19.

Objasnite vezu izmedju mutacija proteina

1. Objasnite vezu izmedju genotipa i fenotipa kod
dopaminergickog sitema sa ponasanjem
Dawn sindrom
20.
2. Objasnite tipove down sindroma I njihove
karakteristike, objasnite da li je ovaj sindrom
nasljedan

3. Kako se moze saznati uticaj genetika I okoline u

nastanku neke osobine ili poremecaja

4. U cemu je razlika izmdju genetike I epigenetike, te

genotipa I fenotipa

5. Na koji nacin ucenje I iskustvo uticu na genoti

6. na koji nacin ispitujemo ponasanja u genetici

ponasanj

7. Objasnite stetne efekte fenilketonurije na mozdani

razvoj

8. Objasnite sindrom lorencovog ulja

9. Objasnite tipove interakcije nasljedeja I okoline

10. Objasnite vezu inteligencije sa nasljedjem,

pokusajtje objasnite mehanizme izmedju njih

11. Objasnite mogucu vezu sch I genetike

12. Objasnite mogucu vezu genetike I poremecaja

raspolozenja

13. Objasnite mogucu vezu adeiktinog ponasanja I

genetike

14. Objasnite vezu izmedju genetike I demencije

15. Objasnite vezu izmedju genetike I polne

orjentacije

16. Objasnite vezu izmedju crt licnosti I stavova te

genetike

17. Objasnite vezu izmedju suicidalnosti genetike

18. Objasnite vezu izmedju agresije te antisocijalnog

ponasanja I genetike
1

Genetika ponasanja
Genetika ponasanja ili bihevioralna genetika bavi se
pitanjima koji odreuje interindividualne razlike
meu ljudima. Bihevioralne karakteristike
formiraju na kompleksan nain, interakcijom
genotipa postojeih karakteristika pojedinca
iskustva. Kljuni problem bihevioralne genetike jest
to je genetiki utjecaj i kako geni pridonose
ponaanju jedinke odreene vrste.
Ovisno o biolokoj osnovi, razliiti su efekti
uenja i iskustva i oni su kumulativni. Veoma je
tesko, gotovo nemoguc, nezavisno procijeniti
doprinos gena i okoline u nekoj osobini jer su
pomijeani, no nema uticaja gena bez uticaja okoline.
Iako je na nivou pojedinca nemogue to zakljuiti, na
nivou populacije mogue je povezati genetski utjecaj
na fenotipskoj razini i iskustvene razlike ljudi s
fenotipskim razlikama. Ono to se javlja kao snaan
genetski efekt ne mora nuno biti u osnovi genetiki
(iako ga u osnovi moe odreivati vie gena).
Bihevioralno genetika istraivanja bave se realnom
situacijom, onim to jest. Potrebno je analizirati
pojedina ponaanja i vidjeti to je uzrokovano
genima, a to okolinom i to je uvijek konstantno.
Uvijek objanjavamo fenotip. Da smo svi mi genetski
identini, okolina bi inila razlike i obratno.
Down (1866.) opisuje sindrom prouavajuci skupinu
djece koja je imala slina obiljeja (tjelesne i
psiholoke potekoe). Ovaj je sindrom najei od
onih koji uzrokuju mentalnu retardaciju, ucestalost na
rodjenju = 1,5% (1 na 650 roenih). Od svih teko
hendikepiranih oko 15% bolesnika ima Downov
sindrom. Downov je sindrom uzrokovan trisomijom
21 para kromosoma (oko 7% spontano pobaenih ima
tu trisomiju), a postoje jo dva oblika trisomije.
Jedan je trisomija na 13. ili 15. paru kromosoma
(translokacija).. Poremeaj nije naslijedan, nego do
njega dolazi tokom mejoze. To je nasljedni hendikep
Downovog sindroma koji se ee prenosi preko
se
mukih nego preko enskih osoba (no, oboje ga
prenose genetskim kodom). Drugi je trisomija na
i
nekim stanicama (tip mozaik). Zavisno od toga
koliko je stanica zahveno, Downov sindrom bit e
vie ili manje intenzivan. Ova trisomija nije vezana
uz dob majke kao trisomija 21, koja nije naslijedna.
tip mozaik i translokacija uzrokuju 4% sluajeva
Downovog sindroma.
FENILKETONURIJA (PKU) Problem se kod
oboljelih od ove bolesti sastoji u metabolizmu
bjelanevina. Bolest se javlja kada tijelo ne proizvodi
enzim koji razgrauje aminokiselinu fenilalanin. Kao
rezultat toga, u krvi se nakupljaju abnormalne
koliine te tvari i oteuju mozgovne stanice koje su
u razvoju. Djeca koja boluju od fenilketonurije
obino su prilikom roenja zdrava, ali kako ih se ne
lijei, nakon nekoliko mjeseci razina fenilalanina u
krvi raste i djeca poinju nazadovati. Mogu se javiti
povremeni grevi i napadaji i bolesnici obino
postanu jako retardirani., katkada toliko da im je do
kraja ivota potrebno institucijsko zbrinjavanje
Kada je otkriven mehanizam bolesti, razvijene su
posebne dijete koje su sniavale unos fenilalanina i
tako sprjeavale njegovo nakupljanje u krvotoku te
specijalne dijete poinju ubrzo nakon roenja i
omoguavaju da se dijete normalno razvija.Zbog
dobrih rezultata pravovremene intervencije kod ove
bolesti, danas s ekao dio rutinskog postupka prilikom
poroda jednostavnom provjerom urina novoroeneta
utvruje boluje li od fenilketonurije.
2
Korelacija genotipa i okoline odnosi se na slinost i
kovariranje genetskog ustrojstva pojedinca i okoline
kojoj je izloen. Npr. ako geni doprinose inteligenciji,
velika je vjerojatnost da visoko inteligentni roditelji
imaju visoko inteligentno dijete, tim vie to ga
najvjerojatnije odgajaju u uvjetima koji
omoguuju razvoj genetskog pontencijala.
(Inteligencija je barem djelomino povezana s socio-
ekonomskim statusom, intelektualnim interesima-
dostupnost knjiga, te razliitim potencijalnim
uvjetima za razvoj geentskih predispozicija.) Dakle,
genetski i okolinski faktori su meusobno slini te
njihov utjecaj moe biti opzitivan i negativan.
- Teoretski se mogu razlikovati vie razliitih vrsta
korelacija:
a) pasivna korelacija genotipa i okoline,
b) reaktivna korelacija genotipa i okoline te
razvoju te odreene osobine. Npr. fiziki dominantni,
atraktivni imali bi neke drugaije reakcije od fiziki
manje atraktivnih. O reaktivnoj korelaciji genotipa i
okoline govorimo im reakcija okoline ovisi o
genotipu, a koja bi bila drugaija da nije takav
mu genotip.
Korelacija genotipa i okoline obino s emijea s
genotipom. Ono to s dobije kao efekt gena esto je
interakcija genotipa i okoline.Interakcija genotipa i
okoline ogleda se u tome da isti okolski faktori ili
dogaaji mogu imati razliiti efekt n apojedince
razliitog genotipa. Npr. roditelj mlati dijete redovito
jednom tjedno: ovakvo ponaanje roditelja imat e
razliite posljedice na emocionalno stabilno i
emocionalno nestabilno dijete. Isto tako intelektualno
pozitivno stimulirajua okolina moe se nekog
primiti, a na nekog nemati nikakvog utjecaja.

c) aktivna korelaciaj genotipa i okoline.

5. METODOLOGIJA BIHEVIORALNO
Iz prethodng primjera o inteligenciji djeteta
GENETIKIH ISTRAIVANJA
pasivna korelaciaj bi se odnosila na okolinu koja je
- Tri su metode:
stimulativna za dijete, neovisna je o njemu i ono nije
aktivno jer mu ona prua adekvatnu stimulaciju za 1. Porodina istraivanja
razvoj sposobnosti- npr. mnog knjiga, izlobi,
2. Studije usvasjanja
koncerata te je dijete ovdje pasivni primatelj.
3. Studije blizanaca
Primjer aktivne korelacije bio bi kada neka osoba npr.
Za sve tri metode karakteristina je teka dostupnost
ima genetske predispozicije za ekstraverziju pa
ispitanika.
aktivno bira okolinu koja odgovara njezinim
genetskim predispozicijama. Takav pojedinac aktivno
bira odgovarajuu okolinu s obzirom na svoje
genetski odreene crte linosti, a to se naziva biranje
5.1 PORODINA ISTRAIVANJA
kutia, nia.
To su istraivanja osnovne porodice (roditelji-
Reaktivna korelacija genotipa i okoline odnosila bi se
potomci-braa), ali se mogu raditi istraivanja
na primjer kada okolin areagira na genetske
pedigrrea to je ee u medicini nego u psihologiji.
karakteristike pojedinca te taj utjecaj pridonosi
Osnovni problem je taj to lanovi osnovne porodice
3
osim gena dijele i okolinu te se dobiva INDEKS
FAMILIJARNOSTI, koji osim gena ukljuuje i
dijeljenu okolinu. Indeks familijarnosti rauna se
preko korelacije izmeu roditelja i potomaka, koja se
pomnoi sa 2 jer oni dijele samo 50% gena.
dobivamo bolje podatke. Da bi se ispitao genetski
efekt koreliraju se rezultati biolokih roditelja i djece,
dok se korelacijom usvojitelja i djece dobiva efekt
dijeljene okoline. Problem je to su bioloki roditelji
esto nedostupni.

Indeks familijarnosti predstavlja gornju granicu -Problem reprezentativnosti: ni bioloki roditelji, ni

heritabilnosti. Ako ispitujemo oba roditelja kao usvajkatelji nisu reprezentativan uzorak za
rezultat seuzima njihova aritmetika sredina te se ona populaciju. Bioloki roditeljij su obino nieg
korelira sa rezultatom djeteta. potekoe: ekonomskog i socijalnog statusa, nie inteligencije te
specifinih crta linosti. To se kontrolira usporedbom
a) Mijeanje okolinskih i genetskih
podataka ope populacije i podataka uzorka.
utjecaja, o em smo ve govorili,
- Problem selektivnog smjetaja: Djeca se obino
b) genetski i okolinski utjecaji mogu se
smjetaju u porodicu iz koje dijete potie te moe
mijenjati s dobi (neke se
postojati korelacija izmeu uasvajatelja i biolokih
karakteristike iskazuju samo u
roditelja. Tada postoji opasnost da se genetski efekti
odreenoj ivotnoj fazi, npr. elavost
zamijene okolinskim (ako su bioloki roditelji i
(neto to e se kod osobe pojaviti
usvajatelji slini to znai da e dijete dijeliti odreen
tek kasnije razvojem)
broj gena i sa svojim usvajateljima)
c) ukljueni su samo aditivni genetski
- Problem prenatalne okoline: polazimo od
efekti, te nita ne znamo o
pretpostavke da bioloki roditelji i od njih odvojena
neaditivnim efektima
djeca dijele samo gene, a ne i okolinu te pri tom
d) problem statistike snage- vezan je
zanemarujemo utjecaj prenatalne okoline. Njezin se
uz odnos broja ispitanika i jaine
utjecaj proglaava genetski. To se kontrolira
efekta. Inae, za jae je efekte
usporedbom korelacija majka- dijete s korelacijama
potreban manji broj ispitanika da bi
otac- dijete. Ako postoji razlika meu tim
se taj efekt otkrio, ali kod genetikih
korelacijama postoji utjecaj prenatalne okline.
je istraivanja suprotno.

5.3 STUDIJA BLIZANACA

5.2 METODA USVAJANJA
To su najei nacrti u bihevioralnogenetikim
istraivanjima. Blizanci se raaju u 1 od 85-90
Idealan sluaj bi bio kada bi se djeca po sluaju sluaja (poroda). 1/3 blizanaca su jednojajani, 1/3 su
oduzela roditeljima i po sluaju dodijelila dvojajani istospolni i 1/3 su dvojajani raznospolni.
usvajateljima. U praksi to dakao nije mogue, ali to
su djeca ranije odvojena od biolokih roditelja to

4
Jednojajkani blizanci ili monozigotni su genetiki moe se proivjeriti i traenjem faktora po kojima se
identini, dok dvojajani ili dizigotni blizanci dijele jednojajani tretiraju slinioje od dvojajanih, npr.
50% gena. usporeujemo jednojajane blizance koje roditelji
oblae jednako i jednojajane koj eoblae razliito te
1. Istraivanje monozigotnih blizanaca odraslih
gledamo postoji li meu njima razlika u meusobnoj
odvojeno.
slinosti.
- Provedene su 4 takve studije 60-ih godina u
b) problem reprezentativnosti; jesu li blizanci
engleskoj, 80-ih u Finskoj, 80-ih u Minesotti proveo
reprezentativni za opu populaciju? Za najvei su
ju je Tom Bouchard te u vedskoj, koju je proveo
broj varijabli reprezentativni. Iako pri roenju oni
Pederson. Ovdje problem kontroliranje vremena
pokazuju odreene razlike od druge djece, te se
odvajanja, to su ranije odvojeni, to dobivamo bolje
razlike gube do osnovne kole.
podatke. Korelacija meu jednojajanih bliuzanaca
odraslih odvojeno daje nam indeks heeritabilnosti. c) Problem odreivanja jajanosti? Danas postoje
mikrobioloke metode koje omoguuju precizno
2. Istraivanje porodica odraslih blizanaca: slinost
odreivanje jajanosti, ali neko je postojao problem
roditelja i potomaka je 50%. Ako su otac i stric
cirkularnosti. Slini su se blizanci proglaavali
jednojajani blizanci, dijete bi podjednako liiti ocu i
jednojajanima, a zatim se usporeivalo jesu li oni
stricu. Ako je vea korelacija s ocem, nego sa stricom
sliniji od dvojajanih.
postoji utjecaj dijeljene okoline.
d) Efekt kontrasta: roditelji naglaavaju razlike
3. Istraivanja gdje su identini blizanci
blizanaca.
eksperimentalno izloeni razliitim uvjetima.
e) Biranje partnera po slinosti. Ako postoji biranje
4. Klasina studija blizanaca: usporeuju se
partnera po slinosti, tada e otac i majka dijeliti
dvojajani i jednojajani blizanci odrasli zajedno.
odreen broj gena pa e genetska slinost djeteta sa
Ako su za neku osobinu odgovorni genetski faktori,
svakim roditeljem biti vea od 50%. U tom emo
jednojajani e blizanci biti meusobno sliniji od
sluaju pogreno procijeniti utjecaj gena. U studijama
dvojajanih. Za odreivanje indeksa heritabilnosti
blizanaca utjecaj gena e se potcijeniti dok e se u
koristimo se Falconerovom formulom.
studijama usvajanja precijeniti.
- problemi -

a) Potekoa jednake okoline; postoji pretpostavka da

6. INTELIGENCIJA
se jednojajani blizanci tretiraju slinije od
dvojajanih. To se moe provjeriti metodom Inteligencija je najee istraivana varijabla u
oznaavanja kada se parovi blizanaca koji su bihevioralnoj genetici. Prouava se uloga gena i
pogreno proglaeni dvojajanima usporeuju s iskustva u nastajanju razlika inteligencije meu
parovima koji su tono proglaeni jednojajanim ljudima. Postavlja se pitanje je li inteligencija
blizancima. Ako su ovi drugi meusobno sliniji od jedinstvena sposobnost ili je rije o skupu
prvih okolina ih ne tretira jednako. Jednaki tretman sposobnosti? Istraivai se uglavnom slau da s eoko

