TEMELJNE ZNAČAJKE ZNANOSTI

Znanost je ukupnost metodički stečenih i usustavljenih spoznaja koje se, prema pravcima
stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, mogu podijeliti na sastavne dijelove. Ti se dijelovi
mogu nazvati znanstvenim disciplinama. Znanstvene discipline se mogu definirati kao sustav
znanja, postupaka i metoda kojima se određuje neko pojedinačno područje znanosti u značenju
organiziranog skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i pouzdanih znanja. Pojedinačne
znanstvene discipline, koje istražuju određene dijelove stvarnosti, tvore znanost u cjelini.
3 bitne oznake razlike između znanstvene i neznanstvene spoznaje:
• Općenitost
• Metodičnost
• Preciznost
Znanstvena spoznaja stječe se upornim i sustavnim istraživanjem određenoga predmeta,
pojave, pravila itd. da bi istraživanje bili što uspješnije i lišeno nepotrebnih postupaka, nužno je
rabiti odgovarajuće metode koje omogućuju brže i jednostavnije rješavanje problema. Pojam
„metoda“ doslovno znači „put kojim se dolazi k cilju“. Znanstvenih metoda je mnogo.
Dvije vrste općih metoda:
• Metode znanstvenog istraživanja
• Metode znanstvenog usustavljivanja
U prvu skupinu ubrajamo: analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, apstrakcija i konkretizacija,
generalizacija i specijalizacija, analogija, hipoteza i teorija te eksperiment.
U drugu skupinu ubrajamo: definicija, kvalifikacija, dokazivanje i opovrgavanje.

Metode znanstvenog istraživanja

Ove metode se još nazivaju i heurističke metode. Njihova je svrha otkrivati nove činjenice i
spoznaje te istraživati pravila i načela koja bi mogla dovesti do novih otkrića.
 • Analiza i sinteza
Analiza uvijek polazi od složenijeg k jednostavnijem. Njom se služimo kako bismo složene
spoznaje rastavili na jednostavnije poradi boljega shvaćanja i proučavanja.
ANALIZA je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjenja stvarnosti pomoću raščlanjivanja
složenih misaonih tvorevina na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente i izučavanja
svakoga dijela za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno cjeline.
Sinteza je suprotan postupak od analize. Polazi od jednostavnijeg k složenijem.
SINTEZA je logički postupak kojim se iz pojedinačnih spoznaja oblikuje jedinstvena misaona
cjelina, odnosno sustav spoznaja.
Svaka je spoznaja površna i zbrkana bez analize te nepotpuna bez sinteze.

• Indukcija i dedukcija
INDUKCIJA je metodološki način zaključivanja koji polazi od pojedinačnih opažaja ili činjenica te
dolazi do općih zakonitosti, odnosno univerzalnih stavova.
Razlikujemo potpunu i nepotpunu indukciju.
Potpuna se indukcija temelji na cjelovitu nabrajanju svakoga pojedinačnog slučaja.
Nepotpuna indukcija donosi zaključke na osnovi manjega uzorka, odnosno na temelju
ograničenoga broja pojava.
Za razliku od indukcije dedukcijom zaključujemo obratno, iz općenitoga na pojedinačno.
DEDUKCIJA je postupak pomoću kojega se iz općih sigurnih postavaka dolazi do manje općenitih
ili pak do konkretnih pojedinačnih zaključaka.

• Apstrakcija i konkretizacija
APSTRAKCIJA je jedan od temeljnih misaonih postupaka pomoću kojega na osnovi iskustva,
odnosno od niza predodžaba tvorimo pojmove tako što svjesno zanemarujemo, ne obraćamo
pozornost na prigodna ili manje bitna svojstva ili odlike, a zadržavamo se samo na temeljnim
osobinama pojave ili predmeta koji istražujemo.
KONKRETIZACIJA je znanstvena metoda suprotna apstrakciji. Posrijedi je proces mišljenja i
spoznavanja od općega k pojedinačnomu, od apstraktnoga k onomu što je stvarno, što je
pristupačno osjetnome doživljavanju.

• Generalizacija i specijalizacija

GENERALIZACIJA ili uopćavanje je logička operacija kojom se od ograničenoga broja članova

neke klase pomoću indukcije dolazi do neke opće tvrdnje, spoznaje, pravila ili zakona.
SPECIJALIZACIJA je suprotan proces od generalizacije. Najčešće se primjenjuje kada je neko
općenitije svojstvo postupkom generalizacije već dokazano kao valjano. Tada se specijalizacijom
dobiva jednostavnije svojstvo za poseban objekt

• Analogija

ANALOGIJA je logičko posredno zaključivanje kojim se polazeći od sličnosti dvaju predmeta u

nekim svojstvima i odnosima zaključuje na njihovu sličnost u nekim drugim svojstvima i
odnosima. Drugim riječima, to je zaključivanje od posebnoga na posebno.

• Hipoteza i teorija

HIPOTEZA je privremeno predloženo rješenje, odnosno najvjerojatnija zamisao kako objasniti

neki znanstveni problem ukazujući na zajednička svojstva, pravilnosti, uzroke i zakone
određenih skupova pojmova. Na početku istraživanja hipoteza je nedokazana tvrdnja koja se
privremeno uzima kao istinita. Daljnja istraživanja trebaju tu tvrdnju verificirati ili fasificirati.

TEORIJA je nacrt mogućnosti kojim se dade protumačiti jedno ili više područja zbiljnosti. Ona se
u načelu sastoji od više hipoteza koje su verificirane.

Isti je cilj hipoteze i teorije. To je otkrivanje načela ili zakona.

• Eksperiment

EKSPERIMENT je svjestan, planski postupak kojim se namjerno stvaraju uvjeti za nastanak neke
pojave poradi njezina sustavnoga promatranja i proučavanja. Eksperimentiranje ponajviše služi
za provjeravanje neke hipoteze ili teorije. Eksperimenti se ne mogu primjenjivati u svim
znanostima (povijesti, arheologiji, teologiji itd.) .
Metode znanstvenoga usustavljivanja

• Definicija

DEFINICIJA je određivanje biti neke stvari, odnosno sud kojim se iznose bitna svojstva nekoga
predmeta. Sastoji se od pojma koji treba definirati i od skupa određenja kojim definiramo taj
pojam.
Logičari razlikuju više vrsta definicija; realna, nominalna, konceptualna, verbalna, deskriptivna,
preskriptivna, ostenzivna, genetička.
U strogom značenju samo je realna definicija prava definicija.
a) Definicija mora biti adekvatna, tj. Ne smije biti ni preširoka ni preuska.
b) Definicija treba sadržavati samo bitne oznake pojma.
c) Pojam koji želimo definirati ne smijemo definirati pomoću pojma koji se definira.
d) Definicija pozitivnoga pojma ne smije biti negativna.
e) Definicija ne smije biti slikovita.
f) Definicija mora biti jasna, jasnija od onoga što se definira.

• Klasifikacija
Klasifikacija je sustavno razvrstavanje, razredba, podjela nekih pojava, predmeta, pojmova,
općenito gradiva prema određenim načelima ili pravilima. Važna je jer se njome dobiva pregled
materijala.

• Dokazivanje i opovrgavanje
DOKAZIVANJE je logički postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekog suda, mišljenja ili
teorije. Nekada se vrši ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na temelju drugih
priznatih, prethodno dokazanih sudova.
Bitni elementi dokaza.
a) Teza – tvrdnja koju treba dokazati
b) Načela – logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupan postupak dokazivanja
c) Argumenti – činjenice, mišljenja, sudovi koji se iznose u prilog tezi
d) Demonstracija – uspostavljanje logičkih veza između argumenata i teze
Razlikujemo direktne i indirektne dokaze.
a) Direktni – pokazuju da neka istina nužno i neposredno slijedi iz već poznatih istina
b) Indirektni – ne dokazuje se sama teza, nego se zapravo pobija suprotna teza.
OPOVRGAVANJE je suprotan postupak u odnosu na dokazivanje. To je logički proces kojim se
neki iskaz dokazuje kao lažan. Može biti izravno ili neizravno.

