem
makroekonomskih ciljeva. Na izbor ciljeva središnje banke utječu različiti elementi
iz okruženja poput: veličine i otvorenosti zemlje, deviznog tečaja, ekonomska
razvijenost, neovisnosti središnje banke, razvijenosti financijskog sustava itd.
Temeljni cilj središnje banke može biti:
1. održavanje stabilnosti cijena,
2. visoka zaposlenost,
3. održivi neinflatorni rast,
4. financijska stabilnost,
5. kamatne stope,
6. devizni tečaj,
7. platna bilance.

Dugo vremena temeljni cilj središnjih banaka je bila briga oko financiranja
države i upravljanje unutarnjom i vanjskom vrijednošću i ugledom nacionalnih
valuta.27 Ovako definiran cilj središnje banke postojao je sve do propasti
Bretowoodskog sporazuma početkom 70. godina prošlog stoljeća. No suprotnost
ovih ciljeva tijekom vremena izazivala je novčane krize i prouzročile ozbiljne
ekonomske štete pojačavajući ljudsku želju za monetarnom stabilnošću. Tri su
čimbenika koja uvjetuju vraćanje stabilnosti cijena kao temeljnom cilju monetarne
politike: loša iskustva s inflacijom, vezivanje deviznog tečaja za dvije stabilne
valute SAD $ i Njemačku DEM te globalizacija i liberalizacija potičući disciplinu
nacionalnih vlasti. Postoji još uvjek otvoreno pitanje trebali središnja banka voditi
računa samo o stabilnosti cijena ili treba svojim mjerama pomoći ostvarenje i
drugim ciljeva u nacionalnoj ekonomiji. Središnje banke trebaju definirati
dugoročan cilj koji je moguće ostvariti instrumentima monetarne politike. Ciljevi
mogu biti definirati kvantitativno (stopa inflacije 2% - ECB) ili kvalitativno
(provođenje monetarne kontrole - Banka Japana, umjerene dugročne kamatne
stope - FED).

Javno povjerenje i ugled, a i djelotvornost središnje banke, usko su povezani s

njezinom neovisnošću, ali i suradnjom s administracijom, radi ostvarenja
gospodarskih ciljeva budući da su ciljevi novčane politike s njima najuže
povezani.

27
Gehring, B.: Monetary Policy in Changing World, 3th Conference of Swiss Society for Financial
Market Reaserch, Zurich 2000, str. 3.

31
 2.1.2. Funkcije središnje (centralne) banke

Zbog svoje posebnosti u bankovnom sustavu i ciljeva koje se može uzeti za

zadaću središnja banka razvija tijekom povijesti funkcije svojeg djelovanja. Bank
of England funkciju izdavanja novca preuzima 1844. godine, a funkciju
posljednjeg utočišta «lender of last resort» 1870. godine. Potpune funkcije
karakteristične za današnje središnje banke one preuzimaju nakon velike svjetske
krize 1929. – 1933. godine kada se pokazalo da monetarni činitelji i krize
bankovnih sustava mogu imati značajnu ulogu u gospodarstvu. Središnja banka u
većini zemalja ima sljedeće funkcije:

1. regulira i kontolira ponudu novca radi stabilnosti vrijednosti novca, kao i

likvidnosti i solventnosti privrednog sustava,
2. kreira i implementira monetarnu politiku,
3. pruža posljednje utočište - vodi brigu o likvidnosti i solventnosti banaka, a
time i o stabilnosti bankarskog sektora i financijskog sustava,
4. brine o platnoj bilanci zemlje i njezinoj uravnoteženosti, održavanju
međunarodne likvidnosti (upravljanje deviznim rezervama države,
deviznim tečajem),
5. izdaje (emitira) novac koji u zemlji predstavlja zakonsko sredstvo
plaćanja, središnja banka u tom poslu ima monopol,
6. obavlja transakcije za državu (platni promet, uzimanje kredita,
financiranje proračuna, usluge fiskalnog agenta).

Institucije koje obavljaju većinu naprijed pobrojanih funkcija i koje imaju

određeni stupanj slobode u upravljanju monetarnom politikom nazivaju se
središnjim bankama. Središnjom bankom se definira valutno vijeće i druge
posebne vladine agencije koje obavljaju funkcije središnje banke. Većina
središnjih banaka u svijetu obavlja više manje slične funkcije, iako se neke od
funkcija mogu prepustiti specijaliziranim financijskim institucijama, npr. tiskanje
novca, regulacija i supervizija banaka i drugih financijskih institucija.

Središnja banka komercijalnim bankama i bankarskom sektoru u cijelini može

pomagati bez namjere da mijenja vlasničku strukturu ili upravu banaka. Načini
putem kojih se pomoć može ostvariti su: pružanje posljednjeg utočišta,
relaksirajuća regulacija, porezne olakšice, preusmjeravanje depozita vlasti,
pomoć u povećanju privatnog kapitala, pomoć korisnicima kredita i sl. Posljednje
utočište predstavlja kreditiranje solventnih, ali nelikvidnih banaka neograničenim
iznosom novca po zateznim kamatnim stopama. Kako je teško utvrditi razliku
između nelikvidnosti i nesloventnosti središnja banka se odlučuje za pružanje
funkcije posljednjeg utočišta na temelju kolaterala. Uz postojanje kolaterala
funkcija posljednjeg utočišta ograničena je makroekonomskim okruženjem.

Proces deregulacije tijekova kapitala, globalizacija i ubrzani razvoj novih

segmenata finacijskih tržišta traže od središnje banke prikladan odgovor
mjenjanjem instrumenata monetarne politike. Ročnost operacija otvorenog tržišta

32
je sve kraća, osjetljivost na volatilnost kratkoročnih kamatnih stopa sve jača, a
uloga obvezne rezerve sve manja. Međutim središnja banka će još uvijek trebati
osigurati sredstva po zahtjevu komercijalnih banaka i osigurati gotovinu. Što znači
da neće nestati monetarna baza nego se samo smanjiti, iako se e-money
intenzivno razvija gotov novac neće nestati. Rast udjela e-novca utječe na
provođenje monetarne politike, sustav platnog prometa, izlaganju riziku koji se
veže uz e-novac, zaštitu potrošača za što središnje banke moraju naći prikladan
odgovor. Stoga središnja banka idalje će voditi monetarnu politiku, vršiti platni
promet između banaka, obavljati funkciju posljednjeg utočišta, utjecati na
kratkoročne (prekonoćne) kamatne stope i potražnju u ekonomiji.

2.1.3. Instrumenti središnje banke

Ovisno o stupnju razvoja infrastrukture financijskog tržišta mjenjaju se

instrumenti provođenja monetarne politike koji stoje na raspolaganju središnjoj
banci u upravljanju količinom novca i kreditnim uvjetima te brigom o likvidnosti
bankovnog sustava. S pojavom međubankarskog tržišta razvijaju se operacije
otvorenog tržišta temeljene na instrumentima novčanog tržišta. Instrumenti koje
središnja banka može koristiti su: operacije na otvorenom tržištu, eskontne
politike, politike likvidnosti, kvantitativnih ograničenja i selektivnom monetarnom
politikom.

Operacije otvorenog tržišta su fleksibilni instrumenti monetarne politike koji

uključuju financijske institucije na dobrovoljnoj bazi. Ove operacije mogu se
provoditi različitim vremenskim intervalima kao koristan instrument za upravljanje
likvidnosti i kratkoročnim kamatnim stopama pomažući razvoju financijskih tržišta i
financijske konkurencije. Povijesno gledano mnoge središnje banke obavljale su
operacije na tržištu u nekim drugim oblicima po tržišnoj cijeni i bilateralnim
odnosima. Operacije otvorenog tržišta se obavljaju na primarnom tržištu putem
novih emisija kratkoročnih zapisa vlade ili središnje banke kako bi opskrbile tržište
likvidnošću ili njihovom sekundarnom tržištu. Kupnju i prodaju vrijednosnih papira
na financijskom tržištu obavlja središnja banka radi reguliranja količine novca, ali i
ograničenja kreditnog potencijala banaka. Kupnja vrijednosnih papira od strane
središnje banke uz obvezu prodavatelja da iste otkupi u utvrđenom kratkom
vremenskom razdoblju od dana kupnje nazivamo repo ugovorom (povratna
kupnja). Repo poslovi koriste se kod ekspanzivne monetarne politike. Obrnutim
repom (povratna prodaja) središnje banke provode restriktivne monetarne politike,
a označavaju prodaju vrijednosnih papira s obvezom kupca da iste proda nakon
određenog vremenskog razdoblja prodavatelju.

Eskontna (diskontna) politika predstavlja manipuliranje eksontnom stopom i

drugim uvijetima po kojima središnje banke odobravaju kredite komercijalnim
bankama. Podizanjem i smanjenjem eskpontne (diskontne) kamatne stope
središnja banka djelouje na kamatne stope novčanog tržišta čineći kredite
skupljim, odnosno, jeftinijim putem kojih djeluje na kreditni potencijal banaka. U

33
okviru eskontne politike određuje se visina eskontnog plafona – maksimalna
visina iznosa koja se može odobriti kao eskontni kredit, vrste i kvaliteta imovine
koja se kao prihvatljiva imovina može primiti u zalog kod središnje banke, uvjeti i
rokovi reeskonta.

Politika likvidnosti predstavlja utvrđivanje uvjeta minimalne likvidnosti i

praćenje visine rezervi likvidnosti banaka. Rezerve likvidnosti mogu se podijeliti
na primarnu i sekundarnu.28 Primarnu rezervu likvidnosti čine: gotovina u blagajni
banke, potraživanja od drugih banaka, potraživanja od središnje banke i
gotovinski instrumenti, npr. čekovi. Sekundarnu likvidnost čine: drugi
visokokvalitetni vrijednosni papiri, najčešće kratkoročni.

Politikom obvezne rezerve središnja banka propisuje posebnim odlukama

obvezu banci da izdvoji i održava obveznu rezervu u blagajni ili na posebnom
računu kod središnje banke s temeljnim ciljem osiguranja likvidnosti banaka.
Obvezna rezerva određuje se u postotku propisanom s obzirom na vrstu, ročnost,
veličinu i povećanje depozita i drugih obveza banke. Za banke obvezna pričuva
predstavlja porez na financijsko posredovanje. Propisivanje jedne ili više stopa
obvezne rezerve, smanjenjem ili proširenjem osnovice obvezne rezerve,
dopuštanjem ili zabranom korištenja izdvojenih sredstava obvezne rezerve,
plaćanjem naknade za izdvojena sredstva bankama središnja banka djeluje na
kreditni potencijal poslovnih banaka. Ako je porez dovoljno velik može se
očekivati disintermedijacija u domaćem bankarskom sustavu jer će banke
pokušati držati više svojih obveza po depozitima u pozicijama koje nisu sastavni
dio osnovice za izračun obvezne pričuve.

Kvantitativna ograničenja poslovanja banaka najčešće se vežu za visinu

jamstvenog kapitala (opseg kredita, neto domaća aktiva, usklađivanje ročnosti
izvora i plasmana, usklađivanje devizne aktive i pasive, razni multiplikatori), za
ograničavanje porasta kratkoročnih kredita do određene visine i za održavanje
primarne likvidnosti.

Manipliranje stope obvezne rezerve u BiH 2000.-2011.

Mjesec, godina Stopa obvezne rezerve - %

promjene Osnovica za izračun obvezne rezerve
1. siječanj 2000. 5
1. siječanj 2001. 5
28
Škoman, A., Perišin, I., Lovrinović. I.: Monetarna politika, Pula, 2001., str. 301

34
 1. siječanj 2002. 10↑
5↓
1. lipanj 2003. Uključivanje u osnovicu za izračun depozita u
stranoj vlauti
1. rujna 2004. 7,5↑
1. prosinac 2004. 10↑
30. studeni 2005. 15↑
28. studeni 2006. 18↑
18. listopad 2008. 14↓
Diferencijalna obvezna rezerva
1. siječnja 2009. 14 – za depozite oročene do godine dana
10 – za depozite oročene preko godine dana
14 – za depozite oročene do godine dana
7 – za depozite oročene preko godine dana
1. svibanj 2009.
iz osnovice obvezne rezerve isključeni depoziti
vlade najmjenjeni razvoju
1. veljače 2011. 10 – za depozite oročene do godine dana

Povećanje stope obvezne rezerve može biti korisno u pokušaju jednokratne

sterilizacije viška likvidnosti, odnosno, smanjenjem stope ubrizgavanjem
likvidnosti. Iz tablice je vidljivo kako u posljednjoj fnancijskoj krizi CB BiH da bi
očuvala stabilnost bankarskog sektora ubrizgava likvidnost smanjenjem stope
obvezne rezerve, a potom mjenjanjem drugih elemenata u okviru ovog
instrumenta.

2.1.4. Rizici u poslovanju središnje banke

Poslujući u dinamičnom, a time i sve neizvjesnijem okruženju središnje banke
se izlažu različitim vrstama rizika. Uz tradicionalne bankarske rizike (kreditnom
riziku i riziku likvidnosti) u novije vrijeme posebna pozornost daje se operativnim
rizicima i tržišnim rizicima u bankarstvu. Središnja banka susreće u svojem
poslovanju s rizikom deviznog tečaja, rizikom kamatnih stopa, kreditnim rizikom,
tržišnim rizikom, operativnim rizikom, rizikom kredibiliteta, rizikom likvidnosti.

Rizik deviznog tečaja nastaje u situacijama kada središnja banka ima otvorenu
deviznu poziciju koja može dovesti do nastanka gubitaka zbog promjene tečaja
nacionalne valute u odnosu na druge strane valute i promjenu cijene zlata usljed
političke nestabilnosti, neadekvatne ekonomske situacije, špekulativnih poslova.
Rizik kamatne stope predstavlja pogoršanje financijskog stanja banke zbog
nepovoljnog kretanja kamatne stope prouzročenog potresima na svjetskom
tržištu, neprikladne monetarne politike ili bankrotom banaka. Kreditni rizik u
poslovanju središnje banke javlja se u nemogućnosti naplate potraživanja kao
posljedice lošeg izbora poslovnih banaka u plasiranju deviznih rezervi, političkog
rizika, rizika zemlje, nestabilnosti bankarskog sektora. Tržišni rizik predstavlja
gubitak u bilančnim i izvanbilančnim pozicijama na koji utječu kretanja tržišnih
cijena. Ovaj rizik čine rizici iz bančinih aktivnosti trgovanja koji uključuju dužničke

35
vrijednosne papire i dionice prouzročeni potresima na tržištima kapitala i deviznim
tržištima, aprecijacijom i deprecijacijom najvažnijih svjetskih valuta, unutarnjom
ekonomskom nestabilnošću. Operativni sustav predstavlja rizik od utjecaja na
poslovanje središnje banke koje mogu imati neprikladni informacijski sustavi i
procesi, loše ustrojene i razvijene funkcije upravljanja ljudskim resursima,
prijevare i otuđenja. Rizik kredibiliteta predstavlja opasnost od gubitka povjerenja i
ugleda središnje banke kod javnosti i međunarodnih institucija usljed gubitka
neovisnosti, slabe transparentnosti u komunikaciji, nedosljednosti u vođenju
monetarne politike, povijesno nasljeđe i sl.

Upravljanje rizicima pretpostavlja kreiranje sustava upravljanja koji treba

osigurati kvanitativne i kvalitativne informacije o rizicima putem procesa
identifikacije, mjerenja i zaštite središnje banke od rizika kojima biva izložena kao
posljedica unutarnjih ili vanjskih čimbenika.

2.2. Sustav valutnog vijeća (valutni odbor, currency boarda)

Proces tranzicije, odnosno prijelaza na tržišno gospodarstvo koji je 90-ih

godina zahvatio zemlje Središnje i Jugoistočne Europe, zahtijeva temeljne
promijene u makroekonomskom okviru tih gospodarstava. Problemi koji
opterećuju ta gospodarstva su: nizak društveni bruto proizvod, visoke stope
inflacije, opterećenost inozemnim dugovima, te nepovjerenje u domaću valutu i sl.
Jedan od načina rješavanja ovih problema je uspostava vrlo strogog monetarnog
aranžmanana zvanog currency board ili valutni odbor. Valutno vijeće je institucija
koja izdaje novčanice i kovanice koje su konvertibilne na zahtjev po fiksnom
tečaju u stranu valutu ili vanjsku pričuvnu imovinu. Currency board aranžman je
neka vrsta monetarnog sustava temeljena na određenim pravilima. U svom
najjednostavnijem obliku definira se kao monetarni režim zasnovan na zakonskoj
obvezi zamjene domaćeg novca za određenu stranu valutu prema fiksnom
valutnom tečaju, kombiniranim s restrikcijama izdavanja domaćeg novca
autoritetom – valutnim vijećem (odborom) koji osigurava ostvarenje principa
currency boarda sukladno svojim zakonskim ovlastima, odnosno obvezama.29

Currency board aranžman kombinacija je triju elemenata:

1. deviznog tečaja domaće valute koji je fiksno vezan uz «sidrenu valutu»30
2. automatske konvertibilnosti – pravo zamijene domaće za sidrenu valutu
na fiksnoj razini u svako doba
3. dugoročne vezanosti za currency board aranžman, koji je često ugrađen i
u sam zakon o središnjoj banci.31

29
Kovačević, D.: Monetarni sutavi složene države, Neum, 1999., str. 4.
30
Sidrena valuta je strana valuta u odnosu na koju se formira devizni tečaj i rezerve u sustavu
currency boarda.
31
Enoch. Ch., Gulde. A. M.: Are Currency Board a Cure for All Monetary Problems ?; A quartel
magazine of IMF, December 1998, Volume 35, Number 4, str. 1.

36
 Dakle, jedina funkcija currency boarda je da izdaje novčanice i kovani novac
te da ih na zahtjev zamjenjuje po fiksnom tečaju za određeni strani – pričuvni
novac. Jedino tržišni faktori određuju novčanu masu. Currency board formira
rezerve tako što otkupljuje strane profitabilne vrijednosne papire (konvertibilne).

Svojim uvođenjem u valutni sustav neke zemlje32 currency board aranžman

osigurava ekonomsku vjerodostojnost, nisku stopu inflacije i niske kamatne
stope. Međutim, aranžman currency boarda se može pokazati odveć
ograničenim, posebice u zemljama sa slabim bankovnim sustavima ili onima
sklonim ekonomskim šokovima. Tako se mogu pojaviti problemi osiguranja
dovoljnih pričuva za pokriće monetarne pasive u sustavu valutnog vijeća, fiksni
devizni tečaj može učiniti proces prilagodbe skupljim i bolnijima, valutno vijeće ne
dopušta korištenje monetarne politike u stabiliziranju domaće ekonomije, a
sposobnost valutnog vijeća da disciplinira fiskalnu politiku ovisi o političkoj volji
vlade da se disciplinira. S ugrađenim sustavom currency boarda središnja banka
više ne može djelovati kao «zajmodavatelj u krajnjoj nuždi» bankama u
financijskim poteškoćama. Centralna banka može odlučiti osnovati jedan fond za
hitne potrebe u kritičnim financijskim situacijama (engl. emergency fund), koji je,
naravno, izvan sustava currency boarda, a financira se profitima koje središnja
banka dobiva na osnovi deviznih sredstava koje drži u inozemnim bankama.

Nadalje, unutar ovakvog deviznog aranžmana vlast ne može voditi aktivnu

financijsku politiku, kao što je prilagođavanje kamatnih stopa na domaćem tržištu
ili prilagodba deviznog tečaja u svrhu stimuliranja gospodarskog razvoja. Umjesto
toga, u sustavu currency boarda ekonomske prilagodbe će doći kroz nadnice i
cijene, što je mnogo sporiji i daleko bolniji proces za gospodarstvo. U sustavu
currency boarda središnja banka nema nikakva diskrecijska prava u monetarnoj
politici, ne prima depozite niti odobrava kredite od poslovnih banaka.

U novije vrijeme oblikovana valutna vijeća, tj. moderna valutna vijeća, nisu tako
ograničena kao ona koja su postojala kroz povijest i danas u svijetu. Može se reći
kako novi oblici valutnih vijeća u praksi i teoriji predstavljaju na svojevrstan način
novi ustroj monetarni vlast u sustavu valutnog vijeća. Ortodoksno valutno vijeće
ne dozvoljava korištenje viškova sredstava u diskrecijske svrhe. Neortodoksni
oblici valutnog vijeća daju mogućnost da središnja banka biva primjerice
oslobođena držanja 100% pričuve u pričuvnoj valuti nad monetarnom pasivom
(Banco Central de la Republica Argentina ima obvezu držanja 55% pokrića
monetarne pasive u pričuvnoj valuti, Exchange Fund u Hong Kongu 25%,
Bulgarian National Bank 60%). Unutar sustava valutnog vijeća moguće je kao
oblik produbljivanja diskrecijske naravi monetarne politike uvesti određene
pogodnosti za održavanje likvidnosti, diskontni prozor. Ovakvim pogodnostima
dopustilo bi se bankama da učine prilagodbu svojih kliring računa putem repo
ugovora (engl. repurchase agreements) kod posebnog fonda (Hong Kong, repo
ugovori kod Exchange Fund). Sljedeća mogućnost davanja diskrecijske snage
32
Zemlje u kojima je uveden sustav currency boarda: Antigua i Burundi, Argentina, BiH, Burnie i
Darusalam, Dominikanska Republika, Džibuti, Estonija, Grenada, Hong Kong, Litvija, Bugarska,
San Kits i Nevis, Santa Lucija, Santa Vicent i Grenadini.

37
monetarnoj politici je uvođenje tržišta vladinih vrijednosnica (vlada Hong Konga
uvodi u ranim 90. tržište svojih vrijednosnica u nadi da će unaprijediti svoji
financijskih sustav).

2.3. Centralna banka Bosne i Hercegovine

Centralna banka BiH utemeljena je sukladno Zakonu koji je usvojio Parlament

BiH lipnja 1997. godine,33 njezin temeljni kapital iznosi 25 milijuna KM, a uplatilo
ga je u potpunosti Vijeće ministara BiH. Sjedište Centralne banke je u Sarajevu s
glavnim jedinicama u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, te podružnicama u Brčko
Distriktu i Palama. Temeljni ciljevi Centralne banke BiH su:
1. postizavanje i održavanje stabilnosti domaće valute tako što je izdaje, uz
puno pokriće u slobodnim konvertibilnim deviznim sredstvima, sukladno
aranžmanu currency boarda, po fiksnom tečaju 1 KM = 0.511292 EUR
2. definiranje i kontroliranje provođenja monetarne politike BiH
3. potpomaganje ili uspostava i održavanje odgovarajućih platnih i
obračunskih sustava
4. koordiniranje djelatnosti agencija za bankarstvo entiteta, nadležnih za
izdavanje bankarskih licenci i vršenje supervizije
5. primanje depozita od institucija na razini BiH, odnosno depozita entiteta i
njihovih javnih institucija, kao i depozita banaka
6. izdavanje propisa i smjernica za ostvarenje djelatnost CB BiH.

U Bosni i Hercegovini Centralna banka BiH po Zakonu o centralnoj banci BiH i

važećem monetarnom uređenju currency boarda nema mogućnosti koristiti
instrumente monetarne politike, osim instrumenta obvezne rezerve. Izmjenama
Zakona o CBBiH od 2005. godine obavlja se raspodjela ostatka čistog profita
CBBiH između CBBiH i proračuna institucija BiH u omjeru 40%-60%. 34

Najviše tijelo CBBiH je Upravno vijeće koje je nadležno za utvrđivanje

monetarne politike i kontrolu njezina provođenja, organizaciju i strategiju CB BiH.
U prvih šest godina Upravno vijeće su činili guverner (strani državljanin) imenovan
od strane MMF-a koji je predsjedavajući i tri člana iz reda konstitutivnih naroda
BiH. Danas Upravno vijeće čini pet osoba koja imenuje Predsjedništvo na
razdoblje od 6 godina, a Vijeće imenuje za guvernera jednog od svojih članova.
Izvršnu upravu (upravu) banke čine guverner i tri viceguvernera, koje imenuje
guverner uz odobrenje Upravnog vijeća, a čiji je zadatak operativno rukovođenje
poslovanjem CB BiH.

2.4. Europska centralna banka

Utemeljena 1. siječnja 1999. godine Europska središnja banka od 1. siječnja

2002. godine s uvođenjem eura sinonim je monetarne politike europodručja
33
Zakon o CBBH, Sarajevo, Službeni glasnik BiH, 1/1997.
34
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o CBBiH, Sarajevo, Službeni glasnik BiH, 9/2005.

38
nakon što je preuzela obvezu kreiranja i provođenja monetarne politike. Transfer
odgovornosti za monetarnu politiku prelazi s 15 nacionalnih banaka zemalja
europodručja na jednu supranacionalnu središnju banku Europsku centralnu
banku (European Central Bank). Zapravo, može se govoriti o Eurosystemu i
ESCB35 između kojih postoji razlika. Eurosystem predstavlja ECB i nacionalne
središnje banke zemalja koje su ušle u europsku monetarnu uniju, dok ESCB
predstavlja banke u okviru ECB i nacionalne središnje banke zemalja koje nisu
još ušle u monetarnu uniju (Danska, Švedska i Velika Britanija). Stoga
Eurosystem čine sve središnje banke zemalja koje su prihvatile euro i ECB.
Funkcije ECB su:36
1. definiranje i implementiranje monetarne politike u euro području
2. obavljanje deviznih operacija
3. formiranje i upravljanje službenim deviznim rezervama država članica
4. unaprjeđenje operacija platnog prometa.

Cilj monetarne politike ECB je održavanje stabilnosti novca i razine inflacije

manje od 2%. ECB ima ovlasti emitirati novac u europodručju. Prikuplja potrebne
podatke i statističke informacije potrebne u monetarne svrhe. ECB-om upravljaju
dva tijela: savjet guvernera i izvršni odbor.

Savjet guvernera sačinjen je od 6 članova izvršnog odbora i guvernera 17

nacionalnih središnjih banaka zemalja europodručja. Njegova temeljna zadaća je:
usvajanje smjernica monetarne politike ECB i odluka kojima će osigurati
odgovarajuće makroekonomsko okruženje, te oblikovanje monetarne politike.
Izvršni odbor sastoji se od predsjednika i vicepredsjednika ECB i četiriju drugih
članova. Zadaća izvršnog odbora je: priprema sastanka savjeta, implementiranje
usvojene monetarne politike, obavljanje tekućih poslova ECB. Savjetodavno tijelo
ECB Generalni savjet koje čine predsjednik i zamjenik predsjednika ECB te
guverneri svih nacionalnih središnjih banaka zemalja članica EU a raspravlja o
odnosima zemalja članica i zemalja kandidata te koordinira poslove i pripreme za
buduća proširenja.

Instrumenti koje koristi ECB su:37

1. operacije otvorenog tržišta
2. ustaljene pogodnosti kreditiranja banaka od ECB-a
3. politika obvezne rezerve.

Operacije otvorenog tržišta (open market operations) eurosustava su

sljedeće:38 glavne operacije refinanciranja, dugoročne operacije financiranja,
operacije finog prilagođavanja i strukturne operacije.

Glavne operacije refinanciranja (main refinancing operations) predstavljaju vrlo

značajan instrument operacija na otvorenom tržištu. Koriste se pri reguliranju
35
ESCB – European System of Central Banks, Europski sustav centralnih banaka.
36
The Monetary Policy of ECB, ECB, str. 10, 2001.
37
Kandžija, V.: Gospodarski sustav EU, Ekonomski fakultet Rijeka, 2003., str. 302.
38
Ibid. str. 303.

39
likvidnosti sustava, dražbe se održavaju tjedno, dospijeće svaka dva tjedna, a
izvršavaju se kroz standardni tender. Dugoročne operacije financiranja (long-term
refinancing operations) osiguravaju dugoročnu likvidnost bankovnom sustavu,
temelje se na mjesečnoj dražbi s dospijećem od dva mjeseca. Operacije finog
prilagođavanja (fine-tuning operations) koriste se kod upravljanja likvidnošću,
pogotovo kod neočekivanih fluktuacija u likvidnosti; učestalost i dospijeće kod
ovih operacija nisu standardizirane. Strukturne operacije (engl. structural
operations) osiguravaju prilagođavanje strukturne likvidne pozicije eurosustava u
pravilu na dulje razdoblje, njihovo dospijeće i frekvencija korištenja mogu ali i ne
moraju biti standardizirani.

Ustaljene pogodnosti (standing facilities) čine: kreditne pogodnosti za

nepredviđene okolnosti (marginal lending facilities) osiguravaju dodatna sredstva
potrebna bankama u danom trenutku, riječ je o prekonoćnim transakcijama te
depozitne pogodnosti (deposit facilities) osiguravaju mogući način usmjeravanja
viška sredstava banke kada ih ona nema gdje drugdje plasirati, riječ je o
prekonoćnim depozitima.

Iznos obvezne rezerve izračunava se primjenom stope obvezne pričuve od

2% na svaku pojedinu poziciju koja ulazi u osnovicu za izračun obvezne pričuve.

2.5. Razlike između središnje i komercijalne banke

Postoje brojna obilježja koja čine razliku između komercijalnih banaka i

središnje banke. U svojem poslovanju središnja banaka za razliku od
komercijalne banke nikad ne može biti nelikvidna jer ima privilegiju emisije novca.
Struktura i veličina pasive u komercijalnoj banci određuje aktivu, dok je kod
središnje banke obratno. Središnja banka ima privilegirano pravo emitirati
efektivni novac kroz primarnu emisiju, dok komercijalne banke emitiraju novac
kroz sekundarnu emisiju, odobravanjem kredita u obliku depozitnog novca. 39
Središnja banka obavlja samo kratkoročne poslove dok komercijalne banke
obavljaju i kratkoročne i dugoročne poslove. Klijenti komercijalne banke mogu biti
svi, dok kod središnje banke to mogu biti samo banke, štedionice i država. Cilj
poslovanja komercijalnih banaka je ostvarenje dobiti, dok su kod središnje banke
ciljevi drugačiji.
2.6. Komercijalne banke

Banke koje najveći dio sredstava osiguravaju primitkom novca na depozit te

na temelju tako prikupljenih sredstava plasiraju kredite u različitim oblicima
nazivaju se komercijalnim (depozitnim) bankama. Financiraju tekuću proizvodnju i
promet. Izvore sredstava komercijalnih banaka čine: depoziti – transakcijski,
oročeni i štedni računi, posudbe od banaka u zemlji i inozemstvu i ostale obveze.
Aktivu čine: krediti stanovništvu, komercijalni i investicijski krediti te realna
imovina banke. Struktura aktive i pasive banaka ovisi o veličini banke.
39
Perišin, A., Šokman, I., Lovrinović, I.: Monetarna politika, Pula, 2001., str. 272.

40
Komercijalne banke mogu biti usmjerene pružanju samo određene vrste
bankarskih proizvoda i usluga ili pružanju bankarskih proizvoda i usluga samo
određenoj tržišnoj niši, tj, specijalizirane banke. Skrbničke banke su
specijalizirane za upravljanje performansama i rizikom porfelja vrijednosnih papira
za više institucionalnih investitora. Banke koje pružaju sve vrste usluga, osim
emisionih poslova, bez obzira na ročnost sredstava i vrstu klijenta s kojima
posluju nazivaju se univerzalnim bankama. Model univerzalnog komercijalnog
bankarstva razvija se na području Zapadne Europe pa je poznat još kao
kontinetalni europski model bankarstva. U zemljama angloameričkog područja
zbog postojećeg regulacijskog okvira postoji podjela između banaka koje
obavljaju komercijalne poslove i poslove investicijskog bankarstva. Investicijske
banke ne prikupljaju depozite, nego se bave prodajom i kupnjom vrijednosnih
papira radi ostvarenja profita, dok depozitnim bankama investicijske aktivnosti
nisu dopuštene. Razvoj gospodarstva, tehnologije i potrebe klijenata nameću
potrebu despecijalizacije banaka i obavljanja većine posla, što vodi ove banke k
bankama potpune usluge «full service» bankama.

Usljed suvremenih promjena danas se pojavljuju čiste Internet banke. Ovakav

organizacijski model banaka još uvijek je slabo razvijen, a predstavlja ponudu
proizvoda i usluga banke putem interneta bez postojanja fizčke lokacije i mreže
poslovnica. Internet bankom može se smatrati financijska institucija koja s
klijentima primarno ostvaruje kontakt internetom, osigurava veliki broj temeljnih
bankarskih usluga klijentima (osigurani depoziti, tekući računi, krediti) te
poslovanje obavljaju sukladno posebnom odobrenju za rad neovisno od strategije
poslovanja mrežom poslovnica. Banke posluju s klijentima putem transakcijske
web stranice koja omogućava klijentima korištenje usluga banke iz kuće ili posla.
Virtualna banka predtavlja koncept banke utemeljen na računalnoj mreži koja
osigurava potpunu digitalizaciju financijskih transakcija.

Mađu komercijalnim bankama razlikuju se: poslovne banke, eskontne banke,

lombardne banke, hipotekarne banke, devizne banke, granske banke, banker's
bank.

Poslovne banke su banke velikih industrijskih i trgovačkih koncerna i kartela.

Bave se financiranjem poduzeća, koncerna, kartela, emisijom vrijednosnih papira
i raznim financijskim transakcijama.

Investicijske banke predstavljaju banke namijenjene dugoročnom

kreditiranju. Financiraju razvoj putem investicija, ulažu u zgrade i opremu,
infrastrukturu.

Eskontne banke obavljaju poslove eskontiranja vrijednosnih papira (najčešće

je riječ o mjenici) za svoje komitente. Eskont predstavlja mjeničnopravnu radnju
kojom se obavlja naplata mjenice prije njezina dospijeća. Eskontna mjenica ima
svoju cijenu, odnosno kamatu koja se naziva diskontnom ili eskontnom stopom.

41
 Lombardne banke odobravaju lombardne kredite. Lombardni kredit
predstavlja vrstu kratkoročnog kredita koji se odobrava na osnovi zaloga realnih
pokretnih dobara (zlato, vrijednosni papiri, nakit, umjetničke slike).

Banke koje obavljaju mjeničnopravne poslove akceptiranja mjenice nazivaju se

akceptnim bankama. Banka se dajući «akcept» (prihvat) na mjenicu, obvezuje u
roku isplatiti cjelokupnu mjeničnu svotu ili jedan dio ako je u pitanju djelomični
akcept, te nadoknaditi sve troškove što ih je imatelj mjenice imao ako je mjenica
neisplaćena o dospjelosti. Na ovaj način akceptirana mjenica poboljšava svoj
bonitet i kvalitetu.