5
50% varijance moe pripisati G- faktoru. No, testovi Plomin i sur. (1988.)- Istraivao je 145 obinih
G- faktora mu pridaju vei znaaj. porodica i usvojenih porodica. Obine porodice inile
su obinu grupu (longitudinalno istraivanje).
Istraivanje Boucharda i McGuea (1987.)-
Eksperimentalna i kontrolna skupina izjednaene su
prikupili su sve do tada objavljene rezultate u
po mnogim faktiorima (npr. socio-ekonomskom
testovima inteligencije i pronali su sljedee.
statusu). Dobiveno je da se sa poveenjem dobi
Korelacija meu jednojajanim blizancima bila je
djeteta, poveava i korelacija izmeu biolokih
0.86, a meu dvojajanima 0.60; to daje index
roditelja i djeteta, a smanjuje izmeu usvajatelja i
heritabilnosti od 0.52. Jednojajani blizanci rasli
djeteta. to se moe objasniti time da se s dobi
odvojeno, korelirali su meusobno od 0.70-0.80.
ukljuuje sve vei i vei broj gena, ali s godinama
Korelacija izmeu usvojitelja i usvojene djece je
imamo i sve veu mogunost biranja svoje okoline.
0.19, a izmeu usvojene brae 0.32, to ukazuje na
mali utjecaj dijeljene okoline Wilson (1983.)- napravio je longitudinalno
istraivanje blizanaca u kojem je primjetio da su
Braa koja ne dijele okolinu korelirala su 0.24, a isto
krivulje razvoja nepravilne, ali da se kod oba blizanca
toliko i bioloki roditelji i od njih odvojena djeca.
pojavljuju sline nepravilnosti. Te nepravilnosti
Korelacija izmeu roditelja i potomaka je 0.42, a
slinije su za jednojajane, nego za dvojajane
izmeu brae u normalnoj porodici 0.47.
blizance.
Istraivanje Chipnera i sur. (1990.)- nalaze da je
Fulker (1993.)- dvije su bitne promjene kada se
index heritabilnosti za inteligenciju 50%. Postavlja se
ukljuuju novi geni, oko druge godine ivota (djeca
pitanje razlikuju se indexi heritabilnosti na razliitim
poinju priati) i u sedmoj godini ivota (kognitivne
razinama sposobnosti?
sposobnosti omoguuju polazak u kolu).
Detterman (1990.)- utvrdio je da je index
Denis Bratko (1999.)- pojedinac korelira sam sa
heritabilnosti veui na skupinama nie inteligencije.
sobom u dvije toke mjerenja, jednako kako korelira
Smatra se da je to zato to su ovdje genotip i okolina
sa svojim bratom blizancem u kasnijoj toki. To nije
u veoj korelaciji.
prisutno kod dvojajanih blizanaca.

6.1 RAZVOJNA ISTRAIVANJA

6.2 ELEMENTARNI KOGNITIVNI PROCESI

Mjere procesiranja informacija: na temelju

Indexi heritabilnosti za inteligenciju se u funkciji
jednostavnih procesa zakljuuje se o sloenim. Ti
razvoja poveavaju.
jednostavni procesi su npr. brzina provoenja impulsa
McCartney (1993.)- Korelacije se sistemski kroz sinapse, vrijme reakcije, Dattermanov zadatak,
poveavaju u funkciji dobi za jednojajane blizance, brzina kognitivnih procesa.
a za dvojajane blizance se ili smanjuju ili su
Petrill i suradnici (1995.)- rade s Dattetmanovom
konstantne.
paradigmom, dobili su korelaciju izmeu

6
jednojajanih 0.61, a izmeu dvojajanih 0.39.
blizanci
Genetski faktori doprinose razlici u elementarnim
itanje 0.94 0.79
konitivnim procesima.
materinji jezik 0.87 0.71
Mogue je da geni uvjetuju razlike u elementarnim
kognitivnim procesima pa preko njih utjeu na opu matematika 0.91 0.81
inteligenciju ili pak geni uvjetuju opu inteligenciju ,
a preko nje utjeu na elementarne kognitivne procese.
Indeks heritabilnosti u prosjeku je 0.30. Slina
to je neko test vie satuiran G- faktorom, vei mu je
istraivanja radili su i Lochlinn i Nichols.
indeks heritabilnosti.
- Istraivanja specifinih kognitivnih sposobnosti -
Istraivanje Nancy Pedersen (1992.): Napravila je
faktorsku analizu nekolio tastova kognitivne Plomin procjenjuje njihov indeks heritabilnosti na
sposobnosti, izraunala je indekse heritabilnosti i oko 40%, ali istraivanja su nekonzistentna jer
korelirala ih sa saturacijama G- faktorom. Dobivena postoji veliko broj nespecifinih kognitivnih
korelacija je r= 0.77. sposobnosti.

Bakera (1991.)- multivarijantno istraivanje, uzeo Istraivanje Hawaii family study (1979.)- ima
je bateriu zadataka brzine procesiranja informacija, mnogo autora, ali istie se DeFries. Imali su uzorak
test ope inteligencije MAB (paralelna verzija WAIS- Amerikanaca evropskog podrijetla i uzorak
a), i proveo ih na blizancima odraslim zajedno. Amerikanaca japanskog podrijetla. Proveli su 15
Pretpostavka je ova: ako se na osnovi brzine kognitinih testova, koje moemo gupirati u tesove
procesiranaj informacija jednog jednojajanog verbalnih, spacijalne sposobnosti, perceptivne brzine
blizanca moe prognozirati inteligencija drugog i pamenja.
jednojajanog blizanca, onda su ti procesi uzrokovani Postoje velike razlike u subtestovima pojedinih
istim genima. Ta korelacija je rG i to je procjena u sposobnosti prema indeksu heritabilnosti.
kojoj mjeri isti genetski faktori priodonose razliitim
karakteristikama. To je tzv. genetska korelacija.
MULTIVARIJANTNA ISTRAIVANJA
U Bakerovom istraivanju rG izmeu inteligencije
SPECIFINIH KOGNITIVNIH SPOSOBNOSTI -
i brzine procesiranja informacija je 1, tj. fenotipska je
korelacija u potpunosti genetski odreena. Pitanje je, da li fenotipske razlike slijede
Najvjerojatnije je rije o nekom biolokom konfiguraciju genetskih korelacije tih testova? Gdje
mwehanizmu koji doprinosi uspjenosti u obje postoje vee fenotipske korelacije meu testovima,
aktivnosti, a genetski je odreen. tamo je vea i genetska korelacija. to je vea
korelacija izmeu dva testa, to e biti vea i
Istraivanje Thomsona (1991.)- kao varijablu je
korelacija izmeu jednog jednojajanog blizanca u
koristio kolsko potignue.
jednom testu i uspjeha drugog jednojajanog blizanca
jednojajani dvojajani u drugom testu.

7

7. PSIHOPATOLOGIJA
Pitanje je, kako geni djeluju na psihopatoloke
procese, da li se naslijeuje bolest ili neki
simptomi?
1.) Model praga rizinih faktora: kae da su
psihopatolki fenomeni multigenetski.
Genetski faktori za neku psihopatologiju
distribuiraju s enornmalno i pojedinci imaju
veu ili manju vjerojatnost naslijeivanja
odreenog broja alela za tu patoloku
osobinu. Po ovom modelu, mogua je
dihotomizacija na zdrave i bolesne.
2.) Alternativni model pretpostavlja da do
poremeaje ne dolazi kada s epostigne
odreeni prag, ve postoje kontinuumi od
normalnih do abnormalnih procesa.
Shizofrenija:
Klasina porodina istraivanja pokazuju da je rizik
za srodnike prvog reda 9%. Razlika je 13% ako
gledamio potomke shizofreniara, a roditelja
shizofrenih je 6%. Studiej blizanaca pokazuju da ej
konkordanca izmeu jednojajanih blizanaca 48%, a
izmeu dvojajanih 17%.
Gottesman (1991.) prouio je 14 parova
jednojajanih blizanaca odvojenih do 2 godine ivota
i dobio je konkordancu od 64%. (kod 9 od 14 parova
oba blizanca su bila shizofrena). Postotak je uvean
zbog malog broja ispitanika. Gottesman je rekao da je
vjerojatnost da e potomak jednojajanog blizanca
imati shizofreniju jednak bilo da je njegov tata imao
shizofreniju, ili da je njegov stric imao shizofreniju.
Tienari (1994.)ako je jedan bioloki roditelj
shizofren u 10% sluajeva e i dijete biti shizofreno.
Tinenari je inae Skandinavac.
Kety (1994.) je Danac i krenuo je od cijele
populacije usvojene djece i kod njih dijagnosticirao
shizofreniju te je naao 47 malih shizofreniara. U
5% sluajeva su i bioloki roditelji bili shizofreni,
dok nij u jednom sluju usvajatelj nioje bio shizofren.
Kod kontrolne skupine neshizofrenih usvohjenika
nije bilo ni shizofrenih roditelja ni shizofrenih
usvajatelja. Problem je mali uzorak.
MULTIVARIJANTNI PRISTUP- Da li su krvni
srodnici nekog sa dijagnozom pod poveanim
rizikom dijagnosticiranja te bolesti ili neke druge
bolesti. Npr. hoe li neki krvni srodnik paranioidne
osobe biti pod poveanim rizikom dobivanja samo
paranoidne shizofrenije ili i recimo katatone
shizofrenije. Pokazalo se da je rizik jednak za sve
tipove shizofrenih poremeaja, bez obzira od kojeg
tipa krvni srodnik boluje. postoje dva tipa
shizofrenije, onaj s aktivnijim i onaj s pasivnijm
simptomima (taj je tei i vie je heritabiln).
Afektivni poremeaji (poremeaji raspoloenja):
Razlikujemo unipolarnu depresiju i bipolarni
poremeaj. Neto je vea uestalost unipolarne
depresije od bipolarnog poremeaja u populaciji.
Ukoliko netko ima krvnog srodnika s unipolarnom
depresijom, on nije pod rizikom razvoja bipolarne
depresije, ali krvni srodnik nekoga s bipolarnim
poremeajem pod poveanim je rizikom unipolarne
depresije. To se objanjava time da je bipolarni oblik
tei poremeaj raspoloenja, a tei su poremeaji vie
heritabilni. Konkordanca izmeu jednojajanih
blizanaca za bipolarni poremeaj je 72%, a za
8
unipolarnu depresiju 40%. Ukoliko netko ima
depresiju, on nije pod poveanim rizikom dobivanja
shizofrenije to ukazuje na to da su shizofrenija i
depresija odvojene kategorije.
Potomci shizoafektivno poremeenih nisu
poveanim rizikom shizofrenije, ali su
poveanim rizikom shizoafektivnih poremeaja i
afektivnih poremeaja.
Anksioznost, anorexija, bulimija, alkoholizam,
puenje -
- Zastupljenost anksioznosti u opoj populacii
je 3%, a kod roaka prvog reda 20%.
- Anorexia, konkordanca kod jednojajanih
blizanaca je 59%, a kod dvojajnih 8%.
- Bulimija, konkordanca izmeu jednojajanih
iznosi 36%, a izmeu dvojajanih 38%.
Oito je da bulimija nij egenetski uvjetovana,
aanorexija jest.
- Alkoholizam- genetiki efekt kod mukaraca
je vrlo velik, a kod ena vrlo mali.
McGue (1992.); mukarci kod jednojajanih
blizanaca konkordanca je 77%, a kod dvojajanih
54%. ene; jednojajane blizanke su u konkordanci
39%, a dvojajane 42%.
Pedersen (1984); koliina popijnog alkohola u
opoj populaciji je heritabilna. Jednojajani blizanci
imaju korelaciju u koliini popijenog alkohola 0.71, a
dvojajani 0.31.
-Puenje-
Heath (1995.); konkordanca izmeu jednojajanih
blizanaca je 75%, a kod dvojajanih 63%. Postoji
snaan efekt djeljene okoline. Poetak puenja pod
utjecajem je dijeljene okoline, a perzistiranje i
koliina popuenih cigareta su pod utjecajem gena.
8. LINOST
pod
pod
Bouchard je sistematizirao istraivanja na
blizancima s obzirom na petfaktorski model linosti.
Indeksi heritabilnosti su oko 40- 60%.
Minessotta studija (1988.); Telegen procjene
heritabilnosti se kreu od 40- 58% za trifaktorski
model linosti.
Pedersen: SATSA- model, 95 jednojajanih
lizanaca odraslih odvojeno. Indeksi heritabilnosti za
ekstraverziju i neuroticizam= 0.41 do 0.
Otvorenost ka iskustvima- ugodnosti i savjesnost od
0.12 do 0.29.
Po porodinim istraivanjima indeksi heritabilnosti
en bi trebali biti vei od 25%. Razlog je moda u
neaditivnoj genetskoj varijanci. Razlika je u
porodinim istraivanjima (roditelji djeca- neznaajni
indeksi do 25%), te znaajni indeksi meu braom
(neaditivni utjecaji ne prenose se s roditelja na djecu).
Razlog takoer moe biti u dobi koj ase razlikuje kod
djece i kod roditelja pa meu njima postoje razlike u
manifestaciji linosti s obzirom na dob (iste osobine
linosti se kod starijih i mlaih ne manifestiraju na
jednak nain).
McCartney (1990.)- metaanaliza indeksa
heritabilnosti za ispitanike razliite dobi. S
poveanjem dobi smanjuje se heritabilnost, to je
razliito nego kod inteligencije, to se moe objasniti
time da se linost ispitivala na adolescentima i
odraslima, a inteligencija na djeci.
9
 ukazuju na to da vie gena ima veze s nastankom ove
bolesti, a ne samo poloaj jednog.
Shizofrenija kao nasljeeni poremeaj
Uloga okolinskih faktora moe jako varirati, a
Etiologija shizofrenija moe ukljuivati neke ili sve
magnitudu njezina djelovanja odreuje genetska
genetske uzroke, zatim posljedice ranog izlaganja
sklost oboljevanju. .
virusnoj infekciji u majinoj utrobi, perinatalne
ozljede i psihosocijalne faktore. Ako izuzmemo Waddington je izvjestio o nedavnom otkriu
posljednji faktor kao primarni uzrok, on jo uvijek dobivenom istraivanjem novim molekularnim
moe znatno utjecati na razvoj bolesti. tehnikama. Moda i nije iznenaujue tvrsiti da u
vrijeme povezivanja DNA oznaivaa na produetke
Dokazi o nasljeu dolaze od jakog obiteljskog
kromosoma 5 i 11 nije repliciran (Wank, Black,
povezivanja koje se dugo biljei, ak i kod usvojenja.
Andersen & Crowe, 1993.). Nedavne studije Arnamia
Sudei prema Fowleru (1992.), ako oba roditelja ili
i suradnika pokazuju da varijanta DAD2 receptornih
njihov jednojajani blizanac imaju taj poremeaj rizik
gena je znaajno via u skupini Japanskih
oboljevanja je 46 %. Rizik je 11 % ako je oboljeli
shizofrenika nego u kontrolnoj grupi, kod pacijenata
roak u prvom koljenu ili dvojajani blizanac, a 5 %
koji su pokazali manje teak poremeaj miljenja i
ako je oboljeli roak u drugom koljenu. Bez oboljelih
manje izraene negativne simptome od onih bez toga.
u obitelji mogunost oboljevanja je manja od 1 %.
Zakljuili su da taj Cys 311 varijanta D2 receptora
Jednojajani blizanac oboljeloga ima istu genetsku
moe biti genetski rizian faktor za neke tipove
predispoziciju kao i oboljeli, to znai da se genetska
shizofrenije. Kao to je M. Owen opazio (1992.)
predispozicija ne mora izraziti iako postoji.
shizofrenija, iako se smatra grobljem
Dominantni gen bi prema Mendeljeovom zakonu
neuropsihologije, moe se smatrati i dokazom
trebao imati 100 % slaganje kod jednojajanih
mnogih molekularnih genetiara.
blizanaca, a 50 postotno u dvojajanim blizancima.
Nalazi promatranja, koji pokazuju da usvojena djeca
shizofrenih biolokih roditelja nemaju visok rizik
NASLJEE I GENETIKA AD
oboljevanja kao djeca koja ostaju kod shizofrenih
Neki sluajevi AD su sporadini; drugi su sigurno
roditelja upuuju na to da su i okolinski faktori vrlo
nasljedni. Ljudi sa prvim stupnjem AD imaju 50%
vani (Straube & Oades, 1992.); odreene genetske
anse dobivanja AD u srednjim 80-im, ako preive
predispozicije za bolest postoje i manifestiraju se
toliko dugo (Breitner, 1990).Ovo sugerira
kada okolinski faktori to potaknu ili pak budu
autosomalno dominantno nasljee sa punom snagom
nadjaani.
u devetoj dekadi. Barem 4 genetska mjesta
Odreen broj roaka shizofrenika pokazuje manji
identificirana su a za koja se misli da su povezana sa
shizoidni poremeaj ili su smatrani graninim
AD (J. Martin, 1993);
sluajevima ili su pak vrlo kreativni i visoko
pozicionirani na drutvenoj ljestvici, a nita od toga
se ne odnosi na one s poremeajem. Takvi nalazi

