Uvod

Ekološko vaspitanje i obrazovanje se javlja kao neophodan faktor društvenih procesa,

uvrštavajući temeljne ekološke vrijednosti i znanja u vaspitno-obrazovni sistem, i na taj način
mijenjajući sveukupno ljudsko ponašanje u cilju održivog razvoja i suživota. Upravo na tim
osnovama se zasniva proces vaspitanja i obrazovanja za zaštitu životne sredine. U svojoj suštini,
taj proces zagovara zdraviji životni prostor i ljepši i zdraviji život. Vaspitanje za zaštitu životne
sredine je proces kojim se djeluje na čovjeka u smislu razvoja njegovih intelektualnih, duhovnih
i fizičkih sposobnosti, koje iniciraju održivi život, odnosno funkcionisanje ljudskog društva kao
zajednice. Obrazovanje za zaštitu životne sredine, sa univerzalnim vrijednostima i znanjima,
može postati sistem globalnog karaktera.

Uključivanje ekološke problematike u osnovne naučne procese današnjice ključan je zahtjev

obrazovanja za okolinu. Brojni su akteri odgovorni za zagađivanje životne sredine te je nužna
njihova edukacija u smislu razvijanja ekološke svijesti. Proces vaspitanja i proces obrazovanja
neraskidivo su povezani i uključuje niz faktora, kao što su biološki, ekološki, kulturološki,
ekonomski, itd. Među teme koje bi trebale biti uvrštene u vaspitno-obrazovni sistem spada
svakako i čovjekov utjecaj na uslove života. Ekološko obrazovanje za zaštitu sredine mora biti
shvaćeno kao grana nauke koja može stimulisati mlade ljude oko stvarnih životnih tema.

Čovjek danas apsolutno dominira u ekosferi. Promjene na našoj planeti koje su se prije
događale (odvijale) milijunima godina, danas se događaju unutar stoljeća ili čak za desetak
godina. Danas ne postoji ni jedan ekosistem koji nije u većoj ili manjoj mjeri promjenjen ili na
kojeg čovjek nije utjecao svojim djelatnostima.

3
 1. Čovjekov okoliš

Čovjekov okoliš (ili životna sredina) najčešće se definiše kao ukupnost ekoloških uslova i
uticaja koji okružuju čovjeka. Okolišem (životnom sredinom) označavamo ono čime je čovjek
direktno ili indirektno povezan, ono od čega zavisi njegov život. Široko shvaćeno okoliš
obuhvata sav materijalni svijet koji okružuje čovjeka.

Čovjekov okoliš predstavljaju svi materijalni sistemi različitog stepena integracije i nivoa
evolucije: fizički, hemijski, biološki, socijalni, misaoni i tehnički sistemi koji mogu uticati
direktno ili indirektno, jačeg ili slabijeg intenziteta, kratko ili dugotrajno na čovjeka i sva živa
bića. Čovjekov okoliš se određuje i kao materijalna sredina u kojoj on živi i radi. Osnovni
elementi okoliša su: vazduh, voda, zamljišta, biljke, životinje, hrana, predmeti koje čovjek koristi
i objekti koje je čovjek izradio u datom prostoru i vremenu. Pod uticajem čovjeka nastaju novi
oblici sa većim ili manjim stepenom modifikacije, tako imamo:
1. modifikovani čovjekov okoliš sa svojim osnovnim prirodnim svojstvima tj.svojstvima koja
nisu degradirana i
2. okoliš sa degradiranim i izgubljenim prirodnim osobinama. Ovdje se pojavljuju novi oblici
ekosistema (agroekosistemi, urbaniekosistemi…). koji ugrožavaju biodiverzitet i kvalitet
okoliša (životne sredine).

