Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Nullpunkt

Jørn Lier Horst i Thomas Enger

S engleskoga prevela
Iva Tomečić

2
 Knjige.Club Books

„Učinimo to.“
- posljednje riječi Garryja Gilmorea prije pogubljenja

3
 Knjige.Club Books

Nedjelja, 9. svibnja 1999.

Policijska radio-veza je zakrčala.

„0-1 poziva sve raspoložive jedinice u ulicu Agmunda Boltsa u

Teisenu.“

Alexander Blix pogledao je Garda Fossea. „To je tu, iza ugla“, rekao je.
Fosse je uzeo mikrofon s kontrolne ploče dok je Blix žestoko nagazio
gas.
„0-1, ovdje Fox 2-1“, obavijestio je Fosse nekoga s druge strane. „Na
minutu smo od lokacije. Idemo tamo.“
Blix je uključio rotirku i sirene, kad je unutrašnjost automobila ispunilo
novo krčanje: ,,Fox 2-1, 0-1 prijem. Moguće je da se radi o pucnjavi. Adresa je
poznata po obiteljskom nasilju.“
Obiteljsko nasilje, pomislio je Blix. Već su ga zvali na niz sličnih
intervencija, ali to da se možda pucalo bila je loša vijest.
Skrenuo je u ulicu Agmunda Boltsa, iza groblja Østre Gravlund, opet
nagazio po gasu i projurio pokraj stambenih zgrada s balkonima
okrenutima prema ulici. Automobili parkirani uz pločnik. Breze na svakih
nekoliko metara.
Za ovo su ih obučavali.
Uvijek se radovao mogućnosti da prvi stigne na mjesto zločina. Kao
novaci, godinu su dana proveli na stražnjim sjedalima patrolnih vozila, a
sad su glavni. Blix je čvrsto stegnuo volan.
„Čini se da smo stigli“, rekao je Fosse, pokazujući na skupinu
promatrača.
Blix je zakočio, zaustavio se i parkirao ukoso. Ugasio je motor i sirenu,
ali je ostavio upaljenu rotirku.

4
 Knjige.Club Books

„Čulo se odavde“, imala im je potrebu reći neka žena čim su Blix i

Fosse izišli iz auta. Pokazivala je prema bijeloj kućici.
„Zvučalo je kao oružje nekog većeg kalibra“, dodao je muškarac.
„Je li itko izišao?“ upitao je Blix. „Ili ušao, kad smo već kod toga?“
Žena je odmahnula glavom.
„Koliko ljudi živi tamo?“ pitao je Fosse.
„Četvero“, odgovorila je druga žena. „Imaju dvije curice, ali mislim da
je samo jedna doma.“
Blix je u sebi opsovao.
,,U redu“, rekao je. „Pođite kućama i ostanite unutra. Zaključajte
vrata.“
Dok su se promatrači razilazili, Blix je ušao u dvorište kuće iz koje se
čula pucnjava. „Hoćeš ti na ovu stranu, a ja na drugu?“ pitao je pokazavši
smjer, kako bi bilo jasno na što misli.
„Ne misliš valjda ulaziti?“ usprotivio se Fosse.
„Netko je pucao“, odgovorio je Blix. „Unutra je možda dijete.“
„Misli i na svoju sigurnost“, Fosse je ponovio mantru instruktora s
Policijske akademije. „Moramo pričekati pojačanje.“
Blixu je ta direktiva bila poznata. Situacija je zahtijevala da se sklone i
motre dok ne stigne pojačanje. Ali ovo nije vježba na akademiji.
„Pojačanju će možda trebati deset minuta“, rekao je. „Ne znam imamo
li deset minuta.“
Otišao je do auta, otvorio prtljažnik, otključao sef s pištoljem i napunio
ga šaržerom sa šest metaka.
„Ozbiljno, stvarno moramo...“
„Pomoći klinki“, prekinuo ga je Blix prošavši pokraj njega. „Ako je
unutra.“
Zastao je na ulaznim vratima i virnuo kroz debelo staklo koje se
protezalo od kvake do vrha. Ali ništa nije vidio.
Okrenuo se prema Fosseu. „Zar ćeš samo stajati tu?“ Fosse se prebacio
s noge na nogu. „Ne sviđa mi se ovo.“
„Ni meni“, rekao je Blix. „Ali nešto moramo poduzeti.“ Otišao je s
desne strane kuće i propeo se na prste; pokušavao je virnuti kroz jedini
prozor na tom zidu, ali bio je previsoko. Krenuo je dalje dvorištem i našao
se u malenom vrtu gdje je još bila hrpa stvrdnutog snijega. Grmovi su bili
smeđi i ogoljeni. Ugledao je zahrđali okvir za ljuljačku i trošnu verandu.

5
 Knjige.Club Books

Naslonjače s jastucima i prazne smeđe boce od piva po podu. Pokraj njih

se nalazila pepeljara puna opušaka.
Blix je oprezno zakoračio, znajući da bi ga zvuk koraka mogao odati.
Prozori dnevne sobe bili su panoramski i odraz svjetlosti otežavao mu je
pogled. Istodobno ga je kroz to golemo staklo mogao vidjeti bilo tko
iznutra.
Okrenuo se i vratio pred ulazna vrata. Ugledao je Fossea kako sjedi u
patrolnom autu i čuo da razgovara s Operativnim centrom. Blix je stavio
slušalicu u uho i uhvatio dio razgovora u kojem je rečeno da je najbliža
patrola udaljena dvanaest minuta. Pokušao je otvoriti vrata.
Zaškripala su i odškrinula se. Gurnuo ih je dokraja i zakoračio dva
koraka, a onda stao, osluškujući. Ništa nije čuo.

Ili

Je li to jecanje? Šmrcanje? Netko govori „šššš“?

Krenuo je s uperenim pištoljem, ostavljajući za sobom širom otvorena
vrata, u nadi da će ga Fosse slijediti.
Podne daske su zaškripale. Hodnik ga je vodio dublje u kuću. Zavirio
je u najbližu prostoriju i brzo povukao glavu. Maleni toalet s
umivaonikom. Isti manevar ponovio je i u sljedećoj prostoriji. Ni tamo nije
bilo nikog. Zadrhtao je udišući zrak. Napinjao se ne bi li nešto čuo, ali
uzalud.
Bio je to loš znak.
Kuhinjska vrata bila su lagano odškrinuta. Blix ih je polako otvorio. I
ona su zaškripala.
Pustio ih je.
Ugledao je na podu veliku lokvu krvi koja je dijelom natopila tepih.
Žena je ležala na leđima, beživotna tijela, glave okrenute ustranu, tako da
joj je mogao vidjeti prazne, izbuljene oči.
Progutao je knedlu. U grlu i prsima osjetio je pulsirajuće probadanje.
Zadržao je dah nekoliko sekundi prije nego je naciljao. Pažljivo je
zakoračio kako ne bi ugazio u krv, a zatim čučnuo i provjerio puls. Nije ga
bilo. Ustao je i, što je tiše mogao, počeo govoriti u prijenosni
komunikacijski uređaj na reveru.
„0-1, ovdje Fox 2-1 Alpha. Žena je mrtva, ustrijeljena; ponavljam: žena je
mrtva, ustrijeljena.“

6
 Knjige.Club Books

Uređaj je zakrčao. Dok je obilazio ženu, Blix je ugledao rupu koja joj je
zijevala posred rebara.
„Prijam 0-1“
„Ne približavaj se!“
Glas koji je začuo, promukao i umoran, dopirao je iz unutrašnjosti
kuće. Blix je zastao. Protegnuo se i pokušao iza dovratka zaviriti u dnevnu
sobu. A ondje, ispred staklenog stolića, stajao je muškarac s pištoljem u
ruci. Uperio ga je u glavu plavokose djevojčice koja nije mogla imati više
od pet godina. Tiho je plakala. Jecala je i tresla se.
„Ne približavaj se“, ponovio je muškarac. „Pucat ću! Pucat ću i u tebe
i u nju!“ Agresivno je mahnuo pištoljem prema djevojčici. Blix se nadao
da nije vidjela mrtvu ženu.
„Smiri se“, rekao je, osjetivši kako mu je glas zadrhtao.
„Spusti pištolj“, odvratio je muškarac.
„Molim te, nemoj...“
„Rekao sam da spustiš pištolj.“
Muškarac je vjerojatno bio u tridesetima, bradat i znojan, neuredne
kratke kose. Podigao je pištolj i uperio ga u Blixa. Nije zadrhtao. Nije bio
nervozan. Samo očajan.
Djevojčica je zatvorila oči. Niz obraze su joj potekle suze.
„Nemoj sad izvesti nešto glupo“, upozorio ga je Blix. Pokušavao se
sjetiti onoga što je naučio na akademiji o ovakvim situacijama... što bi
trebao reći, kako postupiti. Ali sada, kad se to događalo, nije se mogao
sjetiti nikakve razumne strategije. Jednostavno je bio prisiljen
improvizirati i pokušati urazumiti čovjeka ispred sebe.
Pomislio je na Merete koja ga čeka doma. Merete kojoj nikad nije bilo
drago što on radi taj posao i koja ga je uvijek upozoravala na opasnosti s
kojima će se kad-tad suočiti.
Pomislio je i na Iselin koja je imala jedva tri mjeseca.
Spustio je pištolj.
„Kako se zoveš?“ upitao je, pokušavajući smiriti disanje.
Muškarac nije odgovorio.
„Za nekoliko minuta cijela će kuća biti opkoljena“, dodao je. „Nećeš
izići odavde.“
„One su moje!“ zaurlao je muškarac. „Moje!“
„Jesu, i moći ćeš ih gledati kako odrastaju“, smirivao ga je Blix.

7
 Knjige.Club Books

Pogledom je potražio drugo dijete, ali vidio je samo uplakanu

djevojčicu.
„Nitko mi ih neće uzeti!“ vikao je muškarac. „Čuješ li me?“
„Čujem, ali molim te, nemoj pogoršavati stvari.“
„Spusti pištolj“, muškarac je zvučao još očajnije. „Neću ponavljati.
Gubi se! Ovo je moj dom.“
Blix je osluškivao ne bi li čuo sirene. Ili Fossea.
„Ne mogu“, odgovorio je. Opet je pogledao djevojčicu, pokušavajući
odagnati misli o vlastitoj kćeri. „Ne mogu otići. Ne sada dok ti...“
„Imaš pet sekundi“, prekinuo ga je muškarac. Blix je podigao pogled
prema njemu. Prljava bijela potkošulja, mrlje od znoja po trbuhu, kovrčave
malje na prsima koje proviruju iznad ruba tkanine.
„Molim te...“
„Pet.“
Neće to učiniti. Samo prijeti...
„Zar ne možemo sjesti i...“
„Četiri.“
Blix je duboko udahnuo i progutao knedlu.
„Daj da popričamo o tome...“
„Tri.“
Blix je jače stegnuo pištolj.
„Misli na kći, misli na ono što joj oduzimaš.“
„Dva.“
Tip je izgleda posve lud, pomislio je, podižući pištolj.
„Ima samo... pet godina.“
Blix je savio prst na okidaču.
„Jedan.“
Tip će to učiniti, pomislio je. Jebote, stvarno će to učiniti.
A onda je odjeknuo pucanj.

8
 Knjige.Club Books

Tramvaj je zaškripao na spoju tračnica u ulici Dronningens, trgnuvši

Alexandera Blixa iz drijemeža. Uspravio se u sjedalu, prešao dlanom po
licu i osmjehnuo se ženi preko puta, premda nije primijetio kad je sjela.
Malo niže u kolima nadvikivala se grupa tinejdžera. Crvenokosi dečko
je podigao mobitel i mahao njime po zraku. Sitni klinac slične dobi borio
se kako bi ga dohvatio. Drugi bi prasnuli u smijeh svaki put kad u tome
ne bi uspio. Činilo se da nikoga od putnika to nimalo ne dira.
Dečko s mobitelom progurao se prema prednjem dijelu kola. Onaj sitni
momak ga je slijedio, vičući nešto nerazumljivo, no u glasu mu se osjetio
očaj.
U trenutku kad je dečko s mobitelom prolazio pokraj Blixova sjedala,
on je ispružio ruku i zaustavio ga čvrstim, odlučnim pokretom. Najavljena
je sljedeća postaja, ulica Schweigaards. Salve smijeha iz stražnjeg dijela su
utihnule.
Blix je ustao, zgrabio mu mobitel iz ruke i pružio ga vlasniku. Tramvaj
se zaustavio i vrata su se otvorila.
„Ovdje silaziš“, rekao je crvenokosom.
„Ali ja...“
„Tu izlaziš“, prekinuo ga je Blix i gurnuo prema izlazu. Dečko je izletio
dok su se vrata zatvarala. Tramvaj je otkloparao dalje. Blix je pronašao
slobodni rukohvat i ostao stajati do slijedeće postaje. Žena koja mu je
sjedila nasuprot nasmiješila se dok je izlazio.
Zrak je bio oštar i hladan. Čvršće je stegnuo jaknu, uspinjući se teškim
koracima prema policijskoj postaji. Provukao je propusnicu kroz čitač,
unio šifru i došao do dizala a da nije morao čavrljati ni s kim od kolega. Na
šestom katu uzeo je kavu iz automata i vješto manevrirajući stigao do svog
uobičajenog mjesta, u udaljenom kutu prostranog, otvorenog ureda.
Još nikoga nije bilo. Nakon četrdesetog rođendana Blix se počeo buditi
rano, prije budilice. U stanu nije bilo ničega čime bi popunio vrijeme, a u
policijskoj je postaji barem uvijek bilo kave.

9
 Knjige.Club Books

Prebacio je jaknu preko stolca, naslagao četiri prljava tanjura iz kantine

jedan na drugi i odložio ih na susjedni stol. Potom se ulogirao i otpio
gutljaj kave čekajući da se sustav podigne.
To mu je postao svojevrsni ritual. Svakog bi jutra posjetio internetsku
stranicu Dostojnog pobjednika. Lica većine natjecatelja bila su prekrižena.
Ostalo ih je samo četvero.
Jedna od njih bila je Iselin.
Svi su u policijskoj postaji to znali, ali nitko nije spominjao. Barem ne
pred njim. Blix se žestoko protivio da mu kći sudjeluje u tome, iako
zapravo nije znao o kakvoj je emisiji riječ. Zahtijevao je od kćeri da povuče
prijavu i nađe neki posao ili upiše fakultet. Svađa je završila tako što mu
je Iselin jasno dala do znanja da ga ne želi vidjeti u studiju tijekom
prijenosa užive.
Otada nisu razgovarali.
Kliknuo je još jednom i vidio da spava. Zbog noćne kamere slika je
imala zelenkast ton i loš kontrast, ali mogao je vidjeti kako se u snu otkrila.
Na neki čudan način osjećao joj se bližim sada, kroz objektiv kamere, nego
svih proteklih godina.
Prvih nekoliko tjedana emitiranja bio je zabrinut što je na televiziji i
bilo mu je drago što se služi Mereteinim prezimenom. Ali proteklih dana
počeo je osjećati stanoviti ponos što je Iselin jedna od osoba dostojnih
nagrade od milijun kruna.
Kliknuo je na rubriku s komentarima, gdje je pronašao uobičajene
gadarije. Stvari na koje ju je upozoravao. Gledatelje koji komentiraju
njezin izgled, riječi i ponašanje. Većina komentara bila je negativna, ali bilo
je i onih u kojima su je hrabrili i navijali za nju.
S druge strane stola odjednom se stvorio Gard Fosse s fasciklom pod
rukom.
„Nije malo rano za pornjavu?“ komentirao je, cereći se vlastitoj šali.
Blix je lijeno pogledao svojeg nadređenog, a zatim se prebacio na
sustav kaznenih evidencija i prinio šalicu ustima.
„Dobro jutro, šefe“, pozdravio ga je, pitajući se je li primijetio ironiju u
njegovom glasu.
„Želim da pripaziš na novu pripravnicu“, rekao je Fosse, sada nešto
službenijim tonom.
Blix ga je opet pogledao. „Ja?“ začudio se.

10
 Knjige.Club Books

„Da. Doći će u devet“, obavijestio ga je Fosse, gledajući u prljave

tanjure na praznom stolu pokraj Blixa, kao da mu želi dati do znanja da će
to biti njezino mjesto.
Blix je počeo slagati hrpu papira ispred sebe, a Fosse je otvorio fascikl.
„Sofia Kovic, stara dvadeset i šest godina“, pročitao je. „Napola
Hrvatica, diplomirala na Policijskoj akademiji prije pet godina, kao
najbolja u klasi. Dvije godine provela je u postaji Majorstua, a tri u Odjelu
za praćenje kriminala.“
Blix je nevoljko uzeo papir s osobnim informacijama.
„Je li dovedena zbog kvote ili nečega takvog?“ upitao je.
„Kandidatkinja s najboljim kvalifikacijama“, odgovorio mu je Fosse.
„Očekujem da je lijepo primiš.“
Polako su dolaziti i drugi istražitelji, zauzimajući stolove oko Blixova.
„Još nešto“, rekao je Fosse listajući fascikl. „Dogovorio sam ti streljanu
za četvrtak.“
„Dobro“, promrmljao je Blix.
„Ne možeš više odgađati“, dodao je Fosse. „Dozvola ti ističe sljedećeg
tjedna.“
„Rekao sam dobro.“
Fosse ga je kratko vrijeme promatrao, a onda se okrenuo na peti i
nestao u hodniku, vraćajući se u svoj grandiozni ured.
Blix ga je ispratio pogledom, razmišljajući o tome kako su im se putevi
razišli nakon što su prvo bili kolege na akademiji, a potom partneri. U
jednom periodu i najbolji prijatelji.
Nije mogao zaustaviti film koji mu se vrtio u glavi. Poziv u Teisen.
Plavo svjetlo. Sirene. I sve ono što je kasnije pošlo po zlu.

11
 Knjige.Club Books

Emma Ramm je ušla u stan, ostavila bicikl na hodniku i izula cipele.

Napravila je nekoliko sklekova i natočila si čašu vode. Otpila je dugi
gutljaj i počela pretraživati web stranice o slavnim Amerikancima, ne bi li
vidjela je li se tijekom noći desilo nešto vrijedno pažnje. TMZ je imao priču
o provali u kuću Mariah Carey na Bel Airu. Magazin People pisao je o svađi
Christine Aguilere i Pink - to bi mogla pokupiti. Prije nego je odložila
mobitel, provjerila je news.no i ugledala svoju priču o Vendeli Kirsebon
koja ponosno krasi naslovnicu.
Još jedan dan s ljudima koji su postali slavni iz više ili manje valjanih
razloga.
Koliko će još izdržati baveći se time?
Sanjala je o nečemu važnijem, čemu bi se strastveno posvetila. Nečemu
što bi pokazalo da je zapravo sposobna novinarka, a ne obična blogerica
koja piše o slavnim osobama.
Osam sati.
Emma je iskapila i drugu čašu vode i uključila televizor. Preko ekrana
je prolazila traka s vijestima. Još jedan napad bombaša-samoubojice u
Kabulu. Sukob bandi u Malmou s kobnim posljedicama. Novi izvještaji
Zavoda za statistiku pokazuju kako je nezaposlenost u Španjolskoj najviša
ikad.
A prognostičari su predvidjeli hladan i vedar dan u glavnom gradu
Norveške.
Dok se Emma istezala, voditelji emisije Dobro jutro, Norveška poželjeli
su gledateljima dobrodošlicu u novih dvadeset minuta lako probavljivog
pregleda informacija. Jedan od njih - muškarac okruglog lica i kovrčave
kose, s naočalama - nervozno se nagnuo naprijed. Pogledao je kolegicu
prije nego što je popravio naočale i rekao: „Evo, drage gledateljice i
gledatelji, o ovome bismo trebali razgovarati u sljedećih nekoliko minuta.“
Podigao je knjigu koju je Emma odmah prepoznala. Zauvijek prva Sonje
Nordstrøm. „Ali čini se da autorica malo kasni.“

12
 Knjige.Club Books

Emma se nasmiješila. Tako tipično za Nordstrømicu: uvijek je radila

ono što je njoj odgovaralo. Nije ju bez razloga Anita Grønvold, Emmina
šefica na news.no, zvala superkučkom.
„Morat ćemo malo pričekati da bismo čuli nešto više o autobiografiji
koja je postala glavna tema u gradu i prije nego je objavljena - iako nitko
nije imao pojma kakve će tajne Nordstrøm otkriti.“
Riječ je preuzela druga voditeljica, žena duge plave kose koja je
djelovala nevjerojatno bistro i budno za tako rano jutro.
„Da, knjiga je sve dosad bila pod velom tajnosti“, rekla je, tražeći
pogledom pravu kameru. „Nema sumnje da je Sonja Nordstrøm imala
uzbudljiv život. Osvojila je sve što se moglo osvojiti u... kad ste... napravili
sve što i ona.“
Emma se podrugljivo nasmijala na voditeljičino otezanje i evidentno
neznanje, i opet napunila čašu. „Ovo je stvarno poseban dan za Sonju
Nordstrøm“, ubacio se voditelj. „Danas joj je pedeseti rođendan, a knjiga
je i nastala tim povodom.“
„Možemo se samo nadati da će se pojaviti“, zaključila je voditeljica i
izvještačeno se osmjehnula. ,,U međuvremenu ćemo u našem studiju
pozdraviti Pettera Due-Eriksena.“
U kadru se pojavio krupan muškarac u pedesetima. Sjedio je s
mikrofonom zakvačenim za košulju koja se činila pretijesnom.
„Gospodine Eriksen, vi ste producent najpopularnijeg ovogodišnjeg
showa - Dostojni pobjednik - kojem se bliži kraj. Ostala su samo četiri
natjecatelja, a večeras će ta brojka pasti na tri.“
„Da, sada stvarno postaje zanimljivo.“
Emma je stišala ton i skinula gornji dio trenirke. Skoro svaki dan pisala
je o tom reality showu novog koncepta i već joj je bilo zlo. Zapravo nije
donio ništa novo. Deset natjecatelja zatvorenih u kući punoj kamera.
Emma je uzela mobitel pitajući se bi li nazvala Nordstrømicu, ali je
ipak odustala. Superkučka se ne bi javila ovako rano. Kako god, za sat
vremena imala je sastanak s njezinim izdavačem.
Skidajući preostalu odjeću, zaputila se prema kupaonici i zaključala
vrata, iako je živjela sama.

13
 Knjige.Club Books

Izdavačka kuća Soleane Publishing nalazila se u ulici Kristiana

Augustusa, preko puta Cafea Amsterdam. Nad ulazom nije bilo velikog,
kičastog natpisa, samo pločica na vratima na kojoj je pisalo da je radno
vrijeme od devet.
Provjerivši na mobitelu koliko je sati, Emma je poslala poruku šefu
izdavačke kuće. Napisala je da ga čeka vani, kako su se i dogovorili.
Nakon dvije minute pojavio se debeljko s primjerkom knjige Zauvijek prva
u jednoj, i mobitelom u drugoj ruci. Prepoznala je Amunda Zimmera.
„Emma?“ upitao je.
Kimnula je.
„Ispričavam se“, šef izdavačke kuće mahao je mobitelom kao da
pokušava objasniti kašnjenje.
,,U redu je“, rekla je Emma. „Veselim se što ću dobiti primjerak prije
nego stigne u knjižare.“
„Evo ga“, Zimmer joj je pružio knjigu. „Napišite nešto lijepo.“
Namjeravao se odmah vratiti natrag u zgradu, ali Emma ga je
zaustavila.
„Znate li možda gdje je danas?“ upitala je, pokazavši fotografiju Sonje
Nordstrøm na naslovnici knjige. Činilo se da se Zimmer pripremio na to
pitanje, premda se istodobno činilo da mu stvara nelagodu. Kao da se
nadao da ga neće pitati. Provukao je prste kroz čuperke plave kose i
namrštio se. Mobitel mu je zazujao; na brzinu ga je provjerio pa odgovorio:
„Ne.“
„Ne?“
Zimmer je odmahnuo glavom.
„Nemate pojma zašto se Sonja Nordstrøm nije pojavila u Dobro jutro,
Norveška?“
„Ne, nisam još uspio doći do nje.“
„Je li... normalno za nju da se ne drži takvih dogovora?“
Zimmer je brzo slegnuo ramenima. „Sonja Nordstrøm je oduvijek bila
svojevrsna primadona“, rekao je. „Mogu govoriti samo o tome kako se

14
 Knjige.Club Books

ponašala kad smo mi imali sastanke s njom. Tada je bila stopostotna

profesionalka. Zato mi je malo čudno što se nije pojavila. Nije tip osobe
koja će prespavati dogovor.“
Oglasio se Zimmerov mobitel, ali on ga je pogledao i odlučio
ignorirati.
„Što ste još danas isplanirali za nju?“
„Pa...“ počeo je, „trebala bi se još pojaviti na sto mjesta. Ujutro
televizija, a onda radio. U podne je ovdje zakazana konferencija za
medije“, odgovorio je, pokazavši palcem preko ramena. „Prijavile su se
gotovo sve novine u zemlji. Mislim da nakon toga slijedi još malo radija i
televizije popodne i navečer, iako nisu unaprijed rezervirali termin.
Zamolili smo je da oslobodi cijeli dan i nije imala ništa protiv, bila je
spremna sve odraditi.“
Mobitel mu je prestao vibrirati.
„Valjda će se pojaviti“, zaključila je Emma.
„Da, valjda“, Zimmer se kratko nasmiješio. „Nema sumnje da hoće.“
Mobitel mu se opet oglasio.
„Moram se vratiti. To je...“ Podigao je mobitel.
„Hvala na knjizi“, rekla je Emma. „Jedva čekam pročitati je.“
„Drago mi je.“
Ulazeći u zgradu, Zimmer je odgovorio na poziv. Emma je zamišljeno
stajala. Onda je potražila broj Sonje Nordstrøm i nazvala je. .
„Bok, dobili ste Sonju Nordstrøm. Trenutačno se ne mogu j...“
Emma je prekinula poziv i kratko razmišljala o situaciji: bi li trebala
sjesti u svoj omiljeni kafić i odmah se baciti na knjigu ili...
U prolazu je zazvrndao tramvaj. Broj osamnaest. Emma je znala da
vozi na Ekeberg, gdje živi Sonja Nordstrøm. Potrčala je i sustigla ga kod
zgrade suda.

15
 Knjige.Club Books

Krhka plastika rascvjetala se kad je Blix zagrizao vrh kemijske olovke.

Zavalio se u uredskom stolcu i pogledao prema drugom kraju prostorije,
gdje je stajao Gard Fosse s novom kolegicom, predstavljajući je Tini
Abelvik i Nicolaiju Wibeu, paru detektiva koji su najduže radili u odjelu.
Blixu je bilo neshvatljivo kako se Fosse uspio probiti do vrha u Odjelu
za zločine, bez ijednog detektivskoga gena. Možda, pomislio je ispljunuvši
komadić plastike, možda baš zato.
Sofia Kovic nije mogla sakriti južnoeuropske korijene. Imala je srednje
dugu smeđu kosu i tamne oči, a koža joj je bila za nekoliko nijansi tamnija
od ostalih s odjela. Prije deset godina ne bi zadovoljila uvjete minimalne
visine za upis na Policijsku akademiju.
Fosse je pokazao na Blixa. Dok su mu se približavali, Kovic je zatresla
glavom tako da joj raspuštena kosa ljepše padne na ramena. Blix je odložio
olovku i pokupio djeliće plastike s jezika prije nego je ustao kako bi se
rukovali. Izmijenili su nekoliko kurtoaznih rečenica. Sofia Kovic se
osmjehnula i otkrila bijele zube.
„Čula sam za vas“, rekla je.
Ništa drugo nije ni očekivao. Ono što se prije devetnaest godina
dogodilo u Teisenu već je godinama bilo dio studijskog programa na
Policijskoj akademiji. Ta je epizoda čak dobila i posebno ime. Teisenska
tragedija.
„Blix će vam pokazati kako ovdje radimo“, rekao joj je Fosse. „Ovo je
vaš stol.“
Kovic je pogledala oko sebe. Blix je zaželio dobro jutro Abelvikici i
Wibeu i premjestio dokumente nekih slučajeva na svoj stol. Prljave tanjure
odložio je na ormarić za spise.
Fosse ih je ostavio da razgovaraju.
„Zašto ste se prijavili za ovaj odjel?“ pitao je Blix skupljajući papire.
Kovic je sjela.
„Mislim da tu mogu najbolje iskoristiti svoje kvalifikacije“, odgovorila
je bez oklijevanja. ,,I raditi ono u čemu sam dobra.“

16
 Knjige.Club Books

,,A to je?“
„Prikupljati informacije, analizirati slučajeve, postavljati odgovarajuće
hipoteze, kreativno razmišljati, izokrenuti prihvaćene istine naglavačke i
pronalaziti alternativna rješenja“, sumirala je. „Drugim riječima,
istraživati.“
Blix ju je gledao vrteći olovku među prstima. Ono što je rekla zvučalo
je poput nečega iz udžbenika. Nečega što bi zadivilo Fossea.
„Bilo bi dobro kad biste uspjeli i riješiti neke slučajeve“,
prokomentirao je i vratio olovku u usta.
Kovic je izvadila tanku, prozirnu mapu koju je dobila od ICT odjela,
uključila računalo i sjela.
Čekajući da se sustav podigne, provjerila je mobitel, ali ga je odmah
odložila.
„Onda, kakav je Fosse šef?“ upitala je.
Direktna je, pomislio je Blix. Još jedna osobina nove kolegice. Progutao
je odgovor koji ga je zapekao na vrhu jezika i samo rekao: „Okej je. Nema
problema.“
„Okej?“
„Da“, Blix je kimnuo, ali nije se udostojio objašnjavati.
Istina je da su on i Fosse imali posve različite pristupe policijskom
poslu. To bi se najjednostavnije moglo opisati kao teorija i praksa. On je
slijedio instinkt, a Fosse se pridržavao pravila.
„Želi da vam pokažem kako ovdje radimo“, rekao je Blix i posegnuo
za papirima. Podigao je hrpu mapa s raznim slučajevima i stavio ih na
njezin stol.
„Evo, ovako radimo“, rekao je uz sažaljiv osmijeh. „Slučaj po slučaj.
Dobrodošli u ludnicu.“

17
 Knjige.Club Books

Emma je izišla na stanici blizu Jomfrubråtena. Dobro je iskoristila

vrijeme provedeno u tramvaju. Nakon nekoliko poziva ljudima koje je
poznavala u zgradi postaje TV2, doznala je da je Sonju Nordstrøm trebao
pokupiti taksi naručen za 7:20. Čak su joj dali ime i telefonski broj vozača.
Daniel Kvam. Ali na tom se broju javljala samo glasovna pošta.
Posljednjih desetak minuta vožnje prelistala je prvih nekoliko
poglavlja knjige. Nije sumnjala da će izazvati eksploziju u javnom životu.
Nordstrøm je definitivno servirala neke neugodne istine o sportašima,
trenerima i članovima obitelji, a jednog od trenera čak je optužila za
seksualno zlostavljanje.
Mobitel joj je zazvonio dok je prelazila Kongsveien.
„Dobar dan, ovdje Daniel Kvam. Jeste me vi zvali?“
„Jesam“, rekla je i predstavila se. „Hvala što ste se javili. Radi se o
vožnji koju ste dogovorili za jutros. Trebali ste doći po Sonju Nordstrøm
u Ekeberg u 7:20, je li tako?“
„Tako je“, odgovorio je Kvam. „Ali ništa od toga.“
Emma se namrštila.
„Čekao sam pred kućom barem petnaest minuta, ali nije izišla.“
„Jeste je zvali?“
„Da, ali uključivala se glasovna pošta. Izišao sam i pozvonio na vrata.
Nitko nije odgovarao, pa sam otišao.“
Emma je razmišljala bi li trebala još nešto pitati, ali nije se mogla ničega
sjetiti. Zahvalila mu je i završila razgovor.
A sad je stajala ispred Nordstrømičine luksuzne vile, u blizini
Kongsveiena. Sigurno ima najmanje 400 kvadrata, računala je, gledajući
divovsku garažu obojenu u bijelo, odmah pokraj kuće. Pred garažnim
vratima nalazio se građevinski materijal u plastičnim vrećama te ostatci
ambalaže od renoviranja - smeđe kartonske kutije zbijene jedna uz drugu.
Dvorišna vrata bila su otvorena. Emma je pomislila da se Nordstrømica
možda nekamo odvezla ranije tog dana ili sinoć. Da je jednostavno

18
 Knjige.Club Books

pobjegla. Medijski cirkus o kojem je govorio Amund Zimmer zasigurno bi

izbacio iz kolosijeka većinu ljudi, čak i one koji su navikli na to.
Emma je zašla na asfaltirani prilaz koji je vodio do kuće. Zaustavila se
pred vratima, pozvonila i slušala kako zvuk zvona odjekuje iznutra.
Bez odgovora.
Pokušala je još jednom, s istim rezultatom: nitko nije došao i otvorio
vrata. Odmaknula se nekoliko koraka i pogledala u prozore na gornjem
katu, ali iza zastora se nije pojavilo lice koje bi pogledalo u nju. I dalje ništa
nije čula.
Opet je pozvonila, i opet muk. U trenutku nadahnuća sjetila se
pritisnuti kvaku. Iznenadila se vidjevši da su vrata otvorena. Emma je
pustila kvaku, ali vrata su se polako zatvarala prema njoj. Zakoračila je i
provirila u prostrani hodnik s tamnim pločicama.
Zbunilo ju je nešto što je ugledala na podu, malo dalje na hodniku.
Srušeni stalak za kapute. Spazila je i krhotine stakla rasute pred okvirom
koji je nekoć pridržavao veliko zrcalo.
Emma je zastala i viknula: „Sonja Nordstrøm?“
Stajala je osluškujući, ali nije bilo odgovora.
Zvuk njezinih koraka na podnim pločicama predvorja odzvanjao je
kućom.
„Hej!“ povikala je opet i primijetila da joj glas podrhtava. To je nije
spriječilo da nastavi dalje, do ogromne prostorije s crno-bijelim podom.
Morala je paziti da ne ugazi u krhotine razbijenog zrcala.
Stubište je vodilo na gornji kat. Ugledala je visoki strop s upaljenim
svjetlom i svjetlucavi luster. I dalje je dozivala Nordstrømicu, ali nije bilo
odgovora.
Pogledala je u kuhinju i vidjela elegantne sjajne površine, štednjak i
hladnjak od brušenog nehrđajućeg čelika. I kuhinjski je pod bio prekriven
tamnim pločicama. Zamijetila je ormarić prepun boca s vinom. Na
golemom stolu stajalo je svježe cvijeće, a na radnoj površini dvije vinske
čaše, odmah pokraj primjerka Zauvijek prva. Emma je još jednom glasno
dozvala Nordstrømičino ime, ali ništa se nije dogodilo. Ili... Nešto je ipak
čula.
Izišla je iz kuhinje slijedeći zvuk koji je dopirao iz dnevnog boravka.
Dolazio je od televizora, uključenog na nekakvom sportskom kanalu. Na
sredini ekrana komadićem ljepljive vrpce bio je pričvršćen startni broj. Broj
jedan.

19
 Knjige.Club Books

Emma je zastala i nekoliko sekundi promatrala. Čudno, pomislila je

dok je uzimala daljinski upravljač da isključi televizor. Onda je u djeliću
sekunde osjetila kako je zavladala mukla tišina.
„Nordstrøm?“
Glas joj je bio jedva čujan.
Pokušala je još jednom, ovaj put glasnije. Ništa.
Odjednom je shvatila da ne želi biti tu. Željela je izići. Brzo.
Kad se našla vani, mogla je normalno disati. Zatvorila je vrata i zastala,
ne znajući što bi učinila. Iz grma je izišla mačka i nestala iza kuće. Emma
je uzela mobitel i nazvala Kasperov broj.
Kasper Bjerringbo bio je danski novinar kojeg je upoznala na seminaru
o digitalnom novinarstvu u Göteborgu prije nekoliko mjeseci.
„Opa, čudima nikad kraja“, javio se tvrdim danskim naglaskom.
„Bok, Kasperu“, pozdravila ga je. „Jesi u gužvi?“
„Da, sad jesam.“
Emma se nasmiješila, osjetivši kako su joj se obrazi zažarili.
„Drago mi je što si nazvala“, rekao je Kasper. „Nismo se dugo čuli.“
„Istina.“
„Bilo mi je lijepo s tobom.“
Pred očima su joj se pojavile njegove crne kovrče i zanosan osmijeh.
Isklesano nago tijelo. Ali nije imala nikakav komentar na Kasperov opis
njihovih zajedničkih trenutaka, koji su potrajali dugo u noć. Zapravo do
kasnog jutra, kad ju je svladao umor pa se odšuljala u krevet.
„Čini mi se da trebam pomoć“, samo je rekla. „Odnosno savjet.“
,,O čemu se radi?“
„Nikad prije nisam radila crnu kroniku“, objasnila je. ,,A ti jesi.“
„Da?“
„Imaš li iskustva s nestancima?“
„Upravo se bavimo prilično velikim slučajem nestanka u Danskoj.“
„Stvarno?“
„Da, nogometaš kojeg nema više od tjedan dana. Jesi čitala o njemu?“
Nije. Nogomet je nije naročito zanimao.
„Zašto pitaš?“ želio je znati.

20
 Knjige.Club Books

Emma nije bila sigurna koliko bi trebala otkriti, ali ispričala mu je o

Nordstrømičinu nedolasku na TV2 i o tome u kakvom joj je stanju bila
kuća, ne spomenuvši ime.
„Mislim da joj se nešto dogodilo“, zaključila je.
Kasper je nekoliko sekundi šutio. Emma je pretpostavljala da sjedi u
uredu u Ritzau Bureauu1 i češka se po kovrčavoj glavi.
„Onda nemaš izbora. Moraš pozvati policiju“, rekao je. ,,I moraš im
reći da si bila unutra. Ako im to zatajiš, mogla bi kasnije imati problema.“
Emma mu je zahvalila na savjetu.
„Policija će to sigurno shvatiti ozbiljno, pogotovo kad je riječ o
poznatoj osobi“, dodao je Kasper.
Uslijedila je stanka.
,,A kako si inače?“ upitao je.
„Dobro“, odgovorila je Emma.
„Planiraš li uskoro u Kopenhagen?“
Emma se nasmiješila. „Mislim da ne“, odgovorila je.
„Šteta“, rekao je Kasper.
Da, složila se Emma u sebi. Možda i jest.
„Moram ići“, odvratila je i još jednom zahvalila na pomoći.
Na trenutak je sklopila oči i odmahnula glavom. Moj Bože! Kakvo
glupo, blesavo ponašanje. Mogla bi zbilja uživati u Kopenhagenu i
Kasperu. Barem dok ne iskrsne pitanje gdje bi trebala spavati.
Emmine misli prekinula je ravnomjerna tutnjava prometa iz
Kongsveiena.
„Okej“, rekla je samoj sebi i duboko uzdahnula. A onda je nazvala
policiju.

1
Danska novinska agencija

21
 Knjige.Club Books

Blix je iskopao iz džepa mobitel, osjetivši da vibrira. Na zaslonu je

vidio broj koji je spremio kao TV-Eckhoff. Eckhoff je radio u produkcijskoj
kući koja je stajala iza Dostojnog pobjednika i sudjelovao u razvoju
programskog koncepta. Tijekom snimanja bio je veza između natjecatelja
i njihovih obitelji u vanjskom svijetu.
„Blix“, javio se.
„Ovdje Even Eckhoff“, predstavio se muškarac s druge strane linije.
„Enter Entertainment.“
Sjedeći u stolcu, Blix se odgurnuo od stola i djelomično okrenuo
ustranu. Nije se često osjećao nelagodno u razgovorima s ljudima, ali bilo
je nečega u Eckhoffovu ponašanju. I glasu. Kao da je čvrsto odlučio
pokušati prodati nešto što Blix nije ni najmanje želio.
„Radi se o večerašnjem prijenosu uživo“, nastavio je Eckhoff.
Zamislivši Iselin kako sjedi na kauču s voditeljem programa, Blix se
sjetio da je kamera ponekad zumirala Merete i njezina novog dečka. Bili
su tamo svake večeri, u emisiji koja je išla uživo. Produkcijska kuća
inzistirala je na gostovanju obitelji i prijatelja natjecatelja, kako bi snimili
njihove reakcije i emocije, ali i zato da se pobrinu za njih ako ispadnu
nakon glasovanja.
„Razgovarao sam s Iselin“, nastavio je Eckhoff. „Zbilja bi vas rado
vidjela u publici.“
„To je rekla?“ upitao je Blix.
„Pa, barem se složila da vas pozovem“, ispravio se.
Blix je bio dirnut. Bio je spreman prihvatiti Iselininu ispruženu ruku,
ali se suzdržavao.
„Vidjet ću“, rekao je.
„Moramo rezervirati mjesto u publici, pa bi pomoglo kad biste mi
javili.“
„Okej“, odgovorio je Blix. „Sad moram ići.“
Prekinuvši razgovor, ponovo je privukao stolac i pogledao Kovicku
prije nego mu je pažnju privuklo nešto na računalu.

22
 Knjige.Club Books

A onda se u uredu, s listom papira istrgnutim iz bilježnice, pojavio

Gard Fosse. Krenuo je ravno prema njima. Blixa je ljutilo što se Fosse osjeća
toliko važnim.
„Htio bih da pogledate slučaj nestale osobe“, rekao je.
„Ne bi li se za to trebao pobrinuti Odjel za praćenje kriminala?“ upitao
je Blix.
„Tražili su da se mi time pozabavimo“, objasnio je Fosse. „Oni se
trenutno bave drugim stvarima.“
„Patrolama?“
„Operativni centar je pretrpan pozivima; prosječno vrijeme čekanja
operatera je 90 minuta.“ Fosse je mahnuo papirom po zraku. „Ovaj je
slučaj prijavila novinarka. A osoba koja je nestala je Sonja Nordstrøm“,
nastavio je. „Neće izgledati dobro budemo li previše čekali.“
Kovic je ustala i uzela list papira.
„Čudesna Sonja“, prokomentirala je ushićeno.
„Novinarka?“ protestirao je Blix. „Ne bismo li trebali pričekati da
nestanak prijavi član obitelji prije nego skočimo pred rudo?“
„Nordstrøm se danas nije pojavila ni na radiju ni na televiziji. Bez
objašnjenja“, rekao je Fosse. „Novinarka je kod nje doma. Kaže da je kuća
otključana i da u njoj nema nikog. A sad pokret. Provjerite što se zbiva i
nastavite u skladu s tim.“
Kovic je već navukla jaknu. Fosse joj je uputio odobravajući osmijeh
prije nego se okrenuo na peti i odjurio prema sljedećem zadatku,
zacrtanom za taj dan. Blix je polako ustao i duboko uzdahnuo.

23
 Knjige.Club Books

U policiji su joj rekli da pričeka. Emma je isprva sjedila na stubama, ali

osjećala se nelagodno, okrenuta leđima prema praznoj kući, pa se
premjestila na željeznu klupu pokraj ulaza.
Izvadila je laptop iz torbe i provjerila vijesti na portalima. Svi su imali
nešto o Nordstrømičinoj biografiji.
„Uzimala je doping“, bio je naslov glavne priče na VG-u. Odnosio se
na Cecilie Krogsaether, Nordstrømičinu najljuću suparnicu u čitavoj
karijeri. Tekst je bio ilustriran njezinom fotografijom na pobjedničkom
postolju Berlinskog maratona, one godine kad Nordstrøm nije
sudjelovala. Nordstrømičine tvrdnje detaljnije su navedene u tekstu.
Nekoliko je puta vidjela kako se Cecilie bode špricama te citirala
njezina češkog liječnika koji je navodno dao naslutiti kako krv u
Cecilienim venama nije čista.
Dagbladetova priča bila je slična, ali oni su kontaktirali Krogsaetheričina
odvjetnika koji je tvrdio da su optužbe apsurdne i zaprijetio tužbom.
Emma je uzela dijelove iz svakog članka, preradila ih i spojila u jedan
tekst te ga uredila. Rijetko se služila takvim prečacima, ali znala je da Anita
Grønvold čeka da nešto objavi.
Trebalo joj je svega nekoliko minuta. Prije no što je kliknula na tipku
„objavi“, obećala je čitateljima još senzacionalnih isječaka iz
Nordstrømičine biografije. Potom je pribilježila najvažnije točke iz navoda
o seksualnom zlostavljanju, istodobno se podsjetivši da mora razgovarati
s nekim iz atletske branše ne bi li saznala o kome je riječ, budući da je ime
trenera ostalo nepoznato. Navodni napad se izgleda dogodio kad je
Nordstrøm imala samo petnaest godina.
Nakon toga Emma je otvorila portal za koji radi. Videoprezentacija na
vrhu početne stranice mamila je čitatelje. Slijedila je u žurbi sklepana
galerija fotografija iz Nordstrømičine karijere, popraćena Vangelisovim
Vatrenim kočijama preko kojih se čuo dramatičan i dubok muški glas.

Kad su Sonji Nordstrøm bile četiri godine, otac koji je već otkrio kćerin
talent za trčanje, postavio joj je pitanje. Želiš li biti najbolja na svijetu?
24
 Knjige.Club Books

Želim, odgovorila je Sonja. Onda me moraš slušati, rekao je otac. Hoću,

odvratila je Sonja. Četrnaest godina kasnije, Sonja Nordstrøm osvojila
je prvu medalju na Svjetskom prvenstvu. Poslije će ih osvojiti još
dvanaest, ali uspjeh je imao cijenu. U ovoj iskrenoj autobiografiji piše o
pobjedi i porazu, prijateljima i neprijateljima, i, ne manje važno, o
svima koji su joj bili bliski.“

Uslijedili su novi videoisječci s Nordstrøm na pobjedničkom postolju,

kako slavi i maše. Ali, na njezinom se licu i dalje mogla iščitati određena
nelagoda, kao da se ne može dokraja opustiti i veseliti.
Ni jedan od portala još nije spomenuo njezin nestanak.
Emma je bacila pogled na kuću i ponovo otvorila program za unos
teksta, te počela pisati novi članak. U naslovu je bila samo jedna riječ:
Nestala.

25
 Knjige.Club Books

Dvorišna vrata od kovanog željeza, okrenuta prema ulici, bila su

otvorena i lupala na vjetru. Blix se popeo na pločnik i parkirao uz ogradu.
Kovic je provjerila bilješke koje joj je dao Fosse. „Novinarkino ime je
Emma Ramm“, rekla je. „Radi za news.no.“
Blixova se dijafragma bolno zgrčila. „Što ste rekli?“ upitao je napuklim
glasom. Kovic je ponovila novinarkino ime i radno mjesto.
Blix je progutao knedlu. Golemu.
„Nešto nije u redu?“ pitala je Kovic.
Blix nije odgovorio. Oklijevao je prije nego se susreo s Kovickinim
upitnim pogledom.
„Što je?“
„Samo sam se pitala što ne valja. Odjednom ste problijedjeli.“
Blix je odmahnuo glavom i pokazao prema vratima, dajući joj znak da
želi izići iz auta.
Trebalo mu je neko vrijeme da se iskobelja iz sjedala. Osjetio je da mu
je postalo vruće i da mu godi vjetar na licu. Ipak, koraknuo je ustranu kako
bi zadržao ravnotežu, prije nego je zgrabio figuricu na vrhu dvorišnih
vrata i stegnuo je, tako da su mu pobijeljeli prsti. Pogledom je fiksirao
djevojku koja je sjedila na klupi ispred ulaza u kuću.
Zamolio je Kovic da krene prva. Blix je osjećao kako mu srce lupa u
prsima i kako se znoji pod pazusima. Emma Ramm je ustala i pozdravila
Kovic koja je stala ustranu i predstavila Blixa. Ispružio je ruku s nadom da
neće primijetiti njegov oznojeni dlan.
„Kad ste došli ovamo?“ pitala je Kovic.
„Prije četrdeset minuta“, odgovorila je Emma. „Vrata su otključana, ali
nema je doma.“
Blix ju je netremice promatrao. Plava joj je kosa uredno padala na
ramena, a plave oči bile su budne i radoznale. Uski nos, istaknute jagodice
i ravni, bijeli zubi.
„Jeste li bili unutra?“ ispitivala je dalje Kovic.

26
 Knjige.Club Books

„Zavirila sam, da“, objasnila je Emma. ,,U hodniku je razbijeno

ogledalo.“
Kovic i Blix su se pogledali.
„Onda ne možete sa stopostotnom sigurnošću reći da nije doma?“
Pitanje je postavila Kovic. U djevojčinu odgovoru osjetila se
posramljenost: „Ne u potpunosti.“
Blix se nakašljao.
„Idemo unutra.“
„Pričekajte ovdje“, Kovic je pogledala Emmu i krenula za njim. Blix je
uspravio ramena i pokušao se usredotočiti na misli o poslu.
Kad je ušao u hodnik, viknuo je. „Ima li koga? Policija!“
Kovic je pokazala prema prevrnutom stalku za kapute i krhotinama
smrskanog zrcala na podu.
„Sobu po sobu“, rekao je Blix.
Pretražili su kuću, pripremivši se na to da bi Nordstrømica mogla biti
iza svakih vrata kroz koja su prošli. U kupaonici s prerezanim venama,
obješena o konopac na lusteru u dnevnoj sobi, ili u krevetu, s praznom
bočicom tableta kraj sebe. Ali nisu je našli. Ni u prizemlju, ni na katu, niti
u podrumu. Automobil joj je bio u garaži.
Blix je provjerio spremište za alat dok je Kovic s Emmom Ramm
razgovarala o detaljima. Napravio je krug po vrtu prije nego je izvadio
mobitel. Znao je da bi trebao nazvati Fossea, ali sad nije mogao podnijeti
razgovor s njim. Utipkao je broj Tine Abelvik, pa joj objasnio gdje su i što
su vidjeli.
„Imam loš predosjećaj oko ovog“, rekao je. „Možeš li zamoliti Ann-
Mari Saru da dođe i riješi tehnikalije?“
Prije no što je Abelvik stigla odgovoriti, nastavio je: „Htio bih da ti i
Wibe pokrenete internu istragu. Pratite Nordstrømičin telefon,
kontaktirajte članove obitelji, raspitajte se kod njezinih prijatelja.
Standardno.“
„Vidjet ću što se može“, obećala je Abelvik.
Blix je završio razgovor i vratio se pred kuću.
„Želi službeni komentar“, rekla je Kovic. Pokretom glave pokazala je
prema Emmi koja je stajala i nešto zapisala u notes prije nego im je prišla.
„Za tekst koji pišem“, objasnila je.

27
 Knjige.Club Books

Blix je zurio u nju. Misli su mu se sudarale i divljale u glavi, ali ni jednu

nije mogao izdvojiti i koncentrirati se na nju. Pokušao ih se otresti i
fokusirati se na ono što se događa ovdje i sada.
„Kakva je vaša procjena u vezi sa slučajem nestale osobe?“ pitala ga je
Emma.
„Mislim da je rano za izjave.“ Nakašljao se i dodao: „Ali preliminarno
prikupljamo informacije.“
„Kakve informacije?“
„To je rutinska procedura“, odgovorio je, ne želeći se upetljavati u detalje.
„Znači, istraga?“
Blix je potvrdno kimnuo.
„Kako vam je ono ime?“ upitala je. „Ispričavam ste, predstavili ste mi
se ranije, ali nisam zapamtila.“
Blix je oklijevao. „Alexander Blix“, napokon je popustio.
Emma je zabilježila. Ništa nije upućivalo na to da mu je prepoznala
ime.
„Sa k ili x?“ pitala je.
„Sa x“. „Dva x. Alexander i Blix.“
„Onda vas mogu citirati? Da ste pokrenuli istragu?“ pitala je dalje.
Pogledi su im se susreli prije nego je Blix kimnuo. „Izvolite“, rekao je,
vadeći svoj notes. Naškrabao je telefonski broj i dao joj listić. „Možete me
nazvati... ako se još nečega sjetite.“ .
Zahvalila mu je, okrenula se i otišla. Blix je gledao za njom. Kad je
nestala s vidika, načas je sklopio oči i usredotočio se na disanje. Obrazi su
mu se zarumenjeli i osjetio je znoj među lopaticama.
„Što ćemo sad?“ pitala je Kovic.
„Ostati ovdje dok ne dođu tehničari“, odgovorio je, ne okrenuvši se
prema njoj. ,,U međuvremenu možemo malo pronjuškati po susjedstvu.
Raspitati se je li netko nešto vidio.“

28
 Knjige.Club Books

Emma je došla skoro do kraja Zauvijek prve. Nakon posjeta domu Sonje
Nordstrøm otišla je ravno u svoje uobičajeno utočište - Kalle liker alle -
maleni kafić na uglu Trga Sofies i ulice Frydenlundgata. Mnoge njezine
objavljene priče napisane su za stolom u najdaljem kutu gornje etaže.
Dok je čitala, iznenadila ju je misao kako je Nordstrøm gotovo
namjerno htjela uništiti vlastitu reputaciju. Sve je bilo prepuno optužbi,
ponekad okrutnih i klevetničkih, koje bi mogle imati posljedica. Emma se
nadala da Nordstrømica za sve to ima dokaze i da je izdavačka kuća
unaprijed procijenila rizike. U suprotnom bi mogli završiti na sudu.
Nekoliko medija doznalo je za njezin nestanak. Neki od njih kopirali
su Emmin citat Alexandera Blixa. Srećom, naveli su originalni izvor. Priča
se širila iz minute u minutu - Emma ju je vidjela i na društvenim mrežama.
Mnogi su se zabrinuto pitali što se dogodilo Sonji Nordstrøm, nacionalnoj
ikoni.
Pitanje je bilo, što sad?
Emma se vratila na početak knjige. Napisana je u suradnji sa sportskim
novinarom Stianom Josefsonom - čovjekom za kojeg je doznala da je prije
nekoliko godina uzeo otpremninu iz Aftenpostena, kad su morali srezati
broj zaposlenih. Odlučila ga je nazvati. Za okolnim stolovima nije bilo
nikoga, pa je stavila slušalice u uši, potražila njegov broj i utipkala ga.
Glas koji se javio zvučao je mrzovoljno. „Uskoro ču isključiti mobitel“,
rekao je. „Ne, nemam blagog pojma gdje je i apsolutno nemam komentara
na ono što piše u knjizi. Okej?“
Emma je shvatila da namjerava prekinuti. „AH meni se knjiga sviđa“,
brzo je rekla. „Dobro je napisana. Pretpostavljam da ste je zapravo napisali
vi, a ne Sonja Nordstrøm?“
Istog trena zavladala je tišina.
„Da, jesam. Hvala.“
Emma je petljala po mobitelu i uključila snimanje razgovora.
„To je sigurno bio zanimljiv posao“, primijetila je, dajući sve od sebe
da zvuči što umiljatije. Pišući o slavnima, naučila je kako laskanje može
slomiti i najtvrđi orah. Budući da Josefson nije odmah odgovorio,
29
 Knjige.Club Books

nastavila je: „Mogu li vas pitati kako je došlo do te suradnje? Je h vas

angažirala izdavačka kuća, ili ste već poznavali Sonju Nordstrøm, tako
dobro da ste...“
„To je zapravo bio moj prijedlog“, odgovorio je. „I moja ideja.“
„Pa ste otišli izdavaču i...“
„Ne, radio sam na tom i prije nego se Sonja konačno složila. Zapravo
je bilo...“ Odjednom joj se učinilo da djeluje obeshrabreno. „Sto ste ono
pitali?“
„Sada zvučite kao da ste požalili?“ primijetila je Emma.
Josefson je oklijevao.
„Pa... malo jesam“, priznao je. „Uglavnom zbog sve ove frke. Nisam
očekivao da...“
Opet je zastao.
„Da što?“
„Ništa“, rekao je na kraju.
„Jeste se čuli danas sa Sonjom?“ upitala je Emma nakon kraće stanke.
„Nisam.“
„Ne znate gdje bi mogla biti?“
„Pojma nemam.“
„Kad ste zadnji put razgovarali?“
„Sinoć.“
„Kako vam se činila?“
„Bila je skroz ista kao i inače. Osim...“
Opet pauza.
„Osim čega?“
„Ma ništa.“
Emma je čula zvukove u pozadini. Glasove i buku. Josefson je očito
bio vani.
„Jeste razgovarali o PR strategiji prije izlaska knjige?“
Josefson je šmrcnuo. „Ne mislite valjda da imam neke veze s tim?“
Emmi je bilo drago što je želio odgovoriti na vlastito pitanje pa se
suzdržala od komentara.
„Za nju sam bio samo alat, kao i svi drugi“, nastavio je. ,,I za izdavača.
Jebe im se za moje mišljenje, nije im bitno.“

30
 Knjige.Club Books

Emma je črčkala u notes dok je čekala i nadala se da će Josefson

nastaviti priču.
Ali nije.
„Znači, uopće nemate pojma gdje bi mogla biti?“
„Ne. I svejedno mi je. Učinio sam ono što sam morao. Više nemam
vremena za razgovor s vama.“
Prekinuo je vezu.
Emma je nekoliko minuta sjedila i buljila u mobitel prije nego ga je
spustila na stol. Stian Josefson bio je ljutit, pomislila je. Uvrijeđen. Za
koautora, u ulozi poput ove, nije bilo neobično da ga izostave i zaobiđu,
čim knjiga privuče pažnju javnosti.
Josefsonova priča bila joj je četvrti tekst o Nordstrømici, iako je sve u
vezi s knjigom već počelo padati u zaborav. I ona i čitatelji tražili su
odgovore na zagonetke povezane s nestankom.
Izvukla je papir s brojem telefona Alexandera Blixa. Igrala se njime,
razmišljajući je li prerano da ga nazove. Naposljetku, dao joj je slobodu da
sama odluči.
Za početak je odlučila poslati mu poruku, kako ne bi ostavila dojam
da je očajna ili naporna. Može ga nazvati kasnije.

31
 Knjige.Club Books

10

Raspitivanje po kućama na sjevernoj strani susjedstva nije dovelo do

osobitih rezultata. Većina ljudi nije bila doma, ali starija gospođa koja je
živjela dvije kuće dalje bila je uvjerena da je često vidjela kako
Nordstrømicu posjećuje muškarac u crnom automobilu. Njezin unuk,
poslovođa u autosalonu, vozio je isti takav. Volkswagen Tiguan. To je bilo
sve što je Blix zapisao kad se vratio u kuću kako bi dočekao Ann-Mari
Saru.
Stigavši velikim dostavnim kombijem, kriminalistička tehničarka
provezla se u rikverc kroz dvorišna vrata i zaustavila pred ulazom. Blix ju
je na brzinu uputio u slučaj, dok su ostali članovi ekipe uzimali opremu.
Ponovio je ono što je zaključio iz kratkog, površnog pregleda kuće i rekao
joj gdje su bili.
„Meni to sliči na otmicu“, zaključio je.
Sara je potvrdno kimnula, navlačeći bijeli zaštitni kombinezon. Bila je
poznata po šutljivosti, ali i po temeljitosti, sistematičnosti i preciznosti.
Blix je uživao raditi s njom. Zazvonio mu je mobitel. Na ekranu je ugledao
broj koji je spremio pod Novinar. Odbio je poziv.
Kovic se vratila iz obilaska susjedstva.
„Možda imamo nešto“, rekla je i pokazala glavom prema najbližoj
kući. „Kasno noćas pred Nordstrømičinom kućom je bio auto.“
„Kakav?“
„Susjed s kojim sam razgovarala samo ga je čuo. To je bilo nakon što
je otišao spavati, pa nije provjeravao. Kad je stigao, motor je radio par
minuta, a onda je otišao.“
Blixov je mobitel opet zazvonio. Novinar. Isključio je ton i ostavio ga
da vibrira u džepu.
,,U koliko sati?“ pitao je.
„Odmah poslije Urixa na NRK-u. Susjed je gledao televiziju prije
spavanja.“
„Sto nam to govori?“
„Provjerila sam. Urix je završio u pola jedanaest.“

32
 Knjige.Club Books

Blix se okrenuo oko sebe. Pogledavši prema dvorišnim vratima,

ugledao je dva radoznala promatrača.
„Ima li u blizini naplatnih kućica?“
„Provjerit ću“, rekla je Kovic i zapisala to u svoj notes. „Ima li još
nečega za nas?“
„Ima jedna stvar“, odgovorio je Blix.
Popeo se stubama i zazvao Ann-Mari Saru. Skinula je masku.
,,U kuhinji je primjerak njezine knjige“, rekao je. „Trebam ga.“
Sara ga je pogledala. „Želiš da maknem tu knjigu s mjesta zločina?“
„Mislim da ju nitko nije zveknuo knjigom po glavi“, odgovorio je Blix.
Sara je trenutak-dva razmišljala o tome.
„Daj da prvo poslikam“, rekla je vraćajući se u kuću.
Mobitel u džepu jakne opet je počeo vibrirati. Blix ga je izvadio i
ugledao hrpu poruka. Jedna od njih bila je od TV-Eckhoffa koji je pitao hoće
li doći u večerašnju emisiju uživo. Hoće. Ali plašio se da bi Sonja
Nordstrøm mogla otežati stvari.
Htio je odgovoriti Eckhoffu, ali Ann-Mari Sara se vratila s
Nordstrømičinom knjigom u vrećici za dokaze.
„Mogao si proći pokraj knjižare i kupiti jednu, kad se budeš vraćao“,
rekla je, pružajući mu vrećicu.
„Pa... uštedila si policiji par kruna“, Blix joj se nasmiješio i uzeo knjigu.
Mobitel je bio nemilosrdan. Poziv Garda Fossea. Blix je uzdahnuo i
kliznuo palcem po ekranu.
„Čujem da si pokrenuo službenu istragu“, rekao mu je šef.
„Još uvijek imam takvu povlasticu“, kiselo je odvratio Blix. Ovaj put
nije dobio odgovor. „Sara je upravo stigla“, obavijestio ga je i ponovo
pogledao prema vratima, gdje je prepoznao lice novinara iz Dagsavisena.
„Možeš poslati i patrolno vozilo da nam pomogne rastjerati zabadala.“
Prošlo je par sekundi prije nego je Fosse odgovorio: „Vidjet ću je li
netko slobodan.“ A onda je rekao ono za što je Blix znao da otkriva pravi
razlog šefovog poziva. „Što se tiče medija, ja ću se pobrinuti za to.“
Blix se nasmiješio.
„Naravno“, rekao je, iznenađen što ovaj put nije zvučao ironično. „Još
nešto?“
Mobitel je ponovo zavibrirao.
„Informiraj me“, rekao je Fosse i prekinuo vezu.

33
 Knjige.Club Books

Blix je stajao s mobitelom u ruci, listajući nekoliko novih poruka.

Primijetio je da je jedna od njih poslana s broja koji nije spremio.
Ima li novosti o Sonji Nordstrøm? Emma Ramm, news no.
Blix je i htio zanemariti poruku, ali se predomislio i brzo natipkao
odgovor: Još nema.
„Evo“, rekao je, predajući Kovicki vrećicu za dokaze s knjigom.
„Možete je pročitati i vidjeti ima li nečega što bi nas moglo zanimati.“
Pošli su prema autu. Dok je ulazio, stigla je nova poruka s istog broja.
Zaboravila sam vam reći da je televizor bio uključen. Isključila sam ga.
Blix nije odgovorio. Ali je spremio broj. Pod Emma.

34
 Knjige.Club Books

11

Blix je odložio tanjur sa strane, obrisao usta nadlanicom i prijavio se

na stranicu Dostojnog pobjednika. Klikao je na razne kamere koje su
prenosile događanja uživo, dok je noktom palca pokušavao iščeprkati
komadić hrane između zuba. Spora internetska veza značila je da se svaki
video otvarao dugo.
Pronašao je Iselin pred kamerom vani u vrtu. Sjedila je na klupi
umotana u deku i buljila uprazno. Na trenutak je pomislio da se slika
zamrznula, ali onda je vidio kako podiže ruku i trlja oči.
Kovic se spustila u stolac pokraj njega.
„Ima jedna naplatna kućica na Kongsveienu i još jedna na
Sandstuveienu“, priopćila mu je.
Blix je zatvorio prozor preglednika.
„Dobit ću popis svih vozila koja su prošla onuda sinoć i kasno noću“,
nastavila je Kovic. „Jasno, nemaju fotke auta, ali istražujem benzinske
pumpe i druge snimke s nadzornih kamera na tom potezu.“
Blix je kimnuo. Kovic je bila proaktivna. Neće je trebati puno učiti,
osim posve praktičnih stvari, poput one gdje drže uredski pribor i koga
treba zvati kad nestane kave. Nije često bio takve sreće.
„Potraži crni Volkswagen Tiguan“, rekao je. „Posjetio ju je netko u
takvom autu.“
S druge strane ureda pojavio se Gard Fosse i domahnuo im. „Imamo
sastanak u mom uredu“, rekao je.
Blix je duboko uzdahnuo i ustao, a Kovic je krenula za njim. Nicolai
Wibe već je sjedio za konferencijskim stolom u Fosseovu uredu. Bio je to
dobro građen muškarac, čija je specijalnost bila tajni nadzor. Nekoliko
godina mlađi od Blixa, neuredna izgleda i pragmatične naravi. Sastanku
je prisustvovala i Pia Nokleby, policijska odvjetnica, odgovorna za
zakonske aspekte slučaja.
„Abelvik će brzo doći“, rekao je Fosse i sjeo za široki stol. „Onda? Što
znamo?“

35
 Knjige.Club Books

Blix je zauzeo uobičajeno mjesto, na drugom kraju stola, blizu vrata, i

pogledao svog šefa.
Uživao je u ulozi detektiva. Bio je sposoban i nije imao ambicija penjati
se po karijernoj ljestvici. Iako nije mario za činove i epolete, svejedno bi ga
štrecnulo svaki put kad bi se podsjetio da je Gard Fosse napredovao brže
od njega.
„Znamo da se Sonja Nordstrøm jutros nije pojavila na dogovorenom
gostovanju na TV2“, počeo je. „Taksi ju je trebao pokupiti u 7:20, ali je
otišao nakon što ju je petnaest minuta uzalud čekao.“
Pogledao je Kovicku koja je shvatila i preuzela riječ.
„Zadnja osoba za koju znamo da je bila u kontaktu s njom je izdavač s
kojim je razmijenila nekoliko poruka. To je bilo sinoć. Razgovarali su o
planovima za danas.“
Pogledala je bilješke. „Njegovo ime je Amund Zimmer. Doći će kasnije
i dati službenu izjavu.“
Policijska odvjetnica je nešto zapisala na komad papira.
„Nordstrømica je trebala gostovati i na radiju“, dometnuo je Blix. ,,I na
presici u izdavačkoj kući. Pokušao sam doći do Stiana Josefsona, novinara
koji je zajedno s njom pisao knjigu, ali ne javlja se na telefon.“
Nokleby je kimnula.
Wibe je gurnuo svježu grudicu duhana pod gornju usnu.
„Nema nikakvog signala s njezinog mobitela“, rekao je. „Zato ne
možemo odrediti lokaciju.“
„Gdje je zabilježen zadnji put?“ pitala je Nokleby.
Wibe je slegnuo ramenima. „Zatražio sam od Telekoma podatke o
povijesti poziva, ali vjerojatno ćemo ih dobiti tek sutra.“
„Ja ću preuzeti taj dio“, ponudila se Kovic. „Dosta sam radila s
elektroničkim tragovima.“
Wibe je pogledao Blixa, koji je šutke kimnuo.
„Može“, složio se Wibe. „Drago mi je da sam se izvukao iz toga.“
Na vratima se pojavila Tine Abelvik. Blix je osam godina radio s njom.
Iako iskusna detektivka, još uvijek je dopuštala da je pojedini slučajevi
emocionalno dirnu.
„Ispričavam se“, rekla je sjedajući za stol. „Uspjela sam doći do
Nordstrømičine kćeri, Liselotte. Živi u Londonu. Čini se da nije u vezi s
majkom. Prošli su tjedan razgovarale telefonom, ali nije rečeno ništa što bi
nam moglo pomoći.“ Abelvik je listala notes. „Nazvala sam i bivšeg

36
 Knjige.Club Books

supruga. Kaže da se nisu čuli sto godina, ali predložio je da provjerimo

njezin ljetnikovac u Hvaleru. Imala je naviku povremeno ga posjećivati.
Zamolila sam tamošnju lokalnu policiju da pogledaju.“
„Dobro“, rekao je Fosse i zadovoljno kimnuo.
„Što još imamo?“ pitala je Nokleby.
Kovic je prepričala razgovore sa susjedima i spomenula auto koji je
navodno otišao s Nordstrømičina prilaza sinoć u pola jedanaest, ali
prekinula ju je zvonjava telefona na Fosseovu stolu.
„Zamolio sam Ann-Mari Saru da nazove“, objasnio je i uključio
zvučnik na telefonu. „Imaš li što za nas?“ upitao je.
„Mislim da nije svojevoljno napustila kuću“, odgovorila je Sara
sjevernjačkim naglaskom. „Ima znakova borbe u vanjskom hodniku, a nije
uzela ni četkicu za zube... Toaletna torbica je u kupaonskom ormariću.
Pasoš joj je u ladici u kuhinji, a torba s novčanikom i ključevima auta u
dnevnoj sobi.“
Na stolu je zavibrirao Blixov mobitel. Poziv od Emme. Zgrabio ga je i
strpao ga u džep, kako ne bi stvarao još veću pomutnju.
„Jeste li našli Nordstrømičin mobitel?“ upitao je.
„Nije u kući“, odgovorila je Sara. ,,A nema ni tepiha.“
Fosse se nagnuo prema mobitelu i začuđeno upitao: „Tepiha?“
„Na podu u hodniku je bio tepih“, odgovorila je Sara. „Dovoljno velik
da se nekoga može zamotati i iznijeti iz kuće.“
„Misliš, premjestiti tijelo?“ sugerirao je Wibe.
„Da, ali nismo našli tragove fizičkog nasilja. Nema krvi.“
„Možda je na tepihu?“
„Može biti, ali iz iskustva znam da bi nakon nasilja sa smrtnim
ishodom ostale raspršene kapljice.“
„Još nešto?“ pitao je Fosse.
„Tu je bio muškarac“, odgovorila je Sara. „Našli smo na plahtama
spermu.“
„Nedavno?“
„Nemoguće je reći. Kad smo već kod toga, može biti od više
muškaraca. Nećemo znati dok ne analiziramo, ali to može imati veze s
čašama za vino.“
„Što to znači?“

37
 Knjige.Club Books

,,U kuhinji smo našli dvije vinske čaše i praznu bocu. Imala je
posjetitelja.“
,,A otisci prstiju?“
„Uzeli smo ih i s jednog i s drugog, ali danas neću znati ništa više.“
„Okej“, rekao je Fosse i podigao ruku prema telefonu. „Ostavit ćemo
te da radiš.“
„Ima još jedna stvar“, dodala je Ann-Mari Sara. „Koja mi se ne sviđa.“
I dalje nagnut nad telefonom, Fosse je pogledao prema Blixu. Nijedan
od njih nije bio naviknut da Sara izražava osobne stavove.
„Na televizor je zalijepljen startni broj.“
„Startni broj?“ zainteresirano upita Kovic.
Blix se namrštio. Ni on ga nije opazio. Fokus brze pretrage kuće bio je
traženje znakova života, ili suprotno od toga.
„Da. Sa Štokholmskog maratona koji je Nordstrøm trčala“, objasnila je
Sara. „Nosila je startni broj jedan.“
U prostoriji je na nekoliko trenutaka zavladala tišina.
„Kako to tumačiš?“ pitao je Blix.
„Nije lako reći. Djeluje bizarno. Zapravo, meni to izgleda kao da je
netko ostavio znak.“
„Misliš, poruku?“ nagađao je Wibe. „Nama?“
„Ne znam“, odgovorila je. „Ali startni broj znači da nešto treba
započeti. Alternativa je da je nešto gotovo i da si došao do cilja.“
Neko vrijeme svi su šutjeli.
,,U svakom slučaju, ne želim nagađati. Ali sad barem znate za to.“
Blix je razbijao glavu pitanjem što bi to moglo značiti. Zbog startnog
broja i mogućnosti da se nešto dogodilo tako slavnoj osobi poput Sonje
Nordstrøm naglo se uspravio u stolcu, nestrpljiv da se najozbiljnije baci
na rješavanje slučaja. Odavno nije osjetio takav polet. Nedostajao mu je taj
osjećaj.

38
 Knjige.Club Books

12

Slučaj Nordstrøm bio je glavna tema na vijestima u četiri. Reporter je

stajao ispred njezine kuće i javljao se uživo.
Emma je podvila noge poda se i sklupčala se na kauču, ljutita što se
nije sjetila fotografirati ni u kući ni izvan nje dok je bila tamo. Jednostavno
joj nije palo na pamet. Možda zato što nije bilo slavnih koje bi mogla
ovjekovječiti, kako je već navikla. Zapravo, Anita bi se možda i usudila
objaviti fotografije interijera, pogotovo ako bi policija potvrdila da se
zločin nije dogodio u kući. Prema riječima televizijskog reportera, zasad
su bili škrti na informacijama.
Mobitel je zazvonio. Zvao je on. Policajac.
„Emma je“, javila se, možda previše revno.
„Alexander Blix. Zvali ste me?“
„Da, hvala što ste nazvali. Upoznali smo se danas, kod Sonje
Nordstrøm.“
„Da, sjećam se.“
„Samo sam se pitala ima li što novo sa slučajem?“
„Ništa konkretno.“
Emma je uzela kemijsku olovku i zubima skinula kapicu.
„Kako ste organizirali istragu?“ upitala je.
„To morate pitati šefa odjela, Garda Fossea. On komunicira s
medijima.“
„Ali vi ste mi uzvratili poziv“, protestirala je Emma.
„Mislio sam da mi imate nešto reći“, odgovorio je Blix. „Da ste se
nečega sjetili i da me zato zovete.“
Emma je bila razočarana. Trebalo joj je nešto za priču.
„Shvaćam“, rekla je. „Mislila sam da ste imali vremena steći bolji
dojam od mene... o onome što se dogodilo. Ja sam samo provirila kroz
vrata.“
Blix nije odgovorio.

39
 Knjige.Club Books

Umjesto toga je rekao: „Vidio sam da ste intervjuirali Stiana Josefsona.

Znate li gdje je?“
Emmu je silno iznenadilo što je Blix pročitao tekst.
„Ne znam“, odgovorila je. „Nismo razgovarali uživo.“
„Napisali ste da je jučer razgovarao sa Sonjom Nordstrøm.“
Emma je prebacila mobitel na drugo uho. Zbog ozbiljnog tona u
policajčevu glasu postala je oprezna.
„Da?“
„Niste naveli je li to bilo preko telefona ili kod nje doma. Je li vam
možda rekao?“
Emma se prisjetila razgovora, osjećajući se glupo. Trebala je to pitanje
postaviti Josefsonu. „Nije“, odgovorila je posramljeno. „Prekinuo je
razgovor prije nego što smo završili. Je li osumnjičen?“
„Rekonstruiramo Nordstrømičino kretanje u posljednja dvadeset i
četiri sata.“
„Smijem li vas citirati?“ upitala je Emma.
,,O takvim stvarima morate razgovarati s Gardom Fosseom“,
odgovorio je Blix.
„Dobro.“
„Mogu vam dati njegov direktni broj“, rekao je Blix. Emma mu je
zahvalila; to bi olakšalo stvari. „Ne morate mu reći da sam vam ga ja dao“,
dodao je.
„Postoji li nešto što bih ga trebala pitati?“ ispipavala je dalje, nadajući
se da će joj policajac dati još nešto.
Emma je osjetila oklijevanje prije nego je rekao: „Pitajte ga postoji li
mogućnost da je Sonja Nordstrøm oteta.“

40
 Knjige.Club Books

13

Blix je napustio sjedište policije u 19:25, četiri sata nakon što se u odjelu
počelo zakuhavati. Gard Fosse stajao je pred glavnim ulazom i uživao pod
svjetlima kamera. Blix je znao kako se iza smrtno ozbiljnog lica krije
užitak.
Vijest o mogućoj otmici Sonje Nordstrøm brzo se proširila. Nordstrøm
je trinaest puta bila svjetska prvakinja u trčanju na srednje i duge pruge.
Oko pet su počele zvati međunarodne novinske agencije. Pia Nokleby
morala je poslati priopćenje za medije, ali to nije bilo dovoljno i nije
zaustavilo pozive sportskih novinara, kao ni onih iz crne kronike.
Tijekom popodneva i večeri detektivi nisu napredovali. Razgovarali
su s ljudima iz Nordstrømičinih krugova te onima o kojima je pisala u
knjizi, ali to nije donijelo nove tragove. Jedini pomak bilo je pronalaženje
Stiana Josefsona, čovjeka koji je napisao Nordstrømičnu priču.
Pred zgradom televizije nije bilo slobodnih parkirnih mjesta. Blix je
morao ostaviti auto tri bloka dalje, u neposrednoj blizini trga na kojem se
nalazio Gullhaug torg2. Kad je napokon stigao, ostalo je još pet minuta do
početka emisije.
Stajao je u predvorju i pokušavao se orijentirati, ali nije imao pojma u
kojem smjeru krenuti. Sa stolca iza prijamnog pulta ustala je djevojka. S
vrpce na ramenu visio joj je radijski odašiljač, a u desnom je uhu imala
slušalicu.
„Mogu li vam pomoći?“ upitala je.
„Ja sam u publici Dostojnog pobjednika“, odgovorio je Blix.
„Vrata studija zatvaraju se deset minuta prije početka“, rekla je.
„Moja kći je među natjecateljima“, objasnio je Blix. „Iselin Skaar. Ja
sam joj otac, Alexander Blix.“
Djevojka je pogledala na sat prije nego je uzela mikrofon s prsa i
prenijela poruku. U slušalici je zakrčalo, ali Blix nije čuo što je rečeno.

2
Gullhaug torg je prvi norveški poslovno-stambeni kompleks sa sustavom prirodne
ventilacije i smanjene potrošnje energije za grijanje i hlađenje.

41
 Knjige.Club Books

„Prijam, gotovo“, odgovorila je djevojka, kao da sudjeluje u vojnoj

operaciji.
Onda se vratila.
„Otpratit ću vas unutra“, rekla je i zaputila se prema najbližim
vratima.
U dvorani je bio mrkli mrak. Dok se Eckhoff približavao, noga mu se
zapetljala u kabel, ali se uspio osloboditi i došepati do njega. Nosio je
mornarski plavo odijelo, raskopčanu bijelu košulju i slušalicu u jednom
uhu. U ruci je imao držač papira s kvačicom.
„Fantastično, uspjeli ste“, rekao je i stisnuo Blixovu ruku. „Mislim da
će vam se dopasti današnji test.“
Test se sastojao od etičkih i moralnih dilema s kojima su natjecatelji bili
suočeni prije ulaska u Kuću ili tijekom boravka u njoj. Način na koji su ga
rješavali i je li bio u skladu s etičkim načelima publike, ocjenjivao se
glasovima gledatelja koji su na taj način pokazivali kojeg od natjecatelja
smatraju dostojnim novčane nagrade.
Eckhoff je tvrdio kako je baš on osmislio različite testove na kojima se
temeljio koncept programa. Blix je osjećao izrazitu averziju prema ljudima
koji imaju snažnu potrebu za privlačenjem pažnje. U tom ga je smislu
Eckhoff podsjećao na Fossea.
„Sačuvao sam vam mjesto, za svaki slučaj“, rekao je Eckhoff. „Dođite.“
Blix je pošao za njim prema publici. Ondje je vidio Merete i prazno
sjedalo do nje. I ona je njega ugledala i veselo maknula, pokazujući mu da
dođe. Blix je zahvalio Eckhoffu na pomoći i probio se do svog mjesta
mrmljajući isprike.
„Deset sekundi!“ povikao je jedan od tehničara s parketa.
Merete je ustala i kratko zagrlila Blixa. Pružio je ruku Jan-Egilu,
Mereteinu novom dečku koji je ostao na stolcu. Rukovao se s Blixom uz
ravnodušan osmijeh.
„Pet sekundi!“
Netko s velikim slušalicama na glavi podigao je ruku i počeo
odbrojavati, prst po prst. Onda se iz zvučnika začuo poznati glazbeni
uvod reality showa. Na ekranima postavljenim na stropu vrtjela se špica.
Voditelj se pripremao pred kamerama. Član ekipe dao je znak za bodrenje
i začuo se pljesak. Kamera je prelazila po licima publike.
Zatim je šef studija pokazao prema voditelju i dao znak za početak.

42
 Knjige.Club Books

„Dobra večer svima i dobrodošli u Dostojnog pobjednika! Ja sam Tore

Berg Tollersrud. U Kući nam je ostalo još četvero natjecatelja. Tijekom
večeri ostat će samo troje!“
Publika je zapljeskala kad je dobila znak i podigla ručno izrađene
transparente.
„Upoznajmo natjecatelje!“ viknuo je Tollersrud.
Iselin i ostali proveli su devet tjedana u posebno izgrađenoj kući, koju
su morali dijeliti. Bila je moderna i u skladu s visokim standardima.
Po kući i u dvorištu, gdje su natjecatelji mogli vježbati ili zapaliti
cigaretu ako su htjeli, raspoređeno je dvadeset šest kamera te četrdeset
osam mikrofona. Bilo tko se mogao pretplatiti na internetske stranice
Dostojnog pobjednika i u svako doba odabrati kameru koju želi pratiti.
Iz kuće se izlazilo u studio, odakle su se emisije prenosile uživo. Kad
su se otvorila klizna vrata, četvero preostalih natjecatelja izišlo je jedno po
jedno na pozornicu, dok ih je voditelj predstavljao. Iselin je bila treća.
Imala je plavu haljinu koju je nosila i tijekom prvog prijenosa uživo.
Na putu do kauča pogledala je prema publici. Blix je podigao ruku i
mahnuo joj, no činilo se da ga nije primijetila. Iz aplauza i klicanja bilo je
teško procijeniti koliko je popularna u usporedbi s ostalima.
Iselin se našla pod paljbom pitanja o tome kakav joj je bio protekli
tjedan.
„Pozorno smo te pratili“, rekao je voditelj, ,,i primijetili kako si se puno
puta držala po strani.“
„Tjednima smo zatvoreni u kući“, odgovorila je Iselin. „Sad nas više
nema tako puno, pa je ovo prvi put da sam imala priliku biti malo sama.“
Publika se nasmijala.
„Znači li to da si spremna za sljedeći tjedan?“
„Spremna sam“, potvrdila je Iselin.
Blix je osjetio kako mu mobitel vibrira u unutarnjem džepu. Izvadio
ga je što je mogao diskretnije. Zvala ga je Tine Abelvik.
„Ne možeš li ga barem sad skloniti?“ razdražljivo je šapnula Merete.
Blix je odbio poziv i vratio mobitel u džep.
Voditelj je završio s predstavljanjem i okrenuo se prema kameri.
„Ljudi, spremni smo za ovotjedni test. Da bismo doznali tko je od
natjecatelja dostojni pobjednik, kao što znate, neko smo ih vrijeme pratili
skrivenom kamerom. Htjeli smo otkriti tko su doista, kad ne znaju da ih
se snima.“

43
 Knjige.Club Books

Blix je pogledao Eckhoffa koji je stajao pokraj pozornice i smješkao se.