KLASIFIKACIJA ZNANOSTI
Znanost je kompleksna te ju je potrebno klasificirati kako bismo uočili odnose među njezinim
disciplinama te ih optimizirali na teorijskoj i praktičnoj razini.
Razne klasifikacije znanosti imaju različita načela po kojima se provode.
Znanosti u užem smislu imaju zajednički metodološki pristup koji se sastoji od logike i
eksperimentalne demonstracije.
Po najnovijoj klasifikaciji znanost se dijeli na devet područja. To su:
• Područje prirodnih znanosti (matematika, fizika, geologija, kemija, biologija, geofizika,
interdisciplinarne prirodne znanosti)
• Područje tehničkih znanosti (arhitektura i urbanizam, brodogradnja, elektrotehnika,
geodezija, građevinarstvo, grafička tehnologija, kemijsko inženjerstvo, metalurgija,
računalstvo, rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo, strojarstvo, tehnologija prometa i
transport, tekstilna tehnologija, zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika, temeljne
tehničke znanosti, interdisciplinarne tehničke znanosti)
• Područje biomedicine i zdravstva (temeljne medicinske znanosti, kliničke medicinske
znanosti, javno zdravstvo i zdravstvena zaštita, veterinarska medicina, dentalna
medicina, farmacija)
• Područje biotehničkih znanosti (poljoprivreda, šumarstvo, drvna tehnologija,
biotehnologija, prehrambena tehnologija, nutricionizam, interdisciplinarne biotehničke
znanosti)
• Područje društvenih znanosti (ekonomija, pravo, politologija, informacijske i
komunikacijske znanosti, sociologija, psihologija, edukacijsko – rehabilitacijske znanosti,
 logopedija, kineziologija, demografija, socijalne djelatnosti, sigurnosne i obrambene
znanosti, interdisciplinarne društvene znanosti)
• Područje humanističkih znanosti (filozofija, teologija, filologija, povijest, povijest
umjetnosti, znanost o umjetnosti, arheologija, etnologija i antropologija, religijske
znanosti (interdisciplinarno polje), interdisciplinarne humanističke znanosti)
• Umjetničko područje (kazališna umjetnost, filmska umjetnost, glazbena umjetnost,
likovne umjetnosti, primijenjena umjetnost, plesna umjetnost i umjetnost pokreta,
dizajn, književnost, interdisciplinarno umjetničko polje)
• Interdisciplinarna područja znanosti (kognitivna znanost, geografija, integrativna
bioetika, kroatologija, obrazovne znanosti, rodni studiji, biotehnologija u biomedicini,
projektni menadžment)
• Interdisciplinarna područja umjetnosti

ZNANSTVENA I STRUČNA DJELA

Cilj je znanstvenoistraživačkoga pregalaštva ne samo doći do novih spoznaja nego ih također
priopćiti akademskoj, po mogućnosti i široj čitateljskoj javnosti. S toga znanstvenici i stručnjaci
objavljuju različite vrste štiva.
Najrasprostranjenija podjela tekstova koji tretiraju znanstvene probleme jest ona na znanstvena
i stručna djela. Budući da je nekada teško podvući razdjelnicu između tih dviju kategorija, neki
uvode i treću nazvanu znanstvenostručna djela.

• Znanstvena djela
Temeljna odrednica znanstvenog djela jest izvornost.
U skupinu znanstvenih djela možemo izdvojiti: monografiju, znanstvene članke i znanstvene
studije.
a) Monografija
Pojam monografija doslovno znači pisati o jednoj temi.
U njoj bi se trebalo temeljito, sustavno i cjelovito obraditi vrlo usko područje ili problem neke
znanstvene discipline.
Po opsegu monografija je obično manja knjiga ili duži članak.
Piše je jedan ili više autora.
b) Znanstveni članci
Po preporukama UNESCO-a u znanstvene članke se ubrajaju: izvorni znanstveni članak,
prethodno priopćenje, pregledani članak, izlaganje sa znanstvenih skupova.
- IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK originalan je znanstveni rad koji sadrži nove, još
neobjavljene rezultate izvornih znanstvenih istraživanja ili pak uvodi određene inovacije
vezane za metodologiju ili instrumente istraživanja. Izvornost se očituje i u novu
pristupu poznatim činjenicama ili pogledima na određenu problematiku.
- PRETHODNO PRIOPĆENJE donosi nove znanstvene rezultate, ali sažeto i bez potankosti,
odnosno bez podrobne argumentacije ili mogućnosti ponavljanja i provjere tih rezultata.
- PREGLEDNI ČLANAK razlikuje se od izvornoga znanstvenog članka i prethodnoga
priopćenja po tome što ne donosi nove činjenice ili nove rezultate istraživanja. Njegova
je posebnost u tome što na osnovi već objavljenih radova vezanih za neku problematiku
analizira, ukazuje na eventualne nedostatke, propuste i nedosljednosti te nudi rješenje
problema ili iznosi prijedloge za daljnja istraživanja. Po svojoj naravi najpogodniji je za
diplomske i magistarske radove.
- IZLAGANJE SA ZNANSTVENOGA SKUPA obično se pojavljuje kao cjelovit članak u
zborniku radova proisteklu s tog skupa, ili pak u drugoj znanstvenoj publikaciji ako se
zbornik radova ne tiska.
c) Znanstvena studija
Obično se razlikuju tri vrste znanstvenih istraživanja u obliku projekata. To su: temeljna ili
fundamentalna istraživanja, primijenjena ili aplikativna istraživanja te razvojna istraživanja.
Rezultati istraživanja koji najčešće nastaju u dužemu razdoblju, objavljuju se u različitim pisanim
oblicima.
d) Bitni elementi znanstvenoga članka
Svaki članak bi trebao imati sljedeće elemente: naslov, sažetak, uvod, razradbu teme s
rezultatima istraživanja, zaključak, popis rabljene literature, popis tablica i slika (ako postoje),
prilozi (ako postoje)
Pri pisanju znanstvenih (i stručnih) članaka nužno je voditi računa o mnogim detaljima.
- NASLOV je najreprezentativniji dio, prva obavijest o štivu koje slijedi. Tri su temeljna
načela kojim bi se autor trebao voditi pri kreiranju naslova: jasnost, točnost i kratkoća.
- Odlika SAŽETKA jest štedljivost na riječima. Iz njega čitatelj treba doznati samo najvažnije
informacije o sadržaju članka. To su: predmet i svrha istraživanja, metodologija koja je
primijenjena u istraživanju, najvažniji rezultati do kojih je autor došao istraživanjem,
analizom interpretacijom te najvažniji zaključci. U suvremenome načinu pisanja sažetaka
većinom se donose i ključne riječi. Ključne riječi trebale bi obuhvatiti opće pojmove koji
se pojavljuju u članku.
- U pravilu UVOD članka se piše nakon što je cijeli rad završen. Iz dobro sročena uvoda
čitatelj će u relativno malo teksta dobiti opću sliku o sadržaju cijeloga članka. Kao što je
slučaj i sa sažetkom, kratkoća je važan pokazatelj dobra uvoda.
- RAZRADBA TEME mora imati jasnu strukturu, logičan slijed i unutarnju dinamiku
izlaganja. Članak mora biti jedinstvena cjelina sastavljena od više dijelova, odnosno
međusobno povezanih i razmjerno usklađenih poglavlja koja se nižu po logičnu slijedu.
- Za vrijeme istraživanja autor se služi određenim izvorima i literaturom koja će mu pomoći
za konačno oblikovanje rada. Iznimno je važno da pritom svaku informaciju, rezultat
istraživanja i sve ono što pripada drugim autorima nedvojbeno i po općeprihvaćenim
standardima naznači u pozivnim bilješkama. Inače će njegov rad biti plagijat.
- U znanstvenome radu mogu se nalaziti tablice, slike, kratice i simboli. Njih treba pravilno
označiti. Pod pojmom slika misli se na grafikone, karte, fotografije, crteže i dijagrame.
Postoje li u tekstu kratice, njih se prvi put piše u punome obliku, a onda se naznačuje da
će se u daljnjemu tekstu rabiti njihova pokrata.
- Popis literature dolazi iza zaključka. U njemu treba navesti samo referiranu literaturu, to
jest one bibliografske jedinice koje se pojavljuju u radu.
 - Zaključak mora biti istinsko zrcalo članka. To se može postići donošenjem odgovora na
pitanja postavljena u uvodu, odnosno kratkim prikazom najvažnijih rezultata istraživanja.
- Popis tablica donosi se na kraju rada. Svaka se tablica označuje onako kako se to čini u
tekstu.
- Popis slika donosi se onim redoslijedom kako su označene u tekstu uz naznaku na kojoj
su stranici.
- Znanstveni radovi mogu sadržavati i druge priloge. Takvi su prilozi različiti dokumenti,
anketni listići, tablice i slike s detaljnim informacijama koji nisu prikazani u glavnome
dijelu rada, crteži, ilustracije, fotografije itd.

