FILOZOFIJA POLITIKE

ANTIČKE TEORIJE POLITIKE

Antička filozofija politike može se svesti na dva ključna mislioca, Platona i Aris-
totela. Za antičku filozofiju politike karakteristično je da je počela još od peri-
oda Grčke epohe. Za antičku filozofiju može se reći da je savremena iz razloga
što je bila povezana gotovo u svim kontekstima. Antička filozofija politike je
prenesena, mi bez antike nebi imali osnovne pojmove o politici. Antički poj-
movi politike koji su glavne tačke u stvaranju politike i osnovni skup pojmova
u antici koji se tiču pojmova filozofije politike su dihotomije: priroda - ljudski
svijet (physis - nomos). Ova dihotomija je ključna, ljudi stvaraju jedan svoj
poredak, dok priroda ima svoj poredak. U prirodi postoji jedna stroga nužnost,
determinizam, nema nikakve slobode, sve se dešava po zakonu nužnosti, dok
se u ljudskom nomosu poredak se zasniva na ljudskoj slobodi, sve može da se
mijenja. Principi prirode nisu isti sa principima politike, odnosno nomosom.
Ono političko ima nomos, ima svoju posebnost, i u toj vezi treba razlikovati
dihotomiju po prirodi i po konvenciji. Ono što je zajedničko nomosu i physisu
u antici jeste zapravo riječ pravda, pravednost. Po Grcima pravda postoji i u
prirodi, politika je stvarnost mogućnosti. Grcima je priroda stvorena i čovjek
u njoj može stvarati neki svoj svijet. Postoji u ljudskom nomosu, s tim što je
ova pravda u prirodi formirana na osnovu nužnosti. Definicija pravde jeste da
svako dobije šta mu pripada i tek tada je ona zadovoljenja. U prirodi pravda
znači jedan nužni poredak, dok ljudska pravda pretpostavlja neka pravila i za-
kone koje ljudi donose. Pravda je jedna ideja koja u sebi ima pravednost, dok
je pravo skup zakona preko kojih se pravda realizuje. Kao ključni pojam u an-
tičkoj filozofiji politike pojavljuje se pravda i pravednost. Pravednost je drugi
naziv za državu. Predsokratovci su davali višu prednost physisu i kosmosu.
Tek od Sofista okreće se ka ljudskom nomosu (anthroposu). Da li je svije poli-
tičkog nezavistan od prirode? Kako čovjek može urediti ovaj svijet? Kako ga
može saznati? Odgovarajući na ova pitanja susrećemo se sa velikim filozofima
tj. Platonom i Aristotelom koji daju odgovore na ta pitanja. Politička filozofija
ne govori sad o saznanju političko, o suštini, već je jedna vrsta želje i težnje da
se stvori politički poredak. Filozofija politike ne želi da sazna šta nešto jeste,
nego i kakvo bi trebalo da bude. Antička filozofija politike želi da odgovori i
na kako nešto jeste ali i kako nešto treba da bude. Aristotel (Politika) i Pla-
ton (Država) težili su da opišu taj odličan poredak. Ono što je zajedničko za
antičku politiku jeste da je ona bila vezana za jednu formu političkog života
koju su Grci nazivali polis. Po Helegovom mišljenju nebi bilo filozofije da nema
Grčkog polisa i obratno. Veza politike i filozofije znači slobodu Grčkom građan-
inu koju je omogućio polis. Mišljenja nema bez slobode. S druge strane nema
politike bez slobode, Grci su vezali pojam slobode za pojam politike. Sloboda
kao uslov slobodnog mišljenja je uslov za politiku, a politička sloboda je uslov
za politiku. Politička sloboda čini da postoji političko mišljenje. Grci su ukazali
da se osnova politike traži u političkom vladanju. Svi građani polisa su jednaki,

1
imaju jednako pravo na učestvovanje. Ono što je karakteristično za antiku jeste
da je politika definisana kao praksa umnog djelovanja i slobodnih i jednakih
građana. Ono što je zajedničko physisu i nomosu jeste logos. Najviša politička
zajednica jeste politea, država, dok je cilj zapravo najviša sreća i zadovoljstvo
zajednice. Etika i politika su zajedno, etika ispunjava političke ciljeve među ko-
jima je sreća i najviše dobro pojedinca. Antička misao je smatrala da je politika
pravedna ako se neizmjenično mijenjaju oni koji vladaju i oni kojima se vlada.
Nijedna vlast se ne stvara zbog bogatstva. Pravedna vlast je ona koja ide na
korist opšteg dobra, dobra cjeline i države. Politea je najbolji državni poredak
po Aristotelu. Pravednost je jedna srazmjerna promjena vladanja i pokoravanja.
U državi postoje i moralna pravila. Nešto može biti po zakonu, ali ne po moralu.
Pravednost po Aristotelu obuhvata vrlinu i istinu. Slobodan čovjek može da se
bavi i politikom i filozofijom. Platonova teorija ideja i politika je zapravo nje-
gova ontologija i filozofska osnova za njegovu političku teoriju. Grci su smatrali
da je teorija jedno najviše znanje kojoj je cilj znanje kao takvo. Dihotomija oikos
- polis odnosi se na zajednice familije i zajednice građana i razlikama između
njih. Oikos je sfera nužnosti prirodne zajednice - porodice. Ona se zasniva na
hijerarhiji bez slobode. Porodica je ekonomska zajednica, jer se tu prehranju-
jemo, razmnožavamo i stanujemo. Polis je sfera slobodnog odlučivanja. Uvijek
mora postojati zato razlika između vođenja porodice i države. Polis je najviša
zajednica.

PLATON
U Platonovoj ontologiji ideja dobra je ključna. Platon u ontološkom smislu
konstituiše idealnu državu. Idea znači lik, pralik - idealna država je pralik u
odnosu na kojeg treba da se stvara država. Platon smatra da otkrivanje istine
dobra svemu daje istinu. Idealna država je bivstvo svih realnih država. Svijet
je predmet uma (noesis) i razuma (dianoia). Platon želi da na čistom znanju
bazira državu, na neosis i dianoia. Dijalektika je najviša sfera saznanja - put ka
spoznaji ideja. Pristup ideji mora da ide preko uma i preko dijalektike. Politika
kod Platona nije nauka o ljudskim stvarima nego nauka o idejama. Ideje su
nadljudske. Pomoću ideja je data veza između polisa i kosmosa, jer ideje važe
jednako i za polis i kosmos. Ne može se država stvoriti na bazi ljudskog uma
nego ljudski um mora da prodire u dubinu ideje. Platon u stvari ima u vidu
jednu idealnu državu, ne realnu državu. Kod Platona je politika u jednoj vezi sa
dijalektikom. Državnik je kod Platona dijalektičar, čovjek koji spoznaje ideje,
pa tek onda političar.
Kod određivanja pravičnosti Platon predstavlja različite definicije pravde. Kaže
da se pravičnost ne smije definisati kao kazivanje istine i vraćanje duga, već da
je pravičnost vrlina. Pravda je dobro po sebi, a ne zato što od nje imamo koristi.
Platon u Državi prikazuje Trasimahovo shvatanje pravde (da je pravda ono što
koristi jačemu), i da se nepravičnost više isplati.
Kod Platona se postavlja problem jednog i mnoštva. Bivstvo je jedno. Bivstvu-