10
1.Kromosom 21, koji je povezan sa ranim formama,
Downovim sindromom, mutacijama amiloidnog
proteina
2.kromosom 14, povezan sa ranim poetkom
3.kromosom 19, koji ima mjesto blizu gena za
apolipoprotein E, koji je ukljuen u transport
kolesterola u mozak i moe uzrokovati kasniji
poetak AD, oba nasljedna i spontana (vidi ispod)
4.etvrti lokus, jo nije identificiran
1993. pronaen je gen na koromosomu 19, sa alelom
koji dovodi do poveanog rizika AD nakon 65 godina
ivota (Corder i sur., 1993).Kodira supstancu poznatu
kao apolipoprotein E4 (apo E4) koji nosi kolesterol u
krvi.ApoE4 je visoko koncentriran u ploama i
petljama pacijenata sa AD. Gen lei u regiji
kromosoma 19 to je povezano sa beta-amiloidom i
AD. Ljudi bez tog gena izgleda imaju 20% anse
razvijanja AD oko 84 godine; oni sa jednom kopijom
(25 % populacije) imaju gotovo 50% ansi do 76
godine, a oni koji nasljeuju gen od oba roditelja (2
do 3 %) imaju preko 90% anse do 68. godine.
ApoE4 forma se moebitno vee za beta-amiloid i
usidri se i taloi u mozgu i unutar samih neurona,
umjesto difuznijeg i benignog naina taloenja
(Hardy, 1994).Ako je tako strategija za intervenciju
ne bi se trebala teko nai. Nalazi i zakljuci kao ovaj
prethodno opisan danas je potvrdio i proirio Mayeux
i suradnici (1993). Ipak kao to istie Ross i suradnici
(1994), nije nuno nasljeivanje apoE4 alele da bi se
razvila AD, niti ni u kojim godinama nasljee jednog
ili dva takva alela predvia dijagnozu poremeaja;
samo predstavlja bioloki faktor rizika koji moe biti
samo kvantitativno apliciran na procjene rizika kada
su dostupni odreeni epidemioloki podaci. Nasljee
apoE4 alela ima utjecaja na stupanj procesa koji
prepoznajemo kao AD, i svi dijelimo jednak rizik
ivimo li dovoljno dugo. Testiranja apoE4 ako to ikad
postane zajedniko, nikad nee biti dijagnostiki ili
prediktivni faktor kada i da li e netko razviti AD;
njegova glavna upotreba je ralanjivanje pacijenata
po biolokom riziku za studije stupnja progresije
bolesti i za testiranje moguih terapeutskih agenata.
Strittmatter i suradnici (1994) predlau da moda
stvar nije toliko u tome da apoE4 uzrokuje kasni
poetak AD , ve da prisutnost drugih varijabli kao
to su apoE2 i apoE3, koji normalno spreavaju
AD.ApoE3 vee se za tau protein ta na taj nain
vjerojatno smanjuje inicijalnu ratu tau fosforizacije i
samo-sakuplanje u parne spiralne filamente. Garruto i
Brown (1994), otkrivaju dokaze da aluminij moda
potie, in vitro, fosforizaciju i agregaciju tau
proteina, i isto inducira akumulaciju amiloidnog
prethodnika proteina u mozgu takora. Harrington i
suradnici (1994) uoili su da pacijenti sa bubrenom
dijalizom, gdje su zbog tretmana izloeni velikim
koliinama aluminija, pokazuju AD promjene u
procesiranju tau proteina, koji je poveao
koncentraciju insolubilnog hiperfosforiliranog tau.
Kao to Garruto i Brown (1994) istaknuli,
unutarmozgovna biokemijska slinost opisana u AD,
pacijenata sa bubrenom dijalizom, i pacijenata koji
pate amiotropne lateralne skleroze ili parkinson
demencije Guam ( gdje se neurofibrilacijski vorovi
pojavljuju sa visokom koncentracijom aluminija)
povlai spekulaciju o podijeljenoj patogenezi. Cink je
isto nedavno otkriven u formaciji beta-amiloidnih
ploa in vitro (Bush i suradnici, 1994), i u daljnjem
kognitivnom propadanju u pacijenata sa AD (vidi
Kaiser, 1994, za pregled).Iako su etioloki odnosi
izmeu tau, beta-amiloida, aluminija jo uvijek
nejasni, kako se tau i beta-amiloid odnose prema
11
kolinergikom deficitu pronaenom u AD? Wallace i puaa. Posljedino, preivjeli puai imaju
suradnici (1993), istiu da izazvane lezije tendenciju da manje pojedinaca sa kritinim apoE4
kolinergike Meynertove nucleus basalis podiu genotipom u usporedbi sa nepuaima, i zato rizik za
sintezu pretee proteina beta-amiloida u korteksu. apoE4 povezanost sa AD e biti poveana za
Lezije koje uzrokuju redukcije u kortikalne nepuae.
noradrenergike i serotoninergike inervacije slino
Katzman (1993), je ponudio model AD koji je
potiu sintezu prethodnika proteina beta-amiloida.
baziran na analogiji sa odreenim tipovima raka (vidi
Posljedino, povezanost amiloidnog peptida i
sliku 2). U vremenu A inicirajui faktori (povezani sa
senilnih ploa moe biti uzrokovano gubitkom
apoE4) dovode do promjena u mozgu to ukljuuje
subkortikalne inervacije. Na openitijem nivou,
pohranjivanje beta-amiloida. U vremenu Bova
Roberts i suradnici (1994), pronali su da povreda
latentna faza ubrza, moda kao odgovor na odreene
glave moe potaknuti pretjeranu ekspresiju
druge faktore koji obru ovu latentnu fazu u maligni
prethodnika beta-amiloida sa to utjee na
slap dogaaja koji ukljuuju razvijanje ploa i petlji,
pohranjivanje beta-amiloida; zakljuili su da ozljeda
gubitak sinapsi, i smrt stanica. Predklinika faza
glave moe biti vaan etioloki faktor u AD.
prethodi razvoju prvih kognitivnih simptoma.
Postoje ponavljajui nagovjetaji da ene ne Eventualno prag oteenja je dosegnut i kliniki
estrogenskoj terapiji imaju manju mogunost simptomi se manifestiraju u vremenu C iako kriterij
razvijanja AD (vidi Henderson, Paganini-Hill, za kliniku dijagnozu (vrijeme D) jo nije dosegnut.
Emanuel, Dunn, Buckwalter, 1994 i Mestel, 1993). Nakon toga dolazi postupan razvoj gubitka
Za estrogen je poznato da odrava ili potie rast samostalnosti (vrijeme E) i na kraju, smrt (vrijeme
stanica u Meynertovoj nucleus basalis, i da isto potie F):
uenje. Mukarci koji imaju smanjenu mogunost
Da li mentalni jogging nekako titi od ovog procesa
AD, proizvode kroz svoj ivot testosteron, neki od
dogaanja? Ve je dugo poznato da je visoka
kojih metabolizira u estrogen, dok ene iza
inteligencija izvrstan prediktor dugovjenosti i ljudi
menopauze nemaju nijedan.
sa treim stupnjem imaju pola mogunosti AD u bilo
Isto tako pojavljuju se nagovjetaji da puenje na kojoj dobi (katzman, 1993). Ipak kako se prevalencija
neki nain titi od AD, i moebitno i kod PD (Baron, bolesti udvostruuje svakih 5 godina, visoka
1986). Ipak kao to su Hardy i Roberts (1993) inteligencija i suzdrana mentalna aktivnost mogu
opazili, vidi za isto i Riggs (1993), takvi zatitniki samo odgoditi poetak u toj mjeri, vjerojatno zbog
efekti puenja mogu biti posljedica genetskih razlika dodatne neuralne aktivnosti kod takvih pojedinaca
izmeu puaa i nepuaa, to onda utjee na (vidi sliku 3).Moda je najoptimistinije alternativno
pojavljivanje AD i PD. Kao to smo vidjeli apoE objanjenje staro saznanje da je bogata okolina
regulira ienje plazme lipoproteina i isto je povezana sa porastom broja vizualnih kortikalnih
ukljuen u poveani rizik bolesti srca. Pacijenti sa sinapsi kod mladih takora (Turner i Greenough,
kritinim genotipom imati e isto poveani rizik od 1985), zajedno sa novijim studijama (Merzenich,
bolesti srca, i isto e biti izvueni iz populacije 1987) da ak kod starijih primata moe biti visoka i
12
gotovo trenutna kortikalna reorganizacija u odgovoru
na promijenjene okolnosti okoline. Imamo jo
dugaak put-mnogo dui nego to je sluaj sa PD u istrazivanjima efekata koje odredjeni geni imaju u
(vidi poglavlje 12)- od pronalaenja korisne terapije
za AD. Dugo je poznato da antikolinergici kao to je
skopolamin, kada je dan zdravim mladim
volonterima, uzrokuje prolazne AD simptome
konfuzije i gubitke pamenja. Na nesreu malo je
terapeutskih koristi to su ih pronale studije zdravlja
koje ukljuuju prethodnike sinteze ACh, inhibitore
acetilkolinesteraze kao to je takrin ili agonisti
muskarinskih receptora. Najbolja je opcija koristiti
nervni faktor rasta da bi se sprijeila degeneracija
kolinergikih neurona bazalnog pred-mozga.
GENETIKA PONASANJA
Genetika ponasanja istrazuje atribute ponasanja u
grupi ispitanika, npr IQ, tj varijacije izmedju
subjekata istrazivanja koji bi mogli da poticu od
genetickih razlika izmedju njima. Prilikom mjerenja
relativnog znacaja gena I iskustva u nastanku razlika
u psiholoskim atributima, genetika ponasanja
istrazuje individue sa odredjenim stepenom geneticke
srodnosti, npr kod jednojajnih ili visejajnih blizanaca.
Takodje genetika ponasanja istrazuje efekte koji
postoje kada se jednojajni ili visejajni blizanci iz
razlicitih razloga odgajaju u razlicitim uslovima (npr
usljed usvojenja u razlicite porodice I sl). Time se
pokuava otkriti koliki udio u razvoju linosti ima
genetika, a koliki okolina, na taj nacin moze se dublje
prodrijeti u dihotomiju priroda protiv iskustva
(nature vs nurture).
Razvoj tehnika savremene molekularne biologije
umnogome je unaprijedio nasa znanja o znacaju
znacaju genetickih faktora kao determinatora
ponasanja. Tehnike delecije gena I zamjene gena kod
miseva ciji genom je dobro upoznat, mogu se koristiti
ponasanju. Kod tehnike delecije gena istrazuje se
efekat koji odsustvo odredjenog gena ima na
modifikaciju razvoja nervnog sistema i/ili ponasanja I
ovi misevi se nazivaju knockout misevi. Medjutim
postoje brojne teskoce prilikom interpretacije
rezultata ovih istrazivanja. Ponasanja I razvoj
nervnog sistema obicno je pod kombinovanim
uticajem mnostva gena, eliminacija odredjenog gena
na razlicite nacine modulise ekspresiju drugih gena,
sto ima dodatne efekte na fenotip misa, konacno
ekspresije odredjenih gena se mjenja pod uticajem
iskustva. Kod koristenja tehnike zamjene gena
nastaju tkz transgenske zivotinje. Kod ove tehnike
primjenom razlicitih hemijskih materija mogu se
istrazivati mehanizmi kojima se moze modulisati
ekspresije odredjenih gena, a takodje moze se
istrazivati I pozicioni efekat gena, odnosno znacaj
promjene pozicije gena u njegovoj ekspresiji.
Ciljevi bihevioralnih geneticara su da otkriju postotak
varijance koji se pripisuje genima/okolini, na koji su
nain geni i okolina u intrakciji ili koreliraju, to
tono iz okoline utjee na linost (roditelji, uitelji?).
Heritabilnost je statistiki podatak koji se odnosi na
proporciju promatrane varijance u skupini
pojedinaca, koja se moe pripisati utjecaju gena;
stupanj u kojem genetske razlike meu pojedincima
uzrokuju razlike u njihovim osobinama. Slubena
definicija: proporcija fenotipske varijance koja se
moe pripisati genotipskoj varijanci. Fenotipska
varijanca su vidljive individualne razlike (visina,
teina, linost) Genotipska varijanca su individualne
razlike u potpunoj kolekciji gena koju netko
posjeduje. Heritabilnost od 0,50 znai da se 50%
13
varijance moe pripisati nasljeu, a 50% okolini. koreliraju +.57, dvojajani +.12, kod visine
Heritabilnost se odnosi na razinu populacije, ne jednojajani +.93 a dvojajani +.48. Formula
pojedinca, i to na odreenu populaciju u odreeno za izraunavanje heritabilnosti: heritabilnost
vrijeme- nije stabilan ve se mijenja u vremenu i = 2 (rmz rdz ), gdje je rmz koeficijent
meu populacijama. korelacije izmeu monozigotnih
(jednojajanih) blizanaca, a rdz koeficijent
Svaki pojedinac nosi specifinu, jedinstvenu
korelacije izmeu dizigotnih (dvojajanih)
kombinaciju gena, a potrebna je okolina kako bi ga
blizanaca. Postoje dvije pretpostavke kod ove
oblikovala u prepoznatljivu osobu, tj postoji
metode: Prva je pretpostavka o jednakim
nerazdvojiva interakcija gena i okoline.
okolinama, koje nisu u veoj mjeri jednake
nego to je to sluaj kod dvojajanih
Metode bihevioralnih geneticara blizanaca. Upitna je valjanost te
pretpostavke- u svrhu provjere postoje
Selektivno razmnoavanje - studija na
istraivanja na blizancima kojima je
ivotinjama. Umjetna selekcija oznaava
pogreno dijagnosticirano jesu li mono ili
uzgoj pasa radi nekih njihovih kvaliteta-
dizigotni. Pokazalo se da vjerovanje roditelja
fizikih ili psihikih. Ukoliko je nasljednost
utjee na slinost blizanaca- ona je vea ak i
tih osobina blizu nule, parenje nee rezultirati
ako su blizanci dizigotni. Postoji jo jedan
uspjehom, a ukoliko je nasljednost preko
problem, a to je jesu li blizanci
80%, njihovi potomci e imati eljene
reprezentativni za populaciju.
osobine.Upitna je mogunost generalizacije
na ovjeka. Studije posvojenja je vjerojatno najjaa
metoda bihevioralne genetike. U njoj se
Obiteljske studije su studije koje koreliraju
ispituju slinosti izmeu djece i njihovih
stupanj genetskog preklapanja meu
biolokih roditelja, te izmeu djece i njihovih
lanovima obitelji sa stupnjem slinosti
posvojitelja. Slinost s posvojiteljima daje
njihovih osobina linosti. Svaki roditelj dijeli
veu snagu okolini, a slinost s biolokim
50% gena sa svojom djecom, braa dijele
roditeljima veu snagu daje genetici-
prosjeno 50% gena, djedovi i unuci 25%,
nasljednosti. Postoji pretpostavka
kao i strievi i neaci. Prvi roaci dijele samo
reprezentativnosti - pretpostavka da su i
12,5% gena. Postoji zamka- lanovi istih
posvojena djeca, i njihovi bioloki roditelji i
obitelji najee dijele i zajedniku okolinu.
posvojitelji reprezentativni za populaciju. Na
Studije blizanaca procjenjuju heritabilnost sreu, ta se pretpostavka moe direktno
ispitujui razlikuju li se dvojajani blizanci, provjeriti- istraivanja su pokazala da
koji dijele 50% gena vie nego jednojajani, reprezentativnost postoji za kognitivne
koji dijele 100% gena Kod osobine sposobnosti, linost, edukaciju,
dominantnosti, jednojajani blizanci socioekonomski status. Drugi potencijalni

