UNIVERZITET “DŽEMAL BIJEDIĆ“ U MOSTARU

FAKULTET HUMANISTIČKIH NAUKA

ODSJEK ZA BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

OCJENJIVANJE U NASTAVI

Referat

Student: Hamza Elezović Mentor: doc.dr. Irma Marić

Mostar, januar 2020.

 UVOD

Praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje učenika u nastavi sastavni je dio nastave, bitan,

odgovoran i veoma osjetljiv zadatak kojeg obavlja učitelj.

Numeričke ocjene izražavaju se različitim ocjenjivačkim ljestvicama. U Bosni i Hercegovini

se koristi petostepenska ljestvica od 1 do 5 (nedovoljan, dovoljan, dobar, vrlodobar i odličan).
U osnovi, radi se o upotrebi ljestvice procjenjivanja koja ima sva bitna obilježja ordinalne
ljestvice ili ljestvice ranga, kojom je jedino moguće prosuditi je li nešto od nečega veće ili
manje.

Kako bismo se što više približili realnoj, objektivnoj ocjeni, potrebno je prikupiti što više
podataka o znanju i sposobnostima učenika.

Slovne ocjene također predstavljaju višestepenski ocjenjivački sistem koji se koristi u Velikoj
Britaniji i SAD-u.

Stepenasta podjela znanja podrazumijeva stepenove kroz koje prolazi svaka osoba koja
priprema neku nastavnu jedinku.

Poljakovi stepenovi znanja

U svojoj knjizi „Didaktika“ 1980. godine Vladimir Poljak iznosi pet stepenova znanja

1. Pod prisjećanjem se podrazumijeva da se određeni koncept i pojam nalazi na

podsvjesnoj razini čovjeka kojem je taj pojam svakako poznat, ali nije u stanju
povezati sadržaje koje su u vezi s tim konceptom, a još teže mu je interpretirati i
obrazožiti njihovo značenje
2. Prepoznavanje kao stepen znanja fokusira se na prepoznavanje sadržaja, odnosno
povezivanje između koncepta koji je iz podsvjesne razine došao na razinu svijesti. U
ovom stepenu znanja osoba nije u stanju interpretirati te sadržaje
3. U reprodukciji se podrazumijeva da osoba temeljno raspolaže sa jednim dijelom
gradiva, te da ih je sposobna reproducirati, odnosno objasniti i obrazložiti
4. Kod operativnog znanja osoba je u stanju operirati postojećim i stečenim znanjem, a
osim što sadržaje zna obrazložiti, može ih primijeniti u praktičnoj stvarnosti
5. Kreativno znanje podrazumijeva stvaranje novih ideja i kreativnih rješenja
Ocjene i nivoi znanja koje podrazumijevaju

