Knjiga-Turizam I Teritorij

FULVIO ŠURÀN
1
Fulvio Šuràn
Turizam i teritorij
Nakladnik:
Happy, obrt za pružanje usluga i izdavačku djelatnost
Glavni urednici:
izv. prof. dr. sc. Maja Ružić-Baf
prof. dr. sc. Fulvio Šuran
Grafička priprema, oblikovanje i prijelom:

Fulvio Šuran
Design omota:
Fulvio Šuran
Lektor:
Matija Benčić
Recenzenti:
doc. dr. sc. Karmen Medica (Slo)
doc. dr. sc. Marko Paliaga (Hr.)
ISBN 978-953-7320-21-8
Fulvio Šuràn
Turizam i teritorij
Buje-Buie, 2016.
Sadržaj
Uvod 7
Između antropologije i turizma:

putovanje u novim oblicima autentičnosti 19
Putokazi 23
- Problem poimanja kulture 25

- Izmišljene tradicije 30
- Suvremeni smisao pojma identiteta 36
Problem subjektivnosti: antropolog i turisti 43
- Autentičnost 48
- Regija 53
- Položaj antropologije turizma 56
Tri važna epistemološka segmenta u relaciji

antropologije i turizma 68
Turizam kao susret s različitim 75
Odnos turizma i razvoja: od kulture do nasljeđa 79
Interdisciplinarnost kao osobina trećeg trenutka razvoja

antropologije turizma 83
Područja znanja 91
- Analiza susreta 94
- Turizam i znanje 101
- Svaka je kultura multikulturalna 102
Održivi turizam i antropologija turizma 105
Kratki kritički osvrt na turizam 115
Motivacijske osobine turizma 136
5
Antropološka održivost kao preduvjet socijalnog turizma 145
Usporedba između teorija i pristupa 147
Socijalni turizam 155
Kulturna baština i novi turizam 163
Muzeji i antropologija kulturne baštine 181
- Odnos politike i prakse 189

- Pogled na budućnost 193
- Muzeji kao čuvari regionalne kulture 201
Konkurentnost turističko-kulturnih ponuda 204
Marketinško planiranje u okviru kulturnog konteksta 210
- Novi model 'kulturnog turizma'

kao (nova) interpretativna paradigma 213
Asset i teritorijalne posebnosti 219
- Inovacije 222
- Identitet kao strategija sjećanja i turizam 226
Struktura imaginarnog u turističkim perspektivama 239
Sažetak ili kratko razmišljanje o svemu 252
Popis literature 259
6
Uvod
U povijesti čovječanstva nikada se nije putovalo toliko kao u
posljednjih nekoliko desetljeća. Razlog toga je dostupnost sredstava i
slobodno vrijeme koji doprinosi kulturnoj znatiželji ili jednostavno užitku
putovanja. Ali također i zbog neke vrste 'dužnosti za odmorom', koja
obvezuje da se povremeno napusti uobičajeno mjesto prebivanja i da se
otputuje u neka 'posebna' mjesta radi 'turističkog' istraživanja. Iz tih
razloga, interkulturalni kontakt postaje sveopći masovni fenomen. Danas
je ljudska mobilnost – neovisno o tome da li je ili nije migracija upisana u
samom ljudskom DNK - najvažnija antropološka činjenica: kao scenariju
sveopćeg, globalnog kretanja u kojemu se međusobno isprepliću i križaju
različiti egzodusi i ljudski tokovi. Problematika oko razlike između
trivijalnog, banalnog turista i herojskog putnika, traje već puna dva
stoljeća. Radi se naime o razlici koja je postala svojevrsni klišej, i to
neovisno o tome što se o tome govori kao o nečemu što je po sebi očito i
poznato. Sve je očitije da, u sve više globalnom svijetu, su svi danas
postali dio turističke perspektive kojom se stvarnost promatra i vrednuje.
Naravno, postoji mnogo načina putovanja i svatko se od nas može
7
Uvod
drugačije turistički osjećati, ovisno o putu i načinu putovanja koji odabere.
Unutar toga antropologija turizma možda predstavlja najrelevantniju
analizu tog kretanja: fenomen kojeg je moguće istražiti u svojim različitim
komponentama imaginarnoga i rituala. Za to će biti dovoljno spomenuti
na važnost koju se pridaje suvenirima kao predmetima sjećanja. Ali i kao
sjećanje na odnos koji se neminovno ostvaruje između posjetitelja i
zajednice domaćina. Promjene društvenog identiteta koje slijede u većini
slučajeva su proizvod privida i njegove moguće manipulacije, jer se
zasnivaju na promatranjima i prepoznavanjima ispred očiju 'drugih', na
primjer članove drugih etničkih skupina. Na isti se način domoroci
pojavljuju pred stranim turistima, prikazujući onu stranu sebe (onu
drugost), koja privlači određeni tip gostiju.
Društvena vrijednost je na mjeru onih koji se percipiraju kao
elementi koji razlikuju ljudska bića, kao znak razine prema kojemu
ostvareni odnosi između različitih prikladnih razlika daju određenu moć
povijesnim subjektima. Na taj način, tvrdi Leed1, društvena dimenzija
pojedinca postaje promjenjiva i lako prevrtljiva na putovanju i u
predstavljanju subjekata novim publikama, jer društveno biće nalazi svoje
korijene u prividima i u predstavljanjima. Putovanje zahtjeva 'prilagodbu'
1 Leed E.J., (1991.), The Mind Of The Traveler: From Gilgamesh To Global Tourism New York,
N.Y. : Basic Books. Ukratko o knjizi: pravi jaki argument Erica Leeda je onaj koji nalazimo u
samim naslovima ključnih poglavlja knjige, Prolaziti i Putovanje i preobražaj pojedinca, čija je
ambicija da se za putnika nacrta jedan psihološki, epistemološki i filozofski statut koji se
institucionalno razlikuje od njemu sličnih. Ukratko o autoru: Eric J. Leed predavao je povijest na
Florida International University. Među njegovim knjigama nalazimo i ove naslove: NO MAN'S
LAND - Combat & Identity in World War I - Ničija zemlja Iskustvo rata i osobni identitet u I.
svjetskom ratu i The Mind Of The Traveler: From Gilgamesh To Global Tourism - Um putnika.
Od Gilgameša do globalnog turizma.
8
Uvod
putnika na različite situacije, ponekad prisiljavajući ga na prikrivanje,
mijenjanje ili pretvaranje vlastitog identiteta u nešto što on nije. Korijene
društvenih veza treba potražiti u priznanjima koja se razmjenjuju između
stranaca, odnosno između onih znatiželjnih putnika koji se od uobičajnog
površinskog prikazivanja stvarnosti uzdižu do spoznaje ljudske stvarnosti
koja se nalazi u osnovi njihovog stvaranja. Budući da se radi o povijesnom
iskustvu ono stvara kategoriju ljudskog bića koja je uvijek nova i
konstantno se ponavlja. Stranca, pak, mobilnost obvezuje da se upotrijebe
razne maske i odigraju različite uloge koje su nametnule različite skupine
gledatelja ispred kojih se stranac pojavljuje. Također, i iskustvo promjena
društvenog oblika sa svoje strane preobražava putnika. Zbog upotrebe tih
tipičnih i ponavljajućih figura ovaj će udžbenik pokušati dati valjanu
definiciju. Na razlike između ovih figura može utjecati medijacija
operatera kulturnog turizma. Putovanje je za turista važan i dominantan
element iskustva nečeg novog u njegovom životu. Također je to na neki
način i neophodna aktivnost, neovisno o razlogu koji se nalazi u osnovi,
prije, tijekom ili nakon putovanja. Putovanje turistu predstavlja distrakciju
(razonodu). Trenutni bijeg od svakodnevne stvarnosti koji ga čini važnim
i živim. Zadovoljava njegovu kulturnu znatiželjnost i privremeno ga
oslobodađa od stresnog ritma svakodnevnice. Služi mu za opuštanje i
bijeg od rutine.
Osobina putovanja je prilagoditi imaginaciju očekivanjima stvarnosti
i, umjesto da se misli o tome kako bi stvari (putovanje) mogle biti treba ih
sagledati u njihovoj stvarnosti, kakve jesu. Ta razlika između misli i

9
Uvod
stvarnosti kada se putuje može se sažeti u dvije (donekle i suprostavljene)
riječi: turist i putnik. Prema toj podjeli putnici su oni koji zaista vide ono
što ih okružuje, dok se turisti ograničavaju na površan način gledanja
atrakcija pripremljenih i rezerviranih posebno za njih. Tijekom povijesti
putnik poprima definiciju onoga koji vidi, dok turista vidi samo ono što
mu se prikazuje odnosno servira. Putnik je aktivan subjekt koji je u stalnoj
potrazi za ljudima, avanturama tražeći nova iskustva, dok je turist
pasivan i stalno u očekivanju da mu se nešto zanimljivo dogodi. Za
razliku od turista, koji neznaju gdje su bili, putnici su ti koji neznaju kamo
idu. Putnici svoje običaje i konvencije ostavljaju kod kuće dok ih turisti
nose sa sobom2. Sve su te primjedbe prihvatljive, uz naznaku da se ne
smiju izroditi u uobičajenu negativnu kritiku stereotipa o turistima.
Zapravo, jedina prava razlika između putnika i turista sastoji se u
njihovom mentalnom sklopu pristupanja putovanju. U vidu zatvorenosti
ili otvorenosti prema novim kulturama kao i pozornosti ili nepažnje s
kojim se postavljaju u odnosu na te kulture. Operateri mogu biti od velike
pomoći ukoliko tu tematiku uspiju objasniti turistu ili putniku bude li to
neophodno.
Svijet sve više postaje globalno selo u kojem se veliki dio svjetske
populacije nalazi u stalnom pokretu kao nikada prije. Ovdje se ne radi
samo o turistima, već i o poslovnim ljudima, putujućim radnicima,
mladeži, studentima, beskućnicima, političkim aktivistima, itd. No ipak, u
2 Leed E.J., The Mind Of The Traveler: From Gilgamesh To Global Tourism New York, N.Y.
Basic Books, 1991; Leed E.J., Per mare e per terra, Bologna, Il Mulino, 1996.
10
Uvod
ovom globalnom selu, koji sve više poprima oblik mobilnoga kampa, sve
više putnika ostaje razočarano. Razlog tome možemo potražiti u činjenici
da ima sve manje nepoznatih mjesta koja su sposobna iznenaditi putnika
neočekivanim pustolovinama. Ne postoje više granica između
civiliziranoga i neciviliziranoga svijeta3. Danas se sve više i u dalekim i
zabačenim mjestima nailazi na krhotine razvijenog industrijaliziranog
Zapadnog svijeta. Stoga ne postoji više pojam autentičnog putnika. Šume,
koje su nekoć okruživale gradove i u kojima su se vitezovi-lutalice morali
izgubiti da bi pronašli same sebe danas više i ne postoje, budući da su
progutane od dramatično povećanih gradova oblijevajući ih u gradske
parkove.4 I to u obliku osjetljivih ekosustava koje treba sačuvati od daljne
gradske ekspanzije, devastacije i zagađenosti. U tom se smislu primjećuje i
određena nestrpljivost i netrepeljivost od strane onih putnika koji pod
svaku cijenu žele na svom putu izbjeći turiste. Jedna od glavnih osobina
putnika zasigurno je razlikovati se i isticati od gomile. Radi se, naime, o
ponašanju koje često u sebi skriva neizrečeni strah od poistovjećenja s
turistom. I to naročito zbog toga što je turizam jedna uobičajena, već
raširena i uspostavljena praksa, od koje gotovo nitko ne može pobjeći.
Sama lakoća s kojom se danas pojedinci i skupine mogu kretati, što je
pozitivno postignuće moderniteta, ponekad može banalizirati putovanje.
Globalizacija mode putovanja često čini da se sve razlike poravnavaju i
tako nestaju. Iako ne uvijek, ili samo na prvi pogled. Osim toga , veliku
3 Ibidem.
4 Zasigurno najpoznatiji je NY Central Park.
11
Uvod
ulogu kod putovanja imaju lijenost i nesigurnost koje često čovjeka
okovaju u vlastite navike i u vlastitu udobnost. Radi se, naime, o jasnom
odbijanju da se postane strancima, da se prihvate okusi, mirisi, različiti
običaji. Naročito je to izraženo kod neizbježnih rizika jednog autentičnog
putovanja. Nema prave pustolovine bez svoje suprotnosti, neugodnog
putovanja. Turist koji tijekom svojeg odmora traži samo onu sigurnost
koju je uplatio sukladno dobivenim uvjerenjima u kojima je sve naručeno,
koje je pročitao u brošuri, zasigurno nikada nije doživio pravu
pustolovinu i prava iskustva.
Kao što smo već gore naveli velika se razlika primjećuje u tome da
turist nalazi, a putnik traži; u turizmu nalazimo, putujući smo u potrazi.
Sve to ovisi o dispoziciji duše i pogleda onog koji se sprema na putovanje.
Zapravo, turizam ne sprječava da se putovanje doživi u svojoj punoći, no
zasigurno, znatno otežava razumijevanje dubljeg značenja putovanja. U
svakom slučaju, svi oni koji se spremaju za putovanje moraju pustiti kod
kuće navike i predrasude, i to u omjeru vlastitih mogućnosti obrane od
različitog odlazeći u otkrivanje svijeta. Razočaranje turista, nasuprot
putnika, je u tome što često ne uspijeva vidjeti ništa od očekivanoga. I to
prvenstveno zbog svog apriorno predodređenog uvjerenja o mjestu
dolaska. Naviknut na turizam koji se hrani nostalgijom za prošlošću i
željom da doživi određena iskustva krajolika i kulturnih oblika - koja
možda postoje samo u njegovoj mašti poduprjenoj od strane nekog filma,
12
Uvod
knjige ili deplianta. I to u obliku određenog spomenika5, koji u sebi
sadržava sve osobine mjesta posvećenog označavanju društvenog i
građanskog tkiva onog područja. Ne uvidjevši da, kada se govori o
spomenicima, tada se misli na one nužne i značajne referentne točke
potrebne radi dovršenja turističke rute kao i, u modernijem smislu riječi,
ujedinjujući komunikaciju objekta s topografskim, arhitektonskim i
antropološkim osobinama onog mjesta.
Na svjetskoj konferenciji u Rimu 1963. godine kulturni turizam
doživljava svoj pravi uspon. U toj prigodi turizam je po prvi put
promatran kao mogući čimbenik gospodarskog razvoja. Dakle kao
mehanizam koji je sposoban ispraviti nepravilnosti i neravnoteže koje je
razvoj gospodarstva Zapadnog svijeta učinio na štetu zemalja Trećeg
svijeta; rasporedivši u zonama turističkih dolaska onaj surplus bogatstva
onih zemalja u kojima se protok novca stvarao. Tada se mislilo da se
međunarodni turizam slijevao u dva modusa operandi, ekonomskih
ulaganja prema zemljama primatelja i kulturnih vrijednosti prema
zemljama pritoka. U osnovi takve pretpostavke nalazilo se uvjerenje u
postojanje konvergencije interesa između razvijenih zemalja i kulture s
jedne strane i gospodarstva i zemlje u razvoju s druge strane, za koje je
međunarodni turizam mogao postati povlašteni instrument za
međusobne korisna transakcije. Industrijalizacija i urbanizacija ostvarili bi
dodatnu potražnju korištenja slobodnog vremena i putovanja, čije je
5 Koji poprima jednu svoju određenu semantičku vrijednost.
13
Uvod
ostvarenje bilo moguće posredstvom nižih cijena prijevoza, povećanjem
slobodnog vremena, tehničkog razvoja i produktivnosti rada6. Međutim,
ta se ideologija 'poštenog razmjenjivanja' ubrzo pokazala pogrešnom, jer je
model razvoja zemalja u razvoju temeljila na čisto ekonomskim načelima.
Ideologija poštene razmjene između kulturnih i ekonomskih
vrijednosti težila je za pretjeranim pojednostavljenjima. Dok je, s jedne
strane uopćavala uzorke razvoja svojstvenim zemljama u razvoju
Zapadnog svijeta drugačijim okvirima - ne razmišljajući pri tom uopće o
preduvjetima, nužnim u tim okvirima, koji će osigurati efektivni
gospodarski rast za lokalno stanovništvo - s druge strane, potpuno
zanemarivala kulturne i društveno-okolišne utjecaje, odnosno
zanemarivala je one utjecaje s kojima su se turističke destinacije trebale
baviti, bez da izgube vlastitu osobnost. Na taj je način problematika
turizma od čisto ekonomskog poimanja odnosa između troškova i dobiti, i
od pretjeranog oslanjanja na tzv. ekonomski umnoživač prešla na više
osjetljiviju perspektivu prema društveno-kulturnim osobinama turističkog
fenomena. Tako su se polako počeli pojavljivati elementi koji su
opravdavali i potvrđivali nove studijske smjerove. Protok novca stavljen u
opticaj od turističkog fenomena rijetko se vraćao lokalnim poduzetnicima
zato jer je visok trošak turističkih infrastruktura činio da su one u većini
slučajeva bile u nadležnosti međunarodnih tvrtka. Ne samo da su države
s popularnim turističkim destinacijama postajale sve siromašnije, već su
doživljavale progresivniji kontrast između međunarodnog načina života i
6 Lofgren O., Storia delle vacanze, Milano, Bruno Mondadori, 2001.

14
Uvod
lokalnog. Naročito zemalja iz kojih je dolazila većina gostiju, uz, ponekad,
razornih posljedica eksploatacije i iscrpljenosti glavnih lokalnih atrakcija
do prenapučenosti pridošlica iz drugih krajeva zemlje ili pak do
organiziranog kriminala i, ponekad osiromašenja lokalnog stanovništva.
Na svjetskoj konferenciji koja se 1980. godine održala u Manili, došlo
je do promjene u postavljanju problematike. Od naglaska na trgovinskoj
dimenziji krenulo se u smjeru turizma kao čimbenika utjecaja na
pojedinim kulturnim sustavima. Na temelju UNESCO-vih prethodnih
preporuka o očuvanju posebnosti kultura, počinje sazrijevati ideja o
kulturnom turizmu integriranom unutar konteksta pripadnosti i
promicatelju kulturnog identiteta. Tako se rodila inovativna struja
mišljenja koja u kulturnom turizmu pronalazi spoj novog kulturnog
buđenja nadopunjenog izvornom i autentičnom turističkom ponudom.
U osnovi ovog novog pristupa turističkoj problematici nalaze se
dvije temeljne pretpostavke. Učiniti odmor turistu što realnijim,
stvaranjem bližeg i ljudskijeg kontakta između mještana i putnika. Ili
pokazati veće poštovanje prema drugome i njegovim tradicijama. Što je u
skladu i s naknadnom definicijom WTO-a iz 1985. godine. Koja u osnovi
traži da kulturni turizam u doslovnom značenju uključuje kretanje osoba
pokrenutih motivacijama kulturne naravi. Kao one koje se nalaze u osnovi
studijskih putovanja, posjeta muzejima, spomenicima, hodočašća svetim
mjestima i sudjelovanja na umjetničkim i folklornim priredbama i
manifestacija.
15
Uvod
Može se, općenito, pod tu etiketu uvrstiti sve one pokrete pojedinaca
ili skupina u određenom prostoru. Oni time zadovoljavaju ljudsku
potrebu približavanja i upoznavanja različitijih stvarnosti, težeći
podizanju razine znanja, i na taj način doprinose stvaranju novih
iskustava, novim i dubljim susretima. Radi se naime o dvama povlaštenim
načinima shvaćanja kulturnog turizma. Prvi kao posjet muzejima,
spomenicima, sudjelovanje raznim događanjima i zabavama, itd.,
doživljavanju prošlosti i umjetničkim proizvodima; drugi kao uranjanje u
kulturu posjećenog mjesta, izvan ad hoc stvorenih sredina za turiste, te
stoga umjetnim. Turist, koji je u potrazi za autentičnošću, nastoji prijeći
preko, za njega unaprijed stvorenoga turističkoga mjehurića u kojem je
postavljen kako bi, uz dozu znatiželje pristupio shvaćanju skrivenih
oblika. Ti su oblici izvorniji i intimniji oblici lokalnog stanovništva i
kultura društveno-teritorijalne stvarnosti u kojoj se našao. Problem je u
shvaćanju širenja turizma, uz stalne procese komodifikacije radi sve većeg
dobiti što duboko utječe na ovu novu kulturnu dimenzijonalnost, braneći
je od sveobuhvatnosti samog turističkog zadovoljavanja. Nakon čega je
moguće pozvati se na ekološke smjernice zaštite okoliša koje vode do
uvođenja inovativnih strategija koje imaju za zadatak suprotstaviti se
masovnom turizmu7. Ova se potraga za alternativnim turizmom temelji
na nekim etičkim postulatima: dosljednost s prirodnim vrijednostima
okoliša; potpora i poštivanja zajednice domaćina; želja za pozitivne
interakcije s lokalnim stanovnicima; težnja prema punim i iskrenim
7 Simonicca A., Turismo e società complesse, Roma, Meltemi, 2004.

16
Uvod
doživljajima, iskustvima. Provedba tih postulata neminovno uključuje
troškove i probleme koje sve zemlje u razvoju, u trenutku svog otvaranja
drugima, gospodarstveno jačim, zemljama imaju poteškoća pri
suočavanju s njima. Radi se naime o ovim parametrima: visini troškova
putovanja; složenosti izvornih socio-teritorijalnih i kulturnih okvira;
razlikama u stilovima života; krhkost mjesta koja nisu još sasvim
obuhvaćeni fenomenom turizma ali koji su zbog ekonomskog profita
dostupna turistima; slaba cirkulacija novca koju on promiče; sposobnost
reagiranja na samo mali dio turističkog tržišta.
Osim toga, disperzija turista, glavni element tog novog modela
turizma, mogla bi postati gora od njegovih koncentracija u uobičajenim
okolišnim mjehurčićima. Radi se o elementima koji su u međuodnosu s
očekivanjima suvremenog turiste. Očekivanja koja su često prikazana kao
neophodna u samom putovanju u vidu autentičnosti kao udaljavanje od
kaosa modernosti, izolacija kulture kao jamstvo njene izvornosti, itd. I sve
to u jednoj neprestanoj prevrtljivoj i uvijek novoj igri odlaganja, oko
turističkog fenomena kao jedinog izvora društveno-kulturne promjene i
obnovljene valorizacije prošlosti, označene trenucima reinterpretacije
istoga u okviru sadašnjosti. I to ne samo od strane onih kojima je to
ponuđeno u liku turista, već i za same domaćine koji su ne samo njegovi
proizvođači već istovremeno i korisnici zajedno s turistima. Izravno
iskustvo i dublje upoznavanje s kulturnim elementima socio-teritorijalne
stvarnosti u kojoj se djeluje kao operater. U našem slučaju za one koji
diplomiraju na Sveučilišnom interdisciplinarnom studiju Kultura i

17
Uvod
turizam, i to naročito projektiranjem i upravljanjem događajima i
kulturnim putokazima kao dio izvedbenog programa Antropologije
turizma, mogu doprinijeti aktivnom prihvaćanju mnogih kulturnih razlika
koje su prisutne u naše vrijeme i zajedno sa stečenim vještinama mogu
utjecati u oblikovanju kompatibilnih turističkih sustava s autohtonim
populacijama. Također, mogu na sveobuhvatniji i svjesniji način promicati
vlastiti položaj u odnosu na druge zemlje tog područja, koji će s njima
podijeliti isti cilj izgradnje produktivne turističke industrije. I to ne samo u
ekonomskom smislu, već bogatom i u vidu suradnje kao i kulturnog rasta.
18
Između antropologije i turizma:
putovanje u novim oblicima autentičnosti
Ovdje ćemo se ukratko usredotočiti na dvije epistemološke figure
koje su bitne radi jasnijeg razumijevanja turizma shvaćenog kao putovanje
i gostoljubivost. Što se osobine putovanja tiče, potrebno je precizirati da se
ovdje ne misli izričito na prostorno kretanje pojedinca: u liku
dobrovoljnog, kružnog kretanja - u obliku klasične trodijelne strukture
koja uključuje odlazak, putovanje i povratak. Misli se i na sve one
pojedinačne kao i kolektivne, socijalne kao i psihološke, povijesne i
univerzalne motivacije koje pojedinca potiču na takvo kretanje, a u vidu
su (turističkog) putovanja. Osobina gostoprimstva podrazumijeva
proučavanje i istraživanje nad svim onim dinamikama, koje su česte
obilježene pogreškama i nesporazumima, onih mjesta bogatim prirodnim
i kulturnim resursima koja se, kao što ih inače Goffman naziva, nalaze u
prvom planu i u njihovim pozadinama, i koja se uvijek provode kada se
susretnu oba subjekata turističkog odnosa: gosti (oni koji putuju) i
domaćini (oni koji pružaju dobrodošlicu turistima).
Prije prelaska na proučavanje određenih teorija, analitičkih
perspektiva i pogleda koji su se razvili oko ove tematike, moramo se
19
Između antropologije i turizma: putovanje u novim oblicima autentičnosti
ponajprije pozabaviti podacima. Podacima u vidu kratke premise kako
bismo uokvirili i onaj povijesni trenutak u kojem je došlo do susreta
između antropologije i turizma, pri čemu stavljamo naglasak na one
pojmove i metodološke inovacije koje su omogućile nastajanje ove nove
discipline istraživanja.
Zato se naša pozornost početno usredotočila na 70-te godine prošlog
stoljeća. Radi se naime o razdoblju društvenih studija u sklopu kojih se
pojavljuje sveopći kreativni nemir, koji doprinosi pojavi novih studijskih
pravaca kao što su cultural studies i post-colonial studies. U tom su razdoblju
istraživanja bila osobito usmjerena i zaokupljena pojavama koje su se
ticale suvremenosti. U to vrijeme, posebice unutar antropološke discipline,
svjedoči se nekoj vrsti procesa inovacije i samo-analize izazvane i
pokrenute nečim što će kasnije biti opisano kao 'kriza etnografske
predodžbe'.
Radilo se o inovacijama koje su omogućile promjenu antropoloških
studija kultura, obuhvaćenih turizmom, proučavanje turizma s
antropološke perspektive. Ta promjena polariteta doprinijela je stvaranju
sasvim nove i autonomne discipline: antropologije turizma. Unutar
različitih metoda analize i tumačenja koje su se razvile unutar te nove
antropološke discipline ovdje ćemo pažnju usredotočiti prvenstveno na
iskustvenu perspektivu. Iskustvena perspektiva je uspjela ne samo
istaknuti neke obredne i simboličke aspekte koje pripadaju turističkom
iskustvu, već i utrti put raspravi oko tematika autentičnosti, tradicije i
identiteta. Te su tematike posebno aktualne u suvremenom sve

20
Između antropologije i turizma: putovanje u novim oblicima autentičnosti
multikulturalnijem i sve nesigurnijem društvu, koje sve više oscilira i
varira između krajnosti provincijalizma i globalizacijskih ekscesa.
21
22
Putokazi
Čak i oni koji pokušavaju obuhvatiti literaturu koja raspravlja o
antropologiji turizma, imat će velike poteškoće u tom nahođenju jer će se
naći pred nedogledivom literaturom koja presijeca velik prostor praksa i
istraživačkih područja8. Ne radi se toliko o opsegu literature, koliko o
protoku raznovrsnih specijaliziranih područja kojima nije lako
zagospodariti na jedan jedinstven i osmišljen način. Radi se o tome da
turizam, zbog svoje raširenosti i isprepletenosti s cjelokupnim svjetskim
sustavom, posjeduje sve osobine učinka i uzroka, zavisno o povratnim
kretanjima koje svaki put treba pojasniti. Jedan važan studijski smjer taj
fenomen shvaća na Maussov9 način, kao suvremenu verziju 'totalne
8 Za bibliografiju na tu temu vidjeti, bez ikakve pretenzije na sustavnost, Baretje 1980. Bodewes,
1981; Carlson, 1980; Crick, 1989; Jafari, 1979 i 1989; Mann, 1985; Norohna, 1975 i 1979; Nunez,
1978; Sabel, 1981; Thurot et al. (eds), 1976. Za jedan kritički osvrt, vidi. Simonicca A.,
Antropologia del turismo. Strategie di ricerca e contesti etnografici, Roma, La Nuova Italia
Scientifica, 1997.
9 Marcel Mauss (Épinal, 10. svibnja 1872. – Pariz, 10. veljače 1950.) francuski antropolog,
sociolog i povjesničar francuskih religija, najveći eksponent škole Emila Durkheima. Njegovi se
radovi ponajviše usredotočuju na magiju, žrtvovanje i na razmjenjivanje poklona. Mauss je
duboko utjecao na osnivača strukturalne antropologije Claude Lévi-Strauss. Najpoznatije djelo
Maussa je Poklon, u originalu nazvan Essai sur le don. Forme et raison de l'échange dans les
sociétés archaïques, koji govori o značaju ekonomije poklona među 'neciviliziranim narodima'.
Svoj uticaj na antropologiju Mausse je upravo izvršio objavljivanjem knjige Poklon. U
antropologiji je inače znatan broj studija koja su orijentirana proučavanju pojava kao što su
uzajamno međudjelovanje, solidarnost, kao i materijalna razmjena. Isto tako je ovaj Maussov rad
bio primjećen kod filozofa, umjetnika i političkih aktivista, među kojima i Georges Bataille i
Jacques Derrida.
23
Putokazi
društvene činjenice'10. Međutim, više od jednog rješenja, taj potez uvod je
jednom problematičnom indeksu, a ne jednom znanstvenom razjašnjenju i
reorganizaciji objekta. Antropologiju turizma treba shvatiti naročito kao
strategiju usredotočenu na važnu perspektivu suvremenosti, unutar
višeznačnih istraživačkih programa povezanih sa šarolikim Gestaltom
moderne kulture. Fluktuacije, raznovrsnost i jake suprotnosti koje se
odvijaju i razvijaju u različitim školama mišljenja, rezultat su pokušaja
pronalaženja rješenja onih još nerazjašnjenih problema. Problema s
nepredvidljvim ishodima, o aktualnim trendovima, unutar kojih se
stvaraju šaroliki kulturni oblici kako metropola tako i predgrađa. Važna
pomoć dolazi iz istraživanja specifičnih etnografskih konteksta kao i od
stroge, rigorozne identifikacije onih područja čije dinamike stvaranja i
razvoja nude takve ishode koje je potrebno pojmovno obraditi i testirati
sukladno postojećim teorijskim modelima. Određena poteškoća nalazi se
u prepoznavanju tih područja, s obzirom na krhkost i na širinu procesa
nastajanja i propadanja lokacija, unutar sve važnijih i značajnijih
društveno-političkih dinamika koje turističke pojave aktiviraju ali
istovremeno i podnose. Ne smije se zaboraviti da komparativna
istraživanja imaju određenih poteškoća u tom novom području
istraživanja, bilo da se radi o novoj (pod)disciplini, bilo zbog izvanrednih
problema koje vremenski faktor, zajedno s brzinom promjena vladinih i
lokalnih politika, nosi sa sobom.
10 To je stav post-levistraussianske francuske škole.