Hipotekarne banke odobravaju iz svog kreditog potencijala dugoročne kredite

na temelju hipoteke. Hipoteka je oblik založnog prava u kojem se založna stvar ne
predaje vjerovniku, nego do isteka roka povrata sredstava ostaje u posjedu
založnog dužnika te se on njome može koristiti, ali je ne smije otuđiti. Hipoteku
banka stječe upisom ili intabulacijom u zemljišne knjige nekretnine koja služi za
osiguranje kredita (zemljište, građevinski objekti, instalacije ugrađene u objekte i
postrojenja). Faze ostvarivanja hipotekarnog posla su: uspostavljanje dobrih
odnosa, realizacija posla i plaćanje, odnosno vraćanje duga. Ako dužnik ne ispuni
na vrijeme obvezu povrata sredstava, vjerovnik može tražiti ulazak u posjed
stvari, prodati je i namiriti svoje tražbine po hipotekarnom kreditu.

Devizne banke obavljaju devizne poslove, tj. kupnju i prodaju deviza i valuta
za svoje klijente. Devize predstavljaju potraživanja koja glase na stranu valutu
(prenosiva potraživanja kod inozemnih banaka, prenosivi vrijednosni papiri,
elektronički izvještaji o međunarodnim dugovanjima i potraživanjima).

Granske banke obavljaju poslove u pojedinim djelatnostima ili gospodarskim

granama npr. stambeni krediti, poljoprivreda, brodogradnja i sl.

Banker's bank je financijska institucija koja predstavlja financijsku inovaciju u

bankovnom sustavu SAD. To je depozitna institucija koja obavlja posao isključivo
za druge financijske institucije, nalazi se u vlasništvu svojih klijenata i ne obavljaju
poslove za širu javnost.

2.7. Investicijske banke

Povijesno gledano investicijsko bankarstvo doživjelo je evoluciju u razvoju. U

začetku razvoja investicijske banke ostvarivale su najveći dio svojih prihoda
isključivo od provizija trgovanja vrijednosnim papirima za svoje klijente. Danas
investicijske banke predstavljaju financijske institucije potpune usluge obavljajući
više poslova vezanih uz funkciju pribavljanja informacija i likvidnošću na
primarnom financijskom tržištu. Investicijske banke zbog svoje pozicije na
financijskim tržištima pružaju relevantne informacije vezane za cijenu i

42
vrednovanje vrijednosnog papira posebice kod inicijalne javne ponude čime
ostvaruju informacijsku mrežu tržišta. S druge strane mogu osigurati dovoljnu
likvidnost bankama i osigurati plasman emisije vrijednosnih papira čime se stvara
mreža likvidnosti.

Investicijske banke imaju aktivnu ulogu na sekundarnom financijskom tržištu

osiguravajući informacije emitentima na primarnom tržištu i niže troškove
pribavljanja likvidnosti; osiguravaju informacije o obilježjima tržišta; ulažu vlastiti
kapital na sekundarnom tržištu; pružaju usluge trgovanja izvedenim vrijednosnim
papirima uz nove emisije vrijednosnih papira. Investicijske banke se uključuju u
poslove spajanja i preuzimanja putem traženja aktraktivnih tvrtki za preuzimanje,
poticanje dioničara na prodaju dionica ili, pak, zaštite tvrtke od preuzimanja.

Zbog naravi poslova koje obavljaju bilance stanja investicijskih banaka

iskazuju tržišnu vrijednost. U aktivi investicijskih banaka dominira imovina
vrednovana na tržištu u obliku vrijednosnih papira ili katkoročnih kolateraliziranih
kredita (obrnuti repo), su pasivi kratkoročni izvori. Za poslovanje investicijskih
banaka vrlo je bitna njihov ugled. Informacije koje investicijske banke nude svojim
klijentima njihovi klijenti će vrednovati prema dosadašnjem radu investicijskih
banaka.

2.8. Razvojne banke

Razvojne banke predstavljaju financijske institucije koje po svojoj prirodi

udovoljavaju posebnoj vrsti potražnje za kreditima vezanim za ostvarenje ciljeva
ekonomskog razvoja na način kako to društvena zajednica definira sukladno
socijalno-ekonomskom profilu zemlje u kojoj djeluje. Zadaća razvojnih banka je
osigurati nacionalni gospodarski razvoj putem dugoročnog kreditiranja investicija.
Između kraja 18. stoljeća i do početka I. svjetskog rata počinje razvoj razvojnih
banaka u pretežito privatnom vlasništvu koje su svoja sredstva usmjeravale u
velike kompanije. Nakon II. svjetskog rata u razvoju razvojnih banki ulogu
preuzimaju nacionalne vlade. Pravno značenje i važnost razvojne banke dobivaju
u postratnom razdoblju.

Razvojne banke su specijalnizirane banke usmjerene na pružanje određenih

bankarskih poslova sponzoriranih od nacionalnih vlada i usmjeravani vladinim
ciljevima putem državne pomoći, udjelom u kapitalu, osiguranju bezkamatnih
kredita ili kredita s nižom kamatnom stopom, emisijom osiguranih obveznica.
Razvojne banke su specijalizirane poslovne banke, državne ili pod državnim
utjecajem, regionalne ili posebne međunarodne institucije (International Banke for
Reconstruction and Development – IBRD). Tijekom vremena njihova postojanja
razvojne banke najviše su učinile na polju nacionalnih planova razvoja industrije i
poljoprivrede. Ne kreiraju novac, nego mobiliziraju i preusmjeravaju akumulirana
sredstva. Za korištenje kredita razvojnih banaka postoje posebni načini
odobravanja i korištenja kredita. Pribavljena dugoročna slobodna sredstva na
nacionalnom ili međunarodnom tržištu kapitala razvojne banke nebi trebale

43
plasirati izravno nego u tom procesu primjenjivati logiku financijskih institucija pri
tome ne težeći čistom profitu ali uz dodatne nešto drugačije kriterije, npr.
učinkovitost financiranih projekata. Ove banke anticipiraju potražnju, identificiraju
nove sektore, poslovne djelatnosti, proizvode i/ili strateške proizovodne procese
za nacionalnu ekonomiju i oblikuju programe investiranja u ta polja. U fazama
gospodarskih ciklusa kada raste rizik novih investicija i želja za podjelom takva
rizika pada razvojne banke trebaju preuzeti anti-cikličnu ulogu u oporavku
nacionalne ekonomije.

2.9. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine

Prema Zakonu o razvojnoj banci Federacije Bosne i Hercegovine riječ je o

posebnoj financijskoj instituciji i utvrđuje koja predstavlja razvojnu i izvoznu banku
F BiH.40 Razvojna banka F BiH ima za cilj ostvariti poticanje razvitka gospodarstva
i ukupnog društvenog razvitka, te poticanje održivog povratka na područje
Federacije. Sijedište banke je u Sarajevu. Kako bi se olakšao jednostavniji pristup
uslugama i proizvodima banke i razvnomjerno poticao gospodarski razvitak svih
regija u F BiH organizacijski će biti utemeljeni regionalni ustrojstveni dijelovi
banke. Specifičnost razvojne banke u odnosu na druge financijske institucije je u
nemogućnosti provođenja stečaja i likvidacije. Banka prestaje s radom samo u
slučaju prestanka Zakona o razvojnoj banci F BiH, točnije donošenjem posebnog
zakona.

Također razvojna banka nije obveznik poreza na dobit. Dobit se raspoređuje

na osnovi odluke u pričuve ili povećanje temeljnog kapitala banke. Banka ne
posluje s primarnim ciljem ostvarivanja dobiti, ali u okvirima utvrđenih razvojnih
ciljeva i razvojnih uvjeta financiranja primjenjuje temeljna načela rentabilnosti,
likvidnosti i sigurnosti plasmana. Cijelom svojom imovinom odgovara za svoje
obveze. Obveze banke osigurane su jamstvom F BiH neopozivom i bez izdavanja
posebne jamstvene isprave. Banka može osnivati gospodarska društva i biti
članica gospodarskih društava u Federaciji, Bosni i Hercegovini i inozemstvu.
Banka može biti članica međunarodnih financijskih institucija te međunarodnih
organizacija mjerodavnih za područja poticanja razvitka gospodarstva i sudjelovati
u njihovom radu.

Na Banku se ne primjenjuju propisi o izdvajanju i održavanju obvezne rezerve

kod Centralne banke Bosne i Hercegovine te o ograničenju obima i dinamike
porasta plasmana, propisi o organizaciji i načinu rada tijela državne uprave te
propisi o državnim službenicima i namještenicima, propisi o sklapanju kreditnih i
jamstvenih poslova izvanproračunskih korisnika, Zakon o osiguranju depozita.
Razvojna banka je u 100% vlasništvu F BiH. Kao pravni sljedbenik Investicijske
banke F BiH razvojna banka 41 postojeći kapital Investicijske banke Federacije
40
Zakon o Razvojnoj banci Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine F BiH, 38/08.
41
Stupanjem na snagu Zakona o razvojnoj baci F BiH prestaje s važenjem Odluka o osnivanju i
poslovanju Investicijske banke Federacije Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, Službene novine F
BiH, broj 67/06.

44
Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo stupanjem na snagu Zakona o razvojnoj banci
postaje kapital razvojne banke. Kapital će se uvećati za iznos od 400.000.000,00
KM iz proračuna F BiH.42

Razvojna banka svoje ciljeve poslovanja definira sukladno općim strateškim

ciljevima F BiH kako bi se osigurao sustavn, održiv i ravnomjeran gospodarski i
društveni razvitak F BiH, i to:
1. financijske ciljeve:
 financiranje obnove i razvitka gospodarstva F BiH i povećanje
uposlenosti
 financiranje gospodarske infrastrukture
 financiranje unapređenja poljoprivredne proizvodnje
 financiranje ruralnoga razvitka i poticanje izgradnje modernih
poljoprivredno-turističkih seljačkih gazdinstava i razvitak ruralnoga
turizma
 financiranje poticanja izvoza.

2. općedruštvene ciljeve:
 unapređenje obrazovanja i uvođenje novih tehnologija i inovacija
poslovnih metoda
 potpora razvitku malog i srednjeg poduzetništva
 osiguranje izvoza roba i usluga iz F BiH od netržišnih rizika
 međunarodna promidžba razvojnih mogućnosti F BiH
 unapređenje zaštite životne okoline
 stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora
 stvaranje proizvodnih lanaca domaćih proizvoda
 ravnomjerni razvitak županija Federacije.

Kako bi se ispunili unaprijed definirani ciljevi razvojne banke F BiH definirani

su sljedeći poslovi koje banke obavlja: odobrava kredite i druge plasmane,
upravlja u ime Federacije cjelokupnim domaćim i inozemnim sredstvima
namijenjenim razvojnim projektima, prima novčane depozite, namijenjene
financiranju razvojnih projekata, kao i osiguranju povrata kredita, obavlja poslove
financijskog lizinga, daje sve oblike novčanog jamstva u zemlji i prema
inozemstvu, izdaje mjenice i obveznice i uzima kredite isl.

42
Iznos od 400.000.000,00 KM, u jednakim obrocima, osigurat će se kroz proračun Federacije u
naredne četiri godine, počevši od 2008. do 2011. godine.

45
 2.10. Islamsko bankarstvo
Islamsko bankarstvo ili bankarstvo bez kamata može se definirati kao
bankarsko ili skupina bankovnih poslova koji su usklađeni s Fiqh al-Muamalat
(islamska pravila u financijskim transakcijama) i temeljnim načelima Islamskog
zakona (Šerijatom) i svojstveno islamskim ekonomijama. Islamski zakon
zabranjuje prikupljanje i plaćanje kamata, u islamskom svijetu označenih kao
«riba». Kao jedan od ponuđenih argumenata protiv prikupljanja ili plaćanja
kamate navodi se činjenica kako novac nije roba te kako se profit može ostvariti
samo na robama i uslugama. Islamski zakoni zabranjuju investiranje u određene
skupine poslova, kao što su poslovi prodaje alkoholnih pića i svinjskih proizvoda.
Kao supstitut neplaćanja ili naplate kamatnih prihoda u islamskom bankarstvu
dominira kategorija dijeljenja profita. Razvoj islamskog bankarstva može se
promatrati u dvije etape. Prva etapa je svakako predstavljala samo idju, a u drugoj
etapi islamsko bankarstvo postaje realnost. Ovaj koncept osiguranja razvija se u
kasnim četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Naredna dva stoljeća islamsko
bankarstvo privlači pozornost zbog stvorenog političkog interesa u Pakistanu
(islamsko bankarstvo uvedeno je 1981. godine, a u Iranu 1981. godine).
Rane sedamdesete predstavljaju razdoblje institucionalnog doprinosa razvoju
islamskog bankarstva što vodi osnivanju prve banke koja je poslovala po
načelima islamskog bankarstva – Islamic Development Bank 1975. godine. Prva
privatna banka koja je poslovala po načelima islamskog bankarstva Dubai Islamic
Bank osnovana je također 1975. godine od strane muslimanskih poduzetnika iz
više zemalja. Od osnutka prve privatne banke u idućih deset godina osnovano je
još pedeset banaka koje svoje sjedište imaju najvećim dijelom muslimanskim
zemljama i nekoliko zapadnoeuropskih zemalja.
Načela islamskog bankarstva su jednostavna i mogu se prikazati sljedećim
redosljedom:
1. plaćanje bilo kojeg iznosa ispod ili iznad iznosa glavnice je zabranjeno
2. kreditor mora sudjelovati u podjeli zarade ili gubitka oviso o obliku tvrtke u
koju ulaže
3. stvaranje novca iz novca nije opravdano
4. nesigurnost, rizik i špekulacije su zabranjene
5. investicije mogu pratiti samo proizvodnju i proizvode koji nisu zabranjeni.
Islamske banke razvile su tri modela financiranja klijenata: investicije, trgovina
i kreditiranje. Nepostojanje kamatne stope ograničava islamske banke u primjeni
suvremenih tehnika u bankarstvu i neizdavanje kreditih kartica.

2.11. Okrupnjavanje banaka

Do okrupnjavanja banaka dolazi iz više razloga: ostvarenja veće profitabilnosti,

zbog lakšeg obavljanja poslova, boljeg poreznog tretmana, lakšeg obavljanja

46
međunarodnog poslovanja, izbjegavanja zakonskih propisa. Oblici okrupnjavanja
banaka su:
1. bankovni holding
2. konzorcij
3. multinacionalna banka
4. sindikat banaka
5. zajednička poduzeća (joint ventures).

Bankovni holding

Bankovni holding je oblik okrupnjavanja u kojem jedna banka «majka»

posjeduje kontrolni paket dionica s pravom glasa ili većinski udjel u drugoj banci ili
u više drugih banaka ili financijskih institucija. Time vršna banka ima odlučujući
utjecaj na poslovnu politiku banke i na izbor uprave banke. U novije vrijeme banke
se povezuju s drugim financijskim institucijama kako bi ušle u financijske poslove
osiguranja, leasinga, potrošačkog kreditiranja, poslovanja s vrijednosnim papirima
na primarnom i sekundarnom tržištu. U SAD-u razlikuje se: 43 jednobankovna i
višebankovna holding kompanija. Jednobankovna holding kompanija predstavlja
organizaciju poduzeća koja posjeduje jednu banku a upušta se i u druge poslovne
djelatnosti, dok višebankovne holding kompanije posjeduju više zasebno
osnovanih banaka.

Bankarski konzorcij

Bankarski konzorcij predstavlja poslovni odnos dviju ili više banaka. Cilj
bankarskog konzorcija je udruživanje sredstava, kadrova, tehnike i poslovnih veza
za financiranje razvojnih programa, većih poslova i radi podjele rizika. Konzorcij
se osniva ugovorom o konzorciju koji sadrži: ciljeve, banke koje sudjeluju u
konzorciju, odnose (sredstva, plasmane, rizike, dobit), način poslovanja, način
donošenja odluka, prestanak rada i drugo. Ovaj oblik okrupnjavanja može biti
kratkoročan ili dugoročan, ovisno o cilju radi kojega se konzorcij osniva. Konzorcij
vodi banka – gestor. Neki od najčešćih predmeta financiranja su: naftovodi,
nuklearne elektrane, elektroprivreda, izgradnja marina i slično.

Multinacionalne banke

Širi i slobodniji oblik udruživanja banaka i kapitala između vodećih svjetskih

banaka iz više zemalja imamo u multinacionalnim bankama. Za razliku od
bankovnog konzorcija multinacionalne banke udružuju kapital za obavljanje svih
bankovnih poslova. Koristeći veliku mrežu filijala, agencija i predstavništava
udruženih banaka, one su prisutne u cijelom svijetu i snagom svojeg kapitala
konkuriraju drugim nacionalnim bankama. Dominiraju u svim bankovnim
poslovima od platnog prometa, poslovima s vrijednosnim papirima do prikupljanja
potrebnih informacija klijentima.

43
Miller, R., VanHoose. D. D.: Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997. str. 212.

47
 Bankovni sindikat

Bankovni sindikat je skupina banaka koja odobrava sindikalizirani kredit, kad

svaka od banaka u sindikatu participira u dijelu takvog velikog kredita. Sindikat
organizira banka voditelj sindikata. Bankovni sindikat čini i skupina investicijskih
banaka koje prema sporazumu upisnika emisije (underwriters) kupuju novo
izdanje vrijednosnih papira velike vrijednosti od emitenta s ciljem rasprodaje
investitorima na primarnom financijskom tržištu.

Joint ventures

Brojne su djelatnosti u kojima je bankama dopušteno ugovorno se udružiti radi

ostvarenja zajedničkih interesa. Jedan od uobičajenih primjera je sudjelovanje u
kreditu, kod kojeg nekoliko banaka sudjeluje u odobrenom kreditu jednom
zajmotražitelju. Još jedan oblik sudjelovanja banaka u kreditu je poslovanje s
kreditnim karticama. Visa International i MasterCard. International. Inc.
predstavljaju poslovanje s kreditnim karticama kojima upravljaju zajednice banaka
koje se često nazivaju franšizama. Primjer zajedničkog poduhvata banaka jesu i
mreže bankomata. Mreže bankomata su povezane s računalom koje omogućuje
da klijenti različitih banaka koriste iste bankomate za elektroničko ulaganje
depozita i podizanje novca sa svojih računa.

3. UPRAVLJANJE BANKAMA

Zbog značaja kojega banke imaju, upravljanje bankama dobija na značenju i

postaje središnje mjesto interesa. Banke imaju svoje vlasnike, vjerovnike, upravu,
konkurente i sl. Stoga je jasno kako o upravljanju bankom treba razmišljati kao da

48
je riječ o automobilskoj tvrtki, farmaceutskoj i sl. Ipak, treba znati kako kod
upravljanja bankom treba voditi i njezinim posebnostima. Poslovanje banke je
zaštićeno od pogleda javnosti i podložnije razvoju asimetričnosti informacija od
drugih sektora. Također poslovanje banke je jače regulirano od drugih sektora
stoga regulacija također ima utjecaja na upravljanje. Upravljanje depozitnim
institucijama je u današnje vrijeme složeniji posao nego prije dvadeset godina.
Ako ni zbog čega drugog, onda zbog regulatorne neizvjesnosti, jer se u prošlih
deset godina zbivala velika deregulacija financijskih institucija. Nadalje, klijenti
banaka kao štediše i kao korisnici kredita postali su vrlo upućeni i obrazovani.
Postali su svjesni značenja kamatne stope pa su razvili tehnike kojima
minimiziraju troškove uzimanja kredita i maksimiziraju prihode od kamata. Te
promjene stvaraju okruženje koje bankama nameće veću konkurenciju ali i
mogućnosti koje mogu iskoristiti.

3.1. Uprava banke (menadžment)

Bankovni menadžment je jedan od elemenata koji određuju pouzdanost i

sigurnost banke pa i bankarskog sektora. Ovisno o obilježju koji bankovni
menadžment ima ovisi i bančina tržišna pozicija, rizični profil banke, prikladnost
sustava identificiranja, nadzora i upravljanja rizičnim profilom banke. Tijela u
organizacijskoj strukturi upravljanja banke trebaju postaviti: ciljeve poslovanja,
strategiju politike i procedure upravljanja rizikom, planiranje učinaka te nadzor
ostvarenja istih te uklanjanje manjkavosti poslovanja. Posebno je bitno u banci
imati kvalitetan i iskusan menadžment koji je raspoređen na odgovarajuća radna
mjesta.

Tijela uprave banke imaju zadaću kao dobri poznavatelji teorije i dobre prakse
izraditi kombinaciju proizvoda i usluga kako bi banka zadovoljavajući potrebe
klijenata uspješno poslovala te osigurala dugoročno samoodrživost u izuzetno
promjenjivom zakonodavnom, financijskom i gospodarskom okruženju. Nema
jedinstvene, općeprihvatljive i svugdje primjenjive teorije upravljanja bankom.
Bankovni menadžment je vještina zasnovana na poštivanju određenih načela ili
općeprihvaćenih stavova, stečenih kroz praksu. Banke su različite sa svojim
obilježjima i specifičnostima, što stvara razlike u upravljanju takvim bankama.

Upravljanje bankama se razlikuje ovisno o organizacijskoj strukturi banke,

njezinoj veličini, vlasništvu, zemljopisnoj rasprostranjenosti njezina djelovanja.
Banke imaju različite izvore sredstava, različite pozicije u strukturi aktive, različit
opseg usluga koje pružaju, a uprava banke treba imajući u vidu pobrojano postići
relativno suprotne ciljeve: maksimizirati profit, održavati zadovoljavajuću
likvidnost, stvoriti sigurnost u poslovanju i trajan rast. Tijela uprave banaka su
uprava, nadzorni odbor i skupština dioničara.

Uprava banke

49
 Upravu predstavljaju vlasnici i njihovi predstavnici koji su imenovani u upravni
odbor. Upravu banke bira nadzorni odbor banke, koji daje prijedlog na potvrdu
središnjoj banci (HNB) u RH ili Agenciji za bankarstvo u BiH na mišljenje. Prema
Zakonu o bankama u RH uprava mora imati najmanje dva člana u radnom
odnosu s bankom na neodređeno i puno radno vrijeme, najmanje jedan mora
poznavati hrvatski jezik i imati prebivalište u Republici Hrvatskoj. U F BiH uprava
treba imati neparan broj članova uprave najmanje pet, a najviše jedanaest. Uvjeti
za članstvo u upravi banke za fizičke osobe su:

1. završen diplomski studij

2. odgovarajuće stručne kvalifikacije, sposobnost i iskustvo potrebno za
vođenje poslova banke – najmanje tri godine iskustva na poslovima uprave
u banci ili pet godina na obavljanju sličnih poslova
3. da osoba nije bila na rukovodećim položajima u banci, tj. u trgovačkom
društvu nad kojim je otvoren stečajni postupak, tj. oduzeto odobrenje za
rad
4. da osoba nije član nadzornog odbora te banke i nadzornog odbora neke od
banaka
5. nad čijom imovinom nije otvoren stečajni postupak
6. osoba koja nije osuđivana za krivična dijela protiv vtrijednosti zaštićenim
međunarodnim pravom, sigurnosti platnog prometa i poslovanja,
vjerodostojnosti isprava, odavanja državne tajne, pranja novca i
financiranje terorizma
7. da je osoba do sada časni i pošteno obavljaja poslove uprave banke ili
trgovačkog poduzeća
8. osoba koja ispunjava uvijete zakona o trgovačkim/gospodarskim društvima
9. osoba koja nije član odnosno prokurist drugog trgovačkog društva.

Član uprave mora dobiti prethodnu suglasnost središnje banke ili drugog
nadležnog tijela. Dužnost i odgovornost članova uprave, osim onih utvrđenih
ZTD, ZGD i Zakonom o bankama (ZOB), su:

1. uskladiti poslovanje banke s pravilima o upravljanju rizicima kako je

propisano zakonima
2. praćenje rizika kojima je banka izložena u svojem poslovanju i usvajanje
odgovarajućih procedura putem kojih banka upravlja rizicima
3. funkcioniranje sustava unutarnje kontrole za sva područja poslovanja
banke
4. osigurati vođenje poslovnih i drugih knjiga i poslovne dokumentacije,
sastavljanje knjigovodstvenih dokumenta, realno procjenjivanje imovine i
obveza, sastavljanje financijskih i drugih izvješća
5. izvješćivanje nadzornog odbora ako je ugrožena likvidnost i solventnost
kreditne institucije, ako nastupe okolnosti za prestanak važenja odobrenja
za rad itd.

50
 6. izvješćivanje i obavješćivanje središnje banke ili posebnog regulatornog
tijela
7. provođenje mjera naloženih od središnje banke ili posebnog tijela koje
nadzire poslovanje banaka.

Uprava mora odmah pisanim putem obavijestiti nadzorni odbor ako je ugrožena
likvidnost ili solventnost banke, ako su nastupile okolnosti za prestanak ili
oduzimanje odobrenja za pružanje bankovnih usluga ili pojedinačnih bankovnih
poslova ili ostalih financijskih usluga, ako se financijsko stanje banke promijeni
tako da jamstveni kapital banke padne ispod iznosa minimalnog kapitala ili
minimalne stope adekvatnosti kapitala i ako banka prekorači veliku izloženost
prema jednoj osobi zbog smanjenja jamstvenog kapitala.

Nadzorni odbor

Nadzorni odbor banke u F BiH može imati najmanje pet, a najviše šest
članova koje imenuje i razrješava skupština dioničara na mandat od četiri godine.
Član nadzornog odbora banke ne može biti osoba:
1. koja je povezana s pravnim osobama u kojima banka ima više od 5%
udjela u glasačkim pravima ili udjela u njihovom temeljnom kapitalu
2. koja je član nadzornog odbora ili uprave druge banke ili drugog financijskog
holdinga ili društva čija je djelatnost trgovanje vrijednosnim papirima
3. čije su obveze prema banci veće od njezinih potraživanja i ulaganja u
banku ili koja je povezana s pravnim osobama čije su obveze prema banci
veće od potraživanja
4. zaposlenik u banci ili je obnašao funkcije u regulatornim tijelima.

Osim nadležnosti utvrđenih ZTD, ZGD nadzorni odbor daje suglasnost upravi
za: poslovnu politiku, financijske planove, strategije i politike upravljanja rizikom,
strategije i politike procjene adekvatnosti kapitala banke, za uspostavljanje i
prikladno funkcioniranje unutarnje kontrole, za okvirni godišnji program rada
unutarnje revizije i donošenje odluke o drugim pitanjima. Nadzorni odbor trebao bi
zauzimati stavove na izjave supervizora, nadzirati djelotvornost unutarnjih
kontrole i revizije.
Prema ZTD, ZGD nadzorni odbor nadzire vođenje poslova banke, može
pregledavati i ispitivati poslovne knjige, dokumentaciju ovisno o pojedinim
poslovima; o obavljenom nadzoru podnosi izvješće skupštini i postavlja limite
upravi, može ograničiti pravo donošenja odluke za veća zaduženja, veće nabavke
osnovnih (stalnih) sredstava, stjecanje vlasništva u drugim trgovačkim društvima.

Članovi nadzornog odbora osim obveza i odgovornosti koje je utvrdio ZTD,

ZGD, moraju:

51
 1. zauzimati stavove o nalazima središnje banke ili Agencije za bankarstvo i
drugih nadzornih tijela u postupcima nadzora nad bankama
2. solidarno odgovarati banci za štete koje nastanu kao posljedica propusta u
ispunjenju dužnosti
3. odmah obavijestiti središnju banku o imenovanju i prestanku njihove
funkcije u upravnim ili nadzornim tijelima drugih pravnih osoba, pravnim
poslovima na temelju kojih je član nadzornog odbora kupio ili prodao više
od 10% dionica neke pravne osobe.

Skupština

Skupštinu banke čine dioničari koji posjeduju dionice s pravom glasa.

Skupština banke odlučuje o: visini temeljnog kapital i načinu njegova prikupljanja;
smanjenju i povećanju temeljnog kapitala banke; izboru i razrješenju članova
nadzornog odbora; godišnjim i financijskim izvješćima s izvještajem vanjskog
revizora, nadzornog odbora i ureda za reviziju; upotrebi dobiti i raspodjeli
dividendi, načinu pokrića gubitka; spajanju i pripajanju s drugim društvima;
davanju razrješnice i imenovanju članova uprave i nadzornog odbora; naknadama
članovima nadzornog odbora i ureda za reviziju; imenovanju revizora banke,
izmjenama statuta banke.

Skupština dioničara banke može se održavati u formi redovite i izvaredne

sjednice, a održava se najmanje jedan puta godišnje na prijedlog nadzornog
odobra. Dnevni red, mjesto, vrijeme održavanja mora biti dioničarima unaprijed
poznato. Odluke se na skupštini mogu donositi ako su prisutni dioničari koji
raspolažu s više od 50% dionica s pravom glasa.

3.2. Upravljanje aktivnom i pasivom banaka

Upravljanje aktivnom i pasivom predstavlja seriju menadžerskih instrumenata
dizajniranih u svrhu minimiziranja rizika banke, zaštite od gubitka profita i
vrijednosti banke. Kontinuirana prilagodba aktive i obveza banke bez narušavanja
likvidnosti i sigurnosti banke sa svrhom maksimiziranja profita banke predstavlja
model ALM. Zbog promjena koje su se zbivale u bankarstvu krajem 20. stoljeća,
došlo je i do razvoja modela upravljanja aktivom i pasivom banaka. ALM pokriva
sva polja bankarskog djelovanja – kredite, depozite, investicije, kapital. Stoga se
sve tehnike ALM mogu podijeliti u tri strategije:
1. strategije upravljanja aktivom (1950) razmatraju kontrolu ulaznih sredstava
putem determiniranja kredita/kreditne alokacije i pripajućih kamatnih stopa
2. strategije upravljanja obvezama (1960) kontroliraju izvore i strukturu izvora
sredstava te troškove depozitnih i nedepozitnih izvora putem kamatnih
stopa
3. strategije upravljanja sredstvima (1970) obuhvaćaju uravnoteženi pristup
upravljanja aktivom i pasivom kojeg čine dva naprijed navedena pristupa.

52
 Novi pristup upravljanja aktivom i pasivom banaka naziva se ALM –
konceptom (asset and liability management). Osnova ALM koncepta sastoji se u
kratkoročnom upravljanju ukupnom strukturom aktive i pasive banke. Bankarstvo
se opredijelio za integrirani pristup upravljanja cjelokupnom bilančnom i
izvanbilančnom strukturom banke. Osnovni zadatak modela ALM je:
1. kontrola visine, strukture prihoda i troškova na aktivu i obveze u svrhu
postizavanja ciljeva banke
2. koordinacija upravljanja obvezama i aktivom u svrhu postizavanja
unutarnje ravnoteže i maksimiziranja razlike između prihoda i troškova te
minimiziranja izloženosti riziku
3. maksimizacija povrata i minimizacija troškova od usluga opskrbe.

Moderni koncept upravljanja aktivom i pasivom banke polazi od pretpostavke

kako:
1. banka ima kvalitetan sustav praćenja i nadzora svojih bilančnih i
izvanbilančnih pozicija, što pretpostavlja razvijen upravljački informacijski
sustav u banci, bez koga ne bi bilo moguće provesti ALM-koncept
2. bankarski menadžment kontinuirano vrši procjenu jaza ostvarene
vrijednosti pozicija aktive i pasive i očekivanih vrijednosti
3. uočena odstupanja između stvarnih i očekivanih vrijednosti ključnih pozicija
aktive i pasive banke bivaju korigirana od strane uprave u pravcu
očekivanih vrijednosti.

Suvremeni ALM koncept posebno naglašava profitabilnost banke, uz kontrolu

rizika i adekvatnosti kapitala kod «manjih» (financijski promatrano) banaka. ALM
koncept podrazumijeva, centralizirano upravljanje sa svim dijelovima aktive i
pasive banke. Kod velikih banaka, ALM koncept se provodi preko ALCO komiteta
(Komitet za aktivu i pasivu banke). ALM-koncept moguće je primijeniti sa pravom
upravljanja na razini regionalnih centara, ako je veća zemljopisna
rasprostranjenost i dislociranost banke. ALM model upravljanja moguće je uvesti
u poslovanje banke samo uz razvijen upravljački informacijski sustav u banci te
postojanje razvijenog financijskog sustava i značajnog sudjelovanja banke na
takvom tržištu.

4. BANKARSKI POSLOVI

Općenito se može reći da banka tradicionalno obavlja u pravilu dva temeljna

bankarska posla: prima depozite i odobrava kredite. No, osim tih tradicionalnih
bankarskih poslova, posljednjih godina banke ulaze u neke druge poslove koji
predstavljaju u njezinoj bilanci izvanbilančne pozicije. Izvanbilančni poslovi banke

53
su takvi poslovi koji se ne bilježe u bilanci banke, ali je njihovo praćenje bitno jer s
vremenom mogu prijeći u bilancu, npr. obveze po garancijama, kreditnim linijama
ili aktivnosti s izvedenicama na financijskom tržištu. Stoga je potrebno upoznati
poslove koje banke obavljaju i koji su im zakonom dopušteni.

4.1. Formiranje i vrste izvora sredstava

Banka ima svoju temeljnu zadaću: prikupljanje slobodnih novčanih sredstva

brojnih klijenata s ciljem da ta sredstva usmjeri u kreditne i druge oblike
plasmana. Izvori sredstava banke nalaze se u pasivi stoga se ovi bankarski
poslovi načešće nazivaju pasivnim bankarskim poslovima. Banka sredstva
pribavlja iz različitih izvora od depozita do emisije vrijednosnih papira.

Bilanca banke

AKTIVA (potraživanja) PASIVA (izvori)

 gotovina  depoziti
 krediti  nedepozitni izvori
 investicije (nekreditni plasmani)  trajni kapital (dionice, zadržana
 vlasnička ulaganja dobit, rezerve)
 ostalo.  ostalo.

Ukupni izvori = Financijski potencijal

Financijski potencijal banke može se definirati kao zbroj svih pozicija pasive
bilance banke. To su njezini ukupni izvori sredstava. Budući da banka mora voditi
računa o svojoj likvidnosti, to znači da banka ne može upotrijebiti cijeli financijski
potencijal, već samo umanjen za rezerve likvidnosti.

Kreditni potencijal = financijski potencijal – rezerve likvidnosti

Kreditni potencijal je iznos koji banka može plasirati u kreditne i nekreditne

plasmane, a da pri tom ne ugrozi svoju likvidnost.

Izvori banke mogu se klasificirati prema ovim kriterijima: ročnosti, vrstama,

vlasništvu i obvezi vraćanja.

1. prema ročnosti izvori mogu biti:

 kratkoročni
 dugoročni.

2. prema vrstama razlikuju se:

 depozitni izvori (depozit je novčani ulog pravne ili fizičke osobe)
 nedepozitni izvori (jedna banka daje kredit drugoj)
 kapital i rezerve.

54
 3. prema vlasništvu razlikuju se:
 tuđi izvori (primljeni depoziti i krediti)
 vlastiti izvori (kapital i razni oblici rezervi).

4. prema obvezi vraćanja izvori mogu biti:

 povratni (krediti i depoziti)
 nepovratni (kapital i rezerve).

