Professional Documents
Culture Documents
Mitska Galicija Između Zapada I Istoka Vijenac 553
Mitska Galicija Između Zapada I Istoka Vijenac 553
U povodu izložbe Galicijski mit, Wien Museum Karlsplatz, 26. ožujka–30. kolovoza
Mitska Galicija između Zapada i Istoka
Mladen Klemenčić
Sa stoljetnim vremenskim odmakom stvoren je i novi nadnacionalni mit prema kojemu je Galicija bila
„sretna zemlja“, multikulturna Arkadija izmiješanih i procvalih identiteta, sretnih naroda koji su živjeli u
mirnoj koegzistenciji i međusobnoj snošljivosti. Zanemaruje se pritom siromaštvo, nejednakost, etnička
netrpeljivost, pogromi, politička ubojstva
Galicija je mitska zemlja i u židovskoj predaji. Židovska zajednica u Galiciji, osobito u gradovima, bila je
mnogoljudna i duhovno iznimno žilava. Kada je Austrija ovladala Galicijom, udjel Židova u populaciji
iznosio je oko deset posto. Bili su građani drugoga reda, no za austrijske vladavine Galicijom stekli su
slobodu vjeroispovijedi i pravnu sigurnost, živjeli ravnopravno s drugima i neometano razvijali vlastiti
identitet, oslonjen mnogo više na njemačku kulturu nego na kulture slavenskih naroda s kojima su dijelili
prostor. U svim većim gradovima Židovi su činili znatan udjel u stanovništvu, a u pojedinim manjim
gradovima, tzv. štetlima, bili su i većinsko stanovništvo. U Lavovu su počele izlaziti prve u svijetu novine
na jidišu. I dok su galicijski Poljaci bili ponaprije Poljaci, s druge strane Ukrajinci prije svega Ukrajinci,
galicijski su Židovi bili zapravo jedini pravi pa i deklarirani Galicijanci (izvorno Galitzianer). Neki idu
čak i tako daleko da Galiciju nazivaju majkom Izraela.
***
Danas je područje Galicije podijeljeno između Poljske i Ukrajine, no ni u jednoj ni u drugoj zemlji
galicijsko ime nije sačuvano. U povijesno sjećanje Galicija se postupno vraća od pada komunizma, o
čemu svjedoči i ova izložba
***
Galicija kao politička jedinica nestala je u Velikom ratu zajedno s Monarhijom, u čijem je okrilju i
nastala. Bio je to apokaliptičan kraj jer su se na području Galicije vodile neke od najžešćih i najkrvavijih
bitaka. Već 1914, odmah po izbijanju rata, veći dio Galicije zauzeli su Rusi. Austrougarska vojska
potpomognuta Nijemcima poslije je teškom mukom i uz goleme gubitke vratila izgubljeno područje.
Imali bi o tome što reći i mnogi naši djedovi i pradjedovi koji su tamo ratovali za kralja, a daleko od
domovine. Zanimljivo, u dijelu izložbe koji govori o Velikome ratu zabilježeno je da je austrougarska
vojska bila nepovjerljiva prema lokalnome stanovništvu, sumnjičeći ga nerijetko za rusofiliju.
Idealizirana slika
zemlje sretnih ljudi
Zabilježene su, a na izložbi i dokumentirane, čak i odmazde vojske – masovna smaknuća nelojalnih
civila. Nakon rata Galicija je mirom u Rigi 1921. pripala obnovljenoj Poljskoj, ponovno ne bez krvi i
oružja: pri kraju Velikoga rata izbio je prvo poljsko-ukrajinski sukob, a potom se vodio i poljsko-ruski rat.
Poljska vojska zavodila je red oružjem, i nisu na udaru bili samo Ukrajinci jer je bilo pogroma i nad
Židovima. U Drugom svjetskom ratu galicijskim područjem opet je tutnjalo oružje. Poharale su ga razne
vojske, prvo njemačka, potom sovjetska. Odupirali su im se i Poljaci i Ukrajinci, pomalo i kolaborirali s
jednima i drugima te se dakako tukli i međusobno. Najgore su prošli Židovi. Njihov se položaj i status
pogoršao već za poljske uprave, a nakon njemačke okupacije Poljske galicijski su se Židovi našli na udaru
nacista bez ičije zaštite. Nakon Drugoga svjetskog rata povijesna je Galicija podijeljena između Poljske i
Sovjetskog Saveza. Bilo je pritom i selidbi stanovništva, tih redovitih supojava velikih teritorijalnih
promjena. Izgubljenu u vremenu i izbrisanu s karte, u sovjetskom razdoblju nije je bilo oportuno ni
spominjati. Na austrougarsko razdoblje gledalo se apriori negativno, a ni poljsko-ukrajinska presezanja
nisu baš bila po volji politike diktirane iz Kremlja, koja je imala druge prioritete i planove.
Na političkoj karti, rekli smo na početku teksta, Galicije nema ni danas. U povijesno sjećanje Galicija se
ipak postupno vraća od pada komunizma, o čemu svjedoči i izložba postavljena u Bečkom gradskom
muzeju. Nacionalni mitovi uzimaju iz galicijske prošlosti ono što im odgovara. Za Poljake Galicija je
sidro koje ih veže za Srednju Europu, a za Ukrajince pak sidro koje ih veže za Europu. U židovskom
pamćenju Galicija je sačuvana u uspomenama Holokausta. Makar danas bili mekši nego prije, mitovi
ostaju jednostrani, usredotočeni na vlastito i neosjetljivi prema svima drugima. Sa stoljetnim vremenskim
odmakom stvoren je i novi nadnacionalni mit prema kojemu je to bila svojevrsna Galicia felix,
multikulturna Arkadija izmiješanih i procvalih identiteta, sretnih naroda koji su živjeli u mirnoj
koegzistenciji i međusobnoj snošljivosti. Zanemaruje se pritom siromaštvo, nejednakost, etnička
netrpeljivost, pogromi, politička ubojstva. Sve to došlo je nakon što je Galicije nestalo, reći će apologeti
sretne Galicije, no činjenice im ne idu posve na ruku. Kada gledamo izloženu građu, s vlastitim iskustvom
nekadašnjih austrougarskih građana, dalekih političkogeografskih rođaka Galicije, teško je prikloniti se
samo jednomu od galicijskih mitova. Za svaki od njih može se imati razumijevanja, ali i prema svakomu
nužno je zauzeti kritičku distancu. Sa svima zajednički može biti tek osjećaj nostalgije za zemljom
izgubljenom u vremenu.