24
Putokazi
Stoga, ako etnografsko proučavanje konteksta predstavlja polaznu
točku istraživanja, ipak se s tim ne iscrpljuje samo istraživanje. Pored
problema širenja, strukturnog povezivanja i mimoilaženja, treba se danas
dodati i poteškoća u obrađivanju svjetskih kultura na jedinstven i
jednoznačan način. Naročito postavljanje u uravnoteženi potez, uloga
odražavajuće subjektivnosti istražitelja unutar područja iskustva, kao što
je turizam, u kojem je i on sudionik, sličnim iskustvenim dinamikama i
strukturama kao i pogledima prema budućnosti.
Prikladnije je pažnju usredotočit na određen broj teorijskih
problema širokog spektra, kao i organizirati razmišljanje u vezi granica
sofisticiranog teritorija s kojim se istraživanje suočava.
Problem poimanja kulture

U turizmu, više nego drugdje, postaje u potpunosti očit prijelaz iz
jednog poimanja kulture kao dvostihne i kohezivne cjeline vrijednosti,
uvjerenja i ponašanja, na poimanju kulture usmjerenoj na složene i
raznolike pregovaračke procese.
Radi se o važnoj problematici koja od antropološke misli zahtijeva
preispitivanje svojih utemeljujućih pretpostavki, posebice prevladanje
povijesnog razlikovanja između kulturne antropologije, kao opisnog,
objašnjujućeg i interpretativnog polja normativnih povezivanja
(akreditacijska, vrednovna, ideativna) svojstvenih jednoj grupi ili
populaciji i socijalne antropologije kao opisnog (deskriptivnog)
25
Putokazi
eksplikativnog i interpretativnog polje oblika unutar kojeg se odvija
reprodukcija svega društvenog. Ta potraga za osnovnim strukturama, u
stvari, pretpostavlja i podrazumijeva takvo poimanje kulture koje je i
samo stvoreno od istraživanja (empirijskog, komparativnog i teoretskog).
U tom smislu treba naglasiti kako engleski ogranak istraživanja tako i
američki, osim što se ističu po poznatim sklonostima prema određenim
istraživačkim objektima, istovremeno pokazuju odnos idealne genealogije
s pojmom kulture oblikovanim u liku mreža (društvenih i vrijednonosnih)
podređenim normativističkim poveznicama, priključcima. Ideja
društvenih stvarnosti postavljenih oko ponavljajućih shema vodi k
shvaćanju kulture kao 'tradicije' ili organiziranog skupa čije je postojanje
stalno pod lupom povijesne promjene.
Ova vrsta 'redukcionizma'11 pokorava se teoretskom kriteriju
utemeljenja antropološkog razuma usmjerenog proučavanju cijelih
stvarnosti. Načelo holizma je načelo koje antropolog teško može izbjeći,
predstavljajući način antropološkog gledanja na druge kulture. Međutim
tu se i dalje radi o metateoretičkom načelu ili, drugim riječima
'transcendentalnom'.
Važan i odlučan korak je prijelaz iz pronalaženja načela, koje
određuje granice discipline s drugim disciplinama, do pronalaženja
načela u stvarima (in re), o čijoj je vidljivosti sveukupni istraživački
11 I to bez obzira na teorijska rješenja povezana s pronalaženjem specifičnih mehanizama

stabilnosti, oko čije prioritetne selektivnosti ustanove i istraživačke prakse postavljaju se u
natjecajnoj i strateško-pojmovno opozicijskoj igri.
26
Putokazi
mehanizam antropologije pozvan proizvoditi i ponuditi znanstvenoj
raspravi.
Sociolozi znaju tu problematiku izbjeći povezujući se s
hijerarhijskom logikom stvaranja pojmova. Osim toga skloni su
razlikovanju zakona prvog i drugog stupnja, kao i dalekosežnih kvazi-
nomotetičkih teorijskih generalizacija i empirijskih generalizacija srednjeg
dometa. Njihov je rad olakšan time što se njihov disciplinski objekt
podudara s više ili manje ujednačenom dimenzijom stvarnosti, poznatom
i kao moderno društvo. Zato ne čudi toliko ako se najznačajniji teorijski
problemi javljaju upravo tamo gdje su pozvani analizirati 'kulturne
raznolikosti'. Antropolog se susreće s istom razinom poteškoća, jer se
njegova temeljna pretpostavka - bitna ali podložna realističnom i
objektivističkom sklizanju – svaki put sudara s dimenzijama i poljima
smisla koji su raznoliki, rascijepljeni i hibridni, i čija kaotična raznolikost
svaki put predstavlja izazov potrebama pojmovne koherentnosti i
jedinstvene razumljivosti. Preklapanje i obitavanje između 'kulture' i
'tradicije' predstavlja nasljeđe onog razdoblja istraživanja kad su
monografije zajamčivale, neovisno, u pretpostavljenom ili istinitom
načinu, vrijednost pretpostavki i ozakonjavale institucijsko prisustvo
discipline. Ta istovjetnost bila je, međutim, samo preduvjet, jedno
moguće shvaćanje u vezi onog istog pojma 'kulture', koji danas može
postati prava epistemološka prepreka. Velik dio izgradnje proizlazi iz
snažne dvosmislenosti koja se nalazi u pojmu 'modernost'. Jedno njegovo
generalizirajuće značenje dovelo je do osnivanja dugog niza oprečnih

27
Putokazi
dihotomija poput prošlost-sadašnjost, sveto-svjetovno, solidarni-
individualan, kaotični-racionalni, vrijednosni-instrumentalni. To je
učinjeno ne pazeći dovoljno ili uopće, na primjereno razlikovanje između
različitih razina i sektora. Osobito bez potrebne autokritičnosti u vezi
temeljnih razlika između ekonomske, društvene i kulturne
racionalizacije. Svako od tih područja uključuje različita kretanja,
zasigurno nisu sva opozicijske naravi, kao ni konvergentna, iz čijeg
točnog omjera proizlaze istraživački programi i kognitivni rezultati koji
se empirijski međusobno razlikuju. Radi se naime o ideji kulture kao
živog organizam, kojeg je moguće oblikovati zavisno o situaciji, koji nam
omogućuje razliku između temeljnih načela, istraživanje i opreme, u
sadašnjim koordinatama jedne kulture kao što je ova današnja koja je
protivna svim mogućim katastrofama, kao i homogeniziranim
zatvaranjima. S druge strane ako takav 'oblik kulture', omogućuje
retrospektivno djelovanje, s tim se problemom ovdje ne namjeravamo
suočiti. On se naime odnosi na potrebu jedne očite antropološke
historiografije koja bi čak mogla dovesti do analitičkog pregleda samih
disciplinskih kategorija. U svakom slučaju jedan teoretski raspon ove
vrste otvara novu tipologiju razmišljanja i istraživanja u vezi same
'tradicije'. Naravno, postoji rizik novog ograđivanja, zatočenja tradicije
unutar jake ali i jednostrane paradigme umjetničkog i/ili obrtničkog
performansa. U tome značajna je lekcija koju nam nudi Jugoistočna
Azija12 stavljajući tradiciju u novo modernističko oblikovanje,
12 O čemu ovdje se neće raspravljati.

28
Putokazi
predstavljajući je kao proizvod jedne kulture koja je sasvim preoblikovala
svoju tradiciju. Ovdje je holističko načelo poprimilo novo društveno i
smisleno oblikovanje razvoja usredotočenog na strani samo-izloženosti i
samo-proizvodnje autohtonog identiteta. No, nije to jedino normativno
ostvarenje antropološkog načela jednog pretpostavljenog novog
modernog holizma.
U dimenziji shvaćanja i reformulacije vlastite tradicije, tj. u
ideativnom i oponašajućem oblikovanju etnoloških kultura, bitni i
presudni su dakle, način na koji autohtone kulture koriste slike iz
prošlosti i sveukupne strategije u kojima se događa (ponovna) simbolična
izgradnja prošlosti a to znači i sadašnjosti. Uz brisanje granica, razlika,
između zapadne kulture i etnoloških kultura, u poimanju ranog
dvadesetog stoljeća, postavljaju se novi zadaci u vezi proučavanja odnosa
između globalnog i lokalnog, prema usmjerenjima koje je teško
obuhvatiti unutar ideologije razvoja kao i ideologije ovisnosti.
Paralelno s tim, perspektiva istraživanja utjecaja protoka posjetitelja
na odredišna mjesta, sve više prepušta mjesto poimanju koje u turizmu
vidi ne samo jednu vanjsku silu pritiska na kulturnim granicama, već i
protok i međuprostornu irelacijsku dimenziju odnosa domaćina-gosta
(host-guest).
Dimenzije koje preuzimaju takve odnose otvaraju oblike smisla i
uzorka, u kojima inovativni aspekt izražava neku vrstu mješavine
prošlosti i sadašnjosti, susreta i sukoba između kultura, u općim
kulturnim dinamikama promjena. Međutim, prepoznavanje te gomile ne

29
Putokazi
rješava se u jednostavnoj kategorizaciji 'hibridnosti', jer taj izraz umjesto
rješenja pokazuje izvor problematike. Potražiti korijen tih kompleksnih
oblika znači pronaći procese njihovog ideativnog stvaranja, kao i
istraživati obzor problema s kojima se oni susreću i na svojstven način
rješavaju. Vrsta tradicije koja iz toga proizlazi ne dopušta se razriješiti u
pukom dodatku kulturnih osobina. Ona zahtijeva istraživanje koje će biti
usmjereno na njihovoj proizvodnji značenja i na njihovom 'preglednom'
karakteru.
Mješavina slika iz prošlosti i upotreba resursa koje proizlaze iz
susreta povezuje se na strukturni oblik života proširen na društvenoj
ontologiji, obilježen u pojmovima 'zamišljenih zajednica ili 'izmišljenih
tradicija'.
Izmišljene tradicije
Izraz (Izmišljene tradicije) pripada Hobsbawmonu13, koji razlikuje dva
značenja 'tradicije'. Tradicija kao 'navika' i 'izmišljena tradicija'. Drugi
izraz sadržava interne semantičke elemente koje su naizgled
paradoksalne, jer izgleda kao da se želi obuhvatiti jedan element,
inovacija, unutar jednog drugog elementa koji se uglavnom suprotstavlja
13 Eric John Blair Hobsbawm (Aleksandrija, 9. lipnja 1917. – London, 1. listopada 2012.),
britanski povjesničar. Eric Habsbawm jedna je od istaknutijih ličnosti britanskog društva. On je
povjesničar i političar i može se slobodno reći jedan od glavnih 'lijevih' autoriteta u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Njegov povjesničarski opus baziran je na marksističkoj historiografiji. Bio je
dugogodišnji član Komunističke partije Velike Britanije (Communist Party of Great Britain) i
Udruženja povjesničara komunističke stranke (Communist Party Historians Group). Kao
povjesničar proučavao je razvoj tradicija u pojedinim društvima i njihov utjecaj u konstrukciji
nacija-država. Također je mnogo proučavao industrijsku revoluciju i Francusku revoluciju.
30
Putokazi
po statičkim i definiranim osobinama. Paradoksalnost se međutim
pokazuje dosta korisnom budući da 'izmišljena tradicija' podrazumijeva
skup postupaka uređenih od normi prihvaćenih očigledno ili prešutke.
Normi koje su opremljene ritualnom ili simboličkom prirodom, koje
nastoje utjerati određene vrijednosti i norme repetitivnog ponašanja u
kojima je automatski uključen i kontinuitet s prošlošćom. Novi pojam
označuje posebno korištenje i ponovno korištenje materijala, postupaka,
ponašanja i znakova koji su izvedeni iz prošlosti i koji su postali značajan
dio sadašnjih područja života.
Na primjer prema Hobsbawmonu, i perika sudaca ili odvjetnika, od
dosljednog, koherentnog značenja koje su imali u sklopu simboličnog
sustava društva sedamnaestog stoljeća, a koji se aristokratski razlikovao i
prepoznavao po heraldičkim znakovima, danas postaje znak, jedne želje
razlikovanja ali u novoj simboličkoj i ritualnoj uporabi koja nije više
vezana uz razlikovni sustav prošlosti
Izum tradicije u biti je proces formaliziranih i ritualiziranih oblika, u
kojem prevladava pozivanje na prošlost i nametanje dijelova ponavljanja.
Dok drugi lik tradicije označava dimenziju nepromjenjivosti, tj. običaja.
Potonji, u 'tradicionalnim', društvima, obavlja dvostruku funkciju vodiča i
motora koji ne isključuje inovaciju i promjenu, već jamči svakoj željenoj
promjeni (ili otporu nasuprot inovacijama) sankciju prethodnog
simboličkog reda ali i opstojnosti društvenog kontinuiteta.
Pored ova dva aspekta treba na kraju dodati još jednu dimenziju,
onu o routines ili 'konvencijama', koje daleko od toga da su izmišljene, one

31
Putokazi
pripadaju području tehnologije ili organizacijske sfere društvenog života.
Moglo bi se reći da se one nalaze u 'temelju', dok izmišljene tradicije
pripadaju razini 'nadgradnje'. Imamo tako, i to u argumentiranom nizu, tri
razine tehničko-simboličke organizacije: skup rutines koje izražavaju
interaktivna društvena pravila; skup sankcionirajučih funkcija (običaje);
skup funkcija modernizacije posredstvom povezanosti s prošlošću. Da bi
se nadovezali na prethodnu analogiju: običaj predstavlja praksu sudaca,
perika izmišljena tradicija a sud routine.
Na prvi pogled Hobsbwamovo nanovo poimanje
(rekonceptualizacija) izgleda kao reinterpretacija tradicionalnih znakovnih
osobina obrađenih na nov način, u skladu sa studijima praškog
funkcionalizma, počevši od Jana Mukařovskýa14 ili suvremene njemačke
demologije15 jednog Bausingerera16. Nema sumnje da problema ima s
odnosom između strukture i nadgradnje, a krivulja rješenja nalazi se u
pokušaju da se prevlada pojednostavljeno poimanje ideološke
14 Jan Mukařovský, (Písek, 11. studenog 1891. – Prag, 8. veljače 1975.), češki književni
teoretičar, estetičar i lingvist. Utemeljitelj (s R. Jakobsonom i N. Trubeckojem) strukturalističke
škole u sastavu: http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=42333
15 Izučavanja folklora.
16 Bausinger, Hermann, Deutsch für Deutsche, 5. Auflage. Frankfurt am Main 1984. i Märchen,
Phantasie und Wirklichkeit, Frankfurt am Main 1987. Hermann Bausinger njemački je etnolog i
filolog (Aalen, 17. IX.1926.). Objavio mnogobrojne radove o etnologiji, kulturnoj povijesti i
sociologiji kulture, odnosno o komunikologiji. Značajno utjecao na suvremene hrvatske etnologe i
folkloriste. Djela: Narodna kultura u tehničkome svijetu (Volkskultur in der technischen Welt,
1961), Oblici 'narodne poezije' (Formen der 'Volkspoesie', 1968), Etnologija (Volkskunde, 1971),
Kulturni identitet (Kulturelle Identität, 1982), Bajke, mašta i stvarnost (Märchen, Phantasie und
Wirklichkeit, 1987), Slijepi pas. Napomene o kulturi svakodnevice (Der blinde Hund.
Anmerkungen zur Alltagskultur, 1991) i dr. Preuzeto od:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=6361
32
Putokazi
mistifikacije kako bi se prikazale guste mreže pristanka koje se protežu od
samih dominiranih subjekta.
Ta operacija nije u potpunosti uvjerljiva, i to zbog ostatka
prihvaćanja odnosa struktura-nadgradnja. To znači da bi se rješenje
moralo pronaći u ponovnoj analizi nekih Weberovih17 tematika. Budući da
za Webera tradicionalno djelovanje je ono djelovanje koje je određeno
navikom koja proizlazi uslijed dugog oblikovanja običaja, dakle stalnim
ponavljanjem nekih rituala.
To neminovno vodi do pojave stabilnosti nekih osnovnih elementa i
njihovog imuniteta od racionalne kritike ili drugih oblika života.
Analizirajući tako pojam moći, Weber dolazi do pretpostavke da se
legitimnost može pripisati određenom redu stvari od strane aktera koji su
u tome udubljeni, i to na temelju tradicije (legitimni red stvari).
Tradicija dakle služi kao sankcija onoga što je konačno i kao izričito
normativni aspekt jednog društvenog sustava. Nema ničega normativnog
u običaju kao takvom. Naime radi se o mehanizmu ili konkretnoj shemi
ponašanja, a ne o načinu na koji bi se pojedinci trebali ponašati. U skladu
s ovom analizom o vrstama moći, jedna vrsta legitimne vlasti je ona
tradicionalna jer njezina legitimnost ovisi o svetoj osobini jednog reda.
Osobina reda i njegove pozicije autoriteta u svom okviru djelovanja
17 Max Weber – odnosno Karl Emil Maximilian Weber, (Erfurt, 21. travnja 1864. - München, 14.
lipnja 1920.), njemački društveni istraživač i teoretičar, najčešće se smatra jednim od osnivača
sociologije kao posebne društvene discipline jer je svojim širokim interesom utjecao na formiranje
različitih socioloških ideja i poddisciplina.
33
Putokazi
prihvaćene su jer proizlaze iz prošlosti, zbog čega se smatra da su
oduvijek i postojale.
Valja dakle napomenuti da ako nijedan običaj kao takav nije svet,
tada se upotreba pojma sveti povezuje s prisutnošću legitimiteta uvodeći
tako njegov ponovno normativni aspekt. To znači da Weber povezuje
tradicionalizam, simbolizam i ritual u analizi primitivnih religija,
stavljajući se tako u veliku pojmovnu povezanost s onim stavom moralne
obveze koja je bila u središtu Durkheimovog obrađivanja rituala. Dakle
za Webera tradicionalizam, na teorijskoj razini, nema puno zajedničkog s
psihološkim pojmom navike, budući da se odnosi na normativni aspekt
djelovanja.
Osobina 'svetoga' i uopće problem utemeljenja legitimnosti ima
važne razvojne osobine s pojmom 'karizma'. Pojednostavljajući stvar,
tradicija, osjećaj i racionalnost vrijednosti temelji su legitimiteta. Karizma
je ta koja ih sintetizira i njezin razvoj može dovesti do tradicionalizirane
ili racionalizirane strukture. U tom smislu, u tradicionalizmu legitimni
red stvari oslanja se na jednoj karizmatičnoj osobini koja, ovdje, posjeduje
sve osobine svetog: ono je sveto. Analogije s moralnom obvezom i
ritualom koje nalazimo kod Durkheima 18 evidentne su. Ritual se ne
iskorjenjuje ako se to ne uradi i s tradicionalizmom, koji stabilizira
simboličke odnose i uključuje simbole i religiju. Važnost Weberove
analize različitih oblika vlasti i moći nalazi se u smjeru utvrđivanja
18 David Émile Durkheim (Épinal, 15. travnja 1858. - Pariz, 15. studenog 1917.), bio je francuski
sociolog.
34
Putokazi
značajnih vjerodostojnih veza između pojedinaca i vlasti. Moć se ne vrši
uvijek prisilom. U njenoj osnovi mora postojati načelo poslušnosti i
prihvatljivosti od strane njenih sudionika. Ovo nadovezivanje na Webera
važno je jer pomaže prevladavati određene slabosti Hobsbawmove
pozicije.
Zasigurno jedna od njegovih slabih točka je tvrdnja o kontinuitetu
rutines koja čini problematičnim napredak u antiideološkom smjeru. Na
organizacijskoj razini društvenog života uvezeni pogledi preoblikuju
samu mrežu ponašanja. Radi se o jako važnoj inovaciji, jer na površini
nosi dimenziju svetog, koja je prebrzo izbrisana.
Predstavljena ili izmišljena osobina dimenzije, koja je u odnosu s
dimenzijom turizma uzdiže problem na dva fronta: s jedne strane
ukazuje na pojam sakralizacije (posvećivanja) kao stvaratelja punoće
života, koji svoju najveću ekspanziju nalazi u karijeri turista, o čemu su
govorili Mac Cannell i Graburn.
S druge strane, pronalazi prostor religije i svetosti koji pripada
društvenim skupinama čije postojanje prethodi susretu. Radi se o tome
da se shvati da ako Europljani predstavljaju proizvodnju svetoga, za
domoroce ono predstavlja jedno ponovno tumačenje.
Razni slučajevi religioznih i vjerskih hodočašća već su na jasan način
omogućili da se odrede i preciziraju granice metafore svetog
prikazivanja, kao i njegova prava priroda.
35
Putokazi
Suvremeni smisao pojma identiteta

Tematika identiteta središnja je točka u tom kontekstu rasprave, jer
se s jedne strane povezuje s pojmom kulture, dok se s druge strane odnosi
na procese političko-društvenog oblikovanja, koje su danas više nego
ikada složene. Turizam, tvrdi zadnji Mac Cannell19, aktivira stvaranje
'rekonstruiranih etničnosti', i 'izmišljenih tradicija'. Ovdje su semiotičke
interpretativne struje odigrale nevjerojatnu ulogu, međutim još nedostaje
točno definirani okvir, inače stalna povezanost s opisnim i
fenomenološkim modelima, morati će se svaki put nanovo obnavljati.
Obnovljeni etnicitet predstavlja održavanje i očuvanje etničkih
oblika radi zabave drugih koji su etnički drugačiji. Ako se za etničku
skupinu smatra podsustav većeg društvenog poretka od dva ili više
etničkih podsustava, sve etničke osobine koje se pokazuju međusobno
povezani su proizvod neke vrste prirodne selekcije strategija potrebnih
da bi se komuniciralo s drugom skupinom ili između skupina unutar
većeg i šireg sustava.
Tako se izražava Mc Kennell, koji naglašava središnjost
komunikativnog aspekta za etničku pripadnost. Treba napomenuti da, u
povijesnom smislu, problematika proizlazi iz analize procesa 'fisije' i
'fusije' ne-europskih skupina kulture i tiče se onih društvenih načela koji
čine razumljivim kulturni kontakt između različitih skupina. Tumačenje
19 MacCannell D., The tourist: a new theory of the leisure class, New York, str., 158- 180,
1979.
36
Putokazi
koje se zasniva na strukturalno-funkcionalnoj osnovi te procese pronalazi
unutar dva modusa pojavljivanja: asimilacije i razlikovanja.
U prvom se slučaju može doći do spajanja dviju ili više skupina koje
se ujedinjuju radi ostvarivanja nove i veće skupine, ili ugrađivanja
posredstvom preuzimanja identiteta od strane jedne skupine prema
drugoj. Dok se s psiho-kulturne točke gledišta, etnicitet pronalazi na
osnovi osjećaja društvene pripadnosti i primarne odanosti prema
rodbinskoj sferi, i to posredstvom određenih vjerovanja koje su u izvoru
bile zajedničke. Radi se o takvom obliku društvenog identiteta koji svoju
osnovu nalazi u smislu odanosti, koji je okrenut prema prošlosti a ne
prema budućnosti.
U odnosu na 'etnos' ili 'etničke skupine', u vidu povijesno
obrađenog poimanja dinamika društvenih i kulturnih promjena koje
pripadaju etnološkim skupinama, podskupinama i manjinama, pojam
etničnosti nudi mogućnost pristupanja svim skupinama jednog društva
karakteriziranim svjesnim osjećajem razlike, određenim kulturom i
podrijetlom. Njegova se uporaba posebno pokazala korisna i produktivna
za razumijevanje etničkih skupina kao društvenih oblike sposobnih
obnoviti se i preoblikovati se, napuštajući pojam 'preživljavanja' kao i
pojednostavnjeno uvjerenje da postoje ili da je moguće pronaći
europeizirajuće mehanizme društvenog i kulturnog ujedinjenja na
svjetskoj razini. Treba međutim reći da problemi koje je pojam 'etnosa'
sadržavao nestaju.
37
Putokazi
I dalje ostaje klasična dilema u smislu odnosi li se pojam na djelove
koje sudionici osjećaju kao takve, ili na elemente i ponašanja koje je
moguće percipirati i istražiti izvana. U tom suprotstavljanju oporbenjaci
jednog ili drugog shvaćanja na umu su imali dva poimanja kulture. Prvo
poimanje je izražaj jednog oblika društvene organizacije; drugo je
poimanje supstantivnih prepoznatljivih stavova i vrijednosti jedne
društvene skupine.
Ova dva shvaćanja pojma etnos pojavljuju se također i u novom
poimanju etničnosti, ali na različitoj argumentativnoj razini diskursa.
Objektivističko shvaćanje naglašava dimenziju interesa, pritisak skupine,
važnost etnosa kao politički resurs. Subjektivističko shvaćanje veliku
pažnju daje različitim modulacijama načina 'pounutrenja generaliziranog
Drugog'. U svakom slučaju oba shvaćanja imaju nekoliko opcija u vezi
mogućnosti jedne opće teorije etnogenetičkih procesa. Inzistirajući svaka
sa svojih pozicija na onim dijelovima koji ukazuju na organizacijska
načela, koji su na djelu unutar simboličkih i socialnih podsistema.
Na primjer, za Mac Cannella potrebno je razlikovati između
'izgrađene etničnosti' i 'rekonstruirane etničnosti'. Prvo poimanje
etničnosti izražava one procese i posebne proizvode za koje domoroci
izražavaju oblike društvene samorefleksije koji odabiru, modificiraju i
pojačavaju određene osobine vlastitog života i materijalne kulture. Radi
se naime o osobini već uviđenoj u mnogostrukim procesima 'oživljavanja'
ili 'obnavljanja' domorodačke umjetnosti, u unutarnjim procesima
turistizacije 'Drugoga'.
38
Putokazi
U terminološkom smislu, sa semiotičkog stajališta govoriti o
izgrađenoj etničnosti pokazuje se paradoksalno i suvišno, s obzirom na
pretpostavku da uvijek izgrađene osobine nikad ne rezultiraju smisaonim
povezanostima, koje povezuju različite aspekte jedne društvene zbilje.
No, taj pojam ima smisla zbog svoje suprotstavljene osobine, naspram
drugih mehanizma društvene reprodukcije izazvanih turizmom. To znači
da etnična pripadnost ne označava jednu podložnu i nepromjenljivu
strukturu koja uvijek prebacuje na jednu opozicijsku relacijsku
povezanost elemenata, ponašanja i prikaza.
To znači da za Mac Cannella najznačajnija osobina tog pojma je
jedna situacija asimetrije odnosa između etničkih skupina, koja naspram
prethodnih shvaćanja mora biti svedena na dvije koordinate: veće-manje
strukturalne dimenzije i asimilacija-antiteza (retorička dimenzija).
Ta se dimenzionalna dvojnost pojavljuje i djeluje kroz četiri
mogućnosti osnovnih odnosa:
a) jedna se strukturalno manja skupina pokušava retorički
asimilirati jednoj većoj skupini – najčešći je to slučaj iskorištavanih ili
omalovažavanih manjina;
b) jedna strukturalno manja skupina definira se u opoziciji ili u
suprotnosti s vrijednostima dominantne skupine – kao što je to slučaj
američkih Indijanaca ili Black Powera;
c) jedna strukturalno veća skupina definira se u suprotnosti jednoj
manjoj skupini - tu se ide od društvene diskriminacije do rasizma;
39
Putokazi
d) jedna skupina može se pokušati asimilirati jednoj manjoj skupini
- najčešći je primjer onaj o 'bijeloj kulturnoj totalitarizaciji' gdje kulturno
dominantni pojedinci vole preuzeti stilove ponašanja koji su svojstveni
'prokletim zemljama'.
Ovaj potonji je slučaj turizma. Ali prvo treba primijetiti mrežu
odnosa koju Mac Cannell nameće svojim tumačenjem etničnosti,
dimenziju društvene stratifikacije suprotstavlja diskurzivnom
mehanizmu. Gdje taj odnos, između dviju dimenzija pokazuje temeljnu
razliku: prva je strukturalna i odnosi se na polje, sferu ekonomske
nejednakosti, dok se druga razvija kroz jedan prirodni mehanizam
razvoja.
To znači da se kolektivni identiteti konstruiraju i rekonstruiraju u
medijumu prikaza i diskursa, na planetarnoj razini, koja se nezaustavljivo
modelira i oblikuje stereotipe i karakterne maske, muzealizirajući i
opredmećujući ljude i mjesta.
Zapravo Mc Kennell je dvosmislen u vezi krajnih pojmova
suprostavljenog odnosa. Dok s jedne strane tvrdi da je globalizacija u tok
stavila skupine i manjine koje su nekad bile podređene tišini ili
siromaštvu s druge strane smatra da je turizam, naročito etnički, sa
svojom proizvodnjom bestjelesnih prikaza, predodređen postati
svojevrsni zrcalni prikaz samog rasizma. Van den Berghe 20 se pak slaže u
20 van den Berghe, Pierre L., (1972.), Intergroup Relations: Sociological Perspectives. New
York: Basic Books.
40
Putokazi
vezi prolazne i razgolićujuće prirode odnosa između mještana i turista,
ali također naglašava neizbježnu sumu raznih realnosti tog
međuetničkog odnosa, iako u obliku privremene veze između skupina i
ljudi koji žive različite oblike života.
U vezi s činjenicom da je ovaj novi prošireni oblik etničke interakcije
samo površinske naravi i nikako ne utječe na samu bit lokalnog načina
života, autori se slažu. No treba reći da Mac Cannellova apokaliptična
vizija ponekad izgleda da se ne drži one zlatne pretpostavke koju je on
sam svojevremeno postavio: one o izlaženju iz unaprijed određenog
poimanja turizma i turista.
41
42
Problem subjektivnosti:
antropolog i turisti
Mnogi ukazuju na sličnost između turista, turističkog vodiča i
antropologa. Njihova se sličnost očituje u njihovim željama za
putovanjem, boravkom u određenoj destinaciji, potrebi za pisanjem
izvješća o doživljajima te kontaktu među kulturama.
Njihovo svrstavanje pod 'isto' uglavnom je učinjeno s namjerom da
se stavi u krizu jedan klasični model objektivističke nepristranosti
antropologa, naglašavajući neke unutarnje i izvanjske znanstvene
motivacijske dinamike. Često je naglasak na ulozi antropologa kao tvorca
činjenica i kao aktivnog proizvođača novih 'kulturnih izuma'.
U svakom slučaju, u središtu 'demistifikacije' znanosti antropologa
nalazi se problem odnosa između kognitivne dimenzije istraživanja i
uloge subjektivnosti susreta.
Približavanje turista i antropologa je u nekom smislu u redu, ali
između turista i antropologa mora biti postavljena granica jer postoje
određene suglasnosti koje zasigurno treba uzeti u obzir.
Nije slučajno što je često antropolog definiran kao 'ozbiljan',
'pronicljiv' ili 'sofisticirani' turist, 'part-tim turist', "turist trećeg reda" ali i
kao 'predmet turističke atrakcije'. Takvo je približavanje nastalo zbog
43
Problem subjektivnosti: antropolog i turisti
jednog suvremenog toposa prema kojemu smo 'svi mi turisti'. Sintagme
turist-antropolog i moderni turist prozlaze iz čvrstih uvjerenja:
1. turizam predstavlja jednu životnu dimenziju našeg vremena iz
koje se nitko ne može izvući, i
2. antropološka spoznaja ima širok spektar sličnosti s onim
turističkim.
Nema sumnje da su tumačenja koja su dominirala tijekom
osamdesetih godina uvelike utjecala na taj problem nudeći provokativnu
sliku samo-djelatnosti (self) antropologa. Posebice je na to utjecala post-
geertzova američka 'tekstualistička' inačica, koja je u proizvodnji tekstova
označavala 'predmet etnografskog djelovanja', a u dijalogu i u raspravi;
'proizvodni prostor spoznaje drugoga'.
Na taj je način antropološkoj praksi dana na uvid široka lepeza
kognitivnih problema. Ne ulazeći dublje u raspravu, jedan od elementa
koji povezuju turizam s antropološkom kritikom hermeneutike zasniva se
na aktualnoj krizi predstavljanja.
Ta je kriza prikazana u vidu jamačnog uređaja objektivnosti
društvenih i etnoloških činjenica. Anti-pozitivistički naboj ove tradicije
istraživanja pokazuje središnjost antropologa kao 'ja sudionik' koji je
suodgovoran samih deklarativnih izjava u vezi istraženih svjetova
domorodaca.
Kritika autoritativnom jastvu antropologa namjerava razotkriti
uređaje pisanja i prikazivanja koji omogućavaju spoznaju i istovremeno je
podređuju zapadnjačkom modelu promatranja drugoga. Na takav se

44
način drugoga uvlači u već postojeće sheme, književne stilizacije i
stereotipičnost. U jednoj prikazanoj autentičnosti, M. Crick inzistira na
sličnostima između turista i etnografa, navodeći nedostatak
antropološkog interesa ili neuvažavanja turističkog fenomena koji uklanja
rodbinski odnos između turista i antropologa. Kao proizvod činjenice
svjesnog nepromatranja u ono 'razbijeno ogledalo' koje bi (ukoliko bi bilo
uzeto u obzir), zasigurno prikazivalo onaj društveni sustav iz kojeg
proizlazi, kako putovanje radi užitka tako i spoznajni pothvat stjecanja
intelektualnog obuhvaćanja drugoga. Skrenuti pozornost od turizma bilo
bi isto kao izvoditi neku vrstu uklanjanja Zapadne želje za dominacijom,
čak i antropološku, na drugost. Treba napomenuti da se na želji spoznaje i
uviđaju razlike, ali i modalitet ovih dviju praksa. Pri tome je važno krenuti
od shvaćanja etnografske prakse koja nije samo iskustvena. Bruner se je
dugo zadržao na izmjeni jastva u susretu između posjetitelja i
antropologa. S jedne strane imamo turiste koji traže egzotičnost, odnosno
ne-zapadno iskustvo, a s druge domorodce koji traže zapadnost kao izvor
boljeg života i to u nesimetričnom odnosu. Osim toga, jedna nova
dimenzija autentičnosti, gdje su razine i stupnjevi postavljanja na djelu
promjenjivi, ali istovremeno, neki način svi sudjeluju u tome. Uostalom,
kao i na izgradnju domorodnih samo-refleksivnih prikazivanja. Najveća
se razlika pronalazi na etnografskoj razini. Bruner odbacuje ne samo
Maccannellianovu teoriju 'turista željnog autentičnosti', već i
Graburnianovo shvaćanje turista u 'potrazi za nečin čudnovatim i
stranim'. Pritom ne odbacujući sličnosti, ali postavljajući i neke značajne

45
razlike. Većina turista se ne protivi izgradnji apriornog prikazivanja
lokaliteta te se oslanja na rutine koje su za njih stvorene brošurama ili u
turističkim agencijama. Nasuprot tome antropolozi se zalažu za
razumijevanje drugosti. Za turiste je primarna uporaba kultnog, ikonskog
prikazivanja u obliku razgledavanja (sightseeinga) i fotografiranja. Na
takav način turisti razgledavaju ono što je već opisano u brošurama. S
druge strane imamo antropologe koje zanima istraživanje rodnog
stajališta i diskurzivne prakse koje je osmišljeno radi upoznavanja
autohtonosti nekog mjesta.
Da pojasnimo, cilj zbirke prikaza (brošure) nije upoznavanje gosta s
posebnostima lokaliteta kojeg on namjerava posjetiti, već ponuditi mu
jedno socijalizirano, okvirno znanje o mjestu koje on posjećuje.
Prikupljeni podaci u brošurama služe kako bi govorili o nečem
drugome. Npr.: o mjestu, o znamenitostima mjesta, o narodu i običajima i
sl.
Ta se tematika nadovezuje na 'epistemološku prepreku' koja je uvijek
otežavala antropolozima da se usredotoče na pojam turizma kao fiktivnog
fenomena. Riječ je o strahu da se radi o neozbiljnim stvarima koje ne
posjeduju nikakav kontinuitet i strukturu.
U svakom slučaju, kada je riječ o nužnim razmatranjima vezanih uz
povijesne dinamike, antropologija se je uvijek povezivala s kulturnom
dimenzijom.
Suvremene paradigme koje su usmjerene prema refleksivnosti i
diskurzivnoj izgradnji antropološkog izvješća, dovele su disciplinu do