Čovjekov okoliš ja jedinstvo dvaju ekoloških sistema:

1. Prirodnih - to je cjelokupan prostor neposredno ili posredno dostupan čovjeku, a to je u

stvari geobiosfera planete Zemlje, a u užem smislu riječi to je dio geobiosfere u kome čovjek
može živjeti bez obzira na to da li je riječ o prirodi koja je manje ili više modifikovana ili
sasvim neizmjenjenoj «divljoj prirodi».
2. Vještačkih – čovjek da bi mogao živjeti sa prirodom vrši izmjenu materije (odnosno
ostvaruje određenu vrstu metabolizma) i koju «prisvaja» i mijenja. Čovjek sam sebi stvara
nove uslove opstanka i razvoja.

4
 Karakteristike prirodnih sistema: nastali su prirodnim putem nezavisno od čovjeka, živa bića
u okviru kojih se odražava materija, protiče energija, ostvaruje ravnoteža, uspostavljaju
strukturni odnosi, vrši cirkulacija u smislu propadanja i obnavljanja pojedinih dijelova sistema,
ostvaruje stabilnost, mogu asimilirati negativne posljedice koje nastaju u sistemu i autogeno
regenerisati, te su otvoreni i za ulazak svih elemenata.

Karakteristike čovjekovih vještačkih sistema: nastali su organizovano ili pod uticajem

čovjeka shodno njegovim ciljevima i potrebama, nepotpuni su jer ne mogu egzistirati
samostalno, već žive na račun sistema iz vanjske sredine koju reguliše čovjek, zatvoreni su jer ne
mogu primati vanjske elemente ako nisu u sistemu predviđeni, funkcionalni su jer su predviđeni
da bi ostvarili neku funkciju, nezaposlenost članova ekosistema (čovjeka) i tu dolazi do
pogoršavanja uslova života, biološki faktori biljnog i životinjskog porijekla sve više dobijaju na
rezistentnosti što se odražava na kvalitet životne sredine, hrana kao najveći potencijalni nosilac
štetnih agenasa, kompnente životne sredine su sve više ugrožene (aerozagađenje,
hidrozagađenje…), prenaseljenost prostora.

Čovjekov položaj u biogeosferi je u odnosu na sva ostala živa bića specifičan i jedinstven,
ogleda se u dvostrukoj funkciji: ravnopravan je biološki član ekosistema i aktivno je kreativan
faktor koji ciljano utječe na funkcionisanje ekosistema i formira svoj prirodni i kulturni okvir
življenja.1

1
Veladžić, M. (2011). Humana ekologija. Skripta iz predmeta Zaštita okoliša. Odsjek: Prehrambeni.

5
2. Utjecaj čovjeka na okoliš

Životna sredina, čovekova okolina ili okoliš predstavlja sve ono što nas okružuje, odnosno
sve ono sa čime je direktno ili indirektno povezana čovekova životna i proizvodna aktivnost.
Prirodna sredina predstavlja blizak pojam pri čemu ovde ne moraju biti prisutne aktivnosti
čoveka niti čovek mora imati direktnih uticaja. Ipak, u pogledu tehnološkog napretka, razvoja
industrije i sve većeg uticaja čoveka na globalnom nivou na prirodu i ekosisteme granica između
ova dva termina postaje sve nejasnija.

Tokom svojih aktivnosti, koje mogu biti urbanizacija ili eksploatacija, čovek menja prirodno
okruženje i to često tako što narušava prirodnu okolinu. Izgradnjom hidrocentrala i akumulacija,
sečom šuma, pošumljavanjem, eksploatacijom mineralnih sirovina, stvaranjem deponija,
emisijom gasova, nuklearnim probama i dr. čovek utiče na promenu čitavih područja. Kao
rezultat čovekovih aktivnosti dolazi do promena ili narušavanja ekosistema i klimatskih promena
na lokalnom i globalnom nivou. Životna sredina se može posmatrati kao petokomponentni
sistem koji čine: atmosfera, hidrosfera, litosfera, zemljište i organizmi. Svaki od ovih elemenata
povezan je jedan sa drugim, ali se radi lakšeg registrovanja i praćenja promena oni posmatraju
odvojeno.

