Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš.

Mirza Kulenović

POGLAVLJE 4

BANKE I UPRAVLJANJE BANKAMA

Da bismo razumjeli poslovanje banaka, prvo moramo proučiti njihovu bilansu tj. listu aktive i
pasive. Lista je uravnoteţena, to jeste, njoj je svojstveno da je ukupna akitva jednaka ukupnim
obavezama plus kapital. Banke dolaze do sredstava posuĎivanjem i izdavanjem drugih
obaveza kao što su depoziti. Zatim koriste sredstva da bi došle do aktive, kao što su
vrijednosnice ili krediti. Banke ostvaruju dobit naplaćujući višu kamatu na vrijednosnice i
kredite od troškova koje imaju na osnovu pasive. Banke dolaze do sredstava izdavanjem
dugovanja koja se još nazivaju izvori sredstava. Tako dobivena sredstva koriste se za
kupovinu aktive koja ostvaruje prihod.
Depoziti po viĎenju i sredstva s depozitnih računa trţišta novca isplaćuje se na zahtjev, što
znači da ako se vlasnik depozita pojavi u banci i zatraţi isplatu, banka mu je duţna odmah
isplatiti njegova sredstva. Ovi depoziti predstavljaju akitvu vlasnika depozita jer je dio
njegove imovine. S druge strane za banku depoziti po viĎenju predstavlja pasivu jer vlasnik
depozita moţe u bilo koje vrijeme poţeljeti podići sredstva s računa, a banka ih je obavezna
isplatiti. Ovi depoziti su najjeftiniji izvor sredstava banke. Netransakcijski depoziti su
primarni izvor sredstava banaka. Vlasnici ovih depozita ne mogu na osnovu tih depozita
ispisivati čekove, no kamate su obično više nego li na račune po viĎenju. Postoje dvije vrste
ovih depozita a to su : štedni računi i oročeni depoziti.
Aktiva banaka ponekad naziva i upotreba sredstava dok su kamate dobivene na aktivu ono što
omogućuje banci da ostvari dobit. Banke izdaju rezerve iz dva razloga: prvo neke se rezerve
nazivaju obavezne rezerve te ih se izdvaja jer tako nalaţe zakon. Banke drţe i dodatne
rezerve jer predstavljaju najlikvidnija sredstva te ih banke mogu koristiti pri plačanju svoje
obaveze kad njihovi klijenti povuku svoje depozite, lično ili putem čeka.
Banke ostvaruju profit prije svega odobravajući kredite. Krediti predstavljaju pasivu
pojedinca ili korporacije koja ih je dobila, dok za banku predstavljaju aktivu jer donose
prihod. Oni su obično manje likvidni od ostalih sredstava jer ih nije moguće pretvoriti u
gotovinu prije njihova dospijeća.
Banke ostvaruju dobit prodavajući pasivu koja ima jednu vrstu obiljeţja kako bi od zarade
kupile aktivu s drugim obiljeţjima. Taj proces se često naziva transformacija imovine.
Umjesto da jednostvano damo hipotekarni kredit direktno svom komšiji, moţemo poloţiti
svoju štednju u banku i tako omogučiti banci iskorištenje sredstava da bi odobrila kredit
našem komšiji. U stvarnosti banka transformiše štednju graĎana u hipotekarni kredit.
Predsjednik uprave neke banke ima 4 glavna zadatka i to: prvo je pobrinuti se da banka
raspolaţe s dovoljnom količinom gotovog novca da bi bila u stanju isplatiti sve depozite u
slučaju odliva depozita. Drugo, da predsjednik mora slijediti strategiju male izloţenosti riziku,
pribavljajući imovinu niskog rizika te diverzificirajući imovinu u vlasništvu banke –
upravljanje aktivom; treći zadatak mu je nabavljanje sredstava uz mali trošak – upravljanje
pasivom; te na kraju odluka o količini kapitala koji banka mora odrţavati kao i pribavljanje
potrebnog kapitala.

