Stjecanje prava vlasništva dosjelošću

Dosjelost (uzukapija, lat. usucapio) je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim
samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom odreĎeno vrijeme. Radi se o načinu
stjecanja prava vlasništva na temelju zakona.

Pravni učinci stjecanja prava vlasništvo dosjelošću su: stjecanje prava vlasništva stvari koju se
samostalno posjedovalo, kojim se dotadašnja faktična vlast na stvari pretvara u pravnu vlast
na njoj (neposredan učinak), a osoba koja je do tada bila vlasnik gubi pravo vlasništva stvari
koju je stekao dosjedatelj (posredan učinak). Stjecanje putem dosjelosti je izvorno stjecanje,
pa prema tome, tko stječe putem dosjelosti, ne izvodi svoje pravo iz prednikova prava, nego
neovisno o njegovom pravu stječe ono i onoliko koliko posjeduje (quantum possessum,
tantum praescriptum). Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom pravu (ipso iure) čim se
ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, ali na pravne učinke se ne pazi po
sluţbenoj duţnosti nego samo na zahtjev ovlaštene osobe.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,
129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje
da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom
odreĎenu kakvoću i neprekidno traje zakonom odreĎeno vrijeme, a posjednik je sposoban da
bude vlasnikom te stvari (čl.159. st. 1. ZV).

Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvar, a samostalni posjednik je onaj
koji tu stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik tj. na takav način da ne priznaje ničiju višu
posrednu vlast na stvari. Što se tiče kakvoće, zahtijeva se zakonitost, istinitost i poštenje.
Posjed je zakonit ako posjednik ima pravo na posjed tj. ako ima valjani pravni temelj toga
posjedovanja. Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom
povjerenja. Posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na
okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje se
presumira.

Razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost.

Redovita dosjelost- samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten
stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom
10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.
Izvanredna dosjelost- samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten
stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom
20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.
Iz ovog razlikovanja vidljivo je da se za redovitu dosjelost zahtijeva kvalificirani posjed
(posjed koji je zakonit, istinit i pošten), a za izvanrednu samo da je pošten.

Vrhovni sud navodi da „nepošteni posjednik ne moţe steći pravo vlasništva nekretnine
dosjelošću, i to ni u slučaju redovne ni u slučaju izvanredne dosjelosti“ (Rev 1519/09-2, od
23. oţujka 2011.).

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni
posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnoga za dosjelost (čl.
160. st. 1. ZV). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici
sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni
posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (čl. 16. st. 2. ZV). To znači da je
potrebno da je do prenošenja posjeda došlo izvedenim načinom, te da je raniji posjed bio
zakonit, istinit i pošten.

Ako se radi o posjedu stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, ţupanija i jedinica lokalne
samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih
osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traţe za sebe dobitak
nego sluţe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe steći će samostalni posjednik
dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten neprekidno trajao 6
godina za pokretne stvari i 20 godina za nekretnine ili barem pošten, samostalni posjed za
pokretne stvari trajao 20 godina, a za nekretnine 40 godina.
Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana
stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima
(NN 53/91), a to je 8. listopada 1991. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci
navodi: „U čl. 29. ZOVO, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o preuzimanju ZOVO,
kao zakon Republike Hrvatske, bilo je odreĎeno da se pravo vlasništva ne moţe steći
dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Budući da je izričito bilo zabranjeno
stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, pravne
pretpostavke koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bez pravnog su učinka
odnosno pravni poloţaj takvih stvari je kao da te pretpostavke nisu ni postojale. Takve pravne
pretpostavke mogu proizvoditi pravne učinke samo ako je tako zakonom odreĎeno, u ovom
slučaju samo kada bi zakonom bilo odreĎeno da se uz postojanje takvih pravnih pretpostavki
moţe steći pravo vlasništva dosjelošću...” (Rev 3462/93, od 3. svibnja 1995.).

