UNIVERZITET U TUZLI

EKONOMSKI FAKULTET
VISOKA POSLOVNA ŠKOLA
ODJELJENJE TUZLA
Školska 2008/09 godina

SEMINARSKI RAD IZ NASTAVNOG PREDMETA

POSLOVNO ODLUČIVANJE I

Broj indeksa Prezime i ime

II-248/08-VPŠ Suljagić Edin

Tuzla, Maj, 2009 godine

UNIVERZITET U TUZLI
EKONOMSKI FAKULTET
VISOKA POSLOVNA ŠKOLA
ODJELJENJE TUZLA
Školska 2007/08 godina

PRVI INDIVIDUALNI RAD IZ NASTAVNOG PREDMETA

POSLOVNO ODLUČIVANJE I
ESEJ IZ POSLOVNOG ODLUČIVANJA NA TEMU:
TEORIJE ODLUČIVANJA

Broj indeksa Prezime i ime

II-248/08-VPŠ Suljagić Edin

Tuzla, Maj, 2009 godine

Uvod

Sa historijskog aspekta odlučivanje je staro koliko i ljudski rod jer je čovjek od

postanka donosio važne i manje važne odluke. Kao pojam odlučivanje je široko korišteno na
različitim područima rada pa su tu odlučivanja o ličnom životu. O porodici i široj društvenoj
zajednici. Odlučivanja u kompanijama pa i u državnoj upravi. U svakodnevnom životu, stalno
i na razne načine, donosimo prosudbe i odluke te rezoniranjem dolazimo do određenog
zaključka.
Prosuđivanjem i odlučivanjem odabiremo ponuđenem mogućnosti sa manje ili više
mogućih pogrešaka. Ipak na početku odabiremo ponuđene odgovore sa manje ili više
mogućih pogrešaka. Ipak na početku bi trebalo odvojiti lično i poslovno odlučivanje, jer lično
odlučivanje se tiče jedne osobe ili najviše njene porodice za razliku od poslovnog koje je
daleko kompeksnije i ima uticaj na veći broj subjekata.
Postoji veliki broj odgovora na pitanje šta je to odlučivanje, ali svi oni uglavnom
upućuju na to da je odlučivanje proces koji traje kraće ili duže vrijeme, da se radi o izboru
između najmanje dvije ili više mogućnosti a sve to da bi se riješio problem koji je predmet
odlučivanja.
Može se reći da proces koji vodi do donošenja odluke ide u sljedećim koracima:
stvaranje pretpostavki, određivanje alternativa, ocjenjivanje alternativa u svjetlu postavljenog
cilja i izbor alternative tj. donošenje odluke.
Mnogo je faktora koji utiču na odlučivanje, a neki od njih su okolnostiu kojima se
odlučuje, vrijeme koje je na raspolaganju, informiranost, naćin odlučivanja, raspoloživa
sredstva te mnogi drugi. Dakle može se reći da je donošenje ispravnih odluka vještina koja se
usavršava sa vremenom i islustvom, kako čovjek svakodnevno donosi pregršt odluka teško je
i zamisliti broj odluka koje se donose u toku života.
Cilj ovog rada će biti pregled klasifikacija teorija odlučivanja koje se bave problemima
odlučivanja a koje su najviše eksponirane.

Uvod

Odluka predstavlja rezultat procesa odlučivanja. Ona nastaje na osnovu izvršenih

radnji i misli, za čije daljnje riješenje je potrebno iskazati pozitivno ili negativno mišljenje.
Odluka predstavlja važno sredstvo menadžmenta, koje je u uskoj vezi sa problemima i
ciljevima, tj.za riješavanje bilo kojeg cilja mora biti donešena odluka. Nakon odluke o nekom
problemu nastupa riješavanje problema.Odlučivanje predstavlja proces koji traje duže ili
kraće vrijeme,a završava donošenjem odluke. Često je povezano sa rizikom, što od menadžera
traži sistematski, temeljito i odgovorno djelovanje.
Zadatak odlučivanja u menadžmentu je rješavanje suprotnosti između postojećeg i
željenog stanja.Obzirom da iza svake odluke slijedi akcija, to uspješnost menadžera u većoj
mjeri ovisi o kvaliteti odlučivanja. Osim što odlučivanje ima veliki značaj kod riješavanja
problema i donošenja ciljeva, znatno utiče i na proces predlaganja strategija pri izradi planova
poslovanja. U tom smislu, treba istaći da, nema strategije dok nije usvojena niti plana bez
donijetih odluka.
 Značaj kvalitetnog odlučivanja zavisi od više alternativnih odluka za različite slučajeve,
između kojih se vrši izbor najpovoljnije odluke. U slučaju da postoji samo jedno rješenje, tada
je proces donošenja odluka suvišan, jer se nema šta odlučivati. Odluke treba tretirati kao
značajno sredstvo menadžera, kojima se mogu ostvariti velike koristi, ali isto tako i velike
negativne posljedice, koje menadžer nikako ne smije potcjeniti.Mnoštvo raznih problema i
situacija stvorilo je izvjesne razlike među odlukama, na što ukazuju njihove specifičnosti.U
takve odluke se mogu uvrstiti:

• strategijske odluke
• taktičke odluke
• operativne odluke
• rutinske odluke
• adaptivne odluke
• inovativne odluke
• determinističke odluke
• probalističke odluke
• programirane odluke
• neprogramirene odluke

Prisutne su i brojne teorije koje sa različitih aspekata sagledavaju odlučivanje i u skladu

tim govori se o različitim kriterijima klasifikacije teorija odlučivanja. U daljem sadržaju rada
pokušat ćemo dati klasifikacijski presjek teorija odlučivanja s obzirom na različite kriterije
klasifikajacije i osvrnuti se šire na neke od tih teorija.

