FAŠIZAM

SADRŽAJ

1. Uvod ..............................................................................................................................3
2. Elementi fašizma............................................................................................................5
3. Tipovi fašizma..............................................................................................................10
4. Država i nacionalizam u fašističkoj ideologiji na primjeru hrvatskih regija pod
talijanskom upravom....................................................................................................12
5. Zaključak.......................................................................................................................18
6. Popis literature...............................................................................................................20
7. Prilozi.............................................................................................................................22

2
1. UVOD

Fašizam je ideologija nastala u Italiji početkom 20. stoljeća, a njezine inačice pojavile su
se i u drugim europskim zemljama (Njemačka, Španjolska, zemlje srednje i jugoistočne
Europe) te pojedinim izvaneuropskim državama (Japan, Argentina). Izraz fašizam potječe
od latinske riječi fasces koja označava svežanj pruća sa sjekirom u sredini, koji je
simbolizirao jedinstvo vrhovne vlasti u antičkom Rimu. Od sredine 19. stoljeća izraz su
rabili sindikalisti kako bi istaknuli različitost svojih udruženja (fasci revoluzzionari) od
političkih stranaka. Potkraj stoljeća fascio počinje označavati političku skupinu,
ponajprije revolucionarnih socijalista. Tijekom Prvog svjetskog rata nastaje pokret iz
kojeg će izrasti budući fašistički savez1, no termin nije imao jasno ideološko značenje sve
do 23.3.1919. kada Benito Mussolini rječju fašizam (Fascio Italiano di Combattimento-
FIdC) opisuje paravojne naoružane odrede osnovane tijekom rata. Pod njegovim je
vodstvom 7. studenog 1921. godine ustanovljena Nacionalna fašistička stranka2 kojoj se
1923. pridružilo i Talijansko udruženje nacionalista.3 U listopadu 1922. fašisti
uspostavljaju koalicijsku vladu s drugim građansko-nacionalističkim strankama („marš na
Rim“) i 1926. uspostavljaju jednostranački totalitarni poredak koji će opstati sve do
talijanskog poraza 1943. godine.

Sam naziv „fašizam“ u historiografiji se najčešće reducira na talijanski fašizam, iako je

politologija (E. Nolte, R. Kühnl) dokazala da različite fašističke ideologije i pokreti imaju
dovoljno zajedničkih obilježja koji opravdavaju upotrebu pojma kao generičke ideologije
koja obuhvaća različite oblike. Među njima su svakako najvažniji talijanski fašizam i
njemački nacionalsocijalizam, koji se štoviše smatra potpunim i dovršenim oblikom
fašizma. Ravlić stoga ističe da se fašizam često određuje kao totalitarna ideologija koja
čini kombinaciju rasizma, nacionalizma i autoritarizma, a usredotočuje se na vjerovanje u

1
Luigi Fabbri nazvao je pojavu fašizma „preventivnom kontrarevolucijom“. (Vidaković, Zoran: Stari i novi
fašizam, Beograd, 1976., 116)
2
Uoči osnivanja stranke u Italiji je djelovalo 2200 fašističkih odreda s ukupno 320 tisuća pripadnika.
3
Darko Dukovski ističe da je Mussolini nakon pobjede na Rimskom kongresu potkraj studenog 1921.
morao priznati sve jači utjecaj nacionalista koji su izvorno bili pristaše monarhije, zbog čega se morao
mijenjati i njegov odnos prema državi. (Dukovski, Darko: Disidenti istarskog fašizma, Časopis za
suvremenu povijest, 27 (1995), 2, 285-306)

3
nadmoć posebne skupine ljudi i nepogrešivost vođe te sadrži pojedina religijska obilježja
i mitske elemente zahvaljujući kojima fašističke vođe preuzimaju ulogu svećenika.4

Povijesno je ishodište fašizma kriza građanskog društva i liberalnih parlamentarnih

poredaka, a očitovala se i kao kriza ekonomske kapitalske reprodukcije. Socijalni izraz
krize je neintegriranost radništva, porast nezaposlenosti te polarizacija društva zbog čega
fašistički svjetonazor mobilizira pretežno tradicionalno politički inertne „prijelazne
klase“ građanskog društva – sitne trgovce, obrtnike, seljaštvo, slobodne profesije te
socijalne grupe koje opstoje na marginama društva, posebno mlade radnike kojima
postojeći poredak ne nudi nikakvu perspektivu. Politički se ona očituje u nemoći
tradicionalnih elita da sredstvima parlamentarne demokracije prevladaju krizu te kao
nemoć organiziranog radništva da ostvari vlastitu emancipaciju revolucionarnim
ukidanjem građanskog društva i liberalne države. Osvještavajući uzorke krize, ali i
mogućnosti njezina prevladavanja, fašistički svjetonazor zagovara uspostavljanje
zajednice kao uvjeta i oblika prevladavanja krize. Njezino je jedinstvo uvjet duhovnog,
socijalnog, političkog i ekonomskog preporoda zbog čega, kao najviša ćudoređna
vrijednost, prethodi pojedincu i vremenski i logički. Jedinstvo zajednice iskazuje se u
njezinoj jedinstvenoj volji koju izražava i jamči vođa. Ekonomsku krizu fašistički su
poreci pokušavali rješavati državnom intervencijom u privredi, poticanjem privrednog
razvoja državnim investicijama (javni radovi, naoružanje) te zatiranjem socijalnih prava
radništva. Pripadnici manjinskih naroda prokazivali su se kao osnovni krivci za krizu
poretka.5

Fašizam je, uz komunizam, druga moderna totalitarna ideologija. Jedno od najvažnijih

obilježja totalitarizma je detaljno razrađena ideologija koja obuhvaća sve važnije aspekte
čovjekove egzistencije. Za razliku od tradicionalnih autoritarnih režima koji su nastojali
suzbiti političku aktivnost i isključiti mase iz politike, totalitarne države teže politizaciji
društva mobiliziranjem narodne potpore režimu, prvenstveno stalnim ideološkim
kampanjama, masovnim mitinzima, marševima i demonstracijama. Ravlić naglašava da

4
Ravlić, Slaven: Suvremene političke ideologije, Zagreb, 2003., 240
5
Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, 1990., 43-47

4
pasivno prihvaćanje autoriteta nije dovoljno jer totalitarizam6 zahtijeva aktivno i totalno
pristajanje, punu uključenost i potpunu podložnost pojedinca državi.7 Upravo su takve
države novi oblik režima i fenomen 20. stoljeća.

