Mojim roditeljima, jer su me ohrabrili da kročim neutabanim putovima.

Mojoj kćeri, jer mi je dala dar očinstva.

Mojoj ženi, zbog njezine bezuvjetne vjere u mene, njezine beskrajne inspiracije,
njezine vječne ljubavi.
ZAHVALE
Toplo zahvaljujem Diane O'Connell na beskrajnom ohrabrivanju te na njezinim
lektorskim savjetima; Frederici Friedman na neprocjenjivim lektorskim savjetima; Lizi
i Havisu Dawson na njihovu neumornom radu za mene, uključujući odličnu lektorsku
podršku i vjerojatno tisuću drugih stvari; Billu Masseyju, svojem uredniku u
izdavačkoj kući Bentam; Nicku Sayersu, uredniku u izdavačkoj kući Hodder;
Chandleru Crawfordu na njegovu nevjerojatnom i uvijek kompetentnom zastupanju
u inozemstvu; svojoj ženi, obitelji i prijateljima jer su mu podupirali u želji da pišem.
Konačno, posebno zahvaljujem Stephenu Kingu na knjizi 0 pisanju koja je utjecala na
mene i pomogla mi da samo pisanje prevagne spram razmišljanja o pisanju.

I.
SNOVI I SJENE

PRVO POGLAVLJE
SANJAM JEDAN OD snova. Samo ih je tri; dva su prekrasna, jedan nasilan, ali nakon
svih ostajem sama i drhtim.
Onaj koji sanjam večeras o mojem je suprugu. Ide ovako nekako:
Mogla bih reći da me poljubio u vrat i jednostavno stati na tome. Ali to bi bila laž, na
najdoslovniji način na koji su pomislili oni koji su stvarali tu riječ.
Istinitije bi bilo reći da sam žudjela za tim da me poljubi u vrat svakom molekulom
svog bića, svakim pojedinim centimetrom koji je gorio za njim, a kad je to učinio,
njegove su usne bile kao usne anđela poslanog s neba da usliši moje molitve.
Tada mi je bilo sedamnaest, kao i njemu. Bilo je to vrijeme kada nije bilo blagosti ni
tame. Postojala je samo strast, oštri rubovi i svjedo koje je gorjelo tako jako da je
duša patila.
Nagnuo se prema meni u tami kina i (o, Bože) zastao na trenutak i (o, Bože) zadrhtala
sam iznad provalije, ali pravila sam se mirna i o Bože, o Bože, o Bože, poljubio me u
vrat, bio je to raj i znala sam, tada i tamo da ću s njim biti zauvijek.
Bio je moj. Većina ljudi, znam, ne nađu svoje biće. Čitaju o tome, sanjaju o tome ili se
izruguju ideji. Ali ja sam ga našla, našla
sam ga kad mi je bilo sedamnaest i nikad ga nisam puštala, čak ni onaj dan kad je
umirao ležeći mi u rukama, čak ni onda kad mi ga je smrt ukrala, a ja sam ridala, čak
ni tada.
Božje ime ovih dana znači patnju: o Bože, o Bože, o Bože — kako mi nedostaje.
Budim se s duhom tog poljupca na svojoj sedamnaestogodišnjoj rumenoj koži i
shvaćam da nemam sedamnaest godina, a on je posve prestao starjeti. Smrt ga je
sačuvala u dobi od trideset pet godina, zauvijek. Meni on uvijek ima sedamnaest,
uvijek se naginje, uvijek prelazi preko mog vrata u tom savršenom trenutku.
Posežem za mjestom gdje bi on trebao spavati i probada me bol tako iznenadna i
zasljepljujuća da se molim dok drhtim, molim za smrt i kraj boli. Ali, naravno,
nastavljam disati i uskoro bol popušta.
U životu mi nedostaje sve što se tiče njega. Ne samo dobre stvari. Njegove mi mane
nedostaju jednako bolno kao i njegove vrline. Nedostaje mi njegovo nestrpljenje,
njegova ljutnja. Nedostaje mi pogled svisoka koji bi mi uputio kad bih se na njega
ljutila. Nedostaje mi živciranje zbog činjenice da bi uvijek zaboravio rezervoar
napuniti benzinom i ostavio ga gotovo praznog kad bih se spremala nekamo otići.
U tome je stvar, često pomislim, to čovjeku nikad ne padne na pamet kad razmišlja o
tome kako bi bilo izgubiti nekoga koga voli. Ne bi ti nedostajali samo cvijeće i
poljupci, nego cjelokupno iskustvo. Nedostaju ti neuspjesi i male pakosti s jednakim
očajem kao što ti nedostaje zagrljaj usred noći. Da je bar sad ovdje, da ga poljubim.
Da je bar ovdje, da ga iznevjerim. Oboje bi bilo u redu, samo da je on ovdje.
Ljudi ponekad pitaju, kad skupe hrabrost, kako je to izgubiti nekoga koga voliš.
Kažem im da je teško i ostanem na tome. Mogla bi im reći da je poput raspeća srca.
Mogla bih reći da sam većinu dana nakon toga ridala bez prestanka, čak i kad sam se
kretala gradom, čak i zatvorenih usta, iako ne bih proizvela ni zvuk. Mogla bih im reći
da sanjam taj san svaku noć i da ga svako jutro iznova izgubim.
Ali, hej, zašto da im upropastim dan? Zato im kažem da je teško. To ih obično
zadovolji.
Ovo je samo jedan od snova, zbog njega izlazim iz kreveta drhteći.
Buljim u praznu sobu, a zatim se okrenem prema ogledalu. Počela sam mrziti
ogledala. Neki bi rekli da je to normalno. Da to svi rade, stavljaju se pod mikroskop
autorefleksije i fokusiraju se na mane. Lijepe žene stvaraju bore zbog uzrujavanja i
brige upravo tražeći ih. Tinejdžerke s prekrasnim očima i zavidnim figurama jecaju jer
im je kosa krive boje ili misle da im je nos prevelik. Cijena osuđivanja samih sebe
tuđim očima jedna je od kletvi ljudske rase. I s time se slažem.
Ali većina ne vidi ono što ja vidim kad pogledam u ogledalo. Kad gledam sebe, vidim
ovo:
Imam nepravilan ožiljak širok oko jedan centimetar koji počinje na sredini čela kod
linije kose. Spušta se ravno dolje, a zatim skreće ulijevo u gotovo savršenom kutu od
devedeset stupnjeva. Nemam lijevu obrvu; ožiljak je zauzeo njezino mjesto. Prelazi
preko sljepoočnice gdje lijeno izvodi petlju niz moj obraz. Nalazi svoj put prema nosu,
jedva mu prelazi most, a zatim se vraća natrag, siječe dijagonalno po lijevoj nosnici i,
za kraj, juri po liniji vilice prema vratu da bi se zaustavio na ključnoj kosti.
Prilično je efektan. Ako me čovjek vidi samo iz pravog profila, sve izgleda normalno.
Morao bi me pogledati sučelice da dobije cijelu sliku.
Svi gledaju u ogledalo barem jedanput dnevno ili vide svoj odraz u tuđim očima. I
znaju što mogu očekivati. Znaju što će vidjeti, što će drugi vidjeti. Ja više ne vidim ono
što očekujem. Imam odraz strankinje koja zuri iz maske koju ne može skinuti.
Kad gola stojim pred ogledalom, ovakva kakva sam sada, vidim i ostatak. Imam nešto
što bi se jedino moglo nazvati ogrlicom okruglih ožiljaka veličine cigare koji se kreću
od ispod jedne ključne kosti do druge. Još takvih prelazi mi preko grudi, spušta se niz
prsnu kost i trbuh te završava nedaleko iznad mojih stidnih dlačica.
Ožiljci su veličine cigare jer ih je cigara i napravila.
Ako sve to možete staviti na stranu, ostalo izgleda prilično dobro. Niska sam, sto
četrdeset osam centimetara. Nisam mršava, ali u formi sam. Moj je muž to zvao
»bujnom« figurom. Nakon mojeg uma, srca i duše, znao je reći, oženio se mnome
zbog mojih »sisa veličine usta i moje srcolike guzice«. Imam dugu, tamnu, kovrčavu
kosu koja se spušta tik do spomenute guzice.
I to je obožavao.
Teško mi je vidjeti iza tih ožiljaka. Gledala sam ih sto puta, možda tisuću. Još uvijek su
sve što zapažam kad se pogledam u ogledalo.
Učinio ih je čovjek koji je ubio mog muža i kćer. Kojeg sam kasnije ubila ja.
Kad o tome razmišljam osjećam kako me prožima velika praznina. Ogromna je,
mračna i potpuno mirna. Kao da utoneš u tup žele-puding.
Nije neki problem. Naviknula sam se.
Tako trenutačno izgleda moj život.
Ne spavam duže od deset minuta i znam da neću spavati ni ove noći.
Sjećam se kako sam se prije nekoliko mjeseci budila u rane sate, baš kao sada. U ono
vrijeme između 3.30 i 6.00 sati ujutro kada ti se, ako si slučajno budan tada, čini da si
jedina osoba na zemlji. Sanjala sam jedan od snova, kao uvijek, i znala sam da neću
moći zaspati.
Obukla sam majicu i donji dio trenirke, navukla uništene teniske i krenula prema
vratima. Trčala sam i trčala i trčala u noć, trčala sam dok mi tijelo nije postalo sklisko
od znoja, dok mi nije natopilo odjeću i napunilo tenisice te nastavila trčati dalje.
Nisam pazila na tempo, izdisala sam brzo. Pluća kao da su dobila ožiljke od hladnoće
ranojutarnjeg zraka. No nisam stala. Trčala sam brže pumpajući nogama i laktovima,
trčeći najbrže što sam mogla, bezobzirno.
Završila sam ispred jednog od onih minimarketa otvorenih non-stop kojih je puna
Dolina San Fernando, povraćala sam na rubu pločnika i iskašljavala želučanu kiselinu.
Nekolicina drugih ranojutarnjih duhova kratko me pogledala pa okrenula glavu.
Ustala sam, obrisala usta i lupila vratima ulazeći u trgovinu.
»Htjela bih kutiju cigareta«, rekla sam vlasniku još uvijek posežući za zrakom.
Bio je to stariji muškarac u pedesetima, izgledao mi je indijski.
»Koje želite?«
Pitanje me zbunilo. Nisam pušila godinama. Gledala sam police iza njega i pogledom
pronašla nekoć ljubljeni Marlboro.
»Marlboro. Crveni.«
Dao mi je kutiju i naplatio mi. Tek sam tada shvatila da sam u trenirci i da nemam
novca. Umjesto da mi bude neugodno, naravno, bila sam ljuta.
»Zaboravila sam torbicu.« Rekla sam to drsko, stisnuvši usne. Izazvala sam ga da mi ili
ne da cigarete ili me ismije na bilo koji način.
Pogledao me na trenutak. Bilo je to, pretpostavljam, ono što pisci zovu »bremenitom
stankom.« Opustio se.
»Trčali ste?« upitao je.
»Da — bježeći od mog mrtvog supruga. Bolje nego da se ubijem, valjda, ha ha!«
Moje su mi riječi zvučale smiješno. Pomalo glasne, pomalo stisnute. Mislim da sam
bila malo luckasta. Međutim, umjesto da se povuče ili me pogleda s neugodom u
očima, što sam toliko htjela od njega u tom trenutku, pogled mu se smekšao. Ne
zbog sažaljenja, nego zbog razumijevanja. Kimnuo je glavom. Nagnuo se preko pulta i
pružio mi kutiju cigareta.
»Moja je žena umrla u Indiji. Tjedan dana prije nego što smo trebali doći u Ameriku.
Uzmite cigarete, platit ćete sljedeći put.«
Stajala sam tamo trenutak buljeći u njega. Zatim sam zgrabila cigarete i istrčala što
sam brže mogla, prije nego što su mi se suze počele kotrljati niz lice. Stisnula sam
kutiju cigareta i otrčala kući jecajući.
Ta mi trgovina nije baš usput, ali nikad ne idem nikamo drugamo kad želim pušiti.
Sad se uspravljam i malo se smiješim našavši kutiju na noćnom ormariću. Mislim na
tipa u trgovini dok palim cigaretu. Kao da dio mene voli tog sitnog čovjeka, na način
na koji se može vo-ljeti samo stranca koji ti pruži tako savršenu nježnost u trenutku
kad je najviše trebaš. To je duboka ljubav, probadanje oko srca. Znam da ću ga se, i
ako nikada ne saznam njegovo ime, sjećati dok ne umrem.
Udišem, fino, duboko, u pluća. Gledam cigaretu i njezin savršen vrh u obliku trešnje
dok svijetli u mraku spavaće sobe. To je, mislim, podmuklost ureknutih stvari. Ne
ovisnost o nikotinu, iako je i to sigurno dovoljno loše. Nego način na koji cigareta
jednostavno pristaje odredenim mjestima. Zorama sa šalicom vruće kave. Ili
usamljenim noćima u kući punoj duhova. Znam da bih ih se opet trebala odreći, prije
nego što zariju svoje pandže natrag u mene, ali znam i da to neću učiniti. Oni su sve
što trenutačno imam, podsjetnik na nježnost, utjehu i izvor snage, sve u jednome.
Izdišem i promatram kako se dim leluja, povremeno uhvati malene zračne struje,
lebdi, a zatim nestaje. Kao život, čini mi se. Život je jednostavno dim; mi se samo
zavaravamo da je drugačije. Potreban je samo jedan dobar nalet vjetra da odletimo i
nestanemo, iza nas ostaje samo miris našeg prolaska u obliku sjećanja.
Naglo se nakašljem smijući se svim poveznicama. Ja pušim, život je dim, a ime mi je
Smoky. Smoky Barrett. Moje pravo ime koje mi je majka dala jer je mislila da »zvuči
cool«. Zbog toga se hihoćem u mraku, u svojoj praznoj kući i dok se smijem (kao
ranije) mislim kako luđački smijeh zvuči kad se čovjek smije sam.
To mi daje nešto za razmišljanje sljedeća tri ili četiri sata. Bivanje ludom, mislim. Ipak
je sutra taj dan.
Dan kad odlučujem hoću li se vratiti na posao u FBI ili doći kući, staviti pištolj u usta i
raznijeti si mozak.

DRUGO POGLAVLJE

»SANJAŠ LI još uvijek ista tri sna?«

Ovo je jedan od razloga zašto vjerujem psihoterapeutu kojemu su me dodijelili. Ne
igra igrice, ne okoliša, niti mi se pokušava prikrasti i napasti me s boka. On ide ravno
u srž, napada izravno. Koliko se god tužila i borila protiv njegovih pokušaja da me
izliječi, to poštujem.
Ime mu je Peter Hillstead i mislim da sa stereotipom frojdovskog
izgleda nema ama baš ništa zajedničko. Visok je oko sto osamdeset centimetara, ima
tamnu kosu, lice lijepo poput nekog modela te tijelo koje mi je zagolicalo maštu pri
prvom susretu. No oči su mu bile najdojmljivije. Tako izrazito plavu boju nikad nisam
vidjela na nekome tko ima smeđu kosu.
Usprkos izgledu filmske zvijezde, ne mogu zamisliti da mi se s ovim muškarcem
dogodi transfer. Kad si s njim, ne razmišljaš o seksu. Razmišljaš o sebi. On je jedan od
onih rijetkih ljudi kojima je iskreno stalo do ljudi kojima se bavi, kad si s njim, ne
padne ti na pamet da u to sumnjaš. Kad s njim razgovaraš, nikad ne osjećaš da
njegove misli lutaju. Daje ti svoju punu pozornost. Čini da se osjećaš kao jedina stvar
koja je važna u njegovu malom uredu. Zbog toga je nemoguće, barem meni, zaljubiti
se u tog seksi terapeuta. Kad si s njim, ne misliš o njemu kao o muškarcu, nego o
nečemu mnogo vrednijem: o ogledalu duše.
»Ista tri«, odgovorila sam.
»Koji si sanjala noćas?«
Promeškoljila sam se, bilo mi je neugodno. Znam da je primijetio. Pitam se je li
zaključio što to znači. Uvijek kalkuliram i važem. Ne mogu si pomoći.
»Onaj kad me Matt ljubi.«
Kimne glavom. »Jesi li mogla zaspati nakon toga?«
»Ne.« Buljim u njega i ne govorim više ništa dok on čeka. Ovo nije jedan od dana kad
surađujem.
Dr. Hillstead me pogleda, bradu je podbočio rukom. Izgleda kao da duboko razmišlja
o nečemu, čovjek na prekretnici. I zna da se, kojim god putem krenuo, s njega više
neće moći vratiti. Prošla je gotovo minuta kad se naslonio i uzdahnuo stisnuvši
korijen nosa.
»Smoky, jesi li znala da baš i nisam cijenjen među kolegama terapeutima?«
Trznula sam se, začudila me sama ta ideja, kao i činjenice da mi to uopće govori,
»Hm, ne. Nisam.«
Nasmijao se. »Tako je. Imam kontroverzne stavove o svojoj profesiji. Prvi je taj da
mislim da nemamo pravo znanstveno rješenje za mentalne probleme.«
Što da, dovraga, kažem na to? Moj mi terapeut govori da zanimanje koje je izabrao
nema nikakva rješenja za mentalne probleme? Nije baš da mi ulijeva pouzdanje.
»Shvaćam zašto to možda ne cijene.«
To je najbolji odgovor koji mogu sklepati u kratko vrijeme.
»Nemoj me krivo shvatiti. Nisam rekao da mislim da moja profesija nema nijedno
rješenje za mentalne probleme.«
Mislim da je to jedan od ostalih razloga zašto vjerujem svom terapeutu. Oštrouman
je do točke vidovitosti. To me ne plaši. Razumijem ga — svaki dobar ispitivač ima tu
sposobnost. Da predosjeća što druga osoba misli odgovarajući na ono što ti kažeš.
»Ne. Mislio sam ovako: znanost je znanost. Ona je precizna. Gravitacija znači da će,
kad nešto ispustiš, ono uvijek pasti. Dva plus dva uvijek su četiri. Odsutnost varijacija
bit je znanosti.«
Razmislila sam o tome i kimnula glavom.
»To je tako, a što radi moja profesija...« gestikulira, »naš pristup mentalnim
problemima? On nije znanost. Barem ne još. Još nismo došli do dva plus dva. Da
jesmo, riješio bih slučaj svake osobe koja ude kroz moja vrata. Znao bih, u slučaju
depresije, učini A, B, C, i to bi uvijek funkcioniralo. Postojali bi zakoni koji se nikad ne
bi mijenjali. To bi bila znanost.« Sad se nasmiješio iskrivljenih usta. Možda pomalo
tužno. »No ja ne riješim svaki slučaj. Ni polovicu.« Na trenutak je zastao, a zatim
otresao glavom. »Ono što ja radim, moja profesija? To nije znanost. To je kolekcija
stvari koje možeš pokušati, većina njih ranije je funkcionirala više od jedanput, a
budući da je tako, vrijedi ih pokušati još jedanput. Ali to je više-manje to. Iznio sam
taj stav u javnosti, tako da... Nemam najbolju reputaciju medu mnogim svojim
kolegama.«
Razmišljam o tome dok on čeka. »Mislim da razumijem zašto«, kažem, »u nekim
odjelima FBI-a važniji je dojam, nego rezultati. Vjerojatno je jednako i s
psihoterapeutima kojima se ne sviđate.«
Opet se nasmiješi umornim smiješkom. »Pun pogodak, pragmatična si kao i uvijek,
Smoky. Barem dok stvari ne uključuju tebe.«
Na ovo sam se lecnula. To je jedna od najdražih tehnika dr. Hillsteada, da koristi
normalan razgovor kao krinku za ubojitu kontru koju ti uputi ležerno, a koja
raskrinkava dušu. Kao malena raketa zemlja-zemlja koju je upravo ispalio u mom
smjeru: Oštrog si uma, Smoky, rekao je, ali ne koristiš ga za rješavanje svojeg
problema. Au. Istina boli.
»No ja sam tu, bez obzira na to što netko možda misli o meni. Jedan sam od
terapeuta kojemu najviše vjeruju u vezi sa slučajevima koji uključuju agente FBI-a.
Sto misliš, zašto je tako?«
Opet me gleda i čeka. Znam da cilja na nešto. Dr. Hillstead nikad ne govori samo tako
pa ću razmisliti o tome.
»Kad bih morala nagađati, pretpostavila bih da je to zato što ste dobri. Biti dobar
uvijek vrijedi više nego što se čini, u mojem poslu.«
Opet onaj lagani smiješak.
»Točno. Postižem rezultate. Oni nisu nešto čime okolo paradiram, time se ne hvalim
niti tješim svaku noć prije spavanja. No to je istina.«
Rekao je to jednostavnim, nearogantnim tonom vrsnog profesionalca. Razumijem to.
Nije riječ o skromnosti. U taktičkoj situaciji, kad pitate nekoga je li dobar u korištenju
pištolja, želite da bude iskren. Ako nemaju pojma, želite to znati, a oni žele da vi to
znate jer će metak jednakom brzinom ubiti i lašca i iskrenog čovjeka. Kad krene
akcija, morate znati istinu o nečijim jakim i slabim stranama. Kimnem, a on nastavi.
»To je važno u svakoj vojnoj organizaciji. Možeš li doći do rezultata. Misliš li da je
čudno što FBI smatram vojnom organizacijom?«
»Ne. To i jest rat.«
»Znaš li što je uvijek primarni problem svake vojne organizacije?«
Postaje mi dosadno, nemirna sam. »Ne.«
Pogledao me nezadovoljno. »Razmisli prije nego što odgovoriš, Smoky. Molim te,
nemoj me samo tako otpiliti.«
Strogo prekorena, popuštam. Govorim polako dok odgovaram. »Rekla bih... osoblje.«
On uperi prst u mene. »Pun pogodak. Ali — zašto?«
Odgovor mi je pao na pamet, onako kako mi se događalo kad sam radila na slučaju,
kad sam stvarno razmišljala. »Zbog onoga što vidimo.«
»Aha. To je jedan dio. Ja to zovem >vidjeti, raditi, izgubiti <. Ono što vidiš, što radiš i
što gubiš. Trijumvirat.« Broji ih na prste. »U provedbi zakona vidiš ono najgore za što
je ljudsko biće sposobno. Radiš stvari koje nitko ne bi trebao raditi, od rada s
raspadnutim truplima do, u neki slučajevima, ubijanja druge oso- be. Gubiš nešto,
bilo to neopipljivo kao nevinost i optimizam ili realno kao partner ili... obitelj.«
Pogleda me pogledom koji ne mogu pročitati. »Ovdje ja ulazim u igru. Ovdje sam
zbog tog problema. I baš je taj problem ono što me sprečava da činim svoj posao na
način na koji bih trebao.«
Sad sam zbunjena, ali i zainteresirana. Pogledam ga kao signal da nastavi, a on
uzdahne. Taj uzdah kao da u sebi sadrži njegov »vidjeti, raditi, izgubiti« pa razmišljam
o drugim ljudima koji sjede s ove strane stola, na ovom stolcu. O drugim jadima koje
sluša, koje nosi sa sobom kad odlazi kući.
Pokušavam si to zamisliti gledajući ga. Dr. Hillstead kako sjedi kod kuće. Znam
osnovne stvari; dala sam ga provjeriti, površno. Nikad se nije ženio, živi u kući na dva
kata u Pasadeni. Vozi sportski Audi — gospodin doktor voli brzinu pod sobom,
nagovještaj dijela njegove osobnosti. Ali ovo su sve prazne činjenice. Ništa što bi ti
stvarno reklo što se dogodi kad ude u svoju kuću kroz ulazna vrata i zatvori ih za
sobom. Je li tip neženja koji kuha u mikrovalnoj? Ili kuha nareske i pijucka crno vino
za besprijekornim kuhinjskim stolom dok u pozadini svira Vivaldi? Hej, možda dođe
doma, nabaci samo visoke potpetice pa radi kućanske poslove kao od majke rođen, s
dlakavim nogama i svim time.
Oduševila me ta ideja, malo tajnog humora. Ovih mi dana svaki smijeh dobro dođe.
Opet se prisilim fokusirati na ono što mi govori.
»U normalnom svijetu, netko tko je prošao ono što si ti prošla, Smoky, nikad se ne bi
vratio. Da si ti prosječna osoba prosječnog zanimanja, klonila bi se pištolja i ubojica i
mrtvih ljudi zauvijek. A umjesto toga, moj je posao da vidim mogu li ti pomoći da se
tome vratiš. To se od mene očekuje. Da ranjene psihe pošaljem
natrag u bitku. Melodramatično, možda, ali istinito.«
Sad se nagne naprijed, osjećaj da dolazimo do kraja, do koje god je poante htio doći.
»Znaš li zašto to želim raditi? Kad znam da ću možda poslati nekoga baš u ono što im
je naudilo?« Zastao je. »Jer je to ono što devedeset pet posto mojih pacijenata želi.«
Primi se za korijen nosa i otrese glavom.
»Muškarci i žene koje vidim, svi mentalno načeti, žele da ih popravim da se mogu
vratiti u bitku. Zaista, što god bilo to što vas tjera naprijed — većinu je vremena
povratak upravo ono što trebate. Znaš li što se dogodi većini onih koji se ne vrate?
Ponekad budu OK. Često se propiju, a tu i tamo se ubiju.«
Gleda me dok izgovara taj zadnji dio, na trenutak sam paranoična i pitam se može li
mi čitati misli. Nemam pojma na što cilja. Osjećam se neuravnoteženo, pomalo
klimavo i jako mi je neugodno. I sve me to smeta. Moj je odgovor na neugodu posve
irski, s majčine strane — naljutim se i okrivim drugu osobu.
On posegne za lijevom stranom stola, uzme debeli fascikl koji prije nisam primijetila,
stavi ga pred sebe i otvori ga. Stisnem oči i iznenadim se kad vidim da nosi moje ime.
»Ovo je tvoj osobni dosje, Smoky. Imam ga već neko vrijeme i pročitao sam ga više
puta.« Prebacio je nekoliko stranica i glasno čitao. »Smoky Barrett, rođena 1968.
Žensko. Diploma iz krimino- logije. Primljena u FBI 1990. Diplomirala kao najbolja na
godini u Quanticu. Dodijeljena kao asistentica na slučaju Crni anđeo u Virginiji 1991.,
administrativni kapacitet.« Digne pogled prema meni. »Ali nisi se držala tih
smjernica, zar ne?«
Otresla sam glavom sjetivši se. Bogme nisam. Imala sam dvadeset dvije godine, bila
sam zelenija od trave. Uzbuđena jer sam dio važnog slučaja, makar je to bio
uglavnom uredski posao. Za vrijeme jednog od sastanaka, u glavi mi je ostalo nešto o
slučaju, nešto u izjavi svjedoka nije bilo na svom mjestu. Još uvijek mi se motalo po
glavi kad sam otišla u krevet, probudila sam se u 4.00 s otkrivenjem, s nečim što će
mi kasnijih godina postati prirodno. Stvar je u tome da je to na kraju bio uvid koji je
razriješio slučaj. Imao je veze sa smjerom otvaranja prozora. Sićušan detalj koji se
zaboravlja postao je grašak ispod mojeg madraca koji je naposljetku zatvorio ubojicu.
Nazvala sam to srećom i podcjenjivala se. Imala sam sreće da je glavni agent zadužen
za jedinicu, specijalni agent Jones, bio jedan od onih rijetkih šefova koji se ne kite
tuđim perjem, nego zaslugu pripisuju onome kome pripada. Čak i zelenoj agentici.
Još sam bila nova, tako da sam dobila još uredskog posla, ali od tada je sve išlo
ubrzano. Pripremali su me za NCAVC — Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina
— dio FBI-a koji se bavi najgorima od najgorih — pod budnim okom nadzornog
specijalnog agenta Jonesa.
»Tri godine kasnije prebačena sam u NCAVC. Prilično brz skok, zar ne?«
»Prosječan agent u NCAVC-u iza sebe ima deset godina iskustva u FBI-u.« Ne hvalim
se, istina je. On nastavlja čitati.
»Još nekoliko riješenih slučajeva, oduševljene ocjene radnog učinka. A zatim si '96.
postala koordinatorica NCAVC-a u Los Angelesu. Osuđena da stvoriš učinkovitu
lokalnu jedinicu i popraviš odnose s lokalnom policijom koje je tvoj prethodnik
narušio. Neki bi mislili da je to degradacija, ali istini za volju, pažljivo su te izabrali za
težak zadatak. Tek si ondje zaista zablistala.«
Misli su mi u to vrijeme odlutale. Zablistati je savršena riječ. Godine 1996. činilo se da
ništa ne može poći po zlu. Rodila sam kćer krajem 1995. Postavili su me u ured u L.A.-
u što mi je u profesionalnom životu služilo na ponos. A Matt i ja bili smo sve jači, jači
nego ikada. Bila je to jedna od onih godina kad sam se svako jutro ustajala uzbuđena
i svježa.
Tada kada sam mogla posegnuti i naći ga pokraj sebe gdje bi trebao biti.
Tada sam imala sve što sada i ovdje nemam i osjećam kako se počinjem ljutiti na dr.
Hillsteada jer me na to podsjetio. Jer je sadašnjost učinio još mračnijom i praznijom u
usporedbi s prošlošću.
»Ciljate li na nešto?«
Dignuo je ruku. »Još samo kratko. Situacija u uredu u L.A.-U nije bila dobra. Dobili ste
odriješene ruke da zaposlite koga želite i odabrali ste tri agenta iz ureda diljem
Sjedinjenih Država. U to se vrijeme mislilo da su neobičan izbor. No na kraju su se
dokazali, zar ne?«
To je, mislim si, podcjenjivanje. Samo kimnem glavom, još uvijek ljuta.
»Zapravo, tvoj je tim jedan od najboljih u povijesti FBI-a, zar ne?«
»Najbolji.« Ne mogu si pomoći. Ponosna sam na svoj tim i ne mogu biti skromna kad
su oni u pitanju. Osim toga, istina je. NCAVC iz Los Angelesa, poznat kao
»Koordinacijski NCAVC« ili interno »Središnjica smrti«, radio je svoj posao. To je
uvijek bilo tako, pa je tako i sada.
»Tako je.« On prelista još nekoliko stranica. »Mnogo riješenih slučajeva. Još blistavih
kritika. Nekoliko bilježaka o tome da su te imali na umu za prvu ženu vršiteljicu
dužnosti direktora ikada. Epohalno.«
Sve je to istina. I sve me nastavlja ljutiti, iz razloga koji baš i ne razumijem. Samo
znam da postajem bijesna, da kiptim i da ću, ako ovo nastavi ovako, eksplodirati.
»U tvom mi je dosjeu nešto drugo zapelo za oko. Bilješke o tvojoj streljačkoj vještini.«
Dignuo je pogled prema meni, osjećam se kao da me pogodio s neba pa u rebra,
makar ne znam zašto. Nešto se u meni meškolji, prepoznajem strah. Stišćem drške
stolca dok on nastavlja.
»U tvom dosjeu piše da si na ljestvici dvadeset posto najboljih streljača na svijetu, s
pištoljem. Je li to istina, Smoky?«
Buljim u svojeg terapeuta i osjećam kako postajem tupa. Ljutnja nestaje.
Ja i vatreno oružje. Sve što govori istina je. Mogu uzeti pištolj i njime zapucati kao što
neki uzmu čašu vode ili voze bicikl. Instinktivno, uvijek je bilo tako. Nema u tome
nekog precizno definiranog talenta. Nisam imala oca koji je htio sina pa me zato
naučio kako da se koristim pištoljem. Štoviše, moj ih otac nije volio. To je
jednostavno bilo nešto što mi je išlo.
Imala sam osam godina, a tata je imao prijatelja koji je bio u Vijetnamu u Zelenim
beretkama. E, on je bio lud za oružjem. Živio je u oronulom stanu u oronulom dijelu
Doline San Fernando — to mu je pristajalo. Bio je to propao čovjek. Usprkos tome, do
današnjeg se dana sjećam njegovih očiju: bistre i mladenačke. Blistave.
Zvao se Dave i uspijevao bi izvući mog oca na strelište u pomalo sumnjiv dio okruga
San Bernardino, a tata bi me vodio sa sobom, možda u nadi da će izlet trajati kratko.
Dave ga je natjerao da isprazni nekoliko šaržera dok sam stajala i gledala noseći
štitnike za uši koji su bili preveliki za moju glavu malene djevojčice. Gledala sam ih
oboje kako drže oružje i bila sam fascinirana. To me privlačilo.
»Mogu li probati?« zaustila sam.
»Ne mislim da je to dobra ideja, zlato«, rekao je tata.
»A, daj, Rick. Dat ću joj pištolj malog kalibra. Daj joj da ispali nekoliko hitaca.«
»Molim te, tatice?« pogledala sam oca svojim najboljim molećivim pogledom, onim
za koji sam i u dobi od osam godina znala da njegovu volju može podčiniti mojoj.
Spustio je pogled prema meni s očitim naprezanjem na licu, a zatim uzdahnuo.
»U redu. Ali samo nekoliko hitaca.«
Dave je otišao po pištolj, sićušnu stvar koja je odgovarala mojoj ruci te su odnekud
iskopali stolac da stanem na njega. Dave je napunio oružje i položio mi ga u ruke
stojeći iza mene dok je moj tata zabrinuto gledao.
»Vidiš li metu tamo dolje?« upita. Kimnula sam glavom. »Odluči gdje želiš da hitac
udari. Uzmi si vremena. Kad stisneš otponac, učini to polako. Ne trzaj ga da ti se ne
pomakne nišan. Spremna?«
Vjerujem da sam odgovorila, ali zapravo sam ga jedva čula. Imala sam pištolj u ruci i
nešto je u meni kliknulo. Nešto što mi je odgovaralo. Sto je sjelo na svoje mjesto.
Gledala sam niza strelište u metu u obliku čovjeka i nije mi se činila daleko. Činila mi
se blizu, nadomak ruke. Uperila sam pištolj prema njoj, udahnula i stisnula.
Začudila sam se i oduševila trzajem pištoljčića u svojoj maloj ruci.
»Dovraga!« začula sam Davea kako kliče.
Opet sam škiljnula prema meti i vidjela da se stvorila mak rupa u centru glave, točno
gdje sam i htjela da bude.
»Mlada damo, izgleda da si prirodno nadarena«, rekao mi je. »Pokušaj još nekoliko
puta.«
»Nekoliko hitaca« pretvorilo se u sat i pol pucanja. Pogodila sam ono u što sam ciljala
više od devedeset posto puta i pri kraju sam znala da će gađanje iz vatrenog oružja
zauvijek biti dio mog života. I da ću u tome biti dobra.
Moj je otac godinama podupirao tu moju naviku, iako mu se oružje nije sviđalo.
Valjda je uvidio da je to dio mene, nešto od čega me neće moći odvratiti.
Je li to istina? Zastrašujuće sam dobra. Držim to za sebe i ne pravim se važna u
javnosti. Ali sama? Ja sam Annie Oakley. Mogu hicem ugasiti svijeću i u zraku
prostrijeliti kovanicu od dvadeset pet centi. Jednom sam na nekom strelištu stavila
lopticu za stolni tenis na nadlanicu ruke kojom pucam, one kojom posežem za
pištoljem. Stajala je tamo, a zatim sam rukom brzo posegnula za pištoljem, vratila je
nazad i prostrijelila lopticu prije nego što je pala na zemlju. Blesav trik, ali veselio me.
Sve mi to prolazi glavom dok me dr. Hillstead gleda.
»Istina je«, kažem.
On zatvori dosje, sklopi ruke i pogleda me. »Iznimna si agentica. Zasigurno jedna od
najboljih agentica u povijesti FBI-a. Ti hvataš najgore od najgorih. Prije šest mjeseci,
čovjek zä kojim si tragala, Joseph Sands, došao je po tebe i tvoju obitelj, ubio ti muža
pred očima, silovao te i mučio te ubio tvoju kćer. Naporima koji bi se jedino mogli
nazvati nadljudskima, osvetila si mu se i oduzela mu život.«
Sad sam potpuno obavijena tupošću. Ne znam kamo sve ovo vodi i nije me briga.
»I, evo mene tako u profesiji gdje dva plus dva ne daju uvijek četiri, a stvari ne padaju
uvijek tamo gdje ih ispustiš, i pokušavam ti pomoći da se tomu svemu vratiš.«

Njegov me pogled pun iskrenog suosjećanja tjera da spustim svoj; izgaram pod tim
osjećajem.
»Ovo radim već dugo, Smoky. I ti dugo dolaziš k meni. Znam razviti osjećaj o stvarima
— ti bi ih vjerojatno u svojem zanimanju nazvala špurijusima. Evo što moj špurijus
ima za reći o točki na kojoj se nalazimo. Mislim da pokušavaš izabrati između
povratka natrag i samoubojstva.«
Moj se pogled brzo trgnuo i vratio na njegov u nehotimič- nom priznanju koje je
izvukao iz mene šokom. Dok tupost isparava iz mene u vrisku, shvaćam da me izigrao,
i to iznimno vješto. Nije se držao teme, brbljao je i podbadao držeći me nesvjesnom i
izvan ravnoteže, a potom — izravan ubilački napad. Ravno na vrat, bez oklijevanja. I
upalilo je.
»Ne mogu ti pomoći ako stvarno ne izneseš sve na stol, Smoky.«
Opet taj suosjećajni pogled, preiskren i predobar za mene u ovom trenutku; oči su
mu kao dvije ruke pružene da posegnu za mojim duševnim ramenima i snažno me
protresu. Osjećam kako me peckaju suze. Ali pogled mi je pun ljutnje. Želi me slomiti,
onako kako sam ja slamala mnoge kriminalce u uredima za ispitivanje. E pa jebeš to.
Dr. Hillstead kao da to osjeća pa se nježno nasmiješi.
»OK, Smoky, u redu je. Još samo jedna stvar.«
Otvara ladicu u stolu i vadi plastičnu vrećicu za dokazni materijal. Isprva ne
primjećujem što je u njoj, ali onda ga ugledam, zbog čega se istodobno počnem tresti
i znojiti.
To je moj pištolj. Onaj koji sam nosila godinama i kojim sam ustrijelila Josepha
Sandsa.
Ne mogu maknuti pogled s njega. Znam ga kao što znam vlastito lice. Glock,
smrtonosan, crn. Znam koliko je težak, kakav je na opip — čak se sjećam kako miriše.
Leži tamo u toj vrećici i sam njegov prizor ispunjava me silnom jezom.
Dr. Hillstead otvara vrećicu, vadi pištolj. Stavlja ga na stol pred nas. Zatim me opet
pogleda, ali ovaj put to je krut pogled, a ne suosjećajan. Dosta mu je zajebavanja.
Shvaćam da ono što sam mislila da je njegov najbolji pokušaj tome nije ni blizu. Iz
razloga koje ne razumijem, a on očito da, ovo je ono što će me slomiti. Moj pištolj.
»Koliko si puta primila taj pištolj, Smoky? Tisuću? Deset tisuća?«
Oblizujem usne, suhe su kao barut. Ne odgovaram. Ne mogu prestati gledati u Glock.
»Primi ga u ruke, upravo sada, i, ako je to ono što želiš, dat ću izjavu da si spremna za
aktivnu službu.«
Ne mogu odgovoriti i ne mogu skrenuti pogled s pištolja. Dio mene zna da sam u
uredu dr. Hillsteada i da on sjedi preko puta mene, ali čini mi se kao da su se stvari
suzile na jedan svijet: mene i pištolj. Zvukovi su se filtrirali tako da mi je u glavi čudna,
mirna tišina, narušena jedino tupim udaranjem srca. Čujem ga kako tuče, jako i brzo.
Opet obližem usne. Samo posegni i uzmi ga. Kao što je rekao, učinila si to deset
tisuća puta. Taj je pištolj produžetak tvoje ruke; njegovo je primanje zakašnjela
misao, kao disanje ili treptanje.
On samo tamo leži, dok ruke ukočeno stišću drške stolca.
»Hajde. Uzmi ga.« Glas mu je postao strog. Ne brutalan, nego nepopustljiv.
Uspijevam natjerati jednu ruku da se odigne od drške stolca i pomaknuti je svom
snagom volje koju sam uspjela skupiti. Ne želi slušati, a dio mene, vrlo malen dio koji
ostaje analitičan i miran ne vjeruje da se to dogada. Kada je čin koji je, barem meni,
blizak refleksu postao najteža stvar koju sam ikada učinila?
Svjesna sam da znoj teče niz moje čelo. Cijelo mi tijelo drhti, a vid mi postaje taman
oko rubova. Imam poteškoća s disanjem i osjećam kako se u meni stvara panika,
klaustrofobičan osjećaj opkoljenosti koji me guši. Ruka mi se trese kao stablo na
uraganu. Mišići u grču skaču gore-dolje poput zmije u vreći. Ruka mi se sve više
približava pištolju sve dok ne lebdi iznad njega, a sad se tresem jako, čitavim tijelom, i
znojim se posvuda.
Poskočim sa stolca prevrnuvši ga natrag i zavrištim.
Vrištim i lupam se rukama po glavi, osjećam kako počinjem ridati i znam da je uspio.
Slomio me, rastvorio, iščupao mi utrobu. Činjenica da je to napravio da mi pomogne
nije mi utjeha, ama baš nikakva, jer sad je sve bol, bol, bol.
Odmičem se od njegova stola prema lijevom zidu, kliznem niz njega. Primjećujem da
jecam, kao neko zviždeće zavijanje. Grozan zvuk. Boli me slušati ga, kao i uvijek. To je
zvuk koji sam već čula previše puta. Zvuk preživjelog koji je shvatio da je još živ dok je
sve što voli nestalo. Čula sam ga od majki i muževa i prijatelja, čula sam ga kad su
identificirali tijela u mrtvačnici ili kad su s mojih usana dobili vijesti o smrti.
Čudim se što trenutačno ne mogu osjećati sram, ali ovdje nema mjesta za sram. Bol
me ispunila.
Dr. Hillstead mi se približio. Neće me zagrliti ni dotaknuti — to nije uobičajen
postupak terapeuta. Ali osjećam ga. On je mrlja koja čuči preda mnom, a moja
mržnja spram njega u ovom je trenutku savršena.
»Razgovaraj sa mnom, Smoky. Reci mi što se događa.«
Glas mu je toliko ispunjen iskrenom dobrotom da potpaljuje čitav novi val tjeskobe.
Uspijevam progovoriti u isprekidanim, dašćućim jecajima.
»Ne mogu živjeti ovako, ne mogu živjeti ovako, nema Matta, nema Alexe, nema
ljubavi, nema života, sve je nestalo, sve nestalo i...«
Usnama oblikujem slovo O. Baš osjećam kako to radim. Pogledam u strop, zgrabim
svoju kosu i uspijem iščupati dvije pune šake s korijenom prije nego što se
onesvijestim.
TREĆE POGLAVLJE

ČUDNO DA DEMON govori takvim glasom. Visok je tri metra, ima oči boje ahata i
glavu prekrivenu ustima kojima kriči punim škr- gutavim zubima. Ljuske koje ga
prekrivaju crne su kao nešto što je izgorjelo. Ali glas mu je nazalan, gotovo da ima
južnjački naglasak kad govori.
»Obožavam jesti duše«, kaže on neobavezno. »Nema ništa bolje od proždiranja
nečega što je bilo predodređeno za raj.«
Gola sam i zavezana za krevet, zavezana srebrnim lancima, uskim, ali ipak
nelomljivima. Osjećam se kao Trnoružica koju je netko slučajno uveo u priču H. P.
Lovecrafta. Probudila sam se s račvastim jezikom na svojim usnama, umjesto nježnog
poljupca junaka. Ušutkana svilenim šalom, ne mogu govoriti.
Demon stoji na dnu kreveta i gleda me dok govori. Izgleda mirno i posesivno, zuri u
mene s ponosnim pogledom kojim lovac gleda jelena privezanog za haubu auta.
On mahne nazupčanim nožem za bitku koji drži. Nož se čini tako malenim u tim
ogromnim rukama s pandžama.
»Ali volim kad je duša jako pečena — i začinjena! Tvojoj nešto nedostaje... možda
zrnce agonije, s prilogom boli?«
Oči mu se isprazne, a crna slina koja izgleda kao gnoj curi mu
niz očnjake, klizi niz bradu i na ogromna prsa prekrivena ljuskama. Demonova je
apsolutna nesvjesnost da se to dogada zastrašujuća. Zatim se nasmije pakosno
pokazujući sve svoje šiljaste zube te zamahne zaigrano pandžom prema meni.
»Imam ovdje i nekog drugog, draga moja. Slatka, slatka Smoky.«
On učini korak na stranu da otkrije princa s čijim sam se poljupcem trebala probuditi.
Mojeg Matta. Muškarca kojeg poznam od sedamnaeste godine. Muškarca kojeg
poznam na svaki način na koji osoba može poznati drugu. Gol je i zavezan za stolac.
Jako su ga i dugo tukli. Onako kako se to radi da nekome naudiš, a da ga ne ubiješ. Da
se čini da traje beskonačno, da ubije nadu, dok tijelo ostaje na životu. Jedno mu je
oko zatvoreno zbog otekline, nos slomljen, a iza raspadnutih usana nedostaju mu
zubi. Donja mu je vilica izobličena i slomljena. Sands je na Mattu upotrijebio i nož.
Vidim male, duboke porezotine po cijelom licu koje sam toliko voljela i ljubila i nježno
držala. Na njegovim prsima i pokraj pupka nalaze se duboki rezovi. I krv. Toliko krvi
posvuda. Krv koja teče i kapa i pjeni se dok Matt diše. Demon je razmazao krv po
Mattovu trbuhu kako bi igrao križić-kružić. Vidim da su pobijedili kružići.
Mattov je pogled jednim otvorenim okom susreo moj, a savršenstvo očaja koje vidim
ispunjava mi glavu krikom užasa. Krik je to iz utrobe, zvuk koji razara dušu, glas užasa.
Vrisak uragana dovoljno jak da uništi svijet. Puna sam bijesa toliko cjelovitog, toliko
intenzivnog, toliko silnog da ubija svjesnu misao žestinom eksplozije bombe. To je
bijes ludosti, potpuna tama podzemne špilje. Pomračenje duše.
Vrištim kroz šal kao životinja, vriskom zbog kojeg bi moglo prokrvariti grlo, a bubnjići
eksplodirati. Udaram o okove tako jako da mi se lanci urezuju u kožu. Izbuljene oči
pokušavaju iskočiti iz svojih duplji. Da sam pas, na usta bi mi išla slina. Želim samo
jednu stvar: potrgati te lance i ubiti demona vlastitim rukama. Ne želim da samo
umre — želim mu izvaditi utrobu. Želim ga raskomadati do neprepoznadjivosti. Želim
razbiti atome od kojih se demon sastoji i pretvoriti ga u maglu.
No lanci su snažni. Ne lome se. Čak i ne popuštaju. Demon me takvu promatra
zamišljen u svojoj fascinaciji, s jednom rukom položenom na vrhu Mattove glave,
monstruozna parodija očinske geste.
Demon se nasmije i otrese svojom monstruoznom glavom zbog čega njegova mnoga
usta zamijauknu u znak protesta. Opet govori onim glasom koji ne odgovara njegovu
obliku.
»Eto ga! Kuhaj uz redovno prelijevanje, ubaci u pećnicu pa malo na žar.« Namigne
mi. »Nema ničega boljeg od malo očaja da naglasi okus herojske duše...« Zastane, a
zatim mu glas samo na tren postane ozbiljan, ispuni se nekom vrstom perverznog
žaljenja: »Nemoj kriviti samu sebe za ovo, Smoky. Ni heroji ne pobjeđuju uvijek.«
Opet pogledam Matta, pogled u njegovu oku dovoljan je da poželim umrijeti. Nije to
pogled straha, ni boli, ni užasa. To je pogled ljubavi. Uspio je, samo na trenutak,
izbaciti demona iz svijeta ove spavaće sobe, tako da smo ostali samo on i ja kako se
gledamo u oči.

Jedna od prednosti dugog braka sposobnost je da se samo jednim kratkim pogledom

iskomunicira bilo što — od blagog nezadovoljstva do smisla života. Tako nešto razvija
se u procesu miješanja vlastite duše s partnerovom, ako to želite. Matt me pogledao
jednim od tih pogleda u kojem je rekao tri stvari: žao mi je, volim te i... zbogom.
Bilo je kao da gledam kraj svijeta. Ne u vatri, nego u hladnim, mokrim sjenama. U
tami koja će trajati zauvijek.
Izgleda da to osjeća i demon. Opet se nasmije pa poskakujući i mašući repom otpleše
malen ples dok mu iz pora curi gnoj.
»Ahh — amore. Kakva milina. To će biti šlag na vrhu moje torte s okusom Smoky —
smrt ljubavi.«
Vrata se sobe otvore pa zatvore. Ne vidim je li netko ušao... ali sad se na rubu mog
vidnog polja nalazi malena, sjenovita figura. Nešto u vezi s njom ispuni me
očajanjem.
Matt zatvori oko, a ja opet osjetim bijes i trgam se u okovima.
Nož se spusti dok slušam mokar zvuk rezanja i piljenja, Matt viče kroz svoje uništene
usne, a ja kroz šal, i princ na bijelom konju umire, on umire...
Budim se s vriskom.
Ležim na kauču u uredu dr. Hillsteada. Kleči pokraj mene, dirajući me riječima, ne
rukama.
»Sšš, Smoky. U redu je, bio je to samo san. Ovdje si, na sigurnom.«
Snažno drhtim, oblivena znojem. Osjećam kako mi se na licu suše suze.
»Jesi li u redu?« upita me. »Jesi li se vratila?«
Ne mogu ga pogledati. Podignem se u sjedeći položaj.
»Zašto si to učinio?« šapnula sam. Dosta mi je pretvaranja pred svojim terapeutom
da sam jaka. Slomio me i sad u svojim rukama drži moje srce koje još tuče.
Ne odgovara odmah. Ustane, zgrabi stolac i primakne ga kauču. Sjedne, i iako ga još
uvijek ne mogu pogledati, osjećam da me gleda kao ptica koja lupa krilima o prozor.
Nesigurno, uporno.
»Učinio sam to... jer sam morao.« Na trenutak zastane. »Smoky, već deset godina
radim s agentima FBI-a i agentima iz drugih ustanova. Vi ste neopisivo snažni. Vidio
sam sve najbolje vrline čovječanstva u ovom uredu. Posvećenost. Hrabrost. Čast.
Dužnost. Naravno, vidio sam i malo zla, nešto korupcije. Ali to je bila iznimka, ne
pravilo. Većinom sam vidio snagu. Nevjerojatnu snagu. Snagu karaktera, snagu
duše.« Zastane i slegne ramenima. »U mojoj profesiji ne bismo trebali raspravljati o
duši. U nju ne bismo trebali vjerovati, zapravo. Dobro i zlo? To su samo široki
koncepti, a ne definirane stvari.« Pogleda me mračno. »Ali oni nisu samo koncepti,
zar ne?«
Nastavim buljiti u svoje ruke.
»Ti i tebi ravni, vi gomilate snagu kao talisman. Ponašate se kao da ona dolazi iz
nekog ograničenog izvora. Kao Samson i njegova kosa. Kao da mislite da ćete, ako se
ovdje slomite i otvorite, izgubiti tu snagu i nikad je nećete dobiti natrag.« Opet šuti,
prilično dugo. Osjećam se prazno i utučeno. »Ovo radim već neko vrijeme, Smoky, i ti
si jedna od najsnažnijih osoba koje sam ikada upoznao. Gotovo sa sigurnošću mogu
reći da nitko od ljudi koje sam liječio ne bi mogao izdržati to što si ti proživjela, što još
proživljavaš. Baš nitko.«
Uspijevam se natjerati da ga pogledam. Pitam se ruga li mi se. Snažna? Ne osjećam
se tako. Osjećam se slabo. Ne mogu ni primiti svoj pištolj. Pogledam ga, a on mi
uzvrati nepopustljivim pogledom koji prepoznajem s trzajem. Tako sam gledala
mjesta zločina natopljena krvlju. Raskomadana tijela. Imam sposobnost da
promatram te užase a da ne skrenem pogled. Dr. Hillstead gleda me na isti način, a ja
shvaćam da je to njegov dar: ima sposobnost da mirno i nepopustljivo promatra
duševne užase. Ja sam njegovo mjesto zločina, on mi nikad neće okrenuti leda s
gađenjem.
»Ali znam da si na rubu snaga, Smoky. A to znači da mogu učiniti jednu od ove dvije
stvari: gledati te kako se slamaš i umireš ili te prisiliti da se otvoriš i dopustiš da ti
pomognem. Biram drugu mogućnost.«
Osjećam istinu u njegovim riječima, njihovu iskrenost. Gledala sam stotine
kriminalaca koji lažu. Sviđa mi se vjerovati da mogu namirisati laž na kilometar, a on
govori istinu. Želi mi pomoći.
»Dakle, sad je lopta na tvojoj strani. Možeš ustati i otići ili odavde možemo krenuti
dalje.« Nasmije mi se umornim smiješkom. »Mogu ti pomoći, Smoky. Zaista mogu.
Ne mogu učiniti da se to nije dogodilo. Ne mogu obećati da te neće boljeti do kraja
života. Ali mogu ti pomoći. Ako mi dopustiš.«
Buljim u svojeg terapeuta i osjećam kako se u sebi borim. Ima pravo. Ja sam ženski
Samson, a on muška Dalila, osim što mi govori da me neće boljeti ako ovaj put
odrežem kosu. Traži me da mu vjerujem na način na koji ne vjerujem nikome. Osim
sebi.
I...? Čujem glasić u sebi kako pita. Odgovaram mu zatvarajući oči. Da, i Mattu.
»U redu, dr. Hillsteade. Pobijedili ste. Pokušat ću.«
Znam da sam učinila ispravnu stvar u trenutku kad to izgovaram jer se prestajem
tresti.
Pitam se je li ono što je rekao istina. O mojoj snazi, mislim.
Imam li snage za život?

ČETVRTO POGLAVLJE

STOJIM PRED UREDOM FBI-a na bulevaru Wilshire u Los Angelesu. Dignem pogled na
zgradu i pokušavam osjetiti nešto prema njoj.
Ništa.
Ovo nije mjesto kojem trenutačno pripadam; umjesto toga, osjećam kako me
osuđuje. Mršti mi se svojim licem od betona, stakla i čelika. Pitam se vide li je i obični
građani tako. Kao nešto impozantno i možda pomalo gladno?
Primijetim svoj odraz u staklu ulaznih vrata i prođu me srsi. Htjela sam obući odijelo,
ali ono je previše govorilo »želim uspjeti«. A trenirka je to izražavala premalo. Kao
svjedočanstvo neodlučnosti, odabrala sam traperice i košulju na kopčanje, na
nogama jednostavne niske cipele, laganu šminku. Sad se sve to čini neprimjerenim,
pa želim otrčati, i trčati, trčati...
Osjećaji pristižu kao valovi, nadimajući se i razbijajući o obalu. Strah, tjeskoba, ljutnja,
nada.
Dr. Hillstead završio je sesiju sa zapovijedi: otiđi vidjeti svoj
tim.
»To za tebe nije bio samo posao, Smoky. Bilo je to nešto što je definiralo tvoj život,
nešto što je bilo dijelom tvog života. Dio onoga što jesi. Slažeš li se?«
»Da, tako je.«
»A ljudi s kojima radiš — neki od njih su ti prijatelji?«
Slegnula sam ramenima. »Dvoje od njih najbolji su mi prijatelji. Pokušali su mi
pomoći, ali...«
Dignuo je obrve, pitanje na koje je već znao odgovor.
»Ali nisi ih vidjela otkad si bila u bolnici.«
Dolazili su mi u posjet dok sam bila omotana gazom kao mumija, kad sam se pitala
zašto sam još živa i kad sam željela da to nisam. Pokušali su ostati, ali tražila sam da
odu. Uslijedilo je mnogo telefonskih poziva, pustila sam da ih snimi sekretarica i
nisam im uzvratila poziv.
»Tada nisam htjela vidjeti nikoga, a zatim...« Pustila sam da se riječi izgube.
»Zatim što?« podbo me.
Uzdahnula sam. Gestikulacijom sam pokazala lice. »Nisam htjela da me vide ovakvu.
Mislim da ne bih mogla izdržati da vidim sažaljenje na njihovim licima. Previše bi me
boljelo.«
Razgovarali smo o tome još malo pa mi je rekao da je prvi korak do toga da primim
svoj pištolj suočavanje s prijateljima. I evo me.
Stišćem zube, prizivam onu irsku tvrdoglavost i gurnem vrata.
Zatvore se iza mene u sporoj tišini pa na minutu ostajem zatočena između
mramornog poda i visokog stropa iznad sebe. Osjećam se izloženo, kao zec uhvaćen
na otvorenom polju.
Prolazim kroz sigurnosne detektore metala i pokazujem svoju značku. Dežurni je
čuvar na oprezu, s krutim, ispitujućim očima. Malo su zasvjetlucale kad je vidio
ožiljke.
»Idem pozdraviti ljude u Središnjicu smrti i pomoćnika direktora«, kažem mu,
osjećajući se kao da mu (iz nekog razloga) moram nešto reći.
Pristojno mi se nasmiješi, zapravo ga nije briga. Osjećam se još gluplje i izloženo te
krenem do predvorja s liftovima psujući samu sebe ispod glasa.
Završavam u liftu s nekim koga ne poznam, a tko uspijeva učiniti da mi bude još
neugodnije (ako je to moguće) lošim sakrivanjem postraničnih brzih pogleda u moje
lice. Trudim se da to ignoriram i kad stignem na svoj kat, izlazim iz lifta možda malo
brže nego inače. Srce mi lupa.
»Saberi se, Barrett«, zarežim. »Što očekuješ kad izgledaš kao zvonar crkve Notre
Dame? Daj se sredi.«
Pričanje sa samom sobom većinom pomaže, ni sad nije iznimka. Osjećam se dobro.
Krećem niz hodnik i dolazim pred vrata sobe koja je bila moj ured. Nonšalantnost
koju sam skupila opet ustupa mjesto strahu. Mislim da tu ima paralela. Prošla sam
tim vratima bez razmišljanja više puta nego što mogu izbrojati. Više puta nego što
sam primila pištolj. Sličan strah osjećam ovdje, makar ne toliko silovit.
Život koji sam ostavila, shvaćam, nalazi se iza tih vrata. Ljudi koji sačinjavaju taj život.
Hoće li me prihvatiti? Ili će vidjeti slomljenu figuru s maskom čudovišta, srdačno me
pozdraviti i poslati me kući? Hoće li mi leđa gorjeti pod njihovim pogledima punim
sažaljenja?
Mogu si zamisliti taj scenarij s jasnoćom koja mi se gadi. Paničarim. Nervozno bacim
pogled niz hodnik. Vrata lifta još su otvorena. Trebam se samo okrenuti na peti i
otrčati. Otrčati i samo nastaviti trčati. Trčati i trčati i trčati i trčati i trčati. Ispuniti te
niske cipele znojem i kupiti kutiju Maribora i otići kući i pušiti i hihotati se u mraku.
Plakati bez razloga, zuriti u svoje ožiljke i pitati se o dobroti stranaca. To mi je toliko
privlačno da zadrhtim. Želim cigaretu. Želim sigurnost svoje usamljenosti i boli. Želim
da me puste na miru tako da mogu nastaviti ludjeti i...
... a zatim čujem Matta.
Smije se.
To je onaj mekani smijeh koji sam oduvijek voljela, hladan povjetarac dobrote i
jasnoće. Bašššššššš, mala... zbrisati od opasnosti. To baš sliči tebi. Bio je to jedan od
njegovih talenata. Sposobnost da me ukori bez podsmijeha.
»Sada možda da«, promrmljam.
Pokušavam zvučati prkosno, ali zbog brade koja se trese i znojnih dlanova teško da će
proći.
Osjećam kako se smiješi, nježno i samodopadno i zapravo nestvarno.
Kvragu.
»Da, da, da...« promrmljam duhu dok posežem i okrećem kvaku.
Mislima ga odgurnem od sebe i otvorim vrata.

PETO POGLAVLJE

NA TRENUTAK BULJIM unutra, ne ulazeći. Moj je užas čist i mučno mi je od njega. Na

pamet mi pada da je ovo jezgra onoga što najviše mrzim u svojem životu otkad se
dogodio »veliki užas«. Stalna nesigurnost. Jedna od kvaliteta koje su mi se uvijek
sviđale na sebi bila je moja odlučnost. Uvijek je bilo jednostavno — odluči i učini. Sad
je: što ako što ako što ako, ne da ne možda, stop kreni, što ako što ako što ako... i, iza
svega toga, strah me je...
Bože, kako me je strah. Cijelo vrijeme. Probudim se prestrašena, hodam okolo
prestrašena, idem spavati prestrašena. Ja sam žrtva. Mrzim to, ne mogu tome
pobjeći i nedostaje mi laka sigur-nost neranjivosti koju sam prije živjela. Znam i da se,
koliko god ja zacijelila, ta sigurnost neće vratiti. Nikada.
»Saberi se, Barrett«, kažem.
To je još jedna stvar koju sad radim: lutam a da nikamo ne idem.
»Onda to promijeni«, promrmljam samoj sebi.
Ah, da — i pričam naglas cijelo vrijeme.
»Koja sam ja luđakinja«, šapnem.
Dubok udah i krećem kroz vrata.
Ured nije velik. Samo nas četvero, stolovi i računala, malena soba za sastanke,
telefoni. Plutene ploče prekrivene fotografijama smrti. Niti sad ne izgleda ništa
drugačije nego prije šest mjeseci kad sam ja bila ovdje. Usput budi rečeno, osjećam
se kao da hodam na Mjesecu.
Onda ih vidim. Callie i Alan, leđima okrenutima prema meni, razgovaraju dok
pokazuju na jednu od plutenih ploča. James je tamo, sa svojim uobičajenim hladnim
intenzitetom usredotočava se na dosje koji leži otvoren na stolu pred njim. Alan je taj
koji se okreće i prvi me vidi. Ugleda me, oči mu se razrogače, usta otvore, a ja se
pripremam za pogled gađenja.
On se glasno nasmije.
»Smoky!«
Glas mu je ispunjen veseljem, u tom je trenutku moj spas.

ŠESTO POGLAVLJE

»DOVRAGA, DUŠICE, više se nećeš trebati preoblačiti za Noć vještica.« To je Callie.

Ovo što je rekla šokantno je, grubo i bešćutno. Ispunjava me lakim veseljem. Da je
učinila bilo što drugo, vjerojatno bih briznula u plač.
Callie je visoka, mršava, crvenokosa žena s dugim nogama. Izgleda kao supermodel.
Jedna je od onih prekrasnih ljudi; zuriti u nju predugo isto je kao gledati u Sunce. U
kasnim je tridesetima, ima diplomu iz forenzike, a sporedni joj je predmet bila
krimino- logija, vrlo je inteligentna, ali nema ama baš nikakve društvene manire.
Većina je ljudi smatra zastrašujućom. Mnogi na prvi pogled misle da je bezosjećajna,
možda čak okrutna. To ne bi moglo biti dalje od istine. Odana je do krajnosti, a
poštenje i karakter ne bi se od nje mogli odvojiti ni mučenjem. Izravna je, uvijek
iskrena, brutalna u svojim primjedbama i odbija igrati igre, političke, PR ili druge. I
primila bi metak za nekoga od ljudi koje naziva svojim prijateljima.
Jedna je od Callienih osobina vrijednih divljenja ona koju se najlakše previdi —
njezina jednostavnost. Lice koje pokazuje svijetu jedino je koje ima. Ona ne vjeruje u
samobitnost i nema strpljenja za one koji to čine. To je vjerojatno bit onoga što
zbunjuje ljude koji je oštro osuđuju: ako ne možeš podnijeti to da te podbada, ona se
neće brinuti zbog tvoje neugode. Opusti se ili idem dalje jer, kako ona voli govoriti:
»Ako se ne možeš smijati samome sebi, ne koristiš mi uopće.«
Callie je bila ta koja me našla nakon što je Joseph Sands završio sa mnom. Bila sam
gola, krvarila sam i vrištala prekrivena izbljuvcima. Callie, sređena kao uvijek,
svejedno nije oklijevala da me primi u ruke i drži u zagrljaju dok je čekala hitnu
pomoć. Jedna od zadnjih stvari kojih se sjećam prizor je njezina lijepog odijela po
mjeri uništenog mojom krvlju i suzama.
»Callie...«
Taj prijekor dolazi od Alana, tih, ozbiljan, bez okolišanja. Na Alanov način. On je
ogroman Afroamerikanac zastrašujućeg izgleda. Nije samo velik, kao Gargantua je.
Planina s nogama. U sobi za ispitivanje zbog njegova je mrkog pogleda mnogim
osumnjičenicima pobjeglo u gaće. Ironično je, naravno, da je Alan jedan od
najdobrohotnijih i najnježnijih ljudi koje sam ikad upoznala. Nevjerojatno je strpljiv,
čemu se divim i čemu težim, i to unosi u naše slučajeve. Nikad mu ne dosadi
pregledavati dokazni materijal, ispitivati najmanji detalj. Ništa mu nije dosadno kad
traži ubojicu. A njegovo oko za detalj riješilo je brojne slučajeve. Alan je najstariji u
grupi, u srednjim četrdesetim. Kad je došao u FBI, donio je deset godina detektivskog
iskustva u Odjelu za umorstva u Los Angelesu.
Novi glas. »Sto radiš ovdje?« Ako je nezadovoljstvo glazbeni instrument, ovo je
orkestar.
Rečenica izgovorena bez uvoda ili isprike; izravno, kao što to čini Callie, ali bez
njezina humora. Ovo dolazi od Jamesa. Iza njegovih leđa zovemo ga Damien, prema
liku iz Pretkazanja, Soto- ninu sinu. On je najmlađi, tek mu je dvadeset osam i jedan
je od najiritantnijih i najodbojnijih ljudi koje poznam. Dosadan je, ide svima na živce i
lako nekoga razbjesni. Ako nekoga želim razljutiti, James je ulje koje treba doliti u
vatru.
Ali i James je vrlo inteligentan. Posjeduje natprosječnu inteligenciju, blistavu poput
zvijezde. Završio je srednju školu s petnaest godina, imao je savršene rezultate na
državnoj maturi i za njega su se borila sva sveučilišta u zemlji koja išta vrijede. Izabrao
je ono s najboljim kriminološkim kurikulumom i za četiri godine projurio do
doktorata. Zatim je došao u FBI, što mu je cijelo vrijeme bio cilj.
Kad mu je bilo dvanaest, James je izgubio stariju sestru zbog serijskog ubojice koji se
palio na letlampe i mlade žene koje vrište. Odlučio je da će raditi za FBI na dan kad su
je pokopali.
James je zatvorena knjiga bez naslovnice. Čini se da živi samo za jednu stvar — za
ono što radimo. Nikad se ne zeza, nikad se ne smiješi, nikad ne čini ništa što za
aktualan posao ne bi bilo nužno. S nama ne dijeli svoj privatni život ni bilo što drugo
što bi nam bio znak njegovih strasti, onoga što mu se sviđa ili ne sviđa, njegova
ukusa. Ne znam u kakvoj glazbi uživa, kakve filmove preferira i voli li ih uopće. Bilo bi
prejednostavno i prejasno pomisliti kako je on samo učinkovit te da ga pokreće
logika. Ne, u Jamesu je neprijateljstvo koje izlazi u oštrim ispadima. Ne mogu reći da
uživa u tuđoj neugodi; umjesto toga rekla bih da ga jednostavno nije briga, kako god
bilo. Mislim da je James oduvijek ljut na svijet u kojem mogu postojati osobe kao ona
koja je ubila njegovu sestru. Svejedno, davno sam mu prestala opraštati što je takav.
Preveliki je glupan.
No iznimno je inteligentan, njegova inteligencija zasljepljuje sve oko njega kao
neprekidan fleš. I sa mnom dijeli sposobnost koja nas veže, talent koji stvara pupčanu
vrpcu između nas, koji mi daje zlog blizanca. Zna kako ući u glavu ubojice. Ima
sposobnost da sklizne u tamne kutke i mjesta, da promatra sjene, da razumije zlo. To
mogu i ja. Nije neuobičajeno da završimo radeći zajedno na određenim dijelovima
slučaja, na vrlo intiman način. Za vrijeme se tih faza slažemo, sve ide kao po loju,
glatko, tečno, nezaustavljivo. Ostatak vremena bivanje u njegovu društvo ugodno je
kao odlazak zubaru. Na vađenje zdravog zuba.
»I meni je drago što te vidim«, odgovorim.
»Hej, šupčino«, Alan zabruji niskom razinom prijetnje.
James prekriži ruke ispred sebe i pogleda Alana hladno i izravno. To je osobina kojoj
se moram diviti: iako je visok jedva sto sedamdeset i ima šezdeset kila s krevetom,
nemoguće ga je zastrašiti. Čini se kao da ga ništa ne plaši. »Samo sam pitao«,
odgovori.
»A kako bi bilo da lijepo začepiš gubicu?«
Stavljam ruku na Alanovo rame. »U redu je.«
Zure jedan u drugoga još koji trenutak. Alan popusti s uzdahom. James me pogleda
procjenjujući me, a zatim se okrene dosjeu koji je čitao.
Alan otrese glavom prema meni: »Oprosti.«
Nasmiješim se. Kako da mu objasnim da je to čak, taj Damienov način, trenutačno
nekako ispravna stvar? To je još uvijek »onako kako je nekad bilo«. James me još
uvijek ljuti, a to je utješno.
Odlučim promijeniti temu. »I, što ima novoga ovdje?«
Krenem dublje u ured, pogledom prelazeći preko stolova i plutenih ploča. Callie je
vodila stvari dok me nije bilo pa prva počne odgovarati.
»Bilo je tiho, dušice.« Callie sve zove »dušice«. Kruži legenda da u dosjeu čak ima
prijekor zbog obraćanja direktoru s »dušice«. Radi to potpuno afektirano,
jednostavno radi zabave — nema ama baš nikakvih južnjačkih korijena. Neke ljude to
smeta do boli; za mene to je naprosto Callie. »Ničega serijskog, dvije otmice. Radili
smo na nekim starim, zaboravljenim slučajevima.« Nasmije se. »Kao da su svi zli ljudi
otišli na odmor s tobom.«
»Kako su završile otmice?« Otmice djece nužno su zlo u našem poslu, većina časnih
ljudi koji provode zakon groze ih se. Rijetko je kad riječ o novcu. Riječ je o seksu i boli
i smrti.
»Jedno smo našli živo, jedno mrtvo.«
Buljim u plutene ploče zapravo ih ne gledajući. »Barem su oboje nađeni«,
promrmljam. Vrlo često to se ne dogodi. Tko god misli da je nedostatak vijesti dobra
vijest nikad nije bio roditelj otetog djeteta. U tom je slučaju nedostatak vijesti rak koji
ne ubija, nego umjesto toga mori dušu. Roditelji su mi dolazili godinama s nadom o
vijestima o njihovu djetetu, vijestima koje nisam imala. Gledala sam ih kako postaju
sve tanji, sve ogorčeniji. Vidjela sam kako u njihovim očima umire nada, a sijeda im
kosa prekriva glavu. U tim slučajevima, pronalazak tijela njihova djeteta bio bi
blagoslov. Barem bi im dopustio da žaluju sa sigurnošću.
Okrećem se prema Callie. »I, kako ti se sviđa biti šefica?«
Uputi mi svoj patentirani, umjetno bahati smiješak: »Znaš mene, dušice. Rođena sam
da budem veličanstvena, a sad imam krunu.«
Alan na ovo frkne nosom, nakon čega baš prasne u smijeh.
»Ne slušaj tog seljaka, dušice«, Callie kaže nadmeno.
Smijem se, smijeh je dobar. Onaj pravi koji te uhvati nespremnog, onako kako bi to
trebalo biti. Ali onda se nastavljam smijati nešto duže nego što bi trebalo i užasnem
se kad osjetim da mi naviru suze.
»Oh, sranje«, promrmljam i obrišem lice. »Ispričavam se zbog ovoga.« Dignem
pogled i oboma im se slabašno nasmiješim. »Samo, jako mi je drago što vas vidim.
Više nego što mislite.«
Alan, čovjek-planina, primakne mi se i bez upozorenja me obgrli rukama poput
debala. Odupirem se na tren, a zatim ga i ja zagrlim i položim glavu na njegova prsa.
»Ah, znamo, Smoky«, kaže, »znamo.«
On me pusti, a Callie priđe i odgurne ga na stranu.
»Dosta pipkanja«, odbrusi. Okrene glavu prema meni. »Vodim te na ručak. I nemoj se
ni truditi da odbiješ.«
Opet mi naviru suze, uspijevam samo kimnuti glavom. Callie zgrabi svoju torbicu,
zatim moju ruku i gurne me prema vratima. »Vraćam se za sat vremena«, vikne
preko ramena. Gurne me kroz vrata, a čim se zatvore, suze počnu slobodno teći.
Callie me lagano zagrli postrance.
»Znala sam da nećeš htjeti tuliti pred Damienom, dušice.«
Nasmijem se kroz suze i samo kimnem, uzmem maramicu koju mi pruža i puštam da
me, u trenutku moje slabosti, vodi njezina snaga.

SEDMO POGLAVLJE

SJEDIMO U SUBWAYU, a ja s fascinacijom gledam kako Callie halapljivo guta sendviče

s mesnim okruglicama dugačak trideset centimetara. Uvijek sam se pitala kako joj to
uspijeva. Može u sebe strpati više hrane nego igrač obrane u ragbiju, a nikad se ne
udeblja ni kilu. Nasmiješim se jer pomislim da je to možda zbog njezina džoginga od
osam kilometara svako jutro, sedam dana u tjednu. Glasno obliže prste i cmokne
usnama s takvim entuzijazmom da nas dvije starije gospođe pogledaju s
negodovanjem. Zadovoljna uzdahne i nasloni se ispijajući sok kroz slamku. Padne mi
na pamet da je ovo, baš ovdje, tipična Callie. Ona ne gleda kako život prolazi pokraj
nje, ona ga proždire. Guta ga ne žvačući i uvijek se vraća po još. Nasmiješim se sama
sebi, a ona se namršti i zaprijeti mi prstom.
»Znaš, dovela sam te na ručak jer sam ti htjela reći koliko sam bijesna na tebe,
dušice. Nisi mi uzvraćala pozive ni e-mailove. To nije prihvatljivo, Smoky. Nije me
briga koliko si sjebana.«
»Znam, Callie. Žao mi je. Stvarno to mislim, iskreno mi je žao.«
Zuri u mene na trenutak intenzivnim pogledom. Tako bi gledala neke kriminalce i
osjećam da to zaslužujem. Prođe je pa mi uputi jedan od onih blistavih smiješaka
mašući rukom. »Pri-hvaćam ispriku. A sad pravo pitanje: Kako si? Mislim, stvarno. I
nemoj mi lagati.«
Na trenutak se zamislim gledajući u svoj sendvič. Pogledam nju. »Do danas? Loše. Baš
loše. Imam noćne more svaki dan. U depresiji sam i sve mi je gore, a ne bolje.«
»Razmišljala si o samoubojstvu, zar ne?«
Osjećam isti trzaj koji sam osjetila u uredu dr. Hillsteada, samo slabijeg intenziteta.
Ovdje me nekako više sram. Callie i ja uvijek smo bile bliske, rekle mi to ili ne, bila je
to ljubav. No ona se temelji na snazi, a ne na plakanju na njezinu ramenu. Bojim se
da će se ljubav smanjiti ili nestati ako me Callie bude morala žaliti. Ali odgovaram.
»Razmišljala sam o tome, da.«
Kimne glavom i ostane u tišini gledajući u nešto što ne mogu vidjeti. Osjećam ubod
deja vua; izgleda kao dr. Hillstead kad je pokušavao odlučiti kojim odvojkom ceste da
krene. »Smoky, dušice, to uopće nije slabost. Slabost bi bila zaista povući otponac.
Plakanje, noćne more, depresija, razmišljanje o samoubojstvu, one te ne čine
slabom. One samo znače da patiš. A svatko pati, čak i Superman.«
Zurim u nju i nemam riječi. Sto posto izgubljena, ne mogu se sjetiti ničega što bih
rekla. Ovo nije ono što Callie radi, iznenadila me. Nježno mi se nasmiješi.
»Znaš, moraš to pobijediti. Ne samo zbog sebe. Zbog mene.« Otpije gutljaj. »Ti i ja,
slične smo. Uvijek smo bile zlatne djevojke. Stvari su nam išle na ruku. Dobre smo u
onome što radimo — jebi ga, oduvijek smo uspijevale biti dobre u svemu što smo
zamislile, kužiš?«
Kimnem, još uvijek bez riječi.
»Reći ću ti nešto, dušice, jednu filozofsku misao. Zapiši si je u planer jer nisam ona
koja će u javnosti ići u dubinu.« Spusti svoje piće. »Mnogi ljudi slikaju istu, dosadnu,
staru sliku: počinjemo nevini s nadom u očima i onda postanemo izmoreni. Više ništa
nikad nije dovoljno dobro, bla bla bla. Uvijek sam mislila da je to hrpa govana. Ne
počinju svi životi nevino i idilično kao na Rockwellovim slikama, zar ne? Pitaj bilo koje
dijete iz Wattsa! Uvijek sam mislila da nije baš mnogo naučiti da život nije sranje.
Važno je naučiti da život može boljeti. Ima li to smisla?«
»Da.« Opčinjena sam.
»Većina ljudi rano dobije po prstima. Ti i ja smo imale sreće. Puno, puno sreće.
Budući da radimo što radimo, vidimo patnju, ali nikad to nismo mi. Baš i ne. Pogledaj
se — našla si ljubav svog života, imala si prekrasno dijete i bila si jebena agentica u
FBI-u, i to žena, u usponu kao obećavajuća zvijezda. A ja? Ni meni nije bilo loše.«
Otrese glavom. »Uspjela sam ne postati umišljena, ali zapravo sam uvijek birala kojeg
tipa želim i imala sam dovoljno sreće da uz svoje tijelo imam mozak. I dobra sam u
onome što radim u FBI-u. Jako dobra.«
»Jesi«, složim se.
»Ali, gledaj, dušice, to je upravo to. Ti i ja zapravo nikad nismo iskusile tragediju. U
tome smo slične. A onda, odjednom, meci su se prestali odbijati od tebe.« Otrese
glavom. »U trenutku kad se to dogodilo više nisam mogla biti neustrašiva, više ne.
Bojala sam se, zaista bojala, prvi put u svojem Životu. Ikada. I od onda se bojim. Jer ti
si bolja od mene, uvijek si bila. A ako se to može dogoditi tebi, jebeno je sigurno da
se može dogoditi i meni.« Nasloni se i stavi dlanove na stol. »Kraj govora.«
Poznajem Callie već dugo. Uvijek sam znala da je duboka osoba. Misterij tih
naslućenih, neotkrivenih dubina uvijek je bio dio njezina šarma, njezine snage. Sad se
zavjesa na trenutak otvorila. To je kao prvi put kad netko dopusti da ga vidiš golog.
Kao sama srž povjerenja koja me toliko dirnula da su mi koljena zakle- cala.
Posegnem i primim je za ruku.
»Dat ću sve od sebe, Callie. To je sve što mogu obećati. Ali to zaista obećavam.«
Ona stisne moj dlan, a zatim ga povuče k sebi. Zatvara zavjesu. »No, požuri, hoćeš li,
molim te? Uživam biti arogantna i nedodirljiva, a ti si kriva što to nisam.«
Nasmiješim se i pogledam svoju prijateljicu. Dr. Hillstead ranije mi je rekao da sam
snažna. No za mene, Callie je bila moja privatna junakinja kada je riječ o snazi. Moja
svetica, zaštitnica ne- poštednosti, gruba na riječima. Otresem glavom. »Vraćam se
za minutu«, kažem, »moram na WC.«
»Ne zaboravi spustiti poklopac«, kaže.
Gledam Callie dok izlazim iz WC-a, a ono što vidim govori mi da stanem.
Još me nije svjesna. Pozornost joj je usmjerena na nešto u njezinoj ruci. Napravim
korak u stranu tako da mi vrata malo zaklanjaju pogled na nju i buljim.
Izgleda tužno. Ne samo tužno — shrvano.
Vidjela sam Callie prezirnu, nježnu, ljutu, vrckavu, osvedjivu — mnoge stvari. Nikad je
nisam vidjela tužnu. Ne ovako. I nekako znam da to nema nikakve veze sa mnom.
Što god da drži u ruci, moja junakinja zbog toga gotovo da pati, a ja sam šokirana.
I sigurna sam da je to privatna stvar. Callie ne želi znati da sam je vidjela takvu.
Možda ima samo jedno lice koje pokazuje svijetu, ali bira koje njegove dijelove da
pokaže. Ovaj dio nije mi odlučila pokazati, koji god to dio bio. Vraćam se u WC. Na
moje iznenađenje, tamo je jedna od starijih žena, pere ruke i baci pogled na mene u
ogledalu. Uzvratim joj grizući nokat palca dok razmišljam. Odlučujem što ću.
»Gospodo«, kažem, »možete li mi, molim Vas, učiniti uslugu?«
»Što to, srce?« upita bez oklijevanja.
»Vani je moja prijateljica...«
»Ona bezobrazna s groznim navikama dok jede?«
Gutam knedlu.
»Da, gospodo.«
»Što s njom?«
Oklijevam. »Ona... mislim da je ovo za nju trenutak koji ne želi dijeliti ni s kim. Ja sam
ovdje, a ona je sama... Ja...«
»Ne želite je iznenaditi u tom stanju, je li tako?«
Zastanem zbog njezina brzog i savršenog razumijevanja. Buljim u nju. Stereotipi, opet
pomislim. Tako beskorisni. Mislila sam da je uštogljena baba s predrasudama. Sad
vidim dobrohotne oči i mudrost s iskusnim osjećajem za uvažavanje neozbiljnosti.
»Da, gospođo«, kažem tiho. »Ona... pa, ona će uvijek biti gruba, ali ima najveće srce
koje znam.«
Oči joj omekšaju, a smiješak joj je prekrasan. »Mnogi su veliki ljudi jeli rukama, dušo.
Prepusti to meni. Pričekaj trideset sekundi, pa izađi van.«
»Hvala Vam.« Zaista to mislim, a ona to zna.
Odlazi iz WC-a bez riječi. Čekam nešto više od trideset sekundi pa krećem. Provirim
iza ugla i od čuđenja podignem obrve. Gospođa stoji pokraj stola i prstom prijeti
Callie. Hodam prema njima.
»Neki ljudi vole tišinu za ručkom«, čujem kako govori. Da je prekoravanje olimpijski
sport, njezina bi intonacija odnijela zlatnu medalju, tako ju je rešetala. I to na onaj
način zbog kojeg se osjećaš posramljeno, a ne ljutito. Moja je mama u tome bila
svjetska prvakinja.
Callie se mršti ženi. Vidim kako se iznad nje navlače olujni oblaci pa požurim prema
njima. Gospođa mi čini uslugu, ne bi bilo dobro da situacija za nju loše završi.
»Callie«, kažem stavljajući ruku na njezino rame, »mislim da bismo trebale krenuti.«
Ona se još jače namršti gospođi koja izgleda zastrašeno onoliko koliko i pas koji na
leđima spava na suncu.
»Callie«, kažem ponovno, upornije. Pogleda me, kimne, ustane i stavi sunčane
naočale s prepotentnim cvijetom zbog kojeg joj se divim. 9-9-10, pomislim, gotovo
savršen rezultat. Ove su se godine olimpijske igre u disciplini ledenih kraljica
zahuktale, mnoštvo kliče...
»Već trčim«, kaže s prezirom. Zgrabi svoju torbicu i nagne glavu prema gospođi.
»Ugodan dan«, kaže. Glas podrazumijeva, crkni.
Požurim nas van. Uputim zadnji pogled prema gospođi. Opet mi se onako lijepo
nasmiješi.
Još se jedanput pokazala gorko-slatka dobrota stranaca.
Zabavno je voziti se natrag s Callie koja kipti. Kimam glavom i mrmljam na pravim
mjestima dok ona gunđa o »starim šišmišima«, »starcima smežuranima poput
grožđica« i »elitističkim mumijama«. Misli mi okupira onaj tužan, tako stran pogled
na licu moje prijateljice.
Stižemo na parkiralište, u blizinu mog auta.
Odlučila sam da je dosta za danas. Zamjenika direktora doći ću vidjeti neki drugi put.
»Hvala ti, Callie. Reci Alanu da ću uskoro opet navratiti. Makar da vas samo
pozdravim.«
Zaprijeti mi prstom. »Reći ću mu, dušice. Ali da se nisi usudila opet ignorirati moje
telefonske pozive. Te noći nisi izgubila sve koji te vole, imaš prijatelje i izvan posla.
Nemoj to zaboraviti.«
Ne stižem joj ni odgovoriti kad cikne od sreće jer je njezina bila zadnja i ode. Tipično
za Callie, sretna sam što sam njezina žrtva.
Ulazim u svoj auto i shvaćam da sam jučer navečer imala pravo. Danas je bio taj dan.
Neću otići doma i raznijeti si mozak.
Kako bih i mogla? Ne mogu ni primiti svoj pištolj.

OSMO POGLAVLJE

IMAM UŽASNU NOĆ, kao da je na redu hit-lista noćnih mora. Joseph Sands stoji u
svojem odjelu demona dok mi se Matt smiješi s ustima punima krvi. To se pretvara u
Callie u Subwayu koja diže pogled s tužnog papirića, vadi pištolj i puca gospodi ravno
u glavu. Zatim se vraća srkanju kroz slamku, ali usne su joj precrvene i prepune,
uhvati moj pogled, a kad mi namigne, izgleda poput leša koji zatvara jedno oko.
Budim se drhteći i shvaćam da mi telefon zvoni. Pogledam na sat. Pet je ujutro. Tko
bi zvao u to doba? Otkad sam otišla nitko me nije zvao rano ujutro.
Još uvijek osjećam kako mi se san vrti po glavi, ali potisnem slike i zastanem kako bih
prestala drhtati prije nego što zgrabim telefon.
»Halo?«
Tišina. Zatim Callien glas. »Bok, dušice. Oprosti što te budim, ali... imam nešto što te
se tiče.«
»Što? Što se dogodilo?« Ona šuti cijelu minutu, a ja postajem ljuta. Još uvijek se tu i
tamo zgrčim i zadrhtim dok držim telefon. »Kvragu, Callie. Reci mi.«
Uzdahne. »Sjećaš li se Annie King?«
Uzvratim s nevjericom u glasu: »Sjećam li je se? Da, sjećam je se. Ona mi je jedna od
najboljih prijateljica. Preselila se u San Francisco prije desetak godina. Još se uvijek
čujemo telefonski svakih šest mjeseci ili tako nešto. Kuma sam njezinoj kćeri. Dakle,
da, sjećam je se. Zašto?«
Callie opet šuti. »Kvragu«, čujem je kako šapće. Zvuči kao da ju je netko udario u
trbuh. »Nisam znala da ti je prijateljica. Mislila sam da je samo netko koga si
poznavala.«
Osjećam kako me ispunjava strepnja. Strepnja i znanje. Znam što se dogodilo, ili
barem mislim da znam. Ali trebam to čuti od Callie prije nego što povjerujem. »Reci.«
Nakon dugog uzdaha predaje, kaže: »Mrtva je, Smoky. Ubijena u svojem stanu. Kći je
živa, ali u katatoničnom je stanju.«
Više ne osjećam ruku od šoka, moglo bi mi se dogoditi da ispustim telefon. »Gdje si
sad, Callie?« Moj mi glas zvuči slabašno.
»U uredu. Spremamo se na mjesto zločina, letimo privatnim avionom za sat i pol.«
Osjećam nešto kroz svoj šok, težinu s Calliene strane. Shvaćam da postoji još nešto
što mi nije rekla.
»Što je, Callie? Što prešućuješ?«
Oklijeva, a onda opet uzdahne. »Ubojica je ostavio poruku za tebe, dušice.«
Neko vrijeme sjedim u tišini. Puštam riječi da se slegnu. »Nađemo se u uredu«,
kažem. Prekidam razgovor prije nego što ona uspije odgovoriti.
Sjedim na rubu kreveta. Stavljam glavu u ruke i pokušam zaplakati, ali oči su mi suhe.
Iz nekog razloga tako više boli.
Kad sam stigla, bilo je tek šest sati. Rana su jutra najbolje vrijeme za vožnju po L.A.-U,
jedino vrijeme kad autoceste nisu zakrčene. Većina ljudi koji voze ili ima neku lošu
namjeru ili će je uskoro imati. Dobro znam ta rana jutra. Vozila sam mnogo puta kroz
maglu i sivilo zore koja puca, prema scenama krvave smrti. Kao što to činim sada.
Cijelim putem mislim samo na Annie.
Annie i ja upoznale smo se u srednjoj školi, objema nam je bilo petnaest. Ona, uskoro
bivša cheerleaderica, i ja, nepromišljena muškobanjasta cura koja je pušila travu i
uživala u brzim stvarima. U srednjoškolskoj se hijerarhiji naši putovi nisu trebali
ispreplesti. Umiješala se sudbina. Ili sam barem ja to uvijek smatrala sudbinom.
Usred sata matematike došli su oni dani u mjesecu, pa sam dignula ruku, zgrabila
torbu i izjurila kroz vrata do WC-a. Crvenjela sam se dok sam hodala niz hodnik
nadajući se da nitko drugi nije tamo. Imala sam menstruaciju tek osam mjeseci i još
mi je uvijek bilo užasno neugodno zbog svega toga.
Provirila sam i s olakšanjem vidjela da je WC prazan. Ušla sam u jednu od pregrada i
pripremala se da riješim problem dok nisam čula šmrcanje i ukočila se s uloškom u
ruci. Zadržala sam dah slušajući. Šmrcanje se ponavlja, ali ovaj je put preraslo u tiho
jecanje. Netko je plakao dvije pregrade od mene.
Uvijek sam nasjedala na one koji pate. Kad sam bila mala, čak sam razmišljala da
budem veterinarka. Kad bih pronašla ozlijeđenu pticu, psa, mačku ili bilo koje živo
biće koje hoda ili gmiže, to bi uvijek završilo tako da bih ga dovela kući. Većinu
vremena ta bića ne bi preživjela. Ali nekad i bi, pa je nekoliko pobjeda u tom smislu
bilo dovoljno da nastavim sa svojim pohodom. Moji su roditelji na početku mislili da
je to slatko, ali onda je to, nakon n-tog puta do veterinarske ambulante za hitne
slučajeve, od slatkog postalo iritantno. Išlo to njima na živce ili ne, nikad me nisu
odvraćali od izigravanja Majke Tereze.
Kako sam odrastala, shvatila sam da se ta briga proširila i na ljude. Ako bi netko
nekoga maltretirao, iako se ne bih umiješala i spasila ih iz tučnjave, ne bih se mogla
suzdržati da kasnije ne odem vidjeti kako su. U ruksaku sam imala malen pribor za
prvu pomoć pa sam na početku srednje škole poklonila nebrojene flastere. Nisam
imala kompleks zbog te anomalije u svom karakteru. Čudno: obamrla bih kad bih
usred sata morala otići na WC zbog menstru- acije, ali bilo koja količina zadirkivanja
ili činjenica da su me zvali »sestra Smoky« nikad me nije smetala. Nimalo. Znam da
me ta osobina dovela do FBI-a. Odluka da nađem izvor boli, kriminalce koji uživaju
kad je nanose. Znam i da je ono što sam gledala godinama koje su slijedile to na neki
način promijenilo. Postala sam opreznija u svojoj brizi. Morala sam. Pribor za prvu
pomoć postali smo ja i moj tim, a flasteri su postale lisice i zatvorska ćelija.
Budući da je bilo tako, kad sam shvatila da netko plače u WC-U sa mnom, stavila sam
uložak kao zakašnjelu misao zabora- vivši svu neugodu, navukla sam traperice i
izjurila iz pregrade. Zastala sam ispred vrata iza kojih su dolazili jecaji.
»Ovaj — bok? Ti tamo unutra, jesi li dobro?«
Jecaji su prestali, ali šmrcanje se još uvijek moglo čuti.
»Odlazi. Pusti me na miru.«
Stajala sam tamo na trenutak pokušavajući odlučiti što da učinim.
»Jesi li se ozlijedila?«
»Ne! Samo me pusti na miru.«
Shvatila sam da djevojka nije ozlijeđena, da joj moja hitna pomoć ne treba i gotovo
sam poslušala savjet koji mi je glas dao, ali nešto me zaustavilo. Sudbina. Nagnula
sam se nesigurno. »Ovaj, slušaj... mogu li ti ikako pomoći?«
Glas je zvučao očajno kad je odgovorio. »Nitko mi ne može pomoći.« Tišina, a zatim
još jedan onakav grozan, gorak jecaj. Nitko ne može plakati kao
petnaestogodišnjakinje. Nitko. One to rade svim srcem, ništa ne zadržavaju u sebi,
kao da dolazi smak svijeta.
»Ma daj, ne može biti tako loše.«
Čujem komešanje, a zatim se vrata pregrade naglo otvore. Ispred mene stoji vrlo
zgodna plava djevojka natečenog lica. Odmah je prepoznajem i poželim da sam
poslušala kad me prvi put zamolila da odem. Annie King. Bila je cheerleaderica. Jedna
od onih cura. Znate, umišljene, savršene cure koje koriste svoju ljepotu i
besprijekorno tijelo da vladaju kraljevstvom srednje škole. Nisam si mogla pomoći, ili
sam to tada barem mislila. Svrstala sam je u ladicu i osuđivala, radila sam isto ono što
sam mrzila da rade meni. Annie je bila ljuta.
»Što ti znaš o tome?« Bio je to glas pun bijesa, upućen izravno meni. Uhvatila me
nespremnu i zbunila, previše sam se začudila kako bih se naljutila zauzvrat. Suze su
joj tekle niz lice. »Pokazao je svima moje gaćice. Zašto bi učinio nešto tako nakon
svega što mi je rekao?«
»Ha? Tko — što s tvojim gaćicama?«
Ponekad, čak i u srednjoj školi, najlakše je razgovarati s nepoznatima. Pričala je sa
mnom dok smo u WC-u bile samo nas dvije. Vođa navale u ragbiju, neki David
Rayborn, izlazio je s njom gotovo šest mjeseci. Bio je zgodan, pametan i činilo se da
mu je stalo do nje. Već ju je nekoliko mjeseci nagovarao da odu do kraja, a ona mu se
odupirala. No on je bio tako iskren s izljevima ljubavi da je prije nekoliko dana
napokon popustila. Bio je nježan i pažljiv i kad je sve bilo gotovo, držao ju je u
zagrljaju i pitao može li zadržati njezine gaćice kako bi se sjećao tog trenutka. Rekao
je da će to biti njihova mala tajna, nešto što znaju samo oni, nitko drugi. Pomalo
zločesto, ali na neki način i lijepo. Nekako romantično. Iz sadašnje, odrasle
perspektive čini se blesavo misliti o tome na taj način. Ali kad ti je petnaest...
»I tako ja danas nakon treninga idem s igrališta i svi su tamo. Dečki iz tima. David je s
njima i svi bulje u mene, dobacuju mi i rade one odvratne face. A zatim je to učinio.«
Lice joj se opet smežuralo, a ja sam ustuknula shvaćajući što dolazi.
»Dignuo ih je u zrak. Moje gaćice. Kao trofej. A zatim mi se nasmiješio, namignuo i
rekao da je to dosad najbolji dodatak njegovoj kolekciji.«
Cheerleaderica je opet počela plakati, ali ovaj se put potpuno prepustila tome u
punom smislu riječi. Koljena su joj popustila, pa je pala na mene plačući kao da joj je
srce slomljeno i nikad se više neće oporaviti. U jednom sam trenutku oklijevala (samo
kratko), a zatim sam stavila ruke oko nje i držala je u zagrljaju dok je plakala. Baš
ondje, na pločicama, grlila sam tu strankinju i šapnula joj u kosu, sve će biti u redu.
Nekoliko minuta kasnije jecaji su se sveli na šmrcanje, a zatim je prestalo i šmrcanje.
Odgurnula se od mene i obrisala lice. Nije me mogla pogledati, a ja sam shvatila da
joj je malo neugodno.
»Hej, imam ideju«, rekla sam. Bila je to iznenadna odluka, neobjašnjiva, ali nekako
nepobitno ispravna. »Hajdemo odavde. Hajdemo markirati ostatak dana.«
Pogledala me i stisnula oči. »Markirati?«
Kimnula sam glavom i nasmijala se. »Da. Samo jedan dan. Mislim da si zaslužila, zar
ne misliš?«
Uvijek sam mislila kako je njezina odluka kao odgovor vjerojatno bila iznenadna kao i
moj prijedlog. Mislim, tada mi nije znala ni ime.
»Može.«
Tako smo se upoznale. Taj je dan popušila svoj prvi džoint (nešto što sam joj ja
pokazala), a oko tjedan dana kasnije prestala je biti cheerleaderica. Voljela bih da
mogu reći kako smo se osvetile Davidu Raybornu, ali nismo. Usprkos tome što je
glasio kao glupan, curama se nastavio sviđati, a on je i dalje uzimao njihove gaćice
kao trofeje. Postao je zvijezda kao vođa napada, nastavio je s time na fakultetu, a čak
je i proveo nekoliko sezona na klupi neke momčadi Američke nogometne lige. Moglo
bi se reći da je to dokaz da na svijetu nema pravde, ali može se reći i da je spojio
Annie i mene, a to je nešto što će biti toliko lijepo i vrijedno da bih mu gotovo mogla
oprostiti ono što je učinio.
Povezale smo se na molekularnoj razini, onako kako to čine samo vojnici u borbi i
tinejdžeri. Provodile smo zajedno sve vrijeme izvan škole. Ona me ohrabrivala da
prestanem pušiti travu, savjet koji sam poslušala jer su mi ocjene postajale sve lošije.
Ja sam je natjerala da opet počne izlaziti. Bila je uz mene kad smo morali dati
uspavati Bustera, psa kojeg sam imala od svoje pete godine. Ja sam bila uz nju kad joj
je baka umrla. Zajedno smo učile voziti i provodile vrijeme upadajući u nevolje i
izvlačeći se iz njih, odrastajući, postajući žene.
Annie i ja dijelile smo jedan od najintimnijih odnosa koji osoba može imati:
prijateljstvo dok iz djeteta postaješ odrasla osoba. Tip iskustava i sjećanja koje nosiš
kroz život sve do groba.
Ono što se dogodilo kasnije događa se često. Maturirale smo. Tad sam već bila s
Mattom. Ona je upoznala nekog tipa i odlučila proputovati zemlju s njim prije nego
ode na fakultet. Ja nisam čekala, otišla sam ravno na faks, na UCLA. Učinile smo ono
što svi čine, zaklele smo se da ćemo ostati u kontaktu dva puta tjedno i zauvijek, a
onda smo učinile ono što svi čine, postale zaokupljene vlastitim životima i nismo
razgovarale gotovo godinu dana.
Jedan sam dan izašla s predavanja... i eto nje. Izgledala je divlje i prekrasno, osjetila
sam kako u meni vibrira veselje i bol i žudnja, kao akord na gitari marke Gibson.
»Kako je, studentice?« upita sa sjajem u očima.
Nisam odgovorila, nego sam je zagrlila i držala u zagrljaju jebeno dugo.
Otišle smo na ručak gdje mi je pričala o svojim avanturama. Proputovali su pedeset
država gotovo bez novca, vidjeli su mnogo toga i mnogo su toga radili, seksali se na
toliko različitih mjesta da su ispunili kvotu do kraja života. Tajnovito se nasmijala, a
zatim stavila ruku na stol.
»Vidi«, rekla je.
Pogledala sam, vidjela zaručnički prsten, razjapila usta od iznenađenja kao što sam
trebala, pa smo se smijuljile i razgovarale o budućnosti, o planovima za njezino
vjenčanje. Bilo je to kao da smo opet u srednjoj školi.
Bila sam joj kuma, ona meni također. Preselila se u San Francisco s Robertom, a Matt
i ja smo ostali u L.A.-U. Stvari su krenule svojim tijekom, ali uvijek smo svakih šest do
osam mjeseci uspijevale naći vremena za telefonski razgovor, a kad god jesmo,
vratile smo se u onaj dan kad smo markirale, slobodne, mlade i sretne.
Robert je ispao bezveznjak koji ju je na kraju ostavio. Nekoliko sam ga godina kasnije
dala provjeriti u nadi da mu u životu ide loše i da je jadan. Umjesto toga, saznala sam
da je poginuo u automobilskoj nesreći. Zašto to Annie nikad nije podijelila sa mnom,
još uvijek ne znam.
Kad sam počela raditi za FBI, a pod time mislim zaista raditi, vrijeme između poziva
produžilo se na jednu godinu. A zatim na godinu i pol. Pristala sam biti kuma njezinoj
kćeri, ali sramim se reći da sam to dijete vidjela samo jedanput, a ona moje nikad nije
upoznala. Što da kažem? Život je krenuo dalje, jedino to uvijek ostaje isto.
Neki to možda osuđuju. Mene nije briga, ja znam da, prošlo šest mjeseci ili dvije
godine, kad god smo razgovarale, bilo je kao da vrijeme uopće nije proteklo.
Prije otprilike tri godine umro joj je otac. Odmah sam otišla gore k njoj i ostala tjedan
dana pomažući joj. Ili bolje, pokušavajući joj pomoći. Annie je ostarjela, bila je
premorena i jako je patila. Sjećam se kako me sinula ironija — njezina agonija i dob
učinile su je ljepšom nego ikada. Noć nakon sprovoda, nakon što je stavila kćer u
krevet, sjedile smo na podu njezine spavaće sobe, a ona mi je plakala na rukama dok
sam joj šaptala u kosu.
Nije mi se javila kad je Matt umro, ali to me nije čudilo. Za Annie je bilo svojstveno da
prezire vijesti, pisane ili na TV-u, a ja je nikad nisam nazvala da joj kažem što se
dogodilo. Još uvijek ne znam zašto.
Mislila sam na Annie na putu do ureda FBI-a. Razmišljala sam i čudila se svojoj
reakciji na njezinu smrt. Bila sam tužna. Čak i shrvana. Ali emocionalno mi se to nije
činilo toliko važnim koliko je trebalo biti.
Tek sam stigla i u tom sam trenutku shvatila da sam izgubila sve iz mladih dana.
Ljubav iz mladih dana, prijateljicu iz mladih dana. Sve je nestalo. Možda je gubitak
Matta i Alexe naprosto bio previše. Možda zato sad zbog Annie ne patim kao što
mislim da bih trebala.
Možda više ne mogu toliko patiti.
»Dovraga, Smoky, što radiš ovdje?«
To je specijalni agent Jones, moj stari pokrovitelj. Samo što je sad zamjenik direktora.
Iznenadilo me što sam ga susrela ovdje. Nije da nije posvećen ili da oklijeva zasukati
rukave; on naprosto ovdje nije potreban, a uvijek je tražen. Sto je toliko hitno u vezi s
ovim slučajem?
»Callie me zvala, gospodine. Rekla mi je da je ubijena Annie King i spomenula da je
ubojica ostavio poruku za mene. Idem s Vama.«
On otrese glavom. »E, pa ne ideš. Nema jebene šanse. Osim činjenice da ti je
prijateljica, što znači da ovaj slučaj ne smiješ taknuti ni štapom dugim tri metra,
nemaš dopuštenje za povratak na posao.«
Callie pokušava prisluškivati, a Jones to primijeti. Rukom mi pokazuje da krenem
prema njegovu autu i pali cigaretu dok hodamo. Svi su izašli iz ureda, spremaju se da
krenu na privatni aerodrom Van Nuys. On duboko povuče dim, a ja ga pogledam s
čežnjom. Zaboravila sam ponijeti svoje.
»Gospodine, mogu li uzeti jednu?«
Obrve mu se podignu od iznenađenja. »Mislio sam da si prestala.«
»Opet sam počela.«
Slegne ramenima i pruži mi kutiju. Izvadim cigaretu, a on mi je pripali. I ja udahnem
fino, duboko. Njam.
»Slušaj, Smoky. Znaš kako to ide. Dovoljno si dugo ovdje. Tvoj psihić sadržaj onoga o
čemu pričate drži pod ključem. Ali jedanput mjesečno podnese izvještaj u kojem
opisuje tvoje trenutačno stanje.«
Kimnem. Znam da je to tako. Ne shvaćam to kao neko kršenje prava. Nije riječ o
privatnosti ni o pravima. Riječ je o tome mogu li mi vjerovati da zastupam FBI. Ili da
nosim oružje.
»Jučer sam dobio izvješće. Kaže da još imaš mnogo posla i da nisi spremna da se
vratiš u akciju. Točka. A ti se pojaviš u šest ujutro i želiš ići na mjesto zločina gdje ti je
ubijena prijateljica?« Snažno otrese glavom. »Kao što sam rekao: nema jebene
šanse.«
Povučem dim držeći cigaretu među prstima dok ga gledam i pokušavam smisliti što
da kažem. Shvaćam da znam zašto je ovdje. Zbog mene. Jer je ubojica pisao meni. Jer
je zabrinut.
»Gledajte, gospodine. Annie King bila mi je prijateljica. Njezina je kći još uvijek tamo
gore i živa je. Nema druge obitelji, otac joj je mrtav, a ja sam joj kuma. Otišla bih k
njoj ionako. Od FBI-a tražim samo uslugu da me poveze.«
On na to povuče dim, zagrcne se i baš se nakašlje.
»Moooolim te! Dobar pokušaj, ali što ti misliš, s kojim debilom razgovaraš, agentice
Barrett?« Zaprijeti mi prstom. »Predobro te poznam da bih nasjeo, Smoky. Ne muljaj
preda mnom. Prijateljica ti je mrtva — i žao mi je zbog toga, usput budi rečeno — pa
želiš otići gore i baciti se na slučaj. To je prava istina. A ja to ne mogu dopustiti. Kao
prvo, osobno si umiješana i to te isključuje u startu, ako ćemo po pravilniku. Kao
drugo, vjerojatno si suicidalna i ne mogu dopustiti da izađeš na mjesto zločina u tom
stanju.«
Razjapim usta, a zatim mi se riječi ispune bijesom i sramom. »Isuse Bože! Zar mi na
čelu piše razmišljala sam o samoubojstvu?«
Oči mu na ovo omekšaju. »Ne, ne piše ništa. Stvar je samo u tome da svi mi znamo
da bismo o tome razmišljali da je netko od nas doživio i pola onoga što si ti
doživjela.« Baci cigaretu na pločnik i ni ne pogleda me kad nastavi govoriti. »I ja sam
jednom razmišljao o tome da progutam cijev.«
Kao i s Callie za ručkom jučer, nemam riječi. On to primijeti i kimne. »Istina je. Izgubio
sam partnera prije otprilike dvadeset pet godina, kad sam bio u losanđeleskoj policiji.
Izgubio sam ga jer sam donio lošu odluku. Odveo sam nas u zgradu bez pojačanja, a
nismo mogli izaći sa svime na kraj. On je platio cijenu. Obiteljski čovjek, voljeni muž i
otac troje djece. Ja sam bio kriv, o ispravljanju nepravde razmišljao sam gotovo osam
mjeseci.« Pogleda me pogledom bez žaljenja. »Nije da imaš nešto napisano na čelu,
Smoky. Samo većina nas misli da bismo si već raznijeli mozak da smo na tvom
mjestu.«
Takav je Jones. Nikakvo čavrljanje, nikakvo oklijevanje oko stvari. Dobro mu to stoji. S
njim uvijek znaš na čemu si. Uvijek.
Ne mogu ga pogledati u oči. Bacim napola popušenu cigaretu i zgnječim je stopalom.
Pažljivo razmišljam o tome što da sad kažem. »Gospodine. Cijenim to što govorite. I
imate pravo gotovo u svemu, osim u jednoj stvari.« Opet ga pogledam. Znam da će
htjeti vidjeti moje oči kad kažem što namjeravam kako bi provjerio govorim li istinu.
»Razmišljala sam mnogo o tome. Ali jučer! Jučer je bio prvi dan kad sam bila sigurna
da to neću učiniti. Znate li što se promijenilo?« Pokažem na svoj tim koji stoji i čeka
na stepenicama. »Otišla sam posjetiti ove ljude prvi put otkad se ono dogodilo. Došla
sam i vidjela ih, još su uvijek ovdje i prihvatili su me. Ovaj, još sam neodlučna oko
Jamesa — ali bit je u tome da me nisu žalili niti učinili da se osjećam kao roba s
greškom. Mogu Vam sa svom sigurnošću reći da više nisam suicidalna. A razlog tome
je što sam kročila nogom u FBI.« On sluša. Znam da ga nisam obrlatila, ali imam
njegovu pozornost. »Gledajte, nisam spremna da opet preuzmem Koordinacijski
NCAVC. Jebeno je sigurno da nisam spremna biti u bilo kakvoj taktičkoj situaciji. Sve
što Vas tražim je da mi dopustite da primirišem poslu. Pustite me da se povedem, da
se uvjerim da je Bonnie u redu, i dopustite mi da se posvetim ovome barem malo.
Callie će ostati glavna. Neću biti naoružana i obećavam, ako pomislim da mi je
previše, odlazim.«
On stavi ruke u džepove i uputi mi dug, oštar pogled. Pozorno me proučava. Važe sve
mogućnosti, sve rizike. Kad odvrati pogled i uzdahne, znam da sam ga uvjerila.
»Znam da ću zažaliti zbog ovoga, ali dobro. Ovako. Otići ćeš, uzet ćeš malu, razgledat
ćeš mjesto zločina. Možeš komentirati s timom. Ali ti nisi glavna. I u trenutku kad se
osjetiš imalo nesigurnom, daješ petama vjetra. Mislim to, Smoky. Trebam te natrag,
nemoj me krivo shvatiti. Ali trebam te čitavu, a to znači da nije nužno da to bude
sada. Razumiješ?«
Kimam glavom kao dijete ili regrut, da gospodine, da gospodine, da gospodine. Idem
i osjećam da je ovo važna stvar. Pobjeda. On digne ruku pozivajući Callie k nama. Kad
ona stigne, kaže joj ono što je rekao meni.
»Jasno?« upita ozbiljno.
»Da, gospodine. Primljeno na znanje.«
Uputi mi zadnji pogled. »Avion vas čeka, gubite se.«
Odlazim s Callie prije nego što se predomisli.
»Voljela bih znati kako ti je to uspjelo, dušice«, promrmlja. »Samo da znaš, što se
mene tiče, ovo je tvoj šou dok mi ti ne kažeš drugačije.«
Ne odgovaram. Preokupirana sam razmišljanjem o tome jesam li napravila groznu
pogrešku time što sam se vratila u tim.

