1.

TEORIJSKO-METODOLOŠKI ASPEKTI BANKARSKOG KAPITALA

1.1. POJAM I FUNKCIJE BANKARSKOG KAPITALA

Kapital je jedan od ključnih faktora koje treba analizirati prilikom procjene zdravog
poslovanja banke i njene sigurnosti. Stoga se, naročito posljednjih godina, fokus stavlja na
prikupljanje i održavanje dovoljne količine kapitala. Kapital, prije svega, predstavlja uslov za
osnivanje i početak rada banke. Nadalje, odgovarajuća kapitalna osnova služi kao sigurnosna
mreža za različite rizike kojima je banka izložena tokom svog poslovanja. Zbog toga je nužno
da banka ostvari dinamično usklađen rast kapitala sa obimom aktivnosti. Stopa kapitalizacije
predstavlja odnos između obima kapitala i ukupne rizične aktive.

Kapital banke nalazi se u pasivi banke, tj. izvorima bankarskih sredstava, a kvantificira se kao
neto aktiva banke koja je jednaka razlici između vrijednosti aktive i obaveza u bilansima
banaka. Obaveze banke čine depoziti, primljeni krediti i obaveze po vrijednosnim papirima.
Kapital ili neto aktiva može imati negativni predznak kada su obaveze veće od ukupne aktive
i tada banka posluje sa gubitkom. Ukoliko je banka uspješno poslovala, kapital se definiše kao
suficit banke.

Tretman kapitala banke proizilazi iz logike tržišnog poslovanja, pri čemu je sopstveni kapital
inicijalni uslov za početak rada banke, a nakon toga vlasnički kapital preuzima sve rizike
poslovanja, ali i koristi sve pozitivne efekte. Bez obzira da li banka posluje u zoni gubitka ili
dobitka, za banke su prioritetne obaveze prema deponentima i kreditorima. Ukoliko je banka
ostvarila gubitak, najprije se ispoštuju fiksne obaveze prema deponentima i kreditorima, pri
čemu se osnivačima banke smanjuje glavnica zbog isplate fiksnih obaveza. “Navedena
pozicija vlasnika kapitala kao osnivača banke je specifični indikator njihove spremnosti da
prihvate rizik i time privuku potencijalne vlasnike finansijskih viškova. Zbog toga se može
reći da je osnovna uloga kapitala banke da pred javnošću personifikuje stepen uspješnosti
poslovne politike banke, kao i da uvjeri vlasnike finansijskih viškova da su njihova sredstva
bezbjedna u konkretnoj banci“ [Živković, Stankić, Krstić (2008), str. 240].

Međutim, postoje neke koncepcije koje u određenoj mjeri relativiziraju značaj bankarskog
kapitala sa gledišta provođenja dotičnih funkcija. Radi se o tzv. tok konceptu koji
podrazumijeva permanentno formiranje dovoljno visokih prihoda banke u odnosu na rashode.
Prema ovom konceptu, profitabilne banke mogu da posluju sa vrlo niskim stopama kapitala, a
nikakav iznos kapitala nije dovoljan da bi garantovao solventnost banke. “Ukoliko se
posmatra slučaj banke koja po pretpostavci ima uvijek višak prihoda nad rashodima,
bankarski kapital ne bi bio potreban kao izvor za apsorbovanje gubitka. U tom slučaju
bankarski kapital služi samo kao osnov za raspodjelu i isplatu profita banke njenim
akcionarima“ [Ćirović (1995), str. 243].

U slučaju kada ne postoje rigidna ograničenja nadzornih institucija u pogledu stopa kapitala,
ovu koncepciju prihvataju velike banke formirajući niže stope kapitala (ne ugrožavajući pri
tome solventnost) jer imaju visok kreditni rejting što im omogućava da lakše i pod
povoljnijim uslovima obezbijede novčana sredstva na finansijskom tržištu. Karakterističan je
primjer banaka u SAD koje su mnogo manje izložene pritisku za formiranje egzaktno
utvrđenih stopa kapitala. Dakle, manje banke formiraju veće stope kapitala, dok veće banke
imaju niže stope kapitala.

1
Interesantna je i činjenica da se učešće kapitala u bilansu banaka, historijski gledano,
postepeno smanjivalo. Na primjer, u američkom bankarstvu je stopa kapitala prema ukupnoj
aktivi 1875. godine iznosila 35%, da bi u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bila
smanjena na 7 do 8%. Dugoročna tendencija smanjenja stope kapitala imala je za posljedicu
povećanje bankarskih rizika, ali naravno ne u istoj proporciji za koliko je smanjena stopa
kapitala. Tendencija smanjivanja stope kapitala može se objasniti djelovanjem dva faktora
[Živković, Stankić, Krstić (2008), str. 241]:
(1) Prvo, dominirala je bankarska teorija upravljanja aktivom prema kojoj su obim i
struktura aktive banke odlučujući za ostvarivanje potrebnog stepena efikasnosti i
profitabilnosti. Optimalnim strukturisanjem aktive na plasmane u vrijednosne papire,
kredite i likvidnosne plasmane, banke su težile postizanjem potrebnih stopa prihoda i
likvidnosti. Tako su se koncentrisale na plasmane sredstava ne vodeći mnogo računa
usaglašenosti sa pasivom.
(2) Drugo, silazni trend stope kapitala u periodu poslije Drugog svjetskog rata bio je
uslovljen inflatornim kretanjima. U inflacionom ambijentu apsolutni porast kapitala ne
može da prati apsolutni porast drugih izvora, s obzirom da se u inflaciji smanjuju
dugoročna, a pogotovo trajna ulaganja, što je slučaj sa kapitalom banke. Tako dolazi
do smanjenja relativnog učešća kapitala, s obzirom da je inflacioni rast aktive veći od
inflacionog rasta kapitala, zato što kapital banke ima izvorište u ostvarenoj štednji,
koja je podložnija uticaju inflacije.

Kapitalni računi banaka imaju nekoliko vitalnih funkcija i u održavanju dnevnog poslovanja
banke, ali i obezbjeđivanju dugoročne stabilnosti. Prije svega, kapital predstavlja zaštitu od
rizika poslovnog neuspjeha tako što apsorbuje finansijske i operativne gubitke, sve dok
menadžment ne riješi probleme banke i ne obnovi profitabilnost institucije. Drugo, kapital
obezbjeđuje sredstva koja su potrebna za početak rada banke, uspostavljanje i organizovanje
bankom, prije nego što dođe do priliva depozita ili drugih izvora finansiranja. Naime, banci su
potrebna početna sredstva da bi kupila zemlju, gradila ili iznajmljivala objekte, kupovala
opremu, kao i uposlila menadžment i drugi stručni kadar. Treće, kapital promoviše povjerenje
javnosti, uvjerava kreditore i deponente u finansijsku snagu institucije, kao i klijente da je
banka sposobna da udovolji njihovim potrebama za kreditima i u slučaju negativnih
ekonomskih kretanja.

Četvrto, kapital obezbjeđuje sredstva za finansiranje rasta banke i razvoj novih usluga,
programa, opreme i poslovnih objekata. Na primjer, ukoliko banka proširuje djelatnost
potreban joj je dodatni kapital da podrži taj rast i da prihvati rizike koji dolaze sa ponudom
novih usluga. Isto tako, infuzija dodatnog kapitala omogućiti će banci da se preseli u
atraktivne gradske lokacije ili da otvori nove filijale kako bi održala korak sa stalnim širenjem
tržišnog prostora. Peto, bankarski kapital služi kao regulator rasta, koji treba da bude
dugoročno održiv. I regulatorna tijela i finansijska tržišta zahtijevaju da porast kapitala treba
da bude proporcijalna rastu kredita i drugih rizičnih aktiva. Prema tome, “tampon” koji treba
da apsorbuje gubitke treba da se povećava u skladu sa rastom stope izloženosti riziku. Banka
koja izrazito brzo širi svoje kreditne i depozitne poslove dobijati će signale sa tržišta i
regulatorne zajednice (agencije za bankarstvo), za usporavanjem rasta ili nabavkom dodatnog
kapitala [Rose (2005), str. 6]. Ipak, pravi smisao bankarskog kapitala jeste u tome da, u
slučaju neočekivanih ili vanrednih gubitaka, predstavlja rezervni fond za njihovo pokrivanje,
pa prema tome i održavanje solventnosti banke1.

1
Primarni izvor za pokrivanje gubitaka banke po osnovu kreditnih ili tržišnih rizika jesu operativne rezerve, koje
se izdvajaju iz tekućeg prihoda. Samo u slučaju da gubici pređu anticipirani nivo, dolazi do aktiviranja
mehanizma kapitala banke.

2
1.2. KAPITAL VS. RIZIK

Očekivani gubici predstavljaju varijacije u vrijednosti koje se, u principu, mogu predvidjeti na
osnovu raspoloživih informacija, a neočekivani gubici su moguća odstupanja od očekivanih
gubitaka. Primjer neočekivanih gubitaka koji se mogu pojaviti u banci su: neočekivani padovi
kreditnog rejtinga i stopa neizvršenja otplate kredita koja je veća od očekivane (npr. koja
nastaje kao rezultat ekonomske krize i recesije), neočekivano veliki broj grešaka pri obradi
kredita koje prouzrokuju ozbiljnu štetu te neočekivana kolebanja cijena na tržištu itd. Rizik
definišemo na bazi neočekivanih gubitaka. “Povezivanje rizika i kapitala zahtijeva: a)
prepoznavanje i proračunavanje materijalnih rizika, b) agregaciju rizika za sve vrste poslova
ili za banku kao cjelinu i c) detaljan opis kapaciteta za preuzimanje i toleranciju rizika” [Jazić
(2008), str.12 ]. Prepoznavanje materijalnih rizika i proračunavanje tih rizika vrši se na
osnovu predviđenih metoda poput backtesting-a, koji podrazumijevaju povezivanje valjanosti
proračuna rizika upoređivanjem neočekivanih gubitaka sa realnim ishodom i stres testovi,
odnosno proračunavanje rizika u ekstremnim slučajevima. Detaljan opis kapaciteta za
preuzimanje i toleranciju rizika podrazumijeva definisanje nominalne vrijednosti i iznosa
dioničkog kapitala koji će se upotrijebiti kao ekonomski kapital (risk based capital).

Kapital je jedan od ključnih faktora koje treba razmotriti prilikom procjene sigurnosti i
zdravog poslovanja pojedine banke. Efikasna upotreba kapitala je sastavni dio poslovanja
svake finansijske institucije i, kao takav, ekonomski kapital ima dvije bitne uloge. Prvo,
banka limitira ukupan rizik tako što povezuje sklonost riziku preraspodjelom kapitala, a
služba upravljanja rizicima banke razvija sopstveni sistem za ograničavanje rizika koji se
vezuje za određeni iznos ekonomskog kapitala koji joj je dodijeljen. I drugo, određivanje
potrebne dobiti (dioničari zahtijevaju dobit na kapital koji su investirali, koji je u osnovi
ekonomski kapital banke) koji se bazira na tržišnoj dobiti na osnovu investicija sa sličnim
profilom rizika.

Međutim, raspodjelom dijela investicionog kapitala na svaku od poslovnih linija u banci

treba zadovoljiti i odgovarajuće zahtjeve u pogledu prihoda. Preraspodjela ekonomskog
kapitala direktno utiče na poslovne odluke o pojedinim sektorima, a nove investicije, samim
tim i novi rizici, biće preuzete samo ako to granice dozvoljavaju.

Procjena rizika, kao što je već navedeno, usmjerena je na neočekivane gubitke, koji se obično
javljaju u vidu prihoda za aktivu (imovinu) koji je manji nego što se očekivalo, ili kao rezultat
plaćanja više od očekivanog za pasivu (dugovanja). Različite poslovne aktivnosti dovode do
stvaranja različitih neočekivanih gubitaka. Recimo, odobravanje dugoročnog kredita sa
fiksnom kamatnom stopom dovodi do kreditnog rizika (dužnik možda neće otplatiti kredit),
tržišnog rizika (kamatna stopa se može promijeniti) i operativnog rizika (neadekvatni postupci
imaju za posljedicu nepravilnu naplatu kamate).

Da bi se posmatrao odnos rizik-kapital, potrebno je preračunati svaki od ovih rizika

pojedinačno, a zatim ih sabrati u jedinstvenu procjenu rizika i po određenim poslovnim
linijama i za banku u cjelini. Čak i kada je vjerovatnoća mala, a postoje indicije da će doći do
događaja koji će prouzrokovati velike neočekivane gubitke, kapital banke treba biti dovoljno
visok da bi obezbijedio neometan rad banke. Međutim, sem poslovnih potreba za kapitalom,
Novi sporazum o kapitalu (u daljnjem tekstu: Bazel II) zahtijeva da se obezbijedi okvir
upravljanja ekonomskim kapitalom koji procjenjuje sveukupnu strategiju adekvatnosti
kapitala u odnosu na profile rizika i strategiju očuvanja nivoa kapitala.

3
1.2.1. Definisanje i utvrđivanja adekvatnog nivoa kapitala

Formulisanje adekvatnog nivoa kapitala može se posmatrati i definisati s teorijskog i

metodološkog aspekta. Menadžment banke insistira na teorijskom aspektu, a to
podrazumijeva definisanje relevantnih faktora koji pod djelovanjem određenih tržišnih uslova
utiču na to da li će banka težiti većoj ili manjoj stopi kapitala. Na metodološkom aspektu
insistiraju regulatorne institucije i u njegovoj osnovi je definisanje minimalnih standarda koje
moraju ispunjavati sve banke. Tako se lakše ostvaruje prudenciona (opreznosna) kontrola, kao
i međunarodna harmonizacija u pogledu bankarskog poslovanja u širem kontekstu.

Ukoliko ne postoji minimalni standard kapitala, konkretan nivo kapitala biće rezultat različitih
interesa dioničara i menadžmenta u procesu upravljanja bankom. Radi se o tome da su
vlasnici banke, zbog diverzifikovanih portfolija kojim raspolažu, skloni riziku radi postizanja
viših stopa profita (stoga vlasnicima ne odgovaraju više stope kapitala). S druge strane,
menadžment je, pod pritiskom regulatorne agencije, zainteresovan za dugoročno ostvarenje
adekvatnih stopa profita, pa pokušava da svede rizik na razumnu mjeru, što je moguće ako
(kreditne) plasmane drži u zavisnosti od nivoa kapitala.

Na primjer, uz stopu adekvatnosti kapitala od 8% leveridž faktor iznosi 1/0,08=12,5, što znači
da 1 KM kapitala banke omogućava formiranje 12,5 KM aktive. Dakle, preko određenog
nivoa kapitala usmjerava se kako ekspanzija aktive banke, tako i depozitni potencijal banke.
Pod pretpostavkom da stopa kapitala od 8% obezbjeđuje likvidnost, sigurnost i profitabilnost,
banka bi u cilju povećanja aktive trebala da obezbijedi porast i depozitnog potencijala i
kapitala, čime bi se očuvao njihov neophodan odnos. Ukoliko bi banka obezbijedila samo brži
rast depozitnog potencijala, smanjila bi se relativna pozicija kapitala (npr. 6%), što bi moglo
povećati profitabilnost. Leveridž faktor u tom slučaju iznosio bi 16,6, te bi se zbog povećanih
kreditnih i tržišnih rizika u narednom periodu mogao pojaviti veći gubitak, koji bi mogao u
značajnijem obimu smanjiti već postojeći kapital. Međutim, pojava gubitaka može ugroziti
poziciju menadžmenta kako od strane vlasnika banke, tako i od nadzornog odbora 2. S obzirom
da se menadžment banke ne može uvijek oduprijeti pritisku značajnijih dioničara u pogledu
nekih rizičnih plasmana, menadžment je prinuđen da stalno vrši pritisak na postojeće vlasnike
da povećaju svoje učešće u kapitalu (novom emisijom ili zadržavanjem ostvarenih dividendi).

U suštini, teorijska osnova omogućuje regulatornoj agenciji da definiše minimalne standarde

adekvatnosti kapitala kao signal ranog upozorenja za preventivno djelovanje od strane
centralne monetarne vlasti prema bankama koje ulaze u zonu nedovoljnog kapitala. Radi se o
analitičkim ili statističkim metodama za obračun adekvatnosti kapitala, koje predstavljaju
pokušaj da se standardizuje ili sistematizuje više ili manje intiutivno mišljenje nadzornog
odbora banke. Značaj analitičkih metoda praćen je ubrzanom internacionalizacijom
bankarskih aktivnosti i, na toj osnovi, povećanom, potrebom definisanja međunarodnih
standarda adekvatnosti kapitala.

Jedno od najkontroverznijih pitanja u historiji bankarstva odnosi se na nivo kapitala koji

banke trebaju održavati. Naime, banke trebaju zadovoljiti minimalne kapitalne pozicije prije
nego što dobiju dozvolu za rad, a nadalje održavati minimalni traženi nivo kapitala tokom
svog životnog ciklusa.3 Fundamentalni razlozi za regulisanje bankarskog kapitala su:

2
Nadzorni odbor banke zadužen je, prije svega, za to da nadzire poslovanje banke, a nadalje predlaže raspodjelu
i način upotrebe dobiti i, eventualno način pokrića gubitka.
3
Minimalni traženi nivo kapitalau literaturi se obično susreće pod nazivom regulatorni kapital, odnosno
zakonom propisani nivo kapitala. Poznato je da prema međunarodnom standardu stopa adekvatnosti kapitala

4
ograničiti rizik propradanja banke, očuvati povjerenje javnosti u banku i ograničiti gubitke za
federalnu vladu, odnosno agenciju za osiguranje depozita, koji se javljaju zbog potraživanja
za osigurane depozite.

1.2.2. Sporazum o kapitalu (Bazel I)

Bazelski komitet za superviziju banaka (Basel Committee of Banking Supervision) formiran je

pri Centralnoj banci guvernera Grupe 10, odnosno pri Banci za međunarodna poravnanja u
gradu Bazelu (Švicerska), krajem 1974. godine. Grupa 10 sačinjena je od 11 vodećih
industrijskih zemlja (Belgija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Holandija,
Švedska, Švicarska, Velika Britanija i Luksemburg) koje se međusobno konsultuju u pogledu
ekonomskih, finansijskih i monetarnih pitanja. “Bazelski komitet je 11. jula 1988. godine
donio konvenciju o adekvatnosti kapitala (Međunarodnu konvergenciju mjerenja kapitala i
standarda kapitala – International convergence of capital measurement and capital standards
– ili Sporazum o kapitalu – Capital accord), tzv. Bazel I, a 19. januara 1996. godine usvojio i
odgovarajući amandman (Amandman o saglasnosti – obezbjeđenju kapitala za pokriće
tržišnih rizika – Amendment to the capital accord to incorporate markets risks) “ [Kozarević
(2009), str. 70].

Bazelski sporazum (Bazel I) predvidio je jedinstvenu stopu kapitala prema ponderisanoj

rizičnoj aktivi velikih međunarodnih (internacionalno aktivnih) banaka u zemljama Grupe 10.
Sporazum je formulisan tako da je važio samo za komercijalne banke iz zemalja Grupe 10
koje se bave poslovanjem na međunarodnom planu, iako je predviđeno da i druge zemlje
mogu da pristupe sporazumu.

Bazel I prihvata standardnu podjelu ukupnog bankarskog kapitala na dvije osnovne

komponente [Ćirović (2001), str 92]:
 primarni kapital (core capital) i
 sekundarni kapital (supplementary capital).

Na strukturu bankarskog kapitala prema Bazelu I referira i tabela 1.1.

Tabela 1.1. Struktura ukupnog kapitala banke prema Bazelu I

I Primarni kapital 2. Dionički kapital

3. Zadržana dobit
II Sekundarni kapital 1. Subordinisane obveznice s rokom preko 5 godina
2. Opšte rezerve za pokriće gubitaka
3. Latentne rezerve
4. Valorizacione rezerve
III Ukupni kapital ( I + II )

Izvor: [Ćirović (2001), str.92]

Koeficijent adekvatnosti kapitala prema Bazelu I može se izračunati kada je poznata

vrijednost aktive ponderisane rizikom i ukupan iznos kapitala jedne banke. Aktiva
ponderisana rizikom je svaka stavka aktive u bilansu stanja banke i svaka vanbilansna

banaka iznosi 8%, dok je zakonom propisana minimalna stopa adekvatnosti kapitala u BiH 12%.

5
finansijska obaveza koja je pomnožena sa ponderisanim faktorom rizika koji je projektovan
tako da odražava svu izloženost kreditnom riziku.

Ukupan zakonski kapital

Koeficijent adekvatnosti (primarni+sekundarni kapital)
kapitala po Bazelu I = ----------------------------------------  100
Ukupna rizikom ponderisana aktiva

Da bi banka mogla da ostvari adekvatnost kapitala, treba da ispuni sljedeće uslove, i to:
- koeficijent odnosa primarnog kapitala i ukupne rizikom ponderisane aktive treba da
iznosi najmanje 4%;
- koeficijent odnosa ukupnog kapitala i ukupne aktive ponderisane rizikom mora da
bude najmanje 8%, pri čemu je iznos sekundarnog kapitala ograničen na 100%
primarnog kapitala.

Kako bi se utvrdilo da li neka banka ostvaruje potrebnu adekvatnost kapitala, američka

Korporacija za osiguranje depozita (Federal Deposit Insurance Corporation – FDIC)4, u
saradnji sa ostalim federalnim bankama, kreirala je 1992. godine pet kategorija adekvatnosti
kapitala banaka i štednih institucija. Kategorije su formulisane u cilju provođenja
“pravovremenih korektivnih akcija” onda kada banka postane nedovoljno kapitalizirana. Ovih
pet kategorija, koje opisuju koliko je dobro svaka banka kapitalizirana, obuhvataju (tabela
1.2.):
- dobro kapitalizirane banke,
- adekvatno kapitalizirane banke,
- potkapitalizirane banke,
- znatno potkapitalizirane banke i
- kritično potkapitalizirane banke.

Tabela 1.2. Koncizan pregled “pravovremenih korektivnih akcija” FDIC-a

Kapitalno stanje Kapitalni omjeri koji se koriste Što mogu učiniti regulatorne vlasti?
banke za procjenu kapitalnog stanja Obavezni koraci Samostalni koraci
4
FDIC funkcioniše još od davne 1934. godine, i kao takva štiti uloge deponenata koji imaju vrijednost do
100.000,00 USD u bilo kojoj federalno osiguranoj banci ili štedionici.

6
 banke
- Ukupan kapital / riziko Nema regulatornih
ponderirana aktiva = 10% ili ograničenja
više;
osnovni kapital u odnosu na
Dobro riziko ponderiranu aktivu=
kapitalizirana najmanje 6%;
pokazetelj upotrebe finansijske
poluge (osnovni
kapital/ukupna aktiva)= 5%
ili više
- Ukupan kapital / riziko Depoziti brokera se
ponderirana aktiva = 8% ili ne mogu prihvatiti
više; osim ukoliko ih nije
Adekvatno osnovni kapital u odnosu na prihvatila FDIC
kapitalizirana riziko ponderiranu aktivu=
najmanje 4%;
pokazatelj upotrebe finansijske
poluge = 4% ili više
Banka ne zadovoljava jedan ili Posredovani se Depozitne kamatne
više gore opisanih kapitalnih depoziti ne mogu stope mogu se
omjera prihvatiti; dividende i ograničiti uz
naknade menadžera transakcije vezane
su suspendovane; za pravno lice koje
rast aktive je polaže depozit;
Potkapitalizirana
ograničen; novi uredi banka se možda
i preuzimanja se mora
moraju odobravati; rekapitalizirati;
mora se predočiti moguće je
plan prikupljanja ograničavanje
kapitala usluga
- Ukupan kapital / riziko Banka je podložna Banka je podložna
ponderirana aktiva = manje svim gore navedenim svim gore
od 6%; ograničenjima za opisanim
osnovni kapital u odnosu na potkapitalizirane samostalnim
riziko ponderiranu aktivu= banke plus koracima plus što
manje od 3%; ograničenja plata može biti stavljena
pokazatelj upotrebe finansijske menadžmenta; pod prinudnu
Znatno poluge = manje od 3%; depozitne kamatne upravu ako ne
potkapitalizirana materijalni vlasnički kapital5 stope se moraju predoči ili ne
manje od 2% aktive ograničiti uz sve provede kapitalni
transakcije vezane za plan ili se ne
pravno lice koje rekapitalizira ako
polaže depozit; može joj je to naređeno
se narediti
rekapitalizacija
banke
Kritično Materijalni vlasnički kapital u Banka je podložna Nema
potkapitalizirana odnosu na ukupnu aktivu svim gore navedenim
jednako je ili manje od 2% ograničenjima, plus
što će suspendirati
plaćanje zadužnica s
drugorazrednim

5
Materijalni vlasnički kapital obuhvata osnovni kapital plus kumulativne stalne povlaštene dionice.

7
 pravom naplate;
banka se unutar 90
dana može staviti
pod prinudnu upravu
ako su ispunjeni
ciljevi zakona; banka
se četiri kvartala
poslije daje pod
stalnu prinudnu
upravu ako je još
uvijek kritično
podkapitalizirana

Izvor: [Rose (2003), str. 498]

Početkom ovog vijeka, FDIC je na osnovu finansijskih izvještaja federalno osiguranih banaka
otkrila da preko 90% američkih banaka spada ili u grupu dobro kapitaliziranih banaka ili u
grupu adekvatno kapitaliziranih banaka, te su zaključili da je američki bankarski sistem u
razumno dobrom stanju. Međutim, navedeni zaključak se temeljio na knjigovodstvenoj
vrijednosti aktive objavljenoj od strane nacionalnih banaka i na knjigovodstvenoj vrijednosti
njihovog kapitala, a ne na tržišnim vrijednostima, što ukazuje na mogućnost preuveličanje
stvarnog stanja adekvatno kapitaliziranih američkih banaka.

A propos, stres testovi bankarskog sektora EU i USA provedeni 2009. godine pokazali su da
su evropske banke bolje kapitalizirane od američkih, tj. da raspolažu većim kvantumima
kapitala koji im je potreban da prebrode teško makroekonomsko pogoršanje. Stres test
bankarskog sektora EU pokazao je da 22 vodeće banke iz EU (koje predstavljaju 60%
bankarske imovine u EU) mogu preživjeti potencijalne gubitke po kreditima u iznosu od 400
milijardi EUR u 2009. i 2010. godini, ako se privreda regije pogorša više od očekivanog.

Za razliku od evropskog, rezultati američkog stres testa pokazali su da američke banke moraju
prikupiti dodatnih 74,6 milijardi USA kapitala, pri čemu je navedeno koliko je kojoj banci
potrebno kapitala.

1.2.3. Novi sporazum o kapitalu (Bazel II)

Ubrzo nakon prihvatanja Bazela I, započelo je njegovo redefinisanje. Godine 1999. Bazelski
komitet objavio je prvi prijedlog novog standarda koji će zamijeniti Bazel I, a mnogo
konkretniji skup dokumenata izdat je u januaru 2001. godine.

Tzv. Bazel II modificiran je s namjerom da ispravi ili otkloni slabosti i nedostatke Bazela I.
Slabosti Bazela I odnose se na neadekvatno procjenjivanje kapitala u odnosu na stvarni profil
rizika banke, neprimjerenost procjene rizika svake zemlje, te omogućavanje regulatorne
arbitraže putem sekjuritizacije. Bazel I nije uzimao u obzir različite stepene kreditnog rizika u
okviru istih kategorija korisnika kredita, što znači da su na sve institucije iste kategorije
linearno primjenjivanje stope obaveznog kapitala bez obzira na visinu kreditne sposobnosti
određene institucije. “Jedan od najupadljivijih nedostataka Bazela I odnosi se na
neuvažavanje uticaja tržišnog rizika – gubitaka koje banka može da ima zbog nepovoljnih
promjena kamtnih stopa, cijena finansijskih instrumenata, vrijednosti deviza i robnih cijena“
[Kozarević (2009), str. 73].

8
U suštini, prijedlozi Bazela II zasnivaju se na tri stuba, i to:
- Stub 1 - izračunavanje kapitalne adekvatnosti,
- Stub 2 - nadzor nad adekvatnošću banaka i
- Stub 3 - tržišna disciplina.

Sporazum nudi izbor pristupa za mjerenje kreditnog, tržišnog i operativnog rizika, a sami
pristupi predstavljaju kombinaciju jednostavnosti i tačnosti. Na primjer, kod kreditnog rizika,
standardizovani pristup je manje tačan, ali je jednostavniji za primjenu.

Prema Westu G. (University of the Witwatersrand) [West (2004), str. 45-46], Bazel II je
zasnovan na tri stuba: 1) daljem razvoju bankarskog kapitala, koja obuhvata minimum
zahtjeva za kapitalom putem povećanja senzitivnosti na rizik tih zahtjeva; 2) supervizorskoj
reviziji adekvatnosti bankarskog kapitala i 3) javnom objavljivanju ključnih informacija o
bankarskom rizičnom profilu i nivou kapitalizacije u cilju podsticanja tržišne discipline.

Slika 1.1. Struktura Bazela II

1 dio - Raspon primjene

9
 2 dio - Prvi stub
Kvir sekjuritizacije
Minimalni kapitalni zahtjevi

Izravnanje minimalnih
kapitalnih zahtjeva

II V VI

Kreditni rizik Operativni Pitanja 3 dio - Drugi stub

Standardizovani rizik knjige Proces
pristup trgovanja supervizorskog
(uključen ispitivanja
III tržišni
rizik)
Kreditni rizik
Pristup baziran na
internom
rangiranju

IV

Kreditni rizik
Okvir
sekjuritizacije
4 dio - Treći stub
Tržišna disciplina

Izvor: [Basel Committee on Banking Supervision (2004), str. 6]

Prvi stub (Izračun adekvatnosti kapitala). Zahtjev za izračunom adekvatnosti kapitala

određen je kreditnim, tržišnim i operativnim rizikom. Za svaku od ovih kategorija rizika
predlaže se izbor različitih pristupa, na šta referira u tabela 1.3.

Tabela 1.3. Alternativni pristup različitim kategorijama rizika

Tržišni rizik Kreditni rizik Operativni rizik

Izbor pristupa mjerenju Izbor pristupa mjerenju Izbor pristupa mjerenju
tržišnog rizika (neizmijenjen): kreditnog rizika: operativnog rizika:

10
Standardizovani pristup
Pristup internih modela
Standardizovani pristup (kao
modifikovana verzija
dosadašnjeg pristupa)
Temeljni IRB pristup
Napredni IRB pristup
Pristup baznog indikatora
Standardizovani pristup
Pristup internih mjerenja

Izvor: [Gallati (2003), str. 352]

Kreditni rizik. Mjerenje kreditnog rizika uz standardizovani pristup slično je Bazelu I, ali uz
dodatne i promijenjene razrede izloženosti riziku. Pristup predlaže da se ponderi kreditnog
rizika aktive banaka pretežno oslanjaju na procjene eksternih agencija za dodjelu kreditnih
rejtinga. Eksterni poreci koji bi određivali standardne pondere za potraživanja prema
državama, stranim bankama i domaćim ili inostranim preduzećima prema Standard & Poor's
metodologiji sadržani su u tabeli 1.4.

Tabela 1.4. Predloženi standardizirani pristup

Procjena (kapitalni zahtjev)

AAA BBB +
do A + do do BB + Ispod Bez
Potraživanje (dužnik) AA- A- BBB- do B- B- rejtinga
Države 0% 20% 50% 100% 150% 100%
Banke Opcija 1 20% 50% 100% 100% 150% 100%
Opcija 2 20% 50% 50% 100% 150% 50%
Preduzeća 20% 100% 100% 100% 150% 100%

Izvor: [Greuning, Bratanović (2006), str. 115]

Opcija 1 pretpostavlja da se za domaće banke koristi za jedan niže ponder rizika u odnosu na
rizik zemlje u toj državi (za AAA do BB rangove). Opcija 2 ne uvažava rizik zemlje i koristi
skupinu pondera rizika koja se zasniva na stvarnom potraživanju od pojedinačnih banaka.
Kreditiranje stranih banaka u državama u kojima ne postoje rejting agencije slijedit će
pondere rizika prikazane u koloni “bez rejtinga”.

Prema standardizovanom pristupu proširena je upotreba tehnika za zaštitu od kreditnog rizika

upotrebom finansijskih nusproizvoda, netiranja6 i garancija. Isključivo u ograničenim
slučajevima, dopušta se korištenje poslovne imovine kao instrumenta zaštite od kreditnog
rizika.

Pristup internih modela (Internal Ratings-Based approach – IRB pristup) ima dvije
mogućnosti, a to su temeljni (osnovni) IRB pristup i napredni IRB pristup. Mjerenje kreditnog
rizika prema ovom pristupu će biti tačnije, te će i krivulja pondera rizika biti daleko strmija
kod IRB pristupa nego kod standardizovanog pristupa, a kao posljedica toga kreditni portfolio
lošije kvalitete iskazati će viši kapitalni zahtjev pri upotrebi IRB pristupa.

6
Netiranje je dogovoreni postupak između sudionika platnog prometa pogodan za prebijanje njihovih obaveza.
Netiranje može biti bilateralno i multilateralno. U multilateralnom netiranju prebijaju se sve bilateralne pozicije
jednog sudionika prema svakom drugom sudioniku i dobiva jedna neto pozicija prema svim drugim sudionicima
sistema plaćanja. Dakle, netiranje smanjuje broj transakcija.

11
Osnovni pojam mjerenja na kojem je utemeljen IRB pristup je vjerovatnoća neplaćanja
(Probability of Default – PD) dužnika ili skupine dužnika. Unutrašnje mjere kreditnog rizika
banaka, u pravilu, se temelje na procjeni rizičnih karakteristika i dužnika te specifične vrste
transakcije. Nadalje, banka mora tačno izmjeriti koliko će izgubiti u slučaju neplaćanja
obaveze. Iznos vjerovatnog gubitka naziva se gubitak u slučaju neplaćanja (Loss Given
Default – LGD) i, u pravilu, se izražava u postotku od izloženosti prema banci. Stvarni
gubitak zavisi od iznosa u vrijeme neplaćanja (Exposure at Default – EAD). Posljedni faktor
koji obuhvata IRB jest ročnost izloženosti (Maturity – M) izloženosti. Navedni elementi (PD,
LGD, EAD i M) predstavljaju osnovne ulazne veličine IRB pristupa. Oni se kombinuju u cilju
izračunanja očekivanog stvarnog ili ekonomskog gubitka i predstavljaju osnovu za
određivanje kapitalnih zahtjeva za kreditni rizik pri izračunu adekvatnosti kapitala.

Tržišni rizik. Jedan od najočiglednijih propusta Bazela I bila je njegova nedorečenost u

rješavanju problema tržišnog rizika budući da se banke suočavaju sa značajnim tržišnim
rizicima odnosno s gubicima koje mogu pretrpjeti usljed negativnih promjena kamatnih stopa,
cijena vrijednosnih papira, te deviznih kurseva i cijena roba. Bazel II zahtijeva od banaka,
koje se suočavaju sa značajnom izloženošću tržišnom riziku (usljed uticaja promjenljivih
kamatnih stopa, deviznih kurseva i cijena roba) držanje većih iznosa kapitala u odnosu na
veličinu aktive.

Računanje kapitalnih zahtjeva za tržišni rizik omogućava se korištenjem standardizovanog

pristupa ili pristupa internog modela. Standardizovani pristup sličan je pristupu koji se odnosi
na kreditni rizik, a naziva se još i pristup zasebnih blokova. Zahtjev za kapitalom određuje se
posebno za svaki rizik. Različita aktiva, koja je u posjedu banke, izložena tržišnom riziku
dijeli se u različite klase rizika i potom se sabira.

Pristup internog modela dozvoljava banci mjerenje vlastitog stepena izloženosti tržišnom
riziku. Međutim, banke koje koriste vlastite razvijene modele za mjerenje tržišnog rizika
moraju se obavezati da će uspostaviti nezavisnu grupu za kontrolu rizika, potaknuti viši
menadžment na aktivno uključivanje u proces kontrole rizika, te često provoditi stres testove
kako bi utvrdile koliko će dobro odbrana banke od rizika djelovati prema različitim tržišnim
situacijama.

Operativni rizik. Tendencije kao što su povećano korištenje visoko automatizirane

tehnologije, porast poslovanja sa stanovništvom i rast elektronskog bankarstva, sve veće
oslanjanje na vanjske izvore i povećano korištenje razrađenih tehnika za smanjenje izloženosti
kreditnom i tržišnom riziku uticali su na povećanje izloženosti operativnom riziku. U skladu s
tim, ovaj sporazum uvodi kapitalni zahtjev direktno vezan za procjenu operativnog rizika.
Prvobitni zahtjev iznosio je 20% zakonskog kapitala za pokriće operativnog rizika, ali je bio
kritikovan od strane pojedinih banaka, te je na kraju smanjen na 12%.

Metode mjerenja kapitalnih zahtjeva za operativni rizik predviđene Bazelom II su: pristup
osnovnog pokazatelja, standardizovani pristup i pristup naprednog mjerenja. Pristup osnovnog
pokazatelja je najjednostavnija, ali zato i najmanje precizna, metoda izračunavanja kapitalnih
zahtjeva. Trogodišnji prosjek neto operativnog prihoda banke množi se sa fiksnim alfa ()
faktorom od 15%.
Kapitalni zahtjevi se prema standardizovanom pristupu izračunavaju tako da se ukupne
aktivnosti banke podijele na osam poslovnih linija koje su prezentirane u tabeli 1.5. Nakon
ovog selektovanja neto operativni prihod svake poslovne linije množi se sa beta () faktorom

12
propisanim za svaku poslovnu liniju. Ukupan kapitalni zahtjev za banku izračunava se kao
zbir pojedinačnih kapitalnih zahtjeva za osam poslovnih linija.

Tabela 1.5. Poslovne linije i vrste događaja koje uzrokuju operativne gubitke

Poslovne linije Interna Eksterna Radni Klijenti, Oštećenja Prekidi Izvršenje, Najveća
prevara prevara sporovi i proizvodi fizičke poslovnih isporuka i frekvencija
sigurnost i usluge imovine procesa i upravljanje novčanih
na radu pad sistema procesima gubitaka
Korporativno
finansiranje
Trgovanje i
prodaja
Poslovi sa
stanovništvom
Komercijalno
bankarstvo
Plaćanje i
naplata
Posredničke i
skrbničke
usluge
Upravljanjem
imovinom
Prodaja
investicijskih
usluga sektoru
stanovništva
Najveća
frekvencija
novčanih
gubitaka

Izvor: [Greuning, Bratanović (2006), str. 119]

Napredni pristupi mjerenja (pristup internog mjerenja) su rizično najosjetljiviji pristupi jer
proizilaze iz unutrašnjih sistema za mjerenje rizika i podataka o operativnim gubicima banke.
Prvi od ovih je sistem unutrašnjeg mjerenja (Internal Measurement Approach – IMA) i on se
služi podacima iz standardizovanog pristupa, te se za svaku poslovnu liniju određuje
pokazatelj izloženosti (EI), vjerovatnoću ostvarenja događaja koji uzrokuje gubitak (PE) i
gubitak kojim rezultira takav događaj (LGE). Proizvod ovih faktora i dodatni faktori rizika
daju očekivani gubitak (EL). Drugi pristup, pristup distribucije gubitka (Loss Distribution
Approach – LDA), dopušta bankama procjenu distribucije vjerovatnoće operativnih gubitaka
tokom određenog vremenskog perioda za svaku poslovnu liniju ili vrstu gubitka. Treći pristup
je pristup bodovnih kartica (scorecard approach) kojima se određuje početni nivo kapitala za
operativni rizik na nivou preduzeća ili poslovne linije. Ovaj pristup zahtjeva kvalitativnu
procjenu i manje se oslanja na historijske podatke.

Drugi stub (Nadzor nad adekvatnošću kapitala). Drugi stub je karakterističan po tome što
se od banaka zahtijeva da posluju iznad minimalnih pokazatelja adekvatnosti kapitala, da
ustanove politike i unutrašnje postupke za procjenu adekvatnosti kapitala u skladu da
profilom rizika i poslovnom strategijom svake banke. Supervizor očekuje od banke da prema
vlastitim metodama utvrdi kapitalne zahtjeve za sve rizike koji nisu obuhvaćeni pravilima iz
stuba 1. Neki od tih rizika su kamatni rizik, rizik likvidnosti, rizik koncentracije itd., koje
treba da prati uprava banke, da ih ukalkuliše u svakodnevno poslovanje, te da ih uzme u obzir
prilikom određivanja adekvatnog nivoa kapitala.

13
Treći stub (Tržišna disciplina). Intenzivnijim informisanjem javnosti o stvarnom
finansijskom stanju banke, tržišna disciplina može postati presudan faktor koji bi naveo banke
previše izložene riziku da smanje svoju izloženost. Da bi tržišna disciplina bila efikasna,
potrebni su pouzdani i pravovremeni podaci koji omogućavaju tržišnim učesnicima donošenje
dobro utemeljenih procjena rizika, uključujući i procjenu adekvatnosti kapitala koji se
održava kao zaštita od gubitka i izloženosti rizicima koji mogu uzrokovati ovakve gubitke.

1.2.4. Adekvatnost kapitala u F BiH

Adekvatnost (stopa adekvatnosti) kapitala banke predstavlja odnos neto-kapitala i visine

ukupnog rizika aktive, prema propisima Agencije za bankarstvo F BiH (u daljnjem tekstu:
FBA). U tom kontekstu, neto-kapital (usklađeni kapital) banke predstavlja razliku kapitala
(osnovnog i dopunskog) i odbitnih stavki koje čine (Službene novine F BIH br. 3/03):
- dio opšteg kreditnog rizika i potencijalnih kreditnih gubitaka za koje banke nije
formirala opšte odnosno posebne rezerve za kreditne gubitke;
- nepokriveni gubici preneseni iz predhodnih godina;
- gubitak iz tekuće godine;
- knjigovodstvena vrijednost vlastitih (trezorskih) dionica u posjedu banke bez obzira na
način kako ih je stekla;
- dio uloženog dioničkog kapitala koji po ocjeni FBA predstavlja razliku između realno
primljene i uknjižene precijenjene vrijednosti;
- iznos nematerijalne imovine: patenti, licence, koncesije, ulaganja u istraživanje tržišta,
trgovačko ime, trgovački znak, goodwill i sl.;
- ulozi (investicije) banke u kapital drugih pravnih lica koji prelaze 5% visine osnovnog
kapitala banke;
- sva potraživanja od dioničara koji posjeduju značajan vlasnički interes u banci (preko
10% dionica sa pravom glasa odnosno glasova) odobrena od banke suprotno
odredbama Zakona, propisa FBA i poslovne politike banke;
- sva velika izlaganja banke kreditnom riziku (preko 15% iznosa osnovnog kapitala
banke) prema dioničarima sa značajnim vlasničkim interesom u banci, izvršena bez
prethodne saglasnosti FBA u pisanoj formi.

Ukupan rizik aktive predstavlja zbir proizvoda odgovarajućih stopa (pondera) rizika i stavki
aktive, odnosno kreditnih ekvivalenata vanbilansnih stavki, izloženih riziku. U skladu sa
odlukom FBA pregled pondera rizika slijedi u tabeli 1.6.

Tabela 1.6. Pregled stopa (pondera) rizika ekvivalentan

odgovarajućim vanbilansnim obavezama

14
 Stopa
Aktiva i vanbilansni kreditni ekvivalenti (ponder)
rizika
- novčana sredstva,
- potraživanja od Vlade F BiH, Vlade BiH i centralnih vlada
1.
zemalja zone A7, 0%
- potraživanja od CB BiH i centralnih banaka zemalja zone A
- potraživanja od banaka iz zemalja zone A, osim po osnovu
subordinisanih dugova,
- potraživanja od banaka sa sjedištem u zemljama zone B sa
tekućim dospijećem do 1 godine, osim po osnovu subordinisanih
dugova,
2. 20%
- potraživanja od međunarodnih banaka za razvoj,
- potraživanja od regionalnih vlada nižih od vlada zemalja zone A,
- potraživanja od institucija koje finansira budžet F BiH/BiH i
centralne vlade zemalja zone A,
- finansijski instrumenti u postupku naplate
3. - potraživanja od banaka iz F BiH 50%
4. - sva preostala aktiva i kreditni ekvivalenti vanbilansnih obaveza 100%

Izvor: (Službene novine F BIH br. 3/03)

U našoj zemlji, prema Zakonu o bankama [Zakon o bankama (2002) str.16], “banka je dužna
održavati dionički kapital i neto kapital, u skladu sa odredbama člana 20. ovog zakona, i
istovremeno najmanje u iznosu od 12% ukupne rizikom ponderisane aktive, pri čemu
najmanje jedna polovina njenog kapitala mora da se sastoji od osnovnog kapitala”. U skladu
sa zakonskim ovlastima, FBA, u cilju jačanja sigurnosti domaćih banaka (i bankarskog
sektora u cjelini), nalaže bankama preduzimanje odgovarajućih aktivnosti na jačanju kapitalne
osnove i osiguranju kapitala adekvatnog visini i profilu postojeće i potencijalne izloženosti
svim rizicima koji su imanentni bankarskom poslovanju. U uslovima djelovanja ekonomske
krize i rasta kreditnog rizika (uzrokovanog padom kvaliteta kreditnog portfolija), taj zahtjev
ima prioritetan značaj te je kapital banaka pod pojačanim supervizorskim nadzorom. Značajna
mjera je i zahtjev banaka da ostvarenu dobit ne usmjeravaju u isplatu dividendi nego u jačanje
kapitalne osnove.

Jedan od najvažnijih pokazatelja snage i adekvatnosti kapitala banaka jeste koeficijent

adekvatnosti kapitala, izračunat kao odnos neto kapitala i rizikom ponderisane aktive. Ovaj
koeficijent je na nivou bankarskog sektora sa 30.06.2011. godine iznosio 15,6% što je za 0,6
procentnih poena manje nego na kraju 2010. godine. Razlog tome je povećanje ukupnih
ponderisanih rizika, preciznije – ponderisanih operativnih rizika (POR), za 3% ili 378 miliona
KM, dok je neto kapital ostao na gotovo istom nivou.

Rizik ponderisane aktive i kreditnih ekvivalenata povećan je za 355 miliona KM, najviše zbog
blagog povećanja kreditnih aktivnosti, vanbilansnih stavki i plasmana drugim bankama, što su
stavke koje se ponderišu s većim ponderom rizika (od 20%-100%), uz istovremeno smanjenje
novćanih sredstava koje banke drže kod CBBiH i drugih novćanih sredstava kod kojih je
ponder nula. S druge strane, ponderisani operativni rizik (POR) je povećan za 23 miliona KM
(iznosi 966 miliona KM), što je sve zajedno rezultiralo navedenim porastom ukupnih
ponderisanih rizika. Pored navedenog, značajan uticaj ima i neuključivanje tekuće dobiti u
7
Zona A zemalja obuhvata sljedeće zemlje: Austrija, Australija, Belgija, Kanada, Danska, Finska, Francuska,
Njemačka, Grčka, Island, Irska, Italija, Japan, Luksemburg, Novi Zeland, Norveška, Holandija, Portugal,
Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska, Velika Britanija i SAD.

15
obračun kapitala tokom godine. Ako bi se u obračun uključila tekuća nerevidirana dobit, stopa
adekvatnosti kapitala iznosila bi 16%.8

1.3. OSNOVNI ELEMENTI KAPITALA U FUNKCIJI POKRIĆA KREDITNOG

RIZIKA

Bazelski standard adekvatnosti kapitala nalaže da nivo kapitala banke treba biti direktno
povezan s profilom izloženosti riziku banke. Nadalje, pored direktne veze između kapitala i
izloženosti bankarskim rizicima pretpostavlja se da će omogućiti pravedniju osnovu za
poređenje između pojedinih bankarskih sektora. Fokus bazelskog standarda adekvatnosti
kapitala usmjeren je na kreditni rizik. Profil izloženosti kreditnom riziku banke određuje se
pridruživanjem različitih pondera rizika stavkama aktive i vanbilansnim obavezama u skladu
sa pravilima utvrđenim Bazelom I.

Kreditni rizik vezan uz bilansne stavke pokriven je osnovnim kapitalom i dodatnim kapitalom
I. Ponderi rizika koji se, u pravilu, pridružuju osnovnim kategorijama kredita i drugih
plasmana klijentima prikazani su u tabeli 1.7.

Tabela 1.7. Ponderi rizika koji se pridružuju osnovnim kategorijama kredita

i drugih plasmana prema Bazelu II

Aktiva i kreditni Ponder (stopa)

Pojašnjenje
ekvivalenti kreditnog rizika
1. - gotovinska
Ponder ukazuje da se finansijska imovina
potraživanja
vezana uz države ili centralne banke na
prema državama
međunarodnom nivou smatra nultim rizikom
ili centralnim
ako je denominirana u nacionalnoj valuti.
bankama 0%
Pretpostavka nije tačna ako finansijsko
denominirana i
stanje države ukazuje na moguću pojavu
finansirana u
problema vezanih za podmirenje državnih
nacionalnoj
obaveza.
valuti
2. - potraživanja Tzv. pravo nacionalne diskrecije. Ponder
prema domaćim rizika odnosi se na finansiranje, uključujući
javnim vanbilansno finansiranje i garancije,
preduzećima usmjereno prema javnom sektoru. Krediti
osigurani vrijednosnim papirima ovih tijela
ponderišu se istim faktorom. Nadalje,
nacionalna tijela vlasti pridružuju ponder od
od 0 do 50%
10 ili 20% koji možda i nije realan, naročito
u zemljama u razvoju. Iako su potraživanja
prema javnim preduzećima najčešće, u
konačnici, naplaćena, često rokovi naplate
nisu u okvirima predviđenim izvornim
finansijskim ugovorom, stoga ponder može
rasti preko 20%.
8
Od ukupno 19 banaka u F BiH sa 30.06.2011. godine, 18 banaka imalo je koeficijent adekvatnosti kapitala veći
od zakonom propisanog minimuma od 12%, a jedna banke pod privremenom upravom imala su koeficijent
manji od 12%, odnosno negativan koeficijent. Prema analitičkim podacima sa 30.06.2011. godine 13 banaka je
imalo manji koeficijent adekvatnosti kapitala u odnosu na predhodnu godinu, dok je kod pet banaka veći. Vidjeti
šire u: (http://www.fba.ba/images/PublikacijeBanke/informacija Bank30062011bos.pdf, august 2011. godine).

16
3. - potraživanja Nizak ponder rizika posljedica je
prema bankama intenzivnijeg nadzora koji se provodi prema
bankama. Kao posljedica formaliziranog
procesa upravljanja rizicima i raspoloživih
instrumenata centralne banke,
međubankarski krediti smatraju se manje
20%
rizičnim sa aspekta kreditnog rizika u
odnosu na druge kredite i plasmane. Za
banke izvan zemalja OECD-a, rizični ponder
od 20% primjenjuje se samo ako
potraživanja imaju preostalu ročnost manju
od jedne godine.
4. - hipotekarni Ponder odražava tradicionalno zdravu
krediti prirodu ovih investicija. Hipoteke su ipak
sve rizičnije zbog visoke razine potrošačkih
izdataka osiguranih hipotekarnim
obveznicama koje su zauzvrat vezane za
fleksibilne hipotekarne proizvode (npr.
50%
krediti za kapitalne investicije vezani za
nekretnine). Stoga, nizak ponder rizika može
narušiti raspodjelu kredita s obzirom na to da
se krediti koji finansiraju potrošačke izdatke
mogu plasirati uz cijenu koja nije ekonomski
opravdana.
5. - ostali krediti U principu, ponder ukazuje na viši rizik
kojem je izložena banka koja plasira kredite
privatnom sektoru. Ostala potraživanja u
ovoj kategoriji obuhvataju:
- potraživanja prema državama izvan
zemalja OECD-a koja su denominirana u
100% valutama različitim od nacionalnih,
- prema bankama izvan zemalja OECD-a za
potraživanja s preostalom ročnosti većom od
jedne godine,
- prema ulaganjima u nekretnine i ostalim
investicijama, te
- prema fiksnoj i ostaloj imovini.