2. ELEMENTI FAŠIZMA

Fašizam nije tek puka negacija pojedinih europskih vrijednosti i načela niti „protu-
ideologija“, već sveobuhvatna revizija bitnih vrijednosti racionalističkoga, humanističkog
i optimističkog naslijeđa euorpskog prosvjetiteljstva u kojoj se preoblikuju središnje
vrijednosti: slobodan znači podređenost, demokracija je diktatura, a napredak
podrazumijeva stalnu borbu i rat.8 U svojim počecima fašizam nije imao jasno elaboriran
program, pa je Drieu la Rochelle, pokušavajući 1939. sabrati stajališta svoje generacije
fašista prema ideologiji, ustvrdio da fašizam nije doktrina nego metoda.9 Fašizam je bio
metoda borbe i tehnika osvajanja i zadržavanja vlasti pomoću nasilja te je krajnje
fleksibilno podredio sva pitanja tome cilju. Stoga njime dominira borbeni duh, vojnička
disciplina, grubost, akcija i odbacivanje svih etičkih motiva koji vode slabljenu snage
volje. Sam Mussolini naglasio je da fašizam „nije bio plod jedne doktrine izrađene za
stolom: rođen je iz potrebe za akcijom i postao je akcija. Nije bio stranka,

6
Pridjev „totalitarizam“, čini se, prvi rabi Giovanni Amendolla u dnevniku Il mondo 12. svibnja 1923. kao
oznaku fašističke zlouporabe izbornog postupka u parlamentu (sistema totalitario). U srpnju 1923. milanski
dnevnik Il secolo je u nepotpisanom članku „Sistema totalitario“ napao fašistički izborni zakon kojim je
onemogućena opozicija. Početkom 1924. katolički narodnjaci pišu o „totalitarnim izborima“ i „totalitarnoj
duši fašizma“. Amendolla u veljači 1925. u predgovoru kongresnim dokumentima Unione nazionale piše o
dvije skupine ideja koje negiraju liberalnodemokratsku državu – komunizmu i fašizmu. Međutim, u
ideologiju talijanskog fašizma pojam „totalitarizam“ ima pozitivna obilježja, a Mussolini ga je prvi put
rabio u govoru iz 1925.
Prema Friedrichu sve totalitarne diktature imaju šest zajedničkih obilježja: 1.) detaljno razrađenu
ideologiju, 2.) jednu masovnu stranku koja je hijerarhijski i oligarhijski strukturirana, vodi je pojedinac,
diktator, a obuhvaća oko 10 % populacije, 3.) sustavan teror koji provodi tajna politička policija koju
podržava i nadgleda stranka, a čiji je teror usmjeren protiv „vidljivih neprijatelja režima“ i proizvoljno
odabranih društvenih grupa, 4.) potpunu kontrolu svih sredstava masovne komunikacije, 5.) monopol nad
svim oblicima efektivne oružane sile i 6.) centralizirano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije.
Istinska bit totalitarne vladavine je teror, a broba protiv neprijatelja conditio sine qua non održanja
totalitarnog režima. U totalitarnom režimu posebna se pažnja poklanja indoktrinaciji stanovništva, naročito
mladeži čiju kontrolu nad odgojem preuzima stranka.
Izvor: Leksikon temeljnih pojmova politike, 70-74
7
Ravlić, 241
8
Ibid., 241-242
9
Ibid., 242

5
neko...protustranka i... pokret“.10 No, fašizam se s vremenom pretvorio u ideologiju, a
zahvaljujući tom procesu moguće je razlučiti njegove elemente s jasno definiranim
funkcijama i ulogama.

2.1. Antiracionalizam
Antiracionalizam je prvi razlikovni element fašizma. Klasične političke ideologije
utemeljene su na vjerovanju u racionalizam, no potkraj 19. stoljeća velika se pažnja
počinje pridavati ograničenjima ljudskog uma i čimbenicima koji su jednako ili više
moćni. Vođe fašističkih pokreta inspiraciju su nalazili u misticizmu 19. stoljeća.
Fašizam ističe osjećaje i instikte, volju te prvotne sile, a odbacuje materijalizam i
racionalističke vrijednosti. Mussolini je 1932. fašizam definirao kao pobunu protiv
„materijalističkog pozitivizma 19. stoljeća“, dok je Drieu la Rochelle 1940. obznanio da
je „racionalizam razorio Francusku“.11

2.2. Revolucija
Fašizam je revolucionarni pokret i ideologija koji ohrabruje aktivizam i borbu protiv
postojećeg stanja. Težio je preuređivanju svijeta i kovanje nove budućnosti, koja bi bila
konačan raskid s iskvarenom i slabom sadašnjošću. Mussolini je tako pozivao na
„revoluciju svijesti“, a Hitler je govorio o „njemačkoj revoluciji“.12 Fašistička revolucija
ipak nije dirala u temelje kapitalizma, a budućnost rada i kapitala vidjela je unutar novog
fašističkog poretka harmonije kapitalista i radnika. U fašizmu, posebno talijanskom,
postojala je „lijeva“ struja, koja je mrzila buržoaski svijet i zagovarala neki oblik
sindikalističke države.13 No, glavni smjer fašističke revolucije bila je revolucija svijesti,
morala i kulture. Ona je proklamirala stvaranje novog čovjeka, i to uvijek čovjeka
muškog roda, koji je heroj, vođen osjećajem dužnosti, časti, samožrtvovanja, spremnog

10
Osnove društveno-humanističkih znanosti 2, Politika i gospodarstvo, Zagreb, 1990., 80
11
Ravlić, 242
12
Ibid., 243
13
Salvatorelli i Mira – autori Istorije Italije u fašističkom razdoblju – zaključili su da su 1919.-1920. fašisti
– u demagoškoj konkurenciji sa socijalističkim radničkim pokretom - nastupali i sa ekstremno ljevičarskim
i antikapitalističkim lozinkama, no krajem 1920. ton fašističke promidžbe se mijenja u prilogu ideološkog i
političkog sadržaja koji je trebao zadovoljiti kapitaliste. U skladu s tim Mussolini 14. siječnja 1921. piše u
Popolo d'Italia slijedeće: „Kapitalizam nije samo aparat izrabljivanja...on je i hijerarhija; nije samo
grabežljiva akumulacija bogatstva: on je i elaboracija vrijednosti, stvaranih tijekom vijekova. Vrijednosti,
danas nezamijenjivih...“ (Vidaković, 128-129)

6
da se utopi u cjelinu, žrtvuje, umre za slavu nacije ili rase, zbog čega je fašizam, odnosno
njegovo obećanje „snage kroz jedinstvo“ postao izuzetno privlačan u vremenu krize i
kaosa.

