SADRAJ:

NASLJEDNO PRAVO:

1. Uvod 1.1. 1.2.

Pojam i vrste nasljeivanja ...... 1 Povijesni pregled rimskog nasljednog prava ....... 1

2. Intestatno nasljeivanje 2.1. Po civilnom pravu Zakonika 12 ploa ..... 2 2.2. Po pretorskom pravu ........ 2 2.3. Reforme carskog doba i Justinijanov sistem 3 3. Oporuno nasljeivanje 3.1. Oblici i funkcije oporuke kroz povijest rimskog prava .... 3 3.2. Testamenti factio activa i passiva; capacitas i indignitas ..... 4 3.3. Sadraj oporuke i imenovanje nasljednika ... 5 3.4. Supstitucije ... 5 3.5. Nitavost i opoziv poruke . 5 3.6. Kodicili .. 5 4. Nuno nasljeivanje 4.1. Pojam nunog nasljednog prava ... 6 4.2. Formalno nuno nasljedno pravo ..... 6 4.3. Materijalno nuno nasljedno pravo ...... 6 5. Stjecanje nasljedstva 5.1. Pripad i prihvat nasljedstva .... 5.2. Leea ostavina ..... 5.3. Usucapio pro herede .. 5.4. Transmisija i akrescencija .....
7 7 7 8

6. Uinci stjecanja nasljedstva 6.1. Univerzalna sukcesija .... 8 6.2. Odnosi meu sunasljednicima i dunost kolacije ...... 9 6.3. Tube za zatitu nasljednikovih prava ... 9 7. Zapisi (legati, fideikomisi) i darovanje za sluaj smrti 7.1. Legati .... 9 7.2. Fideikomisi .. 10 7.3. Darovanje za sluaj smrti .... 10
PROCESNO PRAVO: 1. Uvod opa obiljeja rimskog graanskog postupka ... 11

2. Legisakcioni postupak 2.1. Openita obiljeja ............ 12 2.2. Pojedine legisakcije ......... 12 3. Formularni postupak 3.1. Openita obiljeja postupka i formule .... 14 3.2. Podjela formula i akcija ...... 15 3.3. Teaj postupka in iure i apud iudicem . 16 3.4. Posebna sredstva magistratske zatite . 17 4. Kognicioni proces .. 17

1. UVOD
1.1. POJAM I VRSTE NASLJEIVANJA

nasljedno pravo skup pravnih pravila koja ureuju prijelaz ostaviteljevih pravnih odnosa na druge osobe u objektivnom smislu pravna pravila kojima se ureuju imovinskopravni odnosi poslije smrti u subjektivnom smislu pravo nasljednika da stupi u imovinskopravne odnose drugoga nasljednik stupa u pravni poloaj ostavitelja, on je njegov univerzalni sljednik (succedit in ius, in locum defuncti) njegovo stjecanje naziva se univerzalnom sukcesijom (successio per universitatem, in universum ius, in omne ius) na nasljednika prelaze i ostaviteljevi dugovi, makar oni bili vei od ostavinske aktivne imovine pritom se ostavinska imovina (aktiva i pasiva) smatra za jedinstvenu cjelinu; nasljeivanje se dijeli na: INTESTATNO (ZAKONSKO) imovina prelazi na odreene osobe iz kruga iste obitelji (ostaviteljevih krvnih potomaka i daljnjih roaka) u starom civilnom pravu temelji se na agnatskoj vezi, a kasnije sve vie prodire princip kognacije TESTAMENTARNO (OPORUNO) javlja se na viem stupnju razvoja, usporedno s nastankom individualnog privatnog vlasnitva u nasljednom pravu javlja se tenja da vlasnik raspolae svojim vlasnitvom ak i poslije smrti stoga se uvodi oporuka (testamentarium) i princip slobode oporunog raspolaganja post mortem oporuku spominje ve Zakonik 12 ploa, ali pod tim pojmom jo se ne podrazumijeva sloboda oporunog raspolaganja prava oporuka sa slobodom imenovanja nasljednika javlja se tek oko 3. stoljea prije Krista ako oporuka postoji, oporuno nasljeivanje ima prednost nad nasljednim do zakonskog nasljeivanja (ab intestato) dolazi tek ako nema oporuke, ili ako ne doe do oporunog nasljeivanja (si intestato moritur) ako je oporukom nasljednik imenovan samo na dio ostavine, dobit e i ostatak, dok zakonski nasljednici ne dobivaju nita ostavitelja ne mogu naslijediti i zakonski i oporuni nasljednici: nemo pro parte testatus, pro parte intestatus decedere potest

NUNO NASLJEDNO PRAVO

pravo na nuni dio; ovom ustanovom tite se neki najblii zakonski nasljednici kako imovina ne bi prela u ruke nekog udaljenijeg ili stranog nasljednika (nuni dio ne moe se umanjiti niti izigrati u korist treeg) LEGATI (ZAPISI) singularna sukcesija, pojedine osobe ovako mogu stjecati pojedinane stvari ili imovinska prava iz imovine oporuitelja na teret nasljednika (zapisovnici/legatari pritom ne odgovaraju za ostavinske dugove) 1.2. POVIJESNI PREGLED RIMSKOG NASLJEDNOG PRAVA

NASLJEDNO PRAVO STAROG CIVILNOG PRAVA

-

regulirano Zakonikom, gdje se ve govori o zakonskom i oporunom nasljeivanju zakonsko nasljeivanje (hereditas legitima) temelji se na agnatskoj vezi, a nasljednici su prvenstveno heredes, tj. lanovi kune zajednice (tek u pomanjkanju njih dolaze do nasljedstva ostali najblii agnati i gentili) ako postoje sui heredes, trea osoba (extraneus) ne moe se imenovati nasljednikom NASLJEDNI RED PO PRETORSKOM EDIKTU od republike se poinju razlikovati hereditas (civilno nasljedno pravo) i bonorum possessio (pretorsko nasljeivanje) zbog jaanja individualizma i slabljenja obiteljske veze, vie nije pogodno da nasljedstvo prelazi samo na osobe koje su s ostaviteljem povezane agnatskom vezom (iskljuujui najblie kognate koji su izali iz agnacije, npr. emancipirani sin) zato pretor reformira civilnopravni nasljedni red poinje tititi osobe koje po civilnom pravu ne bi imale pravo nasljeivanja jer nisu bile agnatski, nego samo krvni srodnici (kognati) kako pretor ne moe mijenjati norme civilnog prava (praetor heredes facere non potest), on tim svojim novim nasljednicima daje posjed ostavinske imovine, bonorum possessio, te ih titi kao prave nasljednike

ona se moe davati adiuvandi/supplendi/corrigendi iuris civilis gratia u prvom sluaju bonorum possessor je ujedno i civilni nasljednik, a u druga dva sluaja pretorskim redom nasljeivanja se nadopunjuje/mijenja civilni nasljedni red pretorski nasljedni red (bonorum possessio) moe se odnositi na zakonsko, oporuno ili nuno nasljedno pravo: a) sine tabulis (ab intestato) kad ne postoji oporuka, bonorum possessio se daje osobama koje su pozvane na intestatno nasljeivanje po pretorskom redu b) secundum tabulas bonorum possessio se daje onom tko je imenovan nasljednikom u oporuci koja udovoljava zahtjevima pretorskog edikta, mada ne bi bila valjana po civilnom pravu c) contra tabulas daje se osobama kojima pretor daje zahtjev na nuni dio nasljedstva temeljem njihove bliske krvne veze iako im civilno pravo moda ne priznaje takav zahtjev (jer nisu vie bili u agnatskoj vezi) NASLJEIVANJE CARSKOG PRAVA poinje se davati prednost naelima pretorskog nasljeivanja, iako na poetku oba nasljedna reda stoje usporedno u postklasino doba, zajedno s unifikacijom civilnog i honorarnog prava stapaju se i oba sistema nasljeivanja NASLJEIVANJE ZA JUSTINIJANA u Justinijanovim novelama oba su nasljedna reda spojena u jedan red, a u njemu prevladavaju naela i uinci koje su klasini pravnici bili izgradili za pretorsku bonorum possessio

2. INTESTATNO NASLJEIVANJE
2.1. PO CIVILNOM PRAVU ZAKONIKA 12 PLOA

sistem nasljeivanja starog civilnog prava sadran je u odredbi Zakonika 12 ploa: si intestato moritur, cui suus heres nec escit, adgnatus proximus familiam habeto; si adgnatus nes escit, gentiles familiam habeto (umre li bez testamenta netko tko nema svojih nasljednika, njegovu imovinu/familiju dobiva najblii agnat; nema li agnata, imovinu neka dobiju gentili) ta odredba odreuje pravila rimskog nasljeivanja: o ne moe se istodobno nasljeivati po oporuci i po zakonu (oporuka jo ne znai slobodu izbora nasljednika) o do zakonskog nasljeivanja dolazi samo ako nema oporuke (si intestato moritur) SUI HEREDES agnatski lanovi obitelji (kune zajednice) koji su u asu ostaviteljeve smrti bili pod njegovom neposrednom vlau, a koji njegovom smru postaju osobe sui iuris; ovdje spadaju: djeca iz zakonitog rimskog braka, arogirana i adoptirana djeca unuci iz prije preminulih ili emancipiranih sinova ako su u asu ostaviteljeve smrti bili pod njegovom vlau ena u manus-braku (ima poloaj jednak djeci, sororis loco) ako u nasljedstvu uz ostaviteljevu djecu prvog stupnja sudjeluju i unuci, vrijedi princip reprezentacije: ostavina se dijeli in stirpes (po lozama), a ne po glavama (per capita) takvi unuci bi zajedno dobili dio koji bi bio pripao njihovom ocu ako su npr. postojala 2 ostaviteljeva sina i dvoje djece od treeg ve preminulog sina, svaki ivi sin bi dobio 1/3, a 2 unuka zajedno 1/3 (svaki po 1/6) sui heredes su jo za oeva ivota smatrani vlasnicima obiteljske imovine, pa oni nasljedstvo stjeu ve asom delacije (ostaviteljeve smrti) ne trebaju ga i posebno prihvatiti, a po civilnom pravu ne mogu ga odbiti zato su takvi nasljednici heredes necessarii (sui et necessarii) PROXIMUS AGNATUS daljnji najblii agnati izvan kruga sui heredes pozivaju se na nasljedstvo ako ne postoje sui heredes ovdje spadaju agnati koji nisu spadali pod oinsku vlast ni zajednicu ostavitelja (njegova braa i sestre, strievi, ) nasljeuju samo agnati najblieg stepena, pa oni samim postojanjem iskljuuju sve udaljenije agnate ako blii agnati ne prihvate nasljedstvo, nee se pozivati udaljeniji (po civilnom pravu ne postoji successio graduum) u tom sluaju ostavina kao oasna (bonorum vacans) pripada dravi agnati iz ovog nasljednog reda moraju prihvatiti nasljedstvo oni su heredes voluntarii vie jednako bliskih agnata dijeli ostavinu po glavama (per capita), a u ovom redu ne postoji princip reprezentacije GENTILES pripadnici istog roda, dobivaju nasljedstvo samo ako nema nikog iz prethodna 2 nasljedna reda ovaj red poziva se na nasljedstvo tek ako uope nema ivih pripadnika (nije postojala successio ordinum) ako bi takvih bilo, pa nasljedstvo nisu htjeli i mogli stei, nasljedstvo bi ostalo vakantno 2.2. PO PRETORSKOM PRAVU

