Professional Documents
Culture Documents
Night Rise
Anthony Horowitz
U Zvezdi zla Met i Pedro nisu uspeli da zatvore drugu kapiju, koju su
pronašli u pustinji Naska, a Drevni - sile zla - konačno su kročili na svet.
Pošto je izgubio ovu bitku, Met je shvatio da mu je jedino ostalo da
pronađe preostala tri čuvara kapije: dva dečaka i devojčicu. Samo ako
se udruže, dobiće potrebnu snagu da poraze Drevne i sačuvaju svet od
haosa i uništenja.
Buđenje noći, treća knjiga u nizu, počinje u junu nekoliko nedelja pre
završetka Zvezde zla. Drevni znaju za moć Petorke i njihove sluge ih već
sada traže odlučne u nameri da ih drže razdvojene.
U ovoj knjizi postoje tri sveta. Svet sadašnjice. Svet kakav je
postojao pre Mračnog doba pre nekih deset hiljada godina. I neobičan
svet snova koji povezuje oba navedena sveta.
CIRKUS UMOVA
Kolton Bejns
KORPORACIJA BUĐENJE NOĆI
Ispod svega bila je adresa i broj telefona. Slova su bila suviše mala da bi
Džejmi mogao da ih razazna u polumraku.
Čovek ga je gledao ispitivački kao da je želeo da prodre u njega.
Teško, Džejmi se okrenuo prema pozornici. Pokušao je da progovori,
ali su mu usta bila suviše suva. Progutao je, pa pokušao ponovo.
„Skote, možeš li mi reći za koga radi ovaj čovek?”, rekao je.
Na sceni je vladala tišina. Šta se događalo sada?
Skot je progovorio. „Naravno, Džejmi. Radi za Korporaciju Buđenje
noći.”
Čovek se nasmešio. „To je savršeno tačno”, rekao je glasno, tako da
celo pozorište može da čuje. Njegov ton kao da je ismevao Džejmija.
Izgledalo je kao da mu nije stalo da li je trik uspeo ili ne. „Dečko je
pogodio iz prve.”
Aplauz je ovoga puta bio još glasniji. U pozorištu je bilo još svega
četrdeset i petoro ljudi, ali svi koji su ostali bili su iskreno zadivljeni.
Bila je to jedina prava misterija koju su videli te večeri. I u danima koji
slede, sigurno će se pitati kako je dečacima to pošlo za rukom.
Niko od gledalaca nije mogao da uvidi jednostavnu istinu, iako je to
bilo jedino moguće objašnjenje koje im je bilo pred očima. Nije bilo
mikrofona. Nije bilo skrivenih signala. Nije bilo šifri ni poruka koje je
neko slao izvan scene. Trik je bio u tome da trika nije ni bilo. Dva
dečaka su zaista mogla da čitaju misli jedan drugom.
Za to je znala Korporacija Buđenje noći i upravo su zbog toga
večeras poslali ta dva čoveka. Poslali su ih da bi se uverili.
Bilo je vreme da Skot i Džejmi Tajler nestanu.
IZA SCENE
Nastup se završio. Skot i Džejmi imali su još pola sata pre nego što
počne sledeći nastup, pa su se povukli u svlačionicu. Uzan hodnik u
obliku slova L, osvetljen jakim neonskim svetiljkama pružao se celom
dužinom scene, a na samom kraju nalazio izlaz. Kao i obično, morali su
da pronađu put između kostima, korpi i rekvizita koji su već bili
postavljeni za sledeći nastup. Krevet sa ekserima Svamija Luvišnija bio
je postavljen odmah do Zoroovih katanaca i luđačke košulje. Krava
napravljena od papira i lepka bila je sledeća, a odmah iza nje pokvareni
klavir kome je nedostajala većina dirki. Ove dve poslednje stvari
predstavljaju zaostavštinu neke druge predstave koja se izvodila na
ovom mestu. S jedne strane goli cigleni zid pružao se deset metara sve
do plafona. Ovo je zapravo bio bekstejdž. S druge strane, niz hodnik
pružao se pogled na male četvrtaste prostorije. U celom tom rejonu
mogao se osetiti miris pržene hrane. Pozorište se naslanjalo na motel
čija se. kuhinja nalazila tačno naspram njega. Dečaci su često na
odlasku viđali radnike Filipince u svojim keceljama sa belim
papirnatim kapama kako bazaju okolo i puše.
Dok su se probijali do bekstejdža, začulo se iznenadno cviljenje i
pas je iskočio iza jednih vrata. Bio je to desetogodišnji nemački ovčar
koji je imao samo jedno oko. Pripadao je Frenku Kirbiju, koji ga je
koristio kada se pretvarao da je gospodin Marvano, veličanstveni
iluzionista. Dva puta u toku večeri, pas je sedeo iza tajnog ogledala i
čekao da se pojavi u kavezu.
Džejmi se sagnuo i potapšao ga po glavi. „Dobar pas, Džeger”, rekao
je. Pas je dobio ime po pevaču Rolingstonsa. Džejmi nije znao zbog čega
baš tako.
„Hej, Džejmi!”
Frenk Kirbi bio je u svlačionici. Zoro je bio s njim. Sedeo je na stolu
držeći čašu i napola praznu flašu viskija. Džejmi se nadao da Zoro već
nije previše popio. Tokom jednog nastupa Zoro je ostao vezan lisicama
i zaključan u svom kovčegu gde je propisno zaspao. Zbog toga je
izgubio nedeljnu platu. On i Kirbi često su bili zajedno. Obojica su bili
razvedeni. Obojica su imali pedesetak godina. Džejmi nije mogao da se
otrgne utisku da su obojica bili gubitnici.
„U čemu je stvar, Frenk?”, pitao je Džejmi. Oslonio se na vrata i
pustio brata da prođe pored njega. Skot se nije zaustavio.
„Govorka se da ćemo se možda preseliti.” Kirbijev glas je uvek bio
hrapav. Činjenica da dnevno popuši trideset cigareta verovatno mu
nije išla u prilog. „Čujem da ćemo možda otići iz Rina. Da ti ne znaš
nešto o tome? ”
„Ništa nisam čuo”, rekao je Džejmi.
„Možda bi mogao da pitaš svog ujaka Dona. On nama nikada ništa
ne govori!”
Džejmi je bio u iskušenju da kaže da Don Vajt ni njemu nikada ništa
ne govori. Ali, nije bilo svrhe. Frenk je to ionako znao. Džejmi je
jednostavno slegnuo ramenima i otišao u susednu prostoriju.
Skot je već bio tamo. Ležao je na jedinom krevetu na kom se nalazio
prljavi dušek i ishabano ćebe. U sobi su bili još jedan sto i dve stolice.
Sve prostorije izgledale su isto: savršeno četvrtaste s prozorom sa kog
se pružao pogled na parking i motel koji se nalazio s druge strane.
Svaka prostorija imala je lavabo i ogledalo okruženo sijalicama. U
nekim prostorijama te sijalice su čak i radile. Džejmi je pogledao u svog
brata koji je piljio u plafon. Na stolu je bilo nekoliko Marvelovih
stripova i poluprazna flaša koka-kole. To je bilo sve. Njih dvojica nikada
ništa nisu radili između nastupa. Ponekad su razgovarali, ali u
poslednje vreme Džejmiju se činilo da se Skot povlači u sebe.
„Frenk misli da ćemo se preseliti”, rekao je Džejmi.
„Preseliti, gde?”
„Nije rekao.” Džejmi je seo. „Bilo bi sjajno kada bismo otišli odavde.
Daleko iz Rina.”
Skot se nakratko zamislio. I dalje je gledao u plafon. „Ne vidim da bi
to išta promenilo”, rekao je konačno. „Kuda god da odemo, uvek će biti
isto... ili još gore.”
Džejmi je gucnuo koka-kolu iz flaše. Tečnost je bila topla i ishlapela.
Kao da je popio sirup. Okrenuo je glavu i proučavao svog brata kako
leži na krevetu. Skot je otkopčao košulju. Slobodno je visila sa strane i
otkrivala mu stomak i grudi. Košulje su dobro delovale na sceni, ali su
bile od jeftine crne sintetike od koje su se Džejmi i Skot znojili. Skotove
ruke opušteno su počivale uz njegovo telo. U tom trenutku nije
delovalo kao da mu je četrnaest godina. Mogao bi da prođe i kao
dvadesetčetvorogodišnjak.
Džejmi je često morao da se podseća da su obojica istih godina. Bili
su blizanci. A opet, nije mogao a da ne razmišljao o Skotu kao o svom
starijem bratu. Nije u pitanju bila samo fizička različitost među njima.
Još od najranijih dana, Skot se starao o njemu. Nekako, taj odnos
nikada nije išao u drugom smeru. Kada je Džejmi imao noćne more dok
je spavao u nekom ruiniranom hotelu ili prikolici usred Nedođije, Skot
je uvek bio tu da ga uteši. Kada je bio gladan, Skot je bio taj koji je uvek
pronalazio hranu. Kad god bi se Don Vajt ili njegova žena Marsi
razljutili, Skot bi se uvek našao između njih i svog brata.
Tako je oduvek bilo. Druga deca su imala roditelje. Druga deca su
odlazila u školu ili se družila sa svojim vršnjacima. Imali su televizore i
kompjuterske igrice i odlazili su u letnje kampove. Ali Džejmi nikada
nije imao ništa slično. Izgledalo je kao da je stvarni život otišao nekuda
drugde, a njega ostavio za sobom.
Ponekad se Džejmi prisećao života pre nego što se pojavio ujka Don
i predstavio njemu i Skotu Cirkus umova. Na kraju krajeva, to i nije bilo
tako davno. Dani su se spojili u nedelje, a potom i u mesece i sada se
činilo kao da je samo jedan dugačak put pogazio sva druga sećanja i sve
što je ostalo bila su oronula pozorišta i cirkuski šatori, hoteli, moteli i
prikolice. Sati provedeni na prašnjavim autoputevima uzduž i popreko
Nevade, uvek u pokretu, često i usred noći u jurnjavi za novcem, ma
gde da se on nalazio.
Pitao se kako mu je polazilo za rukom da preživi poslednje godine, a
da ne poludi. I znao je odgovor. Bio je ispružen na krevetu. Skot je bio
jedino što je trajalo u njegovom životu, njegov jedini iskreni prijatelj i
zaštitnik. Oduvek su zajedno. I tako bi zauvek trebalo da ostane. Na
kraju krajeva, tek kada su odrasli, pokušali da ih razdvoje i tada se
odigrala Nesreća - početak celog ovog lošeg sna u kom su sada
zaglavljeni. Džejmi je proučavao svog brata. Izgledalo je kao da je Skot
zaspao. Njegove otkrivene grudi lagano su se podizale i spuštale, a
koža mu se sjajila od znoja. Džejmi je pomislio na ono što mu je Skot
rekao one noći u velikom šatoru u kom su nastupali izvan Las Vegasa.
Bilo je to krajem prve nedelje. Prvi javni nastup blizanaca s telepatskim
moćima.
„Ne brini, Džejmi. Prevazići ćemo ovo. Još pet godina i napunićemo
šesnaest. Tada neće moći da nas zadrže. Neće moći da nas nateraju da
radimo bilo šta što ne želimo.”
„Šta ćemo onda raditi?”
„Pronaći ćemo nešto. Možda ćemo otići u Kaliforniju. Možemo da
odemo i u Los Anđeles.”
„Mogli bismo da radimo i na televiziji.”
„Ne. Mogli bi da naprave nakaze od nas.” Skot se nasmešio. „Možda
bismo mogli da pokrenemo nekakav posao... ti i ja.”
„Barem ćemo znati šta misli konkurencija.”
„Tako je.” Skot je podgrevao priču o tome. „Mogli bismo da
postanemo poput Bila Gejtsa. Da zaradimo milione dolara i onda se
povučemo. Samo čekaj i videćeš. Niko nas neće zaustaviti kada
budemo napunili šesnaest godina.”
Do tog trenutka delile su ih još dve godine. Džejmi je bio svestan
sve prisutnijeg nespokoja. Činilo mu se da sa svakim danom koji
prolazi njihov san postaje sve bleđi. Skot je postajao sve tiši, sve dalji.
Znao je satima da leži miran i lebdi negde između sna i jave. Kao da je
nešto polako crpio život iz njega i Džejmi je strahovao zbog toga. Skot
je bio snažniji. On je uvek znao šta im je činiti. Džejmi je mogao da
nastavi s nastupima. Mogao je da trpi ujka Dona i svakodnevnu
brutalnost. Ali, plašila ga je samo jedna stvar.
Znao je da s tim neće moći sam da se nosi.
Don Vajt čekao je u kancelariji kada se gospodin Bejns vratio. Kajl Hovi
je bio s njim. Jakna mu je bila pocepana i krv mu je bila razmazana duž
cele ruke.
„Jeste li ih uhvatili?”, pitao je Don.
„Uhvatili smo jednog”, odgovorio je Bejns.
„To je loše.” Don je popio pola flaše burbona. Dolio je sebi još u
čašu. „I dalje ćete morati da mi platite za obojicu.” Nijedan od dvojice
muškaraca nije rekao ni reč. Don Vajt smatrao je da to znači da se slažu.
Podigao je čašu i ispio. „Šta se dogodilo?”, pitao je.
„Nikada nas niste upozorili na psa”, promrmljao je Bejns.
„Nisam ni znao za psa.”
„Nema veze”, polako je rekao Bejns. „Imamo jednog od njih. A
policija će tražiti drugog.”
„Oh, zar? Zbog čega?”
„Tražiće ga zbog ubistva.”
Don Beli je delovao iznenađeno, ili je bar pokušavao da tako izgleda.
Oduvek je bilo teško da se pročitaju emocije na njegovom licu. Ipak je
bilo na njemu previše mesa. „Za čije ubistvo?”
Bejns se nasmešio. „Nije trebalo da pitaš.”
Zvuk metka odjeknuo je veoma glasno u zatvorenoj prostoriji. Bejns
je upucao Dona pravo u srce. Nekoliko sekundi, čovek kog su Džejmi i
Skot poznavali kao ujka Dona tužno je gledao u viski kao da je bio
svestan činjenice da ga više nikada neće piti. Ruka mu je popustila i
pala. Tečnost se prosula. Sedeo je nepomičan u svojoj stolici.
Kolton Bejns je još jednom, po poslednji put, pogledao u telo. Pištolj
je vratio u džep i zajedno sa kompanjonom napustio prostoriju.
DESETA ULICA
Džejmi je otvorio oči i video da više nije u Rinu. Nije čak bio ni u
Americi. Nekako, skoro nemoguće, bio je prenet na napuštenu plažu
koja se prostirala duž crnog beživotnog mora. Da li je bio dan ili noć?
Pogledao je naviše, ali je nebo izgledalo kao da je bilo uhvaćeno u
periodu između dana i noći. Džejmi udahnuo. I dalje ga je stezala
panika, saznanje da se nalazi negde daleko, na nekom sasvim
neobičnom mestu i da je prepušten sam sebi. Nikoga nije bilo na
vidiku. Ničega. Samo plaža i more i u daljini nešto što bi moglo da bude
ostrvo izdizalo se visoko iznad talasa.
„Skote!”
Pozvao je brata, ali kao da mu je ta jedna jedina reč zamrla na
usnama. To je bilo strašnije od bilo čega drugog. Mogao je da viče što je
glasnije mogao, ali nije bilo nikoga ko bi ga mogao čuti. Nije bio samo
izgubljen. Bio je potpuno napušten. Gde se to uopšte nalazio? Čak su i
pustinje u Nevadi nudile više života i boje nego ovo mesto na kom se
sada našao.
A ipak...
Bio je ovde ranije. Znao je da je bio. Džejmi je privukao noge sebi i
obmotao ruke oko ramena: ne toliko da bi se ugrejao, već da bi stvorio
zaštitnu čauru. Naterao je sebe da duboko udahne i opusti se. Da. Bilo
je to pre mnogo vremena, možda godina, ali je znao ovo mesto.
Ostrvo... Poslednji put kada je bio ovde, dva dečaka u čamcu
napravljenom od trske su mu prilazila. Želeo je da ih upozna, nije znao
zbog čega, ali se probudio pre nego što su došli. I tada nije bio sam,
Skot je bio ovde s njim.
Pored njih stajala je jedna devojčica.
„Ovo je san”, promrmljao je Džejmi sebi u bradu. Glas mu je i dalje
zvučao nekako piskavo, ali delovalo je ohrabrujuće da može da čuje
barem nešto. Talasi su udarali u obalu tačno ispred njega, ali jedva da
su i pravili bilo kakav zvuk. Sve je izgledalo kao da je neko jednostavno
sve utišao.
U daljini, nešto je blesnulo na nebu. Oluja. Džejmi se pridigao.
Drhtao je. Nije bilo hladno, za razliku od svega ostalog ovde, delovalo je
kao da je temperatura bila podešena, ali nešto u vezi s munjom
nateralo ga je da se uplaši. Ista stvar se ponovila. Gledao je kako je
sevnulo još dva puta - dve munje tako sjajne da je izgledalo kao da
kidaju svet u nameri da ga zgrome. Nekako je znao da ovo nije bila
obična oluja. Nešto se već događalo. I dalje je bilo udaljeno, ali će se
ubrzo približiti. Sada se osećao lagani povetarac. Mogao je da oseti
kako mu se vlažan i preteći odbija o lice.
„Skote!”, povikao je još jednom. U isto vreme poželeo je da može
samo da se probudi.
U blizini je začuo škripanje šljunka.
Pogledao je okolo očekujući da ugleda brata, ali je umesto njega
video čoveka kako kleči pored mora i drži veliku ravnu činiju koju je
izgleda punio vodom. Džejmi nije mogao ni da pretpostavi odakle se
stvorio. Bilo je sasvim sigurno da samo trenutak ranije nije bio tamo.
Čovek je bio ogroman i potpuno sed. Njegovo lice, ruke, odeća, pa čak i
oči bile su boje kamena i da se nije pomerao, Džejmi bi pretpostavio da
je bio statua. Nosio je staromodne pantalone koje nisu imale nikakav
oblik, a koje su bile vezane kožnim kaišem i majicu sa širokim
okovratnikom i podvrnutim rukavima. Takođe je imao i šešir, koji nije
bio kaubojski, ali je bio sličan njemu i čizme. Bio je potpuno
usredsređen na ono što je radio.
Džejmi je ustao i otišao do njega. Nameravao je nešto da kaže, ali su
ga odali koraci koji su krčkali šljunak pod njim. Čovek se okrenuo i
uspravio. Tada je Džejmi video koliko je zaista bio krupan. Bio je visok
više od dva metra, a kosa mu se kovrdžala niz vrat, dok mu je lice bilo
grubo i čvornovato i srdito. Ispustio je posudu. Sada mu se u ruci
nalazio ogroman nož.
„Žao mi je...”, Džejmi nije znao zašto se izvinjava.
Čovek je pogledao u njega, ali nije rekao ništa.
„Možete li da mi pomognete?”, pitao ga je.
„On će ga ubiti”, rekao je čovek. Imao je neobičan naglasak. Bio je
američki, ali nekako staromodan i podsećao je na onaj koji se mogao
čuti u crno-belim filmovima.
„O kome govorite?”
„Znaš ti. Znaš o kome govorim.”
„Mislite... na Skota?”
Čovek je klimnuo glavom. „On će ga ubiti. Tvoj zadatak je da ga
zaustaviš.”
„Ali, ko će ga ubiti? Morate da mi pomognete da ga pronađem...”
Džejmi je imao samo toliko vremena da to kaže. Čovek je odjednom
zamahnuo nožem. Džejmi je mogao da čuje da je nešto prošlo kroz
vlažan vazduh. Nešto mu se zabilo sa strane u glavu i pomislio je da ga
je ubo. Čovek ga je udario drškom, a ne sečivom. Uz bolan krik Džejmi
je izgubio ravnotežu i pao na leđa. Mogao je da oseti kako mu krv lipti
iz glave i pitao se da li mu je polomljena lobanja. Čovek je koraknuo
napred i nadvio se nad njim. U obe ruke držao je nož, kao da se
spremao na čin žrtvovanja. Munja je zatreperila poslednji put.
„Zaustavite ga!”, naredio je muški glas.
Njegove ruke su poput olova počele da se spuštaju.
Džejmi se probudio.
U glavi mu je odzvanjalo i na trenutak je pomislio da je zaista bio
napadnut. Podigao je ruku i dodirnuo glavu. Tamo nije bilo ničega. Ni
krvi niti bilo kakve rane. Ležao je na krevetu, potpuno obučen.
Nekoliko trenutaka ležao je sasvim mirno, dopuštajući mislima da
kovitlaju i razdvoje ono što je stvarno od onoga što je sanjao.
Pokušavao je da dokuči šta mu se to dogodilo, gde se sada nalazi i kako
je tu dospeo. Napad u pozorištu. To je bilo stvarno. Setio se buke u
saobraćaju, neonskih svetala, automobila koji je presekao ulicu kako bi
ga pokupio.
Skot. Odveli su ga. Džejmi se uspravio kao strela i istog momenta je
počeo da traži svog brata iako je bilo malo verovatno da je bio u blizini.
To i nije bilo važno. Sve je radio instinktivno. Slao je misli, prvo u ovu
sobu, a onda u bilo koju prostoriju koja je možda postojala do nje, pa
onda i dalje. Uzvikivao je ime svoga brata, a da ga nije izgovarao.
Nije bilo ničega. Džejmi je osetio prazninu koja mu je govorila
upravo ono čega se plašio. Bio je prepušten sam sebi.
Pao je na jastuk i osetio krutost u ramenu na mestu gde ga je
pogodila strelica i znao je da su ga drogirali. Koliko dugo je spavao?
Sunce je sijalo. Zavesa je bila prevučena preko prozora, ali je mogao da
vidi svetlost koja se probijala sa strane.
Usta su mu bila suva i bilo mu je muka. Pogledao je oko sebe i video
da se nalazi u nekakvoj hotelskoj sobi. To je mogao da pretpostavi zbog
praznine kojom je mesto odisalo, jeftinog nameštaja, tapeta na zidu
koje su zapravo bile crno-bele fotografije Rina onakvog kakav je bio pre
pedesetak godina. Pored kreveta stajala je čaša vode. Podigao ju je i
ispio. Još uvek je bila hladna. Nekoliko kockica napola istupljenog leda
još uvek je plutalo na površini. Bio je žedan. Ispraznio je čašu, a onda
prebacio noge preko ivice kreveta spremajući se da ustane.
Vrata sobe su se otvorila i neko je ušao. Sunčeva svetlost strujala je
preko njenih ramena. Namah nije mogao da vidi ko je to bio. Osoba je
zatvorila vrata i Džejmi je ugledao mladu tamnokosu ženu obučenu u
farmerke i belu majicu koja se nazirala ispod svetle pamučne košulje.
Nosila je dve kese iz prodavnice.
„Kada si se probudio?”, pitala je.
Džejmi joj nije odgovorio na pitanje. „Ko ste vi?”, tražio je da zna.
„Koliko dugo sam već ovde?”
„Prošlo je deset. Već sam počela da se brinem za tebe. Mislila sam
da ću morati da pozovem lekara.” Žena je napravila pauzu.”Moraćeš
malo da mi pomogneš. Jesi li ti Skot ili Džejmi? Vas dvojica ste tako
slični.”
Džejmi je pokušao da ustane, ali još uvek nije imao snage. Imao je
osećaj kao da je ležao barem nedelju dana. „Gde sam to ja?”
„Nalaziš se u motelu”, žena mu je odgovorila. „Još uvek smo Rinu,
odmah pored aerodroma. U Blubird inu. Da li ti je poznato?” Spustila je
kese na sto. Bile su pune hrane. Nekoliko jabuka je ispalo, a ona ih je
pokupila. „Pomislila sam da si možda gladan, pa sam otišla u kupovinu.
Drago mi je da sam stigla na vreme. Nisam želela da se probudiš sam.”
„Bili ste u pozorištu.” Džejmi ju je prepoznao. Ona je bila žena s
fotografijom na poslednjem nastupu. Sama se javila da izađe na scenu.
