10 Graa i funkcija sinapsi

Neuroni se od drugih stanica razlikuju svojom sposobnou brze i tone signalizacije na veliku udaljenost. To omoguuju dva signalna mehanizma: aksonsko voenje i sinaptiki prijenos signala. Sinapsa je posebna struktura (opaljiva jedino elektronskim mikroskopom!) u kojoj su dva neurona (ili neuron i ciljna stanica) funkcionalno povezani, ali i razdvojeni uskom pukotinom. Stoga sinapsa ima tri temeljna dijela: presinaptiki element (to je najee presinaptiki zavretak aksona), sinaptiku pukotinu i postsinaptiki element (djeli membrane ciljne stanice). Sinaptika signalizacija je jednosmjerna (od presinaptikog na postsinaptiki element), vrlo brza (aksonsko voenje moe dosei brzinu od 120 m/s) i vrlo kratkotrajna (prijenos signala kroz sinapsu traje krae od 1 milisekunde), a uz to vrlo specifina i precizna. Stoga je to glavni nain brze i tone daljinske signalizacije u svakom organizmu s razvijenim ivanim sustavom. Nadalje, sinaptika signalizacija je kemijski proces, tijekom kojeg dolazi do dvostrukog prevoenja signala: 1) Prevoenja elektrinog u kemijski signal: prvo elektrini signal, tj. depolarizacija presinaptikog elementa uzrokuje egzocitozu posebnih signalnih molekula, neurotransmitera; potom te molekule brzo difundiraju kroz sinaptiku pukotinu i veu se na specifine receptore smjetene u staninoj membrani postsinaptikog elementa. 2) Prevoenja kemijskog u elektrini (ili u drugi kemijski!) signal: ionotropni i metabotropni membranski receptori djeluju kao prevoditelji signala, to na sebe veu neurotransmiter i taj izvanstanini dogaaj prevode u: a) Novi elektrini signal, tj. promjenu ionske vodljivosti (i time membranskog potencijala) postsinaptike membrane. Ionotropni receptori izravno dovode do takvih promjena (jer je ionski kanal njihov integralni dio), dok metabotropni receptori do takvih promjena dovode neizravno, djelujui preko drugih glasnika na naponske ionske kanale ili ionotropne receptore u staninoj membrani. b) Novi kemijski signal, tj. promjenu biokemijskih procesa u postsinaptikoj stanici. Tako djeluju uglavnom metabotropni receptori, to posredstvom drugih glasnika i protein kinaza privremeno poveaju koncentraciju slobodnih Ca2+ u citosolu. Tako djeluju i neki ionotropni receptori to su zapravo kanali za utjecanje Ca2+ u stanicu (npr. glutamatni NMDAreceptor). Neurotransmiteri u sinaptikoj pukotini doseu veliku lokalnu koncentraciju, ali se na svoje receptore veu relativno niskim afinitetom (pa se ubrzo nakon vezanja od njih opet odvoje). tovie, hidrolitiki enzimi u sinaptikoj pukotini brzo razgrauju neurotransmitere, ili ih pak posebni proteinski nosai brzo prebacuju natrag u presinaptiki element. Sve to bitno pridonosi kratkoi i preciznosti djelovanja neurotransmitera. Ukratko, dva kljuna dogaaja u kemijskoj sinaptikoj signalizaciji su egzocitoza neurotransmitera i aktivacija postsinaptikih receptora, a cjelokupna sinaptika signalizacija svodi se na dva temeljna uinka: promjene ionske vodljivosti (tj. propusnosti) postsinaptike membrane i promjene koncentracije slobodnih Ca2+ u citoplazmi postsinaptike stanice. Oba uinka (ovisno o vrsti aktiviranih signalnih kaskada) dovode do kratkoronih, srednjoronih ili dugoronih promjena funkcionalne aktivnosti postsinaptike stanice. Promjene potencijala postsinaptike membrane, uzrokovane aktivacijom receptora, su postsinaptiki potencijali. Ekscitacijski postsinaptiki potencijal (EPSP) depolarizira postsinaptiku membranu, a inhibicijski postsinaptiki potencijal (IPSP) ju hiperpolarizira. U oba sluaja, promjena membranskog potencijala uzrokovana je poveanjem ionske vodljivosti (ponekad su te promjene uzrokovane smanjenjem ionske vodljivosti - no, takvi su primjeri rijetki, pa ih dalje ne opisujemo). Sinaptika signalizacija je brza, no nije trenutna i obino traje 0,3 do 1,0 milisekunde. Rije je o pojavi sinaptike odgode (sinaptike latencije). U usporedbi s aksonskim voenjem, sinaptika signalizacija je mnogo osjetljivija na metaboliko stanje neurona. Stoga nakon odve snanog i uestalog podraivanja (a posebno tijekom anoksije ili ope anestezije) do slabljenja ili prekidanja sinaptike signalizacije dolazi mnogo prije pojave prvih promjena aksonskog voenja. Tada je rije o sinaptikom zamaranju ili (ako je signalizacija posve prekinuta) o sinaptikom bloku. Do tog zamaranja sinapsi (posebice tijekom snanog i uestalog podraivanja) dolazi zbog prenaglog pranjenja i/ili presporog obnavljanja postojeih zaliha neurotransmitera (uskladitenih u sinaptikim mjehuriima presinaptikog elementa). U ovom poglavlju, raspravlja se o devet bitnih tema: 1) Strukturi presinaptikog i postsinaptikog elementa te sastojcima sinaptike pukotine. 2) Vrstama kemijskih sinapsi i nainima njihovog razmjetanja du membrane postsinaptikog neurona. 3) Sloenom slijedu biokemijskih reakcija to dovode do egzocitoze neurotransmitera u sinaptiku pukotinu. 4) Opoj naravi postsinaptikih potencijala (EPSP i IPSP) to se pojave nakon aktivacije postsinaptikih receptora. 5) Kljunim funkcionalnim razlikama sinapsi perifernog i sredinjeg ivanog sustava (prikazane usporedbom periferne neuromiine sinapse i centralnih ekscitacijskih i inhibicijskih sinapsi). 6) Razlici presinaptike i postsinaptike inhibicije. 7) Procesima neuronske integracije (vremensko i prostorno zbrajanja lokalnih postsinaptikih potencijala) i znaenju tih procesa za pojavu sinaptike plastinosti (promjena "snage" i "uinkovitosti" sinapsi). 8) Mehanizmima prekidanja sinaptike signalizacije. 9) Mehanizmima selektivnog djelovanja otrova, droga, lijekova i protutijela na specifine korake sinaptike signalizacije.

105

106

Temeljni dijelovi kemijske sinapse su presinaptiki element, sinaptika pukotina i postsinaptiki element Presinaptiki element sadri sinaptike mjehurie usidrene u "aktivnim zonama" presinaptike membrane Presinaptiki element kemijske sinapse najee je presinaptiki aksonski zavretak to sadri sinaptike mjehurie i mitohondrije. To mogu biti zavrni vorii (lukoviasto proireni vrhovi aksonskih zavretaka - sl. 10-1) ili vorii u prolazu (proirenja, tj. "varikoziteti" du aksona). Na elektronsko-mikroskopskim prepara-tima se jasno uoava esterokutna mrea estica zgusnutog materijala, privrenih uz citosolnu stranu presinaptike membrane (sl. 10-1D). Promjer tih estica presinaptikog zgusnua je 60 nm, a meusobno su razmaknute oko 100 nm. Oko svake od tih estica poredano je obino est sinaptikih mjehuria. Drugim rijeima, ta izboenja zgusnutog materijala (engl. dense projections) slue kao sidrina mjesta sinaptikih mjehuria, a upravo tu i dolazi do egzocitoze sadraja sinaptikih mjehuria. Stoga cijeli taj sinaptiki kompleks zgusnua i mjehuria nazivamo presinaptikom vezikularnom reetkom ili aktivnom zonom (aktivnom zbog toga to tu dolazi do egzocitoze) (sl. 10-1A). U citoplazmi presinaptikog aksonskog zavretka, s mjehuriima su izmijeani i brojni mitohondriji, to oigledno priskrbljuju energiju potrebnu za sinaptiku signalizaciju. Energija je potrebna za rad Na+/K+ ATPaze, ponovno uspostavljanje cjelovitosti membrane nakon egzocitoze, podravanje enzimskih reakcija vezanih uz sintezu neurotransmitera i oblikovanje malih sinaptikih mjehuria, te proteinske interakcije ukljuene u proces egzocitoze, a ovisne o hidrolizi ATP. U razliitim vrstama sinaptikih mjehuria uskladitene su razliite vrste neurotransmitera Sinaptiki mjehurii slue kao skladita u kojima su pohranjene molekule neurotransmitera. Molekule neurotransmitera "zatoene" su u mjehurie, jer su tako zapravo zatiene od djelovanja metabolikih enzima to bi ih brzo razgradili. Tijekom egzocitoze, sadraj mjehuria se "oslobodi" i molekule neurotransmitera dospiju u sinaptiku pukotinu. Kako razliiti mjehurii sadre razliite neurotransmitere (i neke druge pridruene molekule), mjehurii se razlikuju i veliinom i izgledom. Jedan dio sinaptikih mjehuria spremno eka egzocitozu usidren u aktivnoj zoni, dok ostatak mjehuria slui kao zaliha (za sluaj uestale ili intenzivne aktivnosti); ti zalihosni mjehurii razmjeteni su u susjedstvu aktivnih zona i obino vezani uz citoskelet posredstvom posebnih proteina (i tako imobilizirani). Prema veliini, sinaptike mjehurie razvrstavamo u male (promjera 40-50 nm), srednje velike (promjera 50-80 nm) i velike (promjera veeg od 100 nm). Prema izgledu na elektronsko-mikroskopskom preparatu, mjehurie razvrstavamo u dvije temeljne skupine: a) mjehurie "bistre" sri i b) mjehurie "zgusnute" sri. Naime, svjetlosna mikroskopija temelji se na prolasku zrake svjetla kroz tanki