Izvor: [Rose (2003), str. 492]

Kreditni rizik vezan za vanbilansne stavke je pokriven osnovnim kapitalom i dodatnim

kapitalom I. Vanbilansnu izloženost tretiramo kao preoblikovanje bilansne izloženosti
kreditnom riziku primjenom odgovarajućih faktora konverzije kreditnog rizika, koji se izvode
iz procijenjene vrijednosti neplaćanja, za različite vrste instrumenata ili transakcija. Faktori
kreditne konverzije za osnovne vanbilansne kategorije sadržani su u tabeli 1.8.

Tabela 1.8. Ponderi rizika koji se pridružuju vanbilansnim stavkama

Kreditni ekvivalenti vanbilansnih obaveza Ponder (stopa)

kreditnog rizika

17
 - obaveze (kao što su standby usluge i kreditne linije) s
1. ročnošću do jedne godine ili one koje se mogu bezuslovno 0%
otkazati u svako vrijeme
- kratkoročne samolikvidirajuće potencijalne obaveze
2. vezane za trgovačke aranžmane kao što su dokumentarni 20%
krediti osigurani predmetom prijevoza
- određene potencijalne obaveze vezane za transakcije kao
što su obveznice vezane za uspješnost poslovanja,
3. zakonska garancija, standby akreditivi vezani za određene 50%
transakcije, te ostale obaveze kao što su formalne standby
usluge i kreditne linije s ročnosti preko jedne godine
- direktni zamjenski krediti kao što su opšte garancije za
zaduženje (npr. standby akreditivi koji služe kao
4. finansijske garancije za kredite i vrijednosne papire) i 100%
prihvaćanje, poslovi prodaje i preotkupa, te ročna
kupovina aktive

Izvor: [Rose (2003), str. 493]

Ponderi rizika bilansnih i vanbilansnih pozicija predstavljaju značajan korak ka unapređenju

objektivnosti procjene adekvatnosti kapitala banke. Jednostavna metodologija omogućava
primjenu u bankarskim sektorima u ranim fazama razvoja. Ipak, jednostavno rizično
ponderisanje aktive predstavlja samo grubu mjeru ekonomskog rizika iz razloga što
metodologija nije prilagođena različitim kategorijama rizika neplaćanja.

Kreditni rizik vezan uz derivatne instrumente pokriven je osnovnim kapitalom i dodatnim

kapitalom I. Kod derivatnih instrumenata banke su izložene kreditnom riziku, ne u
nominalnom iznosu nego samo potencijalnim troškovima obnavljanja novčanog toka ako
suprotna strana ne plati. Ponderi množenja za derivatne instrumente prezentirani su u tabeli
1.9.

Tabela 1.9. Faktori množenja kreditnog rizika za derivatne instrumente

Preostala ročnost Kamatna stopa Valuta i zlato Dionice Robe

Jedna godina i manje 0,00% 1,00% 6,00% 10,00%
Jedna do pet godina 0,50% 8,00% 7,00% 12,00%
Više od pet godina 1,50% 10,00% 8,00% 15,00%

Izvor: [Greuning, Bratanović (2006), str.110]

Teorijska osnova za procjenu rizika svih derivatnih instrumenata je ista i temelji se na

iznosima “kreditnih ekvivalenata” koji zavise od ročnosti predmetnog ugovora i
nepostojanosti stopa i cijena osnovnog instrumenta. U svrhu procjene adekvatnosti kapitala
derivatni instrumenti se konvertuju prema istom principu kao i ostale vanbilansne izloženosti.

1.4. KLASIFIKACIJA AKTIVE PREMA KATEGORIJI RIZIKA

18
Kreditnom analizom sastavljaju se pregledi kvalitetne i nekvalitetne aktive. Na taj način
omogućava se sistem praćenja i preduzimanja već postojećeg kreditnog rizika. Klasifikacija
aktive je proces u kojem se stavci aktive pripisuje kategorija rizika koja je određena
vjerovatnoćom da će obaveza dužnika biti servisirana i dug namiren u skladu sa uslovima iz
ugovora. Po pravilu, sve stavke koje izlažu banku riziku treba klasifikovati, uključujući
kredite i predujmove, potraživanja, investicije, kapitalne uslove i potencijalne obaveze.

Klasifikacija aktive je ključno sredstvo za upravljanje rizicima. Aktiva se klasifikuje u

vrijeme odobrenja, a nakon toga se revidira i klasifikuje prema potrebi, najmanje kalendarski
kvartalno. Revidiranje klasifikacije se zasniva na uspješnosti servisiranja duga i finansijskom
stanju dužnika. Nadalje, promjene na finansijskim tržištima i cijene određenih dobara također
utiču na procjenu otplate kredita. Procjena određenih kategorija kredita može se zasnivati
samo na urednosti otplate, posebno kod potrošačkih kredita, kao što su hipotekarni stambeni
krediti, revolving krediti i kreditne kartice.

Bilansno gledano, stavke aktive koje se smatraju kreditno rizičnim i za koje se vrši
klasifikacija jesu: krediti, pozajmice, kamate, naknade, investicije, dužnički vrijednosni papiri
i sva ostala potraživanja po kojima banka nosi rizik nemogućnosti naplate. Klasifikacija se
vrši i za stavke vanbilansa koje su izložene kreditnom riziku, i to: izdate garancije, izdate
ostale garancije, akreditivi, odobreni ali još neiskorišteni krediti i sve ostale vanbilansne
stavke koje predstavljaju potencijalnu obavezu banke. Klasifikacija se vrši uzimanjem u obzir
svih objektivnih i subjektivnih kriterija vezanih za dužnikove osobine. Ranije stečeno
iskustvo vezano za izmirenje ranijih obaveza od strane korisnika kredita samo je jedan u nizu
pokazatelja koji se koriste pri kvalitativnoj i kvantitativnoj kreditnoj analizi.

Banke samostalno određuju sistem klasifikacije iako se pri tome pridržavaju standarda koje, u
pravilu, određuje regulatorna agencija. Postoje standardna pravila za klasifikaciju aktive koja
se trenutno koriste u većini razvijenih zemalja. Aktiva se, u pravilu, klasificira u sljedeće
kategorije [Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kreditinim rizikom, Službene
novine FBiH (2003), str. 108]:
- standardna ili dobra aktiva,
- aktiva sa posebnom napomenom (“watch”),
- podstandardna aktiva ili aktiva kvaliteta nižeg od standarda,
- sumnjiva i sporna potraživanja ili sumnjiva aktiva i
- gubitak.

Aktiva klasificirana kao dobra ili aktiva sa posebnom napomenom obično se revidira dva puta
godišnje, dok se nekvalitetna aktiva revidira barem u svakom kvartalu.

Standardna ili dobra aktiva predstavlja tzv. kategoriju A koju čine krediti, tj. stavke aktive,
koji/koje su osigurane prvoklasnim kolateralom i kod kojih nema prepreka u naplati glavnice i
kamate ili kod kojih se ne očekuje da će banka umjesto korisnika isplatiti bilo kakve
eventualne obaveze. Prvoklasnim kolateralom se smatra novčani depozit, deponovan kod
banke ili depozit po kome je banka jedina povlaštena osoba koja može iskoristiti navedeni
depozit ukoliko korisnik kredita ne ispuni svoju obavezu prema kreditu, zatim vrijednosni
papiri i neopozive garancije izdate od strane centralnih vlada zemalja zone “A“, prvoklasnih
banaka i preduzeća zone “A“, te plemeniti metali.

U aktivu sa posebnom napomenom, koju nazivamo B kreditnom kategorijom, se klasifikuju

stavke aktive koje su osigurane kvalitetnim kolateralom, ali postoje određene slabosti koje

19
eventualno mogu ugroziti naplatu glavnice i kamate. Ukoliko se ne provjeravaju ili
ispravljaju, ove stavke aktive, mogu oslabiti ukupnu aktivu ili možda narušiti dužnikovu
sposobnost otplate u budućnosti. To se, na primjer, odnosi na kredit plasiran kroz neprimjeren
ugovor o kreditu, nedostatak nadzora kolaterala ili nepotpunu dokumentaciju.

Slično, i zbog nekih eksternih faktora okruženja ili tržišta može doći do nepovoljnog uticaja
na korisnike kredita iako njegovi novčani i svi ostali pokazatelji ostaju nepromijenjeni i
dostatni su za servisiranje dugova, postoji realna bojazan da će oni biti ugroženi. U ovu
kategoriju se uključuju kašnjenja za plaćanje obaveza ne samo prema banci nego i prema
drugim osobama na period duži od 90 dana.

Podstandardna aktiva u praksi je poznatija kao C kreditna kategorija. Ova klasifikacija

ukazuje na postojanje jasnih kreditnih slabosti koje narušavaju sposobnost servisiranja duga,
posebno kada su primarni izvori otplate nedovoljni i banka mora naći sekundarne izvore
otplate kao što su kolaterali, prodaja fiksne imovine, refinansiranje i reprogramiranje kredita i
pribavljanje svježeg, dopunskog kapitala. Navedena aktiva, u pravilu, se odnosi na dugoročne
kredite dužnicima čiji novčani tok nije dovoljan za pokriće tekućih obaveza ili čiji je rok
pretvaranja imovine u gotovinu duži od roka za otplatu duga, te predujmove dužnicima koji su
znatno potkapitalizirani. Isto tako, ovo se može odnositi na kratkoročne kredite i predujmove
dužnicima za koje je ciklus prodaje roba i usluga nedovoljan za otplatu duga po njegovom
dospijeću.

Aktiva kvaliteta nižeg od standarda, u pravilu, uključuje stavke aktive korisnika koji kasni sa
plaćanjem prema banci u periodu od 90 do 180 dana. Radi se o dospjelim nenaplaćenim
potraživanjima starijim od 90 dana kao i reprogramiranim kreditima na koje je dužnik platio
zateznu kamatu iz vlasitih sredstava prije reprograma, a i prije nego što se osigura otplata
kredita u skladu sa realnim programom otplate.

Sumnjiva aktiva, odnosno D kategorija, uključuje stavke aktive korisnika koji kasni sa
plaćanjem obaveza ili ih odlaže prema banci ili prema drugim osobama 9 u periodu od 180 do
270 dana. Ova kategorija sadrži sve slabosti koje ima i aktiva klasificirana u C kategoriju, s
tim da banka ne raspolaže odgovarajućim kolateralom za naplatu. Klasifikacija u ovu
kategoriju podrazumijeva veliku mogućnost gubitka za banku, ali zbog naznaka o
eventualnom podizanju kvalitete odnosno faktora koji mogu ojačati aktivu odgađa se njena
klasifikacija kao gubitak sve dok se ne utvrdi tačnije stanje.

Aktiva klasificirana kao gubitak predstavlja E kreditnu kategoriju. U ovu kategoriju banka je
dužna da klasifikuje stavke aktive koje se smatraju nenaplativim, odnosno da uključi sve
stavke aktive za koje dužnik kasni sa plaćanjem ili ih odlaže prema banci, zvanično ili
nezvanično, duže od 270 dana od dana inicijalno ugovorenog roka, osim u slučaju da banke
raspolaže dokazanom realizacijom kolaterala u toku. Banka je dužna da stavke aktive koje
klasifikuje kao gubitak, odmah, u trenutku identifikacije, u cijelosti ili u iznosu koji nije
pokriven dokazanom realizacijom kolaterala u toku, otpiše i ukloni iz svojih poslovnih knjiga
i to odobravajući račun posebne rezerve za kreditne gubitke i zadužujući račun troškovi za
kreditne gubitke, a onda odobravajući račune stavki aktive koje su identifikovane kao

9
Kašnjenje sa plaćanjem obaveza prema drugim osobama imanentno je kod preuzimanja duga. Radi se o promjeni pravne
osobe na strani dužnika. Bitna karakteristika izmirenja obaveza na ovaj način jeste da se ono ne može postići bez pristanka
povjerioca odnosno banke, jer nije svejedno koja će pravna osoba izmiriti obaveze.

20
kategorija E – gubitak (pojedinačno po svakom pojedinom dužniku) i zadužujući račun
posebne rezerve za kreditne gubitke.10

Podstandardna aktiva ili aktiva kvaliteta nižeg od standarda, sumnjiva aktiva i krediti sa
gubitkom, odnosno krediti iz C, D i E kategorije predstavljaju neperformansne kreditne
plasmane ili problematične kredite, što će biti šire razmatrano u nastavku rada. Osnovni
naglasak navedene klasifikacije je na sposobnosti i nastojanju dužnika da otplati dug,
uključujući kamatu i glavnicu, iz očekivanog novčanog toka poslovanja. Ukoliko se izlaganje
banke jednom konkretnom kreditnom riziku ne može definitivno odrediti, uprava banke će
izvršiti strožiju klasifikaciju osim ako se ne raspolaže s čvrstim dokazima o suprotnom
postupku. Isto tako, ponovo ugovoreni kredit (reprogramirani kredit) po kojem je korisnik
kredita uredno platio dospjelu kamatu iz vlastitih sredstava klasifikuje se u kategoriju “C“
osim u slučajevima kada banka raspolaže čvrstim dokazom o mogućnosti njegove
klasifikacije u “B“ kategoriju.

Kada je udio od kategorije podstandardne aktive do kategorije gubitka (C do E kreditna

kategorija) viši od 50% kapitala banke, postoji velika vjerovatnoća narušavanja solventnosti
ili profitabilnosti banke. Regulatorna agencija će te banke smatrati problematičnim bankama
iako je potrebno uzeti u obzir i druge faktore koji se odnose na sposobnost ili stvarnu
uspješnost banke u unapređenju kvalitete ili naplati problematične aktive i iznosa klasificirane
aktive. Logično je da banka koja ima aktivu klasifikovanu kao sporna i sumnjiva potraživanja
ima veće probleme negoli da je isti iznos aktive klasifikovan kao podstandardna aktiva.

1.5. POLITIKA REZERVISANJA KAPITALA ZA KREDITNE RIZIKE

Klasifikacija aktive prema kategoriji rizika omogućava osnovu za određivanje primjerenog

nivoa rezervacija za moguće gubitke proistekle iz izloženosti kreditnim rizicima. Navedene
rezerve zajedno s opštim rezervama za neidentifikovane rizike (koje se smatraju dodatnim
kapitalom I i ne pripisuju se pojedinim stavkama aktive) predstavljaju osnovu za određivanje
bančine sposobnosti za apsorbovanje gubitaka.

Prilikom određivanja odgovarajućeg nivoa rezervi potrebno je razmotriti sve bitne faktore koji
utiču na naplativost kreditnog portfolija. To se, prije svega, odnosi na kvalitet kreditnih
politika i procedura, prethodne podatke o gubicima zbog izloženosti kreditnim rizicima, rast
kredita, politike uprave u području kreditiranja, prakse naplate kredita uključujući naplatu
neperformansnih kreditnih plasmana, promjene u nacionalnoj i lokalnoj privredi te uslovi
poslovanja i opšti ekonomski trendovi u zemlji. Procjenu vrijednosti imovine (hipoteke)
potrebno je provoditi sistemski i to kontinuirano u čitavom periodu i na temelju određenih
objektivnih kriterija, koje treba podržavati određena dokumentacija.11
10
Ipak, nijedan od kriterija iz Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizkom, ne može
spriječiti supervizore iz FBA da izvrše i banci nalože klasifikaciju stavki aktive banke u strožiju kategoriju ako
to smatraju opravdanim.
11
Dokumentaciju za uknjižbu hipoteke na nekretninama čine zemljišnoknjižni izvadak, katastarsko-knjižni
izvadak, posjedovni list, kopija katastarskog plana, identifikacioni list, izvod iz knjige položenih ugovora, te oni
ne smiju biti stariji od 30 dana; procjena vrijednosti nekretnine koja se zalaže koja ne smije biti starija od 6
mjeseci i potvrde nadležne porezne uprave i uprave za indirektno oporezivanje o stanju poreznih obaveza
založnog dužnika i/ili dužnika, koje ne mogu biti starije od 3 dana. Na zahtjev banke klijenti su dužni dostaviti i
drugu dokumentaciju neophodnu za uknjižbu hipoteke na nekretninama.
Dokumentaciju za upis založnog prava na pokretnim stvarima čine dokaz o vlasništvu (npr. ugovor o
kupoprodaji, faktura, saobraćajna dozvola i dr.), popisni list, procjena vrijednosti pokretne stvari koja se zalaže
koja ne smije biti starija od 6 mjeseci, te potvrde nadležne porezne uprave i uprave za indirektno oporezivanje o

21
Politika rezervisanja za kreditne rizike može biti strogo propisana ali i diskrecijska, zavisno
od politike pojedinačne banke. Slično, poreski tretman rezervi značajno se razlikuje od zemlje
do zemlje. U nekim razvijenim zemljama banke individualno odlučuju o razumnoj visini
rezervi. Iako postoje opravdani razlozi za procjenu potencijalnih gubitaka na pojedinačnoj
osnovi, naročito za velike dužnike, praktičnije je pripisati iznos zahtijevanih rezervi na
osnovu svake rizične kategorije. U većini zemalja i naročito onim koje karakterišu nestabilni
privredni uslovi, zakonodavci propisuju nivo rezervacija koji je vezan za rizičnu kategoriju
aktive.

U zemljama u kojima je razvijen pravni okvir za naplatu duga, kao što su SAD, istraživanja su
pokazala da će približno 10% podstandardne aktive s vremenom preći u gubitak. Ovaj se
postotak za sumnjivu aktivu i kategoriju gubitak kreću u rasponu od približno 50% do 100%.
S druge strane, u zemljama u razvoju, u kojima je pravni okvir i tradicija naplate duga manje
efikasna, otprilike 20 do 25% podstandardne aktive ima realnu šansu za potencijalnim
gubitkom [Greuning, Bratanović (2006), str. 165].

Dakle, u zemljama s manje razvijenim pravnim okvirom a i u većem broju zemalja, propisana
rezerva se određuje na osnovu određenih standarda. U skladu sa izvršenom klasifikacijom
aktive uprava banke prati kreditnu izloženost banke i na osnovu utvrđenih činjenica vrši
formiranje i održavanje procijenjenih opštih rezervi za aktivu (ORKG) koja se klasifikuje kao
dobra aktiva i posebnih rezervi za kreditne gubitke (PRKG).

Prema podzakonskoj regulative u BiH, banka treba da formira opšte rezerve po stopi od 2%
za aktivu klasifikovanu u kategoriju A. Opšte rezerve za aktivu koja se klasifikuje kao dobra
aktiva, banka nema u obavezi formirati za gotov novac, novčana sredstva na računima kod
centralne banke, novčana sredstva na računima stranih bankama s investicijskim rangom,
plasmane koji su osigurani prvoklasnim kolateralom pohranjenim kod banke.

Za aktivu s posebnom napomenom, banka će formirati posebne rezerve po stopi od 5% do

15%, u zavisnosti od elemenata iz kreditnog dosijea kredita ili drugih sredstava. Nadalje,
banka formira posebne rezerve za podstandardnu aktivu po stopi od 16% do 40% u zavisnosti
od elemenata iz kreditnog dosijea kredita ili drugih sredstava.

Za sumnjivu aktivu banka izdvaja posebne rezerve za pokriće potencijalnog kreditnog gubitka
po stopi od 41% do 60% u zavisnosti od elemenata iz kreditnog dosijea kredita ili drugih
sredstava. Istog trenutka, kada se prepozna kreditna kategorija gubitak, banka na teret svog
rezultata, formira posebne rezerve po stopi od 100%, te ih istovremeno ih prebacuje iz
bilansne u vanbilansnu evidenciju.

Inače, postoje dva pristupa za upravljanje aktivom klasificiranom kao gubitak. Prvi je
zadržavanje aktive klasificirane kao gubitak u bankarskim poslovnim knjigama sve dok se ne
iscrpe svi raspoloživi postupci i mjere naplate. Pristup je karakterističan za bankarske sektore
koji su zasnovani na britanskoj tradiciji, gdje se iznos gubitka za izloženost kreditnim rizicima
može činiti izrazito visokim. Drugi pristup zahtijeva da se sva aktiva klasificirana kao gubitak
bez odlaganja otpiše na teret rezervi, tj. da se ukloni iz bankarskih knjiga. Karakterističan za
američku tradiciju, taj pristup je konzervativniji po tome što se aktiva klasificirana kao

stanju poreznih obaveza založnog dužnika i/ili dužnika, koje ne mogu biti starije od 3 dana. Na zahtjev banke
klijenti su dužni dostaviti i drugu dokumentaciju neophodnu za upis založnog prava na pokretnim stvarima.

22
gubitak više ne smatra aktivom banke, ali se istovremeno ne isključuje mogućnost njezine
naplate. Trenutnim otpisom aktive klasificirane kao gubitak razina rezervi će izgledati manja
u odnosu na ukupni kreditni portfolio.

23
2. KREDITNI PORTFOLIO BANKE I KREDITNI RIZIK

2.1. DEFINISANJE KREDITNOG PORTFOLIJA

Pojam kreditni portfolio (credit portfolio)12 podrazumijeva skup identičnih elemenata (vrsta,
ročnost, obezbjeđenje, visina i struktura kamatnih stopa) koji su imanentni određenoj grupi
kredita. Jedan od elemenata koji su svojstveni određenoj grupi kredita može biti i urednost
naplate, i u tom slučaju razlikujemo portfolio redovnih kreditnih plasmana i portfolio
neperformansnih kreditnih plasmana, što će detaljnije biti razmatrano u nastavku. 13 Kreditni
portfolio banke čini grupa kredita ili svi (rijetko) krediti u aktivi banke koje nadležni referent
iz službe corporate ili retail-a klasifikuje prema korisnicima kredita. Primera radi, krediti
mogu biti: komercijalni, investicioni, hipotekarni, privredni, stambeni, potrošački, eksportno-
importni, penzionerski, studentski i sl. Kreditni portfolio treba da sadrži sljedeće elemente i to
vrstu kredita i ročnost kredita, visinu i strukturu kamatnih stopa,obezbjeđenje (kolateral)
kredita i zaštitnu klauzulu u kreditnim ugovorima. On se posmatrati i sa šireg aspekta
(kompleksni portfolio), i kao takav obuhvata ne samo kredite već i ostale izvore sredstava u
pasivi bilansa banke. Na ovaj način uspostavlja se balans između kredita i izvora sredstava
banke. Budući da kreditni plasmani i izvori sredstava treba da budu jednaki, izvori sredstava
diktiraju obim i strukturu kreditnog portfolija.

U principu, svaki kreditni portfolio treba da raspolaže sa širokim spektrom kratkoročnih i

dugoročnih kredita koji su namijenjeni pravnim i fizičkim licima u privredi, stanovništvu,
budžetskim organizacijama i sl. Ponuda kredita treba da je kompletirana sa visinom i vrstama
kamatnih stopa, određenim kolateralom, učešćem ili izdvojenim depozitom od strane
korisnika kredita. Banke se obično opredjeljuju za uvođenje zaštitnih klauzula, jer se krediti
odobravaju na osnovu prikupljenih tuđih izvora sredstava (tj. depozita).

12
Riječ portfolio je latinskog porijekla i označava „novčanik ili lisnicu“.
13
U praksi, portfolio redovnih kreditnih plasmana u nadležnosti je tzv. službe corporate (korporativno
bankarstvo ili poslovanje sa privredom) i tzv. službe retaila (poslovanje sa stanovništvom), zavisno od iznosa
odobrenih sredstava, a portfolio neperformansnih kreditnih sredstava u nadležnosti je tzv. službe restrukturiranja
kreditnih plasmana.

24
 Slika 2.1. Ciljevi kreditnog portfolija banke

Kreditni menadžment tim


Ključni ciljevi kreditnog portfolija

obim naplata
struktura cijena
usluge profit

Kreditni portfolio: Kreditna politika:
Koncentracija Vrste posla
Dospijeće Struktura kredita
Kamatne stope Kontrola kredita
Obezbjeđenje Zakonski uslovi
Namjena Usklađenost sa
Trendovi (kretanja) poslovnom politikom

Izvor: [Vunjak, Antonijević (2008), str. 48]

Ključni ciljevi kreditnog portfolija odnose se na: obim, strukturu portfolija, kreditne usluge
banke, naplatu kredita, cijenu kredita i ostvareni profit banke. Kreditni portfolio treba da
respektuje razne egzogene faktore koji utiču na portfolio kao što su ekonomske, socijalne i
političke prilike, običaji i navike kreditnih potrošača i sl. Endogeni faktori su strategija i
kreditna politika dotične banke.

Prema slici 2.1. postoji međusobna povezanost između kreditnog portfolija i kreditne politike
banke. Značajan dio uticaja na kreditni portfolio se obezbjeđuje provođenjem kreditne
politike banke. Usmjeravanjem kreditne politike ka dugoročnom kreditiranju usmjerava se i
kreditni portfolio ka dugoročnoj strukturi, što može imati negativnog uticaja na likvidnost i
profitabilnost banke.

Visina kamatne stope treba da pokriva pasivnu kamatnu stopu i rashode (naknade radnika,
tekući troškovi poslovanja i sl.) koji nastaju u procesu bankarskog poslovanja. Kamatna
stopa strukturirana je od osnovne (bazne) kamatne stope, koja pokriva vremensku vrijednost
novca, kao i premije, koja je iznad osnovne kamatne stope a služi za pokriće kreditnog rizika
(tzv. mark up). Naime, premija može biti u funkciji neispunjenja obaveza, tj. pokrića gubitka
dužnika i u funkciji rizika tako što je odobravaju različiti krediti radi ostvarivanja većeg
prinosa po kreditu. Osnovna kamata predstavlja najveći dio kamatne stope i relativno se lako
može utvrditi. Premija rizika se dodaje na tu kamatnu stopu u procentu u kojem se utvrdi, radi
zaštite kreditora od mogućeg rizika povrata kredita. Premija rizika je veća ukoliko se
povećava rizik neispunjenja kreditnih obaveza.

Dakle, strukturiranje kreditnog portfolija zavisi od kreditne politike banke. Kvalitet kreditnog
portfolija zavisi od tri ključna faktora, a to su: a) kapital, pri čemu veličina kapitala banke
direktno utiče na prihode banke; b) naknade radnicima kao bitan motivacioni faktor poslovne
politike banke i c) kreditna disciplina, koja se odnosi na kontrolu kreditnih troškova, kreditni
gubitak i rast kreditnog portfolija.

25
Analiza kreditnog portfolija banke treba pokazati da se krediti mogu podijeliti na
neperformansne kreditne plasmane ili problematične kredite 14 i na standardne tj. redovne
kreditne plasmane. Problematični krediti obično završavaju ili u likvidaciji ili u sanaciji
(konsolidaciji). Standardni krediti pokazuju nepromijenjene performanse u odnosu na
projektovano stanje kredita.

Kvalitet kreditnog portfolija se iskazuje koeficijentom kvaliteta kreditnog portfolija.

Koeficijent predstavlja odnos između potencijalnih gubitaka po svim kreditima i ukupnih
kredita, tj. kreditnog portfolija, na šta referira relacija (2.1.)15

Potencijalni gubici
Koeficijent kvaliteta = -------------------------- (2.1.)
Ukupni krediti

Značaj i kvalitet kreditnog portfolija banke također se provjeravaju kroz proces revizije koju
mogu provesti interni revizori banke, eksterni revizori, kao i regulatorna agencija. Kreditni
portfolio odražava tržišnu poziciju banke i potražnju, njenu poslovnu i rizičnu strategiju, te
njene kreditne sposobnosti. Ako je moguće, revizija kreditnog portfolija trebalo bi da se
provede na uzorku slučajno odabranih kredita kojim je obuhvaćeno približno 70% ukupnog
iznosa kredita i 30% broja kredita. Također, treba razmotriti bar 75% ukupnog iznosa kredita i
50% svih deviznih kredita i svih kredita sa ročnošću većom od jedne godine.

2.2. SPECIFIČNOSTI UPRAVLJANJA KREDITNIM PORTFOLIJOM

Eksterna revizija, u pravilu, uvažava formalne principe usvojene od strane nadzornog odbora,
koje dosljedno primjenjuje i provodi uprava banke, a koji se tiču plasiranja kredita. Uloga
plasiranja kredita treba obuhvatiti dosljedan pregled i raspodjelu aktivnosti banke (zahtjeve za
adekvatnošću kapitala, ravnotežu bilansa i sl.) i načina upravljanja kreditnim portfolijom.
Upravljanje kreditnim portfolijom podrazumijeva: odobravanje, ocjenjivanje, nadziranje i
naplaćivanje kredita.

Dobra kreditna politika banke treba omogućiti prezentiranje kredita upravi putem različitih
izvještaja, naročito onih za koje nadležni referent smatra da ih uprava treba razmotriti, budući
da nisu u skladu sa formalnim principima banke koji se odnose na aktivnosti kreditiranja.
Fleksibilnost mora postojati s obje strane kako bi se omogućila brza reakcija i prilagođavanje
promjenljivim uslovima u bankarskoj strukturi kamatonosne aktive i tržišnom okruženju.

14
U teoriji, problematični krediti se dalje klasifikuju kao: substandardni krediti, sumnjivi krediti i krediti sa
gubitkom. Substandardni krediti obuhvataju sve one kredite koji pokazuju lošije performanse od očekivanih
performansi. Sumnjivi krediti obuhvataju sve one kredite koji imaju povećani rizik naplate. Krediti sa gubitkom
obuhvataju one kredite koji se više ne mogu naplatiti, te se mogu samo otpisati.
15
Ovaj koeficijent je statičkog karaktera, odnosno iskazuje se na određeni dan, obično polugodišnje ili krajem
godine. U visoko razvijenim zemljama svijeta ovaj koeficijent se kreće u rasponu od 1% do 1,5%. U domicilnom
bankarstvu ovaj koeficijent se kreće između 3,5% i 50,5%.

26
Elementi koji čine osnovu za stvaranje zdrave kreditne politike i adekvatnog upravljanja
kreditnim portfolijom uključuju sljedeće [Greuning, Bratanović (2006), str. 137]:
- ograničavanje ukupnih odobrenih kredita,
- geografska ograničenja,
- kreditna koncentracija,
- raspodjela prema vrstama kredita,
- vrste kredita koje banka nudi,
- ročnost,
- kamatne stope,
- ovlaštenja za odobravanje kredita,
- proces odobravanja kredita,
- maksimalni omjer između kredita i tržišne vrijednosti založenog vrijednosnog papira,
- objavljivanje finansijskih izvještaja,
- smanjenje vrijednosti iznosa pojedinačnih kredita,
- naplata odobrenih kredita i
- prikupljeni finansijski podaci u kreditnom dosijeu.

Ograničavanje ukupnog kreditnog portfolija se izražava u odnosu na iznos depozita, kapitala

ili ukupne aktive. Prilikom utvrđivanja tog ograničenja potrebno je razmotriti faktore kao što
su: potražnja za kreditima, promjenljivost depozita i kreditni rizik. Drugo, ako banka ne
percipira različita tržišta u svom okruženju, geografsko ograničenje može biti razlog
problema sa sumnjivim i spornim potraživanjima. Treće, kreditna koncentracija zahtijeva
analiziranje kreditnog portfolija kako bi se odredila ravnoteža između maksimalnog prinosa i
minimalnog rizika. Koncentracijska ograničenja odnose se na maksimalnu dopuštenu
izloženost prema jednom klijentu, povezanim licima i privrednom sektoru (npr. poljoprivreda,
metalna i tekstilna industrija). Četvrto, raspodjela prema vrstama kredita percipira
ograničenja koja se odnose na dio u ukupnom portfoliju komercijalnih, hipotekarnih,
potrošačkih i drugih vrsta kredita. Peto, kreditna politika treba odrediti vrste kredita koje
banka namjerava ponuditi klijentima. Odluke o vrstama kreditnih instrumenata trebaju se
temeljiti na stručnoj ocjeni kreditnih referenata, depozitnoj strukturi banke i očekivanoj
kreditnoj potražnji. Šesto, kreditna politika treba odrediti maksimalnu ročnost za svaku vrstu
kredita koja treba biti usklađena s očekivanim izvorima otplate, svrhom kredita i adekvatnosti
kolaterala. Sedmo, kamatne stope na različite vrste kredita trebaju biti dovoljne za pokrivanje
troškova finansiranja, nadzora, administracije (uključujući opšte troškove) i očekivanih
gubitaka. Istovremeno, trebaju osigurati razumnu stopu profita. Osmo, ovlaštenja za
odobravanje kredita određena su veličinom banke. U principu, u manjim bankama ovlaštenja
su centralizirana. Dok veće banke nastoje decentralizirati ovlaštenja prema geografskom
području, kreditnim proizvodima i/ili vrstama klijenata. Deveto, kreditna politika treba
odrediti razine ovlaštenja za odobrenje kredita i formalnu standardnu proceduru za ocjenu i
odobravanje kreditnih prijedloga, uključujući i postupke ponovne ocjene za obnovu ili
produženje kreditnih prijedloga. Deseto, potrebno je jasno precizirati i odrediti maksimalni
omjer između kredita i tržišne vrijednosti založenog vrijednosnog papira. U skladu s tim,
kreditna politika treba odrediti minimalne uslove za sve vrste vrijednosnih papira koje se
prihvataju kao sredstvo osiguranja. Dalje, banka treba prilikom objavljivanja finansijskih
izvještaja prikazati u svom bilansu stanja sve kredite, bez obzira da li su oni prvobitno
odobreni od strane banke ili ih je banka preuzela ili kupila. Takođe, banka treba prepoznati i
priznati smanjenje vrijednosti pojedinačnog kredita ili grupno procijenjene grupe kredita. To
se mora učiniti bez obzira je li sigurno da će banka biti u mogućnosti naplatiti iznos
potraživanja u skladu sa obavezama iz ugovora o kreditu. Napokon, kada je u pitanju naplata

27
kredita, kreditna politika treba definisati sve vrste neperformansnih kreditnih plasmana i
utvrditi odgovarajuće izvještaje koje je potrebno podnijeti upravi banke, odnosno nadzornom
odboru banke. Budući da su neperformansni kreditni plasmani u fokusu ovog rada, u nastavku
su prikazani konkretan izvještaj o tim kreditima (tabela 2.1.).

Tabela 2.1. Vrste izvještaja o neperformansnim kreditnim plasmanima

na primjeru banke „X“

Redni Periodika
Vrsta izvještaja Opis
broj izvještavanja
1. Svaki referent izvještava pojedinačne
aktivnosti iz svoje nadležnosti.
Navode se mjere naplate i to upućeni
telefonski i pismeni pozivi,
Izvještaj o aktivnostima rada
Sedmično opomene, sastanci sa dužnikom,
službe restrukturiranih plasmana
izlasci na teren. Također se navodi
iznos uplate ukoliko je dužnik
izvršio uplatu. Ovaj izvještaj
razmatra uprava banke.
2. Izvještaj se odnosi na naplatu
potraživanja klasifikovanih u C, D i
E kategoriju. Razmatra ga komisija
za naplatu potraživanja kojom
Izvještaj o aktivnostima naplate rukovodi generalni direktor banke.
Mjesečno
potraživanja Izvještaj obuhvata aktivnosti i
preuzete mjere naplate referenata iz
službe restruktuiranih plasmana i
službe pravnih poslova i poslovnih
zakonitosti.
3. Izvještaj prezentira neperformansne
kreditne plasmane klasifikovane u D
Izvještaj problematične naložbe i E kategoriju i to za pravna i fizička
Kvartalno
(tzv. PN obrazac) lica. Razmatra ga uprava banke, a
dostavlja se službi restruktuiranih
plasmana iz matične banke.
4. Izvještaj se odnosi na dvadeset
najvećih dužnika čija se potraživanja
klasifikuju u C, D i E kategoriju i to
Izvještaj top 20 najvećih samo za potraživanja koja banka ima
Kvartalno
dužnika prema pravnim licima. Razmatra ga
uprava banke, a dostavlja se službi
restruktuiranih plasmana iz matične
banke.
5. Odnosi se na međunarodne
rezervacije za potrebe
konsolidovanih izvještaja i kao takav
omogućava pregled standardnih i
međunarodnih rezervacija odnosno
Izvještaj o iznosu međunarodnih
Kvartalno procente rezervacija po svakom
rezervacija
kreditu u okviru svih kreditnih
kategorije A, B, C, D i E. Izvještaj se
daje na uvid tzv. službi controling-a
a nakon toga službi restruktuiranih
plasmana iz matične banke.

28
Izvještaji sadrže pojedinosti dovoljne za određivanje faktora rizika, potencijalne gubitke i
aktivnosti koje je potrebno poduzeti. Kreditna politika banke treba zahtijevati primjenu
kontinuirane politike naplate, koja progresivno treba biti sve strožija. Potrebno je utvrditi
smjernice koje omogućavaju prikaz i razmatranje svih neperformansnih kreditnih potraživanja
od strane uprave banke.

Sigurno odobravanje kredita zavisi od potpunih i tačnih finansijskih podataka, vezanih za

svaki detalj kreditne sposobnosti odnosno zaduženosti dužnika. Kreditna politika treba
odrediti zahtjeve za finansijskim informacijama pravnih i fizičkih lica, za različite iznose
plasmana, a treba sadržavati i odgovarajuće smjernice za revidirane, nerevidirane i
privremene izvještaje, izvještaje o novčanom toku i druge izvještaje. Ona treba da sadrži i
eksternu provjeru kreditne sposobnosti pravnih i fizičkih lica, odnosno provjeru kreditne
zaduženosti putem Centralnog registra računa (CRK) u našem bankarskom sistemu. Banka
može provjeriti kreditnu zaduženost pravnog ili fizičkog lica u CRK jedinu uz popunjenu
izjavu o saglasnosti za provjeru podataka u CRK. Kreditna politika treba zahtijevati (posebno
za dugoročne kredite) od kreditnih referenata pripremu finansijskih projekcija za vremenski
period koji odgovara ročnosti kredita, kako bi se osigurala otplata kredita iz novčanog toka.

2.2.1. Mjerenje rizika kreditnog portfolija

Svaka banka treba kontinuirano vršiti analizu strukture i kvaliteta cjelokupnog kreditnog
portfolija, koja obuhvata analizu koncentracije rizika sadržanu u portfoliju i procjenu budućih
trendova strukture i kvaliteta kreditnog portfolija. Može se konstatovati da se svaki kreditni
portfolio se suočava sa rizicima. Prema W. T. Thorhillu (The University of Michigan)
Thornhill (1990), str. 16] portfolio rizici se mogu podijeliti na dvije grupe i to:
a) kreditni ili rizici neplaćanja i
b) rizici kamatne stope.

29
 Tabela 2.2. Portfolio rizici

Portfolio rizici Podvrste rizika

a) Kreditni ili rizici neplaćanja
b) Rizici kamatne stope
spekulativni rizik
rizik prevare (malverzacije)
strani ili internacionalni rizik
normalni domaći rizik
rizik vanbilansnih aktivnosti i
čisti rizik
finansijski rizik
rizik ulaganja
tržišni rizik
objektivni (ciljni) rizik
pretpostavljeni rizik
subjektivni rizik
rizik leveridža i adekvatnosti kapitala
rizik upravljanja odnosima aktiva/pasiva
rizik likvidnosti
rizik vanbilansnih aktivnosti
čisti rizik

Izvor: [Thornhill (1990), str. 16]

Da bi banka amortizovala uticaj rizika na budući kreditni portfolio, neophodno je definisati

principe pri odobravanju kredita, koji se odnose na davaoce i korisnike kredita. Prilikom
odobravanja kredita potrebno je voditi računa o kvalitetu kredita, o karakteru i zaštiti dužnika
i garanta, o namjeni dotičnog kredita, o načinu otplate kredita, tj. potencijalnim izvorima i
cjelovitosti i validnosti propratne dokumentacije za donošenje kreditne odluke i formiranje
kreditnog dosijea. S druge strane, korisnici kredita treba da vode računa o tome da kredit treba
koristiti isključivo radi održavanja poslovnog ciklusa, kolateral u obliku zaloge i hipoteke ne
može biti supstitut za otplatu kredita, a vrijednosni papiri (koji se preuzimaju) treba da su
utrživi.

Međutim, ti principi nisu uvijek praktikabilni i dosljedni od strane kreditnih referenata.

Umanjenje rizika je moguće limitiranjem kreditnog portfolija, i to na sljedeći način [Vunjak,
Antonijević (2008), str. 51]:
- limitiranjem iznosa kredita prema vrsti dužnika,
- restrikcijom odobravanja kredita za pojedine privredne djelatnosti ili vrste dužnika,
- ograničenjem daljnjeg odobravanja kredita na pojedina regionalna područja (zbog teškoća
lokalnog karaktera) i
- polaganjem depozita ili uplatom učešća da bi se umanjio broj kreditnih zahtjeva upućenih
prema banci.

Dakle, potrebno je obezbijediti adekvatnu diverzifikovanost kreditnog portfolija banke i u tu

svrhu utvrditi limite za koncentraciju izloženosti, u skladu sa datim ciljnim tržištima i opštom
kreditnom strategijom. Pod koncentracijom izloženosti podrazumijeva se više kredita i drugih
izloženosti koji su direktno ili indirektno odobreni pojedinačnom korisniku, grupi povezanih
korisnika, licima povezanim sa bankom, pojedinim industrijskim i ekonomskim sektorima,
geografskim regionima, kao i druge grupe kredita i ostalih izloženosti koje imaju slične

30
karakteristike rizika. Polaganje depozita ili uplata učešća smatra se dodatnim ograničenjima
kao razumnim mjerama za obezbjeđivanje adekvatne diverzifikovanosti kreditnog portfolija,
zavisno od kompleksnosti i obima poslovanja banke.

Međutim, izloženost kreditnog portfolija kreditnom riziku zahtijeva preciznu analizu rizik
menadžera, detaljniju prezentaciju od strane kreditnog referenta (iz službe retail ili corporate)
na kreditnom odboru banke, ali i veće angažovanje uprave banke u okviru kreditnog centra
banke. Njihov je zadatak da identifikuju rizike, postave sistem izvještavanja na viši nivo i da
odrede premiju rizika po vrstama kredita u zavisnosti od izloženosti kredita prema riziku.
Ipak, recentna finansijska kriza, dovela je do promjena u strukturi cijena i ponudi kredita, a
samim time i do pada kvaliteta kreditnog portfolija (slika 2.2.).

Slika 2.2. Uticaj globalne finansijske krize na kreditni portfolio banke

Izvor: [Andrović (2009), str. 10]

S obzirom na trenutnu situaciju u domaćem bankarstvu, kreditni referenti naročito prate

klijente (dužnike) čiji su kreditni prijedlozi usvojeni na kreditnom odboru banke, sve do
momenta povrata dospjelog kredita. Proces praćenja kredita u kreditnom portfoliju naziva se
monitoringom. Zadatak monitoringa je neprekidno praćenje performansi kreditnog portfolija,
kao i performansi pojedinačnih kredita u kreditnom portfoliju.

2.2.2. Monitoring kreditnog portfolija banke

Značajan segment upravljanja kreditnim portfolijom odnosi se na monitoring portfolija

(monitoring portfolio), čime se ostvaruje kvalitet i dosljedna primjena bankarskih principa,
pronalaženje neperformansnih kreditnih plasmana u strukturi aktive banke i objektivno
formiranje rezervi koje su u funkciji pokrivanja kreditnih gubitaka.

Performanse kreditnog portfolija polaze od procjene očekivanih rizika i procjene očekivanih

prinosa po odobrenim i realizovanim kreditima. Element procjene očekivanog rizika u
kreditnom portfoliju polazi od procjene očekivanog povrata odobrenih kredita. Niži nivo
povrata kredita nosi sa sobom viši nivo rizika. Stoga je neophodno prije odobravanja kredita
analizirati kreditnu sposobnost budućeg dužnika i njegovu potencijalnu mogućnost da u roku
dospijeća isplati cjelokupan iznos glavnice kredita, ali i da plati kamatu. Kamata treba da
obuhvata troškove izvora sredstava za odobreni kredit (pasivna kamata), rizik povrata kredita

31
i troškove u vezi sa odobravanjem kredita. Svako povećanje cijene kredita izazvano
povećanim rizicima, smanjuje potražnju za kreditima.
Međutim, treba praviti distinkciju između kredita fizičkim i pravnim licima. U principu,
stambeni krediti su standardizovani, tako da nose niže troškove i manji rizik, nego što je to
slučaj kod kredita za pravna lica. Kod kredita za privredu svaki element kreditne performanse
treba posebno analizirati, jer isti mogu biti visokorizični (izazvani promjenama u kreditnoj,
monetarnoj, fiskalnoj, deviznoj, carinskoj politici zemlje).

Analiza kreditnog rejtinga pojedinog dužnika povjerava se kreditnim analitičarima, odnosno

kreditnim referentima koji su nadležni za određenog klijenta odnosno dužnika banke. Uprava
banke treba da prati kreditni portfolio po pitanju rizika i rejtinga odobrenih kredita putem
izvještaja koji su tabelarno predstavljeni i naprijed navedeni (tabela 2.1.). Analiza performansi
kreditnog portfolija podrazumijeva [Ćurčić (2003) str. 437]
- identifikovanje svakog elementa kreditnog procesa;
- precizno definisanje analitičkih mjera;
- uticaj strategije na performanse kreditnog portfolija;
- procjena kreditnog portfolija po kategorijama kredit;
- procjena naplate kredita i kamata (procenat otpisa kredita);
- profitabilnost pojedinačnih kreditnih izvršilaca, odnosno službi i centara;
- definisanje vremena koje je posvećeno klijentima i žalbama klijenata i sl.

Monitoring kreditnog portfolija može se izvoditi prije odobravanja kredita i poslije

odobravanja kredita, te u nekim slučajevima po odobrenim kreditima. Naime, kreditni referent
zadužen za izradu kreditnog prijedloga treba da analizira kreditni zahtjev objektivno, kako se
ne bi narušila struktura i kvalitet kreditnog portfolija, pogrešno donesenom odlukom o
odobravanju kredita odnosno odlukom o zaključku kreditnog odbora. U skladu s tim,
monitoring treba kreditnom referentu obezbijediti informaciju u vezi sa analizom sličnih
finansijskih izveštaja, analizom izvora povrata kredita, metodom otplate kredita i analizom
kreditne dokumentacije. Činjenica jeste da se sa uključivanjem monitoringa u kreditne
aktivnosti prije odobravanja kredita obezbjeđuju uslovi za eliminisanje potencijalnih propusta,
koji su nevidljivi i nedostupni kreditnom referentu.

Monitoring poslije odobravanja kredita predstavlja stalno praćenje kredita od strane kreditnog
referenta zaduženog za kreditnu partiju klijenta i referenta zaduženog za monitoring kredita.
Zadatak je monitoringa da skrene pažnju kreditnom referentu o nedostatku kreditne
dokumentacije pri odobravanju kredita, nepoštovanju kreditnih propisa (pri odobravanju
kredita) definisanih kreditnom politikom, da dostavi listu klasifikacije kredita prema
naplativosti i sl. Kreditni referent održava saradnju sa klijentom, pa je iz tih razloga
monitoring analiza od izuzetne važnosti u komunikaciji sa dužnikom. Monitoring analiza
sprečava potencijalne kreditne rizike i omogućava održavanje kvalitetne strukture kreditnog
portfolija. Izuzetan pregled kredita obavlja se u slučajevima kada kreditni referent uoči
poteškoće u vraćanju glavnice kredita i plaćanju dospjele kamate. Poteškoće povrata kredita
mogu nastati po osnovu objektivnih faktora (problemi u monitoring kreditnoj i fiskalnoj
politici) i subjektivnih faktora (prezaduženost i nelikvidnost korisnika kredita).

Za monitoring funkciju je važno da je nezavisna od ostalih poslovnih funkcija, da je

objektivna u sagledavanju otvorenih problema i da izvještava upravni odbor banke o svim
bitnim pitanjima i strukturi kreditnog portfolija. Inače, poslovima monitoringa bavi se služba
interne revizije (rjeđe službe kreditiranja) s obzirom da ona izvještava upravni odbor banke o
strukturi kreditnog portfolija banke.

32
2.2.3. Upravljanje kreditnim gubitkom

Kreditni gubitak (loan loss) je iznos otpisa16 (odnosno smanjenja bilansne vrijednosti)
ukupnih potraživanja banke od jednog dužnika na teret rezervi ili kapitala banke, kad dužnik
prestane otplaćivati ugovorene kredite o roku dospijeća. Banke definišu i mjere kreditni
gubitak na nivou svih potraživanja, odnosno na nivou kreditnog portfolija banke.

U kreditnom portfoliju gubitak određuju tri varijable: razlika između tekuće vrijednosti
portfolija i njegove buduće vrijednosti na kraju određenog vremenskog horizonta [Basel
Committee on Banking Supervision (1999), str. 3]. Stoga što mnoge funkcije zavise od
vremena na jedan ili drugi način, vremenski horizont je ključna ulazna varijabla u definisanju
rizika. Razlikujemo dva osnovna načina izbora vremenskog horizonta, a u okviru
posmatranog kreditnog rizika [Gallati (2003), str. 146]:
- U prvom pristupu koristi se standardizovani period vremena na sve kreditne instrumente.
Najveći broj finansijskih institucija usvaja jednogodišnji vremenski horizont na sve oblike
svojine (a ne samo na kreditne instrumene).
- Drugi pristup je period likvidnosti u kome je svaki kreditni ugovor spregnut sa
odgovarajućim vremenskim periodom17 koji koindicira sa vremenom dospjelosti naplate
instrumenta (ili vremenom potrebnim za likvidaciju). Neke finansijske institucije
samostalno određuju specifični vremenski horizont za strukturisane kreditne potrfolije.

U poslovima kreditiranja gubici po osnovu kamate i kamatne stope dešavaju se često, a

iskazani su kao greška u obavezama kreditora. Gubici variraju iz godine u godinu, u
zavisnosti od broja i intenziteta greške, premda se može uzeti u obzir da je kvalitet kreditnog
portfolija postojan kroz vrijeme [Basel Committee on Banking Supervision (2005), str. 1].

Kreditni gubici se mogu podijeliti na:

a) očekivane gubitke (expected losses - EL) i
b) neočekivane gubitke (unexpected lossess - UL).

S obzirom da je nemoguće da banka unaprijed odredi rast kreditnih gubitka koje će pretrpjeti
u određenoj godini, banka može predvidjeti prosječan nivo kreditnih gubitaka koji se mogu
ustanoviti na osnovu ranijeg iskustva. Ti gubici se nazivaju očekivani gubici. Banke i druge
finansijske institucije računaju očekivane gubitke kao tekuće poslovne troškove i upravljaju
njima kroz srednju vrijednost, uključujući cijenu kreditne izloženosti i proviziju.

S druge strane, postoje gubici koji se ne dešavaju svaki dan, ali kad se dese oni potencijalno
mogu biti veliki. Neočekivani gubici su gubici iznad očekivanog nivoa odnosno to je
maksimalni gubitak koji može biti premašen samo u ograničenoj frakciji svih mogućih
slučajeva. Neočekivani gubitak zapravo je VaR 18, a adata frakcija interval povjerenja. Banke i

16
Otpisom se potraživanja samo izdvajaju iz bilansa banke, a banka ih dalje samostalno reguliše nagodbom s
dužnikom ili sudskim sporom.
17
Faktori od uticaja na utvrđivanje vremenskog perioda su: raspoloživost informacija o neplaćanju, raslopoživost
informacija o dužniku, stavovi interne revizije, tekuća i planirana vrijednost kapitala, promjene u strukturi
kapitala (rast ili smanjenje kapitala) i sl.
18
VaR (Value-at-Risk) je metoda za izračunavanje i mjerenje finansijskog i tržišnog rizika, a uspješno se
primjenjuje za mjerenje bankarskih rizika. Putem VaR metode procjenjuje se neočekivani kreditni rizik. VaR
ima prednost u odnosu na tradicionalne mjere rizika (varijansa ili standardna devijacija) jer one nisu u stanju da
kvantificiraju rizike na nivou banke, za razliku od VaR koji to može, uključujući i portfolio nivo banke. Vidjeti

33
druge finansijske institucije pretpostavljaju da će se neočekivani gubici povremeno dešavati,
ali ne mogu znati kada će nastati i u kojem obimu. Kamatne stope i premije rizika koje terete
kreditnu izloženost mogu da apsorbuju neke komponente kreditnih gubitaka, ali tržište neće
podržati dovoljne cijene finansijskih instrumenata da pokriju sve neprevaziđene gubitke.