Ekologija i zaštita životne sredine, su bez sumnje, kompleksne oblasti za svakog čoveka na
planeti. Ekologija može da se definiše kao studija odnosa između organizama i životne sredine.
Ljudi proučavaju ekologiju onoliko dugo koliko postoje kao vrsta. Opstanak ljudi je zavisio od
toga koliko dobro mogu da uoče promene u životnoj sredini i predvide njihov uticaj na
organizme. Prvi lovci i sakupljači bilja morali su da znaju navike životinja i gde da nađu hranu.
Kasnije, poljoprivrednici morali su biti svesni promena vremenskih uslova i zemljišta i kako te
promene mogu uticati na useve i stoku. Danas, većina ljudske populacije na Zemlji živi u
gradovima i mnogi imaju malo direktnog kontakta sa prirodom. Više nego ikada ranije,
budućnost ljudske vrste zavisi od toga koliko dobro razumemo odnose između organizama i
okoline.
Ljudska vrsta intenzivno menja životnu sredinu, ipak ona u potpunosti ne razume efekte tih
promena. Na primer, ljudske aktivnosti su povećale količinu azota koja cirkuliše kroz biosferu,

6
promenile sastav zemljišta, povećale koncentraciju CO2. Imperativ dvadesetprvog stoljeća je da
još jednom postanemo žestoki studenti ekologije. Nekad je čovek živeo u skladu s prirodom; vrlo
skromno je iskorišćavao prirodne resurse i nije bitno, niti u širim razmerama remetio prirodnu
ravnotežu. Živeći u malenim naseljima oko plodnih predela, problem svoje egzistencije rešavao
je baveći se lovom, a kasnije i zemljoradnjom. Kada je počeo obrađivati metale i kada je došlo
do procvata zanatstva, pojedine skupine ljudi počele su se kretati tragajući za rudama, koje su
koristili. Tako je čovjek počeo preseljavati i u područja klimatski manje povoljna za život i
poljoprivredu, pa je bio prisiljen boriti se sa prirodom.

Zahvaljujući zanatstvu, izumeo je nova, bolja oruđa, odeću i skloništa, počeo je krčiti i paliti
šume, veštački stvarajući obradivo zemljište. Naselja su postajala sve veća, nastaju nova
zanimanja, organizuje se trgovina, rađa se civilizacija. Broj ljudi se uvećava. Zahvati na
prirodnoj okolini bivaju sve veći: grade se vodovodi, rudnici, putevi, luke… Tehnologija
doživljava procvat, nauka i zdravstvena zaštita postepeno se razvijaju, pa ljudski vek postaje duži
i, uopšte kvalitet života se povećava. No taj progresivan razvoj praćen je , nažalost , promenom
životnih uslova na takav način koji će današnjem čovečanstvu prouzrokovati brojne i
dalekosežne probleme. Posebno velike negativne uticaje na stanje životne sredine imaju pogoni
teške industrije (železare, livnice, koksare), hemijska industrija i druge industrijske grane koje se
često nazivaju prljavom industrijom. Na kvalitet životne sredine značajno utiče i proizvodnja i
potrošnja različitih energetskih sirovina od kojih najveći značaj ima ugalj.2

2.1 Voda

Zapanjujuća činjenica, koju smo naučili još u osnovnoj školi, jest da voda čini 70% našeg
tijela. Ta voda se mora obnoviti svakih pet do deset dana. Uz kisik, voda je jedan od najvažnijih
elementa na zemlji za održavanje života. Za sve što tijelo čini, potrebna mu je voda. Voda
izgrađuje, regulira, prenosi, čisti i pomaže hraniti svaki pojedini dio tijela.

