Šta je to kompleks niže vrijednosti?

Već prije smo govorili upravo o ovoj pojavi tako što smo razradili neke od činilaca koji izazivaju
njegovo pojavljivanje kao i o tome koliko je razoran i štetan kompleks o kojem je riječ. Citirali
smo također određen broj hadisa u vezi sa ovom tematikom. Bit će od koristi pogledati odlomke
gdje je sve to obrađeno, posebno ističem da se pogleda podnaslov poštovanje ličnosti.
Međutim, treba reći kako je kompleks manje vrijednosti (u daljem tekstu KMN) ustvari preplet
dviju predodžbi koje čovjek ima u vezi sa sobom. Prva je vidjeti sebe manje vrijednim od svoje
stvarne vrijednosti, a druga je ne vjerovati u sposobnost ostvarenja i postizanja visokih rezultata i
uspjeha. Ovakav stav u vezi sa svojom ličnošću čovjeka dovodi do toga da moral i ponašanje
ličnosti iskoče iz linije prirodnih kretanja, što u svakom slučaju rezultira mnogobrojnim moralnim
i praktičnim poteškoćama. Takav čovjek bi volio osloboditi se osjećanja manje vrijednosti, ali,
upravo usljed duševnog problema koji ga je okupirao nije u mogućnosti razmišljati na ispravan
način. On ne može sagledati i analizirati realnost onakvu kakva uistinu i jeste usljed čega povlači
poteze koji ga sve više izvode iz psihičke ravnoteže. Ovo stanje polahko, korak po korak, razvija
se tako da u odmakloj fazi čovjek sam sebi postaje stranac, tako da umjesto sebe postavlja neku
drugu ličnost, tj. dolazi do podjeljenosti ličnosti.

Znakovi prepoznavanja ovakvog stanja

Bez ikakve sumnje znamo da su naša vanjska ponašanja pokazatelji naših unutarnjih likova. Na
ovu pojavu ukazano je i u Kur'anu što prihvataju i psihoanalitičari i psiholozi. Poznata izjava da su
naši tragovi svjedoci o nama upravo aludira na ovu činjenicu. Bljedilo lica svjedoči o unutarnjem
nemiru. Zadržavanje vanjske smirenosti na frontu pokazatelj je hrabrosti koja je uobličena u psihi
borca, a ovakvo stanje je i kada su u pitanju i ostale psihičke osobine čovjekove ličnosti. Neke od
pokazatelja o kojima je riječ ne može primijetiti niko, osim njihovog nosioca zato što su izričito
unutrašnji, dok je određen broj onih koji imaju i vanjsko ispoljavanje vidljiv i za druge ljude.

Unutarnji, pritajeni tragovi

1. Osjećanje jedne vrste niskosti i bezvrijednosti
Čovjek koji se zapleo u mrežu kompleksa niže vrijednost ima stalni unutarnji osjećaj
bezvrijednosti, uvijek je uznemiren, depresivan. Saobrazno rečenom, mišljenje drugih o sebi za
ove ljude od velike je važnosti. Ukoliko čuje kako ga hvale, previše se obraduje, ukoliko ga ruže
ili kritikuju, opsjednut je razmišljanjem o osveti ili o samoopravdavanju. Imam Ali, a. s., kaže:
“Dvoličnost potječe iz niskosti koja se nalazi u nefsu.”1 Očito je da nije riječ samo o vjerskoj
dvoličnosti, već su uključena i društvena ponašanja. Dakle, čovjek se u društvu sa saradnicima,
prijateljima ili rodbinom ponaša na jedan lijep, milosrdan način, a kada nije s njima, ima potpuno
drugi način ophođenja sa ljudima. Ili, kada je ušuškan blagodatima, ponaša se na jedan način, a
kada je u nevolji ponaša se na drugačiji, suprotan način. U skladu s mišljenjem imama Alija takvi
ljudi imaju unutrašnjih teškoća usljed čega trebaju razmišljati o liječenju. Kur'an kaže: Kada
susretnu one koji vjeruju, govore: “Vjerujemo!” – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim,
govore: “Mi smo s vama, mi se samo rugamo.”2
ْ ُ‫اطينِ ِه ْم قَال‬
َ‫وا إِنَّا َم َع ْك ْم إِنَّ َما نَحْ نُ ُم ْستَه ِْز ُؤون‬ ِ َ‫وا آ َمنَّا َوإِ َذا َخلَوْ ْا إِلَى َشي‬
ْ ُ‫وا قَال‬
ْ ُ‫وا الَّ ِذينَ آ َمن‬
ْ ُ‫َوإِ َذا لَق‬
2. Voljeti nedostatke u drugima.
1
Gurerul-hikjam, str. 777.
2
Al-Beqara, 14.