e) Etika u istraživanju
Etički nedopušteni postupci mogu se pojaviti u svim fazama znanstvenoga istraživanja. Najčešći
oblik znanstvene ne čestitosti vezan je za prikupljanje i uporabu izvora te rezultata tuđih
istraživanja. Prisvajati se mogu ne samo tuđa otkrića i spoznaje nego i ideje, metode, hipoteze,
teorije itd.
Znanstvena čestitost očituje se i u nastojanju biti nepristran istraživač lišen svih predrasuda.

f) Stručna djela
Ova djela nisu posljedak znanstvenoga istraživanja u strogome smislu te riječi. To su uglavnom
korisni prilozi na području neke struke.
U stručna djela redovito se ubrajaju: stručni članak, stručni prikaz, stručno izvješće, recenzija.
- STRUČNI ČLANAK – prvotna mu je nakana širenje već poznatih spoznaja i prilagođavanje
njihova sadržaja potrebama znanosti, industrije i obrazovanja. U njemu se moraju
očitovati autorove kompetencije i kreativnost.
- STRUČNI PRIKAZ – posebna vrsta stručnoga štiva u kojemu kompetentan stručnjak
koncizno i jasno analizira te kritički prosuđuje vrijednost nekoga objavljenoga
znanstvenoga djela. Stručni se prikazi najčešće objavljuju u odgovarajućim časopisima.
- STRUČNO IZVJEŠĆE može imati različite sadržaje. Primjerice, izvješće se piše kako bi se
investitora izvijestilo o tijeku i fazama naručenoga istraživanja ili projekta. Postoje i
 stručna izvješća na znanstvenim i visokoškolskim ustanovama koja su važna u procesu
stjecanja znanstvenih i nastavnih stupnjeva.
- RECENZIJA – riječ je o mišljenju priznatoga stručnjaka čija je temeljna svrha pridonijeti
kvaliteti tih dijela. Služi kao preporuka za tiskanje nekog djela i da njoj uvelike ovisi hoće
li to djelo biti objavljeno.

g) Znanstvenostručna djela
Njihov se sadržaj uglavnom objavljuje u knjigama i periodičnim publikacijama.
Svaki nakladnik, želi li da knjiga koju objavljuje bude međunarodno vidljiva, mora od
mjerodavne institucije zatražiti ISBN broj (International Standard Book Number) koji omogućuje
da svi oblici poslovanja knjigom budu pogodni za automatsku obradbu podataka.
Zbog sustavno i obuhvatno izložena sadržaja većina znanstvenostručnih djela mogu se ubrojiti u
priručnike. Priručnici su pak publikacije koje sadrže sve važnije informacije i činjenice iz nekoga
znanstvenog područja ili struke.
U znanstvenostručna djela uglavnom se ubrajaju: udžbenici, enciklopedije, leksikoni, rječnici,
zbornici radova i časopisi.
- UDŽBENIK je knjiga u kojoj je sustavno izloženo gradivo nekoga nastavnoga predmeta u
skladu s nastavnim planom i programom. Osim u obliku tiskane knjige, uz uvjet da je
izrađen udžbenik na visokoobrazovnim školama može biti i u obliku skripte, autoriziranih
predavanja, radnih bilježnica itd.
- ENCIKLOPEDIJA je pisano djelo koje, u skladu sa svojim nazivom, pretendira dati
sustavan pregled cjelokupnoga ljudskog znanja na teorijskoj i praktičnoj razini. Postoje
opće i stručne enciklopedije. Opće obrađuju sve grane ljudskoga znanja i uglavnom su
višesveščane. Stručne se usredotočuju na pojedina znanja s određenoga područja.
- LEKSIKON se danas uglavnom shvaća kao priručnik u kojemu su abecednim redom ili po
nekome drugome strukturalnome rasporedu doneseni i protumačeni pojmovi iz svih
područja ili iz nekoga odabranog područja ljudskog znanja. Od enciklopedije se razlikuje
po opsegu, o pojmovima donosi vrlo sažete podatke s osnovnim činjenicama.
 - RJEČNIK je priručnik koji sadrži riječi i leksičke jedinice jednoga jezika ili više njih uz
objašnjenje njihove upotrebe i značenja. Postoji više vrsta rječnika; frazeološki,
normativni, frekvencijski, jednojezični, dvojezični itd.
- ZBORNIK je knjiga koja sadrži više od dvaju članaka, studija ili rasprava. Obično nastaju
nakon održanih znanstvenih skupova, simpozija ili okruglih stolova. Autori su uglavnom
priznati znanstvenici i stručnjaci koji određenu temu obrađuju pod različitim aspektima i
metodološkim ključevima.
- ČASOPISI – najprije treba razlikovati znanstvenostručne i neznanstvene časopise.
Neznanstveni časopisi ne rabe znanstvene metode ni znanstveni instrumetarij.
Znanstvenostručni časopisi na akademski primjerenoj razini donose aktualne informacije
o najnovijim dostignućima na određenim područjima istraživanja.
Znanstveni se časopisi objavljuju u redovitim vremenskim razmacima, kraćim od godine
duljim od tjedna.
Svaki časopis ima ISSN broj (International Standard Serial Number) čija je svrha
pouzdana identifikacija svih vrsta serijskih publikacija neovisno o jeziku ili mediju
publikacije.

AKADEMSKI RADOVI

Akademski ili studentski radovi - mjerodavna tijela za visoka sveučilišta propisuju izradbu
određenih pisanih radova s odgovarajućim stupnjem stručnosti ili znanstvenosti studentima.
Oblici studentskih radova: esej, referat, seminarski rad, završni rad, diplomski rad, magistarski
rad, doktorska disertacija.
 • Esej
Riječ je o napisu u kojemu se pokušavaju izložiti osobni dojmovi ili pogledi o nekome fenomenu
ili problematici iz različitih područja života. Po sadržaju i izražajnim sredstvima često nalikuje
književnomu, novinarskomu ili znanstvenomu uratku.
Akademski je esej prozno štivo kraćega opsega koje piše student kako bi pokazao koliko je
ovladao nekom problematikom koja se proučava u okviru nekoga nastavnog kolegija. Opseg
akademskog eseja najčešće je od dvije do pet kartica teksta.
U eseju se ne rabe stroge znanstvene metode niti citati s pozivnim bilješkama.

• Referat
Referat bi trebao biti mali istraživački rad o nekoj temi, morao bi sadržavati određene odlike
stručnosti. Mora biti utemeljen na činjenicama, izložen stručnom terminologijom te popraćen
znanstvenom aparaturom. Trebao bi imati sve bitne elemente stručnog rada: uvod, razradbu
teme, zaključak, pozivne bilješke, popis literature i priloge (ako postoje). Opsegom se kreće od
pet do deset kartica teksta.