„Da.” Žena je klimnula glavom. „Zapravo, gledala sam vas tri puta.
Bila sam i na nastupu od sedam i trideset. Kao i veće pre toga.”
„Zbog čega?”
„Želela sam da vidim kako vam to polazi za rukom. Ta vaša tačka...”
Džejmi se naterao da stane na noge. Bio je slab i u glavi mu je još
uvek odzvanjalo, ali nije želeo da ostane ovde, u ovoj sobi sam sa
nepoznatom ženom. Skota nije bilo. Neko ga je odveo. To je bilo jedino
važno.
„Kuda si krenuo?”, pitala ga je žena. Našla se između Džejmija i
vrata.
„Moram da pronađem Skota.”
„Znam kako se osećaš.” Odmahnula je glavom. „Ali ne možeš
jednostavno da odšetaš odavde. Sada je prekasno.”
„Kako to mislite?” Džejmi nije čak ni bio svestan da je šaku skupio u
pesnicu. Oči su mu iskrile od besa i bile su krvave. „Bili ste tamo. Zbog
čega? Da li ste znali šta će se dogoditi? Jeste li bili deo svega toga?”
Sada je došao red na ženu da se razljuti. „Mislim da si zaboravio šta
se dogodilo”, odgovorila je. Glas joj je još uvele bio blag, ali je Džejmi
mogao da vidi da se kontroliše. „Spasla sam te. Da nije bilo mene,
verovatno bi se i tebe dokopali.”
Naravno. Ona je bila u kolima. Džejmi je nije video, mogao je da čuje
samo njen glas pre nego što se onesvestio. Ali nije bilo sumnje. Sada ju
je još jednom prepoznao. „Da li znate gde je?”, pitao ju je. „Znate li ko su
oni?”
„Ne.”
„Moram da ga potražim.”
„Znam kako se osećaš, Džejmi. Mogu li tako da te zovem? Rekao si
da tražiš Skota, pa pretpostavljam da je to odgovor na moje pitanje.”
Još jednom joj nije odgovorio, pa je nastavila da govori. „Samo pokušaj
trezveno da razmišljaš na trenutak. Želiš da pronađeš brata. Pitanje je
odakle početi?” Otišla je do stola i podigla mali srebrni predmet u
obliku metka ali s iglom koja je virila najednom kraju i crnim perjem na
drugom. „Znaš li šta je ovo?” Džejmi je osetio kako mu se ledi krv u
žilama.
„Ovo sam izvukla iz tvog ramena”, rekla je žena. „Sam bog zna šta je
bilo unutra, jer si spavao jedanaest sati. Pogodili su i tvog brata i ko zna
gde je sada. Možeš da ga tražiš po celom Rinu ukoliko želiš. Pa čak i po
celoj Nevadi. Ali nećeš ga pronaći.”
Bila je u pravu. Džejmi je to znao. Ali to nije bilo važno. Nije mogao
da ostane ovde, ne bez Skota. „Moram da vidim ujka Dona”, rekao je.
„Dona?”, žena je zatreptala. „Misliš li na Dona Vajta? Čoveka s
postera? Je li on vaš ujak?”
„Nije. Nije nam ništa, ali nas je naterao da ga tako zovemo. Pitaće se
gde smo. Bio je sinoć u pozorištu. Možda može da nam pomogne.”
„Nisam baš sigurna...”
„Ne zanima me šta vi mislite.” Džejmi je duboko uzdahnuo.
„Iznajmljivali smo kuću u Sparksu. Tamo smo bili s njim i Marsi. Moram
da im kažem šta se dogodilo. Pozvaće policiju.”
Žena je na trenutak razmislila. A onda je klimnula glavom. „Zašto ih
ne pozoveš?”
Na stolu pored kreveta nalazio se telefon. Džejmi je podigao
slušalicu i okrenuo broj. Čekao je i slušao kako zvoni s druge strane.
Niko se nije javljao. Pustio je da zvoni nebrojeno puta. Potom je spustio
slušalicu.
„Da im je stalo do vas, već bi pozvali policiju”, rekla je žena.
„Kako znate da to već nisu uradili?” Džejmi nije mogao da se
oslobodi neprijateljskog tona u glasu. „Zašto ih vi niste pozvali?”
„Želela sam prvo s tobom da porazgovaram.”
„Sjajno. Sada smo i to obavili. Šta ste rekli, koliko dugo sam već
ovde? Jedanaest sati. To znači da ste im dali jedanaest sati da umaknu
sa Skotom. Čak i ne znam vaše ime i mislim da nemate šta da radite sa
mnom. Jednostavno želim da idem kući.”
„Ja te ne zadržavam!” Žena je podigla ruke u znak predaje. „Želiš da
ideš kući? To je u redu! Zapravo, ja ću te odvesti tamo. Može li?”
Džejmi je klimnuo glavom.
„Hajdemo onda.”
Žena je otišla do vrata, a zatim su oboje izašli napolje. Džejmi je
pritvorio oči kada ga je sunce pogodilo. Vrata su izlazila na parking i
mogao je da oseti vrućinu kako se podiže s betonske ploče i prži mu
čelo i obraze. Vazduh je mirisao na vrele gume i benzin. Blubird in bila
je starinska zgrada visoka dva sprata i velikim delom ofarbana u belo.
Dobila je ime po nacionalnom obeležju Nevade, ali ako je išta s krilima
podsećalo na ovo mesto, onda bi to lako mogao da bude avion. Motel je
napravljen tačno naspram piste pa je Džejmi, dok je stajao tu, mogao da
čuje zvuk motora aviona, iako nije mogao da vidi da li avion sleće ili
uzleće.
„Uvek odsedate ovde?”, pitao ju je.
Žena ga je pogledala. „Uvek odsedam blizu aerodroma”, odgovorila
je. Zašto? Šta je pod tim mislila? Džejmi je nije pitao. Kakve god
probleme da je imala, oni nisu imali nikakve veze s njim.
Iznajmila je auto, srebrni „ford fokus” sa četvoro vrata i Džejmi je
video da je nekoga zvala rano ujutru. Prozor je bio popravljen. Jedan od
retrovizora je nedostajao. To će je skupo koštati kada bude morala da
vrati automobil. Seo je na prednje sedište i zatvorio vrata.
„ Alisija Megvajer”, rekla je.
„Molim?”
„Nisi me pitao kako se zovem, ali pretpostavljam da bi ipak želeo da
znaš.” Startovala je motor. „Kuda idemo?”
„Idemo prema pravcu Osamdesetoj ulici. Mogu da vam pokažem”
Vozili su se u tišini. Džejmi je gledao kroz prozor dok su se napolju
smenjivale kancelarije i hoteli Rina. Znao ih je sve. Poznavao ih je kao
sopstveno lice. A sada su mu se nekako činili dalekim. Kada su se
dovezli do rampe i skrenuli na autoput koji je vodio na istok, osetio se
kao da tu više ne pripada. Kao da je neko uzeo ogromne makaze
prethodne večeri i presekao pravo kroz njegov život.
Rashladni uređaj je radio punom snagom i dopustio je da vazdušno
strujanje prelazi preko njega i razdvaja mu odeću od tela. Nadao se da
će ga to razbuditi. I dalje je bio grogi, možda od sredstva za spavanje, a
možda i od šoka zbog svega što mu se desilo. Pokušao je da shvati šta
se sve odigralo prethodne noći, ali nije mogao. Barem su njih četvorica,
ako ne i više njih došli sinoć po njega i Skota. Dvojica su bila u publici.
Ostali su se pojavili ni od kuda. Cela stvar bila je pažljivo isplanirana.
Toliko je bilo jasno. A da nije bilo Džegera, njih dvojica čak ne bi ni
uspeli da izađu iz pozorišta.
Pas Frenka Kirbija. Džejmi se setio borbe i nadao se da je sa psom
sada sve u redu. Frenk se uvek brinuo za njega... Bio je star i imao je
problema sa srcem. Džejmi je znao da muškarci iz pozorišta ne bi dva
puta razmislili pre nego što bi sa zadovoljstvom ubili psa. I to su bili
ljudi koji su oteli Skota. E pa, Džejmi će ih pronaći, sa ujakovom pomoći
ili bez nje. Oni ga nisu poznavali. Nisu ni slutili u šta su se upustili.
„Na sledećem izlazu”, rekao je.
Don Vajt i njegova žena iznajmljivali su kuću u Sparksu, predgrađu
Rina, nekoliko kilometara istočno. Alisija se isključila s autoputa i
spustili su se u niz lepih ulica opasanih drvoredima koje su izgledale
kao potpuno drugi svet u odnosu na srce grada. Ali, i pored toga i ovde
su se mogle videti slot mašine i špilovi karata. Dve ogromne kule, koje
se nisu sasvim uklapale u okolinu, izdizale su se s druge strane
autoputa. Bio je to Nadžet, još jedan ogroman kompleks kazina i hotela.
Mnogi ljudi koji su živeli u Sparksu tamo su radili kao konobari,
krupijei, čistači ili obezbeđenje. Nije bilo šanse izbeći ga. Kompleks je
izgledao kao da se nadvija nad malom zajednicom i kao da poručuje: „Ja
sam vaš gazda. Svoje živote dugujete meni.”
Svaka kuća u Sparksu bila je drugačija i svaka je stajala na svom
malom komadu zemlje. Bilo je kolibica napravljenih od cigle, drvenih
bungalova s ofarbanim žaluzinama i verandama, vila izgrađenih u
španskom stilu s kovanim gvozdenim kapijama i belim malterisanim
zidovima. Neke kuće bile su ukrašene zvončićima koji su se oglašavali
na vetru, lutkama i saksijama punim cveća. Neke druge su zapale u
stanje iz kog je bilo teško obnoviti ih. Jednostavno je sve zavisilo od
toga ko je u tim kućama živeo, a izgledalo je kao da su najrazličitiji ljudi
odabrali ovaj kraj za svoj dom.
Broj četiri stotine dva u Desetoj ulici nalazio se na samom kraju u
blizini kazina. Zgrada se izdvajala po tome što je to bila najtrošnija u
ulici s baštom koja nije bila održavana i zarđalim roštiljem zaraslim u
travu. Kuća je imala trem s mrežom koja ga je obavijala i koja je bila
puna rupa kao da ju je neko izbo. Boja se gulila. Okviri prozora bili su
zarđali. Jedna jedina klima visila je na zidu. Kuća je imala dva sprata, a s
jedne strane nalazila se garaža. Na prilazu kući bio je parkiran karavan
i na prvi pogled delovalo je kao da ga dugo odatle niko nije pomerio.
„To je to”, rekao je Džejmi.
„Pretpostavila sam nekako.” Alisija se nije zaustavila ispred.
Odvezla se nekoliko kuća dalje i zaustavila auto pod bagremovim
drvetom. „Hoću da se parkiram u hladovini”, objasnila je.
Džejmi je klimnuo glavom. „Hvala”, rekao je. Rukom je krenuo
prema dršci.
„Sačekaj trenutak!” Alisija je piljila u njega. „Šta ti to radiš?”
„Sve je u redu. Ovde živim. Nema potrebe da ulazite unutra.”
„Nije sve u redu! Ne mogu tek tako da te ostavim ovde. Moram da
se uverim da si bezbedan.”
„Onda sačekajte u kolima...”
„Ne! ” Alisija je isključila motor. „Idem s tobom.” Džejmi je otvorio
usta s namerom da se svađa, ali ga je ona prekinula. „Nisi bio kod kuće
cele noći”, nastavila je. „Možda bi moglo da bude od pomoći ukoliko uz
tebe bude neko ko bi mogao da objasni šta se dogodilo, da podrži tvoju
priču.”
Džejmi je razmislio na trenutak i klimnuo odobravajući. Izašli su iz
kola i vratili se trotoarom pored kuće koja se nalazila odmah do one u
kojoj je on živeo. Ta kuća je pripadala porodici s dvoje dece, dve
devojčice, koje su imale otprilike deset i dvanaest godina. Džejmi ih je
često viđao kako se igraju u dvorištu ispred kuće, a i sada su se tamo
nalazili njihovi bicikli, položeni pored ljuljaške. Međutim, nikada nije
razgovarao s njima, nikada za sve vreme koje je proveo u Sparksu.
Devojčice su verovatno bile upozorene da se drže podalje od njega i
Skota. Niko nikada nije prilazio blizu broju 402. Kao da je ceo komšiluk
znao da su tu živeli ljudi s kojima baš i ne biste voleli da se sretnete.
Popeo se uz tri betonska stepenika i prešao preko trema do ulaznih
vrata. Sada mu je bilo drago što je ova žena pošla s njim. Nema šanse
da bi Don ili Marsi mogli da ga krive za ono što se dogodilo prethodne
večeri, ali nevolja je u tome što su njih dvoje imali običaj prvo da
napadnu, a tek onda da postavljaju pitanja. Nestao je pre više od
dvanaest sati. Barem će mu Alisija omogućiti vreme da objasni zašto.
Oni se neće usuditi da ga povrede dok je ona tu.
Konačno se zaustavio i pozvonio. Odjednom mu je sinulo da ne
može jednostavno da uđe unutra s potpunim strancem. Još uvek nije
bilo podne. Marsi verovatno još uvek nije bila obučena. Osluškivao je
da čuje bilo kakav zvuk, otvaranje vrata ili bat koraka dok silazi niz
stepenice, ali ničega nije bilo. Kao i obično, u dnevnoj sobi bio je
uključen televizor. To ništa nije značilo. Marsi bi ga uključila odmah
ujutru i ponekad bi radio i po ceo dan, pa čak i onda kada bi slušala
muziku na radiju u istoj prostoriji. Mogao je da čuje muški glas koji je
čitao vesti. Pozvonio je još jednom. I dalje nije bilo odgovora.
„Nisu tu”, rekao je Džejmi.
„Hoćeš li da ih sačekaš?”
„Da”, odgovorio je. „Ne morate da brinete za mene. Možete da me
ostavite ovde ukoliko želite.”
„Ne. I ja ću ući.”
Bila je odlučna. Džejmi je slegnuo ramenima i otvorio vrata. Znao je
da nisu zaključana. Nikada ih nisu zaključavali. U kući nije bilo ničega
vrednog što bi lopovi mogli da ukradu, a i tako ništa od nameštaja nije
pripadalo njima. Don je kuću iznajmio preko agencije. Vlasnici su bili u
drugoj državi i ko god da su bili, bilo je sigurno da se tom kućom nisu
baš ponosili. Tepisi su bili tanki, tapete su se gulile, a sijalice visile iz
plafona bez lustera. Dva dečaka spavala su na dušecima koji su bili na
podu u jednoj od soba na spratu. Don i Marsi spavali su na oronulom
krevetu u sobi do njihove. U kuhinji se nalazio sto i četiri stolice. I to je
bilo sve. Kuća je bila tek nešto više od ljušture. Da je bila napuštena,
sigurno da niko i ne bi primetio bilo kakvu razliku.
„... manje od pet meseci do izbora i još uvek nijedan od kandidata
nije stekao prednost. Sasvim je sigurno da pritisak postoji. Ko će biti
sledeći predsednik Sjedinjenih Američkih Država? Izgleda da će vreme
pokazati. Ja sam Ed Redvej, izveštavam iz Feniksa u Arizoni...”
Televizijski izveštač nije imao publiku u prostoriji gde se nalazio
televizor, ali je i pored toga on nastavio da govori netremice piljeći u
dve prazne fotelje.
„I, ovde stanuješ?” Alisija nije mogla da prikrije užas koji se jasno
čuo u njenom glasu.
„Samo je iznajmljujemo”, objasnio je Džejmi. Postideo se iako za to
nije imao razloga. „Ne morate da ostanete”, dodao je.
„Izvini, molim te! Da li ti to još uvek pokušavaš da me se rešiš?”
„Ne.”
Zapravo to nije bila istina. Nije voleo da ga iko vidi ovde. Nije želeo
da prizna da je ovde živeo. Alisija ga je gledala i Džejmi je shvatio da
jedva i da je progovorio s njom otkako su napustili Rino, a i kada god joj
se obratio, uvek je bio neprijatan. Ono što mu je rekla u hotelu bilo je
sasvim istinito. Ona ga je spasla. Rizikovala je sopstveni život vozeći
kroz rafale. A on joj se čak nije ni zahvalio. „Žao mi je”, rekao je.
„Zaboravi.” Alisija je gledala oko sebe. „U pravu si. Zaista izgleda
kao da nikoga nema kod kuće”, rekla je. „Šta ova žena Marsi uopšte
radi?”
„Zapravo, ona se ne bavi ničim.”
„Pa, kako onda...”
Alisija nije stigla da završi rečenicu. Oboje su to videli u isto vreme.
Slika na ekranu se promenila. Mršav dečak duge tamne kose i blede
kože gledao je u njih. Džejmi je ustuknuo i uz nestvaran osećaj shvatio
je da gleda u sebe.
„... Traži se u vezi sa ubistvom svog zakonskog staratelja Dona
Vajta”, rekao je reporter.
Slika se podelila na dve. Džejmi i Skot našli su se rame uz rame. Bilo
je očigledno da su blizanci, ali na ekranu nisu delovali kao da su
identični.
„Skot i Džejmi Tajler su identični blizanci. Iako imaju samo
četrnaest godina, smatraju se naoružanim i opasnim. Apeluje se na
građane da im ne prilaze.”
„Ovo je ludost...”, prošaputao je Džejmi.
„Ššš!” Alisija je piljila u ekran.
Sada je u kadru bilo Pozorište Rino. Ispred je sigurno bilo četiri ili
pet reportera, svaki je stajao sa svojim kamermanom i mikrofonom i
glasnim govorom skretali su pažnju na sebe. Drugi glasovi mogli su se
čuti dok je lokalna reporterka - plava žena, veoma uzbuđena - iznosila
priču.
„Skot i Džejmi Tajler nastupali su ovde, u ovom pozorištu u
predgrađu Rina”, govorila je. „Bili su deo tačke u kojoj su se čitale misli
korišćenjem običnih trikova s ciljem da se obmane publika. Prema
svedocima, oba dečaka do guše su bili uvučeni u korišćenje
nedozvoljenih supstanci i po svemu sudeći, izgleda da su sinoć izgubili
kontrolu, ukrali pištolj od svog staratelja Dona Vajta i okrenuli ga ka
njemu...”
„Sve su to laži!”, povikao je Džejmi. Okrenuo se prema Alisiji u
strahu da mu ni ona neće poverovati. „Sve to što govori... Ništa nije
istina!”
„Džejmi...”
„On čak nije ni imao pištolj! ”
„Saslušaj me, Džejmi...”
U tom trenutku začula se buka sirena ispred kuće što je značilo
samo jedno. Policija je stigla.
Za Džejmija je sve ovo bio samo još jedan loš san, gori i od onoga
koji je sanjao prethodne noći. Izgledalo mu je kao da se jedna
nemoguća stvar nadovezuje na drugu pa je čak i očekivao sivog
kauboja iz svog sna da iskoči pred njega ne bi li se sve dovelo u
ravnotežu. Čuo je škripu guma, zvuke automobila koji su se zaustavljali
na ulici. U isto vreme, larma s radio-predajnika ispunjavala je vazduh.
Vrata su se uz buku otvarala i zatvarala. Neko je glasno naređivao.
„Ovamo!”
Alisija je preuzela kontrolu nad situacijom. Dok je Džejmi stajao
ukopan, ona ga je zgrabila i odjednom mu je bila veoma blizu.
„Moramo da krenemo”, rekla je užurbano. „Ne smeju ovde da te
nađu.”
„Ali...”
„Čuo si šta su rekli na vestima. To je upravo ono što svi misle.
Smestili su ti! Ukoliko te se policija dočepa, gotov si. Moramo da
idemo.”
„Da idemo? Ali kuda?”
Džejmi se okrenuo prema ulaznim vratima, ali je već bilo prekasno.
Čuo je korake koji se približavaju. Prednje dvorište bilo je obloženo
šljunkom i nečije čizme su ga drobile. Alisija je shvatila da je taj put
blokiran. „U kuhinju!”, naredila je.
Džejmi je bio ljut na sebe. Situacija je sasvim izmakla kontroli. Da je
Skot sada ovde, znao bi šta im je činiti. Još jednom se pokazalo da je
Džejmi slab i bespomoćan i da je dozvoljavao da ga uvek vodi neko
drugi... Ovoga puta to je činila žena koju je upoznao tek nekoliko sati
ranije. Srećom, pa je Alisija preuzela kontrolu. Vrata su vodila u
kuhinju. Otvorila ih je i ušli su unutra. Tada je shvatila da na kraju
krajeva i nisu bili sami u kući.
Marsi je ležala na kuhinjskom podu i čak i bez lokve krvi bilo bi
očigledno da je mrtva. Ruke i noge bili su joj u skoro komičnom
položaju, a obraz joj je bio priljubljen uz linoleum kao da je pokušavala
da čuje šta se događa u podrumu. Za života, bila je niska, zdepasta žena.
Smrt ju je nekako učinila još sitnijom, čak je izgubila i ljudski oblik.
Izgledala je kao dežmekasta, napunjena lutka koju je neko upucao dva
puta i pustio da ono čim je punjena izađe napolje.
Džejmi je pokušao nešto da kaže, ali jednostavno nije mogao da
nađe prave reči. Čuo je ulazna vrata kako se otvaraju i shvatio je da je
policija već bila u kući. Nisu čak ni pozvonili. Neko je nešto
promrmljao, ali bilo je nemoguće razaznati o čemu se radilo od buke
televizora. U međuvremenu, Alisija je gledala okolo. Par francuskih
prozora vodio je pozadi u baštu, ali nije znala jesu li zabravljeni ili nisu,
niti je imala vremena to da proveri. Odmah do nje nalazila su se još
jedna vrata. Zgrabila je Džejmija, izvukla ga iz kuhinje i ugurala ga u
uzanu nusprostoriju. Tu su se nalazili mašina za pranje veša, sušilica i
nekoliko polica na kojima su bile poslagane konzerve. Zastala je i
podigla ruku upozoravajući Džejmija da se ne pomera. U tom trenutku,
policija je ušla u kuhinju.
„Oh, bože!”, Džejmi je čuo jednog preneraženog policajca.
„Nije li to sjajno.” Čuo se drugi glas.
„Izgleda da su dečaci sinoć dolazili kući.”
Iz špajza je postojao izlaz. Na suprotnom kraju nalazila su se vrata.
Alisija je pokazala na njih i njih dvoje su na vrhovima prstiju otišli do
njih. Mora da su u kuhinji bila najmanje tri policajca od kojih ih je
razdvajao samo tanki pregradni zid. Vrata su bila zaključana, ali je u
bravi bio ključ. Alisija je okrenula ključ...
Baš tada je policajac ušao u prostoriju u kojoj su i oni bili. Stajao je i
piljio u njih u svojoj košulji kratkih rukava i sa tamnim naočarima koje
su mu sasvim skrivale oči. Sve je ličilo na scenu iz holivudskih filmova.
Bio je mlad, beo i videlo se da je vežbao. Grozomorne alatke koje su
svojstvene poslu kojim se bavi visile su mu s pojasa: pištolj, lisice i
palica. Nije rekao ništa. A onda mu je iz ruke ispao pištolj.
Džejmi je stajao iza Alisije. Odjednom je koraknuo unapred tako da
je stajao tačno naspram policajca. Videla je da gleda naviše i videla je
nešto na dečakovom licu što nije mogla sasvim da razume. Nekakva
silina koja se rečima nije mogla opisati.
„Ovde nema nikoga”, rekao je tiho. „Prostorija je prazna.”
Policajac je piljio u njega, kao da ga je zbunilo ono što mu je upravo
bilo rečeno. Alisija je iščekivala da će policajac nešto reći. Ali on nije
rekao ništa. Pogled mu je bio tup i prazan. Polako je klimnuo glavom i
izašao napolje.
Džejmi i Alisija mogli su da čuju glasove dok se policajac vraćao
među ostale.
„Ima li čega?”