Kvaliteta vode koju pijete može radikalno utjecati na vaše zdravlje. Upravo zato od životne je
važnosti piti samo najčišću vodu. Voda igra važnu ulogu u svim procesima našeg organizma:
podmazuje organe i tkiva, regulira temperature, ispire otpadne tvari i toksine, vlaži kožu, hrani
2
https://www.scribd.com/utjecaj%20%C4%8Dovjeka%20na%20biosferu

7
zglobove, kosti i mišiće, prenosi nutrijente do vitalnih organa. Dovoljna količina vode u
organizmu smanjuje zadržavanje u tijelu otpadnih tvari i toksina, poboljšava funkcije žlijezda i
hormona, oslobađa jetru od viška masnoća i smanjuje glad.

Voda je jedan od najjačih agresivnih otapala na svijetu. Poznata kao "univerzalno otapalo",
ona će na putu do naših slavina, u manjoj ili većoj količini otopiti gotovo sve na što naiđe sve
dok ne postigne zasićenje. Nečistoće koje nalazimo u vodi uključuju atmosferske plinove,
minerale, organske tvari te ostale tvari i spojeve korištene prilikom transporta ili skladištenja
vode. Najčešći uzroci onečišćenja pitke vode su:

1. Otpadne vode- Mnogi gradovi nemaju riješen problem pročišćavanja otpadnih voda što
predstavlja opasan izvor zagađenja, jer se na takav način nepročišćene otpadne vode mogu
dospjeti u podzemlje ili vodotokove te zagaditi sama izvorišta ili vodocrpilišta.

2. Poljoprivreda- U područjima intenzivne poljoprivrede, oborinske vode ispiru poljoprivredno

zemljište odvodeći u podzemlje velike količine umjetnih gnojiva, herbicida, pesticida.

3. Prometnice- Veliki uzrok zagađenja izvorišta predstavljaju otpadne vode prometnica koje
sadrže mineralna ulja, teške metale i sl., koje odlaze u zemlju i dalje u vodotokove.

4. Kisele kiše- Nitrati i teški metali dolaze s kiselim kišama u vodotoke, a poznato je da većina
vodotoka gravitira Podunavlju, što dovodi do prekograničnog i regionalnog transporta tih štetnih
tvari u Podunavlje. Rijeke u Podunavlju su zbog toga najzagađenije.

5. Kemikalije korištene u procesu obrade vode- Redovito, do onečišćenja pitke vode dolazi
zbog korištenja kemikalija u procesu obrade vode za piće. Po zdravlje su najopasnije posljedice
korištenja klora, aluminijeva sulfata i natrijevog fluorida.

2.2 Zrak

Zrak je osnovni preduvjet zdravlja i blagostanja. Suvremeni način života je doveo do

povećanja zagađenosti zraka. Visoki postotak ljudi živi u gradovima, sve je veća izloženost
populacije štetnim učincima zagađenog zraka. Zagađivači u zraku su organski spojevi (benzen,
toluen, CO, diklormetan, formaldehid, poliklorirani bifenili, tetrakloretilen) ili anorganski

8
spojevi (azbest, kadmij, olovo, mangan, živa). Klasični zagađivači zraka su dušikov dioksid,
ozon, sumporov dioksid i lebdeće čestice, koji su ujedno i najčešći zagađivači, posebno u
gradovima.

Lebdeće čestice (eng. particulate matter) mogu uzrokovati niz akutnih i kroničnih oboljenja
kod ljudi, ponajprije respiratornog i kardiovaskularnog sustava. Nastaju kao nusproizvodi
brojnih čovjekovih aktivnosti (proizvodnja energije, grijanje u industriji, prometu itd.).
Razlikujemo primarno nastale čestice koje se direktno otpuštaju u atmosferu i sekundarno nastale
čestice koje se formiraju tek u atmosferi od preteča, npr. sumpor dioksida, dušikovih oksida,
amonijaka i sl. Lebdeće čestice se sastoje od krutih i tekućih komponenti, razlikujući se u
fizikalnim karakteristikama i po kemijskom sastavu. Najznačajnija karakteristika im je veličina,
jer o njoj ovisi prijenos u atmosferu i mogućnost inhalacije.