slabi znaaj patriae potestatis umjesto agnatske veze sve se vie istie krvno srodstvo, kognacija u skladu s promjenama, pretor uvodi novi intestatni nasljedni red bonorum possessio sine tabulis (ab intestato) UNDE LIBERI
3

ovaj red iri je od reda sui heredes, jer obuhvaa i krvnu djecu koja vie nisu pod vlau ostavitelja, npr. emancipirani sin: vie nije bio ostaviteljev agnatski, nego samo kognatski srodnik on poslije emancipacije stjee imovinu za sebe, a njegova braa koja su ostala pod vlau oca stjeu sve za njega zato emancipirani sin mora prije diobe unijeti u ostavinu sve to je stekao poslije emancipacije (collatio bonorum) ako su djeca emancipiranog sina ostala pod vlau njegova oca, on nije svoju djecu iskljuivao dijelio je svoj dio s njima po polovici (ovu novu klauzulu u Edictum perpetuum unosi redaktor Salvium Iulianus) inae se nasljedstvo dijeli in stirpes uz primjenu naela reprezentacije UNDE LEGITIMI legitimi osobe koje imaju pravo nasljedstva po Zakoniku 12 ploa (sui heredes, proximus agnatus, gentiles) kako su sui heredes spadali u prvi red (liberi), a gentilsko nasljeivanje je nastalo, ovdje se radi samo o agnatima koji nisu pripadali meu sui heredes (braa, sestre, ) UNDE COGNATI krvni srodnici do iskljuivo 6. stepena (od 7. stepena djeca bratueda); vie jednakih dijeli nasljedstvo po glavama UNDE VIR ET UXOR preivjeli brani drug (tako i ena iz braka sine manu dobiva nasljedstvo ako nema nikog iz prva tri razred) SUCCESSIO ORDINUM I GRADUUM, OSTAVINA OSLOBOENIKA successio ordinum: ako osobe iz prethodnog razreda ne zatrae nasljedstvo, pozivaju se pripadnici slijedeeg razreda successio graduum: ako blii kognati (3. razred) ne zatrae nasljedstvo, ono se daje kognatima daljeg stepena kod nasljeivanja ostavine osloboenika, prije branog druga dolaze patron, njegovi srodnici i patronov patron 2.3. REFORME CARSKOG DOBA I JUSTINIJANOV SISTEM jo vie se istie prednost kognatskog srodstva prvenstveno se nastoji revidirati nasljeivanje majke i djece, koje je po civilnom pravu u braku sine manu bilo iskljueno (djeca nisu bila agnati svoje majke) to je promijenjeno tek pretorskim pravom, zbog ega su doneseni: a) senatus consultum Tertullianum majka s ius liberorum poziva se na nasljedstvo sve svoje djece ispred agnata b) senatus consultum Orphitianum priznaje nasljedno pravo djece prema majci pred agnatima (2. stoljee) Justinijan u svojim Novelama 118 i 127 sistematski ureuje reforme intestatnog nasljeivanja ono se sada temelji iskljuivo na kognaciji, a postoje 4 nasljedna razreda: PRVI RAZRED ine ga descendenti svih stepena po mukoj i enskoj liniji descendenti istog stepena nasljeuju per capita, a razliitih stepena per stirpes po naelu reprezentacije (djeca dobivaju oev dio ako je on umro prije ostavitelja) DRUGI RAZRED ascendenti s obje strane, punorodna braa i sestre, djeca ranije umrle brae i sestara ascendenti i braa nasljeuju jednake dijelove (pro capita), a djeca umrle brae nasljeuju po naelu reprezentacije sami ascendenti nasljeuju in lineas polovica pripada ascendentima s oeve, a polovica onima s majine strane TREI RAZRED polurodna braa i sestre (consangunei i uterini) nasljeuju per capita, a njihova djeca in stirpes ETVRTI RAZRED svi ostali poboni roaci; blii iskljuuju udaljenije, a jednako bliski nasljeuju per capita pritom u svim razredima postoji successio ordinum ako ne nasljeuje nitko iz prethodnih razreda, pozivaju se udaljeniji to se tie nasljeivanja branog druga, vrijedi pretorsko pravilo da nasljeuje tek u pomanjkanju svih ostalih roaka po Justinijanu, siromana udovica dobiva uz druge nasljednike mueve imovine, a ako nasljeuje sa svojom djecom dobit e odreeni joj dio na uivanje (usus fructus)

3. OPORUNO NASLJEIVANJE
3.1. OBLICI I FUNKCIJE OPORUKE KROZ POVIJEST RIMSKOG PRAVA OPI POJAM OPORUKE oporuka u pojedinim razvojnim fazama u Rimu ima razne oblike i funkcije u klasinom i Justinijanovom dobu ona je jednostrani formalistiki pravni posao za sluaj smrti koji sadrava oporuiteljevu razredbu posljednje volje - za rimsku oporuku bitno je da sadrava imenovanje nasljednika (heredis institutio) - stvorena je da vlasnik moe ak i poslije svoje smrti raspolagati svojim vlasnitvom - oporuka u pravom smislu u Rimu se vjerojatno javlja tek poslije Zakonika 12 ploa NAJSTARIJI TESTAMENT PRED KOMICIJAMA
4

prema Gaju, u najstarijem obliku postoje dva oblika testamenta: 1) testamentum comitiis calatis javna oporuka pred kurijatskom narodnom skuptinom, u tu svrhu sastaje se dva puta godinje (24. oujka i 24. svibnja), a predsjeda joj pontifex maximus 2) testamentum in procinctu najstarija oporuka vojnika; vojnici koji se nalaze pred neprijateljem u vojnom redu mogu oporuivati neformalnom izjavom pred vojnikim sugraanima testamentum comitiis calatis je jedno od najprijepornijih pitanja romanistike nauke o njoj je sigurno tek da to jo nije oporuka s potpunom slobodom izbora nasljednika kao u kasnijem pravu kasnije testament dolazi pred skuptinu samo zbog publiciteta, a skuptinu nadomjeta 30 liktora (nestaje u 2. stoljeu)

MANCIPACIONI TESTAMENT PRVOG OBLIKA (MANCIPATIO FAMILIAE)

komicijalna oporuka moe se praviti samo dva dana u godini zato praksa ve od Zakonika pronalazi zaobilazni nain postizanja njenih uinaka pomou mancipacije, geste per aes et libram: o testator pred libripensom i svjedocima prenosi vlasnitvo ostavine (mancipatio familiae) na osobu od povjerenja o ta osoba (familiae emptor) se fiducijarno obvezuje da e po mancipantovoj smrti ostavinu prenijeti na osobe koje mu je mancipant oznaio dakle, familiae emptor je stjecalac imovine meu ivima koji po fiducijarnom odnosu vjere i potenja ima dunost ispuniti volju oporuitelja i prenijeti tu imovinu naznaenim osobama TESTAMENTUM PER AES ET LIBRAM NOVIJEG OBLIKA komicijalni testament nestaje, a sve se vie koristi mancipatio familiae zadrana je mancipacija na familiae emptora pred libripensom i svjedocima, no familiae emptor i libripens gube na vanoasti i konano se pretvaraju u svjedoke koji s ostalih 5 ine potreban broj od 7 oporunih svjedoka sva vanost sad se polae na nunkupaciju: to je usmena ostaviteljeva odredba o raspolaganju njegovom imovinom poslije njegove smrti mancipacija postaje imaginarna (dicis gratia), a nunkupacija sadri imenovanje nasljednika s izravnim uinkom

da bi se ouvala tajnost imenovanja nasljednika, javlja se i pismeni oblik mancipacije: sada oporuitelj zapisuje svoju odredbu posljednje volje (tabulae testamenti) na mancipaciju se nadovezuje usmena nunkupacija u kojoj bi oporuitelj samo izjavio da isprava koju dri u ruci sadrava njegovu posljednju volju, a 7 svjedoka stavilo bi peate uz imena oporuitelja i svjedoka oporuka je sada tajna (svjedoci ne moraju znati sadraj) i opoziva (pisana oporuka moe se unititi) usmeni i pismeni testamentum per aes et libram bili su redoviti oblici oporuke sve do 2. stoljea

OPORUKA PO PRETORSKOM PRAVU ve od republike, pismena oporuka poinje istiskivati usmenu sam akt mancipacije pritom je formalnost zato pretor 70. prije Krista odreuje da e dati bonorum posesiju onome tko se iskae pismenom oporukom potpisanom od 7 svjedoka, neovisno o izvrenoj mancipaciji i usmenoj nunkupaciji (to je bonorum possessio secundum tabulas) sada je pretorska pismena oporuka ravnopravna s oporukom per aes et libram, pa oporuivanje postaje jednostrani posao OPORUKA U DOBA DOMINATA I JUSTINIJANA u Justinijanovom pravu razlikuju se privatne i javne oporuke: PRIVATNE OPORUKE mogu biti usmene ili pismene usmena oporuka izjavljuje se pred 7 svjedoka, a pismena moe biti: o holografska vlastoruna napisana i potpisana po samom testatoru o alografska diktirana po testatoru i po njemu samo vlastoruno potpisana u oba sluaja potrebno je sudjelovanje, odnosno peati sedmorice svjedoka svjedoiti ne mogu: robovi, peregrini, ene, nedorasli, ludi, rasipnici, slijepi, gluhi, intestabiles, infamni, osobe pod vlau oporuitelja, oni koji su oporukom postavljeni za nasljednika, osobe vezane s njima po oinskoj vlasti svjedoci moraju biti zamoljeni za svjedoenje (festes rogati), a akt oporuivanja mora se izvriti bez prekida (unitas actus) JAVNE OPORUKE imaju oblik sveanog oitovanja na zapisnik kod suda/kurije ili predajom pismene oporuke na uvanje carskoj kancelariji POSEBNE VRSTE OPORUKA za oporuke slijepih i nepismenih trai se i 8. svjedok, a za oporuke na ladanju dovoljno je 5 svjedoka u sluaju epidemije, svjedoci ne moraju biti prisutni istodobno posebne pogodnosti uvedene su za vojnike oporuke, testamentum militis: vojnike su oporuke osloboene svih formalnosti koje vrijede za redovitu oporuku vojnici mogu oporuivati kako god hoe i mogu (quomodo vellent, quomodo possent)
5

 jedina potrebna pretpostavka je ozbiljna volja oporuitelja

3.2. TESTAMENTI FACTIO ACTIVA I PASSIVA; CAPACITAS I INDIGNITAS

TESTAMENTI FACTIO ACTIVA to je sposobnost rimskog graanina praviti testament, stoga ne pripada: peregrinima, latinima (iuniani), hereticima i apostatama (od Justinijana) rimskim graanima ako su intestabilis ili ako imaju ogranienu djelatnu sposobnost testamenti factio mora postojati od asa pravljenja oporuke neprekidno do smrti TESTAMENTI FACTIO PASSIVA sposobnost biti oporukom imenovan za nasljednika mora na nasljednikovoj strani postojati od asa pravljenja oporuke i delacije pa do prihvata (akvizicije nasljedstva) ni ona se ne podudara s pravnom sposobnosti; pripada rimskim graanima a nisu je imali: peregrini (sve do constitutio Antoniana); pripadnici prvog razreda, najbogatiji graani, ne mogu imenovati ene nasljednicama (po lex Voconia; ovo otpada u carsko doba prestankom cenza) intestabiles, heretici/apostate (po Justinijanu) personae incertae osobe o kojima ostavitelj nema odreenu predodbu (npr. tko prvi doe na njegov pogreb) u personae incertae spadaju i: postumi osobe koje se rode poslije oporuiteljeve smrti (oni kasnije mogu nasljeivati) prvi rimski kolektivi i zajednice (municipiji, drutva, korporacije) ovdje dolazi do estih iznimaka, posebno u kransko doba (u korist crkava, siromaha, samostana, piae causae) CAPACITAS incapaces imaju pasivnu testamentifakciju ali zbog nekih zabrana ne mogu stjecati nasljedstvo to su npr. neenje/caelebes (ne mogu stjecati nita) i oenjeni bez djece/orbi (mogu stjecati samo polovicu) njihovi upranjeni dijelovi su oasni (caduca) i pripadaju ili drugim sunasljednicima s djecom ili fisku

