POSLOVNE FINANSIJE

Prof.dr Nezir Huseinspahić

UNIVERZITET U TRAVNIKU - FAKULTET ZA
MENADŽMENT I POSLOVNU EKONOMIJE
2017/2018
 Agenda
 Uvod u poslovne finansije;
 Predmet, ciljevi i zadaci poslovnih finansija;
 Finansijska analiza;
 Mjerenje i procijena rezultata u uslovima rizika;
 Analiza finansijske ravnoteže;
 Planiranje, budžetiranje i kontrola;
 Upravljanje neto obrtnim kapitalom;
 Upravljanje gotovinom;
 Upravljanje potraživanjima od kupaca;
 Upravljanje zalihama;
 Finansijski aspekti planiranja i rangiranja investicionih
projekata;
 Oblici finansiranja;
 Cijena kapitala;
OBLASTI IZLAGANJA
 I DIO : FINANSIJSKA ANALIZA I
BUDŽETIRANJE
 II DIO : FINANSIJSKO UPRAVLJANJE
OBRTNIM SREDSTVIMA
 III DIO : UPRAVLJANJE INVESTICIJAMA
 IV DIO : IZVORI FINANSIRANJA
SREDSTAVA
 Literatura
 Obavezna literatura:
 Nezir Huseinspahić (2017),
Poslovne finansije, Univerzitet u
Travniku, pp. 1.- 328.
 Dopunska literatura:
 Damodaran, A. (2001),
Korporativne finansije - teorija i
praksa, pp. 1.- 969.
I DIO: FINANSIJSKA
ANALIZA I BUDŽETIRANJE
UVOD U POSLOVNE
FINANSIJE
Šta su poslovne finansije?
• Poslovne finansije, sa makroekonomskog
aspekta, predstavljaju podsistem ukupnog
finansijskog sistema zemlje. Finansijski
sistem je podsistem privrednog sistema
koji se bavi prikupljanjem sredstava i
investiranjem, odnosno posredovanjem
između suficitnih (štediša) i deficitnih
(investitora) ekonomskih jedinica. Od
efikasnosti finansijskog sistema zavisi
funkcionalnost privrednog sistema,
odnosno opstanak, rast i razvoj nacionalne
ekonomije.
 Struktura finansijskog sistema
 monetarno kreditni sistem,
 bankarski sistem (bankarske
finansije),
 fiskalni sistem (javne finansije),
 poslovno finansijski sistem (poslovne
finansije),
 sistem finansijskih tržišta i
 sistem finansijskog osiguranja
Ciljevi finansijskog upravljanja
Osnovni ciljevi finansijskog upravljanja su izraženi
u zahtjevima za maksimiziranjem rentabilnosti uz
istovremeno održavanje odgovarajućeg stepena
likvidnosti. Pored navedenih osnovnih ciljeva,
interes finansijskog menadžmenta je da osigura:
 solventnost,
 sigurnost i stabilnost finansiranja,
 fleksibilnost finansiranja,
 upravljanje rizikom finansiranja,
 povoljnost finansijske situacije, te
 finansijsku nezavisnost.
Načelo rentabilnosti

Načelo rentabilnosti označava sposobnost

zarađivanja, tj. sposobnost da se što
manjim ulaganjima ostvari što bolji
finansijski rezultat. Problem racionalnog
korištenja sredstava u procesu rada je
centralni problem ekonomije poslovanja.
Racionalnost u korištenju sredstava
izražava se stepenom efikasnosti,
tj.sposobnošću da se sa što manjim
uloženim sredstvima ostvare što veći efekti
poslovanja.
 Načelo rentabilnosti
 Rentabilnost se može kvantifikovati na
različite načine:
(1) Rentabilnost ukupno uloženih
sredstava = neto dobit / visina
investicije,
(2) Rentabilnost sredstava = neto dobit /
kapital.
(3) Rentabilnost vlastitih sredstava = neto
dobit / vlastiti kapital
(4) Rentabilnost prometa = neto dobit /
ukupni prihodi
 Prag rentabilnosti kao kritična
tačka poslovanja
 Prag rentabilnosti je kritična tačka
poslovanja kada prestaje rad sa
gubitkom i počinje se ostarivati
dobit. Ispod tog stepena iskorištenja
kapaciteta preduzeće ne bi trebalo
ići, jer bi poslovalo sa gubitkom zbog
negativnog uticaja fiksnih troškova.
Analiza rentabilnosti
 Računanje praga rentabilnosti

 Algebarska formula za računanje praga

rentabilnosti glasi:

 TR = FT / (c- VT)
 pri čemu je:
 TR = tačka rentabiliteta,
 FT = fiksni troškovi proizvoda,
 c = cijena svakog pojedinačnog
proizvoda koji je prodat,
 VT = varijabilni troškovi pojedinog
proizvoda koji je prodat.
 Računjanja praga rentabilnosti
 Primjer: Planirana prodajna cijena
proizvoda X je 15 KM. Uz poznate direktne
troškove po jedinici proizvoda od 5 KM i
ukupne fiksne troškove proizvodnje od
1000 KM, potrebno je odrediti proizvodnju
kojom se dostiže breik’ivn tačka
rentabilnosti, odnosno preduzeće ne
ostvaruje dobit, niti ima gubitak.
 TR = 1000 (15 - 5) = 100
 Znači, potrebno je proizvesti 100 kom
proizvoda X, da bi se pokrili troškovi
proizvodnje.
Načelo likvidnosti
Likvidnost je sposobnost blagovremenog
izvršavanja dospjelih obaveza u
odgovarajućim sredstvima plaćanja. Ona
označava protočnost, odnosno sposobnost
cirkulacije imovine (prije svega obrtnih
sredstava). Ukoliko imovina sporo teče,
preduzeće je nelikvidno.
U likvidna sredstva spadaju gotov novac i
gotovinski ekvivalenti. Gotovinski ekvivalenti
su kratkoročna, visokolikvidna ulaganja koja
se mogu brzo konvertovati u poznate iznose
gotovine, uz beznačajan rizik od promjene
vrijednosti.
 Izloženost riziku
Preduzeće je izloženo riziku likvidnosti u
slučaju:
- avansiranja robe ili usluga,
- izostanka očekivanog priliva,
- preusmjeravanja poslovnih sredstava
za druge namjene,
- pretjeranog gomilanja zaliha (najčešće
zbog povoljnosti velikih narudžbi),
- ročne neusklađenosti aktive i pasive,
itd.
Premoštovanje nelikvidnost

Rizik nelikvidnosti se može premostiti:

1. pozajmljivanjem tuđih sredstava,

2. emitovanjem hartija od vrijednosti,
3. prodajom aktive,
4. prolongiranjem rokova kod
povjerioca,
5. skraćivanjem rokova naplate,
6. partnerskim odnosima,
7. transakcijama sa finansijskim
derivatima, i sl.
 Načelo solventnosti
Načelo solventnosti podrazumijeva sposobnost
plaćanja svih obaveza u roku njihovog dospijeća.

Keoficijent solventnosti se utvrđuje stavljanjem u

odnos raspoloživog novca i dospjelih obaveza

Preduzeće je solventno ako je koeficijent jednak

ili veći od jedan. Usljed neplaćanja prispjelih
obaveza, insolventnost se prenosi lančano na
druga preduzeća i može zahvatiti cijelu privredu.

Načelo likvidnosti i načelo solventnosti su

međusobno uslovljeni. Likvidnost uslovljava
solventnost i obrnuto, solventnost uslovljava
likvidnost.
Nečelo sigurnosti finansiranja

Ovo načelo se zalaže za finansiranje

onih poslova čiji je najmanji stepen
rizika da će se uloženi novac sigurno
vratiti.
Rizik se može smanjiti minimiziranjem
troškova finansiranja (kamate) i
amortizacije, a jačanjem vlastitih izvora
finansiranja.
Načelo stabilnosti finansiranja
 Načelo stabilnosti finansiranja treba da
omogući preduzeću prostu reprodukciju iz
sopstvenih izvora, a proširenu (razvoj) iz
pozajmljenih. Pri ovome je važno da se
preduzeće kontinuirano brine o jačanju
vlastitog kapitala.
 Stabilnost finansiranja se mjeri
koeficijentom stabilnosti, koji se dobije
dijeljenjem dugoročne imovine i dugoročnih
izvora. Koeficijent stabilnosti manji od
jedan je poželjan za preduzeće, jer
održava solventnost, obzirom da je
dugoročna finansijska ravnoteža u bilansu
pomjerena prema dugoročnim izvorima.
 Načelo fleksibilnosti
 Načelo fleksibilnosti zahtijeva da se
preduzeće prilagođava različitim
uslovima finansiranja. Preduzeće
treba da razvije sposobnost
pribavljanja dodatnog novca iz
sopstvenih i tuđih izvora finansiranja.
Ako se na tržištu smanje kamatne
stope i prethodno uzeti krediti
postanu skupi, preduzeće treba da
iznađe mogućnost prijevremene
otplate duga.
Načelo rizika finansiranja
 Načelo rizika finansiranja
manifestuje se, uglavnom, kroz
rizik ostvarenja negativnog
finansijskog rezultata zbog pada
proizvodnje, prodaje i prodajnih
cijena. Uzroke rizika treba tražiti
u faktorima koji utiču na svaku
varijablu.
Načelo povoljne finansijske situacije
 Ovo načelo je važno zbog
ocjenjivanja boniteta i atraktivnosti
ulaganja u preduzeće. Preduzeće, u
koje se vrši ulaganje, ima veću
mogućnost za rast i razvoj. Interes
preduzeća je da u javnosti stvori
povoljnu sliku finansiranja.
 Najvažniji podaci koji o tome govore
su: struktura kapitala (vlasništva),
finansijska ravnoteža, stepen
zaduženosti i dr.
 Načelo nezavisnosti
(finansijske slobode)
 Načelo nezavisnosti zahtijeva
nezavisnost preduzeća u
finansiranju. Ukoliko preduzeće rast
podržava vlastitim sredstvima, onda
kažemo da ono ima finansijsku
samostalnost (finansijsku slobodu).
 U protivnom, preduzeće je prinuđeno
da koristi tuđa sredstva, što
umanjuje njegovu finansijsku
samostalnost.
GLAVA II