Bitan izvor onečišćenja zraka su emisije ispušnih plinova iz motornih vozila. Policiklički
aromatski ugljikovodici te benzen su dvije najkancerogenije sastavnice onečišćenja zraka
nastalog ovim putem. Ova vrsta onečišćenja je osobito značajna za urbane sredine u slabije
razvijenim zemljama Azije, stanovnici tih gradova su u većoj mjeri izloženi ovim genotoksičnim
tvarima u zagađenom zraku.

Dodatan problem je zagađenost zraka je u prostorima gdje ljudi borave (radni ili prostor
doma). Čovjek u prosjeku provodi više od 80% svoga vremena u zatvorenim prostorima.
Najznačajnije zagađenje zraka u zatvorenim prostorima je izloženost duhanskom dimu. Ukoliko
su djeca dugotrajno izložena takvom zagađenju zraka može doći do astme, reduciranih funkcija
pluća ali i pojavi alergija. U zemljama u razvoju najveći izvor zagađenja ambijentalnog zraka
jesu kruta goriva (priprema hrane, grijanje). Bez dobre ventilacije koncentrira se vrlo visoka
razina lebdećih čestica što ima veoma štetan uticaj na ljude, povećava se rizik od pneumonija
kod djece te opstruktivnih bolesti pluća.

2.3 Tlo
“Onečišćenje tla je unos tvari, bioloških organizama ili energije u tlo, što rezultira promjenom
kakvoće tla te utječe na normalnu uporabu tla i zdravlje ljudi i ostalih organizama”. (Sofilić,
2014: 9. strana) Onečišćenja tla su zapravo onečišćenja kemijskim spojevima (industrija,
poljoprivreda, promet, komunalni sustav). Zagađenje tla ima veliki uticaj na čovjekovo zdravlje,

9
zagađivači iz tla se ugrađuju u biljke te ulaze u čovjekov organizam, ali do štetnog uticaja može
doći i inhalacijom suspendirane prašine. Aktualno je zagađenje vezano uz ratna zbivanja na
određenom području (zaostale minsko-eksplozivne naprave koje predstavljaju značajan javno
zdravstveni problem uzrokujući teške ozljede, invalidnost i smrtna stradavanja).

Za razliku od vode i zraka, od početka se tlu nije posvećivala velika pozornost iako su ove sve
tri sastavnice biosphere jednako važne za opstanak života na zemlji. Istraživanjima različitih
štetnih uticaja na tlo se prilazi mnogo kasnije, odnosno tek kada su se u većoj mjeri počeli
pojavljivati problemi vezani za onečišćenje produktivnih tala kao posljedice ljudske djelatnosti.
U izvješću istraživanja iz 1992. godine u okviru Programa Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša
utvrđeno je da je 10,5% površine šumskih zemljišta i travnjaka u svijetu ozbiljno onečišćeno kao
posljedica ljudske aktivnosti. Neka tla su bila oštećena u tolikoj mjeri da ih se vise nije moglo
popraviti, a najveći uzroci onečišćenja su pretjerana ispaša, neprikladna poljoprivredna praksa I
krčenje šuma. U navedenim istraživanjima procjenjeno je da je oko 580 milijuna ha nestalo
krčenjem i oslobađanjem zemljišta namjenjenog urbanizaciji i izgradnji firmi. Pojava
onečišćenih tala posljedica je razvoja modernog društva u svim sferama čovjekove djelatnosti pa
se izvori onečišćenja tla obično nalaze u industriji, poloprivredi, prometu, urbanism područjima,
obradi i odlaganju otpada, vojnoj djelatnosti i slično.3

2.3.1 Kruti otpad

Neadekvatno zbrinjavanje otpada predstavlja jedan od najznačajnijih izvora zagađenja

podzemnih voda, te pored toga dospijevaju i u površinske vode, ulaze u tlo, šire se zrakom, te
naposljetku dospijevaju i u ljudski organizam. Posebnu opasnost predstavljaju tzv. "divlja
odlagališta" bez prethodne pripreme terena te propisanih sanitarno-tehničkih mjera za odlaganje
predmeta i tvari koje se više ne koriste u kućanstvu.

