FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA

- predgovori (vrijeme, prostor, period)

- čitaje pasusa i interpreatcija
- osn. podatci o autoru i dijelu
- osn. pojmovi: mladohegelijanaci, idealizam, materijalizam, dijalektika,apsolutni idealizam,
marxov materijalizam, dijalektički materijalizam
- rodno bće/biće vrste, tko je kome učitelj, odnos F i M i A (relig pitanje)
- sinkrono, dijakrono, kontekstualno
- otuđenje po Feuerbachu i Marxu
- zašto Feuerbach kritizira kršćanstvo
- koja je razlika između životinja i ljudi
- interpretacija jedne Marxove teze o Feuerbachu (najbolje je povezati 6, 8 i 11 jer govore o tome
da je ljudska priroda praktične naravi (1. Teza) te da se takva i treba interpretirati i mijenjati)
- Hegelova dijalektika
- koje dijelove Hegelove filozofije mladohegelijanci odbacuju/kritiziraju, a koje prihvaćaju?
- Marxov materijalizam
- ŠTO JE OD FEUERBACHA U MARXU
- Marxova kritika Hegela

Bit Kršćanstva (1841)

Njemačka Ideologija (1845)
Komunistički Manifest (1848)
Das Kapital (1867-7..)
Teze O Feuerbachu( 1888)
Čitanje Kapitala (1965)

PREDAVANJA

- L. Feuerbach, Izbor iz dijela, Matica Hrvatska ('Bit kršćanstva') --> zamjena subjekta i predikata
(religija i Bog)

- Feuerbach vs. Hegel

Kant - fiziološka + pragmatička (što čovjek treba raditi kao slobodno biće)

- sociologija (gleda)--> promatranje antropologija(gledamo)

- Što je čovjek? Koja je njegova bit? Kakva je narav čovjeka i kako se izražava? (Koje je mjesto
čovjeka? Zašto postojimo?...)

--> emocija - umjetnost, religija --> što je čovjek --> nije nacionalni diskurs (počelo filozofije) -->
dijalog, propitkivanje, promišljanje, RACIONALNA ANALIZA

Scheller
- što je čovjek i koje je njegovo mjesto u svijetu?
- pozitivizam

Anaksagora
- "čovjek kako homo faber i otuđenje"
- ontološka struktura čovjeka - bit

Hegel
- idealističko
- sloboda čovjeka potiče iz nedostatka instinkta, kompenzacija slabosti s kojima se rađa; npr. pas je
'zatvoren' u svijet predodređen instinktima (osjetila), čovjek svoj svijet može i mora izgrađivati
(razum)
- razum je posljedica progresivnog razvoja, nije a priori određen; određuje čovjeka
- čovjek je PRODUKT kulture i društva
- zatvoren sustav; metodologija (dijalektika) - sve ono što postoji, a nije umno
'Sve što je zbiljsko je umno, a sve što je umno je zbiljsko.'

Feuerbach
- čovjek je materijalan (ljudsko tijelo)
- misao ne postoji bez tijela (ne postoji ja bez on)
- čovjek živi zarobljen u tijelu; posredstvom osjetila
- ljudska bit nije određena --> UNIVERZALAN, nije partikularan --> partikularnost je problem religije

Marx (historičko)
- čovjek proizvodi svoj svijet, ali proizvodnja je u POVIJESNOM kontekstu
- promišljanje ljudskog rada kao povijesti --> povijesno uvjetovan i u povijesti se mijenja

Feuerbach
- utjecao na Marxa
- "mladohegelijanci" (Bruno, Baues, Schiller) --> odbacuju Hegelov sistem, ali odobravaju filozoski
pristup i metodologiju
- problem religije (mladohegelijanci vs konzervativci)
- Strauss - kaužu da su evanđelja mit, nastala kroz historiju; kršćanstvo je izmislilo Krista, a ne Krist
kršćanstvo
- Feuerbach - Krist je izmišljen, za razliku od evanđelista koji su bili historijske osobe

"Sve što je zbiljsko je umno, sve što je umno je zbiljsko" (Hegel)