INDIGNITAS (NEDOSTOJNOST)
trei oblik nesposobnosti za oporuno stjecanje indignus ima i pasivnu testamentifakciju i capacitas, ali ne moe zadrati prihvaenu imovinu, ve mu se ona oduzima po fisku (npr. koji je ubio ostavitelja ili ga ograniavao kod oporuivanja)

3.3. SADRAJ OPORUKE I IMENOVANJE NASLJEDNIKA

imenovanje nasljednika (heredis institutio) je nuni, ali i dostatni sadraj svake rimske oporuke ono je caput et fundamentum totius testamenti jer valjanost i uinak svih daljnjih razredbi ovisi o valjanosti imenovanja mora se nalaziti na poetku oporuke i biti sveano odreeno imperativom (Lucius Titius mihi heres esto.) sve odredbe koje bi se nalazile ispred imenovanja nasljednika smatraju se nevaljanima ova stroga naela poinju poputati putem pravnikog tumaenja i pretorskog edikta oporuitelj moe imenovati i vie nasljednika: ako im ne odredi dijelove, smatra se da su postavljeni na jednake dijelove kvota koju neki sunasljednik ne stekne razmjerno prirasta ostalim sunasljednicima ako oporuitelj odreujui alikvotne dijelove prekorai itavu ostavinu, dijelovi se razmjerno smanjuju ako svim sunasljednicima odredi dijelove a ostavina ne bude iscrpljena, preostali dijelovi prirastaju postavljenim nasljednicima u razmjeru njihovih dijelova (a ne pripadaju intestatnim nasljednicima) 3.4. SUPSTITUCIJE

VULGARNA SUPSTITUCIJA imenovanje nasljednika-zamjenika ako prvoimenovani nasljednik ne postane nasljednikom to je zapravo imenovanje nasljednika pod suspenzivnim uvjetom ako prvoimenovani ne postane nasljednikom

PUPILARNA SUPSTITUCIJA - kad pater familias koji je u oporuci za nasljednika imenovao svog nedoraslog sina (descendenta in potestate) odredi istodobno tom nedoraslom sinu nasljednika ako sin umre prije doraslosti - svrha ove supstitucije je da imovine ne pripadne sinovim zakonskim nasljednicima - prvo se odnosi samo na sluaj da sin preivi oca ali umre prije doraslosti no postavlja se pitanje ima li pupilarni supstitut naslijediti oca i ako sin uope ne postane oev nasljednik (npr. jer je umro prije oca)
6

drugim rijeima: je li pupilarni supstitut ujedno i oev vulgarni supstitut? U glasovitoj nasljednoj parnici Sulinog doba, causa Curiana, centumvirsko sudite odreuje da se pupilarni supstitut ima smatrati i vulgarnim supstitutom oca.

KVAZIPUPILARNA SUPSTITUCIJA uvodi ju Justinijan ako pater familias svom duevno bolesnom descendentu imenuje nasljednika - takav descendent nee ni nakon doraslosti moi praviti oporuke dok god ne ozdravi

3.5. NITAVOST I OPOZIV PORUKE

oporuka je od poetka nitava (testamentum nullum) ako: oporuitelj nema aktivnu testamentifakciju nije odrana propisana forma ako su povrijeene bitne norme s obzirom na sadraj oporuke oporuka moe i naknadno postati nitava: u sluaju naknadnog gubitka aktivne testamentifakcije u sluaju da se naknadno rodi ili posinjenjem/manus-brakom nastane sui heres koji nije uzet u obzir u oporuci po civilnom pravu valjana oporuka moe biti naknadno oborena (pobijana) raznim civilnim i pretorskim sredstvima, primjerice u povodu querellae inofficiosi testamenti, ili zbog dolusa, metusa, bludnje, valjana oporuka nema praktinog uinka ako nitko od imenovanih nasljednika ne prihvati nasljedstvo ako oporuka nema uinka, dolazi do intestatnog nasljeivanja; rimska je oporuka opoziva: zato gubi valjanost ako je oporuitelj opozove (to moe uiniti sve do smrti) po civilnom pravu, oporuka se moe opozvati samo ako oporuitelj naini novu oporuku u jednakoj civilnoj formi uskoro se doputaju i drugi oblici opozivanja (npr. ako oporuitelj namjerno uniti pismenu oporuku)

3.6. -

KODICILI

kodicil je uz oporuku drugi oblik razredaba posljednje volje potjee iz obiaja gdje se uz oporuku sastavlja posebna isprava s odredbama koje ne ulaze u oporuku (ovdje se obino nareuju fideikomisi) kodicil je zapravo obino pismo upravljeno nasljedniku s molbom da izvri neke namjene u korist treih isprva ispunjenje kodicila ovisi o nasljednikovu potenju, no August poinje pravno tititi takva pisma kasnije se kodicili priznaju neovisno o postojanju oporuke, ako je kodicil upravljen na intestatnog nasljednika tako klasino pravo razlikuje codicili testamentarii i codicilii ab intestato (modificiraju zakonsko nasljeivanje) bitna razlika izmeu kodicila i oporuke je da kodicil ne moe sadravati imenovanje nasljednika za kodicile je potrebna aktivna testamentifakcija, ali ne i forma (druga razlika prema oporuci) kasnije je forma potrebna Justinijan trai 5 svjedoka, a nitavi kodicil konvalidira naknadnim stjecanjem aktivne testamentifakcije koja nije postojala u trenutku nasljeivanja oporuci se moe dodavati i kodicilarna klauzula: njome se oituje da oporuka vrijedi kao kodicil ako se zbog neega ne moe odrati kao oporuka (npr. jer nema forme); zbog praktine vanosti je toliko rairena da se ubrzo poinje podrazumijevati u oporuci

4. NUNO NASLJEIVANJE
4.1. POJAM NUNOG NASLJEDNOG PRAVA

ako postoji valjana oporuka, zakon ipak poziva na nasljedstvo osobe koje nisu nikako ili dovoljno uzete u obzir zakon im priznaje pravo na nasljedstvo zbog njihova bliskog rodbinskog odnosa s oporuiteljem oporuitelj je duan nekim najbliim roacima osigurati odreeni dio nasljedstva (legitima portio) u protivnom sluaju, oporune odredbe gube uinak koliko je potrebno za ostvarenje tog nunog dijela 4.2. FORMALNO NUNO NASLJEDNO PRAVO

civilno pravo najprije je izgradilo samo ustanovu formalnog nunog prava ogranienje oporune slobode sastoji se samo u tome da su sui heredes i postumi morali biti imenovani nasljednicima ili bi morali biti iznaslijeeni (exheredatio) oporuitelj ih ne moe samo mimoii i preutjeti (praeterire) filius familiae mora biti iznaslijeen poimenino, dok je za sve ostale (keri, unuke, ena in manu) dovoljno skupno iznasljeenje jednom reenicom inter ceteros ako se oporuitelj nije pridravao ovih propisa, oporuka bi bila nitava potpuno ili djelomino ovo civilno nuno nasljeivanje temelji se na naelu agnacije pretorskim pravom civilno formalno nuno nasljedno pravo proireno je na sve liberi u smislu prvog razreda pretorskih intestatnih nasljednika obuhvaa i descendente koji vie nisu sui heredes sada svi muki liberi moraju biti iznaslijeeni nominatim, a za enske osobe je dovoljna exheredatio inter ceteros
7

pretor ne proglaava oporuku nitavnom, nego mimoienim liberi daje bonorum possessio contra tabulas 4.3. MATERIJALNO NUNO NASLJEDNO PRAVO formalno nuno nasljedno pravo jo ne prua nunim nasljednicima sigurnost da e stvarno svoj dio i dobiti zato krajem republike u praksi centumvirskog sudita nastaje materijalno nuno nasljedno pravo ono postavlja princip da je oporuitelj duan najblie roake imenovati u oporuci nasljednicima na odreeni dio ukoliko nije imao opravdani razlog za iznasljeenje roaci koji su neopravdano mimoieni ili iznaslijeeni mogu traiti ponitenje oporuke, a u tu svrhu imaju i posebnu tubu (querella inofficiosi testamenti) NUNI NASLJEDNICI nuni nasljednici: descendenti i ascendenti, braa i sestre, polubraa i polusestre po ocu, consanguines (ovi samo ako je za nasljednika postavljena nedostojna osoba, persona turpis) pomou querellae inofficiosi testamenti, oporuku moe pobijati nuni nasljednik koji je ujedno najblii intestatni nasljednik ukoliko je iskljuen bez razloga tueni nasljednik moe se braniti navoenjem i dokazivanjem razloga iskljuenja u konanom razvoju, pravo na ovu tubu ima samo onaj nuni nasljednik kojemu nije ostavljena bar onoga to bi naslijedio ab intestato to je zakonski nuni dio (debita portio, legitima portio) ta etvrtina mora biti osloboena svih tereta, ali moe biti u bilo kojem obliku (npr. legatom, darovanjem mortis causa) navedena tuba ide protiv oporunih nasljednika, a dovodi do ponitenja poruke iure civili tuitelj sad moe traiti ne samo etvrtinu, nego sve to bi mu pripadalo kao intestatnom nasljedniku u carsko doba uvedene su i querella inofficiosae donationis i dotis njima nuni nasljednik moe pobijati darovanja i davanja miraza koja je ostavitelj izvrio za ivota kako bi smanjio nuni dio JUSTINIJANOVE REFORME odreuje da se querella inofficiosi testamenti koristi samo ako je nuni nasljednik potpuno iskljuen od nasljedstva ako mu je ostavljeno manje od nune etvrtine, ima actio ad supplendam legitimam na nadopunu do nunog dijela Novela 18 iz 536. godine povisuje nuni dio sada iznosi intestatnog dijela ako je taj intestatni dio manji od itave ostavine, odnosno 1/3 ako bi intestatni dio nunog nasljednika bio vei od ukupne ostavine

