Professional Documents
Culture Documents
Otuđeni - BookLand - Vreme Suočavanja
Otuđeni - BookLand - Vreme Suočavanja
Roddy dovede lejdi Abigail iz kuhinje po Eliseinom zahtevu i ona je stigla u sobu
za crtanje pomalo bez daha, sa izrazom nade i iščekivanja na licu.
„Da li ste bili u mogućnosti da vidite moju majku, gospođice DeVries?“ Abigail je
pitala, žureći napred.
„Jesam,“ Elise odgovori, skidajući periku i raščešljavajući kosu prstima masirajući
skalp.
„Da li je bila dobro? Sigurno ste mogli videti da je sve u redu sa njom?“
Elise je dopustila da joj ruke padnu dok je posmatrala ženu pred sobom. Abigail je
držala svoje ruke na snažnim kukovima, plava kosa joj je bežala iz stroge krune
pletenica na vrhu glave. Sekunde su prolazile, a Elise još uvek nije progovorila.
Nada u očima lejdi Abigail je nestala i bila zamenjena dubokom pomirljivošću.
„Gde živi Noah trenutno?“ Elise ju je konačno upitala. Nije želela više da gubi
vreme.
Žena je prebledela pre nego što se jasno crvenilo rasulo po njenim obrazima
okrenuvši glavu. „Moj brat je mrtav.“
Lejdi Abigail je lagala. Ona, kao i King, je znala da je Noah Ellery živ.
„U pravu ste za jednu stvar, moja damo,“ reče Elise. „Ne mislim da nešto nije u
redu sa Vašom majkom ili njenim umom. Pa ipak Vaš rođak plaća enormno da bi
bila zatočena, podvrgnuta mučeničkim tretmanima koji nemaju nikakvih lekovitih
koristi, ali će je vrlo verovatno ubiti u roku od mesec dana. Možda dva.“
„O Bože.“ Lejdi Abigail sede naglo na kauč.
„Reći ću Vam šta ja mislim, moja damo, a Vi jednostavno možete da se složite ili
ne složite sa mnom. Mislim da niko ne može naslediti vojvodstvo ako trenutna,
mentalno zdrava vojvotkinja insistira na tome da je njen sin, zakoniti naslednik,
živ.“ Elise je prišla i sela do Abigail. „Sa takvom tvrdnjom, imanje može biti vezano
u nedogled.“
Lejdi Abigail je prekrila lice rukama. „Ovo je tako strašna zbrka,“ promrmljala je
kroz prste. Zvučalo je da je na ivici suza. „Prokleti Francis i njegova prokleta
pohlepa.“
„Nikada niste promislili šta bi se moglo desiti nakon smrti Vašeg oca?“
„Naravno! Ali nisam ni pomislila da bi Francis mogao da uradi… ovo.“ Abigailin
glas je bio jedva čujan.
„Ne postoji niko kome biste se mogli obratiti za pomoć?“ Elise upita. „Stari
prijatelji? Sigurno bi neko sa dovoljno političkog i društvenog uticaja mogao da se
založi za Vas? Vi ste, naposletku, kćerka vojvode.“
Abigail odmahnu glavom. „Nemam prijatelje u Londonu više. Bojim se da sam
spalila sve te mostove, iako moram priznati sve do sad nisam zbog toga zažalila.
Članovi elite su više voljni da se udruže sa novim naslednikom vojvodstva
Ashlanda nego sa kćerkom ludače.“ Besno je frknula. „A onda se ljudi pitaju zašto
sam napustila London bez da sam se ijednom okrenula.“
Elise uzdahnu. Ništa od ovoga što je Abigail rekla nije bilo iznenađujuće, ali i
dalje su bile na početku. „Da li je Vaš brat zaista lud, kao što Francis
implicira?“ Elise je pokušala drugačiji pristup, iako je zazvučala malo okrutno zbog
načina na koji su reči izgovorene. „Da li je to razlog zašto ne želi biti pronađen?“
Abigail se brinula o koncu koji je visio sa njenog rukava. Usne su joj se skupile u
tanku crtu. „Možda nije govorio kad je bio dete, ali Noah nije lud.“
„Niti je mrtav,“ potaknu je Elise.
Žena odmahnu glavom očajnički.
Elise je osetila mali nalet zadovoljstva. Sada je bilo pomaka. „Gde je onda on?
Zaista se plašim da je on jedina osoba koja ima dovoljno moći da spasi Vašu majku
na vreme. Mora biti doveden nazad u London.“
„Ne znam gde su ga moji roditelji poslali. Jednog dana sam došla kući i on
jednostavno nije bio tu. Imala sam samo četrnaest u to vreme, a oni su odbili da mi
kažu bilo šta. Njegovo ime više nije izgovoreno u domaćinstvu sve do pre pet
godina kada je otac poseo moju majku i mene i rekao nam da je Noah mrtav. Nije
nam dao nijedan detalj o tome kako je umro, ali je zahtevao da prihvatimo smrt
mog brata kao činjenicu i nastavimo dalje.“
Pa, to nije pomoglo. Abigail očigledno nije znala gde je Noah mogao biti. Mogla je
to biti Škotska. Ili Francuska. Ili bi čak mogao biti i na mesecu. Ali ako nije imala
ideju gde je otišao… „Kako onda znate da je živ?“
S prednje strane haljine, Abigail je pažljivo skinula broš i predala ga Elise. Bio je
težak, nije bio izrađen od strane draguljara, već verovatnije kovača. Bio je to komad
grube pojednostavljene lepote, sitnih čeličnih niti oblikovanih u ružu.
„Poslao mi je ovo, šest meseci nakon mog venčanja, zajedno sa pismom.“
„Pismom? Vaš brat je najavio svoje uskrsnuće pismom?“ Dragi Bože.
„Da.“ Abigail frknu, zvučeći pomalo odbrambeno. „Kad sam se povratila od šoka,
uvidela sam da je to najlepši venčani poklon o kojem sam mogla sanjati.“
„Je li Vam to pismo reklo gde se nalazi?“
„Ne. Samo je pisalo da me voli i da je ponosan na mene što sam našla hrabrosti da
izaberem svoju sreću. Tražio je da ga ne tražim, ali da mu verujem da je pronašao
meru za sreću.“
„Da li je pisalo gde je bio poslat kao dete?“
„Ne.“ Lomila je ruke u krilu. „Ali...“
„Ali šta?“
„Čak i kad bih mogla da pronađem Noaha, ne znam da li bi se vratio u London.“
„Molim?“ Elise nije bila sigurna da je dobro čula. „Vaša majka – njegova majka –
možda umre zatočena, Vaš rođak želi da ukrade celo vojvodstvo od njega, i on ne
želi da se vrati u London?“ Abigail je rekla kako Noah Ellery nije lud, ali je Elise
počela da se pita.
Abigail je tužno pogledala u Elise. „Jedino što je rekao u svom pismu je bilo da su
naši roditelji mrtvi za njega. I da se nikad ne bi vratio u svet u kojem je rođen.“
Elise je zauzdala jecaj. Sve je postajalo komplikovanije svakom sekundom.
„Ali bila je poštanska marka Nottinghama na pismu,“ Abigail izusti. „I moj muž
je prepoznao izradu broša. Bio je šegrt zajedno sa jednim kovačem koji je voleo da
pravi takav nakit od ostataka metala. I zasigurno je pronašao inicijale na dnu
nakita.“
Elise je okrenula broš i začkiljila ka sitnim slovima izrađenim duž donje ivice
čelične osnove. „J.B.“
„To je kovač po imenu John Barr. On živi i radi u Nottinghamu.“
I sada je bio jedina poveznica sa nestalim vojvodom. Nije nekakav trag, zasigurno.
Ali početna tačka jeste. Nije bilo sigurno da je Noah Ellery još uvek bio u
Nottinghamu. Ali bez obzira koliko je neka osoba bila pažljiva u sakrivanju tragova,
mali tragovi su neizbežno bili ostavljani. A Elise je bila veoma dobra u
pronalaženju takvih tragova.
Nažalost, ostali su bili u potrazi takođe.
„Da li još neko zna za broš ili da je Vaš brat još uvek živ?“ Elise upita hitro.
„Samo moj suprug. I moja majka.“
Samo toliko je bilo i očigledno. „Jeste li joj Vi rekli to?“
Abigail klimnu. „Kada sam se udala, otac me se odrekao. Ali ona se suprotstavila
mom ocu i došla da me poseti tajno kad mi se prvi sin rodio. Još uvek je bila
slomljenog srca zbog Noaha. I dok je držala mog sina, slomilo se moje srce dok sam
razmišljala kako bi mi bilo da izgubim svoje dete. Možda sam pogrešila. Ali sam joj
rekla. Pokazala joj Noahino pismo.“
„Shvatam. Ali ste sigurni da nikome drugom niste pokazali pismo?“
„O Bože.“ Abigailino lice odjednom preblede. „Pismo. Čuvala sam ga u kutiji u
kojoj je bilo par safirnih minđuša koje sam sačuvala iz moje mladosti. I ukradena
je.“
„Kada?“ Elise je zahtevala. King nije spomenuo pismo, niti provalu Abigailinog
doma. Ma koliko nezamislivo bilo, sveznajućem Kingu su promakle dve značajne
informacije.
„Dan pre nego što sam došla ovde u London. Mislila sam da su lopovi tražili
nakit. Ali nisu, zar ne?“
Elise je rukama frustrirano protrljala lice pre nego što je odmahnula glavom.
„Ne.“
Ako je Abigail bila u pravu da su samo ona i njena majka jedine znale za Noahino
pismo, bilo je očigledno da se Elleryju, ili ljudima koje je unajmio, veoma, veoma
posrećilo. Nameračili su se na kuću lejdi Abigail bez nade da će naći išta korisno i
naišli na rudnik zlata.
„Francis ima ljude koji traže Noahu, zar ne?“ Abigail prošapta.
Elise je razmišljala da li je mudro reći Abigail sve. Na kraju joj je rekla: „Da. I
apsolutno je neophodno da ga prva ja nađem.“
Lejdi Abigail je pritisnula rukom usta. „Ubiće Noahu ako ga pronađu.“
Elise klimnu nevoljno glavom, iako joj je laknulo što je Abigail shvatila.
„Da.“ Zastala je. „Ako ga budu mogli naći. Izgleda da se vrlo dobro sakrio.“
Abigailine oči su se napunile suzama. „Šta da radim?“
„Vi nećete ništa da radite,“ Elise joj reče. „Ostaćete ovde kao naš gost i izbegavati
Elleryja. I šta god da radite, ne spominjite svog brata, ili činjenicu da je živ, ikome
van ovih zidova. Poslednje što mi treba je kad se vratim da vidim da je Vaš rođak
nekako uspeo i Vas da zatvori u Bedlamu.“
„Ali – “
„Mogu da nađem Vašeg brata?“ Elise joj reče, pokušavajući da joj glas bude pun
ohrabrenja iako se nije tako osećala u tom trenutku. Ako je Noah Ellery uspeo ostati
nevidljiv tolike godine, neće biti lako. „Veoma sam dobra u nalaženju ljudi koji ne
žele biti nađeni.“ Taj deo, barem, je bio istinit.
„Ne mogu ga izgubiti ponovo,“ lejdi Abigail prošaputa. „Molim Vas, gospođice
DeVries. Nađite mog brata i vratite ga.“
Treće poglavlje
Posmatrala ga je.
Noah je mogao osetiti Elisein pogled na sebi dok je okretao svoju kobilu u pravcu
kuće i usmeravao je u miran kas. Ništa nije rekao, uživao je u tišini. Uvek su se
drugi borili sa tišinom, koji su osećali da moraju ispuniti prazninu ćaskanjem, ili
očekivali od njega da čini isto. Ali Elise ništa nije rekla. Milju su prošli. I još uvek ga
je samo posmatrala dok je vozio.
Još jedna milja prođe.
„Imali li nešto rečne trave u mojoj kosi?“ Našao je činjenicu da je prvi progovorio
veoma ironičnom.
„Ne.“ Ukoliko je bila posramljena što je uhvaćena kako ga proučava, nije to
pokazala.
„Moji zubi?“
Trznule su joj se usne. „Ne.“
„Da li Vam je hladno?“
Napravila je čudan zvuk i skrenuo je pogled sa leđa svoje kobile dovoljno dugo
da je vidi kako grize svoju donju usnu. „Ne,“ reče mu. „Ne, prilično mi je toplo,
hvala Vam.“ Pokazala je na njegovu košulju koja je još uvek bila preko njene mokre
odeće.
Noah klimnu, vraćajući pažnju na put. Pogled na nju u njegovoj košulji je
podsticala stvari u njemu koje nije ranije iskusio. Nije primetio ranije, možda jer su
bili okruženi ljudima, ali sada, na ovom putu, sami, činilo ga je… posesivnim.
Zaštitnički nastrojenim. Učinilo je da se seti kako je bilo osetiti je pod rukama dok je
navlačio tkaninu preko njene glave i niz njeno telo.
Učinilo je da poželi saznati kako bi bilo da je skine. Kako bi bilo da svuče tu
prljavštinu s njene kože i prođe rukama preko svake obline i –
„Trebalo bi sad da skinete svoje čizme,“ Elise reče kraj njega.
„Molim?“ Bio je preneražen mišlju da je pravac njegovih raskalašnih misli bio
tako jasno vidljiv na njegovom licu.
„Vaše čizme. Natopljene su. Ako ih ostavite da se suše na Vašim stopalima,
trebaće tim volova da ih skine kasnije.“
Skoro je odahnuo od olakšanja. Ali nije mislio da skine čizme. Ili bilo koji deo
svoje odeće. Pozajmio je jedinu košulju koju je mogao, jednu neprijatno malu,
posebno da ona ne bi morala da trpi vožnju dugu tri milje pored polugolog
muškarca. Možda nije vitez, ali nije bio ni kreten. „Skinuću ih kad stignemo.“
„Kako želite.“ Slegnula je ramenima pre nego što je vratila pogled na njega.
„Hvala Vam,“ reče iznenada.
„Što nisam skinuo odeću?“ Čizme. Mislio je reći što nije skinuo svoje čizme.
Pogrešna reč se omakla. Osetio je kako mu vrućina obuzima obraze i pripremio se
na dobro zasluženu pridiku.
Elise se nasmeja.
Okrenuo se da je pogleda.
„Mislim, gospodine Lawson, da nije bilo mnogo žena koje su stajale ovo popodne
na tom putu, a da nisu bile oduševljene što ste skinuli svoju odeću.“
Vrućina koja se prikradala njegovom licu je buknula. Skrenuo je pogled, ne
znajući šta da kaže.
„Vi ste veoma zgodan čovek, gospodine Lawson,“ Elise nastavi pored njega,
zvučeći veoma zabavljeno. „I dok bi se prava dama pretvarala drugačije, i
zasigurno nikad ne bi bila neotesana da to spomene u razgovoru, smatram da je
ignorisanje istine bespotrebni napor.“
Noah nije znao šta da radi sa ovom ženom koja je njegovu grešku preokrenula u
neočekivani kompliment. „Hvala Vam,“ pokušao je.
„Nema na čemu,“ reče sa zadovoljstvom.
„Ali Vi jeste u mnogo čemu dama,“ pobunio se, premeštajući se u neprijatnosti.
„Lepo je od Vas što to kažete ženi koja nosi pantalone.“ Iscerila mu se, naboranih
uglova očiju u nesputanom humoru.
U otkucaju srca Noah je shvatio da mu je nestao vazduh iz pluća. Bože, bila je
prelepa. Čak i sa kosom koja se sušila u mutan oblak bogatih smeđih talasa i sa
trunjem blata na temenu, bila je najlepša stvar koju je ikada video.
„Da li sam Vas postidela?“ pitala je.
„Ne.“ Oči su joj zaigrale.
„Možda malo,“ priznade.
„Ponovo, bojim se da se ne mogu izviniti za istinu.“ Nasmejala mu se nevaljalo i
shvatio je da joj uzvraća, uhvaćen u njenoj zaraznoj sreći. Čuo je kako je oštro
uzdahnula i onda skrenula pogled.
„Ono na čemu sam želela da Vam zahvalim je za Vašu pomoć na reci.“ Gledala je
u daljinu negde preko leđa njegove kobile. „Drago mi je što ste uskočili tada.“
Noah je osetio ivice kožnih traka da mu se usecaju u dlanove dok je pojačao stisak
ruku oko njih. U podsvesti, to što je uopšte pomogao ga je šokiralo. Mrzeo je reku i
njenu mračnu, hladnu vodu. Mada nije ni mislio o vodi kad ju je video da se muči
sa dečakom. Stare uspomene su izvirale, donoseći sa njima ružnoću koja ih je
pratila svaki put. „Da.“ Bio je to jadan odgovor, ali je bio jedini za koji je verovao
sebi da ga može reći.
Klimnula je kratko i zadenula buntovnu kovrdžu iza uha, očigledno ne nalazeći
ništa čudno u njegovom odgovoru.
„London iz?“ izbrblja, želeći da se iskupi, ali nije našao prave reči. ’’Da li si iz
Londona?’’ je želeo da je pita, pre nego što su ružne uspomene našle put do njegove
svesti i učinile da mu bude teško da se skoncentriše.
„Jesam,“ Elise odgovori. „I moram priznati da je bilo dobro otići iz grada. Nekim
danima smrad leti je bio dovoljan da padneš s konja.“
Noah je zurio pred sobom, ne želeći da veruje da je mogla ili jeste jednostavno da
ignoriše ili prihvati njegov bizarni govor. Ponovo. Mora da ga smatra vickastim.
Okrenula se u svom sedištu, odvajajući mokru tkaninu od svojih nogu sa
odsutnim pogledom iznerviranosti. „Jeste li bili tamo?“ upita ga. „ U Londonu
leti?“
Jesam. Stresao se. Jasno se sećao Londona za vreme leta. I kakav je bio London
zimi. I ostalim dobima između. „Ne.“
„Pa,“ reče, lepršajući rukama u očiglednom pokušaju da se osuši brže. „Niste
mnogo propustili.“
Noah ju je gledao kutom oka. Misao ga je pogodila da, u njegovoj talasastoj košulji,
je izgledala kao prevelika roda koja pokušava da poleti, i najednom se uhvati da se
smeši, a loše uspomene su se povlačile istom brzinom kojom su došle.
„Ponovo mi se smejete,“ prokomentarisala je ciknuvši.
„Da.“
„Barem ste iskreni, gospodine Lawson.“
Osmeh mu nestade. Nije bio iskren ni u vezi čega. Nije bio iskren ni u čemu više
od decenije. I shvatio je da bi želeo da može. Samo na trenutak, želeo je da kaže
ovoj ženi nešto o sebi što je bila istina. „Mešam reči dok govorim,“ reče iznenada.
Eto. Bio je iskren u vezi toga.
Njeno mlataranje je prestalo i posmatrala ga je, jedna bora joj se ocrtala na čelu.
„Pa?“
„Pa?“ ponovio je.
Okrenula je dlanove na gore. „Pa?“
Noah nije bio siguran šta da kaže. Naišao je na nedostatak sažaljenja i sumnje i
neumesnost na koju je inače nailazio kad bi drugi postali svesni njegove poteškoće.
„Zar Vam to ne smeta?“
„Ja ne znam pevati,“ promrmlja.
„Ne umete pevati?“ Bio je zbunjen. Kakve je to veze imalo sa –
„Zar Vam to ne smeta?“
Trepnuo je na to. „Šta?“
„Ne tolerišem da budem sputana, ali to već znate. Ne mogu podneti pacove i kad
sam ljuta znam da opsujem. Veoma uvredljivo, moram dodati. Na francuskom.“
Noah je bio svestan da mu je vilica padala.
„Još nešto?“ Elise se igrala svojom gustom kosom sad, pokušavajući da je ponovo
uplete u pletenicu.
„Šta?“ Pa, ako ga nije smatrala vickastim ranije, sad će sigurno.
S uzdahom je odustala od kose. „Mislila sam da poredimo svoje nedostatke. Ili
bar nedostatke koje drugi smatraju da imamo.“
„Umm.“
„Želite li da se setim još nekih?“ Zabacila je glavu i počela da broji na prste.
„Nisam umesna dama, ali to je verovatno očigledno jer nosim pantalone. Ne
dozvoljavam nikome da mi dira moju pušku –“
„Vašu pušku?“ Noah nije bio siguran gde i kada je ovaj razgovor krenuo u
potpuno drugom smeru. „Vi imate pušku?“
Značajno ga je pogledala. „Privezana je kaišem za mog konja. Nije baš mala.
Pomislila bih da ste je primetili.“
„Zašto posedujete pušku?“
„Verovatno iz razloga zbog kojih većina ljudi ima pušku,“ odgovorila je, ne
odgovarajući mu uopšte.
Noah se setio dugog zavežljaja umotanog u masnu tkaninu. „Mislio sam da su to
šipke za šator. Ili nešto slično.“ Iskreno nije ni mislio mnogo o sadržini istog, uopšte.
„Šipke za šator.“ Zacerekala se. „Veoma ste duhoviti, gospodine
Lawson.“ Odmahivala je glavom i razmišljala šta bi mogla sledećim prstom da
navede. „Sad, da vidimo. Rečeno mi je da ponekad hrčem dok spavam –“
„Stanite,“ Noah zausti. „Nije ovo na šta sam mislio uopšte.“ Nije želeo da započne
poređenje navodnih propusta, ova apsurdna diskusija stvari koje su bile nevažne.
Ovi… nedostaci koje je mislila da ima nisu bili nedostaci. To su bile stvari koje su je
činile jednom od najintrigantnijih ljudi koje je ikada upoznao.
Elise je susrela njegov pogled. „Zaista me nije briga ako ne možete pronaći prave
reči svaki put, gospodine Lawson. Ali bi me zaista bilo briga kad biste dirali moju
pušku bez pitanja.“
Osećaj nečega nepoznatog je raslo u njegovim grudima, stezalo i cedilo njegovo
srce. Nešto što je preplavljivalo njegove vene, nešto nesmotreno i divlje što je
učinilo da ga napusti sav oprez. Sve što je mogao da uradi je da je ne dotakne. Da
ne uroni rukama u njene blatom umrljane kovrdže i ljubi je bezumno. Nikad nije
sreo nekog poput nje. Bio je preplašen da nikad ni neće. „Sasvim fer,“ izgovori.
„Drago mi je da smo to rešili.“ Naslonila se nazad, trepnuvši kad su kola naišla na
rupu na putu. „Ko je John Barr?“
Noah udahnu duboko, pokušavajući da ponovo nađe balans. „John? On je kovač.
Jedan od najboljih. Nema šta ne može popraviti. Plugove, oružje. Potkovaće i vašeg
konja, takođe, ako Vam je potrebno. Ima mirnu ruku čak i sa najsvadljivijim
konjima.“
Elise odmahnu glavom. „Ne, mislim, ko je John Vama? Rekli ste da Vam je njegov
sin porodica. Jeste li u rodu?“
Bilo je potpuno razumno pitanje. Pažljivo je odgovorio. „On je moja porodica. Ne
po krvi, ali isto porodica.“ Uglom oka video je kako se nasmejala.
„Ah.“ Bilo je razumevanja u tom jednom uzdahu.
„Da li Vi imate porodicu?“
Njene oči boje kestena su ga opet pronašle. „Imam. Brata po krvi. I sestru. Ne po
krvi, ali isto porodica.“
Shvatio je da se smeška zajedno sa njom.
„Imaš li braću ili sestre?“ upita ga.
Osmeh mu ispari. „Ne.“ Bio je trenutan, siguran odgovor, ali uspomene na nežne
oči Abigail i njenog hrabrog srca preplavile su mu misli.
„Žao mi je,“ Elise reče kraj njega.
„Izvinite?“
„Nisam želela da Vam vraćam bolne uspomene.“
Isuse, da li je bio toliko providan? „Imao sam jednom sestru,“ priznao je. A onda
nije mogao da se natera da kaže bilo šta drugo.
„Kako se zvala?“ pitala je.
„Abby,“ rekao je, shvativši da nije izgovorio ime svoje sestre naglas više od
decenije. „Njeno ime je bilo Abby.“ Osetio je Eliseinu ruku na ramenu, laki, lepršavi
dodir. Izgledalo je kao da je želela da ga pita još nešto, ali se predomislila.
Dođavola, skoro pa su stigli kući. Još jedna milja u ovim kolima i priznaće svaku
duboku, mračnu tajnu o svojoj prošlosti ženi koju nije ni poznavao. Bilo je
zastrašujuće kako mu se lako male istine omaknu sa usana u njenom prisustvu.
„Uskoro stižemo.“ Naveo je svoju kobilu na poznatu stazu koja je vodila kroz
šumarak.
Elise se uzvrpolji još jednom, po svoj prilici zbog nelagodnosti u svojoj mokroj
odeći. „Hvala Bogu.“
Osećaj koji je delio svim srcem.
Peto poglavlje
Izgubio je razum.
Ovoga puta stvarno. Noah bi to možda našao smešnim da mu se život nije
urušavao pod nogama.
Zamahivao je sekirom više no što je bilo potrebno, i još jedna cepanica se
raspolovila pod oštricom, mali delovi se raštrkaše pod silinom. Ostavio ih je tu da
leže, među hiljadama sličnih delova i dohvatio novu cepanicu, nameštajući je na
široki panj. Ponovo je zamahnuo sekirom, mišići su mu vrištali protestno, ali je
zanemarivao bol. Prigrlio ga, čak. Trebao je nešto nepromišljeno, nešto da odnese
kakvo god bilo to ludilo koje ga je uhvatilo od kad je izvukao prelepu ženu iz reke
Leen.
Otišao je do štale jutros, uveren da je imao čvrst stav povodom onoga što je morao
uraditi, odlučan da će videti Elise DeVries bezbedno daleko od njegove farme.
Dalje od njega. Samo što… Samo što se nekako našao ljubeći je ponovo. I ne samo
ljubeći je. Želeći je takvim intenzitetom koji je prkosio razumu. Ignorišući sve što ju
je zapravo i dovelo u njegov život.
Ne razumem šta mi radiš.
Izbrbljao je tu istinu dok mu je um još uvek bio usporen i omamljen požudom.
Bila je poput zavisnosti, nešto čemu je bio nemoćan da odoli, čak iako je shvatao
koliko je bila opasna. Nikad nije iskusio takvo nešto pre, i uznemirilo ga je
neopisivo.
Twack. Još jedna cepanica je pala pod njegovom oštricom.
Čak je i sam mogao da oseti vrelu krv i kako mu se prepone ukrućuju misleći o
njoj. Misleći o njenim raskošnim oblinama, njenim pametnim ustima, kako se činilo
da zna kako da ga dodirne na način na koji je želeo. Nije bila stidljiva, niti je bilo
tragova kukavičluka i lukavstva. Bila je žena koja je tačno znala šta želi, a to ga je
uzbuđivalo neizmerno.
A tu su i bile njene reči za koje se nije želeo uhvatiti.
Uz Vas sam, ne protiv Vas.
Pa, i nije bila, zar ne? Samo njeno prisustvo je pretilo svemu što je izgradio.
Ipak duboko u sebi, da li je Noah zaista verovao da će njegova prošlost ostati
zakopana zauvek? Da li je zaista očekivao da ga niko nikad neće prepoznati?
Govoreno mu je još od najranijeg doba da je pljunuta slika svoga oca. Bilo je
verovatno da je vreme samo naglasilo sličnost. A postoji sigurno velika količina
sreće da ga do sada niko nije prepoznao. Ili, u najmanju ruku, što ga nije pitao za
poreklo. Da, možda je izbegavao prepune konake gde su putnici iz Londona opijali,
ali ukoliko nisi potpuni pustinjak, bilo je nemoguće u potpunosti izbeći strance.