2.3. Borba
Fašizam je nastojao dokazati da se svijet može promijeniti snagom volje te da moralna i
politička revolucija, koja uključuje naciju kao cjelinu, može cijelom naraštaju pružiti
osjećaj ulaska u novo doba. Zato je stalna borba temeljni način preoblikovanja nacije u
živi organizam koji odgovara poretku prirode. Fašizam zahtijeva obnovu duha antičkog
polisa, iznad svega Sparte s njezinom disciplinom i potpunom posvećenošću dužnosti te s
potpunom koordinacijom svih intelektualnih i političkih mišljenja i aktivnosti protiv
modernog individualizma i znanstvenog skepticizma. Kombinacija neupitne vjere i
muške borbenosti trebala je transformirati naciju u permanentno mobiliziranu naoružanu
silu radi osvajanja, održavanja i širenja moći. Stoga, fašizam glorificira rat i nasilje što
dijelom proizlazi iz njegova revolucionarnog nagnuća u kojemu su kompromis i
pragmatični potezi smatrani tipičnim obilježjima plašljive buržoazije. Fašizam prihvaća
socijalni darvinizam u kojemu se borba smatra prirodnim načinom čovjekova opstanka.14
U skladu s procesom prirodne selekcije opstaju samo najsposobniji, a rat se smatra
konačnim testom ljudske egzistencije. Mussolini ga je opisao riječima: „rat je za
muškarce ono što je materinstvo za žene“.15 Fašizam odbacuje tradiciju europskog
humanizma, osobito vrijednosti brige, suosjećanja i pomaganja te, štoviše, uklanjanje
slabih doživljava kao društveno dobro.

2.4. Teror
Teror je temeljna metoda fašističke vladavine, a borba predstavlja konstantno nasilno
zatiranje svega što remeti uspostavljanje jedinstva zajednice, uključujući i razlika unutar
nacije. Stoga je fašizam nužno diktatura jer se njegovi ciljevi mogu provesti samo
nasiljem, kojim se također osigurava čistoća nacije. U političkoj sferi posljedica terora je
izoliranost među pojedincima i u konačnici njihova zajednička nemoć. U području

14
Ravlić, 244
15
Ibid., 244

7
društvenih odnosa teror vodi osamljenosti, a jedino što ujedinjuje pojedince su Vođa,
Pokret i Država. U svrhu provođenja terora fašistički pokreti organiziraju vlastite
uniformirane i naoružane, paravojne organizacije poput talijanskih squadre d'azione.16

2.5. Zajednica
Zajednica je najviša vrijednost koju talijanski fašizam shvaća kao jedinstvenu i organski
raščlanjenu državu. Zajednica prethodi pojedincu te ima pravo podvrgnuti pojedinca i
društvene grupe svojoj volji. Izjednačena je s harmoničnim poretkom u kojemu nema
sukobljenih skupina niti značajnijih konflikata, iz čega proizlazi i stalna zaokupljenost
nacionalnim jedinstvom i kultom discipline koja je sredstvo uspostave potpunog
jedinstva. Mussolini je to objasnio riječima: „Jer za fašizam sve je u državi i ništa ljudsko
ili duhovno ne postoji izvan države...Fašistička država je sinteza i jedinstvo svih
vrijednosti, ona tumači, razvija i vlada cjelokupnim životom narodnim.“17 Unutarnji i
vanjski neprijatelji stalna su prijetnja njezinom jedinstvu.18 Sudjelovanje pojedinaca u
njezinim djelatnostima povećava moć zajednice što se naročito demonstriralo na
paradama i masovnim mitinzima. Time se pažnja stanovništva preusmjeravala s osobnih
tegoba, a pojedinci su disciplinirani u stavu poslušnosti prema vođi.

2.6. Nejednakost
Fašizam nastoji ujediniti zamisao o beskonfliktnoj zajednici s krajnjim autoritarizmom. U
fašističkoj utopiji postoji solidarnost, ali bez jednakosti prema kojoj je fašizam
neprijateljski raspoložen što je rezultat odbacivanja prosvjetiteljstva i racionalizma, ali i
posljedica strukture samog fašizma koja veliča hijerarhiju i kult vođe. Solidarnost je
utemeljena na zajedničkoj vezanosti za ideale naroda ili nacije (države). Elitistički
mislioci Gaetano Mosca, Vilfredo Pareto i Robert Michels isticali su neizbježnost i
vječnost vladavine elite te nemogućnost demokracije kao političke jednakosti i
socijalizma kao ekonomske jednakosti.19 Prema shvaćanjima fašizma, ljudi, a to su u

16
Organizacija sličnog tipa pojavila se 1918.-1919. u Španjolskoj pod nazivom somaten.
17
Osnove društveno-humanističkih znanosti 2, Politika i gospodarstvo, 81
18
U fašističkom manifestu od 21. studenog 1921. navodi se da je oružana organizacija spremna supstituirati
državu „svaki put kad se ova bude pokazala nesposobnom da se suprotstavi i da potuče...uzročnike i
elemente unutrašnjeg razgrađivanja načela nacionalne solidarnosti“. (Vidaković, 130)
19
Ravlić, 245; http://en.wikipedia.org/wiki/Elite_theory

8
pravilu muškarci, rađaju se s radikalno različitim sposobnostima, pri čemu su pojedinci
koji posjeduju sposobnost vodstva izrazito malobrojni te se iskazuju u borbi koja jednog
od njih čini vođom. Formuliranje ideje o neupitnom vođi inspirirano je idejom o
nadčovjeku koji nije vezan tradicionalnim moralom i živi prema svojoj volji i željama.

2.7. Vođa
Ideja vođe osnovna je politička posljedica prihvaćanja nejednakosti. U fašističkim
sustavima vođa je izjednačen s nacijom, državom, domovinom te nije vezan nikakvim
ustavnim ili zakonskim okvirom zbog čega ima neograničenu moć, ideološki autoritet i
mora biti u izravnoj vezi s narodom. Stoga je potrebno ukinuti ili marginalizirati
posredno izražavanja narodne volje (npr. izbora).

2.8. Rasizam20
Druga je posljedica prihvaćanja načela nejednakosti usvajanje rasizma. Nejednaki nisu
tek pojedinci nego, još više, nacije i rase. Jedne su predodrđene za gospodare, druge za
sluge, jedne su stvaralačke, a druge razaračke. Rasna je teorija ponajprije obilježje
njemačkog fašizma; talijanski fašizam sve do prosinca 1937. čak nije uveo rasne zakone.
U Italiji je rasna komponenta ponajviše došla do izražaja u odnosu prema
sjevernoafričkim narodima, a kasnije i prema Židovima.