Obrijana glava presijavala mu se pod svjetlom reflektora.
„Prije otprilike tri tjedna, dok još niste ušli u Kuću, svaki od vas našao
je novčanicu od petsto kruna“, nastavio je Tollersrud i okrenuo se prema
četvero natjecatelja na kauču. Pogledali su se. Neki su prasnuli u smijeh, a
jedan je sakrio lice rukama. Iselin je zamišljeno kimnula.
„Siguran sam da se sjećate što ste radili, ali večeras će to vidjeti i
publika.“
Berg Tollersrud obratio se najbližem natjecatelju.
„Arilde, što ti misliš o tome?“
Arild je bio zakupac seoskog imanja iz Hjartdala. Blix ga je zvao samo
Farmer.
„Nisam baš siguran, ja...“
„Gdje si ti našao petsto kruna?“
Farmer je spustio ruku na bedro.
„Odmah pokraj auta, pred dućanom u kojem obično kupujem.“
,,I? Što si napravio?“
Čak je i Blix sa svog mjesta mogao vidjeti kako se Farmer zacrvenio od
nelagode.
„Pa, ovaj... nisam imao vremena tražiti čiji su.“
„Ne osuđujem te, Arilde“, rekao je Berg uz osmijeh. „Daleko od toga.
Nema tu nužno točnog ili pogrešnog odgovora.“
Mobitel u Blixovu unutarnjem džepu opet je počeo vibrirati. Ignorirao
ga je.
„Pogledajmo!“ nastavio je voditelj. Sad se moglo vidjeti na ekranima
da su postavili skrivene kamere. U kadar je ušao Farmer, u starom
crvenom Nissanu, i parkirao. Ispred auta je prošao ćelavi muškarac i
spustio na asfalt novčanicu od petsto kruna. Blix se nasmiješio kad je
prepoznao Eckhoffa. Hodao je malčice ukočeno, poput amaterskih
glumaca koji znaju da ih se snima.
Nije se činilo da je Farmer vidio kako Eckhoff ostavlja novac, ali čim je
opazio novčanicu na tlu, brzo ju je pokupio i strpao u džep. Kad je
pogledao oko sebe, bilo je jasno da to ne čini zato da bi pronašao vlasnika
novčanice, već kako bi se uvjerio da ga nitko ne gleda.
Prilog je završio smijehom i pljeskom publike.

44
 Knjige.Club Books

Blix je osjetio drukčiju obavijest s mobitela. Ovaj put je bila poruka.

Izvadio ga je ne gledajući Merete. Poruku je poslala Tine Abelvik: Upravo
se uključio mobitel Sonje Nordstrøm.
Blix je podigao pogled s ekrana prije nego ga je opet spustio i napisao:
Gdje?
Bio je svjestan da ga Merete promatra, ali pokušao je ne obraćati
pažnju na nju i njezino gurkanje laktom.
Još jedna poruka: Gdje si ti? Trebamo te ovdje.
Blix je pogledao bivšu ženu, nagnuo se prema njoj i prošaptao:
„Moram telefonirati.“
Merete ga je iznenađeno pogledala. „Sada?“
Kimnuo je i ustao.
„Hoćeš se vratiti?“
Nije odgovorio. Izvlačeći se iz reda, ponovo se ispričavao.
„Ostanite s nama, odmah se vraćamo“, najavio je Tore Berg Tollersrud
s pozornice. Ta je pauza Brixu dobro došla; neki od gledatelja su ustali i
tako mu olakšali izlazak. Bacivši pogled na pozornicu, vidio je da je Iselin
ustala s kauča i pogledala prema publici. Pogledi su im se na trenutak
susreli.
Blix joj je mahnuo, ali nije mu odgovorila. Samo ga je gledala. Pokušao
joj je signalizirati da se vraća i da samo mora telefonirati. Ali Iselin je
gledala u nešto drugo.
Vani je padao mrak. Nazvao je Abelvik. „Što se zbiva?“ upitao je.
„Zapravo, još ništa ne znamo. Mobitel Sonje Nordstrøm je uključen,
ali se ne kreće.“
„ A gdje je?“
„Na groblju Gamlebyen.“
Blix je nekoliko sekundi razmišljao.
„Je li netko krenuo tamo?“ pitao je hodajući prema autu.
„Wibe ide s Ann-Mari Sarom. Kovic i ja upravo ulazimo u auto.“
„Jeste pokušali nazvati?“
„Koga?“
„Nordstrømicu.“
„Naravno. Ne javlja se.“
Blix je ubrzao korak. „Treba pozvati i hitnu“, rekao je. „Ako je
Nordstrømica tamo, možda će joj trebati liječnička pomoć.“

45
 Knjige.Club Books

„Kovic je već zvala i najavila da će nam možda trebati“, odvratila je

Abelvik.
Blix se okrenuo prema zgradi televizije i pomislio na Iselin. Opsovao
si je u bradu.
„Okej. Nađemo se na sjevernom ulazu.“

46
 Knjige.Club Books

14

Blix je parkirao iza policijskog patrolnog vozila. Tine Abelvik, Nicolai

Wibe i Sofia Kovic stajali su na ulazu u groblje. Ann-Mari Sara krenula je
prema njima s dvije baterijske svjetiljke.
Zrak je bio hladan i svjež. Blix je čvršće stegnuo ovratnik na jakni.
„Otkrili smo gdje se nalazi“, Abelvik je mahnula rukom i pokazala
Blixu poziciju mobitela. „Ali uz preciznost ne veću od 200 metara, morat
ćemo pokriti dosta veliko područje.“
Sara mu je dodala baterijsku svjetiljku.
„Kovic ide sa mnom“, rekao je i pokazao smjer. „Drugi idu tamo.“
Trava među grobovima bila je vlažna, pa su se držali staza. Iz daljine
je dopirala buka prometa s autoceste E18, a iz kuća na obroncima Ekeberga
treperila su svjetla.
Staze je dijelilo dvadesetak metara. Blix i Kovic polako su hodali rame
uz rame i pretraživali teren, uperivši svjetiljke između nadgrobnih
spomenika i stabala. Uz tako oskudno svjetlo, vidljivost je bila slaba.
Negdje iza njih Abelvik je zazvala Blixovo ime. Okrenuo se i skupa sa
Sofijom Kovic potrčao mokrom travom.
„Ovamo!“ vikala je Abelvik.
Stajala je na vratima spremišta za alat.
„Je li unutra Nordstrømica?“ pitao je Blix.
Abelvik je odmahnula glavom.
„Muškarac“, odgovorila je iz spremišta.
Snop svjetlosti došao je do njih. Muškarac je ležao na boku. Imao je
šezdesetak godina i nosio je radničku odjeću. Lice mu je bilo umrljano
krvlju. S mukom je pokušavao nešto reći, ali nije mogao.
„Hitna stiže za tri minute“, rekao je Wibe vraćajući mobitel u džep.
„Okej“, Blix je pogledavao uokolo. „Saro, ti ostani tu. Provjeri ima li
dokumente. Mi nastavljamo tražiti Nordstrømicu.“ Okrenuo se prema
Abelvik. „Sigurna si da joj je mobitel tu negdje?“

47
 Knjige.Club Books

Abelvik je opet pogledala u svoj mobitel i kimnula. „Jesam. Izgleda mi

kao da smo iznad njega.“

Raspršili su se i krenuli u novu potragu. Iznad nadgrobnih spomenika

treperilo je plavo svjetlo.
„Nazovi je“, rekao je Blix. „Tako možemo pratiti zvuk.“
Wibe je opet izvadio mobitel. „Koji je broj?“ upitao je.
Abelvik je izvukla notes, a istovremeno se začula zvonjava.
Stajali su i gledali se. Zvuk je dopirao s mjesta malo dublje u groblju.
„To je Nordstrømičin mobitel“, rekla je Abelvik.
„Sranje“, otpuhnuo je Wibe.
Zvuk je svakim korakom postajao glasniji. Blix je ubrzao, mašući
svjetiljkom oko sebe. Pogledao je preko ramena i vidio da je u spremište s
alatom stigla hitna.
Zvonjava se čula odnekud s desne strane. S malene čistine. Točnije, iz
otvorenoga groba.
Blix se zaustavio na pola metra od ruba i nagnuo kako bi pogledao
unutra.
Ugledao je samo mobitel. Zlatni iPhone.
Odjednom je prestao zvoniti.

48
 Knjige.Club Books

15

Rotirka hitne pomoći bacala je treperave, oštre sjene preko groblja

Gamlebyen. Bila je poput magneta za džogere i prolaznike u hladnoj
jesenskoj večeri. Stražari na ulazima onemogućili su pristup
znatiželjnicima.
Blix je provjerio mobitel. Gard Fosse je dvaput zvao. Merete triput.
Poslala mu je i nekoliko poruka. Blix ih nije pročitao, već je nazvao šefa
kako bi ga kratko izvijestio o novostima.
„Što to znači?“ inzistirao je Fosse. „Nordstrømičin mobitel u
otvorenome grobu?“
„Ne znam“, priznao je Blix.
Fosse je uzdahnuo.
„Držimo sve za sebe dok ne saznamo više“, zaključio je.
Blix je opet pogledao prema promatračima s druge strane ograde.
Bljeskalica fotoaparata otkrila je da među njima ima i novinara.
Prišla mu je Abelvik. „Ono je čuvar“, pokazala je prema kolima hitne
pomoći. Wibe je sjedio pokraj nosila i uzimao izjavu. „Børre Simonsen.
Živi u blizini. Svratio je kako bi razvukao ceradu preko groba koji je
pripremio za sutra. Za noćas su najavili kišu. Onda ga je netko napao i
srušio.“
Blix se zaputio prema kolima hitne pomoći. Ne predstavivši se čuvaru,
stao je nekoliko koraka iza Wibea i slušao razgovor.
„Primijetio sam ga danas, nešto ranije“, govorio je čuvar potresenim
glasom. „Stajao je i gledao dok smo kopali grob.“
Wibe je objasnio Blixu da je izgledao poput narkomana koji se vucarao
okolo.
„Možete li ga opisati?“ upitao je.
Børre Simonsen se pokušavao prisjetiti.
„Bio je otprilike moje visine, malo viši od metar osamdeset. Imao je
bradu, kao da se nije brijao nekoliko tjedana. Ali nije to bila duga brada.
Pretpostavljam da bi mogao biti u ranim tridesetima, iako je kod takvih
ljudi teško odrediti godine.“

49
 Knjige.Club Books

Wibe je zapisao neke podatke.

„Jeste primijetili još neko karakteristično obilježje? Na primjer, ožiljke
ili krivi nos...?“
Simonsen se duboko zamislio.
„Imao je neurednu, srednje dugu kosu. Čini mi se da je bio bezub, ali
to nije neobično među narkićima.“
Još je malo razmišljao.
,,I mislim da je imao opeklinu. Tu, na obrazu.“ Simonsen je podigao
ruku prema svom lijevom obrazu.
„Opeklinu? Da nije madež?“
„Nisam posve siguran. Ali u svakom slučaju bilo je crveno.“
„Sigurni ste da je bio s te strane lica?“ inzistirao je Wibe.
„Da“, odgovorio je Simonsen. „Veliko kao kovanica od pet kruna.“
Wibe je zapisivao. Dok je to činio, pogledao je Blixa kao da mu sugerira
da i on postavi neko pitanje.
„Je li imao mobitel?“ upitao je Blix.
„Mobitel? Ne, to je...“ Simonsen je još jednom pretraživao sjećanje u
potrazi za odgovorom.
„Nije ga imao u ruci. Možda mu je bio u džepu jakne, pojma nemam.“
„Jeste ga vidjeli prije? Tu na groblju?“
Simonsen je odmahnuo glavom. „Ne. Nikad.“
Blix mu je zahvalio i kimnuo Wibeu prije nego je nestao u tami groblja.
Ann-Mari Sara je odjenula zaštitni kombinezon i spustila se aluminijskim
ljestvama u otvoreni grob.
Ekran mobitela je zasvijetlio kad ga je uzela u ruku.
„Pun je neodgovorenih poziva i poruka“, rekla je i stavila ga u
prozirnu vrećicu za dokaze.
„Koliko ti treba da ga provjeriš?“ pitao je Blix.
„Teško je reći. Ali većinu odgovora trebali bismo imati ujutro, prije
nego dođeš na posao.“
„Još nešto?“
Sara je pogledala u hrpu zemlje pokraj groba.
„Tu su otisci cipela“, pokazala je. „Neki od njih su vjerojatno čuvarevi,
ali ima tragova više od jedne osobe.“
Zatim se popela ljestvama. Blix je pružio ruku i pomogao joj da iziđe.

50
 Knjige.Club Books

„Misliš da bi mogli biti i od onoga tko je bacio mobitel?“ upitao je.

„Vjerojatno.“
Prišli su mu Kovic i Abelvik.
„Svjedok je vidio muškarca kako izlazi iz groblja oko 19:30“, rekla je
Kovic. „To bi mogao biti naš čovjek.“
„Tamo je i nekoliko novinara“, dodala je Abelvik. „Trebam li im reći
da zovu Fossea?“
Blix je odmahnuo glavom.
„Službeno, ovo tu nema nikakve veze s Nordstrømicom“, rekao je. „Ja
ću razgovarati s njima. Uobičajeno... tražimo svjedoke, ali malo ću ublažiti
priču. Nađemo se u sjedištu za pola sata.“

51
 Knjige.Club Books

16

Računalo je radilo brže navečer nego za radnog vremena.

Blix je ukucao web adresu Dostojnog pobjednika. Ovaj put Kuću je
napustio Farmer. Iselin je ostala. Sinulo mu je, možda prvi put, da bi
njegova kći mogla pobijediti. I osvojiti milijun kruna. Bio bi to krasan
početak odraslog života!
Podigao je pogled. Detektivi su se okupljali oko konferencijskog stola
u sredini otvorenog ureda. Čitav je prostor organiziran za lakše obavljanje
svakodnevnih zadataka, ali i opremljen za vođenje velikih slučajeva. Na
zidovima su se nalazile bijele ploče za pisanje i niz televizora ravnih
ekrana. Digitalni sat pokazivao je 22:43.
Blix je zatvorio prozor preglednika, ustao i ponio bilješke na svoje
uobičajeno mjesto, na kraju stola.
„Prošla su dvadeset i četiri sata otkad se netko posljednji put čuo sa
Sonjom Nordstrøm“, počeo je. „Lokalna policija na Hvaleru provjerila je
njezinu vikendicu. Već dugo nitko nije dolazio. Nema aktivnosti na
kreditnim karticama. Odjel za računalni kriminal pokušava joj hakirati
računalo i e-mail. Ann-Mari Sara radi na njezinom mobitelu, prvenstveno
zbog DNK i otisaka prstiju. Krcat je pozivima i porukama, ali trebamo pin
kako bismo došli do njih.“
Fosse je stajao na drugom kraju stola s registratorom pritisnutim na
prsa. Blix je pretpostavio da šef namjerava preuzeti riječ.
„Moramo naći narkića s groblja“, pogledao je ispred sebe.
„Imam par kontakata u tim krugovima“, javio se Wibe.
„Noćne su ptice, pa se mogu baciti na to čim završimo.“
„Odlično“, rekao je Blix.
Fosse je zakoračio naprijed. „Je li netko već pročitao njezinu knjigu?“
upitao je.
Blix i Kovic su se pogledali. Njezin mu je pogled govorio da je počela,
ali ništa nije rekla.
„Ja jesam“, nastavio je Fosse. „Ne cijelu, ali pročitao sam najvažnije
dijelove i pogledao današnje vijesti o tome. Dosta je ljudi moglo imati

52
 Knjige.Club Books

dobre razloge za osvetu Sonji Nordstrøm.“ Prišao je bijeloj ploči za pisanje

i dohvatio zeleni marker. Bilo je to direktno miješanje u Blixove ovlasti, ali
on se suzdržao od komentara.
Marker je škripao po ploči dok je Fosse nezgrapnim slovima ispisivao
Cecilie Krogseether.
„Bile su najgore neprijateljice dok su se natjecale“, rekao je.
„Nordstrøm je u knjizi optužuje za uzimanje dopinga.“
„Nema šanse da je ta iritantna kržljavica napravila nešto
Nordstrømici“, ubacio se Wibe.
„Ali to je mogao učiniti netko tko je na njezinoj strani i kome se nije
sviđalo Nordstrømičino povlačenje njezina imena po blatu. Netko tko stoji
iza onoga... što se već dogodilo.“
„Nema puno ljudi koji su saznali što piše u autobiografiji prije nego je
objavljena“, upozorila ih je Kovic.
„Svejedno“, odlučno je rekao Fosse. „Ne možemo eliminirati iz slučaja
Cecilie Krogsaether i ljude koji su s njom povezani. Isto vrijedi za Mortena
Forsma.“
„Tko je to?“ pitala je Abelvik.
„Dugogodišnji trener Sonje Nordstrøm“, pojasnio je Fosse. „Iako nije
konkretno napisala da ju je seksualno zlostavljao, to nije teško zaključiti.
Logično je da zbog takvih javnih optužbi čovjek počne razmišljati o
osveti.“
„Ali tu vrijedi isti protuargument“, prekinula ga je Kovic. „Kako je
mogao unaprijed znati da...“ .
„Mogao je nekako saznati“, prekinuo ju je Fosse. „Možda je čuo
glasine, ili tako nešto. Stvar je u tome da ga moramo uključiti ili isključiti
iz slučaja. Pročitao sam na VG Nettu da je neko vrijeme imao problema s
alkoholom i novcem“, nastavio je, zapisujući Forsmovo ime ispod imena
autoričine suparnice.
Blixu se nije sviđalo gledati Fossea kako stoji ispred ploče i pravi se
važan držeći predavanje. Njegove su informacije bile banalne, radilo se o
stvarima koje su već pokrili. Samo im je krao vrijeme. Ali bio je šef.
,,A tu je i Ame Rakvag“, Fosse se nije dao smesti. „Nordstrømičin bivši
muž. I njega su kritizirali zbog cuganja i onoga što bi mnogi vjerojatno
nazvali manjkom seksualnog nagona.“
„Isuse Bože, i o tome je pisala?“ zgrozila se Abelvik.

53
 Knjige.Club Books

„Seks podiže prodaju, znaš to“, rekao je Fosse i demonstrativno

podigao ruke prije nego je vratio pogled na bilješke u registratoru. ,,A
možda je netko iz SNS Sportsweara pokušao izvršiti pritisak na nju.“
Ispod imena Rakvag dodao je SNS Sportswear.
„Jedno vrijeme kolale su glasine kako Nordstrømica planira prodati
svoj udio u tvrtki. To bi dramatično smanjilo cijenu dionice budući da
Sonja Nordstrøm Jest SNS Sportswear.“
„Onda bi dioničari izgubili lovu“, komentirala je Abelvik.
Fosse je potvrdno kimnuo.
,,I neki financijaši imaju bliske veze s plaćenim ubojicama“, nastavio
je. „Možda bi tu moglo biti nečeg.“
,,A možda netko jednostavno želi njezin novac“, sugerirala je Kovic.
„Oteli su je i pokušavaju je pritisnuti, kako bi platila za slobodu.“
Fosse se pokroviteljski nasmiješio.
„Onda bi joj prije oteli kćer“, rekao je. „Otetoj osobi nije baš lako
skucati novac za vlastitu otkupninu.“
Fosse je odmjerio okupljene policijske službenike prije nego je prišao
stolu i odložio marker, kao da podcrtava svoje izlaganje. Onda je otišao.
Blix je prošao prstima kroz kosu, svjestan kako su svi pogledi upereni
u njega.
„Nešto drugo je u pitanju“, rekao je.
,,A što to?“ upitala je Abelvik.
„Nisam siguran“, odgovorio je. „Ali nekako mi izgleda kao da je sve
namješteno. Dvadeset i četiri sata nakon nestanka Sonje Nordstrøm,
uključi joj se mobitel tako da ga možemo naći - u praznom grobu. Ako je
razlog nestanka nešto o čemu piše u knjizi, nije bilo nužno smisliti takav
scenarij.“
Wibbe je kimnuo u znak slaganja.
„Ovo je zamišljeno tako da ima nekakvo značenje“, zaključio je Blix.
„Određenu poruku.“
„Točno to je rekla i Ann-Mari Sara za startni broj koji smo našli u kući“,
dodala je Kovic.
Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je Wibe uzdahnuo i rekao:
„Očito se neki bolesnik igra s nama, misleći da smo budale.“
Ista je pomisao sinula i Blixu.

54
 Knjige.Club Books

17

Snimka prijenosa od sinoć objavljena je na internetu. Blix ju je

pretraživao za doručkom kako bi pogledao dio s Iselin i novčanicom od
500 kruna. Videozapis je skinut s nadzornih kamera u dućanu. Prve slike
snimljene su dijagonalno, odozgo, dok je Iselin uzimala košaru na ulazu.
Drugi kut kamere snimio je ostavljeni novac nešto prije no što je Iselin
skrenula među police. Pokupila ga je i pogledala uokolo, ali u blizini nije
bilo nikog. Otišla je do sljedećeg reda polica gdje je zatekla nekoliko
kupaca, ali nije se obratila ni jednom od njih. Stavila je nekoliko namirnica
u košaru i zaputila se prema blagajni.
Lica prodavača i drugih kupaca bila su zamagljena. Nije bilo zvuka,
ali Blix je vidio kako Iselin stavlja artikle na pokretnu traku i nešto govori
momku na blagajni, pokazujući prema unutrašnjosti dućana prije nego
mu je pružila novčanicu. Mladić ju je uzeo, odložio pokraj blagajne i
otkucao račun. Videozapis je završio Iselininim plaćanjem i odlaskom iz
trgovine.
Blix se zadovoljno osmjehnuo. Voditelj u studiju obratio se njegovoj
kćeri: „Gledajući ovo, Iselin, jesi li sigurna da si dobro postupila?“
Ona se premjestila na kauču prije no što je odgovorila: „Pa, tada mi se
to činilo ispravnim.“
Tore Berg Tollersrud položio je kažiprst na bradu, kao da razmišlja je
li ovaj odgovor prihvatljiv.
„Pogledajmo što se dogodilo poslije.“
Videozapis je krenuo dalje; pored blagajne je prošao kupac, a zatim
drugi. Čim je uhvatio nekoliko slobodnih minuta, blagajnik je krišom
pogledao oko sebe, uzeo novčanicu i strpao je u džep.
U kadru se opet pojavio voditelj.
„Što misliš, Iselin - jesi li još uvijek sigurna da si postupila kako treba?“
Iselin je izgledala kao da razmišlja.
„Da“, rekla je. „Nije moj problem što je tip na blagajni idiot.“ Jedan od
natjecatelja se nasmijao. Tollersrud se nasmiješio.
,,A ostali?“ upitao je. „Mislite li da je Iselin ispravno postupila?“

55
 Knjige.Club Books

Budući da nitko nije podigao ruku, voditelj je izazvao natjecatelja na

rubu kauča, koji se pravio važan.
„Mislim da je bilo i ispravno i pogrešno“, rekao je. Na traci pri dnu
ekrana pisalo je da je to Toralf Schanke, tridesetjednogodišnji stolar.
„Kako to?“
„Ispravno zato jer nije u redu uzeti nečije vlasništvo. Pogrešno jer je
dvojba prebačena na drugu osobu.“
Blix je prestao gledati i kliknuo na Iselinin profil. Pročitao je nekoliko
komentara čitatelja od sinoć, ali toga je samo uzrujalo, u ime kćeri.
Razljutili su ga oni koji su pisali gadarije o njoj, iako je uopće ne poznaju.
Želio ih je pronaći, jednog po jednog, i pozvati na red.
Blix je prešao na živu sliku kćeri koja je spavala pod nebesko plavim
pokrivačem. Lijevo joj je stopalo bilo ispruženo, a blijeda plahta izgužvana
kao da je provela nemirnu noć.
Sjedio je i dalje i gledao još nekoliko trenutaka, kad su mu misli
skrenule na Emmu. Pitao se bi li joj trebao nešto reći, ali odlučio je da je
najbolje ostaviti stvari onakvima kakve jesu.

56
 Knjige.Club Books

18

Anita Grønvold godinama je radila na NRK-u prije nego je pokrenula

news.no - neovisni portal na kojem su novinari pisali blogove o resornim
novostima. Kad je intervjuirala Emmu za jedno od slobodnih radnih
mjesta, Anita je počela sljedećim riječima: „Zapravo postoje tri vrste
novinara, Emma - oni koji jedva razlikuju jedan kraj olovke od drugog,
oni koji su dobri i oni koji djeluju kao da su dobri jer kopiraju one koji jesu.
U koju kategoriju ti spadaš?“
Emmu je to pitanje toliko zateklo da nije uspjela odmah odgovoriti.
Napokon je promucala da pripada drugoj kategoriji.
„Zašto bih vas zaposlila?“ bilo je Anitino sljedeće pitanje.
„Zato jer ćete dobiti nekoga tko nema ni muža ni djecu, nekoga bez želje
za mužem i djecom, i nekoga tko ima vremena za stvarno sjajne rezultate.“
Anita je prasnula u jedan od onih njezinih smjehova, napuklih od
cigareta, dobro poznatih svakome tko je ikad slušao radijske vijesti.
„Ispričaj mi nešto što si učinila, a da si ponosna na to“, nastavila je. Emma
si je uzela vremena za razmišljanje. Onda se sjetila intervjua s britanskim
bendom koji je u Oslu održao koncert u sklopu dodjele Nobelove nagrade.
„Intervju je prošao dobro, na neki način“, rekla je. „Ali kad smo bili pri
kraju, basist i bubnjar su izišli iz prostorije glupavo se cerekajući. Ostali
smo samo pjevač i ja, i on mi se počeo... znate već... upucavati. Sjeo je malo
bliže i stavio mi raku na koljeno. Upitao me zašto se ne bismo malo
zabavili.“
Čak i danas, kad bi se sjetila te epizode, Emma bi osjetila bijes. „Nije
bilo teško pogoditi što kani, pa sam ustala i otišla. Kasnije sam objavila
intervju i napisala sve kako je bilo, tako da svi znaju s kakvim sam
imbecilnim kretenima razgovarala.“
Anita se prigušeno nasmijala, ali smijeh koji je počeo kao ugodan,
pretvorio se u grozomorno kašljanje. Onda je uslijedila duga tišina.
„Ne bih imala ništa protiv da ga pročitam“, rekla je na kraju.
„Može se naći na internetu“, odgovorila je Emma.
Nad stolom se nadvila još jedna podulja tišina, a onda je Anita rekla:
„Dvije stvari, Emma. Ako budeš radila za mene, morat ćeš dati sve od
57
 Knjige.Club Books

sebe. Znam da postoji nešto što se zove Zakon o radu, ali nemoj citirati
ono što ću ti sad reći: ako ti je taj zakon važan, više nemamo o čemu
razgovarati. Novinari moraju kovati željezo dok je vruće, jer je takva
priroda ovog posla. Dobre priče ne idu na pauze i živo im se jebe ako si
spavala samo šest sati u zadnja tri dana.“
„Spremna sam na to, nikad nisam...“
„Sljedeća stvar je vjerojatno najvažnija od svih, Emma: nikad, ni u
kojem slučaju, ne smiješ mi lagati. Povjerenje je najvažnija valuta koju
novinar može imati. Zapamti riječ integritet. Bit ću uz tebe do pakla i
natrag, ali samo ako ti mogu sto posto vjerovati.“
Emma je kimnula, progutala knedlu i odgovorila: „Da, naravno.“
Jednostavno se nije mogla sjetiti ničega pametnijeg.
„Fantastično! Dobila si posao. Kad najranije možeš početi?“
Odgovor je glasio u ponedjeljak, a to je bilo prije gotovo osamnaest
mjeseci. Emma je jedva mogla izbrojiti na prste jedne rake koliko je puta
bila u redakciji news.no, ali danas to nije mogla izbjeći. Anita ju je pozvala
na sastanak.
Emma je preskakala stube, na putu do otvorenog ureda s golemim
ekranima i čistim, bijelim površinama. Nekoliko dragih blogera bilo je za
radnim stolovima, ali Emmi je u ovo doba jutra bilo prerano za bilo kakav
razgovor, pa je samo kimnula u prolazu nekima od njih.
Našla je Anitu kod aparata za kavu.
„Odlična roba jučer“, rekla je uzimajući kavu. „Sad samo moramo
gurati dalje.“
Kratko se nasmiješila prije nego je pogledom upitala Emmu želi li i ona
kavu. Odmahnula je glavom.
„Idemo do Henrika.“
Anita je pokazala prema obližnjoj sobi za sastanke, gdje ih je čekao
muškarac potpuno zadubljen u mobitel. Henrik Wollan bio je novinar crne
kronike na news.no. Emma je s njim studirala novinarstvo i počeli su raditi
za news.no otprilike u isto vrijeme.
„Htjela sam vas spojiti jer se nestanak Sonje Nordstrøm pretvorio u
policijski slučaj“, rekla je Anita. ,,I zato što želim da to pokriva Emma.“
Otpila je gutljaj vruće kave.
Wollan se nagnuo preko stola. „Uz dužno poštovanje, Anita, ali Emma
nema nikakvog iskustva u crnoj kronici. Nije li bolje da i dalje piše o svojim
celebrityjima?“

58
 Knjige.Club Books

„Nije“, prekinula ga je Anita, gledajući u oboje. „Emma može donijeti

drugu perspektivu baš zato što prije nije radila crnu. Naposljetku, ona je
otkrila ovu priču. Želim da surađujete.“ Ponovila je riječ, naglašavajući
svaki slog: ,,Su-ra-đu-je-te. Napokon, Sonja Nordstrøm jest celebrity.“
Emma je osjetila kako joj raste ponos, unatoč tome što joj nije bilo draga
pomisao da će dijeliti informacije s arogantnim tipom poput Wollana. Još
u studentskim danima dizao je vlastite sposobnosti u nebesa, i svaki put
kad bi objavio blog s natruhom vijesti, razdijelio bi ga po svim društvenim
mrežama, obično uz statuse s loše prikrivenim hvalisanjem. Emma nije
mogla shvatiti zašto ga je Anita zaposlila, osim činjenice da je od glave do
pete bio tabloidni novinar.
„ A sad“, Anita ju je prekinula u razmišljanju, „da čujem vaše mišljenje
o slučaju i o tom kako bismo ga trebali pokrivati.“

59
 Knjige.Club Books

19

Blix je natočio kavu prije nego je sjeo i uključio računalo. Nije bilo
nikakvih novih uputa ili poruka o slučaju Nordstrøm. To je još uvijek bio
slučaj Nestale žene starije od osamnaest godina.
Stigla je Kovic i sjela za svoj stol.
„Dobila sam popis poziva s njezinog mobitela“, rekla je i spustila se u
stolac. Prsti su joj letjeli po tipkovnici dok se prijavljivala u sustav, otvarala
e-mail i priloženu datoteku iz kontaktnog centra Telenora.
Blix je dovukao stolac do nje. Velika tablica u Excelu sadržavala je
neobrađene podatke koje je trebalo srediti, ali začas je povezao stupce i
retke o prometu telekoma.
Kovic je maknula podatke o internetskom prometu i ostavila samo
dolazne i odlazne pozive te poruke. Onda je povukla crvenu liniju kojom
je razdijelila vrijeme prije i poslije nestanka Sonje Nordstrøm.
U nedjelju, 7. listopada u 21:54, primila je poruku; nakon toga sve je
bilo iznenađujuće tiho gotovo dvadeset i četiri sata, dok se mobitel nije
uključio na groblju Gamlebyen.
„Tko je ovo?“ Blix je pokazao na zadnju poruku. Kovic je pogledala
broj: Amund Zimmer, Izdavačka kuća Soleane Publishing.
„Njezin izdavač“, komentirao je Blix. „Vrijeme se otprilike poklapa s
onim što je rekao u razgovoru.“
Pod crvenom linijom bila je duga lista dolaznih poruka, a sve su
primljene u prvoj minuti iza 20:00, kad se mobitel uključio. Bilo je i poziva,
ali nije bilo zabilježenih razgovora. Vjerojatno su pozivi preusmjereni na
glasovnu poštu, budući da na njih nitko nije odgovarao.
Jedan se broj isticao. Imao je inozemni predbroj: +45. Danska. Stupci s
datumom i vremenom pokazivali su da je s tog broja stigao poziv kad su
našli mobitel u grobu.
Blix je prislonio prst na ekran računala.
„Možeš li naći vlasnika?“ upitao je.

60
 Knjige.Club Books

Kovic je otvorila stranicu danskog telefonskog imenika. Upisani broj

nije davao nikakve rezultate. Pokušala je na još nekoliko sličnih stranica,
ali bez uspjeha.
„Broj nije u imeniku“, rekla je. „Mogu poslati zahtjev danskoj policiji
da nam ga pomognu naći, ali to bi moglo potrajati. Možda ćemo morati
ispuniti službeni zahtjev.“
Blix je kimnuo. Elektroničko praćenje bilo je odličan alat, ali često je
komplicirano iskopati informacije.
„Napravi tako“, rekao je i odvukao stolac za svoj stol.

61
 Knjige.Club Books

20

Iako je Emma morala raditi s Wollanom, to nije značilo da mora sjediti

kraj njega. Kad je sastanak napokon završio, biciklom se odvezla u Kalle
liker alte i sjela za uobičajeni stol.
Uz veliku šalicu vruće kave, sa zadovoljstvom je primijetila da su
brojni strani mediji prenijeli njezinu prvu priču o mogućoj otmici Sonje
Nordstrøm. Nikad prije nije to doživjela. Iako joj je bilo drago, istodobno
je osjećala da to zapravo ne zaslužuje. Priče ne bi ni bilo bez nagovještaja
koje joj je dao Alex Blix. Kad je direktno nazvala Garda Fossea, on nije
mogao isključiti mogućnost da je Nordstrøm oteta. Dovoljno da to stavi u
naslov.
Otpila je malo slatke kave i pomislila kako u Blixu ima nečega što nije
mogla verbalizirati. U njegovu je ponašanju bilo određene sramežljivosti,
nečega što joj je budilo znatiželju.
Jezikom je pokupila pjenu s gornje usne i prijavila se u servis arhiva
vijesti, na koji je bila pretplaćena. Kad je unijela Blixovo ime u polje za
pretragu, isključila je sve što ima veze sa Sonjom Nordstrøm, ne bi li
otkrila na kojim je slučajevima radio u posljednje vrijeme. Najnoviji
rezultat bila je priča objavljena u internetskom izdanju Aftenpostena kasno
sinoć. Traže se svjedoci napada na groblju.
Kliknula je na članak i pronašla Blixovu fotografiju, snimljenu pred
ulazom na groblje Gamlebyen. Oko osam sati napadnut je čuvar i policija
je tražila svjedoke. Nije pisalo puno više od toga, osim da je čitavo groblje
bilo zatvoreno dok je policija pregledavala mjesto zločina. Druga je
fotografija prikazivala tri patrolna vozila i ukupno sedam policajaca u
uniformama. U opisu je istaknuto kako je pozvan velik broj policajaca.
Emma je nakratko podigla pogled s ekrana. Blix je vodio istragu u
slučaju Nordstrøm, koja je bila u početnoj fazi, a prema Gardu Fosseu,
imala je najviši prioritet. Stoga nije bilo logično da je upravo on poslan na
rješavanje slučaja napada na groblju. Emma je spakirala stvari i ostavila
polupraznu šalicu kave.
Obrazi su joj se smrzli nakon vožnje biciklom od zapadnog do istočnog
Osla. Groblje je bilo tiho. Sišla je s bicikla i gurala ga pokraj sebe, gledajući

62
 Knjige.Club Books

nadgrobne spomenike uz koje je prolazila. Već neko vrijeme nije bila na

grobovima svojih roditelja. Sahranjeni su na različitim grobljima, zbog
čega ih je bilo čudno posjećivati. Srećom, majka joj je počivala na istom
groblju kao i djed Olav, ali unatoč tome dugo nije išla. Od pogleda na
druge ljude uz posljednja počivališta najmilijih, zapekla ju je savjest.
Čuvar je očito napadnut u spremištu za alat. Ubrzo ga je pronašla i
naslonila bicikl na zid.
U džepu jakne zazujio joj je mobitel. Osjetila bi leptiriće u trbuhu svaki
put kad bi joj stigla poruka od Kaspera Bjerringboa. Čestitao joj je na
pokrivanju slučaja Nordstrøm. Emma se nasmiješila i odgovorila mu
kratkom zahvalom, pa zavirila u spremište. Unutra nije bilo nikoga, ali
primijetila je crijevo za vodu, pričvršćeno za slavinu na zidu, koje se
protezalo prema stražnjoj strani. Slijedila ga je i ugledala starijeg
muškarca. Spustio ga je na tlo, a iz njega je tekla voda, stvarajući lokvicu
u gustišu s divljim grmljem. U ruci je nosio plastičnu zelenu kanticu kojom
je zalijevao cvijeće na jednom od grobova.
Izgledao je prestrašeno kad mu je Emma prišla. ,,Oh“, rekao je, iza čega
je uslijedilo posramljeno „oprostite“.
„Ja sam ta koja bi se trebala ispričati jer sam vas uplašila“, odvratila je.
„Nikako“, odgovorio je čovjek i stavio slobodnu ruku iza leđa. „Samo
ste me iznenadili, to je sve.“
Izgledao je kao da je u ranim šezdesetima. Nasmiješio joj se, a kad se
posve uspravio, opazila je da iznad oka ima šavove. Nos mu je bilo malo
crven. .
„To i nije tako čudno“, rekla je Emma. „Vjerojatno razmišljate o onom
što se jučer dogodilo.“
Bila je zadovoljna formulacijom pitanja. Moglo je biti upućeno njemu,
a moglo je biti i o napadu o kojem su izvijestili mediji.
„Da...“ odgovorio je i spustio pogled. Emma mu se približila za par
koraka. „Jesu li vas napali?“ upitala je sućutnim tonom.
Pogledao ju je.
„Da... to sam bio ja.“
,,I već ste se vratili na posao?“ U Emminom glasu osjećalo se divljenje.
„Na vašem mjestu iskoristila bih priliku za koji slobodan dan.“ Isforsirano
se nasmiješila.
„Osim mene, tu nema puno drugih“, rekao je. „Tako da...“
„Kad bi barem svi zaposlenici bili poput vas.“

63
 Knjige.Club Books

Čovjek se nasmiješio.
„Mogu li vam nekako pomoći?“ upitao je.
„Mislim da možete“, rekla je. „Ja sam Emma Ramm i radim za news.no.
Novinarka sam.“
„Ne želim završiti u novinama“, brzo je rekao.
,,I nećete“, rekla je Emma. „Samo sam se pitala zašto je tu sinoć bilo
tako puno policije?“
„Da, bilo ih je dosta“, rekao je čovjek. „Ali vjerojatno ne zbog mene.“
„Ne?“
Čuvar je odmahnuo glavom.
„Bilo je nešto u vezi s gospođom koju traže.“
Emma nije bila sigurna može li sakriti oduševljenje.
„Gospođom?“ ponovila je i približila se još jedan korak.
„Da, ali našli su samo mobitel, negdje dalje na groblju.“
Emma je na trenutak promislila. To nije moglo imati veze ni s čim
drugim osim s nestankom Sonje Nordstrøm. U tom slučaju bio je to
definitivno dramatičan razvoj događaja. Policija ju je tražila među
grobovima. Na kraju su pronašli mobitel, ali ne i Nordstrømicu.
„Jeste htjeli još nešto?“ upitao je čovjek. „Danas sam došao malo
kasnije, a za nekoliko sati imamo pokop.“
Emma se zamislila.
„Mislim da ne“, rekla je. „Hvala vam puno na pomoći.“

64
 Knjige.Club Books

21

Nicolai Wibe bacio je novine na konferencijski stol.

„Našao sam ga“, rekao je dok je prilazio Blixu.
„Koga si našao?“
„Narkosa s groblja.“
„Kako to misliš? Gdje je?“
„Duga priča“, otpilio ga je Wibe i napola se okrenuo na drugu stranu.
„Dolje je, u podrumu. Počinje se tresti i želi van što prije. Nisam još uzeo
službenu izjavu jer sam mislio da želiš biti prisutan. Priča je jako
zanimljiva.“
Blix je ustao i pogledao na sat. Pola sata do jutarnjeg sastanka.
„Kako se zove?“ pitao je zaobilazeći red stolova.
„Geir Abrahamsen. Za prijatelje Geia.“
Spustili su se dizalom u podrum. Koraci su im odzvanjali dok su
prolazili hodnikom s ćelijama. Dežurni policajac zazveckao je svežnjem
ključeva i otvorio im vrata. Blijedi muškarac podigao je pogled s madraca
na kraju ćelije. Blix nije sumnjao da imaju pravu osobu jer je ožiljak na
obrazu bio očit dokaz. Muškarac se pokušao uspraviti na klimavim
nogama. Kad je Blix čučnuo i izgovorio njegovo ime, Geia se srušio natrag
na madrac. Blixa je zapahnuo užasan smrad alkohola.
„Ispričaj nam sve o čovjeku s novcem“, rekao je Wibe.
Geia je otvorio usta kao da će se pobuniti. Blix je vidio da je čuvar s
groblja Gamlebyen bio u pravu; u ustima je jedva imao tragove zuba.
„Reci mu ono što si rekao meni“, poticao ga je Wibe. „Ispričaj što se
dogodilo.“
Geia je djelovao izmučeno. „Jučer ujutro“, češkao je obraz prljavim
prstima, „prišao mi je tip i rekao da mogu zaraditi nešto love ako mu
učinim uslugu.“
Blix je prebacio težinu s noge na nogu. Budući da su ga boljela koljena,
palo mu je na pamet da sjedne na madrac, ali brzo se predomislio.
„Dao mi je mobitel i rekao da ga uključim točno u osam sati. Trebao
sam ga baciti u jednu od grobnica na Gamlebyenu, ali tako da da me nitko

65
 Knjige.Club Books

ne vidi. To sam i planirao, ali onda sam se uspaničio kad je došao čuvar
pa sam... morao...“ Odmahnuo je glavom.
„Dobio sam deset tisuća kruna“, brzo je rekao i pogledao Blixa u oči.
„Znate li vi koliko je to love, pogotovo za mene? Plus obećanje da ću dobiti
još napravim li točno onako kako je rekao. Ali...“ Spustio je, pa opet
podigao pogled, fiksirajući vrata ćelije. „Rekao je...“
Ponovo je počešao obraz, po onom crvenom ožiljku.
„... ako ne napravim točno kako mi je objasnio, da će me naći i...
srediti.“
Blix je podigao obrvu.
„Srediti? Tako je rekao?“
„Da.“
Geia je brzo kimnuo. „Ne sumnjam da je to i mislio.“
„Taj čovjek“, Blix ga je gledao, svjestan da postaje sve zabrinutiji.
„Kako je izgledao? Sjećaš li se?“
Geia je odmahnuo glavom. „Sjećam se samo da je nosio majicu s
kapuljačom. I jako je pazio da mu ne vidim lice.“
„Koliko je visok?“
Geia je malo razmišljao, a onda pogledao Blixa. „Poput vas... tako
nekako.“
Blix je bio visok metar i osamdeset.
„Boja očiju?“
„Nisam ih vidio.“
„Kako je zvučao? Kakav mu je bio glas?“
Još jedna stanka. Blix je nestrpljivo čekao odgovor.
„Je li bio visok, dubok, promukao, tih...?“
„Bio je... tih.“
„Kako to misliš?“
„Tih. Bio je tih. I hladan. Ravnomjeran, ako znate što želim reći.
Potpuno isti ton.“
Blix je razmišljao pokušavajući zapamtiti Geine informacije.
,,A neka obilježja na licu?“
„Nisam primijetio“, odgovorio je Geia i dodao: „Njegovo lice... mislim.
Molim vas, ne želim biti upleten u nešto. Okej?“
„Ja...“

66
 Knjige.Club Books

Blix je ustao, a koljena su mu škljocnula.

„Kažeš da ti je obećao još novca ako sve obaviš po uputama.
Je li rekao kad će se vratiti? Kad bi ga trebao opet vidjeti?“
Geia je odmahnuo glavom, pa pokušao i sam ustati. Ovaj put nekako
je uspio.
„Mogu li sad ići?“ pitao je.
Blix je pogledao Wibea i odvukao ga nekoliko metara dalje.
„Prođi s njim formalnosti, a onda ga pusti“, šapnuo je. „Mora nam isti
čas javiti ako ga tip kontaktira. Ali mora se potruditi i vidjeti kako tip s
kapuljačom izgleda.“
Wibe je kimnuo.
Geia je duboko udahnuo, a Blix je izišao iz ćelije. Čim je zamaknuo za
zidove zagušljivog podrumskog hodnika, oglasio mu se mobitel.
Zdravo, opet. Nisam dobila odgovor od Garda Fossea... Upravo sam
razgovarala s Børreom Simonsenom na groblju Gamlebyen. Imam
dobru priču koju bih htjela objaviti. Nazovite me ili pošaljite poruku kad
nađete minuticu. Pozdrav, Emma Ramm, news.no.

67
 Knjige.Club Books

22

Vlasnik Kalle liker allea bio je Šveđanin, Karl Oskar Hegerfors. Nije bio
na poslu kad je Emma ranije bila u kafiću, ali sada je stajao iza šanka i
posluživao starca sa štapom. Hegerfors se nasmiješio Emmi dok je
posluživao starca duplim makiatom i pecivom s cimetom.
„Tjana, grabben3“, rekla je Emma kad je starac sa štapom otišao.
„Tjana, tjejen4“, odgovorio je Kalle. „Kako ti je lijeva noga danas?“
pitao ju je na švedskom. Emma je zastala i začuđeno ga pogledala.
„Dojadilo mi je da te pitam o vremenu i sličnom“, nastavio je Šveđanin,
„pa sam te danas odlučio pitati za lijevu nogu.“
Emma je iznenađeno pogledala prema nozi. „Nešto ne valja s mojom
lijevom nogom?
„To ti reci meni.“
Kalle je stavio malo kave u zrnu u aparat za espreso. Zvuk krckanja
probijao joj je uši.
„Sve je u redu s mojom lijevom nogom“, rekla je i približila se šanku.
„Mogu li dobiti sok od naranče, čašu vode i grčku salatu? Molim te.“
,,SN, ČV i GS“, zapisao je Hegerfors u notes na šanku. „Nećeš kušati
ništa novo?“
„Nove stvari su opasne.“
Nasmiješio se i pogledao je. Emma ga je čak mogla svrstati u kategoriju
„privlačan“, jer je imao kratku tamnu kosu i bio dovoljno visok - sedam ili
osam centimetara viši od nje. Usto bi uvijek uspravio ramena pa se, osim
navedenog, i lijepo držao.
„Izgledaš mi kao da si pod stresom, curo moja“, rekao je.
,,I jesam, moj mladiću. A i gladna sam.“
Mobitel se oglasio signalom za poruku. Poslao ju je Alex Blix. Trebalo
mu je vremena da joj odgovori na pitanje o groblju Gamlebyen, ali
napokon je stigao.

3
Švedski, „Hej, mladiću“
4
Švedski, „Hej, curo“

68
 Knjige.Club Books

Gdje ste? samo je napisao.

„Kud' ti okom, tu ja skokom“, rekao je Kalle uz duboki naklon,
odlazeći u kuhinju.
Emma se nasmiješila.
Kalle liker alle, Trg Sofies. Zašto pitate? odgovorila je prije nego se
zaputila prema svom omiljenom stolu na gornjoj etaži.
Dok se vozila s groblja, Emma je smišljala priču o Nordstrømičinu
mobitelu. Sad ju je samo trebala napisati i dobiti komentar ili potvrdu od
policije.
Ubrzo je stigao Kalle s hranom.
„Kad ćeš mene nagraditi smješkom, za trud?“ upitao je.
„Kad postaneš bogataš s kućom u štokholmskom arhipelagu“,
odgovorila mu je sa smiješkom i nabola vilicom kockicu teta sira.
Hegerfors se okrenuo uz teatralan naklon pun poštovanja. Emma se opet
nasmiješila i provjerila mobitel. Blix nije odgovorio.
Mobitel je zazvonio dok je sjedila i držala ga u ruci. Bila je to Irene,
njezina sestra.
„Bok“, rekla je Emma. „Brzo reci, malo sam u gužvi.“
„Okej“, odgovorila je Irene. „Pitala sam se bi li mogla danas pričuvati
Martine?“
„Danas?“ pokunjeno je upitala.
„Znam da je naglo, ali... zamolili su me da odradim dodatnu noćnu
smjenu pa... Ne bih te pitala da ne moram.“
Emma je pogledala nedovršeni tekst na ekranu računala. Zapravo joj
nije odgovaralo da baš danas čuva petogodišnjakinju. Ali znala je da Irene
kao medicinska sestra ne zarađuje puno. Živjela je kao podstanarka u
trosobnom stanu u Sageneu, a ovakve cijene na tržištu svakom bi mogle
stvoriti probleme. Emma je ponudila da od njih fiktivno unajmi jednu
sobu, ali sestra joj je bila previše ponosna da to prihvati.
„Dobro“, pristala je. „Ali možda ću morati malo raditi.“
„Martine je već navikla na to.“
„Pretpostavljam da jest, do neke mjere“, odgovorila je. „Ali u svakom
slučaju navikla je i na palačinke. Pa ćemo raditi i njih.“
„Samo nemoj da jede previše šećera“, prekinula ju je Irene. „Natrpa ga
po palačinkama čim uhvati priliku.“
„Kao i ti kad si bila mala.“

69
 Knjige.Club Books

„Znam. Još uvijek to radim.“

„I ja.“
Nasmijale su se.
„Puno ti hvala“, rekla je Irene na kraju. Emma je mogla čuti koliko je
umorna. Još jedna noćna smjena, povrh svih koje je uzimala kad god je
mogla.
„Onda ćeš je i pokupiti iz vrtića? Hoćeš?“
Emma je pogledala na sat. To joj je dalo još nekoliko sati za rad.
„Hoću.“
„Hvala ti još jednom, Emma. Najbolja si.“
Završile su razgovor. Emma je podigla pogled kad je začula korake na
stepenicama. Ususret joj je dolazio Alexander Blix.
„Bok, Emma“, rekao je.
„Bok“, odzdravila je, zatečena.
„Smijem malo sjesti?“ Pokazao je na stolac nasuprot njoj.
„Naravno“, odgovorila je nakon kraćeg oklijevanja. Privukla je laptop
malo bliže i zaklopila ga.
Blix je sjeo.
„Jeste je našli?“ upitala je.
Odmahnuo je glavom.
„Ali našli ste mobitel?“
Policajac je na trenutak zastao, a onda kimnuo. Nesigurno se
nasmiješio kutom usana. Prvo je htio znati što ju je dovelo do groblja i
čuvara. Dok je Emma objašnjavala, on je jednom rukom protrljao
neobrijani obraz.
„Dobro promišljeno“, pohvalio ju je.
Emma je prihvatila kompliment sa smiješkom.
Blix joj je ispričao kako je policija dospjela do grobnice i našla mobitel.
Emma je ponovo otvorila laptop.
„Tko ga je uključio?“ upitala je, zapisujući ono što je čula.
„Ne mogu na to odgovoriti“, rekao je Blix. „Ali mogu reći da ne
mislimo da je to bila Nordstrøm.“
„Što mi još možete reći?“
Blix je oklijevao.

70
 Knjige.Club Books

Emma je podigla prste s tipkovnice, kao da želi signalizirati kako neće

nužno upotrijebiti te informacije u tekstu.
„Našli smo mobitel u praznom grobu“, naposljetku je rekao.
Emma je razrogačila oči.
Blix se nagnuo preko stola. „Ali ne možete citirati ništa od toga“,
upozorio ju je. „Zapravo, ne bih trebao biti tu. Nas dvoje uopće ne bismo
trebali razgovarati, ali ima nešto što...“
Prekinula ga je zvonjava mobitela. Blix je izgledao obeshrabreno i
zabrinuto kad je skrenuo pogled s Emme, kako bi izvadio mobitel iz džepa
jakne. Činilo se kao da će ga isključiti, ali onda se predomislio.
„Oprostite“, ispričao se. „Moram se javiti.“
Odgovorio je na poziv. „Da, Blix je.“
Emma je nastavila pisati dok je on razgovarao. Zadržala je dio o
policijskom izvoru i promijenila naslov.
„Dobro. Gdje?“ ispitivao je Blix nekoga s druge strane.
Ustao je, ozbiljnog izraza lica. Napola se okrenuo kao da će poći, a
onda zastao.
„Okej“, rekao je. „Hvala, krećem.“
Prekinuo je vezu zagledavši se preda se.
„Što je bilo?“ pitala je Emma. I ona je ustala.
„Ja... Ne znam točno“, Blix ju je pogledao. Izgledao je kao da na brzinu
razmišlja prije no što je rekao: „Ne možete pisati ni o čemu od ovoga,
Emma. Još ne. Ali blizu vikendice Sonje Nordstrøm pronađen je leš.“
Emma je sjela, preneražena.
„Je li to ona ili... ?“
„Još je rano reći“, odgovorio je. „Ali moram ići. Nemojte pisati o tome.
Ni o najnovijem razvoju događaja. Dobro?“ Položio je ruku na naslon.
„Moram biti siguran u vas. Nadam se da nećete to učiniti“, rekao je, ovaj
put ozbiljnim glasom.
Kimnula je, isprva nesigurno, a onda nešto odlučnije.
Blix je požurio stubama.
Emma je opet sjela i premjestila zdjelu salate na susjedni stol.
Pronađen je leš. Kod vikendice Sonje Nordstrøm.
O, Bože!
Kratka pretraga interneta otkrila joj je da se vikendica nalazi u
Hvaleru, arhipelagu južno od Oslo fjorda, u blizini švedske granice.

71
 Knjige.Club Books

Google ju je obavijestio da je to 108 kilometara odavde i da bi vožnja do

Hvalera trajala sat i dvadeset devet minuta.
Pogledala je na sat. Vrtić se zatvarao u pola četiri. Bilo je izvedivo, ali
i moguće da neće stići na vrijeme. Emma je razmišljala bi li nazvala sestru
i zamolila je da joj posudi auto i pronađe nekoga drugog da pričuva
Martine, ali znala je da Irene u tako kratkom roku ne bi uspjela nekoga
naći.
Postojala je još jedna mogućnost. Wollan. Nije voljela ni njega ni
njegovo pisanje. Obično bi izvlačio brzoplete zaključke i pretjerivao u
opisima, ali Anita ne bi bila sretna kad bi propustila šansu da prva izvijesti
o smrti Sonje Nordstrøm.
Okretala je mobitel u ruci. Wollanu je najviše stalo do klikova i
čitanosti. Redovito bi izostavljao informacije i aspekte priče koji bi ublažili
senzacionalizam. Emma mu nije željela dopustiti da pokvari bilo koji dio
priče o Nordstrømici, ali poštovanje prema Aniti primoralo ju je da donese
odluku. Utipkala je broj i u nekoliko kratkih rečenica prenijela mu što zna.
„Dakle, Sonja Nordstrøm je mrtva?“ upitao je.
„To ne možemo sa sigurnošću reći.“
„Ali tko bi drugi mogao biti?“ dodao je, ne očekujući odgovor. „Jesi li
krenula onamo?“
Emma je objasnila zašto ne može ići.
„Dobro onda, ja ću.“
Zvučao je kao da joj čini uslugu. „Jesi već nešto objavila?“ bilo je
sljedeće pitanje.
„Prvo moram dobiti službenu potvrdu.“
„Halo? Sjediš na vrelu informacija. Ako si sigurna u njih, onda ih
trebaš objaviti.“
„To bi mi uništilo odnos s izvorom.“
„Izvorom...?“ ponovio je sarkastično. „Radiš u crnoj točno jedan dan i
već imaš izvor?“
Emma nije znala što bi rekla. Požalila je što ga je uključila, ali nije bilo
povratka.
„Nemoj više misliti o tome“, rekao je Wollan. „Ja ću to objaviti pa nećeš
imati problema.“
„Još nije potvrđeno“, nije se dala.
„Nazovi me ako saznaš nešto novo.“ Emma se nije stigla ni pobuniti,
a Wollan je već prekinuo vezu.

72
 Knjige.Club Books

23

Automobili su se sklanjali kad je Blix uključio sirene i rotirku. Probijao

se kroz središte grada vozeći prema autocesti. Znakovi za izlaz prema
raznim gradovima jurili su kraj njega: Kolbotn, Ski, As, Vestby, Moss i
Rygge. Dok se približavao Fredrikstadu, nazvao je Garda Fossea.
„Jesi daleko?“ upitao je Fosse.
„Možda dvadeset i koja minuta“, odgovorio je. „Ima kakvih novosti?“
„Jedino to da su mediji doznali da smo našli Nordstrømičin mobitel“,
frknuo je Fosse. „Nazovi me čim budeš znao više.“
Blix je isključio rotirku i usporio, otvarajući news.no u pregledniku
mobitela.

Mobitel Sonje Nordstrøm pronađen u otvorenom grobu.

Pomicao je tekst gore-dolje dok je vozio, čitajući rečenicu-dvije

odjednom. Prema saznanjima news.no, mobitel Sonje Nordstrøm
upotrijebljen je u nedjelju navečer. Policijski izvor rekao je da su ga našli
u otvorenoj grobnici.
Bacio je mobitel na suvozačko sjedalo i ponovo ubrzao. Naravno da je
objavila, razmišljao je i udarao šakom po volanu.
Pojavio se prvi znak za Hvaler. Desetak minuta kasnije, Blix je
parkirao iza reda patrolnih vozila. Činilo se da još nema reportera, ali to
nije moglo potrajati.
Kad je izišao iz auta, zapuhnuo ga je hladan morski zrak. Nebo se
naoblačilo. Blix se nadao da je hvalerska policija napredovala u češljanju
mjesta zločina.
Pozdravio je ženu u uniformi i skrenuo iza vikendice Sonje
Nordstrøm. Predstavio se drugom policajcu i upitao kako da dođe do tog
mjesta.
„Samo pratite put i stići ćete“, rekao mu je policajac.
Blix je hodao uskom stazom između niskoga grmlja i rijetkih stabala
koja su ga štitila od najjačih naleta vjetra. Koračao je pažljivo, pazeći na

73
 Knjige.Club Books

korijenje i granje na putu. Ubrzo je stigao do ravnog, stjenovitog predjela.

Nije bilo teško zaključiti kamo treba poći. Gomila policajaca stajala je
nekoliko metara od čamca privezanog za stijenu, koji se lagano ljuljuškao
na valovima. Jedan od kriminalističkih tehničara držao je konop
pričvršćen za čamac, dok je drugi fotografirao.
Blix je kimnuo ostalima i predstavio se nadležnom lokalnom policajcu.
Doimao se nekako uznemireno, kao da je napravio pogrešku koju Blix još
nije otkrio.
„Bili smo tu jučer“, rekao je policajac. „Na vaš zahtjev. Spremište je
bilo zaključano, a čamac unutra, na sigurnom.“
„Je li to čamac Sonje Nordstrøm?“
„Da.“
Blix je zakoračio prema čamcu i zavirio unutra. Tijelo je ležalo na
trbuhu, lica okrenuta ustranu, prema Blixu.
„Muškarac?“ pogledao je u lokalnog policajca koji je potvrdno
kimnuo. Blix je čučnuo. Blijedo mrtvačevo lice bilo mu je nekako poznato.
Imao je kratku svijetlu kosu i plave oči.
„Znate li tko je?“ pitao je i okrenuo se prema policajcu.
„Moj klinac ga obožava“, uzdahnuo je ovaj i pokazao na truplo.
Muškarac je imao nogometnu majicu s brojem sedam na leđima.
„To je Jeppe Sørensen“, rekao je. „Danski nogometni reprezentativac.
Mislim da se oko tjedan dana vodi kao nestao.“
Blixa nogomet nije naročito zanimao, ali čuo je za Sørensenov
nestanak.
„Nedavno je trebao potpisati profesionalni ugovor s Borussia
Dortmundom“, dodao je policajac. „ A onda je zadobio ozljedu koljena
koja mu je uništila karijeru. Pričalo se da je zbog toga pao u depresiju i da
bi se mogao ubiti, ali... Tu teoriju možemo isključiti.“
Policajci su nastavili s očevidom. Blix je stajao na obali i promatrao. Na
stjenovitom rtu, pedeset metara dalje, pojavio se čovjek s fotoaparatom.
Prvi reporter, pomislio je i djelomično mu okrenuo leđa.
„Hladan je“, viknuo je jedan od tehničara iz čamca.
„Kako misliš hladan?“ upitao je lokalni policajac.
„Ovo nije normalna mrtvačka ukočenost“, objasnio je tehničar.
„Smrznut je i upravo se počeo otapati.“
Blix je duboko uzdahnuo i polako izdahnuo. Istražitelj koji je vodio
očevid nadzirao je policajce koji su premještali tijelo Jeppea Sørensena u

74
 Knjige.Club Books

mrtvačku vreću. Zatvorili su je patentnim zatvaračem i prenijeli na kopno.

Četvorica muškaraca nosila su truplo dalje od mjesta zločina.
Blix je spustio glavu i hodao za njima, dok ga je nalet vjetra s mora
gurao naprijed.

75
 Knjige.Club Books

24

„Teta Emma!“
Martine je ustala s poda igraonice u vrtiću Svingen. Emma je minutu-
dvije prije toga stajala naslonjena na dovratak i gledala nećakinju koja je
sjedila u krugu s još troje djece - dvjema djevojčicama i dječakom - i igrala
se figuricama. Emma nije mogla vidjeti koga su trebale predstavljati. A
sad joj je Martine jurila ususret, lica razvučenog u osmijeh koji je otkrivao
sitne zubiće - one koji još nisu ispali - i bacila joj se u naručje.
Podigla je nećakinju i nekoliko je trenutaka držala u zagrljaju. „Bok,
dušice“, šapnula joj je na uho. „Kako si mi samo nedostajala.“
„Idemo danas k tebi?“ pitala je Martine prepuna očekivanja, malo se
odmaknuvši.
„Pa... dobro. Idemo“, odgovorila je Emma i spustila je.
Martine je poskočila od veselja. „Možemo jesti palačinke?“
„Mislila sam da više voliš ribu.“
Dječji osmijeh u hipu je ispario.
„Riba, mrkva i krumpir, nije li ti to najdraže jelo?“
Martine se htjela usprotiviti.
„Samo se šalim, naravno da ćemo jesti palačinke.“
Malena je ponovo bila ushićena.
„Jesi spremna?“
Uzbuđena, djevojčica je odgovorila potvrdno. Emma je jednoj od
odgojiteljica signalizirala da odlaze i žena je kimnula. Zatim su otišle u
garderobu po Martineine stvari.
Tek što su ušle u Emmin stan, Martine je hitro izula cipele i utrčala u
sobu. Točno je znala gdje je iPad, a kako je osim palačinki ispregovarala
da dobije i lozinku, ubrzo se zadubila u jednu od pedesetak igrica koje joj
je teta dopustila da preuzme. Emma je upravo pripremila smjesu za
palačinke kad joj je zazvonio mobitel. Sa strepnjom se javila.
„Bok, Emma“, pozdravio ju je Kasper Bjerringbo. Po glasu mu je mogla
naslutiti da se dogodilo nešto ozbiljno. „Jesi čula?“ pitao je.

76
 Knjige.Club Books

„Jesam čula što?“

„Sjećaš se onog nogometaša kojeg sam ti spomenuo?“
„Da?“
„Ubijen je. Pronađen je mrtav u čamcu Sonje Nordstrøm.“
Emmi je trebalo par trenutaka da probavi najnoviju informaciju.
,,O čemu, jebote, pričaš?“
„Teta“, viknula je Martine iz dnevne sobe. „Ne smiješ psovati.“
„Našli su ga prije nekoliko sati“, nastavio je Kasper. „Ležao je u čamcu
Sonje Nordstrøm. Upravo mi je javio jedan od izvora iz policije.“
Emma je progutala knedlu. „Kakve veze ima nogometaš sa Sonjom
Nordstrøm? Zaboga!“
„Pojma nemam. Možda bi trebala napisati tekst o tome. U onom
prvom ima previše nagađanja.“
Emma je uzela laptop i uključila ga, nestrpljivo čekajući da računalo
pronađe mrežu. Onda je otvorila news.no i potražila vijest koju je objavio
Henrik Wollan. Pronađeno tijelo.
To je sve što je pisalo velikim, debelo otisnutim slovima, iznad slike
arhipelaga Hvaler i bijele mrtvačke vreće koju su nosili preko ravnih
stijena na obali. Ispod je bila fotografija Sonje Nordstrøm.
„Isuse Bože“, promrmljala je Emma dok je klikala dalje i vidjela kako
je Wollan pod tekst potpisao i nju. Još je uvijek držala Kaspera na liniji.
Preletjela je kratki članak koji je napisao Wollan. Policija na mjestu zločina
odbila je dati informacije o uzroku smrti ili spolu žrtve, ali iz tona kojim je
članak napisan, moglo se komotno zaključiti da je u mrtvačkoj vreći bila
Sonja Nordstrøm.
„Sredit ću to“, rekla je. „Možeš mi poslati link ili sažetak onoga što
imaš o nogometašu?“
„Daj mi par minuta da vidim što mogu naći.“
„Super, hvala ti što si mi javio.“
„Nema na čemu.“
„Jesu li obavijestili obitelj?“
„Ha?“
„Jesu li javili nogometaševoj obitelji u Danskoj?“
„Ne znam. Provjerit ću.“
„Okej. Super. Hvala ti.“
Završili su razgovor.

77
 Knjige.Club Books

Prije nego što je počela pisati, nazvala je Alexa Blixa, uglavnom zato
što je htjela da još jedan izvor potvrdi ovo otkriće, po mogućnosti
norveški. Dugo je zvonilo. Kvragu, promrmljala je Emma sebi u bradu.
Javi se. Ali telefon je i dalje zvonio.
Na internetu je pronašla ime danskog nogometaša i poslala Blixu
poruku s pitanjem je li Jeppe Sørensen osoba koju su pronašli. Dok je
čekala odgovor, počela je pisati. Trebalo joj je svega nekoliko minuta da
napiše novi tekst s naslovom i uvodom, uz redak kojim je čitateljima
najavila kako uskoro slijede opširnije vijesti. Postavila je kursor miša na
tipku „objavi“ i osjetila škakljanje u vršcima prstiju kad je kliknula na nju.
Zazvonio joj je mobitel.
Kasper.
Obitelj obaviještena.
Dobro, pomislila je Emma. Odlično. Može nastaviti i objaviti tekst;
vjerovala je Kasperu.
Emma nije stigla nazvati Anitu prije nego je ušla u uređivačko sučelje
news.no i skinula Wollanov tekst s glavne stranice. Nije ju bilo briga što to
nije njezin posao, niti je za to imala ovlasti.
Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put osjetila takav ushit. Bilo joj
je gotovo neugodno to priznati, ali sva je treperila, kao da je to što radi
jako zabavno. Tipkala je što je brže mogla, a onda otvorila e-mail i našla
sve četiri poveznice koje joj je poslao Kasper. Nije uspjela pročitati ni jednu
jer joj je mobitel opet zazvonio.
„Bok, Anita.“
„Bok. Koji se kurac događa?“
Emma je objasnila što zna o otkriću trupla.
„Jesi apsolutno sigurna u to?“
„Tražim izvor koji će mi to potvrditi, ali nemam razloga sumnjati u
onaj koji već imam.“
„Sranje“, rekla je Anita. „To je baš...“
Anita je prvi put ostala bez teksta. Emma je nastavila pisati dok je
šefica bila na liniji.
„Okej, samo naprijed. Ja ću izbrisati onaj prvi tekst“, rekla je Anita.
Emma je zamišljala Wollanovo lice koje će pocrvenjeti od bijesa kad
sve dozna, ali nije bilo vrijeme za naslađivanje. Bilo je vrijeme za pisanje.
U sljedećih deset minuta natipkala je 842 riječi o Jeppeu Sørensenu,
prevodeći dijelove Kasperovih izvještaja.

78
 Knjige.Club Books

„Teta, kad ćemo jesti?“ upitala je Martine iz dnevne sobe.

„Još malo, dušo“, odgovorila je Emma. „Uskoro počinjem peći.“
Emma više nije bila gladna. Samo je htjela otići na Hvaler, razgovarati
s Blixom i pokušati pronaći još izvora s kojima bi popričala. Umjesto toga
prihvatila se pečenja. Dok je lijevala u tavicu divnu, gustu smjesu za
palačinke, pitala se koji su sljedeći koraci u ovoj priči. Nimalo nije
sumnjala u to da će ovaj slučaj iz temelja protresti čitavu Skandinaviju. Da
ne spominjemo Europu. I Sonja Nordstrøm i Jeppe Sørensen bili su
glasoviti sportaši, ali to im je bila jedina poveznica koju je Emma mogla
naći.
Očito se događa nešto jako čudno, pomislila je dok je okretala prvu
palačinku. Nešto jako, jako čudno.

79
 Knjige.Club Books

25

„Hej ljudi!“
Gard Fosse triput je pljesnuo dlanovima. Sve glave u prostoriji
okrenule su se prema šefu koji je pokazivao na televizijski ekran i ženu
tamne kose srednje dužine, koja je gledala ravno u njih. „Ovo je Lone
Cramer“, rekao je. „Radi u danskom nacionalnom Odjelu za ubojstva.“
Cramer je bila odjevena u crni sako ispod kojeg je nosila bijelu
dolčevitu, a oko vrata je imala zlatni lančić.
„Jesam dobro rekao?“ pitao je Fosse, okrenuvši se prema ženi sa
srdačnim osmijehom.
„Savršeno“, odgovorila je Cramer i nakašljala se.
„Lone vodi dansku istragu nestanka Jeppea Sørensena“, nastavio je
Fosse. „Kratko će nam prezentirati slučaj.“
Tipično za Fossea, pomislio je Blix. Uključuje šarm kad je na videovezi
detektiv iz druge države. To posebno upada u oči kad je riječ o
detektivkama.
Svi su se okrenuli prema ekranu i pozorno slušali. Danska detektivka
se uspravila u stolcu i ponovo nakašljala.
„Posljednja osoba koja je vidjela Jeppea Sørensena je žena s kojom je
živio, i to 29. rujna, malo prije osam navečer“, počela je izlagati Cramer.
Govorila je brzo, ne vodeći računa o tome da se obraća Norvežanima. Blix
se morao koncentrirati kako bi sve razumio. „Sørensen se trebao naći s
prijateljem u Norrebrou, pa se spustio liftom do auta u podzemnoj garaži.
Ali auto nije napustio zgradu.“
Cramer je potom ispričala kako su se svi koraci istrage pokazali
uzaludnima: provjera nadzornih kamera, kreditnih kartica, taksija i
javnog prijevoza.
„Mobitel mu je isključen od te večeri kad je nestao“, dodala je i spustila
pogled na papire pred sobom. „Ali prije pola sata dobili smo obavijest od
mobilnog operatera da se uključio sinoć u osam i da se u tom trenutku
nalazio u Oslu.“
Blix se naglo uspravio u stolcu.

80
 Knjige.Club Books

„Imate li njegov broj pri ruci?“ upitao je i počeo listati bilješke.

Lone Cramer je pročitala broj. Kad je završila, Blix je ustao i zakoračio
prema ekranu.
,,S tog je broja netko sinoć zvao Sonju Nordstrøm“, rekao je. „Na
groblju.“
Ljudi oko njega počeli su shvaćati ozbiljnost situacije.
Blix je Loni Cramer objasnio detalje.
„Dakle, netko je čuvao mobitel Jeppea Sørensena još od nestanka, a
ista ga je osoba upotrijebila kako bi nazvala broj Sonje Nordstrøm, baš u
trenutku kad smo mi bili na groblju“, komentirala je Kovic. „Totalno
bolesno.“
Za stolom je zavladala tišina.
„Dosad smo pretpostavljali da si je Jeppe Sørensen oduzeo život“,
rekla je Lone Cramer. „Bio je u depresiji zbog ozljede. Mislio je da mu je
karijera uništena. Ali ništa nije upućivalo na to da se u garaži dogodio
zločin. Nije bilo tragova borbe, krvi, niti ičega sličnog. Baš ničeg.“
Blix je podigao ruku pokazujući da želi nešto reći.
„Na vratu je imao opekline, što upućuje na to da ga je netko
onesvijestio elektrošokerom“, objasnio je. „Vjerojatno je poslije toga
zadavljen. To bi moglo značiti da je garaža moguće mjesto zločina.“
Cramer se kimanjem složila s njegovim zaključkom.
„Ali jedino što povezuje Sonju Nordstrøm i Jeppea Sørensena, osim
telefonskog poziva, je to da su oboje slavni sportaši i oboje su oteti“,
nastavio je Blix. „Ili ste vi našli nešto drugo?“
Cramer je odmahnula glavom.
„Ime Sonje Nordstrøm se ni na koji način ni u bilo kojem obliku ne
uklapa u našu istragu“, odgovorila je. „Upravo sam to provjerila.“
Kovic je ustala sa stolca i pogledala Blixa. „Moram se javiti“, rekla je i
dohvatila mobitel koji je vibrirao.
„Tko je taj prijatelj s kojim se trebao naći?“ pitao je Blix, gledajući ravno
u sićušnu kameru na vrhu ekrana.
„Dennis Carlsen“, odgovorila je Cramer. „Agent za nekretnine. Viđen
je u kafiću u vrijeme nestanka. Skinut je s popisa sumnjivaca.“
Razmijenili su još nekoliko praktičnih informacija i završili razgovor s
danskom detektivkom.
Diskusija se nastavila: „Jedno je napasti Jeppea Sørensena“, rekla je
Tine Abelvik, ,,a posve druga stvar prebaciti ga preko granice u Norvešku.
81
 Knjige.Club Books

A potom ga tjedan dana držati u zamrzivaču, pa staviti u čamac koji

pripada našoj nestaloj osobi.“
„Ne znamo je li se dogodilo baš tako“, pobunio se Wibe. „Ne znamo
ni kad je ubijen ni kad je zamrznut.“
„Istina, možda ne znamo, ali svejedno se radi o prilično poremećenoj
osobi. Platio je ovisniku deset tisuća kruna da stavi Nordstrømičin mobitel
u grob u točno određeno vrijeme. Zašto to nije napravio sam?“
„Možda nije mogao“, rekao je Blix. „Možda je u to vrijeme imao
drugog posla.“
Komentar je ostao visjeti u zraku.
„Jednu stvar ne možemo zanemariti“, Blix se nije dao smesti.
„Nordstrømičin čamac je još jučer bio u spremištu, a dotamo vodi jako
malo cesta. Moraš proći naplatne kućice kako bi došao do Krakeroya, a
onda do Hvalera, osim ako ne ideš brodom.“
„Mogu to provjeriti“, ponudila se Abelvik.
„Koordiniraj s Kovic“, rekao joj je Blix. „Već je počela raditi popis
vozila koja su prošla kroz naplatne kućice blizu Nordstrømičine kuće, one
večeri kad je nestala. Usporedite popise i vidite je li isti auto bio na obje
lokacije.“
Abelvik je to zapisala.
,,I usporedite ih s prelascima granice“, dodao je Blix prije nego se
okrenuo prema Wibeu.
„Kako napreduje potraga za čovjekom s kapuljačom?“
„Našli smo nekoliko nadzornih kamera koje su ga mogle uhvatiti prije
ili poslije no što je zadužio Geiu da izvede štos na groblju, ali zasad ništa.
Imamo policajce na tajnom zadatku koji prate Geiu da vidimo hoće li ga
Kapuljača opet kontaktirati, ali nisam previše optimističan“, izvijestio ih
je Wibe.
Kovic se vratila i ovaj put ih prekinula.
„Imam nešto“, rekla je, držeći mobitel u zraku. „Pregledala sam popis
Nordstrømičinih poziva. Osoba s kojom je najviše kontaktirala proteklih
tjedana bio je Stian Josefson.“
„Novinar s kojim je pisala knjigu“, objasnio je Blix kolegama koji su
upitno pogledali novu kolegicu.
„Nema tu ničega čudnog, ali ne mogu ga dobiti. Mobitel mu je
isključen. Maloprije me nazvala njegova žena. Josefson nije bio doma od

82
 Knjige.Club Books

one večeri kad je nestala Nordstrømica. Kaže da su se Josefson i

Nordstrøm te večeri trebali naći.“
„Dvije čaše za vino“, rekao je Wibe i nagnuo se naprijed u stolcu. „Ovo
počinje biti sve zanimljivije.“
„Ima još“, nastavila je Kovic. „Prije dvije i pol godine Norveška je
igrala protiv Danske. Aftenposten je tada opširno pisao o Jepeu Sørensenu,
ali u tom kontekstu. Pogodi tko je autor teksta?“
Kovic je okrenula mobitel kako bi im pokazala. Iz daljine Blix nije
mogao vidjeti ništa osim naslova teksta što ga je iskopala Kovic: Plejmejker
i plejboj.
„Stian Josefson“, svečano je objavila Kovic. „Fotografije u tekstu daju
naslutiti da je otišao Jepeu Sørensenu doma i tamo ga intervjuirao. Osim
toga, Josefson je bio na poslovnom putu u Kopenhagenu, one noći kad je
Sørensen nestao. Prema supruginom kalendaru, vratio se kući 30. rujna
kasno navečer.“
Gard Fosse neko vrijeme nije sudjelovao u razgovoru, a sad je
zapljeskao.
„Odlično. Jebeno briljantno!“
„Čime je išao na poslovni put?“ pitala je Abelvik. „Autom, trajektom
ili avionom?“
Kovic se nasmiješila.
„Pisao je tekst o danskom namještaju, o tome kako je popularan u
Norveškoj. Žena kaže da im je trebao kupiti ormarić, pa je išao vlastitim
autom.“
„Kojim?“
„Volkswagen Tiguan. Zanimljivo je da se vratio praznih ruku. Nije
kupio ormarić. Jedna od Nordstrømičinih susjeda vidjela je crni Tiguan
pred njezinom kućom. To se uklapa. Često je bio kod nje dok su radili na
knjizi.“
„Možda je i sperma u krevetu njegova“, rekao je Wibe.
Kovic je slegnula ramenima kao da nije sigurna je li to šala.
„Je li njegova žena znala u što joj se pretvorio muž?“ pitao je Fosse.
„Mislim, sada?“
Kovic je odmahnula glavom. Abelvik se promeškoljila u stolcu.
„Ako je Josefson bio kod Jeppea Sørensena doma u Kopenhagenu,
prilično je moguće da zna gdje je garaža“, rekla je.

83
 Knjige.Club Books

Kovic se složila i nastavila izlagati argumente u prilog svojoj teoriji:

„Konačno, na neki su se način poznavali. Josefson je netko s kime bi
Sørensen stao i popričao da mu se obratio.“
Sjedili su za stolom, razmjenjivali teorije i nabacivali ideje, sve dok
Gard Fosse nije signalizirao da je sastanak gotov.
„Moram vas upozoriti na jedan problem“, polako je kružio pogledom
po prostoriji. „Otkrića trupla i mobitela brzo su završila u medijima. Obje
priče je prvi objavio news.no.“
Fosseov je pogled i dalje lutao, a onda se zaustavio na Blixu, koji je
sjedio prekriživši noge pod stolom. Mobitel u njegovom džepu pokazivao
je dva propuštena poziva i jednu poruku od Emme.
„Novinarka koja je bila u Nordstrømičinoj kući i prijavila nestanak,
radi za njih“, ubacila se Kovic. „Vjerojatno pozorno prate slučaj.“
„Referiraju se na policijske izvore“, rekao je Fosse.
„To uvijek kažu“, primijetio je Wibe.
„Samo vas želim podsjetiti da o ovom slučaju ne smijete razgovarati
ni s kim izvan istražiteljskog tima. Ni s prijateljima, ni s obitelji - čak ni s
drugim kolegama. I, naravno, ni s kim tko radi u medijima.“
Blix se trudio disati što je moguće normalnije. Pokušao je uzvratiti
Fosseu nonšalantnim pogledom, ali nije bio siguran u kojoj mu je mjeri to
uspjelo.

84
 Knjige.Club Books

26

Calle Seeberg nije bio sretan što je vani. U Norveškoj je riječ „vani“
obično sinonim za „smrzavanje“. Uvijek biste morali provjeriti vremensku
prognozu prije planinarenja, izvući opremu, a ponekad i kupiti novu.
Ukratko, planinarenje je bilo previše komplicirano. Seeberg se nije mogao
sjetiti kada je posljednji put bio u šumi ili na planini. Da se njega pitalo,
ostao bi doma, gdje su mu hladnjak, kauč i daljinski upravljač nadohvat
ruke.
Ali nije ga se pitalo.
Više ne.
Liječnik mu je ovako rekao: „Calle, želiš li živjeti duže od pedeset pet,
i ako jednog dana kaniš dopratiti kćer do oltara, moraš izići i početi
vježbati. Time ne mislim na laganu šetnju do dućana ili posla. Najbolje bi
bilo da počneš trčati. Isprva polako jer ne smiješ tijelu prirediti preveliki
šok. Tvoja pluća vape da se ostaviš cigareta - to je prvo - a arterije te
preklinju da se počneš kretati. Tri puta tjedno. Najmanje. A onda moraš
početi jesti nešto drugo umjesto pizze i čipsa.“
Svi koji su dobro poznavali Seeberga, znali su i to da je previše pio i
pušio tijekom više od trideset godina koliko je radio u medijima. To ga je
stajalo dva braka, barem jednog posla i - prema mišljenju liječnika - možda
petnaest godina života. Sad je to već postalo pitanje kontrole štete.
Naravno da je želio živjeti. Želi dopratiti kćer do oltara, i dalje raditi za
Radio 4, ispipavati puls javnosti aktualnim temama u jutarnjem programu
i glumiti đavoljeg odvjetnika slušateljima koji su se telefonski javljali u
emisiju - ne zato što se nužno nije slagao s njima, nego zato što je htio da
obrazlože svoje argumente. Ta je novinarska metoda ljutila brojne
pozivatelje, ali bio je to sjajan radio - na to se nitko nije mogao požaliti.
Najgori aspekt osjećaja kako se starost polako bliži, bilo je to što je
postao zaboravan. Srećom, ne na onaj alzheimerski način, već tako što se
često nije mogao sjetiti gdje je ostavio ključeve i naočale, nije se mogao
sjetiti imena starih prijatelja i poznanika, ili političara koje je intervjuirao.
I filmski glumci su mu povremeno nestajali iz sjećanja. Liječnik mu je
rekao da bi to mogao biti znak kako njegovo tijelo treba promjenu.