14
 problem je selektivni smjetaj, odnosno
mogunost da postoji slicnost
biolokih roditelja i usvojitelja, to bi imalo
utjecaja na korelaciju izmeu djece i
usvojitelja iji bi uzroci pogreno bili
pripisani okolinskim faktorima. Na svu sreu,
ini se da taj problem nije prisutan u
studijama.Mona kombinacija je
posvojenja blizanaca. Tada se korelacije
izmeu blizanaca odvojenih odmah po
roenju mogu izravno pripisati nasljednosti.
No takvih je blizanaca vrlo malo pa su ta
istraivanja dosta rijetka.
Najee istraivane crte linosti su ekstraverzija i
neuroticizam- pronaena je heritabilnost i jedne i
druge.Studije blizanaca pokazuju Ekstraverzija- za
mz +.51, za dz +.21, Neuroticizam- za mz +.50, za dz
+.23. Nalazi studije posvojenja- neto nii rezultati.
Heritabilnost - ekstraverzija 40%, neuroticizam-
30%. Korelacije izmeu usvojitelja i usvojene djece
su oko nule, to ukazuje na mali utjecaj okoline.
Individualne razlike u razini aktivnosti izmjerene su
pomou aktometra, naeno je da se stabiliziraju rano
u djetinjstvu i smatra se da je razina heritabilnosti
+.40. Psihopatske crte linosti (makjavelizam,
hladnoa, impulzivna nekonformnost, nepostojanje
straha, eksternalizacija krivnje, imunost na stres)
takoer pokazuju visok postotak heritabilnosti.
impanze pokazuju heritabilnost od
dominantnost i +.66 za dobrobit. Minnesota studija
blizanaca koji su razdvojeni po roenju- visoka
heritabilnost crta linosti (tradicionalizam,
neuroticizam...).
Stabilni stavovi generalno se svrstavaju pod crte
izmeu linosti. Tradicionalizam- +.63 Kod profesionalnih
preferencija- 71% korelacija je bilo statistiki
znaajno za jednojajane blizance, dok je kod
dvojajanih samo 3% stat. znaajnih. No, nisu svi
stavovi nasljedni- heritabilnost od 0% naena je za
vjeru u Boga, ukljuenost u religiozne obrede, i
studija stavove prema rasnoj integraciji.
Pijenje i puenje su ponaanja koja se esto smatraju
bihevioralnim manifestacijama traenja uzbuenja,
ekstraverzije i neuroticizma, i ini se da su prilino
stabilna u vremenu. Pokazalo se da su nasljedna.
Zanimljiv je nalaz da se geni za alkoholizam i
antisocijalni poremeaj esto javljaju zajedno.
Seksualna orijentacija
Pronaena je heritabilnost od 30- 70% u svim
studijama koje su istraivale homoseksualnost (i kod
mukaraca i kod ena) na blizancima. Pronaena je
bioloka osnova- medijalno preoptiko podruje
hipotalamusa, koje je kod homoseksualaca, u
usporedbi s heteroseksualnim mukarcima, smanjeno.
Postoji i povezanost izmeu spolnog nekonformizma
i seksualne sklonosti u odrasloj dobi- homoseksualni
djeaci su najee feminini, a djevojice maskuline.
Baileyevo opseno istraivanje blizanaca- 92%
mukaraca i 92% ena iskljuivo heteroseksualno,
3% mukaraca i 1% ena iskljuivo homoseksualno.
Naena je manja heritabilnost nego u prijanjim
+.40 za
istraivanjima- +.20 za mukarce i +.24 za ene. Za
djeji spolni nekonformizam pronaena je
heritabilnost od 50% za mukarce i 37% za ene.
Poremeaj spolnog identiteta- +.62
Postoje vanjski utjecaji koje braa dijele (broj knjiga
u kui, prehrana, stavovi roditelja) i oni koje ne dijele
15
(poseban tretman roditelja, razliite aktivnosti u koje
su ukljueni, razliiti prijatelji). Zajedniki vanjski
utjecaji ne utjeu puno na linost, to pokazuju
studije usvojene djece koja nisu u rodu. Kritina su
pojedinana iskustva. Vjerojatno je da nije mogue
izdvojiti jednu varijablu koja ima veliki utjecaj na
linost, ve je taj utjecaj zbroj mnogo malih varijabli.
Geni i okolina su najee u jednom od dva odnosa-
ili su u interakciji ili u korelaciji. Interakcija izmeu
genotipa i okoline odnosi se na razliite odgovore
pojedinaca s razliitim genotipima na jednake
okoline. Npr. razlika u izvedbi introverata i
ekstroverata u tihim i bunim okolinama.
Individualne razlike u interakciji su s okolinom i
utjeu na ponaanje.
Korelacija izmeu genotipa i okoline se odnosi na
razliite odgovore pojedinaca s razliitim genotipom
na razliite okoline. Npr. dijete koje je verbalno
darovito izazvat e kod okoline da ih opskrbi
prilikama za razvijanje te osobine, dok dijete koje
nije darovito to nee- pojedinci razliitog genotipa
biti e izloeni razliitoj okolini. Plomin, DeFries,
Loehlin- tri tipa korelacije- pasivna, reaktivna i
aktivna. Pasivna korelacija izmeu genotipa i okoline
dogaa se kad roditelji opskre dijete i genotipom i
okolinom, npr. roditelji glazbenici i glazbeno
darovito dijete. Reaktivna koralcija izmeu genotipa i
okoline dogaa se kad roditelji reagiraju na osobine
Metodama molekularne genetike pokuava se otkriti
imaju li pojedinci s odreenim genima (alelima) vie
ili nie rezultate Gen D4DR na 11. kromosomu- za
protein nazvan dopaminski receptor. Naeno je da
pojedinci s tzv. dugakom ponovljenom verzijom
ovog gena imaju tendenciju traenju novih iskustava,
kao to su droga, riskantno seksualno ponaanje, itd.
Hipoteza je da ti pojedinci slabo reagiraju na
dopamin. No pojedinani geni mogu objasniti samo
mali postotak varijance, jer je vrlo vjerojatno da na
pojedine osobine utjee vie razliitih gena.
Proporcija opaene varijance na grupi pojedinaca
koja se moe pripisati genetici (opisuje stupanj u
kojem razlike u genotipu uzrokuju razlike u
promatranom svojstvu). Proporcija varijance fenotipa
koja se moe pripisati varijanci genotipa. S
poveanjem utjecaja gena smanjuje se utjecaj okoline
Moe biti primijenjena na pojedinca (odnosi se samo
na razlike u uzorku populacije!!!). Nasljednost je
konstantna (podatak je primjenjiv samo na populaciju
u odreenoj toki vremena i u odreenoj okolini!!!).
Podatak o nasljednosti je pouzdan (to je samo
procjena oekivanih fenotipskih razlika uslijed
genotipskih razlika!!!)
Razina analize pojedinca
Jedinstven skup gena

djeteta i opskrbljuju mu okolinu u skladu s time, npr.