2.9. Nacionalizam21
Fašizam nastupa kao agresivni imperijalistički nacionalizam, a nacije doživljava kao
prirodne suparnike u borbi za dominacijom. U toj borbi polazi se od nadmoći vlastite
nacije i njezina prava da vlada drugima. Fašistička misija obnove nacionalne slave i moći
polazi od predodžbe o nacionalnoj veličini i izuzetnosti koju moraju prihvatiti i priznati
drugi, a nacionalno priznanje znači postizanje nadmoći nad drugima osvajanjem i
imperijalizmom s ciljem obnove nekadašnje slave i moći, odnosno novog Rimskog
20
Opširnije o rasizmu u fašističkoj ideologiji vidi knjigu Todora Kuljića „Fašizam, Sociološko-istorijska
studija“, str. 162-173
21
U modernom obliku nacionalizam se pojavio tijekom Novog vijeka stvaranjem apsolutnih monarhija, a
zatim u obliku kulturnih pokreta u višeetničkim državama gdje su prosvjetiteljstvo i masovno
opismenjavanje doveli do stvaranja zasebnih nacionalnih identiteta. Iako se u pozitivnom obliku
manifestira kao domoljublje, nacionalizam se u 19. stoljeću počeo ispoljavati i u obliku imperijalizma
poprimajući tako negativnu formu koja će početkom 20. stoljeća poslužiti stvaranju fašističke ideologije.

9
Carstva. Istodobno, ekspanzionistički element fašizma proizlazi iz njegove unutarnje
prirode koja podrazumijeva zatiranje svega što remeti jedinstvo nacije, a što za posljedicu
ima sukob s nacijama u okruženju i osvajanje njihova teritorija.

Iako su ključni elementi fašističke ideologije razvijeni prije Prvog svjetskog rata, upravo
je taj sukob bio presudan za njezino širenje i uspon.

3. TIPOVI FAŠIZMA

Fašizam se pojavio kao rezultat pritisaka što ih je Prvi svjetski rat izvršio na društva koja
još nisu bila politički modernizirana, posebno u Njemačkoj u kojoj je ratni poraz
prouzrokovao moralnu depresiju i konfuziju, dodatno potaknute strahom od komunizma.
Iako se Italija našla na strani ratnih pobjednika, njezine političke, socijalne i ekonomske
strukture nisu bile sposobne materijalizirati očekivane dobitke, što je oslabilo ionako
nesigurne libelarne osnove i dovelo do socijalnih nemira. Nevoljkost političkih elita da
provedu potrebne reforme otvorile su vrata fašizmu, koji stupa na povijesnu pozornicu i
razvija se u različite nacionalne oblike (npr. nacionalsocijalizam, frankizam i dr.).

3.1. Talijanski fašizam

Talijanski fašizam, uz njemački nacizam, najdominantniji je oblik fašizma koji se pojavio
kao nositelj alternativnog političkog programa. Njegov specifični element jest teorija
korporativne države. Važnost države proizlazi iz talijanske povijesti, u kojoj je temeljni
zadatak bio stvoriti ujedinjujuću kulturu i jezik. Bit talijanskog fašizma je ideal zajednice
i podređivanja pojedinca toj zajednici, što je fašistički filozof Giovanni Gentile22 izrazio
formulom „sve za državu, ništa protiv države; ništa izvan države“.23 Iako je talijanski
fašizam težio slavi antičkog Rima, fašisti su bili oduševljeni futurizmom te su isticali
vrijednost moderne tehnologije i industrijskog života, iz čega proizlazi uzdizanje načela

22
Opširnije o G. Gentileu vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Giovanni_Gentile i
http://www.fsmitha.com/h2/phil-gentile.htm.
Rad Benita Mussolinija i Giovannija Gentilea „Fašistička doktrina“ dostupan je na web stranici
http://www.worldfuturefund.org/wffmaster/reading/germany/mussolini.htm.
23
Ravlić, 248

10
korporacije koje je trebalo biti alternativa kapitalizmu i socijalizmu. Njemački filozof,
sociolog i politički teoretičar Herbert Marcuse isticao je pak da fašistička ideologija
idejne izvore nalazi u filozofiji života, iracionalizmu, naturalizmu i univerzalizmu.24

3.2. Njemački nacionalsocijalizam (nacizam)

Osnovna obilježja njemačkog tipa totalitarne fašističke ideologije su militantni
antisemitski nacionalizam, kult vođe, podređenost svih institucija državi koja utjelovljuje
„novi poredak“ u kojemu vladaju rasno superiorni Nijemci, a koji se uspostavlja putem
neograničenog teritorijalnog širenja vojnim osvajanjima i rasnim čišćenjem. U toj se
ideologiji konzervativni nacionalizam spaja sa socijalnim radikalizmom. Nacizam
odbacuje racionalizam, liberalizam i demokraciju, vladavinu zakona i ljudska prava te
inzistira na nejednakosti ljudi i rasa, uključujući i pravo jakih da vladaju nad slabijima.

3.3. Ostali oblici fašizma

Različiti oblici fašizma pojavili su se u mnogim europskim zemljama, a najizraženiji
među njima najduže se održao u Španjolskoj gdje je pobjednička konzervativna oligarhija
apsorbirala fašističku ideologiju. Osnovni elementi španjolskog fašizma, nazvanog
frankizam po generalu Franciscu Francu, bili su isticanje organskog nacionalnog
identiteta i jedinstva u težnji za veličinom, korporativizam te gušenje svake opozicije.
No, frankizam je također sadržavao elemente reakcionarnog konzervatizma.25

3.4. Neofašizam
Iako je fašizam kao sustav i ideologija doživio poraz 1945. godine, pojedine skupine i
političke stranke zadržale su bitne elemente fašističke ideologije u novim oblicima.
Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih takvi su se elementi mogli naći u programu i
djelovanju radikalnih desnih pokreta i stranaka, poput Le Penovog Nacionalnog fronta u

24
Kuljić, Todor: Fašizam, Sociološko-istorijska studija, Beograd, 1977., 155
25
Ravlić, 251

11
Francuskoj26, austrijske Slobodarske stranke (FPÖ) Jörgea Haidera27 i talijanskog
Nacionalnog saveza28 Gianfranca Finija.

4. DRŽAVA I NACIONALIZAM U FAŠISTIČKOJ IDEOLOGIJI NA PRIMJERU

HRVATSKIH REGIJA POD TALIJANSKOM UPRAVOM

O nacionalizmu kao važnom elementu u objašnjavanju talijanskog fašizma pisao je već

prvih godina nakon uspona fašizma na vlast talijanski povjesničar i novinar La Stampe
Luigi Salvatorelli, a na ovu su problematiku upozoravala i druga djela o povijest Italije i
fašizma.29 Element nacionalizma i imperijalizma naročito se odrazio na dio hrvatskog
teritorija koji se nakon potpisivanja Rapallskog ugovora 12. studenog 1920. (Istra, Zadar,
Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac), a zatim Rimskih ugovora 18. svibnja 1941.
našao u sastavu Kraljevine Italije. Osim ranije izgubljenih hrvatskih područja,
potpisivanjem Rimskih ugovora u sastavu Italije našli su se i gradovi Šibenik i Split, te
Mljet, Koručula, Vis, primorski pojas od Splita do Zadra s otocima, kao i dio okolice
Rijeke s Krkom i Rabom.