Kad je Noah napustio za svagda London, nije mnogo razmišljao o dalekoj
budućnosti, osim da želi da ostane nevidljiv i ostane relativno blizu Abigail tako da
je može nadgledati neprimećeno. Jednom kad se ovde nastanio, dani su se
pretvorili u nedelje pa onda mesece pa zatim godine, i Noah je dozvolio vremenu
da mu stvori iluziju o bezbednosti.
Ali to je bilo samo to zapravo. Iluzija. I možda bi trebalo da zahvali Elise DeVries
koja se pojavila na njegovom pragu i nije Tragač ili sudija za prekršaje. Što nije
značilo da će ići igde blizu Londona. Bez obzira na priču koju mu servira.
„Očekujete zimu ranije?“ Gospođa Pritchard je stajala na uglu kuće, ruku na
bujnim bokovima odmeravajući haos oko njega od one uredne gomile cepanica koje
su čekale da se iscepaju.
Noah dohvati još jednu cepanicu iz splasnute gomile i postavio je na panj. Znoj
mu je ulazio u oči, a košulja mu je bila zalepljena za telo.
Twack.
„Treba se to obaviti pre ili kasnije,“ promrmlja. „Drva će se brže osušiti ovako.“
„Mmm-hmm.“ Njena sumnjičavost je bila glasna i jasna.
Noah je izbegavao da pogleda u svoju domaćicu. Umesto toga je posegnuo za još
jednom cepanicom i ispustio je na panj. Pogledao je u prstenove koji su bili vidljivi
na panju gde je duga sekira odvojila stablo. Išli su u krug i u krug, postajući sve
manji i manji kako su se približavali sredini. Baš kao i njegove misli, gomilale su se
u nerazrešive krugove, ne vodeći se nikakvom logikom.
„Imam sestru,“ rekao je iznenada, naslanjajući se na dršku sekire i zureći dole u
udubljenja i proreze koji su prekrivali površinu panja. Nije znao zašto je to rekao.
Osim što je Abigail bila jedina njegova bol. Bilo je čudno, koliko mu je nedostajao
neko ko toliko dugo nije bio tu. I govoreći o njoj naglas najednom ju je učinilo
bližom.
„Imate?“ Mogao je čuti iznenađenje u domaćicinom glasu.
„Živi u Derbyu. Sa svojim mužem i decom.“
„Vi ste ujak.“ Sad je gospođa Pritchard zvučala oduševljeno.
„Jesam.“ Pogodilo je Noaha to što nije razmišljao zaista o tome na taj način. Da
nikad nije zaista razmišljao kakva su bila Abigailina deca. Da li su bila nežna i
darežljiva kao što je ona bila kao mala. Još jedan sloj krivice ga je prekrio poput
tamne ugljene prašine. Noah je proveo toliko vremena fokusiran na svoj život, na
održavanje i zaštitu svoje nove, savršene stvarnosti, da mu je to dalo premalo
vremena da razmisli o njenoj, čuvao je misao da je bila zadovoljna. „Treba joj moja
pomoć. Mojoj sestri, mislim.“
„Pa kada krećete?“
Noah podiže pogled. „Zbog čega mislite da idem?“
Gospođa Pritchard se namršti. „Ona je Vaša sestra.“
„Nisam je video veoma dugo.“
„Pa?“ Njegova domaćica je počela zvučati poput Elise.
„Želi da dođem u London.“
Gospođa Pritchard uzdahnu duboko. „Ukoliko ste zabrinuti zbog farme, nemojte
biti. Tu sam ja i Carterova dva najmlađa momka uvek traže neki posao. Bili su od
izvrsne pomoći za vreme prošlogodišnje žetve.“
„Nisam zabrinut zbog farme.“ Farma je bila poslednja stvar o kojoj se brinuo.
„Onda oko čega brinete?“
Svega ostalog. Ali ništa što bi mogao reći gospođi Pritchard. Ništa što bi odnelo
prokletu krivicu koja je rasla od trenutka kad je Elise izustila reči Abigail Vas treba.
„Ona je Vaša sestra,“ njegova domaćica je čvrsto ponovila, dodajući još krivice na
njegovu odveć znatnu gomilu. „Znate šta treba da uradite. Ništa drugo zapravo
nije važno.“
„Nije baš tako jednostavno.“
„Samo ako izaberete da ga zakomplikujete.“
Noah se nasmeja podrugljivo u tišini. Ništa on nije odabrao. Komplikovano je
odabrano u njegovo ime. Komplikovano je bilo pokrenuto onog dana kada su njegovi
roditelji odlučili da ga prokrijumčare iz svoje kuće u kola sa rešetkama.
„Možda,“ rekao je, samo da ne bi morao da se raspravlja. Izvukao je sekiru iz panja
i podigao je iznad glave.
„Da li Vam je Vaša sestra ikad pomogla kad je Vama bilo potrebna pomoć?“
Thunk. Sekira je nespretno skliznula sa cepanice, a drvo je tupo udarilo o zemlju.
Uspomene o prkosnoj devojčici sa kikicama i kecelji su skliznule u njegov um.
Abigail je bila njegov najveći šampion i njegov najhrabriji branitelj. Barem dok nije
dovoljno porastao da sam bije svoje bitke. A onda ga je naučila kako da se bori
pametno, a kako prljavo.
Noah je šutnuo palu cepanicu na stranu i zabio oštricu sekire ponovo u panj
frustrirano.
„Da li ovo – što uključuje Vašu sestru – ima veze sa gospođicom
DeVries?“ domaćica je upitala.
„Da. Ne. Na neki način.“ Obrisao je lice rukavom, ne znajući ni odakle da počne
kad bi morao da pruži dalje objašnjenje.
„Mislim da mi morate reći šta se to tačno dešava.“
„Kako to mislite?“ Bio je to patetičan način da odugovlači.
„Da li me smatrate praznoglavom, gospodine Lawson?“ Gospođa Pritchard je
pitala, mada nije bilo otrova u njenim rečima.
„Ne.“ Pročistio je grlo. „Naravno da ne.“
„Sa Vama sam već deset godina, gospodine Lawson. Deset godina, i za tih deset
godina nikada Vas nisam čula da ste pomenuli sestru. Ili majku, ili oca. Ili dom iz
detinjstva, uopšte. Mislite da nisam nikada primetila? Nikada se pitala?“
„Ali nikada me niste pitali.“
„Zato što nikada nije bilo bitno. Sve do sada, koliko mi se čini.“
„Komplikovano je.“
„Da, stalno to govorite. I sada ste ovde cepajući drva kao sumanut, izbegavajući
gospođicu DeVries i najverovatnije ćete sebi izazvati infarkt pre nego što rešite što
se treba rešiti.“
Noah je prešao rukama kroz oznojenu kosu. „Pokušao sam razgovarati sa El -
gospođicom DeVries. Odbija da posluša razum.“ To, i činilo se da nije mogao
skloniti ruke s nje. Što je bio potpuno drugačiji kotao nerazumnog. I neprihvatljivog.
„Ona će se vratiti u London uskoro.“ Sama.
Gospođa Pritchard je prekrstila ruke preko svojih bujnih grudi. „Jeli ona u
opasnosti? Vaša sestra?“
Noah odmahnu glavom. Da je to slučaj, bio bi već na pola puta ka Londonu i
dođavola s posledicama. „Ne. Ona je dobro.“
„Jeste li Vi u nekoj vrsti opasnosti?“
„Šta? Zašto biste pomislili takvo što?“ Noah je zurio u gospođu Pritchard.
„Gospođica DeVries me je pitala da li sam primetila nešto čudno u poslednje
vreme.“ Bilo je brige na njenom licu sada. „Želela je da zna da li je bilo stranaca koji
su svraćali, ikoga da pita za Vas ili nekog drugog čoveka po imenu Noah. Bilo koga
da li sam primetila nepoznatog u gradu ili da je neko od žitelja primetio.“
„Kad Vas je to pitala?“
„Jutros. Kad je pravila džem.“
„Šta?“ Nije bio siguran šta ga je više uznemirilo – što je Elise uznemirila njegovu
domaćicu sa svojim urnebesnim pitanjima ili što nije imala nikakvu nameru da ode.
„Gde je ona sada?“ pitao je.
Gospođa Pritchard slegnu ramenima. „Ne znam. Ali se jeste presvukla u onu
odvratnu košulju i one pantalone koji su se sušili u njenoj sobi i otišla.“
„Otišla kuda?“
Pogled gospođe Pritchard je od namrštenog prešao u namrgođeni. „Ne znam
gospodine Lawson. Nisam ja ona koja joj je davala ruže juče u bašti pa je ignorisala
sledećeg dana.“
Noah je prokrčio svoj put u tamni enterijer štale, puštajući oči da se prilagode
svetlu. U uglu je i dalje ležala Eliseina torba gde ju je ranije ostavio. Bizarna
mešavina olakšanja i iznerviranosti je prošla kroz njega. Pogledao je ka zidu i
primetio da su uzde njene kobile i dalje visile na svojoj kuki, pored njenog sedla.
Kuda god da je otišla, nije otišla daleko. Pogled mu se vratio na mesto gde je
ležala torba. Teške kopče su se presijavale tupo na svetlosti, vireći ispod nauljene
tkanine. Sledio se. Njena puška je nestala.
Gde je dođavola ta žena otišla?
Izjurio je iz pozadine štale, puštajući očima da lutaju pašnjacima koji su se pružali
čak dole do drveća. U daljini pokret mu je zapao za oko – poznato mahanje repom i
nakrivljeni hod. Pas je podigao glavu i omirisao vazduh, a zatim uz lavež, nestao
među drvećem. Kog je đavola Square tražio pored reke?
Da li je tamo Elise otišla? Da li je uvrtela sebi u glavu da ode u lov nakon što je
napravila džem i pomuzla njegove krave? Ne bi ga iznenadilo, ali prokletstvo, ovo
mora prestati. Pre no što je razmislio, koračao je ka gustom grebenu drveća. Šta god
da je ta žena radila, nije bilo ništa dobro. Trebao ju je na njenom konju i na putu za
London, ne da luta po njegovom posedu i preti njegovom zdravom razumu.
Došao je do kraja drvoreda i zastao. Vetar je bio jak danas i lišće je igralo nad
njegovom glavom, grane glogova i breza klepetale i lelujale se. Ušao je u šumu i
kako je išao dublje, zvuk je postajao zaglušujući, a veći, deblji hrastovi su širili svoje
krošnje i pravili gusti baldahin iznad. Pratio je jedan od mnogih tragova jelena, ali
nije bilo traga Elise. Ni znaka od Squarea takođe. Nastavio je.
Sunčeva svetlost je nestala, šuma je postala tamna i hladna, mada ništa od toga
nije doticalo Noahu. Dolazio je ovde često samo da bi stajao u miru i tišini. Grane
su bile debele, drevni trupci su se uvijali i zapetljavali, i sam vazduh je šaputao o
magiji i legendama kojima su ove šume obilovale. Ali danas je šuma bila tiha.
Suviše tiha.
Nešto nije bilo u redu.
Veoma polako je Noah izvukao svoj lovački nož iz korica na prsluku.
„Ne bi trebalo da ste ovde sami.“
Noah se okrenuo, svaki mišić na telu mu se napeo, a nož je usmerio u
instiktivnom luku.
Elise nije stajala ni tri koraka od njega, oči su joj preletele preko njegovog noža na
kratko da bi se vratile na njegovo lice. „Taj nož bi bio beskoristan ako bi imali
pištolje.“
Zaista je bila obučena ponovo u košulju i pantalone, a izbledeo i iznošen plavi
kaput nekog vojničkog porekla je bio zakopčan preko njenog torza. Kosa joj je bila
pozadi vezana snažno dalje od lica i potpuno prekrivena pohabanom kapom. Bio je
skup torbica preko njenog struka i grudi, a njena puška se ljuljala na prevoju njene
ruke. Da je nije čuo da govori, zamenio bi je za mlađanog vojnika. Jedva ju je
prepoznao. I nije izgledala uopšte poput žene koja je bila nagnuta nad kofom mleka
jutros. Žena koja ga je gledala sa željom, a onda ga bezumno ljubila na sred staze.
Ova Elise je izgledala grubo, daleko i... opasno.
„Odakle si se dođavola stvorila?“ zahtevao je, kad bi samo mogao da prikrije
zvuk svog srca koje lupa u njegovim ušima.
Elise naglo pokaza na grane masivnog hrasta nad njima.
Noah je sebe naterao da udahne duboko i zarobi joj pogled. „A šta si samo mislila
da radiš?“ režao je kroz stisnute zube. „Ljuljati se na drveću tražeći svojeg
unutrašnjeg Robina Hooda?“
Elise pokaza na šumu oko njih. „Izviđala sam.“
„Ne možete biti ozbiljni.“ Naterao se da mu pogled ostane na njoj, a ne da odluta
da bi ispitao svoje okruženje. Nije želeo da prihvati apsurdnost takvog pojma. Nije
mogao – nije želeo da poveruje laskavosti koju je prodavala.
Elise ga je samo posmatrala, njene oči boje lešnika poput zatamnjene karamele u
senkama šume. „Mogla sam Vam prerezati grlo. Ili Vas upucati. Morate biti
pažljiviji.“
Noah je pustio da se njegova iritacija vidi. „Prvo, nisam siguran zašto ovo moram
reći ponovo, ali sam savršeno sposoban da se čuvam. Drugo, morate mi prestati
predlagati drugačije. Ne samo da ste uzbunili moju domaćicu, nego ste nastavili sa
navodima da sam bespomoćan što je prokleto uvredljivo. Svaki drugi čovek bi
zahtevao dvoboj pištoljima u zoru.“
„I bilo koji drugi čovek bi izgubio.“ Puška je i dalje bila čvrsto u njenim rukama.
„I nikada nisam rekla da ste bespomoćni.“
„Jeste li uvek tako arogantni?“
„Više mi se sviđa vešta. I da se zna, dvoboji su za glupane. Uvek postoje svedoci,
teren i uslovi nisu uvek optimalni i mnoštvo pištolja za dvoboje su nepouzdani. I u
preciznosti i u izvedbi. Postoje mnogi načini da se reše takve situacije. Mogu Vam
ponuditi da imate veći izbor ako biste se našli u takvim okolnostima u
budućnosti.“ Ovo poslednje je izrečeno hladnom otuđenošću da je mali drhtaj
jurnuo duž Noahine kičme.
„Šta, poput noževa i lanaca?“ pitao je nemarno, pokušavajući da zamaskira
njegovu iznenadnu uznemirenost. Nije želeo da zamisli kakav „drugačiji izbor“ bi
to zahtevalo, niti je želeo da prihvati da bi budućnost sa njima dvoma postojala.
„Nisam baš to imala na umu.“ Procenjivala ga je jedan poduži trenutak.
„Upoznati ste sa uličnim tučama.“ To je bila činjenica više nego pitanje. Oči su joj
prešle preko noža u njegovoj ruci ponovo. „Najviše Vam je prijatno sa oštricom u
blizini. I verujem da ste prilično… vični.“ Ponovo izjava, ali ova ju je izgleda
zadovoljila.
Noah oseti kako mu se vilica stiska. „Mi nećemo voditi ovaj razgovor.“ Vratio je u
korice nož namerno i na peti se okrenuo, odlazeći nazad stazom ka kući probijajući
se kroz gusto lišće. „I još jedna stvar,“ dobacio je preko ramena, pokušavajući da
dostigne hladnokrvnost koju nije osećao: „Želim da se klonite moje
kuhinje.“ Razgrnuo je grane s puta i čekao na pobijanje njegove naredbe za koju je
bio siguran da će uslediti.
Samo što nije usledilo. Umesto toga iza sebe je čuo zvuk veverica i uzbuđeni zov
ptica. Zaustavio se i okrenuo i video… ništa. Kao da je Elise iščezla u vazduhu.
Razgledao je po granama iznad svoje glave, ali ništa osim ponekog lista se nije
pomerilo.
„Elise?“ rekao je u prostor oko sebe, osećajući se budalasto i ne malo uznemireno.
„Držaću se van Vaše kuhinje ukoliko se Vi držite podalje od ove šume. Nije
bezbedna. Bar ne za sada.“
Noah je umalo iskočio iz svoje kože. Okrenuo se i našao Elise kako stoji na stazi,
nekako se našla ispred njega. „Prokletstvo,“ opsova. „Prestanite da mi se šunjate
tako.“ Bila je poput fantoma u ovoj prokletoj šumi.
„Bolje ja nego neko drugi. Pokušavam da se postaram da kad se vratite u London,
to ne bude u borovoj kutiji. Niste ni od kakve koristi ni meni ni svojoj sestri u
borovini.“
Noah podiže ruke.
„Vaš rođak je unajmio –“
„Moj rođak ne bi znao da unajmi pešaka, a kamo li ubicu,“ Noah viknu na nju.
„A kako Vi to znate? Kada ste poslednji put razgovarali sa Vašim
rođakom?“ Elise ga je posmatrala ravnodušno. „Je li to bilo pre ili nakon što je
odrastao i prokockao sav novac koji je imao? Da li je to pre ili nakon što se našao u
dugovima prema ljudima koji predugo pamte, ali su prekratko strpljivi?“
Da je Francis izgubio novac na kocki nije bilo iznenađujuće. Nikad nije bio nešto
bistar kao dečak. Mada je nadoknađivao sve čistom pakosti. On je bio onaj tip koji
je uživao u čupanju krila leptirima i bockajući oči žabama. Ali da ode daleko kao
što je ona govorila… Noah ju je gledao mrko. „To nije poenta. Francis je oduvek bio
okrutan, ali –“
„Ali sada više nije dete. Sada je očajan. A očajni ljudi su opasni ljudi.“
„Recite mi kako ste tačno došli do takve informacije. Da je Francis Ellery unajmio
ljude da me ubiju.“
Eliseino lice je palo. „To nije bitno –“
Noah se glasno nasmejao. „Kao što sam i mislio.“
„Da li insinuirate da izmišljam sve ovo?“ Elise je pitala, s rumenilom na obrazima.
„Da li ste sreli te ljude?“ pitao je.
„Koje?“
„Te takozvane ubice koji su mi na tragu?“
Elise je stisnula svoje usne. „Ne.“
„Znate njihova imena? Koliko su plaćeni?“
„Ne, ali –“
„Ali ništa. Nemate ništa.“
Njene predivne oči su postale prorezi. „Imam mnogo više od ništa. Imam vojvodu
od Ashlanda koji stoji predamnom –“
„Ne. Želim. Titulu.“ Grizao je kroz svaku reč.
„Nije me uopšte briga da li želite da budete siromah ili prokleti kralj Engleske kad
dođe do toga, Vaša Milosti.“ Bilo je oštrine u njenom glasu koju nije zanemario. „Ali
me jeste briga ako iz gluposti poginete zbog toga. I briga me je što imate sestru i
majku kojima je potrebna Vaša pomoć. Moj posao je da se postaram da je one
dobiju na ovaj ili onaj način.“
Krivica koja se toliko dugo krčkala u njemu, pokrenula je uspomene o strahu i
smrti, te se izbrbljao u besu. „Da sam i pomislio da je Abigail u ikakvoj opasnosti,
ne bi postojala ta sila koja bi me sprečila da dođem do nje. Ali nije.“
„To se ne može reći za Vašu majku.“
Noah se okrenuo, svaki mišić mu se napeo na telu, a ledeno hladan drhtaj mu je
prošao kostima. Bilo je pogrešno, znao je, da oseća toliku mržnju i ozlojeđenost
prema nekome toliko dugo. Bolji čovek bi oprostio svojoj majci njenu izdaju i
napuštanje. Bolji čovek bi oprostio, ili bar pokušao da zaboravi posledice tog
napuštanja. Ali on nije mogao da uradi ništa od toga. Nije bio bolji čovek. „To nije
moja stvar,“ zasiktao je.
„Vi niste čovek koji dopušta da drugi pate.“ Elisein glas se podiže.
Noah se trgnu. „Ne poznajete me gospođice DeVries. Nemate ni ideju šta bih ili
ne bih uradio.“
„Znam –“
„Vi… ništa… Vi ne znate ništa.“ Njegova krv je vrila kroz njega, emocije mu
otežavale razmišljanje, bilo je teško disati.
„Znam dovoljno da znam da ne biste ostavili svoju majku u Bedlamu.“
„Tamo je ona mene ostavila kad sam imao deset godina!“
Tišina se teško rasula po završetku tih reči. Tišina koja je disala sa šumom oko
njega, odzvanjala pod baldahinom posrebrenog lišća iznad njih.
Na bokovima su Noahine šake bile savijene u pesnice, iako kajanje koje je
očekivao nakon svog priznanja nije stiglo. Zapravo je postojao nemerljiv, čak i
neobjašnjiv osećaj olakšanja. Njegovo priznanje, njegovo oslobađanje od te tajne
ovoj ženi je bilo nepromišljeno i nespretno i potpuno nedokučivo. Nije mogao da
počne objašnjavati zašto je rekao Elise DeVries nešto što nije čak ni John Barr znao.
Možda jer je i sama čuvala toliko svojih tajni. Možda je njegov pristup bio poput
pukotine na brani gde je mirno istakanje istine grizlo ivice dok istinitost nije
raspršila sve laži i tajne, ostavljajući ga ogoljenog. Možda ne usvojena potreba da
ima još jednu dušu na ovoj zemlji kojoj bi otkrio pravog sebe. Ali koji god bio
razlog, stojeći ovde, sa drvećem kao jedinim svedocima njegovoj ludosti, Noahu
nije bilo žao.
Najednom je postao svestan da Elise nije progovorila. Susreo je njen pogled, samo
da bi uvideo da ga gleda, ne odajući emocije. Ni užasnutost, ni gađenje, ali
najčudnije, ni iznenađenje.
„Već ste to znali.“ Reči su mu bile jedva čujni šapat.
Izdigla je glavu kao da je to zahtevalo odgovor. „Da. Mislim da jesam.“
„Ja… Vi...“ Noah nije znao šta da kaže na to. „Mislili ste? Da li Vam je Abigail to
rekla?“ nekako je rekao.
„Abigail ne zna.“
„Hvala Bogu,“ promrmlja.
„Niko ne zna gde ste nestali. Samo da ste nestali kao dete sve dok, sve do
nedavno, niste smatrani mrtvim.“
„Skoro sam umro na tom mestu,“ rekao je, osećajući se pomalo obamrlim.
„Nekoliko puta.“ A mnogo više puta je želeo da umre. Molio se za to. Preklinjao za
to.
Elise spusti svoju pušku i nasloni je na drvo. Prišla je bliže, tako da je bila ispred
njega. Stavila je ruku na njegove grudi, direktno preko njegovog srca, gde je mirno
kucalo. „Ali niste.“
Noah spusti glavu. „Nisam mrtav. Ili nisam luđak?“
„Pa, ovo prvo je očigledno. A što se tiče ovog drugog… jeste li?
„Jesam li šta?“
„Luđak?“
„Ne,“ izusti.
„Dobro, veoma mi je drago da smo to razjasnili.“ Elise je zvučala kao da se smeši,
ali se pomalo bojao da je pogleda.
I upravo je uradila istu stvar kao i onda kada je izbrbljao svoje prvo priznanje.
Njeno prihvatanje da je pomešao svoje reči. Nekako je sve to uređivala da od
nečega zaziranog i užasavajućeg postane nešto… što nije. Nešto što jednostavno
jeste tako. Deo njegove prošlosti, deo njega koji nije zasluživao niti više niti manje
pažnje od nekog drugog dela.
I drugu ruku je podigla i spustila mu na grudi. Mogao je osetiti toplinu njenog
dodira kako prožima kroz hladnoću koja se ranije smestila u njegovim kostima. To
je bilo jedino što je mogao uraditi da je ne privuče sebi u zagrljaj i zakopa glavu u
mekoću njenog vrata i dopusti njenoj snazi da otera sve njegove duhove.
A zajedno sa tim je došla i posramljenost. Kad je postao preterano osetljiv? Tako
slabašan? Otkad mu je trebala žena da bi pronašao hrabrost i ostao nesalomiv? I to
žena koja je imala sopstvene namere sa time. „Ne želim Vaše sažaljenje,“ prošapta,
pokušavajući da povrati što god je ostalo od njegovog dostojanstva. Ne sme se
ponoviti debakl sa staze od jutros, kad je dozvolio primarnim zahtevima svog tela
da izbrišu sve njegove odluke, namere i zdrav razum.
„Ne, nisam očekivala da biste,“ odgovorila je. Njene ruke su iznenada skliznule i
uhvatile mu lice pre nego što je mogao da se izmakne.
Sledio se pre no što je podigao oči ka njoj. Gledala ga je na takvom nivou,
intenzivno na njen način, kao da je virila kroz njegovu spoljašnjost i čitala mu dušu.
„Imate udela u mom otežavanju i frustraciji u ovom trenutku, ako ćemo
iskreno,“ rekla je, mada je to izgovorila sa malim osmehom. „Iako je to jednostavno
zbog toga što činite moj posao malo težim i još uvek nismo na putu za
London.“ Zastala je. „Ali nikada nećete imati moje sažaljenje. Preživeli nikad nije
čovek za žaljenje. To je čovek za poštovanje.“
„Ne mogu se vratiti u London,“ rekao je, želeći da ga razume više od ičega na
svetu.
Nije se raspravljala niti ga podsetila na Abigail ili njegovu titulu ili na bilo koju
stvar koju mu je već predočila. „Zašto?“ Ruke su joj i dalje bile na njegovom licu.
„Ja… ubio sam.“
„Ah.“ Nije ustuknula niti se žacnula. Nije bilo ni uzdaha razočarenja, niti senke
strepnje. Mada je Noah trebalo da zna bolje. „Reci mi,“ je bilo jedino što je rekla.
Odmakao se od nje tad, da je ostao gde je bio, posustao bi pred porivom da je
samo poljubi i iskoristi to kao izgovor da zaustavi ovaj razgovor.
„Bio sam u Bedlamu pet godina,“ rekao je pokušavajući da odvoji činjenice od
emocija koje su bile protkane kroz njih. „Od kad sam imao deset godina dok nisam
napunio petnaest.“ Povukao je list sa grma i pratio tanane linije njegove smaragdne
površine svojim prstima. „Moj otac je rekao čoveku koji je došao po mene da sam
vrtlarev sin i bio sam primljen pod lažnim imenom. Pretpostavljam da bi se
poštedelo dostojanstvo naše porodice sve dok se moja sposobnost govora u
potpunosti ne obnovi.“
„Šta se desilo kad ste napunili petnaest?“ Elise upita, a on se prisetio koliko je
opažala.
„Pobegli smo.“
„Vi?“
Noah se prisilio da priča ravnim tonom. „Dečak, Joshua, istih godina kao i ja, koji
je bio primljen pre nego što sam ja stigao. Često, tokom godina, oni bi nas okovali
zajedno. Kao deo našeg individualnog ozdravljenja, kako su nas uveravali ludi
doktori i čuvari, mada Joshua nije imao problema sa govorom. Tu noć kad smo
pobegli, bili smo takvi – okovani jedan za drugog. Jednom od čuvara čiji smo bili
štićenici se dopao Joshua. Zlostavljao ga je na načine o kojima neću dalje da pričam.