2
juća su mnoštvo. To jedno ima konkretna područja kao što su kosmos, priroda,
ljudski organizam, tijelo, država, umjetnost. Mnoštvo pojedinačnih je dato u
tom jednom. U tom smislu Platon nam govori o strukturi jedne idealne države.
Država je struktuirana prema tri sloja duše, a veza imeđu tih slojeva duše je
pravednost. Pravedno je da čini i radi svako ono što je najbolje. Pravedno je da
filozofi vladaju, vojnici čuvaju, radnici privređuju… Pravednost duše se prenosi
na pravednost čovjeka. Pravedno je da u duši upravlja umni dio duše. Platon
shvata da u svakoj vladavini i u svakoj državi postoji moć. Moć je sposobnost
da se nametne volja ljudima, a moć je zavistna. Vlast filozofa zato služi da
se savlada moć. On kaže da vlast treba dati upravo onima koji je najmanje
žele. On kaže da filozofi ne smiju da vladaju na bazi moći nego na bazi znanja.
Vladari ne smiju da imaju nikakvo vlasništvo, kao ni čuvari. Za državu je po
Platonovom mišljenju najbolje ukinuti princip moći jer moć kvari dobar poredak.
Uloga moći nije zadovoljstvo sa sobom nego jedinstvo sa zajednicom. Sreće ne
dolazi iz individualnog, nego iz brige za zajednicu. Zato se filozof treba boriti
za pravedan poredak države. Platon dolazi do pitanja kako tu idealnu državu
realizovati u konkretnom vremenu. Idealna država nije ljudska stvar, već božan-
ska pa kako je realizovati u stvarnom vremenu. Država ne pripada prirodi a ni
bogovima nego ljudima. Ona nije u vječnosti nego u vremenu. Platon je sma-
trao da može napraviti jednu državu koja će važiti za sva vremena. Pitanje kod
Platona jeste kako preći iz jedne idealne forme u realnu formu. Država mora da
ima balans između ethosa(ljudsko) i physisa (božanskog).

ARISTOTEL
Aristotel živi u vremenu Aleksandra Makedonskog, koji je od grčkih polisa
napravio megapolise. Polis je osnova grčke filozofije politike. Nakon Aleksandra
Makedonskog, ideja malog autarhičnog (samog sebi dovoljnog) polisa nestaje.
Aristotel svoje političke ideje objavljuje u tri knjige: Politika, Nikomahova etika
i Metafizika. U njima Aristotel kaže da je polis primaran u odnosu na pojedinca,
da je važniji od pojedinca. Zajednica slobodnih i jednakih je ključ za polis. Ta
zajednica posjeduje one koji prosuđuju šta je ispravno u postupanju u zajednici.
Aristotel kaže da polis postoji po ugledu na prirodu - physis. On u sebi reguliše
i objedinjuje prirodne zajednice. Prirodna zajednica je porodica, pleme i polis
ih objedinjuje. On kaže da samo bogovi i zvjeri ne žive u zajednici. Cjelina je
važnija od djelova - polis je važniji od pojedinca. Živjeti u vrlini nije moguće
izvan polisa. Život u vrlini je život usklađen sa znanjem. Aristotel pravi raz-
liku između etičkih vrlina tj. hrabrost, plemenitost… onih koje se tiču ličnosti i
dianoetičkih vrlina (vezanih za razumski dio duše) u kojim čovjek u saznanju i
mišljenju ima vrlinu. Druga vrlina je sofia koja je važna za filozofiju. Aristotelov
je stav da je čovjek zoon politikon, biće koje je sposobno da živi u zajednici, jer
on ima logos. Logos omogućuje da razlikujemo dobro i zlo. Život u zajednici
pretpostavlja odnos sa drugim.
Aristotel kritikuje Platona po pitanju teorija ideja. Pita da li su ideje imanentne

3
stvari, jer Platon misli da se sve ugledaju na ideje. Po Aristotelu ideje su
imanentne stvari a ne iznad njih kao kod Platona. Aristotel kaže da ideja dobra
i pravičnosti nije jedna. On kaže da se pojedinačna stvarnost ne može do kraja
voditi iz ideje. Aristotel takođe kaže da postoje različita znanja - teoretska
i praktična. On kritikuje Platona što je državu posmatrao kao porodicu, po
uzoru na prirodnu zajednicu, i što njegovo upravljanje državom izvodi iz vođenja
domaćinstva. Kritikuje Platona i po ideji dobra. Kaže da je dobro višestruko,
postoji dobro po sebi a postoji dobro i u konkretnom praktičnom životu. Dobro
po sebi je ideja. Dobro ima više oblika, ono se javlja kao supstancija, ali i kao
vrlina, mjera i racio. Postoji dobro kao cilj i dobro kao sredstvo. Dobro po sebi
je krajnji cilj. Njemu svaki čovjek teži.
Svi ljudi teže sreći, kaže Aristotel, s jedne strane sreća je uživanje, a s druge ona
je postignuće moralnog i političkog života. Aristotel uvijek svoje učenje o vrlini
povezuje sa praktičnim djelovanjem. Cilj je uvijek dobro djelo. Sreća je u djelo-
vanju duše u skladu sa vrlinom. Aristotel se vodio realnom praksom građanskog
života u polisu. On nije vjerovao da je jedina istina dostupna filozofima. Aris-
totelu je za politiku važnija doxa (mnenje) nego episteme. Građani se vode u
polisu mnenjima, oni raspravljaju međusobno različitim mnenjima. Na osnovu
sporazuma se dolazi do toga šta je politički dobro. Aristotel dijeli tri vrste
djelatnosti: teorijska (npr. filozofija, koja gleda istinu kroz episteme), poetička
(tiče se umijeća i zanata, cilj ove djelatnosti je djelo), praktična (djelo koje pravi
dobru zajednicu). Dobra zajednica, kaže Aristotel, ne može se stvoriti kroz teori-
jsku i poetičku djelatnost. Politika je usmjerena na polis, a ne na porodicu. Cilj
politike je dobar život, život u skladu sa idejom dobra. Aristotel ne vidi dobro
kao neku metafizičku stvar, nego kao nešto realno - svaka stvar ima neku vrlinu.
Aristotel kaže da čovjek nije političko biće kad se rodi, ali u sebi ima mogućnost
da se politički ostvari. Čovjek kao političko biće treba shvatiti kao potencijal
da postane političko biće. Politički poredak je stvar slobode, a ne razuma i uma
kako Platon kaže.
Politika se tiče slobodnih i jednakih ljudi, a to znači da postoji neki pravni
poredak koji je osnova za politiku. Grci su prije bavljenja politikom imali zakone
i nisu donosili zakone na skupštinama. Zakone su pisali najumniji, najobavješ-
tajniji ljudi iz oblasti prava. Antička filozofija se bavi ljudskim djelovanjem, a
to podrazumijeva odlučivanje u institucijama države.
Za razliku od Platona, Aristotel klasifikaciju državnih uređenja sprovodi na os-
novu više različitih kriterijuma, uzimajući u obzir princip vladavine, odnosno
princip na osnovu kojeg se vlast bira kao vlast. Tako je princip oligarhije bo-
gatstvo, demokratije potpuna sloboda, dok tiranija počiva na strahu i prevari.
Moguća je klasifikacija državnih uređenja na osnovu funkcionalne analize države,
gdje se država posmatra slično organizmu, uzimajući u obzir koji organ - odnosno
dio, stalež države, treba da izvršava određenu funkciju. Tu se pokazuje da jedan
čovjek, odnosno stalež može da izvršava više različitih funkcija, ali da ne može
pripadati istovremeno više različitih staleža. Odatle potiče klasifikacija državnih
uređenja, prevashodno na demokratska i oligarhična. Kada se sve uzme u obzir,