„Ne. Unutra nema nikoga. Prostorija je prazna.”
„Hej, Džoše. Zašto ne pozoveš bolničare da dođu ovamo? Mogu da
počnu s pospremanjem.”
Džejmi je pogledao u Alisiju, kao da ju je izazivao da mu postavlja
pitanja. Ovo svakako nije bio trenutak za takvo nešto. Alisija je otvorila
zadnja vrata koja su vodila u garažu. Bila je prazna izuzev zarđale
kosilice i freze koji su tu stajali. Don je automobilom otišao u Pozorište
Rino i naravno, nikada ga nije vratio nazad. Dvoja vrata bila su
zatvorena, ali je pozadi postojao prozor. Džejmi ga je otvorio i njih
dvoje su izašli. Sada se garaža našla između njih i policajaca koji su
možda stajali ispred. Džejmi se pobrinuo da nikoga nema okolo, a onda
je prošao iza komšijske kuće kroz baštu u kojoj su se devojčice obično
igrale. Tek kada se našao s druge strane kuće, izbio je na ulicu. Alisijin
auto bio je parkiran tačno ispred njega.
Još jednom je pogledao kuću u kojoj je živeo u poslednjih šest
meseci. Na ulazu se već sada nalazila policijska traka. Policajaca je bilo
svuda: na tremu, u dvorištu, iznosili su i unosili opremu u kuću.
Policijski automobili bili su parkirani duž ulice. Sirene koje su se čule u
daljini najavljivale su da ih dolazi još.
Niko nije ni primetio da su Džejmi i Alisija prešli preko trotoara i
ušli u automobil. A i da se bilo ko od njih okrenuo u tom pravcu, mogli
bi samo da pretpostave da su u pitanju bile komšije. Tek kada su bili u
kolima i pre nego što ih je Alisija startovala, obratila mu se.
„Šta je ono bilo?”, pitala ga je. „Šta si uradio tom policajcu? Kako si
ga naterao...” Glas joj je odjednom utihnuo.
„Ne mogu da vam kažem”, odgovorio je Džejmi. „Ne znam šta sam
uradio. A to nema ni veze. Nema veze, jer više nikada neću uraditi ništa
slično.”
Alisija je klimnula glavom i pokrenula motor. Jedan od policajaca
pogledao je prema njima, ali nije uradio ništa da bi ih zaustavio.
Alisija je ubacila u brzinu i njih dvoje su se odvezli.
NESTALI
Bol.
Skot Tajler nije znao koliko dugo je bio tu. Niti je znao gde se nalazi,
a ni kako je tu dospeo.
Ležao je na krevetu. Zglobovi su mu bili obmotani lancima i
lisicama, ali sada sve to nije imalo nikakvu svrhu. I tako je bio suviše
slab da bi se pomerao. Da je mogao da se pogleda u ogledalu, video bi
da je još uvek u istoj odeći koju je onoga dana nosio u pozorištu, iako
mu je sada košulja bila otkopčana, a pantalone izgužvane i pocepane.
Nije se ni sećao pozorišta, a ni bilo čega što se dogodilo one noći kada
su ga uhvatili. Bio mu je oduzet veliki deo sećanja. Lekovi koji su kapali
u njegovu desnu ruku bili su uzrok svemu tome. Količina lekova bila je
pažljivo kontrolisana, a dobijao je injekcije tačno u određeno vreme.
Nisu želeli da ga ubiju niti da ga izlude. Cilj im je bio mnogo
komplikovaniji od toga. Želeli su da ga odvoje od života kojim je živeo i
ostave ga da bespomoćno lebdi sve dok ne bude spreman da se
povinuje njihovim željama.
Danima nije jeo donosili su mu jedva vode dovoljno da ga održe u
životu. Nije ni spavao. Svaki put kada bi zatvorio oči, u sobi bi se čuli
zvuci bubnjeva, muzike ili rafalne paljbe. Svetla su bila uključena sve
vreme. Nije bilo razlike između dana i noći. Skot jedva da je bio
svestan. Bio je spreman za sledeću fazu.
Vrata su se otvorila. Skot nije čak ni pokušao da pogleda ko je ušao.
Plašio se da uradi bilo šta pre nego što mu neko nešto kaže. Čuo se šum
materijala i neko je seo. Osetio je miris nekakvog cveta. Podrhtavajući,
okrenuo je glavu i video da je unutra ušla žena i da je sela na stolicu
pored njega. Gledala ga je i kao da nije bila sigurna šta da mu učini. A
možda je i odlučivala o svom narednom potezu.
Podigla je ruku. Skot je video da nosi prstenje. Na trenutak mu je
položila dva prsta na ruku. „Šta su ti to uradili?” progovorila je prvi put.
Glas joj je bio blag i nekako melodičan. „Jadni dečače”, nastavila je.
„Došla bih ranije da sam znala, ali, moraš da shvatiš, teško je. Želim da
ti budem prijatelj. Moram da znam da mi veruješ. Moraš da budeš na
mojoj strani.”
Prsti su joj prešli do njegovog čela i sklonila mu je pramen kose koji
mu je upadao u oči.
„Džejmi te je napustio”, nastavila je. „Sećaš li se pozorišta? Tada su
došli po tebe i brat te je jednostavno napustio. Celog svog života
brinuo si se o njemu, ali njemu nije stalo. Sada ti se smeje. A on je
dobro. Dobro se zabavlja. A ti, ležiš na leđima, priključen na sve ove
odvratne cevčice. Mogao bi čak i da umreš ovde i niko ne bi dva puta
trepnuo.”
„To je greška koju praviš otkako si bio mali. Sećaš li se Eda i Lijen iz
Karson Sitija? Mislio si da će se oni brinuti o tebi, ali su te izneverili. A
onda su došli Don i Marsi koji su bili čak i gori. Ali, takav ti je život, zar
ne? Uvek dobri ljudi posrću i nemaju sreće. Mali ljudi. Želiš li da budeš
jedan od njih, Skote, ili želiš da budeš sa mnom? Jer, u budućem svetu,
ja ću biti glavna, a ti ćeš morati da se zapitaš na čijoj strani želiš da
budeš?”
„Ostaviću te da razmisliš o tome, dragi moj. Postoje neki ljudi za
koje radim... Pa, oni zapravo i nisu ljudi. Biće sa nama veoma brzo i biće
im drago ukoliko nam se pridružiš, ukoliko odlučiš da postaneš njihov
sluga. Džejmi, nažalost nema dovoljno razvijen osećaj da bi napravio
takav izbor. Možda ćeš jednoga dana moći da mu vratiš sve milo za
drago. Možda ćemo ti jednoga dana dozvoliti da se dočepaš te male
svinje i zariješ mu nož u srce.”
„Sada, ipak, moram da idem. Razmisli o onome što sam ti rekla i
možda ćemo sutra još malo porazgovarati.”
Vrata su se otvorila po drugi put. Neko drugi je ušao u sobu. Žena je
ustala.
„Gospodin Bejns je došao sada da te vidi”, objasnila je. „Volela bih
da mogu da ostanem i njega zadržim podalje od tebe. Ali, sve dok ne
budeš bio spreman za mene, sve dok ne budeš moj, ne mogu. Žao mi je,
dragi moj. Vratiću se, obećavam.”
Ćelavac je seo na njeno mesto. Skot je čvrsto zatvorio oči i zajecao
duboko u sebi.
Čuo je kako se vrata nežno zatvaraju i njih dvojica ostali su sami.
TIHI ZALIV
Džejmi je bio devedeset i šesti dečak koji je došao u Tihi zaliv. Zatvor je
mogao da primi njih ukupno stotinu zajedno s deset čuvara, ili
nadzornika, kako su sami sebe nazivali. Postojala su četiri krila -
Severno, Južno, Istočno i Zapadno. Život je bio organizovan tako da su
zatvorenike držali razdvojene što je više bilo moguće. Tako su se
članovi suprotstavljenih bandi viđali retko i gotovo nikada nisu
razgovarali. Svako krilo imalo je obroke u različito vreme, za svaki
obrok postavljalo se četiri puta, a i u zatvorskoj teretani postojala su
četiri različita termina za vežbanje. Kažnjenici su imali od trinaest do
osamnaest godina.
Postojala su pravila za sve. Dečaci su morali da se kreću s rukama
iza leđa. Nije im bilo dozvoljeno da razgovaraju dok hodaju, a nisu
mogli da idu bilo kuda, čak ni u toalet bez nadzora odraslih.
Konstantno su ih nadgledali, bilo nadzornici bilo sigurnosne kamere.
Pretresali su ih posle svakog obroka i ukoliko bi nestala makar jedna
plastična viljuška, sve su ih skidali do gole kože. Svakoga jutra
održavala se nastava u trajanju od šest sati, dva sata rekreacije (u sali,
jer je napolju bilo suviše toplo) i dva sata gledanja televizije.
Dozvoljeno im je da gledaju samo sport, a nikada filmove ili vesti.
Zatvorska uniforma sastojala se od plavog donjeg dela trenerke, sive
majice i patika. Sve boje su pažljivo odabrane. Ništa nije bilo crno ni
jarkocrveno. To su bile boje bandi i to bi bilo dovoljno da se izazove
tuča.
Život u zatvoru nije bio brutalan, ali je bio dosadan. Bilo je knjiga iz
biblioteke za dečake koji su umeli da čitaju, ali u suštini, svaki drugi
dan bio je isti, sati su se merili s neverovatnom preciznošću, a
protezali su se nemilosrdno na pustinjskom suncu. Postojale su samice
ili gubitak privilegija za sve koji bi prešli granice, čak su i nejednako
zavezane pertle mogle da doprinesu nekoj kazni ukoliko je neko od
nadzornika loše raspoložen.
A tu se nalazilo i medicinsko krilo. Dečaci koji su bili nasilni ili nisu
bili spremni za saradnju odlazili su lekaru u male prostorije koje su se
nalazile odmah do zida. Davali su im pilule posle kojih su bili tihi i
pogled im je bio prazan. Bilo kako bilo, zatvor će ipak kontrolisati celu
situaciju. Dečaci su to prihvatili. Nisu čak ni mrzeli Tihi zaliv.
Jednostavno su ga bolovali kao da je u pitanju neka duga bolest koja im
se dogodila bez vlastite greške.
Džejmiju nije bilo potrebno mnogo da otkrije ono što mu je bilo
potrebno da zna. Niko od drugih dečaka nikada nije upoznao Skota.
Nije postojao nikakav dokaz o tome da je on ikada i dospeo ovamo.
Međutim, znao je da je sve ono što je do sada video samo polovina one
prave priče koju sa sobom nosi Tihi zaliv. Postojala su dva dela
zatvora: toliko je i sam video kada je dolazio autobusom. Sa druge
strane zida nalazio se poseban odeljak koji se izdvajao. Niko s tim
delom Tihog zaliva nije komunicirao. Posedovao je svoju salu za
vežbanje, učionice, kuhinje i ćelije, i delovao je kao manji odraz glavnog
dela. A povrh svega, kružile su glasine.
O onome s druge strane zida. Govorkalo se da tu drže posebne
zatvorenike.
Naska, Peru
Hong Kong
Njujork
Los Anđeles
Vrućina.
Džejmi nikada nije osetio ništa slično. Čak ni u pozorištu u Rinu
nikada nije bilo ovako toplo. Nije čuo kada se rashladni uređaj u
njegovoj ćeliji ugasio, ali je rezultat toga osetio svega nekoliko
trenutaka kasnije. Hladan vazduh iščezao je gotovo istog trena. Vrućina
se osećala sa svih strana. Rekao bi da je izgledalo kao da je u rerni,
osim što bi bez problema mogao da izostavi ono „kao”. Bio je u rerni.
Pekao se lagano sve dok ne umre.
Čekao je činilo mu se čitavu večnost, a onda je otišao do vrata i
pritisnuo dugme za poziv u pomoć. Temperatura je bila visoka i rasla
je. Sunčeva svetlost udarala je u spoljašnje zidove i krov, a znoj mu se
slivao. Odeća mu je bila mokra. Nije se usuđivao duboko da uzdahne iz
straha da bi mogao da sprži pluća. Niko nije došao. Ponovo je pritisnuo
dugme, pa još jednom, ali je ubrzo shvatio da su ga ili isključili ili ga
namerno ignorisali. Je li ovo deo kazne zbog onoga što se dogodilo
prethodne večeri? Sumnjao je u to. Iako nije mogao da bude siguran,
sumnjao je da je ovaj novi način ophođenja mogao da bude znak
nečega još goreg.
Otišao je do metalnog lavaboa, koji je već bio toliko vruć da bi
mogao da ga dodirne, i odvrnuo je slavinu. Voda je kapala. Do sada su
mu davali samo flaširanu vodu. Za sve vreme boravka u Tihom zalivu. I
zaista, upozorili su ga da voda iz česme nije prečišćena. Ali, ovoga puta
nije bilo druge. Ukoliko je ne popije, umreće. Skupio je ruke i zahvatio
malo vode koju je prineo ustima. Imala je metalni bajat ukus. Skinuo je
majicu i držao je pod mlazom, a potom je pritisnuo uz sebe. Voda mu se
slivala ispod pazuha, preko grudi i rashlađivala ga samo nakratko.
Pritisnuo je majicu uz vrat. Moraće ovo da radi stalno sve dok neko ne
dođe ili dok mu ponovo ne uključe klimu. Džejmi je nekako osećao da
se ništa od ovoga neće dogoditi tako brzo.
Vreme je prolazilo jezivo sporo. Prozor je bio samo uzani prorez sa
mlečnim staklom. Nije mogao da vidi napolje, pa nije mogao ni da zna
koji je deo dana. Znao je samo da je sunce postajalo sve nemilosrdnije,
a vrućina sve intenzivnija kako se približavalo podne. Želeo je da vrišti
i udara pesnicama u vrata, ali je znao da ga niko neće čuti i da neće od
toga imati bilo kakve koristi. Osim toga, nije čak ni bio siguran da ima
dovoljno snage. Sve teže je disao. Kako su sati prolazili on je sve više
lebdeo između jave i sna, za koji je strahovao da može da bude i
njegova smrt. Morao je da se natera da ustane svakih par minuta i ode
do česme. Kapanje vode bilo je jedino što ga je održavalo u životu.
Sada je znao da nije uspeo. Trebalo je da pretpostavi još onda kada
ga je Džo Feder gledao za vreme obroka dan ranije. Čovek na
prijemnom odeljenju ga je nekako prepoznao i mora da je o tome
obavestio glavnog nadzornika Maksa Koringa. Ovo je posledica toga.
Ostaviće ga ovde da umre, a potom će vlastima saopštiti da je sve bio
nesrećni slučaj. Osim krvavog nosa, neće biti nikakvih drugih tragova
nasilja. Sahraniće ga u pustinji i to će biti kraj svega.
Jesu li isto to uradili i sa Skotom? To mu nije bilo jasno. Zašto bi se
toliko namučili s kidnapovanjem, strelicama za omamljivanje, duplim
ubistvom Dona i Marsi, samo da bi njega doveli ovamo da umre?
Buđenje noći bi trebalo da traži decu s natprirodnim moćima. Skot,
Džejmi, Danijel Megvajer i mnogi drugi. Međutim, njemu i dalje nije bilo
jasno zbog čega su im trebala takva deca.
A onda su se vrata otvorila.
Džejmi je osetio hladni povetarac koji mu se poigrao na koži. Ležao
je na leđima, go do pojasa, mokrih pantalona i savijene majice koju je
podmetnuo ispod glave. Grudi su mu se podizale i spuštale dok su mu
se pluća očajnički borila za vazduh. Nekako je uspeo da okrene glavu i
video je čoveka kako stoji, siluetu na dovratku. Džejmi nije mogao da
vidi ko je to, ali je onda čovek koraknuo unutra i srce mu je poskočilo
kada je shvatio da je u pitanju bio Džo Feder.
Stajao je pored Džejmija. Tiho je opsovao za sebe, a onda
promrmljao: „Šta to radiš?”
Povukao se i Džejmi se uplašio da će ga ponovo ostaviti, ali je
umesto toga, Feder pronašao prekidač i ponovo uključio klimu. Skoro
da je istog trena temperatura u ćeliji počela da opada. Mora da se
Džejmi nakratko onesvestio, jer je odjednom Feder bio pored njega.
Držao je flašu vode.
„Popij ovo”, rekao je. „Ne previše, biće ti zlo...”
Držao je flašu uz Džejmijeve usne i Džejmi je zahvalno gutao.
Nikada nije osetio ništa tako divno kao osećaj slivanja hladne vode niz
grlo.
Neko vreme nijedan nije progovorio. Dok se Džejmiju polako
vraćala snaga, još jednom je osmotrio čoveka koji ga je uveo u Tihi
zaliv. Džo Feder je možda i stariji nego što je on isprva mislio. Nije
mogao da bude siguran, jer mu je lice bilo oprljeno od sunca. Oči su mu
bile veoma tamne. Gledao je Džejmija s pomešanim osećajem užasa i...
još nečega. Prvi put, Džejmi se pitao da li mu je ovaj čovek uopšte i
neprijatelj. Obojica su bili Indijanci. Zar ih to nije stavljalo na istu
stranu?
„Možeš li da ustaneš?” pitao ga je. Nervozno je pogledao prema
vratima, vodeći računa da nikoga nema napolju. „Nemamo mnogo
vremena.”
„Zbog čega?”, pitao je Džejmi.
„Moraš da izađeš odavde. Žele da te povrede. Ali ja imam prijatelje.
Pozvao sam ih. Doći će i to veoma brzo. Pomoći će ti da pobegneš.”
„Da pobegnem...?” Sve se odvijalo suviše brzo. Džejmi je jedva
mogao da sedne. Uzeo je flašu i otpio još malo vode, a ostatak prosuo
po glavi. Bila je ledeno hladna dok mu se slivala niz ramena i vrat.
Oživela ga je. „O čemu govorite?”, Džejmi je tražio da zna. „Zašto želite
da mi pomognete?”
„Kanije”, odgovorio mu je Feder. „Ne možemo sada da
razgovaramo.”
„Ne.” Džejmi je odmahnuo glavom. „Ne poznajem vas. Ne znam šta
želite. Zašto bih vam verovao?”
Čovek je uzdahnuo potpuno frustriran. „Poznajem te”, rekao je.
„Znam ko si.”
„Ko sam?”
„Ti si jedan od Petorke.”
To nije bio odgovor koji je Džejmi očekivao. Njemu to nije imalo
nikakvog smisla. Pokušao je s drugačijim pristupom. „Kada sam došao
ovamo, pitali ste me da li imam brata”, rekao je. „Jeste li ga videli?”
„Rekao si da nemaš brata, ali sam znao da ne govoriš istinu. I onda
mi je prošle noći gospodin Koring rekao tvoje pravo ime. Imaš brata
blizanca.”
Džejmi je provukao ruku kroz kosu, cedeći višak vode. „Tako je”;
priznao je. „Zovem se Džejmi Tajler.”
Džo Feder je klimnuo glavom. „Ovde je bio i Skot Tajler, ali su ga
prebacili u blok... S druge strane zida. Nisam bio ovde kada je stigao.
Nisam ga ni video.”
„Lažete! Znali ste za tetovažu. Ista je kao moja i to na istom mestu.
Mora da ste je videli!”
„Baš sam zbog tetovaže i znao ko si. Ima toliko toga što moram da ti
objasnim. Ali ne sada. I ne ovde. Imam prijatelje koji su već na putu da
ti pomognu. Večeras, kada se smrkne, otići ćeš odavde...”
„Ne idem nikuda bez Skota! ”
Džejmi je povisio glas, a nadležni s prijemnog nervozno se okrenuo
prema vratima u strahu da bi neko mogao da ih čuje. „Tvog brata su
doveli pre nedelju dana”, prošaputao je, a reči su se slivale jedna za
drugom. „Ja ne odlazim u blok. Nije mi dozvoljeno. Ali ih ponekad čujem
kako govore i znam koja imena spominju. Bio je ovde, ali je ponovo
nestao. Odveli su ga.”
„Kada?”
„Malo pre nego što si ti došao.”
„Gde? Gde su ga odveli?”
Džo Feder je spustio pogled. „Ne znam. Ne žele da kažu. Sve što
mogu da ti prenesem je da nije u bloku.”
To su skoro najgore vesti koje je Džejmi ikada čuo. Biti toliko blizu!
Skot je bio ovde! Da je Džejmi stigao ranije, sve bi moglo da bude
drugačije. Ali, njegov brat je već otišao. Buđenje noći je moglo da ga
odvede bilo gde na ovom svetu. Njegova potraga je ponovo na nuli.
„Ukoliko želiš da pronađeš brata, moraš da odeš odavde”,
požurivao ga je Feder. „Moraš da uradiš onako kako ti govorim. Ukoliko
budeš ostao ovde, neće biti nikakve nade.”
„Sačekajte trenutak...”, Džejmi je pokušao da se sabere. Sve se i dalje
odvijalo previše brzo. „Kažite mi šta znate o bloku”, rekao je. „Tako
zovete jedinice s druge strane zida, ali čemu one služe? Koliko je dece
zaključano tamo? Šta se tamo događa?”
„Molim te.” Feder je bio u grču. Mogao je da vidi da je Džejmi
odlučan. „Slušaj me”, prošaputao je. „Radim ovde tek nekoliko meseci.
Ne znam šta se tamo odvija. Postoje dečaci koji se nalaze u glavnom
zatvoru, ali tu su i oni specijalni. Tako zovu projekat Psi. Ne znam šta
im to znači.
A ja i ne radim u bloku. Ponekad vidim ponešto. Vidim imena na
spiskovima. A čujem i ostale nadzornike kako govore. Dok nisam tebe
video za mene je sve to bio samo posao. Onda sam znao da moram da
reagujem...”
„Zbog čega?”
„Zbog tetovaže!” Feder više nije mogao da se suzdrži. Otišao je do
vrata i pogledao napolje. Nikoga nije bilo u hodniku. Ostale samice bile
su prazne. Njih dvojica bili su prepušteni sami sebi. „Ispričaću ti sve”,
obećao je. „Ali tek kada izađemo odavde.”
„U redu.” Džejmi je uvideo da nema svrhe prepirati se. A više i nije
imao volje da provede ni minut duže u Tihom zalivu, ne ukoliko Skot
više nije bio tu. „Ima jedna stvar”, nastavio je. „Postoji dečak po imenu
Danijel Megvajer.”
„Megvajer...”, Feder je klimnuo glavom. „Da. Video sam to ime.”
„I on je bloku?”
„Jeste.”
„I on mora sa mnom.” Feder je taman hteo da mu se usprotivi, ali
mu Džejmi nije ostavio vremena. „Ovde sam samo zbog toga što mi je
njegova majka pomogla. Obećao sam joj. Ne mogu da ga ostavim.”
„Ali ne postoji pristup Bloku. Postoje čuvari i kamere...”
„Vi možete da pomognete. Morate da mi pomognete!” Nadzornik je
stisnuo zube, a onda klimnuo glavom. „Videću šta mogu da uradim.
Sada više nemamo vremena za razgovor. Gospodin Koring će doći
veoma brzo. Doći ću po tebe kada se smrkne. A onda ćemo videti.”
„Ne idem nikuda bez Danijela.”
„Uradiću ono što budem mogao.”
Potom je otišao, ostavljajući zbunjenog Džejmija. Čuo je blagi klik i
shvatio je da je Feder ponovo isključio klimu. To je imalo smisla.
Ukoliko Maks Koring pogleda unutra, moći će da vidi da Džejmi još
uvek pati. Vrućina se vratila, užasni vazduh ga je gušio. Uspeo je da
popije celu flašu vode i najgori deo dana bio je iza njega. Džejmi je
poželeo da je pitao Federa koliko je sati. Sada mu je jedino preostalo da
leži tamo i gleda u pravougaono belo ogledalo, na kome je svetlost
postajala sve slabija i polako je bledela. Konačno je nastupilo veće, a
zatim i noć. Jedna jedina sijalica okružena gvožđem iznad lavaboa
upalila se automatski. Džejmiju niko nije doneo hranu. Možda je i to bio
deo kazne... Ili je to bio način da ga oslabe za ono što sledi. Postajao je
sve nervozniji. Da li su otkrili Džoa Federa? Da li se predomislio? Rekao
je da će se vratiti kada se smrkne, a mora da je prošlo više od sat
vremena otkako je sunce zašlo.