Novela 115 iz 542. godine spojena su naela formalnog i materijalnog nunog nasljednog prava nuni nasljednici moraju biti u oporuci imenovani nasljednicima, i mora im biti ostavljen odreeni dio nasljedstva (u bilo kojem obliku) reforme o iznasljeenju (exheredatio): moe se uiniti neformalno, no svi descendenti moraju biti iznaslijeeni nominatim exheredatio i lienje nunog dijela moe uslijediti samo na temelju taksativno odreenih razloga: o ako je nuni nasljednik radio ostavitelju o glavi o ako ga nije otkupio iz zarobljenitva o ako ga je sprijeio da saini oporuku o ako je spolno opio s ostaviteljevom enom ili konkubinom

razlog iznasljeivanja mora biti naveden u oporuci ako iznaslijeeni porekne opravdanost razloga, oporuni nasljednik ga mora dokazati jo uvijek postoji querella inofficiosi testamenti: o daje se dunom nasljedniku koji je bezrazlono iznaslijeen/mimoien/ostavljen bez dune kvote intestatnog dijela o u sluaju uspjeha, oporuna imenovanja nasljednika se reduciraju da bi nuni nasljednik dobio svoj itavi intestatni nasljedni dio, a ne samo debitam portionem

5. STJECANJE NASLJEDSTVA
5.1. PRIPAD I PRIHVAT NASLJEDSTVA

da bi dolo do nasljeivanja, potrebne su ove ope pretpostavke: a) smrt de-cuiusa b) sposobnost de-cuiusa imati nasljednika c) postojanje nasljednika i njegova sposobnost da bude nasljednikom pored ovih pretpostavki, za stjecanje nasljedstva trae se jo delatio i acquisitio delatio (pripad nasljedstva) pozivanje odreenog subjekta na nasljedstvo osnova delacije moe biti intestatni red, oporuka ili nuno nasljeivanje delacija dolazi do uinka asom ostaviteljeve smrti, pa pozvani nasljednik mora doivjeti taj as
8

no pozvani nasljednik ne stjee nasljedstvo i ne postaje nasljednikom ve asom delacije, nego mora deferirano nasljedstvo naelno i prihvatiti (acquisitio) pritom razlikujemo: heredes necessarii sui heredes stjeu nasljedstvo asom delecije, ne mogu odbiti prihvat nasljedstva heredes voluntarii (extranei) stjeu nasljedstvo tek ako oituju volju o prihvatu klasino pravo poznaje 3 naina prihvata nasljedstva: 1) cretio sveani usmeni formalistini prihvat, obvezna samo ako ju oporuitelj naloi, ima rok (uglavnom na 100 dana) 2) pro herede gestio neformalni prihvat, uinjen muke time to nasljednik poduzima ine iz kojih se posredno i nuno mora izvesti njegova volja da prihvati nasljedstvo; prihvat konkludentnim inima (npr. koritenje ostavine) 3) aditio nuda voluntate izriiti ali neformalni prihvat prihvat nasljedstva je bezuvjetan, nevezan uz rok i uvjet, a vrijedi i pravilo semel heres, semper heres na zahtjev interesiranih treih, pretor daje nasljedniku rok za razmiljanje spatium deliberandi o ako nasljednik u tom roku ne bi odgovorio, smatra se da ga odbija o po Justinijanu, smatra se da ga u tom sluaju prihvaa odbijanje nasljedstva (repudiatio) moe se uiniti u bilo kojem obliku ne moe se opozvati, samo mlai od 25 godina mogu dobiti povratu u prijanje stanje, a nasljedstvo odbiti moe samo onaj tko je ovlaten na prihvat 5.2. LEEA OSTAVINA

ako ne nasljeuju sui heredes i robovi, izmeu delacije i akvizicije moe protei odreeno vrijeme kroz to vrijeme ostavina lei (iacet) i zove se leea ostavina (hereditas iacens) u tom razdoblju ona se smatra imovinom bez gospodara, no zbog zatite budueg nasljednika nalazi se u posebnom poloaju ona se moe poveavati i smanjivati prirodnim i pravnim putem (plodovima, zakupninom, stjecanjima ostavinskih robova) postavlja se pitanje: tko je subjekt takvih prava i obveza leee ostavine? o rimski pravnici uglavnom gledaju na budueg nasljednika ili na ostavitelja o uzimaju da budui nasljednik sukcedira unatrag od asa smrti o Julijan i kasniji pravnici smatraju da ostavina u neku ruku predstavlja ostavitelja o u postklasino doba javlja se misao o ostavini kao posebnoj pravnoj osobi (protivno pojmu univerzalne sukcesije) 5.3. USUCAPIO PRO HEREDE

ustanova uzukapije moe se primijeniti i na nasljedstvo svaka osoba (mada nije pozvana na nasljedstvo) moe uzeti u posjed predmete koji pripadaju leeoj ostavini posjedovanjem kroz 1 godinu posjednik stjee itavu ostavinu i poloaj nasljednika, a pritom se ne trae ni iustus titulus ni bona fides (ako ostavina sadrava zemljita, svejedno je dovoljna 1 godina, jer ostavina spada u ceterae res) Gaj ovu ustanovu tumai tenjom da netko to prije postane nasljednik da bi se mogla vriti obiteljska sacra i da bi se mogli naplatiti ostavinski vjerovnici u klasino doba reducira se primjena uzukapije pro herede: uzukapijent posjedovanjem ostavinskih predmeta vie ne dobiva poloaj nasljednika sada uzukapijom stjee samo one predmete koje je posjedovao (jo se ne trae iusta causa ni bona fides) od Hadrijana, pravni nasljednik moe nasljednom tubom traiti ostavinske stvari na kojima je trei dovrio uzukapiju od Marka Aurelija, nepoteno zaposjedanje tue stvari smatra se zloinom (crimen expilatae hereditatis) tako se usucapio pro herede izjednaava s redovnom dosjelosti

5.4. TRANSMISIJA I AKRESCENCIJA

TRANSMISSIO DELATIONIS pravo pozvanog da prihvati nasljedstvo (delacijom) je osobno i neotuivo ne moe se ustupiti treemu, a ni na nasljednika pozvanoga (transmissio delationis) po civilnom pravu, transmissio delationis nije doputen ni ako pozvani umre prije nego to izvri prihvat nasljedstva
9

ako civilni zakonski nasljednik do smrti ne izvri prihvat, nasljedstvo postaje vakantno po pretorskom pravu, ovdje se bonorum possessio daje udaljenijim nasljednicima ako oporuni nasljednik do smrti ne prihvati nasljedstvo, a nema supstituta njegov dio prirasta ostalim oporunim nasljednicima (ako je on jedini oporuni nasljednik, pozivaju se intestatni nasljednici)

od opeg pravila zabrane transmisije poinju se javljati iznimke: ako nasljednik umre a da bez svoje krivnje nije prihvatio nasljedstvo, pretor doputa prihvat njegovim nasljednicima putem restitucije in integrum transmissio Theodosiana oporuni nasljednik koji umre prije izjave o prihvatu prenosi pravo stjecanja i prihvata na svoje descendente (odredba Teodozija II iz 450. godine) transmissio Iustiniana Justinijan doputa transmisiju svake delacije nasljedstva (intestatne i oporune) koje jo nije prihvaeno, ali samo ako je prvo pozvani umro u roku od 1 godine do delacije, odnosno unutar isproenog spatiuma liberandi; nasljednici mogu izvriti prihvat unutar preostalog roka IUS ACCRESCENDI dio otpalog nasljednika prirasta dijelovima ostalih sunasljednika ako je on otpao jer: do smrti nije prihvatio nasljedstvo, a pritom nije dolo do transmisije (npr. jer nije imao nasljednika) je odbio prihvatiti nasljedstvo (repudiatio) tako npr. ako od 2 oporuna nasljednika jedan umre prije prihvata, ne ostavivi svojih nasljednika, njegov dio prirasta drugom oporunom, a ne intestatnim nasljednicima (nemo pro parte testatus, pro parte intestatus decedere potest) ako otpadne koji intestatni nasljednik, njegov dio prirasta ostalim intestatnim nasljednicima (ius accrescendi) ako postoji vie sunasljednika: o svaki od njih je potencijalno pozvan na cijelo nasljedstvo postojanjem dvaju ili vie neogranienih prava na itavo nasljedstvo, njihova prava se suuju na idealne dijelove (ako su dvojica, svaki ima pravo na idealnu polovicu) o zato ako jedan od njih otpadne dolazi do akrescencije potencijalno neogranieno pravo se iri

6. UINCI STJECANJA NASLJEDSTVA

6.1. UNIVERZALNA SUKCESIJA

stjecanjem nasljedstva dolazi do univerzalne sukcesije nasljednik produuje ostaviteljevu osobnost i stupa u njegov pravni poloaj sa svim pravima i obvezama (iznimka su strogo osobne obveze i prava koja utrnjuju smru) ostavinska masa spaja se s nasljednikovom imovinom u jednu cjelinu (confusio bonorum) zato utrnjuju uzajamna prava i obveze izmeu ostavitelja i nasljednika (npr. trabine, stvarna prava na tuoj stvari) zato nasljednik neogranieno odgovara i za ostaviteljeve dugove, to moe biti tetno tetnost za ostaviteljeve vjerovnike: o moraju trpjeti da se i nasljednikovi vjerovnici s njima namiruju iz mase o zato im pretor daje beneficium separationis u roku od 5 godina mogu traiti razluenje ostavinske mase od nasljednikove imovine (separatio bonorum) o iz tako razluene ostavinske imovine namiruju se prvo ostaviteljevi vjerovnici, a tek onda nasljednikovi tetnost za nasljednika prezaduene imovine: o on neogranieno odgovara i svojom imovinom za dugove ostavitelja o pretor u korist svih nasljednika daje beneficium inventarii (dobrobit popisa) nasljednik moe ograniiti svoju odgovornost za ostaviteljeve dugove samo do granica naslijeene ostavine, ako bi u roku nainio popis (inventarium) o takav popis ostavinskih stvari mora zapoeti u roku od 30 dana poto je saznao za delaciju, a dovriti za 60 dana

10

6.2. ODNOSI MEU SUNASLJEDNICIMA I DUNOST KOLACIJE

ako vie nasljednika naslijedi isto nasljedstvo, meu njima nastaje suvlasnitvo (communio pro indiviso) svaki nasljednik slobodno raspolae idealnim dijelom, a moe i traiti razvrgnue suvlasnitva (actio familiae erciscundae) sunasljednici dijele i trabine i obveze (nomina ipso iure divisa sunt)