4
Aristotel državna uređenja dijeli na 3+3 tipa: tri dobra državna uređenja plus
tri deformacije, za svako državno uređenje po jedna. Dobri oblici uređenja i oni
deformisani koji slijede iz njih su:
1. monarhija –> tiranija
2. aristokratija –> oligarhija
3. politea (naziv se takođe koristi za ustav) –> demokratija
Za razliku od Platona koji je smatrao da je demokratija najgori oblik državnog
uređenja (ako se izuzme tiranija), Aristotel smatra da je, od svih izopačenja,
demokratija najmanje opasan vid zbog toga što je demokratija izopačenje u
odnosu na politeu (koja je najbolji oblik vladavine), pa stoga, demokratija u
sebi nosi najmanje zla. Briga za opštu korist je osnovni kriterijum dobre vlade.
Aristotel je protiv čestog donošenja novih zakonskih odredbi. Više bi bio za
temeljno razrađivanje prethodnih upozorenja, i za eventualne dopune u zakonu,
ali smatra da bi zakoni trebali da budu trajni, koliko je god moguće, jer česta
promjena zakona znači nestabilnost državnog uređenja. Zakoni se donose u
skladu sa državnim uređenjima: u dobrim državama zakoni su pravedni, u
izopačenim zakoni su nepravedni. Vrhovna vlast treba da pripadne mudro sas-
tavljenim zakonima, a nosioci zakona treba da raspolažu tom vlašću samo uto-
liko ukoliko zakoni nisu precizni, jer nije lako oštim odredbama obuhvatiti sve
pojedinačne slučajeve. Zakonodavac mora da ima u vidu korist cijele države i
interese svih građana.
Na početku politike Aristotel zastupa tri teze:
1. Država je najviša zajednica - jer se u njoj dolazi do najvećeg dobra,
2. Vladalac polisa, državnik, se razlikuje od ekonominikusa, despotisa,
3. Svrha polisa je srećan i dobar život.
Država je autarhična zajednica radi dobra ljudi. Ustav pravno uspostavlja neku
zajednicu.

NIKOLO MAKIJEVELI
Nestankom polisa i stvaranjem megapolisa stvara se osnova za jednu novu vrstu
politike. Karakteriše je ogroman prostor, teritorija… Tu više ne može moral
biti mjera politike niti ide jedno uz drugo kao u Grčkoj. Nakon toga dolazi
Rimsko carstvo koje takođe zauzima veliki prostor. U srednjem vijeku pojava
hrišcanstva takođe ima velikog uticaja na politiku. Taj jedan veliki pokret kakav
je hrišćanstvo promijenio je suštinu zajednice i države. Ono se infiltriralo. U
početku ono je vezano za državu božiju kako to navodi Sv. Avgustin rekavši
da postoji zemaljska država i božija država. Avgustin je smatrao da hrišćane
zanima božija država, ali ono sto se dešava u zemaljskoj državi takođe ima osnov
u onom božanskom. Čak se i vlast gledala kao direktan proizvod Boga kako bi
monarsi opravdali apsolutnu vlast u državi. Smatrali su se posrednicima Boga
na zemlji.

5
Za razliku od polisa gdje su ključnu ulogu imali građani polisa, koji su odluči-
vali o bitnim državnim odlukama, u megapolisu centralnu ulogu i svu vlast
ima vladalac. Prema njemu se stvara kult, on se obožava, objedinjuje sve po-
danike jedne imperije. Uvode se nove kontrole moći. Građanin ustupa mjesto
podaniku, nastaje apsolutna monarhija koja potpuno uništava korijene polisa.
Politika u polisu je imala vaspitnu ulogu i bila je vezana za etiku. U imperiji
moral, poštenje, odricanje nisu vise relevantni za politiku. Umjesto bavljenja
politikom kao u polisu, građani u imperiji stupaju u službu (sluganstvo), be-
zličnom birokratijom. Politika postaje pragmatična i vođenja interesima. Ona
postaje vještina koja podrazumijeva i nemoralne radnje, mito, kupovinu glasova
itd. Mjesto morala, vrline, prijateljstva koji je bio svojstven polisu na snagu
stupaju interesi, strategije, korist, političke kalkulacije, jednom riječju nastupa
na scenu politika interesa. Rimljani su prvi koji su uveli interese u politici i
koji politiku definišu kao iznalaženje zajedničkih interesa suprostavljenih klasa.
„Čak i banda lopova ako oće da opstane mora prihvatiti neka pravila“ (Sv. Av-
gustin). Politika se definiše kao borba koja poštuje određena pravila. Politika
se definiše preko moći, kao organizovana moć. Uplitanjem hrišćanstva u rim-
sku imperiju, kada ono postaje državna religija, dogodilo se ono što se u teoriji
naziva „cezaropapizam“. Rimska politika moći infiltrirana je u religiju. Na čelu
je Papa koji je bezgrešan, svemoćan, kao što je na čelu i Rima bio Cezar. To
je i jedan od razloga i raskola u katoličanstvu. Uplitanje crkve u državu jeste
apsurd. Država jeste moć prisile, nužno zlo, dok crkvu karakteriše ljubav, ek-
lisija, dijametralno suprotne vrijednosti. 1054. godine dolazi do raskola u crkvi,
ali i do raskola u rimskom carstvu. Na crkvu se drugačije gleda. Na istoku je
postojala tzv. simfonija vlasti i crkve, uzajamnog uvažavanja, dok je na zapadu
crkva obrazovana po uzoru na državu. Sa renesansom dolazi do sekularizacije,
ono što je bilo sveto postaje svetovno. Dolazi do revolucije u političkom mišl-
jenju. Država se smatra sekularnom tvorevinom, nema veze sa Bogom i vlast
je zemaljska stvar, stvar ljudi (17. vijek). U sukobu između papstva i kraljeva
pobjedu u 16. I 17. vijeku odnose kraljevi. Država postaje suverena (riječ koja
je nastala od riječi suveren koja je bila svojstvena kraljevima, kasnije su svi
građani nosioci suverena).
Makijaveli jeste realista u mišljenju. On ne polazi od nekih ideala i ideja, vec
od realnog stanja. On stvara u vrijeme vladavine Aleksandra Bordžije čiji je bio
savjetnik, koruptivnog pape, vrijeme kada je crkva bila stožer vlasti. Glavno
pitanje za Makijavelija je šta je suština dobrog državnog uređenja, koji su oblici
dobrog upravljanja. Oslanjao se na ideale grčke antike ali i rimske prakse u
politici, a protiv hrišćanskog uplitanja u politiku. Smatrao je da upliv hrišćan-
skog morala jeste štetno za politiku. Poziva se na Aristotela kad kaže da postoje
dobri i loši oblici vladavine (tiranija, oligarhija, neodgovorna demokratija u ko-
joj vlada rulja). Svi oblici imaju dobre i loše strane. On daje recepte vladavine
i za republike i za monarhije. Makijaveli se zalaže za mješoviti oblik vladavine
koji će kombinovati dobre strane svakog oblika vladavine. Uzor nalazi u Rim-
skoj imperiji za jedno monarhističko uređenje gdje su Rimljani uveli konzulat,
senat… Glavna stvar po njemu u politici su zakonodavci koji trebaju stvoriti

6
nove dobre zakone, a pretpostavke za takvo nešto jeste shvatanje čovjeka. Mak-
ijaveli smatra da su ljudi po prirodi zli, a to znači da zakoni moraju biti takvi
da ne mogu pružiti mogućnost da se to zlo razvije. Zato kaze da zakoni moraju
biti dobri, a dobra vlast je ona u kojoj preovlađuju opšti interesi. Makijaveli je
opravdavao upotrebu sile i interesa u politici. Centralna vrijednost u politici za
njega jeste sloboda. Republikanski oblik vladavine treba da isključi samovolju
vladara i zaštiti javni interes. Ljudima, po njegovom mišljenju, nije potrebna
moralna i pravedna politika, već bezbjedna i sigurna država što jeste cilj politike.
Dolazi do zaključka da je moral neumješan za politiku, da ne smije biti vođena
moralom, vec ukoliko država želi očuvati poredak nekada se mora okrenuti i
nemoralnim radnjama. Dva su načina političke borbe za očuvanje poretka –
okretanje zakonima države ili upotreba sile, prinude koja se nalazi u rukama
vlasti. Prvi način je za ljude, a drugi za životinje, ali ako ljude ne možemo
ukrotiti zakonima mora se pribjeći drugom metodu.

