Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

Ana Čelan

KRITIKA PRAKTIČKOG UMA

O načelima čistog praktičkog uma – Poučak IV

Seminarski rad

Split, 2016.

1
 Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

KRITIKA PRAKTIČKOG UMA

O načelima čistog praktičkog uma – Poučak IV

Seminarski rad

Kolegij: Etika II

Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Mislav Kukoč

Studentica: Ana Čelan

Split, 2016.

2
SADRŽAJ

Uvod............................................................................................................................................4

Autonomija i Heteronomija........................................................................................................5

Primjedba I..................................................................................................................................6

Primjedba II.................................................................................................................................7

Odredbeni razlozi volje.............................................................................................................11

Zaključak...................................................................................................................................12

Literatura...................................................................................................................................13

3
Uvod:

Kada Kant shvaća čovjeka kao praktično, etički djelatno biće, pretpostavlja pritom da su
njegovi moralni čini, bili oni dobri ili zli, proizvod njegove vlastite volje. Takvim se
polazištem ujedno postavlja pitanje što u moralno djelovanju određuje ljudsku volju. Dva su
odgovora moguća. Prva je mogućnost da se volja određuje razlozima i načelima koji se nalaze
u etičkom subjektu i neodvojivi su od njegova uma, smatrajući pritom da je samo u tom
slučaju praktički um autonoman. Druga je mogućnost da se volja određuje razlozima koji se
nalaze izvan našeg uma, gdje je pak on heteronoman. U smislu te podjele sva predkantovska
etika je heteronomna.

Kant općenito definira volju kao sposobnost subjekta da se pobudi nastanak predmeta koji
odgovara našoj predodžbi. Slobodna je volja istovjetna s praktičkom racionalnošću, a u sebi
uključuje i praktičnu slobodu na temelju koje je uopće moguće moralno djelovanje. 1 Opće
određenje volje daju praktički zakoni, koji će biti ili samo maksime, ako su takvi da ih subjekt
smatra važećim samo za svoju volju, ili pravi zakoni ako vrijede za volju svakog umnog bića.
Oni praktički principi koji imaju neki objekt (materiju) moći željenja kao razlog određenja
volje jesu empirički i zato ne mogu biti praktički zakoni. Svi materijalni praktički principi iste
su vrste i spadaju pod opći princip sebeljublja ili vlastitog blaženstva, a blaženstvo je svijest
umnog bića o ugodnosti života koja neprekidno prati cijeli njegov opstanak.

Ako umno biće želi imati svoje maksime općim praktičkim zakonima, onda ih mora zamišljati
kao takve koji odredbeni razlog volje ne sadržavaju prema materiji, nego samo prema formi, a
volja koju određuje samo opća zakonodavna forma jest potpuno neovisna o prirodnom zakonu
i kauzalitetu, a ta se neovisnost zove sloboda u najstrožem, tj. u transcendentalnom smislu.
Zakonodavna forma, ukoliko je sadržana u maksimi, jest ono jedino što može sačinjavati neki
odredbeni razlog slobodne volje.2

1
Usp. J. Talanga, Uvod u etiku, Zagreb, 1999., str. 167-169
2
Usp. I. Macan., Immanuel Kant – Kantova moralna nauka., preuzeto s
http://www.filozofija.org/wp-content/uploads/Povijest_fil.org/Moderna_pdf/Immanuel-Kant-final.pdf

4
Autonomija i Heteronomija volje:

Jedini princip ćudorednosti sastoji se u neovisnosti od svake materije zakona i određenju volje
pomoću same opće zakonodavne forme za koju neka maksima mora biti sposobna. Ta
neovisnost jest sloboda u negativnom, dok je vlastito zakonodavstvo čistoga i kao takvoga
praktičkog uma, sloboda u pozitivnom smislu. Moralni zakon izražava samo autonomiju volje
čistog praktičkog uma, koja je jedini princip svih moralnih zakona i njima primjerenih
dužnosti.3 U kantovskim terminima, prisjetimo se, maksima je odredbeni razlog volje
svojstven svakom umnom biću. Ona je subjektivni princip djelovanja i prema tome mora se
razlikovati od objektivnog principa, odnosno praktičkog zakona.4