- umno i razumno vs. zbiljsko (razlikuje se od fantastičnog)

- kod Hegela je dijalektika process
- istina je nešto cjelovito, tj. dovršava se kroz proces osobnog razvoja
- izvlačenje biti iz skupa apstraktnih fenomena
- etičnost i korektnost se dobiva spajanjem više od dva elementa (subjekt+objekt, metoda+ sadržaj,
zbilja + um)
- Kant . nespoznatljivo (poimanje beskonačnosti)
Hegel - u beskonačnosti naći konačnost
- istina je rezultat procesa koji ne možemo odvojiti od metode
- proces = priroda+povijest
- kod Hegela problem metode; istina ne postoji sama za sebe, ona je u procesu promišljanja iste; u
sintezi objekta i metode

- dijalektika: teza, antiteza, sinteza

"Pariški manuskripti", Marx

TEORIJA VRIJEDNOSTI RADA (društveni rad; vremenska jedinica --> postanak društvenoga rada)
- rad koji proizvodi vrijednost je otuđeni rad
- masa proizvedenog rada je veća od plaćenog vremena --> VIŠAK VRIJEDNOSTI (industrijski
profit/mrtav rad)
- INDUSTRIJSKI PROFIT = mrtvi rad (tvornice, zemljišna renta, banka)
- kako povezati cijenu na tržištu sa teorijom vrijednosti ("put otuđenja") --> apstraktnost društvenog
rada
- upotrebna vs. tržišna (razmjenjiva) vrijednost; vrijednost vs. cijena
- potreba z akontrolom tržišta; redistribucija viška vrijednosti
- obrtaj subjekta i predikata
- empirizam? --> ideja se subjektivizira
- Marxova kritika Hegela: traženje beskonačnosti u konačnome; vrsta, rod: društveno biće ili logičko
biće? --> koja je ljudska osnovna bit?

"Njemačka ideologija"
- biće potrebe? (materijalistička teorija)
- čovjek je konceptualna životinja (svjestan svoje svrhe koja određuje njegov način rada, podčinjava
mu svoju volju)
- radnik je otuđen od proizvoda rada, ostaje nerealiziran (otuđen od svoje biti jer ne može kreativno
stvarati)
- problem privatnog vlasništva --> kapital--> mrtvi rad

- određivanje čovjeka kao bića prakse (projekcija budućnosti)

- performativni oblik umjetnosti (promišljanje vremena i prostora u kojem se živi) --> Marksov
materijalizam --> jezik (način ljudskog ophođenja)
- jezik kao performativ --> strukturalnost, referent (praxis)

- problem privatnog vlasništva (utopija) - gubljenje kvalitete pojedinca

- vlasništvo se samonegira; društvo je kapitalist i negira otuđemka --> odnos kao posjedovanje
(kapitalizam) ili korištenje (komunizam)
- ateizam - negiranje religije; religiozno otuđenje zbog bijede/stanja u svijetu
- komunizam (razotuđenje) --> prihvaćanje svog produkta rada
- razdvojenost osoba u javnoj sferi ("svatko protiv svakoga") --> nema realizacije ljudi kao roda već
kao podjeljenost + uz sve to i POLITIČKA SFERA
- otuđenost od zajednice (samo glas); otuđenost od sfere u kojoj su prisutni društveni odnosi
- čovjek je u centru (stvaratelj), već samo proizvodnja je nadgradnja s obzirom da je svaka
proizvodnja promišljena (usmjerenost)
- politička ekonomija --> pitanje čovjeka (produktivna životinja; manufakture prelaze u tvornice), što
se s njime događa?
Koja je funkcija privatnog vlasništva (privatno vlasništvo pojednica)
- primitivni komunizam --> manjak vlasništva --> svi su konzumenti, a ne emancipirani korisnici

RADNIK JE OTUĐEN u odnosu na:

1) proizvod (predmet) svoga rada --> proizvodi predmete koji mu ne pripadaju ( iz ovog proizlaze svi
ostali otuđenja)
2) svoju aktivnost(akt proizvodnje) --> rad više nije moment ostvarenja čovjeka, nego postaje
moment gubitka isto kao djelatnost nije vilj nego sredstvo; njegova djelatnost postaje mu tuđa
3) ljudsku bit - svoju bit -->čovjek više nije vlasnik svoje akrivnosti pa stoga gubi osobinu svoje biti da
transformira prirodu prema planu /ideji
4) drugoga/drugog čovjeka --> društveni odnosi su za njega samo odnosi konkurencije/odnosi
suprotstavljanja

ALIJENACIJA - otuđenje; transfer "mojeg" (prava dobra) nekome "drugome"

- rad egzistira nezavisno od radnika
- "ostvarenje", realizacija kroz posao --> svestranost, sveobuhvatno biće

Feurbach je krenuo od onog što čini društvo (u njegovim filozofijama nedostaje polit. ekonomija i
povijesnost)
- uzrok otuđenja? --> privatno vlasništvo (kapital)
- esencijalna definicija čovjeka --> transformira prirodu i drugoga prema nekoj ideji --> povijesno
uvjetovano; nije a priori determinirano, ali uvijek determinirano uvijetima u kojima živi (čovjek je
svestrano biće)
- bogatstvo stvara siromaštvo, konkurencija/monopol
- čovjeka treba shvatiti procesualno
- nije nešto dato nego se mora objasniti; kroz otuđenje možemo objasniti ljudske odnose
- nije prisvajanje proizvoda nego je negacija negacije jer stavlja čovjeka u središte kao prirodno biće
(npr. ateizam je negacija ateizma, osvještenje o procesu)
- čovjek je stvaraoc svojega svijeta i nije ovisan o drugome (moment samosvijesti --> Engels)
- religijsko otuđenje se stvara u ekonomskoj neimaštini/siromaštvu, bijeda u postojećem životu -->
redukcija religije na materijalni život, povijesno uvjetovan

Engels - sve stvoreno nije produkt božanske transcedencije; ljudski odnosi uvjetuju budućnost
Feurbach - Bog je sve što mi nismo
Engels -->RELIGIJSKI ODNOS vs. Feuerbach-->POIMANJE BOGA

- nerealizacija prilikom proizvodnje proizvoda

- stroj nije taj koji otuđuje, nego društveni odnosi koji si ne mogu dopustiti takav skupi odnos -->
serijska proizvodnja, masovna proizvodnja
- kreativnost nije vezana za proces rada nego za UVIJETE rada
- podijela rada ubrzava proizvodnju i čini ju ekonomičnijom

- Marx uvodi element povijesnosti; čovjek kao povijesno biće

- podjela rada; dugoročne posljedice na ljudsku svijest -->važno za iščitavanje fenomena otuđenja
- promjena svijeta će proizići iz kritike svijeta
- osnovni element ljudske svijesti su ideje; ideje su ogled našeg pristupa stvarnosti; generalizacija
naših osjetila

Feurbach  Marx
--> EPISTEMOLOŠKI LOM Marxovih dijela -esencijalistički pristup čovjeku (čovjek je rodno biće -->
čovjek se prepoznaje u rodu, realizira u društvu; biće zajednice)

- rodna aktivnost je predmet;cilj život/realizacija moguće relativno kao pojedincu, a potpuno u rodu)
- vlastiti život, ali ne van zajednice jer je dio ljudske vrste
- ljudski potencijal sveden na jednu radnju --> preživljavanje
- podjela rada --> specifično (struka), a ne svestranost (bit se ostvaruje u zajednici -->uloga vjere za
Feuerbacha)
- definicija ljudske prirode (samootuđenje, vanjsko otuđenje)
- rodnost, specifičnost+konkretnost