• Seminarski rad
Seminarski rad bi trebao imati: naslovnu stranicu, sadržaj, uvod, osnovni tekst, zaključak, popis
literature, popis tablica (ako postoje), popis slika (ako postoje), priloge (ako ih ima).
Temu seminarskog rada bira student ili mu je sugerira predmetni nastavnik.
- Naslov – mora odražavati sadržaj rada. (kratak, jasan, informativan)
- Sadržaj – mora obuhvatiti sve naslove i podnaslove s pripadajućim nižim razinama
naslova te brojeve stranica na kojima se nalaze.
- Uvod – najprije definirati problem koji će se proučavati. Zatim naznačiti specifične ciljeve
koji se žele postići. Zatim izložiti osnovne teze koje se žele dokazati. Važno je voditi
računa da uvod bude kratak, koncizan, jasan i informativan.
- Izlaganje teme – (jezgra) središnji je, najveći, najvažniji i najinovativniji dio teksta. Radi
preglednosti trebao bi biti podijeljen na poglavlja, potpoglavlja i niže podcjeline.
Seminarski bi rad trebalo podijeliti na najmanje dva a najviše pet poglavlja. Optimalan je
 broj tri do pet odlomaka na jednoj stranici. Svaki odlomak mora biti logičan nastavak
prethodnoga. Nužno je izabrati samo najvažnije ideje, one usko vezane za temu. Pri
obrani postavljene teze trebamo biti kritični i nepristrani. Mislim ili vjerujem nisu
nikakvi argumenti pa je takve glagole u dokaznome postupku nužno izbjegavati. U ovom
dijelu student citira autore. Citirati treba po općeprihvaćenim standardima.
- Iako je seminarski rad manjega opsega, u njemu se mogu nalaziti tablice, slike, kratice i
simboli. Njih treba pravilno označiti.
- Zaključak – treba biti potpuno autorov. Treba biti kratak, sustavan, precizan, sažet. U
njemu autor konstatira je li postigao postavljene ciljeve i u kojoj je mjeri postigao
postavljene ciljeve, odnosno odgovorio na postavljena pitanja u uvodu.
- Popis literature – literaturu se navodi abecednim redom prema prezimenu autora.
Potrebno je navesti sve važne podatke koji jednu bibliografsku jedinicu čine cjelovitom.
- Postoji li više tablica ili slika, i za njih je potrebno načini popis.

• Završni rad

Da bi postigao stupanj prvostupnika (baccalaureus), student mora izraditi završni rad.

Naglasak je na stručnoj obradi nekoga znanstvenoga problema koja ne mora donijeti nove
spoznaje. No zahtijeva se određen stupanj originalnosti pri izlaganju i zaključivanju. Svakako
mora biti vidljiv napredak u odnosu na seminarski rad. Opseg rada mora biti veći, 20 do 40
kartica.
Uz odabir područja iz kojeg se želi obraditi tema, i odabir mentora, postupci izrađivanja su slični
poput izrade seminarskoga rada.

• Diplomski rad i magistarski radovi

Da bi neko završio diplomski studij, mora napisati i obraniti diplomski rad.

Svrha je diplomskog rada da student produbljuje spoznaje na što užemu području istraživanja,
da pronalazi i proučava najaktualniju literaturu, da uočava važne činjenice i spoznaje, itd.
Tema rada ne bi trebala biti postavljena preopćenito. Postupak pisanja je identičan kao kod
završnog rada. Razlika je u tome što se u diplomskome radu mora očitovati viša akademska
razina.
Dijelovi diplomskoga rada su: naslovna stranica, sadržaj, uvod, razradba teme, zaključak, popis
literature, popis tablica, popis slika, prilozi.
 • Doktorska disertacija

Doktorska disertacija izvoran je znanstveni rad kojim doktorand potvrđuje da je sposoban

samostalno, na teorijskoj i praktičnoj razini, istraživati i javnosti predočavati rezultate svoga
rada koji pridonose unaprjeđenju znanosti.
Formalni oblik doktorskoga rada propisuje svako sveučilište pravilnikom o doktorskome studiju.
U praksi prevladavaju dva oblika: znanstvena monografija te skup već objavljenih znanstvenih
radova.
Opseg varira ovisno o znanstvenim područjima i poljima.
- U humanističkim znanostima od 120 do 320 kartica
- U društvenim znanostima od 120 do 240 kartica
- U biotehničkim znanostima od 120 do 230 kartica
- U tehničkim znanostima od 80 do 220 kartica
- U biomedicinskim znanostima od 80 do 160 kartica
- U prirodnim znanostima od 40 do 120 kartica

CITIRANJE I CITATI

Tuđim se tekstovima možemo služiti na tri načina. To su: citiranje (odnosno doslovno
preuzimanje tuđeg teksta), parafraziranje (odnosno prerada ili prepričavanje tuđega teksta
vlastitim riječima) te sažimanje (odnosno sintetiziranje opsežnijega teksta pri čemu se ne
mijenja smisao onoga što je autor želio reći).

- Citiranje
Citira se da se autoritetom drugoga učvrsti ono što se u razradbi neke teme tvrdi. Osim potvrde
vlastitih tvrdnja citat može imati i polemičku ulogu: nasuprot već postojanoj tvrdnji ili tvrdnjama
autor predočuje osobna mišljenja koje onda argumentirano želi dokazati. Umjereno i
odgovarajuće citiranje bitna je odlika dobra znanstvenoga rada. Svaki citat u akademskome
radu treba jasno i precizno obilježiti, odnosno razlučiti od vlastitoga štiva. To se obično radi
stavljanjem citata u navodne znakove, pisanjem ukošenim slovima ili odvajanje u novome
odlomku. Pogrješka u citatu može se ispraviti i navođenjem pravilna oblika u uglatoj zagradi.
Ako se u citatu nalazi neka nerazumljiva ili dvojbena riječ, na nju se može upozoriti upitnikom u
uglatim zagradama. Ako neki citirani tekst ima fusnotu, ona se može izostaviti nije li od posebne
važnosti. Ako se u citatu ispušta neka riječ ili dio teksta, na to svakako treba upozoriti. Ako
unutar citata postoji citat ili tekst označen navodnim znakovima, tada se umjesto tih navodnih
znakova rabe polunavodnici.
 BILJEŠKE
Jasna informacija o izvorima kojim se služio potvrda je autorove čestitosti i istinske privrženosti
načelima znanstvene i akademske zajednice. Ta se informacija može prenijeti na više načina.

• Vrste bilježaka
Postoji više stilova upućivanja na bibliografske jedinice rabljene u nekome znanstvenom štivu.
- Fusnote – podrobne bilješke, podrubnice – bilješke pisane ispod glavnog teksta.
- Tekstnote – bilješke pisane unutar teksta
- Endnote (završnice) – bilješke pisane na kraju određene cjeline ili cijeloga teksta.

FUSNOTA – označuje bilješku koja dolazi na dnu stranice, odnosno ispod glavnog teksta. Po
sadržaju mogu biti dokumentarne, eksplikativne i komparativne.
- Dokumentarne podrubnice još se nazivaju i bibliografskim napomenama. Riječ je o
podacima koji upućuju na bibliografsku jedinicu kojom se autor netom poslužio u svome
tekstu.
- U eksplikativnim ili objasnidbenim bilješkama tumače se manje poznati pojmovi ili
sintagme ili se dodatno objašnjavaju ili pak uspoređuju pojedine informacije, ideje i
mišljenja, i sl.
- Komparativne ili usporedbene bilješke upućuju na neki drugi izvor koji obrađuje istu ili
sličnu problematiku i koji bi čitatelju mogao biti koristan, a u radu nije izravno
konzultiran.
Od glavnoga teksta fusnote se odvajaju crtom, pišu se manjim slovima te smanjenim proredom.
Uvijek počinju eksponiranim arapskim brojem. U jednoj podrubnici mogu se naći različite
informacije, primjerice dokumentarna napomena i objasnidbena informacija, ili dokumentarna i
komparativna.

ENDONTA – isti sadržaj kao u podrubnicama neki autori donose na kraju poglavlja ili na kraju
cijeloga teksta. U odnosu na bilješke u tekstu i bilješke na kraju podrubnice imaju više
prednosti: odmah daju potpunu informaciju o svakoj bibliografskoj jedinici, pregledne su, uvijek
je moguće dodati novu informaciju, različite vrste bilježaka lako se kombiniraju.

U znanstvenome se radu u fusnoti donosi sve što bi moglo omesti kontinuitet obrazlaganja i
temeljne misli, ali je vrijedno kao dodatna informacija bilo da je riječ o objašnjenju pojmova,
mišljenja, ideja, bilo da je riječ o određenu komentaru vezanu za tuđe tvrdnje i dodatna
istraživanja, ili pak o upućivanju na mogućnost daljnjega istraživanja slične teme.