4.2. Depoziti

Depozit je iznos novca koju je depozitar (banka) dužan isplatiti ili transferirati
po nalogu deponenta (ulagača financijskih sredstava). Alternativno, depoziti
predstavljaju specifičnu vrstu kredita štediša i uopće financijskih suficitarnih
jedinica (deponenata) bankama. Uz primarnu emisiju novca, primanje depozita od
izuzetnog je značaja za banku, ali i za bankovni sustav u cjelini. Tako prikupljena
sredstva čine osnovicu za odobravanje kredita, dakle služe kao temelj za
multiplikaciju depozita, što se naziva sekundarnom emisijom novca. Depozitni
novac je postao najrasprostranjenijom novčanom vrstom, a njegovi izvori su i u
nefinancijskom i financijskom sektoru. Novčani se depoziti mogu definirati kao
potraživanja na računima sredstava imatelja. Prema vrsti i vrijednosti koja se
ulaže u banku te načinu raspolaganja, depoziti se dijele: na prave depozite (lat.
depositum regulare) i na neprave depozite (lat. depositum irregulare). 44 Pravi
depoziti se ubrajaju u neutralne bankarske poslove kada banka prima na čuvanje
vrijednosti (nakit, zlato) i vraća ih deponentu u onakvom stanju u kakvom ih je i
primila. Nepravi depoziti su novčani ulozi koji se polažu na račun banke, uz
obvezu isplate deponentu s odgovarajućom kamatom.

Novčani depoziti koji se ulažu u banku mogu se podijeliti po više kriterija:

1. po porijeklu novčanih sredstava koja se ulažu na račun banke
2. po imovinsko-pravnim obilježjima nositelja depozita
3. po ročnosti, tj. načinu njihovog raspolaganja od strane vlasnika depozita.

Depoziti po porijeklu mogu biti:

 depoziti koji potječu od uloga u banku-novca koji već cirkulira u
prometu, bilo uplatom u gotovini, bilo prijenosom određenog novca s
drugog depozita kod iste ili druge banke
 depoziti koji nastaju ulaganjem iznosa, čime se stvara novi depozitni
novac koji je od trenutka ulaganja spreman za cirkulaciju i plaćanje
 depoziti koji nastaju prodajom deviza, zlata i drugih plemenitih
metala.

44
Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod «Miroslav Krleža», Masmedia, Zagreb, 1995., str.
114.

55
 Depoziti prema ročnosti45 mogu se podijeliti: na depozite po viđenju i na
oročene depozite.

Depoziti po viđenju (a vista) predstavljaju deponirana novčana sredstva kod

banaka koja njihovi ulagači mogu koristiti i njima neograničeno raspolagati kao
sredstvima plaćanja ili ih pretvoriti u gotov novac, ili na temelju njih načiniti
bezgotovinsko plaćanje za podmirenje svojih obveza u svako doba bez ikakvih
ograničenja. Banke na ove depozite plaćaju malu kamatu. Najznačajnije vrste
depozita po viđenju su:
 depoziti po tekućim i žiro računima poduzeća
 depoziti stanovišta – ulozi na štednju
 depoziti društveno – političkih zajednica
 ostali depoziti na raznovrsnim računima kod banke.

Oročeni (ograničeni, neaktivni) depoziti su depoziti koji su uloženi u banku s

ugovorenim rokom i mogu se koristiti kada taj rok istekne. Njima se može
raspolagati nakon isteka ugovornog roka, a podvrste su:
 kratkoročni (s rokom oročenja do 1 godine)
 dugoročni (rok oročenja je preko 1 godine, a u pravilu kamatna stopa
raste s duljinom oročenja)
 nenamjenski (motiv su kamata i sigurnost)
 namjenski (primjer su depoziti za dobivanje stambenog kredita).

Depoziti prema «valuti» mogu biti: u domaćoj ili u stranim valutama.

Podjela depozita prema «vlasništvu» odnosi se prvenstveno na sektore:

 depoziti privrede (poduzeća)
 neprivredni depoziti (županija – kantona, jedinice lokalne uprave i
samouprave)
 depoziti stanovništva.

Prema ovom kriteriju razlikuju se još depoziti fizičkih i depoziti pravnih osoba,
te depoziti rezidenata (domaćih osoba) i nerezidenata (stranih osoba).

U posljednje vrijeme primjetna je ponuda nešto drugačijih proizvoda štednje

poput povratnih depozita s mogućnošću polaganja fiksnog iznosa novca na ime
depozita kroz određeni broj mjeseci s isplatom cjelokupnog depozita i
pripadajućom kumulativnom kamatnom stopom.

U strukturi pasive banaka regije depozitni potencijal sudjeluje s više od 70% i

dalje je najznačajniji izvor financiranja banaka. U sektorskoj strukturi dominiraju
depoziti stanovništva, potom gospodarstva te javnih društava i vlade. Promatrano
po ročnoj strukturu odnos kratkoročnih i dugoročnih kredita se mijenja u korist
dugoročnih depozita iako je slabija dominacija prisutna na strani depozita po
viđenju i depozita s oročenjem do godine dana. U strukturi depozitnog potencijala
45
Katunarić, A.: Principi i praksa bankovnog poslovanja, CIP, Zagreb, 1988., str. 234.

56
dominantni su depoziti denominirani u stranim valutama u odnosu na depozite u
domaćoj valuti.

4.3. Nedepozitarni izvori

Nedepozitni izvori predstavljaju sredstva pribavljena njihovom kupnjom od

drugih financijskih institucija, reeskontom i relombardom kod središnje banke,
prodajom vrijednosnih papira u okviru repo sporazuma, zaduženjem u inozemstvu
i izdavanjem vrijednosnih papira na novčanom tržištu (komercijalnih papira i
certifikata o depozitima). Međubankarski krediti predstavljaju financijske odnose
koji se ogledaju u međusobnim kreditnim odnosima banaka. U pravilu, veće
banke posežu češće u svojem financiranju za nedepozitnim izvorima od malih
banaka. Središnja banka daje kredite za likvidnost (npr. lombardni kredit u visini
50% od blagajničkih zapisa koji se može koristiti 15 radnih dana) ili kredite za
primarnu emisiju novca kod središnje banke. Reeskontom banke pribavljaju
sredstva eskontiranjem mjenica iz vlastitog portfelja kod druge banke ili središnje
banke, čime dolaze do likvidnih sredstava prije dospijeća mjenice. Relombard je
pasivni posao banke kada banka vrši relombard vrijednosnih papira kod druge
banke na temelju kojih je banka već odobrila lombardni kredit. Banke mogu
pribaviti sredstva i kroz kredite s inozemstvom.

Sredstva prikupljena izdavanjem vrijednosnih papira mogu biti kratkoročna i

dugoročna. Kratkoročna sredstva se prikupljaju izdavanjem blagajničkih zapisa,
certifikata o depozitu, a dugoročna sredstva izdavanjem obveznica ili dionica,
dugoročnih depozitnih certifikata.

Pri donošenju odluke o vrsti i veličini nedepozitnih izvora koje će banka

uključiti u svoje izvore mora se voditi računa o:

1. visini troškova pribavljanja izborom najjeftinijih nedepozetnih izvora,

2. rizičnosti izvora razmatrajući kamatni i kreditni rizik svakog pojedinog
izvora,
3. raspoloživosti izvora ovisno o potrebama banke za sredstvima,
4. propisima glede mogućnosti korištenja nedepozitnih izvora.

4.4. Kreditni plasmani

Kreditiranje je važna funkcija poslovnih banaka. Krediti predstavljaju skupinu

aktivnih bankarskih poslova. Pojam kredit dolazi od lat. riječi credo, što znači ja
vjerujem. Kredit se može definirati kao sposobnost pribavljanja vlasništva i

57
primitka dobara za uporabu u sadašnjosti, dok se za ta dobra plaćanje odgađa na
neki datum u budućnosti.46 Glavno obilježje kredita je obveza njegova vraćanja, tj.
obveza dužnika da uzeti kredit po isteku vremenskog razdoblja na koje je kreditni
ugovor zaključen odobreni iznos kredita vrati kreditoru. Iznos novca kojega banka
stavlja na raspolaganje i uplaćuje na račun zajmotražitelju predstavlja kredit.
Cijena kredita izražava se u visini kamatne stope čija visina ovisi o trajanju
kredita, rizičnosti kreditnog posla, troškovima pribavljanja potrebnih sredstava za
odobravanje kredita.

Kredit (engl. credit, lat. creditum) je ustupanje određene novčane svote od

strane financijskih organizacija, kao kreditora (vjerovnika, zajmodavca), nekoj
osobi (dužniku, debitoru, zajmoprimcu) uz obvezu da mu ih vrati u dogovorenom
roku i plati pripadajuću kamatnu stopu. 47 Kada se govori o kreditu, potrebno je
prije svega načiniti razliku između novca i kredita. Novac je najlikvidniji oblik
imovine u kojemu se drži dio bogatstva. Suprotno tomu, kredit predstavlja
posuđenu kupovnu moć koja je posuđena ili stavljena na raspolaganje dužniku,
odnosno krediti predstavljaju obveze plaćanja u novcu.

Kredit ima značajne funkcije u odvijanju procesa društvene reprodukcije. Prva

je funkcija prikupljanja svih raspoloživih sredstava koja postoje u gospodarstvu
disperzirana kod mnoštva vlasnika i na različitim mjestima, a koja se ne koriste.
Ta sredstva banke trebaju prikupljati, koncentrirati i usmjeravati putem kredita
zajmotražiteljima. Upravo krediti potiču banke na prikupljanje slobodnih sredstava.
Druga funkcija kredita je osiguranje likvidnosti, kontinuitet, sigurnost i nesmetano
odvijanje tekuće proizvodnje, financiranje proširene proizvodnje te uspostavljanje
ravnoteže između ponude i potražnje na tržištu. Za banke se može reći da
osiguravaju sekundarni izvor likvidnosti gospodarstvu. Treća je funkcija kredita
utjecaj na međunarodnu razmjenu kroz financiranje pripreme izvoza i
osiguravanje izvoznih poslova. Kod kreditiranja izvoznih poslova pojavljuju se
kratkoročni i dugoročni krediti (krediti u brodogradnji ili za izvođenje investicijskih
radova u inozemstvu). Financiranje razvoja nekih gospodarski nerazvijenih
područja četvrta je funkcija kredita kroz koju se osiguravaju dodatna sredstva i
razvoj tih područja.

Kredit ima važnu kontrolnu funkciju u gospodarstvu. Najvažniji oblik kontrole

provodi središnja banka koja kroz sustav instrumenata monetarno-kreditne
politike utječe na kreditne plasmane banaka i tako neposredno na poslovanje
poduzeća koja se kreditiraju. Problemi u otplati kredita, koji se mogu pojaviti kod
zajmotražitelja, također mogu biti oblik kontrolne funkcije kredita jer mogu
ukazivati na neke probleme u kojima se našlo gospodarstvo.

Kreditni plasmani se klasificiraju po različitim kriterijima: 48 roku dospijeća

kredita, namjeni kredita, predmetu na koji glasi kredit i u kojem moraju biti
46
Miller, R.: Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997., str. 79
47
Baletić, Z.: Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Masmedia, Zagreb,
1995., str. 432.
48
Katunarić. A.: Principi i praksa bankovnog poslovanja, CIP, Zagreb, 1988., str. 251

58
podmireni, subjektima kojima se odobrava kredit, svrsi kredita, domicilu davatelja
kredita i načinu osiguranja kredita.

Kreditni plasmani prema roku vraćanja mogu biti:

 kratkoročni (do 1 godine)
 dugoročni (preko 1 godine).

Prema namjeni krediti mogu biti:

 investicijski (za financiranje razvoja poduzeća)
 za obrtna sredstva (za financiranje tekućeg poslovanja).

Prema predmetu na koji glase i u kojem moraju biti podmireni krediti mogu biti:
 naturalni krediti
 novčani krediti.

Prema subjektima koji odobravaju kredite kreditni plasmani mogu biti:

 komercijalni krediti koje prodavatelj robe odobrava kupcu u robi s time da
on vrijednost kredita vrati u novcu
 bankovni krediti koje banka odobrava klijentu ili drugim bankama iz
raspoloživih sredstava.

Prema svrsi kreditni plasmani mogu biti:

 proizvođački krediti namijenjeni za potrebu proizvodnje
 potrošački krediti kojima se povećava kupovna moć stanovništva i drugih
pravnih osoba.

Prema domicilu davatelja kredita kreditni plasmani mogu biti:

 tuzemni krediti koje odobravaju domaće kreditne institucije domaćim
fizičkim ili pravnim osobama
 inozemni krediti koje odobrava kreditor iz inozemstva domaćoj pravnoj ili
fizičkoj osobi.

Prema načinu osiguranja kredita razlikuju se:

 otvoreni krediti koji se odobravaju određenoj osobi na temelju povjerenja
koje u nju ima davatelj kredita
 pokriveni krediti koj se odobravaju na osnovi nekog pokrića bilo u
vrijednosnim papirima i nekretninama.

Posebnu vrstu kredita predstavljaju eurodolarski krediti. Subsidijarije

američkih banka koje se nalaze izvan SAD i neke druge inozemne banke
odobravaju kredite korporacijama i vladama pojedinih zemalja denominirane u
SAD $. Eurdolarski krediti su kratkoročni i denominirani u velikim iznosima (1
milijun ili više).

59
 4.5. Kratkoročni krediti

Banka odobrava kratkoročne kradite iz mobiliziranih i kod nje koncentriranih

depozita po viđenju, kratkoročnih kredita središnje banke i kratkoročnih kredita
drugih banaka. Pri odobravanju kratkoročnih kredita treba voditi računa o načelu
likvidnosti i sigurnosti u njezinom poslovanju odnosno osiguranju vraćanja
odobrenog kredita. U tu svrhu se vrši ocjena kreditne sposobnosti i boniteta
klijenta. Kratkoročni krediti su krediti s rokom vraćanja do jedne godine. Najčešće
namjene su za financiranje proizvodnje i osiguranje zaliha te pripremu izvoza.

Među kratkoročnim kreditima posebno mjesto zauzimaju: obični kratkoročni

krediti, kontokorentni krediti, lombardni krediti, eskontni krediti, akceptni krediti,
avalni i rambursni krediti.

Obični kratkoročni kredit odobrava se temeljem dokumentacije, a ostvaruje

se doznakom sredstava na račun klijenta.

Kontokorentni kredit ili kredit po tekućem računu se odobrava kao okvirni

iznos mogućeg zaduženja na tekućem računu kod banke za utvrđeno vremensko
razdoblje. Sredstva zajmotražitelj koristi po svojoj volji i potrebi. Kamata se po
ovom kreditu plaća samo na iskorišteni dio kredita.

Lombardni kredit je kredit koji banka odobrava na temelju zaloga pokretnih

stvari, vrijednosnih papira, zlata ili drugih pokretnih dobara, s napomenom da se
najčešće odobravaju u vrijednosti od 60% do 80% stvarne vrijednosti predmeta
zaloga. Banka pri odobravanju ovakva kredita mora voditi računa o
karakteristikama, tj. o vrsti, stanju i vrijednosti zaloga; vrijednosni papiri koji se
zalažu moraju se listati na burzi.

Eskontni kredit je takav bankarski posao koji se sastoji u kupovini mjenica

koje nisu dospjele. Temelji se na eskontu mjenica u procesu njihove kupnje, pri
čemu se stvarna vrijednost mjenice izračunava tako da se od nominalne
vrijednosti oduzme kamata, «diskont» (eskont) do dana dospijeća mjenice. U
ovom procesu banka kupuje buduća potraživanja klijenta, a dospijećem, odnosno
naplatom mjenice, banka dolazi do svojih sredstava. Eskontni kredit je jedan od
najlikvidniji bankarskih plasmana jer je kratkoročan, a likvidnost mu je zajamčena
mogućnošću reeskonta kod drugih banaka ili središnje banke.

Akceptnim kreditom banka ne odobrava pravi kratkoročni kredit, nego vrši

«akcept» mjenice povećavajući joj time bonitet i kvalitetu što omogućava tražitelju
bankovnog akcepta sigurnije i brže dobivanje eskontnog kredita druge domaće ili
inozemne banke. Banka akceptiranjem postaje glavni dužnik – trasat.

Avalni kredit predstavlja jamstvo da će banka, u slučaju neisplaćivanja

mjenice od strane izdavatelja, isplatiti svotu naznačenu u mjenici. Mjenica s
avalom je kvalitetna i gotovo 100% sigurna.

60
 Rambursni kredit primjenjuje se u međunarodnoj razmjeni i postoje razne
kombinacije rambursnog kredita. Rambursni kredit je u stvari akceptni kredit koji
banka otvara uvozniku uz pokriće na njezino ime prenesenih robnih dokumenata,
stavljajući ga na raspolaganje izvozniku.

4.6. Dugoročni krediti

Dugoročni krediti imaju rok vraćanja preko jedne godine i pretpostavljaju veći
rizik ulaganja pa se pri odobravanju dugoročnih kredita banka odlučuje na
zaračunavanje više kamatne stope te osiguravanje instrumenta osiguranja
kreditnog plasmana - kolaterala. Kod odobravanja dugoročnih kredita koristi se
drugačija procedura i sam kredit se koristi na poseban način. Između ostalog,
izrađuju se elaborati i vrše se ocjene investicijskih projekata. Dok su kratkoročni
krediti vezani za povremena obrtna sredstva, novčani promet i imaju svrhu da
osiguravaju tekuću likvidnost proizvodnje i prometa i to na kratki rok, dotle je
dugoročno kreditiranje vezano za ulaganje novčanih sredstava za financiranje
investicija, odnosno proširene reprodukcije. Dugoročni krediti klasificiraju se na:
1. investicijske kredite
2. hipotekarne kredite
3. kredite za pokriće prodaje na kredit i izvođenje investicijskih radova
4. kredite za trajna obrtna sredstva.

Investicijski krediti namijenjeni su kreditiranju opreme, građevinskih

objekata i infrastrukture. Raznovrsni investicijski projekti ocjenjuju se pomoću
posebne metodologije koju izrađuje konzorcij ekonomskih instituta, ili
metodologije međunarodne banke. Korištenje, odnosno plaćanje, temelji se na
situacijama i fakturama. Plaćanje na temelju situacije sastoji se iz skupa
dokumenata temeljem kojih banka utvrđuje koliko je posla na nekom objektu
obavljeno i koliko sredstava će iz kredita isplatiti izvođaču. Tako se izbjegava
«divlje» trošenje sredstava, trošenje bez kontrole. Investicijski krediti najčešće se
vraćaju u ratama ili anuitetima.
Hipotekarni krediti najčešće se odobravaju uz zalog neke nepokretne stvari.
Namjena hipotekarnih kredita odobrenih fizičkim i pravnim osobama je kupnja
kuće, zemljišta ili neke druge nekretnine. Visina odobrenog kredita ovisi o
vrijednosti hipoteke (nekretnine) koja se zalaže. Zalog ujedno predstavlja
instrument prisilne naplate potraživanja banke po odobrenom hipotekarnom
kreditu ako korisnik kredita obveze po uzetom kreditu banci ne ispunjava ili kasni
u istim. Omjer kredita i hipoteke mora biti veći od 80%. Različiti su modeli
ugovaranja hipotekarnih kredita, a najčešći su hopotekatni krediti s fiksnom
kamatnom stopom ili promjenjivom kamatnom stopom. Ovaj kredit je moguće
otplaćivati jednokratno u cjelokupnom iznosu po isteku ugovorenog roka – fiksna
hipoteka i kredit koji se otplaćuje prema amortizacijskom planu.

61
 Krediti za pokriće prodaje na kredit i izvođenje investicijskih radova
najčešće se izdaju proizvođačima i izvođačima radova (brodova, prijevoznih
sredstava, opreme, investicijskih radova), na rok do deset godina. Ovom
skupinom kredita bave se razne institucije za financiranje izvoza dobara. Važnost
osiguranja vraćanja kredita je vrlo bitna, a često se avaliraju mjenice koje izvođač
«indosira» banci koja je dala kredit.
Krediti za trajna obrtna sredstva traju do pet godina, a koriste se
jednostavnom doznakom na žiro-račun.

4.7. Krediti stanovništvu

Potrošački krediti su skupina kredita namijenjenih povećanju potrošačke moći

klijenata banke. Najčešći oblici kredita odobrenih stanovništvu su: potrošački
krediti, krediti za stambenu izgradnju, krediti za unaprjeđenje gospodarske
djelatnosti, lombardni krediti, kontnokorentni krediti. Glavni uvjeti za kreditiranje
građanstva su prihodi pojedinca (plaća, mirovina), kvaliteta poduzeća u kojemu
pojedinac radi te postojanje jamaca i sudužnika ili polaganje depozita ukoliko
zajmotražitelj nije klijent banke.

Potrošački krediti predstavljaju kredite koje odobravaju banke i druge

financijske institucije potrošačima u cilju plaćanja dobara i usluga namijenjenih
osobnoj potrošnji. Najčešća namjena ovih kredita je kupnja robe široke potrošnje:
tekstila, bijele tehnike, namještaja, trajnih potrošnih dobara ili pak automobila. Rok
vraćanja kreće se od tri mjeseca do dvije godine, danas često i do pet godina.

Krediti za stambenu izgradnju, odnosno kupovinu stana predstavlja najčešći

oblik hipotekarnog kredita – stambeni hipotekarni kredit. Rok otplate ovih kredita
je od 15 do 30 godina, a osnova im je udijela ili oročeni depozit tražitelja kredita.
Otplata kredita vezana je uz osiguranje instrumenta vraćanja: hipoteku, dva do tri
jamca, osiguranje državnog stambenog fonda ili stambenog fonda ratnih
veterana ili privatno hipotekarno osiguranje što je slučaj u SAD-u.

Krediti za unaprjeđenje gospodarske djelatnosti daju se obrtnicima, a

namjena im može biti izgradnja građevinskih objekata ili nabava opreme, npr.
liječnički krediti. Rok vraćanja kreće se od 8 do 12 godina na osnovi udijela ili
oročenog depozita.

Lombardni kredit je kredit na podlozi založenih vrijednosnih papira, vrijednih

predmeta (vrijednosnih papira, zlata, umjetnina). U bankama F BiH i RH ovakav
oblik kredita još nije razvijen.

Pozajmice na osnovi oročenih depozita su kratkoročne, a cilj im je da se ne

prekine rok oročavanja glavnice.

62
 Kontokorentni krediti daju pokriće za prekoračenje na tekućem računu.
Tekući račun predstavlja poseban račun kod banke kako bi vlasnici takvoga
računa mogli preko tog računa primati uplate i obavljati isplate, u granicama
sredstava uplaćenih na račun odobrenog prekoračenja po računu, npr. ¼
prosječnih mjesečnih priljeva na tekući račun.

Krediti za kupnju dionica (margin kredit) su namjenski krediti kojima se

omogućuje klijentima banke kupnja vrijednosnih papira koje banka nudi. Riječ je o
vrijednosnim papirima koji su uvršteni i listaju se na službenim kotacijama.

Kredit po kreditnim karticama predstavlja obvezu banke da će posuditi

određeni iznos kroz određeno vremensko razdoblje klijentima koji vrše kupnju
roba i usluga putem kreditne kartice.

4.8. Posrednički (neutralni) poslovi

Posrednički (neutralni) poslovi banke ne spadaju niti u aktivne, niti u pasivne

poslove, a banka se u tim poslovima ne pojavljuje niti kao dužnik niti kao
vjerovnik, nego kao posrednik. U ovim poslovima stoga banka radi za proviziju
(fiksni iznos ili postotak po kojem banka obavlja uslužne financijske transakcije)
kao posrednik, jamac ili opunomoćenik. Bankovna provizija (eng. bank
commission) predstavlja sve značajniju poziciju prihoda banke. Razlikuju se
sljedeći neutralni poslovi:

1. platni promet
2. depo poslovi
3. skrbništvo nad imovinom klijenta
4. kupovanje i prodaja valuta i deviza za tuđi račun
5. izdavanje jamstava i garancija.

Pod platnim se prometom podrazumijevaju sva plaćanja u domaćoj valuti

između rezidenata u platnom prometu (domaći platni promet) i u stranim valutama
između rezidenata i nerezidenata (međunarodni platni promet). Sudionici u
platnom prometu su domaći poslovni subjekti i građani, te u skladu s posebnim
propisima, strane pravne i fizičke osobe. Poslovni subjekt je pravna osoba, tijelo
državne vlasti, tijelo državne uprave, jedinica lokalne samouprave, jedinica
područne (regionalne) samouprave i fizička osoba koja obavlja registriranu
djelatnost u skladu s propisima.

Poslovi platnog prometa su: otvaranje i vođenje računa sudionika, vođenje

registra računa sudionika, primitak i provjera ispravnosti naloga za plaćanje,
obrada podataka iz naloga za plaćanje, obavljanje uplata i isplata gotovog novca,
knjiženje platnih transakcija na računima, slanje i primitak platnih transakcija u
sustave za obračun međubankovnih plaćanja, vođenje evidencije o redoslijedu
plaćanja te drugih propisanih evidencija, izvještavanje sudionika - imatelja računa

63
o stanju i promjenama na njihovim računima, pohrana i čuvanje dokumentacije s
podacima o platnom prometu.

Platni promet putem banaka obavlja se u zemlji i prema inozemstvu. Platni

promet s inozemstvom obavljaju poslovne banke po ovlaštenju središnje banke ili
nadležnog tijela za obavljanje platnog prometa s inozemstvom. Platni promet s
inozemstvom obuhvaća naplate i plaćanje na osnovi trgovine s inozemstvom,
odnosno izvoza i uvoza robe i usluga, kreditnih odnosa s inozemstvom ili drugih
poslova između domaćih i stranih osoba.

Platni promet prema inozemstvu je složeniji, a ta složenost se očituje kroz

raznolikost pojedinih društveno – ekonomskih sustava i institucionalnih rješenja
danih za pojedina područja ekonomskog života, posebno kada je riječ o deviznim
režimima i vanjskotrgovinskom sustavu. Naplata i plaćanje prema inozemstvu
obavljaju se preko uobičajenih instrumenata platnog prometa s inozemstvom:
doznaka, ček, akreditiv i inkaso dokumenata.

Depo posao predstavlja uslugu čuvanja nenovčanih depozita klijentima

banke, npr. nakita, zlata, vrijednosnih papira, u sefovima banke. Stvari koje se
ostavljaju na čuvanje banci mogu biti poznate ili nepoznate pa se govori o
otvorenom ili zatvorenom depou. Banka također može iznajmljivati sefove svojim
klijentima. Sef je pretinac ormara u posebno čuvanom i zaštićenom trezorskom
prostoru banke. Korisnik sefa može biti svaka fizička i pravna osoba koja je s
bankom potpisala ugovor o korištenju sefa.

Jedan od značajnijih poslova je skrbništvo nad imovinom klijenta banke

„custody“. Usluge skrbništva čine usluge poravnanja, sigurnog upravljanja i
informairanja klijent o njegovim utrživim vrijednosnim papirima i gotovini. Banke
nude praćenje korporativnih dionica koje mogu utjecati na vrijednost portfelja koji
drži klijent, prikupljanje prihoda, zastupanje u skupštini dioničara, izvješćivanje o
bitnim informacijama i promjenama u zakonodavstvu koje utječu na pozicije
klijenta. Poslovi skrbništva su isključivo ugovorni odnosi banke i klijenata. Danas
se može govoriti o globalnim skrbničkim uslugama vezanim za prekogranične
transakcije vrijednosnim papirima. Usluge globalnog skrbništva čini izvršavanje
deviznih transakcija. Usluge globalnog skrbništva banka skrbnik obavlja preko
pod-skrbnika, banaka agenata na svakom zasebnom lokalnom tržištu. Banke
klijentima skrbničkih usluga mogu ponuditi kratkoročnu posudbu vrijednosnih
papira od strane banke odobrenim zajmotražiteljima.

Posljednje vrijeme potaknute promjenama na bankarskim tržištima banke

počinju nuditi usluge upravljanja privatnom imovinom ili usluge privatnog
bankarstva «private wealth management, private clients services ili private
banking». Privatno bankarstvo je skup usluga namijenjenih privatnim osobama,
njihovim obiteljima ili obiteljskim poslovima, a glavninu čine: fundicirani odnosi i
upravljanje investicijama. Usluge finduciranih računa čine: računi pod nadzorom
suda, starateljstvo i investicijski računi. Računi pod nazorom suda predstavljaju

64
planiranje, upravljanje računa s imovinom koja nakon smrti vlasnika računa ostaje
u nasljedstvo osobama navedenim u oporuci pokojnika. Kod poslova starateljstva
banka preuzima ulogu staratelja o imovini maloljetnih osoba ili osoba koje su
psihički ili fizički organičene.

Sljedeći neutralni posao je kupovanje i prodaja deviza i valute za domaću

valutu (mjenjački poslovi). Najčešće se koristi za potrebe platnog prometa, a kao
jedan od prodavača, odnosno kupaca, na tržištu deviza/valuta sudjeluje i
središnja banka.

Izdavanjem jamstava i garancija pospješuje se efikasnost i sigurnost

obavljanja poslova u domaćoj i međunarodnoj ekonomiji. Jamstvo predstavlja
obvezu banke da podmiri novčani dug vjerovniku, ako ga dužnik ne isplati u
ugovorenom roku. Banka se svojom garancijom obvezuje da će izmiriti obvezu u
slučaju da je nalogodavac ne izvrši. Važno je istaknuti kako garancija obuhvaća
šire područje od jamstva (obveza nije isto što i novčani dug).

4.9. Posebni (specifični, netradicionalni) bankarski poslovi

Skupinu posebnih bankarskih poslova čine netradicionalni bankarski poslovi

koje banke s rastućom konkurencijom u pokušaju zadržavanja tržišnih pozicija i
zaštite dobiti razvijaju i nude klijentima. Riječ je o poslovima vezanim uz
financijska tržišta, usluge savjetovanja, leasing poslovi, forfaiting, factoring,
financijske izvedenice i bankosiguranje.

Struktura zaposlenika, njihove vještine i znanja u kombinanciji s raspoloživim

informacija i tehnologijom obrade podataka omogućuju bankama pružanje usluga
savjetovanja klijenata. Savjete klijenti banke mogu dobiti na polju financijskog,
računovodstvenog i poreznog poslovanja. Također, banke mogu klijentima nuditi
usluge savjetovanja pri procesu spajanja i preuzimanja koje uključuju oblikovanje i
provođenje akcija korporativnog spajanja i preuzimanja, usluge savjetovanja pri
financijskoj rekonstrukciji.

Banke mogu svojim klijentima pružiti usluge kreiranja emisije,

supotpisništva i distribucije vrijednosnih papira. Banke mogu obavljati
brokerske poslove kupnje i prodaje vrijednosnih papira za ime i račun svojih
klijenata. Brokerski poslovi se obavljaju organizacijski u specijaliziranim
bankarskim subsidijarnim jedinicama.

Leasing je važan izvor srednjoročnog i dugoročnog financiranja za poduzeća

jer je prikladno rješenje za osiguranje nabave potrebnih sredstava za poslovanje
kada poduzeća ne raspolažu dostatnim sredstvima za njihovu kupnju. Financijski
leasing je posao kojim jedna strana davatelj leasinga (leasing kuća ili banka)
zaključuje ugovor s trećom stranom o isporuci postrojenja i opreme koriniku
leasinga. Banka leasingom zadržava vlasništvo nad opremom čime se ujedno

65
osigurava od rizika te koristi jednostavniju dokumentaciju, dok korisnik leasinga
stječe pravo korištenja imovine pod leasingom i obvezu plaćanja naknadne za
leasing.

Forfaiting predstavlja kupovinu banke od izvoznika potraživanja prema

inozemstvu po osnovi ugovora o prodaji robe, izvršenju usluge ili izvođenju
investicijskih radova, gdje prodavatelj ima pravo naplate potraživanja tek nakon
određenog vremena. Banka kupuje nedospjelo potraživanje, bez prava regresa
prema bilo kojem prethodnom vjerovniku. Ovaj posao je tipično srednjoročnog
karaktera u trajanju između tri i pet godina uz obračun fiksne kamatne stope iako
se mogu dogovarati promjenjive kamatne stope za razdoblje od šest do deset
godina ili više. Banka kao foraiter isplaćuje imatelju potraživanja nominalna iznos
potraživanja umanjen za diskont, proiviziju, troškove u kojima je uključen rizik
naplate. Izračun forfaiting posla bazira se na diskontu do dospijeća (discount-to-
yield) ili izravnom diskontu (straight discount) kako bi smo dobili neto vrijednost
(net value).

Factoring predstavlja je specifičan oblik kratkoročnog financiranja na temelju

prodaje kratkoročne, neosigurane aktive poduzeća (potraživanja od kupca)
specijaliziranoj financijskoj instituciji koja se naziva factor. Bankarski factoring
pruža mogućnost da na brz i jednostavan način izvoznik poboljša novčani tok
odnosno osigurate potreban obrtni kapital (banka kupuje 100% iznos potraživanja
izvoznika i isplaćuje cjelokupni iznos potraživanja umanjen za diskont, banka za
izvoznika vrši naplatu potraživanja i garantira naplatu, do određenog iznosa, za
plaćanje inozemnog dužnika, tj. u slučaju da ne plati dužnik plaća banka i sl.
Funkcije factoringa su:49financiranje, osiguranje naplate, podjela odgovornosti i
pružanje drugih usluga prodavatelju potraživanja.

Financijske izvedenice (derivati) u bankarskom poslovanju predstavljaju s

jedne strane, mogućnost zaštite banke od prevelike izloženosti riziku, dok s druge
strane predstavljaju proizvod banke namjenjen klijentima u svrhu zaštite od rizika.
Najznačajniji oblici financijskih izvedenica korištenih u zaštiti od izloženosti
kamatnom riziku su: forward, futures, opcije i zamjene „swap“ koje čine skupinu
linearnih kamatnih ugovora te opcije na rast kamatnih stopa (cap), opcije na pad
kamatnih stopa (floor) i opcije na pad i rast kamatnih stopa (collar) u skupini
nelinearnih kamatnih ugovora.

Bankoosiguranje prvi put se koristi u Francuskoj u 80-ih godini prošlog

stoljeća, kako bi se označila prodaja proizvoda osiguranja putem bankarskih
kanala isporuke.50 Banke svojim klijentima putem bankoosiguranja mogu ponuditi
prodaju životnog osiguranja i mirovinskog osiguranja. Ovisno o modelu
bankoosigurnju kojega banke primjenjuju banke mogu osigurati ponudu proizvoda
različitih osiguravatelja, izgrađivati dugoročan odnos s klijentima, učinkovitije
49
Vukmir, B.: Factoring u poslovnoj praksi i teoriji, Pravo i porezi, br. 7, Zagreb, 2006. str. 3.
50
Durand, R. (ed.): Bancassurance across the globe: Meets with very mixed responses, SCOR
Technical Newsletter No.10, February 2003, str. 1.