Gubitak koji nastaje iznad maksimalnog neočekivanog gubitka naziva se izuzetni gubitak
(exceptional loss). Vjerovatnoća nastajanja izuzetnog gubitka je veoma mala, a teško ju je i
procijeniti. To se može postići postavljanjem pretpostavke o distribuciji vjerovatnoće
osnovnih događaja koji generišu gubitke. Distribucija gubitaka (loss distributions) za kreditni
rizik iskošena je na lijevo, zato što su najfrekventniji gubici veoma mali.19

Bankama je potreban adekvatan nivo kapitala za pokriće gubitaka, što je ujedno i jedna od
najvažnijih funkcija kapitala - apsorber gubitaka, o čemu je bilo riječi u prvom dijelu. U
skladu s tim, najgori slučaj koji se može zamisliti nastaje u trenutku kada banke izgube cijeli
kreditni portfolio u jednoj godini, a to je malo vjerovatno. S druge strane, neki teoretičari
smatraju da bi bilo ekonomski neefikasno držati po strani adekvatan nivo kapitala. Stoga,
banke koje slijede takvu poslovnu politiku će minimizirati kapital koji drže zbog toga što
reduciranje kapitala (frees up) oslobađa ekonomske resurse, koji mogu biti usmjereni u
profitabilne investicije. Ipak, što je manji kapital koga banke drže u rezervi, velika je
vjerovatnoća da neće moći odgovoriti na dugovne obaveze, odnosno gubici u datoj godini
neće moći da se pokriju profitom plus raspoloživim kapitalom.20

Postoji nekoliko pristupa u determinisanju veličine kapitala koji bi banke trebale da drže u
svojim rezervama. Pristup internih modela (IRB pristup) fokusira se na frekvenciju bankarske
insolventnosti vezane za kreditne gubitke koje su supervizori spremni da prihvate, što je
dijelom elaborirano u prvom dijelu rada. Ako se referira na stohastički kreditni portfolio
model, moguće je ocijeniti iznos gubitka koji bi mogao biti prevaziđen definisanom
vjerovatnoćom. Ta vjerovatnoća može biti uzeta u obzir kao vjerovatnoća bankarske
insolventnosti. Neočekivani gubici treba da se prevaziđu onim nivoom kapitala sa fiksnom
vjerovatnoćom. Ovaj pristup ilustrovan je slikom 2.3.

šire: [Alijagić (2008), str. 99].

19
Vidjeti šire: [Kozarević (2009), str. 188]
20
Zbog toga, banke i njihovi supervizori moraju veoma pažljivo da balansiraju rizike i profit od zadržanog
kapitala.

34
 Slika 2.3. Distribucija gubitka za kreditni rizik

Frekvencija

Vjerovatnoća gubitka
< VaR

Vjerovatnoća gubitka >

VaR

Očekivani Neočekivani Izuzetni (potencijalni)

gubici gubici =VaR gubici

Izvor: [Basel Committee on Banking Supervision (2005), str. 2]

Prostor ispod cijelog luka (površina krive) iznosi 100% raspodjele frekvencije potencijalnih
gubitaka. To je prostor ispod funkcije distribucije gustine vjerovatnoće. Kriva pokazuje da
mali gubici (ili nešto manje od vrijednosti očekivanih gubitaka) se dešavaju mnogo češće
nego veliki gubici. Vjerovatnoća da će gubici prevazići sumu očekivanih gubitaka i
neočekivanih gubitaka, tj. vjerovatnoća da banka neće biti u mogućnosti da odgovori
kreditnim obavezama kroz profit i kapital, jednaka je veličini pocrtane površine ispod desne
strane luka. Granična vrijednost intervala pouzdanosti je VaR. Interval pouzdanosti
(povjerenja) iznosi 99%, a ukoliko se od 100% oduzme ta vrijednosti dobije se nivo
tolerancije tj vjerovatnoća da gubici budu veći od VaR.

Ako je kapital postavljen kao gep između EL i VaR tada je mogućnost da banka ostane
solventna preko jednogodišnjeg vremenskog perioda jednaka intervalu pouzdanosti. U skladu
sa odredbama Bazela II, kapital je postavljen da bi supervizori banke „riješili“ interval
pouzdanosti.

Nadalje, očekivani gubici se mogu posmatrati i sa stanovišta “top down“ perspektive, tj. sa
portfolio nivoa. Mogu se također posmatrati i pomoću “bottom“ up pristupa u zavisnosti od
njihovih komponenti. Očekivani gubici portfolija uzimaju u obzir jednaku proporciju gubitka
koji mogu biti greške kroz dati period vremena (1 godina po Bazelu II), pomnoženo sa
izloženošću greške, i pomnoženo sa iznosom gubitka odnosno procentom od izloženosti koji
neće biti pokriven prodajom kolaterala. Naravno, ne može se znati porast tačnog broja grešaka
u datoj godini, kao ni tačan iznos odstupanja niti aktuelni iznos gubitka pošto su ti faktori
varijabilni, ali banke mogu procijeniti prosječan ili očekivani iznos.

35
U skladu s tim, tri faktora naglašavaju da navedeno korespondira sa parametrima rizika prema
IRB pristupu u Bazelu II [Jazić (2008) str.106]:
- vjerovatnoća defaulta21 (Probability of Default – PD) po nivou rate, daje prosječan
procenat obligacije greške za jednu godinu;
- izloženost riziku u slučaju defaulta (Exposure at Default – EAD) koji procjenjuju iznos
odstupanja u slučaju greške dužnika;
- gubici uz datu vjerovatnoću defaulta (Loss Given Default – LDG) pokazuju procenat
izloženosti koje banke mogu da izgube u slučaju greške dužnika prouzrokovane
neplaćanjem rate kredita.

Na osnovu navedenih parametara, očekivani gubici (EL) u tačnom iznosu mogu da se napišu i
kao:

EL = PD  EAD  LDG (2.2.)

Ako očekivani gubitak izrazimo kao procenat izloženosti prema nevraćanju kredita (defaultu)
onda se može iskazati i kao:

EL% = PD  LDG (2.3.)

Izloženost u slučaju defaulta (EAD) mjeri koliko će dužnik po zajmu dugovati ako se desi
default. On pokazuje koliki je neotplaćeni iznos kredita u vrijeme defaulta. LDG mjeri stvarni
očekivani gubitak i on je jednak:

LDG = 1 - RR (2.4.)

Pri čemu je RR (recovery rate) stopa pokrića zajma npr. iznosom kolaterala ili iznosom
garancije. LDG je procenat od EAD, tj. gubitak u slučaju defaulta. EAD se izražava novčano,
tj. u apsolutnom iznosu, dok se PD i LDG izražavaju u relativnom iznosu, odnosno
procentualno. Stoga se LDG može matematički iskazati i kao:

LDG = 100% - X% pokrića. (2.5.)

Neočekivani gubitak (UL) je, kao što je navedeno, gubitak iznad očekivanog gubitka ili
matematički izraženo:
2
UL = σ  EL ili UL = σ [Distribucije (EL)] (2.6.)

pri čemu je:

σ - standardna devijacija gubitka, odnosno
2
σ - varijansa distribucije gubitka.

Za pojedinačni kredit, neočekivani gubitak je volatilnost u komponentama očekivanog

gubitka, tako da se može izraziti i na slijedeći način

UL = σ (PD  EAD  LDG) (2.7.)

21
Default označava neplaćanje kreditnih obaveza ili nesposobnost da se izmiruju obaveze plaćanja.

36
U praksi se može pretpostaviti da su varijansa EAD i LGD jednake nuli i tada izraz za
neočekivani gubitak (UL) jednog kredita je jednak:

UL = ) (2.8.)

PD i LGD su statistički modeli i koriste se kod bančinog uspostavljanja scoring sistema.22

Na osnovu ovih izraza moguće je doći do ukupnih kreditni gubitaka, pomoću sljedećeg
obrasca:

LL = EL + UL (2.9.)

U suštini, banci ne predstavlja problem da prati očekivane gubitke. Fokus treba staviti na
neočekivane gubitke. Zato služba upravljanja rizicima postoji ne samo da bi uklonila
mogućnost svih neočekivanih gubitaka nego i da kontroliše frekvenciju, veličinu i obim
takvih gubitaka.

2.2.4. Mjerenje kreditnog gubitka

Kreditni rizik izražen je kroz kvalitet kreditnog portfolija. Kreditni rizik zavisi od dva bitna
faktora koji daju opšti okvir za modeliranje kreditnog rizika ili kvaliteta kreditnog portfolija a
to su [Ćurčić (2002), str. 426]:
a) egzogeni, ekstreni ili spoljašnji faktori i
b) endogeni, interni ili faktori subjektivne upravljačke diskrecije.

Eksterni faktori mogu uticati na pojavu i nastanak kreditnog rizika na pojedinim tržištima
banke. Uticaj ovih faktora se manifestuje u relevantnim tržišnim područjima banke kao što su:
lični dohodak, inflacija, a za multinacionalne banke i kretanje bruto nacionalnog proizvoda
(GNP). Poznato je i da postoji međuzavisnost nivoa ekonomskih kretanja i pojave kreditnih
gubitaka. Ako ekonomska aktivnost ima tendenciju rasta, korisnicima kredita je lakše da
ostvaruju profit i da servisiraju svoje kreditne obaveze. U tom slučaju gubici na kreditima će
biti mali ili na normalnom nivou. Međutim, ako nivo ekonomske aktivnosti počne da pada,
korisnici kredita imaju veće teškoće pri vraćanju kredita i gubici na kreditima će biti veći. 23

Interni faktori, koje banka može kontrolisati, reflektuju se u ponašanju uprave banke odnosno
rizik referenata i kreditnih referenata u pogledu preduzimanja kreditnog rizika. Interne
determinante kreditnog rizika su:
- Ako obim kredita raste, raste i kreditni rizik tj. ako su svi ostali uslovi nepromjenjeni, više
plasiranih kredita povlači za sobom i veći mogući gubitak na kreditima.
- Kreditna politika se mjeri koeficijentom odnosa ukupnih kredita prema ukupnoj aktivi.
Veći koeficijent pokazuje i veću agresivnost kreditne politike banke, a to rezultira i većim
kreditnim gubitkom u kreditnom portfoliju.
- Kreditni miks se izražava odnosom učešća komercijalnih i industrijskih kredita prema
ukupnim kreditima. Ako je veća koncentracija na ove kredite, veća je i mogućnost
kreditnih gubitaka.
22
Scoring sistem je sistem bodovanja ili rangiranja kreditnog rizika, o čemu će više riječi biti u nastavku teksta.
23
S Obzirom da banke nemaju direktnu kontrolu nad eksternim faktorima koji utiču na kreditni rizik, sasvim je
razumljivo da fokus treba staviti na interne faktore.

37
Mada je prva kategorija faktora determinisana spolja, uprava banke odnosno rizik referenti i
kreditni referenti mogu djelimično da kontrolišu efekte tih uticaja na performanse banke (kao
što su zarada, gubici na kreditima, neperformansni kreditni plasamani) kroz sigurno i zdravo
poslovanje banke i/ili njihovo ponašanje u vezi sa preduzimanjem nivoa kreditnog rizika
(stepen diverzifikacije kreditnog portfolija, pažljiv rad na kreditnoj analizi).

Druga grupa faktora direktno utiče na rizičnost ili kvalitet kreditnog portfolija banke preko
neadekvatne poslovne politike uprave banke ili neadekvatnog ponašanja rizik menadžera pri
preduzimanju nivoa rizika. Može se konstatovati da banke sa visokom sklonošću za
preduzimanje kreditnog rizika racionalno odobravaju kredite sa visokim stepenom
nenaplativosti. Sumirajući interne determinante kreditnog rizika, neto kreditni gubitak može
se izračunati na sljedeći način:

NLL = VOL + LAR + C$I + INC – ECY + FAIL, ( 2.10.)

gdje su:
NLL – neto kreditni gubitak,
VOL – obim kredita,
LAR – koeficijent kredita prema aktivi,
C&I – koeficijent komercijalnih i industrijskih kredita prema ukupnim kreditima,
INC – prihod banke,
ECY – prihod stanovništva usklađen sa stopom inflacije i
FAIL – broj ili vrijednost tekućih obaveza po pogrešnim poslovima

S druge strane, gubitak kreditnog portfolija definiše se kao sadašnja vrijednost portfolija
kredita i buduće vrijednosti tog portfolija na kraju posmatranog perioda. Procjena frekvencije
vjerovatnoće defaulta (Probability of Default Frequency)- PDF tekućeg portfolija, uključuje
procjenjivanje tekuće vrijednosti portfolija i buduće vrijednosti portfolija na kraju datog
perioda. Banke obično izražavaju rizik portfolija mjerom neočekivanog gubitka odnosno
iznosom za koji sadašnji gubici prevazilaze očekivane gubitke.

Za banku ili za nivo portfolija banke, neočekivani gubitak nije jednak sumi individualnih
neočekivanih gubitaka. Do sada je pokazano kako se računaju gubici za pojedinačni kredit.
Međutim, očekivani gubitak (EL) za portfolio banke (p) sa N zajmova računa se pomoću
obrasca:
n
ELp = Σ ELi (2.11.)
=1

Treba napomenuti da neočekivani gubitak portfolija u obzir uzima korelacije između zajmova
i jednak je:

NN
UL = Σ
2
Σ σij ULi ULj (2.12.)
p
i=1 j=1
gdje je:
σij - koeficijent korelacije između kredita „i“ i kredita „j“,
ULi - neočekivani gubitak kredita „i“ i
ULj - neočekivani gubitak kredita „j“.

38
Ako je σij = 1, tada ako dođe do defaulta kredita „i“ doći će i do defaulta kredita „j“. Ako je σij
= 0, tada je dešavanje defaulta jednog kredita nezavisno od dešavanja defaulta drugog kredita.
U praksi se korelacija gubitaka kredita uprošćava i svodi na default korelacije. Ako je težnja
ka defaultima istovremena, onda se izraz za neočekivani gubitak portfolija kredita
pojednostavljuje i izgleda:

N
ULp = Σ UL i (2.13.)
i=1

Postoji još jedan način procjene neočekivanog portfolio gubitka. Posmatra se portfolijo sa n
kreditnih rizika gdje je Ii indikator varijable sa vrijednostima 1 (ako rizik i dovodi do
bankrota) i 0 ako je obrtnuta situacija (nema bankrota). Vjerovatnoća da će rizik i dovesti do
bankrota qi je:

qi = Pi [Ii = 1] (2.14.)

Pri čemu je:

Pi – vjerovatnoća
qi – vjerovatnoća defaulta, odnosno PDi.

Agregatni portfolijo gubitak odnosno „samo gubitak“ (loss) za referentni vremenski period
jednak je zbiru gubitaka po individualnim kreditnim rizicima:

n
L= Σ Li , (2.15.)
i=1
odnosno
n
L = Σ (EADi) (LGDi) (2.16.)
i=1

Gubitak kreditnog portfolija također se može izraziti na sljedeći naćin:

N
L = Σ (Dj Lj) (2.17.)
j=1

Ovde je:
N – broj saugovarača, odnosno broj zajmotražilaca;
Dj = 1, ako je došlo do defaulta;
Dj = 0, ako nije došlo do defaulta.

39
U vezi s tim, gubitak se može izraziti i ovako:

H
L = Σ EAD hj LGD hj, (2.18.)
h=1
gdje je:
EAD hj - izloženost defaulta za hj jedinicu poslova zajmotražilaca j,
LGD hj - korespondirajući dati gubitak kod defaulta.

Volantilnost portfolio gubitka zavisi od dva bitna faktora [Alijagić (2008), str. 227]:
1. koncentracije kredita u kreditnom portfoliju banke i
2. korelacije između kredita unutar portfolija.

Dejstvo ovih faktora može se predstaviti i grafički pa će diverzifikacija portfolija kredita

izgledati kako vrijedi:

Slika 2.4. Uticaj korelacije i koncentracije na kreditni rizik

Kreditni rizik

1) Specifični rizik i
Koncentracija Rizik uslijed
Diverzifikacija portfolija koncentracije
portfolija

2)
Korelacija ---------------------------------------------------
ponašanja Sistemski rizik
dužnika uslijed korelacije

Veličina portfolija

Izvor: [Alijagić (2008), str. 228]

Na slici 2.4. moguće je vidjeti da je tip i obim kreditnog rizika direktno zavisan od veličine
kreditnog portfolija, što znači da manji kreditni portfolio „manje pogađa“ kreditni rizik
uslovljen korelacijom ili koncentracijom portfolija.

Korelacija dva kredita tj. njihovog očekivanog (EL) i neočekivanog gubitka (UL) sa
izloženostima kreditnom riziku može se predstaviti na sljedeći način:

ELp = W1 PD1 + W2 PD2 (2.19.)

gdje je:
W 1 - izloženosti kredita 1 i
W2 - izloženost kredita 2.

40
 2 2 2

ULp = W1PD1(1 – PD1) + W2PD2 (1 – PD2) + 2pW1W2

(2.20.)

2 2 2
ULp = W1PD1(1 – PD1) + W2PD2 (1 – PD2) (2.21.)

Iz formule za varijansu neočekivanog gubitka portfolija jasno je da za portfolio korelaciju (ρ)

ovaj izraz ima različite vrijednosti. Za ρ = 0 portfolio od dva zajma imao bi navedenu
varijansu.

2.3. POJMOVNO ODREĐENJE KREDITNOG RIZIKA

Kreditni rizik je sastavna komponenta svakog prosječnog ili normalnog kreditnog poslovanja
banke. Zato banka kao kreditna institucija treba obaviti sva prethodna sagledavanja i analizu
poslovanja budućeg zajmotražioca. Kreditni rizik (credit risk, default risk) nastaje u uslovima
kada potraživanja ne mogu biti realizovana na dan njihovog dospijeća, po punoj
knjigovodstvenoj vrijednosti. Kreditni rizik određuje se kao vjerovatnoća ili mogućnost da
dužnici ne vrate kredite o rokovima dospijeća zajedno sa pripadajućim kamatama. Izražava
trajnu (usljed stečaja) ili privremenu (usljed nelikvidnosti) mogućnost dužnika da u
ugovorenom roku ispuni obavezu ili da je samo djelimično ispuni.

Nakon definisanja pojma kreditnog rizika potrebno je navesti koje stavke aktive „pogađa“ isti
u domaćem bankarskom sektoru. Aktivu banke izloženu kreditnom riziku čine sljedeće
stavke:
1. u bilansu banke: krediti, pozajmice, avansi, ulaganja odnosno investiranja, dužnički
vrijednosni papiri, potraživanja po međubankarskim saldima i sve druge stavke kod kojih
je banka izložena riziku nemogućnosti naplate odnosno poslovnog neuspjeha;
2. u vanbilansu banke: izdate garancije, izdata ostala jemstva, akreditivi, odobreni još
neiskorišteni krediti i sve druge stavke koje predstavljaju potencijalne obaveze banke.

Postoje tri osnovne vrste kreditnog rizika kako slijedi [Jazić (2008), str. 95]: pojedinačni
(lični) ili potrošački rizik; korporativni ili rizik preduzeća; državni ili rizik zemlje. Pojedinačni
rizik (individual risk) pogađa određenu grupu potrošača kredita odnosno dužnika. Dakle,
vezan je za kredite fizičkim licima, npr. dužnici koji su zaposleni u istom preduzeću. Rizik
preduzeća (corporate risk) je kreditni rizik specifičan za niz preduzeća u okviru iste
djelatnosti. Državni rizik (country risk) specifičan je za određenu zemlju, uglavnom je
političkog karaktera, a ujedno je i vrsta sistemskog rizika, jer pogađa sve kreditne aktere u
okviru jedne zemlje.24

Prilikom ocjenjivanja kreditnog rizika pojedinačnog dužnika banka treba da razmotri tri bitna
pitanja:
- vjerovatnoću defaulta (probability of default),
24
Dana 22.12.2008. godine međunarodna rejting agencija S&P dodijelila je BiH „B+“ kreditni rejting sa
stabilnim izgledima. BiH također posjeduje kreditni rejting „B2“ sa stabilnim izgledima, koji joj je 17.05.2006.
godine dodijeljen od agencije Moody's. Hrvatska ima „BBB“ od S&P i „Baa3“ od Moody's dok Srbija „BB-„ od
„S&P“, Slovenija „AA“ i „Aa2“, respektivno [Kozarević (2009) str. 113].

41
- kreditnu izloženost (credit exposure) i
- stopu povrata kredita (recovery rate).

Vjerovatnoća defaulta podrazumijeva mogućnost da dužnik neće ispuniti svoje obaveze

plaćanja kako je u kreditnom ugovoru specificirano, cijelo vrijeme trajanja ugovora ili tokom
određenog vremenskog perioda (npr. godina dana). Očekivana vjerovatnoća defaulta jeste
jednogodišnji period neispunjenja obaveza od strane korisnika kredita. Kreditna izloženost se
posmatra iz aspekta defaulta gdje je potrebno ustanoviti koliko dugo će trajati default od
perioda kada se pojavi. Prilikom defaulta bitno je ustanoviti kojom brzinom dužnik može
početi sa servisiranjem svog duga, a to se može odrediti pomoću stope povrata kredita. U
slučaju bankrota pravnog lica ili neke blaže forme neizvršenja kreditni referent (služba
restrukturiranja kredita) treba pronaći rješenje vraćanja zajma.

Kreditni rizik se može minimizirati definisanjem: vremenskog perioda kreditiranja, kreditne

sposobnosti dužnika, kreditnog limita dužnika, monitoringa korištenja kredita i
obezbjeđivanja povrata kredita [Marčeta (2008), str. 6]. Važnost i uloga upravljanja kreditnim
rizikom, prije svega, sagledava se u odnosu na kreditni portfolio, iako se načela vezana uz
određivanje kreditne sposobnosti odnose i na procjenu druge ugovorne strane koja izdaje
finansijski instrument. Međutim, proces upravljanja kreditnim rizikom uključuje i procjenu
politika i prakse upravljanja kreditnim rizikom. Ta procjena također treba da odredi tačnost
primljenih finansijskih podataka od dužnika ili emitenta finansijskog instrumenta, koji je
banka koristila kao osnovu za investiranje u finansijski mehanizam ili za odobravanje kredita
kao i prirodnu procjenu profila već preuzetih rizika banke.

Opšta popularnost kreditnih referenata (credit manager) koji se bave odobravanjem i

praćenjem kredita posljedica su kombinacije faktora: dokumentovane i jednostavne
metodologije, kvalitetnog softvera koji je fokusiran na korisnika, reputacije RiskMetrics
grupe 25 i prihvaćenosti njegovih drugih softverskih proizvoda od strane širokog kruga
korisnika a ponekad i zbog uvažavanja cijene softverskih rješenja.

2.4. MODEL KREDITNOG RIZIKA

25
Početkom 1990-tih tadašnji izvršni direktor JP Morgan, Dennis Weatherstone, zatražio je od stručnih službi da
preračunaju (do kraja radnog dana) koliko njihova kompanija može izgubiti zbog potencijalnih očekivanih
sutrašnjih promjena na tržištu. Tokom 1994. godine JP Morgan je prvi put objavio na web stranicama ukupne
teorijske postavke metodologije rizične vrijednosti pomoću RiskMetrics modela. Osim toga, objavio je i
koeficijente korelacije među najvažnijim finansijskim instrumentima. Prema Ivanu Šverki (Ekonomski fakultet
Sveučilišta u Rijeci) [Šverko (2002), str. 645] objavljeni RiskMetrics podaci obuhvataju:
- jednostavnu metodologiju za računanjeVaR,
- podatke o finansijskim instrumentima (standardne devijacije i koeficijente korelacije),
- tehničke instrumente koji objašnjava ukupnu metodologiju i
- on-line VaR kalkulator (koji se može koristiti za računanje rizične vrijednosti nekih portfolija).
RiskMetrics modelom se izračunava koliko se sredstava može izgubiti zbog tržišnih promjena u toku jednog
dana. Osnovni potencijalni gubitak može se izračunati prema sljedećim odnosima:
VaR = tržišna vrijednost pozicije  cijenovna osjetljivost  potencijalna promjena kamatnih stopa
Ili
VaR = tržišna vrijednost pozicije  cijenovna promjenljivost

42
Kada je riječ o konstrukciji upravljačke strukture kreditnog rizika može se konstatovati da ona
varira od banke do banke. Dok neke banke primenjuju sisteme i strukture koje mjere i
kontrolišu izloženost kreditnom riziku kroz cjelokupnu organizacionu strukturu banke, neke
druge institucije imaju strukture koje kontrolišu izloženost kreditnom riziku unutar unaprijed
zadanih poslovnih linija ili pravnih entiteta, a neke banke, pak, imaju razdvojene modele za
korporativne i retail klijente.

2.4.1. Tradicionalni kreditni model

Teško je povući liniju između tradicionalnog i novog pristupa pošto se mnogi od superiornih
koncepata iz okvira tradicionalnih modela koriste i u novim modelima. Radi korektnog
istorijskog pregleda tradicionalni kreditni model je podijeljen na tri vrste: ekspertni, rejting i
kreditni skor sistem [Gallati (2003), str. 154].

U jednom ekspertnom sistemu (expert system) kreditnu odluku donosi nadređeni kreditni
referent. Njegove lične sposobnosti, vještine, subjektivne procjene i odmjeravanje određenih
ključnih faktora su najvažnije determinante u procesu odobravanja kredita. Kod donošenja
kreditnih odluka osnovna stvar je da kreditni referent procijeni stepen kreditnog rizika. U
skladu s tim, kreditni referent će analizirati pet ključnih faktora na osnovu kojih će donijeti
kreditnu odluku, kao što je prikazano na slici 2.5.

Slika 2.5. Faktori kreditnog rizika

Izvor: [Ćirović (2001), str. 128]

Ovi se faktori katkad nazivaju pet C (5 C's of credit) zbog njihovih početnih slova: karakter
(Character), kapacitet (Capacity), kapital (Capital), kolateral (Collateral) i uslovi
(Conditions).

Kapital, odnosno kapitalna struktura, predstavlja odnos duga prema dionicama, odnosno duga
prema sopstvenom kapitalu preduzeća. Visoka zaduženost sugeriše veću vjerovatnoću
bankrota (leveridž se uzima kao dobar prediktor vjerovatnoće bankrotiranja) nego mala
zaduženost, s obzirom da nizak nivo opterećene imovine smanjuje sposobnost poslovne
inicijative da preživi gubitke.

43
Kapacitet je sposobnost isplate tj. vraćanja kredita zajedno sa kamatama iz tekućeg prihoda.
To je vezano za generisanje prihoda u periodu u kome treba da se otplati kredit. Ako vraćanje
duga po osnovu ugovora treba da bude jedan konstantan tok u vremenu, ali ako su zarade
kolebljive (i stoga imaju visoku standardnu devijaciju), tada je visoka vjerovatnoća da se dug
neće otplatiti na vrijeme, što sugeriše rizik.

Kolateral predstavlja realno pokriće koje može biti uslov za dobijanje kredita kod banke. U
slučaju izostanka plaćanja banka ima pravo uspostavljanja kolateralnog zahtjeva u skladu sa
uslovima navedenim u kreditnom ugovoru. Što je veća tržišna vrijednost osnovnog kolaterala,
manja je preostala vrijednost izloženosti kreditnom riziku, koja nastaje u slučaju izostanka
plaćanja rate.

Ekonomske prilike predstavljaju makroekonomske ili sektorske prilike koje utiču na

sposobnost otplate kredita u skladu sa rokovima. Na primjer, infrastrukturni sektor (metalska
industrija) ima tendenciju veće ciklične zavisnosti nego što je to slučaj u sektorima potrošnih
dobara. Što se tiče makroekonomskih prilika, u periodima povoljne konjukture kreditni rizik
je znatno manji nego za vrijeme recesije.

Karakter je mjera reputacije banke, odnosno spremnosti kao i želje da se otplati dug zajedno
sa kamatama u skladu sa predviđenim rokovima. Treba da bude zasnovan na empirijskim
podacima gdje „starost“ pravnog lica treba biti dobar pokazatelj reputacije uredne otplate
duga. Smatra se da je karakter početni uslov da bi pravno ili fizičko lice moglo dobiti kredit.

Još jedan faktor koji nije pokriven sa ovim faktorima je kamatna stopa. Iz ekonomske teorije
je poznato da postoji odnos između nivoa kamatnih stopa i očekivanog vremena povrata
zajma. Tako, u slučaju visokih kamatnih stopa može se sniziti povrat zajma, jer vjerovatnoća
gubitka raste, i obratno.

Kreditni skoring sistem (credit-scoring systems) jeste analitički sistem koji ima za cilj da u
jednoj cifri reprezentira kreditni skor pravnog lica koji treba da ispuni svoje kreditne obaveze
prema banci u skladu sa kreditnim ugovorom. U tom smislu, kreditni skoring reprezentira
kvalitet kredita koji je odobren i koji treba biti vraćen banci. Prije nego što banka odobri
kredit, ona će pribaviti podatke o klijentu koji traži kredit. U slučaju izdavanja kreditnih
kartica fizičkim licima, potrebno je sagledati godišnje prihode klijenta, trenutna zaduženja,
bilo da su pozajmice ili stambeni krediti, itd. Na temelju ovih podataka izračunaju se kreditni
bodovi, a banka će se odlučiti hoće li ili ne prisegnuti za kreditiranjem fizičkog lica.

Glavni doprinos kreditnom skoring sistemu dao je Edward Altman, renomirani američki
teoretičar. Altman koristi multivarijatni pristup tzv. Z skor pristup (Z score), koji uključuje
omjere i kategorijalne vrijednosti koje se kombinuju kako bi se dobila mjera, nazvana skor
kreditnog rizika. Z skor pristup sadrži nekoliko ključnih indikatora, s tim da svaki od njih ima
odgovarajući ponder, tako da je stvorena analitička mogućnost za dobijanje zbira vrijednosti
svih ključnih finansijskih indikatora. Kod Altmanovog modela definiše se granična vrijednost
na temelju koje banka donosi odluku. Naime, zahtjevi za kredit se prihvaćaju ako je Z skor
pravnog lica iznad definisanog Z skora, i obratno.

44
Formula za izračunavanje Z skora glasi:

Altman Z= 0,012 X1 + 0,014 X2 + 0,033 X3 + 0,006 X4 + 0,999 X5 (2.22.)

U ovom modelu korišteni su sljedeći finansijski indikatori :

X 1 = neto obrtni kapital / ukupna aktiva,
X 2 = zadržana dobit / ukupna aktiva,
X 3 = dobit prije troška kamata i poreza / ukupna aktiva,
X 4 = tržišna vrijednost ukupnog vlasničkog kapitala / knjigovodstvena vrijednost ukupnog
zaduženja i
X 5 = neto prodaja / ukupna aktiva.

Svaki od gore navedenih indikatora ima u modelu odgovarajući ponder na osnovu

empirijskog iskustva i procjene autora modela. U modelu se vrši povezivanje pondera i
vrijednosti parametara konkretnog preduzeća na osnovu kojeg se dobije vrijednost Z skora
koju je potrebno sagledati u odnosu na odgovarajuću matricu vrijednosti (tabela 2.3.):

Tabela 2.3. Matrica vrijednosti Z skora preduzeća

Vrijednost Z skora Finansijsko zdravlje preduzeća

Z< 1 Zona bankrotstva
1 < Z < 2,99 Siva (srednja) zona
Bezbijedna zona ili zona dobrih
Z > 2,99
performansi.

Mnogi oblici kreditnih rizika, naročito oni povezani s velikim institucionalnim dužnicima, su
komplikovani i specifični te ih je teško i procijeniti. Pojam kreditne analize se koristi za
opisivanje bilo kojeg postupka za ocjenu kreditnog kvaliteta dužnika. Kada taj pojam
obuhvata kreditno bodovanje, odnosi se na procese koji podrazumijevaju ljudski sud. Kreditni
analitičar pregledva informacije o klijentu kao što su: bilans stanja, bilans uspjeha, najnovije
trendove u industriji, sadašnje ekonomske prilike, itd. ali i vrši procjenu obaveza klijenta. Na
temelju ove analize, kreditni analitičar određuje dužniku kreditni rejting, koji se koristi za
donošenje kreditne odluke.

Mnoge banke i ostale finansijske institucije samostalno formiraju kreditni rejting (credit
rating) za internu upotrebu. Međutim, američke kompanije poput Standard & Poor's, Moody's
i Fitch na raspolaganju su svim finansijskim institucijama sa prepostavljenim sistemom
kreditnog rejtinga (tabela 2.4.). Institucije koje javno plasiraju sredstva (i/ili emituju
vrijednosne papire) koriste se podacima navedenih kompanija radi pripreme kreditnog
rejtinga. Banke koriste usluge tih kompanija veoma jeftino ili, pak, besplatno.

45
 Tabela 2.4. Primjer: Standard & Poor's kreditni rejtinzi

Rejting Pojašnjenje:
AAA Najbolja kvaliteta kredita. Ekstremna sigurnost u pogledu
finansijskih obaveza.
AA Veoma dobar kvalitet kredita. Veoma sigurni.
A Osjetljiviji na ekonomska kretanje. Još uvijek dobar kvalitet
kredita.
BBB Najslabiji rang u investicijskom razredu.
BB Opreznost je neophodna. Najbolji kvalitet sub-investicijskog
kredita.
B Osjetljiv na promjene ekonomskih uslova. Trenutna pokazuje
sposobnost ispunjavanja finansijskih obaveza.
CCC Trenutno osjetljiv na neplaćanje. Zavisi od pogodnih
ekonomskih uslova.
CC U visokoj mjeri osjetljiv na plaćanje kreditnih obaveza.
C Blizu ili već bankrot. Plaćanje obaveza trenutno se nastavlja.
D Plaćanje obaveza (finansijskih obligacija) nisu se desila.

Izvor: http://www2.standardandpoors.com, juli 2010.

U SAD-u, Nacionalna asocijacija za komisionare osiguranja (National Association of

Insurance Commissioners - NAIC) definiše kreditni rejting koji se koristi za izračunavanje
kapitalnih troškova za portfolijo obveznica osiguravajućih društava. Tabela 2.4. označava
sistem kreditnog rangiranja uređenog prema Standard & Poor's. Navedeni sistem kreditnog
rejtinga Standard & Poor's odnosi se i na obveznice. Rejting se može mijenjati sa (+) ili (-)
oznakama, tako da (AA-) ocjena ima veći rejting nego je (A +). Sa takvim izmjenama, (BBB)
je najniža ocjena investicijskog razreda.

Tabela 2.5. Formiranje rezervi za gubitke na bazi rejting sistema

Nivo rejtinga Rezerve za gubitke %

Nizak nivo rejtinga
Aktiva sa posebnom napomenom 0
Podstandardna aktiva 20
Sumnjiva aktiva 50
Gubitak 100
Visok nivo rejtinga
Dobra aktiva 0

Izvor: [Gallati (2003), str.154]

Kreditni rejting sistem zasniva se na rangiranju pojedinih kredita, odnosno potraživanja.

Tabela 2.5. prikazuje formiranje rezervi za gubitke zasnovane na rejting sistemu u odnosu na
pojedinačna kreditna zaduženja rangirana u jednu od specifičnih kategorija aktive, o čemu je
više bilo riječi u prvom dijelu rada. 26

2.4.2. Alternativni (portfolio) pristup: Moderna portfolio teorija

26
U skladu sa odlukom FBA, obaveza banke je da formira i održava rezerve po kategorijama klasifikovane
aktive kako slijedi: dobra aktiva 2%, aktiva sa posebnom napomenom 5-15%, podstandardna aktiva 16-40%,
sumnjiva aktiva 41-60% i kategorija gubitak 100%.

46
Moderna portfolio teorija (Modern Portfolio Theory - MPT) je teorija koja tvrdi da investitori
averzični prema riziku mogu konstruisati portfolio tako da maksimiziraju očekivani prinos pri
datom tržišnom riziku, naglašavajući pri tome da je višem prinosu imanentan viši rizik.
Naziva se još „portfolio teorija“ ili „portfolio menadžment teorija“, a prvi ju je uveo Harry M.
Markowitz u svom članku „Portfolio selekcija“ ("Portfolio Selection"), objavljenom 1952.
godine u Journal of Finance.

Modeliranje kreditnog rizika putem portfolija ima niz prednosti, pri čemu se mogu izdvojiti
sljedeće sposobnost integrisanog pregleda kreditnog rizika kroz finansijsku instituciju,
sposobnost pristupa koncentraciji i diverzifikaciji i sposobnost pojedinačnog sagledavanja
rizika. Bitne pretpostavke moderne portfolio teorije su [Rovčanin (2000), str. 130]:

a) Sposobnost integrisanog pregleda kreditnog rizika ogleda se kroz mogućnost investitora u

odabiru različitih kombinacija prinosa i (kreditnog) rizika. Različite kombinacije prinosa i
rizika mogu biti jednako atraktivne. Kada se u koordinantnom sistemu, gdje apcisa
predstavlja rizik (standardnu devijaciju), a ordinata očekivani prinos portfolija, unesu
tačke koje označavaju izbore investitora, njihovim spajanjem dobija se kriva indiferencije.
Racionalni investitor će odabrati portfolio s najviše moguće krive indiferencije, kao što se
može vidjeti na slici 2.6.

Slika 2.6. Kriva indiferencije

Očekivani prinos

Rastuća korisnost

Rizik
Izvor: [Kozarević (2009), str. 14]

b) Bitna karakteristika portfolio pristupa jeste koncentracija i diverzifikacija. Cilj kreiranja

portfolija zapravo je minimiziranje rizika putem diverzifikacije plasmana tako da
investitori mogu redukovati rizik investirajući u veći broj nekoreliranih finansijskih
instrumenata. Efekti diverzifikacije zavise od dva stepena koreliranosti komponenti
portfolija i stepena razvijenosti tržišta. Efekti diverzifikacije su veći što je niži stepen
koreliranosti prinosa (manji od perfektne pozitivne korelacije, +1), i obrnuto. U uslovima
globalizacije raste koeficijent koreliranosti među berzama, odnosno nacionalnim
ekonomijama. Ipak, on je još uvijek manji od + 1. To ima za posljedicu da su efekti
međunarodne diverzifikacije veći od efekata nacionalne diverzifikacije.

47
S druge strane, efekti diverzifikacije biće manji što je tržište razvijenije, odnosno bliže
perfektnom tržištu, i obrnuto. To proizilazi iz činjenice da na razvijenom tržištu nisu moguća
signifikantna odstupanja rizika i prinosa pojednih finansijskih instrumenata, tako da
prekompozicija portfolija može imati za rezultat samo malo ili, čak, nikakvo smanjenje rizika.

Sposobnost pojedinačnog sagledavanja rizika ogleda se u mogućnosti da diverzifikacijom

možemo umanjiti i eliminisati specifični odnosno nesistemski rizik investiranjem u različite
finansijske instrumente. Međutim, diverzifikacijom ne možemo otkloniti tržišni rizik, pa je za
dobro diverzifikovani portfolio tržišni rizik jedini bitan rizik.

Slika 2.7. Uticaj broja finansijskih instrumenata na ukupan rizik portfolija

p

Nesistemski

_____________________________

Ukupni rizik Tržišni rizik

N
Izvor: [Horn (1997), str. 84]

pri čemu je:

N – broj finansijskih instrumenata u portfoliju
p – standardna devijacija prinosa na portfolio

Na slici 2.7. se može vidjeti da efekat diverzfikacije povećanjem broja finansijskih

instrumenta (N) iznad određenog broja se smanjuje, a razlog tome jeste uticaj tržišnog rizika
kojeg upravo zbog toga nazivamo i sistemskim rizikom, jer „utiče na cijeli sistem“

2.5. STRATEGIJA UPRAVLJANJA KREDITNIM RIZIKOM

48
Adekvatno i uspješno upravljanje kreditnim rizikom generalno predstavlja aktivnosti
planiranja i održavanja prihvatljivog odnosa između preuzetog rizika i realnog stepena
naplativosti, te aktivnosti kontrole i smanjenja na najmanju moguću mjeru svih oblika rizika
vezanih za kvalitet, koncentraciju, osiguranje naplate odnosno instrumente za obezbjeđenje
naplate potraživanja (kolateral), dospjelost, valutu, itd. Osnov za zdravo upravljanje kreditnim
rizikom jeste utvrđivanje postojećih i potencijalnih rizika sadržanih u aktivnostima
kreditiranja. Mjere za ograničavanje rizika podrazumijevaju jasno određene principe koji čine
strategiju za upravljanje kreditnim rizikom i parametre unutar kojih će se nadzirati kreditni
rizik, sumirano u tabeli 2.6.

Tabela 2.6. Specifične mjere za upravljanje kreditnim rizikom

Red. br. Tip principa Mjere upravljanja kreditnim rizikom

1. Principi koji su usmjereni na
ograničavanje ili smanjenje
kreditnog rizika
2. Principi koji se odnose na politiku
klasifikacije aktive
3. Principi koji se odnose na
rezervisanja za potencijalne gubitke
ili održavanje rezervi
To su su politike koncentracije i velike izloženosti,
primjerenog razlučivanja, kreditiranje povezanih
osoba ili prekoračenje izloženosti.
Ovi zahtijevaju periodičnu provjeru naplate
portfolija kredita i drugih kreditnih instrumenata
uključujući svaku obračunatu i neplaćenu kamatu
koja izlaže banku kreditnom riziku.
Rezervisanja za potencijalne gubitke vrše se u
skladu sa rizičnom kategorijom aktive, a
održavanje rezervi na nivou potrebnom za
podmirenje očekivanih gubitaka – ne samo vezanih
uz kreditni portfolio, nego i uz sve druge stavke
koje banku izlažu gubicima.

Izvor: [Greuning (2006) str. 152]

Strategija upravljanja kreditnim rizikom treba posebnu pažnju posvetiti nivou raspodjele
iznosa klasifikovane aktive; nivou i strukturi sumnjive i sporne, restrukturirane, refinansirane
aktive ili aktive sa smanjenom kamatnom stopom; adekvatnosti vrednovanja rezervi;
sposobnosti uprave da rukovodi (naplati) neperformansnim kreditnim plasmanima;
neopravdanoj koncentraciji kredita; primjerenosti, efikasnosti i pridržavanju kreditnih politika
i procedura kreditne administracije te primjerenosti i efikasnosti procesa za identifikaciju i
monitoring izloženosti riziku.

Jasno određeni nivoi ovlašćenja za odobrenje kredita osiguravaju donošenja adekvatnih

odluka unutar zadatih parametara. Banke treba da imaju odobrene postupke za vođenje
naplate glavnice, kamata i ostalih naknada u skladu sa ugovorenim uslovima otplate. Treba se
koncentrisati isključivo na kredite i druge rizične plasmane koji podrazumijevaju
profitabilnost, uz ostvarivanje dobiti koja predstavlja adekvatnu nadoknadu za preuzeti rizik
banke.

Banke uvijek treba da vode računa o tome da se bave poslom koji podrazumjeva prilično malu
maržu, uz relativno nisku stopu prinosa na plasirana sredstva u poređenju sa drugim
djelatnostima. Ako je prosječna marža banke 4% a svi njeni krediti istog obima, apsolutni
gubitak po samo jednom na svakih 25 kredita dovoljan je da eliminiše dobit ostvarenu po
osnovu ostalih 24 kredita, i to prije odbitka operativnih troškova.

49
Kada klijentima nude kredite i druge kreditne proizvode, banke im omogućavaju da koriste
pogodnosti čija je ponuda vrlo ograničena. Prilikom određivanja cijena pravnim licima
bankarski referent ima na raspolaganju nekoliko metoda, kao što je prikazano u tabeli 2.7.

Tabela 2.7. Određivanje cijene kredita pravnim licima

Metod
određivanja Način izračunavanja cijene kredita
cijene

marža za
Određivanje cijene Kamatna trošak prikupljanja operativni kompenzaciju očekivana
kredita na osnovu stopa = sredstava koja će + troškovi + za rizik + profitna
troška kredita banka plasirati banke neispunjenja marža
obaveza

referentna premija rizika premija

Model upravljanja
kamatna stopa neispunjenja vremenskog rizika
cijenama tzv.
Kamatna (uključujući obaveza koju koju plaća
najbolja kamatna
stopa = očekivanu profitnu + plaća klijent + klijent koji
stopa (referentna,
kredita maržu na operativne kome se ne traži dugoročni
bazna ili
i administrativne zaračunava kredit
izvještajna stopa)
troškove) referentna stopa

Određivanje cijene Kamatna kamatni trošak povećanje

ispod referentne stopa = posuđivanja + cijena zbog
stope tzv. model kredita sredstava na rizika i profita
povećanja cijene tržištu novca

Određivanje cijene
kredita s
maksimalnom Kamatna referentna npr. 2% promjenljive kamatne stope
kamatnom stopom stopa = kamatna + ali s
tz. model gornje kredita stopa gornjom granicom od npr. 5%
granice kamatne
stope

Izvor: [Rose (2004), str. 581-587]

Banke mogu izračunati adekvatnu naknadu za kreditne aranžmane i tako što utvrde minimalne
iznose prihoda, kao minimalni procenat prinosa na plasirana sredstva, koje nastoje ostvariti iz
svakog odnosa sa klijentom. Direktni prihodi banke od kredita ostvaruju se na osnovu marže u
vidu razlike između cijene koja se naplaćuje korisniku kredita i cijene sredstava koje
obezbeđuje banka i naknade po kreditu, tj. naknade koju banka naplaćuje korisniku kredita u
okviru uslova odobravanja kredita i zaključivanja ugovora o kreditu. Indirektni prihodi
ostvaruju se po osnovu pratećih usluga npr. tekući računi (naknade, prihodi po osnovu
raspoloživog salda računa), depoziti (prihodi po osnovu raspoloživog salda), devizni poslovi
(provizije, prihod od kursnih razlika) i sl.

50
Sve navedene izvore prihoda treba uzeti u obzir prilikom formiranja cijena kredita. U suštini,
obračunata marža treba da odražava rizik koji banka preuzima time što odobrava kredit.
Ukoliko nije predviđeno gotovinsko pokriće u istoj valuti, izdavanje garancija i akreditiva
također podrazumijeva kreditni rizik za banku, koji treba uzeti u obzir prilikom formiranja
cijene.

51
3. POJAVA I MANIFESTACIJA NEPERFORMANSNIH KREDITNIH
PLASMANA

3.1. POLITIKE I PROCEDURE U PROCESU PLASIRANJA KREDITA

Uprkos svim pogodnostima koje kreditiranje doprinosi privrednom sektoru kao i fizičkim
licima i bankama koje plasiraju kredite, proces odobravanja kredita u svakom trenutku odvija
se uz pažljivu internu i eksternu kontrolu. Kada se banka ili druga finansijska institucija nađe
u ozbiljnoj finansijskoj neprilici, to se uglavnom dešava zbog kredita koji su postali
nenaplativi usljed lošeg upravljanja, nelegalnih manipulacija, pogrešnih politika odobravanja
kredita ili usljed nepovoljne privredne konjukture. Zato i eksterne kontrole i agencije za
bankarstvo dolaze u banku kako bi izvršile detaljan pregled kreditnog portfolija.

Ukoliko pravno lice podnese zahtjev za kredit odnosno zahtjev za restrukturiranje 27, kreditni
referent, obično odlazi na lice mjesta da bi izvršio procjenu lokacije na kojoj se nalazi klijent
(dužnik) i stanje njegove imovine, kao i da bi postavio eventualna dodatna pitanja. Ranije su
neki kreditni referenti kontaktirali druge banke koje su ranije odobravale kredite istom
dužniku, kako bi ocijenili njihovo iskustvo u poslovanju sa ovim klijentom. Danas
zahvaljujući razvoju informacine tehnologije i kooperativnosti centralne banke do istih
podataka može se doći preko centralnog registra kredita. Ranija evidencija o plaćanju često
otkriva mnogo o karakteru klijenta, iskrenosti u pogledu svrhe kredita i osjećanju
odgovornosti kada se radi o korištenju kredita koji mu je odobrila banka.

Ukoliko svi provjereni podaci idu u prilog klijentu, od klijenta se traži da dostavi nekoliko
osnovnih dokumenata koji su potrebni banci da bi se u potpunosti mogao da ocijeni zahtjev za
odobrenje kredita, uključujući kompletne finansijske izvještaje i ako je u pitanju veća
korporacija, odluka uprave banke o saglasnosti da se vode pregovori o kreditu sa klijentom.
Kada se prikupi sva dokumentacija, služba korporativnog bankarstva odnosno služba
restrukturiranja kredita provodi detaljnu finansijsku analizu podnosioca kredita u cilju
utvrđivanja da li je klijent imao dovoljan priliv sredstava u kapital kao garanciju da će otplatiti
zajam. Služba korporativnog bankarstva odnosno služba restrukturiranja kredita potom
izrađuje prijedlog i daje svoju preporuku, što dalje prosljeđuje kreditnom odboru na
odobrenje. Kada su u pitanju veći krediti, zaposleni u službi mogu usmeno da iznesu svoje
zaključke kako bi se razvila veća diskusija između kreditnog referenta, rizik analitičara i
kreditnog odbora o svim pojedinostima iz zahtjeva za odobrenje kredita.

Ako kreditni odbor odobri zahtjev klijenta za odobrenje kredita, kreditni referent ili kreditni
odbor obično provjeravaju imovinu ili druga sredstva koja se mogu založiti kao kolateral da bi
banka odmah imala pristup kolateralu ili da bi mogla da stekne pravo vlasništva nad
odnosnom imovinom ukoliko dođe do neizvršenja obaveze po kreditnom ugovoru. Inače,
ugovor mora stalno da se provjerava da bi se vidjelo da li se poštuju uslovi ugovora i da li se
sva potrebna plaćanja glavnice i kamate izvršavaju kao što je ugovoreno. Kada su u pitanju
veći komercijalni krediti, kreditni referent povremeno treba posjećivati preduzeće da bi
provjerio kako ono posluje i da li eventualno postoje neki znakovi upozorenja u pogoršanju u
poslovanju. .

27
Zahtjev za restrukturiranje u proceduralnom smislu kreditni referent može tretirati kao zahtjev za kredit. Isto
kao i za novi kredit, treba se prikupiti validna dokumentacija od dužnika, usaglasiti sredstva obezbjeđenja,
pripremiti prijedlog za kreditni odbor banke koji na kraju donosi konačnu odluku.

52
Mnogi od navedenih znakova upozorenja mogu se prepoznati u finansijskim podacima,
naročito u finansijskim izvještajima preduzeća i revizora koje banci dostavlja klijent. Ove
izvještaje treba uvijek pažljivo analizirati, a njihov sadržaj provjeriti kroz razgovore sa višim
menadžmentom. Finansijske izvještaje za koje je urađena revizija treba analizirati sa
posebnom pažnjom i o njima razgovarati sa nadležnim i, ako je to potrebno, sa revizorima.
Kreditni referent treba da se uvjeri da li se radi o renomiranim i pouzdanim revizorima.
Izražene rezerve u odnosu na finansijske izvještaje i promjene računovodstvenih politika
podrazumijevaju neophodno objašnjenje, kao i promjene revizora. Neka preduzeća odluče da
promjene revizorsku kuću zato što smatraju da će biti više kooperativna i manje objektivna u
prezentiranju vjerodostojnog stanja.

Problemi se mogu uočiti i kroz tekući račun koji se vodi kod banke. Smanjenje prometa na
računu i niži nivo raspoloživog salda takođe može predstavljati nagovještaj da se preduzeće
suočava sa problemima kao što je to slučaj i sa kašnjenjem u izmirivanju obaveza iz tekućeg
poslovanja.

3.2. ANALIZA KREDITNE SPOSOBNOSTI PREDUZEĆA

Postoje različiti pristupi ocjeni kreditnog boniteta preduzeća, zavisno od toga da li se ta ocjena
odnosi samo na analizu pokazatelja koji potvrđuju da je preduzeće siguran dužnik ili na
pokazatelje koji potvrđuju položaj preduzeća na tržištu, odnosno ukazuju na perspektivu
poslovnog razvoja i poslovnu orijentaciju preduzeća.