Uzroke jačanja talijanskog nacionalizma valja tražiti u razočaranju zbog neuspjeha koje
je doživjela Italija u svojim imperijalističkim nastojanjima, naročito u abesinskom ratu
1896. godine. Nacionalisti su osjećali slabost svoje države kao najmanje među velikim
silama, a broj nezaposlenih potaknuo ih je na razmišljanja o osvajanju teritorija u Africi.
Jedan od pravaka talijanskog nacionalizma Enrico Corradini istaknuo je kao povijesnu

26
Vodstvo stranke preuzela je u siječnju 2011. Le Penova kćerka Marine Le Pen, koja prema anketama
uživa potporu 27 % građana. (http://sabahusa.com/index.php?option=com_k2&view=item&id=105:marine-
le-pen-novo-lice-nacionalnog-fronta)
27
Jörg Haider poginuo je u prometnoj nesreći 11. studenog 2008. godine nedaleko Klagenfurta. Nakon
Haiderove pogibije, stranka je na izborima 2010. postigla značajan uspjeh u Beču, gdje je osvojila 27,1 %
glasova. (http://www.jutarnji.hr/austrija--haiderova-slobodarska-stranka-ostvarila-uspjeh-u-becu/894108/)
28
Nacionalni savez (AN) ujednio se 2009. s Forza Italia (FI) u novu stranku pod imenom Narod slobode
(Pdl) na čelu sa Silviom Berlusconijem, koji je 2010. izbacio Finija iz stranke.
(http://www.vecernji.hr/vijesti/finijeva-berlusconijeva-rastava-clanak-130331) Fini je osnova novu stranku
pod imenom Budućnost i sloboda te zatražio Berulsconijevu ostavku. (http://www.vecernji.hr/vijesti/fini-
berlusconi-mora-podnijeti-ostavku-clanak-213057)
29
Šepić, Dragutin. „Nacionalizam u genezi i politici talijanskog fašizma“ u Fašizam i neofašizam,
Međunarodni znanstveni simpozij, Zagreb, 13.-15. studenog 1975., Zagreb, 1976., 183

12
nuždu da siromašne nacije, poput Italije, povedu borbu protiv bogatih nacija, što bi
predstavljalo logičan nastavak i proširenje nacionalizma.30 Uoči rata protiv Turske 1911.
nacionalisti vode žestoku kampanju za rat u kojemu vide početak nove imperijalističke
politike Italije. Međutim, u tom trenutku, kao saveznici Austro-Ugarske i Njemačke, nisu
pokretali pitanje tzv. „neoslobođenih krajeva“ (terre irredente). No, iredentizam je
početkom 20. stoljeća oživio zbog čega se počela obnavljati promidžba za „dovršenje
talijanskog ujedinjenja“ i „oslobođenja“ Trentina, Trsta i Istre31, dok se među Talijanima
pod austrijskom vlašću razvijao novi iredentizam koji svoje nacionalne težnje nije
temeljio na načelu narodnosti već na potrebi prevlasti Italije na Jadranu kao preduvjeta za
ekspanziju na Sredozemlju.
Jedan od pravaka tršćanskih nacionalista Ruggero Fauro-Timeus isticao je 1914. kako su
Italiji potrebni teritoriji istočne obale Jadrana upravo radi njezina širenja i upozoravao da
Italija može naći ključ za prodor na Balkan i Bliski Istok samo u Trstu. Istovremeno je
drugi nacionalist, Giovanni Giuriati, upozoravao da se Trst ne može držati bez Pule, niti
Pula bez Rijeke i kvarnerskih otoka, a Italija može sačuvati te krajeve kada ih jednom
osvoji samo ukoliko anektira Dalmaciju i postigne apsolutnu prevlast na jadranskoj
obali.32 Nacionalistički će elementi tijekom Prvog svjetskog rata usvojiti te misli te će
iredentizam postati sastavni dio talijanskog imeprijalističkog programa. Njemu će se
pridružiti i misao o „svetom egoizmu“ Italije kao temeljnom kriteriju za novu talijansku
politiku. Nacionalistički prvak Coppola objasnio je 1914. što je to „sveti egoizam“ te
napisao kako se iznad jadranskog iredentizma nalazi mediteranski iredentizam, a iznad
njega svjetska politika Italije kao buduće svjetske velesile.33 Takav spoj iredentizma,
nacionalizma i imperijalizma sadržavao je izrazitu antislavensku notu jer su nacionalisti
kao glavnu prepreku na putu imperijalističke ekspanzije Italije smatrali Slavene, napose
Hrvate i Slovence, zbog čega je talijanski nacionalizam posvećivao naročitu pažnju
upravo jadranskom pitanju.

30
Šepić, 184
31
Ibid., 184
32
Ibid., 184
33
Ibid., 184

13
Vanjskopolitički stavovi vladinih krugova bili su tada vrlo bliski nacionalističkim. Vlada
Antonija Salandre već je prilikom prvih dodira sa silama Trojnog saveza pokušavala
postići strateške granice na Jadranu opravdavajući to potrebom obrane od Austro-
34
Ugarske i „slavenskom opasnošću“. Tijekom rata talijanska politika bila je izuzetno
zaokupljena jadranskim pitanjem, a promidžba se vodila ne samo za područja koja su
Italiji obećana Londonskim ugovorom 1915., već i za Rijeku te čitavu Dalmaciju zbog
čega se stjecao dojam da i ti teritoriji pripadaju talijanskim ratnim ciljevima. U skladu s
tim nacionalisti su netočno prikazivali etničke odnose u Istri i Dalmaciji ističući da su one
povijesne talijanske pokrajine, a Južni Slaveni uljezi i iskonski neprijatelji Talijana. Za
područja koja su planirali anektirati preporučivali su vođenje politike denacionalizacije
kako bi se postiglo da „oslobođeni teritoriji“ postanu i etnički talijanskima.