Imao je nameru da to ponovi i tu noć, bez obzira na to što smo bili okovani jedan
za drugog. Zato što smo bili okovani jedan za drugog. Čovek mi je rekao da
posmatram. Rekao mi je da ću možda naučiti nešto pre nego što dođem na red.
Nikad nije imao tu priliku.“ Noah je primetio da je iscepkao list u svojoj ruci i
pustio deliće da padnu, posmatrajući ih kako padaju na vrhove njegovih čizama.
„Uz ključeve, kučkin sin je nosio i nož za pojasom. Sačekao sam dok nije postao…
ometen. A onda sam bio brži od njega.“ Spustio je glavu. „I nije mi žao zbog toga.
Opet bih to učinio.“
Elise ga je posmatrala u tišini, oči su joj bile u senci kape i u potpunosti nečitljive.
„Bilo je i ostalih. Nakon što sam pobegao. Živeo sam na ulicama Londona nakon
što sam pobegao, i bilo je onih koji bi me rasporili, ako ništa drugo onda zbog
odeće.“ Spustio je opet glavu. „I od njih sam bio brži.“
Tišina se pustila i produžavala, vetar je zviždao kroz grane nad njima pre nego što
bi se umirio ponovo. Gavran je zagraktao veoma glasno pre no što se i sam utišao.
„Nisam od koristi Abigail ako me uhapse čim se vratim,“ Noah reče, ako ništa
drugo bar da razbije tišinu.
Elise isturi glavu, ali ostade tiha.
„Recite nešto,“ Noah je zatražio.
„Zašto Vam je drago što Abigail ne zna ništa o tome šta Vam se događalo kad ste
bili dete?“
„Šta?“ To nije očekivao. Očekivao je pritkost, potvrdu da je učinio ono što je bilo
potrebno, molbe da ignoriše ikakvu nadolazeću krivicu. Sve stvari koje je Joshua
konstantno isticao u mesecima nakon njihovog bekstva.
„Mislite da Abigail nije dovoljno snažna da podnese istinu?“
Noah trepnu. „Moja sestra je jedna od najsnažnijih osoba koje poznajem.“
„Zašto je onda držite u neznanju?“
„Zato što ne želim da zna šta sam učinio. Šta sam postao.“ Ta tama je bila njegov
teret, ne njen.
„Ono što ste postali,“ reče Elise: „Je čovek koji ste trebali postati oduvek. Svaka
tragedija, svaka radost, svako dostignuće i svaki promašaj su Vas načinili čovekom
koji stoji sada preda mnom. Ne možete se doveka kriti od njega.“
„Ja...“ Noah izusti bespomoćno.
„To je razlog zbog kojeg niste videli niti govorili sa sestrom? Zbog čega ste
skriveni na farmi u Nottinghamu?“
„Da,“
Elise odmahnu glavom pre no što ga je intenzivno pogledala. „Vaši roditelji su
napustili vojvodu od Ashlanda kad je imao deset godina, zato što su pogrešno
mislili da je nesposoban. Nesposoban da jednog dana preuzme moć i bogatstvo i
odgovornosti i sve ono dobro što bi proizašlo iz tih stvari kad bi to dete izraslo u
muškarca. Ne dozvolite da Noah Lawson učini isto. Pođite sa mnom u London.
Vaša sestra zaslužuje da zna kakav ste čovek postali.“
„Niste me čuli?“ Noah je konačno pronašao svoj glas. „Uhapsiće me.“ Mrzeo je
što je zvučao tako odbrambeno.
„Nećete biti uhapšeni. Zahvaljujući taštini Vaših roditelja ili očaju, ili oboje, Noah
Ellery nije ni postojao u Bedlamu. Na dalje, stara zgrada i većina spisa više ne
postoji. Ako želite da se vratite u London kao vojvoda od Ashlanda, mogu Vas
opskrbiti sa veoma zadovoljavajućim objašnjenjem za Vaše predugo odsustvo,
zajedno sa svakom potrebnom papirologijom i dokazima.“
Noah je zurio u nju.
„Chegarre & Associates je firma sa daleko dosežnim izvorima, Vaša Milosti,“ reče
mu Elise. „Predlažem Vam da ih iskoristite.“
Noahini prsti se saviše u pesnice, bledi osećaj nestvarnog je obuhvatio čitav ovaj
razgovor. „Ništa od ovoga što sam Vam rekao nije Vas uznemirilo?“ Pitao je grubo.
„Zar Vas činjenica da sam ubica nije pokolebala?“
Po prvi put, Elise je sklonila pogled, njena staloženost se polako gubila, senka koja
je ličina na žalost je prešla preko njenog lica. „Ne.“
„Kako možete to reći?“
„Zato što razumem da ono što ste morali učiniti niste Vi.“
Stajala je ukrućeno i sa momentalnom spoznajom, Noah je shvatio da vojnička
odeća nije maska. Puška koju je nosila nije pozorišni rekvizit. Ništa osim
progonjenog pogleda nije joj prešlo preko lica. Vojnik pred njim je bio deo nje. „Vi
znate kako to izgleda. Ubiti.“
„Da.“ Bilo je jedva čujno.
„Bili ste strelac.“ To nije bila nepoznanica. Noah je čuo priče iz Waterlooa o
ženama koje su pratile svoje muževe u bitke i borile se uz njih. Nije mogao ni
zamisliti da su kolonijalne armije bile išta drugačije.
„Ne. Bila sam tragač, što je zahtevalo da nalazim američke trupe i oružje i
izveštavam o njihovim kretnjama i brojnosti.“ Izučavala je šumu i Noah se prisetio
kako je lako nestala na ovakvom terenu. „I sama sam činila šta god je bilo potrebno
da bih preživela da vidim sledeći izlazak Sunca.“
Bila je bleđa nego što ju je ikad video, očiju fiksiranih iznutra na nešto što je samo
ona mogla videti. Ali u glasu joj je mogao čuti istu notu očaja i pustoši koja mu je
bila toliko poznata. Razumela je kako je biti gurnut u situacije gde su samo dva
ishoda. Ubij ili budi ubijen.
Noah se onda pokrenuo, stajući pred nju, prstima obujmivši njenu vilicu i bez
razmišljanja šta radi, poljubio je.
U kratkom, nežnom poljupcu, ponudio joj je isto što je i ona njemu već ponudila.
Razumevanje. Snagu. Saosećanje. Osetio je kako je nešto one ukrućenosti nestalo iz
njenog tela i spustio je ruke, približavajući je sebi. Pustila je da je privuče u svoj
zagrljaj.
„Zašto si to uradio?“ pitala je.
„Zato što si se prisećala,“ šapnuo je, odmarajući svoje čelo na njenom.
„Zvučiš poput mog brata.“
„Pametan čovek.“
„Ima svoje trenutke.“ Ćutali su neko vreme.
„Zašto si se borila?“ Noah je pitao u tišini.
„Zašto si ti u Nottinghamu?“ Odgovorila je na pitanje svojim.
„Zato što nisam mogao ostaviti Abigail. Trebalo mi je da znam da je bezbedna.“
Elise se zatim odvojila od njega. „A ja nisam mogla – želela ostaviti svoju braću.
Oni su bili ceo moj svet.“ Elise je prešla prstima preko cevi puške koja je i dalje bila
naslonjena na stablo. „Ova Baker puška je pripadala Jonathonu. Mom najstarijem
bratu. Ali uvek sam bolje baratala s njom nego on.“ Nasmejala se tužno. „Naše
prodavnice sa divljači su mu otežavale u tome, ali ga to nije sprečavalo da pokuša.
„Nedostaje ti.“
„Svakog dana.“ Podigla je pogled ka njegovom. „Kao što tebi nedostaje tvoja
sestra. Ali za razliku od mog brata, Abigail se još može videti. Dodirnuti, pričati s
njom –“ Elise se naglo zaustavi, smirivajući telo.
Noah se namršti, pre nego što postade svestan zvuka laveža koji je Square pravio
u daljini.
„Da li tvoj pas često ovako laje?“ Elise upita uzimajući pušku.
„Kad imamo posetioce.“ Noahi se nije dopao osećaj nelagodnosti koji se usadio u
njega. Prokletstvo, ali Elise je učinila da zazire i od senki.
Elise je već bila u pokretu, provlačeći se kroz drveće i gusto lišće. Noah ju je pratio,
zamalo naletevši na Eliseina leđa kad se naglo zaustavila na obodu šume. Virnuo je
preko njenog ramena, osećajući se smešno, a onda još više kad su se kola zaustavila
ispred njegove kuće i Sarah bila potpomugnuta od strane svog muža. Kraj njihovih
nogu Square je skakutao radosno i bio nagrađen češkanjem od Johna.
„Za Boga miloga, to su John i Sarah,“ Noah progunđa. Gledao je kako je Sarah
podigla klupko zelene tkanine s kraja kola i nastavila ka kući, mašući gospođi
Pritchard pozdravljajući je kad je otvorila vrata.
„Sarah izgleda lepo.“ Elise je prokomentarisala kraj njega.
Po prvi put, Noah je primetio da je Sarah zaista sređena, u haljinu bledo plave
boje. Pored nje je John imao na sebi uredne pantalone i kaput koji Noah nikad nije
video pre. Izgledali su kao da idu—
„Prokletstvo.“ Noas prođe rukama kroz kosu.
„Šta nije u redu?“ Elise se okrenu ka njemu zabrinuto.
„Došli su po nas. Zbog piknika.“ Elise je trepnula ka njemu.
„Na onaj na koji su te pozvali nakon što si izbavila Andrewa iz reke. Na onaj
kojem si pristala prisustvovati kao njihov počasni gost.“
„Ah.“ Zatvorila je oči na kratko. „Zaboravila sam.“
„Hoćeš li ići?“
Oklevala je. „Da li ti prisustvuješ ovom pikniku?“
„Zašto ne bih?“
„Ukoliko prisustvuješ, to će te eksponirati. Tamo će biti gužva.“
Noah dovede svoje misli u red. „Ta gužva koju spominješ je sačinjena od komšija.
Prijatelja. Ljudi koji me poznaju. Mada bih mogao smisliti izgovor za tebe.“
„Apsolutno ne. Ako ti ideš, onda moram i ja.“
„Ti moraš?“ Noah podiže obrve.
„Da.“
„Kao šta? Moj telohranitelj?“
„Ako insistirate na tom izrazu.“
„Za ljubav--“ Noah prođe rukama kroz kosu. „Već smo razgovarali o ovome. Čak
i da poverujem da postoje ubice koje me traže, nije potrebno da lebdite nada
mnom.“
„Neću lebdeti. Zapravo, nećete ni znati da sam tamo. Kanalisaću svog
unutrašnjeg Robina Hooda.“
„To je apsurdno. Znam ove ljude. Neće biti ubica na pikniku.“ Dopustio je
sarkazmu da se uvuče u poslednju rečenicu.
Elise slegnu ramenima. „Ne ostavljam te samog.“
Pokušao je biti iznerviran, ali nešto u načinu na koji je to rekla mu je donelo
toplinu. Teralo ga da je ponovo poljubi. Pročistio je grlo. „Dobro. Onda ćeš
prisustvovati pikniku sa mnom kao normalno ljudsko biće. Nećeš lebdeti okolo.
Bićeš elegantni gost Sarahe Barr. I nećeš poneti svoju pušku.“
„Pristajem na ono prvo. Ali nosim svoju pušku.“ Stisnula je vilicu.
„Reci mi da se šališ.“
„Da li izgledam kao da se šalim? Moram se postarati da budeš bezbedan.“
„Pa šta? Želiš ići okolo sa napunjenom puškom i uperiti je u svakoga dok ti
nedam neki tajni znak da je u pitanju prijatelj?“
Elise porumene. „Ako bude potrebno.“
„Nije ti potrebna prokleta puška na prokletom pikniku.“
„Dobro. Ostaviću je skrivenom u kolima ako to zvuči bolje.“
„Ne, to ne zvuči bolje. I dalje zvuči ludo.“ Nasmešio se. „A ja bih to trebao znati
najbolje.“
Elise istanji svoje usne i skrenu pogled. „Ne volim da se svađam sa tobom,“ rekla
je iznenada. „Volela bih da imaš poverenja u mene.“
„Da imam poverenja?“ Noah je osetio kako mu se naboralo čelo. „Ti si čuvar
mojih najvećih tajni. Znaš više o mojoj prošlosti od ikoga. Nemam drugog izbora
nego da ti verujem.“
Elise odmahnu glavom i ponovo se susrete sa njegovim očima. „Poverio si mi se i
zbog toga sam zahvalna. Počastvovana. I nikada neće postojati prilika kada ću
izdati tu čast. Ali poverenje je više izbor. A kad bi zaista verovao, ne bi se sada
raspravljali.“
Bio je Noahin red da se okrene.
„Ti si željen, Noah. Potreban. Ne samo zbog potencijala koji imaš, već jednostavno
zbog onoga što jesi.“ Čvrstina se vratila u njen glas. „Tvoja sestra veruje u tebe.
Uvek jeste i mislim da to znaš.“
Noahu je bilo baš briga za Francisa Ellerya ili njegove dugove ili šta god je
planirao za bogatstvo Ashalndovih, mada ga je ljutilo da je uvukao Abigail u
njegove mahinacije vođene pohlepom. Ali Elise je delomično bila u pravu. Po prvi
put, Abigail je trebala svog brata više nego što je on nju trebao. Ali najvažnije,
trebalo je da zna da nije bila sama. Ali što se tiče njegove majke…
Noah je zatvorio oči. Svaki put kad je pokušao da pronađe oproštaj u sebi za koji
je znao da bi trebalo da ima, sve što je mogao videti u svom umu je navlačenje
zavese na prozoru kad se okrenula od prestrašenog deteta.
Najednom je osetio Eliseine usne da su se očešale o njegove i oči mu se otvoriše.
„Ne gledaj unazad, Noah Ellery. Jer i ja verujem u tebe. A kad to budeš shvatio,
tada ćeš mi verovati.“
Noah je zurio u nju, sićušna iskra nade se potpalila i borila da baci svetlo u tamnu
jamu koju je činila njegova prošlost.
Deseto poglavlje
Žena na sivoj kobili je bila mlada, verovatno nije imala više od dvadeset, obučena
u složenu jahačku opremu. Njena plava kosa je bila sjajna i elegantno podvučena
pod obodom šešira koji je osenčio njen besprekoran, mlečni ten. Konjušar koji je
putovao s njom se povuče na neoprezni zamah njene ruke, a ona je zauzdala svoju
kobilu da bi stala tačno ispred njih.
„Gospodine Lawson,“ reče žena, meko bez daha u glasu. „Tako mi je laknulo što
Vas vidim krepkog.“ Oči su joj prešle preko Noahe od glave do pete kao da je
procenjivala nagradnog bika dovedenog na pijacu.
„Gospođice Silver,“ Noah se ispravi. „Zadovoljstvo Vas je videti.“ Način na koji
se držao je govorio Elise suprotno.
„Naravno,“ reče žena, očima prelazeći na Elise.
„Gospođice Silver, želim Vas upoznati sa gospođicom DeVries.“ Noahino
predstavljanje je zvučalo ukočeno.
„Zaista.“ Oči gospođice Silver su sada bile zauzete procenom Eliseine haljine,
njene kose. Njena usna se izvi malo kad je ugledala dugu pušku koju je Elise i dalje
držala u ruci. „Čula sam da ste spasili dete od davljenja, gospodine Lawson. I
jednostavno sam se lično morala uveriti da ste dobro. Pretrnula sam od brige.“
Lično se morala uveriti. Elise zauzda zabavljeni frktaj, znajući da se žena nije
zanimala nimalo za Noahino zdravlje, ali isuviše za glasine o curi.
„To nisam bio ja.“
„Hmmm?“ Gospođica Silver je i dalje procenjivala Elise.
„Nisam ja,“ Noah ponovi strpljivo.
„Govorite glasnije gospodine Lawson. Jedva Vas mogu čuti.“ Žena je svoj bič
nestrpljivo lupkala po rubu svog sedla, a njena kobila se pomaknu samo da bi bila
vraćena.
Maniri su sprečavali Noahu da se obrati ovoj ženi onako kako je zaslužila da joj se
obraćaju. Srećom, Elise nije patila od takvih problema. „Gospodin Lawson je
pokušavao da pronađe pristojan način da Vam kaže da ste pogrešili, a istovremeno
da poštedi Vaš ponos, gospođice Silver,“ reče.
„Izvinite?“
„Žao mi je što Vam moram reči da ste pogrešno informisani.“
„Da li Vi znate ko sam ja?“ Gospođica Silver je zahtevala, a svaki slog je bio leden.
„Da li bi trebalo?“ Dok Elise nije znala ko je, sa sigurnošću je prepoznala šta je.
Odbojna. Razmažena. Dato joj je za pravo. Nepromišljena. Nosila se sa toliko njih
da bi ih prebrojala za vreme rada u Chegarre & Associates, i sve su bile iste. I
uopšteno je bilo celishodno jednostavno im reći šta su želele čuti i poslati ih dalje.
„Poštovana gospođica Silver je kćerka barona Corleya,“ Noah reče zvučeći
iznureno.
„Tako je i bolje Vam je da to upamtite,“ odbrusi.
„Kako impresivno,“ Elise promrmlja, trudeći se da dovoljno poštovanja unese u
svoje reči. „Nikada ranije nisam upoznala kćer barona,“ nastavi ona savršenom
iskrenošću. Njena klijentela je bila sklona trendu da se ženama obraća sa „Vaša
Milosti.“
Gospođica Silver se ispravi malo.
Noah se nagnu ka Elise sa pogledom punim neverice. Sa zakašnjenjem je shvatila
da se broj ljudi okupio, verovatno da bi se započelo takmičenje u pucanju i slušao
razgovor.
„Gospođica DeVries je bila ta koja je spasila dete od davljenja,“ Noah prekinu,
utegnutog glasa, gubeći strpljenje. „Andrew Barr je bio neverovatne sreće da neko
takve sposobnosti i hrabrosti bude u blizini da mu pomogne kad je pao sa tog
mosta.“
„Pff. Bilo ko je mogao spasiti tog dečaka,“ gospođica Silver se durila ispod daha,
očigledno uvidevši veliki izuzetak u odnosu na Noahu koji se obraćao Elise kao
sposobnoj i hrabroj.
„Ne, ne bi mogao.“ Sada je Noah zvučao poprilično iznervirano. „Bio je potreban
izuzetno snažan plivač da bi se sačuvao njegov život.“
Lice gospođice Silver dobi buntovnički izraz. Zurila je u pušku u Eliseinim
rukama, dopuštajući da se vidi prezir. „A pretpostavljam da smatrate da možete
pucati dobro kao što i plivate, gospođice DeVries?“
„Bolje.“ To je bila Sarah koja je odbrusila odgovor, besna i ogorčena u Eliseino ime.
„Može pucati bolje.“
Zainteresovana buka se čula iz gomile iza njih koja je čula razgovor, a Elise je
zastenjala za sebe. Poslednja stvar koja joj je trebala je bio spektakl.
Po prvi put, gospođica Silver je postala svesna da je imala publiku. Dopustila je
da se joj samodopadni osmeh razvuče preko lica. „Ah, gospođo Barr. Zvučite
veoma uvereno. Nisam to očekivala od Vas. Ali kao što to obično biva, odličan sam
strelac. Mali moj hobi, ako dozvolite. Možda, ukoliko nam gospođa dozvoli, bi
mogle otkriti koja od nas je naj… vičnija.“ Usmerila je samozadovoljan, pobednički
pogled u Noahinom pravcu.
Elise odole porivu da frkne. Videla je takvo držanje u dvoranama Mayfaira, ali
nikada nije imala privilegiju da ga vidi u sred ograđenog pašnjaka. „Mislim da ne
postoji nikakva potreba da se dokazuje--“
„Naravno da osećate potrebu da odbijete. Nisam ni mislila da ste zapravo hrabri
koliko gospodin Lawson misli da jeste.“ Gospođica Silver frknu.
„Merde,“ Elise reče ispod glasa. Da li ju je ova upravo nazvala kukavicom? Pred
gomilom ljudi? Ova žena sa ptičijim mozgom ju je upravo gurnula u veoma
nezgodnu poziciju.
Noah zakorači napred strogog držanja, stisnutih pesnica sa strane. „Pazite šta
govorite, gospođice Silver.“
Elise je zurila u Noaha, zapanjena. Nije bilo važno što gospođica Silver i njena
dečija mišljenja ne znače ništa, ili što je Elise savršeno sposobna da vodi računa o
sebi. Noah je svakako uskočio njoj u odbranu. Toplina koju do sada nije osetila se
širila njome, ispunjavajući i najmanje uglove njenog srca. Želela ga je dodirnuti,
obgrliti ga i nikad pustiti.
Gospođica Silver je ustuknula, stisnutih očiju. „Pazite na svoj ton, gospodine
Lawson,“ odbrusi nazad. „Nemojte zaboraviti da se obraćate boljem od sebe. Ja
sam kćerka barona, a Vi ste… ništa.“
„Gospođica Silver me nije uvredila,“ prekinu ih Elise na brzinu. Pored nje,
napetost u Noahinom telu je bila opipljiva. Nagla se ka njemu. „Iako cenim Vašu
vitešku sklonost ka grešci, Sir Noah, molim Vas, pokušajte se setiti šta sam Vam
rekla o dvobojima,“ šapnula mu je na uho.
Žestoko se namrštio. „Nisam imao nameru da izazovem na dvoboj idiota od
devojke,“ prosiktao je.
„Dobro je čuti.“ Zastala je. „Možda bi joj trebali spomenuti da ste vojvoda i da
ćete Vi uzeti u obzir njen ton.“
Noah razgorači oči ka njoj.
„Bilo bi zabavno videti je kako se onesvešćuje sa svog ponija. Dajem šiling da će
pasti zadnjicom sa samovara preko leđa te kobile, umesto klizanja sa strane poput
vreće repe.“
„Elise,“ prosiktao je s užasnom.
„Ili bih se možda mogla vratiti ovde i posetiti je kao francuska princeza. Kad bolje
promislim, postoji bavarska carica koja mi duguje uslugu.“
„Šta? O čemu dođavola pričaš?“
„Bilo bi zabavno oboriti gospođicu Silver s njene pobožne društvene percepcije,
zar ne mislite?“ Elise reče sanjivo.
„Ti si luda.“ Noah je blenuo u nju.
„Moj brat često koristi reč dijabolična.“ Ali se Noah sada već opirao smehu, tako da
je bilo kakvo đavolsko ludilo koje je posedovala bilo vredno toga.
„O čemu šapućete?“ Gospođica Silver je zahtevala da zna.
Elise podiže glas. „Oh, o samovaru i repama--“
„Možda bi želeli mene da izazovete da se takmičimo umesto nje, gospođice
Silver.“
Noah saseče Elise, gledajući je upozoravajućim pogledom kojem je nedostajala
svaka stvarna pretnja.
„Zašto bih pobogu želela to?“ Gospođica Silver upita. „Vi ste pobedili prošle
godine na takmičenju, gospodine Lawson. Koja je svrha takmičiti se protiv nekoga
koga vrlo verovatno ne možete pobediti?“
Elise uguši frktaj. „Stvarno kakva je?“ promrmlja.
Noah je gurnu laktom.
„Želim da pucam protiv gospođice DeVries.“ Gospođica Silver udari svojim
bičem na ivicu sedla poput mrzovoljnog deteta, a njena kobila ispravi uši. „I mogu
da pomislim samo na jedan razlog zbog kojeg bi ona odbila.“
Elise je mogla pomisliti na više, ali je izgledalo besmisleno da se raspravlja o bilo
koje. „Vrlo dobro, gospođice Silver. Ukoliko se gospoda slaže da odlože svoje
takmičenje na kratko, biću srećna da prihvatim Vaš izazov.“ Prešla je pogledom
oko sebe ka sve većoj skupini i bila je dočekana žestokom saglasnošću. Dođavola.
„Dobro.“ Gospođica Silver je izgledala samozadovoljno.
Noah promrmlja nešto pogrdno ispod glasa pre no što je iznenada skliznuo pored
nje i nestao u gomili. Gde se dođavola uputio—
„Šta se ovde događa?“ Pitanje je došlo od čoveka koji je krčio sebi put među
posmatračima.
Tata,“ gospođica Silver uzviknu sa konja. „Stigao si baš na vreme.“
Lord Cornley frknu, linije na njegovom licu se produbiše. „Na vreme za
šta?“ Bacio je sumnjivi pogled na ljude koji su se okupili oko kobile njegove kćeri i
pogladio je prednjicu svog finog kaputa. Njegova aura samovažnosti je bila gotovo
jednako upečatljiva poput vrha njegove glave kroz njegovu proređenu kosu.
„Učestvovaću u takmičenju u pucanju.“
„Mislim da nećeš.“ Njegove male oči se skupiše još više.
Gospođica Silver mu pokaza u smeru Elise i Sarah. „Ali gospođa Barr je rekla da
nisam dobra. Rekla je da je gospođica DeVries bolji strelac od mene,“ podrhtavala
je, a usne su joj drhtale, a oči čekale na znak. „A ja znam da je to nemoguće jer si me
upravo ti učio da pucam.“
Elise ju je posmatrala potpunom zapanjenošću. Devojka je propustila svoj poziv
na londoskoj pozornici.
„Da li je to istina, gospođo Barr? Baron upita, okrećući svoj suženi pogled ka
Sarah. „Zato što je moja kćerka veoma vešt strelac. Ili strelkinja, ako se tako može
reći. Uvrediti njenu sposobnost je isto kao da ste mene uvredili. To nije nešto što
biste želeli uraditi, mislim.“
Sarah napravo mali zvuk nezadovoljstva i Elise se odupre porivu da razdraženo
udahne. Od svakog pompeznog idiotluka.
Gospođica Silver nestrpljivo pozva svog konjušara rukom i čovek se pojavi s
njene strane i pomože joj da sjaše. Gospođica Silver je izgleda uzela očevu izjavu
kao odobrenje njenog učestvovanja. Koračala je ka Elise i ispružila ruku. „Dajte mi
pušku.“
Bez reči je Elise predala musketu gospođici Silver. Bila je dobra, novija verzija
standardnih pešadijskih musketa. Njeno sjajno orahovo poreklo još uvek nije bilo
izdubljeno, a mesingane prevlake su bile još uvek neoštećene ogrebotinama.
Devojka se vratila do oca, oboje su ušli u razgovor koji Elise nije mogla čuti.
Napravila je predstavu dok je pregledala predmet i gledajući u metu na buretu.
Nakon beskrajnih minuta gospođica Silver i njen otac klimnuše. „Koristila sam
ovakvu ranije. Ova će fino poslužiti,“ odlučila je pre no što su oboje pomerili da bi
paradirali duž početka poljane, žmirkajući u pravcu meta.
„Izvoli.“ Noahin glas je bio blizu njenog uha najednom i Elise je našla svoju pušku
i torbicu u rukama. Pored njega je čekala Sarah, izgledajući užasno zabrinuto.
Elise ga je iznenađeno gledala. „Hvala ti.“
„Žao mi je zbog ovoga,“ Noah reče naglo. „Gospođica Silver je--“
„Dete,“ Elise dodade. „Sa dečijim pogledom na to koliko je važna na svetu.“
Gledao ju je, vilica mu je bila mirna. „Da. Ali njen otac joj popušta. U njegovim
očima njegova kćer ne može da pogreši i to njegovo uverenje se graniči sa
iracionalnim.“
„Ma nemoj mi reći,“ Elise odgovori sarkastično.