66
koristiti prodajne kanale i sl. Bankoosiguranje banci nudi mogućnost razvoja
cross-sellinga i na taj način troškovne uštede te prodajom polica osiguranja
zaštitu od konkurencije. Banke u razvoju bankoosiguranja trebaju pozornost
usmjeriti na standardiziranost proizvoda i smanjenje troškova ponuđenih
proizvoda.

4.10. Bankarske garancije

Bankarske garancije su značajan instrument u domaćem i međunarodnom

platnom prometu. Nastale su kao potreba osiguranja izvršavanja ugovorenih
obveza stranaka, odnosno zaštita od rizika neizvršavanja tih obveza. 51 Bankarske
garancije su poseban instrument osiguranja plaćanja. Bit bankarske garancije je u
tome da će korisnik bankovne garancije ostvariti svoje ugovorene obveze ako ne
od dužnika onda od banke koja je izdala garanciju. Kod bankarske garancije
ugovorom o garanciji uspostavlja se samostalna i neovisna obveza banke o
osnovnom poslu, tj. obveza banke ne može biti šira od osnovnog posla.

Kada se govori o bankarskoj garanciji potrebno je načiniti razliku između

bankarske garancije i jamstva. Jamac se obvezuje na ispunjenje tuđe obveze, tj.
obveze dužnika ako je on ne ispuni dok se garant obvezuje na ispunjenje svoje
obveze ako dužnik ne ispuni svoju obvezu. Jamac ispunjava obvezu samo kada
je ona postojana, utuživa i punovažna, a garant ispunjava obvezu bez obzira na
navedene elemente.

Kod bankarske garancije imamo, u pravilu, tri pravna odnosa: između dužnika
i vjerovnika iz osnovnog ugovora, između nalogodavca za otvaranje bankovne
garancije i banke garanta koja izdaje garanciju te odnos između banke koja izdaje
garanciju i korisnika bankarske garancije.

4.11. Vlastiti bankarski poslovi

Banka neke poslove može obavljati u svoje ime i za svoj račun. Jedan od
takvih poslova je kupnja i prodaja valuta i deviza radi zarade na tečaju
«diferencijalna arbitraža», te kupnja i prodaja vrijednosnih papira radi zarade na
kamati, promjeni tržišne vrijednosti (tržišne špekulacije) ili razlike u cijeni na
razlčitim tržištima. Također, banke mogu steći udjele u poduzećima putem držanja
vrijednosnih papira tih poduzeća u svojim portfeljima ili putem stalnih kredita linija
tim poduzećima čime ih čine ovisnim što predstavlja koncept «poduzetničkog
bankarstva». Na ovaj način banke pokušavaju ostvariti profit, diverzificirati
investicijski portfelj ili obavljati poslove koje im regulacijski okvir nedopušta.

51
Veselica. V.: Financijski sustav u ekonomiji, Inženjering biro, Zagreb, 1995. str. 334.

67
 4.12. Pružanje usluga stanovništvu

U bankarskom žargonu bankarstvo koje se odnosi na poslovanje sa

stanovništvom naziva se «retail» bankarstvo. Retail bankarstvo predstavlja
pružanje bankarskih usluga pojedincima i malim tvrtkama koji obavljaju veliki broj
transakcija male vrijednoati. U odnosu na retail «wholesale» bankarstvo
usmjereno je velikim tvrtkama koje obavljaju manji broj transakcija ali veće
vrijednosti. Ipak teško je danas prepoznati banku isključivo koja obavlja poslove
sa stanovništvom, prikuplja depozite i odobrava kredite stanovništvu. Banke
pržaju usluge za oba segmenta bankarskog tržišta.

Iz bankovnih poslova sa stanovništvom proizlaze usluge koje banka nudi

svojim klijentima. Od velikog broja bankarskih usluga, koje su na raspolaganju
stanovništvu, najznačajnije su: tekući računi, štedne knjižice, devizne štedne
knjižice, žiro-računi, otkup deviza, prodaja deviza, ugovorno prekoračenje tekućeg
računa, devizni račun, dugoročni krediti, gotovina iz bankomata, oročavanje
deviznih sredstava, korištenje kreditnih kartica, informiranje preko telefona, SMS
informacije o bankovnom računu, kratkoročni krediti, oročavanje sredstava u
domaćoj valuti i ostalo. Banke u segmentu poslovanja sa stanovništvom postaju
financijski supermarketi nudeći klijentima proizvode osiguranja, mirovinskih
planova, usluge trgovanja dionicama.

Prikupljanje novčanih depozita stanovništva je značajan kratkoročni izvor

tuđih sredstava banke, temeljen na ugovoru o ulogu na štednju ili bez sklapanja
posebnog ugovora. Klijent ulaže štedni ulog s kojim banka stječe pravo
raspolaganja tim sredstvima, izdaje štednu knjižicu deponentu i na deponirani
iznos isplaćuje kamatu. U posljednje vrijeme deponenti mogu ugovoriti s bankom
pravo da u svakom trenutku mogu podići uloženi novac, tzv. nevezane (otvorene)
štednje.

Rastuća primjena informatičke tehnologije utječe na prirodu retail bankarstva

putem preobrazbe i strukture bankarskih usluga i proizvoda koji se nude klijentima
te mijenjanjem kanala distribucije bankarskih proizvoda i usluga. Javljaju se novi
alternativni načini distribucije koji omogućuju veću specijalizaciju i
diferencijalizaciju u specifičnim aktivnostima banke. Novi oblici isporuke usluga su
posebno značajni kada je riječ o masovnoj prodaji bankarskih usluga «retailing»
temeljeno na uvođenju e-bankarstva, jačanju kapaciteta bankomata i telefonskog
bankarstva. Na ovaj način dolazi do pomjeranja transakcijskih procesa sa
stanovništvom iz poslovnica banke na nove kanale isporuke tih usluga. Strategija
razvoja poslova sa stanovništvom temelji se poslovnici i njenom fizičkom
postojanju u blizini klijenta kako bi mu se ponudili proizvodi složenije prirode
putem izravne komunikacije s klijentima.

U razvoju koncepcije retaila temeljenog na IT ne smiju su zaboraviti problemi

ulaganja u ljudske resurse i gubitka radnih mjesta. Stoga banke sukladno

68
čimbenicima okruženju u kojem djeluju mogu širiti mrežu poslovnica procesom
spajanja i pripajanja.

4.12.1. Elektronički novac

E-novac kao pojam često se koristi kako bi označio različite mogućnosti

plaćanja koje stoje na raspolaganju stanovništvu. Proizvodi e-novca su pre-paid
proizvodi i proizvodi sa skladištenom vrijednošću «stored-value» koji bilježe
sredstva ili vrijednost raspoloživa klijentima na uređajima koje posjeduju. Pre-paid
kartice «electronic purses» i kartice koje koriste računalnu mrežu za plaćanja
«electronic cash» čine dvije temeljne komponente e-novca. Prozivodi e-novca
banke razvijaju se na bazi kartica banke «card-based» kako bi olakšali plaćanja
malih iznosa pri izravnoj kupnji te kao bliska zamjena za gotov novac te proizvodi
na bazi mreže ili softwera «network-based, software-based» kako bi se olakšala
mala plaćanja putem telekomunikacijske mreže.
Kreditna kartica omogućava klijentu banke da dođe do gotovine u svakom
trenutku. Kreditna kartica zapravo predstavlja instrument bezgotovinskog platnog
prometa i sredstvo kratkoročnog kreditiranja. Razvila se na načelu «kupi sad, plati
poslije». Temelj za izdavanje kreditne kartice je pokriće na računu, odobreni kredit
ili bonitet korisnika. Vlasnik kartice je izdatnik, a korisniku se daje na uporabu.
Banka kao izdatnik kartice ima koristi od članarine koju naplaćuje korisnicima
kartice, upisnine, provizije koju naplaćuje od prodajnih mjesta, kamate na
odobreni kredit. Plaćanje bankovnom karticom znak je punoljetnosti jer je korisnik
odgovorna osoba u koju se može imati povjerenje.
Debitna kartica je plastična kartica, izdana u banci, koja se koristi za plaćanje
roba i usluga po načelu «plati sada». Transakcija se realizira u realnom vremenu
skidanjem iznosa s računa imatelja takve kartice u korist prodavatelja. Upotreba
tih kartica moguća je do iznosa novčanih sredstava na računu. Troše se sredstva
s računa korisnika, provjerava se stanje na računu, a raspoloživi iznos se odmah
umanjuje za iznos transakcije. Posebnu skupinu kartica predstavljaju tzv. kartice
«plati unaprijed» čiji korisnici unaprijed osiguravaju određeni iznos novca prije
nego što se dogodi kupovina, a plaćanje ovom karticom je moguće sve dok se
kartica ne isprazni.

Prema izdavatelju, kartice se dijele:

 na klasične svjetske (npr. «Diners»)
 na bankovne (npr. «Visa card», «Eurocard/Mastercard»)
 na trgovačke (npr. «Sears»)
 multifunkcionalne fnancijske kartce koje predstavljaju kombinaciju
trgovačke i bankarske klasične kartice nastale preuzimanjem od strane
banaka kratica trgovačkih lanaca

69
 Smart card predstavlja zadnju fazu u razvoju plastičnih kartica (Mondex, Visa
Cash). Ova kartica je slična kreditnoj ili debitnoj kartici, sadrži mikroprocesor
umjesto magnetne trake koji nosi određene informacije ili osobne podatke imatelja
smart kartice, npr. medicinski dosje. Smart kartica pojavila se 1974. godine kada
F. R. Moreno patentira koncept smart kartice. Prvo korištenje smart kartice
zabilježeno je u Francuskoj u 1980. godini u izradi telefonskih kartica. Uvođenjem
pametne kartice stvara se pretpostavka za razvoj elektroničke gotovine. Ovom
karticom njezin imatelj može obavljati transakcije, a pri tome ne usmjeravati
obvezu plaćanja na teret svog računa kod banke.

Pay card izgleda isto kao kreditna kartica, ima osobine debitne kartice, ali
nije vezana uz konvencionalne bankovne račune, pojavljuje se kao inovacija u
SAD.

Pre-paid katica namjenjena on-line plaćanje malih iznosa, iznosi kod koji se
skida s kartice i koristi pri autorizaciji plaćanja, prednosti: zaštita korisnika
zajamčena anonimnost i zaštita njegovih osobnih podataka, poslje potrošnje
kredita kartica se odbacuje. Plaćanje prstom u trgovinama moguće je izradom
baze otisaka u trgovini primjenom biometriske tehnologije i podacima iz baze
klijenata banke.

E-novac, tj. poslovanje s karticama uvodi se zbog povećanja djelotvornosti

banke u pružanju svojih usluga, prije svega smanjenu troškova upravljanja i
osiguranja gotovinom te prihodima u obliku naknada. Za korisnika kreditne kartice
prednosti korištenja kreditne kartice ogledaju se kroz jednostavnije i lakše
kupovanje, mogućnost kupovine na odgodu i kada korisnik nema raspoloživih
sredstava na računu, mogućnost korištenja kartice u zemlji i inozemstvu bez
gotova novca. Kartica omogućuje najspretniji način iznošenja i konvertiranja
domaćeg novca u inozemnu valutu. Upotrebom mreže bankomata do kraja se
demistificira novac te omogućava raspolaganje novcem mimo radnog vremena i
lokacije poslovnice banke. Elektronički novac treba razlikovati od pristupnih
proizvoda «access products» koji omogućuju korisniku pristup tradicionalnim
instrumentima platnog prometa putem elektroničke komunikacije s bankom
(korištenje standardnih funkcija računala i interneta za obavljanja plaćanja).

Također se može govoriti o nedostacima korištenja kreditnih kartica za njihove

korisnike, to su: nepovoljan psihološki učinak korištenja kartice koji omogućava
trošenje iznad visine raspoloživih sredstava, postojanje rizika gubitka i zlouporabe
kartice.

4.12.2. Elektroničko bankarstvo

Banke od tradicionalnih financijskih posrednika sve više postaju značajan

čimbenik u informacijskom procesu. Ako banke žele opstati u financijsko-uslužnoj
industriji, moraju usvajati i efikasno primjenjivati informatičku tehnologiju. E-

70
bankarstvo donosi uštede bankama na određenom broju nekamatnih troškova,
povećanje profitabilnosti, ekonomije obujma ili pak pozitivne efekte uporabe istog
u marketinške svrhe (kreiranje novih proizvoda i usluga, informiranje klijenata,
istraživanje tržišta). Financijsko-uslužne tvrtke sve više su u službi virtualnog
bankarstva, tj. biti klijentu na raspolaganju svugdje, u svako vrijeme te dostupni
na svaki mogući način. Razina investicija u tehnologiju, troškovi istraživanja i
razvoja, vještine i iskustva krajnjih korisnika vanjski su ekonomski faktori koji
omogućuju uvođenje online bankarstva. Među tehnološkim inovacijama u
bankarstvu posebno je važan elektronski prijenos novca, odnosno sustav
izvršavanja plaćanja i primitaka uplata uz pomoć elektroničkog naloga. Bitnu
ulogu u suvremenom bankarstvu imaju EFT elektronski prijenos sredstava (engl.
electronic transfer fund) i EPS elektronski sustav plaćanja (engl. electronic
payment system) koji se obavlja kroz mrežu bankomata. Plaćanja putem interneta
ili mobilnog uređaja ubrzano se unaprjeđuje i ima značajan udio u elektroničnim
plaćanju stanovništa. Temeljni modeli plaćanja putem interneta poznati su kao:
buisness to buiseness (B2B), buiseness to consumer (B2C) i person to person
(P2P). Plaćanje se može obavljati putem tradicionalnih debitnih i kreditnih kartica i
transfera s kartice na karticu (Visa Direct, MasterCard – Money Send).

Glavne sastavnice EFT sustava su: bankomati, POS terminali, ACH i internet
bankarstvo, IBAN, SWIFT, telefonsko i mobilno bankarstvo.

Bankomati («Automatic teller machine - ATM») su različiti terminali za

samoposluživanje klijenata smješteni uz poslovnice banke ili su postavljeni na
različitim mjestima neovisno o lokaciji poslovnice banke koji čine mrežu
bankomata. Prvi put se pojavljuju u SAD-u 1968. godine. S razvojem bankomata
distribucija nekih bankarskih proizvoda postaje troškovno djelotvornija. 52 Originalni
bankomati su razvijeni samo za podizanje novca «cash dispenser», a danas su to
sofisticirani strojevi koji skeniraju čekove, omogućuju klijentima ispunjavanje
zahtjeva za kredite ili izravnu komunikaciju klijneta s bankom putem videa.
Aktiviraju se magnetskom ili čip karticom, te unosom osobnog identifikacijskog
broja PIN-a (personal indentification number), a nude i ove usluge: isplate
gotovine, tiskanje izvoda s računa, mijenjanje stranih valuta, usitnjavanje novca,
uplata gotovine na računa, prijenos sredstava s jednog računa na drugi i
naručivanja čekova. Klijentima se putem njih nudi dvadestčetverosatno
bankarstvo i korištenjem mreže bankomata čijom karticom raspolažu.

POS terminali («Point of Sale» - terminali na mjestu prodaje) su sustavi za

elektronički prijenos sredstava na mjestu prodaje preko terminala postavljenog u
prodavaonici; omogućuje zaduženje računa klijenta i istodobno odobravanje
računa trgovine u realnom vremenu bez odgode. To je takva tehničko –
funkcionalna inovacija koja poboljšava djelotvornost sustava plaćanja. POS
terminali predstavljaju izravnu vezu ili izravnu telefonsku vezu između čitača
kartice na mjestu prodaje i banke. Osim što trgovca oslobađa od upravljanja i
52
The Wall Street Journal procjenjuje kako su troškovi klasičnog šalterskog poslovanja po
transakciji iznosili izmđu 90 centi i 2 SAD$, dok transakcije obavljanje bankomatom banku stoje
samo 40 centi.

71
transfera sredstava plaćanja omogućuje mu i prikupljanje različitih informacija.
Koristi za potrošača su sigurnost plaćanja i mogućnost držanja sredstava na
računu sve do trenutka transakcije, dok se nepovoljnost ogleda u nepostojanju
odgode plaćanja. Ovakav način plaćanja ubrzava sustav plaćanja banke te joj
smanjuje troškove i rizik. To pridonosi prirastu volumena i većoj stabilizacije
bankarske pasive.

ACH («Automated Clearing House» - automatsko obračunavanje) je

računalna pogodnost izravnog plaćanja na račun plaća, mirovina, komunalnih
usluga elektroničkim putem izravno usmjerenim ka financijskoj instituciji ili bazi
podataka. Ovim sustavom se reducira nepotrebna papirologija u plaćanjima u
odnosu na dosadašnje klasično plaćanje, npr. čekom.

SWIFT (engl. Society of World Interbank Financial Telecomunications),

Svjetska udruga za međubankovnu financijsku telekomunikaciju utemeljena je
1973. kao neprofitna institucija u korporativnom vlasništvu organizacija, čiji su
članovi banke SAD-a, banke drugih zemalja i druge financijske institucije. Obavlja
usluge prijenosa podataka i uslužuje telekomunikacijske potrebe članova. Mreža
zapravo ne transferira sredstva, već samo vrši prijenos dokumentiranih
informacija (engl. message) o transferiranim sredstvima između članova. Iziskuje
manje ljudskog rada, ponajprije svojim standardiziranim principima poslovanja.
Obavljanje financijskih transakcija preko SWIFT najbrži je i najdjelotvorniji način
obavljanja međunarodnih plaćanja.

E-commerce predstavlja korištenje kompjutorske mreže kao što je Web, da bi

unaprijedili uspješnost tvrtke, poboljšali uvjete pružanja usluga klijentima,
poboljšali kvalitetu distribucije usluga i proizvoda.

IBAN (engl. International Bank Account Number) međunarodni bankovni broj

računa je standard za identificiranje bankovnog računa izvan granica zemlje.
IBAN je razvijen od strane Europskog komiteta za bankarske standarde
(European Committee for Banking Standards) koji je poslje usvojen kao ISO
13616:1997 i danas kao ISO 13616:2003. Ovaj broj predstavlja standardizirani
način identifikacije računa za svrhu unaprjeđenja učinkovitosti i brzine plaćanja u
EU, a njegove temeljne karakteristike su:

1. IBAN predstavlja niz od maksmalno 28 znakova počeši s dva slova koja

predstavljaju kod zemlje (country code) određeni za svaku zemlju
pojedinačno
2. kada se plaćanja obavljaju unutar EU IBAN identificira račun prema kojem
treba načiniti plaćanja
3. IBAN se uvjek koristi u kombinaciji sa SWIFT/Bank Identifier Code (BIC).

Telefonsko bankarstvo distribucija usluga klijentima banaka razvija se krajem

80-ih godina i početkom 90ih godina prošlog stoljeća. Ovaj model distribucije
bankarskih usluga i proizvoda temelji se uporabi telefonske mreže i korištenjem

72
telefona s tipkovnicom čime se upotpunjuje tradicionalna isporuka usluga putem
poslovnica i bankomata. Klijenti pomoću svojeg telefonskog uređaja ulaze u
automatski sustav banke kako bi rovjerili stanje svojeg računa u banci i pregled
transakcija koje su načinjene. Pristup sustavu moguć je putem korisničkog imena
i lozinke ili glasovnog prepoznavanj klijenta. Prednost ovog modela bankarstva je
mogućnost dana klijentima da pozivaju banku u vrijeme kada to oni žele.
Razvojem tehnologije broj bankarskih usluga koje se mogu koristit telefonom
raste (uvode se mogućnosti otplate kredita, stavljanje zahtjeva za dodatnim
čekovima, transferiranju sredstava s računa na račun).

Mobilno bankarstvo predstavlja bankarske usluge koji se klijentima nude

putem mobilnog telefona ili nekog drugog mobilnog uređaja. Može se pojaviti u
obliku m-bankarstva ili sms (short messaging services) bankarstva ili WAP
(wirelees application protocol) bežični pristup internetu. Temeljni oblik mobilnog
bankarstva je slanje tekstualnih poruka korisniku s informacijama o stanju računa,
isplatama, korištenju bankomata, kreditnih i debitnih kartica. Korištenjem
mobilnog telefona moguće je obavljati plaćanje računa, obavjestiti banku o
gubitku ili otuđenju kreditne kartice, primiti novi PIN, primiti mjesečno izvješće i sl.
Kod korištenja ovog proizvoda banke preporučava se obavljanje transakcija
manje vrijednosti i čuvanje korisničkog imena i lozinke. Lozinke treba mijenjati
često i nekoristiti u tu svrhu imena djeca, imena ljubimaca, datume rođenja.
Korisnici i sami trebaju raditi na zaštiti ovih podataka korištenjem jednokratne
lozinke.

Kućno bankarstvo «home banking» predstavlja bankarske usluge dostupne

klijentima banke putem korištenja, telefona, osobnog kompjutora ili telefona kao
komunikacijskog kanala s informatičkim centrom banke.

4.12.3. Internet bankarstvo

Internet bankarstvo predstavlja sustav koji omogućuje klijentima banke pristup

njihovim računima i i općim informacijama o proizvodima i uslugama banke putem
računala ili drugog inteligentnog uređaja. To je inovacija dostupna klijentima
banke koji posjeduju osobno računalo, mobilni telefon, kablovski TV priključak i
standardni priključak na internet. Internet bankarstvo nudi usluge gospodarstvu i
stanovništvu. Jačanje konkurencije, informatička tehnologija, troškovna
djelotvornoast, zadržavanje klijenata i privlačenje novih, otkrivanje tržišnih niša
samo su neki od razloga razvoja i primjene strategije internet bankarstva. Među
uslugama gospodarstvu izdvajamo: upravljanje gotovinom, trajne naloge, platne
transakcije, transakcije automatskog poravnanja. Stanovništvu internet
bankarstvo može ponuditi: preuzimanje informacija o transakcijama po računu,
plaćanje računa, kreditne zahtjevi, investicijske aktivnosti i sl.

73
 Mogu se identificirati tri razine u razvoju internet bankarstva:
1. informacijska razina – primarna razina internet bankarstva, banke nude
putem interneta informacije o svojim proizvodima i uslugama, rizik ove
razine za banku i korisnike je mali, ovu razinu internet bankarstva može
razvijati banka ili koristiti vanjske izvore „outsources“
2. komunikacijska razina – ova razina u razvoju internet bankarstva dopušta
interakciju banke i klijenata, na ovoj razini klijent može provjeravati stanje
računa, zatražiti kreditni zahtjev i sl., banke razvojem svojeg unuttarnjeg
informacijskog sustava nude usluge druge razine, rizik internet bankarstva
raste i s njime razvoj sustava zaštite banke i klijenata
3. transakcijska razina – na ovoj razini razvijentosti internet bankarstvo banke
omogućuje klijentima obavljanje pojedinih transakcija, odnosno, korištenje
bankarskih usluga i proizvoda,

Prednosti internet bankarstva su: prostorna neovisnost o poslovnicama

banke i radnom vremenu, smireno odlučivanje o financijskim transakcijama,
tajnost i nepovredivost računa, mogućnost informiranja, manja provizija kod
plaćanja računa, uvid u tečajne liste, korištenje elektroničkom poštom. Ova
pogodnost banke može se koristiti u zemlji ili u inozemstvu.

74
5. KAPITAL BANKE

5.1. Pojam i sastavni dijelovi temeljnog kapitala

Upravljanje kapitalom banke predstavlja stalni proces utvrđivanja i održavanja

kvantitete i kakvoće (strukture) kapitala. Posebnost kapitala u bankarskom
poslovanju je upravo iz potreba banke prema kapitalu. S druge strane, kapital je
rijedak ekonomski i strateški resurs. Upravljanje kapitalom u banci jedna je od
bitnih komponenti opreznog, strateškog planiranja i upravljanja bankom. Kako bi
banka osigurala sigurnost i stabilnost svojeg poslovanja u uvjetima promjenjiva
okruženja, banka mora raspolagati kapitalom koji joj stoji na raspolaganju za
pokriće neočekivanih gubitaka.

Neto-kapital53 (jamstveni kapital) je obračunska kategorija koja služi za

mjerenje sposobnosti banaka da pokriju neočekivane gubitke, a sastoji se od više
vrsta izvora. Najopćenitije, jamstveni kapital je zbroj osnovnog (temeljnog
kapitala) i dopunskog kapitala I. i II. u RH, dok u F BiH zakonski postoji dopunski i
dodatni kapital. Banka može formirati dopunski kapital bez ograničenja, ali se u
izračun jamstvenog kapitala uključuje samo iznos jednak i manji od iznosa
temeljnog kapitala.

Jamstveni kapital – izračunavanje:

1. Bruto temeljni kapitala ( osnovni)

2. Odbici od bruto temeljnog kapitala
3. Temeljni ( osnovni ) kapital (1-2)
4. Bruto dopunski kapital I. i II.
5. Odbici od dopunskog kapitala
6. Dopunski kapital (4-5)
7. Dopunski kapital koji se uključuje u jamstveni (najviše do visine
osnovnog kapitala)
8. Bruto jamstveni kapital (3+7)
9. Odbici od bruto jamstvenog kapitala
10. Jamstveni kapital (8-9)

Izračunavanje neto-kapitala u F BiH:

Neto-kapital = osnovni kapital + dopunski kapital – odbitne stavke

53
Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom, Službene novine F BiH. broj 3.,
2003.

75
 5.2.Temeljni (osnovni) kapital banke

Elementi temeljnog kapitala moraju ispunjavati uvjete:

1. za vrijeme poslovanja banke bezuvjetno, neodgodivo i u cjelosti stoji na
raspolaganju za pokriće rizika ili gubitaka
2. u slučaju stečaja, tj. likvidacije banke u cijelosti i bez ograničenja stoje na
raspolaganju za podmirenje gubitaka banke nakon što su podmirene
obveze prema svim drugim vjerovnicima banke
3. umanjeni su očekivani iznos porezne obveze.

Struktura trajnog kapitala

Redni Dijelovi temeljnog kapitala
broj
1. uplaćeni temeljni kapital, osim kumulativnih
povlaštenih dionica
2. rezerve formirane na teret dobiti nakon njezina
oporezivanja
3. zadržana dobit
4. dobit tekuće godine koja se namjerava rasporediti u
temeljni kapital
5. kapitalna dobit ostvarena na osnovi kupnje i prodaje
dionica
6. rezerve za vlastite dionice

Redni Odbici od temeljnog kapitala

broj
1. gubici proteklih godina
2. gubitak tekuće godine
3. kapitalni gubitak
4. nematerijalna imovina - goodwill, licence, patenti i
zaštitni znakovi
5. stečene vlastite dionice koje se uključuju u temeljni
kapital
6. neotplaćeni iznos kredita kojim su otkupljene dionice
banke koje se uključuju u temeljni kapital banke te
jamstva za takve kredite, osim za kumulativne
povlaštene dionice
Izvor: Odluka o adekvatnosti kapitala banka, Narodne novine broj 17/2003.

Osnovni kapital može biti najviše 50% jamstvenog kapitala koji je, u skladu s
Odlukom o adekvatnosti kapitala, raspoloživ za pokrivanje izloženosti kreditnom
riziku.

5.3. Adekvatnost kapitala

Bankovni regulatori traže od banaka ili bankovnih holdinga osiguranje i održavanje

adekvatnosti kapitala. Adekvatnost kapitala ne samo da treba ojačati individualnu

76
banku nego osigurati sigurnost i stabilnost cjelog bankarskog sektora. Propisana
adekvatnost kapitala od strane regulatora banaka trebala bi postići tri odvojena cilja.
Prvi je cilj regulatora zaštita banaka, odnosno agencija koje vrše osiguranje depozita
položenih u banke od gubitaka u slučaju bankrota banaka. Poticanje menadžera
banaka na manje rizično ponašanje (moralni hazard) u poslovanju banke je drugi cilj
regulatora. Treći je cilj regulatora povećanje povjerenja javnosti u bankovni sustav.
Događa se da banke ne mogu isplatiti svoje deponente koji bi zamijenili svoje depozite
za novac pa nastaje panika i navala na banke «run». Problemi u bankama
predstavljaju negativne eksternalije za cijeli financijski sustav što može značiti
prerastanje bankarske u financijsku krizu. Iako banke izdvajaju dio sredstava na ime
rezervi gotovine i likvidnih sredstava koja se mogu vrlo brzo pretvoriti u gotovinu,
nijedna suvremena banka ne bi mogla sve svoje obveze isplatiti u gotovini. Zbog
navedenih razloga regulatori pokušavaju banke učiniti sigurnim i pouzdanim
segmentima financijskog sektora propisujući stopu minimalne adekvatnosti kapitala.
Određena minimalna stopa adekvatnosti kapitala može banke stimulirati ili destimulirati
u kreditnoj aktivnosti i preuzimanju izloženosti riziku. Stopa adekvatnosti kapitala
predstavlja odnos kapitala i rizikom ponderirane aktive i predstavlja kapitalni zahtjev
kao dio regulacije banaka.

Izračun adekvatnosti kapitala

Aktiva Vrijednost Ponder Rizikom

( u mil.) ponderirana
aktiva
Gotovina 40 0 0
Državne 80 0 0
vrijednosnice
Međubankarski krediti 100 0.2 20
Hipotekarni krediti 200 0.5 100
Potrošački krediti 300 1.0 300
Akreditivi 80 1.0 80
Ukupno 800 - 500
za stopu adekvatnosti kapitala 4% (tier 1) 20
za stopu adekvatnosti kapitala 8% 40
za stopu adekvatnosti kapitala 12% 60

Upravljanje kapitalom banke odnosi se na odluke o strukturi kapitala:

izdavanje ili otkup dionica banke, promjene u politici dividendi i zadržanoj dobiti te
promjenama u rastu aktive kako bi se upravljalo stopom adekvatnosti kapital.
Banka bi vlastitu stopu adekvatnosti kapitala trebala osigurati na razini koja je
jednaka zakonskoj stopi i kapitala koji jamči banci da u slučaju problema neće biti
narušena zakonska minimalna adekvatnost kapitala «cushion capital». Na
adekvatnost kapitala utjecaj imaju: kvaliteta managementa, upravljanje izvorima,
zarada i njihovo zadržavanje, kvaliteta aktive, diverzifikacija rizika, vlasnička
struktura, operativne procedure i kontrole, strateškog planiranja.

77
 5.4. Rezerve banke

Rezerve (pričuve) su rezultat primjene računovodstvenog načela opreznosti

nastale radi smanjenja rizika nastalih zbog neizvjesnosti i nesigurnosti u
poslovanju. Banka u svojem poslovanju uobičajeno stvara i određene rezerve
koje su dopuštene ili obvezne po Zakonu o trgovačkim društvima RH, Zakonu o
gospodarskim društvima F BiH i Zakonu o bankama ili je njihovo formiranje
dopušteno statutom banke. Najznačajnije vrste rezervi su: zakonske rezerve,
statutarne rezerve, ostale rezerve, rezerve za identificirane gubitke i rizike,
rezerve za neidentificirane rizike i gubitke, opće bankovne rezerve.

Zakonske rezerve

Prema Zakonu o trgovačkim društvima društvo je dužno u zakonske rezerve

staviti dvadeseti dio dobiti tekuće godine, umanjene za iznos gubitaka prethodne
godine sve dok te rezerve zajedno s kapitalnom dobiti ne dosegnu visinu od 5%
temeljnog kapitala ili statutom određeni veći dio tog kapitala.

Statutarne rezerve

Statutarne rezerve utvrđuje sama banka svojim statutom.

Ostale rezerve

Skupština može temeljem odredbi statuta u ostale rezerve iz dobiti tekuće

godine rasporediti najviše polovinu dobiti tekuće godine. Prije toga treba pokriti
gubitke iz ranijih godina i izdvojiti sredstva za zakonske i statutarne rezerve.

Posebna rezerva za identificirane gubitke i rizike

Posebne rezerve za identificirane potencijalne gubitke formiraju se na teret

rashoda banke u visini klasifikacije potraživanja, ali ulaze u jamstveni kapital.
Potencijalne obveze, koje su raspoređene u rizične skupine B i C, podložne su
rezerviranjima za identificirane gubitke. Iznos rezerviranja jednak je iznosu
očekivanih budućih izdataka za podmirenje budućih preuzetih potencijalnih
obveza koje banka neće moći nadoknaditi.

Posebne rezerve za neidentificirane gubitke

Banka je dužna provoditi rezerviranja za pokriće neidentificiranih gubitaka

zbog izloženosti kreditnom riziku. Pod gubicima se smatraju oni koji nisu posebno
identificirani, odnosno ne mogu se pripisati pojedinačnom plasmanu ili
potencijalnoj obvezi, ali za koje iskustvo govori da postoje u kreditnom portfelju ili
da mogu nastati preuzimanjem izvanbilančnih potencijalnih obveza. Ova
rezerviranja iskazuju se u financijskim izvješćima kao odbitna stavka koja

78
umanjuje aktivu banke, dok se rezerviranja za neidentificirane gubitke koji se
odnose na izvanbilančne potencijalne obveze u financijskim izvješćima iskazuju
kao ostale obveze u pasivi.

5.5. Funkcije temeljnog, jamstvenog kapitala

Sredstva od kapitala služe za ulaganje u razne oblike kreditnih i nekreditnih

plasmana, odnosno ulaganja (krediti, vrijednosni papiri, materijalna imovina), tj. za
poslovanje. Posebne funkcije kapitala u poslovanju banke su: 54 osnivanje banke,
poslovanje banke, zaštita vjerovnika, pokriće neočekivanih gubitaka i regulatorna
funkcija kapitala.

Osnivanje banke

Prema Zakonu o bankama F BiH utvrđen je minimalni iznos temeljnog

kapitala od 15 milijuna KM, odnosno prema Zakonu o bankama RH 40 milijuna
kuna koji je potreban za osnivanje banke. Temeljni kapital kao sastavni dio
jamstvenog kapitala mora sadržavati najmanje ¾ redovnih dionica jer tijekom
poslovanja banka ne smije u svojem temeljnom kapitalu imati povlaštenih dionica
više od ¼ svih izdanih dionica.

Zaštita vjerovnika

Što je iznos dioničkog kapitala veći, veća je vjerojatnost da će, u slučaju

likvidacije banke, vjerovnici naplatiti svoja potraživanja. Treba izbjegavati banku
koja nemaju materijalne imovine u aktivi ili koja imaju «sumnjivi» kapital. No s
druge strane treba razmatrati pitanje odnosa kapitala i profizabilnosti banke. Što
je pozicija kapitala veća to je zarada po kapitalu manja. Stoga se uprava banke u
ovom slučaju sučeljava s izborom između visoke/niske kapitaliziranosti banke i
niske/visoke profitabilnosti banke. Ukupna aktiva se unovčava i podmiruju se
obveze vjerovnicima. U prvom slučaju vjerojatnost je veća da će vjerovnici biti
podmireni jer je veći udio kapitala (pod pretpostavkom jednakosti aktive).
Vjerovnici i deponenti u banci koja ima veći udio vlastitih izvora (kapitala) imaju
veću vjerojatnost naplate svojih potraživanja nego u banci koja ima manji udio
kapitala u ukupnim izvorima (pasivi).