DEVETO POGLAVLJE

»OTKAD SAMO TO zaslužili privatni avion?« upitam.

»Sjećaš se da sam ti rekla kako smo imali dvije otmice djece, a jedno smo našli živo?«
upita Callie.
Kimnem glavom.
»Don Plummer bio je otac djevojčice koju smo vratili živu. On posjeduje malenu
avionsku tvrtku. Prodaju avione, imaju školu letenja, takve stvari. Ponudio je FBI-u
besplatan avion, što smo naravno morali odbiti. Ali — bez našeg uplitanja — pisao je
direktoru i sredio nam pristup avionu kad nam je potreban za nisku cijenu.« Slegne
ramenima i pokaže oko sebe. »Tako da, kad trebamo negdje stići brzo...«
Na ovom letu pridružio se i dodatak timu. Neki klinac koji izgleda mlado i jedva da je
dorastao svojoj ulozi agenta FBI-a. Izgleda kao da bi trebao imati naušnicu na jednom
uhu i žvakaću u ustima. Škiljnem i ugledam cijelu silu piercinga na njegovu lijevom
uhu. Bože. Možda nosi samo jednu naušnicu dok nije na poslu. Upoznali su me s njim
kao s posudenikom iz Odjela za kompjuterske zločine. Sjeo je malo dalje od svih
ostalih izgledajući zgužvano i napola budno. Autsajder.
Ogledam se oko sebe. »Gdje je Alan?« upitam.
Odgovor dolazi iz prednjeg dijela aviona. Više gunđanje. »Tu sam, naprijed.« To je sve
što je rekao.
Pogledam Callie s podignutim obrvama. Ona slegne ramenima.
»Nešto ga muči. Izgledao je prilično ljutito kad smo došli ovamo.« Na trenutak baci
pogled prema njemu, a zatim otrese glavom. »Zasad bih ga pustila na miru, dušice.«
Pogledam sjenu u kojoj Alan sjedi i želim nešto poduzeti. Ali Callie je u pravu. A mene
treba ažurirati.
»Reci mi sve«, kažem prihvaćajući njezin prijedlog, »što imamo dosad?«
Okrećem se prema Jamesu dok to izgovaram. On zuri u mene, u njegovim očima
vidim neprijateljstvo. Zrači neodobravanjem.
»Ne bi trebala biti ovdje«, kaže.
Prekrižim ruke i pogledam ga. »Da, ali jesam.«
»To je kršenje procedure. Bit ćeš na teret ovoj istrazi.« Otrese glavom. »Vjerojatno
nemaš ni dopuštenje psihijatra, zar ne?«
Callie šuti, a ja sam zahvalna. Ovo je ključan trenutak, nešto što moram riješiti sama.
»Jones mi je dao dopuštenje.« Namrštim mu se. »Isuse, James. Annie King mi je bila
prijateljica.«
On mi zaprijeti prstom. »Tim više ne bi trebala biti ovdje. Previše si osobno upletena
u istragu i sjebat ćeš je.«
Jedan dio mene shvaća da bi autsajder koji ovo sluša mogao biti zaprepašten. Ne bi
mogao vjerovati da James govori to što govori. Naviknuta sam na to — donekle. Ovo
je ipak James. On je takav, on radi takve stvari. Osim toga, pomaže mi. Osjećam da se
u meni nešto pokreće. Stara hladnoća, ono što sam uvijek upotrebljavala da izađem
na kraj s Jamesom, da ga zauzdam. Uhvatim taj osjećaj i pustim ga da se razlije do
mojih očiju.
»Ovdje sam. Ne idem nikamo. Pomiri se s tim i reci mi sve detalje. Prestani me
zajebavati.«
On zastane na trenutak, preispita me pogledom. Vidim kako se smiruje. Još jedanput
otrese glavom negodujući, ali znam da je popustio.
»Dobro. Ali želim da u evidenciji piše da mislim kako je ovo očito kršenje FBI-ovih
propisa.«
»Primljeno na znanje.« Glas mi je sarkastična oštrica koja postaje tupa od njegove
ravnodušnosti.
»Dobro.« Sad primjećujem da mu oči počinju lutati. Pred sobom nema dosje, ali
njegov kompjuterski mozak vadi sve informacije i stavlja mu ih na raspolaganje.
»Tijelo je nađeno jučer. Misle da je ubijena prije tri dana.«
Začudim se. »Tri dana?«
»Da.«
»A kako su našli tijelo? Gdje?«
»Policija iz San Francisca dobila je e-mail. S prilogom i fotografijama. Fotografijama
Annie. Otišli su k njoj da provjere stvar te našli tijelo i dijete.«
Srce mi lupa u grudima, osjećam kako mi se u želucu bućka kiselina. Samo čekam
trenutak da kiselo podrignem. »Znači, kći je bila tamo duže od tri dana sa svojom
mrtvom majkom?« Glas mi je zvučao glasno. Ne kao da vičem, ali skoro. James me
pogleda mirna lica. Upravo povezuje činjenice.
»Još gore. Ubojica ju je zavezao uz majčino tijelo. Licem u lice. Cijelo je vrijeme bila
tako zavezana.
Krv mi sukne u glavu, osjećam se slabo. Podrignem, tiho, ali odvratno. Osjećam taj
okus u ustima. Stavim ruku na čelo.
»Gdje je Bonnie sad?«
»U jednoj od lokalnih bolnica, pod nadzorom. U katatonič- nom je stanju. Nije rekla
ni riječ otkad su je našli.«
Tišina. Callie je prekida.
»Ima toga još, dušice. Stvari koje moraš čuti prije nego što sletimo. Da te ne uhvate
nespremnu.«
Grozim se onoga što dolazi. Grozim se kao što se grozim odlaska na spavanje noću.
Ali uhvatim samu sebe, snažno, i protresem se. Nadam se da nitko to ne vidi. »Hajde,
pucaj. Cijeli šaržer.«
»Tri stvari, samo ću ti ih rasprostrti, jednu za drugom. Prvo, svoju je kćer ostavila
tebi, Smoky. Ubojica je našao njezinu oporuku i ostavio je pokraj tijela kako bismo je
našli. Ti si navedena kao skrbnica. Drugo, tvoja je prijateljica vodila internetsku
stranicu sa seksualnom tematikom i osobno je na njoj glumila. Treće, ubojičin e-mail
policiji uključuje i pismo adresirano na tebe.«
Razjapila sam usta. Osjećam se kao da me netko pretukao. Kao da je Callie, umjesto
pričanja, uzela palicu za golf i udarala me njome. Vrti mi se u glavi. Kroz šok
primjećujem vrlo sebičan osjećaj zbog kojeg se sramim, ali i za koji se grčevito
hvatam. To je strah od toga da se slomim pred svojim timom. Strah od toga kakvom
će me smatrati, pogotovo James. Sebično, da, ali prepoznajem to kao oruđe koje
mogu koristiti da se kontroliram.
Hvatam se u koštac sa šokom i tugom koji se bore za prevlast i uspijevam ih dovoljno
potisnuti na stranu da progovorim. Iznenađena sam zvukom svoga glasa kad izađe:
miran i postojan.
»Da vidim, točka za točkom. Sto se tiče prve, s time ću na kraj izaći sama. Krenimo na
drugu. Kažete da je ona bila neka vrsta internetske prostitutke?«
Čuje se pištav glas. »Ne, gospođo, to uopće nije istina.«
Mladi dečko s Odjela za kompjuterske zločine. G. Naušnica. Pogledam ga.
»Kako se zoveš?«
»Leo. Leo Carnes. Mene su posudili zbog e-maila, ali i zbog toga što ti je prijateljica
radila.«
Jako ga oštro pogledam. Uzvrati moj pogled bez treptaja. Dečko je zgodan, vjerojatno
mu je dvadeset četiri, dvadeset pet. Tamna kosa, mirne oči. »A to je bilo što? Rekao
si da nemam pravo. Stoga nam objasni.«
Primakne nam se nekoliko sjedala; pozvan u uži krug, brzo prihvaća priliku. Svi žele
pripadati nekome. »Objašnjenje je prilično dugo.«
»Imamo vremena. Kreni.«
On kimne glavom, u oku mu se pojavi sjaj koji prepoznajem kao uzbuđenje.
Kompjuteri su njegova stvar, njegova strast. »Da biste razumjeli, morate znati da je
pornografija na internetu potpuno drugačija supkultura od pornografije u >pravom
svijetu<.« Naslanja se, opušta, priprema da nas pouči o temi o kojoj zna sve. To je
njegov trenutak u središtu pozornosti, a ja sam sretna što mu ga dajem. Daje mi
vremena da smirim misli i želudac. I nešto o čemu ću razmišljati osim male Bonnie
koja bulji u mrtvo majčino lice tri dana.
»Nastavi.«
»Počevši s 1978., postojali su takozvani BBS — Bulletin Board Systems, elektronske
oglasne ploče. Puno je ime zapravo bilo Kompjuterizirani BBS. To su bile prve
nevladine mreže dostupne javnosti. Ako ste imali modem i kompjuter, mogli ste
ostaviti poruke, dijeliti datoteke i tako dalje. Naravno, tada su gotovo svi korisnici bili
znanstvenici ili super-štreberi. Ali razlog zbog kojeg je ovo relevantno jest to što su
BBS-ovi postali mjesto gdje su se ostavljale pornografske slike. Mogli ste ih dijeliti,
mijenjati se, što god. I u tom trenutku ne govorimo samo o Divljem zapadu, nego o
neotkrivenoj zemlji. Nema nadzora, nula bodova. To je vrlo važno za korisnike
pornografije jer...«
James se ubacuje: »Bilo je besplatno i privatno.«
Leo se nasmije i kimne glavom. »Upravo tako! Niste se morali šuljati u trgovinu sa
seksualnim pomagalima niti skrivati što u papirnatoj vrećici. Mogli ste se zaključati u
spavaću sobu i skidati pornografske fotografije bez straha da će vas otkriti. To je bio
NEVJEROJATAN pomak. Dakle, BBS-ovi su bili jedina javna igra u gradu i bili su
svugdje, a pornografija je već bila svugdje na njima.
BBS-ovi su prilično zamrli kada se razvio internet i nastaju web-stranice, browseri,
imena s točka-com na kraju i sve te stvari.
BBS-ovi su uvijek zapravo bili za objavljivanje, a gledati se moglo nakon preuzimanja.
Sad postoje web-stranice gdje sve možeš vidjeti isti trenutak kad se na nju spojiš. I,
što se događa s pornografijom?« Nasmije se. »Sto se zapravo dogodilo dvojako je: s
jedne su strane pametni poslovni ljudi — govorim o tipovima koji su već imali novca
— koji su na internem počeli razvijati web-stranice za odrasle. Neke su bile iz
audiotekstualne industrije...«
»A to je?« prekinem ga.
»Oprosti. Telefonski seks. Ti tipovi koji su već zgrtali lovu telefonskim seksom vidjeli
su web i shvatili da ima potencijala za pornografiju. Privatnu pornografiju gdje se
plaća po pogledanoj jedinici, plaćeni materijal za drkanje nekog običnog tipa. Utočili
su hrpu novca u kupnju postojeće pornografije. Slike koje su skenirale stotine tisuća
ljudi i objavili ih na web-stranicama. Da biste ih pogledali, morali ste isukati svoju
kreditnu karticu. Upravo su se tu promijenile stvari što se tiče pornografije.«
Callie se namršti. »Kako to misliš, promijenile?«
»Dolazim na to. Znate, do te točke u vremenu pornografija je bila pravi posao. Ako
biste prodavali videosnimke, na primjer, bili biste u industriji do grla. Drugim
riječima, bili biste na filmskom setu, vidjeli seks vlastitim očima, poznavali biste ljude,
možda biste i sami bili pred kamerama. To je uvijek bila zatvorena, mala skupina. Ali s
web-stranicama, ovi tipovi s početka, oni su potpuno nova vrsta. Postojao je sloj
između njih i pravog stvaranja stvari. Imali su novac i plaćali su profesionalcima za
njihove fotografije. Stavljali su ih na web i naplaćivali njihovo gledanje. Vidite li
razliku? Oni nisu bili pornografi, ne u klasičnom smislu. Bili su poslovnjaci. S
planovima za marketing, uredima, osobljem i svime što ide uz to. Više nisu djelovali
kao neki ljigavo dno društva. I isplatilo im se. Neke od tih prvih kompanija sad zarade
osamdeset do sto milijuna na godinu.«
»Opa«, kaže Callie. Leo kimne.
»Da, opa. Možda se to nama ne čini kao nešto važno, ali ako stvarno istražiš povijest
pornografije, dogodila se promjena u paradigmi. Iskreno, većina ljudi koji su radili
pornografiju u ranim osamdesetima bili su iz sedamdesetih. To znači puno droge,
promiskuitetan seks, svi ti klišeji. A ovi novi tipovi s interneta... Većina njih nikad nije
sudjelovala u svingerskoj večeri, nisu šmrkali kokain kad im je neka žena pušila, ništa
u tom stilu. Većina njih nikada nije bila na setu pornografskog filma. Bili su to tipovi u
poslovnim odijelima koji su zarađivali milijune na najnovijoj stvari. Oni su učinili
pornografiju, pa, cijenjenom. Koliko god to ona može biti.«
»Rekao si >dvojako<. Koji je drugi dio?«
»Dok su ti poslovnjaci klesali svoja carstva događala se još jedna >odrasla revolucija«,
ovaj put više na razini najširih slojeva. Umjesto web-stranica, koje su bile kolekcija
slika profesionalnih pornografskih zvijezda, postojale su žene ili parovi koji su stvarali
web-stranice usredotočene na njih i njihove seksualne eskapade iz pravog života. To
nisu bili ljudi koji su za život htjeli zaraditi pornografijom, oni su to radili iz zabave.
Napaljivao ih je egzibici- onizam. To se zvalo >amaterska pornografija<.«
Callie zakoluta očima. »Ovdje ne pričaš s curama od jučer, dušice. Mislim da većina
nas zna što je amaterska pornografija. Cura iz susjedstva, svingeri, bla bla bla.«
»Naravno, pardon. Uživio sam se u ulogu predavača. Važnost je u tome što je ispalo
da je potražnja za tom vrstom pornografije jednako velika kao potražnja za
profesionalnom pornografijom . Tako velika da većina tih žena ili parova više s time
nije mogla nastaviti besplatno, kao hobi. Troškovi za to što na njihove web-stranice
dolazi toliko ljudi postali su previsoki. Tako da su i oni počeli naplaćivati. Nekolicina
onih koji su počeli rano zaradili su milijune. A - a ovo je ključno za ono što morate
razumjeti - to nisu bili ljudi iz porno-industrije. Oni nisu znali nikoga iz video-
industrije za odrasle.
Nisu bili u časopisima, na videosnimkama ni knjižarama s knjigama za odrasle. To su
bili ljudi koje nije prvotno pokretao novac, nego užitak u onome što rade.
Što god vi ili ja mislili o tome je li to zdrav način života, istina je da imamo potpuno
novu demografiju unutar porno-industrije. Mame i tate, članovi udruga za suradnju
roditelja i učitelja. Sve vrijeme imaju tajni život i zgrću novac pokazujući se svijetu.«
Okrene se prema meni. »Dakle, ono što sam mislio kad sam rekao da niste u pravu
samo je to. Vidio sam web-stranicu Vaše prijateljice. Nije radila hard-core stvari, pod
tim mislim na to da nije bilo seksa. Jest masturbirala i koristila seksualne igračke i...
takve stvari. Naplaćivala je gledanje i nije da pod svaku cijenu to odobravam — ali
nije bila prostitutka.« Zamucao je nakratko. »Mislim, ne znam pomaže li Vam to kad
razmišljate o tome, ali...«
Umorno mu se nasmiješim. Zatvorim oči. »Teško je takvo nešto prihvatiti, Leo. Nisam
sigurna što mislim o bilo čemu od tih stvari. Ali, da. Pomaže.«
U glavi mi se vrti, vrti, vrti. Mislim na Annie kako pozira gola u svojoj izabranoj
profesiji. Pitam se o tajnama koje ljudi čuvaju. Uvijek je bila lijepa, uvijek pomalo
divlja. Ne bi me iznenadila nikakva količina seksualnih tajni. Ali ovo — ovo me izbacilo
iz takta. Djelomično jer sam nesigurna u vlastitoj podvojenosti o tome.
Na pamet mi odjednom nepozvana padne slika — Matt i ja oboje smo imali dvadeset
šest. Seks kakav smo imali te godine može se nazvati samo spektakularnim. Ni jedan
dio našeg doma nije ostao nekršten. Ni jedan položaj neiskušan. Moja kolekcija
donjeg rublja strelimice je rasla, a najbolje od svega bilo je što se ništa od ovog nije
događalo zato što smo se oko toga trudili. Nismo pokušavali »začiniti« stvari — i
ovako su bile pikantne. Opijali smo se jedno drugim prepustivši se pohotnim igrama.
Od nas dvoje ja sam ta koje je uvijek u seksu bila više avanturistički raspoložena.
Matt je naginjao konzervatizmu i bio je tih. Ali kao što kažu: tiha voda brege dere.
Pratio me u stopu u tamne predijele bez oklijevanja. Punim bi glasom zavijao na
mjesec točno pokraj mene. To je jedna od stvari koje sam voljela na njemu. Bio je
predivan, nježan muškarac. Ali mogao je mijenjati brzine kad sam to od njega trebala,
mogao je biti grub i taman i pomalo opasan. Uvijek je bio moj junak. Ali... kad mi je
trebao negativac, Matt bi se za to pobrinuo.
Bili smo moderan par. Tu i tamo zajedno smo gledali proste filmove. Ja sam ta koja
bih ga odvukla da proučimo neke od stranica za odrasle. Uvijek s njegova profila. Iako
sam ja bila Big Brother, bila sam paranoična po pitanju Big Brothera. Nisam si mogla
priuštiti da okaljam ugled FBI-a. Stoga je Mattov profil bio taj koji je gledao proste
slike. Zezala bih ga zbog toga nazivajući ga perverznjakom u našem braku.
Imali smo i digitalnu kameru. Jedne noći ove godine, kad je on bio u trgovini, dobila
sam inspiraciju. Skinula sam odjeću i fotografirala se nekoliko puta od vrata na niže.
Srce mi je lupalo i smijuljila sam se kao manijak kad sam ih stavila na web-stranicu
koja skuplja takve stvari. Bila sam potpuno obučena i skromna kad se vratio.
Prošao je tjedan i nekako sam zaboravila na taj incident. Bila sam do grla u nekom
slučaju. Na mojem mentalnom rasporedu nije bilo ništa osim Matta i hrane i
spavanja i seksa. Kasno sam došla kući, iscrpljena i dovukla se do spavaće sobe. Tamo
sam našla Matta kako leži na krevetu. Ruke su mu bile isprepletene iza glave, a
pogled baš čudan.
»Nešto mi želiš reći?« upita.
Zastala sam zbunjeno pokušavajući se sjetiti. »Ne, koliko ja znam. Zašto?«
»Dođi.« Dignuo se iz kreveta i prošao pokraj mene krenuvši prema našem kućnom
uredu. Pratila sam ga zbunjeno. Sjeo je za stol gdje je bio naš kompjuter. Zatresao je
miša kako bi nestao screen saver.
Ono što sam vidjela natjeralo me da se tako zacrvenim da sam mislila da će mi lice
izgorjeti. Bila je to ona stranica na webu, a tamo fotografije koje sam ja uslikala, stoje
tamo da ih cijeli svijet može vidjeti. Matt se vrtio na stolcu. Sa smiješkom na licu.
»Poslali su mi e-mail. Čini se da im se jako sviđaju slike koje si im poslala.«
Zamucala sam i još se malo zacrvenjela. Crvenjela sam se još i više dok nisam
osvijestila da postajem uzbuđena.
Mislim da to više ne bi trebala činiti, Smoky — od vrata na niže ili ne, to vjerojatno
nije baš jako pametno. Zapravo, prilično je glupo. Da netko sazna, otpustili bi te istog
trena.«
Buljila sam u njega, još uvijek s užarenim licem i kimala glavom. »Da. Mislim, imaš
pravo. Neću. Ali...«
Dignuo je obrve na onaj način koji mi je uvijek bio užasno seksi. »Ali?«
»Ali sad — idemo se jebati.«
Strgnula sam svoju odjeću sa sebe, on svoju, i završili smo zavijajući na Mjesec.
Zadnja stvar koju mi je rekao prije nego što smo oboje zaspali te noći u tom je
trenutku bila tako smiješna, tako svojstvena Mattu, da me zaboli srce kad je se sad
sjetim. Nacerio se poluzatvorenih očiju.
»Što?« upitala sam.
»Ni FBI nije ono što je nekoć bio, ha?«
Počela sam se hihotati, a on smijati, i opet smo vodili ljubav, a zatim zaspali zajedno
pripijeni jedno uz drugo.
Ne osuđujem bezopasne izlete odraslih u nepoznato, kakav god bio službeni položaj
FBI-a. Često gledam kraj nečijeg života, teško mi se uzbuditi zbog toga što netko
pokazuje svoje sise. Ali to je jako daleko od pokretanja web-stranice i naplaćivanja
ljudima da me gledaju kako guram stvari medu svoje noge. Pitam se je li Annie od
toga dobivala više od samog novca ili je to radila samo zbog novca. Prisjećajući se
svoje prijateljice, vjerojatno nije bilo samo zbog novca. Uvijek je bila slobodoumna,
ženski Ikar koji leti samo mrvicu preblizu Suncu.
Protresem se iz ovog sanjarenja. Na trenutak se zapitam hoću li postati jedna od onih
rastresenih osoba koje prestaju govoriti usred rečenice jer se zamisle i gledaju u
daljinu. Vidim kako me James studira. Iz nekog razloga pada mi na pamet slika njega
— od svih ljudi — kako je saznao za te slike koje su objavljene i potiče malu
iracionalnu paranoju. Bože, onda bih se stvarno morala ubiti.
»Zvučiš kao da se razumiješ u svoj posao, Leo. Trebat ćemo te što se tiče kompjutera,
tako da se nadam da si super-štreber.«
»Najsuper.« Nasmiješi se.
»Da čujemo o poruci.«
Callie posegne u svoju aktovku, otvori je te iz dosjea izvadi isprintanu verziju. Pruži je
meni.
»Jesi li pročitao ovo?« upitam Jamesa.
»Jesam.« Oklijeva. »Za... zanimljivo je.«
Kimnem glavom, susretnem njegov pogled i osjetim poveznicu.
Kao po loju. To je mjesto gdje se sastajemo, on želi znati što mislim o tome, što god
on mislio ili rekao.
Usredotočujem se na riječi dok ih čitam. Moram ući u um ubojice, a ovo su riječi o
kojima je mnogo razmišljao. Ovaj je dokument za nas neprocjenjiv. Može nam reći
mnogo o tom čudovištu, ako ga uspijemo odgonetnuti.
Za specijalnu agenticu Smoky J. Barrett.

Da je ovo bar samo za Vaše oči, ali znam koliko malo Vaš FBI poštuje privatnost kada
je riječ o istrazi. Otvaraju se sva vrata, rolete se dižu, sjene nestaju.
Prvo bih se htio ispričati zbog vremenske razlike između ubojstva Vaše prijateljice i
obavještavanja policije o njezinoj smrti. Nisam mogao drugačije. Trebao sam
vremena da pokrenem određene stvari. Stremit ću tome da budem iskren prema
Vama, agentice Barrett, pa ću biti iskren i ovdje, lako je najvažniji faktor bilo vrijeme
koje sam trebao, priznajem da sam osjetio začudno ushićenje razmišljajući o maloj
Bonnie kako je vezana licem u lice s truplom svoje majke, kako bulji u njezine mrtve
oči i osjeća smrad koji se javlja.
Mislite li da će se ikada oporaviti od toga? Ili mislite da će je to proganjati do zadnjeg
dana? Hoće li taj dan doći ranije, možda će na sebe dignuti ruku pokušavajući otjerati
noćne more oštrom britvicom ili tabletama za spavanje? Samo će vrijeme pokazati,
ali zanimljivo je razmišljati o tome.
I dalje iskreno: nisam dirao dijete. Uživam u ljudskoj boli, kakav sam samo stereotip!
Nisam moralno protiv seksualnog silovanja mladeži, ali to mi nije nešto posebno
privlačno. Dijete ostaje kreposno, barem fizički. Silovati njezin um donijelo mi je
cjelovitije ispunjenje.
Budući da ste Vi jedna od onih osoba koje ne mogu okrenuti glavu smrti, reći ću Vam
o smrti Vaše prijateljice Annie King. Nije umrla brzo. Trpjela je velike bolove.
Preklinjala je za svoj život. Smatrao sam to zabavnim i uzbudljivim. Pitam se, koju
ćete kućicu zbog toga prekrižiti na svojoj kontrolnoj listi o meni, agentice Barrett?
Dajte da Vam pomognem.
Nisam bio žrtva seksualnog ni fizičkog zlostavljanja kao dijete. Nisam piškio u krevet
niti sam mučio male životinje. Ja sam nešto puno čistokrvnije. Ja sam nasljednik.
Radim to što radim jer potječem iz plemenite loze, od PRVOGA.
To je zaista ono za što sam se rodio. Jeste li spremni za dalje, agentice Barrett? Rugat
ćete mi se, ali neka: ja sam izravno potomak Jacka Trbosjeka.
Eto. Sad smo načisto. Vi nesumnjivo tresete glavom dok ovo čitate. Pripisali ste mi
status još jednog luđaka, nesretne duše koja čuje glasove i dobiva naredbe od Boga.
Riješit ćemo se te krive predodžbe, i to vrlo brzo. Zasad, ostanimo na ovome: Vaša
prijateljica Annie King bila je kurva. Moderna kurva u informacijski naprednom dobu.
Zaslužila je da umre vrišteći. Kurve su rak rana ovog svijeta; ni ona nije bila iznimka.
Bila je prva. Neće biti zadnja.
Nastavljam stopama svojeg pretka. Kao što nisu njega, ni mene neće uhvatiti, i kao
on, ući ću u povijest. Hoćete li igrati inspektora Abberline za mojeg Jacka?
Nadam se, iskreno se nadam.
Započnimo progon ovako: budite u svojem uredu dvadesetoga. Dostavit će Vam
paket, a on će potvrditi moje izjave, lako znam da nećete poslušati, dajem Vam riječ
da u paketu koji pošaljem neće biti zamki ni bombi.
Posjetite malenu Bonnie. Možda možete buditi jedna drugu vriskom usred noći sad
kad ste njezina nova mamica.
I, ne zaboravite — nikakvi glasovi, nikakve naredbe od Boga.
Sve što moram slušati da bih znao tko sam kucanje je vlastitog srca.
Iz Pakla, Jack ml.
Završim s čitanjem i ostanem trenutak u tišini. »Bome, kakvo pismo«, kažem.
»Samo još jedan luđak«, kaže Callie glasom koji pršti prijezirom.
Stisnem usne. »Nisam sigurna. Mislim da je ovaj nešto više od toga.« Otresem glavu
da je razbistrim te pogledam Jamesa. »Razgovarat ćemo o ovome kasnije. Moram
malo razmisliti.«
Kimne glavom. »Da. I ja isto želim vidjeti mjesto zločina prije nego što izvedem bilo
kakav pravi zaključak.«
Opet ta povezanost. I ja razmišljam jednako. Moramo se naći tamo gdje se sve
dogodilo. Stajati na mjestu ubojstva. Moramo ga onjušiti.
»Kad smo kod toga«, kažem, »tko je iz policije u San Fran- ciscu preuzeo slučaj?«
»Tvoja stara prijateljica, Jennifer Chang«, Alan zagrmi s prednje strane aviona i
iznenadi me. Razgovarao sam s njom noćas. Ne zna da dolaziš gore s nama.«
»Chang, to je dobro. Ona je jedna od najboljih.« Upoznala sam detektivku Jennifer
Chang na slučaju prije gotovo šest godina. Bila je otprilike mojih godina, vražje
sposobna i imala je gorak, oštar smisao za humor koji mi se sviđao. »Do kuda su oni
došli? Jesu li počeli analizirati mjesto?«
»Da«, kaže Alan hodajući niz hodnik kako bi sjeo bliže nama. »Ekipa za očevid bacila
se na posao, a Chang je igrala malenu diktatoricu. Opet sam razgovarao s njom u
ponoć. Tijelo je već bilo kod mrtvozornika, sve fotografije poslikane, a ekipa je već
otišla. Vlakna, tragovi, sve. Ta je žena gonič robova.«
»Takve je se sjećam. Što je s kompjuterom?«
»Osim uzimanja otisaka nisu ga dirali.« Trznuo je palac prema Leu. »Mozak im je
rekao da će on to srediti.«
Pogledam Lea kimajući glavom. »Kakav ti je plan u vezi s tim?«
»Prilično je jednostavan. Letimično ću pregledati PC, provjeriti ima li kakvih zamki
postavljenih da izbrišu hard disk, takve stvari. Pogledati ima li nečega hitnog. Osim
toga, trebat ću ga uzeti natrag u ured i zaista raditi na njemu.«
»Dobro. Trebam te da temeljito pregledaš njezin kompjuter, Leo. Trebam sve,
uključujući sve izbrisane datoteke, e-mailove, slike, bilo što — i stvarno mislim bilo
što — što će nam pomoći. Našao ju je preko interneta. Znači da mu je kompjuter
prvo oružje.«

On protrlja dlanove. »Dok ga se dočepam...«

»Alane, ti kreni uobičajenim postupkom. Sakupi kopije svega što policija dosad ima,
mislim na izvješća, pretrese, a onda sve to preispitaj.«
»Nema problema.«
Okrećem se prema Callie. »Ti uzmi ekipu. Dobri su oni, ali ti si bolja. Pokušaj biti
simpatična, ali ako se nekoga moraš riješiti...« Slegnem ramenima.
Callie mi se nasmiješi. »Moja specijalnost.«
James, želim da zasad preuzmeš mrtvozornika. Pritisni ga. Trebamo da autopsija
bude gotova danas. Nakon toga ti i ja ćemo otići do mjesta zločina.
Neprijateljstvo probija, ali ne kaže ništa, samo kimne.
Zastanem na trenutak. Prođem sve u glavi da se uvjerim jesam li pokrila sva
područja. Mislim da jesam.
»To je sve?« upita Alan.
Pogledam ga iznenađena ljutnjom u njegovu glasu. Nemam pojma otkud ona dolazi.
»Mislim da je.«
On ustane. »Dobro.« Vraća se natrag u prednji dio aviona dok svi mi gledamo i
čudimo se.
»A tko je njemu gurnuo metlu u šupak?« upita Callie.
»Da, koji čangrizavac!« upadne Leo.
Callie i ja okrenemo glavu da mu dobacimo pogled. Pogled negodovanja.
Leo nervozno gleda čas mene, čas nju. »Sto je?« upita.
»Kao što kažu, dijete drago«, kaže Callie pritišćući kažiprst uz njegova prsa, »>nemoj
tući mog prijatelja. Nitko ne smije tući mog prijatelja osim mene.< Pratiš me?«
Gledam kako Leovo lice postaje ozbiljno, tupo. »Naravno. Hoćeš reći da ti ja nisam
prijatelj, zar ne, Mrkvice?«
Callie nagne glavu na stranu, a ja primijetim kako nestaje dio neprijateljstva s njezina
lica. »Ne, dušice — nisam to rekla. Ovo nije družina i nismo u srednjoj školi. Stoga
prestani s ulogom jadnog opsjednutog štrebera.« Nagne se naprijed. »Ono što hoću
reći jest da volim tog čovjeka. Jednom mi je spasio život. I da mu se ne smiješ rugati
kao ja. Još. Pratiš me, dušice?«
Leo se čini manje neprijateljskim, ali još uvijek nije spreman popustiti. »Da, OK.
Razumijem. Ali ne zovi me djetetom.«
Callie se okrene i naceri se. »Možda se mali ipak uklopi, Smoky.« Opet pogleda Lea.
»Ako cijeniš svoj život, više me nikad nemoj nazvati Mrkvice, dječače s metalnom
naušnicom.«
»Idem razgovarati s Alanom«, kažem. Rastresena sam, ovo zadirkivanje ne zabavlja
me kao inače. Krećem prema naprijed i ostavljam ih u dobrohotnom rječkanju. Neki
maleni dio mene koji je nekad bio vođa primjećuje da je ono što Callie čini zapravo
dobro za Lea, pa tako i za tim. Ona ga prihvaća na svoj način. To mi je drago. Nekad
kad timovi dugo rade zajedno, postanu previše isključivi. Gotovo ksenofobični. To
nije zdravo, sretna sam što vidim da nisu postali takvi. Hm, barem Callie nije. James
bulji kroz prozor, zatvoren i hladan, i ne sudjeluje. James kao takav, ništa novo.
Stižem do reda u kojem sjedi Alan. Bulji u svoje noge, a napetost kojom zrači guši me.
»Mogu li sjesti?« upitam.
Odmahne rukom ne gledajući me. »Svejedno.«
Sjednem i gledam ga trenutak. On se okrene i zuri kroz prozor. Odlučim pokušati s
izravnim pristupom. »Šta ima?«
Pogleda me, a ja gotovo ustuknem zbog gnjeva u njegovim očima.
Sto bi to trebalo značiti? Pokazuješ da znaš kako razgovarati s burazom? Šta ima?
Ostajem bez riječi. Nijema kao riba. Čekam misleći da će ga proći, ali Alan nastavlja
buljiti u mene, a bijes kao da raste.
»I?« upita.
»Znaš da nisam to mislila, Alane.« Glas mi je tih. Miran, čak. »Svima je očito da si
uzrujan zbog nečega. Ja samo... pitam.«
Nastavlja buljiti u mene još koji trenutak, ali ovaj put vatra ipak jenjava. Malo. Spušta
pogled na svoje ruke. »Elaina je bolesna.«
Šok i briga u trenu preplavljuju moju utrobu. Elaina je Alanova žena, poznam je otkad
poznam njega. Prekrasna je Latinoamerikanka lijepog tijela i lijepog srca. Došla me
posjetiti u bolnicu, bila je jedina koja je to učinila. Istini za volju, nije mi dala izbora.
Upala je unutra mičući sestre postrance, prišla krevetu, sjela na rub i borila se sa
mnom dok me nije uzela u naručje, sve bez ijedne riječi. Stopila sam se s njom i
plakala dok nisam presušila. Moje će najjače sjećanje o njoj uvijek biti taj trenutak.
Svijet zamagljen suzama, Elaina, udobna i topla i jaka, miluje me po kosi i pjevuši da
me umiri kombinacijom engleskog i španjolskog. Ona je prijateljica, rijetka vrsta
prijateljice za sva vremena.
»Što? Kako to misliš?«
Možda zbog toga što čuje pravi strah u mom glasu, ali sad bijes nestaje. U očima više
nema vatre. Samo bol. »Rak debelog crijeva drugog stupnja. Odstranili su tumor, ali
prsnuo je. Rak se proširio u tijelo prije operacije.«
»I što to znači?«
»To je sjebani dio. Možda ne znači ništa. Možda se uopće ne treba brinuti oko stanica
raka koje su izašle kad je tumor prsnuo. Ili su možda tamo, lebde okolo spremne da
se rašire tijelom. Ne mogu nam reći ništa sigurno.« Bol u njegovim očima raste.
»Saznali smo jer je imala stvarno jake bolove. Mislili smo da bi mogla biti upala
slijepog crijeva. Odmah su je odveli pod nož, našli tumor, izvadili ga. A kasnije, znaš li
što mi je liječnik rekao? Rekao mi je da je četvrtog stupnja. Da će vjerojatno
umrijeti.«
Gledam mu ruke. Drhte.
»Nisam joj mogao reći. Oporavljala se, znaš? Nisam htio da se brine, samo sam se
htio usredotočiti na oporavak od operacije. Cijeli tjedan mislio sam da će umrijeti i to
sam pomislio svaki put kad sam je pogledao. Nije imala pojma.« Nasmije se gorko.
»Onda smo se vratili na pregled, a liječnik je imao dobre vijesti. Drugi stupanj, ne
četvrti. Sedamdeset do osamdeset posto šanse za oporavak u pet godina. On je sav
nasmiješen, a ona počinje plakati. Saznala je da rak nije tako uznapredovao kao što
smo mislili, a do tada nije ni znala da je to dobra vijest.«
»Ah, Alane...«
»Tako da će ići na kemoterapiju. Možda na radijaciju; još sakupljamo informacije.
Izabiremo.« Opet zuri u svoje velike ruke. »Mislio sam da ću je izgubiti, Smoky. I sad
kad činjenice govore da će biti u redu, ne znam. Ono što znam jest kako bi to bilo.
Osjećao sam to cijeli tjedan. Ne mogu prestati to osjećati.« Pogleda me, ljutnja se
vratila. »Osjetio sam mogućnost da je izgubim. I što radim? Letim do sljedećeg
mrtvaca. Ona je kod kuće, spava.« Pogleda kroz prozor. »Možda je ustala. Ali nisam s
njom.«
Buljim u njega užasnuto. »Isuse, Alane! Zašto ne uzmeš godišnji? Budi s Elainom, ne
ovdje. Možemo s ovim izaći na kraj i bez tebe.«
Okrene se da me pogleda, a bol koju vidim u tim očima ostavlja me bez daha i gotovo
mi zastane srce.
»Zar ne razumiješ? Nisam ljut jer sam ovdje. Ljut sam jer nema razloga zašto ne bih
bio. Ili će sve biti u redu ili neće. Sto ja radim ne čini ama baš nikakvu prokletu
razliku.« Digne ruke i nakrivi dlanove. Dvije ogromne rukavice hvatača u bejzbolu.
»Mogu ubiti ovim rukama. Mogu gađati. Mogu voditi ljubav s mojom ženom i
provesti konac kroz iglu. Snažne su. I prilično spretne. Ali ne mogu posegnuti i izvaditi
rak. Ne mogu joj pomoći. U kurac, ne mogu to podnijeti.«
Ruke se spuštaju natrag u krilo, a bespomoćne ih oči nastave gledati. I ja ih gledam,
pokušavam naći riječi za svog prijatelja. Osjećam njegov strah, i svoj. Pomislim na
Matta.
»Bespomoćnost je nešto u što se razumijem, Alane.«
Pogleda me, u očima mu se bore osjećaji. »Znam, Smoky. Ali... nemoj me krivo
shvatiti, ali kad zbrojim sve, to me ne ispunjava pouzdanjem.« Napravi grimasu. »Ah,
sranje. Oprosti. To zvuči krivo.«
Otresem glavom. »Ne brini. Ne pričamo o tome što se dogodilo meni. Važno je to što
se događa tebi i Elaini. Ne možeš mi reći što osjećaš i istodobno hodati na iglama.«
»Valjda ne.« Ispuše zrak kroz usne. »U kurac, Smoky. Što da radim?«
»Ja...« Naslonim se trenutak razmišljajući. Što da radi? Hvatam njegov pogled.
»Voljet ćeš je i učiniti sve što možeš. Dopustit ćeš da ti prijatelji pomognu ako to
trebaš. I još najvažnija stvar, Alane. Nećeš zaboraviti da možda sve ispadne u redu.
Da je život na tvojoj strani.«
Uputi mi iskrivljen smiješak. »Čaša je napola puna, tako nešto, ha?«
Moj je odgovor strastven. »Nego. To je Elaina. Jedini je prihvatljiv način gledanja na
to da je čaša napola puna.«
Pogleda kroz prozor, pa svoje ruke, a zatim mene. Nježnost koju sam uvijek voljela na
svom prijatelju vratila se u njegove oči. »Hvala, Smoky. Stvarno to mislim.«
»Toliko nema na čemu da nije ni smiješno.«
»Ali neka ovo ostane medu nama zasad, u redu?«
»Dogovoreno. Jesi li dobro?«
Napući usne, kimne glavom. »Da. Da, dobro sam.« Pogleda me i škiljne. »A što je s
tobom? Jesi li dobro? Nismo baš pričali... od onda.« Slegne ramenima.
»Nije da nisi pokušavao. I da, zasad sam u redu.«
»Drago mi je.«
Na trenutak gledamo jedno u drugo bez riječi, samo razumijevajući se. Ustanem i
stisnem ga za rame prije negoli odem.
Prvo Callie, sad Alan. Problemi, bolna srca i tajne. Osjećam grižnju savjesti. Zadnjih
sam šest mjeseci bila toliko zapletena u vlastitu agoniju, a sad shvaćam da nisam niti
uzela u obzir da bi životi mojih prijatelja mogli biti daleko od savršenstva, da bi i oni
mogli imati svoje strahove i bol i muke. Postidjela sam se.
»Sve u redu, dušice?« Callie upita dok sjedam.
»Sve u redu.«
Pogleda me na trenutak s onim svojim patentiranim intenzitetom. Ne mislim da je
nasjela, ali pušta me. »I, dušice, dok mi budemo trčali okolo po dužnosti, što ćeš ti
raditi?«
Pitanje me vrati svrsi ovog leta, zadrhtim. »Prvo ću razgovarati s Jenny. Odvest ću je
u kafić ili nešto.« Pogledam Jamesa. »Ona je dobra, a vidjela je mjesto zločina
netaknuto. Želim čuti njezine dojmove iz prve ruke.« On kimne. »A zatim ću posjetiti
najbolji mogući trag koji imamo.«
Nitko ne pita na koga mislim i znam da mi svi sa zadovoljstvom to prepuštaju. Jer
govorim o Bonnie.

DESETO POGLAVLJE

ULAZIMO u POLICIJSKU postaju, pitamo za Jennifer Chang i upućuju nas u njezin

ured. Vidi da dolazimo. Zadovoljna sam kad vidim da su joj oči zaiskrile kad me
ugledala. Kreće prema nama, za sobom vukući muškog partnera kojeg ne
prepoznajem.
»Smoky! Nisu mi rekli da dolaziš.«
»Odlučila sam u zadnji čas.«
Jennifer mi priđe i pogleda me od glave do pete. Za razliku od drugih ljudi, ne trudi se
sakriti zanimanje za moje ožiljke. Ozbiljno ih pogleda.
»Nije tako loše«, primijeti. »Dobro su zacijeljeli. A oni unutrašnji?«
»Još su pomalo svježi, ali i oni zacjeljuju.«
»Odlično. Nego — kakvo je ovo preuzimanje, ha?« Jenny odmah prelazi na stvar.
Moram ovo izvesti dobro; jest preuzimanje, ali ne želim da Jenny ili policajci zbog
toga budu ogorčeni.
»Jest. Ali samo zbog poruke meni. Znaš pravila, e-mail je prijetnja saveznom agentu.«
Slegnem ramenima. »Zato je to federalni predmet. Ali to nema nikakve veze s tim da
netko ovdje misli da vi ne možete riješiti slučaj.«
Nakratko razmisli o tome. »No dobro. Uvijek ste prema meni bili pošteni.«
Pratimo je do njezina ureda koji je malena soba s dva stola. Bez obzira na to,
iznenađena sam. »Tvoj ured, Jenny. Prilično impresivno.«
»Najbolji omjer rješavanja slučajeva tri godine za redom. Zapovjednik me pitao što
želim, a ja sam rekla ovo. I dao mi ga je.« Naceri se. »Izbacio je i dvojicu starkelja da
bi to učinio. Nije me baš učinilo popularnom. Kao da me briga.« Pokaže na svog
partnera. »Oprostite. Trebala sam vas upoznati ranije. Ovo je Charlie De Biasse, moj
partner. Charlie, federalci.«
On nakosi glavu. De Biasse je očito talijansko ime, a Charlie tako i izgleda, iako
vjerojatno nije čistokrvan. Ima mirno, bezbrižno lice. Oči mu ne pašu licu, izgledaju
oštro. Oštro i na oprezu.
»Drago mi je.«
»Također.«
»I«, kaže Jenny, »koji je plan igre?«
Callie joj da sažetke različitih zadataka koje smo isplanirali. Jenny kimne u znak
odobravanja kad Callie završi. »Zvuči dobro. Napravit ću kopije svega što imamo
dosad za vas. Charlie, možeš li nazvati Ekipu i upozoriti ih?«
»Da.«
»Tko ima ključeve od stana?« upitam.
Jenny uzme omotnicu s jedne strane stola i pruži je Leu. »Ovdje su. Ne brinite se o
tome da ćete kontaminirati mjesto. Prikupili smo sve dokaze. Adresa je na prednjoj
strani omotnice. Otiđite do stola narednika Bixbyja. On vas može povesti.«
Leo me pogleda uzdignutih obrva, ja kimnem, on kreće.
Hvatam Jennyn pogled. »Možemo li otići nekamo? Htjela bih razgovarati o tvojim
dojmovima o mjestu zločina.«
»Naravno. Možemo otići na kavu. Charlie sve može srediti ovdje, zar ne, Charlie?«
»Tako je.«
»To bi bilo odlično.«
»Valja li vam što mrtvozornik?« upita James. Naravno, budući da je to James, to se ne
čini kao bezopasno pitanje, nego kao izazov. Jenny mu se namršti.
»Marinci kažu da valja. Zašto — zar si čuo nešto drugo?«
On odmahne rukom prema njoj, gesta u stilu »zaboravi«. »Samo mi recite kako da
dođem do nje, detektivko. Sačuvajte sarkazam za sebe.«
Jennyne obrve naglo se dignu, vidim oblak nad njezinom glavom. Baci pogled na
mene i vjerojatno je umiri moj ljutit pogled usmjeren prema Jamesu. »Obrati se
Charlieju.« Glas joj je napet, a odgovor sažet. To na Jamesa uopće ne djeluje. Okreće
se a da je ne pogleda.
Dotaknem joj lakat. »Idemo odavde.«
Ona još jedanput prostrijeli Jamesa pogledom prije nego što kimne. Krećemo prema
vratima policijske stanice.
»Je li uvijek takav krele?« upita dok hodamo niz stepenice pred zgradom.
»O, da. Tu su riječ izmislili zbog njega.«

Moramo hodati samo jedan blok do kafića, čini se da ih u San Franciscu ima jednako
mnogo kao i u Seattleu. Lokal nije franšiza, drži ga stari bračni par, atmosfera je
opuštena, uzemljena. Naručujem cafe mocha. Jenny uzima čaj. Smjestimo se za stol
pokraj prozora i na trenutak uživamo u tome što ne razgovaramo. Pijuckamo iz šalica.
Mocha je izvrsna. Dovoljno dobra, shvaćam, da uživam
u njoj, čak i s toliko smrti oko mene.
Promatram gradsku vrevu. San Francisco oduvijek me intrigirao. On je New York
Zapadne obale. Kozmopolitski je to grad s europskim utjecajima, ima svoj šarm i
karakter. Obično mogu procijeniti je li tko iz San Francisca po njegovoj odjeći. Taj
grad jedno je od rijetkih mjesta na Zapadnoj obali gdje se mogu vidjeti vuneni kaputi
i kape, beretke i kožne rukavice. Elegantno. Vani je lijep dan; u San Franciscu zna biti
hladnjikavo, ali danas je izašlo sunce i temperatura se kreće negdje oko dvadeset
stupnjeva. Pržionica za standarde ovoga grada.
Jenny spušta čaj i obilazi prstom oko ruba šalice. Izgleda zamišljeno. »Iznenadila sam
se kad sam te ugledala ovdje. A još me više iznenadilo što ne vodiš svoj tim.«
Dignem pogled sa svoje šalice na nju. »To je bio dogovor. Annie King bila mi je
prijateljica, Jenny. S ovim moram ostati na periferiji. Barem službeno. Osim toga,
nisam spremna opet voditi NCAVC, ne još.«
Njezin mi pogled ne otkriva ništa, ali ni ne osuđuje me. »Nisi spremna u smislu da ti
kažeš da nisi spremna ili to kaže FBI?«
»Ja to kažem.«
»Onda... nemoj se uvrijediti, Smoky, ali ako je to istina, kako si uopće dobila
dopuštenje da dođeš ovamo? Mislim da me moj zapovjednik ne bi pustio u sličnoj
situaciji.«
Ispričala sam joj o promjenama koje sam osjetila u sebi zbog povezivanja sa svojim
timom. »Trenutačno mi se to čini dobrom terapijom. Čini se da je i zamjenik
direktora to vidio na isti način.«
Jenny šuti trenutak prije nego što progovori. »Smoky, mi smo prijateljice. Ne šaljemo
si čestitke za Božić niti se posjećujemo za Dan zahvalnosti. Nismo ta vrsta prijateljica,
ali svejedno smo prijateljice, zar ne?«
»Da. Naravno.«
»Onda, kao prijateljica, moram te pitati: hoćeš li se moći nositi s ovim slučajem? Do
daske? To su gadne stvari. Stvarno gadne. Znaš mene i znaš da sam vidjela mnogo
toga. Ali to s njezinom kćeri...« Strese se, nehotičan grč. »Imat ću noćne more o
tome. Još k tome, nije ni ono što je napravio tvojoj prijateljici bilo lijepo. E, da, i ona ti
je bila prijateljica. Razumijem što govoriš kad kažeš da je zdravo za tebe ponovno
iskušati stvari, ali zar zaista misliš da je to pravi slučaj da počneš s tim?«
Iskreno joj odgovaram. »Ne znam. To je istina. Sjebana sam, Jenny, tu nema dileme. I
pretpostavljam da nije očito koliko ima smisla da se uplićem, ali...« Promislim
minutu. »Stvari stoje ovako. Znaš li što sam radila otkad su Matt i Alexa umrli? Ništa.
Ne mislim ništa u smislu ležernog života, mislim ništa. Primjerice, sjedila bih na
jednom mjestu cijeli dan buljeći u prazan zid. Otišla bih spavati, imala noćne more,
probudila se i buljila u stvari dok nisam opet išla spavati. Aha, ili bih se ponekad
satima gledala u ogledalu i prelazila prstima po ovim ožiljcima.« Naviru mi suze.
Zahvalna sam na tome što su to suze ljutnje, a ne slabosti. »Sve što ti mogu reći jest
da je to — takav život — još grozniji nego ono što ću vidjeti radeći na slučaju Anniene
smrti. Mislim. Znam da to zvuči sebično, ali to je istina.« Ponestalo mi je riječi,
zaustavim se kao sat koji treba naviti. Jenny otpije gutljaj svog čaja. Gradska vreva ne
prestaje, nesvjesna moje nazočnosti.
»Ima mi to smisla. Dakle, želiš dojmove s mjesta zločina?«
To je sve što je rekla. Nije mi dala košaricu. Na svoj me način prihvaća. Govori mi da
razumije, tako da, krenimo na posao. Zahvalna sam.
»Molim te.«
»Jučer me nazvao.«
Prekinem je. »Baš tebe, osobno?«
»Da. Pitao me za ime. Glas je bio maskiran, i rekao mi je da provjerim svoj e-mail.
Možda bih ga ignorirala da nije spomenuo tebe.«
»Kako maskiran?«
»Bio je prigušen. Kao da je stavio krpu preko slušalice svog telefona.«
»Bilo kakva primjedjiva intonacija? Neobičan sleng? Trag naglaska bilo kakve vrste?«
Jenny me pogleda sa zbunjenim izrazom lica. »Ispitivat ćeš me kao svjedokinju,
Smoky?«
»Ti i jesi svjedokinja. Barem meni. Jedina si osoba koja je zaista razgovarala s njim i
vidjela si mjesto zločina još svježe. Dakle, da.«
»Pa dobro.« Vidim da na trenutak razmišlja o mojem pitanju.
»Morala bih reći — ne. Zapravo, rekla bih da je baš obratno. Nije bilo intonacije. Glas
mu je bio vrlo monoton.«
»Možeš li se sjetiti što je rekao, točno?« Znam da je odgovor na ovo pitanje da.
Jennifer ima neuobičajeno dobro pamćenje. Jezivo je koliko i moje umijeće s
pištoljem, boje ga se svi odvjetnici optuženika.
»Mogu. Rekao je: >Je li ovo detektivka Chang?< Ja sam rekla da jest. >Imate e-mail<,
rekao je, ali se zatim nije nasmijao. To je bila stvar koja mi je privukla pozornost,
najprije. Nije inzistirao na melodrami. Rekao je to kao puku činjenicu. Pitala sam tko
je, a on je rekao: >Netko je mrtav. Smoky Barrett je pozna. Imate e-mail.< A zatim je
poklopio slušalicu.«
»Ništa drugo?«
»To je bilo to.«
»Hm. Znamo li otkud je poziv stigao?«
»S javne govornice u L.A.-U.«
Na to mi se nakostriješe uši. »Los Angelesu?« Razmišljam
o tome. »Možda je zato trebao tri dana. Dakle, ili putuje ili je zapravo iz L.A.-a.«
»Ili se samo poigrava s nama. Ako je iz L.A.-a, onda bih rekla da je došao ovamo zbog
Annie.« Lice joj izgleda napeto, s izrazom neugode. Znam zašto.
»Sto bi značilo da sam ja osoba čiju je pozornost htio dobiti.« Već sam prihvatila tu
mogućnost — ne, neka bude vjerojatnost — iako se s njom nisam emocionalno
suočila. Činjenica da bi Annie mogla biti mrtva ne samo zbog onoga što je radila,
nego
i zato što mi je prijateljica.
»Tako je. Ali to su sve nagađanja. U svakom slučaju, otišla sam provjeriti e-mail...«
Prekinem je. »Odakle je poslao e-mail?«
Pogleda me oklijevajući. »Poslao ga je s kompjutera tvoje prijateljice, Smoky. Bila je
to njezina e-mail adresa.«
Zbog toga mnome prođe nagao, neočekivan val ljutnje. Znam da to nije učinio samo
da zamete svoj trag, nego da pokaže da je ono što je bilo Annieno sad njegovo.
Zanemarit ću to. »Nastavi.«
»Našla sam ime i adresu Annie King, ništa drugo, i bila su četiri privitka. Tri su bile
fotografije tvoje prijateljice. Četvrti je bilo pismo tebi. U ovom trenutku shvaćamo ga
ozbiljno. Ovih dana može se krivotvoriti bilo što kad su fotografije u pitanju, ali to je
kao prijetnja bombom — treba evakuirati ljude za svaki slučaj. Tako da smo partner i
ja sakupili neke uniformirane i otišli na tu adresu.« Otpije gutljaj čaja. »Vrata nisu bila
zaključana, a nakon kucanja bez odgovora, izvukli smo oružje i ušli. Tvoja prijateljica i
njezina kći bile su u spavaćoj sobi, na krevetu. Tamo je držala kompjuter.« Otrese
glavom sjećajući se. »Bila je to grozna scena, Smoky. Vidjela si više od mene, tu vrstu
metodičnog, namjernog ubijanja, ali ne mislim da bi ovo shvatila drugačije. Rasporio
ju je, izvadio joj iznutrice i spremio ih. Rasjekao grlo. Ali najgore od svega bila je kći.«
»Bonnie.«
»Tako je. Bila je zavezana za majku licem u lice. Ništa posebno. Samo ih je stavio
trbuh na trbuh i vezao užetom dok se nije mogla pomaknuti. Bila je tamo tri dana,
Smoky. Zavezana za svoju vlastitu mrtvu majku. Znaš što se dogodi s truplom u tri
dana. Klima nije bila upaljena. I gad je ostavio prozor odškrinut. Bilo je muha.«
Znam. Ono što opisuje nezamislivo je.
»Cura ima deset godina, smrad je već grozan i tamo je s muhama posvuda. Okrenula
je lice tako da joj je obraz bio naslonjen na majčino lice.« Jenny napravi grimasu, a ja
dobivam ideju horora koji je osjetila u tom trenutku. Zahvalna sam, tako zahvalna,
što nisam bila tamo. Bila je tiha. Nije rekla ni riječi kad smo ušli u sobu. Ni dok smo je
odvezivali. Bila je samo mlohava i buljila je. Nije odgovarala na pitanja. Dehidrirala je.
Odmah smo pozvali hitnu pomoć pa sam je poslala s policajcem. Fizički je u redu,
ispred njezine sam sobe za svaki slučaj postavila čuvara. Sredila sam joj privatnu
sobu, usput budi rečeno.«
»Hvala. Cijenim to. Jako.«
Jenny odmahne rukom, otpije gutljaj čaja. Iznenađena sam kad vidim sićušne drhtaje
dok to čini. Iskreno ju je i duboko pogodilo to sjećanje, koliko god snažna bila. »Od
onda nije rekla ni riječi. Misliš li da će ikada prijeći preko toga? Bi li to itko mogao?«
»Ne znam. Uvijek se iznenadim što sve ljudi mogu preživjeti. Ali ne znam.«
Pogleda me sumnjičavo. »Valjda.« Šuti trenutak prije nego nastavi. »Kad je otišla u
hitnoj pomoći, zatvorila sam mjesto zločina. Pozvala Ekipu za očevid i dobrano ih
izmučila. Možda malo više nego što je bilo potrebno, ali bila sam tako... ljuta. To nije
ni dobra riječ za ono što sam osjećala.«
»Razumijem.«
»Dok se sve to događalo, nazvala sam Alana i razgovarala s njim, i evo nas tu. Nemam
puno više od toga. Na samom smo početku, Smoky. Samo su prikupljeni dokazi.
Nisam imala vremena da usporim i zapravo pogledam nešto od toga.«
»Učinimo korak nazad. Daj da te provedem svime kao svjedokinju.«
»Može.«
»Učinit ćemo to u obliku KI-a.«
»U redu.«
Pod Kl mislim na »kognitivni intervju«. Sjećanja i priče svjedoka jedan su od naših
problema. Ljudi vide premalo ili se ne sjećaju onoga što su vidjeli zbog traume i
emocija. Sjećaju se stvari koje se zapravo nisu dogodile. Tehnika kognitivnog
intervjua koristi se dugo i, iako ima specifičnu metodologiju, njezina je primjena više
oblik umjetnosti. Ja sam vrlo dobra u tome. Callie je bolja. Alan je majstor.
Osnovni je koncept kognitivnog intervjua da nije pravilo da neprestano jednostavno
vođenje svjedoka od početka događaja do kraja vodi do boljeg sjećanja. Umjesto
toga koriste se tri tehnike. Prva je kontekst. Umjesto počinjanja na početku događaja,
odvedeš ih prije toga. Kakav im je bio dan, kako je tekao, što im se motalo glavom,
kakve brige/sreća/banalnosti. Natjeraš ih da se prisjete normalnog tijeka života prije
neuobičajenog događaja kojeg želiš da se sjete. Teorija kaže da to služi stavljanju
događaja u kontekst.
Uzemljivši ih u sjećanja prije događaja, lakše se kreću kroz događaj i sjetit će se
sitnijih detalja. Druga je tehnika mijenjanje redoslijeda prisjećanja. Umjesto
počinjanja na početku, počneš na kraju i ideš unazad. Ili počneš u sredini. Svjedok
zbog toga zastane i preispita se. Zadnji dio dobrog Kl-a je promjena perspektive.
»Opa«, možeš reći, »baš me zanima kako bi to izgledalo osobi koja bi stajala na
vratima?« To mijenja njihov uvid u događaj i može otvoriti nove činjenice.
S nekim poput Jenny, koja je izučena istražiteljica s odličnim pamćenjem, kognitivno
intervjuiranje može biti vrlo, vrlo učinkovito.
»Kasno je popodne«, kažem počinjući. »U svojem si uredu, što radiš?«
Ona pogleda prema stropu prisjećajući se. »Razgovaram s Charliejem. Analiziramo
slučaj na kojem smo radili. Šesnaestogodišnja prostitutka pretučena na smrt i
ostavljena u pokrajnjoj uličici u četvrti Tenderloin.«
»Aha. Što govorite o tome?«
Oči joj se rastuže. »Važno je ono što on govori. Kako nikoga nije briga za mrtvu kurvu,
makar i ako joj je samo šesnaest. Ljut je i tužan i daje oduška svojim osjećajima.
Charlie se ne nosi dobro s mrtvom djecom.«
»Kako si se osjećala tada, slušajući to?«
Ona slegne ramenima, uzdahne. »Gotovo isto. Ljutito. Tužno. Nisam to izrazila, ali
razumjela sam ga. Sjećam se da sam pogledala svoj stol dok je on nastavljao sa
svojim govorom i primijetila da iz njezina dosjea viri bočna strana jedne od
fotografija. Bila je to slika s mjesta zločina gdje smo je našli. Vidjela sam joj dio od
koljena niže. Izgledala je mrtvo. Bila sam umorna.«
»Nastavi.«
Charlie se smirio. Završio je s pljuvanjem, a zatim je na trenutak samo sjeo. Napokon
mi je dobacio onaj svoj blesavi, kosi smiješak i rekao da mu je žao. Rekla sam mu da
nije problem.« Ona slegne ramenima. »On je slušao moje govore u prošlosti. To je
jedna od stvari koje partneri rade.«
»Kako si se osjećala spram njega u tom trenutku?«
»Blisko.« Mahne rukom. »Ne kao golupčići ili seksualno ili bilo što takvo. Toga
između nas nikada nije bilo. Samo bliskost. Znala sam da će uvijek biti ovdje za mene
i obrnuto. Bila sam sretna što imam dobrog partnera. Upravo sam mu to htjela reći
kad je stigao poziv.«
»Od počinitelja?«
»Da. Sjećam se da sam se osjećala kao... dezorijentirano kad je počeo govoriti.«
»Kako dezorijentirano?«
»Pa, život je bio... normalan. Sjedila sam tamo s Charliejem i netko kaže >imate
telefonski pozive, a ja kažem >hvala< i javim se — okolnosti koje sam iskusila i radnje
koje sam učinila tisuće puta. Sve normalno. I odjednom više nije tako. Uobičajen dan
pretvorio se u razgovor sa zlikovcem«, pucne prstima, »tek tako. Bila sam
potresena.« Oči su joj nemirne dok to govori.
To je još jedan razlog zašto sam odlučila koristiti tehniku kognitivnog intervjuiranja s
Jenny. Najveći problem sa sjećanjima svjedoka trauma je događaja. Jaki osjećaji
zamućuju sjećanje. Ljudi izvan službe koja provodi zakone ne razumiju da i mi imamo
svoje traume. Zadavljena djeca, osakaćene majke, silovani dječaci. Razgovori s
ubojicama na telefon. Ta su iskustva šokantna. Ispunjena su emocijama, koliko god ih
potiskivali. Traumatična su.
»Razumijem. Mislim da imamo kontekst, Jenny.« Glas mi je miran i tih. Dopušta mi
da je stavim u »tamo«, i želim da tamo ostane. »Krenimo dalje. Počni od trenutka
kad hodaš do vrata Anniena stana.«
Žmirne zbog nečega što ja ne vidim. »Vrata su bijela. Sjećam se kako sam pomislila da
su to najbjelja vrata koja sam ikada vidjela. Zbog nečega u vezi s tim osjećala sam se
tupo. Cinično.«
»Kako to?«
Pogleda me, a njezine mi se oči učine prastarima. »Jer sam znala da je to laž. Sva ta
bjelina. Totalno sranje. Osjećala sam to u utrobi. Sto god bilo iza tih vrata nije bijelo,
nimalo. Bit će mračno i trulo i odvratno.«
Nešto hladno tržne se u meni. Kao da imam deja vu umjesto nje. Osjetila sam što je
opisala.
»Nastavi.«
»Kucamo i zazivamo. Ništa. Tiho je.« Namršti se. »Znaš što je još bilo čudno?«
»Što?«
»Nitko nije provirio kroz vrata da vidi što se događa. Mislim, mi smo policajci i
kucamo. Glasno lupamo. Ali nitko nije pogledao. Ne mislim da je baš znala svoje
susjede. Ili možda nisu bili bliski.«
Uzdahne.
»Uglavnom. Charlie me pogleda i ja mu uzvratim pogled, oboje pogledamo uniforme
i izvadimo oružje.« Ugrize se za usnicu. »Onaj loš osjećaj bio je stvarno jak. Bila je to
loptica tjeskobe koja je skakutala po mom trbuhu. Osjećala sam je i kod drugih.
Namirisala je. Znoj i drhtaji od adrenalina. Plitak dah.«
»Jesi li se bojala?« upitam je.
Nakratko zašuti. »Da. Bojala sam se. Onoga što ćemo naći.« Uputi mi grimasu. »Želiš
li znati nešto čudno? Uvijek se bojim prije nego što dođem na mjesto zločina. Na
ubojstvima sam više od deset godina i vidjela sam sve, ali još me uvijek plaši. Svaki
put.«
»Nastavi.«
»Isprobala sam kvaku i otvorila se bez problema. Opet sam pogledala sve i otvorila
vrata, širom. Svi smo oružje imali spremno.«
Promijenim joj perspektivu. »Što misliš, što je bila prva stvar koju je primijetio
Charlie?«
»Smrad. Sigurno. Smrad i tamu. Sva su svjeda bila ugašena osim jednog u njezinoj
spavaćoj sobi.« Ona zadrhti, shvaćam da nije toga svjesna. »S mjesta na kojem smo
stajali mogla su se vi-djeti vrata njezine spavaće sobe. Nalazila se na dnu hodnika
gotovo ravno od ulaznih vrata. U stanu gotovo da je bio mrkli mrak, samo su vrata
spavaće sobe kao... imala svijetao obris.« Prođe rukom kroz kosu. »Podsjetilo me na
osjećaj iz djetinjstva da je »čudovište u ormaru.« Da nešto grebe s druge strane
vrata, želi van. Nešto užasno.«
»Pričaj mi o smradu.«
Napravi grimasu. »Parfem i krv. Tako je mirisalo. Miris parfema bio je jači, ali ispod
njega osjetila se krv. Gust i bakren. Suptilan, ali nekako... nelagodan. Uznemirujući.
Kao nešto što možeš vidjeti kutkom oka.«
Ovo pamtim. »A zatim?«
»Učinili smo uobičajeno. Zažvali stanare, provjerili dnevnu sobu i kuhinju. Koristili
smo džepne svjetiljke jer ja nisam htjela da itko išta dira.«
»Odlično.« Kimnem glavom ohrabrujući je.
»Nakon toga, učinili smo ono što je imalo smisla — krenuli smo prema vratima
spavaće sobe.« Zastane i pogleda me. »Rekla sam Charlieju da navuče rukavice prije
nego što smo uopće ušli, Smoky.«
Govori mi da je znala, osjetila, da je s druge strane vrata ubojstvo. Da će morati raditi
s dokazima, ne s preživjelima. »Sjećam se kako gledam kvaku. Ne želim je okrenuti.
Ne želim pogledati unutra. Pustiti to van.«
»Nastavi.«
»Charlie je okrenuo kvaku. Vrata nisu bila zaključana. Imali smo malih problema s
otvaranjem jer je pod cijelom širinom vrata bio naguran ručnik.«
»Ručnik?«
»Natopljen parfemom. Stavio ga je onamo tako da se smrad trupla tvoje prijateljice
ne bi pronio zrakom. Nije htio da je netko nade dok ne bude spreman.«
I samo tako, dio mene želi ovo zaustaviti. Želi se ustati, izaći kroz vrata kafića, uskočiti
u avion i otići kući. Prožima me taj osjećaj, gotovo nadvlada. Borim se protiv njega.
»A zatim?« potičem je.
Tiha je, bulji u daljinu. Vidi previše. Kad počne govoriti, glas joj je monoton i prazan.
»Odjednom nas je sve preplavilo. Mislim da je to htio. Premjestio je krevet tako da je
u ravnini s vratima. Tako smo, kad smo ih otvorili, mogli vidjeti sve, namirisati sve, u
istom času.« Otrese glavom. »Sjećam se kako sam pomislila na bijela, tako bijela
ulazna vrata. Osjećala sam se tako jebeno ogorčeno. Bilo je to naprosto previše za
procesuirati. Mislim da smo stajali tamo barem minutu. Samo gledajući. Charlie je
prvi primijetio — da je Bonnie živa.« Prestane govoriti uživljena u taj trenutak. Čekam
je. »Trepnula je, toga se sjećam. Obraz joj je ležao uz lice mrtve majke, a i sama je
izgledala mrtvo. Mislili smo da jest. Ali onda je trepnula. Charlie je počeo psovati, i«,
ugrize se za usnicu, »pomalo plakati. Ali to ostaje između nas i pojačanja koje je bilo s
nama, u redu?«
»Ne brini.«
»To je bio prvi i — nadam se — jedini zajeb. Charlie je samo utrčao u sobu i odvezao
Bonnie. Gazio je posvuda po mjestu zločina.« Glas joj zvuči i prazno i zbunjeno. »Nije
mogao prestati psovati. Na talijanskom. Zvuči baš lijepo. Čudno, ha?«
»Da«, nježno joj odgovaram. Jenny je tamo, potpuno u trenutku i ne želim je trgnuti
iz njega.
»Bonnie je bila mlitava i nije odgovarala. Kao bez kosti. Charlie ju je odvezao i odmah
s njom odmaglio izvan stana. Odmah, prije nego što sam uspjela pomisliti što da
kažem ili učinim nešto. Bio je očajan. Razumjela sam ga.« Lice joj se iskrivi. Poslala
sam pojačanje da pozove hitnu pomoć, Ekipu za očevid i mrtvozornika.
Tako sam ostala s tvojom prijateljicom. U toj sobi koja je smrdjela na smrt, parfem i
krv. Osjećala sam se tako ljutito i tužno da sam mogla bljuvati. Zureći u Annie.« Opet
se zatrese. Stisne šaku i opet je opusti. »Primijetiš li to ikada na mrtvima? Kako su
mirni i tihi? Nitko živ nikada ne bi mogao oponašati takvu mirnoću. Mirni i tihi, kod
kuće nema nikoga. U tom se trenutku isključim.« Pogleda me i slegne ramenima.
»Znaš kako to ide.«
Ja kimnem glavom. Znam. Prijeđeš preko početnog šoka, a zatim isključiš dio sebe
koji osjeća kako bi mogao napraviti svoj posao bez plakanja ili bljuvanja, da ne
prolupaš na licu mjesta. Moraš biti u stanju gledati horor očima istražitelja. Kako
neprirodno.
»Smiješno je prisjećati se, na neki način. Kao da mogu čuti vlastiti glas u glavi, neku
vrstu robotskog monotonog glasa.« Oponaša to dok govori. »Bjelkinja, oko trideset
pet godina, privezana za krevet gola. Tragovi porezotina od vrata do koljena,
vjerojatno učinjeni nožem. Mnoge izgledaju dugačko i plitko, vjerojatno mučenje.
Torzo«, glas joj na trenutak zadrhti, »trbušna šupljina otvorena i čini se da nema
organa. Žrtvino lice iskrivljeno, kao da je vrištala dok je umirala. Kosti u rukama i
nogama čine se slomljene. Ubojstvo djeluje smišljeno. Čini se polagano. Smještaj
tijela upućuje na prethodno promišljanje i planiranje. Nije ubojstvo na mah.«
»Pričaj mi o tome«, kažem. »Kakav si osjećaj imala na mjestu zločina, baš u tom
trenutku?«
Ona šuti dugo. Čekam promatrajući je kako gleda kroz prozor. Okrene pogled prema
meni.
»Svršio je zbog njezine agonije. To je bio najbolji seks koji je ikada imao.«
Takve me rečenice zateknu. Tamne su, hladne i užasne.
Ali one su dio onoga što tražim. I zvuče istinito. I makar me isprazne, ostave šuplju,
počinjem ga njušiti. Miriše na parfem i krv, kao vrata u mraku sa svijetlim obrisom.
Miriše kao smijeh pomiješan s vriskom. Miriše kao laži zakrabuljene u istinu i trulež
koji vidiš krajičkom oka.
Precizan je. I uživa u činu.
»Hvala, Jenny.« Osjećam se prazno i prljavo i puna sjena. Ali osjećam i da se nešto u
meni počinje pokretati. Zmaj. Nešto za što sam se bojala da je mrtvo i da je nestalo,
amputirano od Josepha Sandsa. Još nije budno, ne još. Ali opet ga osjećam prvi put
nakon mjeseci.
Jenny se lagano protrese. »Prilično dobro. Stvarno si me dovela u trenutak.«
»S moje strane nije bilo potrebno neko umijeće. Ti si svjedok iz snova.« Moj mi
odgovor zvuči tupo. Trenutačno se osjećam tako umorno.
Sjedimo još trenutak, u tišini. Zamišljene i uznemirene.
Moja mocha više nije odlična, a Jenny je izgubila zanimanje za svoj čaj. To čine smrt i
užasi. To je stvar s kojom se moraš boriti ako radiš na ovakvom radnom mjestu.
Krivnja preživjeloga. Čini se gotovo kao sakrilegij uživati u trenutku svog života dok
razgovaraš o vrištećem kraju tuđeg.
Uzdahnem. »Možeš li me odvesti k Bonnie?«
Platimo i odlazimo. Cijelim putem do tamo grozim se pri pomisli na te oči koje zure.
Mirišem krv i parfem, parfem i krv. Miriše na očaj.

JEDANAESTO POGLAVLJE

MRZIM BOLNICE. Drago mi je da postoje kad su potrebne, ali imam samo jedno lijepo
sjećanje na boravak u bolnici: rođenje moje kćeri. Inače je posjet bolnici uvijek značio
ili da sam ozlijeđena ili da je ozlijeđen netko do koga mi je stalo, ili da je netko umro.
Ni ovo nije iznimka. Ušli smo u bolnicu jer smo htjeli posjetiti djevojčicu koja je bila
vezana za svoju mrtvu majku tri dana.
Vrijeme koje sam ja sama provela u bolnici nadrealno je sjećanje. Bilo je to razdoblje
intenzivne fizičke boli i beskrajne želje za smrću. Razdoblje u kojem nisam spavala
danima, dok se nisam onesvijestila od iscrpljenosti. Razdoblje buljenja u strop u
mraku uz zujanje monitora i mekan zvuk cipela medicinskih sestara koji se vukao niz
hodnike, preglasan u tišini poput vate. Razdoblje slušanja vlastite duše koja ima
prazan zvuk valova koji čuješ kad na uho staviš morsku školjku.
Osjetim njezin miris i u sebi zadrhtim.
»Evo nas«, kaže Jenny.
Murjak pred sobom je oprezan. Pita me za osobnu iskaznicu iako sam s Jenny.
Odobravam to.
»Je li bilo posjetitelja?« upita Jenny.
Otrese glavom. »Ne. Bilo je mirno.«
»Nemoj pustiti nikoga dok smo mi unutra, Jime. Nije me briga o kome je riječ,
razumiješ?«
»Kako god Vi kažete, detektivko.«
Nasloni se u svom stolcu, razmota svoje novine, a mi uđemo.
Zavrti mi se u glavi u trenutku kad se vrata zatvore i ugledam Bönnien miran obris.
Ne spava, oči su joj otvorene. Ali ne pomiču se ni na znak našeg ulaska. Malena je,
sićušna, izgleda još i manje zbog okolnosti, a ne jer na bolničkom krevetu izgleda
poput patuljka. Začudi me koliko je slična Annie. Jednaka plava kosa i prćasti nos, oči
plave poput kobalta. Za nekoliko godina postat će gotovo kao blizanka djevojke koju
sam grlila u WC-u srednje škole prije toliko godina. Shvaćam da sam zadržavala dah.
Izdahnem i priđem joj.
Priključena je samo na osnovne aparate. Jenny mi je na putu ovamo objasnila da je
temeljiti pregled pokazao kako nije došlo do silovanja ni fizičkih ozljeda. Dio mene
zahvalan je zbog toga, ali znam da su njezine rane mnogo dublje. One su otvorene i
krvave i nijedan liječnik ne može ih zašiti, te duševne rane.
»Bonnie ?« kažem nježnim, odmjerenim tonom. Sjećam se da sam čitala nešto o
pričanju ljudima u komi, kako te mogu čuti i kako im to pomaže. Ovo je prilično blizu
tome. »Ja sam Smoky. Tvoja majka i ja bile smo najbolje prijateljice dugo vremena. Ja
sam tvoja kuma.«
Nikakav odgovor. Samo te oči koje bulje u strop. Vide nešto drugo. Možda ne vide
ništa. Odem sa strane kreveta. Oklijevam prije nego što uzmem njezinu malu ruku u
svoju. O mene se razbije val vrtoglavice kad osjetim kako joj je koža mekana. Ovo je
ruka djeteta koje još nije naraslo, simbol onoga što čuvamo i volimo i nad čime
bdijemo. Tako sam držala ruku svojeg djeteta mnogo puta i u meni se otvori praznina
dok Bonnie popunjava to mjesto. Počnem razgovarati s njom nesigurna što ću izustiti
dok mi se riječi ne skotrljaju s usana. Jenny stoji sa strane, u tišini. Jedva da sam je
svjesna. Moje mi riječi zvuče tiho i ozbiljno, zvuk nekoga tko se moli.
»Dušo, želim da znaš da sam ovdje kako bih našla čovjeka koji je to učinio tebi i tvojoj
majci. To mi je posao. Želim da znaš da znam koliko je to strašno. Koliko te unutra
boli. Da možda želiš
i umrijeti.« Suza mi se spusti niz obraz. »Izgubila sam muža i kćer zbog zlog čovjeka
prije šest mjeseci. Ozlijedio me. I dugo vremena željela sam raditi upravo ovo što ti
sada radiš. Samo sam se htjela povući u sebe i nestati.« Zastanem na trenutak,
uzmem iscjepkan udah, stisnem joj ruku. »Samo sam htjela da znaš da razumijem.
Ostani tamo koliko god trebaš. Ali kad budeš spremna da izađeš, nećeš biti sama. Bit
ću ovdje za tebe. Brinut ću se za tebe.«
Sad otvoreno plačem i nije me briga. »Voljela sam tvoju majku, dušo. Toliko sam je
voljela. Da smo barem ona i ja provele više vremena zajedno. Da sam te barem više
viđala.« Nasmiješim se kroz suze iskrivljenim smiješkom. »Da ste se barem ti i Alexa
poznavale. Mislim da bi ti se svidjela.«
Sve mi se više vrti, a suze samo nadolaze. Zalovanje je ponekad takvo. Kao voda,
pronalazi bilo kakav otvor, progura se kroz bilo kakvu pukotinu dok nemilosrdno ne
eksplodira. Umom mi bljeskaju slike Alexe i Annie, pretvaraju mi glavu u neki luđački
disko sa stroboskopskim svjedom. Imam samo trenutak da shvatim što se događa.
Padam u nesvijest.
Zatim se sve zamrači.
Ovo je drugi san i prekrasan je.
U bolnici sam, u trudovima. Ozbiljno razmišljam da ubijem Matta zbog njegova dijela
zbog kojeg sam ovdje. Cijepaju me na dva dijela, prekrivena sam znojem, rokćem kao
svinja, sve to između bolnih vrisaka.
Kroz mene se miče ljudsko biće pokušavajući izaći van. Uopće se ne osjećam poetski,
osjećam se kao da kenjam kuglu za kuglanje. Zaboravila sam na navodnu ljepotu
rađanja, želim da ta stvar izađe iz mene, volim je mrzim je volim je, i sve se ovo
odražava u mojim vriscima i psovkama.
Liječnikov je glas miran i želim da ga mogu odalamiti po glupoj, blesavoj ćelavoj glavi.
»U redu, Smoky, glavica izlazi! Samo tiskajte još nekoliko puta i vani je. Hajde, držite
se.«
»Odjebi!« viknem, a zatim tiskam. Dr. Chalmers na to i ne digne pogled. Porađa djecu
već dugo.
»Ide ti odlično, ljubavi«, kaže Matt. Držim ga za ruku i dio mene primjećuje perverznu
nadu da ću mu zdrobiti kosti u prah.
»Otkud ti znaš?« zarežim. Od siline truda naglo zabacim glavu natrag i psujem kao
nikada do tada, blasfemija, užasne riječi zbog kojih bi se i kočijaš postidio. U zraku je
miris krvi i prdeža koji su mi pobjegli dok sam tiskala. Mislim si, nema tu ljepote, sve
ću vas ubiti. Zatim se bol i pritisak pojačaju, na način koji nisam mislila da je moguć.
Osjećam se kao da bi mi se glava trebala okretati oko osi, psujem u groznom zanosu.
»Još jedanput, Smoky«, dr. Chalmers kaže medu mojim nogama, još uvijek miran u
ovoj pometnji.
Čuje se zvuk kuljanja, uvlačenja, bol i pritisak, a zatim — vani je. Moja kći izašla je na
svijet; prvi zvukovi koje čuje kletve su. Tišina, zvuk rezanja, a zatim nešto što dokida
sav bol, ljutnju i krv. Sto zaustavlja vrijeme. Čujem svoju kćer kako plače. Zvuči
uzrujano kao ja prije nekoliko trenutaka i to je najljepša stvar koju sam ikada čula,
najljepša glazba, čudo veće nego što mogu zamisliti. Oduševljena sam, osjećam se
kao da bi mi srce trebalo prestati kucati. Čujem taj zvuk, pogledam muža i počnem
ridati.
»Zdrava curica«, dr. Chalmers kaže naslanjajući se dok sestre čiste Alexu i umotavaju
je. Izgleda znojno i umorno, i sretno. Volim tog čovjeka kojeg sam prije par sekundi
htjela zamlatiti. Bio je dio ovoga i zahvalna sam mu, iako ne mogu prestati plakati ni
naći prave riječi.
Alexa se rodila tik iza ponoći usred krvi, boli i kletvi, a to se dogada samo nekoliko
puta u životu — trenutak savršenstva.
Umrla je također nakon ponoći, vratila se u maternicu tame iz koje se više neće
ponovno roditi.
Dolazim k svijesti, hvatam zrak, tresem se i plačem. Još sam uvijek u bolničkoj sobi.
Jenny stoji nada mnom. Izgleda pogođeno.
»Smoky! Jesi li u redu?«
U ustima mi je ljepljivo. Obrazi su mi ispucali zbog soli suza. Prestravljena sam. Bacim
pogled prema bolničkim vratima. Jenny otrese glavom.
»Nitko drugi nije bio unutra. Iako, pozvala bih nekoga da se nisi uskoro probudila.«
Progutam zrak. To su duboki udasi nakon napadaja panike. »Hvala ti.« Uspravim se
do sjedećeg položaja, položim glavu u ruke. »Zao mi je, Jenny. Nisam znala da će se
to dogoditi.«
Ona šuti. Na trenutak je izblijedjela njezina snažna vanjština, izgleda tužno bez
sažaljenja. »Ništa se ne brini.«
To su jedine riječi koje je rekla. Ja sjedim tamo i pokušavam doći do zraka, disanje mi
se smiruje. A zatim primjećujem nešto. Kao i u snu, bol je trenutka nestala.
Bonnie je okrenula glavu i gleda me. Niz obraz kotrlja joj se jedna jedina suza.
Ustajem, prilazim njezinu krevetu, primam je za ruku.
»Bok, dušo«, šapnem.
Ona ne odgovori, a ja ne kažem više ništa. Samo buljimo jedna u drugu sa suzama
koje nam teku niz obraze. Suze tome i služe, zar ne? Tako duša krvari.