FINANSIJSKA ANALIZA
 Računovodstvo kao izvor
informacija

 Računovodstvene informacije
služe kao osnova za donošenje
poslovnih odluka. Shodno tome,
računovodstvena funkcija je
odgovorna za davanje
kvalitetnih informacija za
potrebe strateškog, taktičkog i
operativnog odlučivanja.
 Računovodstvo kao izvor
informacija
 Usvajanjem Međunarodnih standarda finansijskog
izvještavanja, dotadašnju ulogu računovodstva u
prikupljanju poslovne dokumetacije, kontrole
evidentiranja i poslovnog izvještavanja potiskuje
upravljačka uloga. Istovremeno se povećava značaj
finansijskog računovodstva koje pruža čvrstu bazu
podataka o istorijskim događajima za potrebe
donošenja kvalitetnih odluka menadžmenta.
 Prema navedenom, računovodstveni sistem
objedinjuje dva međusobno povezana i uslovljena
podsistema: podsistem finansijskog i podsistem
upravljačkog računovodstva.
Informacije upravljačkog
računovodstva

Informacije

Kvalitativne Kvantitativne

Finansijske Nefinansijske

Narativni izvještaji

Racio-modeli Fizička metrika

 Struktura bilansa uspjeha
 Bilans uspjeha, kao sastavni dio ukupnog seta
finansijskih izvještaja, daje zbirni pregled
prihoda, rashoda, dobitka i gubitka za dati
računovodstveni period.
 “Bilans uspjeha mjeri uspješnost organizacije
sa četiri ključna stanovišta: (1) finansijskog, (2)
kupaca, (3) internog poslovnog procesa i (4)
učenja i rasta“[1].
 Poslovni rezultat u bilansu uspjeha se utvrđuje
sučeljavanjem rashoda jednog obračunskog
perioda sa prihodima istog tog perioda na
osnovu njihove direktne povezanosti. Ako se
ekonomske koristi očekuju tokom narednih
obračunskih perioda, rashodi se moraju
priznati u obračunskom periodu u kojem se te
ekonomske koristi očekuju.
 Metodologije za klasifikaciju prihoda i rashoda
su različite.
[1]C. Horngren, G. Foster i dr.: Osnove
troškovnog računovodstva, Udruženje
računovođa i revizora FbiH,1994. god. str. 550.
A. Poslovni prihodi i rashodi
Prihodi iz redovne djelatnosti
Rashodi iz redovne djelatnosti
Ostali prihodi
Ostali rashodi
Dobit iz redovne djelatnosti (1+3-2-4)
Gubitak iz redovne djelatnosti (2+4-1-3)
B. Finansijski prihodi i rashodi
Finansijski prihodi
Finansijski rashodi
Dobit finansiranja (7-8)
Gubitak finansiranja (8-7)
V. Prihodi i rashodi od usklađenja vrijednosti stalne imovine
13. Prihodi od usklađenja vrijednosti stalne imovine
14. Rashodi od usklađenja vrijednosti stalne imovine
15. Dobit od usklađenja (13-14)
16. Gubitak od usklađenja (14-13)
G. Bruto rezultat
19. Bruto dobit (5+9+15-6-10-16)
20. Bruto gubitak (6+10+16-5-9-15)
D. Tekući i odloženi porez na dobit
21. Rashodi tekućih i odloženih poreskih obaveza
22. Prihodi tekućih i odloženih poreskih obaveza
Đ. Neto rezultat
23. Neto dobit (19-21+22)
24. Neto gubitak (20-22+21)
Ekonomski aspekti dobiti
 Ostvarena dobit je dobar
pokazatelj koji obezbjeđuje
praćenje rezultata rada. Služi za
upoređivanje postignutih
rezultata sa rezultatima iz
prethodnog perioda, kao i sa
ciljevima koji su postavljeni
planom.
Ekonomski aspekti dobiti

 U tom smislu razlikujemo:

 dobit iz redovne djelatnosti,

 dobit finansiranja i
 dobit od usklađivanja.
Dobit iz redovne djelatnosti
 Najvažniji izvor u formiranju dobiti
preduzeća čine prihodi od prodaje robe,
proizvoda i usluga. Ako se iz ovih prihoda
uspiju nadoknaditi materijalni troškovi
poslovanja i amortizacija, obezbijeđena je
samo prosta reprodukcija preduzeća.
 Pozitivna razlika između ukupnih prihoda i
ukupnih rashoda po osnovu redovne
djelatnosti čini dobit iz redovne djelatnosti
preduzeća. Ukoliko su, pak, ukupni rashodi
veći od ukupnih prihoda, radi se o gubitku
iz redovne djelatnosti.
Formiranje dobiti / gubitka iz
redovne djelatnosti:
A Ukupni prihodi redovne djelatnosti
+ Prihodi od prodaje robe, proizvoda i usluga
+ Ostali poslovni prihodi (prihodi od premija, subvencija,
dotacija)
 + Ostali prihodi (dobici od prodaje i ulaganja, smanjenja
obaveza, otpisi i sl.)
 +/- Promjena vrijednosti zaliha učinaka (zaliha got.
proizvoda i nedovršene proizvodnje)
 B Ukupni rashodi redovne djelatnosti
- Troškovi prodatih proizvoda, sirovina i materijala i energije
 - Troškovi zarada i ostali lični rashodi
 - Troškovi amortizacije
 - Ostali poslovni rashodi (troškovi proizvodnih usluga,
nematerijalni troškovi, troškovi
 rezervisanja i dr.) te
 - Ostali rashodi (manjkovi, gubici po osnovu
rashodovanja, prodaje, otpisa i dr.)
 C Dobit / gubitak iz redovne djelatnosti (A-B)
Donja tačka dobiti
i prelomna tačka
 Donja tačka dobiti i prelomna tačka
 Na grafikonu je vidljivo da kod obima
proizvodnje od „x“ do „y“ komada preduzeće
posluje sa gubitkom, jer nije u stanju da pokrije
materijalne troškove i amortizaciju. Takav
gubitak se naziva gubitak na supstanci.
 Daljim povećanjem obima proizvodnje i prodaje
preduzeće ulazi u zonu dobiti. Rast dobiti je
brži jer, povećanjem obima proizvodnje, dolazi
do pada fiksnih troškova po jedinici.
 Međutim, preduzeće je i dalje u gubitku jer nije
u mogućnosti da nadoknadi sve troškove
(unaprijed izdata sredstva). Takav gubitak se
naziva gubitak zbog nedovoljno ostvarene
dobiti.
 Kada preduzeće ostvari obim proizvodnje
iznad količine „z“, ono ulazi u zonu poslovne
dobiti. U toj zoni preduzeće je sposobno da
ostvari prirast na ukupno angažovana poslovna
sredstva.
Dobit finansiranja – struktura dobiti
 A) Ukupni finansijski prihodi
 + Finansijki prihodi od povezanih pravnih lica
 + Prihodi od kamata
 + Pozitivne kursne razlike
 + Dobici od prodaje fer vrijednosti ulaganja u
nekretnine
 + Ostali finansijski prihodi
 B) Ukupni rashodi finansiranja
 Finansijski rashodi iz odnosa sa povezanim
pravnim licima
 Rashodi kamata
 Negativne kursne razlike
 Otpis dugoročnih finansijskih plasmana
 Gubici po osnovu promjene fer vrijednosti
ulaganja u nekretnine
 Ostali finansijski rashodi
 C) Dobit/gubitak finansiranja (A-B)
Dobit od usklađivanja
 Ova vrsta dobiti je manje uslovljena
internim faktorima, a više eksternim
uslovima privređivanja. Javlja se po
osnovu svih početnih i naknadnih
svođenja vrijednosti sredstava ili grupa
za otuđenje na fer vrijednost
(tzv.revalorizacije), kao i po osnovu
poništenja (priznavanja) imparitetnih
gubitaka.

Fer vrijednost (fair value) je „iznos za
koji se neko sredstvo može razmijeniti
ili obaveza izmiriti između poznatih,
voljnih strana u nezavisnoj transakciji“
Struktura dobiti / gubitka od usklađivanja

 A) Svega prihodi od usklađenja

vrijednosti stalne imovine
 + Prihodi od revalorizacije osnovnih
sredstava i nematerijalnih ulaganja
 + Prihodi na osnovu poništenja
imparitetnih gubitaka
 B) Svega rashodi od usklađenja
vrijednosti stalne imovine
 - Rashodi od revalorizacije osnovnih
sredstava i nematerijalnih ulaganja
 - Rashodi na osnovu priznavanja
imparitetnih gubitaka
 C) Dobit/gubitak od usklađivanja (A-B)
 Imparitetni gubici
 Imparitetni gubici se javljaju u slučaju kada
je nadoknadiva vrijednost nekog sredstva
niža od knjigovodstvene vrijednosti.
 Primjer:
 Knjigovodstvena vrijednost osnovnog
sredstva iznosi 10000
 Procijenjena fer vrijednost 8000
 Imparitetni gubitak 2000
 Imparitetni gubici se utvrđuju, uglavnom,
prilikom otuđenja sredstava. Oni pokazuju
koliko je preduzeće precijenilo vrijednost
Raspoređivanje dobiti
 Ostavrena dobit, bilo da potiče od
prodaje robe i usluga, ili je stečena po
drugom osnovu, podliježe usvojenim
kriterijima raspodjele.
 U načelu, dobit se dijeli na dva dijela.
Jedan dio dobiti je je namijenjen za
finansiranje budžeta, a drugi dio, u vidu
neto dobiti, ostaje na raspolaganju
preduzeću za podmirenje potreba.
 Raspodjela neto dobiti se vrši prema
zakonu i statutu, odnosno odluci
osnivača. Osnovni kriterij za raspodjelu
neto dobiti je procijenjena stopa prinosa
na kapital.
 Uticaj poreza na dobit na
poslovanja preduzeća
 Visina poreske stope utiče različito na
konkurentnost preduzeća. Velika
preduzeća, koja drže monopol na tržištu,
prevaljuju povećane poreze na kupce. To
nije slučaj sa oligopolistima, kod kojih se
zbog većeg poreza smanjuje profitna
stopa.
 Povećanje poreske stope je posebno
osjetljivo kod preduzeća koja su izvozno
orijentisana. Kod takvih preduzeća moraju
se uvažiti opterećenja srodnih proizvođača
na inostranom tržištu, u cilju očuvanja
njihove konkurentnosti.
 Porezi i amortizacija
 Zbog različitog obračuna amortizacije,
različiti su i iznosi oporezovanog profita.
Ukoliko se preduzeće odluči za ubrzanu
amortizaciju, profit će biti manji, a time i
manja osnovica za oporezivanje.
 Često se postavlja pitanje - koji metod
amortizacije je umjesno primijeniti da bi
preduzeće plaćalo porez na dobit u toku
životnog vijeka osnovnog sredstva.
 Ukoliko je nepromijenjena stopa poreza u
vijeku trajanja osnovnog sredstva, platiće
se nominalna suma poreza.
 Međutim, ako se primjeni metod ubrzane
amortizacije, onda će se u prvim godinama
plaćati manji porez od uobičajenog, a u
kasnijim godinama veći.
 Temeljni instrumenti i postupci
analize financijskih izvještaja