46
pitanja uloga onih koji istražuju. Počevši od svojih implicitno ideoloških
pretpostavki kao i o unaprijed preuzetoj poziciji vrednovanja u opisivanju
događaja.
Od dva najčešća prikazivanja situacija, treba kazati da se prvi
fenomen turizma shvaća kao predmet analize, a drugi se izjašnjava kao
jedan od kognitivnih načina postojanja modernosti.
Prvi je svoje razmatranje organizirao u različitim predmetima
istraživanja, objektivizirajući odnose i kontekste, pritom neuspijevajući
dohvatiti ideološki aspekt nekih pretpostavka i istraživačkih rezultata.
Drugi, iako često na primamljiv i impresionistički način, ima zaslugu
da je toj disciplini postavio problematiku teoretskog vrednovanja jedne
moguće antropološke perspektive o aktualnosti.
Nije slučajno da oko problematike turizma i dalje kruži antinomična
i opozicijska suprostavljenost već spomenute katastrofalnosti ili
blagostanja.
Sama polemičnost ovih dvaju prikaza na jasan način stavlja na
vidjelo određenu netrpeljivost i nelagodu koje su intelektualnog i etičkog
karaktera, i koje se odnose na utvrđivanje ciljeva samog znanstvenog
istraživanja.
Radi se naime o nelagodi koja je istovjetna onoj o polemikama o
osamostaljenju jedne discipline. Ona je u mnogo čemu neugodna, kao što
je i 'antropologija razvoja', a s obzirom na proširenje turizma važna je
usporedba aktualnosti koja pritišće na kriterije i na potrebama intervencije
47
od strane kulturne analize u sve široj primijenjenoj dimenziji društvenih
znanosti.
Autentičnost
Autentičnost je važan pojam antropološke rasprave u vezi turizma
zbog perceptivne kvalitete posjetiteljskoga pogleda na mjesto boravka, ali
i zbog samih osobina izabranih mjesta odmora. No njegova semantika je
daleko od toga da bude jednoznačna jer se razgraničava u dva različita
smjera: jedan je povezan na tradiciji kritično-društvenih studija, a drugi je
tijesno povezan s estetskom raspravom.
Kada govorimo o pojmu autentičnosti, on se upotrebljava kao ključni
argument u kritiziranju modernosti i prikazivanju upražnjenja kojem je
modernitet doprinio ugrožavajući među-subjektivne i subjektivne spojeve
životnog smisla. Moderni je svijet promatran kao institucionalna i
kulturna masa karakterizirana rascjepkanošću životnog vremena
doprinijevši tako širenju ljudske otuđenosti.
Pojam se pojavljuje na oprečni način naspram ideje organske
prošlosti ili slobodnog društva – i to bez obzira radi li se o nečemu
izmišljenom ili stvarnom – kao jamac svrsihodnog razvojnog procesa. U
odnosu na dihotomiju autentično-neautentično nastala je opozicija koja je
obećavala stvaranje boljeg života i poštivanje univerzalnih ljudskih prava.
Antropologija se suočila s tom problematikom od osnutka
autonomne discipline, i to u sklopu istraživanja koje se doticalo
48
obnavljanja i razumijevanja autohtonih izvaneuropskih svjetova.21 Ona je
vođena etičkim porivom sačuvanja drugačijih kultura od opasnosti
izumiranja napadnog kolonijalizma i suvremene tehnološke premoći.
To je dovelo do stvaranja tzv interventne antropologije (urgent
anthropology), popularne u 20. stoljeću, radi očuvanja 'posljednjih' ne-
europskih autohtonih kultura. Tada je antropologija imala sve osobine, ne
manje značajnog, intelektualnog angažmana.
Činjenica da se veliki dio antropologije dvadesetog stoljeća bavio
'prošlošću' nije nepoznanica.
Međutim, treba napomenuti da se je tijekom svoje povijesti
antropologija bavila i temama koje su odgovarale suvremenijim
problematikama. Dakle, istraživanje i očuvanje etnološke drugosti bila su
dva vodeća načela, u pravilu povezana s etikom poštovanja prema
drugim kulturama obuhvaćene i shvaćene u svom integritetu. Moglo bi se
reći da ideja integriteta, koju je trebalo proučiti i očuvati, nije vodilja
antropološkog istraživanja i djelovanja.
S druge strane bilo bi prejednostavno naglasiti samo kognitivnu
dimenziju antropološkog istraživanja. Razlog tome nalazi se u činjenici da
se ta inicijativa, kao proizvod onog vremena, zasigurno nije mogla
suzdržati. Također, nije se moglo izbjeći da se upita o svom osmišljavanju
i to polazeći od svojeg matičnog društva, ali nije mogla ni ostati
21 Dovoljno je ovdje podsjetiti se na Malinowskijevoj ideji o znanstvenom povratku 'autohtonog

svijeta u cijelosti.
49
ravnodušna u vezi glavnih i vodećih motivacija svojih pojedinih
predstavnika.
Tako je na primjer 1928. godine Boas pokušavao razjasniti koji je
glavni zadatak antropologije, da li doprinijeti kontroli budućeg razvoja
ljudske kulture ili se zadovoljiti dostignutim spoznajama napretka
događaja i ostaviti ih na svom putu ostvarenja.
Takvo pojednostavljeno poimanje napretka moralo je brzo ustupiti
svoje mjesto manje optimističnim razmatranjima. Međutim, treba reći da
je Boasova spoznaja ukazivala na onu središnju točku odnosa između
središta i periferije. Iako antropologiji nije pripadao ni znanstveni zadatak
ni mogućnost da predviđa rezultate ljudskog djelovanja, nije bilo
pogrešno smatrati da je ona u nepredvidivoj dinamici postojećih kultura
imala jedno važno mjesto.
To je mjesto bilo važno jer je sadržavalo onaj ljudski zahtjev
poštovanja prema drugome, koji je svoj izvor nalazio u organskoj i
refleksivnoj usporedbi između naših i njihovih etičkih sustava. Također,
koji je svoj izbor nalazio između njihovog načina življenja i našeg, u nadi
da će dobiti jedno 'savjesno znanje' koje će omogućiti lakše shvaćanje i
samopoboljšanje.
Na taj se način ne može eliminirati motivacijski aspekt antropološke
istrage koji mnoge antropologe vodi u 'potragu za drugim', polazeći od
idealnog postank geneze američkog kulturalizma do nostalgičnog Levi-
Straussovog prizivanja Tužni tropi (Tristes tropiques -1955.). Ovdje još
jednom nailazimo na prošlost promatranu kao nešto što je izgubljeno,

50
gurujući autora da se bavi 'nedostatkom ljubavi' prema putovanjima.
Međutim, upravo se ovdje, na tom dubljem motivacijskom području
nalazi antropološka dispozicija potrage 'divljaka', koja je u empatijskom
odnosu s intelektualnim strujama koje se suprotstavljaju modernizmu i
autentičnosti. Toliko u vezi prvog aspekta stvari. Drugi se odnosi na
raspravu oko umjetničke autentičnosti. Budući da je zanimanje Zapadnog
svijeta za afričke kulture, uzrokovalo nekoliko problema koji su se
odnosili na autohtone rukotvorine, došlo je do sukoba između jedne
estetske i jedne etnološke koncepcije o umjetnosti.
Zapadna estetska razmatranja općenito su u umjetnostima (osobito u
slikarstvu) promatrala jedinstvene i neponovljive autorske (umjetničke)
predmete. Radilo se o predmetima koje je bilo moguće izložiti samo u
muzejima, jer ih se nije moglo dekontekstualizirati pa su služili samo za
promatranje. Nasuprot tome, etnološka razmatranja su u tim predmetima
uviđala proizvod ljudskog kolektivnog djelovanja. Drugim riječima,
etnolozi su smatrali da su ti predmeti prvenstveno namjenjeni uporabi te
da su sukladni potrebama društvene skupine kojoj pripadaju.
Odricanje od važnosti umjetničke individualnosti kao proizvođača i
prihvaćanje 'serijalnosti' određenog proizvoda kompenzirane su
posredstvom društvene izvornosti tih rukotvorina. Odbijanje 'tržišnih'
proizvoda i muzejsko postavljanje artefakta davali su jamčevinu
jedinstvenog umjetničko-obrtničkog proizvoda u odnosu na podrijetlo.
Na taj način, kako u kritičkoj tako i u estetskoj tradiciji, pojam
autentičnosti određuje se na temelju svojstvenih kriterija kvalitete

51
izvornog tipa, koji proizlaze iz poimanja kulture kao tradicije i prošlosti
koja je holistički shvaćena.
Važan spoznajni napredak u vezi rasprave o turizmu nalazi se u
kritici izvornog (esencijalističkog) poimanja ljudske umjetničke
produkcije; na obje strane percepcije umjetničkog predmeta i autohtonog
samorazumijevanja proizvoda. U vezi prvog aspekta, istraživanja su
pronašla širok spektar reakcija posjetitelja na atrakcije i umjetnine. I to u
okviru različitih motiva njihovih očekivanja, a što se drugog aspekta tiče,
uvidjeli su složene dinamike umjetničke revitalizacije od strane turizma .
Treba istaknuti da se je u tom kontekstu potrebno pozabaviti
pojmom autentičnosti, očišćujući ga tako od njegove monotetične
semantike. U korist takvog poimanja autentičnosti koji neće biti više
shvaćen u smislu osnovnog podataka, već u vidu procesa kojeg je moguće
izgraditi sukladno dogovoru, koji, često, zna prirasti u proces
'autentičnosti u nastajanju'. Koji je paralelan 'etničnosti u nastajanju' ili
'obnavljanju etničnostii'. Ukoliko se polazi od stajališta domorodaca,
primjećuje se da predmeti koji su proizvedeni za tržište postupno
poprimaju sve osobine 'autentičnosti'.
poprimaju u vidu događaja koja utjelovljuju prethodne umjetničke
oblike ili ih obnavljaju zavisno o tržišnoj potražnji, u liku karakterističnih
simbola one određene društvene skupine.
Primjer toga je 'bukaleta' za Istru. Povezanost između rekonstruirane
etničnost i 'izmišljene tradicije' jedna je od glavnih tema suvremenih
istraživanja. Ona naglašava mnogostrukost oblika simboličke obnove, ali

52
također i njihovu moguću usporedivost. Sa strane domorodaca,
primjećuje se da Goffmanova opozicija između 'zavjese' i scene pokazuje
svoja prava ograničenja pred novim načinima percepcije autentičnosti,
koja se širi obuhvačajući ne samo sadašnjost već i prikaz prošlosti.
Regija
U turizmu se govori o lokalitetu, mjestu, regiji, obuhvaćajući
istodobno prostornu dimenziju putnika i uživanje posjetitelja. Naime,
problem se odnosi na način na koji se taj prostor strukturira, organizira i
reproducira. Do sada, solucije do kojih se došlo naizmjence su
privilegirale mehanizam ikonske, kultne reprodukcije kao i ekonomske
reprodukcije. U prvom slučaju uzoran se pokazao semiotički pristup, koji
je u razgledavanju (sightseeing) uvidio uzrok cikličkog kretanja do
povratka na mjesto boravka ili o njegovom proširenju na većim tokovima.
Dok se u drugom slučaju ključna pokazala sposobnost uravnoteženja
između resursa i potrošnje kao najbolji način održavanja same
atraktivnosti i prevladavanja krize 'razvojnoga ciklusa'.
Sama činjenica da se turizam pojavljuje na raznovrsne načine
pokazuje njegovu sposobnost redefiniranja prostorne granice (lokaliteta,
mjesta boravka) i vremenske granice (prošlost) nudeći oznake novih
kulturnih i društvenih procesa, koji su karakteristični za pronalaženje i
lokalizaciju.
53
Upravo je to znak njegove specifičnosti koja ga razlikuje od drugih
antropoloških dimenzija istraživanja. Tu se prije svega misli na same
atrakcije koje su postale značajni znak određenih društvenih oblika
življenja, i koje sve više teže poprimanju oblika totalitalizirajućih
tematskih pokazatelja.
Barbaza je ovo proširenje jednog turističkog područja primjećivao da
se događa u određenim europskim regijama u vidu nerazlučivog
unicuma. Međutim, empirijska i konkretna analiza ovih mjesta pokazala je
jednu daleko više diferenciranu, kako fizičku tako i kulturnu stvarnost.
Jednu stvarnost koja je od razlika između svojih odgovarajućih pod-
dijelova uzimala odgovarajuće iskustvo i doživljaje kako bi razmnožila
atrakcije radi dolaska većeg broja turista.
Rješenje se ne nalazi u ponovnom uređivanju točnih razlika u smislu
verifikacije točnosti podataka onog lokaliteta, već, naprotiv u
razumijevanju ovog dvostrukog unutrašnjeg kretanja fenomena,
karakteriziranog od strane (metaforičkog) identificiranja jednog dijela za
cjelinu, i trenutak (metonimijskih) razlikovanja ili podjele između
različitih podregija.
Turizam se useljuje na određeni lokalitet, (pre)oblikujući ga prema
razlikovnim dinamikama, izbjegavajući pritom homogene modalitete
nastanka i razvoja. Zbog toga, 'regija' u turističkom smislu mora biti
shvaćena kao složeno stvorenje u kojem odnos između mehanizma
održavanja i procesa života određuje nove društvene modalitete.
54
U tom smislu prostorna obilježja poprimaju središnju ulogu jer
oživljavaju vidljiv sustav stvarnih aktivnosti i to u sklopu društvenih
odnosa između pojedinaca i skupina koje se reproduciraju kroz vrijeme i
prostor. Na taj se način sadašnje ostvarene prakse povezuju s prošlim,
usmjeravajući se prema budućim, a lokalni sustav predstavlja stvarnu i
vidljivu mrežu duž čvorova atrakcija i infrastruktura, koji su pređeni i
doživljeni kao subjekti.
Ono se, međutim, zasniva i na suprostavljenim vodoravnim
simboličnim skupovima razne naravi: sebe-drugi; mi-oni; redovno-
izvanredno; ovdje-ondje. Dakle na razumljivim strukturama postavljenim
izvan datosti jednog primjetljivog prostora i vremena. Ustvari njihova
osmotrivost proizlazi iz ponavljajućih organiziranih pravila i od
upotrijebljenih resursa koji su svakog dana korišteni i obnovljeni.
To znači da se tu uopće ne radi o jednostavnim izmišljenim
tradicijama jer su strukture ujedno i rezultat proizvodnih praksa sustava.
Reprodukcija se odvija u interakciji između sustava i strukture kroz same
događaje, a sustav postoji zahvaljujući toj interakciji, kao rezultat djela
pojedinca. Unutar te interakcije razvijaju se strukture značenja, dominacije
i ozakonjenja.
U stvari ne postoje strukture, pojavljuju se samo strukturalna
svojstva. Središnjost lokalnog sastoji se u korištenju prostora za
postavljanje (setting) interakcije koja je bitna za određivanje osobnosti.
Prostor je svojstven društveno-antropičkom zemljopisu, postajući nekom
55
vrstom 'djelotvornog prostora', na osnovi 'međusobno podjeljenih
sadržaja' koji obilježavju lokalitet tj. mjesto.
Na taj način 'lokalno' postaje regionalizirani društveni sistem sa
'samo-reflektirajućim' kretanjem, gdje se etnicitet teži poistovjetiti s
regionalizmom.
Položaj antropologije turizma

Dugo se raspravljalo o položaju kojem treba dodijeliti disciplinski
podsektor. Za neke se radilo o području istraživanja koje se nalazilo u
prije paradigmatskoj fazi razvoja, odnosno koje je bilo povezano s
teoretskim i istraživačkim paradigmama sličnih sektora. Dok za druge,
njegova sposobnost ponovne analize i postavljanja na novoj teoretskoj
perspektivi, vlastite slučajeve istraživanja (vidi restudiese) čini specifičnim
teoretskim poljem istraživanja i primijenjene metodologije.
Što se tiče njegove sustavne razumljivosti turizam se nalazi na
raskrižju između mnogostrukih sastavnica ljudskog djelovanja, neovisno
o tome radi li se o društvenom, političkom, ekonomskom ili kulturnom
djelovanju. Nije dakle puka slučajnost, da turizam (sve više) postaje
predmetom pažnje integriranih i održivih pristupa zajedno s
internalizacijom troškova koji proizlaze iz problema odnosa između
okoliša i društveno-kulturnih konteksta.
Procesi turističkog programiranja, perspektiva community approach
i model regionalnog razvoja turizma s planiranjem okoliša te društveno-
56
kulturna analiza teže usredotočenju na ideje svjesnog djelovanja koje je
povezano s političkim procesima koji koriste važnim i odgovornim
odlukama za sadašnje i buduće generacije.
Osim povezivanja s 'kulturnim putovanjem, složenost fenomena
traži da se uzmu u obzir sve tri trenutno dostupne definicije kulture.
Kultura kao - proces intelektualnog i moralnog rasta (u smislu Bildunga),
kao - oblik života i kao - proizvodnja i umjetničko izražavanje. Sva tri
usmjerenja povezana su sa suvremenim procesima turizma te se razvijaju
unutar tog fenomena, formirajući različite skupove koje treba analizirati
ovisno o prostorima, motivacijama i dinamika promjene.
Prije toga, velika je antropološka pažnja bila naročito usmjerena na
dva različita smjera. S jedne se strane priviligiralo proučavanje
preoblikovanja lokalnih umjetnina, i to sukladno 'ekspresivnom' značenju
kulture. Dok su se s druge strane, proučavali procesi promjena onih
etnoloških društva koja su bila 'pogođena' turizmom, prepoznavajući
procese društvenih promjena, preobražaj vrijednosti i promjene na razini
ponašanja. To, uglavnom ekstra europsko usmjerenje, odgovaralo je na
potrebe jedne discipline koja se je zalagala za proučavanje drugih ne
zapadnih kultura. Razlog tome je taj da je u tim lokacijama turizam
zauzimao poziciju promatranja procesa preobražaja međusobno različitih
kulturnih skupina, koje su se nalazile u zajedničkoj alternativi između
obnove i izumiranja. Nije, dakle, slučajno što je najveći interes bio
usmjeren na etnički i kulturni turizam, kao i na ona područja istraživanja
koja su bila bliža interesima discipline i njezinih uporabnih paradigmi.

57
Međutim, sve rasprostranjeniji procesi internacionalizacije i
demokratizacije putovanja, kao i globalizacija međunarodnog tržišta,
nametnuli su strategije istraživanja koje su bile više zainteresirane na
odnos između središta i periferije. Iako je još uvijek vrlo teško pojmovno
definirati koji su pravci 'globalizacije' i radi li se o društveno-ekonomskom
objektivnom trendu, ili o spoznaji više značajnog i svjetskog povezivanja
kultura i subkultura u odnosu na periferne i različito asimilarane sustave.
Ostaje ipak neosporna potreba da se pojmovno djeluje s manje
dihotomičnim prostornim obzorjem, kao što je to na primjer: sjever – jug,
bogate nacije – nacije u razvoju. Budući da turizam ulazi u sve dijelove
života; na samo-percepcije društvenih uloga, na tijek života, na
ravnopravnost (gender) i na društvene stratifikacije, turizam prepoznaje
oblik procesa koji uključuje, kako sustavne tako i okomite identitarne
procese. Odnos između prošlosti i sadašnjosti također bilježi značajne
inovacije. Moglo bi se reći da je došlo do neke vrste uklapanja prošlosti u
sadašnjost, kako u razvijenim krajevima tako i u perifernim zemljama,
iako uz određene razlike.
U perifernim zemljama na primjer, upotreba prošlosti spojila se s
trenutcima državne povijesti ili otpora potlačenih manjina. Treba reći da je
ovdje uloga antropologa bila ta da pronađe društvene posrednike
promjene i sukoba. Dok je u prvima prevladao drukčiji mehanizam,
ponovnog tumačenja prošlosti unutar složenih kanala na institucionalnoj i
organizacijskoj razini. U tom sektoru istraživanja o modalitetima
58
društvenih promjena često su se služila dvama različitim teorijskih
perspektivama:
1. modelom 'akulturacije' (američkog porijekla) kao kulturni prijenos
u tijeku naspram postojećih odnosa između više kultura i utjecaja koji
proizlaze iz tih kontakta i
2. modelom 'kontakta' ili 'kulturne promjene' (britanskog porijekla).
U prvom se slučaju radi o prepoznavanju inovativnih i kreativnih
procesa (naspram negativnih i poremećujućih) svojstvenih susretu i
sukobu između sustava vjerovanja i vrijednosti složenih dinamika
osmoze, djelomične kontaminacije ili čistog odbijanja.
U drugom slučaju inzistiralo se na graničnim područjima s posebnim
naglaskom na medijaciju učinjenu od strane posebnih društvenih aktera u
odnosu na vremenski faktor i bihevioralnu analizu.
Semiotičko-Maccannellyanov pravac tumači susret u vidu znakovne
akulturacije progresivnom invazijom prostora Drugoga, prema
nezaustavljivim globalizacijskim utjecajem. Nasuprot tome, perspektiva
'mikro modela' djelovala je s većim metodološkim oprezom u
prepoznavanju međuprostornih zona zajedničkih ali istovremeno i
odvojenih prostora koji ostvaruju susret i cijeli niz međusustava.
To podrazumijeva međusustave od radnog do tržišnog i kulturnog,
ali i lokacije boravka koje se pripremaju putniku, uključujući i psiho-
socijalne i kulturne povezanosti tog susreta. O turizmu kao novoj
problematici u okviru antropoloških proučavanja, oba pogleda sve više
teže međusobnoj kontaminaciji te na opsežan način upotrebljavaju

59
jedinstveni instrumentarij, koji je u stanju da obnovi obrazovne procese
različitih teritorijalnih identiteta (turistički sustav) i povezanost s
proizvodnim društvima (turistički proces).
Nedavna istraživanja naglašavaju važnost prikazivanja zajedničkih
pogleda, koja zapadno viđenje društvene izgradnje kulturnih razlika
organiziraju prema domorotskoj samopercepciji.
Istovremeno, nužno prevladava pojednostavljenje pristupa
problemu koji svaku odgovornost prebacuje zapadnom kulturnom
imperijalizmu. Tako se na primjer može primijetiti da u nekim turističkim
mjestima, uvođenje alternativnog turizma, kojeg su pokrenule lokalne
zajednice, zna proizvesti slične, ako ne i gore ekološke katastrofe od
konvencionalnog turizma.
Što se tiče nacionalističkih kretanja turizma, treba reći da je u
mnogim slučajevima etnografija postala opreznija u razlikovanju između
endogenih političkih dinamika i stvarnih anti-turističkih pokreta.
Osim toga, primjećeno je da turizam utječe i na dihotomiju priroda –
kultura, koja je jako draga europskoj antropologiji, s uvođenjem
relevantnih okolišnih problematika, prema kojima mijenja shvaćanje
prirode koji stoji u opoziciji s pojmom kulture. Dovoljno je spomenuti
ispreplitanja između održivog turizma i okolišnog opterećenja, do
nedavnog razvoja tzv. 'polarnog turizma'.
Tom pojmovnom preoblikovanju odgovarala je, i dalje odgovara
jedna logičko-pojmovna inovacija u kojoj više prevladavaju skalarne
60
kategorije, nego one koje su zasnivane na suprotstavljanju tipologije stalne
analize ponašanja.
Da bi shvatili razloge tih inovacija treba znati da, ako su osamdesete
godine označavale desetljeće eko-turizma, devedesete su se zasigurno
pokazale kao desetljeće heritagea turizma.
Heritage tourism označava one aktivnosti i oblike sudjelovanja koje
proizlaze iz svijesti o važnosti prošlosti, te se motiviraju radi 'posebnih
interesa' i/ili spremnosti da se spoznaje, razumije, raste i komunicira.
Treba reći da je heritage turizam intrigantniji od ekoturizma jer obuhvaća
čitav spektar aktivnosti vezane za prošlost.
Na primjer; povijesno-umjetničko i arhitektonsko nasljedstvo,
povijesne zgrade, povijesno-kulturne ili folklorne baštine, prirodne
parkove i šume, eko-muzeje, industrijsku arheologiju i konzervacija
rudnika i kamenoloma. On dakle uvrštava, u novim simbiozama, dva
klasična pravca tipologije koje je obradio Nelson Graburn.22
Radi se o turizmu okrenutom prema prirodi i kulturi koja je prema
Graburnu, su-prisutna samo u kontekstu 'etničkog turizma'. Novina
heritagea nalazi se u jednom aktualnom poimanju gdje se prepoznaje
osnovni trenutak koji (re)konstruira turističke atrakcije i utječe na uživanje
onih subjekta koji putuju.
22 Nelson Graburn, The Anthropology of Tourism, New York, Pergamon Press, Annals of
tourism research vol. 10, no. 1, 1983.
61
Prošlost i priroda su se utjecajem vanjskih čimbenika pretvorili u
proceduralne trenutke ponovnog tumačenja. Industrijski turizam
predstavlja novi pogled (pogotovo engleski) na kulturnu povijest vlastite
prošlosti.
Tumačenje je ključ koji otvara put razumijevanja načinu na koji
danas, nacionalni ili lokalni oblici moderne, vraćaju ono značenje prošlosti
koje se prepoznaje kao ljudsko i prirodno naslijeđe. Na takav način
aktiviraju procese novih kolektivnih prepoznavanja. Sukladno tome, ono
je ključ koji jamči i osigurava kvalitetu turističkom iskustvu u skladu s
usmjerenjima usredotočenima na obrazovanje, samootkrivanje, provedena
istraživanja te na obrazovne i odgojne aktivnosti.
Novi se profil putnika povezuje s novim interesom koji izvire iz
sklonosti potražnje aktivnih dimenzija koje su zasnivane na potrazi za
novinom, samokontrolom, spremnošću formiranja odnosa s drugima
prema osobnim interesima,a ne izvana usmjerenim interesima.
(mindfulness).
Na taj se način u urbanom, gradskom heritage turizmu teži
razlikovanju između kulturnog turista uopće i specifičnog kulturnog
turista.
Prvi je potaknut širokim spoznajnim interesima, dok drugi svoje
izbore nalazi u činjenici da je umetnut proizvodno/radnim sektorima koji
su svojstveni industriji i kulturnoj proizvodnji.
Bourdieu je tvorac analize postmoderne dinamike potrošnje, koja je
tipična za novije malograđanske klase, ili tzv. 'nove posrednike'. Ona je

62
karakterizirana natjecanjem kojeg ne treba shvatiti u smislu klasne borbe,
već habitusa (navike) ili klasne kulture koja se prepoznaje prema razini
obrazovanja, zapošljavanja i potrošnje dobara.
'Kulturni kapital' koji je označuje, djeluje kao oblik razlikovanja koji
pruža potrebne vještine za razumijevanje i konzumiranje kulturnih
proizvoda.
Novina se nalazi u činjenici da se kulturni kapital više ne izražava
samo kao sredstvo razlikovanja, već može postati i atribut jednog
lokaliteta radi privlačenja investicija. Tome je dokaz činjenica da regije
teže razlikovanju po osobinama koje stavljaju na estetsku kvalitetu
ponuđenih dobara i usluga kao simbolički kapital.
Prijelaz koji se dogodio od 'razlikujuće potrošnje' do 'sudjelovanja u
kulturnoj proizvodnji' označava novi društveni i mentalni trend u kojem
se sustav atrakcija umnožava povezivanjem gradskih i ruralnih područja,
predgrađa i središta. Sve se to zbiva u jednom stalnom procesu
partikularizacije. I to prema dvostrukom kretanju jačanja turističkih
središta od osebujne povijesne ili političke važnosti i semiotičkog
uprizorenja mijenjajući predgrađa.
Radi se naime o viziji koja turizam ne ograničava samo na
pojednostavljeni predmet ideološke kritike neautentičnosti
svakodnevnice, već ga shvaća kao poseban oblik života unutar šireg
oblika života što karakterizira samu suvremenost. Zahtijevajući tako veću
pozornost prema oblicima proizvodnje i reprodukcije, i to polazeći od
analize svojih mnogostrukih konstitutivnih sastojaka.

63
Turizam, u široj perspektivi promatranja, osim kao složeni proces,
poprima jednu njemu osebujnu ulogu svjesnog oblikovanja modernosti
koja pronalazi nove načine posredovanja između prošlosti i sadašnjosti.
Promatračku osobinu koju posjeduje kulturni turizam, naročito europski,
pokazuje zanimljiv put intervencije na prošlost.
Turizam kulturne baštine i povijesnih arhiktektura, kao i onaj
industrijski, pokazuje jedno korištenje prošlosti koje je usredotočeno na
davanje smisla sadašnjosti.
Rekonstrukcija i valorizacija mjesta, spomenika, zgrada i tvornica
povezuje se s oživotvorenjem prirodnih, povijesnih ili arheoloških osobina
i znamenosti datog područja, i to s jakim isticanjem njegove osobnosti. To,
sa svoje strane, podrazumijeva stvaranje i preoblikovanje sadašnjice kroz
preustroj i preoblikovanje prošlosti. Stavljajući tako u pokret dotadašnja (u
većini slučajeva nacionalistički usmjerena) tumačenja velikih tradicija, od
uloge pjesnika ili pisca u 'književnom turizmu' do povijesnog preustroja
cijelih kultura. Počevši od one europske, kao i od (već zastarjelih)
nacionalnih identiteta, i to prema masmedijskim dinamikama 'popularne
antropologije'.
Pozornost na one procese koje su općenitije društvene i kulturne,
traži i zahtijeva usporedbu između integriranog znanstvenog proučavanja
fenomena i općih političkih procesa suvremenosti. Kretati se, djelujući u
tom smjeru znači povezati se sa novim stazama suvremenih identitarnih
procesa, kako individualnih tako i kolektivnih. Naročito kada se radi o
području analize oblika ponašanja i društvenih samoprikazivanja. To,

64
također, iziskuje shvaćanje antropološkog doprinosa kao skupa vještina,
sposobnosti i znanja koje treba aktivirati društveno djelovanje. Osim tzv.
performativnog karaktera antropološke riječi, sve se više pojavljuje
potreba za njezinom svjesnom uporabom u primijenjenim politikama.
Među važnim točkama rasprave u vezi održivog turizma nabrajaju
se različiti rezultati, o čijoj važnosti postoji neslaganje, ali ne i odbacivanje.
Naime, postoje kriteriji koje je nemoguće odbaciti jer bi to značilo
nepromišljanje o budućnosti. Radi se naime o potrebi holističkog
planiranja, o pozornosti na očuvanju i održavanju ekoloških procesa, o
zaštiti biološke raznolikosti i ljudskog naslijeđa te o etičkoj ideji društvene
prakse koja će biti plodna i za buduće generacije. U tako osmišljenom
okviru, projektiranje lokaliteta i njegovih najvažnijih struktura traži
pomak od 'partnerskog' pristupa stvarnosti na 'surađivalački' pristup.
Poimanje turističkog planiranja znači; preći iz općenitijeg radnog
okvira, zasnovanom na istim ciljevima uspoređujući ga s perspektivom
koja se ne zasniva samo na ciljevima, već i na promblematici (issues) i
rizičnostima ili drugim riječima, na 'ekonomiji smisla'. U stvari radi se o
aktiviranju procesa odlučivanja povezanog između autonomnih i
odgovornih aktera, koji potječu iz različitih organiziranih i međusobno
djelujućih područja. Do aktivacije procesa dolazi kako bi se došlo do
rješenja postojećih problema ili da bi se dali ispravni postupci djelovanja.
Radilo bi se dakle o jednom regionalnom tipu ili modelu turizma
zasnovanom na planiranju okoliša. Turizmu organiziranom oko izviđanja
međusobne povezanosti različitih dijelova zainteresiranih oblasti; u

65
pronalaženju prednosti koje proizlaze od onih koji sudjeluju u zajedničkoj
akciji; o ljestvici važnosti tretiranih tema, polazeći od stvarnog interesa za
rezultate i od koordinacije između različitih subjekta koji su u tome
uključeni, dakle: ekonomskih, političkih i socijalnih. Međutim, ne može
sav turizam biti tako aktualiziran, i to iz razloga jer se radi o problematici
koja se razlikuje od zemlje do zemlje. Radi se naime o činjenici da se moć
djelovanja koju lokalne zajednice mogu posjedovati razlikuje zavisno o
demokratičnosti određene države. Tako na primjer, u zemljama za koje je
karakteristična decentralizirana struktura moći, takvi projekti zasigurno
imaju veću mogućnost aktivacije u odnosu na centralizirane državne
sustave.
Osim toga, ne smije se podcijeniti opasnost od političke manipulacije
javnog mnijenja, niti precijeniti sve veći utjecaj tzv. 'stručnjaka'. Riječ je o
strateškom izviđanju različitih aktera i njihovih shvaćanja u odnosu na
turistički projekt, mapu očekivanja i razlikovnu (diferencijalnu)
kartografiju različitih pod-područja. Sve su to važni trenutci specifične
kulturne analize koja iziskuje suštinsko stručno znanje i sposobnost radi
definiranja i provedbe projekata. Naročito postaje važan odnos između
zainteresirane regije i rekonstrukcija onih značenja koja su zajednička
autohtonim društvenim skupinama u odnosu na vlastiti teritorij. Treba
reći da, naročito tu antropološki pristup može predstavljati jedan vrlo
značajan resurs vrijednosti.
66
Tri važna epistemološka segmenta u relaciji
antropologije i turizma.23
Foucaultovo uvjerenje bilo je da moć proizvodi znanje. To
omogućava da se s različitih perspektiva razmotri odnos između
humanističkih i društvenih znanosti, uključujući i antropologiju. Također,
uključujući i onaj skup aktivnosti – među kojima je moguće uvrstiti
prijevoz, smještaj i zabavu – koje doprinose da određene skupine osoba
mogu provesti određeno vrijeme u mjestima udaljenim od onih
uobičajenih, uključujući tu i ono što oni u tim mjestima rade i koje
općenito naziva turizam.
U ovome poglavlju primjereno je pitati se zašto je korisno proučavati
turizam kao antropološki fenomen. Radi se naime o sumnji koja bi se
mogla, u sklopu prevladavanja znanstveno-tehničkog razuma, i to na
izravniji i praktičniji način, postaviti u obliku pitanja: u koju bi se svrhu
humanističke i društvene znanosti trebale pozabaviti turizmom?. Kako
bismo odgovorili na to pitanje, započet ćemo s hipotezom preoblikovanja
procesa tijekom kojeg se stvara antropološko znanje o turizmu, i to u
samom predmetu tog znanja. Na sintetički način ćemo obraditi postanak
23 Ovo se poglavlje donekle zasniva na idejama Antonia Miguelea Nogués Pedregala, koje se
nalaze u: 'Genealogía de la difícil relación entre antropología social y turismo.' Pasos. Revista de
turismo y patrimonio cultural, 7(1): 43-56, Universidad de La Laguna.
67
Tri važna epistemološka segmenta u relaciji antropologije i turizma
pojavljivanja turizma kao predmeta fenomenološkog proučavanja. Dajući
pritom objašnjenje o trima budućim epistemološkim trenutcima u kojima
se ostvaruje odnos između antropologije i turizma. Njegov tijek čini
vidljivim postupno napuštanje sistema dijalektičke i razlikovne analize,
koji su postupno zamijenjeni kontekstulnim modelima u kojima vladaju
metafore continuuma i dijaloga. Treba istaknuti da su se u zadnje vrijeme,
počevši od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, istraživanja u vezi
turističkih procesa provedeni u sklopu humanističkih i društvenih
znanosti nevjerojatno proširila.
Dovoljno će biti prolistati časopise, knjige, znanstvene članke, pratiti
skupove i seminare koji turizam tretiraju sa različitih točaka gledišta,
raznih disciplinskih perspektiva i pristupa, da bi shvatili širinu koju je
poprimio taj fenomen. Ono što je zanimljivo u vezi tih istraživanja,
zasigurno je činjenica da se unatoč monetarne težine i važnosti koja je
turistička industrija pridobila u posljednjih nekoliko desetljeća na
trgovinskom planu zemlje domaćina, ne može nipošto tvrditi da postoji
neki značajniji i važniji doprinos od strane društvenih i humanističkih
disciplina u tom području istraživanja.
Razlog tome nalazi se u ponašanjima, promoviranih od strane
privatnog sektora ili podržanih od strane javnih institucija i tijela, koja
nisu uzela u obzir vrijednost kontinuiteta u proizvodnji kulturnog smisla
te su shvaćena kao nužna smjesa koja strukturira društvenu dinamiku.
Dinamike koje su proučavane i prikazane u časopisima i knjigama koji se
bave turizmom kao antropološkim fenomeom, još nisu dovoljno shvaćene