DVANAESTO POGLAVLJE

LJUDI iz SAN FRANCISCA voze prilično slično kao Njujorčani — bespoštedni su.
Trenutačno je promet srednje gust, a Jenny je usredotočena na okrutne pregovore s
drugim vozilima dok vozimo natrag prema policijskoj stanici. Simfonija truba i psovki
ispunjava zrak. Stavila sam prst u jedno uho kako bih mogla čuti Callie dok
razgovaram s njom na mobitel.
»Što kaže Ekipa za očevid?«
»Dobri su, dušice, vrlo dobri. Sve precizno pročešljavam, ali mislim da su forenzički
pokrili sve.«
»I pretpostavljam da nisu našli ništa.«
»Bio je oprezan.«
»Da.« Osjećam kako mi na vrata kuca depresija, guram je od sebe. »Jesi li provjerila s
drugima? Ima li što od Damiena?«
»Nisam još imala vremena.«
»Ionako smo gotovo natrag u postaji. Nastavi s tim što radiš. Javit ću se ostalima.«
Ona zašuti na trenutak. »Kako je dijete, Smoky?«
Kako je dijete? Da bar imam odgovor na to. Nemam i ne želim razgovarati o tome
trenutačno. »U lošem je stanju.«
Prekidam vezu prije nego što je uspjela odgovoriti i zurim kroz prozor dok putujemo
kroz grad. San Francisco je labirint strmih brežuljaka i jednosmjernih ulica, agresivnih
vozača i tramvaja. Ima određenu maglovitu ljepotu kojoj sam se oduvijek divila,
neobičnu posebnost. Mješavina je kulture i dekadencije, brzo se kreće ili prema smrti
ili prema uspjehu. U ovom trenutku, ne čini mi se tako jedinstvenim. Samo još jedno
mjesto gdje se događaju ubojstva. To je problem s ubojstvima. Može se dogoditi na
Sjevernom polu ili na ekvatoru. Može ga počiniti muškarac ili žena, mlad čovjek ili
odrastao. Žrtve mogu biti grešnici ili sveci. Ubojstva su svugdje, a njihova djeca tvore
legiju. Trenutačno sam ispunjena tamom. Ništa bijelo ni sivo, samo pravo crnilo, kao
ugljen.
Stižemo u postaju i Jenny nas odvede iz ulične rijeke prometa na mirnije parkiralište
koje pripada postaji. U San Franciscu teško se nalazi parking — jao onima koji su
toliko glupi da ovdje pokušaju ilegalno parkirati.
Ulazimo kroz pokrajnja vrata i hodamo niz hodnik. Alan je u Jennynu uredu s
Charlijem. Oboje su zadubljeni u dosje pred njima.
»Bok«, kaže Alan. Osjećam kako me pregledava pogledom, svodi bilancu. Ne dajem
mu to na znanje.
»Ima li već kakvih novosti od drugih?«
»Sa mnom nije nitko razgovarao.«
»Je li vam nešto palo na pamet?«
Otrese glavom. »Još nije. Da bar mogu reći da su policajci ovdje zajebali, ali nisu.
Detektivka Chang drži uzde.« Alan pucne prstima i nasmije se Charlieju. »O, da —
oprosti. I njezin vjerni pratilac, naravno.«
»Popuši mi«, Charlie odgovori a da ne digne glavu s dosjea.
»Samo nastavite. Idem nazvati Jamesa i Lea.«
Pokaže mi palac prema gore i nastavi čitati.
Zazvoni mi mobitel. »Barrett.«
Čujem Jamesov razdražljiv glas. »Gdje je, dovraga, detektivka Chang ?« progunđa.
»Što ima, James?«
»Mrtvozornik ne želi početi rezati dok se tvoja prijateljičica ne pojavi. Neka smjesta
dovuče svoje dupe ovamo.«
Prekine razgovor prije nego što uspijem odgovoriti. Debil.
»James te treba u mrtvačnici«, kažem Jenny. »Ne žele početi bez tebe.«
Uputi mi malen smiješak. »Pretpostavljam da je šupak ljut?«
»Jako.«
Naceri se. »Neka. Idem smjesta tamo.«
Odlazi. Vrijeme je da nazovem Lea, našeg novajliju. Nepovezana misao dok biram
broj: kakve naušnice nosi na uhu kad nije na poslu? Telefon zvoni pet ili šest puta
prije nego što se javi, a kad to učini, zvuk me njegova glasa navodi na oprez. Prazan je
i zaprepašten. Zubi mu cvokoću.
»C-C-C-Carnes...«
»Leo, ovdje Smoky.«
»V-v-v-video...«
»Uspori, Leo. Udahni i reci mi što se događa.«
Kad nakon toga progovori, glas mu se pretvori u šapat. Ono što govori ispunjava mi
glavu bijelim šumom.
»V-v-video u-u-u-u-ubojstva. Užas...«
Alan me gleda s brigom u očima. Osjeća da se nešto dogodilo.
Uspijevam progovoriti. »Ostani tamo, Leo. Ne idi nikamo. Dolazimo najbrže što
možemo.«

TRINAESTO POGLAVLJE

SJEĆAM SE OVE četvrti otkad sam posjetila Annie kad joj je otac umro. Živjela je u
visokoj stambenoj zgradi — opet, na njujorški način gdje su stanovi bolje opremljeni
kao da su u osobnom vlasništvu, s blagovaonicama i kadama u razini poda. Stanemo
ispred zgrade.
»Lijepa zgrada, lijep kvart«, Alan primijeti gledajući kroz vjetrobran.
»Tata joj je bio uspješan«, kažem. »Oporučno joj je ostavio
sve.«
Ogledam se oko sebe, čisto, sigurno susjedstvo. Iako se nijedan dio San Francisca ne
može zaista nazvati predgrađem, taj grad definitivno ima svoja »fina susjedstva«.
Udaljena su od gradske buke, a ona najbolja položena su visoko tako da imaš pogled
na zaljev. Postoje stara susjedstva s kućama u viktorijanskom stilu, ali i moderna
urbanistička područja. Kao što je ovo.
Sad mi, kao i nedavno, pada na pamet: nijedno mjesto nije sigurno od ubojstva.
Nijedno. Činjenica da se ono manje očekuje ovdje nego u slumu neće te na kraju
učiniti manje mrtvim.
Alan zove Lea dok izlazimo iz auta. »Ispred zgrade smo, sine, drži se. Stižemo gore za
sekundu.«
Ulazimo kroz ulazna vrata u predvorje. Čovjek na recepciji gleda nas dok ulazimo u
lift, ali ne kaže ništa. Vozimo se na četvrti kat u tišini.
Alan i ja bili smo tihi na putu ovamo, i još uvijek smo tihi. Ovo je najgori dio posla za
bilo koga tko to radi. Vidjeti stvarnost čina. Jedna je stvar procesuirati dokaze u
laboratoriju, zagledati se u ubojičin um za vježbu. Nešto je drugo vidjeti mrtvo tijelo.
Na- mirisati krv u sobi. Kao što je Alan jednom rekao: »To je razlika između
razmišljanja o jedenju govna i jedenja govna.«
Charlie šuti, izgleda mrko. Možda se prisjeća prošle noći kad je pritisnuo kvaku i
ugledao Bonnie.
Stižemo na kat i izlazimo, hodamo niz hodnik i skrećemo. Leo je vani. Sjedi leđima
naslonjen na zid s glavom u rukama.
»Ja ću...« promrmlja Alan.
Kimnem glavom pa gledamo dok prilazi Leu. Klekne pred njega i stavi ogromnu ruku
na mladićevo rame. Iz iskustva znam da je dodir te ruke nježan, koliko god velika bila.
»Kako si, mali?«
Leo digne pogled. Lice mu je bijelo i blijedo. Sjaji se od masnog znoja. On se i ne
pokuša nasmijati. »Oprosti, Alane. Izbezumio sam se. Vidio sam to, a zatim povraćao
i nisam više mogao ostati unutra...« Govori sve tiše, bezvoljno.
»Slušaj, sine.« Glas Velikoga je tih, ali zahtijeva pozornost. Charlie i ja čekamo. Koliko
god želimo ući unutra i nastaviti sa svojim poslom, oboje suosjećamo s onime što Leo
prolazi. To je ključan trenutak za ljude u našoj profesiji. To je krštenje. Točka kad prvi
put proviriš u bezdan gdje otkriješ da vuk zaista postoji i da se stvarno skrivao pod
tvojim krevetom sve te godine. Gdje se licem u lice suočiš s pravim zlom. Oboje
znamo da je sad trenutak kada će se Leo ili oporaviti ili naći novi posao. »Misliš da
nešto s tobom nije u redu jer si se izbezumio zbog onoga što si vidio?«
Leo kimne glavom i izgleda posramljeno.
»Pa, varaš se. Gledaj, problem je u tome što si gledao previše filmova, pročitao
previše knjiga. Oni ti daju šašavu ideju o tome što znači biti snažan. Kako bi se
policajac trebao ponašati kad vidi mrtva tijela ili nasilje, takve stvari. Misliš da bi na
vrhu jezika trebao imati neke pametne izjave, u ruci sendvič sa šunkom i ostati skroz
hladnokrvan i takva sranja. Točno?«
»Valjda.«
»A ako ne budeš takav, onda si sigurno tetkica i trebaš se sramiti pred starom
gardom. Kvragu, možda čak misliš da nisi za ovaj posao jer si bljuvao.« Alan se okrene
prema nama. »Koliko si mjesta zločina vidio prije nego što si prestao rigati, Charlie?«
»Tri. Ne, četiri.«
Leova se glava na ovo naglo digne.
»A ti, Smoky?«
»Više od jednog, to je sigurno.«
Alan se okrene natrag prema Leu.
»A ja, meni je trebalo oko četiri. Čak je i Callie bljuvala iako to neće priznati jer se
pravi kraljica i to.« Alan namigne Leu. »Sine, ništa te u životu ne pripremi na to da
vidiš takve stvari prvi put u životu. Ama baš ništa. Nije važno koliko si slika vidio ili
dosjea pregledao. Prava je smrt potpuno druga stvar.«
Leo pogleda Alana, prepoznajem njegov pogled. To je pogled poštovanja koji graniči s
obožavanjem, a koji učenik upućuje mentoru. »Hvala.«
»Nema problema.« Oboje ustanu.
»Jeste li spremni da me izvijestite, agente Carnes?« Učinim svoj glas malo strožim.
Treba mu.
»Da, gospođo.«
U obraze mu se vratila boja, izgleda malo odlučnije. Meni izgleda samo mlado. Leo
Carnes dijete je koje se prvi put susrelo s ubojstvom i sad će ga sudbina postarati
prije nego što je to potrebno. Dobro došao u klub.
»No, izvoli onda.«
Glas mu je miran dok govori. »Došao sam i na početku izvršio osnovne provjere kako
bih potvrdio da nema zamki ni virusa.
Zatim sam učinio prvu stvar koju čovjek čini — provjerio sam koji je dokument zadnji
izmijenjen. Ispalo je da je to tekstualni dokument s imenom proätajtemefederalci.«
»Stvarno?«
»Da. Otvorio sam ga. Sadržavao je jednu jedinu rečenicu: Pogledaj u džep plave
jakne. Nisam vidio nikakvu plavu jaknu, ali zatim sam pogledao u ormar. U lijevom
džepu ženske plave jakne našao sam CD.«
»Pa si ga odlučio pogledati. U redu je. I ja bih učinila istu stvar.«
Ohrabren, on nastavi. »Kad radiš CD, možeš mu dati naslov. Kad sam vidio naslov
ovoga, jako sam se zainteresirao.« On proguta slinu. »Ime mu je bilo Anniena smrt.«
Charlie napravi grimasu. »Kučkin sin. Jenny će popizditi jer smo ovo previdjeli.«
»Nastavi«, kažem Leu.
»Pogledao sam kakvi su dokumenti na CD-u. Bio je samo jedan. Video visoke
kvalitete i visoke rezolucije. Ispunio je cijeli CD.« On opet proguta slinu. Djelomično
mu se vraća blijedost. »Kliknuo sam na dokument koji je otvorio program, koji je
zatim pustio video. Bilo je...« Otrese glavom i pokuša se sabrati.
»Oprostite. Ubojica je kodirao i stvorio taj video. Ne sadrži potpuni tijek od početka
do kraja — to bi vjerojatno bilo preveliko za CD, u smislu veličine videa — to je više...
montaža.«
»Anniena ubojstva«, izgovorim ja umjesto njega; znam da ne želi biti primoran da to
kaže sam.
»Da. To je... neopisivo. Nisam htio nastaviti gledati, ali nisam si mogao pomoći. Zatim
sam počeo bljuvati, a onda ste vi nazvali. Izašao sam iz stana i čekao da dođete.«
»Nisi bljuvao u spavaćoj sobi, zar ne?« upita Charlie.
»Stigao sam do kupaonice.«
Alan ga potapša po leđima rukom veličine rukavice hvatača u bejzbolu. Da Leo ima
zubnu protezu, izletjela bi iz njegovih usta.
»Vidiš? Dobar si, Leo — nisi izgubio glavu kad ti se okrenuo želudac. Odlično.«
Leo mu smeteno uputi polovičan smiješak.
»Idemo to pogledati«, kažem. »Leo, ne moraš biti tamo ako ne želiš. Stvarno to
mislim.«
Pogleda me vrlo izravno. Iznenađujuća mješavina zrelosti i promišljanja. U bljesku
uvida shvaćam da znam o čemu razmišlja. Razmišlja o tome kako mi je Annie bila
prijateljica. Da, ako ja budem gledala kako umire, onda bi to svatko trebao moći.
Gotovo da mu čujem misli. U njegovim očima nalazim potvrdu; pogled mu očvrsne i
odlučno otrese glavom prema meni. »Ne, gospodo. Stvari koje se tiču kompjutera
moj su posao. Obavit ću ga.«
Cijenim njegovu snagu na način na koji cijenim takve stvari — tako što ih ne
napuhavam. »U redu. Uvedi nas unutra.«
Leo otvori vrata stana i mi uđemo. Nije se mnogo promijenio od stana kojeg se
sjećam. Ima tri spavaće sobe, dvije kupaonice, veliku dnevnu sobu i odličnu kuhinju.
Najupečatljivija je činjenica da je Annie posvuda. Ona živi kroz dekor, najnaglašeniji
element ovog mjesta. Plava joj je bila najdraža boja pa je vidim na zavjesama, na vazi,
fotografiji širokog plavog neba. Stan je otmjen, odiše ležernom kvalitetom, bez
pozlaćenih rubova ili listića. Sve je skladno, ali ne na onaj iritantno opsesivno-
kompulzivan način, kao kad se netko želi dokazati. Stan je studija prigušene ljepote.
Atmosfera je mirna.
Annie je oduvijek imala taj dar. Sposobnost da doda detalje, a da o tome ne mora
razmišljati. Sve, od odjeće koju je nosila do sata na zapešću, uvijek je odražavalo stil,
bez arogancije ili šlampavosti. Elegancija bez prepotencije. To je za nju bilo
instinktivno, a ja sam to uvijek smatrala dokazom unutarnje ljepote. Nije birala stvari
zbog toga kako će ih drugi vidjeti na njoj. Birala ih je jer su joj se sviđale. Jer su bile
prave za nju. Jer su joj odgovarale. Stan je odraz toga. Prekriven je prozirnom
prašinom Anniene duše.
Ali ovdje je još nešto.
»Osjetiš li to?« upita Alan. »Što je to?«
»Parfem i krv«, promrmljam.
»Kompjuter je ovdje«, kaže Leo. Vodi nas u spavaću sobu. Ovdje harmonija umire.
Ovdje je on bio na djelu. To je svjesno suprotstavljanje Annienoj nesvjesnoj ljepoti.
Ovdje je netko težio neskladu. Tome da prekine mir. Da uništi nešto iznimno.
Tepih ima mrlju od krvi, a moj nos namiriše snažan, truo smrad raspadanja pomiješan
s mirisom Anniena parfema. Dvije suprotnosti: jedan je miris života, drugi vonj smrti.
Stolić je pre- vrnut, svjetiljka uništena. Zidovi su izgrebani i cijela se soba čini
nakrivljenom. Ubojica je silovao ovu sobu svojom prisutnošću.
Leo sjedne za kompjuter. Ja pomislim na Annie.
»Hajde«, kažem mu.
Leo problijedi. Zatim pomakne miša i pozicionira strelicu na dokument, dva puta
klikne na njega. Program za prikazivanje videa ispunjava monitor i video počinje. Srce
mi skoro stane kad ugledam Annie.
Gola je od glave do pete i privezana za krevet lisicama. Pomislim na sebe s Josephom
Sandsom i kiselina mi se vrati u grlo. Silom je progutam nazad.
Ubojica je odjeven u crno. Ima krabulju preko lica.
»Je li to jebeno odijelo za nindže?« zagrmi Alan. Otrese glavom od užasa. »Isuse.
Njemu je to jebena šala.«
Automatski se javlja moj talent lovca. Izgleda da je ubojica visok oko metar
osamdeset. U formi je — negdje između mišićavo- sti i žilavosti. Prema koži
otkrivenoj oko očiju vidim da je bijelac.
Čekam da čujem kako govori. Tehnologija prepoznavanja glasa prilično je
napredovala, to bi moglo biti presudno. Ali onda on na tren nestaje iz kadra. Čujem
tihe zvukove njega kako prtlja po nečemu. Kad se vrati u kadar, pogleda ravno u leću,
zbog bora oko njegovih očiju pretpostavljam da se smije iza maske. Digne ruku i
prstima broji. 1, 2, 1-2-3-4...
Glazba ispuni sobu na videu. Svi se ostali zvukovi stope s njom. Treba mi samo tren
da je prepoznam. Kad to učinim, skoro mi je zlo. Skoro.
»Isuse Kriste«, šapne Charlie, »jesu li to Rolling Stonesi?«
»Da. >Gimme Shelter < «, kaže Alan. Glas mu je monoton od bijesa. »Samo dobra
zabava za ovog sjebanog bolesnika. Malo si pušta glazbu za ugođaj.«
Zvuk je glasan. Kako se pjesma ubrzava, ubojica počne plesati. U jednoj mu je ruci
nož i pleše za Annie i kameru. Ples je krajnje uzbuđen, lud, ali kreće se uz ritam.
Ludost s ritmom.
»Ra-a-ape**, murder***...«
Zato je izabrao tu pjesmu. To je njegova poruka. Ponavlja moje misli ranije danas. U
zraku je ono što je u stanju učiniti. Zatvorim oči na tren kad vidim da i Annie to
shvaća. To je nešto što joj vidim u očima. Očaj pomiješan s gubitkom nade.
Ubojica je prestao plesati, iako se još uvijek trza u ritmu. Kretnje mu se čine gotovo
nesvjesne. Kao kad netko tapka nogom na pjesmu uopće ne znajući da to čini. Stoji
pokraj kreveta i pilji u Annie. Kao da je opčinjen. Annie se koprca. Ne čujem zbog
glazbe, ali vidim da vrišti iz petnih žila. On još jedanput pogleda u kameru. Zatim se
nagne prema naprijed s nožem.
Ostatak je onakav kao što je Leo rekao. Montaža. Isječci Anniena
mučenja, silovanja, horora. Služi se nožem i uzima si vremena s njim. Sviđa mu se
rezati polako, dugo. Dira je posvuda oštricom. Fizički se trznem svaki put kad
zabljesne nova slika. Grč cijelog tijela zbog kojeg se osjećam kao da me stresao
akumulator iz auta. Bljesak, šok, trzaj, Annieno mučenje. Bljesak, šok, trzaj, Annieno
silovanje. Bljesak, šok, trzaj, on siječe, siječe, moj Bože, ne prestaje sjeći. Oči joj se
pune agonijom, pune se očajem, a naposljetku se isprazne i ispune beskonačnim
pogledom u ništa. Još je živa, ali više nije tamo. Ubojica je radostan, razdragan. Pleše
ples za zazivanje kiše, a kiša je krv. Gledam kako mi prijateljica umire. Polagano i
užasno i bez dostojanstva. Kad je završio, nje već dugo nema, očišćena riba. Gledati
kako umire žena koju sam grlila kao dijete, žena s kojom sam odrasla i koju sam
voljela, to je kao da sam opet u onom krevetu i gledam Matta kako vrišti.
Nisam iskreno plakala za Annie otkad je umrla. Shvaćam da plačem sada, da sam
plakala za vrijeme trajanja cijelog videa.
Tihe su to suze koje mi teku niz lice. Rijeke koje oplakuju smrt jedine osobe uz Matta
koja me potpuno znala. Sama sam na ovom svijetu. Nemam korijena i to je
nepodnošljivo.
Annie, pomislim — to stvarno nisi zaslužila...
Ne obrišem ih. Ovih se suza ne sramim. One imaju smisla.
Video završi, svi šute.
»Pusti ga još jedanput«, kažem.
Pusti ga još jedanput jer je u meni zmaj koji se budi.
Potrebno je da se probudi gnjevan.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

»SAMO DA ovo razjasnimo«, kaže Alan. »On ne samo da je snimio ovaj video, nego je
i sjeo za stol i montirao ga?«
Leo zanjiše glavom gore-dolje. »Da. Ali ne na ovom kompjuteru. Hard disk nije
dovoljno velik i na njemu nema softvera za montiranje. Vjerojatno je sa sobom uzeo
laptop jakih performansi.«
Alan fijukne. »Ovaj je hladnokrvan, Smoky. To znači da je sjeo i montirao video dok je
tvoja prijateljica ležala ondje mrtva, a Bonnie gledala. Ili nešto gore.«
Nitko nije rekao ništa o mojim suzama. Osjećam se prazno, ali više nisam tupa.
Odgovaram mu.
»Hladan, organiziran, sposoban, vješt s tehnikom — i definitivno je autentičan.«
»Kako to misliš?« upita Leo.
Pogledam ga. »Prešao je granicu, kao osoba, i više se nikad neće vratiti natrag. Jako
mu se svidjelo to što je radio. To ga je baš oživjelo. Čovjek nešto što mu se toliko
sviđa ne radi samo jedanput.«
On me pogleda preneražen tom idejom. »I što sad?«
»Sad se svi vi pokupite, a James neka dođe.«
Čujem svoj glas dok to govorim, primijetim njegovu hladnoću. Vidi, vidi, pomislim.
Počelo je. Još je tu. Vidiš ti to!
Charlie i Leo izgledaju zbunjeno. Alan razumije. Nasmije se, ne baš sretno. »James i
ona trebaju prostora, to je sve. Mi u međuvremenu imamo puno posla. Želiš li da
preuzmem Jamesovo mjesto kod mrtvozornika?« upita me.
»Aha...« odgovaram odsutno i distancirano. Jedva primjećujem da odlaze. Um mi je
ogroman, otvoren prostor. Pogled usmjeren u daljinu.
Jer dolazi vlak tame.
Čujem ga u daljini. Tdm-tdm-tdm-tdm-tdm, riga dim sastavljen od zubi, vrućine i
sjena.
Susrela sam se s vlakom tame (kako ga zovem) za vrijeme svog prvog slučaja. Tu je
stvar teško opisati. Vlak života kreće se tračnicama normalnosti i stvarnosti. To je
vlak koji vozi čovječanstvo od rođenja do smrti. Pun je smijeha i suza, teškoća i
pobjeda. Putnici u njemu nisu savršeni, ali daju od sebe sve najbolje.
Vlak tame je drugačiji.
On se kreće tračnicama koje se sastoje od hrskavih, gnjecavih stvari. To je vlak kojim
se voze ljudi poput Jacka ml. Pokreću ga umorstva, seks i vrisci. On je velika, crna
zmija na kotačima koja pije krv. Ako siđeš s vlaka života i trčiš kroz šumu, možda
nađeš vlak tame. Možeš hodati uz njegove tračnice, trčati uz njega dok prolazi i
krajičkom oka vidjeti tužan sadržaj njegovih teretnih vagona. Ako se ukrcaš, prođeš
kroz vagone s truplima, kroz šapat i kosti, stići ćeš do vozača. Vozač je čudovište koje
naganjaš, koje ima razne oblike. Može biti nizak i ćelav četrdesetogodišnjak. Može
biti visok, mlad i plav. Ponekad, rijetko, može biti ona. U vlaku tame vidiš vozača
kakav zaista jest ispod umjetnog smiješka i trodijelnog odijela. Zapiljiš se u tamu i u
tom ćeš trenutku, ako gledaš bez treptanja, razumjeti.
Ubojice koje ja lovim iznutra nisu mirni i ne smiješe se. Svaka je stanica u njihovu
tijelu beskrajan, vječan vrisak. Oni mrmljaju razrogačenih očiju, zli su i prekriveni
krvlju. Oni su bića koja ma-sturbiraju dok halapljivo jedu ljudsko meso, koji stenju u
ekstazi dok se trljaju mozgom i fekalijama. Njihove duše ne hodaju — one se kližu,
grče, gmižu.
Vlak je tamo, jednostavno rečeno, mjesto na kojem u svojoj glavi mičem masku
ubojici. Gdje ga gledam i ne skrećem pogled. To je mjesto gdje ne odustajem, ili
nalazim isprike ili tražim razloge, nego umjesto toga prihvaćam. Da, oči su mu
ispunjene crvima. Da, on pije suze ubijene djece. Da, ovdje su samo umorstva.
»Zanimljivo«, jedanput je dr. Hillstead zapazio za vrijeme jedne sesije, nakon što sam
mu objasnila vlak tame. »Mislim da bi onda moje pitanje — i moja briga — Smoky,
bilo: jednom kad uđeš u njega, što te sprečava da nikad s njega ne sideš? Što te
sprečava da ne postaneš vozačica?«
Morala sam se nasmiješiti. »Ako ga vidiš — stvarno vidiš — onda nema opasnosti.
Shvaćaš da ti nisi takav. Ni blizu.« Okrenula sam glavu da ga ugledam. »Ako zaista
raskrinkaš vozača, shvaćaš da je izvanzemaljac. Da je nastran, druga vrsta.«
Prihvatio je to i nasmiješio mi se zauzvrat. Oči mu nisu bili uvjerljive.
Ono što mu nisam rekla bilo je to da nije problem postati vozač. Problem je prestati
vidjeti ga u svojem raskrinkanom stanju. To bi nekad trajalo mjesecima, mjeseci
noćnih mora koje te bude i hladnog znoja u zoru. Ono što je za Matta bilo najteže bila
je činjenica da se sve sastojalo od šutnje. Zatvorenih prostora u kojima mi se nije
mogao pridružiti.
To je cijena koju platiš kad se voziš vlakom tame. Dio tebe postane samoća koju
normalni ljudi nikad neće imati i u koju nitko nikad ne može ući. Malen dio tebe
ostane sam, zauvijek.
Stojeći tamo, na mjestu Anniene smrti, osjećam kako juri prema meni. Kad dolazi,
bilo da samo gledam kako prolazi ili hodam kroz vagone, ne mogu imati druge ljude
pokraj sebe. Postanem distancirana i hladna i... ne-draga. Iznimka je kolega lutalica.
Netko tko razumije Vlak.
James razumije. Kakve god druge mane imao, koliki god šupak može biti, James ima
isti dar. On ima sposobnost da vidi vozača, da se vozi željeznicom.
Ako izostavim sve metafore, vlak je tame mjesto pažljivijeg opažanja stvoreno
privremenim suosjećanjem sa zlom.
I neugodno je.
Ogledam se po sobi, dopuštam da me prožme. Osjećam ga, mirišem ga. Trebam ga
moći okusiti, čuti. Umjesto da ga gurnem od sebe, trebam ga privući k sebi. Kao
ljubavnika.
To je ono što nikad nisam rekla dr. Hillsteadu. Mislim da nikad ni neću. Da je to, ta
intimnost, ne samo potresna, nego i — stvara ovisnost. Uzbudljiva je. On je u lovu na
sve. Ja samo lovim njega. Ali sumnjam u to da je moja sklonost prema krvi jednako
bogata i jaka.
Bio je ovdje, dakle ovdje trebam biti i ja. Trebam ga naći i priviti se njegovim
sjenama, crvima i vriscima.
Prva stvar koju osjetim uvijek je ista, ni ovaj put nije drugačije. Njegovo uzbuđenje s
kršenjem tuđih granica. Ljudi se dijele, stvaraju prostore kako bi ih nazvali svojima.
Slože se oko njih da bi poštovali vlasništvo. To je osnovna stvar, gotovo iskonska. Tvoj
je dom tvoj dom. Jednom kad zatvoriš vrata, imaš privatnost, olakšanje od
održavanja lica koje pokazuješ svijetu... Druga ljudska bića dolaze samo ako su
pozvana. Ona to poštuju jer to je ono što i oni žele.
Prva stvar koju učine čudovišta, prva stvar koja ih uzbudi prelaženje je te linije. Oni
proviruju kroz tvoje prozore. Prate te danju, promatraju te. Možda ulaze u tvoj dom
kad te nema i ulaze u privatne prostore, trljaju se o tvoje privatne stvari. Okupiraju
ih.
A uništenje drugih njihov je afrodizijak.
Sjećam se intervjua s jednim od čudovišta koje sam uhvatila. Njegove su žrtve bile
djevojčice. Nekima je bilo pet, nekima šest godina, nijedna nije bila starija. Vidjela
sam njihove slike prije — s vrpcama u kosi i osmjesima koji zrače. Vidjela sam i
njihove slike nakon — silovane, mučene, ubijene. Sićušna tijela koja vrište zauvijek.
Završavala sam s ispitivanjem, na putu da izađem iz sobe kad mi je na pamet palo
pitanje. Okrenula sam prema njemu.
»Zašto one?« upitala sam. »Zašto djevojčice?«
Nasmijao mi se. Velikim, širokim smiješkom kao za Noć vještica. Oči su mu bile dva
svjetlucajuća, prazna bunara. »Jer to je bilo najgore čega sam se sjetio, srce. Sto
gore«, na ovo je oblizao usne,
»to bolje«. Zatvorio je svoje prazne oči i tresao glavu natrag-naprijed u nekoj vrsti
maštanja. »Mlade curice... BOZE... opakost toga bila je tako prokleto slatka!«
Bijes je taj koji pokreće tu potrebu. Ne neznatna iritacija, nego žestok bijes kao da sav
gori. Konstantan plamen koji huči i nikad neće.ugasnuti. Osjećam ga ovdje. Koliko
god on htio djelovati s namjerom, na kraju je mahnito uništavao. Izgubio je kontrolu.
Taj bijes obično dolazi od ekstremnog sadizma koji im je netko nanio dok su bili
djeca. Premlaćivanja, mučenje, sodomija, silovanje. Većinu su ovih čudovišta stvorili
frankenštajnovski roditelji. Poremećeni roditelji stvaraju djecu na svoju sliku i priliku.
Mlate njihovu dušu do smrti i šalju ih u svijet da to čine drugima.
Ništa od toga ne pravi pragmatičnu razliku. Ne što se tiče onoga što ja radim.
Čudovišta su, bez iznimke, nepopravljiva. Na kraju krajeva, nije važno zašto pas grize.
To što grize i što su mu zubi oštri ono je što određuje njegovu sudbinu.
Ja živim sa svim ovim znanjem. Ovim razumijevanjem. Ono je neželjeni pratitelj koji
me nikad ne napušta. Čudovišta postaju moja sjena, a nekad osjećam kao da ih
čujem kako se hihoću pokraj mene.
»Kako to dugoročno utječe na tebe?« dr. Hillstead me jednom pitao. »Imaš li neke
trajne emocionalne posljedice?«
»Pa — sigurno. Naravno.« Naprežem se da nađem riječi. »Nije to depresija ni
cinizam. Nije da ne možeš biti sretan. To je...« pucnula sam prstima gledajući ga. »To
je promjena u klimi duše.« Napravila sam grimasu čim sam izgovorila riječi. »Koje
blesavo poetično sranje.«
»Prestani«, ukorio me. »Nema ničega blesavog u nalaženju pravih riječi za nešto. To
se zove jasnoća. Završi misao.«
»Pa... znaš kako je klima na području blizu oceana njime određena? Njegovom
blizinom? Možda bude kakva čudna promjena u vremenu, ali zapravo je ono
konstantno jer je ocean tako velik i zapravo se ne mijenja.« Pogledala sam ga,
kimnuo je glavom. »To je tako. Stalno se nalaziš u blizini nečega ogromnog, tamnog i
groznog. Ono nikad ne ode, uvijek je tamo. Svaku minutu svakog dana.« Slegnula
sam ramenima. »To utječe na klimu tvoje duše. Zauvijek.«
Oči su mu bile tužne. »Kakva je ta klima?«
»Neko mjesto gdje ima mnogo kiše. Još uvijek može biti lijepo — imate svoje sunčane
dane — ali dominira sivilo i oblaci. I kiša je uvijek spremna. Ta je blizina uvijek tu.«
Ogledam se oko Anniene sobe, čujem njezine vriske u glavi. Sad upravo kiši,
pomislim. Annie je bila sunce, on je oblači. I što sam onda ja? Još poetičnog sranja.
»Mjesec«, šapnem sama sebi. Svjetlo u tmini.
»Bok.«
Jamesov glas prenuo me iz sanjarenja. Stoji na vratima i gleda unutra. Vidim kako mu
oči lutaju po sobi, primjećuju mrlje od krvi, krevet, prevrnut noćni stolić. Rašire mu se
nosnice.
»Sto je to?« promrmlja.
»Parfem. Natopio je ručnik parfemom i gurnuo ga pod vrata da miris Anniena tijela
ne bi odmah izašao.«
»Pokušavao je dobiti na vremenu.«
»Da.«
On podigne fascikl s dosjeom. »Alan mi je dao ovo. Izvještaji s mjesta zločina i
fotografije.«
»Odlično. Moraš vidjeti video.«
Kad počne, to ide tako. Razgovaramo u kratkim replikama, automatska paljba.
Postajemo trkači štafete, predajemo palicu jedno drugome.
»Pokaži mi ga.«
Tako mi sjednemo i ja ga opet gledam. Gledam kako Jack ml. skakuće okolo, gledam
kako Annie vrišti i sporo umire. Ovaj put to više ne osjećam. Ne dira me — skoro.
Stojim sa strane i distan-cirana sam, škiljeći ispitujem vlak. U glavi imam sliku Annie
kako leži mrtva na livadi dok joj kiša ispunjava usta i kapa niz njezine mrtvački sive
obraze.
James je tih. »Zašto nam je to ostavio?«
Slegnem ramenima. »Ne znam još. Krenimo od početka.«
Otvara fascikl s dosjeom. »Otkrili su tijelo jučer navečer oko sedam sati. Vrijeme
smrti je okvirno, ali prema truljenju, temperature okoliša, i tako dalje, mrtvozornik
pretpostavlja da je umrla prije tri dana, oko devet ili deset sati navečer.«
Razmišljam o tome. »Ako ju je silovao i mučio nekoliko sati... To znači da je trebao
doći oko sedam sati. Dakle, nije došao dok su spavale. Kako je ušao unutra?«
James provjeri u dosjeu. »Nema tragova nasilnog ulaženja. Ili ga je pustila unutra ili je
to učinio sam.« Namršti se. »Koji prepotentni gad. Da to napravi u rano predvečerje,
dok su svi još budni i kreću se okolo. Samopouzdano.«
»Ali kako je ušao?« Pogledamo jedno drugo pitajući se.
Proganja me dječja pjesmica: Kišo, kišo, odlazi...
»Počnimo u dnevnoj sobi«, kaže James.
Automatska paljba, ra-ta-ta-ta-ta.
Izlazimo iz spavaće sobe i idemo niz hodnik dok ne zastane- mo na ulazu. James se
ogleda oko sebe. Vidim kako mu oči prestanu lutati i zastanu. »Čekaj.« Ode do
spavaće sobe i vraća se s dosjeom u ruci. Pruži mi fotografiju.
»Eto kako.«
Slika je to ulaznog prostora, tik uz vrata. Vidim što želi da vidim: tri omotnice kako
leže na tepihu. Kimnem glavom. »Nije komplicirao — jednostavno je pokucao. Ona
otvori vrata, on ih gurne, ona ispusti poštu koju drži. Bilo je to iznenada. Brzo.«
»Ali bilo je rano predvečerje. Kako ju je spriječio da ne vrišti i uzbuni susjede?«
Uzimam fascikl od njega i skeniram fotografije. Pokažem prstom na jednu sa stolom u
blagovaonici. »Pogledaj.« Na slici je otvorena knjiga iz matematike za osnovnu školu.
Mi bacimo pogled na stol. »Udaljena je manje od tri metra. Bonnie je bila upravo
ovdje kad je Annie otvorila vrata.«
On kima s razumijevanjem. »Imao je kontrolu nad djetetom pa je kontrolirao i
majku.« On fućne. »Opa. To znači da je ušao ravno unutra. Bez oklijevanja.«
»Bio je to prepad. Nije joj dao nimalo vremena. Ugurao se unutra, zalupio vratima,
došao do Bonnie, vjerojatno stavio oružje uz njezin vrat...«
»... i rekao majci da će dijete umrijeti ako vrisne.«
»Da.«
»Vrlo odlučno.«
Kišo, kišo, odlazi...
James napuči usne razmišljajući.
»Dakle, pitanje je: Koliko je vremena prošlo prije nego što je krenuo na posao ?«
Mislim da tu sve počinje. Kad više ne razmišljamo samo o vlaku tame, nego se u
njega ukrcamo. »To je niz pitanja.« Brojim ih na prste. »Koliko je brzo počeo s njom?
Je li joj rekao što će učiniti? I što je učinio s Bonnie u međuvremenu? Je li je zavezao
ili je natjerao da gleda?«
Oboje pogledamo prema ulaznim vratima razmišljajući. Vidim sve u svojoj glavi.
Osjećam ga. Znam da je jednako i s Jame- som.

U hodniku je tiho, a on je uzbuđen. Srce mu lupa u grudima dok čeka da Annie otvori
vrata. Jedna je ruka spremna da ponovno pokuca, u drugoj drži... što? Nož?
Da.
Ima priču za nju i uvježbavao ju je mnogo puta. Nešto jednostavno kao... on je susjed
s kata niže i ima pitanje. Nešto što se čini kako spada.
Ona otvara vrata, ne odškrine ih samo. Rano je predvečerje, grad je budan. Annie je
kod kuće, u stambenoj zgradi s protuproval- nim vratima. Sva su svjetla upaljena.
Nema razloga za strah.
On ulazi kroz vrata prije nego što ona stigne reagirati, nezaustavljiva sila. Gurne
vrata, sruši Annie, zatvara vrata za sobom. Pojuri do Bonnie. Privuče je k sebi i stavi
joj nož pod grlo.
»Samo pisni i tvoja kći umire.«
Annie potiskuje instinktivan vrisak koji je rastao u njezinu grlu. Potpuno je šokirana.
Sve se dogodilo prebrzo da bi to mogla procesuirati. Još
uvijek traži neko racionalno objašnjenje. Možda je na skrivenoj kameri, možda
prijatelj želi napraviti psinu, možda... lude ideje, ali ludo bi bilo bolje od istine.
Bonnie je gleda očima punim straha.
Annie je tad sigurno shvatila da ovo nije psina. Stranac drži nož pod Bonnienim
grlom. Ovo je STVARNOST.
»Što želite?« bilo je njezino prvo pitanje. Nadala se da će se moći cjenkati s tim
strancem. Da želi nešto manje od umorstva. Možda je provalnik, silovatelj. Molim te,
o, molim te, mislila je, samo da nije pedofil.
Sjetim se nečega. »Imala je malenu porezotinu na grlu«, kažem.
»Što?«
»Bonnie. Imala je malenu porezotinu u udubini grla.« Dodirnem svoju. »Ovdje.
Primijetila sam to u bolnici.«
Vidim kako se James mrgodi. »Učinio je to s nožem.«
Ne možemo biti sigurni, naravno. Ali čini se ispravnim.
Stranac uzima vršak noža i ubode udubine Bonniena vrata. Ništa strašno, jedva
dovoljno da procuri jedna jedina kapljica krvi, jedan uzdisaj. Dovoljno da pokaže kako
misli ozbiljno, da Annieno srce poskoči, lupa i treperi.
»Učini što kažem«, kaže on, »ili će tvoja kći umrijeti sporom smrću.«
I upravo tad bilo je gotovo. Bonnie je bila njegovo sredstvo ucjene i Annie mu je
pripadala.
»Učinit ću sve što želiš. Samo je nemoj ozlijediti.«
On miriše Annien strah i to ga uzbuđuje. U njegovim se hlačama nazire erekcija.
»Mislim da je Bonnie bila tu kad je silovao i mučio Annie. Mislim da ju je natjerao da
gleda sve«, kažem.
James nakrivi glavu. »Zašto?«
»Nekoliko je razloga. Glavni je taj što je poštedio Bonnie. Zašto? Ona je dodatna
osoba koju je morao kontrolirati. Bilo bi lakše da ju je samo ubio. Ali Annie je bila
plijen. Sviđa mu se mu-čenje, voli strah. Tjeskobu. Time što je Bonnie bila tamo, time
što je Annie znala da je tamo i gleda što se događa... to bi je izludjelo. To bi mu se
svidjelo.«
James promisli. »Slažem se. I zbog još jednog razloga.«
»Kojeg?«
Pogleda me u oči. »Tebe. U lovu je i na tebe, Smoky. Povrijedio je Bonnie da bi
porezotina bila što dublja.«
Zurim u njega iznenađeno.
Ima pravo.
Tdm-tdm-tdm, vlak vozi sve brže...
»Učini što ti kažem ili ću ozlijediti tvoju mamu«, kaže on Bonnie. Koristi njihovu
međusobnu ljubav kao bič kako bi ih natjerao u spavaću sobu.
»Preselio ih je u spavaću sobu.« Hodam niz hodnik. James me prati. Ulazimo.
»Zatvara vrata.« Posegnem i zatvorim ih. Zamišljam Annie kako sve gleda izbliza i ne
shvaća da nikad više neće vidjeti kako se vrata otvaraju.
James zuri u krevet, razmišlja. Zamišlja. »Još uvijek ih obje mora kontrolirati«, kaže.
»Vjerojatno se nije bojao Bonnie, ali još se ne može opustiti, ne dok se ne osigura od
Annie.«
»Annie je stavio lisice na videu.«
»Točno. Dakle, natjerao ju je da si sama stavi lisice. Jedno je zapešće sve što mu je
trebalo.«
»Uzmi ovo«, kaže on Annie vadeći par lisica iz torbe i bacivši ih prema njoj...
Ne, to nije dobro. Premotavam.
Drži nož pod Bonnienim grlom. Pogleda Annie. Snima je od glave do pete, posjeduje
ju svojim očima. Uvjerava se da ona razumije.
»Skini se«, kaže, »skini se za mene.«
Ona oklijeva, a on zavrti oštricu tik uz Bonnieno grlo. »Skidaj
se.«
Annie se skida plačući dok Bonnie gleda. Ostaje u grudnjaku i gaćicama, zadnji otpor.
»Sve!« rikne prema njoj. Zavrti nož.
Annie posluša i prisili se da ne plače. Da bude snažna zbog svoje kćeri. Skida svoj
grudnjak i gaćice i drži Bönnien pogled svojim očima. Gledaj mi u lice, misli, želeći to.
Gledaj mi u lice. Ne u ovo. Ne njega.
On tad vadi lisice iz torbe koju je donio.
»Priveži se lisicama za krevet«, kaže on Annie, »učini to sad.«
Ona posluša. Kad čuje zvuk zubaca, poseže u torbu i vadi dva druga para lisica. Njih
stavlja oko Bonnienih sićušnih zapešća i gležnjeva. Ona drhti. On ignorira njezine
jecaje dok je ušutkava krpom. Bonnie pogleda svoju majku moleći. Pogled koji govori:
»Učini da prestane!« Annie zbog toga zaplače još jače.
Još uvijek je oprezan, pažljiv. Ne dopušta si da se opusti. Kreće prema Annie i liskama
joj pričvršćuje drugo zapešće za krevet. Slijede gležnjevi. Zatim joj stavlja krpu u usta.
Sad. Sad se može opustiti. Plijen je osiguran. Ne može pobjeći, neće pobjeći.
Nije pobjegla, pomislim.
Sad može uživati u trenutku. Pozicionira krevet, namješta kameru baš kako treba.
Postoji način na koji se stvari rade, simetrija koja je važna, od vitalne važnosti. To se
ne požuruje. Propustiti korak oduzimanje je od ljepote čina, a čin je sve. On mu je i
zrak i voda.
»Krevet«, kaže James.
»Sto?« pogledam ga zbunjeno.
On ustane i krene prema uznožju. Annien je krevet kraljevske veličine, oblikovan od
glatkih, oblih komada drveta. Glomazan.
»Kako ga je pomaknuo?« Dođe do uzglavlja i spusti pogled na tepih. »Tragovi
povlačenja. Dakle, povukao ga je k sebi.« Vrati
se uzglavlju kreveta. »Mogao ga je primiti negdje ovdje i vući ga hodajući natraške.
Trebao bi se podbočiti na nešto...« James klekne. »Primio ga je odozdo i dignuo ga.«
Ustane, krene na stranu kreveta, legne na leda i podvuče se pod krevet do ramena.
Vidim kako se pali svjetlo njegove ručne svjetiljke, a zatim kako se gasi. Kad izađe
van, smiješi se. »Ovdje nema praha za uzimanje otisaka.«
Pogledamo jedno drugo. Gotovo da osjećam kako oboje držimo fige.
Ljudi griješe kad misle da gumene rukavice sprečavaju ostavljanje otisaka. U većini je
to slučajeva istina. Ali ne uvijek. One su izvorno osmišljene za kirurge kako bi mogli
imati sterilnu zaštitu dok operiraju. Njhova je loša strana to što moraju pristajati kao
druga koža kako bi kirurzi mogli koristiti instrumente a da ne izgube osjećaj za
preciznost ili sposobnost opipa. Uskost i tankost mogu učiniti da se rukavice pripiju
uz papilarne linije i grananja na otiscima ruku i jagodica prstiju. Ako — a to je pod
velikim upitnikom, ali još je uvijek moguće — netko tko nosi takve rukavice dotakne
površinu na kojoj otisak može ostati, onda je moguće da ostavi upotrebljiv otisak.
Annien je krevet drven. Moguće je da su otopine za čišćenje koje je na njemu
koristila ostavile sloj na kojem bi ostao otisak prsta, čak i kroz ubojičine rukavice.
Vrlo optimistično. Ali nije nemoguće.
»Dobar si«, kažem.
»Hvala.«
Kao po loju, pomislim. Na ubojičinu terenu, to je jedino mjesto gdje James igra fer.
Scena je postavljena. Pomaknuo je krevet... baš tako. Postavio je kameru... baš tako.
Još zadnji put provjerava da se uvjeri je li sve savršeno. Jest. Sad daje Annie svoju
punu pozrnost gledajući je odozgo.
Ovo je prvi put da ona uistinu vidi. Bio je okupiran postavljajući svoje kazalište. Još je
imala nade. Sad je pogled fiksirao na nju, sad shvaća. Vidi oči bez horizonta. Crni
bezdan ispunjen beskrajnom glađu.
On zna kad je shvatila. Kad razumije. To ga napaljuje, kao uvijek. Ugasio je nadu u
drugom ljudskom biću.
Zbog toga se osjeća dobro.
James i ja stigli smo na isto mjesto na ovoj vremenskoj crti. Tu smo. Vidim ga, oboje
vidimo Annie, i u kutu vidnog polja vidimo Bonnie. Mirišemo očaj. Vlak tame ubrzava
tempo, a mi smo na njemu s poništenom kartom.
»Pogledajmo sad još jedanput video«, kaže.
Dva puta kliknem na dokument pa gledamo kako nam montaža prolazi pred očima.
On pleše, reže, siluje.
Zbog pukog nasilja onoga što radi krv šprica posvuda, a on je može namirisati, okusiti,
osjećati njezinu klizavost kroz svoju odjeću. U jednom trenutku okreće se da pogleda
prema djetetu. Lice joj je blijedo, a tijelo drhti kao da ima napadaj. To mu priredi
gotovo nepodnošljivu predorgazmićnu simfoniju slatkih ekstrema. On zadrhti, svaki
mu se mišić trese zbog osjećaja i senzacije. Nije samo zao. Fino je siluje. Jebe do
smrti. Glazba i krv i iznutrice i užas. Svijet se trese, a on je epicentar. Penje se prema
vrhuncu i dopušta da mu se približi točka gdje sve eksplodira u plamtećem,
zasljepljujućem svjetlu gdje nestaje sav razum i sve ljudsko.
To je kratak trenutak, ali i jedino vrijeme kad glad i potreba izblijede u ništavilu. Čs
ispunjenja i olakšanja.
Nož se spušta i krv i krv i mokro i krv i on se penje, penje, penje, stoji na vršcima
prstiju na vrhu planine, isteže tijelo dokle god može, pruža prst, ne da dotakne lice
Boga, ne da postane nešto VIŠE, nego da se pretvori u ništa, baš ništa i zabaci glavu
dok mu se tijelo trese od orgazma snažnijeg nego što može podnijeti.
A zatim je gotovo i vraća se ljutnja koja je uvijek ovdje.
Nešto mi treperi u glavi. »Stani«, kažem. Koristim kontrole programa kako bih
prevrtjela video. Puštam ga. Opet treptaj. Namrštim se frustrirano. »Nešto nije u
redu. Ne znam što točno.«
»Možemo li ga pustiti sličicu po sličicu?« upita James.
Igramo se s programom dok ne nađemo postavku zbog koje se, iako ne sličicu po
sličicu, film barem odvija usporeno.
»Ovdje negdje«, promrmljam.
Oboje se nagnemo prema naprijed, gledamo. Blizu je kraj vrpce. On stoji pokraj
Anniena kreveta. Vidim treptaj, on još uvijek stoji pokraj Anniena kreveta, ali nešto je
drugačije.
James to ugleda prvi. »Gdje je slika?«
Prevrtimo snimku unatrag. On stoji pokraj kreveta, a na slici iza njega slika je vaze
pune suncokreta. Opet treptaj, on još uvijek stoji pokraj kreveta — ali slike nema.
»Koji vrag?« Pogledam mjesto na zidu gdje je visjela slika. Vidim sliku naslonjenu na
prevrnut stolić.
»Zašto ju je skinuo sa zida?« upita James samog sebe, ne mene.
Opet gledamo snimku. Stoji, slika, treptaj, stoji — nema slike. I opet, i opet. Stoji,
treptaj, slika, nema slike, slika, nema slike...
Još me ne prožima razumijevanje. Grmi. Otvaram usta i lagano mi se zavrti. »Isuse
Bože!« viknem preplašivši Jamesa.
»Što?«
Prevrtim video. »Pogledaj ponovno. Ovaj put primijeti gdje je vrh okvira slike i
zapamti tu točku na zidu kad nestane.«
Video prolazi, prolazi treptaj. James se namršti. »Ja ne...« Zastane i razrogači oči. »Je
li to istina?« Zvuči kao da ne vjeruje. Puštam snimku ponovno.
Nema sumnje. Zurimo jedno u drugo. Sve se promijenilo. Znamo zašto nema slike.
Maknuo ju je jer je bila referentna točka. Za visinu.
Muškarac koji je stajao nad Annie dok je slika još bila na zidu bio je viši, dobrih pet
centimetara viši od muškarca koji je tamo stajao nakon što je slika uklonjena.
Stigli smo do lokomotive vlaka tame i iskočili van od šoka zbog onoga što smo vidjeli.
Vozač nije bio jedan.
Bila su dvojica.

PETNAESTO POGLAVLJE

»U PRAVU SI«, kaže Leo. Pogleda Jamesa i mene u čudu.

Upravo je završio s pregledavanjem videa. »Taj je treptaj posljedica loše montaže.«
Caliie, Jenny i Charlie su tamo, stisnuti oko monitora. Izvijestili smo ih o tijeku
dogadaja kako smo ih rekonstruirali ostavivši bombastičnu senzaciju za kraj.
Jenny me pogleda. »Opa!«
»Jesi li se ikada susrela s nečim sličnim?« upita Charlie. »Da dvojica rade zajedno?«
Kimnem glavom. »Jedanput. Ali bilo je to drugačije. Žensko-
muški par, a muškarac je bio dominantan. Da dva muškarca rade zajedno vrlo je
neobično. Ono što rade za njih je veoma osobno. Intimno. Većina ne želi dijeliti te
trenutke.«
Svi su tihi, mozgaju o tome. Caliie prekida tišinu. »Trebala bih provjeriti one otiske,
dušice.«
»Trebala sam se toga sjetiti«, kaže Jenny.
»Da, trebali ste«, sikne James. Opet je svoj.
Jenny ga prezirno pogleda. On je ignorira i okreće se prema Caliie.
Callie raspakirava ultraljubičasti ručni mikroskop i popratnu opremu. Ručni
mikroskop koristi pojačane ultraljubičaste refleksije da bi otkrio otiske prstiju.
Odašilje pojačano svjedo u ultraljubiča- stom spektru koje se jednakomjerno
reflektira s glatkih površina. Kad opazi nesavršenosti — kao što su papilarne linije i
vijuge na otiscima prstiju — reflektira i njih tako da se istaknu s obzirom na
ujednačenost površine na kojoj se nalaze. S ultraljubičastim fotoaparatom mogu se
slikati kristalno jasne fotografije tih nesavršenosti koje se mogu koristiti za
uspoređivanje otisaka i identifikaciju.
Fotograf se može pohvaliti zaslonom koji stoji na glavi i štiti oči od ultraljubičastih
zraka, odašiljačem ultraljubičastih zraka i ručnim fotoaparatom s velikom
rezolucijom. Mikroskop ne funkcionira uvijek, ali njegova je prednost što ne utječe na
površinu koju se ispituje. Prah, ljepilo... čim se takve supstancije nanesu, više ih ne
možeš maknuti. Svjetlo ostavlja stvar onakvu kakvu si je našao.
»Sve spremno«, kaže Callie. Izgleda kao nešto iz znanstveno- -fantastičnog filma.
»Ugasite svjeda.«
Charlie pritisne prekidač dok mi gledamo kako Callie liježe na leđa i migolji se pod
krevet. Vidimo sjaj odašiljača ultraljubiča- stog svjeda dok ona prelazi preko površine
podnice. Stanka, prtlja- nje, a zatim čujemo nekoliko škljocaja. Još nekoliko škljocaja.
Svjedo se gasi, a Callie se izmigolji van i ustane. Charlie pali svjetlo.
Callie se ceri. »Tri dobra otiska lijeve ruke, dva desne. Fini, jasni, dušice.«
Prvi put otkad me Callie nazvala da mi kaže o Annienoj smrti osjećam nešto osim
ljutnje, žalosti ili hladnoće. Uzbuđena sam.
»Imamo ga«, kažem uzvraćajući joj cerek.
Jenny zatrese glavom prema meni. »Smoky, ljudi, vi ste zaista, stvarno jezivi.«
Samo se vozimo vlakom tame, Jenny, pomislim u sebi. Dopuštamo da nas odvede
svojim greškama.
»Pitanje«, kaže Alan, »kako to da se nitko nije bunio zbog glazbe? Bila je prilično
glasna.«
»Mogu ti dati odgovor na to pitanje, dušice«, kaže Callie. »Samo budi tiha i slušaj.«
Stišamo se i čujemo odmah. Glasni udarci basova pomiješani s prigušenim visokim
frekvencijama koji dolaze s različitih mjesta na katovima iznad i ispod.
Callie slegne ramenima. »Ovdje žive mladi ljudi i parovi, a neki vole glazbu slušati
glasno.«
Alan kimne glavom. »Uvjerljivo. Drugi razlog.« Gestom pokaže oko sebe po sobi. »Bili
su neuredni. Jako neuredni. Nema šanse da su samo izašli odavde posve zakrvavljeni.
Prvo su se trebali očistiti. Kupaonica izgleda netaknuto, tako da mislim da su se oprali
tamo i kasnije sve izribali.« Okrene se prema Jenny. »Je li Ekipa za očevid provjerila
odvode?«
»Saznat ću.« Zazvoni joj mobitel, ona se javi. »Chang.« Pogleda me. »Stvarno? U
redu. Reći ću joj.«
»Što sad?« upitam.
»To je bio moj policajac u bolnici. Kaže da je Bonnie progovorila. Samo jednu
rečenicu, ali mislio je da bi ti to htjela znati.«
»Što?«
»Rekla je: >Želim Smoky. <«
SESNAESTO POGLAVLJE

JENNY ME BRZO odvela u bolnicu; dala je gas, koristila sirenu da bi prošla kroz
crveno. Nijedna od nas nije progovorila na putu ovamo.
Sad stojim pokraj Bonniena kreveta, gledam je prema dolje dok ona diže pogled
prema meni. Opet me se dojmilo koliko je slična svojoj majci. To me dezorijentira;
upravo sam došla s mjesta gdje sam gledala kako joj majka umire, a ipak, ovdje me
Annie gleda, živa kroz svoju kćer.
Nasmiješim joj se. »Rekli su mi da si me tražila, miško.«
Kimne glavom, ali ne odgovara. Shvaćam da u ovom trenutku iz Bonnie neće izaći
nikakve druge riječi. Blazirani pogled šoka nestao je iz njezinih očiju, ali nešto se
drugo u njih smjestilo i pustilo korijene. Nešto udaljeno, beznadno i teško.
»Miško, trebam te prvo pitati dva pitanja. Je li to u redu?«
Pogleda me sumnjičavo. Zabrinuto. Ali kimne.
»Bila su to dvojica zlih muškaraca, zar ne?«
Strah. Usnica joj zadrhti. Ali kimne.
Da.
»Dobro je, miško. Još samo jedno, a onda više zasad o tome nećemo razgovarati. Jesi
li jednome od njih vidjela lice?«
Ona zatvori oči. Proguta slinu. Otvori oči. Otrese glavom.
Ne.
U sebi uzdišem. Nisam iznenađena, ali svejedno je frustrira- juće. Bit će kasnije
vremena za to. Uzimam Bonnienu ruku.
»Miško, žao mi je. Htjela si me vidjeti. Ne moraš mi reći što želiš ako još uvijek ne
možeš govoriti. Ali možeš li mi pokazati?«
Nastavlja me promatrati. Čini se kao da traži nešto u mojim očima, utjehu. Iz njezina
izraza ne mogu reći nalazi li je ili ne. Ali kimne.
Zatim poseže i uzima mi ruku. Čekam, ali to je sve što je učinila. Ali zatim shvaćam.
»Želiš doći sa mnom?«
Opet kimne.
Na to mi glavom prostrijeli milijun misli. O tome kako nisam sposobna brinuti se o
sebi, a kamoli o njoj. Kako radim na slučaju i tko će se brinuti o njoj. Mislim te stvari,
ali nijedna od njih zapravo nije važna. Sve što činim jest to da joj se nasmiješim i
stisnem joj ruku. »Moram obaviti još neke stvari, ali kad budem spremna napustiti
San Francisco, doći ću po tebe.«
Ona nastavlja zuriti u moje oči. Kao da je našla ono što je tražila. Stisne mi ruku, a
zatim je pušta, okreće glavu u jastuk i zatvara oči. Na trenutak stojim tamo i gledam
je.
Izlazim iz sobe znajući da se u mojem životu nešto promijenilo. Pitam se je li to dobro
ili loše i tek sad shvaćam da zapravo nije važno. Nije riječ o tome je li dobro ili loše ili
svejedno. Riječ je o preživljavanju. To je razina na kojoj sad funkcioniramo, Bonnie i
ja.
Krenule smo natrag u policijsku postaju. Auto je bremenit tišinom.
»I, hoćeš li je uzeti?« upita Jenny prekinuvši je.
»Ja sam sve što ima. Možda je i. ona sve što ja imam.«
Jenny promisli o tome. Maleni se smiješak pojavi na njezinu licu. »To je dobro,
Smoky. Jako dobro. Dijete njezinih godina ne bi trebalo u sustav. Prestara je. Nitko je
ne bi posvojio.«
Okrenem se prema njoj. Osjećam da nešto skriva. Neki prizvuk u njezinim riječima.
Namrštim se. Ona me prostrijeli pogledom. A zatim se opusti i uzdahne.
»Ja sam bila siroče. Roditelji su mi umrli kad sam imala četiri godine i odrasla sam u
sustavu. U to vrijeme nikoga nije zanimalo posvojiti kinesko dijete.«
Šokirana sam i iznenađena. »Nisam imala pojma.«
Slegne ramenima. »To nije nešto što dijelim sa svima. Ono, >Bok, ja sam Jenny Chang
i bila sam siroče. < Ne volim puno pričati o tome.«
Pogleda me naglašavajući da ovaj trenutak nije iznimka. »Ali reći ću ti jedno: učinila si
dobro djelo. Nešto nepatvoreno.«
Razmislim o tome i znam da je ono što govori istina. »Osjećam to kao ispravno. Annie
mi ju je ostavila — ili su mi tako rekli. Nisam još vidjela njezinu oporuku. Je li istina da
ju je ostavio po-kraj Anniena tijela?«
»Da. U dosjeu je.«
»Jesi li je pogledala?«
»Da.« Opet zastane. Još jedna od onih bremenitih stanki punih misli. »Ostavila je sve
u tvojim rukama, Smoky. Kći je prava nasljednica, ali ti si izvršiteljica i starateljica.
Sigurno ti je bila dobra prijateljica.«
Ta me misao zaboli. »Bila mi je najbolja prijateljica. Od srednje škole.«
Jenny zašuti na nekoliko trenutaka nakon ovoga. Kad progovori, kaže dvije riječi, ali
ispunjene svime što želi da znam. »A u kurac.«
U kurac i to i svijet i nepravda i to što se dogodilo tebi i što ti je kći umrla i općenito
što ubijaju djecu i u kurac sa svime dok sve ne bude mrtvo i pokopano i dok se ne
pretvori u prašinu, a prašina ne nestane zauvijek. To mi govori.
Uzvratim na isti način.
»Hvala.«

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

»ŽELIŠ LI PUNU ili sažetu verziju?« Alan otvara fascikl s izvješćem o obdukciji dok to
govori.
»Sažetu verziju. Molim te.«
»Ovo su glavne stvari. Ubojica ili ubojice su je silovali, pre i post mortem. On ili oni
sjekli su je oštrim nožem prije nego što je umrla, a većina povreda koje su joj nanijeli
nije bila smrtonosna.«
Mučenje. Kimnem mu da nastavi.
»Uzrok je smrti ekssangvinacija. Iskrvarila je zbog presijecanja vratne žile kucavice.«
Baci pogled na stranicu u fasciklu. »Kad je umrla i kad su završili sa zabavom na
njezinu tijelu, otvorili su je. Izvadili su unutarnje organe i stavili ih u vrećice za
čuvanje hrane koje su ostavili pokraj tijela.« Digne pogled. »Svi su organi nađeni osim
jetre.«
»Vjerojatno su je uzeli sa sobom«, kaže James prekinuvši tišinu koja je uslijedila. »Ili
je pojeli.« Sakrijem srse koji su me prošli zbog ovih riječi. Sigurna sam da ima pravo.
»Pregled rana pokazao je da odgovaraju ranama uzrokovanim skalpelom, što
odgovara. Jer mrtvozornik kaže da je odstranjivanje organa vješto izvedeno. Ne samo
operacija, nego i poznavanje mjesta na kojima su organi smješteni i kako ih odstraniti
čitave. Ne
samo da su odvojili debelo od tankog crijeva, nego su ga razdvojili na sastavne
dijelove. Tri za tanko crijevo, četiri za debelo.«
Razmislim nakratko o tome. »Je li — oprosti, jesu li — na isti način disecirali još koji
organ?«
On pogleda u dosje, a zatim otrese glavom. »Ne.« Pogleda
me.
»Pravili su se važni.«
»To je dobro«, kažem mrko.
Leo me gleda sumnjičavo. »Kako je to dobro?«
Alan se okrene prema njemu i u moje mu ime odgovori na pitanje. »Dobro je jer mi
takve tipove uhvatimo tako što naprave grešku. Ako se prave važni, to znači da im
sam čin nije dovoljan. Da žele i našu pozornost. To znači da neće biti toliko oprezni
koliko bi mogli biti. Ili trebali biti. Pa je vjerojatnije da će pogriješiti.«
»Jednostavnije rečeno, dijete«, kaže Callie, »to znači da su još više opaljeni u glavu
nego obično. To povećava šansu da kiksaju.«
»Razumijem.« Leo to kaže, ali izgleda malo uznemireno dok o tome razmišlja.
Razumijem ga. Gledati na disekciju ljudskih organa kao na svjetlu točku teško je
prihvatiti. Vjerojatno se pita želi li to prihvatiti.
Alan nastavlja. »Jednom kad su odstranili organe, ostavili su tjelesnu šupljinu praznu i
zavezali Bonnie za njezino tijelo.« On zatvori fascikl. »Nije nađena sjemena tekućina,
a u vagini je bio trag gume.«
Koristili su gumice da ne ostave svoj DNA.
»Ništa drugo. Nisu našli kosu, dlačice ili otiske prstiju na tijelu ni unutar tijela. To je
to.«
»I što nam preostaje?«
James slegne ramenima. »Pogledaj ostatak slike. Nije bilo rana zbog oklijevanja.
Djelovali su s visokom razinom sigurnosti u ono što su radili kad su je otvarali.
Moguće je da je jedan od njih imao formalno medicinsko obrazovanje. Mislim da je
to vjerojatno.«
»Ili su samo imali puno prakse«, promrmlja Callie.
»Što još znamo?« pogledam svakoga oko sebe. Alan na moje riječi vadi notes i
kemijsku olovku. To je dio rutine. Spreman je da zabilježi bilo koju relevantnu misao i
razmatranje.
»Znamo da su obojica bijelci, muškarci«, kaže Callie. »Jedan je visok oko sto
osamdeset centimetara, drugi oko sto pedeset. Obojica su u formi.«
Alan progovori dalje. »Oprezni su. Razumiju osnove prijenosa dokaza i poduzimaju
mjere opreza da ga izbjegnu. Nema kose, dlačica, epitela i sperme.«
»Ali nisu toliko pametni koliko misle«, napomenem. »Imamo otiske prstiju na
krevetu. I odgonetnuli smo da su dvojica.«
»Pa, to je problem, zar ne?« kaže Alan cinično. »Ako stvarno razumiju transfer,
razumjeli bi da se on uvijek nekako dogodi.«
Alan se poziva na »Locardov princip«. Locarda smatraju ocem moderne forenzike, a
mi svi znamo princip napamet: Kad dva objekta dodti u kontakt, materijal se uvijek
prenosi s jednog na drugi, materijala može biti malo ili puno, može biti da ga je teško
otkriti; međutim, on se tamo nalazi, a odgovornost je istraživačkog tima da sakupi
sav takav materijal koliko god ga malo bilo te da dokaže transfer.
Naši su ubojice bili pažljivi. Odsutnost sperme nam to govori. To pokazuje kontrolu. S
pojavom krimića, televizijskih serija i AIDS-a, sve je više silovatelja koji koriste
gumice. Ali svejedno je neobično. Kod silovanja je poanta seksualna moć i nasilje.
Silovatelji se napaljuju na intenzitet osjećaja koji im to daje. Kondomi stoje na putu i
nasilju i osjećaju. Jack ml. i prijatelj su ih koristili, što Alanu ide na ruku.
»Znamo da nisu savršeni«, kaže James. »Imaju očitu manu — prave se važni i žele
nam se izrugivati. To je velik rizik koji stvara mogućnost da će u jednom trenutku
zajebati stvar.«
»Tako je. Što još?«
»Barem je jedan od njih vješt s tehnikom.« To dolazi od Lea. »Mislim, montirati video
danas nije viša matematika. Ali način na koji su to učinili nije nešto što bi prosječan
korisnik kompjutera znao u pola noći.«
»Mislimo da im je baza u L.A.-U, zar ne?« kaže Callie.
Slegnem ramenima. »Počinjemo od te pretpostavke. Ali to je nešto na što sumnjamo,
a ne znamo. Znamo njihov tip žrtve. Rekli su nam — planiraju napasti druge žene
poput Annie.« Okrenem se Leu.
»Kako su je nazvali u pismu?«
»Moderna kurva u informacijski naprednom dobu.«
»A što je s time? O kojoj brojci govorimo?«
Leo napravi grimasu na ovo pitanje. »Tisuće, ako gledamo Sjedinjene Američke
Države u cjelini. Možda oko tisuće ako područje suzimo samo na Kaliforniju. Ali to
nije jedini problem. Mislite na ovaj način: svaka cura sa stranicom potencijalno je
nezavisna poduzetnica. Neke sponzoriraju pojedine kompanije, ali mnogo ih je poput
tvoje prijateljice. One dizajniraju, održavaju i drže vlastitu web-stranicu. To je
djelatnost za jednoga, s jednim zaposlenikom. A nema obrtničke komore za ovakav
tip djelatnosti. Postoje popisi ovakvih tipova stranica na raznim mjestima, ali nema
jednog jedinog udruženja.«
Razmislim o ovoj lošoj vijesti. Nešto mi sine. »U redu, ali što ako to pogledamo iz ove
perspektive: umjesto da promatramo sve u toj industriji, potražimo mjesta gdje su
ubojice mogle naći Annie. Kažeš da postoje popisi ovakvih tipova stranica, zar ne?«
On kimne.
»Malo je vjerojatno da je ona na svima njima. Potražit ćemo one na kojima se
pojavljuje, a zatim suziti polje samo na druge žene na tim određenim popisima.«
Sad opet trese glavom, ali ne odobravajući. »Nije to tako jednostavno. Sto ako su je
našli koristeći pretraživač? A ako jesu, koju su riječ ili frazu koristili? Isto, većina
operatera stranica voli postaviti vlastite >feeder-strznice<. Male, besplatne stranice s
fotografijama kao uzorcima i linkom na primarnu stranicu. Na način > isprobaj robu i
ako ti se sviđa, dođi u trgovinu <. Mogli su naći jednu od tih stranica.«
»A da ne spomenem činjenicu da su je mogli naći preko tebe, Smoky.« Callie oklijeva
dok to govori. Pogledam je slažući se s njom. Zatim uzdahnem obeshrabreno.
»Dakle, trag preko weba ne vodi nas nikamo?«
»Ne nikamo«, kaže Leo. »Mjesto koje možemo pretražiti popis je njezinih
pretplatnika. Ljudi koji su plaćali da vide ono namijenjeno >samo članovima.«
Na ovo naćulim uši. Alan kima glavom. »Da, točno«, kaže. »Tako su uhvatili sve one
perverznjake u operaciji s dječjom pornografijom, ha?«
Leo mu se nasmiješi. »Da. Postoji mnogo zakona i nadziranja kad je riječ o
procesuiranju kreditnih kartica. Vodi se prilično precizna evidencija. Najbolje je od
svega to što većina procesora ima automatsku provjeru adrese. Kad adresa koju
daješ prilikom prijave mora odgovarati adresi vlasnika kartice u evidenciji.«
»Znamo li koliko je imala pretplatnika?«
»Ne još. Neće biti teško saznati. Trebat će nam nalog, ali s većinom tih firmi lako se
surađuje. Ne bi trebalo biti problema.«
»Želim da radiš na tome kad se vratim«, kažem mu. »Alan će ti objasniti sve u vezi s
nalogom. Nabavi popis i počni ga pro- češljavati. Želim i da temeljito pročešljaš njezin
kompjuter. Traži bilo što — bilo što — što bi moglo biti trag. Možda je primijetila
nešto čudno, nešto si zapisala...«
»U redu. I uzet ću njezin e-mail. Ovisno o tome tko joj je provider, trebali bi još imati
kopije svega novijeg datuma što još nije na njezinu kompjuteru.«
»Odlično.«
»Ima još nešto«, kaže Jenny. »Prilično su se potrudili da nas uvjere kako je bio samo
jedan.«
»Možda se nadaju da će nas time kasnije nekako zbuniti«, kažem. »Ne znam. Nisam
još proniknula u to.« Otresem glavom. »Glavno da imamo s čime početi. S otiscima.«
Okrećem se prema Caliie. »U kakvom je to stanju?«
»Unijet ću otiske u AFIS kad ovdje završimo i dati ljudima natrag u L.A.-U da ih
provjere. AFIS može skenirati milijun otisaka u minutu-dvije, tako da će trebati samo
nekoliko sati.«
Ovo nas sve oduševljava više od svega. Moglo bi biti tako jednostavno. AFIS,
kompjuterizirana baza otisaka prstiju, moćno je oružje. Ako budemo imali sreće, naći
ćemo svog tipa, i to brzo.
»Krenimo odmah na posao.«
»Sto ste ti i James odgonetnuli o njima, Smoky?« upita Callie.
»Da, da čujemo«, zagrmi Alan. Oboje zure u mene u iščekivanju. Znala sam da će me
pitati, uvijek pitaju. Vozila sam se vlakom tame, vidjela sam čudovišta, barem jedno.
Callie i Alan žele znati: što ste vidjeli?
»Sve se ovo temelji na predosjećaju i nagađanjima«, kažem.
Alan odmahne rukom, u smislu »zaboravi«. »Da, da, da. Uvijek se unaprijed
ograđuješ na isti jadan način. Samo nam reci.«
Nasmijem mu se i naslonim se gledajući u strop. Zatvorim oči i prisjetim se svega.
Privijem se uza sve, osjetim miris.
»Pomalo su stopljeni. Nisam ih još odvojila. Oni su... pametni. Jako pametni. Nije da
se samo prave da to jesu. Mislim da je barem jedan od njih visoko obrazovan.« Bacim
pogled na Jamesa. »Možda medicina.« On kimne slažući se. »Promišljeni su.
Planiraju. Precizni su. Proveli su sate proučavajući forenziku kako bi se uvjerili da
neće ostaviti ništa iza sebe. To im je vrlo, vrlo važan dio svega. Jack Trbosjek bio je
jedan od najpoznatijih serijskih ubojica svih vremena. Zašto? Kao prvo, nikad ga nisu
uhvatili. Oni idu njegovim stopama, na ovaj i druge načine, oponašaju ga. On se
podrugivao policajcima, tako da se oni podruguju nama. Žrtve su mu bile prostitutke,
tako da oni napadaju ono što je — njima — moderni ekvivalent. Bit će drugih
paralela.«
»Narcizam je njihov problem«, ubaci se James.
Kimnem. »Da.«
Charlie se namršti. »Kako to mislite?«
»Gledaj to na ovaj način: kad voziš auto, moraš li razmišljati
o tome?« upitam ga.
»Ne. Samo vozim.«
»Točno. Ali za Jacka ml. i prijatelja, vožnja nije dovoljna. Oni se moraju diviti tome
kako je vožnja dobra. Kako je savršena
i umješna. Taj tip narcizma kad se dive onome što rade dok to rade...« Slegnem
ramenima. »Ako uzmeš vrijeme kako bi gledao kako voziš, nemaš oba oka na cesti.«
»Zato i otisci na krevetu«, kaže James. »To nije malen zajeb. Ne govorimo o dlaci ili
vlaknu. Govorimo o pet otisaka. Bili su prezaposleni gledanjem koliko su spretni.«
»Kužim«, odgovori Charlie.
»Znaš, kad sam rekla da su stopljeni, to nije posve istinito.« Napučim usne
razmišljajući. »Imamo Jacka ml. Mislim da je to jedan identitet. Prevažan je da bi se s
nekim dijelio.« Pogledam Jamesa. »Slažeš li se?«
»Da.«
»A što je onda drugi tip?« upita Alan.
»Nisam sigurna. Možda učenik?« Otresem glavom. »Nije mi jasno. Još ne. Mislim da
je Jack ml., koji god on od njih bio, dominantan.«
»To odgovara >timovima od dvoje< iz prošlosti«, kaže Callie.
»Da. Dakle, pametni su, precizni i samodopadni. Međutim, jedna od stvari koja ih čini
opasnima njihova je spremnost da se posvete. Nemaju problem s odlučnom akcijom.
To je loše za nas jer znači da ne čine stvari previše kompliciranima. Sve ostaje čisto i
jednostavno. Kucaju na vrata, nasilno ulaze, zatvaraju vrata, preuzimaju kontrolu. A,
B, C, D. To u pravilu nije prirodna sposobnost. Moguće je da jedan od njih ili obojica
imaju pozadinu u vojsci ili policiji. U nečemu gdje bi izvježbali kako bez oklijevanja
obuzdati drugo ljudsko biće.«
»Sklonost silovanju i umorstvu je prava«, kaže James.
»Nije li to pretpostavka?« upita Jenny.
Otresem glavom. »Ne. Ponekad netko pokuša sakriti obično umorstvo pod krinkom
serijskog umorstva. Ali ono što su učinili Annie, kako su to učinili... to je bilo pravo.
Oni su autentični.«
»Imaju dvostruku viktimologiju«, kaže James.
Callie se namršti. Uzdahne. »Misliš da smo im, osim žena koje napadaju, i mi cilj.«
James kimne. »Tako je. Odabir žrtve u ovom je slučaju bio specifičan i razuman.
Annie Kind odgovarala je obama profilima. Vodila je web-stranicu za odrasle i bila je
prijateljica nekoga u ovom timu. Jako su se potrudili da dobiju tvoju pozornost,
Smoky.«

»Pa i imaju je.« Naslonim se sjedeći na trenutak prolazeći sve u glavi.

»Pretpostavljam da to pokriva sve. Ne zaboravimo najvažniju stvar koju trenutačno
znamo o njima.«
»Sto je to?« upita Leo.
»Da će to ponoviti. I ponavljati dok ih ne uhvatimo.«

OSAMNAESTO POGLAVLJE

ZAMOLILA SAM JENNY da me odvede do bolnice kako bih mogla provjeriti kako je
Bonnie dok su svi ostali radili na svojim zadacima.
Kad smo stigle do vrata njezine sobe, policajac koji ju je čuvao pružio mi je omotnicu
od smeđeg papira uobičajene veličine. »Ovo je stiglo za vas, agentice Barrett.«
Odmah znam da nešto nije u redu. Ne postoji razlog zbog kojeg bi itko ovdje ostavio
išta za mene. Zgrabim je iz njegovih ruku i pogledam je. Sprijeda velikim pisanim
slovima crnom tintom piše: NA RUKE SPECIJALNOJ AGENTICI BARRETT.
Jenny bulji u njega. »Isuse Kriste, Jime! Mučni malo glavom!« Shvatila je. Jim malo
sporije shvaća. Znam to jer mu lice posivi kad mu sine.
»Oh... sranje.«
Ali priznajem mu jedno: prva mu je reakcija bila da se zavrti na nogama sa svog stolca
i otvori vrata Bonniene sobe s rukom na svom pištolju. Tik sam iza njega i osjetim
olakšanje koje me gotovo svlada kad je ugledam tamo kako spava, na sigurnom.
Gestom pokažem policajcu da izađe. Kad smo izašli, on dođe do riječi.
»Ovo je vjerojatno od ubojice, zar ne?«

»Da, Jime«, kažem, »vjerojatno jest.« Nemam energije da učinim svoj glas oštrim.
Zvuči umorno. Jenny nema takav problem. Zabije prst u njegova prsa s dovoljno
snage da on ustukne.
»Sjebao si! I bijesna sam jer znam da si dobar policajac. Znaš kako znam da si dobar
policajac? Jer sam tražila baš tebe za ovaj posao znajući da nećeš biti kao drvena
Marija.« Puši joj se iz ušiju, puno je više nego samo bijesna. Sto se tiče Jima, on sluša
bez naznake zamjeranja ili opravdavanja.
»Imate pravo, detektivko Chang. Nemam isprike. Donijela ga je sestra s recepcije.
Vidio sam ime agentice Barrett, ali nisam spojio stvari. Nastavio sam čitati svoje
novine.« Izgleda tako potišteno da mi ga je gotovo žao. Gotovo. »Kvragu! Dopustio
sam si da se uljuljkam u rutinu! Početnička greška! Kvragu, kvragu, kvragu!«
Čini se da i Jenny pomalo suosjeća s policajcem, sad kad on grdi samog sebe. Riječi
koje izgovara nakon toga više su pomirbene. »Jime, ti si dobar policajac. Znam ja
tebe. Pamtit ćeš ovaj zajeb dok ne umreš — tako i treba — ali vjerojatno nećeš
dopustiti da ti se ikada tako nešto ponovno dogodi.« Jenny uzdahne. »Osim toga,
ovdje si obavio svoju primarnu zadaću. Dijete je na sigurnom.«
»Hvala, poručnice, ali zbog toga se ne osjećam bolje.«
»Kad su ti ga dostavili?«
On razmisli na trenutak. »Rekao bih... prije sat i pol. Da. Sestra s odjela donijela mi ga
je i rekla da ga je donio neki tip. Pretpostavila je da bih vam ga ja mogao dostaviti.«
»Odi po sve moguće detalje. Kako je dostavljeno, tko ga je dostavio, sve.«
»Da, gospodo.«
Kad je Jim otišao, pogledala sam omotnicu. »Da provirimo unutra.«
Otvorim omotnicu. Unutra je svežanj papira spojen spajalicom. Pri vrhu vidim,
Zdravo, agentice Barrett! Sto je zasad dosta. Pogledam Jenny. »Od njega je. Njih.«
»Kvragu!«
Dlanovi su mi pomalo znojni. Znam da moram pročitati što je unutra, ali grozim se
ubojičinih sljedećih otkrića. Uzdahnem i
iz džepa jakne upecam uvijek spremne gumene rukavice koje za vrijeme istrage
nosim sa sobom. Skliznem u njih, otvorim pismo i izvadim spojeni svežanj papira.
Pismo je na vrhu.
Zdravo, agentice Barrett!
Dosad ste, pretpostavljam, već duboko zagrizli, Vi i Vaš tim. Jeste li uživali u videu koji
sam Vam ostavio? Mislim da je glazba koju sam izabrao posebno prikladna.
Kako je malena Bonnie? Vrišti li i plače ili naprosto šuti? Razmišljam o tome s
vremena na vrijeme. Molim Vas, recite joj da sam je pozdravio.
Većina mojih misli, naravno, posvećena je Vama. Kako ide zacjeljivanje, agentice
Barrett? Još spavate goli? S kutijom cigareta na noćnom stoliću lijevo od Višeg
kreveta? Bio sam tamo i, moram reći, u snu govorite prilično glasno.
»A u kurac«, šapne Jenny. Dam joj papire. »Pridrži ih tren.«
Ona ih uzme, a ja otrčim do najbližeg koša za smeće gdje nastavljam povraćati sve što
mi je bilo u želucu. Bili su u mojoj kući! Gledali su me kako spavam! Prolaze me srsi
užasa popraćeni osjećajem oskvrnuća od kojeg mi je mučno. A zatim ljutnja. Ispod
svega toga, u pozadini ostaje užasnutost. U glavi vrišti jedna misao: moglo bi se
dogoditi opet! Cijelo mi se tijelo trese dok lupam šakom o rub koša za smeće.
Obrišem usta nadlanicom i vratim se Jenny. »Jesi li dobro?«
»Ne. Ali završimo s tim.« Pruža mi papire. Tresu mi se u rukama dok nastavljamo.
Matthew i Alexa, kakva šteta. Vi, sami u svom domu kao u ukletom skeletu doma,
kako buljite u nakazu u ogledalu. Kako tužno.
Mislim da ste još ljepši s ožiljcima, iako znam da vjerujete da to nije istina. Reći ću
Vam nešto korisno, agentice Barrett,
samo ovaj put. Ožiljci nisu obilježja sramote. Oni su znak preživljavanja.
Možda se pitate zašto bih Vam pomagao. To dolazi iz smisla za pravednost. Iz
potrebe da igra bude uzbudljiva. Na ovom je svijetu mnogo ljudi koji bi me mogli
uspješno loviti, ali Vi... mislim da Vi to možete najbolje.
Mnogo sam se trudio oko toga da se pobrinem da se vratite u igru i preostala je samo
još jedna stvar, zadnja rana koja treba zacijeljeti. Lovac treba oružje, agentice Barret,
a Vi svoje ne možete dotaknuti. Moramo to ispraviti kako bi igra bila uravnotežena.
Molim Vis, u privitku nađite informacije koje sačinjavaju, vjerujem, srž poteškoće
koju imate. Možda će one ostaviti vlastiti ožiljak kad ih pročitate, ali ne zaboravite:
ožiljak je uvijek bolji od nezarasle, otvorene rane.
Iz Pakla, Jack ml.
Okrenem stranicu. Treba mi samo nekoliko trenutaka da shvatim što piše. Sve se oko
mene stiša i uspori. Vidim da mi se Jenny obraća, ali ne čujem njezine riječi.
Hladno mi je, sve hladnije. Zubi mi cvokoću, počinjem se tresti, a svijet se počne
okretati. Srce mi lupa sve brže i brže, a zatim se zvukovi vraćaju u kaotičnom bljesku,
kao grom. Ali još mi je toliko hladno.
»Smoky! Isuse — liječnika!«
Čujem je, ali ne mogu govoriti. Ne mogu prestati cvokotati zubima. Vidim kako mi se
liječnik približava. Pipne mi čelo, pogleda oči. »Pada u šok«, kaže. »Polegnite je na
pod. Dignite joj noge. Sestro!«
Jenny se nagne nad mene. »Smoky! Reci nešto.« Da barem mogu, Jenny. Zamrznuta
sam i svijet je zamrznut i sunce isto. Sve i svi su smrt, mrtvi ili umiru.
Jer bio je u pravu. Pročitala sam papir i, samo tako, sjetila sam se.
Balistički izvještaj. U dijelu koji je ZA mene zaokružio stoji: Balistička ispitivanja
neupitno pokazuju da je metak uklonjen iz tijela Alexe Barrett došao iz pištolja
agentice Barrett...
Ja sam bila ta koja je upucala svoju kćer.
Čujem zvuk i čudim mu se prije nego što shvatim da dolazi iz mene. To je vrisak,
počinje duboko u grlu, a zatim se penje oktavu po oktavu dok ne postane tako visok
da bi mogao razbiti čašu. Ovdje ostaje, kao vibrato operne pjevačice. Čini se da traje
zauvijek.
Sad se sve smračilo. Hvala Bogu.

DEVETNAESTO POGLAVLJE
BUDIM SE u bolničkom krevetu s Callie koja bdije nada mnom. Nitko drugi nije ovdje.
Kad vidim Callieno lice, znam zašto.
»Znala si, zar ne?«
»Da, dušice«, kaže, »jesam.«
Okrenem lice od nje. Nisam se osjećala toliko ravnodušno, toliko iscijeđeno otkad
sam se probudila nakon one noći sa Sand- som. »Zašto mi nisi rekla?« Ne znam ima li
u mojem glasu ljut-nje. Nije me briga.
»Dr. Hillstead me zamolio da to ne učinim. Nije mislio da si spremna. Složila sam se s
njime. I još uvijek se slažem.«
»Stvarno? Misliš da znaš toliko prokleto puno o meni?« Glas mi zvuči sirovo. Sad je tu
ljutnja, uzavrela i otrovna.
Callie i ne trepne. »Znam ovo: još si živa. Nisi stavila pištolj u usta i povukla otponac.
Ne kajem se, dušice.« Ono što slijedi govori šaptom. »To ne znači da nije boljelo,
Smoky. Voljela sam Alexu, znaš da jesam.«
Na to se brzo okrenem, pogledam je i ljutnja nestane. Samo tako. »Ne krivim te.
Njega također. A možda je ipak bio u pravu.«
»Zašto to kažeš, dušice?«
Slegncm ramenima. Umorna sam, tako umorna. Jer se sad
sjećam svega. Ali svejedno ne želim umrijeti.«
Stisnem se u sebe na trenutak dok ne prođe bol. »Zbog čega se osjećam kao
izdajnica, Callie? Osjećam se kao da ih, ako poželim živjeti, nisam dovoljno voljela.«
Pogledam je i vidim da su je moje riječi pogodile. Moja Callie, moja uvijek bezbrižna,
hiperaktivna kraljica parade izgleda kao da sam je upravo udarila u lice. Ili možda
srce.
»Pa«, kaže ona nakon dugog trenutka šutnje, »to nije istina. To što nastavljaš sa
životom nakon što su umrli, Smoky — ne znači da ih nisi voljela. To samo znači da su
oni umrli, a ti nisi.«
Ovu duboko misao spremam za kasnije razmatranje; osjećam njezinu važnost.
»Smiješno, zar ne? Uvijek sam pištoljem mogla pogoditi što sam htjela. Uvijek mi je
to bilo prirodno. Sjećam se kako samo ciljala njegovu glavu, a on je bio tako prokleto
brz. Nikad nisam vidjela da se netko kreće tako brzo. Naglo je povukao Alexu s
kreveta da primi metak za njega. Gledala mi je ravno u oči kad se to dogodilo.« Lice
mi se izobliči. »Znaš, gotovo da je izgledao iznenađeno. Nakon svega što je učinio, još
je uvijek imao taj izraz na licu, kao da je samo na trenutak pomislio da je otišao
predaleko. Zatim sam ga upucala.«
»Sjećaš li se tog dijela, Smoky?«
Namrštim se. »Što misliš?«
Callie se nasmije. Tužan je to smiješak. »Nisi ga samo upucala, dušice. Izrešetala si ga
mecima. Ispraznila si četiri šaržera u njega i htjela si opet napuniti pištolj kad sam te
zaustavila.«
I, samo tako, tamo sam i sjećam se.
Silovao me, rezao me. Matt je bio mrtav. Jahala sam na valovima boli, ljuljala se
ulazeći i izlazeći iz svjesnog stanja. Sve je bilo pomalo nadrealno. Kao kad je čovjek
malo omamljen. Ili osjećaj mamurnosti kad popodne odspavaš pola sata previše.
Bio je tu osjećaj hitnosti, osjećala sam ga. Ali bio je daleko. Osjećala sam ga kroz
meku gazu. Morala bih se probiti kroz sirup da dođem do njega.
Sands se nagnuo naprijed približivši svoje lice mojemu. Osjećala sam njegov dah na
svom obrazu. Bio je neprirodno vruć. Bljesak nečega ljepljivog — shvaćam da je to
njegova slina, suši se na mojim grudima. Zadrhtala sam jedanput, cijelim tijelom. Dug
drhtaj koji se valja.
»Sad ću ti odvezati ruke i noge, slatka Smoky«, šapnuo mi je u uho. »Želim da mi
dodirneš lice prije nego što umreš.«
Pogled mi se dokotrlja do njega, a zatim mi se oči izokrenu. Nestajem.
Vraćam se i osjećam ga oko svojih ruku, otpušta ih. Opet nestajem natrag u tami.
Vraćam se, sad mi je pokraj nogu. Ludilo. Svjetlost — tama, tama — svjetlost.
Opet postajem svjesna, on stoji pokraj mene, priljubljen uz moj bok. Gol je i osjećam
da mu je tvrd. Lijeva mu je šaka u mojoj kosi i savija mi glavu unatrag. Desnom rukom
pokriva moj trbuh, u njoj osjećam nož. Opet taj dah, kiseo i vruć.
»Vrijeme je za odlazak, Smoky«, šapne Sands. »Znam da si umorna. Prije nego što
zaspiš moraš učiniti još samo jednu stvar.« Dah mu se ubrza. Erekcija mu se pomakne
sa strane bodući me u bok. »Dodirni mi lice.«
A ima pravo. Umorna sam. Tako prokleto umorna. Samo se želim prepustiti tami, da
sve bude završeno i gotovo i doviđenja. Osjećam kako dižem ruku da učinim zadnju
stvar koju želi — a tada se to dogodilo.
»MAMICE!« čujem kako Alexa vrišti. To je vrisak grlenog užasa.
To je pljuska nadlanicom od koje su mi se zatresle kosti.
»Rekao nam je da je Alexa mrtva, Callie«, šapnem u bolničkoj sobi. »Rekao je da ju je
prvu ubio. Čula sam njezin vrisak i shvatih da mi je lagao i znala sam — ZNALA — da
će otići do nje!« Stisnem šaku dok se sjećam i osjećam kako mi se tijelo iznova trese
od bijesa i užasa.
Bilo je to kao da je netko detonirao bombu u meni. Nisam se samo probudila,
eksplodirala sam. Zmaj je izašao iz mojeg trbuha i rikao, rikao, rikao.
Razbila sam Sandsovo lice, osjetila kako mu nos krčka pod dnom mojeg dlana.
Zastenjao je, a ja sam se ustala s kreveta i krenula prema noćnom ormariću gdje sam
držala svoj pištolj, ali on je bio kao životinja. Divlji i, oh, kako brz. Bez oklijevanja.
Kotrljao se po podu i istrčao kroz vrata spavaće sobe. Čula sam kako mu noge
udaraju po drvenom podu hodnika, idu prema Alexi.
I počela sam vrištati. Osjećala sam se kao da gorim. Sve je postalo bijelo od vrućine,
gorjela sam od adrenalina i njegov je intenzitet bio strašno bolan. Promijenio se tijek
vremena. Nije se usporilo, čak štoviše. Ubrzalo se. Bilo je brže od misli.
Imala sam svoj pištolj i niz hodnik nisam toliko trčala koliko sam se teleportirala,
krećući se prema Alexinoj sobi više u bljescima nego koracima. I bila sam brza,
prokleto brza, jer on je tek skretao prema njezinim vratima, a i ja sam već bila tamo
kad sam je vidjela. Na krevetu, krpa koju joj je stavio oko usta olabavila je. Sjećam se
da sam pomislila, bravo, mala.
»MAMICE!« vrisnula je ponovno razrogačenih očiju, crvenih obraza, s rijekama suza
koje teku. Sad sam ja postala životinja, bez oklijevanja dižem pištolj i ciljam u njegovu
glavu...
Zatim užas. Užas, užas, užas koji traje zauvijek, nikad ne prestaje, pakao na zemlji.
Zatim ja, vrištim. Vrištim, vrištim, vrisak koji traje zauvijek, nikad ne prestaje, pakao
na zemlji. Ja, pucam u Sandsa, iznova i iznova i iznova, odlučna u tome da u njega
pucam dok mi ne nestane municije, a zatim...
»Ah, Isuse, Callie.« Suze mi navru na oči. »Isuse, Isuse, Isuse, tako mi je žao.«
Ona me prima za ruku i još jedanput otrese glavom. »Ne brini se zbog toga, Smoky.«
Stisne mi ruku, jak stisak. Gotovo da boli. »Mislim to. Nisi bila pri sebi.«
Zato što se sjećam kako sam čula da je Callie provalila kroz moja ulazna vrata, vidim
da se pojavila s pištoljem u ruci. Sjećam se kako mi primiče s izraženom opreznošću i
govori mi da spustim pištolj. Ja vičem na nju. Ona mi se primiče. Znala sam da mi ga
želi uzeti i znala sam da to naprosto nisam mogla dopustiti. Još sam ga trebala staviti
sebi ispred glave, kako bih mogla pucati, kako bih mogla umrijeti. Zaslužila sam
umrijeti jer sam ubila vlastito dijete. Stoga sam učinila jedinu stvar koja je imala
smisla. Uperila sam pištolj u Callie i povukla otponac.
Bila je čista sreća to što je šaržer bio prazan. Kad sad razmišljam o tome, sjećam se da
nije niti usporila, samo je nastavila hodati prema meni dok se nije približila dovoljno
da mi uzme pištolj koji je onda bacila na stranu. Nakon toga ne sjećam se baš mnogo
toga.
»Mogla sam te ubiti«, šapnem.
»Ma ne.« Nasmije se opet. Još je uvijek malo tužna, ali ispod se nazire vragolasti dio
Callie. »Ciljala si mi u nogu.«
»Callie.« Kažem to prijekorno, ali nježno. »Sjećam se.« Nisam joj ciljala u nogu. Ciljala
sam joj u srce.
Ona se nagne naprijed i pogleda me ravno u oči. »Smoky, vjerujem ti više nego ikome
na ovome svijetu. I to se nije promijenilo. Ne znam što da ti još kažem. Osim da više
nikad neću pričati s tobom o tome.«
Zatvorim oči. »Tko još zna?«
Tišina. »Ja. Moj tim. Jones. Dr. Hillstead. To je to. Jones je to prilično odrješito
zataškao.«
Osim što to nije to, pomislim. Oni znaju.
Vidim da želi reći još nešto.
»Što je?«
»Pa... da znaš: dr. Hillstead jedina je osoba koja zna za tvoju reakciju nakon što si
saznala. Uz Jenny i ostatka tima.«
»Nisi rekla Jonesu?«
Ona otrese glavom. »Ne.«
»Zašto ne?«
Callie pusti moju ruku. Izgleda kao da joj je neugodno, rijetkost za nju. Ona ustane i
počne koračati naokolo. »Bojim se da — mi se bojimo — ako mu kažemo, da je to to.
Odlučit će da se više nikad ne smiješ vratiti na posao. Ikada. Mi znamo da ti to
svejedno možda odlučiš. Ali želimo da opcije ostanu otvorene.«
»Svi su se složili s time?«
Ona oklijeva. »Svi osim Jamesa. On kaže da prvo želi razgovarati s tobom.«
Zatvorim oči. James je sada zadnja osoba s kojom želim razgovarati. Baš zadnja.
Uzdahnem. »Dobro. Pozovi ga unutra. Još ne znam što ću odlučiti, Callie. Znam jedno
— želim ići kući. Želim uzeti Bonnie i otići kući i pokušati riješiti ovo. Trebam raščistiti
glavu jednom zauvijek ili sam gotova. Vi me možete izvještavati o AFIS-u i ostatku.
Moram ići kući.«
Ona pogleda u pod pa opet u mene. »Može. Pokrenut ću
sve.«
Ode do vrata, stane i okrene se prema meni dok mi govori: »O jednoj bi stvari trebala
razmisliti, dušice. Ti znaš pištolje bolje nego itko koga sam ikada upoznala. Možda si,
kad si uperila pištolj u mene, povukla otponac jer si znala da je prazan.« Ona
namigne, otvori vrata i izađe.
»Možda«, šapnem sebi.
Ali mislim da ne.
Mislim da sam povukla otponac jer sam, u tom trenutku, htjela da cijeli svijet umre.

DVADESETO POGLAVLJE

JAMES UĐE i zatvori vrata za sobom. Sjedne na stolac pokraj mog kreveta. Suti i ne
mogu ga pročitati. Nije da sam to ikada mogla.
»Callie je rekla da želiš razgovarati sa mnom prije nego što odlučiš hoćeš li me cinkati
Jonesu.«
Ne odgovara odmah. Sjedi tamo i gleda me. Iritantno.
»No?«
On napući usne. »Suprotno onome što vjerojatno misliš, nemam problema s tvojim
povratkom na dužnost puno radno vrijeme, Smoky. Nemam. Dobra si u onome što
radiš, a kompetencija je sve što ja tražim.«
»Dakle?«
»Ono s čime imam problema jest to ako si ovdje napola.« Pokaže na mene kako ležim
u bolničkom krevetu. »Ovako. Zbog toga si opasna jer si nepouzdana.«
»Ah, jedi govna i umri.«
Ignorira me. »Istina je, razmisli. Kad smo ti i ja bili u stanu Annie King, vidio sam staru
tebe. Kompetentnu tebe. Kao i svi ostali. Callie i Alan opet su te počeli slušati i
pouzdati se u tebe.
Zajedno smo našli dokaze koje bi drugi previdjeli. Ali zatim je dostajalo samo jedno
pismo da kloneš.«
»Malo je kompliciranije od toga, James.«
On slegne ramenima. »Ali ne toliko da bi to bilo važno. Ili se vrati skroz ili nemoj
uopće. Jer ako se vratiš ovakva, bit ćeš nam opterećenje. Sto vodi do onoga s čime se
jesam spreman složiti.«
»S čime?«
»Da se vratiš zacijeljena ili da odjebeš. Ako se pokušaš vratiti još uvijek sjebana, idem
ravno k Jonesu i nastavit ću se penjati po ljestvici dok me netko ne sasluša i pošalje te
kući pjevajući.«
Bijes u meni kipti. »Koji si ti arogantni kreten.«
To ga ne dira. »Tako stoji stvar, Smoky. Vjerujem ti. Ako mi daš svoju riječ, znam da
ćeš je održati. To je ono što želim. Vrati se zacijeljena ili se uopće nemoj vraćati. Tu
nema rasprave.«
Zurim u njega. Ne vidim osuđivanje ni žaljenje.
Shvaćam da zapravo ne traži puno. Ono što govori razumno je.
Svejedno ga mrzim.
»Dajem ti riječ. A sad odjebi odavde.«
On ustane i ode a da se nije ni okrenuo.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

OTIŠLI SMO RANO ujutro, put natrag bio je tih. Bonnie je sjedila pokraj mene i držala
me za ruku buljeći u daljinu. Callie mi se jednom obratila da mi kaže kako će mi
postaviti dva agenta ispred kuće dok ne kažem drugačije. Nisam mislila da će se
vratiti sad kad je otkrio svoj adut, ali bila sam više nego sretna što imam zaštitu.
Rekla mi je i da u AFIS-u nisu našli ništa. No, krasno.
U sebi kiptim, velik nered povrede i zbunjenosti osvijetljen iskricama panike. Ne
svladava me osjećaj, nego stvarnost. Stvarnost pod imenom Bonnie. Pogledam je.
Pokoleba me još i više, odgovara okretanjem svoje glave da bi me pogledala izravno i
ozbiljno. Promatra me na trenutak, a zatim se vrati u svoju tišinu i taj udaljeni pogled.
Stisnem šaku i zatvorim oči. One iskrice panike svjetlucaju, praskaju i pucketaju.
Grozim se majčinstva. Jer, to je ono o čemu ovdje razgovaramo, kratko i jasno. Ja
sam sve što ona ima, a pred nama je dugačak put. Put ispunjen školskim danima,
božičnim jutrima, cijepljenji-ma, jedi povrće, nauči voziti, kući do deset, i tako dalje, i
tako dalje. Sve banalnosti, velike i male i divne, koje su dio odgovornosti za tuđi život.
Imala sam sustav za sve to. Ali to nije bilo samo majčinstvo. Bilo je to roditeljstvo.
Imala sam Matta. Dijelili smo stvari, raspravljali što je najbolje za Alexu, voljeli je
zajedno. Velik dio
roditeljstva gotovo je stalna sigurnost da si sve sjebao, utješno je moči podijeliti
krivnju.
Bonnie ima mene. Samo mene. Mene sjebanu, koja nosim hrpu tereta iz prošlosti
dok ona nosi hrpu užasa i budućnost... Kakvu? Hoće li ikada progovoriti? Hoće li imati
prijatelje? Dečke? Hoće li biti sretna?
Dok panika u meni raste shvaćam da ne znam ništa o toj djevojčici. Ne znam je li
dobra u školi. Ne znam što voli gledati na televiziji ili što ujutro očekuje za doručak.
Ne znam ništa.
Užas zbog svega toga raste i raste dok u sebi brbljam sama sa sobom i samo želim
otvoriti vrata na boku aviona i iskočiti vrišteći u ništa, hihoćući se i plačući i...
I opet Mattov glas, u mojoj glavi. Nježan i tih, tješi me.
ŠŠŠŠŠŠŠ, ljubavi. Sve svojim redom, a najvažnija stvar već je iza tebe.
Koja je to stvar? Zajecam u mislima.
Osjećam njegov smiješak. Uzela sije. Tvoja je. Što god se drugo dogodilo, koliko god
bilo teško, uzela sije i to nikad nećeš povući. To je Prvo mamino pravilo i ti si ga
slijedila. Ostatak će sjesti na svoje mjesto.
Na ovo mi se srce stisne, poželim uzeti dah.
Prvo mamino pravilo...
Alexa je imala svojih problema; nije bila savršeno dijete. Ponekad je trebala mnogo
uvjeravanja da ju volimo. U tim trenucima uvijek bih joj govorila istu stvar. Mazila bih
je u krilu, stavila usne uz njezinu kosu i šaptala joj.
»Znaš li koje je Prvo mamino pravilo, miško?« rekla bih.
Znala je, ali uvijek je odgovarala na isti način:
»Koje, mamice? Koje je Prvo mamino pravilo?«
»Da si moja i da to nikad neću povući. Sto god bilo, koliko god bilo teško, čak i ako...«
»... vjetar prestane puhati i sunce sjati, a zvijezde svijetliti«, rekla bi ona dovršavajući
ritual.
To je bilo sve što sam morala učiniti da se opusti i bude sigurna.
Srce mi se opusti.
Prvo mamino pravilo.
Mogla bih početi s time.
Iskrice u meni prestanu svjetlucati.
Zasad.