rez tkiva, a elektronska mikroskopija na prolasku snopa elektrona kroz jo tanji rez tkiva. Prema tome, kao to snop svjetla kroz neke tkivne sastojke lako prolazi (pa te sastojke nazivamo prozirnima ili bistrima - engl. translucent, clear), a kroz neke prolazi slabo ili nikako (pa te sastojke nazivamo neprozirnima ili "zgusnutima" - engl. opaque, dense), tako i snop elektrona kroz neke tkivne sastojke prolazi lako (pa te sastojke opet nazivamo bistrima ili prozirnima za elektrone engl. electron-lucent), a kroz druge teko ili nikako (pa te sastojke nazivamo "zgusnutima" ili neprozirnima za elektrone - engl. electron-dense). Na temelju navedenih mjerila (veliine i prozirnosti za elektrone), razlikujemo tri glavne vrste mjehuria: 1) Male sinaptike mjehurie bistre sri, promjera 4050 nm, to sadre ili acetilkolin ili aminokiselinske neurotransmitere (npr. glutamat, GABA, glicin). Dakle, u takvim mjehuriima su uskladiteni glavni neurotransmiteri brze ekscitacijske ili inhibicijske sinaptike signalizacije. 2) Male ili srednje velike mjehurie zgusnute sri, tj. mjehurie sa zrncem (granularne mjehurie); njihov je promjer 50-80 nm (a promjer zrnca je 15-40 nm), a uglavnom slue kao skladite monoaminskih neurotransmitera (dopamin, noradrenalin, adrenalin, serotonin). No, u kori velikog mozga noradrenalin i serotonin mogu biti uskladiteni i u mjehuriima zgusnute sri iji je promjer jo vei: 80 do 120 nm. 3) Velike mjehurie zgusnute sri (peptidergike mjehurie), promjera 100-150 nm, u kojima su uskladiteni razliiti neuropeptidi (npr. somatostatin, kolecistokinin, neuropeptid Y, tvar P, encefalin). Posebna vrsta najkrupnijih mjehuria zgusnute sri su neurosekretni mjehurii, promjera 150-200 nm, u kojima su uskladiteni neurohormoni stranjeg renja hipofize (oksitocin i vazopresin, tj. antidiuretski hormon). Te neurohormone sintetiziraju krupni neurosekrecijski neuroni supraoptike i paraventrikularne jezgre hipotalamusa. Pupanjem iz Golgijevog kompleksa nastaju neurosekretni mjehurii promjera 150 nm, u kojima su ti neurohormoni uskladiteni i vezani uz nosake proteine neurofizine. Ti mjehurii potom putuju du aksona u neurohipofizu. Du aksona se mjehurii mogu nagomilati u znatnom broju, pa nastaju proirenja, jo davno uoena svjetlosnim mikroskopom i opisana kao Herringova tjeleca. Tijekom putovanja du aksona, mjehurii dozrijevaju (dolazi do cijepanja molekula pretea i stvaranja aktivnih hormona), zgusnuta sr mjehuria se iri dok ne ispuni cijeli mjehuri, a pritom mjehurii malo nabubre, pa u neurohipofizi doseu promjer od 200 nm. U neurohipofizi, ogranci aksona zavravaju slobodno u blizini fenestriranih kapilara i tu se sadraj neurosekretnih mjehuria isprazni egzocitozom; neurohormoni tako dospiju u krvotok kapilarne mree neurohipofize. Veliki mjehurii zgusnute sri (u kojima su uskladiteni neuropeptidi ili neurohormoni) nisu usidreni u aktivnim zonama i egzocitozom ne dospiju izravno u sinaptiku pukotinu nego u njezinu okolinu; tovie, egzocitoza tih mjehuria drugaije je regulirana od egzocitoze malih mjehuria bistre sri.

107

Sinaptiku pukotinu ispunjava materijal sloenog molekularnog sastava Sinaptika pukotina centralnih sinapsi iroka je 10-20 nm (u neuromiinoj sinapsi 60-100 nm!). Tu pukotinu ispunjava materijal posebnog i sloenog molekularnog sastava, to vrsto povezuje presinaptiku s postsinaptikom membranom. Elektronsko-mikroskopski taj "pukotinski materijal" esto nalikuje zgusnutoj ploi (meustanina ploa) smjetenoj u sredini pukotine, a od nje se prema obje membrane pruaju tanani filamenti. Ta pukotinska tvar

sadri i kisele i bazine proteine, a vjeruje se da dvije membrane povezuje poliionskim vezama. Inae, izvanstanini prostor u cijelom sredinjem ivanom sustavu sadri glikoproteine i mukopolisaharide, no njih je najvie upravo u sinaptikoj pukotini. Od tih makromolekula, valja posebno istaknuti proteoglikane te gangliozide, kao i druge glikolipide i glikoproteine na koje je vezana sijalinska kiselina. Naime, te su molekule ukljuene u procese meustaninog prepoznavanja, pa vjerojatno sudjeluju u uspostavi sinapsi na specifinim mjestima povrine neurona.

108

U membranu postsinaptikog elementa uklopljeni su receptori i ionski kanali, a postsinaptiko zgusnue citoplazme sadri vane signalne molekule Karakteristino obiljeje postsinaptike membrane je nakupina gustog materijala na njezinoj citosolnoj strani, postsinaptiko zgusnue. Postsinaptiko zgusnue je kolut promjera 300-500 nm i debljine 50-60 nm, tijesno priljubljen uz postsinaptiku membranu svih asimetrinih sinapsi sredinjeg ivanog sustava. Taj kolut esto ima i

proupljeno (perforirano) sredite. No, u simetrinim sinapsama postsinaptiko zgusnue najee nije jedinstvena ploa nego je sastavljeno od niza odvojenih mrlja zgusnute citoplazme. U asimetrinim sinapsama, postsinaptiko zgusnue je deblje i istaknutije od presinaptikog zgusnua, ali je jednostavnijeg izgleda: to je prilino ravan sloj sitnozrnatog materijala u kojeg su uklopljeni filamenti. Ponekad se filamenti poput njenih i blago izvijuganih niti pruaju iz postsinaptikog zgusnua u okolinu - to se slikovito naziva 109

postsinaptikom pauinom (engl. postsynaptic web). Opisana zrnca i filamenti su zapravo proteini (postsinaptiko zgusnue sastavljeno je samo od proteina) kojih je dosad opisano preko 30 vrsta; mi emo spomenuti samo najznaajnije. Glavni sastojci postsinaptikog zgusnua su dva vlaknasta proteina, aktin i fodrin (= modani spektrin), te kalmodulin. Ta tri proteina vjerojatno oblikuju makromolekularni kompleks i djeluju kao strukturni matriks to citoskelet privruje uz staninu membranu. U kori velikog mozga, postsinaptika zgusnua sadre obilne koliine jo dvije protein kinaze tijesno povezane s unutarstaninim drugim glasnicima: CaM-K II (glavni protein zgusnua s vanim svojstvom autofosforilacije) i PKA, iji je glavni supstrat sinapsin I. Tih kinaza ima mnogo manje u postsinaptikim zgusnuima kore malog mozga, to ukazuje na vanost poznavanja unutarstaninih signalnih kaskada u upoznavanju sinaptikih funkcija razliitih modanih podruja. Nadalje, postsinaptika zgusnua sadre i fosfatazu kalcineurin, fosfodiesteraze ciklikih nukleotida i adenilil ciklazu. Naravno, u samu postsinaptiku membranu uklopljeni su metabotropni i ionotropni receptori te naponski ionski kanali. Takvo obilje enzima i proteina izravno vezanih uz procese fosforilacije i unutarstanine signalizacije, jasno pokazuje da postsinaptiko zgusnue nema samo strukturnu ulogu, nego sudjeluje i u modulaciji sinaptike signalizacije. Strukturu sinapsi mogue je povezati s njihovom funkcijom U prvom pokuaju razvrstavanja sinapsi kore veli-kog mozga, Gray je 1959. sve sinapse razvrstao u dva strukturna tipa (sl. 10-2D i 10-2E): sinapse I. tipa (iroko zgusnue postsinaptike citoplazme i ire sinaptike pukotine promjera 20 nm) te sinapse II. tipa (tanje i isprekidano postsinaptiko zgusnue i ue sinaptike pukotine promjera 12 nm). Potom je Marc Colonnier zakljuio da su sinapse I. i II. tipa tek dvije krajnosti istog kontinuuma, izmeu kojih postoji niz prijelaznih oblika, pa je sinapse I. tipa nazvao asimetrinim, a sinapse II. tipa simetrinim (pritom je glavno mjerilo simetrinosti debljina presinaptikog i postsinaptikog zgusnua citoplazme). Colonnier je takoer uoio da su aksodendritike sinapse uglavnom asimetrine, a aksosomatske sinapse uglavnom simetrine. Pretpostavivi da su graa i funkcija sinapsi tijesno povezane, neurofiziolozi koji su prouavali koru velikog i malog mozga nastojali su asimetrinim (I. tip) i simetrinim (II. tip) sinapsama pripisati ekscitacijske i inhibicijske funkcije. Takva nastojanja bila su posebno potaknuta otkriem da nakon fiksacije aldehidima sinaptiki mjehurii asimetrinih sinapsi ostaju okrugli, dok se dio mjehuria u simetrinim sinapsama izdulji ili sploti. Iako se kasnije pokazalo da su promjene oblika mjehuria zapravo uzrokovane osmolarnou fiksativa (ili tekuine u kojoj rezove tkiva ispiremo), injenica je da do tih promjena dolazi samo u nekim mjehuriima odreenih aksonskih zavretaka, te da ih barem u nekim sluajevima moemo jasno povezati s neurotransmiterskom naravlju i fiziolokom funkcijom sinapsi. Stoga navodimo dva jasna primjera povezanosti grae i funkcije sinapsi: a) Sinapse u kojima je neurotransmiter GABA su inhibicijske, najee smjetene na somi ili poetnim