Od skrivenih znakova prisustva kompleksa manje vrijednosti jeste i osjećaj užitka kada se vidi
mahana drugih. Kod koga se nađe takvo šta treba biti svjestan ozbiljne poremećenosti svojeg
morala, tj. znati da pati od KMV-a i raditi na izlječenju.
Imam Ali rekao je: “Oni koji i sami imaju mahane vole da mahane drugih dođu do izražaja, zato
što u tome vide teren manevra za opravdanje vlastitih nedostataka.” Međutim, da su psihički
zdravi oni bi umjesto što vole otkrivanje mahana drugih razmišljali o tome kako sami sebe da
spasu od vlastitih
mahana i nedostataka, kako bi na taj način promijenili sami sebe i društvo u kojem žive. Ukoliko
primijetimo da i mi osjećamo skriveni užitak, kada vidimo tuđi nedostatak, znajmo da smo
zaraženi virusom KMV-a, te da se moramo ozbiljno pozabaviti vlastitim izlječenjem.
3. Voljeti povlačenje i osamljivanje
Još jedan skriveni pokazatelj KMV-a u nama jeste udaljavanje od ljudi i povlačenje u osamu,
daleko od društvenih aktivnosti. Zbog čega? Zato što postoji strah od mogućeg otkrivanja
unutrašnje slabosti, tj. “ahilove pete” u nama. Neki psiholog kaže da je jedan od njegovih mlađih
rođaka živio povučeno. Na odmorima u školi uvijek je bio sam. Lebdio je u oblacima vlastitog
maštovitog neba. Nakon završetka nastave brzo bi se vraćao kući. Bježao je od igre sa vršnjacima.
Nikada nije učestvovao ni u jednom zajedničkom pregnuću, pokretu ili bilo čemu sličnom. Niti je
išao kod koga, niti mu je ko dolazio u posjetu. Govorio je: “Najviše volim knjige u svojoj radnoj
sobi.” Međutim, istina je bila zapravo u tome da je imao krhku i neotpornu tjelesnu građu.
Saobrazno tome nije mogao biti takmac svojim vršnjacima u tjelesnim aktivnostima, tj. sportu. Da
bi prikrio slabost, povukao se. Polahko, kako je vrijeme odmicalo, postao je posve usamljen, a za
uspomenu je dobio hiljadu drugih boljki. Da je ispravno razmišljao ne bi sebe doveo u položaj da
samo zbog jedne slabosti oboli od hiljadu drugih.
U svakom slučaju, moguće je da neko bude u nekom smislu slab i nedorastao drugima, a da u isto
vrijeme posjeduje druge nadarenosti i da mu mašta bude usmjerena ka nečemu posebnom, čijim
korišćenjem može sebi osigurati odgovarajuće mjesto u društvu.
Imam Husein, a. s., kaže: “Moć uništava osjećanje manje vrijednosti.” Moćan i sposoban čovjek
nema nastupe slabosti. Takav čovjek nema potrebe za odvajanjem i osamljivanjem.
4. Nedostatak osjećanja sreće i veselja u obavljanju posla i u aktivnostima
Među skrivenim pokazateljima prisustva KMV u čovjeku jeste i nevoljko obavljanje posla ili bilo
čega u životu. Jedan od učenjaka rekao je: “Ukoliko neko usljed posrtanja ili bolne uspomene
dospije u stanje beznađa, imat će sasvim crnu sliku vlastite budućnosti. Drugim riječima, takav će
čovjek, umjesto da se vlastitim zalaganjem i trudom usavršava, svu snagu usresredotočiti na to da
se vrati u vrijeme bezbrižnosti i neobaveznosti, tj. u djetinjstvo. Ovakvo stanje psiholozi nazivaju
“retrogradnim pokretom,” tj. vraćanjem u djetinjstvo. U djetinjstvu je takav čovjek bio bez želje za
obavljanjem bilo čega, ali i bez odgovornosti za prihvatanje bilo kakva zadatka, tj. živio je
bezbrižnim životom. Sada, kada ga je savladalo beznađe i osjećanje straha on se dušom i tijelom
želi povratiti u to sretno doba. To je razlog djetinjastog ponašanja velikog broja starijih lica. I to
upravo i jeste razlog nesazrijevanja savremenog čovjeka, koji jedino šta želi jeste povratak u
djetinjstvo, čak i u životnim usponima i padovima u stanju je nedoumice, potištenosti i lutanja.3
Imam Sadik, a. s., kaže: “Nekada jedna malehna slabost čovjeka vuče u veliku.”4
Ukoliko se dobro sagleda stvarnost jasno je kako jedna malehna slabost obuhvati i protegne se na
čitav čovjekov život. Imam Sadik nam poručuje da čovjek ne treba razmišljati na način kojim će

3
Sprege kompleksa niže vrijednosti, str. 6.