Sloboda je, nadalje, formalni uvjet svih maksima pod kojim one mogu biti u skladu s najvišim
praktičkim zakonom. Ukoliko materija htjenja ili žudnje uđe u praktički zakon kao uvjet
njegove mogućnosti, onda iz toga nastaje heteronomija volje koja je suprotna principu
ćudorednosti volje. Ta heteronomija zapravo je zavisnost o prirodnom zakonu da se posluša
poticaj, stoga ona ne daje sebi samoj zakon, već propis za njegovo razborito slušanje
patologijskih zakona. Takva maksima u sebi ne bi mogla sadržavati općenito - zakonodavnu
formu stoga ne prouzrokuje obvezatnost i sama je suprotna principu čistog praktičkog uma
unatoč činjenici da je sama zakonita.5

Kantov kategorički imperativ mora biti izraz autonomije praktičkog uma, odnosno čistog
samoodređenja umne volje, stoga se on tiče samo oblika htijenja i zahtjeva, da ovaj bude
općevažeći zakon. Volja je heteronomna, ukoliko slijedi empirijski danom nagonu. Ona je
autonomna samo gdje se izvodi samodani zakon. Kategorički imperativ zahtjeva, dakle, da se
umjesto prema nagonskim impulsima, djeluje prema maksimama, i to prema takvima, koje
mogu biti općenito zakonodavstvo za sva umna bića.6 S obzirom da je Kantovo načelo etike
„Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može važiti kao princip općeg
zakonodavstva“7, on je time volji dao potpunu autonomnost. To bi također značilo da svatko
tko traži opravdanje za djelovanje svoje volje, mora istovremeno naći i opravdanje za
djelovanje tuđe volje. Schopenhauer je žestoko napao ovu tvrdnju, smatrajući njegovu bit

3
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 67-68
4
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 49
5
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 67-68
6
Usp. W. Windelband, H. Heimsoeth, Povijest filozofije – knjiga druga, Zagreb, 1957., str. 128
7
I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str.64

5
utemeljena na egoizmu, u kojem čovjek samo želi izbjeći zlo koje bi i njega samog moglo
snaći, ali pri tome ne može biti govora o nekakvoj motivaciji za činjenjem dobra. Prema
njegovu mišljenju ova teorija mogla bi se prihvatiti unutar pravnih normi ili kao temelj teorije
o državi, ali ne vrijedi ništa kao temelj etike, jer je država ta koja je ustanovljena s ciljem
sprječavanja nepravdi usmjerenih prema bilo kojem čovjeku, ali ona isto tako ne može
osigurati djelovanje motivirano osjećajem sućuti za druge.8

Primjedba 1

U praktički zakon ne smiju se ubrajati praktički propisi koje ima neki materijalni (empirijski)
uvjet. Zakon čiste volje, koja je slobodna, izriče nužnost samo u formalnim uvjetima
mogućnosti nekog zakona. Kant inače tvrdi da su „Kategorije Slobode“ samo modaliteti
„Kategorije Uzročnosti“, one kategorije kojima se služi praktički, diskurzivni um, identične
su kategorijama razuma. Razum, pomoću tih kategorija govori o prirodi, dok ih um koristi
samo kako bi govorio o čovjeku kao „čistoj volji“ ili „slobodi“, što nadalje znači da um
govori o akciji koja se ostvaruje shodno želji za priznanjem „prirodnog“ čovjeka, koji živi u
„prirodnom“ svijetu, o kojem pak govori razum.9

Materije praktičnih pravila osnivaju se na subjektivnim uvjetima. Ona umnim bićima uvjetuju
općenitosti na način da činidbu prilagode predmetu želje, tako se vrteći oko principa vlastitog
blaženstva. Kada bi materija bila nužan predmet htjenja, egzistencija predmeta bila bi nužan
odredilački uzrok volje. Postojala bi zavisnost nje (egzistencije) i željenja koja postoji samo u
empirijskim uvjetima tako da ne može činiti temelj općem pravilu. Tako će blaženstvo drugih
bića moći biti objekt volje jednog umnog bića. Iz toga slijedi kako materija maksime ne smije
biti i njen uvjet, jer inače maksima ne bi bila sposobna za zakon. Dakle, sama forma nekoga
zakona, koja ograničava materiju, mora ujedno biti razlog da se ta materija doda volji, ali ne
da se pretpostavlja. Kant je za primjer materije uzeo vlastito blaženstvo koje, ako ga pridaje
svakome, može postati objektivan praktički zakon ukoliko uključi i blaženstvo drugih
(zakonsku formu). Na taj način on postaje maksima samo iz razloga što odredbenim razlogom

8
Frelih, J. Schopenhauerova kritika Kantove etike. Filozofska istraživanja, 2010. 649-654. Preuzeto s
http://hrcak.srce.hr/68570