I geni i okolina su vani, ne moemo ih
dijete koje se voli i dijete koje se ne voli maziti i
logiki razdvojiti, oba su nuan initelj
majine reakcije na to. Aktivna korelacija izmeu
genotipa i okoline- traenje kutia- dogaa se kad
osoba sama trai i odabire svoju okolinu, npr. ljudi Razina analize populacije
koji trae uzbuenje. Postoji i negativna korelacija-
Mogue razdvojiti utjecaj gena i okoline
obrnute reakcije okoline, koje smanjuju izraenost
osobine.
16
 Razlike u genima, Razlike u okolini, promises to provide us with new insights that should

Mogue odrediti to je vanije dramatically change our ability to analyze

behavioral processes, thereby altering dramatically
the theory and practice of all areas of medicine,
Kontroverze oko istraivanja genetike podloge including neurology and psychiatry.
inteligencije.
For example, what we already know about the
human genome has brought molecular
An Overall View geneticists to the brink of identifying the
combinations of genes contributing to certain
Most aspects of behavior are under genetic
multigenic disorders. The wealth of genetic
control. Evidence for this can be seen in the
information derived from such genetic linkage
striking biological similarities of human twins
studies has enormous practical benefits.
and in our ability to select and breed domestic
Researchers recently identified 10 to 12
and laboratory animals for particular behavioral
different genes that predispose individuals to
traits. Such breeding experiments generally
insulin-dependent diabetes mellitus. In addition,
indicate that behavioral traits are multigenic in
a variation in the number of repeating sequences
origin. Only in rare instances has the source of
within the gene encoding the dopamine D4
natural variation been traceable to a single
receptor is thought to make an important
predominant genetic factor, as in the
contribution to the overall genetic variance that
development of certain forms of obesity in mice.
characterizes noveltyseeking behavior. In the
Now, however, we are entering a new era in
future the detection of genes that produce only a
which it will be much easier to trace genes that
small effect on phenotype is likely to have a
control behavior. The availability of the
major impact on the study of behavioral
complete genome for an organism will facilitate
disorders.
our understanding of how genes control genetic
These findings raise fascinating issues about
pathways important for cellular function, and
natural genetic variations in humans that we
this advance will allow much more effective and
should be able to confront soon. To what degree
meaningful correlations with behavior.
do genetically transmitted differences in
It is expected that the complete human genome, and
behavioral traits reflect quantitative variation in
the genomes of still other key organisms, will be to
the expression of benign alleles and therefore
biology what the periodic table of elements has been
natural variations of a normal behavior, as
to chemistry. For any species the genome will define
all the genetic elements on which life's processes opposed to mutations of the same gene that
depend. The ability to analyze entire genomes produce a disease state? To what degree do the

17
genetic contributions to natural variations in kongenitalnih ili steenih patolokih promjena
behavior reflect variations in the level of mozga. On se preklapa s genetskim i biokemijskim

expression of the same protein? The answers to modelom, ali ukljuuje i etioloke imbenike poput
intrauterinih bolesti, prijevemenog roenja ili
such questions will be essential for developing
traumatskih oteenja mozga. U sredite
rational therapeutic strategies for treating
razumijevanja psihopatolokih stanja stavlja
psychiatric disorders.
fukcioniranje mozgA.

Genetic influences are most marked in patients

GENETIKA POREMECAJA PONASANJA
there is no single cause for P disorder and, thez are
usually result from the combination of familial,
biological, psychologic and social factors.
Postoje 3 specifina modela organske etiologije. Kod
prvog su za pojavu datog psihopatolokog fenomena
odgovorni genetski imbenici. Postoje vrsti dokazi
za naslijeivanje odreenih tipova shizofrenije.
Drugo podruje se odnosi ma main kojim se
genetska nenormalnost prenosti . Ovo ukljuuje
with more severe forms of depressive disorder
and biological symptoms. The morbid risk in
first-degree relatives is increased in all studies,
this elevation being independent of the effects of
environment or upbringing. In less severe forms
of depression, genetic factors are less significant
and environmental factors relatively more
important.
Potential genetic markers for affective disorders

praenje puta od gena do ponaanja i razumijevanje have been localized to chromosomes X, 4, 5, 11,
svih elemenata koji su na tom putu ukljueni. Tree 18 and 21.two of the putative markers on the
se podruje odnosi na stupanj nasljednosti kod long arm of chromosome 5 contain candidate
odreenog psihopatolokog fenomena. Oni koji genes contributing to the receptors for
zastupaju krajnje stajalite dra da geni per se norepinephrine, dopamine, -amino butyric
odreuju nenormalno ponaanje, umjereniji dre da acid and glutamate1.
se nasljeuje samo osjetljivost za odreene
The genetic loading for bipolar illness seems
psihopatoloke fenomene (vulnerabilnost), dok
stvarna pojava tih fenomena ovisi o uvjetima okoline. greater than that for unipolar depression. First-
degree relatives of patients with bipolar disorder
Biokemijski model nastoji otkriti biokemijska
have a 510 times greater risk of developing a
sredstva koja mogu pridonijeti etiologiji
psihopatolokih ponaanja. Shizofrenija je mood disorder, compared with unrelated

najprouavaniji poremeaj. Rascjep izmeu individuals2. The concordance rate for bipolar

kemijskih zbivanja i ponaanje te gena i ponaanja je disorder among monozygotic (identical) twins is

daleko od premotenog. approximately 70%. However, attempts to identify

definite genetic markers for the condition have not
Neurofizioloki model pretpostavlja da je
been successful3. Approximately 25% of cases of
nenormalno ponaanje posljedica naslijeeih,
18
bipolar illness in families with multiple cases may be simpleand effective: the mental retardation can
linked to a locus near the centromere on chromosome be completely prevented by restricting protein
18, and as much as 20% to a locus on chromosome intake, thereby reducing phenylalanine in the
21q22.34.
diet.
ALL BEHAVIOR IS SHAPED BY the interplay
Phenylketonuria is a particularly clear example
of genes and the environment. Even the most
of how an individual's phenotype depends on the
stereotypic behaviors of simple animals can be
interaction between genes and environment
influenced by the environment, while highly
(Figure 3-1 ). In phenylketonuria both heredity
evolved behaviors in humans, such as language,
and environmental factors in the diet are clearly
are constrained
by hereditary
factors.

A striking
illustration of
how genes and
environment
necessary for the expression ofthis form of
interact is evident in phenylketonuria. This
mental retardation. A mere change in diet can
disease results in a severe impairment of
rescue the genetic defect and the mental
cognitive function and affects 1 child in 15,000.
functioning.
Children who express this disease have two

abnormal copies of the gene that codes for
phenylalanine hydroxylase, the enzyme that Figure 3-1 Heredity and environment are both
converts the amino acid phenylalanine, a necessary for the expression of
component of dietary proteins, to another amino phenylketonuria. (From Barondes 1995.)
acid, tyrosine. Many more children carry only In considering genetic factors that control
one abnormal copy of the gene and have no behavior we need first to identify the
symptoms. Children who lack both functional components of behavior that are heritable.
copies of the gene build up high blood levels of Clearly, behavior itself is not inherited; what is
phenylalanine. High blood levels of inherited is DNA, which encodes proteins. The
phenylalanine in turn lead to the production of a genes expressed in neurons encode proteins that
toxic metabolite that interfereswith the normal are important for development, maintenance, and
maturation of the brain. Fortunately, the
1
regulation of the neural circuits that underlie all
treatment for this disease is remarkably aspects of behavior. In turn, neural circuits are
19
composed of many nerve cells, each of which
expresses a special constellation of genes that
direct the production of specific proteins. For the
development and function of a single neural
circuit, a wide variety of structural and
regulatory proteins are required. In simple
animals a single gene may control a behavioral
trait by encoding a protein that affects the
function of individual nerve cells in a specific
neural circuit. In more complex animals the
circuitry is also more complex and behavioral
traits are generally shaped by the actions of
many genes. Subtle differences in behavior can
be achieved not only by the presence or absence
of a given gene product or a set of products, but
also by the degree to which different gene
products are expressed, or by the specific
contribution of gene products.
The interplay of the genes, proteins, and neural
circuits underlying behavior has been studied in
various organisms ranging in complexity from
worms and flies to mice and humans. Molecular
genetics provides the techniques to identify the
genes involved in a particular behavior and to
determine how the proteins they encode control
behavior. In worms, flies, and even in vertebrate
organisms such as mice and zebrafish, it is
possible to examine directly how genes influence
behavior because single-gene mutants of these
organisms can be bred and isolated.
Defects in Single Genes Can Have
Profound Effects on Complex Behaviors in
Mice
The use of chemical genetic techniques to
identify circadian rhythm mutants in mice
underscores the importance of this experimental
mammal in behavioral genetic studies. Genetic
studies of mouse behavior have begun to provide
insight into the genetic bases of some human
behavioral disorders. Here we discuss the
evidence for a genetic basis for three disorders:
obesity, impulsivity, and altered motivational
state.
Whether an individual is lean, obese, or of
intermediate size is determined in large part by
the balance between the amount of food
consumed and energy expended, a balance
governed by both psychological and
physiological factors. Genetics studies of obese
mice have provided the best insight into the
physiological factors that control ingestive
behavior.
The physical cloning and characterization of the
region around a spontaneous obesity-causing
mutation on mouse chromosome 6 led to the
identification of the mouse obese (ob) gene and
to a highly conserved (homologous) human
gene. The mouse ob gene encodes the protein
leptin, a small protein of 145 amino acids that is
selectively expressed in adipose tissue and
released into the bloodstream. Leptin contributes
20
to the homeostatic mechanisms that permit an
animal to maintain its weight within 5% of its
normal weight for most of its life. Under normal
conditions the amount of leptin secreted reflects
the total mass of adipose tissue. When adipose
tissue decreases, leptin levels decrease and the
animal eats more; when adipose tissue increases,
leptin levels increase and the animal eats less.
Mice with homozygous mutations in the ob gene
lack circulating leptin. This lack leads to marked
obesity in these mutant animals. When leptin is
supplied exogenously, however, food intake and
body weight are reduced dramatically.
Areceptor for leptin, called OB-R, encodes a
protein that is related to a component of certain
cytokine receptors that activate specific
transcription factors. This leptin receptor is
expressed at a high level in the hypothalamus,
the part of the brain that controls appetite and
feeding (Chapter 32 ). The gene encoding OB-
R is located in the same region of mouse
chromosome as the diabetic gene (db). This is
interesting because obesity and diabetes are often
linked in humans. In fact, db/db mice are also
obese and exhibit a phenotype similar to the
mice with a mutated ob gene. Moreover, there is
good evidence that the db gene encodes the
leptin receptor.
Leptin may affect feeding behavior by regulating
neuropeptide and neurotransmitter expression in
hypothalamic cells. Lesions of the hypothalamus
affect body weight. For example, ablation of the
ventromedial hypothalamus or the arcuate
nucleus results in obesity. Leptin administration
markedly inhibits the biosynthesis and release of
neuropeptide Y, a peptide that stimulates food
intake when administered to rodents.
Mutations in the Gene Encoding a
Serotonergic Receptor Intensify Impulsive
Behavior
Serotonin (5-hydroxytryptamine) is a
monoamine that serves as a neurotransmitter in
the brain. The level of serotonin is thought to be
reduced in depressive illness. As we shall learn
later (Chapter 44 ), neurons that synthesize
serotonin are clustered in several nuclei in the
brain stem, the most prominent of which are the
raphe nuclei. Their axons project to many
regions of the brain, notably the cerebral cortex.
Neurons that synthesize serotonin modulate the
activity of cortical and subcortical neurons in
several ways by activating different receptor
subtypes: some excitatory, some inhibitory, some
both.
Because of its action on different receptors,
serotonin has been implicated in the regulation of
mood states, including depression, anxiety, food
intake, and impulsive violence (see Chapter
61 ). Several animal studies have shown that
aggressive behavior is often associated with
decreased activity of serotonergic neurons. These
studies are of particular interest because they
provide a glimpse of how social and genetic
factors interact to modify behavior.
21
Most animals, including humans, become
aggressive when threatened, such as when their
territory is invaded, their offspring are attacked,
or sexual interactions are prevented. The
importance of serotonergic transmission in
aggressive behavior is clearly evident in studies
of mice in which the gene for the serotonin 1B
receptor has been ablated by targeted deletion
(Box 3-3 ). When mice lacking the serotonin
1B receptor are isolated for four weeks and then
exposed to a wild-type mouse, they are much
more aggressive than wildtype animals under
similar conditions. The mutant mice attack
intruders faster than wild-type mice or mice
lacking only one copy of the serotonin 1B
receptor gene, and the number and intensity of
attacks is significantly greater than that of wild-
type mice. Thus, the serotonin 1B receptor plays
a role in mediating aggressive behavior in mice.
Serotonin activity has been implicated as one of
several important biological factors in
determining the threshold for violence. People
with a history of impulsive aggressive behavior
(and of suicide)and mouse strains that display
increased aggressivenesshave low
concentrations of serotonin in the brain.
Inhibition of serotonin synthesis or destruction of
serotonergic neurons increases aggressiveness in
mice and monkeys. Finally, certain serotonin
agonists that act on the serotonin 1B receptor
inhibit aggression.
In humans a variety of social stressors, such as
social or sexual abuse during childhood, are
thought to lower the biological thresholds for
violence, including the level of serotonin in the
brain. Indeed, male monkeys raised in isolation
have reduced levels of serotonin in their brains,
illustrating that both environmental and genetic
factors can converge to influence the metabolism
of serotonin.
The relationship of serotonin levels to aggression
in humans is not simple, however. This
complexity is evident in studies of a Dutch
family that transmits an Xlinked form of mental
retardation. Fourteen of the affected males have
a history of impulsive behavior that includes
arson, rape, and attempted murder. Each of these
men carries a point mutation in the gene that
encodes the enzyme monoamine oxidase A, one
of the two major enzymes that metabolizes
monoamines. This class of neurotransmitter
includes serotonin, norepinephrine, and
dopamine (see Chapters 60 and 61 ). The
mutation apparently leads to increased levels of
serotonin, yet the affected people show enhanced
impulsiveness. Thus, the relationship between
serotonin and aggression is not simply that
reduced serotonin causes aggression and
enhanced serotonin causes placidity. Both
increases and decreases in serotonin levels may
enhance aggression. These findings suggest, not
surprisingly, that in humans the relationship
between serotonin and a complex trait such as
aggression is not direct and may be quite subtle.
Finally, although monoamines, in particular
serotonin, are important in aggressive behavior,
22
other transmitter systems also affect this
behavior, as would be expected for a complex
behavioral trait.
Deletion of a Gene That Encodes an
Enzyme Important for Dopamine Production
Disrupts Locomotor Behavior and Motivation
Dopamine, like serotonin, is a major
monoaminergic transmitter in the central nervous
system. The majority of dopaminergic neurons
have their cell bodies in the substantia nigra
while their axons project to the corpus striatum.
Dopaminergic neurons have been implicated in
the regulation of motor behaviorthe
degeneration of dopaminergic neurons underlies
Parkinson's disease, a debilitating disorder of
movement. Other dopaminergic pathways are
thought to regulate motivated behaviors.
Dysfunction of these pathways may contribute to
schizophrenia (see Chapter 60 ).
behavior has traditionally been studied through
pharmacological techniques. Recently, however,
gene knockout techniques have been applied to
this system. In one set of experiments the ability
of neurons to synthesize dopamine was blocked
by selectively inactivating the gene that encodes
tyrosine hydroxylase, one of the enzymes
important in dopamine synthesis. The dopamine-
deficient mice were born, began to nurse, and
grew normally for about two weeks and then
became inactive, failed to eat or drink, and died
shortly thereafter. However, daily administration
of L-DOPA, the product of tyrosine hydroxylase,
restored normal feeding and produced increased
activity.
Single Genes Are Critical Factors in Certain
Human Behavioral Traits
Mutations in a Dopamine Receptor May
Influence Novelty-Seeking Behavior
studies of identical twins suggest that a number
of personality characteristics have a significant
heritable component, but in no case has this
finding been rigorously demonstrated by
identifying a specific gene. One fascinating
candidate is novelty-seeking behavior, a behavior
characterized by exhilaration or excitement in
response to stimuli that are novel. People who
score high on tests of novelty seeking tend to be
impulsive, exploratory, fickle, excitable, quick-
tempered, and extravagant. They often do things
for thrills, as opposed to thinking things through
before coming to a decision.
Twin studies suggest that novelty-seeking
behavior has a heritability of about 40%.
Asignificant component (10% of the genetic
component) seems to be due to a polymorphism
in a single gene, the gene that encodes the D4
dopamine receptor. Dopamine is involved in
exploratory and pleasure-seeking behavior. There
are at least five known receptors for dopamine,
called D1 to D5 (Chapter 60 ). The D4 receptor
is expressed in the hypothalamus and the limbic
areas of the brain concerned with emotion.
23
In general, the coding sequence of the receptors
for dopamine are highly conserved (as are the
coding sequence for other receptors to chemical
transmitters), and polymorphisms are very rare.
Nevertheless, an interesting polymorphism has
been found in the D4 receptor. One form of the
gene, called the short form, has a 48-base pair
DNA sequence in one of its cytoplasmic
domains. By contrast, the long form of the D4
receptor gene has seven repeats of this domain.
Additionally, the long and short forms of the
receptor appear to have slightly different
signaling properties in response to dopamine. It
appears that these slight differences in the long
form of the receptor correlate with novelty
seeking.
Most Complex Behavioral Traits in Humans Are
Multigenic\
most behavioral traits as well as most common
genetic disorders are multigenic; they are
determined by several genes interacting with
environmental factors.4
In contrast to single-locus Mendelian traits,
multigenic traits do not have a simple
recognizable pattern of inheritance (autosomal
dominant, recessive, or Xlinked), and thus the
relative contributions of several genes to one trait
is difficult to analyze. Nevertheless, determining
which genes contribute to complex human traits
has profound implications for the care and
treatment of human disease.
Most common multigenic diseases, such as
diabetes, coronary artery disease, asthma,
schizophrenia, and manic-depressive disorder,
are thought to represent a variety of disorders
both etiologically and genetically. Thus, different
mutant alleles and environmental factors are
thought to produce indistinguishable phenotypes.
In a typical multigenic disease, such as diabetes,
there are scores of different alleles (among 10
12 different loci; see below) distributed
throughout the human population of the world
that are capable of contributing to the disease. In
any one family three or four of these mutant
alleles are likely to be sufficient to gives rise to
the disease. In fact, it is possible that each of the
alleles that contributes to a multigenic disease
functions as a normal polymorphism when
expressed by itself but gives rise to disease if
expressed together with other alleles in a certain
genetic background. Moreover, because mono-
zygotic twins with identical genetic endowment
are often discordant for multigenic traits, the role
of nongenetic factors must be important.
Several techniques have facilitated the
genomewide search for multigenic disorders in
humans. The most common genetic mapping
strategy is linkage analysis, in which a gene's
locus is determined by comparing the inheritance
of the mutant gene with a precisely mapped
polymorphic DNA marker in a family afflicted
with the particular disease. ADNAmarker is
useful if it maps to a unique locus within the
human genome and it identifies frequent
24
polymorphic variations between individuals at
this locus. Coinheritance of a particular
DNAmarker with a mutant phenotype (or disease
state) suggests that the marker and the mutant
gene are physically close together on the
chromosome.
Until 1980 polymorphisms could only be
detected by differences in the behavior of the
protein, for example, by differences in enzyme
activity or electrophoretic mobility. In the early
1980s it was appreciated that the noncoding
regions, which make up 90-95% of the DNA, are
the sites of frequent DNA polymorphisms.
Indeed, single base pair changes that give rise to
variants are relatively frequent in the human
genome, with rates perhaps as high as 1 in 500
base pairs, and most of these changes occur in
noncoding regions. The method of restriction
fragment length polymorphisms (see Box 3-4 )
is used to detect polymorphisms throughout the
genome.
The coinheritance of a DNA marker and mutant
gene can occur by chance, or it can occur
because the two loci recombine infrequently
during meiosis, a direct result of their physical
proximity. The chance that any two unlinked loci
for example, loci from different chromosomes
will be inherited together is 1/2, and the
chance that they will be coinherited in n siblings
is (1/2)n. Thus, if two loci are coinherited in all
eight affected siblings from a single family, the
odds against this being a random event would be
(1/2)8 = 256:1. In practice this is a more
complicated event, one that is better analyzed by
computer programs that calculate the ratio of the
odds for and against linkage, while considering
various statistical issues, and generate a value
known as the lod (log of the odds) score. (For
practical purposes a lod score equal to or greater
than 3 indicates that evidence for linkage
between a gene marker is significant. This
represents odds of 20:1 in favor of linkage
between the two loci.)
A related method of identifying polymorphisms
is the characterization of simple sequence repeats
by the polymerase chain reaction (PCR). The
construction of high-resolution human genetic
maps composed of these markers and the
application of semi-automated screening
technologies have facilitated linkage analysis. A
gene that contributes to a multigenic trait is often
called a quantitative trait locus (QTL) to indicate
that it contributes to the genetic variance of a
particular trait. QTL analysis is currently being
used with mice and rats to track the genes that
contribute to a number of behaviors (Box 3-5 ).
25
 for some behavioral disorders. The proband is the
family member through which the family was
initially discovered and explored. (Modified from
Plomin et al. 1994 .)