85
 Knjige.Club Books

Promjenu?
Prelazak iz jednog stanja u drugo.
Lako je to reći, čak nije teško ni započeti, ali nije tako lako ustrajati.
Uspio je smanjiti dnevnu dozu cigareta. Ni tjedna količina alkohola nije
bila ista, a pokušavao se i malo zdravije hraniti. Brokula i drugo povrće,
umjesto priloga prženih u dubokom ulju.
Ipak, napredak je bio spor. Više nije primjećivao značajnije promjene
na tijelu, premda je u protekla četiri mjeseca izgubio osam kilograma. Još
je teško disao kad bi se uspinjao stubama, a trčanje s vremenom nije
postalo lakše. Noge su mu bile jednako teške, dok ga je u grudima stezalo
kao i prije. Katkad bi pomislio da djed Seeberg neće biti jedini koji je u
obitelji umro od infarkta.
Osim emisije koju je vodio na Radiju 4, Calle Seeberg bio je zaokupljen
promjenom - iako joj se cijelim bićem opirao. Budući da su mnogi znali tko
je i budući da je vježbanje dovodilo u pitanje imidž koji je stvorio, trenirao
bi tek kad bi pao mrak, tako da ga može vidjeti što manje ljudi, u za njega
netipičnoj odjeći. Ujesen, kao sada, dodatno bi se zabundao i nosio kape u
kojima je bio gotovo neprepoznatljiv. Unatoč tome, ponekad bi se susreo
sa začuđenim pogledima prolaznika koji bi mu dolazili ususret. Bio je
svjestan koliko smiješno izgleda dok sa svojih 105 kilograma tutnji po
pločniku. Bio je i bolno svjestan toga da je, kad vježba, crveniji u licu od
vrtnog patuljka, i jako bučan, premda je trčao laganim tempom.
Stazu pokraj rijeke Akerselva osvjetljivale su ulične svjetiljke,
postavljene na svakih deset do petnaest metara. Calle Seeberg nikad nije
trčao dalje od vodopada kod ulice Gjerdrums. Bilo je to logično mjesto za
zaustavljanje, kako bi došao do daha; staza se cijelim putem od
Grünerløkke postupno uspinjala, pa se počeo radovati daleko lakšoj ruti
na povratku kući. Za kasnojesenskih večeri iz crne vode pod mostom
izdizala se sablasna izmaglica, poprimajući zlaćani ton na mekom svjetlu
ulične svjetiljke, kao da netko odozdo izdiše zlatnu prašinu.
Jedne večeri Calle Seeberg je stajao i promatrao taj neobični prizor kad
je začuo kako je nešto kvrcnulo u grmlju pokraj kamene zgrade, na čijem
su se katu održavali satovi umjetnosti. Isti zvuk čuo je i prije nekoliko
dana, s istog mjesta. Kao da je netko stao na grančicu ili je slomio. Kad je
zavirio u grmlje, nije bilo nikoga, kao ni prošli put.
Tjedan ranije dvaput je vidio muškarca koji je džogirao u isto vrijeme
kad i on. To uglavnom nije bilo ništa čudno, jer mnogi su ljudi vježbali u
točno određeno vrijeme, no ovaj je čovjek oba puta trčao na jednakoj
udaljenosti od njega, odnosno pedesetak metara iza. Imao je tamnu
86
 Knjige.Club Books

trenirku, a preko glave navučenu kapuljaču. Calle Seeberg ga je zapamtio

jer mu se učinilo da lagano šepa dok trči.
Danas ga nije vidio. Seeberg je znao kako slavne osobe često imaju
vrebače; to je bio dio paketa. Takva pozornost obično mu nije smetala, ali
kad je počeo osjećati nelagodu i uznemirenost kao sada, to je bilo nešto
posve drugo.
Calle Seeberg nije navikao na strah, pa se ni sada nije bojao. Odlučio je
slijediti uobičajenu rutinu prije povratka kući. Ali dok je trčao kroz
mračnu šikaru na putu prema Nydalenu, ispod neosvijetljenog mosta,
zakleo bi se da je čuo kako se iza njega nešto kreće, čak i kroz decibele
glasnog disanja.
Nešto je kvrcnulo među stablima. Puls mu se toliko ubrzao da je osjetio
kako mu srce tuče u prsima - čuo je intenzivno, ritmičko lupanje. Kad je
začuo korake odmah iza sebe, morao se prisiliti da se ne okrene. Malo se
uspravio i pokušao ubrzati tempo.
Srećom, na ovom dijelu teren se blago spušta pa je bilo lakše, ali to je,
naravno, vrijedilo i za druge. Calle je imao snažan osjećaj da se ne kreće
dovoljno brzo. Mišići bedara počeli su mu se kočiti, a u prsima mu se
svezao čvor. Išlo mu je u prilog to što nije bio daleko od brojnih, dobro
osvijetljenih nydalenskih ciglenih zgrada i redakcija. Kad se približio
elektrani, začuo je glazbu - snažne basove - i trebala mu je minuta da
shvati kako dopire iz slušalica žene koja ga je prestizala uznemirujućom
lakoćom, kao da uopće nema težine u nogama.
Calle Seeberg mogao je malo usporiti i lakše disati, ljutit što je dopustio
strahu da se uvuče u njega. Kad se okrenuo, nije vidio ništa osim
tamnosmeđe staze po kojoj je trčao, blijedih obrisa stabala i grana koje su
se lagano njihale na blagom večernjem povjetarcu.
Ostatak puta napredovao je brže no obično i povremeno se okretao, ali
od šepavca s kapuljačom nije bilo ni traga ni glasa. Kad je došao do mosta
ispod Umjetničke akademije Oslo, onoga sa srcima i lokotima, laknulo mu
je jer je znao kako do sljedećeg trčanja ima nekoliko dana.
Calle Seeberg uskoro je ušao u haustor svoje zgrade u Fossveienu.
Polaganim, teškim koracima popeo se stubama do trećeg kata, ali kad se
spremao ući u stan, ugledao je odškrinuta ulazna vrata.
Je li ih zaboravio zaključati na izlasku?
Seeberg se pokušao sjetiti, ali nije mogao. Bila je to jedna od onih
automatskih radnji. Oprezno je otvorio vrata. U hodniku se sve činilo
normalnim. Cipele su bile na uobičajenom mjestu.

87
 Knjige.Club Books

Ali - nije li nekako drukčije mirisalo?

Jest. Osjetio je škakljanje u nosu. Alergijska reakcija. Kao da je netko
doveo psa.
Oprezno je zakoračio.
„Hej!“ povikao je i odmah primijetio da je na par sekundi zadržao dah.
Nastavio je hodati. Zatim je stao i osluškivao. Negdje u daljini zalupila su
se vrata. Izvana, s ulice, čulo se brujanje tvrdih kotača skejtborda na
asfaltu.
Onda je opet sve utihnulo.
Sad više nije mogao ništa čuti. Svejedno se oprezno kretao po stanu,
ali nije se izuo. Provjerio je radnu sobu u kojoj bi Liv Tonje obično
prespavala, u bizarnim prilikama kad bi se uspjela osloboditi majčinih
okova koji su je stezali petnaestak godina. Zavirio je u gostinsku sobu koja
je više služila kao skladište. Kuhinja je bila prazna, spavaća soba također.
Nikog nije bilo ni u kupaonici, premda se čudni miris tamo najjače osjećao.
Odakle dolazi?
Znao je da istog trena mora popiti tabletu protiv alergije, za svaki
slučaj. Začas bi reagirao na alergene. Istresao je dvije tablete iz bočice i
progutao ih s malo vode iz slavine, pa otišao u hodnik i zatvorio vrata.
Konačno je sjeo za kuhinjski stol i zapalio cigaretu. Zaslužio ju je, zar ne?

88
 Knjige.Club Books

27

Osim Iselin, ostala su još dva natjecatelja. Blix je prešao kursorom

preko njihova profila. Toralf Schanke i Jonas Sakshaug. Prema barometru
popularnosti, Sakshaug je imao dobre šanse za pobjedu. Glavni kuhar u
jednom restoranu uspio je pridobiti gledatelje dijeljenjem niza recepata i
omiljenih jela, kao i pozivom da sami daju prijedloge. Na profilu je obećao
da će najbolje ideje uvrstiti u kuharicu.
Blix je zatvorio preglednik i prijavio se u program za upravljanje
slučajevima. Vidio je da je istraga slučaja Nordstrøm skrivena od svih,
osim onih koji su u njega aktivno uključeni. To je bila standardna praksa
kod istraga koje su izazivale veliku pozornost javnosti.
Pogledao je mobitel. Posljednja Emmina poruka još je bila
neodgovorena. Htjela je da joj potvrdi kako tijelo pronađeno na Hvaleru
pripada Jeppeu Sørensenu. Poruka je poslana prije nekoliko sati, a u
međuvremenu je otkriće trupla i službeno potvrđeno.
Razmišljao je bi li joj odgovorio, i odlučio da neće. Izbrisao je sve
njezine poruke. Onda je otvorio popis poziva pa i njih izbrisao.
Kovic je hodala po prostoriji.
„Stian Josefsen je u Danskoj“, rekla je, uzbuđeno mašući listovima
papira. „Jučer popodne je kupio kartu na obali i otišao trajektom DFDS
Seawaysa za Kopenhagen. U 16:30. Cijelu večer izdašno je peglao karticu
u brodskom baru. Pokušala sam ga nazvati, ali mobitel mu je isključen.“
Blix je naglas razmišljao: „Dakle, ako je sinoć bio na danskom
trajektu...“
„Nije istovremeno mogao biti na Hvaleru i staviti Jeppea Sørensena u
čamac Sonje Nordstrøm.“
Blix je bubnjao prstima po stolu.
„Ali auto mu je prešao granicu između Švedske i Norveške 30. rujna,
nakon što je bio u Danskoj. Prošao je i kroz naplatnu kućicu Sandstuveien,
najbližu Nordstrømičinoj kući kad se ide od granice. U 20:21, dakle, sat i
pol prije njezine zadnje poruke.“

89
 Knjige.Club Books

Blix je opsovao. Trag koji je prije sat vremena obećavao, sad je izgledao
kao da vodi u slijepu ulicu. „Imamo li još nešto s naplatnih kućica?“ upitao
je. „Jesmo pokupili sve registracije?“
„Još čekamo podatke iz 0stfolda“, odgovorila je Kovic. „Provjeravamo
sva vozila s naplatnih kućica u Kongsveienu i Sandstuveienu, i
uspoređujemo ih s kriminalnim dosjeima ljudi iz Nordstrømičinih
krugova, ali ima hrpa unajmljenih i službenih auta. Trebat će nam puno
vremena.“
,,A što je s Wibeovim videoprojektom?“
„Zauzet je pregledavanjem snimki s nadzornih kamera iz područja
oko Akerselve“, odgovorila je. „Kafić na uglu na kraju Markveiena ima
kamere koje gledaju na most Eventyrbrua. Uz malo sreće, naći će čovjeka
u kapuljači kako hoda ispod mosta gdje se motao i Geia.“
„Okej“, kimnuo je Blix, iako nije gajio velike nade kako će to do nečega
dovesti. „Hvala ti, ja ću kontaktirati Dansku.“
Blix je iskopao broj Lone Cramer iz danske policije. „Čovjek koji je
Sonju Nordstrøm zadnji vidio živu sad je u Danskoj“, rekao je kad ju je
dobio. Nakon toga kratko joj je prenio najvažnije detalje slučaja.
„Trebamo pomoć kako bismo ga pronašli.“
„Pošaljite mi sve što imate o njemu“, rekla je voditeljica danskog
istražiteljskog tima. ,,A ja ću poslati obavijest svim postajama.“
Blix joj je zahvalio.
„Što da radimo kad ga nađemo?“
„Javite mi“, rekao je Blix. ,,I sjedam na prvi avion.“

90
 Knjige.Club Books

28

Emma je obično ustajala u petnaest do šest, kako bi vježbala prije

početka radnog dana, ali uz Martine si nije mogla priuštiti slobodan sat.
Premda se probudila u uobičajeno vrijeme, imala je rijetko zadovoljstvo
da jednostavno opušteno leži i gleda nećakinju kako spava. Malo je toga
na svijetu bilo tako spokojno i bezbrižno kao lice djeteta u Zemlji snova.
Nešto poslije sedam Emma je nježno povukla medvjedića kojeg je
Martine čvrsto zagrlila ručicama. Polako i sigurno počela ga je puštati i
otvorila oči.
„Dobro jutro, dušo“, rekla je Emma.
Martine je zagunđala pod pokrivačem i duboko udahnula kroz nos.
„Jesi dobro spavala?“ pitala je Emma.
„Mhm“, zijevnula je Martine.
„Imam jedno važno pitanje.“
Martine je nekoliko puta trepnula prije nego se uspravila.
„Što bi radije doručkovala - frape ili stari, suhi kruh?“
Djevojčica se nezadovoljno namrštila.
„Frape, naravno. S borovnicama.“
Emma se nasmiješila i pomilovala je po obrazu, još toplom od
spavanja.
„Onda borovnice. Ali prije toga trk u kupaonicu. Umij se i uredi, a ja
ću napraviti frape.“
„Okej.“
Martine je odgurnula pokrivač i izvukla se iz kreveta. Odjednom je
bila posve budna, kao usred dana. Emma je gledala nećakinju kako trči u
kupaonicu i pjeva Disneyjevu pjesmicu koju su sinoć čule na televiziji.
Ustala je i krenula složiti krevet, ali se zaustavila kad je na
Martineinom jastuku opazila vlasi kose. Bile su prilično duge i smeđe, i
nije bilo nikakve sumnje da pripadaju njezinoj nećakinji. Emma je povukla
pokrivač tako da vidi ostatak jastuka. Na plahti oko uzglavlja bilo je još
vlasi iste boje. Emma je brzo podigla jastuk i ugledala još kose - Martine je
oduvijek spavala jako nemirno.
91
 Knjige.Club Books

Ne, rekla je Emma. To ne može biti...

Skinula je pokrivač s kreveta, ali nije našla još kose. Molim te, mrmljala
je u sebi. Ne dopusti...
Martine se vratila.
„Zar mi nećeš napraviti frape?“ pitala je ozbiljnim, gotovo kritičkim
tonom. Emma isprva nije odgovorila, a onda je rekla, „Hoću, naravno.“
Prešla je pogledom preko djelomično počešljane kose sestrine kćeri. Je
li se ovo događalo i prije? Je li Irene znala za to? Jesu li znali u vrtiću?
Emma je sjedila na rubu kreveta, a Martine je sjela na pod i počela se
odijevati.
„Što je?“ upitala je.
„Ništa... Dođi malo.“
Martine je ustala i smjestila se na krevet do nje. Emma ju je milovala
po zatiljku i krišom joj proučavala tjeme. Ugledala je nekoliko svijetlih
mrlja.
Sranje.
Sranje, sranje, sranje.
„Što radiš?“ pitala je Martine.
Emma ju je privukla sebi.
„Nisam dobila jutarnje maženje“, poljubila joj je vrh glave. „Tete
trebaju jutarnje zagrljaje, znaš.“
,,A djeca trebaju frape.“
Emma je nekoliko puta trepnula. „Naravno. S borovnicama.“

Kad su završile doručak i spremile ručak za van, Emma je biciklom

odvezla nećakinju u vrtić. I ovaj jesenski dan bio je veličanstven; zrak je
bio čist, a nebo plavo.
Nakon što je Martine pozdravila odrasle u vrtiću, Emma je još malo
ostala i gledala nećakinju kako se igra s drugom djecom. Sretno i
bezbrižno. Kao da nema pojma što joj se događa s kosom.
Možda i nije znala, pomislila je Emma, cijelo vrijeme razmišljajući bi li
trebala nešto reći ili pitati.
Kad se napokon našla vani, nakon dugog zagrljaja na rastanku s
Martine, Emma je pokušala skrenuti misli na nešto drugo. Policija je
zakazala konferenciju za medije u deset sati, pa je imala vremena svratiti

92
 Knjige.Club Books

u Kalle liker alle i pročitati što mediji pišu o Nordstrøm! činu nestanku i
otkriću tijela Jeppea Sørensena.
Nije se činilo da se tijekom noći dogodilo išta vrijedno pažnje. Svi
tekstovi o toj temi svodili su se na pokušaje donošenja svježih informacija,
ali u njima nije bilo ničega novog.
U petnaest do deset Emma je parkirala bicikl pred policijskom
postajom. Nikad se nije osjećala kao „obična“ ili „prava“ novinarka, zato
što je dosad pisala samo o slavnima. Ali sad je uživala biti ispred svih, s
vijestima o nestanku Sonje Nordstrøm. Vidjela je kako je neke kolege
ispitivački promatraju kad je ušla u novinarsku sobu. Nije se sa svima
pozdravila, ali je primijetila otrovan pogled Henrika Wollana.
Odaziv medija bio je golem. Emma je računala i zaključila da je došlo
barem stotinu ljudi: fotografi i snimatelji s televizije te iz tiskanih medija,
radijski novinari i stalni izvjestitelji. Muškarac s crnom kapuljačom
gurnuo ju je i promrmljao kratku ispriku. Vidjela je novinare koje je znala
iz viđenja i kojima je znala imena. Nora Klemetsen iz Aftenpostena bila je
tu, kao i Petter Stanghelle iz VG-a. I Line Wisting, čiji je podcast Emma
često slušala dok se vozila biciklom.
Svi su bili tu.
I Kasper Bjerringbo.
Emma ga je zapazila u gomili, kako žustro diskutira s drugim
reporterom. Ugledao ju je i zastao usred rečenice, a onda se nasmiješio.
Emma je duboko udahnula, osjetivši oštro peckanje u grudima. Uzvratila
mu je osmijeh, užarenih obraza.
Prošla su četiri mjeseca od seminara u Göteborgu. Kad je izjurila iz
njegove hotelske sobe, otprilike oko pet sati ujutro, Kasper je zbunjeno
pitao zašto nije ostala i spavala s njim, ali nije se mogla prisiliti da mu
odgovori. Kao ni u sličnim situacijama, kad bi muškarci postavili to
pitanje.
Kasper je završio rečenicu u kojoj je prekinut i nastavio
nezainteresirano slušati kolegu prije nego što se ispričao i krenuo probijati
kroz gomilu. Emma je osjetila kako joj srce počinje lupati, sve brže i sve
glasnije.
Kasper je bio malo viši od nje. Kratka, kovrčava kosa jedva se pomicala
dok je hodao. Nosio je okrugle naočale zbog kojih je djelovao
inteligentnije. Prije četiri mjeseca lice mu je bilo obrijano i glatko, gotovo
kao u dječaka, ali sad je imao višetjednu bradu koja mu je dobro stajala.
Ajme, kako mu je dobro stajala.

93
 Knjige.Club Books

Kad se zaustavio točno ispred nje, i dalje se smiješio. Posjedovao je

neku magnetsku privlačnost, nije to mogla objasniti nikako drukčije. A
kad je napravio još jedan korak prema njoj i raširio ruke, pustila je da se
dogodi - opet mu je završila u zagrljaju, kao i na plesnom podiju one noći
u Göteborgu. Ovaj put zagrljaj nije potrajao, bio je to samo kratak pozdrav.
„Tako je lijepo vidjeti te opet“, rekao je. „Iako okolnosti nisu tako
ugodne.“
„Bok, Kasperu. Jesi li došao danas, ili... ?“
On je odmahnuo glavom.
„Već sam par dana u Norveškoj“, odgovorio je. „Teta mi seli natrag u
Dansku, pa sam joj pomagao. Mala smo obitelj.“
„Onda si bio u Norveškoj i jučer, kad smo se čuli?“
Kasper je reagirao kratkim, nervoznim smijehom. Bili su okruženi
žamorom glasova.
„Kamion za selidbu je otišao danas“, rekao je umjesto odgovora.
„Ostatak mjeseca imam na raspolaganju veliki prazni stan u Slemdalu.“
U načinu na koji je to rekao, nešto je zazvučalo kao poziv.
„Ali nije skroz prazan“, dodao je. „Ostalo je par stvari koje nosim sa
sobom. Bračni krevet, među ostalim.“
Emma nije ništa rekla. Neugodna tišina koja je potom nastala,
prekinuta je kad su se otvorila vrata pokraj podija. U prostoriju je ušao
Gard Fosse sa ženom koju je Emma poznavala kao policijsku odvjetnicu
Piju Nokleby. Fosse je bio za dvije glave viši od nje, pa su izgledali
komično dok su ulazili, oboje tako ozbiljni.
„Nadam se da se vidimo poslije?“ rekao je Kasper i pokazao rukom da
se mora vratiti svom fotografu. Emma je kimnula, nadajući se da joj se u
pogledu nije vidjelo koliko to želi.
„Dobro izgledaš, Emma Ramm.“
Odmaknuo se kad je to rekao, cijelo se vrijeme smiješeći.
,,I ti“, rekla je i osjetila kako crveni.
Svi su zašutjeli kad je policijska odvjetnica lagano kucnula po
mikrofonu. Utihnulo je i onih nekoliko izvjestitelja koji su međusobno
raspravljali. Zbog čavrljanja s Kasperom Emma je zakasnila i nije našla
prazan stolac. Stala je pokraj zida sa strane.
„Dobro jutro. Hvala vam što ste došli.“

94
 Knjige.Club Books

Pia Nokleby se nakašljala u mikrofon. Bila je u ranim četrdesetima,

kratke smeđe kose i s malo previše šminke, primijetila je Emma. I žarko
crvenim ružem.
„Svi znate zašto smo vas jutros pozvali. Otkriće trupla blizu vikendice
Sonje Nordstrøm, njezinu je nestanku, naravno, dalo posve novu
dimenziju, pa sam htjela uvjeriti i vas i javnost kako činimo sve što je u
našoj moći da bismo je pronašli i riješili slučaj. Dajem riječ policijskom
načelniku Gardu Fosseu.“
Fosse je sjedio uspravno i na trenutak djelovao kao da uživa u
pogledima uperenima u njega. Nagnuo se prema mikrofonu i rekao:
„Možemo potvrditi da se Sonja Nordstrøm sada i službeno vodi kao
nestala osoba, te da sumnjamo kako bi mogla biti žrtva zločina. Ovdje i
sada ne mogu detaljno objašnjavati razloge za ovo što ću reći, ali zbog
otkrića iz njezine kuće i vikendice, tražimo pomoć javnosti.“
Kratko se nakašljao i nastavio.
„Konkretno, zanimaju nas svi mogući dokazi, pogotovo vozila pred
kućom Sonje Nordstrøm i oko nje, u nedjelju navečer. Zanima nas je li tko
vidio nešto sljedeće večeri na Hvaleru, gdje Nordstrøm ima vikendicu.“
U tom je trenutku zazvonio mobitel. Ton zvona bila je pjesma plesne
grupe, melodija koju je Emma često slušala na radiju. Mobitel je nastavio
zvoniti. Ljudi u prostoriji počeli su se okretati tražeći vlasnika, ali pjesma
je i dalje svirala. Fosse je nervozno gledao u okupljene i prekinuo
izlaganje. Emma je vidjela kako se netko saginje i uzima mobitel s poda.
Ta je osoba pritisnula tipku i zvuk se isključio.
„Hvala“, rekao je Fosse. „Molim vas da isključite ton na mobitelima
dok radimo, kako ne bi bilo nepotrebnog prekidanja.“
Izvjestitelj koji je pokupio mobitel s poda, podigao ga je uvis u potrazi
za vlasnikom, ali nitko se nije javio. Slegnuo je ramenima i vratio ga na
pod.
„Normalno je da se pitamo postoji li veza između Sonje Nordstrøm i
Jeppea Sørensena“, nastavio je Fosse, s novim poletom u glasu. „To je
jedna od stvari koju ćemo detaljnije istražiti u narednim satima i danima.
Pokrenuli smo i suradnju s danskom policijom i poslali istražitelja u
Kopenhagen.“
Emma je sve zapisivala. Jedina je novost bila informacija da je norveški
detektiv otišao u Dansku. Možda je to bio Blix, pomislila je, budući da ga
nije bilo u prostoriji. Sofia Kovic, detektivka koju je Emma također vidjela
u Nordstrømičinoj kući, stajala je sa strane i promatrala presicu.

95
 Knjige.Club Books

Gard Fosse nastavio je govoriti kako je važno da se policiji omogući

širok prostor istrage, i u tehničkom i u taktičkom smislu, te ponovio
Noklebyrino jamstvo da su u istrazi angažirani svi mogući resursi.
Uslijedila su novinarska pitanja, a prvi se javio Petter Stanghelle iz VG-
a. Postavio je pitanje na koje Fosse nije bio voljan odgovoriti. Emma ih je
imala mnogo, ali osjećala je kako bi šanse za odgovor bile veće da je tu
Blix.

96
 Knjige.Club Books

29

Kopenhagen je bio njihov grad, njegovo i Mereteino omiljeno mjesto.

Voljeli su dolaziti ovamo kad bi odvojili vrijeme samo za sebe i posjetili su
ga nekoliko puta. Dolazili su i nakon što je Iselin došla na svijet, ponekad
autom, ali uglavnom avionom. Kopenhagen im je bio poput drugog doma
te, osim Osla, jedini grad u kojem su se osjećali kao kod kuće. Taj ih je
osjećaj pratio od prve šetnje pored kafića i dućana u ulici Vesterbrogade,
te kroz Vaernedamsvej, uličicu prepunu restorana i fenomenalnih malih
trgovina. Blix nije bio u Kopenhagenu od zadnjeg odmora s Merete, ali
kad su avionski kotači dotaknuli pistu i glatko se dokotrljali do konačnog
mjesta zaustavljanja, na aerodromu Kastrup, osjetio je koliko mu
nedostaje to vrijeme i taj život. I društvo, osjećaj da nekom pripada.
Obitelj. Budućnost.
Blix je nastojao otresti te misli. Došao je zbog posla i čim je izišao kroz
hodnik dolaznog terminala, mahnuo je taksiju koji ga je odvezao u sjedište
policije u srcu glavnoga grada Danske.
Stiana Josefsona nije bilo teško naći. Večer ranije, u 22:38, upotrijebio
je kreditnu karticu u Strogetu, šoping ulici u pješačkoj zoni, u blizini
jednog od brojnih barova. Naoružani njegovim najsvježijim opisom,
dvojica policajaca iz tima Lone Cramer mogli su ga privesti bez problema.
Zbog Josefsonova stanja i otpora koji je pružio, kad su ga policajci ljubazno
zamolili da pođe s njima, na koncu su odlučili ostaviti ga da prenoći u
ćeliji za pijance, gdje je i dalje čvrsto spavao kad je Lone Cramer dopratila
Blixa.
„Slobodno ga možete povesti u Norvešku“, rekla mu je. „Iako očito
troši hrpu novca u ovdašnjim puhovima.“
„Vidjet ću što se može“, odgovorio je Blix.
Ušao je u ćeliju i zatvorio vrata. Taj je zvuk probudio Josefsona koji je
otvorio oči, a onda skočio ugledavši Blixa. Pridignuo se, činilo se malčice
prebrzo, jer je napravio bolnu grimasu i dodirnuo sljepoočnice. Blix je
mahao rukama, u pokušaju da rastjera smrad alkohola, urina i znoja.
„Dobro jutro“, rekao je. „Ili... mislim daje već vrijeme ručka.“

97
 Knjige.Club Books

„Tko ste vi?“ pitao je Josefson. ,,I koji kurac radite ovdje?“ Pogledao je
oko sebe, kao da nije siguran gdje se nalazi.
,,U policijskoj ste postaji u Kopenhagenu“, rekao mu je Blix. ,,A ja sam
Alexander Blix i ovdje sam zbog nestanka Sonje Nordstrøm, za koju
sumnjamo da je žrtva zločina.“
Josefson se uspravio, odjednom razbuđen.
„Sto se desilo?“ pitao je poniznim, napuklim glasom.
„Upravo to pokušavamo doznati. Želite se malo umiti?“
Blix je promatrao mamurnog čovjeka pred sobom. Trodnevna brada.
Izgužvana bijela košulja s mrljom od senfa nasred prsa. Traperice
poderane na koljenu. Nedavno, čini se, jer se oko tkanine vidjela sasušena
krv.
„Da, to je... dobra ideja.“
Blix je pokazao u smjeru umivaonika. Josefson se nekako uspio osoviti
na noge, pa oteturao na drugi kraj ćelije i otvorio slavinu. Podrignuo je što
je mogao diskretnije i stavio ruke pod mlaz vode. Oprao je lice i malo
protrljao kapke, pa zatvorio vodu i obrisao se papirnatim ručnikom koji je
stajao pored umivaonika.
„Bolje?“ upitao ga je Blix.
„Malo“, odgovorio je Josefson.
Blix je izvadio diktafon i objasnio mu formalnosti oko davanja izjave.
„Jeste li voljni dati službenu izjavu?“ pitao je.
„Nemam što sakriti“, Josefson je prkosno pogledao u diktafon.
„Je li točno da ste u nedjelju navečer trebali posjetiti Sonju
Nordstrøm?“ započeo je Blix.
„Da... bio sam tamo. Trebao sam joj ostaviti primjerak naše knjige.
Držali su je u takvoj tajnosti da smo i Sonja i ja dobili primjerak večer uoči
službenog predstavljanja javnosti.“
,,U koliko ste sati bili kod nje?“
Josefson je razmišljao.
„Oko osam, čini mi se. Došao sam otprilike u to vrijeme.“
„Koliko ste ostali?“
Novinar je skrenuo pogled ulijevo. „Možda par sati.“
„To je dosta vremena samo za predaju knjige.“

98
 Knjige.Club Books

Josefson se susreo s Blixovim prodornim pogledom. Nastao je dugi

muk prije nego je spustio glavu i rekao: „Sonja i ja... znate... bili smo više
od partnera u zločinu.“
„Bili ste ljubavnici?“
„Da.“
Pričekao je trenutak prije nego je dodao: „Bili je točan izraz. Rekla je
da se više ne želi sastajati sa mnom na taj način“, rekao je Josefson, s
mrvicom gorčine u glasu, čak i malo tuge. Blix nije mogao točno
procijeniti. „Osjetili smo privlačnost dok smo radili na knjizi, našem
zajedničkom projektu. Bilo je dosta dugih i napornih radnih dana. Jedno
je... vodilo drugom i...“
Nakratko je skrenuo pogled.
„Ali onda više nije htjela imati ništa sa mnom, pa...“
„Zašto?“
„Dobro pitanje“, rekao je Josefson. ,,I ja sam se pitao. Ali rekla je samo
da smo oboje dobili ono što smo htjeli od naše suradnje i zamolila me da
odem.“
„Tako je rekla?“
„Otprilike. Barem se tako izrazila.“
Blix je kratko promislio prije sljedećeg pitanja.
„Na mjestu zločina tehničari su pronašli... tragove seksa u njezinom
krevetu“, rekao je. „Jeste li te večeri imali spolni odnos?“
Josefson je malo oklijevao prije nego je kimnuo. „To je vjerojatno ono
što bismo na dobrom norveškom nazvali oproštajnom ševom“, rekao je
sarkastično.
„Je li prekinula s vama prije ili poslije toga?“
„Poslije“, odgovorio je. „Dotad se ponašala kao i obično, ali onda, kao
da je odjednom pritisnula prekidač i postala potpuno hladna. U trenutku.
Dok smo ležali u krevetu. Bilo je... zbilja brutalno.“
„Jeste li se uzrujali?“
Josefson je pogledao Blixa. „Normalno da jesam.“
„Jeste li se tako razljutili da...“
Josefson ga je prekinuo naglim pokretom ruke.
„Znam kamo smjerate i jasno mi je zašto ste ovdje“, rekao je. „Ali,
koliko god bio ljutit, nikad je ne bih taknuo na taj način. Obožavao sam
Sonju Nordstrøm. Proteklih devet mjeseci bili su mi najbolji u životu.“

99
 Knjige.Club Books

Blix je primijetio da je Josefson pogledao u vjenčani prsten.

„Nisam se poslije toga želio vraćati doma i pretvarati pred Kristine
kako se ništa nije dogodilo. Jednostavno to nisam mogao podnijeti.“
„Pa ste otišli piti. I zbrisali trajektom u Dansku.“
Josefson je plaho kimnuo. Blix je zahtijevao da mu kaže točno vrijeme
odlaska i kupnje karte. Sve dosad ovaj je čovjek bio poveznica između
Sonje Nordstrøm i Jeppea Sørensena, ali trajekt mu je dao čvrst alibi - nije
mogao staviti tijelo Jeppea Sørensena u čamac Sonje Nordstrøm.
„Gdje vam je auto?“ upitao je Blix.
„Auto?“
„Imate crni Volkswagen Tiguan“, podsjetio ga je.
Josefson se nakašljao. „Parkiranje na obali u Hjortneskaji.“ Blix je
zapisao.
,,I ranije ste često bili u Kopenhagenu, ako sam dobro čuo?“ nastavio
je.
„Da... sviđa mi se tu.“
„To itekako mogu shvatiti. Koliko mi je poznato, prije nekog vremena
intervjuirali ste Jeppea Sørensena?“
Na spomen Dančeva imena Stian Josefson se namrštio, ali nije se činilo
da je čuo za otkriće još jednog tijela.
„Da, i?“
„Kroz proteklih devet mjeseci puno ste razgovarali sa Sonjom
Nordstrøm - znate li je li možda imala nešto s Jeppeom Sørensenom?“
Josefson je odmahnuo glavom.
„Jeste sigurni?“
„Nikad nismo razgovarali o njemu, ni u kojem kontekstu.
Nije ju zanimao nogomet. Zašto pitate?“
Blix mu je ispričao ono što su mediji već objavili.
„To je nešto najčudnije što sam ikad čuo“, rekao je Josefson. Lice mu je
poprimilo zamišljen izraz.
Blix je nastavio: „Naravno, vaša knjiga mnogima nije dobro sjela, ali
osim toga - znate li nekoga tko bi imao razloga nauditi joj?“
„Mislite, ubiti je?“
Blix nije odgovorio, jednostavno je čekao da Josefson razmisli.
„Ne“, napokon je zaključio. „Ne mogu se sjetiti ama baš nikoga.“

100
 Knjige.Club Books

30

Prošlo je već neko vrijeme otkad joj se konopac urezao u zapešća i

znala je da krvari.
Ležala je na boku i pokušala se opustiti, koliko je to moguće s rukama
na leđima. Gotovo da nije spavala i tijelo joj je na koncu kapituliralo.
Koliko je već ovdje?
Nije imala pojma. U početku je pokušala razmišljati i nekako utvrditi
koliko je sati, ali nije se mogla koncentrirati. Misli su joj bile paralizirane
zbog straha što će joj učiniti. Sad se samo trudila disati, što je moguće
ravnomjernije i tiše; udisala je i izdisala kroz nos i čekala. I čekala. I čekala.
Što je točno čekala?
Koliko će je još držati ovdje?
Što planira s njom?
Stalno si je iznova postavljala ta pitanja. Nije ju silovao niti ozlijedio.
Jedino što je tražio bilo je da ustane, legne i otvori usta. Da stavi ruke iza
leđa i bude tiho. Da se ne opire. „Jer to ni najmanje neće pomoći.“
Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put plakala. Nikad to nije činila
javno, a zapravo ni privatno; čak su je i tužni filmovi ostavljali
ravnodušnom. Ali u proteklih nekoliko dana suze su joj neprestano
navirale, ničim izazvane, čak ni mislima. Jastuk s kauča na kojem je ležala
bio je posve mokar.
Iznenadilo ju je što nije osjećala bol, kad bi se pokušala osloboditi.
Barem ne u rukama. Možda ga mozak više nije registrirao. Hladnoća u
kolibi vjerojatno joj je umrtvila sva osjetila. I stavila sve impulse na
čekanje.
Pitala se je li ikad ikome učinila nešto nažao. Nije bila tajna da nije
anđeo - novine jedva da su pisale o ičemu drugom - ali nikome nije
naudila.
Razmišljala je o svojoj dekici. Onoj kojom bi se obično pokrila kad bi
se doma ispružila na kauču. Zamisli samo... je li moguće da ti toliko
nedostaje nešto tako banalno poput obične deke. Željela se zamotati u nju.

101
 Knjige.Club Books

Udisati miris tkanine, ispijati čaj i gledati nešto nezahtjevno na TV-u.

Nešto posve nevažno.
Nije se mogla sjetiti kako je dospjela ovamo; sjećala se samo prepada.
Imao je crne rukavice. Kapuljaču i elektrošoker u ruci. Prislonio joj ga je
na vrat. Zadnje što je vidjela bile su plave iskre koje su zaplesale na
automobilu iza njega.
Kad se probudila, bila je u ovoj kolibi. Stajao je iznad nje i gledao kako
se koprca i žmirka, dok pokušava shvatiti gdje je. Grozničavo se
pokušavala osloboditi, samo da bi shvatila kako su čvorovi čvrsto
zategnuti.
Začula je zvuk i podigla glavu. Je li to auto? Nadala se da će se netko
pojaviti, netko tko će je izbaviti iz ove jezive noćne more. Prvi je put nakon
dužeg vremena osjetila nadu. Možda se uspije izvući. Možda je noćna
mora gotova.
Jasno je čula kako se približava zvuk automobilskog motora.
Napregnula je mišiće dijafragme, koje je često vježbala, kako bi se podigla
u sjedeći položaj. Napor ju je nakratko ošamutio. Krpa u ustima otežavala
joj je disanje, a tijelo nije moglo dobiti dovoljno kisika čak ni kad bi se
napregnulo do maksimuma.
Auto je sada bio blizu i zaustavio se. Čula je otvaranje vrata. Pa još
jednih. Korake na tlu. Zveckanje ključeva. Korake koji postaju sve bliži.
Nije mogla razaznati pripadaju li jednoj ili više osoba. Opet je sve teže
disala.
Vrata su se otvorila.
Imala je osjećaj kao da joj se teški grumen nečega spustio iz grla na dno
želudca. Počela je jecati. Nije mu vidjela lice, ali to je definitivno bio on.
Prepoznala je crne rukavice i kapuljaču. Spontano je počela
hiperventilirati i prisilila se ubrzano treptati, kako bi jasnije vidjela kroza
suze.
Kroz otvorena vrata ušao je hladan zrak. Osjetila je kako joj se koža
ježi pod tankom odjećom. Zakoračio je unutra i zaustavio se. Nosio je
zvučnik koji je spustio na pod. Nekoliko trenutaka promatrao ju je
ledenim pogledom, a onda se okrenuo i izišao. Nije zatvorio vrata. Čula je
kako mu se koraci udaljavaju i nestaju, ali onda u se opet počeli
približavati.
Donio je još jedan zvučnik. Opet ju je pogledao prije nego što je ponovo
nestao. Nedugo zatim se vratio, ovaj put s pojačalom i daljinskim
upravljačem. I bijelim produžnim kabelom. I dvjema plastičnim

102
 Knjige.Club Books

vrećicama, jednom iz trgovine odjećom, a drugom iz knjižare. Sve je

odložio na pod, a onda počeo spajati.
Promatrala je taj prizor sa sve većim strahom. Trebalo mu je manje od
nekoliko minuta da dovrši povezivanje svih kablova.
Zatvorio je vrata. Uključio je opremu, razne uređaje. Petljao je s
nekakvim tipkama prije nego je iz džepa na jakni izvadio iPod i spojio ga.
Zatim je nekoliko puta prešao palcem po ekranu. Začula se glazba,
nekakva pjesma. Bila joj je poznata, ali nije se mogla sjetiti otkud. Kad je
muški vokal otpjevao stih ili dva, muškarac je zaustavio glazbu i
zadovoljno kimnuo. Prostorija je opet utihnula.
Okrenuo se na peti i prišao joj kratkim, polaganim koracima. „Diži se“,
rekao je. Oklijevala je, oprezno položivši boso stopalo na hladni pod. Još
je osjećala bol. Stao je odmah pokraj nje i netremice je gledao u oči.
Njegove su bile plave. Ledene.
Onda ju je uhvatio za hlače i počeo ih otkopčavati.
Ne, vrisnula je u sebi dok se pokušavala izmigoljiti. Ne. Molim te, ne...
„Smiri se“, rekao je. „Ne kanim te silovati.“
Njegov mirni glas na trenutak ju je zaustavio. Nastavio joj je skidati
hlače. Htjela ga je pitati što namjerava, ali krpa u ustima onemogućila je
riječi. Uskoro su hlače bile na podu; morao joj je podići noge kako bi ih
skinuo dokraja.
Onda je prešao na gaćice. Polako ih je spustio niz bokove, do bedara.
Prigušeno je zajecala i zatvorila oči dok su joj niz obraze klizile suze.
Kleknuo je i nastavio joj svlačiti donje rublje. Lice mu je bilo samo nekoliko
centimetara od njezinih prepona. Zadržala je dah, u strahu da bi svaki tren
mogla osjetiti njegove usne ili jezik, ali to se nije dogodilo. Podigao joj je
stopala, povukao gaćice i spustio ih pokraj hlača.
Fine paperjaste dlačice na bedrima su joj se naježile. Svake sekunde
očekivala je da će joj staviti ledeni prst na stidne usne, okrenuti je i silovati.
Umjesto toga, uzeo je plastičnu vrećicu i izvadio kupaći kostim.
„Ovo sam kupio za tebe“, rekao je. „Mislim da ti veličina odgovara.“
Prinio ga je bliže. Leopard uzorak. Podsjetio ju je na onaj koji je nosila
posljednji put na pješčanoj plaži u Huku.
Zubima je otkinuo etiketu s cijenom i sagnuo se, pa joj polako i pažljivo
navukao gaćice. Gruba koža i šavovi njegove rukavice grebli su joj bedra.
Gaćice su joj bile malo prevelike, ali elastika ih je držala na mjestu. Bio je
dobar osjećaj ne biti potpuno gola.
Ustao je i pogledao je.
103
 Knjige.Club Books

„Izgledaš seksi“, rekao je. „Seks. I.“

Shvatila je što je mislio, ali ne i što je htio. Opet se nasmiješio vlastitim
riječima. Onda se odjednom nanovo uozbiljio.
„Sjedni.“
Poslušala ga je. „Tamo, malo dalje“, precizirao je, pokazavši glavom
prema kutu s televizorom, koji je cijelo vrijeme bio isključen.
„Savršeno“, rekao je kad je učinila što je tražio. „Hvala ti.“
U ruci je držao gornji dio kupaćeg kostima. „Mislim da ću pričekati i
obući ti ovo poslije.“
Poslije? pitala se. Poslije čega?
„Ako ti oslobodim ruke, samo ćeš pokušati pobjeći. Ne želim se hrvati
s tobom.“
Odložio je gornji dio bikinija na kauč do nje. Uzeo je drugu vrećicu i
izvadio iz nje knjigu. Stavio ju je sa strane i prišao joj s praznom vrećicom.
Sad joj je bio tako blizu da je mogla osjetiti njegov vlažan dah. Smrdljiv i
odvratan.
Izvadio joj je krpu iz usta. Duboko je udahnula čim je opet mogla disati
kroz otvorena usta. Usne su joj bile suhe poput baruta. I grlo.
„Žališ li za nečim?“ upitao je.
Zurila je u njega. Htjela ga je pitati na što misli, ali prvi pokušaj bio je
uzaludan.
„Zbog čega bi žalila?“ napokon je promucala.
„Zbog svog ponašanja.“
Nije imala pojma na što cilja. „Nisam učinila ništa loše.“
To nije bio odgovor kojem se nadao. Netremice ju je gledao u oči. Na
koncu je prva spustila pogled, očajnički se pokušavajući sjetiti što bi
trebala reći. Činilo se da su sve molbe i strategije koje je smišljala u
zatočeništvu, naglo isparile.
„Sad ćeš tek postati slavna“, rekao je. „Prava legenda.“
Pogledala ga je razrogačenih očiju. Nije mogla dokučiti na što misli.
Sve dok joj nije navukao vrećicu na glavu. I zatvorio dovod zraka.

104
 Knjige.Club Books

31

Blix nije volio letjeti, ne zato što se plašio letova, već zato što je tada
nedostupan. Tijekom istrage ta mu je izolacija padala teže no obično.
Pedeset i četiri minute nakon polijetanja s Kastrupa, kapetan je spustio
kotače na norveško tlo aerodroma Oslo Gardenmoen i počeo usporavati.
Motori Boeinga 737 još su uvijek grmjeli kad je Blix isključio zrakoplovni
način rada na mobitelu. Za nekoliko sekundi počele su stizati poruke.
Prva je bila kratka obavijest iz Operativnog centra u sjedištu policije.
Pronađeno žensko tijelo u kolibi u Nordmarki. Sljedeća je bila od Kovic, a
glasila je otprilike isto.
Blix ju je nazvao.
„Upravo sam sletio“, rekao je. „Je li to Nordstrømica?“ Ovo potonje
izgovorio je šaptom tako da putnik na susjednom sjedalu ne čuje ime.
„Ne znam“, odgovorila je Kovic. „Sad smo na putu onamo.“
„Sto mi još možeš reći?“
„Našle su je dvije beračice gljiva. Vrata kolibe bila su širom otvorena,
a unutra je treštala glazba.“
„Glazba?“
„Da. Ista pjesma koja se ponavlja, pojačana do maksimuma.“
Avion se zaustavio, a svjetla upozorenja za sigurnosne pojaseve su se
ugasila. Blix je brzo otkopčao svoj. „Okej“, rekao je. „Stižem.“
Plave rotirke još su osvjetljavale smreke kad je, svega sat vremena
kasnije, parkirao iza četiri patrolna policijska vozila. Došla su i dvoja kola
hitne pomoći. Koliba je bila okružena crveno-bijelim policijskim trakama,
uglavnom da se onemogući pristup novinarima. Šanse da netko zađe tako
duboko u Nordmarku bile su male, no policajci su se strateški rasporedili,
za svaki slučaj.
Blix je jednom od njih pokazao iskaznicu, a zatim se provukao ispod
traka. U zraku se osjećao miris jeseni. Mokra stabla, vlažni vrijesak. Bilo je
već kasno popodne, što se vidjelo i po sve bljeđoj plavičastoj svjetlosti.
Wibe mu je prišao i odmah priopćio: „Nije Nordstrømica.“

105
 Knjige.Club Books

Blix se namrštio. „Tko je onda?“ upitao je, razmišljajući o slučajevima

nestalih osoba na kojima su radili proteklih nekoliko mjeseci. Wibe je
zaustio da odgovori, ali je odustao. „To zbilja moraš vidjeti sam.“
Blix je zastao na ulazu i pogledao u vrata. Bila su oštećena oko brave.
„Jeste li u blizini našli pajser ili nešto slično?“ pitao je dok se uspinjao
stubama.
„Mislim da nismo“, odgovorio je Wibe iza njega.
Blix je uzeo par navlaka za obuću iz kutije pokraj stubišne ograde i
navukao ih preko cipela prije no što je ušao. Morao se provući pokraj
velikih zvučnika u hodniku, ali pazio je da ih ne dodirne. U prolazu je
kimnuo Sonji Kovic i glasno se nakašljao, tako da Ann-Mari Sara, pognuta
nad truplom, može ustati i skloniti se ustranu.
Mrtva žena posjednuta je na kauč.
Preko glave joj je navučena plastična vrećica, stegnuta oko vrata
ljepljivom vrpcom. U bijeloj plastici probušena je rupa kako bi joj se vidjeli
dijelovi lica.
Bila je puno mlađa od Sonje Nordstrøm. Plava kosa koja je provirivala
iz vrećice bila je zapetljana i beživotna. Na sebi je imala samo kupaći
kostim. Ali ono što je iznenadilo Blixa i nagnalo ga da joj se još više približi,
bila je knjiga koja joj je počivala u krilu.
Zauvijek prva.
U glavi su mu se rojila pitanja.
„Tko je to?“ bilo je prvo što je uspio reći.
„Jessica Flatebo“, odgovorila je Kovic.
Sljedećih nekoliko sekundi Blix je samo stajao i zurio u kolegicu.
„Zvijezda reality emisija“, rekao je potom, uglavnom sebi u bradu, dok mu
je istodobno u misli došla Iselin.
„Lako ju je prepoznati“, dodala je Kovic. „Zbog ogromne teto važe na
ruci.“
Blix ju je vidio. Orao ili sokol.
„Koliko dugo sjedi tu?“
„Nemoguće je precizno utvrditi“, odgovorila je Sara. „Ali ne može biti
duže od nekoliko sati. Upravo se počela kočiti.“
„Ali smatra se nestalom već šest dana“, ubacila se Kovic.
Jessica Flatebo, pomislio je Blix. Dugo vremena bila je žrtvom
kampanje blaćenja na društvenim mrežama, zbog čega se uvelike

106
 Knjige.Club Books

nagađalo da se povukla iz javnosti. Da to jednostavno više nije mogla

podnijeti te da si je oduzela život.
„Ali knjiga je izišla tek prekjučer“, podsjetio ju je Blix i pokazao na
knjigu u žrtvinu krilu. „Ako je sve to vrijeme bila ovdje, onda je bila sama.
Počinitelj je kasnije negdje kupio knjigu-“
„Ali ubio ju je prije samo nekoliko sati, a nakon toga pojačao glazbu
dokraja.“
I Wibe je došao u kolibu. „Ovo je apsolutno...“
„Imamo li kakvih tragova?“ prekinuo ga je Blix. Pitanje je bilo
namijenjeno Sari.
„Dva para otisaka stopala“, odgovorila je. „Veličine 38 i 43.“
„Muški i ženski“, komentirala je Kovic.
,,A uzrok smrti?“
„Nema vidljivih vanjskih ozljeda, a s obzirom na vrećicu na njezinoj
glavi...“
„Gušenje“, zaključila je Kovic.
„Iako je vrećica razderana?“ skeptično je upitao Wibe.
„Teško da si je to sama napravila“, rekla je Sara. „Nitko ne može sam
sebe ugušiti prije nego sjedne čitati knjigu.“
„Zar je to radila?“ nagađala je Kovic. „Meni djeluje kao da gleda
televiziju.“
Blix je nagnuo glavu ustranu i proučavao djevojčine oči. Kovic je bila
u pravu: bile su usmjerene direktno prema televizoru.
Blixov je pogled pao na neprirodno raskošne grudi, utrpane u
pretijesan gornji dio bikinija. Jessica Flatebo je na fotografijama, koje je
dosad vidio, uvijek bila oskudno odjevena. Naglasak je bio na golotinji i
spremnosti na poziranje s minimum odjeće, pogotovo na onom što je bila
spremna učiniti bez nje pred TV kamerama. Kako god, to joj je osiguralo
neku vrstu karijere.
Kovic je stajala iza Blixa i prelistavala bilješke.
„Kad je nestala, na sebi je imala traperice, traper jaknu i bijelu majicu“,
rekla je. ,,I crvene tenisice.“ Pogledom je kružila po prostoriji, kao da
očekuje vidjeti ih na podu ili drugdje u kolibi.
„Ništa od toga nismo našli“, rekla joj je Sara.
„Morat ćemo još jednom proći sve što je radila“, predložio je Wibe. ,,I
razgovarati s osobama s kojima je bila u kontaktu.“

107
 Knjige.Club Books

„Što još znamo o njoj?“ raspitivao se Blix.

Kovic je ponovo prelistala notes.
„Ima dvadeset jednu godinu“, počela je. „Rođena je u Vestfossenu.
Živjela je u Boleru. Bila je u posljednjoj sezoni Paradise Hotela.“
„Je li imala stalni posao?“ Blix je napravio nekoliko koraka ustranu i
čučnuo, da može proučiti tijelo iz drugog kuta.
„Mislim da nije“, odgovorila je Kovic iza njegovih leđa. „Pisala je blog
koji je redovito ažurirala - Seks I - ali je prošlog tjedna odjednom prestala.
Nije napisala nikakav oproštajni tekst. Imala je preko 117 tisuća pratitelja
na Instagramu. Navodno se na taj način može lijepo zaraditi, barem sam
tako čula. Od oglasa i sličnih stvari.“
Blix je ustao i pregledao ostatak prostorije. Nalazili su se unutar sobice
s malo namještaja. Osim kauča na kojem je sjedila Jessica Flatebo, unutra
su bili stolić i dvije fotelje. Miševi su nagrizli jastuke. Na zidovima je
visjelo nekoliko slika jednostavnih pejzaža i požutjeli zemljovid šumskog
područja Nordmarke. Na prašnjavim prozorskim klupicama, punim
mrtvih insekata, nalazile su se razne ukrasne sitnice. Kuhinja se sastojala
od nekoliko ormarića, radne površine i električnog rešoa te mini
hladnjaka.
„Tko je vlasnik kolibe?“ pitao je.
„Pravi vlasnici umrli su prije tri godine, u razmaku od svega par
tjedana“, rekla je Kovic. „Zadnjih nekoliko godina nisu dolazili ovamo.
Osim toga, ni jedno od dvoje djece ne živi u ovom dijelu zemlje. Ostavili
su grijanje uključeno na minimum, tako da se cijevi ne smrznu preko
zime.“
Wibe je navukao rukavice i prešao u hodnik kako bi provjerio
glazbenu opremu. „Stari iPod“, rekao je i podigao ga.
„Ništa ne diraj!“ upozorila ga je Ann-Mari Sara.
Tog trena iz zvučnika je zagrmjela glazba. Blix se prestrašeno trgnuo.
„Gasi to!“ zaurlao je.
Wibe je petljao po iPodu, ali na kraju je morao iščupati kabel.
Nastala je tišina. Kovic je stajala otvorenih usta.
„Jebeni idiot“, viknula je Sara. I Blix mu je uputio prijekoran pogled.
Na drugoj strani prostorije ugledao je Kovic koja se činila zaokupljenom
teškim mislima.
„Ta glazba“, rekla je. „Nitko nije spomenuo da se radi o toj pjesmi.“

108
 Knjige.Club Books

„Kojoj pjesmi?“ nakašljao se Wibe, još uvijek posramljen zbog svoje

nespretnosti.
„Čula sam je na presici“, objasnila je Kovic, a onda se zaustavila - kao
da joj je trebalo nekoliko trenutaka da se pripremi za ono što želi reći.
„Niste bili tamo, ali odjednom je zazvonio mobitel, dok je Fosse... Melodija
zvona bila je ova pjesma...“
Glavom je pokazala prema Hi-Fi opremi.
„Ista pjesma koju si sad pustio.“
Blix nije shvaćao što je htjela reći.
„Ponovi“, rekao joj je.
Kovic je ispričala što se dogodilo na konferenciji za medije.
,,I... Čiji je bio taj mobitel?“ pitao je Blix.
„Pojma nemam. Nitko se nije javio. Barem ne onda i tamo.“
„Gdje je taj mobitel sada?“
Blix joj je signalizirao da bi trebali izići.
„Ne znam“, rekla je Sofia Kovic na izlasku iz prostorije. „Mislim da ga
nitko nije tražio.“
„Nazovi Fossea“, brzo je rekao Blix. „Nazovi Noklebycu ili bilo koga -
nekoga tko je bio tamo i tko je odgovoran za novinarsku sobu.“
Kovic je odmah počela nazivati. Dok su se vraćali u auto, Blix je
razmišljao o nestaloj Sonji Nordstrøm i njezinu mobitelu, koji je uključen
točno u osam sati i položen u otvoreni grob. Pomislio je i na Jeppea
Sørensena, zadavljenog, zamrznutog i ostavljenog kraj Nordstrømičine
vikendice, tako da bilo tko može nabasati na njega. I na mobitel koji je
zvonio na presici, sazvanoj zbog Sørensenova ubojstva, s istom melodijom
zvona kao i ova, koja je poslužila za to da upozori slučajne prolaznike na
još jedan leš. Točnije, na leš s Nordstrømičinom knjigom u krilu.
Sve je to povezano, rekao je samom sebi.
A od Nordstrømice ni traga ni glasa. To je već dovoljno uznemirujuće,
ali Blixa je brinulo i to što se činilo kako netko upravlja s onim što će se i
gdje događati. Zasad je ta osoba imala potpunu kontrolu.
Sinulo mu je da je počinitelj htio da nađu Jessicu Flatebo, točno onako
kako je nađena.
Kovic je završila s telefoniranjem.
„Imaju mobitel u postaji“, rekla je nestrpljivo. „Ostao je ležati na
podu.“

109
 Knjige.Club Books

„Fino“, namrštio se Blix. „Kladim se u sto kruna da je pripadao Jeppeu

Sørensenu.“

110
 Knjige.Club Books

32

Emma je pretraživala arhivu svojih blogova, uznemirena time koliko

je puta pisala o Jessici Flatebo, uglavnom prije nestanka. Ali bilo je tu i
članaka nastalih tijekom onih šest dana dok se smatrala nestalom. U
svakom slučaju, priče o Flatebo privukle su mnogo čitatelja, uglavnom
zato što su se bavile njezinim najnovijim ispadima na društvenim
mrežama i često bile ilustrirane fotografijama na kojima su u fokusu
njezine usne, duboki dekolte, stražnjica ili noge.
Flatebo je postala fenomen: proslavila se preko noći, prvenstveno jer
je ušla u Paradise Hotel, s nezasitnim apetitom za oba spola, ali i zato što je
izgledala kao model i ponašala se krajnje nesputano - bez obzira na to jesu
li je kamere snimale. Bila je to savršena kombinacija za žene i muškarce
koji su zapravo trebali shvatiti da su samo marionete na njezinom putu do
vrha, kojim se ponekad uspinjala na vulgarne načine, ali i za moraliste koji
su jednostavno morali vidjeti što će ovaj put izvesti.
S druge strane, mlađim je čitateljima Flatebo očito bila uzor zbog svega
što je činila. U njihovim očima bila je kul, duhovita, uzbudljiva i
nadahnjujuća. Previše ih je željelo jednog dana postati poput nje. Zbog
nekih komentara Emma je požalila što joj i sama daje toliki prostor.
Čim je javljeno da je Flatebo možda dragovoljno nestala, Emma je
dobila izričite upute da joj posveti što manje prostora, budući da nije
trebalo dizati broj klikova na nečijoj osobnoj tragediji, bez obzira na to
koliko osoba bila poznata. Kako god, kad je policija iz Osla objavila
izvještaj o otkriću tijela u Nordmarki, bumerang se vratio, osobito nakon
policijske izjave da se „sumnja kako je Flatebo bila žrtvom zločina“. Anita
je tražila od Emme da prikupi što je moguće više materijala i složila se s
ponovnom objavom starih članaka.
Emma je razmišljala bi li poslala poruku Alexu Blixu i pitala ga zna li
što o Flatebo, ali se predomislila. Vjerojatno je imao pune ruke posla oko
Nordstrømice i Sørensena. Osim toga, nije htjela da misli kako ga
iskorištava. Tješila se činjenicom da ni jedan medij nije otkrio nikakve
senzacionalne detalje.
Bilo je gotovo sedam sati kad joj se oglasio mobitel.

111
 Knjige.Club Books

Kasper.
Treba mi vodič kroz restoransku scenu Osla.
Emma se nasmiješila prije no što je odgovorila: jesi li pogledao Žute
stranice?
Napeto je čekala odgovor.
Ima ih previše. Treba mi dobra preporuka. I, po mogućnosti, lijepa,
plavokosa žena s kojom bih podijelio obrok :)
Emma je na nekoliko trenutaka zagrlila mobitel. Iako se tijekom večeri
može dogoditi još mnogo toga, morala je jesti.
Četrdeset i pet minuta kasnije ušla je u Vitlu Paradiso u Grünerløkki,
iznenađena time koliko je nervozna. Na drugim spojevima u proteklih
nekoliko godina, očekivanja i uvjeti unaprijed su joj bili kristalno jasni.
Jedno ili pet pića, hrana, a možda i seks - kod njega ili na nekom
neutralnom mjestu - pod uvjetom da je bio pristojan i ispunio ostale
kriterije. Ali sad nije znala ni što želi, ni što je Kasper zamislio.
Bila je gužva, kao i obično, ali Kasper je došao ranije i zauzeo stol za
dvoje u najdaljem kutu u prizemlju restorana. Mahnuo joj je i ustao kad
ga je ugledala. Pozdravili su se kratkim zagrljajem. Kasper je fantastično
mirisao, po šamponu i pasti za zube. Ugodan miris - kriterij broj jedan.
„Super da si našla vremena za nešto prigristi“, rekao je.
„Zapravo nisam baš sigurna da jesam“, odgovorila je Emma. „Možda
ću u nekom trenu morati otrčati.“ Podigla je mobitel kao da želi naglasiti
da bi je svakog trenutka netko mogao nazvati.
„Dosta si dobra u trčanju, koliko se sjećam. Ili u bicikliranju?“
Emmin smješak odgovorio je potvrdno.
„Mi iz Kopenhagena jako dobro razumijemo ljubitelje bicikala“, rekao
je Kasper. „Nitko se toliko ne vozi biciklima kao mi.“ Nasmiješio se od
uha do uha pridržavajući joj stolac.
„Tako si galantan“, primijetila je Emma.
„Da, čovjek bi pomislio da jadnik iz Danske pokušava nekog
impresionirati.“
Emma se ponovo nasmiješila. Smisao za humor - kriterij broj dva.
,,I, kako mu ide?“ upitao je Kasper i sjeo.
„Još je prerano za zaključke.“
Posvuda oko njih prostor je bio ispunjen glasnim žamorom. S druge
strane prozora ljudi su ulazili i izlazili iz Olaf Ryes plassa, malenog

112
 Knjige.Club Books

okruglog parka u srcu Grünerløkke. Iz krušne peći dopirao je zamaman

miris pizze.
Konobarica, niska žena kratke crne kose, stigla je s jelovnicima. Kasper
je naručio pivo, a Emma čašu suhog bijelog vina. Kasper je zamolio Emmu
da mu preporuči neku od pizza.
„Ova s četiri sira je dosta dobra“, rekla je.
Poslušao ju je i naručio, a ona je uzela margheritu.
„Onda...“ pogledao ju je Kasper kad je konobarica otišla. „Kako si?“
Emma nije željela razgovarati o svom životu, pa je odgovorila kratkim
„dobro“ i uzvratila istim protupitanjem.
,,I ja sam... dobro.“
„Imaš kakvu svježu robu o Jeppeu Sørensenu za sutra?“
„Zapravo nemam“, brzo je odgovorio. Emma je imala osjećaj da nešto
prešućuje, tim više što su sada jedno drugom konkurencija.
Konobarica se vratila s naručenim pićem. Kasper joj se nasmiješio.
Pristojnost - kriterij broj tri.
Podigao je čašu i upitao: „A ti? Imaš li za sutra kakvih vrućih asova u
rukavu?“
Emma je odmahnula glavom.
„U mom poslu ne držimo asove u rukavima“, odgovorila je.
„Objavimo čim nešto doznamo.“
„A što je najnovije?“
Emma mu je ispričala o Jessici Flatebo. Kasper nije čuo za nju, ali je
rezigniranim tonom govorio o sličnoj blogerici koja se bavila životima
slavnih u Danskoj. Mlade djevojke koje nisu mogle ponuditi ništa osim
izgleda.
Otpio je gutljaj piva i lagano se nagnuo prema njoj.
„Kako si poslije... Göteborga?“
Emma je brzo podigla pogled, svjesna da joj obrazi gore.
„Pa, imala sam dosta posla i puno sam...“
„Vozila bicikl?“
„Da“, rekla je, zahvalna što joj daje nešto čemu se može smijati.
„Jesi li...“
Na trenutak je zastao, a onda upitao: „Jesi li sve to vrijeme mislila na
mene?“

113
 Knjige.Club Books

Otpivši gutljaj vina, Emma si je kupila još malo vremena. Dok joj je
vino klizilo niz grlo, pogledala ga je preko ruba čaše i primijetila da se ne
doima nervoznim dok čeka odgovor. Naprotiv, bio je prilično
samouvjeren, ali ne na neugodan način. Kriterij broj četiri - sviđali su joj
se muškarci koji zrače samopouzdanjem.
Emma nije znala može li biti posve iskrena. Odgovor da učinio bi
njihovu avanturu važnijom no što je spremna priznati, a ne bi bilo previše
grubo.
„Kao što sam rekla, imala sam puno...“
Nije mogla pronaći prave riječi kojima bi završila rečenicu. Mogla se
izgovarati na baku, Martine, posao... čak i na samu sebe, ali malokad je
mogla podnijeti pogled u to zrcalo.
„Pa, ako ništa drugo, ja sam mislio na tebe“, rekao je Kasper tiho,
toplim glasom. Emma se nadala da neće... da neće doći do teme
Göteborga, barem ne tako rano. „Pitao sam se što misliš... o nama.“
Emma je spustila pogled.
„Zapravo nisam razmišljala o tome“, samo je rekla. „Ti si se vratio u
Kopenhagen, a ja doma.“
Kratko ga je pogledala i shvatila da se nadao drukčijem odgovoru.
„Želiš li znati o čemu sam razmišljao?“ upitao je nakon duge stanke.
„Nisam baš sigurna“, odgovorila je Emma, iako je isprva oklijevala.
„Mislim da je to bila prekrasna večer. I predivna noć. S djevojkom koju
bih rado bolje upoznao.“
„Zar to upravo ne činiš?“
„Ne znam“, rekao je. „Činim li?“
Emma je priželjkivala da može lutati pogledom uokolo, ali bila je
okrenuta leđima ostatku restorana i mogla je gledati samo u Kaspera.
Šutke su ispijali piće.
„Onda, što misliš, kako su povezani Sonja Nordstrøm i Jeppe
Sørensen?“ upitao je.
Emmi je bilo drago što je promijenio temu.
„Osim što su u svojim zemljama bili superzvijezde i što su oboje
sportaši?“ odgovorila je, a onda, nakon nekoliko trenutaka razmišljala,
dodala: „Zbilja ne znam. Nemam blagog pojma.“
„Jeppe je bio na dnu, mentalno“, rekao je Kasper. „Ali u
Nordstrømičinu slučaju nije bilo ničega takvog, zar ne? Nije ju mučio kraj
karijere?“
114
 Knjige.Club Books

Emma je odmahnula glavom.

„Puno je vremena prošlo otkad se Nordstrømica natjecala, ali nikad
nije dopuštala da je bilo što deprimira. Dapače, kad god bi naišla na
probleme, rješavala ih je, i krenula dalje bez osvrtanja.“
„Čitala si njezinu knjigu?“
„Jesam.“
„Morat ću i ja naći vremena.“
„Imam primjerak doma“, rekla je Emma i istog trena zažalila. Nije
htjela otvarati ta vrata. A definitivno nije htjela otvoriti vrata vlastitog
doma jer bi Kasper poslije teško otišao. A možda ne bi ni htjela da ode.
„Zašto bi netko uopće napadao slavne osobe s depresijom?“ nastavila
je. „To mi nema smisla.“
„Mogu se složiti s tobom“, nadovezao se Kasper.
Ali ta joj je tema dala misliti. Ubojici je možda bilo mudro naći žrtvu
čiji su mentalni problemi već dobro poznati. Slučaj nestale osobe brzo bi
se povezao s mogućim samoubojstvom, i premda bi policija i prijatelji
krenuli u potragu, ne bi nužno očekivali da se desio zločin. Mediji bi
uglavnom bili neutralni, pa bi se počinitelj lakše izvukao.
Ipak, u slučaju Jeppea Sørensena, nesumnjivo će svi doznati da je
ubijen. To je Emmu navelo da se zapita kako je izgledalo mjesto na kojem
su našli Jessicu Flatebo. I sama je nekoliko proteklih mjeseci imala
problema s mentalnim zdravljem.

115
 Knjige.Club Books

33

„Hoće li uskoro završiti?“

Dok je skupljao prljave tanjure i pribor za jelo, Blix je pogledao na
hodnik, prema projekcijskoj prostoriji. 0yvind Krohn, stručnjak za
komunikacije i tehnologiju, pozvan je natrag, kako bi detaljno pregledao
policijske videozapise s konferencije za medije.
„Mislim da neće još dugo“, odgovorila je Kovic.
Blix je odnio prljavo posuđe gore, u praznu kantinu. Složio je tanjure i
pribor za jelo u košare u sudoperu, a potom izvadio mobitel kako bi
pročitao nove Emmine poruke. Pitala je postoji li veza između Nordstrøm,
Sørensena i Flatebo. Odgovorio je samo Da. Nije postavila dodatno pitanje.
Barem ne još.
Palo mu je na pamet da bi joj mogao dati nešto što nije tražila, ali tako
da se ne zna da je od njega. Policijskom je postajom već kružila informacija
kako je uz tijelo Jessice Flatebo pronađena Nordstrømičina knjiga. Prva
patrola koja je stigla na mjesto zločina, zapravo je pomislila da se radi o
Sonjinom tijelu. Puno je ljudi znalo za knjigu, uključujući bolničare koji su
došli prije policije.
Počeo je pisati novu poruku kad mu je mobitel zazvonio u rukama.
Javila se Kovic.
„Krohn je spreman“, rekla je.
„Stižem“, odgovorio je Blix. Izbrisao je ono što je počeo pisati. Prije
nego je sišao, izbrisao je i posljednju prepisku s Emmom i isključio
mobitel.
Krohn je sjedio, pogrbljen nad tipkovnicom u projekcijskoj sobi, a uz
njega su stajali Kovic i Wibe. Kovic je napravila mjesta za Blixa između
sebe i Krohna.
„Sve se čini jako dobro isplanirano“, komentirao je Wibe. „Da je
mobitel ostavljen na tome mjestu, da počne zvoniti baš tamo i tada, i s tom
melodijom zvona. To nije slučajnost, kao što nije slučajno ni da je-
Nordstrømičin mobitel pronađen tamo gdje je pronađen, u točno
određenom trenutku.“
Blix se složio.
116
 Knjige.Club Books

„Upravo zato jako sumnjam da će tehničari išta naći u mobitelu Jeppea

Sørensena, osim ako ima nešto što počinitelj želi da nađemo.“
Krohn je pojačao ton na računalu. Jasno se mogao čuti glas Garda
Fossea; govorio je o policijskoj istrazi i pozvao javnost da im pomogne.
Zatim se začula glazba. Fosse je zašutio. Blix se nagnuo prema monitoru.
„Premotaj natrag“, rekao je. ,,I povećaj područje na kojem se nalazi
mobitel.“
Krohn je pratio Blixove upute. Premotao je za minutu unatrag i opet
pokrenuo snimku.
„Gdje se točno nalazi?“ upitala je Kovic.
„Nemoguće je vidjeti“, odgovorio je Krohn. „Ali izgleda kao da ga ona
žena podiže s poda.“
Kursorom je zaokružio jednu od novinarki.
Prošla je sljedeća minuta, ali nisu opazili ikakve značajne promjene na
monitoru.
„Okej, vrati skroz na početak“, rekao je Blix. „Dok još nitko nije bio u
prostoriji.“
Krohn je pomaknuo snimku na trenutak kad su ljudi počeli ulaziti.
Prvo na podij, gdje je čovjek u uniformi postavljao pločice s imenima i čaše
s vodom. Onda su ušli novinari. Jedni su zauzeli prve redove, a drugi su
namještali kamere i mikrofone. Minutu po minutu, redovi su se
popunjavali.
Emma se pojavila na rubu monitora. Stajala je i čavrljala s muškarcem
s okruglim naočalama i kratkom kovrčavom kosom. Blix nije razmišljao o
njoj, ali naravno da je došla. Kad ju je ugledao, zavukao je ruku u džep i
stegnuo mobitel.
Vratio je pogled na sredinu prostorije, gdje je pronađen mobitel.
Muškarci i žene, visoki i niski, razmještali su se uokolo. Ubrzo su sva
sjedala bila popunjena.
„Ne vidim nikoga da ostavlja mobitel na podu“, rekao je Wibe.
„Ni ja“, dodala je Kovic.
„Pokušaj sprijeda“, rekao mu je Blix.
Nekoliko klikova i udaraca po tipkovnici kasnije, na monitoru su se
pojavile slike s druge kamere. Pogled sa stropa otkrivao je mnogo glava,
ali bilo je nemoguće vidjeti što se događalo u razini nogu.
Snimka se približavala kraju konferencije za medije. Blix se
usredotočio na srednje redove, pokušavajući prepoznati neko lice. Pia

117
 Knjige.Club Books

Nokleby započela je s uvodnim izlaganjem i predala riječ Gardu Fosseu.

Blix je pratio svaki pokret dok je Fosse govorio. Činilo se da ima punu
pozornost prisutnih, ali nisu se mogla jasno vidjeti i razlikovati baš sva
lica.
Onda se začula glazba. Isprva su svi utihnuli, a zatim počeli u čudu
gledati oko sebe. Sve dok se jedna žena nije sagnula i pokupila mobitel
koji je zvonio. Nešto je pritisnula i glazba je utihnula. Fosse joj je zahvalio.
Žena je zbunjenim pogledom okružila prostoriju i spustila mobitel natrag
na pod.
„Sigurno ga je tamo stavio netko tko je sjedio blizu“, zaključio je Blix.
„Približi tako da vidim svakog od njih.“
Krohn je pauzirao snimku i zumirao. Prvo ženu koja je podigla
mobitel, a onda muškarca koji je sjedio pokraj nje - visokog i krupnog tipa.
„Lars Rovell“, prepoznao ga je Blix. „Radi za Stavanger Aftenblad, u
dopisništvu u Oslu. Daj mi sljedećeg.“
Krohn je označio još jedan četvrtasti kadar, odmah iza Rovella. Vitka
žena s visoko svezanim konjskim repom; nije mu bila poznata.
„Nastavi dalje“, rekao je Krohnu. „A vi ostali... recimo da želite
ostaviti mobitel na podu u prostoriji punoj ljudi, a da nitko ne primijeti,
kako biste to izveli?“
„Ja bih čučnula i pravila se da vežem cipelu“, dosjetila se Kovic.
„ A ja bih ga držao u ruci i diskretno spustio na pod“, bila je Wibeova
zamisao. „Istovremeno bih se nakašljao kako bih prigušio zvuk, a možda
i ne jer je na podu tepih.“
„Ali ne vidimo da se netko saginje“, rekao je Blix. „Ni da kašlje. Barem
ne u ovih nekoliko minuta prije početka.“
Krohn je nastavio zumirati ljude oko Rovella i žene koja je isključila
mobitel.
Blix je imao ideju. Još je jednom promislio prije no što ju je podijelio s
ostalima. „Ja bih spustio mobitel odmah čim bih sjeo“, rekao je. „Puno
prije početka konferencije. Kad bi se konferencija zahuktala i zaokupila
pozornost prisutnih, odgurnuo bih ga ustranu ili naprijed.“
„Još jednom?“ ponudio je Krohn, spreman na ponovno premotavanje.
„Ne, pusti da ide“, rekao mu je Blix.
Snimka se nastavila. Fosse je objašnjavao da su započeli suradnju s
danskom policijom i poslali istražitelja u Kopenhagen. Predstavnici

118
 Knjige.Club Books

medija sjedili su i stajali na istim mjestima, dalje od nekoliko fotografa koji

su se premještali ne bi li uhvatili bolje kadrove.
Blix je opet pogledao Emmu. Nešto je zapisivala.
„Čekaj“, rekao je. „Zaustavi.“
Odmah iza Emme pojavio se netko s kapuljačom na glavi. Blix je
kažiprstom pokazao točku na monitoru.
„Nije li ovakva odjeća malo neobična za novinara?“ upitao je.
Krohn je shvatio na što misli. Zumirao je područje te povećao lice
djelomice prekriveno kapuljačom. Slika je isprva bila zrnata, dok se nije
izoštrila.
Blix je zinuo.
Muškarac nije gledao ravno prema podiju, pa nije bilo lako razaznati
crte lica.
Ali Blix ih je svejedno prepoznao.
Već ih je prije vidio.
„Isuse Bože“, rekao je ispod glasa.
„Što je?“ upitao je Wibe. „Tko je to?“
Blix nije odgovorio.
„Pozovite Garda Fossea“, rekao je. „Pozovite sve. Moramo odmah
održati sastanak.“

119
 Knjige.Club Books

34

Emma je popila čašicu više nego je planirala, ali nije bila ni blizu
pripita kad je Kasper podmirio račun i pitao je gdje stanuje.
„Malo dalje od ovog mjesta“, odgovorila je. „Mislim da ću pozvati
taksi.“
Ispred restorana je stajala grupica ljudi i pušila. Počela je rominjati
hladna kišica.
Emma se okrenula prema Kasperu. „Hvala ti na krasnoj večeri“, rekla
je.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“
Stajao je i gledao je, kao da jako pažljivo važe što će sljedeće reći.
„Hvala na svemu“, dodao je na kraju i primaknuo se kako bi je zagrlio.
Emma mu je dopustila da je čvrsto privuče, a taj joj je stisak rekao što želi
- bio je malo duži od običnog zagrljaja. Osjetila je to i u načinu na koji je
Kasperov neobrijani obraz okrznuo njezin, dok se približavao njenim
usnama.
Naglo se odmaknula. Misli su joj skrenule na kratku Blixovu poruku.
Postojala je veza između Nordstrøm, Sørensena i Flatebo. Silno je željela
otići kući i saznati više.
„Mogu li te otpratiti doma?“ predložio je Kasper. „Ili bi možda htjela
doći k meni?“ Plaho se osmjehnuo. „Dobro bi mi došlo društvo“, dodao
je.
Uporan - još jedna osobina koju je Emma cijenila.
„Hvala, ali ne bih“, svejedno je odgovorila. „Imam posla.“
Kasper ju je kratko promatrao. „Okej... možda se... možemo vidjeti
sutra?“
Nije bio uporan - osobina koja se Emmi nije naročito sviđala.
„Mislim da možemo“, napokon je odgovorila.
Zatim su se rastali.
Emma je odlučila pješačiti. Nakon nekoliko stotina metara izvadila je
mobitel i napisala poruku Blixu: Kako je sve to povezano?

120
 Knjige.Club Books

Polako je hodala s mobitelom u ruci, ali odgovor nije stizao.

Naposljetku ga je vratila u torbu i zaputila se uz Telthusbakken - dugi
strmi obronak od kojeg su joj mišići u bedrima gorjeli.
Na putu prema ulici Bjerregaards nije se mogla oteti osjećaju da već
neko vrijeme netko hoda istom rutom. Okrenula se i na drugoj strani ulice
ugledala tamnu figuru s kapuljačom. Bilo mu je nemoguće vidjeti lice.
Emma je ubrzala korak. Rasvjeta u ulici Bjerregaards bila je slaba, ali
dok se približavala Ullevalsveienu, bilo je sve više trgovina, restorana i
automobila. Žurno je prešla preko dva prometna traka, između noćnog
autobusa i biciklista, te pojačala tempo na drugoj strani. Okrenula se kad
je stigla do Underwater Puba, ali tipu s kapuljačom nije bilo ni traga.
I prije joj se događalo da je muškarci slijede. Jednom je imala tako loš
predosjećaj da je ušla u dućan u Seilduksgati koji je radio dokasno, i čekala
da osoba koja je hodala iza nje prođe dalje. Nekoliko dana kasnije,
pročitala je u novinama da je negdje u blizini silovana plavokosa djevojka
njezine dobi.
Iako je bila sigurna da bi se u opasnim situacijama znala obraniti,
radije ih je izbjegavala.
Pet minuta kasnije bila je kod kuće u Falbes gateu i brzo ušla u stan,
kako bi napokon mogla odahnuti. Upijala je tišinu oko sebe, a onda se
sjetila Kaspera, pitajući se što zapravo misli o njoj. Poželjela je da se
večeras bolje ponijela.
Provjerila je mobitel. Blix još nije odgovorio. Bilo je gotovo jedanaest.
Danas joj vjerojatno i neće odgovoriti.
Otišla je u kupaonicu. Ugledavši u umivaoniku duge smeđe vlasi,
pomislila je na nećakinju i ono što je čeka - ako su njezine pretpostavke
točne.
Emma je svukla sa sebe svu odjeću. Polako je prošla prstima kroz kosu
i pogledala se u zrcalu. Svaki bi se put iznova iznenadila koliko djeluje
stvarno.
Ležerno je počela odvajati kosu s tjemena, centimetar po centimetar,
jednom rukom, dok je drugom otvarala ormarić ispod umivaonika.
Tamo je čuvala svoje perike.
Sve su bile približno iste dužine, ali različitih nijansi.
Bez imalo žurbe skinula je današnju periku s posve ćelave glave.
Odložila ju je na stalak prije nego je ponovo podigla pogled prema zrcalu.
Prešla je dlanom preko glatkog tjemena, misleći na Martine. Nije znala

121
 Knjige.Club Books

pati li i njezina majka od iste bolesti. Nije bila direktno nasljedna, objasnili
su liječnici, iako nije bilo neobično da je ima više članova iste obitelji.
Neko je vrijeme ostala tako, a onda je napuhala obraze i glasno
izdahnula na vlastiti odraz u zrcalu, prije nego je energično skinula
šminku i zavukla se u krevet.