ODLIČAN (5) – operativno i kreativno, stvaralačko znanje

 učenik obrazlaže, primjenjuje, dokazuje
 u potpunosti usvaja književnoteorijske pojmove i književnohistorijska znanja
 s lahkoćom usvaja i povezuje nove sadržaje
 tačno i precizmo primjenjuje stečeno znanje na nove tekstove
 samostalno interpretira pročitanu lektiru, primjenjuje stečena književnoteorijska i
književnohistorijska znanja i uočava uzročno-posljedične veze
 iznimno je aktivan i kreativan u nastavnom procesu
 ima razvijen kritički stav i argumentirano ga iznosi
 razvija samoinicijativnost, kreativnost i istraživački duh
 aktualizira sadržaje i povezuje sa stvarnim životom
 u potpunosti poštuje dogovore, traži više i proširuje svoje znanje
 učenik svako zadano lektirno djelo pročita na vrijeme i izrazIto aktivno sudjeluje u
interpretaciji djela na času
 u potpunosti i uspješno rješava zadaće
 uočava problemske zadatke i ima kritičko mišljenje
 argumentirano iznosi stavove
 uspješno koristi citate i parafraze, otkriva prenesena značenja i stilske karakteristike
djela
 pokazuje jasnoću i kreativnost u raspravama o bitnim problemima u djelu i korelaciji
sa stvarnim životom
 razvija samostalnost, inicijativu i istraživački duh
 uspješno sarađuje s drugima: rad u skupini, poštovanje mišljenja drugih učenika
 poštuje zadane vremenske okvire (čitanje, zadaće)
 aktivno sudjeluje u kreiranju i ostvarivanju nastavnoga procesa (tumačenja, rasprave,
referati, prezentacije i sl.)
 samostalno proširuje lektirne sadržaje, čita djela i izvan okvira lektirnoga programa
VRLO DOBAR (4) – operativno znanje
 učenik je usvojio sadržaje i izlaže ih samostalno
 uči s razumijevanjem i svjesno usvaja zadano
 aktivno sudjeluje
 skoro u potpunosti interpretira pročitane tekstove
 uspješno primjenjuje stečeno znanje na nove tekstove
 ima razvijen kritički stav
 vrlo je aktivan u nastavnom procesu
 aktualizira sadržaje
 poštuje dogovore
 zadana lektirna djela čita na vrijeme
 aktivno sudjeluje u interpretaciji na času
 sadržaj u potpunosti razumije
 uočava problemske situacije, ali nema uvijek razvijen kritički stav
 često iznosi svoje mišljenje
 sarađuje s drugima: rad u skupini, poštovanje mišljenja drugih učenika
 uspješan je u aktualizaciji sadržaja i korelaciji sa stvarnim životom

DOBAR (3) – znanje reprodukcije

 učenik je usvojio sadržaje, ali slabije ih ili /djelomično primjenjuje
 odgovara uz manju učiteljevu/nastavnikovu pomoć, nije samostalan u radu
 učenik slabije razumije neke sadržaje (uzročno-posljedične veze)
 povremeno se uključuje u interpretaciju i nastavni proces
 djelomično usvaja književnoteorijske i književnohistorijske sadržaje
 nije uvijek u okvirima vremenski zadanih rokova u rješavanju zadaća
 redovno čita lektirna djela, ali ne razumije pročitano u potpunosti
 djelomično ovladava sadržajima
 ponekad je aktivan, sudjeluje u interpretaciji
 ponekad iznosi vlastito mišljenje, ali nema razvijeno kritičko mišljenje
 aktualizira sadržaje uz pomoć nastavnika
DOVOLJAN (2) – znanje prepoznavanja
 učenik poznaje samo neke sadržaje na razini prepoznavanja
 u gradivu se snalazi uz pomoć učitelja
 otežano prepoznaje naučene činjenice u književnim tekstovima
 rijetko iznosi svoje zaključke
 ne poštuje dogovorene vremenske rokove i vrlo često zanemaruje svoje obaveze i
zadaće
 ne čita lektirna djela redovno ili čita djelomično (npr. preskače opise)
 pročitano reproducira, nema kritičko mišljenje
 služi se kratkim sadržajima iz raznih priručnika i interneta
 zna navesti osnovne sadržaje (likovi, fabula), ne prepoznaje stilske osobine
 sudjeluje u grupnom radu, ali nema inicijative, ne zaključuje samostalno

NEDOVOLJAN (1) – znanje prisjećanja

 učenik nije savladao gradivo
 slabog je predznanja
 ne razumije gradivo
 ne sudjeluje u interpretaciji
 ne usvaja ni osnovne književnoteorijska ni književnohistorijska znanja
 ne pridržava se dogovora i ne poštuje vremenske rokove, zanemaruje obveze i zadaće
 ne čita lektirna djela
 ne reaguje na motivaciju
 slabog je predznanja, ne razumije gradivo
 ne sudjeluje u interpretaciji

Kad govorimo o Poljakovim stepenovima znanja može se javiti sljedeći problem, te učitelja
dovesti u potencijalno nelagodnu situaciju. Npr. Ako učenik nauči nešto napamet i ima
mogućnost to znanje odlično interpretirati svakako će dobiti najveću ocjenu, ali to znanje je
kratkotrajno, jer je naučeno napamet. Tu dolazimo do pitanja: šta je učenik naučio ? Opisni
pridjevi uz brojke prema (Matijević, 2004) „govore o tome kakvo se znanje uz tu ocjenu
očekuje“
Ocjena se može protumačiti kao dogovorena oznaka za određenu kvalitetu znanja. Također,
ocjena je i nagrada za učenikov rad.