Tek mnogo kasnije vrata su se otvorila i nadzornik s prijemnog
pojurio je unutra. Doneo je Džejmijeve patike i novu majicu. Takođe je
nosio još jednu flašu vode. Džejmi je željno pio dok je Džo govorio.
Poželeo je da se nadzornik setio da ponese i malo hrane.
„Moramo da požurimo”, rekao je. „Gospodin Koring dolazi...”
„Kuda?”
„U blizini je staza za sletanje. Mali avion. Otišao je da dočeka
gospodina Bejnsa.”
Bejns. Bilo je to poslednje ime koje je Džejmi želeo da čuje. Odmah
se podigao, obukao majicu i bio spreman za polazak.
„Moji prijatelji su u blizini”, nastavio je Feder. Pogledao je na sat.
„Sada je deset. Dolaze u pola jedanaest. Moramo biti spremni do tada.”
„A Danijel?”
Feder je izvadio malu plastičnu bocu iz džepa i otvorio je. Džejmi je
mogao da vidi da je ispunjena nekakvim crvenim sirupom. „Unutra je
sok od paradajza”, objasnio je. „Neće te povrediti.” Pre nego što je
Džejmi i mogao da ga zaustavi, on mu ga je prosuo preko lica. Džejmi je
stavio ruku na kožu i pregledao šta mu je ostalo na prstima. Sok je
izgledao kao krv. „Odvešću te u medicinsko krilo”, rekao je Feder.
„Moraš da se pretvaraš da si povređen.” Džejmi se setio šta mu je
Baltimor ispričao dok su ručali. Medicinsko krilo prostiralo se odmah
iza zida i služilo je obema stranama zatvora. Sada je shvatio šta je
Feder radio.
„Sigurnosne kamere će te snimati”, nastavio je Feder. „Čuvari će
videti krv i neće postavljati nikakva pitanja. U medicinskom krilu nema
nikoga. U hitnim slučajevima od mene se očekuje da pozovem
medicinsko osoblje, što ja, naravno, neću učiniti. Bićemo sami.”
„Kako ćemo proći do bloka?”
„Hajdemo. Reći ću ti.”
Pošli su zajedno. Sok se slivao niz Džejmijevo lice i svako ko bi ga
video, pretpostavio bi da je učestvovao u tuči ili da je pokušao da izvrši
samoubistvo. Džo Feder ga je pridržavao dok su se kretali praznim
hodnicima. Džejmi je posrtao glumeći da jedva može da stoji na
nogama. Došli su do vrata koja su vodila na fudbalski teren. Džejmi je
već znao da niko od čuvara ne nosi ključ od njih. Vrata se otvaraju
elektronski iz centralne kontrolne prostorije. Mogao je da oseti kameru
visoko iznad sebe. Kretala se okolo kako bi ga pratila. Hoće li im
uspeti? Trenutak tišine. Potom se čulo glasno zujanje i brava se
otvorila. Džo mu je pomogao da prođe. Izašli su!
Bilo je čudno dok je prelazio preko fudbalskog terena na veštačkom
svetlu od polukružnih lampi. Pustinja je bila sablasno mračna. Večeras
nije bilo mesečine. I pored toga, čitav zatvor bio je nekako neobično
električnobeo, a bodljikava žica svetlucala je celom svojom dužinom.
Džejmi je sada mogao da vidi prozore četiri jedinice i pomislio je na
dečake koje je upoznao: Baltimora, Zelenookog, Divija i ostale, i bilo mu
je žao što ih ostavlja. Oni su činili greške. Pravili su gluposti. Međutim,
on ih je poznavao i smatrao je da nijedan od njih nije toliko loš.
Medicinsko krilo s čvrstim zidom, koji se protezao iza, bilo je pred
njim. Džo Feder je imao ključ od vrata i propustio je Džejmija unutra.
Ušli su u prijemno odeljenje, gde se nalazio sto i dve male prostorije
koje su vodile do uzanog hodnika. Na zidu se nalazila tabla za proveru
vida, a s druge strane visilo je nekoliko postera koji su bili namenjeni
borbi protiv droge. Džejmi je primetio još jednu kameru, koja je pratila
svaki njegov korak. Kako će moći da urade bilo šta ukoliko ih sve
vreme nadgledaju?
Džo Feder je kleknuo i pretvarao se da mu pregleda ranu.
„Kamera ne može da nas vidi, ali nas zato čuju”, prošaputao je.
„Očekuju od mene da upotrebim telefon, da pozovem medicinsko
osoblje. Pretvaraču se da to radim. Moraš da uzmeš ovo...” Džejmi je
osetio kako mu gura nešto metalno u dlan. „Ovo je glavni ključ”,
nastavio je Feder. „Otvara ćelije u sva četiri krila: Severnom, Južnom,
Istočnom i Zapadnom. Takođe bi trebalo da otvara i ćelije u bloku, ali u
to nisam sasvim siguran. Ukoliko to nije slučaj, ne postoji ništa drugo
što bismo mogli da uradimo.”
„Kako da dođem do bloka?”
„Na kraju hodnika su vrata.”
Džejmi je pogledao okolo i u isto vreme bolno jauknuo kako bi
kamera to zabeležila. Govorio je istinu. Kada se prođu dve prijemne
prostorije, vide se vrata. I naravno, na osnovu izgleda zgrade mogao je
da zaključi da je hodnik neka vrsta tunela, kojim se prolazi tačno do
spoljašnjeg zida.
U međuvremenu, Džo Feder je otišao do telefona i ukucao broj.
Negde unutar zatvorskog kompleksa drugi nadzornici pratili su svaki
njegov korak. Prvo pravilo zatvorskog života glasilo je da ne bi trebalo
da bude iznenađenja. Svaki minut jednog dana trebalo bi da bude
potpuno isti kao onaj prethodnog dana. Činjenica da je dečak bio
povređen i da mu je potrebna medicinska pomoć bio je prekid rutine i
ostali čuvari trebalo bi da budu na oprezu. Feder se pretvarao da
razgovara s medicinskom sestrom iako uopšte nije uspostavio vezu.
Zapravo je razgovarao s Džejmijem.
„Popravio sam generator”, nastavio je Feder. „Električni generator
u dvorištu. Poništava sistem. Ponekad moramo da ga zatvorimo zbog
popravke. Prestaće da radi veoma brzo, a biće im potrebno vreme da
osposobe pomoćni generator. Time ćemo dobiti barem minut bez
nadzora kamera, bez svetla zbog čega će se sva zatvorska vrata
otvarati ručno. Tada ćemo se pozabaviti tvojim prijateljem. On je u
ćeliji broj četrnaest.”
„Zar tamo nema čuvara?”
„Samo je jedan nadzornik na straži u toku noći. Njega prepusti
meni.”
„Zbog čega radite sve ovo?”, pitao je Džejmi.
Džo je skrenuo pogled s telefona i dozvolio sebi da se osmehne
nakratko. „Već sam ti rekao. Ti si jedan od Petorke.”
„Da. Ali, ja sam jedan od pet. Šta to uopšte znači?”
Bez ikakve najave, svetla su nestala.
„Pokret!” naredio je Džo.
Imao je baterijsku lampu i uključio ju je. Džejmi je išao za njim niz
hodnik i čekao da otključa vrata ključem koji je imao. Bio je mrkli mrak,
ali je svetlost baterijske lampe osvetlila nekoliko detalja dok je Džo
njome mahao s jedne na drugu stranu. Jedinica je bila gotovo identična
onoj njegovoj, hodnik je bio dugačak, a s obe strane nalazile su se ćelije,
sto prikovan za pod, niz monitora... Nadzornik je već bio na nogama i
držao se za posudu nalik limenci s gasom koji služi za razbijanje nereda
u zatvoru. Bila mu je pričvršćena za pojas.
„Šta...?”, čovek je progovorio.
Džo ga je udario baterijskom lampom. Svetlost je pravila luckaste
senke preko udaljenijeg zida. Džejmi je čuo nadzornika kako gunđa.
Savio se napred i srušio.
„Idemo”, Džo je već vukao čoveka u nesvesti nazad do stolice u kojoj
je sedeo. Na stolu je ležala tanka knjiga i Džo ga je nameštao da izgleda
kao da čita u trenutku kada se svetla ponovo uključe. Džejmi je
pogledao okolo, pokušavajući da pronađe put. Džo mu je bacio lampu.
Uhvatio ju je i potrčao napred.
Brojevi ćelija nalazili su se pored svakih vrata. Morao je brzo da se
kreće. Čim se pomoćni generator uključi, svi će moći da ga vide, ili što
je još gore, vrata bi mogla elektronski da se zatvore. Mogao je da čuje
vrisku. Dolazila je iza zaključanih vrata. Neka deca mora da su se
probudila i sada su bili u potpunom mraku. Za njih je to bilo sasvim
novo iskustvo. Pitao se da li se ista stvar dešavala u jedinicama s druge
strane zida.
Došao je do broja četrnaest i pomoću baterijske lampe uspeo je da
ugura ključ u bravu i okrene ga. Kada je uvideo da se brava otključava,
laknulo mu je. Gurnuo je vrata i ušao unutra.
Na krevetu je ležao jedanaestogodišnjak u majici i šortsu. Bio je
sitan za svoje godine, ali snažan i žilav. Imao je kratku kovrdžavu kosu i
okrugle, svetle oči. Na ručnom zglobu imao je flaster zalepljen preko
vene i bio je veoma mršav. Nije izgledalo da je povređen. Već je bio
budan i piljio je u osobu koja je uletela u njegovu ćeliju. Džejmi je
ponovo zalupio vratima, ali ih nije sasvim zatvorio. Okrenuo je lampu
prema sebi.
„Ne boj se”, rekao je. „Ja sam ti prijatelj.”
„Skote?”, dečak na krevetu je namah pomislio da ga je prepoznao, a
Džejmi je bio zbunjen u trenutku. Naravno, nije nosio naočari. A u
polumraku bilo bi jednostavno zameniti ga za brata, iako je sada imao
kratku kosu.
„Nisam Skot. Ja sam njegov brat.”
„Džejmi.”
„Da.” Džejmi je osetio nalet emocija. Skot je bio ovde. Ovaj dečak ga
je upoznao. Možda je znao kuda su ga odveli. „Ti si Danijel... Jesam li u
pravu?”, pitao je.
„Ja sam Deni.”
„Upoznao sam ti majku. Traži te. Poslala me je da te pronađem.”
„Video si moju mamu?”
Svetla su se ponovo uključila. Deni je uzdahnuo videvši crvene fleke
svuda po Džejmijevom licu. „Povređen si!”, rekao je.
„Nisam, ne brini. Sve je lažno...”
Džejmi nije bio siguran šta će se sledeće dogoditi. Nalazio se u ćeliji
s Danijelom Megvajerom, u bloku. Ostali klinci i dalje su udarali u vrata,
i vikali skrećući pažnju na sebe. Svetla su ponovo bila uključena.
Sigurnosne kamere su ponovo radile. Čitav zatvor bio je na najvišem
stepenu opreza. Šta su tačno postigli?
I Kolton Bejns je video da se ponovo pale svetla.
Bio je u džipu u kom su ga vozili nakon što je sleteo cesnom sa
četiri sedišta, pravo iz Los Anđelesa. Maks Koring upravljao je vozilom.
Odmah je znao da nešto nije u redu. Tihi zaliv mogao se videti iako ste
miljama udaljeni, pa je taj deo pustinje uvek bio osvetljen. Sve je
izgledalo kao nekakav ogroman trik. Dok su se njih dvojica vozili
drumom, svetlo je ponovo zatreptalo i zatvor se pojavio pred njima.
Koring se okrenuo prema njemu. „Strujna greška”, promrmljao je.
„Dešava se. Ponekad se generator jednostavno isključi.”
„Greškom? ” Bejns je polako odmahnuo glavom. „Mislim da to nije
slučaj večeras...” Posegao je rukom ispod jakne i izvukao pištolj.
„Nagazi”, brecnuo se. „Moramo da pošaljemo upozorenje!”
Već je bilo kasno. Džip je i dalje bio stotinama metara udaljen od
glavnih kapija kada su se začuli prvi pucnji.
ORLOV KRIK
Danijel je čekao koliko god je mogao. Pokušao je da spava, ali sada kada
je sunce ogrejalo bilo je previše toplo, čak i u senci šatora. Poželeo je da
može da razgovara sa svojom majkom, ali je iskreno sumnjao da vrač
ima mobilni telefon. U svakom slučaju, sada je bio pogrešan trenutak
da tako nešto i pita. Možda je na kraju uspeo i malo da odrema, jer
sledeće čega je bio svestan bile su senke koje su se nadvile nad šator, a
vrelina kao da je popustila. Još jednom, ispuzao je kroz otvor na šatoru
iako nije bio siguran na šta će napolju naići.
Džo je sedeo pored Džejmija, koji je izgledao bolje nego kada ga je
Danijel video poslednji put. Ležao je sa strane sa zavojem preko rane.
Vrač je napravila nekakav topao oblog. Danijel je mogao da oseti njegov
miris, a i da vidi ispod zavoja. Vrač se nalazila dalje niz padinu, bila je
na kolenima i okrenula se prema suncu. Nebo je već bilo crveno. Vatra
je i dalje plamtela šaljući tanak dim u oblake.
„Kako je Džejmiju?”, pitao je Danijel.
Džo se ljutito okrenuo. „Stani!”, rekao je. „Ne smeš da izgovoriš
njegovo ime.”
„Zbog čega?”
„Takva su verovanja. Kada neko umre, ne smeš da spomeneš
njegovo ime četiri dana.”
„Kada neko...?”
Danijel je tek sada shvatio šta je Džo rekao. „Mislite...” Naterao je
sebe da dovrši rečenicu. „Umro je?”
Nastupila je duga tišine. A onda je Džo progovorio. „Izvadili smo
metak”, rekao je. „Vrač je uspela da očisti ranu s hajdučkom travom i
ostalim biljem. Ali nije mogla da učini ništa više. Prešao je na drugu
stranu.”
Danijel je osetio kako mu se oči pune suzama. Pogledao je na
Džejmija, koji je u miru ležao. Nije mogao da poveruje da je ovako
završio. Upoznao je Skota, Džejmijevog brata blizanca. Njih dvojica bili
su tako slični. Kada je samo veče ranije Džejmi došao u njegovu ćeliju,
sve je izgledalo kao početak novog prijateljstva, prvo poglavlje priče
koja bi tek ispunila buduće stranice.
A sada...
„Mislio sam...”, Danijel je počeo, ali mu je glas uminuo. Okrenuo se i
pogledao u staricu, koja je mumlala nešto držeći drveni štapić u ruci.
„Šta to radi?”, pitao je.
„Ne smeš da postavljaš pitanja”, odgovorio je Džo. Zatim je malo
blaže nastavio. „Čini sve što je u njenoj moći. Koristi moćnu magiju.
Priziva ono što mi nazivamo ve ga laj u. Njenog duha moći.”
„Šta je to? Ne razumem.”
Džo je skupio oči. „Oni koji isceljuju dobijaju moći od pomoćnika
koji ih vode kroz njihov posao. Oni se javljaju u mnogim oblicima, ali su
uvek životinje ili ptice. Ova žena možda ne izgleda tako, ali je veoma
snažna. Nije iz mog plemena, ali je čuvena. Vidiš li njen izrezbareni
štapić. Njen duh moći je orao.”
„Ali, ukoliko je umro...”
„Orao je jedini duh moći koji može da pređe preko i vrati ga nazad.
Toliko je moćan da niko od mog naroda ne bi držao nijedno orlovo
pero u svom domu. Može da učini toliko zla. Ona ga je sada prizvala da
joj pomogne. Pogledaj...”
Džo je pokazao.
Danijel ga nije odmah video, ali ni kasnije nije bio siguran da li mu
se možda privida. Ptica je letela tačno iz sunca kao da je upravo rođena
u plamenu. Dok je sletala, čuo se krik koji je odzvanjao preko planina.
Nije sletela, već je letela iznad njih u krug.
Vrač je podigla ruke. Njen duh moći ju je čuo i došao je.
Orao je obišao krug još dva puta, a onda se vinuo u nebo.
SKAR
Ovoga puta u pitanju nije bio san. Džejmi je bar u to bio siguran. Nije
bilo ni mora ni ostrva, ni čoveka od preko dva metra visine koji ga je
čekao da mu prenese neku šifrovanu poruku. U svakom slučaju, svet u
kome se sada našao bio je i suviše stvaran. Nije ga samo promatrao,
mogao je da ga oseti svim svojim čulima. A bilo mu je i hladno.
Protrljao je ruke i shvatio je da drhti. Nije bilo moguće da mu je hladno
u snovima, zar ne?
Pogledao je naviše. Gde god da se nalazio, bio je siguran da nije ni
blizu Nevade. Pustinjsko nebo bilo je intenzivnoplave boje danju, a
veoma tamno noću posuto mnoštvom zvezda. Nebo je ovde bilo
prošarano raznim bojama, kao da je neko prosuo pune posude boja.
Uglavnom je bilo sivo i crveno s gustim oblacima. Sunca nigde nije bilo.
Džejmi je razgledao prastaro drveće koje je izgledalo kao da ga je neko
isklesao. Oko njega bila je divljina, trava i stene neobičnog izgleda. Ne
samo da nije bio u Nevadi, nije bio ni u Americi. Čak je i povetarac bio
neobičan: spor i neujednačen, donosio je miris pepela, vlažnog blata i
još nečega.
Gde se to nalazio?
Pokušao je da se seti šta se dogodilo. Stajao je u zadnjem delu
kamioneta koji je uspeo da prođe kroz zatvorsku ogradu, ali je potom
bio ustreljen. Setio se oštrog bola koji je osetio kada mu je metak
prošao kroz leđa, tik pored ramena. Osetio je kako ga noge izdaju i
setio se pada na pod kamioneta. To je bilo sve. Pomislio je da je čuo
nekoga da viče, ali je onda zavladala tama.
Sve do sada.
Pogledao je oko sebe i video da je okružen telima. Bilo ih je na
desetine. Ležali su slomljeni i deformisani kao da ih je nekakva
nezaustavljiva sila pokosila i ubila ih u istom trenu. S osećajem užasa
koji je bio sve jači, Džejmi se pridigao i teškim koracima došao do
najbližeg tela. Svi su bili muškarci, obučeni u odeću identične nijanse
mrkih i sivih tonova. Vojnici. Sada mu je bilo jasno. Nisu u pitanju bili
moderni vojnici, ne poput onih koji se viđaju u televizijskim vestima,
koji mašu i podižu palčeve pre odlaska za neki daleki front.
Ovi muškarci nosili su neobičnu odeću: dugačke jakne koje su im
sezale do kolena i široke pantalone. Neki su nosili kapuljače, taman
materijal bio im je obmotan oko glava i ramena. Izgledalo je kao da
nemaju pištolje. Umesto toga, bili su naoružani mačevima i štitovima,
ali čak ni oni nisu bili nimalo nalik onim vojnicima koje je ranije imao
priliku da vidi. Štitovi su bili mali i okrugli s jednim šiljkom, koji je virio
i koji se mogao upotrebiti ili za odbranu ili da se njime ubode neko ko
bi se približio. Mačevi su bili različitih oblika: neki su bili pravi, neki
povijeni, a neki su imali više sečiva. Svuda okolo bile su strele koje su
bile napravljene od metala, ne od drveta i s nekakvim crnim lišćem
umesto perja.
Svi su bili unakaženi. Neke je čak bilo teško prepoznati kao ljudska
bića. Dok mu se miris sveže prolivene krvi širio nozdrvama, Džejmi je
uspeo da se okrene i povrati, nakon čega se oteturao dalje očajnički
tražeći neko mesto da se sakrije i prihvati sve ono što je upravo video.
Probudio se pored uništene zgrade na brdu. Nadvijala se visoko
iznad njega. Bila je od crvenih cigala i u obliku ogromnog palca s
zaobljenom terasom na onom mestu gde bi trebalo da bude nokat.
Drvena vrata visila su sa šarki, a unutra, spiralno stepenište vodilo je
do mesta koje je nekada predstavljalo kružni foaje. Tvrđava, jer je bilo
sigurno da je to bila, ne tako davno izgorela je u vatri. Pojedini delovi
su se i dalje dimili i bilo je očigledno da su muškarci koji su ležali
ispred umrli pokušavajući da je odbrane.
Iako i dalje dezorijentisan i osećajući gađenje, Džejmi se spotakao o
ruinu sve dok nije došao do ulaza gde je položio ruke preko rama vrata.
Uzdahnuo je. Drvo je bilo pretopio da bi mogao da ga dodirne. Trljajući
dlanove, nastavio je da ide dalje iza zgrade, što dalje od mrtvih tela.
Pronašao je travnati deo i seo je pokušavajući da zadrži kontrolu. Srce
mu je udaralo dva puta brže nego što je to bilo uobičajeno. U ustima je
osećao gadan ukus, a i vrtelo mu se u glavi. Ponovo mu je bilo muka, ali
sada mu je stomak bio prazan.
Tek je sada shvatio da više ne nosi svoju staru odeću. Neko ga je
preobukao u grubu pletenu sivu majicu koja se zakopčavala sve do
vrata i nije imala kragnu. Iznad struka, preko košulje nalazio se kožni
kaiš. Bio je bos. Veoma je ličio na sve one mrtve muškarce koji su bili
svuda oko njega.
Osim toga, on je jedini bio živ.
A da li je to zaista bilo tako? Odjednom mu je palo na pamet da je
možda ubijen prilikom pokušaja da pobegne iz Tihog zaliva, i da je sve
ovo što sada doživljava samo rezultat toga. Džejmi je pročitao delove iz
Biblije. Nekoliko puta je otišao i u crkvu. Marsi je na tome insistirala,
jer je smatrala da je to deo njihovog obrazovanja koje su dobijali kod
kuće. Znao je ponešto o Raju i Paklu, iako nikada nije verovao ni u jedno
ni u drugo. Sada se pitao nije li možda takvo verovanje bilo pogrešno.
Možda je ovo bio Pakao. Nije bilo vatre, ni đavola s rogovima, ali
pakleno je bila jedina reč kojom se moglo opisati ovo mesto na kom se
trenutno nalazio. Možda je upravo ovo mesto na kome završavaju loši
ljudi nakon Sudnjeg dana.
Ipak, znao je da to nije istina.
Pružio je ruku pokušavajući da pronađe mesto kroz koje je prošao
metak pri ulasku u leđa. Ali nije bilo ni znaka bilo kakve rane, pa čak i
kad je nastavio da traži, znao je da ništa neće pronaći. Ništa ga nije
bolelo. Kao da pucnja nikada i nije bilo.
„Živ sam!” Prošaputao je, kao da je činjenica da može da ih čuje
dokazivala da je sve zapravo istina. Okrenuo je ruke prema licu i počeo
je da savija prste. Slušali su ga. Stomak mu je bio prazan, a grlo
osetljivo, ali osim toga bio je sasvim dobro.
Ukoliko ovo nije bio san, a on nije mrtav, da možda nema nekakve
halucinacije? Nešto vrlo slično video je na televiziji u emisijama sa
naučnofantastičnom tematikom. Žena koja je u saobraćajnoj nesreći
povredila glavu probudila se na nekom sasvim neobičnom mestu.
Mislila je da je sve oko nje stvarno, ali je zapravo sve samo zamišljala,
dok je u stvari bila u komi i bolničkom krevetu. Biće da je ova opcija
verovatnija. Džejmi je spustio šake i ponovo pogledao oko sebe. Velika
kula nije delovala kao halucinacija. Ipak, postojao je jedan način da se
uveri. Stisnuo je zube, izbrojao do tri i pesnicom udario u cigle. Glasno
je jauknuo. Bolelo je. Pogledao je u šaku i video krv na zglobovima. To je
sigurno moralo da znači nešto. Tiho je opsovao sebe i liznuo ranu.
