Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu

Studij povijesti i komunikologije

seminarski rad

Moda 1920-ih

studentica: Ana Anić

kolegij: Akademska pismenost
nastavnik: doc. dr. sc. Vladimira Rezo
datum: 15. siječnja 2020.
Sadržaj

1. Uvod………………………………………………………………………….3
2. Uzroci promjena……………………………………………………….……...3
3. Odjeća…………………………………………………………………….…..4
3.1. Muška odjeća………………………………………………………….…4
3.2. Ženska odjeća……………………………………………………………6
4. Obuća, modni dodaci i šminka………………………………………………..8
5. Frizure i šeširi………………………………………………………………..10
6. Zaključak………………………………………………………………….....11
7. Popis korištenih izvora…………………………………………………...…..12
1. Uvod

Vrlo aktualna tema među ženskom, a sve češće i među muškom publikom je moda. Za
razvoj mode bitno je razdoblje 1920-ih koje se smatra prekretnicom te je ono tema ovog rada.

Danas, stotinjak godina nakon razdoblja o kojem ću pisati, napravljena su brojna istraživanja na
području mode i doneseni su brojni različiti zaključci, no oko jednog će se svi složiti, a to je da je
moda na vrhuncu svoje ekspanzije. Postoji pregršt modnih stilova i neprestano se stvaraju novi.
Moda je postala sastavni dio čovjekova života, ona predstavlja osobu, ali i društvo određenog
razdoblja, njegove prilike i prioritete. Iako je u povijesti moda često bila sredstvo društvenih
razlika, danas ona prikazuje jedno društvo u cjelini tj. postala je bliska širim masama. Brojni
istraživači to tumače kao posljedicu razvoja potrošačkog društva i industrije gdje se istovremeno
stvara više različitih stilova, čime se ruše barijere u društvu, ali i razvoja ulične mode gdje šire
mase počinju diktirati modni stil. Osim ovih uzroka, svakako treba spomenuti i 1920-e kao jedan
od bitnih pokretača modnih prevrata.

Cilj je ovog rada prikazati najvažnije promjene u modi 1920-ih te način na koji su se one
manifestirale.

Najprije ću prikazati kako su nova tehnološka dostignuća i novi materijali utjecali na razvoj
mode, posebice novih oblika odjeće i donjeg rublja. Zatim ću spomenuti pojavu novih oblika
cipela, neizostavnih modnih dodataka te trend nanošenja izražajne šminke. Na kraju ću dati
pregled novih frizura, s naglaskom na popularnim bob frizurama, te šešira.

2. Uzroci promjena

U razdoblju 1920-ih, poznatom kao lude dvadesete, dogodile su se brojne promjene na

društvenom i gospodarskom planu, a povezano s tim i u svijetu mode. Temelji ovih promjena
sežu u 19. i početak 20. stoljeća kada se počela širiti svijest o potrebi za promjenom posebice
ženske uloge u društvu. Već u drugoj polovici 19. st. javila su se udruženja koja promoviraju
promjenu uloge žene te je tako došlo do pojave “Bloomer kostima” kao jednog od prvih
pokušaja promjene ženskog položaja kroz odjeću (Škulac, 2016: 65-72). Naime, Amelia
Bloomer bila je urednica časopisa The Lilly te je u njemu promovirala kostim sa širokim hlačama
koji bi ženama omogućio lakše kretanje. Zatim se u bečkom secesijskom krugu razvio novi oblik
haljine “Reformkleid” koja je slobodno padala oko tijela (Škulac, 2016: 74). Oba pokreta kao i
brojni drugi koji su se pojavili do 1920-ih nisu dugo zaživjeli ni dotakli šire krugove društva, a
uz to su često bili popraćeni negodovanjem dijela društva.