Silazimo s aviona. Odlazim a da ništa ne kažem. Bonnie me prati.

Spomenuti nas agenti otprate kući vozeći iza nas sve vrijeme. Zrak je vani prohladan,
pomalo maglovit. Na autocesti tek počinje gužva, još promet ne ide punom parom,
podsjeća na brdo lijenih mrava koji čekaju sunce da ih zagrije.
U autu je cijelim putem kući tiho. Bonnie ne govori, a ja sam prezaposlena
razmišljajući, osjećajući, uzrujavajući se.
Razmišljajući mnogo o Alexi. Tek mi je jučer sinulo koliko sam malo razmišljala o njoj
nakon njezine smrti. Bila je... prazna. Mutno lice u daljini. Sad shvaćam da je bila
sjenoviti lik u mojem snu o Sandsu. Pismo Jacka ml. i prisjećanje naglo ju je dovelo u
fokus.
Sad je životna, zasljepljujuća, bolna uspomena. Sjećanja na nju preglasna su
simfonija. Uši me bole, ali ne mogu prestati slušati.
Simfonija majčinstva, voljeti s apsolutnom posvećenošću, voljeti bez brige o sebi,
voljeti gotovo cijelim bićem. Riječ je o strasti koja bi u svojoj svjetlosti mogla gorjeti
jače od sunca. O beskonačnoj nadi i snažnom, razdirućem veselju.
Bože, kako sam je voljela. Toliko jako. Više nego što sam voljela sebe, više nego što
sam voljela Matta.
Znam zašto mi je njezino lice bilo mutno. Jer svijet bez nje, on je — nepodnošljiv.
Ali evo me, podnosim ga. To slama nešto u meni, nešto što nikada neće zacijeljeti.
Drago mi je.
Jer želim da to boli, zauvijek.

Kad smo stigli u kuću dvadeset minuta kasnije, agenti nisu rekli ništa, samo su mi
kimnuli. Dali mi do znanja da obavljaju dužnost.
»Miško, pričekaj ovdje sekundu«, kažem Bonnie.
Dođem do auta. Prozor se s vozačeve strane spusti, a ja se nasmiješim kad
prepoznam jednog od agenata. Dick Keenan. Bio je trener u Quanticu kad sam ja bila
na Akademiji. Približava se pedesetim godinama pa je odlučio da za kraj želi raditi
»na ulici«. Solidan je muškarac, jako stara škola FBI-a, vojnička frizura i sve to. Uz to
je i šaljivdžija i snajperist.
»Kako si dobio ovaj posao, Dick?« upitam ga.
Nasmije se. »Preko AD Jonesa.«
Kimnem. Naravno. »Tko je to s tobom?«
Drugi je agent mladi, mladi od mene. Skroz nov i još uvijek uzbuđen što je agent FBI-
a. Veseli se što će sjediti u autu i neće raditi ništa, dan za danom.
»Hannibal Shantz«, kaže pruživši ruku kroz prozor da se rukujemo.
»Hannibal, ha?« nacerim se.
On slegne ramenima. Jedan je od onih dobrohotnih tipova, to se vidi. Nemoguće ga
je naljutiti, nemoguće je da vam se ne svidi.
»Znaš sve, Dick?«
Kratko kimne. »Ti. Djevojčica. I, da, znam kako je završila s tobom.«
»Odlično. Da budem jasna: ona je glavna. Razumiješ? Ako trebate birati hoćete li
pratiti mene ili nju, pazite na nju.«
»Nema problema.«
»Hvala. Drago mi je što smo se upoznali, Hannibale.«
Odlazim, sigurna. Gledam kako me Bonnie čeka s mojom kućom u pozadini.
U autu sam imala vremena da razmislim zašto sam ostala u toj kući. Bio je to čin
tvrdoglavosti. A sad bi mogao biti i čin gluposti. Shvatila sam da je to nešto osnovno u
mojoj prirodi. To je moj dom. Ako popustim, odustanem od njega, jedan dio mene
nikad opet neće biti čitav.
Ima ovdje duhova, istina. Ali svejedno ne odlazim.

U kuhinji smo i moj mi sljedeći potez dođe spontano,

»Jesi li gladna, miško?« upitam Bonnie.
Ona me pogleda, kimne.
Kimnem i ja njoj, zadovoljna. Prvo mamino pravilo: ljubav. Drugo mamino pravilo:
nahrani svoje potomstvo. »Da vidim što imamo.«
Ona me prati dok otvaram hladnjak i virnem unutra. Uči ih da love, pomislim, a zatim
moram potisnuti malen užasno smiješan napadaj smijeha. U hladnjaku ne izgleda
dobro. Našla sam gotovo praznu staklenku maslaca od kikirikija i nešto mlijeka koje
se
ukiselilo nakon što je istekao rok trajanja.
»Oprosti, ljubavi. Izgleda da moram u kupnju.« Protrljam oči i u sebi uzdahnem.
Bože, kako sam umorna. Ali to je jedno od pravila roditeljstva. Nije pravilo, zapravo.
Više kao zakon dan od prirode. Oni su tvoji, ti si odgovoran za njih. Tako da, šteta što
si umoran jer, ono — oni ne znaju voziti i nemaju novac.
Kvragu i sve. Pogledam Bonnie i nasmiješim joj se. »Idemo u nabavku.«
Opet me pogleda onako jasno, pa se nasmiješi. I kimne.
»U redu.« Zgrabim svoju torbicu i ključeve. »U akciju!«
Rekla sam Keenanu i Shantzu da ostanu pokraj kuće. Mogu se pobrinuti za sebe i
važnije mi je znati da nas nitko neće čekati kad se vratimo.
Krećemo se između polica supermarketa. Moderni način lova na hranu.
»Vodi me, miško«, kažem joj. »Ne znam što voliš tako da ćeš mi morati pokazati.«
Guram kolica i pratim Bonnie dok klizi po podu, tiho i oprezno. Svaki put kad nešto
pokaže, uzmem stvar i gledam je trenutak, dopuštam joj da se smjesti u mojoj
podsvijesti. U glavi čujem glasan, dubok glas: MAKARONI SA SIROM, glas buči.
ŠPAGETI S UMAKOM OD MESA — BEZ GLJIVA, NIKAD, NI POD PRIJETNJOM SMRTI,
ČIPS — EKSTRA LJUT. Prehrambene zapovijedi. Sitnice o Bonnie, važno.
Osjećam se kao da se u meni miče nešto hrđavo i prašnjavo, jedna škripava brzina za
drugom. Ljubav, utočište, makaroni sa sirom. Te se stvari čine prirodnima i
ispravnima.
Kao da voziš bicikl, ljubavi, čujem Matta kako šapće.
»Možda«, promrmljam nazad.
Toliko sam zaposlena razgovarajući sama sa sobom da ne primijetim da je Bonnie
zastala i gotovo je srušim kolicima. Slabašno joj se nasmijem. »Miško, oprosti. Je li to
sve?«
Nasmije se i kimne. Gotove smo.
»Onda idemo kući jesti!«
Nije problem u vožnji bicikla, shvaćam. Promijenila se cesta po kojoj bicikl putuje.
Ljubav, utočište, makaroni sa sirom, naravno. Ali sad je tu i nijemo dijete i nova
mama koja se boji, razgo-vara sama sa sobom i pomalo je luda.
Telefoniram s Alanovom ženom i dok razgovaram gledam kako Bonnie posvećeno
proždire makarone sa sirom. Djeca su stvarno pragmatična što se tiče hrane,
pomislim. Znam da se svijet raspada, ali, hej — čovjek mora jesti, zar ne?
»Stvarno to cijenim, Elaina. Alan mi je rekao što se događa i ne bih te molila, ali...«
Ona me prekine. »Molim te, prestani, Smoky«, nježno me prekori. Zbog toga
pomislim na Matta. »Trebaš vremena da središ stvari, a ta djevojčica treba mjesto
gdje će biti kad te nema. Dok se ne snađeš.« Ne odgovaram, imam knedlu u grlu. Ona
kao da
to osjeti, Sto je tipično za nju. »Snaći ćeš se, Smoky. Učinit ćeš prave stvari za nju.«
Ona zastane. »Bila si odlična majka Alexi. I s Bonnie će sve biti u redu.«
Mješavina žalovanja, zahvalnosti i tame obuzme me kad to kaže. Uspijevam pročistiti
grlo i protisnuti hrapavo »hvala«.
»Nema problema. Zovi me kad trebaš pomoć.«
Ne pričeka moj odgovor i prekine vezu. Elaina je uvijek bila vrlo suosjećajna. Pristala
je čuvati Bonnie kad mi zatreba. Bez oklijevanja, bez pitanja.
Nisi sama, ljubavi, šapne Matt.
»Možda«, promrmljam, »možda nisam.«
Telefon zvoni i prene me iz razgovora s duhom. Javim se.
»Bok, dušice«, kaže Callie. »Mala promjena o kojoj sam te htjela obavijestiti.«
Srce mi se stisne. Sto sad?
»Reci«, kažem.
»Prisluškivali su ured dr. Hillsteada.«
Namrštim se. »Ha?«
»Stvari koje je Jack ml. rekao u tom pismu, dušice — nisi li se pitala odakle ih zna?«
Tišina. Zbunjena sam i zabezeknuta. Ne, shvaćam. Nisam se pitala. »Pobogu, Callie.
Nije mi palo na pamet. Isuse.« Zavrti mi se. »Kako je to moguće?«
»Nemoj se osjećati loše. Uza sve ostalo što se dogodilo, ni meni nije palo na pamet.
Možeš zahvaliti Jamesu što se toga sjetio.« Ona zašuti. »Isuse Bože, jesam li upravo
rekla >zahvaliti< i >James< u istoj rečenici?« Čujem njezinu lažnu jezu kroz telefon.
»Detalje, Callie«, kažem. Te riječi zvuče stisnuto i nestrpljivo. Trenutačno me ne
zanima humor i preumorna sam da se zbog toga ispričam.
»Imao je dva prisluškivača u uredu dr. Hillsteada — bili su funkcionalni, ali ne
najmoderniji.« Daje mi do znanja da nisu prepoznatljivi kao sprave i vjerojatno im se
ne može ući u trag. »Oba su aktivirali daljinskim upravljačem. Odašiljali su zvuk
bežično na
minijaturnu napravu za snimanje smještenu u prostoriji tehničkog osoblja. Trebao je
samo saznati kad imaš sastanke s dr. Hillsteadom, dušice. Mogao je aktivirati
prisluškivače i doći po snimku kasnije.«
Preplavi me osjećaj kršenja privatnosti, snažan strujni trzaj. On je slušao? Slušao me
kako pričam o Mattu i Alexi? Slušao me kako sam slaba?. Obuzeo me tolik bijes da se
želim onesvijestiti, ili povraćati.
Ali, kako je brzo došao, tako je i otišao. Nikakvo kršenje privatnosti, nikakav bijes,
samo iscrpljena pustoš. Moja je plima otišla, plaža je suha i usamljena.
»Moram ići, Callie«, promrmljam.
»Jesi li u redu, dušice?«
»Hvala što si mi rekla, Callie. Sad moram ići.«
Prekinem vezu i čudim se vlastitoj praznini. Na neki je način prekrasna. Savršeno.
»Barem ćemo uvijek imati Pariz«, promrmljam i osjetim kako se u meni nadima
hihot.
Shvaćam da je Bonnie gotova s jelom i da me gleda. Promatra me. To me zbuni,
protrese do kostiju.
Isuse, pomislim. I zatim mi sine da je to prva stvar koju moram shvatiti, jednom
zauvijek. Nisam sama. Ona je ovdje i vidi me.
Dani kada sam sjedila u mraku, buljila u ništa i razgovarala sama sa sobom — ti se
dani moraju završiti.
Nitko ne treba ludu mamicu.
U mojoj smo spavaćoj sobi, gledamo jedna drugu.
»Kako je ovo? Je li u redu?«
Ona se ogleda oko sebe, prođe rukom preko prevlake i zatim se nasmiješi kimajući
glavom. Uzvratim joj smiješak.
»Dobro. Ovako, mislila sam da ćeš vjerojatno htjeti spavati ovdje sa mnom — ali ako
ne želiš, razumijem.«
Zgrabi me za ruku i prostrese glavom kao jedna od onih lutaka koje kimaju glavom.
Definitivno da.
»Cool. Ali trebam razgovarati s tobom o nekim stvarima, Bonnie. Slažeš li se s time?«
Ona kimne.
Neki ljudi možda ne odobravaju moj pristup. Odmah krenuti na stvar tako brzo. Ja se
ne slažem. Ovdje slušam osjećaj i nešto mi govori da s ovim djetetom budem iskrena,
ništa manje od toga.
»Prvo, ponekad kad spavam — zapravo, većinu vremena — imam noćne more.
Ponekad me jako preplaše pa se probudim vrišteći. Nadam se da se to neće događati
dok ti ovdje spavaš, ali to baš i nije pod mojom kontrolom. Ne želim da se prepadneš
ako se dogodi.«
Ona proučava moje lice. Gledam kako joj pogled sklizne na sliku na noćnom
ormariću. Uokvirena fotografija mene, Matta i Alexe, svi se smiješimo i nemam
pojma da je u budućnosti smrt. Ona se na trenutak zabulji u sliku, a zatim me
pogleda dignuvši obrve.
Trebam trenutak da shvatim. »Da. Noćne more koje imam o onome su što se
dogodilo njima.«
Ona zatvori oči. Podigne ruku i potapša se po prsima. Zatim otvori oči i pogleda me.
»I ti, ha? U redu, miško. Dogovorimo se — nijedna od nas neće se uplašiti ako se
druga probudi vrišteći.«
Na to se Bonnie nasmije. Na trenutak mi sine koliko je ovo nadrealno. S
desetogodišnjakinjom ne razgovaram o odjeći, glazbi ili danu u parku, sklapamo pakt
o vrištanju usred noći.
»Sljedeća stvar... ona mi pada malo teže. Odlučujem hoću li ili ne nastaviti raditi svoj
posao. Loviti zle ljude, ljude koji rade stvari poput onih koje su učinili tvojoj mami. I
možda budem pre- tužna da nastavim s time. Razumiješ?«
Tmurno kimne glavom. O, da, razumije.
»Još nisam odlučila. Ako ne nastavim, onda ćemo ti i ja odlučiti što ćemo dalje. Ako
nastavim... pa, nećeš moći biti sa mnom sve vrijeme. Netko će te morati čuvati kad
budem radila. Mogu ti obećati jednu stvar: ako bude tako, pobrinut ću se da ti se
osoba s kojom budeš sviđa. Zvuči li ti to u redu?«
Oprezno kimne. Polako je čitam. Da, rekla je tim kimanjem
glave — ali sa zadrškom.
»Ovo je zadnja stvar, ljubavi. Mislim da je to najvažnije, stoga me pažljivo poslušaj, u
redu?« Uzmem je za ruku i uvjeravam se da gledam ravno u nju kad kažem sljedeće:
»Ako želiš ostati sa mnom, onda i hoćeš. Neću te ostaviti. Nikada. Obećavam.«
Na licu joj se pokaže prvi osjećaj koji sam vidjela otkad sam je našla u bolnici u
krevetu. Zgužva se shrvana tugom. Suze joj se proliju po obrazima. Zgrabim je i
privučem u zagrljaj, ljuljam je dok u tišini jeca. Grlim je i šapćem joj u kosu, i mislim
na Annie i Alexu i Prvo mamino pravilo.
Trajalo je neko vrijeme dok nije prestala. Još me uvijek drži naslonivši glavu na moja
prsa. Smrcanje utihne, a ona se povuče brišući si lice rukama. Nakrivi glavu i pogleda
me. Stvarno pogleda. Vidim kako joj pogled luta po mojim ožiljcima. Lecnem se kad
Bonnie rukom krene prema mojem licu. S iznimnom nježnošću prstom prelazi preko
ožiljaka. Počinje s ožiljcima na čelu spuštajući se po jagodici dodirom lakim poput
pera. Na oči joj navru suze te prisloni svoj dlan uz moj obraz. Zatim mi se vraća u
zagrljaj. Ovaj puta ona grli mene.
Začudo, ne plače mi se budući da ona plače. Nakratko osjetim mir. Ugodan osjećaj.
Nešto topline ulazi u onaj dio mene koji se danas u bolnici smrznuo.
Odmaknem se i uputim joj smiješak. »Koji smo mi par, ha?«
Smiješak kojim mi uzvraća autentičan je. Znam da je samo privremen. Znam da će
njezina prava tuga, kad je obuzme, biti plimni val. Svejedno, lijepo je vidjeti je kako se
smiješi.
»Slušaj, ovaj dio koji sam ti rekla? O odlučivanju hoću li zadržati svoj posao ili ne?
Moram obaviti nešto još noćas. Želiš li poći sa mnom?«
Ona kimne glavom. O, da. Još joj se jedanput nasmiješim i primim je za bradu. »Pa
krenimo onda!«

Vozim do streljane u Dolini San Fernando. Provjerim je pogledom prije nego što
izađem iz auta i pokušavam sakupiti snagu. Zgrada
je samo funkcionalna, boja joj se trusi s vanjskih zidova, a prozore vjerojatno nikad
nisu oprali. Kao i pištolj, pomislim. Pištolj čovjek može ogrepsti i njime lupati, može
izgubiti svoj sjaj. No sve što je važno osnovna je istina: hoće li još uvijek pucati
metak? Ništa nije drugačije ni s ovom oronulom zgradom. Ovamo dolaze prilično
ozbiljni vlasnici oružja. Pod ozbiljnima mislim na entuzijastične. Mislim na muškarce (i
žene) koji su cijeli život proveli koristeći oružje kako bi ubijali ljude ili očuvali mir.
Na ljude kao ja. Bacim pogled na Bonnie, uputim joj iskrivljen smiješak.
»Spremna?« upitam.
Ona kimne.
»Hajdemo onda.«
Poznajem vlasnika. Bivši je marinac, snajperist s očima koje su sprijeda tople, ali
odostraga hladne. Ugleda me i glas mu se zaori:
»Smoky! Nisam te dugo vidio!«
Nasmiješim mu se, pokažem na ožiljke. »Imala sam peh, Jazz.«,
On primijeti Bonnie i nasmiješi joj se. Ona mu ne uzvrati. »A tko je to?«
»To je Bonnie.«
Jazz je uvijek dobro čitao ljude. Zna da Bonnie nije dobro i ne trudi se s nečim tipa
»bok, srećo, kako si«. Samo joj kimne i pogleda me ruku položenih na pult.
»Sto trebaš večeras?«
»Onaj Glock.« Uperim prstom u njega. »I samo jedan šar- žer. I štitnike za uši za nas
obje.«
»Nema frke, nema frke.« Vadi pištolj iz futrole i pokraj njega stavlja pun šaržer. Sa
zida uzima štitnike za uši.
Ruke mi se znoje. »Ovaj, trebam uslugu, Jazz. Trebam da ga odneseš u streljanu i da
ga napuniš.«
On podigne obrve. Osjećam kako se crvenim od srama. Glas mi je, kad ga čujem, tih.
»Molim te, Jazz. Ovo je test. Ako odem
tamo i ne uspijem primiti pištolj vjerojatno više nikada neću pucati iz oružja. Ne želim
ga dirati prije toga.«
Vidim mu oči kako me ispituju, s pogledom istodobno toplim i hladnim. Toplina
prevlada. »Uopće nije problem, Smoky. Daj mi sekundu.«
»Hvala. Puno ti hvala.« Uzmem štitnike za uši i kleknem pred Bonnie. »Dušo, u
streljani moramo nositi ovo. Pucanje iz pištolja vrlo je glasno, boljet će te uši ako ih
ne nosiš.«
Ona kimne i ispruži ruku. Dam joj njezine štitnike, stavi ih na glavu kao i ja.
»Prati me«, Jazz pokaže gestom.
Prolazimo kroz vrata i ulazimo u streljanu. Odmah namirišem taj
miris. Miris dima i metala. Ne postoji ništa slično. Lakne mi kad vidim da je streljana
trenutačno prazna.
Objasnim Bonnie da mora ostati straga uza zid. Jazz me pogleda i ubaci šaržer u
pištolj. Stavi pištolj na drveni pult okrenut prema nišanu. Ovaj mu je put pogled
hladan, ali zatim mi se nasmije i vrati se u prednji dio lokala. Zna da želim biti sama.
Okrenem se da pogledam Bonnie, nasmiješim joj se. Ona mi ne uzvrati. Umjesto toga
uputi mi gorljiv pogled. Razumije da ovdje radim nešto, nešto važno. Upućuje mi
ozbiljnost koju to zaslužuje.
Uzimam metu u obliku čovjeka i pričvrstim je za kvačicu koja je drži. Pritisnem dugme
i gledam kako lebdi od mene niz streljanu, sve dalje i dalje i dalje. Dok se ne učini kao
da je veličine igraće karte.
Srce mi lupa u prsima. Istodobno drhtim i znojim se.
Spustim pogled na Glock.
Gladak, crn instrument smrti. Neki protestiraju protiv njegova postojanja, neki misle
da je prelijepa stvar. Za mene je uvijek bio produžetak mene. Dok me nije izdao.
Ovo je Glockov model 34. Ima cijev dugu 13,5 centimetara i teži negdje oko kile s
punim šaržerom. Puca devetmilimetarskim mecima, a kapacitet je šaržera
sedamnaest. Povlačenje otponca, bez
modifikacija, težine je dvije kile. Znam sve te mehaničke stvari. Znam ih kao što znam
svoju visinu i težinu. Pitanje je sad možemo li se pomiriti ili ne, taj kos i ja.
Pomaknem ruku prema njemu. Sad se znojim još više. Zavrti mi se u glavi. Škrgućem
zubima, prisiljavam se da približim ruku. Vidim Alexine oči, slovo O koje oblikuju
njezina usta dok je moj metak, iz mog pištolja, ulazio u njezina prsa i ušutkao je
zauvijek. Ovo se neprestano ponavlja u mojoj glavi, kao film koji se ponavlja iznova.
Pras i smrt, pras i smrt, pras i kraj svijeta.

»PROKLET BIO PROKLET BIO PROKLET BIO!« Ne Znam vičem li na Boga, Josepha
Sandsa, sebe ili na pištolj.
Zgrabim Glock u jednom tečnom pokretu i pucam iz njega; crni mi se čelik trza u ruci,
dum-dum-dum-dum-dum!
Zatim čujem klikanje prazne komore, potrošila sam šaržer. Tresem se plačući. Ali
Glock je još uvijek tamo. A ja se nisam onesvijestila.
Dobro došla nazad, umišljam da čujem kako mi šapće.
Drhtavom rukom stišćem dugme koje će mi približiti metu. Ona stiže, a ono što
ugledam ispuni me nekom vrstom ushićenosti s primjesom tuge. Deset pogodaka u
glavu, sedam u srce. Pogodila sam sve što sam htjela, gdje sam htjela. Kao uvijek.
Pogledam metu, zatim Glock i ponovno osjetim veselje i tugu. Znam da mi gađanje iz
vatrenog oružja više nikad neće priči- njavati jednostavno zadovoljstvo kao nekad. Iza
njega je za mene bilo previše smrti. Previše tuge koju nikada neću moći zaboraviti.
To je u redu. Sad znam ono što sam htjela saznati. U stanju sam opet primiti pištolj.
Sviđa li mi se to, to nije važno.
Izvadim šaržer, uzmem metu i okrenem se prema Bonnie. Za- bulji se u metu i u
mene. Zatim mi se nasmiješi. Razbarušim joj kosu pa odlazimo iz streljane natrag u
lokal. Jazz sjedi na stolcu prekriženih ruku. Na licu mu je lagan smiješak. Pogled mu je
sad potpuno topao, bez hladnoće na vidiku.
»Znao sam, Smoky. To ti je u krvi, dušice. U krvi ti je.«
Pogledam ga na trenutak i kimnem. U pravu je.
Moja ruka i pištolj. Opet smo vjenčani. Koliko god ta veza bila klimava, shvaćam da
mi je nedostajao. Dio je mene. Naravno, ni pištolj više nije mlad. Sad je star, s
ožiljcima.
Tako mu i treba kad je mene odabrao za nevjestu.
II.
SNOVI I POSLJEDICE

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

BONNIE SE PROBUDI usred noći vrišteći.

Nije to dječji vrisak. To je krik nekoga zatočenog u sobi iz pakla. Hitro upalim svjetlo
pokraj kreveta. Šokirana sam kad primijetim da su joj oči još zatvorene. Ja se uvijek
probudim kad počnem vrištati, a Bonnie to radi u snu. Zarobljena je u snovima,
svojim strahovima daje glas, ali ne može se probuditi iz njih.
Zgrabim je i snažno je protresem. Prestane vrištati, otvara oči i opet se stiša.
Privučem je k sebi bez riječi i gladim po kosi dok se grčevito drži za mene. Uskoro se
prestaje tresti, a zatim zaspi.
Oslobađam se nje najnježnije što mogu. Sad izgleda spokojno. Zaspim gledajući je. I
prvi put u zadnjih šest mjeseci sanjam Alexu.
»Bok, mamice«, kaže mi sa smiješkom.
»Sto ima, žabokrečino?« kažem. Prvi put kad sam joj to rekla smijala se tako jako da
ju je počela boljeti glava, zbog čega je počela plakati. Govorim joj to od tada.
Ozbiljno me gleda. Ozbiljnost joj je i pristajala i nije. Nije joj pristajala jer je za takav
pogled bila premlada. Pristajala joj je jer joj je bila baš svojstvena. Blage smeđe oči
njezina oca gledaju me s
lica obilježenog našim genima koje samo zbog njezinih jamica na obrazima izgleda
pomalo vilenjački. Mate se znao šaliti da ih ima i poštar, da mi je možda uručio paket,
ha ha ha.
»Mamice, brinem se za tebe.«
»Zašto, srčeko?«
Tuga u očima. Prevelika tuga za njezin uzrast, prevelika za te jamice na obrazima.
»Jer ti toliko nedostajem.«
Pogledam Bonnie, a zatim Alexu. »A ona, ljubavi? Slažeš li se s time?«
Probudim se prije nego što uspije odgovoriti. Oči su mi suhe, ali boli me srce u
grudima pa teško dišem. Nekoliko trenutaka kasnije prestane. Okrećem glavu.
Bonniene su oči zatvorene, lice bezbrižno.
Opet zaspim gledajući je; ali ovaj put ne sanjam.

Jutro je. Bonnie me promatra dok se gledam u ogledalo. Obukla sam najbolje crno
poslovno odijelo. Matt ga je znao zvati »ubilačkim odijelom«. Svejedno izgleda
dobro.
Mjesecima sam ignorirala svoju kosu. Kad bih na nju obratila pozornost, bilo je to
zato da je pomaknem kako bi pokrila ožiljke. Nosila sam je raspuštenu, padala je
preko ramena. Sad sam je čvrsto zalizala uz glavu. Bonnie mi je pomogla s repom.
Umjesto da ožiljke skrivam od svijeta, naglašavam ih.
Smiješno, pomislim dok se gledam u oči. Zapravo ne izgleda tako grozno. Da,
izobličena sam. I to je šokantno. Ali... sve u svemu ne izgledam kao da radim u Kući
strave. Pitam se zašto to nikad prije nisam primijetila, zašto mi se do sada sve činilo
puno ružnije. Pretpostavljam da je to zato što sam u sebi nosila toliko ružnih
uspomena.
Sviđa mi se kako izgledam. Izgledam snažno. Izgledam čvrsto. Izgledam zastrašujuće.
Sve se to slaže s mojim trenutačnim pogledom na život. Okrećem se od ogledala.
»Što misliš? Dobro?«
Kimne, nasmije se.
»Krenimo onda, miško. Danas idemo na nekoliko mjesta.«
Ona me primi za ruku i izlazimo.
Prva je postaja ured dr. Hillsteada. Nazvala sam ranije, čeka me. Kad smo stigle u
ured, uvjerila sam Bonnie da ostane s Imeldom, Hillsteadovom tajnicom. Ona je
Latinoamerikanka koja ne komplicira u svojoj brizi za ljude, a čini se da Bonnie
odgovara takva mješavina topline i osornosti. Razumijem je. Mi hodajući ranjenici
mrzimo sažaljenje. Samo želimo da se s nama postupa normalno.
Ulazim, a dr. Hillstead me dolazi pozdraviti. Izgleda smlavljeno.
»Smoky. Želim da znate koliko mi je žao zbog ovoga što se dogodilo. Zaista nisam htio
da to saznate na taj način.«
Slegnem ramenima. »Sto je, tu je. Bio je u mojoj kući. Gledao me kako spavam. Čini
se da me prati prilično pozorno. S tim niste mogli računati.«
Izgleda šokirano. »Bio je... u tvojoj kući?«
»Da.« Ne ispravljam njegovu ili svoju uporabu riječi on. Činjenica da je on zapravo oni
ostaje unutar tima, našeg skrivenog aduta.
Dr. Hillstead prođe si rukom kroz kosu. Izgleda potreseno. »Ovo je zaista
uznemiravajuće, Smoky. O ovakvim stvarima slušam priče iz druge ruke, ali ovo je
prvi put da je nešto takvo stvar-no ušlo u moj život.«
»Ponekad se tako dogodi.«
Mislim da mirnoća mojega glasa privlači njegovu pozornost. Promotri me kako spada
prvi put otkad sam ušla u ured. Uoči promjenu, što budi njegovu iscjeliteljsku stranu.
»Izvoli sjesti.«
Sjednem na jednu od kožnih naslonjača okrenutih prema njegovu stolu.
Promatra me duboko razmišljajući. »Zamjeraš li mi što sam ti tajio istinu iz balističkog
izvještaja?«
Otresem glavom. »Ne. Mislim, prije jesam. Ali razumijem Sto ste pokušavali učiniti i
mislim da ste imali pravo što se toga tiče.«
»Nisam ti htio reći prije nego što bih mislio da si spremna nositi se s time.«
Lagano mu se nasmiješim. »Ne znam jesam li bila spremna ili ne. Ali pokazalo se da
sam dorasla situaciji.«
Kimne glavom. »Da, vidim promjenu u tebi. Pričaj mi o tome.«
»Nemam mnogo za reći«, kažem slegnuvši ramenima. »Jako me lupilo. Na trenutak
nisam povjerovala. Ali zatim sam se sjetila svega. Kako sam upucala Alexu. Kako sam
pokušavala upucati Callie. Bilo je kao da me odjednom obuzela sva bol koju sam
osjećala zadnjih šest mjeseci. Onesvijestila sam se.«
»Callie mi je rekla.«
»Zanimljivo, kad sam se probudila, nisam htjela umrijeti. Pa sam se na neki način
osjećala loše. Krivo. Ali svejedno je bilo tako. Ne želim umrijeti.«
»To je dobro, Smoky«, kaže tiho.
»I ne samo to. Imao si pravo u vezi s mojim timom. Kao obitelj su mi. I sjebani su.
Alanova žena ima rak, s Callie se dogada nešto o čemu ne želi pričati ni s kime. Jasno
mi je da ih ne mogu samo tako napustiti. Volim ih. Moram im biti podrška ako me
trebaju. Razumiješ?«
Kimne. »Da. I priznajem da sam se tomu nadao. Ne da će članovi tvojeg tima biti u
nevoljama, nego, živjela si u izolaciji. Nadao sam se da će te ponovni kontakt s njima
podsjetiti na jednu stvar za koju znam da će ti dati razlog da nastaviš živjeti.«
»A koja je to?«
»Dužnost. To je sila koja te pokreće. Imaš dužnost spram njih. I spram žrtava.«
Ta me ideja iznenadi. Jer shvaćam da je pogodio u središte. Možda nikad ne zacijelim
do kraja. Možda ću se buditi noću vrišteći dok ne umrem. Ali dokle god me moji
prijatelji trebaju, do-kle god čudovišta ubijaju, moram ostati u blizini. Nemam izbora.
»Upalilo je«, kažem.
Nježno se nasmiješi. »Drago mi je.«
»I tako«, uzdahnem. »Na putu natrag iz San Francisca imala sam mnogo vremena za
razmišljanje. Znala sam da moram pokušati učiniti jednu stvar. Da nisam uspjela, bila
bih gotova. Danas bih se ustala i predala ostavku.«
»Što to?« upita. Mislim da zna. Samo želi da ja to izgovorim.
»Otišla sam u streljanu. Uzela Glock i odlučila provjeriti mogu li još pucati. Mogu li ga
uopće primiti u ruke a da se ne onesvijestim.« »I?«
»Sve je po starom. Kao da se ništa nije dogodilo.«
Spoji vrške prstiju i pogleda me. »A to nije sve, je li tako? Promijenila si cijeli svoj
izgled.«
Pogledam ga u oči, tog muškarca koji mi je pokušavao pomoći zadnjih mjeseci.
Shvaćam da je njegovo umijeće u pomaganju ljudi nevjerojatan ples, mješavina kaosa
i preciznosti. Znanje o tome kada se treba povući, kada biti lukav, kada napasti. Kako
vratiti dušu na okup. Ja bih radije lovila serijske ubojice. »Dr. Hillsteade, više nisam
žrtva. Ne znam kako da se jednostavnije izrazim. O tome ne treba mnogo pričati.
Naprosto je istina. To je tako.« Naslonim se. »Imali ste mnogo utjecaja na to i želim
Vam se zahvaliti. Inače bih možda bila mrtva.«
Sad se nasmiješi, otrese glavom. »Ne, Smoky. Ne mislim da bi bila mrtva. Drago mi je
što misliš da sam ti pomogao, ali ti si rođena za preživljavanje. Ne mislim da bi se
ubila, kad bi došlo do toga.«
Možda da, možda ne, pomislim.
»I, što sad? Govoriš li mi da me više ne trebaš viđati?« iskreno me upita. Ne shvaćam
da je on već odlučio koji bi bio ispravan odgovor.
»Ne, nisam to rekla.« Nasmiješim se. »Smiješno, da me netko prije godinu dana pitao
želim li posjetiti psihića, dala bih mu neku sarkastičnu primjedbu i osjećala se
nadmoćno nad ljudima
koji misle da ga trebaju.« Otresem glavom. »Sada više nije tako. Još ima stvari na
kojima moram raditi. To što mi je prijateljica umrla...« Pogledam ga. »Znate li da je
njezina kći sa mnom?«
Kimne glavom tmurno. »Callie me obavijestila o onome što joj se dogodilo. Drago mi
je da si je uzela k sebi. Vjerojatno se sad osjeća vrlo usamljeno.«
»Ne govori. Samo kima glavom. Noćas je vrištala u snu.«
Tržne se. Nitko normalan ne uživa u patnji djeteta. »Po mojem mišljenju, Smoky,
trebat će joj dugo vremena da zacijeli. Možda neće govoriti godinama. Najbolje je
činiti ono što već činiš — budi uz nju. Nemoj pokušati razgovarati o onome što se
dogodilo. Nije još spremna. Sumnjam da će biti spremna još mjesecima.«
»Stvarno?« Zvučim neutješno. Oči su mu blage.
»Da. Slušaj, ono što ona trenutačno treba jest to da zna da je na sigurnom i da si ti tu.
Da život ide dalje. Njezino povjerenje u osnovne stvari djeteta — prisutnost roditelja,
sigurnost doma — poljuljano joj je povjerenje u te osnove. Na vrlo osoban, užasan
način. Trebat će joj vremena da ga ponovno izgradi.« Pogleda me odmjereno. »Ti
barem razumiješ.«
Progutam slinu, kimnem.
»Predlažem ti da joj daš nešto vremena. Promatraj je, budi uz nju. Mislim da ćeš znati
kada dođe vrijeme da poželi pričati o tome. Kad se to dogodi...« kao da oklijeva, ali
samo na trenutak. »Kad se to dogodi, obavijesti me. Bit će mi drago preporučiti joj
nekog terapeuta.«
»Hvala.« Sine mi još jedna misao. »A što je sa školom?«
»Pričekaj. Njezino je mentalno zdravlje na prvom mjestu.« Napravi grimasu. »Teško
je reći što će se dogoditi po tom pitanju. Čula si za klišej i to je istina — djeca su vrlo
otporna. Moguće je da će se oporaviti i biti spremna za kompleksnost socijalne
interakcije koju nudi škola ili«, slegne ramenima, »ili će trebati privatnu nastavu dok
ne maturira. Ali čini mi se, barem sada, da ti je to najmanja briga. Jednostavno
rečeno — pomozi joj da se oporavi. Ako ti mogu pomoći, pomoći ću.«
Obuzme me određeno olakšanje. Zacrtala sam put i odluku nisam trebala donijeti
sama. »Hvala. Stvarno.«
»A što je s tobom? Kako to što si je uzela utječe na tvoje mentalno stanje?«
»Osjećam se krivom. Sretnom. Krivom što sam sretna. Sretnom što sam kriva.«
»Zašto takav konflikt?« kaže tiho.
Ne govori da je to pogrešno, govori, kaži mi zašto.
Prijeđem rukom preko čela. »Vjerojatno je bolje pitanje > zašto ne<. Doktore, bojim
se. Nedostaje mi Alexa. Brinem se da ću sjebati. Izaberite jedno od toga.«
Usredotočeno se nagne naprijed. Zgrabio je nešto i ne pušta. »Raščlani sve, Smoky.
Jasno mi je da ima mnogo faktora. Mnogo razloga za emocionalnost. Ali raščlani sve
do nečega s čim možeš ići dalje.«
I sine mi, samo tako. »To je zato što ona i jest Alexa i nije«, kažem.
To jest to, ta jednostavnost. Bonnie je druga šansa da imam Alexu, da imam kćer. S
druge strane, ona nije Alexa jer je Alexa mrtva.
Na površini nisu sve istine dobre. Neke donose bol. Neke su samo temeljni kamp za
uspon, za mnogo teškog rada. Ova me istina čini praznom. Kao kad zvono zvoni na
polju bez vjetra.
Ako uspijem probaviti ovu istinu, znam da će se stvari promijeniti. Ali taj je čin
ogroman i užasan i boljet će me.
»Da«, uspijem reći. Glas mi je hrapav. Uspravim se, potisnem
bol. »U redu. Trenutačno nemam vremena za ovo.« Zvučim pregrubo. Što mogu.
Ovih mi je dana potrebna ljutnja. Moje čvrste karakteristike.
Dr. Hillstead nije se uvrijedio. »Razumijem. Samo u nekom trenutku nađi vremena.«
Kimnem.
Nasmije se. »I, vraćam se na osnovno pitanje: što ćeš sad?«
»Sad«, kažem i samo tako glas mi postane hladan kao i srce, »idem natrag na posao. I
idem naći čovjeka koji je ubio Annie.«
Dr. Hillstead me dugo, dugo promatra. Pogled mu je kao laser. Ispituje me, odlučuje
slaže li se s mojom odlukom. Očito je što je odlučio kad posegne za ladicom u stolu i
izvadi moj Glock. Još je u vrećici za dokaze. »I mislio sam da ćeš mi reći tako nešto pa
sam pripremio ovo za tebe.« Nakrivi glavu. »To je razlog zbog kojeg si me došla
posjetiti, zar ne?«
»Ne«, kažem smiješeći se, »ali bilo je dio razloga.« Uzmem pištolj i stavim ga u torbu.
Ustanem i rukujem se s dr. Hillsteadom.
»Htjela sam i da me vidite u boljem izdanju.«
Drži moju ruku malo duže nego što je potrebno. Osjećam nježan duh tog čovjeka;
očituje se u njegovim očima. »Ovdje sam ako želiš razgovarati. Kad god.«
I, iznenađenje — suze. Činilo mi se da sam ih se riješila. Možda je to dobra stvar.
Nikad ne želim postati imuna na dobrotu, dolazila ona od stranaca ili prijatelja.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

»MIŠKO, ovo JE zgrada u kojoj radim.«

Bonnie me drži za ruku i pogleda me znatiželjno. »Da, vraćam se na posao. Ali prvo
moram obavijestiti svog šefa.«
Stisne mi ruku. Izgleda da se slaže.
Prvo liftom idemo do ureda Koordinacijskog NCAVC-a. Ušavši vidim da su samo Callie
i James tamo.
»Bok.« Callien je glas nesiguran. James me pogleda ne rekavši ništa.
»Callie, moram ići do Jonesa. Možeš li pričuvati Bonnie? Neće trajati dugo.«
Callie me promatra na trenutak. Pogleda Bonnie nasmiješivši se.
»Što kažeš, dušice? Slažeš li se s tim?« Bonnie je proučava, a Callie to podnosi s
nježnim strpljenjem. Bonnie kimne, pusti moju ruku i kreće prema Callie da uzme
njezinu.
»Brzo se vraćam.« Odlazim znajući da sam ostavila Jamesa i Callie u čudu. U redu je.
Ionako će uskoro saznati.
Idem prema Jonesovu uredu koji je na najvišem kacu. Shirley, tajnica, pozdravi me
profesionalnim smiješkom. »Bok, Smoky.«
»Hej, Shirley. Je li unutra?«
»Čekaj da provjerim.« Diže slušalicu i stišće dugme na telefonu. Zna da je unutra.
Htjela je reći da će saznati želi li me vidjeti. Ne uzimam to k srcu. Mislim da bi Shirley
natjerala i predsjednika SAD-a da čeka. »Gospodine? Agentica Barret je ovdje. Aha.
Može.« Spušta slušalicu. »Izvolite unutra.«
Uhvati me za rukav kad krenem prema vratima. Na licu joj je lagan smiješak, sad
zaigran. »Dobro došla nazad. Ah, zašto si iznenađena. Bilo tko s pola mozga može
vidjeti da je to ono što se događa. Izgledaš dobro, Smoky. Jako dobro.«
»Trebala bi doći raditi za mene, Shirley, vrlo si oštroumna.«
Nasmije se. »O, ne, hvala. To mi je predosadno. Ovaj je posao puno opasniji.«
Nasmiješim joj se i otvorim vrata. Zatvorim ih za sobom. Jones, zamjenik direktora
sjedi za stolom i znatiželjno me proučava od glave do pete. Kao da je vidio nešto što
mu se sviđa, kimne sam sebi.
»Sjedni.« Kad sjednem, on se nasloni. »Prije otprilike deset minuta nazvao me dr.
Hillstead. Pušta te da se vratiš u akciju, puno radno vrijeme. Jesi li zbog toga ovdje?«
»Da. Spremna sam se vratiti. Ali pod jednim uvjetom: želim voditi Annien slučaj.«
Trese glavom. »Ne znam, Smoky. Mislim da to nije dobra ideja.«
Slegnem ramenima. »Onda dajem otkaz. Otvorit ću privatni detektivski ured i
nastaviti ih tražiti na taj način.«
Jones izgleda kao da se suzdržava od toga da pokaže svoje iznenađenje. I izgleda
srdito. Kao vulkan, atomska bomba. »Daješ mi ultimatum?«
»Da, gospodine.«
Nastavlja buljiti u mene dok se u njemu bore šok i ljutnja. Oboje u iznenadnom
bljesku nestaju. Otrese glavom. Kut usana tr-
zne mu se u smiješak. »Prilično žestoko, agentice Barrett. U redu. Vratila si se i slučaj
je tvoj. Obavještavaj me o napretku.«
To je to. Otpušta me, govori da se vratim na posao. Ustajem i odlazim.
» Smoky.«
Okrenem mu se.
»Uhvati te gadove.«
U Središnjici smrti čekaju me Callie i James. Znaju da se nešto događa. Shvaćam da je
to važan trenutak za njih, za moj cijeli tim. Život bi im se mogao promijeniti zauvijek.
Trebala sam im reći kad sam došla, ali nisam bila sigurna hoće li mi Jones dopustiti da
vodim Annien slučaj, ne sto posto. Ozbiljno bih bila dala otkaz da nije.
»Callie, idem odbaciti Bonnie kod Elaine.« Ona digne obrve. James me pogleda s
upitnikom u očima. »Održala sam riječ. Vraćam se.«
James kimne jedanput, bez dodatnih pitanja. Callieno lice preplavljuje olakšanje i
sreća. Drago mi je da to vidim, ali pomalo sam i tužna. Pitam se misli li da će se stvari
vratiti na staro. Nadam se da ne. Sve će opet biti u redu, da. Rad s mojim timom
ispunja- vat će me kao i uvijek.
Međutim, stariji smo. Snažniji. Kao nepobijeđena momčad koja izgubi svoju prvu
utakmicu, naučili smo da nismo neranjivi, da nam mogu nauditi. Da možemo čak i
umrijeti.
I ja sam drugačija. Hoće li to primijetiti? Ako budu, hoće li ih to veseliti i rastužiti?
Istina je ono što sam rekla dr. Hillsteadu. Dosta mi je uloge žrtve, ali to ne znači da
sam ista Smoky Barret kao prije.
Sinulo mi je u streljani. Kao glas od Boga u kojeg ne vjerujem. Shvatila sam da više
nikada neću voljeti. Matt je bio ljubav moga života, a njega nema. Nitko ga nikada
neće zamijeniti. Nije to fatalizam ili depresija. To je nedvojbeno i donijelo mi je neku
vrstu mira. Voljet ću Bonnie. Voljet ću svoj tim.
Osim toga, imat ću samo jednu ljubav koja će definirati ostatak mog života: lov.
Držala sam Glock u rukama i upravo sam ondje shvatila. Nisam žrtva, više ne.
Umjesto toga, pištolj i ja postali smo jedno.
U dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

POGLEDAM BONNIE PRIJE nego što izađemo iz auta. »Jesi li u redu, miško?«
Uzvrati mi onim prestarim pogledom i kimne.
»Fino.« Promrsim joj kosu. »Elaina je moja vrlo, vrlo dobra prijateljica, Alanova žena.
Sjećaš se Alana? Upoznala si ga u avionu.«
Kimne.
»Mislim da će ti se jako svidjeti. Ali ako ne želiš biti tamo, samo mi daj do znanja i
smislit ćemo nešto drugo.«
Nakrivi glavu kao da procjenjuje govorim li istinu. Nasmije se i kimne. Uzvratim joj
smiješkom. »Odlično.«
Pogledam u retrovizor. Keenan i Shantz parkirani su ispred kuće, uvijek tamo gdje ih
trebam. Znaju da ovdje ostavljam Bonnie. Zbog njih skoro da se osjećam sigurno što
je ostavljam. Skoro.
»Idemo, mala.«
Izlazimo iz auta i idemo do kuće, zvonimo na vrata. Za par sekundi Alan otvara.
Izgleda bolje nego u avionu, ali još uvijek umorno. »Hej, Smoky, hej, Bonnie.«
Bonnie ga pogleda zureći mu u oči da ga provjeri. On to trpi sa strpljenjem nježnog
diva kojeg utjelovljuje sve dok mu Bonnie ne uputi smiješak ekvivalentan pristajanju.
Alan joj uzvrati. »Uđite. Elaina je u kuhinji.«
Ulazimo, a Elainina glava proviri iza ugla. Oči joj zabljesnu kad me ugleda zbog čega
mi postane toplo oko srca. To je Elaina. Baš zrači dobrotom.
»Smoky!« vikne požurivši prema meni. Dopuštam joj da me zagrli i uzvraćam joj.
Odmakne se, drži me na udaljenosti ruke dok proučavamo jedna drugu. Elaina nije
tako niska kao ja, ali sa sto pedeset osam centimetara patuljak je u usporedbi s
Alanom. Nevjerojatno je lijepa. Ne na onaj način koji te zapanji, kao Callie; njezina je
ljepota kombinacija fizičke ljepote pomiješana s neiskvarenom osobnošću. Jedna je
od onih žena čija dubina i dobrota prožimaju cijelu njihovu pojavu tako da žudiš biti u
njihovoj blizini. Alan je to jednom lijepo sažeo u jednu rečenicu: »Ona je Mama.«
»Hej, Elaina«, kažem smiješeći se. »Kako si?«
Primijetim kratak ubod nečega duboko u njezinim očima, zatim to nestane. Poljubi
me u obraz. »Puno bolje sada, Smoky. Nedostajala si nam.«
»I meni«, kažem. »Hoću reći, i vi meni.«
Na trenutak me značajno pogleda, kimne. »Puno bolje«, kaže. Znam da misli na
mene. Okrene se da pogleda Bonnie pa se nagne kako bi bile licem u lice. »Ti si
zasigurno Bonnie«, kaže.
Bonnie gleda Elainu, trenutak u kojem vrijeme zastane. Elaina samo stoji tamo,
odišući ljubavlju na svoj nijemi, nesvjesni način. To što imaju ljudi poput Elaine
prirodna je moć posebne vrste. Nešto stvoreno da sruši granice koje bol podiže oko
srca. Bonnie se skamenila. Tijelo joj drhti, a licem joj prođe nešto nedefinirano. Treba
mi trenutak da shvatim što je to, a kad se to dogodi, tije-lom mi prođe munja boli. To
je patnja i žudnja, duboka, tmurna i tužna. Elainina je ljubav moćna. Sirova je i
elementarna. S njom nema šale; ona je beskrupulozna. Probola je Bonnie duboko kao
svjetlosni nož te izložila njezinu skrivenu bol. Sve u jednom trenutku. Samo tako.
Gledam kako Bonnie gubi unutrašnju bitku, gledam kako joj se lice stisne protiv
vlastite volje i nijeme suze počnu teći niz obraze.
Elaina ispruži ruke, a Bonnie im požuri u susret. Elaina je podigne, snažno je zagrli,
pogladi po kosi i počne tiho pjevušiti na onoj mješavini engleskog i španjolskog koje
se tako dobro sjećam.
Zanijemila sam. U grlu mi se stvara knedla koje zahtijeva suze. Potiskujem ih.
Pogledam Alana. I on se bori. Razlozi su za oboje jednaki. Nije to samo zbog Bonniene
patnje, nego i zbog Elainine dobrote te Bonniena trenutačnog razumijevanja da je
Elainin

zagrljaj sigurno mjesto ako te nešto boli.

To je ono što ona jest. Ona je Mama.
Trenutak kao da traje vječno.
Bonnie se odmakne brišući lice rukama.
»Je li sad bolje?« upita Elaina.
Bonnie je pogleda i uputi joj umoran pogled. Nije joj samo pogled umoran, upravo je
isplakala jedan dio duše i to ju je iscrpilo.
Elaina je pogladi po obrazu rukom. »Jesi li pospana, ljubavi?«
Bonnie kimne trepćući očima. Shvaćam da će zaspati stojeći. Elaina je podigne u ruke
bez riječi. Bonniena glava padne na njezino rame i ona samo tako zaspi.
Bilo je to nešto magično. Elaina je izvukla bol pa je Bonnie mogla zaspati. I ja sam
utonula u san one noći nakon njezine posjete. Prvi put nakon ne znam koliko dana.
Iznenađuje me vidjeti Bonnie kako spava u njezinim rukama vjerujući joj. Mrzim se
zbog sebičnosti svoje misli, ali ne mogu si pomoći oko toga da se ne bojim. Sto ako se
Bonnie zbliži s ovom predivnom ženom pa izgubim i nju? Shvaćam da me misao o
ovoj mogućnosti užasava, na najjači mogući majčinski način.
Elaina mi namigne, nasmiješi se. »Ne idem nikamo, Smoky.« Koliko suosjećanja, kao i
uvijek. Osjećam se posramljeno. Ali ona se opet nasmiješi i izbriše moj sram. »Mislim
da će nam ovdje biti sasvim u redu. Vas dvoje možete na posao.«
»Hvala«, promrmljam još uvijek boreći se s knedlom u grlu.
»Ako mi želiš zahvaliti, Smoky, dođi danas na večeru.« Priđe mi i dotakne mi lice, onu
stranu s ožiljcima. »Bolje«, kaže. Zatim, čvršće: »Definitivno bolje.«
Dade Alanu poljubac iza sebe ostavljajući za sobom trag one elementarne ljubavi i
dobrote. Mijenjajući sve što dotakne samo time što jest to što jest.
Alan i ja izađemo i zastanemo na trijemu. Ganuti, ošamućeni i uznemireni.
Alan prekida tišinu pokretom, ne riječima. Ruke poput rukavice hvatača u bejzbolu
polete do lica u jednoj nagloj, očajničkoj kretnji. Suze su mu tihe poput Bonnienih,
mučenje je gledati ih. Nježni se div trese. Znam da su to suze straha više nego ičega
drugog. Razumijem ga. Biti oženjen s Elainom zasigurno je kao biti oženjen sa
suncem. Boji se da će je izgubiti. Da će zauvijek ostati u mraku. Mogla bih mu reći da
će se život nastaviti, bla, bla, bla.
Ali nisam tako glupa.
Zato umjesto toga stavljam ruku na njegovo rame i puštam ga da plače. Ja nisam
Elaina, ali znam da joj na ovaj način nikad neće pokazati svoju brigu i bol koje osjeća
zbog nje. Postupam najbolje što mogu. Iz iskustva znam, iako to nije dovoljno, puno
je bolje od ničega.
Kako je brzo došla, oluja je i prošla.
Oči su mu već suhe, što me zapravo ne iznenađuje. Takvi smo, pomislim, kako tužno.
Koliko god se htjeli slomiti, stvoreni smo da se savijamo pod pritiskom.

DVADESET PETO POGLAVLJE

svi IZGLEDAJU IZMOŽDENO. Izgled im odaje da su se spremali u žurbi. Kosa

počešljana, ali ne savršeno. Lica obrijana, ali ne precizno kako bi mogla biti. Svi osim
Callie, naravno. Ona je lijepa i besprijekorna.
»Kako je Bonnie?« upita.
Slegnem ramenima. »Teško je reći. Zasad se čini u redu. Ali...« Opet slegnem
ramenima.
Na ovo nitko ne odgovori. Možda se jednom oporavi, možda nikad... Kako god bilo,
ne valja.
Glasno ding-dong ispuni zrak.
»Što je to, dovraga?« upitam uplašeno.
»To znači da imam mejl, dušice. Imam program koji automatski provjerava pristigle
mejlove svakih pola sata i obavještava me ako je nešto stiglo.«
Pogledam Callie smeteno. »Stvarno?« To mi se čini bizarno. Na licima ostalih vidim
toleranciju. Imam osjećaj da ispada kako sam iza svog vremena.
Callie ode do laptopa na svom stolu, dotakne tipkovnicu.
Namršti se i pogleda me. »Psiho-mejl na vidiku«, kaže.
Letargičan osjećaj koji je vladao prostorijom nestaje jednim jedinim snažnim trzajem.
Svi se okupimo oko stola. Na ekranu je pristigla pošta s najnovijom porukom na vrhu.
Naslov je: Poruka iz Pakla, pošiljatelj Znate Tko. Callie klikne dvaput da bi se poruka
prikazala preko cijelog ekrana.
Poštovanje, agentice Thome! I agentice Barrett — siguran sam da ovo čitate zajedno.
Sad ste sigurno opet u gnijezdu, kujete planove za lov. Moram priznati, počinjem biti
uzbuđen pri pomisli na sljedeće dane. Lov je krenuo, a ja nisam mogao tražiti bolju
ekipu neprijatelja.
Za Vas imam poseban zadatak, agentice Thome, ali prije nego što prijeđemo na stvar,
mala digresija. Oprostit ćete mi, nadam se.
Siguran sam da ste se svi pitali zašto Vas izazivam ovako izravno? Možda već imate
ekipu analitičara koji raščlanjuju moju motivaciju pokušavajući izvesti značenje iz
mojih postupaka.
»Samo sanjaj«, promrmlja Callie.
Ovo nije samo prazan komentar s njezine strane. »Oni« nam time pokazuju nešto
važno, dio onoga što ih inspirira. Misao o tome kako ulažemo vrijeme i sredstva da ih
razumijemo za njih je egotrip. To je dio onoga što ih napaljuje.
No, odgovor nije složen. Jednako kao što ni ja nisam složen. Moja motivacija nije
tajnovita, agentice Thorne i kompanijo. Nije skrivena u mutnim vodama. Ona blista
hladnom jednostavnošću skalpela. Sterilno i sjajno.
Izazivam Vas jer me zaslužujete. Vi lovite lovce i, siguran sam, da ste se godinama
međusobno tapšali po leđima. Ispunjavali prostorije međusobnim čestitkama jer ste
stavili one koji ubijaju u kaveze koje mislite da zaslužuju.
Time ste zaslužili mene. Jer ako su drugi koje ste lovili sjene, ja sam sama tmina. Oni
su šakali u usporedbi sa mnom, lavom. Mislite da ste vješti? Onda me ulovite, agenti.
Ulovite me.
Željan sam protivnika koji me zaslužuju, agentice Barrett. Pažljivo čitajte moja pisma.
Pomirišite me. Uhvatite dašak nečeg smrtonosnog. Uskoro će Vam trebati.
Naučite živjeti s pretpostavkom da ste pod opsadom. Još ne znate što mislim, ali
saznat ćete. Naučite to, pustite da teče Vašom
krvi. A zatim Iskoristite to da Vas pokreće u lovu na mene. Jer, obećavam, dokle me
god ostavite na slobodi da slječem I ranjavam, bit ćete u opasnosti.
Na ovo me prođu srsi protiv moje volje.
A sad natrag na Vas, agentice Thorne. Učinimo ovo osobnim, u redu? lako licem u lice
izazivam agenticu Barrett, shvaćam da bilo koja rukavica koju bacam pred nju pada
pred sve vas. A budući da imamo jedan dan prije nego što moj paket stigne u Vaše
ruke, iskoristimo ga mudro.
Agentica Barrett izgubila je svoju najbolju prijateljicu. Da vidimo možemo li ovo
vrijeme iskoristiti da svatko od vas izgubi nešto jednako važno.
U glavi mi zvoni alarm nakon ove zadnje rečenice. Još ne poznajem svoj plijen onako
kako poznajem sve ubojice koje lovimo. Još mi nisu ušli pod kožu. Ali shvatila sam
jednu sigurnu stvar koja ovu rečenicu čini zastrašujućom — znam da ne blefiraju.
Evo linka na web-stranicu za Vas, agentice Thorne. Posjetite je i, ako dovoljno
precizno gledate, sve će se razjasniti. Mislim da ćete uživati u ironiji.
Iz Pakla, Jack ml.
U e-mailu je naveden link, redak u kojem piše, klikni ovdje. »Mogu li?« upita Callie.
Kimnem. »Hajde.«
Klikne na link nakon čega se otvori prozor s browserom. Čekamo dok ne kontaktira
stranicu i počne ispunjavati ekran. Pozadina je bijela. Pojavljuje se crveni logotip.
CRVENA RUŽA, kaže, a zatim, ispod toga, manjim slovima, PRAVA CRVENOKOSA
AMATERKA. Pokaže se i ostatak grafike pa trepnem zbog onoga što vidim. Alan se
namršti. »Koji kurac? Je li to...?« Slika na ekranu prikazuje visoku, lijepu ženu crvene
kose na početku dvadesetih obučenu u crvene tange i ništa više. Bulji u
fotoaparat i zavodljivo se smiješi, tako da imamo jako dobru sliku njezina lica.
Okrenem se prema Callie. Blijeda je kao krpa. Kao da je bez krvi. Oči su joj ispunjene
beskrajnim strahom.
»Callie — što ovo znači?«
Gledamo je jer mlada žena imena Crvena Ruža toliko nalikuje na Callie da bi joj mogla
biti sestra.
»Callie?« Alan kaže uznemireno primičući joj se dok se ona udaljava od monitora
udarivši u zid iza sebe. Ona podigne šaku do usta. Razrogači oči. Cijelo joj se tijelo
trese. Alan pruža ruku prema njoj.
A zatim Callie eksplodira, kao da čovjek gleda dolazak snažnog uragana usred bijela
dana. Iz očiju joj nestaje strah, umjesto njega dolazi gnjev toliko intenzivan da
ustuknem. Bijesno se okrene prema Leu koji se tržne unatrag. Kad Callie progovori
zvuči kao urlik.
»Smjesta nadi njezinu adresu! Sad sad sad sad sad!«
Leo bulji na tren pa se pokrene i sjedne za najbliži kompjuter. Callie se nagne nad stol
stišćući ga dovoljno da joj zglobovi prstiju postanu bijeli. U zraku je oko nje napetost.
Kao da bi se trebalo čuti pucketanje.
James je taj koji prkosi njezinu bijesu. »Callie«, kaže tihim glasom. »Tko je ona?«
»Moja kći.«
Zatim vrisne i prevrne stol tako da odleti skupa s laptopom.
Stojimo iza otvorenih usta, u šoku. Ne zbog destrukcije, nego zbog otkrivenja.
»Mrtav, mrtav, mrtav, kako je samo mrtav!« kaže mi. »Čuješ li me, Smoky?« Krik
agonije.
Vidim se kako prije nekoliko mjeseci držim pištolj prema Callie i pucam s praznim
šaržerom. Da, razumijem je.
»Nadi tu adresu, Leo«, kažem ne skidajući oči s Callie. »Nađi je brzo.«

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

NA SUVOZAČEVOM SAM mjestu u Callienu autu i molim se da preživimo put do

odredišta u okrugu Ventura. Callie kao luđakinja vozi autocestom 101, probija zvučni
zid. Preostaje mi samo da se nadam da su ostali iza nas. Leo je pronašao adresu koja
pripada vlasniku internetske domene Crvena Ruža, a Callie je istrčala prije nego što je
itko od nas uspio reagirati. Sve što sam mogla bilo je trčati za njom.
Gledam je. Utjelovljenje je očaja i pogibelji, sve u jednome.
»Pričaj sa mnom, Callie«, kažem stišćući rukohvat na vratima.
»Pogledaj u novčanik«, zareži, »u mojoj je torbici.«
Uzimam novčanik i otvaram ga. Znam što želi da nađem u trenu kad je ugledam.
Sličica. Crno-bijela, kao fotografija djeteta kad ga slikaju u rodilištu. Prikazuje
novorođenče s očima toliko stisnutim da su zatvorene i glavom još uvijek pomalo
čunjastom zbog prolaska kroz porođajni kanal.
»Bilo mi je petnaest«, kaže Callie oštro skrenuvši tako da su gume zacviljele.
»Petnaestogodišnja blesava glupača. Spavala sam s Billyjem Hamiltonom jer mi je
magijom uspio skinuti suknju i dobro je mirisao. Nije li to smiješno, dušice?« kaže
ogorčeno.
»Toga se sjećam o Billy ju. Da je dobro mirisao. Kao sunce i kiša zajedno.«
Ne odgovaram. Nije potrebno.
»Billy me napumpao, u kućanstvu Thorneovih bio je to skandal kao nijedan drugi. I
kod Hamiltonovih, što se toga tiče. Tata me se gotovo odrekao. Mama je otišla u
crkvu i ostala tamo danima. Pobačaj nije dolazio u obzir — znaš, bili smo dobra
katolička obitelj.« Zvuči zajedljivo, puna sarkazma i boli. »Tate su se našli i sve sredili.
Tako su se stvari rješavale u snobovskom Connecticutu. Billy je imao budućnost, a ja
možda — iako sam od tada, naravno, bila na uzici.« Stisne volan. »Odlučili su da ću tu
godinu završiti pohađajući nastavu kod kuće, potajno roditi i dati dijete na
posvajanje.
Nastavu bi objasnili izmišljenom pričom o liječenju ozbiljnih alergija koje zahtijeva
nekoliko mjeseci izolacije. Tako su odlučili i upravo je tako i bilo. Tajming je bio
savršen. Rodila sam je na ljeto i bila spremna da se sljedeće godine vratim u školu
kao da se ništa nije dogodilo. Skoro da je i bilo tako. Ništa se nije dogodilo.« Još jedan
oštar zavoj, opet cvilež guma. »Nisu mi dopuštali da izlazim, a Billyja su upozorili da
začepi gubicu pod prijetnjom smrti.« Slegne ramenima. »Nije on bio loš. Šutio je i
nakon toga nikad se prema meni nije ponašao loše. Cijela je stvar nekako... nestala.«
Kimne prema slici u mojoj ruci. »Ali iako sam bila glupa i blesava, znala sam da nije
ispravno praviti se da je to bio samo san. Jedna od sestara slikala je tu sliku.
Prisiljavala sam se da je pogledam barem jedanput mjesečno. I donijela sam neke
odluke.« Glas joj je tih, ozbiljan. Mogu je zamisliti kako sama sjedi u sobi i u sebi
priseže. »Da nikad više neću biti glupa i blesava. Da više neću biti katolkinja. Da je to
zadnji put da će netko drugi donijeti odluke koje će mi promijeniti život.«
»Isuse, Callie.« Ne znam što drugo da kažem.
Jedanput otrese glavom. »Nikad je nisam pokušala naći, Smoky. Imala sam osjećaj da
to ne bi bilo ispravno. Mislim, znala sam da je posvojena. Toliko sam znala. Osim
toga, odlučila sam da je trebam pustiti da živi svoj život.« Nasmije se bolno, kao nož
koji reže metal. »Ali čini se da je istina ono što govore, dušice. Nikad ne prestaješ biti
roditelj, čak i ako si se odrekao svog djeteta.
Ona vodi pornografsku stranicu i vjerojatno je mrtva jer sam joj ja mamica. Nije li
život sjajan?«
Ruke joj se tresu na volanu. Opet pogledam fotografiju. Nju je gledala kad sam izašla
iz WC-a. Callie, gruba, bezobzirna i brza na jeziku, toliko puna neslomljivog
samopouzdanja. Koliko je puta godišnje vadila ovu sliku i osjećala tugu koju sam
vidjela na njezinu licu?
Pogledam kroz prozor. Jurimo pokraj blagih brežuljaka, povremeno koji znak za izlaz.
Dan je obasjan zlatnim suncem, nebo savršeno, bez oblaka. To je ona vedrina na koju
ljudi pomisle kad čuju riječ Kalifornija.
Jebeš savršeno nebo i sunce. Neki dio mene upravo sada želi vrištati. Jer, čovječe,
stvarnost me i dalje želi zakucati u zemlju: Matt, Alexa, Annie, Elaina... a sad Callie.
Umjesto toga pokušavam silinu onoga što osjećam pretočiti u svoje riječi.
»Callie, poslušaj me. Možda nije mrtva. Možda te samo pod- jebavaju.«
Ne odgovori. Pogleda me na tren očima punim očaja. Počne voziti brže.
Stižemo u Moorpark tridesetak minuta nakon što smo krenuli iz ureda, zahvaljujući
tome što je Callie vozila kao da vozi trku. Malen je to grad koji raste, smješten blizu
Doline Simi i grada Thousand Oaksu, mješavini srednje i više srednje klase, a mi smo
u središtu predgrađa. Zaustavljamo se pred kućom. Bijela dvokatnica s plavim
ukrasima. Sve je tiho. Susjed preko puta kosi travu. Kakva nadrealna banalnost.
Callie iskače iz auta, priprema pištolj. Crvenokosa smrtonosna mašina s pogonom na
strah.
»U kurac«, promrmljam izlazeći kako bih je pratila. Ovo je sve krivo.
Pogledam niz ulicu nadajući se da ću vidjeti Alana ili Jamesa kako se kotrljaju za
nama, ali pobjeđuje tišina predgrađa. Pratim Callie do vrata. Susjed koji je kosio travu
isključio je kosilicu i uzmiče razrogačenih očiju.
Callie lupa o ulazna vrata bez oklijevanja. »FBI!« vikne.
»Otvorite vrata!«
Tišina. Zatim začujemo korake kako se približavaju vratima. Pogledam Callie. Oči su
joj širom otvorene, nosnice podignute. Vidim kako još snažnije stišće pištolj.
Iza vrata začujemo glas. Žena. »Tko je?«
»FBI, gospodo«, Callie kaže maknuvši prst s otponca. »Otvorite vrata, molim Vas.«
Zamišljam oklijevanje s druge strane, osjećam ga. Zatim se okreće kvaka, vrata se
otvaraju i...
Vidim Callienu kćer, živu, kako razrogačenih očiju sa strahom gleda pištolje u našim
rukama. U rukama drži djetešce.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

UNUTRA SMO, CALLIE sjedi u dnevnoj sobi podbočivši glavu rukama. Ja u kuhinji
razgovaram s Alanom na mobitel.
»Sve u redu«, kažem, »poigravao se s Callie.«
»James i ja smo na deset minuta od vas. Još nas trebate?«
Pogledam u dnevnu sobu, Callie i njezinu kćer. Zrak je gust, ispunjen strahom i
iscrpljenjem nakon naleta adrenalina.
»Neee... što manje ljudi, to bolje. Vratite se u ured. Nazvat ću vas.«
»Može.«
On prekida razgovor. Uzimam dubok udah i ulazim u emocionalnu ciklonu. Calliena
kći, čije je ime Marilyn Gale, frenetično hoda uokolo tapšajući dijete po leđima,
zastane pa krene, zastane pa krene. Mislim da tapša dijete više da umiri sebe, nego
njega.
Isuse, kako je slična Callie. Još to nije sama primijetila. Mrvicu je niža, mrvicu teža,
nježnijih crta lica. Ali prepoznajem je po crvenoj kosi. I lice i figura imaju jednaku
kvalitetu modela. Oči su drugačije. Duh Billyja Hamiltona, pomislim. Trenutačno me
na Callie najviše podsjeća Marilynina ljutnja. Bijesna je, kipi joj iz ušiju, onako kako to
prouzroči iznenadan strah.
»Mogli biste mi reći što se događa!« vikne prodorno. »Zašto su mi dva naoružana
agenta FBI-a banula na vrata?«
Callie ne odgovara. Još uvijek drži glavu u rukama. Izgleda izmoždeno.
Zasad ću ja morati govoriti. »Gospodo Gale, želite li sjesti? Sve ću Vam objasniti, ali
mislim da je prvi korak da se pokušate opustiti.«
Prestane koračati i zuri u mene. Gotovo da je to dovoljno da pomislim kako genetika
igra neku ulogu u osobnosti. Vidim Callien čelični sjaj iz tih srditih očiju. »Sjest ću. Ali
ne tražite od mene da se opustim.«
Slabo joj se nasmiješim. Ona sjedne. Callie još uvijek nije dignula
glavu iz ruku.
»Gospodo Gale, ja sam specijalna agentica Smoky Barrett i...«
Prekida me. »Gospođica, ne gospoda.« Zastane. »Barrett? Vi ste agentica koju je
napao onaj čovjek prije šest mjeseci? Ona koja je izgubila obitelj?«
Iznutra se trgnem. Izvana kimnem. »Tako je, gospođice.«
Čini se da je to uspjelo umanjiti njezin strah više od ičega drugog. Još uvijek nije
sretna, ali njezina je ljutnja umanjena suosjećanjem. Ciklona se povlači. Samo malene
munje na rubovima. »Moja sućut«, kaže. Čini se da tek sad prvi put primjećuje moje
ožiljke. Gleda ih odmjereno i oprezno, ali ne s gađenjem. Pogleda me ravno u oči pa
primijetim nešto što me iznenadi. Ne sažaljenje. Poštovanje.
»Hvala«, kažem. Duboko udahnem. »Vodim odjel losanđeleskog
ogranka FBI-a koji se bavi nasilnim zločinima. Serijskim ubojicama. Tražimo muškarca
koji je već ubio ženu, žrtvu za koju znamo. Poslao je e-mail agentici Thorne koju je
uputio na vas kao žrtvu.«
Na to problijedi i stisne dijete na prsa. »Što? Mene? Zašto?«
Callie digne pogled. Jedva da je prepoznajem. Lice joj je upalo i iskrivljeno od boli.
»On traži žene koje imaju osobne pornografske stranice na internetu. Poslao nam je
link na Vašu.«
Strah ustupi mjesto zbunjenosti. Ne samo zbunjenosti. Potpunom Soku. »Ha? Ali... ja
nemam web-stranicu. A pogotovo ne pornografsku stranicu, zaboga! Studiram —
dobro, trenutačno sam na porodiljnom. Ovo je drugi dom mojih roditelja; dopustili su
mi da zasad živim ovdje.«
Tišina. Callie bulji u nju, promatra njezinu konfuziju. Shvaća, kao i ja, da je to nešto
što se ne može glumiti. Marilyn govori istinu.
Callie zatvori oči. Njezinim licem prođe neka vrsta olakšanja pomiješana s mrvicom
tuge. Razumijem je. Laknulo joj je da joj kći ne radi porniće. Ali sad zna da postoji
samo jedan razlog zbog kojeg je Marilyn privukla Jackovu pozornost. Olakšanje od
kojeg ti popuste koljena u kombinaciji s krivnjom koja mori dušu, moja najdraža
kombinacija.
»Jeste li sigurni da je taj — čovjek govorio o meni?«
»Sigurni smo«, kaže Callie potiho.
»Ali ja nemam pornografsku stranicu.«
»On ima i druge razloge.« Callie je pogleda. »Gospođice Gale, jesu li vas roditelji
posvojili?«
Marilyn se namršti. »Jesu. Zašto pi...«
Glas joj utihne dok gleda Callie, prvi put je zaista pogleda. Oči joj se rašire, usta
otvore. Vidim kako proučava Callieno lice, gotovo da čujem kako se uspoređuje s
njom u svojoj glavi. Vidim joj u očima kad joj sine.
»Vi... Vi ste...«
Callie se gorko nasmije. »Jesam.«
Marilyn sjedi nepomično, u čudu. Licem joj prolaze emocije. Sok, čuđenje, patnja,
srdžba — nijedna od njih ne ostaje. »Ne... ne znam što da...« Jednim brzim pokretom
ustane stišćući dijete. »Stavit ću ga u krevetić. Vraćam se odmah.« Odleprša hodajući
uz stepenice na drugi kat kuće.
Callie se nasloni i zatvori oči. Izgleda kao da bi mogla spavati sto godina. »Dobro je
prošlo, dušice.«
Okrenem se prema njoj. Na licu joj se vidi umor i briga.
Premorenost. Sto da joj kažem? »Callie, živa je.«
Ova jednostavna istina pogodila je srž. Duboka misao slična onoj koju je ona uputila
meni u bolnici. Callie otvori oči pa me pogleda. »Pa ti si optimist i pol«, kaže sa
smiješkom. Čujem joj
nervozu u glasu, ali dala mi je nadu.
Čujemo korake kako se vraćaju niz stepenice. Marilyn ulazi u dnevnu sobu. Izgleda
kao da si je dala vremena da se staloži. Sad izgleda oprezno, zamišljeno. Možda čak i
pomalo zaintrigirana.
Na trenutak se divim brzini kojom se oporavila, a zatim se sjetim tko joj je majka.
»Mogu li vam što ponuditi? Vodu ili kavu?«
»Kavu, to bi bilo odlično«, kažem.
»Meni vodu«, kaže Callie. »Trenutačno ne trebam više stimulansa u svom tijelu.«
To kao da izvuče naznaku smiješka na Marilynina usta. »Stiže.«
Ode u kuhinju i vrati se s pladnjem. Pruža mi moju kavu i pokazuje vrhnje za kavu i
šećer. Pruža Callie njezinu vodu i uzima svoju šalicu kave. Sjedne, nasloni se te
podvuče noge pod sebe držeći je objema rukama dok gleda Callie.
Sad kad je nestao početni šok, vidim koliko je inteligentna. U očima. I koliko je
snažna. Nije to ista snaga koju ima Callie, nije toliko jaka. Kao da je mješavina Elaine i
Callie. Mama i čelik.
»Dakle, Vi ste mi mama«, kaže odmah prešavši na stvar. Baš kao što to čini Callie.
»Ne.«
Marilyn se namršti. »Ali... mislila sam da ste rekli...«
Callie podigne ruku. »Vaša je mama žena koja Vas je podignula. Ja sam Vas se
odrekla.«
Zbog boli u njezinu glasu lice mi se izobliči. Tračak mržnje spram same sebe. Marilyn
se prestane mrštiti.
»U redu. Vi ste mi biološka majka.«
»Ta sam.«
»Koliko imate godina?«
»Trideset i osam.«
Marilyn kimne sama sebi i pogleda u daljinu oduzimajući. »Dakle, imali ste petnaest
kad ste me rodili.« Otpije gutljaj. »To je malo.«
Callie ne kaže ništa. Marilyn je promatra. Ne vidim ljutnju, samo znatiželju. Da bar
Callie to primijeti.
»Pričajte mi o tome.«
Callie usmjeri pogled u daljinu. Otpije gutljaj vode. Pogleda Marilyn. Pokušavam biti
mirna i neprimjetna. Smiješno, pomislim. Pojavimo se, s pištoljima, s pričom o
serijskom ubojici. A Marilyn prvo želi znati o svojoj majci. Čudim se tome, pitam se
govori li to o nama kao ljudskim bićima nešto dobro ili apsurdno.
Callie počinje govoriti, isprva polako, zatim ubrzavši dok priča priču o šarmantnom
Billyju Hamiltonu i dominantnim Thornesima.
Marilyn sluša ne upadajući u riječ, pijuckajući svoju kavu. Kad Callie završi, Marilyn
dugo šuti.
Fijukne. »Opa. Koje sranje.«
Nasmiješim se. Definitivno je nalik na Callie. Miss Ublažavanja stvarnosti.
Callie šuti. Izgleda kao savršen primjer nekoga tko čeka osudu.
Marilyn odmahne rukom, u stilu »zaboravi«. »Ali niste Vi krivi.« Slegne ramenima.
»Mislim, grozno. Ali imali ste petnaest godina. Ne krivim Vas.« Zvuči odrješito. Callie
spusti pogled na stolić.
Marilyn ga uhvati. »Ne, stvarno. Ne krivim Vas. Gledajte, usvojili su me divni ljudi.
Oni vole mene, ja njih. Imala sam dobar život. Valjda bi ovaj trenutak trebao biti
povijesni — i jest, nemojte me krivo shvatiti — ali nisam provela dvadeset tri godine
s osjećajem da ste me izdali ili u mržnji.« Slegne ramenima. »Ne znam. Život nije
računica. Iz onoga što vidim, Vama je bilo teže nego meni.« Na trenutak zastane. Kad
ponovno počne govoriti, oklijeva. »Povremeno sam se pitala što je s Vama. I, moram
priznati, istina je bolja od onoga što sam zamišljala. Zapravo, gotovo da mi je
laknulo.«
»Kako to misliš?« upita Callie.
Marilyn se nasmiješi. »Mogli ste biti kurva na cracku. Mogli ste me se odreći jer ste
me mrzili. Mogli ste biti mrtvi. Vjerujte mi, puno lakše prihvaćam ovo objašnjenje.«
Ove riječi kao da imaju magičan učinak na Callie. Gledam kako se boja vraća u njezino
lice, život u oči. Uspravi se. »Hvala ti što si mi to rekla.« Zastane. Spusti pogled na
svoje krilo. »Zao mi je.« Bože, zvuči tako jadno. Samo je želim zagrliti.
Marilynine oči bijesnu. Glas joj je prijekoran. »Prestanite se mučiti. Doduše, sve to
ima smisla.«
Callie se namršti. »Kako to mislite?«
»Pa, pogledajte me. Jeste li primijetili dijete? I činjenicu da sam gospođica, a ne
gospođa Gale?«
Callie digne obrve. »Mislite...«
Marilyn kimne. »Da. I ja sam imala svog Billyja Hamiltona.« Opet slegne ramenima.
»Ali u redu je. On je otišao, a ja imam Stevena. I više sam nego zadovoljna tom
trampom. Roditelji nas podupiru i pobrinut će se da se vratim na fakultet i završim
studij.« Nasmije se. »Sviđa mi se moj život. Baš je u redu.« Nagne se kako bi se
uvjerila da je Callie vidi. »Samo da znate, ono što ste učinili nije me uništilo, u redu?«
Callie uzdahne. Lupne nekoliko puta prstima. Ogleda se po sobi, otpije vode. Razmisli
o tome. »Vidiš ti to.« Nasmije se. »Čudno mi je da ste me tako lako oslobodili
tereta.« Oklijeva, ali posegne za svojom torbicom. »Želite li vidjeti nešto?« upita
Marilyn. Izvadi dječju fotografiju koju sam vidjela i pruži joj je.
Marilyn je proučava. »To sam ja?«
»Na dan kad ste se rodili.«
»Pa baš sam bila ružna.« Digne pogled s fotografije na Callie. »Nosili ste ovo sa
sobom od tada?«
»Oduvijek.«
Marilyn pruži fotografiju natrag Callie. U očima joj je nježnost. Ono što će reći baš je
svojstveno Callie.
»Ovo je, bogme, trenutak kao stvoren za televizijsku emisiju o obiteljima, ha?«
Tišina od šoka, a zatim sve tri prasnemo u smijeh. Sve će biti u redu.

DVADESET OSMO POGLAVLJE

GORE SMO, NA Marilyninu kompjuteru gledamo stranicu Crvene Ruže.

»Da sam bar to ja«, kaže. »Ali, vjerujte mi, nisam.« Nasmije se Callie. »Moje sise nisu
tako velike. I imam strije na trbuhu.«
»Jednostavno je izrezao i zalijepio«, kaže Callie. »Vaše lice na tijelo Miss Toplesa.«
Prođe rukom kroz kosu. »Učinio je to samo kako bi se poigrao mnome. Čak je i
registrirao domenu na Vaše ime. Tako smo dobili ovu adresu — doveo me ovamo.«
Marilyn se okrene od kompjutera. »Jesam li u opasnosti? Jesmo li — Steven i ja — u
opasnosti?«
Callie ne odgovori odmah. Važe riječi. »Možda. Ne mogu biti sigurna. Ne odgovarate
njegovu profilu, ali...«
»Serijski su ubojice nepredvidljivi.«
»Da.«
Marilyn zamišljeno kimne glavom. Iznenađena sam da je ne obuzima veći strah.
»Zbog ovoga možda promijenim glavni predmet na fakultetu.«
Callie se namršti. »Koji je to?«
»Kriminologij a.«
Callie se zabezekne. I ja. »Zezate se!«
»Ne. čudno, ha?« Nasmiješi se ukoso. »Slučajnost?« kaže ispod glasa. »Ne bih baš
rekla!«
Smiješak prede preko Calliena lica. »Kakvi čudni dani.«
»Vrlo čudni, mama«, Marilyn duhovito uzvrati ne propuštajući trenutak ni referencu
na pjesmu Johna Lennona Mother. Obje se nasmiju.
»Ne želim riskirati«, kaže Callie ponovno ozbiljna. Dogovorit ću policijsku pratnju dok
ovo ne bude gotovo.«
Marilyn kimne glavom u znak pristajanja. Majka je, neće odbiti tu ponudu. »Mislite li
da će u nekom trenutku završiti?«
Callie joj se gorko nasmiješi. Smiješkom ispunjenim svakakvim Jackovim obećanjima.
»Dobra smo ekipa, Marilyn.« Callie pokaže na mene. »A ona je najbolja. Bez
premca.«
Marilyn me promatra. Proučava moje ožiljke. »Je li to istina, agentice Barrett?«
»Uhvatit ćemo ga«, kažem. Odlučim ostati na tome. Samopouzdana, bez sumnji u
samu sebe. »Obično ih uhvatimo. Gotovo svi zajebu. I on će, a to će nas odvesti k
njemu.«
Marilyn nas naizmjence gleda. Izgleda kao da prihvaća ono što govorim. »I što sad?«
upita.
»Sad će«, kažem, »agentica Thorne nazvati lokalnu policiju i dogovoriti
dvadesetčetverosatni nadzor vaše kuće. Ja ću nazvati svoj tim i obavijestiti ih o tome
što se događa. Vjerojatno su svi već iskočili iz kože od čekanja.«
Obavile smo razgovore. Alanu je istinski laknulo, a lokalci surađuju s Callie.
»Krenuli su«, kaže.
Ne želim to reći, ali moram. »I mi moramo učiniti isto kad stignu. Moramo natrag.«
Ona oklijeva, ali zatim kimne. »Znam.« Okrene se prema Marilyn grizući donju usnu.
»Marilyn... mogu li...« Nasmije se tresući glavom. »Ovo je tako nadrealno i bizarno,
dušice. Ali... bi li se htjela opet sastati sa mnom?«
Marilynin se odmah nasmiješi. »Naravno da bih. Pod jednim uvjetom.«
»Kojim?« upita Callie.
»Da mi kažete svoje ime. Ne mogu Vas zauvijek zvati > agentica Thorne.«
Sjedimo u autu. Callie još nije upalila motor. Promatra kuću svoje kćeri. Ne mogu
odgonetnuti izraz na njezinu licu niti joj pogoditi misli.
Zato je upitam očito pitanje. »Kako si?«
Nastavlja gledati u daljinu prije nego što se okrene prema meni. Lice joj je umorno,
ali zamišljeno.
»Do... dobro sam, dušice. Ne kažem to samo da te u to uvjerim. Prošlo je bolje nego
što sam ikada zamišljala. Ili se nadala. Ali pitam se.«
»Sto?«
»Što su mislili da ću izgubiti. Rekli su da će svatko od nas izgubiti nešto. Ali ja sam bila
brža. Misliš li da su htjeli da ispadne tako?«
Razmišljam o tome. »Ne«, kažem. »Ne mislim. Mislim da su bili uvjereni da te neće
prihvatiti. I mislim da su bili uvjereni da će te to zauvijek izbaciti iz igre.«
Napući usne. »Nisam baš sigurna. Slažem se s prvim dijelom. Ali ne mislim da su se
nadali kako ću biti beskorisna zbog ovoga. Zapravo, mislim da su se nadali baš
suprotno. Imam neki predosjećaj o ovom slučaju, dušice. Oni ne žele da ih uhvatimo,
ali žele da ih ganjamo. I žele da smo u svom najboljem izdanju.« Pogleda me ljutitim
pogledom. »I, znaš što? Upalilo je. Sad neću odustati dok ih ne uhvatimo. To je bila
njihova poanta ovoga, razumiješ? Da mi daju do znanja da nikad neću biti na
sigurnom dok ih ne uhvatimo.«
Calliene riječi čine mi se ispravnima. Ima uvid, i ona ima male objave kao i ja. To je
dio onoga zbog čega je tako dobra. Kažem jedinu stvar koja u ovom trenutku ima
smisla.
»Pa, idemo ih onda uhvatiti.«

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

POVRATAK TRAJE STOLJEĆIMA. Bilo je rano popodne kad smo otišle, a gužva u Južnoj
Kaliforniji počinje rano. Kad smo stigle u ured, svi ustanu lica punih očekivanja,
»Dušice moje, ne pitajte«, kaže Callie dignuvši ruku. »Trenutačno nemam što reći.«
Mobitel joj zvoni, a ona se okrene da se javi.
Calliena zavjesa opet je zatvorena. Laknulo mi je, a vidim da je i drugima. Znači da će
biti u redu. Svi bi joj odmah pohrlili u pomoć, ali uznemirujuće je Callie vidjeti ranjivu.
Pitam se je li to jedan od razloga zašto se opet distancirala. Ne toliko zbog sebe, nego
zbog nas.
Alan ispuni tišinu riječima. »Pročešljavam dosje Anniena slučaja«, kaže, »nešto me
smeta. Nisam još siguran što.«
Kimnem, ali nisam usredotočena. Ili sam možda samo umorna. Pogledam na sat i
šokiram se kad vidim da je gotovo kraj radnog vremena.
Ali nije da je naš raspored išta više od teorije. U našem su poslu ulozi previsoki.
Uvijek sam mislila da ovako mora biti u bitki. Kad meci lete, ti uzvraćaš, koje god
doba dana bilo. A ako imaš priliku prodrijeti do neprijatelja, iskoristit ćeš je, bilo četiri
ujutro
ili popodne. Druga je paralela korištenje zatišja, prilike za odmor, jer ne znaš kad će
opet doći.
Ovo se čini kao takvo razdoblje, tako da donosim odluku koju bi trebao donijeti svaki
dobar general.
»Želim da svi krenete kući«, kažem. »Sutra bi moglo biti ludo. Ili lude, bolje rečeno.
Odmorite se.«
James dođe do mene. »Neću doći do ručka«, kaže tiho. »Sutra je onaj dan.«
Treba mi tren da shvatim o čemu govori. »Oh!« napravim grimasu. »Žao mi je, James.
Zaboravila sam. Pozdravi mamu u moje ime, molim te.«
Okrene se i ode bez odgovora.
»I ja sam zaboravila, dušice«, promrmlja Callie. »Vjerojatno zato što to Damienu daje
ljudsku osobinu.«
»Sto ste zaboravile?« upita Leo.
»Sutra je godišnjica smrti Jamesove sestre«, kažem. »Ubijena je. Svake godine idu na
njezin grob kako bi obilježili taj dan.«
»Oh.« Lice mu se iskrivi u kiselu grimasu. »Jebote!«
Zvuči tako silovito i strastveno da me preplaši.
Odmahne rukom. »Oprosti. Samo... takva me sranja pogađaju.«
»Nisi ni prvi ni zadnji, dušice.« Callien glas nije neljubazan.
»Da. Valjda.« Duboko uzdahne i pusti da zrak s izdahom izađe. Prođe rukom kroz
kosu. »Vidimo se sutra.«
Malodušno nam mahne zadnji put i ode. Callie ga zamišljeno otprati pogledom. »Prvi
je slučaj uvijek težak. A ovaj je posebno gadan.«
»Da. Ali bit će on u redu.«
»I ja mislim, dušice. Nisam bila sigurna oko njega na početku svega, ali maleni Leo
prati nas u stopu.« Okrene se prema meni. »I, što ćeš ti raditi večeras?«
»Ide k nama na večeru«, zagrmi Alan. Pogleda me. »Elaina inzistira na tome.«
»Ne znam...«
»Trebala bi, Smoky. Godit će ti«, kaže Callie. Pogleda me značajno. »A moglo bi biti
dobro i za Bonnie.« Ode do svog stola, uzme svoju torbicu. »Osim toga, i ja idem na
večeru.«
»I ti ideš k Alanu?«
»Ne, blesavice. To mi je bila kći na telefonu.« Zastane. »Zvuči čudno, zar ne?
Uglavnom... jest ću kod nje s njom i svojim — tresem se od pomisli — unukom.«
»Callie, pa to je odlično!« nacerim joj se. »Ili je bolje da kažem — bakice?«
»Ne ako mi želiš ostati prijateljica, dušice«, kaže živahno. Kreće prema vratima,
zastane i pogleda me. »Odi na večeru. Radi nešto normalno, s drugim ljudima.«
»I?« upita Alan. »Hoćeš li doći ili ćeš me uvaliti u nevolje kod Elaine?«
»O, Isuse Bože! Dobro.«
Nasmiješi mi se. »Cool. Vidimo se tamo.«
On i Callie su otišli, sama sam u našim uredima. Planiram poslušati Callien savjet.
Okidač je bio komentar o Bonnie. Da bi to bilo dobro za nju. Sigurno bolje nego da
idemo ravno kući u — kako ju je on ono nazvao — ukleti skelet doma.
Ali želim nakratko sjesti ovdje. Stvari su se odvijale takvom vratolomnom brzinom,
fizički, mentalno, duševno. Istodobno sam puna energije i iscrpljena. Razmatram
zadnje dane sama za sebe. Od suicidalnog razmišljanja došla sam do želje za životom.
Izgubila sam najbolju prijateljicu na svijetu. Ponovno sam se sprijateljila s još starijim
prijateljem, svojim pištoljem. Dobila sam nijemu kćer koja se možda nikad ne
oporavi. Sjetila sam se da sam ubila vlastitu kćer. Saznala sam da Callie ne samo da
ima kćer, nego ima i unuka. Otkrila sam da žena koju volim, Elaina, ima rak i možda
bude dobro, a možda ne. Postala sam upućena u pornografsku industriju više nego
što sam ikada htjela.
Da, meci su bome letjeli.
Međutim, sad su zvižduci paljbe odsutni, vlada primirje. Treba ga iskoristiti kao dobar
vojnik. Ustajem i odlazim sama iz ureda, zaključavam vrata za sobom, krećem prema
liftu.
Na putu dolje shvaćam da je moja tišina drugačija od tišine prosječne, obične osobe.
Ona je prilika da se odmorim, istina. Ali ispunjena je i napetošću i iščekivanjem. Jer
nikad ne znaš kad će opet početi paljba.
Čine li Jack ml. i njegov prijatelj trenutačno istu stvar? Odmaraju li se prije sljedećeg
umorstva?
Kad Alan otvori vrata, uzbuni me pogledom. Izgleda uzrujano, bijesno, istodobno se
bori sa suzama i željom da nekoga ubije.
»Taj gad«, sikne.
»Što?!?« upitam uzbunjena ulazeći u kuću pokraj njega. »Je li Elaina u redu?
Bonnie?«
»Nitko nije ozlijeđen, ali taj gad...« Stoji tamo neko vrijeme stišćući šake. Da mi nije
prijatelj, bila bi užasnuta. Požuri do stolića, uzme omotnicu od smeđeg papira i pruži
mi je.
Pogledam prednji dio. Adresa, za Elainu Washington: počivala u miru. Sledim se.
»Pogledaj unutra«, Alan zareži.
Otvorim omotnicu. S nizom papira spojen je papir s otisnutom porukom. Kad ih
pogledam, jasno mi je.
»Kvragu, Alane...«
»Njezina jebena povijest bolesti«, kaže i počne koračati amo-ta- mo. »Sve o tumoru,
liječnikove bilješke.« Zgrabi paket iz mojih ruku, okrene nekoliko stranica. »Pogledaj
ovaj dio koji joj je označio!«
Opet uzmem papire od njega i pročitam što mi je pokazao.
Gđa Washington je u drugom stadiju, graniči s trećim. Izgledi dobri, ali treba se
uvjeriti da pacijentica prihvati mogućnost punog trećeg stadija, makar to nije
izgledno.
»Pročitaj ovu sjebanu poruku!«
Pogledam je, vidim poznat pozdrav.
***
Poštovanje, gđo Washington!
Ne bih se nazvao prijateljem Vašeg supruga. Više... posbvnim kolegom. Činilo mi se
da biste cijenili istinu o Višoj trenutačnoj situaciji.
Znate li koliki su izgledi za preživljavanje u trećem stadiju, draga moja? Citiram: »III.
stadij: metastaze na limfnim čvorovima oko debelog crijeva, 35-60posto šanse za
preživljavanje sljedećih 5 godina.«
Za Boga miloga! Da se kladim, bojim se da ne bih uložio na Vis!
Puno sreće — pratit ću Vaš napredak!
Iz Pakla, Jack ml.
»Alane, je li to istina?«
»Ne onako kako on to kaže, ne«, zareži. »Nazvao sam liječnika. Kaže da bi nam rekao
da je stvarno zabrinut. Nije ništa tajio. Kvragu, poruku je napisao da se podsjeti na to
što da nam kaže sljedeći put kad dode na pregled.«
»Ali Elaina je to vidjela crno na bijelo, bez objašnjenja.«
Odgovor mi daje očaj u njegovim očima.
Na trenutak se okrenem od njega, stavim ruku na čelo. U meni se razbuktao gotovo
zasljepljujući bijes. Od svih ljudi kojima je mogao nauditi, osim Bonnie, Elaina to
vjerojatno najmanje zaslužuje. Sjetim se kako je njezina puka nazočnost srušila zid
koji je Bonnie izgradila oko sebe. Sjetim se kad je bila sa mnom u bolnici. Poželim
ubiti Jacka ml.
On nastavlja ulaziti u naše živote, u naše osobne dijelove. Ozvučio je ured dr.
Hillsteada kako bi me uznemirio. A sad? Provalio je u bolnicu kako bi dospio do
Elainine povijesti bolesti?
Sto još zna?
Okrenem se prema Alanu. »Kako je ona?«
Naglo sjedne u fotelju. Izgleda izgubljeno. »Prvo se bojala. Zatim je počela plakati.«
»Gdje je?«
»Gore u spavaćoj sobi, s Bonnie.« Umorno me pogleda. »Bonnie je ne pušta iz vida.«
Spusti glavu u svoje ruke. »Kvragu, Smoky... zašto ona?«
Uzdahnem i primaknem mu se, stavim ruku na njegovo rame. »Jer su znali da će te
ovoliko povrijediti, Alane.«
Digne glavu trzajem, s vatrom u očima. »Kad ščepam te gadove...«
»Znam.« Bogme, znam. »Slušaj, Alane. Znam da vjerojatno neće pomoći... ali mislim
da Elaina nije u fizičkoj opasnosti od Jacka i kompanije, barem ne sad. Mislim da to
nije svrha ovoga.« »Zašto to misliš?«
Otresem glavom misleći na ono što je Callie rekla ranije danas.
»Ovo je dio njihove igre. Oni žele da ih ganjamo. I žele nas u najboljem izdanju. Zele
da uložimo sebe u to. Alan se namršti. »Funkcionira.« Kimnem. »Ne seri.«
Nasloni se, uzdahne. Uzdah je to duboko iz trbuha, pun tuge. Pogleda me molećivim
pogledom. »Možeš li otići gore i vidjeti kako je?«
Dotaknem mu rame. »Naravno da mogu.« Grozim se toga, ali naravno da mogu.