Da li je bio moguće da ga je neko onesvestio pri izlasku iz zatvora?
Da ga nisu Kolton Bejns ili Maks Koring ponovo uhvatili i doveli ga
ovamo na izdržavanje kazne? Ne. Ni to nije bilo moguće, jer je „ovde”
sve bilo potpuno drugačije. Rane od metka više nije bilo. A i kako
objasniti sva ova mrtva tela koja su ležala unaokolo u neobičnoj odeći?
Ovde se odigrao rat. A on se probudio na strani onih koji su pretrpeli
poraz.
Nije postojalo nikakvo jednostavno objašnjenje. Džejmi je shvatio
da mora da prihvati situaciju onakvu kakva je i da pokuša da iz nje
izvuče najbolje. Na kraju krajeva, ceo život mu je bio sasvim van
koloseka, još od dana kada je bio napušten i ostavljen u kartonskoj
kutiji pored obale jezera Taho, do trenutka kada se našao u situaciji da
beži kroz Ameriku zbog dva zločina koja nije počinio. Bio je nakaza.
Čitač misli. Naučio je da živi sa svim tim, pa zašto ne bi mogao da
prihvati i ovo? Nekako, na neki nemoguć način, prenet je na drugo
mesto... Možda čak i na neku drugu planetu. Izgledalo je da je bio
prepušten sam sebi, da je bio jedino živo biće miljama udaljen od svih.
Mogao bi da ostane ovde, da se šćućuri u nekom kutku, ili bi mogao da
nastavi dalje.
Rukom je obrisao usta, a onda je ustao i polako počeo da silazi niz
brdo. Što je dalje odmicao, nailazio je na sve više leševa, sve dok nije
došao u situaciju da mora da ih gazi, mada je davao sve od sebe da
izbegne da se preturi preko njih, ali i da ih ne gleda. Rane su im bile
zastrašujuće.
Bojno polje protezalo se sve do podnožja brda, pa i dalje. Džejmi je
video još mnogo polomljenih mačeva i štitova. Naišao je na mladića
plave kose koji je kopljem bio prikovan za drvo, a ono je prolazilo tačno
kroz njega. Mladić je držao nekakvu zastavu na kojoj se na beloj
pozadini nalazila plava zvezda petokraka. Džejmi je počeo da shvata.
To je jedna od onih borbi koju je viđao u filmovima. Svi ovi muškarci
bili su ratnici. Ali sa kim su se borili? Njihovi neprijatelji, ko god da su
bili, bili su krajnje nemilosrdni. Bilo je moguće da su imali zarobljenike,
ali na polju nikoga nisu ostavljali u životu.
Džejmi je pogledao dalje nizbrdo. Polje se protezalo prema
horizontu, što je poprimilo skoro nevidljivu liniju između tamnog neba
i trave. Iako se odmakao od tvrđave, miris paljevine postajao je sve
intenzivniji. Shvatio je da su oblaci zapravo od dima i da je nešto
ogromno, gradić ili veći grad, spaljen ne tako davno i da iako sada
nema vatre, i dalje je prisutan taj dimni prekrivao koji se uzdizao
prema nebu. A i tragovi borbe možda su se protezali kilometrima.
Došao je do blatnjavog puteljka odakle je mogao da krene u dva
smera, iako ni prvi ni drugi nisu obećavali. Džejmi je bio u iskušenju da
krene preko polja. Možda će tako biti sigurniji, ukoliko se skloni s
utabane staze. Na kraju krajeva, negde je, možda čak i blizu bila
pobednička vojska na koju nije želeo da naiđe sve dok ne bude spoznao
na čijoj strani bi trebalo da bude.
Nešto se pomaklo. Džejmi se trgnuo, spreman da pobegne, a onda
se opustio. Jedna osoba se kretala duž puta njemu u susret. Bio je to
starac koji se poštapao. Ličio je na monaha, obučen u braon ogrtač s
kapuljačom, koja je bila umotana i počivala mu na ramenima. Još uvek
je bio prilično udaljen, ali dok se približavao, Džejmi je video da je imao
bar šezdeset godina, da je skoro ćelav, s opuštenom kožom i upalim
krvavim očima. Starac je jedva mogao da hoda. Svu težinu prebacivao
je na štap koji je pažljivo postavljao iza sebe pre nego što bi načinio
sledeći korak.
Džejmi je osetio snažan nalet olakšanja. Više nije bio sam! Čovek je
podigao ruku i mahnuo mu. Delovao je druželjubivo. Možda bi Džejmi
sada mogao da sazna gde se nalazi i šta se to ovde dogodilo... Pod
pretpostavkom da čovek govori istim jezikom. Džejmi je čekao da mu
priđe. Trebalo mu je mnogo vremena.
Čovek se zaustavio i progovorio.
„Rag dager a marad hag!”
Tako je barem zvučalo. Džejmi ga je čuo sasvim jasno, ali reči nisu
imale nikakvog smisla. Čovek je govorio besmisleno. Ali Džejmi je ipak
uspeo da razume tačno ono što je rekao. Nekako mu se mozak sam po
sebi prilagodio jeziku koji je u istom trenutku naučio. Nemoguće,
naravno. Ali tako je bilo.
„Dobar dan, prijatelju moj!”, rekao je čovek. Izgovorio je pozdrav
visokim drhtavim glasom. Zaustavio se da udahne vazduh, a onda je
nastavio dok su se reči prevodile same od sebe. „Živo dete među
ovoliko mrtvih! To je veoma čudno. Ko si ti, dečače moj? Šta radiš
ovde?”
Džejmi je oklevao, pitajući se da li da odgovori. „Zovem se Džejmi”,
odgovorio je, iako reči na koje je mislio nisu bile one koje su mu
skliznule s usana. Nije se čak ni trudio, a govorio je jezikom ovog
nepoznatog čoveka. Zastao je, a onda nastavio: „Ne znam šta radim
ovde. Ne znam čak ni gde sam. Možete li mi pomoći?”
„Naravno da mogu da ti pomognem.” Čovek se osmehnuo. Bio je to
škripav neprijatan zvuk. „Ali s obzirom na to da ovde nema više ničega,
ne znam zašto bi ti ime išta značilo? Čak da ime postoji, sigurno će brzo
biti zaboravljeno, kao i bilo koje drugo. Sada ne postoje zemlje. Ni
gradovi. Sve je samo pepeo.” Pogledom je prešao preko Džejmija i
namrštio se. „Odakle dolaziš?”, pitao je.
„Ja sam Amerikanac”, rekao je Džejmi. „Dolazim iz Nevade.”
„Amerika? Nevada? Ne poznajem ta mesta.” Sada je već bio
sumnjičav. „Kako si stigao ovamo?”
„Ne znam.” Džejmi je odmahnuo glavom. „Nisam želeo da dođem
ovamo. To se jednostavno dogodilo.”
„Magijom?”
„Pa... da.” Džejmi nije bio siguran da li se starac šali.
„Možda je i bila magija! ” Starčeva ruka čvrsto je stegla štap. „Možda
su te ovamo doveli Drevni. Možda su te želeli ovde, iako ne znam zbog
čega.” Glavu je nakrivio na jednu stranu. „Služiš li Drevnima?”, pitao je.
Džejmi je odmahnuo glavom. „Žao mi je. Ne znam o čemu govorite.”
„Nisi sluga Drevnih?”
„Ne! Nisam ničiji sluga!”
„Onda imaš sreće što sam prolazio ovuda. Izgleda da sam stigao
tačno na vreme.”
„Na vreme za šta?” Džejmi se najednom osetio nelagodno.
„Da te ubijem.”
Starac je podigao štap, a Džejmi se skoro naglas nasmejao. Sama
pomisao da bi ovaj starac mogao da ga povredi bila je besmislena.
Napola je podigao ruku kako bi se odbranio, a potom u užasu koraknuo
unazad dok su mu se oči širile pred onim nemogućim što je upravo
video. Kao da se starac ljuštio, meso je padalo unaokolo kao delovi
odbačene odeće. Drugo stvorenje, nekakav ogromni insekt, pojavio se
pred njim, a crna krljušt sada je sijala umesto kože. Dve ogromne
kandže u obliku klešta otvarale su se i zatvarale pružajući se prema
Džejmijevim rukama. Oči su mu postale žute. Glava i noge su i dalje
imale ljudski oblik, ali su sada bile pričvršćene za telo škorpiona.
Džejmi je osetio kako se ogroman rep podiže iza njegovih ramena, a
ogromna bodlja nadvijala se iznad njega. I štap koji je starac nosio sada
se promenio. Sada je u pitanju bilo koplje od ručno izrađenog čelika i
ličilo je na nešto što je spaseno s potopljenog broda. Kraj je bio uvijen i
umrljan krvlju, u obliku slova ipsilon i nije imalo jedan vrh, već dva.
Čovek škorpion vrištao je na njega, a Džejmi je tada mogao da vidi
da su mu zubi postali srebrne igle, a usta su mu bila puna krvi. Žute oči
bile su krupne i plamtele su od besa. Čuo je kako nešto dahće i posle
toga je pao u trenutku kada je čelični bodež rascepio vazduh i prošao
mu tik pored lica. Da ga je pogodio, sigurno bi mu smrskao lobanju, a
možda bi mu čak i odrubio glavu. Džejmi je izgubio ravnotežu i skoro
da je pao, a onda se uspravio osetivši da se rep ovog stvorenja
ustremio na njega prskajući beli otrov svuda po zemlji.
Nekoliko sićušnih kapi dospelo mu je na ruku zbog čega je jauknuo.
Kao da je u pitanju bila kiselina. Mogao je da oseti kako mu koža gori.
Rep se još jednom ustremio, ali se Džejmi ovoga puta bacio na zemlju u
strahu da ga kiselina ne opeče ili zaslepi. Stvorenje se nasmejalo, a
Džejmi je shvatio da nema apsolutno nikakve šanse, da će zaista
umreti sada, a čak nikada neće ni saznati šta se zapravo zbilo, niti kako
je uopšte dospeo ovamo.
Ova nakaza krenula je napred, a glava joj se okretala s jedne strane
na drugu, lice joj se izobličilo od besa i mržnje. Držala je dvozubi bodež
visoko iznad sebe. Džejmi se povlačio unazad, tražeći bilo šta, nekakvo
oružje kojim bi se odbranio. Odmah pored puta ležao je vojnik, koji je i
dalje pritiskao mač nakrivljen poput sablje s drugim kraćim bodežom,
koji se pomaljao ispod ručke. Džejmi se ispružio i zgrabio ga iz ruke
mrtvog vojnika, nakon čega se okretao svestan da je stvorenje bodljom
nišanilo pravo na njega. Koplje se zabilo pravo u zemlju, veoma blizu
njegovog stomaka da je čak mogao da oseti njegov kraj kako mu prolazi
kroz košulju. Čovek škorpion mu se približavao, a Džejmi se
istovremeno uspravio držeći mač. Na trenutak je osetio kako ga
obuzima osećaj nerealnog. To ga je skoro paralisalo. Suočavao se s
nečim neljudskim. Imao je mač. Upuštao se u borbu koja se vodi do
smrti.
I nije se nimalo plašio.
To je bilo najčudnije od svega. Odjednom je znao tačno šta da radi,
pa iako nikada nije držao mač, imao je osećaj kao da je on deo njega.
Taj osećaj stekao je u trenutku kada ga je podigao. Ni ne razmišljajući,
bio je svestan njegove težine, dužine sečiva, ležanja u ruci. Kao da je
upio taj osećaj i sada su on i mač postali jedno.
Čovek škorpion je napao, a rep mu se zabijao u zemlju. Džejmi se
povukao u stranu i zamahnuo mačem, cereći se dok je oštra ivica
prolazila kroz krljušt i kožu odsecajući žaoku. Stvorenje je vrištalo.
Otrov se raspršio kroz vazduh. Džejmi se sagnuo, hrleći napred. Ovoga
puta osetio je kako se oštrica zariva pravo u telo stvorenja. Krv,
tamnocrvena i lepljiva, kuljala je iz rane. Džejmi je osetio kako mu se
razliva po licu i osetio je gađenje kada ju je osetio na usnama. Uspeo je.
I dalje je bio živ. Pobedio je.
Čovek škorpion počeo je da se povlači, odnoseći mač sa sobom.
Džejmi je mogao da vidi da umire, ali i pored toga nije uspeo da ga
dokrajči. Poslednjom snagom, podigao je koplje izvukavši ga iz zemlje i
nanišanivši po drugi put.
„Umri!”, stvorenje je urlikalo i koračalo prema njemu.
Džejmi više nije bio naoružan. Stajao je na istom onom mestu,
potpuno uravnotežen i s nogama čvrsto na zemlji i svim instinktima
savršeno budnim, pokušavajući da se opredeli na koju stranu bi mogao
da se baci kako bi izbegao napad.
Tada je nešto prozujalo kroz vazduh, a sledeće čega je bio svestan
bile su tri metalne strele koje su virile iz grudi čoveka škorpiona tačno
između kandži. Bacile su ga nazad, i sada se ovo stvorenje jedva držalo
na nogama. Odnekud su došle još dve strele. Jedna se odbila o ljušturu,
a druga mu se zarila u grlo. Zaurlalo je još jednom, poslednji put.
Svetlost iz očiju počela je da se gasi, a stvorenje se srušilo grčeći se u
krvi i otrovu. Konačno se umirilo.
Džejmi se okrenuo i ugledao devojčicu na konju koja mu se
približavala, a nedaleko od nje, takođe na konjima, bila su i tri
muškarca. Svi konjanici bili su slično obučeni kao i sam Džejmi, i
podsetili su ga na beduine koji hode pustinjama. Činjenica je bila da
nigde unaokolo nije bilo ni sunca ni peska. Devojčica je držala luk koji je
već bio uperen u telo čoveka škorpiona, ali uvidevši da više nema
potrebe za tim, spustila ga je i vratila strelu u drveni tobolac, koji joj je
bio pričvršćen uz leđa. Nosila je kaiš, s kog joj je sve do butina visio
mač, a oko ruke imala je crnu narukvicu. Oko vrata nosila je ofucan
crveni šal.
Devojčica. Bilo je očigledno da je komandovala. Džejmi je to mogao
da proceni zbog toga što su se muškarci držali na odstojanju i čekali
njenu komandu. A i pored toga, bili su barem deset godina stariji od
nje, jer kako je Džejmi mogao da pretpostavi, ona nije mogla da ima
više od četrnaest ili petnaest godina. Njegova vršnjakinja. Bila je
veoma sitna, tamnih očiju koje su bile nekako između braon i zelene
boje, i kako je pretpostavljao, bila je delom s evropskog podneblja, a
delom Kineskinja. Bilo je teško to prokljuviti, jer nije prevladavalo niti
jedno niti drugo. Lice joj je bilo pokriveno blatom i prljavštinom. Kosa
joj je bila tamna, ošišana na kratko s prednje strane i vezana komadom
tkanine pozadi. Imala je veoma uzan vrat. Da nije upravo i sam video,
nikada ne bi rekao da bi imala snage da ispali strelu onom snagom da
ubije stvorenje koje je bilo dva puta veće od nje same.
Čudno ga je posmatrala. Podigla je ruku signalizirajući muškarcima
da ostanu na svojim mestima. Potom je sišla s konja i prišla mu.
Zaustavila se blizu njega, gledajući ga s čuđenjem i nevericom.
„Žutokljunac (Sapling)”, rekla je.
„Ti si Žutokljunac!”, uzviknula je. Govorila je istim jezikom kao i
čovek škorpion i delovala je iznervirano.
„Ne. Ja sam Džejmi.”
„Džejmi?”
„Da.”
„Ne, nisi.” Devojčica je odmahnula glavom. „Ti si Žutokljunac.”
„Mislim da znam svoje ime”, rekao je Džejmi. Činilo mu se da je to
jedna od ono malo stvari koje je zaista znao.
Devojčica se zamislila na trenutak. A onda je klimnula glavom.
„Imena se menjaju”, rekla je. „Nema veze. Važno je da si živ. To si zaista
ti! Ne mogu da verujem...” Pre nego što je Džejmi uspeo da je zaustavi,
devojčica ga je zagrlila, poljubila ga u oba obraza i zagnjurila lice u
njegova nedra. Onda ga je naglo odgurnula od sebe i briznula u plač.
„Skar...” Jedan od trojice muškaraca sjahao je s konja i prišao joj.
Imao je otprilike trideset godina, ličio je na medveda s bradom. Imao je
ožiljak na jagodičnoj kosti i polomljen nos. Dok je stajao pored nje,
delovao je ogromno.
„Ostavi me na miru, Fine”, rekla je devojčica. Rukavom je obrisala
oči. Suze su usahle isto onako naglo kao što su i potekle. „Met je bio u
pravu...”, nastavila je. „Zašto sam morala da se prepirem s njim? Rekao
mi je da ćeš biti ovde...”
„Ko je Met?”, Džejmi je hteo da zna. „Zašto mi ne kažeš šta se
događa? Ne znam gde sam. Ne shvatam ništa od ovoga. U jednom
trenutku bio sam.... Negde drugde. A sada sam ovde. Skar. Da li li to
tvoje ime?”
Devojčica je klimnula glavom. Sada ga je još jednom pogledala i u
očima joj se videla zbunjenost. „Ti zaista ne znaš ko sam ja?”
„Ne.” Čak i dok je odmahivao glavom, znao je da nije u pravu. Već ju
je ranije video. Nije imalo smisla, ali bio je siguran da je to devojčica iz
njegovog sna. Dva dečaka u čamcu. Njegov brat Skot. I ona.
I druga dva čoveka su sjahala. Bili su mlađi od Fina i imali su svetle
kose. Bilo je očigledno da su braća. Jedan od njih kao da je nosio
metalnu rukavicu. Ali onda je pomerio ruku i Džejmi je s mučnim
osećajem u stomaku shvatio da on zapravo i nema ruku i da je sve to
samo metalna proteza. Svi su piljili u njega. Džejmi je znao da čekaju da
progovori, ali on nije imao ništa da kaže.
„Moje pravo ime je Skarlet”, objasnila je devojčica. „Ali svi me zovu
Skar. Tako me i ti oduvek zoveš.”
„Žao mi je. Upravo sam ti rekao. Ne poznajem te.”
„Naravno da me poznaješ. Samo si zaboravio. Nakon svega što se
dogodilo, nisam iznenađena.” Zastala je i proučavala ga. Najednom se
opet rastužila. „Znaš, plakala sam kada sam ugledala plamen. Pomislila
sam da je sve gotovo. Međutim, nije bilo samo to. Nisam mogla da
podnesem činjenicu da te više nikada neću videti.”
„Kakav plamen? Ne znam o čemu govoriš.”
Čovek po imenu Fin slušao je sve i videlo se da postaje nestrpljiv.
Sada je koraknuo i isprečio se između njih. „Ne možemo ovde da
razgovaramo”, rekao je. Osvrnuo se oko sebe. „Ukoliko se ovde našla
jedna preobrazba, sigurno su u blizini i drugi. Polje je puno neprijatelja.
Moramo da se vratimo u grad pre nego što se smrkne.”
Skar je klimnula glavom. „U pravu si, Fine”, rekla je. „Uvek si u
pravu. To je ono što me najviše nervira s tobom u vezi.” Pogledala je u
Džejmija. „Jesi li povređen?” pitala je.
„Nisam.” Džejmi je odmahnuo glavom. „Mislim da nisam.”
„Imamo tvog konja.”
Džejmi je pogledao pored nje i video petog konja koga su vodili.
Nije imao sedlo, samo obično ćebe presavijeno na pola. „Ne umem da
jašem”, rekao je.
Čovek s metalnom rukom uspeo je da ga čuje. „Kakvo je ovo
ludilo?”, uzviknuo je. „Je li ovo taj dečak ili nije? Možda je ovo nekakav
trik.”
„Tišina, Erine”, brecnula se Skar. „Met nas je poslao ovamo, a on je
sigurno znao šta radi. Nadajmo se da je tako. U svakom slučaju, rečeno
nam je šta da uradimo.” Okrenula se ponovo prema Džejmiju. „Imamo
da putujemo otprilike deset morskih milja”, rekla je. „I ukoliko sada ne
znaš da jašeš, sve što mogu da ti kažem jeste da ćeš naučiti dok ne
stignemo do našeg odredišta. A pošto tvrdiš da me ne poznaješ, možda
nećeš prepoznati ni ostale. Ovo je Fin. Toliko često mi je spasao život
da jedva da ima vremena za nešto drugo. Druga dvojica su Erin
Srebrnoruki i njegov brat Korijan.”
Dva brata klimnuše glavama, ali je Erin i dalje delovao sumnjičavo.
U međuvremenu, Korijan je poveo Džejmijevog konja napred. Bio je siv
i Džejmiju je delovao ogromno.
„Slušaj me”, rekao je Džejmi. Već je zaboravio da govori jezikom koji
nikada nije naučio. Reči su jednostavno najprirodnije izlazile iz njega.
„Poći ću s vama. Izgleda da nemam izbora. Ali prvo moram nešto da
znam. Izgleda da znate ko sam ja, pa mi kažite i ovo. Da li je Skot ovde?”
Dva mlađa muškarca su se pogledala, ali ništa nisu rekli. Fin se
okrenuo prema Skar da bi još jednom sačekao njenu reakciju.
„Skot”, rekla je. „Da li tako zoveš svoga brata?”
„Da”
„Vi ste blizanci.”
„Da.” Džejmi je postajao nestrpljiv. Sa svakom novom sekundom
postajao je sve zbunjeniji.
„Skot je ovde”, rekla je Skar. „Ali mi ga ne zovemo tako. Zovemo ga
Flint. Sapling i Flint. Kada sam te prvi put sada ugledala, na trenutak
sam pomislila da si on. Nikada nisam mogla da vas razlikujem.”
„Gde je?” Prvi put Džejmi je osetio nalet nade.
„Nije predaleko. Večeras ćemo kampovati u Gradu Kanala...”
„Kakvom gradu?”
„Nema nijedno drugo ime, a i da je ime i postojalo, verovatno bi
davno zamrlo.” Skar je pogledala u nebo. Nije bilo mnogo svetlo i već je
bilo očigledno da se smrkava. „Trebalo bi da poslušamo Fina. Ukoliko
ostanemo ovde i razgovaramo, na kraju ćemo svi završiti s
unutrašnjim organima na nekom štapu. Predlažem da krenemo.”
Džejmi je pošao napred i uzeo uzde svog konja. „Pomoći ću ti.” Jedan od
muškaraca, Korijan, prišao mu je i stavio šake pomažući Džejmiju da se
propne na konja dok ga je drugi brat držao za uzde. Džejmi nikada u
životu nije zajahao konja. Najbliže konjima bio je na vašaru u Klark
Kauntiju kada su Skot i on krstarili zemljom. Ali, osetio je isto kao i
kada je uzeo mač. U trenutku kada se uspravio na konju, osetio je da
ima kontrolu. Nije bio nervozan. Iako nije znao šta treba da radi, mislio
je da će verovatno biti u stanju da kontroliše konja i da će ga naterati
da ide u pravom smeru.
Bio je ponosan na sebe, ali samo trenutak kasnije ponovo se
prizemljio. Skar je skočila na svog konja načinivši samo jedan pokret, a
izraz na njenom licu ga je podsetio da joj nisu bila potrebna dva
muškarca da joj pomognu. Fin, Erin i Korijan uspeli su se na svoje konje
s jednakom lakoćom.
„U grad”, rekla je Skar.
Njih četvoro jahali su držeći Džejmija u sredini, tik iza Skar. Nije
imao pojma gde se nalazi. Nije znao ni kuda ide. Ipak, tešila ga je
činjenica da više nije bio sam.
U RAZRUŠENOM GRADU
Skar je rekla da će jahati otprilike deset liga, ali pošto Džejmi nije imao
pojma koliko jedna liga iznosi, put se činio dugim kao večnost.