DUNOST KOLACIJE (COLLATIO BONORUM) - ako su sunasljednici ostaviteljevi descendenti, nastaje dunost kolacije - to je dunost da prije diobe unesu u nasljednu masu ono to su primili od ostavitelja jo za ivota (npr. darove, miraz) - takvi nasljednici bi imali povoljniji poloaj od onih koji nisu nita primili za ivota, pa kolacija slui izjednaavanju - pretor prvo poinje obvezivati na kolaciju emancipirane sinove: one koji nasljeuju s ostalim sui heredes (braom koja su ostala pod vlau ostavitelja) bez kolacije, emancipirani sin bi bio u povoljnijem poloaju jer je poslije emancipacije stjecao za sebe, a njegova braa samo za oca kasnije se uvodi i dunost kolacije miraza to ga primi ki (collatio dotis)

razvojem imovinske samostalnosti sve djece alieni iuris, nastaje opa descendentska kolacija: o sad svaki descendent mora u korist svih ostalih descendenata-sunasljednika konferirati navedena primanja o od Justinijana, to se odnosi i na oporuno nasljeivanje descendenata o kolacija se sad vri uraunavanjem u nasljedni dio onoga to je descendent primio na ime: miraza, donacije propter nuptias kupljenog inovnikog mjesta kojim se opskrbljuje muki descendent (militia) 6.3. TUBE ZA ZATITU NASLJEDNIKOVIH PRAVA

kako je nasljednik univerzalni sukcesor ostavitelja, legitimiran je na sve tube za zatitu prava koje je imao i ostavitelj to su singularne (specijalne) nasljednikove tube takve koje su za ivota pripadale i ostavitelju HEREDITAS PETITIO posebna tuba koja se temelji na svojstvu nasljednika ovu tubu ima civilni nasljednik koji nije u posjedu ostavine protiv treeg koji osporava tuitelju svojstvo nasljednika (dri ostavinu ili pojedine predmete ostavine i nee ih vratiti, odnosno ne eli ispuniti neku obvezu) od Justinijana, tuba se moe podii i protiv fiktivnog posjednika (qui dolo desiit possidere, qui liti se obtulit) tuitelj mora dokazati samo svoje nasljedno pravo ako se tueni ne eli upustiti u parnicu, pretor tuitelju daje interdictum quam hereditatem kojim se nalae tuenom da odmah izrui ostavinu INTERDICTUM QUORUM BONORUM nasljednik po pretorskom pravu (bonorum possessor) ne moe se sluiti hereditas peticijom umjesto nje, pretor mu daje interdictum quorum bonorum za stjecanje posjeda na ostavinskim stvarima stapanjem civilnog i pretorskog nasljeivanja dobiva i hereditas petitio kao actio utilis

7. ZAPISI (LEGATI, FIDEIKOMISI) I DAROVANJE ZA SLUAJ SMRTI

7.1. LEGATI

legat je zapis civilnog prava koji se nareuje nasljedniku sveanim i odreenim zapovjednim rijeima legat se mogao odrediti samo u oporuci, a od carskog doba i u kodicilu potvrenom u oporuci sadri imovinske namjene u korist treeg (legatar ili honorat) na teret nasljedstva, odnosno nasljednika (onerat) ovisan je o valjanosti oporuke i imenovanja nasljednika zato se legatom ne mogu opteretiti intestatni nasljednici predmet legata: stvarna prava, trabine, otpust duga (legatum liberationis), izbor izmeu vie oporuiteljevih stvari (legatum optionis), odreeni idealni dio nasljedstva (legatum partitionis), manumisija roba, VRSTE civilno pravo razlikuje 4 vrste legata: 1) legatum per vindicationem ima uinak prijenosa vlasnitva na legatara; obiajna forma je do, lego 2) legatum per damnationem nastaje obvezni odnos nasljednika (dunik) i legatara (vjerovnik); legatar moe od nasljednika traiti ispunjenje legata osobnom tubom actio ex testamento; forma je heres damnas esto dare 3) legatum sinendi modo nastaje obvezni odnos, nasljednik mora trpjeti i dopustiti legataru da uzme legirani objekt, koji moe pripadati ostavitelju ili nasljedniku; oblik je heres meus damnas esto sinere 4) legatum per praeceptionem po Sabinovcima, nareuje se u korist jednog od sunasljednika koji uzima stvar prije diobe nasljedstva, a dioba se zatim vri na ostatku; Prokulovci ga daju i honoratu koji nije sunasljednik od klasinog doba, vanost imaju legatum per vindicationem (stvarnopravni uinak) i per damnationem (obligatorni)
11

poinje poputati strogi formalizam, to ureuje senatus consultum Neronianum iz 1. stoljea: o legat koji ne odgovara pretpostavkama odreene forme, ali sadrajno odgovara nekoj drugoj vrsti legata, ima se smatrati kao da je sainjen u toj drugoj formi o tako se svi pogreni legati odravaju na snazi kao legatum per damnationem, koji ima najiru primjenu od Justinijana postoji jedan tip legata koji proizvodi realne ili obligatorne uinke STJECANJE I OGRANIENJA za stjecanje legata odluna su 2 momenta: dies cedens pada u as ostaviteljeve smrti (delacije), kasnije u doba otvaranja oporuke; tim asom legatar stjee pravo na stjecanje legata, koje prelazi i na njegove nasljednike dies veniens pada u as prihvata nasljedstva, odnosno nastupa poetnog roka; sada legatar moe vriti sva prava iz steenog legata (kod legata pod suspenzivnim uvjetom, i dies cedens nastupa tek ispunjenjem uvjeta) oporuitelj moe legatima iscrpiti veinu imovine tako se poputanjem morala krajem republike dogaalo da pater familias legatima raspodijeli veinu imovine stranim osobama na tetu svojih najbliih obiteljskih nasljednika oporuni nasljednik morao je sam snositi odgovornost za ostavinske dugove ako bi iz obzirnosti prihvatio takvu ostavinu zato je odbio tu ostavinu, ime u opasnost dolaze svi legati, a na nasljedstvo se pozivaju intestatni nasljednici zato je zakonima donesen niz ogranienja s obzirom na legate: lex Furia testamentaria(2. st. pr.Kr. ) nitko legatom ne smije primiti vie od 1000 asa, osim kognata do 6. stepena lex Voconia (169. pr.Kr.) nijedan legatar ne smije primiti vie nego to bi dobio nasljednik, no ove mjere mogu se zaobii tako da oporuitelj brojnim manjim legatima iscrpi itavu imovinu lex Falcidia (40. pr. Kr.) nasljedniku u svakom sluaju mora ostati bar ostavine (odnosno dijela, ako je vie sunasljednika) neoptereene zapisima (quarta falcidia); ako legati premae ostavine, oni bi se razmjerno smanjivali do potrebne zakonske mjere 7.2. FIDEIKOMISI

neformalna molba/preporuka ostavitelja legataru/nasljedniku (fiduciarius) da izvri neku imovinsku namjenu za treeg (fideicommissarius) njeno ispunjenje zavisi o potenju, a pravno je zatieno tek od Augusta sada se fideikomisi koriste ee od legata jer nisu ogranieni strogim formama moe biti naloen bilo kakvim neformalnim rijeima i u oporuci i u kodicilu, a njime se moe opteretiti i svaki koji primi neto iz ostavine senatus consultum Pegasianum u 1. stoljeu protee quartam falcidiam i u korist nasljednika fideikomisa Justinijan i formalno ukida razlike izmeu legata i fideikomisa: o stvoren je jedinstveni tip zapisa s pretenim karakteristikama fideikomisa o iz svakog zapisa nastaje protiv nasljednika obvezni zahtjev (actio in personam) ako je zapisom ostavljena stvar koja je u asu delacije bila u ostaviteljevom vlasnitvu, za zapisovnika nastaje stvarnopravni zahtjev (actio in rem)

UNIVERZALNI FIDEIKOMIS ovdje ostavitelj nalae nasljedniku (fiducijaru) da cijelo nasljedstvo ili njegov dio izrui treoj osobi (fideikomisaru) - po civilnom pravu, fiducijar ostaje nasljednik, ali pojedine ostavinske predmete i prava, ako je to mogue, mora prenijeti na fideikomisara (dolazi do singularne sukcesije na fideikomisara)

za ostavinske dugove i dalje odgovara fiducijar kao civilni nasljednik to stanje bilo je nepovoljno za fiducijara, pa se donose mjere kojima se odgovornost nasljednika prenosi na fideikomisara sa senatus consultum Pegasianum fiducijaru je priznato pravo da zadri istu etvrtinu ostavine (quarta pegasiana)

FIDEIKOMISARNA SUPSTITUCIJA (SUPSTITUTIO FIDEICOMMISSARIA)

osim vulgarne supstitucije, moe biti imenovan daljnji fideikomisar prvom fideikomisaru koji stekne fideikomis on pripada prvom fideikomisaru koji ga nakon proteka vremena/ispunjenja uvjeta predaje drugoimenovanom fidikomisaru to se u pravilu dogaa nakon smrti prvog fideikomisara OBITELJSKI FIDEIKOMIS osniva se pomou fideikomisarne supstitucije ostavitelj odreuje nasljedniku da za sluaj smrti cijelu ostavinu ili njen dio ostavi odreenom lanu obitelji kao fideikomisaru, a ovaj opet daljem lanu obitelji, ni prvi fiducijar ni kasniji stenici ne smiju otuiti takvu imovinu i time osujetiti pravo obiteljskih fideikomisara tako se uva imovina u obitelji i sprjeava se osiromaenje porodica, posebno u krugovima imune vladajue klase 7.3. DAROVANJE ZA SLUAJ SMRTI

ovdje uinak (perfektnost) darovanja nastupa samo ako obdareni preivi darovatelja najei sluaj je da darovatelj ini darovanje s obzirom na neku moguu smrtnu opasnost (npr. rat, prekomorski put) za donaciju mortis causa postoje dva tehnika sredstva:
12

1) darovanje odmah ima puni uinak ako otpadne smrtna opasnost, darovatelj moe vlasnitvo traiti natrag 2)
obveznom tubom, kondikcijom (kod Justinijana condictio causa dana causa non secuta) darovanje je uinjeno pod suspenzivnim uvjetom ako obdareni preivi darovatelja postaje perfektno tek asom smrti darovatelja (vlasnitvo ne prelazi odmah na daroprimca, pa se povratak moe traiti reivindikacijom)

kako je darovanje za sluaj smrti postalo opozivom namjenom mortis causa, izjednaava se s legatima tako su na donaciju protegnuti lex Falcidia i razlozi incapacitasa iz Augustovih kaduknih zakona od Justinijana, donacija je gotovo potpuno jednaka legatima slobodno je opoziva, povratak se moe traiti kondikcijama, ali i reivindikacijom, a za donaciju se trai oblik kodicila s 5 svjedoka