Pokucam na vrata spavaće sobe, otvorim ih i provirim unutra. Elaina leži na boku
leđima okrenutim prema meni. Bonnie sjedi pokraj nje i miluje je po kosi. Bonnie me
pogleda dok ulazim, a ja zastanem. Oči su joj pune gnjeva. Kratko zurimo jedna u
drugu, a ja kimnem razumjevši. Povrijedili su njezinu Elainu. Bila je ljuta.
Hodam oko kreveta, sjednem mu na rub. Vrati mi se sjećanje na bolnicu. Elainine su
oči otvorene, bulje u ništa. Lice joj je otečeno od suza. »Hej«, kažem.
Digne pogled prema meni pa nastavi gledati u ništa. Bonnie je ne prestaje milovati.
»Znaš što me najviše uzrujava, Smoky ?« kaže prekinuvši tišinu.
»Ne. Reci mi.«
»Što Alan i ja nismo imali djecu. Pokušavali smo i pokušavali i pokušavali, ali naprosto
se nikad nije dogodilo. Sad sam prestara i moram se boriti s rakom.« Zatvori oči,
otvori ih. »A taj si čovjek daje za pravo da uđe u naše živote i smije nam se. Meni. Da
me plaši.«
»To pokušava.«
»Da. I upalilo je.« Tišina. »Bila bih dobra mama, zar ne misliš, Smoky?«
Lice mi se iskrivi. Užasavam se dubine Elainine boli. Bonnie odgovara na njezino
pitanje. Potapša je po ramenu, Elaina okrene glavu da je vidi. Bonnie se uvjeri da je
gleda, a zatim kimne.
Da, govori. Bila bi divna mama.
Elainine se oči smekšaju. Posegne prema Bonnienu licu. »Hvala ti, dušo.« Tišina.
Pogleda me. »Smoky, zašto to radi?«
Zašto je to učinio, zašto to još uvijek radi, zašto se ovo dogodilo? Zašto moja kći, moj
sin, moj muž, moja žena? Vječno pitanje žrtava. »Kratak je odgovor da mu se sviđa
nanositi ti bol, Elaina. To je jednostavna motivacija. S druge strane, zna da će to
preplašiti Alana. To mu daje moć. A to obožava.«
Naravno, znam da to baš i nije dobar odgovor na vječno pitanje, zašto ja? Dobra sam
majka/kći, ili dobar otac/brat/sin. Ne ističem se, dajem sve od sebe. Naravno,
ponekad lažem, ali više govorim istinu nego što lažem i volim ljude oko sebe najviše
što mogu. Pokušavam više postupati ispravno nego neispravno i sretniji sam ili
sretnija kad se ljudi više smiješe nego plaču. Nisam junak ili junakinja; neću završiti u
knjigama iz povijesti. Ali tu sam, važan sam. I zašto baš ja?
Ne mogu im reći što zaista mislim. Zašto? Jer dišeš i hodaš i zato što zlo postoji. Jer je
kozmička kocka bačena, a ti si izvukao
deblji kraj. Bog te taj dan ili zaboravio Ili je to dio Njegova velikog plana, izaberi u što
ćeš vjerovati. Istini za volju, loše će se stvari svaki dan događati negdje, a danas si
samo ti bio na redu.
Neki bi rekli da je to turoban ili ciničan stav. Mene to spašava da ne poludim. Inače
počneš misliti da možda zli ljudi imaju prednost. Radije mislim, ne. Nemaju prednost.
Jednostavna je činjenica da zlo bira dobro za žrtvu, a danas je dobro imalo loš dan.
Što sa sobom nosi prihvaćanje druge strane argumenta, da će sutra možda biti loš
dan za zlo. To se zove nada.
Ništa od ovoga ne pomaže kad me pitaju zašto pa im kažem neku manju istinu kao
ono što sam upravo rekla Elaini. Ponekad im to olakša bol, ponekad ne. Obično ne,
jer činjenica je da te, ako moraš pitati to pitanje, nije baš briga za odgovor.
Elaina mozga o tome. Kad me pogleda, na njezinu licu vidim nepoznat osjećaj.
Ljutnju. »Uhvati tog čovjeka, Smoky. Čuješ li me?«
Progutam slinu. »Da.«
»Odlično. Znam da hoćeš.« Sjedne. »Nego, možeš li mi učiniti uslugu?«
»Što god trebaš.« Mislim to. Da me sad zamoli da skinem zvijezdu s neba, učinila bih
sve što mi je u moći.
»Kad se spustiš, reci Alanu da dođe gore. Znam ga. Sjedi tamo i krivi samog sebe. Reci
mu da prestane. Trebam ga.«
Potresena je, ali vratila se na staro, snažnija nego ikada. Ponovno shvatim ono što
već dugo znam: volim ovu ženu. »Hoću.« Okrenem se prema Bonnie. »Idemo, dušo.«
Otrese glavom. Ne. Potapša Elainu po ramenu, a zatim ga posesivno stisne. Namrštim
se. »Miško, mislim da bismo danas trebali ostaviti Elainu i Alana nasamo.«
Opet otrese glavom, sad odrješito. Nema šanse.
»U redu je da ostane, ako ti nemaš ništa protiv. Bonnie je dražesna.«
Zbunjeno pogledam Elainu. »Jesi li sigurna?«
Posegne za Bonnie i pogladi je po kosi. »Sigurna sam.«
»Pa... u redu.« Osim toga, pomislim, trenutačno bi mi trebalo čudo da odvojim
Bonnie od Elaine. »Onda idem. Bonnie, miško, doći ću te posjetiti ujutro.«
Kimne. Krećem van i okrenem se kad čujem malene korake iza sebe. Bonnie je ustala
iz kreveta i gleda me. Uhvati me za ruku i povuče dolje prema sebi. Izgleda zabrinuto.
»Što je, miško?«
Potapša sebe, posegne pa potapša mene. Pa ponavlja to, uporno. I iznova, izgledajući
sve zabrinutije. A onda shvatim. Zarumenim se, suze mi navru na oči. S tobom sam,
govori. Ostajem samo da pomognem Elaini. Ali s tobom sam. Želi se uvjeriti da i ja
razumijem. Da, Elaina je Mama. Ali ja sam s tobom.
Ne kažem ništa. Umjesto toga kimnem u znak razumijevanja i privučem je u zagrljaj
prije nego što napustim sobu.
Alan dolje stoji i bulji kroz prozor u nadolazeći suton.
»Elaina će biti u redu, Alane. Zamolila me da ti kažem da se prestaneš okrivljavati i da
te treba. Ah, i imate Bonnie preko noći. Odbila je napustiti Elainu.«
Ovo kao da ga razveseli. »Stvarno?«
»Aha. Jako je zaštitnički raspoložena.« Prstom ga ubodem u prsa. »Alane, znaš da
suosjećam. Znaš da da. Ali moraš odvući dupe gore i zagrliti svoju ženu.« Nasmiješi
se. »Bonnie ti čuva leda.«
»Da«, kaže nakon nekog vremena. »U pravu si. Hvala.«
».Nema problema. I Alane? Ako sutra trebaš slobodan dan, uzmi ga.«
Lice mu je tmurno. »Nema te jebene šanse, Smoky. Dobili su što su htjeli. Lovit ću te
gadove dok ih ne uhvatim ili dok ne umru.« Nasmije se, ovaj put zastrašujuće.
»Mislim da će dobiti više od onoga što su očekivali.«
»Upravo tako«, odgovorim.

TRIDESETO POGLAVLJE

VOZIM SE NATRAG, osjećam se usamljeno. Keenan i Shantz ondje su gdje bi i trebali

biti, s Bonnie, tako da sam stvarno sama. Vani je mračno, a autocestama noću vlada
osebujna atmosfera izoliranosti. U nekim trenucima mog života, taj je osjećaj bio
dobrodošao. Sad je izolacija ispunjena bijesom, tugom i grčevitim hvatanjem za volan
dok zamišljam Jackov vrat. Mjesec blješti. Negdje u sebi znam da je njegovo svjetlo
lijepo. Večeras me podsjeća na trenutke kad sam promatrala krv kako se pod
mjesečinom skuplja u lokve. Crna i konačna odražavala je mjesečev sjaj.
Vozim se na mjesečini koja me podsjeća na krv cijelim putem kući. Zaustavljam se
pred kućom kad mi zazvoni mobitel.
»James ovdje.«
Uspravim se. U glasu mu čujem nešto što još nikad nisam. »James? Što je bilo?«
Glas mu drhti. »Ti... ti gadovi!«
Jack ml.
»James, reci mi što se dogodilo.«
Čujem ga kako diše preko telefona. »Došao sam k mami prije dvadesetak minuta.
Htio sam pokucati na vrata kad sam primijetio da je na njih zalijepljena omotnica. S
mojim imenom. Pa sam je otvorio.« Duboko udahne. »U njoj je bila poruka i... i...«
»Što?«
»Prsten. Rosin prsten.«
Rosa je bila Jamesova sestra, ona koja je umrla. Ona čiji je grob htio sutra posjetiti s
majkom. Mračno razumijevanje počinje treperiti u mojoj podsvijesti. »Sto piše u
poruci, James?«
»Samo jedan redak. Rosa više ne počiva u miru.«
Osjećam kamen u trbuhu.
Jamesov je glas očajan. »Prsten u toj omotnici, Smoky, s njim smo je pokopali.
Razumiješ li?«
Trepet je sve glasniji, kao krila šišmiša. Ne odgovaram.
»Nazvao sam groblje. Dobio osiguranje. Izašli su i potvrdili.«
»Sto su potvrdili, James?« Mislim da znam, ali pitam jer se nadam da nemam pravo.
Šišmiši sad već halabuče.
On duboko udane. Kad progovori, glas mu puca. Smoky, nema je. Rose. Gadovi su je
iskopali.«
Ležim čela naslonjena na volan. Trepet je nestao. »Oh, James...«
»Znaš li koliko je imala godina kad ju je ona ništarija ubila? Dvadeset. Dvadeset, a bila
je pametna i draga i lijepa i trebalo mu je tri dana da je ubije. Tako su mi rekli. Tri
dana. Znaš li koliko je trebalo mojoj majci da prestane plakati zbog toga?« Krikne:
»Nikad!«
Uspravim se. Još su mi uvijek oči zatvorene. Znam što je taj strani zvuk u Jamesovu
glasu. Bol. Bol i ranjivost. »Ne znam što da kažem. Jesi li... hoćeš li da dođem do
tebe? Kakav ti je plan?« Moje riječi zvuče onako kako se osjećam. Bespomoćno.
Dugo šuti pa grubo uzdahne. »Ne. Majka mi je gore, sklupčana
jeca i čupa si kosu. Moram do nje, moram...« Odluta mislima. »Rade ono što su rekli
da će raditi.«
Osjećam se prazno. »Da.« Ispričam mu o Elaini.
»Kučkin sin!« krikne. Gotovo da mogu osjetiti kako se muči ne bi li se kontrolirao.
»Gad.« Još tišine. »Sredit ću stvar. Nemoj dolaziti. Imam osjećaj da ćeš večeras dobiti
još jedan telefonski poziv.«
Trepet u trbuhu. Rekao je da će zbog njega svatko od nas
izgubiti nešto. Na redu je još Leo.
»Želim tu ništariju. Jako.«
Te sam riječi danas na različit način čula dva puta. Pomisao na to da ću ih čuti opet
ispunjava me ljutnjom i očajem. Uspijevam ostati sabrana. »I ja, James. Hajde pomoći
mami. Nazovi me ako me trebaš.«
»Neću te trebati.«
Toliko o boli i ranjivosti.
On prekine razgovor, a ja ostanem sjediti u autu pred kućom, gledam mjesec. Na
minutu, samo minutu, obuzme me jedan od onih sebičnih, egocentričnih momenata
u životu koji nose samo pozicije šefa u poslovima gdje je riječ o životu ili smrti. Ti su
ljudi moja odgovornost. Osjećam da ih ostavljam na cjedilu, ali u ovom sebičnom
trenutku ne brinem se za njihovu dobrobit — samo priželjkujem da nisu moja
odgovornost.
Ščepam volan i snažno ga okrenem.
»Ali jesu tvoja odgovornost«, šapnem i sebičnost nestane, a ostane usijana mržnja.
I učinim nešto što sam činila i prije: vrištim u autu lupajući o volan, ispod jebenog
mjeseca.
Terapija po preporuci dr. Smoky.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

KAD UĐEM, NAZOVEM Leov broj mobitela. Zvoni i zvoni. »Kvragu,

Leo, javi se!« protisnem kroz zube.
I on se javi. Zvuči umorno i mrtvački, stegne me oko srca.
»Halo?«
»Leo! Gdje si?«
»Kod veterinara sa svojim psom, Smoky.«
Normalnost mi odgovora na trenutak pruži nadu.
»Netko mu je odrezao sve noge. Moram ga dati uspavati.« Zastanem otvorenih usta.
U šoku. Zatim mu pukne glas. Čist, oštar lom tanjura od porculana koji udara o
opeku. »Tko bi učinio tako nešto, Smoky? Došao sam kući, a on je bio tamo
pokušavajući... pokušavao je...« Zbog svoje boli zvuči kao da povraća dok traži riječi.
»Pokušavao je dopuzati do mene. Krv posvuda, a on radi te grozne zvukove, kao...
kao dijete. Gleda me tim očima, bilo je kao... izgledao je kao da misli da je učinio
nešto krivo. Kao da me pita, >Što, što sam učinio krivo? Popravit ću sve, samo mi reci.
Vidiš? Ja sam dobar pas.<«
Suze mi teku niz obraze.
»Tko bi učinio tako nešto?«
Da je zaista razmislio o tome, znao bi tko. Ono što on govori jest to da netko tko je u
stanju napraviti takvo nešto ne bi trebao postojati. »Jack ml. i njegov prijatelj, Leo.
Eto tko.«
Čujem kako hvata zraka, zvuk agonije. »Što?«
»Ili su to učinili oni ili su nekoga zaposlili. Ali bili su to oni.«
Osjećam kako zbraja dva i dva. »Ono što su rekli u e-mailu...«
»Da.« Da, Leo, pomislim. Oni postoje, a ono što su učinili tvojem psu, to je za njih
ništa.
Duga, bremenita tišina. Zamišljam njegove misli. Mučili su mi psa zbog onoga što
jesam. Krivnja mi se obija o glavu, osjećam se grozno i izmoždeno. On pročisti grlo,
grozan zvuk. »Tko još, Smoky?«
I tako udahnem i ispričam mu. O Elaini i Jamesu. Izostavljajući detalje o Elaininoj
bolesti. Kad završim, on šuti. Pričekam ga.
»Bit ću u redu.« Kratka izjava i puna laži. Ali daje mi do znanja da razumije.
Opet izgovaram rečenicu, onu koju počinjem mrziti. »Nazovi me ako me trebaš.«
»Da.«
Prekidam razgovor i nakratko stojim u kuhinji s rukom na čelu. Ne mogu iz glave
izbrisati sliku. Molećive oči. Sto sam učinio krivo...? A odgovor je grozan, još grozniji
jer će pas umrijeti nikad ne saznavši istinu.
Ništa. Nisi učinio ništa krivo.
»Zaista su krenuli punom parom«, kaže Callie.
»Da. Htjela sam da znaš. Budi oprezna.«
»I ti, dušice.«
»Ne brini.«
Kad spustim slušalicu, odem do kuhinjskog stola, sjednem, uronim glavom u ruke.
Ovo je bio najgori dan u dugo vremena. Osjećam se izmoždeno, tužno i prazno. I
usamljeno.
Callie ima svoju kćer, Alan Elalnu. A koga imam ja?
I tako zaplačem. Osjećam se blesavo i slabo, ali činim to jer si ne mogu pomoći. Traje
dovoljno dugo da postanem ljuta i obrišem lice rukama tjerajući slabost od sebe.
»Daj se više prestani samosa- žalijevati«, ljutim se sama na sebe. »Činjenica je da si
sama kriva. Nisi im dopustila da dodu k tebi i budu s tobom kad si patila, tako da ako
ikoga želiš okriviti, okrivi sebe.«
Osjećam kako ljutnja raste, prepuštam joj se. Osuši mi oči. Jack ml. i njegov kompić
poigravali su se s mojom obitelji. Posezali su u njihove živote nanoseći im zlo u
najintimnijim kucima.
»Gotovi su«, kažem praznoj kući. Zbog čega se nasmiješim. Još je luckasta nakon svih
tih mjeseci, drži govor ohrabrenja zraku.
To je to, shvaćam. Nova ja. Tako će ostati. Još se uvijek u meni budi zmaj, još vidim
vlak tame i mogu pucati iz svog pištolja. Ali više nisam toliko precizna i samouvjerena.
Odskakujem i guram se, poneki dio mene izgubi svoje mjesto. Imam novo svojstvo:
krhkost. Strana mi je, baš mi se i ne sviđa — ali to je stvarnost.
Penjem se stepenicama do spavaće sobe osjećajući se kao da za sobom vučem lance,
toliko sam umorna. Toliko osjećaja.
Prolazim pokraj ureda koji nam je Matt namjestio i ne znam zašto, ali zastanem i
provirim unutra. Vidim svoj kompjuter prekriven prašinom i nekorišten mnogo
mjeseci. I pitam se.
Sjednem pred njega čekajući da se sustav pokrene. Imam li još internetsku vezu? Ne
sjećam se kako smo je plaćali. Ali otvorim browser i vidim da je imam. Naslonim se
nakratko gledajući u ikonu na desktopu, kraticu do programa za e-mail. Razmišljam.
Dvaput kliknem na nju, program se otvori. Na tren oklijevam, a zatim kliknem na
provjeri poštu. Počnu se skidati svakakve stvari. Mjeseci ignorirane željene i
neželjene pošte. Nalazim i ono što sam mislila da ću vidjeti. Zadnji e-mail poslan prije
samo sat vremena. Naslov je Koliko stoji taj psić u izlogu?
Trenutačno sam puna energije zbog mržnje koju sad osjećam prema njemu.
Otvaram ga i čitam.

Najdraža Smoky,
dosad ste se, siguran sam, uvjerili da sam čovjek od riječi. Callie Thorne morala se
suočiti sa svojom kćeri, žena Alana Washlngtona pita se hoće li umrijeti. Jadan Leo
uhvatio se u koštac s preuranjenom smrću čovjekova najboljeg prijatelja. A što se tiče
Jamesa — pa... baš gledam Rosu dok ovo pišem. Izgleda pomalo ofucano, ali
iznenadila bi Vas učinkovitost tekućina za konzerviranje koje koriste na mrtvima.
Nema oči, ali kosa joj još uvijek izgleda ljupko. Prenesite to Jamesu, hoćete li?
Mislim da je osveta najučinkovitiji način da se zaoštri mač, zar ne? Pa, razmislite malo
o tome. Ako prije niste bili tog mišljenja, siguran sam da sad jeste. Zasigurno me svi
želite mrtvog! Možda će neki od vas o tome čak i sanjati. Mene kako molim za milost
koju neću dobiti. Vi kako mi smještate metak u glavu umjesto da me smjestite u
zatvorsku ćeliju.
Ali dvije su strane tog novčića, a ja želim podignuti uloge. Neka vam bude jasno, ako
već nije tako: ništa što Vam je priraslo srcu nije na sigurnom.
Budite dobri u lovu, jer dokle god sam na svijetu, slobodan da se šuljam šumama na
rubu civilizacije, od vas ću uzimati i uzimati i uzimati. Stvari koje sam dosad taknuo i
uzeo činit će se kao ništa.
Svaki tjedan u kojemu me ne uhvatite uzet ću nešto svakome od vas. Agentici Thorne
oduzet ću davno izgubljenu kćer i unuka. Alanu ženu. Ubit ću Jamesovu majku. I tako
dalje dok svi ne počnu živjeti život koji Vi živite, Smoky. Dok sve što vole ne nestane,
dok im kuće ne postanu prazne i preostane im samo jedno: užasno saznanje da se
sve to dogodilo zbog toga što su i što rade.
Nadam se da sad znate da mislim što kažem. I nadam se da će Vam ovaj sveprisutni
pištolj ispred glave dati konačan poticaj da Vas sve dovede do stanja fokusirane
spremnosti. Sve vas trebam, nabrušene. Želim da imate oči ubojice.
A sad krenite i dajte sve od sebe. Imate tjedan dana. U tom su periodu stvari koje
volite na sigurnom. Nakon toga počet ću prož- dirati vaše svjetove, a duše će vam
lagano odumirati.
Osjetite li uzbuđenje? Ja svakako da. Neka vam je sa srećom!
Iz Pakla, Jack ml.
P. S. Agentice Thorne, možda se pitate jesam II Vam zaista nelto oduzeo? Možda
zapravo mislite da sam Vam nehotice učinio uslugu. Na neki je način to moguće. Ali
razmislite još malo. Možda sam Vas jednostavno podsjetio na nešto što ste zauvijek
izgubili. Jeste li već shvatili? Sto ste izgubili?
Dugo, dugo gledam te riječi sjedeći u praznom domu. Nisam tužna, čak ni ijutita.
Zapravo sam ispunjena upravo onime što su cijelo vrijeme htjeli.
Sigurnošću.
Prije ću umrijeti nego što će netko u mojoj malenoj obitelji završiti kao ja: tako da
pričaju sa sobom dok sami plaču.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

JUTRO JE, DALA sam timu uređenu verziju Jackova e-maila. Pogledam ih, proučavam
svoju trupu.
Svi izgledaju kao da su izašli iz pakla. Ali izgledaju ljutito. Nikome nije stalo
razgovarati o onome što se dogodilo. Žele u lov. I oslanjaju se na mene da ih vodim,
čekajući.
Smiješno, pomislim. Odgovornost se tako lako preuzme, a tako je teško riješiti je se.
Prije tjedan sam dana razmišljala o tome kako ću si prosvirati mozak. A sad žele da im
kažem što da rade. »Pa«, kažem, »jednu smo stvar ustanovili sa sigurnošću.« »Koju?«
kaže Alan.
»Jack ml. i njegov kompić. Oni su pravi šupčine.«
Nakratko tišina, a potom smijeh. Svi se smiju osim Jamesa. Napetost pomalo nestaje.
Pomalo.
»Slušajte«, kažem, »u prvoj su rundi pobijedili, svaka čast. Nema dvojbe. Ali učinili su
veliku grešku. Htjeli su to da ih želimo uhvatiti i dobili su što su tražili. Nemaju pojma
što to znači.« Zastanem mjerkajući njihovu reakciju. »Misle da su ispred nas. Kao da
to ne znamo. Uvijek to misle. Ali imamo otiske prstiju jednog
od njih i znamo da su dvojica. Zatvaramo krug. U redu?« Kimaju glavom. »Fino.
Dakle, krenimo na posao. Callie, ponovi mi što je dr. Child rekao o profilu ubojica,
nisam obraćala pažnju.«
Dr. Kenneth Child jedan je od rijetkih analitičara čije mišljenje poštujem. Bila sam
zamolila Callie da mu da kopiju svih informacija o Jacku ml. te ga pita za konzultacije
u najkraćem mo-gućem roku.
»Poručio je da ti kažem kako je pročitao pismo i da ima tezu, ali želi pričekati da vidi
što god će biti u paketu. Onome koji bi trebao stići dvadesetog.« Slegne ramenima.
»Bio je prilično od-rješit što se toga tiče.«
Neka. Dr. Child nikad me nije tako ignorirao. U ovom ću slučaju morati vjerovati
njegovim instinktima. Okrećem se Alanu i Leu. »Dokle ste došli s nalogom za Annienu
listu pretplatnika?«
»Trebali bismo je imati za sat vremena«, kaže Leo.
»U redu. Pratite to i dalje.« Pucnem prstima. »Je li netko iz losandeleske Jedinice za
uklanjanje bombi spreman za akciju?«
Alan kimne. »Da. Donijet će i tragač bombi.«
»Tragač bombi« naziv je za stroj koji služi mobilnoj
spektrometriji iona. Ukratko, ima sposobnost detektirati ionizirane molekule
specifične eksplozivnim materijalima.
Mnogo smo raspravljali o tome kako da dvadesetoga postavimo stvari. Jones je htio
specijalce u slučaju da Jack ml. ili prijatelj odluče osobno uručiti paket. To sam
zabranila.
»Dosad nisu tako postupali«, rekla sam, »pa neće ni sada. Očekujem da će biti
jednostavno. Obična dostava.«
Pristao je nakon prigovora. I nakon što sam izložila argument da bi specijalci
vjerojatno sa sobom doveli i medije. Ali bili smo na istoj strani što se tiče tehničara za
demontiranje bombi. Ne poduzeti tu mjeru opreza bilo bi previše hazarderski.
»Nešto me još uvijek muči oko Anniena dosjea«, kaže Alan. Pogleda Jamesa. »Budi
dobar pa mi reci svoje mišljenje.«
»James, pomogni mu.«
James kimne. Ovo jutro nije izgovorio ni riječ.
»Postoji još jedno pitanje koje traži odgovor, dušice«, promrmlja Callie. »Otkud im
sve informacije? Mislim — našli smo prisluškivače u uredu dr. Hillsteada, ali povijest
bolesti, moja kći?«
»Nije to tako teško«, ubaci se Leo. Pogledamo ga. »Informacije naprosto nisu tako
sigurne kao što ljudi misle. Elainina povijest bolesti?« Slegne ramenima. »Bijela kuta,
dobar nastup i u bolnici se možeš prošetati gotovo svuda. U kombinaciji s
kompjuterskim znanjem možeš hakirati server bolnice. Možeš kupiti informacije,
ukrasti informacije, hakirati informacije.« Slegne ramenima. »Šokirali biste se koliko
to može biti lako. Vidio sam kako to ide kad sam radio u Kompjuterskim zločinima.
Dobri hakeri ili kradljivci identiteta mogu se dočepati svakakvih osobnih podataka.
Stvari koje bi vas začudile.« Pogleda Callie. »Da mi date tjedan dana, mogao bih
saznati sve o vama. O proračunu troškova na kreditnoj kartici do lijekova koje
uzimate.« Ogleda se oko sebe pogledavši sve nas. »Stvari koje je zasad iskopao?
Potresne su, znam. Ali nije potrebna viša matematika da se dođe do njih.«
Zurim u njega kratko sređujući misli. Svi to radimo. Napokon, kimnem. »Hvala, Leo. I
— znate li svi koji vam je zadatak?« Ogledam se. »Fino.«
Vrata se ureda otvore prekinuvši nas. Bacim pogled da vidim tko ulazi i zabrinem se.
Marilyn Gale stoji na vratima, izgleda zabrinuto. Policajac u uniformi stoji pokraj nje i
u rukama drži paket.

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

»STIGAO JE PRIJE sat vremena«, kaže, »adresiran je na Vas, agentice Barrett, preko
mene. Mislila sam...« odluta, ali svi razumijemo. Tko bi drugi poslao nešto za mene
na Marilyninu adresu?
U uredu smo. Svi smo natiskani oko stola potajice gledajući paket i znatiželjno
pogledavajući Marilyn. Callie to primijeti i njezina iritacija nadvlada brigu oko paketa.
»O, za Boga miloga«, kaže, »ovo je moja kći, Marilyn Gale. Marilyn, ovo su James,
Alan, Leo, niži dužnosnici.«
Marilyn se na to naceri. »Zdravo«, kaže.
»Jeste li ga presreli?« upitam policajca, nekog narednika Oldfielda.
»Nisam, gospođo.« Izgleda kao prizeman tip. Tu je već neko vrijeme, ugodno se
osjeća u ulozi policajca i ne ugrožavam ga ni ja ni FBI općenito. »Naš je zadatak bio do
promatramo kuću. I gospođicu Gale kad izađe, naravno.« Tržne palac prema Marilyn.
»Došla je k nama s paketom, objasnila što je muci i zamolila da je prevezemo ovamo
s paketom.«
Okrenem se k Marilyn. »Nisi ga otvorila, zar ne?«
Lice joj se opet uozbilji. »Nisam. Mislila sam da ne bih trebala. Mislim, završila sam
samo prvu godinu kriminaliitike«, vidim kako Alan i Leo na to izmjenjuju poglede, »ali
i da nisam, samo da gledaš TV, znaš da ne treba prtljati s mogućim dokazima.«
»Odlično, Marilyn«, kažem. Sljedeće riječi biram pažljivo. Ne želim je previše uplašiti,
ali moram ih reći. »No to nije jedini razlog. Sto da je odlučio učiniti nešto ludo?
Primjerice, poslati pismo-bombu.«
Marilyn razrogači oči. Lagano problijedi. »Oh... ja... Isuse. Mislim, nikad mi nije palo
na pamet...« problijedi. Razmišlja o djetetu, dam se kladiti.
Callie stavi ruku na njezino rame. U očima joj vidim ljutnju i brigu. »Sad više nemaš
razloga za brigu, dušice. Prošla si kroz sigurnosni rendgen prije nego što si došla gore,
zar ne?«
»Da.«
»Tamo traže upravo takve stvari.« .
Boja se vraća u Marilynino lice. Brzo se oporavlja.
Dakle, ovo što imamo ovdje, pomislim, nešto je novo i uzbudljivo. I možda ne baš
lijepo za vidjeti.
»Callie, ne bi li odvela Marilyn na ručak?«
Shvaća me. Otvorit ću paket; unutra bi moglo biti nešto što Marilyn ne bi trebala
vidjeti.
»Dobra ideja. Idemo, dušice.« Primi Marilyn za ruku krenuvši prema vratima. »Samo
usput, gdje je Steven?«
»Pazi ga moja mama. Jesi li sigurna da smiješ sad otići?«
»U redu je«, kažem joj smiješeći se, iako to iznutra ne osjećam. »I hvala ti što si nam
donijela paket. Ako se ovo ponovno dogodi, nazovi nas. Paket ne diraj.«
Oči joj se opet razrogače dok kimne glavom. Callie je izgura van.
»Gospodo, bi li Vam smetalo da ostanem?« upita narednik Oldfield i slegne
ramenima. »Htio bih vidjeti što je u paketu. Da dobijem osjećaj za počinitelja.«
»Naravno da ne. Dokle god na svoj popis zadataka ubuduće upišete i presretanje
paketa.« Pogledam ga. »Nije zamjerka, samo molba.«
Kimne glavom. »Već jesam, gospodo.« Otvaram ladicu, posegnem unutra i izvadim
gumene rukavice, navučem ih. Sad se fokusiram na paket. Još jedna čvrsta smeđa
omotnica. S prednje su strane poznata velika slova pisana crnom tintom: NA RUKE
SPECIJALNOJ AGENTICI BARRETT. Paket je debeo oko centimetar, centimetar i pol.
Okrenem ga, provjerim preklop. Nije zapečaćen. Zatvorenog ga drži jedino vezica.
Dignem pogled. Svi šute, čekaju. Mogla bih ga i otvoriti.
Na vrhu je pismo. Kratko pregledam sadržaj. Oči mi se stisnu kad vidim nekoliko
stranica isprintanih fotografija. Svaka prikazuje ženu golu od struka naviše, u
gaćicama, neke su privezane za stolce, neke za krevete. Sve preko glave imaju
kapuljaču. U omotnici je još nešto, stegne me oko srca. CD.
Promatram pismo. Što sad? Potišteno pomislim.

Poštovanje, agentice Barrett!

Jasno mi je da je ovo bio zaobilazni put, poslati paket putem gdice Gale. Ali služilo je
samo jednoj svrsi: da nastavim prenositi svoju raniju poruku. Da nitko koga volite nije
na sigurnom odlučim li posegnuti i... dotaknuti ih.
Ne, ovo je sve za Vas, agentice Barrett. Molim Vas, poslušajte me dok Vam ne
objasnim. Iza svega nalazi se filozofska misao, djelić povijesti koji trebate razumjeti
ako želite u cjelini shvatiti sadržaj paketa.
Znate li koja ja najtraženija riječ na internetu? Seks. Uzevši to u obzir, znate li koja je
jedna od ostalih najtraženijih riječi? Silovanje.
Pokraj milijuna ljudi koji posjećuju web, pokraj svega što na njemu postoji, dvije su
stvari koje su najtraženije, najželjenije — seks i silovanje.
Što to znači? Moglo bi se reći, s obzirom na demografiju interneta,
da to znači da baš sad milijun muškaraca sjedi kod kuće misleći na silovanje. Znojnih
dlanova i nabreklih hlača. Fascinantno, zar ne?
Dopustite da Vas odvedem drugim, srodnim putem, Na Internetu se počela širiti
nova vrsta web-stranica. Stranice posvećene muškarcima koje povezuje mržnja
spram žena. Uzmimo na primjer stranicu pod imenom »osvetakučki.com«. Na njoj
zavedeni muškarci objavljuju kompromitirajuće fotografije svojih bivših djevojaka ili
žena. Golotinju. Seksualne fotografije. Sve s jednom misli na umu: poniženje i
sramota. Ispod svake fotografije drugi su članovi pozvani da izraze svoje mišljenje. U
prvom sam privitku priložio primjer. Bacite pogled na njega.
Nalazim privitak na koji misli. Na vrhu je slika nasmiješene brinete. Ima dvadeset,
dvadeset pet godina. Gola je, raširila je noge za kameru. Ispod slike piše: Moja glupa
cura koja me vara. Razje- bana kurvetina. Niže niz odgovora. Čitam ih redom. '
TIPIZKALIFORNIJE: KAKVA SJEBANA TREBA! BUDI SRETAN ŠTA NEKO DRUGI JEBE TU
ODVRATNU PICU!
JAKE 28: TREBAO SI JOJ TUTNUTI KOJI ROHYPNOL I DOVEST JE K MENI I MOJOJ EKIPI
DA JE NAŠUPČIMO! KURVA! RIZZO: ROHYPNOL JE ZAKON! DANNYBOY: JA BIH JE
POJEBO!
MISTER25CM: DOBRA PIČKA. ŠTETA ŠTO JE TAKVA KUČKA. OBDARENITVRD: NAPRAVI
ŠTO I JA! GURNI JOJ KURAC U USTA I RECI JOJ DA ZAČEPI GUBICU!
Odlažem papire. Dosta sam pročitala. Zlo mi je od takve lakomislene mržnje.
»Opa«, zazviždi Leo. »Ovo je jebeno nevjerojatno uznemirujuće.«
Nastavim čitati.
Otkrivenje, zar ne? Dakle, što se onda kuha u našem vještič- jem kotlu? Da vidimo:
seks i silovanje, mržnja spram žena kao hobi. Kad ih promiješamo zajedno, što
dobijemo?
Okolinu koja savršeno doprinosi susretanju umova. Umova poput mojeg, agentice
Barrett.
Istina, većina je infantilna, bezvrijedna. Ali ako ste spremni istraživati kao ja, čeprkati,
pirjati na laganoj vatri, obmanjivati... moiete naći nekoliko koji su spremni prijeći na
drugu stranu. Sve što im nedostaje, u većini slučajeva, malo je ohrabrenja. Mentor,
ako baš hoćete.
Osjećam kako mi krči u želucu. Neki dio mene misli da zna u kojem ovo smjeru ide.
Vjerujem da sam postavio temelje da biste potpuno razumjeli. A sad pređimo na
fotografije, u redu? Vjerojatno ste ih već preletjeli. Dobro ih proučite.
To i činim. Ukupno je pet žena. Pobliže ih promatram. »Što misliš?« upitam Alana.
»Izgledaju li krevet i stolac jednako na svim slikama?«
Alan uzme papire, skenira ih. »Da.« Skiljne, a zatim stavi papire na moj stol jedan
pokraj drugog. Pokaže na tepih na jednoj od slika. »Pogledaj.«
Pogledam. Vidim mrlju.
»Zatim ovdje«, kaže pokazujući na još jednu sliku. Ista mrlja.
»Sranje«, kaže Leo. »Druge žene, isti tip.«
»Ali to nije Jack ml., zar ne?« James kaže prekinuvši tišinu. »Jack ml. nije počinitelj.
Možda njegov trenutačni ortak.«
Nakon ovoga uslijedi tišina. Vratim se pismu.
Bistri ste, agentice Barrett. Siguran sam da ste dosad, nakon što ste izučili fotografije,
primijetili da se ove mlade djevojke pojavljuju na istom mjestu. Razlog je
jednostavan: svih pet ubio je isti čovjek!
Prokunem. Dio mene je znao, ali sad je on potvrdio sumnju. Te su žene već mrtve.
Moida ste Vi ili jedan od Vaših kolegi već izveli i ostatak. Da
muškarac koji je ubio ove žene nisam ja. Ako je tako, smijem
li prvi pljeskati?
Našao sam talentiranog mladića koji je snimio fotografije u tom nepreglednom,
tmurnom okružju čije divlje poljane sačinjavaju World Wide Web. Prepoznao sam
njegovu glad i mržnju i nije mu trebalo dugo da učini korak. Da se odrekne zadnjeg,
budalastog uporišta u svjetlu i prigrli tamu.
Naravno, ovo je možda samo obmana, zar ne? Pogledajte CD koji sam priložio, a kad
budete gotovi, ne ustručavajte se nazvati agenta Jenkinsa u njujorškom uredu Višeg
FBI-a. Pitajte ga o Ronnie Barnes.
Oh, i ako u Vašim grudima još prebiva nada da će Vam Barnes pružiti trag za kojim
toliko žudite, žao mi je što moram biti taj koji će Vam to priopćiti, ali gospodin Barnes
više nije s nama. Pogledajte CD. Razumjet ćete.
Sve do poruke, jer zasad završavam. Poruka ostaje ista: ulovite me. Sretno u lovu i
sjetite se: Ronnie Barnes bio je samo jedan od mnogih s takvom posebnom
požudom. Ja uvijek tražim susret s velikim umovima.
Iz Pakla, Jack ml.
»Isuse bože«, kaže Alan s gađenjem. »Zanimljivo«, odvrati James zamišljeno. »On je
kao živ kompjuterski virus. To nam pokazuje. Da se može replicirati u drugima.«
»Da«, odgovori Leo, »i opet je podignuo ulog. Daje nam do znanja da neće prestati s
eskalacijom dok ga ne uhvatimo.«
Preumorna sam i uznemirena da bih odgovorila. Pružim Leu CD. »Stavi ga unutra.«
Pomaknemo se i stojimo iza njega dok stavlja CD u CD- -player. Vidimo ono što nam
postaje jako poznato — video-doku- ment. Leo me pogleda.
»Može.«
Dvaput klikne na njega. Počne slika i ton. Vidimo ženu privezanu za stolac. Ovaj je put
potpuno gola, a lice joj nije prekriveno. Primjećujem da je brineta. Zgodna djevojka u
ranim dvadesetima. I želi iskočiti iz kože od straha.
Pokraj nje pojavi se muškarac. Ceri se, gol je. Progutam slinu s gađenjem kad
primijetim i to da ima punu erekciju. Napalio ga je strah. Pretpostavljam da je to
Ronnie Barnes.
»Tip izgleda kao štreber«, primijeti Oldfield.
Nije baš ljubazan, ali ima pravo. Ronnie Barnes prištav je mladić tek izašao iz
adolescencije sa žgoljavim prsima i naočalama s debelim staklima. Onaj tip muškarca
kojem se rugaju površne žene. Koji masturbira misleći na njih iako ih mrzi zbog stvari
koje govore. Mrzit će ih još i više jer su poželjne, mrzit će sebe jer ih želi. Znam sve to
ne zato što je žgoljav i prištav, nego zato što u rukama ima nož i to ga napaljuje.
Pogleda nešto što ne vidimo, izvan kadra. »Želiš da to učinim sad?« upita. Ne čujem
odgovor, ali on kimne i uzbuđeno lizne donju usnu. »Cool.«
»S kim priča?« pita se Alan.
»Imaš dva pokušaja«, kažem.
Barnes se sagne, kao da se želi sabrati. Ono s čime nastavi toliko je odlučno, toliko
brutalno da svi ustuknemo od šoka.
»Nedojebana kučkol« krikne. Podigne lovački nož i spusti ga svom brutalnošću koju je
uspio iznaći. Čini se kao da je potpuno nestao u njoj. Nije da samo izvadi nož, snažno
ga potegne, divlje i gnjevno. Digne ga iznad glave, opet, i spusti dolje, opet.
Ulaže cijelo tijelo u to, sve svoje mišiće; vrat mu je naboran od truda.
I opet.
Ovo nije Jackov metodički način. To je luđačka bezumnost bez kontrole.
I opet.
»Kučkol« krikne Barnes. Potom samo nastavi vikati.
»Gnjus!« kaže Leo. Poskoči i potrči prema koäu za smeće
povraćajući u njega.
Nitko mu ne uzima za zlo.
Kako je počeo, tako je i završio. Žena je završila na leđima. Jedva se raspoznaje da je
ljudsko biće. Barnes je na koljenima, naginje se nazad, ruke otvorene, oči zatvorene,
prekriven krvlju i znojem. Hiperventilira u svojem blaženstvu. Više nema erekciju.
Opet pogleda izvan kadra s obožavanjem na licu. »Mogu li sad reći?« Okreće lice u
kameru, gleda ravno u nju. Nasmije se bez traga humanosti i duševnog zdravlja. »Ova
je za tebe, Smoky.«
»Oh, čovječe...« promrmlja Leo.
Ne kažem ništa. Neki se dio mene isključio. Nastavljam gledati.
Barnes opet pogleda izvan kadra. »Jesam li bio dobar? Kako si htio?« Vidim da mu se
izraz lica promijenio. Prvo zbunjenost. Zatim strah. »Sto radiš?«
Kad čujem pucanj koji mu raznese mozak, poskočim nehotice, stolac padne iza mene.
»A u kurad« vikne Alan jednako preneražen.
Nagnem se naprijed grčevito se držeći za strane stola dok mi se ruke tresu. Znam što
slijedi. Sigurno. Ne bi on propustio priliku. Nije me razočarao. Lice s kukuljicom pojavi
se pred kamerom s očima naboranim od smiješka koji ne možemo vidjeti. Pokaže
nam dva palca prema gore.
Video je gotov.
Svi su u šoku i šute. Leo obriše usta. Ruka narednika Oldfi- elda zalutala je do njegova
pištolja, nesvjestan refleks.
Moj mi se um čini kao prazno, šuplje mjesto. Vjetar njime gura lopte suhog korova.
Sabrati se gotovo je doslovna stvar.
Iz usta mi se puši kad progovorim. Glas mi je napet. »Natrag na posao«, kažem.
Svi me pogledaju kao da sam luda.
»Hajdemo!«, obrecnem se. »Saberite se, ljudi. Ovo je samo još jedno jebeno
odvlačenje pozornosti. Poigrava se s nama. Sredite se i vratite se na posao. Ja ću
nazvati tog agenta Jenkinsa.« Glas mi zvuči čvrsto, ali još se tresem.
Prođe minuta da moje riječi dopru do njih. Kreću na posao. Uzimam telefon, zovem
centralu i molim ih da nazovu njujorški ured FBI-a, sve automatski. Vrti mi se u glavi.
Kad se javi centrala, molim agenta Jenkinsa. Kakvo iznenađenje — i on je u
Koordinacijskom NCAVC-u.
Telefon zvoni, netko diže slušalicu. »Specijalni agent Bob Jenkins.«
»Zdravo, Bobe. Smoky Barrett ovdje, iz losanđeleskog Koordinacijskog NCAVC-a.«
Iznenadi me normalan zvuk mog glasa. Bok, kako si, upravo sam pogledala kako je
neki tip izvadio utrobu nekoj ženi, što ima novoga kod tebe?
»Zdravo, agentice Barrett. Znam tko ste.« Zvuči znatiželjno. I ja bih bila da sam na
njegovu mjestu. »Sto ima?«
Sjednem. Udahnem. Čini mi se da mi srce počinje udarati normalno. »Sto mi možete
reći o Ronnieju Barnesu?«
»Barnes?« Zvuči iznenađeno. »Opa, to je stara stvar. Od prije šest mjeseci ili tako
nešto. Ubio je i osakatio pet žena. I to stvarno osakatio. Iskreno, bio je to lak slučaj.
Netko je primijetio smrad i prijavio ga. Policajci su otišli u stan, našli jednu od mrtvih
žena i njega s metkom u glavi, sam se upucao. Završen slučaj.«
»Imam novosti za Vas, Bobe. Nije se upucao sam.«
Duga stanka.
»Recite.«
Ispričam mu sinopsis o Jacku ml. i paketu koji nam je upravo poslao. O videu. Kad
sam gotova, on neko vrijeme šuti.
»Mislim da sam u ovom poslu po prilici koliko i Vi, Smoky. Jeste li ikada naišli na
nešto slično?«
»Nisam.«
»Ni ja.« Uzdahne. Shvaćani da prepoznajem taj uzdah. Spoznaja da čudovišta
nastavljaju mutirati i svaki put postaju sve gora i gora. »Mogu li Vam pomoći?« upita.
»Možete li mi poslati kopiju dosjea o Barnesovu slučaju? Sumnjam da ćemo nešto
naći. Ovaj moj tip vrlo je, vrlo pažljiv. Ali...«
»Naravno. Još nešto?«
»Samo još jedna stvar. Iz znatiželje. Kad je Bames umro?«
»Pričekajte.« Čujem kako tipka po tipkovnici. »Da vidimo... tijelo je nađeno dvadeset
prvog studenog... s obzirom na raspadanje i druge faktore, mrtvozornik je procijenio
da je umro devetnaestoga.«
Osjećam se kao da je netko isisao zrak iz mojih pluća. Ruka kojom držim telefon
omlitavi.
»Agentice Barrett? Jeste li tamo?«
»Da. Hvala na pomoći, Bobe. Potražit ću taj dosje.« Zvučim kao izdaleka, mehanički.
Čini se da on to ne primjećuje.
»Sutra ću ga poslati po kuriru.«
Završimo razgovor, a ja buljim u telefon.
19. studenog.
Ne vjerujem.
Dok je Ronnie Barnes sakatio tu djevojku, Joseph Sands sakatio je moj život. Baš te
noći. Ne istog datuma, godinu ili deset godina kasnije, nego baš taj dan.
Je li to slučajnost? Ili u tome ima nekog drugog značenja, nečeg što ne mogu vidjeti?

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

OSTATAK DANA PROLAZI kao u snu. Callie se vratila; Marilyn je u redu. Prije nego što
ode, narednik Oldfield govori mi da nema šanse da će dopustiti Jacku ml. da učini
Marilyn ono što je vidio da je Barnes učinio na tom videu. Sve je spremno za dostavu
Jackova paketa sutra. Nastavljamo sa svojim poslom.
Ali nesigurna sam dok vozim prema Alanovoj kući. Stalno mi se misli vraćaju na
slučajnost tih datuma. Osjećam se kao da me netko stavio u vremenski vrdog. Znam
da se Ronnie Barnes smiješio u kameru dok sam ja vrištala, a Matt umirao. Da, kad je
zabio nož u tijelo te jadne žene, Joseph Sands povlačio je nož po mom licu.
Dok se to događalo, Jack ml. već se prihvatio posla.
Već je znao za mene.
To je stvar koja me možda najviše zbunjuje. Koliko sam mu već dugo na pameti?
Hoće li on biti još jedan Joseph Sands?
Bojim se. Priznajem si to. Užasnuta sam.
»Prokleti gade!« vrisnem i lupim rukom o volan toliko jako da mi dlan utrne. Trese mi
se cijelo tijelo.
»To je već bolje«, protisnem kroz zube dok se još tresem, »drži se toga, Smoky.«
I tako nastavljam hraniti taj bijes, sve sam gnjevnija i gnjevnija na njega jer je on
razlog što osjećam strah.
Bijes ne rastjera strah u potpunosti.
Ali provest će me kroz ovaj trenutak.

TRIDESET PETO POGLAVLJE

PRISTALA SAM NA jučerašnji poziv na večeru k Alanu i Elaini. Trebalo mi je

normalnosti, a Elaina me nije razočarala. Izgledala je bolje, više kao stara Elaina.
Nasmijala me više puta i, što je najvaž-nije, u nekoliko situacija izvukla smiješak na
Bonniena usta. Vidjela sam da se Bonnie zaljubljuje u nju. Znala sam kako se osjeća.
Elaina priprema Bonnie da dođe sa mnom kući, a Alan i ja sjedimo zajedno u dnevnoj
sobi, čekamo. Prijateljska je to tišina.
»Čini mi se da je dobro«, kažem.
Kimne glavom. »Bolje joj je. Bonnie je pomogla.«
»Drago mi je.«
Bonnie dotrči u sobu završivši naš trenutak, Elaina iza nje. »Jesi li spremna, miško?«
upitam je.
Nasmiješi mi se i kimne glavom. Ustanem, zagrlim Alana, zagrlim Elainu i dam joj
poljubac u obraz.
»Je li ti Alan rekao da sutra počinjete rano?«
»Rekao mi je.«
»Je li u redu ako dovedem Bonnie u sedam?«
Nasmiješi se, posegne dolje i razbaruši Bonnienu kosu. Bonnie je pogleda s
obožavanjem u očima. »Naravno da je u redu.« Elaina klekne. »Zagrli me, slatkišu.«
Razmijene zagrljaje i osmijehe pa krenemo van.
»Idi gore u krevet, miško«, kažem Bonnie, »dolazim za minutu.«
Kimne glavom i odtapka uz stepenice. Zazvoni mi telefon.
»Leo ovdje.«
»Sto ima?«
»Alan i ja dobili smo nalog za popis pretplatnika na listi Annie King«, kaže. »Nisam ti
imao priliku reći prije nego što si otišla. Kontaktirao sam tvrtku. Spremni su na
suradnju.«
»I, imaš je?«
»Pročešljavao sam je zadnja četiri sata. I upravo mi je nešto sinulo.«
»Reci«, odgovorim puna nade.
»Čini se da je tvoja prijateljica imala prilično velik broj članova. Gotovo tisuću. Činilo
mi se vrijedno prilikom pretraživanja pokušati postaviti parametre na imena koja
imaju veze sa scenarijem povezanim s Jackom Trbosjekom. Znaš, London, pakao,
takve stvari.« »I?«
»Odmah sam ga našao. Frederick Abberline. Ime inspektora tada slavnog zbog lova
na našeg starog kompića Jacka.«
»Zašto me nisi nazvao?«
»Jer još nisam gotov. Razmisli. Preočito je. Sigurno ne bi tako lako dali pravu adresu.
Svejedno sam je provjerio. Poštanski pretinac.«
»Kvragu«, kažem.
»Ali svejedno je trag«, kaže. »Pratim sve i iz drugog kuta. Kad god se netko upiše
koristeći kreditnu karticu, zabilježi se njihov IP broj.«
»A to je...?«
»Sve što postoji na webu, bila to stranica internetske tvrtke ili tvoja dial-up veza koja
ima svoj broj. To je IP ili jedinstvena brojčana oznaka računala na netu. Kad god
surfaš na webu, imaš identitet — ti si svoj IP broj.«
»Dakle, ako se upišeš negdje koristeći kreditnu karticu, taj se broj pamti.«
»Da.«
»I kamo misliš da će nas to odvesti?«
»To je problematičan dio. Postoje dva načina na koje se IP brojevi mogu povezati s
tvojom internetskom vezom. Jedan je za nas dobar, drugi baš i nije. IP brojeve
posjeduju tvrtke koje omogućavaju pristup internetu. U većini slučajeva, svaki put
kad se spojiš na internet, dobiješ različit IP broj. Nema kontinuiteta.«
»To je onaj dio koji za nas nije dobar«, kažem.
»Točno. Drugi je način veza kad si >uvijek online<. Provider, pružatelj internetskih
usluga, dodijeli ti IP broj koji uvijek ostaje isti. Ako je počinitelj koristio takav broj, to
je dobro za nas. Jer taj se broj može povezati s osobom.«
»Hmmm...« mozgam. »Možda nemam pravo, ali mislim da je naš tip prepametan za
takvo nešto.«
»Vjerojatno«, odgovara Leo. »Ali možda i nije. Kako god bilo, bit će od pomoći.
Provider koji je koristio imat će zabilježeno kad su se IP brojevi koristili, a iz toga se
može okvirno odrediti lokacija. Možda čak i precizno.«
»Odlično, Leo. Napravio si dobar posao. Prati što se s time dogada, budi agresivan.«
»Hoću.«
Vjerujem mu. U glavi mu čujem uzbuđenje i sumnjam da će ove noći spavati.
Namirisao je krv, lovčeva droga kojoj se ne može oduprijeti.
Idem u krevet, k Bonnie, idem spavati.

Sanjam. Čudan san, nepovezan s drugima. Pravo sjećanje.

»Duša kao dijamant...«
To mi je jednom rekao Matt u naletu bijesa. Radila sam na slučaju koji mi je tri-četiri
mjeseca oduzimao sve vrijeme. Gotovo da nikad nisam viđala Matta ili Alexu.
Podnosio je to prva tri mjeseca, podupirao me i nije rekao ništa. Jedne sam nod došla
kući i
našla ga kako sjedi u mraku.
»Ovako ne može dalje«, rekao je. Čula sam otrov u njegovu glasu.
Ostala sam bez riječi. Mislila sam da je sve u redu. Ali to je uvijek bio Mattov način.
Stoički bi podnosio nešto što ga je smetalo dok mu ne bi prekipilo i dok ne bi
eksplodirao. Uvijek je bilo strašno kad bi se to dogodilo jer bilo bi kao i uvijek u tim
trenucima: iz bonace razvio bi se pravi uragan.
»O čemu ti to?«
Glas mu je zvučao napeto, tresao se od ljutnje. »O čemu? Bože, Smoky! Govorim o
tome da te nema. Jedan mjesec, u redu. Dva mjeseca, nije u redu, ali OK. Tri mjeseca
— nema jebene šanse. Dosta mi je! Nikad nisi ovdje, a i kad jesi, ne družiš se ni sa
mnom ni s Alexom, mrzovoljna si i iziritirana — o tome govorim.«
Nikad se nisam znala dobro nositi s izravnim napadima. U trenucima lijenosti
pripisujem to svojoj irskoj strani, ali zapravo, moja je majka bila oličenje strpljenja.
Ne, ova osobnost potpuno je moja. Stjeraj me u kut i koncept dobrog i lošeg možeš
baciti kroz prozor. Jedino mi je stalo da izađem iz tog kuta i borit ću se koliko god
prljavo mogu da se to ostvari. Matt je imao svoju manu: puštao je da ljutnja ključa na
laganoj vatrici. To se nije dobro poklapalo s mojim nedostatkom: ako me pribiješ uza
zid, napadati bez oklijevanja ili razmišljanja o posljedicama. Ta se nepodudar-nost
nikad ne bi riješila; bila je jedan od nedostataka naše veze. Svejedno mi nedostaje.
Matt me gurnuo u taj kut iz kojeg nema bijega, a ja sam reagirala kao i uvijek kad bih
bila u bezizlaznoj situaciji: iznenada sam mu uputila udarac dobrano ispod pojasa.
»Da kažem roditeljima tih djevojčica da nemam vremena uhvatiti tipa koji im je to
učinio, ha? Da ti kažem nešto, Matt, prebacit ću se na raspored od devet do pet. Ali
sljedeća djevojčica koju ubiju, ti ćeš gledati njezine fotografije i ti ćeš razgovarati s
roditeljima i ti ćeš to pokušati uravnotežiti s ispravnim postupanjem u našoj obitelji.«
Izrazila sam se hladno, okrutno, bila sam užasno nepravedna. Ali to je okrutnost
onoga što činim, pomislila sam u bijesu, i u tom sam ga trenutku mrzila jer ne
razumije. Ako sjedim kod kuće s obitelji, puštam ubojicu da se šeće na slobodi. Ako
se posvetim potjeri za ubojicom, ostavljam članove svoje obitelji ljutite i usamljene.
To je stalan čin balansiranja koji me uvijek iscrpljivao.
Mattovo je lice pocrvenjelo, a zatim je promrmljao: »Jebi se, Smoky.« Otresao je
glavom. »Imaš dušu poput dijamanta, baš poput dijamanta.«
»Koji bi kurac to trebalo značiti?« pitala sam ga ogorčeno.
Pogledao me prijeteći. »Znači da ti je duša prekrasna, Smoky. Lijepa poput dijamanta.
Ali nekad je podjednako čvrsta i hladna.«
Te su riječi bile tako bolne i opake da me odjednom prošla ljutnja. Mattu nije bilo
svojstveno da igra na okrutnost. To je uvijek bila moja specijalnost i uništilo me kad
sam to morala iskusiti. Istodobno sam u sebi osjetila nešto duboko u sebi: strah da
možda, samo možda, ima pravo. Sjećam se da sam šokirano buljila u njega otvorenih
usta. Pogledao me, licem mu je počeo plesati sićušan trag srama.
»Jebeš ovo«, rekao je topćući uz stepenice ostavivši me u mraku naše dnevne sobe
bolnog srca.
Naravno, pomirili smo se. Prošli smo kroz to. To je bit ljubavi. To sam shvatila u
svojim najdubljim dubinama. Bit ljubavi nije romantika ni strast. Ljubav je stanje
milosrdnosti. Iskušaš je kad prihvatiš apsolutnu istinu druge osobe, i ono okrutno i
ono božanstveno, a ona to isto prihvati u tebi i kad shvatiš da još uvijek žudiš da
provedeš život s njom. Kad znaš najgore strane te osobe i još uvijek je želiš cijelom
dušom. Kad znaš da i ona osjeća isto.
To je osjećaj sigurnosti i snage. I jednom kad dođeš do toga, bogatstvo romantike i
strasti koje se javlja nije zasljepljujuće, nego nepovredivo i vječno.
Vječno, naravno, ako osoba ne umre.
Ne vrištim dok se budim. Samo se probudim. Osjećam suze na obrazima. Dopuštam
im da se osuše tamo gdje jesu i slušam vlastiti dah dok me opet ne obuzme san.

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

SVI IZGLEDAJU ONAKO kako se ja osjećam. Leo još i gore.

»Nisi išao kući, zar ne?« pitam ga.
Mutno me pogleda i promrmlja nešto.
»Sam si kriv. Slušajte«, obratim se svima. »Callie i Alane, vi ste sa mnom na
parkiralištu. Leo i James, nastavite s onime što radite.«
Kimnu u znak prihvaćanja.
»Hajdemo!«

Tehničar za bombe pokaže svoju značku. »Reggie Gantz.« Čini mi se da je u kasnim

dvadesetima. U mirnom pogledu ima izraz dosade.

»Specijalna agentica Barrett. Pokažite mi što imate.«

Odvede me do kombija Jedinice za demontiranje bombi i otvori ga. Zgrabi laptop i
nešto što izgleda kao velika kamera. »Prvo je na redu ovo. Prijenosni digitalni stroj za
rendgen. On prikazuje sadržaj paketa na ekranu laptopa. Budući da ste rekli da će
kutiju dostaviti netko treći, ne moram se brinuti da će se aktivirati na kretanje.
Ubojica ne bi htio da se aktivira na putu ovamo.«
»To ima smisla.«
»Stroj će snimiti rendgensku sliku, a potom ću koristiti Tragača. Uzet ću bris s paketa.
Stavit ću tkaninu u Tragača, a on će spektometrijom otkriti mikroelemente, ako
postoje. Koristeći ova dva načina trebali bismo biti prilično sigurni je li u paketu
bomba ili ne.«
Kimnem odobravajući. »Ne znamo kad stiže, stoga budite spremni čekati.«
Ovlaš salutira vršcima prstiju i bez riječi ode natrag u kombi, gospodin Lakonični.
Prolazim stvari u glavi. Vozač će stići da uruči paket, zadržat ćemo ga dok mu ne
uzmemo otiske. Reggie će pregledati paket, a kad nam da zeleno svjedo, Alan, Callie i
ja brzo ćemo ga odnijeti u kriminalistički laboratorij. Potražit će otiske na svemu i
vakuumom sakupiti sve dokaze ako ih ima. Snimit će fotografije. Tek će tada sadržaj
predati nama.
Inzistiranje na ovom procesu jedna je od naših prednosti, ali i jedan od nedostataka.
Nešto što zločinac učini za nekoliko minuta ili sati, mi ponekad procesuiramo danima.
Uvijek smo sporiji. Ali i nađemo sve što zločinac ostavi za sobom, sve do
mikroskopske razine. Naša sposobnost, u ova moderna vremena, da interpretiramo i
najmanji dokaz zaista je zastrašujuća. Zločinci bi trebali nositi svemirska odijela kako
bi se uvjerili da neće ostaviti ništa što mi nećemo naći. A i tada bismo vjerojatno
mogli odgonetnuti da su nosili svemirsko odijelo.
Čak i odsutnost dokaza nešto govori. Kaže da zločinac ima barem pasivno znanje o
policiji i forenzičkoj proceduri. Daje nam uvid u metodologiju i psihologiju ubojice. Je
li inteligentan, sabran, strpljiv ili mahnit, strastven i lud? Dokaz ili nedostatak dokaza
pričaju priču.
»Hej«, Alan kaže uperivši prst, »mislim da je to to.«
Vidim kombi za dostavu kako nam se približava. Parkira se pred kućom i stane. Vidim
vozača, mladića plave paperjaste kose koji nas sve gleda i više nego zabrinuto. Ne
krivim ga. Vjerojatno nije naviknut na to da vidi nekoliko ljudi ozbiljnih lica koji izgle-
daju pomalo zastrašujuće kako ga čekaju. Priđem mu pokazujući da spusti prozor.
»FBI«, kažem dignuvši iskaznicu FBI-a. »Imate li paket za
dostavu na ovu adresu?«
»Ovaj, da. Straga je. O čemu je riječ?«
»Paket je dokaz, gospodine. Gospodine...?«
»Ha? Ah, Jed. Jedediah Patterson.«
»Molim Vas da izađete iz kombija, gospodine Patterson. Taj je paket poslao zločinac
kojeg ganjamo.«
Razjapi usta od čuđenja. »Stvarno?«
»Da. Gospodine, trebamo Vam uzeti otiske prstiju. Možete li izaći iz kombija, molim
Vas?«
»Uzeti mi otiske? Zašto?«
Silim se da ostanem strpljiva. »Na paketu ćemo tražiti otiske. Moramo znati koji
pripadaju Vama, a koji zločincu.«
Sinulo mu je. »Ah... da, kužim.«
»Možete li izaći iz kombija, molim Vas?« Ponestaje mi strpljenja. Brzo. Možda i on to
osjeća jer otvara vrata i izlazi.
»Hvala Vam, gospodine Patterson. Molim Vas, otiđite do agenta Washingtona; on će
uzeti Vaše otiske.«
Pokazujem na Alana dok to govorim i promatram kako ga Jed Patterson pomno
gleda. »Ne brinite«, kažem veselo, »znam da je velik, ali opasan je samo za zle ljude.«
Obliže usne još uvijek gledajući čovjeka-planinu. »Ako Vi tako kažete.« Krene prema
Alanu koji ga uvede kako bi mu uzeli otiske.
Sad se fokusiram na paket. Reggie Gantz već stoji pokraj kombija za dostavu, nosi
svoju opremu. Još uvijek izgleda kao da mu je dosadno.
»Spremni za akciju?« upita.
»Krenite«, kažem.
Primiče se kombiju straga, otvara vrata. Imamo sreće, ondje su samo tri paketa.
Odmah nađe onaj koji želimo. Adresiran je na mene.
Gledam ga kako pali laptop i prijenosni stroj za rendgen. Nekoliko trenutaka kasnije
gledamo sadržaj paketa na monitoru laptopa.
»Izgleda kao boca nečega... i možda pismo... i nešto drugo, plosnato i okruglo.
Mogao bi biti CD. I to je to. Moram upaliti Tragača. Da provjerim je li tekućina
opasna.« »Je li to vjerojatno?«
»Ma ne. Gotovo su svi tekući eksplozivi nestabilni. Paket bi vjerojatno eksplodirao na
putu ovamo.« Slegne ramenima. »Ali mi, tehničari za demontiranje bombi, ne
nagađamo ništa.«
Drago mi je da je Reggie ovdje, ali mislim da je lud što radi posao koji radi. »Učini to«,
kažem mu.
Vadi komadić pamučne tkanine i počne njome trljati paket. Gledam ga kako je stavlja
u Tragača. Kad je unutra, spektrometrija počne raditi svoje. Za nekoliko me minuta
pogleda. »Čini se da je sve čisto. Rekao bih da ga je sigurno otvoriti.«
»Hvala, Reggie.«
»Nema problema.« Zijevne. Tresem glavom dok ga gledam kako se vraća u svoj
kombi s opremom. Sto ljudi, sto ćudi.
Sad sam sama s paketom. Promatram ga. Nije tako velik. Tek dovoljno za ono što je u
njemu: nešto veličine staklenke za marmeladu, pismo i CD. Vjerojatno CD. Želim
pogledati unutra. Izgaram za time.
Krenem prema prednjoj strani kombija. Alan se vraća s Jedom Pattersonom čiji su
otisci sad crni od tinte. Gestikuliram Alanu.
»Paket je čist«, kažem mu, »odnesimo ga u laboratorij.«
»Ma daj«, složi se Callie.
Bogme, danas joj svi idu na jetra.
Kriminalistički laboratorij vodi Gene Sykes, a kad nas vidi kako ulazimo kroz vrata, na
licu mu se pojavi rezigniran izraz. »Bok, Smoky. I koliko imam vremena ovaj put?«
Nacerim mu se. »A daj, Gene. Nije prošlo toliko vremena.«
»Aha. Dakle, treba biti gotov jučer, je li tako?«
»Da.«
Uzdahne. »Ma nemoj mi reći.«
»Paket je dostavio dostavljač pošiljaka, definitivno ga je poslao naš ubojica. Provjerio
ga je tehničar za demontiranje bombi što znači da je dirao vanjski dio. Imamo i otiske
dostavljača za eliminaciju.«
»Znate li što je unutra?«
»Tehničar je napravio rendgen na licu mjesta. Čini se da sadrži neku vrstu staklenke,
pismo i možda CD. Nismo sto posto sigurni ni u što jer nismo otvarali kutiju.«
»Kako znate da je od vašeg nepoznatog počinitelja?«
»Jer nam je rekao da će ga poslati.«
»Baš pažljivo od njega.« Neko vrijeme mozga o svim tim informacijama. »Već ste bili
na jednom mjestu zločina povezanim s njim?«
»Jesmo.«
»Jeste li našli nešto?«
Ispričam mu o otiscima koje smo našli ispod Anniena kreveta.
Gene se počeše po glavi razmišljajući. Polako se saživljuje s problemom.
»Trebam da ovaj slučaj ispitaš u tančine, Gene. Ali najbrže što možeš.«
»Naravno. Krenut ću sloj po sloj. Razdvojit ću kutiju, sadržaj i adresu. Kažete da je
oprezan, tako da sumnjam da ćemo dobiti kakve reljefne ili vidljive otiske. Ali nekad
se iznenadimo.«
Tri su tipa otiska na mjestu zločina: reljefni, vidljivi i latentni. Najdraži su nam reljefni
i vidljivi. Reljefni nastaju kad počinitelj ostavi otisak na mekanoj površini, kao na
vosku, kitu ili sapunu. Vidljivi otisci nastaju kad dotakne nešto — na primjer krv — a
zatim dotakne drugu površinu. Tada doslovno ostavi otisak koji možeš vidjeti golim
okom. Najčešći su latentni ili nevidljivi otisci. To si oni koje zaista trebaš tražiti, a
tehnologija kojom se to radi ponekad je stvarno vrsta umjetnosti.
Gene je umjetnik. Ako je nešto tamo, on će to naći.
»To se podrazumijeva, Gene, ako je unutra CD, trebam njegov sadržaj prije nego što
učiniš bilo što što bi ga moglo oštetiti.« Uzimanje latentnih otisaka nekad uključuje
uporabu kemikalija i topline. Bilo što od toga moglo bi oštetiti CD zbog čega bi mogao
postati nečidjiv.
Pogleda me s izrazom lica ranjenog prijezira. »Molim te, Smoky. Sto misliš, s kim imaš
posla?«
Nasmiješim se. »Oprosti.« Dam mu i druge dvije plastične vrećice s dokazima, svaka s
nedavnom korespondencijom s Jackom ml. »Poslije provjeri i ovo. Od istog su
počinitelja.«
Namršti se. »Još nešto?« Sarkastičan je.
»Dušice, imat ćeš čast da ću ti ja stručno asistirati«, kaže Callie. Gene je pogleda
ogorčeno.
»U žurbi smo, Gene. Dao nam je do znanja da će ubiti ponovno.«
Lice mu se otrijezni. »Razumijem.«
Ulazim u ured i nalazim Alana kako telefonira. Govori brzo. Nešto ga je uzbudilo. U
jednoj ruci drži dosje Anniena slučaja. »Moram to potvrditi, Jenny. Želim biti sto
posto siguran. Da.« Nestrpljivo tapka nogom čekajući. »Stvarno? U redu, hvala.«
Spušta slušalicu, skoči iz stolca i pride mi. »Sjećaš se kad sam ti rekao da me nešto
smeta?«
»Da.«
»Radilo se o popisu stvari uzetih iz njezina stana.« Otvara dosje, nalazi stranicu i
uperi u nju prstom. »Potvrda o inspekciji stana Službe za deratizaciju pet dana prije
nego je ubijena.«
»I?«
»I — većina četvrti poput one u kojoj je Annie živjela dezinsekciju radi na razini cijele
zgrade.«
»To ne dokazuje baš puno. Ali nastavi.«
»Da, i ja sam to skoro zanemario. Ali vidio sam potvrdu dok smo bili tamo i nešto me
mučilo u vezi s njom još od tada.«
»Daj, Alane...«
»Oprosti — bila je to bilješka na potvrdi.« Zgrabi notes sa svog stola i pročita s njega:
»Krivo guram lupu. Mislim si — koji je to kurac? A potom se tip potpiše s Mason J.
Vatanassi.«
»Čudno prezime.«
»To su anagrami, zar ne?« kaže James.
Alan se iznenađeno okrene da ga pogleda. »Tako je. Kako si... nema veze.« Okrene se
prema meni, pokaže mi notes. »Vidi — krivo guram lupu. Promijeni mjesta slovima i
dobit ćeš — umri, glupa kurvo.«
Okrene mi se želudac.
»Onda Mason J. Vatanassi — pomiješaš slova i dobiješ...« Opet mi pokaže notes.
Tvoj sam asasin .
»Zadnja uvreda«, promrmlja James. »Rekao joj je ravno u lice da će umrijeti i da će je
on ubiti. A ona nije imala pojma.«
Shvaćam da očekujem kako ću osjećati bijes zbog toga, ali odsutan je. Oguglala sam
na njihovu igru. Pogledam Alana. »Prilično impresivno.«
Slegne ramenima. »Uvijek su mi se sviđali anagrami. I cjepidlačenje.«
»Da, da, da, nevjerojatan si«, kaže James. »Pitanje je što to znači i kako to možemo
iskoristiti?«
»Zašto mi ti to ne kažeš, šupčino«, kaže Alan.
Uvreda i ne okrzne Jamesa dok kima glavom razmišljajući. »Ne mislim da se došao
naslađivati. Mislim da je došao u izvidnicu. Da bi upoznao cijeli raspored stana.«
»Ili da potvrdi prijašnje podatke«, kažem, »možda je već bio tamo i htio je provjeriti
da se ništa nije promijenilo.«
»Ispitati situaciju«, kaže Alan, »to ima smisla s takvim tipovima. Pametni su, oprezni.
Planiraju.«

»Možda je to njihov modus operandi«, kažem. Osjećam kako u meni raste

uzbuđenje. »Kad bismo mogli pretpostaviti tko bi mogao biti sljedeća žrtva — bilo
kako — možda bismo mogli uhvatiti izviđača, tko god on bio.« Okrenem se Leu.
»Kako stoje stvari s tvojim dijelom posla?«
Leo napravi grimasu. »Nemam dobrih vijesti, bojim se. IP broj nije bio statičan.
Uspjeli smo naći mjesto otkud je došao, ali nismo mogli dalje.
»Kako to?«
»Koristio se internet-cafeom. Zamisli kafić gdje možeš ići na internet. Potpuno
anonimno.«
»Kvragu. Još nešto? Bilo što?«
»Ne.«
»Pa, svi upregnite mozgove. Jako.«
Telefon zvoni. Alan se javi, razgovara i sklopi slušalicu. »Očekuju te dolje u
laboratoriju«, kaže mi.

Spuštam se četiri kata liftom, a kad stignem u laboratorij, nalazim Genea kako brblja
sa zbunjenom Callie.
»Oprez«, kažem joj, »brbljat će dok ti ne otpadne uho.«
Gene se okrene prema meni. »Pričao sam agentici Thorne o zadnjim naprecima u
identifikaciji DNA.«
»Uzbudljiva stvar«, kaže Callie najsuše što je mogla.
Gene se namršti. »Ah, prestani«, kaže, »znam te u boljem izdanju. Bila si mi jedna od
najboljih vježbenica.«
Nasmiješi se, namigne mi.
Dignem šalicu kave kao da nazdravljam. »Uvijek sam te hvalila, Gene. Kad smo kod
toga — što imaš za mene?«
Zadnji se put namršti u Callienu smjeru. Ona mu isplazi jezik. Gene se okrene prema
meni uzdišući. »Nema izravnih fizičkih dokaza. Pod time mislim da nema otisaka,
vlakana, kose, epitela, ničega. Ali ono što sam našao vrlo je, vrlo zanimljivo. O
počinitelju nam govori nešto čega ni sam nije svjestan.«
Odmah sam živnula. »U kojem smislu?«
»Sve u svoje vrijeme, Smoky. Da bi razumjela, prvo moraš pročitati pismo.« Pruži mi
ga. »Izvoli.«
Ne volim kad su ljudi zagonetni, ali Gene je jedan od najboljih forenzičkih
znanstvenika u zemlji. Možda na svijetu. A i Callie mi kima glavom.
»Isplati se pričekati, dušice.«
Usmjerim pozornost na pismo.
Poštovanje, agentice Barrett!
Umirem od znatiželje: kako Vam se svidjela bajka o Ronnieu Barnesu? Nije bio baš
najpametniji, bojim se, ali zato je bio savršen za to da dokažem poantu. Pitate se,
znam, koliko je drugih Ronnieja negdje vani? Bojim se da me puno više zadovoljava
ostaviti Vis da se propitkujete.
Usput, vidio sam Vas kad ste ulazili u streljanu kad ste se vratili iz San Francisca.
Moram reći da sam bio UZBUĐEN! Uvijek je velika nagrada vidjeti kad se manevar
ostvari na tako savršen način. Sad je moj protivnik u potpunosti naoružan i
funkcionalan. Takvo nešto čini da mi krv veselo teče venama! Osjećate li se jednako?
Lupa Vam srce? Osjeti se izoštravaju?
»Dušice, on te prati.«
»Da. Morat ćemo se pozabaviti time.«
Sad izgledate drugačije, agentice Barrett. Opasnije. Više ne skrivate ožiljke kojih ste
se toliko sramili.
Drago mi je zbog Vas. I zbog mene. Jer sad više ne moram komunicirati u rukavicama.
Sad možemo učiniti ovu igru uistinu zanimljivom!
Priložio sam Vam dvije stvari. Jedna od njih, sadržaj staklenke, zahtijeva objašnjenje
kako biste je potpuno razumjeli.
Razgovarajmo o Annie Chapman. Poznata je i kao Mračna Annie. Zvoni li Vam to ime
u ušima, agentice Barrett? Trebalo bi. Bila je druga žrtva mog pretka. Znate, nije
uvijek bila prljava kurva. Čekala je da joj muž umre kako bi počela širiti svoje kurvaste
noge za novac. Prilično uvredljivo. Kad ju je moj predak ubio, uklonio je čir na koži
društva.
Bila je druga koja je ubijena, ali prva od koje je dragi Jack uzeo uspomenu. Isjekao joj
je maternicu, gornji dio vagine i dvije trećine stražnjeg dijela mjehura.
Naravno, na ovu su se temu javljale različite teorije. I, naravno, sve su bile pogrešne.
Nitko nije imao dovoljno mašte da shvati plan mog pretka. Sad je dijelim s Vama, pa
pažljivo slušajte:
Jack je znao da je njegova krv, u prošlosti, kao i u budućnosti, posebne prirode. Da
potiče od drevnih grabežljivaca. Originalnih lovaca. Koji su bili iznad stoke
čovječanstva. Znao je da ima dužnost prenijeti svoje znanje i moć budućim
generacijama, objasniti im našu svetu misiju.
I zato je uzeo mnoge suvenire. Uzimao je dijelove kurvi i hermetički ih zatvorio u
staklenke kako bi ih sačuvao. Naložio je da ih se predaje iz generacije u generaciju
kao podsjetnik na ono što je počeo.
Rekao sam Vam da ću Vam dati dokaz za svoje tvrdnje, agentice Barrett. Čovjek sam
od riječi. Dajem Vam jedan on mojih svetih suvenira. Sačuvanu maternicu Annie
Chapman.
Impresivno, zar ne? Napravite svoja ispitivanja. Kad to učinite, mislim da ćete noću
teže zaspati. Jer znat ćete da se nasljednik Čovjeka iz sjene šeće na slobodi.

»Je li to što govori istina, Gene? Je li u toj staklenci ljudska maternica?«

Nasmije se. Još jedan zagonetan smiješak. »Pozabavit ćemo se time. Završi s čitanjem
pisma.«

Čovjek iz sjene, lako postoji samo jedan original, poznavali ste puno pretendenata,
niste li, specijalna agentice Barrett? One koji žive u sjenama, u njima ubijaju. Moj je
predak rođen u sjeni. Njegovo je nasljedstvo nasljedstvo tame.
Volio je sjenu, a sjena je... pa, i ona je voljela njega. Bio je njezino najčišće dijete.
No, udaljavam se od osnovne misli.
Priložio sam i još jedan CD za Vas. Nastavio sam misiju svog pretka. Očistio sam
zemlju od još jedne kurve, uklonio još jedan čir.
»Kvragu«, kažem.
Uživajte. Prilično sam ponosan na svoje djelo.
To je sve zasad, agentice Barrett. Možete biti sigurni da ću ostati u kontaktu. Možda
na malo više osoban način. Tjedan dana. Tik-tak, tik-tak.
Iz Pakla, Jack ml.
Spustim pismo i pogledam Genea. »Pjevaj.«
Protrlja ruke. »Kad sam to pročitao, prvo sam se bacio na staklenku, naravno.
Napravio sam neka osnovna ispitivanja i tako sam to našao.«
»Što?«
Zastane da bi imao veći učinak. »U toj staklenci nema ljudskog tkiva, Smoky. Kad bih
morao pogađati, rekao ih da je goveđe.«
Ostanem bez riječi od šoka na trenutak, a potom kažem: »Ne vjerujem!«
Naceri se. »Da. Naš dečkić misli da ima nešto što je naslijedio od Jacka Trbosjeka. Ali
nema. Ima komad sačuvanoga goveđeg mesa. Izgradio je cijeli sustav vjerovanja za
koji ne zna da je lažan.«
Hvatam nit. »To je sve sranje. Sranje kojem ga je netko nafutrao.
Nije potomak Jacka Trbosjeka, on je...«
»Samo još jedan ubojica«, kaže Callie završivši moju misao. Nekoliko puta digne
obrve. »Nije loše, ha? Nema fizičkih dokaza za identifikaciju naših dečki, ali ovo je
sigurno svojstvo koje ih definira.«
»Napravio si odličan, odličan posao. Možeš li sve to složiti i naznačiti u izvješću?«
»Naravno. Bit će gotov do navečer.«
»Odlično. Nevjerojatno.« Okrenem se prema Callie. »Moramo otići do tima da
podijelimo ovo s njima.« Krenemo prema vratima.
»Ah, agentice Barrett?«
Okrenem se i vidim Genea kako ga drži u ruci s rukavicom.
Oh, kvragu.
U uzbuđenju sam ga na trenutak zaboravila. CD. Oduševljenje mi splasne.
Vrijeme je da pogledamo još jedno umorstvo.

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

OPET SMO u uredu.

»Imam dobre i loše vijesti«, kažem.
»Koje su dobre?« upita Alan.
Ispričam mu o sadržaju pisma i završim s onim što je Gene našao u staklenci. Leo i
Alan razrogače oči. Jamesov se pogled zamuti. Gotovo da čujem kako mu se po glavi
vrte misli.
»Dakle«, kaže, »netko ga je indoktrinirao. Tko misli da je to istina ili tko želi da on to
misli.«
»Možda je stvorio maštariju«, kaže Leo. »Zašto bi morala biti uključena druga
osoba?«
»Jer bi u tom slučaju stupanj zavaravanja na kojem bi morao funkcionirati isključivao
takav stupanj organiziranosti i spretnosti. Razmisli o tome.«
Callie kimne. »Slažem se, dušice. Da stvori takav sustav vjerovanja i zaboravi da ga je
stvorio... Ne mislim da bi baš mogao funkcionirati. Bio bi previše paranoičan.«
Razmislim o tome. »Ovo je odličan trag«, kažem. »Još jedna veza. Sad ne tražimo
samo njega, nego i one koji su mu usadili to uvjerenje.« Okrenem se prema Alanu.
»Nazovi odmah dr. Childa. Odnesi mu ovo. Nazovi ga kući ako nije u uredu. Reci mu
da ga trebam vidjeti sutra ujutro. Ovo je slučaj u kojem bi profil ubojice stvarno
mogao biti od pomoći.«
»Razumijem.«
»Počinje petljati«, kažem. »To, a i omaknulo mu se da me prati.«
Alan uznemireno digne pogled. »Što?«
»U pismu. Otišla sam u streljanu kad smo se vratili iz San Francisca. Rekao mi je da
me vidio kako ulazim. Što mu je loš potez.«
»Moraš biti vrlo, vrlo oprezna, dušice.«
Nasmiješim se. »Ne brini, Callie. Nazvat ću starog prijatelja u vezi s time. Bivšeg
tajnog agenta. Pitat ću ga da me prati.«
Kimne glavom. »Pratit će te u stopu, a čineći to primijetit će bilo koga drugoga tko te
prati.«
»Tako je. Moj je prijatelj jako dobar. Ima i sposobnost da nađe bilo kakve uređaje za
praćenje ili prisluškivanje na mom autu. Pitat ću ga da pregleda i kuću. Ako nađe
prisluškivače, ostat će tamo. Znat ćemo gdje su, ali on neće znati da mi znamo.«
»Jesi li primijetila da koristiš >on<, a ne >oni<?« upita me James.
Iznenađeno ga pogledam. Nisam primijetila. »Pretpostavljam da je to zato što sam
sve više i više uvjerena da postoji primarni >on<, da postoji Jack ml. Druga je osoba
slučajna. Tako to osje-ćam. Primjerice, Ronnie Barnes. Jack ml. iskoristio ga je i
odbacio. Rekao je u svom pismu da traži druge ubojice kako bi ih ohrabrio.«
»To povlači pitanje o počinitelju broj dva iz Anniena stana«, kaže James. »Je li još živ?
Ili je mrtav kao Barnes?«
»Ne možemo biti sigurni... ali mislim da je živ.«
»Slažem se«, kaže Alan. »Razmisli. Započeo je nešto s Annie, nešto što je neko
vrijeme planirao. Neće htjeti mijenjati brzine usred plana da izuči novog kompića-
ubojicu.«
Sve ih pogledam. »Sustižemo ga.«
James zuri u mene. »Dosta tapšanja po leđima«, kaže. »Koja
je loša vijest?«
Dignem CD. »Poslao nam je i ovo. Ubio je još nekoga.«
Svi u uredu utihnu. Leo ustane pruživši ruku da uzme CD. »Da se riješimo i toga.«
Dam mu ga. »Izvoli.«
Laptop mu je već upaljen. Stavlja CD unutra. Nekoliko trenutaka kasnije počinje
video.
Počinje s malim ekranom, bijelim slovima na crnoj pozadini: Ovu smrt sponzorirao je
http://www.darkhairedslut.com.
»Zapiši to«, kažem Leu.
Pojavljuje se svezana žena koja pruža otpor. Gola je i privezana za krevet baš kao
Annie. Procjenjujem njezinu starost na nešto ispod dvadeset pet godina. Izgleda vrlo
prirodno. Pritom mislim da nije povećavala grudi — jedino ako ih je povećala do
košarice veličine B, u što sumnjam. Još uvijek ima besprijekorno mladenačko tijelo
neukaljano naporima nošenja djeteta. Kosa joj je duga, gusta i tamna. Još jedna
brineta; on ih preferira. Očima izražava sve što osjeća. Paniku, užas, očaj, sve
pojačano do nepodnošljivosti.
Jack ml. pojavljuje se u kadru obučen u isti kostim koji je nosio kad je ubio Annie.
Mahne kameri i opet imam osjećaj da se smiješi. Osmijeh je upućen svima nama;
uživa u tome što će zločin počiniti pred kamerom, zapravo pred nama, a da nam ne
da trag o svojem identitetu. Izlazi van kadra. Trenutak kasnije počinje glazba. Glasna,
gotovo zaglušujuća.

I wish they all could be California giiirls...

Primakne se ženi nakrenuvši glavu prema nama dok bulji u nju. Zatim digne oružje.
Ovaj put to nije nož. Palica je. Počne plesati i skakutati mašući palicom dok ne uskladi
svoje zlo s ritmom pjesme. Zamahne nekoliko puta samo da je užasne. Oči su joj
izbuljene, a lice joj postaje crveno dok pokušava vrištati kroz maramu u ustima.
A zatim, kao u videu s Annie, počinje montaža. Sve se odvija nesputanom
okrutnošću. Način na koji to radi nije nimalo analitičan ni umješan — kad se priprema
da zamahne palicom, digne je gore i iza svoje glave, a kad je spušta, u to unosi svoje
cijelo tijelo. Ne samo da slama kosti — zamišljam kako ih smrskava dok ne postanu
prah. Svaki put kad se djevojka onesvijesti, stane i pljuska je po licu dok se ne
probudi. Želi da bude tamo s njim, da bude svjesna onoga što se događa. Da osjeti
svaku minutu.
Odloži palicu na stranu i zajaši je. Počinje silovanje. Brutalno, osmišljeno da bi se
tijelo što više pomicalo. Želi samljeti slomljene kosti, želi da njegovo jebanje bude
najgora bol koju je ikada osjećala. I opet, svaki put kad se onesvijesti, on je probudi.
Pomislim, zasigurno je bilo kao buđenje u noćnu moru, iznova i iznova.
Silovanje je gotovo, na redu je skalpel. Pokaže joj ga. Stisne je za bradu i natjera je da
ga pogleda, da shvati. Ona očima prijeđe oštricom i prati je dok se pomiče prema
njezinu trbuhu. Gledam kako ludi kad je, još uvijek živu, počne disecirati. Bacim
pogled na Lea. Zelen je, s užasnutim izrazom lica. Ali drži se. Već je očvrsnuo, postao
je netko tko više nikad neće prestati biti.
Kad ubije ženu i izvadi joj utrobu, Jack ml. ustane. Bulji u nju dugo, dugo. Ona izgleda
kao da ju je netko natjerao da proguta bombu, a zatim je u njoj aktivirao. Time video
završava.
»Misliš da si tako smiješan«, promrmljam si u bradu bijesno. »Samo se nastavi
smiješiti, gade.«
Osjećam se nemoćno kao što i zvučim.
Naravno, dio mene zna da se on zapravo nikad ne smiješi. U njemu ne postoji
osmijeh.
Svi su ostali tihi, pokušavaju procesuirati slike koje smo upravo vidjeli. Raščlanjuju.
Rješavaju.
»Leo, pronađi tu web-stranicu. Da saznamo tko je bila ta žena.«
»Tražim«, kaže tiho. Zastane. »Kako... kako bi to itko mogao učiniti?« Zaista postavlja
pitanje. Pilji u mene moleći me odgovor. Nakratko razmislim prije nego mu
odgovorim, biram riječi.
»Oni to mogu jer to vole. To je njihov seksualni čin, a potreba za njim veća je i jača od
ovisnosti bilo kojeg narkomana. Postoje
razni načini zbog kojih se postaje ovakav, ali ključno je da oni vole to što rade.
Strastveno.« Pogledam Jamesa. »Koji je ono izraz koji si osmislio za njih?«
»Seksualni mesožderi.«
»Tako je.«
Leo zadrhti. »Nisam to ovako zamišljao. Sve ovo.«
»Vjeruj mi, znam. Stvorila se ta ideja da je uzbudljivo ganjati serijske ubojice ili
silovatelje djece ili druga čudovišta. Nije uzbudljivo. Iscrpljujuće je. Nije da se
probudiš i pomisliš: >Tako mi svega, jedva čekam da uhvatim tog tipa.< Probudiš se,
pogledaš u ogledalo i pokušaš se ne osjećati krivim jer ga još nisi uhvatio. Pokušavaš
ne razmišljati o činjenici da bi mogao ubiti nekoga drugog jer ga još nisi uhvatio.«
Naslonim se tresući glavom. »To nije uzbudljivo. To je osjećaj odgovornosti kad ljudi
umru.«
Gleda me trenutak duže, a potom učini ono što je naučio onda kad se susretne licem
u lice s užasnim stvarima: okrene se prema kompjuteru i počne raditi. Minutu kasnije
nade ono što trebam. »Imam adresu vlasnika darkhairedslut.com. Stan u četvrti
Woodland Hills.«
»Imaš li ime?«
»Ne, žao mi je. Registrirana je na poduzeće. Vjerojatno poduzeće s jednim
vlasnikom.«
»Alane, nazovi policijsku postaju zaduženu za to područje. Reci im da prekontroliraju
adresu. Ako ispadne da je tamo, želim da zatvore mjesto zločina i obavijeste nas. Da
nitko ne ulazi i ne izlazi.«
»Razumijem.«
»Na ovom videu nije bilo očito«, kaže James, »barem ne meni.«
Pogledam ga mršteći se. »Što nije bilo očito?«
»Da su dvojica, a ne samo jedan.«
Pogledam ga iznenađeno, a zatim kimnem. U pravu je. Činjenica da sam ga morala
pitati što misli dokaz je da je njegov opažaj ispravan. Ako je Jack ml. imao društvo,
ovaj put to nije bilo vidljivo golim okom.
»Ali obojica su bili tamo«, kaže James. »Osjećam to.«
Opet ga pogledam, opet kimnem. Vlak tame i dalje se kotrlja, tdm-tdm-tdm i ću-
ćuuu, a James i ja ostajemo na njemu.
Okrenem se prema Leu. »Htjela bih na brzinu pogledati njezinu web-stranicu.«
Callie izgleda potreseno ili pokušava tako izgledati. »Nikad nisam mislila da ću dobiti
naredbu da surfam pornografskim stranicama, Smoky. Ovo će biti drugi put.«
»To inače radiš samo kod kuće?«
»Jako smiješno.«
Zaigrani pokušaj crnog humora, ali ne uspijeva. Slike su još uvijek presvježe.
»Evo je«, kaže Leo.
Primaknemo stolce da bismo vidjeli stranicu koju je stavio na ekran. Shema je u
svijetlosmeđim tonovima. Vidim sliku žene koju smo gledali kako je Jack ml.
unakazuje, obučena je u gaćice i ništa drugo. Okrenuta nam je leđima, stražnjicom
podignutom u prastaroj izazivnoj pozi. Viri preko ramena, stidljivo se smiješeći dok
joj je prst savinut u stilu »dođi ovamo«. Izgleda kao netko tko snima porniće. Ali
zgodna je i živa je i ljudsko je biće. Ne zaslužuje ono što smo upravo vidjeli.
JA SAM KURVA TAMNE KOSE, kaže logo na vrhu ekrana. S desne strane njezine slike
nalaze se dodatne manje fotografije. Iako su prave, eksplicitne su stvari tek
naznačene, poruka je jasna. Nije ovo erotsko poziranje niti pin-up slike. To su
strateški cenzurirane fotografije oralnog seksa, analnog seksa, seksa s drugim
ženama, grupnog seksa. Manja to slova potvrđuju: Volim pušiti kurac i gutati spermu,
živim za grupni seks i jebanje u guzicu i apsolutno OBOŽAVAM lizati PIČKU!
»Svestrana mlada žena«, napomene Callie.
Otresem glavom. »Nego.«
Daljnja grafika daje nam do znanja da ima šou uživo s kamerom i da organizira seksi
tulume za svoje obožavatelje. Samo članove, naravno.
Leo nas provede kroz još dvije stranice vodeći nas do krajnjeg
odredišta — stranice za upis.
»I što sad?« upitam. »Ne dam svoju kreditnu karticu za ovo.«
»Mislim da je nećemo trebati«, kaže Leo. »Imam špurijus.«
Klikne na link ulaz za članove. Na ekranu se pojavi prozor koji traži korisničko ime i
lozinku.
»Kladim se da je izabrao isto korisničko ime i lozinku za ovu stranicu kao i za onu
tvoje prijateljice. Ime je bilo jackje, a lozinka izpakla.« Utipka ih dok ih izgovara i
klikne na dugme OK. Pojavi se stranica na kojoj piše Dobro došli u prostor rezerviran
samo za moje seksi članove\ »Voila«, kaže Leo.
»Odlična ideja.«
»Klizne« niz stranicu koja je zapravo meni sadržaja ponuđenih u ovom dijelu stranice.
Stvari kao osobne forografije, moji video-uratci, moja kamera uživo, moji prijatelji
amateri. U oko mi upadne fotografije sa seksi tuluma za članove.
»Pitam se...« mozgam.
»Što, dušice?« upita Callie.
»Seksi tulumi za članove... Razmišljam bi li mogao odoljeti toj prilici. Da se seksa s
njom znajući da će je uskoro ubiti — mogu si zamisliti da bi učinio nešto takvo.«
»Pojačalo bi iščekivanje. Osjećaj moći koji je imao.«
To je zajedničko obilježje serijskih ubojica. Praćenje, promatranje, planiranje; te im
stvari mogu biti gotovo jednako opijajuće kao i finale.
»Mislim da je velika vjerojatnost da je to istina«, kaže James. »Mogli bismo učitati
sve fotografije. Izdvojiti sva muška lica i provjeriti ih u bazama za prepoznavanje
lica.« Slegne ramenima. »Još uvijek nisu posve temeljite, ali vrijedi pokušati.«
Tko god misli da je provođenje zakona samo uzbuđenje ne razumije ovaj dio našeg
posla. Htjeli bismo ići dalje što je brže moguće, ali prisiljeni smo biti metodični.
Bacimo svoje mreže i užad, kao ribari. Ne samo jednu, nego mnoge, iznova i iznova i
iznova. Tražiti otiske prstiju, jedna mreža. Nalog za popis pretplatnika, druga.
Prepoznavanje lica, još jedna. Opet i opet, bacamo ih i vadimo, obično budu prazne.
Nije nam važno što ulovimo. Morskog psa ili klena, svejedno, bilo što što nas vodi
prema ubojici. Utrka je to kornjača koja se broji u centimetrima, ne metrima.
»Učinite to. Ti i Leo.«
Odem do Alana. »Jesi li dobio losanđelesku policiju?«
»Jesam, idem se tamo sastati s njima.«
»A što je s dr. Childom? Jesi li dobio njega?«
»Da. Isprva je bio prilično čangrizav, ali samo sam mu trebao ispričati što smo danas
našli. Brzo se zainteresirao. Želi da mu dostavimo kopiju izvješća večeras i rekao je da
će sutra ujutro biti spreman za tebe.«
»Odlično. Callie, nabavi to izvješće od Genea i provjeri je li stiglo do dr. Childa.«
Callie krene prema telefonu dok Alan izlazi iz prostorije. Odem do svog stola
premećući po njemu dok ne nađem svoj adresar. Pregledam ga tražeći telefonski broj
koji trebam.
Tommy Aguilera. Bivši agent Tajne službe, sad radi kao
konzultant za privatna osiguranja. Upoznali smo se na slučaju koji je uključivao
senatorova sina koji je razvio sklonost silovanju i ubijanju. Tommy ga je na kraju
morao upucati, a u političkoj oluji koja je nakon toga uslijedila moje je svjedočanstvo
bilo jedina stvar zbog koje nije izgubio posao. Tommy je rekao da mu se javim ako
ikad zatrebam bilo što, s naglaskom na »ikad« i »bilo što«.
Biram broj razmišljajući o njemu. Vrlo, vrlo ozbiljan tip. Stalno ima izraz lica kao da
igra poker. Govori blagim glasom, ali to nije blagost nekoga tko je sramežljiv. Više
blagost zmije koja se pouzda u svoju sposobnost da napadne.
Javlja se nakon što je telefon četiri puta zazvonio. »Tommy ovdje.« Glas mu je upravo
onakav kakvog ga se sjećam.
»Bok, Tommy. Ovdje Smoky Barrett.«
Stanka. »Zdravo, Smoky. Kako si?«
Znam da se Tommy pravi pristojan. Nije da mu nije stalo do toga kako sam. Samo nije
baš tip čovjeka koji voli ćaskati.
»Tommy, trebam tvoju pomoć oko nečega.«
»Reci, što trebaš?«
Objasnim mu sve, ispričam o Jacku, kako je bio u mojoj kući
te kako se čini da me prati.
»Postoji velika mogućnost da te prati elektronički.«
»To je jedan dio. Ako jest, želim to znati. Ali ne želim odati da znam.«
Kratka tišina. »Razumijem«, kaže. »Želiš da te pratim.«
»Točno.«
»Kad?«
»Prvo želim da provjeriš moj auto i kuću zbog prisluškivača ili naprave za praćenje. A
zatim želim da me pratiš. To bi mogla biti prilika da ga uhvatimo. Možda jedina stvar
u kojoj je neoprezan.« Nakratko oklijevam. »Ah, kvragu. Trebaš znati. Dvojica su.«
»Rade zajedno?« »Da.«
»Kad želiš da počnem?« Bez oklijevanja.
»Večeras bih trebala biti kod kuće oko jedanaest. Odgovara li ti da se sastanemo
tada?«
»Može. Vidimo se tamo. Ne brini se ako budeš malo kasnila, čekat ću.«
»Hvala ti, Tommy. Stvarno sam ti zahvalna.«
»Dugujem ti, Smoky. Vidimo se kasnije večeras.«
Sklopim slušalicu razmišljajući. Tommy definitivno nije kompliciran tip osobe.
Gledam kako Callie završava svoj telefonski razgovor.
»I?« upitam.
»Dobila sam Genea, dušice. Poslat će kopiju izvješća dr. Chil-
du.«
»Koliko ti treba da sakupiš opremu za očevid, Callie?«
Iznenađeno digne obrve. »Ovisi o tome ima li je već Gene — pola sata?«
»Idi k njemu i pripremi stvari. Ako se pokaže da postoji mjesto zločina, želim da ti i
Gene osobno napravite prvi pregled prije nego što unutra pustimo policiju. Ovo nam
je prva prilika da stvari vidimo netaknute.«
»Razumijem, dušice«, odgovori i izleti kroz vrata.
A zatim mi sine. Jedna od mojih objava. Ne bih trebala biti iznenađena. U ritmu sam,
sve se kreće prema naprijed, a osjeti su mi pojačani do maksimuma.
»James, Leo, poslušajte«, kažem uzbuđeno. »Recite mi što mislite o ovome.«
Sjednem, a oni mi posvete svoju potpunu pozornost. »Oba puta kad su ubili, upisali
su se u dio za pretplatnike dotičnih web-stranica, zar ne?«
»Tako je.«
»I oba su puta odlučili koristiti istu kombinaciju korisničkog imena i lozinke. Dakle...«
Vidim kako se Leove oči razrogače. »Točno! Znači, postoji šansa da su već odabrali
sljedeću žrtvu i prijavili se i tamo — možda s istim korisničkim imenom i lozinkom. Ili,
ako nije s istom, onda sličnom. Tema je Trbosjek.«
Nacerim se. »Upravo tako. Mislim da nema toliko tvrtki koje se bave vođenjem knjiga
za stranice za odrasle.«
»Ne, nema. Desetak.«
»James, potrebno je da kontaktiramo svaku od njih. Učinite to ti i Leo. Neka pretraže
svoje sustave u potrazi za tom kombinacijom korisničkog imena i lozinke, kao i
varijantama. A zatim ih trebamo spojiti s web-stranicom. Govorim o buđenju ljudi i
dizanju iz kreveta.«
James me pogleda zavidno mi se diveći. »Vješto. Vrlo vješto.«
»Zato sam šefica i plaćaju mi velike svote.«
Nedostatak je replike s njegove strane poput komplimenta neke druge osobe.

Razgovaram s Alanom na mobitel. »Imamo mjesto zločina, Smoky«, kaže.