Sredstva za poslovanje

Sve stavke jamstvenog kapitala dijelovi su financijskog potencijala, odnosno

pasive bilance pa se tako formirana sredstva koriste za tekuće poslovanje. Može
se reći da kapital banke određuje visinu kreditnog potencijala banke, tj.
maksimalnu visinu aktive banke.

54
Koch. T., MacDonald. S.: Bank Management, The Dryden Press, Orlando, 2000., str. 520.

79
 Pokriće neočekivanih gubitaka

Ako banka ne može iz tekućih prihoda pokriti povećane rashode nastale

nepredviđenim gubicima (ostvareni kreditni, valutni, kamatni i drugi rizici), tada se
takvi gubici mogu pokriti na teret kapitala. Prvo će se iskoristiti različiti oblici
rezervi, a tek kada su rezerve nedostatne, koristi se zadržana dobit; sredstva
pribavljena hibridnim instrumentima, kapital dioničara. Time jamstveni kapital
pridonosi sigurnosti i pouzdanosti banke u očima javnosti. Kapital banke ima
ulogu «jastuka» u ublažavanju gubitaka banke i zaštite iste od bankrota.

Regulatorna funkcija

Banka mora raspolagati kapitalom kako bi udovoljila regulacijskim zahtjevima.

Na temelju visine jamstvenog kapitala izračunavaju se razni parametri kojima se
regulira poslovanje banke, adekvatnost i razni oblici izloženosti, što propisuje
središnja banka. Kapitalni zahtjevi su kreirani kako bi se izbjegao moralni hazard
u komercijalnim bankama koji se ogleda u rastu visoko rizičnih kreditnih
aktivnosti. Zahtjev za osiguranjem većeg iznosa kapitala podiže troškove
insolventnosti bankama time ih ograničava u rizičnim aktivnostima. Kapitalni
zahtjevi trebaju biti urađeni ne samo za bilančne nego i izvanbilančne aktivnosti
banke (trgovanje financijskim instrumentima). Najznačajniji parametri, odnosno
pokazatelji koji se koriste u F BiH i RH, postupno se usklađuju s međunarodnim
bankovnim standardima.

Parametri poslovanja banaka u RH i F BiH su :

1. temeljni kapital kao dio jamstvenog kapitala banke koja se osniva ne

može u novčanom obliku iznositi manje od 40 milijuna kn u RH, 15
milijuna KM u BiH
2. iznos jamstvenog kapitala ne smije biti manji od 10% u RH i 12% u F
BiH od ukupne aktive i aktivnih izvanbilančnih stavaka ponderiranih po
stupnju rizika
3. izloženost banke prema jednoj osobi, koja obuhvaća iznose svih tražbina
po kreditima i drugim osnovama, ulaganja u vrijednosne papire i
vlasničke uloge i poduzete obveze - ne smije prelaziti 25 % jamstvenog
kapitala u RH, a u F BiH 40% neto – kapitala
4. izloženost banke prema jednoj osobi, koja je jednaka ili veća od 10%
jamstvenog kapitala, naziva se velika izloženost
5. zbroj svih velikih izloženosti ne smije prelaziti više od 600% jamstvenog
kapitala u RH, a u F BiH 300% neto – kapitala itd.

Velika izloženost banke mjeri izloženost prema jednoj osobi i s njom

povezanim osobama koja premašuje 10% jamstvenog kapitala u RH ili 15% u F
BiH.

80
 Osobe u posebnom odnosu s bankom prema kojima bi nastala ili se povećala
izloženost:

1. dioničari banke koji imaju 5% ili veći postotak dionica banke s pravom
glasa u glavnoj skupštini banke
2. članovi uprave i nadzornog odbora i prokuristi (zastupnici) banke
3. osobe koje s bankom imaju ugovore o radu sklopljene uz posebne uvjete
4. članovi uže obitelji osoba iz točke 1,2,3,
5. pravne osobe u čijem kapitalu osobe iz točke 1 - 4 imaju više od 20%
udjela s pravom glasa
6. pravne osobe u čijem kapitalu banka ima više od 20% udjela s pravom
glasa ili nad kojim banka ima na drugi način upravljačku kontrolu.

Za pravni posao zbog kojeg bi nastala ili bi se povećala izloženost banke

prema navedenim osobama, potrebna je prethodna suglasnost nadzornog odbora
banke.

5.6. Basel II

Baselski komitet za bankovnu superviziju (Basel Committee on Banking

Supervision) okuplja tijela koja provode superviziju nad bankama i njihovim
poslovanjem, utemeljen je od strane guvernera deset zemalja 1975. godine
(Belgija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Luksemburg, Nizozemska,
Švedska, Švicarska, Velika Britanija, i SAD). 55 Sporazum o kapitalu kojega je
1988. godine usvojio Baselski odbor za superviziju, postao je standard u
poslovanju za banke širom svijeta. Smatralo se da se adekvatnim pokrivanjem
kreditnog rizika rješava problem upravljanja drugim rizicima u poslovanju banke.
Komitet razvija nove pristupe mjerenja rizika kojima se adekvatnost kapitala
pokušava vezivati s bitnim elementima bankovnog rizika. Također se želi
unaprijediti sposobnost osoblja koje se bavi upravljanjem rizicima u banci i
bankovne sustave mjerenja rizika kojem je banka izložena u svojem poslovanju.
To znači da stopa adekvatnosti kapitala izračunata prema postojećem standardu,
ne mora biti dovoljno dobar indikator njezine adekvatnosti kapitala. Zbog toga je
Baselski komitet tijekom 2001. godine predložio izmjene standarda za regulaciju
kapitala banaka iz 1998. godine. Ciljevi novog Baselskog standarda regulacije
kapitala su:

 unaprjeđenje sigurnosti i stabilnosti financijskog sustava s tim da novi

sustav treba održavati najmanje tekuću razinu ukupnog kapitala (8%
minimalni jamstveni kapitala)56
 stvaranje uvjeta za osiguranje konkurentske jednakosti banaka

55
Overview of The New Basel Capital Accord, Basel Committee on Banking Supervision,
Consultative document, BIS, siječanj, 2001. str. 1.
56
Nacionalni bankarski supervizori mogu odrediti i višu stopu adekvatnosti kapitala. U F BiH
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o bankama, Službene novine F BiH br. 41., 2002.,
propisana minimalna razina adekvatnosti kapitala je 12%.

81
  stvaranje šireg pristupa raspoređivanju rizika (kreditni, tržišni i operativni
rizici)
 razvijanje prikladnih pristupa određivanju adekvatnosti kapitala koji
reflektiraju osjetljivost na stupanj rizične izloženosti banke u njezinim
pozicijama i aktivnostima.

Koncept se temelji na tri stupa:

1. minimalnoj adekvatnosti kapitala (engl. minimum capital
requirements)
2. supervizijskom nadzoru bankovnog sustava (engl. supervisory
review)
3. tržišnoj disciplini (engl. market discipline).

Sva tri stupa predstavljaju jedinstven sustav.

5.7. Basel III

Iznenadne promjene u kvaliteti i vrijednosti aktive mogu ugroziti kapital banke.

Financiranje dugoročne aktive kratkoročnim izvorima, pad vrijednosti kratkoročnih
vrijednosnih papira, juriš na depozite banaka može zahtijevati prodaju aktive i
narušiti financijsku polugu banke. Financijska kriza iz 2008. godine donjela je
smanjenje kreditnih mogućnosti, smanjenje zanimanja investitora za dužničke
vrijednosne papire i sl. Odgovor na posljedice financijske krize 2008. godine i
njegove refleksije u globalni bankarski sektor otvaraju potrebu unaprjeđenja
postojećeg okvira Basel II. Već 2009. godine načinjena je izmjena izračuna
potrebnog kapitala za tržišni rizik u portfelju knjige trgovanja. Basel III. je pokušaj
otklanjanja uočenih manjkavosti kod izrazite osjetljivosti modela interne ocjene
kreditnog rizika i njegova pridonošenja procikličnosti te redifiniranju kvalitete i
kvantitete kapitala banaka do 2019. godine.57 Basel III. Donosi više zahtjeve
adekvatnosti kapitala, strožija pravila definiranja kapitala i izračuna rizikom
ponderirane aktive.58

57
U EU Capital Requirments Direcitve III (CRD III), poznatija kao Basel 2,5 zahtjeva primjenu viših
pondera rizika za sekjuritizaciju u knjizi trgovanja i tržišni rizik mjeren internim metodama.
58
Basel Committee on Bank Supervision, Basel III: A Global Framewok for more Resilient Banks
and Banking System, Basel, 2010.

82
 Reforma Basela II = Basel III

Prudencijalna politika Reforma

mikroprudenciijana razina
Basel II
makroprudencijalni okvir
- unaprjeđenje kvalitete
kapitala59
- izmjene adekvatnosti kapitala
s naglaskom na knjigu
trgovanja „trade book“60
- unaprjeđenje upravljanja
rizikom61 i objavljivanja
- stabilnost cijelo vrijeme,
procikličnost („procyclicaty”)
- stabilnost u pojedinoj točki
vremena („system-wide
approach”)

Iako okosnicu reforme čine stroži kapitalni zahtjevi i rješavanje pitanja likvidnosti
(povećanje kratkoročne i dugoročne likvidnosti) 62 uvođenjem 30-dnevnog LCR i
NSFR63, bit će potrebno načiniti mjere za unaprjeđenje upravljanja rizicima,
supervizijom, transparentnošću i objavljivanje informacija. 64 Odbor radi na
revidiranju knjige trgovanja, ulozi vanjskih rejtinga u sekuritizaciji, tretmanu velike
izloženosti, unaprjeđenju prekoganičnih bankarskih aktivnosti, revidiranju
supervizije uz iskustva financijske krize, implementaciji standarda i jačoj suradnju
između supervizora.

Učinak Basela III. na banke individualno očekuje se kod manji i slabijih banaka
zbog problema u osiguranju i dosezanju više razine kapitala. Rast kapitalnih
zahtjeva za sobom nosi više troškove financiranja, pritisak na marže banaka i
njihov operativni kapacitet.

59
Temeljni kapital (teir 1) moraju u strukturi činiti dominantno obične dionice i zadržana dobit,
dopunski kapital (teir 2) kapitalni instrumenti mora biti harmoniziran, dodatni kapital (tier 3) bit će
ukinut.
60
Prema Baselu III, stopa adekvatnosti kapitala za temeljni kapital umjesto 4% bit će povećana na
6%.
61
Uvođenje minimalnih standarda globalne likvidnosti: kratkoročni omjer pokrivenosti i dugoročnog
pokazatelja neto stabilnih izvora
62
Basel Committee on Bank Supervision: Basel III: Liqudity Coverage Ration and Liqudity Risk
Managing Tools, Basel, 2013.
63
30-dnevni pokazatelj likvidnosti predstavlja pokrivenosti novčanih odljeva u banci prreviđenih u
jednom mjesecu sa HQLA (visoko likvidnom aktivom banke), NSFR (Net Stable Funding Ration)
predstavlja dugoročni strukturni likvidnosti.
64
Ghosh, S., Sugawara, N., Zalduendo, J.: Bank Flows and Basel III – Determinates and Regional
Differences in Emerging Countries, Economic Premise No. 53, WB, 2011., str. 3

83
6. RIZICI U BANKOVNOM POSLOVANJU

6.1. Rizici u poslovanju banke

Banke kao financijske institucije djeluju u gospodarskom sustavu obavljajući

djelatnosti propisane zakonom o bankama. One obavljaju čitavu lepezu poslova
od primanja depozita do davanja kredita, pružanja pomoći pri emisiji vrijednosnih
papira od poduzeća do države i sl. Uz takvo poslovanje vežu se i prepoznatljivi
rizici koje se ograničava, nadzire, pokušava minimizirati radi zaštite sredstava,
njihovih vlasnika, dioničara, štediša, djelatnika, odnosno zaštite institucije kao
cjeline.

Financijska teorija dijeli rizik:65

1. na sistemski
2. na nesistemski rizik.

Sistemski rizik obuhvaća ukupne tržišne rizike i nastaje zbog promjena u

svjetskoj ili nacionalnoj ekonomiji, npr. pravne reforme. Nemoguće ga je otkloniti,
primjerice diversifikacijom vrijednosnih papira.
Nesistemski rizik se veže za svako pojedino poduzeće i neovisan je o
ekonomskim, političkim i drugim čimbenicima koji utječu na poduzeće. Za razliku
od sistemskog, može se ukloniti ili smanjiti diverzifikacijom ili širenjem portfelja.
Dakle, ukupan rizik možemo predstaviti ovako:
Sistemski rizik Nesistemski rizik

Ukupan (neizbježiv ili onaj (izbježiv ili onaj

rizik = koji se ne može + koji se može
diverzificirati) diverzificirati)
Obavljajući poslovanje, banke se suočavaju s više skupina poznatih rizika od
kojih neke uređuje zakonodavstvo, dok drugi nisu ni ograničeni ni uređeni. U F
BiH zakonski su uređeni rizici kreditnog portfelja, 66 deviznog poslovanja i prometa
zlata.67 Pojedine vrste rizika, npr. rizik zemlje, upravljački rizik nisu urađeni
odgovarajućim propisima u našemu bankarstvu.
Rizici koji se najčešće susreću u bankama i bankarstvu su: 68
1. kreditni rizik
65
Horne, James.: Financijsko upravljanje i politika, Zagreb, 1993., str. 71.
66
Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banke,
Službene novine F BiH br. 47, Sarajevo, 1998., str. 2051.
67
Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banaka, Službene novine F
BiH br. 47, Sarajevo, 1998., str. 2068.
68
Haramija, Đ.: Rizici u poslovanju banaka i štedionica, RRIF br. 16, 1995.

84
 2. tržišni rizik
3. operativni rizik

6.2. Upravljanje rizicima u banci (risk management)

Upravljanje rizicima uključuje prudencijalno upravljanje strukturom aktive i

pasive banke, u nastojanju kontroliranja utjecaja različitih vrste rizika na financijski
rezultat banke. Stoga se praksa kojom banka optimalizira način na koji preuzima
rizik u svojem poslovanju naziva upravljanje rizikom. Sveukupnost napora na
upravljanju rizikom treba biti pretočen u politiku i procedure upravljanja rizikom,
utvrđivanjem organizacijskih struktura, praćenje i izvještavanje o rizicima te
postojanje korporativnog upravljanja i kulture rizika. 69 Značenje i posebnosti
upravljanja rizikom razlikuje se od banke do banke, a ovisi o: veličini banke,
prirodi i složenosti njezinih pozicija aktive i obveza, visini njezinih pozicija
izloženih riziku kamatne stope te sklonosti preuzimanju rizika banke i njezinog
rizičnog profila. Sustav upravljanja rizicima u banci čine:
1. utvrđivanje i provođenje pouzdane strategije, politika, procedura
upravljanje rizikom
2. definiranu odgovornost donošenja odluka pri upravljanju rizikom
3. kvantitativne parametre kojima se definira prihvatljiva razina kamatnog
rizika za banku, pojedine financijske instrumente, portfelje ili aktivnosti, tj.
limite.
4. razvijanje i primjena prikladnih tehnika mjerenja izloženosti riziku
5. razvijanje i primjena sustava učinkovitog upravljanja rizikom
6. utvrđivanje i primjena procedura kontrole.

Banke moraju imati prikladan informacijski sustav za mjerenje nadzora

kontrole i izvješćivanje o riziku. Banke moraju održavati odgovarajuću razinu
kapitala (izračun kapitalnog zahtjeva) sukladno razini rizika kojega se preuzele.
Također moraju učiniti dostupnima informacije o riziku (rizični profil banke) i
svojim politikama i procedurama upravljanja rizikom javnosti.

Upravljanje rizicima u banci određeno je zahtjevima supervizora za osiguranje

dostatnih i redovitih informacija na temelju kojih bi ocjenjivali izloženost banke
pojedioj vrsti rizika.

6.3. Rizik kamatne stope

Poslovne banke obavljajući svoja dva temeljna posla: prikupljajući depozite i

pribavljajući sredstva od fizičkih i pravnih osoba u zemlji i inozemstvu te
odobravajući kredite, izlažu se riziku kamatne stope. Rizik kamatne stope mogao
bi se definirati kao izloženost bančinog financijskog stanja nepovoljnom kretanju
kamatnih stopa. Rizik kamatne stope utječe na novčane tijekove po bilančnim i

69
Kultura rizika predstavlja opću svjesnosti djelatnika banke o rizicima i njihovom upravljanju.

85
izvanbilančnim pozicijama banke. Kamatni rizik se može definirati kao rizik
držanja otvorene pozicije u dužničkim vrijednosnim papirima i drugim financijskim
instrumentima vezani kamatnom stopom kao odnosnom veličinom. Upravljanje
rizikom kamatnih stopa predstavlja temeljni element pouzdanosti i sigurnosti
svake banke. Upravljanje rizikom uključuje upravljanje strukturom aktive i pasive
banke, u nastojanju kontroliranja utjecaja promjena kamatnih stopa na financijski
rezultat banke. Značenje i posebnosti upravljanja rizikom kamatne stope razlikuju
se od banke do banke, a ovisi o veličini banke, prirodi i složenosti njezinih pozicija
aktive i obveza, visini njezinih pozicija izloženih riziku kamatne stope, rizične
tolerancije banke i njezinog rizičnog profila. Praćenjem i predviđanjem kretanja
kamatnih stopa i njihovih učinaka banka može utvrditi model upravljanja rizikom
kamatne stope kako bi ga izbjegla ili umanjila. Banke bi trebale oblikovati
adekvatnu kamatnu politiku, definirati tehnike mjerenja kamatnog rizika te načine
osiguranja banke od promjene kamatnih stopa.

Najčešći oblici rizika kamatnih stopa su: rizik od promjene cijena, temeljni
rizik, rizik krivulje prinosa i rizik opcionalnosti.70

Rizik od promjene cijena (engl. ripricing risk) javlja se u bankovnom

poslovanju jer banka katkad ugovara fiksne, a katkad promjenjive kamatne stope
na plasmane i izvore sredstava. Banka, također, obavlja i ročnu transformaciju
sredstava budući da potraživanja i obveze banke nemaju isti rok dospijeća, dok
eventualne promjene kamatnih stopa mogu izazvati nepovoljne učinke na
poslovanje banke.

Temeljni rizik (engl. bassis risk) nastaje u praksi zbog neperfektne korelacije
koja postoji između promjena aktivnih kamatnih stopa koje je banka naplatila i
pasivnih kamatnih stopa koje banka plaća na neke pozicije imovine, obveza i
izvanbilančne pozicije. Tako, postoji razlika između kretanja kamatnih stopa
vezanih na tromjesečne depozite i kredite dane uz fluktuirajuću kamatnu stopu.

Rizik krivulje prinosa (engl. yield curve risk) je rizik vezan za tečaj vrijednosnih
papira, koji utječe na bančine prihode i ekonomsku vrijednost.

Rizik opcionalnosti (engl. optionality risk) predstavlja rizik vezan za neke od

opcija koje se pojavljuju uz neke od oblika imovine, obveza i izvanbilančnih
pozicija banke, npr. različiti oblici obveznica ili pravo deponenata takvog depozita
da svoj depozit može povući iz banke kada god to poželi.

Promjene kamatnih stopa u banci stvaraju određene učinke na pozicijama

depozita i kredita, na novčanim tijekovima i na tržišnoj vrijednosti banke.

70
Principles for the Menegament and Supervision on Interes Rate Risk, Basel Committee of
Banking Supervison, listopad 2003.

86
 6.4. Kreditni rizik

Kreditni rizik predstavlja neizvjesnost naplate potraživanja banke prema

uvjetima kreditnog ugovora. Kreditni rizik se može definirati kao rizik neplaćanja ili
nemogućnosti dužnika da podmiri svoje obveze banci po osnovi glavnice i
kamata, u punoj svoti na dogovoren dan dospijeća sukladno odredbama ugovora
o kreditu.71

Kreditni rizik predstavlja izlaganje banke riziku naplate, odnosno riziku

mogućih gubitaka po danim kreditima, drugim plasmanima, izvršenim ulaganjima i
potencijalnim izvanbilančnim obvezama. 72 Kredit je svaki financijski instrument koji
aktualno ili potencijalno uključuje otplatu glavnice i plaćanje kamata na ugovoreni
rok.

U najužem smislu kreditni rizik je vjerojatnost da klijent neće platiti po

ugovorenom novčanom kreditu.73 U širem smislu kreditni rizik je vjerojatnost da će
aktiva banke, a posebno njezin kreditni portfelj, izgubiti na vrijednosti i, možda,
postati bezvrijedan.

Najopćenitije, kreditni rizik je vjerojatnost da će financijski instrumenti izgubiti

na vrijednosti zbog neispunjenja ugovorenih obveza dužnika koje bi mogle
uvjetovati nepravovremen i nepotpun povrat glavnice, kamata i naknada. 74

Ako bi banke odobravale kredite po svim kreditnim zahtjevima, tada bi bilježile

prevelike gubitke po kreditima, stoga je potrebno analizirati kreditne zahtjeve
kako bi se izbjeglo donošenje pogrešnih kreditnih odluka. Pri donošenju kreditinih
odluka moguće je načiniti pogreške tipa I. i tipa II.

71
Nesek, D.: Kreditna analiza i bonitet informacije, Prva međunarodna bankarska konferencija,
Opatija, listopad, 1996.
72
Odluka o rizičnoj klasifikaciji aktive, Službene novine F BiH, br. 47, Članak 1., Sarajevo, 1998.,
str. 2051.
73
Heffernan, S.: Moder Banking in Theory and Practice, John Wiley & Sons Ltd., Chichester,
England, 1996., str. 165.
74
Jakovčević, D.: Upravljanje kreditnim rizikom u suvremenom bankarstvu, TEB – Poslovno
svjetovanje, 2000. str. 37.

87
 Statistika kreditnih odluka - realitet

+ odluka

Pogreška Ispravne
tipa I. pozitivne odluke

- + bonitet
Ispravne Pogreška
negativne odluke tipa II.

U prikazanom grafikonu moguće je vidjeti ispravno donesene odluke

utemeljene na kvalitetno ocijenjenoj kreditnoj sposobnosti klijenta, kao i ispravno
donesene odluke o odbijanju zahtjeva za odobrenje kredita na temelju dobro
procijenjenog lošeg boniteta tražitelja kredita.

Pogreška II. tipa predstavlja slučaj u kojemu kreditni odbor negativno

odgovara na kreditni zahtjev iako je kreditna sposobnost klijenta dobra. Kada se
pojavi pogreška tipa II., smatra se da je banka postala «škrta» na kreditima.
Daleko pogubnija odluka kreditnog odbora za rizičnu izloženost banke je ona koja
u sebi ima pogrešku tipa I., odnosno odobravanje kredita klijentu lošeg boniteta i
kreditne sposobnosti. Pojava pogreške tipa I. pri donošenju kreditnih odluka može
imati za posljedicu bankrot banaka.

Na kreditni rizik u bankama djeluje pojava rizika pogrešnog odabira

«adverse selection» i moralnog hazarda te faze gospodarskog ciklusa. Rizik
pogrešnog odabira javlja se u situacijama kada banka ima manje informacija na
raspolaganju pri odobravanju kreditnog zahjteva od zajmotražitlja. Moralni hazard
predstavlja vjerojantnost da će uprava banke i drugi uposlenici znajući da postoji
sustav osiguranja depozita u banci i odgovornost supervizora i države prema
klijentima banke preuzeti veći rizik u poslovanju banke nego li je to uobičajno. S
padom u gospodarskoj aktivnosti raste kreditni rizik i obrnuto. Utjecaj
gospodarskog ciklusa na kreditni rizik kojemu se banka izlaže predstavlja
komponentu sistemskog rizika u kreditnom riziku.

Određivanje cijene kredita utječe na sigurnost, stabilnost i rast banke.

Također, model utvrđivanja cijene kredita utječe na održavanje adekvatne
kapitaliziranosti banke, zaštitu vlasnika i klijenta banke te na poslovni rezultat
banke.

88
A k ti v n a tr o {k o v i p r i b a v e k o m p en z ac ija n e to
k a m a tn a = k r e d i ta i l i + tr o {k o v i + z a r i z i k n e p l a te ` i + p r o fi tn a
s to p a d e p o z i ta u % b an k e k l i j e n ta u % m ar` a u %

Aktivna kamata je ona koju banka zaračunava i naplaćuje za određene vrste

aktivnih poslova, tj. poslova u kojima je ona vjerovnik. Aktivna kamata je prihod
banke koji ona ostvaruje u poslovanju pa je visina kamatnih stopa na pojedine
vrste kredita važan element poslovne politike banke. Kamatne stope su različite
za razne vrste kredita (prema roku, namjeni, pokriću, riziku) unutar jedne banke i
po pojedinim bankama.

Troškove pribave kredita ili depozita (izvora sredstava) čine pasivna kamata
na depozite, kamata na pribavljeni kredit od druge banke (cijena kredita na tržištu
novca), trošak vlasničke glavnice.

Troškove banke čine: izravni troškovi (plaće i materijalni troškovi) i indirektni

(režije: uprava, informatika, računovodstvo, unutarnja kontrola, opći kadrovski
troškovi), odnosno troškovi kreditne analize i odobravanja kredita.

Kompenzacija za rizik neplateži (engl. default risk) izračunava se na temelju

rizika svakog klijenta za kojega bi trebalo procijeniti i izračunati premiju rizika
ovisno o rizičnoj klasifikaciji. Udio kompenzacije za rizik neplateži u cijeni kredita
mora biti dostatan za pokriće gubitka. Mjera rizika za pojedinu vrstu kredita
izračunava se kao umnožak povijesne stope nepodmirenja kreditnih obveza u
određenoj rizičnoj skupini i nepodmirenog dijela duga po kreditu

6.5. Rizik likvidnosti

Banke se suočavaju s rizikom likvidnosti kada raspolažu nedovoljnim

sredstvima kako bi zadovoljile novčane odljeve (povlačenje depozita, kredita).
Banka je osjetljiva na rizik likvidnosti zbog strukture bilance stanja. Ako banke se
sučele sa zahtjevom za povrat određenog iznosa depozita naći će se u situaciji da
ne raspolaže s dovoljno izvora sredstava potrebnih da zadovolji dugoročne
preuzete obveze u aktivi. Likvidnost se može definirati kao sposobnost odvijanja
nesmetanog poslovanja. Razlikuje se: primarna i sekundarna likvidnost banaka.

Rizik likvidnosti je za banku rizik od nemogućnosti naplate svojih potraživanja

(glavnica, kamata, naknada) na dan dospijeća, ali i nemogućnosti banke da izvrši
obvezu za izdani kredit.75

Kako bi spriječile rizik likvidnosti, banke neprestano rade analizu sredstava i

obveza po skupinama dospijeća u ovisnosti o poslovnoj politici. Postoje različiti
načini osiguranja likvidnosti banke: različiti načini posuđivanja od središnje banke,
75
Prohaska, Z.: Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest d.o.o., Zagreb, 1996., str. 172.

89
zalogom vrijednosnih papira, kao što je trezorski zapis ili sekuritizacijom imovine,
kao što su krediti za automobile ili hipotekarne kredite. Ipak treba istaći dva
modela upravljanja rizikom likvidnosti: upravljanje pričuvnom aktivom „skladištenje
likvidnosti“ te upravljanje obvezama.

Model skladištenja likvidnosti u obliku pričuvne aktive traži od banke da u

strukturi aktive osigura likvidnu aktivu kojom će zaštiti nelikvidni dio portfelja od
neočekivanog velikog odljeva sredstava. Tako će ukladištena likvidna aktiva
pomoći banci uravnotežiti privremenu neravnotežu između novčanih priljeva i
odljeva. Pribavljena likvidna imovina mora odgovarati ročnoj strukturi jaza u
pozicijama bilance banke. Ova aktiva nosi manju kamatnu stopu od kamatnih
stopa koje banka ostvaruje po aktivi radi koje se pričuvna skladišti.

Upravljanje obvezama čini upravljanje obvezama banke kako bi se zadovljile

kreditne obveze ili nadoknadila izgubljena likvidnost. Jedan od jednostavnih
primjera upravljanja obvezama može biti manipuliranje visinom kamatne stope na
depozite. Ipak, banke trebaju sredstva osiguravati iz drugih izvora poput
prekonoćnog međubankarskog tržišta.

6.6. Valutni rizik

Sredstva kojima banke posluju mogu biti u domaćoj ili stranim valutama i na
njihovu vrijednost izraženu u domaćoj valuti, odnosno na poslovanje banke djeluju
promjene unutrašnje i međunarodne vrijednosti pojedinih novčanih jedinica.76
Rizici tih promjena trebaju biti svedeni na minimum, odnosno da se ostvari
eventualno i zarada. Valutni rizik ogleda se u iznenadnom povećanju ili smanjenju
vrijednosti jedinice određene valute nastalom kao posljedica odluke nadležne
vlasti (devalvacija ili revalvacija), odnosno kao odraz gospodarske politike zemlje i
tržišnih kretanja (deprecijacija ili aprecijacija). U praksi se pojavljuje nekoliko
mogućih slučajeva, i to:

1. ukupne devizne pozicije obveza u pojedinim valutama veće od

potraživanja tzv. kratka pozicija
2. potraživanja u pojedinim valutama su veća od obveza tzv. duga devizna
pozicija u odnosu na propisani postotak kapitala.

Jedna od metoda izračunavanja otvorene devizne pozicije je «short hand»

metoda. Ovom metodom neto kratke i neto duge pozicije se zbrajaju odvojeno da
bi se dobila ukupna neto duga i ukupna neto kratka pozicija banke. Veći od ova
dva zbroja predstavlja ukupnu otvorenu deviznu poziciju banke.

6.7. Operativni rizik

76
Jurman, A.: Upravljanje valutnim rizikom u hrvatskim bankama, Zbornik Pravnog fakulteta,
Rijeka, br. 52, 1995., str. 263

90
 Operativni rizik u bankama moguće je definirati samo identifikacijom oblika
rizika s kojima se banka može sučeljiti tijekom svojeg djelovanja. Operativni rizik u
banci određen je unutarnjim čimbenicima (strukture banke, prirodom poslova
banke, raspoloživim ljudskim resursima, organizacijskim promjenama te
fluktuacijom zaposlenih) i vanjskim čimbenicima određenim promjenama u
tehnologiji i industriji (visoko automatizirani sustavi transfera, rast e-trgovine,
spajanja i pripajanja, veliki obujam transakcija, nove tehnike zaštite – kreditni
derivativi ili sekuritizacija). Operativni rizik određen je oblicima tog rizika s kojim
se banka sučeljava u svakodnevnom poslovanju. Operativni rizik se pojavljuje u
obliku:77
1. unutarnje prevare, npr. neprikladan unutarnji informacijski sustav, loš
odabir zapolenika, zlouporaba klijentovih podataka i financijske pozicije
2. vanjske prevare, npr. krađe, krivotvorenje, upadi u informacijski sustav
banke
3. praksa zapošljavanja i sigurnost radnog mjesta
4. oštećenje fizičke imovine
5. ometanje poslovanja i rušenje sustava, npr. problemi s hadwerom i
sofwerom banke, telefomunikacijski problemi
6. izvršavanje, isporuka i procesnim menadžment, npr. pogreške pri unosu
podataka, loše upravljanje kolateralima, nekompletna pravna
dokumentacija, neovlaštene dozvole pristupa klijentovom računu.

Upravljanje operativnim rizikom traži od različitih razina uprave banke

usvajanje politika i procedura upravljanja operativim rizikom s ciljem razvoja
sustava upravljanja operativnim rizikom. Na tom putu uprava banke treba:
1. identificirati ključne oblike operativnog rizika u svim proizvodima i
uslugama, procesima i sustavima banke
2. mjeriti razinu operativnog rizika i kontrolirati materijalne gubitke
3. osigurati primjenu okvira upravljanja operativnim rizikom u cijeloj
bankarskoj organizaciji
4. osigurati unutarnju reviziju sustava upravljanja operativnim rizikom
5. informirati javnost kako bi se mogo ocjentiti razvijeni sustav upravljanja
operativnim rizikom banke.

6.8. Rizici elektroničkog bankarstva

Implementacija modela e-bankarstva nosi sa sobom i određene oblike rizika

za banku, a mogu se grupirati u tri skupine: odgovornost uspostavljanja e-
bankarstva, sigurnost, pravni rizik i reputacija. Uprava banke treba ispitati
mogućnosti banke, stručnost i osposobljenost svojih djelatnika, tehnološku
infrastrukturu prije donošenja odluke o pružanju usluga e-bankarstva (business,
strategy risk). Upravljanje rizicima e-bankarstva treba temeljiti na spoznaji kako su
77
Basel Bank for International Settlements, Sound Practices for the Management and Supervision
of Operation Risk, Basel, 2003. str. 2

91
glavni distribucijski kanali bankovnih proizvoda i usluga izvan kontrole banke, tj.
usluge putem Interneta mogu se obavljati bez vremenskog i prostornog
ograničenja. Takve suvremene distribucijske kanale banka može dobiti na
korištenje od strane pružatelja takvih usluga. Upravo ta orijentiranost k vanjskom
dobavljaču takvih usluga predstavlja za banku problem poznat pod nazivom
eksternalizacije (outsoursing risk). Uprava banke treba iz tih razloga voditi računa
o kredibilitetu poslovnih partnera s kojima ulazi u takve poslove, razvijati
procedure ocijene rizika i poslovanja potencijalnih pružatelja usluga, sklopljenim
ugovorima predvidjeti odgovornosti ugovornih strana i voditi računa o osiguranju
privatnosti u poslovima e-bankarstva. Banka treba voditi računa o transakcijskom
riziku, tj. pogreške ili nemogućnosti isporuke usluga i prozivoda e-bankarstva
klijentima.

Banka mora štiti financijske podatke vezane uz svoje klijente od svake interne
(zlouporaba položaja djelatnika banke) ili eksterne prijetnje (upad u informacijski
sustav) i stalno unaprjeđivati sustave sigurnosti. Zadatak uprave banke je
osigurati sprječavanje fizičkog pristupa kompjutorskom sustavu, sprječavanje
pristupa bazama podataka i aplikacijama te stalno revidiranje politika i procedura
sigurnosti. Sigurnost u uporabi usluga e-bankarstva od strane klijenta, kao i
sigurnost u proces pružanja usluga od strane banke ključan je čimbenik u
razvijanju ovog segmenta bankarskog poslovanja.