Roditeljima su ocjene od velikog značaja kako bi mogli znati kako njihovo dijete napreduje,
te kako bi ga lakše mogli motivirati da uči i nauči ono iz čega je najslabiji. Međutim, ocjena
se danas svela samo na koeficijent s pomoću kojeg učenici prelaze u veće stepenove
obrazovanja kao što su faluteti.

Postupci Opis Brojčana ocjena

Brzo, samostalno, tačno i uspješno 5

Umjereno brzo, tačno i uspješno bez 4

pomoći učitelja

Primjena znanja U poznatim situacijama ili uz neizravnu 3

pomoć učitelja tačno rješava

Sporo, pravi pogreške, ali uz izravnu 2

pomoć učitelja ipak uspjeva

Ni uz nastavnikovu pomoć ne uspjeva 1

riješiti postavljeno

Tablica 1. Opis skale ocjena (Prema: Gusić 2003.)

Tehnike ocjenjivanja mogu u mnogim slučajevima biti pogrešne, a najviše dolaze do

negativnog izražaja onda kad je učitelj uvjeren da je tehnika koju on koristi
najvjerodostojnija.

Prema (Baert, 1989.) postoji „pasivan i aktivan način usmenog ispitivanja“.

1 Pasivan tip - nastavnik, nakon što je na ispitu postavio pitanje, ostaje uglavnom pasivan
dok učenik odgovara.

2. Aktivan tip – nastavnik učenika, nakon postavljena pitanja, različitim potpitanjima i

dodatnim objašnjenjima zapravo navodi na ispravan odgovor.
 USMENO I PISMENO OCJENJIVANJE

Usmeno ocjenjivanje:

PREDNOSTI MANE

Nastavnik reaguje na odgovore učenika i Vremenski neekonomično

primjerenije ispituje stvarno znanje

Mogu se uočiti odgovori koji su približno tačni ili Na jednom nastavnom času nastavnik provjeri
oni koji su potpuno apsurdni (usmjeravanje znanje malog broja učenika
učenika)

Učenici češće uče s razumijevanjem ako znaju Nužno subjektivno/ Nastavnik je mjerni
da ih očekuje usmeno ispitivanje instrument

Vježba se verbalna interakcija na relaciji učenik- Obično obuhvaćeno manje gradiva nego u
učitelj pismenom

Subjektivne slabosti kod usmenog ocjenjivanja

 Svaki nastavnik ima svoj kriterij ocjenjivanja koji zavisi od njegove osobnosti (blag,
strog)
 Ocjenjivanje uveliko zavisi o emocionalnom stanju i umoru nastavnika
 Različiti kriterji zavise od različitih nastavnih jedinica
 Upotreba ocjenjivanja kao disciplinske mjere
 Ocjene iz drugih predmeta često utječu na kriterij ocjenjivanja

Pismeno ocjenjivanje

Prednosti pismenog ocjenjivanja:

 Vremenski ekonomično
 Objektivnije ocjenjivanje
 Obuhvaćeno više gradiva
 Istovremena provjera znanja svih učenika na istom nastavnom sadržaju
Iako je pisanim ispitivanjem i ocjenjivanjem učenika obuhvaćen velik broj učenika koje
možemo ispitati u kratko vrijeme, ipak, potrebno je mnogo vremena da se njihovi radovi
pregledaju, isprave i ocijene. Osim navedenog, učenicima ponekad mogu nedostajati
dopunska pitanja radi bolje orijentacije pa se pitanje može shvatiti jednostrano i učenici mogu
pogrešno odgovoriti, odnosno mogu iznositi manje važne činjenice, a izostaviti bitne
informacije (Poljak, 1980). Zbog navedenih prednosti i nedostataka pisanog načina ispitivanja
najbolje je da u nastavnom radu kombiniramo usmeni i pisani način ispitivanja i ocjenjivanja.
Tako možemo prevladati ograničenja i nedostatke jednog načina i nadopuniti ga drugim.