4
Tuhavul-‘uqul
malehan nedostatak ili slabost pretvoriti u nešto veliko te time zatamniti vlastiti život. Razuman
čovjek uvijek iznutra pretvara slabosti u moći, nemanja u imanja.
5. Opijanje
Čovjek, našavši se u tegobi, razmišlja o tome kako da se iz nje izvuče. Ukoliko o rješenju
razmišlja razuman, zreo čovjek sigurno je da će naći lijek, tj. naći će ispravno rješenje. Ukoliko je
to nestabilan čovjek, mentalno zaostao, sigurno ja da će mu se povećati tjeskoba. Kada je riječ o
kompleksu manje vrijednosti, čovjek se povlači iz društva u samoću. Postaje utučen. Da bi se
oraspoložio, koristi se sredstvima za otupljivanje svijesti, tj. opija se različitim drogama, čime
umiruje nemirnu psihu i stabilizuje nestabilni duh. Ovakav korak dobar je pokazatelj da se izašlo
iz okvira čovječnosti. Ovdje je riječ o paraliziranju uma ili kako to imam Ali kaže o svrgavanju
uma sa pijedestala vođe i ustoličenje strasti na to mjesto. Njegov hadis je: “Koliko li je samo
porobljenih umova pod vlašću strasti?!”
U svakom slučaju, postoji velik broj drugih znakova koji su pokazatelji prisustva kompleksa
manje vrijednosti i koje čovjek mora prepoznati i lokalizirati.

Vanjski i unutarnji tragovi

Ljudska djela su pokazatelj stanja psihe i morala. Logična povezanost između ljudskog ponašanja i
unutrašnjih osobina postoji logična povezanost. Zato se na temelju djela može razaznati o kakvom
je moralu riječ i time steći orijentaciono mišljenje u vezi sa činiteljem. U skladu sa ovim pravilom,
kada čovjek oboli od KMV-a sigurno je da će imati i posebna djela koja je ovaj kompleks
pruzročio.
1. Osvetoljubivost
Pojedinci svojim postupcima žele osvetiti svoj kompleks. Postoji puno načina da se zadovolji
ovakva pojava. Nekada je to u odjeći ismijavanja drugih tako da – ponižavajući druge – liječi
svoju bolesnu psihu. Nekad se to uobliči kroz nečovječno nasilje, a nekad dolazi u obliku
nalaženja i uveličavanja tuđih mahana. Sve to pokazatelj je osvetoljubivosti koja je nadalje dobar
pokazatelj slabosti psihe i bolesti duha. Božiji Poslanik je na dan osvajanja Mekke dao razglasiti
da povici nekih pojedinaca “Danas je dan osvete” nisu dobri i da treba govoriti “Danas je dan
milosti”, dakle, dan čovječnosti. Hafiz u jednom stihu aludira na činjenicu da velikani i plemeniti
ljudi nikada ne zaboravljaju na one koji su ispod njih i nikada ne prolaze pored njih a da im ne
ukažu poštovanje. I nikad ne smatraju poniženjem da sjede sa njima. Sulejman, a. s., uza svu silu
koju mu je Bog dao na riječi koje je mrav izgovorio, a koje su imale notu nepoštovanja i uvredljiv
ton, reaguje na taj način što se blago osmjehnuo i obratio Gospodaru svom.
Imam Ali, a. s., kaže: “Najružniji je nedostatak nedovoljno praštati ljudima, a najveći grijeh je
žuriti sa osvjetom.”5 Uvijek je opraštanje vrlina velikih i odgađanje osvete znak da čovjek živi
skladnim načinom života. Nestrpljivi ljudi žele se što brže osvetiti, dok strpljivi i plemeniti nikad
ne bivaju uznemireni tuđim neznanjem te se stoga i ne zaražavaju spomenutim virusom.
Ispričat ćemo lijepu i poučnu priču o događaju iz života Imama Alija. Veliki ljudi uvijek su u
povijesti bili meta napada malodušnih. Razlog i meta napada nije bilo ništa drugo, osim veličine
kojom su bili ukrašeni velikani. Poznato je pravilo da što drvo ima više ploda više će potezati
kamenje na njega. Imam Ali također je bio meta napada niskih ljudi i pokvarenjaka. Međutim,
njegovo srce širine okeana nije se dalo uznemiriti od sitnih napada.Jedan čovjek koji bijaše
nezadovoljan pravdom Alijevom sjede na pogodno mjesto te poče govor kojim je vrijeđao
Zapovjednika pravovjernih. Govorio je glasno da bi ga što više ljudi čulo. Ashabi Alijevi koji
5
Gurerul-hikjem.
bjehu sa njim, naljutiše se čuvši ove riječi. Međutim, Ali ih je na odmjeren način spriječio u tome
da mu bilo šta kažu. Ali, sudbina htjede da sutradan taj isti čovjek radi nekih svojih potreba opet
dođe pred Imama Alija. Imam Ali ga dočeka raširenih ruku i udovolji svim njegovim traženjima.