»Tko je glavni iz Policije?«
»Barry Franklin. Želi razgovarati s tobom.«
»Daj mi ga.«
Stanka, a zatim Barryjev glas. Nije zadovoljan.
»Smoky. Sto je s tom zabranom da pristupimo našem mjestu zločina?«
»Nije tako, Barry. Uopće. Ovo je samo prva šansa da vidimo netaknuto mjesto zločina
ovog počinitelja. Znaš kako to ide.«
Stanka, potom uzdah. »Naravno. Mogu li barem ja ući? Znaš da neću ništa sjebati.«
»Naravno da možeš. Možeš li mi opet dati Alana?«
»Riješena stvar.«
»I u redu je s tim da nas pusti na mjesto zločina?« upita me Alan.
»Da. Krećem s Callie i Geneom za otprilike pet minuta. Vidimo se tamo.«
»Saznao sam joj ime, Smoky. Charlotte Ross.«
»Hvala.« Prekinem razgovor.
Charlotte Ross. Promiskuitetna, da. Upitnog moralnog karaktera, možda.
Nijedno od ovih svojstava ne zaslužuje kaznu mučenjem, silovanjem i smrću.

TRIDESET OSMO POGLAVLJE

NAJVEĆA JE GUŽVA u prometu do osam navečer gotova pa nam ne treba dugo da

stignemo na adresu u Woodland Hillsu. To je manji, jednoetažni stan, ne pretjerano
ekskluzivan, ali lijep. U skladu s ostatkom susjedstva.
Parkiram se i svi izađemo iz auta te se zaputimo prema prednjim vratima gdje nas
čeka Alan.
»Gdje je Barry?« upitam.
Trzajem palca pokaže na vrata. »Još je uvijek unutra.«
»Jesi li ti pogledao?« upitam.
»Ne. Znao sam da ćeš ga ti htjeti vidjeti prva.«
On zna. Godine zajedničkog rada stvaraju ovakvu simbiozu.
Provirim unutra i zovnem Barryja. Pojavi se izašavši iz druge sobe pa krene prema
meni i izađe iz kuće na trijem.
»Hvala Bogu«, kaže, posežući u kaput. »Trebala mi je isprika da izađem van i zapalim
cigaretu.« Izvuče kutiju i zapali, udišući i
izdišući s blaženim izrazom lica. »Hoćeš ti jednu?«
»Ne, hvala.« Iznenadi me što to doista mislim. Zelja za pušenjem ishlapjela je negdje
između otkrića o Alexi i pomirenja s pištoljem.
Osjećam se zahvalnom i sretnom što je lz losanđeleske policije
upravo Barry glavni na ovom slučaju. Poznajem ga već skoro desetljeće. Nizak je,
zdepast i proćelav. Nosi naočale, a lice mu je jedno od priprostijih koje sam ikad
vidjela. Pa ipak, unatoč tim nedostacima, Barry uvijek izlazi s lijepim, mladim ženama.
Postoji nešto na njemu; dobijete osjećaj da mu osobnost nadilazi granice tijela i ima
vrhunsko samopouzdanje bez trunke arogancije. Mnogo žena smatra tu kombinaciju
samopouzdanja i dobrog srca neodoljivom. Takoder je i briljantan detektiv za
umorstva. Vrlo, vrlo talentiran. Da je u FBI-u, bio bi u mom timu.
»Goriš da vidiš mjesto zločima?« upita.
»Kaži mi prvo osnovne detalje. Prije nego što uđem.«
Kimne i počne prepričavati. Ne služi se nikakvim bilješkama. Nisu mu potrebne —
Barry ima fotografsko pamćenje. »Žrtva je Charlotte Ross, stara dvadeset četiri
godine. Pronađena vezana za krevet, već preminula. Rasječena je od prsne kosti do
zdjelice. Čini se da su unutarnji organi odstranjeni, zapakirani u vrećice i odloženi
pokraj tijela. Izuzetno velike modrice na rukama oko laktova, i nogama oko koljena.
Izgledaju slomljeno. Kontuzije govore da ju je nečime tukao.«
»I jest. Palicom.«
Podigne obrve. »Kako to znaš?«
»Poslao mi je videosnimku. Ovo je druga žena — za koju znamo — kojoj je to učinio.«
»Službeno vrijeme smrti nije utvrđeno, ali pretpostavljam da je barem tri dana.
Prilično je zrela.«
»To se poklapa s općom kronologijom.«
Povuče još jedanput punim plućima. Promotri me zamišljeno i obzirno. »O čemu je
riječ, Smoky?«
»O čemu je uvijek riječ, Barry? Psihopat kojem su bol i užasnutost hrana.« Protrljam
oči. Umorna sam. »Naš počinitelj cilja na žene koje vode osobne pornografske
stranice na internetu. On...« oklijevam. »Ovo mora ostati među nama, Barry. Nisam
još spremna ništa otkriti medijima.«
»Nema problema.«
»Kao prvo, >on< su >oni<. Dvojica su. Mislimo da je jedan glavni, dominantan. I
opsjednuti su mnome i mojim timom. Prva je žrtva bila moja prijateljica iz srednje
škole. Moja najbolja prijateljica. A to su znali.«
Barryjevo lice prekrije malodušnost. »A u kurac, Smoky.«
»Čini se da je to što si opisao njihov modus operandi. Moju su prijateljicu ubili
rasjekavši joj grlo — to je drugačije nego ovdje, ali odstranjivanje organa, to im je
potpis. Onaj za kojeg mislimo da je dominantan tvrdi da je potomak Jacka
Trbosjeka.«
Odbojnost zaiskri Barryjevim licem. »Možeš si misliti.«
Kimnem. »Da. Čak imamo i dokaz.«
»I kako želiš da postupamo s ovime?«
»Želim sama razgledati mjesto zločina. A potom neka Gene i Callie obave temeljni
forenzički pregled. Onda ga tvoj kriminalistički laboratorij može dubinski obraditi.
Trebam samo da se to obavi brzo i da dobijem kopiju rezultata.«
»Može.« Odšeće s cigaretom do ceste da je ugasi. Da ne kontaminira mjesto zločina.
Vrati se do mene i pokaže na ulaz. »Želiš li je sada vidjeti?«
»Da.« Pogledam Alana, Callie i Genea. »Alane, idi kući k ženi. Trenutačno nema
razloga da budeš ovdje.«
Čini se da oklijeva, ali na kraju kimne. »Hvala.« Okrene se i ode.
»Callie, vjerojatno ću unutra biti dvadeset, trideset minuta. Kad završim, možete
ući.«
»Nema problema, dušice. Ti obavi svoje.«
Pomaknem se do vrata i stojim tamo trenutak, osluškujući uhom svog uma. Sekundu
poslije začujem ga: tdm-tdm-tdm-tdm. Osjećam kako me preplavljuje val hladnoće
koji se širi oko mene u otvoreno polje bez vjetra. Čujem vlak tame i spremna sam da
ga ugledam. Sad ga samo trebam ponovno pronaći. Saznati kako je prošao kroz ovo
mjesto.
Uđem unutra. Stan nije elegantan, ali jednostavan je i čist. Odaje da se netko nekoć
previše trudio, ali odlučio se maniti pretvaranja. Blijed, tugaljiv osjećaj. Razočaranje
nije još preuzelo vlast
nad životom, ali taj se dan približavao.
I stigao je, pomislim.
Smrad smrti širi se prostorom. Tanka glazura propadanja koja je poput nemara
prekrila stan. Nema tu parfema. Zadah smrti, sirov i stvaran. Kad bi duše imale miris,
ovo bi bio miris Jacka ml.
Pogledam nadesno od dnevne sobe i ugledam kuhinju. Klizna vrata vode na stražnji
trijem i u prohladnu noć. Odšećem do tamo i proučim kvaku. Standardna je, jeftina.
Ali nepotrgana.
»Jednostavno ste ponovno pokucali, zar ne?« promrmljam za sebe. »Ti i tvoj kompić.
Je li se on sakrio na jednu stranu dok si ti stajao ispred? Spreman navaliti na nju kad
to najmanje očekuje?«
Padne mi na pamet da vrijeme koje su odabrali u Annienu slučaju, sedam navečer,
možda nije bilo puki rezultat njihove bahate odvažnosti. U to doba ljudi ili dolaze kući
ili su upravo stigli kući ili se udomaćuju nakon nedavnog dolaska kući. Tad su u
pokretu i ne žele znati za svijet vani.
»Je li to ono što ste i ovdje napravili ? Jeste li jednostavno došetali rano uvečer, s
osmijehom na licu i pokucali na vrata? Je li jedan od vas imao ruke u džepovima, bez
ijedne brige na svijetu?«
Jer to je nešto što osjećam u vezi s njima. Osjećaj je snažan.
Tdm-tdm-tdm-tdm.
Njihova arogancija.
Rana je večer i parkiraju ispred kurvine kuće. Zašto ne? Naposljetku, nema ničega
čudnog u parkiranju na pločnik. Izađu iz auta, ogledaju se. Stvari su tihe, ali nisu
nijeme, puste su, ali nisu mirne. To je sumrak u predgrađima, kad možeš osjetiti život
i pokret skriven iza zidova drugih domova. Mravi u mravinjacima.
Odšeću do vrata. Znaju da je kod kuće. Znaju sve o njoj. Jedan površan pogled kako bi
se osigurali da nitko nije vani i da ne gleda, a onda oni pokucaju. Prođe trenutak i ona
otvori vrata...
Sto potom? Osvrnem se po ulazu. Ne vidim nikakvu bačenu poštu, ni znakove borbe.
Ali opet je osjećam, tu aroganciju.
Učinili su najjednostavniju stvar koju su mogli — ušli su unutra, gurajući je prema
natrag te zatvorili vrata. Znali su da ih neće zaustaviti. Većini nas prva rekacija nije
uzvratiti odgurivanje. Umjesto toga tražimo razloge, pokušavamo shvatiti zašto se
nešto događa. A u tom trenutku oklijevanja i čuđenja, lovac preuzima inicijativu.
No možda je bila brza. Možda je otvorila usta da vrisne već u trenutku zatvaranja
vrata. Ali bili bi spremni na to. Čime? Nožem. Ne. Ovog puta nema djeteta koje mogu
uzeti za taoca. Treba im neizbježnija prijetnja. Pištolj? Da. Ništa nije bolje za
ušutkivanje od mračnog tunela cijevi pištolja.
»Začepi ili ćeš umrijeti«, kaže jedan od njih. Glas bi mu bio smiren, činjeničan. To bi
ga učinilo još strasnijim. Uvjerljivijim. Osjetila bi da je ovdje netko sposoban daje
upuca a da ne trepne.
Primaknem se spavaćoj sobi. Vonj je ovdje jači. Prepoznajem ovo mjesto s
videosnimke. Motiv je ružičast, nježan i ukusan. Priča
o mladosti. Bezbrižnoj sreći.
Usred te mekoće najtvrđa stvar od sviju.
Ona. Mrtva i već u propadanju, još uvijek vezana za krevet.
Umrla je otvorenih očiju. Noge su joj raširene. Namjerno su je ostavili tako, znam to.
Da bi nam se pohvalili; Imao sam je, govore, i ona je nitko. Bezvrijedna kurva. Bila je
NAŠA.
Vidim torbe nanizane pokraj kreveta. Dok joj je tijelo prizor nasilja, kaosa i
izopačenosti, torbe su dijametralna suprotnost. Čini se da su postavljene jedna do
druge u skoro preciznoj ravnoj liniji. Skladno i uredno. I tu nam se hvalisaju.
Pogledajte kako smo umješni
i vješti, čini se da govore. Ili možda govore jezikom koji samo oni razumiju,
pišući krvavim piktogramima koje ne možemo dešifrirati.
Iz svega vrišti pažljiv ritual. To je ono što bi Jack Trbosjek bio učinio, misle oni, pa je
to ono što i oni čine. Zanimanje mi je pobudio i intenzitet fokusa ovdje. Zanimala ih je
ona i samo ona. Nisu dirali ni oštetili ništa drugo u sobi. Njihova potreba za
posjedovanjem nije se proširila na okolinu. Djevojka je dostajala.
Zađem dublje u sobu i pogledam oko sebe. Mnogo knjiga. Imaju magareće uši i
poslagane su bez nekog reda. Ne služe samo da popune prostor — doista ih je čitala.
Nagnem se naprijed kako bih preletjela preko naslova i pogodi me bol satkana od
tuge, ironije i gorkog humora. Romani o istinitim zločinima, od kojih se mnogi bave
serijskim ubojicama.
»Heiter Skelter «, promrmljam.
Okrenem se prema krevetu. Oči mi zasuze kad joj primijetim odjeću u hrpi na podu.
Priđem i sagnem se nad nju, proučavajući bez dodirivanja. Naramenica grudnjaka
potrgana joj je, kao i ga-ćice. Nije ih skinula sama. Skinute su silom.
Ustanem i spustim pogled na njezino mrtvo lice, uhvaćeno u vječnom vrisku. »Jesi li
se opirala, Charlotte?« upitam je. »Kad su ti rekli da skineš grudnjak i gaćice, jesi li im
rekla da se nose?«
Stoji pokraj kreveta, samo u svom donjem rublju, dršćući od adrenalina uzrokovanog
strahom.
Jedan od njih uperi pištolj. »Sve«, kaže. »Skidaj sve smjesta.«
Pogleda njega, a onda drugoga. Za razliku od Annie, ona shvaća i prije nego što su je
zavezali.
Te prazne oči.
Ona zna.
»JEBITE SE!« vrisne i potrči prema njemu, mlateći rukama i udarajući nogama,
»UPOMOĆ! UPOMOĆ!«
Ponovno spustim pogled na njezino tijelo. Vidim modrice na njezinu licu, oko očiju.
Nastale nakon što je privezana za krevet ili prije? Nikad neću sa sigurnošću znati.
Odlučujem da je bilo prije. Zapravo i nije bitno je li to istina ili ne. Ali bolje se osjećam
kad na to tako gledam.
Razjaren je što je ova krmtica stavila svoje kurvinske ruke na njega. I boji se, samo na
trenutak. Vrištanje mora prestati. Udari je u želudac, oduzimajući joj dah iz pluća,
zbog čega se ona sagne.
»Drži joj ruke iza leda«, kaže ovom drugom, glasom napetim od bijesa.
Ona se buni i dahće dok joj drugi grabi ruke za laktove,
zataknuvšijoj ih za leda.

»Trebaš se naučiti pokoravati, kurvo«, kaže tip s pištoljem. Rukom zamahne prema
gore, otvorena dlana, udarajući joj lice postrance. Jedanput. Dvaput. Ponovno. Glava
joj leti naprijed-nazad. Posegne prema njoj i otrgne joj grudnjak onakvom brutalnom
snagom kakvu samo luđaci imaju. To poprati trganjem gaćica s njezinih bedara. Ona
ponovno pokuša vrisnuti, ali udari je u solarni pleksus i poprati to s nekoliko
razornijih bekhendova u njezino lice. Gola je, ošamućena, oči se pune suzama, u
ušima joj odzvanja, a glava joj je u crvenoj izmaglici. Koljena joj se izvijaju dok
pokušava održati ravnotežu.
Opet ju je lako kontrolirati.
To ga umiri.
U tom bi joj trenutku stavio povez preko usta. Pogledam joj ruke i noge, primijetim
lisice. Pogled mi zastane na njezinoj lijevoj ruci. Pridem uzglavlju kreveta i nagnem se
naprijed. Charlotte je imala umjetne nokte. Ali na njezinu desnom kažiprstu nokta
više nema. Na brzinu joj pogledam ostale prste. Svi su ostali nokti ovdje. Ugrizem se
za usnu, razmišljajući.
Nešto mi padne na pamet i izađem natrag na prednji trijem. »Imaš li ručnu
svjetiljku?« upitam Barryja.
»Naravno«, kaže dodajući mi malenu svjetiljku marke Ma-
glite.
Zgrabim ju i vratim se u Charlottinu sobu. Kleknem pokraj kreveta, osvjedjavajući
svjetlom ispod njega.
Ugledam ga.
Jedan jedini nokat leži na tepihu pokraj uzglavlja kreveta. Skiljnem i na njegovu vrhu
vidim nešto što izgleda kao krv.
Ponovno ustanem, gledajući u Charlotte, osjećajući se tužno. Prišuljao mi se snažan
val boli. Sve zbog tog jednog nokta. Zadnji prkos, zagrobna poruka: »Jebite se!«
Drugi bi mogli tvrditi da je to slučajnost, ali odlučujem to ne shvaćati na taj način.
Prisjetim se knjiga o serijskim ubojicama koje je voljela čitati, opčinjenosti
tajnovitošću, forenzikom i umor-stvima. I vidim mladu djevojku koja se borila, koja je
znala da će umrijeti.
»Priveži kurvu lisicama za krevet«, kaže onaj s pištoljem.
Drugi je obori u njezinu ošamučenom stanju, grabećije za zglobove i...
»Au! Jebena PIZDA!« vikne »Krava me ogrebla!«
»Onda je zaveži, jebemu mater!«
Ponovo joj razvali trbuh i prisilno potegne jedan zglob do kreveta, stavljajući na njega
lisice. A onda sljedeći.
Možda je to učinila dok joj je stavljao lisice na noge. Možda joj je trebalo dulje, nešto
na što se koncentrirala tijekom užasa, mučenja i silovanja. Vidim to.
Sve je bol i strah i crvena izmaglica. Ubit će je. Zna to. Čitala je o tome. Ali zbog toga
što je čitala, zna za DNA. Zna čega ima ispod nokta.
Gura palcem nokat o zid, gura, snažno, snažno, snažnije, moleći se da oni neće
primijetiti, sve dok...
Puc. Bezbolno se otkine. Ne čuje kako pada na tepih. Ali neki dio nje tuguje dok je
napušta. On će na neki naćin živjeti i dalje nakon ovoga. Ona neće.
Okrene svoj pogled prema onome s pištoljem, on se osmjehne.
Ona zaklopi oči te počne plakati i razmišlja o noktu.
Zna da ga više nikad neće vidjeti.
Ustanem, osjećajući se kao da je kroz mene upravo prohujao hladni vjetar. Pogledam
Charlotte.
»Našla sam ga«, šapnem joj. »Upravo tamo gdje si mi ga ostavila.«
»Kako bijedno i bolesno«, promrmlja Barry. »Nikako da se na to naviknem.«
Bacim pogled prema njemu. »To je vjerojatno dobra stvar, Barry.«
Trgne se i pogleda me. Potom se slabašno osmjehne. »Da.«
Callie i Gene spremaju se ući. Svima šam rekla za nokat.
»Neće im trebati dugo, tako da možeš dovesti svoju Ekipu za očevid, Barry. Sjedni im
za vrat i nabavi mi taj izvještaj. Molim te.
Neću ti ostaci dužna. Prilično sam sigurna da su lokalni tipovi u pitanju. Ako ikako
bude moguće, potrudit ću se da ti budeš tamo kad ih ulovimo.«
Zatrese glavom. »Cijenim tvoju namjeru, Smoky, ali ne brini za to. Ovo je jedan od
onih slučajeva kad te nije briga tko će ih uloviti, dokle god se to dogodi.«
»A da se dogovorimo da držimo jedan drugoga u tijeku i ostanemo na tome?«
»Meni odgovara.«
»Dakle, što točno želiš da ovdje obavimo?«
Gene ima razdražen izraz lica dok me to pita — kombinacija uzbuđenja i iziritiranosti.
Uzbuđen je zbog toga što je nakon dugo vremena po prvi put na terenu, ali iritira ga
što to nije potpuno »njegovo mjesto zločina«. Ne može ga prisvojiti.
»Želim bilo kakav izravan dokaz koji će mi dati prednost u lovljenju ovog tipa. Ekipa
za očevid losanđeleske policije je kompetentna. Oni će napraviti teži dio posla. Želim
da samo preletite površinom i vidite postoji li nešto što bi nam odmah pomoglo.«
»Želiš li da uzmemo nokat?« upita Callie.
Zastanem. »Hoćemo li brže dobiti rezultate DNA?«
»Da.«
»Onda ga uzmite. Ali morat ćete ostati ovdje dok ne stigne Ekipa za očevid i staviti ga
u evidenciju. Da ne sjebemo osudu jer smo zeznuli lanac dokaza.«
Gene pogleda Callie. »Želiš li fotoaparat ili svjetiljku s ultra- ljubičastim svjetlom?«
»Ja ću uzeti fotoaparat.«
Callie će fotografirati mjesto zločina — preciznije, bilo što što dotaknu ili pomaknu,
prije negoli to naprave. Gene će koristiti mali, ručni emiter ultraljubičastih zraka. To
je manja verzija UV- -miskroskopa koji je Callie koristila u Annienu stanu, koja će im
pomoći da otkriju tragove krvi, sjemena, dlaka i drugih tekućina.
»Hajdemo.«
Uđu, a ja ih pratim. Moj je red da me ignoriraju, dok se oni
kreću plešući ples koji me podsjeća na Jamesa i mene.
Callie onjuši zrak. »Što misliš, dušice? Mrtva tri dana?«
»To bi bila moja procjena.«
Callie snimi široke kadrove tijela, uključujući organe zapakirane u vrećice.
Gene se primakne vrećicama i zamaše UV štapićem preko i oko njih. »Nema znakova
otisaka.« Dobaci mi pogled. »Površno procjenjujem, ništa to nije definitivno.«
Okrenu se prema tijelu. Callie snimi još fotografija. Gene se nagne kako bi proučio
Charlottinu desnu ruku. »Vidiš područje nokta koji nedostaje?« kaže Callie.
Ona odgovori snimanjem niza fotografija.
»Nokat je na tepihu, između kreveta i zida«, kažem.
Callie čučne i snimi nekoliko fotografija nokta. »Čini se da bi moglo biti nešto krvi i
tkiva na njemu, Gene.« Okine još nekoliko fotografija.
On klekne i prođe štapićem ispod kreveta. »Tu ispod ima puno čestica«, kaže. »Ne
želim zapravo pomaknuti ništa drugo osim nokta...« Doda Callie štapić i posegne u
džep, vadeći pincetu i malu vrećicu za dokaze. Gledam dok se proteže, pokušavajući
doći u kontakt sa što je manje tepiha moguće prilikom prikupljanja nokta. Za
trenutak uspravi se natrag, držeći vrećicu s dokazima. »Tu bi mogao biti DNA.«
»Koliko dugo?« upitam.
Gene slegne ramenima. »Dvadeset četiri sata.« Krenem prosvjedovati, ali zaustavi
me odmahnuvši rukom. »To je ultra brzo, Smoky. Dvadeset četiri sata, točka.«
Uzdahnem. »Dobro.«
Uzme štapić natrag od Callie i prijeđe njime preko Charlotte, počevši od njezine
glave, spuštajući se preko njezina vrata i otvorene rupe prsne šupljine do nogu.
Ustane. »Ne vidim neposredan dokaz sjemene tekućine na tijelu. Krv je posvuda,
naravno. Nema ianse da golim okom iz toga izvučemo ikakav zaključak.«
Callie okine još nekoliko fotografija.
»Mislim da će ti najbolji, najneposredniji trag biti DNA na noktu kakav god nađeš«,
kaže mi. »A kako se čini da je bilo borbe, reći ću Ekipi za očevid losanđeleske policije
da budu posebno oprezni prilikom prikupljanja tragova, posebice na grudnjaku i
gaćicama.«
»To je to?«
»Zasad, dušice«, odgovori Callie. »Ali nokat ima potencijala, ne misliš li tako?«
»Da. Da, mislim. Pogledam na sat. Skoro je jedanaest navečer. »Moram se ići naći s
onim specijalistom za osiguranje u svojoj kući, Callie. Vi ostanite ovdje i pričekajte
Ekipu za očevid. Gene — molim te — odmah se baci na DNA.«
»Što brže budem mogao.«
Spusti pogled na Charlotte. Još uvijek vrišti.

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

»KAKO JE?« UPITAM. Čak i sama sebi zvučim umorno.

»Dobro je. Probudila se popodne i malo smo gledale TV. Pomogla mi je pripremiti
večeru. Uobičajene stvari. Sad spava.«
»Elaina...« oklijevam.
»Može noćas ostati ovdje, Smoky. Htjela sam to predložiti. Uostalom, zvučiš
iscrpljeno, a i nema razloga da je budimo.«
Dobra stara empatija. Osjećam krivnju, ali nedovoljno jaku da odbijem njezinu
ponudu.
»Hvala. Umorna sam. Ali neće mi prijeći u naviku, obećavam. I nazvat ću je ujutro.«
»Naspavaj se, Smoky.«
Bih li bila ostavila Alexu s Elainom u istim okolonostima, pitam se dok vozim?
Odgurnem tu misao od sebe. Strpam je u ormar, zaključam vrata i prodam kuću u
kojoj se ormar nalazi.
Stignem kući malo iza jedanaest. Bože, kakav maratonski dan.
Tommy je već ovdje. Njegova me pravovremenost ne iznenađuje. Njemu točnost nije
tek,stečena karakteristika, ona sačinjava srž njegove osobnosti.
Izađe iz auta dok se zaustavljam i došeta do mene. Pokaže da spustim prozor, što i
učinim.
»Parkiraj u garažu«, kaže. »Možda nas promatraju. U garaži nemoj ništa reći dok ne
pregledam ima li prisluškivača.« »Može.«
Otvorim vrata daljinskim i parkiram. On me prati trenutak kasnije, noseći ruksak.
Ugasim auto i izađem.
U tišini promatram dok on traži prisluškivače skupocjenom elektronskom napravom
koja može uloviti sve frekvencije do četiri gigaherca. Ne žuri se, spor je, metodičan i
posve fokusiran. To potraje skoro deset minuta. Kad završi s time, započne fizičku
provjeru. Prisluškivače nije dovoljno tražiti elektronskim napravama. Treba ih
potražiti i golim okom.
Naslonim se na zid i promatram Tommyja dok radi, odmjeravam ga od glave do pete.
Nisam ga vidjela godinama. Izgleda fantastično kao i uvijek. Tommy je
latinoameričkog podrijetla i zgodan je na veoma lationamerički način. Crna, blago
kovrčava kosa. Duboke tamne oči. Ima malu nesavršenost, malen ožiljak na lijevoj
sljepoočnici, što ga na neki način čini još privlačnijim. Nije grub, ali nije ni lijep.
Negdje je u sredini i to mu dobro stoji. U svijetu muškaraca on je ono što je Callie u
svijetu žena. Ne dijeli to njezino strastveno uživanje u životu; više ga definira njegov
osjećaj ugode u miru i tišini. Kad sjedi i sluša vas, nikad se ne vrpolji, ne mota palcima
i ne lupka nogama. Nije da je ukočen. Baš suprotno, čini se da je opušten i da se
osjeća ugodno. Više je stvar u tome da ne osjeća potrebu za pomicanjem. Sve su
kretnje u njegovim očima. Uvijek gorljivim, budnim očima punim zanimanja.
Pretpostavljam da to proizlazi iz njegove prošlosti u Tajnoj službi. Mirnoća i
promatranje idu ruku pod ruku s tom profesijom.
Tommy nije pristupačan. Znam da se nikad nije ženio. Ne znam je li imao mnogo
djevojaka ili tek nekoliko. Nemam pojma zašto je napustio Službu. Koliko ja znam, oni
su napustili njega. Ništa se nije isticalo kad sam ga provjeravala, a i nije mi se činilo
ispravnim zabadati nos u njegove stvari. Znam ono što trebam znati. Dobar je u
onome što radi; ima sestru koju voli i majku o kojoj se brine. To su osnovne stvari
koje puno otkrivaju. Stvari koje ti puno govore o karakteru osobe. Ali kopkaju me oni
dijelovi koji se ne vide. Ne mogu si pomoći.
Njegov me glas prekine u sanjarenju. »Ne mogu ništa naći. No ionako nije vjerojatno
da bi ih stavili ovdje. Ne bi pomislili da je ovo mjesto na kojem provodiš puno
vremena.«
»Bili bi u pravu.«
»Je li ovo auto koji voziš?«
»Da.«
Pomakne se iza mog auta i spusti se na leda. Promatram ga dok odmiče sve dalje pod
njega.
»Našao sam. Vrlo profinjena i vrlo profesionala GPS naprava za praćenje u realnom
vremenu.« Ispuže od ispod mog auta. »Uz to i odgovarajući računalni program, mogu
te pratiti na laptopu. Pretpostavljam da je zasad želiš ostaviti na istom mjestu.«
»Ne želim da znaju da ja znam da je tamo. Kad me budeš pratio, možda primijetiš
kojeg od njih.«
»U redu. Rekla si da su bili u tvojoj kući?«
»Da. Dala sam promijeniti brave.«
»Ali to znači da su mogli postaviti prislušivače bilo kad prije toga. Želiš li da ih
potražim? Moglo bi potrajati nekoliko sati.«
»Ako su tamo, želim znati gdje su. Ali želim ih ostaviti na mjestu.«
Podigne torbu. »Uvedi me i bacam se na posao.«
Tommy mi je prvo očistio mobitel. Dok i dalje traži prisluškivače, obavim niz poziva
članovima svog tima.
»Kako napreduje otkrivanje kombinacija korisničkog imena i lozinki, James?«
»Potrajat će cijelu noć. Istražujemo vlasnike raznih tvrtki.«
»Nastavite s tim.«
Prekine bez odgovora. Još je uvijek kreten.
Callie je u laboratoriju s Geneom koji, u skladu s obećanim, preokreće nebo i zemlju u
potrazi za DNA.
»Zove ljude koji mu duguju usluge, Smoky. Neke izvlači iz kreveta. Gene nam je vrlo
fokusiran.«
»Možeš li ga kriviti?«
»Ne. Nije me briga kako je zarađivala za Život, dušice. Bila je mlada. Stigla bi se
promijeniti s vremenom, odabrati drugo zanimanje. On joj je oduzeo tu mogućnost.«
»Znam, Callie. Zato ga i moramo uloviti. Nastavite s radom, ali pokušaj se i naspavati
ako uspiješ.«
»I ti, Smoky.«
Alanu se javim zadnjemu. Obavijestim ga da Bonnie noćas pstaje kod njih.
»Naravno, to nije problem.« Zastane. »Elaina počinje s
kemoterapijom sljedeći tjedan.«
Knedla u mom grlu, koja mi sve više postaje prisan prijatelj, ponovno je na starom
mjestu.
»Bit će sve u redu, Alane.«
»Čaša je napola puna, je li tako?«
»Tako je.«
»'Noć.« Prekine, ostavivši me buljiti u telefon.
Još uvijek čujem Tommyja kako prolazi kućom. Tiho je i prazno. Već mi nedostaje
Bonnie. Okolnosti zbog kojih je ovdje grozne su, i kad bih mogla, promijenila, bih ih.
Ali istina ostaje. Nedostaje mi. Njezina odsutnost odzvanja u meni.
Shvaćam da izgaram od želje da riješim ovaj slučaj iz razloga koji znače više od onih
uobičajenih. Ne samo da maknem Jacka ml. i njegovo ludilo s ulica. Već i zato kako
bih Bonnie mogla početi pružati dom. Razmišljam o budućnosti i žudim za njom.
Nešto što nisam činila od dana kad sam ubila Josepha Sandsa.
Još uvijek čujem teške Tommyjeve korake. Uključim TV u dnevnoj sobi i namjestim se
da ga gledam dok čekam.
Imam dvanaest godina i ljeto je. Prekrasno ljeto. Moj je otac još uvijek živ i nemam
pojma da će biti mrtav prije nego navršim dvadeset jednu godinu. Na plaži smo
imena Zuma, sjedimo na usijanom pijesku. Osjećam kapljice hladne oceanske vode
kako isparavaju s moje kože, osjećam sol na svojim usnama. Mlada sam,
na plaži, a moj me otac voli.
Trenutak je savršen.
Moj otac promatra nebo. Pogledam i vidim da se smiješi tresući glavom.
»Što je, tatice?«
»Samo razmišljam o različitim vrstama sunca, milena. Svako mjesto ima vlastitu vrstu
sunca, jesi li to znala«
»Doista?«
»Aha. Postoji kanzaško sunce nad poljima pšenice. Postoji ono iz Bangora u Maineu
koje stalno virka kroz sive oblake, obasjavajući sivo nebo. Zatim floridsko sunce koje
je poput ljepljivog zlata.« Okrene se prema meni. »Meni je najdraže kalifornijsko
sunce. Ono suho, vruće sunce na posve plavom nebu bez ijednog oblačka. Kao danas.
Govori da sve počinje, da će se dogoditi nešto uzbudljivo.« Okrene glavu natrag
prema nebu. Zatvori oči i dopusti da mu sunce koje najviše voli grije lice, dok mu
morski povjetarac mrsi kosu. To je prvi put da sam za svog oca pomislila da je
prelijep.
Tada nisam razumjela sve što je govorio, ali to nije bilo bitno. Shvatila sam da sa
mnom nešto dijeli jer me voli.
Kad god se sjetim svog oca i pokušavam se sjetiti njegove biti, pomislim na taj
trenutak.
Moj je tata bio nevjerojatna osoba. Mama je umrla kad sam imala deset godina. Iako
je posrtao, nikad nije pao. Nikad me nije prepustio samoj sebi dok je on venuo u tuzi.
Jedna stvar u koju nikad nisam morala sumnjati jest da me, što god se drugo
događalo, moj otac volio.
Probudi me nečiji dodir i brzinom strijele skočim s kauča, otvaram oči izvlačeći oružje.
Treba mi nekoliko trenutaka da re- gistiram da je to Tommy. Ne čini se uznemiren.
Samo stoji tamo, opuštenih ruku. Spustim pištolj.
»Oprosti«, kaže.
»Ne, Tommy, oprosti ti meni.«
»Gotov sam s pretragom. Jedina stvar koju sam pronašao prisluškivač je u telefonu.
Vjerojatno zato što živiš sama. Osim ako ne pričaš sama sa sobom, telefon bi bio
jedina stvar vrijedna slušanja.«
»Dakle, telefon i auto.«
»Da. Evo što ja predlažem. Ja ću prespavati ovdje, na tvom kauču. Sutra kad odeš,
pratit ću te.«
»Jesi li siguran, Tommy? Sto se tiče ostanka ovdje?«
»Ti si mi sad glavna, Smoky. Moj je posao štititi te dvadeset četiri sata na dan.«
»Lagala bih kad bih rekla da mi se to ne sviđa. Hvala.«
»Nema problema. Tvoj sam dužnik.«
Dugo ga promatram. »Znaš Tommy, zapravo mi uopće nisi dužnik. Samo sam
obavljala svoj posao. Sumnjam da ti osjećaš da ti je bilo tko od ljudi koje si čuvao dok
si bio u Službi išta dugovao zbog toga.«
Okrene pogled prema meni. »Ne. Ali oni su osjećali da mi duguju. Jer se radilo o
njihovu životu. Ti si bila uz mene kad je bilo gadno. Osjećala ti ili ne to da sam ti
dužnik, ja to jesam.« Utihne na trenutak. »Jedino mi je žao što nisam bio tamo kada
je Sands došao.«
Nasmiješim mu se. »I meni.«
Kimne. »Ali sad sam ovdje za tebe. Noćas se dobro naspavaj. Nemaš se o čemu
brinuti.« Pogleda me, oči su mu se promijenile. Kamen. Led. Smrznuti granit. »Tko
god želi do tebe, mora proći preko mene.«
Pogledam Tommyja. Doista ga pogledam. Pomislim na san o svom ocu, o svemu što
se dogodilo. Sve što se moglo dogoditi. Proučavam njegove tamne, duboke oči.
Njegovo privlačno lice. Osjećam žudnju.
»Sto je bilo?« upita nježnim glasom.
Ne odgovorim. Umjesto toga, samu sebe šokiram do srži time što se nagnem i
poljubim ga u usta. Osjećam da se skamenio. Odgurne me.
»Hej«, kaže.
Spustim pogled, nemoćna da ga pogledam u oči. »Jesam li toliko ružna, Tommy?«
Duga tišina. Osjećam njegovu ruku na svojoj bradi, podiže je. Ne želim ga pogledati u
lice. Ne želim vidjeti gađenje.
»Pogledaj me«, zahtijeva.
To i učinim. I iznenadim se. Nema gađenja. Samo nježnost, pomiješana s ljutnjom.
»Nisi ružna, Smoky. Oduvijek sam mislio da si seksi komad. Još uvijek to mislim. Želiš
nekoga u ovom trenutku. Razumijem to. Ali ne znam bi li ovo vodilo ikuda.«
Zurim u njega, osjećam iskrenost njegovih riječi. »Bi li imao lošije mišljenje o meni
ako ti kažem da me nije briga?« Pitam ga znatiželjno.
Zatrese glavom. »Ne. Ali nije u tome problem.«
»Nego u čemu onda?«
Raširi ruke. »U tome bi li ti imala lošije mišljenje o meni.«
Njegove me riječi natjeraju da zastanem. I zbog njih se osjećam dobro. Nagnem se
naprijed. »Ti si dobar čovjek, Tommy. Vjerujem ti. Nije me briga kuda vodi i vodi li
uopće ikuda.« Ispružim ruku i dotaknem mu lice. »Usamljena sam i bila sam
povrijeđena, da. Ali nije to razlog. Jednostavno želim da me trenutačno želi
muškarac. To je sve. Je li to pogrešno?«
Njegove me oči promatraju, još uvijek ne otkrivajući ništa. Onda se nagne naprijed i
rukama obuhvati moje lice. Spusti usnice na moje. Istodobno su meke i tvrde. Jezik
mu sklizne u moja usta i moja je reakcija spontana. Cijelo se moje tijelo u luku savije
uz njega i kroz hlače osjetim kako je tvrd. Odmakne se. Njegove oči napola sklopljene
u užitku izgledaju vraški seksi.
»Možemo gore?« upita me.
Da me nije pitao, pomislim, već samo pretpostavio i pokušao me odvući u krevet koji
sam oduvijek dijelila samo s Mattom, odbila bih ga. Dio mene još uvijek osjeća da bih
trebala odbiti.
»Da, molim«, odgovorim.
Privuče me u svoje ruke jednim pokretom noseći me kao da sam pero. Naslonim lice
na njegov vrat i udišem miris muškarca. Zbog toga se moja žudnja pojača. Nedostajao
mi je taj miris. Želim
osjetiti nečiju kožu na svojoj. Želim ne biti sama.
Želim se osjećati prekrasnom.
Došavši u spavaću sobu nježno me spusti. Nastavi se skidati dok ja gledam. I bogme
je vrijedno gledanja, govori mi moje tijelo. Dobro je građen, bez viška mišića, građen
je poput plesača. Ima dlake na prsima, što mi je seksi, ali nema ih previše. Baš taman.
Kad skine hlače, a za njima i bokserice, ostanem bez daha. Ne zbog njegova kurca —
iako ga bogme ne mogu promašiti. Bez daha me ostavi prizor muškarca, golog ispred
mene. Osjećam kako u meni raste energija, neka vrsta bezobličnog vala, koji huči
prema nekoj unutarnjoj obali.
Dođe do mene, sjedne i pomakne ruku kako bi mi otkopčao bluzu. Osjećam kako se
sumnje vraćaju. »Tommy, ja — ožiljci... nisu samo na mom licu.«
»Pssst...« kaže mi dok me prstima i dalje otkopčava. Ima snažne ruke, primjećujem.
Mjestimice žuljevite, mjestimice meke. Nježne i grube, poput njega.
Rastvori mi košulju, posjedne me kako bi je skinuo, a potom mi skine grudnjak.
Polegne me i promatra. Moj strah nestane kad vidim izraz na njegovu licu. Bez
gađenja, bez žaljenja. Sve što vidim onaj je izraz strahopoštovanja koje muškarci
iskazuju u trenucima kad stojiš gola pred njima. Pogled koji govori: »Stvarno? Sve je
to za mene?«
Nagne se naprijed i ponovno me poljubi i osjećam njegova prsa na svojima. Moje se
bradavice ukrute, pretvarajući se u
pulsirajuće plamsaje osjeta. Poljubi mi bradu, a onda se spusti niže na moj vrat pa na
prsa.
Kad uzme jednu od mojih bradavica u svoja usta, izvinem se u luk i vrisnem. Isuse
Kriste, pomislim. Zar je to ono što mjeseci bez seksa čine čovjeku? Zgrabim mu glavu
i počnem mu govoriti nerazumljive stvari, osjećajući kako potreba u meni raste.
Nastavlja me ljubiti, prelazeći s bradavice na bradavicu, tjerajući me da stenjem i
mijaučem, dok ml rukama otkopčava hlače i otvara patentni zatvarač. Sjedne na
koljena kako bi mi ih skinuo, s njima mi skidajući i gaćice, a onda zastane na trenutak,
spuštajući pogled na mene, hlača zgužvanih u jednoj ruci. Oči su mu mračne, lice
djelomično zasjenjeno, a pogled kojim me gleda čista je požuda.
Evo me, pomislim. Gola ispred i više nego zgodnog muškarca. I jako me želi. Unatoč
ožiljcima i svemu. Suze mi navru na oči.
Tommy izgleda zabrinuto. »Jesi li dobro?« upita.
Nasmješim mu se. »O, da«, govorim dok mi suze klize niz lice. »Samo sam sretna.
Zbog tebe se osjećam seksi.«
»Ti i jesi seksi. Bože, Smoky.« Ispruži prst i počne pratiti obris ožiljaka na mom licu.
Spusti se dolje, kružeći oko onih na mojim prsima i trbuhu. »Misliš da te oni čine
ružnom.« Zatrese glavom. »Meni oni otkrivaju karakter. Pokazuju snagu,
preživljavanje i to da te neće pobijediti. Pokazuju da si borac. Da ćeš se boriti za život
sve do smrti.« Ruka mu se vrati na moje lice. »To nisu oštećenja na paketu, Smoky.
Oni su dokaz onoga što je oduvijek bilo tamo.«
Raširim ruke prema njemu.
»Dođi tu dolje i pokaži mi da doista tako osjećaš. Pokazuj mi to cijelu noć.«
To i učini. Potraje satima, mješavina mračnog i božanskog, i percepcija se pretvori u
mješavinu nepodnošljivih osjećaja u kombinaciji s osjetom. Nezasitna sam i stalno
tražim još, a on me neprestano snabdijeva, sve do kraja, kad se svijet pretvori u
prvotnu točku, a onda eksplodira u skoro pa zasljepljujući sjaj zbog kojeg od užitka
vrištim iz petnih žila.
»Trešnja prozora«, tako je to Matt zvao.
Najslađa bol od sviju jest nedostatak krivnje. Jer znam da je Matt, ako promatra,
sretan. Da mi govori, šapćući mi na uho: Nastavi sa životom. Još si uvijek među
živima.
Dok tonem u san, shvatim da znam da noćas neću sanjati. Snovi još nisu gotovi, ali
prošlost i sadašnjost uče živjeti jedna s drugom. Sadašnjost je mrzila prošlost, a
prošlost je bila neprijatelj budućnosti. Možda će uskoro prošlost opet postati tek
prošlost.
Obuzme me san, no ovaj put on nije utočište, već olakšanje.

ČETRDESETO POGLAVLJE

KAD SE UJUTRO probudim, osjećam se zadovoljno i bolno. Kao da sam utažila žeđ.
Tommy nije ovdje, ali kad naćulim uho, začujem ga dolje. Protegnem se, osjećajući
svaki mišić, a onda iskočim iz kreveta.
Istuširam se, žaleći što moram isprati njegov miris sa sebe, ali nakon toga osjećam se
osvježeno. Sjajan seks zna biti takav. Poput dobre maratonske trke. Tuširanje je
uvijek bolje ako se prvo dobro uprljaš.
Na trenutak se prepustim uživanju u tom osjećaju, a potom se odjenem i krenem
dolje te zateknem Tommyja u kuhinji.
Izgleda isto kao prije nego što smo otišli u krevet, na njegovu odijelu nema ni nabora.
Posve je budan i okretan. Skuhao je kavu i pruža mi šalicu.
»Hvala«, kažem.
»Odlaziš li uskoro?«
»Za otprilike pola sata. Prvo moram obaviti jedan poziv.«
»Javi mi kad.« Promatra me trenutak, poput sfinge, dok mu na rubu usnica ne zaigra
osmijeh.
Podignem obrvu. »Što je?«
»Samo razmišljam o sinoć.«
Pogledam ga. »Bilo je sjajno«, kažem tiho.
»Da.« Nagne glavu. »Znaš, nisi me ni pitala viđam li se već s nekim.«
»Pretpostavila sam da se sinoć ne bi ni dogodilo da se viđaš s nekim. Jesam li imala
krivo?«
»Ne.«
Spustim pogled na svoju šalicu s kavom. »Slušaj, Tommy, želim nešto reći o prošloj
noći. O onome što si rekao. O tome kako nisi siguran bi li ovo vodilo kuda ili ne. Želim
da znaš da sam doista mislila ono što sam rekla. Da je zaista u redu ako ne odvede
nikamo. Ali...«
»Ali ako odvede, i to je u redu«, odgovori on. »Jesi li to htjela reći?«
»Da.«
»Dobro. Jer ja se isto tako osjećam.« Ispruži ruku i pomazi me po kosi. Na sekundu se
naslonim na njegovu ruku. »Mislim to, Smoky. Ti si vraški dobra žena. I to sam
oduvijek mislio.«
»Hvala.« Osmjehnem mu se. »Kako ćemo to nazvati? Provodom za jednu noć s
potencijalom?«
Spusti ruku i nasmije se. »Sviđa mi se to. Javi mi kad budeš spremna da pođemo.«
Kimnem i odem, osjećajući se ne samo dobro, već i nešto mnogo važnije: ugodno.
Kako god završilo, ni Tommy ni ja nećemo morati žaliti zbog prošle noći. Hvala Bogu.
Vratim se gore grleći kavu kao da je eliksir života. Što, s obzirom na to koliko spavam,
i nije daleko od istine. Tek je osam i trideset, ali sigurna sam da se Elaina rano ustaje.
Okrenem broj.
Elaina odgovori. »Halo?«
»Bok. Smoky je. Oprosti zbog sinoć. Kako je ona?«
»Čini se sretnom. Još uvijek ne govori, ali puno se smiješi.«
»Kako je noću?«
Tišina. »Sinoć je vrištala u snu. Probudila sam je i držala u zagrljaju. Nakon toga bila je
dobro.«
»A, joj. Žao mi je, Elaina.« Osjetim roditeljsku krivicu kad ovo čujem. Dok sam ja
zavijala na Mjesec, Bonnie je urlala na prošlost. »Nemaš pojma koliko sam ti zahvalna
zbog ovog.«
»Ona je dijete koje je povrijeđeno i potrebna joj je pomoć, Smoky. To u našem domu
nikad nije bio teret niti će ikada biti.« Njezine su riječi jednostavne činjenične izjave
od srca. »Želiš li razgovarati s njom?«
Srce mi poskoči. Shvatim da želim. I to jako. »Molim te.«
»Pričekaj trenutak.«
Minutu poslije, Elaina se vrati na telefon. »Ovdje je. Sad ću joj predati telefon.«
Zvukovi prtljanja, a potom začujem slabašan zvuk Bonniena disanja.
»Bok, miško«, kažem. »Znam da mi ne možeš odgovarati pa ću samo ja govoriti tebi.
Stvarno mi je žao što sinoć nisam došla po tebe, morala sam raditi dokasno. Kad sam
se jutros probudila, a ti nisi bila tamo...« Glas mi iščezne. »Nedostaješ mi, Bonnie.«
Tišina. Još prtljavih zvukova, a za njima Elainin glas. »Čekaj, Smoky.« Govori izvan
slušalice. »Želiš nešto reći Smoky, mišice?« Još tišine. »Reći ću joj.« Sad govori meni:
»Jako se nasmiješila i zagrlila se te pokazala na telefon.«
Srce mi se još više stegne. Ne treba mi prijevod ovoga. »Kaži joj da sam i ja upravo
napravila isto, Elaina. Moram ići, ali doći ću po nju navečer. Neće više biti noćnih
ostanaka ako ikako to budem mogla spriječiti. Barem ne neko vrijeme.«
»Bit ćemo ovdje.«
Trenutak nakon što sam prekinula razgovor nastavim sjediti buljeći u prazninu. Sada
sam svjesna svih slojeva emocije koju osjećam, i onih očitih i onih suptilnih. Gajim
jake osjećaje prema Bonnie. Zaštitničke osjećaje, osjećaje nježnosti, ljubav u cvatu.
Žestoki su i stvarni. No okolo čujem šaputanje i drugih osjećaja. Prevrću se bezglavo
mojom nutrinom poput suhog lišća, meko hodaju na svojim tihim sjenovitim
stopalima. Jedan je zlovolja. Ne mogu jednostavno biti sretna zbog svoje noći s
Tommyjem. Osjećaj je
slab, ali ima vlastitu snagu. Sebičnost vrlo malog djeteta koje ne želi dijeliti stvar. Zar
ponekad ne zaslužujem trenutke radosti, šapuće razdražljivo?
A tu je i glas krivnje. Taj je glas gladak poput ulja ili zmije. I pita samo jedno pitanje,
ali ono je moćno: kako se usuđuješ biti sretna dok ona nije?
Kroz mene prostruji prepoznavanje. Već sam čula te glasove, sve njih. Biti Alexina
mama. Biti roditelj nije monotona stvar, drama s jednim činom. Kompleksno je te
sadržava i ljubav i ljut-nju, nesebičnost i sebičnost. Trenutke kad si bez daha, osupnut
ljepotom svog djeteta. I trenutke kad poželiš, samo na sekundu, da djeteta uopće
nema.
Osjećam te stvari jer postajem Bonniena mama. To donosi novi glas krivnje, koji
izražava prijekor i jad: Kako se usuđuješ voljeti je?
Zar se ne sjećaš?
Tvoja ljubav donosi smrt.
Umjesto da me deprimira, ovaj me glas razljuti. Usuđujem se, odgovaram, jer to
moram. To je roditeljstvo. Ljubav ti pomogne da prebrodiš većinu stvari, a dužnost te
tjera da premostiš ostatak.
Želim da Bonnie bude na sigurnom, da ima dom, a taj osjećaj jest stvaran.
Izazivam glasove da odgovore. Ne odgovaraju.
Odlično.
Vrijeme je za posao.
Vrata ureda naglo se otvore i uđe Callie. Nosi sunčane naočale i čvrsto drži šalicu
kave.
»Ne razgovaraj još sa mnom«, progunđa. »Nisam propisno kofeinirana.«
Onjušim zrak. Callie uvijek ima najbolju kavu. »Mram....« kažem. »Sto je to?
Lješnjak?«
Odmakne se, privlačeći kavu bliže sebi. Podigne jedan kutak usana režući. »Moje.«
Odšećem do svoje torbice, posegnem unutra i izvučem paket malih čokoladnih
krafni. Primijetim naglo podizanje Callienih obrva. Zamahnem krafnama. »O,
pogledaj, Callie. Mljac čokoladne krafne. Mmm, mmm, fino.«
Na licu joj se vidi borba s osjećajima na rubu atomskog sukoba. »Joj, dobro«, kaže
mršteći se. Zgrabi šalicu s moga stola te je dopola napuni svojom kavom. »Sad mi daj
dvije krafne.«
Izvučem dvije iz omota približavajući joj ih dok ona gura kavu prema meni. Kad se to
dvoje susretne, ščepa krafne, a ja zgrabim kavu. Taoci su izmijenjeni. Sjedne na stol,
gutajući krafne dok ja pijuckam iz šalice.
Raj.
Callie pijucka kavu i jede i osjećam kako pilji u mene. Istodobno zamišljeno i
prodorno, usprkos sunčanim naočalama.
»Sto je?« upitam.
»Ti reci meni«, promrmlja uzimajući još jedan zalogaj krafne.
Kriste, pomislim. Je li onaj stari mit istinit? Da se vidi ako si se poševio?
»Ne znam o čemu pričaš.«
Nastavi me promatrati kroz naočale, nasmješivši se širokim osmijehom poput
Češirske mačke. »Sto god kažeš, dušice.«
Odlučim je ignorirati.
Leo, Alan i James stignu otprilike u isto vrijeme. Leo izgleda kao da ga je pregazio
kamion. James izgleda kao i uvijek.
»Okupite se«, kažem. »Vrijeme je za koordinacijski sastanak.«
»Leo i James — kako stojimo s pretraživanjem korisničkih imena i lozinki?«
Leo prođe rukom kroz kosu. »Stupili smo u kontakt sa svim kompanijama i sve
surađuju.« Pogleda na sat. »Upravo sam razgovarao sa zadnjom prije pola sata.
Trebali bismo dobiti sve rezultate u roku od jednog sata.«
»Javite mi čim budete nešto imali. Callie, gdje smo na kraju s DNA?«
»Gene je stvarno podigao opću uzbunu, dušice. Rekao mi je
da će imati rezultate do kraja dana. Što znači da ćemo, ako dobije DNA i počinitelj
ima dosje, do večere znati tko je počinitelj.
Svi na to zastanu, razmišljajući. Pomisao da bismo mogli imati lice jednog od naših
čudovišta prije nego padne mrak. Da bismo mogli imati jednog ili obojicu u pritvoru
prije kraja dana. »Ne bi li to bilo sjajno?« promrmlja Alan. »Bogme, bi«, odgovorim.
»U međuvremenu, kad je Dr. Child rekao da će biti spreman primiti me?«
»U bilo koje doba iza deset«, odgovori Callie. »Dobro. Callie i Alane — kontaktirajte
opet Barryja da vidite što se događa s Ekipom za očevid koja procesuira ostatak
mjesta zločina Charlotte Ross.« »Naravno, dušice.«
»Idem posjetiti dr. Childa.« Osvrnem se gledajući u sve. »Ljudi, sad mu službeno
dahćemo za vratom. Nastavimo dalje. Sve je u brzini i zamahu.« Pogledam na sat i
ustanem. »Idemo.« Vrijeme je za bacanje još jedne mreže.
Pokucam na vrata dr. Childa prije nego što ih otvorim. Sjedi za svojim stolom, čita
debeli dosje. Kad provirim glavu, podigne pogled i nasmiješi se.
»Smoky. Drago mi je da te vidim. Uđi, uđi.« Rukom pokaže na stolce ispred svog
radnog stola. »Sjedni, molim te. Treba mi samo trenutak da virnem u svoje bilješke.
Fascinantan slučaj.«
Sjednem i promatram ga dok čita papire ispred sebe. Dr. Child je u svojim kasnim
pedesetima. Sjedokos, s naočalama i bradom. Izgleda kao da je u šezdesetima. Uvijek
djeluje umorno, a oči mu imaju zabrinut pogled koji nikad ne nestaje, čak ni kad se
smije. U umove serijskih ubojica zaviruje već skoro trideset godina. Pitam se hoću li i
ja tako izgledati za dvadeset godina?
On je jedina osoba kojoj vjerujem više nego Jamesu i sebi da ima korisne uvide u to
što pokreće čudovišta.
Kimne sam sebi i podigne pogled. Nasloni se u stolcu. »Ti
i ja smo surađivali prije, Smoky. Tako da znaš da imam sklonost blebetanju.
Pretpostavljam da ću i sada dosta blebetati. Smeta li ti to?«
»Naravno da ne, doktore. Samo dajte.« Skupi prste ispod brade. »Pristupit ću ovome
kao da je riječ o pojedincu. Ova persona >Jack ml.< glavna je i dominantna ličnost.
Slažeš li se?« Kimnem glavom.
»Dobro. Ono što imamo ovdje može biti jedna od dvije stvari. Prva je moguća, ali
osjećam da nije toliko vjerojatna. Da on to sve glumi. Da su njegove tvrdnje da je
potomak Jacka Trbosjeka dio predstave, osmišljene kako bi vas odvratili s njegova
traga. Čini mi se da je takvo gledište pretjerano paranoično i neproduktivno. Druga je
najvjerojatnija, ali doista je izrazito neobična. Ono
o čemu pričamo bio bi slučaj u kojem se suprotstavljaju odgoj i priroda. Neka
vrsta dugotrajnog ispiranja mozga. Pri čemu je netko proveo doista puno vremena
usađujući u našeg >Jacka ml.< identitet koji je poprimio. Po mom mišljenju, da bi bilo
uspješno, s tim je trebalo početi od vrlo rane dobi. Vjerojatno je to činio jedan, ili oba
njegova roditelja.
Većina serijskih ubojica, otkriveno je, imaju slične povijesti. To obično uključuje
zlostavljanje od vrlo rane dobi. Moglo bi biti fizičko, moglo bi biti seksualno, često je
oboje. Rezultat je ovoga bijes, a to je bijes koji ne mogu izraziti protiv svog
zlostavljača, nekog većeg i jačeg od sebe, nekog u položaju emotivnog povjerenja
i autoriteta. Zlostavljač je skoro uvijek otac ili majka. Zlostavljani voli ovu osobu
i posve je siguran da zlostavljanje mora biti opravdano. Uzrokovano nečim što je
skrivio.
Bijes mora imati svoj odušak. Bez izravne mete kanaliziraju ga na tri ista načina skoro
bez promjene. Prvo, u nasilje nad samim sobom: kronično mokrenje u krevet. Onda u
nasilje nad svojom sredinom: podmetanje malih požara. I konačno, to eskalira u
nasilje nad živim bićima: mučenje i ubijanje malih životinja. Kad odrastu, to ih vodi
logičnom zaključku: nanošenje zla drugim ljudskim bićima.
Sve je to, naravno, pretjerano pojednostavljivanje. Ljudska bića nisu roboti i nijedan
um nije jednak drugome. Ne mokre svi u krevet, ne podmeću požare i ne ubijaju
male životinje. Zlostavljanje ne dolazi uvijek od oca ili majke. Ali tijekom vremena,
trendovi koje smo pronašli čine ovu teoriju više ili manje točnim.«
Nagne se unatrag, promatrajući me.
»Postoje iznimke. Rijetke su, ali postoje. One su argument onima koji osjećaju da
objašnjenje leži u prirodi. Ubojice koji su došli iz pristojnih domova i od pristojnih
roditelja. Loše sjeme. Nema očitog razloga ili objašnjenja za to što rade.« Zatrese
glavom. »Zašto mora biti jedno ili drugo? Ja sam oduvijek osjećao, a mnogi se slažu,
da može biti oboje. I priroda i odgoj. Naravno, odgoj, kao što sam rekao, često
prevladava i najprimjetniji je uzrok.« Lupne po izvještaju pred sobom. »U ovom
slučaju postoji obilje varijabli. Kaže da nije ni psihički ni seksualno bio zlostavljan. Da
nije podmetao požare niti mučio male životinje. To ne mora biti istina. Možda živi u
poricanju. Ali ako nije tako, onda je on nešto posve novo. On je serijski ubojica
stvoren iz nule. Netko tko je tako snažno indoktriniran i tako dugo u svom sustavu
uvjerenja da je to za njega postala nedvojbenost.
Ako je to istina, bio bi veoma, veoma opasan čovjek. Neće imati ozljede na psihi
uzrokovane seksualnim ili psihičkim zlostavljanjem. Neće imati nizak stupanj
samopouzdanja koji te stvari uzrokuju.
Mogao bi djelovati na iznimno visokoj razini racionalnosti. Ne bi imao poteškoća
asimilirati se u društvo. Dapače, možda su ga poučili kako da napravi upravo to.
Jack ml. radio bi to što radi s predodžbom da je to njegova sudbina. Da je rođen da to
čini. Ne bi to smatrao pogrešnim. Jer mu je govoreno upravo suprotno od trenutka
kad je razumio govorenu riječ.«
Dr. Child me pogleda. »Fiksirao se na tebe jer mu je to potrebno da upotpuni svoju
maštariju. To je i sam rekao, da Jack Trbosjek mora biti proganjan, po mogućnosti od
strane briljantnog detektiva. Za to je odabrao tebe. Rafiniran izbor.«
Nagne se naprijed, ponovno lupkajući po izvještaju. »Istina o sadržaju staklenke koju
ti je poslao, činjenica da je kravljeg, a ne ljudskog podrijetla, kao što on čini se misli,
to bi ti moglo biti najmoćnije oružje. To je simbol svega u što vjeruje. Oduvijek je to
prihvaćao kao istinu. Kad bi saznao da je ovaj simbol laž i da je oduvijek to bio.... to bi
ga moglo slomiti. Moglo bi srušiti svijet koji je stvorio.« Nagne se unatrag. »Dosad je
bio vrlo pametan, vrlo organiziran, vrlo precizan. Kad bi saznao za staklenku —
mogao bi se raspasti. Naravno, postoji još jedna mogućnost koju ne Smijemo
ignorirati. To da bi odbacio tu istinu bez razmišljanja. Da bi odlučio da je ona laž,
osmišljena da ga smete. U takvom bi scenariju okrivljavao pojedinca koji je iznio tu
>laž<. Vjerojatno bi imao nevjerojatan poriv da naudi tom pojedincu. Oba scenarija
imaju svoju korist, zar ne?«
Kimnem. »Da, imaju.«
»Budi svjesna da svaki sadrži moguće opasnosti. Ako mu ono na čemu je izgradio svoj
život izmakne tako naglo — mogao bi postati suicidalan. No u tom slučaju, mogu ti
skoro pa jamčiti da ne bi htio umrijeti sam.«
Shvatim poruku. Razjareni Jack ml. ostavljen bez nade mogao bi se pretovoriti u
bombaša samoubojicu. Dr. Child govori nam da budemo spremni na tu mogućnost.
»A što je s Ronnijem Barnesom?« upitam.
Kimne gledajući u strop. »Da. Mladić za kojeg tvrdi da ga je pronašao na internetu i
sam >odgojio<. Vrlo zanimljivo. Makar ne posve bez presedana. Ubijanje u grupama
nije rijetko kao što ljudi misle. Charles Manson možda je vodio najpoznatiju grupu
ubojica, ali nije bio ni prvi ni zadnji.«
»Tako je«, odgovorim. »Odmah mi pada na pamet barem dvadeset slučajeva.«
»Ima ih i više; ali da, točno je to moja poanta. Procjena je da je petnaest posto
serijskih žrtava rezultat timskog ubijanja. I iako je ovaj ponešto drugačiji, svejedno se
uklapa u scenarij. Grupe se općenito sastoje od dva pojedinca, ali znalo ih je biti i
više. Uvijek postoji dominantna figura, netko s izrazitom energijom i specifič nom
maštarijom. On — ili ona — inspirira druge, ohrabruje ih da maštarije pretvore u
djelo. Svi uključeni imaju psihopatske crte, ali u nekim se slučajevima mislilo — a ja
se slažem — da bez te središnje figure, ostali ne bi ni poduzeli taj dodatan korak da
zaista ubiju.« Nasmiješi se i uhvatim tračak umornog cinizma. »To ne znači da su oni
bili žrtve. Nije neuobičajeno da nakon uhićenja nedominantni tvrde da su prisilno
sudjelovali. Ali dokazi to rijetko podupru.«
»Četa Trbosjeka«, kažem.
Dr. Child mi se nasmiješi. »Sjajan primjer. I relativno svjež.«
Mislim na takozvane Čikaške Trbosjeke iz 1980-ih. Psihopat imenom Robin Gecht
vodio je tim od tri muškaraca sličnog razmišljanja. U doba dok su ih lovili, silovali su,
pretukli, mučili i zadavili sedamnaest ili više žena. Gechtova četa odsjekla bi jednu ili
obje dojke svojim žrtvama, koje bi kasnije koristili u seksualne i... prehrambene
svrhe.
»Gecht nikad nikoga nije osobno ubio, zar ne?« upitam.
»Ne, nije. Ali on je bio pogonska sila iza svega toga. Vrlo karizmatičan čovjek.«
»Slično«, mozgam. »Ali ne isto.«
Dr. Child nagne glavu sa zanimanjem. »Objasni.«
»To je samo osjećaj koji imam u vezi s njim. Naravno, Jack ml. je dominantan. On je
taj koji ima glavnu riječ. Ali u većini slučajeva timskog ubijanja, postoji osobna
povezanost obojice. Daju jedan drugome nešto. Možda su munjeni, ali ekipa su. Jack
ml. žrtvovao je Barnesa i to samo zato da bi dobio mene, a nas zbunio.« Zatresem
glavom. »Mislim da su sljedbenici proračunato sredstvo za postizanje cilja. Mislim da
ih emotivno ne treba za svoju maštariju.«
Dr. Child spoji prste razmišljajući o tome. Uzdahne. »Pa, to bi se uklapalo u njegovu
dualnu viktimologiju.«
»Mislite na to da smo drugi tip žrtve mi.«
»Da. To ga svakako čini opasnijim. On je >čovjek s planom <, kako se kaže. Gospodin
Barnes, i svi drugi, u tom bi scenariju bili
pljuni. Plastične figure koje se pomiču na šahovskoj ploči. Nisu to najgore vijesti, ali
nisu ni najbolje. Manje emotivne upetljanosti znači manje šanse da učini pogrešku.«
Sjajno, pomislim.
»Kako traži potencijalne članove ekipe?« upitam. »Po vašem mišljenju.«
»Očito, internet mu je omogućio i anonimnost i pristup.« Dr. Child izgleda skoro pa
sjetno. »To je vječita ironija: izumi koji mijenjaju svijet mogu učiniti sjajne stvari ili
biti korišteni za veliko zlo. S jedne strane, internet je srušio političke granice. E-
mailovi su stizali iz Rusije i prije pada željezne zavjese. Ljudi iz različitih dijelova
svijeta mogu komunicirati u treptaju oka. Amerikanci i Eskimi mogu shvatiti da
zapravo i nisu tako različiti jedni od drugih. S druge strane, omogućio je sredinu skoro
bez ikakvih ograničenja za sve Jackove ovoga svijeta. Web-stranice za silovatelje,
pedofile, koje prikazuju fotografske grotesknosti poput žrtava pogubljenja ili krvavih
posljedica automobilskih nesreća.« Pogleda me. »Dakle, da odgovorim na tvoje
pitanja, a temeljem dokaza koje nam je dosad pružio, tražit će preobraćenike
njuškajući po manje poželjnim područjima interneta, posebice u područjima gdje će
prvo moći promatrati. Trebao bi moći ne raditi ništa, u početku, već samo gledati.
Tražio bi odredene sklonosti. Poput svih manipulatora, pronašao bi ključne točke za
razgovor, gdje bi se mogao ulagivati, ili se predstaviti kao autoritet. Međutim«, i
nagne se naprijed dok to govori, »trebao bi ih upoznati licem u lice. Jednostavan e-
mail ili chatroom ne bi bili dovoljni. Iz različitih razloga. Jedan bi bio puka sigurnost.
Previše je lako odglumiti online identitet. Naš Jack preuzima rizike, ali pripremi se
prije preuzimanja rizika. Trebao bi se osigurati da je osoba s kojim priča doista onaj i
ono što tvrdi da jest.«
»Koji je drugi razlog?« upitam.
»U prvom redu, tu je ona poslovična dvosmjerna ulica. Oni s kojima je pričao bili bi
jednako zabrinuti za istinitost njegova identiteta. No najrelevantiji je taj da
jednostavno ne mislim da je za njega vjerojatno da ih natjera da provedu svoje
maštarije u djelo bez osobne interakcije s njegove strane. Ne. Da sam ja on, ne bih se
žurio, gledao bih okolo i napravio popis. Dalje, na neki bih način provjerio njihov
identitet. Onda bih inicirao online kontakt. Nakon toga uslijedili bi sastanci licem u
lice. Odatle su moguće razne metode savijanja volje. Možda počne u malim
razmjerima. >Idemo virkati u dom sestrinstva. Idemo prebiti prostitutku, ali ne ubiti
je. Hajdemo sad ubiti mačku, i svakako joj gledaj u oči dok ugiba. < Sporom
nadogradnjom, slomio bi kakvo god su krhko ćudorede prihvatili kako bi regulirali
svoje ponašanje i osjetili se ljudima. Kad staviš jednu nogu u pakao, zašto ne i drugu?
Na kraju, i ne zaboravimo to: njima je pakao baš kao raj.«
»Koliko bi trebalo da se takvo što dogodi? Da nekoga priuči na sebe, da ih natjera da
prijeđu tu liniju?«
Pogleda me. »Pitaš me koliko je još štićenika mogao stvoriti, zar ne?«
»U biti, da.«
Dr. Child raširi ruke. »To je nepoznato. Ovisi o previše faktora. Koliko već dugo ovo
radi? Iz koje populacije izvlači ljude? Ako, na primjer, bira silovatelje nedavno
puštene na uvjetnu kako bi ih kontaktirao i oblikovao... pa, skok od silovanja do
umorstva i nije baš naročito velik.«
Pogledam u njegove umorne oči i shvatim. Koliko godina? Koliko preobraćenika Jacka
ml.? Ne znamo. Ne možemo znati.
»Doktore, muči me još jedna stvar u vezi s njim. Dotaknuli ste se toga kad ste rekli da
preuzima rizike. Cijeli ovaj proces stvaranja sljedbenika opasan je potez. Bilo koji od
tih >štićenika< mogao bi postati točka izloženosti.« Zatresem glavom. »To se čini kao
kontradikcija. S jedne strane, pametan je. Vrlo pametan i vrlo oprezan. S druge, jako
riskira. Ne kužim.«
Dr. Child se osmjehne. »Nisi razmotrila najjednostavnije objašnjenje ove
kontradikcije?«
Namrštim se. »A to je?«
»Da je lud.«
Buljim u njega. »To je to? >Lud je<?«
»Da ukratko pojasnim.« Lice mu se uozbilji. »Ali ne gubi iz vida tu jednostavnu istinu.
To je Occamova oštrica moje profesije i mnogo mi je puta dobro poslužila.« Nagne se
unatrag. »Da preciziramo... mislim da postoje dva čimbenika. Jedan odgovara
maštariji. To munjeno >širenje vrste<, prenošenje Trbosjekove baklje i tako dalje.«
Zastane. »Drugi se odnosi na čežnju.«
»Čežnju?«
»Stvar koja pokreće sve serijske prijestupnike. Potreba da čine ono što čine. Ona
nadilazi njihovu opreznost.« Slegne ramenima. x »Ovaj je proces kontaktiranja
ostalih, manipulacija njima, njihovo oblikovanje, iracionalan. Ako stavimo širu sliku
ludosti sa strane, Jack ml. nije bio iracionalan. Osim ako ne postoji razumna
motivacija koju još nismo predvidjeli, onda ova devijacija mora biti pokrenuta nečin
drugim, različitim od razuma. Čežnjama. Čineći to neki se dio čežnje nahrani, a to je
zasićenje više zadovoljavajuće i važnije od njegove sigurnosti.«
»Dakle, u principu — on je lud.«
»Kao što sam rekao.«
Razmislim o tome. »Zašto Trbosjek? Zašto opsesija kurvama?«
»Vjerujem da je jedno razlog drugome. Mislim da su kurve uzrok maštarije o
Trbosjeku, a ne obratno. Tko god je skovao ovu fino ugođenu travestiju, pa...« Slegne
ramenima. »Taj je imao problem sa ženama. Vjerojatno potaknut zlostavljanjem ili
time što je svjedočio zlostavljanju. Ironično, motivacija i razlozi koji stoje iza ove
moderne replike vjerojatno su slični motivacijama i razlozima koji su vodili izvornog
Trbosjeka. Mržnja spram žena pomiješana sa seksualnošću i potisnutom požudom. Ta
stara priča.«
»Dakle, ponovno — lud je. A tko ga je god indoktrinirao bio je stvarno lud.«
»Da.«
Skrenem pogled u daljinu, razmišljajući. Predvidljiv i nepredvidljiv. Voden i razumom i
ludošću. Sjajno. Pa opet, osjećam da ga sad ipak malo bolje poznajemo.
»Hvala, dr. Child. Bili ste od velike pomoći, kao i uvijek.«
Promatra me svojim tužnim, umornim očima. »To mi je posao, agentice Barrett.
Pobrinut ću se da dobijete moj izvještaj. I molim Vas — budite oprezni s ovim tipom.
Ovo je nešto novo. Koliko god novost s kliničkog stajališta može biti zanimljiva...«
Zastane i pogleda me u oči. »Novo u stvarnosti samo je druga riječ za opasnost.«
Osjećam komešanje zmaja u prkosu. »Doktore, reći ću Vam kako to izgleda s moje
strane ograde... Kako to radi i zašto to radi ? To je možda novo. Ali to što radi?«
Zatresem glavom, ozbiljna. »Umorstvo je umorstvo.«

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

»DA ČUJEM NOVOSTI.«

U Jonesovu sam uredu. Pozvao me kako bih ga izvijestila o napretku slučaja.
Zaustavlja me kad stignem do Tommyja Aguilere.
»Čekaj malo — Aguilera? On više nije u Službi, zar ne?«
»Dobar je, gospodine. Stvarno, stvarno dobar.« Nemaš ti pojma, pomislim u sebi.
»Znam da je dobar. Nije u tome stvar.« Lice mu poprimi gorak izgled. Gorak poput
pelina. »Ovaj ću ti put progledati kroz prste, Smoky. Ali ubuduće, ako misliš uvoditi
ljude izvana, prvo ja to moram odobriti.«
»Da, gospodine.«
»Nastavi.«
Dovršim priču, sve redom do posjeta dr. Childu. Na trenutak zastane i promisli, a
potom skupi ruke na stolu. »Da vidim jesam li dobro shvatio. Ubio je dvije žene. Svaki
put kad to učini, pošalje ti to na video-snimci. Ima partnera. Ima fiksaciju na tebe, do
te mjere da se ušuljava u tvoj dom i prisluškuje ti telefon i auto. Započeo je s
osobnim napadima na ostatak tvog tima i prijeti da će ih biti još. Stupa u kontakt s
drugim potencijalnim serijskim ubojicama povrh ovoga s kojim već radi. On nije onaj
koji misli da je. Jesam li pohvatao sve dosad?«
»Da, gospodine.«
»Imaš otiske prstiju, vjerojatno imaš i DNA. Rekonstruirala si i njegov modus
operandi — a najbolji ti je trag pretraživanje ostalih web-stranica na kojima je
registriran. Je li to otprilike to?«
»To je prilično dobar sažetak, gospodine. Želim mu uzvratiti na još dva načina, i treba
mi vaše dopuštenje.«
»Reci.«
»Želim sa svime izaći u medije.«
Oči mu preplavi oprez. Većinu nam vremena mediji nisu dragi. Komuniciramo s njima
ako baš moramo ili, ponekad, ako mislimo da bi moglo biti korisno. Osjećam da je
ovo jedan od takvih trenutaka. Samo i njega trebam uvjeriti u to.
»Zašto?«
»Dva su razloga. Prvi je sigurnosan. Kad se sve zbroji i oduzme, iako počinjemo
stvarati neku predodžbu o njemu, ne možemo predvidjeti kad ćemo ga uloviti.
Moramo izdati upozorenje. Vrijeme je.«
Nevoljko je kimnuo. »A koji je drugi razlog?«
»Dr. Child je rekao da bi ga potreslo saznanje o sadržaju staklenke. I to jako. Možda
bi ga čak i gurnulo preko ruba. Trebamo to napraviti, gospodine. Dosad je sve
hladnokvrno držao pod kontrolom. Ovo je informacija koju mi imamo, a on nema.
Dobro je oružje. Želim ga iskoristiti.«
»Mogao bi eksplodirati, Smoky. I ne pričam o ovom bolesnom sranju koje je dosad
izvodio. Mislim na napad svom snagom, navođen raketom s tvojim imenom.«
»Da, gospodine. To je moguće. I tada bismo ga ulovili.«
Pogleda me na način koji ne uspijevam odgonetnuti. Ustane i ode do prozora.
Okrenut leđima, počne govoriti: »Njegova opsjednutost tobom...« Okrene se. »Želim
da budeš jako, jako oprezna. Ja...« oklijeva, »... ne želim da se ponovi slučaj Josepha
Sandsa. Ikad više.«
Ne znam što bih rekla. Jer osjećam kako iz Jonesa isijava emocija.
»Poznajem te otkako si stigla u FBI, Smoky. Još dok si bila mlada i entuzijastična i
neiskusna. Stalo mi je do toga što ti se dogada. Shvaćaš?«
Vidim bol u njegovim očima. »Da, gospodine. Bit ću oprezna.«
I bol nestane, potisnuta negdje duboko u unutrašnjost. Dopustio mi je da je vidim,
želio je da znam da je tamo. Znam da bi to mogao biti jedini put da me tako pušta u
svoju nutrinu pa sam dirnuta i zahvalna.
»A koja je druga stvar?«
»Ako lociramo vjerojatnu žrtvu — želim postaviti zamku. A to ću morati učiniti brzo.«
»Kad i ako dođe vrijeme za to, prvo se obrati meni.«
»Da, gospodine.«
Po mom povratku u ured, Leo mi zamahne komadom papira. »Završili su
pretraživanje«, kaže. »Pojavilo se jedno ime s istim onim korisničkim imenom i
kombinacijom lozinke.«
Čudno, pomislim, da je nisu promijenili. »Daj detalje.«
Spusti pogled na stranicu. »Zove se Leona Waters. Vodi osobnu stranicu imena«,
pogleda me i umorno se osmjehne, »Cassidy Cumdrinker. Živi u području Santa
Monice.«
»Imaš li adresu?«
»Isprintao sam je.« Predaje meni.
»Sto želiš učiniti, dušice?«
»Sto kaže Barry?«
»Našli su još jedan račun od Službe za deratizaciju«, zagrmi Alan. »Isto sranje kao i
prošli put.«
»To je, dakle, definitivno modus operandi.«
»Tako se čini.«
»Još nešto?«
»Ne. Njihova Ekipa za očevid još ga pregledava.«
»Evo što ćemo. Callie i ja ići ćemo posjetiti gospođicu Waters. Želim provjeriti kako
stoje tvari, ispitati teren. A onda ćemo smisliti plan. Alane, želim da i dalje ostaneš u
kontaktu s Barryjem, a javi se i Geneu u vezi s DNA. Ako se bilo što promjeni, nazovi
mene.«
»Razumijem.«
»A što da radimo u međuvremenu?« upita James.
»Gledajte pornjavu«, kažem, pokazujući na fotografije sa seksi tuluma kroz koje su
prolazili pomoću računalnog programa za prepoznavanje lica. Pucnem prstima.
»Callie. Imaš li još uvijek onu vezu na Kanalu 4?«
»Bradley?« Nasmiješi se nimalo damski. »Pa... možda smo prestali spavati zajedno,
ali nismo prestali razgovarati.«
»Dobro. Kontaktiraj ga. Izaći ćemo u javnost s time. Želim ga ovdje iste sekunde.
Želim prijenos na vijestima u 6.«
Podigne obrve. »Tako brzo?«
Podijelim s njom svoje razmišljanje. Razmišlja o tome kimajući glavom. »To bi ga
potreslo — što bi bilo dobro.« Pogleda me zabrinuto. »Naravno, onda bi se mogao
okomiti na tebe.«
»To ionako već radi. Na taj bismo način bili spremni za njega.«
»Odmah ću nazvati Bradleya.«
U uredu je vreva, ali u ovom trenutku nije potrebno da u njoj sudjelujem.
Iskorištavam vrijeme kako bih provjerila svoj e-mail. Naredila sam svima da
provjeravaju svoje svakih pola sata; nisam stigla do svog nekoliko sati.
Uspravim se u stolcu zbog onoga što ugledam. U naslovu e-maila stoji: Pozdravi od
tamnokose drolje!
Dvaput kliknem mišem na poruku. Riječi na vrhu već su mi dobro poznate:

Poštovanje, agentice Barrett!

Pretpostavljam da ste dosad već vidjeli moje najnovije djelo.

Malena Charlotte Ross. 0, joj, o, joj, kakva li je to samo kurvica bila!
Svakome Je Sirila noge, bilo muško III žensko. Sam/sama ili u grupi. Zanimljivo, nije Ii,
da sam Ja bio Jedini čovjek kojem Ih nije htjela svojevoljno raširiti?
No to nije bilo bitno.
Ode još jedna kurva. A vi — vi još uvijek niste nimalo bliže rješenju. Jeste li se dosad
obeshrabrili, agentice Barrett? Osjećate li se možda deklasirano?
Kad smo već kod toga, molim Vas, slobodno uklonite uređaje za praćenje na svom
autu i prisluškivanje u svom telefonu.
»Sranje«, promrljam.
S kime mislite da imate posla, agentice Barrett? Svaka čast na trudu, ali zar ste doista
mislili da ćete me tako uloviti? Znao sam da ćete ih u konačnici pronaći. Možete se
odmah riješiti svog gospodina Aguilere ili si ga ostavite tamo. Nijedno od tog dvoje
neće vas dovesti bliže meni.
Sad sam već dobrano na putu. Pratim tragove svog pretka, obavljajući njegovu svetu
misiju. Skupljam vlastite darove za uspomenu kako bih ih proslijedio budućim
generacijama.
Baš u ovome trenutku promatram svoju sljedeću žrtvu. Slatkica mala, bogme je. No
opet, vanjska je ljepota prolazna. Pogledajte sebe, agentice Barrett. Nosite ožiljke,
istina, ali iznutra izvire ljepota žene rođene za lov. Moja je buduća žrtva privlačna
izvana. Ali iznutra?
Samo još jedna kurva.
Uz to, pripremam još neka iznenađenja za vas.
Ostat ću u kontaktu. A dotad, ostanite mi vrlo, vrlo, vrlo zaposleni!
Znam da hoćete.
Iz Pakla, Jack ml.
Iritira me njegova samodopadnost. E, pa imam i ja poruku za tebe, ti bolesniče. I to
takvu koja će ti s lica izbrisati taj samodopadni osmijeh koji ne vidim, ali znam da je
tu.
»Uspjela sam dobiti Bradleyja, dušice«, vikne mi Callie.
Zatvorim e-mail pregleđnik.
»I?«
Nasmije se. »Mislim da se skoro upišao u gaće od uzbuđenja. Stiže u roku od pola
sata.«
»Dobro. Kaži ovima na prijemu da ga pošalju u sobu za sastanke na drugom katu.«
U skladu s obećanim, Bradley Cummings stiže dvadeset pet minuta kasnije. Izgleda
jednako kao i kad sam ga zadnji put vidjela. Grub, ali privlačan, s besprijekornim
odijelom. Visok. Oduvijek besraman. Callie me častila pričama o njihovu ludom
životinjskom seksualnom životu. »Prilično zadovoljavajuće«, glasila je njezina ocjena.
Nije komplicirao. Stigli su samo on i snimatelj.
»Hvala što si stigao, Brad.«
»Callie mi je iznijela skraćenu verziju preko telefona. Nijedan novinar koji drži do
sebe ne bi to propustio. Kako želiš da to obavimo?«
»Otkrit ću ti detalje izvan kamere. A onda prema tome možeš formulirati pitanja pred
kamerama kako ti paše.«
»Zvuči dobro.«
»Samo jedna stvar. Ovo mora biti na TV-u do šest.«
»Vjeruj mi, neće biti problema.«
»Dobro. Još nešto, moram biti sigurna da ću određene informacije ja prenijeti ravno
u kameru. Shvatit ćeš kad vidiš. Izuzetno je važno da ih izgovorim ja, a ne netko
drugi.«
Pogleda me s nelagodom. »To nije nikakva muljaža, je li tako, Smoky? Ta priča?«
»Ako želiš pitati iskorištavam li te, moram odgovoriti potvrdno. Ali«, podignem prst,
»svaki će detalj biti istinit. Izvještavat ćeš istinu. A uz to ćeš raditi još dvije stvari:
obavijestit ćeš buduće potencijalne žrtve, a meni pružiti šansu da raspizdim ubojicu.
Zato ja moram biti ta koja će to izreći. Zamisli tog tipa kao ručnu granatu, Brad. Ja ću
potegnuti osigurač.« Slegnem ramenima. »Tko god izvuče osigurač, preuzima rizik da
strada u eksploziji.«
Pogleda me u oči kako bi provjerio lažem li. »Dobro. Vjerujem ti. Da čujem priču.«
Sljedećih dvadeset minuta iznosim mu sažetak onoga što se dogodilo prethodnih pet
dana. Dobro obavlja svoj posao, bilježi stvari i tu i tamo ubaci upitnik. Kad završim s
pričom, on se nasloni u svom stolcu.
»Opa«, kaže. »Ovo je doista... posebna priča. Pretpostavljam da ono što ti želiš reći
ima veze sa sadržajem staklenke.«
»Tako je. Jedan od razloga zbog kojih je važno da ja to kažem, a ne netko drugi jest
taj što će ga to raspizditi. Vjerojatno će se fiksirati na glasnika.«
»Da.« Kaže zamišljeno »Pa, onda, krenimo na posao.«
Brad je vješt pred kamerom. Postavlja oštra i precizna pitanja, ali ne napada. Stiže do
ključnog pitanja.
»Specijalna agentice Barrett. Spomenuli ste da imate vrlo indikativne informacije
vezane za sadržaj staklenke koju vam je poslao. Možete li nam dati malo više
detalja?«
»Da, Brad. Staklenku smo dali otvoriti i analizirali smo sadržaj. Otkrili smo da tkivo
koje je bilo unutra nije bilo ljudsko. Bilo je goveđe.«
»Što to znači?«
Okrenem se tako da gledam ravno u kameru. »To znači da on nije onaj koji tvrdi da
jest. On nije potomak Jacka Trbosjeka. Najvjerojatnije vjeruje da jest. Sumnjam da je
znao što je u toj sta-klenci.« Zatresem glavom. »Tužno, doista. Njegov je život laž, a
on toga nije ni svjestan.«
»Hvala vam, agentice Barrett.«
Brad ode i više nego sretan. Obeća da će pustiti priču u šest i jedva se suzdrži da ne
otrči koliko je bio uzbuđen.
»Dobro je prošlo«, primijeti Callie. »Već sam zaboravila koliko je taj čovjek zgodan.
Možda bih ga trebala nazvati.«
»Ako ga nazoveš, ovaj put ne želim sve detalje.«
»To nije fora.« Zastane. »Bit će bijesan, dušice. Mislim na Jacka ml. Ovo bi ga moglo
gurnuti preko ruba.«
Zlobno se nasmiješim. »Tome se i nadam. Idemo sad do gospode Waters.«
Uzimamo službeno vozilo budući da želim biti sigurna da nas nitko ne slijedi ili na koji
drugi način prati. Iako se provjerava jesu li na automobile koji pripadaju drugim
članovima tima postavljeni prisluškivači i drugi uređaji za praćenje, ostaje mogućnost
da ih prepozna po izgledu.
Na putu do Leone Waters, nazovem Tommyja Aguileru i kažem mu za e-mail.
»Zasigurno je jedan od njih sinoć bio tamo. Ili jutros. To znači i da su dobro
informirani o ljudima koje poznaješ. Ljudima poput mene.«
»Da. Mislim da je to sve, Tommy. Nazvat ću te poslije, ako se slažeš. U vezi s
prisluškivačem i uređajem za praćenje GPS signala.«
»To neće biti potrebno.«
»Kako to misliš?«
»Jer ću te i dalje pratiti u stopu, Smoky. Rekao sam ti sinoć. Ti si mi najvažnija. Moj
posao nije gotov sve dok ga ne uloviš i dok ne znam da si na sigurnom.«
Želim se usprotiviti, ali istina je da se dio mene nadao da će reći takvo što.
»I dalje ću te paziti, Smoky.«
Put traje dulje no što bi trebao, zahvaljujući nesreći na autocesti; kombi se zabio u
branik ceste. Nesreća je bila malena, ali strka, kao i uvijek, golema. Kad smo stigle već
je bilo dva poslijepodne. Le- ona Waters živi u jako lijepoj stambenoj zgradi u ne tako
lijepom susjedstvu. Santa Monica na neki je način igra na sreću. Iako su mnogi njezini
dijelovi još uvijek srednje klase ili čak i više, drugi trunu, kao i ostatak L.A.-a. To je
vječna priča ovog grada koji ljude
tjera da se sele sve dalje izvan grada i pobjegnu od raka. Čini se da ih se uvijek
nekako dočepa.
Parkiramo se i odšećemo do prednjeg ulaza. Tu su sigurnosna vrata koja od stanara
traže unos lozinke. Na recepciji sjedi zašti- tar. Pokucam na staklo kako bi podigao
pogled. Dobivam pogled prepun dosade i iziritiranosti sve dok ne prislonim svoju
ispravu FBI-a na staklo. Iskoči iz stolce kao da je sjedalo za katapultiranje žureći da
nas uvede.
Vidi ožiljke na mom licu i zastane na tren buljeći bez srama. Onda mu se pogled
preseli na Callie. Sklizne gore-dolje niz tijelo u sekundi, zastavši primjetnih pola
sekunde na njezinu poprsju.
»Izvolite, gospodo.«
»Samo razgovor...?«
» Ricky«, sam uskoči obliznuvši usnice. Malo se uspravi kako bi djelovao viši. Ricky
djeluje kao da je u kasnim četrdesetima. Ima oronuli izgled nekoga tko je nekoć bio u
formi, ali se zapustio. Lice mu je izborano i odaje umor. Ne djeluje kao netko tko
uživa u životu.
»Samo moramo obaviti razgovor s jednim od vaših stanara. Ništa strašno.«
»Trebate li pomoć, gospođo? Kojim stanarom?«
»Bojim se da je to povjerljiva informacija, Ricky. Razumijete.«
Kimne glavom, pokušava izgledati važno. »O, da, gospođo. Naravno. Razumijem. Evo,
lift je tamo. Javite ako vam što zatreba .« Baci još jedan kratak pogled na Calliene
sise.
»Hoću, hvala.« Neću, pomislim u sebi.
Uđemo u lift. »Odvratan čovječuljak«, primjeri Callie dok se vozimo na treći kat.
»Ma nemoj mi reći.«
Izađemo. Strelice nas vode do stana broj 314. Pokucam na vrata i trenutak se kasnije
otvore.
Žena koja ih je otvorila i ja buljimo jedna u drugu, obje bez riječi. Callie prekine tišinu.
»Imaš sestru za koju ne znam, dušice?«
Nemam, ali pitanje je na mjestu. Leona Waters i ja mogle bismo biti u rodu. Skoro
smo identične visine. Ima moje višak oblina na bokovima i manjak u grudima, baš kao
i ja. Ista duga, tamna, gusta kosa, a čak i lica imaju sličnosti. Nos iste veličine. Oči
različite boje od mojih. Nema ožiljaka, naravno. Iza mog zaprepaštenja krije se
osjećaj mučne nelagode. Mislim da je jasno zašto je Jack ml. odabrao baš ovu ženu.
»Leona Waters?« upitam.
Oči joj nakratko skrenu prema Callie pa natrag. »Da...«
Podignem identifikaciju. »Ja sam specijalna agentica Smoky Barrett iz FBI-a.«
Namršti se. »Jesam li u nevolji?«
»Ne, gospođo. Voditeljica sam Jedinice za nasilne zločine u Los Angelesu. Lovimo
čovjeka koji je silovao, mučio te ubio barem dvije žene. Mislimo da je vas odabrao
kao sljedeću žrtvu.« Idem u glavu, maksimum šoka uz minimum riječi.
Razjapi usta. Oči joj se rašire. »Je li ovo nekakva šala?«
»Ne, gospođo. Voljela bih da jest. Ali nije. Možemo li ući?«
Malo potraje, ali uspije se sabrati. Pomakne se u stranu.
Dok ulazimo u stan, osupne me njegovo ukusno uređenje. Odiše suptilnom ljepotom
i izrazitom ženstvenošću. Skoro sve u njemu govori da u njemu živi žena.
Pokaže nam da sjednemo na kauč. Sjedne preko puta nas na jednako tapeciran
naslonjač.
»Dakle — to je za ozbiljno? Kažete da je vani neki luđak koji me želi ubiti?« upita.
»Vrlo opasan čovjek. Već je ubio dvije žene. Cilja na operatere amaterskih web-
stranica s pornografijom. Muči ih, siluje, a potom ubije. Nakon toga unakazi im tijela.
Misli da je potomak Jacka Trbosjeka.«
Nastavljam priču brzo i žestoko kako bih u startu srušila bilo kakve dvojbe ili
oklijevanje s njezine strane. Čini se da je upalilo. Njezina ružičasta koža sad je blijeda.
»Zašto mislite da je odabrao mene?«
»Prati šablonu. Prijavi se kao član na neku web-stranicu. Tako je napravio sa svakom
ženom koju je dosad ubio. Odabere korisničko ime i lozinku koja pristaje njegovoj
temi Jacka Trbosjeka. Našli smo jednu od tih kombinacija na popisu vaših članova.«
Pokažem na sebe. »On me mrzi, gospodo Waters. Ne vidite li koliko smo slične?«
Oklijevajući odmjeri me od glave do pete. »Da. Naravno da vidim.« Zastane. »Je li
vam to on napravio?« Pokaže na moje lice.
»Ne on. Netko drugi.«
»Ne želim zvučati neljubazno, ali to baš i ne ulijeva povjerenje.«
Lagano joj se osmjehnem. Želim da vidi da nisam uvrijeđena. »To je razumljivo. Ali
čovjek koji je ovo napravio uhvatio me nespremnu. To je ono što sad pokušavamo
izbjeći. Neće znati da smo mu na tragu.«
Na licu joj vidim da počinje povezivati. »Kužim. Želite mu postaviti zamku, je li tako?«
»Da.«
»Sa mnom kao mamcem?«
»Ne baš. Vi jeste mamac — zato što misli da ćete biti ovdje. Ali želim staviti agenta na
vaše mjesto. Ne mogu riskirati da vas ugrozim kao civila. Trebamo vaš stan na
korištenje. A Vi biste trebali otići na neko vrijeme.« Očima joj sijevne izraz koji ne
razumijem. Ustane i odšeta. Na trenutak stoji okrenuta nam leđima. Kad se okrene
natrag, vidim odlučan pogled na njezinu licu.
»Znate li koliko imam godina?« upita.
»Hm — ne.« Odgovorim.
»Dvadeset devet.« Pokaže rukama na sebe »Nije loše za curu od dvadeset devet
godina, ha?«
»Ne. Nije loše.«
»Udala sam se kad sam imala osamnaest godina za prvog muškarca s kojim sam se
poseksala. Mislila sam da je ljubav mog života, najsjajniji tip na svijetu. Za njega bih
učinila bilo što. I jesam, neko vrijeme. Ali onda se princ iz bajke promijenio. I sljedećih
me sedam godina tukao. Oh, nikad mi nije slomio ni kost. Niti ostavljao tragove po
mom licu. Bio je prepametan za to. Ali znao je kako udariti da boli. I začinio bi to
hrpom poniženja.« Pogled joj se zamrzne na mome. »Znate li kakav je seks s takvim
čovjekom? Silovanje. Nema veze jeste li oženjeni ili ne. On to učini silovanjem.«
Otrese glavom, odmičući pogled. »Dugo mi je trebalo da odrastem. Sedam godina.
Prvih šest nisam ni pomislila na to da ga ostavim. Ta mi misao nije pala na pamet.
Uvjerio me da je to što radi moja krivica. Ili njegovo pravo.«
»Što se dogodilo da se to promijenilo?« upita Callie.
Pametniji smo od toga da je pitamo kuda to vodi i kakve to veze ima s ovim o čemu
pričamo. Što god govorila, mora biti izrečeno; kako bismo dobili što želimo,
jednostavno ćemo je morati odslušati.
Slegne ramenima, a oči joj preplavi kruta nemilosrdnost. »Kao što sam rekla:
odrasla sam. Znala sam da me zlostavljao na pametan način. Razgovarala sam s
nekoliko policajaca. Rekli su mi da ću se namučiti da to dokažem.« Nasmije se.
»Stoga sam sakrila kameru i snimila to na vrpcu. Dopustila sam mu da me istuče,
ozlijedi, ponizi po zadnji put. Predala sam je policajcima i podigla tužbu. Njegov me je
odvjetnik optuživao da sam ga na vrpci namamila u stupicu, ali...« Slegne ramenima.
»Sudac je prihvatio video kao dokaz. Moj je muž završio u zatvoru, a ja sam
rasprodala sve što smo imali i došla u L.A.« Pokaže na stan. »Ovo je moje. Znam da
vjerojatno ne odobravate način na koji zarađujem za život. Baš me briga. Ovo je
moje, a ja više nisam pod njegovom čizmom.« Sjedne, licem nasuprot našim. »Poanta
je: obećala sam samoj sebi da me više nijedan muškarac neće tako kontrolirati, nikad
više. Tako da — ako želite koristiti moj stan da ulovite tog bolesnika, surađivat ću. Do
neke granice. Ali neću napustiti svoj dom.« Nasloni se u stolcu prekriženih ruku.
Portret čvrste odlučnosti.
Dugo promatram Leonu Waters. Podnosi moj ispitivački pogled bez ijednog trzaja. Ne
sviđa mi se to. Nimalo. Ali osjećam da neće promijeniti odluku. Raširim ruke u znak
predaje.
»U redu, gospodo Waters. Ako uspijem nagovoriti šefa da pristane, napravit ćemo to
na Vaš način.«
»Zovite me Leona, agentice Barrett. Dakle«, nagne se naprijed, u isto vrijeme
strastveno i uzbuđeno, »kako će to ići?«
Osjećam oprezno uzbuđenje. Leonu još nije posjetila Služba za deratizaciju, što znači
da još nisu obavili svoju izvidnicu. Moglo bi se dogoditi svakog trena. Danas, sutra.
Uvjerena sam da će to biti uskoro.
Zmaj u meni šiba mirišući krv.
Razgovarala sam s Jonesom i rekla mu što tražim. Nakon puno psovanja pristao je.
Callie i ja još smo uvijek u Leoninoj dnevnoj sobi, ovaj put uz šalicu kave koju nam je
ponudila. Čekamo dolazak dvaju agenata i dvaju specijalaca losanđeleske policije.
Svaki će stići u različito vrijeme. Nismo htjeli uzbuniti ubojice u slučaju da ijedan
promatra.
Leona je bila u svom kućnom uredu, rekavši nam da treba odgovoriti na neke e-
mailove.
»Znaš«, kaže Callie, »ne sviđa mi se ono čime se gospođa Leona Waters bavi, ali ona
sama mi se sviđa. Jaka je.«
Nasmješim se iskrivljeno. »I meni. Da barem nije inzistira- la na tome da ostane. Ali
moram joj odati priznanje. Hrabra je i snažna.«
Callie pijucka svoju kavu razmišljajući. »Sto misliš, kakve su nam šanse?«
»Ne znam, Callie. Sigurna sam, nakon što sam je vidjela, da smo na pravom putu. Na
spisku mu je. Mislim, pogledaj je.« Napravim grimasu gađenja. »Vjerojatno ju je
odabrao kako bi mogao osjetiti kako je to silovati i ubiti mene.«
»Sablasno, dušice. Čovjek gotovo povjeruje da doista svatko od nas ima dvojnika.«
Zazvoni mi mobitel. »Da«, odgovorim.
Alanov bariton zagrmi u mom uhu. »Samo sam ti htio prenijeti novosti. Gene kaže da
analiza DNA traje dulje nego što je očekivao. Imat će nešto oko deset navečer ili tako
nekako.«
»Mi ovdje imamo trag koji ulijeva nadu.« Ispričam mu o
Leoni Waters i trenutačnom planu.
»To bi mogla biti dobra vijest«, kaže. »Možda ulovimo te gadove.«
»Drži nam fige. Sve ću vas obavještavati.« Prekinem i pogledam na sat. »Kvragu.
Vrijeme je proletjelo.« Pogledam Callie. »Skoro je šest sati.«
»Vrijeme za večernje vijesti«, odgovori ona.
»Vrijeme da raspizdimo ovog bolesnika.«

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

BRAD IZGLEDA PRIVLAČNO i ozbiljno dok iznosi svoj specijalni izvještaj.