U prva dva desetljeća 20. st. došlo je do značajnih promjena koje su bile potaknute razvojem
sporta, filma i raznim otkrićima na području znanosti i tehnologije. Najistaknutije su bile
odbacivanje korzeta i uvođenje hlača u žensku modu za što je zaslužan Paul Poiret (Jukić, 2012:
58-59), zatim skraćivanje haljina i prva sportska odjeća. Glavna ideja ovakvih inovacija bila je
zamjena nefunkcionalne odjeće koja je ograničavala kretanje s odjećom koja će biti
funkcionalnija, jednostavnija te omogućiti ženama da pokažu što mogu i uđu u dijelove javnog
života koji su dosad bili namijenjeni samo muškarcima. Prvi svjetski rat bio je prekretnica koja je
omogućila ostvarenje toga cilja, ali i događaj poslije kojeg je došlo do intenzivnijeg razvoja
muške mode na kojoj do sada nije bio tolik naglasak. Budući da su svi muškarci bili na bojištu,
žene su jedine bile radna snaga te su se dokazale kao vrlo sposobne. To je dovelo do prava glasa
za žene u brojnim zemljama nakon rata te do promjene njihova statusa što se očitovalo u
mogućnosti da žene i dalje nastave raditi. Osim toga, ratna trauma navela je ljude na veće
uživanje u životu i odbacivanje brojnih normi (Škulac, 2016: 76-77). Došlo je do sve većih
sloboda u odijevanju, popularnosti noćnih zabava koje su obilovale alkoholom, novih sportova u
koje su se uključivale žene, razvoja industrije automobila koje posjeduje sve više ljudi te srednjih
škola i fakulteta, a sa svim tim i oblika odjeće prilagođenih tim zbivanjima (Pendergast, 2004:
723-724).

3. Odjeća

3.1. Muška odjeća

 Promjene u muškoj modi svoje temelje imaju u razvoju sporta i sveučilišta kao glavnih izvora
novih trendova, ali i u pojavi novih materijala te su se uglavnom dogodile na odjeći. Materijali
poput pamuka i lana zamijenili su prijašnje krute materijale kao što je tvid, vunena tkanina od
grebene pređe, sitno dezenirana (Pendergast, 2004: 728). Glavni uzori, čija je odjeća bila
inspiracija novim trendovima, bili su Edvard VIII, princ od Walesa, potom glumac Rudolph
Valentino, tenisači Jean Rene Lacoste i Bill Tilden, pilot Charles Lindbergh, plivač Johnny
Weissmuller te brojni sportaši na fakultetima među kojima se ističe Red Grange (Pendergast,
2004: 728). Prema zanimanjima ovih uzora možemo vidjeti kako je sport uvelike utjecao na
modu, ali i na sve ostalo što se moglo medijski eksponirati.

Najučestalija odjeća kod muškaraca, ako isključimo trenutke bavljenja sportom, u razdoblju prije
1920-ih, a i tada, bila su odijela. Odijelo kao radna uniforma muškarca postalo je neformalnije, a
zbog svog izgleda nazivalo se vrećasto odijelo (“the sack suit”). Sastojalo se od širokih hlača,
među kojima su najpoznatije bile “Oxford Bags”, i sakoa. “Oxford Bags” kao i mnoge druge
novine ideja su mladih ljudi, najčešće studenata, koji su željni promjene i puni želje za životom.
Trend su započeli studenti Sveučilišta u Oxfordu 1924. godine kao odgovor na zabranu nošenja
kratkih hlača, a inspiracija su im bile hlače studentskih veslača. Izrađivane su od flanela u
različitim bojama od crne, sive, modre do svijetlozelene i ljubičaste, a karakterizirala ih je i širina
od 22 do 40 inča (1 inč = 2,5 cm). Osim kao dio odijela, često su se nosile u kombinaciji s
dolčevitom. Već 1925. bile su vrlo popularne i u Americi. U izradi sakoa kao neizostavnog
dijela odijela počeo se koristiti lan koji je zbog svoje prozračnosti ljeti muškarcima olakšavao
podnošenje vrućina. Ispod sakoa se nosila košulja koja se od sredine desetljeća pojavljuje s
ovratnikom u nijansama plave, smeđe i žute boje. Kravata koja se obavezno nosila uz odijelo
počela se izrađivati s novim uzorcima poput prugica i točkica.

Nadalje, u modu ulaze mornarske jakne i kaputi od rakunove kože. Modre mornarske jakne, čije
podrijetlo seže u 1830-e (Pendergast, 2004: 733), poznate su po brončanim kopčama, a prvi su ih
počeli nositi članovi sportskih klubova. Jakne su imale ušiven grb ili simbol sportskog kluba na
džepu te su se tako članovi klubova razlikovali. Nekoliko godina kasnije jakne se počinju
koristiti kao dio školske uniforme na brojnim sveučilištima te tako postaju još popularnije. Dugi
kaput od rakunove kože kao novi tren počeo se najprije širiti na američkim sveučilištima. Kaput
je bio vrlo skup i posjedovali su ga uglavnom oni koji su imali automobile jer je bio dobar
tijekom zimskih vožnji u autu bez krova, tada popularnom Fordovu modelu T, te je tako postao
simbol bogatstva (Pendergast, 2004: 739). Muškarci koji su nosili ovaj kaput u kombinaciji sa
slamnatim šeširom i cipelama s bijelom ušivenom robom ili kožom nazivali su se šeici. Osim
sveučilišta, kao što sam već spomenula, odjeću su promovirali i sportski događaji pa tako imamo
polo majice s protkanim logom krokodila (Pendergast, 2004: 744) i “Plus Four” hlače. “Plus
Four” su bile kratke hlače vrećastog izgleda koje su bile 4 inča dulje nego dotadašnje pa su zato
dobile ovaj naziv. Tijekom prvog svjetskog rata takve su hlače nosili vojnici, pokazale su se
udobnima zbog svoje širine pa se njihov trend nastavio nakon rata, a zbog lake pokretljivosti u
njima počeli su ih nositi i igrači golfa.