122
 Knjige.Club Books

35

„Hvala što ste došli ovako kasno. Možda smo otkrili nešto ključno.“
Blix je držao u ruci dugi pokazivač i lupkao njime po foto-montaži koja
se projicirala na ploči ispred njega.
„Ovo je Walter Georg Dahlmann“, rekao je.
Slika na ploči bila je podijeljena na dva dijela. S lijeve strane nalazio se
portret čovjeka u srednjim dvadesetima, koji je izgledao umorno i Ijutito.
Desno je bio isti čovjek, ali petnaest godina stariji i još neuredniji.
Na vratima se pojavio Gard Fosse. Naslonio se na dovratak
prekriženih ruku.
„Danas ima četrdeset i tri godine“, rekao je Blix. „Potječe iz Dalena u
Telemarku. Dvaput je bio u Afganistanu, a nakon povratka,
dijagnosticiran mu je posttraumatski stresni poremećaj. Godine 2004.
Dahlmann je...“ Blix je kucnuo pokazivačem po lijevoj strani slike,
„osuđen na šesnaest godina zatvora zbog ubojstva bivše djevojke, Marije
Lenth, i njezina novog dečka Simena Veuna. Neki od vas dobro se sjećaju
Simena; radio je tu, na četvrtom katu. Bilo mu je dvadeset i sedam godina.
Dobar dečko, nekoliko sam puta razgovarao s njim.“
Neki među okupljenima su kimnuli.
„Dahlmann je odslužio kaznu prije tri mjeseca. Što otada radi, ne
znamo, ali očito je da je danas bio s nama, na konferenciji za medije.“ Blix
je uzeo daljinski upravljač i nekoliko puta kliknuo, pokazujući na ploči
Dahlmannovo kretanje tijekom konferencije.
„Nicolai Wibe također je pregledao sve snimke iz područja oko mosta
Eventyrbrua, na dan kad je Geir Abrahamsen, zvan Geia, primio deset
tisuća kruna kako bi uključio mobitel Sonje Nordstrøm i bacio ga u
otvoreni grob. Ovaj tip se...“ Blix je kliknuo na zrnatu sliku s nadzorne
kamere, snimljenu izdaleka, „...ne podudara sto posto s Walterom
Georgom Dahlmannom, ali ovo i nije neka snimka. Ali, kapuljača je ista i
iste je boje. Jednako je građen i približno iste visine. Krohnov tim radi na
pozitivnoj identifikaciji, ali ova osoba prolazi ispod mosta gdje je stajao
Geia, i izlazi jedva sedam minuta kasnije - a to se slaže s vremenom koje
nam je dao Geia.“

123
 Knjige.Club Books

Blix je pogledao prisutne i vidio kako im njegovo izlaganje ima smisla.

„Ne možemo biti sigurni je li ostavio mobitel na podu, ali to je logičan
zaključak. Nema akreditaciju i ne radi ni za jedan medij.“
„Pa onda ga privedite“, zagrmio je Fosse iz stražnjeg dijela prostorije.
„Saznajte što je tamo radio. I vidite što će reći.“
„To je, očito, naš sljedeći korak“, složio se Blix i pogledao prema
Fosseu preko okupljenih. „Čim otkrijemo gdje je.“
„Zar ne znate?“ začudio se šef. Riječi su mu zvučale poput prigovora.
„Kad je izlazio iz zatvora, dao je bakinu adresu“, objasnila je Kovic.
„Ali nije otišao tamo. Razgovarala sam s njegovom majkom koja nema
pojma gdje je. Nema ni njegov telefonski broj, ali misli da bi mogao biti u
Oslu ili Drammenu. Ili u Kongsbergu; čini se da tamo ima prijatelja.“
„Ima li auto?“
„Koliko znam, nema.“
Fosse više nije imao pitanja, ali Blixu se činio duboko zamišljenim.
„Prije nego je ubijena, Maria Lenth je postala prilično slavna: napisala
je dvije knjige koje su izazvale dosta pozornosti i definitivno je bila na
putu prema gore. Nekoliko je puta gostovala na televiziji. Mediji su je
dosta pratili.“
Blix je kliknuo i na njezinu fotografiju - prekrasna brineta duge kose.
„Bila je s Dahlmannom tri godine prije nego ga je ostavila, čini se zato
što ga se počela bojati; puno je puta bio nasilan. Nekih šest tjedana kasnije,
ona i Veum bili su mrtvi.“
Blix je dlanom prigušio kašalj.
„Dahlmann je pokušao pobjeći, ali su ga uhitili nakon dvodnevne
potjere u istočnoj Norveškoj. Poslije je tvrdio da je to bila samoobrana,
rekavši da su Simen Veum i Maria Lenth pokušali ubiti njega.“
„Što se, po njemu, dogodilo?“
Pitanje je postavio Wibe koji je sjedio blizu sredine prostorije. Blix je
dao znak Sofiji Kovic koja je izišla i stala pred auditorij.
„Dahlmann je posjetio Lenthicu jer je navodno ispraznila zajednički
račun. Tražio je da mu vrati novac.“
Blix je listao do jedne od novijih Dahlmarmovih fotografija.
„Ali ona je to odbila“, nastavila je Kovic. „U svađi koja je uslijedila, i u
kojoj je Dahlmann navodno žestoko prijetio, Veum je izvukao pištolj.
Dahlmann ga je uspio razoružati, ali u metežu koji je nastao, Maria Lenth

124
 Knjige.Club Books

ga je napala kuhinjskim nožem. Završilo je njezinim prerezanim

grkljanom. Veum je umro četiri dana kasnije, od posljedica ubodnih rana.“
Kovic je kratko pogledala Blixa koji joj je s odobravanjem kimnuo.
„Nakon ubojstava, Dahlmann je počeo paničariti. Maria Lenth bila je
poznata osoba, usto u vezi s policajcem. Dahlmann je mislio da nitko neće
povjerovati njegovoj strani priče. I bio je u pravu“, dodala je Kovic. ,,A
opet, bio je to razlog njegovu pokušaju bijega.“ Otpila je gutljaj vode iz
čaše na stolu.
„To je dobro“, ubacio se Fosse. Ostali su se okrenuli prema njemu.
„Imamo osumnjičenika. Ali kakve zaboga veze ima Walter Georg
Dahlman sa Sonjom Nordstrøm, Jeppeom Sørensenom i Jessicom
Flatebo?“
„To moramo otkriti“, odgovorio je Blix.
„Zašto bi došao na konferenciju za medije i pokazao nam se?“ upitala
je Abelvik. „Morao je znati da ćemo gledati snimke s nadzornih kamera.“
„To je dobro pitanje“, složio se Blix. „Zasad sve ukazuje na to da nije
nemaran. Možda želi da ga vidimo.“
Gard Fosse krenuo je prema naprijed.
„Dakle, sad je potpuno skrenuo“, komentirao je Wibe. „Sav taj stres iz
Afganistana... očito mu nisu sve na broju.“
„Uvijek je zgodno tom vrstom dijagnoze objasniti stvari koje ne
možemo odmah razumjeti“, odgovorio je Blix. „Ali nisam baš siguran da
je tako. Meni ovo djeluje isplanirano.“
Fosse je sada stajao uz Blixa i Kovic.
,,A da se ne bavimo psihologijom dok ne budemo sigurni da je to naš
čovjek?“ pogledao ih je. „Prioritet nam je da ga nađemo i dovedemo u
sobu za ispitivanje. Onda će nam trebati nešto na čemu ćemo graditi slučaj.
Taj Geia je razgovarao s njim, zar ne? Dovedite ga na prepoznavanje.“
„Ljudi ga upravo traže“, obavijestio ga je Blix.
„Odlično“, odgovorio je Fosse. „Organizirat ćemo sveobuhvatnu
potragu od rane zore.“
Okrenuo se i zaputio prema izlazu, ali se naglo zaustavio.
,,A informacije o osumnjičenom zadržat ćemo unutar ova četiri zida“,
dodao je prije odlaska.

125
 Knjige.Club Books

36

Ragnar Ole Theodorsen kasnio je, kao i uvijek. Stalno bi ga nešto omelo
- taksi koji nije stigao na vrijeme, susjed koji je baš tada htio o nečemu
pričati, ili telefonski poziv u krivom trenutku.
Danas je to bila iznenadna ideja za pjesmu. Slušao je radio i nadahnula
ga je jedna melodija. Nije ništa kopirao, samo je dobio ideju za vlastitu
skladbu. Kad je imao malo više od osam taktova, jedan za drugim, i kad
je sve zvučalo kako treba, osjetio bi kao da stvarno ima nešto. Nije to
nužno bio megabit koji bi mu osigurao mirovinu, ali uvijek je bio sretan
poput djeteta kad bi povjerovao u to, makar na nekoliko sekundi. Nije je
stigao snimiti, nije bilo dovoljno vremena, ali bude, čim se vrati doma.
Theodorsen nije imao broj mobitela novinara s kojim se trebao naći;
inače bi ga porukom obavijestio da kasni. Pa, rekao je sam sebi, tako je to
kad si zvijezda. Moraš malo popustiti, unatoč tome što si poznat.
Nije bilo puno elana u onome što su danas radili. Prije dvadeset godina
punili su dvorane gdje god su svirali. Sad bi bili sretni kad bi sto ljudi
kupilo ulaznice. Ali tko je on da se žali? To je bilo sto puta bolje nego raditi
negdje od devet do pet. Bilo je bolje i od bilo kojeg drugog posla - putovati
od mjesta do mjesta, svirati vlastitu glazbu, prodati album ili dva. Imao je
dovoljno za život.
Nije se često događalo da se mediji zanimaju za njihov rad, pa im je
menadžment dao stroge upute. On i drugi članovi Fabulous Fivea moraju
odgovarati na sva novinarska pitanja. Zato je Ragnar Ole Theodorsen
izišao iz tramvaja u Stortorvetu na pljusak, kasneči dvanaest minuta.
Pravilo je bilo da intervjue daju sva petorica, ali ovaj novinar inzistirao je
da dođe sam. „Vi ste mozak benda Fabulous Five. Pišete sve pjesme, i
tekstove i glazbu.“ Nije se želio tome usprotiviti.
Theodorsen je ušetao u pekarnicu i kafeteriju Samson, skinuo naočale i
pogledao oko sebe. Na drugom kraju prostorije ugledao je ruku kako mu
maše. Kimnuo je poslužitelju i pošao prema stolu za kojim je sjedio
novinar. Susreo se s pogledom ili dva, ali nije se činilo da ga je netko
prepoznao. Čovjek koji mu je mahnuo, ustao je i prebacio kišnu kabanicu
preko stolca.

126
 Knjige.Club Books

„Oprostite na kašnjenju“, ispričao se Theodorsen.

„Drago mi je što ste došli“, rekao je novinar. „Naručio sam veliki vrč
kave. Želite li još nešto? Pecivo, kolač, ili nešto drugo?“
„Kava je više nego dovoljna“, odgovorio je Theodorsen i spustio se na
stolac. „Hvala vam.“
Uzeo je ubrus sa stola i obrisao naočale. Ponovo ih je stavio dok je
novinar uzimao jednu od šalica i točio kavu. „Ima i mlijeka i šećera, ako
želite.“
Blagi glas zvučao je pomalo letargično.
„Hvala. Vi nećete?“
Novinar je odmahnuo glavom.
Theodorsen je otpio veliki gutljaj kave i pogledao u novinarovu gustu
kosu. Izgledala je nekako... čudno. Je li to perika?
„Fabulous Five“, započeo je novinar. „Već ste dugo na sceni. Što mislite,
postaje li s vremenom lakše ili teže?“
Theodorsen je na trenutak razmišljao. Bilo je to dobro pitanje kojim se
dosta bavio u posljednje vrijeme. „Pomalo i jedno i drugo“, odgovorio je.
„Turneje su lakše jer je iza nas dugogodišnje iskustvo. Postalo je skoro kao
otići na toalet, ako razumijete što želim reći. Bože dragi, nemojte to
napisati.“ Prasnuo je u smijeh. „Ono što pokušavam reći jest da
jednostavno krenemo i idemo, bez razmišljanja. A nije više ni tako
naporno.
Teže je napraviti dobru pjesmu. Možda to ima veze s godinama,
možda sam ranije imao više energije. Konačno, pedeset i sedam mi je.“
Opet se nasmijao, ali novinar ga je i dalje hladno promatrao. Nije imao
pred sobom uobičajenu listu pitanja i ništa nije zapisivao. A nije imao ni
diktafon.
„Kako je to biti slavan?“
Theodorsen se nasmiješio.
„Pa... iskreno rečeno, ne osjećam se kao slavna osoba. Mogu slobodno
hodati gradom. Teže je u ruralnim područjima, pogotovo kad smo na
turneji. Ponekad se oko nas okupi gomila ljudi koja snima selfije i slično.
Posebice dame.“ Opet se nasmijao. Ni dalje nije bilo nikakve reakcije.
Theodorsenu je bilo pomalo nelagodno i čudno, ali otpio je još malo kave,
smišljajući što će reći.
„Zapravo, bilo je zabavno dok je trajalo. Mislim na slavu. Bilo je puno
pažnje.“

127
 Knjige.Club Books

„Jeste li osjećali da to zaslužujete?“

Theodorsen je zaškiljio u ispitivača.
„Na neki način da... Mislim da je uvijek zasluženo, na ovaj ili onaj
način. Napravite pjesmu koju publika osjeti i nešto im znači. Vjerujem da
smo to postigli. Još prije trideset godina. U svakom slučaju, kad smo
počinjali.“ Zahihotao se.
„Volim misliti da još uvijek ljudima nešto značimo. Barem onima koji
nam dolaze na koncerte. Sigurno imaju razlog zašto nas gledaju i slušaju.“
Novinar je čekao, više nije postavljao pitanja. Samo ga je gledao. Čekao
je da još nešto kaže.
„Znate... mi pišemo plesnu glazbu. Nije baš neka znanost. A nije ni
najnapredniji glazbeni žanr na svijetu.“
„ A neki napišu pjesmu sa samo četiri akorda i svejedno postanu
svjetske zvijezde. Zarađuju milijune“, rekao je novinar.
„Da... ako tako pogledate, možda nije stvarno zasluženo. Ali... to ima
veze s cijelim paketom. S onim što prodajete, osim glazbe.“
„Imate li vi još nešto za prodati?“
„Mislite, osim toga što sam zgodan?“
Još ga je jednom pokušao nasmijati, ali ponovo bez uspjeha. „Ne,
mislim da se ljudima sviđa to što smo svoji. Totalno smo iskreni. Ne
pretvaramo se. Ne pokušavamo biti netko drugi.“
„Znači, više vas ne pogoni slava?“
Theodorsen je zastao kako bi promislio.
„Nemojte me pogrešno shvatiti. Malo mi nedostaju ti dani, kad su nas
ljudi na turnejama čekali pred autobusom. Bilo bi super opet doživjeti
barem dio toga. I odsjedati u boljim hotelima nego danas.“
Nasmiješio se. Otpio je još malo kave i čekao sljedeće pitanje, za koje
se nadao da će biti vezano uz nadolazeću turneju koju su planirali, ili
album koji će snimati oko Nove godine. No, uslijedilo je ovo: „Jeste li znali
da je jedna od vaših pjesama nedavno svirala na mjestu ubojstva?“
Theodorsen je pogledao novinara.
„Angel. Ta vaša pjesma bila je na repeatu, sve dok netko nije našao
mrtvu curu u kolibi skroz gore u Nordmarki.“
Theodorsen je gutao knedle.
„Ne... nisam to znao.“
„Što mislite o tome?“

128
 Knjige.Club Books

„Što mislim o tome? Pa... stvarno ne znam. To je...“

Ponovo je tražio prave riječi.
„Mislite na onu... Jessicu, ili nekoga drugog?“
Novinar je samo kimnuo.
„Čitao sam o njoj u novinama, naravno, ali nisam imao pojma da...
Nisam vidio ni da VG ili Dagbladet spominju Angel.“
„To se još ne zna.“
„Aha. Pa zašto onda...“
,,A kad se dozna, mislite li da će ta pjesma opet postati popularna?“
Theodorsen je duboko udahnuo i spustio šalicu s kavom. Porculan je
zazveckao na stolu.
„Ne, ne bih rekao... Naposljetku, nije osobito važna za cijelu priču.“
„To nije tako neobično, znate“, inzistirao je novinar. „Umjetnicima koji
umru opet naraste popularnost.“
„Da budem posve iskren, nisam o tome razmišljao.“
Nakon deset minuta intervju je završio.
Novinar je stavio kapu, ustao i navukao kabanicu.
Bio je to bizaran razgovor, s puno priče o slavi. Theodorsen je bio
zabrinut jer nije znao iz kojeg će kuta novinar napisati tekst.
„Kada će ovo biti objavljeno?“ upitao je.
„To ne ovisi o meni“, odgovorio je novinar. „Ali mislim da će uskoro
biti na naslovnicama.“
„Da? Pa to je... fantastično.“
Oko njih je bilo manje ljudi nego obično. Zbog kiše, pomislio je
Theodorsen kad se okrenuo prema novinaru.
„Želite li snimiti koju fotografiju?“
„Mislim da hoću“, rekao je novinar i navukao preko kape kapuljaču
kabanice. „Možete li stati tamo?“
Pokazao je van, prema stepenicama koje vode u Stortinget, postaju
podzemne željeznice.
„Tamo?“ začudio se Theodorsen. „Mislite, ispred stepenica?“
„Da, bit će savršeno.“
Theodorsen je tijekom godina bio na raznim čudnim fotografiranjima,
pa ga ovo nije naročito iznenadilo. Naučio je poslušati što mu se kaže,
samo da bude što prije gotovo. Žurilo mu se kući i novoj pjesmi. Zauzeo

129
 Knjige.Club Books

je pozu i čekao da novinar izvadi fotoaparat. A možda će ga samo snimiti

mobitelom.
„Nakon ovoga bit ćete stvarno slavni“, obećao je novinar i zavukao
ruku u kabanicu. Theodorsen se htio nasmiješiti, ali umjesto toga
zaprepašteno je otvorio usta i sledio se.
Potom je dvaput začuo pop i osjetio nešto u prsima, oštar bol koji se
probija sve dublje u tijelo. Nije mogao disati, koliko god pokušavao.
Dodirnuo je prsa, a ruke su mu se obojile nečim crvenim. Kad je ponovo
podigao pogled, vidio je kako se još uvijek dimi iz cijevi pištolja - sad
usmjerenog prema njegovoj glavi.
Kad je ugledao bljesak, sjetio se pjesme koju je jutros gotovo napisao.
Točno u tom trenutku zaboravio je i akorde i riječi: nije se mogao sjetiti
nijedne harmonije ili strofe. Samo je znao da više ne osjeća stopala i srušio
se na leđa. Prema stepenicama. Prema vječnosti.

130
 Knjige.Club Books

37

Prve vijesti počele su u 20:14. Sve televizijske postaje - NTB, VG i TV2

- izvijestile su da je netko ubijen vatrenim oružjem blizu postaje Stortinget,
ali po društvenim mrežama već se širila informacija o žrtvinu identitetu.
Glasine o umorstvu još jedne slavne osobe natjerale su Emmu da potrči
unatoč kiši.
Pokušala se probiti kroz gomilu koja se okupila ispred policijskih
traka. Pokušala je uhvatiti Blixov pogled, ali nije ga mogla naći među
policajcima koji su osiguravali mjesto zločina i brinuli da sve bude u
skladu s propisima.
Postaja podzemne željeznice bila je zatvorena. Emma je pretpostavila
da su zaustavljeni svi vlakovi.
Razmišljala je o onom što zna o Ragnaru Oleu Theodorsenu i brzo
shvatila da ne zna puno. Ipak, znala je da je pjevač Fabulous Fivea, grupe
koja je prije dosta godina imala veliki hit. Pokušala se sjetiti riječi, ali nije
mogla: bilo je previše bučno. Kiša je bubnjala po tlu i lupkala po
kišobranima.
Jak pljusak i kišne kapi sjetili su je da se pjesma zove Angel. Konačno
se prisjetila melodije. Zapravo ju je nedavno i čula.
Jučer u policiji, na konferenciji za medije.
U trenutku kad se tog sjetila, spazila je Blixa kako se provlači ispod
policijske trake. Pratilo ga je više policajaca, a među njima i detektivka
koju je upoznala u Nordstrømičinoj kući.
Emma je pogledala mobitel. Poslala mu je poruku u zoru; silno je htjela
znati nešto više o ubojstvu Jessice Flatebo, ali nije joj odgovorio. To je nije
spriječilo da pokuša ponovo.
ANGEL na jučerašnjoj konferenciji. Čovjek koji je napisao ANGEL danas je
ubijen. Veza? Komentar? Na Egertorgetu sam.
Pratila ga je pogledom, nadajući se da će je vidjeti ili čuti poruku, ali
on se spustio do stepenica, gdje se vjerojatno još uvijek nalazilo
Theodorsenovo tijelo.
Poslala je još jednu poruku: Sigurno nisam jedina novinarka koja se toga
sjeća. Razmišljam o tekstu.
131
 Knjige.Club Books

U sljedećih nekoliko minuta ništa se nije dogodilo. Blix se ponovo

pojavio. Izmijenio je nekoliko riječi s kolegom prije nego je izvadio mobitel
i podigao pogled, kao da nešto traži. Onda je ugledao Emmu i kimnuo joj.
Nije bila sigurna što to znači, pa je pokušala odgovoriti iznenađenim
izrazom lica. Blix je pogledao u mobitel i otipkao nekoliko riječi.
Emmin je mobitel zavibrirao.
Ne mogu sada. Nazvat ću kasnije.
Emma je brzo odgovorila: Kad?
Zauzet razgovorom, Blix se opet spustio po stubama i nestao iz
vidokruga. U tom trenutku vidjela je Henrika Wollana kako stoji s
nekolicinom predstavnika norveških medija. Emma je primijetila njegov
ledeni pogled i odlučila otići kući. Trebala se presvući u suhu odjeću. I
mokru periku zamijeniti suhom.

132
 Knjige.Club Books

38

„Gdje je Dahlmann? Jesmo ga našli?“ zarežao je Gard Fosse.

Blix, koji je sjedio pokraj tijela Ragnara Olea Theodorsena, mirno je
pogledao šefa. Najbliže što su uspjeli doći Dahlmannu bila je sedam dana
stara potvrda s bankomata u centru grada. Fotografija s nadzornih kamera
još je lošija od one koju su imali.
„Što imamo ovdje?“ Fosse je zahtijevao odgovor i gledao oko sebe.
„Ubijen je usred bijela dana na itekako javnom mjestu. Sigurno je netko
nešto vidio.“
Blix je ustao i zahvalio Ann-Mari Sari koja je nastavila pregledavati
tijelo.
„Čovjek u tamnoj kišnoj kabanici i s kapom“, pročitao je Wibe naglas
bilješku iz notesa. „Nestao je u postaji podzemne. Ljudi su počeli vrištati,
i malo ih je koji su ga vidjeli. Odavde se može pobjeći u bilo kojem smjeru.
Sve linije podzemne vode na stanicu Stortinget. Počinitelj je u vrlo
kratkom vremenu mogao biti bilo gdje. Doslovno.“
Abelvik se uspela stubama, noseći u ruci veliku sivu papirnatu vrećicu
s dokazima. „Njegova kišna kabanica“, pokazala je. „Bila je u kanti za
smeće pokraj uređaja za poništavanje karata.“
„Sigurno postoji kamera“, rekao je Fosse, pretražujući pogledom
prostor.
„Krohn je otišao po snimke“, odgovorila je Kovic. „Ali u posljednje
vrijeme dosta uništavaju te kamere. Prskaju ih bojama.“
Fosse se okrenuo prema stepenicama. „Imamo li išta što možemo dati
medijima? Osim tamne kišne kabanice?“
„Crna kapa, tamne hlače, plave gumene čizme. Wellingtonke“,
odgovorio je Wibe. „Visok oko metar i osamdeset.“
Fosse je stajao i proučavao tijelo ubijenog, a potom se okrenuo prema
Blixu.
„Ovo je hitno“, prosiktao je kroza zube. „Tko zna što će taj luđak još
smisliti.“

133
 Knjige.Club Books

Blix je imao osjećaj kao da ga šef smatra osobno odgovornim i za

umorstva i za zastoj u istrazi.
„Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je to bio Dahlmann“, rekao je.
Krenuli su gore.
„Možda bismo trebali biti otvoreniji“, predložio je Blix. „Naposljetku,
ako dijeliš informacije, onda ih i dobivaš.“
„Ali ništa ne znamo!“
„Ljudi moga sami izvesti zaključke“, dodao je Blix. Na primjer, netko
tko je jučer bio na konferenciji i čuo melodiju zvona.“
Fosse je šutke odmahnuo glavom.
„Imamo osumnjičenika“, podsjetio ga je Blix. „Kako bi bilo da
objavimo potragu za Dahlmannom?“
Popeli su se na zadnju stepenicu.
„Ne bi trebao doznati da ga tražimo“, rekao je Fosse. Htio je znati što
se zbiva prije nego stane pred novinare. Blix među njima više nije vidio
Emmu. Izvadio je mobitel, otvorio posljednju poruku i napisao:
Razgovarajte s Unni Sarenbrant i Berit Norberg, beračicama gljiva koje su
našle Jessicu Flatebo. Pitajte ih koja je glazba svirala na mjestu zločina.
Na trenutak je zastao prije nego je pritisnuo slanje. Nije davao
informacije o slučaju, samo ju je gurnuo u pravom smjeru. Toliko za nju
može učiniti.

134
 Knjige.Club Books

39

Calle Seeberg bio je na sve četiri. Nije mu bilo jasno kako više išta može
povratiti, ali tijelo mu je očito smatralo da može.
Pustio je da teče iz njega. Zapravo je silno želio leći, ali za deset minuta
opet je morao biti u eteru i trebao se pripremiti.
S vremenom mu se tijelo posve ispraznilo, a tako se i osjećao. Nije znao
hoće li smoći snage i ustati. Trebao je otići u studio i voditi polusatnu
emisiju o aktualnostima. Čak se nije mogao sjetiti jesu li najavljeni kakvi
gosti.
Zatreptao je i osjetio da su mu oči suhe i da ga peku. Glava mu je
pucala od bola. Pokušao se uspraviti, ali nije mogao. Isuse Bože, rekao je
sam sebi, što mu se to dogodilo? Sigurno neka alergijska reakcija. Već je to
doživio, ali nikad nije bilo ovako opako.
Još uvijek na sve četiri, pokušao se sjetiti je li možda konzumirao nešto
što nije mogao podnijeti. Sinoć je večerao pizzu. Tu nema ničega
neobičnog. Popio je pivo i pojeo ostatke čipsa. Nije se dogodilo ništa
strašno, osim što tablete protiv alergije nisu djelovale: oči su mu bile
nadražene, a nos začepljen, iz ovog ili onog razloga. I disanje mu je bilo
teže no obično, pa je uzeo još dvije tablete.
Calle Seeberg pokušao je još jednom. Ovaj put uspio se osoviti na noge.
Uhvatio se za umivaonik, otvorio vodu i pustio da teče dok nije bila jako
hladna. Tek je tada shvatio koliko mu je vruće, a taj se osjećaj pojačao kad
se pogledao u zrcalo.
Znoj je doslovno curio s njega. Bože dragi, na što sliči? Lice mu je
blijedo, a oči crvene, kao da je upao u sodu bikarbonu.
Seeberg je oprao ruke i umio se, uzeo par gutljaja vode i ispljunuo.
Jedva se uspio pomaknuti. Dovraga, neće biti u stanju govoriti.
Stavio je obje ruke u umivaonik i nekoliko puta duboko udahnuo, ali
od toga ga je opet zaboljelo u prsima. Pokušao je skupiti snagu za koju je
znao da je nema. Bi li trebao napraviti ono što nije napravio u čitavoj
karijeri? Otići kući i leći?
Ali tko će ga zamijeniti?
Nisu imali nikoga tko bi mogao uskočiti u tako kratkom vremenu.
135
 Knjige.Club Books

Seeberg je opet oprao ruke i obrisao ih. S mukom se pokušavao sabrati.

Treba izdržati samo pola sata i onda može taksijem kući, ili na hitnu.
Pomislio je da mu tijelo možda reagira na novi režim prehrane. Ali nije
puno izgubio na težini. Možda je tjedno pušio kutiju cigareta manje. Ništa
što bi moglo ovako djelovati. Što je više razmišljao, bio je sve sigurniji da
je u pitanju nešto što je konzumirao.
Dok se vraćao prema stolu, nastojao se sjetiti što je jeo u protekla
dvadeset i četiri sata. Posve običan doručak: četiri kriške raženog kruha s
maslacem i sirom Jarlsberg. Čaša voćnog soka. Popio je i čašu vode, pa
oprao zube.
Seeberg je osjetio kako je na putu do stola udario o nešto, ali nije vidio
u što. Krajičkom oka spazio je neko kretanje i čuo glasove iz reklama,
jingleove. I kraj. Zaljuljao se. Morao se držati za pregradu dok je pokušavao
doći do stolca.
Punom težinom od 105 kilograma stropoštao se na stolac. Čvrsto je
uhvatio naslon. Zamućena slika stola na trenutak se izoštrila, i ugledao je
pismo adresirano na njegovo ime. Nije imalo marku.
„Calle, jesi dobro?“
Bila je to producentica, vikala je i nešto govorila. Seeberg je samo
podigao palac jer nije mogao govoriti. Zgrabio je omotnicu, a onda ju je
opet spustio na stol. Nije bilo hitno, može pročitati i poslije.
„Jesi li siguran? Blijed si kao avet.“
Opet producentica. Možda. Još je jednom podigao palac. Duboko je
udahnuo i naslonio se.
Sedamsto tisuća slušatelja svakog dana.
Nije ih mogao iznevjeriti.
Samo tih posljednjih pola sata, ponavljao je u sebi poput mantre.
Potom je ustao i oteturao prema studiju. Samo nekoliko posljednjih
minuta.

136
 Knjige.Club Books

40

Emma je bila zauzeta stavljanjem fotografija na zid dnevne sobe, iako

se osjećala glupo dok je to radila. Kao da glumi u nekom lošem filmu. Ali
to je zapravo imalo smisla. Tako je imala kompletan pregled svega.
Printer je izbacio sliku Jeppea Sørensena u dresu danske
reprezentacije. Emma ju je stavila pokraj naslovnice knjige Zauvijek prva,
Sonje Nordstrøm. Pronašla je i fotografiju sbloga Jessice Flatebo, koju je
smjestila do Sørensena. Na kraju improvizirane vremenske crte nalazila se
slika Ragnara Olea Theodorsena na pozornici, ispred drugih članova
grupe Fabulous Five.
Ime mu je pušteno u medije. Prijenosi uživo s postaje u Egertorgetu
završili su, ali Nyhetskanalen, koji je prenosio vijesti, još je uvijek, i stalno
iznova, vrtio iste slike.
Zazvonio je mobitel. Blix.
„Bok“, javila se, sretna što napokon razgovaraju.
„Bok“, odzdravio je.
Emma nije shvaćala zašto joj pomaže, pogotovo nakon što je Wollan
rastrubio neke od informacija koje je dobila u povjerenju. Ali nije se mogla
natjerati da ga pita. Nije željela ništa pokvariti.
„Razgovarala sam s gljivaricama“, priopćila mu je, kao da potvrđuje
da je otkrila kako su slučajevi povezani. „Spomenule su mi glazbu.“
„Jesu rekle što o knjizi?“
„Kojoj knjizi?“
„U kolibi je bila knjiga“, pojasnio je Blix. „Zauvijek prva, Sonje
Nordstrøm.“
„Oh“, Emma je gledala slike na zidu. „Imate li bilo kakvih tragova o
njoj?“
„Ne.“
Neko su vrijeme šutjeli.
„Sto mislite da se dogodilo?“ pitala je.
„Mislim da je i ona ubijena. Ili će joj se negdje uskoro pojaviti tijelo. S
porukom.“
137
 Knjige.Club Books

„Porukom?“
Blix je uzdahnuo.
„Ne znam. Ono što se dogodilo danas, a na neki način i jučer, bila je
izrazito jasna poruka. Ne boji se pokazati. Kolege govore o njemu kao o
poremećenom luđaku, što u nekoj mjeri i jest. Ali meni djeluje hladno i
proračunato. Kao čovjek s puno samopouzdanja.“
„Mislite da je to njegova današnja poruka? Da nema namjeru skrivati
se?“
„Možda. Ali ne mislim na takvu vrstu poruke. To je novi dio slagalice.
Sićušna mrvica u dugom nizu onih koje želi da uočimo i slijedimo.“
Emma je iskoristila novu stanku u razgovoru kako bi još jednom bacila
pogled na slike, prelazeći od Nordstrømice do knjige. Zatim je proučavala
fotografije Jeppea Sørensena i Jessice Flatebo. Pa onu Ragnara Olea
Theodorsena, ustrijeljenog tako da padne... niza stube.
Opet je prostudirala slike.
Ne, nije moguće da je to, razmišljala je. A onda je razmislila još jednom.
„Sad me nemojte prekidati“, rekla je Blixu. „Samo poslušajte moju
teoriju dokraja. Može?“
„Može.“
Emma se približila zidu dnevne sobe toliko da ga je mogla dodirnuti.
„Sonja Nordstrøm nestaje“, rekla je i pokazala slova koja tvore riječ
PRVA na omotu knjige. „Svi norveški mediji se uzbune i prate razvoj
događaja. A onda - bam - u njezinom čamcu pronađu Jeppea Sørensena.“
Pomaknula je prst s riječi PRVA na broj sedam na njegovom
nogometnom dresu.
„Nemoguće je ne povezati Jeppeovo ubojstvo s nestankom Sonje
Nordstrøm. Zato se čitav norveški medijski kontingent jučer nacrtao na
presici, gdje je odjednom počeo zvoniti mobitel. Zvoni dovoljno dugo,
tako da svi koji su u posljednjih dvadeset godina slušali radio, znaju da je
to pjesma Angel Fabulous Fivea koju je napisao Ragnar Ole Theodorsen.“
Zastala je kako bi uhvatila zraka, sigurna da ima punu Blixovu
pozornost. „Ista je pjesma svirala u šumskoj kolibi, s ciljem da privuče
nekoga tko će naći tijelo Jessice Flatebo.“
Emma je pomaknula prst do bubnja i slova koja čine ime benda.
„To je odbrojavanje“, rekla je.
„Što ste rekli?“
„Jebeno odbrojavanje!“
138
 Knjige.Club Books

,,O čemu pričate?“

„Samo razmislite“, rekla mu je Emma. Zauvijek prva. Jeppe Sørensen
igrao je pod brojem sedam. Jessica Flatebo bila je broj šest u Paradise
Hotelu, a igrala je na kartu seksa - seks na norveškome znači i broj šest - u
svakoj mogućoj prilici, što uključuje i njezin blog. Osim toga, nije je bilo
šest dana prije nego je pronađena. A Fabulous Five5...
Emma nije iznijela hipotezu dokraja, sigurna u to da Blix uspijeva
pratiti ono što pokušava reći.
„Ali nešto tu ne štima“, rekao je.
„Na što mislite?“
„Jedan, sedam, šest, pet. To nije odbrojavanje.“
„Možda nije. Pogotovo ako isključite Sonju Nordstrøm - jedinu koja
još nije nađena i ne znamo je li mrtva. A sve je počelo s njom. Ispalila je
startni pucanj. Prvi. U njezinoj je kući nađen i startni broj jedan.“
S druge strane linije vladao je muk.
„Spomenuli ste poruke“, nastavila je Emma. „Jesu li žrtve povezane
još nekako, osim onako kako vam je dao naslutiti počinitelj?“
Blixu je trebalo vremena da odgovori.
„Dakle, mislite da će sljedeća žrtva biti netko tko je na neki način
povezan s brojem četiri?“ upitao je glasom punim sumnje. „Onda netko s
brojem tri, a poslije toga slijedi broj dva. Zatim će Sonja Nordstrøm
osvanuti mrtva, kao zauvijek prva, i sve će biti gotovo. Počinitelj će ispuniti
cilj.“
Blix je shvatio teoriju, ali Emma je znala koliko je sve to nategnuto i
kako zvuči kad je izgovoreno naglas.
„Ne znam“, odgovorila je i uzdahnula. „To je samo teorija.“
Opet muk s druge strane. Emma je ponovo proučavala slike. Sve je to
previše ludo da bi bilo istinito.
Po treći je put na televiziji ugledala ozbiljnog reportera u razgovoru s
Gardom Fosseom. Zvuk je bio stišan, a onda ga je isključila. Prikovala je
pogled na traku s vijestima pri dnu ekrana. Istodobno je začula zvuk s
mobitela. Automatska poruka servisa vijesti VG Netta.
„Sranje“, rekla je.
„Sto je sad?“

5
Five na engleskome znači pet.

139
 Knjige.Club Books

„Gledate li televiziju?“
„Ne.Što se zbiva?“
Emma se približila televizoru.
„Calle Seeberg. Voditelj radijske emisije, čuli ste za njega? Mrtav je.“
,,O jebote!“
Emma mu je pročitala tekst koji je promicao ekranom. „Piše da se
srušio tijekom današnje emisije“, rekla je i opet pogledala u zid. Slike...
Brojevi...
„Znate li za koju je postaju radio?“ upitala je i protrnula od jeze.
„Ne.“
„Radio 4“.

140
 Knjige.Club Books

41

Radio 4 nalazio se u Lille Grensenu, ulici koja je prolazila dijagonalno

preko ulica Akersgata i Karl Johans gate - nadomak Egertorgeta. Blixu je
trebalo svega par minuta pješačenja od mjesta ubojstva Ragnara Olea
Theodorsena.
Pred ulazom je susreo Sofiju Kovic.
„Što planiramo ovdje?“ upitala je.
„Kasnije ću ti reći. Nisam siguran ima li nečeg. Samo uđi sa mnom.“
Recepcionarki nije trebalo objašnjavati zašto su došli. Ni osoblje
radijske postaje nije se začudilo kad su Blix i Kovic ušli u redakciju na
prvom katu. Ljudi su samo prestali govoriti. Brisali su suze.
Blix je prišao prvoj osobi koju je ugledao, mladiću kojem nije bilo više
od dvadeset godina. Oči su mu bile crvene.
,,S kime mogu razgovarati?“ pitao je i pokazao policijsku iskaznicu.
Mladić je uperio prst prema niskoj ženi u srednjim četrdesetima. Još je
uvijek jecala kad joj se Blix predstavio.
„Victoria Loke“, rekla je. „Calleova producentica. Ili sam bila.“
Blix je predstavio Sofiju Kovic, prije no što je počeo s pitanjima: „Znate
li što mu se dogodilo?“
Istodobno je odmahnula glavom i slegnula ramenima.
„Samo se srušio“, odgovorila je.
„Odjednom?“
„Da.“
„Nije se prije toga žalio da ga nešto boli?“
„Nije baš dobro izgledao“, rekla je Loke, „Prije ovoga. Bio je nekako
rezerviran i djelovao rastreseno. A nekoliko minuta prije smrti govorio je
sporije nego inače. Činilo se kao da mu nedostaje zraka.“
Kovic je zbunjeno pogledala Blixa.
,,S kim je danas komunicirao?“ upitao je.
„Mislite, osim nas koji tu radimo?“
„Da.“

141
 Knjige.Club Books

„Pa, bilo je nekoliko gostiju. Profesor sociologije i parlamentarne.

Savršeno normalan radni dan. Osim toga što se desilo, naravno.“
Blix je kimnuo.
„Ima li ovdje nadzornih kamera?“
„Nema u redakciji.“
„ A u studiju?“
„Ondje je nekoliko web kamera, ali upotrebljavamo ih samo kad
imamo posebne goste. Na primjer, nekoga tko bi uživo otpjevao pjesmu u
eteru. Onda to snimimo i objavimo na internetu. Ali danas nismo snimali.“
Blix se nadao da postoji snimka na kojoj se Seeberg ruši ili - a to bi bilo
najbolje - trenutak prije toga.
„Ali snimku emisije sigurno imate?“
„Sve emisije spremaju se na hard disk. Obično ih poslije objavljujemo
kao podcaste, no ovaj put nismo to učinili.“
„Možete li nam pokazati studio u kojem je sjedio?“
Loke je kimnula i odvela ih do otvorenih vrata. U studiju su ugledali
stol i tri stolca. Tri mikrofona i isto toliko slušalica. Producentica je
pokazala na stolac ispred monitora.
Blix je ušao i pogledao uokolo. Notes, raspored emitiranja, dvije
kemijske olovke, šalica za kavu i čaša vode. To je bilo sve. Na podu su bile
razbacane sitnice koje su ostale iza bolničara hitne pomoći koji su
pokušavali oživjeti nesretnika. Par jednokratnih rukavica i ambalaža
sterilnog pribora.
„Možete li zatvoriti ovu sobu dok je temeljitije ne pregledamo?“
„Da, da, naravno.“
,,I htio bih čuti njegovu zadnju snimku.“
Luke je kimnula i odvela ih u ured, pa sjela i pretražila mapu.
„Evo je“, rekla je i kliknula na zvučnu datoteku. „To je iz zadnje
emisije.“
Pojačala je zvuk. Poznati glas Callea Seeberga ispunio je prostoriju.
Ipak, nešto je bilo drukčije. Pozdravio je slušatelje i najavio, usporenim i
tromim glasom, o čemu će razgovarati u narednih pola sata. Zatim je
pokušao predstaviti Highasakite. Trebala su mu tri pokušaja, a onda se
nasmijao i rekao kako je to nevjerojatno teško ime za norveški bend. Ali
taj komentar nije zvučao ni bezbrižno ni duhovito. Moglo se čuti kako
teško diše, a čulo se i kako mu struže u prsima.
Zatim je počela pjesma.
142
 Knjige.Club Books

Lake je premotala snimku na kraj.

„To se dogodilo ovdje“, objasnila je.
Blix je napeto slušao. Obično bi Seeberg ponovio naslov pjesme koju
su slušatelji upravo čuli, ali sad je samo zamuckivao, kao da ne može
izgovoriti ni riječ. Onda je počeo grgljati prije nego se začulo kako je nešto
lupilo o stol. Slijedio je zvuk prevrtanja stolca, a potom udarac teškog tijela
kad se srušio na pod.
Na sekundu je zavladala tišina, a onda je netko viknuo njegovo ime.
Začuli su se i drugi zvukovi - koraci i odmicanje stolaca. Lice Victorije
Loke zgrčilo se u bolnu grimasu, kao da to više ne može slušati.
„Okreni ga na leđa“, rekao je netko.
„Ne diše!“ kriknula je žena. „Zovite hitnu!“
Zatim psovanje.
„Calle! Čuješ li me?“
„Još uvijek smo u eteru.“
Još psovanja. Onda je počela glazba. Loke ju je stišala.
„Ovo je apsolutno strašno“, rekla je. „Srećom, nisam to vidjela, samo
sam čula. Uletjela sam u studio i shvatila što se dogodilo.“ Odmahnula je
glavom. „To je nešto najgore što mi se u životu dogodilo.“
„Jeste li ga pokušali oživljavati?“
„Naravno da jesmo“, ogorčeno je odgovorila. „Cijelu vječnost.
Pokušali smo sve prije dolaska hitne.“
Snimka se nastavila vrtjeti, ali Blix je pokretom ruke signalizirao da su
dovoljno čuli.
„Nije mogao disati“, rekla je Kovic.
„Barem je tako zvučalo“, složio se Blix. „Možete li mi ponovo pokazati
njegov radni stol?“
„Svakako.“
Loke ih je odvela u redakciju. Uskoro su stigli do mjesta uz
dvometarske pregrade koje su djelomice zaklanjale Seebergov stol. Bio je
zatrpan papirima, notesima i kabelima. Hrpama dokumenata, knjiga i
časopisa. I dvije šalice hladne kave. Blix je opazio fotografiju djevojčice
koja, barem na slici, nije mogla biti starija od četrnaest godina. Na stolu u
svom uredu imao je sličnu Iselininu fotografiju.
Ljudi stalno stradaju, pomislio je Blix, sjetivši se Emmine teorije o
odbrojavanju. Čak su i radijski voditelji mogli iznenada umrijeti.

143
 Knjige.Club Books

Zaustavio je pogled na omotnici na kojoj je rukom napisano ime Callea

Seeberga. Blix ju je podigao sa stola, okrenuo i vidio da je Seeberg nije
otvorio. Nije bilo ni poštanske marke. Blix je opipao omotnicu. Nešto je
bilo unutra, nešto nalik na fotografiju.
„Pismo obožavatelja?“ upitno je pogledao prema Loke.
„Lako moguće“, odgovorila je producentica. „Još uvijek dobiva puno
pisama slušatelja.“
„Ovako, na papiru? Zar ljudi ne šalju mailove ili poruke mobitelom?“
„Većina ljudi, da. Ali još uvijek ima onih koji su staromodni.“
Blix je okrenuo omotnicu. Nije bilo imena pošiljatelja.
„Donio ju je dostavljač prije no što je počela emisija“, rekla je žena koja
je sjedila za stolom preko puta.
Blix ju je pogledao. Bila je u srednjim dvadesetima i imala slušalice.
Jastučići koji su obično prekrivali uši spajali su joj se negdje pod bradom.
Pokazala je na omotnicu.
„Kad je to bilo?“ zanimalo ga je.
„Pa... možda prije par sati. Ne, čekajte, manje. Upravo sam se vraćala
s terena kad sam čula da dostavljač govori kako ima pošiljku za Callea
Seeberga. Ponijela sam je s recepcije.“
Blix se namrštio prije nego je otvorio omotnicu i izvadio fotografiju.
Zastao mu je dah.
Bio je to broj četiri.
U sivim i crno-bijelim tonovima. Četvorka je bila u sredini, a oko nje
bijeli krug. Na rubovima fotografije nalazili su se sivi kvadrati. Bila je nalik
na sličicu iz filmske role. Kao odbrojavanje na početku starih nijemih
filmova.
„Odakle je došao dostavljač?“ pitao je Blix, odjednom svjestan da mu
glas podrhtava.
Žena je slegnula ramenima.
„Mislim da nije imao uniformu“, rekla je. „Upitajte na recepciji.“
„Kako je izgledao?“ nastavio je ispitivati. „Kako je bio odjeven?“
Žena je trenutak razmišljala.
„Imao je crnu kišnu kabanicu“, prisjećala se. Blix je pogledao u Kovic.
,,I sivu kapu. Nisam ga dobro vidjela jer je navukao kapuljaču.“
„Preko kape?“
„Da.“

144
 Knjige.Club Books

Blix je spustio pogled na sliku s brojem četiri i zažalio što nije imao
rukavice kad ju je dirao.
„Hvala“, kimnuo je ženi sa slušalicama, pa vratio fotografiju u
omotnicu i okrenuo se prema Kovic. „Mislim da je Calle Seeberg još jedan
od brojeva u nizu“, rekao je i vidio da je prepuna pitanja. Ali prije no što
je stigla prozboriti, okrenuo se prema Loke. „Snimke nadzornih kamera iz
prizemlja na recepciji. Moram ih vidjeti. Odmah.“

145
 Knjige.Club Books

42

Blix je zatekao Tinu Abelvik kako sjedi za radnim stolom mokre kose
i jede sendvič.
„Jesi vidjela Fossea?“ upitao je. „Nije u svom uredu.“
„Mislim da je otišao u teretanu“, odgovorila je Abelvik, usta punih
sira.
„Sad je u teretani?“ začudio se Blix i pogledao na sat. „Pored svega što
se događa?“
Abelvik je nezainteresirano slegnula ramenima i odgrizla zalogaj
sendviča.
„Jesi nabavila Dahlmannovu adresu?“ ispitivao je dalje.
„Nisam još. Ali za minutu ću nazvati njegovog najboljeg trenda.“
Pogledala je na ručni sat. „Sad je na letu natrag iz Amsterdama“,
dodala je.
„Okej, super.“
Blix se dizalom spustio u podrum. Našao je Garda Fossea u teretani,
na jednoj od sprava za trčanje. Izgledao je kao da već neko vrijeme vježba:
znoj mu se slijevao niz crveno lice.
„Prokleti doktori“, rekao je kad mu je Blix prišao. „Kažu da moramo
vježbati ako želimo živjeti duže. A ja sam siguran da ovo ima posve
suprotan učinak. Nikako ne može biti dobro stalno raditi ovakve stvari.“
Imao je na sebi samo uske kratke hlačice i bijelu majicu bez rukava. Trbuh
mu je poskakivao ispod tanke tkanine dok je umorno vukao noge po
tvrdoj traci. Prešao je udaljenost od 4,78 kilometara, za što mu je trebalo
dvadeset i šest minuta.
„Kako ide s novom curom?“ pitao je Fosse.
„Kovic je zbilja dobra“, odgovorio je Blix. „Znaš da je Calle Seeberg
mrtav?“
Fosse je nastavio puhati i stenjati.
„Tip s radija?“
Blix je potvrdno kimnuo. Fosse je odmahnuo glavom i zgrabio ručnik
prebačen preko zaslona trake za trčanje, pa njime obrisao lice.
146
 Knjige.Club Books

„Srušio se u studiju“, objasnio je Blix.

„Pa?“
Blix je prišao bliže i pokazao mu sliku koju je ponio sa sobom.
„Ovo je Walter Georg Dahlmann, snimljen nadzornom kamerom
jutros u zgradi Radija 4“, rekao je.
Fosse je još malo trčao prije no što je odlučnim pokretom ruke
zaustavio traku - kao da je tipka za zaustavljanje u slučaju nužde na
sredini kontrolne ploče muha koju je kanio ubiti. Kad se zvuk kretanja
trake stišao, Fosseovo teško disanje postalo je još glasnije.
„Dostavio je omotnicu s ovom fotografijom, naslovljenu na Callea
Seeberga“, objašnjavao je Blix, pokazujući sliku s brojem četiri.
Fosse je opet obrisao znoj.
„Kako je umro?“
„Vjerojatno od zatajenja srca, ali još je rano za zaključke.“
„Ali sumnjamo da je ubijen?“
Blix je kimnuo. „Da. Neka vrsta trovanja.“
,,U pismu? Prah ili nešto slično?“
Blix je ovaj put odmahnuo glavom. „Ali mislim da znam što se
događa“, dodao je. ,,I što se još može dogoditi.“
Fosse je susreo Blixov pogled u zrcalu ispred sebe. Opet se obrisao.
Blix je u narednih nekoliko minuta prošao sva ubojstva poznatih osoba i
iznio glavnu tezu o brojevima s kojima bi žrtve mogle biti povezane.
Fosse je uzeo bocu s vodom i odvrnuo čep. Pohlepno je potegnuo
nekoliko dugih gutljaja i sumnjičavo zaškiljio prema Blixu.
„Nisam vjerovao ni u što od toga, sve dok se Calle Seeberg nije srušio
mrtav, danas usred emisije“, rekao je Blix. „Ali ne možemo smetnuti s uma
da je radio na Radiju 4.“ Blix je naglasio broj četiri. ,,I da je - to jest bio je -
vjerojatno najpoznatiji voditelj kojeg imaju. Izgleda da netko ubija slavne
osobe, i to od najvećeg broja prema najmanjem.“
Fosse je sišao s trake za trčanje i sjeo na obližnju klupu.
„Zašto bi Dahlmann dodijelio Seebergu četvorku, osim ako taj broj
nešto ne znači?“ pitao se Blix. „To je očito jedan u nizu, u tom
odbrojavanju.“
„Odbrojavanju do čega?“ pitao je Fosse. „Koja je svrha svega toga?“
„To još ne znamo.“
Fosse je popio malo vode.

147
 Knjige.Club Books

„Tko je onda broj tri?“ htio je znati.

„Ne znamo ni to.“
Fosseu je trebalo nekoliko minuta da razmisli.
„Koji su sljedeći koraci?“
„Radijski studio je zatvoren“, odgovorio je Blix. Ann-Mari Sara poslala
je nekoliko tehničara da ga pregledaju. Zamolio sam Piju Nokleby da
zatraži obdukciju, a onda ćemo otići do Seebergova stana i vidjeti ima li
čega što bi upućivalo na to da je otrovan.“
Blix je primijetio da je Fosse i dalje sumnjičav. Ustao je i zaputio se
prema bućicama.
„Dobro“, složio se Fosse i prebacio ručnik preko stolca. „Ali to ćemo
držati za sebe. Isto vrijedi i za brojeve. Kako stvari stoje, sve je to još na
dugom štapu.“
Fosse je podigao bućicu s brojem deset. „Najvažnije nam je doći do
Dahlmanna.“
Pogledao se u zrcalo. ,,A budući da je Dahlmann očito bio dovoljno
drzak da se jučer pojavi na našoj presici, mogao bi isto učiniti i danas. Tako
će se pokazati da je bilo mudro što mu nismo otkrili ime.“
Fosse je skrenuo pogled sa svog odraza na Blixa, očito zadovoljan
sobom. „Jer da jesmo, nikad ne bismo imali ovakvu priliku.“
Blix je htio reći da takve prilike neće biti jer se Dahlmann sigurno neće
pojaviti. Pogotovo ne sada. Nije glup; zna da su mu na tragu.
„Reci svima i pobrini se da otvore četvere oči i uši i da budu spremni
za akciju čim ga opaze“, nastavio je Fosse zapovjedničkim tonom. Podigao
je bućicu i počeo vježbati biceps. Blix je bio u iskušenju da mu kaže kako
pogrešno izvodi vježbu, ali se predomislio.

148
 Knjige.Club Books

43

Glasnogovornik je pozdravio okupljene novinare i dao riječ šefu

policije, Gardu Fosseu, čiji su obrazi još bili rumeni. Prije kronološkog
izlaganja činjenica i okolnosti natočio si je čašu vode.
„Policija ima osumnjičenika za ubojstvo Ragnara Olea Theodorsena“,
rekao je. „Četrdesettrogodišnji muškarac predmet je opsežne policijske
istrage.“
Informacija o konkretnom osumnjičeniku pokrenula je zasljepljujući
bljesak fotoaparata. Fosse je nekoliko trenutaka sjedio i pozirao prije no
što je počeo govoriti općenito - o tome da policija ulaže tehničke i taktičke
napore kako bi uhvatila spomenutu osobu. Zatražio je i pomoć javnosti te
pokazao fotografiju muškarca spuštena pogleda pod crnom kapuljačom.
Snimka je bila s jedne od nadzornih kamera u postaji podzemne željeznice.
„Ne znamo kojim je putem pobjegao nakon što je ubio Theodorsena“,
dodao je Fosse. „Zato trebamo pomoć javnosti.“
Kad je došao red na novinarska pitanja, Emma je među prvima digla
ruku. Ovaj put je sjedila u prvim redovima, u nadi da će je lakše uočiti, ali
prva su pitanja, kao i obično, dobili predstavnici najvećih medija. Kad
nitko od njih nije postavio pitanje na koje je Emma htjela čuti odgovor,
nastavila je dizati ruku. Priliku je dobila tek pred kraj.
Nakašljala se i ustala. „Emma Ramm, news.no.“
Bila je nervozna. Konferencija za medije prenosila se uživo, a ona
nikad nije tako javno postavljala pitanja. „Danas je umro i Calle Seeberg“,
počela je. „Smatrate li da je njegova smrt povezana s ubojstvom Ragnara
Olea Theodorsena i drugih slavnih osoba u istočnoj Norveškoj?“
Fosse ju je par sekundi promatrao kao da zna tko je, ili barem kao da
će je sljedeći put prepoznati.
„Ubojstvo Ragnara Olea Theodorsena glavna je tema ove
konferencije“, polako je izgovorio Fosse, kao da kupuje vrijeme za
odgovor. „Ali mogu potvrditi da policija rutinski istražuje i smrt Callea
Seeberga. Ovi su dani svakako teški za policiju u Oslu. Istražujemo i
ubojstvo Jessice Flatebo te pomažemo danskoj policiji u slučaju ubojstva
Jeppea Sørensena.“

149
 Knjige.Club Books

„Istražujete li njihovu povezanost?“ inzistirala je Emma.

„Sve su istrage u početnim fazama“, odgovorio je Fosse i promeškoljio
se u stolcu. „Kroz njih razmjenjujemo iskustva i mišljenja.“
Nekoliko se novinara okrenulo prema Emmi.
„Je li u to uključen i slučaj Nordstrøm?“ upitala je.
„Da“, potvrdio je Fosse. „Ali nema koristi od nagađanja o tome što se
dogodilo, barem zbog obzira prema obiteljima i prijateljima žrtava.
Pogotovo ne javno, kao što vi činite.“
Emma je progutala knedlu i brzo se sabrala. Vidjela je da Fosse
namjerava predati mikrofon nekome drugom.
„Postoji poveznica između Sonje Nordstrøm i Jeppea Sørensena“, nije
se dala smesti. ,,I sami ste to jučer rekli. A postoji još jedna poveznica,
između konferencije za medije i Jessice Flatebo. Mislim, naravno, na
melodiju zvona mobitela koji se ovdje čuo. Angel je pjesma koju je napisao
Ragnar Ole Theodorsen, a ta je pjesma svirala i u kolibi u kojoj je
pronađena Jessica Flatebo. A jutros je ubijen i sam Theodorsen.“
U prostoriji je zavladala potpuna tišina. Na trenutak se činilo kao da
su ondje samo Emma i Fosse.
„Sve su to poznate osobe među kojima ne postoji očita veza“, nastavila
je. „Isto se može reći i za Callea Seeberga koji je umro danas u, koliko sam
shvatila, neobičnim okolnostima. Zato pitam.“
Novinar u stražnjim redovima nakašljao se kad je Fosse izmijenio
pogled s policijskom odvjetnicom Pijom Nokleby.
„Kao što sam rekao, nagađanje u ovoj fazi istrage nije tema današnje
konferencije za novinare.“
Fosse je ustao i kimnuo glasnogovorniku.
„Hvala svima na dolasku“, rekao je glasnogovornik policije popevši se
na prednji rub podija. „Nažalost, u ovoj fazi neće biti prilike za
pojedinačne intervjue.“
Fosse je pokupio papire sa stola. Prije odlaska još je jednom pogledao
Emmu. Stajala je i gledala ga kako izlazi kroz bočna vrata. „Obavještavat
ćemo vas čim bude napretka u istrazi“, dodao je glasnogovornik.
Okupljeni novinari spremali su svoju opremu i počeli se razilaziti.
Emma je sjedila s laptopom u krilu i u skicu članka dodala Fosseove
komentare o poveznicama između ubojstava. Izostavila je tezu o
odbrojavanju. Uključit će je u sljedeću priču, koju tek treba dovršiti.

150
 Knjige.Club Books

Prišao joj je Kasper Bjerringbo. Emma ga dotad nije primijetila. Ovaj

put nije bilo ni zagrljaja ni zahvale za ugodnu večer. Pitala se je li ga
razočaralo to što su samo večerali i ništa više.
„Jesi li sigurna da je bilo pametno podijeliti tu teoriju s ostatkom
svijeta?“ pitao je.
Emma je kliknula na objavi i tek onda podigla pogled.
„Ne bojim se konkurencije“, odgovorila je.
„Nisam nužno mislio na konkurenciju“, rekao je Kasper. „Mislim na
javnost. Na ljude koji gledaju i slušaju. Možda će ih to prestrašiti.“
„Pa“, rekla je Emma, „možda bi i trebalo.“
,,A možda nije na tebi da odlučuješ o tome?“
Emma je osjetila kako postaje razdražljiva.
„Hoćeš li pisati o tim poveznicama na onom svom blogu?“
Ton mu je bio podrugljiv, pa je samo rekla „ne znam“ i zaobišla ga.
Krenula je za ostalima. Tek kad se našla vani i osjetila na licu svježi zrak,
shvatila je koliko joj je bilo vruće.

151
 Knjige.Club Books

44

Poruka od Fossea stigla je samo petnaest minuta nakon završetka

konferencije za medije. Blix je sjedio u kantini i jeo hladni hamburger. Šef
je htio odmah razgovarati s njim, u svom uredu. Blix je odgovorio da će
doći čim pojede.
Fosse je napisao: Odmah.
„Ha?“ začudio se Blix.
„Što je bilo?“ S druge strane stola Kovic je upravo načela pileću salatu.
„Pojma nemam“, odgovorio joj je. „Ali čini se da moram odjuriti.“
Zakolutao je očima. „Ako se zadržim, provjeri kako Abelvik napreduje
s Dahlmarmom. Trebala je razgovarati s njegovim najboljim prijateljem.“
„Okej.“
Blix je ponio sa sobom ostatak hamburgera i spustio se na donji kat.
Prije ulaska u šefov ured, uspio je strpati u usta posljednji zalogaj. Fosse je
sjedio za stolom.
„Što je tako hitno?“ upitao je.
„Sjedni.“
Blix je malo oklijevao, a zatim poslušao. Privukao je stolac do Fosseova
stola, ali on ga je jedva pogledao. Dugo je šutio, a onda samo rekao:
„Emma Ramm.“
Ustao je i počeo hodati lijevo-desno iza stola. Dok je čekao da šef
nastavi, Blix je počistio nekoliko posljednjih mrvica iz usta. „Nikad prije
nije radila u crnoj kronici. Počela je nedavno i odjednom prva objavljuje
vijesti - prije iskusnih novinara crne kronike. A danas je na presici bila
dovoljno drska da mi postavlja pitanja. Izgovarala je gotovo iste rečenice
kao ti dolje u teretani.“
Fosse se zaustavio i obišao stol kako bi stao ispred Blixa. Riječi su mu
ostale visjeti u zraku. Blix se stropoštao u stolac. „Prvi tekst za crnu
kroniku napisala je nakon što te upoznala u kući Sonje Nordstrøm.“
Fosse je opet počeo hodati amo-tamo. „Potražio sam i druge članke
koje je nakon toga napisala. Više puta navodi da je dobila informacije od
'anonimnog policijskog izvora'.“

152
 Knjige.Club Books

Blix nije znao što bi rekao. Fosse je na trenutak zastao.

„Ti si taj koji je otkucao da je Nordstrømičin mobitel pronađen na
groblju Gamlebyen“, strijeljao je Blixa pogledom.
„Nisam“, branio se Blix i odmahnuo glavom. To je zapravo bila istina:
Emma je sama doznala za mobitel. Ali Fosse ga je ponovo napao, prije
nego je uspio objasniti.
„Nisam glup, iako znam da to ponekad misliš. Isto tako znam da se
njezin kolega među prvima pojavio u Nordstrømičinoj vikendici kad su
našli Jeppea Sørensena. Puno prije drugih. Što se desilo, zar nije mogla
doći sama?“
Blix se htio pobuniti, ali nije mogao prozboriti ni riječ.
„Misliš da ne znam tko je ona?“
Blix je osjetio kako ga je nešto probolo u utrobi i naglo se uspravio.
„Ništa joj ne duguješ, Alex.“
Čak ni sada nije se mogao natjerati da nešto kaže.
„Više sam puta u ovom slučaju naglasio koliko je važno da informacije
čuvamo za sebe“, nastavio je Fosse. „To može direktno naškoditi istrazi.“
Fosse je zastao i oslonio se rukom o naslon. Nagnuo se prema naprijed,
teško dišući.
„Ne zanima me kako je do tog došlo, ali ne mogu riskirati curenje
informacija“, dodao je. „Ne mogu kontrolirati medije i ne mogu skinuti
Emmu Ramm sa slučaja. Ali mogu tebe.“
„Kako to misliš?“
Fosse je kratko šutio, a onda rekao: „Ne bih te želio suspendirati Alex,
jer bi to izazvalo probleme u odjelu, a tebe stavilo u nezgodan položaj u
odnosu na druge. Osim toga, bilo bi čudno da si i dalje tu, ali više ne radiš
na slučaju na kojem si od samog početka. Budući da si skupio dosta
prekovremenih, predlažem da za početak uzmeš slobodan tjedan. Odluka
stupa na snagu odmah.“
Blix se nakašljao. Osjetio je kako kipti od bijesa, ali uspio se suzdržati.
„Mogu srezati...“
Fosse je podigao ruku i zaustavio ga. „Zar ona ne zna tko si?“
Blix nije odgovorio.
„Nisi joj rekao?“
„Ne.“

153
 Knjige.Club Books

Fosse je napokon sjeo. Odlučnim je pokretom privukao stolac bliže

stolu. „Jako dobro znaš da na ovom slučaju trebam kompetentne
istražitelje. A to znači da ne možeš biti u zgradi dok radimo na ovim
ubojstvima slavnih. Jesam bio jasan?“
Blix nije odgovorio, samo je kratko zastao prije nego je odmaknuo
stolac i ustao. Pogledao je šefa i osjetio kako mu ključa krv. Isprva se
namjeravao samo okrenuti i otići, ali to jednostavno nije mogao učiniti.
„Ovo je tako tipično“, rekao je.
„Što?“
„To je je oduvijek bio tvoj problem, Garde.“
Blix je pokušao kontrolirati drhtanje u glasu. „Uvijek si se skrivao iza
pravila i propisa. I protokola. Vjerojatno si se zato uspio dočepati ovako
lijepog ureda.“ Pokazao je na zidove i fotografije na kojima je Fosse s
ministrom pravosuđa, premijerom i ministrom policije. „To ti omogućava
da nemaš nikakvog kontakta sa stvarnim svijetom, u kojemu se stvari
ponekad moraju raditi malo drukčije. Stvari za koje ne postoje pisani
protokoli. Nikad nisi imao blagog pojma o realnom policijskom poslu.“
Blix je rukama zgrabio stolac, tako čvrsto da su mu prsti pobijeljeli. „A
sad ćeš to opet pokazati, tako što ćeš skinuti jednog od najboljih detektiva
sa slučaja u kojem trebaš svu moguću pomoć. Samo zato jer nije pratio
službene, regularne procedure. Dobro znaš da nisam ugrozio istragu zato
što sam razgovarao s Emmom Ramm. Štoviše, posve je suprotno, ali tebe
za to boli kurac. Što se tebe tiče, pravila su važnija od svega.“
Fosse je htio odgovoriti, ali Blix mu nije dopustio da ga prekine.
„Slobodni dani“, rekao je s prezirom u glasu. „Boli me kita što ćeš reći
ostalima u jedinici. Meni nije problem objasniti zašto, ni stati iza onoga što
sam učinio. Možeš to obaviti javno, baš me briga. Naposljetku, to je tvoj
teren. Ali stalo mi je do toga da zaustavim ludog ubojicu koji je u proteklih
nekoliko tjedana pobio tko zna koliko ljudi, i koji još nije završio sa svojim
projektom. To bi i tebi trebalo biti najvažnije.“
Blix je imao još štošta reći, ali zaustavio se i gurnuo stolac prema
Fosseovu stolu. Zatim je odmarširao iz ureda i zalupio vratima.
Toaleti su bili tri metra niže, u hodniku. Blix je ušao unutra, otvorio
slavinu na umivaoniku i poprskao lice hladnom vodom. Od bijesa su mu
se zažarili obrazi. Duboko je udahnuo i pokušao se smiriti.
Ugledao je vlastiti odraz u zrcalu.
Misliš da ne znam tko je ona?

154
 Knjige.Club Books

Blix je otrgnuo papirnati ručnik, obrisao se i izišao na hodnik, gdje je

naletio na Kovic.
„A, tu si“, rekla je veselo. „Imamo Dahlmannovu adresu. Tim za
reagiranje u hitnim slučajevima je obaviješten. Idemo?“
Blix je odmahnuo glavom i prošao kraj nje. Kovic se okrenula i
začuđeno ga pogledala.
„Nešto se desilo? Što nije u redu?“
„Ma, samo imam nekog privatnog posla“, odgovorio je. „Moglo bi
potrajati nekoliko dana.“
„Dana?“ ponovila je Kovic u nevjerici. „Ali...“
Više nije bilo pitanja. Iako to Blix nije mogao vidjeti, osjetio je njezin
pogled na zatiljku.
„Nazvat ću te kasnije“, viknula je za njim.
Blix se suzdržao od odgovora.

155
 Knjige.Club Books

45

Mogućnost da iza svih ubojstava slavnih osoba stoji isti počinitelj, sad
je bila glavna tema svih vijesti, ali nitko nije znao kako je blogerica s
news.no bila prva koja je ukazala na povezanost između njih. Mediji su
objavljivali stručne komentare bivših detektiva i raznih psihologa. U
naslovima se koristio izraz „serijski ubojica“, ali nijedan medij dosad nije
spomenuo vezu s brojevima.
Emma je dovršila članak u kojem je detaljno objasnila kako je svaka
žrtva povezana s određenim brojem, te da su ubijane u silaznom nizu, kao
prilikom odbrojavanja. Ipak, osjećala je kako toj priči nešto nedostaje.
Nadala se da će to dobiti od Blixa.
Poslao joj je poruku s pitanjem bi li se mogli naći u Kalle liker alien. Nije
znala o čemu želi razgovarati, ali kad se napokon dovukao na prvi kat, s
kartonskom čašom kave u ruci, u njegovom je koraku bilo nečega teškog,
ali odlučnog, nečega što ju je još više zbunilo.
„Bok“, pozdravio ju je. Lice mu je bilo blijedo, a oči tamne.
„Bok“, odzdravila je Emma, pa bliže privukla mobitel i veliku šalicu
kave s mlijekom. Blix je sjeo i spustio mobitel na stol.
„Kako ide?“ prvo je pitao i nesigurno se nasmiješio.
„Za sada dobro“, odgovorila je. „Pokušavam pisati o brojevima, ali
teško mi je to složiti da zvuči uvjerljivo.“
Emma se nadala da će zagristi, ali nije. Otpio je dugi gutljaj kave, pa
spustio pogled, vrteći čašu u rukama.
,,A neki brojevi nedostaju“, nadovezao se.
Emma se nagnula unatrag i proučavala ga.
„Želite reći da istražujete još neka ubojstva?“ pitala ga je. „Zar postoje
žrtve deset, devet i osam?“
„Nemamo aktivnih slučajeva koji bi na to upućivali“, rekao je Blix i
odmahnuo glavom. „Ali posve je moguće da su ubijene i druge poznate
osobe, a da to još nije otkriveno.“ Podigao je pogled.
„Slavni su vaš fah“, nastavio je. „Ima li slavnih osoba za koje znate da
su nedavno neočekivano ili naglo umrle?“

156
 Knjige.Club Books

Emma je malo razmišljala, ali nije se mogla nikog sjetiti. Barem ne u

Norveškoj.
Nastala je tišina.
„Zato ste se htjeli naći sa mnom?“ upitala je.
Blix je kratko šutio, a potom odmahnuo glavom.
„Emma“, započeo je, ali nešto se promijenilo u tonu njegova glasa -
postao je ozbiljniji. „Ima nešto što... ti moram reći“, nastavio je. „Nešto za
što mislim da moraš znati.“
Blix je dlanovima obuhvatio čašu i još malo oklijevao prije nego je
nastavio: „Godine 1999....“
Nije mogao nastaviti bez stanke.
„Točnije, bila je nedjelja, 9. svibnja 1999.“
Emma je otvorila usta, ali nije mogla ništa reći. Samo je osjetila kako
joj se na spomen tog datuma želudac svezao u čvor.
,,U to doba bio sam početnik“, nastavio je Blix. „Bio sam u patroli s
Gardom Fosseom. Te nedjelje... Bio je hladan proljetni dan i zapravo se
ništa posebno nije događalo. Sve dok...“
Blix se zagledao u nešto na stolu. Emma se promeškoljila u stolcu.
Nekako je znala što slijedi.
„Sve dok u 14:23 preko policijskog radija nije stigla dojava, u trenutku
kad smo krenuli natrag u postaju. Dojava o obiteljskom nasilju u Teisenu.“
Kratko ju je pogledao. Emma je u njegovim očima ugledala ono zbog
čega je počela osjećati tjeskobu.
Nije ga gledala kad je nastavio govoriti, samo je osjetila kako se u njoj
nešto otvara. Rana za koju je mislila da je odavno zacijeljela.
Sad je razumjela zašto je Blixu bilo tako teško razgovarati o tome.
Zašto se tako čudno ponašao prema njoj.
Zašto joj je pomagao.
Blix joj je ubio oca.

157
 Knjige.Club Books

46

Nepomično su sjedili, svatko sa svoje strane stola. Kroz Blixovu glavu

prošli su događaji tog sudbonosnog dana u svibnju 1999.
„Nisam imao izbora“, rekao je i htio staviti ruku na Emminu. Umjesto
toga, čvršće je stegnuo kartonsku čašu.
„Htio je pucati“, nastavio je. „Radilo se o pola sekunde, možda ni
toliko. Morao sam reagirati.“
Emma je sklopila oči. Niz obraze su joj klizile suze.
„Ubio bi te, Emma. A možda i mene.“
Karton je popustio pod čvrstim stiskom i kava se prelila preko ruba
čaše, po njegovim prstima. Blix je prebacio čašu u drugu ruku, otresao
prolivene kapljice i stavio čašu na stol. Obrisao se salvetom.
„Vjerojatno se pitaš zašto ti to sada govorim“, rekao je. „Nisam bio
siguran trebam li išta spominjati, ali nakon što smo se sreli...“ Glasno je
uzdahnuo.
„Tada i tamo donio sam odluku koja je imala ogromne posljedice, i za
tebe i za mene. Ubio sam čovjeka, a ti si izgubila roditelje. Nitko ne zna što
bi se dogodilo da nikad nisam kročio nogom u tu kuću.“
Emma je zatreptala.
„Alija... Osjećao sam se nekako odgovornim za tebe u godinama koje
su slijedile. Imao sam potrebu znati što se događa s tobom. Znao sam da
su djed i baka preuzeli brigu o tebi i tvojoj sestri, ali to mi nije bilo
dovoljno. Povremeno sam se nalazio s tvojim djedom, do kraja njegova
života.“
Emma ga je pogledala.
„Zato znam da si imala teško djetinjstvo, Emma. Da si bila dosta
problematična. Uvijek sam mislio kako sam djelomično i ja kriv. Kad smo
se onog dana sreli u kući Sonje Nordstrøm, nisam bio siguran jesi li me
prepoznala. Je li ti djed pričao o meni i jesi li me krivila, jesi bila ljutita na
mene. Ali shvatio sam da ništa ne znaš. Naposljetku, bila si jako mala.
Baka i djed su te poštedjeli detalja.“

158
 Knjige.Club Books

Zastao je i podigao kartonsku čašu. Ugledao je ispod nje mrlje od kave.

Obrisao ih je i stavio čašu na salvetu.
„Možda bi bilo najbolje da je tako i ostalo“, dodao je. „Ali, da bih te
mogao pogledati u oči, stvarno sam ti morao reći. Mislio sam da to
zaslužuješ. Odrastao sam bez oca, koji nas je napustio kad mi je bilo osam
godina. Nikad nisam saznao zašto.“
Pogledao ju je, pokušavajući pročitati što osjeća. Nije mogao procijeniti
je li bijesna, šokirana ili tužna, ili pak ne osjeća ništa od toga. Vidio je samo
prazni pogled i suze koje su joj povremeno klizile niz lice.
„Pa... ako želiš išta znati, samo pitaj. Ne znam mogu li ti dati sve
odgovore, ali... Možeš me nazvati kad god poželiš.“
Blix je čekao odgovor, bilo kakvu reakciju. Barem jednu rečenicu. Bilo
što. Ali Emma je i dalje buljila pred sebe.
Blix je ustao.
„Ostavit ću te na miru. Nazovi me ako želiš pričati o tome. Ili... o bilo
čemu drugom.“
Prije nego je otišao, izvukao je sliku iz unutrašnjeg džepa. Napravio je
kopiju prije sastanka s Emmom.
„Ovo je jutros bilo na stolu Callea Seeberga“, rekao je i stavio papir
formata A4 ispred nje. Emma je konačno podigla pogled prema njemu.
Blix joj je u očima ugledao zaprepaštenje i ushit.
„Ne smiješ reći da si ovo dobila od mene“, rekao je i pokazao na brojku
četiri. „Ali možeš je upotrijebiti kao argument za svoju teoriju o
brojevima.“

159
 Knjige.Club Books

47

Blix je izišao u ledenu noć, lomeći se pod navalom najrazličitijih

emocija. Osjećao je olakšanje jer je Emmi napokon rekao istinu, ali i nemir,
jer nije znao što ona misli o tome. Bio je bijesan zato što je isključen iz
istrage, u trenutku kad ostatak ekipe traži Waltera Georga Dahlmanna.
Silno je želio obaviti taj posao, pogotovo sada, kad je bio siguran da
Dahlmann ima neki veći plan, nešto što bi moglo rezultirati pronalaskom
još trupala - ako ga nitko ne uspije zaustaviti. Mogao je dati golem
doprinos istrazi koja će bez njega biti manjkava.
Odvezao se kući i ušao u stan, u kojemu je obično provodio što manje
vremena, jednostavno zato što nije volio biti ondje. Stubište je vječito bilo
prljavo, a stan malen i tijesan. Namještaj je bio star i otrcan. Nije imao
balkon ili terasu gdje bi se mogao opustiti. Nije bilo neobično što ga Iselin
nije željela posjetiti, pogotovo sada, kad je taj stan mogla usporediti s
palačom Mereteina novog partnera.
Blix je uzeo pivo iz hladnjaka i uključio računalo na kuhinjskom stolu.
Na naslovnici Dostojnog pobjednika pisalo je da su natjecatelji dobili
zadatak napisati komentar o temi koja ih zanima. O tome tko će ići dalje,
velikim će dijelom odlučiti gledatelji i interes javnosti za pojedine uratke.
Vidio je da je njegova kći već predala tekst, pa je kliknuo na njega.
Pisala je o klimatskim promjenama. I o tome da bi bilo dobro ponovo
uvesti politiku jednog djeteta, u cijelom svijetu, ne bi li se spriječio daljnji
rast populacije. Na planetu nema dovoljno resursa da bi se nahranilo cijelo
stanovništvo, i već je sada dovoljno teško, napisala je Iselin.
Bila je to kontroverzna ideja, i Blixa je iznenadilo što njegova kćer tako
razmišlja. Nikad nije smatrao da je posebno zainteresirana za društvene i
političke teme. Barem nisu o tome razgovarali.
To ga je deprimiralo. Sve te stvari u njezinu životu koje je propustio,
zato jer nije mogao naći zajednički jezik s Merete. Zato što je bio previše
zaokupljen poslom i nije se mogao odmaknuti od prošlosti.
Iselinin je tekst izazvao lavinu komentara od kojih su neki bili
pozitivni, a neki i uvredljivi. Što je mislila malena, nevina Iselin, tko je ona

160
 Knjige.Club Books

da ima mišljenje o tako osjetljivoj temi, a ne živi na Zemlji još ni dvadeset

godina?
Iz produkcije je stigao i članak o bliskom odnosu između Iselin i
Toralfa Schankea. To se počelo razvijati još u prvom tjednu, čitao je Blix,
ali još uvijek je bilo prilično nevino. Oboje su zanijekali da postoji nešto
među njima.
Mobitel ga je vratio u stvarnost. Zvala ga je Kovic. Htio je pustiti da
zvoni, ali ipak je odgovorio na poziv; radoznalost je bila jača.
„Halo“, javio se, svjestan da zvuči iscrpljeno. „Jeste našli Dahlmanna?“
pitao je i lagano se uspravio.
„Našli smo podrumski stan u kojem je živio“, objasnila je Kovic.
„Dobio ga je preko Crvenog križa. Ali nije bio tamo.“
„Jeste našli nešto drugo?“
„Ne u stanu, ali na padini iza parkirališta pronašli smo perzijski sag s
tragovima krvi. Ne bi me iznenadilo da i krv i sag pripadaju
Nordstrømici.“
,,A druge žrtve?“ ispitivao je Blix. „Nešto što ga povezuje s njima?“
„Još ne. Na tome radi Wibe. On i Abelvik detaljno pretražuju stan,
zajedno sa Sarom.“
„Imate ideju gdje bi mogao biti?“
„Ne, ali razgovarala sam sa susjedima. Jedan od njih vidio ga je rano
jutros, pa ćemo se pritajiti za slučaj da se večeras vrati. Ako vidi naša
vozila, uplašit će se.“
Blix je otpio kratki gutljaj piva. Činilo se da je sve pod kontrolom.
„Ali nisam te zato zvala“, rekla je. „Htjela sam pitati kako si.“
Blix je dvojio koliko bi trebao biti iskren. Naposljetku je odlučio
slijediti Fosseova pravila.
„Dobro sam“, odgovorio je. „Samo trebam malo vremena, kako bih
riješio neke osobne stvari.“
Bio je zatečen kad je shvatio da to ne zvuči kao laž, iako je tišina s druge
strane dala naslutiti da mu Kovic ne vjeruje.
„Javi mi ako mogu kako pomoći“, ponudila se.
„Možeš mi javljati novosti o Dahlmannu“, rekao joj je. „To će biti više
nego dovoljno.“

161
 Knjige.Club Books

48

Iako je Emma imala ključ sestrina stana u Halvor Schous gateu, uvijek
bi pozvonila na portafon - čak i kad bi bila pozvana, ili bi joj htjela najaviti
dolazak.
Ovaj se put javila Martine.
„Tetiće!“ razdragano je uskliknula. Emma se sva rastopila. Malo težim
koracima no obično, uspela se do sestrina stana.
Martine je već stajala na vratima.
„Zlato moje malo“, rekla je Emma i podigla nećakinju u čvrst zagrljaj
- kao i uvijek. Ali ovaj joj je put malo pažljivije prošla prstima kroz kosu.
Martine je povela Emmu u stan. „Bok, sister“, pozdravila je Irene dok
joj je išla ususret. Emma je pomislila kako izgleda starije nego prošli put
kad su se vidjele. Nosila je crne vunene čarape, sivi vrećasti donji dio
trenirke i bijelu majicu. Bila je siva u licu, a kosa joj je bila raspuštena pa
su se vidjeli ispucani vrhovi.
Zagrlile su se.
„Imaš li vina?“ pitala je Emma.
„Mislim da imam nešto u hladnjaku“, odgovorila je Irene. „Ima li
kakvih novosti?“
Emma je oklijevala.
„Pričekajmo da Martine ode spavati“, rekla je. „Onda ću ti sve
ispričati.“
Sat kasnije, Emma je pročitala nećakinji poglavlje popularne dječje
knjige o detektivskoj agenciji. Potom je ugasila noćnu svjetiljku, a Irene je
otvorila bocu bijelog vina. Sjele su u kuhinju i Emma joj je prepričala sve
što je Blix rekao. Kad je završila, njena je sestra samo nijemo sjedila.
„Jesi li to znala?“ na kraju je pitala Emma.
„Jesam li znala što?“
„Tko je ubio tatu? Što se dogodilo tog dana?“
„Znala sam što se dogodilo“, rekla je Irene. „Ali nije me previše
zanimalo tko je to učinio.“

162
 Knjige.Club Books

Emma je otpila veliki gutljaj vina.