3. Energija i okoliš

Proizvodnja, transport i korištenje energije u velikoj mjeri utječu na okoliš i ekosisteme. Kod
energije utjecaj na okoliš je gotovo uvijek negativan, od direktnih ekoloških katastrofa poput
izlijevanja nafte, kiselih kiša i radioaktivnog zračenja do indirektnih posljedica poput globalnog
3
Sofilić, T. (2014). Onečišćenje i zaštita tla. Sisak: Sveučilište u Zagrebu, Metalurški fakultet.

10
zatopljenja. Budući da će energetske potrebe čovječanstva nastaviti rasti u idućih nekoliko
desetljeća, nužno su neophodne mjere kojima bi se utjecaj eksploatacije energije na okoliš
smanjio na najmanju moguću mjeru. Najopasniji izvori energije trenutno su fosilna goriva, tj.
ugljen, nafta i prirodni plin, a potencijalnu opasnost predstavlja i iskorišteno radioaktivno gorivo
iz nuklearnih elektrana (visoko radioaktivni otpad). Fosilna goriva su opasna zbog toga jer
sagorijevanjem ispuštaju velike količine ugljičnog dioksida, a radioaktivni otpad je opasan jer
utječe na strukturu organizama na vrlo bazičnom nivou.

Ogroman postotak svjetske energije još uvijek se dobiva iz ekološki neprihvatljivih izvora
energije, pogotovo fosilnih goriva koja su još uvijek dominantan izvor energije. Kako je osnova
fosilnih goriva ugljik, normalnim sagorijevanjem tog goriva nastaje ugljični dioksid (CO2) koji
je staklenički plin. Taj ugljični dioksid većinom završava u atmosferi i svojim stakleničkim
učinkom uzrokuje globalno zatopljenje. Još opasniji je plin koji se oslobađa prilikom nepotpunog
sagorijevanja goriva (sagorijevanja bez dovoljne količine kisika), a to je ugljični monoksid (CO).
Ugljični monoksid je izuzetno otrovan plin bez boje, okusa ili mirisa, a koncentracija od samo
0.6% izaziva kod ljudi smrt nakon 15 minuta disanja. Trenutno niti jedno fosilno gorivo nije
sasvim pročišćeno, pa se prilikom sagorijevanja otpuštaju još neki štetni plinovi poput
sumpornog dioksida ili dušikovih oksida. Ti plinovi kasnije reagiraju s vodenom parom u
oblacima i formiraju kapljice koje padaju na zemlju kao slabe sumporne i dušične kiseline -
kisele kiše, a te kiše djeluju izrazito štetno na čitave ekosisteme koje zahvaćaju. Kod
sagorijevanje nekih izvora energije nastaju i sitne čestice minerala koje kasnije tvore pepeo, ali
jedan dio tih čestica diže se u atmosferu nošen vrtlogom dima i te čestice su također vrlo opasne
za zdravlje.

3.1 Utjecaj pojedinih izvora energije na okoliš

Postotak uporabe ekološki prihvatljivih obnovljivih izvora energije još je uvijek na globalnoj
skali zanemariv tako da ekološki problemi kao posljedica pretjerane uporabe fosilnih goriva
zaslužuju posebnu pažnju ne samo sa energetskog već svakako i sa ekološkog gledišta. Različiti
izvori energije imaju različite utjecaje na okoliš u kojem se ti izvori energije proizvode,