Neizostavan dio garderobe bile su pidžame koje u ovom razdoblju u potpunosti mijenjaju izgled,
od širokih košulja koje su sezale do koljena do pidžame koja se sastojala od hlača i košulje bez
ovratnika ili s opuštenim ovratnikom. Izrađivane su od svile ili pamuka te su vrlo moderne bile
one sa šarenim dezenima. Pidžame nisu privlačile samo muškarce, vrlo brzo i žene su ih preuzele
od njih kao i brojne druge odjevne komade.

3.2. Ženska odjeća

Promjene u ženskoj odjeći uistinu su bile opsežne, a glavna dva razloga tolikim promjenama
su rad žena u industriji za koji je bila potrebna radna funkcionalna odjeća i energičan način
života koji je žene uveo u sport, zabave i druga razna događanja koja su iziskivala, svako za
sebe, posebnu formu odjeće. Dok su za muškarce glavni promotori stila bili sportaši, na ženski
stil, uz sport i film, uvelike utječu brojne dizajnerice poput Gabrielle (Coco) Chanel, Madeleine
Vionnet, Sylvie i Jeanne Boue, Else Schiaparelli, te dizajneri Jean Patou, Jean Lavin, Edward
Molyneux. Glavna karakteristika ženske mode ovog razdoblja je dječački izgled u kojem se nisu
isticale obline. U skladu s ovom karakteristikom došlo je do promjene u izgledu donjeg rublja.
Korzete su zamijenili grudnjaci koji su davali veću slobodu tijelu jer nisu obuhvaćali područje
trbuha. Također se javljaju i kombinei, kratke haljine koje su se nosile ispod dnevnih i večernjih
haljina. Obe novine izrađivale su se od jerseya koji u proizvodnju unosi Coco Chanel. Kako je
novi ideal za ženu bio što manje obline osmišljen je “Flatteners” koji se izrađivao od pamuka i
bio nova verzija korzeta. Osim pamuka sadržavao je elastične trake na području grudi, trbuha i
bokova koje su ženama s većim oblinama pomagale da ih prikriju.

Uz dječački izgled žena je trebala dostići ideal La Garconne djevojke (Koga, 2004: 92) odnosno
“flapper” djevojke (Pendergast, 2004: 732) koju uz kratku kosu i “cloche” šešir karakteriziraju
kraće haljine niskog struka. Postojale su dvije vrste haljina, dnevne i večernje. Većina ih se
izrađivala od svile, brokata, baršuna i tafta. Duljine dnevnih haljina bile su između koljena i
gležnja, a mnoge su se sastojale od dva dijela, tunike i suknje. Uglavnom su bile jednobojne, u
tamnijim nijansama, a jednoličnost se narušavala brojnim dekorativnim ukrasima u boji poput
čipke, perli i vrlo često izvezenih uzoraka cvijeća. Od 1922. egipatski motivi, najčešće
geometrijski, postaju popularni zbog otkrića Tutankhamonove grobnice (Koga, 2004: 111). Od
sredine desetljeća haljine bez rukava i s V izrezom su zamjenile one s kimono rukavima i
širokim zatvorenim dekolteom. Na haljinama se često izražavao niski struk različitim, najčešće
svilenim, pojasima te spoj haljine na ramenima koji je bio nabran i ukrašen perlicama. Još jedna
zanimljiva vrsta dnevne haljine šivala se samo za vožnje automobilom, a posebna je bila zbog
kapuljače koja je štitila kosu od vjetra. Na kraju ove ere, 1929., najmodernije su bile one haljine
dužine malo poviše gležnja. Večernje haljine koje su bile vrlo glamurozne pokazale su svu
raskoš i slobodu stila ludih dvadesetih. Osim već spomenutih egipatskih motiva, velik utjecaj na
njihov izgled je imao novi stil u umjetnosti, Art Deco, s Parizom kao središtem razvoja
(Edwards, 2017: 141). Među prvim večernjim haljinama ovog razdoblja još uvijek je bilo onih
koje su se povlačile po tlu, no, kao i dnevne haljine, i večernje postaju sve kraće. Sve su
obilovale ukrasima od perlica, dragulja i sličnih dekoracija. U početku su otvori za ruke sezali do
duljine lakta te bi se u tom području vidio kombine. Najčešće su bile u nijansama bež i zlatne
boje, a novost je i asimetričan rub haljine. Sredinom desetljeća pojavljuje se V izrez s prednje i
stražnje strane haljine te jednaka duljina ruba sa svih strana haljine. Novina je bio i tanki pojas,
sličan konopu, koji dolazi oko struka. Krajem dvadesetih ponovo se gubi izraženi V izrez, haljine
imaju vrlo tanke naramenice, te se ponovo vraća velika razlika u duljini prednjeg i stražnjeg
dijela haljine.