68
od strane investitora. To je i potvrda mnogih štetnih posljedica čiji je
uzrok nedostatak planiranja i neovisnosti prosudba koje su pokazale, i
koje pokazuju, mnoge uprave u vezi znanstvenih studija. Radi se o
nesmotrenom tehno-tropizmu24 koji je u najboljem slučaju pridao jedno
novo značenje nekim mjestima pretvarajući ih u turistička područja,25 a u
najgorem slučaju, oduzeo smisao društvenim i kulturnim osnovama na
kojima se zasniva suživot ljudskih skupina.
Do toga je došlo jer su se tradicionalna pravila gostoprimstva i
prijateljstva zamijenila sa zakonima koji reguliraju razmjenu robe.
Međutim, nedostatak suradnje između ovih ostvarenja, kako javnih tako i
privatnih i društvenih znanstvenika – koji su u međuvremenu
preobraženi iz tehnotropizma u takozvane stručnjake – ne može se
pripisati isključivo nesmotrenosti promotora.26 Sociološka ležernost s
kojom su mnogi autori27 opisali turizam označujući je kao pseudo-
stvarnost, osvajačem ili neautentičnom, zarazila je mnoge antropologe koji
24 Trop: grčki sufiks koji ukazuje na smjer kretanja. Npr. helio-trop: koji se okreće u pravcu
sunca. Tehno-trop: koji se vrti u funkciji čisto tehničkih elemenata upravljanja koji uzrokuje
disperziju osoba i administracije predmeta, objekata.
25 Za organizaciju podataka terenskih istraživanja u turističkim okvirima (u teorijskom i
metodološkom smislu) potrebno je razlikovati prostorne i izražajne dimenzije, i to radi
terminološke jasnoće. Zbog čega u prostornoj dimenziji - koji se odnosi na turistička mjesta –
imamo: 1. turistička naselja, gdje se lokaliziraju turističke premise, i 2. mjesta koja označuju gdje
žive mještani. U izražajnoj dimenzij kulture moguće je razlikovati: 1. turističko područje, iz kojeg
su turisti zavedeni u pronalaženju razloga koje će ih uvjeriti da putuju; i 2. mjesto kroz kojeg se
domaćini izražavaju kao semantička skupina (zajednica). Pregovarački teritorij sugerira dijaloške i
dijakronijske osobine općeg modela pretvorbe mjesta kroz turistički prostor. Vidi: Antonio Miguel
Nogués Pedregal, 'Lugares y territorios: la segregación social y política en contextos turísticos', u
knjizi Antropología y turismo: claves culturales y disciplinares, izdavač: Univ Autónoma de
Hidalgo y Plaza y Valdés editores, 2007, str. 165-184.
26 U tom je kontekstu zasigurno važnu ulogu odigrala i nezainteresiranost mnogih znanstvenika,
zatvorenih u svom akademskom intelektualnom shvaćanju, u odnosu na sve što je povezano s
turizmom.
27 Tu se naročito misli na Boorstina, Turnera, Asha i MacCannella.
69
su se bez imalo kritičkoga duha koristili kategorijama iste vrste kako bi
omalovažili rezultate dobivene na terenu.
Ovaj zanimljiv paralogizam doveo je ne samo do širenja navika
diskreditiranja autora i njihovih tekstova, već je i doprinio određenom
zasjenjenju antropološkog razumijevanja lokalnih dinamika koje su u
međuvremenu oblikovale nastajuće turističke strukture.
Općenito govoreći, može se reći da se izgubilo previše vremena u
potrazi za jednom, neovisno dobrom ili lošom, procjenom turizma.
Istodobno se pitajući uništavaju li i kompromitiraju li turističke prakse
ono što dotaknu, ne dolazeći do nekakvog konačnog zaključka. Radi se
naime o nemogućem zadatku s obzirom da je globalna dinamika koju je
ideologija razvoja već tada nametnula utjelovljenju nove logike, u obliku
poželjnosti, još prije dolaska samih turista. Zato, iako danas malo koji
dovodi u pitanje ostvarljivost i uspješnost antropoloških istraživanja u
vezi društvenih i kulturnih procesa u turističkim okvirima, 28 smatramo da
je od posebnog interesa pokušati odrediti i opisati genealogiju tog i takvog
odnosa. I to polazeći od načina na koji je antropologija razmatrala i
razmatra fenomen turizma.
Iz dijaloške perspektive moguće je ukazati na tri epistemološka
trenutaka proizvedena igrom snaga i društveno-političkih interesa koji
nastaju i koji se razvijaju u turističkim okruženjima. Kao prvo radi se o
makro-socijalnim uvjetima koja su nametnuta od:
28 Poimanje turističkih konteksta korisno je radi ispitanja proizvodnje značenja i smisla u

društvenim i kulturnim kontekstima gdje se turističke prakse odvijaju ili gdje one predstavljaju
očekivane rezultate.
70
a) turističke industrije (kao onih nacionalnih i/ili transnacionalnih
poduzeća koje u sebi uključuju prakse djelovanja koje su potencijalno, ako
ne prvenstveno, neo-kolonijalnog karaktera) i
b) simboličkim prisutstvom uređenja koja teže ideološkoj vlasti,
utječući na mogućim razvojima i institucionalizaciji turističkih potencijala
koji, sa svoje strane, utječu na budućnost: na vlade, na lokalne
administracije, na medije, poslovne udruge, itd.
Kao drugo, različite su mogućnosti koje se aktiviraju na mikro-
društvenoj razini i koje se ostvaruju u praksama različitih ljudskih
skupina koji žive istom turističkom okruženju. Na primjer pluralnost
autohtonog stanovništva svojstvena je raznolikosti stranih gostiju i
djelatnika turističkog sektora koji dolaze iz drugih krajeva zemlje.
Ti događaji upućuju na promjenu središnjeg elementa istraživanja od
razlikovanog prema većoj pažnji na stalnost. Naime, radi se o procesu koji
se očituje u progresivnom napuštanju sustavnih (sistemičkih) perspektiva
koje privilegiraju dinamičniju dijalektiku, prema povećanoj uporabi
topologijskih metafora u kojima prevladava važnost procesa i dijaloga. To
se promaknuće ne smije povezati s ideografskom i nomotetičkom
osobinom antropološkog gledišta, već s načinom na koji se definiraju
kategorije znanstvenog mišljenja.
U prvom trenutku antropologija je, paradoksalno, turizam
promatrala kao fenomen koji nema ništa zajedničkog s globalnim
procesima. Turizam je bio promatran i shvaćen kao vanjski agent koji
dolazi na teren bez da ga se pozove. Dakle, kao slučajnost.

71
Taj je pristup fenomenu učinio da se pažnja terenskoga istraživanja
prvenstveno usmjeri na proučavanje utjecaja i promjena koje su se
pojavljivale na društveno-kulturnom planu. Međutim, daljnje i neprestano
širenje turizma sa svojim tako različitim modalitetima pojavljivanja i
izražavanja (misli se na: ruralni turizam, sportski, kulturni, religiozni) koja
su sve više poprimala osobine egzotičnosti (pustolovni turizam, erotični
i/ili seksualni, safari) kao i masovno širenje najekstravagantnijh putovanja
i najdetaljnijih turističkih vodiča/deplianta, istaknuli su nužnost da se
obrati pozornost na motive koji su više vezani za razvoj i unaprjeđenje
unutrašnjih (endogenih) resursa teritorija, posebice kulture.
Radi se o procesu, u kojem je došlo do pokoravanja znanstvene
spoznaje kriteriju učinkovitosti, što je doveo do stvaranja teorijske jezgre
koja karakterizira drugi trenutak antropološkog istraživanja. Tijekom
procesa, antropologija je na sebe preuzela brigu o vlastitoj tehničkoj
primjenjivosti na turisičkom polju.
Dok je treći, sadašnji trenutak karakteriziran trans-disciplinarnošću
istraživanja zbog svestranosti samog fenomena turizma.
Iskrivljenosti prostorno-vremenske razlike između domorodaca i
stranih gostiju, dolazak novih subjekata u turistička mjesta (poput stranih
državljana, doseljenih radnika iz inozemstva i/ili iz drugih krajeva
domovine i/ili Erasmus studenata), novi načini postupanja u turizmu, ili
pojava low-cost airlinesa; sve više dovode do udaljavanja u istraživanjima
koja proučavaju odvojenu izgradjnu fenomena u korist jedne više
kontekstualne vizije turizma kao continuuma. Ta istraživanja ulaze u

72
središnjost kulture koja je prepoznatljiv predmet (nove) antropološke
spoznaje.
73
Turizam kao susret s različitim
Ako uzmemo u obzir da riječi ovjekovječuju svoje značenje
posredstvom uporabe, te da na takav način daju smisao jeziku, tada se
moramo složiti da je pojam fenomen vrlo upitan. Ako je za neke 'fenomen'
ono što skriva stvarnost, za druge se radi o samoj stvarnosti, dok treći
smatraju da je 'fenomen' posredstvo kojim se stvarnost pojavljuje. Prema
Kantu, fenomenom se preoblikuju predmeti iskustva što dovodi do
mišljenja da su oni 'nešto' što je dano u stvarnosti. Postavljanje koje,
ostavljajući na trenutak po strani daljnja razmatranja o ulozi koju igra
intencionalna svijesti, je to koje prevladava u znanstvenoj misli. Tvrdnja
da bi se turizam trebao proučavati kao nešto što se razlikuje od fenomena
u većini je slučajeva uzrok dubioze. No ipak kroz dosadašnja proučavanja
o prisutnosti turista u mnogim krajevima zemaljske kugle, shvatilo se da
ono što zovemo 'turizmom' nije ništa drugo nego jedna složenost koja je
stvorena od socio-ekonomskih procesa.
Ti procesi stoje u rasponu od imaginarne izgradnje određenih
destinacija (kao mjesta za rekreaciju i zabavu), do praksa neo-kolonijalnih
struktura koje su svojstvene turističkoj industriji, prolazeći kroz
transformaciju vlasničkih oblika zemljišta i lokalnih resursa, krajnih
promjena teritorija, društvenog raslojavanja, tržišta i načina poslovanja i
74
rada, ili distribucije prihoda. Složenost koja se,istovremeno, prikazuje i
kao polje gdje se razmjenjuju različite vrste kapitala, sastav, distribucija i
volumen, također je i ono političko-ekonomsko polje gdje se sučeljavaju
grupe moći, frakcije, političke stranke i suprotstavljeni interesi.
Radi se, naime, o jednoj složenoj cjelini koja je, s različitim
osobinama i dinamikama, utjecajem drugih društvenih znanosti, nastavila
svoje promatranje kao da se radi o samo jednom fenomenu; turizmu.
Pojmovna upravljivost i tekstualna lakoća koja dopušta upotrebu samo
jednog pojma, koji proizlazi iz svakodnevnog jezika gdje poprima
značenje i jasne konotacije, jezična je zamka koja ograničava mogućnosti
koje antropologija nudi.
Nasuprot tome, ako se ove analize uvedu u teorijski korpus
antropologije, ne popuštajući oko središnjosti studija kulture i
pokušavajući istražiti kako konkretna djelovanja stječu značenje kroz želje
koje proizvodi ideologija razvoja u liku turističke industrije, tada bi se
moglo više razumjeti cjelinu stvari. Mnoga etnografska istraživanja se još
uvijek nalaze na prvom trenutku antropološkog proučavanja, jer se i dalje
zasnivaju na postavkama, na shemama i nomenklaturama koja su još
uvijek ukorijenjena u funkcionalno-strukturalističkoj logici, kvalificirajući
dinamiku turizma kao strani element društvima u kojima se turisti
pojavljuju. Sama upotreba pojma destinacije/odredišta, zajedno s drugim
pojmom primateljska društva, sama po sebi definira turističke oznake kao
elemente podređene turističkom djelovanju koji se ostvaruje na neovisan
način na tisuću kilometra daljine.

75
Razumljivo je da su se antropološka istraživanja u početku
usredotočila na razumijevanje društvenih i kulturnih procesa
proizvedenih polazeći od asimetričnog odnosa između gostiju i domaćina.
I to u liku akulturacije, transformacije mjesta i stvaranja pejzaža, neo-
kolonijalizma i ovisnosti, izgradnje imaginarnih mjesta, proizvodnje
baštine, rukotvorina i gastronomije, kulturnih preoblikovanja artefaktnih
predmeta, promjena u društvenom prostoru i u načinima raslojavanja.
Sociologija se više bavila istraživanjem turističkih praksa koje su bile
shvaćene kao proizvod specifičnog društva (kao što je izgradnja masovnih
fenomena, otuđenja, kulturne industrije, kretanja, putovanja i drugo).
Također kao i u tumačenju turističkog putovanja kao strukturalna
varijanta svetoga, u vidu duhovne praznine, autentičnosti i dr.
Stvaranje, odnosno izgradnja odredišta samo kao periferna mjesta
užitka, sužuje razumijevanje dinamike na nivou komercijalne interakcije
do koje dolazi isključivo unutar razdiobe domaćina i posjetitelja. Na takav
način, poučavajući je u sklopu načela koja su svojstvena komercijalnoj
logici. Objašnjavajući tako socijalne i kulturne procese u vidu otpora ili
prihvaćanja nametanja i to kroz vladavinu, izravnim nametanjem ili
manipulacijom. Ova lažna dvojnost, sa svoje strane, prenosi privid
društvene homogenosti unutar obje skupine, kao i njihovom
međuodnosu.
To istraživanju oduzima dozu napetosti i unutarnjeg sukoba, kao
osnovu svakog društvenog odnosa, i pogoduje održavanju stereotipa na
kojima se temelje mnoge tipologije turista.

76
Radi se o posebnoj epistemologijskoj relaciji koja objašnjava prevlast
i trajnost u društvenim znanostima statičkih modela, kao što su:
Mathiesonove, Wallove ili Jafariove proširene sheme, MacCannellova
semiotika, Greenwoodov esencijalizam ili nadražujući Doxeyov indeks.
Uzvraćena izvanjskost s kojom antropologija gleda na društva iz
kojih turisti dolaze i na društva turističkih primatelja, čini da se mnogi
istraživači i dalje nastavljaju zalagati za složena pitanja definiranja
razlikovnih kategorija analize i metodologije. To neke navodi da tvrde
kako se istraživanja o turizmu nalaze u jednoj pre-disciplinarnoj fazi
razvoja, karakteriziranoj neslaganjima oko osnova utemeljenja, označene
mnoštvom interesnih točaka i u sebi zatvorenog i slučajnog znanja.
77
Odnos turizma i razvoja: od kulture do nasljeđa
Iako se već tijekom sedamnaestih godina prošloga stoljeća podosta
razgovaralo o suradnji antropologa, programiranju planova gospodarskog
i društvenog razvoja, doseljenju, migraciji i turizmu, 29 samo kad se ušlo u
suvremenu fazu kapitalizma (gdje se postojanje većine akademskih
disciplina zasnivalo na njihovoj vrijednost razmjene u suvremenom
svijetu potrošnje i konzumerizma), pogotovo od kada je UNESCO,
razdoblje od 1988. do 1997. proglasio desetljećem kulturnog razvoja,
dogodilo se stvarno i istinsko zbližavanje antropologije i promicatelja
turizma. Pristup je to koji, prema Burnsu, potvrđuje pristranost prema
primijenjenim studijima, koja su već antropološka istraživanja o turizmu
imala.
Uvođenje određenog kulturnog modusa operandi, kao ključnog
elementa društvenog razvoja, uz EU-ove zabrinutosti zbog prevlasti
sektora usluga, njegovo svođenje na teoriji novih polja rada i razvoj
kulturne industrije,30 zainteresiralo je Svjetsku Organizaciju Turizma
(SOT)31 za nove mogućnosti koje je kultura nudila. Zato se je na nekoliko
29 Reunión de Antropólogos Españoles (Siviglia 1974). Jiménez, 1975, str. 39.

30 Europska komisija, 1998.
31 UNWTO – engl. inicijali za: United Nations World Tourism Organization, čije je sjedište u
Madridu, Španjolska.
78
međunarodnih sastanka razgovaralo i o potencijalima tzv. 'kulturnog
turizma'.32
Konferencija koja se održala u travnju 1999. godine u Uzbekistanu,
raspravljala je o mogućim prednostima koje mogu proizaći iz očuvanja
kulturne baštine proizvedene posredstvom ogromnih rezerva i
potencijala, koji su povezani s tom vrstom turističke potražnje.
U 2001. godini, UNWTO je objavio djelo: Cultural heritage and
tourism development (Kulturna baština i razvoj turizma), a u veljači 2006.
godine, na Jakarti je održan sastanak u vezi kulturnog turizma i lokalnih
zajednica. Povezanost između zabrinutosti turističke industrije za kulturu
i prividne situacije teoretske stagnacije i tematske reinterpretacije
objašnjava se postignutim udaljenjem od početne disciplinske krutosti
predmeta zbog sve veće suradnje između istraživača i promicatelja
turističkih inicijativa.
U stvari, radi se o osobinama koje pripadaju drugom trenutku
razvoja nove discipline: antropologije turizma. To je suradnja koju se ne
smije zanemariti u suvremenoj ekonomiji koja se prvenstveno zasniva na
sektoru usluga. Također, koja se ostvaruje u širenju projekata i stručnjaka
koji, kroz potvrđivanje tkz. 'kulturnih resursa', pokušavaju razlikovati i
kvalificirati posebnost turističkog proizvoda, dijeliti turističko tržište u
adekvatnim područjima i razlikovati odredišta boravka, razlikujući ih
32 Kulturni turizam je specifični oblik turizma koji obuhvaća posjete turista izvan njihovog
stalnog mjesta boravka motivirane interesom za kulturom, što obuhvaća povijest, umjetnost,
naslijeđe ili stil života ljudi na nekom lokalitetu ili nekoj regiji.
79
prema njihovim posebnostima u specifičnim oblicima turizma.33 Na taj
način, unutar tehničko-političkog shvaćanja održivosti, koji prirodu
pretvara u okoliš, u tijeku drugog trenutka razvoja započinje izbor
kulturnih elemenata kako bi se pretvorili u primjenljive resurse. Tako je
došlo do tkz. kulturne baštine u vidu metakulturnog proizvoda.34 Naime,
radi se o kulturnom naslijeđu koje u svojem javnom prikazivanju
izbjegava (ili čak zaboravlja) one posebne povijesne okolnosti koje su ga
proizvele.
Prema Habermasu, emancipacijski interes, prema kojemu bi svako
znanje trebalo težiti i svoditi se na tehnički interes upravljanja i kontrolu
sredstava. Kulturno naslijeđe koje ne predstavlja više osobnu kreativnost
obrtnika, već prvenstveno potrošni materijal slobodnog vremena i dio
razmjene ekonomskog kapitala između stručnjaka. Ta upotrebna
vrijednost kulturne baštine, kroz sve veće zahtjeve turističke potražnje,
prekida izvorni kontinuitet u proizvodnji kulturnog smisla, brišući
istodobno i same granice ideje o baštini, koja je nekoć bila jasnija u smislu
doživljaja. Kada se u turističkom kontekstu upotrebljava taj pojam, tada se
to može odnositi na bilo koji element koji, bez obzira na njegovu osobinu,
33 Gdje, osim već spomenutog kulturnog turizma, možemo naići na: Ekološki turizam,
Seoski/ruralni turizam, Gradski/urbani turizam, Nautički turizam, Kongresni turizam, Zdravstveni
turizam, Vjerski ili religiozni turizam, Lovni i ribolovni turizam, Naturizam, Manifestacijski
turizam, Gastronomski turizam, Enofilski turizam, Sportsko-rekreacijski turizam, Pustolovni
turizam, Robinzonski turizam, Masovni turizam, Elitni turizam, Kontinentalni turizam, Svemirski
turizam, Poslovni turizam, Obrazovni turizam, Izletnički turizam.
34 Garcia Canclini N., et al., La ciudad de los viajeros, Mexico City, Grijalbo and UAM,
1997.
80
može poslužiti lokalnim interesima. Koji je u skladu s procesom pretvorbe
mjesta unutar određenog turističkog prostora, npr. Istre.
Sve je teže razlikovati ih od posebnih i konkretnih interesa turističke
industrije. Što se tiče Istre, npr.: put gusara, Morganovo blago, La Giostra,
itd., mogu nam donekle poslužiti kao primjer široke upotrebe baštine u
turističkim kontekstima. Radi se naime o imenima mnogih staza koje,
neovisno o bilo kakvoj povezanosti sa povješću mjesta, samom uporabom
sugestivne moći, predstavljaju okosnicu novih turističkih područja.
Moguće je dakle primijetiti na koji način tehnotropizam izravno može
utjecati na onu antropologiju koja se prvenstveno bavi poslovnim
aspektima, ili onima koji su upotrebljiviji za turističku industriju u svojoj
posebnoj verziji održivosti.35 To zasigurno ne olakšava kritičko mišljenje
koje karakterizira disciplinu (ili bi barem trebalo i to ne u negativnom
obliku), budući da zaboravlja mnoge društveno-političke stvarnosti,
pogodujući tako održavanju aktualnog statusa quo.
35 Hughes, H., Arts, entertainment and tourism, Oxford, Butterworth-Heinemann., 2000., str. 367.
81
Interdisciplinarnost kao osobina trećeg trenutka
razvoja antropologije turizma
Sve je više autora koji jednim interdisciplinarnim pristupom
pokušavaju obraditi povijesni proces poznat kao 'globalizacija'. Svi se
slažu oko nekih bitnih točaka; oko toga da nove komunikacijske
tehnologije pritišću prostorno-vremenske koordinate, oko
internacionalizacije proizvodnje i razmjene koje odvajaju gospodarstvo od
društva ne uzimajući puno u obzir ulogu država i oko povećanja socio-
ekonomskih nejednakosti te demokratizacije prijevoza koja provociraju i
olakšaju važna populacijska kretanja.
Težnje istog cilja između novih korištenja prostora i vremena,
nestanak društva kao sustava nositelja smisla i prohodnost geopolitičkih
granica, proizvod su obvezne interkulturalnosti koja danas traži radikalnu
promjenu načina po kojemu se društvene znanosti približavaju
istraživanju složene cjeline aktivnosti i prakse koje svodimo na pojam
turizam. Razgraničavanje tradicionalnih kategorija analize društvenog
života pretpostavlja i zahtijeva pomak iz društvenog tumačenja prema
kulturnom tumačenju, gdje će biti moguće pronaći metodologiju koja će
na znanstveno razumljiv način objasniti ono što nas okružuje. U
trenutnom kontekstu socijalizacije i političke praznine nužan je prijelaz na
82
Interdisciplinarnost kao osobina trećeg trenutka razvoja antropologije turizma
paradigmu u kojoj će prevladati kulturni turizam. I to motiviran pojavom
samosvjesnog subjekta koji se potvrđuje boreći se protiv svega onoga što
ga otuđuje i sprječava da se samo-izgradi.
Radi se o prijelazu koji će, na kulturnoj osnovi, biti podržan
osnivanjem zajednica što zahtijeva priznavanje i ostvarivanje vlastitih
prava. Spoj oba procesa unapređuje pojavu u turističkim okruženjima
takvih subjekata,36 koji stvaraju nove društvene skupine koje brišu dosada
znane: sezonske, domaće, uobičajene turiste ili posjetitelje. Treba reći da je
do smanjenja društveno-kulturne mnogostrukosti i međuakcijske igre,
koje se odvijaju unutar turističkih sredina, došlo naročito kroz uporabe
pojmova gosti i domaćini.
Pogotovo u današnje vrijeme kada mnoga od onih društva poznata
kao 'društva primatelja' (ili društva proizvoditelja) turista, gdje turističke
djelatnosti izgledaju toliko uspostavljene da uopće ne dolazi do značajnih
promjena zbog turističkih posjećivanja. Budući da je njihov dolazak
očekivan i pripremljen tijekom preostalog godišnjeg doba, on postaje
konstitutivan dio društva.37
36 Između kojih i sezonske radnike u turističkom sektoru, poduzetnike koji traže nove teritorije
aktivnost, ili subjekta, domaći kao i inozemnni, u potrazi za kvalitetnim mjesto gdje će provesti
vrijeme umirovljenja.
37 Puijk u Norveškoj i Abramom u Francuskoj inzistiraju na tom aspektu kad opisuju odnos
između ribara koji dolaze u sezoni bakalara i turiste u Henningsværu, ili kao u jednom selu u
odjela Cantala, gdje potomci iseljenika, koji posjećuju to područje, stanovnici tog kraja ne
nazivaju turistima. Ili u Costa Blanca (Španjolska), gdje su početno europski doseljenici, naročito
starijeg doba, bili tretirani i percipirani kao turisti, a ne kao susjedi, ali čiji je dugotrajan boravak
izravno utjecao u društvenoj, kulturnoj, gospodarskoj i političkoj pretvorbi života sela u kojima i
danas žive.
83
Naime, istraživanja o continuumu kojeg stvaraju iseljenici i europski
turisti na Sredozemlju, treba analizirati kao izraz transnacionalnih pokreta
koji karakteriziraju našu suvremenost.38
Na etnografskom planu, taj rascjep, koji razbija valjanost
prepoznatljive misli, utječe na organizaciju terenskoga rada kao i na samu
mogućnost promatranja. U procesu koji ide od tržišta, kao dvojnost s
kojom se grad razvijao, do šireg prostora označen periferijom (i to kroz
supermarkete i hiper-markete), došlo je do obnove mjesta susreta i pravila
potrošnje u bogatijim državama. To znači da polazeći od jednog velikog
trgovačkog društva koji se bavi distribucijom robe široke potrošnje (npr.
Konzum) i funkcionira kao strojna mašina, gradi manje trgovačke centre u
kojima se nalaze trgovine najpoznatijih grupacija proizvodnje i distribucije
bilo koje robe. Te su podružnice povezane sa casual-food sektorom,
velikim filmskim distributerima i projekcionistima (npr Cinestar),
trgovinama koje se odnose na telefonske usluge, zajedno s drugim
vrstama aktivnosti, uključujući tu i restorane koji nude lokalne
specijalitete.
Širenje ove komercijalne formule u velikim gradovima (mjesta za
socializaciju, druženje, zabavu, rekreaciju i potrošnju) u kombinaciji s
ekonomskom revitalizacijom gradskih jezgri39 i oglašavanjem
svakodnevnog kao 'neradna aktivnost',40 otežavaju jasno prepoznavanje i
38 Urry, J., Lo sguardo del turista. Il tempo libero e il viaggio nella società contemporanea, Seam,
Roma, 2000., str. 26-32.
39 Preimenovani i kao 'trgovinski centri na otvorenom'.
40 I to u vidu šetanja, kupovine, izleta, vožnje biciklom biciklom, itd.
84
razlikovanje turističke od rekreativne prakse. Uporaba pojmova kao što su
'rekreacija', 'odmor' i 'slobodno vrijeme', antropologija kvalificira kao
etnocentrične. Ta uporaba obnavlja teoretsku središnjost pojedinih
akademskih disciplina unutar novih područja istraživanja kao što su
slobodno vrijeme, turizam, konzumerizam, kretanje stanovništva, itd.
Njihove perspektive obogaćuju proučavanje antropoloških tema.
Dovoljno je razmotriti suvremeno poistovjećivanje praznika s vremenom
odmora (npr.godišnji odmor). Iako nema više ono svoje prvotno ekološko-
kulturno značenje praznika, aktualiziran je s novim gospodarskim,
kulturnim ritmovima izraženima kao - vikend, blagdani i mostovi.
S druge strane, razlikovanje potrošnje koje se odvija unutar
turističkih okruženja, u obliku etno-restorana i raznih zanatskih radnji,
svrstava globalnost te se na neki način suprostavlja jednom
hiperindustrijskom društvu koji pokazuje tendenciju prema odobrenim
ponašanjima i jedan opći gubitak individualne svijesti.
To razlikovanje koje je motivirano oživljavanjem tradicije (željom da
se spasi jedna kultura) ili jednom marketinškom strategijom prodaje,
odražava se u obnašanju između turističkih praksi. I to u liku
najmaterijalnih i najpraktičnijih verzija kulture i društveno-znanstvenih
perspektiva njezinoga proučavanja.
Treba samo pomisliti na poveznicu koja se, primjerice, očituje unutar
turističkih destinacija o uporabi kulture, baštine, gastronomije ili
rukotvorina. Ta je poveznica toliko čvrsta da je nekim autorima teško
točno utvrditi granicu između turizma i kulture.

85
Radi se naime o primjeru koji na jasan način dokazuje da se studij
turizma, kao spoj društveno-povijesnih praksa (koji proizvodi materijalne
i nematerijalne prostore djelovanja), ne može svesti na analizu konkretnih
ekonomskih parametara. Također, naglašava potrebu da se prouči
stvaranje turističkog prostora kao nositelja smisla, u obliku proizvodnje i
tumačenja. Ovo skretanje na kulturu karakteristično je za treći trenutak.
Polazeći iz različitih perspektiva i s naglaskom na međusobno
različite aspekte, mnoge istraživače navodi da se potpunije bave
proučavanjem kulture u turističkim kontekstima umjesto da se posvete
proučavanju turizma kao jedne složene cjeline.
Treba naglasiti da je globalna stvarnost učinila da su aktualni
problemi znanstvenog istraživanja, po svojoj naravi, već interdisciplinarni.
To zahtijeva prisvajanje nekih novih metafora kako bi se dobila jedna
dijaloška i kontinuirana vizija činjenica i procesa.
Da bi to uočili, ovdje se dala kratka natuknica o trima važnim
epistemološkim trenutcima koji su svojim podrijetlom uzastopni ali, što se
tiče njihovog postojanja u stvarnosti, istovremeni. Radi se o trenutcima
koji su obilježili odnos između antropologije i proučavanja turizma; o
slijedu koji označava jedno kretanje na teoretskom planu prema
continuumu, a na sadržajnom planu prema kulturalnom, u vidu skupine
praksi koje daju smisao skupini poprimajući istovremeno smisao unutar
one skupine.
Fenomenološka bliskost oko učinaka turizma, karakteristična za prvi
razvojni trenutak, spriječila je da kritične perspektive otkriju mehanizme

86
čijim bi posredstom određeni modus razvoja favorizirao ekstenzivno
iskorištavanje teritorija i njegovih kultura. Situacija koja se preobratila u
drugi razvojni trenutak tokom kojega se, zbog potreba svojstvene evoluciji
samih događaja, učvrstila veza između nekih istraživača i promicatelja
turizma koji se ostvario na vrhuncu istraživanja o korištenju kulturnog
nasljeđa i održivog razvoja kroz turizam. No ipak, transnacionalne
razmjene stavile su pod upit klasifikacijske kategorije stvarnosti kao i one
analitičke naravi. To je dovelo do shvaćanja kako je vrlo teško, u trećem
trenutku razvoja discipline, nastaviti s mišljenjem kako je fenomen
turizma sukladan dotadašnjim funkcionalnim modelima.
Obnavljajući postojeće ideje učinit će da znanstveno-društveno
proučavanje turizma izađe iz teorijskog i etnografskog autizma u kojem se
još nalazi. Samo posredstvom svoje holističke i komparativne perspektive,
s obzirom na njezino svojstveno razmatranje društveno-kulturnih procesa,
kao i načinu obuhvaćanja različitih intencionalnih svijesti koje djeluju u
interkulturalnom odnosu proizvedenog u turističkim kontekstima,
antropologija se može suočiti s opozicijom koja se javlja između
osjetilnoga i razumljivoga.41 Pokušavajući na taj način označiti
problematiku koju je Pearce prije dvadeset i pet godina obznanio,
pokazujući kako ne postoji nikakvo podudaranje između teškoće s kojom
41 Pokušavajući na taj način odgovoriti na Pearceovo anegdotsko pitanje: kako i zašto ne postoji
povezanost između teškoća koje susreću istraživači pri definiranju pojma kao što je turist i jasnoća
slike koju je onaj pojam pridobio u svojoj svakodnevnoj uporabi. Pearce, P. L. The social
psychology of tourist behaviour. Oxford: Pergamon, 1982., str. 33.
87
se suočavaju znanstvenici u definiranju jednog pojma kao npr. turist, koji
svoje značenje poprima u svakodnevnoj uporabi.42
Razna opredmećenja koje turistička industrija pridaje turizmu, koje
smo u tom poglavlju i prikazali, neovisno o tome da li uspijevaju ispraviti
(ratificirati) samo nestajanje fenomena, ne mogu istraživačima skrivati
elemente koje tvore cjelokupnost praksi i aktivnosti kojima se dalo ime
turizam.
42 Ibid.
88
89
Područja znanja
S početkom 21. stoljeća antropologija turizma ima sve osobine
važnog polja istraživanja koji se temelji na četiri glavna spoznajna sektora:
gospodarska politika, kulturne promjene, etnografija i semiotika,
spoznajna produktivnost susreta.43
Prvi je sektor vezan s odnosom između ekonomske politike i uloge
koju međunarodni turizam ima na proces lokalnog razvoja.
Drugi se sektor odnosi na načine na koje kulturalna promjena
poprima određenu preglednost u odnosima između starosjedioca i
posjetitelja.
Semiotska etnografija istražuje kojim putevima turizam postaje ono
kretanje stvari i ideja, koji je u stanju proizvesti određenu povezanost,
sličnost i reciprocitet zamisli i pogleda između insajdera i autsajdera.
Posljednji se sektor odnosi na načine proizvodnje opisivanja,
vjerovanja i znanja u turističkom susretu.44
Za te specifične osobine, antropologija turizma je skup istraživačkih
strategija ili poddisciplina pretraživanja, otvorena za dijalog o pitanjima
granice kao i o pitanjima važnim za konstitutivne procese, onih mjesta
koja su u suvremenim sve složenijim društvima povezana s putovanjem.
43 Hosts and guests, ed. V.L. Smith, Philadelphia 1977, 2001.