11
transportiraju ili koriste. Površinski ozon nastaje kad na ustajalom zraku i sunčanom vremenu
dušikov oksid reagira s hlapljivim organskim spojevima. Dušikov oksid na površini obično
nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva, a hlapljivi organski spojevi nastaju iz dima od goriva,
raznih otapala i sličnog. Površinski ozon može upaliti dišne putove i smanjiti radni kapacitet
pluća, izazvati draženje očiju i nosa, te općenito smanjiti sposobnosti ljudi prilikom obavljanja
normalnih poslova. Površinski ozon je samo jedan u nizu problema koji su povezani s energijom,
a opis ostalih učinaka pojedinih izvora energije na okoliš dan je u nastavku:

Fosilna goriva – ova vrsta goriva ima daleko najveći negativni utjecaj na okoliš. Sagorijevanjem
fosilnih goriva u atmosferu se ispuštaju ogromne količine ugljika koji se milijunima godina
taložio i onda bio prekriven slojevima stijena i zemlje. Taj isti ugljik u atmosferi sad tvori
ugljični dioksid koji je staklenički plin i time znatno utječe na temperature na Zemlji.

Bioenergija (biogoriva) – biogoriva stvaraju iste probleme kao i fosilna goriva, ali budući da se
proizvodnjom biogoriva zatvara ugljični ciklus, biogoriva su manje štetna od fosilnih goriva.
Zatvaranje ugljičnog ciklusa znači da biljke koje se koriste za proizvodnju biogoriva prilikom
rasta iz atmosfere uzmu određene količine ugljika koji se kasnije vraća u atmosferu izgaranjem
tih biogoriva. Kod fosilnih goriva taj krug nije zatvoren, tj. ugljik se samo ispušta u atmosferu.

Solarna energija – iako energija Sunca ima ogroman potencijal, zbog male iskoristivosti bilo bi
potrebno prekriti velike površine da se dobije iole ozbiljnija količina iskoristive energije. Takvo
rješenje ekološki je prihvatljivo samo u područjima u kojima nema vegetacije, tj u pustinjama, a
u „zelenim“ područjima to bi stvorilo preveliki negativni učinak na okoliš. Instaliranje solarnih
kolektora ili solarnih ćelija na krovovima kuća gotova da nema negativnog učinka na okoliš.

Energija vjetra – sama proizvodnja energije iz vjetra nema ozbiljnijeg negativnog učinka na
okoliš. Gledano iz ekološkog aspekta, jedina ozbiljnija zamjerka vjetroelektranama je negativan
utjecaj na ptičje populacije, tj. elise vjetrenjača ubijaju ptice. Kao manje zamjerke
vjetroelektranama navodi se vizualno zagađivanje okoliša, uništavanje netaknute prirode
gradnjom pristupnih cesta do vjetrenjača i generiranje zvuka niske frekvencije koji negativno
utječe na zdravlje ljudi (ometaju spavanje, izazivaju glavobolje, mogu izazvati anksioznost).

Energija vode – iskorištavanjem energije vode ne stvara se nikakvo zagađenje okoliša, ali sami
infrastrukturni objekti mogu znatno utjecati na okoliš. Tako se gradnjom velikih brana

12
poplavljuju velike površine i dižu razine podzemnih voda, a to može promijeniti cijeli lokalni
biosustav. Dodatni problem je presijecanje prirodnih tokova vode i time presijecanje ruta
kretanja pojedinih vodenih životinja.

Nuklearna energija – sama proizvodnja energije u nuklearnim elektranama iznimno je čist

proces. Nama stakleničkih plinova ili drugih zagađenja, jedno dolazi do zagrijavanje vode koja
se koristi za hlađenje reaktora, pa to može utjecati na biosustave. Najveći problem kod
nuklearnih elektrana je upotrijebljeno gorivo koje je izuzetno radioaktivno i mora biti pohranjeno
više stotina godina u posebnim skladištima pod zemljom.

Geotermalna energija – iskorištavanjem geotermalne energije ne dolazi do zagađenja okoliša.