Vrlo je bitno da banke razvijaju metode i tehnike provjere identiteta korisnika

e-bankarstva.78 Neporicanje odgovornosti nameće potrebu razvijanja sustava
utvrđivanja autorizacije transakcija načinjenih putem e-bankarstva kako bi se
primatelj štitio od lažnog poricanja pošiljatelja kako su podaci poslani i obrnuto.
Kako bi se izbjegao pravni i reputacijski rizik banke svojim klijentima trebaju
osigurati potpune i pravovremene informacije kako bi klijenti mogli procijeniti
kredibilitet banke glede pružanja usluga e-bankarstva. Banka usluge e-bankarstva
mora pružati kontinuirano i dosljedno. Posebno je bitno osigurati mogućnost
korištenja e-bankarstva bez problema u najatraktivnijim razdobljima.

78
Danas se koriste različite metode i tehnike osiguranja: uvođenje PIN-va, lozinki, pametnih
kartica, digitalnih kartica temeljenih na infrastrukturi javnog ključa; biometrike, tj. identifikacija
korisnika na temelju promatranja fizioloških ili biheviorističkih karakteristika, npr. strukture šarenice
oka.

92
 6.9. Rizik usklađenosti (pravni rizik)

Rizik usklađenosti predstavlja vjerojatnost gubitka zarade ili kapitala koji

nastaje zbog povrede ili neusklađenosti s zakonima, propisima, uredbama
propisaom praksom, internim procedurama i politikama ili etičnim standardima.
Rizik neusklađenosti može se pojaviti u situacijama kada doneseni propisi i
procedure nisu posve jasni niti razumljivi za primjenu u bankama. Ovaj rizik banku
može izložiti plaćanju kazni, poništavanju ugovora, ugrožavanju ugleda banke,
ograničenju poslovnih mogućnosti, nesposobnošću primjene ugovora itd. Rizik
usklađenosti u poslovanju banke može se pojaviti u tržišnom ponašanju, sukobu
interesa, u pristupu klijentu i njihovom savjetovanju. Kako bi se izbjegao rizik
usklađenosti i njegove posljedice u poslovanju banke potrebno je utvrditi i donijeti
politiku i procedure upravljanja rizikom usklađenosti te neovisnu djelotvornu
funkciju upravljanja rizikom usklađenosti.

6.10. Reputacijski rizik

Rizik reputacije (engl. reputational risk) banke je rizik gubitka povjerenja

javnosti u banke i njezinu sigurnost uslijed problema u banci (operativni rizik) ili
zbog utjecaja drugih rizika na poslovanje banke (kamatni rizik, pravni rizik). Riječ
je o riziku formiranja i izražavanja negativnog javnog mišljenja o banci usljed
neprikladnog odgovora na kreditne zahjteve klijenata, osiguranja neučinkovitog
sustava isporuke, nepravovremenog odgovora na potrebe klijenata ili narušavanja
privatnih očekivanja klijenata. Posljedice narušenog ugleda banke ogledaju se u
nesposobnosti banke da uspostavlja odnose s novim klijentima ili pruža usluge
već postojećim klijentima. Narušen ugled banke može banku izložiti sudskim
tužbama, financijskom gubitku te smanjenju baze klijenata. Kako bi se izbjegao
rizik reputacije u poslovanju banaka potrebno je djelovati istovremeno na moguće
izvore rizika: manjkavosti i probleme u organizacijskoj strukturi banke, jačanje
odgovornosti za obavljene poslove i usluge te stalnim naglašavanjem opreza u
kontaktu s klijentima i zajednicom.

1.9. Rizik eksternalizacije (outsourcing)

Rizik eksternalizacije nastaje kada se banke odluče za korištenje usluge treće

osobe (pružatelja usluge) za obavljanja nekih poslova ili funkcija u redovitom
poslovanju, npr. administriranje, upravljanje ljudskim potencijalima banke,
prodaja, marketing, ocjena kreditne sposobnosti, distribucija i logistika. Razloge
za ekstrnalizaciju banke pronalaze u smanjenju troškova, oslobađanje sredstava
za druge projekte, ovladavanje novim tehnologijama, nepostojanje resursa unutar
banaka, podjela rizika i sl. Kreditne institucije u Njemačkoj prepustile su
upravljanje kreditima nereguliranom pružatelju usluga kreditnom faktoru „loans

93
factory“.79 Rizik ekternalizacije izlaže banku i drugim rizicima posebice riziku
usklađenosti, riziku koncentracije isporučitelja usluga, rizik zemlje (ako se
dobavljač usluge bira u inozemstvu) te operativnom riziku. No ne treba zaboraviti
kao eksternalizacija ne znači da se banka oslobodila krajnje odgovornosti
kvalitetu usluga i proizvoda koji su isporučeni klijentima banke. Prije donošenja
odluke o eksternalizaciji nekih aktivnosti banka treba načiniti analizu koja treba
dati odgovor na pitanje je li eksternalizacija u skladu sa strateškim odlukama i
strateškim poslovanjem banke, sigurna i pouzdana te u skladnu za zakonima i
regulacijom. Potrebno je načiniti analizu koristi i rizika za banku, sposobnosti
banke da nadzire i upravlja odnos sa pružateljem usluge.

Banka treba procjeniti pružatelja usluge koje mu će biti povjereno obavljanje

određenih aktivnosti banke i pri tome cjeniti: status kojeg pružatelj banke ima u
industriji, korporativnu povijest i kvalifikacije pružatelja suluge, provjeru
dosadašnjeg iskustva i ugleda, financijsko poslovanje, sigurnost sustava i interne
kontrole. Kako bi se zaštitila od rizika eksternaliziranja banka treba kroz ugovor
definirati: jasno prava i obveze, pravo na praćenje pružatelja usluga, utvrđivanje i
nadzor nad performansama koje se traže od pružatelja usluge, vlasništvo i licence
nad imovinom, informacijama i sl., osiguranje od pritužbi klijenata. 80

79
Bank for International Setllements, Basel Committee on Bank Supervision, Outsourcing in
Financial Services, 2005., str. 20.
80
Division of Banking Supervision and Regulation, Division of Consumer and Community Affairs,
Bord of Governors of Federal Reserve System, Guidance on Manging Outsourcing Risk, 2013, str.
3-5.

94
7. FINANCIJSKA IZVJEŠĆA BANKE I MJERENJE USPJEŠNOSTI
POSLOVANJA

7.1. Bilanca banka

Kao i druge tvrtke, tako i banke pribavljaju sredstva iz različitih izvora: obveza i
kapitala. Bilanca banke predstavlja financijsku poziciju banke na određeni dan u
poslovnoj godini. Bilanca stanja banaka prikazuje stanje aktive, obveza i kapitala
banke na određeni dan. Većinu bankovnih obveza čine upravo depoziti različite
vrste, kao što su čekovni depoziti, štedni depoziti ili depozitni certifikati i
upravljane obveze (engl. managed liabilities). Upravljane obveze, «posuđena
sredstva» ili «hot money», su volativnije i osjetljivije na promjenu kamatnih
stopa, a prikupljene su na nacionalnom i međunarodnom novčanom tržištu.
Obično ih sačinjavaju depoziti u inozemstvu, sredstva središnje banke, vrijednosni
papiri koji su prodani u okviru repo transakcija, subordinirane obveznice i druga
posuđena sredstva. Depozitni izvori se mogu podjeliti na: kamatonosne i
nekamatonosne.

Bankovna aktiva se može tradicionalno podijeliti u dvije zasebne skupine

aktive:

1. aktiva koja nosi kamatne prinose

2. aktiva koja ne nosi kamatne prihode.

Banke također ostvaruju i određene nekamatne prihode ili naknade, što ne

znači da aktiva koja ne donosi prihod od kamata ne donosi nikakav prinos. Na
primjer, obvezna rezerva koja je izdvojena kod središnje banke, računi koje banka
treba za kliring ili druge transakcijske svrhe i originalna ili kupljena prava
servisiranja hipotekarnih kredita. U bankovnu aktivu koja nosi kamatne prihode
mogu se ubrojiti, npr. potrošački krediti i vrijednosni papiri koji se dijele u
vrijednosne papire koji se drže do dospijeća i vrijednosne papire kojima se trguje.
Od 85% do 90% bankovne aktive ubraja se u aktivu koja nosi kamatne prihode.
Aktiva koja ne nosi kamatni prihod potrebna je banci kao potpora bankovnim
operacijama, kao zahtijevana pozicija po zakonu, npr. rezerve ili kako bi banke
ostvarile nekamatne prihode ili naknade. Većinu bankovne aktive koja nosi
kamate čine krediti od 50% do 60%, a upravo su krediti glavni izvor kreditnog
rizika.

Razlika između ukupne aktive i pasive banke jednaka je ukupnom dioničkom

kapitalu ili neto dobiti utemeljenoj na knjigovodstvenoj vrijednosti. Neto dobit

95
predstavlja kamatu dioničara na njihov dionički kapital. Odnos tržišne i
knjigovodstvene vrijednosti dionice predstavlja jednu od mjera uspješnosti
menadžera. Ukoliko je taj odnos veći od 1, to znači da menadžeri mogu stvoriti
vrijednost veću od 1 uložene novčane jedinice i obratno, te time pokazuju svoju
sposobnost vođenja banke.
Bilanca: aktiva = obveze + neto dobit81

BS balance sheet:
total assets ( A ) = total liabilities ( L ) + net worth ( NW )
NW = A – L

7.2. Račun dobiti i gubitka

Račun dobiti i gubitka (bilanca uspjeha) predstavlja rezultate poslovanja

banke za vremensko razdoblje omeđeno dvama datumima. Prihodi i rashodi, te
rezerviranja po kreditnim gubicima i porezi čine strukturu računa dobiti i gubitka
banke. Banka stvara prihode na dva načina:

1. kamatnim prihodima od kredita, vrijednosnicama i sredstavima kod

središnje banke – kamatni prihodi banke
2. naknadama i provizijama za učinjene usluge zvane nekamatni prihodi
vezani za neke proizvode i usluge, kao što je servisiranje kredita,
naknade po tekućem računu, naknade po kreditnim karticama –
nekamatni prihodi banke.

Kao što ostvaruju prihode, banke imaju troškove koje kao i prihode možemo
podijeliti na kamatne i nekamatne troškove. Kamatni troškovi čine rashode po
kamatama na depozite, uzete pozajmice od drugih banaka, uzetim pozajmicama
– dospijelim obvezama, subordiniranim dugovima i subordiniranim obveznicama
te ostali rashodi po kamatama, dok nekamatni predstavljaju relativno fiksnu
veličinu u računu dobiti i gubitka.

Račun dobiti i gubitka: P = R – C – T82

P – profit nakon oporezivanja (engl. after tax profits)

R – ukupni prihodi (engl. total revenues)
C – ukupni troškovi (engl. total cost)
T – porezi (engl. tax)

81
Sinky. J.: Commercial Bank in Financial Management, Prentice Hall, New Jersey, 2002. , str.
101.
82
Ibid. str. 102.

96
 Račun dobitka i gubitka banke
1. ukupni kamatni prihodi
2. ukupni kamatni rashodi
3. ( 2 - 1 ) neto kamatni prihod
4. rezerve za kreditne gubitke
5. ( 3 - 4 ) neto kamatni prihodi nakon provizije na kredite
6. nekamatni prihodi
7. nekamatni rashodi
8. ( 6 - 7 ) neto nekamatni prihodi
9. realizirani gubitak / dobitak od investicijskih aktivnosti
10. ( 5 + 8 + 9 ) dohodak prije oporezivanja
11. porezi
12. ostali troškovi
13.( 10 – 11 - 12 ) neto dohodak
14. dividende
15. zadržana dobit

Neto kamata i slični prihodi prestavljaju razliku između ukupnih prihoda od

kamata i sličnih prihoda i ukupnih rashoda po kamatama i sličnih rashoda.
Rezerve za gubitke od kredita su gotovinska sredstva koja banke stavljaju sa
strane kao fondove nužne za pokrivanje očekivanih gubitaka od djelomičnih ili
potpunih neotplata danih kredita. Neto dobit može se promatrati kao zbroj profita
iz bankarskog poslovanja, dodatnih poslova i poslova s vrijednosnim papirima.
Strukturne determinante profitabilnosti čine: neto kamatni prihodi, nekamatni
prihodi i operativni troškovi. Glavnina prihoda i troškov banke određena je
veličinom banke i brojem klijenata, profitom maržom, kapitalizacijom i troškovnom
učinkovitošću. Sekundarne odrednice zarade banke čine: visina naknada koje
banka zaračunava, izloženost kamatnom i deviznom riziku.

7.3. Analiza financijskih izvješća banke – ocjena uspješnosti

Znati čitati i razumjeti podatke sadržane u financijskim izvješćima je vrlo važno
za vlasnike banke, upravu, direktore, kreditore, regulatore i osiguravatelje
depozita. Analiza financijskih izvješća može se smatrati fundamentalnom
analizom. Temelj analize je oblikovanje odnosa u ROE modelu i njihovo
analiziranje kroz vrijeme (trend analiza) ili u odnosu na konkurenciju. Ovaj posao
zahtijeva raspoloživost i knjigovodstvenih i tržišnih podataka. Du Pontov model
financijskih pokazatelja je najčešće korišteni instrument za analizu uspješnosti
tvrtke. U okviru ovog skupa pokazatelja promatrat će se tri bitna pokazatelja: ROE
i ROA i EM.83

83
ROA za bankovni sektor F BiH je 0.41% i ROE 3.56%, svjetski standardi su za ROA 1% i ROE
12% - 18%.

97
 ROE – povrat na kapital (engl. return on equity)
ROA – povrat na aktivu (engl. return on assets)
EM – multiplikator kapitala, financijska poluga (engl. equity multiplier)
PM – granični profit (engl. margin profit)
AU – iskorištenost aktive (engl. assets utilizaton)
Za analizu ROE su potrebna četiri knjigovodstvena podatka, i to:
1. neto dohodak
2. ukupni operativni dohodak ( kamatni prihodi + nekamatni prihodi )
3. ukupna aktiva ( imovina )
4. ukupni dioničarski kapital.

Odnosi u analizi ROE modela definirani su:

 ROE = neto dohodak / ukupni dioničarski kapital

 ROA = neto dohodak / ukupna aktiva
 PM = neto dohodak / ukupni operativni dohodak
 AU = ukupni operativni dohodak / ukupna aktiva
 EM = ukupna aktiva / ukupni dioničarski kapital

Povrat na kapital ROE može se izračunati pomoću sljedeća dva obrasca: 84

ROE = ROA x EM
Ili
ROE = PM x AU x EM

Informacije koje se dobivaju analizom podataka sadržanih u financijskim

izvješćima, bilo za banku ili neku drugu tvrtku, analiziraju se koristeći se
trendovima koje bilježe pokazatelji uspješnosti i uspoređujući ih s pokazateljima
sličnih tvrtki u danom vremenu. Podaci o prihodima i profitabilnosti banke su bitni
radi apsorbcije gubitaka po kreditima, internog financiranja rasta kapitala te
privlačenja investitora u ponudi kapitala. Analiza koja koristi samo
knjigovodstvene, odnosno povijesne podatke ne osigurava pogled naprijed u
budućnost. Kako bi se i to osiguralo, u analizi uspješnosti koriste se tehnike
predviđanja financijskih izvješća u budućnosti što nazivamo pro forma analiza.

7.4. Javno objavljivanje financijskih informacija banke

Kako bi se omogućilo tržišnim sudionicima da imaju uvid u ključne informacije

o poslovanju banke, postavljeni su određeni zahtjevi za objavljivanjem financijskih
informacija na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Javno objavljivanje financijskih
informacija dio je supervizorskih zahjteva. Uspostavom tržišne discipline nastoji
se omogućiti svim sudionicima na tržištu ravnopravno raspolaganje informacijama
84
Sinkey. J.: Commercial Bank in Financial Management, Prentice Hall, New Jersey, 2002., str.
160.

98
o banci, što omogućuje bolje i lakše donošenje odluka. Zato Basel II. bankama
nameće kao potrebu usvajanje politike informiranja javnosti, koju usvaja uprava
svake banke, a kojom se definira priroda i obujam informacija koje će biti
dostupne javnosti te učestalost njihova objavljivanja. 85

Finansijske perfomanse

Sudionici tržišta i supervizori trebaju informaciju o financijskim performansama

banke. Posebno važno je objavljivati informacije o:

 profitabilnosti banke i varijabilnosti profita kako bi se lakše procijenila

potencijalna promjena u financijskoj poziciji i mogućnosti otplate depozita
i obveza; novčani tokovi,
 prikazu prihoda i troškova kako bi se utvrdila kvaliteta zarade, utvrdili
razlozi promjene u profitabilnosti banke, neto kamatne marže; odnos
troškova i kamate,
 prikazu doprinosa različitih aktivnosti banke i geografskih područja na
financijske performanse,
 menadžerskim izveštajima o događajima koji su utjecali na trenutne i
buduće financijske performanse banke.

Financijska pozicija

Informacije o financijskoj poziciji banke važne su za analiziranje sposobnosti

banke da prepozna obveze i financijske obveze. Informacije se objavljuju o:

 prirodi i iznosu imovine, obveza, kapitala, uključujući i ročnu strukturu, koji

se koriste za procjenu likvidnosti, solventnosti banke i financijske snage,
 provizijama i rezerviranjima po gubicima i načinu njihova formiranja, čime
se predstavlja sposobnost upravljanja gubicima,
 o strukturi aktive i pasive banke i izvanbilančnoj evidenciji,
 o adekvatnosti kapitala i dioničarskom kapitalu kako bi se dobila
informacija o sposobnosti banke da apsorbira buduće potencijalne gubitke i
njihov rast u budućnosti,
 o prirodi i iznosu imovine vezane uz kolaterale.

Strategije i prakse u pravljanja rizicima

Javnosti je potrebno osigurati informacije o strategijama i praksama

upravljanja i kontrole rizika. Informacije koje je potrebno objavljivati, su:
 psihologija upravljanja rizikom, politika i metodologija,
 izvori rizika,
 načini upravljanja i kontrole rizika,

85
Bank for International Settlement, Basel Committee on Bank Supervision: Enhancing Bank Transparency,
Basel Committee on Bank Supervision , 1998., str. 18.

99
  korištenje derivata u upravljanju rizikom.

Izloženost riziku

Tržišnim sudionicima i supervizorima potrebno je dostavljati kvalitativne i

kvanitativne informacije o:
 izloženosti riziku, uključujući strategiju upravljanja i efikasnost upravljanja
strategija,
 rizičnom profilu, tj. o rizicima u pozicijama bilance i izvanbilančnoj evidenciji
u danom trenutku, kao i rizični apetit banke,
 kreditnom riziku, tržišnom riziku, kamatnom riziku, deviznom tečaju i riziku
likvidnosti.

Pravovremeno objavljivanje informacija dovodi do poboljšanja tržišne

discipline. Koliko često banka treba objavljivati informacije i koje vrste, ovisi o
veličini banke, složenosti poslova koje ona obavlja i posluje li samo na domaćem
ili/i na inozemnom tržištu. U uvjetima globalizacije prelazak banke preko
nacionalnih granica nije izuzetak.

100
8. REGULACIJA BANAKA

8.1. Razlozi regulacije banaka

Moralni hazard, asimetrične informacije, eksterni utjecaji i tržišna konkurencija
razlozi su koji se mogu izdvojiti. Opasnost od previsokog rizika kojemu se banke
izlažu, a koji se javlja zbog lošeg «morala» uprave banaka nazivaju se moralnim
hazardom. Prisutnost moralnog hazarda mogla bi se mjeriti visinom koeficijentom
adekvatnosti kapitala koji predstavlja odnos između kapitala banke i rizika kojemu
se banka izložila u svojem poslovanju. Asimetričnost informacija predstavlja u
bankarstvu pogotovo za male deponente probleme ili visoke troškove u
pribavljanju informacija čime se povećava vjerojatnost da jedna strana (banka)
iskoristi neznanje druge strane (deponenta) kojemu nisu dostupne potrebite
informacije. Potencijalni deponenti ne mogu iz tog razloga ocijeniti sigurnost i
pouzdanost konkurentnih banaka, kao ni ekonomske efekte koje mogu ostvariti u
poslovima s bankom. Eksterni utjecaji kojima je izložena jedna banka u
bankovnom sustavu mogu prouzročiti probleme u poslovanju te banke ili
prestanak njezinog rada, a takve negativnosti prenose se i na druge banke u
bankovnom sustavu, izazivajući juriš na banke. Monopolistički položaj koji ima
banka ili udruženje banaka daje bankama mogućnost korištenja njihove tržišne
snage nad tržištem i ostvarenja određene monopolske dobiti, npr. monopol
banaka na lokalnom tržištu.

Upravo odgovori na ova pitanja mogu dati ocjenu kvalitete ustroja, sposobnosti
i mogućnosti sustava regulacije da osigurava ostvarenje postavljenih ciljeva
regulacije. Mnogobrojni su ciljevi regulacije, a ističu se sljedeći: 86
 osiguranje sigurnosti bankovnog sustava (safety of banking system)
 osiguranje pouzdanosti i konkurentnosti banaka u nacionalnom bankovnog
sustava (soundness and competitive of banking system)
 zaštita bankovnih klijenata – potrošača (consumer protection)
 promicanje ekonomske efikasnosti – tehničke i alokativne (economic
efficiency).

Osim ovih ciljeva moguće je istaknuti sljedeće:

 zaštita tržišnih struktura i konkurencija (market strukture and competition)
 alokacija kredita (credit allocation)
 monetarna kontrola (monetary control)

Bankovni sustav je onoliko siguran i stabilan koliko su banke koje

predstavljaju dijelove tog bankovnog sustava stabilne i sigurne. Stoga se pred

86
Fabozzi, J. F., Modigiani, F., Ferri, G. M.: Foundations of Financial Markets and Institution,
Prentice Hall Inc., New York, USA, 1994, str. 39.

101
nacionalne bankovne regulatore nameće potreba reguliranja, nadzora i kontrole
veličine rizične izloženosti banaka. Posebno je bitno utvrditi je li banka sposobna
upravljati rizikom kojemu se izložila. Promjene u solventnosti i likvidnosti banaka
mogu ugroziti stabilnost financijskog sustava, pogotovo onih financijskih sustava u
kojima banke predstavljaju glavninu financijskih institucija.
Principal – agent model regulacije
Principal Nadzire Agenta

Porezni obveznici  Parlament

Parlament  Regulatore /
Osiguravatelje depozita
Regulatore /
Osiguravatelje depozita  Menadžere osiguranih banaka
Izvor: Sinkey. J.: Commercial Bank Financial Management, Prentice Hall,
New Jersey, 2002., str. 560.

U BiH Zakonima o Agencijama za bankarstvo F BiH i RS ustrojena je Agencija

za bankarstvo F BiH i RS, neovisne i neprofitne financijske institucije koje
osiguravaju i podržavaju sigurnost, stabilnost bankovnog sustava F BiH i RS,
izdaju dozvole za osnivanje banaka te preuzimaju funkciju nadzora i kontrole
banaka u bankovnom sustavu F BiH i RS.

8.2. Agencija za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine

Agencija je samostalna neprofitabilna institucija Federacije Bosne i

Hercegovine. Agencija se osniva radi unaprjeđenja sigurnosti, kvaliteta i
zakonskog poslovanja tržišno orijentiranog stabilnog bankarskog, mikrokreditnog i
lizing sustava u Federaciji.87 Ona ima svojstvo pravnog lica i sjedište joj je u
Sarajevu. Osnovni zadaci Agencije su slijedeći:
1. izdavanje dozvole za osnivanje i rad banaka, mikrokreditnih organizacija i
lizing društava,
2. nadziranje poslovanja banke, mikrokreditne organizacije i lizing društva,
poduzimanje mjera, u skladu sa zakonom,
3. ukidanje dozvole za rad bankama, mikrokreditnim organizacijama i lizing
društvima, u skladu sa zakonom,
4. imenuje privremene i likvidacijske upravnike u banci, vrši nadzor nad
postupkom privremene uprave i likvidacije banaka, prati postupak
likvidacije mikrokreditnih organizacija i podnosi zahtjev za pokretanje
stečajnog postupka nad bankama i mikrokreditnim društvima,
5. donošenje podzakonskih akata kojima se regulira rad banaka,
mikrokreditnih organizacija i lizing društava,

87
Zakonom o agenciji za bankarstvo FBiH, Službene novine Federcije BiH, br. 9/96, 27/98, 20/00, 58/02,
13/03, 19/03, 47/06, 59/06, 48/08, 34/12, 77/12.

102
 6. ocjenjuje ispunjavanje uvjeta i daje druga odobrenja bankama,
mikrokreditnim organizacijama i lizing društvima, u skladu sa zakonima iz
ovih oblasti i podzakonskim aktima,
7. nadzire i ocjenjuje usklađenosti banaka, mikrokreditnih organizacija i lizing
društava sa standardima sprječavanja pranja novca i finansiranja
terorističkih aktivnosti,
8. nadzire i ocjenjuje provođenja mjera banaka, mikrokreditnih organizacija i
lizing društava u cilju sprječavanja financiranja aktivnosti kojima se
opstruira i/ili prijeti da opstruira proces provedbe mira koji se odvija u
skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH, u skladu sa posebnim
zakonom.

U sastavu Agencije uspostavlja se samostalna organizacijska jedinica unutar koje

djeluje jedan ili više ombudsmena za bankarski sustav s ciljem promoviranja i
zaštite prava i interesa potrošača, tj. fizičkih osoba kao korisnika financijskih
usluga. Ombudsmen, kao jedan od nositelja zaštite prava potrošača u Federaciji
BiH omogućava da se nastale nesuglasice i sporovi između institucija bankarskog
sistema i korisnika financijskih usluga mogu pravično i brzo riješiti od nezavisnih
lica, sa minimumom formalnosti putem usuglašavanja, posredovanja ili na drugi
miran način.

Ombudsmen je nezavisan u obavljanju svojih zadataka i odgovara za njihovo

izvršavanje, a provođenjem svojih funkcija ne djeluje kao zastupnik Agencije.
Ombudsmen obavlja sljedeće zadatke:
1. pruža informacije o pravima i obvezama korisnika i davatelja financijskih
usluga,
2. prati i predlaže aktivnosti za unapređenje odnosa između korisnika
financijskih usluga i financijskih organizacija bankarskog sustava
Federacije BiH,
3. istražuje aktivnosti na financijskom tržištu po službenoj dužnosti ili na
osnovu prigovora, radi zaštite prava korisnika financijskih usluga,
4. razmatra prigovore korisnika financijskih usluga, daje odgovore, preporuke
i mišljenja, te predlaže mjere za rješavanje prigovora,
5. posreduje u mirnom rješavanju spornih odnosa između korisnika
financijskih usluga i financijskih organizacija bankarskog sustava
Federacije BiH,
6. izdaje smjernice ili preporuke o posebnim standardnim uvjetima ili
aktivnostima za primjenu dobrih poslovnih običaja u poslovanju financijskih
organizacija bankarskog sustava Federacije BiH, te predlaže Upravnom
odboru Agencije donošenje akata iz njegove nadležnosti u oblasti zaštite
prava korisnika financijskih usluga,
7. surađuje sa nadležnim pravosudnim, upravnim i drugim organima i
organizacijama, kao i sa nadzornim i kontrolnim institucijama u zemlji i
inozemstvu, u okviru svoje nadležnosti,
8. surađuje sa ostalim organima i subjektima nadležnim za zaštitu prava
potrošača,

103
 9. poduzima druge radnje iz oblasti zaštite prava korisnika financijskih usluga.

Organ upravljanja Agencijom je Upravni odbor Agencije. Odbor vrši opći

nadzor poslovanja Agencije i poduzima mjere za učinkovito i racionalno vršenje
poslova iz djelokruga Agencije. U vršenju općeg nadzora Obor naročito:
1. donosi Statut Agencije,
2. donosi druge opće akte u skladu sa Statutom Agencije,
3. usvaja financijski plan i financijske izvještaje Agencije,
4. usvaja izvještaje koje Agencija pravi prema čl. 27. Zakona o Agenciji za
bankarstvo FBiH
5. za svoj rad, Odbor odgovara Parlamentu.

Direktor Agencije predstavlja i zastupa Agenciju, rukovodi radom Agencije.

Direktor i zamjenik direktora Agencije sudjeluje u radu Odbora, ali nemaju pravo
glasa. Za svoj rad direktor i zamjenik direktora Agencije, su odgovorni Odboru i
Parlamentu. Direktor, u okviru svojih prava i obaveza, vrši slijedeće poslove:
1. izdaje i oduzima dozvole za obavljanje bankarskih poslova, poslova
davanja mikrokredita i poslova lizinga,
2. poduzima propisane mjere prema bankama, mikrokreditnim
organizacijama i lizing društvima,
3. sklapa obaveze u vezi sa ugovorima i interesu Agencije,
4. imenuje osoblje i zastupnike Agencije,
5. zastupa Agenciju u sudskim postupcima,
6. obavlja i druge poslove propisane ovim zakonom i Statutom.

8.3. Poslovne knjige i poslovna izvješća

Banka mora voditi poslovne knjige, sastavljati knjigovodstvene isprave,

vrjednovati imovinu i obveze te sastavljati financijska izvješća u skladu s važećim
propisima i standardima struke.

Banka mora organizirati svoje poslovanje i voditi poslovne knjige, poslovnu

dokumentaciju te ostalu evidenciju na način da omogućava provjeru je li
poslovanje banke u skladu s važećim propisima i standardima struke. Banka je
dužna čuvati knjigovodstvene isprave i druge dokumente na temelju kojih su
izvršena knjiženja u njezinim poslovnim knjigama, ugovore i druge dokumente u
utvrđenim rokovima. Banke u Republici Hrvatskoj su dužne čuvati poslovne knjige
najmanje jedanaest godina.88 Pod rokovima se podrazumijeva vremensko
razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u
kojoj su knjigovodstvene isprave i drugi dokumenti sastavljeni.

Banka vodi poslove koji su u skladu s Kontnim planom za banke koji

propisuje regulator. Za potrebe nadzora nad poslovanjem banka sastavlja
88
Zakon o kreditnim institucijama RH, Narodne novine RH, 117/08, 74/09, 153/09, Zakon o
bankama BiH, Službene novine F BiH, 39/98.

104
financijsko izvješće na način, u obliku i rokovima koje propisuje regulator. Za
potrebe javnog objavljivanja središnja banka ili agencija može propisati vrstu,
oblik, sadržaj izvješća, kao i način i rokove njihova objavljivanja.

8.4. Izvješćivanje banke

Banka mora izvješćivati središnju banku ili agenciju o sljedećim činjenicama i

okolnostima odmah po njihovu nastanku:

1. promjena podataka koji se odnose na sjedište i adresu

2. o sazivanju glavne skupštine dioničara i o svim odlukama usvojenim na
toj skupštini
3. o razrješenjima i imenovanjima članova uprave i nadzornog odbora
4. o namjeravanom otvaranju, preseljenju, zatvaranju ili privremenom
prestanku rada podružnice ili predstavništva, ili promjenama u vrstama
usluga koje podružnica pruža
5. o svakoj planiranoj promjeni u temeljnom kapitalu banke za 10% i više
6. o prestanku pružanja određenih bankovnih ili ostalih financijskih usluga
7. o ostalim činjenicama i okolnostima za koje postoji obveza izvješćivanja
prema propisima središnje banke.

Uprava banke mora odmah obavijestiti središnju banku ili agenciju za

bankarstvo:

1. ako je ugrožena likvidnost i solventnost banke

2. ako se pojave razlozi za prestanak ili oduzimanje odobrenja za pružanje
bankovnih usluga ili razlozi za zabranu pružanja pojedinih ostalih
financijskih usluga
3. ako se promijeni financijsko stanje banke u takvom omjeru da banka više
ne doseže minimalni kapital ili minimalnu stopu adekvatnosti kapitala.

8.5. Unutarnja kontrola

Unutarnja (interna) kontrola u banci služi upravi kao njezina kontrolna

komponenta. Njezina zadaća je upravi osigurati temelje sigurnog i pouzdanog
poslovanja banke. Funkcionalno i organizacijski unutarnja kontrola je odvojena od
drugih organizacijskih dijelova u banci. Temeljna zadaća interne kontrole je stalan
i cjelovit nadzor:

1. nad kontrolom rizika

2. nad praćenjem usklađenosti
3. nad unutarnjom revizijom.

105
 Sustav dobro organizirane unutarnje kontrole može pomoći ostvarenju
bančinih ciljeva i zadataka kako bi banka dugoročno ostvarivala profit. Stoga se
kao ciljevi unutarnje kontrole prepoznaju:89

1. uspješno i učinkovito poslovanje

2. realnost, potpunost i pravovremenost financijskih i menadžerskih
informacija
3. usklađenost s postojećim zakonima i propisima.

Unutarnju kontrolu čini pet elemenata koji su međusobno vezani: procjene

uprave i kultura kontrole, identificiranje i upravljanje rizicima, kontrola aktivnosti i
podjele odgovornosti, informacije i komunikacije te nadzor aktivnosti i ispravljanje
nedostataka.

Proces unutarnje kontrole uključuje: prikladnu aktivnu kontrolu različitih odjela

i sektora,90 fizičku kontrolu,91 provjeru izloženosti banke i usklađenosti iste s
donesenim propisima,92 ocjenu uprave banke,93 sustav dopuštenja i ovlaštenja u
banci,94 te sustav potvrđivanja. Prema istraživanjima, najveći gubici u bankama sa
slabom unutarnjom kontrolom posljedica su neprikladne podjele odgovornosti.
Unutarnja kontrola zahtijeva odgovarajuću podjelu odgovornosti u banci i
sprječavanje pojave konfliktnih odgovornosti. 95 Dobro bi bilo u banci podijeliti
određene odgovornosti između više osoba kako bi se spriječilo manipuliranje
financijskim podatcima ili otuđenje imovine. Tako se podjela odgovornosti treba
napraviti kada je riječ o dopuštenjima za potrošnju i raspolaganje imovinom, o
računima klijenata, o transakcijama u bilanci banke i knjizi trgovanja, o ocjeni
kreditnog dosjea zajmotražitelja i njegovom praćenju pri otplati kredita. Osobe
koje imaju ključno mjesto u procesu kontrole, su djelatnici banke koji imaju utjecaj
na financijske evidencije i pristup imovini banke, tj. osobe u banci koje su
uključene u obradu informacija ili investicijske i trgovinske aktivnosti. Područja
potencijalnog konflikta trebaju biti identificirana, minimizirana i stalno nadzirana od
treće strane.96

89
Bank for International Settlements, Basel Committee for Banking Supervision, Framework for
Internal Control System in Banking Organisation, rujan 1998., str. 6.-8.
90
Voditelj kreditnog odjela može tjedno raspolagati podatcima o primljenim uplatama, kamatama i
zaradama po kreditnom portfelju, na temelju tih informacija ima obvezu utvrditi određene probleme
i pokušati ih riješiti. Pitanja koja su se pojavila pri pregledu izvješća i odgovori na ista predstavljaju
aktivnu kontrolu na razini tog odjela.
91
Fizička kontrola označava fizičke barijere u pristupu imovini (novcu ili vrijednosnim papirima),
obavljanje periodičnih inventura i sl.
92
Odobravanje kredita klijentima banke sukladno propisima koji reguliraju koncentraciju kreditnog
rizika smanjuje koncentraciju kreditnog rizika i pomaže banci da diverzificira svoj kreditni rizik.
93
Uprava banke ima zadaću na temelju izvješća procjenjivati napredak banke u ostvarenju
zacrtanih ciljeva.
94
Potreba postojanja sustava ovlaštenja za odobravanje transakcija iznad određene visine.
95
Može se dogoditi da u banci jedna osoba vodi «front» i «back office» trgovanja vrijednosnicama,
na taj način jedna osoba ima pristup imovini i mogućnost manipulacije financijskim podatcima za
osobnu korist ili može prikrivati gubitke.