44 The tourist image, ed. T. Selwyn, Chichester-New York 1996.
90
Područja znanja
Zasigurno je jedinstvena tematika susret koji se odvija u odnosima
prihvaćanja, u vidu gostoprimstva, između domaćina i gosta (guest-host),
i to unutar antropičkog prostora (lokaliteta ili mjesta). Ljudska mobilnost
djeluje na kulturne granice, koje razlikuju društvene skupine, i izaziva
razne oblike sukoba identiteta. Spoznajno područje nisu više izrazito
određena, često je zajedničko i ostalim disciplinama: zemljopisnoj,
književnoj, psihosocijalnoj, gospodarskoj i drugima.
Ovdje je naglasak na središnjoj dimenziji ljudske kulture, pažnja se
usmjerava prema etnografskom pristupu, koji se usredotočuje na
društvene i kulturne promjene.
Radi se o perspektivi koja se rodila šezdesetih godina dvadesetog
stoljeća i oblikovala tijekom sedamdesetih godina istog stoljeća. Uz
perspektivu se vezuju proučavanja prvih učinaka turizma u neeuropskim
zemljama, kao i zemljama u razvoju kako bi se naknadno primjenjivala i
na metropolitanskim područjima. Riječ je o perspektivi koja se potvrđuje u
globalizacijiskim trendovima s početka 21. stoljeća.
Kulture se ne pojavljuju više kao statični elementi budući da stalno i
neprekidno umnožavaju svoje međusobne kontakte, oživljavajući tako
režime pripadnosti, miješaju povijesne asimetrije između središta i
periferija, prema dubokom promišljanju ljudske pokretljivosti u prostoru.
Tom zapletu koji povezuje putovanja, potrošnju i kulture odgovara
temeljna struktura modernosti: otuđenje. Ne bi dakle bilo turizma da
nema gradskog i metropolitanskog otuđenja.
91
Područja znanja
Prema tome motivacija za putovanje se pronalazi u želji za
autentičnošću, realizacijom i punoćom života. To je doprinijelo i raznim
kritikama teorije.
Razlog je taj što ne postoji samo jedno, već mnoga turistička
ponašanja: turist ne može nikako biti uspoređen sa srednjovjekovnim
hodočasnikom koji se kreće u potrazi za milošću; a sami načini izgradnje
turističkih lokacija bili bi mnogostruki a ne monolitnični.
Treba naglasiti, iako su prigovori ozbiljni, oni ipak ne utječu na
jezgru teorije koja stoga ostaje prihvatljiva. Iako postoji razlika koja
suprotstavlja egzistencijalnu autentičnost s urbanim životom.
Treba znati, kao što smo i naveli gore u vezi Pearceove dvojbe, da
'zamisliti' turizam nije uvijek jednostavno i lako, jer je često povezan s
upitnim ponašanjima: iskorištavanjem zajedničkih resursa, seksualnim
turizmom, itd.
Proširiti antropološka istraživanja i na složena društvena uređenja
postala je uobičajna praksa, iako podložna različitim tumačenjima. Pitanje
je: može li antropolog istražiti turizam ukoliko ga svodi na najopćenitije
društvene koordinate jedinice istraživanja, ili se mora pozabaviti
specifičnim proučavanjem turističke kulture, kao predmetom izravnog
promatranja?
Jasno je da se u prvom slučaju turizam svodi na proučavanje kultura
kao dijela putovanja (etnički turizam). Dok se u drugom slučaju turizam
promatra kao oblik života kojeg treba prepoznati i prihvatiti u svojoj
drugosti.
92
Područja znanja
U tom slučaju trebao bi se turizam proučavati istovremeno, i kao
proizvod i kao proizvođač značenja, s kojim se antropolog treba
pozabaviti i objasniti.
Analiza susreta
Metodološka polazna točka, kako antropologije tako i turizma, bila
bi analiza susreta. Osnovni element bi predstavljalo gostoprimstvo, kao
specifičan oblik hospes-hostis, u kojemu stranac poprima dvostruku
osobinu nedodirljive osobe i neprijatelja (stranca). U tom kontekstu
dimenzija susreta poprima tri međusobno povezana aspekta, koje je
moguće odvojiti samo ukoliko ih se analizira pojedinačno. Radi se o
dimenziji potrebe subjekata, koja je neposredno povezana s oblikovanjem
stila putovanja i s tipološkim klasifikacijama turizma. Kao i o organizaciji
prebivališnih mjesta, u obliku u kojem se lokalitet samopredstavlja, i o
ulozi koju imaju oni subjekti o kojima zavisi sudbina lokaliteta
(stakeholders); društvenoj važnosti susreta, uklještenoj između novih
tradicija i otpora prema promjeni.
Oblik fenomena svoju složenost nalazi naročito u relacijskoj naravi
sadržaja. To podrazumijeva niz zamisli koje određena društvena skupina
ima zbog posebnih naklonostim prema 'drugim', koje variraju od
oduševljavajućeg gostoprimstva do neprijateljstva. Unutar tih varijabli,
susret izgrađuje, osnažuje i artikulira pomične granice između 'sebe' i
'drugog'. Radi se o granicama i znakovima koji se stapaju kako u
93
Područja znanja
institucijama tako i u subjektima frontstagea (ispred pozornice), kao veza
između ugošćenog i onog koji boravi u backstageu (iza pozornice). Svi ti
pravci imaju oznake koje su doslovne ali i metaforične. Tako na primjer,
frontstage može biti vratar hotela kao i turističko naselje, muzej, ljudsko
tijelo ili prirodni resurs. Može se raspravljati o njegovoj solidnosti,
propusnosti, ukočenosti, kao i o njegovom opsegu i širini, o njegovoj
ljudskoj ili predmetnoj prirodi. Međutim ne može se poreći važnost
trenutaka koji označuju turistički susret.
Ovdje ponuda i potražnja predstavljaju posebnu igru, čiji pregled
zahtjeva postojanje lika vanjskog promatrača, koji će bit u stanju utvrditi
prisutnost dinamika ili ograničenja. U stvari taj lik (promatrač) je fiktivan,
jer na kraju krajeva i on postaje dio sustava.
Paradigme i međusobno suprostavljeni modeli. Naspram jedine
MacCannellove45 uopćavajuće teorije (postoje različite tipologije
posjetitelja, razni modeli utjecaja, kao i različite paradigme o rođenju
turizma), u definiciji turizma kao spoznajnog predmeta navode se još
dvije osnovne teorije: teorija pogleda (gaze) i ona o slobodnom vremenu
(leisure).
Teorija pogleda (gaze) smatra da su začetnici turističke djelatnosti
Zapad i modernost, s povijesnom genezom gledanja na krajobraz
(sightseeing). Bez prisutnosti gatova, dokova i zabava na plažama, ne bi se
nikad rodilo englesko turističko ljetovalište devetnaestog stoljeća. Isto
tako, bez modernijeg trenda sunčanja, mediteranske plaže ne bi nikada
45 D. MacCannell, The tourist: a new theory of the leisure class, New York 1976. i 1979.
94
Područja znanja
zamijenile engleski način odmaranja46. U toj školi mišljenja postoje dvije
varijante: ona anglosaksonskog podrijetla, koja insistira na društvenoj
različitosti - matrica pogleda (primjerice, élitarni individualistički pogled
nasuprot kolektivizirajućem radničkom pogledu) i francuski pogled koji
naglašava zamišljenu, imaginarnu i iskustvenu osobinu putovanja, u
kojem je turizam označen u liku ritualnog putovanja, u svjetlu semiotike
Rolanda Barthesa.47
Teorija slobodnog vremena (leisure) turizam promatra kao
univerzalni oblik aktivnosti, vezan uz slobodno vrijeme, i prema kojoj su
turisti svi oni putnici koji su se uspjeli osloboditi obveza svakodnevnog
života, barem privremeno. Od tud dolazi i interes proučavanja onih
društava iz kojih turisti dolaze, u usporedbi s onim društvima koji ih
primaju.
Sa stajališta društva primatelja turista, može se govoriti o
neposrednom društvenom utjecaju. To se događa kada jedan stalan
protok velikog broja posjetitelja djeluje kontinuirano i prošireno na jedno,
njima strano, društvo ili zajednicu, postajući tako sredstvo društvene
promjene. Turizam tako može djelovati na nekoliko načina: kao izravni
agent promjena, pojaviti se u obliku jednog od uzroka, ili biti jedan od
činitelja modernizacije. Isto tako povezuje se s teritorijalnim upravljanjem,
od strane političkih struktura, s gospodarskim razvojem lokaliteta, sa
segmentacijom ekonomskog tržišta, sa specifičnim regionalnim
46 J. Urry, The tourist gaze, London 1990.

47 J.D. Urbain, L'idiot du voyage, Paris 1991.
95
Područja znanja
interesima, s kalendarom kulturnih, sportskih i folklornih događaja, do
procesa globalizacije slika, i na kraju i s programima lokalnog
samopredstavljanja. Ovisno o širini, turizam sa sobom nosi valove
posjetitelja i prihoda, ali i monetizacije ljudskih odnosa i logike profita.
Iako rezultati nisu nikada homogeni. Međutim, između tradicionalne i
aktualne kulture dešavaju se prave promjene, koje je moguće sažeti u dva
opća modela suprotnog predznaka: sklonost komercijalizaciji lokalne
kulture, i to sve do raspada samih tradicija48; sklonost razlikovanju
između frontstage i backstage, koja teži k ojačanju samogenog i
heterogenog – pripisanog kulturnog identiteta stanovnika.49
Više od jaza između raspada zajednice i njezinog jačanja, etnografija
pokazuje postojanje slučajeva u istraživanju, kao što je konsolidacija
etničkih umijeća ili valorizacija ženske uloge. No postoji i treća
mogućnost, u kojoj pozitivnu korist od turizma ima cijela kultura.
Radi se o tzv. modelu Bali50, gdje svi aspekti svakodnevnog života
postaju trenuci oživljavanja turističke kulture, s feedbackom jačanja
vlastite etničke specifičnosti. Međutim, radi se o slučaju koji, baš zbog
svoje posebnosti, proizlazi iz raznih neponovljivih okolnosti. Do te
neponovljivosti, u liku gubljenja izvora, dolazi naročito u zemljama u
razvoju, gdje turizam zbog svog neravnomjernog razvoja na teritoriju,
može dovesti do veće gospodarske nejednakosti i asimetrije, umjesto
48 Radi se o modelu Alarde, prema nazivu obreda/rituala održanom u baskijskom gradu

Fuenterrabia koji je sada pretvoren u puku turističku atrakciju.
49 Radi se o Amish modelu, tako nazvan po vjerskoj zajednici koja živi u Sjedinjenim Američkim
Državama prepoznatljiva po tome što odbija i odbacuje modernost braneći vlastite tradicije.
50 Prema istoimenom indonezijskom otoku.
96
Područja znanja
omogućivanja pravednijih mogućnosti prihoda i ljudskog rasta. U tzv.
metropolitanskim društvima, učinci općenito raznovrsniji, suprotstavljaju
se često Alardeovu modelu. Međutim u nemogućnosti da se unaprijed
odredi dubina tog utjecaja, može se samo predvidjeti strukturalni oblik
fenomena kojem se mogu pripisati moguće tipologije turizma, koje idu od
turista hodočasnika do turista na odmoru. Unutar dimenzije različitih
stupnjeva autentičnosti, obnovljenih u jednom lokalitetu 51, i sam odnos
host-guest može bit podložan promjenama, na način da i mjesno
'nepodoban', 'različit' postane sam domaćin.52
Proširenje djelokruga, povijesno-kulturni turizam i ekoturizam
Povijesno-kulturni turizam (heritage tourism) i prirodni okoliš su
dva najvažnija istraživačka područja antropologije turizma. Uobičajeni
klišej kako je etnički turizam jedini etički prihvatljivi turizam, jer je u
mogućnosti organski kombinirati motivaciju za putovanjem i želju za
spoznajom ljudske raznolikosti, predstavlja tezu koju treba drastično
preformulirati.
Razlog se nalazi u činjenici da posjećivanja rekonstruiranim
prošlostima (kao jedna od glavnih kategorija povijesno-kulturnog
turizma) kao i prirodno putovanje radi upoznavanja različitih prirodnih
resursa (poznat i kao eko-turizam), su aktivnosti koje posjeduju sve adute
pozitivnog kombiniranja prirode i kulture. Kad se govori o povijesno-
kulturnom naslijeđu, podrazumijeva se skup različito definiranih
51 E. Cohen, Authenticity and commoditization in tourism, in Annals of tourism research, 15, 2,

1988, str. 371-386.
52 T. Edensor, Tourists at the Taj, London-New York, 1998.
97
Područja znanja
vrijednosti, dobara koje određena skupina ljudi nasljeđuje od prošlosti i
koje selekcionira u terminima povijesno prepoznatljivih vrijednosti za onu
tradiciju. Svako mjesto posjeduje materijalnu i duhovnu količinu
(quantum) vrijednosti, otvorenih neodređenim sporovima u vezi njegovog
potencijala ili provedivosti. Počevši od povijesno-umjetničkih proizvoda
elitne umjetnosti, pa sve do raznih zanata materijalne kulture, raznih
arhitektura53, arheologije, industrijske arheologije, etnoarheologije, ne
zaboravljajući pritom na faunu i floru, kao i na krajolik i konačno na same
panorame (antropologija nasljeđa).
Različita konfiguracija društvenog djelovanja vodi nas do pitanja
legitimnog tumačenja kojeg treba dati lokalnom naslijeđu. Radi se naime o
dissonant heritage54, ne postoji vizija svijeta bez interpretacijskih sukoba.
Eko-turizam proizlazi iz ljudske želje za netaknutnim prirodnim
okruženjima i izravnim odnosom s okolišem. Ono sadržava razne vrste
subjekata, prema socijalnom sastavu, kao na primjer obiteljski turizam;
udruživanje s drugim vrstama turizma ili korištenje okoliša: hipo-turizam,
biciklistički turizam itd.; nacionalno podrijetlo posjetitelja: hrvatski ruralni
turizam ili austrijski ili njemački, hrvatski ili talijanski ili slovenski agro-
turizam, francuski ekskurzionizam ili talijansko i austrijsko skijanje ili
planinarenje, pustinjski turizam, američko ili kanadsko wilderness itd.;
upravljanje zelenim površinama: parkovi, zaštićena područja i prirodni
rezervati.
53 Civilnih, vojnih i ruralnih.

54 J.E. Tunbridge, G.J. Ashworth, Dissonant heritage, Chichester-New York, 1996.
98
Područja znanja
Prvi objekti koje antropolog uviđa i bilježi poučavajući i analizirajući
te sredine su u obliku slika, doživljaji i diskursi o prirodi, resursima i
legitimnim djelovanjima koje treba poduzeti. Prisutnost takvih etno-
kozmologija svojstvena je najvećim svjetskim parkovima, kao što izražava
oštre sukobe koji nastaju između skupine institucionalnih upravitelja,
ljudske prisutnosti unutar parka i susjednih populacija koje si prisvajaju
zajedničke resurse.
Sukob se odvija između jedne zapadne europske kulture sklone
zaštiti ugroženih resursa koji su u opasnosti nestajanja i lokalnih tradicija
opskrbljivanja. Inače u europskim zemljama sukob izvire između
centralizirane logike zaštite okoliša i kulture upravitelja jednog teritorija,
izvora prihoda. Zajednice koje se nalaze u parkovima i u zaštićenim
područjima naznačene su kao obnovljene zajednice, jer su proizvod
stalnih sporazumijevanja između teritorijalnih upravitelja, sačuvanja
lokalnih prava i obrade lokalnih razvojnih planova.55
Ovdje valja spomenuti napredno istraživanje dvaju sektora, kojima
doprinosi antropologija turizma. Radi se naime o etnologiji parkova i
antropologiji okoliša, koje su isto tako izraz tematskog područja, poznata
kao eko-antropologija.
Ova dva sektora istraživanja istovremeno su i izraz dviju teorijskih
jasnih pozicija: potraga za prilikom razvoja, i to u obliku antropologije
razvoja i preuzimanje ambijentalizma kao kognitivne ili spoznajne opcije
za antropologiju, poznato kao antropologija ambijentalnih prava.
55 Tourism, collaboration and partnerships, izd. B. Bramwell, B. Lane, Clevedon, 2000.

99
Područja znanja
Turizam i znanje
Turizam, osim kao target (meta) i gospodarstveni segment
putovanja, proces je izgradnje slika, zamisli, odnosa i identitarnih
predstavljanja, koji variraju od mjesta do mjesta.56 Mnoge su se zemlje
specijalizirale u jednom od njima bliskom sadržaju. Na primjer, u Velikoj
Britaniji prevladava industrijska arheologija i preuzimanje prošlosti u
svrhu devolutiona, u Španjolskoj heritage u svrhu autonomnosti, u
Francuskoj baština koja revalorizira selo, u Južnoj Americi starosjedilaštvo
ili domorodstvo i eko-održivost, u Sjedinjenim Američkim Državama
razvoj velikih parkova, u Sloveniji planinski turizam, u Hrvatskoj ljetni
turizam ili plažni turizam. Tome odgovara skup izjava. Na primjer, kao
kognitivni oblik, turizam izražava vjerovanja, opredmećuje iskustvo u
zamisli, u slikama i u susretima pogleda, gradi oblike identiteta, stvara
događaje i mjesta dajući im motivacije i sustave brendova. Može se tvrditi
da, iako u svojoj singularnosti, turizam predstavlja znanje koje
opredmećuje specifičnu situaciju kulturnog kontakta, koja je po nekim
aspektima usporediva sa samim etnografskim susretom. I to naročito
tamo gdje se odnos etnograf-domorodac zamjenio odnosom putnik-
ugošćujuće zajednice. Što graniči sa spornim pitanjem primijenjene
antropologije, kao i s još aktualnom raspravom o nepristranosti
antropološkog djelovanja, o kojoj smo prethodno i govorili. Antropološka
56 Ibidem.
100
Područja znanja
sposobnost ulaženja duboko u analizu ljudskih i društvenih odnosa,
naglašava blisku povezanost između antropološkog pristupa i etičkog
djelovanja, ističući tako obilježja jedne metode, koja se kreće oko
dijaloškog promatranja i sudjelovanja između istraživača i društvenih
subjekata. Ta situacija stvara takve spoznaje koje često postaju realni oblik
djelovanja iznad stvarnosti.
Primjena znanstvene proizvodnje za primijenjene ciljeve vrijedi samo
ako istraga posjeduje izrađene trenutke zrelosti, gdje će svjesnost u
korištenju postupaka bit, osnovno obilježje prevladavanja lika vanjskog
promatrača. U povijesti antropološke misli etnografski i epistemologijski
trud, izvršen u proučavanju turizma, pokazuje koliko metoda terenskoga
rada uvedena s B. Malinowskim, može biti korisno sredstvo za
ispunjavanje kognitivnih zahtjeva suvremenih društava.
Svaka je kultura multikulturalna

Navedena 'bliskost' između antropološke sposobnosti tumačenja
ljudskih i društvenih osobina određene društvene stvarnosti i srodno
takvoj spoznaji, etičkog djelovanja proizvela je takozvani odgovorni
turizam koji je označen određenim pravilima ponašanja turista i koji u
sebi sadržava i 'veliku dozu' poštivanja različitosti. Dva su važna razloga
zbog čega treba to imati na umu.
Prvi je taj što susret s drugima često zna biti pokvaren i prekinut
zbog nekog nesporazuma ili neshvaćanja i to naročito zbog unaprijed
101
Područja znanja
izgrađenih očekivanja s kojima sve više suvremeni čovjek često putuje:
zajedno s odjećom, lijekovima i vodičima u džepnom izdanju. Putnička
prtljaga sadrži njegove nesigurnosti, strahove, njegove zamisli i slike o
mjestu i ljudima koje se sprema susresti. Izgradnja turističkog pogleda,
njegova pretpostavka - bilo ona utemeljena na egzotizmu ili na interesu
oko društvenih pitanja, kao i u slučaju alternativnog ili odgovornog
turizma - uvijek izrodi u tumačenjima koja turista prate od samog početka
svog dugog ili kratkog prebivanja. U tom kontekstu zasigurno nije
beznačajna afrička poslovica "Oko stranca vidi samo ono što on već zna", koja
na uzoran način izražava nesporazum koji često obilježava susret turista
sa stvarnostima koje su daleko od njegove. Razlog, ponovimo, nalazi se u
činjenici da od samog trenutka u kojemu netko smišlja vlastito turističko
iskustvo unutar globaliziranog svijeta informacija i slika, koji sadržava
obilje podataka, izbor će, u većini slučajeva, biti mjesto o kojemu već
unaprijed se zna o kakvom se odredištu radi i kako ono izgleda. O njemu
se zna zbog promocija posredstvom na televizije, časopisa, kataloga, ali i u
prepričavanjima prijatelja, u njihovim iskustvenim projekcijama. Na taj
način putovanje od otkrića 'nepoznate zemlje' postaje sve više verifikacija
onoga što se već zna.
Drugi je razlog taj što u suvremenoj epohi, u kojoj naš svijet sve više
liči McLuhanovom globalnom selu, postaje sve važnije gledati na druge
kao nama jednake, kakvi jesu i jesmo. Povijest ali i antropologija nas uče
da je svaka kultura proizvod duge i kontinuirane razmjene s drugim, njoj
različitijim kulturama. Zato bi, ne griješeći, opravdano i s pravom mogli

102
Područja znanja
reći da je svaka kultura multikulturalna i plurietnična. Eto zašto je itekako
važna različitost, pluralnost i odnošenje s drugima različitijim od nas na
istoj razini prihvaćanja i štovanja. Iako, ponekad onaj drukčiji od nas može
nam se činiti ili izgledati manji, beznačajni, stran našem postojanju, to je
samo posljedica naše arogancije i pogrešnih pretpostavka.
103
Održivi turizam i antropologija turizma
Postoji i takvo putovanje čija je glavna osobina samosvijest i svijest o
vlastitim postupcima koji zavise o poznavanju stvarnosti naroda i zemalja
koje se posjećuje. Znači, govorimo o mogućnosti promišljenog izbora,
različitog od uobičajenog. Riječ je o takozvanom odgovornom turizmu.
Odgovorni turizam posjeduje sve osobine etičkog i savjesnog putovanja
koji ide u susret ljudima i prirodi s poštovanjem i otvoren je prema
razumijevanju specifičnih situacija. Putovanje u obliku odgovornog
turizma donosi kao izbor očuvanja realnosti koju se posjećuje ne težeći
uništavanju i iskorištavanju. To je putovanje nositelj univerzalnih načela:
jednakosti i održivosti. To znači da je osnovna karakteristika odgovornog
posjetitelja (gosta/turista) biti na strani onih koji nude rješenja, a ne onih
koji stvaraju probleme održivosti naše jedine planete.
Promet, graditeljstvo, energija, trgovina, obrt, telekomunikacije,
zabava, sve su to osobine suvremenog turizma koji je danas najveća
industrija na svijetu proizvodeći 7% od cjelokupnog svjetskog prometa.
Razlozi tog nezaustavljivog razvoja turizma rezultat su povećanje
slobodnog vremena, povećanje raspoloživog dohotka po stanovniku,
razvoj prijevoza i proširenje komunikacijskih putova što je omogućilo da
se dođe do bilo kojeg mjesta svijeta u kratko vrijeme i po niskoj cijeni. To
104
naročito vrijedi za bogate zemlje Zapadnog svijeta. Ali i, zbog priljeva
kapitala, i za one zemlje u koje se sve više preobražaju u turističke mete.
Radi se naime o stanju globalizacije koja je doprinijela da se društveni i
ekološki utjecaj turizma naglo poveća, uključujući svaki njegov sektor.
Tako na primjer sama izgradnja jednog (moderno opremljenog)
turističkog naselja može zauvijek promijeniti morfologiju teritorija i
sudbinu njegovih stanovnika.
Masovni turizam donio je prosperitet u nekim područjima
iskorjenjujući iz siromaštva lokalno stanovništvo. Neke se pute, međutim,
to događalo (i dalje se događa) bez obzira na želje i potrebe autohtonog
stanovništva, doprinjeći tako uništenju okoliša i izrabljivanju radne snage.
Međutim, neodgovornost prema određenoj društveno-teritorijalnoj
stvarnosti, koja je dostigla vrhunac u prijelaznom razdoblju između
posljednjih dva stoljeća prošlog tisućljeća, stvorila je teške rane,
promijenila je ili poremetila okolnosti koje su postojale stoljećima,
izbrisala običaje i tradicije uvodeći jednoznačne civilizacijske pojmove.
Pokret kritike turizmu, koja svoje početke nalazi u nordijskim
zemljama, ukazao je na perverzne i štetne učinke određenog tipa 'načina
putovanja'. Društveni je, i kulturni utjecaj uzrokovan seksualnim
turizmom (i pedofilijom) kao i zdravstvenim tj. medicinskim turizmom
(organi za transplantaciju). Nedostatak mogućnosti gospodarskog razvoja
i poboljšanja životnih uvjeta lokalnog stanovništva neobuhvaćeno tim
procesima; koncentriranost (u južnim krajevima svijeta), u rukama malog
broja (stranih) operatera. Na taj način utjecaj na lokalno gospodarstvo

105
varira od minimuma 10% do maksimuma od 50%; učinka na okoliš s
ogromnim utjecajem na osjetljive prirodne sustave.
U posljednjim godinama, međutim, istodobno s etičkim
vrijednostima ustanova, potrošnje i investicija potvrđuju se novi načini
putovanja - odgovorni turizam. On surađuje s održivim razvojem kada
kroz alternativnog djelovanja turizma putnicima nudi priliku da razumiju
mehanizme nepravde i uskraćivanja ljudskih prava, pružajući
istovremeno mogućnost pridonošenja pravednijim i održivijim lokalnim
razvojem. Taj sektor predstavlja interesantnu priliku za najsiromašnije i
najpotrebitije zemlje. Povezujući tržište i odgovornost mogli bi izaći iz
starog promišljanja i potpore u vidu bolnica, cesta, i drugo, stvarajući
novo promišljanje trgovine i usluga s visokim vrijednostima solidarnosti.
Uporaba sredstava s gospodarskim učinkom na istim mjestima gdje
se intervencije ostvaruju postala je projekt razvoja i gospodarskog
samoopredjeljenja starosjedioca, unutar logike kvalitetnog proizvoda,
podržavajući tako građansko i demokracijsko sudjelovanje u zaštiti
okoliša i kulturne raznolikosti.
U tom je smislu značajna 2002. godina kada je taj pojam postao
poznat i široj publici. Iako još ne većinski. Radi se o „Međunarodnoj
godini Ekoturizma“ pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Tom
prigodom UN-ova komisija za održi razvoj pozvala je djelatnike sektora i
političke vlasti na blisku suradnju radi promicanja ovog novog modela
turizma. Među najznačajnim rezultatima te inicijative je definicija odnosa
suradnje između Svjetske turističke organizacije (World Tourism

106
Organization ili WTO), UN-ovog Programa za okoliš (Environment
Programme) i Međunarodnog društva ekoturizma (International
Ecotourism Society).57 Sama činjenica da turizam može postojati i djelovati
uz poštovanje i očuvanje okoliša i domorodačke kulture predmet je
mnogih rasprava. Glavno je dakle pitanje kako djeluje te na koji način
funkcionira odgovorni turizam?
U suštini on povećava učinak aktivnosti povezanih uz turističke
industrije na lokalno stanovništvo, favorizirajući odnose s lokalnim
dobavljačima i zapošljavanju domaće radne snage s poštenim ugovorima
na lokalnoj međunarodnoj razini. Odgovorni turizam povećava svjesnost,
vještinu i profesionalnost lokalnog stanovništva za neposredno
upravljanje turističkim uslugama i sektora koji se na turizam oslanjaju. I to
kroz osnivanje malih poduzeća ili zadruga na lokalnoj razini tako da
stvara politiku, modele i sudjelujuće procese za takav turizam koji će
predstavljati pravu konkretnu priliku održivog lokalnog ekonomskog
razvoja.
Nadalje, on informira posjetitelje i turiste o utjecaju njegovih
mogućih izbora na okoliš, to znači da ih informira o njihovoj potrošačkoj
moći. Naročito ako se uzme u obzir da je potražnja u stanju utjecati na
izbore glavnih turističkih operatera. Radi se dakle o pristupu koji
omogućava domaćinima da vode razvoj turizma na održiv način
istodobno doprinoseći pozitivne interakcije između turističke industrije,
57 Povelje i Deklaracije: POVELJA LANZAROTE; MANILA DECLARATION; MONTREAL

DECLARATION; KODEKS SVJETSKOG TURIZMA.
107
mještana i posjetioca. Što je sasvim suprotno od takozvanih naselja (resort)
snova, zaštićenih stražarima koji starosjediocima ne dopuštaju pristup
plažama, hotelima, zabavnim centrima. Tu starosjedioci, osim što, za niže
plaće izvršavaju samo uslužne poslove, poput kuhara, sobara i konobara
izvode folklorne predstave kako bi zabavili goste i to za jako niske cijene.
Radi se naime o mjestima gdje se koriste uvoznim sastojcima kako bi
se gostima ponudilo internacionalnu kuhinju i gdje se prodaju obrtnički
standardizirani predmeti čiji prihodi idu u korist onih nabavljača koji ih
kontroliraju. Treba spomenuti da su odgovorna putovanja rijetko
masovnog tipa. Inače, mnogi odgovorni putnici organiziraju svoj boravak
na individualnoj razini, i to na vlastitu inicijativu, bez posredovanja tour
operatera pri čemu informacije saznaju putem Interneta, obraćajući se
nevladinim organizacijama kako bi došli do željenih informacija i
potrebnih kontakta u mjestima destinacija crtajući si personalizirane
putokaze posjećivanja mjesta. Međutim taj tip turizma, tj. odgovorni
turizam, još ne posjeduje jedan vlastiti sustav potvrđivanja (međunarodne
potvrde) kao ni potrebno obilježje garancije. Usvajanje odgovornih
ponašanja je, dakle, još vrlo nejasno i prepušteno inicijativama pojedinaca,
čak i u sklopu industrije masovnog turizma. Izazov, sa strane ponude,
nalazi se u snalažljivosti pri šifriranju i provođenju tog trenda.
Što se tiče potražnje, dakle putnika, treba biti u stanju odabrati i
organizirati se kako bi se putovalo kao odgovorna osoba vlastitih odluka i
čina. Da bi do toga došlo preporuka je da se putovanje podijeli u tri faze:
prije, tijekom i nakon.