TEKSTNOTE – bilješke unutar samoga teksta. Temeljni je model ovakva navođenja: autor,
godina izdanja i broj stranice. Ove uputnice u potpunosti ovise o popisu literature jer je broj
informacija o bibliografskoj jedinici nedostatan.
 • Stilovi pisanja pozivnih bilježaka
Dva su osnovna sustava pisanja pozivnih napomena. To su Oxfordski i Harvardski sustav. Niti u
jednome nema potpune usuglaštenosti oko toga kako informirati čitatelja o bibliografskoj
jedinici.
- Oxfordski stilovi pisanja pozivnih bilježaka
Forma ovisi o propozicijama što ih propisuju određene znanstvene institucije, visokoškolske
ustanove, časopisi itd.
➢ Knjige
Kada se prvi put citira iz neke knjige u fusnoti, potrebno je donijeti sve nužne podatke o njoj. To
su:
1. Ime i prezime autora ili prezime i ime autora
- U ovome drugom slučaju treba imati na umu da je riječ o inverziji, stoga iza prezimena
nužno dolazi zarez
- Može se pisati na različite načine: minuskulima, majuskulima, spacionirano, ili malim
verzalom
- Ako je više autora, do tri se pišu svi, a više od tri piše se samo prvi autor i kratica: i dr. ili
et al.
- Ako je više autora, njihova se imena i prezimena odvajaju crticom, zarezom ili točkom-
zarezom
- Nema li neka knjiga autora nego urednika ili priređivača, onda se iza urednikova imena
dodaje kratica ur. Ili prir.
- Ako je autor neka ustanova, organizacija ili stranka i sl., ona se navodi kao skupni autor
- Akademski, počasni ili drugi naslovi ne dodaju se imenu
2. Zarez ili dvotočje
3. Naslov djela
- Ima li djelo podnaslov, od naslova se odvaja dvotočjem iza kojega slijedi prvo veliko
slovo
- Neki autori naslov od podnaslova odvajaju točkom
4. Izdanje djela (ako nije prvo izdanje)
5. Prevoditelj(ica) – ako je riječ o knjizi koja je prevedena sa stranoga jezika
6. Izdavač
7. Mjesto izdanja
8. Godina izdanja
9. Stranica – s koje se citira tuđi tekst

➢ Članci u časopisima
U pozivnoj bilješci koja se odnosi na članak u časopisu treba donijeti sljedeće elemente:
1. Ime i prezime autora članka
2. Naslov i podnaslov članka
3. Naslov časopisa
4. Podatci o izlaženju časopisa
 ➢ Članci objavljeni na mreži
Uza sve podatke koji se navode za članke u tiskanim časopisima za bibliografske jedinice na
mreži još se naznačuje mrežni izvor te datum pristupa tomu izvoru.

➢ Članci objavljeni u godišnjacima

Osnovni oblik je: ime i prezime autora članka, naslov članka u navodnim znakovima, naslov
godišnjaka, broj sveska, izdavač, mjesto izdanja, godina izdanja i broj stranice.

➢ Članci u novinama i tjednicima

Citiramo li članak iz novina ili tjednika, treba donijeti sljedeće podatke: ime i prezime autora,
naslov članka u navodnim znakovima, naziv novina u kurzivu, dan mjesec i godina izdanja te broj
stranice.

➢ Enciklopedije, enciklopedijski rječnici i leksikoni

Citira li se iz enciklopedije, enciklopedijskoga rječnika ili leksikona, onda se redovito donose
sljedeći podatci:
- Ime i prezime autora pojma
- Naziv natuknice ili odrednice koju citiramo
- Naslov enciklopedije ili leksikona
- Izdanje
- Svezak
- Glavni urednik
- Izdavač
- Mjesto izdanja
- Stranica

➢ Rječnici
Podatci koje treba donijeti kada se citira iz rječnika gotovo su identični onima iz enciklopedije,
enciklopedijskoga rječnika ili leksikona. To znači da treba navesti ime i prezime autora rječnika,
natuknicu ili odrednicu u navodnim znakovima, naslov rječnika, izdavača, mjesto izdavanja,
godinu izdanja te broj stranice.

➢ Propisi
Osnovno je pravilo – treba donijeti što više relevantnih podataka: naziv institucije koja je
izdavala taj dokument, naziv dokumenta, naziv službenoga glasila u kojemu je dokument
objavljen, datum donošenja, mjesto i nakladnika, članak, stavak, paragraf.

➢ Neobjavljeno arhivsko gradivo

Pri citiranju neobjavljenog arhivskoga gradiva nužno je navesti što više relevantnih podataka
koje će čitatelju ili potencijalnomu istraživaču omogućiti lakše lociranje navedenog dokumenta.
Osnovni oblik tih naputaka uglavnom glasi:
- država u kojoj se arhiv nalazi
- naziv arhiva
- naziv arhivskog fonda ili zbirke
- serija
- broj kutije ili sveska
- stranica ili list (folij)

➢ Doktorske disertacije i magistarski radovi

Pri pisanju pozivne bilješke koja se odnosi na doktorsku disertaciju ili magistarski znanstveni rad
treba navesti sljedeće podatke:
- Ime i prezime autora
- Naslov
- Naznaka o kojoj je vrsti djela riječ
- Naziv učilišta
- Mjesto
- Godina obrane
- Stranica

➢ Citiranje s interneta
Za sadržaje koji su objavljeni u tiskanoj i on-line inačici vrijede ista pravila koja vrijede za tiskane
bibliografske jedinice, s time da se nakon toga navodi web-stranica te datum pristupa toj
stranici.
Navode se sljedeći podatci:
- Ime i prezime autora
- Naslov rada u navodnicima
- Naslov on-line publikacije u kurzivu
- Potpunu adresu unutar kutnih zagrada
- Datum pristupa web-stranici u oblim zagradama

➢ Literatura i/ili biografija

Nekorektno je navoditi kao literaturu one bibliografske jedinice na koje se autor izravno ne
referira. U popisu literature i bibliografije redoslijed podataka o bibliografskoj jedinici gotovo je
identičan onomu u pozivnoj bilješci.
Ipak postoje određene razlike:
- U popisu literature za svaku bibliografsku jedinicu uvijek se prvo piše prezime pa ime
autora
- U popisu literature ne navode se brojevi stranica na koje se u djelu poziva
- Za članke objavljene u bilo kojoj publikaciji u popisu literature piše se raspon stranica
koji obaseže taj članak
 - U popisu literature bibliografske se jedinice navode abecednim redom prema prezimenu
autora

Harvardski stil pisanja pozivnih bilježaka

Ima mnoštvo podstilova. No svima njima je zajedničko to što uputnica izravno povezuje s
literaturom. Osnovni je model tekstnote: autor – godina izdanja (i broj stranice).

➢ Knjige
U tekstnoti pišu se sljedeći podatci:
- Prezime autora
- Godina izdanja
- Dvotočje ili zarez
- Broj stranice
U literaturi se za pojedinu bibliografsku jedinicu donose sljedeći podatci:
- Prezime i ime autora
- Godina izdanja
- Naslov djela
- Broj sveska ili knjige
- Izdanje djela
- Prevoditeljica
- Mjesto izdanja
- Izdavač
- Stranica
Navođenje podataka o knjigama na stranome jeziku treba biti što bliže izvornomu obliku.
Ako nije poznato autorovo ime, bilješka počinje naslovom djela.
Ako je na djelu upisan pseudonim svjetski poznatoga autora, pravo ime nije nužno navoditi.
Iza naslova koji završavaju upitnikom ili uskličnikom ne piše se nikakav drugi interpunkcijski
znak.
Pri citiranju članka iz zbornika radova u tekstnoti se navodi autor članka, godina izdanja i broj
stranice.
Tekstnota i bibliografska jedinica koja se odnosi na elektroničku knjigu treba sadržavati sve
elemente kao i tiskana knjiga.