Komparativni financijski Pokazatelji financijske

Strukturni financijski izvještaji
izvještaji analize

Pojedinačni pokazatelji
Postupak horizontalne
Postupak vertikalne analize
analize

Grupe pokazatelja

Sustavi pokazatelja

Zbrojni sintetski
pokazatelji
 Struktura bilansa stanja
 Bilans stanja prikazuje finansijski položaj
poslovnog subjekta na određeni dan.
Bilans stanja se sastoji iz aktive i pasive.
 Aktiva govori o raspoloživim sredstvima,
a pasiva o porijeklu (izvorima) tih istih
sredstava.
 Aktivu predstavlja sve ono što preduzeće
posjeduje: građevine, oprema, zalihe,
potraživanja, plasmani, novac i dr.
 Dijelimo je na realnu i finansijsku aktivu
(imovinu).
 Analiza finansijskih izvještaja
 Finansijska analiza se bavi istraživanjem i
ocjenjivanjem funkcionalnih odnosa koji
postoje između različitih bilansnih
pozicija, s ciljem da se ocijeni
poslovanje preduzeća i njegov finansijski
položaj.
 Finansijske vrijednosti pojedinačnih
pozicija iz finansijskih izvještaja pružaju
značajne informacije o poslovanju i
performansama preduzeća, ali potpunija
ocjena svih poslovnih aspekata može se
donijeti njihovim detaljnim analiziranjem i
stavljanjem u odnos sa drugim bilansnim
pozicijama, sa kojima stoje u neposrednoj
uzročnoj vezi.
Standardi analitičke interpretacije
 Kao utvrđene standarde analitičari
najčešće koriste[1]:

 standarde utvrđene ličnim iskustvom i

opservacijama (empirijska mjerila),
 racio pokazatelje iz prethodnog poslovnog
perioda,
 racio pokazatelje drugih preduzeća u
privrednoj grani ili same grane, i
 racio pokazatelje o ostvarenju planskih
veličina.
[1] prema Gray/Needles: Finansijsko
računovodstvo, Savez računovodja i
revizora RS, Banjaluka, 2004. str.527.
 Tehnike analiza finansijskih
izvještaja
Analiza finansijskih izvještaja se može
vršiti na osnovu slijedećih tehnika:
 horizontalne analize - analize trendova,
 vertikalne analize ili analize
komponenti,
 analize varijansi tj. analize ostvareno -
očekivano,
 racio analize (parcijalna analiza jer
obuhvata uži segment poslovnih
performansi preduzeća),
 z-score testa (kompleksna analiza-
obuhvata sve važne poslovne
performanse preduzeća).
 Pokazatelji horizontalne
strukture bilansa
 Horizontalna analiza bilansa se koristi za
utvrđivanje povećanja (smanjenja)
vrijednosti stanja nekog računa u
sukcesivnim vremenskim trenucima u
odnosu na bazni period.
 Naprimjer, horizontalnom analizom se
može utvrditi koliko brzo rastu (opadaju)
zarade preduzeća, prodaja i sl.
Horizontalna analiza se bavi
izračunavanjem promjena apsolutnih i
relativnih veličina u finansijskim
izvještajima tekuće godine u odnosu na
prethodnu godinu.
 Pokazatelji vertikalne
strukture bilansa
 Vertikalna analiza bilansa stanja se koristi
kod određivanja procentualnog učešća
pojedinih stavki aktive i pasive u ukupnoj
strukturi aktive (pasive).
 Verikalna analiza bilansa uspjeha određuje
procentualno učešće svake stavke bilansa
uspjeha u vrijednosti neto prodaje.
Konstanta, u ovom slučaju, je vrijednost
neto prodaje.
 Vertikalna analiza pruža podatke o odnosu
određenih dijelova prema zbirnom podatku
u finansijskom izvještaju.
Analiza varijansi, tj. Analiza
ostvareno: očekivano
 Ova analiza se bavi istraživanjem
odstupanja stvarnih rezultata poslovanja
od očekivanih (planiranih).
 Očekivani rezulatati poslovanja
ispunjavaju zahtjeve korisnika i služe kao
mjerodavan standard kontrole.
 Analiza ostvareno:očekivano je naročito
efikasna ako se provodi u tekućem
poslovanju, jer pruža smjernice za
određene korekcije u poslovanju u cilju
ostvarenja postavljenih ciljeva.
 Pokazatelji racio brojeva
 Projektovani finansijski pokazatelji imaju
samo monetarnu, a ne i analitičku
vrijednost. Oni se moraju staviti u korelaciju
sa drugim bilansnim pozicijama sa kojima
stoje u neposrednoj uzročnoj vezi kako bi
bili upotrebljivi za finansijsku analizu.
Uslovljenost između bilansnih pozicija se
izražava racio brojevima.[1]

 [1] Ratio (koeficijent) predstavlja odnos

zadatih veličina koji se dobije njihovim
dijeljenjem. Odnos pokazuje koliko se puta
jedna jedinica sadrži u drugoj. Npr., ako je
cijena koštanja 10, a prodajna cijena 15,
onda je koeficijent ekonomičnosti 1.5.
Pokazatelji raci brojeva
 Pokazatelji likvidnosti;
 Pokazatelji aktivnosti
(efikasnosti);
 Pokazatelji profitabilnosti –
rentabilnosti;
 Tržišni pokazatelji;
 Pokazatelji zaduženosti;
 Pokazatelji finansijske
sigurnosti;
 Pokazatelji likvidnosti;
 Tekući racio likvidnosti se izražava
odnosom ukupnih obrtnih sredstava
prema ukupnim kratkoročnim
obavezama.
 Ovaj racio pokazuje stepen
pokrivenosti kratkoročnih obaveza
obrtnim sredstvima, odnosno sa
koliko je obrtnih
 Tekuči racio likvidnosti= obrtna
(tekuća)/kratkoročne (tekuće)
obaveze;
 Pokazatelji likvidnosti
 Racio rigorozne likvidnosti predstavlja
strožiji kriterij za utvrđivanje stepena
likvidnosti od opšteg racia likvidnosti. Za
njegovo računanje potrebno je izvršiti
podjelu obrtnih sredstava prema stepenu
likvidnosti na relativno likvidna sredstva i
manje likvidna sredstva.
 Racio rigorozne likvidnosti= likvidna
sredstva / kratkoročne obaveze, pri čemu
su:Likvidna sredstva=obrtna sredstva –
zalihe;
 Ako je racio rigorozne likvidnosti ispod 1,
znači da je upitna likvidnost društva; a ako
je iznad 1, da je neracionalna upotreba
obrtnih sredstava.
 Neto obrtni fond
(neto obrtna sredstva)
 Neto obrtni fond predstavlja dio kvalitetnih
izvora finansiranja obrtnih sredstava,
odnosno dio obrtnih sredstava koji je
finansiran trajnim i dugoročnim izvorima.
To je onaj iznos obrtnih sredstava koji
preostane po pokriću kratkoročnih obaveza
i može se dugoročno usmjeriti za
finansiranje obrtnih sredstava.
 Ako neto obrtni fond posmatramo sa
stanovišta aktive, onda se koristi termin
neto obrtna sredstva. Međutim, ako se ovaj
pojam posmatra sa pasivne strane bilansa,
onda se koristi termin neto obrtni fond.
 Neto obrtna sredstva
 Neto obrtna sredstva = obrtna sredstva – kratkoročne
obaveze

 Neto obrtni fond (dug. obaveze + vl. Kapital) –

(osnovna sredstva + dug. plasmani + gubitak)

 Direktna povezanost između opšteg racia likvidnosti i

neto obrtnih sredstava može se vidjeti iz slijedećih
relacija:

 Opšti racio likvidnosti > 1 neto obrtna sredstva >0

 Opšti racio likvidnosti = 1 neto obrtna sredstva =0
 Opšti racio likvidnosti < 1 neto obrtna sredstva <0
 Pokazatelji aktivnosti
(efikasnosti)
 Pokazatelji aktivnosti izražavaju efikasnost
upotrebe sredstava preduzeća. Preduzeće
ulaže sredstva u poslovni proces u namjeri
da ih iskoristi na najracionalniji način.
 Racionalnost upotrebe tih sredstava može
se najbolje sagledati kroz bilans uspjeha i
bilans stanja.
 Analizom ovih bilansa utvrđuju se odnosi
između prihoda i troškova, s jedne strane, i
pojedinačnih i ukupnih ulaganja u poslovna
sredstva, s druge strane.
 FINANSIJSKA POLUGA

 Pokazatelji na osnovu stavljanja u

omjer računa bilanse radi utvrđivanja
razmjere u kojem se imovina
finansirala posuđenim sredstvima;
 Pokazatelji na osnovu računa
bilanca uspjeha radi utvrđivanja
koliko su puta fiksne naknade
pokrivene dobitkom;
Pokazetelji zaduženosti
 Pokazatelji zaduženosti,
 Pokazatelji vlastitog finansiranja,
 Pokazatelji finansiranja,
 Pokazatelj pokrića kamata,
 Faktor zaduženosti,
 Stepen pokrića I
 Stepen pokrića II
Pokazatelji zaduženosti