„Baron takođe poseduje deo imanja pored Johna i Sarah. Upravo su u procesu
kupovine te zemlje zbog proširenja Johnovog posla.“
„Trebalo je držim usta zatvorena,“ reče Sarah tužno.
„Shvatam.“ Elise je držala poznatu težinu puške u svojim rukama.
„Da li?“ Noah upita.
„Naravno. Potrebno Vam je da izgubim od ovog deteta.“
„Da.“ Žaljenje ispuni njegove reči. „U baronovoj prirodi je da kazni gospođu Barr
ili njenog muža na neki način zbog, kako bi on to video, podsticanja njegove kćerke
u namešteno takmičenje u kojem ona bolno gubi, što bi pričinilo njegovoj kćerki
neviđenu uznemirenost.“ Lice mu se iskrivi neugodno.
Elise frknu. „Šta ja dobijam time?“
Noah trepnu pre no što izvi usne. „Ponovo kradeš moje rečenice.“
„Izvrsna sam glumica. Imam talenat pamćenja dobrih rečenica,“ saglasi se. „Ali
sigurno bih trebala očekivati neku uslugu od mog viteza spasioca?“
Potapšao je džepove. „Nemam više svilenih traka i cveća.“
„Šteta. Smisliću nešto drugo.“
„Šta želiš?“
Elise mu se nasmeši sporim, pakosnim osmehom. Zakoračila je napred i pridigla
se na vrhove prstiju. „Pomislićeš da sam hrabra. Ili budalasta. Ili oboje.,“ šaputala
mu je na uho.
Videla je kako je zadržao dah u grudima, čula njegov lagani izdisaj, čak i kad su
mu se prsti savili, a potom ispravili. Pogled koji joj je pružio je bio užaren i Elise se
zapitala da li je možda otišla predaleko. „To su ponovo moje reči, gospođice
DeVries,“ reče tihim glasom.
„Kao što rekoh, gospodine Lawson, pamtim samo one dobre.“
„Vrlo dobro, moja gospo.“ Noah se blago nakloni, iako svojim očima nije ispuštao
njene. „Napravili ste dogovor.“
Jedanaesto poglavlje
Noah je posmatrao Elise kako je opalila iz puške, upijajući trzaj puške takvom
lakoćom da je bilo jasno bilo kome ko je posmatrao da je hiljadu puta do tada
pucala iz puške. Puška je bila poput nastavka njene ruke, stav joj je bio siguran,
svaki pokret znalački. Posebno u minuti kad je namerno nameštala cev u sekundi
pre no što je ispalila. Dok su oči svih ostalih odletele ka meti, njegove su ostale na
ženi u zelenoj haljini, koja se uspravila. Mali osmeh joj se igrao na usnama, kao da
je upoznata sa zabavnom tajnom.
„Promašila si,” gospođica Silver jer objavila nemilosrdno s mesta s kog je gledala,
i sklopila ruke s užitkom. Okrenula se s pobedničkim osmehom ka Elise. „Možda
će još malo vežbe poboljšati Vaše pucanje, gospođice DeVries.”
„Sigurna sam da hoće.“ Elise napravi izraz lica kao da je prikladno kažnjena i da
joj je teško, ali Noah nije bio siguran da li da se smeje njenoj glumačkoj sposobnosti
ili da bude besan u njeno ime zbog cele snishodljive farse.
Ali onda je Elise uhvatila njegov pogled i namignula mu, i šta god je u sebi gajio,
nestalo je jer su najednom bili partneri.
Sa tobom sam, nisam protiv tebe.
Bitka se u njemu vodila, epsko potezanje konopca, u kojem je jedna strana
oprezna i gorčina mu se duboko usadila. Ovo je ono što ga je držalo na distanci i
bezbednim od prošlosti prethodnih godina, stvari koje su mu osigurale njegov
samački opstanak. Ali sada se Noah pitao da li zaista želi distancu i bezvrednost i
dalje. S druge strane, divljenje i nada su rasli u njegovim srcu i svesti. Jer otkad je
Elise DeVries dojahala u njegov život, donela je sa sobom i saznanje da nije zaista
bio sam. I insistiranje da, ako on tako izabere, može biti Elise sve što se činilo da je
mislio da može biti.
Verovala je u njega. Čak i znajući sve, verovala je u njega. Više nego što je i sam
verovao u samog sebe.
I to saznanje je činilo teškim Noahine pokušaje da se skoncentriše na bilo šta osim
na prelepu ženu koja još uvek drži Baker pušku.
Nije mogao skrenuti pogled s nje. Ignorisao je gomilu ljudi kako brblja i pokazuje
ka metama. Ignorisao je i gospođicu Silver koja je stajala i prihvatala pohvale svog
oca blizu ivice polja. Ignorisao je ljude koji su nailazili još uvek i zagledali u Elise sa
radoznalošću. Otišao je do nje i stao, jednostavno trebajući da bude blizu nje.
Elise mu se nasmejala kratko pre nego što se sagnula da ispita kraj na kremenu na
pušci. „Gde je Sarah?“
„Sa Johnom je,“ Noah reče, pokušavajući da pogodi džentlmensko ponašanje
trudeći se da se odvrati od sve obuzimajućeg poriva da je poljubi i tako održi ovaj
uzbudljivi osećaj saveza samo još koji trenutak duže.
„Naravno. Molim te da me obavestiš ukoliko taj maleni trol od barona uvali u
neku nevolju, ili bilo kome sa kim je povezana, u narednom periodu.“
„Zašto? Učinićeš da ga transportuju nekuda?“ Noahine obrve se skupiše, njena
izjava mu je donela dovoljno odvraćanje pažnje koje mu je bilo potrebno da se
fokusira na nešto drugo osim na želju koja mu je kolala venama.
Elise podiže glavu i pogleda ga s odobravanjem. „Zašto, to je odličan predlog,
gospodine Lawson.“
„Šalio sam se.“
„Ja nisam.“
„Mogla bi to učiniti.“
„Da. Mada postoje drugi u Chegarre & Associates koji imaju daleko bolje veze u
tom segmentu od mene. Prosledila bih gospođu Barr njima.“
Noah oseti kako mu se otvara vilica.
„Verujem da je moj performans bio adekvatan?“ Elise upita, vraćajući pažnju na
Baker.
Noah pročisti grlo. „Nisi morala potpuno promašiti.“
„I nisam.“
„Postojala je oznaka na meti.“
„Ah, da, pa nisam pucala na tu metu,“ reče mu čisteći posudu za punjenje.
„Pa onda na šta si dođavola pucala?“
„Bio je tamo pacov.“
„Pacov?“ Noah je zurio u nju. „Šta? Gde? Nisam video pacova.“
„Na dalekoj ogradi. Trčao je pri vrhu. Oko jardu ulevo od kapije.“ Završila je sa
čišćenjem i podigla glavu. „Rekla sam ti da mrzim pacove. Postoje ljudi koji kažu
da su oni nosioci Crne Smrti, znaš?“
„Udaljena ograda.“ Noah je bio svestan da je ponavljao svoje reči kao blesav, ali ta
udaljena ograda je bila najmanje dva puta udaljenija od mete.
„Da.“ Spljeskala je muvu koja je letela oko njenog struka. „Slušaj, umirem od
gladi. Svo ovo gubljenje me je izgladnelo. Misliš da ćemo dobiti što god da
jedemo?“
Noah je zakuca teškim pogledom. „Ostani ovde.“
„Šta--“ ona započe, ali Noah je već trčao preko polja, idući ka udaljenoj ogradi.
Prišao je drvenoj kapiji i skrenuo levo, koračajući izmerenim koracima duž grubog
kamenog zida. Ukoliko je tu zaista bio pacov onda bi trebalo da nađe—
Naglo je zastao, zatim se nagnuo preko ograde. Ležeći na mirisnoj travi, nakon
dobrog broja koraka iza ograde, je bio pacov. Ili ono što je ostalo od njega. Ćušnuo
ga je nogom, muve su se razletele s njegovog krzna, a telo mu je bilo još uvek toplo.
Okrenuo se i zurio nazad u pravcu Elise, njena zelena haljina se lako mogla
ugledati među muškarcima koji su se još uvek skupljali.
Mogao je videti da je stavila ruke na kukove i odmahivala glavom. Polako se
Noah vratio do njihovog šatora.
Izvila je obrvu ka njemu, stegnute vilice. „Šta ste pronašli s druge strane ograde,
gospodine Lawson?“
„Pacova.“
„Zaboga. Nemojte reći. Je li bio mrtav?“
„Jeste,“ promrmljao je.
„Zamislite samo. Znate, mogli ste se poštedeti duge šetnje da ste mi samo
verovali,“ Elise reče sa sarkastičnošću u glasu. „Druga žena bi možda zatražila
svoje izuzeće zbog Vašeg kompletnog nepoverenja u nju.“
Noah se trgnu. „To nije fer.“
„Da, pa mnogo toga u životu nije fer, gospodine Lawson- Upravo sam namerno
učestvovala na takmičenju u pucanju sa blesavom devojčicom koja bi bila mrtva u
roku od nedelju dana na kanadskoj zimi kad bi se uzdala u svoju veštinu pucanja
da se prehrani. To nije fer.“
„Oborili ste pacova sa ograde daleko na kraju prokletog polja. To je…“
„Sposobno?“ upita, zvučeći mrzovoljno.
„Neverovatno. Skoro nemoguće.“
„Nemoguće?“ Elise napravi nepristojnu buku. „Dobra stvar je što se ni Vi ne
uzdate u svoju veštinu sa puškom da biste se nahranili takođe.“ Frknu. „Jeste li
uvek ovako laskavi prema ženama koje pratite na letnje piknike?“
Noah prođe rukom kroz kosu, osećajući se kao poslednji nitkov. Bila je u pravu.
„Žao mi je.“
Elise uzdahnu. „Izvinjenje prihvaćeno.“ Spustila je šaku na njegovu ruku.
„Jednom prilikom, gospodine Lawson, iznenadićete me. Jednostavno ćete mi
poverovati kad Vam kažem nešto.“ Potapša ga po ruci, a Noah joj uze ruku u svoju.
Privuče je bliže, ne želeći da joj pusti ruku. „Hvala što ste izgubili.“
„Nema na čemu.“ Ustegnuto se rukovala sa njim. „Molim Vas da mi nikada više
ne tražite takvo što.“
„Neću.“ Zastao je, puštajući očima da lutaju njenim predivnim licem.
„Dobro je.“ Ponovo mu se smešila. „Rado ću izgubiti u mnogim stvarima ukoliko
je potrebno, ali pucanje ne može biti ta stvar. I sama imam ponos, znate.“
„Ti si...“ Odlutao je, nemoćan da izabere reč. Neverovatna. Neuporediva.
Sa mnom.
I zaista je bila. Po prvi put u svom životu kao odraslog, više nije bio sam. Jeste,
imao je divne prijatelje i ljude koji su mu bili dragi su ga okruživali, ali oni su uvek
održavali pažljivu distancu. Čak i John, njegov najbliži prijatelj, nije znao njegovo
pravo ime. Upustio se u veoma malo veza sa ženama, znajući da takvi odnosi će
uvek biti lišeni bilo kakve stvarne intimnosti izvan fizičkog zadovoljstva. Nisu se
mogle šaputati nade i snovi i prošlost jer Noah nije mogao – nije želeo – da otkriva
nešto stvarno. Žene, poput i svakog drugog, su znale samo individuu koju je
marljivo predstavio, pažljivo odabrano lice Noahe Lawsona.
I sva ta budnost je bila zaista usamljeni poduhvat.
Sve do Elise. Dok nije sreo ženu koja je znala njegove tajne. Dok nije ta ista žena
odbila da ga napusti, odbila da se povuče, odbila da prihvati njegovo odbijanje.
Umesto toga, ona je preuzela još nekoliko tajni s mesta na kojem su teško počivale
na njegovim ramenima u svoje nepokolebljivo srce.
I tako učinivši, olakšala mu je teret.
„Šta sam ja?“ Elise upita, gledajući ga zagonetno.
Zaustio je, shvativši da je još uvek čekala da završi ono što je krenuo reći. Samo
što nije mogao. Postojale su reči i osećanja i žudnje koje su se gomilale u njegovoj
glavi i srcu i nije ih mogao poslagati ni u jednu rečenicu kojom bi izrazi šta je njemu
Elise DeVries. Pružio je ruku i dodirnuo joj je lice, koristivši se jezikom kojim je
mogao govoriti u tom trenutku.
Zenice joj se raširiše, a disanje joj postade plitko i bi mu naporno da se seti da stoji
pod šatorom, okružen ljudima koji su se šetkali, razgovorima koji su nailazili i
gubili se oko njega. Bio mu je napor setiti se zašto je nije mogao poljubiti baš tu.
Bolna potreba za njom je bila adut da izgubi svaki delić zdravog razuma.
„Ako nastavite tako da me gledate, gospodine Lawson, učiniću nešto glupo, onda
ćete Vi uraditi nešto još gluplje i naći ćemo se venčanima do jutra,“ promrmlja.
„Nismo u londonskoj plesnoj dvorani,“ rekao je, ako ništa bar da prikrije čežnju
koja ga je kidala na mogućnost da odvede ovu ženu u svoj krevet. I da je tu zadrži
neograničeno.
„Ne, mi smo na prokletom ovčjem pašnjaku. Okruženi oružjem. I ljudima. I
ovčijom balegom. Zaista ne vidim prednosti.“ Zvučala je kao da je bez daha.
Prešao je palcem duž njene vilice. „Stvarno mi je potreban fijaker. Onaj sa bravom
na vratima.“
Ona zadrhta i oliže donju usnicu.
Svaka kapljica krvi u njegovom telu mu se skupi u međunožju. „Ne možeš ni da
pojmiš koliko te želim u ovom trenutku.“ Nije imao šta da joj ponudi osim istine,
stojeći tu pod šatorom. „Dao bih ti--“
Prelamanje musketa puče kroz vazduh dok je takmičenje u pucanju bilo u toku.
„Hrane,“ reče mu sklanjajući mu se iz dosega.
Ruka mu pade sa strane. „Šta?“ Jedva da je mogao misliti kroz maglu požude,
„Možete mi dati hranu.“ Glas joj je bio nemiran.
Noah napravi nekoliko velikih uzdisaja.
„Idem sada, gospodine Lawson.“ Okrenula se i uputila van polja, dalje od njega.
Dalje od nesmotrenosti koja ih je zatočila.
„Kuda?“ Požurio je za njom. Dovoljno krvi mu se vratilo u mozak da prekine
njegovu ošamućenost.
„Da pronađem nešto za jelo.“
„Bar mi onda daj svoju pušku. Vratiću je u kola.“ Otvorila je usta kao da bi se
raspravljala.
„Nema nepoznatih lica ovde, gospođice DeVries. I ukoliko bi neko i mogao
poželeti da mi naudi bio bi potpuni idiot da učini išta pred malom vojskom od ljudi
koje smatram prijateljima.“ Još jedan zvuk mukete se ču uz njegove reči. „Prijatelji
koji trenutno koriste oružje, inače.“
Prešla je prstom preko Bakerovog bureta nesigurno. „Jesi li siguran?“
„Siguran sam.“ Ispružio je svoju ruku.
Još uvek je oklevala.
„Ako si zabrinuta zbog večere, sve što će biti posluženo je već mrtvo.“
Ona napravi grimasu. „Jako smešno.“
„Trudim se.“
Polako je predala pušku u njegovu ispruženu ruku. „Verujem Vam da mi kažete
ukoliko se nešto promeni, gospodine Lawson.“
„Razumem. I hvala Vam.“
„Za šta?“
„Zato što mi verujete.“
Elise odmahnu glavom. „Ne trebam Vaše lepe reči, gospodine Lawson. Možete mi
zahvaliti tako što ćete mi jednom vratiti uslugu.“
„Kladim se u svako dugme od mesinga koje sam ikada prodao u svojoj radnji da
je gospođica DeVries namerno izgubila u pucnjavi protiv kćerke Lorda
Corleya,“ Stuart Howards reče, skoro vičući da bi ga čuli zbog glasne muzike oko
njih. Tlo pod Noahinim nogama je vibriralo uz noge igrača koji su se vrteli okolo.
Noah je osluškivao. Blago opijeni Howards je bio jedan od desetine muškaraca
koji su komentarisali zajedno s Noahom popodnevno takmičenje u pucanju,
nadajući se da će on potvrditi ili negirati tu izjavu, koja je izgledala kao opšta
saglasnost mase. Bilo je tu previše veterana koji su posmatrali i koji su prepoznali
ne samo neobično oružje, već i stručnost ruku koje su ga držale.
„Moguće,“ Noah odgovori nejasno. Isti odgovor je dao i ostalima. Oči su mu
pretraživale gomilu, tražeći ženu o kojoj se pričalo.
Howards uze veliki gutljaj iz svog vrča piva. „Odakle je gospođica
DeVries?“ upita, dok mu je rumenelo lice što od alkohola što od toplote.
Noahine oči nađoše tad Elise. Stajala je kraj ivice podijuma za igru, nogama
taktirajući uz muziku i izrazom zamišljenosti i čežnje na svom licu. Po prvi put nije
gledala u gomilu, tražeći pretnju za koju je znao da ovde ne postoji. Umesto toga je
posmatrala plesače, izgledajući kao da bi im se vrlo rado pridružila.
„York,“ Noah reče rastrojeno.
„Ah, cura sa severa.“ Howards klimnu samom sebi kao da je to objasnilo sve.
Kroz masu tela koja su se vrtela u seoskom plesu, Eliseine oči sretoše Noahine,
kao da je osetila da je posmatra. Pokaza glavom ka igračima i podiže obrvu. Licem
joj se razli u iznenadan, prozračan osmeh. U momentu Noahina krv uzvri i ubrza
mu se puls.
Bio je izgubljen. Želeo je ovu ženu više od ičega što je bilo razumno i racionalno.
Pristao bi na ples ovde, sada, ali znao je da to neće biti dovoljno.
Howards obrisa usta svojim rukavom. „Mnogo posetilaca prolazi kroz grad ove
godine,“ reče. „Dobro je za posao, znate, iako mora da se obraća pažnja. Nekoliko
njih baš juče u mojoj radnji se raspitivalo o--“
„Izvinite me, Howards,“ Noah ga prekinu. „Ali tamo je dama koja traži partnera
za ples.“ A Noah nek bude proklet ako bude plesala sa nekim drugim. Elise je
pripadala njemu i samo njemu. Već je krčio svoj put ka njoj pre no što je Howard
imao šansu da mu odgovori. Što je donekle bilo nepristojno, ali Noah se nije mogao
naterati da ga bude briga. Nije ga zanimalo da priča o dugmićima od mesinga i
prodaji u radnji sa Howardsom. Jedini fokus mu je bio na ženi u zelenoj haljini
zbog koje mu se utroba uvijala od iščekivanja i želje.
U nekoliko sekundi je povukao Elise od posmatrača u masu igrača, koji su
pijančili u radosti i slast je isijavala iz njenih očiju kad je izvila glavu i nasmejala se.
Dvanaesto poglavlje
Voda je bila hladna nasuprot njenoj toploj koži, osećaj bestežinskog stanja koji
naiđe uz plutanje bio je ublažujući i smirujući.
Ne mogavši da zaspi, Elise se iskrala iz kuće dole ka drveću, tražeći prostor što
dalje od čoveka koji je spavao samo zid dalje od nje. Pobegla je na nasip i nije mogla
odoleti srebrnoj vodi koja ju je dozivala u toplini noći. Uklizila je u vodu, okrećući
se na leđa i posmatrala ćebe od zvezda nad sobom. Zvuci sveta su utihnuli pod
vodom i Elise prigrli tu tišinu, koristeći šum da smiri njen ubrzani um i sredi svoje
misli.
Vratiće se u London bez njega.
Razočarenje ju je duboko zaseklo, dublje no što bi ona ikada priznala. Verovala je
da bi Noah učinio za svoju majku ono što je vojvotkinja odbila da učini za svog sina.
I Elise je verovala da, ukoliko bi navela Noaha da shvati da nije sam, bi možda on
mogao prebroditi nezamislivu bol i patnju od napuštanja. Oboje su podbacili.
Ali Elise se stavi na Noahino mesto i zagleda se u dubine sopstvene svesti, nije
mogla sa sigurnošću reći da bi drugačije reagovala od njega. Elise je možda znala
kroz šta je sve prošao, ali nije to preživela. Nije bila dete prisiljeno na sudbinu goru
od pakla od strane dve osobe kojima je to isto dete poverilo svoju sigurnost i
bezbednost. Teralo ju je na plač.
Ali plakanje ništa ne rešava. Tako da je vreme da nastavi dalje iz poraza i potraži
druge opcije.
I hoće, naravno, insistiraće da Noah nestane na kratko – možda bi sada bilo
savršeno vreme da otputuje na Kontinent. Bavaria je bila lepa u ovo doba godine,
čula je. Mogla mu je zasigurno osigurati neke veze. Jednom kad bude krenuo, reći
će Kingu da je pronašla Noaha Elleryja i da je on odbio njenu ponudu da mu
pomogne u ičemu osim da ga sigurno izvede iz Engleske zauvek. Mada je King bio
sumnjivo kopile i verovatno zahtevao neki dokaz Noahine bezbednosti. Morala je
razmisliti šta bi mogla ponuditi kao dokaz da govori istinu.
I postojala je tanka nit, koja je bila ono derište Joshua, koji je patio i pobegao sa
Noahom iz Bedlama, mada je verovatno da je Joshua mrtav. Dečaci na ulicama
Londona retko su preživljavali dovoljno da odrastu, bez obzira na to koliko su bili
sposobni. Ako ne bi podlegli izgladnjavanju ili bolesti, nasilju ili poroku, mogli bi
se naći kao žrtve nasilnog ulaska u mornaricu ili postati lopovi. Takvi dečaci su
nestajali.
Iako ne bi zasigurno previše razmišljala o neizbežnom nestanku jednog Francisa
Elleryja. Samo se nadala da je King to predvideo kako bi se potrudio da mu telo
bude pronađeno. Poslednja stvar koju je vojvodstvo trebalo je još jedan nestali
naslednik. Bilo bi drugih koji bi se provlačili iz porodičnog stabla u redu za titulu i
bila je uverena da bi bilo koji od njih bio bolji od trenutnog kandidata.
Uklanjanje Francisa Elleryja bi verovatno rešilo problem vojvotkinje takođe.
Nebitno koliki deo novca koji je Ellery uspeo pozajmiti ili izmoliti i dalje koristio da
mu zadržava tetku u lancima. Bez tog novca ili obećanja za većim, bilo bi mnogo
lakše urediti izbavljenje vojvotkinje od Ashlanda.
Možda je ovo bilo najbolje za sve. Možda je Elise trebala predložiti ovo i ranije.
Zasigurno je imalo prednosti, barem bi funkcionisalo u odsustvu pravog
naslednika vojvodstva Ashlanda. Što je bilo u redu, ako ne i potpuno
nezadovoljavajuće.
Toliko nezadovoljavajuće, zapravo, da jedino što Elise nije mogla uraditi je bilo da
vrišti od frustracije. Uprkos svemu, želela je da Noah ispolira svoj prokleti oklop,
zajaše svog prokletog belog konja, natakne Francisa Elleryja na vrh svog prokletog
koplja. Želela je da polegne pravo na titulu i bogatstvo koje bi procvalo pod
njegovim upravljanjem i njegovom odvažnošću i principima. Jer jeste bio sposoban.
I neverovatan. I…
Pljusak vode joj preklopi nos jer joj je glava jedva virila nad površinom. Čelični
stisak joj je obujmio zglobove i vukao je. Oči su joj se odmah otvorile kao da se
instiktivno borila za slobodu, um joj je registrovao osećaj prstiju koji joj bolno
pritiskaju kožu.
Elise se izvijala i trzala, ali napadačev stisak nije popustio. Strah je ophrva,
zajedno sa momentalnim instinktom za borbom. Podigla je noge i šutnula, i noga joj
udari u izloženu polutku zadovoljavajućom silom. Prsti oko njenog zgloba
popustiše i ona se oslobodi, zamahujući snažno što dalje od napadača.
Izronila je kašljući i očajnički je pokušavala da shvati odakle bi sledeći napad
mogao nastupiti. Pitala se da li ih je bilo dvoje u vodi. Ili je možda jedan ubica
otplivao, a drugi ipak čekao na obali. Ali sve što je mogla videti je bio oblik tamne
glave izvan vode, nekoga ko je mlatio i rukama i nogama tako da su od Mesečevog
odraza ostajali fragmenti. Pregledavala je vodu s mesta na kojem je bila, oči su joj
skenirale obalu. Gde mu je partner?
Kasno je uvidela da je bila neoprostivo glupa, ostavljajući se izloženom tako. Ali je
bila uljuljkana u nedostatak svakog znaka aktivnosti i prigrlila Squarea kao društvo.
Oslonila se na znanje da bi pas reagovao na nečije prisustvo mnogo pre njenih čula.
Tako je zver omanula pozamašno s te strane. Prokleto stvorenje nije ni zalajalo.
Oči su joj se zaustavile na psu, koji je sedeo na nasipu, posmatrao spektakl,
zabačenom glavom i mašući radosno repom.
Zurila je u neverici. Prišao joj je bar jedan napadač, a sve što je pas radio jeste
gledanje? I mahanje repom? Nije baš očekivala odbrambenu postojanost, ali
nekakav odgovor bi bio fin. Kako se njen napadač spustio niz nasip i ušao u vodu, a
da pas nije ustao ni da istraži šta se dešava?
Osim ukoliko je Square poznavao napadača.
Pogled joj se prebaci na mlatarajući oblik u vodi između nasipa i nje. Začula je
zlobnu psovku.
Žamor smeha joj je pobegao, a olakšanje joj je stvorilo vrtoglavicu.
Videla je Noaha kako besno mlatara pokušavajući da održi glavu nad vodom dok
je uzaludno pokušavao da dođe do obale. Njen tobože napadač je izgleda bio njen
tobože spasilac. Mogla je samo da zamisli kako mu je izgledala plutajući tamo na
mesečini, zatvorenih očiju, opuštenog tela.
Pomislio je da se udavila. I skočio je da je spasi, mada je u mnogome postalo jasno
da ne zna da pliva. Na šta li je mislio?
Brzo je doplivala do Noaha, pažljivo održavajući razdaljinu među sobom i
mučenikom. „Udahni duboko i prestani mlatarati,“ zapovedila je.
Trznuo se iznenađeno, ali je učinio što je rekla.
„I ne dotiči me.“ Provukla je ruku oko njegovog vrata, kao što je učinila sa
Andrewom Barrom i vukla ga polako ka plićaku. Mogla je osetiti koliko mu je svaki
mišić bio utegnut, bilo u strahu ili besu. Veoma je sumnjala da je bilo ono prvo u
pitanju.
Stopala joj dotakoše meku zemlju, ali ga nije još uvek pustila, niti je dala ijedan
znak da se oslonila na noge. Noah je i dalje bio okrenut ka sredini reke.
„Na šta si mislio? Nisi smeo skočiti u vodu kad si znao da ne znaš da
plivaš,“ Elise progunđa.
Osetila je da se trznuo. „Na šta sam ja mislio?“ Glas mu se podiže i odjeknu
vodom. „Ni o čemu nisam razmišljao. Pokušavao sam da te spasem,“ promrmljao
je kroz stisnute zube.