TOMAS HOBS
U 17. vijeku problem zajednice dolazi u razmatranje. Pitanje je odakle izvire
zajednica? Kako nastaje država? Sve teorije o nastanku o prvobitnom nastanku
država su hipotetičke pretpostavke. U razlikama na ovo pitanje počiva teorija
ugovora. Hobs, suprotstavljajući se Aristotelu, odgovara da su ljudi po prirodi
nepolitička bića. Ljudska priroda je apolitična. Mora se izaći iz prirodnog stanja
da bi se ušlo u državno stanje. Način izlaska iz prirodnog stanja jeste društvenim
ugovorom. Ugovor je pravna forma koja je postala uzor za definisanje politike.
Ljudi u prirodnom stanju, divljaci, tu vlada rat sviju protiv svih, homo hominum
lupus est. Tu uvijek ima jači od jačeg. Onog trenutka kada ljudi shvate da je to
prirodno stanje nebezbjedno, da je uzrok istrebljenja borba jačih, onda se dolazi
do racionalne odluke da se odreknemo prirodnog prava apsolutne slobode i da se
uđe u stanje ograničene slobode koje će se potpisati pomoću tog ugovora gdje se
jednom suverenitetu u ruke daje moć da vlada ostalim moćima. Čovjek se odriče
svojeg suvereniteta i prenosi ga na državu. Ljudi prelaze iz prirodnog stanja u
državno stanje. U prirodnom stanju postoji samo lični interes. U društvenom
stanju postoji i javni interes. Druga pretpostavka ulaženja u društveno stanje je
mogućnost izjednačavanja svih ljudi. Apsolutna sloboda u društvenom stanju
postaje sloboda unutar zakona. Potpisivanjem društvenog ugovora dolazi se
do nekih zajedničkih interesa, a ne samo ličnih. Dolazi se do zaključka da
suverenitet vladara nije došao od Boga, već da su ljudi potpisivanjem ugovora
taj suverenitet dali vladaru. Država je zato vještačka pojava. Državni čovjek
je onda vještački čovjek. Vladalac ovdje ima pravo da vlada, a čovjek da se
potčinjava. Postavlja se pitanje da li čovjeku ostaje nešto od onih prirodnih
prava. Hobs smatra da mu ne ostaju nikakva prava, već da ih sva predaje
državi.
Hobsovo djelo Levijatan bio je zahvaćeno sukobima u Engleskoj koji su se do-
gađali tokom njegovog života. Borbe između parlamenta i monarha… Hobs je bio

7
ljubitelj monarhije, pa je politiku mislio iz te perspektive. U Levijatanu od daje
odgovor na pitanje odakle država. Levijatan je čudovište koje ima neograničenu
moć, i to je Hobsu personifikacija države, koja ima vještačku snagu i moć ču-
dovišta. Kad je jednom taj vještaći čovjek i država stvore više se ne može ići
nazad. Pokušaj povrataka u prirodno stanje može izazvati samo jedan građan-
ski rat. Hobs smatra da je najveći neprijatelj države stanje građanskog rata.
Zato smatra da država ima apsolutnu moć da spriječi to stanje. Druga životinja
koja je persinifikovana jeste Behemont - personifikuje stanje građanskog rata.
Ove dvije životinje su uvijek suprostavljene. Država je jedan čin ozakonjenog
pokoravanja koji važi za sve, gdje ljudi daju suverenu pravo da propisuje zakone
i vlada.
Osnova državnog porekta jeste mir i red kao najveće vrijednosti i najveći zahtjevi
države. Mir znači bezbjednost svih. Suveren može nametnuti bilo koji zakon u
ime ovog mira i reda. Prirodno stanje se ukida jer je ono opasno za red i poredak.
Istorija ne zna za prirodno stanje. Čovjekova istorija je istorija zajedničarenja.
Lik suverena se opisuje sa mačem u jednoj ruci, a u drugoj sa sudskom palicom.
Iz toga proizilazi da je suveren smrtni zemaljski bog. On je majstor pravila i
sistema. Pravda se zasniva na jednakosti. Niko nema veća prava od drugog.
Suveren kod Hobsa, podstiče poslušnost.
Iako se čovjek odriče prirodnog stanja, on u svojoj unutrašnjosti i dalje nosi
to prirodno stanje. On i dalje ima svoje strasti i svoju privatnu ličnost i in-
terese. U političkom društvu se sada moraju usklađivati politički interesi sa
opštim državnim interesima. U osnovi Hobsovog shvatanje države i društva
stoji mehaničko shvatanje čovjeka. Strah od nestajanja države je stalno obliko-
vao njegovu teoriju. On kaže da je prirodno stanje nepodnošljivo jer ono stale
vodi do straha, svađe i sukoba. Svi su u pravu i niko nema prava. Čovjek je
opasna zvijer. Izlazak iz prirodnog stanja pretpostavlja razum koji se javlja. Na
bazi prirodnog razuma se napušta prirodno stanje i uspostavlja se ugovor.
Levijatan je djelo koje daje jednu teoriju o državi i koje opravdava apsolutnu
monarhiju. On je vjerovao da svoje pretpostavke zasniva na bazi nauke. On
državu vidi kao formu društvenog života iza kojeg stoje lični interesi. Kod Hobsa
se javljaju prve ideje liberalnog društva. Levijatan je u Bibliji zlo čudovište.
Levijatan je morsko, a Behemont zemaljsko čudovište. Prvo je žensko, a drugo
je muško. Država je žensko. Levijatana može samo Bog ubiti. Hobs želi da
pokaže da država ima demonske elemente moći. Država ne može pravdu da
uspostavi bez upotrebe sile. Levijatan je jedan vještački čovjek, nastao na bazi
sporazuma. On jedino može biti čovjek, jer ljudi jedino mogu da mu daju
takvu moć, jer je za to potrebna sposobnost govora, odnosno sporazuma. U
predpolitičkom stanju svi su zvijeri, a u državi Levijatan ostaje jedina zvijer.
Umjesto čovjek je čovjeku vuk, sa je čovjek je čovjeku bog. Strah od smrti
aktivira razum. Moć Levijatana želi da postane apsolutna moć, ova moć želi
da se širi na sve aspekte društva. Hobs je apsolutnu monarhiju vidio kao manje
zlo od bezvlasti. Država je nemoguća gdje postoje unutrašnji sukobi i ratovi.
Jus naturalis (prirodno pravo) je sloboda čovjeka da se sopstvenim moćima

8
služi onako kako sam želi za održanje sopstvenog život. Sloboda da čini sve što
smatra (po svom razumu i rasuđivanju) najpogodnijim za tu svrhu.
Lex naturalis (prirodni zakon) je izvjestan propis ili opšte pravilo koje čovjeku
zabranjuje da čini ono što bi uništilo život ili oduzelo sredstva za održanje života,
i da propušta ono čime bi život mogao najbolje da se održi.
Razlika (jus – lex) je razlika između slobode, s jedne strane, i obaveze, s druge
strane. Prirodno pravo je sloboda da se nešto uradi – prirodno pravo održava
čoveka u prirodnom stanju, a prirodni zakon je naređenje ili obaveza – prirodni
zakon (zakon razuma) ga iz prirodnog stanja izvodi. Prirodno pravo se odnosi
na prirodno stanje u kojem svaki čovek ima od prirode pravo na sve (pri tom
ima pravo da se služi svim mogućim sredstvima). Prirodno pravo je u maksimi
da je sve dozvoljeno, čak i ubistvo.