Popularizacijom sporta žene počinju sve više nositi hlače jer su se smatrale najboljim odjevnim
komadom za slobodno kretanje. Coco Chanel, jedna od poznatijih ikona ovog razdoblja, često je
nosila hlače, ali i filmske dive poput Marlene Dietrich također su utjecale na njihovu popularnost
(Jukić, 2012: 59). Uz sportska se događanja razvio i tip odjeće koji su nosili gledatelji događanja.
Tako su žene na zimskim sportskim događanjima najčešće nosile vuneni polo kaput ili kaput od
rakunove kože s odijelom koje je dolazilo u kombinaciji sa suknjom do koljena ili širokim
hlačama. U ljetnim su mjesecima nosile nabrane haljine do koljena u bijeloj ili nekoj pastelnoj
boji s lakiranim cipelama i bijelim kožnim torbicama. Osim kao gledateljice, žene su u sportu
sudjelovale i kao igračice te je tako svaki sport imao svoje odijelo koje se nosilo za igru.
Primjerice, za tenis su žene nosile bijele suknje do koljena i bijele majice bez rukava dok su za
golf nosile plisirane suknje, majice i kardigane.

Na kraju, također su se promijenile i pidžame kao svakodnevni odjevni predmet. Osim za

spavanje, žene su ih koristile za odlazak na plažu i rad u kući. Većinom su se šivale od svile i
šifona. Sastojale su se od hlača koje su sezale do gležnja i slobodno padale ili bile stisnute
vrpcom na dnu te od majice koja je imala najčešće ili zaobljeni dekolte ili nadodan ovratnik.
Posebna vrsta pidžama su bile one s kimono rukavima izrađene od materijala s oslikanim
japanskim i kineskim motivima poput štapića i papirnatih lampiona.

4. Obuća, modni dodatci i šminka

Kako danas, tako i u 1920-ima, svaki je tip odjeće uz sebe imao prikladan tip obuće.
Promjene obuće bile su velike kod žena, no nisu zaobišle ni mušku obuću. Najveće su promjene
kod muškaraca bile odbacivanje čizama i dvobojne cipele. Ističu se “spats”, platnene navlake, u
početku rađene za zaštitu cipele i gležnja od vode i mulja (Pendergast, 2004: 776). U
dvadesetima cipele s njima postaju simbol dobro odjevenog muškarca, ali i simbol razbojnika,
kojih je tada bilo mnogo. Najčešće su dolazile u bijeloj i sivoj boji. Muška je obuća svoj najveći
značaj ostvarila kroz cipele “Wing Tips”, verziju “oxford shoes”, koje su danas vrlo popularne
među ženama. Najčešće su dolazile u kombinaciji bijele i crne ili bijele i smeđe boje tako što bi
kožna kapica na području prstiju bila u crnoj ili smeđoj boji. Osim kapice nepravilnog oblika,
karakterizirali su ih i brojni ornamenti dobiveni izrezivanjem ili utiskivanje rupica u kožu. Nisu
se nosile samo za svečane prigode već su postale dio radnog odijela.