U užem smislu, bonitet izražava kreditnu sposobnost i likvidnost firme, a, u širem smislu,
njegovu ukupnu poziciju - organizacionu, kadrovsku i materijalno-finansijsku konstituciju,
poziciju na tržištu, poslovnu reputaciju, razvojne programe i poslovnu perspektivu, a otuda i
kreditnu sposobost i likvidnost [Bogetić, (1993) str. 61]. Bonitet preduzeća ne može se
izjednačiti sa njegovom likvidnošću. Neko preduzeće može biti nelikvidno u određenom
vremenskom periodu, a da se pri tome izvedu pozitivne ocjene o njegovom bonitetu. Stoga se
u ekonomskoj praksi prave česte greške, koje se ogledaju u svođenju ocjene boniteta na
analizu mogućnosti zaduženja nepokretnom i pokretnom imovinom, potraživanjima ili nekim
oblicima garancije. Otuda bonitet preduzeća obuhvata mogućnost realizacije preduzeća,
stepen naplativosti njegovih potraživanja, sigurnost plasmana u to preduzeće, njegovu
kreditnu sposobnost, ali i dosta širu dimenziju kojoj treba dati značajniju pažnju. Na bonitet
preduzeća značajan uticaj imaju i kvalitet i realnost razvojnih programa, stepen iskorištenosti
kapaciteta, nivo produktivnosti rada, kvalitet investicionih programa, razvijenost poslovnih
funkcija i sl. [Radovanović, Pejić, Stanišić (1991), str. 15].

Kreditna analiza nužno zahijeva respektovanje vremenske komponente, u zavisnosti od toga,

da li se radi o kratkoročnim ili dugoročnim kreditima. Već je napomenuto da se pri donošenju
odluke o davanju kredita, za potrebe kreditne analize koriste faktori poznati pod nazivom
„5C”. Informativnu osnovu za analizu kreditne sposobnosti čine bilansni izvještaji preduzeća,
tekući poslovni rezultati, interne analize, eksterne analize određenih banaka, agencija i sl., pri
čemu se naročito analiziraju stanja, oblici i vrste zaliha i tok gotovine u preduzeću (cash
flow).

Da bi se napravila valjana kreditna analiza, analitičar mora raspolagati kvalitetnim poslovnim

izvještajima i informacijama. Takvi podaci se obezbjeđuju procedurom obavezne revizije
bilansa preduzeća. Drugi bitan uslov je dovoljna rasčlanjenost bilansnih podataka, što dobrim

53
dijelom zavisi i od kvalitetnih bilansnih shema i kontnih okvira propisanih od strane države.
Pored ovih podataka obezbijeđenih na bazi finansijskih izvještaja i putem intervjua dužnika,
korisno je imati određene eksterne podatke i izvještaje, koje izrađuju nezavisna kreditna
udruženja i agencije. Na bazi prikupljenih podataka analitičar primjenjuje različite metode
utvrđivanja kreditne sposobnosti.

Najčešće korištene metode su [Krstić (2003), str. 567]:

1. metoda uporedne analize bilansne strukture,
2. metoda trenda i
3. racio metoda.

Metoda uporedne analize bilansne strukture je najstariji, dok je metoda koeficijenata

najpraktičniji jer indirektno uključuje i prethodna dva metoda analize. Metoda uporedne
analize zasniva se na istraživanju bilansnih pozicija preduzeća, gdje su bilansne pozicije
grupisane na bazi principa likvidnosti. To znači da metodu uporedne analize mora prethoditi
rašćlanjivanje bilansnih pozicija. Upoređivanje zatim slijedi kao logičan nastavak prethodno
izvršenog rašćlanjivanja, sa ciljem da se utvrde i ocjene odnosi dijelova dobijenih
rašćlanjivanjem. Uočena odstupanja svojim karakterom i veličinom pružaju indikaciju pravca
i intenziteta promjene (ili stepena poboljšanja, odnosno pogoršanja) kreditne sposobnosti
potencijalnog korisnika kredita.

Metoda trenda ističe važnost stopa rasta bilansnih pozicija u odgovarajućem periodu na
osnovu čega se sagledava formiranje ukupne bilansne snage preduzeća. Analiza metodom
trenda utvrđuje stope rasta svih ili relevantnih bilansnih veličina, te upoređuje dobijene stope
sa istim takvim izvedenim za prethodno razdoblje, projektovani okvir ili, pak, srodna
preduzeća. I u ovom slučaju ustanovljena odstupanja omogućavaju formiranje odgovarajućeg
zaključka o postojećoj performansnoj poziciji preduzeća budućeg dužnika banke.

Pomenute analitičke metode (fokusirane na strukturu bilansa i trend rasta njihovih pozicija)
implicitno su sadržane u najraširenijoj i najindikativnijoj metodi bilansne analize u funkciji
ocjene boniteta preduzeća. Analiza kreditne sposobnosti pomoću racio metode najčešće se
koristi u praksi. Suština ove metode sastoji se u korištenju koeficijenata utvrđenih na bazi
odnosa pojedinačnih bilansnih pozicija i njihovim poređenjem sa standardnim, teorijskim i
emprijskim veličinama.

U analizi i ocjeni kreditne sposobnosti najčešće se koriste sljedeće grupe pokazatelja (racia):
a) pokazatelji likvidnosti,
b) pokazatelji solventnosti (zaduženosti),
c) pokazatelji aktivnosti i
d) pokazatelji profitabilnosti.

3.2.1. Pokazatelji likvidnosti

Pokazatelji likvidnosti (liquidity ratios) mjere sposobnost poduzeća u kontekstu sposobnosti

podmirenja dospjelih (kratkoročnih) obaveza. Likvidnost (liquidity) je osobina imovine ili
pojedinih njezinih dijelova da se mogu pretvoriti u gotovinu dovoljnu za pokriće preuzetih
obaveza. Stoga je likvidnost, uz rentabilnost, jedan od osnovnih principa privređivanja
preduzeća u robno-novčanoj privredi. Preduzeća u svom poslovanju teže očuvanju likvidnosti,
tj. sposobnosti da pravovremeno podmiruje svoje obaveze. Na taj način planiraju protok

54
obrtnih sredstava kroz poslovni ciklus, prate rokove dospijeća obaveza te usklađuju dugove i
vlastite izvore finansiranja. Najčešći pokazatelji likvidnosti jesu:
- koeficijent trenutne likvidnosti (current ratio),
- koeficijent ubrzane likvidnosti (quick ratio ili acid test),
- stopa novčane aktive (cash position) i
- koeficijent finansijske stabilnosti.

Svi navedeni pokazatelji računaju se na temelju podataka iz bilansa stanja, i to: obrtna
sredstva, zalihe, gotovina, dugoročna imovina, kapital, kratkoročne obaveze i dugoročne
obaveze. Pregled osnovne strukture bilansa stanja preduzeća specificiran je u tabeli 3.1.

Tabela 3.1. Struktura bilansa stanja pravnog lica

AKTIVA PASIVA
Novac Obaveze prema dobavljačima
Utrživi vrijednosni papiri Obrtna sredstva Kratkoročni krediti Kratkoročne obaveze
Potraživanja po prodatoj robi Ostali kratkoročne obaveze
Zalihe Dugoročne obveznice
Fiksna aktiva Ostale dugoročne obaveze Dugoročne obaveze
Ostala aktiva Stalna sredstva Stok običnih dionica
Višak
Zadržane zarade Kapital
Rezerve

Izvor: [Zaklan (2000) str. 218]

Novac obuhvata gotovinu i depozite u bankama. Utrživi vrijednosni papiri su kratkoročni,

visoko boniteti vrijednosni papiri sa inherentnim dubokim sekundarnim tržištem. Potraživanja
po prodatoj robi (ili prema kupcima) su izražena prihvaćenim računima od čijih su
karakteristika za bankarsku kreditnu analizu najvažnije sljedeće: prosječan vijek i odnos
prema ugovorenom roku naplate, koncentracija po geografskim područjima ili tipovima
kupaca i garancija naplate. Pozicija “Zalihe“ treba biti analizirana iz ugla fizičkog stanja
zaliha, njihove marketibilnosti (u smislu stabilnosti cijena) i stepena pokrića osiguranjem.
Utvrđivanje realne (ili fizičke) i finansijske vrijednosti zaliha 28 je od bitne važnosti za
određivanje ukupne vrijednosti obrtnih sredstava konkretnog preduzeća. Kreditni analitičar
mora utvrditi sljedeće karakteristike fiksne aktive kao težišne pozicije osnovnih sredstava i to
[Zaklan (2000) str. 219]:
- fizičko stanje zgrada, zemljišta i opreme,
- adekvatnost programa popravki i održavanja,
- pokriće osiguranjem (s posebnim akcentom na uključenje faktora inflacije u osiguranu
vrijednost imovine),
- adekvatnost amortizovanog fonda,
- fleksibilnost u smislu prihvatanja tehnoloških promjena.

Na pasivnoj strani bilansa preduzeća, pozicija “Kratkoročne obaveze“ obuhvata obaveze sa

rokom dospijeća do jedne godine i one trebaju biti analizirane iz ugla platežne ažurnosti
28
Važan aspekt zaliha je metoda njihovog obračuna. FIFO (first in, first out) metoda pretpostavlja prodaju robe
po istom redoslijedu po kojem je nabavljena, čime se zadnja jedinica zaliha vrednuje po najnovijom cijeni. S
druge strane, LIFO (las in, last out) metoda pretpostavlja prodaju robe po redoslijedu obrnutom njenoj kupovini,
čime se posljednja jedinica zaliha vrednuje prema najstarijoj cijeni. U slučaju rasta cijena, FIFO metoda
implicira niže troškove, a time i veći profit u odnosu na LIFO metodu. Generalno je pravilo da FIFO metoda
osigurava veću koincidenciju profitnih performansi preduzeća i cijena njenih proizvoda.

55
preduzeća. Dugoročne obaveze se moraju izmiriti u rokovima dospjeća dužim od jedne
godine i uključuju dugoročne obveznice (koje mogu implicirati restrikcije na buduća izdanja)
i ostale dugoročne obaveze. Kapital, kao razlika između aktive i obaveza preduzeća,
uključuje uplaćenu nominalnu vrijednost akcija (primarno stok običnih dionica uz eventualni
dodatak povlašenih dionica), višak pri uplati emitovanih dionica zajedno sa akumuliranim
profitom iz prethodnih poslovnih godina, te neraspoređeni profit preduzeća (zadržane zarade)
i rezerve.

Pomenuti pokazatelji likvidnosti detaljno su obrazloženi i specificirani u nastavku teksta.

obrtna sredstva
Koeficijent trenutne likvidnosti = ----------------------------- (3.1)
kratkoročne obaveze

Koeficijent trenutne likvidnosti ukazuje na stepen pokrivenosti obima kratkoročnih obaveza

obrtnim sredstvima odnosno tekućom aktivom preduzeća. Koristi se kao pokazatelj donje
granice sposobnosti plaćanja kratkoročnih obaveza, ispod koje se preduzeće tretira kao
nelikvidno. Pri tome, vrijednost neto obrtnih sredstava (obrtna sredstva minus kratkoročne
obaveze) je vrijednosni izraz margine likvidnog potencijala preduzeća. Ukoliko bi neto obrtna
sredstva imala nuti nivo, to bi ukazalo na početnu fazu nesolventnosti i nelikvidnosti
preduzeća. Optimalan nivo racia trenutne likvidnosti je 1,5:1 [Jazić (2009) str. 169]. U
suprotnom, pretpostavka je da klijent nema dovoljno obrtnih sredstava.

obrtna sredstva - zalihe

Koeficijent ubrzane likvidnosti = ------------------------------- (3.2)
kratkoročne obaveze

Koeficijent ubrzane likvidnosti je precizniji pokazatelj likvidnosti jer obuhvata samo one
dijelove aktive koji predstavljaju sredstvo plaćanja ili se brzo mogu pretvoriti u njih (novčana
sredstva, potraživanja iz robno-prometnih odnosa). Za koeficijent ubrzane likvidnosti
uobičajeno se ističe da njegova vrijednost mora biti minimalno 1, što znači da kratkoročne
obaveze ne bi smjele biti veće od zbira iznosa gotovine i potraživanja.

gotovina
Stopa novčane likvidnosti = -------------------------- (3.3)
kratkoročne obaveze

Smatra se najpreciznijim indikatorom likvidnosti jer se kratkoročne obaveze upoređuju sa

platežnim sredstvima preduzeća. Povećanje vrijednosti ovog koeficijenta upućuje na
zaključak da preduzeće vodi dobru politiku likvidnosti i da mu se, stoga, poboljšava kreditna
sposobnost. Poželjno bi bilo da stopa novčane likvidnosti bude veća od 2, što znači da
gotovina treba biti makar dvostruko veća od kratkoročnih obaveza. Za održanje novčane
likvidnosti izuzetno je važna veličina neto radnog kapitala koji predstavlja razliku između
kratkotrajne (tekuće) imovine i kratkotrajnih (tekućih) obaveza. Postojanje neto radnog
kapitala znači da je dio kratkotrajne imovine finansiran iz dugoročnih izvora, predviđen za
održavanje likvidnosti.

56
 dugotrajna imovina
Koeficijent finansijske stabilnosti = --------------------------------- (3.4)
kapital + dugoročne obaveze

Koeficijent finansijske stabilnosti bi trebao biti manji od jedan, jer se iz dijela dugoročnih
izvora treba finansirati ne samo dugotrajna već i kratkotrajna imovina. Zato je smanjenje
ovoga koeficijenta pozitivna tendencija jer ako dugotrajna imovina angažuje i kratkoročnu
imovinu može doći do smanjenja mogućnosti podmirenja kratkoročnih obaveza.

3.2.2. Pokazatelji zaduženosti

Pokazatelji zaduženosti (leverage ratios) pokazuju strukturu kapitala i načine na koje

preduzeće finansira svoju imovinu. Oni predstavljaju svojevrsnu mjeru stepena rizika
ulaganja u preduzeće, odnosno određuju stepen korištenja posuđenih finansijskih sredstava.
Najčešće korišteni pokazatelji zaduženosti su:
- koeficijent zaduženosti,
- koeficijent vlastitog finansiranja,
- odnos duga i glavnice i
- pokriće troškova kamata.

Pomenuti pokazatelji zaduženosti detaljno su obrazloženi i specificirani u nastavku teksta.

ukupne obaveze
Koeficijent zaduženosti = ------------------------ (3.5)
ukupna imovina

Koeficijent zaduženosti pokazuje do koje mjere preduzeće koristi zaduživanje kao oblik
finansiranja, odnosno koji je postotak imovine nabavljen zaduživanjem. Ipak, što je veći
odnos duga i imovine, veći je finansijski rizik29, i obnuto. U pravilu bi vrijednost koeficijenta
zaduženosti trebala biti 0,5 ili manja.

glavnica
Koeficijent vlastitog finansiranja = ------------------------ (3.6)
ukupna imovina

Vrijednost ovog pokazatelja bi, u pravilu, trebala biti veća od 50%, što znači da je veći dio
imovine finansiran iz vlastitih izvora. Zbir koeficijenta zaduženosti i koeficijenta vlastitog
finansiranja bi trebao biti 1 odnosno 100%, ali ponekad to nije slučaj zbog stavki koje se ne
mogu svrstati ni pod obaveze ni pod kapital.

ukupne obaveze (3.7)

Koeficijent finansiranja = -----------------------
glavnica

29
Finansijski rizik predstavlja rizik kod fiksnih troškova finansiranja (rizik da se ostvarenim finansijskim
rezultatom neće pokriti kamate na dugove poduzeća) i/ili rizik koji proizlazi iz stepena zaduženosti preduzeća
(rizik da poduzeće neće biti u mogućnosti vratiti dug). Nivo rizika se povećava uporedo sa nivoom zaduženosti
preduzeća.

57
Koeficijent finansiranja prikazuje odnos između tuđeg kapitala, odnosno obaveza, i vlastitog
kapitala. Poželjno je da pokazatelj bude što niži, a maksimalno 1, tj. 100%.

bruto dobit
Koeficijent pokrića troškova kamata = ------------------------ (3.8)
troškovi kamata

Ovaj pokazatelj nam pokazuje koliko bi puta poduzeće moglo isplatiti troškove kamata iz
svog dohotka. Što je ovaj pokazatelj veći znači da se veći dio poslovanja finansira vlastitim
sredstvima.

3.2.3. Pokazatelji aktivnosti

Pokazatelji aktivnosti (activity ratios) pokazuju efikasnost upravljanja imovinom koju

posjeduje preduzeće odnosno efikasnost korištenja raspoloživih sredstava u ostvarivanju
prihoda preduzeća. Ovi se pokazatelji često nazivaju i koeficijenti obrta, a računaju se iz
odnosa prihoda i prosječnih stanja imovine. U ovu grupu pokazatelja spadaju:
- koeficijent obrta ukupne imovine,
- koeficijent obrta kratkotrajne imovine,
- koeficijent obrta potraživanja,
- trajanje naplate potraživanja (dani).

Pomenuti pokazatelji aktivnosti detaljno su obrazloženi i specificirani u nastavku teksta.

ukupan prihod
Koeficijent obrta ukupne imovine = ------------------------ (3.9)
ukupna imovina

Koeficijent obrtaja ukupne imovine prikazuje efektivnost upotrebe kapitala u ostvarivanju

prihoda. Poželjno je da ovaj koeficijent bude što veći.

ukupan prihod
Koeficijent obrta kratkotrajne imovine = ------------------------ (3.10)
kratkotrajna imovina

Koeficijent obrtaja kratkotrajne imovine prikazuje efektivnost upotrebe kratkotrajne imovine

u ostvarivanju prihoda. Poželjno je da i ovaj koeficijent bude što veći.

prihod od prodaje
Koeficijent obrta potraživanja = ----------------------------- (3.11)

potraživanja

Koeficijent obrta potraživanja pokazuje udio naplaćenih potraživanja pri generisanju prihoda
pd prodaje. Također bi trebao biti što veći..

58
 broj dana u godini (360)
Trajanje naplate potraživanja (dani) = ------------------------------- (3.12)

koeficijent obrta potraživanja

Sasvim je logično da što je veći koeficijent obrtaja potraživanja to je kraće trajanje naplate
potraživanja, tj. potraživanja se brže naplaćuju.

3.2.4. Pokazatelji profitabilnosti

Pokazatelji profitabilnosti (profitability ratios) mjere sposobnost preduzeća da ostvari

određeni nivo dobitka u odnosu na prihode, imovinu ili kapital. U tom kontekstu, najčešće se
računaju: pokazatelji marže profita (profit margin), stopa prinosa na aktivu ili rentabilnost
ukupne imovine (return on assets) i stopa prinosa na kapital ili rentabilnost vlasničkog
kapitala (return on equity).

Ekonomski analitičari pokazatelje profitabilnosti koriste kao indikatore upravljačke

djelotvornosti, kao mjeru sposobnosti poduzeća za povrat odgovarajućih ulaganja te kao
metodu za predviđanje budućeg dobitka (tabela 3.2.).

Tabela 3.2. Pokazatelji profitabilnosti preduzeća

Pokazatelji Brojnik Nazivnik

Neto profitna marža Neto dobitak i kamate Ukupan prihod
Bruto profitna marža Dobitak prije poreza i Ukupan prihod
kamate
Stopa prinosa na aktivu (ROA) Neto dobitak i kamate Ukupna imovina
Stopa prinosa na kapital Neto dobitak i kamate Vlasnička glavnica
(ROE)

Marža profita se računa na temelju podataka iz bilansa uspjeha. Razlika u računanju bruto i
neto profitne marže jeste u obuhvatu poreza u brojniku pokazatelja.

Stopa prinosa na aktivu je indikator uspješnosti korištenja imovine u generisanju dobitka. Ona
se odnosi na dobitak koje preduzeće generiše iz jedne novčane jedinice imovine, te pokazuje
kolika je intenzivnost imovine preduzeća. Kapitalno intenzivne industrije poput proizvodnje
automobila zahtijevaju skupu opremu i mašine i, samim time, imaju visok stepen
intenzivnosti imovine (isto tako, visoki troškovi održavanja imovine utjecat će na smanjivanje
dobitka, a i na nižu vrijednost profitabilnosti imovine). Nasuprot tome, agencije za
oglašavanje npr. imaju vrlo nisku intenzivnost imovine jer su njihovi zahtjevi za imovinom
minimalni. Iz toga proizlazi kako vrijednost stope povrata imovine uveliko varira ovisno o
industriji ili djelatnosti kojom se preduzeće bavi.

Stopa prinosa na kapital predstavlja možda i najznačajniji pokazatelj profitabilnosti. Pokazuje

koliko novčanih jedinica dobitka preduzeće ostvaruje na jednu jedinicu vlastitog kapitala. Na
temelju poređenja profitabilnosti vlastitog kapitala i profitabilnosti imovine te kamatne stope
koja odražava cijenu korištenja tuđeg kapitala, moguće je doći do zaključka o isplativosti
korištenja vlastitog ili tuđeg kapitala. Ukoliko su stope profitabilnosti vlastitog kapitala vrlo

59
visoke, pa čak i više od stopa profitabilnosti imovine, preduzeću bi se isplatilo koristiti tuđi
kapital, i obrnuto.
3.3. ODREĐIVANJE UKUPNE KREDITNE IZLOŽENOSTI

Preduzeća se danas često susreću sa problemom da njihove potrebe za finansijskim

sredstvima prevazilaze obim novostvorene akumulacije koja im stoji na raspolaganju. To
utiče na finansijsku potražnju koja vrši direktan pritisak na tržištu finansijskih sredstava, pri
čemu se jedan dio te potražnje podmiruje u neposrednom odnosu između preduzeća (koja
emituju vrijednosne papire) i vlasnika slobodnih sredstava. Drugi (veći) dio te potražnje
podmiruje se posredstvom banaka, tj. pomoću kredita, jer plasiranjem kredita banke
omogućavaju likvidnost, kontinuitet i stabilnost proizvodnog procesa.

Iako plasirajući sredstva niti jedna banka ne namjerava odobriti neperformansni kreditni
plasman, ipak većina ih očekuje u svom portfoliju i anticipira kreditne gubitke kao dio cijene
poslovanja. Budući da banke putem kreditiranja obezbjeđuju glavni izvor prihoda, važno je da
imaju kontrolu nad kreditnim gubicima i da ih održavaju na relativno maloj margini, kako bi
mogle ostvariti zadovoljavajuću dobit i dividendu. Stoga kreditni referenti trebaju biti
kontinuirano u toku sa efektima poslovanja klijenta, kako bi blagovremeno mogli uticati na
povoljne ishode za banku. Uopšteno, problem kredita nastaje kada se kod dužnika javlja
„kriza gotovine“ i dužnik nije u mogućnosti da raspoloživom gotovinom podmiruje
operativne potrebe i izvršava dospjele kreditne obaveze. U tom slučaju govori se o
neperformansnim kreditnim plasmanima, što će biti šire razmatrano u nastavku rada.

Prvi korak kod utvrđivanja neperformansnog kreditnog plasmana treba biti ispitivanje
dotičnog kredita i cjelokupne dugovne izloženosti dužnika. Prilikom ispitivanja kredita
potrebno je analizirati kako je kredit strukturiran, odnosno pod kojim je uslovima odobren i da
li je dužnik ispunio sve elemente kreditnog ugovora. Da bi se utvrdila cjelokupna kreditna
izloženost dužnika posmatra se kreditna zaduženost na nivou određene banke, ali i na nivou
ostalih banaka kod kojih dužnik ima kredite. Nerijetko se u obzir uzima i dug koji dužnik ima
prema državi, odnosno prema poreskim organima.

Fokus treba staviti na ispitivanje kada je došlo do kašnjenja u plaćanju kreditnih obaveza.
Stoga, kada je kredit odobren odnosno iskorišten, jedan od primarnih zadataka kreditnog
referenta je praćenje poslovanja dužnika i promjena koje se mogu desiti u ponašanju
menadžmenta dužnika. Promjene koje banka može uočiti i registrovati prije nego što nastanu
problemi vraćanja kredita su recimo promjene u menadžmentu dužnika, npr. ako preduzeće
napusti generalni direktor ili zdravstveni problemi menedžmenta, razvod, smrt u porodici i sl.
Rapidan rast poslovanja takođe, može dovesti dužnika u probleme i to kada prodaja doživi
rast a previše ambiciozan menadžment nastoji da prebrzo poveća kapacitete. Promjene na koje
ni sam dužnike ne može uticati su promjene u trendu industrije (u smislu da dužnik ne posluje
konkurentski profitabilno), promjene izazvane nepovoljnim ekonomskim kretanjima pa čak i
promjene koje može da prouzrokuje državna regulativa koje se manifestuju u slabljenju
konkurentnosti u industriji.

Za banku je veoma bitno identifikovati ukupnu kreditnu izloženost dužnika a razlozi zašto
treba biti svjestan ukupne kreditne izloženosti dužnika su sljedeći [Solomun (2009), str. 44]:
- zbog računanja marginalnih kalkulacija u pogledu adekvatnosti kapitala, kao i
postavljanja margina unutar banke,
- utvrđivanja cjelokupnog stanja kredita sa svim pripadajućim kamatama u odnosu na
glavnicu duga,

60
 - odlučivanju o nivou resursa koje će se usmjeriti na popravak odnosno restrukturiranje
kredita,
- prilagođavanje internih procedura radi smanjivanja rizika,
- otkazivanja visokorizičnih bankarskih angažmana,
- konsolidacije svih povezanih zahtjeva klijenata banke i sl.

Kod određivanja ukupne izloženosti treba posebno utvrditi povezane izloženosti dužnika, što
može biti veoma teško zbog loših internih sistema informisanja i brojnih oblika potencijalne
izloženosti. Iako svaka banka treba riješiti sistem za informisanje, oblici izloženosti koji prvi
trebaju biti prikazani su direktni krediti istom subjektu. I naravno, kad god je to moguće,
potrebno je angažovati druge službe i/ili centre u okviru banke kako bi se otkrila direktna
izloženost. Nešto komplikovanije je utvrditi indirektnu (povezanu) kreditnu izloženost.
Pomenute vrste kreditnih izloženosti specificirane su u tabeli 3.3.

Tabela 3.3. Oblici indirektne (povezane) kreditne izloženosti i dodatne izloženosti dužnika

Indirektna (povezana) kreditna

izloženost
- kreditna izloženost povezanim
licima
- lična kreditna izloženost
vlasnicima preduzeća
članovima porodice
povezanim licima i
zaposlenicima
- akreditivi, garancije i sl.
- faktoring ili finansiranje
potražnih računa osnovnih
dužnika
- overdraft
- porezna potraživanja
- neplaćene zakonske obaveze
- obaveze prema dobavljačima
Dodatna izloženost
- zbirni računi gotovinske
koncentracije
- računi kontrolisanih
isplata
- sistemi za transfer
depozita
- telegrafski transferi
- izrada platnih lista
- dioničarske usluge
- planiranje trgovačkih
kreditnih kartica
- lične skrbničke (custody)
odnosno povjereničke
odnosi
- devizni ugovori
- usluge držanja depozita i
drugih vrijednosti u
sefovima
- zaposlenici banke kao
članovi nadzornog odbora
ili dužnikovog „eksternog
službenika“
- odnosi sa zaposlenicima
banke i sl.

Izvor: [Solomun (2009), str. 45-46]

Za određivanje ukupne kreditne izloženosti privrednog društva bitnije je ustanoviti vrijednost

povezane izloženosti (uzeti krediti, garancije po kreditima, porezne izloženosti, razne vrste
obaveza i sl.), s obzirom da se dodatna izloženost ne može sa istom dozom preciznosti
odrediti kao povezana izloženost.

61
3.4. OSNOVNE KARAKTERISTIKE NEPERFORMANSNIH KREDITNIH
PLASMANA

Svaka banka ima definisanu kreditnu politiku i ona kao takva označava skup principa kojima
se koriste kreditni referenti, kreditni analitičari kao i članovi kreditnog odbora prilikom
donošenja konačne odluke. Kreditna politika, kao takva, treba da pruži relativno stabilan okvir
kreditnim referentima, ali ne sputavajući pri tome poželjan stepen njihove autonomnosti i
incijative. Međutim, poštovanje kreditne politike ne isključuje nastupanje neperformansnih
kreditnih plasmana odnosno kredita sa otežanom ili neostvarenom naplatom. Pojam
neperformansnih kreditnih plasmana već je pomenut u radu u kontekstu rasprave o
klasifikaciji aktive. Jednostavno rečeno to su kreditni plasmani koji ne ostvaruju prihode.

Prvi znak identifikacije neperformansnih kreditnih plasmana je neplaćanje duga po dospjeloj

glavnici ili kamati koje je starije od 90 ili više dana. 30 Ipak, redovne revizije klasifikacije
kredita i njihovog rezervisanja zahtijevaju mnogo više od jednostavne analize dospjelih
iznosa. Novčani tok dužnika i ukupna sposobnost otplate iznosa dugovanja su bitniji nego
činjenica da li je kredit dospio ili ne. U svrhu finansijskog izvještavanja koristi se, po pravilu,
iznos dospjele glavnice za identifikovanje portfolija neperformansnih kreditnih plasmana. 31
Takav portfolio je pokazatelj kvaliteta ukupnog portfolija banke kao i odluka banke u vezi sa
kreditiranjem klijenata. Bitan pokazatelj je i iznos ukupne godišnje naplate neperformansnog
kreditnog portfolija.

Neperformansni kredit je kredit koji je u defaultu ili je blizu da se nađe u zadanom. Kredit se
smatra neperformansnim kada je plaćanje kamate i glavnice dospjelo preko 90 dana, ili
najmanje 90 dana pri čemu su kamate kapitalizirane, refinansirane ili kasne prema ugovoru, ili
ako se s plaćanjem kasni manje od 90 dana ali postoje drugi dobri razlozi za sumnju da će se
plaćanje vršiti u budućnosti. 32

Kod procjene neperformansnih kreditnih plasmana, ukupan nivo rezervacija ukazuje na

sposobnost banke da efikasno snosi kreditni rizik iz svog poslovanja. Analiza
neperformansnih kreditnih plasmana obuhvata brojne pokazatelje, kao što su [Greuning,
Bratanović (2006), str. 148]:
- Starost dospjelih kredita, uključujući glavnicu i kamate, prema kategorijama više od 90,
180 i 360 dana. Ova klasifikacija može da se dalje razloži prema vrsti klijenta i sektoru
ekonomske djelatnosti kako bi se utvrdio ukupni smjer i da li su svi klijenti podjednako
zastupljeni u pojedinoj kategoriji.
- Razloge narušavanja kvaliteta kreditnog portfolija i otkrivanje potencijalnih mjera koje
banke mogu preduzeti, kako bi se zaustavio ovaj smjer.
- Popis neperformansnih kreditnih plasmana, uključujući i bitne pojedinosti o elementima i
uslovima neplaćanja treba razmotriti na pojedinačnoj osnovi kako bi se utvrdilo može li se
situacija popraviti, šta se tačno može učiniti kako bi se poboljšala sposobnost otplate i
ocijeniti mogućnost refinansiranja planova otplate i/ili druge mogućnosti naplate.
- Potrebno je razmotriti nivo rezervacija kako bi se utvrdilo da li je banka sposobna da
namiri gubitke u slučajevima neplaćanja.

30
Taj period može se razlikovati u zavisnosti od nadležnog zakonodavstva.
31
Neki broj izvještaja koristi i broj dana kašnjenja u plaćanju obaveza, ali to se teško može utvrditi, pa se ne
smatra validnim pokazateljem, jer neki dužnici uplaćuju u kontinuitetu svaki mjesec ali ne u jednakim iznosima
koji su u skladu sa dospjelim ratama.
32
Vidjeti šire: http://en.wikipedia.org/wiki/Non-performing_loan , (jaunar 2010.).

62
- Potrebno je razmotriti uticaje na račun dobiti i gubitka kako bi se precizno utvrdilo kakav
će uticaj na banku imati narušavanje kvaliteta aktive.

Kada se identifikuje neperformansni kreditni plasman (nakon izvršene klasifikacije), on se

dalje drugačije tretira nego redovan kredit sa urednom otplatom. U prilog tome ide i činjenica
da banka provodi naplatu tih potraživanja na način da se prvo namiruje glavnica, pa tek onda
kamate i propratni kreditni troškovi.33

Mnoge renomirane bankarske i druge finansijske institucije nastojale su razviti tehnike

monitoringa i metode naplate neperformansnih kreditnih plasmana, ali i pokušati
identifikovati uzroke njihovog nastanka. Poznata finansijska kompanija iz Malezije,
Danaharta, vođena svojim iskustvom, dala je neke bitne smjernice u eliminisanju
neperformansnih kredita iz finansijskog sektora. Danaharta pristup upravljanju
neperformansnih kreditnih plasmana nalaže za banku da se opredijeli za strategiju upravljanja
kreditima ili strategiju upravljanja imovinom. Strategija upravljanja kreditima se primjenjuje
da bi se, nakon detaljnog analiziranja i ocjenjivanja, pronašlo održivo rješenje. To uključuje
strategije restrukturiranja kredita, kao što su reprogramiranje kredita i restrukturiranje
glavnice duga. Danaharta pristup nalaže nekoliko bitnih načela za upravljanje
neperformansnim kreditnim plasmanima [Loan restructuring guidelines (2002), str. 2]:
- Podređenost duga dužnika dioničkom kapitalu. U okviru predviđenog plana, dioničari
trebaju pretpostaviti modificiranje plana gdje se zahtijeva smanjenje duga. Ipak,
smanjenje nivo kapitala treba biti veće od smanjenja nivoa duga. Osim toga, i prilikom
izrade plana dioničari trebaju imati na umu pojavu neperformansnih kreditnih plasmana.
- Fer tretiranje osiguranih i neosiguranih potraživanja. Plan treba pripremiti i napraviti
u skladu s objektivnim mogućnostima dužnika kako bi sa bankom pronašao rješenje
problema na fer način. Osigurani dužnici bi trebali imati povoljniji tretman u odnosu na
dužnike koji imaju poteškoće sa servisiranjem duga neobezbijeđenog kredita.
- Važnost kvaliteta kolaterala. Plan ne bi trebao podbaciti ukoliko su potraživanja
obezbjeđenja kvalitetnim (prvoklasnim) kolateralom. Svi oblici imovine odnosno
kolaterala trebaju se iskoristiti da bi se podmirio preostali iznos kredita.
- Dužniku dati samo jednu priliku. Prema Danaharti pristupu potrebno je dati samo
jednu priliku dužniku u izradi prijedloga za regulisanje duga odnosno provedbi
reprograma. To je stoga da bi se spriječilo nagomilavanje nekvalitetnih potraživanja u
odnosu na prvobitno implementirani plan.
- Stalne edukacije kreditnih referenata. Pri izboru određene strategije, referent treba
dopustiti dužniku da u skladu sa njegovim realnim mogućnostima ostvari pozitivnu
poslovnu saradnju sa bankom. Dok su evidentne iole pozitivne šanse, s obzirom na
ekonomske uslove, vrijeme i mjesto, potrebno je pridobiti dužnike i biti u stalnoj
komunikaciji s njima, te pomno pratiti realizaciju plana uz stalno potenciranje urednog
servisiranja duga.

Međutim, neminovno je da uprkos svim predostrožnostima većina banaka predviđa u svojim

kreditnim portfolijima da neki krediti postanu neperformansni. Iako je svaka situacija sa
neperformansnim kreditnim plasmanima specifična, praksa je pokazala da postoje neke
karakteristika zajedničke za većinu ovakvih situacija, i one treba da ukažu banci da je došlo
do nastanaka problema. To mogu biti neuobičajena kašnjenja u dostavi obećanih finansijskih

33
Naplata potraživanja banke provodi se kontinuirano tokom poslovne godine po sljedećem redoslijedu. Za
klijente C, D i E skupine rizičnosti: a) glavnica, b) redovna suspendovana kamata, c) zatezna suspendovana
kamata, d) evidenciona kamata i e) troškovi. Za klijente A i B skupine rizičnosti: a) troškovi, b) zatezna kamata,
c) redovna kamata i d) glavnica.

63
izvještaja, izbjegavanje komunikacije sa kreditnim referentom, iznenadne promjene dužnika u
načinu uplaćivanja penzionog doprinosa i/ili poreza kao i raspodjele ostvarenog dobitka,
promjene u kreditnoj sposobnosti dužnika, gubici po neto prihodima, negativne promjene u
strukturi kapitala dužnika, koeficijenata likvidnosti i/ili koeficijenata aktivnosti, devijacije u
pogledu stvarne prodaje ili tokova gotovine, iznenadne, neočekivane i neobjašnjene promjene
u saldima depozita koje drži klijent i sl.

Nedvojbeno je da banke mogu pogriješiti u procjeni narušene kvalitete kreditnog potrfolija.

Ipak, kod većine banaka stvarni problemi su sistemske prirode i njihov je korjen u kreditnoj
kulturi banke. U svom priručniku za nadzor poslovnih banaka Centralna banka SAD-a
(Federal Reserve System – FED) navodi sljedeće probleme kao znakove narušene kreditne
kulture [Brajović, Bratanović (2006), str. 148]:
- plasiranje kredita povezanim licima,
- nepoštovanje kreditnih principa,
- zabrinutost u vezi s realizacijom planiranog prihoda,
- nepotpuni kreditni podaci,
- neprimjerena poslovna praksa,
- nedostatak nadzora,
- stručna neosposobljenost i
- loš odabir rizika.

Plasiranje kredita povezanim licima podrazumijeva pretjerana ovlaštenja za odobrenje kredita

klijentima u njihovu korist, koji su na neki način povezani, a najčešće je ta veza po osnovu
glavnog dužnika i jemstva ili po osnovu istog vlasnika i/ili direktora a nekoliko preduzeća.
Između ostalog, plasiranje kredita povezanim licima je jedan od ključnih razloga znatnih
problema banaka u stečaju. Nepoštovanje kreditnih principa se javlja kada se krediti koji nose
povećani rizik otplate, ili se odobravaju uz nezadovoljavajuće uslove ili se plasiraju uz
potpunu svijest o narušavanju principa „zdravog kreditiranja“. Nepotpuni kreditni podaci su
rezultat toga da su krediti odobreni bez odgovarajuće procjene kreditne sposobnosti dužnika
ili se s druge strane, dokumentacija može i vremenom zagubiti prilikom odlaganja u kreditni
dosije. Neprimjerena poslovna praksa je čest uzrok plasiranja potencijalnio neperformansnih
kreditnih plasmana. Manifestuje se u sljedećem: nedostatku primjerenog nadzora starih i
poznatih dužnika, upotrebi usmenih informacija umjesto pouzdanih i potpunih finansijskih
podataka te optimističnom tumačenju poznatih kreditnih slabosti zbog premošćivanja
nepovoljnih uticaja u prošlosti. Nedostatak nadzora nedvojbeno rezultira nedostatkom
pouzdanih informacija o poslovanju dužnika tokom otplaćivanja kredita.

3.5. POJAVA I RAZVOJ NOVČANE KRIZE U PREDUZEĆU

Kreditni referent ne bi trebao voditi samo računa o tome da li je dužnik propustio da plati
kamatu ili da izvrši otplatu rate kredita i tek onda preduzimati određene mjere naplate.
Referent koji dobro poznaje svog klijenta prepoznaće znakove upozorenja koji ukazuju na to
da neki od eksternih faktora ili loš menadžment preduzeća negativno utiču na rezultate
preduzeća i time ugrožavaju kvalitet kredita.

Preduzeća se svakodnevno suočavaju sa problemima za koje postoje brojni i različiti uzroci

izvan kontrole menadžmenta, manifestuju se kao eksterni faktori, a mogu biti posljedica
nepovoljnih kretanja u okruženju u kome posluju (npr. povećanje troškova koji se ne mogu
prebaciti na kupca, skok kamatnih stopa, kretanja deviznog kursa), u grani u kojoj posluju

64
(npr. supstitucija proizvoda) i u konkurentnoj poziciji preduzeća u okviru iste grane (npr.
tehnološki napredak konkurenta). Da bi se gubici banke sveli na najmanju moguću mjeru
kreditni referent, ako dobro poznaje dužnike koji su u njegovoj nadležnosti, treba da bude u
stanju da prepozna probleme i da preduzme korake koji će ograničiti obim štete (gubitka),
prije nego što nastane. Najčešći znaci prepoznavanja problematičnih dužnika su [Jazić (2008),
str. 193 ]:
- pad prodaje (sužavanje tržišta ili smanjeno učešće na tržištu),
- niže profitne marže (niže cijene i/ili viši troškovi),
- visok nivo zaliha (višak proizvodnje ili teškoće u proizvodnji),
- povećanje potraživanja iz redovnog poslovanja (kupci nisu u stanju da plate ili im za
plaćanje treba sve više vremena),
- povećanja obaveza iz redovnog poslovanja (korisnik kredita izmiruje svoje obaveze prema
banci, ali zato kasni u obavezama iz redovnog poslovanja),
- neisplaćene plate zaposlenima,
- izuzetno visoki jednokratni troškovi (troškovi promjene oblika organizovanja, gubici po
osnovu prinudne prodaje osnovnih sredstava),
- velika neplanirana investiciona ulaganja,
- pogoršanje pokazatelja koji se odnose na pokriće servisiranja duga (sužavanje marže koja
predstavlja sigurnost za banku),
- pogoršanje pokazatelja likvidnosti (kratkoročne obaveze rastu brže nego obrtna sredstva).

Fluktuacije u privredi utiču na slabljenje nekih preduzeća i povećanje kreditnih potreba

drugih. S druge strane, pojedinci mogu da se suoče sa gubitkom radnih mjesta ili sa ozbiljnim
zdravstvenim problemima, što ugrožava njihovu sposobnost da otplate neizmirene kredite.
Banka treba da ima osjećaj za mogućnost razvoja ovakvih događaja i da periodično kontroliše
sve kredite sve do njihovog dospijeća. U nastavku su tabelarno prikazani prvi signali
upozorenja za neperformansne kreditne plasmane (tabela 3.4.)

Tabela 3.4. Signali upozorenja za neperformansne kreditne plasmane

Poslovni Finansijski Lični faktori Promjene u Interakcije

pokazatelji pokazatelji industriji banaka
- nezadovoljni - likvidnost, - porodični - konkurencija, - smanjenje
kupci - profitabilnost problemi - surogatni gotovinskih
- otkazi/visoka - finansijski - konzumiranje proizvodi salda
fluktuacija leveridž alkohola ili - novi patenti ili - neanticipirani
radnika - finansijska droge patenti koji su krediti
- promjene na efektivnost - smrt u porodici istekli - kreditne istrage
računima - kapaciteti - promjene u - promjene u od drugih
- nesposobnost otplaćivanja karakteru regulativi - ne reagovanje
rješavanja dugova i - stres na zahtjeve za
problema obaveza - promjene u dokumentacijom
- promjene u oblačenju ili
procesu kupovnim
planiranja navikama
- promjene u
komunikacijama
s bankom

Izvor: [Solomun (2009), str. 55]

65
Referent koji vodi kredit klijenta treba biti upoznat i sa uticajem makro-okruženja koji su
izvan kontrole dužnika, a time i na njegovu sposobnost servisiranja duga. Iako menadžment
preduzeća ne može da kontroliše ove faktore, kvalitetni rukovodioci na vrijeme će prepoznati
trendove i preduzeti odgovarajuće mjere, kojima će posljedice za preduzeće svesti na
najmanju moguću mjeru.

Opšti slijed događaja u periodu od kada preduzeće primijeti da ima probleme s novčanim
tokom pa sve do nivoa kada se već u potpunosti razvila novčana kriza može se specificirati na
način prikazan u tabeli 3.5.

Tabela 3.5. Slijed događaja u novčanoj krizi preduzeća

Faza Događaj
Prvi (rani) postupci - smanjivanje troškova
- poboljšanje upravljanja sredstvima
- smanjenje cijena radi rješavanja zaliha
- smanjenje kapitalnih troškova
- produženje trgovačkog kredita kupcima
Naredna događanja - smanjenje troškova (još više)
- otpuštanje radnika
- dodatna potražnja za kreditima
- smanjenje kvaliteta proizvoda
- smanjenje obima poslovanja
- kršenje stavki iz kreditnog ugovora
Kraj slijeda - zatvaranje proizvodnog pogona
- prekoračenje/povlačenje sredstava s računa
- neplaćeni sezonski krediti
- neplaćenje poreza

Izvor: [Solomun (2009), str. 55]

Ipak, problemi u preduzeća često se mogu pripisati i lošem menadžmentu. To se naročito

odnosi na situacije kao što su ekspanziju preduzeća koja prevazilazi predviđene finansijske
okvire, kasno reagovanje ili ne reagovanje na vanjske negativne uticaje, neadekvatan
monitoring cjelokupnog poslovanja kao i neuspjeh u formulisanju ili provođenju dugoročnih
strategija. Pomenuto je da i struktura menadžmenta odnosno nagli odlazak top menadžmenta a
loš odabir novih vodećih organa se može negativno odraziti na poslovanje preduzeća.
planiranja.

3.6. AKTIVNOSTI NAPLATE NEPERFORMANSNIH KREDITNIH PLASMANA

Kao i sam priprema prijedloga za kreditni odbor banke i dokumentovanje odobrenog kredita
(formiranje kreditnog dosijea) tako i aktivnosti naplate duga po svim kreditima banke trebaju
biti identične za sve kreditne referente banke. Na taj način moguće je efektivnije pratiti
aktivnosti delinkventnih računa34 na svim nivoima banke. Banci se pruža pismena
dokumentacija kako bi mogla rekonstruisati aktivnosti delinkventnih računa za buduću
upotrebu u slučaju da dođe do pokretanja sudskog postupka u cilju izmirenja svojih obaveza.
34
Računi na kojima se vode krediti koji su neperformasni ili postoje neke naznake koje sugerišu da bi to mogli
postati. Historjeski gledano ti računi su možda bili i blokirani pa se vremenom deblokirani. .

66
Takođe se regulatornim agencijama pruža dokaz da je banka postupala po svojoj kreditnoj
politici i politici i procedurama koje se odnose na naplatu.

Ipak, nekoliko smjernica preporučuje se svakoj banci i drugoj finansijskoj instituciji prilikom
vođenja politike naplate duga, i to [Solomun (2009), str. 69]:
- Referent koji se bavi naplatom neperformansnog kreditnog plasmana ne bi trebao
komunicirati sa dužnikom na način da ga uplaši, zloupotrijebi neke informacije, verbalno
„muči” ili konstantno uznemirava.
- Isti referent ne bi trebao ostvarivati telefonske pozive u neobične sate danju ili noću.
- Ponovljeni telefonski pozivi, npr. više od tri neodgovorena poziva, smatraju se
neefikasnim. Međutim, to ne uključuje povratne pozive, ostavljene glasovne poruke,
daljnje djelovanje ako je dužnik obećao plaćanje ili slučajeve kada je pretpostavljeni
zahtijevao dodatni poziv dužnika.
- Prijeteći pozivi, odnosno pozivi koji prijete fizičkim oštećenjem ili oštećenjem imovine u
vlasništvu dužnika, strogo su zabranjeni.
- Pozivi kojima se tvrdi da će biti smanjena ocjena kredita (promjena kreditne kategorije) ili
da će se pokrenuti sudski postupak smiju se vršiti samo u „dobroj vjeri” i s namjerom da
se komitent upozna s mogućim posljedicama kontinuiranog odbijanja plaćanja obaveza.
- Ako je poznato da dužnika zastupa advokat, tada se treba kontaktirati advokat, a ne
komitent, osim u slučaju kada se komitent s tim slaže.

S druge strane, banke trebaju imati pisane politike koje se bave procedurama žalbi dužnika.
To rade u uzajmnom dogovoru i međusobnoj interakciji služba restrukturiranih plasmana i
služba pravnih pitanja. Razlikuju se bitne i nebitne žalbe. Bitne žalbe su one koje su primljene
direktno od nadzornih institucija te impliciraju ili navode povrede zakona odnosno prijete
postupkom protiv banke. Nebitne žalbe se odnose na rutinska i operativna pitanja, a najčešće
ih upućuju sami dužnici bilo da su fizička ili pravna lica.

Aktivnosti naplate neperformansnih kreditnih plasmana predstavljaju predsudsku naplatu. U

slučaju da komitent svoje obaveze ne izmiri prilikom dospijeća, kreditni referent koji prati
poslovanje tog komitenta, to evidentira u crnu listu 35 te provodi aktivnosti predsudske naplate.
Prilikom vršenja aktivnosti naplate kreditni referent ima na raspolaganju slijedeće opcije i to:
- slanje obavijesti,
- naplata putem telefona,
- posjete dužniku,
- analiza delinkventonosti kredita i
- analiza zahtjeva za obnavljanjem ili restruktuiranjem.

3.6.1. Slanje obavijesti i korištenje pisama

Od vitalne je važnosti za kreditnog referenta učestala komunikacija sa dužnicima. Stoga, za

sve, a posebno vremenski nepravilne otplate duga neophodno je unaprijed poslati obavijest o
odgovarajućem iznosu dospjele rate ili rata. Osnovni elementi obavijesti su: iznos dospjelog
duga, iznos preostalog duga (glavnice), datum dospijeća i identifikacija kredita (broj kreditne
partije, datum i iznos odobrenja). Ako je izvor otplate duga određeni izvor kao što je prodaja
određenih sredstava, dužnika treba podsjetiti i na tu činjenicu. Avansne obavijesti o dospijeću

35
„Crna lista“ je baza neperformansnih kreditnih plasmana koju banke imaju na raspolaganu i pomoću kojih se
može sagledati koji dužnici ne plaćaju kreditne obaveze po dospijeću. Na „crnoj listi“ se evidentiraju dužnici
koji ne plaćaju kredite i ostale pozajmice u bankama.

67
rate ili pozivi za plaćanje trebaju se poslati otprilike 10-ak dana prije datuma kad dospijeva
očekivana rata prema anuitetskom planu.

Inače, korištenje pisama odnosno urneka za pisanje poziva i opomena je jako popularno u
svakoj banci. Naime, opomene za plaćanje moraju uvijek čvrsto prenijeti poruku da se plati
cjelokupan iznos dospjelog duga. Da bi bile efektivne, opomene moraju komitentu ukazati na
prednost plaćanja i nedostatke gomilanja neplaćenih dospjelih rata kredita. Pri pisanju
opomena, referent ne smije zaboraviti da i time na neki način predstavlja svoju banku.

Neophodno je da se u korespondenciji o naplati navede specifičan iznos koji komitent duguje,

izvorni datum dospijeća duga i datum kada se naplata očekuje. 36 O bilo kakvim nastalim
kašnjenjima osnovnog dužnika potrebno je da se usput obavještavaju garanti i založni dužnici
[Kovačić (2009), str. 15].

Može se konstatovati da su pisma najefektivnija u preliminarnim fazama naplate, a sve manje

efektivna kako kašnjenje s plaćanjem postaje sve ozbiljnije. Stoga, potrebno je s vremena na
vrijeme mijenjati izgled i sadržaj pisama, tako da ne postanu prepoznatljiva stalnim i
problematičnim dužnicima. Kreditni referent može napraviti i folder koji sadrži 10-ak
dokumenata odnosno pisama koja stalno koristi u svom radu, a koja se razlikuju prema
intenzitetu prenošenja poruke dužniku. Svaki put kada se komitentu pošalje obavijest treba
kopiju obavijesti37 odložiti u kreditni dosije, kako bi se pratila hornologija i intenzitet nastupa
prema dužniku. Na taj način, kada račun sljedeći put dođe do kašnjenja u naplati, referent je u
mogućnosti poslati drugačije i prema potrebi intenzivnije pismo.

Prilikom osmišljavanja efikasnih opomena za plaćanje poželjno je da one budu što kraće,
preciznije, jasnije i direktnije da specificiraju neki vremenski rok i iznos duga, partiju kredita i
račun banke kojoj dužnik plaća obaveze. Pisma takođe, trebaju biti sastavljena prema
specifičnim okolnostima banke i dotičnog kreditnog ugovora, a bilo bi poželjno i da ih
pregledaju pravni savjetnici odnosno referenti iz pravne službe banke. Pod specifičnim
okolnostima banke podrazumijevamo standarde pri unosu podataka (tip slova, oblik slova,
veličina slova, brojčani iznosi u tablicama); znak i logotip banke; elemente marketing miksa
banke38; fizičke resurse (namještaj, unutrašnje uređenje, informacione tehnologije, oprema,
zgrada banke); ljudske resurse i finansijske resurse.