„Žao mi je.“
„Žao ti je? Mislio sam da si mrtva.“
Žal se borila sa iznerviranošću. „Da si samo na trenutak razmislio o tome, setio bi
se da mrtvi ljudi tonu. Oni ne plutaju.“ Zastala je. „Barem ne nekoliko dana.“
„Ako je to pokušaj da budeš smešna gospođice DeVries, možeš se uveriti da se ne
smejem.“
Elise ga pogleda popreko. „Moraš naučiti da plivaš. Jedini ko je bio u opasnosti od
davljenja si bio ti. Završio bi na dnu da nije bilo mene.“
„Zbog tebe zamalo da završim na dnu!“ zarežao je.
„Možeš stati sad,“ Elise reče naglo i pusti ga.
Noah zagunđa i skoči na noge okrećući se da bi je pogledao. Razborito je otplivala
dalje od njegovog domašaja. „Nisam te želela uplašiti.“
„Nisam se uplašio,“ uzviknu.
„Naravno.“
Gledao ju je još malo pa se okrenuo i gazio bliže nasipu, brišući vodu s lica.
„Kako dođavola ne znaš plivati?“ Elise upita, prigrlivši priliku da mu se približi.
„Sigurno je bilo jezerceta ili ičega sličnog na bilo kojoj gomili zemlje koju je
posedovala tvoja porodica? Sigurno te je neki drug idiot izazvao da skočiš u nekom
trenutku. Takva vrsta gluposti je poput obreda za svakog dečaka na zemlji.“
Noah napravi nepristojan zvuk. „A kako bi ti to mogla znati?“
„Imala sam dvojicu braće, u slučaju da si zaboravio. Imala sam pet godina kad je
Jonathon mene izazvao.“
„Nikad nisam išao blizu vode kao dete.“
„Nikad?“
„Jeste li gluvi gospođice DeVries?“
„Samo iznenađena.“
„Kako sam odrastao, bio sam sklanjan od pogleda i s puta ikome ko bi mogao da
primeti da je sin vojvode od Ashlanda neprikladan. Nije bilo prijatelja da me
izazovu na bilo šta.“ Rekao je sa gorčinom.
Eliseino srce je patilo za malim dečakom koji je bio ostavljen sam da posmatra
kako svet živi bez njega. Srce joj se slomilo za detetom koje nije zaslužilo nikakvu
teskobu niti tugu kroz koje je prošlo. Prišla je bliže obali i stala, spustivši ruke na
kukove.
„Izazivam te,“ reče.
„Šta?“
„Izazivam te da uskočiš.“
„Ne budi budalasta.“
Prekrstila je ruke na grudima. „Učini to. Izazivam te.“
Noah podiže ruke uvis. „Vraćam se nazad u kuću.“
„I šta onda?“
„I onda ništa. Idem u krevet poput normalne osobe.“ Zakoračio je nasipom.
„Šta će se desite sledeći put kada dete poput Andrewa Barra upadne u reku? Ili
jezero? Ili baru? Šta se dešava ako je nekome potrebna pomoć i ti je ne možeš
pružiti jer si večeras odbio i da pokušaš? Hoćeš li stajati pored i posmatrati?“
Učinila je to namerno, apelovala na njegovu zaštitničku prirodu. Apelovala na
njegov osećaj galantnosti i dobrote i nije se razočarala.
Zaustavio se i okrenuo. „Potonuću pravo na dno.“
Elise je mogla videti uznemirenost na njegovom licu, oštrinu pod mesečinom.
Kapi vode su se još slivale niz prsa, poput tananih dijamanata koji bi pali i nestali
svakim uzdahom. „Ne, nećeš. Biću pored tebe.“
Stajao je u tišini i Elise je pusti da se tišina razvuče, ne želeći da prekine tu krhku
mogućnost koja se polako ukazivala. „Ne možeš me naučiti da plivam za pet
minuta,“ reče na kraju.
„Ne. To zahteva vreme. I vežbu. Nakon večeras nećeš moći preplivati Channel, ali
te mogu naučiti kako da plutaš.“
„Znam plutati,“ naruga se.
„Mmmm.“
„Ne veruješ mi.“
„Nimalo.“
„Mogu.“
„Onda dokažite, Sir Noah. Osim...“
„Osim šta?“
Elise stavi ruke pod miške i razmaše laktovima, ujedno kokodakajući.
„Jesi li me ti to upravo nazvala kukavicom?“ Usta mu se širom otvoriše.
Spustila je ruke i nestašno se nasmeja. „Ukoliko Vam perje paše Sir Noah...“
Gledao ju je s nevericom. „Ponašaš se kao da imaš dvanaest godina.“
„Ciljala sam na oko devet.“
„Nemoguća si.“
„A ti odugovlačiš.“
Podiže ruke u znak poraza. „U redu. Plutaću jedan minut i onda izlazimo iz vode
i vraćamo se pravo kući. Jesam li jasan?“
„Kristalno.“ Nasmešila mu se pobednički. „A sad da te vidimo kako plutaš.“
Noah frknu, ali ukliže nazad u vodu. Zaustavio se kad je stigao do nivoa grudi.
Udahnuo je duboko i zabacio noge pred sebe. Celo telo mu je nestalo s vidika
Elise se smejala kad se vratio nazad na površinu kašljajući i pljuvajući. „Vrlo
dobro, Sir Noah, vrlo dobro.“ Stala je pred njega. „Plutate poput kamena.“
„Nisam bio spreman taj put,“ odbrusio je odbrambeno.
„Pa, svakako, molim Vas, ne dozvolite da Vas ja zaustavljam.“ Sad je stajala pored
njega.
Namrštio joj se, ali je duboko uzdahnuo. Ovog puta, kad je zabacio noge, Elise je
koraknula napred i stavila mu ruku ispod leđa. Noah je odmah pokušao da
podigne glavu, ali mu je slobodnom rukom gurnula čelo nazad.
„Gledaj gore u mesec,“ rekla mu je. „I za milost dragu, opusti se.“
Učinio je kako mu je rečeno, iako je još uvek mogla osetiti da ukrućenost kola
njegovim telom. Sklonila je ruku s njegove glave i odmakla mu ruke od tela da bi
bile raširene po površini. Polako se pomerala dužinom njegovog tela, uvek mu
pridržavajući leđa. Prešla je rukom pod njegovu butinu i podigla mu noge gore
kako bi i one bile na površini vode.
„Zatvori oči,“ uputi ga. „I diši duboko.“
„Šta radiš –“ Noah započe, ali ga ona ućuta.
„Veruj mi,“ rekla je.
Pogledom je prelazio njenim licem. I onda zatvorio oči.
Elise se nasmeši dok ga je proučavala na bledoj svetlosti. Ovako je želela uvek da
ga pamti. Ovako, izbrisanih bora zabrinutosti sa lica, njegove oštre crte lica koje
odaju mir i ono što je izgledalo poput začuđenosti. Voda je tekla nežno kraj
njegovih bokova i grudi dok mu je pridržavala leđa, a tenzija i ukočenost koju su
ranije bili toliko evidentni su nestali. Ona ga je pridržavala, a on joj je to dopuštao.
Konačno je dozvolio sebi da joj veruje.
Na nekoliko ukradenih trenutaka, dozvolila je sebi povlasticu da uživa u osećaju
ispravnosti koji ju je obuzeo. Ovog trena on je bio njen i dala bi sve kad bi mogla da
ga zadrži uz sebe zauvek. Ali ništa ne traje zauvek i ma šta god se desilo, od danas,
od naredne nedelje, u narednim godinama, ona ne bi mogla zadržati ovog vojvodu
kraj sebe. Sa gorko slatkim osmehom, nežno je sklonila ruke s njegovih leđa i
pustila ga da se sam održava.
Videla je kako mu se prsti savijaju, ali je ostao plivajući po vodenoj površini. Elise
se polako udalji od njega, idući ka obali. Popela se na travnati obod reke, obukla
ostavljene pantalone i sela na nasip, a voda joj se cedila po leđima s kose. Nije bila
sigurna koliko je prošlo vremena pre nego što su Noahina stopala pronašla rečno
dno ponovo i izlazila iz vode idući ka njoj. Bila je pogođena njegovom potpunom
lepotom, što je učinilo mnogo intenzivnijim izostanak uzdaha. Spustio se kraj nje,
oboje su posmatrali vodu u tišini.
Elise zadrhta malo i Noah pruži svoju ruku oko nje i privuče je bliže sebi. Prsti mu
prođoše golom kožom njenih leđa gde su opuštene pertle njene košulje povukle
okovratnik dovoljno da joj ramena budu izložena. Dodir mu naglo stade odmah
iznad njenih lopatica.
„Elise?“ Prsti mu se pokrenuše ponovo, istražujući uništenu kožu njenih leđa i
grebene ožiljaka tkiva koje nikada nije čisto zaraslo.
Nije mogao videti staru ranu ranije jer je uvek bila prekrivena odećom. Zaboravila
bi na povredu danima, mada bi je ponekad u vlažnoj hladnoj zimi bolelo rame.
Naslonio se nazad, povlačeći košulju dalje od ramena i niz njena leđa i čula mu je
brzi uzdisaj.
„Možeš kriviti mog brata Alexa.“ Uzdahnula je, spuštajući ruku na toplinu
Noahine butine. „Koliko je dobar sa novcem i brojevima i slično, toliko je grozan
kao hirurg.“
Prsti su mu pratili najgore prevoje ožiljka i mogla ga je zamisliti kako pokušava
zaključiti koja bi povreda napravila takvu oznaku. „Bila si upucana.“ Izdahnuo je
užasnuto.
„Da.“
„Isuse, Elise. Kada?“
„Kada nisam bila nevidljiva koliko sam mislila da jesam.“
„Molim?“
Elise uzdahnu. „Američki vojnici imaju oštar vid i dobro ciljaju. Ili možda samo
osrednje. Na kraju krajeva, nisu me ubili iako rana gotovo da jeste.“
„I tvoj brat je bio tamo? Nije ti mogao naći dobrog hirurga?“ Bilo je oštrine u
Noahinom glasu kao da je krivio Alexa za nešto što je bio njen propust.
Elise frknu. „Alexu je trebalo tri dana da me pronađe. Kada su ljudi koji su me
upucali shvatili da nisam mrtva, vezali su mi ruke i noge i nosili me nazad u
okolinu svog kampa. Ostavili su me tamo, vezanu uspravno na borovinu veći deo
dana.“ Zaustavila se. „Taj osećaj bespomoćnosti je bio gori od bilo kog bola.“
Noahina ruka se stegne oko njenog ramena. Nije joj bilo potrebno da joj išta kaže
jer je on, od svih ljudi, razumeo bolje nego iko.
„Ali drugog dana, infekcija se ustalila, mada se sećam kroz maglu da su mi sipali
vodu niz grlo i zahtevali da odgovaram na pitanja koja nisam mogla više razumeti.
Trećeg dana su odustali i ostavili me da umrem. Rečeno mi je da me je Alex
pronašao tog dana. Izvadio je nožem metak iz mog ramena uz svetlost jedne sveće,
isuviše uplašen da raspiri vatru u slučaju da smo otkriveni. Polegao me je u potok i
sedeo sa mnom naredna dva dana pokušavajući da ohladi groznicu koje ne mogu
da se setim.“ Najednom zastade, verovatno shvatajući da je rekla i više no što je
potrebno, ali nije želela da Alex bude izabran kao krivac. „Tako da ne, moj brat mi
nije mogao naći boljeg hirurga. Bio je dve milje iza neprijatelja i devet milja udaljen
od dobrog hirurga sa ničim do nožem, puškom i umirućom sestrom.“
„Žao mi je.“
„Zbog čega ti je žao? Preživela sam zahvaljujući Alexu. Došao je po mene iako
sam već bila precrtana sa liste nestalih lica i smatrana mrtvom. Došao je po mene
kad mi je najviše trebao. A onda je učinio ono što je morao.“
Noah je ćutao, ruke su mu mirovale na njenoj koži. Mesečina se ugasi i uvuče ih u
tminu dok su se oblaci kotrljali i uvećavali.
„Onda sam mu dužan,“ izgovori Noah naposletku.
Elise se okrenu, želeći da mu vidi lice. „Ti? Spasio je moj život, ne tvoj.“
„Ne. Mislim da je spasio i mene takođe. Jer mi je tebe darovao.“
„Možda bi želeo da mu lično zahvališ,“ Elise predloži nežno.
„Verujem da hoću.“ Noah joj pronađe ruku u tami i uplete prste sa njenima. „Ali
prvo moram videti Abigail. Jer je predugo nisam video. Zato što su sestrama nekad
potrebna braća.“
Elise se ukoči i stisnu svoje prste oko njegovih. Mesečina se spusti po njima
ponovo, drhteći dok nisu ustali. „Jesu,“ složila se skoro se plašeći i da diše.
„Trebalo mi je mnogo vremena da to shvatim.“ Bilo je jedva čujno. „I zbog toga mi
je zbilja žao.“
„Mislim da će ti Abigail oprostiti,“ Elise šapnu stegnutog grla.
„Nadam se. Hoćeš li ti?“
„Nemam šta oprostiti.“
„Ali –“
Stavila je slobodnu šaku na njegove usne. „Ne želim se svađati sa Vama, Sir
Noah.“
Noah ju je posmatrao neko vreme pre no što je pustio njene prste i ustao. Pružio
joj je ruku. „Ni ja.“
Elise stavi svoju ruku u njegovu i dozvoli mu da je pridigne i pogodi je to da je
upravo ovaj gest, ova izdužena snažna ruka na travnatoj rečnoj obali, prvo što joj je
ukralo srce. Stajali su na nasipu, ne govoreći, kao da su bili prestrašeni da bi mogli
razbiti sablasnu čaroliju koja kao da je bačena na kraju reke.
Vazduh iznenada poče da se kreće jače, a sparna vrućina bi dotaknuta prvim
uzburkanim hladnim povetarcem koji je dobijao na jačini i klepetao lišće. Mesečina
ponovo nestade pre nego što se pojavi nanovo kad prođe još oblaka. U daljini je
Elise mogla videti kratke obrise svetlosti. Prigušena tutnjava joj je dopirala do ušiju.
„Trebali bi požuriti,“ Noah prošapta.
Elise klimnu bez reči i dozvoli sebi da bude vođena kroz drveće i preko polja ka
kući. Toplota Noahinog širokog dlana se šunjala uz njenu ruku i grejala joj celo telo
iako je temperatura vani naglo opadala.
Prve kišne kapi padoše baš kad su požurili u dvorište, Square nađe najkraći put
kroz usku stazu pod zaklonom štale, a Elise i Noah zalupiše vratima kuće za sobom
jer se vetar najednom osilio.
Kroz kuću se spustila potpuna tmina, čineći skoro nemogućim da ga vidi. Jedino
je mogla da ga oseti, njegovu vrelinu, njegov dodir. Skoncentrisala se na uzimanje
mirnih udisaja, dok je želja činila da je svuda boli. Ništa od toga nije osetila prošli
put kad su stajali jedno pred drugim, odeće mokre koja se cedila, ruke uhvaćene u
njegovoj.
Ali ova potreba beše drugačija. Nešto se promenilo. Nešto teže, vrelije, s većim
očajanjem no ikada se usadilo u nju zahtevajući oslobađanje.
Odsjaj munje osvetli sve na sekundu pre nego se prolomi grom. Činilo se kao da
su i bogovi neba bili nemirni poput nje.
„Ti bi me pobedila, znaš,“ Noah izusti tiho.
„Izvini, molim te?“ Pokušala je videti mu lice, ali je bilo nemoguće.
„Da sam pokušao da budem bolji od tebe na onom polju za pucanje, ti bi me
pobedila.“
„O čemu to govoriš?“ Bila je momentalno ometena. „Zašto je to bitno?“
„Nikad nisam susreo ženu sa tvojim samopouzdanjem.“
Elise se nasmeja podrugljivo. „Čini mi se da si to nazvao arogantnošću.“
„Pogrešio sam. To je samopouzdanje. I oduzima dah.“ Privukao ju je bliže i ona se
spotaknu napred, druga ruka joj pade na njegova prsa. Pod njenim dlanom mogla
je osetiti rasipanje kose i toplotu njegove gole kože. Vani je nanovo duvao vetar i
zveketao prozorska okna.
„Hvala ti,“ prošaputala je nesigurna šta drugo reći.
„Želeo bih da mogu raditi to što ti možeš.“
Podiže glavu iznenađeno. „Šta? Misliš sa puškom? Zato što te mogu naučiti kako
da rukuješ Bakerom mnogo brže nego što te mogu naučiti da plivaš, uveravam te –
“
„Ne govorim o plivanju i pucanju. Mislim na...“ Zaustavio se. „Što znaš ko si. Ne
znam da li čovek koji sam postao ovde, sada, se može pomiriti sa čovekom koji
mora postojati u Londonu.“
„Oni su ista osoba Noah. Lawson, Ellery, Ashland, ime nije bitno. Tvoj put je
jedino bitan zbog lekcija koje si usput naučio, a ne konačna destinacija.“
U tami njegova druga ruka nađe joj stranu lica, a prstima skloni mokru kosu
preko njenog ramena pre no što dodirnu ivicu njene vilice. „Ali ti si tako sigurna.
Sigurna u ono što jesi.“
„Sigurna sam kad sam sa tobom.“ Ta neugodna istina pobeže pre no što se mogla
zaustaviti, pre nego što ju je mogla povući nazad u duboke jame njenog uma gde se
razvijala bez nadzora i priznanja.
Ruka koja je držala njenu se stisnu. „Ne razumem.“
„Nije važno. Nije bitno.“ Elise spusti glavu, odmarajući je na njegovim širokim
grudima, slušajući mirno kucanje njegovog srca.
Slobodnu ruku prisloni nežno na njen vrat, držeći je blizu sebe. „Radije ću misliti
da jeste.“
Elise izvi usne. „Sada ti kradeš moje rečenice.“
„Duguješ mi ih nekoliko.“
Tišina se razli dok je Elise tražila reči kojima bi objasnila, dok je Noah strpljivo
čekao.
„Kad sam sa tobom, kao sada, bez publike, zaboravim sebe. Zaboravim ulogu
koju bih trebala da igram, zaboravim replike koje bih trebala izgovoriti. Sa tobom
izlazim iz senki,“ reče tiho. „Ali ostatak vremena, ja sam glumica Noah. Žena koja
manipuliše iluzijom da bi postigla šta god je zatraženo od mene, bilo na pozorišnoj
sceni ili u Londonskoj plesnoj dvorani. Danas sam bila samo cura sa puškom. Sutra
ću morati biti neko drugi. Za nedelju dana od danas, nećeš me više prepoznati.
Samu sebe neću prepoznati.“
„Ti si mnogo više od samo cure sa puškom.“ Rekao je oštro i sa takvom strašću da
je osetila utrobu kako joj se stegne i ubrza puls. „Vidim te, Elise DeVries. Bez obzira
na odeću koju bi mogla nositi ili koju god masku bi morala imati, vidim tvoje
hrabro srce i vidim tvoj predivni um. Vidim tvoje saosećanje i tvoju nadu, tvoju
prilagodljivost i tvoju snagu. Ako ti ne znaš ko si ti, znam da ja znam.“
Zaslepljujući snop svetlosti napadne joj oči, ispraćen momentalnim udarom
groma. Njegove reči učiniše da poželi da zaplače zbog njegovog tihog ubeđenja.
Bilo je ironično, zapravo. Koliko su bili sigurni u ono drugo. Oboje su videli više u
onom drugom no u sebi samima.
„Tako sam umorna od pretvaranja,“ šapnula je. „Ponekad nisam sigurna da li se
mogu setiti ko sam nekada bila. Ili ko želim da budem sutra.“
„Ko želiš da budeš sutra?“ pitao je hrapavim glasom.
Elise zatvori svoje oči. „Ne želim da pričam o sutra.“
Umirio se. Ruka na njenom vratu je stisnu, prsti mu prolaze kroz kosu na njenom
potiljku. Drugom rukom pusti njenu i prsti mu putovaše njenom rukom, preko
ključne kosti ostavivši je na njenom licu. „Onda hajde da pričamo o sada.“ Usne su
mu bile na par centimetara on njenih.
Mogla je čuti njegovu glad i njegovu potrebu i hrapavost u njegovom glasu.
Podigla je drugu ruku na njegove grudi i prešla preko njih, zatim preko stomaka i
po leđima, pritiskajući svoje telo na njegovo. Uzdasi joj behu teški i natopljena
tkanina njene košulje se trljala o njene osetljive bradavice.
Povuče joj glavu na gore nežno. „Ko želiš da budeš u ovom trenutku?“ pitao ju je
s usnama na njenim. Glas mu je bio grub i pun obećanja. Njena unutrašnjost se
topila pulsirajući u tečnu vrelinu. Vlažnost joj se skupljala među nogama. On će je
uzeti sada, osim ako ga ne zaustavi. Ukoliko se ne odmakne od njegovog dosega i
povuče se.
Progutala je, reči joj ostadoše u grlu.
„Sada, u ovom istom trenutku, ko želiš da budeš Elise?“
„Tvoja,“ šapnu. „Želim biti tvoja.“
Pronašao joj je usne u tami u trenu kad se grom prolomio nebom i kiša udari po
krovu i prozorima. Odražavalo je nemir koji je prolazio kroz njegovo telo, potrebu i
glad za ovom ženom koja je zasenila sve što je bilo razumno i razumljivo. Ljubio ju
je pre nego što je shvatio ko je ona bila i šta će tražiti od njega, uhvaćen u vrtlog
intenzivne želje kojoj je bio nemoćan odupreti se. I ljubio ju je posle, još uvek ne
mogavši joj odoleti, ali ovo, ovo je bilo drugačije. Ovo je bilo spajanje srca i duša,
iskrivljeno priznanje da su bile vezani ne samo okolnostima već i sudbinom. To je
bilo mnogo više od pukog poljupca i neće biti povratka odakle ih je ovo vodilo.
Uvukao je ruke dublje u hrpu njene mokre kose, usnama jako pritiskao njene. To
je bilo priznanje, tvrdnja o kaleidoskopu emocija koje su se borile za prevlast u
njemu. I pod ovim napadom, srela ga je na pola puta. Tačno kao što je znao da hoće.
Pokušao je da se umiri zato što, Bog mu pomogao, trebao bi biti nežan i strpljiv i
pažljiv. Želeo je biti sve to – zaslužila je sve te stvari – ali ova potreba koja ga je
ispunila je bila divlja i poput ničega što je ikada doživeo. Bilo je nepodnošljivo tvrd,
erekcija mu je pulsirala pod mokrim ograničenjem njegovih pantalona. Na svojim
grudima je mogao osetiti čvrst pritisak njenih grudi i prošao je rukama duž njene
kičme, uzimajući je čvršće u svoj zagrljaj. Poriv da je uzme, da je uzme brzo uz zid,
na stolu, na podu, bilo gde, gde bi se mogao ukopati u njenu vrelinu i pronaći
oslobađanje od ovog mučenja, činio ga je lakomislenim.
Još jedan zvuk groma se prolomi nebom, klimajući sve zidove njegove kuće.
Spustio je ruke do njene zadnjice, čvrsto je privijajući uz sebe, očajnički se plašeći da
neće imati kontrolu da učini ovo savršenim za nju. Ruke mu se pomeriše kako bi
dodirnule njene grudi, a koža joj je plamtela ispod natopljene hladnoće njene
košulje, ali to nije bilo dovoljno. Ništa nije bilo dovoljno. Želeo je sve njeno
nasuprot svemu njegovom. Ruke mu se pomaknule na rub njene košulje i povukle
tkaninu, pokušavajući da je skloni s njenog tela i preko ruku, ali tkanina beše
mokra i uvrnuta i nije sarađivala i u njegove usne Elise napravi frustrirajući zvuk.
Bez razmišljanja, prsti mu oslobodiše rub i krenuše ka vezicama na vratu njene
košulje, uvijajući šavove i vukući iznošeno platno. Znao je da bi rastrgao tkaninu
ako bi je dovoljno snažno povukao, spuštajući se niz njeno grlo ka grudima. Prsti
mu se stegnu i osetio je da prve iznošene ivice popuštaju. Negde izvan njegove
omamljenosti usled požude, savest ga podseti da ovo nije bilo ni pažljivo ni
strpljivo. Osećao se potpuno van kontrole i jedva se prepoznavao u tom trenutku.
Bez upozorenja, Elise prekinu njihov poljubac. „Učini to,“ uzdahnu.
Noah se umiri. Nije zasigurno mogla prozreti o čemu je razmišljao.
Podigla je ruka do njegovih i prekrila ih svojim. „Ne želim išta između nas.“ Dah
joj je izlazio plitko. „Ništa.“
Noah stisnu oči na kratko, pokušavajući da povrati kontrolu. Njene reči su ga
gurale dalje i dalje od onoga što je ostalo od njegovih nežnih namera.
„Učini to Noah.“ Elise podiže ruke i uvi prste u njegovu kosu, usnama na
njegovom uhu, a jezikom pređe preko osetljivog mesta u udubljenju njegovog vrata
pod ušnom školjkom.
„Elise –“
„Izazivam te.“
Noah zareža i povuče jako, tkanina se lako povinova njegovim rukama. Ona
zakorači unazad dok je on zabacivao mokru tkaninu iza njenih leđa, ruke je spustila
kako bi spustio tkaninu niz njih. Košulja joj pade na pod kraj nje, zaboravljena i
pantalone joj se pridružiše. Još uvek je mogao čuti njeno ubrzano disanje, mogao
udahnuti miris kiše na njenoj koži, mogao osetiti vrelinu njenog tela blizu njegovog.
Munja osvetli još jednom kroz prozore i na jedan kratkotrajan trenutak ju je
mogao videti. I onda se crnilo vratilo, ali pogled na nju se usadio u njega, izbio mu
vazduh iz pluća i iznudio zvuk iz njegovog grla koji nije prepoznao.
U sledećem trenutku, ruke su joj bile na njemu, klizila je prstima i dlanovima
preko grudi, uz rebra, do pojasa njegovih pantalona. Spretnim pokretima je krenula
ka dugmadima, svaki dodir njenih prstiju po njegovoj pulsirajućoj erekciji je bio
pravo mučenje. Pantalone mu se olabaviše i ruke joj se spustiše ispod pojasa,
gurajući mokru tkaninu preko bokova i niz butine. Spustila se na koleno, shvatio je,
kad je osetio kako joj ruke klize duž krutih mišića njegovih butina, a zatim i listova
dok ih je spuštala niz noge ka gležnjevima. Izašao je iz pantalona, šutnuo ih u
stranu, a onda stajao zamrznut, dok su joj ruke klizile po kolenima, a zatim po
unutrašnjosti njegovih bedara. Osetio je njenu kosu nasuprot svog kurca dok se
saginjala, a onda su joj usta zamenila prste dok je stavljala vatreni trag poljupca duž
unutrašnjosti njegovih nogu i idući sve više.
Uzela mu je muda u ruku, a zatim pomilovala duž njegove erekcije i on zastenja
na neopisivom zadovoljstvu njenog dodira. Prsti mu se upletoše u njenu kosu, a
njene ruke kliznuše preko njegovih bedara i preko njegove stražnjice. A onda ga je
uzela u usta i skoro da je svršio baš kad joj se jezik zavrteo oko vrha njegovog kurca.
Munja zabljesnu i Noah na tren vide Elise kako kleči pred njim, njenu tamnu glavu
povijenu dok ga je istraživala ustima. Nikada nije u celom svom životu, video nešto
tako erotično, savršeno otkačeno, dok mu se tinjajuća požuda koju je pokušao da
kontroliše, raspirila u vatrenu oluju koja mu je kolala venama, duboko se
ugnezdivši u podnožje njegove kičme i učinila da mu kurac pulsira u iščekivanju.