➢ Članci u časopisima
U pozivnoj bilješci koja se odnosi na članak u časopisima treba donijeti sljedeće elemente:
- Prezime autora
- Godina izdanja
- Dvotočje ili zarez
- Broj stranice
U literaturi se za pojedinu bibliografsku jedinicu donose sljedeći podatci:
- Prezime i ime autora
- Godina izdanja
- Naslov članka i podnaslov
- Naslov časopisa
- Podatci o izlaženju časopisa
- Raspon stranica cijeloga članka

➢ Članci objavljeni na mreži

Uza sve podatke koji se navode za članke u tiskanim časopisima za bibliografske jedinice na
mreži još se naznačuje mrežni izvor te datum pristupa tom izvoru.

➢ Članci objavljeni u godišnjacima

U tekstnoti se navodi prezime autora, godina izdanja i broj stranice.
U bibliografskoj jedinici se u popisu literature pišu se prezime i ime autora članka, godina
izdanja, naslov članka, naslov godišnjaka, mjesto izdanja, izdavač, broj sveska, raspon stranica.

➢ Članci objavljeni u novinama, tjednicima i mjesečnicima

U bibliografskoj jedinici u popisu literature donose se sljedeći podatci: prezime i ime autora,
godina izdanja, naslov članka, naziv novina, dan i mjesec izdanja i broj stranice.

➢ Enciklopedije, enciklopedijski rječnici i leksikoni

u bibliografskoj se jedinici u popisu literature navodi prezime i ime autora, godina izdanja,
naslov natuknice, naslov enciklopedije, enciklopedijskoga rječnika ili leksikona, mjesto izdanja i
izdavač.

➢ Rječnici
U bibliografskoj jedinici u popisu literature navodi se prezime i ime autora, godina izdanja,
naslov rječnika, broj izdanja, mjesto izdanja i izdavač.
Ako nije naveden autor rječnika, onda se u tekstnoti navodi natuknica, naslov rječnika i godina
izdanja.

➢ Neobjavljeno arhivsko gradivo

Nužno je navesti što više relevantnih podataka koje će čitatelju ili potencijalnomu istraživaču
omogućiti lakše lociranje navedenoga dokumenta.
- Država
- Naziv arhiva
- Naziv arhivskoga fonda ili zbirke
- Serija
- Broj kutije ili sveska
- Stranica ili list
 ➢ Doktorske disertacije i magistarski radovi
U tekstnoti se navodi autorovo prezime, godina obrane i rada te broj stranice.
U bibliografskoj jedinici u popisu literature navode se sljedeći podatci
- Prezime i ime
- Godine obrane
- Naslov doktorske disertacije ili magistarskog rada
- Naznaka o kojoj je vrsti djela riječ
- Mjesto
- Naziv sveučilišta

➢ Citiranje s interneta
Za sadržaje koji su objavljeni u tiskanoj i on-line inačici vrijede ista pravila koja vrijede za tiskane
bibliografske jedinice, s time da nakon toga se navodi web-stranica te datum pristupa toj
stranici.

➢ Literatura ili bibliografija

U popisu literature bibliografske se jedinice navode abecednim redom prema prezimenu autora
ili prvoga autora ima li ih više.
- Ako su citirana dva ili više djela istoga autora koja su objavljena iste godine, onda se uz
godinu izdanja dodaje i malo slovo abecede
- Ako je autor djela nepoznat, u abecedni red ulazi naslov djela
- Svi se podatci navode dosljedno po modelu što ga je autor odabrao ili što ga je propisala
institucija, časopis ili neka druga publikacija u kojoj autor želi objaviti svoj rad.

JEZIČNO – STILSKA OBILJEŽJA ZNANSTVENOGA RADA

Postoje različiti stilovi pisanja: književno – umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni,

popularno – znanstveni. Svaki stil (osim književno – umjetničkoga) treba biti utemeljen na
osnovnim normativnim priručnicima. Ti su priručnici: pravopis, gramatika i rječnik, jezični
savjetnici te razlikovnici.

• Znanstveni stil pisanja

Temeljne su odlike znanosti racionalnosti, logičnost, objektivnost i strogost.
Ta odličja, između ostaloga, nužno uvjetuju jasnoću, točnost, jednoznačnost, nedvosmislenost i
provjerljivost rezultata.
Znanstveni stil pisanja treba biti jednostavan, neusiljen, prirodan, ekonomičan, uravnotežen,
ujednačen, koherentan.
Koriste se različite vrste pozivnih bilježaka i kratica svojstvenih znanstvenom diskursu.
Teži se depersonalizaciji, odnosno lišavanju subjektivnosti.
Treba se voditi računa o nacionalnome stručnom pojmovlju i rabiti ga gdje god je moguće, time
se ispunjava jedna od bitnih zadaća znanosti – očuvanje i razvoj vlastitoga jezika.
Važna su obilježja kojima se istančano i slojevito obilježuju svi elementi jezičnoga jezika.
Položaj naslonjenica i prislonjenica također govori o izgrađenosti nečijega stila pisanja.
Za područje prirodnih, tehničkih, biotehničkih i biomedicinskih znanosti u pravilu rabe se brojke.
Za humanističke i društvene znanosti to ovisi o količini brojevnih podataka. Ako ih je više, onda
se pišu u numeričkome obliku. Obično se brojevi do 10 pišu slovima, a više od 10 brojkama. To se
ne odnosi na datume, mjesece, godine i sate.

Znanstveni rad teži pragmatičnosti. Jasno izlaganje moguće je pak samo ako autor ima čiste i
oblikovane misli. Nekvalitetan rad posljedica je zbrkanih i siromašnih misli te nagomilanih i
suvišnih riječi. To se očituje u ponavljanju istih informacija i zaključaka, digresijama, nepotrebnim
polemikama, u prekomjernoj uporabi sinonima, kolokvijalnih izraza i sl.
Jasnoća pretpostavlja logičan slijed izlaganja. Tomu pridonosi dobro oblikovanje odlomka.
Odlomak je dio teksta u čijem je središtu određena misao koju autor obrazlaže i skladno
povezuje s odlomkom koji mu prethodi i s onim koji slijedi.
Kada je riječ o tehničkome oblikovanju, odlomke se može formirati na dva načina: pomoću
uvlake i bez nje.
O strukturi rečenice uvelike ovisi privlačnost teksta. Treba težiti živahnosti teksta razbijanjem
dugih rečenica u više kraćih, izbjegavanjem suvišnih pridjeva i fraza, kombiniranjem vrsta
rečenica.
Narav znanstvenoga istraživanja teži krajnjoj objektivnosti, te treba voditi računa i o načinu
pisanja akademskoga štiva kada je riječ o govornome subjektu. Susreću se različite prakse:
pisanje u 1. licu jednine, u 1. licu množine, u 3. licu jednine ili u nekoj kombinaciji od ovih triju
načina.
- Pluralis maiestatis (množina veličanstva, kraljevski plural) – najčešće ima jednako
negativan učinak kao pisanje u prvom licu jer ostavlja dojam da autor želi pokazati svoju
superiornost nad čitateljima
- Pluralis modestiase (množina skromnosti) – autor ne želi prenaglašavati vlastite zasluge
za svoja otkrića, ideje, zaključke, nego ih na određen način prepisuje cijeloj akademskoj
zajednici.
Krajnje je neukusno (čak iritantno) rabiti tzv. Autobigorafsko „ja“ u glavnome dijelu
znanstvenoga i stručnoga rada. Ono je primjereno samo na marginama akademskoga štiva, a to
su: predgovor, posveta, zahvala i biografija. Sposobnost odvajanja subjektivnoga od
objektivnoga velik je pokazatelj koliko znanstvenik razumije narav i svrhu djelatnosti kojom se
bavi.
Tekst mora biti logičan, koherentan i konzistentan, a istodobno usklađen sa standardima
hrvatskoga jezika te stilski dotjeran.
 • Kratice u bilješkama
Budući da je sažetost teksta važna odlika znanstvenoga i stručnoga rada, autori često rade
ustaljene kratice.
Kratice na hrvatskome jeziku:
- Ak. – akademski
- Čl. – članak
- Isto – isto djelo
- Knj. – knjiga
- Pogl. – poglavlje
- Rkp. - rukopis itd.
Međunarodne kratice:
- Add. – dopune
- Ap. – kod
- Ed. – editor
- i. e. – to jest
- s. a. – bez oznake
- vol. – svezak