Grupno ocjenjivanje

 Najjednostavniji pristup ocjenjivanju je davanje pojedinačnih ocjena svim članovima

grupe
 Kombinacija pojedinačnih i grupnih aktivnosti
 Varijacija ove metode je dodijeliti posebne uloge u grupi kao što su koordinator ili
zapisničar i osigurati pojedinačnu ocjenu za te uloge.

Portofolio

Portfolio je smislena zbirka koja sadrži radove koje je učenik napravio u nekom razdoblju uz
nastavnikov nadzor. Uključuje: dokumentaciju postignuća, samoevaluacije, procese izrade
radova, analize iskustva učenja. Predstavlja primjere rada koji pokazuju napredak ili izostanak
napretka u određenim područjima.
 Analizirati upotrebu
portofolija na nastavi
i u svrhu ocjenjivanja

Upotreba
portofolija u
nastavi

Diskutovati o ključnim Evaulirati probleme i

procesima, nužnoj podršci i prednosti upotrebe portofolija
glavnim pitanjima u nastavi i za ocjenjivanje
Sumativno i formativni ocjenjivanje

Sumativno ocjenjivanje je vrsta ocjenjivanja koje se provodi da se sazna šta učenici znaju ,
razumiju i mogu uraditi, a svrha sumativnog ocjenjivanja je procjena procesa učenja na
samom kraju. Glavni cilj je izgraditi sliku koju imate o svakom učeniku.

Ocjenjivanjem se stavlja naglasak na:

 Proces
 Krajnji proizvod

Formativno ocjenjivanje

Svrha formativnog ocjenjivanja je pomoći učenicima da nauče. Proces evaluacije se koristi da

"formira” ili razvije učenika. Učenicima se daje šansa da poboljšaju svoju izvedbu tijekom
formativnog ocjenjivanja. William Spady, američki mislilac, tvorac obrazovanja zasnovanog
na rezultatima, kaže: ”Sve dok ne zabilježiš konačnu ocjenu učenika, to je formativno
ocjenjivanje”.

Tabela br.1.

Priručnik za nastavnike

Kako razvijati formativno ocjenjivanje i koristiti ga u pravom kontekstu? Da bi se postiglo da

ocjenjivanje preraste u proces - ocjenjivanje za učenje ili ocjenjivanje sa svrhom učenja -
potrebno je osigurati:
  Markiranje i davanje povratne informacije
 Postavljanje pitanja
 Međusobno ocjenjivanje i samoocjenjivanje

Davanje povratne informacije, moguće je obaviti s četiri vrste povratne informacije:

 Ocjena
 Ocjena i komentar
 Komentar
 Vratiti zadatak bez komentara i ocjene

Postavlja se pitanje Zašto je komentar najbolji oblik povratne informacije učeniku? Ako mu
se uputi ocjena i komentar, ocjenu će komentirati, a na komentar se ne osvrće.

Tabela br.2.