Od trenutka kada su pošli na put, Džejmi je shvatio da mu je jahanje
konja, kao i sve ostalo, nekako bilo urođeno. Nije imao poteškoće da
natera životinju da radi ono što je on želeo: da se zaustavi, krene,
okrene levo ili desno, uspori ili ide u korak s ostalima. Nije bio nimalo
nervozan. Pronašao je ravnotežu i znao je da neće pasti. Zaista mu se
činilo kao da jaše celog života.
Čak i tada, jedva je čekao da stignu. I dalje je bio prekriven krvlju
nepoznatog stvorenja koje ga je napalo. Osećao ju je u kosi, kao i njen
ukus na usnama. Koliko je vremena prošlo otkako je poslednji put jeo?
Sve bi dao samo za malo odmora, nešto za jelo i vruć tuš, ali mu je
postajalo sve jasnije da mu ništa od toga niko neće ponuditi.
A onda se pred njim ukazao nekakav krajolik. Nije čak ni mogao da
oceni koliko su prešli kada je sve oko njih izgledalo potpuno isto i sve
je bilo nekako mračno i sumorno. Pred sobom nije imao ništa ka čemu
bi se kretao. Pratili su stazu, koja je čak bila jedva vidljiva. Ugazili su je
ljudi i životinje, da bi na kraju gotovo nestala pod neravnim blatom i
travom. Kretali su se prema brdima koja je Džejmi primetio još kada su
pošli, ali mu je izgledalo kao da im se nisu nimalo približili. Nekoliko
stabala osušenog drveća uzdizalo se razbijajući monotoniju, a s
vremena na vreme naišli bi na velike komade granita, stene koje kao da
su pale iz svemira. Pored toga unaokolo nije bilo ničega drugog.
Džejmi nije mogao da pretpostavi koliko je sati. Sat su mu oduzeli
kada je ulazio u Tihi zaliv i bilo je malo verovatno da će ga ikada više i
videti. Pogledao je naviše. Nebo je postajalo sve tamnije, ali je teško
bilo reći kada je dan prelazio u noć, jer se sunce nigde nije ni naziralo. I
dalje mu je bilo hladno. Stariji od dvojice braće - Korijan video ga je da
drhti i dao mu je jaknu da se ogrne. Bila je ista kao i njihova i sezala mu
je sve do kolena. Nije imala ni džepove ni dugmad. Džejmi je klimnuo
glavom u znak zahvalnosti i tešku tkaninu ogrnuo oko sebe. Nije čak
mogao da kaže da mu je s njom bilo išta drugačije.
Jahali su već dva sata, i osim nekoliko stabala koja su se povijala na
vetru, Džejmi nije uočio bilo kakvo drugo dešavanje. Iza sebe su
ostavili mrtva tela, ali tokom puta nisu naišli ni na šta živo: ni na krave
koje bi lutale poljima, čak nije bilo ni ptica na nebu. Rojila se gomila
pitanja koja je želeo da postavi, ali je znao da sada nije pravi trenutak.
Skar je i dalje bila na čelu kolone, a Fin je bio odmah do nje. Džejmi se
pitao je li ju je razočarao. Očekivala je da će pronaći nekoga ko sebe
naziva Sapling, a pronašla je njega. A i pored svega, ipak ga je prihvatila
i povela sa sobom. Rekla je da će ga odvesti do Skota, čak iako je i njega
znala po imenu Flint. Sapling i Flint. Šta je to značilo? Poželeo je da mu
je rekla nešto više o svemu pre nego što su krenuli na put.
Put je polako počeo da ponire. Sada su prolazili pored prirodnog
zaliva s potokom koji je lenjo proticao. Voda je delovala prljavo i
nimalo privlačno, ali je Džejmi odjednom postao žedan.
„Skar...”, uzviknuo je.
Okrenula se na konju. „Šta je bilo?” Nije zvučala raspoloženo.
„Možemo li da zastanemo da pijemo vode?”
„Ta voda je otrovna.” Zvučala je kao da je to bilo očigledno, a Džejmi
je shvatio da Sapling nikada ne bi postavio tako glupo pitanje. On bi to
znao.
Fin, koji je jahao pored nje, kao da se sažalio. Krupan čovek imao je
flašu vode koja mu je bila pričvršćena uz kaiš i gledajući razdražljivo u
Skar, skinuo ju je s kaiša. „Uzmi malo ovoga”, rekao je, pružajući mu.
Džejmi je dojahao do njega i uzeo je. Bila je napravljena od životinjske
kože.
Samo što ju je podigao do usana, Fin se zaledio. Čuo je nešto, ali
čula su mu sigurno bila posebno osetljiva, jer prema Džejmijevom
mišljenju, nije bilo nikakvih zvukova koji bi dolazili iz bilo kog pravca
osim zvuka vode i blagog šapata povetarca. „Svi dole!”, prošištao je. A
onda se obratio Džejmiju: „Nemoj ništa da govoriš!”
Skar je već sjahala s konja. Počela je da se kreće čak i pre nego što je
Fin progovorio, stavljajući do znanja svima da je oprezna koliko i on.
Fin i dva brata su je pratili, spuštajući i konje sa sobom. Džejmija je
zadivila činjenica da su životinje bile dresirane da legnu. Učinio je isto
što i oni, spustio se s konja, a zatim je cimnuo uzde kako bi i konja
privoleo da legne na zemlju. Konj se spustio pa je delovalo kao da je
uginuo. Fin je pružio ruke i položio mu ih na slabine, umirujući ga. Svi
su ležali mirno.
Veoma polako Džejmi je okrenuo glavu pokušavajući da vidi zbog
čega je sve ovo bilo potrebno. Ispred sebe je ugledao Finove oči koje su
ga upozoravale da se ne miče niti reaguje bilo kako. Ništa se nije
pomeralo. Nije mogao da vidi ikakvu opasnost. Pitao se šta ih je toliko
uplašilo.
A onda je i shvatio.
U početku je mislio da vidi gust dim koji se podizao iz logorske
vatre, ali pored toga nigde unaokolo nije bilo vatre i oblak se nije
pomerao naviše, već naniže, uvijajući se prema tlu. Tada je shvatio šta
je bilo u pitanju. Roj. Roj insekata ili nešto slično tome... Bube ili muve.
Sve su bile crne i mora da ih je bilo na milion, slivale su se kao da ih je
neko pustio iz ogromnog staklenog suda. Istovremeno, Džejmi je čuo
kako bruje dok su im krila klepetala toliko brzo da su bila nevidljiva.
Šta su to želele? Šta ih je privuklo ovamo? Samo minut kasnije,
užasnut i u neverici, shvatio je zašto je Skar morala da se sakrije.
Kada su insekti dospeli do tla, roj se razbio. Nekoliko trenutaka sve
je bila samo tamna magla. Zatim se roj ponovo oformio i učvrstio. Sada
je Džejmi mogao da vidi da je postigao određeni oblik. Ispred njega
stajala je grupa od deset ratnika na konjima, ali su ratnici i konji bilo
napravljeni od muva. Pitao se šta bi se dogodilo da pođe mačem na
njih. Oštrica bi verovatno prošla kroz njih. Šta bi se dogodilo kada bi ga
napale? Da li bi mač napravljen od muva mogao da ih poseče ili bi se
samo razišle i ubadale ga sve do smrti? Nije želeo da sazna.
Vođa vojnika muva podigao je ruku, dajući znak ostalima da
sačekaju. Mora da je osetio da nešto nije u redu, da je neprijatelj blizu.
Polako je okrenuo glavu prema njima i pažljivo posmatrao čitavu
oblast. Ostali vojnici stajali su na svojim mestima. Podrhtavali su, ali su
i dalje održavali oblik. Džejmi je osetio kako njegov konj podrhtava i
pitao se da li će možda zarzati. Ukoliko se to dogodi, sve će ih ubiti. Fin
je pružio ruku, s namerom da ga umiri. Vođa kao da je piljio pravo u
njih. Džejmi nije čak ni disao. Sve u njemu vrištalo je da ustane i
pobegne, ali on nije mogao ni da se pomeri čak i da je to želeo. Skar je
ležala na stomaku, a ruka joj je bila položena preko mača. Nije delovala
uplašeno. Bila je ljuta.
Kakvo je ovo mesto? Prvo čovek škorpion, a sada ovo. U kakvoj se
to noćnoj mori obreo?
A onda kao da je odluka bila doneta. Vođa je podbo konja, koji je
zapravo bio deo njega, deo roja od kog je postao, i krenuli su napred.
Ostatak grupe ga je pratio. Džejmi ih je video kako jašu još desetak
koraka pre nego što su se istovremeno razdvojili na milion delova i
nestali u vazduhu. Još jednom su sve bile samo obične muve, ogroman
oblak muva koji se nadvio nad zemljom. A onda su nestale kao nošene
vetrom i samo trenutak kasnije kao da nikada i nisu bile tu.
„Pij!” Fin je klimnuo glavom prema Džejmiju, koji je i dalje držao
flašicu s vodom. Stezao ju je toliko snažno da je bio iznenađen da mu
nije pukla u ruci. Promislio je na trenutak, a onda je odmahnuo glavom
i vratio je nazad. I dalje je bio žedan, ali je sumnjao da bi mogao išta da
proguta. Čitavo telo mu je bilo napeto. Srce mu je snažno udaralo, a
morao je da se koncentriše da prestane da se trese pred drugima. Deo
njega je znao da Sapling sasvim sigurno ne bi bio uplašen.
„Neprijatelj se okuplja za poslednju borbu”, rekao je Fin. „Za kraj
rata.”
Skar je klimnula glavom. „Hoće li napasti večeras?”
„Ko bi to mogao da pretpostavi?” Fin je razmislio na trenutak dok je
vraćao flašu s vodom na mesto na kom je stajala. „Smatraju da su već
pobedili. Biće suviše zauzeti čestitanjem. Sačekaće jutarnje svetlo.”
„Ukoliko ne požurimo, svanuće pre nego što stignemo kući.” Skar je
uspravila konja. „Krenimo.”
Ostali su dozvolili svojim konjima da ustanu, a zatim su svi zajahali
i ponovo se uputili dalje u istom onom pravcu u kom su vojnici muve
upravo otišli, a u šta je Džejmiju bilo teško da poveruje. Kada su došli
do vrha brda, od njih nije bilo ni traga ni glasa. I da su i dalje leteli preko
prostranstva koje se pružalo pred njima, sada nije više bilo dovoljno
svetla da bi mogli da ih vide.
Sada je oko njih bilo građevina. Gledajući niz dolinu, Džejmi je video
da su došli do malog grada, koji je po obliku podsećao na šestougao,
okružen zidinama s kulama na ćoškovima koje su imale nekakav čudan
oblik. Nije bilo moguće odrediti kada je grad bio izgrađen. Delovao je
novo. Većina zgrada bile su niske i nigde unaokolo nije bilo modernih
puteva, a ni tragova saobraćaja ili urbanog života. Izgledalo je kao da je
sve bilo izgrađeno u okviru nekakvog sigurnosnog sistema preko vode
s uzanim mostovima koji su vodili s jedne na drugu stranu.
Grad kanala. Međutim to nije bio grad, a i voda je bila isušena iz
kanala. Dok su se spuštali niz padinu, Džejmi je shvatio da je mesto bilo
skoro sasvim razrušeno. Okolne zidine bile su probijene. Na nekim
mestima su se čak i obrušile. Tragovi paljevina ukazivali su na
skorašnju vatru. Možda je ovo bio izvor dima koji se širio prema nebu i
zaklanjao sunce.
Prešli su preko ostataka ulaza, koji je bio u obliku ogromne
ključaonice. Odmah po ulasku Džejmi je uvideo kolika su bila razaranja.
Srušena vrata, okrnjeni zidovi, oprljena trava i drveće koje je izgorelo
gotovo do korena. Kanali su bili puni krša. Pokušao je da zamisli kako
je grad nekada izgledao, ali ta zamisao mu je posle svega što je video
delovala i suviše daleko. Većina zgrada napravljena je od crvene cigle s
krovovima od crepova pečene gline. Prelazi i mostići bili su obojeni
svetlim bojama i ukrašeni mozaicima. Međutim, istina je bila
jednostavna, u Americi nikada nije postojao grad sličan ovome. Čak ni
u udžbenicima ni na slikama nije video ništa slično. Nije to bio
moderan grad. Nije čak bio ni srednjovekovni grad. Prvi put Džejmi je
počeo da se pita da li se uopšte nalazi na planeti Zemlji.
Išli su ulicom koja se pružala između ostataka dveju istih pagoda
posle čega su ušli u prostran prazan predeo. Ispred njih bio je kružni
hram s belim stubovima koji su bili postavljeni jednako oko njega i
pridržavali krov u obliku kupole. Niz lukova pružalo se s leve i desne
strane trga i predstavljali su deo sistema akvadukta. Ovim putem je
nekada voda dopremana do grada, iako sada nije bilo više ničega. Dve
fontane, po jedna sa svake strane hrama, kao i niz leja koje su sigurno
nekada činile ovo mesto prijatnim za šetnju. Sada je sve bilo uništeno.
Neki od stubova bili su porušeni, na krovu hrama nalazile su se velike
rupe, fontane su bile suve, i svuda okolo nalazili su se krateri, koji su
odavali utisak da je celo mesto neko bombardovao.
Skar je podigla ruku i umirila svog konja. Njih četvorica su zastali.
Okrenula se prema Džejmiju.
„Nemoj ništa da radiš”, upozorila ga je. „Nemoj ništa da govoriš.
Samo odigraj svoju ulogu. To je veoma važno.”
Džejmi je poželeo da joj se suprotstavi. Bio je iznuren posle dugog
puta. Grlo mu je bilo suvo i osećao se na znoj i krv čoveka škorpiona.
Umorio se od toga da ga neko kinji. Ipak, klimnuo je glavom i umirio se.
Ljudi su počeli da se pojavljuju. Polako su se kretali prema njima. U
početku ih je bilo malo, možda četvoro ili petoro s jedne strane i
nekolicina s druge. Ali, dok je posmatrao, sve ih je više išlo prema
njima, prilazeći im sa svih strana. Svi su bili obučeni isto - u dugim
jaknama, s pokrivanim glavama i izvezenim haljinama koje su im
dopirale sve do stopala. Mnogi su nosili povijene mačeve i okrugle
štitove. Bilo ih je raznih godina. Neki su bili veoma mladi i imali samo
jedanaest ili dvanaest godina. Pokreti su im bili usporeni, a lica
umorna. Džejmiju je prošlo kroz glavu da nema potrebe da se
pripremaju za bitku. Ovi ljudi su već bili poraženi.
Dok su im se približavali, nekakva neobična promena mogla se
primetiti na svakom od njih. Kao da je neko mahnuo čarobnim
štapićem. Ugledali su nešto u šta ni sami nisu mogli da poveruju.
Osećaj uzbuđenja kao da je prošao kroz masu. Džejmi im je to video na
licima. Sa svakim novim korakom kao da su pronalazili novu snagu.
Piljili su u nešto s osećajem šoka i zapanjenosti i sada su se smešili.
Neki su podizali ruke u znak pozdrava. Tek onda je Džejmi shvatio šta
su videli.
Ugledali su njega.
Skar se uspravila. „Verujete li mi sada?”, uzviknula je. „Rekli smo
vam istinu. On je ovde. Pronašli smo ga.”
„Sapling!”, neko je uzviknuo.
U tom trenutku čitava gomila počela je da navija. Dizali su mačeve,
a barjaci s plavom petokrakom pojavili su se ni od kuda. Svi ljudi hrlili
su napred u želji da budu među prvima koji će ga dodirnuti. Deca su se
probijala napred, a odrasli su ga gledali s nekom novom nadom u
očima. U tom trenutku, Džejmi je bio zahvalan Skar. Nije imao
predstavu o čemu se tu radilo, ali ga je upozorila šta treba da radi. Da
igra ulogu. Objašnjenja bi trebalo tek da uslede. Podigao je ruku,
uzvraćajući naklonost gomili, a povici su se samo pojačali i odbijali se
od preostalih zidina. Tada se činilo kao da je ceo grad ponovo oživeo,
kao da se deo stare radosti ponovo vratio na ulice.
Skar je podbola svog konja i svi su polako krenuli napred. Gomila se
razdvajala, skoro nevoljno kako bi ih propustila. Sišli su s konja ispred
okruglog hrama i ušli unutra. Glasna gomila pratila ih je unutra sve do
stubova, posle čega su se zaustavili kao da je to bila granice koju nisu
smeli da pređu. Džejmi i njegovi pratioci još jednom su ostali sami,
iako su se i dalje mogli čuti ljudi na trgu kako uzvikuju ime, njegovo
ime Sapling. Glasovi su se prolamali do neba, koje je postajalo sve
tamnije.
Džejmi se narednog jutra polako budio i pre nego što je otvorio oči,
poslao je misli u potragu za bratom. Bilo je to nešto instinktivno, nešto
što je uradio automatski. Znao je da neće biti odgovora.
Skote. Gde si...?
Ovoga puta bilo je drugačije.
Ovde sam!
Vratile su se dve reči, veoma blede i daleke. Džejmi se uspravio i u
trenutku se sasvim razbudio. Tada je video gde se nalazi. Ležao je na
podu hrama, obučen u onu istu odeću od prethodnog dana i umotan u
ono isto ćebe koje mu je služilo kao sedlo. Telo mu je sasvim utrnulo, a
vrat mu je bio ukočen. Zapravo, sve ga je bolelo, pa se čudio kako je
uopšte i mogao da spava. Tiho je zastenjao i pridigao se oslanjajući se
na lakat. Erin je bio na drugoj strani hrama, potpaljivao je vatru
rasplamsavajući žar svojom metalnom rukom.
Da li mu je to Skot odgovorio? Džejmi je pokušao još jednom da
vizuelizuje svog brata.
Skote, gde si...?
Ovoga puta sve što se vratilo bila je tišina i Džejmi se pitao da li je
samo umislio da je čuo bratovljev glas dok je još uvek bio u polusnu.
Skot nije bio ovde. Za ove ljude Skot nikada i nije postojao. Džejmi je
pogledao okolo. Niko nije ni primetio da se probudio. Erin je podigao
sud s vodom do plamena. Korijan je sedeo u blizini i oštrio svoj mač s
dva kamena. Nije bilo ni traga ni glasa od Skar i Fina.
Šta se to dogodilo? Kako je dospeo ovamo? Dok je ležao na zemlji,
Džejmi se prisećao svega što se dogodilo pokušavajući da razume. Sve
što je pouzdano znao jeste da je stigao na kraj dugog rata između
ljudskog roda i stvorenja koja su nazivali Drevni. A sve nade koje je
ljudski rod gajio počivale su na pet tinejdžera. Met im je bio vođa. A tu
je još bila i Skar, dečak po imenu Inti, koji je bio u blizini, ali još uvek
nije stigao. I na kraju dva brata... blizanci. Flint i Sapling.
To je bio najteži deo. Za sve druge, Džejmi je bio Sapling. A to je
značilo da se od njega očekivalo da se bori u bici koja bi trebalo da
počne za samo nekoliko sati. I sama pomisao na to naterala ga je da
zadrhti. Nije znao ništa o strelama i mačevima. A sada se nalazio usred
rata, prepušten sam sebi i bespomoćan.
A ipak...
To i nije bilo sasvim tačno. Samo dan ranije dograbio je mač od
mrtvog vojnika i borio se sa stvorenjem koje je bilo dva puta veće od
njega. Znao je tačno šta mu je činiti i pobedio je. Poznato je da je Skar
stigla na vreme da dovrši čoveka škorpiona, ali tek nakon što mu je
Džejmi odsekao rep i ubo ga tik do srca. I to nije bilo sve. Iako nikada
ranije nije seo na konja, uspeo je da jaše miljama, u kasu, pa čak i
galopom. Sada čak i nije bio ukočen. Imao je osećaj kao da mu je telo
odavno naviknuto da provodi mnogo vremena u sedlu.
Šta je to trebalo da znači?
On nije bio Sapling. Zove se Džejmi Tajler. Ali kao da je Sapling bio
deo njega. Njih dvojica bili su istih godina. Izgledali su isto i posedovali
iste moći, iako su možda bilo udaljeni jedan od drugog hiljadama milja,
a možda čak i hiljadama godina.
Nešto se dešavalo na ulazu u hram, posle čega se pojavio Fin s
flašom vode. Prišao je Džejmiju i pružio mu je.
„Budan si”, rekao je Fin. „Jesi li sanjao išta?”
„Bio sam suviše umoran za to.” Džejmi se uspravio, uzeo bocu i
otpio. „Odakle donosite vodu kada su sve reke otrovane?” pitao je.
„Imamo bunare koji moraju da budu duboki.”
Džejmi je bio svestan da ga je Fin proučavao. Na svoj način, Fin je
bio u sličnom stanju kao i grad u kom su proveli noć. Kosa mu je
prerano posedela. Ožiljak na jagodičnoj kosti nastao je od rane koja je
bila duboka. Njegove oči, svetlosive i obazrive svedoče o bolu.
Džejmi mu je vratio flašu s vodom. „Hvala ti”, rekao je.
„Sapling...”
„Ja nisam on.” Džejmi je odmahnuo glavom. „Znam da biste želeli da
jesam. Znam da vam je bio prijatelj. Ali ja nisam on.”
„Možda nisi”, rekao je Fin. „Ali ćeš danas morati da budeš.”
„Ispričaj mi nešto o njemu. Kaži mi nešto i o Skar. Kako ste se vas
dvoje upoznali?”
Fin je seo do Džejmija. Bilo je očigledno da se nešto dešava napolju.
Džejmi je mogao da čuje bat koraka i povremeno rzanje konja. Vojska
se okupljala na glavnom trgu, ispred hrama. Pripremali su se za
poslednji ratni pohod. Trenutno je Fin bio sasvim zadovoljan što može
da ih pusti da se sami spreme.
„Skar sam upoznao pre četiri godišnja doba”, počeo je. „Pre nego
što je pao sneg. Putovao sam daleko i odmarao se oslonjen leđima o
zid, razmišljajući šta mi je činiti dalje. U zidu su bila vrata koja su se
otvorila, a ona se pojavila. Ni od kuda. Na neki način imala je sreće. Da
sam držao mač, mogao sam da je ubijem mnogo pre nego što bih
postao svestan ko je ona u stvari. Bio sam neoprezan i ostavio sam
mač na konju. Rekla mi je svoje ime, ali je nisam pitao odakle dolazi
iako, ovo je čudno, vrata na zidu nisu vodila nikuda. Bio je to samo
razrušeni zid. Znala je kuda ide. I to je jedino bilo važno. A ja sam
odlučio da pođem s njom.
„Neko vreme smo putovali zajedno, a ja sam brinuo o njoj. Bila je
drugačija nego što je danas. Više se plašila, iako smatram da bi bilo
najbolje da joj ne preneseš da sam to rekao. Rekla je da traži nekoga po
imenu Met, dečaka koga je videla u svojim snovima. Pomislio sam da je
luda. A onda smo ga i našli, ili je on našao nas. Tada sam uvideo da je
sve ovo istina.”
„A Sapling..?”
„Oko toga ti ne mogu pomoći. To prevazilazi ono što ja mogu da
razumem. Izgledaš kao on. Zvučiš kao on. I da sa sigurnošću ne znam
da je ubijen i da mu je telo spaljeno, rekao bih da jesi on.”
„Koja je ovo godina?”
Fin je slegao ramenima. „Godina je posle one koja je prethodila. Čuo
sam da su se godine nekada brojale, ali to je bilo odavno i sada je sve
zaboravljeno.”
„Drevni...”
„Tako je. Oni su život učinili očajnim i bolnim, ali su ga barem
učinili kratkim.” Fin je razmislio na trenutak, a onda se pridigao. „Pođi
sa mnom”, rekao je. „Imam nešto da ti pokažem.”
Džejmi se izvukao iz ćebeta i pratio Fina do udaljenog zida na kome
se nalazio prolaz koji ranije nije primetio. Prolaz je vodio do kružne
prostorije s plafonom, koji je bio zasvođen i obojen u plavo posut
zlatnim zvezdama. Zidovi su nekada takođe bili obojeni, ali sada ništa
od toga više nije ostalo.