KLASIFIKACIJA TEORIJA ODLUČIVANJA

Teorije odlučivanja najčešće se klasifikuju prema kriteriju teme ili razdoblja u kojem
pojedine teme teorije odlučivanja dominiraju, te na temelju geografskog, odnosno govornog
područja.Pored navedenih kriterija u literaturi se navode i sljedeće klasifikacije teorija
odlučivanaj: 1

1.KRONOLOŠKO-TIPSKA (FRESE):
a) klasične teorije,
b) neoklasične teorije i
c) moderne teorije.

2. PREMA OTVORENOSTI SUSTAVA (WILLSON-ALEXIS)

1
Pere Sikavica,Poslovno odlučivanje,Informator,Zagreb,1999,str.53
 a) teorije zatvorenih sustava i
b) teorije otvorenih sustava

3. PREMA RACIONALNOSTI (SIMON)

a) racionalne i
b) ograničeno racionalne

4. MJEŠOVITE KATEGORIJE (GRIFFIN)

a) klasične,
b) biheviorističke i
c) iracionalne.

5. PREMA PROCEDURI (HARRISON)

a) proceduralne i
b) fazne

6. ANALITIČKO I OPISNO USMJERAVANJE (BELL, RAIFFA I TVERSKI)

a) normativne,
b) deskriptivne i
c) preskriptivne.

Jasno je da svaka od navedenih teorija i njihovih klasifikacija ima neke od nedostataka

i da integralna teorija odlučivanja predstavlja jedinstven sistem odlučivanja, u okviru koje je
integralna odluka koja sadrži četiri elementa i to: objektivan element, subjektivan element,
činjenični element i vrijednosni element. Shodno tome, u teoriji i praksi formulirane su četiri
teorije i to: klasične teorije, neoklasične teorije, situacijske teorije i novi pristup.2
Na ovim teorijema ćemo se zadržati i iznijete njihove osnovne postavke.

Klasična ( statistička ) teorija odlučivanja

Klasičnoj teoriji odlučivanja pripisuje se konzervativnost kao jedna od

karakteristika.Ona ne pretpostavlja da se automatizmom organizacijske odluke trebaju ili
mogu poboljšati. Taj automatizam ukoliko i postoji, prisutan je upravo u samoj hijerarhiskoj
strukturi odluke.U praksi bi to značilo, da donosilac odluke koji duže vremena odlučuje o
nekom izboru, može kvalitetnije donijeti neku odluku od onoga koji je prisiljen odluku
donijeti u kratkom roku-adhok.3
Hijerarhiju odlučivanja, najkvalitetnije su razradili: moderni autor Simon i klasični
autor Bernard. Oni smatraju da je odluka sa stanovišta djelotvornosti najkreativnija odluka. Po
Bernardu je to odluka prvog nivoa. Razlike između odluka po nazivima, ne odnose se na
važnost, već na tip ili vrstu.
Specifičnost klasičnog pristupa je u tome, što subjektivnu svrhu ne odvaja od
objektivnih okolnosti, s obzirom na to da se svrha bilo čega čini subjektivnom, internom izvan
2
Pere Sikavica,Poslovno odlučivanje,Informator,Zagreb,1999,str 51
3
Pere Sikavica,Poslovno odlučivanje,Informator,Zagreb,1999,str. 62
želje. Metodologijom temeljenom na objektivnim ekonomskim kriterijima, u okviru
definisanih sistema, donosioci odluka pridonose sveopštem ekonomskom dobru.
Klasična teorija takođe pretpostavlja samostojne informativne racionalne jedinice, što
posjeduju moć, znanje i tehnologiju, kojom izražavaju, komuniciraju i zadovoljavaju vlastite
interese. Max Weber je ukazao da se objektivizacijom racionalnog organizacijskog i
privrednog ponašanja usklađuje i etički element, odnosno da se organizacija i preduzeće koje
se ponaša racionalno, istodobno ponaša i moralno.