Antislavensko raspoloženje jača nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,

koju je talijanska vlada odbila priznati. U zauzetim je područjima talijanska vojna uprava
progonila Hrvate i Slovence te brutalno gušila njihova nacionalna prava zbog čega je više
desetaka tisuća ljudi pobjeglo preko granice. Uoči Mirovne konferencije, koja je s radom
započela u siječnju 1919., u Italiji je prevladalo mišljenje da teritorijalne promjene ne
treba provoditi u skladu s načelom narodnosti već vodeći računa o tradiciji i civilizaciji
spornih krajeva.
„Politički manifest“, objavljen 15. prosinca 1918. u prvom broju časopisa „Politica“, vrlo
je važan za nacionalističku ideologiju. U njemu su sažete osnovne misli nacionalističkog
pokreta povezane oko ideje o državi, koja će kasnije biti usvojena u doktrini fašizma. U
Manifestu se naročito ističe da sve velike nacije moraju poći putem kolonijalne
ekspanzije ako žele napredovati, a naglasak u vanjskopolitičkom životu stavlja se na
borbu među narodima.35
U siječnju 1919. Mussolini ističe da talijanski zahtjevi na Jadranu nisu imperijalistički, ali
ujedno upozorava da „talijanska pobjeda ne smije biti osakaćena pod izlikom
demokratizma ili vilsonizma tumačenih na hrvatski način“. Nadalje piše da je
najdemokratskije rješenje jadranskog pitanja ono koje ne žrtvuje „talijansku kulturniju

34
Šepić, 185
35
Ibid., 186

14
manjinu, dakle sposobniju za daljni napredak, primitivnijoj i divljačkoj slavenskoj
većini“. 36 15. siječnja 1919. objavljuje D'Annunzijevo „Pismo Dalmatincima“ u kojem
se iznosi maksimalni jadranski program. Iredentističko udruženje „Trento - Trieste“
razvilo je, uz podršku Ministarstva vanjskih poslova u Rimu, veoma živu aktivnost u
cijeloj Julijskoj krajini te zahtijevalo aneksiju Rijeke i čitave Dalmacije. D'Annunzijev
pohod na Rijeku, tijekom kojeg je proglašeno ujedinjenje Rijeke s Italijom, stvorio je kod
fašista osjećaj moći. Vojne vlasti i državni aparat tolerirali su, pa čak i pomagali, pobunu
i nedisciplinu u vojsci, a građanske stranke nisu bile spremne prihvatiti politiku koja bi
silom nametnula uspostavu reda. Tako je upravo jadransko pitanje dalo povoda da se
manifestira slabljene duha zakonitosti u javnom životu Italije i u potpunosti osjeti kriza
liberalne države. U zemlji je stvorena nacionalistička psihoza čiji je bitan element bilo
upravo jadransko pitanje, a takvo je stanje iskoristio fašistički pokret istaknuvši se kao
nacionalni pokret koji može ujediniti sve građanske političke stranke u interesu obrane
talijanskih interesa na Jadranu. U Julijskoj krajini fašističke udarne grupe teroriziraju
Hrvate i Slovence te uništavaju sjedišta njihovih društava i novina, nazivajući represiju
„akcijom umirivanja“ (azioni di pacificazione).37 U Trstu i Puli spaljeni su slovenski
„Hotel Balkan“ i hrvatski „Narodni dom“.38 Istovremeno Mussolini u svom govoru u
Trstu 20. rujna 1920. ističe kako je talijanska trobojnica na crkvi sv. Giusta u Trstu sveta,
ali da je svetija trobojnica na Snježniku, a još je svetija trobojnica na Dinari, dok u Puli
istog dana upozorava da Italija mora dobiti Jadran „koji je uistinu talijanski zaljev“, i da
njezine granice moraju biti na Brenneru, Snježniku i Dinari. „Prema inferiornoj i
barbarskoj rasi kao što je slavenska“ – ističe Mussolini – „ne smije se voditi politika
šećera nego batine“.39 12. studenog 1920. u Rapallu je potpisan ugovor između Italije i
Kraljevine SHS kojim je riješeno pitanje granica i kojim su Rijeka i veći dio Dalmacije
ostali izvan talijanskih granica, zbog čega su protiv njega prosvjedovali fašisti. Grof
Carlo Sforza u talijanskom je parlamentu istaknuo slijedeće: „Garantiramo Slavenima

36
Šepić, 187
37
Dukovski, Darko: Fašizam u Istri 1918.-1943., Pula, 1998., 241
38
13. srpnja 1920. fašisti su organizirano napali veći broj hrvatskih i slovenskih ustanova i društava u Istri i
Trstu, a koordinator napada bio je narodni poslanik i budući talijanski državni tajnik Francesco Giunta. U
Narodnom je dom izgorjelo i 7000 knjiga na hrvatskom jeziku. (Crljenko, Branimir. „Prije osamdeset
godina u Puli i Istri, Prve fašističke lomače u Europi“ u Hrvatska revija 50(2000.), 2/3, 468-475)
39
Šepić, 188

15
slobodu jezika i kulture; to je za nas pitanje časti i akt političke mudrosti.“40 Međutim, u
Julijskoj su Krajini nastavljeni napadi na Hrvate i Slovence, čije kulturne i političke
organizacije fašisti uništavaju uz potporu vlasti.
Godine 1923. nacionalisti se pridružuju Nacionalnoj fašističkoj stranki, čime njihove
koncepcije počinju sve više utjecati na stajališta fašističkog pokreta i konačno se, uz neke
izmjene, usvajaju kao dio fašističke doktorine. Do 1926. godine u Italiji su zabranjene sve
stranke osim fašističke, a sav javni nacionalni život potpao je pod kontrolu režima, što je
potrebno uzeti u obzir prilikom razmatranja uloge i utjecaja nacionalističkog elementa u
fašističkoj doktrini, čiji se osobito jak pečat nalazi upravo u fašističkoj politici prema
nacionalnim manjinama u krajevima koje je Italija anektirala nakon 1918. Dosljednu
sistematsku denacionalizaciju i talijanizaciju tih krajeva povela je tek fašistička vlada.
Već u prvim godinama vladavine, fašizam je posebnim zakonima i uredbama ograničio
upotrebu slovenskog, hrvatskog i njemačkog jezika u javnim službama, školama pa i u
privatnom životu. Godine 1923. zabranjena je upotreba „lokalnog jezika“ u upravi, a
1925. i na sudu.41 Talijanizirana su sva topografska imena42 i svi natpisi na trgovinama,
izlaženje novina na manjinskim jezicima je otežano, a tiskare su uništavane. Školska
reforma ministra prosvjete Giovannija Gentilea odredila je 1923. godine postupno
uvođenje talijanskog jezika kao nastavnog u sve osnovne škole, a u nekoliko godina
nastava na manjskim jezicima potpuno je ukinuta. Nepoćudni učitelji otpuštani su iz
službe.43 Potkraj 1926. raspuštena su politička i kulturna društva, zadruge i čitaonice
nacionalnih manjina, a njihove su tiskovine zabranjene. U okviru procesa fašizacije
potican je razvoj fašističkih kulturnih društava, klubova i udruženja, koji su omogućavali
svekoliku kontrolu kulturnog života građana i prisutnost totalitarne države u društvu.
Među njima su se naročito isticali „Dopolavoro“, „Opera Nazionale Ballila“,
„Avanguardia“, „Gruppi Universitari Fascisti“ i druga. U aktivnostima „Dopolavora“
glazba je imala istaknuto mjesto, a autori njihovih programa smatrali su kako se „...među
zdravim i plemenitim građanstvom, nikada ne gasi ljubav za glazbom, u kojoj ono uvijek