Skar je bila tamo, klečala je ispred kamene table koja je možda
nekada bila oltar, dok joj je na butinama počivao paket umotan u
tkaninu. Čuvši Fina, ustala je i okrenula se. Gledala ga je optuživački.
„Šta radiš ovde, Fine?”, tražila je da zna.
„Dobar dan i tebi, Skar”, odgovorio joj je Fin.
„Spavala sam.”
„Ne, nisi.” Fin je gledao u zavežljaj koji je držala. „Znao sam da ćeš
biti ovde”, rekao je. „Daj mi to.”
„Zašto?”
„Hoću da ti pokažem da sam u pravu.”
Skar je oklevala, a onda mu je pružila paket. Pažljivo, Fin je odmotao
tkaninu i izvukao okrugli štit napravljen od tamnog metala s
komplikovanom šarom od lišća sa strane. Nije imao nikakav šiljak.
Umesto toga, tačno na sredini nalazio se nekakav znak i Džejmi je
iznenađeno gledao u njega. Odmah ga je prepoznao. Spirala s jednom
pravom linijom koja ju je razdvajala na polovinu. U pitanju je bio isti
onaj znak koji je imao od rođenja na koži.
Bio je siguran da je upravo ovo bilo ono što je Fin želeo da mu
pokaže. Fin je zavežljaj položio sa strane.
Umesto toga, izvukao je mač i predao ga Džejmiju. I na maču se
takođe nalazio simbol, tik iznad oštrice a na prelazu između oštrice i
drške nalazila se zvezda. Džejmi je uvideo da je napravljena od
nekakvog plavog kamena, lapis lazulija, koji je bio oivičen srebrom.
Oštrica je bila iznenađujuće tanka i bila je neverovatno lagana. Nije
mogao ni da zamisli da bi ovakvo nešto čak moglo i da preseče bilo šta,
ali je istovremeno video da je naoštrena s neverovatnom preciznošću
poput nekog hirurškog instrumenta. Zamahnuo je mačem nekoliko
puta i osetio kako se i vazduh razdvaja na pola.
„Bio je to njegov mač”, rekao je Džejmi.
„Da.” Fin ga je gledao pravo u oči. „Sada mi reci šta je napisano na
oštrici. Nemoj da čitaš. Samo mi reci.”
Skar, koja je stajala pored oltara, samo se ukrutila. Ipak, ništa nije
rekla.
„Ledeni”, Džejmi je promrmljao.
„Vidiš?” Fin se obratio Skar. „Znao je.”
Džejmi je pogledao naniže. Jedna jedina reč bila je urezana na
oštrici. Slova su bila strana, nešto poput hebrejskog ili grčkog pisma,
nešto što njemu svakako ne bi trebalo mnogo da znači. Ali on ih je
odmah prepoznao.
LEDENI.
„To je ime mača”, rekao mu je Fin. „Sapling ga je tako nazvao, jer
iako označava hladnoću. To je bila njegova nada. Nosio ga je sa sobom
na Skathak hil. Pronašli smo ga nekoliko trenutaka pre nego što smo
naišli na tebe. Mora da si ga izgubio tokom borbe. Shvataš li sada?”,
pogledao je u Skar. „Zar ne shvatate? Oboje? Nešto se dogodilo,
nekakva magija koju možda niko od nas ne razume. Ovaj dečak je
Sapling, u to nema sumnje, čak i ako je on to zaboravio.” Skrenuo je
pogled i odjednom ponovo postao nabusit. „Nadajmo se samo da nije
zaboravio da se bori.”
Stajali su i gledali jedni u druge, pet Čuvara kapije: Skar, Inti, Flint, Met i
Džejmi. Niko nije progovarao. Suviše toga odigralo se za kratko vreme.
Džejmi je znao samo ono što mu je Skar rekla, samo mali deo istorije
koja ih je danas ovde dovela. Shvatio je da se putovanje upravo
završilo, putovanje koje im je svima oduzelo dobar deo života.
Sve je oko njih postajalo drugačije. I sve se odvijalo neverovatno
brzo. Drevni su doveli planetu do ivice uništenja, zagađujući vodu i
zaklanjajući plavetnilo neba. Ali sada, kada su otišli, svet se obnavljao
sam od sebe. Kiša je prestala da pada isto onako brzo kako je i počela, a
zemlja je već bila suva. Oblaci su se razišli poput zavesa koje su samo
to čekale. S druge strane bilo je nebo, zaslepljujuće plavo, a sunce je već
svoju toplinu slalo na zemlju. Šuma, koja je delovala tamno i sivo, sada
je bila ukrašena različitim nijansama zelene. Borovi su delovali manje
zastrašujuće, a trava je bila mekša i nekako prirodnija.
Tri vojske koje su se okupile pod istim simbolom plave zvezde tek
su sada shvatile da je bitka okončana i da Drevnih više nema. I dalje su
bili zapanjeni, i nisu mogli da shvate šta se to upravo dogodilo. Kao da
se otvorila rupa u univerzumu. I upravo je nekako usisala Drevne. Ljudi
su konačno bili prepušteni sami sebi, neporaženi, a svet je ponovo u
njihovim rukama. Polako su postajali sve sabraniji. Preživeli su se
međusobnom grlili. Neki su stajali na mestima na kojima su se zatekli i
jecali. Neki su bacili svoje oružje i glasno se smejali. Ipak, mnogi drugi,
mrtvi ili na samrti, ležali su kao razbacani na sve četiri strane polja.
„Da li je zaista sve gotovo?”, pitala je Skar. „Je li ovo kraj?”
„Pobedili smo u bici”, rekao je Met. „A večeras ćemo slaviti.
Međutim, pred nama je još mnogo posla.”
„Ima mnogo povređenih.” Inti je progovorio prvi put. Iako se
navikao na jezik kojim su drugi govorili, mora da ga je naučio tek skoro.
Imao je neobičan akcenat i kao da je stalno tragao za rečima koje će
upotrebiti.
Met je klimnuo glavom. „Moraš da odeš do njih.”
„Tražio sam tebe, Mateo. Već mnogo godina. Drago mi je da sam te
konačno pronašao.” Inti je klimnuo glavom prema Metu i ostalima.
Onda se okrenuo i otišao.
Bio je prvi koji je prekinuo krug.
„Nije trebalo da sumnjam u tebe, Mete”, rekla je Skar. „Bio si u
pravu. Sve se završilo onako kako si želeo.”
„To nije bio moj plan”, odgovorio joj je Met. „Tako je jednostavno
trebalo da bude.”
Skar je vratila mač u korice. „Moram da pronađem Fina”, rekla je.
„Povređen je u borbi i biće potrebno da se neko pobrine za njega.”
Stajala je nekako neobično, kao da nije želela da ode, ali je morala da
pronađe svog prijatelja. Zatim se žurno udaljila.
Flint i Džejmi su se našli oči u oči. Drugi dečak gledao ga je s
pomešanim osećanjima.
Džejmi nije bio siguran kako bi trebalo da reaguje. „Ti si Flint...
pretpostavljam”, rekao je. „Mislim... naravno da jesi.” Primetio je da je
Flint nosio mač koji je bio isti kao njegov. Nije bio iznenađen. Sve im je
bilo identično. „Ličiš na Skota”, rekao je. „I zvučiš kao on.”
„Ko je Skot?”
„Moj brat.”
Flint je klimnuo glavom. „A ti izgledaš i zvučiš kao Sapling.”
Džejmi je pokušao da se osmehne, ali mu je bilo teško. „Hoće li iko
ovo da nam objasni?”, pitao je.
Obojica su se okrenuli prema Metu.
„Ne možemo sada da razgovaramo”, rekao je. „Žao mi je... Moramo
da krenemo. Ljudima je potrebna naša pomoć.”
„Kada?”, Flint je tražio da zna.
„Večeras.”
Džejmi je pogledao oko sebe. Tek je sada postao svestan ozbiljnosti
ove bitke. Sve ga je podsetilo na ono što je već video na Skathak hilu,
samo što je sada sve bilo mnogo gore. Svuda oko njega bili su muškarci
i žene sa stravičnim povredama. Jecali su od bolova. Krvi je bilo
posvuda.
„Inti ima isceljujuće moći”, rekao je Met. „Ipak, ovde ima previše
ljudi da bi mogao sve sam da ih zbrine. Ljudima će biti potrebna hrana
i voda. Lekarima će biti potrebna pomoć s nosilima. Sva pitanja koja
imate, moraće da sačekaju.”
Flint je klimnuo glavom. Koraknuo je prema Džejmiju kao da je
želeo da se ne odvajaju, ali se onda okrenuo.
Veoma brzo vojska se podelila na različite grupe. Na one koji
uopšte nisu bili povređeni, one koji su imali manje povrede i sada su
pomagali onima koji nisu bili njihove sreće. Nosili su ih preko polja do
bolnica, donosili im vode ili su jednostavno bdeli nad njima i tešili ih.
Mrtve su ostavljali na onim mestima na kojima su izgubili živote. Za
njih se više ništa nije moglo učiniti: njihova jedina uteha bila je u tome
što su im sve patnje okončane.
Džejmi se uposlio. Punio je flaše iz bureta koje je bilo doneto na
kolicima i ostavljeno nasred polja. Nosio ih je ljudima koji nisu bili u
stanju da se pomere i kojima bi tek trebalo da se ukaže pomoć. Prva
osoba na koju je naišao nije imala više od osamnaest ili devetnaest
godina. Bilo je jasno da neće živeti još dugo. Grudi su mu bile otvorene,
a lice bledo. Ipak, kada je ugledao Džejmija, osmehnuo se. Dok mu je
Džejmi u tankom mlazu sipao vodu u usta, on ga je držao za ruku i
delovalo je da je sasvim spokojan. Kao da je želeo da upozna Džejmija
čitavog života, a sada kada se to konačno dogodilo, bio je na pragu
smrti.
Džejmi je primetio da Met ide između ranjenih, zaustavlja se da
nekoga pridrži za ruku ili da čučne kako bi nekoga napojio vodom. Svi
na polju kao da su znali za njih. To je bilo neobično, jer Džejmi ni sam
nije bio siguran ko je. Otišao je da uzme još vode, a istovremeno je
želeo da je dan već bio gotov i da su svi mogli da sednu i razgovaraju.
Sada je naišao na Skar i Fina.
Već je sada Džejmi mogao da proceni ko će preživeti da govori o
ovom danu, a ko neće. Odmah je mogao da vidi da Fin umire. Krupan
čovek ležao je nogu ispruženih ispred sebe i leđa oslonjenih na panj.
Skar je klečala pored njega. Tu je bio i Inti. Korijan i Erin takođe su bili
u blizini i nervozno posmatrali. Džejmi je osetio olakšanje kada je
shvatio da nijedan od braće nije bio povređen.
Inti se naginjao napred, a ruke je položio na Finova ramena, ali kada
se Džejmi približio, on se uspravio i pogledao u Skar stavljajući joj do
znanja da ne može više ništa da učini. Džejmi je mogao da vidi i zbog
čega. Kakve god da je Inti moći posedovao, stigao je suviše kasno. Fin
je primio jak udarac u rame i izgubio je previše krvi. Bio je na samrti.
Fin je ugledao Džejmija i uspeo je da savije prste jedne ruke dajući
mu znak da priđe bliže. Džejmi mu je pružio flašu vode, ali je Fin
odmahnuo glavom. Više nije imao snage da guta. Nije želeo da
produžava ono malo života koji mu je preostao.
„Sapling!”, rekao je.
Kada se Skar okrenula i ugledala ga, video joj je suze u očima.
„Dobro si učinio.” Fin se zakašljao i nekoliko kapi krvi orosilo mu je
usne. „Znao sam da će biti tako. Zar ti nisam rekao?”
Džejmi je klimnuo glavom , ali nije mogao da govori.
„Fin...”, počela je Skar.
Fin je uzeo njene ruke u svoje. „Ne smeš da plačeš, Skar”,
prošaputao je. „Već sam ti rekao. Ne priliči ti.”
„Kako ću dalje bez tebe?”, povikala je.
„Ne budi smešna. Imaš prijatelje. Petorku...” Fin ju je potapšao po
ruci. To je jedino mogao da učini. „Prošli smo kroz mnoge avanture, ti i
ja. Ljudi će ih pamtiti i možda jednoga dana pričati o njima.”
„Oh, Fine...”, Skar više nije mogla da zadrži suze.
„Sada ćeš biti prepuštena sama sebi. Ali, ja ti i tako više nisam
potreban. Mislim da ti nikada i nisam bio potreban”, Fin je podigao
ruku i poslednji put nežno je pomilovao po kosi. „Pobedili smo”, rekao
je. „Samo je to važno.” S obožavanjem ju je gledao. Glava mu je klonula i
Džejmi je znao da više nikada neće progovoriti.
Nije mogao više da gleda. Podigao je flašu s vodom i žurno se
udaljio.
Dan se polako trošio, sunce je zalazilo, i konačno su sva dešavanja
počela da jenjavaju. Lekari su učinili sve što su mogli. Ranjeni su se
odmarali, a oni koji su odabrani da umru to su učinili tako tiho i bez
kuknjave. Džejmi je skoro sasvim onemoćao od umora. Jednim delom
od iscrpljenosti zbog borbe i mnogo vremena koje je proveo radeći
kada se bitka završila. Ipak, morao je da prizna da je ipak u pitanju bilo
nešto više. Bila je to reakcija na sve kroz šta je prošao - suviše toga se
odigralo velikom brzinom. Bio je svedok tolikog stradanja. Bio je i
emotivno i fizički iznuren.
Tada se Flint vratio. Džejmi se pitao šta se dogodilo s njegovim
bratom, jer o njemu nije mogao da razmišlja ni na jedan drugi način.
Tada se Flint odjednom pojavio na konju, koji je vukao kolica
nagomilana džakovima i buradima. Sa sobom je poveo još šestoricu i
svi su se vratili sa sličnim kolicima. Probijali su se kroz polje i
zaustavili se. Flint je skočio s konja.
„Pronašli smo hranu!”, uzviknuo je. „Vrhovni gospodari imali su
kamp s druge strane doline i, naravno, zadržali su za sebe samo ono
najbolje. Imamo hleba i vina, sira i suvog mesa, ali i voća. Založite
vatru. Večeras ćemo dobro jesti.”
Oko tri stotine muškaraca, žena i dece izašlo je nepovređeno iz
bitke. Čuvši Flintove reči, radosno su uzviknuli. Džejmi im se pridružio.
Znao je da ukoliko bi Skot bio ovde, pronašao bi hranu. Tako je oduvek
bilo. Pronalazio bi za sebe i Džejmija sve ono što im je bilo potrebno.
Što je više razmišljao o tome, sve mu je više izgledalo da su Skot i Flint
bili jedno, isto kao što su on i Sapling bili manje ili više isti. Naravno, to
je bilo nemoguće. Ali i sve ostalo se takođe činilo nemogućim.
I preživeli mora da su bili premoreni poput Džejmija, ali nekako su
našli novu snagu. Prvo su založili veliku vatru od razbacanog oružja,
grana iz šume i sopstvene municije koja im je preostala i njome
rasplamsavali plamen. Rasprostrli su odeću i tepihe ispred šatora.
Zatim su ispraznili vagone i podelili zalihe vodeći računa da i
povređeni dobiju ono što im sleduje. Ubrzo je polje mrtvih najednom
postalo mesto banketa pod otvorenim nebom punim zvezda.
Improvizovani sto sa pet stolica postavljen je na jednom kraju i bio
je namenjen Čuvarima kapije. Otišao je do njega. Met je već stajao tamo
i živo razgovarao s Intijem. Razgovor su prekinuli kada im se Džejmi
približio. Met je sipao Džejmiju vino. Inti je ispružio ruku da mu ga
doda.
„Drago mi je što smo s tobom”, rekao je.
Stigli su i Flint i Skar. Ukoliko je Skar tugovala zbog Fina, nije to
pokazivala. Ipak, izgledalo je da nije dobro raspoložena. Skljokala se na
jednu od stolica, sipala sebi vina, ispila ga i dosula još.
Flint je seo do Džejmija. „Jesi li video zvezde?”, pitao je.
Džejmi je pogledao u nebo. Čitav univerzum bio je u plamenu. „Ljudi
su rekli da nebo može ovako da izgleda. Nikada im nisam poverovao.”
Met je seo za sto. Delovao je iscrpljeno. Skar mu je sipala vino.
Džejmiju je kroz glavu proletelo da se Petorka ponovo okupila. Ali na
koliko dugo?
Izgubio je pojam o tome koliko mu je ljudi prišlo tokom dana dok je
punio flaše vodom, ali ipak, kada je gozba počela, svi su ih ostavili na
miru. Kao da je prećutno doneta odluka da bi ih trebalo ostaviti na
miru da se odmore. To im je svakako bilo potrebno. Pili su još vina i jeli
mekani sira i nekakvo meso s ostacima žilavog hleba. Džejmi se
iznenadio koliko je proždrljivo jeo.
Na drugom kraju polja neko je započeo da svira na fruli. Samo
trenutak kasnije začule su se još dve praćene bubnjem i nekakvim
instrumentom sa jednom žicom. Plamičci su iskakali iz vatre, a varnice
su igrale u vazduhu.
Skar je pogledala u Meta: „I šta se sada događa?”, pitala je. „Pre nego
što bilo šta kažeš, žao mi je. Nije trebalo da se raspravljam s tobom u
vezi sa Skathak hilom i svime ostalim. Ali, kako sam mogla da znam? Ti
si samo dečak. Niko mi nikada nije rekao ko te je postavio za glavnog.”
„Suviše je kasno da se večeras govori o bilo čemu”, odgovorio je
Met. „U svakom slučaju, ja i nemam sve odgovore - ma šta ti mislila.
Ipak, postoji nešto što bi trebalo odmah da saznate. Proveli smo živote
tragajući jedni za drugima, ali ćemo ubrzo ponovo morati da se
raziđemo.”
„Imala sam osećaj da ćeš reći nešto takvo.”
„Nas četvoro imamo dosta toga da obavimo. Ali Džejmi nije iz
našeg sveta. Mora da se vrati tamo odakle je došao.”
Džejmi je osetio tugu koju nije mogao da objasni. Nije pripadao
ovde, znao je to. Ali, nije želeo ni da ode.
Nastupila je duga i mučna tišina, koju je konačno prekinuo Flint.
„Znači da on onda nije Sapling”, rekao je jednostavno.
„Sapling je umro”, rekao je Met. „Poginuo je na Skathak hilu.”
„Onda sam ga ja ubio.”
„Ne.”
Flint je snažno pesnicom udario o sto, prosuvši vino. „Rekao si nam
da odaberemo”, vikao je, a po glasu Džejmi je mogao da oseti da je na
ivici suza. „Rekao si nam da jedan od nas mora da ide, a ja sam dozvolio
da se dobrovoljno prijavi.”
„Bio je to njegov izbor.” Met je ostao smiren. „Ne bi trebalo sebe da
kriviš.”
„Ali, ukoliko on nije Sapling”, rekla je Skar, „ko je onda on?”
Met se okrenuo prema Džejmiju.
„Govorio sam vam sve vreme”, rekao je Džejmi. „Zovem se Džejmi
Tajler. Živim u Nevadi, u Americi.”
„Gde je Amerika?”, pitao je Inti.
Met je ustao. „Treba mnogo da razgovaramo”, rekao je. „Evo nas
ovde, konačno, svi na okupu. Petorka. Danas smo uradili ono zbog čega
smo rođeni. Porazili smo Drevne i omogućili svetu da dobije novi
početak. Flinte, obećao sam ti odgovore i budi siguran da ćeš ih dobiti.
I ti takođe, Džejmi. Ipak, sada sam suviše umoran. Želeo bih da
provedem čitavu noć sa vama, za ovim stolom, ali ne mogu. Moram da
se naspavam.”
„I ja sam umoran”, promrmljao je Inti.
„Nećemo dugo biti zajedno”, nastavio je Met. „Ali to nije važno.
Godina, sat, pa čak i minut... sve što je važno jeste da smo se sreli. U
tom trenu naš posao bio je okončan. To je bilo to. To je bio jedini razlog
našeg postojanja. I ukoliko se ne budemo videli više nikada, ne treba
žaliti.”
Skar je stajala uz njega i dosula vino u svih pet krčaga. „Šta god
mislili o sudbini i svemu što uz to ide, želim da slavim”, rekla je. „Želim
da se sedam ovog trenutka do kraja života. Ti, ja, Inti, Flint i Džejmi. To
smo zajedno uradili. Mi smo Petorka. Nazdravimo u to ime.”
Svi su podigli krčage.
„Petorka”, rekla je Skar.
„Petorka”, odgovorili su joj uglas. Dodirnuli su se krčazima, metal
uz metal, a potom u tišini ispili vino.
Met se nasmešio. „Laku noć”, rekao je. „Razgovaraćemo ponovo
kada svane.”
Udaljio se.
„I ja idem”, zevnuo je Inti. „Oprostite mi. Ova gozba može da se
nastavio do duboko u noć, ali ja nemam snage. Danas sam doputovao
izdaleka. Moram da spavam.”
Džejmi ga je posmatrao dok se udaljavao samo nekoliko koraka iza
Meta. Zastali su kod prvog niza šatora, progovorili nekoliko reči pre
nego što su se razdvojili i svaki je otišao na svoju stranu.
Skar je ispila svoje vino. „Met nam nikada ništa ne govori”, rekla je
uzdahnuvši. „A kada se to i dogodi, mi ništa ne razumemo. Pobedili
smo u bici... I u ratu. Pretpostavljam da ću prihvatiti bilo šta što ima da
kaže.” Ispružila je ruku. „Laku noć, Džejmi. Idem da pronađem Erina i
Korijana. Popićemo piće za Finovu dušu. A onda ćemo da nastavimo da
pijemo sve dok ne zaboravimo da njega više nema. Videćemo se
ujutru.”
Ona i Džejmi ukrstili su ruke. Ona se tada nagnula napred i lagano
ga poljubila u obraz. Zatim je i ona otišla od stola.
On i Flint ostali su sami.
„Žao mi je”, promrmljao je Džejmi. Nije znao šta bi drugo mogao da
kaže.
„Ne treba da ti bude.” Flint je zvučao iznureno. „Drago mi je što si
ovde. Drago mi je što su tebe poslali na Saplingovo mesto.”
„I meni je drago.” Džejmi se zamislio na trenutak. Bio je preumoran
pa se borio da pronađe prave reči. „Dozvoli mi da ti kažem nešto o
Skotu”, rekao je. „On je pametniji od mene. Starao se o meni celog
života. Pre nedelju dana neki ljudi okomili su se na njega. Kidnapovali
su ga. Ja sam uspeo da umaknem. Sada shvatam da je to imalo veze sa
Drevnima. Mora da su nas zbog toga tražili. Ne znam gde se Skot sada
nalazi. Možda su ga ubili. Ne znam. Pokušavao sam da ga pronađem.”
„Da nije možda ovde?”
„Ne. Ne znam čak ni gde je. Čuo si šta je Met rekao. Ovaj svet nema
nikakve veze sa Skotom ili sa mnom. Pretpostavljam da ću morati da se
vratim kući...”
Flint je nesigurno stao na noge. Sve oko njih, pa čak i gozba i dalje
su bili u jeku. Inti je bio u pravu. Trajaće do zore.
„Idem da spavam”, rekao je Flint. „Videćemo se ujutru.”
„Laku noć, Flinte.”
„Laku noć, Džejmi.”
Džejmi je gledao svog blizanca kako odlazi i nestaje u jednom od
šatora, osetivši u srcu da je ovo bilo mnogo više od pozdrava za laku
noć i da se njih dvojica više nikada neće videti.
REKA
Čak i pored toga što su radnje bile zatvorene tog dana, prozori i
izlozi bili su prepuni poruka podrške.
Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje, a pred njima je bilo još dosta
toga što je trebalo uraditi. Do sada su skoro svi napustili tribine, želeći
da pobegnu što je dalje moguće od leša ubijene žene. Istovremeno, i
policija i bolničari stigli su na lice mesta i stvari preuzeli u svoje ruke.
Nisu obraćali pažnju na Skota, koji je i dalje sedeo na istom mestu i
piljio ispred sebe. Nekoliko svetlocrvene kapi krvi bilo je na njegovoj
beloj košulji.
„Je li on bio s njom?”, pitao je jedan od bolničara. Dečak je izgledao
kao da je u šoku. Mogli su da pomisle da je mu je ona bila majka.
„Nije”, odgovorila je Natali. „On je sa mnom.” Okrenula se prema
Džejmiju. „Moramo da ga sklonimo odavde”, rekla je.
„Skote!” Džejmi je čučnuo pored brata. Skot mu je ranije
onemogućio pristup mislima, ali bi možda sve bilo drugačije da ga je
video ili mu čuo glas. „Ja sam... Džejmi. Sve je u redu sada. Gotovo je s
Buđenjem noći. Zatvorili su Tihi zaliv. Svuda sam te tražio, ali sada sam
ovde. Sve će biti u redu.”
Nešto je tek na tren mogao da vidi u Skotovom pogledu, možda
trunčica koja je odavala da ga ipak nekako prepoznaje. Otvorio je usta i
pokušao da govori, ali reči nisu izlazile. Džejmi se očiju punih suza
okrenuo prema Natali Džonson. „Šta su mu to uradili?”, zavapio je. „Šta
su to uradili?”
Zajedno su pomogli Skotu da ustane i odveli ga sa sobom. Kretao se
poput mesečara. Nije pružao nikakav otpor, ali je bilo očigledno da ne
zna kuda ide. Alisija ih je čekala na dnu tribina zajedno s Danijelom.
Nije uspela da priđe bliže. Nije želela da njen jedanaestogodišnji sin
vidi mrtvu ženu.
„Džejmi! Skote!” Nije znala šta da kaže.
„Jeste li vi Alisija Megvajer?” pitala je Natali.
„Jesam.”
„U redu je. Ja sam prijatelj. Džon mi je pričao o vama.”
„Ko ste vi?”, pitala je Alisija.
Natali je pogledala oko sebe. Ulice su se praznile velikom brzinom,
a ljudi su se razbežali u svim pravcima. Ubrzo će svuda okolo biti samo
policije. „Ne možemo da razgovaramo ovde”, rekla je. „Moramo da
otpremimo ove dečake na put.”
„Na put, kuda?”
„Alisija...! ” Već je bilo prekasno. Džejmi je pokazao prstom.
Policajac s brkovima kretao se prema njima. Otkopčao je futrolu u kojoj
mu je bio pištolj na kom mu je već počivala ruka.
„Tajler.” Jedna jedina reč koja je optuživala. Policajac je zastao
raširenih nogu, kao lik iz kaubojskih filmova. „Džejmi Tajler? Je li tako?”
„Nije.” Džejmi ga je gledao pravo u oči. „Džejmi Tajler je bio ovde, ali
je otišao. Mimoišli ste se. Sada morate da pomognete svim ovim
ljudima. Mi vam uopšte nismo interesantni.”
Policajac se namrštio kao da nije najbolje čuo ono što je Džejmi
rekao. A onda se opustio. „U pravu si. Moram da pomognem ovim
ljudima.” Okrenuo se i otišao.
Natali Džonson samo je piljila ne mogavši da veruje svojim očima.
Ali Alisija je shvatila. Džejmi je učinio isto kada su se našli u zamci u
kući Dona Vajta u Sparksu. Čak i pored toga, zadrhtala je. Nije mogla ni
da zamisli kako je četrnaestogodišnjaku koji mora da se nosi s tolikom
moći.
Okrenula se prema Natali. „Slušajte me”, rekla je. „Ne idemo nikuda
dok ne budemo saznali ko ste.”
„Ja sam Natali Džonson.”
Ime joj je nešto značilo. Alisija ga je čula u vestima. „Kompjuteri?”;
pitala je. „Jeste li vi ta Natali Džonson?”
„Jesam.”
„Pomogli ste senatoru. Prošle godine organizovali ste nekoliko
večera s ciljem da se sakupe sredstva za kampanju...”
„Da. Ali nisam sada zbog toga ovde.” Natali je ućutala. Policajac s
brkovima sasvim je nestao, ali ona nije sumnjala da će se drugi pojaviti
veoma brzo. Imali su sreće da je odlučio sam da izvede hapšenje, ali je
sigurno obavestio ostale pre nego što se opredelio da sam krene u
akciju. „Kola su mi u blizini”, rekla je. „Hoćete li da pođete sa mnom
barem dotle? Ostatak ću vam ispričati usput.”
Alisija je klimnula glavom. Nije mogla da se vrati do svojih kola.
Sigurno su policajci bili svuda okolo i čekali njihov povratak. A i pored
toga, do sada su već sigurno svi znali broj vozila.
Požurili su iza tribina i dalje niz ulicu do statue. Natali je išla prva.
Za njom Džejmi i Alisija koji su između sebe vodili Skota. Poslednji je
išao Danijel. Dok su prolazili pored statue, Džejmi ju je pogledao
poslednji put. Osećanja su mu bila pomešana dok je gledao u kameno
lice, osuđeno da kleči doveka dok se ispred nje pružao prašnjavi
autoput. Kopač zlata proputovao je dugačak put kako bi preneo svoje
upozorenje. Bar ga Džejmi nije razočarao.
Natalin automobil, plavi „mercedes”, bio je parkiran u blizini na
mestu koje je bilo rezervisano za posebne zvanice. Obično je imala i
šofera, ali je danas odlučila da vozi sama.
„Možete da uzmete moj auto”, rekla je. Predala je ključeve Alisiji.
„Najbolji način da vam pomognem jeste da obavim neke pozive.”
„Kuda bi trebalo da odem?”, pitala je Alisija.
„Dajte mi minut. Morate da odete na aerodrom. Treba samo da
saznam na koji.”
„Na aerodrom?”
Natali je uzdahnula. „Znam da vam je teško da shvatite sve ovo.
Znam šta se događa... ili znam bar deo svega. Vidite, ja pripadam grupi
ljudi, organizaciji koja postoji samo da bi pomogla Džejmiju i Skotu i
ostalim Čuvarima kapije.”
Čuvari kapije.
Džejmi je piljio u nju. Je li ova žena rekla upravo to što je čuo?
„Kako to mislite?”, Alisija je tražila da zna.
„U redu je, Alisija”, Džejmi se umešao. Pogledao je u Natali. „Znate
za Čuvare kapije”, rekao je.
„Da, Džejmi. Čuvari kapije. Petorka.” Napravila je pauzu. „Poznajem
Meta Frimena.”
„Gde ste ga upoznali?”
„U Engleskoj. Upoznala sam ga dva puta. Ipak, on sada nije tamo. On
je u Peruu. U mestu koje se zove Naska, južnije od Lime. Tamo i ti treba
da odeš.”
„Peru...?” Alisija nije mogla da poveruje u sve ono što je čula.
„U redu je.” Džejmi nije rekao Alisiji ništa o vremenu nakon
pucnjave. Shvatio je da ipak ima previše toga što ne bi mogao da
objasni. Nije čak želeo ni da pokuša. „Zbog čega je Met u Peruu?”, pitao
je.
„Tamo se nalazi druga kapija, koja se otvorila. Met je to pokušao da
zaustavi, ali je pri tome bio povređen. Pedro je sada s njim. Pedro će
možda moći da pomogne tvom bratu. To je još jedan razlog zbog kog
moraš da odeš tamo.”
„A staje sa Skar?”
Natali je odmahnula glavom. „Ne poznajem nijednu Skar.”
Džejmi je doneo odluku. Sve što mu je Natali ispričala nateralo ga je
da poveruje da govori istinu, a pomen Pedra samo ga je uverilo da je u
pravu. Bilo je to Intijevo drugo ime. Met mu je tako rekao. A Inti je
posedovao isceliteljske moći. Što se Skot pre nađe s njim, to bolje.
„Kako ćemo stići tamo?”, pitao je.
Natali je duboko uzdahnula. Strahovala je da neće imati svrhe
ubeđivati se s njim, ali je Džejmi nekako otkrio ko je i šta je. Jednoga
dana pitaće ga kako se to dogodilo. Za sada, morala je ispravno da
razmišlja. Bili su u Oburnu. Policija ih je i dalje tražila. A i Buđenje noći
mora da im je bilo za petama. Kako da ih se reše...
„Aerodrom jezera Taho”, rekla je. Pogledala je u Alisiju. „Nalazi se u
blizini autoputa osamdeset i devet. Baš uz južni deo jezera.”
„Prošla sam tuda”, rekla je Alisija. „Ipak, mislim da je Sakramenta
bliži.”
„Ukoliko vas policija traži, biće sigurno u blizini svakog aerodroma.
Aerodrom kod jezera je majušan. A do tamo ne vode glavni putevi. To je
poslednje mesto koje će ikome pasti na pamet.”
„Šta se događa kada dođemo tamo? Jednostavno kupim dečacima
kartu u jednom pravcu do Lime?”
„Mogu da organizujem privatni avion, koji može da poleti u roku od
petnaest minuta. Poleteće iz San Franciska i trebalo bi da vas čeka
tamo kada budete stigli.”
„I jednostavno ćete nam dati svoj automobil?”
„Automobil nije bitan. Ništa nije bitno. Samo ih odvezite do tamo.”
Položila je ruku preko Džejmijeve. „Pozvaću Meta i reći mu da stižete”,
rekla je. „Jednoga dana ti i ja upoznaćemo se kako dolikuje, a ti ćeš moći
da mi ispričaš sve što se dogodilo.” Čuli su krčanje s radio-prijemnika s
druge strane tribina. Policija je obezbeđivala čitavu oblast. Bilo je
vreme za pokret.
Alisija čak nije ni pokušala da se raspravlja. Otključala je vrata.
Danijel je seo napred. Džejmi je pomogao Skotu da sedne pozadi i
krenuo je da mu se pridruži. A onda se setio nečega. Uspravio se,
gledajući Natali pravo u oči.
„Čovek iz obezbeđenja”, rekao je. „Voren Kornfild...”
„Ti si ga naterao da ono uradi.” Pretpostavila je šta se dogodilo.
„Nisam mogao da uradim ništa drugo. Hoćete li moći da mu
pomognete?”
„Učiniću sve što je u mojoj moći, Džejmi, obećavam.”
Zatim se pojavio još jedan policajac. Išao je prema njima. Džejmi je
ušao u kola. Alisija nije čak ni sačekala da zatvori vrata.
Startovala je motor i krenuli su.
Niko ništa nije rekao prvih nekoliko milja. Kretali su se južno prema
Plajservilu, još jednom rudarskom gradiću. Odatle će se uputiti prema
istoku autoputem broj pedeset i nazad za Nevadu. Skot je delovao kao
da je negde između jave i sna, ni budan ni uspavan. Sedeo je oslonjen
na prozor. Džejmi je bio uz njega, gledao je kako krajolik promiče pored
njih. Razmišljao je o Metu. Naravno, taj Met neće biti isti onaj s kojim je
pričao posle bitke, na mestu pored reke. Za početak, ovaj Met nikada
nije upoznao ni njega ni Skota. Ipak, i dalje su bili Petorka. Isti... Ali u
drugom vremenu. Tako je barem Met to objasnio. Možda će sve dobiti
smisao kada se ponovo budu okupili u Peruu.
Peru. Džejmi nije čak ni znao gde je to. Negde u Južnoj Americi?
Privatni avion bi sada trebalo da poleti kako bi ih sačekao. Od same
pomisli na to vrtelo mu se u glavi. Nikada nije leteo avionom. Nikada u
životu.
Alisija je pogledala na zadnje sedište. „Kako je Skotu?”
„Ne znam.” Džejmi je proučavao svog brata. Nije mogao da vidi
znake bilo kakvih spoljašnjih povreda, ali to je samo činilo njegovo
stanje još više uznemirujućim.
„Bićemo tamo za nekoliko sati. Možda bi trebalo malo da
odspavate.”
Ipak, nikada nisu ni stigli do aerodroma na jezeru Taho.
Prošli su samo kroz nacionalnu šumu Eldorado i pored nekih od
najlepših delova Kalifornije i kretali su se severno prema samom
jezeru. Došli su do znaka koji usmerava prema aerodromu i Alisija je
skrenula, prateći uzan put prepun lišća. Natali je bila u pravu. Niko ne
bi ni pomislio da dođe ovamo.
Ipak, izgleda da je policija odlučila da pokrije svaki aerodrom u
okolini. Uvek je postojala mogućnost da ne rade sami. Možda im
pomaže Buđenje noći. U svakom slučaju, put je bio blokiran. Tamo se
nalazilo parkirano samo jedno policijsko vozilo i dva mlada policajca
koji su proveravali svaki automobil koji se tuda kretao. Delovali su kao
da im je dosadno. Sigurno ovuda nije prošlo više od nekoliko vozila u
poslednjih nekoliko sati.
Alisija se zaustavila i čekala dok je motor i dalje radio.
Šta sad?
„Postoji li neki drugi put?”, pitao je Danijel.
Alisija se ugrizla za usnu. „Mislim da ne postoji Deni. Nisam videla
nijedan drugi znak.”
Džejmi je sedeo uspravno na zadnjem sedištu. Nije mu bilo dobro.
Bili su toliko blizu. Nije bilo fer da ih bilo ko zaustavi na samom kraju.
„Možete li da ih obiđete?” promrmljao je.
„Nema svrhe”, rekla je Alisija. „Mogla bih da prođem pored njih, ali
pretpostavljam da avion još uvek nije sleteo? Samo bi nas pratili do
aerodroma i to bi bio kraj svega. Čak i da je avion već tamo, nikada ne
bismo stigli na vreme.”
„Mogli bismo da pokušamo peške...”
„Skot neće uspeti. U svakom slučaju, već je kasno.” Bila je u pravu.
Dva policajca već su ih primetili. Već su nešto mrmljali između sebe i
sumnjičavo piljili u njih. Uvek je postojala mogućnost da su brojevi s
tablice Natalinih kola prosleđeni dalje. To i nije bilo važno. Automobil
se kretao prema njima. Sada se zaustavio. Bilo je očigledno da nešto
nije u redu.
Alisija je odlučila. Verovatno je u pitanju bila pogrešna odluka, ali
ona nije mogla da smisli ništa drugo. Ubacila je u rikverc, okrenula
volan i dala gas.
„Šta to radiš?”, pitao ju je Danijel.
„Ne možemo da prođemo pored njih. Put do aerodroma je zatvoren.
Jedina ispravna stvar je da se vratimo u Rino. Možemo da se sakrijemo
u kampu s prikolicama. Niko i ne zna da smo tamo. Senator će nam
pomoći. Možda je tako trebalo da uradimo od početka.”
Policajci su videli kako odlaze. Nisu ni sekund oklevali, otrčali su u
svoja kola i dali se u poteru. Jedan od njih već je držao radio i tražio
pomoć iz svakog grada u okruženju. Četiri osumnjičena kretala su se
istočno prema Karson Sitiju. Plavi „ mercedes”, registarskih oznaka
NATHAL3. Bilo je svega nekoliko puteva u ovom delu zemlje, a
razdaljine su bile ogromne. Nije bilo šanse da pobegnu.
„Mercedes” je išao skoro stotinu milja na sat. Alisija je stezala volan,
a oči su joj bile uperene na put. Već je znala da je pogrešila,
pokušavajući da pobegne. Pretvorila ih je sve u mete. Svakog trenutka
očekivala je da vidi još vozila koja blokiraju put. Možda će se pojaviti
helikopter koji će davati pregled s neba. Izgubila je policijsko vozilo iz
vida, ali je i dalje mogla da ga čuje. Policajci su uključili sirene. Bio je
udaljen manje od milje.
Proleteli su kroz trgovinski centar sa supermarketima i radnjama
koje su prodavale opremu za brodove i ski-opremu. To je bila čar
jezera Taho. Skijanje zimi, plovidba leti. Bilo je prelepo tokom svakog
godišnjeg doba. Sada su već s vremena na vreme mogli da vide jezero
sa svoje leve strane. Staklasta duboko plava voda sjajila se iza borovine
koja se pružala uz obalu. I dalje su jurili, praveći još veću razdaljinu
između policijskog vozila, koje je izgleda popuštalo s poterom u daljini.
Svakako se činilo da je zvuk sirene postajao sve slabiji. Alisija se pitala
da li bi možda bilo pametno da siđe s puta, ali nigde nije bilo moguće
skrenuti niti se sakriti. S jedne strane nalazilo se jezero, a sa druge
strane zemljište se podizalo i postajalo veoma strmo sa prašnjavim
stenama iznad kojih je samo bilo još više drveća koje kao da se pružalo
sve do neba.
Bili su zarobljeni na putu i Džejmi je došao do istog zaključka koji se
Alisiji motao po glavi. Neće uspeti da pobegnu. Šta će se dogoditi
ukoliko ih policija uhapsi? Džon Trelavni će im pomoći, ali hoće li moći
da dođe do njih na vreme? Bio je dovoljan samo jedan policajac koji će
za određenu svotu novca uspeti da se pobrine da ih više niko nikada ne
vidi.
Progrmeli su tunelom koji bio iskopan u ogromnoj steni. Ispred njih
put se pružao u noći.
A onda ga je Džejmi čuo. Šapat u glavi.
Zaustavi kola...
Dve reči. Nije ih čuo niti ih je umislio. Uzbuđen, shvatio je šta se
dogodilo. Skot ih je poslao. Konačno su uspostavili kontakt.
„Stani!”, viknuo je.
Alisija je nastavila da vozi.
„Alisija! Zaustavi kola! Odmah!”
Panika u njegovom glasu mogla se osetiti. Danijel se već okrenuo
prema njemu i gledao ga kao da je lud, ali je Alisija nagazila na kočnicu i
auto je skliznuo s puta i zaustavio se u proširenju pored njega. Motor je
i dalje radio. Negde iza njih, buka sirena ispunila je vazduh.
„Džejmi....”, počela je Alisija.
Bila je na ivici suza, kriveći sebe zbog ovoga što se desilo. Gledajući
oko sebe, Džejmi je primetio nešto.
Znao je gde su. Već je bio ovde.
Pre pet ili šest godina. Pre Dona i Marsi. Čak i pre Eda i Lijen. Deri,
njihov socijalni radnik, dovela ih je tačno na ovo mesto, jer je želela da
im pokaže gde su ih pronašli. Baš na ovom mestu, na proširenju pored
puta. Ovde su bile dve napuštene bebe, u kutiji namenjenoj
baštenskom semenu.
Rekla im je ponešto o ovom krajoliku. Prema onome što im je Deri
rekla, Vasho indijansko pleme živelo je na tom podneblju desetinama
hiljada godina. To je glavni razlog zbog kog je ona pretpostavila da su i
sami Džejmi i Skot iz plemena Vasho. Jezero Taho bilo je sam centar
njihovog univerzuma i negde ispod njih nalazila se pećina koja je bila
tako sveta da turistima nije bilo dozvoljeno ni da joj priđu blizu. Čak ni
šamans nisu odlazili tamo.
Pleme Vasho zvalo je ovo mesto Deek vadapuš. U prevodu bi to
značilo Pećinska stena.
„Izlazimo napolje”, rekao je Džejmi.
„Džejmi...” Alisija je po njegovom glasu znala da nema svrhe
prepirati se. Preostalo im je svega nekoliko sekundi. Policijski
automobil još uvek nije bio blizu, ali će se sasvim sigurno poput
grmljavine pojaviti.
„Mislim da je ovo pozdrav, Alisija.” Džejmi nije ni pretpostavljao
kako je to znao. Jednostavno jeste. „Hvala vam na pomoći. Hvala na
svemu.”
„Sve si sam uradio, Džejmi. A ne ja...”
„Do viđenja, Deni.” Džejmi se nagnuo napred i rukovao se s
Alisijinim sinom, a onda otvorio vrata. Izašao je napolje i sačekao
Skota. I Alisija je izašla. Nisu imali mnogo vremena. Zgrabila je
Džejmija i kratko ga poljubila u obraz, a onda mu nešto stavila u ruku.
Buka sirene policijskog automobila sasvim je zamrla. Tek nakratko
pomislila je da su možda krenuli nekim drugim putem ili da im se
automobil pokvario, ali su joj se nade gotovo istovremeno raspršile.
Automobil je jednostavno ušao u tunel i planinske goleti samo su
blokirale zvuk. Kada je pogledala dalje uz put, zvuk se vratio. Što je još
gore, onom vozilu pridružilo se još jedno. Oba automobila jurila su u
njihovom pravcu.
Peščana staza pružala se između jela i velikih stena. Džejmi i Skot
dali su se u trk što dalje od puta prema jezeru. Zemljište se nejednako
odranjalo čitavim putem do vode. Drvena platforma izgrađena je zbog
turista, a pogled je bio veličanstven: svetlucavoplava boja jezera na
popodnevnom suncu i planinski venci, od kojih su neki čak i sada bili
pokriveni snegom. Nikoga nije bilo na vidiku. Džejmi je preskočio
preko ograde i odahnuo u olakšanju kada je njegov brat učinio isto.
Skote, jesi li uz mene? Poslao je misao, a nije čak ni usta otvorio.
Uz tebe sam. Reči su bile jedva čujne, ako da su prinošene putem
pokvarenog radija. I pored toga, Džejmi ih je čuo i osetio nalet nade koji
ga je terao da nastavi. Nije imao pojma zbog čega je radio sve ovo. Nije
čak ni bio siguran šta to čini. Sama činjenica da su bili ovde samo je
suluda slučajnost. Ali, u isto vreme znao je da je tako bilo i suđeno.
Radili su pravu stvar.
„Policija! Ostanite gde ste! Ukoliko ne budete mirni, pucaćemo! ”
Reči su odzvanjale kroz megafon. Džejmi se skoro osmehnuo. Neće
se sada zaustaviti. Nije valjda policija mislila da su došli ovoliko daleko
da bi se sada zaustavili i predali? Osmeh mu je nestao s lica već
trenutak kasnije. Čuo se pucanj i metak je rikošetirao o jednu stenu
samo nekoliko metara od njih. Je li to bio pucanj upozorenja? Ili je
policija zaista bila spremna da im puca u leđa?
Nije želeo to da sazna. Spuštali su se nizbrdo. Teren je postao
veoma strm da su morali da koriste i ruke i noge ne bi li se održali. Put
se nalazio visoko iznad njih i ukoliko ih policija nije pratila preko
ograde, trebalo bi da su ih izgubili iz vidokruga. Džejmi je krčio put,
uspeli su da siđu i poslednjih nekoliko metara služeći se nižim
granama jela na koje su se oslanjali da ne padnu. Konačno im je pod
nogama zaškripao šljunak. Došli su do obale jezera. Voda se pružala
svuda ispred njih. I uprkos svemu što se dogodilo kao i napornom
silaženju, Džejmi je osetio neverovatnu smirenost. Osećao se kao da je
stigao kući. Još uvek nije znao da će pronaći ono što očekuje, ali mu je
svakako bilo drago što je ovde.
Okrenuo se - a iza njega se nalazilo tačno ono o čemu im je Deri
pričala. Staza od sitnog belog peska vodila je do otvora u steni. Pećina
je bila veoma tamna i pružala se ispod puta. Na površinu je urezan
crtež, tik iznad ulaza, toliko bled da ga možda i ne bi primetio da ga nije
tražio. Zvezda petokraka. Svako drugi bi možda pomislio da je tu
odskora, ali Džejmi je znao nešto drugo. Urezana je tu pre mnogo,
mnogo godina.
Neko je viknuo visoko iznad njih. Bio je to jedan od policajaca.
Džejmi je duboko uzdahnuo. Konačno je sve bilo gotovo. Bilo je vreme
da odu.
Uhvatio je brata za ruku. Njih dvojica su zajedno prošla stazom i
ušla u pećinu.