dijelovima dendrita, simetrine (II. tipa) i sadre pleomorfne (i okrugle i splotene) sinaptike mjehurie. b) Sinapse u kojima je neurotransmiter glutamat su ekscitacijske, najee smjetene na dendritikim trnovima, asimetrine (I. tipa) i sadre samo okrugle sinaptike mjehurie. Kako je rije o glavnim neurotransmiterima brze inhibicijske i ekscitacijske sinaptike signalizacije u cijelom ivanom sustavu, oigledno je pogodna i korisna podjela sinapsi na ekscitacijske asimetrine s okruglim mjehuriima te inhibicijske simetrine s pleomorfnim mjehuriima, neovisno o postojanju sinapsi za koje to jednostavno pravilo ne vrijedi. Razliite vrste sinapsi razmjetene su po razliitim dijelovima postsinaptikog neurona Presinaptiki aksonski zavretak moe uspostaviti sinapsu s bilo kojim dijelom stanine membrane postsinaptikog neurona. Stoga sinapse (u kojima je presinaptiki element akson) razvrstavamo u tri glavne skupine: 1) Aksodendritike sinapse: presinaptiki element je aksonski zavretak jednog neurona, a postsinaptiki element je dendrit drugog neurona (sl. 10-2B). Vana podvrsta tih sinapsi su aksospinozne sinapse (sl. 102A) u kojima je presinaptiki element aksonski zavretak, a postsinaptiki element je dendritiki trn (spina). 2) Aksosomatske sinapse: presinaptiki element je aksonski zavretak jednog neurona, a postsinaptiki element je soma drugog neurona (sl. 10-2C). 3) Aksoaksonske sinapse: presinaptiki element je aksonski zavretak jednog neurona, a postsinaptiki element je ili poetni odsjeak ili presinaptiki zavretak aksona drugog neurona. No, otkriveni su i neki posebni oblici sinapsi, od kojih spominjemo samo sinapse izmeu dva dendrita (dendrodendritike sinapse) to su u ljudskom mozgu opisane uglavnom u njunoj lukovici (bulbus olfactorius) i mrenici (retina). Aksodendritike sinapse. To su najuestalije sinapse u neuropilu, a mogu biti asimetrine ili simetrine. Aksoni uspostavljaju sinapsu ili s deblima postsinaptikih dendrita ili s dendritikim trnovima (spinama). Veina aksospinoznih sinapsi su asimetrine i ekscitacijske, a njihov neurotransmiter je glutamat. Aksosomatske sinapse. Te su sinapse uglavnom simetrine, inhibicijske, a njihov je neurotransmiter GABA. Aksodendritikih sinapsi ima mnogo vie od aksosomatskih. Meutim, aksosomatske sinapse smjetene su mnogo blie aksonskom breuljku (zoni okidanja akcijskog potencijala), pa mono utjeu na opu aktivnost neurona. Aksoaksonske sinapse. Postoje dvije glavne vrste aksoaksonskih sinapsi. U jednima presinaptiki akson zavrava na poetnom odsjeku postsinaptikog aksona. Takve sinapse prave aksoni nekih posebnih vrsta interneurona u kori malog i velikog mozga, njihov neurotransmiter je GABA i one mono inhibiraju nastanak akcijskih potencijala u postsinaptikom neuronu. U drugima presinaptiki akson zavrava na presinaptikom zavretku postsinaptikog aksona. Te sinapse su ukljuene u procese presinaptike inhibicije i facilitacije.

110

Egzocitoza je precizno nadzirani proces oslobaanja "kvantnih" koliina neurotransmitera iz sinaptikih mjehuria Depolarizacija omoguuje utjecanje Ca2+ u presinaptiki zavretak aksona i zapoinjanje ciklusa egzocitoze U oslobaanju neurotransmitera egzocitozom iz presinaptikog elementa kljunu ulogu imaju Ca2+, ija je koncentracija vea u izvanstaninoj tekuini nego u aksoplazmi. Utjecanje Ca2+ u presinaptiki element je kljuni dogaaj kojim tijekom depolarizacije (prispijea akcijskog potencijala u aksonski zavretak) zapoinje ciklus egzocitoze sinaptikih mjehuria. Naime, depolarizacija otvara naponske Ca2+-kanale smjetene u membrani presinaptikog aksonskog zavretka. Oslobaanje neurotransmitera egzocitozom je kvantizirano: sve molekule neurotransmitera uskladitene u jednom sinaptikom mjehuriu ine jedan kemijski kvant neurotransmitera, pa je egzocitoza jednog sinaptikog mjehuria zapravo oslobaanje jednog kvanta neurotransmitera. Taj kvant neurotransmitera aktivacijom postsinaptikih receptora uzrokuje nastanak male promjene membranskog potencijala to je fiksne veliine i predstavlja elementarnu elektrofizioloku jedinicu depolarizacije (ili hiperpolarizacije). Vee promjene potencijala nastaju zbrajanjem tih elektrofiziolokih kvanta. Ta dva kljuna zapaanja povezuje i objanjava kvantna hipoteza sinaptike signalizacije: Depolarizacija tijekom akcijskog potencijala otvara naponske Ca2+-kanale, pa Ca2+ naglo utjeu u aksoplazmu aksonskog zavretka. Naglo poveanje koncentracije Ca2+ je signal za zapoinjanje egzocitoze sinaptikih mjehuria ve usidrenih u aktivnoj zoni, odnosno (tijekom snanijeg i dugotrajnijeg podraivanja) za odvajanje zalihosnih mjehuria od citoskeleta i njihovo putovanje prema mjestu egzocitoze. Time dolazi iznimno brzo i gotovo istodobno do oslobaanja veeg broja kvanta neurotransmitera, to omoguuje sinaptiku signalizaciju. Ukratko, naglo poveanje koncentracije Ca2+ silno povea vjerojatnost egzocitoze, a akcijski potencijal moe dovesti do egzocitoze samo kad su istodobno ispunjena dva uvjeta: a) lokalna koncentracija Ca2+ u aksoplazmi je premaila kritinu razinu i b) sinaptiki mjehurii su usidreni u aktivnim zonama. Ciklus egzocitoze je sloen slijed proteinskih interakcija Procesom egzocitoze sinaptikih mjehuria, molekule neurotransmitera dospiju u sinaptiku pukotinu. Procesom endocitoze, membrane sinaptikih mjehuria vraaju se natrag u aksoplazmu, pa se sinaptiki mjehurii ponovno oblikuju i napune novosintetiziranim molekulama neurotransmitera. Rije je o krunom putu (ciklusu) i krunom obnavljanju (recikliranju) sinaptikih mjehuria, to se odvija kroz sedam stadija (I-VII na sl. 103A). Mjehurii se napune molekulama neurotransmitera (I. stadij) i premjeste u aktivnu zonu (II. stadij), gdje se usidre (III. stadij). Poveanje koncentracije Ca2+ tijekom depolarizacije potie fuziju membrane mjehuria i presinaptike membrane, odnosno egzocitozu neurotransmitera (IV. stadij). Potom ispranjeni mjehurii oblikuju klatrinom obloene jamice (V. stadij) presinaptike membrane; te jamice odmah se procesom endocitoze odmiu od aktivne

zone dublje u aksoplazmu (VI. stadij). Potom mjehurii odbace klatrinski ogrta i stope se s ranim endosomima (VII. stadij); iz tih endosomnih posrednika pupanjem nastaju novi sinaptiki mjehurii, to se iznova pune molekulama neurotransmitera (I. stadij). Time je ciklus dovren. Cijeli ciklus traje otprilike 1 minutu. Egzocitoza/fuzija traje manje od 1 milisekunde, endocitoza manje od 5 sekundi, a preostalih 55 sekundi traju ostali stadiji ciklusa. Valja naglasiti da nakon sidrenja u aktivnoj zoni sinaptiki mjehurii "dozrijevaju" (to neki opisuju kao zasebni stadij ciklusa). To im omogui da hitro odgovore na pojavu Ca2+signala tijekom depolarizacije. U neuromiinoj sinapsi, jedan akcijski potencijal uzrokuje naglu egzocitozu gotovo 200 sinaptikih mjehuria. S druge strane, u centralnim sinapsama egzocitoza uzrokovana Ca2+-signalom jednako je hitra (traje manje od 0,3 ms), ali Ca2+-signal nije osobito uinkovit: tek poneki od mnotva usidrenih mjehuria isprazni se egzocitozom, a tek jedan od svakih 3-10 akcijskih potencijala dovede do toga. Drugim rijeima, dok u neuromiinoj sinapsi jedan akcijski potencijal dovodi do egzocitoze stotina mjehuria, u centralnoj sinapsi nekoliko akcijskih potencijala prijeko je potrebno za egzocitozu jednog mjehuria! Uzroci ove dramatine razlike nisu jo dobro istraeni. Nadalje, ciklus sinaptikih mjehuria (uoite da sad zapravo govorimo o malim mjehuriima bistre sri, u kojima su uskladiteni tzv. "klasini" neurotransmiteri: glutamat, acetilkolin, GABA, glicin, monoamini) razlikuje se od ostalih oblika regulirane egzocitoze po tri bitna svojstva: 1) To je lokalni, autonomni proces to se u cijelosti odvija unutar presinaptikog aksonskog zavretka i ne ovisi o Golgijevom kompleksu niti aksonskom prenoenju (u reguliranoj egzocitozi neuropeptida i neurohormona upravo je obrnuto!). 2) I egzocitoza i endocitoza malih sinaptikih mjehuria bistre sri odvijaju se mnogo bre od drugih oblika regulirane egzocitoze: neurotransmiter se iz jednog aksonskog zavretka moe osloboditi i do 50 puta u jednoj sekundi. 3) Po svemu sudei, depolarizacija moe potaknuti egzocitozu jedino onih sinaptikih mjehuria to su ve prethodno usidreni u aktivnoj zoni. Ciklus sinaptikih mjehuria zapravo je sloen i precizno reguliran slijed proteinskih interakcija, u kojem sudjeluju tri velike skupine proteina (sl. 10-3B): a) proteini sinaptikih mjehuria (rab proteini, sinaptobrevin i sinaptotagmin), b) proteini presinaptike membrane (SNAP-25, sintaksini i neureksini) i c) proteini otopljeni u citosolu (-SNAP i NSF). Naravno, istaknuli smo samo proteine kljune za proces fuzije membrana i egzocitoze, no brojni drugi proteini sudjeluju u ciklusu. Primjerice, sinapsini veu sinaptike mjehurie uz aktinski citoskelet, a CaM-K II (aktivirana poveanom koncentracijom Ca2+) fosforilira sinapsine i time omogui odvajanje sinaptikih mjehuria od citoskeleta i njihovo putovanje prema aktivnoj zoni. Naponski Ca2+kanali N i P tipa smjeteni su tik uz kljune fuzijske proteine presinaptike membrane i time omoguuju dovoljno lokalno poveanje koncentracije Ca2+, to je prijeko potrebno za aktivaciju proteina fuzijskog stroja. Rab proteini su monomerne GTPaze, a sinaptiki mjehurii sadre bar dvije glavne obitelji rab proteina: a)