 Pokazuje koliko udio sredstava su osigurali

povjerioci (kreditori),
 Pokazatelj zaduženosti = ukupne obaveze
/ ukupna imovina
 Koeficijent zaduženosti je povoljan ukoliko
iznosi 0,5 ili manje
 Finansijski rizik preduzeća
Pokazatelji vlastitog finansiranja
 Komplementaran je koeficijentu
zaduženosti i računa se na sljedeći
način:
 Pokazatelj vlastitog finansiranja =
Kapital / Ukupna imovina
 Pokazatelj je dobar ukoliko je veći od
0,50
Pokazatelji finansiranja
 Jedan je od najznačajnijih
pokazatelja koji govori kolika je
rizičnost ulaganja u dotično
preduzeće,
 Računana se kako slijedi:
 Pokazatelj finansiranja = Ukupne
obaveze / Kapital
 Konzervativni pristup 1 : 1
 Noviji pristup 30 : 70
Pokazatelj pokrića troškova
kamata
 Govori o dinamičkoj zaduženosti
preduzeća,
 Pokazuje koliko može pasti poslovni
dobitak a de ne dovede u pitanje
plaćanje kamata, odnosno pokazuje
koliko su troškovi kamata pokriveni
s dobiti prije oporezivanja,
 Pokriće troškova kamata = EBIT /
Godišnji troškovi kamata
 Poželjan je što veći odnos.
 Faktor zaduženosti
 Dinamički aspekt zaduženosti
 Faktor zaduženosti = Ukupne
obaveze / Neto dobit + amortizacija
 Kontrolna mjera za ovaj pokazatelj je
5 godina
 Preduzeće je solventno ukoliko je u
mogućnosti izmiriti sve obaveze u
okviru 5 godina
Stepen pokrića I
 Zlatno bankarsko pravilo nalaže ročnu
usklađenost dijelova aktive i pasive,
odnosno zahtijeva finansiranje dugotrajne
imovine iz dugoročnih izvora bilo iz
vlastitih (temljni kapital, rezerve … ili iz
tuđih (krediti),
 Stepen pokrića = Vlastiti kapital /
Dugotrajna imovina
 Vrijednost ovog pokazatelja ne bi trebala
prelaziti vrijednost 1. Što je niža vrijednost
to je bolje
 Stepen pokrića II
 Zlatno bilansno pravilo nalaže ročnu
usklađenost aktive i pasive
 Stepen pokrića II = Vlastiti kapital +
dugoročni tuđi kapital / Dugotrajna
imovina,
 Vrijednost pokazatelja bi trebala biti
1 ili manja od jedan
 Koeficijenti obrta poslovnih
sredstava
Generalno ih možemo klasifikovati u dvije
grupe i to:
1) pokazatelji koji pokazuju osnovne
karakteristike nabavnog i prodajnog
procesa:
 koeficijent obrta zaliha,
 koeficijent obrta kupaca,
 koeficijent obrta dobavljača,
2) pokazatelji koji pružaju uvid u
efikasnost korištenja sredstava
društva:
 koeficijent obrta ukupnih obrtnih
sredstava,
 koeficijent obrta fiksnih sredstava,
 koeficijent obrta ukupne aktive i dr.
Koeficijent obrta zaliha
 Koeficijent obrta zaliha pokazuje
koliko puta godišnje preduzeće
proda zalihe. Koristi se za
utvrđivanje konvertibilnosti zaliha u
gotovinu.
 Koeficijent se dobije dijeljenjem
cijene koštanja realizovanih
proizvoda sa prosječnom vrijednošću
zaliha u toku godine.
 Ko = cijena koštanja realizovanih
proizvoda / prosječan saldo zaliha
Koeficijent obrta zaliha
 Prosječno vrijeme trajanja obrta
govori koliko se vremenski zalihe
zadržavaju na skladištu, odnosno
kolika je prosječna starost zaliha na
skladištu.
 Prosječno vrijeme trajanja jednog
obrta = broj dana u godini (360) /
koeficijent obrta zaliha.
 Ako pretpostavimo da je koeficijent
obrta zaliha 5, onda je prosječno
vrijeme trajanja obrta, odnosno
prosječna starost zaliha 72 dana
( 360 / 5 = 72).
Koeficijent obrta zaliha
 Prosječni troškovi dnevne prodaje =
cijena koštanja realizovanih
proizvoda / 360
 Na osnovu utvrđenih troškova
prodaje moguće je izračunati period
prodaje konačnih zaliha, a kako
slijedi:
 Period prodaje konačnih zaliha =
saldo zaliha po završnom bilansu /
prosječni troškovi dnevnih prodaja.
Koeficijent obrta zaliha
 Period konačne konverzije zaliha u
gotovinu se računa na slijedeći
način:
 Period konverzije konačnih zaliha
u gotovinu = period prodaje zaliha
+ period naplate potraživanja.
 Ako pretpostavimo da period naplate
potraživanja iznosi 60 dana, onda bi
period definitivne konverzije zaliha u
gotovinu iznosio 138 dana
(78+60=138).
Koeficijent obrta zaliha
 Koeficijenti obrta bi se računali na slijedeći
način:
 Koef. obrta materijala =troškovi
materijala puštenog u proizvodni
proces u posmatranom periodu /
prosječni saldo materijala
 Koef. obrta nedovršene proizvodnje =
cijena koštanja gotovih proizvoda /
prosječna vrijednost nedovršene
proizvodnje
 Koef. obrta gotovih proizvoda = cijena
koštanja realizovanih proizvoda /
prosječna vrijednost zaliha got.
proizvoda
 Cilj ovog detaljisanja je da se, putem
pojedinačnih koeficijenata, utiče na
skraćivanje vremena vezivanja obrtnih
sredstava u ukupnim zalihama.
Koeficijent (racio) obrta kupaca
 Koeficijent obrta kupaca pokazuje koliko se na
novčanu jedinicu nenaplaćenog salda potraživanja
od kupaca ostvaruje ukupnog prihoda u toku
godine, odnosno koliko se puta godišnje naplate
potraživanja od kupaca.
 Koeficijent obrta kupaca = neto prihod od
realizacije / prosječan saldo kupaca
 Koeficijent obrta kupaca od, naprimjer, 6 govori da
se potraživanja od kupaca prosječno godišnje
naplate 6 puta, odnosno da na svakih 6 KM
realizacije u toku godine ostane 1 KM nenaplaćena.
Nizak koeficijent obrta govori da su visoka
potraživanja od kupaca.
 Prosječno vrijeme naplate potraživanja se računa
stavljanjem u odnos broja dana u godini (360) sa
koeficijetnom obrta kupaca.
 Prosječno vrijeme naplate = broj dana u godini
(360) / koeficijent obrta kupaca
 U našem primjeru, prosječno vrijeme naplate bi
iznosilo 60 dana (360/6).
Koeficijent (racio) obrta dobavljača
 U svrhu održavanja likvidnosti potrebno je procijeniti
prosječno vrijeme u kojem obaveze dospijevaju za
plaćanje. Procjena se vrši na osnovu koeficijenta
obrta dobavljača.
 Koeficijent obrta dobavljača = vrijednost
godišnje nabavke / prosječno stanje dobavljača
 Vrijednost godišnje nabavke = cijena koštanja
realizovanih proizvoda i usluga +/- iznos
promjene zaliha na kraju perioda u odnosu na
početno stanje
 Koeficijent obrta dobavljača = ukupne nabavke
na kredit od dobavljača / prosječno stanje
dobavljača
 Ovaj pokazatelj govori koliko se prosječno puta
izmiruju obaveze prema dobavljačima, odnosno
koliko brzo preduzeće isplaćuje svoje obaveze iz
sredstava koja se mogu konvertovati u gotovinu u
roku do 1 godine.
 Na osnovu koeficijenta obrta dobavljača može se
izračunati prosječno vrijeme plaćanja, a kako slijedi:
 Prosječno vrijeme plaćanja dobavljača = 360 /
koeficijent obrta dobavljača
 Koeficijent obrta ukupnih obrtnih
sredstava
 Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava računa
se stavljanjem u odnos ukupnih rashoda sa
prosječno angažovanim obrtnim sredstvima iz kojih
su ti rashodi finansirani tokom godine.
 Racio obrta ukupnih obrtnih sredstava = ukupni
rashodi / prosječ. angaž. obrtna sredstva u toku
godine.
 Ovaj racio pokazuje koliko se puta prosječno koriste
obrtna sredstva za finansiranje rashoda.
 Koeficijent obrta prosječnih obrtnih sredstava govori
koliko su prosječno puta obrtna sredstva korištena
za plaćanje rashoda u toku godine.
 Koeficijent obrta prosječnih obrtnih sredstava =
poslovni rashodi (varijabilni + fiksni troškovi) /
prosječna obrtna sredstva
 Stopa dobiti na prosječno angažovana obrtna
sredstva pokazuje koliko je prosječnih obrtnih
sredstava angažovano za sticanje određenog
iznosa neto dobitka.
 Stopa dobiti na prosj. ang. obrtna sredstva = (neto
dobit/prosječna obrtna sredstva ) x 100
 Koeficijent obrta fiksnih sredstava
 Stavljanjem u odnos neto prihoda od
prodaje sa nabavnom vrijednosti
fiksnih sredstava, dobijemo
koeficijent obrta fiksnih sredstava.
 Koeficijent obrta fiksnih sredstava
= neto prihod od prodaje /
nabavna vrijednost fiksnih
sredstava
 Ovaj koeficijent pokazuje koliko
društvo na svaku jedinicu uloženih
fiksnih (dugoročnih) sredstava
ostvaruje prosječno prihoda.
Koeficijent obrta ukupne aktive
 Iako previše uopšten, ovaj koeficijent
služi kao efikasan pokazatelj aktivnosti
društva. Dobije se dijeljenjem neto
prihoda od prodaje sa ukupnom
aktivom.
 Koeficijent obrta ukupne aktive =
neto prihodi od prodaje / ukupna
aktiva
 Koeficijent obrta ukupne aktive govori
koliko društvo na svaku jedinicu
uloženih sredstava u posmatranom
periodu ostvari neto prihoda od prodaje.
Pokazatelji profitabilnosti
 Pokazuje snagu zarade preduzeća,
odnosno pokazuje ukupni efekt
likvidnosti, upravljanja imovinom i dugom
na mogućnost ostvarivanja profita
 Dijele se u dvije temeljne skupina:
1. Pokazatelji koji pokazuju profitabilnost u
odnosu na prodaju:
 Bruto marža profita
 Neto marža profita
2. Pokazatelji koji pokazuju profitabilnost u
odnosu na ulaganja:
 Rentabilnost imovine
 Rentabilnost kapitala
 Pokazatelji profitabilnosti
(rentabilnosti)
 Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) su
indikatori stepena povrata investitorovog
ulaganja. Izražavaju se kroz ostvareni profit ili
kapitalnu dobit. Ocjena profitabilnosti društva
najčešće se vrši preko slijedećih pokazatelja:
 Bruto marža profita (Stopa bruto dobiti)
(margina bruto dobiti);
 Neto marža profita (Stopa neto dobiti)
(margina neto dobiti);
 Stopa poslovne dobiti (margina poslovne
dobiti);
 Stopa povrata na ukupnu imovinu (aktivu)
(Retern on assets -ROA;
 Stopa povrata na ukupni kapital (Return on
equity- (ROE);
 Bruto profitna marža
 Stopa bruto dobiti ili bruto profitna
marža je indikator učešća bruto
profita u ukupnom prihodu (neto
prodajama). Računa se slijedećom
matematičkom relacijom:
 Stopa bruto dobiti = (Dobit prije
oporezivanja + kamata) / Prihod
od prodaje) x 100 .
 Veća stopa bruto dobiti govori o
uspješnijem poslovanju društva.
Navedena stopa treba da ima
umjereno kretanje u vremenskoj
seriji.
 Neto profitna marža
 Stopa neto dobiti se računa stavljanjem u
odnos neto dobiti i neto prihoda od prodaje.
 Neto profitna marža = (Dobit nakon
oprezivanja + kamata) / Prihod od
prodaje) x 100
 Neto profitna marža ili Stopa neto dobiti
pokazuje zaradu društva na svaku jedinicu
prihoda od prodaje nakon podmirenja svih
obaveza, uključujući kamate i poreze.
 Naprimjer, stopa neto dobiti od 3, znači da
dobit društva u odnosu na prihode od
prodaje (nakon umanjenja svih troškova i
poreza na dobit) iznosi 3%. Ako je stopa
veća od granske, onda to govori da društvo
ima natprosječnu profitabilnost.
 Stopa neto dobiti se kreće u istom pravcu
kao i stopa bruto dobiti i stopa poslovne
dobiti.
 Stopa poslovne dobiti
 Stopa poslovne dobiti predstavlja količnik
poslovne dobiti i neto prihoda od prodaje.
 Stopa poslovne dobiti = (poslovna
dobit / neto prihod od prodaje) x 100
 Stopa poslovne dobiti je visoko cijenjen
pokazatelj, jer je kalkulativno čine
kategorije koje su rezultat čistog
poslovanja društva.
 Indikator je poslovnog rezultata,
likvidnosti i uspješnosti menadžmenta.
Predstavalja stopu prihoda zadržanog od
svake jedinice prihoda.
 Poželjno je da ovaj pokazatelj bude
stabilan, ili da se vremenom povećava.
 Pokazatelj povrata na ukupni
kapital (imovinu) - ROA
 Ovaj pokazatelj se dosta koristi u praksi
kod provjere boniteta dužnika. Računa se
dijeljenjem poslovne dobiti sa prosječnim
stanjem aktive.
 Pokazatelj povrata na ukupnu imovinu =
(neto dobit + kamata/ prosječna ukupna
imovina
 Stopa prinosa na aktivu pokazuje koliko se
profitabilno koriste angažovana sredstva, tj.
koliko svaka jedinica angažovanih
sredstava generiše poslovnog profita.
 Ukoliko je ovaj pokazatelj nizak, potrebno
je obratiti pažnju na ekonomičnost i
efikasnost.
Pokazatelj povrata na ukupni
kapital ili stopa prinosa na kapital
(ROE)
 Stopa prinosa na kapital govori koliko se
profitabilno koristi akcijski kapital, odnosno
kolika je sposobnost društva da ostvari
zaradu u odnosu na knjigovodstvenu
vrijednost akcijskog kapitala odnosno
dioničara. Računa se pomoću slijedeće
matematičke relacije:
 ROE = (neto dobit / prosječno stanje
akcijskog kapitala) x 100
 Visok prinos na ulaganja govori o
efikasnom upravljanju sredstvima i
kvalitetnom investiranju.
 Povrat na akcijski kapital od 18-22%,
odnosno povrat na uloženi kapital od 13-
16%, smatra se zadovoljavajućim
povratom.
Tržišni pokazatelji
 Tržišni pokazatelji, uglavnom, služe za
upoređivanje preduzeća unutar istog
sektora privrede. Najviše ih koriste
investitori kod opredjeljenja za ulaganje u
određenu kompaniju.
 U praksi su najzastupljeniji slijedeći tržišni
pokazatelji:
 neto dobit po akciji,
 odnos tržišne cijene i neto dobiti po
akciji,
 isplata dividende,
 dividendna stopa,
 knjigovodstvena vrijednost po akciji.
 Zaključak
 Ako je, primjerice, stopa profitabilnosti
vlastitog kapitala vrlo visoka, pa čak i
viša od stope profitabilnosti imovine,
preduzeću bi se isplatilo koristiti tuđim
kapitalom, i obrnuto
Pokazatelji investiranja
 Pokazatelji su uspješnog
investiranja u dionice preduzeća
 Najvažniji pokazatelji su:
1. Pokazatelji zarade po dionici
2. Pokazatelji dividende po dionici
3. Odnos isplate dividendi
4. Ukupna rentabilnost dionica
5. Prinos po dividendi
 Zarada po dionici ili neto
dobit po akciji
 Neto dobit po akciji se dobije dijeljenjem
neto dobiti umanjene za preferencijalne
akcije sa ponderisanim prosječnim brojem
običnih akcija.
 Neto dobit po akciji = (neto dobit –
preferencijalne (povlaštene) akcije) /
ponderisani prosječni broj običnih
akcija
Primjer obračuna ponderisanog
prosječnog broja običnih akcija