37
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

Upravljanje aktivom - banke pokušavaju naći duţnike koji su voljni plaćati visoke kamatne
stope, a za koje istovremeno postoji mala vjerovatnost da bi mogli prestati otplaćivati svoje
kredite. One takoĎe pokušavaju kupiti vrijednosne papire koji nude visoki povrati i mali rizik.
Pri upravljanju svojom aktivom banke moraju nastojati umanjiti rizik diverzifikacije svog
portfolija. To postiţu kupovinom različite vrste aktive i odobravanjem različitih vrsta
plasmana.
Upravljanje pasivom – od 60-tih godina velike su banke u vaţnim finansijskim središtima
počele tragati za načinom da im obaveze u njihovoj banci mogu osigurati rezerve i likvidnost.
To je rezultiralo ekspanzijom trţišta prekonoćnih kredita kao što je trţište federalnih sredstava
novih finansijskih instrumenata, kao što su prenosivi certifikati o depozitu. To je omogućilo
bankama da brzo dolaze do sredstava.
Upravljanje adekvatnošću kapitala – svaka banka mora odlučiti o iznosu kapitala kojeg mora
imati iz 3 razloga: prvo kapital banke sprječava stečaj, situaciju u kojoj banka ne moţe
servisirati svoje obveze prema štedišama i drugim vjerovnicima pa propada; drugo iznos
kapitala utiče na prihod vlasnika i treće minimalan iznos kapitala banke odreĎuje
zakonodavac. Banke odrţavaju bankovni kapital da bi smanjile rizik nesolventnosti.
Budući da vlasnici banke moraju znati vode li odgovorne osobe dobro njihovu banku,
potrebni su im dobri pokazatelji profitabilnosti banke. Osnovno mjerilo je povrat na aktivu
ROA koja pokazuje odnos neto dobiti poslije oporezivanja po svakom dolaru aktive. Drugi
vaţan pokazatelj uspješnosti banke se naziva neto kamatna marţa koja pokazuje razliku
izmeĎu kamatnog prihoda i kamatnog rashoda kao postotak ukupne imovine.
Pojavljuje se još pokazetalja kao što je povrat na uloţeni kapital ROE koji pokazuje odnos
neto dobiti poslije poreza po svakom dolaru vlasničkog kapitala. Postoji direktna veza izmeĎu
ROA i ROE koja je odreĎena multiplikatorom glavnice koja predstavlja iznos aktive po
dolaru vlasničkog kapitala. S aspekta povrata na aktivu, što je manji kapital banke to je veći
povrat vlasnicima banke . Minimalni kapital banke - banke posjeduju odreĎeni kapital zato
što je to tako propisano od strane zakonodavca. Zbog visokih troškova drţanja kapitala uprave
banke često ţele drţati manje kapitala nego što je to propisano.
Izvanbilansne aktivnosti uključuju trgovanje finansijskim instrumentima i stvaranje zarade od
naknade i prodaje kredita. To su aktivnosti koje utiču na dobit banke, ali nisu iskazane u
njezinoj bilansi. Jedan od izvanbilansnih aktivnosti čija je vaţnost porasla posljednih godina
uključuje zaradu od prodaje kredita. Prodaja kredita koja se još naziva sekundarna
participacija u zajmu. One zaraĎuju prodavajući kredite po vrijednosti koja je nešto više od
vrijednosti samog kredita. Druga vrsta ovih aktivnosti uključuje i ostvarivanje prihoda od
naknada koje banke primaju za pruţanje specijaliziranih usluga svojim klijentima poput
trgovina stranom valutom u ime klijenta, garantovanje duţničkih vrijednosnih papira kao što
su bankovni akcepti i pruţanje zaštitnih kreditnih linija.
Promjene u finansijskom okruţenju stimuliraju finansijske institucije na potragu za
inovacijama koje će biti profitabilne. Da bi preţivjele u novom okruţenju, finansijske
institucije morale su razviti nove proizvode i usluge koje su profitabilne jer odgovaraju
potrebama klijenata. Taj proces se naziva finansijski inţinjering. Najvaţnija promjena u
ekonomskom okruţenju koja je posljednjih godina promjenila traţnju za finansijskim
proizvodima jeste dramatičan porast kolebiljvosti kamatnih stopa.