108
Prije odlaska dobro je: biti upoznat s načelima odgovornog turizma.
Informirati se o zemlji koju se misli posjetiti kako bi bolje shvatili osobine
izabranoga odredišta. Informirati se o narodima, o njihovim običajima i
tradicijama radi boljeg susretanja. Preraditi i obraditi koju predrasudu i
koji stav klasičnoga turista. Naučiti nekoliko riječi kako bi potaknuli
komunikaciju s mještanima. Susretati se i upoznati se sa osobama s kojima
se putuje. Ako se ide u grupi treba se zajedno odrediti, uspostaviti rutu,
(treba reći da bi bilo poželjno ovaj dio putovanja obraditi uz pomoć
jednog kulturnog posrednika); biti upoznat s cjenikom mogućih troškova,
tj. s karticom 'transparentnosti cijena'. Ta kartica 'transparentnosti cijena'
može, ali ne mora sadržati udio kojeg se izdaje za određeni projekt kako
ne bi opteretili predviđeni trošak. Provjeriti da li se uredno ispunilo
obvezno osiguranje i prevenciju.
Tijekom putovanja dobro je: posjetiti prirodne i kulturne
znamenitosti zemlje koje se posjećuje. Programirati neposredne susrete sa
stanovništvom i s predstavnicima udruga nevladinih organizacija koje se
bave projektima socijalnog razvoja, zaštite okoliša, fer trgovinom kako u
zemljama juga tako i u vlastitoj domovini. Koristiti smještajne objekte
mjesta, javne prijevoze kako bi se novac potrošio na lokalnoj razini,
koristiti strukture i pogodnosti organizacija koje se posjećuje ili obiteljska
odmarališta ili hotele i/ili lokalne bed & breakfast motele. Pridonijeti
očuvanju biološke raznolikosti, biljnog i životinjskog svijeta i prirodnih i
ljudskih resursa mjesta koje se posjećuje. Ne nepotrebno trošiti vodu i
druge osnovne resurse. Što se tiče prijevoza uvijek, i to zavisno o

109
slučajevima, koristiti lokalni prijevoz. Ne slikati osobe kao da se radi o
životinjama ili o stvarima.
Nakon putovanja (u inozemstvo) dobro je predvidjeti: barem jedan
susret nakon dolaska u domovini tijekom kojeg članovi grupe imaju
priliku raspravljati o iskustvu i dalje biti povezani sa posjećenim mjestima.
Prijaviti, u dogovoru s nevladinim organizacijama (NVO) koje djeluju na
onom teritoriju, zloporabe koje su se primjetili tijekom boravka kao što su
krivolovstvo, zagađenja, eksploatacije rada, itd.
Svjesni smo da međunarodna suradnja može odigrati važnu ulogu u
podržavanju vladinih izbora u smjeru pravilnog razvoja turizma.
Nevladine organizacije (NVO) koje se zalažu kako bi promijenile
nepravedne odnose između Sjevera i Juga, trebaju skrenuti pozornost na
aspekte koji ne djeluju pravedno prema međunarodno prihvaćenom
razvojnom modelu i potaknuti stilove potrošnje koje će biti više etičke i u
turističkom sektoru, nudeći putovanja i susrete koji će biti niskog
društvenog i okolišnog utjecaja. Ti će susreti svakog potencijalnog putnika
senzibilizirati kako bi putovanje bila prilika upoznavanja i susreta s
različitim kulturama, prosvjećenja oko izvora i mehanizama koji su tvorci
nepravde. Sve gore navedeno, u vezi odgovornog turizma, ne vrijedi
samo za putovanja u inozemstvo, naročito u zemljama južne polutke naše
planete. Ono vrijedi i za našu zemlju koja je izrazito turistička, i koja pruža
značajne prednosti okolišu i lokalnim zajednicama. Lijepa naša također
poboljšava estetiku krajobraza, pejzaža, pomaže oporavku i održavanju
povijesnih gradskih jezgri i to sve unapređujući tržišna poslovanja ne

110
dovodeći do značajnog povećanja cijena i troškova života za lokalno
stanovništvo.
Odgovorni je turizam je doprinio i razvoju osjećaja pripadnosti i
identifikacije zajednice s područjima prirodnih interesa. Održivi turizam
čini dobro okolišu i lokalnim zajednicama, jer predstavlja pokretačku
snagu svjesnog razvoja za cijelu strukturu teritorija, poboljšava estetiku
mjesta i povećava osjećaj društveno-teritorijalne pripadnosti lokalnih
zajednica.
Najznačajnija osobina odgovornog turizma zasigurno je neposredan
odnos s drugim i mogućnost posjećivanja raznih lokaliteta s ciljem
upoznavanja kulturne stvarnosti i međusobno različite kontekste. Da bi
ovaj potencijal postao motor pozitivnih promjena potrebno je utjecati na
obrazovanje i osposobljavanje mještana i turista.
Naime, radi se o obrazovanju koje je okrenuto prema produbljivanju
turističkog fenomena, prema metodama koje pripadaju etno-
antropološkim znanostima, i to sve u pokušaju analiziranja mehanizma
koji turizam povezuju s kulturnom industrijom, kao i s novim
perspektivama promatranja koje su tijesno povezane s kulturnom
baštinom (heritage). Suvremeni turizam, koji je sve više usmjeren na
različite ciljeve (target), traži da se ispitaju i razna očekivanja koja se
povezuju s različitim tipovima 'turizma', uključujući i načine njihovog
strukturiranja. Naime, prepoznati očekivanja i motivacije putovanja
ključno je pitanje odgovornog turizma radi shvaćanja vrste odnosa koje će
turist ostvariti sa zajednicom domaćina. U tom se slučaju govori o

111
'kritičnom turizmu', što je nezamislivo bez upoznavanja različitih
društvenih aktera, uloga i međusobne strategije koje se provode na terenu.
Ta kritičnost u vezi razloga putovanja antropologiju dovodi do
upoznavanja ritualnog aspekta koji je nerazdvojan (inhaerens) u turizmu.
Motivacija koja se nalazi u pozadini turističkog putovanja i boravka traži
da se istraži i ruralni aspekt koji je prisutan u turizmu i koji se pojavljuje u
obliku hodočašća, gdje važnu ulogu imaju suveniri u svojim višeznačnim
implikacijiama: ekološkim, socijalnim i identitetnim.
Uloga identiteta koja se nalazi i u središtu proučavanja egzotčnosti i
autentičnosti turističkih 'trofeja'; turističke 'vrijednosti' koje su, nakon
šezdesete prošlog stoljeća, dovele do masovnog turizma, s paradoksalnih
rezultata da ono što se često pojavljuje kao pravo to nije i obrnuto.
Održivi razvoj turizma udovoljava potrebama turista i domicilnog
stanovništva istodobno čuvajući resurse za budući razvitak. Takav razvoj
podrazumijeva upravljanje resursima na način da se udovolje osnovni
ekonomski, socijalni i estetski zahtjevi uz istodobno očuvanje kulturnog
integriteta, osnovnih ekoloških procesa i biološke raznolikosti. Održivi i
odgovorni turizam, u stvari se nadahnjuje i zasniva na kriterijima
demokracije, sudjelovanja, etike i socijalne pravde, promovirajući
inicijative solidarnosti i podrške kritičnom turizmu u cilju podizanja
kolektivne svijesti i osobnog rasta stanovništva. Promovirajući načine
života i ponašanja koji se zasnivaju na solidarnosti potrošnje.
Koncept odgovornog turizma na jasan način izdvaja i označava sve
one aktivnosti i procese koji nastaju kao rezultat promišljenog pristupa u

112
životnoj sredini i razumijevanju njenog ukupnog sklada. I to u obliku
oživljavanja ruralnih područja, sudjelovajućeg (participativnog) pristupa
razvoju, ravnomjerne raspodjele ekonomske dobiti unutar loklanih
zajednica.
113
Kratki kritički osvrt na turizam
Može se dakle sa sigurnošću reći da je turizam, kao društveno-
kulturni fenomen, zasigurno jedan od važnih segmenata koji označuje
suvremenost. Što je vidljivo naročito ako se usporede običaji i načini
života današnjice s prošlim razdobljima. Kao što se ranije primjetilo on se
pojavljuje u obliku sve izrazitije navike, dakle kao običaj, da se, tijekom
slobodnog vremena i praznika, na organiziran način privremeno napušta
uobičajeno prebivalište da bi se putovalo ili premjestilo odnosno otišlo na
druga mjesta i to, prvenstveno radi odmora ili rekreacije.
Na prvi pogled to može izgledati kao nešto trivijalno koliko i očito,
toliko da možda i ne zaslužuje neku veću pažnju ili jedno dublju
pozornost i posebno razmatranje. I to, s jedne strane, zato što je turizam, u
doba sveopće globalizacije postao jedna od životnih navika suvremenog
zapadnog pojedinca. Stoga, čak i želeći, ponekad može biti teško uvidjeti
ga i označiti ga kao svojevrsni posebni fenomen naše opće i svakodnevne
egzistencije. S druge strane, taj fenomen obično je povezan, u liku njezine
neizbježne posljedice, s pojavom potrošačkog društva ili društva
blagostanja. On je gledan kao izraz specifične potrebe koju je u stvari
čovjek oduvijek nosio u sebi, ali o kojoj - zbog nepovoljnih materijalnih
uvjeta života u kojima je u prošlim vremenima bio primoran živjeti -
114
zasigurno nije mogao zadovoljiti, osim nekolicine privilegiranih
pojedinaca. U svijetu gdje je turizam postao masovni fenomen koji
pojedince konstantno uključuje tijekom cijele godine kao aktivnost koja
najviše zaokuplja čovjeka modernog zapadnog svijeta promatrati ga kao
nešto specifično, posebno, kao izraz nimalo prirodnih potreba već
isključivo našeg vremena moglo bi donekle izgledati i pomalo
paradoksalno. U stvari i sama definicija (ujedno je i točna karakterizacija
tog fenomena) - putovati ili premjestiti se radi odmora ili zabave – prilično
je problematična.
Uvjerenja smo, međutim, da ovaj fenomen nema ničega
izvanrednoga, nikakvu novinu, ništa neobičnog, te da je potreba kretanja
ili putovanja tijekom slobodnog vremena nešto što, općenito, pripada
ljudskom biću. I to prema uvjerenju tipičnog modernog i progresivnog
gledanja, prema kojemu je čovjek, uglavnom, uvijek bio ono što je i danas,
uvijek posjedovao iste potrebe i interese koje su samo materijalna
ograničenja u prošlosti osporavala zadovoljstvo tih potreba.
Uđemo li u dublju problematiku uvidjeti ćemo da se ovdje radi o
vrlo upitnom, ako ne i neutemeljenom uvjerenju. Sama površnost s kojom
se turistički fenomen razmatra, u stvari, karakterističan je izraz njegove
uske povezanosti s modernom vizijom svijeta koja, nije (i ne mora biti)
jedina moguća i zamisliva vizija stvarnosti. Po mnogim se osobinama
predstavlja kao iznimka, jedan jedinstveni, iako proizvod tisućljetne
povijesti čovječanstva. U stvari, samo povezivanje turizma s pojmom
'slobodnog vremena' čini podosta problematičnom hipotezu da je turizam

115
izraz jedne prirodne, 'univerzalne' potrebe, budući da je sam pojam
'slobodnog vremena' usko povezan s vizijom vremena, odnosno s
određenim načinom njegovog doživljavanja i organiziranja, što je
specifično za moderno doba ali strano pristupu u prošlosti. To je zato jer u
doba tehničkog pristupa stvarnosti tzv. 'slobodno vrijeme' poprima sve
osobine jednog specifičnog načina, trenutka, umjetnog organiziranja
vremena koje znanstveno-tehnički aparat dodjeljuje tzv. slobodnim
aktivnostima ili odmoru s obzirom na njima suprotnom 'radnom
vremenu'.
Nasuprot tome, civilizacije su se u prošlosti prepoznavale
posredstvom 'prirodnog', 'organskog' pristupu vremenu, koji je bio tjesnije
povezan s ritmovima i ciklusima prirode. Pristup koji nije uopće
uključivao strogu 'mehaničku' podjelu vremena koja je tipična za moderni
svijet. Neovisno o tome što modernistička predrasuda smatra da je baš
nedostatak slobodnog vremena, prvenstveno zbog loših materijalnih
uvjeta života, glavni uzrok koji je čovjeku u prošlim vremenima
onemogućavalo da zadovolji i njegove 'turističke' potrebe, sama činjenica
da su i u tim pred modernim civilizacijama postojale dobrostojeće
društvene klase koje su bile oslobođene od rada.58 Međutim njima je ideja
napuštanja mjesta prebivanja da bi otišli naokolo po svijetu, ukoliko se
nije radilo o nekakvoj nužnoj skupnoj migraciji, izgleda uopće nije padala
na pamet. To bi trebalo biti samo po sebi dovoljno da se dokaže i
58 Radi se o radu tj. poslu shvaćenom u modernom smislu riječi. U stvarnosti ove su
'privilegirane' klase svojevremeno vršile bitne funkcije u tradicionalnim društvima i koje samo
moderno shvaćanje stvari može promatrati kao nepotrebnim.
116
neprirodnost takve potrebe. Ne uzimajući pritom u obzir i činjenicu da je
uvijek posebna moderna vizija koja nas uvjetuje da predrasudno mislimo
kako većina ljudi iz tradicionalnih društva ima malo slobodnog vremena.
Ranije opisani pojam usko je povezan uz krutu i mehaničku podjelu
vremena nametnutu od moderne, budući da su prijašnji trenuci i općenito
sve aktivnosti života bili organski zajedno povezani. To znači da su, i oni
koji su pripadali najsiromašnijem društvenom sloju, imali slobodnog
vremena od rada i to čak u obilnijem omjeru nego danas međutim nisu
uopće osjećali ikakvu potrebu da te slobodne trenutke iskoriste u
turističkim aktivnostima. Neovisno o tim jednostavnim razmatranjima
turističkog vremena pažljivija analiza te tematike još će jasnije dovesti na
vidjelo kako ono predstavlja jednu krajnje novu i specifičnu stvarnost
današnjice.
Dakle, u konačnici, što je to turizam? Turizam se, kao što se vidjelo,
prije svega pojavljuje kao način popunjavanja (slobodnog) vremena koji
nas odvaja od radnog vremena. On se ostvaruje u vidu kratkog vikenda ili
dužih 'ljetnih praznika'.
A kako se turizam ispunjava? U većini slučaja napuštajući uobičajena
prebivališta i odlazeći, radi rekreacije ili odmora u tzv. područja odmora
ili u neka od turističkih mjesta koja se sastoje od unaprijed izabranih
prirodnih okruženja: more, planine, jezera. Ali i urbanih sredina koja su
od posebne povijesne i kulturne važnosti: arheološka nalazišta ili gradovi
umjetnosti.
117
Turistička se djelatnost prvenstveno sastoji od specifičnih djelatnosti
opuštanja za koje je društvo izgradilo posebne objekte posredstvom
takozvane turističke industrije. Te su djelatnosti osmislili da bi
suvremenom čovjeku sadržajno ispunili njegovo slobodno vrijeme. Tako
gledano ispada da se turizam u konačnici svodi na upotrebu i potrošnju
određenih predmeta, u obliku prirodnih i urbanih okruženja. Posebno
stvorenih i organiziranih od strane proizvodnog aparata za popunjenje
slobodnog vremena nasuprot svakodnevnice i rutinskoga rada.
Radi se dakle o još jednoj potrošačkoj aktivnosti. Još jedan aspekt
općenitijeg 'tehno-konzumerističkog' pristupa stvarnosti svojstvenog
čovjeku modernog doba. Doba tehnike, točnije opredmećene potrošnje
svijeta koji je (postao) sam sebi svrha. Na taj se način turizam, kao glavni
sadržaj slobodnog vremena, pojavljuje i predstavlja kao produžetak,
proširenje i tehno-potrošačke logike, bivajući u mnogo čemu i sam
vrhunac takve logike. More, planine, gradovi umjetnosti nisu drugo nego
predmeti koji su posebno osmišljeni, izdizajnirani i konstruirani u svrhu
same potrošnje kao bilo kojeg drugog predmeta koji pripada suvremenom
svijetu. Radi se, naime, o stvarnosti o načinu života gdje je sve, od posla
do kulture, od obrazovanja do slobodnih aktivnosti, osmišljeno od
potrošačkog djela vladajućeg znanstveno-tehničkog aparata proizvodne
mega-mašine koja svaki dijelčić ljudskog života unaprijed određuje i
podređuje vlastitom ritmu. Da bi to uvidjeli, dovoljno je pozornost
usredotočiti na pojmove kao što su baština ili ambijentalna dobra,
naslijeđe ili kulturna dobra, promicanje jednog teritorija, grada, s kojima

118
su obično povezani turistički predmeti. Sve nabrojano nije ništa drugo doli
predmeti potrošnje. Uostalom kao i svi ostali s kojima se svakodnevno
povezujemo u našem životu.
Samo je u vremenu poput našega, koji se nalazi pod vladavinom
tehno-konzumističkog razuma, svojstvenog znanstveno-tehničkom
aparatu, moguće smatrati prirodni okoliš ili kulturu kao naslijeđe, baštinu
ili dobro. Budući da se radi o izrazima koji se ne nalaze u rječniku čovjeka
iz prošlih civilizacija, koji je, zasigurno, drukčije shvaćao slične stvarnosti.
To bi trebalo biti dovoljno da bi se pobili modernistički klišeji o navodnoj
prirodnosti turizma. Naročito ako turizam nije različit od jednog aspekta
općenitije tehno-konzumističke logike koja karakterizira današnjicu, te
stoga ne uviđa kako može biti izraz jedne potrebe koja je nerazdvojna od
ljudske duše. Osim ako se ne želi, na jedan naivan i nekritički način,
uvažiti prevladavajuću ekonomističku ideologiju, prema kojoj je homo
consumans taj koji predstavlja univerzalnoga čovjeka. I to tako da sva
društva i civilizacije prošlosti, iza vjerske, simboličke, etičke i političke
maske koje su ih karakterizirale, skrivaju onaj ekonomsko-instrumentalni
temelj koji se nalazi u osnovi modernog društva.
U stvari, kao što tehno-konzumistička logika predstavlja jedan
specifičan dio suvremenog svijeta, razmišljanje koje je sasvim strano
premodernom svijetu koji se zasnivao na druge logike, na isti način i
turizam je ostvarenje, izum koji pripada modernom čovjeku. Nešto što
čovjek ne-modernog doba, povezan s onim drugim logikama, zasigurno
nikada ne bi mogao ni zamisliti, budući da je turizam sasvim umjetni,

119
neprirodni proizvod, koji svoj temelj nalazi na umjetno stvorenim i
neprirodnim potrebama. Kao što je to, općenito, proizvodni aparat koji, u
pravilu, neprestano stvara predmete čija je svrha da budu potrošni
materijal. Dakle, vješto oblikovani, upakirani i pobojani kako bi stimulirali
unaprijed pripremljene želja potencijalnih kupaca. Na isti način i turistička
industrija stvara okruženja, mjesta i situacije koje su u svemu umjetne i čiji
jedini raison d'etre da budu potrošeni i konzumirana tijekom slobodnog
vremena. To je i smisao turističkih naselja koji su u svemu umjetna
okruženja odmora i rekreacije, vješto i cjelovito stvoreni i pripremljeni za
turističku upotrebu, za konzumaciju turista. Oni su još jedan dokaz o
nemogućnosti da se u prošlim vremenima nailazi na nešto što bi na neki
način moglo sličiti onome što mi danas identificiramo s turizmom.
Tijekom povijesti čovjek i čitave zajednice oduvijek su živjele uz
obale, u dolinama i planinama, puneći gradove spomenicima i
umjetninama. Ali nikad nikome nije, prije pojave tehno-potrošačkog
društva u sklopu znanstveno-tehničkog sustava vrijednosti, palo na pamet
da ta mjesta opremljuju sa suncobranima i ležaljkama, skijalištima i
žičarama (skilift), ili organizirano posjećuju muzeje, crkve i spomenike
kulture. Zato bi donekle trebalo biti i pomalo čudno da nitko u dobu prije
modernog vremena nije osjećao potrebu relaksirati se na 'turistički' način.
I to vjerojatno zato što to zadovoljstvo spada u kontekst tehno-
potrošačkog društva, koji je one predmete i objekte pretvorio u nešto
sasvim drugo od onoga što su oni u prošlosti. To znači da bi, čovjeku
prošlih vremena izrazi kao 'ja volim more' ili 'ja, međutim planine' –
120
izgledali besmisleni, i za one koji uz more ili planine oduvijek živi. Na taj
je način turistička industrija stvorila potpuno umjetne stvarnosti, kao
njima povezane potrebe. Stvarnosti i potrebe koje nemaju ničega
prirodnog.
Tako na primjer i takozvani 'prirodni' turizam, shvaćen kao 'uživanje
u prirodi', koji bi mogao biti promatran kao jasan znak 'prirodnosti'
turističke potrebe kao potrebe da se pobjegne od neprirodnosti i
'artificijelnosti' suvremenog života, u potpunosti sudjeluje u toj
neprirodnosti, artificijelnosti, budući da priroda u kojoj se ostvaruje taj
turizam je također umjetno izgrađeno okruženje predviđeno za potrošnju,
i koja od 'prirodnog' nema ama baš ništa. Dok je zasigurno prirodan, ne
posredovan od strane artificijelnosti tehno-konzumističke logike, bio
odnos kojeg je čovjek nemodernog doba imao sa svojom životnom
sredinom, gdje se zadovoljstvo i ljepota koju je okolina pružala
podudarala sa samim življenjem od strane čovjeka. Radilo se naime o
zadovoljstvu i o ljepoti koji su bili strukturalni samom objektu a nisu za
cilj imali od tog okruženja napraviti nekakvo igralište na otvorenom ili
piknik. Isto bi se razmišljanje moglo proširiti i na takokzvani kulturni
turizam budući da niti jedna starogradska jezgra, ni jedna crkva, nisu
nikada izgrađeni kako bi se zadovoljile turističke potrebe za rekreaciju i za
odmor. I to, po mogućnosti, unutar jednog turističkog paketa u kojem je
turistička agencija dodala i niz drugih delicija i znamenitosti koji od
kulturnog ili umjetničkog ne sadržavaju mnogo. Sve zbog toga jer je, za
čovjeka nemodernog razdoblja, ljepota tih objekata jedna svojevrsna

121
unutarnja ljepota, 'ontološka', tipična tradicionalnom promatranju
stanovanja i gradnje, sasvim strana viziji modernog čovjeka i
instrumentalne i potrošačke uporabe s kojim se ona postavlja i suočava sa
sličnim stvarnostima. Dakle, ono s čime turizam uspostavlja kontakt nisu
priroda, umjetnost ili kultura, već samo umjetni krajolici, pejzaži, u obliku
razglednica, stvoreni kako bi zadovoljili potrebu za potrošnju suvremenog
pojedinca. Proizvodi koji se po ničemu ne razlikuju od ostalih sličnih
proizvoda potrošačkog društva koji se pojavljuju u jednom
nezaustavljivom i neprestanom ritmom potrebnom da bi „mega-mašina“
osigurala vlastitu samo reprodukciju. Zbog čega mora također neprestano
stvarati nove potrebe koje suvremeni čovjek mora zadovoljiti, jer se samo
na taj način može održati u funkciji. Potrebe i zadovoljstva koje čovjek
nemodernih, tradicionalnih društva nije uopće poznavao. Potrošačka je
potreba izraz nihilizma i egzistencijalne praznine koje vladaju nad
obzorjem modernog čovjeka nakon zalaska tradicionalnog svijeta sa
svojim jakim vrijednostima koji su ga održavali. Potreba za turizmom, za
neprestana putovanja u sebi skrivaju onaj nedostatak 'autentičnih'
perspektiva i interesa koje pokušava nekako nadomjestiti 'aktivnim'
iskorištavanjem slobodnog vremena. Nemajući više nikakvo čvrsto
uporište ili vrijednost, potrebno da bi dao nekakav smisao vlastitom
životu. Ne preostaje mu drugo doli popuniti svoju unutrašnju duhovnu
praznoću posredstvom neprestanom potrošnjom izvanjskih predmeta,
putujući u druge krajeve, posjećujući nova mjesta, kako bi nakratko
odvukao pažnju od dosade vezane uz stalno mjesto prebivanja gdje

122
moderni tip čovjeka navodno ne nalazi više nikakav smisao i
zadovoljstvo. Na taj način se način turizam pokazuje, u svojoj suštini, kao
bijeg od onoga što bi trebala biti njegova kuća, tj. osjećaja, interesa,
korijena. Mjesto u kojem se ne osjećamo ugodno. Zanos s kojim suvremeni
čovjek napušta svoj dom čim ima prilike, čim pronalazi malo slobodnog
vremena puno govori o apsolutnom nihilizmu koji vlada te dnevnu
egzistenciju i temeljno nezadovoljstvo koje suvremeni pojedinac
preživljava živeći u doticaju s onim što bi trebala biti njegova
svakodnevna stvarnost. Prisiljen živjeti, ('bačen u svijet',rekao bi Albert
Camus), u otuđujućim i bezličnim metropolama, gdje vlada totalna
anonimnost i gdje se živi samo na fizičkoj a ne više i na humanoj i
afektivnoj razini. Tu ulaze i obiteljski kao i intimni odnosi, suvremeni
čovjek zna samo ispuniti tu prazninu s potrošnjom drugih mjesta, također
otuđenih, bezličnih i anonimnih koje turistička industrija pokušava
prikazati kao atraktivna, ugostujuća i obnavljajuća.
Dolazimo do zaključka kako je turizam samo produženje tj.
proširenje potrošačke aktivnosti u koju smo uronjeni svaki dan u obliku
šopinga. Turizam je jedini koji je sposoban popuniti prazninu slobodnog
vremena svakodnevnog života kao i praznika. U prošlosti, međutim, kada
se život temeljio na obzorju smisla i suživota od kojeg su vlastiti dom,
grad, predstavljali središte, odnosno korijene ljudskog identiteta,
slobodno vrijeme koristilo se da bi se bolje i dublje upoznalo te cijenilo i
živjelo to središte, sa svojim vezama i osjećajima, iz kojih nitko nije htio
pobjeći. To je donekle vidljivo i u onim područjima i krajevima svijeta u

123
kojima se turizam nije još udomaćio. Naime radi se o područjima i
krajevima koji nisu u potpunosti podređeni i ovisni od tehno-potrošačke
logike moderne, dakle još uvijek vezani, na mnoge načine, s vrijednostima
i svjetonazorima tradicionalnog tipa.
Dovoljno je tu na primjer imati na umu mnoge islamske zemlje. Što
se tiče gradova zapadnog svijeta, nije uopće neuobičajeno susresti turiste
raznoraznih nacionalnosti i kultura - kao na primjer europljanine,
amerikance, japance, i druge, međutim rjeđe ćemo sresti muslimane. Što
se islamskih zemalja tiče primijetit će se da nisu baš voljne otvoriti se
turizmu. Da svoje gradove, svoja svetišta i svoj teritorij pretvore u
turistička naselja59. I to zato što muslimani i dalje svoje postojanje
usmjeruju na jake vrijednosti i referentne točke, koje u potpunosti
zadovoljavaju njihovu potrebu za smisao na razini svakodnevnog života.
Zbog toga nemaju neki poseban, izvanjski, poticaj da smisao života
potraže drugdje, naokolo po svijetu. Ono što smo mi zapadnjaci izgubili u
našemu domu, u nama samima, većina muslimana, isto kao i naši preci,
nemaju nikakve potrebe da se preobrate u turiste, u svjetske lutalice. Tako
na primjer njima ne bi nikad palo na pamet da svoja mora, svoje planine i
svoje gradove preobrate u objekte potrošnje. A, kamo li sveta mjesta.
Preobratiti tako džamiju u mjesto koje ima sve osobine potrošnje za
organizirane turističke posjete, za jednog iskrenog muslimana bilo bi
jednostavno apsurdno i bogohulno! Čak i za islamske zemlje koje su se
59 Misli se na one muslimane i na one zemlje koje su čvrsto vezane uz izvornu islamsku tradiciju i
nisu još podređeni zapadnom mentalitetu.
124
otvorile zapadnom mentalitetu ova vrsta posjete moguća je na ograničen
način i pod određenim uvjetima. Postoje osvjedočenja o iskustvima
mnogih zapadnih turista koji su loše promatrani pa su čak i fizički
napadnuti jer su ulovljeni kako slikaju u gradskim ulicama ili predjelima
u kojima su se nalazili nehotice ili kao izazov vlastite arogancije, i koja se
nalaze izvan agencijskih planiranih i ovlaštenih ruta. Ili, jer su primjećeni
kako se ljube i maze na napuštenim plažama, te su stoga od naroda javno
ismijani. Ili su se pak sunčali na napuštenoj plaži i kupali u moru u
kupaćim gaćama (bikiniju), što za lokalno stanovništvo tih krajeva može
predstavljati, kao i za naše djedove i bake, nezamislive potrebe i tumačiti
ih kao znak psihičke poremećenosti! Dok za nas, pripadnika znanstveno-
tehnološkog Zapada sve je to samo znak zaostalosti i ne-civiliziranosti,
budući da ove zemlje ne znaju kako valorizirati svoja prirodno i
umjetničko nasljeđe. To umnogome govori o našim kriterijima napretka i
civilizacije, posredstvom kojih je civilno i napredno učiniti da sve, od
plaža do kultnih mjesta, postane potrošni materijal, a ne mjesta koja treba
doživljavati i poštivati za ono što jesu.
U vezi onoga što je, i što bi se trebalo smatrati civilno i napredno, ne
bi nas trebalo čuditi što je baš kulturni turizam uzet kao primjer napretka i
postignutog stupnja civilizacije našeg vremena nasuprot prošlosti. Nudeći
tako tu vrstu turizma sve širim dijelovima populacije kao priliku
akulturacije odnosno obrazovanja kroz programirane izlete i posjete
mjestima umjetnosti i kulture.
125
Ne postoji razdoblje, prije moderne, koje je doprinijelo donošenju
zaštitnih mjera, mjera očuvanja kulturnih spomenika, kao potrebni
povijesni dokaz ljudske prošlosti. To je zato jer i takozvana muzeološka
kultura, kao izraz tog osviješćenja, nije ništa drugo nego jedan od izraza
turizma. Kao varijacija našeg razdoblja koje je, nakon što je izgubilo svaku
vrijednost i povezanost s tradicionalnim oznakama, se počelo pojavljivati
u liku epohe kulturnog sumraka i sveopćeg nihilizma. Kao što nam to
pokazuju mnoge studije antropologije i etnologije, potreba da se prostori
preuređuju, u cijelosti i vrednuju iskustva i događaje iz prošlosti
svojstveno je onome koji se priprema umrijeti i napustiti ovaj svijet. Kao
da se radi o onim zajednicama koje, zbog nekog nama nepoznatog
razloga, osjećaju da se približava njihov kraj. Potrebi koja se dakle nalazi u
osnovi pogrebnih obreda svojstvenim različitim civilizacijama i
kulturama. Čak i danas, i to na razini osobnog iskustva, svaki od nas,
kada pristupi zadnji trenutak života, osjeća potrebu ponovnog
proživljavanja vlastite prošlosti. Dapače, spomenute studije pokazuju nam
kako ti obredi predstavljaju posebno obilježe tzv. kulture bez ikakvog
povijesnog obzorja što je i osobina svih tradicionalnih civilizacija
podređenih viziji cikličnoga vremena.
Nasuprot tome, u živim i uzlaznim fazama njihovog ciklusa, te
kulture nemaju nikakvu potrebu da se podsjete prošlih događaja i
svjedočanstva, jer se inače radi o kulturama bez povijesnog pamćenja,
budući da je njihovo pamćenje jedino mitsko. Nije, dakle slučajno ako se
muzejska kultura na Zapadu razvijala paralelno s historiografskom

126
kulturom, s početka devetnaestog stoljeća, koja će osvjedočiti i o rođenju
turizma. Dakle zalaskom tradicionalnog svijeta i dolaskom moderne, koja
je, od vlastitih pristaša i simpatizera, doživljena i označena kao svijet
dekadencije, kao svijet predstojećeg kraja civilizacije, i kao takav osjeća
unutarnji i plemeniti poriv da iz neizbježnog zaborava spasi što je sve
moguće iz vlastite prošlosti. Sve što je civilizacija prethodno proizvela i
izgradila, obnavljajući i balzamirajući svaku stvar da bi ih mogla
promatrati posljednji put prije konačnog sloma.
Ta se vizija ogleda i u velikim filozofijama devetnaestog stoljeća,60 jer
sve one pretpostavljaju pojam 'kraja povijesti' i 'krajnje epohe', koja se
podudara s našom. Epoha velikog znanstvenog i tehničkog razvoja ali u
kojoj ljudski duh postaje sve siromašniji i nevažni. Nasuprot, dakle, želji i
nastojanju da muzejska kultura bude izraz 'civilizacije', ona je
osvjedočenje kraja svake civilizacije.
U tom smislu, može biti zanimljivo podsjetiti se što se prije jednog
desetljeća dogodilo u Afganistanu, kada su talibani, tada na vlasti, odlučili
uništiti neke od gigantskih kipova Buddhe. Tada se cijeli civilizirani svijet
pobunio i bio pun ogorčenja. Govorilo se o suludosti ovakvog i sličnih
gesta (nešto se slično nedavno dogodilo i u Iraku i Siriji), kada su se
mobilizirale i nevladine udruge koje su smatrale da se radi o kulturnoj
baštini čovječanstva.
Zapadnom je čovjeku odluka talibana bila samo dodatni dokaz
neciviliziranosti i barbarstva te političke skupine, budući da je civilizacija
60 Naročito hegelovska, marksistička i pozitivistička filozofija.

127
zahtijevala hitnu muzealizaciju tih nalaza, a to znači i njihovo pretvaranje
u turističku atrakciju. Ako se o paradoksu može govoriti onda je to baš ta
potreba za muzealizacijom koja je svojstvena kod onih koji su, radi se u
večini slučaja o zapadnjacima uključujući tu i dužnosnike NVO-a, već u
potpunosti sekularizirani.
U budizmu kao i u bilo kojoj drugoj tradiciji vide samo masu
praznovjerja i apsurdnosti, dok su za one koji, kao što su na primjer
talibani ili danas Džihadisti, i dalje ukorjenjeni u tradicionalnoj viziji
svijeta od tih i sličnih muzejskih postava nemaju nikakve potrebe, i ne
nalaze ničega skandaloznog u suzbijanju vanjskih materijalnih
svjedočanstva te njima suprotne vizije. I to u potpunom skladu s onim što
je oduvijek predstavljalo tradicionalno mišljenje. Svaka prošla civilizacija,
kao i ona kršćanska, uvijek se potvrđivala uništavajući ostatke prethodnih
civilizacija i izgrađujući svoje spomenike, kao znakove potvrđivanja
vlastitih istina na ruševinama prethodnih civilizacija. Bezživotna
historijska i nihilistička moderna civilizacija, koja se izgradila na
odbacivanju i uništavanju biti svake tradicije, nema drugih potreba osim
da formalno očuva vanjske oblike tradicionalnih civilizacija prošlosti
pretvarajući ih predmete potrošnje. Prema tom praznom viđenju
stvarnosti talibani, koji su izraz velike islamske civilizacije, bi bili dakle
necivilizirani, dok mi, koji njihovu civilizaciju, kao i onu budističku,
smatramo samo skupom smiješnih praznovjerja, bili bi civilni. Samo zato
što te velike tradicije pretvaramo u turističke atrakcije, dobre da nas
odvrate od dosade jednog praznog i besmislenog postojanja.