Datum Broj Br.dana držanja akcija /365 Ponderisani prosječan

dividendi (ponder) broj dividendi (akcija)
(akcija)
01.01.2006. 100000 365 / 365 = 1 100000 (100000 x 1)

Svega 2006. 100000

01.01.2007. 100000 365 / 365 = 1 100000 (100000 x 1)

30.06.2007. 50000 181 / 365 = 0,49589 24794 (50000x0,49589)

Svega 2007. 124794

 Ukupna rentabilnost po dionici
 Odnos tržišne cijene i neto dobiti po dionici
(akciji) je mjerilo povjerenja investitora u
određeno društvo.
 Izražava se slijedećom relacijom:
 Ukupna rentabinost dionice = Dobit po
dionici / Tržišna cijena dionice
 Prinos po akciji opada ukoliko se cijena
akcije povećava. Razlog je u tome što
preduzeće mora plaćati veće prinose da bi
privuklo investitore.
Pokazatelj isplate divendi (DPR)
 Koeficijent isplate dividende pokazuje
koliki procenat zarada isplaćuje
komapnija. Izračunava se dijeljenjem
godišnje dividende po akciji sa godišnjom
zaradom po dividendi ili akciji. Odnosno
DPR= SPS / EPS
 Pokazatelj isplate dividende =
dividenda po dionici (akciji) / zarada
po dionici (akciji) x 100
 Niži procenat pokazuje da preduzeće
manje isplaćuje dividende, te da
uglavnom zadržava zaradu.
Prinos po dividendi
 Pokazuje dividendu rentabilnost po
dionici, pa se stavlja u odnos
dividenda po dionici i tržišna
vrijednost te dionice kako slijedi:
 Prinos po dividendi = Dividenda po
dionici / Ukupna rentabilnost dionice
(PPS)
 Dividenda stopa
 Dividendna stopa pokazuje kolika je
dobit investitora po akciji. Koristi se
kao opšti indikator efikasnosti
poslovanja kompanije.
 Dividendna stopa = dividenda /
nominalna vrijednost akcije
 Vlasnici akcija ostvaruju pravo na
dividendu u akcijama i dividendu u
gotovini.
 Isplata dividendi u gotovini utiče na
tokove gotovine i likvidnost, te na
zaduženost i finansijsku ravnotežu.
 Ovaj pokazatelj služi za poređenje
knjigovodstvene vrijednosti po akciji
među kompanijama. Računa se
stavljanjem u odnos knjigovodstvene
vrijednosti kompanije sa brojem
emitovanih akcija.
 Knjigovodstvena vrijednost po akciji =
knjigovodstvena vrijednost kompanije /
broj emitovanih akcija
 Knjigovodstvenu vrijednost kompanije čini
njena neto sadašnja vrijednost, tj.
vrijednost aktive umanjena za ukupne
obaveze. Ona govori koliko kompanija
vrijedi ukoliko sada prestane sa
poslovanjem.
Prinos po dividendi

 U normalnim će uslovima ukupna

rentabilnost dionice biti veća od
prinosa po dionici. Obrnuta situacija
je moguća samo ako se dividenda
isplaćuju iz zadužene dobiti koja je
akumulirana u prethodnim
periodima.
DuPont sistem pokazatelja
 Analiza je dobila ime po američkom
preduzeću DuPont, u kom je razvijen i
korišten ovaj sistem krajem devedesetih
godina dvadesetog stoljeća
 Omogućava ocjenu performansi
preduzeća u terminima povrata na
ulaganja. Analiza se može vršiti u okviru
ROA i ROE analize o kojoj smo već
govorili
 Evo kako bi to izgledalo ako se koristimo
ROE analizom:
 ROE ANALIZA U SITEMU DuPONTE

 Suština je u tome da se rentabilnost kapitala

raščlani na na proizvod tri pokazatelja:
 Profitabilnost prihoda, obrt sredstava i
međusobni odnos sredstava i kapitala
 Renatabilnost se računa po formuli:
 ROE = rentabilnost prihoda* obrt
sredstava* (sredstava/kapital)
 Pri čemu pojedini pokazatelji predstavljaju
sljedeće:
1. Rentabilnost kapitala koji je odnos dobiti i
prosječnog kapitala,
2. Rentabilnost prihoda je odnos dobiti i
prihoda
3. Obrt sredstava je odnos prihoda i
prosječnih sredstava.
 Pokazatelji ekonomičnosti
 Ekonomičnost ukupnog
poslovanja =
Ukupni prihodi / Ukupni rashodi
 Ekonomičnost prodaje = Prihodi
od prodaje / Rashodi od prodaje
 Računaju se na osnovu podataka iz
bilanse uspjeha
GLAVA III - MJERENJE I PROCJENA
REZULTATA U USLOVIMA RIZIKA
 Pojam i vrsta rizika i dejstvo
leviridža
 Rizik je manja ili veća neizvjesnost
u pogledu očekivanog ishoda
poslovnih aktivnosti
 Vrste rizika:
1. Poslovni rizik
2. Finansijski rizik
3. Ukupni (totalni) rizik
Poslovni rizik

 Predstavlja neizvjesnost u
pogledu očekivanog poslovnog
dobitka kao prinosa na ukupna
poslovna sredstva
Finansijski rizik

 Predstavlja neizvjesnost
budućeg neto dobitka kao
prinosa na vlastita poslovna
sredstva
 Ukupni rizik

 Preduzeće koje izloženo

dvostrukom riziku, poslovnom i
finansijskom predstavlja ukupni
rizik
 Pojam i vrste leveridža
 Postojanje rizika zahtijeva potrebu
kontinuiranog upravljanja njegovom
visinom.
 Prethodno se moraju iznaći
odgovarajuće metode za njegovo
mjerenje i kvantitativno izražavanje.
 Dosta raširena metoda za mjerenje
rizka je leveridž (leverage).
Zavisno od vrste rizika koji se
mjeri, razlikujemo:

 poslovni leveridž,
 finansijski leveridž,
 ukupan leveridž.