38
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

POSLOVNO BANKARSTVO: STRUKTURA I KONKURENCIJA

 HISTORIJSKI RAZVOJ BANKARSKOG SISTEMA

Glavni se spor u bankarskoj industriji u njezinim počecima vodio oko toga trebaju li dozvole
bankama izdavati lokalne, drţavne ili savezne vlasti. Federalisti zagovarali su centraliziranu
kontrolu bankarstva i izdavanje dozvola na saveznoj razini. Godine 1791. stvorena je
svojevrsna Centralna banka Amerike – institucija koja je snosila odgovornost za ukupan iznos
kredita odobrenih ekonomiji. Banka je zatvorena 1811. godine.

Do 1863. poslovne banke u SAD-u dobivale su dozvolu od bankovne komisije savezne drţave
u kojoj su poslovale. Postojala je nacionalna valuta pa su banke dolazile do sredstava, prije
svega, izdavajući banknote.

S namjerom eliminisanja zloupotreba u bankama koje su dozvole za rad dobile od vlasti

pojedinih drţava (drţavne banke) Zakonom o bankama iz 1863. godine stvorili su novi sistem
banaka koje su svoje dozvole dobivale od saveznih vlasti (nacionalne banke) pod nadzorom
Ureda za kontrolu valute. Namjera tog zakona bila je iscrpiti izvore sredstava drţavnih banaka
nametanjem poreza na njihove banknote, dok su banknote nacionalnih banaka trebale ostati
slobodne od tog poreza. Drţavne banke su izbjegle propadanje nuĎenjem računa po viĎenju
putem kojih su došle do potrebnih sredstava. Zbog toga SAD danas imaju dualni bankarski
sistem u kojem banke koje nadzire savezna vlada i banke koje nadziru drţave posluju rame uz
rame. Sistem federalnih rezervi osnovan 1913. godine

STRUKTURA SUSTAVA POSLOVNIH BANAKA U SAD-U

- Ograniĉenja otvaranja podruţnica

Zagovornici odredbi koje ograničavaju otvaranje podruţnica tvrde da te odredbe doprinose

intenzivnoj konkurenciji na trţištu odrţavanjem velikog broja banaka na ţivotu. MeĎutim,
postojanje velikog broja banaka u SAD-u treba gledati prije kao nedostatak konkurencije, a ne
dokaz velike konkurentnosti. Neefikasne banke su se odrţale na ţivotu jer njihovi klijenti nisu
bili u mogućnosti pronaći podruţnicu druge banke na lokaciji koja bi im odgovarala.

McFaddenov zakon i odredbe o ograničavanju otvaranja podruţnica stvorile su snaţan

nedostatak konkurencije u industriji poslovnih banaka SAD-a. Ako veća konkurencija donosi
prednosti nekom društvu, zašto je u Americi došlo do ograničavanja otvaranja bankovnih
podruţnica? Najjednostavnije objašnjenje je da stanovnici Amerike tradicionalno imaju
negativno mišljenje o velikim bankama.

Odgovor na ograniĉavanje broja podruţnica

Odredbe kojima se ograničilo otvaranje podruţnica potaknule su djelovanje sličnih

ekonomskih sila te dovele do razvoja triju finansijskih inovacija

1. Holding je preduzeće koja posjeduje nekoliko različitih preduzeća. Prednosti

Holdinga :(1) omogućile zaobići ograničenja na otvaranje podruţnica, jer holding
moţe biti vlasnik većinskog paketa dionica u nekoliko banaka (2) moţe
sudjelovati i u drugim aktivnostima povezanim sa bankarstvom, poput pruţanja
39
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

investicijskih savjeta, usluge obrade podataka i prijenosa, leasinga, kreditnih

kartica i odobravanje kredita u drugim drţavama; (3) izdavavanje komercijalnih
zapisa, omogućavajući tako bankama iskorištavanje i drugih izvora sredstava
osim depozita; (4) holdinzima registriranima u drugim drţavama omogućeno je da
kupe banke u njihovoj drţavi; (5) dopušteno je kupiti banke sa finansijskim
problemima iz druge drţave.
2. Nebankarske banke - ako otvore banke koje nude ograničene usluge te primaju
depozite ali ne izdaju komercijalne kredite – ili obratno – ne primaju depozite ali
izdaju komercijalne kredite, one neće biti podloţne zakonu. Ta mogućnost je
kasnije otklonjena.
3. Bankomati – Još jedna finansijska inovacija kojom su zaobiĎene odredbe o
ograničenju broja podruţnica je ureĎaj za elektronsko bankarstvo – poznatiji pod
imenom bankomat.