1. UVOD OPA OBILJEJA RIMSKOG GRAANSKOG POSTUPKA SAMOPOMO najprimitivniji oblik ostvarivanja prava bila je samopomo ostvarivanje prava vlastitim snagama - stvaranjem klasnog drutva i drave, samopomo postaje nepovoljna za brojano i fiziki inferiornu vladajuu klasu - zato drava vrlo rano preuzima u svoje ruke pravosudnu funkciju, pa propisuje predvieni parbeni postupak za pruanje pravne zatite graanima tako je samopomo zabranjena, no pritom postoje 2 iznimke: samoobrana nuna obrana od protupravnog napada ofenzivno ostvarivanje prava npr. ako dunik eli bijegom izbjei vjerovniku osim ovih iznimaka, samopomo se od principata kanjava kao nasilje (vis) odreuje se i da ovlatenik gubi svoje pravo ako ga pokua silom ostvariti (Decretum divi Marci iz 2. stoljea) IUDICIUM PRIVATUM u kasnije carsko doba, rimska drava organizira sudstvo slino dananjem, gdje dravni suci vode postupak i izriu presudu, te ju ovruju rimski klasini formularni proces (i legisakcioni) bio je, naprotiv, iudicium privatum in iure stranke uz sudjelovanje magistrata utvruju injenino stanje svoga spora, sporazumijevaju se o onome to je sporno tada biraju suca-obranika koji e u drugom dijelu spora presuditi o tako formuliranim spornim tokama ta djelatnost kulminira aktom litiskontestacije, jer su utvrivanju spora pred magistratom prizivani svjedoci (testes estote) in iudicio (apud iudicem) zapoinje poslije litiskontestacije, ali na drugom mjestu i pred drugom osobom izabranim sucem graaninom (iudex privatus) koji sada ispituje istinitost tvrdnji iznesenih u litiskontestacijji, provodi dokaze i izrie presudu presudu donosi po strankama izabrani sudac, ali dravni jurisdikcioni magistrat (pretor) priputa i odobrava taj izbor, dajui izabranom sucu nalog i uputu da presudi presuda takvog suca ima snagu dravne presude zbog autorizacije magistrata neto kasnije javlja se extraordinaria cognitio carski slubenik sam provodi parnicu i izrie presudu iudicium privatum bio je redovni proces do kraja 3. stoljea, a dijeli se na dva razdoblja: 1) legisakcioni postupak stranke se slue sveanim usmenim formulama (do sredine 2. stoljea prije Krista) 2) formularni postupak stranke se slue formulom, preciznim pismenim sastavkom (do 3. stoljea) obje vrste postupka dijele se na in iure/in iudicio, mora doi do akta litiskontestacije i legisakcije i formule slue kao uputa i program za suca koji u drugom dijelu postupka provodi dokaze i izrie presudu rimski civilni proces vrijedi samo meu graanima o procesu meu peregrinima i graanima i peregrinima odluuje imperij rimskih magistrata, pa se na temelju toga razlikuju: o iudicium legitimum odvija se u Rimu meu graanima, sudi pojedinac koji je rimski graanin; magistrat je ovdje zakonom obvezan da izricanje presude prepusti izabranom sucu o iudicium imperio continens nedostaje jedna od gornjih pretpostavki; ovdje magistrat nije vezan zakonom DJELATNOST JURISDIKCIONIH MAGISTRATA (IURISDICTIO) jurisdikcioni magistrati u Rimu bili su praetor urbanus i praetor peregrinus, a postoje i kurulski edili (za trnu sudbenost) niu jurisdikciju u municipijima vre municipalni magistrati, a u provincijama namjesnici provincija nakon postupka in iure, presudu izrie izabrani sudac pojedinac, unus iudex o stranke ga po pravilu biraju s posebnih sudakih listina o u listine su dugo vremena bili upisani samo lanovi vladajue klase (senatori, kasnije i vitezovi) pored suca, sudaku funkciju vre i: a) arbiter ima veu slobodu rasuivanja od iudexa, moe suditi sam ili zajedno s drugim arbitrima b) rekuperatori (3 ili 5) neko su sudili u sporovima sa strancima, pa je postupak bio manje formalan i bri
13

postoje i dva stalna zborna sudita: o decemvirsko sudite o centumvirsko sudite (u nekim sporovima po sporazumu stranaka moe suditi umjesto suca pojedinca) postupak in iure moe se provoditi samo na dies fasti, te dane odravanja narodnih skuptina ako se one tad ne bi odrale prema odredbi Zakonika 12 ploa, postupak mora zavriti zalaskom sunca

2. LEGISAKCIONI POSTUPAK
2.1. OPENITA OBILJEJA

legisakcioni postupak opisan je u etvrtoj knjizi Gajevih Institucija, a praznine su nadopunjene antinopulskim fragmentima legisakcije sveane, do svake rijei predviene formule koje stranke u postupku in iure moraju naizust izgovoriti i popratiti eventualnim gestama kako bi osnovale proces, odnosno izvrile litiskontestaciju temeljne znaajke legisakcionog postupka su: zakonski temelj postupka i njegov strogi formalizam Gaj razlikuje 5 vrsta legisakcionog postupka koje dijeli na 2 skupine: deklaratorne za rjeavanje spora presudom (sacramento, per iudicis arbitrive postulationem, per condictionem) egzekutorne slue ovrsi (per manus iniectionem, per pignoris capionem) u postupku in iure moraju biti prisutne obje strane i vriti procesna djelanja (agere) magistrat bi uglavnom kontrolirao zakonitost njihova postupanja (ovdje nema oglunog postupka, ni zastupanja po drugome)

TIJEK POSTUPKA pozivanje tuenog pred sud (in ius vocatio) preputeno je tuitelju; opisano na prvoj ploi Zakonika 12 ploa: o tuenik mora tuitelja na poziv slijediti (Si in ius vocat, ito), inae ga tuitelj uz svjedoka moe dovesti silom o tueni moe izbjei neposredni odlazak pred magistrata ako tuitelju da sigurnog jamca (vindex) da e odreenog dana doi na sud; ako se rasprava mora odgoditi, tueni mora dati jamstvo (vadimonium) da e doi na nastavak - ova stroga in ius vokacija s vremenom otpada, a vadimonium slui i za prvo pozivanje pred sud - pozivanje pred sud opisano u Zakoniku ima izrazito klasni karakter teko je zamislivo da bi neki siromani plebejac uspio tako pred magistrata dovesti bogatog patricija, te da bi uspio nai podesnog vindexa koji e jamiti za njega - daljnji postupak: ako tueni pred magistratom odmah prizna zahtjev (confessio in iure) ili se nepropisno brani (indefensio), magistrat bi odmah tuitelju dosudio ono to trai (addictio) ako ipak doe do litiskontestacije i izbora suca, stranke se treeg dana moraju sastati pred sucem ako stranka ne doe do podneva, sudi se u korist druge stranke (dolazi do ogluhe u postupku pred sucem)

postupak apud iudicem je neformalan stranke ukratko izlau predmet spora u prisutnosti svjedoka litiskontestacije, a zatim bi advokati opirno izlagali i iznosili argumente te bi se izvodili dokazi (najee svjedocima) sudac nije vezan dokaznim pravilima, nego vrijedi naelo slobodne ocjene dokaza (do birokratizacije u carsko doba) na kraju sudac izrie presudu (sententiam dicere) koju tuitelj moe prinudno ovriti legisakcijom per manus iniectionem 2.2. POJEDINE LEGISAKCIJE

LEGIS ACTIO SACRAMENTO jedna od najstarijih legisakcija, prema objektu spora dijeli se na: legis actio sacramento in rem slui za zatitu vlasnitva i drugih apsolutnih prava legis actio sacramento in personam slui za ostvarivanje obligatornih zahtjeva LEGIS ACTIO SACRAMENTO IN REM tijek postupka in iure: 1. stranke pred magistrata in iure donose sporni predmet (ako je to nemogue, donose simboliki dio) 2. tuitelj uzima stvar te izgovara npr. rijei vindikacije (kod vlasnike parnice) te ju dodiruje tapom (festuca)
14

3. tueni izgovara potpuno iste rijei kao svoju kontravindikaciju i ini iste geste 4. magistrat nalae obojici da puste sporni predmet (mittite ambo hominem) 5. stranke se propisanim rijeima pozivaju na sacramentum okladna svota koju poraena stranka mora platiti dravi, a 6. 7. plate osigurava jamcima; iznosi 50 ili 500 asa, ovisno o tome vrijedi li sporni predmet manje ili vie od 1000 asa) magistrat daje privremeni posjed jednoj od stranaka ta stranka mora dati jamce (praedes litis et vindiciarum) drugoj stranci da e joj u sluaju gubitka parnice izruiti predmet s plodovima akt litiskontestacije zavrava izborom i imenovanjem suca (nakon 30 dana, po lex Pinaria)

u drugom dijelu postupka, sudac bi proveo dokaze te izrekao presudu o tome koja stranka gubi sacramentum u korist drave dakle, presudom o sakramentu on indirektno rjeava pitanje spornog prava o kojem se radilo LEGIS ACTIO SACRAMENTO IN PERSONAM nije sauvana u veronskom rukopisu Gajevih Institucija, no postupak je slian legisakciji sacramento in rem ovdje su tvrdnje i dijalozi stranaka jednostavniji vjerovnik bi kao tuitelj postavio svoju tvrdnju o trabini, a tueni ne bi govorio kontravindikaciju, nego bi porekao dug (non oportere) zatim odmah dolazi do pozivanja na sacramentum i do imenovanja suca on u drugom dijelu postupka odluuje o sacramentum-u i time indirektno o opstojnosti duga

LEGIS ACTIO PER IUDICIS ARBITRIVE POSTULATIONEM opisana u antinopulskim fragmentima, a ve od Zakonika 12 ploa koristi se za: o tube iz stipulacije (actio ex stipulatu) o tube o diobi nasljedstva (actio familiae erciscundae) o tube o diobi zajednike stvari (actio communi dividundo/finium regundorum) tuitelj bi ustvrdio svoju trabinu iz sponzije i pitao tuenoga da li je priznaje ili osporava ako tuenik ospori dug, ne dolazi do pozivanja na sacramentum, nego tuitelj trai magistrata da odmah imenuje suca (arbitra) u starom pravu, arbitri su imali slobodniju rasudbu te su se imenovali u diobnim parnicama tuitelj kod ove legisakcije mora navesti pravni razlog dugovanja, a sudac se imenuje odmah LEGIS ACTIO PER CONDICTIONEM ova legisakcija uvedena je za dugove: a) odreene svote novaca, certa pecunia (po lex Silia, 250. prije Krista) b) drugih odreenih stvari, certa res (po lex Calpurnia, 200. prije Krista) dakle, ona slui realizaciji obveza na certum, ne navodei pritom pravni razlog dugovanja zato se kasnije nazivom kondikcije obuhvaaju apstraktne akcije na certum ni ovdje nema sakramenta, ali stranke mogu meusobno stipulirati treinu sporne svote (sponsio et restipulatio tertiae partis) u korist stranke koja pobijedi u parnici po Gajevu opisu, tuitelj in iure pred magistratom ustvruje svoju trabinu i pita tuenoga da li ju priznaje ili porie ako tueni porekne, tuitelj bi ga pozvao (condicere) da doe 30. dana pred magistrata zbog izbora suca