 Poslovni leveridž procjenjuje rezultate

poslovanja sa fiksnim troškovima
poslovanja, a finansijski leveridž utvrđuje
dodatni rizik zbog fiksnih finansijskih
rashoda.
 Ukupni (kombinovani) leveridž kvantificira
dejstvo (efekte) poslovnog i finansijskog
rizika.
 Za mjerenje rizika koriste se informacije iz
bilansa stanja, bilansa uspjeha i izvještaja
o tokovima gotovine.
 Poslovni rizik i poslovni leveridž

 Svrha analize poslovnog rizika je da se ostvari što

veća poslovna dobit. Poslovni rizik proizlazi iz
činjenice da ulaganjem nastaju određeni fiksni
troškovi, nezavisno od stepena korištenja uloženog
kapitala.
 Poslovni leveridž kvantificira poslovne efekte sa
fiksnim troškovima koji variraju u obrnutoj srazmjeri
sa obimom prodaje, i varijabilnim troškovima, koji su
uglavnom u direktnoj srazmjeri sa ostvarenim
obimom.
 Dejstvo poslovnog leveridža najbolje možemo
shvatiti na grafikonu rentabilnosti koji pokazuje
efekat kombinovanja obima prodaje, prodajnih
cijena, te varijabilnih i fiksnih troškova na poslovni
rezultat.
 Grafikon 1. Rentabilnosti

Na predočenom grafikonu vidimo da se prodajom 7000 komada proizvoda po prodajnoj cijeni od 100 KM,
Ukupnim fiksnim troškovima od 330000 KM i pojedinačnim varijabilnim troškovima od 20 KM, ostvarila
poslovna dobit od 230000 KM.
 Faktor poslovnog leveridža
 Poslovna dobit se mijenja jačim intenzitetom od
promjene obima prodaje. Intenzitet tih promjena mjeri
se poslovnim leveridžom.
 Ako pretpostavimo da je povećanje obima prodaje od
30% dovelo do povećanja poslovne dobiti za 60%,
onda faktor poslovnog leveridža iznosi 2 (60 / 30).

% promjene poslovne dobiti

 Faktor poslovnog leveridža = ---------------------------------
% promjene obima prodaje

 Faktor poslovnog leveridža možemo izračunati i pomoću

slijedeće matematičke formule:
 Faktor poslovnog leveridža = marginalna dobit / poslovna
dobit
 Visok poslovni leveridž znači da je visok rizik ostvarenja
poslovne dobiti. Interes je da stopa poslovnog rizika bude
što niža jer je manji rizik ostvarivanja dobiti.
Prelomna tačka priliva
i odliva gotovine
 Finansijski rizik i finansijski leviridž
 Finansijski rizik se javlja pod uticajem
finansijskih rashoda. Preduzeće mora s velikim
oprezom komponovati finansijsku strukturu,
posebno ako je ona izložena visokom
poslovnom riziku uzrokovanom značajnim
fiksnim troškovima.
 Dejstvo finansijskog leviridža na stopu prinosa
na sopstvena sredstva zavisi od dva faktora:
1. apsolutna razlike stope prinosa na ukupna
poslovna sredstva i prosječne kamatne stope
2. strukture kapitala (učešća duga u ukupnim
izvorima finansiranja)
- što je razlika veća to je veći efekat finansijskog
leviriđa na stopu prinosa na sopstvena
sredstva
Dejstvo finansijkog leverage-a
 Dejstvo finansijkog leverage-a na stopu
prinosa na sopstveni kapital može biti
trojako:
 pozitivno (kada je stopa prinosa na ukupni
kapital veća od kamatne stope po kojoj se
koriste kreditna sredstva),
 neutralno ((kada je stopa prinosa na
ukupni kapital jednaka kamatnoj stopi),
 negativno (stopa prinosa na ukupni kapital
je manja od kamatne stope).
 Stopa prinosa na angažovani kapital
(ROCE) = poslovni dobitak / angažovani
kapital
Dejstvo finansijskog leviridža
 Finansijski leveridž predstavlja
relativni odnos:
 dugoročnog duga i akcijskog kapitala,
 tržišne vrijednosti dugoročnog duga i
tržišne vrijednosti akcijskog kapitala,
 rashoda kamate i neto dobiti, te
 poslovne i neto dobiti (pokazuje koliko
se puta brže mijenja neto dobit kada
se poslovna dobit promijeni za jedan
procenat (1%).
 Faktor finansijskog leveridža
 Faktor finansijskog leveridža = poslovna
dobit / neto dobit
 Ako pretpostavimo da poslovna dobit oznosi
2000 KM, a neto dobit 1000 KM, onda se
dejstvo finansijskog leveridža manifestuje na
slijedeći način:
 Kfl = 2000 / 1000 = 2; (poslovna dobit =
2000; neto dobit = 1000).
 Pri promjeni poslovne dobiti od 10%, neto
dobit se mijenja za 20% (10 x 2).
 Pri promjeni poslovne dobiti od 30%, neto
dobit se mijenja za 60% (30 x 2).
 Međutim, ako bi pri istoj vrijdnosti poslovne
dobiti, neto dobit iznosila npr. 50000 KM,
onda bi faktor finansijkog leveridža iznosio
0,04, a što u stvarnosti daje potpuno
iskrivljenu sliku.
Ukupni rizik i ukupni leveridž
 Ukupni leveridž je mjera ukupnog
rizika jer na njega utiču elementi
poslovnog i finansijskog rizika. Dejstvo
jednog i drugog rizika se, u krajnjem
slučaju, odražava na stopu prinosa na
vlastita sredstva.
 Neizvjesnost buduće dobiti i prinosa
na vlastita sredstva u direktnoj je
zavisnosti od obima prodaje, odnosno
prihoda od prodaje.
 Koeficijent ukupnog leveridža
 Koeficijent ukpnog leveridža možemo
izraziti slijedećim matematičkim
relacijama:
 Koeficijent ukupnog leveridža =
koeficijent poslovnog leveridža x
koeficijent finansijskog leveridža
 Ili koeficijent ukupnog leveridža =
marža pokrića / bruto dobit
 Na slijedećem primjeru prikazaćemo
dejstvo sve tri vrste leveridža na zadatom
povećanju obima prodaje od 20% i
vlastitom kapitalu od 20.000 KM.
Dejstvo složenog leveridža
Elementi Obim prodaje

100% 120%
Prihodi od prodaje (6000 x 10 KM) 60000 72000
Varijabilni troškovi (6000 x 5) 30000 36000
Marginalna dobit 30000 36000
Fiksni troškovi 7000 7000
Poslovna dobit 23000 29000
Rashodi kamata 4000 4000
Dobit prije oporezovanja 19000 25000
Porez na dobit 1900 2500
Neto dobit 17100 22500
Faktor posl. leveridža (marginalna dobit / poslovna dobit) 1,30 1,24
Faktor finansijskog leveridža (poslovna dobit / dobit prije oporezivanja) 1,21 1,16
Ukupni leveridž (faktor posl. leveridža x faktor finans. leveridža) 1,58 1,44
Stopa prinosa na vlastiti kapital 0,86 1,13

% promjene neto dobiti 131,58

% promjene neto doniti i % prinosa na vlastiti kapital 36,94

GLAVA IV -
ANALIZ FINANSIJSKE RAVNOTEŽE
Pojam finansijske ravnoteže
 Za analizu finansijske ravnoteže
potrebno je sagledati usklađenost
sredstava i obaveza po obimu i ročnosti
za najmanje prethodne 3-5 godina.
 Analizom finansijske ravnoteže utvrđuju
se potrebe za pribavljanjem
kratkoročnih i dugoročnih izvora
finansiranja.
 Da bi se uspostavila finansijska
ravnoteža, prethodno se moraju
analizirati sredstva i izvori sredstava sa
stanovišta rokova vezivanja i dinamike
potreba.
Sredstva sa aspekta vremena
 Sredstva (imovinu) preduzeća, sa
aspekta vremena vezivanja, dijelimo
na:
 trajno vezana sredstva (zemljište,
trajni ulozi u preduzeća, neka
nematerijalna ulaganja i trajna obrtna
sredstva),
 dugoročno vezana sredstva
(osnovna sredstva i dugoročni
finansijski plasmani), te
 kratkoročno vezana sredstva.
 Izvori sa stanovišta rokova
raspoližovosti
 Ukoliko izvore sredstava
posmatramo sa stanovišta rokova
raspoloživosti, onda razlikujemo:
 trajne izvore finansiranja (sopstveni
kapital i rezerve),
 dugoročne izvore (dugoročne
obaveze i dugoročna rezervisanja) i
 kratkoročne izvore.
Potrebe za sredstvima
 Pravila održavanje
finansijske ravnoteže
1. horizontalna pravila finansiranja
 zlatno bankarsko pravilo,
 zlatno bilansno pravilo,
 finansiranje najdugoročnijih
ulaganja,
 finansiranje kratkoročnih ulaganja,
 pravilo finansiranja 2:1,
 pravilo finansiranja 1:1,
 pravilo u odnosu novca i
kratkoročnih izvora.
2. vertikalna pravila finansiranja
 Horizontalna pravila
finansiranja

 Horizontalna pravila
finansiranja razmatraju
odnos dugoročnih i
kratkoročnih izvora
sredstava prema
kratkoročnim i dugoročnim
ulaganjima.
 Zlatno bankarsko pravilo

 Zlatno bankarsko pravilo je našlo

jednaku primjenu i u bankarstvu, i u
preduzećima. Prema njemu, banka
treba da svoje kratkoročne depozite
koristi za kratkoročne plasmane, a
dugoročne depozite za dugoročne
plasmane.
 Ukoliko banka odstupi od ovog
pravila, onda dio svojih kratkoročnih
depozita usmjerava u dugoročne
plasmane, i tako narušava
solventnost i rentabilnost poslovanja.
 Zlatna pravila finansiranja
 Zlatno pravilo u finansiranju, takođe,
zahtijeva uravnoteženost kratkoročno
vezanih sredstava sa kratkoročnim
izvorima sredstava, kao i
uravnoteženost između dugoročno
vezane imovine (uključujući trajno
vezana sredstva) i dugoročnih izvora
finansiranja.
 Uravnoteženost mora biti kako u
finansijskoj vrijednosti, tako i u ročnoj
strukturi sredstava i obaveza.
 Ukoliko preduzeće odstupi od ovog
pravila i dio svojih kratkoročnih izvora
plasira na dugi rok, nastupa
insolventnost i smanjuje se rentabilnost
poslovanja.
Moguči slučajevi održavanja
ravnoteže
 Tri su moguća slučaja u održavanju
ravnoteže po ovom pravilu:
 postojanje dugoročne i kratkoročne
finansijske ravnoteže,
 finansiranje kratkoročnih sredstava
kvalitetnim izvorima(dugoročno
finansiranje),
 finansiranje dugoročnih sredstava
kratkoročnim izvorima
Kratkoročna i dugoročna
finansijska ravnoteža
Pasiva (izvori
Aktiva (sredstva) sredstava)