Ashabi Alijevi naljutiše se na Imama i obratiše mu se oštrim riječima. Međutim on im reče:
“Stidim se mogućnosti da njegovo neznanje pobjedi moje znanje. On je na temelju neznanja bio
ljut na pravdu. Međutim, ja znam da on ne zna. Da sam mu se osvetio to bi značilo bacanje
sopstvenog znanja na koljena pred njegovim neznanjem, što također navodi na stid. Također,
stidim se mogućnosti da njegov grijeh, koji je učinio bez ikakve šerijatske potpore, vrijeđajući me,
favoriziram nad mojim prelaženjem preko učinjenog i oprostom. A kada mi je danas došao sa
potrebom, nisam mogao dozvoliti da njegov prekršaj pobjedi moju darežljivost i širokogrudost.”
Ustvari, ovim nam Imam poručuje da ukoliko želimo ostati nezaprljani trebamo postati more. Ako
postanete more, ni prisustvo hiljada lešina i lešinara, prisustvo brojnih uvreda i otrovnih ujeda i
poniženja grešnika koji vas okružuju neće moći zaprljati vaše biće. Međutim, ukoliko ste močvara
ili baruština moguće je da vas bilo šta onečisti i nanese vam neprijatan miris.
2. Kritika
Kritika, riječ nastala od grčkog kritike tehne, tj. umijeće prosuđivanja. Ima značenje analize,
odvajanja i razaznavanja dobrog od onoga što nije dobro. Ukoliko se analiza provede na ispravan
način tada se ubraja u najveće tajne uspjeha kako pojedinca tako i zajednice i postaje činiocem
rasta, napredovanja i pročišćenja pojedinca i društva. Imam Sadik, a. s., rekao je: “Najviše volim
onu braću koja mi ukažu na moje nedostatke.” 6 Međutim, kada ovakav stav dođe do onih bolesnih
kao sredstvo, postaje antivrijednost i dovodi u pitanje i skrnavi čast drugih ljudi. Ovo pitanje je
do te mjere važno da imam Sadik kaže da ponekad pojedinci koji zapovijedaju dobro i odvračaju
od zla nastoje da pod izgovorom vjere vlastite komplekse objelodane ali na račun drugih.
Imam Sadik, a. s., rekao je: “Čovjek koji se ne oslobodi lahkomislenosti i prenagljenosti, i koji se
ne odvoji od nefsanskih strasti i nastranosti, i koji nije porazio šejtansku vojsku koja ga opsjeda, i
koji se nije našao u zaštiti Božijoj i u okrilju tevhida te osigurao sebi postojanost u negriješenju
Bogu – nije dostojan provoditi naređivanje dobra i odvraćanje od zla.” 7 Hadis sadrži veliki broj
pouka i poruka koje nam daju do znanja u kojoj mjeri su obaveza i dužnost vjernika značajni i
ozbiljni. Na neke od sadržanih ukazujemo na sažet način.
a) Neophodnost preobrazbe nefsa
Jasno je da u nizu vjerskih propisa jeste i naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Dakle, svaki
čovjek koji vjeruje u Allaha, dž. š., i prihvata poslanstvo Muhammeda, s. a. v. a., obavezan je da u
sklopu ciljeva Poslanikovih, što je ustvari širenje vjerskih regulativa, preduzme praktične korake.
Nčelno, između prihvatanja vjere i zalaganja u radu na njenom širenju postoji racionalna
neophodnost međusobnog povezivanja. Ako neko prihvati vjeru, tj. shvati da je čovjekova sreća
upravo u kretanju samo tim smjerom, takav čovjek mora željeti sreću i svim ostalim ljudima.
Željeti sreću drugima nije ništa drugo do li raditi i stizati do lične sreće. Shodno tome, nemoguće
je da budemo vjernici, a da se ne pridržavamo vjerskih propisa, između ostalog i naređivanja dobra
i odvraćanja od zla, ili da nas se ne tiču kur’anski sadržaji i poruke i vjerski propisi i naredbe. S
druge strane kaže se da, ukoliko sam nisi čist, nemaš pravo druge pozivati na čistotu i istinu.
Poruka ovih dviju naredbi jeste da preobrazba nefsa i moralna higijena predstavljaju neupitne
pretpostavke za svakog pojedinca vjernika.
b) Čuvanje granica

6
Tuhaful-‘uqul.
7
Preneseno iz Mehedždžetul-bejda’a, tom 4, str. 109.
