PRIPREMA ZA DRUGI KOLOKVIJ IZ KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU I

MLADEŽ

DJEČJI ROMAN

- povijesno, tematski i strukturalno sveobuhvatan žanr – doživljava se kao sinegdoha

dječje književnosti
- Twainove Pustolovine Toma Sawyera, asocijacije okupljene oko dječačke družine ili
grupe (Molnarovi Junaci Pavlove ulice), Lewisove serije Kronike iz Narnije,
Lovrakovi romani o dječačkim pothvatima pa sve do recentnijih romana hitova o
Harryju Potteru
- pustolovnost: Robinson Crusoe (u domaćim okvirima šegrt Hlapić)
- karakteristične odrednice: dječji likovi, dječačke družine, pustolovine i dječja
(dječačka) akcija => njima se u izvanstrukovnom kontekstu opisuje dječja književnost
- roman povezuje dječju i popularnu kulturu (dječak Koko, družba Pere Kvržice, Hlapić
ili protagonisti Smogovaca)
- elementi strukture romana: okrenutost pojedincu, ali i družini, uspostavljanje
tekstualnog ili predodžbenog odnosa prema tradiciji i ideja sveobuhvatnosti, odnosno
totaliteta društvenog i privatnog života

O romanu

- Žmegač prati europsku povijest romana i uočava obilježja poetičkih i

autoreferencijalnih povijesnih ideja koje oblikuju njegovu teoriju i praksu: bavi se
sadržajnim i formalnim razinama, no u središtu je razumijevanje romana kao
književne vrste
- opreka između inovacijskih i normativnih, odnosno preskriptivnih tendencija kao
načela povijesnog funkcioniranja poetike s obzirom na ideje, ideologije i „duhovne“
predodžbe koje oblikuju društvene zajednice => roman je istovremeno i iskaz i silnica
preoblikovanja predodžbi o svijetu i njegovom poretku
- Nemec roman sustavno iščitava kao imanentno-literarni i društveno-kulturološki iskaz
(inovacijske težnje smatra važnijima od preskriptivnih i uspostavlja fleksibilnu
definiciju romana = „velika pripovjedna prozna vrsta“)
- Peleš roman tumači na semiotičkoj, naratološkoj, hermeneutičkoj i recepcijskoj razini
(izraz i sadržaj – sintaktička i semantička substruktura, mobiliziranje teorije mogućih
svjetova, naglašavanje pitanja strukture svijeta pripovjednog teksta)
- odrednice dječjeg romana uspostavljaju se uglavnom samostalno u kategorijama kao
što su dječji likovi, udruživanje likova u družine, pustolovnost/avanturizam/akcija i
dječja igra
- odredince nisu nužne (kao ni prozni oblik romana => Vesna Parun, Mačak Džingiskan
i Miki Trasi iz 1968. godine, Miki Trasi i baba Pim Bako iz 1968. i Miki Trasi i
primadona iz 2003.)

Pristupi dječjem romanu

- najistaknutije mjesto razlike između dječje i nedječje književnosti: opis žanra i praksa
imenovanja
- njemački tekst => pojam dječje knjige (Kinderbuch), engleski tekst => pojam knjige
(book), a u primjeni tinejdžerski roman (teenage novel)
- posljednja desetljeća: veći stupanj intergracije termina roman
- u hrvatskom kontekstu termin roman postaje referentnim od tridesetih godina 20.
stoljeća kada se na produkcijskoj razini afirmira kao oznaka za dulji prozni tekst
razvedenije fabularne i narativne organizacije
- godine 1934. Jagoda Truhelka, Điro Vilović i Mato Lovrak svoje tekstove u
podnaslovima nazivaju romanima
- Ivo Zlatar 1978. godine objavljuje studiju Dječji roman u hrvatskoj književnosti
- dječji je roman u hrvatskom kontekstu najpovlašteniji žanr dječje književnosti u
recepciji i tumačenju (Skok, 1991; žanrovske i povijesne studije Zlatar, 1978; Hranjec,
1998; Majhut, 2005; Zima, 2011.)
- pristupi: skraćena ili dokinuta povijesna perspektiva, interpretacijski je model
sadržajni, odnosno tematski mjestimice dopunjen strukturnim i predodžbenim ili
imagološkim
-