Priručnuk za nastavnike

Savremeni pristupi ocjenjivanju

Govoreći o ocjenjivanju u odgoju i obrazovanju, danas možemo govoriti o ocjenjivanju kao

učenju, ocjenjivanju za učenje i ocjenjivanju naučenog. U našoj se obrazovnoj tradiciji
ocjenjivanje naučenog ili sumativno vrednovanje najiscrpnije opisivalo. Ono se zaokružuje
brojčanom ocjenom ili, rijetko, opisnom. Osamdesetih godina prošloga stoljeća, dolazi do
pokušaja uvođenja opisnog ocjenjivanja, a o tome najviše piše Milan Matijević u knjzi
Praćenje i opisno ocjenjivanje u razrednoj nastavi, Školske novine, Zagreb, 1983. Ovaj
pokušaj nije zaživio u praksi, ali se pohvaljuje opisno ocjenjivanje kao upute za opisno
praćenje učenika, jer im je svrha biti specifičnima za svakog pojedinog učenika. Savremeni
pristupi također u središte procesa ocjenjivanja, kao i procesa podučavanja, stavljaju učenika.
Bitno je istaći da nastavnici trebaju znati da je praćenje postignuća učenika, osim što je
zakonski propisano, neizostavni dio njihovog odgojno-obrazovnog rada. Često se može čuti
da su nastavnici preopterećeni administracijom koja se traži i u bilježenju napretka pojedinog
učenika. Treba se znati razlikovati funkcionalne od nefunkcionalnih bilježaka. Ovdje ćemo
nefunkcionalne bilješke nazvati administracijom jer one ne služe svrsi-individualnom
praćenju postignuća pojedinog učenika. Kao primjer navodimo IOOP (individualizirani
odgojno-obrazovni program) koji se kopira i koristi za praćenje , recimo, dvojice učenika s
posebnom potrebama u jednom razrednom odjelu. Jedan individualizirani program za dva
različita učenika s posebnim potrebama zapravo ne služi za praćenje ni jednog od njig i
samim tim postaje administracijom. Puko zapisivanje bez individualiziranog pristupa o
konkretnom učeniku i ozbiljna promišljanja o njegovim specifičnim mogućnostima i
potrebama jeste administracija.

Formativno ocjenjivanje ili ocjenjivanje za učenje i ocjenjivanje kao učenje

Početno ili dijagnostičko ocjenjivanje je ono koje se provodi na početku nastavne godine.
Daje nam podatke o razini učenikovih kompetencija, stajališta i vrijednosti kako bismo prema
dobivenim informacijama mogli planirati daljnje podučavanje.

Formativno se ocjenjivanje provodi tijekom trajanja ciklusa, godine ili tečaja kako bi učenici i
nastavnik dobili povratnu informaciju o kvaliteti podučavanja ili učenja. Ocjenjivanjem za
učenje, s praćenjem kao učenjem ispunjava se ukupna svrha praćenja. Takvim ocjenjivanjem
nastavnik učeniku daje opisnu povratnu informaciju i vodi ga ka poboljšanju u učenju, a
ocjenjivanjem kao učenjem pomaže mu da postavi individualne ciljeve, prati vlastiti
napredak, određuje sljedeći korak u učenju i refletktira vlastito razmišljanje i učenje.

Sumativno ocjenjivanje ili ocjenjivanje naučenog

Teoretičari koji se bave ocjenjivanjem ističu da je glavna razlika između ocjenjivanja za

učenje i ocjenjivanja naučenog u svrsi radi koje prikupljamo informacije o učenju i
podučavanju. Zato su nazivi ocjenjivanje za učenje i ocjenjivanje naučenog sadržajniji nego
nazivi formativno i sumativno ocjenjivanje. Glavna je, dakle, razlika u tome što se
ocjenjivanje za učenje koristi sa svrhom da se na temelju njega donose odluke o planiranju
podučavanja i učenja u bližoj budućnosti, a ocjenjivanje naučenog služi kako bi se snimilo i
izvijestilo o onome što se naučilo u prošlosti.

Evaluacija

Iako se evaluacija temelji na ocjenjivanju naučenog, u stranim nastavnim praksama

podrazumijeva ocjenjivanje ukupne ostvarenosti svih kurikulskih očekivanja ili ishoda
pojedinog učenika. Evaluacija se također odnosi i na ocjenjivanje ovladanosti strategijama
učenja i odnosa prema radu tog istog učenika. Valja istaknuti da se ta dva područja evaluiraju
na različite načine (opisne ocjene, brojčane ocjene, slovne ocjene), ali evaluacija i izvješće o
oba segmenta učeniku i roditeljima daju jasnu i tačnu informaciju o učenikovim jakim
stranama i područjima u kojima se treba poboljšati.