»Mnogi se sjećaju specijalne agentice Smoky Barrett zbog prošlogodišnjeg incidenta.
Serijski ubojica kojeg je lovila, imenom Joseph Sands, u jednoj joj je brutalnoj večeri
oduzeo obitelj. Ona je uspjela pobjeći, no lice joj je ostalo unakaženo, a obitelj mrtva.
Unatoč tim osobnim tragedijama, vratila se svome poslu.«
»Trenutačno traži čovjeka znanog samo kao Jack ml. On tvrdi da je izravan potomak
Jacka Trbosjeka...«
Iznese osnove bez pretjerivanja. Preuveličavanje nije potrebno. Istina je sama po sebi
dovoljno strašna. Moje se lice pojavi pred kraj reportaže dok iznosim šokantan dio o
staklenci. Promatram samu sebe bez strasti. Navikavam se na svoje ožiljke. Sumnjam
da gledatelji osjećaju isto.
»FBI upozorava druge žene koje se bave ovim zanimanjem da poduzmu ozbiljne
mjere opreza.« Izbrblja popis mjera opreza koji smo mu dali, a za koje smo mislili da
bi trebale poduzeti. Dramatično pogleda u kameru. »Budite budne i na oprezu.
Možda Vam je život ugrožen.«
Prilog završi. »Obavio je dobar posao«, kaže Callie, »a i ti, dušice.«
»Pokušavaš ga rasplzditi, zar ne?«
Glas dolazi iza naših leda. Bile smo toliko udubljene u reportažu da nismo ni
primijetile da je Leona izašla iz svog ureda.
»Da«, kažem, »upravo tako.«
Osmjehne mi se s divljenjem. »Baš ste posebni, agentice Barrett. Da sam ja prošla to
što ste prošli vi...« zatrese glavom.
»Ne znam baš, Leona. Ti si samo prošla drugačiju verziju istog. Krenula si dalje.«
Netko zakuca na vrata, presjekavši čavrljanje. Leona se napne.
»Ostani tamo«, promrmljam joj izvlačeći pištolj.
Odem do vrata. »Da?« kažem.
»Specijalna agentice Barrett? Agenti Decker i McCullough, zajedno s dva specijalca.«
Pogledam kroz ključanicu. Prepoznam Deckera.
»Pričekajte«, kažem. Otvorim vrata i rukom im mahnem da
uđu.
Kao prema mojim uputama, odjeveni su u civilnu odjeću. Pomalo me nasmije to što
svi nose jednake osnovne kombinacije: traperice i polo-majice. Čak i kad su ležerno
odjeveni, još uvijek zadržavaju blagu uniformiranost. Ali površno gledano, nitko ne bi
pomislio da rade kao provoditelji zakona.
»Jesu li vam sve ukratko prenijeli?« upitam dok se svi skupe u dnevnoj sobi.
Zbor zapjeva: »Da, gospodo.«
»Dobro. Dakle, riječ je o zamci, gospodo. Naši nepoznati počinitelji dvaput su ubili.
Oštroumni su, doista oštroumni. Djeluju precizno: malo oklijevanja, puno volje za
djelovanjem. Znamo njihov trenutačni modus operandi prema prijašnjim žrtvama:
jedan od njih izvidi stvari prerušen u deratizatora, nadamo se da će se to dogoditi i
ovdje. Ne podcjenjujte naše počinitelje, gospodo. Ako jedan ili oba izvuku nož, to nije
zato da bi nas uplašili ili zastrašili — upotrijebit će ga. Tog koji će doći trebamo živog
kako bi nas mogao odvesti do drugog počinitelja.« Pokažem na Leonu Waters. »Ovo
je gospoda Waters. Sigurni smo da ju je odabrao za sljedeću žrtvu.«
Prelete je pogledom. Procjenjuju. Jedan je od specijalaca jedanput neprofesionalno,
seksualno odmjeri. Istodobno me preplave i stid i bijes. Stanem pred njega i zabijem
mu prst u prsa, dovoljno snažno da ostavi modricu. »Od svakog od vas očekujem da
djeluje na visokoj razini profesionalizma. Trebali biste znati da sam bila zamolila
gospodu Waters da odsjedne negdje drugdje dok obavimo operaciju. Odbila je i
ponudila da ostane ovdje.« Unesem se po-licajcu u lice da vidi koliko me točno
raspalio. Prošapćem: »Ako ova žena bude ozlijeđena zato što si ti razmišljao donjom
glavom, odrat ću te živog, je li to jasno?«
Policajčev obraz ipak osvjetla pogled u znak isprike koji se čini nepatvoren i
neisforsiran. Kimne.
»Kakav je plan, gospođo?« Glas agenta Deckera vrati nas na trenutačni posao.
Potisnem svoju ljutnju. »Nećemo komplicirati. Jedan na krov. Jedan izvan lifta.
Dvojica ovdje sa mnom i agenticom Thorne. Tip na krovu upozorit će nas ako netko
dolazi s ulice. Tip pokraj lifta moći će potvrditi izlazi li osoba na ovom katu. Oni
unutra tu su da ga savladaju. Imate li potrebnu opremu?« upitam Deckera.
»Da, gospođo. Skrivene slušalice za uši i vratne mikrofone. Oružje.«
»Uključujući i snajper za onoga tko bude na krovu.« Kaže jedan od specijalaca.
Kimnem. »Dobro. Želim naglasiti da je važno da ne privlačite pozornost na sebe.
Imamo dokaz da su nas jedan ili oba naša nepoznata počinitelja tajno pratili. Ako
ijedan od njih nešto po-sumnja, povući će se.« Pogledam svakog pojedninačno. »Ima
li pitanja?«
Svi niječno odgovore. »Onda na pozicije. Budite u stanju pripravnosti, ali pripremite
se na dugo čekanje.«

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

MISLIM DA JE ovo svojstveno poslu koji radim. Zbog njega mojim životom upravljaju
vanjski utjecaji, i zato jurim prema nenadanim tragovima. Nije mi promakla ironija.
Mrzim kad me tjeraju da radim bilo što, ali svejedno sam odabrala zanimanje u
kojem se to dogada na redovnoj bazi. Kad loviš ubojicu, nema rasporeda. Satnica je
jasna: što je dulje na slobodi, to je veći broj smrti. Na-stavljaš dok ga ne uloviš.
I tako se nalazim ovdje, sjedeći u stanu sa ženom koja zarađuje prikazivanjem svojih
seksualnih pustolovina, spremna sam čekati koliko treba da se ukaže Jack ml. ili
njegov partner.
Pogledam Callie. Sjedi na kauču, nogu podignutih na stolić, s Leonom gleda talk-show
na TV-u i obje jedu kokice. Ovo je jedna od Callienih karakteristika koju volim i divim
joj se zbog toga. Ona zna živjeti u trenutku, opuštena, a opet skočiti u akciju dok
pucne bič. Talent koji ja nikad nisam imala.
Bacim pogled na sat. Devet i trideset je. Javim se specijalcu na krovu, kojeg sad znam
pod imenom Bob. »Bilo što neobično, Bobe?«
Njegov glas pucketa u mom uhu. »Još ne, gospodo.«
Naćulim uši, potajno prisluškujući razgovor između Callie i Leone.
»Da te pitam neito, dušice. Sto će se dogoditi kad opet poželiš imati muškarca u
svom životu?«
»Kako to misliš?«
»Mislim, hoćeš li promjeniti stil života?«
Leona razmišlja o tome. »Pa ovisi. Velik se broj ljudi upozna u nemonogamnom
okruženju. Šanse i nisu neke, ali dogodi se. Pretpostavljam da ću, ako ne nađem
takvo što, morati pričekati da se prestanem baviti ovim poslom prije nego što se
bacim u potragu. Obećala sam si da nikad neću napraviti veliku i sveobuhvatnu
promjenu u svom životu zbog muškarca. Nikad više.«
»Zanimljiv podproblem, doduše, ne misliš li?«
»Jedinstven načinu života koji vodim, sasvim sigurno.«
Isključim se. Callie ima nezasitno zanimanje za ono što pokreće druge. Oduvijek je
imala.
Ovo je raspored. Tako to ide. I ne samo ovdje. I u uredu svi još uvijek rade. Svi dijele
teret i odgovornost. Svi će dijeliti krivnju ako opet ubije prije negoli ga ulovimo.
Bobov glas zapucketa u mom uhu, odvlačeći me od moje dosade i promišljanja.
»Muškarac, visok oko 180 cm, tamne kose, ulazi u zgradu. Odjeven u nekakvu
uniformu. Ne vidim točno.«
»Prijem«, kaže Dylan — tip kod lifta.
Pogledam uokolo prema Callie te agentima Deckeru i McCulloughu. Kimnu dajući mi
do znanja da su čuli. Prođe koji trenutak.
»Muškarac koji odgovara tom opisu upravo je izašao iz lifta, ide prema stanu«, prijavi
Dylan. »Potvrđujem uniformu, još jedanput, potvrđujem da je u uniformi Službe za
deratizaciju.«
»Prijem«, kažem. Srce mi udara, i zmaj se budi, uzbuđen. »Ostani gdje jesi kako bi
zaustavio mogući bijeg, Dylane.«
»Prijem.«
»Bobe, reći ću ti ako prođe pokraj nas. Možda ti javim da pucaš.«
»Prijem. U stanju sam pripravnosti.«
Pogledam Leonu. »To je on.«
Kimne. Izgleda uzbuđeno, kao da je na iglama. Primjećujem da ne djeluje
prestrašeno.
Kucanje na vratima. Pokretom dam znak Leoni. Odšeta do vrata i pogleda kroz
špijunku, zadnja provjera. Okrene se meni i zatrese glavom. Ne poznaje ga. Kimnem
joj.
»Tko je?« upita.
»Deratizacija ABC, gospođo. Žao mi je što dolazim tako kasno, ali vlasnik zgrade
nazvao nas je zbog hitnog slučaja. Spominjao je nekakve štakore. Moram ući i
provjeriti vaš stan. Potrajat će samo nekoliko minuta.«
»Hm... u redu. Pričekajte trenutak.«
Opet me pogleda. Pokretom je pošaljem u sobu. Izvučem oružje, a isto učine i Callie,
Decker i McCullough. Podignem ruku, prstima odbrojavajući do tri. Jedan... dva... tri,
naglo Širom otvorim vrata.
»FBI!« zaurlam. »NI MAKAC!«
Moj je pištolj otprilike pola metra od njegova lica. Dobro mu se zagledam u oči i
ugledam prazninu koju sam zamišljala. Ispusti podlogu za pisanje i podigne ruke iznad
glave.
»Ne pucajte!« kaže. Zvuči preplašeno, kao što bi i trebao s pištoljem ispred lica, ali
zbog nečega se osjećam nelagodno, jer njegove oči uopće nisu preplašene. Zaposlene
su. Promatraju, od- vaguju, razmišljaju.
»Ne miči se«, kažem. »Stavi ruke iza glave i spusti se na koljena!«
Fiksira pogled na mene i obliže usne. »Kako god kažeš... Smoky.«
Imam milisekundu da me uzbuni njegova upotreba mog imena. U maniri divljeg
vjetra skoči postrance, a onda na mene. Ruke mu se miču u suprotnim smjerovima,
jedna odmiče moj pištolj dok druga udara moje lice. Letim unatrag, vidim zvijezde i
mili- sekunda prolazi.
Sletim leđima na pod i borim se da se ustanem. Uspjela sam zadržati pištolj u ruci.
On se još uvijek kreće nekakvim ultrapraktičnim oblikom borbene vještine,
utjelovljenje je moći i ujednačene ubojitosti. Kao i u mom slučaju, unosi se u ostale
mete i svi su njegovi udarci rukama i nogama kratki i brutalni. Stil nije kićen, ali je
učinkovit. Gledam kako agent Decker dobiva u čeljust, s ošamućenim zanimanjem
primjećujem da mu dva zuba ne samo ispadaju već izlijeću van, poput dva metka iz
pištolja, a onda začujem Callie, hladnu kao špricer, kako kaže: »Samo se pomakni i
jebeno si mrtav.«
Sve što se kretalo postane mirno. Obustavljeno. Jer Callien je pištolj sad prislonjen na
njegovo čelo. Oči mu od bijesa uokolo pucaju strelice, potom ga svojim tijelom na tlo
sruši agent McCullough,
a zatim i Dylan koji je stigao liftom iz hodnika kako bi se priključio zabavi.
Primijetim da krvarim i da mi se vrti. Jako vrti.
»Dušice, jesi li dobro?«
Ustanem teturajući. »Dobro sam...«
A onda padnem natrag. Ne onesvijestim se, već sjednem ravno na dupe.
Počinitelj urla na mene. »Ti glupa kurvo\ Beskorisna kravo! Misliš da ovo išta znači?
Ne znači ništa! Ništa! Svejedno ću...«
»O, Isuse Kristel« viknem. »Začepi — ili ću ti pucati u nogu. Dylane, McCullough.
Uhitite ga i gurnite mu nešto u usta da ne viče, molim vas.«
Dylan se naceri, ali stavi lisice na našeg tipa i izvede ga u hodnik kako bi ga pretražio i
pročitao mu prava.
»Kako si sad?« upita Callie, zabrinuta.
Zatresem glavu da provjerim. »Više mi se ne vrti. Dobro sam, mislim. Kako mi izgleda
lice?«
»Sredio ti je usnice, dušice. Imaš izraz lica koji govori >ja ne koristim kolagen, samo
nabijam licem o zid<.«
To me podigne na noge u brizi. »Decker!«
»Tu sam. Dobro sam.«
Vidim da stoji. Koristi zid kao potporanj. Drži maramicu na ustima, koja je posve
natopljena krvlju.
»Opa«, kažem »Trebaš ići doktoru.«
»Trebam ići zubaru«, zastenje, »gad mi je izbio dva zuba.« »Callie.«
Otvori svoj mobitel. »Već zovem hitnu, dušice.«
Odškrinu se vrata koja vode u Leoninu sobu, samo mrvicu. »Je li sad sigurno izaći?«
upita drhtavog glasa. »Jesu li svi u redu?«
Osvrnem se po dnevnoj sobi promatrajući Deckera, njegova usta puna krvi i razbijen
stolić i zatim mi sine. Adrenalin ne samo da prostrijeli kroz mene, već eksplodira.
»ULOVILI SMO GA!« uzviknem.
Callie i Decker oboje se tržnu i bulje u mene. Callie se ceri. Decker to pokušava.
»Sve je u redu, Leona«, kažem. Pogledam prema izlazu. »Sve je baš super.«
Pucnem zglobovima. Usnice me bole. Ali zmaj mlati, riče i škrguće zubima. Nahrani
me, sikće. Daj da mu prožvačem kosti. Obližem gornju usnicu i osjetim vlastitu krv. To
bi ga zasad trebalo zadovoljiti.

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

NA PUTU SAM do zgrade FBI-a s Callie. Ostavili smo policajca s Leonom, a našeg
osumnjičenika trenutačno privode u vilširsku policijsku stanicu gdje sastavljaju
uhidbeni zapisnik. Došla sam ovamo da pokupim Alana i da isplaniramo strategiju
ispitivanja. Baš sam pritisnula dugme za pozivanje lifta kad mi zazvoni mobitel.
» Smoky!«
U trenu se uzbunim. To je Elaina i zvuči prestravljeno. »Sto ne valja, Elaina?«
»Tri se muškarca šuljaju oko naše kuće. U stražnjem dvorištu. Izgledaju mlado.«
Prožmu me srsi strave. Pomislim na Ronnieja Barnesa. Je li ovo povezano? Je li Jack
ml. stvorio malu vojsku bolesnika? Ili sam samo paranoična?
Paranoična? Sto se tiče Jacka? Nikako.
Razmišljam o onome što sam bila rekla Alanu, kako Elaina nije ni u kakvoj fizičkoj
opasnosti, i pozlije mi pri pomisli na moguće posljedice ove krive procjene.
Odjednom potrčim, propuštajući lift, trk uz stepenice. Callie me slijedi. »Elaina, a što
je s agentima koji su ispred?«
Tišina.
»Auto im je tamo. No njih ne vidim.«
»Imaš li kakvo oružje u kući? Pištolj?«
»Da. Gore, u ormaru.«
»Uzmi ga, zaključajte se u kupaonicu. Idem po Alana i trebat će nam možda petnaest
minuta da stignemo tamo.«
»Bojim se, Smoky.«
Zatvorim oči na trenutak, no nastavljam trčati. »Nazovi policiju i zgrabi pištolj. Začas
smo tamo, Elaina.«
Poklopim, mrzeći samu sebe zbog toga. Ali činim to kako bih je nagnala na pokret.
Koji trenutak kasnije upadam kroz vrata našeg ureda. Izraz mog lica privukao je
pozornost sviju.
»Alane, Elaina ima posjetitelje!« Pokažem na Lea i Jamesa. »Vas dvojica ostanite
ovdje. James, koordiniraj sve s losanđeleskom policijom o osumnjičeniku kojeg
privode za nas. Callie and Alane, dodite sa mnom. Pokret!«
Alan je već krenuo. Njegovo je lice puno pitanja, a oči preplavljene stravom. Glas mu
je priseban, čak i dok trčimo dolje prema parkiralištu. »Koliko ih je?« upita.
»Trojica. Šuljaju se oko kuće. Rekla sam da pozove policiju, zgrabi pištolj i zaključa se
u kupaonicu.«
»A gdje su u pizdu materinu agenti koji bi trebali čuvati Bonnie?«
»Ne znam.«
Projurimo kroz prijemni šalter, zalupimo ulaznim vratima zgrade, trčimo niz
stepenice. Elaina i Bonnie, Elaina i Bonnie, vrti mi se mantra po glavi, iznova i iznova i
iznova. Na nekoj razini registriram da bih se trebala više bojati, ali sve se svodi na
kretanje naprijed, nema dovoljno vremena za duboko razmišljanje ili duboke
osjećaje. Callie nije rekla ni riječ. Slijedi me bez pitanja.
A onda se dogodi.
»Umri, kučko\«
Na parkiralištu smo, a mladić koji je to uzviknuo juri prema meni s nožem podignutim
u ruci. Lice mu je izobličeno, manijakalno. Oči su mu gladne. Vrijeme usporava, sličica
po sličica, 180 centimetara, pomislim, analitički. Trči, s podignutim nožem, znači da
će me zaskočiti za kojih pola sekunde...
Propucala sam mu rupu kroz glavu i prije nego sam doista završila ovu misao. Brzinu
koja mi treba da izvučem oruže i opalim jednostavno ne mogu pratiti kad bi trebala o
njoj razmisliti. To je instinktivna, odlučna munja.
Glava mu eksplodira, vrijeme ponovno krene normalnom brzinom, naglo se
odmaknem u stranu dok on leti naprijed, tijelom udarajući u pločnik uz tupi udarac
od kojeg i siva tvar i nož polete u zrak.
»U tri pičke materine!« uzvikne Alan.
Primjećujem da još ni on ni Callie nisu izvukli svoje oružje. Ne zamjeram im. Mi
imamo poseban odnos, moja čelična crna ptičica i ja.
Um mi i dalje radi istom zasljepljujućom brzinom. »Callie, ti voziš. Ne zastajte!«
Vidim da Tommy trči prema nama. Ne stajem. »Dobro smo!« viknem. »Ali nepoznati
su počinitelji kod Alana doma!«
Tommy ne prekida korak, ne kimne i ne učini bilo što drugo osim što se naglo okrene
i istom brzinom nastavi trčati prema svom autu. Vidiš ti taj trening Tajne službe,
pomislim. Trenutačno, odlučno djelovanje bez trunke oklijevanja.
Dođemo do Calliena vozila i natrpamo se unutra. Dvije sekunde poslije već je u brzini
i gume gore.
»Tko je to bio, dovraga?« upita Alan.
Callie odgovori umjesto mene. »Braća po krvi Ronnieja Barnesa, dušice«, promrmlja
divljeg pogleda dok brzinom rakete izlijeće s parkirališta.
Alan ne odgovara. Na licu mu vidim kako počinje povezivati, nakon čega uslijedi
strah. »O, ne...« prošapće.
Ne odgovaram. Nije potrebno. U glavi mu se vrti ista mantra kao i meni: Elaina i
Bonnie, Elaina i Bonnie, Elaina i Bonnie.
Sigurna sam da i njemu, kao i meni, mantra prelazi u molitvu.

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

ALAN ZOVE ELAInu. »Ljubavi? Na putu smo. Jesi li pozvala policiju — što? Sranje!
Ostani tamo, srećo! Točno tamo gdje jesi.« Rukom preklopi slušalicu. »U kući su. Čuje
ih kako se šuljaju.« Opet razgovara s Elainom. »Slušaj, ljubavi. Ne odgovaraj mi više.
Ne želim da te čuju. Ostani na liniji, spusti telefon i uperi pištolj prema vratima. Ako
ne čuješ mene, Smoky ili Callie onda pucaj u bilo koga tko pokuša ući.«
Elaina i Bonnie, Elaina i Bonnie, Elaina i Bonnie... U Alanovoj smo ulici. Kočnice
zaškripe kad stanemo na prilazu i iskočimo van. Alan je odložio telefon i pripremio
oružje. Svi smo učinili isto. Osvrnem se oko sebe, vidim Keenanov auto. Otrčim do
njega i pogled me ispuni bijesom i tugom. I on i Shantz su mrtvi, s rupama na čelu.
Sad osveta, pomislim. Tuga kasnije.
Odmaknem se od auta, krenem prilazom do kuće. Pokažem prstom prema vratima.
Na silu su otvorena, dovratnik je raskoljen. »Uđite tiho«, prošapćem. »Trebamo ih
žive ako je moguće. Čuješ lime, Alane?«
Na trenutak zuri u mene, dug, hladnokrvan pogled ubojice. Onda nevoljko kimne.
Uđemo kroz prednja vrata, pištolja i očiju u pokretu, provjeravajući ima li znakova
uljeza. Callie, Alan i ja pogledamo jedno drugo i otresemo glavama. Tu dolje nema
nikoga. Svi zastanemo kad čujemo kretanje na gornjem katu. Prstom pokažem na
strop.
Uspnemo se uz stepenice. Srce mi divljački udara. Čujem kako Alan diše i vidim mu
kapljice znoja na čelu, iako je u kući prohladno. Skoro smo na vrhu kad začujemo
Elainin vrisak.
»Alane!« Glas joj je ispunjen užasom. Začujem zvuk pucanja iz pištolja: BUM-BUM-
BUM.
' »FBI!« uzviknem i iskočimo na vrh stepenica, više nismo tihi. »Bacite oružje koje
držite i dolje na jebena koljena!«
BUM-BUM-BUM! I opet još vatre iz pištolja i sad vidim odakle dolazi. Mladić tamne
kose izgleda kao da pleše jitterbug dok Elainin pištolj u njemu buši rupe. Ubija ga
iznova i iznova, nastavit će pucati sve dok ne klikne u prazno.
Ostala dvojica okrenu nam se licem. Jedan ima pištolj, jedan ima nož, primijetim u
sekundi. Isprva djeluju iznenađeni, a onda ugledaju mene i nastupi mržnja.
»To je ona!« kaže onaj s pištoljem »Ona kučka Smoky!«
Podigne oružje kako bi opalio, a onaj s nožem pojuri prema meni i opet sve krene
sličicu po sličicu.
Vidim Alana i Callie kako pucaju na tipa s pištoljem, uz neku vrstu rezerviranog
odobravanja gledam kako mu se na glavi i prsima otvaraju rupe, a krv pršće. Vidim
kako mu oružje ispaljuje metak dok pada unatrag. Tip s nožem ide prema meni,
ponovni prikaz onoga s parkirališta, samo što ovaj put pucam u ruku koja drži oštricu
kako bih ga ulovila živog. Gledam kako mu nestaju dva prsta, vidim kako mu se oči
šire i okreću prema unutra dok ga šok pogađa poput malja. Pada na koljena,
razjapljenih usta. Jedanput povrati, a potom se sruši prema naprijed, bez svijesti, ali
drhteći.
»Elaina!« vrisne Alan.
»Ovdje smo«, ona histerično uzvrati vrisak. »Dobro smo! Dobro smo! Dobro smo!« I
Alan i ja otrčimo u kupaonicu.
Koljena mi zaklecaju od olakšanja što ih vidim tamo, u kadi, neozlijeđene. Elaina
plače, još držeći pištolj s obje ruke, divljih očiju. Bonnie sjedi na jednom kraju kade,
ruku omotanih oko nogu, ljuljajući se naprijed-nazad. Alan i ja zabijemo se jedno u
drugo kad on požuri k Elaini, a ja k Bonnie.
»Jesi li dobro, miško?« upitam izbezumljeno grabeći joj glavu
rukama, tražeći bilo kakve znakove ozljede.
Alan radi isto Elaini, a Bonnie počne jecati i baci mi se oko vrata, naša se slika zrcali u
Elaini i Alanu. Zvuk Alana i mene kako govorimo »hvala Bogu, hvala Bogu« odzvanja
zidovima kupaonice. Kaos olakšanja.
»Callie«, viknem kroz vrata.« Obje su dobro! Nitko nije ozlijeđen!« Nema odgovora.
»Callie?«
Slika me zapljusne poput udara groma. Njegov je pištolj opalio...
»O ne...« prošapćem. Spustim Bonnie, izvučem pištolj i ispužem
iz kupaonice.
Ugledam je.
Zatvorena sam u tihom zvonu. Mirnoća uzrokovana šokom.
Callie leži na vrhu stepenica, na tepihu, kose raširene poput lepeze. Zatvorenih očiju.
Crvena mrlja širi joj se prsima.
»Hitnu, Alane...« prošapćem. Onda počnem vrištati. »Hitnu! Hitnu! Zovi jebenu
hitnu!«

ČETRDESET SESTO POGLAVLJE

U TOMMYJEVU SAM autu i jurimo prema bolnici. Tresem se, cijelim tijelom, bez
kontrole.
Ne mogu misliti formulirane misli. Kroz mene neprestano prolazi užas, ogromne
navale adrenalina.
Alan je ostao s Elainom i Bonnie i da se pobrine za našeg jedinog preživjelog
osumnjičenog. Nije mi ništa rekao, ali nije ni trebao. Vidjelo mu se u očima.
Činjenica da Tommy razgovara sa mnom prolazi kroz izmaglicu u mojoj glavi.
»Vidio sam ranu, Smoky. Razumijem se u rane. Ne mogu ti reći hoće li biti dobro ili
ne. Sve što ti mogu reći jest da nije stopostotni pogodak koji usmrćuje.« Okrene
glavu prema meni. »Čuješ li me?«
»Da, jebemu! Čujem te!« Izleti u obliku vriska. Ne znam zašto. Nisam ljuta na
Tommyja.
»Samo, vrišti, Smoky. Učini što god trebaš.« Glas mu zvuči stoički. Iz nekog me
razloga to razjaruje.
»Gospodin Hladnokrvni, Mirni i Sabrani, ha?« Ne mogu se suzdržati. Otrov je u meni,
gorak, žučljiv i nesnosan, i zahtijeva otpuštanje. »Misliš da si nešto posebno, samo
zato što si jebeni robot?«
Ne odgovara.
»Sigurno nije nešto posebno! Izbacili su te iz Tajne službe, zar ne? Jebeni gubitnice!«
I ne trepne. Počnem urlati na njega. »Trenutačno te jebeno mrzim! Čuješ li me! Ništa
mi ne značiš. Moja prijateljica umire, a ti se ponašaš kao da to nije ništa i zato mi ne
značiš ništa i mrzim te i...«
Glas mi pukne i počnem jecati. Otrov je nestao. Vratila se moja stara prijateljica, bol.
Izbezumljeno spustim prozor i počnem povraćati po ulici. Bol mi prostrijeli glavom.
Naslonim se, ispražnjenja nakon vlastite orgije emocija. Tommy se nagne i otvori
pretinac za rukavice. »Tu imaš papirnatih maramica.«
Uzmem nekoliko. Obrišem lice.
Vozimo se dalje.
»Oprosti«, kažem slabašnim glasom, nakon otprilike kilometra.
Pogleda me i nježno se nasmiješi. »Ma ne brini.«
Počnem gorko plakati, a on mi stavi ruku na koljeno i ostavi je tamo dok i dalje jurimo
prema bolnici.

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

u KAPELICI BOLNICE je tiho. Imam je cijelu za sebe. Callie je na operaciji i još nema
vijesti. Svi su tu. Leo, James, Alan, Elaina, Bonnie. Jones stiže.
Na koljenima sam, molim.
Nikad nisam vjerovala u doslovnog Boga u kojeg vjeruje većina. U nekog tamo gore,
svemogućeg, koji vodi svemir.
Ali vjerujem da postoji nešto. Nešto što nije baš zainteresirano za nas, ali voli nas
provjeriti s vremena na vrijeme. Vidjeti što rade mravi.
Spustim se na koljena i skupim ruke jer je, možda, ovo jedan od takvih trenutaka.
Imam krv i komadiće mozga po sebi. Prekrivena sam nasiljem.
Ali pognem glavu i molim, neprekidan, očajnički mrmor.
»U redu, dakle, nema Matta, ni moje kćeri, ni moje najbolje prijateljice. Izrežu me,
puna sam groznih ožiljaka i imam noćne more zbog kojih se budim vrišteći. Provedem
šest mjeseci u boli i želji da umrem. Bonnie je nijema zbog nestvarnog užasa kojim ju
je počastio neki bolesnik. Oh, da, i Elaina, jedna od najboljih
osoba koje znam, ima rak.« Zastanem da drhtavom rukom obrišem suzu u oku. »Sa
svim sam se time nosila. Trebalo mi je malo vremena, ali nosila sam se.« Suza koja mi
je promakla curi mi niz obraz. Čvrsto stisnem šake dok ne osjetim bol. »Ali ovo. Ne.
Nema šanse. Ovo je previše. Ne Callie. Pa evo mog prijedloga. Spreman?« Čujem jad i
preklinjanje u vlastitom glasu. »Neka preživi pa možeš sa mnom raditi što god želiš.
Bilo što. Oslijepi me. Osakati me. Daj mi rak. Spali mi kuću, daj mi nečasni otpust iz
FBI-a. Učini me ludom. Ubij me. Ali samo neka ona ostane živa. Molim te.«
Glas mi tada pukne, a s njime i ja. U meni se nešto slomi. Ta me bol gurne prema
naprijed i moram ispružiti ruke kako bih se dočekala. Na sve sam četiri i gledam kako
suze kiše po pločicama kapelice. »Želiš li da pužem?« prošapćem. »Želiš li da me
netko opet siluje i izreže? Ili njih desetorica? U redu. Samo neka ona ostane živa.«
Nema odgovora ni ikakve naznake da će doći. To me ne smeta. Nisam ni očekivala
odgovor. Samo sam trebala to izreći. Nazovite to razgovorom s Bogom, moljenjem
Alahu ili naprosto predočavanjem cilja. Sto god. Morala sam zamoliti svemir da
poštedi Callie. Morala sam pokazati da sam spremna odreći se ama baš svega kako
bih spasila prijateljicu.
Samo u slučaju da to igra neku ulogu.
Prošećem od kapelice do čekaonice. Uzela sam si vremena da se saberem, ali još se
uvijek osjećam zbrčkano, šokirano i slomljeno. Znam da u ovom trenutku moram biti
ovdje zbog svojih ljudi. To mi je funkcija. Moje mjesto. To je ono što voda radi.
»Vijesti?« upitam. Ponosna sam na sebe. Glas mi je miran.
»Još ništa«, odvrati Alan tmurno.
Sve ih pogledam. James izgleda turobno. Leo hoda gore-dolje. Alan se čini
nemoćnijim no ikada. Samo Elaine i Bonnie djeluju mirno, što me zaprepasti. One su
bile zadnje žrtve. Nikad ne znaš otkud će snaga izroniti dok se to ne dogodi.
Mirišem sterilan miris ovog mjesta, čujem slabašne fijukave zvukove i zvučne signale
koji uvijek ispunjavaju bolnicu. Tako je tiho. Poput knjižnice u kojoj ljudi krvare i
umiru.
Dođem i sjednem do Bonnie. »Kako si, srce?«
Kimne, a onda zatrese glavom kao da negira. Treba mi minuta da shvatim. Da, dobro
sam, ne trebaš se brinuti za mene, to je ono što mi govori.
»Dobro«, promrmljam.
Vrata čekaonice naglo se otvore, a na njima stoji Jones. Djeluje izbezumljeno.
»Gdje je? Je li dobro? Sto se dogodilo?«
Ustanem i priđem mu. Nešto kvrcne o bolničke pločice, primjećujem nekim dijelom
sebe koji je još uvijek ošamućen i umrtvljen.
»Na operaciji je, gospodine.«
Podulji me trenutak promotri. »Koji joj je status?«
»Metak je završio u gornjem dijelu prsa. Devetmilimetarski. Nema izlazne rane.
Izgubila je puno krvi i poslali su je na operaciju po hitnom postupku. To je sve što
znamo.« Sažeto, pomislim. Odrješito, čisto i učinkovito. Potisnem mjehurić histerije.
Sićušni mjehurići u jauku...
Pogleda me, a lice mu se zacrveni. Zgranuta sam količinom bijesa koju vidim u
njegovim očima, jer to nije nešto što bih ikad povezala s ovim čovjekom. To smiruje
ludilo koje me polako prožima. »Koliko je već u operacijskoj sali?« otrese se.
»Dva sata.«
Naglim se pokretom okrene od mene. Korača amo-tamo. Trgne se natrag, prstom
upirući u mom smjeru. »Slušaj me, Smoky, i to jako dobro. Imam dva mrtva agenta i
još jednog u operacijskoj sali. Nijedan od vas, i mislim doslovce nijedan, od sada pa
nadalje ne smije biti sam. Ako to znači da će se neki od vas morati držati zajedno dok
ovo ne završi, tako će i biti. Ne idete na WC i ne brišete nos a da nitko nije pokraj vas.
Jasno?«
»Da, gospodine.«
»Bez novih žrtava. Čuješ li me, Smoky? Bez žrtava!«
Primam njegov bijes, savijam se pod tom olujom. Ovo je njegova verzija mene u autu
s Tommyjem. Na ovaj se način ispuhuje zbog Josephsa Sandsa. Ovo je njegov način
brige. Suosjećam.
Oluja prođe i on se ispuše. Rukom dotakne čelo. Prepoznajem njegovu kratku borbu.
Ista ona koju sam ja imala prije nekoliko trenutaka. On je šef. Vrijeme je da bude šef.
»Idemo se regrupirati dok čekamo. Iznesi mi najnovije detalje.«
Izvijestim ga o uhićenju prve polovice dvojca Jacka ml. Potanko ispričam o Elaininu
telefonskom pozivu, o tipu kojeg sam ubila na parkiralištu. O tome što se dogodilo u
Alanovoj kući.«
»Gdje je tip kojeg si upucala u šaku?«
»Ovdje je«, kažem, »i on je na operaciji. Pokušavaju mu ponovno prišiti prste.«
»Ma nek' odjebe«, zareži Jones.
Krajičkom oka ulovim Bonnie kako kima u znak slaganja. To me potišti.
»Ostala trojica?« upita. »Svi preminuli?«
»Da.« »Tko?«
Time misli, tko ih je ubio. To će se sve u jednom trenutku trebati razjasniti. Svaki
metak. »Ja sam ubila tipa na parkiralištu. Elaina je upucala jednog od tipova u svojoj
kući. Alan i Callie ubili su onog drugog, onog s pištoljem.«
Jones pogleda prema Elaini. Pogled mu omekša. »Zao mi je«, kaže. Zao mi je što si ti,
civil, morala ubiti čovjeka, to joj zapravo govori. Ona razumije.
»Hvala.«
»I mislimo da su to sve Jackovi mali štićenici?«
»Nema baš puno sumnje u to, gospodine.«
»A što je s osumnjičenikom kojeg ste noćas ulovili? To je jedan od njih? Zasigurno?«
»Nije sto posto sigurno sve dok on ili dokazi ne kažu da jest, ali... da, odgovara
opisu.«
Kimne odobravajući. »To je dobro. Jako dobro.« Na trenutak je tiho, probavlja sve.
Pogledava u svakog od nas. Kad ponovno prozbori, glas mu je nježniji. »Slušajte. Svi
ćemo pričekati ovdje i vidjeti hoće li se Callie izvući u jednom komadu. Nadat ćemo
se da hoće. Kad to završi, bila ona dobro ili ne, vratit ćemo se na posao. Prvo se
rasrdite, a poslije budite tužni.«
Svi se slažu. Sve što vidim neka je vrsta neumoljive odlučnosti. Čini se da je i on
uočava jer kimne. »Onda u redu.«
Oki doki artičoki, pomislim, još jedan histerični mjehurić koji se probio kroz moja
polja unutarnje sile. Osjećam se nemirno i vratim se na stolac.
Nečiji mobitel zvoni. Svi provjere je li njihov, a onda ugledam Tommyja kako svoj
prislanja na uho. Skoro sam zaboravila na njega. On je outsider pa se odmaknuo od
svih nas i smjestio da čeka.
»Aguilera.« Namršti se »Tko je to?«
Vidim kako ga prožima jeziva mirnoća. Nema ničega opuštenog u njoj, ni trunke
opuštenosti. Ne, on želi ubiti osobu s druge strane linije, tko god ona bila. Pogleda
prema meni. »Pričekajte trenutak.«
Priđe mi, držeći jednu ruku preko mikrofona mobitela. »On
je.«
Skočim iz bolničkog sjedala, ä za mnom i skoro svi ostali. Mjehurići su se rasprsnuli, a
zamijenilo ih je blješteće bijelo svjetlo
šoka. »Što? Misliš Jack ml.?« Osjećam se zapanjeno koliko i zvučim.
»Da. Tražio je da razgovara s tobom.«
Nebrojene mi različite misli strelovito prolaze glavom. Ovo je potpuni prekid njegove
rutine; to nema smisla. »Ima šanse da mu uđemo u trag?« upitam Tommyja kao
dežurnog stručnjaka za elektroničko praćenje.
»Ako već sve nije namješteno, ne.«
Izgubim se, samo na trenutak.
Agent Jones uzdahne. »Razgovaraj s njim, Smoky. To je jedino što možeš.«
Ispružim ruku i preuzmem telefon. Nakon jednog jedinog daha kako bih se smirila,
prislonim ga na uho. »Smoky ovdje.«
»Specijalna agentice Barrett. Kako ste?« Koristi neku vrstu elektroničkog uređaja
kako bi izmijenio i zamaskirao svoj glas. Zvuči kao da razgovaram s robotom.
»Što želiš?«
»Mislio sam, samo ovaj jedan put, da bismo trebali razgovarati. Ako već ne licem u
lice, onda preko telefona. E-mailovi i pisma tako su neosobni, ne mislite li?«
»Mislim da si ovo učinio vrlo osobnim, Jack. A uz to si i jebeni lažac.«
Smijulji se. Izmjenjena glasa čini da to zvuči stravično. »Pričate o mojim malim
posjetiteljima, zar ne? Pa... istina, ali nije stvar u laganju. Naprosto mi je — postalo
dosadno. Na mnoge me načine igrice s vama i vašima zadovoljavaju kao i rad na
mojim kurvama.«
Želim ga povrijediti. Učiniti nešto da prekinem to arogantno likovanje. »Hej, Jack. Jesi
li vidio moju malu točku na vijestima?«
Duga tišina. Kad ponovno počne govoriti, osjetim izrazito zadovoljstvo jer primijetim
da mu je glas postao ravan. »Da, Smoky. Vidio sam tvoje laži.«
Nasmijem se kratko i podrugljivo. »Laži ? Kvragu, zašto bih lagala? Ti samo ne želiš
otvoreno priznati, šupčino jedna! Ne postoji >nasljeđe<, maternica Annie Chapman,
nikakva sveta misija. Ti si taj koji je lažov, Jack. Cijeli je tvoj život laž! Kriste, ne možeš
čak ni pratiti Trbosjekov modus operandi. On je ubijao kurve, Jack, a ne policajce. Čini
se da ti ne možeš odlučiti koje više želiš. Trbosjek je barem odabrao tip žrtve i njega
se i držao! U čemu je problem, ne možeš se suočiti s istinom? Ne možeš se suočiti s
činjenicom koliko si užasno jadan?«
Čujem ga kako diše, teško i ljutito. Čak je i to modificirano; zvuči nadrealno.
»Jesi li još uvijek tamo, Jack?«
Još jedna duga pauza, a onda nastavi. »Lijep pokušaj, Smoky. Hura za tebe, kapa
dolje! Zašto bi lagala? Pa, zbog najjednostavnijeg mogućeg razloga: psihološki rat.
Kako bi me destabilizirala.« Zastane i skoro da mogu osjetiti njegov bijes. »Nikad
nisam rekao da ja jesam Trbosjck, blesava kučko. Rekao sam da sam njegov potomak.
Ali razvio sam se. Nadišao sam ga. Zašto lovim tebe i tvoje onoliko koliko lovim i
kurve? Zato što sam toliko dobar. Jer mi se hoće. Iz istog se razloga zabavljam
stvarajući svoje male ministrante. Zato što mogu.«
Na trenutak, samo na trenutak, došlo mi je da ga počnem podbadati činjenicom da
smo mu ulovili kompića. Uspijem obuzdati nagon.
»Ne, Jack, nego zato što si nedojeban. Razvio si se? Ne bih rekla. Izvornog Trbosjeka
nikad nisu uhvatili. Ali ja ću tebe uhvatiti. Računaj s time.«
Uslijedi duga tišina. Kad ponovno počne govoriti, bijesa više nema. Glas mu je miran.
Povratio je kontrolu.
»Govoreći o kurvama — kako je mala Bonnie?«
Borim se s tim da se kontroliram. Potrebno mi je da nastavi govoriti. Pokušam s
drugom taktikom. Snizim glas, čineći ga jednoličnim, razumnim.
»Jack. Zašto se ne prestanemo pretvarati? Oboje znamo koga zapravo želiš, zar ne?«
Zastane. »A tko bi to bio, specijalna agentice Barrett?«
»Ja. Želiš mene.«
Agent Jones napravi potez rukom preko svog vrata, signalizirajući da prestanem.
»Ne! Kvragu, Smoky!«
Ignoriram ga. »Jesam li u pravu?«
Opet se nasmije. »Smoky, Smoky, Smoky...« Govori svisoka. »Ja želim sve, draga.
Želim kurve, želim tebe i želim sve koje voliš. Kad smo već kod toga — kako je draga
Callie? Hoće li preživjeti?«
Moj bijes bukne, vruć i spreman. »Odjebi!«
»Imaš jedan dan«, kaže ignorirajući moju ljutnju. Odbacujući je. »A onda umire još
jedna kurva. Oh, a ti i tvoji također možete očekivati da će se zabava nastaviti.«
Obuzme me osjećaj da će uskoro prekinuti poziv. »Čekaj.«
»Ne, nema šanse. Nisam mogao odoljeti, samo ovaj jedan put, ali ovo je preriskantan
način komunikacije. Za mene je to to. Ne očekujem da će se ponoviti. Sljedeći put kad
budeš čula moj glas, bit će to licem u lice, a ti ćeš vrištati.« Kratka pauza. »Još jedna
stvar. Ako agentica Thorne umre, mogli biste razmisliti o. kremiranju. Inače ću biti u
iskušenju da je iskopam i... poigram se s njom. Kao što sam to učinio sa slatkom
Rosom.«
Spusti slušalicu, a njegove mi se riječi nastave urezivati u kosti.
»Koji je tebi kurac?« upita James. Ljutnja u njegovu glasu šokira me i ostanem
zabezeknuta, ovdje i sada. Pogledam ga i zapanji me snaga bijesa koji mu vidim u
očima. Drhti. Dolazi iz njega u valovima.
»O čemu pričaš?« upitam u nevjerici.
»Baš si ga morala prcati, je li? Nisi mogla odoljeti.« Riječi su mu pune otrova.
»Natjerava nas, a ti si ga morala još više raspizdi- ti, morala si ga podbadati. Kao i
uvijek. Kažeš nam da smo jebeno nepobjedivi i kažeš i njima istu stvar, a sve je
sranje.« Govor mu se ubrzava, riječi samo ispadaju iz njega bez zaustavljanja.
Sve što mogu jest zuriti u njega.
»Sto? Ne sjećaš se? Ne sjećaš se? Ne sjećaš se kako si išla na TV kad smo pokušavali
uloviti Josepha Sandsa? Kako si pričala da je patetičan mlohavi kurac, podbadala si
ga, u nadi da će zagristi mamac?« Zastane, sjajnih očiju, režeći. »Pa i zagrizao je, zar
ne? Zagrizao je, pobio ti obitelj i skoro je ubio i tebe, a sad je ovaj bolesnik do zla
boga nabrijan da napravi isto sa svima nama — a ti nikako da naučiš! Keenan i Shantz
su mrtvi — jesi li napokon shvatila? Treba li i Callie umrijeti da bi shvatila?« Unese mi
se u lice. »Da ponekad, kad izigravaš frajera, drugi ljudi umiru?« Zastane dok ja
zamišljam gumicu povučenu unatrag prije okidanja, drhtavu tišinu koja se javi netom
prije urlika. Glasom rasječe tu tišinu. »Zar te to što si skrivila smrt svog muža i kćeri
već nisu naučili tu lekciju?«
Razjapim usta i u sekundi ga krenem ošamariti. Ne laganim šamarom. Širokim
bekhendom punom snagom preko lica. Nečim što će mu rasklimati zube i raskrvariti
nos. Želim to toliko jako da to osjećam poput krvi u svojim ustima. Dvije me stvari
zaustave. Jedan je skoro pa trenutačni bljesak posramljenosti koji vidim da mu se
pojavio u očima. Drugi je Bonnie. Stoji pokraj Jamesa, Žestoko mu trzajući ruku.
»Št-što je?« upita. Zvuči onako kako se ja osjećam, ošamućeno.
Pokaže mu da klekne pokraj nje. Gledam ga kako se spušta, dok moje tijelo drhti i
trese se.
Ona ga ošamari umjesto mene, dnom dlana po obrazu. Iako ima tek deset godina i
malena je za svoju dob, zvuk šamara u čekaonici odjekne poput udarca biča.
Jamesove se oči rašire u šoku, širom otvori usta te posrne unatrag svršivši u
sjedećem položaju na podu. Razjapim usta. Bonnie me kratko pogleda, kimne glavom
te se vrati sjesti pokraj Elaine.
Svi šute. Osjećam njihovu mirnoću i nevjericu. James polako ustane držeći ruku na
obrazu, očiju ispunjenih sramom, boli i čuđenjem.
Želim nešto reći, ali opet se dogode dvije stvari prije negoli to uspijem. Callieina kći
uleti kroz vrata, a pojavi se i jedan vrlo znojan iscrpljen kirurg. Na trenutak sam
razapeta između njih dvoje, ali Marilyn to rješi umjesto mene krenuvši prema
kirurgu.
»Kao prvo«, kaže teškog i umornog glasa, »agentica Thorne je živa.«
»Hvala Bogu«, uzvikne Elaina.
Dođe mi da posrnem od olakšanja, da padnem na koljena. Ali to ne učinim.
Kirurg podigne ruke kako bi nas utišao. »Metak joj je prošao nadomak srca. I ostao u
jednom komadu. Ali bilo je odbijanja. Završio joj je u gornjem dijelu lijevog ramena,
nakon što joj je, nažalost, okrznuo kralježnicu.«
Čini se da je temperatura u sobi pala za 50 stupnjeva pri spomenu riječi kralježnica.
»Nije presjekao samu leđnu moždinu. Ali ima kontuzija i nateknuća. Bilo je i dosta
unutrašnjeg krvarenja.«
»Sve u svemu, doktore?« upita agent Jones.
»Sve u svemu, izgubila je puno krvi i pretrpjela velike traume. Još je uvijek kritično.
Čini se stabilno, ali još nismo na sigurnom.« Zastane, izgleda kao da traži bolji način
da formulira ono što želi reći sljedeće. »Još bi uvijek mogla umrijeti. Malo je
vjerojatno, ali još je moguće.«
Marilyin upita drugo pitanje. Ono kojeg se svi bojimo. »A oticanje leđne moždine...?«
»Po mom mišljenju, u najboljem će slučaju biti u redu. Ote- klina bi trebala splasnuti,
ne ostavljajući nikakvu trajnu paralizu ni štetu. Ali...« Uzdahne. »Ne možemo biti
sigurni, barem ne sto posto. Uvijek postoji mogućnost najgoreg scenarija u kojem
dolazi do trajne paralize.«
Marilyn rukom prekrije usta. Blijedog pogleda.
Prekinem tišinu. »Hvala, doktore.«
Svima nam umorno kimne i ode.
»O, ne, o, Isuse...« zajeca Marilyn. »Ne sad. Tek sam je upoznala, i...«
I suze krenu. Približim joj se i čvrsto je zagrlim, a ona počne gorko plakati.
Moje su oči suhe. Previše sam zauzeta pokušavajući se saviti, saviti a da se ne
slomim.

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

VRATILI SMO SE U ured, prebijena gomila. Elaina i Bonnie su u mojoj kući jer je
Alanov dom postao mjesto zločina. Marilyn je ostala u bolnici kako bi pričekala vijesti
o Callie. Nije je nimalo omeo naš odlazak.
»Ulovite ga«, sve je što je rekla.
James stoji i gleda kroz prozor. Izbjegava moj pogled.
Želim se zavući u rupu, sklupčati se i spavati godinu dana. Ali ne smijem.
»Znaš li u čemu je stvar kod stresa, James?« kažem mozgajući.
On ostane u tišini. Pričekam reakciju. »U čemu?« konačno upita, još uvijek gledajući
kroz prozor.
»Stres stvara tanahne pukotine. Počne s malenima, a onda se prošire i postanu velike
te se u konačnici nešto raspadne.« Zadržavam oprezan, neoptužujući ton. »Je li to
ono što želiš, James? Da se raspadnem? Da se raspuknem i — eksplodiram?«
Naglo okrene glavu kad to čuje. »Što? Ne. Ja...« Zvuči kao da se davi. »Ja samo, s
Callie...« Stisne šake, ponovno ih otpusti i duboko udahne. Smiri se. Sad gleda izravno
u mene. »Ne brinem se za sebe, Smoky. Bojim se za Callie. Razumiješ?«
»Naravno da razumijem«, odgovorim nježnim glasom. »I ja sam se bojala za svoju
obitelj. Svaki dan. Imala sam noćne more o tome da će im se nešto dogoditi baš kao
što im se i jest dogodilo.« Slegnem ramenima. »Ali Matt mi je jednom dobro rekao.
Rekao je da radim ono što volim. I bio je u pravu. Mrzim loviti te gadove, ali
obožavam ih «loviti, razumiješ?«
Na trenutak me promatra, a potom kimne glavom.
»I puno sam razmišljala baš o onome što si tamo rekao, i to dugo prije negoli si to
izrekao. Je li se Sands okrenuo na nas, je li pobio moju obitelj jer sam ga podbadala?
Dugo sam vremena mislila da je odgovor potvrdan. Ali kasnije sam shvatila da je to
sranje. Okrenuo se na nas jer sam ja bila za njegovim petama. Jer je to ono što radim.
On bi to bio učinio blatila ga ja ili ne. Pratiš li me?«
Ne odgovara.
»James, poanta je da nije važno što kažem ili ne kažem Jacku ml. On će krenuti za
nama i točka. Sad smo mi njegov plijen. Želiš znati njegov tip žrtve?« Pokažem rukom
po sobi. »Svi su ovdje.«
Dugo me promatra prije negoli odgovori. Napokon to učini sklapanjem očiju i
kimanjem glavom.
Nasmiješim se. »Isprika prihvaćena.« Promrmljam.
Na tren skrene pogled, pročisti grlo. Svi su drugi bili tihi i promatrali su. Napeti. Kao
da se svi pržimo na roštilju, samo čekamo da prsnemo, procvrčimo i pregorimo. Moj
je tim fini stroj koji brusi alate, spreman da pukne i eksplodira. Znam da je pravi izvor
te ljutnje Jack ml. Ali brinem se da ćemo ljutnju početi iskaljivati jedni na drugima.
Uvijek sam se zamišljala kao osovina oko koje se vrte žbice kotača. Ako sam ja
osovina, Callie je pokretač. Stvar koja pokreće kotač preko bilo kojeg terena, koliko
god bio grub. Njezine šale i pošalice, zafrkavanje i neumoran humor, održavaju nas
zdravima. Njegov je izostanak poput praznine i spremni smo ispuniti tu prazninu
skakanjem jedni drugima za vrat.
»Znaš li koja je prva stvar koju mi je Callie ikad rekla?« Kažem bez uvoda. »Rekla je:
>Bogu hvala, ipak nisi kepec<.« Nasmiješim se tom sjećanju. »Rekla je da je čula da
sam visoka metar 1ipol i nije si uopće mogla predočiti tu visinu u svojoj glavi. Stalno
me zamišljala kao patuljka.«
Alan se na to nasmije, tihim, tužnim smijehom. »Znate li što je meni rekla kad me
ugledala? Rekla je: >0, Bože, crni div!<«
»Nema šanse!« uzviknem.
»Ma, kažem ti da je!«
Kad Alanov mobitel zazvoni, svi prestanemo pričati i promatramo ga kako se javlja te
osluškujemo. »Da. Stvarno? Hvala, Gene.« Spusti mobitel gledajući u mene. »Otisci
našeg pritvorenog osumnjičenika odgovaraju otiscima s kreveta u Annienu stanu.
Imamo i njegov DNA za usporedbu...«
»Kako smo to uspjeli dobiti?« prekinem ga.
»Posjekao je usnicu prilikom onog meteža kad ste ga vodili dolje.«
Nasmijem se zlobno. »Pametno.«
Alan se nagne naprijed, gledajući u mene. »On je jedan od tih tipova, Smoky. Sigurno,
sto posto. Možda još nije dokazivo, ali dovoljno je blizu. Što želiš da napravimo?«
Svi gledaju u mene s istim pitanjem u očima. Sto želiš da napravimo? Odgovor je
jednostavan.
Ubijemo ga i pojedemo? Upita zmaj.
Na neki način, pomislim.
»Netko od nas provest će ispitivanje svog života i rastranči- rati ga, Alane.«

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

STOJIMO u SOBI za promatranje s Barryjem, gledajući kroz jednosmjerno staklo u

Roberta Streeta. Sjedi za stolom, s lisicama na zglobovima nogu i ruku.
Teško ga je opisati, što me na nekoj razini iznenađuje. Ima smeđu kosu i grubo lice
sastavljeno od ploha i rubova. Oči su mu užarene i ljutite, dok je ostatak njega
opušten. Bulji u nas kroz zrcalo.
»Hladan k'o špricer«, kaže Alan. »Znamo li već što o tom tipu?«
»Ne mnogo«, kaže 'Barry. »Zove se Robert Street. Trideset osam godina, samac,
nikad oženjen, nema djece. Radi kao instruktor borilačkih vještina u Dolini.« Pogleda
me kimajući glavom kako bi pokazao na moje natečene usnice.
»Ali to ste već znali.«
»Imaš li već kakvu adresu?« upitam.
»Da. Zivi u stanu u Burbanku. Uz poklapanje s otiscima koje smo našli u domu vašeg
prijatelja, moći ćemo dobiti nalog. Netko već radi na tome.«
»Tko bi trebao obaviti razgovor?« upita Alan. »Rekla si >netko od nas< — i, tko će to
biti? Ti ili ja?«
»Ti. Nema sumnje.« Laka odluka. Alan je najbolji, a čovjek u toj sobi ima ključ za
otkrivanje pravog Jacka ml. Ključ za rješenje cijele priče.
Uputi mi dug pogled i kimne, okrenuvši se kako bi promotrio Roberta Streeta kroz
staklo. Promatra ga dugo vremena. Barry i ja smo strpljivi, čekamo ga; znamo da sad
nestajemo za Alana, kako bi se fiksirao čvrsto u zonu, proučavajući Streeta kao što
lovac proučava lovinu.
Sprema se da ga slomi poput oraha.
Moramo ga slomiti iz raznih razloga. Istini za volju, nemamo ga, još ne. Otisci prstiju u
Annienu stanu mogu se objasniti na neki način. Dobar odvjetnik obrane može
argumentirati da su otisci nastali dok je pomicao krevet prilikom deratizacije. Što,
iako je samo po sebi nedopušteno i ne može se ignorirati, ipak ne dokazuje ubojstvo.
Imamo njegov DNA, ali još nemamo rezultate analize. Što ako je pod noktima
Charlotte Ross Jackov DNA, a ne Streetov?
Više od svega ovoga, trebamo ga da nas odvede Jacku ml.
Alan pogleda Barryja. »Možeš li me pustiti unutra?«
Barry ga izvede van, a nedugo zatim gledam Alana kako ulazi u sobu za ispitivanje.
Robert Street podigne pogled prema njemu. Zabaci glavu proučavajući ga. I
osmjehne se.
»Ideš«, naceri se. »Pretpostavljam da si ti loš policajac, ha?«
Alan došeta do njega, ostavljajući dojam nekoga s pregršt vremena na raspolaganju
te privuče stolac tako da sjedi točno nasuprot Streetu. Poravna kravatu. Nasmiješi se.
Promatrajući znam da je svaki pokret proračunat. Ne samo pokreti, već i njihova
brzina. Koliko je blizu Streetu. Ton njegova glasa dok govori. Sve je to gluma sa samo
jednim ciljem na pameti.
»Gospodine Street, moje je ime Alan Washington.«
»Znam tko ste. Kako vam je žena?
Alan se nasmiješi mašući glavom i prstom. »Pametno«, kaže. »Pokušavate me odmah
na početku smesti i uzrujati.«
Street zijevne karikirajući dosadu. »Gdje je ona kučka Bar- rettica?« upita.
»Tu je negdje«, kaže Alan. »Dobro ste ju drmnuli u onom
stanu.«
To mu izmami gadan osmijeh. »Drago mi je to čuti.«
Alan slegne ramenima. »Hej — između nas? I meni ponekad dođe da je drmnem.«
Streetove se oči suze. »Stvarno?« Zvuči sumnjičavo.
»Ne mogu si pomoći. Ja sam stara škola. Mene su odgojili tako da žena ima svoje
mjesto.« Naceri se. »A mjesto joj je poda mnom, a ne nada mnom, ako znate što
mislim.« Smijulji se. »Kvragu, tu i tamo moram pijusnuti i vlastitu ženu. Samo da
budem siguran da nije zaboravila gdje pripada.«
Alan sad ima punu Streetovu pozornost. Pogled čudovišta pun je oduševljenja, želja
ratuje sa sumnjom. Želi da Alan doista misli to što govori i ta potreba nadvladava
njegovo nepovjerenje.
Dani gumenih crijeva i taktike »dobrog i lošeg policajca« odavno su prošli. Postoji
utvrđena znanost razgovora i ispitivanja, iskušana i dokazana. To je ples utemeljen na
psihologiji, a uključuje određeno umijeće pomiješano sa silnom moći opažanja. Prvi
korak uvijek je isti: uspostavi prijateljski odnos. Da Street voli pecati grgeče, Alan bi u
istom trenu postao obožavatelj sportskog ribolova. Da je lud za oružjem, Alan bi ga
pridobio svojim znanjem
o oružju. Street voli ozljeđivati žene. Pa tako, zasad, voli i Alan. I uspjet će.
Djeluje i na okorjelim kriminalcima, vidjela sam vlastitim očima. Djeluje i na
policajcima koji znaju ovu tehniku i izučili su je. To je ljudska priroda, neodoljiva i
neizbježna.
»Sto bi FBI imao za reći na to?« upita Street.
Alan se nagne naprijed, pun zlobe. »Zna ona držati jezik za zubima.«
Street kimne, impresioniran.
»Uglavnom«, kaže Alan. »Prilično si dobro tresnuo Smoky.
i još neke tipove. Rekli su da si izvodio neku finu borilačku vještinu. Poučavaš,
zar ne?«
»Tako je.«
»Koji stil?«
»Wing chun. To je oblik kung fua.«
»Ne zezaj? Bruce Lee, ha?« nasmiješi se. »Ja imam crni pojas u karateu.«
Odmjeri Alana od glave do pete, mjereći koliko je velik. »Valjaš li išta? Uzimaš li to
zaozbiljno? Ili se samo praviš važan?«
»Spariram dvaput na tjedan, svakodnevno radim kate i tako zadnjih deset godina.«
Pogledam Barryja. »Alan ne razlikuje karate udarac od krošea.«
Street kimne. Mali naklon poštovanja muškarca drugom muškarcu. Alan se povezuje
s njim. »To je dobro. Moraš održati oštrinu. Tako velik čovjek poput tebe mogao bi
biti prilično ubojit.«
Alan raširi ruke, gestom govoreći >hej, trudim se<. »Imam svoje trenutke. A što je s
tobom? Kad si ti počeo trenirati kung fu?«
Vidim da Street zastaje i razmišlja. Radi točno ono što Alan želi a da to ne zna. »Ne
sjećam se točne godine... Bilo mi je pet ili šest godina. Živjeli smo u San Franciscu.«
Alan zazviždi. »Dugo. Koliko dugo treba — u prosjeku — da netko u kung fuu od nule
postigne kompetenciju?«
Street razmišlja. »Teško je reći. Ovisi o osobi. Ali općenito govoreći četiri do pet
godina.«
Alan koristi bezazlena pitanja kako bi stvorio podlogu. Koristi tehniku koja se naziva
neurolingivstičkim ispitivanjem, koje uključuje postavljanje dvaju tipova pitanja
ispitaniku. Jedan ga tip traži da se nečeg sjeti. Drugi ga traži da koristi svoj kognitivni
proces. Alan primjećuje Streetov govor tijela dok to radi, koje se promjene dogadaju
dok razmišlja o informaciji nasuprot onome kad se prisjeća. To je prvenstveno u
očima i Street ima klasične manirizme. Kad ga je Alan upitao za stvarno sjećanje —
koje je godine počeo trenirati kung fu — Street je morao pogledati udesno. Kad ga je
upitao pitanje koje je zahtijevalo razmišljanje — da izračuna koliko nekome treba da
postane vješt — Street je morao pogledati dolje ulijevo. Alan sad zna da ako Streeta
upita »pitanje sjećanja«, a Street skrene pogled dolje lijevo, vjerojatno laže jer
razmišlja umjesto da se prisjeća.
»Četiri do pet godina. Nije loše«, Alan mahne rukom iza stolca. To je signal na koji
odgovaram kucanjem po prozoru. Alan napravi grimasu. »Oprosti. Daj mi sekundu.«
Street ne odgovori, a Alan se ustane i ode iz sobe. Trenutak kasnije s nama je u sobi
za promatranje.«
»Možda se pravi cool«, kaže. »Ali ne zna ni trunku o govoru tijela i ispitivanju.
Pregazit ću ga kao valjkom.«
»Budi oprezan«, kažem. »Želimo da nas uputi na Jacka ml. Još ne znaš koliko će biti
odan.«
Alan me pogleda i zatrese glavom. »To neće biti bitno«, okrene se Barryju. »Imaš
onaj fascikl?«
»Tu je.« Barry mu preda fascikl pun raznih papira, svi posve nepovezani sa Streetom
ili prazni. Ime ROBERT STREET jasno je odštampano na prednjoj strani fascikla.
Fascikl je samo rekvizit. Alan se sprema promijeniti ton i ritam razgovora. Sad će ga
konfrontirati. U našem se društvu fascikli izjednačavaju s važnim informacijama, a
činjenica da je ovaj prepun dokumenata, Streetu će upućivati na to da protiv njega
imamo puno dokaza. Alan će ući i iznijeti ono što se naziva »konfrota- cijskom
izjavom«. To je ključni trenutak u ovoj vrsti ispitivanja i može biti dramatičan. Neki
sumnjivci postanu toliko demoralizirani da se doslovce onesvijeste dok im se
predočuje konfrotacijska izjava.
Alan promatra Streeta nekoliko trenutaka, a onda krene prema vratima. Trenutak
kasnije ponovno uđe u sobu za ispitivanje. Glumi da prolazi kroz dosje. Zatvori ga i
drži tako da Street može vidjeti svoje ime na njemu. Alan ovaj put stoji, ne sjedi.
Zauzme širok raskorak, noge u širini ramena. Sve na njemu govori da je dominantan,
da ima kontrolu. Sve je to svrhovito i proračunato.
»Evo u čemu je stvar, gospodine Street. Znamo da ste upetljani u umorstva Annie
King i Charlotte Ross. Imamo Vas, bez greške. Otisci prstiju pronađeni u stanu Annie
King odgovaraju Vašima. Uspoređujemo dokaze DNA iz stana Charlotte Ross s Vašim
DNA u ovom trenutku, i kladim se da će se poklapati. Također imamo i modus
operandi koji ste koristili prije izvršenja zločina — potpisane račune koje ste ostavili
kao »deratizator«. Imamo prilično dobre stručnjake za rukopise koji bi trebali biti
sposobni povezati ih s Vama. Imamo Vas. Ono što mene zanima jest — jeste li
spremni razgovarati sa mnom o tome?«
Street pogleda Alana, koji se nadvije nad njega, isijavajući sa- mouvjerenošću i moći,
prizor alfa-mužjaka. Oči mu se malo rašire i vidim da mu se disanje ubrzalo. Onda se
skupe pa se nasmije. Slegne ramenima.
»Bih — kad bih imao i najmanjeg pojma o čemu pričate.«
Street se nasmije još šire, poput Češirske mačke. Misli da još uvijek ima adut u
rukavu, da ne znamo da su dvojica.
Alan je tih. Zuri u njega. Naglim pokretom okrene se na jednu stranu, podigne stol za
razgovor i odgurne ga do udaljenog zida. Onda stavi svoju stolac izravno pred
Streeta. Sjedne mu blizu.
Prijeteći.
»Što radite?« upita Street. U glasu mu je tračak nervoze. Na čelu nešto znoja.
Alan izgleda iznenađeno. »Samo se želim uvjeriti da ništa ne propuštam, gospodine
Street.«
Opet prođe kroz besmisleni dosje i namršti se. Zatrese glavom. Gluma, gluma, gluma.
Odloži fascikl na pod pokraj svog stolca i približi stolac Streetu, prodirući u njegov
osobni prostor. Promatram dok smješta jedno koljeno točno između Streetovih
koljena, stvarajući podsvjesnu prijetnju njegovoj muškosti. Ubojica proguta knedlu.
Znoj na njegovu čelu sad je uočljiviji. No on nije svjestan tih fizioloških reakcija. Sve
što zna jest da je Alan zaposjeo njegov svijet i da to postaje vrlo neugodno.
»Vidite, nešto ne štima.«
Street ponovno proguta knedlu. »Molim?«
Alan kimne, »Nešto nedostaje.« Sad se nagne još bliže. Gurne koljeno još dublje.
»Vidite, znamo da niste djelovali sami.«
Street širom otvori oči. Disanje mu se ubrza. Podrigne a da nije svjestan toga. »Što?«
»Imate suradnika. Shvatili smo to iz videosnimke umorstva Annie King. Razlika u
visini. A znamo da je on pravi Jack ml., a ne Vi.«
Street izgleda kao riba na udici, otvara i zatvara usta. Oči su mu fiksirane na Alana.
Opet podrigne. Spusti ruke zaštitnički pokrivajući slabine. Sve je to refleksno; i dalje
ničega nije svjestan. Alan se nagne bliže.
»Znaš li tko je on, Roberte?« upita Alan.
»Ne!« Pogled prema dolje lijevo. Laže.
»Pa Roberte... mislim da znaš, Roberte. Roberte, mislim da znaš tko je on i gdje ga
možemo naći. Roberte, je li to istina?« Alan se služi ponavljanjem njegova imena
kako bi stvorio skriveni ton optuživanja i osjećaj da se nema gdje sakriti. Kao da
stalno iznova govori »hej, TI«.
Street bulji u Alana. Kupa se u znoju.
»Ne.«
»Znaš što ne mogu shvatiti? Zašto bi ga štitio.« Alan se nagne još dublje. Protrlja
bradu u razmišljanju. »Možda...« pucne prstima.
»Znaš, kad dvojica muškaraca serijskih ubojica radi zajedno, puno puta jebu jedan
drugog. Doduše, onaj dominantni jebe. Je li tako u vašem slučaju? Zato ga štitiš? Jer
voliš primati u dupe?«
Street širom otvori oči. Drhti od bijesa.
»Nisam jebeni peder!«
Alan se posve nagne sve dok se ne nadu nos uz nos. Street drhti. Opet podrigne.
»Malena djevojčica rekla nam je nešto drugo. Bonnie? Sjećaš li je se? Rekla je da je
jedan drugome cuclao kao da je najfiniji sladoled.«
Street se guši. »Koja lažljiva mala kučka\«
»Imamo te!« kaže Barry.
Alan ne popušta. »Jesi li siguran? Rekla je da je jedan od vas flautao kao da je na
natjecanju glazbenih talenata. Iznijela je puno detalja. Detalja koje curica njezine
dobi ne bi mogla znati.«
»Laže! Vjerojatno zna za pušenje kurca jer joj je majka bila kurva! Nikad nismo
dodirnuli jedan dr...«
Zastane, shvativši što se dogodilo. Što je rekao.
»A dakle ipak si bio tamo«, ustvrdi Alan.
Streetovo se lice zacrveni. Suze mu teku niz lice. Mislim da nije svjestan toga. »U
kurac! Da — bio sam tamo! Pomogao sam ubiti tu kučku! Pa što? Nikad ga nećete
uloviti. Pobjeći će, vidjet ćete. Previše je pametan za vas!«
»Imamo prvo priznanje«, kažem.
Barry kimne. »Upravo si je kupio jednosmjernu kartu za plinsku komoru.«
Alan se odmakne, samo mrvicu. Zadrži koljeno gdje jest, prijeteći. Street se raspada
pred našim očima.
»Znaš, Roberte, naša je ekipa upravo na putu do tvog stana. Roberte, siguran sam da
tamo ima nečeg što će nam pomoći otkriti tko je on, zar ne, Roberte?«
Street skrene pogled udesno. Prisjećanje. A onda: »Ne, ništa! Jebi se! Prestani stalno
ponavljati moje ime!«
»Jesi li vidjela?« promrmlja Barry uzbuđeno.
Vidjela sam i prošli su me trnci uzbuđenja.
Kad je rekao ne, skrenuo je pogled prema dolje. Dolje lijevo.
Laže.
U njegovu je stanu nešto što ne želi da nađemo.
PEDESETO POGLAVLJE

STOJIMO U STREETOVU stanu. Barry i ja smo promatrali Alana kako nastavlja lomiti
Streeta, suptilno, centimetar po centimetar. Nije iz njega uspio izvući identitet Jacka
ml., ali sve ostalo jest. Kako ga je Jack kontaktirao, kako su birali žrtve, ostale
činjenice. Potpisao je priznanje, a dok je Alan napustio sobu, od njega je ostala samo
slomljena zbrka jecaja natopljena znojem. Alan ga je uništio.
Zmaju se to svidjelo.
Zazvoni mi mobitel. »Barrett.«
»Smoky, Gene ovdje. Mislio sam da bi voljela znati da Street- ov DNA odgovara onom
nađenom na noktu Charlotte Ross.«
»Hvala, Gene. To su dobre vijesti.«
Zastane. »Hoće li Callie biti dobro?«
»Mislim da hoće. Morat ćemo sačekati i vidjeti.«
Uzdahne. »Puštam te dalje.«
»Bok.«
»Mjesto je čisto«, primijeti Alan.
Osvrnem se oko sebe. U pravu je. Streetov stan nije samo čist — besprijekoran je.
Čist je na opsesivno-kompulzivan način. I nedostaje mu osobnosti. Nema slika na
zidu, ni Streetovih, ni obiteljskih, ni prijateljskih. Nema slika ni postera. Kauč je
funkcionalan.
Stolić za serviranje kave funkcionalan je. TV je malen.
»Spartanski«, promrmljam.
Došetamo do spavaće sobe. Kao i dnevna, i ova je soba besprijekorna. Plahte su
čvrsto nategnute, rubovi vojnički oštri. Ima jedan jedini kompjuter na malom radnom
stolu koji gleda prema zidu.
I onda je ugledam. Jedinu stvar koja ovamo ne pripada, koja se ne uklapa. Mali
medaljon, precizno odložen pokraj studentskog udžbenika. Nagnem se da bolje
vidim. To je ženski medaljon, zlatan na zlatnom lancu. Podignem ga i otvorim. Unutra
je minijaturna slika prekrasne starije žene. Nečije majke, pomislim.
»Lijepa je«, primijeti Alan.
Kimnem. Odložim medaljon, otvorim udžbenik. Jednostavan studentski engleski
tekst. Unutra stoji natpis. Ova knjiga pripada Renee Parker. Možda se i ne čini kao
mnogo, ali zapravo je ČAROBNA — ha ha!:) To je moj čarobni tepih! I zato, ne dirajte,
tupavci!

Potpis i datum.
»To je... prije koliko? Dvadeset pet godina?«
Kimnem. Ritam srca mi se ubrzava. To je to. Ovo je ključ.
Ovo će nam pokazati njegovo lice.
Dotaknem knjigu prelazeći prstima preko natpisa.
Možda će se doista pokazati čarobnom.

PEDESET PRVO POGLAVLJE

STOJIM I SLUŠAM Alana. Uzbuđen je. Imam osjećaj da se sve miče brže i brže,
ugrijane molekule koje se pribižavaju sporom, ali neizbježnom ključanju.
»Našli smo trag u VICAP-u za ime Renee Parker. Čudno.«
VICAP je kratica za Violent Criminal Apprehension Program . Osmislio ga je 1957.
godine jedan detektiv losanđeleske policije, no nije zaživio sve do 1985., kad ga je
pokrenuo Nacionalni centar za analizu nasilnih zločina pri Akademiji FBI-a. Koncept je
briljantan. To je centar podataka iz cijele države osmišljen kako bi se prikupili,
usporedili i analizirali nasilni zločini. S naglaskom na umorstva. Tko god radio u
provedbi zakona, na bilo kojoj razini, u program može unijeti bilo kakvu informaciju o
riješenim i neriješenim slučajevima. U svojoj cjelini, ova planina informacija
omogućuje povezivanje nasilnih djela diljem nacije.
Baci pogled na papire u svojoj ruci. »To je stari slučaj — od prije dvadeset pet godina.
Striptizeta u San Franciscu. Pronađena zadavljena u uličici i — pazi ovo — neki su joj
organi uklo-njeni.«

Moj umor nestane u trenu. Osjećam se kao da sam ušmrkala kofein. »To mora biti
on. Mora.«
»Da, a postaje i bolje. U to su doba imali sumnjivca. Ali nisu mogli naći dovoljno
dokaza da ih povežu s njim.«
Poskočim. »Leo, ti ostani ovdje i budi nam kontaktna i koordinacijska točka. James i
Alane — idemo u San Francisco. Smjesta.«
»Ne moraš mi reći dvaput«, kaže Alan pa krenemo prema vratima, ispunjeni drugi
naletom vjetra skovanim od adrenalina, uzbuđenja i mrvice bijesa.
Izađemo van i ugledam Tommyja kako sjedi u autu. Miran i na oprezu.
»Dajte mi sekundu«, kažem Alanu i Jamesu. Došećem do auta. Tommy spusti prozor.
»Sto se događa?« upita.
Kažem mu o pronalasku u VICAP-u. »Upravo idemo u San Francisco.«
»Što želiš da učinim?«
Nasmiješim se, ispružim ruku i dodirnem mu obraz, jedanput. »Naspavaj se.«
»Zvuči dobro«, odgovori. Gospodin Lakonični, kao i uvijek. Okrenem se kako bih
otišla. »Smoky«, kaže zaustavljajući me. Opet ga pogledam. »Budi oprezna.«
Uspijem uloviti izraz brige u njegovim očima prije nego podigne prozor i odveze se.
Iz nekog mi razloga u mislima iskoči slika Sally Field na dodjeli Oscara.
»Sviđam mu se, stvarno, stvarno mu se sviđam«, promrmljam u falsetu.
Histerični mjehurići.

PEDESET DRUGO POGLAVLJE

OVAJ JE SAN nov. Prošlost i sadašnjost su se stopili, postali su jedno.

Spavam u sobi kad začujem buku. Zvukove piljenja, šištave zvukove. Ustanem, srce
mi brzo lupa, zgrabim pištolj s noćnog ormarića.
Bešumno prolazim kroz vrata, izvučenog pištolja, ruke mi se tresu pri pomisli na to da
je netko u mojoj kući.
Zvukovi dolaze iz dnevne sobe. Siktavom šištanju pridružilo se i hihotanje.
Kad uđem, on je tamo. Ne vidim mu lice jer je prekriveno zavojima oko glave. Vide
mu se usnice i ogromne su, natečene, crvene. Njegove su crne oči ravne i mrtve,
poput komadića izgorjele kože.
»Vidiš li?« prošapće poput zmije.
Ne vidim na što pokazuje. Pozadina kauča to skriva. U meni se počne buditi siguran
osjećaj da ne želim to vidjeti.
Ali moram.
Idem naprijed, naprijed, naprijed.
»Vidiš li?« prošapće.
I vidim.
Ona leži na kauču. Rastvorio ju je od prsne kosti do međunožja,
razotkrivajući joj organe. Grobna zemlja u tvrdom joj talogu prekriva kosu. I jedan
prst prekriven prljavštinom uperen je u mene.
»Tvoja krivica...« zagrakće.
Ona je Alexa, potom je Charlotte Ross, a zatim Annie.
»Zašto si mu dopustila da me ubije?« upita me Annieno lice dok optužujući upire prst
u mene. »Zašto?«
Čovjek zamotanog lica cereka se. »Vidiš li?« upita. »Njihovi prljavi prsti. Upiru u tebe,
zauvijek.«
»Zašto?« upita ona.
»Vidiš li?« prošapće on.
Prenem se iz sna. Kabina aviona tiha je i puna sjena. James i Alan drijemaju.
Pogledam kroz putnički prozor u hladnu tamnu noć i zadrhtim. Prljavi prsti. Tu ne
treba tražiti simbolizam.
Uvijek ih osjećam, kako upiru u mene iz groba. Oni koje nisam spasila.

Iz aviona sam bila nazvala Jenny Chang iz policije u San

Franciscu, čeka nas.
»Više ti nisam prijateljica«, kaže kuckajući po satu pokazujući koliko je rano.
»Oprosti, Jenny. Stvari su prilično sjebane.« Kažem joj vijesti o Callie. Usnice joj se
skupe u ravnu ljutitu liniju.
»Nikakvih daljnjih novosti o njoj?« upita.
»Ne«, odgovori James.
»Kriste...«, kaže buljeći u daljinu.
Podignem aktovku. »Ali imamo dobar pogodak iz VlCAP-a.«
Probudi se detektivka u njoj, britka i zainteresirana. »Reci.«
Iznesem najvažnije činjenice.
»Prije dvadeset pet godina. Ja sam stupila u službu kad sam imala dvadeset dvije. To
je bilo prije mog doba. Tko je bio glavni na slučaju?«
»Detektiv Rawlings«, kaže Alan.
Jenny se naglo zaustavi. Pogleda Alana. »Rawlings? Jesi li siguran?«
»Da, siguran sam. Zašto?«
Zatrese glavom. »Jer bi vam se izgledi sad mogli popraviti. Rawlings je prvoklasni
zajeb. I oduvijek je bio, po onome što čujem. Stari alkić, broji dane do mirovine.« »I
kako je to dobro za nas?«
»Puno je vjerojatnije da je tada nešto propustio. Nešto što vama ne bi promaklo.«
U policijskoj stanici, Jenny kucka olovkom po stolu dok čeka da se netko javi na
telefon. »Rawlings? Jenny Chang ovdje. Da, znam koliko je sati.« Namršti se. »Nisam
ja kriva što si pijanac.«
Uputim joj molećiv pogled. Treba mi da taj tip dođe ovamo, a ne da joj spusti
slušalicu. Zatvori oči. Pomislim da odbrojava do deset.
»Slušaj, Done. Zao mi je. I mene su izvukli iz kreveta. I ja sam mrzovoljna. Ovdje je
voditeljica losandeleskog Koordinacijskog NCAVC-a, zovem u vezi s jednim tvojim
starim slučajem. Riječ je o ženi imena...« osvrne se na ploču pred sobom, »Renee
Parker.« Licem joj prijeđe izraz iznenađenja. »Naravno. U redu. Vidimo se uskoro.«
Spusti slušalicu mozgajući. »Što je?« upitam.
»U trenutku kad sam spomenula njezino ime, prestao se žaliti i rekao je da će doći
odmah.«
»Čini se da mu je ona nešto značila.«
Don Rawlings pojavi se u roku od pola sata. Samim pogledom na njega vidim da je
Jenny bila u pravu. Visok je oko sto sedamdeset, velike škembe, reumatičnih očiju te
crvenog lica posvećenog pijanice. Ostavlja dojam da je ostario prije svog vremena.
Ustanem i rukujem se s njime. »Hvala Vam što ste došli, detektive Rawlings. Ja sam
specijalna agentica Smoky Barrett, voditeljica Koordinacijskog NCAVC u Los Angelesu.
Ovo su James Giron i Alan Washington koji također rade u mojoj jedinici.«
Škilji u moje lice. »Znam Vas. Vi ste ona kojoj su provalili u kuću.« Napravi grimasu.
»Noćna mora svakog policajca.«
Primijetim da drži fascikl u ruci. »Što je to?« upitam.
Baci ga na stol dok sjeda. »To je kopija dosjea o Renee Parker. Zadržao sam ga sve
ove godine. Listam ga u sitnim noćnim satima kad ne mogu spavati.«
Rawlingsovo se lice promijeni kad priča o Renee Parker. Oči mu postanu življe. Usta
mu postanu tužna. Bila sam u pravu. Ovaj mu je slučaj nešto značio.
»Ispričajte mi o tome, detektive.«
Pogled mu postane udaljen. Prazan, bez horizonta. »To zahtijeva malo pozadinske
priče, agentice Barrett. Detektivka Chang vjerojatno Vam je ispričala da sam alkić na
kvadrat. I u pravu je. Ali nisam oduvijek bio takav. Jednom davno bio sam tu gdje je
ona sad. Najbolji tip u Odjelu za umorstva. Prva klasa.« Pogleda Jenny i nasmiješi se.
»To nisi znala, zar ne?«
Jenny podigne obrvu. »Nisam imala pojma.«
»Da. Mislim, nemojte me krivo shvatiti. Kad sam stupio u službu, bio sam pravi
krelac. Rasist, homofob, naprasit. U više sam prilika koristio šake gdje možda i nisu
bile potrebne. Ali ulice imaju svoj način da te pouče o tome kako stvari zapravo
stoje.«
»Prestao sam biti rasist onog dana kad mi je policajac crnac spasio život. Počinitelj mi
je bio iza leđa. Ovaj me policajac svojim tijelom oborio izvan puta i upucao počinitelja
u isto vrijeme. Bili smo bliski prijatelji godinama, sve dok nije umro. Poginuo je na
radnom mjestu.«
Te tužne oči postanu još praznije i odsutnije.
»Prestao sam biti homofob nakon godinu dana u Odjelu za umorstva. Smrt vam to
čini. Obično vam baci novo svjetlo na stvari. Postojao je mladić koji je, pa, napadno
izražavao svoju homoseksualnost. Imao je kiosk na kotačima za prodaju užine blizu
postaje i jako je brzo prokužio moju mržnju. Mali bi me gad izazivao, izvodio razne
stvari samo da bih se ja osjećao neugodno.«
Slabašan duh smješka preleti mu preko usana. Nestane u bijegu od snažnog naleta
tuge.
»Bože, kako me izluđivao. Uglavnom, jednog ga je dana grupa tipova prebila na smrt
jer je bio homoseksualac. I zamislite, ja dobijem slučaj.« Naceri se podrugljivo. »Ako
to nije karma! Tijekom tog slučaja vidio sam dvije stvari i nakon toga više nikad nisam
bio pederomrzac. Vidio sam njegovu majku kako vrišti i čupa si kosu i umire iznutra
ravno pred mojim očima. Vidio sam kako joj se svijet raspada jer je njezin dječak
mrtav. Onda sam otišao na njegov pogreb u potrazi za sumnjivcima. Znate li što sam
tamo vidio? Oko dvije stotine ljudi. Možete li vjerovati? Mislim da ja i ne poznajem
dvjesto ljudi. Ne onih koji bi mi došli na pogreb, to je sigurno.« Zatrese glavom u
nevjerici. »I to nisu bili samo ljudi iz zajednice, prisutni samo zato što je peder. To su
bili ljudi čije je živote dodirnuo. Ispada da je posvuda volontirao. Prenoćišta za
beskućnike, centri za odvikavanje od droge, krizno savjetovanje. Taj je mladić bio
svetac. Bio je dobar. I jedini razlog toga što je bio mrtav jest taj što je bio
homoseksualac.« Stisne šaku. »To je bilo pogrešno. Nisam mogao biti dio toga. Više
ne.«
Zamahne rukom. »Uglavnom. Dakle... da. Eto tako mene, novi u Odjelu za umorstva i
nov čovjek. Više nisam u glavi imao riječi poput derpe ili crnjo. Bio sam drugačiji, bio
sam posvećen, život je bio dobar. A sad skačemo pet godina unaprijed. Moj je
vrhunac bio prije tri godine i otada su stvari krenule nizbrdo. Počeo sam piti; varao
sam ženu. Puno sam razmišljao o tome da si raznesem mozak. Sve zbog tih prokletih
mrtvih beba.« Oči mu poprime zabrinut izraz, zabrinut na meni prepoznatljiv način.
Viđala sam taj pogled u ogledalu. »Netko je ubijao bebe. Pričam o jednogodišnjacima
i mladima. Ukrao bi ih, zadavio i bacao na pločnike ili ulice. Bilo ih je potrebno samo
šest, bez ikakvih sumnjivaca, da ja počem umirati iznutra.« Zuri u mene. »Znate taj
osjećaj, siguran sam, s obzirom na Vaš posao.«
Kimnem.
»Zamislite da razočaravate šest beba. Ne samo da niste ulovili tipa koji to radi, već
nemate ni sumnjivaca. Bio sam gotov.«
Do prije samo godinu dana, pogledala bih Dona Rawlingsa i trebala bih suspregnuti
prijeziran smijeh. Smatrala bih ga slabićem. Nekoga tko krivi prošlost za sadašnjost,
koristeći je kao ispriku. Ne mogu mu posve oprostiti što je odustao, ali u ovom
trenutku ne osjećam onu potrebu za podrugljivim smijehom. Ponekad je težina ovog
posla naprosto previše. Ono što osjećam nije superiornost, već suosjećanje.
»Mogu zamisliti«, kažem gledajući ga. Izgleda da shvaća kako to doista i mislim pa
nastavi s pričom.
»Već sam sjebavao stvar i nije me bilo briga. Činio sam što sam god mogao kako bih
skrenuo misli s tih beba. Pijančevanje, seks — bilo što. Ali neprekidno su mi se
javljale u snovima. Onda sam upoznao Renee Parker.«
Izroni iskren osmijeh koji pripada mlađem Donu Rawlingsu.
»Naletio sam na nju kad joj je ubijen dečko. Bio je sitan diler,
raspizdio je krivog tipa. Bila je stiptizeta koja se tek nedavno navukla na iglu. To viđaš
cijelo vrijeme i naučiš to zanemariti. Ali s Renee je bilo nešto drugačije. Bilo je nečega
u dubini. Nekakav život u njoj, pod samom površinom.« Pogleda prema gore. »Znam
što mislite. Policajac, striptizeta, kraj priče. Ali nije bilo tako. Naravno, imala je sjajno
tijelo. Ali nisam o njoj razmišljao na taj način. Vidio sam je i pomislio da je ovo možda
moja šansa da učinim nešto dobro. Da se iskupim za bebe.
Saznao sam njezinu priču. Došla je u L.A. glumiti, završila je plešući toples kako bi
spojila kraj s krajem. Upoznala je ništari- ju, on je rekao: >Hej, probaj malo ovoga,
nećeš se navući<. Ništa originalno. Ali u njoj je bilo nečega originalnog. Neka vrsta
očaja u njezinim očima. Kao da je još uvijek visjela s ruba litice, ali još nije pala.
Zgrabio sam je i natjerao je na odvikavanje. Kad nisam bio u službi, otišao bih je
posjetiti. Držao sam je dok je povraćala. Razgovarao s njom. Poticao je. Ponekad
bismo razgovarali cijelu noć. I znate što? Bila je moja prva prijateljica.« Pogleda me.
»Znate što hoću reći? Zamislite stereotip muškog šovinista. Žene su za ženidbu ili za
jebanje. Razumijete?«
»Nekoć sam poznavala nekolicinu«, kažem.
»Pa, takav sam bio ja. Ali ova mi je dvadesetogodišnjakinja postala prijateljica. Nisam
razmišljao o tome da je pojebem i nisam je želio oženiti. Samo sam želio da bude
dobro. To je sve što sam želio.« Ugrize usnicu. »Vidite, bio sam dobar detektiv. Nikad
nisam uzimao mito; obično bih ulovio zločinca. Nikad nisam udarao žene. Imao sam
pravila, ispravna i pogrešna. Ali nikad nisam doista bio krepostan čovjek. Razumijete
razliku?«
»Naravno.«
»Ali to što sam radio s Renee, to je bilo kreposno. Nesebično.« Prođe rukom kroz
kosu. »Izvukla se i prošla odvikavanje. Mislim, doista izvukla. Jedna od onih koji
uspiju. Posudio sam joj nešto novca i našla si je stan. Počela je raditi. Nekoliko je
mjeseci kasnije čak krenula u večernju školu. Uzimala je satove glume. Rekla je da
uvijek može biti konobarica ako nikad ne uspije kao glumica, ali još nije bila spremna
odreći se svog sna.
Družili bismo se tu i tamo. Otišli u kino. Uvijek kao prijatelji. Nikad nisam želio ništa
drugo. Prvi mi je put bilo bitnije imati prijateljicu nego njezinu guzu. Sto je najbolje,
bebe su nestale. Pre-stao sam piti, pomirio se sa ženom.«
Utihne i znam što slijedi, mogu to čuti kao fantomski teretni vlak. Već znam kraj i te
priče. Živahna Renee Parker spasila se sama od sebe, ali ubili su je na grozan način.
Ono št6 dosad nisam znala jest što je to značilo ljudima oko nje.
Donu Rawlingsu to je bila točka kad mu je sudbina okrenula leđa i počela juriti put
tame. Točka na kojoj su se bebe vratile i ostale zauvijek.
»Primio sam poziv u četiri ujutro. Nisam znao tko je dok nisam izašao na teren.« Oči
mu izgledaju poput duhova u magli. Izgubljene zavijaju, osuđene na lutanje. »Dobro
ju je opekao. Mr- tvozornik je rekao da je imala skoro pet stotina različitih tragova
cigareta na sebi. Petsto! Nijedan fatalan.« Ruka mu drhti na stolu. »Bio ju je mučio pa
silovao. Ali najgore je ono što je napravio poslije. Rasjekao ju je, izvadio neke organe i
bacio ih pokraj njezina tijela. Samo ih je bacio tamo na beton, da trunu s njom.
Teško se prisjetiti tog osjećaja. Kako sam se osjećao kad sam je tamo vidio. Možda
jednostavno ne želim. Ono čega se sjećam jest da je jedan od policajaca u uniformi
pogledao i rekao: >0, da, znam je. Striptizeta, radila je u onom noćnom baru. Sjajne
cice.< To je bilo to za njega, sve objašnjenje koje je trebao. Pogledao je Renee, sjetio
se njezinih cica i etiketirao je. Nije mu bila ljudsko biće ili bistra djevojka koja je
okretala novu stranicu u svom životu. Samo striptizeta.« Prijeđe prstom preko
nesavršenosti na stolu. »Morali su me odvući s njega. Ne da je bilo važno. Možete li
vjerovati — taj je kepec od nitkova otišao i izvukao dosje godinama poslije. Pod
zanimanje, korektorom je izbrisao konobarica i napisao striptizeta/even, prostitutka.
Cak je to i poslao kao ispravku u VICAP.«
Zapanjena sam. Pretpostavljam da mi se vidi na licu jer me pogleda i kimne.
»Vjerujte.« Uzdahne. »No uglavnom, prešutio sam našu prošlu povezanost kako bih
mogao ostati glavni na slučaju. Želio sam uloviti tog tipa. Morao sam ga uloviti. Ali
bio je dobar. Nikakvi otisci, ama baš ništa. U to doba nismo imali DNA, pa...« slegne
ramenima, »išao sam tražiti kamo uvijek ideš kad ti ponestane fizičkih dokaza.«
»Tko ju je poznavao, s tim se družila«, kažem.
»Tako je. Išla je u večernju školu. Ispada da je tamo bila upoznala nekog tipa. Viđala
se s njim tjedan ili dva. Zgodan mali imena Peter Connolly. Ali od samog početka znao
sam da nešto s njim ne štima. Nešto u načinu na koji je pričao kad sam ga ispitivao,
kao da me ismijava. Da se izvlači iz nečega. Po špurijusu sam pokazao njegovu
fotografiju po striptiz-baru u kojem je radila. Naravno, ljudi su ga se sjećali. Doba u
koje je dolazio poklapalo se s Reneeinim rasporedom. Postalo je još bolje. Ispalo je
da je Peter imao problemčić s drogom. Išao je na odvikavanje. Pogađate gdje? Na
isto mjesto i u isto vrijeme kad se i Renee čistila. Tad sam već naćulio uši. Kad sam
saznao da se bio upisao u večernju školu samo tjedan dana nakon nje, znao sam,
znao sam da to mora biti moj tip.«
Utihne i ne nastavlja priču.
»Pretpostavljam kuda to vodi, Done«, kažem nježnim glasom. »Nije bilo dokaza, je li?
Niste ga mogli povezati sa zločinom. Naravno, bio je u striptiz-klubu, odvikavanju i
školi. Ali sve se to da i drugačije objasniti.«
Kimne. Shrvan tugom. »Tako je. To je bilo dovoljno da dobijemo nalog za pretres
njegova stana, ali nismo našli ništa. Ama baš ništa. Prošlost mu je bila čista.« Opet
me pogleda i vidim da su mu oči ispunjene frustracijom. »Nisam mogao dokazati ono
što sam znao. I nije bilo više ubijanja. Nikakvih novih mjesta zločina. Vrijeme je
prolazilo; on se odselio. Ponovno sam počeo sanjati. Ponekad su to bile bebe.
Uglavnom je to bila Renee.«
Nitko se trenutačno ne osjeća superiornim Donu Rawlingsu. Znamo da svatko ima tu
točku. Kad se više ne može svijati a da se ne slomi. Više se ne čini patetičnim ili
slabim. Umjesto toga, prepoznajemo u njemu ono što doista jest: žrtva.
Tko god je rekao »vrijeme liječi sve rane«, nije bio policajac.
»Razlog zbog kojeg smo ovdje«, prekinem tišinu, »jest taj da je VICAP našao
preklapanje između modusa operandi našeg nepoznatog počinitelja i vašeg
neriješenog slučaja. Ponovno je ubio.« Nagnem se. »Nakon što sam vas poslušala,
sigurna sam da je naš i vaš ubojica ista osoba.«
Proučava moje lice kao što to čini netko tko ne vjeruje u nadu. »Imate li više sreće
nego što sam imao ja?«
»Ne u smislu fizičkih dokaza. Ali pronašli smo jednu stvar koja, u kombinaciji s vašim
osumnjičenikom od prije dvadeset pet godina, možda riješi slučaj.«
»A to je?«
Objasnim mu o Jacku ml. i sadržaju staklenke. Cinizam mu počne silaziti s lica, a
zamijeni ga uzbuđenje.
»I tako kažete da je ovaj tip bio indoktriniran u tu ideju bivanja praprapraunukom
Jacka Trbosjeka, ili što već, a da je to počelo kad je bio mlad?«
»Kažem upravo to.«
Nasloni se u stolac s izrazom zaprepaštenja. »O, čovječe, čovječe, čovječe... u to doba
nisam imao nikakvog razloga provjeravati mu mamu. A tate odavno nije bilo, nestao
je...«
»Onda idemo onamo Don ima izraz nekoga u šoku. Prevrće film. Sabere se i kucne po
fasciklu s dosjeom koji je donio sa sobom. »Ta je informacija ovdje, tko mu je mama i
gdje je živjela u to doba.««, kažem.
»Mislite li da...« Duboko uzdahne i uspravi se. »Znam da od mene nema koristi ovih
dana. Ja sam stara, pijana propalica. Ali ako me pustite da s vama odem posjetiti
majku, obećavam da neću sjebati.«
Nikad nisam čula nekoga da zvuči tako ponizno kao on u ovome trenutku.
»Ne bih to htjela izvesti ni na koji drugi način, Done«, kažem, »vrijeme je da zatvorite
ovaj slučaj.«