111

rab3A i rab 3C, to su specifini za sinaptike i sekretne mjehurie i b) rab5, to sudjeluje u fuziji endosoma u svim stanicama. Najobilniji rab protein u mozgu je rab 3A. Rab 3A je izvana usidren u membranu sinaptikih mjehuria, a dok mjehurii miruju, uz njega je vezan GTP. Tijekom egzocitoze, GTP se hidrolizira u GDP, pa se rab 3A odvoji od sinaptikih mjehuria i uz njih se ponovno vee tek kad GDP opet bude zami-jenjen s GTP. Noviji pokusi pokazuju da rab 3A nije kljuan za sidrenje i fuziju mjehuria, ali je bitan za odravanje normalne zalihe sinaptikih mjehuria tijekom ubrzane i pojaane egzocitoze (npr. tijekom snanog i uestalog podraivanja aksonskog zavretka). Prvi korak u fuziji membrane mjehuria i presinaptike membrane je oblikovanje fuzijskog stroja (sl. 10-3B). U tom procesu, kljunu ulogu imaju dva proteina presinaptike membrane (SNAP-25 i sintaksin) i jedan protein membrane sinaptikih mjehuria (sinaptobrevin = VAMP). Ta tri proteina oblikuju sr fuzijskog stroja, oko koje zapoinje lanac proteinskih interakcija to izravno dovode do egzocitoze. Naime, jednom kad je taj trimerni kompleks oblikovan, on slui kao receptor (SNARE) za citosolne proteine -SNAP i NSF. Iako je danas jasno da je oblikovanje takvog "fuzijskog stroja" kljuno za egzocitozu, tona uloga pojedinih proteina jo nije posve razjanjena. Nadalje, posebni protein membrane sinaptikih mjehuria, sinaptotagmin, po svemu sudei slui kao svojevrsni senzor poveanja koncentracije Ca2+. Sinaptotagmin na sebe vee Ca2+, promijeni konformaciju i potom se spaja sa sintaksinima i neureksinima presinaptike membrane. To se smatra zavrnim korakom fuzije membrana. Ukratko, ini se da sinaptotagmin djeluje kao "koniar" fuzije dok je koncentracija Ca2+ mala, a kad se koncentracija Ca2+ povea (i sklapanje fuzijskog stroja dovri) kalcijevim ionima aktivirani sinaptotagmin se vee uz sintaksine i neureksine i time dovri djelovanju fuzijskog stroja. Ako je taj opis toan, sinaptotagmin bi zapravo bio kljuni razlog specifinosti regulirane egzocitoze sinaptikih mjehuria u neuronima: u odsutnosti Ca2+-signala sinaptotagmin prijei spontanu egzocitozu, a nakon utjecanja Ca2+ tijekom akcijskog potencijala sinaptotagmin djeluje kao aktivator konstitucijskog puta fuzije-egzocitoze, tj opeg fuzijskog SNARE stroja (to ga imaju i neuroni i mnoge druge stanice). Aktivacija ionotropnih receptora dovodi do izravnih promjena ionske propusnosti postsinaptike membrane i do nastanka postsinaptikih potencijala Integralni sastojak ionotropnih receptora je ionski kanal. Kad se neurotransmiter vee na odgovarajui ionotropni receptor, kanal se otvori i kroz njega protjeu ioni. Stoga za takve ionske kanale kaemo da su kanali regulirani neurotransmiterom, kanali-receptori ili jednostavno ionotropni receptori. Posljedica kretanja iona kroz otvorene kanale je pojava ionske struje to (ovisno o naravi i smjeru kretanja iona) depolarizira ili hiperpolarizira staninu membranu. Oigledno, prvo treba znati koji se ioni kreu kroz postsinaptiku membranu i time dovode do pojave postsinaptikih potencijala. Kao i u sluaju divovskog aksona lignja, pogodan nain da se to utvrdi je primjena metode prikovanog napona, odnosno sustavno mijenjanje membranskog potencijala uz odreivanje potencijala obrata (engl. reversal potential) za odgovarajui postsinaptiki potencijal. Potencijal obrata je

membranski potencijal pri kojem je amplituda postsinaptikog potencijala (ili postsinaptike struje) jednaka nitici. Drugim rijeima, pri potencijalu obrata nema neto protjecanja struje kroz membranu jer jednake koliine struje teku u oba smjera. Potencijal obrata utvrdimo mjerenjem sinaptikih struja pri razliitim vrijednostima membranskog potencijala. Takvim mjerenjima pokazano je da aktivacija kanala-receptora moe otvoriti i kationske i anionske kanale te dovesti do nastanka i ekscitacijskih i inhibicijskih postsinaptikih potencijala. I u sredinjem i u perifernom ivanom sustavu, veina postsinaptikih potencijala nastaje zbog poveanja ionske vodljivosti postsinaptike membrane. EPSP je posljedica otvaranja kationskih receptora-kanala Nastanak ekscitacijskog postsinaptikog potencijala (EPSP) razmotrimo na primjeru najbolje prouene, neuromiine sinapse (potanko opisane u kasnijem odlomku). U toj sinapsi, presinaptiki element je zavretak motorikog aksona, a postsinaptiki element je specijalizirani dio membrane skeletne miine stanice (motorika zavrna ploa). Ekscitacijski neurotransmiter je acetilkolin (ACh), to se vee za postsinaptiki nikotinski acetilkolinski receptor (nAChR). Integralni dio tog ionotropnog receptora je kationski kanal, kroz kojeg (kad je otvoren) prolaze i Na+ i K+. Kad se ACh vee na nAChR, kanal se otvori, pa se jako povea ionska vodljivost membrane za Na+ (gNa) i K+ (gK). Naizgled je rije o pojavi vrlo slinoj akcijskom potencijalu, jer se u oba sluaja Na+ i K+ kreu niz koncentracijski gradijent kroz otvorene transmembranske kanale. No, postoje tri bitne razlike (tablica 10-2): 1) Tijekom akcijskog potencijala, Na+ i K+ kreu se kroz razliite naponske kanale u razliito vrijeme (prvo se otvaraju naponski Na+-kanali, a potom naponski K+kanali). U neuromiinoj sinapsi, Na+ i K+ kreu se istodobno kroz isti, neurotransmiterom regulirani kanal, tj. ionotropni nikotinski receptor. 2) Nikotinski receptor reguliran je neurotransmiterom, a ne promjenom membranskog potencijala, pa u neuromiinoj sinapsi poveanje gNa nije regenerativno. Naime, u sluaju naponskih Na+-kanala, utjecanje Na+ kroz otvorene kanale pojaava depolarizaciju to potom otvara nove naponske Na+-kanale (Hodgkinov ciklus). Meutim, te pojave nema u sluaju nikotinskog receptora, jer je broj aktiviranih receptora odreen brojem dostupnih molekula ACh. 3) Nikotinski receptor je i farmakoloki razliit od naponskih Na+- i K+-kanala. Primjerice, tetrodotoksin blokira naponske Na+-kanale, ali ne djeluje na nikotinski receptor; -bungarotoksin blokira nikotinske receptore, ali ne djeluje na naponske Na+- niti K+kanale. Kako je ve reeno, narav ionske struje to uzrokuje EPSP moemo utvrditi odreivanjem potencijala obrata za EPSP. Ionska struja, IR, podlona je Ohmovom zakonu (IR = Vm/Rm; G = 1/R, tj. G = I/ Vm; IR = G Vm). Kako je pogonska sila IR jednaka razlici membranskog potencijala (Vm) i ravnotenog potencijala dotinog iona, ionsku struju uzrokovanu kretanjem odreene vrste iona (npr. Na+) moemo prikazati sljedeom jednadbom: INa = gNa (Vm - ENa)

112

Ista jednadba vrijedi i za ionsku struju EPSP (IEPSP): IEPSP = gEPSP x (Vm - EEPSP) pri emu (u primjeru neuromiine sinapse): gEPSP = vodljivost kationskog kanala nikotinskog receptora (sinaptika vodljivost), Vm = potencijal mirujue membrane, EEPSP = potencijal obrata za EPSP, Vm - EEPSP = elektrokemijska pogonska sila ionske struje to protjee kroz kationski kanal nAChR

ivanog sustava. No, dok je potencijal u mirovanju (Vm) miine stanice -90 mV, Vm centralnih neurona je znatno manji, otprilike -65 mV. Nadalje, kako se gNa i gK istodobno poveavaju, potencijal obrata EEPSP je sloeni potencijal ija je vrijednost obino otprilike na pola puta izmeu ENa (+55 mV) i EK (-75 mV). Stoga se amplituda EPSP povea kad membranu hiperpolariziramo s -65 mV na -70 ili -80 mV, zbog toga to se povea pogonska sila (Vm - EEPSP). Obrnuto, kad membranu progresivno depolariziramo, amplituda EPSP se smanjuje i napokon nestaje blizu vrijednosti od 0 mV, a to je potencijal obrata, EEPSP. Uz tu vrijednost membranskog potencijala, Na+-struja prema unutra se smanji, jer je Vm sad priblien ENa, a K+-struja prema van se povea jer je Vm udaljeniji od EK. Tu su obje struje upravo uravnoteene, pa nema neto protjecanja struje kroz membranu. Meutim, dodatna depolarizacija (od 0 mV na +20 mV ili vie) uzrokuje hiperpolarizirajui potencijal, jer je neto struja prema van (K+-struja) sad vea od Na+struje to se vrlo pribliila vrijednosti ENa. Tako moemo prouiti i sinaptiku struju i objasniti zbog ega EPSP stvarno ekscitira neuron: dok EPSP pomie membranski potencijal od vrijednosti u mirovanju (-65 mV) prema potencijalu obrata (0 mV), membranski potencijal svakako premai vrijednost praga ekscitacije (-55 mV). IPSP je posljedica otvaranja kloridnih receptora-kanala Inhibicijski neurotransmiteri (npr. GABA i glicin) hiperpolariziraju postsinaptike membrane veine centralnih neurona tako to otvaraju Cl- kanale to su integralni dio odgovarajuih ionotropnih receptora. Tako nastaju hiperpolarizirajui inhibicijski postsinaptiki potencijali (IPSP). No, aktivacija inhibicijskih ionotropnih receptora ima jo jednu znaajnu ulogu: smanjivanje EPSP izazvanih aktivacijom ekscitacijskih postsinaptikih receptora. Valja rei da se u nekim sluajevima inhibicijski uinak postie i aktivacijom inhibicijskih metabotropnih receptora, to posredno (preko unutarstaninih drugih glasnika!) otvaraju naponske K+-kanale u staninoj membrani postsinaptikog neurona (i time je hiperpolariziraju zbog nastanka K+-struje prema van). I kloridni i K+-kanali imaju sline potencijale obrata, jer su ravnoteni (Nernstovi) potencijali EK i ECl negativniji od Vm. U tipinom centralnom neuronu, ECl je otprilike -70 mV, EK je -80 mV, a Vm je -65 mV. Koncentracija Clvelika je u izvanstaninoj tekuini (150 mM) a mala u citoplazmi neurona (15 mM), pa otvaranje kloridnih kanala omogui utjecanje Cl- u neuron niz koncentracijski gradijent. Time se povea koliina negativnog naboja u citoplazmi (a u sluaju aktivacije K+-kanala, smanji koliina pozitivnih naboja u citoplazmi neurona). Prema tome, otvaranje bilo kloridnih bilo K+-kanala uzrokuje pojavu struje prema van i neto hiperpolarizaciju. Ionsku struju inhibicijskog postsinaptikog potencijala (IIPSP) moemo prouiti na isti nain kao i IEPSP. Potencijal obrata IPSP je jednak Nernstovom potencijalu, ECl (-70 mV). Potencijal mirujue membrane centralnih neurona obino je blizu vrijednosti ECl, a u nekih neurona je i jednak ECl. U takvim neuronima, otvaranje ionotropnih receptora to sadre kloridni kanal (npr. GABAA receptori, glicinski receptori) uope ne mijenja membranski potencijal (ne dolazi do hiperpolarizacije). Kako onda inhibicijski neurotransmiter aktivacijom takvih ionotropnih receptora inhibira postsinaptiki neuron? Tako to je ECl (-70 mV) 113