Ocjenjivanje naučenog provodi samo nastavnik. Svakako treba voditi računa i o ocjenjivanju
te evaluaciji učenika s posebnim potrebama i ocjenjivanju učenika kojima bosanski jezik nije
maternji jezik.

Sumativni postupci ocjenjivanja

U savremenoj metodici se zapaža pomak u kvaliteti izrade zadataka ocjenjivanja i kada je

riječ o usmenom i pismenom izražavanju učenika. Ovome mnogo doprinosi i Pravilnik jer su
nastavnici na svojim vijećima osvjestili potrebu izrade mjerila ocjenjivanja u svom nastavnom
predmetu. Tako su izrađena mjerila ocjenjivanja za predmetna područja: mjerila za područje
jezika, književnosti, usmenog izražavanja, pismenog izražavanja i medijske kulture.

O školskoj se zadaći mnogo pisalo i piše u stručnoj i naučnoj literaturi (Stjepko Težak, Karol
Visinko). Bez obzira na jasne upute o mjerilima ocjenjivanja u spomenutoj literaturi, školske
su se zadaće mjerile impresionistički, prema utisku. Također veliki je pomak u podučavanju i
ocjenjivanju ostvaren uvođenjem Nastavnog plana i programa za osnovnu školu, kada je
naglasak usmjeren na oblik ili vrstu teksta u kome se piše domaća zadaća.

Formativni postupci ocjenjivanja

Postupci formativnog ocjenjivanja: domaća zadaća, zadaci tokom obrade novog gradiva,
zadaci tokom uvježbavanja, zadaci tokom pisanih provjera, domaće zadaće, zadaci u radnim
sveskama, dnevnici čitanja. Znači, formativni su postupci oni kojima se prati razvoj učeničkih
kompetencija u pojedinom predmetnom području, ali ponekad i u više područja istovremeno.
Zadaci koji se pojavljuju u pojedinim fazama časa obrade, zadaci na času uvježbavanja,
zadaci u radnim sveskama, zadaci u pisanim provjerama i zadaci koji se raščlanjuju poslije
pisane provjere zapravo su isti zadaci. Zadaci analize ili viših razina zahtjevaju korištenje
novim sadržajima za izvedbu zadataka. Osim u pisanim provjerama kada rezultira brojčanom
ocjenom, rad na zadacima učenicima i nastavniku pruža povratnu informaciju o tome koliko
je pojedini razred ovladao znanjem u vezi s određenom cjelinom. Listeš i Grubišić u svojoj
knjizi Kompetencijski pristup nastavi Hrvatskog jezika navodi:

Premda je konačan cilj suvremenog vrjednovanja osposobiti učenika za

samovrjednovanje, na tom dugom putu treba poći od vrjednovanja nastavnika i
vrjednovanja suučenika. Zamjećuje se da se na satima uvježbavanja i ispravljanja
domaće zadaće sve više primjenjuje vrjednovanje suučenika. To je stuba prema
samovrjednovanju jer prije nego što učenik vrjednuje sebe samoga, što je najteže,
treba vrjednovati drugog učenika.

Ako nastavnik zadaje zadatke za vođenje dnevnika čitanja, onda on ne služi samo učeniku
nego i nastavniku u ocjenjivanju. Čak i d je lektirna jedinica u dnevniku čitanja izvrsno
napisana, treba je dopuniti usmenim odgovorom učenika.

Savremena metodika posvećuje danas veliku pozornost problematici praćenja, provjeravanja i

ocjenjivanja učenika.