„Djed ti je rekao?“
Irene je uzela čips iz zdjelice koju je stavila na stol.
„Da, ali ne puno“, rekla je grickajući čips. „Učinio je sve što je mogao
kako bi nas zaštitio. A to sigurno nije bilo lako.“
Oglasio se Emmin mobitel. Poruka od Kaspera. Iako je uzela mobitel
u ruku, nije ju pročitala.
„Ali ja mislim da je tata bio ljutit zato jer ga je htjela ostaviti. Zato jer
je previše pio ili tako nešto. Htjela je jednostavno otići i odvesti nas sa
sobom.“
To je i Emma oduvijek mislila.
„Na neki mi je način drago što sam tog dana bila kod Helene“,
nastavila je Irene. ,,A istovremeno mi je žao što nisam bila s
tobom.“ .
Emma je otvorila Kasperovu poruku. Zanimalo ga je bi li pošla s njim
na piće. Nije odgovorila.
Dok im je Irene ponovo punila čaše, Emma je provjerila tekst koji je
objavila. Anita ga je stavila na glavnu poziciju news.no i već je imao puno
pregleda. U komentarima se živahno raspravljalo tko bi mogla biti
sljedeća žrtva. Većina komentatora pokušavala je unijeti u objave
određenu dozu humora. Netko pod imenom Jesper Lillevik smatrao je da
bi se na meti ubojice, kao sljedeći, mogao naći Ame Treholt6, a Ulf
Andersen se našalio kako bi i on mogao biti u velikoj nevolji jer je na
lokalnom teniskom turniru 1998. nosio broj tri. I Emma je pokušala
pogoditi, ali nitko joj nije padao na pamet.
„Fali mi djed“, rekla je Irene i opet sjela.
,,I meni“, nadovezala se Emma.
Kako je večer odmicala, vino je bilo sve bolje.
„Hoćeš noćas tu prespavati?“ pitala je Irene nakon nekog vremena.
„Mogu ti pripremiti kauč.“
„Ne, hvala, moram doma. Imam puno posla, pa se... moram dobro
naspavati. Hvala ti na vinu.“

6
Bivši političar i diplomat koji je 1984. godine bio optužen za veleizdaju i špijunažu za
sovjetski KGB i iračke tajne službe.

163
 Knjige.Club Books

Emma nije imala običaj voziti bicikl kad bi pila. Osjećala se puno
nesigurnije u prometu nego inače. Kad je stigla kući, ostavila je bicikl na
hodniku i izula cipele. Onda je naglo zastala.
Na podu je ležao preklopljeni list papira koji je netko očito gurnuo pod
vrata. Emma se sagnula kako bi ga pokupila i pogledala.
Crtež.
Na vrhu papira, jedan uz drugi, nalazila su se tri križa nacrtana
običnom olovkom. Ispod njih je bio sat s kazaljkama. Pokazivale su tri
sata.
Crtež je imao potpis u donjem desnom uglu, ali Emma nije mogla
odgonetnuti što piše. Jedino što je sa sigurnošću mogla razabrati, bilo je
da prezime počinje velikim slovom ,,D“.

164
 Knjige.Club Books

49

Blix je bio u kupaonici, spremajući se na spavanje, kad je zazvonio

mobitel. Otapkao je u kuhinju s četkicom za zube u ustima, kako bi vidio
tko zove. Bližila se ponoć; u to je doba obično bio u krevetu. Kad je vidio
da ga zove Emma, ispljunuo je pastu u kuhinjski sudoper i javio se
bezbojnim „halo“.
„Jesam te probudila?“ upitala je.
„Nisi“, progutao je knedlu. „Bio sam budan. Je li se nešto dogodilo?“
Emma je nekoliko sekundi oklijevala.
„Dobila sam poruku“, rekla je.
Blix je obrisao usta. „Kakvu poruku?“
Emma mu je rekla za presavijeni papir s tri križa i satom u sredini.
„Bojiš se da bi te netko mogao napasti?“ zamišljeno je upitao.
„Pa... nisam sigurna. Ali malo je čudno, ne misliš li? Konačno, i sam si
rekao kako je Calleu Seebergu neposredno prije smrti osobno dostavljen
broj četiri.“
Emma je kratko zastala prije nego je nastavila. „Ali ja nisam celebrity.
Što znači da se ne uklapam u uzorak.“
„Ali si se svejedno uplašila.“
S obzirom na to da nije odmah odgovorila, Blix je odložio četkicu na
radnu površinu i rekao: „Ostani doma i ne puštaj nikog unutra. Dolazim.“
Budući da je popio nekoliko piva, pozvao je taksi. Nakon petnaest
minuta stajao je pred Emminim ulazom u Falbes gateu, okružen
poslovnim zgradama, stambenim kompleksima, garažama i asfaltom. U
blizini nije bilo parkirališta. Uske ulice slabo su osvijetljene. Ne bi bio
problem sakriti se u sjenama, izvan pogleda većine ljudi.
Blix je pronašao Emmino zvonce na portafonu i energično pritisnuo.
Odgovorila je gotovo odmah, kao da je stajala s rukom na slušalici i čekala
da pozvoni. Vrata su zabrujila kad ga je pustila unutra.
Zgrada u kojoj je živjela, sastojala se od dvadeset i četiri stana na osam
katova. Emma je bila na trećem. Blix je vidio da je dizalo na sedmom i
odlučio se popeti pješke.

165
 Knjige.Club Books

Sve oko njega mirisalo je na čistoću i djelovalo moderno. Zgrada se

doimala novom, bez ijedne ogrebotine na ogradi stubišta i zidovima.
Prije nego je pokucao na Emmina vrata, provjerio je ima li koga u
blizini. Sagnuo se kako bi ga mogla vidjeti kroz špijunku.
Bez riječi ga je pustila u stan, a onda brzo zatvorila i zaključala vrata.
„Bok“, rekao je konačno.
„Bok“, odgovorila je.
Nekoliko su trenutaka samo stajali i gledali se. Blix je objesio jaknu i
ostavio cipele pokraj crnog bicikla sa sivom riječju WHITE, ispisanom na
karbonskom okviru. Felge su mjestimično posute ružičastim mrljicama.
„Nisi morao doći, znaš“, rekla mu je Emma. „Vjerojatno se netko samo
zeza.“
„Pretpostavljaš li tko bi to mogao biti?“
Slegnula je ramenima.
„Gdje je crtež?“ pitao je.
„Tu je.“
Odvela ga je u dnevnu sobu. Papir je ležao na stoliću između kauča i
televizora.
„Jesi ga dirala?“ upitao je.
„Naravno. Morala sam.“
Blix je sjeo i nalaktio se na stolić. Prva mu je pomisao bila da to nije
narisala neka nježna ruka. Kružnica je imala neravan rub, a između nekih
brojeva zamjećivala se prilična udaljenost, dok s drugima to nije bio slučaj.
Križevi su bili različitih veličina. Činilo se da je crtež nastao na brzinu, u
žaru inspiracije, a podloga na kojoj se nalazio, nije bila glatka i čvrsta.
„Dahlmann“, rekao je.
„Hm?“
Emma, koja je sada sjedila na kauču pokraj Blixa, nagnula se naprijed.
„Walter Georg Dahlmann“, rekao je. „On je to nacrtao. To je njegov
potpis.“
Emma je kimanjem pokazala da se slaže.
„Tko je Dahlmann?“ zanimalo ju je.
Blix se udobnije smjestio na kauču, ali nije odmah odgovorio.
„Kad si posljednji put bila doma?“ upitao je.
Emma se pokušala sjetiti.
„Rano jutros.“
166
 Knjige.Club Books

„Ima li u zgradi nadzornih kamera?“

„Bilo je govora da ćemo ih nabaviti, ali još nismo.“
Opet je zavladao muk.
„Tko je Dahlmann?“ ponovila je pitanje.
Blix je sklopio ruke. Ispričao joj je sve o Dahlmannu, njegovim žrtvama
i zatvoru. O tome kako je još uvijek ljutit na „sustav“, kao što je običavao
govoriti, i nakon što je pušten.
„Koristio se primjerom O. J. Simpsona“, dodao je, pokušavajući
približiti Dahlmannovu logiku: „Simpson, super slavni američki sportaš,
bio je optužen za ubojstvo supruge i njezina prijatelja. Mnogi su mislili
kako se izvukao zahvaljujući statusu. Dahlmann je smatrao da je u
njegovom slučaju obrnuto. Nitko nije vjerovao u njegovu priču jer mu je
žrtva bila poznata.“
„Pa sada stvara drugu priču. Kao neku vrstu osvete 'sustavu'. Preko
slavnih osoba.“
Blix je raširio ruke. „Barem je imao vremena za planiranje. Nije tajna
da mnogi zatvorenici teško podnose život iza rešetaka. To djeluje na njih.“
Emma je podigla noge na kauč i podvila ih poda se.
„Što misliš, zašto je došao na moja vrata?“
Blix nije znao što bi joj odgovorio.
„Dosta ljudi koji ubijaju planski, opsjednuti su percepcijom svojih
djela, pogotovo u medijima. Možda je pročitao što si napisala. Napokon,
bila si prva koja je iznijela teoriju o brojevima. Možda na taj način priznaje
da si u pravu, ili...“
Na trenutak je zastao, pa nastavio:
„To, naravno, može biti i upozorenje.“
Emma je zamišljeno gledala pred sebe.
„Tri križa i tri sata? Prilično jasan signal“, zaključio je Blix.
„Ali signal čega - da će biti ubijeno troje ljudi?“
,,U svakom slučaju, netko će umrijeti.“
,,U tri sata.“
Blix je pogledao na sat. Prošla je ponoć.
„Kada?“ pitala se Emma. „Noćas? Ili sutra?“
„Iz crteža je nemoguće zaključiti. Ali mislim da se nije namjerio na
tebe, Emma. Nakon ovoga bilo bi ti lako zaštititi se. Mogla bi ujutro sjesti
na avion i u tri popodne biti u Sjevernoj Africi. Za razliku od Callea

167
 Knjige.Club Books

Seeberga koji nije mogao povezati broj četiri s nečim konkretnim. Ovo“,
Blix je pokazao na crtež, „tumačim više kao upozorenje na ono što slijedi.
Nekome drugom, ne tebi“, požurio se dodati. ,,A to se može desiti bilo
kada. Zapravo, bilo koji dan.“
Emma se nije činila uvjerenom.
„Misliš da želi da poduzmem nešto u vezi s tim?“ upitala je.
„Ne znam. Ali jedno je kristalno jasno: budeš li pisala o tome, izazvat
ćeš interes javnosti. Ako ništa, vjerojatno pretpostavlja da ćeš obavijestiti
policiju; sve drugo bilo bi čudno. Dakle, svjestan je da se igra ubrzala, ali
možda baš to želi. Još više pozornosti. Tako da mu bude teže ispuniti
plan.“
„Kako to misliš?“
„Dosad je birao poznate žrtve. I današnje je ubojstvo bilo
spektakularno jer ga je počinio na javnom mjestu, usred bijela dana.
Drugim riječima, ne skriva se. Ne kani djelovati tajno. Vjerojatno puca od
samopouzdanja jer ga još nismo uspjeli uhvatiti i ne vidi smisao u
usporavanju i skrivanju. Upravo suprotno.“
„Možda želi da se bojimo“, sugerirala je. „Ili možda hoće da seja
prestrašim.“
Ponovo je uslijedila tišina.
„Morat ću ovo pokazati ostalima“, rekao je Blix i osjetio ubod
poniženja. „Kako bih čuo što oni misle. A ti bi trebala obavijestiti svoju
šeficu.“
Emma je kimnula.
„Trebala bi imati zaštitu“, nastavio je Blix.
„Kako to misliš?“
„Ne smiješ biti sama, Emma. Pogotovo noćas u tri, ili sutra u to doba.
Zapravo, uopće ne bi trebala biti sama.“
Odmahnula je glavom.
„Ne želim da mi netko cijelo vrijeme puše za vratom. To ne dolazi u
obzir. Mogu se sama čuvati.“
„Ne sumnjam da možeš“, složio se Blix. „Ali za svaki slučaj.“
„Ja nisam celebrity, Blix.“
„Nisi, ali pišeš o njima. Doprinosiš njihovoj slavi. To u Dahlmannovim
očima može biti dovoljan razlog za ubojstvo.“
Blix je vidio da razmišlja o tome.

168
 Knjige.Club Books

„Ali što uopće simbolizira broj tri? U vezi sa mnom? Ne radim na TV3,
ni na radiju P3...“
Pokušala se dosjetiti još neke poveznice, ali nije imala ideja.
„Ne znam“, rekao je Blix. „Barem ne još.“
„Tko bi me onda čuvao?“ pitala je nakon kraće stanke. „Ti?“ Blix se
zamislio.
„Nemam pametnijeg posla, pa...“
Shvatio je da ne razumije što je time mislio. Namjerno se tako izrazio,
čekajući da ga pita - i da joj može reći za prisilne slobodne dane.
„Je li to zbog mene?“ upitala je.
Blix je odmahnuo glavom.
„Zbog mene“, odgovorio je. „Bio sam nemaran. I neprofesionalan.“
„Žao mi je“, rekla je i zataknuta pramen raspuštene plave kose iza uha.
„Ako se itko treba ispričati, onda sam to ja“, rekao je Blix.
„Zašto to misliš?“
Blix joj je uzvratio pogled, ali ništa nije rekao.
„Misliš da te krivim jer si mi ubio oca?“ upitala je.
„Ne znam. Kriviš li me?“
„Moj je otac bio smeće“, rekla je. „Ubio mi je majku, a ti si mi spasio
život. Trebala bih ti biti zahvalna, svima si nam učinio uslugu. Osim...
mami. Naravno, ona...“
Glas joj je utihnuo. Zagledala se u nešto s druge strane prozora.
Trebalo je dugo da ponovo progovori:
„Zapravo, slabo se sjećam majke. Pamtim njezin miris i kako je
izgledala. I njezin glas. Ali ne sjećam se konkretnih detalja. Što je voljela
jesti i slično. Što je voljela kuhati. Što je voljela raditi. I ne sjećam se ničega
što se događalo onog dana.“
Spustila je pogled na prste, pa nešto sastrugala s nokta.
„Nisam ni pokušala saznati, jer ne želim znati kako je mama izgledala
nakon...“ Zaustavila se.
„Ne želim znati što je radila zadnjeg dana života. Osim, što se,
naravno, svađala s ocem.“
Blix nije govorio. Shvatio je da želi nastaviti, nakon što je konačno
krenula.
Nagnula je glavu prema njemu.
„Što je nosila tog dana? Sjećaš li se?“
169
 Knjige.Club Books

Blix se pokušavao sjetiti.

„Imala je plave hlače i debeli smeđi vuneni džemper.“
Na Emminom licu pojavio se blag osmijeh.
„Bilo je hladno. Čak je malo i sniježilo.“
„Što još?“ raspitivala se dalje. „Cipele? Čarape?“
„Papuče.“
„Tako je“, kimnula je Emma. „Uvijek je nosila papuče. Toga se sjećam.
Velike, sive papuče.“
Kratko se nasmijala. Blix se nasmiješio s njom.
„Upucana je u trbuh?“ pitala je Emma nesigurno.
Blix je kimnuo.
„Znači, bilo je puno krvi?“
„Da... bilo je.“
Emma je djelovala kao da razmišlja o tome.
„Znaš li... možeš li reći još nešto o njoj?“
Blix se zamislio.
„Tog je dana ispekla pecivo“, odgovorio je. „Miris se osjećao u cijeloj
kući. Protvan je bio na radnoj površini u kuhinji.“
Emma se nasmiješila.
„Još nešto?“
„Mislim da je voljela čitati“, nastavio je Blix. ,,U kući su bile gomile
knjiga. Na stolu u dnevnom boravku i na noćnom ormariću, s njezine
strane kreveta.“
„Sjećaš li se što je čitala?“
Blix je kimnuo. Sjećao se uglavnom zato što je Merete čitala istu knjigu.
„Knjigu Karin Possum, Evino oko.“
Emma se ponovo nasmiješila.
„Pročitala sam je“, rekla je. „Dobra je.“
„Mislim da je znala čitati tebi i sestri“, rekao je Blix. „Bilo je puno
dječjih knjiga. Astrid Lindgren i Anne-Cath Vestly.“
Emma ga je pogledala suznim očima.
„Čitala je i časopise. Mislim da se sjećam Se og Hora.“
„Možda me zato zanimaju slavni“, Emma se pokušala opet nasmiješiti.
Blix je na trenutak zašutio.
„Hoćeš da nastavim?“ upitao je.
170
 Knjige.Club Books

Emma ga je pogledala. Ovaj put se iskreno smiješila.

„Imaš li ti obitelj?“
„Rastavljen sam“, odgovorio je. „Imam kćer tvojih godina. Iselin.“
„Čime se bavi?“
Blix se lagano promeškoljio.
„Trenutačno je na televiziji.“
Emma se uspravila.
„Misliš na Dostojnog pobjednika? Ona Iselin je tvoja kći?“ Kimnuo je.
„Dosta sam pisala o toj emisiji“, objasnila je Emma.
Blix je opet kimnuo i primijetio kako se malo oraspoložila nakon
promjene teme.
„Znam“, rekao je. Shvatio je da se i sam bolje osjeća ako priča o nečemu
drugom. Nečemu bezazlenom.

171
 Knjige.Club Books

50

Blix se nije mogao sjetiti kad je zaspao, ali bilo je poslije tri. Kovic je
zvala par sati ranije. Uzela je Emmine otiske prstiju i ponijela crtež sa
sobom. Zbunjeno je i nepovjerljivo gledala Emmu i Blixa. Zato ju je pozvao
da se u devet ujutro nađu u Kaffebrenneriet cafeu u Grønlandsleiretu, kako
bi joj sve objasnio. Kafić je bio blizu sjedišta policije, ali u to su doba
policajci rijetko zalazili, pa su mogli na miru razgovarati.
Kovic je bila točna.
„Što se zapravo događa?“ pitala je i sjela za visoki stol nasuprot Blixu.
„Jesi skinut sa slučaja, ili što?“
Pričekao je trenutak jer nije znao kako bi se izrazio.
„Čula si za Teisensku tragediju na Policijskoj akademiji?“ pitao je,
premda je znao odgovor.
„Rekonstruiraju tu situaciju na simulatoru pucanja“, odgovorila je
Kovic. „Svi je polaznici moraju proći. Većina i puca. To je opravdano, u
skladu s propisima o oružju. Raspravlja se je li bilo ispravno ući u kuću.“
Blix je kimnuo i otpio gutljaj kave. Vrtio je šalicu u rukama.
„Emma Ramm je curica iz tog slučaja“, rekao je. „Tada se zvala nekako
drukčije. Poslije je uzela bakino i djedovo prezime.“
Kovic je začuđeno otvorila usta, ali nije ništa rekla.
„Pucao sam i ubio joj oca“, pričao je dalje Blix, kako bi bio siguran da
je Kovic razumjela. „Fosse misli da sam zbog Teisenske tragedije i
emocionalne povezanosti s Emmom neprikladan za rad na ovom slučaju“,
objasnio je. „Dogovorili smo se da uzmem nekoliko dana odmora.“
Kovic je kratko razmišljala.
„Dakle, Fosse misli da informacije cure od tebe?“
Blix se nije mogao natjerati da to potvrdi, ali bilo mu je drago što je
Kovic izvela točan zaključak.
„Ali trebamo te“, pobunila se.
„Nije da se ne slažem s tobom“, rekao je Blix i prinio šalicu ustima.
„Ali odluka je donesena.“
Neko su vrijeme sjedili u tišini i promatrali prolaznike.
172
 Knjige.Club Books

„Jeste našli Dahlmanna?“ upitao je Blix i spustio šalicu na stol.

Kovic je odmahnula glavom.
„Tehničari upravo provjeravaju moguće otiske prstiju na crtežu. Za
DNK. Analiziraju i rukopis.“
„Što kaže Fosse?“ Blix je osjećao kako mu se vraća bijes zbog
jučerašnjeg sastanka u šefovom uredu. „Je li to shvatio ozbiljno?“
Kovic je otpila gutljaj kave.
„Da“, odgovorila je. „Pripremamo se za nešto što bi se moglo dogoditi
u tri.“
Blix je pogledao na sat. Ostalo je manje od šest sati.

173
 Knjige.Club Books

51

Emma je zatvorila vrata kad je ušla u ured Anite Grønvold, iako

nikoga nije bilo u blizini. Urednica ju je namršteno pogledala.
„Što je?“ upitala je.
„Nisam sigurna“, odgovorila je i sjela. „Jučer sam primila anonimno
pismo.“
Izvadila je laptop iz torbe. Anita je nepomično sjedila i čekala da
nastavi. Emma joj je pokazala fotografiju crteža, sa satom i tri križa.
Anita se zagrcnula do suza. Opsovala je i otpila gutljaj kave iz šalice
na stolu.
„Čovječe“, rekla je, pogleda uprtog u monitor. „Jesi to dobila od
ubojice?“
„Ili od njega, ili se netko sa mnom zafrkava.“
Anita ju je pažljivo pogledala.
,,A tko bi to mogao biti?“
„Možda Wollan“, sugerirala je Emma i virnula iza staklene stijene,
prema mjestu gdje je ovaj inače sjedio. „Vjerojatno mu se ne sviđa biti
druga violina.“
Anita je odmahnula glavom.
„To nije njegov stil“, rekla je. „Iako zna biti djetinjast. Gdje je original?“
„Sinoć ga je uzela policija“, odgovorila je Emma.
Činilo se kako će Anita prekoriti Emmu jer nije prvo nazvala nju, ali
suzdržala se i kimnula u znak odobravanja što je fotografirala crtež.
„Sto kažu?“ upitala je.
„Misle da je to nacrtao Dahlmann.“
„Dahlmann?“ ponovila je Anita.
„Walter Georg Dahlmann.“
Anitine su se oči raširile i zaokružile.
„Dvostruki ubojica iz Dalena?“
„Znaš za njega?“

174
 Knjige.Club Books

„Da, jebote. To je bilo prije par godina, ali sigurno ga se svi sjećaju.
Wollan je prije godinu dana imao veliku temu o njemu, u vezi sa
zahtjevom za ponovno suđenje.“
Anita je ustala.
„Ima li ovo još netko?“ htjela je znati.
„Ne, ali ne možemo pisati o tome.“
„Kako to misliš, zaboga?“
„Barem ne još“, rekla je Emma. „Moj je izvor upravo maknut sa slučaja.
Ne želim ga uvaliti u još veće probleme.“
„Ali kvragu, Emma. Imamo ekskluzivu godine!“
„Znam“, složila se i kimnula. „Ali... komplicirano je.“
Anita je ponovo sjela.
„Spavaš s njim?“
Emmu je ovo pitanje prilično šokiralo.
„Ha?“
„Spavaš li s izvorom?“
„Ma ne, ništa takvo. Kompliciranije je od toga. Svejedno, cijela priča je
u međuvremenu postala dosta osobna.“
Anita je ponovo opsovala.
„Misle li da si ti broj tri?“ upitala je. „Da si sljedeća žrtva?“
„Ne baš“, odgovorila je Emma, spremajući laptop u torbu.
Anita je uzela šalicu, a onda shvatila da je prazna.
„Ali mi to moramo imati prvi“, rekla je i spustila je na stol. „Moraš se
pobrinuti za to. I moraš razgovarati s Wollanom, tako da može pripremiti
priču o Dahlmannu. Ima dosta podataka o njemu.“
Emma je kimnula, iako nije znala kako bi točno mogla osigurati
ekskluzivu. Imala je dosta vlastitih problema, borila se sa strahom. Nije
imalo smisla da Walter Georg Dahlmann baš njoj prijeti, tim više što ju je
upozorio na ono što će se dogoditi. Ali nije se mogla riješiti tjeskobe.
Anita je ustala i krenula po još jednu kavu iz aparata.
„Nazovi psihologa“, rekla je.
Emma ju je blijedo pogledala.
„Moramo nešto napisati“, šefica se nije dala smesti. Stavila je kapsulu
s kavom u aparat. „Nađi psihologa koji će ti reći nešto o tome kakvog
čovjeka policija traži. Konačno, sad imaš rješenje. Možeš napraviti nešto
pametno, nešto prikladno za Dahlmanna.“
175
 Knjige.Club Books

Aparat za kavu se isključio. Anita joj je pružila šalicu.

„Ali ne ideš nikamo dok ne prođe tri.“

176
 Knjige.Club Books

52

Zrakom se, poput oblaka, širio miris baruta.

Blix je slijedio naredbe instruktora pucanja, ispraznio pištolj i provjerio
ga, prije no što je skinuo štitnike za uši i zakvačio ih oko vrata. Potom je
zaškiljio u metu na drugom kraju prostorije. Izgledalo je kao niz odličnih
pogodaka.
Na Policijskoj akademiji je obožavao pucati. Volio je način na koji
funkcionira mehanika pištolja, a možda i zato što je bio jako dobar strijelac.
Odlično je pogađao metu.
Poslije onoga što se zbilo u Teisenu, to ga više nije radovalo. Ponekad,
kad bi stavio prst na obarač, vratila bi mu se živa sjećanja. Trzaj glave
Emmina oca kad mu je metak probio čelo, krv, pad na leđa, udarac o stolić
i Emma, kako klizi iz njegova stiska. Njezine oči pune suza, užasa i straha.
Mogao je zatražiti da ga se izuzme od nošenja oružja na dužnosti, ali
to je bio neizbježan dio policijskog posla, premda ga godišnje testiranje za
dozvolu nije ni najmanje veselilo.
Nakon pucnjave u Teisenu, Blix je zataknuo pištolj za pojas na leđima,
prišao djevojčici i podigao je u naručje. Čvrsto joj je pridržavao glavicu i
odnio je iz dnevne sobe, hodajući unatrag, da ne bi vidjela očeve prazne,
mrtve oči. Kad bi se dovoljno usredotočio na ono što se dogodilo, još je
mogao osjetiti Emmin topli dah i otkucaje srca.
Nekoliko godina kasnije, tijekom pauze na godišnjoj vježbi pucanja,
kolega ga je upitao što najviše pamti iz tog događaja, što je ostavilo najveći
trag. „Osim ama baš svega?“ odrezao je Blix i jasno dao do znanja da ne
želi razgovarati o tome. Zapravo, kad bolje razmisli, najjasnije se sjećao
tišine. Muk koji je zavladao nakon pucnja, nakon što su djevojčica i on
zanijemili od užasa, bio je kratki trenutak apsolutnog, potpunog zatišja.
Nemoguće ga je opisati jer je bio tako nabijen emocijama. Adrenalinom.
Pitanjima. Jezom koja ga ni danas ne pušta.
Instruktor pucanja rekao mu je da napuni spremnik sa šest metaka.
Blix je izvadio šest mjedenih patrona iz kutije pred sobom i odvagnuo ih
u ruci prije punjenja spremnika. Opruga se postupno zatezala dok je punio
pištolj.

177
 Knjige.Club Books

„Stavljaj štitnike za uši!“ naredio je instruktor i pogledom prešao

preko ostalih strijelaca.
„Šaržer unutra! Napuni oružje!“
Začuo se niz metalnih klikova kad su policajci umetnuli šaržer. Blix je
ubacio metak u komoru. Potom je čvrsto stisnuo oružje i spremio se za
pucanje. Pokušao je zaboraviti. Pokušao se usredotočiti.
„Kad strijelci budu spremni, pet metaka u središte mete. Trideset
sekundi! Pucaj!“
Blix je podigao pištolj, naciljao metu i koncentrirao se na središte.
Otkočio je pištolj i udahnuo na nos te izdahnuo kroz usta prije prvog
pucnja. Još je nekoliko puta opalio u brzom nizu.
Cilj vježbe nije bio samo pogoditi središte mete, već i kontrola nad
brojem hitaca. U spremniku je bilo šest metaka, a nakon vježbe u komori
je trebao ostati samo jedan.
Tri, dva, jedan, odbrojavao je u sebi. Od svakog pucnja zaboljele ga je
zapešće, ali i dalje je čvrsto stezao oko pola kilograma smrtonosne
naprave. Oko njega su letjele čahure i padale na pod, ali nije obraćao
pažnju.
Stajao je i čekao daljnje instruktorove naredbe.
Tri, dva, jedan, opet je pomislio i prizvao sliku s tri križa u poruci koju
je primila Emma. Činilo se mnogo - još troje ljudi, osim onih koji su već
ubijeni.
„Svi ispucani?“ zaurlao je instruktor.
Tišina je značila potvrdan odgovor.
„Isprazni oružje, pripremi se za inspekciju!“
Blix je izbacio zadnju čahuru i uhvatio je rukom.
Dosad je Dahlmann sredio sportsku zvijezdu, nogometaša, starletu iz
reality showa, pjevača benda i voditelja radijske emisije, rezimirao je u sebi
dok je čekao inspekciju pištolja i čahura. Dvije žene i trojicu muškaraca.
Nije se moglo predvidjeti što će napraviti sljedeći put, niti iz koje će
profesije odabrati žrtvu. Ili mu je to možda dio plana. Ovaj bi se put mogao
vratiti u svijet sporta ili glazbe i sve opet iznenaditi. Blix nije znao što bi
mislio.
Instruktor je prošao kraj njega, potvrdno kimnuo i križićem označio
obrazac.
„Spremi se za sljedeću vježbu!“

178
 Knjige.Club Books

Blix je napunio pištolj. Opet se sjetio triju križeva i toga kako su

nevješto nacrtani. Unatoč različitim vrstama asimetričnih linija, nije bilo
sumnje da su to nadgrobni križevi.
Križ je glavni simbol kršćanstva, pomislio je. Kao znak Isusa Krista,
raspeća i uskrsnuća, izbavljenja vjernika, smrti i crkve.
„Crkva“, glasno je izgovorio i shvatio da je nabasao na nešto važno.
Uzbudio se. Među slavnima je bilo dosta kršćana. Glazbenici,
propovjednici, političari... Ali prvi koji mu je pao na pamet bio je Hans
Fredrik Hansteen, poznati pastor koji je imao vlastiti televizijski kanal.
Blix nije čuo novu uputu instruktora. Prije samo nekoliko mjeseci
gledao je dokumentarac koji je pastora Hansteena prikazao u negativnom
svjetlu, tvrdeći da se „obogatio na Bogu“. Odani vjernici su mu tijekom
godina darovali znatne sume novca kako bi, tobože, dobili oprost grijeha.
U proteklih dvadeset godina na bankovni račun Hansteenove vjerske
zajednice sjelo je gotovo 450 milijuna kruna.
„Stavljaj štitnike za uši!“
Blix je vratio pištolj u futrolu i izvadio mobitel. Otvorio je internetski
preglednik i utipkao pastorove ime. Prvi ga je rezultat odveo direktno na
stranicu crkve Presvetog Trojstva, www.treenighetskirken.no.
„Trojstvo“, glasno je rekao sam sebi. „Broj tri.“
„Blix?“ opomenuo ga je instruktor strogim glasom.
Brzo je pogledao na sat.
„Oprosti“, ispričao se. „Moram hitno otići.“
Navukao je jaknu na izlazu i, prije nego je ušao u auto, nazvao Fossea.
Nije bilo odgovora.
Gume su zaškripale na asfaltu.
Pokušao je dobiti Kovic. Javila se.
„Brzo“, dahtao je. „Šalji patrolu u kuću Hansa Fredrika Hansteena.“
„Zašto...“
Blix ju je prekinuo.
„Mislim da bi Hansteen mogao biti broj tri“, zaderao se i prekinuo
poziv, kako ne bi gubio vrijeme na objašnjavanje.
Pogledao je na sat.
14:51.

179
 Knjige.Club Books

53

Pastor Hans Fredrik Hansteen buljio je u crveno svjetlo koje je

predstavljalo današnju publiku. Nije znao koliko ga ljudi trenutačno
gleda, ali sigurno ih je bilo mnogo. Tisuće članova obitelji.
Jednom je rukom uzeo bežični mikrofon, a drugu podigao uvis.
„Poznajete me“, rekao je. „Znate da vas ne pokušavam prevariti. Ali znam
i da Bog voli radosnog darivatelja. I zapamtite - ono što darujete, ne
darujete meni ili crkvi Presvetog Trojstva, već prije svega Gospodinu.“
Nasmiješio se u kameru. Čekao je da se crveno svjetlo ugasi. Kad se to
napokon dogodilo, lice mu se ponovo opustilo i pokušao je normalno
disati; bilo je teško govoriti, a istovremeno uvlačiti trbuh.
Izišao je iz studija. Zidni sat je pokazivao 14:20. Gotov je za danas.
Raspored emitiranja za ostatak dana sastojao se od repriza ranijih
evangeličkih susreta i skupova na kojima su se događala čuda. Ljudi su
voljeli te programe, iako su ih već mnogo puta vidjeli. Možda zbog glazbe.
Ili atmosfere. Ili poruke. Možda zbog svega navedenog. Nije bilo naročito
bitno sve dok su se na ekranima prikazivali brojevi računa.
Hans Fredrik Hansteen sad je razmišljao o Michaelu J. Mastersonu,
propovjedniku iz SAD-a koji bi trebao doći sutra. Hansteen nije imao
vremena dočekati ga u zračnoj luci, ali poslat će mu limuzinu. Nije ga često
posjećivao netko tko uspješno vraća mrtve u život, iako je morao priznati
da na to gleda s izvjesnom dozom skepse.
Justine mu se nasmiješila kad je ušao u prijamni ured.
„Je li dobro prošlo?“ upitala je.
Justine de Laet je došla čak iz Belgije kako bi radila za njega. Volio je
njezin osmijeh. Točnije, volio je većinu stvari na njoj, sve dok Bog ne može
to čuti ili mu čitati misli.
„Još kako“, nasmiješio se pa upitao: „Imam li još nešto za danas?“
„Imate sastanak doma, u petnaest do tri.“
Hansteen se namrštio, pokušavajući se sjetiti. „Onaj donator, znate...
onaj koji vas je želio osobno upoznati. Mislim da je bilo govora o nekih
pola milijuna.“

180
 Knjige.Club Books

„Aha“, odgovorio je Hansteen. „Naravno. Skroz sam zaboravio.“

Kako je mogao zaboraviti pola milijuna kruna?
„Sva sreća da te imam“, rekao je i nasmiješio se od uha do uha. Justine
je naučila norveški nakon što je stigla u zemlju. Da Hansteen već nije imao
ženu i dvoje odrasle djece, ponudio bi joj sobu u vlastitoj kući. Bilo bi lijepo
imati društvo sad kad mu je ostatak obitelji, odnosno, supruga, u
Španjolskoj.
Uzeo je jaknu, mobitel i ključeve automobila, poželio Justine ugodan
dan u Božjem duhu i odjurio kroz vrata. Kasnio je. Srećom, od Fornebua
do Risa nije bilo daleko, ali nikad ne znaš ima li gužve na cesti. Nije imao
električni auto, pa nije smio voziti prometnim trakama za javni prijevoz.
Ali imao je dovoljno konjskih snaga. Mercedes GLS 350d bio je najbolji i
najveći model u klasi, pa su mu se drugi morali sklanjati s puta. Božji sluga
bio je na cesti.
Najekscentričniji i najvelikodušniji donatori u pravilu su radije željeli
ostati anonimni, ili su pak prebacivali novac s računa neke od brojnih
tvrtki diljem svijeta. Hansteen nije imao ništa protiv osobnog upoznavanja
- tako im je mogao zahvaliti i popričati s njima. Mnogi su zauzvrat htjeli
samo to - susret, rukovanje, osjećaj da ih je vidio i čuo. Kao da je Hansteen
sam Bog s iscjeliteljskim moćima.
Kad je skrenuo u Trosterudveien, znao je da kasni nekoliko minuta, ali
čovjeku njegova ugleda to se može oprostiti. Parkirao je ispred kuće, ali
nije vidio druga vozila. Možda je došao ranije? Ne, sastanak je definitivno
bio zakazan za petnaest do tri. Prilično neobičan termin, kad bolje
razmisli.
Hansteen je izišao iz auta i razgledao okolinu. Nitko ga nije čekao na
stubištu. Ušao je u kuću i bacio ključeve na stolić. Dok je vješao jaknu na
vješalicu, bacio je pogled na mobitel. Nije bilo poruka. Odložio ga je na
radnu površinu u kuhinji.
Kuća je bila tiha, osobito otkad je u njoj živio sam. Obično bi uživao u
tome, ali sad je imao čudan osjećaj da nije sam. Ovih je dana bilo problema
s alarmom i nije bio posve siguran radi li kako treba. Neki dan se oglasio
dok je bio na poslu, ali zaštitarska tvrtka nije pronašla ništa neobično.
Ušao je u dnevni boravak, gdje se čulo ravnomjerno kucanje velikog
drvenog sata.
Hansteen se ukopao u mjestu.
U vrtu je sjedio muškarac.

181
 Knjige.Club Books

Bio je odjeven u mornarski plavo odijelo i crne cipele. Prekrižio je

noge, a u krilu je držao aktovku. Hansteen je izišao na verandu i ostavio
vrata otvorenima. Muškarac je okrenuo glavu prema njemu.
„Vi ste Dahlmann?“ povikao je Hansteen.
Muškarac je ustao i nasmiješio se. Dok mu se približavao, Hansteen je
opazio kako malo vuče jednu nogu.

182
 Knjige.Club Books

54

„Oprostite što sam se ovako raskomotio. Uranio sam, pa sam malo

razgledao. Prekrasno je ovdje.“
Hansteen je sišao na travnjak, još vlažan od jučerašnje kiše. Zapravo
nije volio da mu ljudi ulaze na posjed bez dopuštenja, ali nije bio u poziciji
da se buni. Pola milijima je pozamašna svota. Nije mogao, a nije ni htio
dopustiti da mu klizne kroz prste.
Prije rukovanja muškarac je premjestio aktovku iz desne u lijevu ruku.
„Čudni su putevi Gospodnji“, rekao je.
Hansteen nije razumio što time misli, barem ne u konkretnoj situaciji,
ali ljudi su takvo što i inače govorili, premda nisu u potpunosti razumjeli
značenje izrečenog.
Muškarac se nije činio ekscentričnim. Više je izgledao kao... Hansteen
ga zapravo nije mogao procijeniti. Mogao je biti agent za prodaju
nekretnina. Odijelo mu je bilo premaleno, ili ga je samo tako nosio. Kao da
mu nije bilo udobno, ili ga nije navikao nositi.
„Hans Fredrik Hansteen“, rekao je muškarac. „Glavom i bradom.
Drago mi je upoznati čovjeka poput vas, koji služi Gospodinu.“
„Zadovoljstvo je moje.“
Hansteen je povukao ruku. Bio je to čvrst stisak.
„Onda... kako je ovih dana u crkvi Presvetog Trojstva?“
„Pa... dobro je, hvala Bogu.“
„Nedavno je bilo nekog negativnog publiciteta, ako dobro pamtim?“
„Da...“ Hansteen je oklijevao. „Posve nezasluženog, ako smijem reći.
Neobjektivno novinarstvo. Ni riječi o ljudima kojima pomažemo kako bi
živjeli dostojno, u Božjem duhu.“
„Senzacionalizam“, rekao je muškarac. „To je sve što medije zanima.“
„Živa istina. Hoćemo ući u kuću? Nemam jaknu, a...“
„Nemam baš puno vremena“, prekinuo ga je muškarac i pogledao na
sat. Onda je podigao pogled i ukočeno se nasmiješio. „Ali, lijep je dan.
Nemam često priliku biti na prekrasnom, svježem Božjem zraku.“

183
 Knjige.Club Books

Iako se Hansteen malo nećkao, prihvatio je da ostanu vani.

Smjestili su se na klupu na kojoj je muškarac ranije sjedio. Iznad
njihovih glava prhnula je svraka, leteći s jednog drveta na drugo. Tišinu je
prekinuo zrakoplov koji je slijetao na aerodrom Oslo Gardermoen.
„Pa... tko ste vi zapravo?“ upitao je Hansteen dok su sjedali. „Zvučali
ste nekako nedorečeno preko telefona, rekla mi je tajnica.“
Muškarac je odložio aktovku sa strane, prekrižio noge i sklopio prste.
„Radije bih ostao anoniman.“
„To mogu itekako razumjeti“, složio se Hansteen. Trudio se biti
maksimalno susretljiv i pun razumijevanja. „Ali ovdje nema nikoga osim
mene. Znam čuvati tajnu.“
„Da, jer ste prije svega čestit i ispravan čovjek, zar ne?“
Je li upravo iščitao tračak ironije u strančevu glasu? Hansteen nije bio
siguran, ali svejedno je kimnuo, uvjeravajući muškarca kako će sve o čemu
razgovaraju ostati među njima. „Možete se uzdati u Božjeg slugu“, ubacio
je argument koji bi kod njegove pastve uvijek upalio. Ali ovaj se muškarac
samo nasmijao i pogledao ga kao da je skrenuo.
Hansteen je takvu reakciju smatrao bizarnom, ali kad bi mogli malo
duže razgovarati, pomislio je, imao bi priliku doznati nešto više o tom
zagonetnom čovjeku.
„Spomenuli ste da ne izlazite previše.“ Hansteen je pljesnuo rukama i
okrenuo se prema neznancu. „Radite u uredu? Ili od doma?“
„Radim posvuda.“
Muškarac nije pokazivao volju za objašnjavanjem.
„Siguran sam da bi Bog volio znati od koga prima toliko novca?“
,,]a sam Bog.“
Hansteen se prvo nasmiješio, a potom uozbiljio.
„Kako to mislite?“
„Upravljam životom i smrću. Zar to nije Božja osobina?“
Hansteen se gnijezdio na klupi, osjećajući tvrdo i hladno drvo.
„Valjda se može i tako reći. Ali na što točno mislite? Vi ste pisac ili
nešto slično?“
Muškarac se nasmijao.
„Nisam, ali to je dobra usporedba - u nedostatku bolje.“

184
 Knjige.Club Books

Hansteen je čekao nastavak koji nije dočekao. Pogledao je na sat.

„Shvaćam da ne želite ništa reći. Poštujem to. Pa, hoćemo li onda prijeći
na stvar?“
Pokazao je na muškarčevu aktovku i pljesnuo, odolijevajući
iznenadnom porivu da protrlja ruke. Ali muškarac se nije ni pomaknuo,
niti pokazao namjeru da otvori aktovku. Samo je pogledao na ručni sat.
„Još nije tri“, rekao je.
Od naleta hladnog vjetra Hansteenu se naježio zatiljak.
„Je li to važno?“ znatiželjno je upitao.
,,O da“, odgovorio je muškarac. „Jako je važno.“
„Ne razumijem...“
„To me ne iznenađuje“, rekao je. „Ali s druge strane, očito ne
razumijete ni to da varate mnoštvo lakovjernih ljudi. Ili možda znate, ali
nije vas briga. Jer ste se na njima obogatili. Pogledajte samo u kakvoj kući
živite.“ Pokretom ruke pokazao je Hansteenovu kuću.
,,A tu je i vaša zimska kuća u Norefjellu, gotovo jednake veličine kao i
ova. Pa ljetnikovac u Alicanteu, gdje vam boravi supruga.“
Hansteen je obično lako odbijao osobne napade, ali ovaj nije očekivao.
Ne samo to - osjetio je nelagodu pomiješanu s jezom. Ovaj je čovjek znao
da je Ulla Marie u Španjolskoj. Nije mu se sviđao način na koji ga gleda, a
ni njegova pasivno-agresivna komunikacija.
„Da čujem“, rekao je muškarac. „Koliko ste ljudi preveslali u
posljednjih dvadeset godina?“
Hansteen je zinuo.
„Preveslao...? Nisam ja nikoga preveslao.“
„Možda im ne znate broj. Ako uopće brojite. Ali ja brojim. Jako volim
brojeve.“
Hansteen nije shvaćao zašto se ovaj čovjek htio naći s njim. Ako je
došao zbog ovakvih gluposti i neosnovanih optužbi... Lova, ponavljao je
u sebi poput mantre. Ne zaboravi lovu.
„Dopustite da vam kažem riječ-dvije o onom čime se mi bavimo“,
rekao je televizijskim glasom, onim koji su mnogi voljeli. „Gradimo škole
u mnogim zemljama koje su u goroj poziciji od naše. U Etiopiji smo, na
primjer, upravo iskopali toalete za jednu školu. Kupili smo uniforme za
učenike, olovke i gumice i... drugi školski pribor. A izgradit ćemo i
kantinu.“

185
 Knjige.Club Books

Pokušao se nasmiješiti, očajnički želeći da muškarac vidi i uvaži

njegova dobra djela. „Ali očito je - imamo golem broj sponzora pa smo,
nažalost, shvatili da moramo uzimati određenu administrativnu
proviziju.“
Zaključio je izlaganje još jednim osmijehom, ali govor kojim se toliko
puta poslužio ovaj put nije postigao nikakav rezultat.
„Gledao sam vaše kampanje za prikupljanje sredstava“, nastavio je
muškarac. „Na televiziji. Samo deset posto prikupljenog novca odlazi na
projekte kojima se volite hvaliti. Ostatak završi u vašim džepovima.“
„Te brojke nisu točne“, branio se Hansteen, odmahujući glavom.
„Itekako su točne.“
Gledao je u muškarca pred sobom s jasnim osjećajem da je ovo bila
pogreška. A bilo mu je i hladno. Htio je ustati, ali muškarac ga je uhvatio
za ruku i zaustavio. Stisak mu je bio čvrst.
„Još nije tri“, ponovio je.
„Da, znam. To ste već rekli“, odgovorio je Hansteen i osjetio kako mu
bijes raste. „Kakve, zaboga, veze ima doba dana s ovim?“
Nije dobio odgovor.
„Zašto ste se uopće htjeli naći sa mnom, ako tako mislite?“
„Zapravo...“, prekinuo ga je muškarac i polako ustao. „Treba malo
vremena da se sve pripremi, ali napokon možemo početi.“
Sad već posve zbunjen, Hansteen je i dalje sjedio na klupi i promatrao
muškarca kako otvara aktovku. Prošla ga je jeza kad je neznanac izvadio
dugačko uže i pružio mu ga. Hansteen ga je automatski prihvatio.
„Što je... ovo?“ upitao je.
„Lagao sam vam“, odgovorio je muškarac i izvadio četvrtastu napravu
nalik na mobitel. „Nećete dobiti pola milijuna od mene.“
„Ali...“
„Kakav je to osjećaj?“ pitao je. „Biti žrtvom laži? Nije baš dobar, je l'
da?“
Hansteen je šutke sjedio i zurio u muškarca pred sobom, pokušavajući
sabrati misli.
„Jeste li ljutiti? Ili razočarani? Ili možda tužni?“
Hansteen je gledao u konopac. Osjetio je vlakna na prstima, suha i
hladna.
„Vraćam se unutra“, rekao je. „Ovo ovdje...“

186
 Knjige.Club Books

Ali muškarac je stao ispred njega i blokirao mu prolaz. Hansteen ga je

pokušao zaobići, ali nije uspio.
„Želite li zvati upomoć?“
Glas mu je bio hladan i kontroliran. Hansteen je opazio njegov ledeni
pogled. „Gdje je taj vaš Bog, sad kad ga najviše trebate?“
Hansteen je progutao golemu knedlu, osjećajući kako mu se grlo suši.
Smrzavao se na hladnoći. Htio je nešto reći, ali nije mogao pustiti ni glasa.
Htio je moliti, ali ni to nije išlo. Osjetio je snažnu potrebu nazvati Ullu
Marie, neopisivu čežnju da joj još jednom čuje glas.
U sljedećem trenutku, muškarac mu se približio. Hansteen nije imao
vremena reagirati prije nego je začuo zujanje, kao da nešto iskri. U
trenutku kad je kanio upitati što se događa, čitavo mu se tijelo zatreslo i
paraliziralo. Nije mogao prozboriti ni riječ. Pao je na bok, okrenut prema
klupi. A kad je udario u nju, izgledalo je kao da se svijetloplavo nebo nad
njim raspolovilo.

187
 Knjige.Club Books

55

Blix je zapeo u prometnoj gužvi blizu Roe i, premda je upalio rotirku,

sporo se probijao dalje.
Hansteen nije odgovarao na pozive, ali se javila tajnica u njegovom
uredu. Obavijestila ga je daje pastor otišao doma jer je imao zakazan
sastanak u petnaest do tri. Zapisala je i ime: Dahlmann.
Blix je pogledao na sat. Već je bilo 15:04.
Opsovao je od jada i stao udarati po volanu.
Ali s druge strane, za ubojstvo treba vremena. Kao i za bijeg. Zato je
Blix pažljivo gledao uokolo dok je prolazio pokraj raskošnih kuća i vrtova
u jednoj od najljepših četvrti Osla. Provezao se kraj žene s dječjim kolicima
i džogera. Muškarac u uskom odijelu, s aktovkom i plakatom agencije za
nekretnine pod rukom, okrenuo se i pogledao ga.
Zazvonio mu je mobitel. Kovic.
„Pa gdje ste dovraga?“ upitao je.
„Kod stadiona Ulleval. A ti?“
„Uskoro sam tamo. Stiže li ijedna patrola prije mene?“
„Da, trebala bi.“
Možda još ima nade, pomislio je Blix kad je završio s pozivom.
Nekoliko stotina metara ispred sebe vidio je stražnji kraj policijskog
patrolnog automobila. Skrenuo je i parkirao na pločnik, pa iskočio iz auta.
Ponovo je pokušao dobiti Hansteena.
Ispred ulaza u golemu pastorovu kuću sreo je uniformiranog policajca.
„Da uđemo?“ pitao je policajac.
Blix je projurio kraj njega bez odgovora. Gurnuo je vrata i vidio da su
otvorena. Čuo je kako unutra zvoni telefon i pronašao ga u kuhinji. Ali
Hansteena nije bilo.
Blix je odbio poziv i zazvao ga. Bez odgovora. Ušao je u dnevni
boravak i opet mu dozivao ime, ali nije bilo ni znaka života.
„Blix“, pozvao ga je policajac. Stajao je pokraj prozora dnevnog
boravka i pokazivao prema vrtu.

188
 Knjige.Club Books

Došao je do njega i pogledao. Nešto niže u vrtu ugledali su pastora

Hansteena kako visi sa stabla.
„Ukurac!“ opsovao je Blix i istrčao van.
Uz pomoć mladog policajca uspio je spustiti Hansteena. Očajnički su
ga pokušavali oživjeti, ali ubrzo su shvatili da je uzaludno.
U tom su trenutku stigli Kovic, Wibe i Abelvik.
„Samo snažan muškarac može podići ovako teško tijelo na stablo“,
primijetio je Wibe. „Koliko je imao - 120 kila?“
„Tu negdje“, složio se Blix brišući znoj s čela. „Još je topao. Dahlmann
nije mogao daleko odmaknuti. Moramo se raspršiti. Pozovi što je moguće
više policajaca. Mogao bi biti bilo gdje. U susjedovoj kući, psećoj kućici...“
,,I Nordmarka je blizu“, rekla je Abelvik. „Na primjer, na nekoj od
pješačkih staza koje vode do jezera Sognsvann.“
„Moramo poslati nekoga da krene otamo prema nama“, rekao je Blix.
„Tražite nekoga tko izgleda snažno. I nekoga tko...“
Onda se zaustavio. Kroz glavu mu je prošlo putovanje do Risa.
„Sranje!“ Bilo je nešto u onom muškarcu u odijelu kojeg je vidio na
cesti. Imao je nekakav osjećaj u vezi s njim. S nečim u njegovu držanju i
načinu hoda. To je lako mogao biti Dahlmann.
„Što je?“ pitala ga je Kovic.
„Vidio sam tipa na putu ovamo. Agent za prodaju nekretnina. Nešto
mi je u vezi s njim poznato. Tajming se poklapa. Bio je sam. Prilično
nabijen i snažan, u odijelu koje mu se činilo premalenim.“
„Je li Dahlmann nabijen i snažan?“ zanimalo je Wibea.
Blix je nekoliko trenutaka razmišljao. „Teško je reći prema novijim
fotografijama koje imamo, ali mislim da nije.“
,,I sigurno se ne bavi prodajom nekretnina?“
„Ne, ali mogao se prerušiti. Izgledao je kao da ide prema stanici
podzemne. Idem onamo.“
Blix se okrenuo prema ulici.
,,S te stanice polazi samo jedna linija“, doviknuo je na odlasku.
„Nazovite glavni ured Rutera i recite im da zaustave sve vlakove prema
Risu i iz njega. I krenite u potragu od vrata do vrata.“
Kad je sjeo u auto, razmišljao je o čovjeku kojeg je vidio. Sumnjao je da
je to bio Dahlmann. Svejedno, mogao je nestati u bilo kojem smjeru, i ne
samo podzemnom. Bez obzira na to je li imao pravo, nije smio izgubiti više
ni sekunde.
189
 Knjige.Club Books

56

Satovi u redakciji news.no pokazivali su vrijeme u Tokiju, New Yorku,

Londonu i Oslu. Pokraj njih bili su smješteni televizijski ekrani na kojima
su prikazivani prijenosi uživo s CNN-a i drugih međunarodnih
informativnih kanala, kao i internetske stranice najvećih novina.
Sat za Oslo pokazivao je dvanaest minuta do četiri. Emma je pogledala
prema širokim vratima koja su vodila u hodnik. Prije sat vremena Anita
ih je zaključala, no za to vrijeme ništa se nije dogodilo. Policija na Twitteru
nije imala novih statusa, niti je ijedan veći medij objavio nešto značajno.
Emma se posvetila intervjuu koji je obavila s profesorom psihologije, i
pisala posljednje odlomke. Iznijela mu je svoju hipotezu i objasnila kako
sve upućuje na čovjeka s planom. Cilj intervjua bio je potaknuti psihologa
da nagovijesti što bi se moglo dalje događati. Najviše smisla imala je
teorija da počinitelj i sam želi postati slavan. „To me malo podsjeća na
Garyja Gilmorea7“, rekao je psiholog. ,,I on je na neki način njegovao status
poznate osobe, nakon što je postao dvostruki ubojica. Činilo se da uživa u
tome što će ljudi zauvijek pamtiti njegovo ime.“
Profesor je općenito smatrao kako policija traži psihopata, te da ta
osoba vjerojatno pati od deluzija o sebi ili svijetu oko sebe.
Emma je razgovarala i s umirovljenim policijskim detektivom kojeg su
mediji često zvali zbog komentara o aktualnim slučajevima, ali sve što je
rekao bilo je samo da „strahuje za ishod“.
Svejedno je imala dovoljno materijala za tekst, pa je iskoristila nove
citate i ponovila većinu onoga što je jučer napisala, tako da je u prvom
planu ponovo bila teza o odbrojavanju. Ubacila je članak u sustav i o tome
obavijestila Anitu Grønvold.
Zatim se opet usredotočila na popis.
Bacila se na detaljno pretraživanje arhive tekstova i izvukla imena
poznatih osoba koje bi na neki način mogle biti povezane s brojem tri, kao

7
Američki ubojica, poznat po tome što je neposredno prije izvršenja smrtne kazne
rekao „Učinimo to“ („Let's do it“). Njegove zadnje riječi navodno su bile inspiracija za
Nikeov slogan „Just do it“.

190
 Knjige.Club Books

i s brojem dva. Popis za dvojku bio je puno duži i sastojao se od brojnih

glasovitih televizijskih voditelja koji su radili na 7V2.
Kad je popis postao predug, krenula je proučavati osam, devet i deset.
Ljudi koji bi, prema teoriji o odbrojavanju, već trebali biti mrtvi. Ograničila
je pretragu na tjedne uoči nestanka danskog nogometaša. Jeppe Sørensen
bio je broj sedam, a uz izuzetak Sonje Nordstrøm, sve je upućivalo na to
da počinitelj ubija kronološkim redom. To joj je dalo ime mogućeg broja
devet.
Mona Kleven.
O njezinoj je smrti pisao samo Aftenposten. Četrdesetpetogodišnja
šefica sindikata prošlog je petka poginula u nesreći na postaji podzemne
željeznice Sinsen. Čitanjem između redaka šturog izvještaja dalo se
zaključiti da je riječ o samoubojstvu.
Kleven se proslavila kao Čudesna beba jer je jedina preživjela
zrakoplovnu nesreću u sedamdesetima. Kao tinejdžerica, ponovo je
privukla pažnju medija jer je preživjela sudar vlakova u kojem je također
bilo puno mrtvih. Kasnije je postala poznata kao glavna predstavnica
velikog sindikata, sve dok nije oboljela od teškog oblika karcinoma. Kad
se oporavila, nacionalne su novine napravile s njom veliki intervju.
Spominjalo se kako su je čitavog života pratile nesreće. U dvadesetima je,
u padu s konja, zaradila dvije slomljene kosti, a izvukla se i od posljedica
nezgode pri ronjenju. Predstavljena je kao žena s devet života - a tako su
je zvali i mediji koji su pratili bitku za povratak na vodeću sindikalnu
poziciju.
Emmu je trgnula iznenadna buka. Netko je silom pokušavao ući.
Kvaka se nekoliko puta pomaknula gore-dolje, a onda je uslijedilo lupanje
po vratima koja su se potom otvorila.
„Počeli smo zaključavati vrata?“ bjesnio je Henrik Wollan kad je ušao
i skinuo jaknu. Emma nije stigla ništa reći jer je Anita banula iza pregrade.
„Ruter je upravo objavio da je prekinut sav promet na liniji jedan, zbog
policijske istrage na postaji Ris“, rekla je držeći mobitel u ruci.
„Kakve istrage?“ upitao je Wollan.
Anita nije odgovorila; samo je stajala, pogleda prikovana na ekran
mobitela u želji da dozna više.
„Par objava na Twitteru o jakim policijskim snagama u ulici
Trosterudveien“, nastavila je.

191
 Knjige.Club Books

Emma je pogledala prema zidu s ekranima koji su prikazivali online

novine. Naslovnica VG-a upravo je ažurirana: NAJNOVIJE: Sumnjiva
smrt u Risu.
„Brzo pozovi taksi“, rekla je Anita i pokazala na Wollana.
„Ali tek sam stigao“, usprotivio se on.
,,I opet izlaziš“, naredila je Anita i rukom mu pokazala vrata. Zatim se
okrenula Emmi: „Ti objavi kratku verziju.“
Wollan je glasno uzdahnuo navlačeći jaknu. Emma se nagnula nad
tipkovnicu kako bi vidjela što pišu drugi mediji. Samo je VG Nett imao dva
retka o tome kako je policija potvrdila da je pozvana zbog sumnjive smrti
u Risu te da je istraga u tijeku.
Emma je natipkala sličnu priču dok je zvala službu za korisnike u
Ruteru. Gotovo odmah se javio mladić i Emma mu se predstavila.
„Zašto je prekinut promet na liniji jedan?“ upitala je.
„To morate pitati policiju“, odgovorio je. „Ne znam ništa osim da su
zadržali tri vlaka i da nitko ne smije izići dok policija sve ne pretraži.“
„Hvala“, rekla je Emma i poklopila.
To je bilo sve što joj je trebalo da zaokruži priču. Objavila ju je uz
najavu da će news.no uskoro imati više detalja.
Razmišljala je bi li kontaktirala neke ljude koji su tvitali o policijskoj
operaciji, ali je umjesto toga otvorila Žute stranice i potražila
Trosterudveien.
Popis stanovnika bio je povelik. Detaljno ga je čitala u potrazi za
poznatim imenima. Jedno se pojavilo na trećoj stranici i dijelovi slagalice
sjeli su na mjesto.
Hans Fredrik Hansteen.
Slavni pastor.
Crkva Presvetog Trojstva.
Broj tri.

192
 Knjige.Club Books

57

Svi vlakovi koji su napustili postaju Ris između 15:05 i 15:30

zaustavljeni su dok policija nije osigurala svaki vagon. Na liniji jedan to je
uključivalo dva vlaka u oba smjera. Jedan od njih stao je između
Stortingeta i Jembanetorgeta i već je bio pretražen. Drugi su bili nekoliko
stotina metara ispred Blixa, između postaja Steinerud i Froen, dok su
posljednja dva zaustavljena na Vettakollenu i Lillevarmu, kamo su
krenule patrole.
Strojovođa je otvorio vrata kad mu je Blix pokazao policijsku značku.
Baš kad je krenuo pretraživati vagone, zazvonio mu je mobitel.
,,U ovom trenutku Dahlmannu nema ni traga“, izvijestila je Kovic u
jednom dahu. „Uskoro ćemo imati pokriveno pola Trosterudveiena. Puno
automobila je ušlo i izišlo iz tog područja. Nastojimo ih sve provjeriti i
doznati je li riječ o stanovnicima.“
„Provjerite i naplatne kućice u blizini“, rekao je Blix, skenirajući
pogledom putnike u vagonu koji su ga zbunjeno gledali. „Uz malo sreće
dobit ćemo rezultat za jedan od automobila koje smo već identificirali
blizu drugih mjesta zločina.“
„Ako se u nedavnim slučajevima koristio istim autom“, odgovorila je
Kovic.
„Svejedno provjerite“, rekao joj je Blix i poklopio. Istodobno je
prodrmao napola usnulog mladića u odijelu. To nije bio Dahlmann, niti
čovjek kojeg je Blix ranije opazio.
Jedan se putnik raspitivao što se događa. Drugog je zanimalo je li u
pitanju kakva teroristička prijetnja.
„Nije“, umirio ih je Blix. „Samo nekoga tražimo.“
U vagonu su bila šestorica muškaraca u odijelima, ali ni jedan od njih
nije bio nalik na onoga kojeg je Blix vidio u prolazu.
Na kraju vlaka iskočio je na tračnice i nazvao tajnicu. Isprva je odbila
povjerovati u to što se dogodilo, a onda je briznula u plač.
„Čovjek s kojim se Hansteen trebao naći u kući“, nastavio je Blix nakon
stanke. „Znate li tko je on?“

193
 Knjige.Club Books

Tajnica je šmrcala i pokušavala se smiriti. „Ne“, odgovorila je kroza

suze. „Samo je nazvao i rekao da se želi osobno naći s Hansom Fredrikom.
Danas.“
„Kad je to bilo?“
Opet je šmrcnula i nekoliko se trenutaka pokušavala sjetiti.
„Mislim da bi mogao biti ponedjeljak.“
„Možete li točno saznati? Puno bi nam pomoglo kad biste imali točno
vrijeme i broj telefona.“
Blix je čuo kako tajnica prelistava bilješke.
„Mislim da vam ne mogu reći više od toga. Ali prilično sam sigurna
da je bio ponedjeljak.“
Blix je pokušao izvući još pojedinosti, ali ovaj telefonski razgovor bio
je samo jedan od mnogih.
Podsjetio se da bi trebao zatražiti popis telefonskih brojeva crkve
Presvetog Trojstva i priveo razgovor kraju. .
Zatim je nazvao Garda Fossea. Ton mu je bio hladan i arogantan.
Blix nije spominjao jučerašnji ispad bijesa i odmah je prešao na stvar.
Prije nego je objasnio kako je uopće došao do zaključka da će Hansteen
biti sljedeća Dahlmannova žrtva, ispričao je što se dogodilo i izvijestio ga
kako napreduje istraga.
„Zakasnio sam možda deset minuta“, zaključio je.
Kad Fosse nije odmah odgovorio, rekao je: „Ne možeš me isključiti iz
ovog slučaja, Garde. Ne sada. Trebaš me, i to dobro znaš.“
„A što je s Emmom Ramm?“
„Što s njom?“ odbrusio je Blix. „Ništa što sam joj dao nije naškodilo
istrazi. Da nisam razgovarao s njom, ne bismo bili tako blizu kao što smo
danas.“
Blix je nastavio govoriti, ne dajući Fosseu prostora da dođe do riječi:
,,U ovoj fazi trebaš što je moguće više ljudi. Što ako opet ubije, prije nego
ga uhvatiš? Šanse za to daleko su veće ako ja ne radim na slučaju.“
Fosse je još razmišljao. Blix je glasno uzdahnuo.
„Možeš me suspendirati koliko hoćeš kad ovo završi“, zaključio je.
„Sam Bog zna da se ti i ja nismo uvijek slagali oko nekih stvari, ali pokušaj
to zanemariti i pusti me da radim svoj posao.“
Fosse je i dalje mozgao i na kraju odgovorio uz uzdah: „Okej. Završi u
Risu kad misliš da treba, a poslije ćemo sve proći u postaji.“

194
 Knjige.Club Books

58

Anita je razgovor s Wollanom stavila na spikerfon i prišla Emmi s

mobitelom u ruci.
„Trenutačno nitko nema volje za razgovor“, izvijestio je Wollan s
terena. „Ali da, pastor je mrtav.“
Emma ga je željela pitati je li ovaj put siguran u to, ali predomislila se.
„Ovdje je kao u ratnoj zoni“, nastavio je Wollan. Živo je opisao metež
koji je nastao dolaskom policijskih pasa, patrolnih vozila i helikoptera.
Izbrojio je najmanje dvadeset i pet uniformiranih policajaca koji su
pretraživali četvrt.
„Objavit ćemo ime čim saznamo da je obaviještena obitelj“, rekla je
Anita.
„Javljat ću se i dalje“, odgovorio je Wollan.
Razgovor je završen. Emma je izvadila mobitel. Nije znala gdje je Blix,
ali pretpostavila je da je u gužvi.
Hans Fredrik Hansteen - broj 3? napisala je u poruci. Dok je čekala
odgovor, počela je pisati članak u kojem je tumačila kako se Hansteen
uklapa u počiniteljev plan. Razmišljala je o načinu na koji se to uklapa u
širu sliku. Sonja Nordstrøm još se nije pojavila, niti je pronađena. Emma
je smatrala daje atletska zvijezda, koja je napisala autobiografiju pod
naslovom Zauvijek prva, vjerojatno broj jedan u Dahlmannovu
odbrojavanju. A to znači da prije nje kani ubiti još jednu osobu.
Zvonjava mobitela prekinula ju je u razmišljanju. Na ekranu je
zasvijetlilo Blixovo ime. Potvrdio je žrtvin identitet i ispričao se što je nije
nazvao i rekao joj da ne treba brinuti.
„Mogu li to objaviti?“ upitala je. „Znaš li je li obaviještena
obitelj?“
„Da, rekli su im“, odgovorio je. „Tijekom popodneva objavit ćemo i
službeno tjeralicu za Dahlmannom.“
„Objavit ćemo?“ ponovila je. „Znači li to da si opet na slučaju?“
„Da, ali Fosse je taj koji će to objaviti“, brzo je rekao. „Jedva me vratio
na slučaj.“

195
 Knjige.Club Books

„Imaš kakvu teoriju o tome tko bi mogao biti sljedeći?“ upitala je.
,,U ovom času nemam.“
Emma je otvorila mapu u koju je spremala informacije o Moni Kleven,
pa mu ispričala svoja saznanja.
„Žena s devet života?“ pitao je Blix.
„Da. Umrla je prošlog petka“, odgovorila je. „Pala je pod vlak u
podzemnoj. Pisalo je da je to bio nesretan slučaj.“
Čula je kako netko na drugoj strani doziva Blixa.
„Provjerit ću“, brzo je rekao. „Sad moram ići.“

196
 Knjige.Club Books

59

Blix je prikovao pogled na monitor. Iselin je sjedila pokraj Toralfa

Schankea, stolara iz Tinna. Kad god bi ih vidio zajedno, opazio bi kako se
udaljenost među njima, na kauču, svaki put smanjuje. Nije imao uključen
zvuk, ali razgovor se doimao opuštenim. Čak i veselim.
„Super da si nam se vratio“, pozdravila ga je Kovic i sjela na stolac do
njega. „Drago mi je da je Fosse došao pameti.“
Blix je promijenio sliku na monitoru i kratko kimnuo.
„Morat ćeš mi ispričati što se sve događalo dok me nije bilo“, rekao je.
„Što je novo, osim mrtvog pastora?“
Kovic je iz hrpe papira na stolu izvukla dva izvještaja i pružila mu.
„Calle Seeberg je otrovan, a Jeppe Sørensen zadavljen“, rekla je.
Blix je čitao nalaz prve obdukcije, u kojem je stajalo kako su dišni
putevi danskog nogometaša blokirani tankim užetom svezanim oko vrata.
Sve je bilo ilustrirano slikama.
Prešao je na Seebergov nalaz.
„Ovaj je vjerojatno zanimljiviji“, dometnula je Kovic.
Blix je pročitao da su u krvi radijskog voditelja pronađeni tragovi
digoksina.
„Digoksin je lijek za srčane bolesnike“, objasnila je Kovic. „Seeberg nije
imao problema sa srcem, ali je uzimao Aerius, antihistaminik protiv
alergije. Digoksin je lako zamijeniti za Aerius“, rekla je. „Tablete digoksina
pronađene su u plastičnoj bočici Seebergova lijeka protiv alergije.“
Blix je pogledao fotografiju hrpice dlaka iza police za cipele u hodniku
Seebergova stana. Prema Sarinu izvještaju, pripadale su njemačkom
ovčaru.
„Dakle, netko mu je zamijenio tablete i podmetnuo pseću dlaku kako
bi izazvao alergijsku reakciju?“ sumirao je.
„Sve upućuje na to“, rekla je Kovic. „Doza ne mora biti velika da bi
bila smrtonosna.“
Jebote, pomislio je Blix. Seeberg je, dakle, potpuno nesvjesno uzeo
otrov koji ga je ubio.

197
 Knjige.Club Books

„A Sonja Nordstrøm? Ima li kakvih novosti?“

Kovic je odmahnula glavom.
„Ništa, osim što su svi koje je oklevetala u svojoj knjizi isključeni iz
istrage.“
Blix je još jednom prelistao Seebergove forenzičke nalaze.
„Tako nepotrebno“, rekao je.
„Na što misliš?“
„Dahlmann je i njega mogao upucati, zar ne? Ili ga napasti u
podzemnoj garaži, kao i nogometaša. Isto vrijedi za Nordstrømicu. Nije ju
morao oteti. Mogao ju je samo ubiti u odgovarajućem trenutku.“
Blix je mahnuo papirima. „Ovo je inovativno.“
„To je sigurno dio plana“, rekla je Kovic. „Da bi demonstrirao kontrolu
i privukao pažnju. I pokazao da je genijalan.“
Blix je zamišljeno kimnuo.
„Što zapravo imamo o Dahlmannu?“ upitao je. „Je li stvarno sposoban
skovati i provesti takav plan?“ Podigao je pogled s papira, iako zapravo
nije očekivao odgovor.
Wibe im je krenuo ususret.
„Ovo nije naročito pomoglo“, rekao je i spustio na stol snop fotografija.
Dahlmannova slika je ispala i kliznula na pod.
Wibe je doveo Geira Abrahamsena kako bi pogledao fotografije i vidio
može li prepoznati Dahlmanna kao čovjeka koji mu je platio da ostavi
mobitel Sonje Nordstrøm na groblju Gamlebyen.
„Nije ga mogao prepoznati.“
„To i nije tako čudno“, rekla je Kovic. „Jedva je mogao opisati i onoga
kojeg je upoznao.“
Iza Wibea, Fosse je pljesnuo rukama kako bi privukao pozornost
prisutnih. Detektivi su ga okružili.
„Upravo smo izdali tjeralicu za Walterom Georgom Dahlmannom“,
rekao im je. ,,U nadi da će identifikacija potaknuti Dahlmannove prijatelje
i poznanike da nam se jave i otkriju gdje se skriva“, nastavio je i pogledao
kolege u oči, jednog po jednog. „Osim toga, važno je da ljudi sami mogu
poduzeti mjere opreza“, dodao je.
Dao je riječ šefu policije koji je govorio o raznim sigurnosnim mjerama
koje su poduzeli u podružnicama postaje TV2 u Oslu i Bergenu.

198
 Knjige.Club Books

„Dakle, znamo tko je ubojica“, rekao je Fosse. „Samo ga moramo

pronaći. Dok se to ne dogodi, nitko ne ide na praznike, odmore ni
slobodne dane.“

Kad je Fosse izišao iz prostorije, Tine Abelvik prišla je Blixovu stolu.

„Ne razumijem kako je moguće da ovako pobjegne“, rekla je.
„Ja baš nisam uvjeren da je Dahlmann osoba koju tražimo“, rekao joj
je Blix, svjestan da su svi pogledi uprti u njega.
„Kako to misliš?“ upitao je Wibe.
„Nisam siguran je li on taj kojeg sam vidio kako odlazi od Hansteena.“
Okrenuo se prema Kovic.
„Možeš li iskopati snimke nadzornih kamera s postaje Stortinget,
nakon što je ubijen Ragnar Ole Theodorsen i Dahlmannove slike iz zgrade
Radija 4 od istog dana?“ pitao je.
Kovic ih je pronašla i prikazala na ekranu jedne do drugih.
„Vidite ga ovdje lijevo“, Blix je pokazao snimku s postaje metroa.
„Imamo tipa s kapom i kapuljačom - očito mu ne možemo vidjeti lice.
Osim toga, ne gleda prema gore ni na jednoj snimci iz podzemne. Ni jedan
jedini put. Zato ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da je riječ
o Walteru Georgu Dahlmannu.“
Blix je pogledao kolege prije nego je pokazao sljedeću snimku.
„Pogledajte razliku“, kazao je. „Na fotografiji iz zgrade Radija 4 vidimo
nekoga tko ne pokušava sakriti identitet. Nije došao na konferenciju za
medije dan nakon što je nađeno tijelo Jeppea Sørensena.“
„Možda zato što u tim prilikama nije počinio zločin“, mislio je Wibe.
„Posve je druga stvar ako si nekog upravo ubio. Na presici nije učinio ništa
protuzakonito, samo je ostavio mobitel, a u zgradu Radija 4 donio je
fotografiju.“
Blix je uperio prst na sliku iz zgrade Radija 4.
„Ova je fotografija snimljena samo nekoliko sati nakon što je upucan
Theodorsen. Izgleda li vam kao čovjek u bijegu?“
Stolac se zaljuljao kad se Kovic naslonila.
„Želiš reći da su dvojica?“ pitala je sumnjičavim glasom.
„U najmanju ruku to ne možemo isključiti“, rekao je Blix. „To bi
objasnilo zašto Geir Abrahamsen nije mogao nikoga prepoznati na
slikama“, dodao je. „I zašto Dahlmann nije sam bacio mobitel u grobnicu,

199
 Knjige.Club Books

budući da očito nema problem pojaviti se na presici dan kasnije - i učiniti

nešto dosta slično.“
Blix je pričekao da kolege razmisle o tom argumentu.
„Od samog početka imam osjećaj da s ovim što se događa netko
upravlja. Netko odlučuje kad će nam se točno otkriti pojedini dijelovi
slagalice“, nastavio je. „Bez obzira na to je li riječ o mobitelu, truplu, pjesmi
ili crtežu - netko sve to u potpunosti kontrolira.“
„Želiš reći da netko, tko je dao upute Geiru Abrahamsenu i platio mu
za trud, radi to i s Walterom Georgom Dahlmannom?“ pitala je Kovic.
„Ako ništa drugo, tu bismo mogućnost trebali imati na umu“,
odgovorio je Blix i pogledao u Wibea. „I sam si natuknuo kako počinitelj
s nama igra zamršenu igru. Bilo bi prejednostavno da je Dahlmann
odjednom odlučio zakazati sastanak pod vlastitim imenom, ni manje ni
više nego s poznatim pastorom, pa onda sve to priznati na crtežu koji je
gurnuo pod vrata Emme Ramm. Ako iza svega stoji Dahlmann, onda se
čini kao da želi biti uhvaćen.“
,,U svakom slučaju, Dahlmann je ključ svega“, rekla je Abelvik. „Drži
se nekakvog plana i može nam reći tko mu je ortak.“
Nastupila je kratka tišina.
„Znamo da Dahlmann nije doma“, rekao je Wibe. „Znamo da se nije
koristio kreditnom karticom, mobitelom ili e-mailom - ili barem ne u
proteklih nekoliko dana. Nestao je nakon što se pojavio na Radiju 4.“
„Netko nešto mora znati“, tvrdila je Abelvik. „Razgovarat ćemo sa
svima s kojima je bio u zatvoru i svima koji su ga tamo posjetili. Samo je
pitanje vremena kad ćemo doznati nešto više.“
Računalo Sofije Kovic oglasilo se zvukom poruke. Malo se uspravila
čitajući tekst, a zatim otvorila jednu od priloženih datoteka i detaljnije je
proučila.
„Zamolila sam analitičarku s kojom sam radila u Majorstui, da provjeri
naplatne kućice“, objasnila je. „Tražila je automobile korištene na
različitim mjestima zločina. Čini se da imamo rezultat - isti je auto u
nedjelju navečer prošao naplatnu kućicu blizu kuće Sonje Nordstrøm, a
sljedeće večeri bio je na naplatnoj kućici blizu Krakeroya.“
Kovic je podigla pogled s računala. „Krakeroy je u blizini Hvalera, gdje
je pronađen Jeppe Sørensen“, dodala je.
„To znamo“, rekao je Wibe. „Ali čiji je auto? Tko ga je vozio?“
„Jedini podatak s naplatne kućice je registarski broj“, Kovic je zaškiljila
prema ekranu. „Radi se o Audiju koji pripada Willyju Opsahlu.“
200
 Knjige.Club Books

Ponovo je zavladao muk.

„Tko je dovraga to?“ nestrpljivo je upitao Wibe.
„Pojma nemam“, odgovorila je Kovic. „Ali živi u Holmenkollenu.
Predlažem da ga što prije posjetimo.“

201
 Knjige.Club Books

60

Bez obzira na doba dana ili noći, Emma je obično hodala ili biciklirala
po Oslu, ali večeras je pošla kući taksijem, i zamolila vozača da pričeka
dok ne uđe.
Kad je ušla, provjerila je prvo je li sama. Tek tada se uspjela opustiti i
ponovo normalno disati. Kad je napokon sjela na kauč s laptopom u krilu,
bila je ljutita na sebe što je podlegla strahu.
Čega se toliko bojala?
Dahlmanna, naravno. I toga da još uvijek ima nekakav plan za nju. Ali
kad je sve sagledala zdravim razumom, nije mogla pronaći razlog zbog
kojeg bi to činio. Iskoristio ju je kako bi upozorio na pastora Hansteena.
Zašto bi mu poslije toga bila važna?
Dahlmannovo lice gledalo ju je sa svake internetske stranice. U
komentarima i na društvenim mrežama vodile su se gorljive rasprave. Sve
je popularniji postajao i hashtag #tkoćebitibrojdva.
Začula je zvuk poruke s mobitela. Nadala se da je Blix, ali pisao joj je
Kasper i pozvao je u kino.
Dosad je bilo lako odbijati njegova udvaranja. Posljednjih dana posao
joj je okupirao svu pažnju, a usto je imala dobre razloge zašto nije sklona
izlascima.
Kad su se upoznali u Göteborgu, razgovarali su o poslu, prvenstveno
njegovom. Kasper nije mogao podnijeti slavne, pogotovo one koji su jedva
znali pjevati, ali su svejedno postali poznati i bolesno bogati samo zato što
su na svojoj strani imali profesionalnu PR mašineriju. A najgori su mu bili
oni koji nisu postigli ništa, osim sudjelovanja u reality emisijama, pa su
kasnije nemilice iskorištavali petnaest minuta slave.
Emma je isprva mislila da je Kasper samo želi isprovocirati. Svejedno,
pitao je zašto piše o njima, zašto je običnim ljudima toliko važno znati
najintimnije pojedinosti iz života poznatih. „Možda zato jer ljudi vole
sanjariti“, odgovorila mu je. „Možda čeznu za drukčijim načinom života.
Možda i sami maštaju o slavi.“

202
 Knjige.Club Books

„Draže bi mi bilo živjeti u svijetu bez celebrityja“, odgovorio joj je tada

Kasper. „Ljudi ne vrijede više od drugih samo zato što su poznati ili dobro
igraju nogomet.“
Te su je misli vratile na Jeppea Sørensena i njegov slučaj. Pogledala je
na zid s poredanim slikama mrtvih slavnih osoba. Danski se nogometaš
isticao među žrtvama, jednostavno zato što je bio Danac. Svi ostali bili su
Norvežani.
Zašto bi Dahlmann išao u Dansku zbog jedne od žrtava? Zasigurno je
mogao pronaći i slavnog norveškog igrača koji je nosio dres s brojem
sedam. Emma se pitala bi li trebala porazgovarati o tome s Kasperom, ali
je odustala i nije mu odgovorila na poruku. Odložila je mobitel i otvorila
veliku Wollanovu priču o Dahlmannu u arhivi news.no. Tekst je bio
opsežan i - Emma je nerado morala priznati - prilično dobro napisan.
Wollan je stvarno išao u dubinu i objasnio zašto je Dahlmann još jednom
zatražio ponovno suđenje. Bilo je očito da ga Dahlmann zanima, ali Emma
u članku nije mogla pronaći ni jednu referencu na Dansku, ili na bilo koju
drugu žrtvu.
Upravo se spremala isključiti računalo, kad je u gornjem desnom kutu
monitora iskočila obavijest o novoj e-mail poruci. U retku s temom pisalo
je Sonja Nordstrøm R1P? što je Emmu zaintrigiralo da otvori poruku. Bila
je poslana s adrese odbrojavanje@odbrojavanje.com.
Dahlmann, pomislila je i osjetila kako joj puls ubrzava. Sigurno
ponovo pokušava ostvariti kontakt.
Prvo je kliknula na sliku, strahujući od najgoreg. Bojala se da će
ugledati fotografiju mrtve atletičarke.
Datoteka se otvorila nakon samo par sekundi. Emma isprva nije bila
sigurna u što gleda. Slika je bila zrnata i loše osvijetljena; izgledala je kao
snimka zaslona. Onda je počela uočavati detalje.
Vidjela je osobu u spavaćici, koja je sjedila s podvijenim nogama.
Stopala su joj bila uska i prljava. Ženini prljavi prsti bili su isprepleteni
ispred nogu - kao da ih žele pridržati. Bilo je nemoguće razaznati njezino
lice, jer joj je glava bila pognuta. Kao da se moli ili jeca.
Ili je mrtva.
Emma je oklijevala kliknuti na poveznicu, ali nije mogla odoljeti.
Otvorio se preglednik. Stranica se učitavala nekoliko dugih sekundi,
centimetar po centimetar. Emma je čvrsto stegnuta laptop.
Ugledala je crni ekran.

203
 Knjige.Club Books

A onda - digitalni sat u gornjem desnom kutu. Sekunde su otkucavale.

Emma je pogledala na svoj sat. Onaj na ekranu pokazivao je točno vrijeme.
Zatim se upalilo svjetlo.
U tom trenutku Emma je shvatila kako gleda izravni prijenos.
Sa stvarnog mjesta događaja, iz stvarne prostorije.
Dok su obrisi mjesta postajali jasniji, ustala je, zakoračila unatrag i
dlanom prekrila usta od zaprepaštenja.

