Vrednovanje, novi pristup, ŠTO I KAKO?

 
Prijedlog NACIONALNI DOKUMENT OKVIRA ZA VREDNOVANJE PROCESA I ISHODA UČENJA U
OSNOVNOŠKOLSKOME I SREDNJOŠKOLSKOME ODGOJU I OBRAZOVANJU
 

ŠTO?
 
U skladu s promjenama koje donosi kurikulumski pristup u organizaciji nastave, vrednovanje je
usmjereno na ostvarenost ishoda. Shodno tome i elementi vrednovanja proizlaze iz područja
predmeta, ukazujući na različite aspekte kompetencija - znanja, vještina i stavova učenika.
Vrednovanje se planira istovremeno sa razradom kurikuluma i aktivnosti kojima se ostvaruju
ishodi.
Novi pristup poseban naglasak stavlja na tri pristupa vrednovanju.
Iako se ideja vrednovanja još uvijek u svakodnevnoj praksi izjednačuje s pojmom ocjene koja se
daje učeniku na kraju određene etape učenja i poučavanja, ovako osmišljen sustav vrednovanja
uključuje različite oblike povratnih informacija koje učenik dobiva tijekom čitavog nastavnog
procesa. Svaki kurikulum propisuje tri pristupa vrednovanju.
Razlikujemo tri pristupa i oblika vrednovanja učeničkih postignuća i napretka:
 
 

KAKO?
 

VREDNOVANJE ZA -pristup vrednovanju koji je sastavni dio kontinuiranoga procesa

UČENJE učenja i poučavanja, odvija se za vrijeme učenja i poučavanja te
kao takav ponajprije služi unapređivanju i planiranju budućega
učenja i poučavanja. Vrednovanje za učenje ne rezultira ocjenom,
nego kvalitativnom povratnom informacijom i razmjenom
iskustava o procesima učenja i usvojenosti znanja i vještina u
odnosu na postavljena očekivanja

VREDNOVANJE KAO -pristup vrednovanju temelji se na ideji da učenici vrednovanjem

UČENJE uče, stoga nužno podrazumijeva aktivno uključivanje učenika u
proces vrednovanja uz stalnu podršku nastavnika kako bi se
maksimalno potaknuo razvoj učeničkoga autonomnog i
samoreguliranog pristupa učenju.

VREDNOVANJE -pristup vrednovanju koji podrazumijeva procjenu razine

NAUČENOGA postignuća učenika nakon određenoga učenja i poučavanja
tijekom školske godine ili na njezinu kraju. U pravilu rezultira
ocjenom ili nekom drugom sumativnom procjenom.
 
METODE  su postupci i načini vrednovanja ostvarenosti očekivanih
VREDNOVANJA odgojno-obrazovnih ishoda u pojedinim predmetima. Pojedinim
se metodama nastavnici mogu koristiti u različitim pristupima
vrednovanju, no neke su pogodnije za određene pristupe.
U vrednovanju za učenje koriste se rubrikama za vrednovanje,
listama procjena (engl. checklists), postavljanjem pitanja
učenicima, anegdotskim zabilješkama, učeničkim mapama,
opažanjima i dr. U vrednovanju naučenoga koriste se pismenim i
usmenim provjerama znanja i vještina, mapama radova (tzv.
portfeljima), praktičnim radovima, učeničkim izvješćima (npr. o
praktičnome radu, istraživanju i sl.), učeničkim projektima,
raspravama (debatama), esejima, simulacijama i dr.
U vrednovanju kao učenju metode se zasnivaju na metodama
samovrednovanja, odnosno samorefleksije te vršnjačkoga
vrednovanja (npr. samovrednovanje uz uporabu rubrika za
vrednovanje, liste procjene, dnevnici učenja, konzultacije s
nastavnikom i dr.).
Vrednovanje naučenog-
Liste, rubrike s elementima kriterijima I opisnicima iz kojih može
rezultirati ocjena.
 
 

 
 
 
Nastavnik prati i po potrebi daje opisnu ocjenu temeljnih kompetencija
 
 
 
TEMELJNE KOMPETENCIJE
 

RJEŠAVANJE PROBLEMA JE:

postupak utvrđivanja određenog problema i pronalaženja njegova rješenja
 
 
METAKOGNICIJA JE:
 
Pojam metakognicija odnosi se na svijest o onome što neka osoba zna, što ne zna te na koji
način može naučiti ono što još ne zna (Cao i Neitfeld, 2007). Dakle, metakognicija omogućuje
osobi da kontrolira svoje učenje, da odredi svoje ciljeve učenja i da odabere strategije kojima će
ostvariti te ciljeve.
 
 
 
 
KRITIČKO MIŠLJENJE JE:
 
Kritičko mišljenje je sposobnost razmišljanja o problemu na način da se odvojimo od vlastitog
mišljenja i predrasuda o njemu kako bismo uz pomoć logike došli do rješenja i saznanja u što
trebamo vjerovati.
 
 
POJMOVNIK
https://h5p.org/h5p/embed/426784>