PEDESET TREĆE POGLAVLJE

CONCORD JE SMJEŠTEN sjeverno od Berkeleyja u području Zaljeva. Idemo tamo

posjetiti majku Petera Connollyja, ženu imena Patricia. Vozačka dozvola u dosjeu
kaže da ima šezdeset četiri godine. Odlučili smo joj se pojaviti na kućnom pragu
radije nego najaviti svoj dolazak ili svoje sumnje. Već su i prije majke znale stajati iza
bjesomučnih ubijanja. U ovom slučaju, tko zna?
U zoni sam. To je ono mjesto na koje stignem potkraj lova, kad znam, praiskonski, da
se krug oko našeg plijena sužava. Svi se osjeti izoštre na skoro pa bolnu razinu i
osjećam se kao da trčim u punoj brzini preko žice klavira iznad provalije. Sigurnog
koraka, nepobjediva, bez straha od pada.
Promatram Dona Rawlingsa dok se vozimo i u njemu također primjećujem tu iskru,
iako možda pomiješanu s više očaja. Opet se odvažio nadati se. Za njega bi cijena
neuspjeha mogla biti veća od razočaranja. Mogla bi biti fatalna. Unatoč tome, čini se
deset godina mladi. Oči su mu čiste i fokusirane. Skoro da možeš vidjeti kakav je bio
kad je još bio izbrušen na oštro.
Mi smo ovisnici, svi mi koji smo u ovoj profesiji. Hodamo kroz krv, raspadanje i
smrad. U krevetu se prevrćemo zbog noćnih mora potaknutih užasima koje naš um s
teškoćom probavlja.
Iskaljujemo se na sebi, ili na našim prijateljima i obitelji, ili oboje. Ali kad stignemo
blizu kraju i nađemo se u zoni, to puca bolje od ičega drugog. Puca tako da zaboraviš
na vonj i krv, noćne more i užase. I kad to prođe, opet si spreman učiniti to iznova.
Naravno, može ti se obiti o glavu. Možeš ne uspijeti uloviti ubojicu. Smrad ostane, ali
bez nagrade koja ga pročišćava. Pa ipak, mi koji to radimo nastavljamo, spremni na
taj rizik.
Ovo je profesija u kojoj radiš na rubu ponora. Ima visoku stopu samoubojstava. Baš
kao i svaka druga profesija u kojoj neuspjeh nosi tako strašan teret odgovornosti.
Razmišljam o svim tim stvarima, ali ne marim. Zasad moji ožiljci nemaju značenje. Jer
sam u zoni.
Oduvijek su me fascinirale knjige i filmovi o serijskim ubojicama. Pisci i redatelji tako
se često čine posvećeni ideji iscrtavanja puta mrvicama kruha kako bi ga njihov junak
pratio. Logičan niz zaključaka i tragova koji vode do brloga čudovišta u blistavom
svjetlu jednog aHA\
Ponekad je to istina. Ali većinom nije. Sjećam se slučaja koji nas je izluđivao. Ubijao je
djecu, a nismo imali trag ni nakon tri mjeseca. Ni jedan čvrsti pokazatelj. Jedno sam
jutro primila poziv iz losanđeleske policije — predao se. Slučaj zatvoren.
S Jackom ml., isrcpili smo lepezu fizičkih dokaza i potragu za ezoterijom »IP brojeva«.
Kostimirao se, postavljao prisluškivače i uređaje za praćenje, stvorio vojsku, bio
briljantan.
A u konačnici će se razrješenje svega toga svesti samo na dva faktora: komad kravljeg
mesa i dvadeset pet godina star neriješen slučaj koji skuplja prašinu u VTCAP-u.
Naučila sam se na to da mi je potrebna samo jedna istina tijekom godina i ona pruža
sav red koji mi je potreban: ulovljeno je ulovljeno i ulovljeno je dobro. Točka.
Zazvoni Alanov mobitel. »Da«, kaže. Zaklopi oči i u strahu sam, ali opet ih otvori i
vidim mu olakšanje. »Hvala, Leo. Cijenim to što si me zvao.« Prekine. »Još nije budna,
ali stanje su proglasili stabilnim, više nije kritično. Još je uvijek na intenzivnoj, ali
kirurg
je Leu izričito rekao da više nema rizika od smrti, osim ako se ne dogodi nešto doista
neočekivano.«
»Callie će se izvući. Previše je tvrdoglava«, kažem.
James ništa ne kaže i opet zavlada tišina. Nastavimo voziti.
»Evo je«, promrmlja Jenny.
Kuća je stara i tek ponešto otrcana. O dvorištu se ne vodi briga, ali nije posve
zapušteno. Cijelo mjesto odiše istim ugođajem: gasi se, ali još je ovdje. Izađemo iz
auta i dođemo do vrata. Otvore se prije nego uspijemo pokucati.
Patricia Connolly izgleda staro i umorno. Koliko god staro izgledala, oči su joj budne.
Od straha.
»Vi ste sigurno policija«, kaže.
»Da, gospođo«, odgovorim. »Kao i članovi FBI-a«, pokažem joj isprave te predstavim
sebe i druge. »Možemo li ući, gospođo Connolly?«
Obrve joj se spoje dok me gleda. »Možete ako me nećete zvati gospođa Connolly«.
Sakrijem čuđenje. »Naravno, gospođo. A kako biste željeli da vas zovemo?«
»Gospođica Connolly. Connolly je moje djevojačko prezime, ne prezime mog
pokojnog muža. Dabogda gorio u paklu.« Širom nam otvori vrata kako bismo ušli.
»Uđite.«
Unutrašnjost kuće čista je i uredna, ali nedostaje joj osobnosti. Kao da je briga o njoj
samo stvar navike. Djeluje dvodimen- zionalno.
Patricia Connolly uvede nas u svoju dnevnu sobu, pokazujući nam rukom da
sjednemo. »Želi li tko što?« upita. »Imam samo vodu i kavu, ali rado ću vas ponuditi
jednim od toga.«
Pogledam ekipu i svi odmahnu glavom u znak negativnog odgovora. »Ne, hvala,
gospođice Connolly. U redu smo.«
Kimne pogleda spuštenog prema rukama. »Pa, onda, recite mi zašto ste ovdje.«
Nastavi promatrati svoje ruke dok to govori, ne može mi
pogledati u oči. Odlučim slijediti instinkte. »Zašto Vi meni ne kažete zašto sam ovdje,
gospođice Connolly?«
Naglo podigne glavu i vidim da sam u pravu. Iz očiju isijava krivnja.
Ali još nije spremna progovoriti. »Nemam pojma.«
»Lažete«, kažem. Iznenadi me grubost vlastitog glasa. Ala- novo lice oda
iznenađenost.
Ne mogu si pomoći. Dosta mi je zajebavanja. Sve mi se popelo na vrh glave, iz mene
kipti ljutnja. Nagnem se naprijed ulovivši njezin pogled. Uperim prst prema njoj.
»Ovdje smo zbog vašeg sina, gospođice Connolly. Ovdje smo zbog majke, moje
prijateljice, koju su silovali i izvadili joj utrobu kao da je divljač. Zbog njezine kćeri,
vezane za majčin leš tri dana.« Glas mi se povisuje. »Ovdje smo zbog muškarca koji
muči žene. Zbog agentice, još jedne moje prijateljice, koja leži u bolnici i možda će
ostati doživotni invalid. Ovdje...«
Skoči rukama prekrivši lice »Dosta!« zaciči. Ruke joj padnu postrance. Glava joj padne
naprijed. »Samo... dosta.« Koliko je naglo reagirala, toliko se naglo i ispuše. Kao kad
promatrate balon pun zraka kako tone na zemlju. Sjedne natrag.
Patricia uzdahne, dug izdah koji, čini se, označava ispuštanje nečeg što je starije od
ovog trenutka. »Mislite da znate zbog čega ste ovdje«, kaže gledajući u mene. »Ali ne
znate. Mislite da ste ovdje zbog onih sirotih žena.« Pogleda Dona Rawlingsa. »Ili zbog
one jadne mlade dame otprije nekih dvadeset godina. Oni su dio toga. Ali vi ste ovdje
zbog nečega puno starijeg od obje te stvari.«
Mogla bih je prekinuti, reći za goveđe meso u staklenci i Jacka ml.,
ali nešto mi govori da je pustim da si sama odredi tempo.
»Čudno kako vam kod ljudi ponekad promaknu najvažnije stvari. Čak i kod ljudi koje
volite. Čini se nepoštenim. Ako je čovjek iznutra okrutan, netko tko će jednom tući
ženu ili nešto gore, trebalo bi postojati nešto vidljivo što će vam na to ukazati. Ne
mislite li?«
»I ja sam puno puta pomislila isto, gospodo«, odgovorim, »s obzirom na posao koji
radim.«
»Pretpostavljam da jeste.« Kaže odmjeravajući me. »Onda također znate da to tako
ne ide. Baš ne. Zapravo puno je puta upravo suprotno. Najružniji ljudi znaju biti
najkreposniji. Šarmer može biti ubojica.« Slegne ramenima. »Izgled nije pokazatelj,
ama baš nikakav pokazatelj.«
»Naravno, kad ste mladi, za takve vas stvari nije briga. Upoznala sam svog muža
Keitha kad mi je bilo osamnaest godina. Njemu je bilo dvadeset pet i bio je jedan od
najzgodnijih muškaraca koje sam ikad vidjela. I u tome ne pretjerujem. Metar
osamdeset, tamna kosa, lice glumca. Kad je skinuo košulju... pa, recimo samo da mu
je tijelo išlo uz lice.« Nasmiješi se. Tužnim osmijehom. »Kad je pokazao zanimanje za
mene, to me od samog početka oborilo s nogu. Kao i mnogi mladi ljudi, bila sam
uvjerena da mi je život dosadan. On je bio zgodan i uzbudljiv. Lijek za moje pro-
bleme.« Zastane s pričom gledajući u sve nas. »Usput, to je bilo dolje u Teksasu.
Nisam rodom iz Kalifornije.« Pogleda u daljinu. »Teksas. Ravan, vruć i dosadan.«
Keith me naganjao, makar se nije morao puno mučiti. Kratki sprint. Tjerala sam ga da
trči tek toliko da mu pokažem da nisam posve povodljiva. Tada to nisam znala, ali
pročitao me kao otvorenu knjigu. Oduvijek je znao da me ima. Ali pratio je igru i
izvodio pokrete jer ga je zabavljalo. Mogao me zgrabiti i reći da odmah pođem s njim,
pristala bih. Znao je to, ali svejedno me odveo na nekoliko nužnih spojeva.
Bio je dobar u tome što je radio. Dobar u pretvaranju da nije čudovište. Bio je savršen
džentlmen i romantičniji od bilo kojeg lika iz knjiga ili filma. Ljubazan, romantičan,
zgodan — mislila sam da sam našla svog savršenog muškarca. Onakvog za kojeg je
svaka mlada žena sigurna da ga zaslužuje i koji joj je suđen.« I glas i osmijeh su joj
gorki.
»Morate shvatiti da je moj život doma bio težak. Tata je bio kratkog fitilja. Nije tukao
mamu svaki dan ili svaki tjedan, ali dogodilo bi se svaki mjesec. Promatrala sam ga
kako dijeli bekhende i forhende otkad znam za sebe. Nikad nije digao ruku na mene,
ali u kasnijim godinama shvatila sam da to nije bilo zbog toga što me nije želio tući.
To je bilo zato što je znao da će, ako me takne, to biti iz nenasilnih razloga.« Podigne
obrve. »Razumijete?«
Nažalost, razumijem. »Da«, kažem.
»Mislim da je i Keith to razumio. Sigurna sam u to. Jedne me noći, samo mjesec dana
nakon što smo se upoznali, zaprosio.«
Uzdahne prisjećajući se. »Odabrao je savršenu noć da to učini. Mjesec je bio pun,
zrak prohladan, ali ne hladan. Prekrasno. Donio mi je ružu i rekao da ide u Kaliforniju.
Želio je da pođem s njim i da se udam za njega. Rekao je da zna da se moram
maknuti od tate, da me voli i da je to naša prilika. Naravno da sam pristala.«
Zaklopi oči i tiha je nekoliko trenutaka. Čini mi se da se prisjeća tog trenutka kao
točke na kojoj je krivo skrenula i zauvijek zaronila u tamu.
»Otišli smo četiri dana poslije, u tajnosti. Nisam se oprostila od svojih roditelja.
Spakirala sam ono malo stvari što sam ih imala i išuljala se usred noći. Više nikad
nisam vidjela ijedno od njih.
Bilo je to uzbudljivo doba. Osjećala sam se slobodno. Život je krenuo mojim putem.
Imala sam zgodnog muškarca koji me želio oženiti, pobjegla sam iz slijepe ulice koju
mi je život predodredio rođenjem, bila sam mlada i grabila prema budućnosti.«
Glas joj postane monoton. »Trebalo nam je pet dana da stignemo do Kalifornije.
Oženili smo se dva dana kasnije. A na našu prvu bračnu noć saznala sam da je
budućnost prema kojoj sam grabila mjesto iz pakla.«
Lice joj je izgubilo bilo kakav izraz. »Bilo je posve suprotno od Noći vještica. Umjesto
da je čovjek s maskom čudovišta, Keith je bio čudovište s maskom čovjeka.« Zadrhti.
»Bila sam djevica kad sam se udala za njega. Ostao je sladak, sve do trenutka kad me
prenio preko praga te jeftine hotelske sobe. Kad su se vrata zatvorila, maska je pala.
Nikad neću zaboraviti taj osmijeh. Možda se Hitler tako smješio kad je razmišljao o
tome kako Židovi umiru u jednom od onih njegovih groznih logora. Keith se
nasmiješio i onda me tresnuo po licu. Jako. Udarac me zavrtio; krenula mi je krv iz
nosa.
Pala sam na krevet licem prema dolje. Vidjela sam zvijezde i još sam se uvijek
pokušavala uvjeriti da je to san.« Mrko napući usne. »Ne san. Prije noćna mora. >Da
raščistimo nekoliko stvari <, rekao je trgajući odjeću s mene. >Ti si moje vlasništvo.
Žena za rasplod. To je sve što mi predstavljaš. < Mislim da me više uplašio njegov glas
od onog što je radio. Bio je miran i ravan i — normalan. Nije bio u skladu s onim što
je činio, ni najmanje. Bacio me na koljena i... ne bi se moglo reći da je to bio seks. Ne.
Ne zanima me jesmo li bili muž i žena. To je bilo silovanje. Zavezao mi je krpu oko
usta kako bi ugušio moje vriskove dok me silovao.
Cijelo je vrijeme nastavio pričati tim mirnim glasom. >Provest ćemo ovdje par dana
da te naučimo gdje ti je mjesto, rasplodnice. Naučit ćeš raditi što kažem bez
oklijevanja ili pitanja. Kazna za neposluh, kako god malen bio, bit će više boli nego što
možeš podnijeti. <«
Dugo šuti. Čekamo da njezina tišina prođe, poštujući je. Trenutačno mi se nikamo ne
žuri. Više nema nikakve sumnje da nas vodi prema onome što trebamo znati.
Kad ponovno počne pričati, glas joj je skoro pa šapat.
»Trebala su mu tri dana da me slomi. Rezao me. Palio cigaretama. Tukao. Na kraju
toga učinila bih što je god rekao, kako god odvratno ili ponižavajuće bilo.« Usta joj se
iskrive u samoprijeziru. »A onda je pala i zadnja maska. Iz tog hotela doveo me u ovu
kuću.« Kimne. »Tako je. Sve je vrijeme imao ovu kuću. Nije živio u Teksasu. Bio je u
lovu. Lovio je nekoga tko će mu roditi dijete.«
»Petera.« Ne pitam, već ustvrdim.
»Da«, kaže. »Moj slatki dječačić.« To »slatki« izgovori s ciničnim prizvukom. »Keith
me noću držao vezanu kako ne bih pobjegla od njega. Tukao me, iskorištavao. Tjerao
me da činim razne stvari. Zatim sam zatrudnjela. Bilo je to jedino mirno razdoblje
koje sam imala. Dok sam bila trudna, nije dizao ruku na mene. To mu je bilo važno,
nosila sam njegovo dijete.« Prisloni ruku na čelo. »Zahvaljivala sam Bogu što nije bila
kći. Bio bi je ubio po rođenju. Sad znam da je rođenje sina na svoj način bilo jednako
loše.«
Uzme si trenutak da se sabere prije nego nastavi. »Natjerao me da dijete rodim kod
kuće, naravno. Sam ga je porodio. Dao mi je krpu da se očistim dok se on divio i
gugutao malom Peteru. Kad sam se očistila i malo odspavala, vratio mi je Petera na
ruke. I tada mi je postavio svoj ultimatum.« Protrlja ruke, nesvjesna gesta nervoze.
»Rekao mi je da će mi dati izbor. Može me ubiti odmah i sam odgojiti Petera ili mogu
ostati i odgajati Petera skupa s njim. Rekao je da nikad više neće dići ruku na mene
ako ostanem. Da ćemo čak spavati u odvojenim krevetima. Ali ako ostanem, a
pobjegnem... rekao je da će me uloviti i da će mi trebati tjedni da umrem.« Ruke
grčevito grabe jedna drugu. »Vjerovala sam mu. Trebala sam pristati i na licu mjesta
ubiti sebe i Petera. No tada je u meni još postojala nada. Još sam mislila da se stvari
mogu promijeniti.« Njezine oči, njezino lice, njezina usta, sve poprimi gorak izraz.
»I tako sam pristala. Držao se svog obećanja. Više me nikad nije udario. Spavao je u
vlastitoj sobi, a ja u svojoj. Naravno, Peter je spavao u sobi s njim. Samo da bude
siguran da ga neću ukrasti po noći. Toliko je bio poremećen i oprezan. Peter je počeo
rasti i dok je napunio pet godina, već sam skoro počela uvjeravati samu sebe da su
stvari došle na bolje. Život je bio normalan. Ne prekrasan, ali dalo se živjeti. Kako sam
samo bila blesava. Stvari su se prilično brzo opet pogoršale. I, iako me više nije
zlostavljao, ono što je počeo raditi bilo je mnogo, mnogo gore.« Sad zastane.
Slabašno mi se osmjehne. »Žao mi je, ali trebam šalicu kave prije nego što nastavim.
Jeste li sigurni da nitko ne želi kavu?«
Osjećam da bi joj tako bilo ugodnije. »Ja bih šalicu«, kažem joj uz osmijeh.
Jenny i Don prihvate ponudu, a Alan zatraži čašu vode. Samo je James ostao
suzdržan.
»Vjeruješ li svemu ovome?« Prošapće mi Alan dok je Patricia u kuhinji.
»Mislim da vjerujem«, kažem nakon trenutka. Pogledam ga. »Da. Vjerujem.«
Vrati se s našim pićima na poslužavniku i podijeli ih. Sjedne i pogleda Alana. »Čula
sam što ste rekli.«
On izgleda iznenađeno i smeteno. Oboje je rijetkost kod Alana. »Žao mi je, gospođice
Connolly. Nisam vas htio uvrijediti.«
Nasmiješi mu se. »I niste, gospodine Washington. Jedna stvar koju naučite kad živite
sa zlim čovjekom jest sposobnost da prepoznate dobrog čovjeka. Vi ste taj.
Uostalom, pitanje je na mjestu.« Okrene se u stolcu tako da nam je okrenuta bokom.
»Biste li otkopčali zatvarač straga na mojoj haljini, agentice Barrett? Dopola će biti
dovoljno.«
Skupljenih obrva ustanem. Oklijevam.
»U redu je. Hajde.«
Povučem zatvarač. Moram na trenutak zaklopiti oči zbog onoga što vidim.«
»Kakav pogled, ha?« upita Patricia. »Hajde, povucite, neka i oni vide.«
Otkriveno područje Patricijinih leđa nakupina je starih ožiljaka. Dio mene koji nije
užasnut, već analitički nastrojen, primjećuje da su ožiljci nastali na razne načine u
razna doba. Vjerojatno tijekom godina. Neki su okrugli od opekotina od cigarete.
Neki su dugi i tanki. Porezotine. Nagađam da su mnogi ožiljci od biča. Svi gledaju;
nitko ne oklijeva. Ovo je dokaz za njezinu priču, daje joj treću dimenziju. Grozan
pogled. Povučem zatvarač i zakopčam haljinu.
Tišina koja uslijedi tmurna je i neugodna. Alan je taj koji je prekida.
»Žao mi je zbog toga što vam se dogodilo«, kaže, »i žao mi je što sam sumnjao u vašu
priču.«
Patricia Connolly mu se osmjehne. Taj osmijeh odaje djevojku kakva je nekoć bila.
»Cijenim Vašu ljubaznost, gospodine Washington.« Skupi ruke u krilu. Uzme trenutak
da se sabere.
»Morate shvatiti da sam tek kasnije saznala što radi. No tad je već bilo prekasno.
Keith je noću počeo provoditi sate u podrumu s Peterom. Uvijek bi ga držao
zaključanim. U početku bi se Peter vratio gore i izgledao je kao da je plakao. U roku
od godine dana, vraćao se smiješeći se. Godinu nakon toga, nije imao nikakav izraz
lica, ama bal nikakav. Samo pogled u očima. Djelovao je arogantno. Kad je navršio
deset, arogancija je nestala. Činio se kao normalan desetogodišnjak. Bistar, duhovit.
Znao bi me nasmijati.«
Otrese glavom.
»Sve ovo vidim retrospektivno, naravno. U to doba nisu se baš primjećivale promjene
kroz koje je prolazio. Smjestile su se u dubinu mog uma i tamo trovale moju dušu.
Tijekom svih tih godina, Keith je održao obećanje. Nije me dirao. Nije pokušavao
spavati sa mnom. Bilo je kao da za njega ne postojim. Sto je meni odgovaralo. Osim...
osim...«
Osjećaj koji ju je zgrabio stigao je naglo poput ljetne oluje. Suze joj počnu teći niz lice.
»To je bilo sebično, tako, tako jako sebično. Ostavio bi me na miru, naravno. Ali samo
zato što je bio zaposlen s Peterom. A ja nikad nisam postavljala pitanja, zabadala nos
ili pokušala nešto učiniti. Samo sam mu predala svog sina.« Glas joj je pun samo-
prijezira. »Kakva sam ja to majka bila?«
Oluja prođe. Obriše oči zapešćem.
»Jer kad pogledam unatrag, shvatim da sam uočavala promjene na svom sinu. Vidjela
sam osmijeh njegova oca, onaj osmijeh koji mi je uputio godinama prije, naše prve
bračne noći, u hotel-skoj sobi. Osjećala sam tu hladnoću u njemu.« Opet dugo ostane
u tišini. Duboko uzdahne. »Dogodilo se kad je imao petnaest godina.« Oči joj opet
poprime izraz odsutnosti.
»Toliko godina bez udaraca ili silovanja. Godina u kojima sam imala vremena
zagledati se u svoju nutrinu, neometano razmišljati. Na neki je način bilo kao da sam
zarobljena u tornju, ali ta me izolacija počela vraćati samoj sebi. I tako sam donijela
odluku. A zatim počela planirati. Odlučila sam da je vrijeme da moj sin i ja budemo
slobodni. U nekom se trenutku tuga u meni počela pretvarati u ljutnju. Počela sam
planirati Keithovo ubojstvo.«
Lice joj izgubi bilo kakav izraz. »Odlučila sam ne komplicirati. Pozvala bih ga u krevet.
Nešto što ne bi očekivao. Dopustila bih mu da radi sa mnom što želi. A onda bih
upotrijebila nož ispod svog jastuka. Ubila bih ga, a onda bismo moj sin i ja napustili
ovo mjesto i otišli kući u Tcksas. Vodili pravi život.« Pogleda me, tužna.
»Pretpostavljam da postoje oni koji su dobri u ubijanju i oni koji nisu. A možda stvar i
nije u tome da sam bila loša u ubijanju. Možda je stvar u tome da je on bilo toliko,
toliko dobar u tome. To u to doba nisam znala, naravno, ali ubrzo me dočekala
lekcija.«
Prstima premeće malen zlatan lančić oko svog vrata.
»Bio je iznenađen, istina. Rekla sam mu da mi nedostaje u krevetu. Vidjela sam kako
mu se u očima pali požuda poput vatre. Bila sam spremna na to da će biti grub prema
meni; to je bio jedini način na koji je on mogao uživati u tome. Skoro mi je strgnuo
odjeću s tijela kad me odveo u spavaću sobu.« Prstima nastavi premetati zlatni
lančić. »Pustila sam ga da navaljuje prilično dugo. Bilo je gore nego ikada, ali što je
zadnjih nekoliko sati ako sam to imala prilike zauvijek okončati?« Kimne. »Željela sam
da bude iscrpljen i umoran. Kad je bio gotov, imala sam šljivu najednom oku. Usnica
mi je bila natečena, a nos mi je krvario. S moga se tijela znojan prevrnuo na leđa te je
zaklopio oči dok je uzdisao u zadovoljstvu.« Oči joj se šire dok prepričava daljnji
razvoj događaja. »Tko bi znao da se ljudsko biće može tako brzo kretati? A opet,
možda on doista nije bio ljudsko biće. Onog trena kad je zaklopio oči, zavukla sam
ruku pod jastuk i izvukla nož. Nije prošla ni sekunda prije negoli sam imala oštricu
uperenu prema njegovu vratu.« Ponovno zatrese glavom, u nevjerici. »Ulovio me za
zglob 2-3 centimetra prije negoli sam mu ga zarila. Zgrabio i blokirao. Oduvijek je bio
tako snažan, snažniji od bilo koga koga sam ikad poznavala.
Tako mi je držao zglob, smješio se onim osmijehom i tresao glavom u mom smjeru.
>Loša ideja, Patriciac, rekao mi je. >Bo- jim se da nas moraš napustiti. < Ruke joj malo
zadrhte. Kako me je bilo strah. Oduzeo mi je nož, a potom me je prebio. Dobro me
isprebijao, dugo i jako. Izbio nekoliko zubi. Slomio mi nos i vilicu. Jedva sam ostala
svjesna. Zamalo sam se onesvijestila kad se nagnuo naprijed i šapnuo mi u uho. >A
sad se spremi na smrt, rasplodnice.< Potom se sve zamračilo.«
Utihne. Opčinjena sam pokretom tog zlatnog lančića koji vrti naprijed-natrag.
»Probudila sam se u bolnici. Tako je boljelo. Ali nije me bilo briga jer znala sam jedno:
ako sam još uvijek živa, to znači da je on mrtav. Otvorila sam oči i vidjela Petera kako
sjedi pokraj mog kreveta. Kad je primijetio da sam budna, posegnuo je i primio mi
ruku. Samo smo sjedili tako sat vremena, ne govoreći ništa.
Šerif mi je nekoliko sati poslije ispričao što se dogodilo.« Navru joj suze. »Peter je to
učinio. Čuo je moje vriskove. Upao je u sobu baš kad se Keith spremao prerezati mi
grlo. Ubio ga je. Ubio je svog oca kako bi spasio mene.«
Obgrli samu sebe, izgleda izgubljeno. »Imate li ikakvog pojma kakve vam emocije
prolaze glavom kad se dogodi takvo nešto? Olakšanje je bilo skoro nepodnošljivo. Da
saznam da je moj sin doista moj sin i da je na kraju radije izabrao mene nego svog
oca.« Suze joj i dalje teku niz lice. »Bila sam sigurna da sam ga bila izgubila zauvijek.
Ispričajte me na tren.«
Ustane i otetura do police gdje stoji kutija s maramicama. Donese kutiju i izvuče
maramicu da njome obriše oči dok sjeda natrag.
»Oprostite.«
»Nema veze«, kažem joj. Doista to mislim. Nezamislivo je što je ta žena prošla. Neki
bi na nju gledali s prijezirom zbog toga što je toliko godina trpjela takvo zlostavljanje.
Sto nije bila jaka. Volim misliti da sam mudrija od njih. Patricia laganim dodirima
maramicom obriše oči i sabere se.
»Oporavila sam se i stigli smo kući. Bilo je to dobro doba. Peter je bio lud za mnom.
Večera više nije bila sat šutnje, natjecanje u tišini. Bili smo...« glas joj odluta, »bili
smo obitelj.« Lice joj se objesi, vraća se crna maska tmurnosti i gorčine. »Nije dugo
trajalo.«
Ruka joj se ponovno vrati na zlatni lančić. Okreće ga, preokreće. »I dalje je svaku noć
išao u podrum. Tamo bi provodio sate. Ja nikad nisam smjela unutra, nisam znala što
radi unutra. Ali bilo me je strah. To je bilo nešto što je radio s ocem i dio je mene
znao da iz toga ne može proizaći ništa dobro.
Mjeseci su prolazili dok sam se ja brinula o podrumu. Ali nisam ništa poduzimala. Bila
sam — kako se ono kaže kad ignorirate istinu za koju ne želite da bude istinita?«
»Vjerojatno mislite na poricanje«, kaže James.
»To je to. Poricala sam istinu. Možete li me kriviti? Keith, moja dugogodišnja živuća
noćna mora, bio je mrtav. Dobila sam svog sina natrag. Život je bio dobar.« Protrlja
čelo rukom. »Ali pretpostavljam da je nešto u meni s vremenom ogrubjelo. Previše je
vremena prošlo, previše noći u kojima nisam mogla izbiti podrum iz glave. Jednog
dana dok je bio u školi, odlučila sam da je došlo vrijeme da se spustim i pogledam.
Keith je oduvijek ključ od podruma držao skriven ispod svjetiljke u svojoj spavaćoj
sobi. Mislio je da to ne znam, ali znala sam. I tako sam taj dan otišla i uzela ga, otišla
do podrumskih vrata te ih otključala.
Dugo sam vremena stajala na vrhu stepenica gledajući dolje u tamu. Boreći se sama
sa sobom. A potom sam upalila svjedo te se spustila stepenicama.«
Prestane govoriti toliko dugo da se bojim da je izgubila pojam o tome što se zbiva, da
je zarobljena u tom prošlom trenutku. Ispružim ruku kako bih dotaknula njezinu kad
počne ponovno pričati.
»Čekala sam da se vrati iz škole. Kad je došao na vrata, rekla sam mu da sam bila u
podrumu i što sam pronašla. Rekla sam mu da mi je spasio život i oslobodio me te da
je moj sin. I da zato ni-kome neću reći. Ali rekla sam mu da mu ne mogu više
dopustiti da živi pod mojim krovom.
U početku nisam bila sigurna hoće li mi vjerovati. To da neću nikome reći o tome što
sam našla, mislim.« Osmijeh joj je zamišljen. »Pretpostavljam da je postojalo nešto,
neki dio njega, koji me je volio. Ne znam je li to bilo zato što sam mu majka ili zato
što je osjećao da treba imati nekakav oslonac, nešto što bi ga podsjećalo da je ipak
ljudsko biće. Koje god bilo, jedva da je progovorio riječ. Spakirao je stvari, zgrabio
nekoliko stvari iz podruma — i izašao kroz vrata. Otada ga nisam vidjela. Prošlo je
skoro trideset godina.«
Suze joj opet teku niz lice. Pogleda u Dona Rawlingsa. »Kad sam pročitala vijest o
onoj jadnoj curi i vidjela da je Petar sumnji- vac, znala sam da je on to napravio.
Znate, uklapalo se. U ono što sam pronašla u podrumu. Trebala sam priznati. Ali ja...
spasio ml je život. Bio mi je sin. Znam da me ništa od toga ne opravdava. No tada se
na neki način činilo ispravnim. A sad...« Uzdahne uzdahom za koji se čini da sadrži
desetljeća iscrpljenosti. »Sad sam stara. I umorna. Umorna od sve boli i tajni i noćnih
mora.«
»Što ste vidjeli u podrumu, Patricia?« upitam je.
Pogleda me u oči igrajući se sa zlatnim lančićem.
»Idite i sami pogledajte. Nisam ta vrata otvorila skoro trideset godina. Vrijeme je da
se sada otvore.«
Preko glave povuče lančić koji sam promatrala kako ga vrti. Na njemu je velik ključ.
Pruži mi ga.
»Hajde. Otvorite vrata tog podruma. Vrijeme je da ugleda svjetlo dana.«

PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

VJERUJEM ONOME ŠTO je Patricia rekla. Tome da nitko jako, jako dugo nije prošao
kroz ta vrata. Brava se odupire okretu ključa. Vjerojatno je nitko nije otvorio skoro
trideset godina. Alan radi na njoj, čas se koncentrirajući, čas psujući poput kočijaša.
»Aha...« kaže i brava klikne. »Jesam.«
Ustane i širom otvori vrata. Vidim niz drvenih stepenica koje vode u tamu. Po prvi mi
put na pamet padne pitanje.
»Patricia, ovo je Kalifornija. U ovoj kući izvorno nije bilo podruma? Je li ga Keith
ugradio?«
»Njegov djed.« Pokaže na lijevu stranu vrata. »Vidite li izblijedjelo mjesto na onom
zidu tamo? Keith je rekao da je lažna polica na šarkama nekoć sakrivala vrata. Ne
znam zašto ju je uop-će skidao.« Stane unatrag, dalje od otvora u podrum.
Preplašena. »Vidjet ćete da stepenice vode dolje prema stazi. Podrum zapravo nije
točno ispod kuće. Keith je rekao da ga je njegov djed namjerno tako izgradio. Zbog
potresa.«
»Jeste li bili tu dolje nakon potresa '91.?« upita Jenny.
»Nisam bila dolje od onog dana. Svjetlo je na zidu desno. Budite oprezni.« Krene
brzim korakom natrag u dnevnu sobu. Samo što ne potrči.
Jenny me pogleda uzdignutih obrva. »To nije dobro, Smoky. Postoji razlog zašto mi u
Kaliforniji nemamo podrume. Razlozi koji se zovu >seizmička zbivanja<. Dolje možda
nije sigurno.«
Razmišljam o onome što govori. Ali samo minutu. »Ne mogu čekati, Jenny. Moram
vidjeti što je u tom podrumu.«
Na sekundu me pogleda i kimne glavom. »I ja«. Blijed osmijeh. »Ali ti odi prva.«
Krenem niz stepenice, svi me slijede. Zvuk klopotanja cipela o drvo sve je
prigušeniji što dalje idemo. Pretpostavljam da zemlja oko i iznad nas djeluje kao
prirodni prigušivač zvuka. Dolje je hladno. Hladno, tiho i usamljeno.
Baš kao što je Patricia rekla. Na dnu stepenica nađemo se u uskom hodniku od
betona. Otprilike pedeset metara dalje, vidim sjenu u obliku vrata. Treba mi samo
nekoliko trenutaka da dođem do njih te pokraj njih ugledam prekidač za svjetlo.
Upalim svjetlo i svi uđemo.
»Opa«, kaže James. »Vidi ti to!«
Soba je velika, oko sto pedeset kvadratnih metara. Ništa u njoj nije uređeno i ne
ističe se. Sivi beton, jarko osvjetljenje i praktičan namještaj.
Jamesovu je primjedbu izmamilo ono što je vidio na lijevom zidu u dnu sobe.
Došetam do toga u čudu. Zid je od poda do stropa prekriven profesionalnim
dijagramima ljudskog tijela u prirodnoj veličini. Sve je precizno označeno, počevši
prvo s vanjskim dijelom, tijelo kakvo je u prirodi. Onda bez kože, prikaz mišićnog
sustava praćen dodatnim dijagramima koji detaljno prikazuju unutrašnje organe.
Priđem bliže zidu i pritom primijetim zid još dublje koji je zakrivalo slabo osvjetljenje.
Zbog onoga što vidim na tom zidu cijelim mi tijelom prođu srsi.
»Ljudi«, kažem, »pogledajte ovo.«
Ovaj je zid obojen u bijelo kako bi naglasio crna slova koja su na njemu stajala:

Zapovijedi Trbosjeka:
1. Većina je ljudske vrste stoka. Ti potječeš od drevnih grabe- žljivaca, izvornih
lovaca. Nikad ne dopusti da te ćudoređe stoke omete u misiji.
2. Ubiti kurvu nikad nije grijeh. One su vražji izrod i čir na koži društva.
3. Kad izađeš iz sjene kako bi ubio kurvu, ubij je na najodvratniji mogući način, da
posluži kao lekcija drugim kurvama.
4. Ne osjećaj krivnju ako uživaš u ubojstvu kurve. Potječeš od drevne loze, ti si
mesožder. Tvoja požuda za krvlju prirodna je.
5. Urođeno je svim ženama da postanu kurve. Zenu uzimaj samo kako bi
produljio lozu. Nikad im ne dopusti da ti zbune um ili srce. One su rasplodnice, ništa
više.
6. Ako se učenja prosljeđuju, mogu se proslijediti samo na sina, NIKAD na kćer.
7. Svaki Trbosjek mora pronaći svog Abberlinea. Moraš biti lovina ako osjetila
želiš održati izoštrenima, a vještine britkima.
8. Sve dok ne nađeš svog Abberlinea, svoje djelo moraš skrivati od javnosti.
9. Umri radije nego da te ulove.
10. Potomci Čovjeka iz sjene neustrašivi su. Zadovoljavaju svoje potrebe bez
oklijevanja ili grižnje savjesti. Uvijek teži biti primjer toga. Traži proračunati rizik,
kockanje od kojeg ti zapleše srce.
11. Nikad ne zaboravi da si potekao od njega — Čovjeka iz sjene.
»U kurac«, prošapće Don. S time bih se složila. »Pogledajte ovamo«, kaže Alan. U
sobi su tri reda polica.
»Još anatomije. Različite vrste tekstova o Jacku Trbosjeku.« Pogleda izbliza, izvuče
nešto s jedne police i otvori. »To sam si i
mislio.« Pogleda me. »Dnevnici.« Proleti kroz stranice zastavi! na jednoj. Pruži mi je
da je vidim.
Unutra su selotejpom zalijepljene brojne crno-bijele fotografije koje se protežu preko
niza stranica. Prikazuju mladu ženu privezanu za stol s krpom u ustima. Zidovi na slici
izgledaju kao ova soba. Zastanem trenutak, hodam oko polica.
»Alane«, kažem. Pride meni, pokažem mu stol ispred nas, a potom sliku.
»Prokletstvo«, kaže, a lice mu se zgrči. »To je upravo ovdje.«
Niz slika prikazuje silovanje, mučenje te vađenje utrobe mladoj ženi. Sve sablasno
podsjećaju na slikovni vodič s uputama. Kao da maskirani muškarac na fotografijama
izlaže seminar o patnji i izopačenosti.
»Isuse«, kažem, »koliko je takvih unutra?« »Stotinjak, čini mi se.«
Brzo prolistam slike dok ne dođem do jednog zapisa.
Peter pokazuje da je dio loze, čak i u dobi od osam godina. Promatrao je dok sam
ubijao kurvu, snimajući fotografije i cijelo vrijeme postavljajući inteligentna pitanja.
Posebno ga je zanimao način izvedbe vađenja organa. Sretan sam što mogu
primijetiti da njegov problem s povraćanjem, kojeg nema već godinu dana, ne
pokazuje znakove povratka.
Prijeđem na drugi zapis.
Ovog sam puta u lov sa sobom poveo Petera. Sljedećeg jutra nije imao školu, a
smatram da je važno da počne biti osobnije uključen. Ipak već ima deset godina. Bio
sam zadovoljan. Nadaren je.
Napomena — bilo mu je neugodno kad sam svukao kurvu, a on je primijetio da mu se
penis ukrutio. Objasnio sam mu prirodu toga i natjerao kurvu da ga zadovolji rukom.
Bio je fasciniran i činilo se da uživa. Kasnije mije zahvalio.
I još:
Peter me danas upitao koliko sam imao godina kad sam ubio svoju prvu kurvu.
Oklijevao sam mu reći istinu o tome. Tako je pun snage naše loze da me je bilo strah
odati mu koliki je slabić moj otac bio. Bojao sam se da bi mogao početi sumnjati u
plemenitost naše krvi. Na kraju sam mu sve priznao: kako je moj otac bio sakrivao
tajnu našeg roda od mene. Kako sam bio otkrio istinu tek nakon što sam istražio naše
rodoslovlje. 0 neuvjerljivom poricanju mog oca kad sam ga suočio s onim što sam
otkrio. Kako su me on i moja majka pokušali uvjeriti da sam lud. Nisam se trebao
brinuti za Petera. Pogled pun obožavanja koji mije uputio kad sam mu ispričao svoju
priču o ustrajanju, o svojoj potrazi za istinom te o osveti koju sam izvršio nad ocem,
nešto je što ću zauvijek nositi u svom srcu.
»Kriste«, promrmlja Alan. »Baš kao što je Patricia rekla. Rano je počeo obrađivati
maloga.«
»Nikad nije imao šanse«, primijeti James. »Ali sad nije ni važno. Previše je vremena
prošlo. Nema više povratka.«
Ne odgovaram. U ušima mi tutnji i osjećam vrtoglavicu. Električni šokovi plešu mojim
tijelom. Okrenula sam zadnju stranicu u knjizi, a potpis koji tamo vidim tjera moj um
u ludilo od užasa, bijesa, nevjerice, srama i izdaje.
Možda je to samo slučajnost, pomislim si.
Znam da nije.
Dignem pogled na zapovijedi napisane na zidu, ponovo čitajući broj 7: Svaki Trbosjek
mora pronaći svog Abberlinea. Moraš biti lovina ako osjetila želiš održati izoštrenima,
a vještine britkima.
»Smoky?« Alanov je glas oštar i zabrinut. »Sto je bilo?«
Ništa ne govorim. Samo mu predam dnevnik, pokazujući pritom na potpis koji sam
ugledala. U potpisu stoji: Keith Hill- stead.
Hillstead.
Sin Peter.
Znala sam tko je Jack ml. A i on je znao mene. Intimno.

PEDESET PETO POGLAVLJE

ČUDOVIŠTA s LJUDSKIM maskama koja glume svoje uloge do savršenstva.

Peter Hillstead nasamario je sve, uključujući i mene. Još gore, bio je sa mnom u
trenucima moje najveće ranjivosti.
Ali postoji nešto još groznije, nešto što me tjera na povraćanje dok to shvaćam. Ne
samo da me nasamario, iskoristio i povrijedio — također mi je i pomogao. Sebi u
korist, istina, ali ipak... Pomisao da je jedan dio mene bolji zbog toga što sam ga
upoznala tjera me da vrištim, povraćam i tuširam se godinu dana.
»Znam tko je«, kažem odgovarajući na Alanovo pitanje.
Šokirana tišina praćena blebetanjem glasova. Alan ih sve ušutka.
»O čemu govoriš?«
Pokažem na potpis na zadnjoj stranici dnevnika. »Keith Hillstead. Ime je njegova sina
Peter. Ime je mog psihića Peter Hillstead.«
Alanov pogled odražava sumnju. »To bi mogla biti puka slučajnost, Smoky.«
»Ne. Bit ću sto posto sigurna ako vidim fotografije Keitha i Petera Hillsteada. Ali dob
odgovara.«
»Kvragu«, promrmlja Jamci.
Krenem prema stepenicama. »Hajde.«
Patricia je još uvijek u dnevnoj sobi. »Gospodo Connolly? Imate li negdje sliku Keitha
Hillsteada? I vašeg sina?«
Nagne glavu gledajući me u oči. »Pronašli ste nešto, zar ne?«
»Da, gospodo. Ali ako vidim slike Keitha i Petera, mogla bih biti sigurna.«
Ustane sa stolca. »Nakon što je otišao shvatila sam da je Peter uzeo sve slike Keitha
koje sam imala. Imam jednu s Keithom. Zakopana je na dnu ladice, ali zadržala sam je
da me podsjeća na to kako izgleda zlo. Pričekajte trenutak.«
Krene prema spavaćoj sobi vrativši se s fotografijom formata 20x30. »Evo je«, kaže
pružajući mi je. »Lijep kao grijeh. Sto ima smisla, pretpostavljam, budući da su on i
vrag tako dobri prijatelji.«
Pogledam fotografiju i prođu me trnci. Sva preostala sumnja ishlapi. Vidim te oči
čeličnoplave boje, šokantne i prekrasne na ovom portretu kao što su Peterove u
stvarnom životu. »Izgledaju skoro identično.« Kimnem Jamesu. »Sad sam sigurna.
Peter Hill- stead sin je Keitha Hillsteada.«
»Dakle, hoćete reći... znamo tko je? Čovjek koji je ubio Renee?«
Pitanje postavlja Don Rawlings. U njegovim očima nada se bori za prevlast, ali on se
odupire, zauzda je, poput čovjeka koji lasom pokušava uhvatiti izlazak sunca. Unatoč
zbrci koja se u meni bućka, uspijem mu se nasmiješiti.
»Tako je.«
Promatram kako mu se deset godina topi s lica. Pogled mu postane još jasniji, a lice
odlučno. »Što želite da učinim?«
»Želim da ti i Jenny do najsitnijeg detalja procesuirate podrum i kuću. Ako
pronađemo otiske koji odgovaraju Peterovima...«
Ne trebam dalje objašnjavati. Razumiju. Znamo tko je Jack ml., ali znati i dokazati to
na sudu dvije su različite stvari.
»Već krećemo«, odgovori Jenny. »Kamo vi idete?«
»Natrag u L.A. uloviti toga gada.«
Osjetim dodir na svojoj ruci. U munjevitoj navali uzbuđenja, skoro sam zaboravila da
je Patricia Connolly tamo.
»Obećajte mi nešto, agentice Barrett?«
»Ako mogu, gospodo Connolly.«
»Znam da je Peter sad loš čovjek. Vjerojatno je bio osuđen na to onog trenutka kad
ga je otac natjerao da nogom kroči u onaj podrum. Ali ako ga trebate ubiti... obećajte
mi da ćete to učiniti brzo.«
Pogledam Patriciju i vidim u što sam se mogla pretvoriti. Da sam nastavila sjediti u
svojoj spavaćoj sobi, buljeći u svoje ožiljke u zrcalu. Da nisam odabrala samoubojstvo,
postala bih to što i ona: duh sačinjen od dima, okovan sjećanjima punim boli.
Čekajući prvi jači nalet vjetra da me odnese u ništavilo.
»Ako dođe do toga, Patricia, učinit ću što mogu.«
Dotakne mi ruku, ta žena sivila, te sjedne natrag na svoj stolac. Zamišljam kako će ju
jednog dana pronaći mrtvu u tom stolcu, utonut će u san i nikad se neće probuditi.
»Možeš li nas odbaciti do aerodroma, Jenny?«
»Nema frke.«
Pogledam Jamesa i Alana. »Hajdemo, vrijeme je da završimo s ovim.«

PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

NA TELEFONU SAM s Leom dok jurimo zrakom, na pola puta natrag u L.A.
»Ti to ozbiljno?« upita me.
Upravo sam završila s izvješćem o tome što smo našli u kući u Concordu.
»Bojim se da da. Trebam te da mi počneš sastavljati nalog. Trebaš pokriti njegov ured
i njegov dom. Sastavi ga ugrubo, a kad stignemo ja ću popuniti detalje.«
»U redu.«
»Izvuci Hillsteadovu fotografiju. A zatim želim da fotografije sakupljene na seksi
tulumima daš usporediti s tom fotografijom, samo tom.«
»Već sam krenuo.«
»Dobro. Neka svi znaju što se događa. Moram nazvati Jonesa. Trebali bismo se vratiti
za malo više od jednog sata.«
»Vidimo se onda, šefice.«
Prekinem i nazovem prijem. Povežu me sa Shirley. »Moram smjesta razgovarati s
njime, Shirley. Gdje god bio, što god radio. Važno je.«
Ne postavlja pitanja i ne prepire se. Shirley zna da nikad ne dižem lažne uzbune. U
roku od trideset sekundi Jones je na telefonu.
»Što se događa?« upita.
Ispričam mu cijelu priču. Concord. Keith Hillstead. Podrum i što smo tamo našli.
Završim s otkrićem o Peteru.
Zaprepaštena tišina. Onda udaljim telefon od uha kako bih izbjegla paljbu, divljanje i
psovanje.
»Dakle, glavni psihijatar za naše losanđeleske agente u zadnjem desetljeću — serijski
je ubojica? To je ono što mi pokušavaš reći?
»Da, gospodine. To vam pokušavam reći.«
Trenutak tišine, a onda: »Koji je plan?« Gotov je s ispadima. Vrijeme je za akciju.
»Policija u San Franciscu procesuira mjesto zločina u Concordu.
Nadamo se da ćemo pronaći Peterove otiske u toj kući. Ili još bolje, u podrumu.«
»Otiske? Nakon skoro trideset godina?«
»Naravno. Postoji slučaj u kojem su otisci uzeti s poroznog papira nakon četrdeset
godina. A Leo sastavlja nalog za njegov dom i ured, koji ću ja dovršiti kad stignemo.
Kad dobijemo nalog, želim da navalimo s pretresom kao manijaci.«
»Što želiš da radimo s Hillsteadom?«
Razumijem njegovo pitanje. Nemamo potrebne dokaze da ga uhitimo, a kamoli
osudimo. »Reći ću ljudima da ga dovuku i pritvore zbog ispitivanja dok mi obavljamo
pretrese. Valjda ćemo između toga i kuće u San Franciscu pronaći nešto čime
možemo opravdati formalno uhićenje.«
»Donesi mi nalog kad stigneš ovamo. Osobno ću ga progurati.«
»Da, gospodine.«
Prekine. Pogledam Jamesa i Alana. »Sve je sređeno. Kad bi samo još mogli natjerati
ovaj prokleti avion da brže leti.
Kad avion sleti, istrčimo van. Deset minuta kasnije, jurimo niz autocestu 405. Opet
nazovem Lea.
»U autu smo na putu prema vama. Jesi li mi pripremio osnovni nalog?«
»Sve što trebaš učiniti jest ispuniti neke pojedinosti i isprin- tati ga.«
»Odlično.«
Nakon što smo se parkirali ispred zgrade FBI-a i krenuli prema ulazu, zazvoni mi
mobitel.
»Agentica Barrett na telefonu.«
»Poštovanje, agentice Barrett.« Glas je jasan i neprikriven.
Pokažem svima da budu tiho.
»Zdravo, doktore Hillstead.«
»Bravo, Smoky. Bravo. Moram priznati, pitao sam se hoće li Renee Parker ikad
uskrsnuti i progoniti me. U njezinu sam slučaju prekršio jednu od zapovijedi — još te
nisam pronašao, a svejedno sam javno prikazao svoj rad. Jednostavno si nisam
mogao pomoći. Mislio sam, nakon dvadeset pet godina... što se može. I najbolji se
planovi izjalove. A to što sam Streetu dao medaljon i knjigu, no... preklinjao me da
mu dam neko. A doista je i zaslužio nekakvu uspomenu. Bio je tako dobar učenik.
Vrlo entuzijastičan.« Naceri se. »Naravno, poigravao sam se s idejom da umorstvo
prišijem njemu, ali eto ga sad. Sto se može.«
Glas mu je isti, ali ton i način na koji ga koristi drugačiji su. Govori nekom vrstom
bolesne frivolnosti i pravilnosti koje od njega nikad nisam čula u uredu.
»Vi znate?« upitam.
»Naravno da znam. Upravo sam izjavio da sam se pitao za Renee, zar ne? Ne bi bilo
razborito od mene da razmišljam o tome a da se ne pripremim za ovakav mogući
razvoj situacije. Naravno, ovo i te kako mijenja igru.«
»Kako to?«
»Pa — znate moj identitet. Znate tko sam. To je moj kraj. Ja
i moja vrsta oduvijek smo postojali u sjenama, agentice Barrett. Ne težimo izlasku na
svjetlo niti u njemu uživamo. No kakva šteta. Znate li koliko sam godina morao sjediti
i slušati vas kakio kako cvilite, dok sam tražio svog Abberlinea? Beskrajni sati
pretvaranja da mi je stalo i, još gore — doista sam morao pomagati tim slabim i
slomljenim crvima samo kako bih mogao nastaviti sa svojom potragom.« Uzdahne.
»Ali bogme sam te pronašao. Možda sam bio predobar.«
»Ne mora biti tako, doktore Hillstead. Mogu Vas privesti.«
Naceri se. »Mislim da ne, Smoky. Time ćemo se pozabaviti za koji trenutak. Prvo ti
moram nešto priznati. Sjećaš li se one noći s Josephom Sandsom, draga moja?«
Mirna sam. Njegove me riječi ne ljute. »Znaš da se sjećam, Peter.«
»Jesi li ikad pročitala dosje? Mislim, u potpunosti? Uključujući bilješke o načinu
ulaska u tvoj dom?«
»Pročitala sam dosje. Osim balističkog izvještaja koji si dao ukoniti, naravno. Zašto?«
Tišina. Čini mi se da mogu čuti njegov smješak. »Sjećaš li se je li bilo znakova nasilnog
ulaska?«
Poželim mu reći da mi je dosta ovoga. Da želim znati gdje je. Nešto me zaustavi.
Razmišljam o onome što je rekao i pokušavam se sjetiti što sam pročitala. Sjetim se.
»Nije bilo znakova nasilnog ulaska.«
»Tako je. Želiš li znati zašto?«
Ne odgovaram.
Razmišljam o Ronnieju Barnesu, datumima. Barnes je umro devetnaestoga, Sands je
pobio moju obitelj devetnaestoga.
»Iz najočitijeg razloga, Smoky. Imao je ključ. Zašto obijati bravu ako jednostavno
možeš proći kroz vrata?« Nasmije se. »Možeš jedanput pogađati kako je došao do
ključa«. Stanka. »Pa — preko mene, najdraža Smoky. Ja sam mu ga dao.«
Moja se reakcija ogleda u Jamesovim i Alanovim očima. Alan uzmakne jedan korak i
izgleda vrlo, vrlo oprezno. Nisam iznenađena. Potreba da ubijem koja juri mnome
zamjenjujući krv u mojim venama ostavila me bez riječi.
Glava mi je puna buke pucnjeva. Oči mi gore, a bijes — to je isti bijes koji sam
osjećala privezana uz krevet dok je Joseph Sands ozljedivao i uništavao mog Matta.
Mog Matta i moju Alexu, ljubavi mog života. Ožiljci koji su mi unakazili lice i tijelo, koji
su mi izvinuli srce i skoro mi osakatili dušu. Mjeseci noćnih mora, buđenja u
vriskovima, oceani suza. Pogrebi i nadgrobni spomenici, miris zemlje na groblju.
Cigarete, očaj i ljubaznost stranaca.
Ovo čudovište koje se smiješi s druge strane žice, ostavilo je nasljeđe propasti. Don
Rawlings. Ja. Bonnie. Smrvio je naše nade u svojim rukama poput kruha, njegovim
mrvicama hraneći stvari koje klize tamom. Hranio se našom boli poput nekrofila na
groblju.
On nije sve zlo na svijetu. Znam to. Ali zasad je on njegov izvor u mom svijetu. On je
moje silovanje, Mattovi vriskovi, pogled iznenađenja dok moj metak ubija Alexu. On
je mrtva djeca koju Don Rawlings sanja, kraj moje prijateljice iz djetinjstva, Callie koja
leži u bolnici te siva iscrpljenost njegove majke koja vene, poput prastare ruže.
»Gdje si?« prošapćem.
Čujem njegov osmijeh. »Mislim da sam te taknuo u živac s time. Odlično.« Zastane.
»To je bio tvoj zadnji test, Smoky. Ako si mogla preživjeti Sandsa, onda si doista moj
Abberline.« Njegov glas zvuči skoro pa nježno.
Sjetno.
»Gdje si?« ponovim.
Smije se. »Reći ću ti gdje sam, ali prvo ti trebam nekoga predstaviti. Pozdravi
agenticu Barrett.«
Čujem kako se telefon približava nečijem uhu. »S-smoky?«
Potresena sam; udar struje iz akumulatora.
Elaina. Sve se tako brzo odvijalo, još nitko nije zamijenio Keenana i Shantza.
Proklinjem samu sebe, glupačo, glupačo, glupačo!
»Ovdje je sa mnom, Smoky. Zajedno s još nekim, nekim manjim. Nekime tko ne može
razgovarati putem telefona jer, pa, — ne
može govoriti ovih dana.« Nasmije se. »Reci dćjd vul«
Tonem. Okružena sam zrakom, a ne mogu clisati. Vrijeme se sad kreće u ritmu mog
srca, jedan dug, spor ta-dam za drugim. Ovo što osjećam nije strah, to je užasnutost.
Histerična užasnutost koja blebeće bez smisla, melje utrobu i preplavljuje dušu.
Iznanadi me mirnoća glasa kojim progovaram.
»Gdje si, Peter? Samo mi reci i doći ću ti.« Ne tražim ga da ih ne ozlijedi. Ionako mu
ne bih vjerovala.
»Evo pravila, Smoky. U svom sam domu. Elaina je gola i vezana za moj krevet. Mala je
Bonnie sklupčana u mojem naručju. Zvuči poznato? Ako ne stigneš za dvadeset pet
minuta, ubit ću Elainu, a stvari će s Bonnie postati doista veoma prisne. Ako vidim
pripadnike policije ili specijalaca ili makar posumnjam da su ovdje, obje ću ih ubiti.
Možeš dovesti svoju ekipu, ali to je inače između tebe i mene. Razumiješ li?«
»Da.«
»Dobro. Odbrojavanje počinje — sad.«
Prekine.
»Sto se, dovraga, događa?« upita Alan.
Ne odgovaram. Pogledam Alana. Oči mu isijavaju vatrom, brigom i spremnošću. Alan
je uvijek bio spreman. Naročito kad je bila riječ o našem prijateljstvu. Osjećam
vlastito disanje, udisaj-izdisaj, udisaj-izdisaj.
Velika isprekidana tišina nadvila se nada mnom. Na plaži sam, sama, i prislanjam
školjku na uho. Čujem onaj slabašan šum mora. Je li to šok? Pitam se.
Mislim da ne. Mislim da uopće nije. To je Hillstead koji cijelo vrijeme dobiva ono što
je i htio.
Da postanem kao on. Spremna da ubijem bez razmišljanja, žaljenja ili moralne
dileme. Spremna da osjećam da bih mogla ubiti lako kao što čupam korov.
Položim ruke na Alanova ramena, pogledam ga u lice. »Slušaj me, Alane. Reći ću ti
nešto i trebaš biti spreman za to. Moraš ostati sabran. Ja ću to srediti.«
Ne govori. U njegovim se očima ogleda početak uzbune, postupno shvaćanje.
»Ima Elainu i Bonnie«, kažem.
Ruke su mi još uvijek na njegovim ramenima i osjećam kako mu se mišići grče,
osjećam kako mu se odjednom trese cijelo tijelo i to jako. Ne skreće pogled s mojih
očiju. »Ima njih, ali želi mene i idemo tamo gdje ih drži. Kad stignemo, što god bilo
potrebno, njega ćemo ubiti, a njih spasiti.« Čvrsto ga primim za ramena, doista
zaronim prstima u njih. »Shvaćaš li me? Ja ću to srediti.«
Dugo me promatra. James je tih i čeka.
»Pokušat će se izvući i povući i tebe sa sobom«, kaže Alan.
Kimnem. »Znam. Čini se da ću morati biti brža.«
Posegne i primi mi ruke. Drži ih na trenutak. Bože, ima velike, tvrde ruke. Pa ipak,
njegov je dodir nježan. »Budi brža, Smoky.«
Glas mu se slomi.
Ispusti moje ruke i odmakne se. Izvuče pištolj, provjeri šaržer i krene prema autu.
»Idemo«, kaže.
Savijanje bez lomljenja.
Ali slomit ćemo ga? upita zmaj. Smrskati mu kosti?
To je retoričko pitanje; ne odgovaram.
Na putu do tamo nazovem Tommyja.
»Još uvijek me pratiš?« upitam.
»Da.«
»Stvari su se promijenile.« Iznesem mu novosti.
»Što želiš da napravim?«
»Želim da odeš na njegovu adresu i čekaš. Ako vidiš da je izašao sam, to znači da nam
je pobjegao.«
»I, ako se to dogodi, želim da ga ukokaš.«
Duga stanka. Onda odgovori na svoj uobičajeni način »Nema frke.«
»Hvala, Tommy.«
»Hej, Smoky. Nemoj da te upuca.« Zastane. »Još uvijek želim vidjeti vodi li naš odnos
nečemu.« Zaklopi slušalicu.
Parkiramo se na prilaz. Sve izgleda normalno. Lijepo i tiho, slika predgrađa. Dok
vadim ključ iz auta, zazvoni mi mobitel.
»Barrett.«
»Uranila si, Smoky. Tako sam ponosan! A sad ću ti objasniti kako će ovo funkcionirati.
Ući ćeš kroz prednja vrata. Tvoji će prijatelji ostati vani. Ako se dogodi bilo što drugo
osim te dvije stvari, ubit ću Elainu i malu Bonnie. Jasno?«
»Jasno.«
»No, naprijed, onda, naprijed!«
Signal se prekine. Izvučem pištolj, jedanput ga provjerim, puštam ga da pronađe
svoje mjesto u mojoj ruci. Tamna, glatka, crna čelična ptica smrti. Skoro pa osjećam
kako bruji.
»Ja ulazim, vi ostajete vani. To su njegova pravila.«
»Ne želim slušati ta sranja«, kaže Alan. Očajanje njegovu glasu daje oštrinu.
Pogledam ga. Doista mu se zagledam u oči. »Sredit ću to, Alane.« Dam mu da uoči
zmaja, čuje ga. Podignem pištolj. »Neću promašiti.«
Pogleda pištolj. Oblizne usnice. Izraz lica istodobno mu je neumoljiv i nemoćan,
uzaludan rat, strah u njemu bjesni. Ali proguta knedlu i kimne glavnom. Bacim pogled
prema Jamesu. I on kimne.
Što da još kažem? Okrenem se od njih, sa strane u ruci noseći pištolj, i prođem
stazom do Hillsteadovih prednjih vrata. Primim kvaku i okrenem je. Srce mi lupa u
prsima, krv juri žilama. I bojim se i uzbuđena sam. Uđem u njegov dom zatvorivši
vrata za sobom.
»Dođi gore, Smoky, draga«, čujem Hlllsteada kako govori. Glas dolazi s drugog kata.
Polako se penjem uz stepenice. Vrat mi se znoji. Stignem do vrha.
»Ovamo, agentice Barrett.«
Stupim u spavaću sobu podignuta pištolja. Prizor koji vidim učini ono što mu je i
namjera: smrznem se od straha.
Elaina je privezana za krevet. Gola je, vezanih ruku i nogu. U grlo mi se digne žuč kad
vidim da ju je već zarezao. Urezao je igru križić-kružić na kožu njezina trbuha. Urezao
je liniju iznad njezinih prsa. Pogledam njezine oči i osjetim olakšanje zbog onoga što u
njima vidim. Prestravljena je, ali još se opire. To znači da se Hillstead još nije ozbiljno
latio posla. Još je nije slomio.
Peter sjedi u naslonjaču u podnožju kreveta, a Bonnie mu je u krilu. Drži nož na
njezinoj žili kucavici. I ona se opire, ali njezine oči sadržavaju još nešto čega u
Elaininima nema: mržnju. Kad bi mogla ubiti ovog čovjeka koji joj je ubio majku, to bi
i učinila.
»Deja vu, zar ne, agentice Barrett? Primijetit ćeš da još nisam dotaknuo Elainino
lice.« Naceri se. »Mislio sam ovdje uključiti razne elemente tvoje boli i psihoze.
Imamo uništenje nečega ljupkog, to je područje s kojim neprestano iznova imaš
poteškoća. Imamo ožiljke i nagrdivanje. I konačno, možda i najbolje od svega, imamo
tvoju kćer, Alexu, ljudski štit.«
Podignem pištolj, ali on pomakne Bonnienu glavu kako bi blokirao vlastitu. Vrh
oštrice utisne se jače i kaplja krvi pojavi joj se na vratu.
»No, ne budimo brzopleti«, kaže. »Imam stolac i za tebe. Sjedni. Skini teret s leda,
kako se kaže.« Ponovno izroni njegovo lice i on se nasmiješi. »Bit će kao u stara
vremena.«
Smrvi mu kosti! Zareži zmaj.
Tiho, kažem mu. Moram se usredotočiti.
Osvrnem se oko sebe i ugledam naslonjač na koji je pokazao. Okrenut je prema
njemu, naravno. Kako je rekao, kao u stara vremena. Odem tamo i sjednem.
»Planiraš me još malo analizirati, Peter?« upitam.
Nasmije se i zatrese glavom. »To smo već prošli, oboje. Nemam više nikakvo
mišljenje o tebi koje bih ti rekao.«
»Pa što onda želiš?«
Oči mu zasjaje. U kontekstu ovog trenutka to je grozan prizor.
»Želim razgovarati s tobom, Smoky. A onda želim vidjeti što će se dogoditi.«
Pogledam mu koljena. Mogla bih ih upucati, u roku jednog jedinog treptaja. Pištolj
gore, bum-bum, dokrajčim ga pogotkom u glavu. Samo udahni i izdahni, tri stiska, pa-
pa, Peter.
Počinjem s tom radnjom čak i dok razmišljam o njoj. Bubanj se pištolja uzdigne i
znam da je dobro poredan, znam to u dubini utrobe. Znam na ne posve svjesnoj
razini koliko će kilograma pritiska biti potrebno kako bi se povukao obarač. Znam
koliko ću centimetrara morati pomaknuti bubanj nakon prvog pogotka kako bih
pogodila drugo koljeno. Sve je to ne-misao, viša matematika u podsvijesti.
Samo što ipak nije.
Jer ruka koja drži pištolj... podrhtava.
A onda ne samo da podrhtava — trese se.
Zaklopim oči i spustim glavu. Peter se glasno nasmije.
»Smoky. Možda sam prerano donio zaključak! Možda nam ipak predstoji još
terapije.«
Osjećam kako nadolazi panika. Uvlači se polako, poput tamnog vala na nekoj noćnoj
plaži. Bacim pogled na Bonnieno lice i zaprepasti me kad vidim da gleda ravno u
mene. Oči su joj pune povjerenja.
Trepnem, lice joj se zamagli. Opet treptaj. Postane Alexa.
Ljutite oči. Tu nema povjerenja.
Alexa je ipak naučila.
U ušima mi slabo zvoni.
Zvoni? Ne... nagnem glavu slušajući. To je glas. Predalek i preslab da ga razaznam.
»Smoky? Jesi li s nama?«
Hillsteadov glas povrati Bonnieno lice.
Uz šok shvatim da gubim razum. Tu na licu mjesta. Baš sad kad me najviše trebaju.
Bože dragi.
Pročistim grlo i prisilim se da nešto kažem. »Rekao... rekao si da želiš razgovarati. Pa
pričaj, onda.« Ne zvuči uvjerljivo, ali barem je razumljivo.
Kupam se u znoju.
Zastane. »Misliš li«, počne, »misliš li da žalim zbog situacije u kojoj sam se našao?
Ako tako misliš, onda nemaš pravo. Moj me je otac naučio živjeti, na visini standarda.
Jedna od njegovih omiljenih izreka bila je >Nije bitno koliko dugo živiš — bitno je
koliko si odlično ubijao dok si bio živ.c« Skiljne prema meni. »Razumiješ li? Biti odan
svom nasljeđu, uzoru Čovjeka iz sjene, ne znači samo ubijati kurve i izazivati FBI. Riječ
je o izvjesnom... daru. O karakteru umorstva, ne samo o činu.« Glas mu je ponosan.
»Režemo vas najfinijim srebrom i pijemo vam krv iz dizajnerskih kristalnih čaša.
Davimo vas svilom dok nosimo Armani.« Proviri iza Bonnie. »Svaka budala može
ubiti. Moji preci i ja? Mi stvaramo povijest. Postajemo besmrtni.«
Samo ti kupuj vrijeme, pomislim. Jer ponovno čujem taj slab glas u glavi i znam —
znam — da je važno što god govori.
»Nemaš djece«, kažem. »Tako da sve prestaje s tobom. Toliko o besmtrnosti.«
Slegne ramenima. »Ti će geni ponovno izbiti na površinu. Tko kaže da nije posijao
sjeme na drugim mjestima? Tko kaže da ja nisam?« nasmiješi se. »Nisam bio prvi,
sumnjam da ću biti zadnji. Naša će rasa preživjeti.«
Pojavi mi se jedna jedina, grozna misao. Je li moguće da ne želim spasiti Bonnie? Da
neki dio mene misli kako to ne bi bilo pravedno prema Alexi?
Ruka mi se trese u krilu i grči se oko kundaka pištolja.
Glas u mojoj glavi još je uvijek slab, ali postao je uporniji.
Namrštim sc Hillsteadu. »Rasa? Koja rasa?«
»Iskonski lovci. Grabežljivci koji hodaju na dvije noge.«
»Ah, da. To sranje.«
Zastane mi dah kad stegne zglobove prstiju na nožu za Bon- nienim vratom. Ali onda
se opuste i on se zahihoće.
»Poanta je svega, draga Smoky, sljedeća: nije bitno to što si me ulovila. Na kraju
krajeva, bio sam autentičan. Jedino je to bitno. Puno autentičniji od svog oca — on
nikad nije našao svog Abberlinea. A moji ministranti?« Podsjeti me na pticu koja se
samozadovoljno šepuri. »To je nesumnjivo original.« Ponovno proviri prema meni.
Uostalom, imam ponudu ili dvije za tebe. Malo zabave za kraj.«
Po prvi put otkad mi se ruka s pištoljem tresla, glas u mojoj glavi utihne. U kosti mi se
uvuče nelagoda. »Kakvu ponudu?«
»Nekoliko ožiljaka koji će ostati zauvijek, Smoky. Želim na tebi ostaviti trag i dati ti
nešto zauzvrat.«
»O čemu pričaš, jebote?«
»Kad bih ti rekao: uzmi pištolj i upucaj se, a ja ću pustiti Bonnie i Elainu, bi li mi
vjerovala?«
»Naravno da ne.«
»Da. No — kad bih ti rekao, uzmi nož i razreži si lice, a ja ću pustiti Elainu...?«
Nelagoda mi se poveća. Ponovno se počinjem znojiti.
»Ahhh... vidiš? To je zabavni dio kad su takvi ulozi u igri, Smoky. Trebala bi razmisliti
o tome, zar ne?« Nasmije se. »Toliko je mogućnosti. Ako ne učiniš ništa, i nastavimo
kao i dosad, možda ih izvučeš, možda obje umru. Ako se izrežeš, možda lažem i
nastavimo kao i dosad... ali onda bi se samo porezala pokušavajući. Pa nije baš smrt,
zar ne? Ili se izreži pa je možda doista i pustim — a sama šansa da se to dogodi znači
da je drugi scenarij vrijedan razmatranja. Još gore po tebe, doista je moguće da
govorim istinu. Lako je povjerovati da bih mijenjao Elainu za užitak koji ću dobiti ako
te natjeram da si naneseš nove ožiljke, zar ne? Naročito kad držim ovu malu slatkicu
kao štit?«
Još ništa nisam odgovorila. Nelagoda je prerasla u mučninu, u masno valjanje u mojoj
utrobi. Nije u krivu. Doista bih o tome razmislila. Hillstead je postavio grozne, no
izdržljive uloge. Kao prilikom svakog kockanja, mogla bih izgubiti, ali nagrada ako
pobijedim... vrijedi li bacanja kocke?
Vjerojatno da.
Ne, ne, ne! Zmaj viče. Smrvi mu kosti!
Začepi, kažem.
Drugi glas šuti. Još uvijek je tamo, samo je tih. Čeka.
»Iznosiš li tu ponudu, Peter ?« upitam.
»Naravno da iznosim. Između jastuka i bočnog naslona stolca stoji nož.«
Pištolj odložim u krilo i prstima prođem rubom jastuka. Osjećam ga. Hladni čelik.
Seprtljam dok ne nađem držak, zgrabim ga i izvučem nož.
»Pogledaj ga.«
Učinim to. Nož je lovački. Stvoren kako bi rezao meso.
»Ožiljci«, promrmlja Hillstead. »Podsjetnici. Poput... godova drveta, označavaju
prošla vremena.« Jedno oko proviri iza Bonniene glave i fiksira se na mene. Vidim ga
kako se miče, skoro ga mogu osjetiti na svom licu. Poput mekih ruku koje prstima
prelaze preko mojih ožiljaka. S ljubavlju, na neki način, shvatim. »Želim na tebe
staviti svoju oznaku, Abberlineu moj. Želim da me vidiš svaki put kad se pogledaš u
zrcalo. Zauvijek.«
»I ako to učinim?«
»Onda ću ti dopustiti da nož iskoristiš kako bi oslobodila Elainu. Što se god drugo
dogodilo, ona će izaći odavde, živa i zdrava.«
Elaina pokušava govoriti kroz krpu. Pogledam je. Trese glavom. Ne, govore njezine
oči. Ne, ne, ne....
Pogledam nož. Razmišljam o svom licu, autokarti boli u koje se pretvorilo. Značilo je
gubitak svega. Na to su me podsjećali moji ožiljci. Možda će ožiljak koji on želi biti
podsjetnik na spašavanje Elaine. Možda će to biti tek još jedan ožiljak. Možda ćemo
svi ovdje umrijeti, a mene će pokopati s njim kao s nezacijeljenom ranom.
Možda ću prisloniti pištolj na vlastitu glavu i povući obarač. Bi li mi se ruka i tada
tresla? Da sam ja ta u koju pucam?
Svijet se okreće, Bonnie postaje Alexa, Alexa postaje Bonnie, a u mojoj glavi huče
oceani. Istodobno se osjećam mirno i prestravljeno.
Gubim razum, o, da. Nema sumnje.
Skrenem pogled s Elaininih očiju.
»Gdje?« upitam.
Oko koje viri raširi se. Vidim kako mu se rub nabire. Smješi se.
»Jednostavan zahtjev, Smoky, draga. Zadržat ćemo ovu jednu stranu slobodnu od
ožiljaka. Volim misliti o tebi kao ljepotici u jednom profilu, a zvijeri u drugom. Dakle, s
lijeve strane. Jedna jedina crta, od ispod oka do ruba tih prekrasnih usana.«
»I ako to učinim, onda mi dopuštaš da oslobodim Elainu?«
»Tako sam rekao.« Slegne ramenima. »Mogao bih lagati, naravno.«
Oklijevam, a zatim približim nož licu. Ni u jednom trenu to nije došlo u pitanje. Čemu
odgađati?
Učini to danas, bez odgodel hihoće se luđakinja u meni. Ako se izrežeš odmah, na dar
ćeš dobiti i ovaj prekrasan set kuhinjskih noževa!
Stavim vršak ispod lijevog oka, osjećam njegovu hladnoću. Neobično, pomislim.
Nijedan drugi osjet nije tako hladan i bešćutan
poput ruba noža prislonjenog na kožu. Nož je supervojnik, slijedit će bilo kakvu
naredbu i ne mari za to što ga upotrebljavaš dokle god može rezati.
»Pobrini se da bude duboko«, kaže Hillstead. »Želim vidjeti kost kad završiš.«
Joseph Sands želio je da mu dodirnem lice. Peter Hillstead želi da dodirnem svoje pa
to i činim, režem, duboko i odlučno. Bol
je iznimna. Oštrica je oštra kao britva i zijeva i dosađuje se dok me sječe bez pola
muke. Linija je duga, ima krvi, puno krvi, teče ml niz lice. Potočić krene preko mojih
usana. Kušam fino vino iz sebe.
Zmaj zaurla.
Hillstead je opčinjen. Ono jedno oko široko je. Upija sve, ispija do dna. Hrani svoje
potrebe.
Dam mu trenutak da uživa u prizoru.
Uperim nož prema njemu. »No? Mogu osloboditi Elainu?«
Oko mu je još uvijek rašireno. Krv mi kapa s brade, a oko je prati.
»Tako prekrasno...« uzdahne.
Kap, kap, kap. Opčinjen je mojim potokom krvi.
»Peter«, oko se nevoljko odvoji od moje krvi, »mogu li je osloboditi?«
Bora. Opet se smiješi. »Pa...« kaže zatežući, »ne. Ne bih rekao. Ne.«
Istodobno me ispunjavaju očaj i prijezir. »Tako predvidljivo«, kažem, »da si želio biti
originalan, pustio bi Elainu. Ne učinivši to — to je ono što sam očekivala.«
Slegne ramenima. »Ne možeš udovoljiti svima.«
»Još uvijek možeš udovoljiti meni.«
»Kako?«
»Tako da umreš, Peter. Tako da umreš.«
Hrabre riječi, pomislim, ali još me je uvijek strah pištolja.
Nasmije se. »Pošteno, Smoky. A sad se ozbiljno bacimo na posao.«
Jednom rukom zgrabi pozadinu Bonniena vrata. Drugom drži nož, još uvijek
prislonjen na njezino grlo. »Dala si mi što sam htio. Vrijeme je da okončamo ovo.«
Ispustim nož. On ga prati dok pada na pod uz zveket.
Pratim ga i ja, opčinjena njegovim sjajem, odsjajem svoje krvi na njegovu tako oštrom
rubu.
Škiljncm. Nagnem glavu. Glas se u mojoj glavi vratio i bliži je.
Ne gledam ga dok odgovaram. »Kako će ovo završiti, Peter?«
»Pa, na jedini mogući način, Smoky. Ovako ili onako.«
Bacim pogled na njega. Postojim na dvije razine. Jedan dio mene gleda u Hillsteada,
sluša ga, odgovara. Drugi se napinje, napinje i napinje kako bi čuo glas.
»Sto to znači, >ovako ili onako<?«
Oko se nabora.
»Prerezat ću Bonniein vrat, Smoky. Brojat ću do deset, a onda ću je izrezati od uha do
uha, da dobije širok tugaljiv cerek. Osim ako me prvo ne ubiješ, naravno.« Nož se
pomakne. »Sto god se na kraju dogodilo, siguran sam da ćeš me upucati i da ću
umrijeti. Dakle, >ovako<? Ubiješ me prije nego što nabrojim do deset i Bonnie
preživi. > Onako <? Pogleda moju ruku u kojoj držim pištolj. »Iznova situacija kao s
Alexom. Bonnie umre, još jedna izgubljena kći. Svejedno me ubiješ... ali prekasno,
prekasno.«
I napokon čujem glas.
Mamice.
»Sve što trebaš učiniti, draga Smoky«, glava mu izroni, ceri se, »jest da mi dopustiš
da ti pomognem zadnji put.«
Slušaj me, mamice. Možeš ti to. U redu je.
Praznim se iznutra. Postajem mirna, mirna, mirna.
»Jebi se.«
»Ne bi išlo.« Nasmije se još šire. »Nema prostora za pogreške, Smoky. Dat ću ti deset
sekundi, a onda ću je ubiti. Uzet ću svoj nož i širom joj rasjeći to lijepo malo grlo.
Jedina šansa koju ima jest da me ti probaš upucati. Naravno, mogla bi promašiti i
ubiti je, kao što si to učinila Alexi. Mogla bi svojim pištoljem pogubiti još jedno
dijete.«
Krv kaplje s mog lica. Bonniene oči ispunjavaju mi um.
Ali Alexa je ta koja ispunjava moju dušu.
Nadolazi mi sve prekrasno na njoj. Sve odjednom. Svaki put kad sam je vidjela kako
se smiješi kad sam je grlila mirišući joj kosu. Svaka suza koju sam obrisala, svaki
anđeoski poljubac koji mi je ikada dala. Istina, sjećanja su mi se na nju u zadnje
vrijeme počela vraćati. Ali ova su deset tisuća puta življa. Deset milijuna puta jača.
Sve je nestalo, nestalo zauvijek.
»No hajde, specijalna agentice Barrett. Počinjem odbrojavati sekunde.«
Plivam u oceanu suza i ne nazire se horizont.
Stoga se pitanje ponovi: hoće li mi se ruka tresti ako uperim pištolj u sebe? Na taj bih
način mogla sve okončati. Brzo. Lako.
Okončati sve svoje uspomene. Želim to više od svega — ne znati za svoju prošlost.
»Ti si bila moj Abberline, Smoky. Trebala bi biti sretna — ti si najbolja od najboljih.
Nitko nije ulovio nijednog od nas, sve do mog pretka. Kapa dolje tvojoj spletki s
mesom u staklenci. Očita laž, ali priznat ću — razljutila me. A to što si ulovila Roberta,
ma... bio je traljav pa to neću pripisati tvojoj genijalnosti. Ali nadarena si, Smoky,
draga. Tako nadarena.«
Jedva ga čujem. U mojim je ušima tutnjava koja prijeti da će potopiti svijet. To sam ja,
udaram se šakama dok ne prokrvare. Ja, zauvijek zarobljena u vrisku. Ja, zavijam i
proklinjem i umirem i...
Mamice!
Tutnjava stane.
Tišina.
Vidim je krajičkom svog oka. Ali ne mogu je pogledati. Ne.
Previše me je sram.
U redu je, mamice. U redu je. Samo se moraš sjetiti onoga što je važno.
Što? Da sam te iznevjerila? Da sam te ubila? Da sam preživjela, a ti nisi ? Da je —
najgore od svega — život nastavio teći dalje ?
Ispunjava me sram, ukopava svoju njušku u svaki dio mene. Kopa po mojim
dubinama.
To je bol, apsolutna i vječna.
Evo nas, pomislim. Konačnost. Mjesto gdje zauvijek gubim. Izblijedim u tminu.
Počinjem gubiti svijest. Prije no što uspijem, Alexa se nasmiješi. To je blješteće sunce.
Zlatna neumoljiva sila svjetla koja ruši sve pred sobom.
Ne, mamice. Sjeti se ljubavi.
Kao da je netko pritisnuo dugme za pauzu. Sva bol, sav sram prestane. Zaustavi se.
Zatim mirnoća.
Prolazi trenutak u vremenu, a ja ga promatram kako prolazi. Ta, moje srce počne
govoriti, a potom, dam, dovrši jednim udarcem.
Ravno ispred mene stoji Alexa. Više nije u magli, nije sjena ili kratak trenutak u snu.
Moja prekrasna Alexa, svjetluca.
»Bok, mamice«, kaže.
»Bok, ljubavi«, prošapćem.
Znam da nije doista tamo. No znam da je tamo koliko tamo može biti.
»Moraš odabrati, mamice«, kaže nježnim glasom. »Jednom zauvijek.«
»Kako to misliš, mišice?«
Nagne se prema meni i zgrabi moje ruke u svoje. Njezina blagost prijeđe na mene.
Tako prekrasna da zadrhtim. »Živjeti, mamice.«
Istina, prema mom iskustvu, stiže bez fanfara, ali stiže odjednom i zauvijek sve
promijeni. Prava je istina uvijek jednostavna. Ova nije ništa drugačija.
Izbor između života i smrti izbor je između Alexe i Hillsteada.
Između Matta i Sandsa.
Alexa se nasmiješi, kimne... I nestane.
I samo tako, od jednog udarca srca do drugog, suvisla sam. S tom istinom napusti me
moje ludilo.
Vrijeme ponovno otpočne.
Hillstead još uvijek blebeće, ali ne čujem što govori. Osjećam se kao da sam u komori
tišine. Svijet u kojem se sve drugo kreće normalnom brzinom, ali vlastite su mi misli
kao u snu, kao da radim tai chi na dnu bazena.
Bonniene se oči nisu odlijepile od mojih od trenutka kad sam ušla u sobu. Pune
užasa, pune povjerenja. Pogledam je sad, sad kad sam dobro. Doista je vidim.
Prekrasna je, mamice.
»Da, doista jest, miško«, promrmljam.
Hillsteadove se oči suze. Ovoga ga puta čujem. »S kim razgovaraš, Smoky, draga?
Potpuno si prolupala? Bolje ti je da se sabereš.
Još samo tri sekunde prije nego se mala Bonnie počne smijati ispod brade.«
Bit će teško izvesti ovaj pucanj kojim je moram spasiti. Vidljiva je otprilike jedna
četvrtina Hillsteadove glave. Ostatak je skriven iza Bonnie.
Proračuni počnu zujati u meni na početku se vrteći sporo, a onda sve brže.
Zmaj osjeća da stiže njegovo vrijeme i prede.
Glas Alexe ponovno mi dolazi prateći ritam zujanja kao što vjetar prati kišnu oluju. Ne
brini, mamice. Samo to osjeti. U tebi je, samo moras vjerovati u to.
»Ne znam, Alexa«, kažem joj. »5 centimetara, 4 centimetra. Ne znam. Mogla bih je
ubiti.«
Osjećam kako me ruke njezina duha obgrljuju oko struka odostraga. Jedna ruka
posegne i dotakne moje srce. Tu je, mamice. Prestala si mu vjerovati, ali ona te sad
treba. I ne smeta mi što i ti trebaš nju. Pitala si me to u svom snu, ali probudila si se
prije negoli sam ti uspjela odogvoriti. Voli je, mamice. Ne smeta mi. U mislima mi
izroni Alexino lice; Mattove smeđe oči. vilinski osmijeh, jamice na poštara. Više je se
ne bojim pogledati. Ruke se odmaknu i osjećam kako se povlači iza mene. Prije nego
ode, za kraj prošapće jednu stvar: zar ne razumiješ, mamice? Nisi savršena. Napravi
kako osjećaš, i to će biti najbolje što možeš. Dati sve od sebe uvijek će biti sve što ćeš
trebati činiti.
Zmaj reži, zujanje preraste u urlik rastući u meni poput vatrenog kolibrića koji
prerasta u sokola, pa u orla, pa...
Ruka mi se prestane tresti.
Podignem pištolj i povučem obarač bez razmišljanja.
Ne čujem prasak pucnja. Sve mi je pred očima. Vidim Bonni- eno lice kako se trza
unazad dok Hillsteadova glava eksplodira i nož mu ispada iz ruke i znam da sam s
njim ubila i nju.
Osjećam kako u meni raste urlik, rukama se hvatam za glavu, ali onda Bonnie krene
prema meni, šepajući svojim vezanim nogama.
Okrene svoj lijevi obraz prema meni i vidim Hillsteada na podu, rupu od metka kroz
jedno oko i shvatim.
Pucanj mi je uspio. Bilo je blizu, metak je okrznuo Bonnien obraz, ali našao je svoju
metu. Ona je dobro. On je mrtav.
Ruka mi drhti dok vraćam pištolj u kuburu. James i Alan dojure uz stepenice, a za
njima Tommy. Alan plače dok odvezuje Elainu i omotava je dekom, dok me James i
Tommy pitaju jesam li ozlijeđena. Ne odgovaram.
Pogledam dolje prema njemu, mrtvom na podu. Čovjek koji je Sandsu omogućio
pristup mom domu, koji je u konačnici bio odgovoran za smrt moje obitelji, ožiljke na
mom licu. Razmišljam o žetvi uništenja koje su njegovi postupci ostavili iza njega.
Na kraju je dokazao svoje.
Smrt je uvijek tek korak dalje.
Ali opet, i život je, a s njime i svi njegovi pobjednici.

PEDESET SEDMO POGLAVLJE

CALLIE JE TRAŽILA da ovome prisustvuje troje ljudi. Ja, Marilyn i Elaina.
Podrazumijeva se da je i Bonnie ovdje, čini se da to Callie ne smeta.
Dva dana nakon smrti Petera Hillsteada, Callie se probudila. Dva dana nakon toga,
liječnik se priprema ispitati osjedjivost njezinih nogu. Iako se Callie to trudi sakriti,
vidim da je prestravljena.
Izgleda grozno. Blijeda je, umorna. Ali živa.
A sad ćemo otkriti hoće li ponovno hodati.
Liječnik drži jedan od onih instrumenata koje svi znaju izgledom, ali ne imenom —
kao neka mamuza koja se okreće na kraju drške. Priprema se prijeći tim oštrim
vršcima dnom njezinih sto-pala i digne pogled prema Callie. »Spremni?«
Elaina je drži za ruku s jedne strane kreveta, ja s druge. Marilyn stoji s Elainine lijeve
strane. Bonnie promatra zabrinuta izraza lica.
»Poškakljajte me, dušice.«
Prijeđe mamuzom preko pete njezina lijevog stopala. Pogleda je. »Jeste li osjetili to?«
Oči joj se rašire od straha. Glas joj je slabašan. »Ne.«
»Ne paničarite«, pokuša je umiriti. Vidim da mu to ne uspijeva jer Callie rukom drobi
moju. »Pokušajmo s drugim stopalom«. Prijeđe mamuzom preko stopala pa
čekamo...
A onda trzaj. Palac se pomakne. Callie zadrži dah.
»Jeste li osjetili to?« upita ponovno.
»Nisam sigurna.«
»U redu je. Izvrstan je znak što se palac pomiče. Pokušajmo ponovno.«
Prijeđe mamuzom preko dna njezina stopala. Ovaj se put palac istog trena zatrza.
»O-osjetila sam!« Callie uzvikne »Ne jako — ali jesam.«
»To je jako, jako, jako dobro, Callie«, kaže liječnik umirujućim
glasom.
»Sad želim da još nešto pokušate za mene. Želim da pokušate pomaknuti taj nožni
prst, onaj koji se trznuo.«
Calliene se ruke znoje. Osjećam i najmanji drthaj.
»Hajde«, Elaina je smiruje. »Pokušaj. Možeš ti to.«
Callie se zagleda u svoj palac intenzitetom koncentracije na kojem bi joj zavidio i
olimpijski trkač. Osjećam njezin metalni napor kao nešto opipljivo.
Palac se pomakne.
»Osjetila sam nešto ovaj put!« kaže Callie uzbuđeno. »Više... povezanosti. Ima li to
smisla?«
Liječnik se nasmiješi. Velikim smješkom, ogromnim smješkom.
Nitko od nas još si nije dopustio da se prepusti olakšanju, ali osjećam da ta
mogućnost raste. Moramo čuti riječi iz njegovih usta. »Da. To ima mnogo smisla. I to
je jako dobra vijest. Ostaje samo pet posto šanse da ćete iskusiti bilo kakvu vrstu
hendikepa. Ništa što fizikalna terapija ne bi mogla riješiti, ali ne želim da se brinete
ako se to dogodi. Ako se dogodi, trebat ćete naprosto po-novo naviknuti tijelo da
prihvaća poruke između mozga i nogu.« Zastane. »Ali pouzdano mogu reći: nećete
biti paralizirani.«
Callie zabaci glavu unatrag na jastuk i zaklopi oči, soba se ispuni zbornim »hvala
Bogu«; orkan olakšanja.
Onda svi zastanem».
Jer začujemo jauk.
To je zvuk nekoga tko iz sebe oslobađa nešto što osakaćuje, ogromno i strašno,
naricanjc, i svi sc okrenemo da vidimo odakle dolazi.
Bonnie. Mala Bonnie naslonjena je na vrata Calliene sobe, crvenog lica, suze joj
praktički pršte iz očiju, šaka joj je u ustima. Pokušava zadržati vulkan tuge koji traži
oslobađanje.
Od šoka zanijemim. Osjećam se kao da mi je netko ravnom britvom srce rasjekao
napola.
Od svih se nas upravo Bonnie najviše bojala za Callie, a puka neočekivanost toga čini
njezinu tugu još silnijom. To, i moje shvaćanje. Da je Callie ostala invalid, on bi u
Bonnienim očima bio pobjednik. Jauče za svojom majkom, zbog mene, zbog Elaine,
zbog Callie, zbog sebe.
Callien glas presječe zrak poput meke strijele. »Dođi ovamo, dušice«, kaže nježnošću
koja me zapanji.
Bonnie dojuri do njezina kreveta. Primi Callienu ruku, zaklopi oči i ponovno zaplače
naslonivši se na nju dok zglobovima prstiju stalno iznova briše obraze. Slavi Callien
život i plače za vlastitim svijetom, sve u isto vrijeme.
Callie joj nešto mrmlja bez riječi, dok mi ostali šutimo.
Ne bismo mogli progovoriti ni da smo htjeli.
Callie je zatražila da samo nekoliko trenutaka provede sa mnom nasamo.
»Dakle«, kaže Callie nakon podulje tišine. »Pretpostavljam da sad svi znaju za mene i
Marilyn?«
Nacerim se. »Tako nekako.«
Uzdahne, ali to ne zvuči kao uzdah kajanja. »Pa dobro.« Trenutak je tiha. »Ona me
voli, znaš.«
»Znam.«
»Ali to nije ono zbog čega sam te zvala da ostaneš ovdje sa mnom«, kaže.
»Ne? A zašto onda?«
»Trebam nešto napraviti, a... uglavnom, nisam još posve spremna učiniti to s Marilyn.
Možda nikad neću biti.
Zbunjeno je pogledam. »Što?«
Pokaže mi da se približim. Sjednem na rub kreveta. »Približi se još malo.«
To i učinim. Ispruži ruke prema meni i nježno me postrance zgrabi za ruke, povlačeći
me u sebe, u zagrljaj.
Treba mi trenutak, ali zatim shvatim te zaklopim oči i snažno je zagrlim.
Jeca. Tiho i bez riječi, ali svime što ima.
I tako je grlim i pustim da plače i ne osjećam se tužno.
Nisu to takve suze.
PEDESET OSMO POGLAVLJE
PET JE SATI, a James i ja jedini smo koji su ostali u uredu. Ovo je rijedak trenutak. Sva
smo čudovišta spremili na spavanje, zasad. Možemo ići kući prema rasporedu.
Planiram to iskoristiti.
Gledam svoj izvještaj dok se ispisuje. Izaći će i zadnja strana i taj jedini komad papira
predstavljat će kraj slučaja Jacka ml. Svu krv i jad i prerano ugašene živote.
Ali i ne baš. Stvari koje je učinio, i kako te stvari utječu na nas i na druge, odzvanjat će
i stvarati jeku još godinama. Sjekao je širokim mačem, duboko i ne birajući. Tkivo
ožiljaka možda nema živčane završetke, ali svejedno je vidljivo i ponekad njime u
sitne noćne sate prolaze trnci kao po fantomskom udu.
Poput Keenana i Shantza. Taj ud ne samo da trne već istinski boli.
»Evo mojih bilješki«, kaže James prepavši me. Odloži ih na stol.
»Hvala. Skoro sam gotova.«
Stoji tamo također promatrajući pisač. Još jedan rijedak trenutak: James i ja dijelimo
ugodnu tišinu. »I tako nikad nećemo znati«, kaže.
»Čini se da ne.«
Dijelimo tamni vlak pa stoga dijelimo i isto čuđenje a da ga ne moramo izreći
specifičnim riječima.
Je li postojao netko prije oca Petera Hillsteada? Je li postojao smrtonosni djed ili
pradjed? Kad bismo to mogli pratiti unatrag, prije dana prave forenzike i umreženih
kompjuteriziranih podataka, bismo li krenuli na prekooceansko putovanje i našli se u
popločenim ulicama osvjedjenim plinskim svjetiljkama?
Bježeći od čovjeka bez lica sa sjajnim skalpelom u ruci i cilindrom na glavi ?
Vjerojatno ne.
Ali nikad nećemo znati sa sigurnošću.
Sposobnost da ostavimo ovakva pitanja bez odgovora, da ih napustimo bez osvrtanja
ono je što nas održava zdravog duha.
Ispiše se i zadnja strana.

EPILOG

ANNIE SAM DALA pokopati pokraj Matta i Alexe. Na taj ćemo način Bonnie i ja moći
zajedno posjećivati svoje obitelji.
Prekrasan je dan. Ono kalifornijsko sunce kakvo je moj tata najviše volio, izašlo je u
svoj svojoj slavi, ublaženo prohladnim povjetarcem koji ne dopušta da ti postane
prevruće.
Trava na groblju ovaj tjedan još nije pokošena i svako se malo pomiče u valovima, sva
gusta i jarko zelena. Gledajući preko groblja na kojem se nadgrobni spomenici nižu
dokle mi seže pogled, zamišljam ga kao dno oceana prekriveno morskom travom i
beskrajnim nizovima brodskih olupina.
Vidim druge ljude, same ili u društvu, mlade ili stare. Posjećuju vlastite žene ili
muževe, sinove ili kćeri, braću ili sestre. Neki su umrli mirno. Neki su umrli nasilno.
Neki su imali utjehu, dok su drugi umrli sami.
Neki grobovi nemaju posjetitelja. Stare i pucaju zbog zanemarivanja.
Iako je ispunjeno sjećanjima na smrt i progonjeno duhovima, mirno je to mjesto. A
dan je savršen.
Bonnie sadi cvijeće na Annienu grobu. Završi, ustane i otrese zemlju s dlanova.
»Gotova si, miško?« upitam.
Pogleda me i kimne. Nasmiješi se.
Elaina je započela s kemoterapijom. Alan još uvijek dolazi na posao. Prihvatila sam to
da su ishodi te dvije stvari izvan moje kontrole. Sve što mogu jest voljeti svoje
prijatelje i biti tu za njih.
James je ponovno dao pokopati svoju sestru. Leo je kupio novog psa, štene labradora
o kojem je pričao danima. Callie se dobro oporavlja, sve više gunđa zbog toga što je
prikovana za bolnički krevet, što je dobar znak. Njezina je kći i dalje posjećuje, a čini
se i da se Callie nevoljko privikava na novostečenu titulu bake. Čini se da joj ne
smeta.
Tommy i ja našli smo se još nekoliko puta. Bonnie se sviđa. Idemo polako, vidjet
ćemo kamo će nas to odvesti.
Ispalo je da je Peter Hillstead tijekom godina bio odgovoran za smrt još barem
dvanaest žena. Većinom su to bili savršeni zločini — zapravo, za njih znamo samo iz
njegovih dnevnika. Vodio je izrazito pedantne bilješke, baš kao i njegov otac. I baš
poput oca, skrivao je žrtve, birajući žene koje nikome ne bi nedostajale, uništavajući
njihova tijela kad bi s njima bio gotov. Nije ostao nijedan dokaz o njihovu odlasku,
samo — sjene. Osim onih za koje smo znali, nismo uspjeli otkriti nijedno drugo
čudovište s kojim je bio u kontaktu i ohrabrivao ga, te čak je li to uopće radio. Naučila
sam prihvatiti da je i to izvan moje kontrole. Ako ispužu iz svojih brloga, dočekat ću ih
i nokautirati.
Ispada da je Robert Street poznavao Hillsteada skoro tri godine. Sudjelovao je samo u
dva zadnja umorstva. Da budem iskrena, baš me briga, Hillstead je mrtav, a i Streeta
čeka smrtna kazna.
Hillstead je iskoristio svoj položaj liječnika i ovlaštenog terapeuta za agente kako bi
dobio pristup evidenciji o osoblju, što ga je vjerojatno dovelo do Calliene kćeri. FBI je
proveo opsežnu istragu o Callienu podrijetlu i prošlosti; Marilyn nije promaknula
njihovu oštrom oku.
Povremeno se činio svemoćnim u svojoj sposobnosti da sazna sve o nama. Na kraju
ispada da je bio samo pametan.
Mi smo bili pametniji, a to u meni budi neumoljivu samodopadnost. Prepoznajem
opasnost koja stoji iza toga. Vlak tame moja vlastita arogancija koja bi me mogla
gurnuri s litice ako ne pazim. Zasad, puštam ga da vozi. Naposljetku, zmajevi su puni
ponosa.
Zbog slučaja Hillsteadovih analitičari su toliko uzbuđeni da im izbija pjena na usta.
Nešto novo i nikad viđeno kod serijskih ubojica, bla, bla, bla.
Ja ne mislim da je bio baš tako drugačiji od bilo kojeg drugog ubojice kojeg sam lovila
i ulovila. Napravio je pogrešku, kao što svi oni naprave. Koliko god »savršen« bio,
upravo je Renee Parker — njegova prva žrtva — bila ta koja je u konačnici posegnula
iz groba, povukavši ga u zemlju sa sobom. To u meni budi silno zadovoljstvo.
Otada sam mnogo puta pomislila — pravi su duhovi svijeta upravo to, posljedice
naših djela. Otisci stopala promjena su koju ostavimo dok putujemo vremenom.
Posljedice. Mogu nas progoniti ili nam nauditi. Mogu nas i uzvisiti ili nam noću
pružati utjehu. Ne zavijaju i plaču svi duhovi. Neki se samo smiješe.
Bonnie još uvijek ne govori. Ne vrišti u snu svake večeri, ali i ne prođe svaka noć
mirno. Prekrasno je dijete, pametna, obazriva, velikodušna u ljubavi. I umjetnica je,
slikarica. Izbacuje iz sebe prekrasne i mračne stvari, što zasad prepoznajem kao
zamjenu za izgovorenu riječ.
Stekle smo rutinu. Ne baš kao majka i kći, ne još. Ali napredujemo, a ni ja više nisam
prestravljena. Zadovoljna sam Prvim maminim pravilom, spremna mu se prepustiti
da me vodi kamo želi.
Duhovi Matta i Alexe posjećuju me u snovima, kao utjeha. Više nemam noćne more.
»Jesi li spremna?«
Bonnie me umjesto odgovora primi za ruku.
Nijema je, a ja sam puna ožiljaka, ali dan je prekrasan, a budućnost više nije grozna.
Ja imam nju, ona ima mene i odatle raste ljubav.
A iz ljubavi — život.
Napuštamo groblje držeći se za ruke dok nas naši duhovi promatraju.
Osjećam kako se smiješe.

KRAJ

SKEN I OBRADA: KIKA