Neoklasične teorije odlučivanja

Neoklasične teorije odlučivanja temelje se na procesu objedinjavanja subjektivnih i

objaktivnih parametara sa akcentom na subjektivnim elementima odluke.Jedna od
karakteristika ove teorije ogleda se u tome da donosilac odluke može primjenjivati različite
kriterije odlučivanja, tj. slijedeći subjektivne, sociološke kriterije, on formira faze u okviru
kojih primjenjuje objektivne kriterije. Kao krajnji ishod stvara se odluka, koja ne odvaja
objektivne i subjektivne odluke, ali i naglašava i temelji se na subjektivnim
elementime,tj.vezana je uz čovjeka i sociološki definirane sisteme. 4
Kao temeljne pretpostavke neoklasične teorije odlučivanja, Sikavica navodi i
objašnjava sljedeće:
a) paralelno postojanje više potencijalno tačnih odluka;
b) postojanje ograničenog broja tačnih odluka po kriteriju vrste ili faze,
c) postojanje ograničenog broja tačnih odluka po kriteriju razine i
d) postojanje jedne tačne odluke po objedinjenim subjektivnim i objektivnim
kriterijima.

Specifičnost donošenja odluka sa aspekta neoklasične teorije ogleda se u tome da

ovdje proces donošenja odluke završava povratom klasičnom pristupu, odnosno teoriji.Naime,
proces donošenaj odluke objedinjava različite aspekte procesa donošenja odluke i završava sa
objedinjenom odlukom koja sintetizira sve aspekte, sa naglaskom na subjektivnim.

Situacijska teorija odlučivanja

Situacijske teorije odlučivanja karakteristične su po tome da ne uključuju jednu tačnu

odluku, već jednu fluidnu, optimalnu odluku, s obzirom na relativne kriterije. Ove teorije
upućuju donosioca odluke da s obzirom na situaciju kontekst ili okruženje naglašava
objektivne ili subjektivne aspekte odluke. Pretpostavke ovih teorija ogledaju se u sljedećem:
a) ograničena racionalnost,
b) otvoreni sustav odlučivanja,
c) odvojenost subjektivnih i objektivnih elemenata u odlučivanju,
d) tehnološka ovisnost.5
Ograničena racionalnost upućuje na nesavršenu informiranost donositelja odluka s
obzirom na njegovo okruženje i na okruženje situacija u okviru kojih se donosi odluka, kao i
na ograničenja tehnologije.

4
Pere Sikavica,Poslovno odlučivanje,Informator,Zagreb,1999,str. 63
5
Pere Sikavica,Poslovno odlučivanje,Informator,Zagreb,1999,str. 70/71
 Otvoreni sustav odlučivanja je onaj koji u sebi ili u okviru vlastite nadležnosti ne
posjeduje moć prosuđivanja o relativnim funkcijama koje joj omogućavaju egzistenciju.
Odvojenost subjektivnih i objektivnih elemenata u odlučivanju podrazumijeva da su
subjekti odluka djelimično autonomne i djelimično definirane osobe. To ne podrazumijeva
fizičke osobe, već se mogu odnositi na odjele cjelokupne organizacije ili timove. Objektivni
elementi u odlučivanju odvojeni su od subjektivnih u kontekstu situacijskih odluka i mogu se
odnositi na predmete o kojima subjekti odlučuju, odnosno na predmete o kojima odlučuju
osobe.
Tehnološka ovisnost pri donošenju odluka je važna jer tehnologija uzima oblik
situacije i time izbor odluka određuje izbor metode i tehnologije.

Racionalnost, odnosno njena konceptualizacija, jedan su od najvećih problema teorija

odlučivanja. Razlikovanje racionalnog od neracionalnog u ljudskom odlučivanju posebno je
bitno u normativnom dijelu teorije odlučivanja, tj onom dijelu koji se odnosi na pitanje kako
treba donositi odluke.
Sikavica navodi karakteristike racionalnog ljudskog ponašanja koje se ogleda u
sljedećem:
a) ciljno usmjereno, tj.orjentirano ka jasno postavljenom cilju,
b) primjenjuje najučinkovitija sredstva usmjerena na postizanje tog cilja,
c) donositelj odluke vjeruje da su odabrana sredstva najučinkovitija,
d) odabranom akcijom najbrže se postižu dugoročni ciljevi donositelja odluke
e) ciljevi donositelja odluke su pravi ciljevi.

S druge strane, neracionalnost u odlučivanju ne treba miješati sa uključivanjem

emocija u ljudske prosudbe. Odlučivanje je neracionalno samo kada donositelji odluke ne
koriste svoje sposobnosti da postignu cilj i kada ne pridaju pažnju posljedicama.. Kao najčešći
izvori neracionalnosti u odlučivanju u literaturi se navode:
a) pripadnost dogmi ili teoriji koja nije primjenjiva za danu situaciju,
b) edukacija, obuka ili iskustvo koje sprječava cjelovit pristup dlučivanju,
c) ograničena ili razrušena perspektiva koja rezultira iz birokratizirane uske vizure
donositelja odluka.6
d) Važno je napraviti distinkciju između pojmova neracionalno i iracionalno
odlučivanje, gdje se iracionalno odlučivanje vezuje sa različitim vrstama mentalne
neorganiziranosti.

Zaključak

Na temelju iznesenih postavki različitih teorija odlučivanja, odluka predstavlja rezultat

procesa odlučivanja. Da bi se došlo do postavljenog cilja, mora da postoji odluka, što je u
većini slučajeva usko povezano sa rizikom donositelja odluka,tj.managera.

6
Pere Sikavica,Poslovno odlučivanje,Informator,Zagreb,1999,str.80