9
A. Kožev, Kant, Beograd 1976., str. 149

6
volje postaje forma općenitosti koja je umu potrebna da bi maksimi samoljublja dao
objektivnu važnost zakona. Blaženstvo drugih je dakle postavilo vertikalu maksime kojom se
dolazi do općenitosti zakona, tako postajući primjereno čistom praktičkom umu.10

Možemo usputno napomenuti kako sintetička funkcija u teorijskom umu predstavlja

međusobno povezivanje predodžbi u zrenja, sudove i ideje. Prakatička sinteza predstavlja
odnos htijenja na predočeni sadržaj, koji tako postaje svrha. Ovu formu odnošenja Kant
isključuje iz osnovnih pojmova razuma, koji spoznaje. On je zato osnovna kategorija
praktičke uporabe uma koja ne daje nikakve predmete spoznaje već predmete htijenja.11

Primjedba 2

Suprotnost principu ćudorednosti jest: ako se princip vlastitog blaženstva napravi odredbenim
razlogom volje, čemu se mora pribrojiti uopće sve što odredbeni razlog stavlja u nešto drugo,
a ne u zakonodavnu formu maksime. To je proturječje logično i praktično, pa bi sasvim
uništilo ćudorednost kad glas uma u odnosu prema volji ne bi bio tako jasan svakom
čovjeku.12 U primjeru bliskog prijatelja koji je svoja načela usmjerio samo na svoju korist te
vlastitim blaženstvom opravdava lažno svjedočenje, Kant opisuje jasne i oštre granice
ćudoređa i samoljublja. Te granice su takve naravi da su svakom očite. Dakle
princip blaženstva može doduše davati maksime, ali nikada takve koje bi mogle
biti sposobne za zakone volje. Kako se naime spoznaja blaženstva temelji na samim
iskustvima i kako sami sud o tome zavisi o subjektivnom mišljenju koje je veoma
promjenjivo, moguće je postojanje generalnih pravila koja u prosjeku najčešće odgovaraju, ali
ona nikad ne smiju biti univerzalna tj. takva da vrijede u svakom trenutku i situaciji. Prema
tome, na njima se ne mogu zasnovati nikakvi praktički zakoni. Objekt volje mora biti i osnova
njegova pravila stoga mu nužno prethodi. Takvo pravilo može se osnivati i prema osjećaju,
onom što je preporučljivo, i zasnivati na iskustvu, što znači da različitost sudova o istoj stvari,
o onome što je pravedno, mora biti beskonačno.

10
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 68-69
11
W. Windelband, H. Heimsoeth, Povijest filozofije – knjiga druga, Zagreb, 1957., str. 126
12
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 70

7
Moralni se zakon pomišlja kao objektivno nužan samo zato što treba važiti za svako umno i
voljno biće. 13
Ovdje Kant iznosi ponosan i strogi moral. Čovjek ne smije svoju dužnost
izvršavati radi vlastite koristi, već iz poštovanja pred samim sobom i odnosu s bližnjima, on
se mora učiniti putokazom i nikada drugoga ne smije koristiti kao sredstvo za postizanje
svojih svrha, već u njemu cijeniti dostojanstvo osobe. No, osnova opreke između dužnosti i
nagnuća leži duboko zasnovana na njegovom sustavu. Princip autonomije priznaje kao
ćudoredno htijenje shodno dužnosti, prema maksimama. U svakom motiviranju ćudorednog
djelovanja pomoću prirodnog nagona, on vidi iskrivljenje čistog moraliteta. Ćudoredno je
samo ono što se zbiva kao dužnost. Empirijske pobude ljudske prirode su zato o sebi etički
indiferentna, no one postaju zle čim se postave protiv zahtjeva ćudorednog zakona, a moralni
život čovjeka sastoji se u tome, da ostavaruje zapovijed dužnosti u borbi protiv nagnuća.14

Maksima samoljublja (razboritosti) samo savjetuje, dok zakon ćudorednosti zapovijeda. No

razlika između onog što nam se savjetuje i što smo obvezani je velika. Prema principu
autonomije volje, lako je uvidjeti što treba činiti. Međutim, uz pretpostavku heteronomije
volje, potrebno je poznavanje svijeta, kako bi se ispod opskurnosti izbora, izabrala ona
dugotrajna korist za što je neophodna mudrost. 15 Na „savjet mudrosti“ Kant se također poziva
pri određenju eudaimonističkog morala koji vodi do hipotetičkih imperativa. Tu ćudoredni
zakoni preuzimaju ulogu savjeta mudrosti govoreći kako da se najbolje započne djelovanje,
da bi ze zadovoljilo prirodno htijenje.16

Kantovska „praktična važnost“, ovisna je o postojanju nekakvog „budućeg Svijeta“.