Da bi dosjedatelj mogao steći vlasništvo putem dosjelosti, njegov samostalni posjed te stvari,
mora trajati neprekidno tijekom propisanog vremena. Bude li dosjedanje prekinuto, ono se ne
moţe nastaviti. Ako nakon prekida ista osoba stekne samostalan posjed iste stvari, moći će
samo početi novo dosjedanje, a neće se moći nastaviti prijašnje. Zastojem roka dosjelosti ne
prestaje dosjedanje nego se tijek roka dosjelosti produţuje za onoliko koliko je trajao zastoj, a
dok zastoj traje, vrijeme dosjelosti ne moţe isteći; nakon što zastoj prestane, vrijeme
dosjelosti se produţuje za onoliko koliko je vremena zastoj trajao. Na prekid, odnosno zastoj
tijeka vremena dosjelosti na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno
zastoju tijeka rokova za zastaru traţbina (Zakon o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18; čl. 235.-246.).

Dakle, pravo vlasništva stvari stječe se dosjelošću kad su ispunjene:

1. opće pretpostavke stjecanja vlasništva:
a) sposobna stvar
b) sposoban stjecatelj
c) valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva
2. posebne pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću:
a) stjecatelj ima samostalan posjed te stvari
b) posjed stvari neprekidno traje zakonom odreĎeno vrijeme
c) stjecatelj je sposoban steći tu stvar u vlasništvo dosjelošću
d) ta stvar je sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti.
Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava sluţnosti putem dosjelosti te
je Ţupanijski sud u Rijeci utvrdio da pravo sluţnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao
pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje
od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo sluţnosti iako su oboje stvarna prava, različita su
prava i ono što je propisano te je vaţilo za pravo vlasništva nije istodobno vaţilo i za pravo
sluţnosti, a tako je i danas..” (Gţ-3603/10, od 9. rujna 2010.).

http://klinika.pravo.unizg.hr/content/stjecanje-prava-vlasnistva-dosjeloscu

4.7.2011

Stjecanje prava vlasništva dosjelošću

Uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kao temelja za stjecanje prava vlasništva,
propisuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Vezano uz izvršavanje poštenog
posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva sudska
odluka u kojoj se rješavalo pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za
maloljetnu osobu i za osobu koja je odsutna.

Člankom 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se dosjelošću

stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom odreĎenu
kakvoću i neprekidno traje zakonom odreĎeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude
vlasnikom te stvari.

Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću
u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina
neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Nadalje, samostalni posjednik pokretne stvari
kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a
takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog
posjedovanja.

Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, ţupanija i jedinica lokalne

samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih
osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traţe za sebe dobitak
nego sluţe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari
tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno
trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. članka 159. (odnosno, šest godina za
pokretnine i 20 godina za nekretnine u slučaju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda, a 20
godina za pokretnine i 40 godina za nekretnine, u slučaju samo poštenog posjeda).

Što se vremena potrebnog za dosjelost tiče, člankom 160. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad
je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava istekom posljednjega dana vremena
potrebnoga za dosjelost.

U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega

posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici,
odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Nasljednik postaje poštenim posjednikom od
trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako
je nasljednik to znao ili morao znati.

Nadalje, kad se poštenom posjedniku čiji posjed nije zakonit i istinit uračunava vrijeme kroz
koje je njegov prednik stvar posjedovao zakonito, pošteno i istinito, pravo vlasništva steći će
istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću.
Kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov
prednik stvar posjedovao pošteno, ali ne zakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću
istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću,
osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao
onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne
dosjelošću.

Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću,
postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30.
lipnja 2009.

Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti

(poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.

U obrazloţenju odluke kao odlučno je navedeno:

"I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na
temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u

ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi
Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga
umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila
njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je
ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951.
ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do
1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do
danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.

S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je

zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne
nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.

Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4.
Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je
preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona,
jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu
stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći
onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju
nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za
dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."

Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan
posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala
majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.

https://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=10152