OKRUPNJAVANJE BANAKA I POSLOVANJE NA SAVEZNOJ RAZINI

Propadanje banaka je igralo vaţnu, iako ne i odlučujuću ulogu u smanjenju broja banaka.
Kako onda moţemo objasniti tu pojavu? Odgovor je okrupnjavanja banaka. Banke su se
počele spajati u velike banke te kupovati druge banke. Godine 1975. Savezna drţava Maine
donijela je prvi meĎudrţavni bankarski zakon koji je dozvolio bankovnim holdinzima sa
sjedištem izvan drţave Maine da kupuju banke u toj saveznoj drţavi. Dopuštanje bankama
posjedovanja banaka u drugim drţavama značilo je da i one mogu iskoristiti ekonomije
obima. Popuštanje ograničenja na otvaranje podruţnica u drugim drţavama dovelo je do
razvoja nove vrste banaka, tzv superregionalnih banaka, bankovnih holdinga koji su po
veličini postale konkurencija bankama novčanih središta, no čija se sjedišta nisu nalazila u
jednom od tih gradova.

Riegle-Nealov zakon o meĊudrţavnom bankarskom poslovanju i uĉinkovitosti

podruţnica iz 1994. godine

Riegle-Nealov zakon, donešen 1994. godine, proširio je regionalne ugovore na čitavu drţavu.
Zakon iz 1997. godine ne samo da dozvoljava bankovnim holdinzima akviziciju banaka u
drugoj drţavi, bez obzira na druge drţavne zakone koji to onemogućavaju, već i omogućava
otvaranje podruţnica u drugim drţavama dozvoljavajući bankovnim holdinzima da se
udruţuju sa bankama čiji su vlasnici i tako formiraju jednu jedinstvenu banku s podruţnicama
u različitim drţavama.

Moţemo li okrupnjavanje banaka i pruţanje usluga na saveznoj razini smatrati

pozitivnim ?

Ekonomisti vide niz prednosti u okrupnjavanju banaka i njihovom poslovanju na saveznom

nivou. Odstranjivanjem geografskih ograničenja pojačat će se takmičenje meĎu bankama, što
će istjerati neučinkovite banke sa trţišta, povečavajući tako učinkovitost bankarskog sistema.
Tendencija stvaranja velikih bankarskih organizacija potaknuta je i napretkom kompjuterske
tehnologije.

Dvije potencijalne mane okrupnjivanja banaka su prvo to što ono moţe dovesti do smanjenja
kreditiranja malog poduzetništva, a drugo što ţelja za proširivanjem na nova trţišta moţe
40
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

navesti banke na preuzimanje većih rizika. A to opet moţe dovesti do većeg broja
stečajeva.Veće su prednosti nego mane.

ODVAJANJE BANKARSKIH OD DRUGIH FINANSIJSKIH USLUGA

Donedavno je još jedna vaţna odlika strukture bankarske industrije u SAD-u bila odvajanje
bankarske industrije od industrije drugih finansijskih usluga, sukladno Glass-Steagallovu
zakonu iz 1933. godine. Taj je zakon dozvoljavao poslovnim bankama prodaju novih izdanja
drţavnih vrijednosnica, ali im je zabranio pokroviteljstvo nad izdanjima korporacijskih
vrijednosnica ili pruţanje brokerskih usluga. Bankama je bilo zabranjeno i sudjelovati u
pruţanju osiguranja ili poslovima sa nekretninama. Sprječavao je investicijske banke i
osiguravajuća društva u pruţanju usluga koje nude poslovne banke štiteći ih tako od
konkurencije.

- Nagrizanje Glass-Steagallovog zakona

Bez obzira na zabrane koje su proizilazile iz Glass-Steagallovog zakona, utrka za zaradom i

finansijske inovacije potaknule su banke i druge finansijske institucije na zaobilaţenje odredbi
tog zakona te zadiranje u tuĎi poslovni teritorij.