3.6.2. Naplata putem telefona

Tradicionalno, komitent je navikao očekivati obavijesti o dospijeću rata prilikom kašnjenja sa

plaćanjem obaveza. Međutim, telefonski poziv u ranom stadiju naplate ima prednost
neugodnog iznenađenja dužnika od strane banke. Prije nego što odluči obaviti telefonski
poziv kreditni referent treba imati na umu sljedeće [Solomun (2009), str. 70]:
- Detaljno pregledati kreditni dosije dotičnog dužnika. Ukoliko kreditni referent vodi
evedenciju, treba obratiti pažnju i na zabilješku o prethodnim telefonskim pozivima. Iz
kreditnog dosijea trebaju se prikupiti sve informacije koje su potrebne za potpune, tačne i
informativne odgovore na dužnikova pitanja. Najbitnije činjenice za kreditnog referenta
36
Rečenicu koja podsjeća na plaćanje treba odvojiti dvostrukim proredom od ostatka teksta i/ili upotrijebiti
„masna” slova. Ipak, ne treba pretjerivati sa naglašavanjem teksta, jer to može dovesti do kontraefekta odnosno
podcijeniti ozbiljnost pisma.
37
Obično se uz kopiju obavijesti priloži i dostavljena povratnica potpisana od strane dužnika.
38
Kao što je poznato, elementi marketing miksa banke su: ponuda bankarskih proizvoda, kamata, mreža filijala i
promocija.

68
 su: a) koliko komitent duguje banci, b) koliko kasni s plaćanjem rate, c) historija otplate
prethodnog kredita i d) prethodni trud uložen u naplatu.
- Prilikom obavljanja telefonskog poziva referent treba biti spreman da preuzme kontrolu.
Najprije se mora identifikovati osoba s kojom se razgovara, treba se utvrditi da li je to lice
odgovorno za plaćanje dospjelih obaveza. Nakon toga slijedi predstavljanje kreditnog
referenta i banke za koju radi.
- Najbitnije je navesti razloge poziva. Treba biti pozitivan, a poruku prenijeti brzo, bez
oklijevanja, te kontrolirajući razgovor navesti komitenta prema željenom zaključku. Kada
se dužnika pita za uplatu, treba staviti na znanje da se ista ubrzo očekuje i da će se čekati
samo do datuma kada kreditni referent odredi.
- Uvijek se mora tražiti od dužnika da plati cijeli dospjeli iznos koji duguje banci na tačno
određeni datum.
- Treba postavljati pitanja klijentu, kako bi se pribavile potpune informacije, ali ga treba i
pažljivo slušati.
- Ne treba se svađati, treba biti odlučan, ali ne i agresivan. Mirno i racionalno savladati
moguće komitentove primjedbe.
- Ako dužnik nije u mogućnosti da plati cjelokupan iznos duga koji je dospio, kreditni
referent mu treba ponuditi alternativne programe otplate koji sadrže iznose i rokove
plaćanja.
- Dalje, treba pregledati uslove plaćanja i sumirati postignute dogovore o plaćanju,
naglašavajući kako je za banku bitno da dužnik održi obećanje.
- I na kraju, strateški postaviti datum daljeg djelovanja kako bi se odredilo i provjerilo je li
dužnik uplatio dug.

3.6.3. Posjete klijentima

Posjete klijentima su posljednja opcija u aktivnostima naplate banke zbog troškova koji
izazivaju. Međutim, kad dužnik znatno kasni sa servisiranjem svog duga, tada je vrijeme da
kreditni referent lično obiđe dužnika najčešće na radnom mjestu. Tako se pokazuje briga o
stanju kredita, a i omogućuje se provjera kolaterala kao instrumenta obezbjeđenja kredita.

Planiranje prije obilaska mora se tako provesti da se imaju sve neophodne informacije koje
mogu zatrebati prije posjete. Trebaju se odrediti specifični ciljevi i postaviti granice za bilo
kakve kompromise koje uprava ne bi nipošto prihvatila. Poželjno je da se ostavi dojam da se
ima potpuna kontrola i potpuno ovlaštenje u slučaju da se odluka mora donijeti na licu mjesta.

Kada se ide u posjetu dužniku isključivo zbog naplate (posjete se mogu raditi i zbog
obostranog zahtjeva za restrukturiranjem duga), banka mora uvijek poslati najmanje dvije
adekvatne osobe. Razlog tome je da budu u boljoj poziciji, da imaju brojčanu prednost u
odnosu na dužnika, da lakše kontrolišu situaciju, te da se osigura da akcije preduzete od strane
pojedinaca koji predstavljaju banku ostanu na vrlo visokoj profesionalnoj razini. Tokom
posjete kreditni referenti trebaju što više proučavati okruženje. Ako dužnik spomene da ima
osiguranje, treba ga zatražiti na uvid. Treba pokušati dobiti sve bitne raspoložive finansijske
informacije. Poželjno je naglasiti hitnost i neuobičajenu prirodu posjete, kao i to da niti banka
niti referent nisu u mogućnosti ponovo napraviti posjetu. Za banku je izrazito važno napraviti
odgovarajuću procjenu dužnikovog stava, te razotkriti do koje mjere dužnik nastoji i može
sarađivati s bankom. Nakon posjete dužniku poželjno je i da kreditni referent posveti vrijeme
pisanju bilješke odnosno memoranduma koji se odnosi na preduzete radnje. Bilješke se mogu

69
pisati i za vrijeme trajanja sastanka sa dužnikom, ali to ponekad izaziva napetost kod dužnika
pri čemu on ne može racionalno donijeti odluku o vraćanju dospjelih obaveza.

3.6.4. Analiza delinkventnosti računa

Kada dužnik konstantno kasni sa plaćanjem obaveza i kada njegov dospjeli dug neprekidno
raste, banka treba izvršiti analizu delinkventnosti tog računa odnosno kreditne partije. Najprije
se mora konstatovati uzrok neplaćanja obaveza (ili znatnog kašnjenja u plaćanju obaveza).
Zapravo, čim se počnu pojavljivati rani znakovi upozorenja, kreditni službenik mora odmah
istražiti situaciju. Potrebno je napraviti izvještaj kojeg treba pregledati nadređeni referent. Taj
izvještaj može biti sličan detaljnoj analizi prije odobravanja kredita. Ova aktivnost predstavlja
kreditnu fazu kada postoje indicije i opravdani razlozi da je lošu ili pogoršanu situaciju u
plaćanju obaveza najlakše ispraviti. Treba razmotriti sljedeće (slika 3.1.):

Slika 3.1. Shematski prikaz analize delinkventnosti računa

Izvor: [Kovačič (2009), str. 19]

Dakle, prvi korak u rješenju problema nastupajućeg delinkventnog kredita (neperformansnog

kreditnog plasmana, problematični kredit) je pristupanje analizi. Kreditni referent treba
detaljno razmotriti kakva je pozicija banke u odnosu na stav dužnika i njegove objektivne
mogućnosti. Nepreduzimanje akcije u cilju rješenja problema najčešće nije u interesu banke,
koja nastoji na bilo koji pouzdan način naplatiti svoja potraživanja. Uz međusobni dogovor
banke i dužnika rješenje problema vodi ka restrukturiranju, reprogramu ili refinansiranju
duga.

3.6.5. Analiza zahtjeva za restrukturiranjem kredita

70
Kredit koji je reprogramiran ili restrukturiran bez opravdanja može predstavljati ozbiljniji
problem od neperformansnog kredita, jer je neperformansni kredit možda tek definisan kao
takav39, dok se restrukturirani kredit40 koji nije efektuirao naplatu u jednu ruku ignoriše.

Suočena i s takvim zahtjevom, banka mora analizirati kredit i pripremiti prijedlog na isti način
kao što bi analizirala zahtjev za novim kreditom. S tim da se naročito treba obratiti pažnja na
to da li je kredit već bio restrukturiran odnosno da li je banka propustila uskladiti dospijeće
kredita s datumom kada će sredstva za otplatu biti dužniku na raspolaganju ili uzeti u obzir
sezonski karakter djelatnosti kojom se dužnik bavi. Posmatrajući hronološki kreditnu historiju
treba konstatovati da li se korisnik kredita pridržavao ugovora i otplate ili su neke
nepredviđene okolnosti (smrt, elementarne nepogode i sl.) uticale na vrijeme i iznos otplate.
Treba razmotriti i da li je restrukturiranje kredita bilo opravdano zbog nagomilanih zaliha,
nenaplaćenih potraživanja ili zato što je kredit finansirao kapitalne troškove. 41

3.7. ANALIZA ODRŽIVOSTI DUŽNIKA

Nakon što se u potpunosti fokusirala na sve prethodno navedene aktivnosti, banka je spremna
utvrditi svoju daljnju strategiju u cilju naplate neperformansnih kreditnih plasmana. Smjer
koji će se na kraju slijediti određen je time vjeruje li se da je preduzeće sposobno preživjeti, te
da li je pozicija kolaterala adekvatna. Takođe je bitno ustanoviti da li je dužnik u stanju da
obrne tekuća sredstva unutar kratkog vremenskog perioda.

3.7.1. Instrumenti obezbjeđenja kredita (kolateral)

Banka treba zahtijevati takve kolaterale da u slučaju aktiviranja po osnovu stečaja, pokrenutog
postupka likvidacije dužnika, neizvršenja obaveza prema banci, realizacija kolaterala bude
provodiva. Naime, valjanost kolaterala uslovljena je mogućnošću realizacije koja zavisi od
zakonskih uslova. Kolateral (collateral) predstavlja sredstvo čijim se ugovaranjem vrši
obezbjeđenje naplate plasmana u smislu njegovog pokrića i minimizira kreditni rizik, a
realizacijom instrumenata kolaterala banka vrši naplatu plasmana.

Razlikuju se tri osnovne grupe kolaterala, i to [Kovačevič, (2009), str. 25]:

1. lični kolaterali (garancije, bankarske garancije, ugovorna kazna);
2. stvarni kolaterali (hipoteka, zalog nad pokretnim stvarima, pridržaj vlasničkog prava) i
3. platni instrumenti sa istaknutom funkcijom obezbjeđenja (mjenica, ček, dokumentovani
inkaso).

S druge strane kolaterali se dijele na prvoklasne i odgovarajuće. Prvoklasni su: depoziti,

vrijednosni papiri države, vrijednosni papiri centralne banke, vrijednosni papiri centralnih

39
Kreditni referent je prepoznao delinkventni kredit i u skladu sa stanjem duga, referent je zajedno sa dužnikom
pronašao najbolje i najefikasnije rješenje i za dužnika i za banku. Time je pripremljen prijedlog za
restrukturiranje ili reprogram duga koji se razmatra na kreditnom odboru banke, a isti je donio konačnu odluku.
40
Ponekad kreditni referent, restrukturirani kredit smatra „riješenim“, te ga kao takvog ne provjerava
blagovremeno, a takvi krediti najčešće ponovo vode do delinkventnosti, stoga oni zahtijevaju posebnu pažnju i
od strane kreditnog referenta, a putem izvještaja i od strane nadzornog odbora.
41
Treba vjerovati u izreku „prvi gubitak obično je najmanji gubitak“. Ako se banka i dužnik odluče obnoviti
kredit, treba naročito uzeti u obzir ono što se dobiva za uzvrat (npr. naknada za obradu zahtjeva, naknada za
prijevremenu otplatu duga i sl.).

71
banaka zemalja članica Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (Organization for
Economic Cooperation and Development - OECD)42 neopozive bankarske garancije na prvi
poziv i sl. Odgovarajućim kolateralom smatra se takav kolateral kod kojeg vlada adekvatan
odnos između visine plasmana i vrijednosti kolaterala.43

Pokriće ili kolateral može biti u imovinskim vrijednostima ili garancijama. Zalog realnih
vrijednosti može biti izražen pokretnim dobrima i nepokretnim dobrima, kao što je prikazano
u tabeli 3.6.

Tabela 3.6. Specificiranje kolaterala osiguranih kredita

Pokretna imovina
(pokretnine) Tip zaloga Tip kredita
zalihe robe i - krediti za tekuću
potraživanja proizvodnju
- potrošački krediti
oprema i stočno - investicioni krediti
blago („nehipotekarni”)
hartije od vrijednosti - krediti za kupovinu i
držanje hartija od
vrijednosti
Nepokretna imovina
(nekretnine) Tip zaloga Tip kredita
zemlja - hipotekarni investicioni
krediti poljoprivredi
zgrade - hipotekarni krediti za
investicije u
nepoljoprivrednim
granama uključujući i
zakupodavce poslovnih i
stambenih zgrada
- građevinski i stambeni
krediti

Izvor: [Zaklan (2000), str. 184]

Banka može uzeti kao osiguranje svojih potraživanja zalihe robe ili sirovina koje su u
vlasništvu klijenta. U pravilu, banka će posuditi samo postotak (uobičajeno je 30 do 80 %) od
procijenjene tržišne vrijednosti zaliha klijenta, kako bi ostavila značajan prostor u slučaju da

42
OECD se trenutno sastoji od 33 zemlje članice. Osnivači OECD-a, sada već davne 1961. bili su: Austrija,
Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka, Island, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska,
Norveška, Portugal, Španija, Švedska, Švicarska, Turska, Velika Britanija, SAD. Ostale primljene članice su:
Japan (1964.), Finska (1969.), Australija (1971.), Novi Zeland (1973.), Meksiko (1994.), Češka (1995.), Južna
Koreja (1996.), Mađarska (1996.), Poljska (1996.), Slovačka (2000.), Čile (2010.), Izrael (2010.) i Slovenija
(2010.) Tajvan odnosno Kineski Taipei je zemlja promatrač.
43
Vrijednost nepokretnih stvari je 1,5 do 2 puta veća u odnosu na vrijednost potraživanja banke, izuzev
obezbjeđenja stambenog kredita kada vrijednost potraživanja banke i stana u gradskoj zoni koji se daje pod
hipoteku može biti u omjeru 1:1. Vrijednost založenih pokretnih stvari je 2 do 3 puta veća u odnosu na
vrijednost potraživanja banke, ukoliko je potraživanje banke obezbijeđeno samo zalogom nad pokretnim
stvarima [Uputstvo za primjenu kolaterala (2008), str. 5].

72
vrijednost zaliha počne padati. Takođe i kod potraživanja, banka određuje osiguranje svojih
interesa u obliku specifičnog postotka (obično između 40 i 90 %) od nominalnog iznosa
potraživanja od komitenta (prodaja na kredit) iskazanog u bilansu stanja klijenta. Kada
dužnici klijenta uplate gotovinu kako bi podmirili svoja dugovanja, ta se gotovinska plaćanja
koriste za podmirivanje kredita klijenta.

Pod ličnom imovinom podrazumijevaju se automobili, namještaj, nakit, vrijednosni papiri i

ostali oblici imovine u vlasništvu klijenta. Nakon što se izvrši procjena vrijednosti od strane
ovlaštenog sudskog vještaka, banka svoje potraživanje može osigurati zasnivanjem hipoteke
na nekretninama dužnika ili založnog dužnika (dužnik i založni dužnik ne moraju biti iste
osobe), zaključivanjem ugovora o hipoteci pred ovlaštenim notarom, s tim da hipoteka nastaje
tek upisivanjem iste tj. tereta u zemljišne knjige, koje se vode kod nadležnih sudova. 44 Banka
može takođe insistirati i na osiguranju za pokriće štete od poplave ili drugih opasnosti, pri
čemu banka ima pravo potraživanja za svaku ostvarenu nagodbu.

Neki kreditni analitičati smatraju da je kolateral koji dužnici daju u zalog za kredit samo jedna
od sigurnosnih zona kojima banka mora zaštiti plasirana sredstva. Kao što se može vidjeti i na
slici 3.2., većina kreditnih referenata banke preferira imati najmanje dvije sigurnosne zone (u
idealnom slučaju tri) uz pojedina plasirana sredstva, odnosno rizik pojedinog komitenta.
Primarna sigurnosna zona je prihod ili novčani tok odnosno preferirani izvor iz kojeg će
komitent otplatiti kredit. Druga se sastoji od snage u bilansu komitenta u obliku aktive koja se
može dati u zalog kao garancija ili likvidna imovina. I konačno, vanjska sigurnosna zona
sastoji se od ličnih garancija vlasnika preduzeća ili supotpisnika koji u zalogu daju svoju ličnu
imovinu kako bi podržali kredit.

Slika 3.2. Sigurnosne zone koje okružuju plasirana sredstva banke

44
U pravilu se javna obavijest o hipoteci na nekretninu upisuje pri okružnom sudu, ali se može upisati i u
okružnoj poreznoj upravi za područje na kojem se nalazi nekretnina.

73
 Lične garancije i založna prava

Sredstva iz bilansa stanja komitenta

Očekivani profit komitenta, prihod

Iznos koji se duguje banci i

koji je izložen riziku jednak
je glavnici kredita uz dodatne
kamate, umanjen za sve
depozite koje komitent drži u
banci

ili novčani tok

i kolateral dat u zalog

vlasnika firme ili supotpisnika kredita

Izvor: [Rose (2003), str. 534]

Međutim, kredit ne mora biti pokriven samo imovinom. Može biti osiguran i garancijom
odgovarajuće državne ili druge renomirane institucije (što je slučaj u izvoznom kreditiranju).
U novije vrijeme značaj kolaterala preuzimaju tzv. zaštitne klauzule u ugovoru o kreditu.
Time se omogućava detaljan uvid u poslovanje dužnika (npr. obavezom redovnog
dostavljanja finansijskih izvještaja), te ograničavanjem njegovih poslovnih aktivnosti koje bi
mogle ugroziti sposobnost otplate kredita (npr. operacija sa hartijama od vrijednosti, promjena
vlasnika i sl.). Neosigurane kredite koriste izuzetno kreditno sposobni klijenti (npr. finansijske
ustanove) ili oni koji imaju dugogodišnju uspješnu poslovnu saradnju sa bankom.

Opcija banke između pokrivenih i nepokrivenih kredita zavisi od kvaliteta dužnika. Ukoliko
se kredit odobri uz realno pokriće, kreditni rizik banke se minimizira. Sa druge strane, postoji
opasnost da banka, ukoliko ima obezbjeđenje u vidu realnog pokrića, relativizira analitičke
kriterije kod odobravanja kredita. Sa gledišta banke, ipak najvažnije je da se u toku trajanja
kredita generiše novčani tok koji je potreban za servisiranje duga. Ako kod kreditiranja banka
koristi kolateral, ona treba da vodi isto toliko računa o primjeni adekvatnih mjera kreditne
analize, kao i kod nepokrivenih kredita.

3.7.2. Pojmovno određenje i uloga garanta

74
Usljed loših iskustava kao i prakse da garanti isplaćuju kreditne obaveze za glavnog dužnika,
garante nije lako pronaći.45 Uprkos tome, garanti predstavljaju „sredstvo” osiguranja koje
treba ponekad koristiti i prije nego što dužnik postigne znatne dospjele neplaćene obaveze. U
tom slučaju, pored kreditnog ugovora, sa garantom se sklapa ugovor o jemstvu. Ugovorom o
jemstvu garant se obavezuje prema povjeriocu (banci) da će ispuniti punovažnu i dospjelu
obavezu glavnog dužnika, ako on to ne učini [Kovačič (2009), str. 27].

Garancija se može dati za svaku punovažnu kreditnu obavezu kako za uslovnu obavezu, tako i
za određenu buduću obavezu. Garancija za buduću obavezu može se opozvati prije nego što
obaveza nastane, ako nije predviđen rok u kome treba nastati. U novije vrijeme, garancija se
čak može dati i za obavezu nekog drugog garanta tzv. garancija garantu.

U suštini, garantova obaveza ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika, a ako je kojim
slučajem (rijetko) posebno navedeno u kreditnom ugovoru da bude veća, ona se svodi na
mjeru obaveze glavnog dužnika. Garant, dakle, odgovara za ispunjenje cijele obaveze za koju
je garantovao, ali odgovara i za svako povećanje kreditnih obaveza koje mogu nastati
dužnikovim neplaćanjem. U skladu sa obavezom iz kreditnog ugovora koju ima, razlikuje se
supsidijarni od solidarnog garanta. Naime, od garanta se može zahtijevati ispunjenje obaveza
tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu i u tom slučaju
garant ima supsidijarnu ulogu. S druge strane, ako se garant obavezao kao garant koji plaća
obavezu, on odgovara banci isto kao i glavni dužnik za cijelu obavezu i banka može
zahtijevati njeno ispunjenje kako od glavnog dužnika tako i od garanta ili od obojice u isto
vrijeme. Takav odnos karakteriše solidarnog garanta.

Banka bi trebala tražiti od garanta da u prvih slučaju neplaćanja odmah pristupi dugu.
Kašnjenja omogućavaju garantima više vremena da premoste ili na drugi način zaštite svoja
sredstva do iznosa dospjelih obaveza glavnog dužnika. Međutim te transakcije se mogu
obustaviti primjenom blokada računa garanta. S druge strane, banka se ne treba oslanjati na
naplatu putem garanata kada strateški troškovi naplate nadilaze iznos garancije (npr. znatni
sudski troškovi naplate).

Ipak, teško je procijeniti vrijednost garanta. Da bi razumio kapacitete garanata (u podržavanju

kreditnih obaveza glavnog dužnika), kreditni referent se treba fokusirati na dva bitna pitanja
mjerenje finansijskog leveridža46 i analiza agregatnog novčanog toka. Budući da su finansijski
izvještaji početna tačka svake analize, mora se izračunati odnos između vrijednosti sredstava i
ukupnih obaveza. To zahtijeva prilagođavanje vrijednosti sredstava tako da odražavaju
trenutne tržišne uslove, naročito kada se radi o vrijednostima nekretnina. Nadalje, treba dodati
proporcijalni udio garanta u bilo kakvim obavezama koje se moraju otplatiti da bi se za sva
prikazana sredstva dobila neto zaduženost.

45
Postoje indicije i opravdani razlozi da će se prekinuti praksa davanja kredita fizičkim i pravnim licima s tim da
isti budu osigurani žirantima odnosno garantima. Predsjednik Nadzornog odbora FBA, Haris Ihtijarević, istakao
je da „ne postoji nijedan valjan razlog za opterećenje građana kroz ovu formu, koja je ukinuta u većini zemalja.
Krediti se mogu uzeti uz davanje hipoteka, uzimanjem polica osiguranja i drugim načinima, a kreditiranje uz
žirante treba staviti u drugi plan“. Vidjeti šire: http://hercegovina.info/vijesti/vijesti/bih/ukidaju-se-ziranti-za-
kredite oktobar, 2010.
46
Finansijski leveridža je mjera pokazatelja zaduženosti. Koeficijent finansijskog leveridža pokazuje brzinu
promjene neto dobitka preduzeća pri svakoj relativnoj promjeni ostvarenog poslovnog neto dobitka. Cilj je da
koeficijent finansijskog levridža bude što manji, a njegovo djelovanje se potpuno isključuje u uslovima 100%
finansiranja iz sopstvenih izvora. Koeficijent finansijskog levridža pokazuje koliko se brzo mijenja neto dobitak
pri svakoj relativnoj promjeni poslovnog dobitka.

75
Kreditni referent treba biti upoznat sa svim značajnim izvorima novčanog toka i svim
potrebnim odlivima gotovine koji utiču na svakog garanta, uključujući neophodne lične
troškove. Agregatni višak pozicije novčanog toka kao postotak ukupnih izdataka pokazuje
kapacitet otplate i finansijsku stabilnost garanta.

3.7.3. Preuzimanje založenih sredstava

Preuzimanje je fizički čin tokom kojeg osigurani kreditor preuzima sredstva založena pod
založnim pravom. Nekretnine se preuzimaju putem procesa zapljene, dok preuzimanje
založenih potražnih računa zahtijeva nešto jednostavniji proces. Banka treba osigurati da
djeluje na osnovu ispravno evidentiranog neplaćanja i zakonitog potraživanja. Međutim, treba
planirati unaprijed i redovno pratiti stanje na računima glavnog dužnika, kako bi se svi računi
mogli istovremeno preuzeti. Prije samog preuzimanja banka treba da razmotri kako da se
adekvatno ponaša prema vlasniku založenih potražnih računa (glavnom dužniku ili založnom
dužniku) uzimajući u obzir njegova prava prema zakonima.

Ako je, pak, zasnovana hipoteka na nekretninama dužnika i ako se planira proces zapljene
sredstava, potrebno je procijeniti status okoline, kolaterale odnosno utvrditi zagađuje li išta od
imovine okoline ili je opasno za okolinu. Nadalje, je veoma, bitno kontrolisati budući pristup
sredstvima, a u skladu s tim, banka može zahtijevati da se promijene brave (nekretnine) ili na
drugi način da se izolira sve na osiguranom zaključanom prostoru (pokretnine, zalihe i sl.).
Ipak, najvažnije kako za ugled banke tako i za sigurnost kreditnog referenta je da se po svaku
cijenu izbjegnu fizički sukobi. Ako je neophodno, kreditni referent može predložiti svom
nadređenom da se napusti svaki pregovor sa dužnikom i odmah pokrene sudski postupak.

3.7.4. Raskid (neperformansnog) kreditnog ugovora

Ukoliko naprijed opisane preduzete mjere naplate ne rezultiraju naplatom potraživanja, banka
odnosno služba restrukturiranih kreditnih plasmana može zahtijevati raskid kreditnog
ugovora. Banka može otkazati ugovor prije isteka ugovorenog roka i ukoliko dužnik koristi
kredit koji nije u skladu s ugovorenom namjerom (npr. kredit poljoprivrednicima, turističkim
agencijama i sl.), te i u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi se tada banka
našla u bitno nepovoljnom položaju.

Raskid kreditnog ugovora priprema kreditni referent nadležan za taj predmet. Obavezan
element raskida ugovora jeste datum odustajanja, a u skladu sa kreditnim ugovorom i datum
za izmirenje cjelokupnog iznosa (dospjelog i nedospjelog) duga. Praksa je da datum
odustajanja od ugovora obavezno mora biti radni dan. Dalje, u tom dopisu potrebno je navesti
broj računa odnosno kreditne partije na koju treba izvršiti uplatu cjelokupnog duga, ukoliko
dužnik ne želi da se ugovor raskine.

Dopis o raskidu kreditnog ugovora prvo se šalje dužniku na uvid, a kopije istih mogu se
poslati i garantima i založnim dužnicima i to obavezno preporučeno sa povratnicom. Ukoliko
se izvrši uplata cjelokupnog duga, banci nije u interesu da raskine taj kreditni ugovor. Ako,
pak, i nakon upućenih dopisa o mogućem raskidu glavnom dužniku unutar definisanog
vremenskog perioda (npr. 15 dana) dug nije izmiren, obavijest o raskidu kreditnog ugovora
dostavlja se na uvid i garantima i založnim dužnicima. Ako se dug ni tada ne izmiri, u skladu
sa ponovo definisanim vremenskim periodom, kreditni ugovor se konačno raskida.

76
3.7.5. Uslovi za dodatne kredite i provjera uloge odobravanja kredita

Kako za banku tako i za dužnika, svakako je bolje održavati unutrašnju likvidnost nego
povećavati teret servisiranja duga. Plasiranje dodatnih kredita (refinansijski krediti) za banku
je „mač sa dvije oštrice” i zato treba dobro izvagati sve prednosti i nedostatke refinansiranja
konkretnog kredita. Slučajevi u kojima dodatno finansiranje može imati smisla su [Solomun
(2009), str. 85]:
- kada se plasira odnosno refinansira mali iznos kredita uz veoma dobro odezbjeđenje
(veliki iznos opipljivog korporacijskog kolaterala),
- kada dužnici, založni dužnici ili garanti odluče založiti značajan lični kolateral u odnosu
na zatraženi iznos,
- kada mali iznos kredita koji se plasira sprečava stečaj dužnika i
- kada se daju skomni avansi prema programu odgođene likvidacije.

Ipak, u svakom slučaju banka ne bi trebala sagledavati mogućnosti i preduzimati aktivnosti

dodatnog kreditiranja dužnika sve dok sva sredstva nisu založena, dokumentacija ažurirana, a
dužnikove i garantove lične mogućnosti iscrpljene. S druge strane kreditni odbor banke, treba
poštovati obaveze prema dioničarima i depozitarima odnosno kredite treba plasirati na zdravoj
i naplativoj osnovi a izvore sredstava treba profitabilno investirati u cilju ostvarenja koristi
dioničara i zaštite depozitara..

Svrha provjere uloge odobravanja kredita jeste provjera da li odgovara postupak plasiranja
kredita ovim kriterijima. Drugim riječima, ključno je procijeniti je li odobravanje kredita
dobro organizovano, odražava li se politika kreditiranja u internim standardima i
priručnicima, provjeriti da li se kreditni referenti pridržavaju dosljednih politika i smjernica,
te jesu li kreditnom referentu (kreditnom odboru) dostupne pravovremene, tačne i potpune
informacije.

Cjelovitost i vjerodostojnost postupka odobravanja kredita zavisi od objektivnih kreditnih

odluka koje osiguravaju prihvatljiv nivo rizika u odnosu na očekivani prinos. Provjera procesa
odobravanja kredita treba obuhvatiti sljedeće [Greuning, Bratanović (2006), str. 141]:
- detaljni proces kreditne analize i odobravanje kredita uključujući primjerke obrazaca
zahtjeva za kredit, internih sumarnih obrazaca koji se pripremaju kao proizvod analize
kreditnih zahtjeva, internih kreditnih priručnika, te interne dokumentacije o pojedinačnom
kreditnom plasmanu;
- kriterije za odobravanje kredita, određivanje politike cjenovnog vrednovanja kredita i
ograničenja kreditiranja za različite nivoe uprave banke, te za odobravanje kredita putem
filijala,
- politike mehanizama osiguranja za sve vrste kredita, aktuelne metode i prakse vezane za
revalorizaciju instrumenata osiguranja, te internu dokumentaciju vezanu za mehanizam
osiguranja,
- postupke administracije i nadzora, uključujući odgovornosti, usklađenosti s propisima i
nadzor, te
- postupak upravljanja izuzetnim slučajevima.

Provjera također treba obuhvatiti i razgovore sa direktorima kreditnih službi, a i provjeru

pojedinačnih kreditnih predmeta. Provjera kreditnih zahtjeva u odnosu na odobrene kredite

77
tokom proteklih 6 ili 12 mjeseci predstavlja jedan od pokazatelja kvaliteta procesa kreditne
procjene.

S obzirom da je uloga odobravanja kredita obično raspršena kroz nekoliko centara, banka
treba imati djelotvorne sisteme nadzora poštovanja ustanovljenih politika i procedura. To se
može postići sistemima interne provjere i izvještavanja koji obavještavaju upravu banke o
provođenju politika i pružaju im dovoljne podatke za procjenu uspješnosti svih nadležnih
kreditnih referenata, te kvaliteta kreditnog portfolija. Potrebno je analizirati dostupnost
informacija, kvalitet i troškovnu efektivnost. Nadalje, uzimajući u obzir da podaci potrebni u
procesu upravljanja kreditima mogu biti raspršeni u različitim službama banke, analiza se
treba posebno usmjeriti na tok podataka, naročito jesu li raspoloživi podaci potpuni,
pravovremeni i troškovno efektivni. Takva je analiza takođe usko povezana s provjerom
ljudskih resursa, organizacijskih i nadzornih struktura i/ili informacione tehnologije.

4. TEHNOLOGIJA I NAPLATA RESTRUKTURIRANIH KREDITNIH

PLASMANA

78
4.1. POLITIKA I NAPLATA NEPERFORMANSNIH KREDITNIH PLASMANA

Procedure za naplatu neperformansnih kreditnih plasmana važan su dio uvažavanja kreditne

politike banke. Ukoliko se ne preduzmu pravovremene aktivnosti za rješavanje
problematičnih kredita, smanjuju se mogućnosti pooštravanja ili naplate nekvalitetne aktive, a
gubici se mogu akumulirati do nivoa da naruše i solventnost banke. Tokom procesa naplate
neperformansnih kreditnih plasmana, svakom dužniku kreditni referent treba pristupiti
individualno. Tipične strategije naplate sumnjivih i spornih potraživanja 47 uključuju
[Bratanović (2006), str. 153]:
a) smanjenje izloženosti kreditnom riziku banke, npr. pribavljanjem dodatnog kapitala,
finansijskih sredstava, instrumenata osiguranja ili garancija od strane dužnika;
b) saradnju sa dužnikom pri procjeni problema pronalaženja načina za povećanje
sposobnosti servisiranja duga i otplate kredita, kao što je pružanje savjeta, razvoj
programa za smanjenje operativnih troškova i/ili povećanje prihoda, prodaja aktive,
osmišljavanje programa restrukturiranja duga ili neke od promjena uslova iz ugovora o
kreditu;
c) posredovanje pri aktivnostima preuzimanja ili kupovine dužnika od strane kreditno
sposobnijih subjekata ili posredovanje pri osmišljavanju nekih oblika zajedničkog
investiranja i
d) namirenje izloženosti vansudskih nagodbi ili preduzimanje pravih aktivnosti,
pozivanjem na garancije, aktiviranjem ili prodajom instrumenata osiguranja.

Naplata neperformansnih kreditnih plasmana sama po sebi je otežan i dugotrajan proces kako
za banku tako i za dužnika. Stoga, banke pokušavaju inicijalno akcenat staviti na monitoring i
naplatu potraživanja iz A i B kategorije. Kreditnih referenata koji rade u službi naplate
performansnih kreditnih plasmana koristi veliki broj različitih procedura za kontrolu kredita,
ali postoji nekoliko osnovnih principa kojih bi se mogle pridržavaju skoro sve finansijske
institucije. Ti principi podrazumijevaju [Jazić (2008), str. 206]:
1. kontrolu ukupnog kreditnog portfolija,
2. detaljno i precizno kontroliranje kredita,
3. redovnu kontrolu najvećih kredita u portfoliju,
4. strogu kontrolu neperformansnih kreditnih plasmana i
5. vanredne kontrole kredita ukoliko dođe do ekonomskih, socijalnih i drugih
poremaćaja u zemlji.

Kontrola ukupnog kreditnog portfolija izvršava se na periodičnoj osnovi npr. na svakih 30, 60
ili 90 dana. Radi se o detaljnom pregledu dospjelih a neizmirenih kredita odnosno
neperformansnih kreditnih plasmana, zajedno sa rutinskim pregledom kreditnih potraživanja
banke iz A i B kategorije.

Pažljivo obavljanje procesa kontrole kredita, kako bi sve najvažnije karakteristike kredita
mogle da se provjere, uključuje Chapman J.R. (2006), str. 326]:
- evidenciju plaćanja dužnika, u cilju provjere da li je klijent u zakašnjenju u odnosu na
predviđeni plan otplate;
- kvalitet i stanje svakog kolaterala datog u zalog kredita;
47
Potraživanja se smatraju sumnjivim i spornim: ako nisu naplaćena u roku od 12 mjeseci od datuma dospijeća,
ukoliko je obveznik utužio takvo potraživanje ili podnio zahtjev za izvršenje nadležnom sudu, ako je pokrenut
postupak prinudne naplate, ako su ta potraživanja prijavljena u stečajnom postupku nad dužnikom, i ako je
postignut sporazum sa dužnikom u postupku stečaja ili likvidacije. Vidjeti šire: Zakon o porezu na dobit, član 14
(»Službene novine FBiH broj 97/07 i 39/09).

79
 - kompletnost kreditne dokumentacije, da bi se utvrdilo da banka ima pristup kolateralu,
koji je dat kao zalog i da ima potpuno zakonsko ovlaštenje da preuzme mjere protiv
dužnika i sudom, ukoliko je potrebno;
- ocjenu da li je došlo do promjene finansijske pozicije preduzeća, što može da dovede
do povećanja ili smanjenja kreditne potrebe dužnika i
- ocjenu da li je kredit u skladu sa kreditnom politikom banke i međunarodnim i
regionalnim standardima koji se odnose na kreditni portfolio banke, koju vrše
stručnjaci iz agencija za bankarstvo.

Redovna kontrola najvećih kredita48 je veoma važna zato što neizvršenje obaveza po ovim
ugovorima o kreditu može ozbiljno da ugrozi finansijsku poziciju banke. Kontrola kredita ne
samo da pomaže upravi banke da blagovremeno markiraju neperformansne kreditne
plasmane, već predstavlja i stalnu provjeru kreditnih referenata u smislu da li se pridržavaju
kreditne politike banke.

Za dužnike odnosno kredite koji još nisu proglašeni neperformansnim, tj. ne zadovoljavaju
uslove za prenos i praćenje na nivou službe restrukturiranih plasmana, a zahtevaju pažljivu
obradu i monitoring poslovanja, vrši se intenzivno praćenje. Takve klijente banka će zbog
različitih uzroka u poslovanju (velik obim plasmana, izrazito negativan trend poslovanja,
povećanje zaduženosti, utvrđivanje adekvatnosti kapitala klijenta, neplaćanje ili neredovno
plaćanje obavez i sl.) uvrstiti na listu za intezivno praćenje. Inicijativa za uvrštavanje
određenog klijenta na listu za intezivno praćenje dolazi od poslovnih dijelova banke. Svrha
intenzivnog monitoringa u suštini nije prestanak finansiranja dužnika, već pružanje stručne
pomoći za njegovo osposobljavanje za normalno poslovanje, pri čemu je prioritetni cilj banke
obezbeđenje što veće naplate potraživanja.

Stroga kontrola neperformansnih kreditnih plasmana omogućava formiranje crne liste

odnosno baze podataka o kreditma koji se ne otplaćuju redovno te je evidentno kašnjenje u
plaćanju preko 90 dana. Crnu listu dakle, sačinjavaju krediti iz C, D i E kreditne kategorije.
Evidencijom kredita u crnu listu, kreditni referenti trebaju kontinuirano provoditi modele
predsudske naplate potraživanja.

4.2. MODELI NAPLATE I OTPIS NEPERFORMANSNIH KREDITNIH PLASMANA

Prema stavu službe restrukturiranih plasmana, najgora moguća opcija za dužnika je odbijanje
saradnje sa bankom u situacijama kašnjenja i neodazivanje na pozive banke. Time se samo
ubrzava proces pokretanja sudskog spora i prinudne naplate. Najbolja je varijanta da se u
saradnji sa kreditnim referentom dogovori novi način otplate preostalog duga, kroz
produženje perioda otplate, reprogram kredita ili sličnim metodama.

Služba restrukturiranih plasmana nastoji na sve načine preduzeti potrebne aktivnosti radi
naplate neperformansih kreditnih plasmana (prije svega cjelokupno dospjelih nenaplaćenih
potraživanja) vodeći pri tome računa da troškovi naplate ne premaše iznos duga. U tu svrhu,
kroz cjelokupan postupak naplate se provode određene unificirane mjere koje, u pravilu,
predstavljaju porezno priznat rashod.

48
U svrhu redovne kontrole najvećih kredita banke mogu tromjesečno dostavljati matičnoj banci izvještaje u
tabelarnim pregledima o potraživanjima/dužnicima razvrstanim u bonitetne razrede C, D i E u vidu 20 največih
neperformansnih kreditnih plasmana.

80
Proces naplate potraživanja predstavlja naplatu potraživanja [Odluke FBA - Odluka o
minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banke, (2008),
str 6:
- na redovan način i pravovremeno;
- kada je to moguće, putem ponovljenog (drugog) pokušaja od kojeg se očekuje sigurna i
uspješna naplata potraživanja i njegovo vraćanje u ažurno stanje i to putem naplate
dospjele glavnice i dospjele kamate (za što banka mora raspolagati dokumentima i
sigurnim dokazima), ali bez preduzimanja zakonskih aktivnosti;
- putem zakonskih aktivnosti koje obuhvataju i primjenu sudskog postupka prema dužniku
(korisniku) uključivo i tužbu za pokretanje stečajnog postupka dužnika.

Dakle, naplata tih potraživanja se provodi u okviru:

- predsudske i
- sudske naplate.

4.2.1. Modeli predsudske naplate neperformansnih kreditnih plasmana

U trećem dijelu rada pomenuti su neki od načina koje banke odnosno služba restrukturiranih
plasmana provode prilikom naplate svojih potraživanja. U tom smislu naplata podrazumijeva
stalni kontakt s komitentima (obavljanje direktnih i telefonskih razgovora), pismeno
dostavljanje obavijesti o stanju obaveza komitenta, opomene za izmirenje istih, opomene pred
blokadu, poslove blokade i deblokade transakcionih računa, uzimanje instrumenata
obezbjeđenja, zatim procjena adekvatnosti kolaterala, izrada ugovora o regulisanju duga,
nagodbi, protokola, ugovora o cesiji, kompenzaciji itd.

U suštini, opisana je pismena i usmena komunikacija kao i adekvatan stav koji kreditni
službenik treba zauzeti prilikom izlaska na teren. Međutim, predsudska naplata ne
podrazumijava samo oblike komuniciranja u cilju naplate potraživanja. To je jedan proces
koji svaka banka kreira na sopstveni način, i kao takav uključuje i samu naplatu i cjelokupnu
proceduru koju kreditni referent sa svakim dužnikom pojedinačno treba ispoštovati, sve do
prenosa predmata (kreditnog dosijea) u pravnu službu.

Znači, prije svega, kreditni službenik provodi postupke opominjanja u skladu sa propisanim
procedurama, definisanim u internim aktima banke. U cilju uspješnije naplate, kreditni
referent može uputiti dopis nadležnim organima (MUP, SUP, nadležne opštine i sl.) radi
pribavljanja konkretnijih podataka iz službenih evidencija, kao što su npr. podaci o
prebivalištu, podaci o zaposlenju, o vlasništvu nekretnina. Takođe, svakodnevno može
komunicirati sa drugim bankama odnosno vidjeti stanja na transakcijskim računima 49 kod
drugih banaka, uz saglasnost za pristup centralnom računu dužnika (sve je učestalija praksa da
se prilikom odobravanja plasmana popuni navedena saglasnost). Na osnovu dostavljene
dokumentacije i prikupljenih podataka o dužniku iz registra kredita, registra transakcionih
računa, sudskog registra i drugih podataka o dužniku 50 vrši se procjena položaja banke u
49
Transakcijski računi, u pravilu, mogu biti aktivni, blokirani ili ugašeni. Blokirani računi mogu biti od strane
jedne ili više banaka ili mikrokreditnih organizacija ali i od strane poreskih institucija i po osnovu sudskih
rješenja, gdje izmirenje obaveza prema državi ima prednost nad bilo kojem hijerarhijskom nivo blokada banaka.
Ugašeni račun je svojevremeno bio aktivan ali iz razloga što klijent već duže vrijeme ne obavlja promet preko
tog računa, račun automtski postaje neaktivan.
50
Banka ima kompletan uvid u poslovanje dužnika na osnovu: finansijskih izvještaja odnosno pokazatelja
poslovanja; uvida u ugovorene poslove, putem pregleda sklopljenih ugovora i specifikacije kupaca i dobavljača;
uvida u platni promet kod drugih banaka i finansijskih organizacija; uvida u kalkulaciju cijene koštanja

81
postupku naplate. U toku faze opominjanja dužnika odnosno nakon zaključene faze
opominjanja, referent banke može, ukoliko je evidentan obostrani interes, sa dužnikom
provesti pregovore o eventualnim izmijenama u načinu plaćanja iz postojećeg kreditnog
ugovora. S obzirom na dogovor sa dužnikom, od strane nadležnog organa banke donosi se
odluka o promjeni nekog od uslova iz kreditnog ugovora, nakon čega se sklapa aneks
ugovora.

U slučaju da dužnik i dalje ne ispunjava svoje obaveze iz sklopljenog ugovora, odnosno ne

izvršava plaćanja prema banci, ovlašteni kreditni referent može otkazati kreditni ugovor.
Međutim, ukoliko postoji volja dužnika i referent s obzirom na specifične okolnosti dužnika,
odnosno s obzirom na finansijsko i imovinsko stanje dužnika, kreditni referent sa dužnikom i
dalje može dogovoriti visinu i način naplate dospjelog nenaplaćenog potraživanja.

U toku vođenja postupka pronalaženja načina regulisanja duga, kreditni referent bi trebao
zajedno s dužnikom pronaći optimalno rješenje za prevazilaženje nastalih problema u
poslovanju. U tom smislu, može se predložiti međusobna saradnja sa platežno sposobnim
komitentima banke, npr. pružanje određenih usluga, izdavanje ili prodaja poslovnih prostora i
opreme i sl. Ako dužnik i dalje nema namjeru izmiriti svoj dug prema banci, ovlašteni referent
provodi aktivnosti u cilju realizacije instrumenata osiguranja, ovisno o vrsti obezbjeđenja iz
datog kreditnog ugovora. Stoga, ovlašteni kreditni referent vrši predaju odgovarajuće kreditne
dokumentacije o dospjelom nenaplaćenom potraživanju u službu pravnih poslova, ako
predsudska naplata nije bila uspješna.

4.2.2. Modeli sudske naplate neperformansnih kreditnih plasmana

Ako služba restrukturiranih plasmana u nekom zadanom roku (npr. 90 dana) od perioda
preuzimanja potraživanja konstatuje da nema mogućnosti za restrukturiranje potraživanja,
tada se glavnom dužniku (i garantima, tj. jemcima ako ih ima) dostavlja opomena pred
utuženje (po novoj metodologiji opomenu pred otkaz ugovora i pokretanje izvršnog
postupka). Ukoliko dostava opomene bude neuredna, služba nastoji pribaviti novu adresu
dužnika, te nakon toga vrši prenos predmeta na utuženje pravnoj službi. To podrazumijeva
stalnu međusaradnju tih službi po predmetima koji su u sudskim postupcima (parnični i
izvršni). Prilikom prenosa predmeta u pravnu službu, u pravilu se dostavlja izvještaj sa
hronologijom svih aktivnosti naplate potraživanja preduzetih od strane službe restrukturiranih
plasmana. Osim toga, služba restrukturiranih plasmana prije pokretanja sudskog postupka
proglašava kredit dospjelim u cijelosti i sama parnica se ne vodi oko kašnjenja u otplati, već
oko cjelokupnog preostalog duga sa obračunatom redovnom i zateznom kamatom.

Pravna služba je dužna u nekom zadanom roku (npr: 30 dana) pokrenuti postupak sudske
naplate, uz uslov da je dostavljena dokumentacija iz kreditnog dosijea neophodna za
pokretanje sudskog postupka. U svakom konkretnom slučaju, polazeći od instrumenata
osiguranja i procjene pravnog položaja banke u odnosu na dužnika, pravna služba utvrđuje
koji je sudski postupak najefektivnije pokrenuti protiv glavnog dužnika (i garanta, tj. jemca,
ako ga ima).

Tokom vođenja sudskog postupka51, kontinuirano se preduzimaju aktivnosti i utvrđuju

mogućnosti za zaključivanje sudske ili vansudske nagodbe. Prijedlog za regulisanje duga

proizvoda dužnika i tehničke strukture investicionih ulaganja, kao i nekih opštih saznanja o dužniku od
nadležnih organizacionih dijelova iz kojih je neperformansni kredit prenesen.

82
zaključivanjem sudske ili vansudske nagodbe sačinjavaju zajednički pravna služba i služba
restrukturiranih plasmana.

Zavisno od vrste kredita i instrumenata obezbjeđenja, banka može da pokrene vansudski

postupak namirenja ili sudski postupak namirenja potraživanja (najčešće podnošenjem
prijedloga za izvršenje na osnovu hipoteke ili založnog prava na pokretnim stvarima).
Vansudski postupak se najčešće pokreće kod stambenih kredita prema Zakonu o hipoteci, pri
čemu je banka u mogućnosti da proda nekretninu čiju je kupovinu finansirala. Jedina obaveza
banke u ovom slučaju je oglašavanje prodaje pijre same aukcije. Zbog toga se najčešće
vansudski postupak namirenja potraživanja pokreće nešto ranije nego sudski postupak kako bi
banka svoja potraživanja mogla iz prodaje da namiri maksimalno 180 dana od dana nastanka
dugovanja.

Ukoliko dolazi do prodaje nekretnine pod hipotekom, banka je dužna da iz cijene koja se
postigne na aukciji namiri svoje potraživanje, a ostatak vrati dužniku ili drugim povjeriocima.
Međutim, imajući u vidu dane kašnjenja dužnika do trenutka prodaje nekretnine i zateznu
kamatu koja se u tom periodu obračunava, često prodajna cijena pokriva samo potraživanja
banke.

Kod ostalih kredita banke, zavisno od ugovornih klauzula, mogu pokrenuti neke radnje i bez
sudskog postupka, ali najvećim dijelom se namirenje potraživanja vrši sudskim postupkom.
Pri tom se najčešće kao hitna mjera provodi: 52
- blokada svih računa klijenta u banci;
- naplata kroz preuzimanje depozita, ukoliko postoji, i naplata kroz ostale pozitivne račune
klijenta;
- stavljanje na snagu mjenica (protestom mjenice dužnika i garanta i podnošenjem
prijedloga za izmirenje na teret protestovane mjenice) i garantovanje otplate iz redovnih
mjesečnih primanja;
- pljenidba pokretne i nepokretne imovine (zavisno od visine potraživanja banke).

Takođe, sudski postupak naplate neperformansnih kreditnih plasmana može se pokrenuti i

podnošenjem tužbe radi pokretanja parničnog postupka i podnošenjem prijedloga za otvaranje
stečaja ili likvidacije dužnika. Dakle, služba pravnih poslova prilikom preduzimanja sudske
naplate neperformansih kreditnih plasmana provodi: izvršni postupak, parnični postupak,
krivični postupak, ostavinski postupaki stečajni i likvidacioni postupak.

Izvršni postupak je postupak po kome sudovi provode prinudno ostvarenje potraživanja

(postupak izvršenja) i provode obezbeđenje potraživanja (postupak obezbjeđenja). On
započinje na prijedlog banke. Banka podnosi prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne
isprave (mjenice) ili na osnovu izvršne isprave (sudska odluka, sudsko poravnanje, notarski
obrađeni ugovor ili izjava). Rokovi za podnošenje prijedloga za izvršenje su različiti i zavise
od vrste pravnog posla, odnosno pravnog osnova. Izvršni postupak je stvarno uspješan, ako
dužnik ima imovinu koja se može zaplijeniti i čijom prodajom banka može naplatiti svoje
potraživanja ili ako dužnik dobrovoljno ispuni svoju obavezu.
51
U skladu sa preporukom Agencije za bankarstvo Republike Srpske od 18.05.2010.godine, predlaže se
bankama i mikrokreditnim organizacijama iz Republike Srpske da postupak prinudne naplate od žiranta ne vrše
prije pokretanja sudskog postupka protiv glavnog dužnika. Takođe, Agencija bankama i mikrokreditnim
organizacijama preporučuje da prilikom potpisivanja izjave, sudužnike ili jemce upoznaju sa ukupnom
zaduženošću dužnika. Vidjeti šire: http://www.capital.ba/sudski-postupak-protiv-duznika-uslov-za-naplatu-od-
ziranta/
52
Vidjeti šire: http://www.blic.rs/Vesti/Dodatak/108812/Prinudna-naplata-kredita.pdf., april 2010.

83
Parnični postupak započinje podnošenjem tužbe sudu. Kada parnični postupak proizilazi iz
izvršnog postupka (po prigovoru na rješenje o izvršenju doneseno na temelju vjerodostojne
isprave), prijedlog za izvršenje smatra se tužbom. Parnični postupak se okončava donošenjem
sudske odluke (presuda, rješenje ili sudsko poravnanje). Ako se tužbenom zahtjevu banke nije
udovoljilo, banka treba platiti svoje sudske troškove i sudske troškove suprotne stranke i
takvo potraživanje otpisati. Ako je tužbeni zahtjev banke prihvaćen i ako je presuda postala
pravomoćna, a dužnik nametnute obaveze iz presude ne plaća, može se u roku od 10 godina
podnijeti prijedlog za izvršenje na temelju presude.

U krivičnom postupku banka nije stranka u postupku, ali se na sudu može pojaviti u svojstvu
oštećenog lica ili svjedoka. U svakom slučaju, banka u krivičnom postupku, u pravilu,
prijavljuje svoj imovinskopravni zahtjev.

Kada služba pravnih poslova dobije informaciju da je dužnik preminuo, dostavlja nadležnom
sudu zahtjev za dostavljanje podataka o provedenom ostavinskom postupku, kao i
dostavljanje rješenja o nasljeđivanju. Na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju, koje
dokazuje prelaz imovine umrlog dužnika na nasljednike, banka protiv nasljednika pokreće
sudski postupak za naplatu potraživanja od preminulog. Nasljednici odgovaraju za dugove
preminulog do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

Banka svoja potraživanja naplaćuje i tako što u zakonskom roku ista prijavljuje ako je nad
dužnikom otvoren stečajni ili likvidacioni postupak.