- prema Feuerbachu čovjek je konačno biće, tjelesno + nosi bit, beskonačno, božje
- religija JEST ljudska bit, ne nastaje iz ljudske biti nego je esencijalna u čovjeku
- pojedinac je konačan i ne može ostvariti svoju bit. a bit je beskonačna, rodna
- kraj povijesti? sjedinjenje ljudske biti
Njemački idealizam
- čovjek nije percipiran kao esencijalno biće, već ako povijesno
- ljudski odnosi su proizvodna
--> ontološka kontradikcije između mene pojedinca i moje biti koja se ostvaruje kroz rod/vrstu
- čovjekova bit je u predmetu--> religija (unutarnji predmet, svi ostali su vanjski)
- kod životinja je sve zatvoreni ambijent
- vanjski, unutarnji svijet (sposobnost refleksije); unutarnji svijet povezuje čovjeka s drugim čovjekom
( osnovna esencija čovjeka; unutarnji predmet, neposredan predmet) a vanjski s životinjama i
biljakama
- u pojedincu konačni, a u rodu beskonačni (um, srce, želja)
- osvještavanje tog predmeta
- postoji ljudska esencija --> religija --> mora se otuđiti
- F se ne pita o povijesnosti religije (funkcija kršćanstva) --> koja je BIT, a nevezano za egzistencijalnu
stvar; stvarna neotuđena funkcija Krista

FERUERBACH, IZBOR IZ DJELA

- „priroda je objektivizirano ja, duh koji sam sebe promatra izvan sebe“

- „Bit čovjeka za razliku od životinje nije samo osnova, već i predmet religije. A religija je svijest
o beskonačnom; ona je dakle, i ne može ništa drugo ni biti, do svijest čovjeka o njegovom, i to
beskonačnom ograničenju, već o beskonačnoj biti. Stvarno ograničeno biće nema ni
najudaljeniju slutnju , a kamoli svijest o nekoj beskonačnoj biti, jer je granica bića i granica
svijesti. Svijest u strogom ili pravom smislu neodvojiva je od svijesti beskonačnog; ograničena
svijest nije svijest; svijest je bitno sveobuhvatne, beskonačne prirode. Svijest o beskonačnom
nije ništa drugo do svijest o beskonačnosti svijesti. Ili: u svijesti o beskonačnome je predmet
svjesnome beskonačnost vlastitog bića. A što je bit čovjeka, koji je svjestan ili što sačinjava
rod, pravu ljudskost u čovjeku. Um, volja i srce. Potpunom čovjeku pripada moć mišljenja,
moć htijenja, moć srca. Moć mišljenja je svijetlo spoznaje. moć htijenja je energija karaktera,
moć srca je ljubav. Um, ljubav, snaga volje su savršenstva, najviše snage, apsolutna bit
čovjeka i svrha njegova postojanja.“

- „ Predmet uma je um koji je sebi predmetan, predmet osjećaja je osjećaj koji je sebi
predmetan.“

- IZJEDNAČAVANJE PREDIKATA I SUBJEKTA: „Religija je odnošenje čovjeka prema sebi samome

ili točnije prema svojoj biti, no odnošenje prema svojoj bit kao prema nekoj drugoj biti.
Božanska bit nije ništa drugo do ljudska bit ili bolje: bit čovjeka, lišena ograda individualnog,
tj, stranog tjelesnog čovjeka, opredmećena, tj, promatrana i obožavanja kao neka druga
svoja, od njega, različita bit. Sva su određenja božanske biti zato određenje ljudske biti.“

- „Nužnost subjekta leži samo u nužnosti predikata. Ti si biće samo kao ljudska bit; očevidnost i
realnost tvoje egzistencije leži samo u očevidnosti i realnosti tvojih ljudskih svojstava. Samo u
predikatu leži ono, što je subjekt; predikat je istina subjekta. Subjekt je samo personificirani,
egzistirajući predikat. Subjekt i predikat razlikuju se samo kao egzistencija i bit. Nijekanje
predikata je zato nijekanje subjekta. Što ti preostaje od ljudskog bića, kad si mu oduzeo
ljudska svojstva?“

- „bitak postoji jer je samo bitak um i istina; bitak je apsolutna potreba, apsolutna nužnost“

- „Istinski je odnos mišljenja i bitka samo ovaj: bitak je subjekt, a mišljenje predikat. Mišljenje
postoji po bitku, a ne bitak po mišljenju.“
 - „Um, koji misli boga kao neograničeno biće, misli u bogu samo svoju vlastitu neograničenost“