- Gramm-Leach-Blileyev zakon o modernizaciji financijskih usluga iz 1999. godine:

ukidanje Glass-Steagallovog zakona

Godine 1999. usvojen je Gramm-Leach-Blileyev zakon o modernizaciji finansijskih usluga.

Taj je zakon omogućio preduzećima koje se bave vrijednosnicama i osiguranjima da kupuju
banke, a bankama da posluju sa vrijednosnicama, osiguranjem i nekretninama.

- Odvajanje bankarskih od drugih finansijskih usluga u drugim zemljama

Prvi model je model univerzalnog bankarstva. Nema odvajanja bankarske industrije

trgovanja vrijednosnim papirima. Bankama je dozvoljeno posjedovati značajne udjele u
komercijalnim preduzećima.
Drugi model je Britanski model univerzalnog bankarstva. Banke Britanskog modela
sudjeluju u upisima izdanja vrijednosnica, ali se razlikuju od banaka Njemačkog modela zbog
tri razloga: češći su pravno odvojeni supsidijari, posjedovanje vlasničkih udjela u
komercijalnim preduzećima nije tako često, kao niti kombinacija banaka i osiguravajućih
društava.
Treći model prikazuje pravno razdvajanje bankarstva i poslovanja vrijednosnicama.

MEĐUNARODNO BANKARSTVO

Spektakularan rast meĎunarodnog bankarstva moţe se objasniti s trima faktorima.

Prvi faktor je ubrzan rast meĎunarodne trgovine i multinacionalnih kompanija od 1960.
godine do danas.
Drugi faktor je što su američkim bankama koje posluju u stranim drţavama dozvoljene
aktivnosti koje im u SAD-u zabranjuje Glass-Steagallov zakon.
41
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

Treći faktor je što su američke banke ţeljele za sebe barem dio velikog eurodolarskog
kolača, tj. dolarskih depozita u stranim drţavama.

- Trţište eurodolara

Eurodolari nastaju kad se depoziti s računa u SAD-u prebacuju u banke van zemlje te čuvaju
u obliku dolara.
Zašto bi američko preduzeće ţeljelo drţati depozite u dolarima izvan SAD-a? Prvo, dolar je
valuta koja se najčešće koristi u meĎunarodnoj trgovini pa tako moţda drţi depozite u
dolarima kako bi mogla obavljati svoje meĎunarodne transakcije. Drugo, eurodolari su tzv.
offshore depoziti – pohranjeni su u zemljama u kojima se na njih ne odnose odredbe poput
onih odredbi o obaveznoj rezervi ili ograničenjima iznošenja depozita van zemlje.

- Struktura ameriĉkog bankarstva izvan SAD-a

Krajem 1981. godine nastaju meĊunarodne bankovne slobodne zone (IBF) koje mogu
primati oročene depozite stranaca, ali nisu podloţne obavezi izdvajanja obvezne rezerve, niti
ograničenjima kamatnih stopa. One takoĎer mogu odobravati kredite strancima, ali im nije
dozvoljeno davati kredite rezidentima.
IBF se tretiraju kao strane podruţnice američkih banaka te nisu podloţe domaćim propisima i
porezima. Njihova namjera je potaknuti američke banke da veći dio svog meĎunarodnog
bankarskog poslovanja obavljaju u SAD-u a ne u inozemstvu.

- Strane banke u SAD-u

Strane banke koje obavljaju bankarske aktivnosti u SAD-u organizovane su kao

predstavništvo strane banke, supsidijar američke banke ili kao podruţnica strane banke. Danas
strane banke mogu otvoriti podruţnicu kao svoju domicilnu saveznu drţavu tj. u drţavama
koje dozvoljavaju poslovanja banaka, registriranim u nekoj drugoj saveznoj drţavi.
Podruţnice koje nude samo dio usluge i predstavnički uredi u drugim drţavama su dozvoljeni
te je stranim bankama dozvoljeno zadrţati podruţnice koje su imale prije ratifikacije Zakona
o inostranim bankama iz 1978. godine.

FINANSIJSKE INOVACIJE I OPADANJE TRADICIONALNOG BANKARSTVA

Tradicionalna posrednička uloga banaka uvijek je bila u odobravanju dugoročnih kredita i

njihovom finansiranju putem kratkoročnih depozita. Jedan uzrok jačanja konkurencije
moţemo naći u finansijskim inovacijama.