4.2.3. Otpis neperformansnih kreditnih plasmana

Kada se iscrpe sve mogućnosti i postupci predsudske i sudske naplate, banka ima na
raspolaganju samo jednu opciju, a to je otpis kredita (credit write-off). Otpis, u pravilu, može
biti potpuni otpis (complete write-off) i djelimični (write-down). U suštini, banke će se prije
opredijeliti za djelimični otpis koji najčešće predstavlja otpis zateznih kamata. Otpis kao takav
implicira plaćanje dospjelih obaveza po osnovu glavnice i dijela dospjelih obaveza po osnovu
obračunatih kamata (redovna ili evidenciona i suspendovana ili vanbilansa kamata). Ipak,
otpis se može odnositi i na oprost glavnog duga zajedno sa obračunatim kamatama, ali on je
opravdan samo ako postoje valjani razlozi koje banka može dokumentovati.

Stoga, prije same odluke o otpisu, kreditni referent treba utvrditi postojanje jednog ili više
razloga, koji ukazuju da naplata neće biti uspješna, odnosno ekonomski neće biti osnovana
ili da pravno nije moguća. U svakom konkretnom slučaju je potrebno pažljivo ocijeniti i
utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za konačnu procjenu da li je potraživanje
primjereno za otpis, odnosno da li je otpis poreski priznat rashod.

Razlozi za otpis neperformansih kreditnih plasmana u postupku predsudske i sudske naplate

mogu biti različitog karaktera. Jedan od najopravdanijih razloga zašto banka odustaje od
naplate potraživanja jeste neefektivnost sudske naplate. To je slučaj kada dužnik dug ne plaća
po prijemu poziva za plaćanje i opomena, odnosno nakon realizacije drugih aktivnosti
predsudske naplate a daljnja naplata zbog troškova sudskog postupka nije opravdana, s
obzirom na iznos potraživanja. Dakle, ukoliko je dio veći potraživanja naplaćen, a preostali
nenaplaćeni dio je tako nizak da nastavak naplate u sudskom postupku nije opravdan. Inače,
zbog velikog broja i obima nenaplaćenih potraživanja, banka može definisati visinu

84
potraživanja koja će se prenositi u službu pravnih poslova u cilju poduzimanja aktivnosti
sudske naplate, dok naplatu do određenoga iznosa mogu vršiti organizacioni dijelovi banke u
različitim oblicima vansudske naplate.

Takođe, ukoliko adresa prebivališta dužnika (preduzeća i vlasnika odnosno osnivača društva)
nije poznata a upiti kod nadležnih organa su bili neuspješni (prijavljen je na adresi, na kojoj
stvarno ne živi odnosno ne posluje) banka ne može lako naplatiti svoje potraživanje. U tom
slučaju tokom sudskog postupka, banka sudu može predložiti dostavljanje poziva dužniku
objavljivanjem u sredstvima javnog informisanja, što dodatno povećava troškove postupka.
Vođenje takvog sudskog postupka nije osnovano, ako banka ne raspolaže podacima o
postojanju imovine za pljenidbu.

Banka će otpisati svoje potraživanje i kada je dužnik strani državljanin, te nema prijavljenog
prebivališta i nije zaposlen u Bosni i Hercegovini. To je slučaj kada dužnik je u toku postupka
naplate odseli u inostranstvo, a postupak naplate u inostranstvu s obzirom na visinu
potraživanja nije opravdan.

Logično je da će banka izvršiti otpis potraživanja kada predsudska naplata nije bila efektivna
a u sudskoj naplati (npr. protestom mjenice dužnika i garanta i podnošenjem prijedloga za
izmirenje na teret protestovane mjenice) banka je na osnovu upita kod nadležnih organa
dobila informaciju da dužnik nije zaposlen niti posjeduje imovinu za pljenidbu. Isto tako,
odlukom suda izvršni postupak može biti obustavljen, jer se u toku postupka utvrdilo da
dužnik nema imovine za pljenidbu, prodaja imovine odnosno nekretnina na dražbama je bila
neuspješna i/ ili adresa dužnika nije poznata. Dalje, potraživanje koje je prijavljeno u stečajni
postupak isplaćuje se u skladu sa odlukom stečajnoga vijeća o raspodjeli stečajne mase, a ako
dužnik nema imovine stečajni postupak počinje i odmah se zaključuje.

Ostali razlozi gdje će banka prioniti za otpisom duga spadaju potraživanja prema dužniku koji
je preminuo (obim potraživanja je neznate vrijednosti), dužnik osporava plaćanje potraživanja
a banka nema odgovarajućih dokumenata kojima dokazuje njegovo postojanje, potraživanje je
zastarjelo (ali ako se prije otpisa konstatuje postojanje imovine za pljenidbu banka se može
odlučiti za sudsku naplatu, jer sud zastaru ne primjenje po službenoj dužnosti, već po
prijedlogu dužnika) i sl. Otpis takođe može jednostavno biti poslovna odluka banke ali otpis
kao takav nije poreski priznat rashod osim ako ga je moguće utemeljiti i na jednom od
naprijed navedenih razloga za otpis koji predstavljaju poreski priznat rashod.

Dakle, u slučaju, da banka provođenjem aktivnosti naplate, ne naplati svoje potraživanje,

odnosno kada je trošak sudskog postupka veći od potraživanja banke, donosi se odluka o
otpisu potraživanja. Prijedlog odluke o otpisu potraživanja priprema služba (organizacioni
dio) banke u čijoj je nadležnosti potraživanje koje se otpisuje. Za potraživanja za koja je
pokrenut sudski postupak naplate prijedlog odluke za otpis potraživanja priprema služba
pravnih poslova. Prije pripreme prijedloga za otpis za potraživanje koje se otpisuje moraju biti
formirane 100% rezervacije.

Prijedlog za otpis potraživanja, bez obzira u kojoj se službi priprema treba biti unificiran i
sačinjavati neke od osnovnih podataka, i to: predstavljanje dužnika i njegove djelatnosti, opis
provedenih aktivnosti na predsudskoj i sudskoj naplati potraživanja, glavne razloge za otpis,
popis potraživanja za otpis (npr. glavnica, kamate, zatezne kamate, naknade itd.), podatak da
li otpis tereti prihod banke, podatak da li je potraživanje koje se otpisuje porezno prihvatljiv

85
rashod i podatke o odgovornoj osobi/osobama koje su odobrile potraživanje za koje je dat
prijedlog za otpis.

4.2.4. Otpis vs. restrukturiranje/reprogram duga

Za banku je velika dilema da li u kriznom periodu treba otpisati ili

restrukturirati/reprogramirati nesolventnim preduzećima dugove. Banka će zasigurno prije
izabrati opciju restrukturiranja, ali pri tome treba imati na umu o tome da gotovo svaki
dužnik, uvijek može pronaći adekvatan razlog zbog koga može tražiti od banke otpis dijela
duga ili kamata. Važno je samo da kreditni referent ocijeni da li su ti razlozi opravdani,
odnosno je li riječ o trenutnoj nelikvidnosti zbog poremećaja u finansijskom sistemu,
gubicima usljed neplaniranih događaja (npr. elementarne nepogode) ili uopšte o nagomilanim
problemima dužnika koje menadžment nije uspio adekvatno riješiti, a finansijska kriza dovela
je do njihove kulminacije.

U svakom slučaju, reprogram dugova uvijek je bolja opcija za banku. Tada se odgađa naplata
glavnice, ali ne i kamata, jer pravilo je da dužnik izmiri sve obaveze po osnovu dospjelih
kamata prije nego što se reprogram postigne, dok se u slučaju otpisa dugatrajno otpisuje
(oprašta) dug i menadžment se „amnestira odgovornosti“ za nastalo stanje u preduzeću. Ipak,
bezuslovan i neopravdan otpis dugova je viskorizičan, jer može potaknuti lančani moralni
hazard. U slučaju čestih prijedloga i zahtjeva za otpisom dugova na banku od strane nekih
preduzeća, treba se analizirati i konstatovati kakva se poruka time šalje preduzećima koja se
svakodnevno suočavaju sa teškim finansijskim i ostalim problemima u poslovanju. Najčešće,
menadžment preduzeća nastoji prevazići aktuelne i potencijalne probleme i finansijske
poteškoće do granica svojih mogućnosti, dok u kriznim vremenima percipira da bi banka
mogla oprostiti dug ili dio duga.

Kod reprograma duga zapravo je riječ o vrsti kredita dužniku uz nižu mjesečnu ratu i duži
period otplate, pri čemu trošak dužnika predstavljaju kamate, ali zato bez dodatnih naknada za
odobravanje ili prijevremenu otplatu kredita. Premda se sa sigurnošću ne može konstatovati,
ipak, velika je vjerojatnost da će se reprogramirani dug u određenom vremenskom roku ipak
uspjeti naplatiti. Reprogram dugova može se posmatrati i sa aspekta preduzetničke aktivnosti,
čiji je cilj upravljanje rizicima i suočavanje s posljedicama donesenih odluka.

Jedino moguće rješenje pravednog reprograma jest horizontalna mjera, primjenljiva za sve
dužnike pod jednakim uslovima, koji se obrate bankama sa zahtjevom za reprogram duga.
Dakle, svi dužnici bi trebali kad-tad platiti dug banci, ali plaćanje cjelokupnog iznosa duga
odgodilo bi se do određenog datuma, pod uslovom da se banci jednokratno isplati cjelokupan
iznos dospjelih obaveza po osnovu kamata. Pripadajuće novonastale kamate na novi iznos
zaduženja preduzeća bi, kao kod klasičnog kredita, plaćala do trenutka dok ne otplate
glavnicu duga. Na taj bi se način održavala likvidnost dužnika.

Banka dug, u pravilu, ne treba nikome (dužnicima) oprostiti sve dok se ne iscrpe sve mjere
predsudske i sudske naplate, a ako i oprosti (otpiše), to mora biti u skladu sa opravdanim
razlozima za otpis duga i u skladu sa pravilima i procedurama banke. Izuzetak mogu biti
situacije sa dužnicima koji više ne egzistiraju na tržištu iz razloga što su pretrpjeli
katastrofalne gubitke usljed elementarnih nepogoda, a time i narušili kvalitet pokretnih i
nepokretnih stvari datih pod hipoteku. Svim poduzećima koja su zbog toga morala zaustaviti

86
proizvodnju, napustiti poslovne objekte, otkazati ugovore o radu i koja se pretrpjela druge
ostlale velike gubitke, banka treba oprostiti dug ili dio duga.

Međutim, danas je praksa kod većine evropskih banaka da se stvari date pod zalog osiguraju
kod osiguravajućih društava i u tom slučaju banka se dalje može naplatiti od određene
osiguravajuće kuće, kod koje je dužnik vinkulirao policu u korist banke, odnosno kreditnog
ugovora. Takođe, upitno je jesu li se neka preduzeća djelimično ili u potpunosti mogla
pripremiti za neočekivani događaj odnosno elementarnu nepogodu.

Ipak, dugovi izazvani finansijskom krizom mogu se reprogramirati, a zaračunavanje kamate

na dug dovoljno je restriktivna mjera da se za takav oblik pomoći banci obrate samo
preduzeća kojima je ona zaista potrebna. Dok god dobiva kamatu na osnovu odobrenog
reprograma dugova, banka kao povjerilac zaštićena je od gubitka, pa je to ne sprečava da
„injekciju likvidnosti“ pruži svima dužnicima koji to zatraže. Takvim dužnicima treba
reprogramirati dug uz prihvatljivu kamatnu stopu, vremenski poček i rok otplate.

4.3. OSNOVNI KORACI UPRAVLJANJA NEPERFORMANSNIM KREDITNIM

PLASMANIMA

Kako za banku, tako i za dužnika, najčešće je optimalna opcija da se pronađe mogućnost za

izadu revidiranog kreditnog ugovora, koji će omogućiti ponovo uspostavljanje normalnog
poslovanja između banke i klijenta. Praksa je pokazala da postoje i situacije kada dužnici ne
poštuju kreditne ugovore, a da se pri tome ne nalaze u otežanoj finansijskoj situaciji. Ukoliko
kreditni ugovor nije pravilno izrađen, članovi ugovora nisu precizno definisani, a banka nema
kvalitetno obezbjeđenje po kreditnom ugovoru, upravljanje ovakvim potraživanjem je skoro
nemoguće.

Za banku je, svakako, dilema šta je realno potrebno da banka uradi kada kredit postane
neperformansan. Kreditni eksperti, odnosno referenti iz službe restrukturiranja kredita,
predlažu sljedeće osnovne korake kada se radi o upravljanju neperformansnim kreditnim
plasmanima, i to Chapman J.R. (2006), str. 341]:
- definisati modalitet prema kojem će dužnik servisirati svoje obaveze na način da se
maksimalno uvećaju šanse za potpuni povrat sredstava,
- blagovremeno izvještavanje o eventualnim problemima i poteškoćama u plaćanju kod
dužnika,
- često kontaktiranje i vođenje pregovora sa dužnicima,
- analiziranje resursa dužnika uključujući analizu procijenjene vrijednosti založenih
sredstava i položenih depozita u banci,
- identifikacija drugih dospjelih neplaćenih obaveza dužnika uključujući poreske obaveze i
obaveze prema drugim banakama i finansijskim institucijama.

Banka prilikom plasiranja kredita ima glavni cilj i to da se maksimalno povećaju šanse za
potpun povrat (i glavnice i kamate) datih sredstava. Stoga, kreditni eksperti trebaju imati u
vidu sve realne alternative za rješavanje situacije s neperformansnim kreditnim plasmanima
uključujući izradu novog privremenog kreditnog ugovora (aneks ugovora), ukoliko se pokaže
da su problemi vezani za kredit kratkoročne prirode. Banka, takođe, može učestvovati u
pronalaženju načina da pomogne dužniku da poboljša tokove gotovine (kao što su smanjenja
troškova ili pojavljivanje na novim tržištima) ili da pribavi novi kapital u preduzeću. Ostale
mogućnosti su: uzimanje dodatnog obezbjeđenja, promjena nekog od uslova iz kreditnog

87
ugovora, reorganizacija, fuzionisanje ili likvidacija preduzeća ili podnošenje zahtjeva za
stečaj, ovisno o situaciji u kojoj se dužnik nalazi.

Blagovremeno evidentiranje i izvještavanje o bilo kojim problemima vezanim za kredit od

suštinskog su značaja, npr. kašnjenja u plaćanju često pogoršavaju već problematičnu kreditnu
situaciju. Odgovornost kreditnih referenata za izradu i obradu kredita treba da se posmatra
odvojeno od odgovornosti odobravanja kredita da bi se izbjegli mogući sukobi interesa pred
kojima može da se nađe kreditni ekspert.

Kreditni referent treba stalno biti u kontaktu sa dužnikom i voditi pregovore o mogućim
opcijama, posebno u pogledu redukcije troškova, povećanja tokova gotovine, i poboljšanja
kontrole upravljanja. Ovim pregovorima treba da prethodi preliminarna analiza problema i
markiranje evidentnih uzroka uz naglasak na eventualne posebne probleme vezane za zahtjev
za obradu novog kredita. Poslije utvrđivanja rizične izloženosti banke i uvida u kreditnu
dokumentaciju, kao i sredstva obezbjeđenja kredita (posebno da li postoje bilo kakva
potraživanja u odnosu na kolateral klijenata, a koje nije ono koje ima banka), treba da se
utvrdi preliminarni plan koraka koji će se preduzimati.

Bitno je utvrđivanje vrste resursa dužnika, koji su banci na raspolaganju, za naplatu

neperformansnih kreditnih plasmana, uključujući procijenjenu likvidacionu vrijednost
sredstava i depozita. Nadalje, poželjno je da kreditni referent provodi poresku istragu i istragu
u pogledu postojanja sudskih postupaka da bi se utvrdilo da li dužnik ima neke druge dospjele
neplaćene obaveze. Takođe, kreditni referent treba utvrditi kvalitet, kompetentnost i integritet
menadžmenta preduzeća i da izvrši posjetu dužniku u cilju procjene imovine i poslovanja
klijenta.

4.4. POSTUPCI I METODOLOGIJA RESTRUKTURIRANJA NEPERFORMASNIH

KREDITNIH PLASMANA

Nadležni organizacioni dijelovi banke (službe, filijale ili ekspoziture) nakon identifikacije
neperformansnog kreditnog plasmana trebaju izvršiti prenos istog na osnovu odluke kreditnog
odbora u službu restrukturiranih plasmana. Ta služba egzistira u okviru centra upravljanja
rizicima i za svoj rad odgovorna je upravi banke. Primarna aktivnost službe se odnosi na
preuzimanje, monitoring i upravljanje neperformansnim kreditnim plasmanima u cilju
efikasnog oporavka dužnika, odnosno poboljšanja kreditnog portfolija banke i ostvarivanja
prihoda.

Nakon dostave dokumentacije u službu restrukturiranih plasmana, kreditni referent najprije

nastoji uspostaviti kontakt s dužnikom bilo da se radi o zakazivanju sastanka sa klijentom u
banci ili posjeti dužniku radi uvida u poslovanje i stanje založenih pokretnih i nepokretnih
stvari. Na osnovu toga referent pravi analizu poslovanja dužnika i procjenu pravnog položaja
banke i konkretne situacije u kojoj se banka nalazi. S obzirom na realno stanje u poslovanju i
finansijske mogućnosti klijenta, referent definiše zajedno sa klijentom moguće aktivnosti u
cilju oporavka i budućeg servisiranja duga. U tom pravcu potrebno je izraditi plan aktivnosti
(način i tip restrukturiranja) i specificirati njegovu realizaciju (uslovi zaključivanja).

Stoga, u cilju oporavka klijenta/neperformansnog kreditnog potraživanja, kreditni referent

može predložiti nadležnom organu banke preduzimanje sljedećih aktivnosti [Podzakonska
regulativa za bankarski sektor F BiH – Odluke FBA, (2003), str.115]:

88
- restrukturiranje ili reprogramiranje potraživanja;
- smanjenje kamatne stope na potraživanja,
- prijenos duga na kvalitetnijeg dužnika;
- pribavljanje dodatnih i kvalitetnijih kolaterala;
- otpis dijela potraživanja u skladu sa odlukama nadležnih organa banke;
- prodaju imovine dužnika radi smanjenja duga;
- ostale aktivnosti u smislu oporavka dužnika i naplate duga npr. u slučajevima kada dužnik
potpuno obustavi poslovnu aktivnost, pronalazak kvalitetnijeg dužnika, koji će pristupiti
ili preuzeti dug.

Restrukturiranje kreditnih obaveza, prije svega, ima za cilj da se dužniku omogući otplata
obaveza u skladu sa njegovim realnim mogućnostima, uz obezbjeđenje efikasnije i sigurnije
naplate potraživanja. U tom smislu, restrukturiranje obaveza predstavlja izmjenu uslova
ugovorenih prilikom odobravanja kredita (npr. produženje rokova otplate, smanjenje kamatne
stope i sl.). Restrukturiranje ima opravdanje samo onda kada dužnik zaista ima ekonomske,
odnosno finansijske, teškoće i iz tih razloga banka ima probleme u naplati.

Može se reći da je banka restrukturirala potraživanje od klijenta kada mu je dala jednu ili više
olakšica ili ustupaka, ali samo u slučajevima potraživanja kod kojih dužnik banke ima
ekonomske odnosno finansijske teškoće i iz tih razloga banka ima probleme u naplati. Pod
olakšicama i ustupcima u restrukturiranju se smatraju [Podzakonska regulativa za bankarski
sektor F BiH – Odluke FBA, (2003), str.116]:
- uzimanje druge aktive, odnosno imovine dužnika na ime potpune ili djelimične naplate
potraživanja banke,
- produžavanje rokova otplate za glavnicu potraživanja i/ili kamatu,
- smanjenje kamatne stope na potraživanje,
- smanjenje iznosa duga, dospjele glavnice i/ili kamate i
- drugi slični ustupci klijentu.

Za procjenu stečene materijalne aktive primljene na ime potpune ili djelimične naplate
potraživanja, banke treba primijeniti koncept fer vrijednosti, tj. realne vrijednosti. Za
meterijalnu aktivu za koju postoji stabilno aktivno tržište, realna vrijednost predstavlja
ekvivalent vrijednosti takve aktive po tržišnim cijenama. U nedostatku takvog tržišta, realna
vrijednost se treba utvrditi putem nezavisne i profesionalne ocjene. U tom slučaju, nadzorni
odbor banke, je dužan osigurati primjenu profesionalnih i strogih standarda za procjenu takve
aktive, koje će dosljedno i u potpunosti primjenjivati angažovani procjenitelji.

Stečenu finansijsku aktivu, tj. aktivu koju banka može uzeti na ime potpune ili djelimične
naplate potraživanja čine vlasnički i dužnički vrijednosni papiri, kreditna i druga slična
potraživanja. Pod promjenama uslova potraživanja smatra se produžavanje roka otplate za
glavnicu i/ili kamatu (dospjelu i/ili nedospjelu), smanjenje kamatne stope na preostali iznos
duga, te smanjenje iznosa duga putem otpisa koji treba biti opravdan i prihvatljiv. U skladu s
time, restrukturiranje neperformansnih kreditnih plasmana treba biti zasnovano na procjeni
sadašnje vrijednosti budućih novčanih tokova. Isto tako, sezonski karakter otplate duga često
se poštuje prilikom procesa restrukturiranja, naročito kod dužnika čija je djelatnost uzgoj i
prerada voća i povrća, uzgoj stoke i stočne hrane i sl.

Prije same tehnologije restrukturiranje, treba istaći da se restruktuirati mogu samo oni krediti
kod kojih na osnovu redovnog monitoringa dužnika nije vidljivo bitno pogoršanje
finansijskog i ekonomskog položaja dužnika, da finansijski i ekonomski pokazatelji dužnika

89
omogućuju plaćanje obaveza u ugovorno dogovorenim rokovima te uz adekvatno i kvalitetno
obezbjeđenje (nekretnina 1/1, garancija bonitetnog klijenta). Takođe je bitan uslov i da dužnik
plati svu dospjelu obračunatu kamatu i sve dospjele naknade isključivo iz vlastitih sredstava.

Klijentima, razvrstanim u kreditnu kategoriju E, krediti se ne restrukturiraju, odnosno

refinansiraju ili reprogramiraju. Takođe, ne mogu im se plasirati dodatna finansijska sredstva.

4.5. PRISTUPI U UPRAVLJANJU NEPERFORMANSNIM KREDITNIM

PLASMANIMA

S obzirom na organizaciju banke evidentna su dva pristupa u monitoringu, upravljanju i

razrješavanju neperformansnih kreditnih plasmana a to su decentralizovan (u nadležnom
organizacionim dijelu banke) i centralizovan pristup (u okviru službe restrukturiranih
plasmana).

U skladu sa prvim, decentralizovanim pristupom (decentralised approach) upravljanje

odnosima sa problematičnim dužnikom i odgovornost za upravljanje i monitoring
neperformansnim kreditnim plasmanima ostaje u nadležnosti službe (organizacionog dijela)
odnosno filijale u kojoj je kredit odobren. Dakle, nadležni referent koji je radio na plasiranju
kredita treba se dodatnim znanjima i iskustvom istaći i prilikom naplate kredita, ali naravno
uz odgovarajuću pomoć pravnih i poreskih eksperata, kao i stručnjaka iz oblasti
računovodstva. Smatra se da je prednost ovog pristupa u tome što, prije svega, nadležni
referent dobro poznaje klijenta, situaciju u njegovom preduzeću i djelatnosti kojom se bavi, pa
postoji velika vjerovatnoća da će se očuvati poslovni odnos sa klijentom čak i ukoliko dođe
do pojave i razrješenja neperformansnog kredita, a i taj referent budući da je odgovoran i za
plasman kredita više će energije uložiti u njegovu naplatu.

Glavni nedostatak u ovom pristupu je taj što nadležni referent obično nema dovoljno
specifičnog znanja i iskustva koje zahtijeva razrješavanje neperformansnog kredita u vezi sa
pravnim postupcima, postupcima unovčavanja obezbjeđenja i postupcima povezanim sa
eventualnom likvidacijom ili stečajem komitenta, a ponekad je zbog obima i brzine posla
nemoguća saradnja između pojedinih službi u banci. Dalje, upravljanje i postupci dogovora
oko razrješavanja neperformansnih kredita zahtijevaju i određene vještine pregovaranja, koje
se razlikuju od pregovora prilikom plasiranja kredita, te ti postupci su dugotrajni i nadležni
referent na taj način gubi mogućnost za marketing i prodaju novih plasmana.

Zbog nedostataka decentralizovanog pristupa u većini banaka poslovna praksa je pokazala

efektivnost formiranja posebne specijalizovane organizacione jedinice u okviru banke koja će
se baviti monitoringom, upravljanjem i naplatom problematičnih kredita.

Centralizovani pristup (centralized approach) upravljanja nalaže prenos neperformansnih

kreditnih plasmanima u posebnu specijalizovanu organizacionu jedinicu u okviru banke -
službu restrukturiranja kreditnih plasmana, koja se bavi upravljanjem i praćenjem
cjelokupnog dijela nekvaliltetnog portfolija (C, D i E kreditne kategorije).

Logično je da ovaj pristup kao takav ima više prednosti nego nedostataka. Neke od važnijih
prednosti centralizovanog pristupa su: omogućavanje nezavisne procjene plasmana i rizika od
strane iskusnih eksperata iz područja upravljanja neperformansnim kreditnim plasmanima, ti
referenti nisu previše opterećeni proteklim odlukama i odnosom sa dužnikom, tako da to neće

90
uticati na odluke u razrješavanju, te u suštini imaju više iskustva u oblasti kompleksnih
pravnih, poreskih i računovodstvenih poslova, koji su povezani sa razrješavanjem
neperformansnih kreditnih plasmana. Dalje, ti referenti obično su prodorniji u upravljanju
neperformansnim kreditnim plasmanima i njihovoj naplati, a i nisu opterećeni poslovima
marketinga i plasmanom kredita. Jedna od prednosti u računovodstvenom pogledu jeste ta da
kontrola i mjerenje odnosa između troškova i efekta razrješavanja neperformansnih kreditnih
plasmana je jednostavnija jer se prihodi i rashodi vode u okviru posebne organizacione
jedinice.

Naravno, centralizovan pristup je povezan sa većim troškovima, jer zahtijeva formiranje

posebne, visoko kvalifikovane ekipe ljudi kojima treba i odgovarajuća administrativna
podrška. U zavisnosti od veličine i obima portfolija službe rizičnih plasmana, smisleno je i
referente podijeliti po oblastima struke, proizvodima, geografskim područijima i po državama
(ako portfolio prevazilazi državne granice).

Međutim, zbog bitnih nedostataka decentralizovanog pristupa u većini banaka praksa je

postala formiranje posebne specijalizovane organizacione jedinice za upravljanje
neperformansnim kreditnim plasmanima. Zasebna služba (restrukturiranja kreditnih
plasmana) obično odgovara i podnosi izvještaje neposredno upravi banke odnosno nadzornom
odboru. U zavisnosti od veličine službe i obima portfolija, koga vodi, smisaono je proučiti
mogućnost da stručnjaci budu podijeljeni po oblastima struke, proizvodima, geografskim
regionima i po državama. Značenje iskustva, kreativnosti i discipline, koje zahtijeva
razrješavanje neperformansnih kreditnih plasmana uprkos većim troškovima govori u korist
centralizovanog pristupa.

Centralizovano praćenje i upravljanje neperformansnim kreditnim plasmanima obezbjeđuje

implementaciju standardizovanih i sistemski uređenih pristupa kontrole neperformansnih
kreditnih plasmana i time kompletan uvid u dešavanje u imovinskom bilansu banke. Osim
toga, obezbjeđuje i odvajanje funkcije upravljanja neperformansnih kreditnih plasmana od
ostalih poslovnih funkcija banke, što je važno zbog objektivnosti koja je potrebna u
procjenjivanju takvih poslovnih odluka.

S obzirom na navedeno, bankama se preporučuje uspostavljanje centralizovanog pristupa u

upravljanju neperformansnim kreditnim plasmanima i formiranje samostalne službe koja će
biti odgovorna za upravljanje neperformansnim kreditnim plasmanima. Pri tome treba da se
usvoje određene politike i da se tačno definišu kriterijumi i postupci prenosa neperformansnih
kreditnih plasmana, postupci upravljanja i praćenja neperformansnih kreditnih plasmana, kao
i nadležnosti, odnosno ovlašćenja za donošenje odluka u vezi sa neperformansnim kreditnim
plasmanima.

Takođe, prilikom donošenja odluka preporučuje se primjenjivanje sistema "četiri oka"

(najmanje dva ovlašćena potpisnika). U svakom slučaju, navedena služba mora u svom
djelovanju da bude samostalna, svoje odluke mora da donosi u skladu sa objektivnim pisanim
kriterijumima.

4.6. STRATEGIJA RESTRUKTURIRANJA NEPERFORMANSNIH KREDITNIH

PLASMANA

91
Izraz „reprogramiranje kreditnih plasmana“ najčešće podrazumijeva izmirenje obaveza po
osnovu glavnice, a nakon toga modifikacije anuitetskog plana ili neku modifikaciju u vezi sa
uslovima kredita s obzirom na prvobitne vrijednosti, odnosno kombinaciju nekih drugih
elemenata. Dakle, reprogramiranje duga je promjena plana otplate i produžavanje roka otplate
kredita u sporazumu s povjeriocem zbog kreditne nesposobnosti dužnika. Tehniku
mulitilateralnog reprogramiranja otplate glavnice bez kamate (podrazmijeva se da će dužnik
izmiriti sve obaveze po osnovu kamata) podržava MMF od 1980-tih godina [Ekonomski
leksikon, (1995) str. 787].

Ako klijent zatraži da mu se postojeći kredit odobren u nekoj banci zamijeni odobrenjem
kredita u drugoj banci, tada je riječ o refinansiranju. Međutim, i reprogramiranje i
refinansiranje kako za pravna lica tako i za fizička u standardnoj su ponudi većine banaka na
tržištu već duži niz godina. Prema podacima iz banaka u odnosu na ukupan volumen
finansiranja i odobrenih kredita, reprogramiranje i refinansiranje zauzimaju dobar udio,
naročito ako se posmatra u posljednje vrijeme. Ipak, reprogramiranje samo po sebi je koristan
potez i za dužnike i za banku.

Restrukturiranje neperformansnih kreditnih plasmana jeste precizniji pojam, koji u suštini

može podrazumijevati i reprogramiranje duga dužnika. Restrukturiranje kredita ili drugog
dužničkog instrumenta predstavlja [Hoelscher, (2006), str. 200]:
- uzimanje od dužnika kvalitetnijeg kolaterala (nekretnine), druge imovine, potraživanja od
trećih lica, odnosno vlasnički interes dužnika da u cijelosti ili djelomično izmiri obaveze
po kreditu;
- modifikaciju nekog od elemenata kredita kao što su kombinacija sljedećih faktora, i to:
smanjenje dogovorene kamatne stope, produženje konačnog dospijeća, smanjenje
glavnice ili smanjenje iznosa duga, i/ili
- prihvaćanje prijedloga dužnika od strane banke, u smislu da mu se omogući otplata
obaveza u skladu sa njegovim mogućnostima, kako bi u cijelosti ili djelomično izmirio
dug.

Restrukturiranje duga je usklađivanje rokova dospijeća i strukture vlasništva duga kako bi se

izbjegla neklividnost i inflacija. U inflaciji je prihvatljiviji kratkoročni dug jer je dugoročno
zaduživanje zapravo pozajmljivanje po višim nominalnim kamatnim stopama. S druge strane,
u stabilnim uslovima prihvatljiviji je dugoročni dug.

Prilikom restrukturiranja duga važan je uticaj fiskalne i monetrane politike na kamatne stope,
te je nužno smanjiti troškove izdavanja i izbjeći grupisanje prevelikog duga jednakog
dospijeća. Restrukturiranje duga je sve češće zbog povećanja javnog duga u društvenom
proizvodu, čije je opsluživanje otežano zbog rasta svjetskih kamatnih stopa i nesposobnosti
tržišta da prihvati povećanu količinu duga.

Obnovljena kamatna stopa kredita koja je jednaka trenutnoj kamatnoj stopi (stopi vezanoj za
euribor, npr. 4,5%+euribor, polugodišnje) za novi dug sa srodnim kreditnim rizikom, ne
smatra se restrukturiranim kreditom, sve dok postoji interes urednog servisiranja duga, u
novcu i bez velikih kapitalizacija kamata.

Kada se izvrši klasifikacija kredita i zadovolji se zahtjevima koji su potreba računovodstvenih

standarda i bankarske supervizije, banke mogu da restrukturiraju neperformansne kreditne
plasmane, a to minimizira uticaj nenaplativih kredita na njihov neto prihod. Stoga, takav

92
tretman mogao bi se tumačiti i kao kozmetičko računovodstvo, pa revizori teško mogu
prepoznati „pravi portfolio“ koji zapravo povlači za sobom velike gubitke.

U postupku restrukturiranja kredita, banka je dužna da izvrši analizu finansijskog stanja

dužnika, radi procjene da li će dužnik, nakon restrukturiranja kredita, ostvarivati novčane
tokove koji će biti dovoljni za otplatu glavnice i kamate.

Dalje, treba da obezbijedi adekvatne informacije o rezultatima restrukturiranja u skladu sa

Međunarodnim računovodstvenim standardima i Međunarodnim standardima finansijskog
izvještavanja, odnosno da definiše i utvrdi realnu vrijednost po kojoj će banka
knjigovodstveno evidentirati aktivu dobijenu u procesu restrukturiranja kredita i tačno utvrditi
svaki gubitak u vezi sa restrukturiranjem kredita i da obezbijedi ažurno knjigovodstveno
evidentiranje svih elemenata izvršenih transakcija u procesu restrukturiranja kredita.

Takođe, za aktivu koju stiče na ime naplate duga, treba da primijeni koncept procjene realne
vrijednosti, s tim što kada postoji stabilno tržiše, procjena realne vrijednosti aktive je jednaka
njenoj tržišnoj vrijednosti a kada je tržište nestabilno ili se vrijednost stečene aktive ne može
odrediti, banka je dužna da obezbijedi procjenu realne vrijednosti te aktive po profesionalnim
standardima.

4.7. NAPLATA RESTRUKTURIRANIH PLASMANA

Restrukturiranje neperformansnog kreditnog plasmana značajan je alat za banku, naročito

kada je napredak upravljanja (smanjivanja) neotplaćenih kredita spriječen nedostatkom
likvidnosti dužnika, smanjenom sposobnošću da se kredit refinansira ili da se nekretnina data
pod hipoteku proda. Međutim, neki kreditni analitičari pretpostavljaju da koncept
restrukturiranja neperformansnog kreditnog plasmana gotovo nema vrijednosti, naročito u
slučajevima kada dužnik ni nakon restrukturiranja ne plaća svoj dug.

Ipak, restrukturiranje neperformansnog kreditnog plasmana zahtijeva intenzivnu koordinaciju

kreditne, pravne i računovodstvene službe, zajedno sa internom revizijom na području
kreditnog poslovanja kako bi se konstatovala i primjenjivala usklađenost s ponovo
dokumentovanim uslovima. Za takav kredit neophodno je ponovo prikupiti svu potrebnu
dokumentaciju da bi se ispunili zahtjevi i pravila kreditne politike banke. Naročito je potrebno
obratiti pažnju na prikupljanje dokumentacije koja treba da prati sredstva obezbjeđenja
kredita, o čemu je već bilo riječi u trećem dijelu.

Kakva će naplata restrukturiranih plasmana biti, kreditni referent rijetko može u potpunosti
predvidjeti. Međutim, postoje neke osnovni principi specificirani na osnovu prakse, koji se
predlažu i kojih se treba pridržavati, kada se radi restrukturiranje neperformansnih kreditnih
plasmana i kada se predviđa njihova naplata, a to su [Solomun (2009), str. 153]:
1. Agresivno krenuti u preuzimanje dodatnog kolaterala, sve dok rizik od gubitka nije u
potpunosti pokriven prema svim mogućim scenarijima. U skladu s tim, ne oslonuti se na
buduće pozitivne događaje (projekcija novčanih tokova), posebno kada se nema
adekvatno obezbjeđenje kredita.
2. Definisati vremenski rok potreban za izradu dokumentacije i zaključivanje ugovora o
zalozi.

93
3. Bez pregovaranja, biti razuman pri utvrđivanju uslova zaključivanja restrukturiranja
kredita. Dužnika, pak, razumno na vrijeme, no ne pretjerano prerano, unaprijed
obavijestiti.
4. Provjeriti kreditnu zaduženost i finansijsku sposobnost garanta.
5. Ne razmjenjivati i dogovarati nova razmatranja dužnika na osnovu njegovih sadašnjih
obećanja. Imati na umu, da svaki u međuvremenu sklopljeni posao treba popraviti poziciju
banke u odnosu na pojedinačnog dužnika.
6. Ne zaboraviti da se preokreti postižu smanjenjem duga prema banci, a ne njegovim
povećanjem.
7. Uvijek slijediti smjer djelovanja koji dužniku pruža maksimalnu priliku da se oporavi, ali
bez pogoršavanja pozicije kredita prema kolateralu.
8. Koristiti pravne postupke kad god je neophodno. Dogovoriti se što brže na osnovi
vrijednosti pravnog položaja i dužnikove u potpunosti dokumentovane sposobnosti da
otplati kredit, ne vjerovati u „neugodne parnice”.
9. U potpunosti iskoristiti zakon o stečaju u dobrovoljnim i nedobrovoljnim okolnostima.

4.7.1. Program naplate i troškvi naplate potraživanja

Napori i postupci koje banka primjenjuje u vezi sa naplatom potraživanja od kupaca, čine
njenu politiku naplate. Postupci u vezi naplate potraživanja obuhvataju dopise i telefonske
kontakte sa dužnicima, lične kontakte sa predstavnicima dužnika i preduzimanje pravnih
aktivnosti, o čemu je bilo riječi.

Teorijski gledano, što je relativno veći iznos troškova postupka naplate, to je manji udio
gubitaka zbog nenaplativosti kredita i kraće prosječno vrijeme naplate. Međutim, taj odnos
nije linearan. Početni izdaci za naplatu potraživanja će vjerovatno malo reducirati gubitke
zbog nenaplativosti potraživanja. Dodatni izdaci na postupke naplate će imati značajnije
efekte do određene tačke, a potom će ti efekti biti manji. Hipotetički odnos između izdataka i
gubitaka zbog nenaplativosti potraživanja dat je na slici 4.1.

Slika 4.1. Odnos između gubitaka zbog nenaplativnosti potraživanja i troškova naplate

Gubici zbog Gubici zbog nenaplativosti

nenaplativnosti potraživanja prouzrokovani
potraživanja kreditnom politikom

94
 A
Troškovi postupka
naplate

Izvor: [Kalić (2003), str. 24]

Dakle, efikasnost napora i posupka naplate može se ustanoviti na bazi gubitaka zbog
nenaplativosti potraživanja. Međutim, nivo gubitka ne zavisi samo od politike naplate nego i
od politike kreditiranja kojom se determinišu uslovi pod kojim se dužnicima odobrava kredit.
Stoga, poslije tačke zasićenja odnosno tačke „A“ na slici 4.1. dodatni izdaci na naplatu
nenaplaćenih potraživanja gube na efikasnosti zbog posljedica uticaja kreditne politike na
naplatu potraživanja.

Kompariranje efekata relevantnih varijabli u odnosu na dati pravac djelovanja predstavlja

osnovni problem za menadžment banke kod donošenja odluke o zaoštravanju ili popuštanju
napora za naplatu potraživanja te u krajnjoj instanci utiče na dobitak banke. Tabela 4.1.
ilustruje efekte napora za naplatu potraživanja i uticaja relevantnih varijabli na dobitak banke.

Tabela 4.1. Efekti napora za naplatu potraživanja

Redni Varijable Pravac dejstva Uticaj na

broj dobitak
1. Gubici zbog nenaplativih
potraživanja smanjenje 
2. Prosječan period
naplaćivanja smanjenje 
3. Obim prodaje bez 0/
efekata/smanjenje
4. Troškovi naplate
potraživanja povećanje 

Izvor: [Kalić (2003), str. 25]

Tabela 4.1. referira na to da povećanje napora i izdataka za naplatu potraživanja treba da

dovede do smanjenja gubitaka zbog nenaplativih potraživanja, skraćenje prosječnog perioda
naplate i povećanje dobitka po toj osnovi. Međutim, intenziviranje napora za naplatu
potraživanja, pored dodatnih troškova naplate, može da ima za posljedicu negativan uticaj na
dohodak.

Izbor optimalnog programa naplate potraživanja može se izvršiti na bazi komparacije

postojećeg programa naplate (sadašnja politika naplate) sa novim programima naplate. Novi

95
programi naplate bi sadržavali promjene u iznosima godišnjih troškova naplate, prosječnom
vremenu naplate potraživanja i postotku nenaplativosti potraživanja.

Kompariranjem iznosa dodatnih izdataka naplate sa iznosom oportuitetne uštede od smanjenja

potraživanja i umanjenja gubitaka zbog nenaplativosti, može se konstatovati koji je program
naplate povoljniji za banku odnosno može se definisati optimalna strategija naplate
potraživanja koja će najviše doprinijeti maksimiranju ukupnog dobitka. Pretpostavimo
situaciju u kojoj se poredi postojeći program naplate na dva nivoa (tabela 4.2.).

Tabela 4.2. Primjer izbora optimalnog programa naplate potraživanja

Varijable Sadašnji Program A Program B

program
Godišnji izdaci naplate 55.000 KM 95.000 KM 200.000 KM
Prosječno vrijeme
naplate svih računa 60 dana 45 dana 30 dana
Postotak
nenaplativnosti za sve 3% 2% 1%
račune

Izvor: [Kalić (2003), str. 26]

Analizom rezultata iz izvršene ocjene tri programa naplate potraživanja, vidi se da

oportuitetne uštede nastale ubrzanjem naplate i smanjenjem gubitaka zbog nenaplativnosti
potraživanja premašuje dodatne izdatke naplate ukoliko se s postojećeg programa pređe na
program „A“, ali ne i ukoliko se sa programa „A“ pređe na program „B“. Konsekventno
rezultatima analize, banka treba donijeti odluku o napuštanju postojećeg programa naplate i
prelazak na program naplate „A“, jer ovaj program naplate u poređenju sa postojećim i
programom „B“ će doprinijeti povećanju ukupnog dobitka preduzeća.

4.7.2. Nagodbe i uslovi zaključivanja nagodbi

S obzirom na rastuću tendenciju neperformansnih kreditnih plasmana, neophodno je da svaka

banka definiše sopstvene procedure za pripremanje nagodbi. U svakom slučaju, sama odluka
da se sa dužnikom zaključi nagodba o regulisanju duga treba biti potkrijepljena i
dokumentovana potpunim i realnim finansijskim stanjem dužnika. Zasnivanje nagobe, kao
takve, u prvom planu manifestuju volju i želju dužnika i banke, a nakon toga realno stanje i
mogućnosti dužnika i pravni položaj banke u odnosu na potraživanje.

Prilikom zaključivanja nagodbi za banku je najznačajnije držati se pravila da „ono što se

dobije danas treba biti barem jednako onome što bi se dobilo da se izabrala opcija stečaja”. U
ovu analizu ne bi treba uključivati pravne troškove stečajnog postupka, budući da obje opcije
pretpostavljaju određene troškove koji su uglavnom jednaki. Troškovi nagodbe odnose se na
naknadu koja se plaća prilikom obrade zahtjeva za nagodbom, a tokom trajanja nagodbe i na
kamatnu stopu koja se obračunava i plaća mjesečno zajedno sa glavnim dugom (iznosom
definisanim u nagodbi koji uključuje dospjeli i/ili nedospjeli glavni dug i kamate). Svim
ponudama za nagodbu treba dodati krajnji rok i cijenu sredstava odnosno kamatnu stopu.

96
Nagodba, u suštini, iako podrazumijeva obavezu vraćanja odobrenih sredstava dužnika, ona
nije vrsta poslovnog kredita banke. Ona može podrazumijevati i kratkoročno premošćivanje
razdoblja do definitivnog dogovora banke i dužnika, do ostvarivanja priliva po osnovu
ugovora koji su u postupku realizacije, do definitivne prodaje nekretnine ili sličnog posla
kojim će se izvjesno ostvarivati veći prilivi novčanih sredstava.

Najčešće se pod ovim pojmom podrazumijeva dogovor kojim banka dužniku omogućava
servisiranje duga iz inicijalnog kredita prema prilivima novčanih sredstava, prema sezonskom
karakteru posla ili prema nekom drugom, točno određenom poslu za koji već, u pravilu,
postoji sklopljen ugovor. U suštini, namjena zaključivanja nagodbe i izvor iz kojeg će se
vraćati trebaju biti povezani. U inicijalnom su kreditnom ugovoru potrebe finansiranja i
prilivi, bili vremenski neusklađeni, pa nisu ni postojali uslovi da se kredit servisira.

Nagodba uključuje sve elemente kao i kreditni ugovor, npr. kamatna stopa, iznos duga, iznos
naknade, datum odobrenja, datum isteka, rok i način vraćanja i sl. Međutim, elementi
zaključivanja nagodbe odnosno uslovi prema kojim se nagodba dogovara trebaju se bitno
razlikovati od uslova iz kreditnog ugovora, jer dužnik iz nekih svojih razloga nije mogao
servisirati dospjele obaveze. Stoga, kreditni referent prilikom dogovaranja uslova fokus treba
staviti naročito na način vraćanja i iznos dospjelih obaveza, jer svima je u interesu da se
zanovljeni uslovi konačnu počnu poštovati. Kamatna stopa, takođe, ne bi trebala biti viša u
odnosu na ono definisanu iz ugovora. Ona treba biti mimimalno ista, a za dužnika je
povlastica ako je još niža u odnosu na onu iz kreditnog ugovora.

Ipak, svaka nagodba je zasebna i uslovi zaključivanja ne mogu se generalno posmatrati.

Kreditni referent prije njenog dogovaranja najprije sa dužnikom istražuje razloge dospjelih
nenaplaćenih obaveza. U nekim slučajevima preduzeće više ne egzistira na tržištu, dužnik ili
sudužnik je preminuo, elementarne nepogode su pridonijele katastrofalne gubitke za dužnika i
sl., a to se, s druge strane, graniči sa otpisom potraživanja.

4.7.3. Strategija licitacije (prodaje) založenih nekretnina

Ukoliko banka nastoji izvršiti zapljenu odnosno javnu prodaju kolaterala kreditni referenti
trebaju, prije svega, imati dozvolu nadređenih, a traženi zahtjev ostvariti u skladu sa
definisanim pravilima i procedurama banke. Banke najčešće prodaju nekretnine, dakle,
stanove, poslovno-stambene objekte, poslovne prostore i sl. Nerijetko se javno prodaju i
oprema i zalihe.

Prilikom definisanja sredstva obezbjeđenja, za banku je veoma bitno utvrditi koja je stvarna
vrijednost sredstva obezbjeđenja (hipoteke), te na osnovu ranijih iskustava i nekih drugih
faktora, kao što su lokacija, prirodni, ekonomski i tehnički uslovi, pokušati konstatovati
očekuje li se da će se ta vrijednost povećati ili smanjiti tokom sljedećih nekoliko godina,
odnosno perioda trajanja kreditnog ugovora. S druge strane, potencijalni kupci nekretnine
koju prodaje banka, analiziraju ponudbenu cijenu u odnosu na buduće poreze na imovinu.
Stoga, treba razmotriti efekat koji će ponudbena cijena banke imati na porezne obaveze
pojedinca.

Zbog različitih aspekata strategije licitiranja, ozbiljno se preporučuje da banke imaju formalnu
licitacijsku politiku u čijoj izradi treba da sudjeluju kreditni referenti i uprava banke. U skladu

97
s tim, banke prodaju nekretnine posredno i neposredno, odnosno posredstvom brokera,
organizovanjem aukcija i putem samostalnih prodaja.

Ukoliko banka prodaju nekretnina prepusti brokerima, treba imati spisak odobrenih brokera,
te ih podvrgavati stalnim kontrolama. Trebale bi se voditi analize i sedmični izvještaji o stanju
i efektivnosti svakog brokera te razmotriti bonusne naknade na osnovu brzine zaključivanja
posla.

Aukcijske strategije funkcionišu u slučaju komercijalne imovine privlačne pojedinačnim

vlasnicima odnosno korisnicima istih, kao i kod stambene imovine. Bitno je istaći da u ovom
slučaju banka plaća samo aukcionarske troškove, ukoliko se ne realizuje prodaja imovine
putem organizovanih aukcija.

Banka može i sama organizovati prodaju nekretnine. Na osnovu odluke nadređenog, kreditni
referent priprema dopis o predmetu prodaje ugovorene nekretnine koji se daje pravnoj službi
na uvid, a nakon toga službi marketinga za objavu oglasa o prodaji.

4.7.3.1. Zalog novčanih depozita i njihovo unovčavanje

Zalog novčanih depozita banke tretiraju kao prvoklasno osiguranje i stoga je vrlo primjereno
osiguranje potraživanja banke. Kao takvo, ujedno je, adekvatno osiguranje i po propisima
Bazela II.

Međutim, validnost ovog sredstva osiguranja pretpostavlja zaključivanje ugovora o investiciji

uz ugovor o zalozi depozita za osigurano potraživanje. Pri zalozi depozita, depozit se po
ugovoru o depozitu i pripadajućim kamatama tretira kao avans za osiguranje potraživanja
banke prema ugovoru o investiciji. U pravilu, avans se uplaćuje banci za osiguranje svih
potraživanja prema ugovoru o investiciji. Bitno je istaknuti da zalogodavac treba biti saglasan
da sva dospjela i neplaćena potraživanja prema ugovoru o investiciji bez intervencije suda ili
prethodnog obavještenja zalogodavca, se mogu isplatiti na teret avansa.

U suštini, čim se pojave evidentna kašnjenja u plaćanju obaveza, nadležni referent šalje
pozive i opomene dužniku u cilju plaćanja dospjelih obaveza. Ako dužnik nije istovremeno i
zalogodavac, opomene se šalju i zalogodavcu, protiv koga će banka preduzeti mjere ako
eventualno dođe do otkaza ugovora o investiciji.

Samu odluku o realizaciji odnosno unovčavanju osiguranja donose služba restrukturiranih

plasmana i služba pravnih poslova. U slučaju da dužnik i dalje ne ispunjava ugovorom
preuzete obaveze plaćanja, banka otkazuje ugovor o investiciji te se u skladu sa ovlašćenjima
prekida oročenje založenog depozita u cilju namirenja dospjelih obaveza.

4.7.3.2. Postupak prodaje domaćih i stranih vrijednosnih papira

Zalog vrijednosnih papira, koje su izdale Evropska centralna banka i vlade i centralne banke
država Zone A, takođe predstavljaju prvoklasno osiguranje, a primjereno je i osiguranje po
pravilima Bazela II.

98
Slično kao i kod zaloge novčanih depozita, prilikom zaključivanja ugovora o investiciji treba
da se sklopi i ugovor o zalozi vrijednosnih papira. Najprije, nadležna služba u skladu sa
postupkom opominjanja šalje opomene dužniku, a ako dužnik nije istovremeno i zalogodavac,
opomene se šalju i zalogodavcu, protiv koga će banka preduzeti mjere ako eventualno dođe
do otkaza ugovora o investiciji. U slučaju da dužnik i dalje ne ispunjava preuzete obaveze
plaćanja, banka otkazuje ugovor o investiciji te po potrebi priprema nalog za prodaju
vrijednosnih papira.

Služba restrukturiranih plasmana treba obavijestiti dužnika o mogućoj prodaji vrijednosnih

papira, a takođe i nadležnu službu, koja treba da vrši prodaju vrijednosnih papira. Ako je riječ
o domaćim vrijednosnim papirima, banka treba da provjeri pod kojim brojem su vrijednosni
papiri dati pod zalog. Ako je riječ o stranim vrijednosnim papirima, prodaja se treba obaviti u
službi za investiciono bankarstvo.

Budući da su kod nas još uvijek rijetki slučajevi da se krediti osiguravaju založenim domaćim
ili stranim vrijednosnim papirima, to se i postupak prodaje založenih vrijednosnih papira u
slučaju izvršenja zaloga rijetko provodi. Ipak, banke trebaju imati zadovoljenu informacionu,
organizacionu i kadrovsku podršku za takve poslove, kojih će u budućnosti biti sve više.