B. The risk of developing schizophrenia is a

function of pedigree. (Modified from Gottesman
1991 .)

Family, twin, and adoption studies indicate not

only that patients who suffer from the major
psychiatric disorders have a genetic
predisposition to those disorders but also that in
the normal population at large components of
character and general cognitive abilities have
important genetic components. In the past it was
generally assumed that these genetic
contributions to character and cognitive
functioning decline over the course of one's
lifetime because of the accumulation over the
years of social and environmental experience.
However, a study of the cognitive capabilities of
240 pairs of twins in the ninth decade of their
life showed that genes continue to account for
50% of the variance in later life, much as they
do earlier in life. Thus, while environmental
factors are important, genes clearly contribute to

a variety of normal higher mental functions.

Similarly, bipolar affective disorder (manic-

Figure 3-15. Many complex human behavioral depressive illness) frequently occurs in both
disorders have a genetic component. siblings if they are monozygotic twins, but it
A. Concordance for disease phenotypes among occurs less frequently in both siblings if they are
monozygotic twins (MZ) and dizygotic twins (DZ) dizygotic twins. The heritability of bipolar

26
affective disorder, as well as that
schizophrenia, has been estimated to be about
50-60% (Figure 3-15 ). Thus, factors other
than genes must play a critical role in
determining the onset of disease in these
multifactorial disorders.
Like other complex traits, schizophrenia and
depression are most likely multigenic and
multifactorial. It will be important to distinguish
between various models of transmission.
According to one (monogenic) model, many
genes in the population can contribute to
schizophrenia but each gene is rare and has a
strong effect. Genetic linkage studies now
indicate that such a monogenic model is likely
to account for only a small fraction of
schizophrenia patients. Asecond (oligogenic)
model assumes that a small number of genes
interact together to create a threshold of
vulnerability for the disorder. Yet another
(polygenic) model assumes that these disorders
result from the cumulative effect of many genes,
each with a minute effect. Several genetic forms
of epilepsy most likely fit the monogenic model,
whereas the major psychotic illnesses are
thought to fit the oligogenic model. There may,
however, be a subpopulation of people with
major mental illness who suffer from the
consequence of a powerful gene.
Schizophrenia and bipolar affective disorder
were among the first multigenic traits to be
analyzed by genetic linkage analysis. In fact,
many of the early lessons learned from
of multigenic gene mapping came from mistakes
made in these pioneering studies. Segregation
analysis and genetic modeling studies indicate
that both schizophrenia and bipolar disorder
result from the effects of a small number of
mutant genes. Thus, although mutations in a set
of 10 or more genes may contribute to
schizophrenia on a population basis (due to
genetic heterogeneity), the combined effects of
even a subset of these mutants would
presumably be sufficient to place an individual
at high risk for the disorder.
Furthermore, we know from twin studies that
environmental and genetic factors together
determine the overall likelihood of manifesting
these disorders. According to this multifactorial
model, a single mutation would produce a
relatively small contribution to the overall
predisposition to illness in the population and
thus would be difficult to detect by genetic-
linkage strategies. In any individual, however,
one gene could actually be a quite strong
contributor. For this reason, current psychiatric
genetic studies usually involve international
consortia cooperating in the systematic
ascertainment and diagnosis of very large
clinical samples, which lend sufficient power
for the detection of small genetic contributions
to illness. We shall see in Chapter 60 that the
genotyping of several pedigrees has provided a
possible genetic locus for susceptability to
schizophrenia.
27
2This gene rearrangement is the result of
unequal crossing over between the X jednojajanim blizancima koji su bili odvojeni u
chromosomes in a female. This unequal
crossover appears as a hemizygous condition in
male offspring (genes on the male's X
chromosome are called hemizygous because
they exist only in one copy).
3Penetrance refers to the frequency with which
a heritable trait is manifested phenotypically by
individuals carrying the mutant gene(s). Thus
the Huntington disease gene is 100% penetrant
GENOTIP KAO FAKTOR KOJI ODREUJE
LJUDSKO PONAANJE
Neovisno o Mendelevom radu Fransis Galton je
poeo primjenjivati genetiku na ljudsko ponaanje jo
1869. U svojoj knjizi Hereditary Genius govori da
roaci osoba sa natprosjenim intelektualnim
sposobnostima esto i sami imaju takoer takve
osobine. Pri tome nije zanemario slino okruenje iz
kojeg lanovi obitelji dolaze: socijalno-ekonomsko ili
edukacijsko itd. 1883. godine Galton prvi uvodi
studije na blizancima koje jo i danas ostaju kao
primaran nain za odreivanje uloge gena i okoline u
sloenim osobinama ponaanja pojedinca.
Jednojajani blizanci su monozigotni i razvijaju se
iz jedne zigote koja se nedugo nakon oplodnje
podijeli na dva dijela, tako da imaju identian
genotip. Dvojajani blizanci razvijaju se iz dvije
razliite zigote i slinost meu njima nije vea nego
kod brae i sestara.
Usporeivanjem para jednojajanih blizanaca sa
dvojajanim moe se odrediti vanost uloge gena u
razvoju nekog svojstva. Isto tako studije na
ranoj mladosti daju podatke o tome kako usprkos
ivotu u potpuno razliitim okolinama jednojajani
blizanci zadravaju slinosti u svojstvima koje
nazivamo osobine linosti. Studije na blizancima
potvruju da ljudsko ponaanje odreuju geni, no u
velikoj mjeri ga oblikuje i okolina.
Brojne studije prirodnih populacija muha i crva
pokazale su da polimorfizmi u samo jednom genu
mogu biti odgovorni za razlike u prirodnom
ponaanju, pa ak i socijalnom ponaanju. Prvi
primjer su polimorfizmi period gena koji su
odgovorni za razliite oblike cirkadijalnog ritma kod
vinske muice. Drugi primjer su razlike u ponaanju
larve muha. Postoje dvije vrste larvi; jedne od njih su
tzv. rovers (kreu se znatno vie za vrijeme hranjenja
i prelaze vee udaljenosti), a druge su tzv. sitters
(prelaze krae udaljenosti i ne kreu se za vrijeme
hranjenja dok ne moraju potraiti novi izvor hrane).
Za razlike izmeu rover-a i sitters-a odgovoran je
jedan jedini gen nazvan forager. Rover alel je
dominantan nad sitterom, te u prirodi ima 30% sittera
i 70% rovera.
Genetike studije na mievima poinju davati uvide
u genetiku podlogu nekih ljudskih poremeaja
ponaanja. Istraivanja pretilih (patoloki debelih)
mieva omoguila su otkrivanje fiziolokih faktora
koji kontroliraju uzimanje hrane. Na 6 kromosomu
mia otkriven je obese (ob) gen koji ima svog
homologa kod ljudi i proizvodi protein leptin koji se
selektivno stvara u masnom tkivu i otputa u krvotok.
Leptin pridonosi homeostatskim mehanizmima
odranja tjelesne mase ivotinje unutar 5% tokom
cijelog ivota. Kada se smanji koliina masnog tkiva
smanji se i koliina leptina u krvi i obrnuto.
28
Receptori za leptin nalaze se u hipotalamusu, dijelu -najvaniji podaci za istraivanje doprinosa
mozga koji kontrolira apetit. Kod pretilih mieva okoline i naslijea potjeu od : jednojajanih
blizanaca (zbog jednakog genetikog koda) i
mutacije u ob genu dovode do nedostatka leptina i usvojene djece (zbog nulte genetike slinosti s
poremeaja unosa hrane. U organizmu pretilih ljudi usvojiteljima i njihovom biolokom djecom)
nema nedostatka leptina nego je poremeen odgovor
- i u istraivanjima s jednojajanim blizancima
ima potekoa: ne postoji potpuna identinost u
na promjene u njegovoj razini. trenutko roenja (kongenitalni utjecaj), nije
mogue eksperimentirati s njima i drastino im
Huntingtonova bolest je progresivna mijenjati okolini (kao sa ivotinjama), okoline u
neurodegenerativna bolest koju karakteriziraju kojima blizanci odrastaju nisu drastino razliite,
poremeaji motorike i kognitivnih funkcija uvijek se radi o interakciji naslijea i okoline i
nemogue ih je razdvajati
(demencija). Neuropatoloki se vidi selektivni -Cattell-model multiple apstraktne analize
gubitak neurona u bazalnim ganglijima koji lue varijance (MAVA) za odreivanje utjecaja
okoline i naslijea za ukupnu linost; osnovne
neurotransmiter GABA. Bolest je uzrokovana
postavke su:
poveanim brojem tripleta CAG u okviru itanja a)itav raspon varijance
jednog gena na 4. kromosomu. Slina promjena na X inteligencije odreen je populacijskom
varijancom
kromosomu tzv. sindrom fragilnog X kromosoma
b)dijeli se na varijancu unutar i
moe biti uzrokom mentalne retardacije. meu obiteljima
c)svaka od ove dvije varijance
Veina sloenih osobina u ljudskom ponaanju kao dijeli se na nasljednu i okolinsku komponentu
i nasljednih bolesti su poligenska svojstva tj.odreuje -mnogo jednostavniji model:fenotip je jednak
zbroju genotipa i okoline
ih vie gena to oteava prouavanje njihove
-problemi koji se moraju rijeiti u istraivanjima
genetike. Primjeri: diabetes, shizofrenia, manino- usvojenika:
depresivni poremeaj. a) mogunost da je poetni uzorak
selekcioniran po IQ-u
b)diferencijalno osipanje obitelji
usvojitelja tijekom vremena
UTJECAJ OKOLINE I c)mogui selektivni smjetaj djece u
domove usvojitelja
NASLIJEA NA KOGNITIVNO d)nepouzdane mjere inteligencije
FUNKCIONIRANJE e)nedostatak informacija o biolokim
roditeljima, naroito oevima
-nativisti-pripisuju inteligenciju jedino naslijeu f)nemogunost odjeljivanja utjecaja
(Spearman, Bart) naslijea i okoline zbog kasne separacije od
-empiristi-inteligencija se formira iskljuivo pravih roditelja i/ili kasno usvojenje
zbog okolinskih utjecaja (kad se ovjek rodi- g)nekontrolirane varijacije dobi roditelja,
tabula rasa) spola i rase djece
-neokolinski utjecaji na intelijenciju: h)utjecaj vjebe na rezultate zbog
a)naslijeeno (predvidljiv doprinos roditelja) ponovljenog testiranja
b)uroeno (definirano mutacijama i i)statistiki problemi
segregacijama u genima) -osiromaena okolina proizvodi nepopravljive
c)konstitucijonalno (varijabilnost u tjelesnoj tete na razvoj intelektualnog funkcioniranja
grai i funkcioniranju) -razmnoavanje izmeu bliskog srodstva dovodi
d)kongenitalno (razvoj u uterusu) do pada kvocijenta inteligencije
(25% takve djece je teko mentalno retardirano)
29
 -uzroci mentalne retardacije su
uglavnom na recesivnim genima, a u bliskom
srodstvu je vjerojatnije da e se nai
-do 65 % populacijske varijance rezultata na
testovima inteligencije (na Zapadu) se moe
pripisati genetskim faktorima
-do 40 % varijance pripisuje se okolinskom
utjecaju:
a)dijeljena okolina-okolinski utjecaji
koji ine djecu slinom roditeljima
b)nedijeljena okolina-okolinski utjecaji
zbog kojih se javlja tendencija razlikovanja
meu djecom
-u ranom djetinjstvu zanaajniji su utjecaji
djeljene okoline
-s maturacijom postanu vaniji nedjeljeni utjecaji
-fenotipske korelacije izmeu verbalne i
spacijalne inteligencije u najveoj mjeri su
objanjive preklapanjem njihovih genetskih
utjecaja
-vei dio varijance individualnih razlika u
kognitivnom funkcioniranju treba se pripisati
naslijeu
GENETIKA PONAANJA
Genetika ponaanja ili bihevioralna genetika
bavi se pitanjima koji odreuje interindividualne
razlike meu ljudima. Istraivanja su potvrdila
da se dijete raa sa svojim biolokim
specifinostima koje su jednim dijelom genetski
determinisane, a velikim dijelom su pod uticajem
psiholokih i sociolokih inilaca.
Fransis Galton je poeo primjenjivati genetiku na
ljudsko ponaanje jo 1869. U svojoj knjizi
Hereditary Genius govori da roaci osoba sa
natprosjenim intelektualnim sposobnostima esto
sami imaju takoer takve osobine. Pri tome nije
zanemario slino okruenje iz kojeg lanovi obitelji
dolaze: socijalno-ekonomsko ili edukacijsko itd.
1883. godine Galton uvodi studije na blizancima koje
jo i danas ostaju kao primaran nain za odreivanje
uloge gena i okoline u sloenim osobinama ponaanja
pojedinca.Najvaniji podaci za istraivanje
doprinosa okoline i naslijea potjeu od :
jednojajanih blizanaca (zbog jednakog
genetikog koda) i usvojene djece (zbog nulte
genetike slinosti s usvojiteljima i njihovom
biolokom djecom). U istraivanjima s
jednojajanim blizancima ima potekoa: ne
postoji potpuna identinost u trenutko roenja
(kongenitalni utjecaj), nije mogue
eksperimentirati s njima i drastino im mijenjati
okolini (kao sa ivotinjama), okoline u kojima
blizanci odrastaju nisu drastino razliite, uvijek
se radi o interakciji naslijea i okoline i
nemogue ih je razdvajati.
METODOLOGIJA BIHEVIORALNO
GENETIKIH ISTRAIVANJA
( Analiza ponaanja )
I Porodina istraivanja
II Studije usvajanja
III Studije blizanaca
IV Studije kod jasno determinisanih
genetskih bolesti
Istraivanja u oblasti porodice usmjerena su na
istraivanje porodinog stabla i uestalosti
pojave pojedinih oblika ponaanja u pojedinim
porodicama.
Studije usvajanja : Analizom ponaanja djece
kroz bioloke roditelje i usvojitelje eli se
odgovoriti koliko je odreen oblik ponaanja pod
uticajem nasljedstva a koliko pod uticajem
okoline. Da bi se ispitao genetski efekat
30
koreliraju se rezultati biolokih roditelja i djece, Veina sloenih osobina u ljudskom ponaanju kao i
dok se korelacijom usvojitelja i djece dobiva nasljednih bolesti ima poligenska svojstva tj.odreuje