S druge strane, rečeno je da je propisano naređivanje dobra, a ne širenje kompleksa i loših utjecaja
na druge. Stoga Imam i kaže da prilikom naređivanja dobra i odvraćanja od zla ne treba
uključivati lične uspomene. Čovjek ponekad ima gorke uspomene koje se vežu za nekoga i u vezi
sa kojima je u stalnom iščekivanju pogodne prilike kako bi se mogao osvetiti. Prvom prilikom
kada se taj neko “ogriješi o moral”, odmah se reaguje u uniformi naređivanja dobra i odvraćanja
od zla. Da bi spriječio lične obračune i korišćenje vjere kao sredstva osvete i ratovanja protiv
vjernika, islam je zabranio unošenje ličnih problema i njihovo miješanje sa vjerskim pitanjima.
Shodno programu i planu koji predviđa vjera, čovjek prvo mora sebe očistiti, sebe učiniti iskrenim
u namjerama, sebi narediti dobro, pa tek onda početi da se obraća drugima. Dakle, neophodno je
da granice budu jasne i da ih se uvijek čuvamo.
c) osiguranje sredstava
Da bi se stiglo do cilja u svom životu, bez obzira kojeg, sasvim je jasna potreba osiguranja
sredstava pomoću kojih će nam to stizanje biti učinjeno mogućim. Jedan od životnih ciljeva
muslimana jeste i naređivanje dobra, i neophodno je pronaći sredstva za stizanje do njega. Jedno
od sredstava ove obaveze jeste Božija podrška i zaštita. Ukoliko se čovjek nije uspio svojim
trudom i djelom odvojiti od zalutalih, ne nalazi se pod zaštitom Božijom, a kada nije pod
Njegovom zaštitom, tumara u tami. Čovjek koji sam nema svjetlosti, nema snage ni da druge
prosvijetli. Shodno tome navodimo ajet: Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina
ُّ َ‫وا ي ُْخ ِر ُجهُم ِّمن‬
ِ ‫الظلُ َما‬
na svjetlo.8 ‫ت إِلَى النُّ ُو ِر‬ ْ ُ‫هّللا ُ َولِ ُّي الَّ ِذينَ آ َمن‬
Dakle, ko nije pod zaštitom Božijom, sam je u mraku, čime postaje jasno da nije u stanju drugima
biti upućivač.
Dakle, sažeto rečeno, postoje ljudi koji su uhvaćeni u mrežu psihičkih kompleksa i kao takvi puno
se koriste kritikom drugih. Takvim postupcima oni se žele riješiti težine tih kompleksa; međutim,
upravo zbog te bolesti kompleksi postaju zamršeniji, a psiha mu postaje ranjivija. Takvi ljudi
miješaju naređivanje dobra i odvraćanje od zla sa kritikom. To rade tako što kritiku obuku u
uniformu upućivanja na dobro i odvraćanja od zla, što u svakom slučaju njih lično upropaštava.
Budući da se svaka pojava na Ovom svijetu odvija u skaldu s nekim zakonom – pa i kritika i
naređivanje dobra – miješanje njihovih zakona obavezno obruka čovjeka.
3. Podvaljivanje
Još jedan vanjski pokazatelj ljudi što pate od kompleksa manje vrijednosti jeste služenje
prevarama i podvalama, a ogleda se na polju društvenih odnosa. Pojedinac iz te skupine mijenja
nazive, nedostatke predstavlja u odjeći dušebrižništva, a mahane spominje tako što prenosi tuđe
riječi. Međutim, zaboravlja na to da Ovim svijetom vlada kauzalni zakon, koji nalaže da je
nemoguće da plod drveta bude drugačiji od vrste voćke na kojoj se nalazi. Istina ima svoj poseban
miris, ima svoje svjetlo, dok je laž ogavna i neugodna mirisa. Nikada se iz lešine neće širiti miris
parfema. Nikada se iz ugašena fenjera neće nasmijati zasljepljujuća svjetlost. Zakon svijeta jeste
matematički tačan. Četvorougao jeste četvorougao samo u slučaju ukoliko se u milimetar uglovi
poklapaju jedni s drugima. Shodno ovome varanje jeste sramoćenje. Dovoljna je jedna podvala da
se dogodi nečija sramota. Imam Ali, a. s., divno je rekao: “Mijenjanje naziva i njihovo premetanje
dovoljno je da osramoti prevaranta.”9
Dakle, ukoliko se neko opredijeli za put podvale i prevara, njegovi napori i prevare će biti
bezvrijedne i lukavstvo će mu se o nos razbiti.

8
Al-Beqara, 257.
9
Biharul-enwar, tom 17, str. 138.