Zadovoljenje i korist koje Kant ima u vidu, nije ostvarivo u sadašnjem svijetu (prostorno-
vremenskom) ma kakva sadašnjost tog svijeta bila.17 Što je dužnost, pokazuje se svakom samo
od sebe, ali pitanje kako da se ta korist protegne na cijeli opstanak. Unatoč tome ćudoredni
zakon svakome zapovijeda izvršavanje. Zadovoljiti kategoričku zapovijed ćudorednosti u
svačijoj je moći, zadovoljiti pak empirijski uvjetovani propis blaženstva malo tko može.
Uzrok je tome što se kod prvoga radi samo o maksimi, koja mora biti prava i čista, a kod
potonjeg i o snazi te fizičkoj moći da se željeni predmet učini zbiljskim. Suluda bi bila
zapovijed koja bi tvrdila kako svatko sebe treba napraviti sretnim, jer nikada se nekome ne
nalaže ono što neminovno, već što sam od sebe hoće. S druge strane, zapovijedati ćudorednost

13
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 68-69
14
Usp. W. Windelband, H. Heimsoeth, Povijest filozofije – knjiga druga, Zagreb, 1957., str. 129
15
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 70-73
16
W. Windelband, H. Heimsoeth, Povijest filozofije – knjiga druga, Zagreb, 1957., str. 128
17
A. Kožev, Kant, Beograd 1976., str. 46

8
pod imenom dužnosti posve je razumno, jer nije omiljen ispravan izbor, osobito kad se sukobi
s vlastitim interesima i nagonima. Taj zakon mora biti nešto nešto drugo nego princip
vlastitog blaženstva. On mora sadržavati mjerilo za ispravno i kada ono ne ide u njegovu
korist.18 Budući da čovjeku um nije jedini odredbeni razlog volje, jer čovjek nije prirodno dan
kao moralno biće, kao dobar, sebe mora primorati na moralno djelovanje ma koliko nerado to
činio. Djelovanje iz dužnosti ne može računati na ugodu, nego prije na neugodu, osim na
intelektualno zadovoljstvo koje proizlazi iz spoznaje o moralnom djelovanju, i tek tako uistinu
ljudski.19

Vlastito savršenstvo i blaženstvo drugih su dva temeljna apriorna moralna sadržaja, odnosno
svrhe, kako Kant radije kaže, te kao sadržajne dužnosti čine okosnicu cjelokupne Kantove
etike. Pritom je isto tako važno da moje savršenstvo ne može biti izravna, nego samo
posredna dužnost drugih ljudi, kao što i moje vlastito blaženstvo ne može biti moja izravna
dužnost, jer bi to pretpostavljalo sebeljublje kao vrhovno načelo, no to može biti posredni
sadržaj moje maksime.20 Za Kanta je naime, unaprijed jasno, da se djelatnost čistog uma, koja
postavlja svrhe, nasuprot empirijskim pobudama htijenja i djelovanja, mora očitovati kao
zapovijed u obliku imperativa. Volja, usmjerena na pojedinačne predmete i odnose iskustva, o
ovima je ovisna i određena. Čista pak, umska volja, može biti određena samo samom sobom.
Ona je stoga nužno usmjerena na nešto drugo od prirodnih nagona, a to bi bilo ono što
ćudoredni zakon zahtjeva nasuprot nagnućima – dužnost.21

U tom kontekstu Kant razlikuje „praktička pravila” od „moralnog zakona”, prva su važna za
pragmatičko djelovanje, tj. kod praktičkih pravila radi se o uspjehu djelovanja; ta misao o
uspjehu motivira djelovanje i utoliko je oznaka „pragmatičko” preciznija od „praktičkog”. U
tom se slučaju onaj koji djeluje služi pravilima djelovanja koja obećavaju uspjeh, a u kojima
se očituje empirijska spoznaja prirode i događanja svijeta. 22 Specifično kantovsko sastoji se u
tome da se sukob ne postavlja, kao kod Descartesa i ostalih, između čovjeka i prirode, već
unutar samog čovjeka. On suprotstavlja praktični um tj. slobodnu volju sveukupnosti
mogućeg iskustva koje je, prema Kantu, velikim dijelom djelo teorijskog čistog uma. Sukob