204
 Knjige.Club Books

61

Blix je pogledao u zeleno svjetlo dok su prolazili naplatnu kućicu na

obilaznici nedaleko od stadiona Ulleval.
„Je li to jedna od onih koje je i on prošao?“ pitao je.
„Da“, odgovorila je Kovic i spustila pogled na papire. „Auto mu je
prvo snimljen u Sandstuveienu, nedaleko od adrese Sonje Nordstrøm. U
22.47. A četvrt sata kasnije prošao je ovuda. Sljedećeg dana, u ponedjeljak
navečer, točnije u 1:05, prošao je naplatnu kućicu na kojoj smo upravo bili
- prije negoli je primijećen na E6, na drugoj strani grada, sedamnaest
minuta kasnije. A onda se pojavio u Krakeroyu, nakon sat i dvadeset
minuta.“
Listala je stranicu za stranicom. „Ne treba više od dvadeset do
dvadeset i pet minuta do Hvalera, gdje Sonja Nordstrøm ima vikendicu,
barem ne usred noći. Zatim se vratio istim putem prema gradu, otprilike
sat i dvadeset minuta kasnije.“
„To je više nego dovoljno za ostavljanje trupla Jeppea Sørensena u
Nordstrømičinu čamcu i povratak.“
„Točno.“
Kovic je zazvonio mobitel i javila se čim je utaknula slušalicu u uho.
Odgovarala je s „da“ i „ne“, dok je Blix vješto manevrirao kroz prometnu
gužvu.
„Okej, puno vam hvala.“
Kovic je pritisnula tipku na kabelu slušalice. „Thor Willy Opsahl ima
četrdeset i dvije godine“, rekla je gledajući u bilješke. „Odrastao je u
Askeru. Nema obitelj. Čist je, osim šest kaznenih bodova zbog prometnih
prekršaja.“
„Ima li kakve veze s Dahlmannom?“ zanimalo je Blixa.
„Nema, ali moguće je da je u pitanju nešto drugo“, Kovic je oklijevala.
„Thor Willy Opsahl je poznatiji po imenu VikingWilly.“
Blix je skrenuo sa Sorkedalsveiena i ubrzao prema Holmenkollveienu,
istodobno provjeravajući u retrovizoru jesu li Wibe i Abelvik iza njih.

205
 Knjige.Club Books

„Prošle je godine osvojio 184 milijuna kruna na Viking lotu“, nastavila

je Kovic. „Jedini je pogodio svih šest brojeva.“
Blix se sjetio novinskih napisa. Osvajači glavnih zgoditaka obično žele
ostati anonimni, ali Opsahlu publicitet nije bio mrzak.
„Tamo“, rekla mu je Kovic i pokazala smjer.
Blix je skrenuo u jednosmjernu ulicu sa starim kućama i golemim
vrtovima. Opsahlova vila nalazila se na samom kraju slijepe ulice. Imala
je bijelu fasadu i krov od crnog crijepa koji se sjajio pod svjetlima susjednih
kuća. Pokraj vile stajala je garaža, velika poput prosječne kuće, pred kojom
je parkiran srebrni Audi Q8. Blix je pokazao na personaliziranu
registarsku tablicu s posebno odabranom kombinacijom slova i brojeva.
„After 8“, pročitao je naglas. „Slaže li se to s podatcima s naplatnih
kućica?“
„Na njihovom listiću to se automatski pretvara u običnu registraciju“,
objasnila je Kovic. Onda je naglo zastala, kao da joj je odjednom sinulo
nešto važno: „Osam je bio odlučujući broj za pobjedu“, rekla je tiho. „Još
šest ljudi imalo je iste brojeve - osim osmice. Taj mu je broj donio
bogatstvo. Sad sam se sjetila.“
Blix je izišao iz auta i pogledao kuću. Vanjska svjetiljka osvjetljavala je
pročelje kraj ulaza.
„Nije ni s kim morao dijeliti jackpot“, prisjećala se dalje Kovic. ,,U
jednim ili dvjema novinama proglasili su ga pohlepnikom i gadom
godine.“
Zazvonio je Blixov mobitel. Zvala ga je Emma, ali sad nije mogao
razgovarati s njom.
„Broj osam“, rekao je dok se približavao Audiju.
I Wibe i Abelvik su se parkirali pa su sada hodali iza njega. Wibe je
uključio baterijsku svjetiljku i usmjerio snop svjetla prema bočnom
prozoru.
Na vozačkom sjedalu ležala je knjiga, Zauvijek prva.
„Pozovi Ann-Mari Saru“, rekao je Blix i opet pogledao u kuću. „Ovo
je mjesto zločina.“
Wibe je obišao automobil i posvijetlio unutra.
„Prazan je“, primijetio je. „Ali na sjedalu je još nešto, osim knjige.“
„Je li zaključan?“ pitala je Kovic.
Blix je navukao jednokratne rukavice prije nego je dodirnuo vozačka
vrata. Odmah su se otvorila.

206
 Knjige.Club Books

„Daljinski za otvaranje garaže“, rekao je i pokupio sa sjedala maleni

daljinski upravljač.
Pogledao je ostale, pa ga usmjerio prema garaži i pritisnuo tipku. Vrata
garaže počela su se podizati. Svjetlo se automatski upalilo.
Thor Willy Opsahl visio je s jedne od stropnih greda nasred garaže.
Stopala su mu ovlaš dodirivala pod. U blizini nije bilo ničega na što se
mogao popeti da bi se sam objesio. Samoubojstvo je bilo isključeno.
Detektivi su šokirano stajali pred otvorenim vratima.
„Koliko dugo visi tu?“ upitao je Blix, zureći u pomodrjelo tijelo.
„Više od tjedan dana“, nagađao je Wibe. „Tijelo samo što se nije
odvojilo od glave.“
Blix je kimnuo. Više od tjedan dana ovo ubojstvo kronološki smješta
prije ubojstva danskog nogometaša.
„Auto mu je zadnji put korišten u utorak ujutro“, istaknula je Kovic.
,,U svakom slučaju, nakon toga nije zabilježen na naplatnoj kućici.“
„Mora da se Dahlmann njime vozikao“, pretpostavio je Wibe. „Dok je
Viking-Willy visio u garaži.“
„Dakle, visi tu duže od tjedan dana i nitko ne pita za njega?“ čudila se
Abelvik.
„Nije imao ni posao ni obitelj“, objasnila je Kovic. „Nikoga kome bi
nedostajao.“
„Ovo je jebeno izopačeno“, rekao je Wibe. „Proračunato i podlo.“
Blix je kimnuo, ali taj opis nije odgovarao Dahlmannu kojeg je
poznavao. Samo mu je pojačao osjećaj da je i Dahlmann pijun u ovoj igri.
Ponovo mu je zazvonio mobitel. Opet Emma.
„Moram se javiti“, mrzovoljno je rekao i malo se odmaknuo od ostalih,
koji su nastavili razgovarati. Kad je bio siguran da ga nitko ne može čuti,
odgovorio je na poziv.
„Živa je!“ uskliknula je Emma.
„Tko?“
„Sonja Nordstrøm“, objasnila je Emma. Glas joj je drhtao. „Dobila sam
e-mail s linkom na izravni prijenos putem web-kamere. Sjedim u stanu i
upravo je gledam!“
,,O čemu, dovraga, govoriš?“
Nekoliko metara dalje, Kovic je čula kako je Blix podigao
„Živa je! Sonja Nordstrøm je živa.“

207
 Knjige.Club Books

Blix je prebacio mobitel na drugo uho.

„Opiši mi što vidiš.“
„Sjedi na podu“, govorila je Emma. „Betonskom, čini mi se. Ne vidi se
dobro. U nekakvoj maloj prostoriji. Izgleda kao tamnica ili ćelija, ili...
Zapravo, ne znam. U svakom slučaju je živa.“
„Što radi?“ pitao je Blix.
„Ništa“, odgovorila je Emma. „Samo sjedi ondje. Na podu je tanjur s
hranom. Kriške kruha. Pojela je pola jedne.“
Blix je slobodnom rukom protrljao lice. Gledao je kako mu ususret
dolazi Kovic, zbunjenog izraza lica.
„E-mail koji si dobila - piše li da je od Dahlmanna?“
„Ne, nije potpisan... ali... Čekaj malo.“
„Što da čekam?“
„Samo... Daj mi minutu. Stigao mi je još jedan mail s iste adrese.“
„Molim? Što piše?“
Emma nije odmah odgovorila.
„Tko...?“
„Smrznuo mi se ekran“, rekla je. „Sve se usporilo.“
Blix je čekao. I čekao.
„Sranje!“ viknula je Emma. „Ovo se ne događa.“
„Što je?“
Čuo je duboki uzdah, a onda je Emma rekla: „Piše da moram objaviti
link na news.no. I to sutra, u subotu, prije podneva. Ako to ne učinim...“
„Što će onda biti?“
„Sonja Nordstrøm će umrijeti.“

208
 Knjige.Club Books

62

Sonja Nordstrøm je još uvijek sjedila na podu. Malo je pomaknula

glavu i polako prešla rukom preko koljena.
Emma je pogledala na sat i ustala. Prošlo je osam minuta otkako je
nazvala Blixa. Srce joj je divlje lupalo pod džemperom. Mogla je samo
zamisliti kako je Nordstrømici.
Blix je stigao dvije minute iza jedanaest. Bio je u društvu iste
detektivke koja ju je posjetila sinoć i koju je Emma upoznala pred
Nordstrømičinom kućom u Ekebergu.
„Daj da vidimo“, rekao je Blix, upadajući u stan bez izuvanja. Emma
ih je odvela u kuhinju, do laptopa koji je još uvijek stajao na radnoj
površini, odmah pored snopa ključeva na plavo-bijeloj vrpci. Prijenos
uživo odvijao se na cijelom zaslonu.
„Sranje“, rekla je Sofia Kovic i nagnula se bliže. „Stvarno je V. u živa.
Blix je nijemo zurio u ekran.
„Pokaži mi mailove“, rekao je. Emma se provukla između dvoje
detektiva i otvorila e-mail.
„Nije potpisao ni drugi“, rekla je i odmaknula se, tako da Blix može
rukovati računalom. „Ali nema sumnje da je od Dahlmanna.“
Kovic je pogledala Blixa koji nije odgovorio.
„Što ćemo?“ pitala je Emma.
„Pozvao sam najbolje IT stručnjake“, napokon je rekao. „Morat ćemo
ponijeti laptop u postaju i tamo ga pregledati. Vidjeti može li se otkriti
odakle je ovo poslano.“
„Nisam mislila na laptop“, prekinula ga je Emma, „nego na
Nordstrømicu. Morat ćemo ga poslušati. Ne možemo riskirati da joj se
nešto dogodi, sada kad imamo dokaz da je živa.“
Blix nije odmah odgovorio, pa je nastavila: „Ako se pročuje da nismo
slijedili njegove upute, a to dovede do ubojstva...“
„Sto ako je svejedno ubije?“ prekinuo ju je Blix. ,,U izravnom
prijenosu. Dok svi gledaju. Ni to ne smijemo dopustiti.“
Emma nije imala pametan odgovor.

209
 Knjige.Club Books

„Nije mi jasno zašto sam ne objavi link i emitira“, pitala se Kovic.

„Može to činiti u komentarima i ostati anoniman.“
„Želi nas natjerati da budemo suodgovorni“, rekao je Blix. „A
istovremeno, dovesti nas u nemoguću situaciju. Objavimo li, popustili
smo teroristu. Osim toga, nemamo nikakvo jamstvo da je neće ubiti ili izići
s novim zahtjevima. A opet, ne učinimo li kako je rekao, Nordstrømica je
mrtva.“
„Teroristu?“ začudila se Kovic.
„Da, jer on je točno to, ne misliš li? Širi strah po cijelom gradu. I cijeloj
zemlji.“
,,A naravno, uvriježeno je pravilo da nikad ne popuštamo
teroristima“, rekla je Emma.
Blix je otišao do sudopera i otvorio slavinu. Isprao je ruke i brzo
protrljao lice vlažnim dlanovima. Snažnim je pokretom zatvorio slavinu.
„To je finale“, rekao je. „Sve je počelo s Nordstrømicom, a s njom će i
završiti. Krug će se potom zatvoriti. To je taj veliki plan.“
Okrenuo se prema njima. ,,I želi da svi gledaju.“
„Znači... da je već likvidirao broj dva?“ nagađala je Kovic. „Budući da
je spreman ubiti Nordstrømicu sutra u podne?“
„Možda“, rekao je Blix. „Ili će uskoro to učiniti. Čini se kako mu nije
naročito bitno kad ćemo naći žrtve, sad kad je jasno kako postoji određeni
plan. U svakom slučaju izgleda tako.“
Emma je iz njegovog držanja zaključila da se još nešto dogodilo.
„Jesi li istražio smrt Mone Kleven?“ pitala ga je. „Broj devet?“
Blix je pogledao prema Kovic.
„Žena s devet života“, pojasnio je. „Nema nadzornih kamera na stanici
metroa na kojoj je stradala, ali imamo razloga sumnjati da nije skočila ili
pala.“
Emma je upijala tu informaciju.
„Ali našli smo devetku“, nastavio je. „Prije nego si nazvala.“
Kovic je izgledala kao da joj je nešto navrh jezika, ali zadržala je to za
sebe.
„Tko je to?“ pitala je Emma.
Blix joj je objasnio u dvije kratke rečenice i krenuo prema vratima.
,,A sad moramo pronaći način da spasimo život Sonje Nordstrøm“,
rekao je.

210
 Knjige.Club Books

63

„Koristi Tor.“
Øyvind Krohn sjedio je pognut nad Emminim laptopom koji je bio
povezan s jednim od njegovih računala. Blix nije mogao pratiti sve
naredbe dok su na ekranu treperili brojevi, stupci i slova.
„Tko ili što je Tor?“
Krohn se kratko nasmiješio.
„Preglednik kojim se ljudi služe kada žele biti anonimni na internetu“,
rekao je. „Samo preuzmeš program i instaliraš ga na računalo; program
ima vlastiti preglednik. Onda koristiš Tor umjesto Chromea ili Firefoxa ili
čega već. Kad otvoriš novi prozor, tvoja IP adresa je skrivena.“
Krohn je okrenuo glavu kako bi se uvjerio da svi razumiju o čemu
govori.
„Tor je svojedobno razvila američka mornarica“, dodao je. „Edward
Snowden je sva svoja otkrića objavljivao putem Tora.“
„Ali kako to stvarno funkcionira?“
Opet Emma.
Krohn se okrenuo prema računalima i nastavio raditi. „Mreža Tor
skriva vaš identitet tako da preusmjerava internetski promet preko niza
Tor servera, a to su ustvari računala drugih ljudi. Osim toga, Tor kriptira
i rekriptira Tor promet, nešto što obična internetska veza ne može.“
„Sloj na sloju paketa“, rekla je Emma.
„Točno. Na kraju se svi ti temeljito kriptirani paketi podataka
nasumično šalju putem raznih servera. Što se tiče nas, to je samo jedan
problem.“
,,A drugi?“ htio je znati Blix.
„Drugi je taj da je ovo Me2b video. Skoro isti kao YouTube. Barem su
iste postavke.“
„Što to znači?“ nestrpljivo je upitala Kovic koja je stajala pokraj Blixa.
„To znači da će nam trebati vremena da saznamo s kojeg se računala
emitira. Druga je stvar kriptirani labirint u kojem se treba snaći, ali Me2b
je opsjednut zaštitom privatnosti baš kao i YouTube i Facebook te ostale
211
 Knjige.Club Books

velike tvrtke. Ne možemo ih hakirati i doznati sami. Moramo se obratiti u

Me2b i zamoliti ih da pronađu originalni IP s kojeg je snimka emitirana.“
Krohn je pogledao na sat.
„Uskoro će u Norveškoj biti jako kasno, a u SAD-u će biti večer, pa to
neće biti lako. Ljudi su već otišli s posla. Osim toga, jako su oprezni kad
su u pitanju privatni podatci.“
„Čak i ako je riječ o spašavanju života?“ pitala je Kovic.
„Osobna privatnost je osobna privatnost“, rekao je Krohn.
„Naposljetku, i mi u Norveškoj bavimo se istim temama. Gdje je granica
informacijama koje smijemo prikupiti s tuđih računala bez znanja
korisnika?“
,,U situaciji kada počine zločin“, nije se dala Kovic.
„Slažem se s tobom“, rekao je Krohn, „ali očito je da drugi neće biti
jednako raspoloženi za...“
„Koncentrirajmo se na ovo“, upao je Blix. „Nije nam ostalo puno
vremena. Kažeš da nema načina da saznamo odakle se ovo emitira?“
Krohn je prestao kuckati po tipkovnici. Okrenuo se u stolcu i pogledao
Blixa, Kovic i Emmu.
„Ima nekih stvari koje možemo pokušati. Ali to ne ide brzo i vjerojatno
nećemo puno učiniti bez pomoći iz SAD-a. Ali znam nekoga na Me2b, i
pokušat ću ga zamoliti za pomoć. Nadam se da će pristati.“
Blix je pogledao na sat. Manje od jedanaest sati do isteka roka.
„Ali zar ne može svatko vidjeti ovaj prijenos, ako je objavljen na
Me2b?“ upitao je.
„To je takozvani tajni link, a osoba koja ga je postavila pozvala je samo
jednu korisnicu. Putem e-mail adrese.“
Okrenuo se prema Emmi.
„Tebe.“
Blix je kratko razmišljao.
„Dakle, prijenos se može pratiti samo ako si prijavljen kao Emma?“
„Da“, odgovorio je Krohn. „Ali možemo proslijediti link odlučimo li
ga objaviti.“
Blix je kimnuo. „Okej.“
„Dežurat ćemo cijelu noć. Javi nam ako nešto nađeš.“

212
 Knjige.Club Books

64

Prije nego je ušao u policijsku postaju, Blix je nazvao Garda Fossea i

Piju Nokleby, kako bi im objasnio situaciju. Došli su oboje. Fosse se silno
iznenadio kad je ugledao Emmu. Blix ju je nakratko ostavio kod radnog
stola s Kovic i požurio do šefa kako bi spriječio sukob.
„Koji kurac izvodiš?“ procijedio je Fosse kroza zube.
„Dahlmann“, rekao je Blix ispod glasa, „ili tko god da vodi ovu igru,
dvaput je iskoristio Emmu kako bi nam preko nje poslao ključne
informacije. Možda za nju ima neki veći plan, nešto zbog čega bi nam se
činilo normalnim da je čuvamo, ili postoji mogućnost da će je opet
kontaktirati. U svakom slučaju nužna je za daljnju istragu.“
Fosse je prošao prstima kroz kosu. I uzdahnuo.
„Ovo nema nikakve veze s Teisenom“, rekao je Blix. ,,I sam to znaš.“
Šef je spustio ruke niz bokove i nakratko se duboko zamislio.
„Okej. Ali ne može sjediti tu i slušati sve što pričamo. Moraš je odvesti
na neko drugo mjesto.“
Blix se složio. Ni Emma se nije bunila kad ju je smjestio na kauč u
sporednom uredu.
„Pokušaj malo odspavati“, predložio je.
Emma je odmahnula glavom i izvadila tablet iz torbe. „Moram predati
članak.“
„Ne možeš pisati o ovome“ pobunio se Blix.
Emma ga je pomirljivo pogledala.
„Znam“, odgovorila je. „Ali moram nešto napisati o Viking-Willyju i
istrazi smrti Mone Kleven. O osmici i devetki.“
Blix je pogledao po prostoriji.
„Dobro“, rekao je. „Ali nemoj čitateljima otkriti da pišeš iz policijske
postaje.“
Zatvorio je za sobom vrata i pridružio se ostalima. Fosse je sjeo na čelo
konferencijskog stola.

213
 Knjige.Club Books

„Šef policije je pozvao ljude na najvišim pozicijama na krizni

sastanak“, najavio je. „Za petnaest minuta naći ću se s njim i javnim
tužiteljem. Jako žele čuti naš savjet. Što mislite? Što bismo trebali
poduzeti?“
„Objaviti link“, predložila je Abelvik. „Dovoljno je ljudi umrlo
posljednjih dana. Ne trebamo imati na savjesti još jednu smrt.“
„Ali neće biti nama na savjesti“, upao je Wibe. „Nismo mi zločinci, niti
smo krivi što gradom slobodno šeće mahniti ubojica.“
„Mnogi se ne bi složili s time“, odbrusila mu je Abelvik. „Posao nam
je zaustaviti takve poput njega, a u tome nismo uspjeli. Sad imamo priliku
spriječiti gubitak još jednog života i trebali bismo je iskoristiti.“
Fosse je pogledao Blixa.
„Kakve su šanse da je nađemo sutra prije podneva?“
„Ne znam ništa više od tebe“, odgovorio je. „To je skoro kao da
tražimo iglu u plastu sijena, ako sam dobro razumio Krohna. Možda nam
se stvarno posreći, ali trebamo napraviti i plan za slučaj da Krohn i ekipa
ne uspiju.“
Blix je sjeo u stolac. Fosse je i dalje stajao nasred ureda. Drugi su
posjedali za radne stolove.
„Možda blefira“, nagađala je Kovic.
„Zasad ništa ne upućuje na to da neće učiniti ono čime je zaprijetio i
što je nakanio učiniti“, rekao je Blix.
Fosse se nakašljao s rukom na ustima.
„Šef policije nikad neće popustiti zahtjevima luđaka“, naglasila je
Abelvik. „Slažem se s Wibeom. Ono što ću reći možda će zvučati grubo,
ali po mom mišljenju, Sonja Nordstrøm je bila mrtva drugi dan po
nestanku. Nemam namjeru pustiti ubojicu da izvede krvavi finale dok
cijeli svijet gleda. Nećemo emitirati taj link.“
„Riskiramo da ga objavi, bez obzira na nas“, istaknula je Abelvik.
„Da, riskiramo“, odgovorio je Fose. „Ali nad tim nemamo kontrolu,
osim ako ga lociramo.“
Fosse je pogledao na sat.
„Imamo deset sati na raspolaganju“, rekao je. ,,A vrijeme leti. Mora
postojati nešto što možemo učiniti.“

214
 Knjige.Club Books

65

Blix je bio suviše nemiran da bi sjedio u postaji i gledao preko

Krohnova ramena, baš kao i Kovic.
Stoga su uzeli patrolni auto i odvezli se u Nydalen.
Telefonski poziv crkvi Presvetog Trojstva bio je upućen u ponedjeljak
u 11:47. Trag je vodio do pizzerije u Gullhaug Torgu. Bilo je to prije gotovo
tjedan dana. Pronađen je i konobar koji je počinitelju posudio telefon, ali
uspio se sjetiti samo toga da je muškarac ubacio nekoliko kovanica u
staklenku za napojnice prije nego je upitao može li nakratko telefonirati.
Nije ga mogao opisati. I tehničari su bili tamo, ali ni to nije dovelo do
uspjeha.
Blixu je bilo lakše naći parking sada, usred noći nego onda kad je došao
gledati Iselin u televizijskom studiju. Ispred neoznačene zgrade u kojoj je
bila njegova kći, trenutno je bio parkiran golemi produkcijski autobus.
Ministarstvo pravosuđa nalazilo se odmah pokraj, a u tom je području bilo
i drugih poslovnih zgrada.
„Što misliš da ćeš tu naći?“ pitala je Kovic.
Blix je slegnuo ramenima.
„Samo bih htio malo pogledati“, odgovorio je. „Pokušavam ga
zamisliti kako ulazi u restoran. Vidjeti odakle je mogao doći i kamo je
otišao poslije.“
Popeli su se u pizzeriju. Blix se primaknuo staklenim vratima i zavirio.
Mogao je vidjeti telefon na zidu na kraju šanka, izvan konobareva slušnog
dometa.
Pomoću podataka s bankovnih kartica pronađena su i dva gosta koja
su u to vrijeme bila u lokalu. Ni jedan se nije mogao sjetiti čovjeka koji je
telefonirao.
„Bio je to proračunat rizik“, smatrala je Kovic. „Znao je da ćemo ući u
trag pozivu i pobrinuo se da bude neprimjetan.“
Blix se okrenuo i pogledao uokolo. Osim taksija koji je upravo kretao
s parkinga, područje je bilo pusto, ali stotine svjedoka moglo je vidjeti
čovjeka koji ulazi i izlazi iz pizzerije. Za većinu ljudi 11:47 bilo je vrijeme
ručka. U Nydalenu se nalazilo i nekoliko škola te relativno nove stambene
215
 Knjige.Club Books

zgrade u blizini. A nedaleko je bila i jako prometna postaja podzemne

željeznice.
„Osim toga, morao je znati da tu nema nadzornih kamera“, dodala je
Kovic.
Blix je stajao i promatrao ulaz u postaju podzemne.
„Koja je sljedeća stanica?“ upitao je.
Kovic se pokušavala sjetiti.
„Ulleval i Blindem“, rekla je i pokazala glavom prema zapadu. „Storo
i Sinsen su na istoku.“
„Žena s devet života“, sjetio se Blix. „Mona Kleven. Vlak ju je udario
u Sinsenu, dvije stanice odavde.“
,,A nakon pucnjave u Egertorgetu, počinitelj je također nestao u
podzemnoj“, dodala je Kovic. „Vjerojatno je učinio isto i nakon što je ubio
pastora. To je neki zajednički nazivnik.“
Blix se ponovo okrenuo prema zgradi televizije, gdje su 24 sata dnevno
snimali njegovu kćer.
„Putuje podzemnom“, zaključio je. „Možemo pratiti trag preko
nadzornih kamera. Vidjeti gdje ulazi, a gdje silazi iz vlaka. I povezati to s
korištenjem Viking-Willyjeva Audija. Možemo napraviti krug i diskretno
se približiti mjestu gdje se nalazi. Gdje skriva Nordstrømicu.“
„To bi nam uzelo previše vremena“, odgovorila je Kovic i pogledala
na sat. „Ne možemo početi s tim dok ljudi koji nam mogu pomoći ne dođu
na posao.“
„Ali vrijedi pokušati“, rekao je Blix. „Ako i ne bude rezultata prije
podneva, svejedno može biti korisno.“

216
 Knjige.Club Books

66

Emmu je trgnuo iz drijemeža osjećaj da nije sama. Naglo se uspravila

na kauču.
Pred njom je stajala Kovic. Emma je objema rukama prošla kroz kosu
kako bi provjerila je li joj perika još uvijek na mjestu.
„Nisam te htjela uplašiti“, ispričavala se detektivka. „Izvoli. Donijela
sam ti hranu.“
Emma se nakašljala i kimnula. Trebalo joj je par sekundi da dođe sebi.
Kovic je držala u rukama šalicu iz koje se pušilo i tanjur s dvije kriške
kruha.
„Subotom ujutro slabi smo s namirnicama, ali nadam se da voliš
jetrenu paštetu.“
Blago se nasmiješila, pa odložila tanjur i šalicu na stolić ispred kauča.
„Hvala“, rekla je Emma. „Jako lijepo od tebe.“
Osjećala se kao da je mamurna. Boljelo ju je čitavo tijelo, a oči su joj bile
natečene.
„Koliko je sati?“ upitala je protežući se.
„Uskoro će osam“, odgovorila je Kovic.
Emma se nije mogla sjetiti kad je zaspala, ali to očito nije bilo davno.
Kovic se nasmiješila.
„Kako je protekla noć?“ pitala ju je Emma, uzimajući šalicu s kavom.
„Nema posebnih novosti“, odgovorila je Kovic.
Emma je kimnula i otpila gutljaj kave, iznenađena što je zapravo
ukusna.
„Pretpostavljam da ne biste bili tu da ste je noćas našli“, komentirala
je dok je proučavala kriške kruha. „Ili Dahlmanna.“
Kovic se ponovo nasmiješila, a u očima joj se vidjelo koliko je
iscrpljena.
Emma je odgrizla zalogaj kruha s komadićem krastavca koji joj je
Kovic dodala.

217
 Knjige.Club Books

Detektivka se na nekoliko trenutaka izgubila u vlastitim mislima, a

onda je odlučila progovoriti: „Blix mi je rekao za... ono što se dogodilo u
Teisenu.“
Emma je nakratko prestala žvakati, ali policajka je nastavila.
„Ostala sam bez oca s jedanaest godina“, rekla je. „Poginuo je u nesreći
na poslu. Pao je s ljestava i udario glavom u stijenu.“
Odmahnula je glavom. Emma nije znala što bi rekla.
„On... obožavala sam ga“, pričala je Kovic. „Svake me večeri vodio na
plivanje u jedan zaljev pored Trogira. To mi je bio vrhunac dana. Samo on
i ja. I more.“
Sjetno se nasmiješila. „Ponekad bi nam ponio nešto da se zasladimo.
Malo voća ili nešto drugo.“
„Zvuči kao supertata“, rekla je Emma i progutala zalogaj.
„Da, bio je.“
Emma se pitala kamo vodi ovaj razgovor.
„Statistike pokazuju kako mnogi ljudi koji su imali težak život, bez
obzira na to jesu li kriminalci, narkomani ili nešto treće, završe tako jer
nemaju jednog ili oba roditelja. Ali ti si uspjela. I ja sam uspjela. Katkad se
pitam kako nam je to pošlo za rukom, dok se drugi nikad ne oporave.“
Činilo se kao da razmišlja o vlastitom pitanju. „Možda je to stvar sreće
ili puke slučajnosti“, dodala je. „Ili su neki ljudi jednostavno rođeni da
budu jaki, dok ostali nemaju tu snagu-“ .
Emma je nekoliko trenutaka razmišljala o tome.
„Za mene se sve promijenilo kad mi je umro djed“, rekla je Emma.
„Skrivao je da je baka počela patiti od demencije, ali naravno da je kasnije
postalo očito, kad je ona ostala sama i trebala se brinuti o sestri i meni.
Tada sam shvatila da se svijet ne vrti samo oko mene.“
Na trenutak je zastala, a onda zaključila: ,,I sama sam lako mogla
završiti na dnu, da nije bilo djeda.“
Kovic je neko vrijeme šutjela, a onda upitala: „Nije li čudno da te smrt
može slomiti, ali i ojačati?“
Emma nikad ranije nije razmišljala o tome, ali nije joj trebalo dugo da
odgovori.
„Da, baš tako.“
U sljedećem trenutku u ured je ušao Blix. Izgledao je kao da mu se
strašnoj žuri. Prvo je pozdravio Emmu, a onda se obratio Kovic. „Trebam
te. Odmah.“

218
 Knjige.Club Books

Detektivka je ustala.
„Nešto se dogodilo?“ pitala je Emma.
Blix nije odgovorio.
Nakon par sekundi nestali su iz ureda.

219
 Knjige.Club Books

67

„Krohn je nabasao na nešto“, dobacio je Blix preko ramena. „Uspio je

doći do kontakta u Me2b i dobio adresu. Link je poslan s farme u blizini
Nannestada.“
„Gdje je to?“
„Nedaleko od Jessheima.“
Kovic je morala trčkarati kako bi uhvatila korak s njim.
„Je li siguran?“ upitala je.
„Siguran je“, odgovorio je Blix. „Osim toga, imamo solidan posredni
dokaz. Objasnit ću ti u autu.“
„Ne bismo li trebali pozvati specijalce?“ pitala je Kovic.
„Nastojimo raditi u tajnosti. Kako god, ne možemo čekati. Vrijeme
leti.“
Nekoliko sekundi kasnije žurili su prema autu.
Umor koji je u zoru svladao Blixa, sad je nestao. Čitavu je noć
provjeravao dojave i proučavao dokumente slučaja, tražeći i najmanje
detalje koje je možda previdio ili im nije posvetio dovoljno pažnje. Gotovo
je izgubio nadu.
Ali sad se vratila.
,,O kakvom posrednom dokazu govoriš?“ pitala je Kovic na putu do
garaže.
„Vlasnik farme je čovjek u osamdesetima“, objašnjavao je Blix. „Ondje
sada živi njegov unuk. Išao je u školu s Walterom Georgom
Dahlmannom.“
„Sranje“, rekla je Kovic. „Sigurno postoji neka veza.“
Blix je kimnuo i sjeo za volan. Kovic je svezala sigurnosni pojas dok su
izlazili iz garaže.
Bilo je već blizu devet i promet je postao gušći. Sivi dan, ali bez kiše.
„Ne možemo ovo sami“, protestirala je Kovic.

220
 Knjige.Club Books

„Naći ćemo se s patrolom iz Romerikea“, rekao je Blix i dodao joj

bilješku s adresom farme Jekkestad. „Wibe i Abelvik voze za nama u
neoznačenom autu.“
Kovic je unijela adresu. GPS je procijenio da će im dotamo trebati
trideset i sedam minuta. Blix je planirao drastično skratiti to vrijeme.
„Kako se zove?“ pitala je Kovic. „Mislim na školskog kolegu.“
„Bjørn Helge Bergan.“
„Dosje?“
„Da, ali ništa veliko. Uglavnom droga.“
„Misliš da je tamo?“
„Ako nije on, jest njegov mobitel“, rekao je Blix i čvršće stegnuo volan.
„Farma je zapravo idealno mjesto. U blizini nema susjeda, a puno je
prostora.“
U mislima je vidio blijedo i iscrpljeno lice Sonje Nordstrøm. Usporeno
treptanje njezinih vjeđa i prazni pogled u daljinu.
Farma nije bila daleko od aerodroma Oslo Gardermoen. Uskoro su
sišli s autoceste E6 i krenuli u tom smjeru. Blix je nagazio gas i pretekao
sve automobile koje je mogao. Iako nije palio rotirku, većina vozača
poslušno se sklanjala na zaustavni trak.
Nazvao je Abelvik.
„Gdje si?“
„Sedam-osam minuta dotamo.“
„Okej. Mi ćemo stići za pet.“
Norveški zrakoplov spremao se za polijetanje kad su Blix i Kovic prošli
pored zapadne piste. Nekoliko stotina metara dalje stigli su do rotora, a
zatim skrenuli lijevo i pojurili cestom 120. Pratili su putokaze za
Nannestadveien i zaustavili se na raskrižju sa znakom na kojem je pisalo
Jekkestad. Ondje ih je čekao neoznačeni automobil s upaljenim motorom.
Blix je kimnuo vozaču u uniformi.
Sa svih strana prostirala su se polja. Neka su bila svježe pokošena, a
druga zelena kao u proljeće. Ispred jedne farme bile su poredane bale
sijena, omotane bijelim plastičnim folijama.
Blix i Kovic izišli su iz auta kako bi pozdravili lokalne policajce i na
brzinu ih uputili u situaciju. Nakon nekoliko minuta stigli su Wibe i
Abelvik. Blix im je kratko objasnio plan.
Asfaltirana cesta prema farmi Jekkestad vijugala je kroz seoski
krajolik. Plan je bio jednostavan: druge jedinice će parkirati u blizini i prići

221
 Knjige.Club Books

pješke stražnjem dijelu farme kako bi imale pregled nad kompletnim

područjem. Blix i Kovic će se uvesti ravno u dvorište i parkirati ispred
ulaza. Dobili su dozvolu za uporabu oružja.
Kad su zaustavili auto, Blix je duboko udahnuo.
„Nervozna?“ upitno je pogledao Kovic.
„Jako“, odgovorila je.
„To je u redu“, Blix je otvorio vrata. „Ne bih htio raditi s nekim tko u
ovakvim okolnostima nije nervozan.“
Preko policijske veze čuo je da su Wibe, Abelvik i dvojica lokalnih
policajaca na dogovorenim pozicijama. Blix i Kovic su izišli iz auta i
krenuli prema velikoj bijeloj kući, smještenoj u blizini crveno obojene staje,
pred kojom se nalazio parkirani traktor. Na drugoj strani vidjeli su crnu
mačku kako se šulja po travi. Nebom je proletjele jato ptica na putu u neke
daleke krajeve.
„Ostani iza mene“, rekao je Blix i pozvonio na vrata. S druge strane
začulo se „ding-dong“.
„Otraga je parkirano bijelo dostavno vozilo“, javio je Wibe preko
policijskog radija. „Provjerit ću registraciju.“
„Prijam“, odgovorio je Blix.
Iz kuće nije dopirao nikakav zvuk.
„Imam loš predosjećaj“, rekla je Kovic. „Kao onda kad smo našli onog
After 8 tipa.“
Blix se nadao da neće naći još jednu žrtvu. Još je jednom pozvonio
dugo, pa više puta kratko. Onda je pogledao na sat.
Dvije minute do deset.
Iznutra se još uvijek ništa nije čulo.
Blix je izvadio mobitel i odlučio nazvati Bergana. Nakon par sekundi
negdje u kući začuo se tihi, vibrirajući zvuk. Blix ga je pustio da zvoni i
gurnuo vrata.
Bila su otvorena.
„Ulazimo“, objavio je preko policijskog radija.

222
 Knjige.Club Books

68

Ušavši u kuću, Blix je zastao i osluškivao.

Tišina mu je vratila sjećanja na Teisen. Bilo je puno sličnosti. Neznanje.
Strah od onoga što ga čeka unutra. I osjećaj kako vrijeme radi protiv njega.
„Nećeš uzeti pištolj?“ prošaptala je Kovic iza njegovih leđa.
Nakon kraćeg oklijevanja, polako je izvukao pištolj. Osjetio je kako mu
se mišići u trenutku napinju. Udahnuo je, podigao ramena i odmah ih
spustio, pa istegnuo vrat. Razmišljaj kao profesionalac - pretraži, procijeni,
prijavi, djeluj.
Po hodniku je bila razbacana obuća. Blatnjave gumene Wellington
čizme, prljave tenisice. Do njih je dopirao smrad alkohola i ustajalog dima.
„Bergan?“ zazvao je Blix. „Policija!“
Nije bilo odgovora.
Polako su krenuli naprijed. U kuhinji su zatekli prazne limenke od
piva i boce od žestokih pića, nemarno razbacane po stolu. Bilo je i flaša od
gaziranih pića - neke su bile prazne, a u nekima je ostala koja kap. Na
štednjaku je bilo naslagano nekoliko kutija od pizze. Ona na vrhu bila je
otvorena; u njoj je bilo nekoliko osušenih korica. Vrećice s duhanom.
Pepeo od cigareta. Izgužvana kutija cigareta.
„Bergan?“ povikao je Blix još jednom.
Napokon su čuli kako se iznad njih nešto kreće. Na podu su zatutnjali
teški koraci.
„Tko je to?“ začuo se pospani glas.
„Policija“, odgovorio je Blix.
„Policija?“
Blix i Kovic su se pogledali.
„Nema ovdje droge“, zastenjao je glas iznad njih. „Časna riječ.“
„Naoružani smo“, upozorio je Blix. „Siđi i drži ruke tako da ih
možemo vidjeti.“

223
 Knjige.Club Books

Prošlo je nekoliko dugih trenutaka prije no što su začuli korake.

Stepenicama se spuštao muškarac u gaćama, s rukama iznad glave. Trbuh
mu je visio, a kosa bila raščupana i neuredna.
„Bjørn Helge Bergan?“ upitao je Blix, uperivši pištolj ravno u njega.
„Da. Ali zašto... Što to...?“
Blix je vratio pištolj u futrolu. Kovic je učinila isto.
„Možeš li nam pokazati svoje računalo?“
„Ha?“
„Imaš računalo, pretpostavljam? Mac ili nešto?“
„Da, da, naravno, ali...“
„Samo nam ga pokaži“, naredila je Kovic. Desnu ruku držala je na
futroli s pištoljem.
„Ured je tamo“, pokazao je pokretom glave. „Ali što će vam, dovraga,
moj komp?“
Blix je preko policijske veze javio da je situacija pod kontrolom i
pozvao Wibea i Abelvik da im se pridruže.
Bergan je pokazao prstom na majicu kratkih rukava koja je visjela
preko stolca. Kovic mu je kimnula. Navukao ju je i odveo ih u prostoriju
koju je nazvao uredom, iako je više nalikovala na spremište. Kutije, vreće,
usisivač, prazne gajbe od piva, nekoliko smotanih mapa. Bila je tu i polica
za knjige s nekakvim časopisima i nekoliko knjiga mekih korica. Na stolu
do prozora nalazio se ekran veličine televizora. Bio je spojen na hard disk
koji je ležao pod stolom, skupa s pisačem. Pokraj ekrana stajali su zvučnici.
„Ne shvaćam zašto vas zanima moje računalo“, čudio se Bergan.
„Služi mi samo za igrice, kupovanje preko interneta i slične stvari.“
Blix je dodirnuo računalni miš. Pojavilo se polje za unos lozinke.
„Možeš li upisati šifru?“
„Mislim da ne mogu.“
Blix ga je ratoborno pogledao. „Zašto ne?“
Začuli su zvuk na ulaznim vratima. Iza njega su slijedili koraci i
Wibeov glas kad se identificirao.
„Tu smo!“ doviknula mu je Kovic.
„Nešto skrivaš?“ pitao je Blix i koraknuo prema Berganu. „Brzo reci
jer nemamo jebenog vremena za gubljenje.“
„Ništa ne skrivam“, odgovorio je Bergan. „Ali ovdje nema ničeg.“
„Moramo se sami uvjeriti.“

224
 Knjige.Club Books

Bergan je još malo oklijevao, a onda prišao tipkovnici i unio podužu

lozinku. Monitor je oživio.
Bergan je spustio pogled.
„Samo ja tu živim“, rekao je. „Nitko drugi ne koristi ovo računalo.“
Slika na monitoru koja im je privukla pozornost, prikazivala je dvije
nage žene. Jedna je rukom prekrila genitalije druge. Blix je uputio Berganu
dug i oštar pogled.
„Znamo da dosta visiš na dark netu“, rekao je. „Tor.“
„To nije protuzakonito“, odbrusio je Bergan.
„Nije, ali trenutačno tražimo web kameru s koje se uživo emitiraju
slike otete žene. Izgleda da ih netko šalje s računala na ovom posjedu.“
Bergan je začuđeno zinuo. „Odavde?“
„Odavde, da.“
Wibe i Abelvik ušli su u sobu. Blix je okrenuo glavu prema njima.
„Pretražite sve sobe“, rekao je. „Pogotovo podrum. Tražite skrivene
prostorije. Ako ništa ne nađete, provjerite staju.“
Wibe i Abelvik već su krenuli.
„Pa...“, započeo je Bergan, a na čelu su mu izbili grašci znoja. „Ovo je
suludo. Ne bavim se takvim stvarima.“
Blix nije odgovorio.
Kovic je sjela i otvorila Berganove sistemske datoteke, pa provjerila
mape. Sudeći po naslovima, nesumnjivo je imao golemu zbirku
pornografije. Kovic je nešto brzo kuckala po tipkovnici. Unijela je početak
adrese s koje se emitirao prijenos, ali ostatak se nije popunio automatski,
što bi značilo da ju je Bergan već ranije unosio.
„Imaš drugih računala?“ pitala je.
„Ne, ovo je jedino.“
„Možda nekakav tablet?“
„Imam iPad, ali jedva ga koristim.“
Blix ga je proučavao dok je prolazio prstima kroz raščupanu kosu. Sve
mu se više činilo da je ovo još jedna bezuspješna potraga. Koja je usto i
potrajala.
,,U kakvom si odnosu s Walterom Georgom Dahlmannom?“
Bergan je kratko vrijeme zurio u njih, prije nego je postalo očito da je
napokon povezao istragu s vijestima u posljednja dvadeset i četiri sata.

225
 Knjige.Club Books

„Nisam ga vidio od škole. Barem dvadeset i pet godina. Nije tu, ako
na to mislite. I kakva je to žena koja...“
Blix ga je prekinuo pokretom ruke. U tom su se trenu Wibe i Abelvik
vratili u prostoriju.
„Ovdje nema ničeg“, rekli su. „Idemo preko, u staju.“
„Požurite.“
Kovic je pokušala s još nekoliko internetskih pretraga, ali ubrzo se
okrenula Blixu i odmahnula glavom. „Moguće je da tu nečeg ima, ali...
Ako je tako, onda je to dobro sakrio. Ovo zahtijeva više znanja nego što ga
imam.“
„Nazovi Krohna“, rekao joj je Blix. „Vidi može li nam pomoći.“
Bergan je negodovao, ali je krenuo za Blixom prema staji, još uvijek u
majici kratkih rukava i gaćama. Navukao je gumene čizme Wellington.
Pokraj odškrinutih vrata staje čekao ih je Wibe. Ptičice su lepetale krilima
ispod krovnih greda.
„Tu definitivno nema podnima“, rekao je Wibe. „Ili bilo kakve
prostorije. Ona nije tu.“
Blix je opsovao. Duboko zamišljen, pogledom je pretraživao prostor.
Onda se vratio Kovic koja je sjedila s mobitelom na uhu.
„Je li to Krohn?“ pitao je.
„Da“, odgovorila je. „Ne možemo naći...“
Blix joj je istrgnuo mobitel iz ruke.
„Imaš otvoren link?“ zanimalo ga je.
„Da. Nordstrømica je budna.“
Blix se nagnuo naprijed i iščupao strujni kabel iz Berganova računala.
Ekran se zatamnio.
„Vidiš li je sada?“ upitao je.
„Da, ekran se zatamnio na djelić sekunde, ali još imam sliku. Što...“
„Čekaj“, prekinuo ga je Blix i krenuo prema hodniku, gdje je vidio
kutiju s osiguračima. Otvorio ju je i isključio glavni osigurač. Sva svjetla u
kući su se ugasila.
,,A sada?“ pitao je.
„Nema promjene, vidim ju“, odgovorio je Krohn. „Što radiš?“
Blix mu je objasnio, a Krohn je uzdahnuo. „Nije tu, na farmi“, rekao je.
„Ovo je neka vrsta inteligentne prevare.“
„Što to znači?“

226
 Knjige.Club Books

„Znači da je netko hakirao računalo tamo gdje se sada nalazite, i naveo

nas na pogrešan trag. Nasamareni smo.“
Blix je potiho opsovao i ponovo pogledao na sat. 10:31.
Bergan je izišao u hodnik.
„Jesu li u proteklih par tjedana dolazili kakvi neznanci?“ pitao ga je
Blix nestrpljivo.
„Neznanci? Ne, ja...“
„Serviseri računala, majstori, električari...“
„Ne.“ Odmahnuo je glavom.
„Nisi imao ni provalu?“ ubacila se Kovic.
„Ne...“
Bergan je malo oklijevao. Činilo se kao da se nečeg sjetio.
„Ali pitao sam se je li netko bio tu, ne tako davno.“
Blix je brzo pogledao Kovic.
„Što želiš reći?“
„Tako mi se učinilo jedne večeri, kad sam došao doma s posla. Kao da
su neke stvari micane.“
„Nemaš alarm?“
„Ne, nikad nije bilo potrebe za tim. Čak ne zaključavam vrata jer
uglavnom nema nikoga. Nemam nešto naročito vrijedno, pa nema veze.“
„Dobro“, rekao je Blix i odjurio u prostoriju s računalom. „Uzimamo
ti komp.“
Bergan se htio pobuniti, ali Blix je već izvlačio žice. Netko je
manipulirao ovim računalom, ali bez obzira na to hoće li Krohn i ekipa
naći nešto u njemu, vrijeme im je istjecalo. Sonja Nordstrøm bi još uvijek
mogla biti bilo gdje.

227
 Knjige.Club Books

69

Nakon što su ljudi počeli dolaziti na posao i sjedati za radne stolove,

Emmu su premjestili iz jednog ureda u drugi, a zatim u treći. Nije znala
čiji je ured u kojem se sada nalazi, ali sudeći prema fotografijama na stolu,
imao je suprugu i troje djece.
Odškrinula je vrata ispred kojih su užurbano prolazili detektivi.
Povremeno bi čula kako je netko povikao ili potrčao. Kao da je cijela
policijska postaja bila u kaosu. Svi ti posvećeni, usredotočeni istražitelji
imali su isti cilj: pronaći Sonju Nordstrøm.
Emma je razmišljala o novinarskom poslu. Kasper je imao pravo:
slavne osobe stvarno su nevažne kad se sagleda šira slika, premda malim
ljudima snovi mogu puno značiti. Kada završi s ovom pričom,
porazgovarat će s Anitom o mogućnostima da za news.no radi nešto
drugo.
Do podneva je ostalo manje od sata. Emma je provjerila mailove. Još
nije bilo novih poruka ili zahtjeva. Povremeno bi otvorila link s izravnim
prijenosom kako bi vidjela što radi Nordstrømica, ali nije se imalo
bogznašto vidjeti. Oko devet je radila trbušnjake i sklekove. Neposredno
prije toga dobila je svježu hranu i vodu. Urlala je i vrištala na osobu koja
nije ušla u kadar, pa Emma nije znala je li dobila kakav odgovor. Video
nije imao zvuk.
Osjetila je snažan poriv da nazove Kaspera.
„Opa, čudima nikad kraja“, javio se, a u glasu mu se osjetilo da se
smiješi.
„Zar se ti nikad ne javiš samo s 'bok' ili 'halo'?“ upitala je Emma.
„Hm?“
„To si rekao i prošli put kad sam te nazvala. Ćudima nikad kraja.“
„Aha“, odgovorio je. „Vidim da nisam dovoljno originalan za tvoj
ukus.“
Emma se nasmijala.
„Kako si?“ upitala je, ne precizirajući misli li na privatni ili poslovni
život.

228
 Knjige.Club Books

„Dobro, hvala“, rekao je Kasper. „Samo sam malo zbunjen.“

„Zbog čega?“
„Pa, mislio sam i osjetio da među nama možda... nečeg ima. Da se
lijepo zbližavamo. Ali kad to poželim dublje istražiti, ti se... povučeš.
Totalno. To je prilično neočekivano. I zbunjujuće.“
Emma je znala što bi trebala reći, ali nije se mogla natjerati.
„Ne živim u Göteborgu“, samo je rekla. „Pa se tamo mogu lakše
opustiti.“
„Dakle, želiš reći da se cura koju sam upoznao na putu u Švedskoj,
pojavljuje samo kad nije doma, u Norveškoj?“
Emma je šutjela.
„Onda se nadam da ćeš uskoro doći u Dansku.“
Prasnula je u smijeh. Bilo je dobro opet se smijati - već dugo nije.
„Malo sam zapela na ovoj priči o Jeppeu Sørensenu“, rekla je. „Ne
razumijem zašto bi Dahlmann pokupio jednu od žrtava u Danskoj i odveo
je u Norvešku.“
Kasper je nekoliko trenutaka šutio, a potom se složio da se danski
nogometaš svakako ističe u nizu žrtava.
„Je li danska policija, odnosno jeste li vi, danski novinari, istražili
njegove norveške veze?“
„Policija vjerojatno radi na tome, i s norveške i s danske strane“,
odgovorio joj je Kasper. ,,U arhivi članaka našli smo i dva o Dahlmannu,
ali to je bilo iz onog starog slučaja, kad je ubio bivšu curu i njezinog novog
dečka. Manijak kojeg su proteklih nekoliko godina mlatili u zatvoru...
Teško mi je i zamisliti da su se on i Jeppe poznavali.“
„Mogao bi biti neki drugi Norvežanin“, rekla je Emma.
„Možda neki zajednički poznanik.“
Kasper je opet zašutio, a onda se složio.
„Možda njegova djevojka nešto zna“, dosjetila se Emma.
„Možda.“
Shvatila je da mu je dala ideju.
„Samo da provjerim“, rekao je. „Ako obećaš da ćeš mi odgovarati na
poruke ili napraviti nešto jednostavno, na primjer, popiti kavu sa mnom
prije nego se vratim u Dansku. To bi bilo lijepo.“
Emma je malo razmišljala.

229
 Knjige.Club Books

„Da, bilo bi“, odgovorila je, pitajući se može li osjetiti suzdržanost u

njezinu glasu.
„Nazvat ću te“, rekao je i završio razgovor.
Emma mu je zahvalila na pomoći i prekinula vezu. Nekoliko je minuta
sjedila i buljila uprazno, preplavljena nemirom. Mrzila je čekati, mrzila je
ne znati. Možda Kasper nešto i otkrije, ali nije mogla samo sjediti i ništa
ne poduzeti.
Otvorila je nekoliko danskih internetskih stranica za koje je znala. Na
brzinu je pročitala neke od bezbroj članaka o smrti danskog nogometaša,
ne bi li uočila kakvu sitnicu o kojoj još nije izvijestio ni jedan norveški
medij. Ali ništa nije našla.
Zabave radi, u traku preglednika utipkala je pojam Kasper Bjerringbo
+ Jeppe Sørensen, uglavnom kako bi vidjela koliko je tekstova napisao.
Bilo ih je nemoguće izbrojiti, a nije joj se dalo otvarati svaki, jer su članke
novinske agencije Ritzau prenosile brojne druge novine. Emma se
zadovoljila zaključkom da je Kasper temeljito obavio posao.
Upravo kad je htjela prestati s pretragom, pažnju joj je privukla
poveznica koja je vodila na Dagbladet Holstebro-Struer. Činilo se kako je
jedan od članaka nastao u kraju iz kojeg potječe Jeppe Sørensen. U njemu
se isticao izvanredan uspjeh nekolicine Sørensenovih suigrača iz tima u
kojem je igrao kao dječak. Kliknula je zato što se spominjalo ime Kaspera
Bjerringboa, ali ne u ulozi autora.
Na fotografiji u članku, petorica Sørensenovih suigrača bili su
zaokruženi crvenom bojom. Jedan od njih postao je zastupnik u
parlamentu, a drugi se probio u svijetu financija i imao stanove na
Manhattanu i u Tokiju. Ali pogled joj se zaustavo na dječaku koji je klečao
pokraj Jeppea i grlio ga jednom rukom. Iako je slika bila stara, odmah je
prepoznala lice Kaspera Bjerringboa.
U tekstu je bila spomenuta njegova novinarska karijera. Pisalo je kako
je u novinskoj agenciji Ritzau poznat „kao novinar koji ne samo da pokriva
vijesti, već ih je i stvarao“.
Emma se stresla.
Naglo se uspravila u stolcu. Nije bilo ničega pogrešnog u tome da je
Kasper stari prijatelj žrtve ubojstva. Nikako.
Ali zašto joj to nije spomenuo?

230
 Knjige.Club Books

70

U 11:14 Blix i Kovic su se vratili u svoje urede na šestom katu policijske

postaje.
„Što je ono Dahlmann radio u Afganistanu?“ pitala je Kovic.
„Ne sjećam se detalja“, odgovorio je Blix i srušio se u stolac. „Ali
sigurno nije bio računalni stručnjak.“
Oko njih je vladao metež. Svi su bili ili na telefonima ili zadubljeni u
dokumente o slučaju. Mnogi su bili vani i provjeravali dojave. Na jednom
od ekrana na zidu prikazivan je prijenos iz podruma u kojem je bila
zatočena Sonja Nordstrøm. Sjedila je naslonjena na zid, podignutih
koljena.
Blix je pogladio kosu i grozničavo razmišljao. Proteklih sati i dana
pokušavao se sjetiti nečega novog, ali ništa mu nije padalo na pamet.
„Još nije kasno da objavimo taj link“, rekla je Kovic.
„Fosse nikad neće pristati na to“, odgovorio je Blix. ,,A ni ravnatelj
policije.“
„Može li se postaviti lažna web stranica ili nešto slično?“ predložila je.
„Neka koja bi izgledala kao da smo je mi objavili?“
„Siguran sam da može“, rekao je Blix. „Ali bi se brzo otkrilo da je
lažna.“
„Kako?“
Blix se okrenuo prema njoj.
„Jer bi od takve eksplodirao internet. Svi bi se mediji bacili na to, a
emitirale bi se i izvanredne vijesti. Kad bi takva reakcija izostala, tip koji
stoji iza svega shvatio bi da nešto ne štima.“
„Time bismo kupili vrijeme.“
„Ali ne više od deset minuta. U svakom slučaju, nećemo uspjeti.
Premalo je vremena.“
Kovic se zaputila u toalet. Blix ju je ispratio pogledom, pa otišao
potražiti Emmu. Našao ju je u uredu na čijim je vratima stajalo ime „Bjarne
Brogeland“.
„Još si tu“, rekao je.
231
 Knjige.Club Books

Emma je spustila tablet, ali ništa nije rekla. Vidio je kako joj obrazi
gore.
„Nismo uspjeli“, priopćio joj je Blix. „Nismo je našli.“
Izgledala je kao da nešto želi reći, ali se predomislila.
„Barem mu niste dali finale kakvo je želio“, rekla je.
„Ne“, rekao je Blix. „Možda nismo.“
„Onda, što znate?“
I Blix se pitao isto.
„Sporo napredujemo“, odgovorio je. „Ako ne nađemo Nordstrømicu
prije nego bude prekasno, barem ćemo naći Dahlmanna ili onoga tko stoji
iza svega.“
Na Emminu čelu pojavila se bora.
„Onoga tko stoji iza svega?“ začudila se. „Znači li to da više ne vjeruješ
da je riječ o Dahlmannu?“
Blix je glasno progutao knedlu, pitajući se bi li trebao objašnjavati kako
nije siguran da Dahlmann radi sam. Ali nije uspio ni započeti, kad su
začuli viku iz otvorenog ureda.
Blix je istrčao u hodnik, a Emma za njim.
„Što se događa?“ pitao je, kad su došli do istražiteljskog tima. Abelvik
je pokazala na ekran sa slikom Sonje Nordstrøm.
„Sat je nestao“, rekla je.
Blix je opazio kako ga je Fosse strogo pogledao prije nego se okrenuo
prema Emmi. Mislio je nešto reći, ali u tom trenutku sve su se oči
usredotočile na ekran. Potpuno se zatamnio.
„Što se zbiva?“ nervozno je upitao Fosse. „Je li nam pukla veza?“
Nitko nije imao dobar odgovor. Ekran je i dalje bio cm. Onda se
pojavio drugi sat koji je pokazivao 10:00.
„Deset minuta“, tiho je rekao Blix i pogledao na svoj sat. To je značilo
12:10.
Zatim je sat počeo odbrojavati.
09:59... 09:58... 09:57...
„Sranje!“ viknula je Kovic.
Sljedećih nekoliko trenutaka svi su stajali kao ukopani.
„Što ćemo, dovraga, sad?“ pitao je Wibe.
Nitko nije odgovorio. Samo su zurili u sekunde koje nikad nisu brže
prolazile. Uskoro je preostalo devet minuta. Pa osam.
232
 Knjige.Club Books

„Ne mogu ovo gledati“, rekla je Abelvik.

„Ni ja“, dometnuo je drugi detektiv, ali ni jedno se nije pomaknulo.
Sedam minuta pretvorilo se u šest. Pa u pet.
Zatim se pojavila nova Nordstrømičina slika. Ovaj put to je bila
fotografija. Ista ona koju je Soleane Publishing upotrijebio na koricama
knjige Zauvijek prva. Nordstrømica s uzdignutim rukama u trenutku
osvajanja prvog mjesta.
Četiri minute.
„Što misliš da se zbiva?“ šaptom je upitala Abelvik.
„Kad odbrojavanje završi, pokazat će nam još jednu Nordstrømičinu
fotku“, rekao je Wibe. „Samo što će na njoj biti mrtva.“
Nitko nije komentirao njegovo nagađanje. Uskoro su preostale tri
minute. Blix se nije mogao smiriti. Pogledao je Emmu pa Kovic.
Dvije minute.
„Ne možemo li samo objaviti taj jebeni link?“ opet je upitala Abelvik.
Stajala je pokraj Garda Fossea. Ali on nije odgovarao, samo je nijemo
buljio u ekran.
Minuta i pol.
Kako se bližila nula, Blix je svaku sekundu osjećao poput oštrog
udarca u tijelo.
Minuta.
Oko njih se okupilo još ljudi. Blix je pogledao Fossea. Ispod šefovih
ruku nazirale su se tamne mrlje od znoja.
Četrdeset i pet sekundi.
Netko je prevrnuo šalicu na Kovickinu stolu i kava se se prolila. Blix
nije vidio tko je to učinio, ali čuo je kako je ta osoba uzdahnula i ispričala
se. Kovic je rekla da je u redu i da nema veze.
Trideset sekundi.
Wibe je kihnuo u pazuho. Abelvik je dlanom prekrila usta.
Petnaest sekundi.
Kao da je netko isisao sav zrak iz prostorije i prigušio svaki zvuk.
Deset sekundi postalo je pet.
Pa četiri.
Tri.
Dvije.

233
 Knjige.Club Books

Jedna.
Onda je odbrojavanje završilo. Sat je pokazivao samo 0:00. Detektivi
su se međusobno pogledavali. „Ništa se ne događa“, rekao je Wibe.
Potom je sat nestao.
Umjesto njega, ispod fotografije atletske zvijezde pojavio se natpis:

SONJA NORDSTRØM (1968. - 2018.)

Natpis je tako stajao možda pola minute, a zatim je nestao, zajedno s

fotografijom. Ostao je samo crni ekran. Činilo se da je pukla i veza s
prijenosom.

234
 Knjige.Club Books

71

Sljedećih nekoliko minuta nitko nije prozborio ni riječ. Svi su samo

tupo gledali pred sebe. Onda su se, jedno po jedno, počeli razilaziti prema
svojim radnim stolovima.
U otvorenom uredu bilo je tiho kao u crkvi. Emma se nikad nije bavila
timskim sportovima, ali pomislila je kako ovo mora biti nalik na
okupljanje u svlačionici nakon izgubljene važne utakmice. Ovaj put to je
bila borba za život ili smrt, što je samo pojačalo osjećaj praznine.
Oni koji su razgovarali, činili su to šapćući. Mobitel je zazvonio i netko
se brzo javio kratkim „samo tren“, pa nestao iz ureda i nastavio razgovor
negdje drugdje.
Gard Fosse se jedva odvukao prema svom uredu. Blix se stropoštao u
stolac. Emma je vidjela koliko je iscrpljen. Pognuo je glavu i činilo se kao
da u mu nije ostalo ni trunke energije.
Emma je čeznula za tušem i vlastitim krevetom. Ali imala je posla. Ono
što se dogodilo u proteklih dvadeset i četiri sata bila je vijest nad vijestima.
„Znaš da moram pisati o ovom?“
Blix je podigao pogled.
„Radije bih da ne pišeš“, rekao je. „To će nam biti dodatni pritisak, a
slijedi i maltretiranje medija, rodbine i svih ostalih. Samo će nas zadržavati
i bit će još teže privesti ovo kraju.“
„Sve mi je to jasno“, rekla je Emma, „ali nemam izbora. Anita me zvala
četiri puta u zadnjih sat vremena. Želi znati kog vraga radim. Ovo je važan
razvoj događaja u ogromnoj priči kakvu u Norveškoj nismo imali
godinama. Ostat ću bez posla ako dozna da sam opet bila u samom
središtu događanja a da joj to nisam rekla. Što se nje tiče, veći je zločin ne
pisati o tom.“
Blix je ponovo spustio pogled. Doimao se kao da razumije njezinu
dvojbu.
„Moramo još malo zadržati tvoje računalo“, rekao je naposljetku.
„Nije važno. Imamo druge na poslu.“
Uzdisao je i trljao lice.

235
 Knjige.Club Books

Emma se zaputila prema vratima. Blix se okrenuo prema njoj.

„Ne želim da budeš sama.“
„Javit ću ti ako me ponovo kontaktira“, rekla je. „Iako mislim da više
nema razloga.“
„Mogao bi...“
„Ako bude“, prekinula ga je Emma, „javim ti istog časa.“
Činilo se da Bhxu treba nekoliko trenutaka kako bi razmislio.
„Želim da nabaviš sigurnosni alarm“, rekao je ustajući.
Emma ga je pogledala. „Misliš, osobni alarm?“
„Zovi ga kako hoćeš.“
Emma nije bila sklona toj ideji. „Nije li to malo previše?“ upitala je.
„Nordstrømica je vjerojatno mrtva. Sigurna sam da je samo pitanje
vremena kad će Dahlmann negdje ostaviti njezino tijelo. Vjerojatno će
prvo maksimalno iskoristiti broj dva - ma tko to bio. Sad je sa svim tim
gotovo.“
„To još ne znamo“, rekao je Blix. ,,A nismo sigurni ni u to je li
Dahlmann osoba koju tražimo.“
Ozbiljno ju je pogledao.
,,I Dahlmann je možda pijun, baš kao i ti“, objasnio je. „Ne znamo tko
stoji iza svega, a sve dok je tako, ne pada mi na pamet riskirati.“
Emma je zagrizla donju usnu.
„Ovo je bio naporan dan“, uzdahnuo je. ,,I duga noć. Ne možeš li
jednostavno poslušati? Nije da ćeš hodati okolo s jebenom medaljom oko
vrata.“
U Blixovim se očima vidjela obeshrabrenost kakvu Emma nikad ranije
nije opazila. Ali ton mu je bio odlučniji no inače.
„Osim toga, većina ljudi drži je na zidu“, dodao je blažim tonom.
Emma je podigla ramena i polako ih spustila.
„Okej“, popustila je. „Ako inzistiraš.“
„Inzistiram“, rekao je i nasmiješio joj se.
„Usput, je li to službena policijska teorija?“ pitala je.
„Što?“
„Da je možda u pitanju neki od ranije nepoznati počinitelj?“
„Nije“, uzdahnuo je Blix. „To je moja teorija i ne možeš me citirati.“

236
 Knjige.Club Books

72

Ponovo je zapuhao jesenski vjetar, kovitlajući lišće po suhim

pločnicima. Ljudi su hodali za svojim poslovima, a promet je bio gust kao
i inače. Sve je bilo kao i prije. Samo što ništa nije bilo isto.
Emma je ušla u taksi i rekla vozaču da je odveze u news.no. Učinilo joj
se da je čudno pogledao alarm kad mu je pružila kreditnu karticu. Osjećala
se poput žrtve, iako to nije htjela, pa ga je skinula i spremila u torbu. U
slučaju opasnosti bit će joj pri ruci.
„Čekaj!“ viknuo je netko iza Emminih leđa dok je ulazila u zgradu.
Henrik Wollan je dotrčao do nje, uhvatio vrata i pridržao ih. „Gdje si
bila?“ upitao je i bacio pogled na njezinu zgužvanu odjeću. Istu koju je
imala i jučer. Iako se nadala da će to izbjeći, sada je tu i morat će ga
uključiti.
„Objasnit ću sve u Anitinom uredu“, odgovorila je i pustila ga ispred
sebe.
Anita ih je uvela u ured. Emma je u narednih nekoliko minuta
objašnjavala što se dogodilo u posljednjih dvanaestak sati.
„Dakle, Dahlmann ti je poslao slike Sonje Nordstrøm?“ upitao je
Wollan. Stajao je pokraj Anitina aparata za kavu i birao kapsulu.
„Ne znam je li to bio Dahlmann“, odgovorila je Emma. Sjetila se što je
Blix rekao o drugom, nepoznatom počinitelju. „Ali znam da je bio video.“
Anita se nagnula nad stol.
„Možemo li ga vidjeti?“ ubacila se i nestrpljivo mahnula rukom, kao
da želi sama izvaditi Emmin laptop iz torbe.
„Link više ne radi“, odgovorila je Emma.
„Policija ju je ubila“, zaključio je Wollan i uključio laptop. „Reci mi da
si barem napravila snimku zaslona.“
Emma je odmahnula glavom.
„Poslao mi je i fotografiju“, rekla je, dok je aparat za kavu zujao. „Ali
laptop mi je još kod policije. Sad ne mogu otvoriti ni mailove s mobitela.
Možda ih je policija maknula sa servera.“

237
 Knjige.Club Books

„Znači, nemaš ništa što bi poduprlo priču?“ upitao je Wollan i zaputio

se sa šalicom kave prema stolcu.
„Tako je. Nemam fizički dokaz. Ali Gard Fosse mora odgovoriti na
određena pitanja. A budući da zna da sam bila tamo, nema izbora osim
potvrditi. U suprotnom bi lagao.“
„Nazvat ću Weedona“, rekla je Anita. „Da vidi može li doći do tvojih
mailova.“
„Tko je Weedon?“ začuđeno je upitala Emma.
„Tip koji nam održava kompove“, pojasnila je Anita i okrenula se
prema Wollanu. „Obradit ćemo to u dva koraka. Prvi je da se počinitelj
obratio našoj novinarki s fotografijama Sonje Nordstrøm u zatočeništvu.
A nakon što policija to potvrdi, ide priča o otmičarevim zahtjevima,
policijskoj obradi slučaja i neizvjesnoj sudbini Sonje Nordstrøm. Prvo
nazovi Garda Fossea.“
„Zašto odjednom moram sve sam?“ negodovao je Wollan.
„Emma to ne može potpisati“, rekla je Anita.
„Zašto ne?“
„Jer je Emma dio priče.“

238
 Knjige.Club Books

73

Emma se leđima naslonila na vrata stana i spustila torbu na pod.

Sustigao ju je umor kao nikad ranije. Bila je posve iscrpljena.
Stajala je tako gotovo cijelu minutu prije nego je izula cipele i objesila
jaknu. Ostatak odjeće skidala je putem do kupaonice. Konačno se može
opustiti, pomislila je. Skinula je periku i zavukla se u krevet.
Kad se nakon četiri sata probudila, prije nego je posegnula za
mobitelom u punjaču na noćnom ormariću, neko je vrijeme samo ležala,
buljila u strop i razmišljala. Čekala ju je Blixova poruka - htio je znati je li
sigurno stigla kući. I propušteni sestrin poziv. To je bilo sve. Nakon tog
sestrinog poziva slijedila je poruka s pitanjem bi li provela subotnju večer
s njom i Martine, a može kod njih i prespavati.
Emma nije bila sigurna da to želi. Otišla je na internet i vidjela da
Wollan još uvijek nije objavio ništa o Sonji Nordstrøm. Možda nije uspio
doći do Garda Fossea. Provjerila je i druge portale, ali ni jedan nije imao
značajnijih vijesti.
Emma je ostala u krevetu s mobitelom u ruci. Nakon što je odgovorila
Blixu, odlučila je poslati poruku Kasperu.
Ima li kakvih povratnih informacija od tvojih danskih izvora o norveškim
frendovima Jeppea Sørensena?
Ubrzo je stigao odgovor.
Zasad ništa. Vikend je, znaš. Izvori su mi slobodni.
Razmišljala je bi li ga suočila s činjenicom da je prešutio poznanstvo s
Jeppeom Sørensenom iz djetinjstva, ali je odustala. Tako bi otkrila da ga je
istraživala.
Ustala je i krenula pod tuš. Zatvorenih očiju uživala je u mlazu vruće
vode. Dugo je tako stajala, a potom zatvorila vodu, obrisala se i otišla u
kuhinju omotavši oko sebe ručnik.
Hladnjak je bio skoro prazan. Nije bila sklona odlasku u dućan, među
ljude. Umjesto toga je odgovorila sestri da će doći u osam.
Upravo je namjeravala pozvati taksi, kad je stigla Anitina poruka: Vani
je.

239
 Knjige.Club Books

Emma je otvorila news.no. Font naslova bio je veći no ikad prije. Nije
joj se svidjelo čitati o sebi kao o dijelu priče, iako nije spomenuto njezino
ime. Gard Fosse odbio je dati izjavu; samo je rekao kako će tijekom večeri
objaviti službeno priopćenje.
Kako god, mobitel je odmah počeo zvoniti. U novinarskim krugovima
nije bila potrebna osobita pronicljivost da bi se zaključilo koju je to
novinarku news.no kontaktirala osoba koja je otela Sonju Nordstrøm.
Preusmjerila je pozive na govornu poštu te na kraju isključila i zvuk i
vibraciju, ali zbog svih tih prekida stigla je do sestre tek u pola devet.
Martine je već bila u krevetu, umorna nakon cijelog dana u vodenom
parku u Askeru.
„Nisam joj rekla da dolaziš“, objasnila je Irene. „Ugodno će se
iznenaditi kad te ujutro vidi.“
Irene je poslužila ostatak lazanja koje su ona i Martine večerale. Usto
je otvorila i bocu crvenog vina.
Emma joj je ispričala sve što se događalo u posljednjih dvadeset i četiri
sata. Sestra ju je slušala raširenih očiju, pa ustala i provjerila jesu li vrata
zaključana. Zatim je otišla pogledati Martine.
Sjedile su u dnevnom boravku i nervozno mijenjale televizijske kanale.
„Vrati ovo“, rekla je Emma.
Irene ju je poslušala. Na odabranom kanalu emitirao se presjek
događaja u posljednjih dvadeset i četiri sata Dostojnog pobjednika. Troje
preostalih natjecatelja sjedilo je za stolom.
„Ovo je kći Alexa Blixa“, Emma je pokazala na ekran. „Tipa koji je ubio
tatu.“
Irene na to nije ništa rekla. Emma im je ponovo napunila čaše.
„Zbilja bih sutra trebala popratiti polufinale“, dodala je, osjetivši kako
je čudno vratiti se toj vrsti novinarstva.
„Može li to netko drugi?“ pitala je Irene.
„Nema nas puno“, odgovorila je Emma. „A ovisi i o tome hoće li se u
međuvremenu još što dogoditi.“
Gledale su program do kraja, a zatim prebacile na glazbeni kanal.
„Htjela bih razgovarati s tobom o nečemu“, rekla je Emma nakon
stanke. Sestra ju je pogledala i čekala da nastavi. Emma je odgurnula čašu
s vinom.
„Mislim da Martine ima isti problem s kosom kao i ja“, objasnila je.
Irene ju je pogledala, pa spustila glavu.

240
 Knjige.Club Books

„Našla sam nekoliko pramenova u krevetu kad je prošli put spavala

kod mene“, pojasnila je Emma.
Irene je i dalje šutjela. Ali ne dugo.
„Nisi mi to spomenula“, rekla je Emma. „Ili možda nisi znala?“
Irene ju je opet pogledala.
„Misliš da nisam primijetila?“
Emma je raširila ruke. Sestrine oči odavale su da joj je neugodno. Glas
joj je bio ljutit kad je nastavila: „Samo sam htjela da Martine ima normalan
život, što je duže moguće. Je li to tako čudno? Što misliš?“
„Nije“, odgovorila je Emma, vrteći u ruci čašu s vinom. „Naravno da
nije.“
Obje su neko vrijeme šutjele.
„Kad je to počelo kod tebe?“ pitala je Irene pomirljivim tonom.
Emma je oklijevala. „Kad sam bila tinejdžerica“, odgovorila je. ,,S
trinaest-četrnaest, tu negdje.“
„Tada si se i... promijenila.“
Emma je znala na što Irene misli. U jednom razdoblju života mislila je
da se čitav svijet urotio protiv nje. Kako život nije fer.
„Vidjela si samo pola toga“, rekla je. „Vidjela si kako tulumarim poput
luđakinje i kasno se vraćam doma i tako dalje, ali druge stvari nisi vidjela.“
„Na što konkretno misliš?“
Irene je pogledala sestru. Emma je ponovo oklijevala prije nego je
nastavila: „Pa... ozljeđivala sam se, između ostalog. Nisam se rezala jer
nisam željela imati ožiljke. Nisam htjela da drugi vide. Samo sam morala
osjetiti bol. A kad bih u tom uspjela, činila sam sve što sam mogla da taj
bol umrtvim. Pila sam, čak i sama, negdje od petnaeste godine. Krala sam
djedovu cugu i nagovarala ljude da mi je kupuju.“
,,A odakle ti novac za to?“
Emma se zagledala u čašu.
„Krala sam“, rekla je posramljeno. „Mislim na novac.“
„Emma...“
„Od bake.“
Uzela je čašu i zavrtjela je, pa otpila gutljaj. „Radila sam hrpu jebeno
groznih stvari na koje, naravno, nisam ponosna. Zapravo se i danas čudim
što sve nije završilo katastrofom.“
Neko su vrijeme šutke sjedile.

241
 Knjige.Club Books

„Još uvijek misliš da život nije fer?“ Irene je prekinula šutnju. Emma
se malo zamislila prije nego je odgovorila.
„Pokušavam ne misliti previše o tome. To ne pomaže. Problem s
kosom je nešto s čime moram živjeti. Napokon, ima puno gorih stvari.“
„Ali ti to ne činiš, Emma. Ne živiš s tim. Ne zapravo.“
„Što želiš reći?“
Emma je pogledala sestru.
„Zakopala si to u sebe. Nikad nisi otvoreno pričala o tome nekome
drugom, osim meni. To nije isto što i živjeti s tim.“
„Nemam potrebu dijeliti svoju bolest s cijelim svijetom. Ne mora se
javno paradirati kako bi se tome dalo na važnosti. Odabrala sam nositi se
s tim. To je moj izbor, ničiji drugi.“
Popile su preostalo vino.
„Naravno, ti odlučuješ za sebe“, rekla je Irene nakon nekog vremena.
„Ali ako Martine ima istu bolest, voljela bih. da ima pozitivan uzor.
Nekoga tko zna s kakvim će se problemima suočavati u godinama koje
dolaze, nekoga tko je može savjetovati kako da se s tim nosi. Ne želim da
se ozljeđuje kao ti, niti želim da se skriva.“
„Ja se ne skrivam.“
„Ne?“
Irene je odložila čašu. „Koliko si muškaraca imala u proteklih nekoliko
godina, Emma? S koliko si ih se usudila provesti noć? Koliko ih je dobilo
dopuštenje da prespava kod tebe?“
Emma nije odgovorila, jednostavno zato jer na to nije imala dobar
odgovor.
„Kome si dopustila da vidi tko si zapravo?“

242
 Knjige.Club Books

74

Blix se nije mogao sjetiti kada je posljednji put prespavao u policijskoj

postaji, ali negdje u zoru ušao je u sobu za sastanke, smjestio se na
prostirku iz teretane i pokrio dekom. Do ranih jutarnjih sati bavio se
spisima iz slučaja, nažalost bez rezultata, osim što je bio još uvjereniji kako
Dahlmann nije radio sam.
Ukočen od ležanja na tvrdoj prostirci, ustao je i istuširao se. U ormaru
je pronašao čistu majicu kratkih rukava i krenuo u otvoreni ured po kavu.
Budući da je stigao prvi, iskoristio je priliku i pogledao vijesti prije nego je
kliknuo na stranicu Dostojnog pobjednika.
Troje preostalih natjecatelja sjedilo je u kuhinji i jelo omlet. Očito ga je
pripremio kuhar Jonas Sakshaug. Iselin je jedva znala skuhati jaje.
Blix je pojačao ton i čuo ih kako negoduju zbog ranog buđenja. Veselio
se što će show uskoro završiti, i nadao da će Iselin biti jedna od dvoje
finalista, kad je već dogurala dovde. Što će se događati u finalu bila je
tajna, ali producent Petter Due-Eriksen obećao je gledateljima pravi
spektakl. Nešto dosad neviđeno u reality shown. Ali prije toga čeka ih
polufinale.
Od iznenadne pomisli na to naglo se uspravio.
Troje će se smanjiti na dvoje.
Dva.
Broj koji još uvijek nedostaje u počiniteljevoj brojalici.
Na mnogo je načina reality emisija bila savršen scenarij, pomislio je.
Koliko god bio uzbuđen, ta ga je pomisao zapravo uplašila. Natjecatelj
reality shown definitivno se uklapa u plan osobe koja je svjesno birala
poznate. Ali nije uspio u naumu da se smrt Sonje Nordstrøm prenosi pred
širokom publikom.
Blix je ustao.
Ostalo je troje natjecatelja. Troje, od kojih bi trebalo ostati dvoje.
Toralf Schanke.
Jonas Sakshaug.
I Iselin.

243
 Knjige.Club Books

Odjednom mu je postalo mučno i morao je otići do toaleta. Poprskao

je lice hladnom vodom, a kad se vratio, prvi su detektivi već stigli na
posao. Čim je došao Gard Fosse, Blix je zatražio sastanak, kako bi izložio
novu teoriju.
„Činjenica da se troje mora svesti na dvoje, ne podrazumijeva i
direktnu vezu s brojem dva“, smatrala je Abelvik. „Osoba koja izgubi u
finalu postaje broj dva.“
„Na neki način“, složio se Blix. Bio je spreman na taj protu-argument.
„Ali razmisli malo: to je idealna arena za nekoga tko je odlučio ubijati
poznate i slavne. Ne mora se nužno namjeriti na osobu koja završi na
drugom mjestu. Kuhar je, primjerice, natjecatelj broj dva.“
„Kako to misliš?“ zahtijevao je Fosse objašnjenje.
„Izvorno je u emisiji bilo deset natjecatelja“, odgovorila je Kovic. „Na
početku je svaki od njih dobio broj.“
„Koji broj ima tvoja kći?“ pitala je Pia Nokleby.
„Tri“, odgovorio je Blix. „Ali svejedno, počinitelj ovog profila ima
puno mogućnosti. I veći izbor žrtava koje bi se mogle uklopiti u njegov
projekt, ako ga mogu tako nazvati. Osoba koja postane broj dva, ili ona
koja već jest broj dva, samo su neke koje bi mogao odabrati. A može se, na
primjer, odlučiti i za dvoje natjecatelja. Onda bi to bilo dvostruko ubojstvo.
To još nije učinio. A to bi na neki način mogla biti i poruka. Recimo, ubiti
dvoje finalista u prijenosu uživo.“
Od same pomisli na to, Blixu se stisnuo želudac.
„Shvaćam što želiš reći, Alex, ali nisam siguran da posve objektivno
gledaš na potencijalnu prijetnju u ovom slučaju“, ubacio se Fosse. ,,S
obzirom na to da je usred svega Iselin.“
„Možda je tako, ali svejedno je to solidna teorija.“
Kovic je potvrdno kimnula.
„Ostalo je nešto više od devet sati do polufinala“, nastavio je Blix. ,,U
tom razdoblju se, naravno, može dogoditi puno toga, ali ne postignemo li
tijekom jutra nikakav napredak u istrazi, onda bismo trebali razmisliti
hoćemo li se obratiti produkciji i TV-kanalu i uvjeriti ih da odgode
polufinale.“
„Nipošto ne bi pristali na to“, rekao je Wibe, usput otvarajući čep na
boci kole. ,,U igri je previše love, ali i prestiž.“
„Neće imati izbora ako dođemo s nalogom“, objasnio je Blix.
„Koliko ljudi stane tamo?“ zanimalo je Fossea.