 4. Nepromišljenost, neuviđavnost
Još jedna osobina oboljelih od kompleksa manje vrijednosti jeste i neuzimanje u obzir pogodnosti
mjesta, vremena, položaja, ličnosti ili autoriteta. Imam Ali, a. s., kaže: “Pažnja o čistoti djela teža
je nego li samo vršenje djela.”10 Skrenuli su sa pravog puta i izgubili nit čovječnosti. Tamo gdje
trebaju jasno reći, oni šute, a gdje trebaju šutjeti, oni pričaju. Na mjestu gdje trebaju ukazati
poštovanje, oni se ponašaju neprikladno. Treba, dakle, razmišljati o izlječenju.

Način liječenja
Nakon što smo ustanovili bolest i shvatili njene psihičke i društvene posljedice, trebamo se upitati
na koji način se boriti protiv nje i kako je izliječiti. U odgovoru na ovo pitanje ponuđeno je
nekoliko stvari koje mogu biti upotrebljene kao lijek..
a) Prihvatanje činjenice da je bolest prisutna
Prvi korak potreban u liječenju jeste izmirenje sa činjenicom da patimo od te bolesti. Možda se u
ovom koraku krije pola lijeka, a možda čak i više od toga. Psihičkim bolesnicima svojstveno da
neće priznati svoju bolest, a kada uoče razliku između svoga ponašanja i ponašanja drugih, oni
prelaze u napad optužujući druge ljude da su bolesni. Imam Sedžad, a. s., u svojim obraćanjma
Uzvišenom Gospodaru daje nama do znanja da trebamo priznati kako su nam grijesi navukli
odjeću poniženja, i kako nam se srce umrtvilo od silnog činjenja zala. Ovim povodom je rečeno da
tevba ustvari znači svijest o svojim grijesima i lošim djelima, što na kraju rezultira pokajanjem.
U našoj temi radi se o istom, tj. prihvatanju činjenice da smo bolesni i da imamo poteškoća.
b) Prihvatiti činjenicu da je bolest izlječiva
Moguće je da čovjek prihvati činjenicu kako je bolestan, ali da i pored toga izgubi nadu u
mogućnost izlječenja. Ovakvim pristupom i najbezazlenija bolest postaje opakom i teškom.
Poredak u kojem postojimo ustrojen je na principima koji svakoj bolesti nude lijek. Upravo na toj
osnovi veoma je bitno izgraditi u sebi osjećaj kako je moguće postići izlječenje i riješiti se bolesti
te nadoknaditi ono šta je tokom bolesti bilo izgubljeno. Želeći čovjeka što bolje kako bi čovjeka
što bolje upoznati sa ovom temom Kur'ano njoj, također, govori veoma ozbiljno. Naprimjer, u suri
Furkan, kada se govori o svojstvima robova Milostivog kaže se da oni nisu idolopoklonici, nisu
ubice i ne stupaju u nemoralne odnose. Ukoliko neko posjeduje takva svojstva bit će stanovnik
Vatre, da bi se zatim kazalo: Osim svojstvima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah
će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.11
‫ت َو َكانَ هَّللا ُ َغفُورًا َّر ِحي ًما‬ َ ِ‫صالِحًا فَأُوْ لَئ‬
ٍ ‫ك يُبَ ِّد ُل هَّللا ُ َسيِّئَاتِ ِه ْم َح َسنَا‬ َ ‫إِاَّل َمن ت‬
َ ‫َاب َوآ َمنَ َو َع ِم َل َع َماًل‬
U ovim ajetima spominje se i bolest i posljedice bolesti, a također se daje do znanja da postoji
mogućnost povratka i nadoknade izgubljenog. Shodno iznesenom, Kur'an prihvatanje činjenice da
bolest postoji, uz uvjerenje da je izlječiva, smatra jednom vrstom zdravlja, što nam daje nadu i
potvrdu da je čak i nadoknada moguća. Zašto ne bi bilo moguće kada smo svi svjedoci da se
bezbroj puta desilo da iz korijena drveta koje je do zemlje sasječeno i naočigled uništeno, nakon
nekog vremena iz korjena istog drveta niče na desetine novih mladica, od kojih se jedna ili više
njih poletno uzdiže ka nebu, a mi to s nevjericom posmatramo, čudeći se obnovi života, jer se
nikako nismo nadali da će život koji je presječen motornom pilom biti ikada povraćen? Čovjek,
koji je neuporedivo savršenije biće od drveta, sigurno nije uskraćen za ovu osobinu koja je dar
Stvoritelja. I sigurno je da nije izuzet iz ovog pravila i zakona.

10
Gurerul-Hikam, str. 347.
11
El-Furkan, 70.
 c) Prelazak preko beznačajnih stvari
Jedan od puteva izlječenja kompleksa manje vrijednosti jeste prelazak preko beznačajnih stvari, tj.
zaboravljatnje ili zanemarivanje sitnica koje nas nerviraju. Trebamo, dakle, vježbati njihovo
zaboravljanje. Kada god primjetimo da počinjemo o njima razmišljati trebamo brzo naći sebi neki
posao kako bi nam pažnja bila usredotočena na nešto drugo.