efekat dijeljenja okoline. problem je to su esto ih vie gena to oteava prouavanje njihove
genetike. Primjeri: diabetes, shizofrenia, manino-
bioloki roditelji nedostupni.
depresivni poremeaj.
Analizom blizanaca, jednojajanih-
monozigota i dvojajanih- dizigota, neke oblike
Shizofrenija
ponaanja nalazimo kod monozigota a ne kod
Shizofrenija se ne prenosi po Mendelovom
dizigota, ili su u njih zastupljeni u znaajno
principu naslijeivanja. Razliiti genetski modeli
manjem postotku. Usporeivanjem para
objanjavaju familijarnu agregaciju bolesti.:
jednojajanih blizanaca sa dvojajanim moe se
1. Model pojedinanog lokus-singl gena sa
odrediti vanost uloge gena u razvoju nekog
nekompletnom penetrantnou i
svojstva. Isto tako studije na jednojajanim
razliitom fenotipskom ekspresivnou
blizancima koji su bili odvojeni u ranoj mladosti
2. Poligeni, multifaktorski model koji se
daju podatke o tome kako usprkos ivotu u
ispoljavaju u zajednici sa faktorima
potpuno razliitim okolinama jednojajani
sredine
blizanci zadravaju slinosti u svojstvima koje
3. Heterogeni model: udruenost nekoliko
nazivamo osobine linosti. Studije na blizancima
oboljenja, od kojih su neka
potvruju da ljudsko ponaanje odreuju geni, no
predominantno genetska a druga
u velikoj mjeri ga oblikuje i okolina.
sredinska.
Kod determinisanih genetskih bolesti pojavljuje
Danas su u ii interesovanja hromozomi 6,8 i
se odreeni oblik ponaanja. To se posebno
22.
odnosi na poremeaj metabolizma aminokiselina
Najvea studija porodice je raena u Irskoj
koji je uslovljen mutacijom gena i poremeajem
(Kendler et al).Ukazuje na vei rizik od 10 puta
u stvaranju enzima potrebnih za procese
od oboljevanja od shizofrenije, kod roaka
razgradnje.Kod fenilketonurije (PKU) dolazi do
oboljelog u odnosu na normalne kontrole. Rizik
poremeaja u metabolizmu bjelanevina uslijed
pojave bolesti raste to je vei broj oboljelih
nedostatka enzima fenilalaninhidroksilaze.Kao
lanova. Rizik za srodnike prvog reda je 9%.
rezultat toga u krvi se nakupljaju abnormalne
Tienari (1994) nalazi ako je jedan roditelj
koliine fenilalanina i oteuju modane elije u
shizofren u 10% sluajeva i dijete oboljeti.
razvoju.
Studije o usvojenicima ukazuju da je rizik kod
djece oboljele od shizofrenije koji su suvojeni je
GENETIKA ISTRAIVANJA KOD
vei nego kod djece koja su od roditelja koji
PSIHIKIH POREMEAJA
31
nemaju oboljenje. Potomci rpditelja koji nemaju
shizofreniju, usvojeni od strane shizofrenih
roditelja nemaju povean rizik od pojave
shizofrenije.
Studije blizanaca pokazuju da je konkordancija
pojave bolesti kod monozigotnih blizanaca 48%
u odnosu na dvojajane blizance gdje je oko
17%. Ono to je interesantno da genetski
identini blizanci nemaju oekivanu
konkordanciju od 100%, to potvruje sadanje
predpostavke da pojava bolesti nije
determinisana samo genetskim faktorima.
Afektivni poremeaji (poremeaji
raspoloenja):
U genetikim istraivanjima ima manje uspjeha
nego kod AD. Smatra se da je genetski
heterogena multifaktorno . Razlikujemo
unipolarnu depresiju i bipolarni poremeaj. U
populaciji je neto vea uestalost unipolarne
depresije od bipolarnog poremeaja. Ukoliko
netko ima krvnog srodnika s unipolarnom
depresijom, on nije pod rizikom razvoja
bipolarne depresije, ali krvni srodnik nekoga s
bipolarnim poremeajem pod poveanim je
rizikom unipolarne depresije. To se objanjava
time da je bipolarni oblik tei poremeaj
raspoloenja, a tei su poremeaji vie
heritabilni. Konkordanca izmeu jednojajanih
blizanaca za bipolarni poremeaj je 72%, a za
unipolarnu depresiju 40%. Ukoliko netko ima
depresiju, on nije pod poveanim rizikom
dobivanja shizofrenije to ukazuje na to da su
shizofrenija i depresija odvojene kategorije.
Potomci shizoafektivno poremeenih nisu pod
poveanim rizikom shizofrenije, ali su pod
poveanim rizikom shizoafektivnih poremeaja i
afektivnih poremeaja.
Agresivnost, anorexija, bulimija, alkoholizam
Ciljevi bihevioralnih geneticara su da otkriju postotak
varijance koji se pripisuje genima/okolini, na koji su
nain geni i okolina u intrakciji ili koreliraju, to
tono iz okoline utjee na linost (roditelji, uitelji?).
Genetika ponasanja istrazuje atribute ponasanja u
grupi ispitanika, npr IQ, tj varijacije izmedju
subjekata istrazivanja koji bi mogli da poticu od
genetickih razlika izmedju njima. Prilikom mjerenja
relativnog znacaja gena I iskustva u nastanku razlika
u psiholoskim atributima, genetika ponasanja
istrazuje individue sa odredjenim stepenom geneticke
srodnosti, npr kod jednojajnih ili visejajnih blizanaca.
Takodje genetika ponasanja istrazuje efekte koji
postoje kada se jednojajni ili visejajni blizanci iz
razlicitih razloga odgajaju u razlicitim uslovima (npr
usljed usvojenja u razlicite porodice I sl). Time se
pokuava otkriti koliki udio u razvoju linosti ima
genetika, a koliki okolina, na taj nacin moze se dublje
prodrijeti u dihotomiju priroda protiv iskustva
(nature vs nurture).
Razvoj tehnika savremene molekularne biologije
umnogome je unaprijedio nasa znanja o znacaju
znacaju genetickih faktora kao determinatora
ponasanja.
Brojna istraivanja razlike ispoljavanja agresije
izmeu polova ukazuje na bioloke, odnosno
32
konstitucionalne inioce u ispoljavanju ove vrste
ponaanja.Kod ivotinja je ustanovljeno da za
ispoljavanje borbenog ponaanju kljuno je
prisustvo ili odsustvo androgenih hormona.Veza
je naena i kod ljudi (Dabbsa i sar ,1995) .U
reviziji podataka iz studija koje se bave ovim
problemom Shafer (1976) ukazuje na studiju
Moneya i Erharda koji su predpostavili da
nasljedni inioci predstavljaju kritinu varijablu .
Pretpostavka autora nije bila potvrena. Linosti
sa testikularnim femininim sindromom, koji sa
hromozomske take predstavlja mukarce, a u
morfolokom smislu ene, iapoljile su tipino
feminino ponaanje bez manifestnih agresivnih
akscesa.Ovi sutori nisu pronali ispitivanjem
zatvorenika sa XYY sindromom
mukarci) da ove linosti, kada su u zatvoru ili
na slobodi, pokazuju znaajnije razlike u
ispoljavanju agresivnog ponaanja od kontrolne
grupe hromozomskih normalnih zatvorenika.Za
oekivati je bilo da e ovi mukarci ispoljavati
agresivnije ponaanje.Broje studije potvruju da
agresivno ponaanje kontrolie vei
varijabli, ali mehanizmi te kontrole nisu potpuno
jasni. Svaki pojedinac nosi specifinu, jedinstvenu
kombinaciju gena, a potrebna je okolina kako bi ga
oblikovala u prepoznatljivu osobu, tj
nerazdvojiva interakcija gena i okoline.
Mnoga istraivanja na blizancima pokazuju da
faktori sredine i genetski inioci jednako utiu
na individualne razlike u tjelesnim mastima.
Studije opisuju kod Anorexie, konkordancu kod
jednojajanih blizanaca 59%, a kod dvojajnih
8%., a kod Bulimije, konkordanca izmeu
jednojajanih iznosi 36%, a izmeu dvojajanih
38%. Oito je da bulimija nije egenetski
uvjetovana, a anorexija jest.
Alkoholizam- genetiki efekt kod mukaraca je
vrlo velik, a kod ena vrlo mali. Zanimljiv je
nalaz da se geni za alkoholizam i antisocijalni
poremeaj esto javljaju zajedno.
McGue (1992.); mukarci kod jednojajanih
blizanaca konkordanca je 77%, a kod
dvojajanih 54%. ene; jednojajane blizanke su
u konkordanci 39%, a dvojajane 42%.
U istraivanjima Pedersen (1984) ukazuje da
koliina popijnog alkohola u opoj populaciji je
heritabilna. Jednojajani blizanci imaju
("super
korelaciju u koliini popijenog alkohola 0.71, a
dvojajani 0.31.
ALZHAIMEROVO OBOLJENJE (AD)
Neki sluajevi AD su sporadini; drugi su
sigurno nasljedni. Ljudi sa prvim stupnjem AD
broj
imaju 50% anse dobivanja AD u srednjim 80-
im, ako preive toliko dugo (Breitner, 1990).Ovo
sugerira autosomalno dominantno nasljee sa
postoji
punom snagom u devetoj dekadi. Barem 4
genetska mjesta identificirana su a za koja se
misli da su povezana sa AD (J. Martin, 1993);
1.Kromosom 21, koji je povezan sa ranim
formama, Downovim sindromom, mutacijama
amiloidnog proteina
2.kromosom 14, povezan sa ranim poetkom
33
3.kromosom 19, koji ima mjesto blizu gena za
apolipoprotein E, koji je ukljuen u transport
kolesterola u mozak i moe uzrokovati kasniji
poetak AD, oba nasljedna i spontana (vidi
ispod)
4.etvrti lokus, jo nije identificiran
1993. pronaen je gen na koromosomu 19, sa
alelom koji dovodi do poveanog rizika AD
nakon 65 godina ivota (Corder i sur.,
1993).Kodira supstancu poznatu
apolipoprotein E4 (apo E4) koji nosi kolesterol u
krvi.ApoE4 je visoko koncentriran u ploama i
petljama pacijenata sa AD. Gen lei u regiji
kromosoma 19 to je povezano sa beta-
amiloidom i AD. Ljudi bez tog gena izgleda
imaju 20% anse razvijanja AD oko 84 godine;
oni sa jednom kopijom (25 % populacije) imaju
gotovo 50% ansi do 76 godine, a oni koji
nasljeuju gen od oba roditelja (2 do 3 %) imaju
preko 90% anse do 68. godine. ApoE4 forma se
moebitno vee za beta-amiloid i usidri se i
taloi u mozgu i unutar samih neurona, umjesto
difuznijeg i benignog naina taloenja (Hardy,
1994).
Ipak kao to istie Ross i suradnici (1994), nije
nuno nasljeivanje apoE4 alele da bi se razvila
AD, niti ni u kojim godinama nasljee jednog ili
dva takva alela predvia dijagnozu poremeaja;
samo predstavlja bioloki faktor rizika koji moe
biti samo kvantitativno apliciran na procjene
rizika kada su dostupni odreeni epidemioloki
podaci. Nasljee apoE4 alela ima utjecaja na
stupanj procesa koji prepoznajemo kao AD, i svi
dijelimo jednak rizik ivimo li dovoljno dugo.
Testiranja apoE4 ako to ikad postane zajedniko,
nikad nee biti dijagnostiki ili prediktivni faktor
kada i da li e netko razviti AD; njegova glavna
upotreba je ralanjivanje pacijenata po
biolokom riziku za studije stupnja progresije
bolesti i za testiranje moguih terapeutskih
agenata.
Strittmatter i suradnici (1994) predlau da moda
kao
stvar nije toliko u tome da apoE4 uzrokuje kasni
poetak AD , ve da prisutnost drugih varijabli
kao to su apoE2 i apoE3, koji normalno
spreavaju AD.ApoE3 vee se za tau protein ta
na taj nain vjerojatno smanjuje inicijalnu ratu
tau fosforizacije i samo-sakuplanje u parne
spiralne filamente.
6. INTELIGENCIJA
Inteligencija je najee istraivana varijabla u
bihevioralnoj genetici. Prouava se uloga gena i
iskustva u nastajanju razlika inteligencije meu
ljudima. Postavlja se pitanje je li inteligencija
jedinstvena sposobnost ili je rije o skupu
sposobnosti? Istraivai se uglavnom slau da se oko
50% varijance moe pripisati G- faktoru. No, testovi
G- faktora mu pridaju vei znaaj.
Istraivanje Boucharda i McGuea (1987.)-
prikupili su sve do tada objavljene rezultate u
testovima inteligencije i pronali su sljedee.
Korelacija meu jednojajanim blizancima bila je
0.86, a meu dvojajanima 0.60; to daje index
heritabilnosti od 0.52. Jednojajani blizanci rasli
34
odvojeno, korelirali su meusobno od 0.70-0.80. Zdravkovi J.U: Kalianin P., Eri
Korelacija izmeu usvojitelja i usvojene djece je Lj.Psihijatrija-Okviri, Medicinski fakultet
0.19, a izmeu usvojene brae 0.32, to ukazuje na Beograd,1999, 211-212.
mali utjecaj dijeljene okoline
Kocijan Hercigonja D.Bioloke osnove i terapija
Braa koja ne dijele okolinu korelirala su 0.24, a isto ponaanja, kolska knjiga, Zagreb 2006.
toliko i bioloki roditelji i od njih odvojena djeca.
Korelacija izmeu roditelja i potomaka je 0.42, a
izmeu brae u normalnoj porodici 0.47.