- KRAJ TEOLOGIJE: „Teizam predočava sebi boga kao čisto materijalno biće. No boga odrediti
kao imaterijalno biće, ne znači ništa drugo, do materiju odrediti kao ništavnu stvar, kao
sablast; jer je samo bog mjera zbilje, samo bog je bitak, istina i bit. Samo ono što vrijedi po
bogu i u bogu, samo ono postoji. Što bog niječe,ne postoji. Materiju htjeti izvesti iz boga ne
znači ništa drugo, do htjeti zasnivati njen bitak njenim nebitkom; jer izvođenje je davanje
razloga, zasnivanje. Bog je učinio materiju. Ali kako, zašto, iz čega? Teizam ne daje odgovora.
Materija je za njega potpuno neobjašnjiva opstojanost, tj, ona je granica, kraj teologije, na
njoj se ona razbija, kako u životu tako i u mišljenju.“

- „Zbiljsko u svojoj zbilji ili kao zbiljsko jeste zbiljsko kao objekt osjetila, jeste osjetilno. Istina,
zbilja, osjetilnost su identični. Samo je osjetilno biće istinito, zbiljsko biće.“

- lišenost postojanja razuma jest postojanje za druge

- teizam leži u podvojenosti razuma i srca

MARX/ENGLES, RANI RADOVI

- religija i država, obje su posrednik zmeđu čovjeka i njegove slobode

"Dovršena politička država po svojoj suštini je rodni život čovjeka u suprotnosti prema njegovu
materijalnom životu. Sve pretpostavke ovog egoističnog života ostaju van državne sfere u
građanskom društvu, ali kao svojstva građanskoga društva. Gdje je politička država dostigla svoju
pravu izgrađenost, tamo čovjek vodi dvostruki život - nebeski i zemaljski, ali ne samo u mislima, u
svijesti, nego i u zbiljnosti, u životu- život u političkoj zajednici, u kojoj se on javlja kao biće zajednice, i
život u građanskom društvu u kojemu dijeluje kao privatan čivjek, u kojem druge ljude smatra
sredstvom, samoga sebe ponižava do sredstva i postaje igračka tuđih sila." --> svjetovni rascjep
između građanskog društva i političke zajednice (opći vs. privatni interes)
- čovjek nije oslobođen od religije, on je dobio slobodu religije

--> TRŽIŠNI ODNOSI (kako funkcioniraju?)

- razlika između proizvoden i razmjenske vrijednosti proizvoda
- cjena se određuje uzajamnim djelovanjem proizvodnih troškova i konkurencije (zakon privatnoga
vlasništva) - ponuda/potražnja --> realna vrijednost
- zavisnost vrijednosti <-- cijene<--proizvod
-proizvodni troškovi--> zemljišna renta + kapital s dobitkom + plaća za rad
kapital=rad --> kapital je nagomilani rad

WIKIPEDIJA

Marx's view of history, which came to be called historical materialism (controversially adapted as the
philosophy of dialectical materialism by Engels and Lenin) certainly shows the influence of Hegel's
claim that one should view reality (and history) dialectically. However, Hegel had thought in idealist
terms, putting ideas in the forefront, whereas Marx sought to rewrite dialectics in materialist terms,
arguing for the primacy of matter over idea. Where Hegel saw the "spirit" as driving history, Marx
saw this as an unnecessary mystification, obscuring the reality of humanity and its physical actions
shaping the world. He wrote that Hegelianism stood the movement of reality on its head, and that
one needed to set it upon its feet. Despite his dislike of mystical terms Marx used Gothic language in
several of his works. In Das Kapital he refers to capital as "necromancy that surrounds the products
of labour". Though inspired by French socialist and sociological thought, Marx criticised utopian
socialists, arguing that their favoured small-scale socialistic communities would be bound to
marginalisation and poverty, and that only a large-scale change in the economic system can bring
about real change.
The other important contribution to Marx's revision of Hegelianism came from Engels's book, The
Condition of the Working Class in England in 1844, which led Marx to conceive of the historical
dialectic in terms of class conflict and to see the modern working class as the most progressive force
for revolution.
Marx believed that he could study history and society scientifically and discern tendencies of history
and the resulting outcome of social conflicts. Some followers of Marx concluded, therefore, that a
communist revolution would inevitably occur. However, Marx famously asserted in the eleventh of
his Theses on Feuerbach that "philosophers have only interpreted the world, in various ways; the
point however is to change it", and he clearly dedicated himself to trying to alter the world.