KRATKOROČNO VEZANA KRATKOROČNI IZVORI

SREDSTVA FINANSIRANJA

TRAJNO VEZANA SOPSTVENI IZVORI

SREDSTVA FINANSIRANJA

DUGOROČNO VEZANA
SREDSTVA DUGOROČNI IZVORI
 Kratkoročna i dugoročna
finansijska ravnoteža
 Kratkoročna sredstva = kratkoročni izvori
finansiranja
 Trajna (dugoročna) sredstva = kvalitetni izvori
finansiranja
 Predočena konstrukcija finansiranja poslovnih
ulaganja, pod uslovom da su ostali faktori
nepromijenjeni, pozitivno će se odraziti na
buduću livkidnost preduzeća.
 Veće učešće dugoročnih izvora za finansiranje
stalnih obrtnih sredstava doprinosi
nesmetanom odvijanju poslovnog procesa.
 Ukoliko se pojavi potreba za povremenim
sredstvima, uslijediċe lakše pribavljanje zbog
toga što preduzeće sa postojećom strukturom
sredstava ima dobru likvidnost i dobar poslovni
rezultat, a time i bolji bonitet kod kratkoročnih
povjerilaca.
Dugoročno finansiranje
Aktiva (sredstva) Pasiva (izvori sredstava)

KRATKOROČNO VEZANA KRATKOROČNI IZVORI

SREDSTVA FINANSIRANJA

TRAJNO VEZANA SOPSTVENI IZVORI

SREDSTVA FINANSIRANJA

DUGOROČNO VEZANA
SREDSTVA DUGOROČNI IZVORI
Dugoročno finansiranje
 Vidimo iz predhodne slike da su
uspostavljene slijedeće relacije:
 kratkoročna sredstva
< kratkoročni izvori finansiranja,
 trajna (dugoročna) sredstva
> kvalitetni izvori finansiranja.
 U ovom slučaju nedostatak trajnih
sredstava finansira se kratkoročnim
izvorima finansiranja. Ovakav
debalans ugrožava likvidnu poziciju
društva.
 Finansiranje kratkoročnih
ulaganja
 Obrtna sredstva, prema ovom pravilu,
treba finansirati kratkoročnim izvorima jer
se ulaganja transformišu u novac najdalje
za jednu godinu.
 Potraživanja od kupaca su kratkoročnog
karaktera i moraju se finansirati iz
kratkoročnih obaveza prema
dobavljačima. U slučaju nedovoljnosti,
razlika se mora finansirati kratkoročnim
kreditima.
 Kratkoročne hartije od vrijednosti i
kreditne plasmane treba finansirati iz
kratkoročnih izvora, uz nastojanje da
ostvareni kamatni prinos iz tih ulaganja
bude jednak ili veći od kamatnog rashoda
za finansiranje.
Pravilo finansiranja 2:1
 Ovo pravilo zahtijeva da koeficijent
opšte likvidnosti (kratkoročna
imovina / kratkoročni izvori)
preduzeća bude 2, tj. da na svake 2
KM kratkoročnih ulaganja dolazi 1
KM kratkoročnih izvora finansiranja.
To znači, da preduzeće treba
polovinu svojih kratkoročnih ulaganja
finansirati iz kratkoročnih izvora, a
drugu polovinu iz dugoročnih izvora.
Pravilo finansiranja 1:1

 Prema ovom pravilu brzo

utrživa kratkoročna ulaganja
(novac, kratkoročne hartije od
vrijednosti i kratkoročna
potraživanja) moraju u cjelosti
biti finansirana kratkoročnim
izvorima
 Pravilo u odnosu novca i
kratkoročnih izvora
 Prema ovom pravilu, preduzeće bi
trebalo da 10 - 20% vrijednosti
kratkoročnih obaveza drži u
gotovini. Ovo pravilo nije našlo širu
primjenu u praksi jer, u slučaju da
svakodnevno drži 20% gotovine,
preduzeċe bi moglo isplaċivati
dugove za 5 dana(100% / 20%).
Obzirom da dugovi ne dospijevaju
tako brzo, preduzeće bi bilo
pretjerano solventno, a time bi se
smanjila rentabilnost poslovanja.
Vertikalna pravila finansiranja
 Vertikalna pravila finansiranja
razmatraju odnos vlastitih i tuđih
izvora finansiranja i odnos osnovnog
i rezervnog kapitala.
 U uslovima tržišne privrede
preduzeće teško može finansirati
razvoj sopstvenim sredstvima.
Teoretski, odnos vlastitih i tuđih
sredstava treba da bude u omjeru
1:1. Međutim, ovaj omjer treba
uslovno shvatiti, jer on treba da
zavisi od cijene i uslova pribavljanja
vlastitih i tuđih sredstava.
Vertikalna pravila finansiranja
 Odnosom 1:1 obezbjeđuje se:
 sigurnost povrata kapitala (ukoliko
preduzeće ostvari gubitak veći od
sopstvenog kapitala, neće moći izmiriti
svoje obaveze i pored toga što je
zadovoljilo ovo pravilo);
 prihvatljiv iznos kamata (kada bi tuđi
izvori finansiranja bili iznad 50%, povećali
bi se i rashodi kamata); i
 finansijska nezavisnost preduzeća
(preduzeće ima odgovarajuću finansijsku
slobodu jer je iznos vlastitog kapitala
izjednačen sa kapitalom povjerilaca).
Vertikalno pravilo finansiranja

VLASTITI IZVORI

IMOVINA

100%

TUĐI IZVORI

50%
Vertikalno pravilo finansiranja

 Odnos između osnovnog i rezervnog

kapitala, po mišljenju većine
stručnjaka, treba da bude u omjeru
1:1, što znači da poželjna visina
rezervnog kapitala iznosi 25% u
odnosu na ukupan kapital preduzeća
(sopstveni i tuđi). Rezervni kapital se
formira raspodjelom neto dobiti po
zakonskoj i statutarnoj obavezi.
GLAVA V

PLANIRANJE, BUDŽETIRANJE I
KONTROLA
Pojam, vrste i proces planiranja
 Planiranje predstavlja proces donošenja
planskih odluka i akcija, koje bi trebalo
preduzeti radi ostvarenja poslovnih ciljeva.
 Zbog prisutne neizvjesnosti i čestih
promjena u poslovanju, planiranje postaje
sve prioritetnija aktivnost.
 Planiranjem je potrebno poslovanje
usmjeriti u oblasti u kojima se mogu
ostvariti najbolji rezultati poslovanja, kao
npr. prodor na nova tržišta, osvajanje
novog proizvoda i sl.
 Suština planiranja je u izboru racionalnih
ciljeva, politika i planova. Planiranje može
biti:
 dugoročno (strateško) i
 kratkoročno (operativno ili tzv.
budžetiranje).
Proces planiranja

Procjena Procjena
okruženja organizacije

Određivanje
ciljeva

Razmatranje
alternativa

Prihvatanje
dugoroč.plana

Planiranje Planiranje Planiranje

istra Planiranje proizvodnje marketinga
živanja i resursa
razvoja

Operativni planovi
Pouzdanost budžeta
 Pretpostavimo da su rukovodioci dali slijedeće procjene o
kretanju tri ključna elementa budžeta (prodaje, varijabilnih
i fiksnih troškova):
 Očekivana vrijednost prodaje za određeni period:
 - najvjerovatnija 10000 KM, vjerovatnoća 0,9 i
 - optimistička 15000 KM, vjerovatnoća 0,7.
 Varijabilni troškovi za nivo prodaje 10000 KM
 - optimistički 5000, vjerovatnoća 0,4
 - najvjerovatniji 6000, vjerovatnoća 0,2
 - pesimistički 7000, vjerovatnoća 0,3
 Varijabilni troškovi za nivo prodaje 15000 KM
 - optimistički 6000, vjerovatnoća 0,2
 - najvjerovatniji 7000, vjerovatnoća 0,5
 - pesimistički 8000, vjerovatnoća 0,3
 Fiksni troškovi iznose 1000 KM.
 Potrebno je odrediti visinu profita za pojedine varijante,
koja se očekuje budžetiranjem.
Varijanta br.1
 Očekivana najvjerovatnija vrijednost prodaje
9000 (10000 x 0,9) = 9000
 Očekivana vrijednost varijabilnih troškova
(5000 x 0,40 +6000 x 0,2 +7000 x 0,30) 5300
 Fiksni troškovi 1000
 Očekivana vrijednost profita 2700
Varijanta br. 2

Očekivana optimistička vrijednost prodaje

10500 (15000 x 0,7) = 10500
Očekivana vrijednost varijabilnih troškova
(6000 x 0,2 +7000 x 0,5 + 8000 x 0,30) 7100
Fiksni troškovi 1000
 Očekivana vrijednost profita 2400
Pristupi budžetiranju

 U nastojanju da se dođe do što

realnijih budžeta, razvijeni su
alternativni pristupi budžetiranju
kao što su:
 budžetiranje od nule;
 sistem planiranja i budžetiranja
programa.
Vrste budžeta
 Grupisanje budžeta zavisi od
aspekta posmatranja i vrste
djelatnosti. Tipično proizvodno
preduzeće karakterišu slijedeće vrste
budžeta:
 budžet prodaje,
 budžet proizvodnje,
 budžet usluga,
 budžet kapitalnih troškova,
 budžet istraživanja i razvoja,
 zbirni budžet i sl.
Budžet prodaje
 Obzirom na važnost prodaje za preduzeće,
budžet prodaje predstavlja primarni budžet
iz koga se izvodi većina ostalih budžeta.
 Budžetu prodaje prethodi predviđanje,
odnosno prognoza prodaje. Prognoza
prodaje postaje budžet ukoliko se prihvati
kao cilj.
 Ona se temelji na razmatranju :
 apsolutne veličine i trendova prodaje iz
prošlosti,
 opštih ekonomskih pokazetelja (bruto
nacionalnog dohotka, stope inflacije,
nezaposlenosti i sl.),
 rezultata istraživanja,
 politike marketinga,
 uticaja konkurencije,
 uticaja nove tehnologije.
Plan fizičkog obima prodaje

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartal Ukupno

1. Proizvod A 1000 1500 2000 2500 7000
2. Proizvod B 500 1200 1800 2000 5500

Svega: 1500 2700 3800 4500 12500

Plan bruto prihoda od prodaje

(u KM)

Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartal III kvartal IV kvartal Ukupno