DŽON LOK
Lok zastupa teoriju društvenog ugovora. Lok pripada liberalnoj liniji, on je
začetnik liberalizma. On prihvata Hobsovu teoriju da su ljudi izašli iz prirodnog
stanja i da su stvorili društvenim ugovor. Ipak, između njih postoji velika razlika.
Loku čovjek nije u osnovi zao. Ono je biće koje je u strastima i nagonima, u
volji za osvajanje. Čovjek je dobronamjerno slobodno biće. On kaže da čovjek
“potpisivanjem” društvenog ugovora ne smije sve svoje da da, nešto od prirodnih
prava mora i da sačuva. Prirodna prava koja mu ostaju su: pravo na život,
slobodu, svojinu, proizvođenje, stvaranje, razmjenu… Niko nema pravo da mu
ovo oduzme.
Lok je živio u vremenu engleske revolucije, kada je ubijen Čarls I. Ipak, iako je
smijenjen, monarhija je vraćena 1660. godine i Čarls II je doveden na vlast. Lok
je kritikovao dotadašnju doktrinu da kralj ima božansko pravo na vlast. Lok
kritikuje Hobsovo shvatanje da je vlast bezuslovna. Lok kaže da vlast nije bezo-
graničena i od Boga, već da je ograničena. Kaže da je neophodna podjela vlasti
u državi. On dijeli vlast na zakonodavnu vlast, izvršnu vlast i sudsku vlast. Ove
tri vlasti su odvojene jedna od druge i one kontrolišu jedna drugu, na taj način
one postavljaju granice. Lok je kritikovao apsolutnu kontrolu vlasti. On zato
kritikuje Hobsovu neograničenu vlast koja može da ograniči slobodu štampe,
slobode mišljenja i izražavanja, ukine glasanje, ukine peticije… On postavlja pi-
tanje gdje su granice suverene vlasti. Hobsu tih granica nema, pa Lok smatra
da se vlast može zloupotrebiti što je gore od bezvlasti. Lok je smatrao da je
najgora vlast bolja od bezvlašća. Hobs se išao ka tome da se podanici što više
ograniče, a Lok da se vlast što više ograniči. Postavlja se pitanje kada podanik
ima pravo da se suprotstavi vlasti. Kod Hobsa nikada, a kod Loka podanik ima
pravo da ide protiv vlasti kada vlast pređe određenu granicu i kada vlast počinje
da ugrožava prirodna prava koja ne smije da kontroliše. Dužnost podanika je da
ukoliko vlast ne može da ih zaštiti, da imaju pravo na samoodbranu. Lok kaže
da nije svaki ugovor dobar, sa čim se Hobs ne slaže. Ugovor je Loku dobar, ako

9
garantuje da vlast neće zloupotrebiti svoju moć. Lok kaže da čovjek potpisuje
ugovor upravo da bi bila zaštićena njegova priroda, a ne da bi je ugrožavali.
Zloupotreba vlasti je gora od prirodnog stanja. Lok smatra da je ovaj ugovor
reverzabilan, da iako ga potpišemo da možemo izaći iz njega. Lok zato sma-
tra da uvijek mora postojati kontrola države. Legitimnost neke vlasti uvijek se
može oduzeti. To je upravo zavladalo danas u Evropi gdje se svake četiri godine
upravo preispituje legitimnost vlasti.
Prirodno stanje se drugačije tumači kod Loka i Hobsa. Prirodno stanje (ko-
jem se suprostavlja vještačko stanje), sastoji se od dvostruke čovjekove prirode.
Prvi dio su strasti i nagoni (iz kojih proizilaze želje i interesi), a s druge strane
je razum. Zahvaljujući čovjekovom razumu čovjek dolazi na ideju društvenog
ugovora. Iz strasti proizilazi rat. Jedan od koncepata prirodnog stanje je da su
svi ljudi jednaki, da svi imaju moć. Prirodno pravo ne zna za ograničenja u dru-
gom čovjeku. Zato prirodno stanje, rat svih protiv svih, mora biti prevaziđeno
pomoću društvenog ugovora. Lok smatra, za razliku od Hobs, da u prirodnom
stanju postoje elementi društva i društvenosti. Čovjek je po prirodi u želji za
društvenošću. On se nebi mogao odreći prirodnog stanja da u njemu već ne
postoje elementi društvenosti koji ga na to podstiču.
Lok je napisao dvije rasprave o vladi i u njima objašnjava karakter političke
vlasti. Država je po njegovom mišljenju pravna struktura. On kaže da je Bog
odredio da etika i teologija stoje iza jedne odgovorne vlasti. Bog je starješina
koji nadmašuje svaku ljudsku vlast. On kaže da su božanski ciljevi, tj. da
Bog želi da čovjekčanstvo preživi, da se uveća i da ukroti zemlju. Zato je Bog
ljudima dao razum, a na bazi razuma su nastali zakoni. Ti zakoni nisu samo radi
vladanja već i radi ograničenja vlasti, jer odgovorna vlast je samo ograničena
vlast koja odgovara pred građanima. Lok vidi Boga kao moralnog tvorca pravila
za čovjeka.
Prirodni zakon Loku jeste zakon razuma. Lok kritikuje teološku tezu apsolu-
tizma, da kao što je Bog apsolutista, da je dao apsolutnu vlast i Adamu, a da je
od Adama prenijeta na monarha. Lok kaže da nije dovoljno da se vladari plaše
samo Boga, već treba da se plaše i svojih podanika. Lok kaže da ljudi moraju
sačuvati slobodu, a drugo što moraju sačuvati jeste jednakost u slobodi. Lok
kaže da iako su ljudi racionalni, oni tu svoju racionalnost ne poštuju, i zato je
potrebna vlada kao nužno zlo. Ljudi u svakodnevnom životu pokazuju potrebu
za vrlinom, ali isto tako i pohlepu i neracionalnost. U prirodnom stanju ljudi su
razumni, prirodni i jednaki. Prirodno stanje kod Loka je Božansko stanje, ono
stanje kakvim je Bog stvorio ljude prije nego što su oni smislili neko vještačko
društvo. Bog nije postavio neke ljude da vladaju a druge da budu vladani, Bog
je stvorio ljude jednakima. Zato apsolutna vlast ugrožava ljudska prava i čovjek
mora biti slobodan od takve vlasti.
Prva Lokova rasprava bila je posvećena slobodi, dok je druga posvećena svojini.
Lok je shvatio da ako ljude liješimo vlasništva oni ne mogu biti slobodni. Oni
mogu biti unutar sebe slobodni, ali ne mogu biti slobodni u odnosu sa drugima.
Vlasništvo je važno za slobodu jer sloboda nije samo konstrukcija. Čovjek nije

10
samo vlastan nad sobom, nego da ima i neku imovinu. Svojina je pravni odnos
između vlasnika i nevlasnika. Većina ljudi misli da su svojine predmeti, ali
u stvari svojina je pravo. Zato postoje svojinski zakoni koji to regulišu. Lok
smatra da je svojina prirodno pravo. Čovjek ima svojinu i nad samim sobom.
On samim sobom može da upravlja. Život, sloboda i svojina su tri osnovna
prirodna prava. Uloga Boga je kod Loka potrebna zato što niko drugi onda
neće moći da zauzme njegovu poziciju.