Kationski kanal nikotinskog receptora jednako je propusan i za Na+ i za K+; stoga tijekom EPSP kroz taj kanal Na+ utjeu u stanicu, a K+ istjeu iz nje. Osim skeletne miine stanice, takve kationske kanale imaju i neuroni sredinjeg

dosta udaljen od praga ekscitacije (-55 mV), pa otvaranje kloridnih kanala "pridrava" Vm uz mirujuu ili hiperpolarizirajuu vrijednost - potrebna je pojaana ekscitacija da bi se u takvom sluaju Vm pomaknuo do praga! Nadalje, otvaranjem kloridnih kanala povea se opa vodljivost postsinaptike membrane (gm). Amplituda EPSP ovisi o gm (VEPSP = IEPSP / gm), pa stoga poveana gm tijekom inhibicije smanji amplitudu svakog ekscitacijskog potencijala (VEPSP) to se pojavi tijekom inhibicije. Da zakljuimo: otvaranje kloridnih (ili K+-kanala) inhibira postsinaptiki neuron na tri naina: 1) IPSP hiperpolarizira membranu i odmie Vm od praga. 2) Poveavajui membransku propusnost za Cl- (ili K+), inhibicijski neurotransmiteri stabiliziraju ("prikuju") Vm na vrijednost blizu ECl (ili EK) i time opet prijee dosezanje praga. 3) IPSP povea ukupnu vodljivost membrane, pa time smanjuje amplitudu istodobnih EPSP (to je tzv. "kratkospojno" djelovanje inhibicije - engl. shortcircuiting action, shunting action). Sve vrste neuronske signalizacije temelje se na istom skupu ionskih mehanizama Svi naponski ionski kanali imaju slinu temeljnu strukturu, slini su i njihovi uinci, a njihovi elektrini signali imaju neka temeljna zajednika obiljeja. Elektrini signali svih ionskih kanala posljedica su kretanja iona niz elektrokemijski gradijent kroz otvorene kanale. Signali se razlikuju po vrsti ukljuenog iona, molekularnim svojstvima dotinog kanala i njegovom stanju (otvoren, zatvoren) pri potencijalu mirujue membrane, a i po vrsti podraaja to otvara i zatvara kanal. Primjerice, promjene membranskog potencijala reguliraju Na+ i K+-kanale ukljuene u nastanak akcijskog potencijala, kemijski neurotransmiteri reguliraju kanale ukljuene u sinaptiku signalizaciju, mehaniki tlak regulira kanale ukljuene u stvaranje generatornih potencijala osjetnih receptora za dodir, a svjetlo regulira Ca2+ i Na+ kanale u mrenici (tablica 10-3). Drugim rijeima, kretanjem kroz razliite kanale isti ion moe izazvati razliite uinke. Primjerice, protjecanje K+ kroz neregulirane K+-kanale omoguuje nastanak potencijala mirujue membrane, a kretanje K+ kroz naponske K+-kanale omoguuje repolarizaciju membrane tijekom akcijskog potencijala. tovie, u nekim inhibicijskim sinapsama kretanje K+ kroz kanal reguliran drugim glasnikom omoguuje hiperpolarizaciju membrane. Kad su dvije vrste iona ukljuene u sinaptiku signalizaciju, vrsta signala ovisi o tome kreu li se oba iona istodobno kroz jedan kanal ili sekvencijalno kroz dvije razliite vrste kanala. Istodobno utjecanje K+ i Na+ kroz isti kanalreceptor (npr. nikotinski receptor) dovodi do sinaptike ekscitacije, dok je kretanje prvo Na+ kroz Na+-kanale a potom K+ kroz K+-kanale kljuno svojstvo akcijskog potencijala. Promjene membranskog potencijala ne utjeu na veinu transmiterom reguliranih kanala, pa stoga tu nema regenerativne veze izmeu vodljivosti i membranskog potencijala (kljune za sve-ili-nita pojavu akcijskog potencijala).

Acetilkolin je ekscitacijski neurotransmiter neuromiine sinapse Skeletne miie inerviraju aksoni krupnih -motoneurona prednjeg roga kraljenine modine. Pristupajui miinim vlaknima, ti se aksoni razgranaju u presinaptike zavretke to na vrhovima imaju lukoviaste zavrne vorie. Ti vorii se smjetaju u plitke jamice na povrini miinog vlakna, a cijelo podruje u kojem se nalazi jedan skup takvih voria u jamicama je motorika zavrna ploa (sl. 10-7). U podruju te ploe, sarkolema (stanina membrana miinog vlakna) je nabrana u postsinaptike nabore (sl. 10-7). (Uvrijeen je i naziv "spojni nabori", zbog toga to mnogi i danas za neuromiinu sinapsu rabe stariji naziv "neuromiini spoj" - engl. neuromuscular junction, pa odatle "junctional folds", tj. "spojni nabori"). Na vrhovima postsinaptikih nabora, sarkolema je od membrane presinaptikog aksonskog zavretka odvojena sinaptikom pukotinom irokom 60 do 100 nm. U tom podruju, kljuni funkcionalni sastojci presinaptikog i postsinaptikog elementa su postavljeni tono nasuprot jedni drugima. Naime, u presinaptikoj membrani tu su smjetene aktivne zone (zgusnua presinaptike citoplazme okruena sinaptikim mjehuriima), a u postsinaptikoj sarkolemi tu su smjeteni postsinaptiki receptori za neurotransmiter acetilkolin (sl. 10-7). Acetilkolinskih receptora nema u udubinama izmeu dva postsinaptika nabora, nego samo u vrhovima nabora. Tu je rije o miinoj vrsti ionotropnih nikotinskih acetilkolinskih receptora (nAChR, sl. 10-8) to su zapravo nespecifini kationski receptori-kanali (kroz aktivirane nAChR istodobno protjeu Na+ i K+). U sinaptikoj pukotini je i specijalizirani dio bazalne lamine (to inae ovija cijelu miinu stanicu!), to prati obrise sarkoleme, pa stoga ulazi i u udubine izmeu dva postsinaptika nabora. U sinaptikoj pukotini ima i mnogo molekula acetilkolinesteraze (AChE), to razgrauje neurotransmiter acetilkolin (ACh) na kolin i acetat i time prekida sinaptiku signalizaciju kroz ovu sinapsu (oko 50% nastalog kolina odmah se unosi natrag u aksonski zavretak i rabi za sintezu novih molekula ACh). AChE je vezana poglavito uz vanjsku povrinu postsinaptike sarkoleme (dakle, u susjedstvu nAChR). Razmotrimo sada dinamiku sinaptike signalizacije u ovoj sinapsi, oslanjajui se na neke koliinske pokazatelje. U ovjeka i drugih sisavaca, jedna zavrna ploa je okruglasto ili ovalno polje, povrine od oko 30 um2 (to je tek 0.1% ukupne povrine miine stanice!); od presinaptike membrane odvojena je pukotinom irokom 60 nm, a sadri oko 1000 postsinaptikih nabora; nasuprot tim naborima je u presinaptikoj membrani smjeteno oko 1000 aktivnih zona. Neurotransmiter acetilkolin (ACh) je uskladiten u malim (promjer oko 40 nm) sinaptikim mjehuriima presinaptikog aksonskog zavretka, usidrenim u aktivnim zonama, a svaki mjehuri sadri oko 10.000 molekula ACh. Sve molekule ACh, uskladitene u jednom sinaptikom mjehuriu, ine jedan kvant neurotransmitera. Dakle, egzocitoza jednog mjehuria dovodi do oslobaanja jednog kvanta neurotransmitera. S druge strane, do pune aktivacije jednog postsinaptikog nikotinskog receptora (nAChR) dolazi kad se na njega veu dvije molekule ACh. Tada se otvori integralni kationski kanal receptora i kroz njega protjeu Na+ i K+ (zbog usmjerenosti elektrokemijskih gradijenata, glavninu struje prema unutra nose Na+).