Lagano se zateturao i prisilio da se spusti na kolena pred njom.
„Neću izdržati,“ prošaputa neujednačeno s rukama još uvek u njenoj kosi.
„To mi je i bila namera,“ promrmljala je pronašavši njegova usta ponovo u mraku
i duboko ga poljubivši.
Zadrhtao je od sirovosti njenih reči, osećajući posesivnost koja je prolazila kroz
njega i ostavljala ga u mučenju. Preuzeo je kontrolu nad poljupcem i zubima
uhvatio donju usnu, a jezik mu je odgovarao njenom. „Želim da osetiš ono što
osećam kad sam sa tobom,“ promrmljao je, a usta su mu prelazila niz njenu vilicu
prema vratu. „Želim da znaš šta mi činiš.“
Elise rukama uze njegove zglobove, drhtavim prstima prelazeći mu po mišićima.
„Možeš li to osetiti?“ pitala je. „Možeš li osetiti kako drhtim?“
Možda je klimnuo glavom, ali postajalo je naporno disati, a ne pričati.
„To ti meni činiš.“ Povela mu je ruku preko grudi da bi joj obuhvatio nabreklu
bradavicu. „Ti to činiš.“ Pomerila mu je prste dalje, preko nežnog nabora trbuha i
pritisnula ih među svojim butinama. „I ovo ti činiš.“
Sad je Noah bio taj koji je drhtao, čak i nakon što mu je pustila ruku. Bila je mokra
i vrela, i gurnuo je prste u tu veličanstvenu vrelinu, dlanom svoje šake pritiskao
njenu pubičnu kost. Zašištala je i povila se pod njim, kukovima trzala kad je gurnuo
prvo jedan prst u nju, a potom i dva. Uhvatila ga je za ramena, glava joj pade
unazad. Noah ih povuče pre no što ih ponovo vrati u nju, ona zacvile, a bokovi joj
se zavrteše prema pritisku. Sagnuo je glavu, ustima nađe dojku, potom bradavicu,
a zubima je pustošio čvrsti vršak pre nego što ga nežno zasisa.
Svaki mišić u Eliseinom telu se napeo, a ona se povuče sa istim očajem koji je on
imao trenutak ranije.
„Neću izdržati,“ ona prodahta.
„Nije mi ni bila namera,“ uspeo je uzvratiti.
„Oh Bože.“ Napravila je prigušen zvuk koji je možda bio i smeh.
Prohladan vazduh je ulazio u prostor između njih dok je udar munje slao blistavi
bljesak kroz prostoriju, a grom udarao iznad glave. Noah se nagnu napred,
prezirući tako malu udaljenost između njih. Prešao je prstom preko njene donje
usne, sada natečene i mekane. Još jedan talas posesivnosti je urlao kroz njega,
žudnja toliko oštra da je prerasla u fizičku bol. „Reci mi Elise. Kaži mi šta želiš.“
Čuo je kako je udahnula, čuo joj je neravnomernost u glasu kad je progovorila.
„Želim da me učiniš svojom. Želim da te osetim duboko u sebi. Želim da osetim
tvoju kožu nasuprot moje. Želim da čujem svoje ime kad svršiš. Želim tvoje noći i
najdublje fantazije koje idu uz njih. A kada ja svršim, želim da mi tvoje ime bude na
usnama.“
Noah zatvori oči znajući da je zauvek izgubljen. Neće se nikad oporaviti od nje.
Nikad neće pronaći drugu koja bi mu dala ono što mu je ona upravo darovala.
Zaposela mu je i srce i dušu i svu tamu i svetlo koje bi se u oboma mogla pronaći.
Pronašao je njenu ruku, nekako se podigao na noge i povukao je sa sobom.
Bez sekunde oklevanja, podigao ju je u naručje.
Noah je nosio Elise u njenu sobu, a panika koju je uvek osećala sa takvim
gubitkom kontrole je bila potpuno odsutna. Sve je bilo napeto među njima,
naglašenije od svega što je mogla prepoznati. Bio je deo nje sad, utkan u tapiseriju
njenog bića i verovala mu je svojim životom. Čvrsto je obmotala ruke oko njegovog
vrata, osetivši snažne ruke kako je drže i dok ju je ljubio, sićušnim poljupcima koji
su joj činili da dahće u potrebi.
Umalo je doživela vrhunac prvi put kad je prstom ušao kroz pukotine njenog bića.
Mogla mu je dopustiti da je dovede na ivicu i obuzme je jednostavno samo rukama.
Ali, znala je da joj to ne bi bilo dovoljno. Ne ovoga puta. Želela je njega celog, želela
je osetiti svu njegovu snagu i moć dok je uzima.
Doći će vreme kad će moći da gleda. Kad bude bilo dovoljno svetlosti da mu
gleda u oči dok bude vodio ljubav sa njom, da vidi sjaj njegovog tela, da gleda kako
im se tela spajaju. Ali ove noći će se osloniti na ostala čula. Ukus znoja s njegove
kože, zvuke njegovog zadovoljstva, osećaj kako mu telo dolazi do vrhunca.
Iznenada je zastao u tami i sagnuo se, a Elise je jedva imala vremena da primeti
hladnu posteljinu njenog kreveta pre no što se spustio dole, nadvijajući se nad njom,
poljupcima koji više nisu draškali već behu gladni pustošenja kojem je jedva čekala
da se prepusti. Kolenima joj razdvoji bedra, klečeći joj među nogama i uspravljajući
se, ostavivši usne na usnama, ali su mu ruke sada prelazile preko ključne kosti kako
bi istražile velikodušne grudi. Pokrio ih je dlanovima, a palčevima milovao
osetljive vrhove bradavica. Elise je zvučala zadovoljno čak i kad su joj se leđa
izvijala na krevetu i još više se gurala ka njegovom dodiru dok su joj se noge
stezale oko njegovih bokova.
„Tako predivno,“ Noah prošapta u tminu.
Elise nije mogla odgovoriti, osećaj njegovih ruku, njegova koža na njenoj, brisala
joj je iz uma sve osim senzacije njegovih prstiju dok su putovali preko njenih
rebara, a zatim utonuli među njene noge, pozivajući ih da se rašire. Sagnuo se,
pritisnuvši usne na pupak, zatim na meku kožu njenog unutrašnjeg bedra mučeći je
dodirom koji joj je oduzimao dah. Želja se spuštala niz njen trbuh i nadimala se u
lupnjavu koja se pojačavala svakim izazivajućim dodirom.
A onda su mu se usta našla tamo, jezik mu je činio neverovatne stvari da su joj se
prsti uvili u posteljinu u pokušaju da se izvije ka nečemu. Nešto što bi je održalo da
se ne raspadne na sitne komade.
„Noah,“ uzdahnu. Trebalo joj je da ga zaustavi. Trebalo joj je da se nikad ne
zaustavi. Podigao je glavu, trenutni gubitak njegovog učinka je bila strašna,
okrutna stvar, ali onda je njegovo telo prekrilo njeno, a njegova težina i vrelina su je
gurnuli duboko u dušek. Trljanje njegovih grudi o njene dovodilo je do opojnog
trenja, a srce mu se treslo pod njegovim rebrima. Oslonio se na laktove, a Elise
omotala noge oko struka, izdižući kukove. Pod stopalima je osetila kako su mu se
mišići zadnjice napeli, a mogla je osetiti kako mu se kurac trlja od ulaz u njene
nabore.
Stisnula je noge, rukama prelazila po njegovim leđima, pozivajući ga u sebe.
Mogla je čuti njegovo teško disanje, mogla je osetiti znoj na njegovoj uzavreloj koži
dok se borio da održi kontrolu.
„Nije dovoljno,“ molila je. „Celog tebe.“
Napravio je izmučeni uzvik i ušao u nju, zakopavajući se do balčaka.
Elise zastenja, dok su joj se kukovi izvijali uživajući u ispravnosti njegovog
ispunjenja, istežući je, istinski je čineći svojom. Ostao je nepokretan na trenutak,
vreme je zastalo u osećajima pre nego što se pomerio, povlačeći se, a zatim
uranjajući u nju u dugim, glatkim udarima.
Pod njenim kapcima zvezde su plesale i eksplodirale. Bila je na ivici provalije,
želela je, trebala da ga povede sa sobom kad bude svršila. Sad je ona pomakla svoje
noge, petama se oslonivši na njegovu zadnjicu, a unutrašnjim mišićima stezala se
oko njega ljuljajući bokove. Zastenjao je i izvukao pre nego što se zabio u nju
ponovo, jače ovoga puta.
„Nemoj stati,“ izdahnula je.
On izusti sirov, očajnički uzvik i posluša sa čvrstim, promišljenim nasrtajima koji
su slali savršene strele agonije zadovoljstva kroz nju. Dočekala je svaki njegov udar,
osećajući tenziju u celom biću, naraštaj energije i iščekivanja koji su kolali sve više i
više. Pod njom krevet se naginjao i ljuljao, dok je nad njima grmljavina i dalje
besnela, utopajući se u zvuke mesa o meso i male zvukove želje.
Osetila je da se njenim telom komešaju prvi talasi oslobadjanja, obgrlila mu je leđa,
noge stisnula čvršće oko njegovih bokova pre no što ju je talas njenog orgazma
oborio. Njegova snaga joj iznudi sav vazduh iz pluća i rastrga joj glas iz grla dok joj
se telo trzalo, ostavljajući je neosetljivom ni na šta drugo osim na mučno
zadovoljstvo koje je nemilosrdno udaralo kroz njene udove.
Elise se povrati dovoljno da čuje Noahu kako stenje, snažno gurajući u nju, dok
mu se kukovi trzaju, pre nego što se izvuče iz nje, osloni na njen stomak,
svršavajući na meko udubljenje njenog kuka. Glava mu pade na njeno rame,
uzdisao je duboko, dok su mu se kukovi pomerali još uvek u malim, sporim
pokretima.
Prelazila mu je rukom po glavi, prstima kroz kosu i preko ramena, tromo, bez
ikakve misli osim zadovoljstva koje je imala samo jer ga je dodirivala, ovde, na ovaj
način. Ovde je pripadala. Bez obzira na to ko je bila ili ko će možda tek postati,
pripadala je ovom čoveku. U svojoj potrazi za Noahom Elleryjem, pronašla je nešto
što nije ni znala da je tražila. Ovde, u sigurnosti njegovih ruku, pronašla je utočište,
oslobođeno tajni i veština. Ovde je pronašla samo osećaj ispravnosti i gorko-slatku
bol u grudima koja joj je govorila da više nije ona odlučivala kome će pripasti njeno
srce. On je polagao pravo na njega isto kao što je to činio i sa njenim telom.
Noah se promeškolji, pridigavši se na laktove. Kiša koja je udarala u prozore i
krovu je popustila, ali je grom i dalje odjekivao, iako se udaljio. Sagnuo je glavu i
poljubio je, lakim leptirovim dodirima usana, njene nežne i mekane. „Ne pomeraj
se,“ reče.
Elise je bila poprilično sigurna da još dugo neće moći da se pokrene, njeno telo je
bilo zasićeno do nepokretnosti. „Mmm,“ bilo je sve što je mogla izustiti, nadajući se
da će to shvatiti kao znak njenog pristanka.
Otkotrljao se s nje i ustao, nestajući negde u kući pre no što se vratio minut kasnije.
Spustio se do ruba kreveta, puštajući da nešto padne na pod pokraj nje prigušenim
udarcem.
„Šta je to bilo?“ upita ona.
„Moj nož. Moja odeća. Ono što je ostalo od tvoje košulje. I zamena.“
„Doneo si mi košulju?“
„Jednu od mojih. Za slučaj da ti je hladno.“
Njegove ruke je pronađoše u tami i Elise uzdahnu dok je on prislonio nešto glatko
i hladno na njen stomak. Tada je shvatila da joj je uništenom košuljom prelazio
kožom brišući tragove svoje sperme sa nje. Prsti su mu sledili trag tkanine, prateći
krivinu njenog kuka i njene nabujale grudi.
„Hvala ti,“ promrmlja.
Noah spusti vlažnu tkaninu na pod i rukom pređe preko njenog obraza, saginjući
se da spusti usne na njeno rame, još jedan tuš poljubaca po njenoj vlažnoj koži.
Osetila se obožavanom i čuvanom i razarajuće srećnom.
Elise začu škripu kreveta dok se premeštao, prebacujući se preko nje i ispruživši
se na drugoj strani kreveta, tela prislonjenog uz njeno. Voda je kapala u nekom
uglu, poslednji i usamljeni svedok potopa od malopre. Napolju, senke su se
pomerale, bljeskovi srebrne mesečine koja je sijala dok su se poslednji kišni oblaci
razilazili i hitali nebom.
„Spavaj,“ prošaputao joj je na uho. „Zora će vrlo brzo doći. A put do Londona je
dug.“
Elise klimnu, mada nije pitala Noaha da li će on krenuti za London. Nije pitala za
titulu niti bogatstvo ili advokate koji su čekali zadržavajući dah, pitajući se da li će
se naslednik Ashlanda materijalizovati. Nije pitala za Francisa Elleryja jer je bilo
dovoljno, za sada, da je Noah tu za svoju sestru.
Zato što je bilo dovoljno, za sada, da je on kraj nje.
Četrnaesto poglavlje
Noah je dovukao ubicu nazad i vezao mu noge i ruke. Ostavio je čoveka koji je
ležao na zemlji u sred ružičnjaka pre no što je nestao u kuću i otišao po telo prvog
ubice. Bez reči, Noah je prebacio mrtvog ubicu preko ramena i krenuo preko
pašnjaka i nestao među drvećem koje je obrubljivalo reku. Kada se vratio bio je
praznih ruku, a lice mu je imalo čvrst, nepopustljiv izraz.
Pustio je Elise da nadgleda ubicu koji je još uvek živeo, i čak da nije bio vezan, ne
bi mogao brzo otići nekud. Pogodila je ubicu u zadnji deo butine – ne njen najbolji
hitac, ali je obavio posao. Metak je bio zakopan duboko u mišić, a njegove vunene
pantalone su bile natopljene krvlju. Trebalo bi da pronađe hirurga za nekoliko sati.
Ružne stvari su se dešavale sa tako dubokim ranama ukoliko se ne bi odmah
sanirale.
Sad je Noah prolazio vrtom i nazad. Navukao je pantalone, ali ne i košulju, a
grudi i ruke mu bejahu prekrivene krvlju i znojem. Mišići i tetive su se savijali i
nabijali dok se kretao, polako i sa hladnom svrhom. Kosa mu je padala preko čela,
vlažne kovrdže prilepljene na kožu, a pod obrvama, oči su mu blistale od hladnog,
divljeg besa. Ruka mu je i dalje bila obmotana oko drške njegovog lovačkog noža, a
oštrica blistala pod grimiznim talogom, jezivom bojom u ranim zracima zore.
Elise je gledala, tiho. Ovo je bio Noah kojeg nikad nije videla. Isprva ju je zapanjila
ova transformacija. Ovo je bio ulični borac, čovek koji je bio gurnut do krajnjih
granica, koji se odigao i učinio to sa smrtonosnom efikasnošću. Borio se naporno,
borio se pametno, i na kraju, borio se za nju i pored nje. Nije bilo oklevanja. Nije
bilo preispitivanja. Bio je moćan i veličanstven, opasan i krajnje nemilosrdan. I
ukrao joj je dah i oslabio joj kolena. I potpuno uzbudio.
Noah je stao blizu stopala ubice. Čovek koji je smrt učinio svojim zanatom je to
mogao prepoznati kad ga je pogledao u lice, a on se borio pre nego što je pao u
prašinu.
„Koliko ti je Francis Ellery platio da me ubiješ?“ Noah upita u dosadnom,
nepristrasnom tonu.
Čovek izvi usta u taknu liniju. „Neću ništa reći,“ promrmlja.
„Da, pa to je zasigurno tačno.“ Noah čučnu i pokaza na čovekovu nogu vrhom
svog noža. „Bićeš mrtav za dva sata. Možda tri. I ikakva šansa da kažeš nešto i
spasiš se će nestati.“
Ubica je bledo posmatrao Noaha crvenim očima.
„Nema veze. Nije ni bitno. Koliko god da ti je Ellery platio nije bilo dovoljno da
pokriješ svoj život.“
„Pedeset funti,“ izusti čovek.
„Pedeset funti?“ Ponovio je Noah.
„Dvadeset pet unapred, dvadeset pet kada to bude učinjeno.“
Noah je promatrao vrh svoje oštrice. „Dođavola, ali jesam li toliko dugo bio van
Londona da vojvode tako malo vrede?“ Lice mu je bilo ozbiljno, a reči mu behu
oštre. I odlučne. I sigurne.
Elise oseti da nešto jedri u njoj.
„Vojvoda?“ Čovekova glava pade na zemlju i on zastenja. „Nikad nije rekao da si
ti vojvoda.“
„Ah, pa dobro. Siguran sam da je taj mali detalj smetnuo s uma u svojoj
nespretnoj žurbi da zatraži vojvodski tron. Znam da trenutno verovatno ne
izgledam tako, ali onda nisam očekivao da će tvoj kolega toliko krvariti u svom
pokušaju da me ubije. Veoma neugodan posao, ubistvo vojvode. Stvarno, trebalo je
da tražiš više novca.“
Čovek pod njegovim nogama opsova.
„A onda naravno, postoji pitanje koje potežem sa tvojim namerama prema
dami.“ Oči ubice su se okrenule ka Elise koja se naslonila na Baker, još uvek
obučena samo u košulju. „To nije dama –“ uspeo je da se nasmeje, pre nego što se
vrh Noahino noža uvrteo u tkaninu njegovih pantalona u blizini njegovih prepona.
„Pažljivo,“ reče Noah.
„Upucala me je!“
„I možda je zamolim da to učini ponovo.“ Noah mu reče još malo uvrćući nož. „Ili
ne. Mislim da joj duguješ izvinjenje.“
„Šta?“ Ubica je pogledao Noaha s mišlju kako je ovaj izgubio razum.
„Imao si nameru da je siluješ, a zatim ubiješ, verujem. Ili možda obrnutim redom?
U svakom slučaju, ja to izuzimam. Izvini se.“
„Ti si lud,“ hroptao je ubica.
„Tako mi je rečeno.“ Nož mu je skliznuo duž muških pantalona, dugmići su klizili
ka zemlji dok su se konci uredno rezali.
„Žao mi je,“ ubica izdahnu u Eliseinom pravcu.
Noah se uspravi. „Tako sam i mislio. Nemoj otići nikuda,“ reče, ledenim glasom.
„Ako se budeš ponašao lepo, možda se setim toga kad te odvedem u grad i
ostavimo te u blizini pravog hirurga.“ Pogledao je u Elise pre nego što se osvrnuo.
„Svi znaju da šume mogu biti opasne. Lovokradice i tome slično. Loša sreća je da te
zamene sa divljači, iako uverljivije od objašnjavanja kako si pogođen dok si
pokušavao ubiti vojvodu.“
Ubica opsova ponovo.
Noah se okrenu ka Elise. „Pođi sa mnom.“ Pogled mu je bio vreo i čvrst, a
naelektrisano uzbuđenje išlo je ravno do njene kičme, koža joj je bila naježena.
Uvatio ju je za ruku i uveo u kuću kroz otvorena kuhinjska vrata, zalupivši ih
nogom za sobom. Noah se okrenu, vrteći je u krug i pritiskajući je na čvrstu
površinu. „Treseš se,“ rekao je. Uzeo joj je pušku iz ruke i odložio zajedno sa nožem.
„Da.“ Nije primetila dok on nije to izgovorio. Bila je svesna jedino uzbuđenja koje
ju je prožimalo, očajnička potreba koja ju je učinila mokrom i željnom i nemirnom.
„Na sigurnom si, Elise.“
„Znam to,“ uzdahnu, posmatrajući ga, utapajući se u vrelinu i moć koje su
plamtele iz svake njegove pore. „Ne drhtim zbog toga.“
Trebalo bi da spava.
Elise je znala da će biti iscrpljena, znala je da treba da potraži svoj krevet i odmori
se da bi mogla ostati oštrog razuma i čiste glave. Samo što je u kući oko nje bilo tiho
satima, Elise se okretala i bacala, a um nije mogao da joj se umiri. Njene prostorije
su joj se najednom činile poput pećina. Prazne. Malo nalik na to kako se osećala
iznutra. Poslednji dani putovanja su bili dar, svaki minut sa čovekom koji joj je
ukrao srce je bilo nešto što treba ceniti. Ali sada je ostala bez tih minuta. Ova noć,
znala je, označila je početak kraja. Elise će učiniti ono u čemu je najbolja tokom
naredne nedelje, i uz pomoć Ivory i Alexa, videće Noahu kako se vraća na svoju
punopravnu poziciju.
Elise pređe prstom po brošu koji su joj dali Barrovi, a čelik je lagano blistao u
svetlosti jedine sveće koju je ostavila da gori na svom umivaoniku. Kažiprstom je
pratila pramenove grana, a metal pod prstom je bio topao. Hrabrost i snaga su bili
ono što je predstavljeno upletenim hrastom. Dve stvari koje je trebala da bi se
mogla udaljiti od Noaha Elleryja. Samo se nadala da će imati dovoljno od oboje da
to i preživi.
Elise gurnu svoju izvrnutu posteljinu i ustade iz kreveta. Ležanje u ovom krevetu
je bilo besmisleno. Spavanje beše nemoguće isto kao i pre sat vremena. Zapalila je
mali fenjer i ušetala u svoj veliki garderober, ostavljajući svetlo i broš na dugačak
pult u središtu sobe. Oko nje su bile police i police sa kostimima. Većinom su bili
presavijeni, razvrstani po svrsi i stilu, ali neke od ekstravagantnijih haljina su bile
navučene na lutke krojača kako bi se njihove svile i saten sačuvali od gužvanja.
Prvo je otišla do polica, birajući stvari koje će joj trebati sutra. Odeću je odložila na
pult kraj fenjera, zajedno sa odgovarajućom perikom i dodacima. Zatim je pažnju
usmerila na haljine na lutkama. Bilo ih je desetak, neverovatno skupih, izrađene
kreacije koje su bile namenjene garderobi plemića. Prešla je rukom preko jednog
remek-dela od ledeno plave svile i plave čipke, sa biserima utkanim uz rubove
steznika. Bila je zapanjujuća i jedna od njenih omiljenih, ali je bila suštinski
engleskog izgleda. Trebalo joj je nešto daleko drugačije, razmišljala je dok je
razgledala haljine i odbacivala redom. Krem boja je bila isuviše devičanska, šafran
isuviše uredan –
Naglo se zaustavila na kraju. Nije ovo dugo nosila. A bilo je savršeno.
„Da li zaista nosiš sve ovo?“
Glas je došao njoj iza leđa i Elise skoro iskoči iz sopstvene kože. Okrenula se sa
srcem u grlu.
„Merde.“ Oslonila se na policu da bi se umirila.
Noah se naginjao na pult, obučen jedino u pantalone i košulju i nije se ni trudio da
je zategne pri vratu, zureći u niz odeće koja ih je okruživala. „Nisam mogao da
spavam.“
Prisilila se da uzdahne sporim, dubokim uzdasima. „Pa si mislio da ćeš bolje
spavati u mojoj sobi?“
Pogledao ju je. Oči su mu sledile glatki luk njenog vrata i spustile se do dubokog
izreza njene košulje koji je bio labavo privezan pri vrhovima njenih grudi. Pogled
mu nastavi dole, a pogledom ju je skidao baš tu gde je stajala. „Ne. Uopšte nisam
imao na umu da spavam.“
Vatra je prostrujala kroz nju, ukrala joj dah i naterala je da oseća kao da bi mogla
da se raspadne tu. Morala se potruditi da se distancira od njega, znala je. Pripremiti
ih oboje za vreme kada neće biti ništa jedno drugom osim sećanja. Nije trebala
stajati tu u garderoberu u svojoj košulji pitajući se imali dovoljno mesta na tom
pultu da je uzme tu. To bi samo otežavalo stvari. Elise se prisilila da razmišlja kroz
maglu želje koja se uzdigla.
Zakoračila je unazad, kao da bi joj više prostora u tome pomoglo. „Noah –“
„Želim te, Elise.“ Meko svetlo je iskrivilo stroge senke na njegovim crtama lica. „I
trebam te. I ne samo sada. Već za zauvek.“
Odmahnula je glavom, a reči su joj izvijale srce. „Ne trebaš me, Noah.“
Noah uze broš koji je bio na pultu pored njega još uvek. „Grešiš. Učinila si me
boljim.“
„Samo sam ti pokazala kakav možeš biti. Oduvek si bio bolji.“
„Hoćeš li ostati?“ pitao je, zureći u ispolirani čelik.
Znala je šta ju je pitao. Znala je šta je želeo da mu kaže. Ali nije mu mogla obećati
ništa više no što mu je imala za ponuditi. „Biću ovde da nadgledam,“ prošaputala
je, znajući da je stvarnost morala biti izrečena u ovom razgovoru. Sve osim toga će
ih više povrediti na kraju. „Ali moraš znati da moja uloga ovde nije ista kao što je
bila u Nottinghamu. Gornje lestvice londonskog društva su te u kojima se
gospođica Moore ističe. Veruj njenom vođstvu. Ona te neće pogrešno voditi.“
Noah klimnu.
„Nakon večeras, kada me budeš video, ja neću biti ja. Kada sve ovo krene, Elise
DeVries više neće postojati. Biću bilo koja osoba koju vojvoda od Ashlanda treba da
postanem u bilo kom trenutku. Da li shvataš?“
Uspravio se i umanjio daljinu među njima. Razdvajao ih je dah, tela su im se
skoro dodirivala.
„Da. To znači da neću moći da uradim ovo.“ Sagnuo je glavu i poljubio je nežno.
„Nećeš moći to da uradiš,“ složila se sa prećutnim žalom, dok joj se srce lomilo u
male, oštre delove.
„Ili ovo.“ Prešao je rukama preko njenog lica, prateći obris obrva, jagodica, ivice
usana, nežnim, mekim dodirima.
„Ne.“ Gorela je.
Spustio je poljubac na njeno čelo pre no što je naslonio svoje na njeno. „Trebalo je
da ti verujem još na početku.“
Elise odmahnu glavom. „Nije bitno. Veruješ sada.“
„Da. Šta god da kažeš, obećavam da ću verovati –“
„Ne,“ prekinula ga je. „Veruješ u sebe sada. Ma šta da se dogodi.“ Spustila je ruku
na njegovu, osećajući čvrstinu pod njegovom košuljom. „Ponosna sam na tebe,
Noah Ellery.“
Potpuno se umirio.
Podigla je glavu i pogledala ga.
„Niko mi nikad nije to rekao.“ Izašlo je iz njega kao davljenički šapat.
Dodirnula mu je lice. „Trebalo je.“
Ispustio je drhtavi izdah.
„Okliznućeš se na svoj govor u nekom trenutku,“ rekla je tiho.
„Da.“ Prekrio je njenu šaku svojom. „Mogu da zamislim glasine koje je moj rođak
hranio tokom godina. Znam da će u nekom trenutku neko reći da sam glupan. I
kada to urade –“
„Nećeš ih izazvati na dvoboj,“ Elise naglasi.
„Slažem se. Unajmiću tebe da pucaš umesto mene.“
„Baš smešno.“
„Ukoliko budem brinuo za mišljenja koja nisu bitna, misliću na tebe. O tvojoj veri
u mene. Razmišljaću o tome šta je zaista važno.“ Stisnuo je čelični broš koji je još
uvek držao u ruci.