IDEOLOGIJA
Devetnaesti i dvadeseti vijek je vijek velikih političkih ideologija. Nakon fran-
cuske revolucije (1789) došlo je do kontrarevolucije, monarsi koji su bili skinuti
sa vlasti, opet će se vratiti na vlast. Istorijska osnova pojave ideologije pred-
stavlja vrijeme posle francuske revolucije, vladao je Napoleon, nastala je jedna
restauracija starog režima. Napad na francusku revoluciju nije se mogao zaus-
taviti, nije se mogla restaurirati u starom režimu, pa su nastale revolucionarne
godine (1820-1848) koje potresaju čitavu Evropu. Glavni predstavnici su bili
liberalni mislioci, kao i nacionalni pokreti koji traže ujedinjenje nacija i njihovu
slobodu i protagonisti socijalističkih ideja koji traže jedno novo društvo zasno-
vano na jednakosti.
Prvi put je pojam političkih ideologija upotrijebljen u 19. vijeku od strane
francuskog filozofa Antoine Destutt de Tracy koji je pod ideologijom mislio neku
nauku o idejama. On je mislio da će ideologija kao nauka o ideja dobiti naučni
značaj, što se nije desilo. Marks je ovaj termin ideologija odredio kao svijest
jedne klase koja projektuje na svijet i objašnjava klasne pozicije. On kaže da
vladajuća klasa ima vladajuću ideologiju, potčinjena klasa ima svoju ideologiju.
Ideologija se kod Marksa definiše kao lažna svijest koja prikriva eksploataciju.
Kasnije se ovaj termin tretira kod Karla Popera i kod Hane Arent (opisala je
ideologiju kao instumentalizaciju društvene kontrole). Hana Arent se usmjerila
na proučavanje totalitarnih ideologija - nacizma, fašizma i komunizma. Sve
ideologije imaju tri elementa:
1. Prvo prikazuju postojeći poredak dajući jedan pogled na svijet;
2. Svaka ideologija ima određeni pogled na postojeće i buduće stanje i viziju
dobrog društva;
3. Svaka ideologija opisuje određene načine i instrumente kako doći do prom-
jena i ostvarenja.
Mnoge ideologije su nastale u 19. vijeka, ali su realizovane tek u 20. vijeku.
Među najosnovnije ideologije spada: konzervativizam, liberalizam, nacionalizam,
socijalizam. Postoje i totalitarne ideologije kao što su fašizam i nacizam. U 20.
vijeku imamo i ideologiju feminizam. Ideologije ostaju ideologije dok se ne
prenesu u politiku, onda postaju politička praksa. U svakoj ideologiji postoji
relativno koherentan sistem ideja i uvjerenja. Ideologija zahtjeva da se prihvati
jedan sistem mišljenja i uvjerenja. Iza svake ideologije stoji jedna klasa. Ide-

11
ologija želi da predstavi pogled na svijet kao mišljenje cjeline. Marks kaže da
je ideologija lažna svijest. Nijedna ideologija nije istinito viđenje, već je jedno
klasno iskrivljeno viđenje.

Konzervativizam
Konzervativizam je ideologija koja želi da zadrži postojeće stanje svijeta. Ovom
ideologijom se ne prihvataju brze promjene u društvu. Konzervativizam se
javio odmah nakon francuske revolucije. Oni su smatrali da stari režim treba
zadržati. Ova ideologija branila je tradicionalno društvo koje je bilo feudalno.
Ova ideologija je stalno prisutna u svijetu. U temelju konzervativne ideologije
stoje konzervativne vrijednosti: tradicija, pragmatizam (pozivanje na one vri-
jednosti koje su korisne) i da čovjek nesavršen i da treba da traži sigurnost u
već oprobanim rješenjima. Konzervativci vjeruju da su ljudi u moralnom smislu
iskvareni i da poredak koji je ostao od ranije očuva. Društvo je njima jedno živo
biće koje funkcioniše po nekim nužnim zakonima i da je u tom smislu neophodna
neka nepromjenjivost. Oni vjeruju u hijerarhijsku organizaciju društva. Oni
žele da ozakone vertikalnost onih koji su viši i niži kao prirodno stanje i da
takvu jednu strukturu treba stalno održavati. Vlast ima zadatak da održava
taj poredak, da objedinjuje društvo u cjelini. Svojina je ključna konzervativna
ideologija, ona daje sigurnost, nezavisnost… Ljudi ovdje sebe vide kroz ono što
imaju.

Liberalizam (opširnije u dijelu LIBERALIZAM I NEOLIB-

ERALIZAM)
Liberalizam je nastao kao posledica sloma feudalizma. Ovo je ideologija srednje
klase. Bili su protiv naslednog određivanja čovjekove klase u društvu i podržavali
državu koja ovaj pogled ozakonjuje. Liberalizam je nastao od jedne od tri fraze
francuske revolucije: liberté (nastaje liberalizam), égalité (nastaje socijalizam),
fraternité (komunitarizam). Liberalizam je ideologija koja je stavljala u središte
slobode pojedinca. Druga vrijednost pored slobode koja se stavlja u liberalizam
je razum. Ova ideologija smatra da se svi problemi u društvu mogu pomoću
razuma riješiti. Treća vrijednost je jednakost. Postavlja se i ideja tolerancije,
kao garant čovjekove slobode.

Socijalizam
Socijalizam je baziran u jednoj utopijskoj formi, nečemu što se može ostvariti u
budućnosti, čega trenutno nema. Elementi koji čine socijalizam kao ideologiju
su: 1. zajednica (nijedan čovjek nije izdvojen, on je dio cjeline), 2. bratstvo
(ljudi su dio čovječanstva, međusobno su povezani), 3. jednakost (drugačija od
pravno formalne jednakosti u liberalizmu, ova jednakost se uzima u odnosu na
realno stanje, jednakost u šansi i rezultatima), 4. iste potrebe (podjela prema
potrebama, a ne prema sposobnostima), 5. protivljenje tržištu, 6. borba među
klasama (jedna klasa podčinjava drugu)

12
Marksizam uzima ideju socijalizma. Socijalizam je ostao popularan u
raznim zemljama svijeta danas, ali ne u čistom formi. Najčešće se javlja
socijaldemokratija koja uzima elemente tržišta liberalizma, i gdje se razvija
socijalna država Đona Rolsa.

Fašizam i nacizam
Najčešće se stavlja jednakost između ove dvije ideologije, ali fašizam je stariji.
On se formirao u Italiji, u osnovi stoji riječ fasces (snop nečeg) koja označava
simbol imperijalne vlasti. Ovaj termina Musolini je preuzeo kada je došao na
vlast. Smatrao je da je snaga u državi u povezivanju svih tih sila u snop jednog.
Prva odredba fašizma je jedna kolektivna upotreba sile u politici. Postoji i
volja za građanskim ratom. Određenje sa anti, anti-socijalzam, anti-liberalizam.
Fašizam je sebe smatrao pokretom koji ima jedno paravojno značenje. Ono što je
najznačajnije za fašizam jeste veličanje moći, vojnički pristup, vojnički pozdrav…
U svim zemljama postojalo je djelovanje fašista od 1919. godine do 1945. godine.
Dominantno u Italiji i Njemačkoj. Ove ideologije bile su zasnovane i na rasizmu
i antisemitizmu i mržnji prema jevrejima. Ove ideologije su poražene posle
drugog svetskog rata, ali pojavljuju se ponovo i danas.