114

U mirujuoj sinapsi dolazi do male (ali mjerljive!) spontane egzocitoze: otprilike jednom svake sekunde jedan mjehuri isprazni svoj kvant neurotransmitera u sinaptiku pukotinu. Osloboenih 10.000 molekula ACh odmah difundiraju kroz sinaptiku pukotinu i ve unutar 300 ms veu se na postsinaptike nAChR. Put difuzije osloboenih molekula ACh je kratak (oko 0.3 mm) zbog dva razloga: a) koncentracija receptora u postsinaptikoj membrani je vrlo velika (104/(6 x 1023 x 0.05) mol/mm-3 = 10-3 M), a svaki nAChR vee dvije molekule ACh; b) u susjedstvu receptora smjetene su molekule AChE to odmah veu oko 10% osloboenih molekula ACh (AChE je jedan od najbrih katalitikih enzima!). Mjerenja metodom priljubljene elektrode (engl. patchclamp) pokazala su da jedan kvant ACh aktivira oko 2.000 nAChR (u razdoblju od 50 do 300 ms nakon poetka egzocitoze); kvant ima oko 10.000 molekula ACh, a receptori veu njih 4.000 (2 x 2.000), to znai da je signalizacija kroz ovu sinapsu vrlo uinkovita (uinkovitost od oko 40%). Molekula ACh za receptor ostaje vezana otprilike 1 ms, a potom se od njega odvoji. Te odvojene molekule u pravilu odmah susjedna AChE hidrolizira na kolin i acetat, tako da molekula ACh nije u prilici dva puta uzastopno aktivirati receptor. To je vrlo bitno za normalnu funkciju sinapse, jer trajnije vezanje ACh za receptor dovodi do pojave desenzitizacije receptora i time do inaktivacije njegovih ionskih kanala. Meutim, neki spojevi djeluju kao reverzibilni inhibitori AChE (npr. lijek neostigmin) ili ireverzibilni inhibitori AChE (npr. organofosforni insekticidi poput parationa, ili nervni bojni otrovi). Ti spojevi dovode do nakupljanja ACh u sinaptikoj pukotini - naime, molekula ACh to se nakon 1 ms odvoji od receptora slobodno (Brownovim gibanjem) difundira kroz sinaptiku pukotinu jo neko vrijeme, prije ponovnog vezanja uz nAChR (na kojem je ve vezana jedna molekula ACh, ili nije niti jedna); tako jedna molekula ACh moe potaknuti jo nekoliko dodatnih otvaranja ionskih kanala prije no to difuzijom dospije do ruba sinaptike pukotine i tako je napusti. Ovo je ponekad dobro, a ponekad loe. Naime, u bolestima u kojima je smanjen broj nAChR i time uzrokovana miina slabost (vidi primjer na kraju poglavlja!), lijekovi to inhibiraju AChE omogue da jedna molekula ACh nekoliko puta aktivira preostale receptore i time pobolja sinaptiku signalizaciju (jer se tako nadomjesti aktivacija izgubljenih receptora). S druge strane, nervni bojni otrovi blokiraju neuromiini prijenos stoga to uzrokuju nakupljanje ACh u sinaptikoj pukotini, desenzitizaciju nAChR i prekidanje sinaptike signalizacije (vidi primjer na kraju poglavlja).

Ponovimo ukratko: oslobaanje 10.000 molekula ACh (sadraj jednog sinaptikog mjehuria, tj. jedan kemijski kvant) dovodi do otvaranja oko 2.000 kationskih kanala postsinaptike membrane i utjecanja kationa u miinu stanicu. Zbog toga doe do male promjene membranskog potencijala miine stanice (amplitude 0,5 - 1 mV), a tu promjenu nazivamo minijaturnim potencijalom zavrne ploe (MEPP - od engl. Miniature End-Plate Potential). Jedan MEPP je elektrofizioloki kvant, a od takvih kvanta sastavljen je postsinaptiki potencijal (sl. 10-9). Meutim, kad jedan akcijski potencijal depolarizira presinaptiki aksonski zavretak, vjerojatnost egzocitoze povea se oko milijun puta. Stoga u djeliu milisekunde doe do istodobne egzocitoze oko 200 sinaptikih mjehuria. To izazove mnogo veu depolarizaciju postsinaptike membrane, potencijal zavrne ploe (EPP - od engl. End-Plate Potential), a ona je upravo jednaka zbroju svih pojedinanih MEPP (sl. 10-9). Amplituda EPP je neuobiajeno velika: akson jednog motoneurona uzrokuje nastanak sinaptikog potencijala od oko 70 mV (nasuprot tome, veina centralnih neurona uzrokuje sinaptike potencijale ija je amplituda manja od 1 mV!). EPP od 70 mV izmjeren je metodom prikovanog napona, a metodom priljubljene elektrode takoer je izmjereno da otvaranje jednog kanala uzrokuje depolarizaciju od svega 0,3 mV. Iz tog se lako moe izraunati da je ukupni EPP posljedica otvaranja vie od 200.000 kanala. Kako jedan kvant neurotransmitera otvara oko 2.000 kanala, oigledno je da ukupni EPP nastaje uslijed egzocitoze 100 do 200 kvanta (tj. 100 do 200 sinaptikih mjehuria). Ve smo naglasili da je signalizacija kroz neuromiinu sinapsu vrlo uinkovit proces: za razliku od veine sinapsi u sredinjem ivanom sustavu, jedan akcijski potencijal presinaptikog aksonskog zavretka uvijek uzrokuje nastanak jednog akcijskog potencijala u postsinaptikoj miinoj stanici. Prijenos signala kroz neuromiinu sinapsu je vrlo brz i vrlo pouzdan. U usporedbi s neuromiinom sinapsom, centralne sinapse imaju jednako ope ustrojstvo, ali i posebna svojstva U neuromiinoj sinapsi, neurotransmiter je acetilkolin i ta je sinapsa jedna od najuinkovitijih ekscitacijskih sinapsi u ivanom sustavu: jedan akcijski potencijal u pravilu oslobaa nekoliko stotina kvanta (tj. uzrokuje egzocitozu nekoliko stotina sinaptikih mjehuria). EPSP neuromiine sinapse iznosi oko 70 mV.

115

S druge strane, sinapse u sredinjem ivanom sustavu imaju jednaku temeljnu grau kao neuromiina sinapsa, ali i niz posebnih svojstava. Prije svega, te sinapse mogu biti ne samo ekscitacijske, nego i inhibicijske. Glavni neurotransmiter brze sinaptike ekscitacije u sredinjem ivanom sustavu je glutamat, a glavni neurotransmiteri brze sinaptike inhibicije su GABA i glicin. Nadalje, jedan akson inervira jedno miino vlakno u neuromiinoj sinapsi, dok centralni neuroni primaju sinaptike signale od stotina drugih neurona, a na njihovoj povrini moemo zapaziti tisue sinapsi. tovie, EPSP centralnih sinapsi je uglavnom manji od 1 mV, to je izrazito manje nego u neuromiinoj sinapsi. Jedan neurotransmiter (acetilkolin) posreduje sve ekscitacijske uinke u neuromiinoj sinapsi; s druge strane, na jednom centralnom neuronu moemo nai

brojne ekscitacijske sinapse iji su neurotransmiteri (ili u najmanju ruku postsinaptiki receptori) razliiti. Napokon, neuromiina sinapsa je vrlo uinkovita: jedan akcijski potencijal uvijek izaziva nastanak akcijskog potencijala u miinoj stanici, dok se akcijski potencijal u postsinaptikom centralnom neuronu vrlo esto pojavljuje tek nakon niza uzastopnih akcijskih potencijala presinaptikih neurona. Mehanizmi presinaptike i postsinaptike inhibicije i facilitacije su razliiti Akso-aksonske sinapse, smjetene na presinaptikom zavretku aksona, ukljuene su u procese presinaptike inhibicije i presinaptike facilitacije. Ako je mjerilo

116

jednosmjerni prijenos signala kroz sinapsu, onda su ti procesi zapravo uvijek postsinaptiki. Stoga, kad govorimo o presinaptikoj i postsinaptikoj inhibiciji (ili facilitaciji), zapravo elimo kazati da je inhibiran (ili facilitiran) ili presinaptiki element (akson drugog neurona) ili postsinaptiki element (dendriti i soma drugog neurona). Dakle, u prvom sluaju postsinaptika inhibicija (ili facilitacija) djeluje na konduktivnu i transmisijsku (presinaptiki zavretak aksona), a u drugom sluaju na

Mehanizmi postsinaptike i presinaptike inhibicije su razliiti. Postsinaptika inhibicija (posredstvom aksosomatskih i aksodendritikih sinapsi) hiperpolarizira membranu i smanji vjerojatnost nastanka akcijskog potencijala u postsinaptikom neuronu. Presinaptika inhibicija smanjuje koliinu neurotransmitera osloboenog egzocitozom iz presinaptikog aksonskog zavretka. Postsinaptika inhibicija stoga djeluje na sve sinapse to ih uspostavlja akson postsinaptikog neurona (jer smanjuje

receptivnu (dendriti i soma) komponentu drugog neurona. Akso-aksonske sinapse reguliraju koliinu neurotransmitera to se egzocitozom oslobaa iz postsinaptikog aksonskog zavretka u takvim sinapsama (sl. 10-10). Kad takva sinapsa oteava egzocitozu neurotransmitera, rije je o presinaptikoj inhibiciji, a kad olakava tj. pospjeuje egzocitozu neurotransmitera, rije je o presinaptikoj facilitaciji. Membrane presinaptikih aksonskih zavretaka to su pod takvim sinaptikim nadzorom sadre razliite presinaptike receptore za neurotransmitere. Kad su to receptori za isti onaj neurotransmiter to se iz dotinog aksonskog zavretka oslobaa egzocitozom, rije je o autoreceptorima; kad su to receptori za neki drugi neurotransmiter, rije je o heteroreceptorima presinaptikog aksonskog zavretka.

vjerojatnost nastanka akcijskog potencijala); no, presinaptika inhibicija odabirno nadzire aktivnost pojedinane sinapse. Slio vrijedi i za postsinaptiku i presinaptiku facilitaciju. Dosad su otkrivena tri mehanizma presinaptike inhibicije: 1) istodobno zatvaranje naponskih Ca2+ kanala i otvaranje naponskih K+-kanala: smanji se utjecanje Ca2+ u citoplazmu presinaptikog aksonskog zavretka i pospjei repolarizacija aksonske membrane; 2) poveanje vodljivosti za kloridne ione: smanji se amplituda akcijskog potencijala u presinaptikom aksonskom zavretku (i time depolarizacija), pa se aktivira manji broj naponskih Ca2+-kanala tijekom akcijskog potencijala; 3) izravna inhibicija egzocitoze neurotransmitera, neovisno o utjecanju Ca2+ u citoplazmu. 117