Dok su se promjene muške obuće dogodile već na samom početku desetljeća, kod žena je to bilo
nešto kasnije. Prvih nekoliko godina još su uvijek bile aktualne jednostavne zatvorene cipele
koje su sezale do poviše gležnja. Imale su nisku petu i najčešće su se izrađivale u kombinaciji
crne i bijele boje tako da bi crna koža bila na području prstiju. Kopčale su se brojnim
gumbićima, katkad s njih 16 na jednoj cipeli. Zamijenile su ih otvorenije cipele s potpeticama
veličine od 1 do 2 inča. Najpoznatiji oblik novih cipela su bile “T-strap”, sandale koje su
prekrivale petu dok je ostatak stopala bio otvoren. Kopčale su se uz pomoć remena koji je išao
od prstiju preko sredine stopala pa kružno oko gležnja. Izrađivale su se u različitim bojama te su
bile ukrašene brojnim dekoracijama koje su često obuhvaćale i potpeticu. Jedan od poznatijih
dizajnera ovih sandala je Andre Perugia.

Nadalje, u ovom su razdoblju modni dodaci poput rukavica, torbica i šešira, koje ću prikazati u
sljedećem poglavlju, zadobili nove dimenzije. Rukavice više nisu bile do lakta već samo do
zgloba. Izrađivane su najčešće od čipke u velikim industrijskim postrojenjima za izradu
proizvoda od čipke (Potočić Matković, 2011: 17, 20). Torbice su bile bogato ukrašene i vrlo
male, prostora je bilo samo za šminku i novac. Izrađivale su se od kože te su se zatvarale
kopčom. Mogle su se razlikovati one za večernja i one za sportska događanja. Također dolazi do
velike rasprostranjenosti nakita zbog pojave bižuterije, odnosno nakita od stakla i plastike, koji je
bio puno jeftiniji nego nakit s biserima i od zlata. Predvodnica proizvodnje ovog nakita je bila
Coco Chanel koja je proizvodila dugačke ogrlice s kuglicama od stakla, naušnice i narukvice od
plastike.

Uz svu odjeću, obuću i ostale materijalne dodatke koje su žene koristile, dolazi i do veće
upotrebe kozmetike. Sastojala se od tamnog ruža, najčešće crvenog, bijelog pudera, rumenila i
svojevrsne maskare kojom se stavljao naglasak na oči. Trend nanošenja tamnog ruža žene su
preuzele od ruskih balerina dok ih je otkriće Tutankhamonove grobnice tj. slika unutar nje, koje
prikazuju Egipćane s crnim linijama oko očiju, inspiriralo za nanošenje što tamnijih slojeva na
oči. Osim šminke za lice, žene su koristile lakove za nokte i parfeme. Iako povijest lakova za
nokte seže daleko u prošlost, prvi kvalitetniji lakovi pojavili su se 1907. godine, a postali
popularni nakon Prvog svjetskog rata (Pendergast, 2004: 770). Lakovi su bili dostupni u brojnim
svijetlim nijansama, a prvi proizvođač je bila tvrtka Cutex Liquid Polish. Dok su tvrtke lakova za
nokte tek bile u razvoju, za parfeme je postojao velik broj proizvođača. Među njima se ističe
Coco Chanel, odnosno parfem Chanel No. 5. Za Coco je parfem osmislio Ernest Beaux, bivši
kemičar za parfeme ruske kraljevske obitelji, prvi se prodao 1921. a prodaje se i danas.
5. Frizure i šeširi

Jedna od posljedica Prvog svjetskog rata u okviru izgleda muškaraca i žena bio je novi stil
muškaraca, “patent lather”. Ovaj novi stil odnosio se na urednu frizuru i obrijanu bradu, a
promovirao ga je Rudolph Valentino. Po uzoru na vojnički izgled muškarci su nosili kratku
frizuru s obrijanim bočnim dijelovima, a prakticirali su i stavljanje masnoće na kosu kako bi
postigli veći sjaj. Brade više nisu bile popularne, samo su se ponegdje mogli vidjeti muškarci s
tankim brkovima. Kako su svi muškarci redovito brijali bradu, došlo je do otvaranja brojnih
brijačnica, ali i izuma električnog brijača. Novi stil “patent lather” uz sebe je imao i šešir
“fedora”, mekani šešir s obodom i pregibom po sredini, koji se u svom modernom obliku pojavio
prvi put 1882. u Francuskoj (Pendergast, 2004: 758). Posebnost ovog šešira je bila u obodu koji
je fleksibilan te je tako svatko mogao mijenjati njegov položaj prema vlastitoj želji.