Feminizam
U osnovi stoji odbrana prava žena. Postoji nekoliko talasa feminizma. Prvi talas
borio se za prava žena. U drugom talasu, 1960.-ih godina, traže se radikalne
promjene za oslobođenje žena i ravnopravno odnošenje prema njima. Postoji
liberalno feministička tradicija koja se izvodi iz neravnomjerne podjele prava.
Postoji socialno usmjereni feminizam koji kritikuje patrijarhalnu kulturu.

LIBERALIZAM I NEOLIBERALIZAM
Liberalizam možemo posmatrati kao jednu ideologiju, a sa druge strane kao
jednu teoriju koja je u službi te ideologije. Središnja tema liberalizma jeste indi-
vidualna sloboda. Treba razlikovati klasičnu teoriju liberalizma i neoliberalizma.
Klasični liberalizam se razvija u 18. i 19. vijeku, a neoliberalizam je teorija 20. i
21. vijeka. Tema klasičnog liberalizma jeste individua, individualizam, individ-
ualna svojina. Ovdje nije prioritet društvo i država, već individua. Društvo se
ovdje shvata kao skup individua. Zastupa se negativna teorija slobode - sloboda
od. Ovdje je slobodan onaj koji negira ono što mu se suprostavlja. Klasični lib-
eralizam crpi iz ove negativne slobode, individua treba da bude slobodna od
prisile države. Ako se država definiše kao nužno zlo, sloboda pojedinca pret-
postavlja neku državu kao nužno zlo. Da bi bilo neke slobode moraju postojati
neka pravila - zakoni, ugovori… Ideal klasičnog liberalizma zbog toga jeste mini-
malna država čija je uloga da zaštiti građane od zloupotrebe drugih građana, da
se sloboda nebi zloupotrebila. Osnova ovog stanovišta jeste i ekonomski liber-
alizam. Temelj ekonomskog liberalizma jeste svojina i tržište. Ideja liberalizma

13
je da se pusti da se odvija stvar sama od sebe, da se država ne treba miješati
u ekonomsku slobodu i svojinu. Svojina je njima uslov za slobodu. Onaj koji
nema svojinu ne može biti slobodan. Tržište je mehanizam koji valorizuje te slo-
bode. Zato su tri glavne ideje klasičnog liberalizma: društvo je skup pojedinaca,
ekonomski liberalizam i zagovaranje minimalne države. U ovom sistemu država
je sredstvo a ne cilj, kao sredstvo individualnih ciljeva, država je sredstvo radi
pojedinca, ne postoji pojedinac radi države, nego država radi pojedinca.
Značajan klasični liberalista bio je Đon Stjuart Mil koji kaže da svaki pojedinac
sudija i da sam raspolaže sa samim sobom, da sam ima pravo da bira svoj
cilj, jedino ograničenje je sloboda drugih. Odgovornost u zajednici proizilazi iz
odnosa prema drugima. Smatra da ni jedna vlada ne smije narušiti ova prava
pojedinca. Ovakva sloboda je zasnovana na racionalnosti i kreativnosti ljudi,
Mil smatra da su ove dvije ideje osnova napretka čovjeka. Sloboda je shvaćena
kao djelovanje a ne kao neki apstraktni princip. Mil je smatrao da ljudi treba da
budu slobodni i autonomni. Njegov spis “O slobodi” počinje od pitanje o smislu
i ostvarenju dobra - najveće sreće za najveći broj pojedinaca. On je dao moderno
rješenje da se ovo ostvari, svojom idejom o predstavničkom sistemu. U ovom
sistemu se izjednačuju interesi onih koji upravljaju i vladaju sa onim kojima
se vlada. Oni koji biraju kontrolišu izabrane, a oni izabrani imaju slobodu
da predstave one koji su ih izabrali. Postalja se sistem povjerenja i kontrole
vlasti i ideja o zaštiti zloupotrebe vlasti. Tu leži demokratski princip većinskog
odlučivanja. Mil se protivio despotizmu države nad pojedincom. Jedine principe
ograničenja slobode koje Mil zadaje jesu da se spriječi povreda drugih i da se
zaštiti pravo drugog. Dobra demokratska vladavina uspostavlja odnos između
raznolikosti i pojedinca, i postiče djelovanje kojeg nema bez slobode. Pored
Mila, značajni u klasičnom liberalnom pokretu bili su Lok, Monteskje, Kant,
Adam Smit…
Liberalisti su projektovali minimalnu državu, ali ta država kasnije ipak mora da
proširi svoju vlast. Liberalna doktrina minimalne države se i u okviru liberal-
izma dovodi u pitanje. Otvara se pitanje kao što je država blagostanja, koja se
miješa u redistribuciju bogastava. Važno je znati da ne može izjednačiti liberalna
država i demokratska država, ali i to da sve države koje su danas demokratske
bile su prethodno liberalne. Liberalna država je prva stepenica ka demokratskoj
državi. Može se reći da je demokratija prirodni nastavak liberalizma, ali i to da
oni nisu potpuno kompatibilni. Demokratija podrazumijeva državu blagostanja,
pravo glasa, jednakost, pravo učestvovanja u donošenju političkih odluka, pošto-
vanje volje građana. Postavlja se i pitanje da li jedna liberalna ekonomija dovodi
u pitanje demokratsku državu, a to pitanje nastaje iz velike krize iz 1929. go-
dine. Nakon ovog događaja pojavile su se totalitarne diktature kao što je bio
nacizam. Važno je napraviti balans između ekonomske i političke moći države,
da ni jedna strana ne preovlada.
U 20. i 21. vijeku pojavljuje se jedan novi liberalizam, neoliberalizam, kojeg
zastupaju Karl Poper, Isaja Berlin, Đon Rols, Robert Nozik, Fridrih Hajek. Oni
analiziraju politiku, državu, društvo… iz drugog gledištva, jer situacija nije više