LEGIS ACTIO PER MANUS INIECTIONEM - slui osobnoj ovrsi protiv dunikove osobe - do nje dolazi ako dunik ne bi unutar 30 dana platio neku dosuenu novanu trabinu: vjerovnik ga dovodi pred magistrata i prima ga za ruku (manus iniectio) zatim u odreenoj formi ustvruje opstojnost svoje ovrive trabine dunik mora nai vindexa koji e za njega platiti ili osporiti trabinu vjerovnika

ako dunik ne nae vindexa, magistrat dosuuje dunika vjerovniku u dugovinski zatvor: o vjerovnik ga moe drati vezanog/okovanog 60 dana, dajui mu po potrebi funtu brana dnevno o kroz to vrijeme mora izvesti dunika kroz 3 uzastopna sajmena dana na komicij pred pretora o tamo mora javno oglasiti svotu duga, ne bi li netko za njega platio traenu svotu o poslije 60 dana moe ga ubiti ili prodati u ropstvo (kasnije ublaeno, pa dunik moe radom platiti dug) uz ovu manus iniectio iudicati, kasnije su uvedene: manus iniectio pro iudicato za obveze koje ne treba utvrditi osudom, nego se moe izravno pristupiti ovrsi manus iniectio pura za odmah ovrive trabine kod kojih je duniku doputeno branjenje bez vindexa LEGIS ACTIO PER PIGNORIS CAPIONEM
15

slui imovinskoj ovrsi vjerovnik bi sam zaplijenio duniku pojedine stvari da ga prisili na plate duga to se dogaa izvan suda uz izgovaranje sveanih rijei (najee za javnopravno-porezne i sakralne trabine) POSTUPAK PER SPONSIONEM poinje nadomjetati komplicirane dijaloge i rizik gubitka velikog sacramentuma: o budui tuenik u vlasnikoj parnici obeao bi tuitelju platiti malenu svotu ako tuitelj dokae svoje vlasnitvo o tuitelj bi tu obeanu svotu (obvezni zahtjev) utuio nekom deklaratornom legisakcijom o za uspjeh u parnici morao je dokazati vlasnitvo, a tueni bi se jamcima obvezao da e mu tada izruiti stvar tako se izbjegava visoki sacramentum jer se radi o maloj trabini, a tueni vie ne moe postavljati kontravindikaciju i dokazivati svoje vlasnitvo ogranien je samo na poricanje tuiteljevih vlasnikih tvrdnja

3. FORMULARNI POSTUPAK
3.1. OPENITA OBILJEJA POSTUPKA I FORMULE formularni postupak zamjenjuje ukoeni formalistiki legisakcioni postupak sada stranke pred magistratom u nevezanom obliku iznose tvrdnje i protutvrdnje te izabiru suca, a bitne toke spora pismeno se fiksiraju u formuli u drugom dijelu, izabrani sudac provodi dokaze i izrie presudu prema uputi sadranoj u formuli formularni postupak vjerojatno potjee od parnica s peregrinima, dakle iz neformalnih poslova iuris gentium za njih je uveden ovaj praktiniji nain postupka, koji se uskoro primjenjuje i za sporove meu graanima isprva je on bio bez oslona na zakon temeljem pretorova imperija, to se mijenja: priznat je zakonitim postupkom za rimske graane, uz legisakcioni postupak (lex Aebutia, 120. 150. prije Krista) zatim je legisakcioni postupak ukinut (Augustova lex Iulia iudiciorum privatorum) prema obrascima za pojedine akcije, stranke bi u svakom sporu s pravnicima gradile formulu uz odobrenje magistrata tako se iri uloga magistrata sada mogu odobravati nove formule, te davati ili uskraivati pravnu zatitu neke formule slue samo realizaciji pretorskog edikta i prava (actiones honorariae) FORMULA primjer: Ticije neka bude sudac. Ako se utvrdi da je Numerije Negidije duan dati Aulu Ageriju 10 tisua sesteraca, sudac neka Numerija Negidija osudi na plate 10 000 sesteraca prema Aulu Ageriju. Ako se to ne utvrdi, neka ga oslobodi.: o ovo je primjer akcije certae creditae pecuniae, formula sadri alegorina imena tuitelja i tuenoga o stranke u konkretnoj parnici stavljaju prava imena suca i stranaka, te konkretnu svotu o ovdje se radi o pitanju da li je tueni iz nekog odnosa duan tuitelju navedenu svotu, te mora li biti osuen o navedeni primjer akcije certae creditae pecuniae je apstraktan, ne navodi se iz kojeg odnosa nastaje obveza o tuitelj pred sucem mora dokazati injenino stanje na kojem se temelji obveza plaanja za dunika ova formula ima dva dijela: a) intenciju sadri formulaciju tuiteljevog zahtjeva, tj. sporno pitanje (o odgovoru zavisi sueva presuda) b) kondemnaciju nalae sucu da osudi tuenog ako se dokae opstojnost obveze plaanja formula uvijek sadrava za suca uvjetni kondemnacioni nalog ako je intencija opstojna, mora osuditi tuenoga redoviti sastavni dijelovi formule su intentio, demonstratio, adiudicatio i condemnatio pritom nema svaka formula sve ove dijelove, a na poetku formule stoji i imenovanje suca (npr. Titius iudex esto) INTENTIO
16

temeljni dio formule, sadrava tuiteljev zahtjev (Gaj: intentio est ea pars formulae, qua actor desiderium suum concludit) intencija moe biti: certa (odreena) ako je tuiteljev zahtjev tono odreen (npr. na 10 000 sesteraca) incerta tuitelj neodreeno trai sve to mu se duguje, a sudac naknadno odluuje o koliini intencija je uvjet kondemnacionog naloga, no ima i formula samo s intencijom, gdje sudac mora samo odgovoriti na postavljeno pitanje (npr. da li je netko osloboenik ili ingenuus), a ne mora osuditi tuenog na neku inidbu to su prejudicijalne tube (tube na utvrenje), jer od njih moe zavisiti neki daljnji tuiteljev zahtjev DEMONSTRATIO ima svrhu da kod obveznih tuba s intentio incerta sucu poblie oznai pravni odnos (causa) iz kojeg je nastao zahtjev tuitelja (npr. kupoprodajni ugovor, depozitni ugovor) ADIUDICATIO postoji samo kod diobnih akcija ovlauje suca da dijelove zajednike stvari dosudi u samovlasnitvo meu suvlasnike ili sunasljednike prema njihovim idealnim dijelovima time da jedni druge odtete za eventualne razlike CONDEMNATIO sadrava nalog sucu da osudi tuenog ako se dokae istinitost intencije, a u protivnom da ga oslobodi Gaj: ea pars formulae, qua iudici condemnandi absolvendive potestas permititur kondemnacija je uvijek ila na novanu svotu: o ako intencija ve ide na novanu svotu, u formuli je ta ista svota oznaena i kao kondemnaciona o ako je intencija incerta ili ide na prodaju stvari, tada je i kondemnacija incerta ovdje sudac mora u novcu ocijeniti vrijednost stvari, odnosno tuiteljev interes (quanti ea res est tantam pecuniam condemnato) kod sueve ocjene moe sucu biti postavljena i najvia granica (npr. do vrijednosti pekulija) kod nekih akcija tueni ima beneficium competentiae moe biti osuen samo na onoliku svotu koju moe ispuniti bez tete po svoje uzdravanje i opstanak pravilo da presuda uvijek glasi na novac povoljnije je za imunije graane tko ima novaca moe zadrati tuu stvar i dati se tuiti jer e ionako biti osuen samo na plaanje novane protuvrijednosti stvari zato se u formuli moe uvrstiti arbitrarna klauzula: o sudac moe prije osude pozvati tuenog da udovolji zahtjevu tuitelja (neque ea res arbitrio iudicis restituetur) o no on tuenoga ne moe prisiliti da to uini, nego ga opet moe osuditi samo na novac o u takvom sluaju bi tuitelj pod zakletvom odredio visinu svog novanog interesa (iusiurandum in litem)

EXCEPTIO najvaniji izvanredni dio formule uvrtava se na zahtjev tuenoga te slui njegovoj obrani ako tueni porekne istinitost intencije, ne treba mu uvrtavanje posebne ekscepcije ako intencija nije opstojna, sudac e osloboditi tuenog prema alternativnom kondemnacionom nalogu (si non paret absolvito), pa obrana djeluje ipso iure no postoje pravne injenice koje mogu iskljuiti osudu protiv tuenoga makar je intencija istinita te makar je tueni i ne osporava takve injenice tueni mora dati uvrstiti u ekscepciju: formula glasi: ako je istinito A (intentio), osim ako nije istinito i B (exceptio), neka sudac osudi (condemnatio) npr. tueni priznaje da je primio zajam i da ga nije vratio intencija akcije certae creditae pecuniae je opravdana no tueni se brani time da mu je tueni paktom de non petendo (bez uinka po civilnom pravu) otpustio dug takav prigovor mora se izrijekom uvrstiti u formulu kao exceptio, jer se sudac inae ne bi mogao na njega obazirati ovdje tuenikova obrana djeluje ope exceptionis u tom sluaju sudac mora ispitati istinitost intencije i ekscepcije, a tuenoga moe osuditi samo ako je intencija istinita, a ekscepcija neistinita ovako pretor, dozvolivi davanje pojedine ekscepcije, daje pravnu zatitu nekim neformalnim paktima, a ekscepcijom doli daje zatitu protiv prijevarnog postupanja protivne stranke; meu brojnim ekscepcijama vane su: exceptiones peremptoriae trajno tite tuenoga exceptiones dilatoriae tite tuenog samo neko vrijeme (npr. exceptio pacti de non petendo ad tempus) tuitelj moe tuenikovoj ekscepciji suprotstaviti svoj protuprigovor replicatio (tako npr. tuenikovoj ekscepciji pacti de non petendo tuitelj moe suprotstaviti replikaciju doli, tvrdei da je taj pakt sklopljen pod utjecajem prijevare) tuiteljevoj replikaciji tueni opet moe suprotstaviti svoju duplikaciju FORMULE PRETORSKIH AKCIJA TUBE S FIKCIJAMA (ACTIONES FICTICIAE)

17

pretor ih gradi po uzoru na civilne formule, no ako nedostaje neka bitna pretpostavka za civilnu tubu, pretor u formulu uvrtava fikciju prema kojoj sudac treba suditi kao da dotina pretpostavka postoji poznati primjer je actio Publiciana fingira se protek uzukapije kako bi tuitelj imao poloaj civilnog vlasnika ako se radi o peregrinima, postoji fikcija kao da se radi o rimskim graanima (si civis Romanus esset) FORMULE S PREMJETAJEM SUBJEKATA takoer graene kao civilne formule, ali se u kondemnaciji kao tuitelj/tuenik navodi druga osoba, a ne ona iz intencije esto se koriste kod zastupanja pred sudom, kod cesije i kod adjekticijskih akcija ACTIONES IN FACTUM udaljuju se od civilnih uzora ovdje se ne radi o pozivanju na neko pravo (kao kod civilnih in ius conceptae formula) sada se u formuli opisuje injenino stanje kako ga je navodio tuitelj po civilnom pravu iz toga ne proizlazi nikakvo pravo tuitelja, no pretor na opis nadovezuje kondemnacioni nalog (uputu sucu da osudi tuenog ako tuitelj dokae stanje) akcijama in factum pretor prua pravnu zatitu za odnose koji dotad nisu imali zatite po civilnom pravu uskoro te odnose priznaje i civilno pravo, pa se pored akcije in factum (kao stanje) za neke od njih poinje davati i formula in ius tako su za depositum i commodatum u pretorskom ediktu usporedno proponirane formule in factum i in ius 3.2. PODJELA FORMULA I AKCIJA