106
 Sustav unutarnje revizije je ključni element ocjene unutarnje kontrole jer
osigurava neovisno mišljenje o prikladnosti i usklađenosti unutarnje kontrole s
postojećim politikama i procedurama. Izvješće unutarnje revizije o načinjenoj
ocjeni unutarnje kontrole treba biti dostavljeno upravi i odboru za reviziju. Stoga je
bitno da unutarnja kontrola bude popunjena sa sposobnim i iskusnim osobama
koje jasno razumiju svoju zadaću i odgovornost.

8.6. Unutarnja (interna) revizija

Unutarnja revizija predstavlja kontinuirani proces nadzora sustava unutarnje

kontrole i unutarnje procjene sustava upravljanja rizikom kako bi se zaštitila
imovina banke. Unutarnja revizija kao organizacijski neovisan odjel treba
savjetovati i osigurati preporuke upravi po pitanjima koja traže pozornost. Banka
mora poduzeti sve aktivnosti kako bi unutarnja revizija banke djelovala
kontinuirano, neovisno, objektivno te nepristrano, ovisno o veličini banke i prirodi
bankarskih poslova. Unutarnja revizija banke obuhvaća: 97

1. ispitivanje i ocjenu prikladnosti i djelotvornosti sustava unutarnje kontrole

2. reviziju primjene i djelotvornosti procedura sustava upravljanja rizicima i
metodologije procjene rizika u banci
3. reviziju upravljačkog i financijskog informacijskog sustava uključujući
elektronički informacijski sustav i usluge e-bankarstva
4. reviziju točnosti i pouzdanosti računovodstvenih isprava i financijskih
izvještaja
5. reviziju upravljanja aktivom
6. reviziju sustava procjene kapitala u odnosu na rizičnu izloženost
4. reviziju bankarskih funkcija i njihovu djelotvornost
5. provjeru djelovanja specifičnih procedura unutarnje kontrole
6. reviziju sustava za praćenje usklađenosti s pravnim propisima i zahtjevima
regulatora, kodeksa ponašanja i implementacije procedura i politika
7. provjeru pravovremenosti i točnosti izvješćivanja regulatora
8. provođenje posebnih istraga.

Kvaliteta unutarnje revizije banke ovisi o profesionalnim kompetencijama

unutarnjih revizora i organizaciji odjela. Revizori moraju biti visoko kvalificirani
kadrovi osposobljeni za područja u kojima obavljaju reviziju (iskustvo u reviziji i
bankarstvu, poznavanje IT). Kompetencijama unutarnjih revizora može se
upravljati unutarnjim i vanjskim treninzima, rotacijom osoblja unutar odjela i
motiviranjem za stjecanje certifikata unutarnjeg revizora. Unutarnju reviziju može
se povjeriti tvtkama i osobama izvan banke. Unutarnja revizija kreira godišnje
planove rada (vremenski rasporedi, programi rada) usmjerene na područja
visokog rizika.
96
Kreditni službenik ne može vršiti isplatu odobrenih kredita ni obavljati knjigovodstvo odobrenih
kredita; usuglašavanje stanja po računima obavlja osoba koja nije vršila prethodna knjiženja.
97
Bank for International Settlements, Basel Committee on Banking Supervision, Internal Audit in
Banks and Supervisor's Relationship with Auditors: A Survay, Basel, 2002., str. 2.

107
 Posljednjih godina u unutarnjoj reviziji javlja se specijalizacija revizora za
određena područja (spajanja i pripajanja), jačanje revizije i procjene unutarnjih
modela banke te naglasak na reviziju rizika. 98 Unutarnja revizija mora svoja
izvješća o radu dostavljati upravi i nadzornom odboru banke te ostvarivati blisku
suradnju s vanjskim revizorima i supervizorom. Unutarnja revizija mora metode
svojeg rada uskladiti s radom vanjskih revizora banke, koji revidiraju godišnja
financijska izvješća ili obavljaju posebnu reviziju na zahtjev središnje banke.

8.7. Revizija financijskih izvješća – vanjska (eksterna) revizija

Zbog uloge banaka koje imaju u ekonomiji i zajednici, treba izgrađivati

povjerenje i puzdanost u banku od strane klijenata koji s njome posluju. Jedan od
instrumenata regulacije u izgradnji stalnosti i pouzdanosti banaka je vanjska
revizija. Pri reviziji banaka vanjski revizori moraju uzeti u obzir karakteristike
banke, koje se razlikuju od drugih gospodarskih društava. Banke posjeduju velike
iznose monetarnih jedinica što banku čini osjetljivom na pronevjeru i prijevaru,
koriste financijsku polugu, mali gubici u vrijednosti imovine koju banke imaju može
utjecati na kapital banke i njezinu solventnost, gubitak povjerenja deponenata u
solventnost banke, što može dovesti do problema održavanja likvidnosti i
solventnosti. Predmet vanjske revizije su godišnji financijski izvještaji,
konsolidirani financijski izvještaji homogenih i mješovitih financijskih grupa,
namijenjena vanjskim korisnicima uključujući i potrebe supervizora.

Cilj vanjske revizije jest omogućiti neovisnom revizoru da izrazi mišljenje jesu li
financijski izvještaji pripremljeni u svim materijalnim aspektima u skladu s
utvrđenim okvirom financijskog izvješćivanja. Financijski izvještaji banke trebaju
biti pripremljena sukladno okviru izvješćivanja koji vrijedi za sjedište banke i
sukladno drugim propisima donesenim u zemlji. Sustavi financijskog izvješćivanja
mogu se razlikovati od zemlje do zemlje, a režim financijskog izvješćivanja
banaka u nekoj zemlji može se razlikovati od režima financijskog izvješćivanja
drugih gospodarskih društava. Vanjski revizori okrenuti su svojim izvješćima
korisnicima financijskih izvješća (upravnom odboru, kreditorima, deponentima,
supervizorima) te ih revizijskim mišljenjima uvjeravaju u objektivnost i korektnost
izvješća, ili to dovode u pitanje. Revizor pruža samo razumno uvjeravanje, a ne
apsolutno uvjerenje kako financijska izvješća ne sadrže nepravilnosti. Temeljna
razlika između kriminalne radnje i grješke je postojanje namjere. Za sprječavanje i
otkrivanje kriminalnih radnji i grješaka odgovorna je uprava putem uspostavljanja
učinkovite unutarnje kontrole.

Za utvrđivanje nepravilnosti u financijskim izvješćima banke vanjski revizor

planira i provodi reviziju nad financijskim izvješćima, na pojedinačnoj ili
konsolidiranoj bazi, koja su u materijalnoj vezi s informacijama prezentiranim u tim
98
Unutarnja revizija prema riziku („risk base internal audit”) naglašava potrebu redefiniranja i
preusmejravanja djelokruga unutarnje revizije na brigu o usvajanju modernih instrumenata
upravljanja rizikom, prikladnosti i učinkovitosti instrumenta, pomoć pri upravljanju rizicima.

108
izvještajima. Revizor za potrebe revizije može komunicirati s upravom banke kako
bi pribavio potrebne informacije.

Revizija banke treba obuhvatiti:

1. godišnji financijski izvještaj ili konsolidirani godišnji financijski izvještaj

2. pridržavanje pravila o upravljanju rizicima
3. obavljanje poslovnih funkcija kontrole rizika, praćenja usklađenosti i
funkcije unutarnje revizije
4. informacijski sustav i adekvatnost upravljanja informacijskim sustavom
5. pravilnost, točnost i potpunost izvješća koja se dostavljaju supervizoru.

Obveze ovlaštenih revizora

Vanjski revizori moraju obavljati reviziju sukladno etičkim i revizijskim

standardima koji pozivaju na neovisnost, objektivnost, stručnost te prikladno
planiranje i nadzor. Revizor također treba procijeniti veličinu inherentnog rizika 99
(„inherent risk”) i kontrolnog rizika („control risk”). 100 Na temelju procjene ovih dviju
vrsta rizika revizor odlučuje o prirodi, vremenu i načinu provedbe previzorskog
procesa. Tijekom obavljanja revizije ovlašteni vanjski revizori su obvezni odmah
obavijestiti supervizora o svakoj činjenici ili pribavljenoj informaciji koja ukazuje
kako banka krši zakonske propise, teže krši unutarnje akte, o značajnim
slabostima u sustavu unutarnjih kontrola i sl.

Obveze uprave i menadžmenta banke

Uprava i menadžment banke nosi odgovornost dobrog obavljanja bankarskih

poslova. Odgovornost uprave banke je utvrđivanje i poštovanje prikladne politike,
procedure, prakse banke koje se odnose na uvođenje prikladnih
računovodstvenih postupaka i procjenjivanje kvalitete aktive, njezino knjiženje i
mjerenje. Uprava banke obvezna je pripremati financijska izvješća u skladu s
propisanim sustavom financijskog izvješćivanja i za uspostavljanje
računovodstvenih postupaka kojima se osigurava vođenje dokumentacije koja je
dostatna za pripremu financijskih izvješća. Uprava banke mora osigurati revizoru
pristup potpunim financijskim izvještajima i informacije koje mogu djelovati na
financijske izvještaje.

Razgraničenje odgovornosti revizora i uprave banke

Za zakonitost, realnost i objektivnost financijskih izvješća odgovorna je

uprava. Revizor je odgovoran, na temelju provedene revizije, izraziti mišljenje o
njihovoj urednosti i objektivnosti. Eventualni propusti revizora ili izdavanje

99
Vjerojatnost kako će se pojaviti važan netočan prikaz stanja.
100
Vjerojatnost kako postojeći računovodstveni sustav i sustav unutarnje kontrole ne će
pravovremeno spriječiti ili otkriti i ispraviti netočne prikaze stanja.

109
pozitivnog mišljenja ne oslobađaju upravu od odgovornosti za zakonitost, realnost
i objektivnost financijskih izvješća.

8.8. Posebna uprava

Supervizor će donijeti odluku o imenovanju posebne uprave banke u

slučajevima ako je:101

1. prekršen zakon, propisi ili odluka regulatora, čime su narušeni interesi

deponenta
2. banka svojim poslovanjem ugrozila ili može ozbiljno ugroziti svoj kapital
3. banka prikrila poslovne knjige, evidenciju, dokumente ili imovinu
4. naloženo provođenje supervizorskih mjera, a banka ih nije počela
provoditi, čime bi se u njezinu daljnjem poslovanju ugrozila likvidnost i
solventnost, te je nužna zaštita interesa vjerovnika
5. ugrožena minimalna adekvatnost kapitala banke.

Odlukom o imenovanju posebne uprave regulator utvrđuje razloge

imenovanja posebne uprave, broj članova, vrstu i opseg poslova koje obavlja i/ili
kojima upravlja pojedini član uprave te razdoblje trajanja posebne uprave, koje ne
smije biti dulje od jedne godine, računajući od dana dostave rješenja banci.

Tijekom razdoblja pod posebnom upravom ista je dužna izvijestiti supervizora

o financijskom stanju i uvjetima poslovanja banke, procijeniti spremnost dioničara
da osiguraju dodatni kapital minimalno za održavanje adekvatnosti kapitala,
procjenu nepredviđenih rashoda kojma se uvećavaju obveze banke, procjenu
mogućih mjera za poboljšanje poslovanja i procjenu uvjeta za pokretanje
postupka stečaja ili likvidacije. Danom dostave odluke o imenovanju posebne
uprave banci, prestaju sve nadležnosti članova uprave.

Ako se procijeni da se tijekom razdoblja pod posebnom upravom financijsko

stanje popravilo tako da je banka dosegla minimalnu adekvatnost kapitala i
relativno ispunjava svoje dospjele obveze, može se predložiti sazivanje skupštine
dioničara i izbor novog nadzornog odbora koji će imenovati upravu banke, i tada
prestaju ovlasti posebne uprave. Ako se procijeni da se tijekom razdoblja pod
posebnom upravom financijsko stanje nije poboljšano tako da je banka dosegla
minimalni kapital i minimalnu stopu adekvatnosti kapitala ili tako da je sposobna
relativno ispunjavati svoje obveze, donosi se odluka o pokretanju prisilne
likvidacije ili odluka o utvrđivanju razloga za podnošenje prijedloga za pokretanje
stečaja banke. U određenim situacijama može se donijeti i odluka o produljenju
mandata posebnoj upravi, ako ne postoje uvjeti za pokretanje stečajnog
postupka. Privremena uprava može regulatoru predložiti: ukidanje bankarske
dozvole i likvidaciju banke, njezinu sanaciju, prodaju dijelova imovine, spajanje i
pripajanje banke drugoj banci.
101

110
 8.9. Likvidacija banke

Likvidacija je postupak koji se provodi na propisan način radi prestanka rada i

postojanja poduzeća. Postupak likvidacije banke može se pokrenuti na način da
glavna skupština dioničara može donijeti odluku o prestanku rada banke. Prije
donošenja odluke tijela banke moraju obaviti prethodne konzultacije s
regulatorom. Odluka o likvidaciji banke mora biti priopćena javnosti putem
najmanje dva dnevna lista.

Likvidatori su dužni, ako utvrde da imovina banke u likvidaciji nije dovoljna za

isplatu svih potraživanja vjerovnika banke u likvidaciji, bez odlaganja podnijeti
prijedlog za otvaranje stečajnog postupka i o tome odmah obavijestiti regulatora
banaka. Likvidacija se provodi po Zakonu o likvidaciji, ako nije Zakonom o
bankama u BiH, odnosno, Zakonom o kreditnim institucijama u RH drukčije
određeno.102 U procesu likvidacije likvidatori trebaju naplatiti tražbine, prodati
imovinu banke i podmiriti obveze prema vjerovnicima.

Prisilna likvidacija
Supervizor donosi odluku o pokretanju prisilne likvidacije u slučajevima:
1. ako se na temelju izvješća procijeni da se tijekom razdoblja pod posebnom
upravom financijsko stanje nije poboljšalo toliko da bi banka dosegla
minimalni kapital i minimalnu stopu adekvatnosti kapitala i da ne postoje
uvjeti za pokretanje stečajnog postupka
2. ako glavna skupština odbije prijedloge o povećanju kapitala
3. ako se na temelju izvješća posebne uprave zaključi kako banka pod
posebnom upravom nije uspjela dosegnuti minimum iznosa jamstvenog
kapitala
4. ako je banci oduzeto odobrenje za pružanje bankovnih usluga
5. ako procijeni kako je provođenje redovne likvidacije moglo izazvati štetu za
vjerovnike banke
6. ako je članu uprave oduzeta suglasnost za obavljanje funkcije člana
uprave, ako je član razriješen ili ako član uprave ne obavlja funkciju člana
uprave dulje od 6 mjeseci.

Institucija nadležna za osiguranje depozita preuzima funkciju uprave,

nadzornog odbora i skupštine dioničara.

8.10. Stečaj banke103

102
Ibid.
103
Zakon o kreditnim institucijama, Narodne novine, 117/2008, 74/2009, 153/2009; Zakon o
bankama F BiH, Službene novine F BiH 39/98., 32/00., 27/02., 41/02, 58/02, 13/03, 19/03, 28/03

111
 Stečaj je pravni mehanizam kojim se iz gospodarskog života isključuju
gospodarski dovoljno nedjelotvorni subjekti. Stečajni postupak provode stečajni
organi: stečajno vijeće, stečajni sudac i stečajni upravitelj. Otvaranjem stečaja
ograničava se pravna sposobnost stečajnog dužnika, prestaju ovlasti dotadašnjih
upravljačkih i poslovodnih tijela, nedospjela potraživanja dospijevaju, a
nenovčana se pretvaraju u novčana. Supervizor donosi odluku o utvrđivanju
razloga za podnošenje prijedloga za pokretanje stečajnog postupka:
1. ako je banka nelikvidna
2. ako je banka nesolventna
3. ako je u postupku likvidacije utvrdila da imovina banke u likvidaciji nije
dovoljna za isplatu svih tražbina vjerovnika banke.
Supervizor nadležnom sudu predaje, u pisanom obliku, prijedlog o pokretanju
stečajnog postupka u roku od tri radna dana nakon donošenja odluke o utvrđivanju
razloga za pokretanje stečajnog postupka.

Sva ovlaštenja skupštine vjerovnika, sukladno odredbama, ima odbor

vjerovnika. Rokovi za prijavu tražbina utvrđeni su zakonom. Rješenjem o
otvaranju stečajnog postupka stečajno vijeće će zakazati ročište na kojemu se
ispituju pribavljene tražbine. Stečajni postupak provodi se prema Zakonu o
stečaju RH i F BiH, ako Zakonom o kreditnim institucijama RH i Zakona o
bankama F BiH nije drukčije određeno.

8.11. Udruženje banaka

Banke se mogu udružiti u udruženje banaka koje je osnovano kao

gospodarsko interesno udruženje ili kao neki drugi oblik udruživanja gospodarskih
subjekata, u skladu s posebnim zakonom. Osim zadataka određenih statutom,
udruženje banke može:

 organizirati sustav osiguranja uloga s jamstvima iznad iznosa određenih

zakonom o osiguranju uloga
 organizirati razmjenu informacija o kreditnoj sposobnosti za potrebe zaštite
protiv kreditnog rizika
 provoditi stručno usavršavanje zaposlenika i izdati potvrde o završenim
stručnim usavršavanjima
 obavljati druge poslove.

Banke ne smiju zaključivati nikakve pisane ili usmene ugovore s drugim

bankama ili udruženjem banaka kojima se može ograničiti načelo slobodnog
tržišnog natjecanja, tj. konkurencije u bankarstvu. 104 Udruženje banaka, kao i
104
Detaljnije u Zakonu o kreditnim institucijama, Narodne novine, 117/2008, 74/2009, 153/2009; u
Zakonu o bankama FBiH, Službene novine F BiH 39/98., 32/00., 27/02., 41/02, 58/02, 13/03,
19/03, 28/03.

112
svaka pojedina banka, mora u cilju sprječavanja ograničenja načela slobodnog
tržišnog natjecanja dostaviti HNB-u svoj statut, kao i sve sporazumne dogovore i
druge opće akte, a u BiH Konkurencijskom vijeću BiH i Agenciji za bankarstvo F
BiH.

8.12. Bankovna tajna

Banke je obvezna čuvati svaku vrstu informacije i dokumente koji pripadaju

klijentu i iste tajiti od javnosti, osim u slučajevima kada informacije i dokumente
potražuju ovlaštene osobe ili nadležna tijela sukladno propisima i zakonima, tj.
bankovnu tajnu (customers secrets). Jasno je kako bankovna tajna predstavlja:
obvezu banke šutjeti o informacijama klijenta financijsko-imovine naravi i pravo
uskratiti informacije koje su predmet bankarske tajne. Banka mora čuvati, kao
povjerljive, podatke o stanju pojedinačnih štednih uloga i ostalih novčanih
depozita banke te stanju i prometu po tekućim računima i žiro računima, podatke
o poslovima svojeg klijenta, kao i sve podatke, činjenice i okolnosti koje je saznala
iz odnosa s klijentima. Bankarska tajna je profesionalna tajna bankarskog poziva.
Uspostavljanje odnosa povjerenja između uposlenih i klijenta banke nalažu
zabranu objavljuju informacija i podataka trećim osobama ili njihovo korištenje u
šekulativne svrhe.
Obveza čuvanja bankovne tajne ne odnosi se:

1. ako se klijent pisanim putem izričito suglasi da se određeni povjerljivi

podaci mogu priopćiti,
2. ako je priopćenje povjerljivih podataka neophodno za prikupljanje i
utvrđivanje činjenica u kaznenom postupku i postupku koji mu prethodi,
3. ako se povjerljivi podaci priopćavaju za potrebe Ureda za sprječavanje
pranja novca,
4. ako je priopćenje povjerljivih podataka potrebno za utvrđivanje pravnog
odnosa između banke i klijenta u sudskom sporu,
5. za potrebe ostavinskog ili drugog imovinsko-pravnog postupka,
6. za provedbu ovrhe nad imovinom banke,
7. ako se daju središnjoj banci, Deviznom inspektoratu ili drugom
nadzornom tijelu za potrebe nadzora,
8. registri obveza po kreditima – ako se daju pravnoj osobi koje mogu
osnovati banke,
9. ako su potrebni poreznim tijelima u postupku koji oni provode,
10. za potrebe institucija za osiguranje štednih uloga.

8.13. Zaštita potrošača

Cilj regulacije je zaštita potrošača banke koji sudjeluju u kreditnim i

depozitnim poslovima banke te poslovima po transakcijskim računima. U
uvjetima asimetričnih informacija potrošači bankarskih proizvoda i usluga mogu

113
 raspolagati nepotpunim i nepravovremenim informacijama. Banke bi trebale
osigurati cjelovitu i pravovemenu informaciju vezanu uz svaki pojedini proizvod i
uslugu koje banka pruža klijentima, na svim razinama pružene usluge i o svakoj
temi udovoljavajući ograničenjima sadržanim u propisima i zakonima. Banke nebi
smjele pružati netočne ili nedovoljne informacije potrošačima kojima se
namjerava postizavanje profita. Zaposlenici banke tebaju djelovati na najvišoj
razini profesionalizma te da informiraju u potpunosti i razumljivo klijente oko
pitanja poput obveza i prava, koristi i rizika vezanih za proizvod i usluge.

Regulatori bi trebali imati mogućnost donošenja, tumačenja i provođenja

zakona o zaštiti potrošača od kreditne diskriminacije banaka – osiguranjem
jednakih kreditnih mogućnosti klijentima, uklanjanjem neprimjerenih kreditnih
troškova ili kamatnih stopa pri ugovaranju kredita ili polaganju depozita, obračuna
zateznih kamata kod prekoračenja po transakcijskim računima te elektroničkog
prijenosa sredstava. Pod pojmom potrošač podrazumijeva se svaka fizička osoba
– građanin, koja je korisnik bankarskih usluga, kao i ostalih financijskih usluga,
ako te financijske usluge pruža banka. Stoga regulacija na polju zaštite potrošača
traži od banaka objavljivanje poptunih informacija i informiranje klijenata.

Banka je dužna s potrošačem zaključiti ugovor o pružanju pojedine bankovne

usluge. Prije zaključivanja ugovora banka je dužna potrošaču predočiti, tj. učiniti
dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze
ugovornih strana. Ugovor se zaključuje u pisanoj formi.

Zaštitom potrošača trebalo bi urediti područja: zaštite novca i računa klijenata,

financijske pismenosti klijenata,105 raspoloživosti literature, odgovornosti zajednici,
zaštite od pronevjera i prijevara, zaštite financijske privatnosti. Zaštita potrošača
doprinosi tržišnoj disciplini, tjera banke na konkurenciju i ponudu boljih proizvoda i
usluga, omogućuje klijentima razumjeti informacije i donositi odluke o izboru
rizik/povrat kako bi povećali svoje bogatstvo.

Dobra praksa zaštite potrošača i financijska pismenost („financial literacy”)

obuhvaća sljedeća područja:106
 institucije za zaštitu potrošača,
 praksu informiranja i prodaje,
 držanje i upravljanje računima,
 privatnost i zaštitu podataka,
 mehanizam rješavanja pritužbi i žalbi,
 shemu garancija i naknada,
 financijsko obrazovanje,
 konkurenciju.

105
Financijska pismenost klijenata osigurava klijentima znanje, vještine, samopouzdanje u
razumijevanju i analizi informacija koje primjaju pri procesu kupnje proizvoda i usluga za
zadovoljenje svojih potreba, točnije razumijevanje temeljnih financijskih koncepata.
106
World Bank, Good Practice for Costumer Protection and Financial Literancy in Europe and
central Asia: A Diagnostic Tool, Washington, 2009., str. 8.

114
 Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti
dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Pod
informacijama koje se odnose na odobravanje kredita podrazumijevaju se sljedeći
podaci:

1. važeće nominalne godišnje stope redovne i zatezne kamate,

2. način obračuna kamate (primjena relativnog ili konformnog kamatnjaka),
3. uvjeti pod kojima se mogu mijenjati stope redovne i zatezne kamate
tijekom korištenja, odnosno otplate kredita,
4. naknade, tj. provizije koje (osim kamata po deklariranoj kamatnoj stopi)
banka zaračunava korisniku kredita,
5. efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita
izračunate sukladno propisima supervizora (nominalna kamata + iznos
naknada i provizija u procesu odobravanja kredita + iznos naknada i
provizija u realizaciji kredita),
6. iznos otplate glavnice i kamate (uključujući i druge troškove) za
pretpostavljeni iznos kredita, rokovi otplate, broj, tj. visina otplatnih
obroka,
7. uvjeti štednje ili novčanog pologa kod banke, ako je to uvjet za
odobravanje kredita,
8. mogućnost i uvjeti prijeboja kredita i štednog uloga, odnosno novčanog
pologa iz prethodne točke,
9. instrumenti osiguranja otplate kredita i drugi uvjeti koje postavlja banka.

Pod informacijama koje se odnose na primanje depozita podrazumijevaju se

sljedeći podaci:

1. važeće nominalne kamatne stope,

2. način obračuna kamate (relativni ili konformni),
3. uvjeti pod kojima se mogu mijenjati kamatne stope,
4. naknade za vođenje računa i druge slične naknade, tj. provizije ako ih
banka zaračunava na teret deponenta,
5. efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupan prinos na depozit,
izračunato sukladno propisima HNB,
6. osnovne informacije o osiguranju uloga, odnosno depozita.

Banka je dužna na ugovoreni način, a najmanje jednom godišnje obavijestiti

potrošače, tj. učiniti im dostupnim podatke o stanju njegova kreditnog, tj.
depozitnog računa. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, banka je
dužna obavijestiti potrošača o promjeni tih kamatnih stopa prije nego što se one
počnu primjenjivati, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući
način.

8.14. Ombudsmen za bankarski sustav

115
 U sastavu Agencije uspostavlja se samostalna organizacijska jedinica unutar
koje djeluje jedan ili više ombudsmena za bankarski sustav s ciljem promoviranja i
zaštite prava i interesa potrošača, tj. fizičkih osoba kao korisnika financijskih
usluga. Ombudsmen, kao jedan od nositelja zaštite prava potrošača u Federaciji
BiH omogućava da se nastale nesuglasice i sporovi između institucija bankarskog
sistema i korisnika financijskih usluga mogu pravično i brzo riješiti od nezavisnih
lica, sa minimumom formalnosti putem usuglašavanja, posredovanja ili na drugi
miran način.

Ombudsmen je nezavisan u obavljanju svojih zadataka i odgovara za njihovo

izvršavanje, a provođenjem svojih funkcija ne djeluje kao zastupnik Agencije.
Ombudsmen obavlja sljedeće zadatke:
1. pruža informacije o pravima i obvezama korisnika i davatelja financijskih
usluga,
2. prati i predlaže aktivnosti za unapređenje odnosa između korisnika
financijskih usluga i financijskih organizacija bankarskog sustava
Federacije BiH,
3. istražuje aktivnosti na financijskom tržištu po službenoj dužnosti ili na
osnovu prigovora, radi zaštite prava korisnika financijskih usluga,
4. razmatra prigovore korisnika financijskih usluga, daje odgovore, preporuke
i mišljenja, te predlaže mjere za rješavanje prigovora,
5. posreduje u mirnom rješavanju spornih odnosa između korisnika
financijskih usluga i financijskih organizacija bankarskog sustava
Federacije BiH,
6. izdaje smjernice ili preporuke o posebnim standardnim uvjetima ili
aktivnostima za primjenu dobrih poslovnih običaja u poslovanju financijskih
organizacija bankarskog sustava Federacije BiH, te predlaže Upravnom
odboru Agencije donošenje akata iz njegove nadležnosti u oblasti zaštite
prava korisnika financijskih usluga,
7. surađuje sa nadležnim pravosudnim, upravnim i drugim organima i
organizacijama, kao i sa nadzornim i kontrolnim institucijama u zemlji i
inozemstvu, u okviru svoje nadležnosti,
8. surađuje sa ostalim organima i subjektima nadležnim za zaštitu prava
potrošača,
9. poduzima druge radnje iz oblasti zaštite prava korisnika financijskih usluga.

Ombudsmen, u postupanju po prigovorima korisnika financijskih usluga,

osigurava zaštitu njihovih prava i interesa putem:
1. postupaka razmatranja prigovora korisnika financijskih usluga, davanjem
odgovora, preporuka i mišljenja, te predlaganjem mjera za rješavanje
prigovora,
2. postupaka posredovanja u mirnom rješavanju spornih odnosa, kada ocijeni
da iz predmeta prigovora može doći do sudskog spora.

U postupku posredovanja u mirnom rješavanju spornih odnosa ombudsmen

primjenjuje propise kojima se uređuje postupak medijacije u kom slučaju može,

116
prema potrebi, angažirati druga ovlaštena lica sa specijalističkim znanjima ili
medijatore. Sporazum o nagodbi, koji sudionici u mirnom rješavanju spornog
odnosa postignu uz posredovanje ombudsmena i sačine u pisanoj formi, ima
snagu izvršne isprave. U postupku razmatranja prigovora i posredovanja u
mirnom rješavanju spornih odnosa, ombudsmen je dužan poštivati principe:
zakonitosti, nepristranosti, stručnosti, jednakih prava i pravičnosti, efikasnosti i
transparentnosti pravila i procedura postupanja ombudsmena. Pored ovih
principa, ombudsmen je dužan u postupku mirnog rješavanja spornih odnosa
primjenjivati princip dobrovoljnosti i povjerljivosti.

Financijske organizacije bankarskog sistema Federacije BiH dužne su

surađivati sa ombudsmenom. Ombudsmen je dužan u toku postupka razmatranja
po prigovorima korisnika financijskih usluga omogućiti financijskim organizacijama
bankarskog sustava Federacije BiH, na čije postupanje korisnik financijskih
usluga podnosi prigovore, da se izjasne o činjenicama i okolnostima navedenim u
prigovoru, odnosno dostave dokaze u svoju korist.

Ombdusmena imenuje i razrješava Odbor. Odbor ce donijeti opće akte kojima

se uređuju uvjeti i postupak za imenovanje i prestanak dužnosti ombudsmena,
uvjeti i način postupanja po prigovorima korisnika financijskih usluga i
posredovanja u mirnom rješavanju spornih odnosa, financiranje, izvještavanje i
druga pitanja od značaja za rad ombudsmena. Na pitanja iz oblasti zaštite
korisnika financijskih usluga u bankarskom sustavu i rad ombudsmena, koja nisu
uređena ovim zakonom, primjenjuju se propisi koji uređuju oblast zaštite
potrošača,107 postupak medijacije i obvezne odnose.

8.15. Osiguranje depozita

Osiguranje depozita je bitan dio regulacije banaka. Postojanje sustava

osiguranja deponenti gube interes za stalnim nadzorom kreditnih aktivnosti
banaka i njihove izloeženosti rizicima, a istovremeno upravu banke potiče u
preuzimanju rizičnih kreditih poslova u cilju ostvarenja više zarade.

Osiguranje depozita povjerava se posebnim agencijama koje djeluju kao

neovisna tijela. Tako je u BiH osnovana Agencija za osiguranje depozita BiH. 108
Sustav osiguranja depozita pojavljuje se s namjerom regulatora bankovnog
sustava da unaprijede javno povjerenje u banke i financijski sustav, odnosno u
njegovu sigurnost i stabilnost. Razloga zbog kojih je došlo do uspostave sustava
osiguranja depozita ima mnogo. Jedan od razloga je «efekt prelijevanja krize» iz
jedne banke u drugu, iz jedne zemlje u drugu, što dovodi do narušavanja
povjerenja javnosti u stabilnost financijskog sustava i kao posljedicu toga do
«juriša na banke». U tom slučaju sustav osiguranja depozita biva instrument u
sprječavanju juriša na banke.
107
Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovni, Službeni glasnik BiH, br. 25/06.
108
Zakon o osiguranju depozita u bankama BiH, Službeni glasnik BiH broj. 20, 2002.

117
 Glavni ciljevi sustava osiguranja depozita su:109

1. očuvati štedna i transakcijska sredstva malih štediša

2. sprječavanje krize likvidnosti prouzrokovane visokom frekvencijom
povlačenja depozita
3. pomoć u stabilizaciji bankovnog sustava.

Sustavom osiguranja depozita zaštićuju se štedna i transakcijska sredstva

malih štediša jer su troškovi dobivanja informacija o solventnosti financijskih
institucija veći za male štediše nego za velike, a njihovi depoziti čine značajan
udio u izvorima sredstava banke. Male štediše raspolažu s malo informacija pa
jače reagiraju na bilo kakve sugestije o problemima u sustavu te na taj način
kreće juriš na banke.

Zakonom o osiguranju depozita Bosne i Hercegovine 110 regulirano je

osnivanje, status, djelatnost, upravljanje i rukovođenje, ovlaštenja, obaveze i
financiranje Agencije za osiguranje depozita Bosne i Hercegovine. Cilj ovog
Zakona je da osigura zaštitu depozita fizičkih i pravnih osoba u bankama koje su
dobile dozvolu za rad od Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine
(FBA) ili Agencije za bankarstvo Republike Srpske (RSAB), ili pravnog nasljednika
ovih agencija. Agencija za osiguranje depozita osigurava sve prikladne depozite u
bankama članicama u Bosni i Hercegovini. Prilikom slučaja osiguranja, 111 Agencija
se obavezuje na naknadu osiguranih depozita, dijela prikladnih depozita
deponentima u skladu s ograničenjima iz Zakona i isključenim depozitima
definiranim ovim zakonom. Najveći iznos osiguranog depozita, zajedno s
obračunatom kamatom, koji isplaćuje Agencija po deponentu po banci članici,
iznosi prikladni depozit112 umanjen za zakonski ili ugovorni dug deponenta prema
banci članici ili 35.000 KM, ili koji je manji.