40
Mezulić, Hrvoje: Fašizam, Krstitelj i palikuća, Zagreb, 1946., 6
41
Šepić, 189; Dukovski: Fašizam u Istri 1918.-1943., 247
42
U Julijskoj je Krajini izmijenjeno oko 1500 topografskih naziva. (opširnije o promjeni topografskih
naziva vidi knjigu Hrvoja Mezulića, str. 11-36; Dukovski: Fašizam u Istri 1918.-1943., 248-249)
43
„Fašizam ne dopušta nikakvu službu u školi, koja istovremeno ne bi bila služba fašističkoj državi“,
isticali su fašisti. (Silone, Ignazio: Fašizam, Njegov postanak i razvitak, Zagreb, 2006., 287)

16
spontano pronalazi vedru utjehu duha nakon svakodnevnog teškog radnog napora“.44
Glazbeno-edukativne priredbe služile su afirmaciji i slavljenju talijanske umjetnosti.
Glasilo L'Azione piše 3. travnja 1927. slijedeće: „S legitimnim nacionalnim ponosom
možemo ustvrditi da je i u glazbi, možda i više nego li u bilo kojem polju umjetnosti,
Italija bila i jest prva među velikim civiliziranim nacijama...Čak štoviše, ona je ugodno
sredstvo edukacije što umnogome olakšava zadatak onome tko se njome želi poslužiti
kako bi utjecao na kolektivnu psihu masa...“.45 1930. godine čelnici „Dopolavora“ ističu
da je „umjetnička edukacija jedan od najsnažnijih stupova naše obnove, jedna od
neophodnosti kojoj je fašizam posvetio punu pažnju...“.46

1926. godine doneseni su i propisi o obvezatnoj promjeni njemačkih prezimena u Južnom

Tirolu, a od 1928. propisi su se odnosili i na slovenska i hrvatska prezimena u Julijskoj
Krajini.47 Temeljem zakona o zabrani „nemoralnih“ i „smiješnih“ osobnih imena,
otpočela je izmjena i netalijanskih imena.48 Svećenici su prisiljeni podučavati vjeronauk
isključivo na talijanskom jeziku. U izvješću od 21. kolovoza 1929. kapetan Giovanni
Relli, tajnik fašističke stranke za Istru, upozorava na „protufašističku djelatnost
slavenskog svećenstva u Istri“ te ističe da su u crkvama nastavljene propovijedi na
„slavenskom“ jeziku.49 Vlasti su podupirale iseljavanje manjinskog stanovništva i
naseljavanje Talijana u „nove pokrajine“.50 Početkom 1931. fašistička organizacija u
Trstu izradila je prijedlog za osnivanje posebnog zavoda s ciljem organiziranja
kolonizacije 100 000 Talijana u Julijsku Krajinu, što se nazivao „etničkom melioracijom“
(bonificazione etnica).51 U kolovozu iste godine osnovan je i „Nacionalni zavod za
agrarni preporod Triju Venecija“ sa zadatkom ubrzavanja i sistematizacije eksproprijacije
i kolonizacije.

44
Duraković, Lada. „Fašizam i glazba: fašistička potporna društva kao jedinstveni fenomen pulske
glazbene prošlosti“ u Časopis za suvremenu povijest, 35(2003.), 1, 79-96
45
Ibid., 82
46
Ibid., 87
47
Na području Istre talijanizirana su prezimena oko 115 tisuća osoba. (oširnije o talijanizaciji prezimena
vidi knjigu Hrvoja Mazulića, str. 51-104; Dukovski: Fašizam u Istri 1918.-1943., 247-249)
48
Šepić, 190
49
Klen, Danilo: Neki dokumenti o svećenstvu u Istri, Zagreb, 1955., 40-43
50
Šepić, 190
51
Ibid., 190

17
Iskustva stečena u Julijskoj krajini primjenjivana su od 1941. do 1943. i u anektiranom
dijelu Dalmacije52, gdje se talijanizacija provodila i protjerivanjem preko granice te
raznim oblicima represije nad profesorima i đacima..53 „Ured za jadranske teritorije“
nastojao je uskladiti cjelokupni rad na denacionalizaciji pripojenih područja na istočnom
Jadranu, a konačni cilj bio je „eliminacija slavenstva“.54

5. ZAKLJUČAK

Pod imenom fašizam danas ne djeluje niti jedan pokret niti postoji takav režim. No, Mark
Neocleous, profesor i pročelnik Odsjeka za politiku i povijest Sveučilišta Brunel u
Londonu, napominje da ne smijemo poistovjećivati režim s ideologijom i pokretom te
naglašava da je „nemoguće reći da je fašizam ikad umro kao ideologija“ i da je „fašizam
živio, i nastavlja živjeti u idejama i argumentima“.55 Ravlić stoga zaključuje da je
„proučavanje fašističke ideologije iznimno važno za ustanovljivanje potencijala fašizma
u današnjim političkim očitovanjima rasizma, nacionalizma i autoritarizma...može
pomoći ustanovljivanju snage rasističkih, nacionalističkih i autoritarnih ideja, bilo koji
one oblik uzimale...“, a zbog razumijevanja privlačnosti fašističke ideologije početkom
20. stoljeća nužno je rekonstruirati njegove bitne elemente.56 Jedan od najvažnijih
elemenata fašističke doktrine, koji se naročito profilirao tijekom 1920-ih godina prošlog
stoljeća, bio je nacionalizam te imperijalizam kao nastavak nacionalističkih tendencija
fašističke vanjske politike. Stoga je Mussolini vodio vanjsku politiku brinući o stvaranju
uvjeta za ekspanziju i stvaranje budućeg talijanskog imperija, nastavljajući tako vanjsku
politiku pretfašističke Italije i nastojeći ostvariti apsolutnu talijansku prevlast na Jadranu.

52
Opširnije o talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji vidi „ Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i
egzodus Hrvata“, Međunarodni znanstveni skup (Zagreb, 1997.), Zagreb, 2001. i Hrvoje Mezulić: „O
talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji“, Zagreb, 2005.
53
Obljetnica smaknuća splitskih gimnazijalaca: „Inteligentno ih poubijajte!“, Slobodna Dalmacija, 26.
travnja 2009., Izvori:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/52023/Default.aspx;
Burella, Walter: L'occupazione italiana della Dalmazia 1941.-1943.: Problem interpretativi, Universita
degli studi di Trieste, Facolta di scienze politiche, 2000.-2001.; 238-252
54
Šepić, 190
55
Ravlić, 241
56
Ibid., 241

18
S tim u vezi spomenuti je element fašističke politike naročito došao do izražaja na
hrvatskim područjima pripojenima Italiji Rapallskim ugovorom 1920. te Rimskim
ugovorima 1941. godine.