128
Prema tome, turizam nije jedan oblik neposrednog, narodnog i
masovnog kulturnog korištenja ili akulturacije. On nas u stvari stavlja u
dodir s jednom izvanjskom, umjetnom, namjenski izgrađenom stvarnošću
(ad hoc), i to prvenstveno za čisto potrošačku upotrebu. Radi se dakle o
stvarnosti koja je u svemu lažna i varljiva, potpuna suprotnost od
autentične kulture i mudrosti, njegov zaokret. Radi se o zaokretu koji
uključuje čitavo okruženje, od prirodnog do urbanog. Na taj način turizam
predstavlja totalno okrivotvorenje stvarnosti, čije se preobražaj pojavljuje
kao kolosalna laž, u trajnu predstavu prenamijenjenu isključivo u svrhu
da potakne pojedince na njezinu upotrebu. Ako se ne želi naivno pomisliti
da ono što se posjetitelju prikazuje i nudi, ono što se prilikom njegovog
posjeta organizira i priprema – i to neovisno o tome da li se radi o plaži,
planini, gradu umjetnosti, ili spoju svega toga skladno aranžirano u
takozvanim turističkim paketima, koje gosti često ne razmišljajući
prihvaćaju i ne znajući ni o kojima se to mjestima zapravo radi i gdje se
oni nalaze - odgovara stvarnosti, stvarnoj suštini onih mjesta. Zapravo
kada su, kao i u odnosu na sve predmete potrošačke industrije, oni vješto
izgrađeni i namjerno manipulirani za njihovu turističku primjenu. U tome
se, dakle, nalazi jedini smisao civilnosti i naprednosti onih zemalja koji,
kao što zvuče i apeliraju glasnogovornici napretka i suvremenosti, znaju
iskoristiti, valorizirati i poboljšati vlastito ambijentalno i kulturno
naslijeđe.
Preobraziti čitav svijet u razglednicu, u predstavu i to sve radi
uspješnije prodaje. Čak se na veliko reklamirana raznovrsnost mjesta,

129
kultura, običaja koja je i raison d'être, pravi razlog turizma, u obliku
neprestane potrage za novinom u odnosu na monotoniju prebivanja na
istom je mjestu sinonim kulturnog obogaćivanja. Ali nas to ne smije
zavaravati, jer u stvari se radi o raznovrsnosti uvjetovane od vladajuće
tehno-potrošačke logike, koja se potvrđuje i nameće polazeći od
neiscrpnog kapaciteta stvaranja uvijek novih i različitih predmeta,
stvorenih da bi zamijenili prethodne predmete i tako izbjegnuli dosadnu
zadržavajuću funkcionalnost mega-potrošačkog mehanizma svojstven
znanstveno-tehničkom aparatu.
Tu se misli na logiku upotrijebi i baci, koja predstavlja i pravu
suštinu potrošačkog društva. To, dakle, znači da se prividom tisuću
nošnja, običaja i tradicija, s kojima je posjetitelj uvjeren da uspostavlja
odnos, skriva homologacija i uravnilovka potrošačke logike koja stoji iza
ove raznovrsnosti. I što se više znanstveno-tehnički sustav vrijednosti
proširuje tim se više i ova logika neumoljivo unapređuje s više
autentičnosti, raznovrsnost tradicije, kulture i civilizacije koje teže
nestajanju pretvarajući svijet u jedan veliki supermarket.
Ono s čime nas turizam stavlja u kontakt u različitim zemljama i u
različitim mjestima gdje nas vodi u stvari je čisti folklor, samo mrtva
parodija autentične kulture. Ništa drugo doli iskupljenje beživotnih
tradicija koje mještani, homologizirani zapadnom stilu života ne žive više
u onoj izvornoj stvarnosti oblikovanoj na novo i za potrošnju od strane
turističke industrije. To znači da proporcionalno nestajanju različitih i
raznolikih kultura, koje su obogaćivale svijet, raste folklor. Što se više u

130
svijetu jede i oblači na isti način, proporcionalno raste i broj etničkih
restorana i festivala u tradicionalnim nošnjama. No tamo gdje još uvijek
ima, kao u islamskim zemljama, autentičnih kultura koje se odupiru
suprotstavljajući se i odbacujući turizam osjećajući ga i smatrajući ga kao
nešto što sa stvarnim znanjem i uvažavanjem date tradicije nema
apsolutno nikakve veze, ondje je i dalje sadržan određeni stupanj
autentičnosti.
Turizam, poprimajući svjetsku dimenzionalnost u stvari označava
vrhunac tehno-konzumističkog procesa preoblikovanja našeg svijeta, koji
se na taj način neminovno pretvara u jedno globalno turističko naselje.
Dobro promatrajući fenomen primijetit će se kako praktički ne
postoji gotovo ništa, od mora do planina, od gradova do sela, od kultnih
mjesta do bilo kakvog drugog predmeta iz svakodnevnog života što
industrija turizma nije prisvojila i obradila za vlastitu uporabu. Sve je više
u modi, i to kao znak civilizacije, muzeologizirati svaku stvar, od
umjetničkih djela do poljoprivrednih alata, od znanstvenih otkrića do
kuhinjskih posuda. I što se više povećava praznina, dosada, apsurd našeg
postojanja proporcionalno i sivilo, ružnoća, monstruoznost mjesta u
kojima živimo, time se i više povećava želja za bijegom. Barem za kratko
iz tog sivila. I to počevši od, za neke omiljenog hobija, shoppinga do
putovanja, i to neovisno od činjenice da nitko ne zna točno gdje i zašto.
Glavno je otići negdje, da se vide, upotrijebe i glamourno konzumiraju
131
glasno ponuđeni objekti, mjesta, iskustva koji se moraju, barem po nečem
izričito se razlikovati od onih s kojima se svakodnevno odnose.61
I, sve se više može čuti, tijekom televizijskih intervjua, ljude kako
govore da bi u slučaju velikog dobtika na lotu većinu tog novca potrošili
na 'putovanje života'. Dakle idealno obzorje suvremenog čovjeka je
potrošačka dimenzija života kojoj neprestano teži i za koju i radi. Uvjereni
da se putovanje, otkriće i znanje, sastoje od napuštanja vlastitog doma,
vlastite domovine, vlastitog svijeta, kako bi se 'slobodno' izgubili u jednoj
uzaludnoj i praznoj znatiželji prema egzotičnom, izvornom i originalnom,
raznolikom i samom sebi svrhovitim i umjetno izgrađenim mjestima. Što
više tehnologija omogućuje svako premještanje čineći dostupnim i
najnezamislivija mjesta, tim se više moderan čovjek pokazuje
nesposobnim da na sebe preuzme jedino putovanje koji bi bilo u stanju
dati smisla njegovom postojanju. Ono unutarnje putovanje, koji bi ga
trebalo dovesti da upozna sebe i svoju pravu sudbinu. U tom smislu
značajne su riječi koji je svojevremeno izgovorio jedan veliki putnik i
pisac, Goethe, putovati da bi se otkrilo nešto ne znači vidjeti nova mjesta, već
imati nove oči. Oči s kojima će ponovno gledati unutar nas samih i
61 Vidi moje tekstove o znanstveno-tehničkom aparatu: F. Šuran, Masmediji: glasnogovornici

znanstveno tehnološkog aparata, u časopisu IN MEDIAS RES, godina 3 (2014.) broj 4, Zagreb,
str. 30-49; Masovni mediji i suvremeni čovjek, u Zborniku radova: Filozofija i mediji, Zagreb:
Hrvatsko filozofsko društvo, Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, 2014., Zagreb,
str. 73-86; Sumrak osobnog identiteta u suvremenom tehničkom razdoblju, (2012.), u Filozofska
istraživanja 124, Sv. 4(701-922), Zagreb, str. 775-785; »Veritas filia temporis«. Povijest, istina,
jezik kao tehnološka konstrukcija, u Filozofska istraživanja 127-128 (3-4/2012), Zagreb, str. 471 –
486.
132
pogledati u oči onome tko nam je blizu, koji nas vodi do progresivnog i
stalnog otkrića nas samih i onoga što nas okružuje.
Ne radi se dakle o načinu kako bolje planirati svoja putovanja. Imati
"nove oči" ne znači ozbiljnije i razlučnije odabrati mjesta nadolazećih
blagdana. I novonastali alternativni oblici turizma, poznati kao odgovorni
turizam ili etički turizam od sveprisutnijeg praznog obzorja tehno-
konzumizma riskiraju da predstave njegovu etičko-humanitarnu varijantu
ukoliko ne dovode u pitanje njegovu logiku.
To inače vrijedi i za cijelu tzv. etičku potrošnju ili kritične potrošnje,
koja, ostajući unutar istog horizonta, postaje, iako samo na jezičnoj razini,
oksimoronski paradoks.
Nužno je dakle izgraditi pogled koji će biti u stanju voditi nas,
nasuprot frenetičnog i besmislenog kretanja od mjesta do mjesta, što je
postalo tipično za suvremenog pojedinca, prema novim centrima oslona,
novim uporištima, centrima smisla, sposobni dati autentično značenje
našem postojanju obogaćujući ga istinskim znanjem. U dezorijentiranom
svijetu koji se zasniva na mobilnosti bit će baš ta sposobnost, da se ostaje
nepomičan, koja će nam omogućiti jednu novu orijentaciju. Jer "onaj koji
stoji, ide; onaj koji ide, stoji."62
62 Radi se o budističkoj izreci.

133
Motivacijske osobine turizma
Kao što smo već spomenuli izraz 'turizam' – kao moderni
motivacijski input prema putovanju zbog duhovne praznine, nihilizma,
suvremeno tehnologiziranog potrošačkog društva – pojam je koji
podrazumijeva i uključuje niz različitih situacija koje je moguće
klasificirati prema određenim parametrima. Može se, pri klasificiranju,
odnositi na mjesto gdje će se provesti godišnji odmor, na trajanje samog
odmora, na društvo kojeg se odabere (ili ne odabere) za putovanje, na
razdoblje u kojem se ono odvija, na upotrijebljena sredstva za putovanje,
na dob putnika i štošta drugo. No, među svim mogućim klasifikacijama,
zasigurno je najopširnija ona koja se odnosi na motivacije koje
usmjeravaju prema putovanju. Točno je da je svaki pokušaj objašnjenja
ljudskih motivacija iznimno složen zadatak, i to ne samo za one koje
proučavaju motivaciju općenito već i za one koje motivaciju analiziraju u
okviru turizma. Općenito, motivacija se promatra kao subjektivno stanje
potrebe percipirane od pojedinca kao nedostatak koji subjekta tjera da
zadovolji onu potrebu što ostvaruje posredstvom traženja takvog
predmeta koji može smanjiti ili odstraniti početno, negativno stanje. U
turističkom se doživljaju pretapaju različiti motivacijski čimbenici koji
mogu biti u međusobnom sukobu. Neke su osobe u potrazi za odmorom i
134
opuštanjem, dok druge putuju zbog uzbuđenja. Također, ima i onih osoba
koje putuju kako bi pobjegle od svakodnevne rutine koja im izaziva stres
u životu. Ima i osoba koje na odmoru žele upoznati nove ljude ili ojačati
postojeća prijateljstva, dok se drugi žele izolirati od svijeta. To znači da
turizam (ili općenito kretanje), u psihološkom smislu, može biti promatran
baš na osnovi motivacija prema kretanju, u obliku putovanja. Prva važna
varijabla putovanja je upravo ona dobrovoljna varijabla ponašanja, u
ovom slučaju turistička tj. ona koja se odnosi na motiviranost pojedinca za
provedbu određenog ponašanja.
To dakle znači da razlog dobrovoljnog premještanja treba tražiti u
motivacijskim procesima koji su važni za pojedinca. U okruženju
marketinškoga turizma, teži se pobrkati motivaciju za putovanjem s
namjerom da se posjeti određeni lokalitet. Treba pojasniti da je motivacija
mnogo opširniji pojam koji svakako uključuje i namjeru, ali i druge
čimbenike. Ona se sastoji od snaga, potreba i stavova pojedinca. To znači
da je unutarnja, dinamična i u stalnom razvoju.
Među glavnim motivacijskim snagama za putovanje su one:
fiziološke (tiču se tijela, zdravlja i sporta), koje tjeraju pojedinca da
pobjegne od svakodnevnih rutina; međuljudske, koje veliku važnost
pridaju aktivnostima društvenog kontakta s drugim osobama; psihološke,
koje ispunjavaju različite unutrašnje potrebe pojedinca, kao što su
opuštanje, mir, zabava, slobodno vrijeme i dugo; kulturne koje proizlaze
iz želje da se posjete različita mjesta iz povijesnog i/ili umjetničkog
interesa.
135
Međutim, to nije sve. Postoje i varijable društvenog statusa: kada
putovanje doprinosi prestižu jedne osobi ili joj omogućuje da se druži sa
pojedincima iste ili više društvene klase; istraživalačke varijable, koje
proizlaze iz potrebe avanturističkih ekskurzija ili šetnja; okolinske
varijable, koje pojedinca vode da posjeti određena mjesta zbog ljepote ili
posebnosti. Radi se o nekim od glavnih aspekta proizašlih iz provedenih
istraživanja, koja su za cilj imala identificirati što motivira pojedinca na
istraživanje i na putovanje. Istraživanja vezana uz motivaciju za turizam,
uglavnom su rezultat primjenjivanja najvažnijih i najutjecajnijih
psiholoških teorija na polju proučavanja turizma.
Najpoznatija motivacijska teorija, ona Maslowa63, zasnivana na
hijerarhijskoj klasifikaciji potreba,64 jedna je od prvih psiholoških teorija
uzeta u obzir u okviru turizma. Tu se teoriju pokušalo također primijeniti
na motivaciji turista koji je na odmoru.
Radi se o modelu koji može spojiti biološke motive s onima koji su
više socijalnog tipa; o modelu koji prihvaća činjenicu postojanja mnogih
motivacija koje pokreću ljude. No ipak, primjena ove teorije na turizam
nije se pokazala tako jednostavno.
Naime, treba znati da se potrebe ne pojavljuju uvijek u strogo
hijerarhijskom slijedu jer se često preklapaju i isprepliću. Perspektiva
63 Maslow, A. H., A Theory of Human Motivation. Psychological Review, 50(4), 370-96,

1943.
64 Polazi se od fizioloških potreba do potrebe za sigurnost, nakon čega se prolazi na afektivne,
poštovanja i prestiža, da bi se konačno došlo do najuzvišenijih potreba samoostvarenja.
136
simboličkog interakcionizma65 korištena je da se objasni turistička
motivacija i ponašanje turista tijekom odmora. Prema toj teoriji, jedan od
temeljnih aspekta ponašanja, uključujući i onaj turistički, je taj da se
pojedinac kao i njegovi postupci, nalazi i djeluje unutar određenog
društvenog okvira te da bude pod utjecajem odnosa koje ima s drugima.
Svako djelovanje naučeno je kroz simbole, a značenja su stvorena i
upotrijebljena posredstvom međusobnih djelovanja. Svako ponašanje,
ovisno o odnosima koje se uspostavilo s drugima, može biti objašnjeno na
razne načine. Prema sustavu simbola kojih se pojedinac drži, određeno
ponašanje može se više ili manje tumačiti i definirati kao turističko
ponašanje.
Ovisno o primjenama ove teorije, zamisli i simboli kojih se pojedinac
drži bitan su element u tumačenju okvira i u motiviranju osobe na
putovanje. Ovisno o tome kako je klasificirano okruženje, modificiraju se
također ponašanja i motivacije pojedinca. Tada proces socijalizacije i
stvaranja značenja postaje, unutar toga, temeljan i pod utjecajem je
interakcija koje se odvijaju tijekom djetinjstva u primarnim grupama,
posebice unutar obitelji. To nipošto ne znači da su simboli i značenja (iako
ukorijenjeni u pojedinca) nepromjenjivi, već da se mogu mijenjati na
temelju individualnih iskustva.
To znači da, prema simboličkim interakcionistima, na turističko
ponašanje i na motivaciju prema turizmu veliki utjecaj imaju procesi
65 Erving Goffman: Strategic Interaction. Philadelphia: University of Pennsylvania Press,

1969.
137
socijalizacije i interakcije s drugim osobama, ali i s pojedinim predmetima
koji su značajni za pojedinca. Kako bi se bolje shvatilo koje su psihološke
motivacije povezane s turizmom, potrebno je identificirati koje se
prepreke, s jednog psiho-socijalnog aspekta, da se krene na putovanje.
McIntosh66 smatra da ih ima pet, a to su: trošak, nedostatak vremena,
fizičko ograničenje, faza u kojoj se 'nalazi' obiteljski život, nedostatak
interesa.
Isto vrijedi i za Perussia,67 ali on uz to uviđa i dodatne aspekte. On
govori o turistu koji preferira ostati kod kuće, općenito zbog pripreme, ali
i zbog neimanja idealnog suputnika s kojim bi otputovao ili zbog
uvjerenja kako je i vlastito okruženje idealno za odmor. Mnoge su studije
pokušale razjasniti dva pojma vezana uz motivaciju prema turizmu, one
koji se tiču tzv. čimbenika poticanja (push) i čimbenike privlačenja (pull).
Općenito, čimbenici poticanja tiču se društveno-psiholoških motivacija i
donekle mogu objasniti želju za odmorom, dok su čimbenici privlačenja
povezani s motivacijama kulturološkoga tipa i služe objašnjenju izbora
mjesta odmora. Ova dva čimbenika djeluju stalno, utječući jedan na
drugoga. Što se tiče čimbenika poticanja, glavna motivacija putovanja je
'želja za bijegom'.
66 McIntosh, A. J. - Prentice, R., Affirming authenticity. Consuming cultural heritage, u Smith L.,
(eds), Cultural Heritage. Critical Concepts in Media and Cultural Studies, tomo III, London/New
York, Routledge, 1972.
67 Perussia F., Aspetti psicosociali del turismo a Varese e provincia. In A. Frigerio G., Corna
Pellegrino (a cura di), Turismo come e perché. ASKUnicopli, Varese-Milano, 1985.
138
Dann,68 ispitujući čimbenike poticanja, motivaciju putovanja
povezuje s društveno-psihološkim pojmovima 'anomije' i 'podizanje ega'.
Potencijalni turist živi unutar društva gdje se pravilima ne upravlja na
međudjelovanje na miran način, već gdje ih se stalno krši. Radi se o
jednom anomičnom društvu. To stanje stvari može pojedinca motivirati
da krene na put, potaknut željom da se za neko vrijeme udalji od
društvene sredine u kojoj živi i od svakodnevnog života. U osnovi se
nalazi potreba za ljubavi i pažnjom koju je nemoguće ostvariti unutar
društvene sredine u kojoj se živi, pa se to pokušava pronaći u putovanju.
Uz pojam anomije, veže se pojam 'povećanje ega', kojeg je moguće
definirati i kao 'potragu za priznanjem', poboljšanja u pogledu
potvrđivanja vlastitog, posredstvom određenih ciljanih putovanja. Glavne
kulturne motivacije, koje proizlaze iz čimbenika privlačenja, povezane su
s odabranim mjestom za odmor, koje Crompton69 dijeli na motivacije za
nečim novim i na motivacije radi obrazovanja. Razlozi za novost tiču se
potrage za novim iskustvima, za pustolovinom i za nečim što je
neuobičajeno. Zbog obrazovnih motivacija, putuje se zbog obogaćivanja
vlastitog znanja. Riječ je o takozvanom kulturnom turizmu. U stvari,
prema Cromptonovom modelu, turistički izbor proizlazi iz situacije
subjektivne neravnoteže koju pojedinac nastoji ispraviti odlaskom negdje
na odmor. Te čimbenike poticaja i privlačnosti ne treba shvatiti kao strogo
68 Dann G. M. S., Anomie, Ego-Enhancement in Tourism, Annals of Tourism Research, 4(4), str.
184-194, 1977.
69 Crompton, J.L., An assessment of the image of Mexico as a vacation destination and the inﬂu-
ence of geographical locat ion upon t hat image. Journal of Travel Research, 17 (4), 18–
24, 1979.
139
odvojene, jer se radi o aspektima koji mogu biti istovremeno prisutni i
međudjelatni u motiviranju pojedinca.
Crompton je također opisao sedam vrsta društveno-psiholoških
motivacija koje potiču da se krene na putovanje, a to su: bijeg iz
svakodnevnog životnog okruženja i radne rutine; osobno istraživanje i
vrednovanje; psiho-fizičko i mentalno opuštanje; prestiž; moguća regresija
na infantilnim ili adolescentnim oblicima ponašanja; poboljšanje i jačanje
obiteljskih odnosa i prijateljstva; poboljšanje društvenih interakcija.
Spomenimo i one analize motivacije za turizam koje razvijaju i
obrađuju modele povezujući se na disciplinskim paradigmama kao što to
čini psihoanaliza ili antropologija. Prema tim perspektivama, na turizam
se prvenstveno gleda kao na neku kolektivnu svečanost, kontinuiranog i
organiziranog tipa, u kojoj većina sudjeluje ne sasvim svjesna njezinog
autentičnog i dubokog značenja. Teorije i istraživači psihoanalitičke
derivacije u odabiru putovanja prepoznali su jedno od mogućih sredstva
zadovoljenja niza potreba i nesvjesnih napetosti. Oni putovanje
promatraju kao oblik regresije koji vodi do dubinskog (libidičnog)
zadovoljenja različitih nagona i potisnutih infantilnih želja.
Među razvojima i teorijama koje su se pojavile u posljednje vrijeme,
spomenimo važno i sintetično razmatranje koje su predložili Mannell i
Iso-Ahola.70 Baveći se rekreativnim ponašanjem, uključujući i turističko,
došli su do zaključka da je ono povezano sa dvjema vrstama sile
70 Roger C. Mannell - Seppo E. Iso-Ahola, Psychological nature of leisure and tourism

experience, Annals of Tourism Research, Volume 14, Issue 3, pages 314–331, 1987.
140
istovremenog djelovanja: bijegom od svakodnevnog okruženja i rutine,
koji gura na bijeg i na udaljavanje od svakodnevnih problema i stresa;
potragom za psihološkim nagradama, koja nas goni, tjera u potrazi
zadovoljstva na individualnom i društvenom nivou.
Ova dvodimenzionalna teorija prepoznaje mogućnost međuizmjene
između dimenzija. Tako je moguće da subjekt od traženja psihološke
nagrade pređe na potrebu bjega od svakodnevice, do čega može doći ne
samo tijekom raznih putovanja već i tijekom samo jednog. Još je
suvremenije stajalište Dall'Ara,71 prema kojemu se motivacije za turizam
mogu grupirati u tri različita područja: ona za sebe samoga – ona za
različitog od sebe – ona unutar sebe.
Motivacije koje se tiču samih sebe vode do rekreativnih putovanja
koja pojedincu mogu povratiti psiho-fizičku i mentalnu energiju.
Motivacije koje se tiču različitog od sebe obuhvaćaju odmore u kojima se
ide u potrazi za (etički prihvatljivim) prijestupima i sadržajnim
promjenama. Motivacije koje se tiču osobnog pounutrenja, koje vode
unutar sebe, odnose se na putovanja koja za cilj imaju otkrivanje smisla
stvari i unutarnjeg života, i često se odvijaju u udaljenim i rijetko
posjećenim lokacijama. Treba, međutim, reći da mnoga proučavanja,
unaprijed pretpostavljaju da se turizam sastoji samo od pozitivnih
aspekata. Iako nije uvijek tako. Turistička situacija, iako aktivno tražena
od pojedinca, može se, i nerijetko, pokazati izvorom novih nelagoda,
71 Giancarlo Dall'Ara, Perché le persone vanno in vacanza?, Milano, F. Angeli, 1990.

141
napetosti, pa čak i frustracija. Tako je, na primjer, Rubenstein72 ustvrdio
kako putovanje može proizvesti nelagode koje mogu biti psiho-fizičkog i
psiho-somatskog karaktera. Iz toga proizlazi neka vrsta dvosmislenosti,
ambivalentnosti svojstvena turističkom iskustvu. Naime, s jedne se strane
nalazi užitak povezan s putovanjem i posjećivanjem novih i nepoznatih
mjesta, a s druge strane, novina okruženja može dovesti do izvora
nelagode. Razlog tome je već spomenuta činjenica da su turistička
putovanja postala obavezna, neka vrsta prisile, što je dovelo do
pomanjkanja onih početnih zanimljivih osobina, preuzimajući sve više
oblik dužnosti koju treba ispuniti. Iz tih je razloga i psihološko
proučavanje motivacije prema turizmu vrlo važno da bi se u potpunosti
shvatile sve komponente koje su uvijek prisutne u odlukama koja
pojedinca ne samo da potiču na putovanje, već i prema određenom tipu
turističkog iskustva za vrijeme godišnjeg odmora.
72 Rubinstein, C., Vacations, Expectations, Satisfactions, Frustrations, Fantasies. Psychology

Today (May): 62-76; 1980.
142
Antropološka održivost
kao preduvjet socijalnog turizma
Turizam, koji je na početku zapadne industrijalizacije promatran kao
sekundarna pojava potrošnje, danas se konsolidirao kao jedna od
najvažnijih potrošačkih pojava, naročito u razvijenim zemljama, koje - kao
odgovor na novonastalim potrebama u doba globalizacije i nihilizma svih
vrijednosti – odgovaraju posebnim obvezama i zahtjevima povezanima za
društveni opstanak pojedinca. Na taj način turizam, kao što smo
prethodno ustanovili, u svojim različitim oblicima i načinima koji su se
uslojili tijekom godina, danas svoje mjesto nalazi u prtljazi potrošača
modernih društva. Zbog čega se slobodno može tvrditi, da članovi
modernih industrijaliziranih društva godišnje odmore smatraju kako
neupitno pravo. Nerazumjevanje potreba modernog
jednodimenzionalnog čovjeka73 može naveliko doprinijeti i gubitku tog
novog dijela tržišta, turističkih protoka, i sve učestalijih kriznih situacija.
U tom okviru postaje jasnija prividna tajna statistike koja, u
posljednje vrijeme pokazuju nagli rast turističkih prisustva, baš kada
mnogi operateri pokazuju nagli pad turističkih putovanja u organizaciji
turoperatora. Objašnjenje treba tražiti u činjenici da je više od osamdeset
73 Marcuse, H., Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.

143
Antropološka održivost kao preduvjet socijalnog turizma
posto turističkih putovanja proizvod vjerskih motivacija, brige za skrb
odraslih (od strane gradova ili općina). Putuje se također i iz zdravstvenih
razloga te posredstvom Erasmus programa za mlade. Putovanje može biti
i dio obiteljskog, sportskog ili kulturnog izbora, ali postoje i druge
trenutačne motivacije i potrebe koje su svojstvene ljudskoj naravi i
suvremenom načinu života, koje utječu na putovanje modernog čovjeka.
Naime, radi se o podacima koji su prikazani kao turistički od
statistike analize, iako u manjem postotku mogu biti uvršteni i valorizirani
između turizma kao prihodom uvjetovane godišnje praznike. Radi se u
stvari o tzv. socijalnom turizmu. Socijlni turizam je moderni društveni
fenomen, naročito rasprostranjen u industrijaliziranim zemljama kao
odgovor solidarnosti. Omogućava neka ekonomski isplativa putovanja
onim članovima društva koji si to ne mogu priuštiti i to u vidu druženja i
prilika kulturnog obogaćivanja, promocija i iskorištavanje teritorijalnih
resursa. Može ga se nazvati i 'turizam za svakoga', promatrajući ga kao
sklop turističkih aktivnosti koje promoviraju susrete i druženja među
ljudim i narodima, kao odgovor sve rasprostranjenijoj potrebi.
144
Usporedba između teorija i pristupa
Analiza turizma, kao društvenog fenomena, uza se ima dugu
tradiciju ali kratku povijest. Razlog tome leži u činjenici da metodološko
različit pristup proučavanja turističkih iskustva i oblika osim što je
recentan, pokazuju da se tom fenomenu može pristupiti samo na
interdisciplinaran način. Kao što smo već pokazali, to uključuje i
epistemološke doprinose različitih društveno-humanističkih znanosti.
Razlog tome treba potražiti u činjenici da se radi o vrlo složenoj pojavi,
koja, upravo zbog te svoje složenosti, antropologiji nudi posebno plodno
tlo istraživanja; postavljajući je u povlašteni položaj u odnosu na druge
društveno-humanističke discipline. Različita područja na kojima djeluje
mogu pružiti teoretska, pojmovna i praktična sredstva radi
sveobuhvatnog razumijevanja fenomena. I to neovisno o tome što se
pojavljuju poteškoće, kako u fazi definicije tako i u fazi sistematizacije i
obrazloženja stalnih promjena. Paradoks s kojim se susreće onaj koji se
zanima za to novo znanstveno područje, zasigurno je relativno mala
količina akademskih doprinosa, i to naročito u onima disciplinama koje
proučavaju ljudsko ponašanje. Izgleda kao da su godinama psiholozi,
antropolozi i sociolozi promišljeno ignorirali postojanje i društveni utjecaj
turizma i njegovih aktera.
145
Uzroci toga mogu se potražiti unutar povijesnih i kulturnih razloga
koji svoj izvor imaju u vrijednostima ukorijenjenim u zapadnim
društvima, posebno u onima protestantske kulture, koje, naglašavajući
rad kao plemenita aktivnost sa snažnim duhovnim nabojem, posljedično
tome umanjuju svaku aktivnost rekreacijskog tipa, oduzimajući joj svaku
moguću kulturnu vrijednost. To je donekle i doprinijelo da se, ako su
rekreativne aktivnosti promatrane kao suvišne u odgovornom društvu,
njihovo istraživanje smatra manje važnijim područjem znanstvenog, ali ne
i ekonomskog istraživanja. Razmatranje turizma kao ekonomskog
fenomena kapitalističkoga tipa, a ne kao složenije ljudske aktivnosti,
razlog je donedavne ekonomske dominacije turističkog istraživanja. Ne
smiju se, međutim, nikako zanemariti teorijske i metodološke poteškoće
koje su prisutne na tom polju istraživanja, i koje proizlaze iz analize
povijesnog razvoja zanimanja za to polje istraživanja. Može se primjetiti
da se dosadašnja znanstvena rasprava prvenstveno usmjerila na dvije
međusobno suprotne pozicije. S jedne strane – smatranje turizma kao
interdisciplinarno polje istraživanja, ili, s druge strane, započeti
utemeljenje jedne sasvim nove, autonomne discipline. U vezi te rasprave
važan doprinos može doći iz epistemološkoga razmatranja, koje ima dva
glavna cilja:
1. promicati sustavne revizije o tome što znači legitimno definirati
turističko znanje;
2. doprinijeti ograničavanju i postavljanju granica tim studijima.
146
No, kao što smo već naveli, prvi problemi nastaju na semantičkoj
razini u onom trenutku kada se pokuša definirati sam pojam, jer se
turizam pojavljuje kao nespecifična i javno upotrebna riječ. Da bi se
izbjegao rizik mnogoznačnih sadržaja, potrebno je identificirati različite
sadržajne uporabe tog pojma usvajanjem posebnog kriterija analize 74 i
uspostavljajući logičku podlogu različitih značenja. Na takav način
dolazimo do tri različita načina upotrebe pojma: turizam kao događaj
vanjskog svijeta (ponašanja koja su svojstvena turistima); turizam kao
područje akademskog istraživanja;75 turizam kao odgoj.76
Treba reći da se ta podjela može slobodno povezati s Popperovom77
podjelom na tri svijeta: vanjski svijet, u kojem djeluju ljudska bića; svijet
ljudske izgradnje, znanstvene i akademske zajednice; svijet objektivnog,
simboličkog znanja proizvedenog od 2. svijeta.
To znači da istraživanje turizma stvara nove načine razumijevanja
fenomena, stvarajući teorije i izgrađujući jedno tijelo spoznaja. Budući da
su spoznaje i teorije te koje prednjače istraživanju fizičkog svijeta
pokazujući nam koje pojave promatrati a koje ne. Zato i je važna
epistemologija turizma, jer može biti ključ razumijevanja tog fenomena.
Iz navedenog se mogu razlučiti poteškoće u pronalaženju pravog
odgovora na pitanje što je to turizam? Ne postoji jedinstveno tumačenje
74 Da bi se to postiglo može se koristiti SOLTIS-ov prijedlog (1968.) analitičke strategije i