8.16. Pranje novca i financiranje terorizma

Pranjem novca smatra se pokušaj da se novac koji potječe od kriminalnih

radnji prikaže kao zakonito stečen. Skrivanje pravog izvora nezakonito stečenog
novca113 putem financijskih i nefinancijskih institucija čini pranje novca. Onaj tko
pere novac nastoji iskoristiti bankarski sustav tako što dozvoljava cirkuliranje
novca između banaka i drugih financijskih institucija dok ne bude nemoguće

109
Miller. J., VanHoose. D.: Moderni novac i bankarstvo, 1998., Mate, Zagreb, str. 280.
110
Zakon o osiguranju depozita u bankama BiH, Službeni glasnik BiH broj. 20, 2002
111
«Slučaj osiguranja» je slučaj koji zahtijeva isplatu osiguranja depozita u skladu s odredbama
Zakona o osiguranju depozita.
112
«Prikladni depozit» je ukupan iznos svih sredstava koji rezultiraju iz depozita, štednih računa ili
certifikata banke koje je deponent deponirao kod banke članice sustava osiguranja banaka.
113
Prljavim novcem smatra se novac stečen krivičnim djelom i sva imovina nastala iz tog novca,
npr. pljačkom, krađom, ilegalnom trgovinom drogom ili oružjem

118
utvrditi podrijetlo novca. Pranje novca znači pretvaranje tzv. prljavog novca (dirty
money) ili druge imovinske koristi, pribavljenih kriminalnim ili drugim
protuzakonitim radnjama, u tzv. čist novac, naime onaj koji se može upotrijebiti i
koristiti kao legalni prihod u bankarskim, trgovačkim, kupoprodajnim,
investicijskim, poduzetničkim i drugim poslovima ili načinima ulaganja. Pranje
novca obuhvaća proces prikrivanja prave prirode i izvora novca, pretvorbu i
prijenos imovine u smislu prikrivanja njegova protuzakonitog podrijetla. 114

Postupak pranja novca odvija se u tri faze: 115 stavljanje (engl. placement) kao
prva faza sastoji se od fizičkoga ulaska gotovine kriminalnog podrijetla u
financijski sustav preko bankarskih pologa, novčanih naloga ili elektroničkim
transferom preko državnih granica te investiranja u pokretnu ili nepokretnu
imovinu. Iduća je faza oplemenjivanje (engl. layering), pod kojim se
podrazumijeva niz složenih financijskih transakcija 116 kojima se prikriva pravo
podrijetla novca. Krajnji cilj ove faze u procesu pranja novca sastoji se u
onemogućavanju povezivanja takvih sredstava s njihovim izvorom. Konačna je
faza u procesu pranja novca integracija (engl. integration), kojom se prljavi novac
ugrađuje u tzv. čiste fondove i ničim se više ne razlikuje od zakonito stečenog
novca.

Pranje novca u bankama najčešće se obavlja transakcijama u velikim

iznosima, dvosmjernim transakcijama u istom danu, transakcijama upućenim od
istog pošiljatelja, transakcijama bez ekonomske i logične opravdanosti,
uzimanjem dugoročnih i kratkoročnih kredita za otplatu istih od strane banke,
odobravanjem kredita nepoznatoj kompaniji ili povezanoj osobi koja prijevremeno
vraća osobreni kredit, ugovaranjem međubankarskih depozita između banke
majke i kćerke na rok dulji od 1 godine.

Mjere i radnje u bankarskom, novčarskom i drugom poslovanju, koje se

poduzimaju radi otkrivanja i sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma u
bankama, obuhvaćaju:117
1. utvrđivanje prihvatljivosti klijenta – načelo upoznaj svojega klijenta („know
your consumers”),
2. utvrđivanje rizičnosti proizvoda i usluga s aspekta sprječavanja pranja
novca i financiranja terorizma,
3. način identificiranja klijenta,
4. nadzor nad računima i transakcijama klijenta,
5. upravljanje rizicima kojima je banka izložena u području pranja novca i
financiranja terorizma,
6. program obuke zaposlenika.
114
Directive 2005/60/EC on prevention of the use of the financial system for the purpose of money
laundering and terorrist financing, OJL 309, 25.11.2005.
115
The Financial Crimes Enformcement Network
116
Brojne transakcije u zemlji i inozemstvu, usitnjavanje transakcija na male iznose, transferiranje
novca na veći broj računa, mijenjanje oblika novca.
117
HNB, Smjernice u području sprječavanja pranja novca i sprječavanja financiranja terorizma za
kreditne institucije i kreditne unije, 2006., str. 4.

119
 Mjere za otkrivanje i sprječavanje pranja novca poduzimaju se prilikom svih
poslova primanja, ulaganja, zamjene, čuvanja ili drugog raspolaganja novcem ili
drugom imovinom, prilikom drugih transakcija u skladu s ovim zakonom i
propisima donesenim na osnovu ovog zakona, kao i prilikom svih transakcija za
koje postoje osnovi sumnje da se radi o pranju novca. Banke u zaštiti od pranja
novca i financiranja terorizma koriste različita programska rješenja: od umjetne
inteligencije do poslovnog koncepta sustava upravljanja odnosa s klijentima
(CRM, e-CRM).

U BiH bankama je zabranjeno stjecati, obavljati poslove konverzije ili transfera

(transakcije preko 30.000,00 KM), posredovati u istim ako se pretpostavlja da su
novac i imovina stečeni kaznenim djelom, ili da su dio procesa pranja novac ili
financiranja terorizma.118

9.SUPERVIZIJA BANAKA

9.1. Supervizija (nadzor) banaka

Supervizija banaka nadzorom uprave banke i načina poslovanja banke, tj.

prudencijalna supervizija ima za zadaću sprječavanje negativnih eksternalija u
bankarskoj industriji. Ova zadaća može se ostvariti putem pravovremene i
učinkovite supervizije, ranog otkrivanja problema u banci, trenutnog i prikladnog
118
Zakon o sprječavanju pranja novca, Službene novine F BiH, br. 8/00; 29/04. Zakon o sprječavanju pranja
novca i financiranju terorizma, NN RH, br. 87/08.

120
odgovora supervizora. Supervizori obavljaju poslove prikupljanja i analiziranja
informacija vezanih uz poslovanje banke, podružnica stranih banaka ili
podružnica domaćih banaka u inozemstvu. Ispitivanja supervizora obavljaju se
određenom frekvencijom, u tzv. supervizijskim ciklusima. Banke ovise primarno o
upravljanom povjerenju deponenata, pa je „povijesna” zadaća da su supervizori
nerado objavljivali činjenice kako banke nisu ispunile minimalne prudencijalne
zahtjeve i tražili od menadžmenta banke poduzimanje korektivnih aktivnosti.
Supervizori moraju biti sposobni redovito s bankama razmatrati sva značajnija
pitanja i područja njihova poslovanja.

Cilj nadzora je: na makrorazini održati stabilnost bankarskog sustava, a na

mikrorazini spriječiti propadanje pojedinih financijskih institucija. Neovisno o
specifičnostima, banka je istodobno i obična tvrtka – poduzeće sa svojom
proizvodnom funkcijom. Učinkovit sustav supervizije banaka čini: analiza
financijskih izvješća („off-site”) i izravni nadzor u banci („on-site”).119

Supervizori u neizravnom nadzoru analiziranju financijska izvješća i ostale

podatke koje su banke obvezne dostaviti supervizoru. Neizravni nadzor provodi
se u supervizorskom ciklusu između izravnog nadzora, a čine ga:

1. opsina (pisana) analiza trenutnih uvjeta i performansi banaka

2. usporedba banke s drugim sličnim bankama
3. provjera provedenih mjera propisanih pri posljednjem izravnom nadzoru
4. predviđanje mogućih rizika za naredni izravni nadzor.

Izravni nadzor obavlja se u prostorijama banke uvidom u poslovne knjige,

isprave i drugu dokumentaciju koja se odnosi na poslovanje banke te provjerom i
pregledom tehničke, stručne i organizacijske opremljenosti banke. Supervizori se
u izravnom nadzoru koriste podatcima kojima raspolažu od osnutka banke. On-
site nadzor u banci treba obuhvatiti:120

1. pregled knjigovodstvenih isprava, poslovnih knjiga i drugih izvješća banke

2. uvjete u banci
3. prikladnost sustava upravljanja rizikom i unutarnjih procedura i unutarnjih
kontrola
4. kvalitetu kreditnog portfelja
5. sposobnost uprave - intervju
6. prikladnost računovodstvenog i upravljačkog informacijskog sustava.

U postupku nadzora tri su područja supervizorima od posebnog interesa:

119
Osim potpunog izravnog nadzora banke, supervizor može provoditi ciljani nadzor određenih
proizvoda (kreditne kartice), funkcija (revizija), rizika (kreditni rizik) ili posebnih područja (trgovanje
državnim vrijednosnicama, informacijskih sustava, upravljanja aktivom, pravne usklađenosti).
120
Bank for International Settlemements, Core Principles for Effective Banking Supervision, Basel
Committee on Banking Supervision, Basel, 1997., str. 33

121
 1. rizici koji se razmatraju u prvom stupu novog Basela II
2. rizici koji nisu obuhvaćeni prvim stupom novog Basela II, npr. strateški rizik,
rizik kamatne stope sadržan u bilanci i knjizi trgovanja banke („banking
book i trading book”)
3. ostali vanjski čimbenici.

Supervizori su ti koji nadziru upravljanje rizicima u banci. Kako bi se ograničila

izloženost banaka, supervizori pred banku stavljaju određene zahjeve glede
adekvatnosti kapitala i kvalitete sustava upravljanja kreditnim, kamatnim i drugim
rizicima („risk management”).

U nekim zemljama izravnu superviziju obavljaju vanjski kvalificirani revizori. U

drugim zemljama postoje kombinirani sustava izravnog i neizravnog nadzora.
Također izvješća unutarnjih i vanjskih revizora mogu biti sastavni dijelovi nadzora
banaka.

Nakon obavljenog nadzora poslovanja banke ovlaštene osobe sastavljaju

nalaze o obavljenom nadzoru. Postupke vezane uz nalaz o obavljenom nadzoru
supervizor propisuje odlukom.

Nadzornim mjerama nalaže se otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i

nepravilnosti te poduzimanje aktivnosti za poboljšanje stanja u banci. U okviru tih
aktivnosti za poboljšanje stanja u banci mogu se odrediti i posebni uvjeti za
poslovanje banke. U slučaju utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti nalažu se
nadzorne mjere izdavanjem rješenja koje donosi guverner središnje banke. U
slučajevima kršenja zakona i propisa, odnosno u situacijama kada je financijsko
stanje u banci takvo da je neizvjestan daljnji nastavak njezina poslovanja,
središnja banka rješenjem:

1. zabranjuje pružanje određenih bankarskih usluga i ostalih financijskih

usluga
2. imenuje posebnu upravu
3. oduzima odobrenje za rad
4. pokreće prisilnu likvidaciju banke
5. odlučuje o podnošenju prijedloga za pokretanje stečajnog postupka.

Središnja banka ili Agencija za bankarstvo obavlja nadzor poslovanja banaka

sukladno propisima i međudržavnim sporazumima. 121 U obavljanju svoje nadzorne
funkcije središnja banka ili drugo nadležno tijelo ocjenjuje zakonitost i pravilnost
poslovanja banke, njezinu sposobnost upravljanja rizicima u poslovanju te nalaže
mjere za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti, nepravilnosti i poboljšanja stanja u
banci. Ako je za nadzor nad osobom povezanom s bankom nadležno drugo

121
U BiH nadzor nad bankama povjeren je entitetskim bankarskim agencijama Agenciji za
bankarstvo F BiH i RS, a u RH Hrvatskoj narodnoj banci.

122
nadzorno tijelo, bankarski supervizor može zatražiti od tog tijela da joj pribavi
potrebne podatke u svrhu nadzora nad bankom. 122

9.2. Organizacijski modeli supervizije banaka

Organizacijska rješenja za superviziju banaka razlikuju se od zemlje do zemlje

i treba ih promatrati u kontekstu dinamičnih promjena unutar cijelog fiinancijskog
sustava. Posljednjih godina mogu se primijetiti reforme i restrukturiranje sustava
supervizije banaka. Poseban naglasak stavlja se na strukturu nacionalnog
sustava supervizije te suradnju nacionalni supervizora. Razlozi koji uvjetuju takvu
dinamičnost na području supervizije leže prije svega u jačanju i razvoju
finansijskog sektora te pokušaju dosezanja i održavanja efikasnosti supevizije.
Kada se promatraju zemlje u svijetu, posebice europske zemlje, sljedeća obilježja
karakteriziraju strukturu i organizaciju supervizije:
1. konsolidacija strukture supervizije,
2. dominacija centralnih/središnjih banaka kao supervizora banaka,
3. suradnja različitih tijela supervizije sa središnjim/centralnim bankama,
4. jačanje interesa privatnog sektora za superviziju.

Zapravo se izdvajaju tri modela organizacije supervizije:

1. odvojena supervizija svakog pojedinog segmenta financijskog sektora, 123
2. jedinstvena supervizija financijskog sektora putem jedne agencije („twin
peaks”),124
3. konsolidacija supervizije prema zajedničkom cilju kroz sektore. 125

Sustav supervizije sučeljava se s izazovima koje pred njega stavlja

kontinuirano unapređenje informatičke tehnologije i njezine primijene u
bankarskom poslovanju (uvođenje novih finansijskih proizvoda i kanala
distribucije bankarskih usluga), jačanje konkurencije (brisanjem razlika između
banaka i nebankovnih financijskih institucija), razvoj financijskih tržišta u
zemljama tranzicije te dominacija stranog kapitala, potreba uvođenja novi
međunarodnih i europskih standarda u i superviziji.

122
Zakon o bankama RH, Narodne novine broj 84 , str. 45, Zakon o bankama BiH, službene novine
F BiH broj 39. 1998., str. 1442.
123
Ovaj oblik supervizije prisutan je u BiH, Grčkoj, Španjolskoj, na Cipru, u Poljskoj, Sloveniji, dok
su inačice ovoga modela zabilježene u Francuskoj, Finskoj, Poljskoj i Luksemburgu u kojima je
supervizija financijskih tržišta i banaka prenesena na jednog supervizora.
124
Model integrirane supervizije financijskog sektora, iako najčešće vezan uz Englesku, prve su
razvile zemlje Skandinavije – Norveška 1986, Danska 1988, Švedska 1991. godine. Uvođenje
ovakvog modela organizacije osigurava prikupljanje svih dostupnih informacija na jednom mjestu,
grupiranje supervizorskih znanja i vještina na jednom mjestu, sinergijski učinak, konsolidiranu
superviziju, ekonomiju obujma, lakšu implementaciju međunarodnih standarda i tendencija.
125
Model u potpunosti usvojen u Nizozemskoj, elementi ovog modela prisutni su i u organizaciji
supervizije u Francuskoj i Portugalu.

123
 Supervizori moraju osigurati neovisnost, transparentnost, provedbu i moć
sankcioniranja u obavljanju svojih zadaća. Načela djelotvorne supervizije banaka
Baselskog odbora iz 1997. godine predstavljaju prvi dokument koji naglašava
važnost operativne neovisnosti bankarskih supervizora. Kod supervizora za
razliku od središnje banke, postoje višestruki ciljevi čije je mjerenje otežano
stalnim mijenjanjem prioriteta kao kriterija mjerenja ostvarenja utvrđenih ciljeva.
Kada se govori o potrebi ostvarenja transparentnosti i odgovornosti 126
supervizora, treba imati na umu interesne skupine te stalne tenzije javnih interesa
i financijske stabilnosti koje traže od supervizora njihovo pomirenje i
uravnoteženje. Transparentost supervizora dolazi do izražaja u procesu
donošenja odluka u regulaciji sa stajališta interesnih grupa: zakonodavca koji
delegira ovlasti supervizoru, industriji financijskih usluga na koju novi ili izmjenjeni
propisi izravno utječu; potrošači financijskih usluga i opća javnost čiji interesi
regulacijom trebaju biti zaštićeni. U uvjetima složenosti i postojanja višestrukih
odnosa nalogodavatelj – izvršitelj nužna je pravna zaštita supervizora.

9.3. Model supervizije – pristup izloženosti riziku

Model supervizije pojedinog oblika rizika („risk-based supervision”) obvezuje

supervizora na primjenu različitih i fleksibilnih pristupa u uspostavljanju standarda
u superviziji banaka. Supervizija koja se usmjerava na rizike kojima se banke
izlažu, predstavlja proces putem kojega supervizori analiziraju svaki oblik rizika s
kojima se svaka pojedina banka sučeljava i razvijaju prikladnu supervizijsku
strategiju. Oblikovana strategija trebala bi biti jedinstvena i prilagođena svakoj
pojedinoj banci. Supervizija, usmjerena na izloženost rizicima banke, uvelike se
oslanja na unutarnji sustav upravljanja rizicima. Institucije koje su pokazale
sposobnost identificiranja, mjerenja, praćenja i kontrole rizika financijskih
gubitaka, imat će smanjeni stupanj ispitivanja tijekom izravnog nadzora.
Uvođenjem modela supervizije na temelju rizične izloženosti banke, intenzitet i
dubina supervizije banke rast će s percepcijom rizičnog profila banke. S druge
strane, visina troškova supervizije banke koji se ogledaju u izgubljenom vremenu
uprave banke127 te nekim drugim troškovima, bit će izravno vezana za razinu
rizika kojemu se banka izložila.

Supervizijski proces se sastoji iz tri odvojene faze (procjene rizika,

supervizorskog instrumenta i evaluacije) koje daju dinamičnost sustavu i
mogućnost prijma novih informacija kroz cijeli proces supervizije i koje mogu
zahtijevati prilagodbu ili reviziju supervizijskih aktivnosti i inicijativa u svakoj fazi.

Procjena rizika
126
Odgovornost supervizora može se promatrati kroz tri funkcije: ostvarenje demokratskog
nadzora i kontrole nad supervizorima, sprječavanje zlouporabe i unaprjeđenje učinkovitosti
financijskih supervizora.
127
U procesu «on-site» supervizije, supervizori moraju raspraviti neka ključna pitanja s upravom
banke što iziskuje utrošak vremena uprave.

124
  identificiranje ključnih organizacijskih jedinica (npr. važna organizacijska
jedinica koja ostvaruju više od 5% prihoda unutar banke),
 prikupljanje informacija prije provedbe izravnog nadzora koji ima za cilj
pribaviti dodatne informacije od banaka kada je to potrebno (upravi banke i
njezinoj strukturi, strateške dokumente banke, poslovne planove i
proračune banke i procedure banke),
 preliminarna procjena128 rizika na temelju raspoloživih informacija, procjena
ključnih poslovnih i kontrolnih rizika, utvrđivanje informacija koje nedostaju
te koga supervizori trebaju kontaktirati i koje informacije tražiti u daljnjoj
procjeni,
 obavljanje izravnog nadzora u banci je bolje razumijevanje poslovnog rizika
i rizika kontrole u banci, posjet banci supervizori trebaju iskoristiti za
razgovor s upravom banke kako bi se dobili odgovori na otvorena pitanja i
našla rješenja za otkrivene probleme tijekom procjene rizika u okviru
supervizijskog razdoblja,
 konačna procjena rizika, svrha ovog koraka u procjeni rizika banke je dati
projekciju ponašanja rizičnog profila banke u budućnosti, izvan
supervizijskog razdoblja,
 izrada supervizijskog programa usmjerenog na rješavanje problema koji su
se pojavili pri procjeni rizika, programom će supervizor identificirati
područja najvećeg rizika, dati objašnjenja upravi zašto se određene
aktivnosti u banci trebaju poduzeti ili će zbog njihova neprimjenjivanja
uslijediti primjena određenih supervizijskih instrumenata te utvrditi duljinu
trajanja supervizijskog programa,
 osiguranje konzistentnosti predstavlja sposobnost supervizora da osigura
konzistentnu primjenu svojih aktivnosti i intenzitet supervizije jednak za sve
banke s istim obilježjima,
 povratna informacija o supervizorovoj procjeni rizika i rezultatima
supervizijskog programa za banku.

Instrumenti supervizije
Instrumenti supervizije mogu biti: ocjene unutarnjeg sustava banke i
učinkovitost sustava kontrole, posjeti trezoru banke - ocjena izloženosti tržišnim
rizicima, posjeti kreditnom odjelu - ocjena kreditnog rizika i sposobnosti njegova
upravljanja, prudencijalni nadzor, ad hoc posjeti banci, uspostavljanje
komunikacije sa supervizorima iz drugih zemalja kada se radi o bankovnoj grupi.

Evaluacija
Evaluacija predstavlja unutarnji proces, a obuhvaća ocjenu načinjene
procjene rizika, supervizijskog programa i primjene instrumenata supervizije od
strane supervizora.

128
Preliminarna procjena rizika u banci vrši se na temelju devet elemenata: kapital (capital),
imovina (assets), tržišni rizici (market risk), zarada (earnings), obveze (liabilities), posao
(business), unutarnja kontrola (internal control), organizacija (organization), uprava (management

125
 Svaka faza uzima dio vremena trajanja supervizijskog razdoblja koji
predstavlja isječak vremena između procjena izloženosti rizicima za pojedinu
banku. Supervizijsko razdoblje određuje se ovisno o rizičnom profilu i poslovnim
aktivnostima banke.129

9.4. Sustav unutarnjeg rangiranja CAMELS

Bankarski supervizori obvezni su nadzirati financijske uvjete poslovanja
banaka te unaprjeđenje pravnog i regulacijskog okvira. Pri nadzoru rada banaka
ispituje se usklađenost bančina poslovanja s postojećim regulatornim propisima i
njezinim financijskim stanjem. Supervizori nadzorom banaka pokušavaju uočiti
neke slabosti u poslovanju banke koje bi trebalo ukloniti prije nego banka
bankrotira. Najčešći uzrok bankrota banaka u SAD-u, prema istraživanjima
FDIC130, je loš menadžment. Budući da ne postoji prikladan način mjerenja lošeg
menadžmenta u banci, FDIC je razvio CAMELS sustav rangiranja financijskih
institucija. CAMELS daje opći okvir za procjenu svih značajnih financijskih,
operacijskih i ostalih čimbenika pojedine institucije i omogućuje dodjelu
jedinstvenog kompozitnog ranga.

CAMELS sustav postaje efikasan «alat» supervizora kojim se omogućava

procjena pojedine financijske institucije na sveobuhvatan i jedinstven način, te
omogućuje prepoznavanje institucija koje zahtijevaju posebnu pozornost
supervizora. Rangiranje također daje određenu sliku o stanju bankarstva kao
cjeline i pomaže središnjoj banci u ostvarivanju njezinog cilja – održavanja
stabilnosti i povjerenja javnosti u nacionalni financijski sustav. CAMELS nastoji
postići objektivnu procjenu različitih područja poslovanja financijskih institucija.
Subjektivnost i individualni pristup prema pojedinoj financijskoj instituciji može
predstavljati i nedostatke CAMELS metode rangiranja. 131 Cilj je unaprjeđenje
supervizije na razini sustava, a ogleda se u dvjema dimenzijama:
 rano uočavanje problema kako bi se poduzele korektivne mjere te
usmjerilo financijsku instituciju na pravi put,
 ograničavanje gubitaka putem pozornog praćenja financijskih institucija,
sprječavanja rizičnih poslova i osiguranja putem izlaska s tržišta
nesolventnosti.

U okviru CAMELS sustava svakoj se financijskoj instituciji dodjeljuje

kompozitni rang koji se temelji na procjeni i rangiranju šest osnovnih
komponenata vezanih za financijsko stanje i poslovanje financijskih institucija:

129
U Engleskoj se supervizija banaka, koje su klasificirane kao banke s visokim rizičnim profilom ili
banke s učestalim promjenama, obavlja svakih šest mjeseci, dok se za banke s niskim rizičnim
profilom ili stabilnim sustavom poslovanja i kontrole supervizija obavlja svake dvije godine ili dulje.
130
FDIC USA – Federal Deposit Insurance Corporation – Federalna korporacija za osiguranje
depozita SAD-a.
131
Comptroller of the Currency Administrator of National Bank, Bank Supervision Process, 2007,
str. 52.

126
 C - adekvatnost kapitala (engl. capital adequacy)
A - kvaliteta aktive (engl. assets quality)
M - uprava (engl. menagment)
E - profitabilnost (engl. earnings)
L - procjena likvidnosti (engl. liquidity)
S - izloženost tržišnom riziku (engl. sensitivity on market risk).
Ocjene komponenata nalaze se u intervalu od 1 do 5 za svaku pojedinu
komponentu. Ocjena 1 predstavlja najviši rang, najbolje poslovanje i najbolju
praksu upravljanja rizikom te najmanji stupanj supervizorske brige. Ocjena 5
predstavlja najniži rang, slabe performanse i neprimjerenu praksu upravljanja
rizikom, te zahtijeva najveći stupanj supervizorske brige. Sukladno Zakonu o
Agenciji za bankarstvo F BiH, Upravni odbor Agencije za bankarstvo F BiH utvrdio
je kriterije za unutarnje rangiranje banaka u F BiH. 132
Kompozitni rangovi temelje se na pozornoj procjeni upravljačke, poslovne i
financijske uspješnosti, te na procjeni poštivanja zakona i drugih propisa. Svaki
pojedini kompozitni rang čine tri dijela: uvod, lista temeljnih kriterija ocjene, kratko
tumačenje brojčane vrijednosti rejtinga. CAMELS metoda ima 5 komponentnih
rangova, koji su navedeni s njihovim obilježjima.

Kompozitni rangovi CAMELS sustava rangiranja

Kompozitni rang CAMELS Supervizor
rang 1 1-2 ne postoji potreba za mjerama
rang 2 >3 ne postoji potreba za mjerama
rang 3 >4 potreba za mjerama supervizora
rang 4 4 potreban on-site i off-site nadzor
rang 5 5 stalan nadzor i financijska pomoć

Bankarski supervizori imaju na raspolaganju određene mjere kojima mogu

djelovati na banku ako ona nije udovoljila nekim prudencijalnim zahtjevima, kao
što je minimala adekvatnost kapitala. Kada regulatori klasificiraju banku kao
problematičnu, tj. banke s dodijeljenim rangom 4, tada oni pokušavaju utvrditi
problem koji dovodi do lošeg poslovanja banke. 133 Kako bi se poboljšalo loše
poslovanje banke, često su nužne određene korektivne akcije. Regulatori moraju
ovakve banke detaljno i dobro proanalizirati i zajedno s upravom banke odlučiti
kakvim mjerama pokušati riješiti postojeći problem. Na primjer, regulatori mogu
tražiti od banke povećanje kapitala ili naložiti mjere za dosezanje propisane
adekvatnosti kapitala. Također, mogu tražiti dodatne financijske informacije o
poslovanju koje periodično banka treba dostavljati radi kontinuiranog nadzora nad
njezinim radom.

Upravo smanjenjem broja banaka koje imaju problema u svojem poslovanju,

regulatori mogu povećati povjerenje javnosti u sigurnost bankarskog sustava.
132
FBA, Kriteriji za interno rangiranje banaka od strana Agencije za banakarstvo F BiH, Službene
novine F BiH, br. 3., 2003. str. 1.
133
Madura. J.: Financial Markets and Institucions, Tomson - South-West, Ohio, 2002., str. 526.

127
Budući da regulatori imaju primarni cilj smanjiti broj problematičnih banaka u
bankarskom sektoru, s druge strane moguće je da donesenim mjerama ograniče
konkurenciju, čime će i bankovna efikasnost biti smanjena. U kranjim slučajevima,
kada unatoč svim pokušajima regulatora banka nije udovoljila traženjima
regulatora, ona ne može više ni postojati pa se pristupa njezinom zatvaranju, tj.
likvidaciji.

Na sličnim postavkama temelji se Rejting sustav usklađenosti sa zahtjevima

potrošača („Consumer Compliance Rating System”); ima za cilj utvrditi, na
jedinstven i sažet način, prirodu usklađenosti financijske institucije sa zaštitom
potrošača i zaštitom prava građana. Na ovaj način supervizor utvrđuje
manjkavosti i propisuje mjere za njihovo uklanjanje. Ovaj model rangiranja
ocjenjuje poštivanje zaštite potrošača u range od 1 do 5, ovisno o iskazivanju
zabrinutosti supervizora. Banke u rangu od 3 do 5 zahtijevaju ozbiljan pristup
supervizora u uklanjanju propusta i nedostataka.

9.5. Valutna klauzula

Poslovne banke u BiH počele su negdje od 2005. godine odobravati kredite

pravnim i fizičkim osobama uz primjenu valutne klauzule. Radi se o dugoročnim
kreditima obično od 10 do 30 godina, različitih namjena. Obveze klijenata po
takvim ugovorima su se uvećavale iako su klijenti kredite otplaćivali, stoga su
pravni aspekti valutne klauzule veoma aktualni. Valutna klauzula je jedna od bitnih
specifičnosti novčanih obveza zasnovanih na dobrovoljnoj, ugovornoj osnovi. Ona
sadrži dva ključna pravna momenta:
1. valutu ugovora „in obligatione“ kojom se određuje visina (iznos, vrijednost)
novčane obaveze134
2. valutu plaćanja „in solutione“ kojom se utvrđuje instrument plaćanja,
ispunjenja, obaveze prema vrijednosti strane valute.

Osnovni modaliteti ugovora sa valutnom klauzulom su:

1. Model I – dvosmjerna valutna klauzula

Ovaj modalitet ugovora sa valutnom klauzulom je najzastupljeniji u BiH i u

zemljama regiona. Odlikuje se time što je različita valuta ,,in obligatione” od valute
,,in solutione”:
 valuta ugovora „in obligatione” je neka strana valuta (npr. CHF, EUR),
 valuta ugovora ,,in solutione” je ista i za banku i za klijenta i to je domaća
valuta (npr. KM).
134
Novčane obaveze su takve obaveze koje imaju za predmet predaju sume novca koji je
zakonsko sredstvo plaćanja, tj. predaju određenog broja novčanih jedinica na koje ta svota glasi
(npr.obaveza korisnika kredita da vrati kredit). Sa stanovišta suvremenog prometa nisu novčane
obaveze samo one koje imaju za predmet predaju domaćeg novca (npr. KM), nego predaja i
stranog novca (deviza), ako je to u konkretnom slučaju dozvoljeno, što se utvrđuje analizom
domaćih važećih zakona. Jedna od bitnih specifičnosti novčanih obaveza je i mogućnost
ugovaranja zaštitnih monetarnih klauzula kao što je valutna klauzula.

128
 Dvosmjerna valutna klauzula se može definirati kao ugovorni način
konstituiranja novčane obveze i to tako što se obaveze po kreditu, za obje
ugovorne strane, utvrđuju u stranoj valuti uz obvezno izražavanje protuvrijednosti
u domaćoj valuti. Strana valuta uopće ne cirkulira u kreditnom odnosu, niti preko
poslovnih banaka ulazi na domaće tržište. Strana valuta je samo parametar za
određivanje visine kredita i istovremeno mjera za određivanje iznosa svake rate
koju otplaćuje klijent.

2. Modalitet II – jednosmjerna valutna klauzula

Ovaj modalitet valutne klauzule rjeđe se koristi, a njegova je karakteristika u

tome što se „plaćanje” i „naplaćivanje” vrši u različitim valutama, a to znači:
 valuta ugovora „in obligatione” je strana valuta, isto kao kod prethodnog
modaliteta,
 valuta ugovora ,,in solutione”, u izvršenju, je različita:
- za banku je to strana valuta jer se kredit plasira u stranoj valuti,
- za korisnika kredita je to domaća valuta.

Kredit se odobrava i plasira u stranoj valuti. Visina kredita, novčane obaveze

banke, ne određuju se prema kursu strane valute, nego upravo u određenom
broju jedinica strane valute, što znači da je ugovorena strana valuta predmet
plaćanja obaveze banke. Nasuprot tome, za korisnika kredita strana valuta je
parametar za određivanje visine njegove obaveze, prema tečaju, dok je domaća
valuta predmet „naplaćivanja” izvršenja obaveze klijenta. Ovaj modalitet redovno
se koristi za plaćanja prema inostranstvu.

3. Modalitet III – izbor strane valute

I ovaj modalitet se rijetko koristi jer dovodi u dosta neizvjesnu situaciju

korisnika kredita, ugovorom se predviđa pravo izbora vjerovnika između dvije ili
više stranih valuta. Novčana obaveza odnosno kredit se određuje prema tečaju
više valuta alternativno postavljenih (npr. 10.000,00 EUR ili 12.000,00 CHF). Sve
one su ugovorne valute „in obligatione“. Vjerovnik će izabrati onu stranu valutu čiji
kurs je veći odnosno za koju procjeni da će brže rasti jer je to za njega povoljnije.

Svrha ugovaranja valutne klauzule je otklanjanje negativnih posljedica

promjena u vrijednosti domaćeg novca. Ugovorne strane njome nastoje ostvariti
načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostrano teretnih ugovora.
Krediti sa valutnom klauzulom imaju veliki značaj za monetarnu i financijsku
stabilnost zemlja. Putem ovih kredita ne plasiraju se strane valute na domaće
tržište, nego domaća valuta, s tim što se njena količina veže za promjene kursa.
Time se eliminiraju transakcije sa stranim valutama na domaćem tržištu odnosno
špekulacije i negativne manipulacije.

129
 Prema stanovištu sudske prakse ugovaranje valutne klauzule u pravu
Federacije BiH nije bilo zabranjeno niti jednim zakonom. Stav o tome je iznio
Vrhovni Sud FBiH. Zakon o deviznom poslovanju iz 2010. godine 135, također
dozvoljava valutnu klauzulu jer kaže: „Dozvoljeno je ugovaranje u devizama u
Federaciji s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama”.
Zatim, plaćanje i naplaćivanje po kreditnim poslovima je slobodno, ako je
zaključeno u skladu sa zakonom.

U svom poslovanju banke redovno ugovaraju kamatu čime se ostavaruje

cijena kapitala na što ih obvezuju i bankarski poslovi. Može se konstatirati da se
struktura kamate redovno sastoji od dva elemente:
 EURIBOR-a kod pravnih, odnosno LIBOR-a kod fizičkih lica koji se fiksiraju
6-tomjesečno ili 12-tomjesečno
 plus određen % naknade koja se uobičajeno naziva maržom.

U ugovorima je redovno određena promjenjiva kamatna stopa i najviše

prigovora se odnosi na tu činjenicu. Promjenjivost se odnosi na maržu jer su
EURIBOR i LIBOR kategorije na koje ugovorne strane ne mogu utjecati.
Posljedica promjene kamate jeste: obaveza banke da obavijesti klijenta o visini
kamatne stope (nove) i dostavljanje novog otplatnog plana o visini rate. Korisnik
kredita, kao dužnik, mora znati da su se izmijenili uvjeti otplate duga. Znači da su
oba elementa kamate varijabilni što pojačava finansijsku neizvjesnost korisnika
kredita. Obaveze klijenata su se uvećavale iako su klijenti kredite otplaćivali, pa
su stoga nastali mnogobrojni sudski sporovi i različiti su tužbeni zahtjevi korisnika
kredita kao što su: poništenje ugovora o kreditu u cjelosti ili poništenje valutne
klauzule ili poništenje drugih odredbi ugovora ili vraćanje neosnovano naplaćenog
iznosa od strane banke.

135
Zakon o deviznom poslovanju, Službene novine FBiH, br. 47/10, članak 5.

130
131