Jedina mogućnost da učitelj sebi pomogne u toj složenoj, kompleksnoj situaciji jest da u
okviru svoga nastavnog predmeta ostvari sistem evidentiranja, praćenja i provjeravanja
učenika.

Izgled rubrike ocjenjivanja

Bilješke o učenicima Ocjene

Usmeno izražavanje

Test

Pismeno Pismena
izražavanje zadaćnica
 Lektira

Jezik

Aktivnosti učenika

Medijska kultura

Provjeravanje i ocjenjivanje učenika valja provoditi tako da se:

 Uvažava, tj. poštuje učenikova ličnost

 Potiče učenikovo samopouzdanje
 Omogućava učeniku da se sam javlja za provjeru znanja
 Osposobljava učenika za samoučenje, samoprocjenu svoga znanja i procjenu znanja drugih
učenika iz razreda

Obrada novih nastavnih sadržaja također je pogodna za ocjenjivanje. U raspravama vezanim

za reformu nastave u SAD-u istaknuto je da učitelj ne bi smio govoriti duže od tri minute a da
potom ne postavi neko pitanje. Stoga se tom prigodom mogu ocjeniti učenici koji se na
osnovu prije usvojenog znanja uspješno snalaze u novim (problemskim) situacijama.

U tom slučaju više dolaze do izražaja sposobnost snalaženja (darovitost) učenika, nego
njihova marljivost i ustrajnost u radu.

Opasnosti u ocjenjivanju

Prema Kyriacou (2001.), prilikom ocjenjivanja moramo paziti na tri velike opasnosti koje se
tada mogu pojaviti.

Jedna od najbitnijih opasnosti je da učenici na temelju ocjene kao povratne informacije,

zaključe kako zaostaju za svojim kolegama ili određenim standardom te da ih to obeshrabri.
Na ovu opasnost treba obratiti posebnu pažnju, jer ona može voditi do otuđenja učenika od
škole i može postati rezultat slabog uspjeha učenika. Ocjenjivanje ima važnu motivacijsku
ulogu, ocjena treba potaknuti učenika na trud, ohrabriti ga i usmjeriti ga na pravi put ukoliko
ima poteškoća s nekim dijelom gradiva. Da do ove opasnosti ne bi došlo, učitelj je dužan
učenicima objasniti kriterije i elemente ocjenjivanja. Ocjena se treba dati javno i javno je
obrazložiti, te posebno istaknuti kako se trud i napredak cijene.

Druga potencijalna opasnost prema Kyriacou (2001.) je da ocjenjivačke aktivnosti

nastavnicima mogu oduzeti previše vremena i biti previše birokratske. To se odnosi na kritike
nastavnika kako bi vrijeme koje “potroše“ na birokraciju mogli puno korisnije utrošiti na
druge aktivnosti. Ocjenjivačke aktivnosti jedan su od sastavnih dijelova nastavnog rada i kao
takve ne bi nikad smjele biti “gubitak vremena“ niti percipirane kao dodatna obaveza.

Treća opasnost u ocjenjivanju o kojoj Kyriacou (2001.) govori je opasnost da nastavnici i

učenici previše pozornosti obraćaju na dobre učenike. Nastavnici se trebaju jednako posvetiti
svim učenicima u skladu s njihovim potrebama.

Pogreške u ocjenjivanju

U nastavi se često javljaju pogreške u ocjenjivanju. Pogreške možemo izbjeći prema Jelaviću
(1998.) ako jasno i jednoznačno odredimo šta podrazumijevamo pod znanjem, te da ono što
podrazumijevamo pod znanjem učinimo vidljivim.

Kao dva glavna pravca iz kojih dolaze mogućnosti pogreške u ocjenjivanju Jelavić (1998.)
navodi: „ocjenjivanje koje se zasniva na nedovoljnom broju nedovoljno valjanih činjenica o
znanju i vještinama, te pogreške ocjenjivača do kojih dolazi uprkos dovoljnom broju valjanih
podataka“.