Neki učenjak kaže: “Jedan općekoristan i uspješan metod u borbi protiv kompleksa manje
vrijednosti jeste da prilikom druženja sa drugima zaboravimo sami sebe. Što je moguće više
izbaciti iz sebe pomisao da bi drugi trebali primijetiti nas i naše vrline i da nam najzad uopće ne
bude važno šta drugi o nama misle. Dakle, izbrisati mogućnost da se na skupu govori o nama ili o
bilo čemu što odgovara našem ukusu i uvjerenjima; suprotno od toga mi trebamo govoriti o
drugima i onome šta drugi vole. I sama činjenica da smo na trenutak zaboravili sebe dovoljna je da
ukloni debelu zavjesu ispred naših očiju pa Ovaj svijet vidjeti u njegovom pravom svjetlu te u
drugima ljepotu i dobrotu i uposliti jezik u hvaljenju drugih.12
Nameće se pitanje na koji način zaboraviti i preći preko sitnica, i na šta se u načelu riječ, sitnica,
uopće odnosi kako bismo znali šta trebamo zaboraviti.
Za odgovor poslužit ćemo se hadisom imama Alija, a. s., koji nas savjetuje i upućuje. Imam Ali, a.
s., kaže: “Uvećajte i ojačajte svoj profil ličnosti na taj način što ćete zanemarivati niske i
bezvrijedne stvari.”13 Na taj način ćete svoj ugled učiniti vrijednim i cijenjenim u društvu. Dakle,
ako se želi postići zanemarivanje sitnica ne treba razmišljati o njima već o svojoj veličini i
vrijednosti. Ukoliko čovjek prepozna samog sebe i shvati svoju stvarnu vrijednost, nikad neće
dozvoliti niti će biti zadovoljan da tu veličinu i vrijednost ugrozi sitnim i bezvrijednim stvarima.
Drugim riječima, čovjek nikad neće dati prednost razmišljanju i razbijanju glave o nečem
negativnom i bezvrijednom koje, usput kazano, nema nekakvu vrijednost nad razmišljanjem o
onome što je pozitivno vrijedno i korisno. Toliko u našim životima imamo pozitivnih i vrijednih
stvari da jednostavno negativne ne mogu doći na red. Dakle, u skladu sa islamskim pogledom na
svijet jedan od načina liječenja kompleksa manje vrijednosti jeste nerazmišljati o negativnim
sitnicama koje su štetne za ono pozitivno u našim životima.
U zavisnosti od toga kako reaguju na razne poteškoće, psiholozi ljude dijele na različite skupine.
Pa jedna skupina, naprimjer, prilikom suočenja sa neprijatnostima veoma brzo gubi kontrolu iz
ruku i predaje se neprilikama, čime sebi samima nameće najtemeljnije teškoće. Međutim, druga
skupinu čine su oni koji u takvim situacijama ostaju pribrani i aktivno, razmišljajući, traže rješenje
kojim će se moći sačuvati od moguće štete. Stoga Kur'an i kaže da je jedna od osobina koje krase
vjernike – strpljivost prilikom teškoća. A strpljivost je korijen svih vrlina. Naročito oni koji su
izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i
ružnih postupaka klone.14
َ‫ص َدقُوا َوأُولَـئِكَ هُ ُم ْال ُمتَّقُون‬ َ ِ‫س أُولَـئ‬ ْ َّ ‫َوالصَّابِ ِرينَ فِي ْالبَأْ َساء وال‬
َ َ‫ك الَّ ِذين‬ ِ ‫ضرَّاء َو ِحينَ ْالبَأ‬
Imam Ali, a. s., jednom rečenicom nudi sva rješenja. Riječ je o ponavljanju i vježbanju teških
poslova i obaveza koji za sobom povlače otkrivanje insanskih vrijednosti i čovjeku daju do znanja
do koje mjere je kreativan i nadaren. Kada sebe ugleda u svom pravom sjaju nikada više neće
dozvoliti da se bakće sa sitnicama ili da se prepusti kompleksu manje vrijednosti. Naprotiv, postat
će uspješna, sretna i samopouzdana ličnost.
Imam Ali, a. s., rekao je: “Teškim poslovima postižu se uzvišeni stepeni i trajno blagostanje.”15
12
Preneseno iz Rast ličnosti, str. 120.
13
Tuhaful-Ukul, str. 224.
14
Al-Baqara, 177.
15
Gurerul-Hikem, str. 337.