Marx's polemic with other thinkers often occurred through critique, and thus he has been called "the
first great user of critical method in social sciences."[200][201] He criticised speculative philosophy,
equating metaphysics with ideology.[205] By adopting this approach, Marx attempted to separate key
findings from ideological biases.[201] This set him apart from many contemporary philosophers.

Humans recognise that they possess both actual and potential selves. For both Marx and Hegel, self-
development begins with an experience of internal alienation stemming from this recognition,
followed by a realisation that the actual self, as a subjective agent, renders its potential counterpart
an object to be apprehended. Marx further argues that, by moulding nature in desired ways, the
subject takes the object as its own, and thus permits the individual to be actualised as fully human.
For Marx, then, human nature—Gattungswesen, or species-being—exists as a function of human
labour. Fundamental to Marx's idea of meaningful labour is the proposition that, in order for a
subject to come to terms with its alienated object, it must first exert influence upon literal, material
objects in the subject's world. Marx acknowledges that Hegel "grasps the nature of work and
comprehends objective man, authentic because actual, as the result of his own work", but
characterises Hegelian self-development as unduly "spiritual" and abstract. Marx thus departs from
Hegel by insisting that "the fact that man is a corporeal, actual, sentient, objective being with natural
capacities means that he has actual, sensuous objects for his nature as objects of his life-expression,
or that he can only express his life in actual sensuous objects." Consequently, Marx revises Hegelian
"work" into material "labour", and in the context of human capacity to transform nature the term
"labour power"

According to Marx capitalists take advantage of the difference between the labour market and the
market for whatever commodity the capitalist can produce. Marx observed that in practically every
successful industry input unit-costs are lower than output unit-prices. Marx called the difference
"surplus value" and argued that this surplus value had its source in surplus labour, the difference
between what it costs to keep workers alive and what they can produce. [85] Marx's dual view of
capitalism can be seen in his description of the capitalists: he refers to them as to vampires sucking
worker's blood, but at the same time,[200] he notes that drawing profit is "by no means an injustice" [85]
and that capitalists simply cannot go against the system. [203] The true problem lies with the
"cancerous cell" of capital, understood not as property or equipment, but the relations between
workers and owners—the economic system in general

The German philosophers who wrote immediately after the death of Hegel in 1831 can be
roughly divided into the politically and religiously radical 'left', or 'young', Hegelians and the
more conservative 'right', or 'old', Hegelians. The Right Hegelians followed the master in
believing that the dialectic of history had come to an end—Hegel's Phenomenology of Spirit
reveals itself to be the culmination of history as the reader reaches its end. Here he meant that
reason and freedom had reached their maximums as they were embodied by the existing
Prussian state. And here the master’s claim was viewed as paradox, at best; the Prussian
regime indeed provided extensive civil and social services, good universities, high
employment and some industrialization, but it was ranked as rather backward politically
compared with the more liberal constitutional monarchies of France and Britain.

The Young Hegelians drew on both Hegel's veneration of Reason and Freedom (as the
guiding forces of history) and his idea that the 'Spirit' overcame all that opposed reason and
freedom. They felt Hegel's apparent belief in the end of history conflicted with other aspects
of his thought and that, contrary to his later thought, the dialectic was certainly not complete;
this they felt was (painfully) obvious given the irrationality of religious beliefs and the
empirical lack of freedoms—especially political and religious freedoms—in existing Prussian
society.

It is important to note that the groups were not as unified or as self-conscious as the labels
'right' and 'left' make them appear. The term 'Right Hegelian', for example, was never actually
used by those it was later ascribed to, namely, Hegel's direct successors at the Fredrick
William University (now the Humboldt University of Berlin). (The term was first used by
David Strauss to describe Bruno Bauer—who actually was a typically 'Left', or Young,
Hegelian.)