1. Proizvod A 5000 7500 10000 12500 35000
2. Proizvod B 1500 3600 5400 6000 16500

Svega: 6500 11100 15400 18500 51500

Budžet troškova prodaje
 Troškovi nabavne vrijednosti
prodate robe su najveći
pojedinačni rashodi preduzeća
koje se bavi trgovinskom
djelatnošċu.
 Nastaju isporukom robe kupcima.
Utvrđuju se u visini stvarnih
troškova nabavke robe za dalju
prodaju (nabavne vrijednosti).
Troškovi prodate robe

 početne zalihe
 + roba kupljena tokom perioda
 = roba raspoloživa za upotrebu
tokom perioda
 - roba krajem perioda
 = troškovi prodane robe
Budžet proizvodnje i zaliha
 Budžet proizvodnje se može praviti prije ili poslije
budžeta prodaje. Ukoliko je limitirajući faktor
nedostatak proizvodnih kapaciteta, onda će se prvo
sačinititi budžet proizvodnje.
 Međutim, ukoliko je prodaja ograničavajući faktor,
onda će prioritet imati budžet prodaje. Budžet
proizvodnje, u oba slučaja, mora biti koordiniran sa
budžetom prodaje i budžetom zaliha.
 Obzirom da je preduzeće u većini slučajeva
izloženo sezonskim oscilacijama, kako kod nabavke
tako i kod prodaje robe, potrebno je sačiniti
dinamički plan proizvodnje.
 Naime, velike količine proizvedene robe u „mrtvoj
sezoni“ zahtijevaju sezonske popuste, a nedovoljne
zalihe, u vrijeme kad je izražena potražnja, odvode
kupce kod snabdjevača koji mogu osigurati
kontinuitet snabdijevanja.
 III IV
Red.br. Naziv proizvoda I kvartal II kvartal kvartal kvartal Ukupno

1 Proizvod A

Plan prodaje 1000 1500 2000 2500 7000

- Početne zalihe 250 350 600 250 250

+ Krajnje zalihe 350 600 250 250 250

Plan proizvodnje 1100 1750 1650 2500 7000

2 Proizvod B

Plan prodaje 500 1200 1800 2000 5500

- Početne zalihe 100 200 400 100 100

+ Krajnje zalihe 200 400 100 100 100

Plan proizvodnje 600 1400 1500 2000 5500

Budžetiranje troškova
proizvodnje
 Budžet troškova direktnog
materijala;
 Budžet troškova direktnog rada;
 Budžet troškova direktnog rada;
 Budžet direktnih troškova
amortizacije;
 Budžet opštih (zajedničkih)
troškova proizvodnje;
 Budžetiranje troškova proizvodnje
 Polazna osnova za budžetiranje troškova
proizvodnje je plan fizičkog obima
proizvodnje. Planirani fizički obim
proizvodnje se množi sa cijenom koštanja
proizvoda da bi se dobio budžet troškova
proizvodnje.
 Radi lakšeg budžetiranja, prethodno je
potrebno grupisati troškove po kalkulativnoj
osnovi, tj. na varijabilne troškove (troškove
direktnog materijala, direktnog rada,
opravki i održavanja i sl. ) i fiksne troškove
(troškove plata neproizvodnih radnika,
reklame, osiguranja, skladištenja,
distribucije, transporta, kancelarijskog
materijala, zakupnina, komunalija i sl.).
Red.br I III IV Ukupn
. Naziv proizvoda kvartal II kvartal kvartal kvartal o

1 Proizvod A

Plan prodaje 1000 1500 2000 2500 7000

- Početne zalihe 250 350 600 250 250

+ Krajnje zalihe 350 600 250 250 250

Plan proizvodnje 1100 1750 1650 2500 7000

2 Proizvod B

Plan prodaje 500 1200 1800 2000 5500

- Početne zalihe 100 200 400 100 100

+ Krajnje zalihe 200 400 100 100 100

Plan proizvodnje 600 1400 1500 2000 5500

Budžet kapitalnih ulaganja

 Budžeti kapitalnih ulaganja imaju cilj

da postojeće kapacitete, proizvode i
operacije prilagode ostvarenju
dugoročnih ciljeva koji su zacrtani
strateškim planom.
 Kapitalna ulaganja ili ulaganja u
fiksnu aktivu obuhvataju pribavljanje
nekretnina, postrojenja i opreme. Cilj
ulaganja je povećanje rentabilnosti,
odnosno stope prinosa na
angažovana sredstva.
Budžet kapitalnih ulaganja
 Datum pribavljanja ovih sredstava
najčešće ne odgovara datumu plaćanja, a
što je važno kod prikazivanja poslovnog
događaja u finansijskim izvještajima.
 U bilansu stanja se nabavka u cjelosti, tj.
po nabavnoj vrijednosti, evidentira u
dijelu aktive, a u izvještaju o tokovima
novca samo za vrijednost plaćenog
iznosa.
 U bilansu uspjeha prikazuje se trošenje
tih sredstava kroz stavku troškova
amortizacije. Amortizacija osnovnih
sredstava započinje kada je osnovno
sredstvo spremno za korištenje, a
prestaje danom isknjižavanja.
Zbirni budžeti
Glavni budžeti se iskazuju u obliku
bilansa uspjeha, budžetiranog
bilansa stanja i budžeta gotovine.
Oni predstavljaju zbir svih
podbudžeta i prikazuju finansijske
efekte ukupnog poslovnog budžeta.
Svaki dio glavnog budžeta priprema
se na uobičajeni način, s tim što se
umjesto istorijskih podataka koriste
budžetirani troškovi, prihodi,
investicije i sl.
Budžetirani bilans uspjeha
 Budžetirani bilans uspjeha treba da
pokaže očekivani iznos i strukturu
finansijskog rezultata. Ovaj bilans se
može raščlanjivati na kraće
vremenske periode, zatim po
vrstama proizvoda, prodajnim
mjestima i sl.
 Raščlanjivanje na kraće vremenske
jedinice (mjesec, kvartal i
polugodište) zahtijeva kumulativni
prikaz podataka s ciljem dobijanja
objektivnijeg stanja.
Budžetirani bilans stanja
 Budžetirani bilans stanja treba da
pokaže očekivano stanje preduzeća na
kraju planskog perioda.
 Na osnovu gornjih podataka i uz
slijedeće pretpostavke, moguće je
sačiniti budžetirani bilans
stanja:nenaplaćena potraživanja iznose
5% od fakturisanog
iznosa,dobavljačima nisu plaćene
obaveze po osnovu osiguranja i
reklame, plaćena je unaprijed električna
energija, za slijedeću godinu od 4100
KM, snivački ulog iznosi 300 KM i
primljen je avans od kupca u iznosu od
500 KM
Naziv bilansne pozicije
Fiksna sredstva - sadašnja vrijednost 7620
Ukupno stalna sredstva 7620
AVR - unaprijed plaćeni troškovi 4100
Zalihe gotovih proizvoda 1550
Zalihe materijala 740
Potraživanja od kupaca 2354
Gotovine 1040
Ukupno obrtna sredstva 9783,5
Ukupno aktiva 17404
Vlastiti kapital 300
Neraspoređena dobit ranijih godina 0
Neraspoređena dobit tekuće godine 7241
Ukupno kapital 7541
Dugoročni krediti 8000
Primljeni avansi 500
Obaveze prema dobavljačima 308
Planirane obaveze za porez 805
PVR - unaprijed naplaćeni prihodi 250
Ukupno obeveze 9863
Ukupna pasiva 17404
Budžet gotovinskih tokova

 Bilans gotovinskih tokova, koji

se pravi za kratkoročni planski
period, naziva se i budžetom
gotovinskih tokova.
 Budžetom su, znači,
obuhvaćena novčana sredstva
koja poslovni subjekat očekuje
da primi ili potroši tokom
određenog budućeg
vremenskog perioda.
 Koraci izrade budžeta gotovine
 Prvi : Utvrđivanje tokova gotovine iz
poslovnih aktivnosti;
 Drugi: Izbor metoda konverzije
budžetiranog bilansa uspjeha na
gotovinsku osnovu;
 Treči: Određivanje tokova novca od
investicionih aktivnosti;
 Četvrti:Određivanje tokova novca od
aktivnosti finansiranja;
 Peti: Prezentacija i analiza izvještaja;
Bilansne metode budžetiranja
gotovine
 Direktna metoda;
 Indirektna metoda;
 Obe metode se baziraju na analizi
stavki budžetiranog bilansa
uspjeha i projektovanim
promjenama u tekučim sredstvima
i obavezama;
 Razlika je u načinu kvantifikacije
tokova iz poslovnih aktivnosti;
Bilansna metoda budžetiranja
gotovine
 Da bismo uradili budžet tokova
gotovine po direktnoj i indirektnoj
metodi, potrebno je prethodno iz
bilansa stanja preuzeti informacije o
stanju sredstava i izvora finansiranja
na početku perioda za koji se vrši
budžetiranje.
 Istovremeno je potrebno sačiniti
budžetirani bilans uspjeha, zbog
korespondirajućih odnosa između
pozicija iz bilansa stanja i pozicija iz
bilansa uspjeha.
Bilans stanja na početku
budžetiranja
Aktiva Pasiva

Gotovina 200 Dobavljači 250

Potraživanja 5500 Obaveze za kamte 1100

Zalihe 4000 Obaveze za porez na dobit 1220

Portfolio ulaganja 1600 Kratkoročni krediti 500

1130
Ukuno obrtna sredstva 0 Ukupno kratkoročne obaveze 3070

Fiksna sredstva po nab. vr. 3800 Dugoročne obaveze 4500

Akumulirana amortizacija 1300 Ukupne obaveze 7570

Fiksna sred. po sad. vrijedn. 2500 Vlastiti kapital –poč. ulaganja 2500

Uk. fiksna aktiva 2500 Akumulirana dobit 3730

1380
Ukupna aktiva 0 Ukupna pasiva 13800
Budžetiranje bilansa uspjeha

Prihodi od prodaje 140000

Troškovi prodatih proizvoda 98000

Bruto dobit 42000

Amortizacija -380

Administrativni troškovi i troškovi prodaje -19000

Troškovi kamata -3000

Prihod od investiranja 5200

Negativne kursne razlike -5820

Dobit prije oporezivanja 19000

Porez na dobit 1900

Neto dobit 17100

Literatura:
 Obavezna literatura:
 Gligorić – Vujnović Bogdana (2008),
Poslovne finansije, Panevropski
univerzite Apeiron, pp. 3.-281.
 Dopunska literatura:
 Damodaran, A. (2001), Korporativne
finansije - teorija i praksa, pp. 1.-
969.
 Njuhović, Z. (2010), Finansijski
menadžment, Teorija i praktična
primjena, FER KOMERC D.O.O.,
Sarajevo, pp. 1.-449.
 Hvala na pažnji!

n.huseinspahić@gmail.com