Grgin (2001.) uzroke pogrešaka u ocjenjivanju grupiše u tri grupe. Prva grupa su faktori koji
sudjeluju pri oblikovanju učeničkih odgovora na ispitu. Druga grupa su faktori koji ovise o
nastavniku kao mjernom instrumentu. Treća grupa su faktori koji su vezani uz način
ispitivanja i ocjenjivanja nastavnika.

Zaključna ocjena

Zaključivanje ocjena na polugodištu ili na kraju školske godine može se definirati kao srednja
ocjena svih komponenata praćenja. Svaka od komponenti praćenja trebala bi da na jednak
način opterećuje konačnu ocjenu, tj. da na jednak način sudjeluje u određivanju konačne
ocjene. Kao srednja ocjena obično se uzima aritmetička sredina, što osigurava učitelja od
raznih intervencija, utjecaja i prigovora sa strane. Slabost srednje ocjene je što ne dopušta
individualan pristup učeniku. Zato je mnogo bolje da se konačna ocjena definira kao
pedagoška sredina. Veoma često se „pedagoška sredina“ ne poklapa sa aritmetičkom
sredinom, što učitelja može dovesti u neželjenu, tj. neugodnu situaciju. Stoga se u
ocjenjivanju mora pristupati s mnogo pažnje, ozbiljnosti i razumijevanja učenikovih
poteškoća.
Zato se prema dobivenoj srednjoj ocjeni valja uvijek odnositi kao prema mogućoj hipotezi, a
ne kao egzaktnom rezultatu.

Ocjenjivanje učenika s teškoćama u razvoju

Kod učenika s teškoćama u razvoju treba vrednovati i njegov odnos prema radu i
postavljenim zadacima, te odgojnim vrijednostima. Vrednovanje treba usmjeriti na poticanje
učenika na aktivno učešće u nastavi, vannastavnim aktivnostima i razvijanju odgojnih
vrijednosti

Ako učenik ima poteškoće u glasovno-govornoj komunikaciji akcent je na pismenoj provjeri,

a ako ima teškoće u pisanom izražavanju akcent je na usmenoj provjeri.

Na lični zahtjev- odnosno zahtjev roditelja ili nastavnog vijeća (uz saglasnost roditelja),
nastavno vijeće može donijeti odluku da učenik postiže izuzetan uspjeh, i da može u jednoj
školskoj godini završiti dva razreda. Tu odluku donosi ministar za nauku i obrazovanje.

Vladanje učenika ocjenjuje se na osnovu njihovog odnosa prema radu, drugim učenicima,
nastavnicima, te prema školskoj imovini. Od prvog do trećeg razreda osnovne škole vladanje
se ne ocjenjuje.
Zaključak

U ovom referatu se govorilo o ocjenjivanju u nastavi, te o važnosti i problematici ocjenjivanja

u nastavi.

Proučavajući stručnu literaturu dolazi se do saznanja da je ocjenjivanje veoma važan,

odgovoran i osjetljiv zadatak, koji obavlja učitelj. Osim teorijskih znanja, jednako važan je i
praktični dio nastave. Učitelj je dužan da poznaje svoje učenike, njihove mogućnosti, potrebe,
i da prema njima prilagodi kako nastavnu jedinicu, tako i samo ocjenjivanje.

Na kraju je važna i motivacija, koja također zavisi od učitelja. Učitelj je dužan da svoje
učenike usmjeri u samostalan rad, a ukoliko je prisutan napredak učenik se nagrađuje dobrom
ocjenom.
LITERATURA

1. EU VET program, 2006. Priručnik za nastavnike, Tuzla, PrintCom

2. Grgin, Tomislav, 1994. Školsko ocjenjivanje znanja, Jastebarsko, Naklada Slap
3. Listeš, Srećko; Grubišić-Belina, Linda, 2016. Kompetencijski pristup nastavi Hrvatskog
jezika, Zagreb, Školska knjiga
4. Vladimir, Poljak, 1980, Didaktika, Zagreb, Školska knjiga