18
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 70-73
19
M. Polić, E(ro)tika i sloboda: odgoj na tragu Marxa, Biblioteka Filozofska istraživanja, 1990, str.100
20
J. Talanga, Uvod u etiku, Zagreb, 1999., str. 178
21
W. Windelband, H. Heimsoeth, Povijest filozofije – knjiga druga, Zagreb, 1957., str. 126-127
22
Utemeljenje Kantove Praktičke filozofij: konstrukcija i značenje djela „Utemeljenje za metafiziku ćudoređa“,
Goran Gretić, Zagreb, 2007., str.7

9
se odvija u samom čovjeku kao nepomirljiva razmirica između njegovog praktičnog uma i
teorijskog uma, pa čak između njegove volje i misli. 23

Kažnjivost prati prijestup ćudorednog zakona u ideju našeg praktičkog uma, unatoč činjenici
o pojmu kazne koji bi se teško mogao povezati sa sudionikom blaženstva, jer u naravi ona
predstavlja puko zlo koje bi u tom slučaju moralo biti prepoznato i prihvaćeno od strane
kažnjenika te dobronamjerno naneseno od strane kažnjavatelja. Bit i primarna karakteristika
ovog pojma mora biti pravednost. Kazna je fizička nevolja koja se kao posljedica, prema
principima ćudorednog zakona, nužno mora povezati s moralnim zlom. Kant tvrdi kako se
uzročno posljedična veza zločina i kazne, odnosno dobročinstva i nagrade, ne bi smjela
gledati kao sredstvo koje bi služilo u korist ili nauštrb krajnjem blaženstvu, iz razloga što bi
takva formulacija ukidala svaku slobodu volje. Nadodaje kako je neistinito da nekakvo
moralno osjetilo određuje moralne zakone, već da je za to zaslužan isključivo um.

U slučaju da se smatra da grešnik osjeća bol iz nekog moralnog osjetila, dolazi do varke, jer
da bi grešnika predočili kao mučenoga duševnim nemirom zbog svijesti o njegovim
prijestupima, mora se unaprijed ustanoviti kao moralno dobar čovjek. To bi dalje značilo da
pojam moraliteta i dužnosti mora prethoditi svakom obaziranju na to zadovoljstvo, ali da se
mora cijeniti vrijednost koju pridržavanje tog zakona daje osobi u njenim vlastitim očima.
Dakle, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo određenim činom ne može se osjetiti bez da osoba ima
ikakvu predodžbu o tim osjećajima koji su posljedica poštenja ili ne-poštenja.

Kant ne osporava kako češće izvršavanje primjereno moralnom zakonu može izazvati osjećaj
zadovoljstva, međutim odbacivanje dužnosti u slučaju moralnog djelovanja može dovesti u
sukob takve subjektivne težnje koje nekada mogu naginjati na jednu, a nekad na drugu stranu.
(pozitivnu i negativnu). 24
Dakle moralni zakon, čiji iskaz predstavlja glavnu riječ praktičkog
uma ostaje i dalje kategorički imperativ, ali postaje projekt akcije, odnosno prihvaćanja ili
odbijanja, čiji je cilj čovjekovo priznanje koje joj slijedi.25

Možemo napomenuti također da je moral sreće kod Kanta, tip lažnog morala, jer u njemu
vrijedi kako nešto trebamo činiti iz razloga što hoćemo nešto drugo. Takav moral je prema
tome heteronoman. Oni čini praktički um ovisnim o nečemu danom izvan njega, prema tome
nije moguće tražiti princip ćudorednosti metafizičkim pojmovima, kao što je savršenstvo.

23
A. Kožev, Kant, Beograd 1976., str. 77
24
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 73-75
25
A. Kožev, Kant, Beograd 1976., str. 46

10
Tako Kant odbacuje teologijski moral jer on spaja sve vrste heteronomije kada vidi sankciju u
božjoj volj, kriterij u korisnosti i motiv u očekivanju nagrade i kazne.26

Odredbeni razlozi volje:

Svi mogući odredbeni razlozi volje ili su subjektivni i prema tome empirijski, ili objektivni i
iracionalni, ali oba su ili vanjski ili unutrašnji. Praktični materijalni odredbeni razlozi u
principu ćudorednosti Kant primarno dijeli na subjektivne i objektivne. Subjektivni razlozi, i
unutrašnji i vanjski, su empirijski i nisu sposobni za opći princip ćudorednosti. U vanjske
ubraja one odredbene razloge odgoja i građanskog ustava, dok u unutrašnje svrstava one
fizičkog i moralnog osjećaja. Objektivni pak razlozi se temelje na umu te ih ponovno dijeli na
vanjske u koje ubraja savršenost i unutrašnje s voljom božjom.