4.7.3.3. Postupak prodaje nekretnina u slučaju izvršenja zaloga

Osiguranje kredita nekretninom primjereno je i poželjno za izloženosti većih iznosa i dužih

rokova. U praksi se veoma često javljaju hipotekarni krediti, stambeni krediti, investicijski
krediti i sl., koji imaju za osiguranje adekvatnu nekretninu u vlasništvu pravnog ili fizičkog
lica i primjerenu u skladu sa iznosom koji se tom nekretninom obezbjeđuje.

Postupak realizacije odnosno prodaje nekretnine je duži nego kod ostalih oblika osiguranja.
Dakle, kao i kod zaloge novčanih depozita i vrijednosnih papira, ukoliko dužnik ne ispunjava
ugovorom preuzete obaveze, banka otkazuje ugovor o investiciji. Sljedeći bitan korak je da
služba restrukturiranih plasmana pripremi adekvatan dopis uz zahtjev za unovčavanje
osiguranja i svu potrebnu dokumentaciju kako bi o svemu tome obavijestila službu pravnih
poslova. Takođe, praksa je, kod nekih banaka da se uputi dopis Službi razvoja, koordinacije i
tržišnih koordinacija, kako bi ista organizovala javnu prodaju nekretnina putem sredstava
javnog informisanja odnosno lokalnih medijskih stanica. Neke, pak, banke prodaju nekretnine
vrše putem štampanih ili on-line kataloga.

Služba pravnih poslova treba da unovči založenu nekretninu u skladu sa zakonom o izvršnom
postupku. S druge strane, prodaja nekretnina odnosno njihovo unovčavanje može se
realizovati i u stečajnom postupku.

4.7.3.4. Postupak prodaje pokretnih stvari u slučaju izvršenja zaloga

Zalog pokretnih stvari (vozila, mašine, uređaji, oprema i sl.) predstavlja manje kvalitetno
osiguranje, prije svega, zbog amortizacije njihove vrijednosti. Kreditne službe kao i služba
restrukturiranih plasmana uz uvažavanje preporuka za procjenjivanje primjerenosti pokretnih

99
stvari i po sopstvenoj procjeni mogu da uzmu u zalog adekvatne pokretne stvari, ali
primjerene iznosu koji obezbjeđuje.

Banka može da uvažava osiguranje pokretnom stvari ako postoji likvidno tržište za datu
pokretninu, što omogućava brzo i efikasno unovčavanje osiguranja i po primjerenoj cijeni kao
i da postoje pouzdani i dostupni podaci o tržišnim cijenama uporedivih pokretnih stvari na
sekundarnom tržištu. Bitan uslov za banku je i da ima prednost nad ostalim povjeriocima pri
realizaciji osiguranja, tj. da je upisana na datu pokretninu kao prvi založni povjerilac. Takođe,
zalog mora da bude upisan u registar založnih prava na pokretnim stvarima.

Banka treba redovno da kontroliše vrijednosti predmeta zaloge, i to barem jednom godišnje, a
u slučaju važnijih promjena na tržištu i češće. U skladu s tim, početno vrednovanje i kasnija
revalorizacija moraju u potpunosti da uvažavaju bilo kakvo pogoršanje ili zastarjelost
osiguranja. Takođe, založene pokretne stvari trebaju biti osigurane od štete kod važećih
osiguravajućih društava.

U skladu sa predviđenim postupcima opominjanja i služba restrukturiranih plasmana šalje

opomene dužniku o stanju dospjelih nenaplaćenih obaveza. Ako dužnik nije istovremeno i
zalogodavac, opomene na znanje šalju se i zalogodavcu, protiv koga će banka preduzeti mjere
ako eventualno dođe do otkaza ugovora.

Odluku o unovčavanju osiguranja donosi služba restrukturiranih plasmana i služba pravnih

poslova. Ako dužnik i dalje ne ispunjava ugovorom preuzete obaveze i ako banku ne isplati u
postupku opominjanja, banka otkazuje ugovor. Služba restrukturiranih plasmana priprema
dopis, odnosno obavještenje za službu pravnih poslova sa zahtjevom za unovčavanje
osiguranja. Dalje, služba pravnih poslova treba da unovči založenu pokretnu stvar u skladu sa
zakonom o izvršnom postupku.

4.7.3.5. Postupak unovčavanja jemstva i garancija

Lično osiguranje kredita je način smanjivanja kreditnog rizika, gdje se treće lice obavezalo da
će platiti dugovani iznos u slučaju neispunjenja obaveze od strane dužnika. Primjerenost
ličnih osiguranja kredita procjenjuje se po kreditnom bonitetu njihovih davalaca . Oblici ličnih
garancija mogu da budu, na primjer, jemstvo države ili njenih institucija, jemstvo preduzeća
ili garancija banke.

Jemstvo (surety) definiše zakon o obligacionim odnosima, koji određuje prava i obaveze
jemaca. To je ugovor kojim se netko treći, tj. jamac, obvezuje banci da će ispuniti
pravovaljanu i dospjelu obavezu glavnog dužnika ukoliko to on nije učinio. Kao takvo, ono je
ovisno o obavezi glavnog dužnika a ako ona prestane iz bilo kog razloga, prestaje i jemstvo.
Može biti supsidijarno i solidarno jemstvo.

Supsidijarno jemstvo je takvo kod kojeg se od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveza
glavnog dužnika tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom i definisanom u
upućenom pozivu za plaćanje. Solidarno jemstvo je takvo kod kojeg i jemac i glavni dužnik
plaćaju obaveze, tj. banka može zahtijevati ispunjenje obveza bilo od glavnog dužnika bilo od
jamca, bilo od obojice u isto vrijeme. Solidarno i supsidijarno jemstvo može biti
neograničeno, tj. jemci odgovaraju do pune obveze glavnog dužnika, ili ograničeno. Ako nije

100
ugovorom drugačije definisano, jemac odgovara za ispunjenje cijele obaveze glavnog
dužnika.

Kreditna sposobnost jemaca provjerava se istim postupkom kao i za glavnog dužnika, a jemac
može da bude bilo koje lice koje ispunjava pomenute uslove i ne mora da bude poslovni
partner banke. Uz sve to jemac treba potpisati ugovor o jemstvu kojim se obavezuje na
izvršenje obaveze, a treba dobiti i primjerak kreditnog ugovora.

Garancija banke je pismena obaveza banke da će ona u slučaju ako naručilac garancije ne
ispuni svoje ugovorne obaveze na prvi pismeni poziv nosiocu prava garancije da plati
zahtjevani iznos, ali samo do visine iznosa određenog u garanciji.

Služba restrukturiranih plasmana u skladu sa postupkom opominjanja šalje opomene dužniku

i istovremeno jemcu, odnosno, garantu na uvid. U slučaju da komitent i dalje ne ispunjava
ugovorom preuzete obaveze i ako banku ne isplati u postupku opominjanja, banka otkazuje
ugovor. Odluku o unovčavanju osiguranja donose služba restrukturiranih plasmana i služba
pravnih poslova. Služba restrukturiranih plasmana najprije treba da pozove jemca da ispuni
sve dospjele neplaćene obaveze dužnika, uključujući i troškove opominjanja dužnika. Jemac
je dužan u dogovorenom roku uplatiti sredstva za izmirenje svih obaveza dužnika.

4.7.5. Planovi djelovanja u cilju uspješne naplate potraživanja

Prvenstveni cilj djelovanja banke jest minimizirati rizik naplate potraživanja eliminacijom
nedostatka kolaterala. Taj cilj se postiže smanjenjem bilansne vrijednosti kredita ili nabavkom
dodatnog kolaterala.

U skladu s tim, nadležni organi trebaju vrlo agresivno i anticipativno da postave planove
djelovanja u cilju realizacije naplate potraživanja. S druge strane, referent uvijek može
insistirati na zahjevu za dodatnim kolateralom ili plaćanjem, dok dužnik ne podnese dodatne
informacije u vezi svog djelovanja na naplati potraživanja. Ali, ostavljanje dodatnog vremena
za „prikupljanje informacija”, samo je po sebi, ustupak od strane banke.

Ako pak, dužnik nije zainteresovan razmotriti prijedloge banke i postići obostrani dogovor,
kreditni referent treba predložiti svom nadređenom angažovanje advokatskih kancelarija u
cilju pribavljanja profesionalnih pravnih savjete, vezanih za vraćanje duga prema banci, a po
potrebi tražiti i pravne lijekove na sudu. To može imati za posljedicu da dužnik počne
sarađivati, ali ipak, pravni proces se ne smije odgađati sve dok dužnik dok nema čvrstu
namjeru da poštuje dogovoreni prijedlog. S druge strane, ako se to ne dogodi, banka je na
putu prema jednostranom rješenju.

Istovremeno treba slijediti i provjeravati sva sredstva obezbjeđenja ili mogućnosti plaćanja,
kao i garante i založne dužnike ukoliko postoje. Sve navedene resurse treba iscrpiti dok se ne
uspije vratiti kredit u skladu sa ugovorenim uslovima.

Međutim, banka ne treba dopustiti da je s puta skrenu očekivani budući događaji koji su izvan
njene direktne kontrole, kao što je prodaja imovine, refinansiranje od strane druge banke (ili
neke druge finansijske institucije) ili pojava novog investitora. Fokus je za banku minimizirati
neisplaćeni dug, dok dužnik nastoji odgoditi plaćanje i slijediti jednu ili više od ovih
konstruktivnih strategija. Isto kao što je za banku prikupljanje informacija dio plana

101
djelovanja, tako i dužniku treba dati vremena za konstruktivna rješenja, ali samo toliko dugo
dok se odnos neisplaćenog kredita prema kolateralu ne pogoršava i dok su dužnici voljni
sarađivati.

O planovima djelovanja mora se jasno i odlučno obavijestiti dužnika, fokusirajući se na to

kako će postupci koje se namjerava preduzeti riješiti ključne strateške probleme. Banka s
dužnikom treba pronaći optimalno rješenje, ali unutar granica finansijskih resursa dužnika.

5. RESTRUKTURIRANJE NEPERFORMANSNIH KREDITNIH

PLASMANA NA PRIMJERU BANKE „X“ I KOMPARACIJA
STRUKTURE KREDITNOG PORTFOLIA BANKARKOG SEKTORA U
F BiH

102
5.1. RESTRUKTURIRANJE NEPERFORMANSNIH KREDITNIH PLASMANA U
FUNKCIJI REDUCIRANJA KREDITNOG RIZIKA NA PRIMJERU BANKE „X“

5.1.1. Podaci o izabranom uzorku i metode obrade podataka

Istraživanje je provedeno na uzorku kojim je obuhvaćeno 115 kredita banke „X“

kategorisanih u tri kategorije: C, D i E čija je otplata posmatrana na kraju 9 (devet)
polugodišnjih vremenskih perioda, u periodu od 01.01.2007.godine do 30.06.2011.godine.

U postupku testiranja hipoteza, odnosno u postupku prihvatanja ili odbacivanja istih,

korišteno je nekoliko vrsta statističkih testova. Pored izračunavanja deskriptno-statističkih
parametara, mjera centralne tendencije i varijabiliteta, od parametarskih testova korišten je
test o razlici (jednakosti) aritmetičkih sredina dva ili više osnovnih skupova i dvofaktorska
analiza varijanse.

Od neparametarskih testova korišten je (hi kvadrat) test o razlici (jednakosti) proporcija tri
ili više osnovnih skupova kao i prilikom testiranja da li postoji zavisnost dva obilježja.
Naravno izračunate su apsolutne i relativne frekvencije. U cilju boljeg razumijevanja korišteni
su i grafički prikazi.

5.1.2. Analiza, ocjena i interpretacija rezultata istraživanja

U nastavku rada su prikazani rezultati do kojih se došlo istraživanjem neperformansnih

kreditnih plasmana, uticaja restrukturiranja kredita na smanjenje iznosa rezervacije,
adekvatnot kapitala, bankarskog sistema, kvaliteta aktive i profitabilnosti.

5.1.3. Istraživanje dinamike promjena kod neperformansnih kreditnih plasmana

Hipoteza istraživanja je da: Adekvatno restrukturisanje neperformansnih kreditnih plasmana

banke, uz istovremeno implementiranje bazelskih principa o solidnom poslovanju, doprinosi
poboljšanju kvaliteta ukupnog kreditnog portfolia i poslovnom uspjehu banke.

Dobar sistem ranog upozoravanja i efikasna naplata neperformansnih kreditnih plasmana ili
problematičnih kredita, uveliko pomažu u upravljanju rizikom djelujući i kao značajan faktor
uspjeha banke. Plasman kredita kao jedna od prvobitnih i osnovnih aktivnosti banke najčešće
se vezuje za rizik u pogledu povrata sredstava.

Podaci o broju kredita zavisno od statusa prezentirani su u narednoj tabeli 5.1. i to:

Tabela 5.1. Broj i struktura kredita prema statusu

KREDITI
STATUS KREDITA
f %

103
Nerestrukturiran 45 39,13
Restrukturiran prije krize 32 27,83
Restrukturiran poslije krize 38 33,04
UKUPNO 115 100,00

Prema rezultatim u gronjoj tabeli 5.1. možemo zaključiti da od ukupnog broja posmatranih
kredita, njih 39,13 % su nerestrukturirani, 27,83 % su restrukturirani prije i 33,04% poslije
krize, što se vidi na slici 5.1.

Slika 5.1. Struktura kredita prema statusu

Podaci o broju i relativnom učešću kredita prema statusu i iznosu kredita, kategorisan u tri
kategorije: do 100.000, od 100.000 - 300.000 i od 300.000 - 500.000 KM, na dan
izvještavanja 30.06.2007.godine, odnosno na datum početka osmatranja otplate kredita,
prezentirani su u tabeli 5.2.

Tabela 5.2. Broj i struktura kredita prema statusu i iznosu

IZLOŽENOST VRIJEME REZERVACIJE

UKUPNO
REZERVACIJI Nerestrukturiran Prije krize Poslije krize
30.06.2007.GOD. f % f % f % f %
Do 100.000 39 50,00 15 19,20 24 30,80 78 100,00
100.000 -
0 0,00 10 50,00 10 50,00 20 100,00
300.000
300.000 -
6 35,30 7 41,20 4 23,50 17 100,00
500.000
UKUPNO 45 39,10 32 27,80 38 33,00 115 100,00
Prema rezultatima iz tabele 5.2., možemo kazati da su kod nerestrukturiranih kredita
najzastupljeniji krediti do 100.000 KM, kod restrukturiranih prije krize najzastupljeniji su
krediti od 100.000 do 300.000 KM kao što je slučaj kod kredita restrukturiranih poslije krize.
Prema tome, vidljivo je da u okviru restukturiranih kredita veće relativno učešće imaju krediti
sa većim iznosom. U cilju praćenja dinamike promjene iznosa rezervacije tokom posmatranog
perioda, odnosno tokom 9 polugodišnjih perioda, u tabeli 5.3. su izračunati verižni indeksi

104
kako bi se uočila promjena iznosa rezervacije u svakom periodu u odnosu na predhodni
period.

Tabela 5.3. Iznosi rezervacija i verižni indeksi

Restrukturirani Restrukturirani
Nerestrukturirani Ukupno
Izloženost prije krize poslije krize
rezervaciji
Verižni Verižni Verižni Verižni
Rezervacija Rezervacija Rezervacija Rezervacija
indeksi indeksi indeksi indeksi
Izloženost
6152134,62 ___ 13268931,90 ___ 5046586,40 ___ 24467652,92 ___
30.06.2007.god.
Izloženost
5857080,78 95,20 10964393,57 82,63 4836358,19 95,83 21657832,54 88,52
31.12.2007.god.
Izloženost
5952515,73 101,63 10880501,33 99,23 4610925,10 95,34 21443942,16 99,01
30.06.2008. god.
Izloženost
6442742,76 108,24 10936426,67 100,51 4734352,61 102,68 22113522,04 103,12
31.12.2008.god.
Izloženost
6797407,26 105,50 10547238,95 96,44 4313655,08 91,11 21658301,29 97,94
30.06.2009. god.
Izloženost
6879078,00 101,20 10430278,38 98,89 3882037,72 89,99 21191394,10 97,84
31.12.2009. god.
Izložensot
7042786,71 102,38 10085374,25 96,69 3670454,89 94,55 20798615,85 98,15
30.06.2010. god.
Izloženost
7186425,54 102,04 10032015,27 99,47 3490342,27 95,09 20708783,08 99,57
31.12.2010.god.
Izloženost
7342422,00 102,17 10022829,00 99,91 3283614,00 94,08 20648865,00 99,71
30.06.2011.god.

Prema verižnim indeksima možemo reći da kod nerestrukturiranih kredita je primjetno

povećanje iznosa rezervacije sve do 31.12.2008.godine, nakon čega je usljedilo smanjenje
vrijednosti iznosa rezervacije, čija vrijednost indeksa nije pala ispod 100 do samog kraja
posmatranja odnosno do 30.06.2011.godine, što znači da je iznos rezervacije kontinuirano
rastao u toku posmatranog razdoblja. Verižni indeksi prikazani su na slici 5.2.

Slika 5.2. Verižni indeksi za iznos rezervacije kod nerestrukturiranih kredita

105
Prema verižnim indeksima možemo reći da kod restrukturiranih kredita prije krize je
primjetno smanjenje iznosa rezervacije sve do 31.12.2008.godine gdje je usljedila stagnacija,
da bi nakon tog perioda iznos indeksa imao vrijednost manju od 100, što govori u prilog
zaključku da je došlo do izvjesnog smanjenja iznosa rezervacije tokom tog perioda što je
vidljivo i na samom kraju posmatranja (30.06.2011.godine), gdje indeks ima vrijednost oko
99, što znači na na 100 KM rezervacije 31.12.2010.godine dolazi 99 KM rezervacije
30.06.2011.godine, odnosno u ovom trenutku je iznos rezervacije za oko 1% manji nego
31.12.2010.godine. U skladu sa navedenim, verižni indeksi prikazani su na slici 5.3.

Slika 5.3. Verižni indeksi za iznos rezervacije kod restrukturiranih kredita prije krize

106
S druge strane, verižni indeksi iznosa rezervacije kod restrukturiranih kredita poslije krize
prikazani su na slici 5.4.

Slika 5.4. Verižni indeksi za iznos rezervacije kod restrukturiranih kredita poslije krize

Prema verižnim indeksima, kod restrukturiranih kredita poslije krize, primjetno je smanjenje
iznosa rezervacije sve do 31.12.2008.godine gdje je usljedilo povećanja ze oko 2%, da bi
nakon tog perioda iznos indeksa imao vrijednost manju od 100, što govori u prilog zaključku
da je došlo do izvjesnog smanjenja iznosa rezervacije koje je veće nego kod restrukturiranih
prije krize, što se vidi na samom kraju posmatranja (30.06.2011.godine), gdje indeks ima
vrijednost oko 94, što znači na na 100 KM rezervacije 31.12.2010.godine dolazi 94 KM
rezervacije 30.06.2011.godine i uovom trenutku je iznos rezervacije za oko 6% manji nego
31.12.2010.godine.

Prema vrijednostima verižnih indeksa, možemo zaključiti da je nakon početnog perioda

(30.06.2007.godine) zabilježeno primjetno smanjenje iznosa rezervacija kod sve tri vrste
kredita, da bi dopšlo do povećanja iznosa rezervacije na dan 31.12.2008.godine. Od tog
momenta kod nerestrukturiranih kredita iznos rezervacije je konstantno rastao iz perioda u
period sa nešto manjim iznosima, dok je kod restrukturiranih kredita zabilježeno smanjenje
iznosa rezervacije koje je u većoj mjeri prisutno kod restrukturiranih kredita poslije krize. U
cilju utvrđivanja promjene strukture neperformansnih kredita, kategorisanih u kategorije C, D,
E, u tabeli 5.4. je prikazana struktura pomenutih kredita i njihove promjene na kraju svake
godine i na kraju poslednjeg polugodišta u kome je završeno posmatranje.

Tabela 5.4. Broj, struktura i promjene nerestrukturiranih kredita tokom perioda

31.12.2007.god. 31.12.2008.god. 31.12.2009.god. 31.12.2010.god. 30.06.2011.god.

Broj Udio Broj Udio Promjena Broj Udio Promjena Broj Udio Promjena Broj Udio Promjena
C 3 6,67 3 6,67 0,00 3 6,67 0,00 3 6,67 0,00 3 6,67 0,00
D 18 40,00 9 20,00 -50,00 3 6,67 -66,67 0 0,00 -100,00 0 0,00 0,00
E 24 53,33 33 73,33 37,50 39 86,67 18,18 42 93,33 7,69 42 93,33 0,00
Ukupno 45 100,00 45 100,00 45 100,00 45 100,00 45

107
Prema rezultatim u tabeli je vidljivo da je tokom perioda broj kredita u kategoriji C ostao
konstantan, krediti u kategoriji D su se samnjivali do 31.12.2010.godine, te nakon nije bilo
nikakvih promjena u okviru spomenute kategorije. Za kredite u okviru kategorije E primjetno
je kontinuirano povećanje do samom kraja posmatarnog perioda, na što referira slika 5.5.

Slika 5.5. Struktura neperformansnih kredita tokom perioda

U cilju utvrđivanja promjene strukture restrukturiranih kredita prije krize, kategorisanih

u kategorije C,D i E, u narednoj tabeli je prikazana struktura pomenutih kredita i njihove
promjene na kraju svake godine i na kraju poslednjeg polugodišta u kome je završeno
posmatranje.

Tabela 5.5. Broj, struktura i promjene restrukturiranih kredita prije krize

31.12.2007.god. 31.12.2008.god. 31.12.2009.god. 31.12.2010.god. 30.06.2011.god.

Broj Udio Broj Udio Promjena Broj Udio Promjena Broj Udio Promjena Broj Udio Promjena
C 5 15,63 6 18,75 20,00 5 15,63 -16,67 5 15,63 0,00 6 18,75 20,00
D 15 46,88 9 28,13 -40,00 10 31,25 11,11 10 31,25 0,00 3 9,38 -70,00
E 12 37,50 17 53,13 41,67 17 53,13 0,00 17 53,13 0,00 23 71,88 35,29
Ukupno 32 100,00 32 100,00 32 100,00 32 100,00 32 100,00

Prema rezultatim u tabeli 5.5. je vidljivo da je tokom perioda broj kredita u kategoriji C
povećavao ili je ostao konstantan izuzev na kraju 2009.godine gdje je zabilježeno njihovo
smanjenje za 16,67% u odnosu na kraju 2008.godine. Krediti u kategoriji D su se samnjili
samo na kraju 2008.godine za 40% u odnosu na 2007.godinu i na dana 30.06.2011.godine koji
su se smanjili za 70% u odnosu na kraj 2010.godine. Za ove kredite u okviru kategorije E
primjetno je kontinuirano povećanje do samom kraja posmatarnog perioda, što se može vidjeti
na slici 5.6.

108
 Slika 5.6: Struktura kreditnih plasmana po kategorijama restrukturirani prije krize

Promjene strukture restrukturiranih kredita poslije krize kategorisanih u kategorije C, D,

E, je prikazana tabeli 5.6, kao i njihove promjene na kraju svake godine i na kraju poslednjeg
polugodišta u kome je završeno posmatranje.

Tabela 5.6. Broj, struktura i promjene restrukturiranih kredita poslije krize

Kategori 31.12.2007.god. 31.12.2008.god. 31.12.2009.god. 31.12.2010.god. 30.06.2011.god.

ja Bro Promje Bro Promje Bro Promje Bro Promje Bro Promje
j Udio na j Udio na j Udio na j Udio na j Udio na
C 5 13,16 -28,57 4 10,53 -20,00 4 10,53 0,00 4 10,53 0,00 4 10,53 0,00
D 19 50,00 11,76 17 44,74 0,00 13 34,21 -13,33 10 26,32 0,00 7 18,42 -30,00
E 14 36,84 0,00 17 44,74 6,25 21 55,26 10,53 24 63,16 0,00 27 71,05 12,50
100,0 100,0 100,0 100,0 100,0
Ukupno 38 0 38 0 38 0 38 0 38 0

Prema rezultatim u gronjoj tabeli 5.6., ako posmatramo kraj 2007.godine i 30.06.2011.godine
vidljivov je da na kraju posmatranog razdoblja došlo do smanjenja broja kredita u kategoriji C
i D, a povećanja kredita u kategoriji E. Međutim ako posmatramo strukturu kredita na kraju
posmatranog perioda (30.06.2011.godine) ona je svakako povoljnije nego što je struktura
restrukturiranih kredita prije krize i nerestrukturiranih kredita u istom trenutku, na što referira
slika 5.7.

Slika 5.7. Struktura kreditnih plasmana po kategorijama restrukturirani poslije krize

109
U tabeli 5.7. prezentirani su podaci o promjeni statusa kredita, polazeći od statusa koj isu
imali na početku i nakraju posmatranog perioda.

Tabela 5.7. Kategorizacija kredita na početku i na kraju posmatranog perioda

Kategorizacija 30.06.2011. god.

C D E UKUPNO
f % f % f % f %

C 12 75,00 2 12,50 2 12,50 16 100,00

30.06.2007.god.
Kategorizacija

D 1 1,80 8 14,30 47 83,90 56 100,00

E 0 0,00 0 0,00 43 43,00 43 100,00

UKUPNO 13 10 92 115 100,00

U tabeli 5.7. prikazani su podaci uzimajući u obzir svih 115 kredita, i vidljivo je da je na kraju
posmatranog razdoblja došlo do značajnog povećanja broja kredita u kategoriji E. Sa početnih
43 kredita u kategoriji E, na kraju posmatranog perioda taj se broj povećao na 92 kredita.

110
5.1.4. Ispitivanje razlike u prosječnj stopi promjene rezervacije između kredita

Da li postoji značajna razlika u prosječnoj polugodišnjoj stopi iznosa rezrevacije između

nerestrukturiranih, restrukturiranih prije krize i restrukturiranih kredita poslije krize
postavljeno je kao aktuelno pitanje u ovoj analizi. U narednoj tabeli 5.8. prikazani su rezultati
o testiranju razlike između tri skupa na osnovu uzoraka.

Tabela 5.8. Polugodišnja stopa promjena iznosa rezervacije

Restrukturirani
Nerestrukturirani Restrukturirani
poslije krize Ukupno
(45) prije krize (32) p
(38)

µ ± σ µ ± σ µ ± σ µ ± σ
Polugodišnja stopa
-0,61 ± 15,72 -14,63 ± 17,55 -18,96 ± 17,95 -10,57 ± 18,73 0,0000
promjene

Testiranje je provedeno uz 95 % pouzdanosit odnosno rizik 5%. S obzirom da je izračunata

p < 0,05 (5%) nivoa značajnosti na kome je vršeno testiranje, zaključujemo da postoji
statistički značajna razlika u prosječnoj polugodišnjoj stopi promjene iznosa rezervacije
između tri grupe kredita. Tako je najmanja stopa smanjenja iznosa rezervacije prisutna kod
nerestrukturiranih kredita (-0,61%), nešto veće smanjenja iznosa rezervacije je prisutno kod
restrukturiranih kredita prije krize(-14,63%) i najveće smanjenje iznosa rezervacije tokom
posmatranog perioda je zabilježeno kod resturkturiranih kredita poslije krize (-18,96%), na što
referira slika 5.8.
Slika 5.8. Polugodišnja stopa promjene

Prema tome, uticaj restrukturiranja na iznos rezervacije je pokazao pozitivne efekte jer
je doveo do značajnog smanjenja iznosa rezervacije kod restrukturiranih kredita,
naročito kod kredita restrukturiranih poslije svjetske ekonomske krize.

111
5.1.5. Uticaja statusa i privredne grane na polugodišnje stope promjene rezervacije

Radi istraživanja uticaja statusa kredita (restrukturiran ili nerestrukturiran) i pripadnosti

privrednoj grani korisnika kredita na polugodišnju stopu promjene rezervacije, u tabeli 5.9.
prikazane su prosječne stope promjene iznosa rezervacije prema statusu kredita i pripadnosti
privrednoj grani.

Tabela 5.9. Polugodišnja stopa promjena iznosa rezervacije prema privrednoj grani u kojoj
posluje korisnik kredita

Privrena grana µ ± σ
Građevinarstvo
Nerestrukturira

8,65 ± 4,09
Industrija 0,31 ± 0,00
Poljoprivreda -5,00 ± 17,54
Trgovina
n

4,97 ± 6,32
Turizam 4,85 ± 0,00
Ugostiteljstvo -17,51 ± 21,44
Total -0,61 ± 15,73
Građevinarstvo 3,75 ± 4,57
Industrija -11,50 ± 16,44
Prije krize

Poljoprivreda -28,72 ± 23,29

Saobraćaj -10,49 ± 7,64
Trgovina -13,68 ± 14,23
Turizam -5,33 ± 0,00
Ugostiteljstvo -15,40 ± 14,64
Total -14,63 ± 17,55
Građevinarstvo -21,29 ± 18,39
Industrija -10,47 ± 13,89
Poslije krize

Poljoprivreda -9,20 ± 12,21

Saobraćaj -54,31 ± 0,00
Trgovina -20,79 ± 15,15
Turizam -21,13 ± 15,50
Ugostiteljstvo 0,01 ± 0,00
Zanatstvo -24,68 ± 25,12
Total -18,96 ± 17,95
Građevinarstvo -1,13 ± 17,20
Industrija -8,46 ± 13,64
Poljoprivreda -13,69 ± 20,52
Ukupno

Saobraćaj -25,09 ± 25,87

Trgovina -11,39 ± 16,14
Turizam -9,41 ± 16,46
Ugostiteljstvo -15,68 ± 19,11
Zanatstvo -24,68 ± 25,12
Total -10,58 ± 18,74

Prema rezultatim u tabeli 5.9. možemo reći da kod nerestrukturiranih kredita i restrukturiranih
kredita prije krize najmanja stopa polugodišnje stope promjene iznosa rezervacije je prisutna
kod privredne grane građevinarstvo, međutim to nije slučaj kada je u pitanju pomenuta
privredna grana u okviru restrukturiranih kredita poslije krize.

Posmatrajući sve kredite skupa, onda je primjetno da je namanja stopa smanjenja iznosa
rezervacije zabilježene ponovo u okviru djelatnosti građevinarstvo (-1,13%). U tabeli 5.10.

112
prikazani su rezulatati analize varijanse, te obzirom da je p < 0,05 pokazuje da je varijansa
zavisne promjenjive nije jednaka u svim grupama kredita.

Tabela 5.10. Zavisna varijabla: Polugodišnja stopa promjene

F df1 df2 p
3,157 20 94 0,000

Budući da je p < 0,05, u tabeli 5.11. postavićemo strožiji nivo značajnosti, pa ćemo testirati
uticaj statusa i privredne grane na polugodišnju stopu promjene rezervacije na nivou
značajnosti 0,01.

Tabela 5.11. Zavisna varijabla: Polugodišnja stopa promjene

Suma Sredina
Stepeni Partial Eta
Izvor varijabiliteta kvadrata kvadrata F p
slobode Squared
odstupanja odstupanja

Corrected Model 17321.713a 20 866,086 3,586 0,00 0,433

Intercept 8936,225 1 8936,225 36,999 0,00 0,282

Vrijeme restrukturiranja 3147,224 2 1573,612 6,515 0,00 0,122

Privredna grana 2571,641 7 367,377 1,521 0,17 0,102

Vrijeme restrukturiranja*
6013,884 11 546,717 2,264 0,01 0,209
privredna grana

22703,599 94 241,528
Error
52889,747 115
Total
40025,312 114
Corrected Total

Kako je p<0,01 kod faktora „Vrijeme restrukturiranja“ znači da vrijeme restruktutrianja ima
značajan uticaj na stopu promjene iznosa rezervacije. Kod faktora „Privredna grana„ p>0,05
pa prema tome pripadnost grani nema značajan zaseban uticaj na polugodišnju stopu
promjene. Međutim kod Inetakcije „Vrijeme restrukturiranja * Privredna grana“, p-
vrijednost je manje ili jednako 0,01 pa možemo reći da status kredita odnosno vrijeme
restrukturiranja ima značajan utica jna polugodišnju stopu promjene iznosa rezervacije
između privrednih grana, odnosno u okviru privrednih grana.

Na kraju, u tabeli 5.12. prikazani su rezultati istraživanja, kako bi se utvrdilo između kojih
statusa kredita postoji statistički značajna razlika u prosječnoj polugodišnjoj stopi promjene
iznosa rezervacije.

113
 Tabela 5.12: Tukey HSD
Polugodišnja stopa promjene - Tukey HSD

Razlika 95% Interval procjene

(I) Vrijeme (J) Vrijeme Standardna
sredina (I- p
restrukturiranja restrukturiranja pogreška Donja Gornja
J)
granica granica
Prije krize 14.0135* 3,59375 0,001 5,4553 22,5717
Nerestrukturiran
Poslije krize 18.3492* 3,42393 0,000 10,1954 26,5029

Nerestrukturiran -14.0135* 3,59375 0,001 -22,5717 -5,4553

Prije krize
Poslije krize 4,3357 3,72877 0,478 -4,5440 13,2154

Nerestrukturiran -18.3492* 3,42393 0,000 -26,5029 -10,1954

Poslije krize
Prije krize -4,3357 3,72877 0,478 -13,2154 4,5440

Kada se radi o nerestrukturiranim kreditima, u poređenju sa restrukturiranim kreditim prije i

poslije krize, p<0,05, pa se može reći da postoji statistički značajna razlika u prosječnoj
polugodišnjoj stopi promjene iznosa rezervacije između nerestrukturiranih kredita i
restrukturiranih prije krize (p=0,001), kao i u prosječnoj polugodišnjoj stopi promjene iznosa
rezervacije između nerestrukturiranih kredita i restrukturiranih kredita poslije krize (p=0,000).

U slučaju restrukturiranih kredita prije krize, u poređenju sa restrukturiranim kreditim poslije

krize, p > ,05, pa se može reći da ne postoji statistički značajna razlika u prosječnoj
polugodišnjoj stopi promjene iznosa rezervacije između restrukturiranih kredita prije krize i
restrukturiranih kredita poslije krize (p=0,478), dok je razlika između restrukturiranih kredita
prije krize i nerestrukturiranih kredita već objašnjena.

5.2. RESTRUKTURIRANJE NEPERFORMANSNIH KREDITNIH PLASMANA U

FUNKCIJI REDUCIRANJA KREDITNOG RIZIKA NA PRIMJERU BANKARSKOG
SEKTORA F BiH

U nastavku će biti izračunati pokazatelji, odnosno indikatori koji odražavaju trenutno

finansijsko zdravlje finansijskih institucija Indikatori finansijskog zdravlja se izračunavaju
kao podrška makro analize koja predstavlja ocjenu snage i osjetljivosti finansijskog sistema s
ciljem očuvanja finansijske stabilnosti, a posebno sprečavanja moguće propasti finansijskog
sistema. Naime, radi se o FSI indikatorima (Financial Soundness Indicators Compilation
Guide, IMF 2006 ), koji odražavaju trenutno finansijsko zdravlje finansijskih institucija u
nekoj zemlji.

Napominjemo Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: CBBiH) preuzima

podatke od entitetskih agencija za bankarstvo. Entitetske agencije za bankarstvo dostavljaju
podatke na obrascima koje definiše CBBiH. Međutim, u našem radu analizu ćemo ograničiti
na područje Federacije Bosne i Hercegovine, zbog razlika u obuhvata agregatnih veličina na
entitetskom nivou u Bosni i Hercegovini, što bi zahtjevalo dodatna istraživanja radi osiguranja
uporednih veličina.

114
5.2.1. Pokazatelji finansijskog zdravlja bankarskog sistema u FBiH

Za potrebe izračunanje pokazatelja (SFI indikatora) finansijskog zdravlja koriste se podaci u

apsolutnim iznosima za sve banke koje su u nadležnosti Agencije za bankarstvo FBiH. Postoji
ukupno 12 osnovnih indikatora predviđenih MMF-ovim Vodičem za kompilaciju FSI-ja, te su
grupisani u pet kategorija koje se odnose na: kapital, kvalitet aktive, profitabilnost, likvidnost
i devizni rizik. U radu ćemo izračunati ... indikatora grupisani su u tri kategorija koje se
odnose na: kapital, kvalitet aktive, profitabilnost. U okviru kvaliteta aktive će biti izračunat
pokazatelj koji mjeri kvalitet kredita.

5.2.2. Pokazatelji adekvatnosti kapitala

Pokazatelji koji služe kao mjere adekvatnosti kapitala su:

- Osnovni kapital prema ukupno ponderisanom riziku i
- Neto kapital prema ukupno ponderisanom riziku.

Prvi od pokazatelja, osnovni kapital prema ukupno ponderisanom riziku, izračunava se kao
omjer osnovnog kapitala i ukupno ponderisanog rizika, koji se sastoji od rizikom ponderisane
aktive i ponderisanog operativnog rizika (POR). Neto kapital prema ukupno ponderisanom
riziku izračunava se kao omjer neto kapitala i ukupno ponderisanog rizika. Neto kapital
(usklađeni kapital) banke jeste iznos koji služi za obračun stope adekvatnosti kapitala banke.
Neto kapital predstavlja razliku između iznosa kapitala (osnovnog i dopunskog) i odbitnih
stavki. Ukupno ponderisani rizik se sastoji od rizikom ponderisane aktive i ponderisanog
operativnog rizika.

Tabela 5.12. Stopa adekvatnosti kapitala

OPIS 31.12.2010 31.12.2009 31.12.2008 31.12.2007

Neto kapital 2.045.886,00 2.043.573,00 2.043.235,00 1.863.338,00

Ukupno ponderisani rizik 12.655.823,00 11.786.614,00 12.434.553,00 10.747.145,00

Adekvatnost kapitala (stopa

16,17% 17,34% 16,43% 17,34%
neto kapitala)

Slika 5.9. Stopa adekvatnosti kapital

115
Neto kapital prema ukupno ponderisanom riziku odgovara metodologiji za računanje stope
adekvatnosti kapitala (CAR) propisanoj Osnovnim bazelskim principima za internacionalno
aktivne banke. Izračunate stope adekvatnosti kapitala su veće od propisana stopa adekvatnosti
kapitala za internacionalno aktivne banke prema Osnovnim bazelskim principima koja iznosi
8% ili više, i postojeće propisane i zahtjevane stope u BiH da ne smije biti ispod 12%. Dakle,
obzirom da su izračunate stope iznad zakonskog minimum možemo kazati da se u svim
godinama tokom posmatranog perioda radilo o zadovoljavajućoj kapitaliziranosti sistema.
Podaci o osnovnom kapitalu i ukupno ponderisanom riziku, u cilju izračunavanja adekvatnosti
kapitala, prezentirani su u tabeli 5.13.

Tabela 5.13. Stopa osnovnog kapitala

OPIS 31.12.2010 31.12.2009 31.12.2008 31.12.2007

Osnovni kapital 1.571.838,00 1.551.925,00 1.483.523,00 1.337.350,00
Ukupno ponderisani rizik 12.655.823,00 11.786.614,00 12.434.553,00 10.747.145,00

Adekvatnost kapitala (stopa

12,42% 13,17% 11,93% 12,44%
osnovnog kapitala)

Osnovni kapital prema ukupno ponderisanom riziku se koristi kako bi se utvrdilo koliko je
indikator neto kapital prema ukupno ponderisanom riziku podložan promjenama u
dopunskom kapitalu i regulatornim umanjenjima. Adekvatnost kapitala mjerena ovim
indikatorom izračunava se kao omjer osnovnog kapitala i ukupno ponderisanog rizika, koji se
sastoji od rizikom ponderisane aktive (RWA) i ponderisanog operativnog rizika.

Slika 5.10. Stopa osovnog kapitala

116
Osnovni kapital prema ukupno ponderisanom riziku se koristi kako bi se utvrdilo koliko je
indikator neto kapital prema ukupno ponderisanom riziku podložan promjenama u
dopunskom kapitalu i regulatornim umanjenjima.

Osnovni kapital banke predstavlja ukupan iznos:

- dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa običnih i trajnih prioritetnih

nekumulativnih dionica izdatih po osnovu novčanih uplata u dionički kapital banke,
- dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa običnih i trajnih prioritetnih
nekumulativnih dionica izdatih po osnovu uloženih stvari i prava u dionički kapital
banke,
- emisionih ažija ostvarenih pri uplati dionica banke,
- opštih zakonskih rezervi banke,
- ostalih rezervi koje se ne odnose na procjenu kvaliteta aktive, i
- zadržane, odnosno neraspodijeljene dobiti banke iz prethodnih godina .

koja se umanjuje za ukupnu sumu:

- nepokrivenih gubitaka prenesenih iz prethodnih godina,

- gubitka iz tekuće godine,
- knjigovodstvene vrijednosti vlastitih (trezorskih) dionica u posjedu banke bez obzira
na način kako ih je stekla,i
- nematerijalne imovine: patenti, licence, koncesije, ulaganja u istraživanje tržišta,
trgovačko ime, trgovački znak, goodwill i sl.

Dopunski kapital banke sastoji se od:

117
 - dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa trajnih prioritetnih kumulativnih
dionica izdatih po osnovu novčanih uplata u dionički kapital banke,
- dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa trajnih prioritetnih kumulativnih
dionica izdatih po osnovu uloženih stvari i prava u dionički kapital banke,
- opštih rezervi banke za pokriće kreditnih gubitaka za aktivu banke procijenjenu kao
kategorija A
- obračunate dobiti u tekućoj godini, revidirane i potvrđene od strane eksternog revizora
i kursne razlike,
- iznosa dobiti za koju su agencije za bankarstvo izdale rješenje o privremenoj obustavi
raspodjele;
- subordinisanih dugova (uzeti krediti, izdate obveznice), a najviše do 50% iznosa
osnovnog kapitala banke
- hibridnih, odnosno konvertibilnih stavki - instrumenata kapitala do najviše 50% iznosa
osnovnog kapitala banke, uz prethodnu saglasnost agencija za bankarstvo u pisanoj
formi za uključenje tih stavki - instrumenata u obračun dopunskog kapitala banke.

U svrhu obračuna adekvatnosti kapitala iznos dopunskog kapitala ne može biti veći od iznosa
osnovnog kapitala banke. Prilikom obračuna neto kapitala odbitne stavke za obračun neto
kapitala čine:

- dio uloženog dioničkog kapitala koji po ocjeni agencija za bankarstvo predstavlja

razliku između realno primljene i uknjižene precijenjene vrijednosti,
- ulozi (investicije) banke u kapital drugih pravnih lica koji prelaze 5% visine osnovnog
kapitala banke,
- sva potraživanja od dioničara koji posjeduju značajan vlasnički interes u banci (preko
10% dionica s pravom glasa, odnosno glasova) odobrena od banke suprotno
odredbama Zakona, propisa agencija za bankarstvo i poslovne politike banke,
- sva velika izlaganja banke kreditnom riziku (preko 15% iznosa osnovnog kapitala
banke) prema dioničarima sa značajnim vlasničkim interesom u banci, izvršena bez
prethodne saglasnosti agencija za bankarstvo u pisanoj formi.

5.2.4. Pokazatelji kvaliteta aktive

Kao pokazatelji za mjerenje kvaliteta aktive koriste se: nekvalitetna aktiva (NPA) prema
ukupnoj aktivi, nekvalitetni krediti prema ukupnim kreditima. Nekvalitetna aktiva (NPA)
prema ukupnoj aktivi mjeri kvalitet aktive bankarskog sektora, odnosno učešće nekvalitetne
aktive u ukupnoj aktivi.

Tabela 5.14. Udio nekvalitetne aktive u ukupnoj aktivi

31.12.2010 31.12.2009 31.12.2008 31.12.2007

Nekvalitetna aktiva i vanbilanse stavke

118
 C 471.505,00 307.892,00 165.309,00 143.658,00
D 455.303,00 206.201,00 154.168,00 122.003,00
E 3.851,00 3.854,00 3.847,00 3.865,00
Ukupna nekvalitetna aktiva 930.659,00 517.947,00 323.324,00 269.526,00
Ukupna aktiva i vanbilansne rizične stavke 18.089.002,00 17.988.679,00 18.053.403,00 16.996.495,00
Nekvalitetna aktiva u ukupnoj
5,14% 2,88% 1,79% 1,59%
aktivi

Slika 5.11. Udio nekvalitetne active u ukupnoj aktivi

Posmatrajući pokazatelje kvaliteta aktive vidljivo je da je prisutna tendencija kontinuiranog

povećanja navedenog pokazatelja, pa prema tome postoji tendencija kontinuiranog porasta
nekvalitetne aktive. Obzirom da nekvalitetni krediti čine najveći procenat nekvalitetne aktive,
to znači da je učešće nekvalitetnih kredita u ukupnoj aktivi u kontinuiranom porastu. To je
jasno vidljivo ako se pođe od činjenice da je učešće nekvalitetne aktive sa 1,59% u
2007.godini poraslo na 5,14% u 2010.godini.

Ukupni krediti su prikazani na bruto osnovi, odnosno uvećani su za rezervisanja za kreditne

gubitke.

Nekvalitetni krediti su krediti koji su klasifikovani u kategorije C, D i E, odnosno krediti čija

dospjela glavnica i/ili kamata nije naplaćena duže od 90 dana od dana njihovog ugovorenog
dospijeća ili krediti kod kojih su obaveze po kamati koja nije naplaćena u tom periodu
kapitalizirane. Nekvalitetni krediti (NPL) prema ukupnim kreditima predstavljaju indikator iz
osnovnog seta FSI-ja iz MMF-ovog Vodiča za kompilaciju. Izračunava se kao omjer između
nekvalitetnih kredita i ukupnih kredita. Ovaj indikator predstavlja mjeru kvaliteta kredita.

Tabela 5.15 Udio nekvalitetnih kredita u ukupnim kreditima

30.06.2011. 31.12.2010. 31.12.2009. 31.12.2008. 31.12.2007.

119
 Nekvalitetni krediti ( C-E ) 1.010.343,00 914.021,00 505.163,00 307.992,00 255.385,00

UKUPNI KREDITI 10.273.133,00 9.981.911,00 9.796.800,00 10.434.332,00 8.874.984,00

Nekvalitetni krediti prema

9,83% 9,16% 5,16% 2,95% 2,88%
ukupnim kreditima

Slika 5.12. Struktura kredita prema kvaliteti

100%
Struktura kredita prema kvalitetu (%)

90%
80%

70%
60%
90,17% 90,84% 94,84% 97,05% 97,12%
50%
Kvalitetni krediti
40% Nekvalitetni krediti
30%
20%
10% 9,83% 9,16% 5,16% 2,95% 2,88%
0%
30.06.2011. 31.12.2010. 31.12.2009. 31.12.2008. 31.12.2007.

Vrijeme izvještavanja

Pokazatelji udjela nekvalitetnih kredita (C-E) u ukupnim kredita pokazuju da je prisutna

takođe tendencija kontinuiranog povećanja navedenog pokazatelja, pa prema tome postoji
tendencija kontinuiranog porasta nekvalitetnih kredita, što je i očekivanio obzirom da je ista
tenfdencija zabilježena i kod nekvalitetne aktive. Pomenuti pokazeatelj je Obzirom da
nekvalitetni krediti čine najveći procenat nekvalitetne aktive, to znači da je učešće
nekvalitetnih kredita u ukupnoj aktivi u kontinuiranom porastu. To je jasno vidljivo ako se
pođe od činjenice da je učešće nekvalitetne aktive sa 2,88 % na kraju 2007.godine porastao na
9,83% na kraju prvog polugodišta 2011.godine (30.06.2011.godine).

5.2.4. Pokazatelji profitabilnosti

Prije izračunavanja pokazatelja profitabilnosti u koje ubrajamo: povrat na prosječnu aktivu

(ROAA), povrat na prosječni dionički kapital (ROAE), ističemo da ukupan prihod predstavlja
zbir neto prihoda od kamata i operativnih prihoda. Neto prihod predstavlja razliku između
ukupnog prihoda i nekamatnih rashoda i to nakon poreza. U tabeli 5.16. prikazani su ulazni
podaci potrebni za izračunavanje ROAA i ROAE.

Tabela 5.16. Pokazatelji profitabilnosti

120
 30.6.2011 31.12.2010 31.12.2009 31.12.2008 31.12.2007
Ukupni prihod 44.394,00 859.328,00 815.000,00 836.909,00 807.746,00
Neto prihod 47.667,00 -102.976,00 9,00 51.967,00 115.164,00
Nekamatni rashod 401.707,00 953.547,00 809.477,00 762.081,00 680.724,00
Dionički kapital 1.751.617,00 1.696.625,00 1.677.698,00 15.698.509,00 1.518.018,00
Ukupna aktiva 15.127.017,00 15.075.697,00 15.236.360,00 15.072.041,00 14.203.507,00
ROAA 0,32% -0,68% 0,00% 0,36% 0,90%
ROAE 2,76% -6,10% 0,00% 0,60% 8,39%

Analizom dobivenih pokazatelja možemo zaključiti da je profitabilnost bankarskog sistema

poboljšana na kraju prvog polugodišta 2011.godine uodnosu na kraj 2010.godine.

Povrat na prosječnu aktivu (ROAA) jeste indikator iz seta osnovnih indikatora finansijskog
zdravlja i namijenjen je da mjeri efikasnost banaka u korištenju svoje aktive. Ovaj FSI daje
procjenu dobiti koja može poslužiti za pokrivanje gubitaka u odnosu na aktivu. ROAA se
računa kao omjer neto prihoda i prosječne aktive. Za izračunavanje ovog FSI-ja u brojniku se
koristi neto prihod nakon poreza, što predstavlja odstupanje od MMF-ovog Vodiča za
kompilaciju FSI-ja koji preporučuje korištenje vrijednosti neto prihoda prije poreza. U
nazivniku se koristi prosječno stanje aktive u posmatranom periodu. Povrat na prosječni
dionički kapital (ROAE) mjeri efikasnost banaka u korištenju kapitala. Ovaj FSI daje
prosječnu dobit koja može poslužiti za pokrivanje gubitaka u odnosu na kapital. ROAE se
računa kao omjer između neto prihoda i prosječnog kapitala. U brojniku se koristi vrijednost
neto prihoda nakon poreza, a u nazivniku prosječna vrijednost dioničkog kapitala u
posmatranom periodu.

5.3. MODEL UPRAVLJANJA KREDITNIM RIZIKOM I NEPERFORMANSNIM

KREDITNIM PLASMANIMA

5.3.1. Osnovne odrednice

Budući da izloženost kreditnom riziku i nadalje predstavlja glavni izvor problema u bankama
diljem svijeta, banke i njihovi supervizori trebaju učiti na prethodnim iskustvima. Banke sada
trebaju biti duboko svjesne potrebe za identifikacijom, mjerenjem, praćenjem i kontrolom
kreditnog rizika kao i utvrđivanjem postojanja primjerene razine kapitala za pokriće tih rizika
i primjerene kompenzacije preuzetih rizika.Stoga je potrebno pridržavati se Bazelskih
principa u cilju primjene dobrih praksi za upravljanje kreditnim rizikom i moraju se
primjenjivati na sve aktivnosti u kojima je prisutan kreditni rizik.

Dobre prakse nužno je primjentit na sljedeća područja: (i) uspostavljanje primjerenog

okruženja za kreditni rizik; (ii) poslovanje u skladu s dobrim postupkom za odobravanje
kredita; (iii) održavanje primjerenog postupaka za administraciju, mjerenje i praćenje kredita;
i (iv) osiguranje primjerenih kontrola nad kreditnim rizikom. Ove prakse je također potrebno
primijeniti vezano uz dobre prakse za procjenu kvalitete imovine, adekvatnosti rezervacija i
rezervi te objavljivanje kreditnog rizika.

Aktivu banke izloženu kreditnom riziku čine sledeće stavke:

- u bilansu banke: krediti, pozajmice, avansi, ulaganja odnosno investicije,

dužnički vrijednosni papiri, potraživanja po međubankarskim saldima i sve druge stavke

121
 kod kojih je banka izložena riziku, nemogućnosti naplate odnosno poslovnog neuspjeha i
- u vanbilansu banke: izdate garancije, izdata ostala jemstva akreditivi, odobreni još
neiskorišteni krediti i sve druge stavke koje predstavljaju potencijalne obaveze banke.