Za razliku od navednih promjena kod muškarca, promjene na ženskoj frizuri imale su snažnije
povijesno značenje jer su one odraz tadašnjih promjena u položaju žena. Naime, jedna od brojnih
normi o izgledu žena kroz povijest, ujedno i oznaka njihove nejednakosti sa muškarcima, bila je
duga kosa koju u dvadesetima žene počinju masovno skraćivati. Dva najpopularnija oblika bila
su bob frizura i “Eton crop”. Antoine de Paris je 1914. prvi počeo izrađivati bob frizure, a glavne
promotorice novog stila bile su glumice. Kod bob frizure kosa je bila dužine do uha, ali tako da
je na vratu bila kraća, a uz lice najdulja. Postojala su tri načina nošenja bob frizure: s
razbarušenom, ravnom ili valovitom kosom. Kod boba s ravnom kosom pramenovi uz lice bili su
uvijeni, a za valoviti bob je bilo specifično korištenje vrućih okova kojima su se dobivali
Marcelovi valovi nazvani po Marcelu Grateau koji ih je radio prvi (Pendergast, 2004: 762).
Godine 1926. javio se novi oblik frizure “Eton crop” koji je karakterizirala potpuno kratka kosa
te je vrlo sličio muškoj frizuri. Za održavanje položaja kose i njeno ukrašavanje koristile su se
male kopče s brojnim pravim ili lažnim dijamantima te povezi za kosu. Povezi su se razlikovali
prema namjeni, jednostavniji su se koristili pri igranju sporta, a za večernja su se događanja
povezi izrađivali od posebne svjetlucave tkanine. Uz kratke frizure razvio se i odgovarajući oblik
šešira, “cloche hat”. Ti su šeširi imali oblik kacige, bili su bez oboda te su se izrađivali od
vunenog pusta. Većinom su bili jednostavno ukrašeni te su postali popularni za nošenje na
vjenčanja. Nosili su se navučeni do poviše očiju tako da je čelo bilo skriveno. Ovi šeširi održali
su se i nekoliko sljedećih desetljeća na modnoj sceni.
6. Zaključak

Iz prethodno navedenih činjenica o razvoju brojnih segmenata mode vidljivo je da je

razdoblje 1920-ih uistinu burno razdoblje za svijet mode. Brojni modeli odjeće, obuće i ostalih
novina iz tog razdoblja održali su se dosta dugo, a neki su čak aktualni i danas. Upravo je to
dokaz uspješnosti i važnosti perioda. Međutim, promjene koje je to razdoblje donijelo nisu
utjecale samo na budućnost mode već su bile odraz puno većih promjena te stanja ljudi i društva
općenito nakon Prvog svjetskog rata.

Svakako je važno istaknuti da, iako su dizajneri bili ti koji su većinom donosili trendove, nisu svi
nosili dizajnersku odjeću, odnosno nisu imali dovoljno sredstava za njezino financiranje. Kao što
je za nakit od bisera i zlata osmišljena jeftinija zamjena u obliku bižuterije, tako su otvorene i
brojne trgovine koje su proizvodile odjeću sličnu dizajnerskoj te ju prodavale po jeftinijoj cijeni.
Bez obzira na to što su postojale jeftnije verzije svih modnih novina promjene nisu zahvatile sve
slojeve društva, ali i su dalje ostale jedno od važnijih obilježja tog desetljeća.

12
7. Popis korištenih izvora

(1) Edwards, L. (2017.) How to read a dress: a guide to changing fashion from the 16th to
the 20th century, New York: Bloomsbury Publishing Plc.
(2) Jukić, D. (2012.) »Promjena značenja hlača u ženskoj garderobi kroz 19. i 20. stoljeće«,
TEDI, vol. 2 (2), https://hrcak.srce.hr/76473
(3) Koga, R. (2004.) »20th Century – First Half«, u: A. Fukai (ur.) Fashion_From the 18th
to the 20th Century, TASCHEN, str. 90–128.
(4) Pendergast, S. i T. (2004.) Fashion, Costume, and Culture: Clothing, Headwear, Body
Decorations, and Footwear through the Ages, Volume 4: Modern World part I: 1900 –
1945, U•X•L.
(5) Potočić Matković, V. M. (2011.) »Technological reasons for entering knits in the fashion
of the 20’s«, TEDI, vol. 1 (1), https://hrcak.srce.hr/67721
(6) Škulac, M. (2016.) »Društvene promjene i njihov odraz na dizajn ženske odjeće od XIX.
stoljeća do početka Drugog svjetskog rata«, Povijest u nastavi, vol. XIV., br. 27 (1),
https://hrcak.srce.hr/177100

13