14
kao u 18. i 19. vijeku. Mijenja se stav prema minimalnoj državi. Za razliku
od 19. vijeka, koji je bio vijek nacionalnih ekonomija, u 20. vijeku ekonomija
počinje da bude globalna. Države ostaju nacionalne, a ekonomije postaju glob-
alne. Mijenja se zato i stav prema državi, na mjestu minimalne male države
dolazi velika država kojoj se ovlašćenja šire. Razvojem kapitala koji je nastao
u 20. vijeku, došlo je do velikih razlika koje treba ublažiti uticajem države.
Mali procenat svjetskog stanovništva drži veliki procenat svjetskog bogatstva.
Velike kompanije zato počinju da pomažu onima koji su na nižim stupnjevima
ljestvice, ne zato što to žele, već zato što taj model postaje neodrživ. Oni tim
žele da osiguraju svoju dominantnu poziciju. Javlja se i socijalni liberalizam,
sa državom blagostanja koji treba da riješi nedostatke klasične liberalne države.
Ovaj socijalni liberalizam postavlja pitanja socijalne pravne i jednakosti koja su
bila izostavljena u klasičnom liberalizmu.
Jedan o teoretičara koji je pokušao da riješi problem klasičnog liberalizma bio je
i Đon Rols. Napisao je dvije važne knjige: Teorija pravde i Politički liberalizam.
Neoliberalizam koji se izražava u mišljenjima Rolsa, u odnos postavljaju suprot-
nosti liberalizma, pojedinac - njegova sloboda; tržište - država. Rols smatra da
je neophodno uvesti princip socijalne pravde. Sa druge strane pojavljuje se i
Nozik koji kaže da treba ukloniti mrtvu ruku države i da prednost treba dati
tržištu. Margaret Tačer se za ovo zalagala, imala je izjavu: “Društvo i država
ne postoje, samo pojedinci i njihove porodice”. Pojam socijalne pravde tiče se
raspodjele bogatstva. Smatrao je da ukoliko su razlike u društvu velike, društvo
počinje da se raspada. Ako je izvršena pravedna raspodjela, onda je i društvo
pravedno. Pravda ovdje nije samo jedan moralni pojam već postaje i društveni
pojam. Rols kaže da je socijalna pravda najznačajnija vrlina društvenih in-
stitucija, a to znači dati ljudima ono što im pripada, uskratiti ono što im ne
pripada. Ovome pripada socijalni moral koji se tiče dužnosti prema drugima i
dužnosti prema zajednici. Ovo se ispunjava preko socijalnih institucija. Pravda
je dužnost a ne altruizam. Socijalna pravda nije pomaganje ljudima u nevolji,
to je individualna moralna odluka. Socijalna pravda je legitimno pravo. Ona je
obavezna. Socijalna pravda se ne tiče samo pojedinca, ona je društvena. Zato
društvene institucije trebaju da uvedu principe socijalne pravde kako bi prinudili
građane da poštuju obaveze koje su u okviru ovlašćenja i zakona tog društva.
To znači da preduzetnici, oni koji stvaraju, moraju se odreći dijela profita koji
će biti raspodijeljen manje uspješnim ljudima. Socijalna pravda je zato osnova
demokratske države. Rols opravdava teoriju socijalne pravde tako što kaže da
ljudi nisu skroz slobodni ako npr. žele da se školuju da nemaju novca da se
školuju. Sloboda bez mogućnosti nije sloboda. On kaže da kao što država može
da nastane po nekom ugovoru tako i država socijalne pravde treba da nastane
po ugovoru, a ova država treba da se zasniva na nepristrasnom sprovođenju so-
cijalne pravde. Treba pronaći neki maksimalni minimum (maksimalno pomoći
minimumom sredstava najugroženijima) koji treba dijeliti građanima te države
koji su na dnu ljestvice. Smisao socijalne pravde je u tome da u društvu ne
mogu da postoje grupe koje žive ispod nekog egzistencijalnog minimuma i da
one moraju pomoću redistribucije biti pomognute. Za procjenu tog minimuma

15
potreban je jedan nepristrasni pristup koji se mora temeljiti izvan interesa. Rols
kaže da onaj koji sudi o ovome treba da stavi jedan veo neznanja, što znači da
on ne zna koji su mu interesi, šta dobija i šta gubi, već samo da vidi dio ljudi koji
su u lošem stanju i kojim treba pomoći. Rols smatra da ogromne nejednakosti
mogu dovesti do destabilizacije države i da zbog toga moramo imati socijalnu
pravdu.
Nozik se ovom suprostavlja i kaže da je pravda kao redistribucija iluzija. Nozik
je napisao knjigu Anarhija, država, utopija. Pravda je po Noziku ovlašćenje.
Onaj koji stvara neko dobro ovlašćen je da ga dijeli. Ne postoji nikakva državna
distanca iznad njega. To znači da je tržište sasvim dovoljno. Kako čovjek prođe
na tržištu prošao je, nema država pravo da raspodjeljuje. Ako neko hoće nekome
da da pomoć on to može, ali ga država ne može prisiliti. Nozik smatra da
ponovo treba uvesti minimalnu državu, državu noćnog čuvara. Nozik kritikuje
Rolsa i kaže da on želi one nejednake učiniti jednakim. On misli da je to vrsta
hendikepa za društvo. On polazi od svojine kao osnovnog prava i slobode i
kaže da društvo i država ne treba da se upliću u to. On smatra da je svaka
ličnost autonomna, sama sebe propisuje pravdu kada je u pitanju vlasništvo,
proizvodnja i raspodjela. On smatra da osobe uvijek imaju interese i da mi ne
možemo eliminisati interese i da to u stvari i ne treba da uradimo. Ljudi su
nosioci svojih prava i oni biraju slobode i nema države iznad njih koja može
vršiti raspodjelu dobara. Za razliku od Rolsa koji se bori za socijalnu pravdu,
Nozik smatra da to vodi do socijalizma i komunizma. On smatra da ako su svi
jednaki, da niko neće imati podsticaja da proizvodi i stvara. On smatra da je
takva teorija izjednačavanja demotivišuća. Nozik zato zastupa teoriju pravde
kao ovlašćenja, gdje svaki pojedinac je ovlašćen da raspodjeljuje i da je to u
stvari pravedno. On smatra da onaj ko uspije na tržištu može da odlučuje sam
kako da raspodjeljuje.
Na Rolsovu teoriju reagovao je i Fridrih fon Hajek. On smatra da se pravda
zasniva na zasluzi. Onaj ko je zaslužio, ko je proizveo i stvorio, ima pravo
da ga dijeli. Smatra da je socijalna pravda štetna za državu, jer od ljudi čini
paternalističkom. Država ovdje gleda na ljude kao na djecu koja nisu sposobna
da se izbore i koja nisu sposobna da riješe svoje probleme. Pomažući im ona
ih čini još više zavisnim. Hajek je smatrao da je socijalna pravda zabluda, da
ona može biti samo stvar pojedinca, nikako društva i države. Pravda je svojstvo
jedne akcije pojedinca. Pošto društvo ne postoji, nije nikakav činilac, ono ne
može biti niti pravedno niti nepravedno. Društvo je ono što pojedinci urade i
stvore. Zato svaka prisila u raspodjeli prevazilazi okvire zajedničkih potreba i
ona je nepravda. On je zato 1964. godine napisao knjigu put u ropstvo. On
smatra da je socijalna pravda put u ropstvo. To prisiljava slobodne ljude da
čine ono što ne žele i tako se ograničava njihova sloboda. Hajek je protiv svakog
planiranja tržišta i protiv svake planirane raspodjele. On smatra da ovo remeti
tržište i ekonomiju. Postavlja se pitanje da li je u redi da jedan dio ljudi živi
u ogromnom siromaštvu dok jedan mali dio ljudi živi u ogromnom bogatstvu.
Postavlja se pitanje da li sloboda predstavlja samo jednakost pred zakonom ili
to pretpostavlja i ekonomsku slobodu. Uvijek postoji napetost između slobode

16
i jednakosti. Hajek je tvrdio da težnja za jednakošću jeste težnja za pravednom
raspodjelom postignutih dobara. Ljudi kroz nejednakost hoće da kažu da razlike
u nagradama nijesu adekvatne razlikama u zaslugama. Zato se on zalaže za
pravdu prema zasluzi. Po njegovom mišljenju civilizacija je štetna za slobodu,
jer ljudi misle da su uvijek zaslužili više i da im pripada veća nagrada.
Komunitarizam je misao nastala od grupe liberalnih mislilaca koji su pojam
zajednice stavili u prvi plan. Ovo je bio odgovor na liberalno fokusiranje na
pojedinca. Može se reći da su komunitaristi liberalni filozofi koji kritikuju liber-
alne vrijednosti. Oni insistiraju na odnosu među ljudima. Oni se predstavljaju
kao alternativa klasičnom liberalizmu, dok su u stvari samo jedna liberalna var-
ijanta. Biti član zajednice je njima važnije nego biti autonomna individua. Oni
kažu da u osnovi liberalizma stoji sebičnost i egoizam koji proizilazi iz jednog
individualizma. Kritikuju liberalizam jer u prvi plan stavljaju prava ali zabo-
ravljaju obaveze. Obaveze se upravo tiču zajednice, države i društva. Kritikuju
i to što liberalisti ne sagledavaju važnost zajedničkih društvenih vrijednosti i
epiteta. Kritikuju i neutralnost države koja postaje jedna bezlična forma koja
ne vodi računa o zajednicama unutar države. Komunitarizam podrazumijeva
brigu za drugog.

17