Feuerbach talks of how humankind is equally a conscious being, more so than God because humans
have placed upon God the ability of understanding. Humans contemplate many things and in doing
so they become acquainted with themselves. Feuerbach shows that in every aspect God corresponds
to some feature or need of human nature. As he states,
"In the consciousness of the infinite, the conscious subject has for his object the infinity of his own
nature."
Instead, Feuerbach concludes, "If man is to find contentment in God," he claims, "he must find
himself in God."
Thus God is nothing else than human: he is, so to speak, the outward projection of a human's inward
nature. This projection is dubbed as a chimera by Feuerbach, that God and the idea of a higher being
is dependent upon the aspect of benevolence. Feuerbach states that, “a God who is not benevolent,
not just, not wise, is no God,” and continues to say that qualities are not suddenly denoted as divine
because of their godly association. The qualities themselves are divine therefore making God divine,
indicating that humans are capable of understanding and applying meanings of divinity to religion
and not that religion makes a human divine.
The force of this attraction to religion though, giving divinity to a figure like God, is explained by
Feuerbach as God is a being that acts throughout humans in all forms. God, “is the principle of
[man's] salvation, of [man's] good dispositions and actions, consequently [man's] own good principle
and nature.” It appeals to humankind to give qualities to the idol of their religion because without
these qualities a figure such as God would become merely an object, its importance would become
obsolete, there would no longer be a feeling of an existence for God. Therefore, Feuerbach says,
when humans remove all qualities from God, “God is no longer anything more to him than a negative
being.” Additionally, because humans are imaginative, God is given traits and there holds the appeal.
God is a part of a human through the invention of a God. Equally though, humans are repulsed by
God because, “God alone is the being who acts of himself.”
Alienation is the systemic result of living in a socially stratified society, because being a mechanistic
part of a social class alienates a person from his and her humanity. The theoretic basis of alienation
within the capitalist mode of production is that the worker invariably loses the ability to determine
his or her life and destiny, when deprived of the right to think (conceive) of himself as the director of
his actions; to determine the character of said actions; to define their relationship with other people;
and to own the things and use the value of the goods and services, produced with their labour.
Although the worker is an autonomous, self-realised human being, as an economic entity, he or she
is directed to goals and diverted to activities that are dictated by the bourgeoisie, who own the
means of production, in order to extract from the worker the maximum amount of surplus value, in
the course of business competition among industrialists.

Marx explained alienation thus:

Let us suppose that we had carried out production as human beings. Each of us would have, in
two ways, affirmed himself, and the other person. (1) In my production I would have
objectified my individuality, its specific character, and, therefore, enjoyed not only an
individual manifestation of my life during the activity, but also, when looking at the object, I
would have the individual pleasure of knowing my personality to be objective, visible to the
senses, and, hence, a power beyond all doubt. (2) In your enjoyment, or use, of my product I
would have the direct enjoyment both of being conscious of having satisfied a human need by
my work, that is, of having objectified man’s essential nature, and of having thus created an
object corresponding to the need of another man’s essential nature... Our products would be
so many mirrors in which we saw reflected our essential nature.[1]

Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i

kao postavljenost, negacija i negacija negacije.

 Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma;

 antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba;
 sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj -
stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove
suprotnosti u jednom visem jedinstvu.

U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se

neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan
(nadmašen) višim stupnjem.

 „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s
jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu
misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji
ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao
suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve
dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom
razvitku". (E. Bloch)”

(―)
Ulogu sinteze u "shemi trojedinstva" objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između
afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). "Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je
jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao
pretvoren u višu istinu" (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina "ukinuti" slično
tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi "Kako čitati Hegela":

 „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano,
relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za
jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome
što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata
cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i
stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega
jednostranog i ograničenog, naime "subjektivnog" karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa
dakle i shvatljiviji aspekt 'objavljenog' stvarnog". (A. Kojeve)”

(―)

Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak
tročlanog niza.