19
6. POPIS LITERATURE:

KORIŠTENI IZVORI

1. Burella, Walter: L'occupazione italiana della Dalmazia 1941.-1943.: Problem

interpretativi,Universita degli studi di Trieste, Facolta di scienze politiche, 2000.-
2001.
2. Crljenko, Branimir: Prije osamdeset godina u Puli i Istri, Prve fašističke lomače u
Europi, Hrvatska revija 50(2000.), 2/3
3. Dukovski, Darko: Disidenti istarskog fašizma, Časpois za suvremenu povijest,
27(1995.), 2
4. Dukovski, Darko: Fašizam u Istri 1918.-1943., Pula, 1998.
5. Duraković, Lada: Fašizam i glazba: fašistička potporna društva kao jedinstveni
fenomen pulske glazbene prošlosti, Časopis za suvremenu povijest, 35(2003.), 1
6. Fašizam i neofašizam, Međunarodni znanstveni simpozij, Zagreb, 13.-15.
studenog 1975., Zagreb, 1976.
7. Klen, Danilo: Neki dokumenti o svećenstvu u Istri, Zagreb, 1955.
8. Kuljić, Todor: Fašizam, Sociološko-istorijska studija, Beograd, 1977.
9. Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, 1990.
10. Mezulić, Hrvoje: Fašizam, Krstitelj i palikuća, Zagreb, 1946.
11. Osnove društveno-humanističkih znanosti 2, Politika i gospodarstvo, Zsgreb,
1990.
12. Ravlić, Slaven: Suvremene političke ideologije, Zagreb, 2003.
13. Silone, Ignazio: Fašizam, Njegov postanak i razvitak, Zagreb, 2006.
14. Vidaković, Zoran: Stari i novi fašizam, Beograd, 1976.

20
 DODATNI IZVORI57

1. Bošković, Hijacint: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Zagreb,

2000.
2. Carsten, F.L.: The Rise of Fascism, Berkely - Los Angeles, 1969.
3. Čulinović, Ferdo: Riječka država: Od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla
i aneksije Italiji, Zagreb, 1953.
4. Green, Nathanael: Fascism, An Anthology, New York, 1968.
5. Mezulić, Hrvoje: O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji, Zagreb, 2005.
6. Nolte, Ernst: Fašizam u svojoj epohi, Beograd, bez godine izdanja
7. Payne, Stanely G.: Fascism, Comparison and Definition, The University of
Wisconsin Press, 1980
8. Radetić, Ernest: Istra pod Italijom, Rijeka, Pazin, Poreč, 1991.
9. Sugar, Peter F.: Native fascism in the successor states 1918.-1943., Santa Barbara,
1971.
10. Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata, Međunarodni
znanstveni skup (Zagreb, 1997.), Zagreb, 2001.
11. Thurlow, Richard: Fascism, Cambridge university press, 1999.
12. Večerina, Duško: talijanski iredentizam, Zagreb, 2001.
13. Weiss, John: Nazis and Fascist in Europe, 1918.-1945., New York - Chicago,
1969.
14. Angelo Vivante: Jadranski iredentizam, Zagreb, 2002.
15. Woolf, S.J. (ur.): The nature of fascism, SAD, bez godine izdanja

57
Navedeni izvori nisu korišteni u ovom radu, a zbog obilja podataka o nacionalističkom elementu
fašističke ideologije moguće ih je upotrijebiti u proširenoj verziji.

21
7. PRILOZI

PRILOG 158
Program talijanskih „Fasci di combattimento“
Izbori od 14. studenog 1919.

Talijani, ovo je nacionalni program jednog zdravog talijanskog pokreta. On je

revolucionaran, jer je antidogmatski i antidemagoški, on je snažno obnoviteljski, jer je
bez predrasuda. Mi postavljamo vrijednost revolucionarnog rata iznad svega i svačega.
Ostale probleme, koji se odnose na birokraciju, administraciju, pravo, kolonije, škole itd.
Ispitat ćemo tad, kad stvorimo vodeću klasu.
Zato tražimo:
Za rješenje političkog problema:
a) opće pravo glasa na bazi regionalnih izbornih lista s proporcionalnim
predstavništvom, pasivno i aktivno izborno pravo za žene;
b) pravo glasa za svakoga koji je navršio 18 godina, pravo izbora za svakoga koji je
navršio 25 godina života;
c) ukidanje senata;
d) saziv nacionalne skupštine za trajanje od 3 godine čija će prva zadaća biti, da
odredi ustavnu formu države;
e) stvaranje tehničkih nacionalnih vijeća za rad, saobraćaj, industriju, socijalnu
higijenu itd., izabranih od profesionalnih organizacija sa zakonodavnim
ovlaštenjem i pravom imenovanja jednog generalnog komesara s ministarskom
punomoći.

Za rješenje socijalnog problema tražimo:

a) da se odmah donese državni zakon koji će regulirati noćni rad;
b) minimalne nadnice;
c) pravo odlučivanja radničkih predstavnika u tehničkom vođenju industrije;
d) priznanje nadležnosti moralno i tehnički sposobnih radničkih organizacija da
upravljaju industrijom i javnom službom;

58
Ignazio Silone: Fašizam, Njegov postanak i razvitak, 106-108

22
 e) brzo poboljšanje željeznica i svih ostalih transportnih industrija;
f) nužne izmjene u projektu osiguranja za slučaj invaliditeta i starosti, te sniženje
granice starosti od 65 na 55 godina.

Za rješenje vojničkog problema tražimo:

a) uređenje nacionalne milicije s kratkim periodima instrukcije i isključivo
defanzivnim funkcijama;
b) nacionaliziranje svih tvornica oružja i eksploziva;
c) nacionalnu vanjsku politiku, koja će talijanskom narodu omogućiti učešće u
miroljubivoj utakmici naroda.

Za rješenje financijskog problema tražimo:

a) visoki, vanredni i progresivni porez na kapital, koji će biti ravan stvarnoj
ekspropriaciji jednog dijela svih bogatstava;
b) zapljenu svih dobara religioznih kongregacija i dokidanje svih biskupskih
prihoda, koji znače enormnu pasivu za naciju, a privilegij enkolicine;
c) reviziju svih ugovora o ratnim dobavama i zapljenu 86 % ratnih profita.

Talijani! Fašizam će u svom novom nacionalnom životu i dalje da razvija duh

prekaljenosti i sloge, formiran za vrijeme rata. On hoće da ujedini u jednu anti- i
vanpartijsku organizaciju Talijane svih radnih klasa, da ih vodi novim neizbježivim
borbama za pravo iskorištenje velikog revolucionarnog rata. Fasci hoće, da se Talijanima,
obzirom na žrtve koje su prinijeli, u internacionalnom životu dade ono mjesto, koje im
pripada na osnovu njihove pobjede.
Imajući u vidu ovo veliko djelo dužnost je svakoga, da se svrsta u redove „Fasci di
Combattimento“.

Milano, 28. kolovoza 1919.

Centralni komitet

23