- Razlog opadanja: ĉetiri finansije inovacije

1. Investicijski fondovi trţišta novca – izdaju udjele koji se mogu kupiti po fiksnoj
cijeni ispisivanjem čeka.

42
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

2. Špekulativne obveznice

3. Trţište komercijalnih zapisa – komercijalni zapis je kratkoročna duţnička

vrijednosnica koju izdaju velike banke ili preduzeća.
Razvoj fondova novčanog trţišta je još jedan faktor koji je pomogao brzom rastu
trţišta komercijalnih zapisa. Rast penzionih i ostalih velikih fondova koji ulaţu u
komercijalne papire takoĎer je pridonio rastu tog trţišta.

4. Sekuritizacija – to je proces transformisanja inače nelikvidnih finansijskih sredstava

koja predstavljaju osnovnu zaradu bankarskih institucija u vrijednosnice kojima se
moţe trgovati na trţištu kapitala.

Ova 4 razloga su dovela do toga da tradicionalna posrednička uloga bankarstva, u sklopu koje
su banke odobravale kredite čiji su izvori bili depoziti, nije više tako vaţna u našem
finansijskom sistemu.

Istovremeni pad prednosti povezanih s troškovima i onih povezanih s prihodima rezultirao je

smanjenjem profitabilnosti tradicionalnog bankarstva i nastojanjem banaka da napuste takvo
poslovanje i uključe se u nove i profitabilne aktivnosti.

Pokušavajući opstati i odrţati adekvatne nivoe profita, mnoge američke banke imaju dvije
mogućnosti. Prvo, nastojati nastaviti svoju tradicionalnu kreditnu aktivnost širenjem na nove
i rizičnije sisteme kreditiranja. Drugo, sudjelovanje u novim i profitabilnijim izvanbilansnim
aktivnostima.

TakoĎer, trţišne sile slične onima u SAD-u dovele su i do opadanja tradicionalnog

bankarskog poslovanja i u drugim industrijaliziranim zemljama

ŠTEDIONICE I KREDITNE ZADRUGE

Štedionice

Štedionice i zadruţne štedionice dobile su na značaju kada je Kongres odredio da štedno-

kreditne zadruge i zadruţne štedionice trebaju osiguravati hipotekarne kredite klijentima.
Tokom većeg dijela dvadesetog stoljeća zadovoljavale su potrebe klijenata i ostvarivale dobit.

Štedno-kreditne zadruge

Kasnih 1970-ih i početkom 1980-ih štedno-kreditne zadruge gubile su novac jer je kamata na
njihove depozite porasla, dok je povrat, njihov hipotekarni portfolij, ostao isti. Gubici su u
početku doveli do deregulacije, meĎutim, štedno-kreditne zadruge nastavljale su gubiti novac
bez obzira na zakonsku reformu.

43
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

Zbog velikih gubitaka 1987. godine ponovo su doneseni stroţiji zakoni. Od tada do danas
štedno-kreditna industrija se oporavila i sa aspekta profitabilnosti i sa aspekta neto vrijednosti.
Nastavljeno je njezino okrupnjavanje, iako je nivo ukupne aktive otprilike nepromijenjen.

Štedionice vs štedno-kreditne zadruge

Zadruţne štedne banke i štedno-kreditne zadruge u mnogočemu su veoma slične no postoje

neke osnovne razlike. Te razlike su u:

1. Vlasničkoj strukturi
2. Zadruţne štedne banke koncentrisane su na sjeveroistoku Sjedinjenih drţava štedno
kreditne zadruge rasporeĎene diljem zemlje.
3. Zadruţne štedne banke mogu osigurati svoje depozite kod pojedinih saveznih drţava
ili kod FSLIC-a (Federalne korporacije za osiguranje depozita), dok štedno-kreditne
zadruge nemaju tu mogućnost.
4. Zadruţne štedne banke nisu se u potpunosti usredotočile na odobravanje hipoteka te su
fleksibilnije u investiranju od štedno-kreditnih zadruga.