Isto kao i kod ostalih obnovljivih izvora energije i kod iskorištavanja geotermalne energije
moraju se izgraditi neki infrastrukturni objekti, ali utjecaj tih objekata na okoliš je zanemariv kad
se gleda količina proizvedene energije. 4

Čovječanstvo će u bliskoj budućnosti morati pronaći ekološki prihvatljivije izvore energije

kojima će pokrivati svoje energetske potrebe. Trenutno se kao ekološki prihvatljivo rješenje nude
obnovljivi izvori energije. Energiju Sunca nema dovoljnu iskoristivost i skupa je, energija vjetra
nije svugdje dostupna u dovoljnim količinama, energetski potencijali vode već su u velikoj mjeri
iskorišteni. Geotermalna energije može se optimalno iskorištavati samo na tektonskim rasjedima,
tj. na mjestima na Zemlji gdje toplinska energije iz unutrašnjosti Zemlje dolazi vrlo blizu
površini. Energija plime i oseke, te energija valova predstavljaju veliki potencijal, ali zbog male
dostupnosti trenutno se izuzetno malo energije generira iz tih izvora.

4. Zaključak

Da bi se zaštitilo zdravlje ljudi potrebno je regulisati razvoj populacije ljudi, te prihvatiti

multidisciplinarni pristup u rješavanju najvećih ekoloških problema ugrožavanja okoliša (životne

4
www.izvorienergije.com Stranica posjećena: 22. 04. 2015.

13
sredine). Sa biološke strane ako gledamo ljudska ruka je organ koji konkretno čini ono što mozak
zamišlja, razvojem rada razvijala se i ruka (odvajanje palca od kažiprsta omogućilo je da čovjek
pravi čuda u okviru svog života) koja je povratno doprinijela razvoju i rastu mozga. Čovjek ima
nevjerovatnu moć da stvara i mijenja ekosisteme (geobiosferu) a time da doprinosi kvalitetu
života odnosno zadovoljavanju ljudskoh potreba. Sam kvalitet života definišemo sa više
aspekata: fizički kvalitet (osnovne potrebe za hranom odjećom i stan), socijalni kvalitet
( kultura, radno mjesto, afirmacija u društvu), ekonomski aspekt (materijalna dobra) te ekološki
aspekt (čista i kvalitetna životna sredina). Čovjek svojim raznovrsnim aktivnostima neprekidno
mijenja životnu sredinu više u pozitivnom (poboljšavanje kvalitete života) a manje u negativnom
pravcu (ugrožavanje, narušavaje, zagađenje ili krajnja destrukcija) koji može da ugrozi i
opstanak čovjeka na Zemlji.

Porast naseljenosti (broja stanovnika), intenzivna pojoprivreda, ribarstvo, industrijalizacija,

krčenje šuma, eksploatacija fosilnih goriva, onečišćenje zraka, vode i tla, nedostatak vode za
piće, urbanizacija i slično imaju veliki uticaj na okoliš a samim tim i na čovjeka, međutim sam
čovjek je i pridonijeo tome. Kako ne bi došlo do čovjekovog negativnog uticaja na okoliša,
potrebno je preventivno djelovati, odnosno educirati ljudi o značaju okoliša na naš život, ali i o
značaju našeg života za okoliš.

5. Literatura

1. Sofilić, T. (2014). Onečišćenje i zaštita tla. Sisak: Sveučilište u Zagrebu, Metalurški fakultet.

14
2. Veladžić, M. (2011). Humana ekologija. Skripta iz predmeta Zaštita okoliša. Odsjek:
Prehrambeni.

3. http://studenti.rs/skripte/biologija-ekologija/uticaj-stanovnistva-na-zivotnu-sredinu/

(stranica posjećena: 22. travnja. 2015.)

4. http://hr.wikipedia.org/wiki/Prirodni_okoli%C5%A1

(stranica posjećena: 19. travnja. 2015.)

5. http://www.izvorienergije.com/energija_i_ekologija.html

(stranica posjećena: 22. travnja. 2015.)

6. http://hr.wikipedia.org/wiki/Za%C5%A1tita_okoli%C5%A1a

(stranica posjećena: 22. travnja. 2015.)

15