Elise oseti kako joj dah zastade u grlu.
„Misliću o onome što mi je Francis Ellery možda oduzeo, a što nema nikakve veze
sa vojvodstvom Ashlanda. I videću kako plaća za svoja nedela.“
„Verovatno ćeš stajati u redu,“ Elise promrmlja, misleći na Kinga i kakav god
udeo on imao u ovome.
„Znaš li šta je najveća ironija u svemu ovome?“ Noah upita.
„Činjenica da je društveno ambiciozna gospođica Silver nazvala vojvodu
ništarijom?“
„Pa, i to,“ rekao je, a senka osmeha mu dodirnu usne.
„Šta onda?“
Noah ju je gledao. „Bedlam me je izlečio. Ne institucija, ne ludi doktori, ne čistke
ili izgladnjivanja, već društvo s kojim su me okovali.“
„Joshua?“
„Da. Kao dete nisam mogao oformiti reči koje sam želeo reći dovoljno brzo.
Preskakao bih reči ili koristio pogrešne. I koliko se moji učitelji ili moj otac trudili
da izbiju te greške iz mene, one su postajale još gore. I onda sam manje govorio. Sve
dok nisam jednostavno prestao.“
Elise je odmarala svoju glavu na njegovom ramenu.
„U Bedlamu je uvek bilo tako bučno. Ljudi su plakali. Pričali. Vrištali. Joshua i ja
bi bili nekada zaključani u sobi bez prozora. Bez svetlosti, samo tama. Ali takođe
nije bilo ni zvukova, pa i nije bila neka kazna ako se uzme kao sklanjanje od
konstantne graje. A tu bi Joshua i ja pričali o slikama.“
„Slikama? Misliš, umetnosti?“
„Da. Znanje koje je posedovao o umetnicima, pogotovo onima iz renesanse, bilo je
zapanjujuće. Slikari, skulptori, ljudi koji su stvarali svetove iz ničega osim malo
platna i ulja, mermera i bronze. Proputovao je Kontinentom kad je bio dečak, video
mnoštvo njihovog rada lično, ili izložbe onih koje nije.“
Elise se namršti i podiže glavu, čudan osećaj joj se peo uz kičmu.
„Mislim da mu je to bio način da ostane pri sebi,“ Noah nastavi, nesvestan njenog
nemira. „Nakon godinu dana skupio sam hrabrost i pitao ga jedno pitanje. Nakon
dve godine bi on slušao mene kako recitujem imena i njihove radove njemu. Bilo mi
je lakše da ponavljam stvari koje sam čuo. Nikada nije kritikovao moj govor, samo
me ispravljao. Mislim da je mario više za moju sposobnost da upamtim što je bilo
potrebno sto dvadeset godina da se završi Basilika svetog Petra i što sam mogao da
opišem Navicella mozaik koji se može videti unutra. Ili što sam se mogao setiti da
Sansovinove statue Marsa i Neptuna čuvaju ukrašeno stepenište džinova na ulazu
u Duždovu palatu koje je trebalo da prestavlja moć Venecije nad zemljom i
morem.“
Sveti, sveti pakao. Labavi krajevi koji su mučili Elise su se iznenada vezivali sami
u čvorove zapanjujućom brzinom.
„Šta mu se desilo?“ Elise upita, težeći da zvuči neutralno.
„Tri godine nakon bekstva smo ostali zajedno. Preživljavali na ulicama.“ Noah je
kružio prstima preko njene ruke. „Bio je rođeni vođa tamo. Tamo gde bih ja
preživljavao, on je cvetao.“
„A nakon tri godine?“
„Abigail je pobegla. Nije da sam bio deo njenog života, ali moja sestra je bila jedini
razlog zašto sam toliko dugo ostao u gradu. I dalje sam mogao da je nadgledam
iako iz daleka. A kad je napustila London i ja sam.“ Zastao je. „Joshua je izabrao da
ostane. To je bio poslednji put da sam ga video. Volim misliti da je preživeo. Volim
misliti da je pronašao svoju meru za sreću.“
Elise je s teskobom progutala. Dečak kojeg je Noah znao kao Joshua je zasigurno
preživeo, mada nije bila sigurna da bi mogla komentarisati o njegovoj sreći.
Mnogo mu dugujem.
Joshua je King. King je bio Joshua. I ono što je dugovao Noahi je bio njegov život.
Čovek koji se odmarao na vrhuncu londonskog podzemlja je nekad bio vezan za
dečaka koji je bio brz sa nožem. Nemilosrdni diler koji se specijalizirao za ukradenu
umetnost jednom je naučio mladog vojvodu da govori.
„Elise?“ Noah ju je posmatrao začđjeno. „Jesi li dobro?“
„Jesam.“ Um joj je jurišao. Dala je reč Kingu da će njegova umešanost ostati
poverljiva. Ne samo da bi je posledice ako prekrši datu reč takvom čoveku nju
usporile, već su išle i protiv njene časti. Nasilna i neizreciva dela koja su ova dva
čoveka pretrpela i veza koja je nastala su stvari koje su bile samo njihove. Ono što je
postojalo između Noahe i Joshue, i ma šta god još moglo biti između njih, nije bilo
na njoj da se petlja.
„Mislim da je preživeo,“ reče jednostavno.
„Razgovarao sam sa Abigail večeras,“ Noah reče iznenada. „Nakon što smo otišli
gore. Pristala je ostati u kući za odmor u blizini Kilburna.“
„Kako si uspeo da je ubediš u to?“ Elise upita pomalo iznenađena.
„Mojoj majci će biti potrebno mesto za oporavak. Abby će se za to postarati.“
To je na mnogo nivoa imalo smisla. „Mislim da je to dobra ideja,“ rekla mu je.
Noah je privuče sebi ponovo, obgrlivši je rukama. Stajali su u tišini dugo.
„Šta ako ne budem mogao oprostiti majci?“ Noah upita, sumornim glasom. „Šta
ako nisam dovoljno dobra osoba da oprostim majci za ono što je uradila?“
Elise se povuče unazad i pogledala ga. „Onda oprosti sebi Noah.“
Noah zatvori na kratko svoje oči, pre nego što ih otvori i pogleda je. Otkucaj srca
potom, odmaknu se od nje i zaustavi pored vrata garderobe pruživši joj ruku.
Elise ostavi čelični broš na pult pažljivo razmatrajući. Hrabrost i snaga mogu
čekati do sutra. Veče bi bilo njihovo, i mada bi sve to stvari učinilo gorim, Elise se
nije mogla naterati da mari.
Tiho je krenula ka njemu, uhvativši ga za ruku i dopuštajući mu da je povede na
stranu kreveta. Ruke su mu se približile vezicama njene košulje, i jedna po jedna
povezica su se opustile dok oprava jednostavno nije skliznula s njenih ramena i
bešumno pala na pod. Elise zadrhta kad joj je hladni vazduh dodirnuo kožu.
„Ne želim više da govorim o prošlosti večeras,“ rekao je. „Ne želim da pričam o
osobi koja sam nekad bio ili o osobi koja ću biti sutra.“ Prebacio je svoju košulju
peko glave, puštajući je da padne preko njene oprave, a pantalone su je pratile.
Sagnuo je glavu i poljubio je, dugim, senzualnim poljupcem koji ju je ostavio
željnom. Usne mu se prebaciše sa njenih usana na vrat, preko ključne kosti, a zatim
na njene grudi. Elise zatvori oči dok se on igrao svakom bradavicom, jezikom i
zubima čineći da sve u njenom telu pati od potrebe.
Povukao se iznenada i popeo na krevet, legavši na jastuke na njenom uzglavlju.
„Dođi ovamo.“
Elise je stala na trenutak, diveći se veličanstvenom čoveku koji je sada bio
ispružen na sredini kreveta, dok su mu oči sjajile od želje. Svetlost je obuhvatila
njegovu plavu dlaku rasutu mu preko grudi, dok su polako tamnile kako su se
spuštale preko grebena njegovog stomaka i između njegovih kukova sve do mesta
gde je njegov kurac štrčao, tvrd i spreman za nju. Svakim svojim brzim uzdisajem,
svakim svojim pokretom, mišić nabijen pod napetom kožom, zahtevao je da bude
dodirnut. I bio je, u ovom trenutku, beskrajno dodirljiv. Bio je, u ovom trenutku, još
uvek Noah. Još uvek njen.
Ovo će biti zbogom, iako to još nije znao. Ona će zadržati ovo sećanje i pažljivo ga
odložiti sa ostalima. Kada bude dovoljno snažna, povratiće ih. Setiće se svakog
trenutka kako je izgledalo zaljubiti se u ovog čoveka. Ovog vojvodu.
Elise se spustila do kreveta i puzala preko njega, opkoračivši mu bedra. Prešla mu
je rukama preko grudi, a prsti su joj se igrali tvdrim vršcima njegovih bradavica.
Sagnula se i zamenila ruke usnama, usisavši obe. Njene bradavice su mu se češale o
stomak, a njegova erekcija je bila pritisnuta na meku kožu njenog stomaka.
Premestila je svoje telo napred, a zatim natrag, nežnim trenjem duž njegovog
penisa zbog kojeg se uvijao pod njom.
Elise se pridiže s njegovog tela, puzeći na kolenima i pridržavajući se sa obe
strane njegove glave. Njegove ruke joj se spustiše na ramena pre no što su se
spustile niže i prekrile joj grudi. Stisnuo joj je bradavice dovoljno jako da pošalje
vrele senzacije ravno do spoja njenih butina, izazivajući konstantu bol koja je
stvarala nemilosrdan pritisak.
Osećala je kako mu dužina pritiska na nabore njenih usmina i pružila je ruku
među njih da ga usmeri, prstima očešavši sopstvenu vlažnost. Zaljuljala se samo
malo napred i sada je mogla osetiti tupi vrh njegovog glavića spremnog na ulazu u
svoju vaginu.
Pod njom su mu se kukovi izdizali, a pokreti uguraše njegov vrh u nju. Zadržala
ih je tako, dopuštajući da očekivanje naglasi zadovoljstvo koje je raslo, praveći
vrtlog žudnje i čežnje i potrebe koja je eskalirala u svakoj ćeliji njenog tela.
Noahine ruke su joj sada bile na kukovima, a koža mu se kupala u znoju. Želji.
Iščekivanju.
Elise se spusti na laktove, pažljivo održavajući njihova tela spojenim i poljubi
ga, vrelim otvorenim poljupcem koji joj je uzvratio. Polizala mu je donju usnu,
prešavši jezikom preko njegove vilice i duž vrata. Lagano je usisala venu koja se tu
napinjala, lizala so sa njegove kože.
Napravio je neartikulisani zvuk, ali se nije pomerio.
Elise namerno zanjiše bokovima unazad, nameštajući ga napola u sebi, uživajući u
osećaju kako je ispunjava onako kako nijedan muškarac neće nikada.
„Ko želiš biti upravo sada, Noah?“ šapnula mu je na uvo, osećajući kako joj telo
doseže dubine. Bila je blizu. Tako blizu. Ponovo se pomerila, osetila njegov kurac
kako uranja dublje i ona dahnu kako su prvi grčevi njenog vrhunca preuzeli njenu
nutrinu.
Ruke mu stisnuše njene bokove, a prsti uroniše u njeno meso. „Tvoj,“ promrmlja
on kad ju je povukao na dole, nabijajući se potpuno u nju. „Tvoj,“ ponovio je,
nabijajući se ceo u nju. „Tvoj,“ ponovio je, snažno ulazeći i poslavši Elise u ambis
ekstaze. „Želim da budem tvoj.“
Osamnaesto poglavlje
Noah se spusti niz stepenice na glavni sprat, a njegovi koraci su bili nadglasani
zvukom manite tutnjave dok je legija činovnika koji su prisluškivali na dnu
stepenica, bežala natrag do svojih stolova i glumila da radi. Skupo obučeni ljudi
koji su čekali na stolicama su jednostavno zurili. Noah je držao pogled pravo,
držanje mu je bilo ukočeno i mračan izraz lica. Sada je bilo potrebe za malo glume.
Izašao je na sjajnu sunčevu svetlost ulice. Duboko je uzdahnuo, puštajući da izađe
jutrošnja tenzija iz njega.
Trebao je izvanrednu koncentraciju da bi njegove reči bile u redu. A on je to
učinio, i bilo kakva greška bi se verovatno pripisala njegovom besu. Bes koji nije
zahtevao mnogo razmišljanja poput ove male drame koju je odigrao. Dao bi sve da
je imao kraj sebe Elise sa svojom mirnom odlučnošću. Ali znao je da je to nemoguće.
Umesto toga je dugovao veliki dug čoveku koji je iza njega izašao na svetlost.
Okrenuo se i obratio vojvodi kojeg nikad nije upoznao. „Hvala Vam zbog
ovoga,“ Noah reče, trudeći se da ga ne mogu čuti. „I pravo je zadovoljstvo upoznati
Vas.“
„Zadovoljstvo je potpuno moje,“ Alderidge odgovori. „Žao mi je zbog okolnosti.“
Noah sagnu glavu. „I meni je.“
„Bili ste odlični, inače,“ Alderidge dodade. „Mislim da je gospodin Miller bio
odgovarajuće uveren.“
„Gospodin Miller je izgledao kao da će dati svoje račune.“
„Dobar početak onda.“ Alderidge ga je posmatrao. „Navići ćete se na to,
znate,“ reče iznenada.
„Navići na šta?“
„Biti vojvoda.“
Noah ga je gledao.
„Otkrivam mnogo više prednosti nego mana.“ Alderidge zastade. „Sigurno više
prednosti nego biti pirat.“
Noah nije bio siguran šali li se ili ne.
„Vaša Milosti?“ Hrapavo obraćanje se čulo negde iza Alderidgea. „Nadam se da
ne kasnim.“
Oba muškarca se okrenuše i ugledaše pognutog, jednostavno obučenog muškarca
koji je držao kožnu doktorsku torbu. Naočare su stajale pod hrpom iskrzane smeđe
kose, a nestilizovana brada je pokrivala većinu lica, dajući mu pomalo starinski
izgled.
„Baš naprotiv. Stigli ste baš na vreme, doktore Rowley.“
„To je dobro čuti.“ Doktor premesti svoju torbu. „Verujem da je Vaš sastanak bio
uspešan,“ reče čovek i sretnu Noahin pogled po prvi put. Naočare koje je čovek
nosio nisu u potpunosti prikrile zabrinutost u njegovim kestenjastim očima.
Noah se zaledio u zapanjenom prepoznavanju.
Bila je sablasna kako se potpuno transformisala. Način njenog držanja, maniri,
način na koji je govorila i kretala se, ništa nije ostalo od Elise DeVries u ovom
pomalo pognutom lekaru. Osim, naravno, očiju koje je tako dobro poznavao.
„Bio je,“ Alderidge potvrdi, pošto Noah nije mogao govoriti.
Elise prebaci pogled na Alderidgea. „Ah. Onda sam i to srećan čuti.“
„Da.“ Vojvoda se okrenu ka Noahi. „Bio sam nepromišljen Ashlande, da ne
predstavim svog ličnog lekara, doktora Rowleya. Doktor Rowley je pristao da nas
prati danas i da nam da svoje profesionalno mišljenje o zdravlju stare vojvotkinje
od Ashlanda, u slučaju da je to potrebno.
„Naravno.“ Noah konačno pronađe svoj glas. Želeo je da je dodirne. Želeo je
posegnuti za njom i privući je sebi i tu je zadržati ceo dan. Celu noć.
Zauvek.
Ali nije, zato što vojvoda ne može besramno ljubiti pognute lekare na londonskim
ulicama. Ovo je bilo na šta je mislila kad je rekla da neće biti ono što jeste. Da će biti
prisutna, ali njemu nedostupna. Bilo je teže nego što je pretpostavio da će biti.
„Onda, trebalo bi krenuti, zar ne?“ Elise izvuče sat iz svog džepa i razmotri ga pre
no što je pogledala u pravcu advokatove kancelarije.
Pola tuceta lica koja su gledala kroz prozor su se sagnula od pogleda.
„Trebali bi,“ Alderidge se složi. „Prva domina je pala i povukla sa sobom druge.
Moja kočija je baš na ulici.“
Elise odloži svoj sat i stavi šaku na Noahin rukav, poznati, ali prolazni gest koji je
značio mnogo. „Idemo po Vašu majku, Vaša Milosti.“
Devetnaesto poglavlje
Francis Ellery se smestio u svom klubu. Pa, on ga je tako nazivao, ali nije zapravo
bio. Ne kao Whiteov ili Brookov ili Boodleov. Nije bio siguran u kojem će ga služiti
kada bude postao vojvoda od Ashlanda. Možda White. Ili možda sva tri ako mu se
tako prohte.
Ustanova u kojoj je sada sedeo nije bila ni blizu St. Jamesu, ali makar alkohol nije
bilo toliko razvodnjen i stolovi za igru nisu uvek bili tako rigidni. A bilo je i žena.
Voljnih žena koje nisu mnogo marile da li ste običan gospodin, iako ste bili u
srodstvu sa prokletim vojvodom.
„Još jedno?“ Devojka koja je služila bila je savijena preko stola, držeći bocu… pa
dobro, nečeg alkoholnog u svojoj ruci. Džin možda? Francis nije mnogo mario šta je
to bilo, samo da može da uživa u spektakularnom prikazu dekoltea.
„Da.“ Ispružio je čašu da je ponovo napuni. Bog je znao da je prošle sedmice
manjkalo i džina i žena.
Devojka je dopunila njegovu čašu i Francis se potapša po krilu. I devojka tome
pridruži stavljanje novčića koji joj je dao među grudi.
„Gde su svi?“ Upita Francis. Sto sa kartama za kojim je sedeo je bio još uvek
prazan, iako noć uveliko ne beše mlada. Neobično.
„U Lavoie. Priređuju turnir s kartama.“ Devojka slegnu ramenima. „Svi to znaju.“
Ellery zakipta. Sada je postojao čovek koji je bio sav simbol nepodnošljive
arogancije. Lavoie je imao petlje izbaciti ga iz kluba zbog jednostavnog
nesporazuma i onda mu je zabranio bilo kakav dalji pristup njegovoj ustanovi.
Kad Francis postane vojvoda, videće tog čoveka uništenog. Uništenog i kako beži
iz grada.
Samo jer tako želi.
„Pretpostavljam da zato niste doveli svog rođaka ovam‘ noćas, gospodine
Ellery,“ reče devojka dok se vrpoljila na njemu.
Francis samo što ne prospe svoje piće po njenoj haljini. „Šta?“ rekao je grubo.
Dođavola, ali mora da je pijaniji nego što je mislio. Mislio je da je devojka rekla –
„Vašeg rođaka. Vojvodu.“ Devojka mu namignu, a prstima je lutala po njegovim
grudima. „Volela bih da mogu… uslužiti vojvodu.“
„Moj rođak,“ Ellery izusti, „je mrtav.“
Devojka u njegovom krilu stavi bocu u stranu, a ruke su joj sad lutale niže. Prsti
joj behu u njegovim pantalonama, ali Ellery je bio previše uznemiren njenim
neobičnim komentarima da bi to uopšte primetio.
„Pa, nešto je zasigurno mrtvo, a to nije vojvoda od Ashlanda,“ promrmlja ona,
dok joj prsti postaše hrabriji.
Ellery ustade na noge pustivši je da mu se otkotrlja s krila i udari u stranu stola.
„Ko… kako… zašto me pitaš o mom rođaku?“
Devojka se uspravila, trljajući brzo nabreklu čvorugu na čelu i pogledala ga oštro.
„Ima li ovde problema?“ Jedan čovek, građen poput bika se stvori pored devojke.
Oči mu odmeriše Francisa, a usne izviše.
Polako je shvatao da je prosuo sadržaj svog pića na svoje pantalone. Stisnuo je
zube. „Ne.“
„Pitala sam ga za njegovog rođaka. Vojvodu. A onda je postao zloban,“ devojka se
naduri. „Mislim da je ljubomoran.“
„Mislim da je vreme da krenete, gospodine Ellery.“
„Moj rođak –“
„Ima novca i više manira od Vas,“ čovek izusti. „Sad izlazi napolje.“
„Moj rođak je mrtav,“ Francis povika.
Čovek nalik na bika se baci prema Francisu, podiže ga za okovratnik i povuče
prema vratima. „Tvoj rođak je u Lavoieu zajedno sa svima ostalima koji se i dalje
nalaze u Londonu.“ Otvorio je vrata i bacio prostački Francisa na pločnik.
„Dozvolite mi da Vam dam neki savet, Ellery, iako je sigurno da ga ne zaslužujete.
Ostavite džin,“ reče mu, brišući dlanove prednjim delom kaputa. „Čini da zvučite
kao ludak.“
Dvadeset prvo poglavlje
Noah oseti da bi mu lice moglo otpasti od napetosti zbog osmeha koji je držao
čitavu noć na njemu.
Budi simpatičan, rekla mu je gospođica Moore. Pristupačan i pristojan. Jer kao što
je rekla više no jednom, ljudi su daleko više skloni da podrže one u čijem društvu
uživaju od onih koje smatraju nepodnošljivim kopiladima.
Noah nije više želeo da bude simpatičan. I pristupačan. I pristojan.
Prisilio se da opusti prste oko konjaka koji je čuvao celu noć bojeći se da bi mogao
slomiti staklo ako zadrži trenutni stisak. Postojao je još jedan čin da izvede, znao je.
Slučajni sastanak sa članom francuske aristokratije koji će ga javno identifikovati i
podsetiti ga na slučajni susret u Veneciji pre no što nastavi dalje. Ali sve što je želeo
je da izvini sebe iz sve te gužve ljudi i ode direktno do trga Covent. I Elise. Ne bi
mogao, ne bi želeo, pustiti da još jedan dan prođe, a da je ne vidi. Dodirne je. Bila
mu je potrebna poput vazduha.
I nije bilo važno ako ne bude bila tamo kad bude stigao. Roddy bi znao gde je. I s
radošću bi poklonio dečaku celo Ashlandovo bogatstvo u zamenu za njeno mesto
boravka. Verovatno je Elise bila –
Koračala ka njemu.
Kosa joj je bila sklonjena s lica i ostavljena puštena niz leđa u zavesu tamnih,
sjajnih kovrdža. Tanane vezice malenih kristala su utkane kroz njenu frizuru i sa
svakim pokretom iskrile i plesale. Pod njenom zlatnom maskom, njene lepe oči su
bile stručno obrubljene kalajom. A njena haljina, ono što je bilo od nje, je bila vizija
greha. Tamno smaragdna svila je bila prekrivena sa još sićušnijim kristalima koji su
odvažno nisko dosezali, prelazeći joj preko nabora grudi odmah iznad bradavica.
Svila se čvrsto držala za njen struk i bokove pre no što je padala dole i vrtela oko
njenih nogu.
Jednom je maštao o ovoj haljini. I maštao je o ženi koja ju je nosila više puta nego
što je od tada mogao da izbroji. Izgledala je egzotično i nedodirljivo, a Noah je vrlo
dobro znao da u ovoj sobi nije bilo muškarca koji nije zamišljao kako dobro bi bilo
sve te obline osetiti. Ili okusiti.
A činjenica da je Noah to već znao učinilo je njegovo disanje plitkim i poslalo
toplinu kroz njegove vene.
Elise je ušla sa Lavoiem pod ruku, čovekom koji je izgledao s blagom dosadom
proračunat, opušten način i Noah mu dade pohvalu što nije zario zube u sve
muškarce koji su slali pohotne poglede njegovoj sestri, na svim licima se videla
svaka razuzdana misao. Lavoie je pognuo glavu, slušajući nešto što mu je Elise
govorila dok su prolazili, a Elise iznenada podiže pogled, susrećući njegove oči.
Kao da ga je udarila munja silinom koju je slao njen pogled kroz njegovo telo.
Pokušao je misliti, pokušao je da se seti kako da diše. Pokušao se setiti zašto je ne bi
trebao pokupiti i pobeći odavde tako brzo koliko ga noge mogu nositi.
Zato što je, dođavola, sad imao kočiju. Sa vratima. I bravom.
„Oh,“ Elise udahnu u zapanjenom prepoznavanju, pre no što se zaustavi pred
Noahom, gledajući ga i spuštajući ruku na svoj veličanstveni dekolte. „C’es
formidable“
Lavoie podiže tamnu obrvu. „Comtesse, jeste li se upoznali sa Njegovom Milosti?“
Obiman broj ljudi koji je stajao se razilazio da bi napravio mesta za Elise i Lavoiea.
Elise izvuče ruku iz bratove i pruži je ka Noahi. „Ali, naravno da smo se upoznali.“
Noah uze Eliseinu ruku, osećajući toplinu prstiju. Privukao joj je ruku usnama i
pritisnuo poljubac na prste. Promatrao je kako joj se pogled pali i dah zastaje.
„Zaista. Imali smo sreće… sresti se...“ Zastao je, um mu se isprazni, koncentracija i
misli mu se narušiše gotovo neobuzdanom potrebom da je poseduje.
„Sresti se u Veneciji,“ rekla je lako. „Njegova Milost mi je pokazala Bogove.“
„Neptuna i Marsa.“
„U Duždevoj palati.“
„Tako je.“ Uz trud Noah joj pusti ruku. Bilo je lakše razmišljati kad je nije
dodirivao. „Veoma mi je žao što sam čuo za smrt Vašeg supruga.“
„A meni zbog Vašeg oca.“
Noah klimnu u znak prihvatanja. „U poseti ste?“ upita.
„Oui. Veoma mi se dopada Vaša zemlja, Vaša Milosti.“
„Možda bih mogao da Vam pokažem nešto više od nje jednom prilikom.“
„Oui, veoma bih to želela. Gospodin Lavoie mi može pokazati kuda. Ali molim
Vas, nemojte dozvoliti da Vas zadržavam od Vaših prijatelja i zabave.“ Podarila mu
je još jedan lagani osmeh, ali ovaj se činio gorko-slatkim. „Bonne chance, Vaša
Milosti,“ šapnula je.
Vratila je ruku na Lavoievu. To je bilo sve što je trebalo da se dogodi, Noah je
znao. Brza, ali neophodna javna potvrda bogate udovice da je Noah zaista postojao
izvan granica Engleske.
Ali dok ju je gledao kako odlazi, rastao je osećaj nemira, njegovo početno
uzbuđenje što je vidi je ustupalo mesto nečemu što je bilo približno strahu.
Sa srećom, Vaša Milosti.
Poželela mu je dobru sreću, ali sada, kada je Elise nestala sa vidika sa svojim
bratom, zvučalo je kao zbogom.
Elise nije gubila vreme vukući šal čvrsto preko ramena i prolazeći kroz privatna
vrata iz Alexove kancelarije koja su vodila u usku uličicu koja se protezala između
zgrada. Krenula je u pravcu ulice. Unajmiće lakeja da je vrati na trg Covent kako bi
mogla da se spakuje za svoj put u Bath. Rumsfordov dosije je bio u Ivorynoj gornjoj
fioci, Elise je znala i ona će ga pogledati kad bude napravila putni plan.
Večeras je bila greška. Ona nikada nije trebala insistirati na tome da odigra ovu
ulogu. Biti tako blizu Noahi, a ipak nemoguće daleko, je bilo gotovo i više no što je
mogla. Naterala se da ne zaplače. To je bilo jedino što je mogla da se ne bi
jednostavno bacila u njegov zagrljaj pred –
Vrata iza nje su se otvorila, a Elise se trznula i okrenula samo da bi videla Noaha
na kraju uličice. Oni su stajali nepomično skoro minut, zureći jedno u drugo.