Nasuprot tome, do presinaptike facilitacije dovodi pojaano utjecanje Ca2+ u citoplazmu presinaptikog aksonskog zavretka (i time pojaano oslobaanje neurotransmitera, jer egzocitoza kritino ovisi o lokalnom poveanju koncentracije Ca2+). Primjerice, u dobro prouenim neuronima pua Aplysia, neurotransmiter serotonin (5-HT) aktivira jednu vrstu metabotropnih receptora, to potiu stvaranje cAMP i aktivaciju PKA. PKA potom fosforilira naponske K+-kanale i oni se zatvore. Time se odgodi repolarizacija, produlji akcijski potencijal i produlji utjecanje Ca2+, a zbog toga se i pojaa egzocitoza neurotransmitera. Ukratko, presinaptika inhibicija i facilitacija su tek dva primjera raznolikih mehanizama kontrole koncentracije Ca2+ u citoplazmi presinaptikog aksonskog zavretka, a na toj kontroli temelje se neke vrste kratkoronih promjena sinaptike "uinkovitosti", tj. neke vrste sinaptike plastinosti. Neuronska integracija je vremensko i prostorno zbrajanje EPSP i IPSP u zoni okidanja EPSP i IPSP imaju suprotne uinke na ekscitabilnost postsinaptikog neurona. EPSP je djelomina depolarizacija dijela postsinaptike membrane. Tu depolarizaciju opaamo kao mali depolarizirajui potencijal, to traje vrlo kratko (1 ms ili tek nekoliko desetina milisekunde!), iri se na mali okolni dio membrane elektrotonikim voenjem, a sam po sebi u pravilu ne moe izazvati ekscitaciju cijelog postsinaptikog neurona. (Postoji iznimka, naravno: EPSP

neuromiine sinapse toliko je snaan da uvijek dovodi do pojave akcijskog potencijala u postsinaptikoj skeletnoj miinoj stanici). No, EPSP imaju bitno svojstvo: mogu se zbrajati u vremenu i prostoru. Ako drugi signal stigne do sinapse prije no to se izgube depolarizacijski uinci izazvani prethodnim signalom, uinci prvog i drugog EPSP se zbrajaju - to je vremensko zbrajanje (temporalna sumacija) EPSP. Pored toga, ako se u dovoljno kratkom razdoblju (tj. gotovo istodobno) pojavi nekoliko EPSP u nekoliko susjednih sinapsi, mogu se zbrojiti i njihovi uinci - to je prostorno zbrajanje (prostorna sumacija) EPSP. Ta dva procesa su kljune odrednice funkcionalnog znaenja postsinaptikih potencijala, jer mogu proizvesti kritinu razinu depolarizacije to se uspije proiriti do zone okidanja (aksonskog breuljka i poetnog odsjeka aksona) i izazvati nastanak akcijskog potencijala postsinaptikog neurona. Tek kad se to dogodi, govorimo o ekscitaciji postsinaptikog neurona (a ne tek o lokalnoj depolarizaciji dijela somatske ili dendritike membrane). IPSP je lokalna hiperpolarizacija postsinaptike membrane, a opisani mehanizmi prostornog i vremenskog zbrajanja vrijede i u tom sluaju. Kako je ve opisano, glavni mehanizam hiperpolarizacije neurona je utjecanje kloridnih iona u stanicu kroz aktivirane ionotropne GABAA i glicinske receptore. Ukratko, ekscitacija posredovanjem EPSP je proces to poveava vjerojatnost nastanka akcijskog potencijala u postsinaptikom neuronu; inhibicija posredovanjem IPSP je upravo suprotan proces to smanjuje vjerojatnost nastanka

118

akcijskog potencijala u postsinaptikom neuronu. Svaki neuron u sredinjem ivanom sustavu neprekidno prima stotine ili tisue i ekscitacijskih i inhibicijskih sinaptikih signala. Stoga je nastanak akcijskog potencijala u zoni okidanja takvog neurona posljedica odnosa ukupnog zbroja ekscitacijskih i zbroja inhibicijskih uinaka. Drugim rijeima, akcijski potencijal nastaje tek kad ukupna koliina ekscitacije u dovoljnoj mjeri nadmai ukupnu koliinu inhibicije, pa se tako uspije proiriti do zone okidanja. Stoga obino kaemo da neuron djeluje kao integrator, tj. integracijska naprava to "zbraja i oduzima" ukupnu ekscitaciju i inhibiciju i na temelju "izraunate vrijednosti" stvara (ili ne stvara) novi akcijski potencijal. Rije je o procesu neuronske integracije. Slikovito govorei, neuronska integracija je izraz hamletovske dvojbe neurona to se svakog trena iznova mora zapitati: "Odaslati akcijski potencijal, tj. poruku drugim neuronima, ili ne odaslati, sad je pitanje?". To je ujedno dvojba s kojom se neprekidno susree i ivani sustav kao cjelina: u odreenom trenutku odabrati jedan obrazac djelovanja, a istodobno potisnuti (inhibirati) sve druge mogue obrasce djelovanja (i time ostvariti svrhovitost ponaanja). Uobiajeno mjesto "zone okidanja", tj. mjesto nastanka akcijskog potencijala je aksonski breuljak. Naime, taj dio neuronske membrane ima nii prag podraaja, jer ima posebno velik broj naponskih Na+-kanala, pa pri svakom poveanju depolarizacije vie struje utjee u neuron kroz otvorene Na+-kanale. Depolarizacija potrebna za dosezanje praga u membrani aksonskog breuljka iznosi svega 10 mV (od -65 mV na -55 mV); nasuprot tome, membranu some treba depolarizirati za 30 mV (od -65 mV na -35 mV) da bi se dosegnuo prag. Zbog toga dovoljno snana sinaptika ekscitacija izazove nastanak akcijskog potencijala prvo u aksonskom breuljku, a odatle se nastavlja njegovo voenje du aksona. Drugim rijeima, integrativno djelovanje neurona usmjereno je na nadzor nad membranskim potencijalom aksonskog breuljka. Kako vidimo, neuronska integracija ovisi o zbrajanju postsinaptikih potencijala to se pasivno (elektrotoniki) ire do zone okidanja. Stoga na neuronsku integraciju mono djeluju dva pasivna elektrina svojstva neuronske membrane: vremenska konstanta i prostorna (duljinska) konstanta. Vremenska konstanta odreuje tijek postsinaptikog potencijala i time utjee na vremensko zbrajanje subliminalnih podraaja. Neuroni s dugom vremenskom konstantom sposobniji su za vremensko zbrajanje od neurona s kratkom vremenskom konstantom (sl. 10-11). Stoga dva uzastopna EPSP u istoj sinapsi mogu lake dovesti do praga okidanja akcijskog potencijala neuron s dugom, nego neuron s kratkom vremenskom konstantom. Nadalje, prostorna konstanta odreuje stupanj smanjivanja amplitude depolarizirajue struje s udaljenou tijekom elektrotonikog voenja. U neuronima s velikom prostornom konstantom, signal se iri do zone okidanja uz minimalno slabljenje, a u neurona s manjom prostornom konstantom amplituda signala naglo se smanjuje s udaljenou. Stoga su neuroni s veom prostornom konstantom sposobniji za prostorno zbrajanje postsinaptikih potencijala, pa time i za odailjanje akcijskog potencijala. Iz svega navedenog mogu se izvesti tri zakljuka bitna za analizu neuronske integracije na razini pojedinanog neurona: 1) treba poznavati pasivna svojstva postsinaptike membrane;

2) 3) 4)

treba znati je li sinaptiki signal ekscitacijski ili inhibicijski; treba znati na kojem dijelu postsinaptike membrane (dendriti, soma) su sinapse smjetene.

Sinaptika plastinost: ljudska osobnost temelji se na promjenama "snage" i "uinkovitosti" sinapsi Uenje je proces stjecanja znanja o svijetu i sebi samome najznaajniji proces kojim initelji iz okoline mogu trajnije promijeniti ponaanje. ovjek nije muha, "mali bioloki stroj", da bi mu svekoliko ponaanje bilo genetski programirano i na refleksima utemeljeno, nego je ovjek zbog razvijenosti svog mozga vjerojatno najprilagodljivije bie koje svijetom hodi, stjeui glavninu svojih znanja i navika upravo kroz dugotrajni (doivotni) proces uenja i upamivanja. Stoga je i neponovljiva i jedinstvena osobnost svakog ljudskog bia izravna posljedica jedinstvenog i neponovljivog procesa uenja i upamivanja - osobnog iskustva pohranjenog u znanjima, umijeima, sjeanjima i uspomenama. Stoga nam poznavanje bioloke podloge pamenja i uenja rastvara tajnovite dveri normalnosti i poremeenosti ljudskog ponaanja. Svaki lijenik dobro zna da uenje loeg pridonosi nastanku nekih mentalnih i tjelesnih ("psihosomatskih") bolesti. Svaki nastavnik dobro zna da loe uenje ne pridonosi ukorjenjivanju spoznaje u svijesti studenata, niti uspjenom polaganju ispita. Sinaptika je signalizacija neurobioloki temelj uenja i pamenja, kao i svih drugih modanih procesa. Procesi tzv. sinaptike plastinosti, tj. trajnije promjene "snage" i "uinkovitosti" sinaptikih odnosa, kljuni su bioloki dogaaji u procesu uenja i upamivanja. Stoga, ako je ljudska osobnost posljedica osobnog iskustva, oblikovanog kroz jedinstveni i neponovljivi proces uenja i upamivanja, onda nije odve hrabro kazati da je ljudska osobnost posljedica sinaptike plastinosti. Sinaptika signalizacija prekida se odstranjivanjem neurotransmitera iz sinaptike pukotine na tri naina: difuzijom, hidrolitikom razgradnjom i ponovnim unoenjem u presinaptiki element Vezanje neurotransmitera za postsinaptiki receptor je reverzibilan proces, a svaki ciklus sinaptike signalizacije zavrava odstranjivanjem neurotransmitera iz sinaptike pukotine. Slikovito govorei, razgovjetnost sinaptike signalizacije poiva na slinom pravilu kao i razgovjetno izgovaranje glasova u rijei i rijei u reenici: da bi se jedan glas ili jedna rije uli kao zasebna govorna poruka, njihovo izgovaranje treba dovriti prije no to zapone izgovaranje sljedee; da bi se dva uzastopna sinaptika signala razlikovala kao informacijske jedinice, prvi se mora prekinuti, da bi drugi mogao zapoeti. Stoga mehanizmi odstranjivanja neurotransmitera iz sinaptike pukotine pridonose i brzini i tonosti sinaptike signalizacije. Kad bi se egzocitozom osloboeni neurotransmiter dugo zadrao u sinaptikoj pukotini i pritom vezao za receptore, novi signal ne bi mogao proi kroz sinapsu; sinapsa bi bila refrakterna, uglavnom zbog procesa desenzitizacije receptora nakon trajnijeg izlaganja neurotransmiteru. Dosad su otkrivena tri mehanizma odstranjivanja neurotransmitera iz sinaptike pukotine, kako slijedi:

119

1) Difuzija: dio egzocitozom osloboenih molekula neurotransmitera gubi se iz sinaptike pukotine jednostavnom difuzijom, a to se zbiva kod svake vrste neurotransmitera. 2) Enzimska razgradnja neurotransmitera: to je glavni mehanizam odstranjivanja neurotransmitera acetilkolina (ACh) iz sinaptikih pukotina acetilkolinskih sinapsi. Naime, u pukotini ima mnogo enzima acetilkolinesteraze (AChE) to ACh razgrauje na kolin i acetat. Nastali kolin se ponovno unosi u presinaptiki aksonski zavretak i tu slui za sintezu novih molekula ACh. Ponovno unoenje obavlja posebni visokoafinitetni proteinski nosa za kolin, smjeten u staninoj membrani presinaptikog zavretka. Takvo visokoafinitetno unoenje kolina specifino je obiljeje aksonskih zavretaka iz kojih se oslobaa acetilkolin (tzv. kolinergikih aksona). 3) Ponovno unoenje (engl. reuptake) neurotransmitera iz pukotine u presinaptiki zavretak aksona: to je glavni mehanizam odstranjivanja veine neurotransmitera npr. noradrenalina, dopamina, serotonina, glutamata, GABA i glicina. Taj proces takoer omoguuju specifini proteinski nosai smjeteni u membrani presinaptikog zavretka. Bolesti sinapse: otrovi, droge, lijekovi i protutijela mogu selektivno djelovati na razliite korake sinaptike signalizacije Lambert-Eatonov sindrom je autoimuna bolest to ometa utjecanje Ca2+ u presinaptiki element Lambert-Eatonov miastenini sindrom (LEMS) je autoimuna bolest neuromiine sinapse. Patoloka autoantitijela u toj bolesti smanjuju broj i aktivnost naponskih Ca2+-kanala smjetenih u membrani presinaptikog aksonskog zavretka neuromiine sinapse. Stoga tijekom depolarizacije manje Ca2+ utjee u presinaptiki zavretak, smanji se egzocitoza i bitno oslabi prijenos signala kroz sinapsu, pa se javlja miina slabost. No, koliko je danas poznato, antigen nije sam Ca2+-kanal, nego protein (vjerojatno sinaptotagmin) tijesno povezan s Ca2+-kanalima N-tipa. Otrovi pauka i toksini tetanusa i botulizma ometaju razliite faze egzocitoze Otrov pauka crne udovice (Latrodectus mactans) sadri polipeptidni toksin, -latrotoksin, to ve u nanomolarnim koncentracijama uzrokuje masivnu egzocitozu sinaptikih mjehuria, a taj uinak ne ovisi o utjecanju Ca2+. Alfalatrotoksin se vee za posebni protein presinaptike membrane, to je stoga nazvan " -latrotoksinskim receptorom". Nedavno je otkriveno da je taj receptor zapravo neureksin. Neureksin ima jednu transmembransku domenu, veliku izvanstaninu domenu (receptor za latrotoksin) i kratku citosolnu domenu uz koju se tijesno vee protein membrane sinaptikih mjehuria, sinaptotagmin. Kako je sinaptotagmin senzor za Ca2+ tijekom egzocitoze (vidi raniji tekst), -latrotoksin "zaobie" ovisnost egzocitoze o Ca2+ tako to preko neureksina izravno aktivira sinaptotagmin i time zapone masivnu egzocitozu sinaptikih mjehuria. Clostridium botulinum proizvodi nekoliko homolognih izoformi (serotipovi A-G) botulinum-neurotoksina

(BoNT), a Clostridium tetani proizvodi tetanus-toksin (TeTx). BoNT uzrokuje bolest botulizam (blokirajui periferne kolinergike sinapse), a TeTx uzrokuje tetanus (blokirajui centralne inhibicijske sinapse). Oba toksina specifino blokiraju egzocitozu. Naime, oba toksina su Zn2+-proteaze to cijepaju tri kljuna proteina egzocitoznog fuzijskog stroja: sinaptobrevin (= VAMP), SNAP-25 i sintaksin. Svaki toksin sastavljen je od jednog tekog i jednog lakog lanca, povezanih disulfidnom vezom. Laki lanac ima vezno mjesto za ion cinka i djeluje kao proteaza; teki lanac se vee za receptor smjeten u membrani presinaptikog aksonskog zavretka, u citoplazmu ulazi endocitozom posredstvom receptora i potom dalje putuje do some neurona retrogradnim aksonskim prenoenjem. Myasthenia gravis je autoimuna bolest u kojoj propadaju nikotinski receptori neuromiine sinapse Myasthenia gravis (MG, dosl. teka miina slabost) je autoimuna bolest obiljeena slabou i brzim zamaranjem skeletnih miia. Glavni poremeaj je veliko smanjenje broja nikotinskih receptora za acetilkolin u neuromiinoj sinapsi, stoga to te receptore razaraju autoantitijela. U tipinog bolesnika, miina slabost zapoinje sputanjem kapaka (ptosis), dvoslikama i poremeajima govora i gutanja; potom su esto zahvaeni proksimalni miii, a na kraju i respiracijski miii. Stoga ta bolest (ako se ne lijei) dovodi do smrti bolesnika. U toj bolesti, neuromiina sinapsa ima normalni presinaptiki zavretak, ali je sinaptika pukotina proirena, spojni nabori postsinaptike membrane su nii i malobrojniji, a u njima ima vrlo malo nikotinskih receptora. Zbog tih promjena, uinkovitost sinaptikog prijenosa signala bitno je smanjena, pa stoga akcijski potencijali presinaptikog aksona esto ne uspiju pobuditi akcijske potencijale i kontrakciju miinog vlakna. Kad tako oslabi prijenos u veem broju neuromiinih sinapsi, pojavi se miina slabost. Kurare je otrov to blokira prijenos signala kroz neuromiinu sinapsu Kurare je smjesa biljnih toksina kojom junoameriki indijanci premazuju vrhove svojih strelica da bi paralizirali pogoenu lovinu. Proieni aktivni sastojak tog otrova je d-tubokurarin, to blokira signalizaciju kroz neuromiinu sinapsu, jer se vee na nAChR i tako blokira vezanje molekula ACh. Lijekovi to ometaju ponovno unoenje monoaminskih neurotransmitera u presinaptiki element imaju vanu ulogu u psihijatriji Ponovno unoenje (engl. re-uptake) u presinaptiki zavretak je glavni mehanizam inaktivacije kateholamina (dopamina, noradrenalina i serotonina). Za svaki od tih neurotransmitera, odreenim spojevima (lijekovima ili drogama) mogue je inhibirati mehanizam ponovnog unoenja. Primjerice, kokain je nespecifini inhibitor ponovnog unoenja dopamina, a tricikliki antidepresivi blokiraju ponovno unoenje noradrenalina i serotonina; najmoniji inhibitor ponovnog unoenja noradrenalina je dezipramin. Tricikliki antidepresivi su moni psihotropni lijekovi, ije djelovanje produljuje i pospjeuje djelovanje biogenih amina u sinaptikoj pukotini.

120

Stoga ti spojevi imaju vanu ulogu u lijeenju tekih duevnih bolesti, npr. manino-depresivne psihoze.
Tablica 10-1. Glavna obiljeja kemijskog sinaptikog prijenosa. Udaljenost izmeu presinaptike i postsinaptike 30-50 nm membrane (= irina sinaptike pukotine) Ultrastrukturna obiljeja presinaptike aktivne zone i sinaptiki mjehurii, postsinaptiki receptori Prijenosnik signalna molekula (neurotransmiter) Sinaptika odgoda znaajna: najmanje 0.3 msec, a obino 1-5 msec ili dulje Usmjerenost prijenosa prijenos je jednosmjeran, od presinaptikog na postsinaptiki neuron Tablica 10-2. Usporedba akcijskog potencijala (elektriki osjetljive membrane aksona) i postsinaptikog potencijala (kemijski osjetljive membrane dendrita i some). Akcijski potencijal Postsinaptiki potencijal (PSP) Ionska propusnost membrane regulirana membranskim Ionska propusnost membrane regulirana signalnom molekulom potencijalom Promjena potencijala zahvaa cijelu membranu i iri se aktivno Promjena potencijala zahvaa samo dio membrane (izravnu (ivani impuls), bez opadanja (nedekrementno voenje) okolinu sinapse) i iri se pasivno(elektrotoniki) uz progresivno opadanje (dekrementno voenje) Sve-ili-nita odgovor, postoji prag Stupnjevan odgovor (vea koliina neurotransmitera vea promjena potencijala), nema praga Postojanje praga i razdoblja refrakternosti prijei pojavu Nema praga niti razdoblja refrakternosti, pa je mogue zbrajanja impulsa (sumacije) prostorno i vremensko zbrajanje impulsa (prostorna i vremenska sumacija) Mogu prijenos signala na veliku udaljenost (nekoliko mm, Mogu prijenos signala samo na malu udaljenost (um) cm ili m) Potencijal zavrne ploe (EPP) neuromiine sinapse i receptorni (generatorni) potencijal osjetnih receptora su posebne vrste PSP Tablica 10-3. Obiljeja razliitih vrsta elektrinih potencijala neurona. Ionski kanali Vrsta potencijala Vrsta Mehanizam Potencijal mirujue uglavnom K- i Cl-kanali; nenadzirani (trajno aktivni) membrane neki Na-kanali kanali Akcijski potencijal Receptorni potencijal PSP s poveanom vodljivou PSP sa smanjenom vodljivou zasebni Na- i K-kanali jedna vrsta kationskog kanala (za Na+ i K+) EPSP ovisi o jednoj vrsti kationskog kanala (za Na+ i K+), a IPSP ovisi o Cl- ili K-kanalima zatvaranje K-, Na- ili Clkanala DVm osjetni podraaj neurotransmiter

neurotransmiter, drugi glasnici

Obiljeje signala postojan, obino oko 65 mV (inae od 35 do 90 mV, ovisno o vrsti stanice) sve ili nita, amplituda oko 100 mV, traje 1-10 msec stupnjevan; brz (traje nekoliko msec), amplituda nekoliko mV stupnjevan; brz, traje nekoliko msec do nekoliko sekundi, amplituda nekoliko mV stupnjevan; spor (traje sekundama ili minutama), amplituda 1 do nekoliko mV; pridonosi amplitudi i trajanju akcijskog potencijala

121