• završni postupci pri oblikovanju znanstvenoga i stručnoga rada

U akademskim se radovima često susreću i pogrješke tehničke naravi.
- Različiti tipovi navodnih znakova
- Dvostruki razmaci između riječi
- Zatipci (slovne pogrješke, tiskarske pogrješke, tipfeleri)

Redaktura je vrlo odgovoran posao koji podrazumijeva semantičko uređivanje teksta,

usklađivanje sa znanstvenim standardima, pročišćavanje i dotjerivanje teksta, reduciranje i
sintetiziranje izraza i rečenica, provjeru točnosti svih navoda, parafraza i izvora u tekstu, što
autora može zaštiti od potencijalnoga plagijatstva.
Lektura je jezično i stilsko uređivanje teksta u skladu s hrvatskim standardnim jezikom.
Podrazumijeva uklanjanje gramatičkih i pravopisnih pogrješaka, ali i poboljšanje rečenične
strukture.
Korektura se odnosi samo na uklanjanje slučajnih i tehničkih pogrješaka. Korektor mora
poznavati poseban sustav korekturnih znakova. Dvije su takve vrste: oni koji se pišu u tekstu i
oni koji se pišu na margini. Tekstni znakovi nemaju određena značenja pa je nužno na rubnici
napisati o kakvoj je pogrješci riječ i kako je treba ispraviti. Rubni znakovi imaju određena
značenja i njihovo pisanje točno upućuje kakva je pogrješka i kako je treba ispraviti.
 ZNANSTVENE GRANE UNUTAR ZNANSTVENIH I UMJETNIČKIH POLJA

1. Područje prirodnih znanosti

• Matematika:
Algebra, geometrija i topologija, kombinatorna i diskretna matematika, matematička analiza,
matematička logika i računalstvo, numerička matematika, primijenjena matematika i
matematičko modeliranje, teorija vjerojatnosti i statistika, financijska i poslovna matematika,
ostale matematičke discipline

• Fizika
Opća i klasična fizika, fizika elementarnih čestica i polja, nuklearna fizika, atomska i molekularna
fizika, fizika kondenzirane tvari, astronomija i astrofizika, biofizika i medicinska fizika.

• Geologija
Geologija i paleontologija, mineralogija i petrologija

• Kemija
Fizikalna kemija, teorijska kemija, analitička kemija, anorganska kemija, organska kemija,
biokemija i medicinska kemija, primijenjena kemija

• Biologija
Biokemija i molekularna biologija, botanika, mikrobiologija, zoologija, ekologija, genetika,
evolucija i filogenija, opća biologija

• Geofizika
Meteorologija s klimatologijom, fizička oceanografija, seizmologija i fizika unutrašnjosti Zemlje,
ostale geofizičke discipline

• Interdisciplinarne prirodne znanosti:

Metodike nastavnih predmeta prirodnih znanosti, znanost o moru, znanost o okolišu, znanost o
zračenju

2. Područje tehničkih znanosti

• Arhitektura i urbanizam
Arhitektonsko projektiranje, urbanizam i prostorno planiranje, arhitektonske konstrukcije, fizika
zgrade, materijali i tehnologija građenja, povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog
naslijeđa, pejsažna arhitektura
 • Brodogradnja
Konstrukcija plovnih i pučinskih objekata, hidromehanika plovnih i pučinskih objekata, osnivanje
plovnih i pučinskih objekata, tehnologija gradnje i održavanje plovnih i pučinskih objekata

• Elektrotehnika
Elektroenergetika, elektrostrojarstvo, elektronika, telekomunikacije i informatika,
radiokomunikacije, automatizacija i robotika

• Geodezija
Kartografija, fotogrametrija i daljinska istraživanja, pomorska satelitska i fizikalna geodezija,
primijenjena geodezija, geomatika

• Građevinarstvo
Geotehnika, nosive konstrukcije, hidrotehnika, prometnice, organizacija i tehnologija građenja

• Fizička tehnologija
Procesi građenja reprodukcije

• Kemijsko inženjerstvo
Reakcijsko inženjerstvo, mehanički toplinski i separacijski procesi, analiza sinteza i vođenje
kemijskih procesa, kemijsko inženjerstvo u razvoju materijala, zaštita okoliša u kemijskom
inženjerstvu

• Metalurgija
Procesna metalurgija, mehanička metalurgija, fizička metalurgija

• Računalstvo
Arhitektura računalnih sustava, informacijski sustavi, obrada informacija, umjetna inteligencija,
procesno računalstvo, programsko inženjerstvo

• Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo

Rudarstvo, naftno rudarstvo, geološko inženjerstvo

• Strojarstvo
Opće strojarstvo – konstrukcije, procesno energetsko strojarstvo, proizvodno strojarstvo,
brodsko strojarstvo, precizno strojarstvo

• Tehnologija prometa i transport

Cestovni i željeznički promet, pomorski i riječni promet, poštansko – telekomunikacijski promet,
zračni promet, inteligentni transportni sustavi i logika
 • Tekstilna tehnologija
Tekstilno – mehaničko inženjerstvo, tekstilna kemija, odjevna tehnologija, dizajn tekstila i
odjeće

• Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika

Konstrukcija i osnivanje letjelica, zrakoplovne tehnologije i održavanje, vođenje i upravljanje
letjelicama

• Temeljne tehničke znanosti

Automatika, energetika, materijali, mehanika fluida, organizacija rada i proizvodnje, tehnička
mehanika – mehanika krutih i deformabilnih tijela, termodinamika

• Interdisciplinarne tehničke znanosti

Inženjerstvo okoliša, mikro i nanotehnologije

3. Područje biomedicine i zdravstva

• Temeljne medicinske znanosti

Anatomija, citologija, histologija i embriologija, farmakologija, fiziologija čovjeka, genetika,
genomika i proteomika čovjeka, imunologija, povijest medicine i biomedicinskih znanosti,
neuroznanost, medicinska biokemija

• Kliničke medicinske znanosti

Anesteziologija i reanimatologija, dermatovenerologija, fizikalna medicina i rehabilitacija,
gerijatrija, ginekologija i opstetricija, hitna medicina, infektologija, intenzivna medicina, interna
medicina, kirurgija, klinička biokemija, klinička citologija, klinička farmakologija s toksikologijom,
klinička imunologija, medicinska etika, oftamologija, onkologija, ortopedija,
otorinolaringologija, patofiziologija, patologija, pedijatrija, radiologija, radioterapija i onkologija,
sudska medicina, urologija, psihijatrija, neurologija, sestrinstvo

• Javno zdravstvo i zdravstvena zaštita

Epidemija, javno zdravstvo, medicina rada i sporta, obiteljska medicina, socijalna medicina,
zdravstvena ekologija

• Veterinarska medicina
Temeljne i pretkliničke veterinarske znanosti, veterinarske kliničke znanosti, veterinarsko javno
zdravstvo i sigurnost hrane, animalna proizvodnja i biotehnologija
 • Dentalna medicina
Dječja i preventivna dentalna medicina, endodoncija i restaurativna dentalna medicina,
morfologija stomatognatnog sustava, oralna kirurgija, oralna medicina, ortodoncija,
parodontologija, protetika dentalne medicine

• Farmacija
Farmacija, medicinska biokemija

4. Područje biotehničkih znanosti

• Poljoprivreda
Agrokemija, bilinogojstvo, ekologija i zaštita okoliša, ekonomika, fitomedicina, genetika i
oplemenjivanje biljaka životinja i mikroorganizama, hranidba životinja, krajobrazna arhitektura,
lovstvo, mljekarstvo, poljoprivredna tehnika i tehnologija, povrćarstvo, proizvodnja i prerada
animalnih proizvoda, ribarstvo, sjemenarstvo, stočarstvo, travnjaštvo, ukrasno bilje,
vinogradarstvo i vinarstvo, voćarstvo

• Šumarstvo
Genetika i oplemenjivanje šumskog drveća, šumarske tehnologije i menadžment, urbano
šumarstvo i zaštita prirode, uređivanje šuma, ekologija i uzgajanje šuma, lovstvo, zaštita šuma

• Drvna tehnologija
Drvni materijali, drvno tehnološki procesi, konstruiranje i oblikovanje proizvoda od drva,
organizacija proizvodnje