244
 Knjige.Club Books

„Tristo“, odgovorio je Blix. „Najmanje.“

„Nemoguće je provjeriti svakoga prije ulaza“, rekao je Wibe. ,,I
pretražiti im stvari.“
Blix je pogledom preletio po okupljenima. Još uvijek nije dobio
potporu kakvoj se nadao.
„Imamo dovoljno vremena“, zaključio je Fosse i pogledao Blixa u oči.
„Pobrini se da prijenos ide uz najviše mjere osiguranja. U međuvremenu
ćemo se baciti na sve tragove koje imamo.“ Potom je ustao i signalizirao
da je sastanak završen.
Blixu je trebalo svježeg zraka, pa je otišao u kantinu na katu. Bila je
prazna jer je bila nedjelja. Izišao je na terasu i duboko udahnuo. Odmarao
je oči gledajući grad što se prostirao pred njim, a zatim izdahnuo. Ponovio
je to tri puta, pa uzeo mobitel i nazvao Merete.
„Bok“, pozdravila ga je. Glas joj je bio blaži no obično. „Kako si?“
Čuo je kako odlazi u drugu sobu i zatvara vrata, i pomislio da je
vjerojatno kod dečka u Holmenkollenu.
„Znaš već“, rekao je. „Puno posla. Pogotovo sada.“
„Radiš na slučaju odbrojavanja“, zaključila je.
„Puno nas radi na tome“, odgovorio je.
Nastala je kratka tišina, kao da oboje čekaju da ono drugo progovori.
„Ideš li večeras na prijenos uživo?“ naposljetku je upitao.
„Naravno“, odgovorila je. „To je polufinale, bila sam na svim
prijenosima dosad. Zašto te to zanima? Zar ti nećeš doći?“
Ja...“
Blix nije imao pojma kako bi to rekao, a da ne prestraši Merete.
Zapravo je nazvao kako bi je nagovorio da ne ide, ali shvatio je da to neće
upaliti. „Hoću, dakako“, odgovorio je na kraju. „Kako misliš da će proći?“
„Pa, budući da je dospjela ovako daleko, može se dogoditi bilo što“,
rekla je Merete.
Blix se točno toga i bojao.

245
 Knjige.Club Books

75

Na kraju blagog uspona, Emma se uspravila i nagazila na pedale kako

bi maksimalno ubrzala puls. Osim tjelesnog napora, vožnja bicikla na nju
je imala i terapeutski učinak. Uvijek je puno lakše razmišljala u pokretu,
kad nije svjesno mislila ni o čemu. Misli su joj dolazile same od sebe, kad
je najmanje očekivala.
Nakon noći provedene kod sestre, doručkovala je s Martine i krenula
kući s namjerom da obavi nešto posla s kauča, ali nije se mogla
koncentrirati. Znala je da će je žestoka vožnja razbistriti za kolegij koji ju
je čekao.
Nedostajalo joj je odmora i primijetila je da se puno brže umara. Kad
je prošla golemo parkiralište u Bjerkeu, teško je disala. Zakočila je i
spustila lijevo stopalo na asfalt. Misli su joj skrenule na Jessicu Flatebo,
koju su našli u kolibi u Nordmarki prije nekoliko dana. Činilo joj se kao
da se to dogodilo davno. Otada su otkrivene nove žrtve, a Emma nije
imala ni minutu kako bi stala i razmislila o njezinu ubojstvu. Ali sad joj je
sinulo da je ubojica morao dobro poznavati taj kraj i njegovo stanovništvo,
budući da je znao koja će koliba u to vrijeme biti prazna.
Možda se Dahlmann skriva negdje tamo, pomislila je i pogledala
prema šumi.
Znala je da Wollan dobro poznaje Marku. Mogla bi razgovarati s njim.
Osim toga, tako bi imala izgovor za poziv Blixu.
Okrenula se i vozila u blizini trojice muškaraca u identičnoj
biciklističkoj opremi, niza strminu prema gradu. Kad je stigla u stan,
iskoristila je priliku i prije tuširanja napravila tri serije zgibova i sklekova.
Nakon toga se vratila u redakciju, osjećajući se snažno i svježe. Prošli su
dani otkad se osjećala tako dobro.
Henrik Wollan provirio je iza monitora i umorno je pogledao.
„Ima kakvih novosti?“ upitala je.
Wollan je odmahnuo glavom.
„Svi čekaju sljedeći potez“, odgovorio je. „Jedino je pitanje hoće li ih
biti još. Ili završava s Nordstrømicom.“

246
 Knjige.Club Books

„Još nije gotovo“, rekla mu je Emma. „Fale još dva broja, dvojka i
nula.“
Wollan se složio i napokon mu odgovor nije bio sarkastičan.
„Kava?“ upitala ga je i krenula prema aparatu.
„Da, molim te“, odgovorio je.
Natočila je dvije šalice i jednu odnijela Wollanu.
„Na čemu radiš?“ upitala je i pokazala glavom prema računalu.
„Neku vrstu biografije svake od žrtava. Tako je htjela Anita“, dodao
je, kao da njemu osobno to i nije naročito zanimljivo.
„Dobro poznaješ Nordmarku“, nastavila ga je ispitivati. Pokazala je
sliku Jessice Flatebo na njegovom stolu. „Nisi li nas prije nekoliko godina
pozvao u brvnaru negdje tamo?“
Wollan je srknuo malo pjene. Emma je znala odgovor jer se sjećala
koliko se poslije pričalo o tom izletu. Ona nije išla.
Wollan je potvrdno kimnuo.
„Imate li još uvijek tu brvnaru?“
„Da“, rekao je pomalo neodlučno.
„ A gdje je?“
„Blizu Mylle“, odgovorio je.
„Je li daleko od mjesta na kojem je nađena Jessica Flatebo?“ Wollan je
slegnuo ramenima.
„Nije. Zašto pitaš?“
„Samo me zanimalo koliko dobro poznaješ to područje“, objasnila je.
„Poznaješ li i neke od susjeda?“
„Ne“, kratko je odgovorio.
„Dobro onda“, rekla je Emma i prijavila se na uredsko računalo.
Dok je čekala da se sustav podigne, otišla je u sobu za sastanke i
nazvala Blixa.
„Što je?“ upitao je. „Je li se nešto desilo?“
„Nije“, umirila ga je Emma. „Nema straha za to, na poslu sam. Samo
sam se pitala kako tebi ide.“
„Nema...“
Emma je primijetila da oklijeva.
„Nema nikakvih novosti“, rekao je. Prvi put otkad su se upoznali, nije
bila sigurna govori li istinu.

247
 Knjige.Club Books

„Jesi li razmotrio mogućnost da se osoba koju tražite možda skriva

negdje u Nordmarki?“ upitala je, a onda mu objasnila svoju teoriju da
počinitelj mora poznavati područje.
„Istražili smo sve koji tamo imaju kuće“, odgovorio je Blix.
„Jedna skupina radi na tome da razgovara sa svima.“
Emma je kimnula. Naravno da je policija to već istražila.
„Sad moram ići“, rekao je Blix. Emma je primijetila uznemirenost u
njegovom glasu. Kao da je nervozan ili zbog nečega zabrinut.
„Okej“, nesigurno je rekla. „Oprosti na smetnji.“

248
 Knjige.Club Books

76

U dva popodne Blix se zaključao u slobodnu sobu za ispitivanje, kako

bi nazvao Enter Entertainment. Prelistao je popis poziva i pronašao broj
pod TV-Eckhoff.
„Da? Halo?“
Blix se predstavio.
„Vi ste Iselinin otac“, rekao je muškarac.
„Tako je. Ovaj put zovem u svojstvu policajca. Pitao sam se kakve ste
sigurnosne mjere poduzeli zbog večerašnjeg prijenosa?“
S druge je strane nastala kratka tišina.
„Pa... imamo naš standardni sustav sigurnosti. Zaštitare koji paze na
ulaze i ostalo.“
„Ne provjeravate što ljudi nose sa sobom?“
„Ne.“
Blix je malo promislio prije nego je dodao: ,,A koliko bi posjetiteljima
bilo teško popeti se na pozornicu ili otići iza scene?“
„Nema fizičke prepreke između publike i bine“, objasnio je Eckhoff.
„Ali imamo zaštitare. Naposljetku, ne možemo riskirati da se bilo tko
pojavi pred kamerama. Ako biste htjeli otići iza pozornice, morali biste
imati propusnicu.“
,,A sama kuća?“ nastavio je Blix. „Je li moguće nekako ući u nju?“
„Nezaposleni ne mogu ući“, uvjeravao ga je Eckhoff. „Postoje dva
ulaza. Pneumatska vrata koja koristimo za slanje hrane i drugih
potrepština natjecateljima, i vrata koja vode na pozornicu. Njih koristimo
samo za emisije koje idu uživo.“
,,I ona su zaključana?“
„Njima se upravlja iz kontrolne sobe“, pojasnio je Eckhoff. „Ne može
se samo tako ulaziti i izlaziti.“
Blix je to zapisao u notes.
,,A što je s ljudima iz produkcije, jesu li i oni provjereni? Jeste li
napravili pozadinske provjere?“

249
 Knjige.Club Books

„Provjerili smo njihove preporuke i ostalo. Nismo tražili dosjee, ako

na to mislite. Ionako nemamo pristup do njih.“
„Možete li mi poslati popis svih ljudi koji rade na Dostojnom
pobjedniku?“
Eckhoff je na trenutak zašutio.
„Zašto vam to treba?“
Blix je razmišljao.
„Rutinska mjera predostrožnosti u svjetlu onoga što se nedavno
dogodilo drugim slavnim osobama u Norveškoj“, rekao je. „Za današnju
emisiju trebat ćemo još ljudi u studiju.“
Izgledalo je kao da Eckhoff nakratko razmatra tu mogućnost.
„Uglavnom imamo vlastito unajmljeno osoblje, ali vidjet ću što mogu
organizirati“, rekao je na kraju.
„Morat ćete poduzeti više od toga da samo vidite što možete
organizirati, Eckhoffe. Ovo je jako važno.“
„Da, da, dobro, bacit ću se na to. Stvar je u tome da imamo još tisuću
drugih obveza na dan emitiranja izravnog prijenosa.“
„Jasno mi je, ali sigurnost natjecatelja mora biti na prvome mjestu.“
„Da, da, naravno.“
Završili su razgovor. Blix je protrljao lice. Bio je gladan i trebao mu je
san. Ali najviše od svega trebalo mu je da što prije riješi slučaj, kako bi se
mogao opustiti znajući da je Iselin izvan opasnosti.
Eckhoffov popis stigao je za nešto manje od sata. Blix ga je odmah
počeo pregledavati. U produkcijskom timu bilo je dvadeset pet ljudi. Blix
je oformio grupicu koja se sastojala od Kovic, Abelvik i njega, i koja ih je
trebala provjeriti. Trebali su potražiti moguće kriminalne dosjee, te
posebno istražiti moguće veze s Walterom Georgom Dahlmannom ili
nekom od žrtava. Do osamnaest sati prošli su čitav popis. Jedan je
snimatelj prije osam godina bio osuđen za nasilničko ponašanje, ali to je
bilo sve.
Blix je još jednom pogledao popis, od vrha do dna.
„Hm“, zamišljeno je rekao. „Eckhoff nije uvrstio sebe.“
Kovic ga je upitno pogledala.
„Misliš da nešto skriva?“
„Ne bi me iznenadilo da mu savjest nije čista.“
Iskopao je Eckhoffov datum rođenja i napravio rutinske pretrage. Nije
imao kriminalni dosje. Nekoliko se rezultata pojavilo u bazama podataka
250
 Knjige.Club Books

filmova i glumaca. Na profilnoj fotografiji na stranici skuespiller.no s listom

norveških glumaca, imao je dugu kosu i izgledao kao netko poznat, ali
Blix se nije mogao sjetiti o kome se radi.
Sjedio je i razmišljao trljajući lice.
„Kad se otvaraju vrata?“ pitala je Kovic.
„Za sat vremena“, odgovorio je. „Uskoro krećem tamo.“
„Idem s tobom.“

251
 Knjige.Club Books

77

Blix je bio nemiran. Što se više približavao zgradi televizije, bilo mu je

sve gore. Razmišljao je o Iselin. Proteklih su tjedana sudionici emisije bili
u potpunoj medijskoj izolaciji. Nisu imali pristup novinama, a s
gledateljima su komunicirali samo putem nadgledane stranice na
Facebooku. Osim ako ih netko od producenata nije obavijestio o
Dahlmannu ili odbrojavanju, nisu znali što se vani događa. Možda je to u
neku ruku dobro.
Ljudi su se već počeli okupljati pred ulazom u zgradu televizije. Neki
su nosili transparente za bodrenje natjecatelja. Blix je bio malo razočaran
kad je vidio da ni jedan nije bio posvećen Iselin, ali brzo je prestao misliti
o tome.
Zajedno s Kovic stigao je do ulaza za publiku. Fosse im je naredio da
odjenu uniforme - prisutnost policije mogla bi prestrašiti potencijalnog
počinitelja. Zapravo, nisu mogli poslati previše uniformiranih policajaca
jer bi to izazvalo strah, ali plan je da policija u civilu nadzire većinu
posjetitelja bez njihova znanja.
Kad je ušao unutra, Blix je pronašao Evena Eckhoffa koji ga je upoznao
s producentom Petterom Due-Eriksenom. Blix ga je znao iz promotivnih i
uredničkih rasprava o programskom konceptu. Taj krupni tip jasno je dao
do znanja kako ne kani nepotrebno trošiti vrijeme i resurse na pomaganje
policiji, aludirajući na odgovornost unajmljene zaštitarske tvrtke.
Blix je okupio sve zaštitare i nekoliko glavnih igrača iz produkcije.
Proveo je deset minuta s Eckhoffom koji ih je uputio u situaciju, ali se
pobrinuo da svi misle kako je to rutinski postupak i uobičajena
preventivna mjera.
Sljedećih pola sata Blix je proučavao tlocrt zgrade. Kontrolna soba za
online prijenose nalazila se u prostoriji pokraj pozornice. Trojica
muškaraca i dvije žene pratili su dvadeset i osam kamera koje su snimale
natjecatelje dvadeset i četiri sata dnevno.
Na jednom od zidnih ekrana, u središtu kadra, bila je Iselin.
Blix je prišao članu ekipe koji je bio na brifingu.

252
 Knjige.Club Books

„Može li se izravni prijenos prekinuti, ako bude potrebno?“ pitao ga

je. Zaposlenik, mladić u ranim dvadesetima, okrenuo se prema njemu.
„Glavni prijenos se lako prekine u slučaju da se nešto dogodi“,
objasnio je. „Malo je kompliciranije sa snimkama koje idu na internet.
Možemo, naravno, i to izvesti, ali duže bi trajalo.“
Blix je vratio pogled na ekran. Vidio je Iselin kako ide do stola i uzima
iz zdjele jabuku. Kamera je pratila svaki pokret.
„Tko upravlja kamerama?“ raspitivao se Blix.
„Većina kamera aktivira se automatski“, odgovorili su mu. „Prate
pokrete natjecatelja kad ih detektiraju. Osim toga, imamo dva snimatelja,
tamo iza dvosmjernog zrcala.“ Glavom je pokazao prema vratima. Blix je
otišao onamo i zavirio. Bila je to tijesna sporedna prostorija, pod joj je bio
prekriven izprepletenim žicama. Muškarac s kamerom na ramenu snimao
je unutrašnjost kuće kroza zrcalo. Iselin se smijala nečemu što je rekao
Toralf.
Blix je prstima dodirnuo zrcalo i pogledao je. Bila je tako blizu da ju je
gotovo mogao dodirnuti. Budući da to nije bilo moguće, samo je nekoliko
puta zatreptao. Nije se mogao sjetiti kad ju je posljednji put zagrlio. Ili ona
njega.
Snimatelj se okrenuo prema njemu. Blix mu je kratko kimnuo, pa se
odmaknuo i zatvorio vrata. Razgovarao je sa svima koji su nosili majice s
natpisom EKIPA, kako bi stekao dojam tko su, što točno rade i gdje će se
nalaziti tijekom emisije.
Nešto prije devetnaest sati Blix se zaputio prema ulazu za publiku.
Mnoštvo se već naguravalo pred vratima. Iz zvučnika se začula glazba
naglašenih basova, kako bi malo podigla atmosferu. Dvojica zaštitara
stajala su sa svake strane vrata. Još je jedan bio unutra.
Prvih nekoliko posjetitelja zamoljeno je da isprazne džepove. Nakon
što je zaštitar ovlaš pogledao sadržaj torbice posjetiteljice, Blix je zaustavio
i nju i njega. „Morate detaljnije pregledavati“, rekao je.
„Dajte molim vas“, mrzovoljno je odvratio zaštitar. „Pa cura nema više
od četrnaest godina.“
Pokazao je na djevojčicu do sebe. Blix mu se približio i ljutite šapnuo:
„Boli me kurac. Sve džepove, torbe i ruksake - moraš sve pregledati!“
Blix je na brifingu točno to i rekao. Opazio je kako je zaštitar prezirno
zakolutao očima, ali nije ništa rekao. Sve ih je trebao u timu.
Iako su se na ulazu stvari odvijale sporo, nije trebalo dugo da se studio
popuni. Na prvi pogled činilo se da su došli samo članovi obitelji, vjerni
253
 Knjige.Club Books

obožavatelji i obična publika. Zaštitari nisu našli ništa što bi se moglo

upotrijebiti kao oružje.
Odjednom se na vratima pojavila Merete. Blix joj je pošao ususret.
,,U redu je“, rekao je zaštitarima. „Poznajem je.“
Zaštitar kojem je maloprije održao bukvicu ponovo je zakolutao
očima.
„Što je ovo?“ pitala je Merete, usmjerivši pogled na izglačanu i
uštirkanu košulju Blixove uniforme. „Zar i ovdje radiš?“
„Da, ali...“ Blix nije znao što bi joj rekao. „Jan-Arne nije s tobom?“
„Jan-Egil“, ispravila ga je Merete. „Ne, večeras nije slobodan.“
Merete je zahtijevala objašnjenje.
„Ma... sve je u redu“, pokušao ju je umiriti. „Samo mjera
predostrožnosti.“
Merete nije trebalo više od sekunde da poveže o čemu se radi.
Prestravljeno je rukom prekrila usta.
„Samo mjera predostrožnosti“, ponovio je Blix ne bi li je umirio.
„Imamo ljude na TV2 i NRK-u. I na još nekoliko mjesta.“
Merete je šutke progutala knedlu i kimnula. Blix ju je otpratio do
studija i sjedala u sredini, odakle su imali dobar pogled na čitavu
pozornicu.

254
 Knjige.Club Books

78

Anita je podsjetila Emmu da očekuje tekst o polufinalu Dostojnog

pobjednika, dodavši kako ga može gledati i pisati kod kuće, budući da je
proteklih dana puno radila. Ali Emma nije imala ništa protiv odlaska u
televizijski studio. Uvijek je bolje biti na licu mjesta. Činjenica da je Blixova
kći jedna od troje polufinalista probudila joj je novi interes za emisiju.
Malo iza pola sedam Emma je parkirala bicikl u sporednoj ulici, blizu
zgrade iz koje će se emitirati Dostojni pobjednik, i stala u red za ulaz. Nije
bilo zasebnog ulaza za novinare, što je razljutilo neke kolege. Emma je
primijetila da ima više zaštitara no inače. Morala je predati torbu na
provjeru. Zaštitar ju je upitno pogledao kad je pronašao osobni alarm.
„Ludi bivši dečko“, samo je rekla.
Zaštitar je vratio alarm u torbu i pokazao joj da može ući.
Emma je pronašla sjedalo u dijelu gledališta ograđenom crvenom
vrpcom s natpisom PRESS. Kimnula je drugim novinarima i sjela.
Ugledala je Blixa u donjem dijelu dvorane; bio je u uniformi i razgovarao
s nekim iz produkcije.
Emma je preletjela pogledom po studiju. Opazila je puno ljudi koje je
ovog vikenda vidjela u policijskoj postaji. Jako puno, zapravo. Zbog toga
se namrštila i pokušala uhvatiti Blixov pogled. Ali nije ju vidio, bio je
zaokupljen drugim stvarima. Poslala mu je poruku pitajući što se zbiva.
Nije joj odgovorio.
Uskoro je gledalište bilo puno. Blix još uvijek nije sjeo na svoje mjesto.
Netko je preko mikrofona zamolio publiku za nekoliko minuta
pozornosti. Žena je prisutnima objasnila znakove na koje treba zapljeskati
i bodriti natjecatelje iz svega glasa. Nekoliko su puta to isprobali, sve dok
nije bila zadovoljna razinom buke.
Emma je pogledala na sat. Tri minute do osam. Posvuda su se čuli
galama i navijanje. Iščekivanje i uzbuđenje mogli su se osjetiti u zraku.
Publika je postala još glasnija kad se na pozornici pojavio voditelj.
Zahvalio im je na dolasku i izrazio nadu da će svi zajedno napraviti
spektakularan performans.

255
 Knjige.Club Books

Emma nije bila impresionirana izborom riječi. Kao da su svi imali

nekakvu ulogu.
„Jesi spreman, Totto?“
Glas je dopirao negdje odozdo, Emma nije vidjela odakle. Ali sjedila je
i promatrala tehničare za upravljanje rasvjetom koji su provjeravali radi li
sve kako treba. Snimatelj se približio kauču na koji će sjesti natjecatelji.
Emma je osjetila kako je preplavljuje neugodna slutnja. Opet je vidjela
Blixa koji je pažljivo promatrao publiku.
Kad je producent pomaknuo centralnu pozornicu, šef studija podigao
je ruku. Tollersrud je duboko udahnuo i zatvorio oči, kao da upada u neku
vrstu transa. Duboka koncentracija.
Tad joj je sinulo.
Tore Berg Tollersrud.
Upravo se prisjetila kako su ga nazivali.
Emma je bila na rubu da ustane i zazove njegovo ime.
Totto.
Izvorno je to bilo „To-To“, jer su mu i ime i prezime počinjali s „To“.
Ili dvaput broj dva, ako hoćete. Two-Two.
Onda je iz zvučnika zagrmjela glazba.
Emisija je počela.

256
 Knjige.Club Books

79

Zasad je dobro, pomislio je Blix kad je završio prvi dio programa.

Publika je ustala kako bi malo protegnula noge i istegnuta leđa. Nitko nije
napustio gledalište niti pokazivao namjeru da će to učiniti.
Blix nije čuo ni jednu riječ. Bio je suviše koncentriran na svaki i
najmanji pokret u publici, iza kamera i pod krovom, na svako mjesto gdje
bi se netko mogao sakriti. S pištoljem, na primjer. Ali sve se odvijalo
glatko.
Okrenuo se i susreo Iselinin pogled. Isprva nije znao što bi, a onda se
nasmiješio i kratko joj mahnuo. Samo ga je upitno pogledala.
Bila je u trapericama, bijeloj majici i vunenoj vesti. Oko vrata je
nemamo svezala blijedoružičasti šal. Gotovo je nije prepoznao. Djelovala
je drukčije. Zapravo, izgledala je fantastično. Nekako odraslije.
Prišao joj je član produkcijske ekipe i njezina se pažnja prebacila na
nešto drugo.
Blix se vratio motrenju. U gledalištu je bilo izrazito živo. Vidio je kako
mu netko maše - bila je to Emma. Držala je mobitel u jednoj ruci, a drugom
pokazivala na njega. Blix je izvadio iz džepa svoj mobitel i vidio njezinu
poruku te nekolicinu drugih.
Otvorio je Emminu poruku.

Voditeljevo ime je Totto. To-To. Dvaput dva.

Blix je podigao glavu i opet susreo Emmin pogled. Zatim je pogledao

u Torea Berga Tollersruda koji je stajao iza zastora i pio vodu iz čaše.
Usput je provjeravao izgled u zrcalu.
Prišla mu je Kovic.
„Što je?“ pitala ga je.
Blix joj je rekao za Emminu poruku.
„Sranje!“ Pogledala ga je. Zašto ga se, pobogu, nismo sjetili?“

257
 Knjige.Club Books

„Nisam znao da mu je to nadimak“, odgovorio je Blix, svjestan kako

mu srce udara od navale adrenalina. „Moramo nekako prekinuti emisiju.
Skloniti ga odavde.“
„Kako misliš da to učiniti?“
Blix je zastao i promislio, ali nije se mogao dosjetiti ničega pametnog.
Tollersrud je bio jedini koji je mogao voditi emisiju. A televizijska kuća
nikad ne bi prekinula nešto što se emitira uživo, osim u slučaju
terorističkog napada.
Blix je još jednom pogledao voditelja, tražeći znakove da se ne osjeća
dobro - kao što se dogodilo s Calleom Seebergom prije nego se srušio.
Tollersrud je još uvijek stajao iza zastora i palcem prebirao po ekranu
mobitela. Nasmiješio se, kao da mu je netko poslao neku duhovitu ili
prostu poruku.
„Idemo iza pozornice“, rekao je Blix i izvukao privremenu
propusnicu. „Želim pregledati njegovu garderobu. Stolac za šminkanje i
odjeću. I razgovarati sa svima s kojima je bio u kontaktu otkad je stigao.“
„Trebamo razgovarati i s njim“, dodala je Kovic.
„Nećemo stići prije sljedećeg bloka reklama.“
Požurili su prema najbližim sigurnosnim vratima.
„Nadam se da dotad neće umrijeti“, promrmljala je Kovic iza Blixovih
leđa.

258
 Knjige.Club Books

80

Emma nije mogla mimo sjediti. Za vrijeme drugog bloka reklama

otišla je u toalet, samo kako bi se kretala. Stala je u red, a u glavi joj se
vrtjela misao kako je emisija uživo logična meta za ubojicu koji žudi za
pažnjom. Troje ljudi svest će se na dvoje.
Pogledala je oko sebe i opazila neke od policajaca u civilu, sa
slušalicama u ušima. Počinitelj bi mogao biti negdje u zgradi, shvatila je.
Možda je slučajno prošla pokraj njega. Možda je upravo promatra.
Naježila se od te pomisli.
S razglasa je čula da će se emisija uskoro nastaviti. Izišla je iz reda i
vratila se na svoje mjesto. Tore Berg Tollersrud razgovarao je s Toralfom
Schankeom o odnosu s Iselin. Ta se tema stalno ponavljala; voditelj je htio
znati jesu li u vezi.
„Nije tajna da se jedno drugom sviđamo“, priznao je Schanke.
„Znači li to da ste u vezi?“ bio je uporan Tollersrud.
Schanke nije odgovorio. Nasmiješio se kao da je znao da će izreći laž u
koju nitko neće povjerovati. Pogledao je Iselin koja ga je brzo spasila. „Reci
da nemaš komentara“, predložila je. Publika se nasmijala.
Tollersrud se nije dao, pa se okrenuo prema Iselin i postavio joj isto
pitanje. Emma je zamišljala naslove priznaju li da su u vezi. „Pronašli
ljubav u reality showu“, „Da, zaljubljeni smo“, „Već smo osvojili glavnu
nagradu“ - nešto što ni jedno od njih ne bi izravno reklo. Emma se nadala
da barem večeras neće morati pisati o bezveznoj javnoj romansi.
Potom je Jonas Sakshaug odgovarao na pitanja o jelima koja je
spremao za sebe i druge natjecatelje. Emma je već prestala slušati, kad joj
je zavibrirao mobitel.
Poruka od Kaspera.
Razgovarao je s djevojkom Jeppea Sørensena koja nije znala je li
poznavao mnogo ljudi iz Norveške. Jedini za kojeg je znala bio je
Norvežanin koji je bio u istoj klinici s Jeppeom nakon operacije križnog
ligamenta koljena, ali nije mu znala ime.
Emma je upitala: Koja je to klinika?

259
 Knjige.Club Books

Odgovor je stigao nakon par sekundi.

Athlete's Retreat. Blizu Kopenhagena.
Potražila je kliniku na Googleu i pronašla internetsku stranicu. Znala
je da takve ustanove nikad ne daju informacije o klijentima, ali svejedno
je odlučila poslati e-mail u kojem se predstavila i objasnila kako pokušava
stupiti u kontakt sa sunarodnjakom koji je tamo boravio u isto vrijeme kad
i Jeppe. Bila bi to odlična priča, napisala je - dobiti Norvežaninovo
svjedočanstvo o tome kakav je Jeppe bio u razdoblju nakon operacije.
Poslije se zahvalila Kasperu na pomoći, a onda opet utonula u misli.
Otvorila je fotografiju s Kasperovom rukom oko ramena Jeppea
Sørensena, koju je spremila iz članka u novinama Dagbladet Holstebro-
Struer. Na kraju je odlučila poslati je Kasperu i pitati ga zašto nije
spomenuo da su njih dvojica bili prijatelji.
Što je duže čekala na odgovor, sve se više bojala da ga je dovela u
neugodnu situaciju, ili načela temu o kojoj ne želi govoriti. Mobitel je
napokon zavibrirao i stigla je Kasperova poruka.
Smiješno. Zaboravio sam na tu fotku. To je bilo je davno, a ja baš ne
volim miješati posao i zadovoljstvo.
U idućem trenu, Emma je začula uzdah publike. Podigla je glavu i
pokušala vidjeti što se događa.
„Da, dobro ste čuli“, govorio je Tore Berg Tollersrud. „Natjecatelji će
se ovdje i sada podvrgnuti detektoru laži. Uživo na televiziji. Jeste li
spremni? Što kažeš, Iselin?“
Iselin se nekoliko trenutaka pokušavala pribrati.
„Pa...“ počela je. „Bila sam više-manje spremna na sve kad sam pristala
sudjelovati u ovom, ali iskreno... nisam očekivala detektor laži.“
,,A ti, Toralfe?“
„Nemam što skrivati“, odgovorio je. „Samo me nemojte pitati gdje su
mi ključevi od kuće!“
To je nasmijalo publiku.
Voditelj se potom okrenuo prema Jonasu Sakshaugu.
„Imam tone tajnih recepata“, rekao je kuhar. „Ali nemojte tražiti da ih
otkrijem i siguran sam da ću proći.“
„Onda dobro“, rekao je Tollersrud. „Ovo ćemo napraviti tako što će
naš stručnjak ispitivati svakog natjecatelja pojedinačno.“
Tollersrud je pokazao prema muškarcu koji je sjeo na njegovo mjesto
za stolom s računalom. Muškarac se nasmiješio i mahnuo publici. „Spojit

260
 Knjige.Club Books

će vas na uređaj i postavljati vam pitanja na koja ćete odgovarati s da ili ne.
A onda, kao i uvijek, gledatelji će pred malim ekranima glasovati za osobu
koju smatraju dostojnom finala. Mislim da mogu sa sigurnošću reći da
ćemo večeras otkriti jedno ili dvoje lažljivaca, možda čak i troje. Pitanje je
samo koliko će im to odmoći. Ovisi o tom je li njihov moralni kompas
dobar ili loš. Uskoro ćemo dobiti odgovor. Ali prvo - kratak odmor.
Čuvajte svoja mjesta, narode, vraćamo se za... otprilike četiri minute.“

261
 Knjige.Club Books

81

Kako i priliči televizijskoj zvijezdi, Tore Berg Tollersrud je imao

vlastitu garderobu, šminkericu i stolac za šminkanje. Blixa i Sofiju Kovic
u garderobu je uvela zaposlenica produkcijske ekipe.
„Moram odjuriti natrag“, ispričala se. „Odmah nastavljamo s
emisijom.“
„Samo jedno kratko pitanje. Što biste rekli, koliko je ljudi danas bilo u
kontaktu s Tollersrudom?“
,,Oh... „, promislila je. „Vjerojatno trideset, ili četrdeset.“
Zastala je i pričekala, dok je Blix razmišljao o toj informaciji.
„Okej“, rekao je naposljetku. „Hvala vam na pomoći.“
Ušli su u prostoriju.
„Što tražimo?“ upitala je Kovic.
„Tablete“, odgovorio je Blix. „Na primjer, onakve kakve smo našli u
stanu Callea Seeberga.“
Pretražili su stolić ispred zrcala, ali nisu našli ništa osim šminke i boce
s vodom. Blix je otvorio bocu i pomirisao sadržaj, pa vratio čep na mjesto.
Kovic je provjerila džepove Tollersrudove jakne. Izvadila je paketić
žvakaćih guma, limenku duhana i kemijsku olovku. I posjetnicu žene
imena Jorunn Tangen s Rubicon TV-a. Blix je pregledao kantu za otpatke;
bila je prazna. Pomirisao je sav pribor za šminkanje na stolu. Nije bilo
neobičnih mirisa koji bi upućivali da je nešto dodano.
„Dosad, je bio dobro“, prokomentirala je Kovic, i dalje pretražujući
garderobu. „Mislim na voditelja. Barem nije bilo znakova da se loše
osjeća.“
Blix je proučavao maleni, skučeni prostor. Zasad se ništa nije činilo
sumnjivim.
„Dođi“, pozvao je Kovic. „Pokušat ćemo ga uhvatiti na sljedećem
bloku reklama.“
Opet su prošli zgradom, pa stigli iza pozornice, gdje ih je zaustavio
muškarac sa slušalicama.
„Ne možete sad ući“, rekao je i pokazao im da budu tiho.

262
 Knjige.Club Books

Blix se okrenuo prema monitoru kako bi vidio što se događa na

pozornici. Toralf Schanke, leđima okrenut prema publici, sjedio je na
stolcu. Na glavi i oko zapešća imao je pričvršćene žičice.
Voditelj je postavio neka preliminarna pitanja na koja su se odgovori
mogli lako provjeriti. Ime, dob, obiteljske veze. Pouzdanost testa
povećavala se s brojem takvih pitanja, po kojima se mogla ravnati i točnost
Schankeovih odgovora. Zatim je Tollersrud prešao na teža pitanja.
„Jesi li ikada nešto ukrao?“
Schanke je razmislio, pa odgovorio: „Da.“
Prošlo je nekoliko sekundi. Na televiziji se vidio kadar s ćelavim
muškarcem koji je sjedio zagledan u računalni monitor. Sekunde su
odbrojavale. Podigao je pogled i pokazao palac gore.
Tollersrud je nastavio: „Jesi li u vezi s Iselin Skaar?“
Schanke se nasmiješio i odmahnuo glavom, kao da je očekivao ovo
pitanje. Na ekranu se prikazao krupni plan Iselinina lica. Promatrala je sve
to sa zanimanjem. Blix je vidio kako joj se vrat lagano zarumenio.
„Ne“, odgovorio je Schanke.
Kamera se još jednom okrenula prema muškarcu za računalom.
Podigao je ruku poput Cezara koji odlučuje hoće li rob u gladijatorskoj
areni živjeti ili umrijeti, a zatim je pokazao palac dolje.
Gledalištem je odjeknuo glasan uzdah. Tollersrud se nasmiješio kao
da je htio reći, „ to smo već znali“.
Kamera je fokusirala Schankea. Čelo mu je bilo orošeno znojem od
studijskih reflektora.
„Je li ti novac važniji od ljubavi?“ ispitivao je dalje Tollersrud.
„Ne“, rekao je Schanke nakon kraćeg razmišljanja. Kamera se okrenula
prema muškarcu za detektorom laži. Podigao ije ruku s palcem okrenutim
prema dolje. Schanke se škrto osmjehnuo, očito posramljen. U kratkom
kadru koji je pokazao Iselin vidjelo se da je razočarana.
Tollersrud je postavio još nekoliko pitanja, a onda rekao: „To je sve što
imamo za tebe, Toralfe.“
Svjetla su ga obasjala i publika je zapljeskala. Schanke je odahnuo,
sretan što je mučenje gotovo.
„Kako je bilo?“ pitao je Tollersrud kad se aplauz stišao. Schanke je
skinuo senzore i pogledao voditelja.
„Prokleto ponižavajuće.“

263
 Knjige.Club Books

Tollersrud nije odgovorio, samo je lagano kimnuo. „Vidimo se opet

nakon reklama, kad je na redu Iselin. Ostanite na svojim mjestima, ubrzo
se vraćamo.“
Kad se crveno svjetlo iza pozornice ugasilo, Blix se obratio jednom od
članova ekipe i rekao mu da mora hitno porazgovarati s Tollersrudom.
„To je nemoguće“, odgovorio je muškarac. „Usred smo emisije.“
„Ali sad su reklame“, rekao je Blix. „Jako je važno da razgovaram s
njim prije nastavka emisije.“
Muškarac je ponovo htio odbiti, ali je na kraju popustio. Uskoro su se
našli na pozornici. Blixa su nakratko zaslijepili reflektori, pa je zaškiljio
gledajući u voditelja koji je razgovarao s Iselin. Prišao im je muškarac iz
produkcijskog tima i prekinuo ih. Na djelić sekunde Blix je uhvatio
Iselinin pogled. Začuđeno je raširila je oči, kao da se pita što se događa.
Tollersrud mu je prišao. „Što je sad?“ upitao je, a u glasu mu se osjetila
razdražljivost. „Zašto me baš sad trebate?“
„Dajte mi samo minutu“, rekao je Blix. „Jako je važno. Jeste li danas
komunicirali s nekim od ljudi s kojima inače niste u kontaktu?“
„Jesam, kao i svaki dan“, odgovorio je Tollersrud. „Zašto pitate?“
„Tražimo muškarca koji je pokušao stupiti u kontakt s vama“, objasnio
je Blix. „Je li vam danas prišao kakav neznanac? Je li vam možda nešto
dao, ili vas dodirnuo?“
Činilo se kao da Tollersrud ne razumije pitanje.
„Ne“, rekao je nakon kraćeg razmišljanja. „Nije.“
„Jeste li možda pojeli ili popili nešto što je imalo čudan okus?“
Tollersrud je krenuo prema stolu s pićem, keksima i voćem, odmah iza
pozornice.
„Ne. Kakve su to gluposti?“
Iza njega se stvorio producent.
„Što se događa?“ pitao je Petter Due-Eriksen.
Tollersrud je s keksom u ruci pokazao prema Blixu.
„Morat ćete to rješavati kasnije“, rekao je Due-Eriksen i pokazao
Tollersrudu da krene prema pozornici.
„Jedna minuta!“ začulo se iz smjera studija.
Blix i Kovic su se povukli.

264
 Knjige.Club Books

„Zapravo su velike šanse da se večeras neće ništa dogoditi. Barem ne

ovdje“, rekla je Kovic kad su ostali sami. „Ako nas je počinitelj vidio,
sigurno je odlučio čekati.“
,,I meni je to palo na pamet“, složio se Blix. ,,U tom će slučaju
Tollersrud trebati zaštitu nakon što emisija završi. Morat ćemo ga pratiti
izbliza, cijelim putem do kuće.“

265
 Knjige.Club Books

82

Emma je ostatak emisije pratila od riječi do riječi te pokušala zapisati

sva pitanja postavljena natjecateljima, kao i njihove odgovore. Tekst je
zamislila kao dramatizaciju večerašnjih događaja za ljude koji nisu gledali
emisiju, pa je držala laptop u krilu dok je Tollersrud rešetao jednog po
jednog natjecatelja.
Iselin je zasad bila najbolja. Uhvaćena je samo u jednoj laži - da nikad
ništa nije ukrala - ali je odmah zbunjeno priznala da zapravo jest. Sjetila se
kako je, ne tako davno, uzela slatkiše s pulta u supermarketu Rema 1000.
Prije nego ju je Tollersrud stigao ispraviti, jer je bilo dozvoljeno odgovarati
samo s da ili ne, publika se nasmiješila i s razumijevanjem kimala; mnogi
od njih i sami su učinili isto, pa joj to vjerojatno nije naškodilo. Morala je
odgovarati i na pitanja o ljubavnoj vezi, iz čega je također izišla
neoštećena, za razliku od Tor alfa Schankea - jer je priznala da su u vezi.
Sljedeći na redu bio je Jonas Sakshaug. Tollersrud nije ispitivao kuhara
o djevojkama, ali ga je gotovo odmah uhvatio u laži. Na pitanje je li kada
dodao gostima u jelo nešto odvratno, Sakshaug se nakratko zamislio.
Potom mu je Tollersrud pobliže objasnio, na nekim primjerima: bale iz
nosa, zrna kave, krv, mačju ili pseću hranu. Sakshaug je zanijekao, ali
detektor laži pokazao je da ne govori istinu.
Kuhar se promeškoljio u stolcu.
„Je li točno da imaš ugovor s izdavačem za kuharicu?“
Sakshaug je opet zastao. Emma je znala da se u razgovoru s njim puno
pričalo o toj kuharici. Poticao je i gledatelje da najbolje recepte podijele na
njegovoj stranici na Facebooku, i obećao im da će najbolje i najukusnije jelo
uvrstiti u kuharicu. Oklijevao je, a zatim odgovorio da nema.
Muškarac na detektoru laži pokazao je palac dolje.
Emma je pogledala ljude oko sebe - neki su bili iznenađeni. U tom je
trenutku shvatila što će biti dalje. Jedno je biti uhvaćen u laži o sitnoj krađi,
ali lagati o ugovoru za knjigu posve je druga priča.
Emma je zapisala ostatak pitanja i odgovora. Sakshaug je sada bio
posve iscijeđen i potonuo je u stolcu. Kad je ispitivanje završeno, odvukao
se na kauč gdje je sjedilo dvoje natjecatelja. Glasovanje u sljedećih petnaest

266
 Knjige.Club Books

minuta samo je pokazalo ono što su već znali. U finale ide mladi par,
Toralf i Iselin.
Prije nego je Tollersrud najavio još jednu pauzu za reklame, rekao je:
„Ni jedan od izazova koje su natjecatelji prošli, nije im bio najavljen. A kao
što je naš producent proteklih tjedana više puta rekao medijima, finale će
biti nešto apsolutno posebno. Nešto što nikada dosad nije viđeno u
izravnom prijenosu. Kako biste saznali o Čemu se radi, morat ćete u 21:40
opet uključiti vaše televizore. Do tada doviđenja i hvala vam što ste gledali
Dostojnog pobjednika.“
Emmi je prekid dobro došao kako bi dovršila članak i objavila ga na
internetu. Nadala se da će poslije završetka emisije imati priliku
intervjuirati Sakshauga, iako je nestao iza pozornice, posve slomljen.
Emmi je palo na pamet da bi joj mogao ispričati kakvo je gorko razočaranje
biti izbačen zbog laži, pogotovo što su i drugi lagali. Svejedno je mislila da
će, unatoč svemu, vjerojatno dobiti ugovor za knjigu.
Kad se voditelj vratio, posjeo je dvoje mladih finalista na dva stolca,
jedno do drugog.
„Dakle“, obratio im se, „ostali ste samo vas dvoje. Naši golupčići.“
Iselin se nasmiješila, ali vidjelo se da joj je neugodno.
„Što mislite o svemu što ste prošli u proteklih nekoliko tjedana? Jeste
li vjerovali da ćete doći do finala?“
„Ni u najluđim snovima“, odgovorila je Iselin. „Mislila sam da ću prva
ispasti.“
„Znate što ja mislim?“ rekao je Tollersrud. Zatim je odgovorio na
vlastito pitanje: „Mislim da je gledatelje ispred malih ekrana vaša veza
očarala i šarmirala. Tako da... ne mislim da niste dostojni pobjede. Na
koncu oboje ste tu, sjajno ste prošli testove, ali nisam jedini koji se pita ima
li nečega među vama. Zapravo“, rekao je i namignuo im, „to je dosta
očito.“
Toralf i Iselin pogledali su se sa smiješkom.
„Nije li dobar osjećaj to napokon priznati?“
„Da“, složili su se uglas.
Onda se Tollersrud uozbiljio.
„Ali, dragi natjecatelji, nismo još došli do cilja. Preostaje nam finale. A
ono...“
Napravio je dramatsku pauzu.
„Počinje ovdje... upravo sad!“

267
 Knjige.Club Books

Toralf i Iselin su izmijenili kratke poglede.

„Tijekom deset tjedana, koliko je prošlo od početka Dostojnog
pobjednika, pokušavali smo otkriti tko je od natjecatelja baš to - dostojni
pobjednik. Činili smo to kroz razne izazove, i moralne i etičke, a onda ste
vi u vašim kućama odlučivali tko je to najbolje svladao. U nekoj mjeri bio
je to i pokazatelj onoga što je ljudima važno. Usuglasili smo se oko toga
što čini dobru osobu, a ovo dvoje naših fantastičnih i krasnih finalista
nedvojbeno su odličan primjer. Mislim da smo svi zajedno napravili
odličan posao. Slažete li se?“
Tollersrud je dobio aplauz koji je tražio. Publika je pljeskala i navijala.
„Napokon dolazimo do velikog pitanja: koga od njih dvoje odabrati i
kako?“
Tollersrud je teatralno pogledao u kameru, a potom se okrenuo prema
Tor alfu i Iselin.
„To je, dragi naši natjecatelji, nešto što ćete morati sami doznati.“
Njih su se dvoje opet pogledali. Ni jedno od njih nije razumjelo što
zapravo želi reći. Tollersrud je razvukao usne u nahereni osmijeh.
„Dobro ste čuli. Toralf Schanke i Iselin Skaar, idete natrag u Kuću. U
sljedeća dvadeset i četiri sata morat ćete odlučiti tko je od vas dvoje
dostojniji pobjednik.“
Oboje su zanijemjeli.
„Vjerojatno se pitate kako ćete to izvesti? Pa... to je nešto što ćete morati
smisliti. Razgovorom. Stvarnim upoznavanjem. Međusobnim kopanjem
po prošlosti. Dijeljenjem snova o budućnosti. Ali za razliku od ovoga
dosad...“
Tollersrud se lukavo nasmiješio.
„... gledatelji to neće vidjeti... Točnije, neće vas vidjeti do sutra, kad
ćemo se opet sresti u emisiji uživo. Zatim ćemo poslušati sve o čemu ste u
međuvremenu razgovarali. I za vas koji nas pratite na internetu, isključit
ćemo mikrofone u Kući, kako vaše uzbuđenje ne bi prerano završilo - prije
nego ponovo uključite televizore sutra u dvadeset sati. Moći ćete gledati
natjecatelje preko naših web kamera, ali nećete čuti što govore. To je, dragi
natjecatelji i publiko, konačan test za naš zaljubljeni par.“
Svima u publici i na pozornici trebalo je nekoliko trenutaka da shvate
ono što su čuli. Tollersrud se obratio natjecateljima. „Ne smijete donijeti
odluku prije nego sat odbroji do nule. Niti vam je dopušteno to podijeliti
kad se ponovo sretnete vani, nakon što jedno od vas dobije prvu nagradu.

268
 Knjige.Club Books

Odluka mora biti iskrena i mora dolaziti iz srca, kod oboje. Ako ne uspijete
odlučiti...“
Opet je zastao, kako bi još više pojačao napetost.
„...onda ni jedno od vas neće biti proglašeno pobjednikom ili
pobjednicom. Jeste li razumjeli zadatak?“
Iselin i Toralf ostali su bez riječi, ali su na kraju kimnuli.
„Dakle, veliko finale je počelo! Odmah se vraćamo.“
Emma je primijetila kako su ljudi oko nje zapanjeni.
„Razgovor, samo to?“ komentirao je netko. „Kome je to zabavno?“
„Nisi nikad čuo za umijeće razgovora?“ odbrusio je drugi.
„Jesam, ali nećemo čuti o čemu pričaju.“
„Meni se to zapravo sviđa. Tko može slušati kako dvoje ljudi
razgovara dvadeset i četiri sata? Puno je bolje čuti skraćenu verziju sutra
u osam.“
„Mislim da se neće dogovoriti. Možda produkcija računa s tim. U tom
slučaju ne bi morali iskeširati milijim kruna.“
Emma je smatrala da bi bilo fascinantno vidjeti kako su finalisti
razriješili dvojbu. Tim više što su se u međuvremenu zaljubili.

269
 Knjige.Club Books

83

Blix je lovio Torea Berga Tollersruda po studiju, vrebajući priliku da

mu nasamo objasni o čemu se radi. Činilo se da voditelj nije odveć ozbiljno
doživio moguću prijetnju.
„Očekujem da dobro pazite na mene“, odbrusio je i odjurio na skidanje
šminke.
Blix je naložio Wibeu da organizira dvadesetčetverosatni nadzor za
Tollersruda, pa otišao sjesti na kauč u predvorju.
„Idemo doma?“ pitala je Kovic.
„Za minutu“, odgovorio je.
Mislio je na slučaj, ali i na Iselin koja je dospjela do samog finala. Tek
je sad postao svjestan onoga što će se događati u sljedeća dvadeset i četiri
sata.
Jedna je stvar razlikovati ubojicu od, primjerice, nekoga tko brine o
drugima. Većina ljudi odlučila bi se za istu osobu kad bi ih se pitalo tko
od njih dvoje posjeduje veće vrijednosti i kvalitete. Ali kako će Iselin i
Toralf doći do istine o tome što je vrjednije - jedan ili drugi skup etičkih
načela? Strogo rečeno, bio je to nemoguć zadatak; u slučaju da se jedna
osoba odrekne pobjede u korist druge, to bi samo po sebi pokazalo
velikodušnost koja bi gubitnika učinila moralnim pobjednikom.
Blix se sjetio Teisena. Često se pitao je li postupio ispravno kad je
ustrijelio Emmina oca. I je li Gard Fosse napravio sve kako treba kad se
pridržavao pravila i čekao pojačanje? Koji je od njih dvojice bolja osoba?
Even Eckhoff iz produkcijskog tima stigao je s fasciklom pod rukom.
„Trebate li me još?“
Blix je prešao pogledom po studiju.
„Koliko će ljudi ostati ovdje preko noći?“ upitao je.
„Minimum osoblja, točnije njih četvoro“, objasnio je Eckhoff.
„To je sve?“
„Plus zaštitar.“
Blix je ustao i kimnuo, dajući mu do znanja da su gotovi.

270
 Knjige.Club Books

„Odvest ću te doma“, okrenuo se Kovicki. „Gdje stanuješ?“

„Uzet ću taksi“, rekla je. „Inače nikad nećeš stići kući.“
Blix je bio zahvalan na razumijevanju.
„Okej. Vidimo se sutra.“
Kovic je otišla u noć, a on je ostao s Eckhoffom. Pitao se postoji li još
nešto što je trebao učiniti ili se uvjeriti da je u redu, ali nikako se nije mogao
sjetiti što bi to moglo biti.
„Onda, kako vam se čini finale?“ pitao ga je Eckhoff. „Mislite li da će
vaša kći pobijediti?“
Blix je slegnuo ramenima.
,,U svakom slučaju, sutra je sve gotovo“, rekao je Eckhoff. „To će u
neku ruku biti i svojevrsno olakšanje. Bilo je ovo dugo putovanje.“
Blix je mrzio kad bi ljudi koristili taj izraz u ovakvom kontekstu, ali je
samo kimnuo i upitao: ,,A kako ste vi? Trebate li prijevoz?“
„Ne trebam, hvala“, odgovorio je Eckhoff. „Auto mi je u garaži.“
Rastali su se i Blix se zaputio prema svom autu. Prije nego je ušao, još
se jednom okrenuo prema zgradi televizije. Bio je u krivu, a to mu je bilo
drago. Danas se ništa nije dogodilo. Pitanje je samo gdje će se i kada
dogoditi.

Emmu je svladao umor. Manjak sna i previše posla tijekom posljednjih

tjedan dana uzeli su danak. Nakon što je uspjela doći do Jonasa Sakshauga
i nagovoriti ga da ispriča kako je razočaran i koliko mu je žao, veselila se
svom stanu i krevetu.
Pozdravila se s poznanicom, novinarkom Se og Hora i krenula prema
stražnjoj strani zgrade televizije, gdje je parkirala bicikl. Objesila je torbu
s laptopom i mobitelom na rame i čvršće omotala šal oko vrata. Kad je
izišla na otvoreni prostor, osjetila je kako joj se dah smrzava.
Okružena tamom, hodala je prema biciklu, pokraj velikih vrata kroz
koja se ulazilo u krug zgrade. Kad je tek stigla, tamo je bilo i drugih
bicikala, ali sad je ostao samo njezin. Svjetiljka iznad kapije bila je jedini
izvor svjetla.
Emma je izvadila ključeve, pa zastala i okrenula se. Čula je kako je
netko doziva, ali nije mogla odrediti odakle taj glas dopire. Mogla je čuti
samo zvuk koraka na asfaltu.
Potom je osoba djelomično izišla iz mraka.
„Emma.“

271
 Knjige.Club Books

To nije zvučalo kao pitanje. Više kao izjava. Glas je bio prigušen i
nejasan, zbog šala omotanog oko usta. Neznanac je navukao na glavu
kapuljaču.
Iako se instinktivno povukla nekoliko koraka, Emma je ubrzo shvatila
da je sama i da nema kud. I izlaz i ulaz bili su zatvoreni.
Muškarac joj se približio. Emma je rukom posegnula u torbu po osobni
alarm, ali prije no što ga je uspjela uključiti, nasrnuo je na nju; ugledala je
plavi bljesak s naprave u njegovoj ruci. Stresla se. Mišići su joj se opustili.
Opirala se što je jače mogla, ali nije uspjela viknuti.

272
 Knjige.Club Books

84

Emma je polako otvorila oči i zatreptala kako bi razbistrila pogled. Sivi

zidovi i jako svjetlo na stropu. Pred sobom je ugledala nečiju siluetu.
„Ipak si živa.“
Bio je to ženski glas.
U panici, ali i iz navike, Emma je dodirnula glavu prije nego se
pokušala uspraviti. Pod je bio tvrd i hladan. Tijelo joj se bunilo.
Bolno je progutala i opet trepnula kako bi bila sigurna da može
vjerovati vlastitim očima. Preko puta nje stvarno je sjedila Sonja
Nordstrøm.
Izgledala je iscrpljenije nego na videu. Kosa joj je bila prljava i
neuredna, a obrazi upali.
„Tko si ti?“ upitala je atletičarka promuklim i slabašnim glasom, kao
da ima laringitis.
Emma se nakašljala, a zatim predstavila i rekla čime se bavi. Pogled joj
je lutao prostorijom, dok je objašnjavala kako zna tko je Sonja Nordstrøm
i da su se već upoznale za vrijeme intervjua.
Prostorija nije imala prozora, samo golu žarulju na stropu. Prepoznala
ju je iz videa. Okruživao ih je smrad izmeta. Nije bilo toaleta, samo kanta
postavljena u najudaljeniji ugao, što dalje od Nordstrømice. .
Nekoliko su se trenutaka šutke gledale. Kao da imaju gomilu pitanja,
ali ne znaju odakle početi.
„Koliko sam dugo ovdje?“ naposljetku je pitala Emma.
„Nekoliko sati“, rekla joj je Nordstrømica i napravila kretnju rukom
kao da gleda na sat, iako ga nije imala.
„Znate li gdje smo?“
Nordstrømica je odmahnula glavom.
„Ali nismo u gradu. Toliko znam“, rekla je. „Totalna je tišina. Možda
smo na nekakvoj staroj farmi ili nečemu sličnom.“
Emma se opet osvrnula oko sebe, ali njezinoj torbi nije bilo ni traga. „A
vi?“ upitala je. „Koliko ste dugo tu?“

273
 Knjige.Club Books

„Prestala sam brojiti dane.“

Opet su potonule u tišinu.
„Je li...“
Nordstrømica je na trenutak skrenula pogled.
„Pita li netko za mene?“ željela je znati. „Traže li me?“
Ranjivost u ženinu glasu iznenadila je Emmu. U autobiografiji je Sonja
Nordstrøm djelovala poput stroja orijentiranog na rezultate, koji nikad
nije mario za druge, niti za tuđa mišljenja. Emma je u tom glasu osjetila
gubitak i čežnju.
„To vas zanima?“ Emma se pokušala nasmiješiti.
„Ne mislim na ljude općenito“, rekla je Nordstrøm. „Mislila sam na...
obitelj. Liselotte. Moju kći.“
Emma je svojedobno pročitala intervju s Nordstrømičinom kćeri u
jednim od vodećih novina. Nije stekla dojam da njih dvije imaju naročito
topao i blizak odnos.
„Jako je zabrinuta za vas“, svejedno je odgovorila. „Zapravo, svi su.“
Izgledalo je kao da je Nordstrømica dirnuta. I zahvalna.
Emma se pitala koliko je sati i je li netko zabrinut za nju. Možda Blix.
Uz malo sreće, već je krenuo u potragu. Ipak, ta je misao nije utješila.
Policija je Sonju Nordstrøm tražila već tjedan dana, ali nisu joj ni izbliza
ušli u trag.
„Spremala sam se u krevet kad je netko pozvonio.“
Emma je pogledala Nordstrømicu koja je odmahivala glavom. „Mislila
sam da je Stian.“
„Josefson?“ pitala je Emma. „Pisac?“
„Zvao je ranije te večeri“, odgovorila je Nordstrøm. „On... mi smo...“
Opet se zagledala uprazno, ali brzo je nastavila: „Ali prije nego sam
stigla zatvoriti vrata, onesvijestila me ona... stvarčica. Šoker.“
Emma je zamišljala taj prizor i zažalila što je oklijevala kad je vidjela
kako joj muškarac prilazi kod zgrade televizije. Da je brže reagirala, stigla
bi uključiti alarm.
„Znate li išta o njemu?“ pitala je Sonju. „Jeste li ga vidjeli?“
„Povremeno mi donese hranu. I nešto za popiti.“
Pokazala je prema otvoru pri dnu vrata. Podsjećao je na otvore kakve
su ljudi obično pravili za mačke.
„Razgovara li s vama?“

274
 Knjige.Club Books

Sonja je odmahnula glavom.

„Dakle, ne znate ni je li Norvežanin?“
„Ne znam.“
„Jeste li ikada dobili objašnjenje zašto ste tu?“ Skoro je dodala ,,i zašto
vas još nije ubio“, ali nasreću, uspjela se suzdržati.
Nordstrøm je opet odmahnula glavom.
Emma se malo pomaknula, osjećajući kako je ukočena i kako je sve
boli. Betonski pod bio je prekriven prljavštinom. Razmišljala je bi li joj
rekla za odbrojavanje i druge žrtve, ali odlučila je da nema potrebe stvarati
dodatnu tjeskobu.
„Jeste li pokušali pobjeći?“ upitala je.
Nordstrøm je šmrcnula. „Pokušala sam sve. Ali zidovi su betonski, a
ona tamo vrata...“, pokazala je rukom, „...debela su barem deset
centimetara. Nemam pojma od čega su napravljena, ali materijal je jako
tvrd. Vjerojatno hrastovina. Nemam ništa čime bih mogla udarati. Osim
toga, postavio je kamere i cijelo vrijeme gleda“, dodala je, pokazavši
glavom prema stropu.
Emma je pogledala gore i ugledala dvije kugle od tamnog stakla. Nije
vidjela same kamere, ali bile su tamo, previsoko i izvan dosega. Jedna je
bila nečim poprskana, vjerojatno hranom ili nečim čime ju je
Nordstrømica gađala.
„Ali sad smo dvije“, Sonja je pogledala Emmu. „Moramo to
iskoristiti.“
Emma se mogla samo diviti ženi pred sobom. Nije bila u tom zatvoru
dulje od nekoliko minuta, barem ne u svjesnom stanju, a već je osjećala
kako se guši. Zbog smrada izmeta i prljavštine, ali i vlage i hladnoće što
se probijala kroz pod i zidove, očajnički je željela pobjeći.
Sonja Nordstrøm je tu boravila punih tjedan dana i još se nije predala.
Dakako, imala je vlastitu strategiju kako prikupiti više snage od
protivnika. Stvar je bila u prihvaćanju bola. U tome da ga na neki način
zavoli. Da suparnicama nikad ne pokaže kako se osjeća loše, već da
pomisle da je puna energije. Upravo su duh i tjelesna forma najzaslužniji
za to što je „zauvijek prva“.
Emmi je to dalo nadu.
Nordstrøm je hodala amo-tamo po skučenom prostoru, kao da mora
što prije stići od jednog do drugog zida. Emma je vidjela kako o nečemu
intenzivno razmišlja.

275
 Knjige.Club Books

„Moramo ga nekako uhvatiti nespremnog“, rekla je, i sebi i Emmi.

„Moramo ga iznenaditi. Naći nešto čime ćemo ga ozlijediti.“
Odjednom je stala i ispitivački se zagledala u Emmu.
„Što je?“ upitala je ona.
„Imaš naušnice. Mogle bi biti dovoljno oštre.“
Emma je dodirnula uši, ali sićušne naušnice nisu joj se činile osobito
korisnim oružjem.
Nordstrøm je nastavila nervozno hodati prostorijom i češati se po
glavi. Emma je izula cipele i opipala potplate. Bili su previše tanki. Ne bi
mu naštetili, niti nanijeli bol.
Uskoro je Nordstrøm sjela i naslonila se na zid preko puta Emme, s
rukama oko koljena. Još nisu imale plan.
„Ne tako davno čula sam prasak“, rekla je. „Prije nego što si ti došla.“
„Prasak?“
„Da. Pucanj.“
„Mislite, iz pištolja?“
„Da. Možda iz puške... Ili nečega takvog. Ne razumijem se baš u
oružje. Ponekad se čuju i drugi ljudi“, dodala je. „Čula sam glasove. I
korake.“
Nordstrøm je pogledala u strop. Emma se pitala što to znači. Što će se
dogoditi.
Nakon duge i teške šutnje, Nordstrøm je progovorila: „Nikad nisam
rekla kćeri da je volim.“
Praznog pogleda zurila je ispred sebe. „Ni jedan jedini put.“
Govorila je polako i oprezno. „Imam i unuče koje jedva poznajem.
Dečkića.“
„Kako se zove?“
„Simon.“
Emma je primijetila da su se Nordstrømičine oči zacaklile. „Ne znam
ni sjeća li se kako izgledam. Spominju li me uopće.“ Htjela je reći još nešto,
ali se predomislila.
„Koliko je star?“ upitala je blagim glasom. Mislila je da Nordstrømica
jedva čeka da joj odgovori, ali umjesto toga samo je podigla uvis pet
prstiju.
Emma je imala čitav niz pitanja, ali vidjela je kako Sonja ubrzano
trepće i trlja lice. Onda je ponovo pogledala prema stropu - kao da

276
 Knjige.Club Books

pokušava uništiti kamere ljutitim pogledom. Htjela je reći nešto

ohrabrujuće, nešto što bi Nordstrømici ulilo nadu da će opet vidjeti unuka,
i da će u budućnosti imati pregršt prilika reći kćeri da je voli. Odustala je
jer nije bila sigurna vjeruje li i samoj sebi.

277
 Knjige.Club Books

85

Emma je polako gubila pojam o vremenu. Nije znala je li prošlo

trideset minuta ili dva sata. Bez obzira na to, činilo se kao da se zidovi oko
nje još više približavaju.
Odjednom je začula korake na obližnjem stubištu. Zveckanje ključeva.
Emma je očajnički nastojala razmišljati. Da bi imale ikakvu šansu
uhvatiti otmičara nespremnog, morale bi to izvesti naglo, žestoko i
iznenada. Ali nisu se imale kamo sakriti. Nije bilo ni vrata ni ormara iza
kojih bi se zavukle. Nikakvih predmeta koji bi poslužili kao oružje.
Koraci su se približavali. Emma se pripremila: čim otvori vrata, gurnut
će ih prema njemu i onda ga udariti. U prsa, pa u prepone. Pokušat će ga
onesposobiti. Gurnuo je ključ u bravu i polako ga okrenuo. Jednom, pa
drugi put.
„Nemoj“, rekao je glas s druge strane vrata. „Vidim što pokušavaš,
Emma.“
Brzo je skrenula pogled prema kamerama na stropu.
„Odmakni se“, naredio je muškarac. Nije li već prije čula taj glas?
„Stani uza zid.“
Zvukovi otvaranja brave su utihnuli. Emma je pogledala
Nordstrømicu koja joj je pokretom glave pokazala da posluša. Emma se
polako odmicala dok nije došla do zida. Stavila je ruke iza leđa, nije htjela
da ih počinitelj vidi. Nordstrøm je sjedila na podu, prekriženih nogu i
ruku, fiksirajući pogledom vrata. Onda se ključ okrenuo dokraja.
Metalni zvuk odjeknuo je zidovima. Vrata su se otvorila prema njima.
Muškarac koji je zaskočio Emmu iza televizijske zgrade u Nydalenu, sad
je stajao na vratima.
Je li to Dahlmann?
Nije bila sigurna.
Imao je kapuljaču. Kad je zakoračio u prostoriju, preko lica mu je pala
sjena. U jednoj je ruci držao pištolj. Stao je i uperio ga u njih.
Prvo u Emmu, a zatim u Nordstrømicu.
Onda je povukao obarač.

278
 Knjige.Club Books

86

Na jutarnjem sastanku Blix je morao otrpjeti predavanje Garda Fossea

koji je smatrao da je operacija u prostorima Enter Entertainmenta bila
nepotrebna te da su iskoristili nesrazmjerno puno ionako oskudnih
resursa, i to bez ikakvog rezultata. Argumenti poput onoga da je bilo
nemoguće unaprijed znati hoće li ubojica napasti, nikamo nisu vodili.
Fosse je tvrdio da se cijela akcija temeljila na slabim dokazima, a ne na
čvrstim informacijama.
„Policijski posao nije igra pogađanja“, pjenio se.
Blix i kolege znali su da nisu imali izbora. Da se nešto dogodilo, a da
to nisu pokušali spriječiti, našli bi se na meti još žešćih kritika.
„Izvršni direktor produkcijske tvrtke zahtijeva objašnjenje“,
nemilosrdno je nastavio Fosse i istrgnuo list papira iz notesa. „Obećao sam
mu sastanak u devet. Možeš krenuti.“
Spustio je papir s kontakt-podatcima na stol i gurnuo ga prema Blixu,
koji je podigao ruke kao da želi reći kako mu je svega dosta.
„To je tvoj nered“, rekao je šef ustajući sa stolca. „Večeras je finalna
emisija i morat ćeš ih uvjeriti da se nemaju čega bojati.“
Blix je ostao sjediti i spustio glavu na prsa. Htio se suprotstaviti, ali
dojadilo mu je gubiti vrijeme i energiju na opravdavanje vlastitih
postupaka.
„Jučerašnja je odluka bila ispravna“, rekla je Kovic kad je Fosse otišao.
„Ako želiš, ići ću s tobom.“
Blix je isprva htio odbiti, ali ipak je kimnuo i pogledao na sat.
„Dobro bi mi došla pomoć. Morat ćemo pregledati snimke od jučer.“
Sišli su u podzemnu garažu. Kovic je sjela za volan, a Blix nije bio
siguran je li joj na tome zahvalan.
Jučer se ništa nije dogodilo. Nije bilo nikakvog drugog objašnjenja
osim da je za to zaslužna njihova prisutnost. Dahlmann nije bio tamo, u to
je bio siguran. Ali Dahlmann ionako nije čovjek kojeg traže. Stvarni je
počinitelj mogao biti u publici, ili jednostavno negdje u blizini. Osim
snimke emisije, morat će pregledati i zapise s nadzornih kamera.

279
 Knjige.Club Books

U Nydalenu je Kovic skrenula za ugao kod postaje podzemne

željeznice. Na kraju ulice ugledali su golemu zgradu studija i produkcijski
autobus.
Blix je pogledao zabilješku koju mu je dao Fosse.
„Ulaz je otraga“, rekao je.
Kovic je slijedila upute. Nekoliko je automobila bilo parkirano na
rezerviranim mjestima, a na ostatku parkirališta bili su istaknuti znakovi
zabrane parkiranja.
„Tamo“, rekao je Blix i pokazao prema ulazu za veća vozila. Kovic je
izmanevrirala tako da ne zagrade ulaz. Blix je izvadio znak s natpisom
Policijsko vozilo na zadatku i postavio ga na vjetrobran.
„Kad bi malo pomaknuo onaj bicikl, ne bismo nikome smetali“,
zamolila ga je Kovic i pokazala glavom prema bočnom prozoru.
Blix je izišao i zaobišao auto. Uhvatio je bicikl za sjedalo i upravljač i
naglo stao. Bicikl je bio cm, s uskim kotačima i ravnim ručkama. Na
karbonskom okviru sivim je slovima bila ispisana riječ WHITE, a felge su
mjestimice bile posute ružičastim mrljicama.
Točno je tako izgledao Emmin bicikl. Vidio ga je naslonjenog na zid, u
hodniku njezina stana. Možda je došla ovamo radi teksta o finalu?
Bicikl je bio zaključan i Blix ga je morao podići kako bi ga premjestio.
U tom trenutku je primijetio svežanj ključeva na tlu, odmah pokraj
stražnjeg kotača. Ključevi su bili pričvršćeni na plavo-bijeli pleteni
privjesak, nalik na nešto što bi dijete izradilo u vrtiću.
Ostavio je bicikl i pokupio ključeve. Kovic je spustila prozor na autu.
„Što je to?“ upitala je.
„Bicikl Emme Ramm“, odgovorio je Blix. ,,I ključevi su joj tu.“
„Bila je ovdje sinoć“, rekla je Kovic.
Blix je izvadio mobitel.
„Nisam se nakon toga čuo s njom“, rekao je, tražeći Emmino ime na
popisu poziva. „Definitivno je znala da smo bili ovdje na zadatku. Čudno
da se poslije nije javila.“
Nazvao ju je, ali poziv je odmah preusmjeren na glasovnu poštu.
„Hm“, promrmljao je, pa potražio broj redakcije news.no.
Nakon trećeg zvona javila se Anita Grønvold.
„Emma nije tu“, rekla je. „Zapravo ne dolazi često. Jeste li je pokušali
dobiti u kafiću, Kalle liker alle?“

280
 Knjige.Club Books

„Nisam još“, odgovorio je Blix i prekinuo razgovor prije dodatnih

pitanja. Pokušao je još jednom dobiti Emmu, ali bez uspjeha.
Počela ga je obuzimati neugodna slutnja da joj se nešto dogodilo.
„Osobni alarm“, rekao je sam sebi, ali čula ga je i Kovic. „Možemo joj
provjeriti kretanje preko alarma.“
Nazvao je Krohna i objasnio mu situaciju. Čuo je kako ovaj na drugoj
strani kucka po tipkovnici.
„Ništa“, rekao je.
„Ništa?“ ponovio je Blix i pogledao Kovic. „Kako misliš ništa?“
„To znači da alarm nije uključen“, pojasnio je Krohn.
„Skroz ga je isključila, to hoćeš reći?“
„Da“, potvrdio je Krohn. „Ona ili netko drugi.“

281
 Knjige.Club Books

87

Emma je zarila lice u dlanove, osjećala je da ju obuzima panika.

Pokušala je vrisnuti, ali jedva je mogla doći do daha.
Sonja Nordstrøm srušila se na bok s velikom, okruglom rupom na
prsima. Oko tijela joj se širila lokva krvi, a širom otvorene oči gledale su
uprazno.
Muškarac je spustio pištolj i zagledao se u Emmu. Pružila je drhtave
ruke prema njemu.
„Molim te“, preklinjala je. „Nemoj pucati.“
Zamuckivala je i glas joj je podrhtavao, dok je s mukom pokušavala
shvatiti što se upravo dogodilo. Nije mogla prepoznati muškarca. Vidjela
je Dahlmannove slike, ali bile su stare i nije mogla zamisliti kako bi
izgledao danas.
Kiselkasti, metalni vonj krvi miješao se sa smradom izmeta. Emma je
zateturala i koraknula ustranu, opet ga moleći da je ne ubije. Ali umjesto
da uperi pištolj u nju, rekao je: „Dođi sa mnom.“
Emma je progutala knedlu. U ušima joj je još uvijek zujalo od zvuka
pucnja. Muškarac je mahnuo pištoljem kao da je poziva, pokazujući da se
pokrene.
Polako je krenula.
„Molim te“, rekla je opet.
Muškarac nije odgovorio.
U mislima je vidjela Irene, Martine i baku. Sjetila se i Blixa i Kaspera,
ali zatreptala je pri pokušaju da se riješi tih slika.
„Ti prva“, rekao je muškarac.
Emma se usredotočila na disanje. Duboko je udahnula i nastojala
prikupiti hrabrost i snagu.
„Kamo...?“ upitala je slabašnim glasom.
„Gore.“
Opet je napravio pokret pištoljem, nestrpljivo je požurujući.
„Ali...“

282
 Knjige.Club Books

Muškarac je istresao ručni sat iz rukava majice s kapuljačom.

„Hodaj“, rekao je ljutito i sklonio se ustranu kako bi mogla proći.
Emma je osjetila slabost u nogama, ali uspjela je izići iz zagušljive
prostorije i počela se uspinjati strmim, škripavim stubištem. Dok se
pridržavala za ogradu, osjetila je kako polako dolazi sebi. Razmišljala je bi
li nešto pokušala - okrenuti se, lupiti ga nogom, udariti ga u glavu ili mu
izbiti pištolj, za koji je znala da joj je uperen u leđa, pa pobjeći što brže
može - ali u tim je scenarijima mnogo toga moglo poći po zlu. Muškarac
je držao prst na obaraču i, premda ga je mogla udariti, nije bilo nimalo
sigurno da bi ga onesvijestila ili mu izbila pištolj iz ruke.
Čim se uspela do vrha, shvatila je da se nalaze u staji. Dnevno svjetlo
ju je zaslijepilo. Vrata staje bila su otvorena. Osjetila je nalet hladnog vjetra.
Muškarac joj je pokazao da iziđe i krene prema golemoj, bijeloj kući.
Prošla je pokraj velike tamnocrvene mrlje na betonskom podu.
Izgledala je kao da je od krvi ili boje, i odmah se sjetila kako joj je Sonja
Nordstrøm rekla da je čula pucanj. Dok je hodala seoskim dvorištem,
razgledavala je okolinu. Travnata površina sa svih je strana bila okružena
drvećem. Uzalud bi dozivala upomoć; u blizini nije bilo ni drugih kuća ni
ljudi.
„Uđi“, rekao je.
Emma je gurnula vrata i ušla u široki hodnik. Osjetila je nalet vrućine
iz crne kaljeve peći. Osim mirisa gorućeg drva, u zraku je bilo još nešto,
ali nije znala što. Možda smrad plijesni ili raspadanja. Hodnik je vodio u
veću prostoriju, na drugom kraju kuće. Muškarac ju je zgrabio za ruku i
grubo odvukao kroz vrata u staru kuhinju.
„Što hoćeš od mene?“ upitala je.
„Sjedni“, rekao je i pokazao na klupu uza zid ispod prozora.
Opet je zadrhtala i zavrtjelo joj se u glavi. Pridržala se za kuhinjski stol
i na trenutak stala, a zatim došla do klupe i sjela. Između stakala
dvostrukog prozora opazila je vlažne mrlje i osjetila propuh. S druge
strane se prostirala šuma, visoka gotovo kao sama kuća.
„Sjedni do kraja“, naredio je muškarac dok je raščišćavao stol. Sklonio
je svijećnjak, novine, čašu i kemijsku olovku. Emmina torba ležala je na
podu kraj hladnjaka, a iz nje je izvirivao laptop. Muškarac je podigao
torbu i stavio je na stol.
„Što hoćeš od mene?“ ponovila je pitanje.
Muškarac ju je dugo gledao, a onda odgovorio.
„Hoću da me intervjuiraš.“
283
 Knjige.Club Books

88

„Intervjuiram?“ zbunjeno je upitala Emma.

„Nije ti to posao?“ uzvratio je pitanjem i gurnuo torbu prema njoj.
„Mediji već danima pričaju i pišu o meni. Nagađaju tko sam i zašto sam
učinio to što sam učinio. Netko mora napisati istinu. Izabrao sam tebe.“
Emma je progutala knedlu i blijedo ga pogledala.
„Izvadi laptop.“
Muškarac je izvukao stolac i sjeo nasuprot njoj; ruka s pištoljem
počivala mu je na stolu.
Emma je dohvatila torbu.
„Ne moraš tražiti alarm“, rekao je, kao da joj čita misli.
Pogledala ga je u oči i polako izvukla laptop.
„Alarm je tu“, rekao je i potapšao džep na hlačama.
Emma nije znala što bi učinila ili rekla. Nasmiješio joj se, pa opet
pogledao koliko je sati i rekao joj da počne. Emma je kratko i tupo zurila
ispred sebe te napokon progovorila: „Misliš li... Mogu li dobiti čašu
vode?“
Sumnjičavo ju je pogledao.
„Žedna sam“, dodala je.
Malo je razmišljao, a onda ustao i otišao do kuhinjskog ormarića. Brzo
se vratio, s pištoljem u jednoj, i čašom vode u drugoj ruci.
Emma se pokušala zahvalno nasmiješiti. Ruka joj se tresla dok je
prinosila čašu ustima. Prolila je malo vode i obrisala je dlanom. Spustila je
čašu na stol.
„Hvala“, rekla je.
Muškarac je opet mahnuo pištoljem, ovaj put prema laptopu. Emma
ga je uključila. Vidjela je da joj je ostalo još pedeset četiri posto baterije, što
je obično dovoljno za nekoliko sati.
„Trebam ga napuniti“, svejedno je rekla i izvukla kabel iz torbe.
Muškarac je pokazao na utičnicu pokraj klupe. Emma je gurnula
utikač, spojila kabel na laptop i otvorila program za pisanje.

284
 Knjige.Club Books

„Okej“, oklijevala je, pomičući kursor po zaslonu. Kliknula je, a uređaj

je počeo tražiti Wi-Fi mreže. „Možda možemo početi od toga tko si. I kako
se zoveš.“
„Moje ime nije važno. Otkrit će se s vremenom.“
Nije bilo Wi-Fi mreža.
Nakašljala se.
„Shvaćam“, tiho je rekla. „Onda mi reci gdje si rođen. Gdje si
odrastao?“
„Ni to nije bitno.“
„Kakvo obrazovanje imaš?“ pitala je nesigurnim glasom. „Gdje si išao
u školu?“
„Kvragu s tim.“
Emma se premještala na klupi.
„Moram odnekud početi“, rekla je i pogledala ga. Čekala je da
preuzme inicijativu. Potrajalo je. Naposljetku se nakašljao i počeo pričati:
„Kad sam bio mlađi, htio sam postati filmski redatelj. Poput Ste vena
Spielberga ili Ingmara Bergmana. Silno sam želio iskoristiti svoj talent, da
budem poznat po tome. Po onome tko sam i što zbilja jesam.“
,,A tko si ti?“ usudila se pitati Emma. Muškarac je šutio.
„Neki ljudi dolaze na pozicije koje ne zaslužuju“, nastavio je. „Postaju
bogati i slavni bez ikakvog talenta, uz pomoć sisa koje su sami platili, ili
pjesama koje im je napisao netko drugi.
Istovremeno postoje istinski talenti, točnije rečeno geniji, koje nitko ne
primjećuje niti prizna.“
Emma je od riječi do riječi zapisala sve što je rekao, a on je nastavio
govoriti o velikim planovima po pitanju karijere. Naširoko se raspričao o
golemim ambicijama i nerazumnim predodžbama o moći, časti i osveti.
Djelovao je samouvjereno, iako se prikazivao žrtvom. Sve se više otkrivao
kao osoba s iznimno visokim mišljenjem o sebi i žestokom mržnjom prema
svima koji ga nisu razumjeli niti poticali. Prezirao je ljude koji su postigli
uspjeh o kojem je mogao samo sanjati. Ali sad je i on uspio postići cilj -
našao je mjesto pod reflektorima.
„Svima njima sam napravio uslugu“, rekao je, očito misleći na poznate
osobe koje je likvidirao. „Darovao sam im besmrtnost. Zbog mene će se
još dugo pričati o njima.“
Nastavio je govoriti o sebi kao o nekoj vrsti spasitelja.

285
 Knjige.Club Books

„Oslobodio sam ih njihovih jadnih života“, rekao je zadihano. „Sonja

Nordstrøm, na primjer. Osvojila je sve što se moglo osvojiti, ali nikad nije
živjela kao normalna osoba. Odbacila je ljude koje je voljela. Kći. Muža.
Kolege. Suparnice. Napisala je autobiografiju, ali najvažnije joj je bilo da
blati druge. To očito nešto govori o životu koji je živjela, i o tome koliko je
bila hladna. Vjerujem da nisam mogao naći usamljeniju osobu.“
Emma nije mogla shvatiti kako je ovaj muškarac mogao misliti da je
ubojstvo Sonje Nordstrøm čin samilosti. Na trenutak je prestala pisati.
,,A Ragnar Ole Theodorsen, koji je posljednjih dvadeset godina života
proveo u pokušajima ponavljanja hita od četiri akorda? Četiri akorda! Je li
to tako teško?“ Malo je podigao glas.
„Calle Seeberg tome je doprinio tako što je netalentiranim ljudima
poput Theodorsena davao radijski prostor i publiku. Kakav je to život?“
Prezirno je otpuhnuo.
„Osim toga, bio je slabog zdravlja. Možda si je želio produžiti život, ali
nije bio dovoljno discipliniran da u tom uspije.“ Odmahnuo je glavom.
„Vidio sam ga kako trči, ako se to uopće može tako nazvati. Calle
Seeberg bio je slabić. Gubitak takvih ljudi nije neka šteta za čovječanstvo.“
Emma je zapazila kako se potpuno uživio u priču. Nije bilo koristi da
nešto kaže ili pita; ništa od toga ne bi ga uvjerilo da vlastita djela sagleda
iz druge perspektive.
„Baš kao i Jeppe Sørensen. Već je bio suicidalan. Odustao je od života.
Samo sam ga pogurnuo do cilja.“
Pogledao je ulijevo, kao da se nečeg sjetio.
„Jessica Flatebo, i ona je digla ruke. Jadnica se sažalijevala zbog toga
što su je svi mrzili jer se skinula na televiziji. Nitko nije vjerovao da je to
učinila samo zbog malo pažnje. Bu-hu.“
Emma je bila prestravljena potpunom odsutnošću bilo kakvog žaljenja
ili krivnje.
„Poznavao sam Jeppea“, dodao je. „Jeppe je bio govno.“
Lice mu je preplavila ljutnja.
„Ozlijedio je koljeno. I ja sam. Ali on... Ponašao se kao da su njegovi
problemi najveći na svijetu, kao da je bolji od svih. U životu sam sreo tonu
takvih. A sve samo zato što je bio nogometaš i zabio par golova za dansku
reprezentaciju.“
Sad je već kiptio od bijesa.
„Jeppe Sørensen je bio arogantni ljigavac.“

286
 Knjige.Club Books

Emma je pisala što je brže mogla. Ono što je rekao o Jeppeu Sørensenu
bila je prva stvar koja se mogla povezati s njim i identificirati ga.
„Onda si se i ti liječio u Athlete's Retreatu?“ pitala je opreznim tonom,
u nadi da je Kasper uspio nabaviti popis pacijenata i pronašao ime čovjeka
koji u ovom trenutku sjedi nasuprot njoj, s pištoljem u ruci.
Primijetila je kako mu je to pitanje poljuljalo samopouzdanje. Ako je
znala za kliniku, možda su znali i drugi.
„Što ti je bilo s koljenom?“ pitala je kako bi promijenila temu.
Odmahnuo je glavom.
„Uganuo sam nogu“, rekao je. „Puknuo mi je križni ligament. Srećom,
bio sam osiguran na finu svoticu.“
Zašutio je i zadovoljno se nasmiješio.
„Ali to se desilo u Danskoj?“
„Nije bitno“, odgovorio je i odjednom se ponovo uozbiljio. Emma nije
dalje forsirala.
„Jesi li već tada počeo kovati planove?“ pitala je. „Dok si se oporavljao
od ozljede?“
„Više-manje.“ Glasno je izdahnuo, gotovo zastenjao. „Jeppe Sørensen
je bio takav kreten da sam htio da umre. Svuda se pričalo kako se 'broj
sedam više nikad neće vratiti na nogometni teren'. Danske novine bile su
ga prepune. I televizija. Klub je odlučio da nikome više neće dati dres s
tim brojem, iz poštovanja prema Jeppeu Sørensenu. Povraćalo mi se od
toga. Taj jebeni broj sedam doslovno je iskakao iz paštete.“
„Ali nije bio prvi?“
Začuđeno ju je pogledao. „Kako to misliš?“
„Nitko ne počinje odbrojavanje od broja sedam“, rekla je Emma.
„Obično kreće od deset, pet ili tri.“
„Ne, nije bio prvi, u pravu si.“
Odbio je objasniti. Nastavio je govoriti o sebi, koristeći se velikim
riječima i frazama. Emma se nastojala usredotočiti samo na ključne riječi.
Poanta priče bilo je traženje pažnje. Ubojstva i odbrojavanje bili su način
da skrene pažnju na sebe, pa je birao žrtve koje su mu se uklapale u
cjelokupni projekt. Ljude koji nisu zaslužili da budu poznati, ili one koji
su se loše nosili sa slavom. Emma je bila oruđe koje mu je trebalo kako bi
svijet doznao kakav je zapravo genij.
Pogladio je ćelavu glavu.