Adekvatno i uspješno upravljanje kreditnim rizikom predstavljaju sledeće

aktivnosti:

- planiranja i održavanja prihvatljivog odnosa između preuzetog rizika i realnog stepena

naplativosti,
- aktivnosti kontrole i smanjenja na najmanju moguću mjeru svih oblika rizika vezanih
za kvalitet, koncentraciju, osiguranje naplate
- instrumente za obezbjeđenje naplate potraživanja (u daljem tekstu: kolateral),
- dospjelost, valutu, itd.

Rukovodeći se svojim strateškim ciljevima koji uključuju razumne standarde i

prihvatljive nivoe profitabilnosti, banka mora obezbijediti visokoprofesionalnu uslugu
korisnicima finansijske podrške.

To podrazumjeva:

- identifikaciju aktuelnih i predviđanje budućih potreba postojećih i potencijalnih novih

klijenata te u skladu sa tim brzu i konstruktivnu reakciju, i
- zaštitu od smanjenja buduće profitabilnosti usljed gubitaka prouzrokovanih lošim
plasmanima.

U skladu sa internim kreditnim politikama, banka će ponuditi usluge koje moraju

zadovoljavati sledeće osnovne kriterije:

- svi klijenti moraju biti visoko povjerljivi i njihova reputacija mora biti utvrđena na
potpuno zadovoljstvo banke,
- svaki plasman mora biti odobren za zakonitu i jasno prepoznatljivu namjenu,
- svaki plasman mora imati najmanje dva nezavisna i održiva izvora naplate.

Kreditna politika za pravna lica mora biti podložna promjenama, predlaže se

jedanput godišnje kojom prilikom se daju metodologija i dalje smjernice koje se
tiču: ciljanog kvaliteta portfelja (primjena maksimalnih iznosa limita i
maksimalnih neto iznosa eksponiranosti za pojedinačne klijente i grupu povezanih
lica definisanjem za svaku rating kategoriju određenog maksimalnog procenta koji je
povezan sa zakonskim limitom eksponiranosti u BiH); ciljanih industrijskih grana;
izloženosti banke prema tipu odnosno vrstama kolaterala; proizvoda; ročnosti
plasmana i sl.; imajući u vidu planove nadzornog odbora i osnovnu strategiju. Zasebnom
kreditnom politikom se obuhvataju pravna lica koja djeluju u okviru javnog sektora i
finansijske institucije.
Banka se neće angažovati i ući u dužničko povjerilački odnos sa klijentima u sledećim
slučajevima:

- ukoliko ne postoji jasno opravdana svrha zahtjeva i preciziran rok dospijeća

plasmana,
- ukoliko je povrat plasiranih sredstava zasnovan samo na mogućnosti aktiviranja
instrumenata obezbjeđenja,

122
 - ukoliko su isti ranije prouzrokovali gubitke i vode se u službi za naplatu i
restruktuiranje (izuzev u slučajevima restruktuiranja ili reprogramiranja postojećih
obaveza),
- ukoliko su isti sumnjivog morala (fizička lica i preduzeća osnovana u cilju pranja
novca i sl.),
- ukoliko bi odobravanjem zahtjeva banka došla u podređen položaj u odnosu
na drugog davatelja zajma,
- ukoliko su fizičko ili pravno lice na crnoj listi banke (spisak sumnjivih lica,
organizacija i spisak paralelnih/fiktivnih kompanija),
- ukoliko su isti: religijske ustanove; preduzeća koja se bave trgovinom vojnog
naoružanja i drugog vida vojne opreme.

Banka će osigurati da se identifikacija, kreditne analize i praćenje projekata vrši sa

dužnim poštovanjem ekoloških i faktora okruzenja u skladu sa državnim
zakonima, standardima i direktivama utvrđenim od strane centralnih i vladinih tijela,
EBRD-ovom listom zabranjenih proizvoda, a što podrazumijeva zabranu
finansiranja bilo koje transakcije ili projekta koji bi imao štetan uticaj na okolinu.

5.3.2. Zakonska regulativa i koncentracija rizika

Banka je dužna svoje poslovanje obavljati u skladu sa Zakonom, propisima

nadležne agencije za bankarstvo uslovima i ograničenjima utvrđenim bankarskom
dozvolom te odgovarajućim poslovnim i računovodstvenim principima i
standardima (Bazel II). Banka je dužna u svom poslovanju neprekidno održavati
adekvatan kapital odnosno solventnost, potreban obim likvidnih sredstava odnosno
sposobnost plaćanja i kreditnu sposobnost te osiguravati diverzifikaciju svoje aktive.
Obim aktive je zadat veličinom odobrenih plasmana, a njena struktura je određena
ročnošću izvora preuzetih u kreditni portfelj banke. Obim aktive može rasti najviše do
veiličine koju će limitirati sledeći faktori:
- najniža stopa adekvatnosti kapitala prema lokalnim propisima 12%, i viša je od stope
prema bazelskim standardima.
- obim i ročna struktura izvora.
U cilju minimiziranja koncentracije kreditnog rizika banka upravlja plasmanima i
struktuira kreditni portfelj kako bi izvršila njegovu diverzifikaciju. Na nivou nadležnih
službi uspostavit će se odgovarajući sistem redovnog i periodičnog izvještavanja
članova uprave banke o koncentraciji rizika.

Banka je dužna da po propisanoj metodologiji prati i analizira nivoe ukupnog

izlaganja kreditnom riziku prema jednom klijentu ili grupi povezanih lica koji se
sastoji od potraživanja po: glavnici, kamatama, naknadama, svim obavezama koje je
banka preuzela u ime i/ili za račun klijenta tj. zbir svih već nastalih (u stavkama bilansa)
i potencijalnih (u stavkama vanbilansa) izlaganja prema jednom klijentu ili grupi povezanih
lica. Zbir svih izlaganja banke kreditnom riziku u obliku izdatih garancija, osim
garancija za dobro izvršenje posla, ne smije preći 100% iznosa osnovnog kapitala banke.

Izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi povezanih lica
ne smije preći iznos od određeni iznos osnovnog kapitala banke, koji predstavija
najveće ukupno dozvoljeno izlaganje kreditnom riziku, i mora se razlikovati zavisno od
toga da li se radi o:

123
 - izlaganju banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi
povezanih lica koje nije pokriveno kolateralom,
- izlaganju banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi
povezanih klijenata koje je pokriveno kvalitetnim kolateralom,
- izlaganju banke kreditnom riziku prema pojedinačnom klijentu ili grupi
povezanih lica koje je pokriveno kvalitetnim utrživim zalogom čija vrijednost,
utvrđena pouzdanim i stabilnim cijenama,

Politika banke mora da prati i analizira nivoe ukupnog izlaganja kreditnom riziku
prema pojedinim industrijskim granama te da se identifikuju mogućnosti za
ublažavanje sektorske koncentracije. Pri tome se treba uzeti u obzir da maksimalna
izloženost jedne industrijske grane ne može biti veća od 30% ukupnog kreditnog
portfelja te da izloženost u duhanskoj, vojnoj industriji i objekata za zabavu ne može
preći 5% ukupnog kreditnog portfelja. Politika banke je da takođe prati i analizira nivoe
ukupnog izlaganja kreditnom riziku prema povezanim licima sa bankom.

5.3.3. Klasifikacija aktive banke izložene kreditnom riziku

U cilju uspostavljanja i održavanja kvalitetnog portfelja banke te u tom smislu i

formiranja adekvatnih potencijalnih rezervi za kreditne gubitke banka će
uspostaviti vlastitu politiku za kategorizaciju klijenata koja je u skladu sa odovarajućom
klasifikacijom. U skladu sa tim, klasifikacija se vrši na kompletnu aktivu banke
izloženu kreditnom riziku, procjenjuje se i klasifikuje svaki pojedinačni plasman pri
čemu se vodi računa da više plasmana datih jednom klijentu ili grupi
povezanih lica bude klasifikovano u istu kategoriju rizika sa određenim procentom
rezervisanja.

Kada se izlaganje banke kreditnom riziku ne može decidno odrediti tj. kada je
moguća različita klasifikacija, banka je dužna da izvrši odabir strožije kategorije osim u
slučaju kada raspolaže dokumentovanim i čvrstim dokazima za suprotno. Procjena kreditne
kategorizacije i rezervisanja za potencijalne gubitke je trajan proces koji treba biti
prioritet za svakog rukovodioca za odnose sa klijentima i svakog risk managera koji
učestvuje u procesu odobravanja plasmana, kako bi se osiguralo da je cijela rizična aktiva
tačno kategorizovana i konzervativno rezervisana. Iz tih razloga risk manager koji
učestvuje u procesu odobravanja plasmana tj. odlučivanja u redovnom radu, u
slučajevima gdje je to potrebno rukovodeći se svim raspoloživim informacijama,
aktuelnim događajima i propisanim smjernicama, nalaze portfolio manager-u
promjenu rezervisanja i kategorizacije koji verifikuje istu u informacionom sistemu.
Prijedlog za klasifikaciju aktive se temelji na objektivnim i subjektivnim kriterijima
ocjene rizika. Objektivni kriteriji se zasnivaju na tačnim podacima kojima banka
raspolaže o klijentima prate određeni plasman od početka (odobrenja) pa sve do njegovog
krajnjeg roka važenja.

Za objektivnu ocjenu rizika potrebno je raspolagati informacijama o:

- procjeni kreditnog rizika na bazi analize boniteta kiijenta,
- vrijednosti i tipu kolaterala datog od strane kiijenta u korist banke,
- stanju stavki aktive izložene kreditnom riziku po osnovu postojećih

124
 plasmana klijentu na određeni datum (dani tekućeg i najdužeg ranijeg kašnjenja).

Klasifikacija aktive se vrši tako što se u obzir uzimaju sva nenaplaćena potraživanja od
kiijenta u toku prethodnih i tekuće godine, a kategorizacija se vrši na osnovu najlošijeg
pojedinačnog potraživanja. Prilikom klasifikacije uzimaju se u obzir i kolaterali razvrstani
u tri osnovne grupe koje banka prihvata.

Banka u okviru upravljanja kreditnim rizikom vrši klijentima, koji su dospjeli u

poteškoće i ne mogu servisirati obaveze prema ugovorenim uslovima, u cilju
smanjenja kreditnog rizika sledeće:
- preugovaranje,
- prolongaciju,
- restruktuiranje i
- reprogramiranje pojedinih plasmana.

Prijedlog za preugovaranje, prolongaciju, restruktuiranje ili reprogramiranje

plasmana na osnovu raspolozivih informacija može dati referent za odnose sa klijentima
ili risk manager u redovnom radu. U tom slučaju klijent je dužan prije ponovnog
ugovaranja izmiriti svu dospjelu obračunatu kamatu i sve naknade i to isključivo iz vlastitih
sredstava. Uzimajući u obzir sve relevantne kriterije, klasifikacija aktive se vrši
označavanjem kategorije potraživanja, a najmanje u procentima rezervisanja kako slijedi:

- Kategorija A - Dobra aktiva 2%

- Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom 5-15%
- Kategorija C - Podstandardna aktiva 16-40%
- Kategorija D - Sumnjiva aktiva 41-60%
- Kategorija E - Gubitak 100%

Kategorija E (gubitak) - u ovu kategoriju klasifikuju se stavke aktive koje se smatraju

nenaplativim i za koje dalje zadržavanje u kategorijama naplative aktive nije opravdano.
To ne isključuje mogućnost da po tim stavkama banka naknadno eventualno nešto i
naplati. Ovakve stavke banka ne može zadržavati u svojim zvaničnim poslovnim
knjigama (bilansu) ni tokom pokušaja za njen naknadni i mogući dugoročni oporavak.
Banka je dužna da u ovu kategoriju uključi sve stavke za koje klijent kasni duže od 270
dana od inicijalno ugovorenog roka, osim u slučaju dokazane realizacije kolaterala u toku.

5.3.4. Instrumenti obezbjeđivanja naplate potraživanja

Prihvatljivim instrumentima obezbjeđenja, odnosno kolateralima za banku smatraju se:

- prvoklasni kolaterali: novčani depoziti, vrijednosni papiri, neopozive garancije

izdate od strane: BiH, centralnih vlada zemalja zon A, međunarodnih
razvojnih banaka, Centralne banke BiH, centralnih banaka zemalja zone A,
prvoklasnih banaka i kompanija zemalja zone A, plemeniti metali

125
 - kvalitetan kolateral: zalog nekretnina (hipoteka)

- ostali kolaterali: zalog pokretnih stvari (osim plemenitih metala), zalog potraživanja
i drugih prava, osiguranje naplate potraživanja kod osiguravajućih društava,
osiguranje vlastitom mjenicom,cesija potraživanja.

Banka od svojih klijenata može uzeti više različitih kolaterala za obezbjeđenje jednog
plasmana. Svrha pribavljanja svih raspoloživih instrumenata obezbjedjenja
(uključujući i dopunske o kojima se sa klijentima može postići dogovor), njihovog
evidentiranja i procjenjivanja jeste da se minimizira rizik koliko god je to moguće.
Realizacija kolaterala bi trebalo da bude posljednje sredstvo koje bi banka koristila tamo
gdje su nepredvidene okolnosti ugrozile uobičajene izvore naplate potraživanja.

5.3.5. Pojam nekvalitetne aktive i aktivnosti banke za tzv. kasnu naplatu

Pod nekvalitetnom aktivom se, u pravilu, podrazumjeva aktiva koja ne donosi prihod
u koje spadaju sledeće stavke:
- glavnica i/ili kamata koja je dospjela i nije plaćena duže od 90 dana od
njihovog inicijalno ugovorenog dospjeća odnosno kada su na prethodno
navedeni način klasifikacije iste svrstane u C, D i E kategoriju,
- kapitalizirana kamata koja nije plaćena duže od 90 dana.

Kapitalizacija kamate predstavlja proces pripisivanja obračunate nenaplaćene

kamate nenaplaćenoj glavnici kredita, proces refinansiranja, reprogramiranja ili
konverzije obračunate nenaplaćene kamate u novi bankarski kredit na dan dospjeća
kamate ili na dan dospjeća kredita. Od momenta kada se određene stavke aktive
klasifikuju kao nekvalitetna aktiva u okviru C, D i E kategorije banka je dužna da:
suspenduje vec obračunatu nenaplaćenu kamatu i obustavi dalji obračun i knjiženje kamate
u bilansu i istu vodi na vanbilansoj evidenciji, suspendovanu kamatu u punom iznosu
istodobno sa klasifikacijom aktive neutralizira tj. isključi iz prihoda formiranjem
posebnih rezervi za kreditne gubitke - za suspendovanu kamatu terećenjem troškova
rezervi za kreditne gubitke - za suspendovanu kamatu. Banka je dužna da sve naknadno
izvršene uplate po aktivi za koju je obustavljen obračun kamate upotrijebi prvo za
pokriće glavnice potraživanja, a eventualno preostali dio za naplatu kamate. U aktivnosti
za što brže i efikasnije prevazilaženje razloga koji su doveli do kašnjenja, će biti
uključena jedinica za naplatu i restruktuiranje potraživanja banke. U cilju reorganizacije
procesa naplate potraživanja banka će usvojiti vlastitu politiku sa razradenim procedurama
za tzv. kasnu i naplatu putem suda u okviru koje su dati detaljni koraci u naplati, specijalni
slučajevi te ostali postupci koji su mogući u ovoj fazi naplate.

Banke će nadoknaditi manjak dobiti ili eventualne gubitke nastale zbog loših kredita na dva
načina: smanjenje operativnih troškova ili povećanje aktivnih kamata. Prvi način je izvjestan
ako na bankarskom tržištu vlada intenzivna konkurencija zbog koje banke ne mogu prebaciti
povećanje svojih troškova na klijente. Nažalost, prema situaciji na hrvatskom bankarskom
tržištu nije za očekivati značajnije rezanje operativnih troškova. To znači da preostaje drugi
način: povećanje aktivnih kamatnih stopa. No taj put je opasan jer povećanje kamatnih stopa
na postojeće kredite može doliti ulje na vatru i još povećati loše kredite. Postoji i treći način:
ne raditi ništa, otrpjeti smanjenu dobit i eventualne gubitke pokriti iz kapitala kojega ima

126
dovoljno. A ima ga dovoljno zato jer je HNB svojim mjerama tražila da banke povećaju
kapitaliziranost ako žele nastaviti s kreditnom ekspanzijom.

ZAKLJUČAK

Neto kapital prema ukupno ponderisanom riziku odgovara metodologiji za računanje stope
adekvatnosti kapitala (CAR) propisanoj Osnovnim bazelskim principima za internacionalno
aktivne banke iz zemalja grupe G10, s tim što se u obračun i analizu kapitala ne uključuje
uticaj rizika zemlje i rizika transfera. Stopa adekvatnosti kapitala mjerena ovim indikatorom
izračunava se kao omjer neto kapitala i ukupno ponderisanog rizika. Neto kapital odgovara
regulatornom kapitalu iz Vodiča za kompilaciju FSI-ja.

127
Iako je propisana stopa adekvatnosti kapitala (CAR) za internacionalno aktivne banke prema
Osnovnim bazelskim principima 8% ili više, postojeći propisi u BiH zahtijevaju da navedena
stopa ne smije biti ispod 12%.

Sa pojmom rizika susrećemo se u svakodnevnom životu U bankarstvu, ali i u drugim finansijskim

institucijama rizik, između ostalog, predstavlja mogućnost finansijskog gubitka koji može imati mnoštvo
uzroka. Poznavanje rizika kojim je izložena je od ključne važnosti za svaku finansijsku
instituciju. Banke koje izbjegavaju svaki rizik će prestati biti finansijske institucije te se
s vremenomi ugasiti. S druge strane, uspješna banka, odnosno njen menadžment, je upoznat sa
bankarskim rizicima, te ih na vrijeme identificira, umanjuje ili otklanja. To naravno
podrazumijeva adekvatan način upravljanja i zaštite od rizika. U ovom radu poseban akcenat je bio na rizicima
kojim je banka izložena. Svaki od njih karakterišu posebna svojstva, okolnosti i načini ispoljavanja, a
zajednička karakteristika im je da mogu ozbiljno ugroziti solventnost banke i njen opstanak na duži rok.

Basel II poseban naglasak stavlja upravo na bankarske rizike te je u skladu sa tim Agencija za bankarstvo
Federacije Bosne i Hercegovine donijela niz odluka i standard o načinu upravljanja i zaštite od rizika. Ovom
aspektu je posebna pažnja data i u radu, kako bi se što više naglasio značaj bankarskih rizika, posebno u
današnjem turbulentnom okruženju. Sasvim je jasno da je nemoguće da banka u potpunosti izbjegne gubitke
koji nastaju iz rizika. Međutim, poštivanjem odluka, standarda i procedura te uz dobar risk-management, koji
obuhvata kako identifikaciju tako i upravljanje i zaštitu od rizika, banke su u poziciji da svoje gubitke
proizišle iz djelovanja rizika svedu na minimum

Loši krediti postali su top-tema u svjetskom i našem bankarstvu. Svoju popularnost duguju
činjenici da dobit svih poslovnih banaka pada, a glavni je razlog tomu dramatično povećanje
rezervacija za nenaplative kredite. Rezultati istraživanja govore u prilog potvrđivanja
sledećeg:

U okviru restukturiranih kredita veće relativno učešće imaju krediti sa većim iznosom.
Prema vrijednostima verižnih indeksa, možemo zaključiti da je nakon početnog perioda
(30.06.2007.godine) zabilježeno primjetno smanjenje iznosa rezervacija kod sve tri vrste
kredita, da bi dopšlo do povećanja iznosa rezervacije na dan 31.12.2008.godine. Od tog
momenta kod nerestrukturiranih kredita iznos rezervacije je konstantno rastao iz perioda u
period sa nešto manjim iznosima, dok je kod restrukturiranih kredita zabilježeno smanjenje
iznosa rezervacije koje je u većoj mjeri prisutno kod restrukturiranih kredita poslije krize, da
je tokom perioda kod nerestrukturiranih kredita, broj kredita u kategoriji C ostao
konstantan, krediti u kategoriji D su se samnjivali. Za kredite u okviru kategorije E primjetno
je kontinuirano povećanje do samog kraja posmatarnog perioda.

Tokom perioda kod restrukturiranih kredita prije krize broj kredita u kategoriji C
povećavao ili je ostao konstantan. Krediti u kategoriji D su se samnjili samo na kraju 2008.
godine. Za ove kredite u okviru kategorije E primjetno je kontinuirano povećanje do samom
kraja posmatarnog perioda

Tokom perioda kod restrukturiranih kredita poslije krize vidljivo je da na kraju

posmatranog razdoblja došlo do smanjenja broja kredita u kategoriji C i D, a povećanja
kredita u kategoriji E. Međutim ako posmatramo strukturu kredita na kraju posmatranog
perioda (30.06.2011.godine) ona je svakako povoljnije nego što je struktura restrukturiranih
kredita prije krize i nerestrukturiranih kredita u istom trenutku

128
Uzimajući u obzir svih 115 kredita, i vidljivo je da je na kraju posmatranog razdoblja došlo do
značajnog povećanja broja kredita u kategoriji E. Sa početnih 43 kredita u kategoriji E, na
kraju posmatranog perioda taj se broj povećao na 92 kredita.

Uz 95 % pouzdanosit odnosno rizik 5%, zaključuno je da postoji statistički značajna razlika u

prosječnoj polugodišnjoj stopi promjene iznosa rezervacije između tri grupe kredita. Tako je
najmanja stopa smanjenja iznosa rezervacije prisutna kod nerestrukturiranih kredita (-0,61%),
nešto veće smanjenja iznosa rezervacije je prisutno kod restrukturiranih kredita prije krize
(-14,63%) i najveće smanjenje iznosa rezervacije tokom posmatranog perioda je zabilježeno
kod resturkturiranih kredita poslije krize (-18,96%).

Prema tome, uticaj restrukturiranja na iznos rezervacije je pokazao pozitivne efekte jer
je doveo do značajnog smanjenja iznosa rezervacije kod restrukturiranih kredita,
naročito kod kredita restrukturiranih poslije svjetske ekonomske krize.

Prema rezultatim u tabeli možemo reći da kod nerestrukturiranih kredita i restrukturiranih

kredita prije krize najmanja stopa polugodišnje stope promjene iznosa rezervacije je prisutna
kod privredne grane građevinarstvo, međutim to nije slučaj kada je u pitanju pomenuta
privredna grana u okviru restrukturiranih kredita poslije krize. Posmatrajući sve kredite skupa,
onda je primjetno da je namanja stopa smanjenja iznosa rezervacije zabilježene ponovo u
okviru djelatnosti građevinarstvo (-1,13%).

Kako je p<0,01 kod faktora „Vrijeme restrukturiranja“ znači da vrijeme restruktutrianja ima
značajan uticaj na stopu promjene iznosa rezervacije. Kod faktora „Privredna grana„ p>0,05
pa prema tome pripadnost grani nema značajan zaseban uticaj na polugodišnju stopu
promjene. Međutim kod Inetakcije „Vrijeme restrukturiranja * Privredna grana“, p-
vrijednost je manje ili jednako 0,01 upućuje na zaključak da status kredita odnosno vrijeme
restrukturiranja ima značajan uticaj na polugodišnju stopu promjene iznosa rezervacije
između privrednih grana, odnosno u okviru privrednih grana.

Kada se radi o nerestrukturiranim kreditima, u poređenju sa restrukturiranim kreditim prije i

poslije krize, p<0,05, pa se može reći da postoji statistički značajna razlika u prosječnoj
polugodišnjoj stopi promjene iznosa rezervacije između nerestrukturiranih kredita i
restrukturiranih prije krize (p=0,001), kao i u prosječnoj polugodišnjoj stopi promjene iznosa
rezervacije između nerestrukturiranih kredita i restrukturiranih kredita poslije krize (p=0,000).
U slučaju restrukturiranih kredita prije krize, u poređenju sa restrukturiranim kreditim poslije
krize, p > ,05, zaključeno je da ne postoji statistički značajna razlika u prosječnoj
polugodišnjoj stopi promjene iznosa rezervacije između restrukturiranih kredita prije krize i
restrukturiranih kredita poslije krize (p=0,478).

Pokazatelji adekvatnosti kapitala na nniovu bankarskog sistema u FbiH, tokom posmatranog

perioda pokazuju da su izračunate stope adekvatnosti kapitala veće od propisana stopa
adekvatnosti kapitala za internacionalno aktivne banke prema Osnovnim bazelskim
principima koja iznosi 8% ili više, i postojeće propisane i zahtjevane stope u BiH da ne smije
biti ispod 12%.

Kao pokazatelji za mjerenje kvaliteta aktive korišteni su: nekvalitetna aktiva (NPA) prema
ukupnoj aktivi, nekvalitetni krediti prema ukupnim kreditima. Izračunati pokazatelji pokazali
su povećanje istih na kraju svake godine tokom posmatranog perioda, što govori da se iz

129
godine u godinu „kvari” kvalitet aktive i povećava učešće nekvalitetnih kredita u ukupnim
kreditima koj iujedno čine i najveći dio nekvalitetna aktive.

Analizom dobivenih pokazatelja profitabilnosti, povrat na prosječnu aktivu (ROAA) i povrat

na prosječni dionički kapital (ROAE) zaključeno je da se profitabilnost bankarskog sistema
poboljšala na kraju prvog polugodišta 2011.godine uodnosu na kraj 2010.godine gdje su
izračunati pokazatelji imali negativan predznak.

Sve se više stiče utisak kako su banke spremne na rast loših kredita smatrajući kako su visoka
profitabilnost banaka i budući neto prihodi iz njihova poslovanja dovoljni da se pokriju
troškovi rezervacija, bez da se naruši solidna razina kapitaliziranosti. No, kako bismo bili
sigurni koliko su loših kredita banke sposobne podnijeti moramo znati koliko loših kredita
možemo očekivati i kada će njihov rast dosegnuti vrhunac.

Dobro je poznata ekonomska zakonitost da je kretanje loših kredita prociklično, dakle broj
loših kredita raste u recesiji, a smanjuje se za vrijeme ekonomske ekspanzije. Pritom valja
imati na umu da su loši krediti više vezani za kretanje zaposlenosti, a ne za kretanje BDP-a.
Budući da kretanja na tržištu rada prate kretanja BDP-a, ali s vremenskim pomakom, i loši
krediti sa zakašnjenjem reagiraju na kretanja BDP-a. Zakašnjela reakcija nastaje i zbog
činjenice da su banke sklonije problematične kredite reprogramirati negoli dopustiti da klijenti
prestanu plaćati otplatne rate jer tada moraju povećati rezervacije, što im umanjuje dobit.

Bez obzira na to što će banke za manju dobit i povećanje troškova rezervacija za loše kredite
okriviti recesiju istina je da su loši krediti, među ostalim, posljedica nekadašnjeg kreditnog
buma. Mnogobrojna empirijska istraživanja su pokazala da se loši krediti u pravilu javljaju
upravo nakon razdoblja kreditne ekspanzije. Rezerviranja za loše kredite i gubici povezani s
njima dobrim su dijelom cijena koju banke sad plaćaju za opuštenost i uživanje u danima
obilja. To je tamna strana kreditne ekspanzije.

Formula za pretvaranje kreditne ekspanzije u loše kredite je jednostavna. Kada su kamatne

stope niske, a novca ima u izobilju, banke žele ubrzanim tempom povećati svoju imovinu, a
samim time i svoj tržišni udjel. To je prirodno. Najlakši način za povećanje imovine je
odobravanje kredita rizičnim klijentima.. To, nadalje, znači da je upitno je li bilo moguće
dovoljno pažnje posvetiti procjeni rizičnosti tolikog broja novih klijenata. Sadašnja nam
situacija govori da to nije bilo moguće.

Polazeći od zaključaka do kojih se došlo na osnovu provedenog istraživanja, analize

pokazatelja adekvatnosti kapitala, kvaliteta aktive i kvaliteta kredita i profitabilnosti,
nedvosmisleno se može zaključiti da se prihvata osnovna hipoteza da „Adekvatno
restrukturisanje neperformansnih kreditnih plasmana banke, uz istovremeno implementiranje
bazelskih principa o solidnom poslovanju, doprinosi poboljšanju kvaliteta ukupnog kreditnog
portfolia i poslovnom uspjehu banke .

130
LITERATURA

I Knjige i priručnici

1. Alijagić M., (2002), Bankarstvo, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću, Bihać

2. Alijagić M., (2003), Monetarne finanasije, Ekonomski fakultet Univerziteta u Bihaću,
Bihać
3. Baban Lj., (2000), Primjena metodologije stručnog i znanstvenog istraživanja,
Ekonomski fakultet Sveučilišta u Osijeku, Osijek

131
4. Baletić Z., (1995), Ekonomski leksikon, Masmedia, Zagreb
5. Basel Committee on Banking Supervision, (1997), Osnovni principi za eksternu
superviziju banaka (prijevod), Basel
6. Basel Committee on Banking Supervision, (1997), A New Capital Adequancy
Framework, Basel
7. Basel Committee on Banking Supervision, (1995), An internal Model-Based Approach
to Market Risk Capital Requirements, Basel
8. Bessis, J. (2002), Risk Manegement in banking, John Weley&Sons, Inc., New York,
9. Bilten o bankama, (2009), Direkcija za izdavačku djelatnost, Februar br. 18, Hrvatska
narodna banka, Zagreb
10. Bjelica V., (2001), Bankarstvo – teorija i praksa, Stylos, Novi Sad
11. Cade E., (1999), Managing Banking Risks; Reducing Uncertainty to Improve Bank
Performance, Amacom, England
12. Campbell T.S., (1988), Money and Capital Markets, Scott, Foresman & Co, Glenview
13. Chapman J.R., (2006), Simple Tools and Techniques for Enterprise Risk Management,
John Wiley&Sons, Ltd, England
14. Choudhry M., (2006), An introduction to value-at-risk, 4.ed., John Wiley &Sons,
England
15. Ćirović M., (1995), Bankarski menadžment, Ekonomski institut, Beograd
16. Ćirović M., (2001), Bankarstvo, Bridge company, Beograd
17. Ćurćić U. N., (2002), Bankarski portfolio menadžment – strategijsko upravljanje
bankom, bilansima, kvalitetom, bonitetom I portfolio rizicima banke, Feljton, Novi
Sad
18. Ćurćić U. N., (2003), Upravljanje rastom i performansama banke, Mladost, Loznica
19. Đukić Đ., Bjelica V., Ristić Ž., (2006), Bankarstvo, Centar za izdavačku djelatnost
Ekonomskog fakulteta u Beogradu, Beograd
20. Fazlović S., (2006), Statistika – deskriptivna i inferencijalna analiza, Denfas, Tuzla
21. Filipović M., (2004), Metodologija znanosti i znansvenog rada – uvodna predavanja
za postdiplomce svih struka, Svjetlost, Sarajevo
22. Gallati R.R., (2003), Risk management and capital adequacy, John Wiley &Sons,
New York
23. Greuning V.H., Bratanović B.S., (2006), Analiza i upravljanje bankarskim rizicima, 2
izd, Mate, Zagreb
24. Hanson S., Pesaran M.H., Shuermann T., (2005), Scope of Credit Risk Diversification,
University of Southern California, Institute of Economic Policy Research, Cambridge
25. Hempel G.H., (1990), Bank Management, John Wiley & Sons, New York
26. Jazić V., (2008), Rizici u bankarskom poslovanju, Stubovi culture, Beograd
27. Jović S., (1990), Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd
28. Kandžija V., Živko I., (2004), Poslovna politika banaka, Ekonomski fakultet
Sveučulišta u Mostaru, Mostar
29. Kešetović I., (2002), Novac i bankarski system, Feri, Tuzla
30. Kovačić S., (2009), Pravni vidici i ugovorna dokumentacija u poslovanju sa pravnim
licima, Institut za pravo i zaštitu zakonitosti poslovanja, NLB Bank d.d., Ljubljana
31. Kozamec S., Živković A., Krstić B, Ristić Ž, (2000), Poslovna politika banaka,
Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd
32. Krstić B.Ž., (2003), Bankarstvo, Ekonomski fakultet Univerziteta u Nišu, Niš
33. Lukić R, (2000), Bankarsko računovodstvo, Ekonomski fakultet Univerziteta u
Beogradu, Beograd
34. Lovrić M., Komić J., Stević S., (2006), Statistička analiza – metodi i primjena,
Ekonomski fakultet Univerziteta u Banja Luci, Banja Luka

132
35. Miller R.L., VanHoose D.D., (1997), Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb
36. Miskin F.S., (2006), Moderna ekonomija, bankarstvo i finansijska tržištva, Mate,
Zagreb
37. Mishkin F.S., (1995), The economics of money, banking and financial markets,
HarperCollins College Publishers, New York
38. Moorad C., (2006), An introduction to value-at-risk, John Wiley & Sons, England,
39. Novalić M., Lukač N., (1998), Banke i druge finansijske institucije Bosne i
Hercegovine, Mediapress, Sarejevo
40. Novak B., (2002), Finansijska tržištaiI institucije, Ekonomski fakultet Sveučilišta u
Osijeku, Osijek
41. Omerhodžić S., (2007), Finansijski menadžment, Harfo-graf, Tuzla
42. Omerhodžić S., (2008), Finansijska tržišta i institucije, Harfo-graf, Tuzla
43. Petrović P., (2000), Menadžment rizicima na tržištu kapitala, Institut ekonomskih
nauka, Beograd
44. Pogačar V., Usenik M., Kovčić S., (2009), Poslovanje sa preduzećima u NLB Grupi:
Minimalni standardi Corporate-a i Mjerila i postupci za odobravanje plasmana u
NLB Grupi, NLB Bank d.d., Ljubljana
45. Radovanović R., (1999), Bilansi preduzeća i banaka, Savremena administracija,
Beograd
46. Rose P.S., (2002), Commercial Bank Management, McGraw-Hill Irwin, Boston
47. Rose P.S., (2005), Menadžment komercijalnih banaka, 4 izd., Mate, Zagreb
48. Rose P.S. i Hudgins S., (2005), Bankarski menadžment i finansijske usluge, Mate,
Zagreb
49. Rostowski J., (1998), Reforma bankrastva u centralnoj Evropi i u bivšem Sovjetskom
Savezu, Magistrat, Sarajevo
50. Samuels J., Wilkes F.M., Brayshaw R.E., (1990), Management of Company Finance,
Chapman&Hall, London
51. Solomon R., (2009), Naplata kredita: Kako strukturirati i upravljati programom
naplate kredita i popravke kredita, seminar, skripta, Potecon, Zagreb
52. Solomon R., (2009), Naplata kredita: Sukobi i vještina komuniciranja, seminar,
skripta, Potecon, Zagreb
53. Stemper G.R. (1990), The guide to successful consumer banking strategy, John
Wiley&Sons, New Jersey
54. Šošić I., Serdar V., (1995), Uvod u statistiku, Školska knjiga, Zagreb
55. Van Horne, J. C. (1997), Financijsko upravljanje i politika (financijski menedžment),
deveto izdanje, MATE, Zagreb
56. Van Horn J.C., (1993), Finansijsko upravljanje i politika (finansijski menadžment),
Mate, Zagreb
57. Van Horn J.C., Wachowicz J.M., (2002), Osnovi finansijskog menadžmenta, Mate,
Zagreb
58. William T. T., (1990), Risk management for financial institutions: applying cost-
effective controls and procedures, Banker Publishing Company, Illinois
59. Zaklan D., (2000), Bankarstvo u tržišnom makrosistemu, Ekonomski fakultet
Univerziteta Džemal Bijedić, Mostar
60. Zakon o bankama, Službene novine FBiH, broj 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02,
58/02, 19/03, 28/3, 6/08, Privredna štampa, Sarajevo
61. Živković A., Stankić R., Krstić B., (2008), Bankarsko poslovanje i platni promet,
Centar za izdavačku djelatnost Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu,
Beograd

133
II Studije i članci

1. Efendić S., (2004), Kvalitet aktive određuje “profit, Banke u Bosni i Hercegovini,
47/2004, Privredna Štampa, Sarajevo
2. Jakšić S., (2007), Primjena Markowitzeve teorije na tržištu dionica zagrebačke burze,
Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 5/2007, Ekonomski fakultet, Zagreb
3. Karić L., (2000), Finansijski izvještaji banaka, Porezni savjetnik, 7-8, Revicon,
Sarajevo
4. Kešetović I., Kozarević E., (2009), Globalna finansijska kriza i bankarski sektor,
Ekonomska revija, 13, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla
5. Kešetović I., Kozarević E., (2005), Proncipi moderne portfolio teorije – orjentir za
upravljanje rizicima, Banke u Bosni I Hercegovini, 67-68, Privredna štampa, Sarajevo
6. Kešetović I., Kozarević E., (2003), Supervizija bankarskog sektora Bosne i
Hercegovine, Ekonomska revija, 1, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla
7. Klepac G., (2008), Model osjetljivosti portfelja za anlizu kreditnog rizika uzrokovanog
strukturnim i makroekonomskim promjenama, 32(4), Finansijka teorija i praksa,
Zagreb
8. Klepac G., (2007), Uključivanje sezonskih utjecaja u bodovanje kredita Basel II,
31(3), Finansijka teorija i praksa, Zagreb
9. Kozarević E., (2006), Historijski model u evaluaciji izloženosti banke riziku deviznog
kursa – generisanje distribucije dobitka i gubitka portfolija, Banke u Bosni i
Hercegovini, 74-75, Privredna štampa, Sarajevo
10. Kozarević E., (2006), Koncept rizične vrijednosti (VaR) kao moderni standard u
evaluaciji rizika banaka I drugih finansijskih institucija, Ekonomska revija, 8,
Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla
11. Kozarević E., (2008), Upravljanje finansijskim rizicima – od Babilona do Wall
Streeta, Banke u Bosni I Hercegovini, 77, Privredna štampa, Sarajevo
12. Kozarević E., (2007), Značaj aktivnog upravljanja rizicima finansijskih institucija,
Međunarodni naučni simpozij “Finansije u društvu znanja i savremenoj poslovnoj
praksi”, zbornik radova, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla
13. Krznar M., (2009), Rizik bankovne zaraze u Hrvatskoj, 1(23), Hrvatska narodna
banka, Zagreb
14. Lopez J.A., What is operation risk?, Federal Reserve Bank of San Francisco, 2,
Economic letter, San Francisco
15. Longueville G., (1997), Les nouvelles dimensions du risk-pays, Banque France, 585
Paris
16. Omerhodžić S., Kozarević E., (2004), Temeljni koncept evaluacije tržišnih i kreditnih
rizika u bankarstvu, Tranzicija, 14, Ekonomski institute, Tuzla
17. Pojatina K., (2008), Kreditni rizik, kreditni i ekonomski ciklusi u Hrvatskom
bankarstvu, 21 (4), Ekonomska istraživanja, Split
18. Pravilnik za bonitetno razvrstavanje komitenata NLB Grupe, (2009), NLB Tuzlanska
banka dd, Tuzla
19. Rovčanin A., (1998), Kvalitet aktive – indikator stabilnosti banke, Porezni savjetnik,
12, Revicon, Sarajevo
20. Šverko I., (2002), Rizična vrijednost (Value at Risk) kao metoda upravljanja rizicima
u finansijskim institucijama, Ekonomski pregled, 7-8/2002, Hrvatsko društvo
ekonomista, Zagreb

134
 21. Umihanić B., Kozarević E., (2006), Proces i organizacija upravljanja bankarskim
rizicima, Lider, časopis za teoriju i praksu menadžmenta, preduzetništva i liderstva, 5-
6, NVO “Horizont”, Banja Luka
22. Vunjak N., Antonijević T., (2008), Strategija upravljanja kreditnim portfolijom banke,
No 7, Montenegrin journal of economics, Subotica
23. Walter I., (2007), Reputational Risk and Conflicts of Interest in Banking and Finance:
The Evidence So Far, (2), Insead, The Business school for the World, New York
24. Toevs A. L., (2001), Gap Management: Managing Interest Rate Risk in Banks and
Trifts, Economic Review, 2, Federal Reserve Bank of San Francisco, San Francisco

III Doktorske disertacije i magistarski radovi

1. Cerović I., (2008), Rizik management u elektronskom bankarstvu, magistarski rad,

Fakultet za pomorstvo Univerziteta Crne Gore, Kotor
2. Demirović A., (2005), Modeliranje kreditnog rizika, magistarski rad, Ekonomski
fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo
3. Ibrahimović S., (2006), Uticaj novog sporazuma o kapitalu (Basel II) na informacioni
sisitem banke, magistarski rad, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo
4. Kozarević E., (2005), Koncept rizične vrijednosti (VaR) u funkciji evaluacije
bankarskih rizika, magistarski rad, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla
5. Kozarević E., (2008), Konceptualizacija i operacionalizacija evaluacije rizika
finansijskih institucija, doktorska disertacija, Ekonomski fakultet Univerziteta u
Tuzli, Tuzla

IV Internet

1. Andrović Z., (2009), Bankarstvo u 2010. godini – štednja, kamate, krediti,

Raiffeisenbank Austria d.d.
(http://liderpress.hr./Uploads/1/58896/89137/89194/A3_Androvic_1.pdf, mart 2010)
2. Basel Committee on Banking Supervision, (1999) Credit risk modeling: Current
practices and aplications, Bank for International Settlements, Basel
(http://www.bis.org/publ/bcbs49.htm, april 2010)
3. Basel Committee on Banking Supervision, (2005), An explonatory Note on the Basel
II IRB Risk Weight Functions, Bank for International Settlements, Basel
(http://www.bis.org/bcbs/irbriskweight.pdf?noframes.htm , juli 2010.)
4. Basel Committee on Banking Supervision, (2005), International convergence of
capital measurement and capital standards, a revised framework, Bank for
International Settlements (BIS), Basel
(http://www.bis.org/publ/bcbs118.htm , august 2010)
5. Basel Committee on Banking Supervision, (2004), Modification to the capital
treatment for expected and unexpected credit losses in the New Basel Accord,
consultative document, Bank for International Settlements, Basel
(http://www.bis.org/publ/bcbs104.pdf, septembar 2010)
6. Basel Committee on Banking Supervision, (2003), Overview of the New Basel Capital
Accord, Bank for International Settlements, Basel
(http://www.bis.org/bcbs/bcbscp3.htm, septembar 2010)
7. Basel Committee on Banking Supervision, (2001) Risk management principles for
electronic banking, Bank for International Settlements, Basel

135
 (http://www.bis.org/publ/bcbs98.pdf, septembar 2010)
8. Basel Committee on Banking Supervision, (2003), The New Basel Capital Accord, the
third consultive papernof the New Basel Capital accord, Bank for International
Settlements, Basel
(http://www.bis.org/bcbs/cp3full.pdf, septembar 2010)
9. Agencija za bankrastvo Federacije Bosne i Hercegovine, (2010), Informacija o
bankarskom sistemu F BiH,
(http://www.fba.ba/novostibin/publikacije62.pdf, mart 2011)
10. Altunbas Y., Gambacorta L., Ibanez M.D., (2009), Bank risk and monetary policy,
European Central Bank, working paper no. 1075,
(http://www.ecb.int/ pub/ pdf/ scpwps/ecbwp1075.pdf, oktobar 2009.)
11. Batlin C., Schachter B., (2000), The ten great challenges of risk management.
(http://www.gloriamundi.org/detailpopup.asp.pdf , oktobar 2009)
12. Bookstaber R., (1999), Risk management in complex organizations, GloriaMundi
organizations,
(http://www.gloriamundi.org/picsresources/.pdf , oktobar 2009)
13. Gordy M., (1998), From CreditMetrics to CreditRisk+ and back again, GloriaMundi
organizations,
(http://www.gloriamundi.org/picsresources/mg_ccb.pdf, august 2009.)
14. Hoelscher S.D., (2006), Bank restructuring and resolution, International Monetary
Fund, Washington,
(http://books.google.com/books?id=UADFaTO7G8.pdf, juni 2009.)
15. Krainer J., (2009), House prices and Bank Loan Performance, Economic Research
and data, Federal reserve Bank of San Francisco, San Francisco
(http://www.frbsf.org/publications/economics/letter/2009/.pdf, novembar 2009.)
16. Malaysia National Asset Manegement Company “Danahrata”, (2005), Loan
restructuring guidelines,
(http://www.bnm.gov.my /websites/danaharta.com.my/pubs/pdf, august 2009.)
17. Marčeta G., (2008), Upravljanje kreditnim rizikom u bankama, Fakultet poslovne
ekonomije Univerziteta u Banja Luci, Banja Luka,
(http://www.apeiron-edu.eu/centar/.pdf, januar 2009.)
18. Miletić I., (2009), Makroekonomski i mikroekonomski uzroci nestabilnosti banaka,
Ekonomska istraživanja, 21(1), Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske,
Zagreb,
(http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanci , oktobar 2009)
19. Novak B., Crnković I., (2007), Klasifikacija dužnika banke prema razini poslovnih
problema na osnovi podataka iz osnovnih finansijskih izvještaja, Ekonomski pregled,
58(1-2), Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, Osijek,
(http://hrcak.srce.hr/index.php?show =clanak , okobar 2009)
20. Pojatina K., (2009), Kreditni rizik, kreditni i ekonomski ciklusi U Hrvatskom
bankarstvu, Ekonomska istraživanja, 21(4), Portal znanstvenih časopisa Republike
Hrvatske, Split,
(http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak,okobar 2009)
21. Priručnik o upravljanju kreditnim rizikom, (2004)
(http://www.nbs.rs/export/internet/latinica/40/40_2/
prirucnik_o_upravljanju_kreditnim_rizikom.pdf, junuar 2010)
22. Risk Menagement: Guidelines for Commercial bank&DFIs, State Bank of Pakistan
(2007),
(http://www.sbp.org.pk/about/riskmgm.pdf ; april 2009.)

136
 23. West G., (2004), Risk measurement for financial institutions, Financial modelling
agency, CAP dept, University of Witewatersrand
(http://www.nes.ru/agoriaev/Papers/West%20RiskMgt%20fin%20institutions.pdf,
decembar 2010)
24. Ostali web site-ovi:
- http://www.business-magazin.ba/, januar 2010.
- http://cbbh.gov.ba, juli 2010.
- http://www.databeuro.com/acatalog /analyzing_risk.pdf,2003 , maj 2009.
- http://dnevniavaz.ba,
- http://fba.ba,
- http://www.investopedia.com/ articles/04/092904.asp, mart 2009.
- http://www.nlbtuzlanskabanka.ba/,
- http://oslobodjenje.ba,
- http://poslovni.hr,
- http://www.riskglossary. com /link/credit_risk.htm, juni 2009.
- http://www2.standardandpoors.com, junuar 2009.
- http://hercegovina.info, oktobar, 2010.

POPIS SLIKA I TABELA

Slika 1.1. Struktura Bazela II ....

................................................................................................5
Slika 2.1. Ciljevi kreditnog portfolija banke.............................................................................25
Slika 2.2. Uticaj globalne finansijske krize na kreditni portfolio banke..................................31
Slika 2.3. Distribucija gubitka za kreditni rizik........................................................................35
Slika 2.4. Uticaj korelacije i koncentracije na kreditni rizik....................................................40
Slika 2.5. Faktori kreditnog rizika............................................................................................43

137
Slika 2.6. Kriva indiferencije....................................................................................................47
Slika 2.7. Uticaj broja finansijskih instrumenata na ukupan rizik portfolija............................48
Slika 3.1. Shematski prikaz analize delinkventnosti računa.....................................................70
Slika 3.2. Sigurnosne zone koje okružuju plasirana sredstva banke.........................................74
Slika 4.1. Odnos između gubitaka zbog nenaplativnosti potraživanja i troškova naplate........95
Slika 5.1. Struktura kredita prema statusu..............................................................................104
Slika 5.2. Verižni indeksi za iznos rezervacije kod nerestrukturiranih kredita......................106
Slika 5.3. Verižni indeksi za iznos rezervacije kod restrukturiranih kredita prije krize.........106
Slika 5.4. Verižni indeksi za iznos rezervacije kod restrukturiranih kredita poslije krize......107
Slika 5.5. Struktura neperformansnih kredita tokom perioda.................................................108
Slika 5.6. Struktura kreditnih plasmana po kategorijama restrukturirani prije krize..............109
Slika 5.7. Struktura kreditnih plasmana po kategorijama restrukturirani poslije krize...........110
Slika 5.8. Polugodišnja stopa promjene..................................................................................111
Slika 5.9. Stopa adekvatnosti kapital......................................................................................116
Slika 5.10. Stopa osovnog kapitala.........................................................................................117
Slika 5.11. Udio nekvalitetne active u ukupnoj aktivi………………………………………119
Slika 5.12. Struktura kredita prema kvaliteti..........................................................................120

Tabela 1.1. Struktura ukupnog kapitala banke prema Bazelu I..................................................5

Tabela 1.2. Koncizan pregled “pravovremenih korektivnih akcija” FDIC-a............................7
Tabela 1.3. Alternativni pristup različitim kategorijama rizika...............................................11
Tabela 1.4. Predloženi standardizirani pristup..........................................................................11
Tabela 1.5. Poslovne linije i vrste događaja koje uzrokuju operativne gubitke........................13
Tabela 1.6. Pregled stopa (pondera) rizika ekvivalentan odgovarajućim vanbilansnim
obavezama.................................................................................................................................15
Tabela 1.7. Ponderi rizika koji se pridružuju osnovnim kategorijama kredita i drugih plasmana
prema Bazelu II.........................................................................................................................16
Tabela 1.8. Ponderi rizika koji se pridružuju vanbilansnim stavkama.....................................18
Tabela 1.9. Faktori množenja kreditnog rizika za derivatne instrumente.................................18
Tabela 2.1. Vrste izvještaja o neperformansnim kreditnim plasmanima na primjeru banke
„X“............................................................................................................................................28
Tabela 2.2. Portfolio rizici........................................................................................................30
Tabela 2.3. Matrica vrijednosti Z skora preduzeća...................................................................45
Tabela 2.4. Primjer: Standard & Poor's kreditni rejtinzi...........................................................46
Tabela 2.5. Formiranje rezervi za gubitke na bazi rejting sistema............................................46
Tabela 2.6. Specifične mjere za upravljanje kreditnim rizikom...............................................49
Tabela 2.7. Određivanje cijene kredita pravnim licima............................................................50
Tabela 3.1. Struktura bilansa stanja pravnog lica.....................................................................55
Tabela 3.2. Pokazatelji profitabilnosti preduzeća.....................................................................59
Tabela 3.3. Oblici indirektne (povezane) kreditne izloženosti i dodatne izloženosti dužnika.61
Tabela 3.4. Signali upozorenja za neperformansne kreditne plasmane....................................65
Tabela 3.5. Slijed događaja u novčanoj krizi preduzeća...........................................................66
Tabela 3.6. Specificiranje kolaterala osiguranih kredita...........................................................72
Tabela 4.1. Efekti napora za naplatu potraživanja....................................................................95
Tabela 4.2. Primjer izbora optimalnog programa naplate potraživanja....................................96
Tabela 5.1. Broj i struktura kredita prema statusu..................................................................104
Tabela 5.2. Broj i struktura kredita prema statusu i iznosu.....................................................104
Tabela 5.3. Iznosi rezervacija i verižni indeksi.......................................................................105
Tabela 5.4. Broj, struktura i promjene nerestrukturiranih kredita tokom perioda..................107

138
Tabela 5.5. Broj, struktura i promjene restrukturiranih kredita prije krize.............................108
Tabela 5.6. Broj, struktura i promjene restrukturiranih kredita poslije krize..........................109
Tabela 5.7. Kategorizacija kredita na početku i na kraju posmatranog perioda.....................110
Tabela 5.8. Polugodišnja stopa promjena iznosa rezervacije..................................................111
Tabela 5.9. Polugodišnja stopa promjena iznosa rezervacije prema privrednoj grani u kojoj
posluje korisnik kredita...........................................................................................................112
Tabela 5.10. Zavisna varijabla: Polugodišnja stopa promjene...............................................113
Tabela 5.11. Zavisna varijabla: Polugodišnja stopa promjene………………………………113
Tabela 5.12: Tukey HSD........................................................................................................114
Tabela 5.12. Stopa adekvatnosti kapitala................................................................................115
Tabela 5.13. Stopa osnovnog kapitala....................................................................................116
Tabela 5.14. Udio nekvalitetne aktive u ukupnoj aktivi.........................................................119
Tabela 5.15 Udio nekvalitetnih kredita u ukupnim kreditima................................................120
Tabela 5.16. Pokazatelji profitabilnosti..................................................................................121

139