Kreditne zadruge

Treću vrstu štednih investicija predstavljaju kreditne zadruge, finansijske institucije koje su se
usredotočile na ispunjavanje bankarskih i kreditnih potreba svojih članova. Organizovane
kako bi odgovarale na potrebe graĎana, a ne poslovnih subjekata te se od ostalih institucija
razlikuju po svojoj vlasničkoj strukturi i obavezi meĎusobne povezanosti meĎu članovima.
One su jednostavne jer njihovi članovi moraju biti meĎusobno povezani da bi postali članovi.
Princip meĎusobne povezanosti je element koji je ograničio rast kreditnih zadruga. Većina ih
je relativno mala u usporedbi s štedno –kreditnim zadrugama i poslovnim bankama.

Zbog svoje relativno male veličine, kreditne zadruge imaju koristi od udruţivanja u
kooperativne organizacije. Takve organizacije, kao sto je CUNA, pruţaju usluge upravljanja
likvidnošću, odobravaju hipoteke, pruţaju usluge osiguranja kao i tehničke usluge koje
pojedine kreditne zadruge drugačije ne bi mogle osigurati.

Organizacija kreditnih zadruga

Nadzor i osiguranje Nacionalnim zakonom o kreditnim zadrugama iz 1970. godine osnovana

je Nacionalna uprava za kreditne zadruge. Nezavisna federalna agencija ima zadatak nadzora
nad kreditnim zadrugama kojima su dozvole za rad izdale savezne vlasti te vlasti pojedinih
drţava koje uţivaju savezno osiguranje depozita. Godine 1970. osnovan je Nacionalni fond
osiguranja uloga u kreditnim zadrugama. Tim su fondom osigurani depoziti svih saveznih
kreditnih unija i većine onih kojima su dozvolu izdale vlasti pojedine drţave.

44
Predmet: Financijska trţišta i institucije; Nastavnik: Pred. Vš. Mirza Kulenović

Centralne kredite zadruge - kreditne zadruge su male te nediversificirane, često su osjetlive

jer imaju problem sa sezonskom lividnošću.

One pruţaju sljedeće usluge:

 Pomaţu institucijama

 Ulaganje viška sredstava kod Centralne američke kreditne zadruge

 Odrţavanje klirinškog salda

 NuĎenje usluga obrazovanja

Veliĉina kreditnih zadruga. Kreditne zadruge su male u usporedbi s ostalim depozitnim

finansijskim institucijama.

Udruţenja. Budući da su kreditne zadruge obično veoma male, često im nedostaju potrebna
ekonomija obima za pruţanje usluga klijentima po konkurentnim troškovima. Mnoge kreditne
zadruge ne mogu priuštiti odrţavanje vlastite mreţe bankomata. Jedno od mogućih rješenja
tog problema jest osnivanje udruţenja, grupe udruţenih kreditnih zadruga. Te zadruge pruţaju
usluge velikom broju kreditnih usluga.

Izvor sredstava

Obiĉni raĉuni udjela.Obični računi udjela su štedni računi. Klijenti putem takvih računa ne
mogu izdavati čekove. Klijenti ne dobivaju kamate na sredstva na računu, umjesto toga
dobivaju dividendu.

Certifikati o udjelu. Certifikati o udjelu usporedivi su s certifikatima o depozitu koje nude

poslovne banke. Klijent se obavezuje deponovati svoja sredstva u kreditnoj zadruzi tokom
odreĎenog razdoblja i za to dobiva veći prinos.

Draft raĉuni udjela. Jednaki čekovi koje ispisuju graĎani poslovnih banaka. Donose kamate
i omogučavaju klijentima da na njih izdaju mjenice.

Kapital. Kapital kreditnih zadruga ne moţe se mjeriti na uobičajan način jer računi udjela
kreditnih zadruga zapravo predstavljaju račune vlastitog kapitala.

Prednosti i nedostaci kreditnih zadruga

Kreditne zadruge uţivaju u nekoliko prednosti

1. Kao neprofitne organizacije osloboĎene su saveznih poreza.
2. Mnoge uţivaju u podrši neke pokroviteljskog preduzeća, što im smanjuje troškove
poslovanja.
3. Korištenje volontera takoĎer pridonosi manjim troškovima.
Glavni nedostatak kreditnih zadruga jeste pravilo o meĎusobnoj povezanosti.

45