287
 Knjige.Club Books

„Oduvijek sam bio prepušten samom sebi“, rekao je s gorčinom u

glasu. „Vječno sam bio u nečijoj sjeni. Ali više neću. Sve što sam postigao,
napravio sam posve sam.“
Emma nije imala volje nastaviti taj apsurdni razgovor, ali zbog
neugodne tišine očajnički je pokušavala smisliti što bi ga još pitala.
„Možeš li mi reći nešto više o tome?“
Muškarcu s druge strane stola oteo se glasan uzdah dok je razmišljao
što bi odgovorio.
„Kao dijete bio sam mlakonja. Mršav i osjetljiv. Jednog dana odlučio
sam poduzeti nešto po tom pitanju. Postati velik i snažan. A za to je
potrebna disciplina. Samo disciplina i upornost.“
Zadovoljno je kimnuo.
„Što si još uspio postići?“ pitala ga je Emma.
Pogledao je na sat i odgovorio. „Nije bitno.“
Emmine su misli odlutale na odbrojavanje koje je sada bilo gotovo
dovršeno.
„Tko je broj dva?“ upitala je.
Pogledao ju je u oči.
„Upravo si ubio Sonju Nordstrøm, pa pretpostavljam da si već riješio
broj dva. Tko je ona? Ili on?“
Nacerio se. „Zbilja još nisi shvatila?“
Emma je odmahnula glavom. I dalje se cerio, ali nije pokazivao
namjeru da odgovori.
„Dobro onda, s kim si počeo?“ pitala je. „Tko je bio broj deset?“
Nešto je zasvjetlucalo u očima muškarca s druge stane stola. Nadmeni
smiješak nestao mu je s lica.
„Jesi skoro gotova?“ upitao je umjesto odgovora.
Emma ga je preneraženo pogledala. Mislila je da su tek počeli. Kad je
shvatio da u skorije vrijeme neće dobiti odgovor, naglo je ustao od stola i
počeo hodati po kuhinji, dok se nije zaustavio kraj prozora i zabuljio van.
„Ovo je za sada dosta“, rekao je i opet pogledao na sat.
„Ali...“
„Vjerojatno trebaš urediti i uglancati intervju“, mahnuo je pištoljem
prema njoj. „Zato se baci na posao. Vrijeme curi.“

288
 Knjige.Club Books

89

Gard Fosse je u 11:32 dopustio Blixu da prijavi nestanak Emme Ramm.

Nakon toga je sjedio pognut za uredskim stolom i proučavao sliku u
okružnici poslanoj svim policijskim postajama. Nije mogao učiniti puno
više. On i Kovic bili su kod nje doma, provjerili Kalle liker alle i posjetili joj
sestru.
Rutinske istrage nisu iznjedrile ništa konkretno. Na mobitelu ili
bankovnom računu nije zabilježena nikakva aktivnost, niti ju je ijedna
bolnica imala na popisu pacijenata. Osobni alarm i dalje nije reagirao na
pinganje.
Wibe je dugim koracima ušao u ured i odmarširao do radnog stola.
„Radi sa zanimljivim tipom“, rekao je.
Blix je pogledao papire koje je Wibe držao u ruci.
„Ime mu se pojavilo na Dahlmannovoj listi posjetitelja“, objasnio je
Wibe. „Henrik Wollan. Radi za news.no.“
Blix je kimnuo. To mu je ime bilo poznato.
„Sto je radio kod Dahlmanna u zatvoru?“ začudio se.
„Pojma nemam, ali je jedini s popisa posjetitelja koji nam se pojavljuje
i u istražnim materijalima.“
„Kako to?“
„Bio je u Hvaleru kad je pronađeno tijelo Jeppea Sørensena. Prvi je
izvijestio o tome.“
„Pa dobro, ipak je novinar“, ubacila se Kovic.
Blix se naslonio u stolcu i sumnjičavo promatrao Wibea.
„Kako god, trebali bismo popričati s njim“, zaključio je Wibe.
Blixu je zazvonio mobitel. Zvala ga je Merete. Vjerojatno je htjela
razgovarati o Iselin i finalu. Pustio ga je da odzvoni dokraja i složio se s
Wibeom.
„Hoćeš ti to riješiti?“ upitao je.
Wibe je kimnuo. Blixov se mobitel ponovo oglasio. Ovaj put nije bila
Merete, već Øyvind Krohn.

289
 Knjige.Club Books

„Tražio si da uđem u trag osobnom alarmu Emme Ramm“, rekao je.

„Da?“
„Aktiviran je prije petnaest sekundi.“

290
 Knjige.Club Books

90

Emma je pisala.
Ili je barem pokušavala pisati. Uvjeravala je samu sebe kako je to samo
još jedan članak, ali prsti su joj bili hladni, a misli negdje drugdje. Ni
najmanje nije pomagalo što je muškarac o kojem je pisala neurotično
hodao amo-tamo po kuhinji, s pištoljem u ruci. Stalno je razmišljala da je
ovo zadnje što će u životu napisati. Iako to ni u kojem slučaju neće biti
cijela i potpuna priča, poslužit će ubojici kao mikrofon.
Od te joj je pomisli postalo mučno. Htjela je osmisliti kreativne načine
da ubaci u tekst informacije o tome gdje se nalazi i tko stoji pokraj
kuhinjskog prozora. Ali nije znala ni kako mu je ime, ni gdje se nalaze.
Nije imala što otkriti.
Emma je pokušala sastaviti članak kronološkim slijedom i fokusirati
se na žrtve ubojstava. Monu Kleven je jednostavno gurnuo pod vlak,
nakon što je onesposobio nadzorne kamere. Život joj je pružio brojne
prilike, ali slava joj nije donijela ništa osim čvrstih laktova pomoću kojih
je lakše napredovala preko leđa drugih ljudi.
Emma je uključila i digresiju koju je ubacio, o tome kako život nije fer.
Jedni mogu piti i pušiti i nemoralno živjeti do stote, dok se drugi zdravo
hrane i paze na sebe, a svejedno umru prije tridesete. Dodala je i apsurdnu
opasku kako netko može osvojiti 183 milijuna kruna na Viking lotu, a
ostali jedva spajaju kraj s krajem. Opisala je kako je ubio Thora Willyja
Opsahla. Objesio ga je za kuku u krovu garaže i ostavio da visi, dok se on
vozikao okolo u njegovom luksuznom Audiju.
Od riječi do riječi ponovila je izlaganje o pastoru, puno prezira, skupa
s opisom sreće kad je ovaj otišao na susret sa Stvoriteljem prije no što je mislio
da hoće.
Suzdržala se od podsjećanja kako u njegovom grandioznom projektu
nedostaju brojevi dva i deset.
„Možeš me zvati Majstor Pozornice“, odjednom je bubnuo.
„Majstor Pozornice?“ pogledala ga je.
„Iskoristi to za naslov“, rekao je, kao da je već razmišljao o tome. „Jer
sam upravo to i učinio - sve sam postavio na javnu pozornicu.“
291
 Knjige.Club Books

Emma ga je poslušala. Napisala je naslov i umetnula odlomak u kojem

ga je objasnila.
„Nemoj da bude predug ili previše detaljan“, priprijetio joj je i opet
pogledao na sat. ,,A sad privedi priču kraju.“
„Gdje gori?“ kratko je upitala Emma.
„Imaš dvije minute“, samo je rekao.
„Dvije minute?“
Emmu je ponovo preplavila panika. Osjećala se kao da je netko guši.
Za dvije minute više mu neće biti od koristi.
Pokušala je progutati slinu i suspregnuti suze, ali nije mogla; počela je
jecati i tresti se. Kad se izderao na nju da prestane, samo je jače zaplakala.
Emma je mislila i nadala se da će mu pružiti jači otpor i suprotstaviti
se, možda čak i fizički. Ali osjećala je kao da su joj svi mišići otkazali
poslušnost, kao da nisu razumjeli što bi trebali činiti. Ni mozak joj nije
radio; nije bila u stanju racionalno razmišljati.
„Što će...“
Grlo joj se osušilo.
„Što će biti dalje?“ pitala je drhtavim glasom. „Sa mnom?“
Nije odgovorio. Niz obraze su joj kliznule suze. Posegnuo je rukom u
džep hlača i izvukao njezin alarm. Stavio ga je na stol i nasmiješio se.
„Mislit će da si ga ti aktivirala“, rekao je.
Emma ga je pogledala u nevjerici.
„Jesi ga uključio?“
Kimnuo je, još se uvijek smiješeći. Emma ništa nije shvaćala. Tako će
dozvati policiju, istog trena.
„Učinio sam to prije deset minuta“, rekao je samodopadno.
„Doći će za...“
Opet je pogledao na sat.
„Otprilike dvadeset minuta, tu negdje. Možda malo više.“
Emma ga je u nevjerici gledala. Uopće nije razumjela što mu se događa
u glavi. Možda je cijelo vrijeme planirao da ga policija ubije kad završi
projekt. Tako bi izbjegao suđenje za sva kaznena djela. Ili je pak imao plan
i za policiju, kad se konačno pojave.
Dvadeset minuta, mislila je. Mora ostati živa dvadeset minuta.
Pogledala je u tekst pred sobom. Bio je daleko od dovršenog.
Odjednom je naglim pokretom zaklopila laptop.
292
 Knjige.Club Books

„Jesi gotova?“ pitao je.

„Nisam“, rekla je.
„Ali...“
U idućem trenu zgrabila je laptop i silovito ga tresnula o stol nekoliko
puta zaredom, u nadi da će tako odvojiti monitor od ostatka. Bez intervjua
neće postići ono što je zamislio. To je postalo jasno i njemu jer ju je
izbezumljeno pogledao i nasrnuo na nju kako bi je zaustavio. Emma je
gurnula stol prema njemu, ali bio je velik i težak. Nije ga mogla odmaknuti
više od nekoliko centimetara, ali to je bilo dovoljno da ga malčice uspori i
oslobodi prostor za noge, tako da može ustati. Onda je svom snagom
zavitlala laptop u prozor.
Nije se razbio, samo je napukao. Laptop se odbio i pao na pod. Još se
uvijek činio netaknutim.
Muškarac je hitro zaobišao stol kako bi ga uzeo. Emma je iskoristila
priliku i pojurila u mračni hodnik, prema vratima. Ali uhvatio ju je prije
no što je uspjela doći do njih. Trznula se kad ju je jednom rukom zgrabio
za jaknu, a drugom za kosu.
Perika se olabavila i pala joj s glave. Bio je u takvom šoku da joj je
pustio jaknu. Emma se otisnula prema vratima i otvorila ih. Sjurila se
stubama u dva očajnička koraka, žudno udišući hladni zrak i bježeći
prema gustoj šumi.
Nije dospjela daleko kad je začula korake na šljunku iza sebe.
Prestravljena, trčala je najbrže što je mogla, ali posljednja dvadeset i četiri
sata posve su je iscrpila. Bacio se na nju prije nego je uspjela stići do drveća.
Srušio ju je na tlo i pritisnuo joj glavu na travu.
Emma je osjetila kako joj je savio ruku iza leđa. Desnom rukom joj je
prikliještio vrat i dio grla; postalo joj je jasno da joj je blokirao arteriju. Bio
je snažan; sad je razumjela zašto ostali nisu imali šanse. Nije bilo ničega
čime bi se mogla boriti.
Iznenada ju je pustio. Potom je čula zvuk nalik na iskrenje i osjetila bol.
Mišići su joj se paralizirali i potonula je u tamu.

293
 Knjige.Club Books

91

„Nadajmo se da to nije još jedan lažni alarm“, rekao je Blix. „Ili

nekakva diverzantska taktika.“
Kovic ga je pogledala. Ostavili su postaju Majorstua iza sebe i bili na
putu za Rou.
„Nije lako manipulirati osobnim alarmom“, dodala je.
„Istina. Ali sjeti se, u subotu nas je poslao na farmu u Nannestadu.“
Drugi su im se automobili poslušno sklanjali s puta i puštali ih da
prođu. Uskoro su prošli Rou i vozili se prema Sorkedalenu, gdje je bilo sve
manje kuća, a sve više farmi. S desne strane prostirala se Nordmarka. Uz
njih je bilo i nekoliko patrolnih vozila, ali Blix i Kovic vozili su se na čelu
kolone.
„Lokacija nije daleko od kolibe u kojoj je nađena Jessica Flatebo“,
kazala je Kovic dok je pomicala kartu na ekranu mobitela. „To... izgleda
kao nekakva farma.“
Još jedna farma, pomislio je Blix. Ponovo ga je obuzeo osjećaj da je
prevaren.
„Znamo li tko je vlasnik?“ upitao je.
Kovic je otvorila poruku iz policijskog Operativnog centra.
„Farma je pripadala čovjeku koji je umro prije osamnaest mjeseci“,
čitala je.
,,A čija je sad?“
„Vlasnik je nekakva firma, čini mi se.“
„Okej, a tko je vlasnik firme?“
Kovic je čitala dalje.
„Ne piše.“
„Baš ništa?“
„Ima nešto o nekoj stranoj banci, ali nema imena ni kontakta.“
Blix je odmahnuo glavom i čvrsto stegnuo volan dok je manevrirao
kroz Sorkedalen. Uskoro je skrenuo desno u Zinoberveien i prošao pokraj
parkirališta. Asfalt je ustupio mjesto šljunku. Iako je Blix često skijao u

294
 Knjige.Club Books

Nordmarki, ni izbliza nije poznavao teren. Znao je da područje kojim su

prolazili obiluje stazama, rijekama i jezerima, šumama i divljinom. Ljudi
su voljeli dolaziti ovamo u svako doba godine. Ali bilo je to i savršeno
mjesto za skrivanje od vanjskog svijeta.
„Kada je točno aktiviran alarm?“
„Prije dvadeset i osam minuta.“
„Koliko po prilici imamo dotamo?“
„Sad bismo trebali sići s glavne ceste.“
Blix je usporio. Cesta je bila tako uska da bi se jedva mimoišli s vozilom
iz suprotnog smjera.
„Negdje tu, desno“, rekla je Kovic, pokazujući na uski put koji se
odvajao od ceste. Blix je zakočio i skrenuo. S obje strane raslo je visoko
žbunje, čije su grane greble bočne strane auta.
„Sranje!“ viknula je Kovic i okrenula se prema nečemu kraj čega su
prošli.
„Što je?“
„Nisi vidio kameru?“
„Kakvu kameru?“
Blix je podigao nogu s gasa i okrenuo se, dok se auto nastavio kretati.
„Visi sa stabla odmah iza skretanja“, objasnila je Kovic.
„Znači da nas gleda kako dolazimo“, rekao je Blix. „Kvragu!“
„Koči“, upozorila ga je Kovic. „Kuća je tamo, iza zavoja.“
Provezli su se kroz gusti šumarak i malo dalje pred sobom ugledali
svjetlo. Blix je počeo kočiti i zaustavio se na rubu šumarka, pred golemim
travnjakom. U daljini se vidjela bijela kuća iz čijeg se dimnjaka uzdizao
dim. Na jednom zidu bio je pričvršćen satelitski tanjur. Na imanju je bila i
staja, djelomično skrivena kućom.
„Koliko su ostali iza nas?“ pitao je Blix.
„Možda četiri ili pet minuta“, odgovorila je Kovic.
Motor automobila i dalje je radio, ali bio je toliko bučan da ga je Blix
ugasio. Odjednom je nastala potpuna tišina.
„Prozor je osvijetljen“, opazila je Kovic.
Blix je sjedio i proučavao kuću, tražeći znakove kretanja iza prozora.
Tišinu je proparao isprekidani, reski zvuk alarma. Nedvojbeno je bila
riječ o dimnom alarmu.

295
 Knjige.Club Books

Blix i Kovic su se pogledali, pa nastavili gledali kuću. Iza jednog od

prozora vidjelo se nešto sivo.
„Sranje“, rekao je Blix i okrenuo ključ u bravi kako bi upalio motor.
„Zovi pojačanje!“
Kovic je zgrabila policijski radio, a Blix je nagazio gas, tako da su se
gume gotovo ukopale u šljunak. Trznuli su se od naglog kretanja.
Kovic se pobunila jer je mislila da se u kući možda nalazi naoružani
kriminalac.
„Sad smo stvarno izloženi!“ viknula je.
Blix nije odgovorio, samo je vozio prema kući. Iza prozora se vidjelo
sve više i više dima, a alarm je i dalje zavijao.
Blix je zakočio pred ulazom i otvorio vrata automobila prije nego se
posve zaustavio. Kad je izišao, izvukao je pištolj i otkočio ga.
„Ulazim“, rekao je Kovicki koja je još sjedila u autu.
„Alex...“ zazvala ga je.
„Ostani tu i pokrivaj izlaz. Budi i dalje u kontaktu s centrom. Moram
vidjeti je li Emma unutra.“
Jednim je korakom preskočio stube i gurnuo vrata. Bila su otvorena.
Dok ih je povlačio prema sebi, osjetio je oštar miris dima. Nekoliko je puta
duboko udahnuo, a onda ušao.
Našavši se unutra, rukom je prekrio usta. Zakašljao se. Dozivao je
Emmino ime, ali uzalud.
Strop je bio visok, a hodnik kojim se kretao širok. Pod je bio prekriven
tvrdim daskama koje su škripale pod težinom njegovih koraka.
„Emma?!“
Nije bilo odgovora. Ali ono što je čuo još ga je više uznemirilo.
Pucketanje vatre.
Kratko praskanje dolazilo je od greda koje su popuštale pod vrelinom,
titravo palucajući plamenim jezicima koji su se propinjali uvis.
Bilo je nemoguće čuti ima li još koga u kući. Zavijanje dimnog alarma
prigušilo je i korake i kretanje, čak i vriskove.
Blix je zašao za ugao. S pištoljem u ruci probijao se što je brže mogao.
Počele su ga peckati oči i opet se zakašljao. Rukom je prekrio usta pa uspio
doći do još jednih otvorenih vrata. Ali hodnik se nastavljao dalje. Našavši
se ispred nečega za što je pretpostavljao da je dnevni boravak, spazio je
nečija nepomična stopala i noge u hlačama.

296
 Knjige.Club Books

„Emma?!“ ponovo je povikao.

Jednom je rukom prekrio usta, a drugom uperio pištolj ispred sebe.
Prignuo se kako bi se bolje pritajio, i krenuo naprijed.
Plamen je osvijetlio prostoriju. Noge koje je vidio zacijelo pripadaju
muškarcu. Cipele su bile velike.
Blix se približio.
Muškarac je ležao na boku. Na podu, odmah do njegove desne ruke,
nalazio se pištolj. U glavi mu je zijevala rupa. Svejedno ga nije bilo teško
prepoznati.
Walter Georg Dahlmann.
Dublje u kući začuo je manju eksploziju. Vatra je proždirala sobu. Blix
je ustuknuo. Neće moći izvući Dahlmannovo tijelo. Usredotočio se na to
da pronađe Emmu. Oteturao je u drugu sobu. Posrtao je i glavinjao,
zazivajući njezino ime, ali ubrzo je shvatio da je soba prazna, osim plinskih
boca nanizanih uz jedan zid. Smrad propana širio se iz podnih dasaka.
Izišao je i vratio se u hodnik. Osjetio je sve veću ošamućenost i slabost.
Dim mu je nadražio oči pa ih je na nekoliko trenutaka zatvorio. Kad ih je
opet otvorio, negdje ispred sebe uspio ugledati izlazna vrata.
Pridržavajući se za zid, teturao je naprijed i borio se protiv snažnog kašlja.
Napokon se našao vani i osjetio pod nogama stepenice.
Kovic je pojurila prema njemu.
„Moramo se povući“, upozorio ju je. „Kuća bi mogla eksplodirati.“
Kovic je ušla u auto dok je Blix posrtao preko dvorišta prema rubu
šume. Vozila je unatrag dok ga nije sustigla.
„Jesu blizu?“ pitao je.
„Jesu“, odgovorila je Kovic. „Zar ne čuješ sirene?“
Blixu je još uvijek zvonilo u ušima od pištanja alarma. Otresao je
glavom ne bi li vratio sluh. Trenutak kasnije, zrak je proparao zaglušujući
prasak eksplozije.

297
 Knjige.Club Books

92

Eksplozija je odaslala snažan val prema Kovic i Blixu. Uspravio se i

promatrao kako svježi zrak dodatno rasplamsava taj pakao. Vatra je
posvuda bacala narančastu svjetlost i sjene. Dim je postao taman, gotovo
crn.
„Dahlmann je unutra“, rekao je. „Mrtav je, s pištoljem pokraj sebe.“
Kovic je napravila nekoliko koraka prema gorućoj kući, kao da se želi
približiti odgovoru na pitanje što se tu dogodilo.
„Je li si oduzeo život?“ pitala je, uglavnom zato da isključi tu
mogućnost. „Možda je znao da smo blizu? Da je sve gotovo.“
Iz drugog dijela kuće čula se još jedna manja eksplozija. Plamenovi
novog požara probijali su se s jedne strane, poput ruku i prstiju, prije nego
su sunuli uvis.
Blix se nekoliko puta nakašljao, činilo mu se kao da su mu pluća puna
čađi.
,,A što je s Emmom?“ pitala je Kovic.
Odmahnuo je glavom.
„Ne znam. Možda je još uvijek unutra.“
Prvo patrolne vozilo ušlo je u dvorište i zaustavilo se podalje od vatre.
Mladi policajac prišao je Kovic i Blixu.
„Jesu li vatrogasci daleko?“ htjela je znati Kovic.
Policajac je pogledao prema smjeru iz kojeg je došao.
„Možda petnaestak minuta“, odgovorio je.
„Provjerite staju i stražnju stranu kuće“, Blix je pokazao pokretom
ruke. „Za slučaj da je netko tamo.“
Policajac je kimnuo i otrčao prema staji, a onda poslao poruku preko
policijskog radija. Požar se širio. Vatra je već probila krov i rasplamsala se
prema nebu.
Stiglo je još jedno patrolno vozilo. Blix ga je usmjerio prema drugom.
„Sigurno je namjestio da cijela kuća ode u zrak“, rekla je Kovic. „Kako
bi uklonio i najmanje tragove i dokaze.“

298
 Knjige.Club Books

„Možda“, odgovorio je Blix zamišljeno. „Ali mislim da smo mi

aktivirali eksploziju.“
„Po čemu si to zaključio?“
„Sve je počelo kad smo se pojavili, čim smo stali tamo kod onih
stabala... skoro u sekundu. Kao da smo prešli preko potezne žice ili nečega
takvog.“
„Prošli smo pokraj one kamere“, podsjetila ga je Kovic.
„Da, tako je“, sjetio se. „Očito od prvog trenutka imamo posla s
osobom koja je isplanirala sve, do najsitnijih detalja, i pažljivo dodavala
djeliće slagalice, doslovno tempirajući vrijeme kad ćemo pronaći žrtvu i
kad bi žrtva trebala biti ubijena. „Ovo se“, rekao je i pokazao prema kući,
„točno uklapa u tu seriju.“
„Misliš da je Dahlmann mogao to izvesti?“ upitala je Kovic.
Blix nije odgovorio. Nije ni prije vjerovao u to, a sad je bio još manje
siguran.
„Uopće to ne mogu dokučiti“, rekao je. „Zašto bi žrtvovao samog
sebe?“
„Znaš po čemu je Dahlmann poznat?“ sinulo je Kovic.
„Ubio je dvoje ljudi. Bio je dvostruki ubojica. Bio je broj dva.“
Blix je kimnuo. Kovic je vrlo vjerojatno bila u pravu.
Jedan od uniformiranih policajaca izišao je iz staje i potrčao prema
njima.
„Našli su nešto“, rekla je Kovic.
Krenuli su prema njemu.
„Unutra je tijelo“, rekao je pokazavši iza sebe. „Žena.“
Blix je opsovao i ubrzao korak, a Kovic ga je u stopu pratila. Uveli su
ih u prostoriju na drugom kraju zgrade, pa niz stube, u podrum debelih
kamenih zidova. Blix je zastao na vratima. Žarulja na stropu bila je jedini
izvor svjetlosti. Pokraj suprotnog zida, Sonja Nordstrøm ležala je u lokvi
zgrušane krvi.
„Mrtva je ne više od nekoliko sati“, rekao je policajac.
Nekoliko sati, razmišljao je Blix. I dalje nije mogao shvatiti. Nešto je tu
nedostajalo.
„Jeste li pretražili ostatak zgrade?“ pitao je.
„Da“, odmah je odgovorio policajac. „Nema nikoga.“
„Dobro onda. Ovo je mjesto zločina. Zapečatite ga.“

299
 Knjige.Club Books

Izvana se začuo zvuk sirena. Stigli su vatrogasci i brzo razvukli

golema vatrogasna crijeva. Bočni zid s lijeve strane srušio se uz frcanje
iskri koje su, nošene vrućim zrakom, poletjele put neba.
Voda je grmjela u vatrogasnim crijevima, ali vatra je i dalje jačala, kao
da je nešto stalno hrani. Činilo se da će kuća biti sravnjena sa zemljom.
Trajalo bi satima, ako ne i danima, da se izgoreni ostatci ispitaju i pronađe
Emmino tijelo, odnosno ono što je od njega ostalo.
„S ovim je valjda sve gotovo“, rekla je Kovic. „Odbrojavanje je
završeno. Sonja Nordstrøm, zauvijek prva, je mrtva. Nije li?“
Po njima su padale pahulje pepela.
„Još uvijek nemamo broj deset“, podsjetio ju je Blix.
„Da, ali svejedno je gotovo. Broj deset vjerojatno je bio prvi.“
Blix je potvrdno kimnuo i dodao: „Ako je Dahlmaan radio sam.“
„Zbilja ne postoji ništa što bi upućivalo na bilo što drugo“, zaključila
je Kovic. „Mislim da se nije mogao suočiti s ponovnim odlaskom u zatvor.
Možda mu je čitavo vrijeme ovo bio plan, da postane dio vlastitog
grandioznog projekta.“
„Ali zašto bi uvlačio Emmu u sve to?“ pitao se Blix. „Sve
Dahlmannove žrtve bile su slavne, ali Emma nije.“
„Nije ni on bio slavna osoba, kad smo već kod toga“, podsjetilaga je
Kovic. „Dok ga mi nismo proslavili ovaj tjedan. I to mu je mogao biti plan.
Znao je da će postati poznat zbog onoga što je učinio.“
„Da, ali i dalje ne znam što Emma ima s tim.“
Kovic se nije mogla dosjetiti pametnog odgovora. Blix je pogledao
vodene mlazove, pa jedno od vatrogasnih vozila, i opet se zakašljao.
„Imao je problema sa slavnim osobama“, rekla je Kovic. „Cura mu je
postala slavna. To mu je uništilo život. Našla je drugog dečka i nitko mu
nije vjerovao da ih je ubio u samoobrani. A kad je postao poznat, nakon
što smo za njim raspisali tjeralicu, ubio je nešto što je prezirao iz dubine
duše. Na više načina prešli smo puni krug. Njegovo je djelo dovršeno.“
Iako je pažljivo slušao svaku riječ, Blix se još uvijek protivio tim
argumentima. Još uvijek ga je mučila Emmina uloga u svemu tome, ali i
redoslijed ubojstava. Ostale žrtve uklapale su se u određenu kronologiju.
Ako je iza svega stajao Dahlmann, onda je morao ubiti broj jedan - Sonju
Nordstrøm - prije broja dva - sebe samog. Naprosto nije imalo smisla.

300
 Knjige.Club Books

Stiglo je još policijskih vozila, a iz jednog od njih izišao je Gard Fosse.

Blixga je obavijestio da su našli Dahlmannov leš u goručoj kući, a tijelo
Sonje Nordstrøm u podrumu staje.
„A Emma Ramm?“
Blix je odmahnuo glavom, gledajući kako još jedan zid popušta pred
plamenom stihijom u novom oblaku iskri. Kovic je iznijela Fosseu
skraćenu verziju teorije po kojoj je Dahlmann ubio Nordstrømicu prije
nego si je oduzeo život.
„Onda je sve gotovo“, zaključio je šef. „Ovdje je svemu kraj.“
Blix i dalje nije bio tako siguran. Prisjetio se Dahlmanna kako leži na
podu dnevnog boravka. Položaja tijela, količine krvi, mjesta na kojem se
nalazio pištolj. Nešto se tu nije slagalo. Samoubojstvo se jednostavno nije
uklapalo s ostalim detaljima.
„Zbilja moramo doznati gdje je sve počelo prije nego budemo sigurni
da je gotovo“, rekao je i krenuo prema autu. „To znači da moramo naći
broj deset.“

301
 Knjige.Club Books

93

Sat kasnije bili su za radnim stolovima u policijskoj postaji. Kovic je

sjela pokraj Blixa i proučavala računalni log. Preko puta nje, iza pregrade,
Nicolai Wibe je telefonirao, a Tine Abelvik prelistavala je isprintane
osmrtnice. Pregledali su sve obavijesti o smrti koje su mogli naći, a koje bi
se na ovaj ili onaj način mogle povezati s brojem deset. Blix im je rekao da
razmišljaju kreativno i široko te da kontaktiraju druge policijske okruge u
istočnoj Norveškoj.
„Jeppe Sørensen nestao je 29. rujna“, rekao je. „Znamo da su dobitnik
na lutriji i Mona Kleven, žena s devet života, ubijeni prije toga, tako da je
bitno sve, otprilike od sredine pa do 29. rujna. Ako ne možete naći ništa iz
tog perioda, vratite se još malo unazad.“
Mrtva osoba bi po mogućnosti također trebala biti poznata. S njom je
najvjerojatnije i počelo odbrojavanje - i ta je žrtva morala imati nekakvu
važnost za ubojicu. Tu se lavina zakotrljala.
Blix se istuširao kad su se vratili iz Nordmarke. Još je uvijek teško
disao, ali oglušio se na savjete da bi trebao posjetiti liječnika.
Ipak mu je bilo teško koncentrirati se. U glavi mu je stalno bila Emma.
Mučilo ga je to što nije znao što joj se dogodilo. Stalno mu se vraćala
zastrašujuća i tjeskobna pomisao da se nalazila negdje u izgorjeloj kući.
Pokušao je skrenuti misli na Iselin. Ostalo je još svega nekoliko sati do
kraja njezina boravka u Kući i iskreno, stvarno bi trebao doći u finalnu
emisiju.
Otvorio je internetski preglednik kako bi je vidio, ali umjesto da se
prijavi, podigao je pogled. Netko je uključio televizor. Gard Fosse je
završavao na brzinu sazvanu konferenciju za medije. Glavna se poruka
ponavljala u traci koja je putovala na dnu slike. Sonja Nordstrøm
pronađena je mrtva. Kao odgovor na to što mu je policija ušla u trag,
počinitelj je postavio eksploziv i sad se smatra mrtvim. U jednom kutu
ekrana prikazivana je živa slika s farme u Nordmarki. Iz ruševina se još
uvijek dimilo.
Blix se okrenuo prema Kovic.

302
 Knjige.Club Books

„Trebamo poslati Krohna tamo“, rekao je. „Da provjeri kameru kraj
puta. Sigurno radi preko Wi-Fija. Možda na serveru ima kakvih slika, tako
da možemo vidjeti tko je dolazio i odlazio.“
Kovic se okrenula prema njemu.
„Još uvijek ne vjeruješ da je Dahlmann radio sam?“
„Samo želim biti posve siguran“, odgovorio je i ustao. „Kamera je
mogla poslužiti i kao daljinski upravljač koji je nekako pokrenuo požar.“
Blix nije mogao naći Krohna, ali uspio ga je dobiti telefonom i objasniti
mu situaciju.
„Može li to čekati do sutra?“ pitao je.
„Samo ako si siguran da ne postoje podatci koji bi mogli biti
presnimljeni i izbrisani“, odgovorio je Blix.
Krohn je glasno uzdahnuo. „Okej, idem.“
Blix mu je zahvalio i krenuo prema toaletu. Umio se hladnom vodom,
a onda se vratio za stol i nagnuo monitor.
„Što je rekao?“ zanimalo je Kovic.
„Provjerit će“, odgovorio je Blix i kliknuo na stranicu Dostojnog
pobjednika. Pronašao je prijenos uživo iz Kuće, iako nije bilo zvuka. Iselin
je sjedila na sefu u kojem je bila zaključana novčana nagrada, mlatarajući
nogama. Toralf Schanke stajao je okrenut prema njoj. Bilo je nemoguće
vidjeti jesu li se približili odluci o tome tko bi trebao odnijeti titulu
pobjednika.
Pet minuta kasnije, Fosse je ušao u otvoreni ured, s Pijom Nokleby pola
koraka iza sebe, baš kao i na konferenciji za medije.
„Dopustite mi da vam prvo zahvalim na vašim naporima“, počeo je s
čestitkom za dobre rezultate. „Pred nama je još uvijek veliki zadatak.
Mnogo toga treba raščistiti, ali znam da ste se svi trudili, pa prije nego
krenemo na sljedeću fazu, zaslužujete malo odmora i opuštanja u krugu
obitelji.“
Blix je odmahnuo glavom. Što se Fossea ticalo, nije u pitanju bila briga
za zdravlje i dobrobit kolega, već strah od probijanja budžeta zbog
prekovremenih sati.
Računalni monitori oko njega su se gasili i ljudi su se počeli razilaziti.
Samo je Kovic ostala za stolom.
„Ne mogu sada ići doma“, rekla je. „Previše sam uznemirena. Negdje
je broj deset kojeg trebamo naći.“

303
 Knjige.Club Books

Ni Blix nije planirao vratiti se u prazni stan. Mučio ga je neugodan

osjećaj da negdje postoji važna veza koju su previdjeli.

304
 Knjige.Club Books

94

Emmu je probudio nekakav smrad. Oštar vonj truleži ispunjavao joj je

nosnice i dopirao do mozga.
Otvorila je oči i zatreptala.
Sirom ih je otvorila i prigušila vrisak.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati u što gleda. Ispred nje je bila
mrtva žena u stolcu za ljuljanje. Glava joj je pala na grudi, ali Emma je
svejedno opazila plavi konopac oko vrata i ruke svezane iza leđa. Od šoka
je počela ubrzano disati. Nadala se da to ne čuje muškarac koji je stajao
okrenut prema mrtvoj ženi.
Mrmljao je nešto što Emma nije razumjela. Starija žena nesumnjivo je
bila mrtva već neko vrijeme. Koža joj se smežurala, a tijelo je bilo u
poodmakloj fazi raspadanja. Otuda onaj smrad.
Emma je zatvorila oči kad se okrenuo jer nije željela da zna da je budna.
Ne još. Usta su joj bila začepljena i vezana krpom. Ruke i noge čvrsto joj je
svezao za stolac na kojem je sjedila.
„Misliš da sam je želio dovesti ovamo?“ progovorio je. „Ne mogu se
obratiti nikom drugom iz medija. Ne sada.“
Bijesan je, pomislila je Emma. Pokvarila mu je planove. „Da, znam,
mama“, nastavio je. „Kasnije ću je se riješiti. Kad sve završi.“
Mama, zabilježila je Emma u pamćenje. Mrtva žena bila mu je majka.
Emma je progutala nešto suho i tvrdo, pokušavajući sabrati misli.
Došla je do zaključka da se sigurno nalazi na mjestu gdje je sve počelo.
Kod njegove majke. Ona je broj deset.
Ali zašto ju je ubio?
Kasnije će je se riješiti. Kad sve završi.
Dok se Emma borila s iznenadnim porivom da se oslobodi, on se naglo
okrenuo prema njoj. Više nije imalo smisla pretvarati se. Otvorila je oči i
pogledala ga. Osjetila je kako u njoj buja žestoka mržnja i duboko gnušanje
prema ovom tipu i onome što je učinio. I njoj, i ostalima.

305
 Knjige.Club Books

Emma je zategnuta čvorove i shvatila da su čvrsto svezani. Već je

počela osjećati bol. Rana u glavi tupo joj je pulsirala. Vrat ju je bolio.
Psovala ga je i urlala, ali kroz krpu se čulo samo mumljanje.
Prezirno je coknuo jezikom, kao da joj želi reći da je smiješna i da se
uzalud bori. Emmu to nije zaustavilo. Koprcala se i pokušavala odvezati
čvorove, ali svakim pokretom konopac bi joj se dublje urezivao u kožu.
Uskoro bi mogla prokrvariti.
„Dakle, želiš nešto reći?“ pitao je.
Emma se ukočila.
„Možda moliti za oprost?“ nastavio je. „Žališ li zbog svog ponašanja?“
Emma je grozničavo razmišljala što da učini. Činilo joj se da će je krpa
ugušiti.
„Mogu ti nakratko izvaditi krpu iz usta, ako se želiš ispričati“, rekao
je. ,,I ako mi obećaš da nećeš vrištati. Jesi li odlučila ispričati se, Emma?“
Pogledala ga je, i zauzvrat dobila tek ravnodušan izraz lica. Kao da mu
nije važno što će odgovoriti. Ali kimnula je. Sve, samo da se riješi ove krpe
u ustima.
Približio joj se toliko da joj je majicom dodirnuo nos. Zaudarala je na
prženu hranu. Osjetila je njegove prste na vratu, a zatim lagano otpuštanje
čvora. Glavobolje je gotovo odmah nestalo. Uskoro je jezikom uspjela
izgurati krpu iz usta. Lakše je disala.
„Hvala ti“, rekla je hvatajući zrak, iznenađena što to i misli.
Odmaknuo se. Izgledao je zamišljeno i čekao da nešto kaže. Isprva nije
razumjela što želi, a onda se sjetila.
,,Oh“, rekla je Emma i jezikom ovlažila usne. „Oprosti.“
Spustio je pogled na nju.
,,A za što točno?“
„Što sam... pokušala uništiti laptop. Završit ću članak o tebi.
Obećavam. Pobrinut ću se da bude objavljen i čitan.“
Činilo se kao da razmatra taj prijedlog, ali nije odgovorio. Ponovo je
otišao do majke i lagano joj pomaknuo glavu. Vilica je pala i otkrila zube
s mrljama od nikotina. Zatvorio joj je usta, ali opet su se otvorila.
„Kako si je ubio?“ pitala je Emma, istovremeno skrenuvši pogled.
Nije odgovorio.
„Ne moram pisati o tome“, dodala je.
Odmaknuo se dva koraka, kao da proučava majku. Nakon poduže
šutnje upitao je: „Zar je ne prepoznaješ?“
306
 Knjige.Club Books

I dalje joj je bio okrenut leđima.

„Misliš da bih trebala?“
„Možda nemaš dovoljno godina“, zamišljeno je rekao. „Moja je majka
nekoć bila odlična glumica. Nastupala je u norveškom nacionalnom
teatru, a igrala je i u nekoliko filmova.“
Opet je zašutio.
„Jedne večeri ozlijedila je ruku na pozornici, ali još dugo poslije toga
nije otišla liječniku. Od operacije i bolova postala je ovisna o lijekovima.
Vjerojatno je već prošlo dvadeset godina od njezine zadnje predstave.“
Naslonio se na rub stola pokraj majke. Sklonio je pramenove sijede
kose koji su joj pali preko očiju. „Napisao sam nekoliko priča“, nastavio je.
„Za nju. Pokušao sam opet oživjeti glumicu u njoj. Uzalud sam se nadao
da ćemo zajedno razvijati te priče i opet razmišljati profesionalno. I s
vremenom početi živjeti, a ne samo životariti, od tablete do tablete.“
Odmahnuo je glavom.
„Umjesto toga napravila je od mene budalu. Tko sam ja da mislim
kako nešto mogu stvoriti? Možda je bila ogorčena jer joj je karijera završila.
Možda je bila kivna na život, bijesna što je završila sa sinom poput mene.“
Isprepleo je prste. „Nikad me nije podržavala“, tiho je objašnjavao.
„Nikad mi nije pomagala. Čak me nije bodrila u onom u čemu sam bio
dobar.“
Na djelić sekunde, Emma je osjetila trunku suosjećanja. Ali pokušaj da
pomakne ruku podsjetio ju je da je svezana za stolac, u kući mrtve žene,
te da će doživjeti istu sudbinu ne smisli li nešto pametno, i to brzo.
„Nije imala puno od života“, rekao je. „Pa sam joj ga oduzeo. Napravio
sam joj uslugu. Nakon ovoga opet će biti slavna.“
Nasmiješio se samodopadnim osmijehom. „Kad smo već na toj temi“,
rekao je i odmaknuo se od stola, „moram ići.“
„Kamo?“ začudila se Emma.
„Sve ću ti ispričati kasnije“, odgovorio je. „Kad se vratim. Onda i to
možeš uključiti u članak.“
U sljedećoj sekundi opet se našao kraj nje i grubo joj gurnuo krpu u
usta. Učvrstio ju je konopcem koji joj je svezao oko glave. Emma se
pokušala pobuniti i vrištati, ali bila je nemoćna. Bio je previše snažan. I
previše odlučan.
Konačno zadovoljan onim što je učinio, uzeo je ključeve sa stola i opet
se okrenuo prema majci.

307
 Knjige.Club Books

„Vraćam se za nekoliko sati, mama“, rekao je. „Bit ćeš jako ponosna na
mene.“
Nasmiješio joj se. A potom se nasmiješio Emmi.
Onda se okrenuo i otišao.

308
 Knjige.Club Books

95

Emma je skrenula pogled s mrtve žene. Pokušala je usnama olabaviti

konopac kojim je pričvrstio krpu u ustima, ali bilo je nemoguće. Isto je
vrijedilo za čvorove na rukama i nogama.
Kroz tanke zastore ugledala je veliku, bijelu kuću. Vjerojatno susjedi,
pomislila je. U blizini ima ljudi.
Napinjući se iz sve snage shvatila je kako se istovremeno može trznuti
čitavim tijelom prema naprijed. Bilo je moguće - uspjela je pomaknuti
stolac za centimetar ili dva, i okrenuti se prema prozoru. Još je malo
poskočila, zajedno sa stolcem, ovaj put prema naprijed. Uslijedio je još
jedan trzaj i primaknula se malo bliže.
Čitavo ju je tijelo boljelo, ali morala je stisnuti zube i izdržati.
Centimetar po centimetar, doskakutala je do prozora. Osjećala je
neugodnu vrućinu. Kad joj je prva kapljica znoja kliznula s glave, na
trenutak je zastala, odjednom svjesna da više nema periku. Osjećala se
nagom. Izloženom. Ali bila je nepokolebljiva u namjeri da pobjegne, pa je
nogama stegnula stolac kako bi ga mogla bolje držati. Napela je i trbušne
mišiće, a potom skočila još nekoliko centimetara prema prozoru.
Sad se već znojila iz svih pora. Odjeća joj se lijepila za kožu. S
vremenom je postala vještija, ali energični pokreti umalo su je prevrnuli.
Zaustavila se i zadržala dah dok se stolac nije smirio, a onda nastavila.
Stol joj je blokirao put do prozora. Emma mu se približila najviše što je
mogla, svjesna da ga mora pomaknuti nekako drukčije. Kad je osjetila da
ga dodiruje stolcem, svom je snagom pokušala skočiti prema njemu.
Nije se pomaknuo ni za milimetar.
Pokušala je ponovo. Jednostavno mora i dalje pokušavati. Udahnula
je i malo opustila mišiće prije nego je prislonila stolac na stol i natjerala se
na još jedan nadljudski napor - i on se pokazao uzaludnim. Ali nije stala,
nastavila je skakutati i nasrtati na stol. Uskoro je vidjela kako se miče,
premda jako sporo. Ohrabrena napretkom, i dalje je navaljivala. Krvarila
je pod čvorovima konopca, mišići su joj gorjeli, ali nije bilo važno -
funkcioniralo je. Uspjela je pomaknuti stol. Znoj joj je curio u oči, pa ga je
treptanjem tjerala.

309
 Knjige.Club Books

Uskoro se probila do zastora i prozora, ali preostala je najvažnija stvar

- dozvati nekoga. Protegnula je vrat i uspjela zavući glavu pod zastor.
Svjetlo ju je gotovo zaslijepilo.
Bilo je kasno popodne.
Vidjela je kako pred velikom bijelom kućom gori svjetiljka, ali ni s
jedne strane prozora nije bilo znakova života na najbližem prilazu.
Emma je nekako naslonila glavu na prozorsko staklo; bilo je hladno na
dodir. Zvukovi koje je proizvodila nisu bili dovoljno glasni da privuku
pažnju nekog izvana. Mora to postići na drugi način.
Neko je vrijeme sjedila i gledala kroz prozor, a onda je nešto začula. Je
li to brujanje motora? Potražila ga je pogledom i opazila automobil koji se
približavao susjednoj kući.
Emma je istog trena počela vikati, ali krpa je prigušivala zvuk.
Pokušala je primaknuti stolac bliže zidu i prozoru, ali više nije bilo mjesta.
Koprcala se i bučno udarila glavom o prozor.
To joj je dalo ideju.
Gledala je kako se auto zaustavlja. Čula je kako se motor gasi.
Emma je udahnula iz dna pluća, zatvorila oči i pokušala skupiti svu
snagu. Pripremila se na neizbježan bol. Sad ili nikad. Život ih smrt.
Kad je otvorila oči, ugledala je muškarca koji je izlazio iz auta. Uto je
svom snagom tresnula glavom u prozor.
Ništa. Ništa nije primijetio. Jače, rekla je samoj sebi. Moraš lupiti jače.
Da se bolje čuje.
Još je jednom duboko udahnula. Usredotočena na prozor, zaboravila
je na bol. Pomislila je na budućnost, bez obzira na to hoće li biti kratka ili
duga. Činilo joj se da je ovo što radi, točno u ovom trenutku, možda
najvažnije što će ikad učiniti.
Skupila je zadnje atome snage i udarila glavom u prozorsko staklo.
Pa opet.
I opet. Začula je zvuk razbijenog stakla. To joj je dalo poticaj da nastavi
- udarac po udarac. Emma se nije zaustavljala kako bi provjerila vidi li je
onaj muškarac, samo je lupala i lupala i lupala, sve dok se staklo nije
rasprsnulo - i preko nje i oko nje. Pucanje razbijenog stakla probilo joj je
bubnjiće i zavrištala je u krpu - od umora, radosti i bola.
Zasule su je krhotine, oštre poput noževa; osjetila je kako se zabijaju u
nju i odmah počela krvariti iz glave i vrata. Ali ono što ju je vodilo, ono

310
 Knjige.Club Books

što joj je dalo nadu kad su oko nje zaplesale boje, bio je vjetar koji joj je
hladio kožu.

311
 Knjige.Club Books

96

Blix je proučavao snimku s kamere, od onog dana kad je Dahlmann

ostavio mobitel danskog nogometaša na konferenciji za medije. Krohn je
montirao scenu u kojoj je dvostruki ubojica uhvaćen kamerama pred
policijskom postajom.
Pustio ju je nekoliko puta. Što ju je duže gledao, bio je sve manje
siguran da je Dahlmann osoba koju je vidio na putu do kuće pastora
Hansteena. U tom bi trenutku dao ruku u vatru da je to bio on. Zaustavio
je vlakove, zatvorio ulice i poslao helikopter da traži muškarca u
premalenom odijelu, samo zato što mu je nešto na njemu bilo poznato.
Građa tijela je odgovarala, ali ne i ukočeni hod.
Zazvonio mu je telefon. Interni broj, iz Operativnog centra. Žena se
predstavila kao voditeljica centra.
„Imamo izričit nalog obavijestiti vas o svim porukama koje imaju bilo
kakve veze s brojem deset“, počela je. „Trenutačno imamo patrolno vozilo
na putu u Drivhusveien broj deset, u Brynu.“
„Što se tamo zbiva?“ pitao je Blix.
„Žena koja je bila vezana za stolac uspjela je glavom razbiti prozor“,
objasnila je pozivateljica. „Jako krvari. Susjed koji ju je našao, pozvao je
policiju.“
„Netko je držao taokinju?“ ispitivao je Blix.
„Izgleda“, odgovorila je žena.
„Tko živi tamo?“
„Na toj adresi imamo prijavljenu Marthu Elisabeth Eckhoff“, rekla je.
„Staru šezdeset i sedam godina.“
Blix je ustao.
„Ponovite mi to ime“, rekao je.
„Martha Elisabeth Eckhoff. Mislim da je bivša glumica ili tako nešto.“
Kroz Blixovu glavu proletjela je uznemirujuća misao.
„Ostanite na liniji!“ viknuo je dok se prijavljivao na stranicu Dostojnog
pobjednika.
„Što je?“ pitala je Kovic.
312
 Knjige.Club Books

Blix nije odgovorio, samo je klikao po stranici i tražio testove kojima

su natjecatelji dosad podvrgnuti.
„Skrivena kamera“, rekao je i pokazao na snimku koja je prikazivala
reakcije natjecatelja kad su našli novčanice od 500 kruna.
Na ekranu su vidjeli Farmera kako parkira crveni Nissan. Čak je i
Eckhoff ušao u kadar; bacio je novčanicu od 500 kruna i otišao.
„Šepa“, rekao je Blix, sebi i Kovic. Još uvijek je na telefonskoj vezi imao
voditeljicu centra. „Provjerite ima li sina koji se zove Even“, zatražio je i
pogledao na sat. „Odmah!“
S druge strane čulo se tipkanje. Blix je navukao jaknu i čekao. Kovic ga
je nestrpljivo promatrala.
„Čini se da ima. Da“, odgovorila je voditeljica. „Even Eckhoff, rođen
31. siječnja 1987. Njegova majka je Martha Elisabeth Eckhoff, a otac Erling
Sebastian.
Sve se posložilo. Studio u Nydalenu i Emmin bicikl, ostavljen ondje
nakon emisije. Blix se sjetio na koga ga je Eckhoff podsjećao.
„Agent za nekretnine“, rekao je. ,,I on je tako hodao. I on je šepao.“
Blix nije imao vremena objašnjavati, samo je zamolio voditeljicu centra
da mu javi što su našli na adresi Drivhusveien 10. Onda je nagnuo monitor
s otvorenom stranicom Dostojnog pobjednika, tako da ga i Kovic može
vidjeti.
Na vrhu stranice vidjelo se odbrojavanje sata.
HOĆE LI SE DOGOVORITI? pisalo je ispod slike koja je prikazivala
Iselin i Toralfa kako se gledaju, kao da će se boriti na život ili smrt.
Odbrojavanje se nastavilo. Do kraja je ostalo još sat i četrnaest minuta.
„U odbrojavanju završavaš ili s jedinicom ili s nulom“, rekao je Blix i
pogledao u Kovic, iako bi se od straha najradije sakrio.
,,S nulom“, rekla je Kovic. ,,I nula je broj.“
Točno, pomislio je Blix.
Sat je uvijek odbrojavao do nule.

313
 Knjige.Club Books

97

„Reci mi što misliš“, pogledala ga je Kovic.

Blix se smjestio u vozačko sjedalo.
„Even Eckhoff“, odgovorio je i okrenuo ključ u bravi. „Pokušava nas
prevariti, kao što nas je varao cijelo vrijeme.“
„Kako?“
„Dahlmann je bio broj dva“, objasnio je dok je palio motor. „Dvostruki
ubojica. Kronologija i odbrojavanje štimaju. Eckhoffu je on služio kao
paravan, sve dok i sam nije došao na red. Sigurno je bio na farmi jer mu
nitko nije mogao ući u trag. Eckhoff ga je unajmio da mu tu i tamo nešto
obavi, recimo odnese omotnicu na Radio 4 i podmetne mobitel na presici.
A likvidirao ga je kad je došlo vrijeme, nakon što je pastor Hansteen bio
mrtav i više nije imao koristi od njega.“
,,A poslije toga?“
„Finalna emisija“, procijedio je Blix kroza stisnute zube. „Dostojni
pobjednik. Eckhoff cijelo vrijeme čeka spreman u pozadini. Pripremio je
nešto i za nulu.“
„Zar ne bismo trebali reći to Fosseu?“
„Ma jebeš Fossea“, odbrusio je Blix. Nestrpljivo je lupkao prstima po
volanu dok su čekali da se otvore vrata garaže. „Nazovi Operativni centar
i reci im da smo na putu za Nydalen. Neka pošalju pojačanje.“
Kovic je nazvala i ukratko objasnila o čemu se radi, pa nastavila slušati.
„Provalili su u Drivhusveien 10“, rekla je. „Martha Elisabeth Eckhoff
je mrtva. Sjedi u kući vezana za stolac. I Emma je tamo.“
Blix ju je pogledao. Palcem je pritisnula uho kako bi bolje čula.
„Upravo su krenuli u bolnicu“, rekla je.
Laknulo mu je što je Emma na sigurnom. Istovremeno je bio zadivljen.
Razbiti prozor glavom iziskivalo je ogromnu upornost i snagu volje.
Zvuk sirene odbijao se od kuća poredanih uz cestu. Ostala vozila
sklanjala su im se s puta.
„Što ćemo kada dođemo tamo?“ pitala je Kovic.

314
 Knjige.Club Books

„Naći Eckhoffa“, odgovorio je Blix. „Zaustaviti i njega i ono što kani

učiniti.“
Blix je pogledao na sat na upravljačkoj ploči. Emisija je počela. Pokušao
je razmišljati onako kako bi razmišljao Eckhoff i zamisliti što bi se moglo
dogoditi. Cijeli mu se plan temeljio na odbrojavanju. U televizijskom
studiju sat je još odbrojavao do nule i odabira dostojnog pobjednika.
Kad su stigli do ogromne zgrade televizije, ništa nije upućivalo na to
da se događa nešto neobično. Vani je stajao muškarac i pušio, a jedna žena
nestrpljivo je povlačila povodac psa koji je njuškao oko ulične svjetiljke.
Blix je isključio rotirku i sirenu, pa parkirao uz mjesto za pušenje pokraj
glavnog ulaza. Muškarac ih je znatiželjno pogledao pa ugasio cigaretu.
Blix je provjerio pištolj prije nego ga je vratio u futrolu i sakrio pod
jaknu.
Onda su ušli.
Na golemom televizijskom ekranu na zidu kod prijamnog pulta
prikazivao se izravni prijenos iz studija. Iselin i Toralf sjedili su na kauču
na pozornici i čavrljali s voditeljem.
Jedan od zaštitara s kojima je Blix jučer razgovarao, ustao je s druge
strane pulta.
„Što se događa?“
„Even Eckhoff?“ pitao ga je Blix. „Je li danas ovdje?“
„Maloprije sam ga vidio“, odgovorio je zaštitar i pokazao glavom.
„Vjerojatno je iza pozornice.“
„Trebam propusnicu“, rekao je Blix.
Zaštitar je bez pogovora otvorio ladicu i izvadio iskaznicu s natpisom
Posjetitelj.
„Jeste li bliže odluci?“ upitao je Tore Berg Tollersrud na TV-ekranu i
pogledao na sat. „Moramo imati odgovor za dvadeset i osam minuta.“
Blix je uzeo propusnicu i ušao u hodnik.
„Ostani tu“, rekao je Kovic koja mu je bila za leđima. „Pričekaj
pojačanje.“
Opet se poslužio iskaznicom kako bi otvorio bočna vrata studija, pa
napipao put kroz tamni zastor i zavirio unutra. Pozornica je bila udaljena
petnaest metara. Na podu između pozornice i gledališta postavljene su
četiri kamere.
Blix ih je pomno proučio, pa prešao pogledom po gledalištu. Vidio je
Merete i Jan-Egila, ali ne i Eckhoffa.

315
 Knjige.Club Books

Pogledao je prema krovu. Na stropu su bili nanizani reflektori raznih

veličina i boja. Moglo ih se dosegnuti zahvaljujući ljestvama i kabelskim
kanalima, ali svjetlo je bilo prejako da bi se vidjelo ima li koga gore.
Blix se kroz bočna vrata vratio u hodnik i shvatio kako može doći iza
pozornice. Nekoliko članova produkcijskog tima naguravalo se oko
ekrana na kojima se prenosilo ono što se događalo s druge strane. Glasovi
s pozornice i zvukovi reakcije publike bili su prigušeni, i ne posve
sinkronizirani sa slikama na ekranu.
„U kući ste već deset tjedana“, govorio je Tollersrud. „Cijelo to vrijeme s
vama je i sef s novčanom nagradom. Milijun kruna.“
Žena sa slušalicama prepoznala je Blixa i kimnula mu.
„Jeste li vidjeli Evana Eckhoffa?“ pitao ju je.
Žena je pogledala uokolo, kao da bi Eckhoff trebao biti tu negdje, s
njima. Onda je odmahnula glavom i okrenula se prema ekranu.
Blix je ušao u prostor iza pozornice.
„Sef ima šifriranu bravu“, čuo je kako Tollersrud objašnjava. „Jeste li bili
u iskušenju da ga otvorite?“
„Jonas jest“, odgovorio je Toralf, misleći na natjecatelja koji je
eliminiran u prošloj emisiji.
Taj je komentar izazvao salve smijeha u publici. Blix je proučavao
odjeljak u kojem su se nalazili vrčevi s kavom i tanjuri s keksima.
Tollersrud je podigao omotnicu.
„Unutra su četiri brojke potrebne za otključavanje sefa. Možete uzeti
omotnicu, vratiti se u Kuću i otvoriti sef. Ali ne zaboravite: samo jedno od vas ide
doma s milijun kruna.“
Glazba i aplauz ispunili su prostor kad je voditelj objavio kako do
isteka vremena ima još dvadeset i pet minuta.
Blix se ponovo vratio u hodnik i provjerio sobu za šminkanje, a zatim
se spiralnim stubištem popeo do sobe za odmor. Unutra su sjedila dvojica
zaštitara. Na velikom ekranu ugledao je Iselin kako otvara omotnicu sa
šifrom za sef.
„Tri, dva, jedan, nula“, pročitala je naglas i nasmijala se.
Producent joj je u publici pronašao majku. Merete se smijala stiskajući
Jan-Egilovu ruku. Kamera se prebacila na Toralfa koji je unosio šifru.
Blixu je zazvonio mobitel. Gard Fosse. Odbio je poziv i nazvao Kovic
dok je prilazio zaštitarima.
„Jeste vidjeli Evena Eckhoffa?“ upitao je.

316
 Knjige.Club Books

Jedan od zaštitara napola se okrenuo prema njemu i odmahnuo

glavom. Kovic se javila.
„Je li stiglo pojačanje?“ nestrpljivo je pitao. „Trebamo još ljudi na
terenu.“
„Došlo je patrolno vozilo“, odgovorila je. „Izgleda da specijalci stižu
za tri minute.“
„Zar nije rekao da imamo još dvadeset pet minuta?“ začudila se Iselin na
ekranu.
Blix je vidio da je zbunjena i osjetio strah u njenom glasu. Obišao je
ekran. Vidio je kako kamera zumira sadržaj sefa.
Bio je prazan. Pažnju su mu privukle crvene znamenke na satu koji je
odbrojavao - od tri minute i dvadeset jedne sekunde.
Blix se uhvatio za najbliži stolac.
Preplavio ga je čisti užas.
„Ukurac!“ proderao se u mobitel. „Eckhoff je postavio bombu u
zgradu. Imamo nešto više od tri minute prije nego eksplodira!“

317
 Knjige.Club Books

98

Blix se sjurio niza spiralno stubište u hodnik, pa u studio. Šef studija

čuo je krčanje u slušalicama, ali ni on ni snimatelji nisu shvatih što se
događa. Tollersrud je još bio na pozornici. Na ekranu se prikazivao krupni
kadar sadržaja sefa. Naprava je otkucavala - 02:56 smanjilo se na 02:55. Mogle
su se vidjeti žice koje su provirivale iz četiri velika, siva spremnika.
Neki gledatelji iz prvog reda skočili su iz sjedala. Blix je opazio požarni
alarm i razbio staklo, tako da se oglasilo zvono. Ekran se zatamnio. Netko
je povikao da je unutra bomba. Panika se proširila za svega par sekundi.
Snimatelj je jurnuo prema izlazu, dok ga je drugi pratio u stopu. Publika
se naguravala preko sjedala i čulo se vrištanje.
Blix je skočio na pozornicu i sjurio se prema ulazu u Kuću. Klizna vrata
nisu imala ručke, ali ih je svejedno pokušao otvoriti. Nisu popuštala.
Pogledao je oko sebe, tražeći nešto što bi mu poslužilo kao alat. Studio
se još nije ispraznio. Kovic i četiri uniformirana policajca probijali su se
kroz uspaničenu gomilu koja je pokušavala pobjeći. Slijedio ih je
producent, Petter Due-Eriksen.
Ekran se zatamnio, a zatim se pojavila poruka u kojoj je stajalo da će
se prijenos ubrzo nastaviti. Na dva manja ekrana još je prikazivana
unutrašnjost Kuće. Činilo se da je jedna kamera usmjerena prema satu -
02:39, 02:38... Drugi je ekran automatski zasjenio kretanje natjecatelja.
Iselin i Toralf stajali su kod pneumatskih vrata, drugog izlaza iz Kuće. Ali
i ona su bila zatvorena.
Due-Eriksen je zahtijevao da mu kažu što se događa.
„Even Eckhoff“, rekao je Blix, bez daljnjeg objašnjavanja. „Otvorite
vrata!“
„Njima se upravlja elektronički“, rekao mu je Due-Eriksen. „Ne bi
trebala biti zaključana, samo zatvorena.“
Pokušao ih je silom otvoriti. Jedan od uniformiranih policajaca svom
se težinom naslonio na vrata, ali uzalud.
Blix je zgrabio drugog policajca za rame.
„Udarni ovan!“ viknuo je.

318
 Knjige.Club Books

Policajac je prenio poruku. Specijalni odred odgovorio je da stiže za

manje od minute sa svom potrebnom opremom.
Sat na ekranu odbrojio je do 02:09. Sekunde su prebrzo otkucavale.
„Ima li neki drugi ulaz?“ pitao je policajac naslonjen na vrata.
„Pneumatska vrata“, odgovorio je Due-Eriksen, i poveo ga sa sobom.
Ostali policajci nastavili su raditi na kliznim vratima. Jedan od njih
pronašao je čekić i njime razbio šarke. Drugi je dohvatio metalnu šipku.
Iselin i Toralf su se povlačili prema izlazu. Kamere su ih pratile i
uskoro su začuli lupanje iznutra. Na ekranu se vidjelo kako Toralf šakama
udara po vratima.
Blix nije znao što bi. Htio je izvaditi pištolj i pucati u šarke, kad su stigli
specijalci u tamnim kombinezonima i kacigama, naoružani automatskim
puškama. Dvojica su nosila borbenog ovna. Televizijskim su studijem
odzvanjali teški koraci.
Bez riječi su skočili na pozornicu. Blix je pokazao prema kliznim
vratima i rekao im da maksimalno požure. Zauzeli su položaj. Dvojica su
podigla ovna i njime tresnuli o vrata. Greda se rascijepila, vrata su se
pomaknula, ali nisu se otvorila.
Blix je jednim okom promatrao kameru koja je prenosila slike iznutra.
Iselin i Toralf malo su se odmaknuli. Uslijedio je još jedan udarac u vrata,
ali i taj se pokazao preslabim. Iselin je ustuknula, okrenula se i nestala s
vidika. Kamera je slijedila Tor alfa koji se približio kliznim vratima i
slabašno povukao.
„Kamo je otišla?“ pitala je Kovic, koja je također gledala.
Kamera pokraj njih sad je prikazivala 01:24. Još uvijek ima vremena,
pomislio je izbezumljeni Blix kad je borbeni ovan napokon probio vrata.
Onda je Iselinin zatiljak upao u kadar.
„Zatvara sef“, rekla je Kovic.
Blix je kimnuo, umiren njezinom pribranošću i snalažljivošću. To će
smanjiti učinak eksplozije.
„Svi van!“ naredio je šef specijalaca.
Toralfa su izveli kroz razbijena vrata. Due-Eriksen već je krenuo
prema izlazu, a za njim i uniformirani policajci.
,,A bomba?“ pitala je Kovic.
Sef specijalaca je odmahnuo glavom.
„Nemamo više vremena“, rekao je i ponovio naredbu svojim ljudima:
„Svi van!“

319
 Knjige.Club Books

Blix je provirio kroz otvor.

„Iselin!“ povikao je.
Sagnuo se i provukao. Opet ju je zazvao.
„Blix!“
Dozivala ga je Kovic.
„Idi!“ doviknuo joj je.
„Pneumatska vrata!“ zaurlala je policajka, pokazujući na dva ekrana
preko kojih su se emitirali prizori iz Kuće.
Blix nije shvatio što želi reći, ali pretpostavio je da misli na Iselin.
Okrenuo se, provirio kroz otvor i na ekranu vidio da su pneumatska vrata
otvorena.
„Eckhoff“, objasnila je Kovic. „Ušao je.“ Blix se ponovo okrenuo i
izvukao pištolj.

320
 Knjige.Club Books

99

Netko je isključio požarni alarm. Oko Blixa je zavladala neugodna

tišina. Držao je pištolj ispred sebe, u desnoj ruci, a lijevom ga je
pridržavao. Prije nego je ušao dublje u Kuću, pokušavao se snaći i kretati
u prostoru po sjećanju, prema slikama koje je gledao tijekom prijenosa.
Prvo ih je ugledao u jednom od golemih zidnih dvosmjernih zrcala.
Eckhoff je stajao i čekao, a pred njim je stajala Iselin. Pritisnuo joj je pištolj
na sljepoočnicu, a drugom ju je rukom čvrsto držao oko struka.
I Eckhoff je ugledao Blixa.
„Izlazi!“ naredio mu je.
Blix je duboko udahnuo i pokušao kontrolirati disanje. Pogledao je iza
ugla. Izbjegavao je kontakt očima s Iselin te prikovao pogled na Eckhoffa
i cijev svog pištolja.
„Pusti je!“ viknuo je.
Eckhoff se nasmiješio.
„Još uvijek smo u eteru“, rekao je i pokazao prema jednoj od fiksnih
kamera koje su sve to prenosile na internetu.
„Pusti je!“ bijesno je ponovio.
Eckhoff je ustuknuo i gurnuo Iselin ispred sebe, skrivajući se iza
njezina tijela. Udaljenost između njih i Blixa bila je četiri metra. Iselin je
bila blijeda. Usne su joj drhtale, a oči bile pune suza.
Blix je fiksirao Eckhoffovo lijevo oko, točno iznad Iselinina ramena.
Pogled mu je bio čvrst, bez trunka sumnje i imalo milosti.
„Kako je bilo gledati kći koja postaje sve poznatija?“ pitao ga je
Eckhoff. Trepnuo je kako bi maknuo kapljicu znoja s oka.
Blix nije odgovorio, već se približio za korak, kako bi mu meta bila
sigurnija.
Eckhoff je opet pokazao prema kameri.
„Znaš li, Blix, da ćeš sada i sam postati slavan?“
Nije odgovorio. Cijev pištolja počela je podrhtavati. Predugo je držao
ispružene ruke. Mišići i živci bili su mu napeti. Crvena točkica plesala je
oko mete. Poput deja vua, to mu je vratilo slike iz Teisena prije devetnaest
321
 Knjige.Club Books

godina. Emma i njezin otac nadmetali su se za mjesto u Blixovim mislima.

Kao da mu se magla spustila na oči i ono što se događalo pred njim.
„Uskoro će biti gotovo“, rekao je Eckhoff.
Blix je osjetio pulsiranje u vratu. Duboko je udahnuo i zadržao dah.
„Koliko je još ostalo?“ izazivao ga je Eckhoff. Udario je nogom u
zatvoreni sef.
Zbog tog kratkog pokreta ciljnik se spustio na Iselinino čelo. Blix je
uzdahnuo i podigao pištolj.
„Deset sekundi?“ pitao je Eckhoff.
Blix je savio prst oko obarača. Sav adrenalin što ga je preplavio,
iskoristio je kako bi se fokusirao. Eckhoffov glas pretvorio se u usporenu
jeku: „Devet sekundi? Ili osam?“
Zatim se nasmiješio.
Blix je opet zadržao dah.
I opalio.
Metak je probio Eckhoffovo lijevo oko i odbacio ga u balonu krvi. Prije
nego je pao, Blix mu je dvaput pucao u prsa.
Krv je poprskala Iselinin lijevi obraz. Nekontrolirano je jecala, na rubu
sloma. Blix ju je zgrabio i odvukao prema izlazu. Gurao ju je ispred sebe,
kroz razbijena vrata, preko pozornice, prema izlazu za publiku. Brojio je
u sebi. Četiri, tri, dva. Iselin se spotaknula, ali Blix ju je podigao i izvukao
u hodnik.
Onda je odjeknula eksplozija.
Zaglušujuća detonacija od koje se sve zatreslo.
Blix se bacio na kći i rukama zaštitio glavu. Eksplozija je izbila vrata
iza njih i podigla oblak prašine koja je padala po njima. Sa zidova i stropa
rušili su se predmeti. Posvuda se čuo zvuk razbijenog stakla. Svjetla su se
ugasila i aktivirao se alarm.
Blix se uspravio na koljena i na prigušenom svjetlu provjerio Iselin.
„Jesi dobro?“
Iako je kašljala, kimnula je i čvrsto ga stegnula. Blix joj je pomogao da
ustane, pridržavajući je dok su hodali prema izlazu. Četvorica vatrogasaca
izveli su ih kroz vrata.
Odgurali su ih u kaotičnu gomilu. Odjednom se pred njima stvorila
Kovic. Uzela ga je za ruku i domahnula kolima hitne pomoći.

322
 Knjige.Club Books

Merete se probila kroz blokadu koju je policija pokušavala postaviti

kako bi osigurala prostor, i potrčala prema njima. Iselin je pustila Blixa i
bacila se u majčin zagrljaj.
Blix se nagnuo i podbočio rukama o koljena. Duboko je udahnuo i
sklopio oči.
Gotovo je, pomislio je.
Napokon je gotovo.

323
 Knjige.Club Books

100

Blixa su vodili bolničkim hodnicima, do prostorije za doček pacijenata

i rodbine. Prepoznao je Irene Ramm. Upoznala ga je s kćeri Martine, koja
se stidljivo nasmiješila, ali je prihvatila ispruženu ruku.
Malo dalje od njih sjedio je muškarac kovrčave kose s naočalama.
Ustao je i prišao im. „Ja sam Kasper Bjerringbo“, predstavio se. „Ja...
poznam Emmu od ranije.“
Blix se rukovao s njim, a potom se okrenuo ženi koju je prepoznao iz
vijesti. Anita Grønvold, Emmina šefica na news.no. I ona je ustala i
rukovala se s Blixom.
„Jeste li je vidjeli?“ upitao je pogledavajući prema najbližem odjelu.
„Nismo“, odgovorila mu je Irene. „Još spava. Doktor je rekao da
čekamo dok se ne probudi.“
Kratili su vrijeme gledanjem televizije i izvanrednih vijesti. Novije
snimke eksplozije s mobitela emitirane su uz razgovor s ljudima iz
publike, bivšim natjecateljima i ekipom koja je radila na zadnjoj emisiji.
Petter Due-Eriksen morao je dati komentar. U specijalnoj izjavi Gard Fosse
je naglasio da je, zahvaljujući brzoj i profesionalnoj akciji policije, spriječen
daleko veći i ozbiljniji incident. Počinitelj je identificiran kao Even Eckhoff,
i javnost je doznala pojedine detalje iz njegova života. Snimatelji su stigli
pred kuću njegove majke, ali u vijestima se nije spominjalo da je Emma
razbila prozor i dozvala pomoć.
Liječnik im je dopustio da uđu malo prije ponoći. Emma je pospano
treptala, gledajući ih kako ulaze. Aparat je zapištao. Monitor joj je
pokazivao puls - 58. Jedno po jedno, okupili su se oko kreveta.
Prva je progovorila Martine: „Više nemaš kosu.“
Emma ju je pogledala i slabašno se nasmiješila. Onda je pogledala
Irene. Pa Kaspera.
„Nemam ti ja kose već godinama, dušo“, rekla je svojoj nećakinji. „Ali
imam super zavoje, je 1' da?“
Zatim je podigla ruku i dodirnula glavu. Martine se popela na krevet.

324
 Knjige.Club Books

„Doktor mi je rekao što se dogodilo“, Emma je pogledala u Blixa. „Da

si ga ubio.“
Blix se približio krevetu i kimnuo.
„Morala sam ga intervjuirati“, rekla je i okrenula se prema Aniti.
„Nisam ga uspjela dokraja urediti.“ Lice joj se iskrivilo u bolni grč.
„Ne smiješ sada misliti o poslu“, smirivala joj je Irene. „Samo se moraš
odmarati i oporaviti.“
Emma se blijedo nasmiješila sestri.
„Ali ne predugo“, ubacila se Grønvold, namignula Emmi i nakašljala
se.
Martine je stavila ruku na Emminu glavu.
„Polako“, upozorila ju je Irene.
,,U redu je. Ionako ništa ne osjećam“, rekla je Emma.
Martine joj je nježno milovala sjajni dio ćelave glave koji nije bio
prekriven zavojem.
„Glatko je“, rekla je.
„Da“, složila se Emma.
„Malo čudno izgleda“, dodala je Martine.
Emma je vratila pogled na sestru i rekla: „Ma, navikneš se. Mislim da
je zapravo totalna fora.“
Kasper je htio nešto reći, ali prvo se morao nakašljati.
„Ti“, rekao je. „Izgledaš...“
A on je izgledao kao da ne zna kako bi nastavio rečenicu.
„... bolje nego prije“, dovršio je misao.
Emma se nasmiješila.
„Hoće li ti kosa ponovo narasti?“ upitala ju je Martine.
Emma je polako odmahnula glavom.
„Neće, micko. Ali nije važno. Iskreno, to je skroz u redu.“

325
 Knjige.Club Books

EPILOG

U tjednima koji su uslijedili, Blixu je bilo teško raditi. Svi koje bi nazvao
i sreo htjeli su razgovarati samo o onom što se dogodilo. Svakog su ga
dana zivkali novinari, pod izgovorom da ih zanima nešto o slučaju na
kojem radi, a na koncu bi se ispostavilo da ih interesiraju samo ubojstva
po brojevima. Bilo je zahtjeva za opširnim i intimnim intervjuima, o njemu
kao privatnoj osobi i kao detektivu, o životu nakon Teisenske tragedije,
sve do ispitivanja o samim ubojstvima, o tome kako ih je doživio i kako je
bilo loviti ubojicu iz dana u dan. Višerangirani u Ravnateljstvu policije
pošto-poto su htjeli da Blix uredno odgovara na takva pitanja i zahtjeve,
ne bi li se policija prikazala u najboljem mogućem svjetlu.
Zvali su ga s televizijskih postaja iz Norveške, Švedske i Danske, htjeli
su da gostuje u talk-showowima petkom navečer. Nagovarali su ga i mamili
obećanjima da se razgovor može snimiti bilo gdje i bilo kada, samo kako
bi ga dobili pred mikrofone i kamere.
Sve ih je odbio.
Stvari su se počele smirivati tek oko Božića. Blix se ponudio za
dežurstvo tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana, a preuzeo je i
dodatne smjene za kolegice i kolege koji su te dane željeli provesti s
najmilijima.
„Da iskreno kažem, meni bi to savršeno odgovaralo“, rekla je Kovic
kad ju je Blix pitao što misli o tome da novogodišnju noć provede radno.
Kovic je bila nova u policiji, a bilo je uobičajeno da novaci odrađuju manje
atraktivne smjene.
„Ionako je uvijek isto“, objasnila je. „Novogodišnja noć je obična
gnjavaža. Previše drame. Cure koje su friško prekinule vezu krenu
cendrati zato što same čekaju Novu godinu. Onda malo više popiju, pa
pokušavaju oteti tuđe frajere. Radije ću tu noć provesti s kriminalcima.“
„Predugo radiš sa mnom“, rekao joj je Blix. „Ako ne pripaziš, i ti ćeš
se pretvoriti u dosadnu staru babu.“
Kovic se nasmiješila.
Novogodišnja noć na ulicama Osla oduvijek je bila svečana kao ni
jedna druga. Premda su postojali zakoni koji su propisivali gdje se smije

326
 Knjige.Club Books

paliti vatromet, uvijek bi se našlo onih koji su ispaljivali rakete i na istoku

i na zapadu, a bilo je i više tučnjava nego obično. Nekoliko sati prije
ponoći, Blix i Kovic su se morali presvući u uniforme i tako pridonijeti
većoj vidljivosti policije u gradu.
Ulice su bile prekrivene bljuzgavicom od nedavnog snijega koji je
zamijenila kiša. Uspjeli su zaobići najveće lokve. Povremeno su se
zaustavljali kako bi pogledali raketu koja bi poletjela u maglovito nebo.
Kad su stigli do katedrale, Blixu je zazvonio mobitel. Bilo je deset
minuta do ponoći.
Lice mu se razvedrilo.
„Bok, curo moja najbolja“, rekao je. Nije prestao tako oslovljavati
Iselin.
„Bok, tata“, viknula je. Blix je u pozadini čuo buku. Glazbu, tulum,
galamu i smijeh. „Samo sam ti htjela poželjeti sretnu Novu prije nego
postane nemoguće telefonirati. Kad otkuca ponoć, mreža će skroz pasti,
kao i obično.“
„Lijepo od tebe“, rekao je Blix. Nekoliko je puta progutao suze. Iselin
ga je u posljednje vrijeme sve češće zvala da čuje kako je, ili je željela da
malo brbljaju.
„Gdje si?“ upitao je, iako je znao kakvi su joj planovi za tu večer.
,,S frendovima u Grünerløkki.“
Po glasu joj je čuo da je pila, ali još je uvijek razgovijetno govorila.
„Je li veselo?“ zanimalo ga je.
Puno su razgovarali o iskustvima iz Dostojnog pobjednika. Iselin je
provela sate u razgovorima s psihologom^ ponekad zajedno s Blixom. Bilo je
teško prihvatiti ono što se dogodilo jer je postala poznata, i svi koje je
sretala htjeli su razgovarati s njom. Ali to što je bila na tulumu, bio je dobar
znak.
„Super je“, napokon je rekla, ali Blix joj je u glasu osjetio suzdržanost.
Iznad glave su mu se rasprskavale rakete. Morao je prstom začepiti uho.
„Što je?“ upitao je.
„Ništa“, odgovorila je.
Zatim je nastavila. „Samo... uskoro će početi odbrojavanje do ponoći.
A ja...“
Blix je čuo kako se netko proderao u pozadini.
„Bojim se toga.“
„Savršeno te razumijem.“
327
 Knjige.Club Books

Okrenuli su se prema ulici Karla Johansa. Na njezinom kraju, u daljini

se vidio žućkasti sjaj kraljevske palače. „Hoćeš da ostanem na liniji dok
odbrojavate?“ ponudio je.
„Ma ne, ne treba“, rekla je Iselin. „Bit ću dobro. Mislim da hoću“,
dodala je.
Od tih riječi Blix je osjetio toplinu oko srca. Razmišljao je da odu do
Birkelundena jer bi tamo mogao vidjeti Iselinine prijatelje koji će izići i
gledati boje na nebu, ali nije bilo vremena. Ne bi stigli.
„Nema ga“, rekao je. „Eckhoffa više nema. Ne može ti više nauditi.“
„Znam“, odgovorila je. „Ali što ako ima još takvih luđaka?“
Blix je razumio njezin strah.
„Ako se bojiš, ostani unutra“, savjetovao joj je. „Okej? Ne moraš ići
van.“
Iselin nije odmah odgovorila.
„To mi je malo depresivno. U tom slučaju dopustila bih da mi taj idiot
upravlja životom. Ne, neću.“
Blix se nasmiješio.
Prilazili su vanjskom klizalištu u Spikersuppi. Sa svih strana čulo se
praskanje i detonacije.
„Sad te malo slabije čujem“, rekao je Blix. „Osim toga, moram paziti
što se zbiva oko mene.“
„Okej. Sretna ti Nova godina, tata.“
,,I tebi sretna Nova, curo moja najbolja.“
Završili su razgovor.
Blix je pogledao u Kovic. Vidio je kako se smješka, ali ništa nije rekla.
Zaputili su se prema Gradskoj vijećnici na Radhusplassenu, gdje se
okupilo puno ljudi. Većina je promatrala splav u luci, s koje je Gradski
odbor svake godine ispaljivao vatromet. Spektakl je počinjao točno u
ponoć. Blix je pogledao na sat. Minuta do ponoći.
Bili su okruženi razdraganim mnoštvom koje je pjevalo, grlilo se, pilo
i pušilo. Inače je policija strogo kažnjavala konzumiranje alkohola u
javnosti, ali u noći poput ove, to bi bila nemoguća misija.
Kovic i Blix su zastali i promatrali metež oko sebe.
„Nova godina, nove prilike“, rekla je Kovic.
,,I novi slučajevi“, dodao je Blix.

328
 Knjige.Club Books

Nedaleko njih netko je dohvatio megafon i objavio kako je do ponoći

ostalo još trideset sekundi. Pozvao je okupljene da se pridruže
odbrojavanju.
Kovic i Blix su se pogledali, svatko u svojim mislima.
Gomila je prihvatila: „DESET, DEVET, OSAM, SEDAM, ŠEST, PET,
ČETIRI, TRI, DVA, JEDAN...“
A onda je odjeknula eksplozija.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

329