Istraivanje Chipnera i sur. (1990.)- nalaze da je

index heritabilnosti za inteligenciju 50%. Postavlja se
pitanje razlikuju se indexi heritabilnosti na razliitim
razinama sposobnosti?

Detterman (1990.)- utvrdio je da je index

heritabilnosti vei na skupinama nie inteligencije.
Smatra se da je to zato to su ovdje genotip i okolina
u veoj korelaciji.

Wilson (1983.)- napravio je longitudinalno

istraivanje blizanaca u kojem je primjetio da su
krivulje razvoja nepravilne, ali da se kod oba blizanca
pojavljuju sline nepravilnosti. Te nepravilnosti
slinije su za jednojajane, nego za dvojajane
blizance.

Denis Bratko (1999.)- pojedinac korelira sam sa

sobom u dvije toke mjerenja, jednako kako korelira
Slika2. Graa kromosoma.
sa svojim bratom blizancem u kasnijoj toki. To nije a) na poetku profaze- nit
prisutno kod dvojajanih blizanaca. DNA je udvostruena,
ali kromatide jo nisu
jasno oblikovane.
b) u metafazi- jasno se
LITERATURA primjeuju dvije kromatide
koje su se skratile
Dabbs, J.M.et al (1995). Testosterone, crime and uslijed jae spiralizacije.
misbehaviour among 692 male prison immates.
Person. individ.Diff.18:5
Shafer, D. (1976). The origins and determinants
of agression ,Bethlem and Maudsley Gazette, 5-7

35
 Slika 7. Udvostruenje
(replikacija) molekule
DNA. a) Shema procesa
u tri faze. b) Priblian
izgled molekule u
tim fazama.

Slika7. Prikazano je kako

mRNA s kodonom ACC na
ribosomu i tRNA s
antikodonom UGG, koja
prenosi jednu aminokiselinu (triptofan), dok
je na slici xy2 prikazana prva fotosnimka
Slika 6. a) Kemijska struktura adenin- jedna faze procesa translacije, to se moe
nukleotida. b) Shema kemijskog ocijeniti kao velik uspjeh
elektronskomikroskopske tehnike.
sastava molekule DNA. c) Spiralna
graa molekule DNA s
- potvrdili 1941. Beadle i Tatum.
komplementarnim parovima
nukleotida.

Slika 8. Glasnika RNA (mRNA) u

prevoenju (transakciji). Snimka
elektronskim mikroskopom. Tamne kuglice

36
su ribosomi na lancu mRNA(poliribosomi).
Uz ribosome zamjeuju se lanii nastalih
polipeptida.

7.

PSIHOPATOLOGIJA

Slika 9. Razliite kombinacije

gameta nastale rasporeivanjem
Pitanje je, kako geni djeluju na psihopatoloke
kromosoma kod mejoze. Od
matine stanice s 3 paa kromosoma
moe nastati 8 vrsta gameta u 4 procese, da li se naslijeuje bolest ili neki
kombinacije (a,b,c,d).
simptomi?

1.) Model praga rizinih faktora:

kae da su psihopatolki fenomeni
multigenetski. Genetski faktori za
neku psihopatologiju distribuiraju s
enornmalno i pojedinci imaju veu
ili manju vjerojatnost
naslijeivanja odreenog broja
alela za tu patoloku osobinu. Po
ovom modelu, mogua je
dihotomizacija na zdrave i bolesne.
2.) Alternativni model pretpostavlja
da do poremeaje ne dolazi kada s
epostigne odreeni prag, ve

37
 postoje kontinuumi od normalnih
do abnormalnih procesa.
- Shizofrenija:
Klasina porodina istraivanja pokazuju da
je rizik za srodnike prvog reda 9%. Razlika je
13% ako gledamio potomke shizofreniara, a
roditelja shizofrenih je 6%. Studiej blizanaca
pokazuju da ej konkordanca izmeu
jednojajanih blizanaca 48%, a izmeu
dvojajanih 17%.
Gottesman (1991.) prouio je 14
parova jednojajanih blizanaca odvojenih
do 2 godine ivota i dobio je konkordancu
od 64%. (kod 9 od 14 parova oba blizanca
su bila shizofrena). Postotak je uvean
zbog malog broja ispitanika. Gottesman je
rekao da je vjerojatnost da e potomak
jednojajanog blizanca imati shizofreniju
jednak bilo da je njegov tata imao
shizofreniju, ili da je njegov stric imao
shizofreniju.
Tienari (1994.)ako je jedan bioloki
roditelj shizofren u 10% sluajeva e i
dijete biti shizofreno. Tinenari je inae
Skandinavac.
Kety (1994.) je Danac i krenuo je od
cijele populacije usvojene djece i kod njih
dijagnosticirao shizofreniju te je naao 47
malih shizofreniara. U 5% sluajeva su i
bioloki roditelji bili shizofreni, dok nij u
jednom sluju usvajatelj nioje bio
shizofren. Kod kontrolne skupine
neshizofrenih usvohjenika nije bilo ni
shizofrenih roditelja ni shizofrenih
usvajatelja. Problem je mali uzorak.
MULTIVARIJANTNI PRISTUP- Da
li su krvni srodnici nekog sa dijagnozom
pod poveanim rizikom dijagnosticiranja
te bolesti ili neke druge bolesti. Npr. hoe
li neki krvni srodnik paranioidne osobe
biti pod poveanim rizikom dobivanja
samo paranoidne shizofrenije ili i recimo
katatone shizofrenije. Pokazalo se da je
rizik jednak za sve tipove shizofrenih
poremeaja, bez obzira od kojeg tipa
krvni srodnik boluje. postoje dva tipa
shizofrenije, onaj s aktivnijim i onaj s
pasivnijm simptomima (taj je tei i vie je
heritabiln).
- Afektivni poremeaji (poremeaji
raspoloenja):
Razlikujemo unipolarnu depresiju i bipolarni
poremeaj. Neto je vea uestalost unipolarne
depresije od bipolarnog poremeaja u populaciji.
Ukoliko netko ima krvnog srodnika s
unipolarnom depresijom, on nije pod rizikom
razvoja bipolarne depresije, ali krvni srodnik
nekoga s bipolarnim poremeajem pod
poveanim je rizikom unipolarne depresije. To se
objanjava time da je bipolarni oblik tei
poremeaj raspoloenja, a tei su poremeaji vie
heritabilni. Konkordanca izmeu jednojajanih
blizanaca za bipolarni poremeaj je 72%, a za
unipolarnu depresiju 40%. Ukoliko netko ima
depresiju, on nije pod poveanim rizikom
38
dobivanja shizofrenije to ukazuje na to da su utjecajem je dijeljene okoline, a
perzistiranje i koliina popuenih cigareta
shizofrenija i depresija odvojene kategorije.
su pod utjecajem gena.

Potomci shizoafektivno poremeenih nisu

pod poveanim rizikom shizofrenije, ali
su pod poveanim rizikom
shizoafektivnih poremeaja i afektivnih
poremeaja.

- OSTALI POREMEAJI -

- Anksioznost, anorexija, bulimija,

alkoholizam, puenje -

- Zastupljenost anksioznosti u opoj

populacii je 3%, a kod roaka prvog reda
20%. - - Anorexia, konkordanca kod
jednojajanih blizanaca je 59%, a kod
dvojajnih 8%.
- Bulimija, konkordanca izmeu
jednojajanih iznosi 36%, a izmeu
dvojajanih 38%. Oito je da bulimija nij
egenetski uvjetovana, aanorexija jest.
- Alkoholizam- genetiki efekt kod
mukaraca je vrlo velik, a kod ena vrlo
mali.
McGue (1992.); mukarci kod
jednojajanih blizanaca konkordanca je
77%, a kod dvojajanih 54%. ene;
jednojajane blizanke su u konkordanci
39%, a dvojajane 42%.
Pedersen (1984); koliina popijnog
alkohola u opoj populaciji je heritabilna.
Jednojajani blizanci imaju korelaciju u
koliini popijenog alkohola 0.71, a
dvojajani 0.31.
-Puenje-
Heath (1995.); konkordanca izmeu
jednojajanih blizanaca je 75%, a kod
dvojajanih 63%. Postoji snaan efekt
djeljene okoline. Poetak puenja pod
39