Savršenost kao kakvoća stvari i najviša savršenost predočena u supstanciji, bog, koje se mogu
promišljati samo pomoću umskih pojmova. U ovom praktičkom smislu ona je sposobnost
neke stvari za razne svrhe, ona je svojstvo čovjeka, odnosno njegov talent i umijeće. Bog, s
druge strane, predstavlja vanjsku savršenost i dostatnost bića za sve svrhe uopće. Ako je svrha
kao objekt, te ako je materija volje uvijek empirijska, onda iz toga slijedi da su svi ovdje
postavljeni principi materijalni i da obuhvaćaju sve moguće materijalne principe. Može se
zaključiti da, budući da su svi materijalni principi posve nesposobni za najviše ćudoredno
načelo, zato je formalni praktički princip čistog uma, jedini mogući princip koji je sposoban
za kategoričke imperative odnosno praktičke zakone i princip ćudorednosti u prosuđivanju i
primjeni na čovječju volju u određivanju.27

26
Usp. W. Windelband, H. Heimsoeth, Povijest filozofije – knjiga druga, Zagreb, 1957., str. 128
27
Usp., I. Kant, Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990, str. 75-77

11
Zaključak:

Kada danas čitamo Kanta, njegov nam se neprestani govor o dužnosti doima neobičnim i
neprimjerenim našem suvremenom vokabularu. Za njega je dužnost moralna nužnost nekog
djelovanja koja proizlazi iz poštovanja ćudorednog zakona. Kant se nije priklonio opće
raširenom mišljenju o moralu koji ima smisla i značaja samo ukoliko postoji entitet koji je
zadužen za metode sankcije i nagrade nad čovjekovom besmrtnom dušom. Za održavanje ili
uspostavu nekakvog morala u svijetu, ne možemo se oslanjati na neposredno miješanje Boga,
već su neophodni nekakvi državni aparati i zakoni prema kojima ljudsko djelovanje može biti
usmjereno ili ispravljeno.

Čovjek pritom mora biti plodno tlo za razvoj moralne svijesti, jer nije moguće usaditi
pozitivno djelovanje ukoliko ne postoji nikakvo nagnuće spram njemu. Dakle takva bi
državna organizacija u stvari bila zaslužna za osiguranje poštivanja zakona čisto ljudskog
podrijetla (u teoriji ta bi institucija mogla biti Policija). Moral i zakonitost nisu u opreci
neovisno o razmišljanju o posljedičnoj konačnosti djelovanja, oni stoje samo u suprotnosti
prema djelovanju potaknutom subjektivnim željama koje vode do vlastite koristi.

Prema Aristotelu, zakonodavci navikavanjem čine građane dobrima, jer je zavičaj osnova
ispravnog utemeljenja volje. Kant uviđa ključni položaj odgoja pri određenju volje, moralni
odgoj, ukoliko se oslanja na naviku koja bi trebala biti spojnica između razuma i volje, ali vidi
i kao element koji poriče nekakvu spontanost u samoodređenju. Međutim, jednako tako
otupljuje i čovjekovu razboritost, koja ne dovodi u pitanje moral „učiteljeva“ autoriteta, u
onoj mjeri u kojoj ni on sam svoj moral ne propituje.

12
Bibliografija:

Frelih, J. Schopenhauerova kritika Kantove etike. Filozofska istraživanja, 2010. Preuzeto s

http://hrcak.srce.hr/68570

Gretić, G. Utemeljenje Kantove Praktičke filozofij: konstrukcija i značenje djela „Utemeljenje

za metafiziku ćudoređa“, Zagreb, 2007

Kant, I. Kritika praktičnog uma, prijevod A. Sonnenfelda, Zagreb 1990

Kožev, A., Kant I., Beograd 1976

Polić, M. E(ro)tika i sloboda: odgoj na tragu Marxa, Biblioteka Filozofska istraživanja, 1990

Talanga, J. Uvod u etiku, Zagreb, 1999

Windelband, W., Heimsoeth, H. Povijest filozofije – knjiga druga, Zagreb, 1957

Internet izvori:

http://www.filozofija.org - I. Macan., Immanuel Kant – Kantova moralna nauka.

13