• Biotehnologija
Bioinformatika, biologija, inženjerstvo, molekularna biotehnologija, otpadne stvari

• Prehrambena tehnologija
Inženjerstvo, kemija hrane, mikrobiologija hrane, sigurnost i kvaliteta hrane

• Nutricionizam
Znanost o prehrani, dijetoterapija, kemija i biokemija hrane

• Interdisciplinarne biotehničke znanosti

 5. Područje društvenih znanosti

• Ekonomija
Ekonomika poduzetništva, financije, kvantitativna ekonomija, organizacija i menadžment,
međunarodna ekonomija, opća ekonomija, trgovina i turizam, poslovna informatika,
makroekonomija, mikroekonomija, ekonomska matematika i statistika, marketing,
računovodstvo

• Pravo
Financijsko pravo, građevinsko pravo i građansko procesno pravo, kazneno pravo i kazneno
procesno pravo, kriminologija i viktimologija, međunarodno pravo, međunarodno privatno
pravo, obiteljsko pravo, pomorsko i općeprometno pravo, povijest prava države, radno i
socijalno pravo, rimsko pravo, teorija prava i države, trgovačko pravo i pravo društva, upravno
pravo i uprava, ustavno pravo, europsko javno pravo, europsko privatno pravo

• Politologija
Politička teorija/povijest političkih ideja, hrvatska politika/politika Europske unije, komparativna
politika, međunarodni odnosi i nacionalna sigurnost, javne politike/javno upravljanje

• Informacijske i komunikacijske znanosti

Arhivistika i dokumentalistika, informacijski sustavi i informatologija, knjižničarstvo,
komunikologija, odnosi s javnošću, leksikografija i enciklopedistika, muzeologija, masovni
mediji, novinarstvo, organizacija i informatika, informacijsko i programsko inženjerstvo

• Sociologija
Sociološka teorija, sociološka metodologija, posebne sociologije

• Psihologija
Opća psihologija, biološka psihologija, razvojna psihologija, socijalna psihologija, klinička i
zdravstvena psihologija, psihologija rada, školska psihologija i psihologija obrazovanja, ostale
primijenjene psihologije

• Pedagogija
Opća pedagogija, didaktika, opća i nacionalna povijest pedagogije, pedagogija ranog i
predškolskog odgoja, školska pedagogija, visokoškolska pedagogija, andragogija, socijalna
pedagogija, obiteljska pedagogija, posebne pedagogije

• Edukacijsko – rehabilitacijske znanosti

Inkluzivna edukacija i rehabilitacija, poremećaji u ponašanju
 • Logopedija
Komunikacijski i jezični poremećaji i specifične teškoće učenja, glasovno – govorni poremećaji,
oštećenje sluha, poremećaji gutanja i hranjenja

• Kineziologija
Sistematska kineziologija, kineziologija sporta, kineziloška edukacija, kinezološka rekreacija,
kineziterapija i prilagođena tjelesna aktivnost, kineziološka antropoligija

• Demografija
Opća demografija, demografske metode i modeli, demografske teorije, demografska povijest,
posebne demografije, demografska statistika

• Socijalne djelatnosti
Socijalna politika, socijalno planiranje, teorija socijalnog rada, posebna područja socijalnog rada,
socijalna gerontologija

• Sigurnosne i obrambene znanosti

• Interdisciplinarne društvene znanosti

Javna uprava, europski studiji, metodike nastavnih predmeta društvenih znanosti

6. Područje humanističkih znanosti

• Filozofija A
logika, spoznaja teorija, ontologija, filozofska antropologija, filozofija prirode, filozofska
teologija, estetika, etika

• Filozofija B
Povijest filozofije, hrvatska filozofija, arapska filozofija, indijska filozofija, kineska filozofija,
filozofija drugih kulturnih krugova

• Filozofija C
Filozofija povijesti, filozofija društva/socijalna filozofija, filozofija jezika, filozofija kulture,
filozofija odgoja, filozofija politike, filozofija prava, filozofija religije, filozofija uma, filozofija
znanosti, filozofijska bioetika

• Teologija A
Dogmatska teologija, moralna teologija, pastoralna teologija, egzegeza, crkvena povijest
 • Teologija B
Biblijska teologija, funamentalna teologija, patristika i kršćanska književnost, liturgika, ekumenska
teologija, kanonsko pravo, religiozna pedagogija i katehetika, socijalni nauk Crkve

• Filologija A
Klasična filologija, kroatistika, slavistika, romantistika, germanistika, anglistika, indologija, hebraistika i
judaistika, arbistika, turkologija, ugrofinistika, sinologija, japanologija, druge orijentalne i ostale filologije

• Filologija B
Fonetika, opće jezikoslovlje – lingvistika, poredbeno i historijsko jezikoslovlje, teorija i povijest
književnosti, poredbena književnost, semiologija

• Povijest A
Stara povijest, hrvatska i svjetska srednjovjekovna povijest, hrvatska i svjetska ranonovovjekovna
povijest, hrvatska i svjetska moderna i suvremena povijest

• Povijest B
Pomoćne povijesne znanosti, teorija povijesti i metode historijske znanosti, povijest znanosti

• Povijest umjetnosti
Povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, zaštita umjetničke
baštine

• Znanost o umjetnosti
Muzikologija i etnomuzikologija, teorija likovnih umjetnosti, teatrologija i dramatologija, filmologija,
teorija glazbene umjetnosti, znanost o umjetnosti

• Arheologija
Prapovijesna arheologija, antička arheologija, srednjovjekovna arheologija, novovjekovna arheologija

• Etnologija i antropologija
Antropologija, etnologija, folkloristika

• Religijske znanosti (interdisciplinarno polje)

• Interdisciplinarne humanističke znanosti

Metodike nastavnih predmeta humanističkih znanosti

7. Umjetničko područje

• Kazališna umjetnost – scenske i medijske umjetnosti

Gluma, kazališna režija, režija glazbenih i scenskih formi, radiofonska režija, lutkarstvo, dramsko pismo,
dramaturgija izvedbe
 • Filmska umjetnost – filmske, elektroničke i medijske umjetnosti pokretnih slika
Režija, snimanje – filmsko i elektroničko, filmska fotografija, montaža, filmska dramaturgija i scenarij,
gluma, animirani film – režija

• Glazbena umjetnost
Kompozicija, reprodukcija glazbe – dirigiranje, pjevanje, sviranje, glazbena pedagogija

• Likovne umjetnosti
Grafika, kiparstvo, slikarstvo, animirani film i novi mediji, likovna tehnologija, likovna pedagogija,
arhitektura (umjetnički dio), krajobrazna arhitektura (krajobrazno oblikovanje), konzervacija –
restauracija

• Primijenjena umjetnost
Kostimografija, scenografija, fotografija, oblikovanje svjetla, oblikovanje zvuka, filmska i medijska
produkcija, produkcija scenskih i izvedbenih umjetnosti, konzervacija – restauracija

• Plesna umjetnost i umjetnost pokreta

Klasični balet, suvremeni balet, koreografija, pantomima, scensko kretanje

• Dizajn
Dizajn vizualnih komunikacija, industrijski dizajn i dizajn proizvoda, modni dizajn, dizajn interakcija

• Književnost
Spisatelj, književni prevoditelj

• Interdisciplinarno umjetničko polje

8. Interdisciplinarna područja znanosti

• Kognitivna znanosti
Prirodne, tehničke, biomedicina i zdravstvo, društvene i humanističke

• Geografija
Fizička geografija, društvena geografija, regionalna geografija, primijenjena geografija

• Integrativna bioetika
Prirodne, tehničke, biomedicina i zdravstvo, biotehničke, društvene, humanističke znanosti

• Kroatologija
 • Obrazovne znanosti
Psihologija odgoja i obrazovanja, sociologija obrazovanja, politologija obrazovanja, ekonomika
obrazovanja, antropologija obrazovanja, neuroznanost i rano učenje, pedagoške discipline

• Rodni studiji

• Biotehnologija u biomedicini
Prirodno područje, biomedicina i zdravstvo, biotehničko područje

• Projektni menadžment

9. Interdisciplinarna područja umjetnosti