Sloboda kretanja osoba

Slobodno kretanje ljudi ima najizravniji utjecaj na sve koji žive u državama članicama
Europske unije. Omogućuje slobodu kretanja, boravka i rada u bilo kojoj članici Sindikata, a
sve u cilju osiguranja boljeg i ugodnijeg života te podizanja životnog standarda. Sloboda
kretanja znači slobodno kretanje ljudi svih statusa, bilo da se radi o radnicima, turistima,
studentima, umirovljenicima itd., a sadržana je u članku 21. Ugovora o funkcioniranju
Europske unije. Jedina obveza koja pretpostavlja uživanje slobode kretanja je posjedovanje
važeće osobne isprave ili eventualna prijava prebivališta ako boravak traje dulje od 3 mjeseca.
Održavanje javnog reda, javne sigurnosti i zdravlja, te zapošljavanje u javnom sektoru imaju
prednost pred slobodom kretanja. Najvažniji dokument o ovoj temi je Schengenski sporazum
iz 1985. godine. (Barbić, 2016.)

Istodobno sa slabljenjem i ukidanjem unutarnjih granica bilo je potrebno ojačati vanjske

granice Europske unije. Kada je u pitanju slobodno kretanje ljudi, moraju se uzeti u obzir i
unutarnji i vanjski aspekti. Cilj Europske unije u razvoju slobodnog kretanja osoba bio je
posebno promicati mobilnost zaposlenika. Kako bi se promicale profesionalne vještine,
zapošljavanje, a time i neizbježan gospodarski rast, bilo je potrebno promicati slobodno
kretanje radnika zbog vrlo niske mobilnosti radnika u prekograničnim zemljama i niske
mobilnosti na druge poslove. Krajnji je cilj, naravno, poboljšanje životnog standarda osobe.
Osim toga, sloboda kretanja smanjuje društveni pritisak u siromašnijim zemljama i olakšava
ostanak nepokretnom stanovništvu. Osim prednosti slobodnog kretanja, postoje i nedostaci
koji se uglavnom očituju u iseljavanju siromašnijih područja, dok s druge strane velika
metropolitanska područja postaju prenaseljena (Kandžija i Cvečić, 2011.).