Veliki je broj slijepih, bolesnih i hendikepiranih ljudi u današnjem svijetu koji se nisu obazirali na
svoje nedostatke već su uz potpunu nadu u uspjeh krenuli naprijed i sa punommjerom živosti,
korak po korak, strpljivo se krećući, stigli do visokih mjesta i vrijednosti na takav način da su
njihovi nedostaci jednostavno zasjenjeni uspjehom onoga šta su postigli drugom, pozitivnom
stranom svoje ličnosti. Čovjek ima u sebi darove koji, , svaki zasebno, ima visoko mjesto i veliku
vrijednost, a svi su pokazatelji čovjekovih moći. Upravo zbog toga čovjek, ukoliko na jednom
polju nije nadaren, ne treba sebe smatrati izgubljenim zato što ima drugih darova koje treba
iskoristiti, a ne treba sjesti i jadikovati nad svojom crnom sudbinom. Puno je ljudi koji su postigli
velike uspjehe, i to iznenada, kada nisu imali ni najmanje nade za takvo šta.

Svjetlost nade
Za vjernika pojmovi kao što je beznađe, očajanje, bezizlazna situacija i kompleks manje
vrijednosti ustvari nemaju nikakva smisla, zato što se nalaze ispod neiscrpnog izvora moći. Allah,
od jedne djevojke, koja je sirota i pored toga izložena mržnji i zavisti zavidnih, Merjema, a. s.,
rađa čovjeka koji je veliki znak Božiji na Ovom svijetu. Ovo rađanje i ova pomoć najbolji su
pokazatelji da je On uvijek živ, uvijek prisutan, uvijek moćan i milostiv i da je uvijek Gospodar
svijetova i da je beskonačan i vječan. Čuje pozive za pomoć. Pa kada je tako, okrenimo se Njemu,
recimo Mu šta nam treba, povjerimo Mu se! Od Njega pomoć uzmimo! Imam Ali, a. s., kaže:
“Bože, dovoljno mi je znanje da jesi moj odgajatelj da bih Te slavio i veličao, i najveći ponos mi
je da Tebi budem rob.” Ovaj kratki odjeljak dovoljan je podstrek da se otvore svi zatvoreni putevi i
da se riješe sva beznađa. Dovoljno je jak da nam otvori bezgranične obzore nade i da nađe volje za
veliko zalaganje i trud. Ukoliko čovjek osjeća da je pod nadzorom, pažnjom i odgojem Milostivog
i apsolutno Mudrog, pa kakav se to ponos i oholost može mjeriti i biti veći od ovog osjećaja. I
kakav se uopće ponos može mjeriti s njim? Kada čovjek postane izravno i neposredno učenik
apsolutno Mudrog, zaista se taj osjećaj ničim ne može opisati. Robovanje Uzvišenom Gospodaru
također dovodi do osjećanja da čovjek, vidjevši pred kakvom Moći se nalazi, nije spreman ni za
trenutak prekinuti to stanje. Obraćamo se Onom u Čijoj moći se sve stvoreno nalazi: sva veličina
Svemira i sva zamršenost stvorenog i sve zakonitosti i uzvišenosti, sve je to nastalo samo jednim
pokretom koji je sadržan u naredbi: «Budi!». A da bi se uništile sve sile koje su stvorene, također
nema potrebe za nečim većim od spomenutog «Budi!». Zar postoji veći ponos od toga da budeš
blizak i da voliš Onoga Koji posjeduje takvu moć.
Upravo ovaj kratki odjeljak, u kojem se Ali, a. s., obraća Uzvišenom, dovoljan je pametnom
čovjeku da mu otvori obzorja nade i osvjetli sliku života i budućnosti, a s druge strane, da se
zatvore vrata svim beznađima i zlim slutnjama. Čovjek koji je oslonjen na Boga ne poznaje stanje
koje se naziva bezizlazni položaj, u njegovom rječniku nema riječi beznađe, bezvoljnost i sl. To je
zato što bi takva razmišljanja podrazumijevala ograničenost, a vjera u Boga znači vjera u moć koja
je neograničena i beskonačna. Ukoliko bi se u čovjeku susreli vjera u Boga i beznađe to bi značilo
da je postigao okupiti na jednom mjestu dvije potpuno oprečne stvari. Ako se to slučajno nam
dogodi, trebamo shvatiti da nam je vjera u Boga uzdrmana i da je oslabila te da se trebamo
ozbiljno potruditi da je dubokim razmišljanjima ojačamo i očvrsnemo tako da prilikom susreta sa
životnim nedaćama i poteškoćama naš iman ostane nepokoleban i da ne osjeti ni najmanje
negativne promjene.
Vječna poslanička poruka glasila je: Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo
uputio?16 ‫َو َما لَنَا أَالَّ نَتَ َو َّك َل َعلَى هّللا ِ َوقَ ْد هَدَانَا ُسبُلَنَا‬

16
Ibrahim, 13.
Dakle, na sva neprijateljska uznemiravanja i napade, ostat ćemo strpljivi i uz pomoć Božiju slomit
ćemo njihovu silu.