ACTIONES IN REM IN PERSONAM POJAM I POVIJESNI RAZVOJ OBVEZA ACTIONES STRICTI IURIS BONAE FIDEI POGODBE STRICTI IURIS I BONAE FIDEI ACTIONES REI PERSECUTORIAE POENALES MIXTAE OBVEZE IZ DELIKTA ACTIONES DIRECTAE UTILES
ako pretor neku poznatu akciju (actio directa) proiri analogno i na druge sluajeve, ona postaje actio utilis tako se npr. pretorska utilis actio legis Aquiliae daje ako nedostaju pretpostavke za civilnu akciju po lex Aquilia (jer nije postojao neposredni tjelesni kauzalni neksus damnum corpore corpori datum)

ACTIONES PRIVATAE POPULARES actiones privatae slue zatiti privatnih interesa, no ako je povrijeen javni interes esto se daje actio popularis, koju moe podii svaki graanin te zahtijevati plate kazne

ACTIONES PERPETUAE TEMPORALES civilne akcije su vremenski neograniene (perpetuae), a samo iznimno imaju rok (npr. querella inofficiosi testamenti) pretorske akcije su uglavnom ograniene (temporales), najee na rok od godinu dana (annus utilis) tuiteljevo pravo poiva samo na pretorovom obeanju tube kroz stanovito vrijeme (intra anum iudicium dabo) zato utrnuem akcije zbog izmaka roka utrnjuje i svako pravo (prekluzija) po izmaku roka za tubu vie se ne moe izvriti litiskontestacija

ZASTARA TUBE tko dugo vremena trpi stanje protivno pravu, te ne ostvaruje svoj pravni zahtjev akcijom, ona zastaruje (praescriptio) konstitucijom Honorija i Teodozija II 424. godine odreeno je da sve akcije zastaruju za 30 godina neke akcije uope nisu podvrgnute zastari (npr. vindicatio libertatis) zastarni rok za neke akcije iznosi 40 godina (u korist crkava, pobonih zaklada) za razliku od prekluzije iz pretorskih akcija, kod ope zastare ne utrnjuje samo pravo ono ivi i postoji dalje, ali zbog zastare akcije gubi snagu prema odreenoj osobi protiv koje se akcija ne ostvaruje (preskribent) zastara akcije ne djeluje ipso iure, nego se uvaava samo ako tueni stavi prigovor zastare (ope exceptionis) zastarni rok akcije poinje tei actione nata im nastane pravo na tubu (npr. asom povrede apsolutnih prava) ako se zastara tube prekine, propada rok koji je do tada protekao: o ako se ponovno steknu sve pretpostavke zastare, ona moe poeti tei ispoetka o do prekidanja dolazi litiskontestacijom (po klasinom pravu) ili jednostranim podizanjem tube (po Justinijanu) o jednaki uinak ima i dunikovo priznanje duga mogue je i mirovanje zastare kad otpadne razlog mirovanja, rok se nastavlja i pribraja nastavljenom roku
18

3.3. TEAJ POSTUPKA IN IURE I APUD IUDICEM

jo uvijek postoji samo privatno pozivanje na sud, no grubu in ius vokaciju Zakonika 12 ploa zamjenjuje vadimonium, sveano obeanje tuenog da e odreenog dana doi pred magistrata (potkrijepljeno jamcima vades, sponsores) IN IURE, LITISKONTESTACIJA ako tueni ne prizna tuiteljev zahtjev (confessio in iure), stranke se sporazumijevaju o formuli i vre litiskontestaciju pretor odobrava sadraj formule i predaje ispravu tuitelju, koji je u prisutnosti magistrata predaje tuenome akt litiskontestacije zbog nunosti sporazuma stranaka dobiva znaaj formalnog procesualnog ugovora tada magistrat na temelju formule sucu izdaje iussum iudicandi, nalog da donese presudu drei se uputa litiskontestacija je imala nekoliko vanih uinaka: procesualna konsumpcija nakon izvrene litiskontestacije vie se ne moe ponovno tuiti o istoj stvari prisilna novacija do litiskontestacije postoji zahtjev na dunikovu obveznu inidbu, koji se nakon litiskontestacije pretvara u zahtjev na tjeranje parnice i ishoenje osude, a poslije osude u zahtjev na njeno izvrenje konsumptivna snaga tuitelj ne smije traiti vie nego to mu pripada (plus petitio), inae bi bio potpuno odbijen jer postavljena intencija ne bi bila istinita (vie ne moe ponovo ispravno tuiti) IN IUDICIO stranke pred izabranim sucem dokazuju istinitost svojih tvrdnji, a on ocjenjuje dokaze i izrie presudu (drei se uputa) teret dokaza lei na onome koji neto tvrdi zato tvrdnje postavljene u intenciji/demonstraciji mora dokazivati tuitelj, a tvrdnje u ekscepciji tueni (actori incubit probatio; reus excipiendo fit actor) vrijede naela usmenosti-neposrednosti-javnosti, kao i slobodna sudaka ocjena dokaza dokazna sredstva: svjedoci, miljenja strunjaka, isprave, iskazi i prisega stranaka kako sudac ne mora biti pravni strunjak, pomae mu pravniki consilium

PRESUDA (SENTENTIA)
odmah je pravomona i vrijedi kao jedina istina o presuenom pravnom odnosu (res iudicata pro veritate accipitur) nema pravnog lijeka na vieg suca, a izreena presuda iskljuuje svaku novu parnicu o istoj stvari u suprotnom tueni moe ponovnoj tubi suprotstaviti exceptio rei iudicatae vel in iudicium deductae OSOBNA OVRHA vie se ne provodi legisakcijom per manus iniectionem, nego je ublaena dunik koji ne ispuni osudu ponovno je tuen akcijom iudicati, gdje moe prigovoriti ako ne uspije s prigovorima, osuen je na dvostruko te bi bio predan vjerovniku u dugovinski pritvor zbog vraanja duga pored osobne, pretor uvodi i imovinsku ovrhu, venditio bonorum: o prodaje se cjelokupna dunikova imovina dolazi do njegova steaja o kupac cijele imovine (bonorum emptor) isplauje vjerovnike u visini kupovnine dane za dunikovu imovinu s vremenom je uveden blai ovrni postupak, distractio bonorum: o na drabi se prodaju samo pojedini predmeti dok se ne naplate dugovi u ekstraordinarnoj kogniciji, redovni ovrni postupak postaju pljenidba i prodaja pojedinanih dunikovih predmeta zbog namirenja vjerovnika (pignus in causa iudicati captum) ZASTUPANJE STRANAKA sada je dozvoljeno zastupanje stranaka u procesu od strane: o cognitora postavlja se sveanim rijeima u prisutnosti protustranke o procuratora postavlja se neformalno na temelju mandatnog odnosa u sluaju procesualnog zastupanja, koriste se formule s premjetajem subjekata; pritom se mogu traiti: satisdatio iudicatum solvi tuitelj od zastupanog tuenog trai jamstvo da e tuenik izvriti osudu koja bude izreena protiv njegova zastupnika cautio de rato tueni od tuiteljevog prokuratora trai jamstvo da e zastupani tuitelj odobriti prokuratorovu parnicu te da nee moda ponovno sam tuiti 3.4. POSEBNA SREDSTVA MAGISTRATSKE ZATITE pretor u redovnom parbenom postupku djeluje samo svojom autorizacijom u postupku in iure no bilo je i drugih sredstava pravne zatite gdje pretor sam istrauje i odluuje: pretorske stipulacije pretor u nekim sluajevima sili stranke na njihovo sklapanje (npr. cautio iudicatum solvi) missiones in possessionem prinudno sredstvo protiv neposluha stranaka (npr. kod cautio damni infecti) interdikti i povrata u prijanje stanje INTERDIKTI
19

nalozi magistrata kojima se neto zapovijeda ili zabranjuje slue za ouvanje javnog reda, ali i za zatitu privatnih interesa prvo su bezuvjetni, no kasnije postaju uvjetni nalozi/zabrane: o ako mu se stranke pokore, svrha je postignuta o ako mu se ne pokore, na interdikt se nadovezuje komplicirana redovna parnica

RESTITUTIO IN INTEGRUM pretor oduzima uinak pravnom aktu do kojeg je dolo u skladu s pravnim poretkom uspostavlja se stanje koje bi postojalo da nije bilo juristike injenice koja je uzrokovala nepravednu tetu nekoj stranci (npr. oteenom nedoraslom, odsutnom) - ovaj zahtjev mora se staviti u roku od godine dana od vremena otpadanja zapreke/otkrivanja razloga

4. KOGNICIONI PROCES
-

ve se u pretorskim sredstvima zatite javlja tenja za zaobilaenjem redovnog privatnog procesa s izabranim sucem i dvodiobom postupka od principata se neki novi utuivi predmeti rjeavaju izvanrednim postupkom taj postupak naziva se cognitio extra ordinem, a odvija se pred posebno izabranim pretorima, konzulima, inovnicima jaanjem carske diktature formularni postupak je do 3. stoljea istisnut iz prakse, pa kognicioni postupak postaje redovan sada suci, dravni i carski slubenici, sami kognosciraju i vode postupak od poetka do izricanja presude u ovom postupku nestaju formule, izborni suci i dvodioba postupka POZIVANJE PRED SUD vri se po slubenim organima (litis denuntiatio), a uveden je i ogluni postupak protiv stranke koja se ne odazove uveden je institut prizivanja (appellatio) protiv presude nieg suca na vieg suca, odnosno na cara daljnje promjene: litiskontestacija gubi znaenje procesualnog ugovora stranaka, konsumptivni i novacioni uinak formule i ekscepcije prestaju biti okosnica procesa akcije se sad razlikuju po materijalno-pravnom zahtjevu nestaje slobodna procjena suca jer su uvedena dokazna pravila (npr. izraz 1 svjedoka nema vrijednosti) osuda ne mora glasiti na novac, moe glasiti i na sam utueni predmet ili inidbu OVRNI POSTUPAK sada se provodi na zahtjev traitelja ovrhe po organima dravne vlasti ako tueni osuen na predaju stvari ne preda stvar u 2 mjeseca, organi mu je oduzimaju (manu militari) kod novanih osuda, sudski ovrni organi oduzimaju duniku novac ili prodaju njegove stvari zbog naplate duga do univerzalne ovrhe i steaja dolazi samo ako je bilo vie vjerovnika POSEBNE VRSTE POSTUPKA uz redoviti kognicioni postupak, u carsko doba razvijaju se i neki posebni postupci: reskriptni postupak stranka se pismeno obraa carskom sudu, a car pismenim reskriptom rjeava pravno pitanje i daje uputu redovitom sucu kako da rijei spor nakon ispitivanja injeninog stanja sumarni postupak parnice se skrauju i pojednostavnjuju (krai rokovi, lake dokazivanje, bez pravnih lijekova) biskupski sud (episcopalis audientia) nastaju u 4. stoljeu, a neko vrijeme rjeavaju i privatnopravne sporove laika

20