„Kuda ideš?“ zahtevao je.
„Vrati se unutra. Molim te.“ Okrenula se i nastavila hodati ka ulici.
„Kuda ideš Elise?“ Noah ponovi i mogla je čuti zvuke njegovih koraka za sobom.
Elise se zaustavi na vrhu uličice, leđima okrenuta ulici. „Vraćam se kući, Vaša
Milosti.“ Poželela je da je zamolila Alexa da iskoristi njegovu kočiju. Poželela je da
se već udaljava od ovog kluba. Poželela je da bude bilo gde osim ovde. Zato što nije
znala da li će biti dovoljno jaka da se pozdravi sa Noahom po drugi put.
Smanjio je razdaljinu među njima, zastavši ispred nje. „Ostani sa mnom.“
Oči su je pekle. „Ne mogu, Noah. Neću rizikovati sve što si postigao i budućnost
koja je pred tobom. Učinićeš toliko dobra. A ja ne mogu biti vidljiva u ovom svetu.“
„Onda ja ne želim ovaj svet ako te ne mogu imati u njemu.“ Posegnuo je ka njoj,
ali se odmakla.
„Neću ti dopustiti da sve žrtvuješ.“ Elise pogleda ulicu, tražeći kočijaša, ali je ulica
bila lišena opreme, samo se šačica pijanih veselo smejala dok su se spoticali duž
pločnika. „Vaša Milosti –“
„Prestani me zvati‚ Vaša Milosti,“ zarežao je. „Želim da kažeš moje ime. Na onaj
način kao kad smo se upoznali. Na onaj način kada si odbila da se
sakrivam.“ Približio joj se još jedan korak. „I na način kao kad sam bio duboko u
tebi, a ti mi krala samu dušu.“
Čvrsto je stisnula oči, a srce koje je mislila da je slomljeno, slamalo se i dalje. Ruke
su joj se nevoljno stezale oko šala, a rubovi čeličnog broša zabili u dlan. Hrabrost i
snaga. Nikada ih nije više trebala nego sada.
„Ja –“ počela je, ali nikad nije dobila šansu da završi započeto jer joj se oko vrata
obavila teška ruka i povukla je unazad, a hladna oštrica noža dodirivala kožu
njenog grla.
„Tako je, prestani ga zvati Vaša Milosti.“ To je došlo iza nje i sa svakim slogom se
oštrica kraj grla prislanjala više.
Zaledila se, prisiljavajući se da ostane mirna. Prisilila se da se prilagodi pre no što
nerazumno deluje. Njen napadač je bio jak, daleko jači od nje. Zaudarao je na džin,
a njegov naglasak nije bio ulični. U stvari, bio joj je poznat glas.
Francis Ellery.
„Nemoj se boriti, moja mala bubamaro,“ rekao joj je Ellery u uho. Nešto hladno i
teško se vuklo po vrhovima njenih grudi, a Elise sa užasom shvati da u drugoj ruci
drži pištolj za dvoboj.
Noah se takođe smrznuo, ruke mu se stegoše na bokovima, ali sada su se i
spuštale dok mu se celo telo opuštalo. Videla je taj pogled već ranije jednom. Osim
što ovaj put nije imao nož. U svojoj elegantnoj večernjoj odeći nije imao oružje. Bez
noža, bez mača, čak ni komad razbijenog stakla.
„Pusti je,“ reče Noah ravnim glasom. „Jer, moram te upozoriti, dama ima daleko
više resursa na raspolaganju nego stvorenja koja si mučio u detinjstvu.“
„Hriste, na poniju, stvarno si to ti,“ reče Ellery. „Govorna verzija tog malog idiota
koji se krio iza suknji svoje sestre. Iskreno, nisam verovao kad sam čuo.“
„Mogu da zamislim tvoje razočarenje, gospodine Ellery.“
„Gospodin. Trebalo bi me zvati Vaša Milosti. Ne gospodine.“
Elise oseti da je Francis stisnuo ruku na svom nožu.
„Neće niko doći da pokupi ostatak svoje isplate, ako se pitaš.“ Izgledalo je kao da
Noah traži najbolji ugao. „Pusti ženu da ode. Tvoja zavada je sa mnom.“
„Jeste. Ali ću vas uskoro oboje ubiti.“ Ispružio je pištolj i uperio u Noahu. „Možda
će misliti da je ovo bila svađa ljubavnika.“ Nasmejao se na to. „Nekako je zvučala
kao takva.“
Elise oseti kako joj ledeni znoj obliva kožu. Noah je kružio, tražeći poziciju. Znala
je da će dobiti jednu šansu za to, ali u njenoj glavi joj je glas govorio da neće biti
dovoljno brz. Francisu bi bilo teško da promaši svojim pištoljem na tako malom
dometu.
„Moj otac je bio idiot,“ reče Francis. „Ali je uvek tvrdio da, ako želiš da se posao
odradi kako treba, uradi ga sam. Barem je u tome bio u pravu.“
Eliseini prsti su prelazili preko broša na prednjici njenog šala. Malo se izvila,
dovoljno da sakrije svoje pokrete dok je spuštala čelik sa tkanine, uhvativši
naoštreni kraj među prste. Noah spusti pogled na kratko, kao trenutno
razumevanje, pre no što ga vrati nazad na Elleryja.
„Ne mogu dopustiti da polu-lud postane vojvoda,“ podsmehnuo se Francis.
Namestio je Elise. „Ti ćeš uzgajati idiote.“ Pištolj napusti njene grudi i mahao je
njime pred njom. „Ali barem nećeš sa ovim –“
Elise spusti ruku i zamahnu šiljatim brošem u Elleryjevu butinu, što bliže
njegovim preponama.
On progunđa od bola, njegovo držanje se dovoljno umirilo da bi se Elise okrenula
i izvukla iz njegovog stiska. U isto vreme, Noah se okrenu napred, postavljajući se
između Francisa i Elise, ramenom uranjajući u struk svog rođaka.
Zvuk pištolja je bio zaglušujući.
Noah se zatetura natrag na Elise, njene teške suknje su joj se zapetljale oko nogu, a
ona se našla zarobljenom pod Noahinom težinom dok su oboje padali na zemlju.
Francis je bio oboren na leđa, ali se podizao, gurajući se na noge. Elise se borila pod
Noahom, sa srcem u grlu.
Noah je još disao, osećala je, ali mu je glava bila prekrivena krvlju koja je izgledala
gotovo crno na prigušenom svetlu. Zastenjao je i pokušao da ustane, ali njegovi
pokreti su bili tromi i nestabilni, a on se gotovo odmah srušio na nju.
Francis se sada podigao na noge i prišao im je, bacajući pištolj u stranu. Podigao je
svoj nož ispred sebe.
Elise je pokušala da oslobodi svoje suknje i noge pod Noahom, ali su bile
beznadežno isprepletene. Bila je zarobljena. Bes koji nije nikada poznavala je
prolazio kroz nju, uništavajući strah.
„Nikada ovo nećeš preživeti,“ rekla je Francisu. „Ako ubiješ ikoga od nas bićeš
progonjen kao životinja i uništen. A nećeš videti kad će se to desiti.“
„Ne, biću vojvoda,“ rekao je kad je sreo njen pogled. „Čim ovaj umre –“
Čovek se naglo zaustavi, dok mu je nož klizio niz ruku. Imao je blago iznenađeni
izraz na licu dok je padao na kolena, a onda pao nimalo galantno.
Na mestu na kom je Ellery stajao, sada je bila još jedna figura. Uz sve gasove na
ulici, bilo je teško razaznati njegovo lice. Čovek se lagano sagnuo, izvlačeći
dugačku oštricu nalik na mač koja je bila zakopana u Francisovom lešu, brišući krv
o Francisov kaput pre no što ga obloži onim što se činilo kao štap. Malo se okrenuo
ka svetlu, a tad je Elise ugledala crveno-zlatnu kosu i orlovske crte lica.
Laganim pokretima je preskočio Elleryjevo telo i čučnuo pored Noaha. Lagano ga
je gurnuo na leđa, dalje od Elise. Ona se izvukla ispod Noahe i kleknula pored
njega, prstima je gurala kosu u stranu tražeći ranu. Kakav god da je bes osećala sad
je nestao, zamenjen užasavajućim strahom.
„Udahnite duboko, gospođice DeVries,“ King reče kraj nje. „On je preživeo
mnogo gore stvari i živeo da ispriča priču.“
Elise izdahnu, pokušavajući da se umiri.
Kind se približi bliže. „Metak je samo okrznuo lobanju. Biće mu potrebno ušivanje
i imaće užasavajuću glavobolju, ali neće umreti.“
Noah se pomeri, oči mu se otvoriše. Pronašao je Elise i blago se osmehnu. „Jesi
rekla da su dueli… pištolji… nepouzdani.“
Ovoga puta se Elise nije borila sa peckanjem u očima ili bolom u grlu. Olakšanje
se izli iz nje, čineći je kenjkavom. „Jesam,“ rekla je dok joj je suza klizila niz obraz.
Noahine oči se premestiše na čoveka koji je klečao pored nje, a ovaj put se
namrštio pokušavajući da poveže lice koje je video sa sadašnošću.
„Verujem da je moj dug podmiren,“ reče King.
Zvukovi povišenih glasova ih prekinuše. King je stajao iza ugla te uličice i uz
ulicu ka ulazu u Lavoie. „Imaćemo društvo kroz par minuta,“ rekao je. „Skuplja se
manja gomila, bez sumnje da istraži zvuk tog pucnja, iako će biti teško da odrede
odakle je tačno došao iz reda ovih zgrada.“ Izašao je na pločnik i podigao svoj štap
za hodanje i kroz nekoliko sekundi je zastala kočija ispred uličice. Džin od čoveka je
izašao iz njene unutrašnjosti i čekao, verovatno na naređenja.
„Oslobodi se tela,“ King naredi. „Zamotaj ga i stavi u kočiju. Ima rupu u sebi pa
povedi računa o tapacirungu.“
Pored Elise, Noah se mučio da se pridigne na noge. Elise je stajala, a šal joj skliznu
sa ramena. Obgrlila je rukama Noahin struk i pridržala ga, iako se njihao kao
mladica na olujnom vetru, a oči mu nisu bile fokusirane.
„Joshua?“ Noah je zvučao omamljeno.
King priđe Noahu sa druge strane i stavi vojvodinu ruku preko svog ramena.
„Trebaće mi minut da bezbedno odvedem Njegovu Milost odavde,“ rekao je Elise.
„Mislim da niko od nas ne želi ikoga da se pita kakva je slučajnost da je vojvoda od
Ashlanda pretrpeo ranu od pištolja za dvoboj iste noći kad je nestao Francis
Ellery.“ Oči su mu procenjivale gola ramena i dekolte sa hladnom otuđenošću.
„Odvratite pažnju i otklonite ove nazovi heroje, gospođice DeVries. Preusmerite ih.
Idealno, sprečite ih da dođu do ove uličice. Poveriću se Vašem pametnom jeziku i
činjenici da trenutno izgledate kao kurtizana koju samo kralj može priuštiti.“
„Telo ne sme biti pronađeno,“ reče Elise, konačno pronašavši svoj glas.
King je pogleda oštrim negodovanjem. „Molim Vas, odustanite od uvrede moje
inteligencije, gospođice DeVries. Ili ću možda početi da preispitujem Vašu.“
Elise skliznu od Noaha. Savi se i povrati predmet sa zemlje gde je ležao. Ispravila
se i sa prstima koji se više nisu tresli, prikačila čelični broš u unutrašnjost Noahinog
kaputa. „Hrabrost i snaga, Noah,“ rekla je. „Ti ih imaš oboje.“
Uzvik se začuo negde s kraja ulice.
„Gospođice DeVries, morate krenuti,“ upozori je King. „Ili će ovo prerasti u
situaciju koju ni Chegarre neće moći objasniti.“
Noahine obrve se izviše. „Ne ostavljaj me Elise,“ rekao je usporenim rečima i
pomalo nerazgovetno.
Zvuk glasova se približavao.
„Požurite, gospođice DeVries –“
„Ne ostavljam te Noah,“ prošaputala je, očešavši svojim usnama njegove
poslednji put. „Oslobađam te.“
Dvadeset drugo poglavlje
Vikontesa Rumsford je bila hladna kao nijedna žena koju je ikada Elise imala
prilike da upozna.
Sedela je u uglu sobe na stolici, zagledana u svoju kćer. S vremena na vreme bi
šmrcnula, njeno nezadovoljstvo je kapalo iz neprirodnog izraza.
„Koliko je prošlo od Vašeg poslednjeg ciklusa?“ Elise upita blago
šesnaestogodišnjakinju, crvenooku devojčicu koja je nesrećno sedela na ivici
kreveta prekrivenog lepom cvetnom tkaninom.
„Četrnaest nedelja,“ njena majka viknu.
Elise suspregnu iritaciju koja je rasla. Lejdi Rumsford je efektivno sprečila svoju
kćer da odgovori na bilo koje pitanje koje joj je Elise uputila.
„Bilo je samo jednom,“ devojčica je balavila. „To je bila greška.“
„Četrnaest nedelja,“ ponovila je lejdi Rumsford. „I sačekala je do pre dve nedelje
da mi to kaže. I samo zato što sam je pitala nakon što sam čula kako njena sobarica
kaže sobarici u vešeraju da njena gospodarica bi trebala da se opusti ako je ikada
nameravala da privuče Lorda Durlopa u nešto više od povremenih trzaja kada se
budu venčali.“
Kćerka lejdi Rumsford pogleda dole, rukama izvijajući suknje u krilu.
„Otpustila sam te obe zajedljive drznice bez preporuka,“ lejdi Rumsford nastavi.
Iako to ne menja činjenicu da je Edith nekome već dopustila da je povremeno
ubode.“
„Nema potrebe da budete grubi,“ Elise reče ravno.
„Nije Vaša kćerka ona koja treba da se uda za erla kad napuni osamnaest, zar ne?
Znate li koliko smo se trudili da osiguramo tako povoljan brak? Znate li koliko je
novca njenog oca potrošeno? Titula grofice nije jeftina. A ovo je kako je odlučila da
nam se oduži.“ Lejdi Rumsford se upustila u teške uvrede.
„Da li je ovo ono što ti želiš?“ Elise iznenada upita devojku.
Edith pogleda u nju. „Želim biti grofica,“ reče tužno, tonući u novu rundu suza.
„Možete li učiniti da ovo nestane?“ Lejdi Rumsford je zahtevala.
Elise se iznenada oseti umorno. „Imamo mesto gde Vaša kćer može provesti svoje
ograničenje,“ rekla joj je misleći na izolovano imanje koje je Chegarre & Associates
posedovali severno od Yorka upravo u te svrhe. „Ne samo da će Vaša kćerka
dobijati odličnu negu od našeg osoblja, što uključuje i dve babice, ona će imati
priliku da ima i tečajeve.“
„Tečajeve?“ Vikontesina usna se izvi.
„Svakako, moja gospo. Vaša kćerka će uskoro otići u ekskluzivnu školu za
devojčice da bi nastavila svoje školovanje u svemu što je potrebno za dan kada bi
trebala postati grofica.“
„Shvatam.“
„Drago mi je zbog toga. Sada, moram Vas upozoriti da takva… škola je skupa –“
Lady Rumsford odmahnu rukom, ukazujući da to nije imalo nikakvog značaja.
„Da li Vaš suprug zna?“ Elise upita.
„Bože, ne.“ Lejdi Rumsford se strese. „Niti će saznati ikada. Da li je to jasno?“
„Naravno.“
„Koliko brzo može otići?“
„Biće mi potrebno dva dana da uredim potrebne aranžmane.“
„Učinite to.“
„Kada se dete rodi, pronaći ćemo mu dobru porodicu –“
„Nije me briga za dete,“ Lejdi Rumsford je prekinu. „Dokle god mi možete
garantovati da niko neće saznati za ovu nesrećnu okolnost i da moja kćerka neće
trpeti nikakve trajne posledice.“
Elise je zurila u vikontesu, iznenada joj je trebalo da pobegne. Daleko od
ambiciozne prevare i bezobzirnosti i bezdušne pohlepe. „Bićemo u kontaktu,“ reče
naglo.
I pobeže.
Reka Avon je tekla pod njom, oblaci koji su lebdeli nebom su se ogledali i
uokviravali između ivica nasipa. Porodica pataka je uznemirila portret, talasi su
zamaglili slike dok su se njihali po površini. Elise se naslonila na ivicu mosta, a
kameni zid je bio topao pod njom od dodira kasno popodnevnog sunca. Zurila je u
vodu ispod nje, gledajući kako teče.
Nezadovoljstvo koje ju je mučilo otkako je napustila London se vratilo
obnovljenom snagom. Osvrnula se oko sebe u lepom gradu, predivnoj arhitekturi
koja se uzdizala veličanstveno u vazduh, drveće koje se tiho ljulja na obali reke,
sunce je sve natapalo svojim zlatom. Nekada davno, Elise je živela za ovo.
Avantura, mogućnosti, novine svakog novog mesta.
Ali sada se osećala samo kao varalica. Sada se samo osećala izgubljeno, svako
novo mesto i svaka nova uloga u koju je ušla je bila strana i nepoželjna.
Mogla je pokušati da okrivi lejdi Rumsford i njen tip. Neprestano izlaganje truleži
koja se nastanila pod savršeno ispoliranom površinom je sigurno počela da je
sustiže. Ali to nije bilo baš tako. Ako bi Elise bila iskrena prema sebi, to je činjenica
da je na kratak vremenski period dobila dar pripadnosti.
U trenutku kada je uzela ruku Noahe Elleryja na blatnoj obali, postala je njegova. I
u tom procesu se pronašla ponovo. Podsetila se na stvari koje su joj bile važne.
Jednostavne stvari koje bi je usrećile. I pronašla je pravu ljubav.
Misli joj odlutaše ka Noahi. Ona je prestala da prati koliko se to puta desilo u toku
svakog dana ili svake noći, jer je to bila vežba osuđena na propast. I nije postajalo
bolje. Nadala se da će ta udaljenost olakšati praznu bol koja ju je obuzimala većinu
dana, ali i to je bilo uzaludno. Čak i da se vrati u Kanadu, ne bi bilo dovoljno da se
nešto promeni. Ne možeš se udaljiti od jedinog čoveka kojeg voliš bez ožiljaka.
Bilo je teško spavati većinu noći, teško jesti danima i nemoguće misliti –
„Nadam se da nemaš nameru skočiti.“
Elise naglo podiže glavu, a laktovi joj kliznuše sa kamena, ogulivši joj kožu.
Veoma sporo se okrenula i pronašla vojvodu od Ashlanda kako stoji desetak
koraka od nje, pažljivo je posmatrajući svojim zadimljenim zelenim očima. Bio je
ležerno obučen, kaput i pantalone su mu bili jednostavni, čizme prašnjave, a plava
kosa zamršena vetrom. U ruci je držao ružičastu ružu.
Zurila je u njega, suvih usta, srce joj je lupalo. „Kako si me pronašao?“ izbrbljala je.
„Tvoj brat je predložio da počnem odavde.“
„Shvatam.“ Nije bila sigurna da li bi trebalo da poljubi Alexa ili jednostavno da ga
upuca zbog mešanja, sledećeg puta kad ga bude videla.
„Ovo je za tebe, miledi.“ Noah reče, smanjujući razdaljinu među njima i pružajući
ruku.
Bez reči Elise prihvati ružu. Spustila je prste oko stabljike, shvativši da se tresu.
„Je li tvoja glava u redu?“
Noah je pogleda. „Da li pitaš za moju povredu ili preispituješ moje razloge da
dam prelepoj ženi ružu?“
Oboje. „Tvoju povredu.“
„Ah. Misliš na ranu koju sam zadobio u prilično sramnom prevrtanju koje sam
dobio od svog konja.“
„Naravno.“
„Prilično sam se oporavio. Ništa što šačica šavova i dva dana sna nisu mogli
popraviti.“ Gledao ju je, oči mu postadoše ozbiljne. „On je drugačiji. Dečak kojeg
sam nekada poznavao kao Joshua.“
„Mogu da zamislim da on kaže isto i za tebe.“
„Ti znaš ko je on. Ko je nekada bio.“
„Da,“
„Nikada ništa nisi rekla.“
„Ne,“ odgovorila je jednostavno. „Te tajne nisu bile moje da ih odajem.“
Noah se naslonio na zid pored nje i zagledao se u reku. Dugo je ćutao. „Ako
skočiš, ne mogu te spasiti, znaš,“ rekao je iznenada. „Zato što je moj instruktor
plivanja otišao pre nego što smo završili moje časove. Što, da se zna, me je jako
rastužilo.“
Elise se takođe okrenu prema reci, ne gledajući ga. Progutala je teško. „Ima
mnogo ljudi koji Vas mogu naučiti da plivate, Vaša Milosti, ako niste primetili.“
„Ne želim razne ljude, Elise. Želim tebe.“
Elise ostade tiha, nije mogla da odgovori.
Noah je stavio šiling na kameni zid između njih. „Repa,“ rekao je.
„Oprosti?“
„Jednom si se kladila u šiling da li će gospođica Silver skliznuti s ponija kao vreća
repe ili poput magarca preko samovara. Kažem, repa.“
Elise je zurila u njega.
„Moram se vratiti na svoju farmu da bih sredio neke detalje, kao što je komad
zemlje koji kovač trenutno pokušava da kupi od neposlušnog barona. Mislio sam se
propisno predstaviti i ubrzati stvari. Nadao sam se da ćeš ići sa mnom. Ako ni zbog
čega drugog, onda radi zabave.“
Elise je osetila kako joj se usne izvijaju. „Budite ljubazni, Vaša Milosti.“
„Pokušaću.“ Postojala sena osmeha na njegovim usnama takođe. „Jednom mi je
neko rekao da mogu učiniti dobre stvari kao vojvoda. Voleo bih da krenem odatle.
Klimnula je, bojeći se da progovori.
„Moj rođak nije ponudio nikakvo protivljenje mom povratku, koji je ućutkao sve
koji su sumnjali. Činilo se da ga je obuzeo poriv da putuje kontinentom, pošto je
oslobođen odgovornosti vojvodstva.“
„Ma nemojte reći?“
Noah pogleda u nebo, posmatrajući oblake kako plutaju plavim morem. „A
Abigail mi kaže da se moja majka lepo oporavlja.“ Osmeh mu je izbledeo.
„Drago mi je to čuti.“ Zastala je. „Da li si je video?“
„Ne,“ rekao je i prebacio svoj pogled na porodicu pataka koja je sada plivala
uzduž nasipa u blizini. „Nisam spreman još uvek da je vidim.“
„Razumem.“
„Znam da razumeš.“ Okrenuo se ka njoj. „Ti si jedina osoba koja zaista razume. Ili
koja će ikada razumeti.“
Spustila je ruku na njegovu, nesposobna da se odupre. „Daj sebi vremena.“
„Hoću.“
Pokušala je skloni svoju ruku s njegove, ali ju je uhvatio brzo i zadržao.
„Vaša Milosti –“
„Noah,“ rekao je. „Bez obzira koje ime sam imao, oduvek sam bio Noah sa
tobom.“
Elise je pokušala očajnički da se priseti zašto se ovo nije smelo dogoditi. „Zašto si
ovde?“
„Došao sam da te odvedem.“
„Zašto?“
„Zato što kad si otišla, odnela si moje srce sa sobom.“ Ne čekajući da odgovori,
uhvatio joj je lice rukama i poljubio je. „Uzela si mi dušu, odnela moj život sa
sobom. I ne mogu da živim bez tebe.“
Prsti su joj se stegli oko stabljike ruže, a trn joj se zabio u meso. „ Ne mogu – mi ne
možemo –“
„Ne možemo šta?“
„Ti si vojvoda,“ prošaputala je. „Treba ti žena sa titulom. Neko drugi –“
„Nisi u pravu. Ne treba mi niko drugi. Ali tako si u pravu. Ja jesam vojvoda. I to,
što sam nedavno otkrio, daje mi moć da uradim šta god dođavola
poželim.“ Poljubio ju je ponovo i onda se povukao gledajući joj lice.
Stajala je nepokretna, bojeći se da se nada. Plašeći se da si dopusti da veruje.
Noah uzdahnu i skinu kaput, uredno ga stavivši preko niskog kamenog zida.
Popeo se na zid pored njega, seo na ivicu okrenutoj prema reci i prebacio noge da
mu vise preko.
„Volim te Elise,“ rekao je, počevši da skida svoju levu čizmu.
Elise uzdahnu, čak i dok je bila uvučena u talas emocija koje su se sastojale od
radosti i ushićenja toliko intenzivnih da je mislila da bi se mogla ugušiti od njihove
snage.
Bacio je čizmu u stranu i počeo da skida onu na desnoj.
„Šta to radiš?“ ona zakrešta.
Njegova druga čizma udari o zemlju, a on pogleda preko ivice. „Misliš li da je
hladna kao Leen?“ upita on.
„Noah. Šta zaboga radiš? Ne znaš da plivaš.“
„Pa, rekao sam ti da te volim.“
Smeh joj pobeže, na ivici histerije. „I to ćeš dokazati tako što ćeš skočiti s mosta?“
„Računam na to da ćeš skočiti za mnom. Zato što ne odlazim odavde bez
tebe.“ Približio je bok više ivici. „Ti ćeš me pratiti nazad u London ili u Nottingham
ili gde god bi me život mogao odvesti, činila to kao Elise DeVries ili kao vojvotkinja
od Ashlanda, to nije važno. Ja, svakako, preferiram ovo drugo, ali sam spreman
čekati.“
Sada se ozbiljno smejala, suze su joj tekle niz lice.
Noah se osvrnu ka njoj. „Možda bi i ti želela skinuti čizme. Biće potrebno osam
volova da ih kasnije skineš ako se pokvase.“
Elise protrlja oči, a pogled joj je bio nejasan nered.
„Tvoje čizme?“ Upita on, pokazujući na njene čizme. „Sačekaću.“
„Ne skidam čizme,“ šapnula je, sva ljubav koju je osećala prema ovom čoveku joj
je nadimala srce. „I ne moraš čekati.“
Zamahnuo je jednom nogom preko zida ka njoj. „Ne moram čekati na šta?“
Elise potraži njegove oči. „I ja volim tebe, Noah Ellery.“
Ponovo zamahnu drugom nogom. Popunila je razdaljinu među njima, ruke su joj
bile na njegovim grudima. Pod dlanovima je osetila ritam njegovog srca. Posegnuo
je ka kragni svoje košulje i otkačio nešto što je bilo pričvršćeno za unutrašnjost.
„Ovo pripada tebi,“ rekao je, otvarajući ruku. Na svom dlanu, pod popodnevnim
suncem je bleštao čelični broš. „Hrabrost i snaga. To je ono što si mi dala. A sada
želi, da vratim uslugu. Zauvek.“ Noah ga prikači na vrh njenog steznika sa
beskrajnom brigom. „Reci da, Elise,“ promucao je. „Reci da ćeš se udati za mene.“
„Da.“ Mislila je da će se jednostavno razneti od sreće i ljubavi koje su je ispunile.
Uhvatio ju je za potiljak i povukao prema sebi, duboko je poljubivši. „Hvala
Bogu,“ šapnuo je na njene usne. „Mislio sam da ću morati da te izazovem da
postaneš moja vojvotkinja.“