diferencijacije vrsta analize.
75
Umjetničkih izložbi i glazbenih događaja.
76
Fenomen koji je u zadnje vrijeme postao naročito važan i to zbog potreba pripremanja
turističkih operatera.
77
Popper, K., Conoscenza oggettiva. Un punto di vista evoluzionistico (1972), Armando, Roma,
1975.
147
fenomena ni na razini zdravog razuma, ni na razini znanstvene spoznaje
gdje je svaka disciplina obradila svoje istraživanja s specifičnim teorijskim
i metodološkim modelima. To je, umjesto stvaranja holističkog tijela
istraživanja, dovelo do oblikovanja različitih pristupa. Možda se jedno
rješenje moglo pronaći u uspostavi autonomne discipline koja će biti u
stanju integrirati različite pristupe. Zasigurno bi to disciplinsko priznanje
pružilo potrebne alate i opremu za izgradnju samodostatnoga turističkog
znanja. Razlog tome je što se turizmu ne smije primijeniti načela kao što
su: mreža pojmova, logički oblik, vlastite metode, nesvodivost; koja
obilježava svaku disciplinu, niti se može govoriti o tom polju znanosti,
ako ona znači kvantificirati, kontrolirati i verificirati. Više nego o znanosti
ili disciplini govorilo bi se dakle o turizmu u smislu spoznajnog polja, jer
njegov način istraživanja polazi iz jednog područja interesa koristeći
pojmove različitih metodologija kako bi se došlo do pojašnjenja.78 Može se
dakle reći da, ukoliko u čovjeku ne bi postojala snažna i ukorijenjena
potreba (znatiželja, pustolovina, želja za promjenom) sposobna navesti ga
na putovanje, turizam kao društvena praksa, kako ga mi danas
78 Tako su npr. Jafary i Brent Ritchie (1981.) predložili model s kružnim razvojem, koji turistička
istraživanja promatra kao područje interdisciplinarnih interesa. Gdje su zemljopis, političke
znanosti, pravo, ekonomija, filozofija, antropologija, psihologija i sociologija glavne discipline
koje osiguravaju teoretske alate i pojmove koje su potrebne za analizu dvaju interdisciplinarnih
područja u kojima je moguće podijeliti turistička istraživanja. Prvo područje turizam promatra kao
gospodarsko dobro, prirodni okoliš kao resurs kojeg treba iskoristiti a ljudsko ponašanje
namjenjeno je vladanju prirode. Drugo, ne-ekonomsko područje, ideju turizma promatra kao
nematerijalnu imovinu koju treba razviti poštivajući materijalna dobra i okoliš (intrinzične
vrijednosti) postižeći skladan odnos između čovjeka i prirode. Između disciplina i područja
istraživanja predviđeno je postojanje i područja sučeljavanja u kojem se odvijaju komunikacijske
razmjene koje određuju središnju jezgru. Ono ima izvandisciplinarnu narav budući da je to znanje
proizvedeno izvan različitih disciplina, od kojih posuđuje analitičke metode.
148
promatramo, ne bi uopće ni postojao. Društveno-humanističke discipline
koje proučavaju pojavu turizma različito ga promatraju i tumače. Dok je
za antropologiju turizam susret između ljudi, društvenih skupina,
različitih društva i kultura, između domaćina i gosta. Turizam je također
proces koji polazi od jednog društva koje, oslobađajući svoje članove od
truda rada, stvara tzv. slobodno vrijeme i turistička putovanja. Većina
dotadašnjih istraživanja posebice se bave utjecajem tog fenomena na
kulturu domaćina, dok je nedostatna pažnja posvećena iskustvima turista
koji su, tijekom svojih putovanja, sve češće u kontaktu s kulturama,
kojima oni ne pripadaju i koje su im često i nerazumljive.
Govori se o turizmu kao obredu prolaza ili o turizmu kao o procesu
ritualne inverzije, ali razlozi koji pojedince navode da napuštaju (ili ne
napuštaju) vlastitu svakodnevnicu i značenje koje pridaju tom iskustvu još
su nedovoljno shvaćeni.
Kao što smo već naveli, većina znastvenika smatra neupitnim impuls
koji pojedince (koga više, a koga manje) tjera da putuju. To je, tvrde oni,
strast koja istovremeno izjeda i obogaćuje, postajući neodoljiva kada ju se
negira. Dok su drugi, znanstvenici psihološke i psihoanalitičke matrice,
pokušali ići, u krajnim slučajevima, i izvan normalnosti te ponavljajuće
radnje te su impulse povezane s kretanjem povezali s poljem psihoze i
neuroze.79
79 Sa svoje strane Abraham, u vezi lokomotorne anksioznosti, sugerira izvornu prisutnost jednog
vrlo intenzivnog užitka povezanog s kretanjem i koji, zbog neuspijelog uklanjanje ove težnje može
dovesti do inhibicija tjelesnog kretanja. Čak i užitak ponavljujućeg ritmičkog ljuljanja, normalan
149
Psiholozi koji se bave ponašanjima vezanima za putovanje i
preseljenjem, tvrde da ići na odmor može osloboditi regresivna ponašanja
i da se među razlozima kretanja nalazi želja za povratak u djetinjstvo.
Takvi stavovi, povezani s pojedinim patologijama, mogli bi potaknuti
ponašanja neodgovornosti što bi moglo uzrokovati (kod turista) pogrešno
shvaćanje privremenog okružja. U psihološkoj literaturi ne nedostaje ni
drugih tumačenja, kao npr. onih koja turizam povezuju s obredima
prijelaza, pojmom sakralne vrijednosti, ili sfere igre i umjetnosti, zbog
potrage za smislom i cjelovitosti života, kao suprotnost uobičajenom
životu.80 Na taj se način raznorazni razlozi koji navode na putovanje
međusobno isprepleću i nisu uvijek jasni ni za onoga koji ostaje ni za
onoga koji putuje. Tako se na primjer istražuje i spekulira o želji za
slobodom, o želji za spoznavanje drugog i o doticaju s različitim
kulturama; o smislu nemirnosti i o potrebi da se spoznaju uvijek nove
stvari; o potrebi da se pogledom obuhvati cijela beskonačnost svijeta,
pokrenuta estetskim impulsima; o mehanizmu koji je vezan uz potragu za
svetim što se nalazi u dubinama našeg bića i koji nas tjera na staze
hodočašća u potrazi našeg jastva.
Za mnoge istraživače to mnoštvo istraživačkih polja i načina
pristupa, osnovni je razlog otežavanju razlikovanja i analiziranja
motivacija koje neprestano čovjeka vraćaju na izvoru svog nomadizma.
kod male djece, tumačen je kao 'zadovoljstvo putnika'. Preuzeo od Gorgoni, Nuzzi, Di che
complesso sei?, Editori Riuniti, Roma, 1997., str. 255.
80 Simonicca A., Antropologia del turismo. Strategie di ricerca e contesti etnografici, Roma, La
Nuova Italia Scientifica, str. 18.-20, 1997.
150
Mnogi su od tih znanstvenika pokušali čak i istražiti te razlike, što je
izrodilo i ozbiljnijim studijama, ali koji su međutim bili i međusobno
proturječni u činjenicama, s postavkama i viđenjima pod utjecajem onih
misaonih škola iz kojih su i sami autori potekli. U tom višebojnom
krajobrazu, antropologiju turizma treba protumačiti kao strategiju koja
privilegira značajnu perspektivu suvremenosti i to unutar raznoraznih
istraživačkih programa proizašlih iz raznolike Geštalt moderne kulture.81
U posljednje je vrijeme u tijeku, unutar same discipline, kritičko
razmišljanje o granicama dosadašnjih istraživanja. Radi se na primjer o
nedostataku adekvatno sofisticirane i točne metodologije; o ne
znanstvenoj upotrebi anegdotičkih dokaza i istraživanja koja su
provedena samo na temelju osobnog promatranja. Ne nedostaju,
međutim, proporcionalne tvrdnje i pragmatične teorije u vezi osobina koje
bi trebale imati buduća istraživanja. Koja, posebice, mora biti
karakterizirana iz same činjenice da postoji: procesualna, istražujući
utjecaj turizma na one koji ga prakticiraju, ali i na one koje ga trpe;
kontekstualizirana, budući da svako istraživanje morat pozorno uzeti u
obzir fizičko i društveno okruženje u kojem se odvija; komparativna,
međusobno uspoređujući više situacija; emička82, uzimajući svaki put u
obzir gledišta različitih aktera koji sudjeluju u događaju.
81 Ibidem, str. 223.

82 Koji se odnosi na relevantne podatke, relevantne unutar određenog jezičnog sustava.
Emic i etic pojmovi su koji se koriste u društvenim znanostima, skovani od lingviste

Kenneth L. Pike koji ih je preuzeo iz završetka engleskih riječi phonemics (fonologija) i
phonetics (fonetika). U antropologiji pojam emic odnosi se na stajališta društvenih aktera,
151
Turističko iskustvo može, dakle, biti definirano kao događaj koji je u
suštini psiho-socijalno-antropološke naravi te koji zahtijeva složeniju
razinu analize od one koju su do sada koristili, čineći tako nužnim
provedbu onog oblika suvremenog turizma koji pokriva mnoge od tih
osobina.
njihovih uvjerenja i njihovih vrijednosti (pogled domoroca). Dok se etic odnosi na

prikazivanju istih pojava ali od strane istraživača ('znanstveni' pogled ili promatrača).
152
Socijalni turizam
Kao što smo već u početku poglavlja rekli, socijalni turizam promiče
susret i druženje. Iz čega slijedi da se on sastoji od niza turističkih
djelatnosti koje odgovaraju sve većoj potrebi međusobnog upoznavanja.
Ovdje dakle nije riječ o turizmu usmjerenom samo na društveno ugrožene
kategorije osoba. 'Globalni etički kodeks za turizam' donesen rezolucijom
A/RES/406(XIII) na trinaestoj Općoj skupštini WTO-a (Santiago, Čile, od
27. rujna do 1. listopada 1999.), pozivajući se i potvrđujući Manilsku
deklaraciju o svjetskom turizmu od 10. listopada 1980, što se tiče
Društvenog turizma između ostalog u Članku 7. (Pravo na turizam) ističe:
„Pravo na turizam:
1. Mogućnost izravnog i osobnog pristupa otkrivanju i uživanju u
resursima našeg planeta pravo je koje je jednako otvoreno svim stanovnicima
svijeta. Sve šire sudjelovanje u nacionalnom i (Globalni etički kodeks za turizam)
međunarodnom turizmu treba promatrati kao jedan od najboljih mogućih izraza
održivog rasta slobodnog vremena te mu se ne smiju postavljati prepreke.
2. Sveopće pravo na turizam mora se smatrati prirodnom posljedicom prava
na odmor i razonodu, uključujući prihvatljivo ograničenje radnog vremena i
periodičan plaćeni godišnji odmor, zajamčen člankom 24. Opće deklaracije o
153
Socijalni turizam
ljudskim pravima i člankom 7.d Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima.
3. Uz potporu javnih tijela treba razvijati socijalni turizam, posebno
asocijativni turizam, koji potiče širok pristup razonodi, putovanjima i praznicima.
4. Treba poticati i olakšavati turizam za obitelji, mladež, studente, starije
ljude i invalide“.83
Nije jednostavno obraditi precizniju definiciju tog fenomena i to
prvenstveno zbog njegove poprečne (transverzalne) i izuzetno složene i
raznolike naravi koja na razne načine obuhvaća mnoge sudionike tog
fenomena. Tako na primjer: non profit udruživanje, svijet turističkog
gospodarstva i javnost. No ipak, postoje i važni aspekti koji se pojavljuju u
svojim raznim oblicima kao organizacija, publika kojoj se obraća,
udruživanje i zaštita najugroženijih kategorija. U tom smislu:
1. prisutnost organizatora je uvjet koji se neprestano pojavljuje i to u
svim inicijativama socijalnog turizma, kao i zaštita najugroženijih
kategorija zajedno s njihovom kulturnom promidžbom;
2. publika kojoj se obraća često je sačinjena od homogenih kategorija
ujedinjene zajedničkim pripadanjem određenoj društvenoj skupini, kao
što su to: ista škola, ista tvrtka, dobrovoljna udruga, župa, itd.;
3. društvenost se izražava u pridanoj važnosti ljudskim odnosima i
na zajednička iskustva;
83 http://www.mint.hr/UserDocsImages/101213-unwto-kodeks.pdf
154
Socijalni turizam
4. zaštita najugroženijih kategorija eksplicira se omogućavajući
dostupnost odmora osobama s fizičkim i/ili zdravstvenim poteškoćama ili
u neugodnim ili ekonomskim uvjetima.
Pojava socijalnog turizma rezultat je djelovanja onih 'pionira' koji su
1956. Godine u Bernu pokrenuli ideju socijalnog turizma. To je ideja koja
je kroz sljedeće kongrese u Beču (1959.) i u Milanu (1962.), doprinijela
službenom ostvarenju BITS-a 1963. godine (Bureau International du
Tourisme Social/Međunarodni ured za socijalnu turizma). Treba reći da u
Hrvatskoj, ali i u drugim europskim zemljama, još ne postoji neka jasna
nacionalna politika o socijalnom turizmu vođene i podržane od strane
Vlade RH. U stvari postoji samo „Nacionalni program razvoja socijalnog
turizma, (Strateška radionica) Ministarsva turizma RH“84 iz 2013. godine. Na
sreću postoje neki blagi, ali važni pokušaji od strane neprofitnih
organizacija, sindikata, lokalnih vlasti, vjerskih udruga i zadruga. Kao one
udruge Ponte koja je 2015. godine, u sklopu projekta 'I ja bi na more',
organizirala prvo i ujedno besplatno ljetovanje za dvanaest obitelji iz
socijalnih kategorija kojima je ljetovanje nedostižan san, ili obitelji koje su
iscrpljene bolešću djeteta.85 Što se Europe tiče, treba reći da već 1972.
godine BITS, prihvaćenjem Bečke Povelje u kojoj stoji da je turizam
neotuđivo pravo svakog građana, traži adekvatnije raspoređivanje
odmora i školskih praznika radi poticanja razvoja na svim razinama. S
84 http://www.iztzg.hr/UserFiles/file/novosti/2013/Akcijski-plan_SOCIJALNI-TURIZAM.pdf
85 http://www.vecernji.hr/hrvatska/udruga-ponte-organizirala-prvo-ljetovanje-iz-socijalnog-
turizma-1007733
155
Socijalni turizam
time u vezi smanjenje radnog vremena i pravo na odmor nezaobilazni su
uvjeti osobnog potvrđivanja.
Pravo na odmor, potreba druženja i solidarnost, kulturni razvoj,
psiho-fizički zdravstveni oporavak, samo su neki od razloga koji su
doprinijeli uspjehu socijalnog turizma, kao unaprijed zagarantirana
prilika za organiziranim odmorom za sve društvene slojeve koje si to
inače ne mogu priuštiti. Time je svima; radnicima, osobama s
invaliditetom, umirovljenicima i, općenito, starijim osobama, ali također i
mladima, data prilika za boravak u turističkim naseljima i gradovima
umjetnosti, u domovini i u inozemstvu. Međutim, potkraj sredine
osamdesetih godina socijalni turizam gubi svoje izvorno značenje i sve
više poprima oblike turizma za umirovljenike ili za starije osobe, a nakon
velikog gospodarskog rasta devedesetih, gubi i svoj smisao. On više nije
isti. U gospodarski, dobro stojećim, europskim zemljama sve se više
pojavljuje, čak i kod velikog dijela stanovništva, ideja o turizmu kao
pojedinačnog izbora, i to naročito zbog sve veće kupovne moći. Usprkos
tome i dalje je postojala potreba za odmorom koji favoriziraju zajedništvo
i kulturni rast osobe. Organizatori socijalnog turizma su novim potrebama
korisnika morali pronaći konkretne odgovore, tumačeći njihove potrebe i
očekivanja. Tada se pokušavalo ponovo pokreni socijalni turizam
usredotočujući se na njegove specifičnosti. Ono što se dakle moralo
promijeniti nisu bila načela i izvorne vrijednosti, već prevenstveno način
156
Socijalni turizam
na koji su oni bili predloženi. Tek se s Montrealskom deklaracijom86 iz
2004. godine, pridaje veća uloga aktivnostima socijalnog turizma,
projektirajući ih u budućnost stvarajući ih tako prema novim prostorima i
novim horizontima, gdje čovjek, sa svojim interesima, očekivanjima,
tjeskobama i nadama, mora biti u središtu fenomena.
Niknuo je kao potreba i aplikacija solidarnosti radi olakšanja
pristupa turizmu ekonomski slabijim i marginaliziranim društvenim
slojevima. Socijalni turizam je danas skup slobodnih i oslobađajućih
aktivnosti radi zadovoljavanja ljudskih potreba, kako u osobnom
sazrijevanju, tako i u smislu civilnog rasta unutar vlastite zajednice. Na taj
način socijalni turizam postaje područje gdje čovjek, zahvaljujući
uslugama kulturne animacije i gostoprimstva, postaje svjestan samog
sebe. Otkriva velike vrijednosti života i obogaćuje se upoznavanjem i
druženjem s drugim ljudima, narodima, zemljama i kulturama.
U posljednja dva desetljeća masovni turizam nije dobio maha samo u
razvijenim zemljama, već je 'zarazio' i druge zemlje. Turizam je danas
jedan od glavnih gospodarskih sektora u svijetu u smislu prometa koji
vidi Zapadne zemlje, kao glavne protagoniste, i to u pogledu dolaska i
polaska turista. Analizirajući stanje u turističkom prometu primjetit će se
da je potrošač turističkih usluga u većini slučajeva iz Zapadnih zemalja.
Podaci nam govore da se 80% turističkih kretanja odnosi na stanovnike od
ne više od 20 zemalja.87 Svjetska turistička organizacija (World Tourism
86 https://sh.wikipedia.org/wiki/Montrealska_deklaracija
87 Izvor OMT.
157
Socijalni turizam
Organization UNWTO) procijenila je da Englez u prosjeku troši oko 332
dolara godišnje na turističke aktivnosti, dok Amerikanac potroši 154
dolara, Tunižanin 22, a Indijac pola dolara. U većini slučajeva čak i
turistički poduzetnik pripada Zapadnom svijetu. Ponekad se misli na
kombinaciju turizam – zemlja u razvoju kao na jedini mogući način da se
riješe probleme u zemljama južne hemisfere.88
Rast turizma kreće se istim korakom s rastom protoka ljudi koji
odlaze u inozemstvo. Postajući tako druga ekonomska karika globalne
gospodarske razmjene, poslije energetskoga sektora, nalazi se na istoj
razini sa automobilskom industrijom.
Socijalni turizam u globalnoj dimenziji nalazi ono povlašteno
područje primjene, što odražava njegovu prirodnu dvodimenzionalnu
valjanost: globalno, u odnosu na kulturnim odnosima i razmjenama s
drugim narodima; lokalno, u vezi identiteta svakog teritorija i na
društvenu održivost inicijativa.
Razvoj i unapređenje lokalnog identiteta nisu samo alternativni
čimbenici globalnoj ekspanziji, već stvarnost u kojoj će izgraditi nove
kulture, politike i aktivnosti koje će biti u stanju učvrstiti lokalnu
dimenziju unutar dinamike globalizacije. Među raznim oblicima turizma
specijalnog interesa, poseban slučaj ima tzv. etnički turizam, obilježen
aktivnim i svjesnim obuhvaćanjem posjetitelja s domorodcem, kojemu je
cilj uspostaviti kontakte s tradicijama lokalnog stanovništva.
88 http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Tourism_statistics/hr
158
Socijalni turizam
Zahvaljujući etničkom turizmu gost ima priliku upoznati se s
različitim kulturama, i to na nenametljiv način i bez nekog značajnijeg
izvanjskog utjecaja. Ta potraga s autentičnim susretom vodi do
obostranog (gost – domaćin) i neposrednog iskustva, kao posjet selima i
domovima kako bi promatrali ili sudjelovali u obredima, običajima,
ritualima, plesovima ili drugim lokalnim tradicionalnim aktivnostima
domorodca.
Razlika između etničkog i kulturnog turizma je u tome što prvi
uključuje izravnu praksu druge kulture, a drugi pojedinca izlaže kulturi
na neizravan i neposredan način. Osim toga, u etničkom turizmu ima više
interesa za svakodnevni život mjesta,89 nego za kulturne manifestacije.90
S tim u vezi potrebno je ovdje istaknuti da je socijalni turizam jedan
od sektora koji može podržati razvoj modernog društva. Nova paradigma
u vezi socijalnog turizma prikazuje ga kao faktor koji je sposoban da se iz
materijalističkoga poimanja 'razvoja turizma' pretoči u poimanje 'turizma
razvoja' kao dodatna prilika za lokalni razvoj. To je motivirano pristupom
s kojim socijalni turizam uspijeva postaviti svoju povijesnu pripadnost
teritoriju u novom stanju međunarodnosti OTS-a, a to znači u jednom
stanju globalizacije. Inače, socijalni turizam se postavlja u osnovi
uravnotežene i solidarne globalizacije gdje su semantičko značenje
globalizacije i socijalizacije spojene u jednom jedinom pojmu, gdje se na
probleme globalnog tipa daju rješenja koja su društvenog tipa. Naime,
89 Misli se tu na načine života, na religiju, na hranu, na lov i/ili ribarenje, itd., zavisno o mjestu
koje se posjećuje.
90 Poput umjetnosti, plesa ili spomenika.
159
Socijalni turizam
radi se o djelovanju koje je u stanju povezati poštovanje za identitet
pojedinih naroda s postojećim logikama u međunarodnom okviru.
160
Kulturna baština i novi turizam91
U ovome će poglavlju biti riječ o teorijama koje govore o odnosima
nematerijalne kulturne baštine i turističkog tržišta. Očit je utjecaj
gospodarstva i turizma na oblikovanje izgleda i strategija u vezi
'heritagization', kao i u vezi rasprava oko intelektualnog vlasništva i prava
etničkih zajednica (ili manjina) koje su uključene u političke strategije
očuvanja i/ili razvoja teritorijalne kulturne baštine. Radi se o polju na
kojemu i antropologija ima sve veći utjecaj u razumijevanju problema i
granica uporabe i zlouporabe kulturne baštine podređene raznim
društvenim, političkim i kulturnim akterima.
Rasprava u vezi nematerijalne kulturne baštine postala je aktualna
naročito nakon UNESCO-ve konvencije iz 2003. godine. No, povijest te
problematike ima dužu povijest tijekom koje se progresivno definirao
pravac tumačenja i poimanja kulturne baštine. Posebice one nematerijalne,
u svojim mnogostrukim i višeznačnim isprepletanjima s nacionalnim i
međunarodnim normativima i s političkim strategijama intervencije na
procese kulturnog vrednovanja u cilju teritorijalnog razvoja i s
gospodarskim interesima na mikro, media i makro razini povezanoj uz
kulturnu i prirodnu baštinu.
91 Za podrobnije informacije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine vidi: Proizvodnja baštine:

kritičke studije o nematerijalnoj kulturi (uredile Marijana Hameršak, Iva Pleše, Ana-Marija
Vukušić): http://www.ief.hr/Portals/0/PDF_zbornik/Leimgruber_2013_Svicarska.pdf
161
Kulturna baština i novi turizam
Svjetska konferencija o kulturnim politikama (World Conference on
Cultural Policies),92 1982. godine, u diskursu o kulturnoj baštini uvela je i
antropološko poimanje kulture kao oblik života i društvene organizacije
jedne skupine sa svojim tradicijama i kulturnim manifestacijama. Iz čega
proizlazi prošireno značenje kulturnog dobra koji ide dalje od bavljenja
spomenicima i lokalitetima obuhvaćajući i društveno-kulturne i
gospodarske okvire u kojima se nalaze.93 Približno deset godina nakon
toga UN-ovo svjetsko Desetljeće za kulturni razvitak (UN World Decade
for Cultural Development94 1987./1997.) dodatno naglašava tu ideju
tvrdeći da kulturna baština predstavlja značajan doprinos razvoju i
održavanju identiteta manjinskih skupina i zajednica, ali i za cijele narode,
te da se njezina zaštita 'mora (se) smatrati jednom od najvažnijih
referentnih točaka za jedan multidimenzionalni razvoj'. 95
Nakon toga, 1995. godine, svjetska komisija za kulturu i razvoj
(World Commission on Culture and Development) u svom godišnjem
izvješću veliku važnost pridaje konstitutivnoj i kreativnoj ulozi kulture u
92 Cfr. Mexico City Declaration on Cultural Policies. World Conference on Cultural Policies
(Mexico City, 26 July-6 August 1982):
Internet:http://portal.unesco.org/culture/en/files/12762/11295421661mexico_en.pdf/mexico_en.pd
f (od 27./03./2013.).
93 Smith, Laurajane i Natsuko Akagawa, ur. 2009. Intangible Heritage. New York: Routledge: N.
Garcia Canclini et al., La ciudad de los viajeros, Mexico City, Grijalbo and UAM, 1997; N.
Aikawa, Challenges for National Inventories of Intangible Cultural Heritage, in UNESCO
(Asia/Pacific Cultural Centre), ACCU Programme Series on Intangible Cultural Heritage In Asia
and the Pacific 2004 Workshop on Inventory-making for Intangible Cultural Heritage
Management, Final Report, 2004; A. Klamer, Art as a common good, Paper presented at the bi-
annual conference of the Association of the Cultural Economics, Chicago, 3-5 June 2004:
http://www.klamer.nl/articles/culture/common.php.
94 Vidi: Proclamation of the World Decade for Cultural Development (1987/1997), Izvor
Internet:http://www.un.org/documents/ga/res/41/a41r187.htm (od 27./03/2013.).
95 UNESCO 1990., par. 209, u Smith-Aikawa, 2007: 48.
162
razvoju, posebno nematerijalnoj baštini koja označava središnjost lokalnih
zajednica ili tradicijskih nositelja (tradition bearers) kao promicatelja
zaštite i razvoja.96 Istodobno su se, kao u antropološkom i pravnom tako i
u gospodarskom i političkom kontekstu, razvijala važna razmišljanja u
vezi ostvarivanja održivog razvoja i važnosti lokalne svjesnosti (local
knowledge).
Sukladno tome i tradicionalna djelovanja u održivom korištenju
vlastitih resursa tražeći od operatera veći angažman u aktivnom
uključivanju lokalnih zajednica u procesima odlučivanja i zaštitite
(bottom-up e community-driven).
To je napokon dovelo i do Konvencije za očuvanje nematerijalne
baštine, ulazeći tako u nacionalne dokumente o ratifikaciji. U dokumentu
je naglašena važnost sudjelovanja lokalnih zajednica, skupina i nevladinih
organizacija u procesima zaštite i unapređenja nematerijalne kulturne
baštine u mnogo širem okviru od početnog. I to u rasponu od
identifikacije do dokumentacije, od istraživanja do očuvanje djelatnosti,
od zaštite do promicanja, od razvoja i prijenosa događaja do revitalizacije
cjelokupne nematerijalne baštine.
To je dovelo do toga da godine 2005. – iako na snazi tek od 2011.
godine – Vijeće Europe izradi Konvenciju o vrijednosti kulturne baštine za
društvo - poznatiju i kao Faro Konvencija. Radi se naime o dokumentu
usmjerenom na važnost spoznaje i korištenja kulturnog naslijeđa kao
temeljno pravo pojedinca da slobodno sudjeluje u kulturnom životu
96 UNESCO, 1996: 24.

163
vlastite zajednice i da uživa u njezinim tradicionalnim umjećima. Taj
dokument, više od prijašnjih dokumenata, pridaje još veću važnost
sudjelovanju zajednice u definiranju i upravljanju kulturnom baštinom
(čiji su oni nositelji), naglašavajući pritom i važnost uključivanja zajednice
u proces dokapitalizacije.
Istovremeno je na pravnoj razini kulturna baština uzeta kao čin
intelektualnog ili kulturnog vlasništva,97 uključujući tako lokalne kulture
kao legitiman izvor vrijednosti u identifikaciji i proglašenju određenog
kulturnog predmeta kao elementa naslijeđa. U smislu da ono što jedna
lokalna zajednica smatra da za nju predstavlja važan kulturni izraz svog
identiteta ono legitimno to i jest na razini nacionalnog prava i u kulturnog
naslijeđa te države.98 Uspostavljajući tako važnu suradnju između država i
lokalnih zajednica u stvaranju diskursa, praktičnih i ekonomskih politika
u vezi nematerijalne baštine omogućujući zapošljavanje mnogim
posrednicima iz samog područja, ali i šire. U liku predstavnika samih
zajednica, stručnjaka lokalnih kultura, tehničkog i administrativnog
osoblja, gradskih, regionalnih i državnih institucija, neovisnih stručnjaka i
političkih aktivista na razne načine uključenih u institucionalne prakse,
poduzetnika usmjerenih na razvijanje poslovnih prilika povezanih s
kulturnim resursima.
97 S. Harding, Value, Obligation and Cultural Heritage, «Arizona State Law Journal», 31/1999,
str. 292-340.; R. Bendix et al. (uredio), Heritage Regimes and the State, Göttingen Studies in
Cultural Property, n. 6, Göttingen, Universitätsverlag, 2012.
98 A. Arantes, Cultural Diversity and the politics of difference in safeguarding intangible cultural
heritage in J. Blake (eds.), Safeguarding Intangible Cultural Heritage. Challenges and
Approaches, Builth Wells, Institute of Art and Law, 2007.
164
U pozadini tih rasprava stajala je i tematika o ulozi koju si države
daju u određivanju složene cjeline društvenih, kulturnih i političkih
odnosa, poznata i kao heritage regimes.
Pored ove znanstveno-tehničke debate, u vezi pravila i praksa
nematerijalnog naslijeđa, istovremeno se odvijao i opsežni doprinos
ekonomske naravi o mogućnostima koje heritage marketing i kulturni
turizam imaju u vezi zaštite naslijeđa i razvoja lokalnih gospodarstva. To
je dovelo do točke susretanja između konzervatorskih preokupacija, u
povijesno-antropološkom smislu, nematerijalnih kulturnih naslijeđa i
intencija korištenja ovih kulturnih dobara u valorizaciji i razvoju teritorija
i zajednica.
Međutim, problem je u tome što se te ambicije ponekad kose sa
stvarnošću jer se odvijaju prema interventnim pravcima i procesima
odlučivanja koji su često nejasnog karaktera, tj. dvosmisleni. Tekstovi
heritage marketinga nude prikazivanja kulturnog naslijeđa koja su često
neobična za pristup antropološkog tipa toj temi i daju zanimljive upite na
koje na neki način treba i odgovoriti. Jedna od najznačajnijih osobina je
zasigurno promjena u diskursu prikazivanja naslijeđa.
A druga, ne manje važna, osobina zasigurno je tematika koja
naizgled zanima i antropološko razmišljanje, ali na sasvim različit način.
Tako, na primjer, u marketinškim tekstovima koji se bave valorizacijom
nematerijalnog naslijeđa primijetit će se, što se tiče prve značajne osobine,
da se pojavljuju pojmovi koji su od velikog interesa za antropološku
165
kritiku, koji su podigli polemiku i kontroverzna razmišljanja do velikog
interesa.
Važnost valorizacije kulturnih osobina jednog mjesta (place specific,
embedded) ili izgradnja lokalnih brandova (local brands) valorizacijom
nekih kulturnih dijelova od posebnog značenja, u marketinškim je
tekstovima prikazana ponuda jednog posebnog iskustva dostatna da
privuće pozornost novih 'potrošačkih posjetitelja'. Aktivnost koja je, u
drugim radovima definirana kao 'tematizacija iskustva' u različitim
mjestima turističke destinacije.99
Što se tiče aktivnosti brendinga, na nekom teritoriju neki autori tvrde
da se proces definiranja teritorijalnog prikaza ne odnosi samo na
najpotrebnije proizvodne politike, već također uključuje i komunikacijske
politike i to u svim područjima ulaganja i iskustvenoga razlikovanja.
Polazeći od imenovanja (naming) do pravca prikazivanja stvorenog za sve
trenutke kontakta i interakcija s korisnicima usluga (service encounter) od
kanala pa sve do mjesta komunikacije.
To znači da kulturno naslijeđe povezano za određeni teritorij treba
tretirati i obraditi kao proizvod postavljenog na tržište; kao proizvod
kojemu treba osigurati dosljednost, sposobnost da prodre do korisnika,
pristupačnost i javno prihvaćanje; a naročito se ne smije misliti na
kulturno naslijeđe kao na predmet promotivne aktivnosti kao nezavisnog
od svoje eminentno turističke funkcije.
99 B. Dick, Culture on Display. The Production of Contemporary Visitability, Maidenhead

Berkshire, Open University Press, 2003, page. 94; G. Ritzer, Enchanting a Disenchanted World:
Revolutionizing the Means of Consumption, London/New Delhi, Pine Forge Press, 1999.
166
Neki od tih doprinosa idu do toga da uviđaju čak i mogućnost
brendiranja osobina nekog teritorija na nacionalnoj razini. Na taj se način
cijela promotivna aktivnost kulture jedne države unutar teritorijalnih
marketinških crta proširuje do jedne holističke nacionalističke vizije.
Na primjer, brendiranje tipa 'Made in Croatia', gdje se brand Croatia,
kao inače većina brendova mediteranskih turističkih destinacija,
prvenstveno oslanja na povezanost između proizvoda i njezinog teritorija
kao kontekst u kojemu su ovi proizvodi proizvedeni, a što se Hrvatske
tiče, na posebnostima njegovih teritorija, krajolika prikazani su kao
rezultat integracije prirodnih resursa i osobina, ali i ljudske ingenioznosti,
povijesne, kulturne i produktivne partikularnosti.
S druge strane nailazimo na elemente o kojima se naširoko raspravlja
i unutar znanstvenog promišljanja o kulturnim baštinama, oblikovanih
unutar konteksta uže povezanih s proizvodnjom, s gospodarstvom i s
ekonomskim razvojem teritorija. Inzistirajući na takozvanoj potrebi za
autentičnosti.
Radi se naime o osobini koja obilježava suvremeno društvo.100 Tako
se dolazi do iznenađujućih rezultata u sličnostima, iako često prividnim, s
analognim antropološkim razmatranjima, kao što je preporuka ponovne
100 G. Lipovetsky, La fièvre de l’authentique, in J. Garcin (eds.), Nouvelles Mythologies, Editions

du Seuil, Paris, 2007; B.J. Pine II, J.H. Gilmore, Authenticity: What consumers really want,
Boston, Harward Business School Press, 2007.
167
kontekstualizacije predmeta i događaja lokalnih kultura u fizičkom i
povijesnom ambijentu čiji su oni izraz.101
U antropološkim radovima ovaj se stav proteže sve do kritičnog
promišljanja o 'potrošnji tradicije', izolirajući tako „moćnu vrijednost
marketinga kulturne razlike' i primjećujući da su 'izvorne (su) tradicije
rascijepljene i reorganizirane da bi se stvorio tržišni privid autentičnosti.102
Istovremeno se u marketinških tekstovima uviđa ponovno vraćanje na
potrebu 'spakiranja, predstavljanja i obnavljanja tradicija, obreda i načina
života u konfekcioniranim proizvodima' uviđujući poželjnost kategorije
autentičnosti za turističkog posjetitelja, što je inače moguće postići
'posredstvom manipulacije predstavljanja i iskustva'.103
U istraživačkim radovima koji na kritički način preispitaju tržišno
oblikovanje nematerijalne kulturne baštine od strane turističkih operatera
i teritorijalnoga marketinga, turistička je industrija promatrana u svom
dvostrukom poimanju kultura. S jedne strane, kao slobodnih vrijednosti
(value free) neovisnih od aspekata povezanih s gospodarskim razvojem; s
druge strane kao 'još jedan ispakovani proizvod'. Dakle podređene
101 Prema McIntoshu i Prenticeu "kako bi se zadovoljile potrebe autentičnosti koje postmoderni
potrošač traži". Prema Ruggeriju Tricoliju to je itekako potrebno naročito ako se uzme u obzir
"učinkovitije pozicioniranje teritorija u svijesti potrošača." A.J. McIntosh, R. Prentice, Affirming
authenticity. Consuming cultural heritage, «Annals of Tourism Research», 26(3)/1999, page 137;
sada u L. Smith (eds.), Cultural Heritage. Critical Concepts in Media and Cultural Studies, vol.
III, London/New York, Routledge, 2007; M.C. Ruggieri Tricoli, I fantasmi e le cose. La messa in
scena della storia nella comunicazione museale, Milano, Lybra Immagine, 2000, str. 16-17.
102 N. ElSayyad (eds.), Consuming Tradition, Manufacturing Heritage: Global Norms and
Urban Forms in the Age of Tourism, New York, Routledge, 2001, str. 2 i 7.
168
kvantitativnim zakonima suvremenog konzumerizma koji omalovažava i
obezvrjeđuje društvene aspekte, političke funkcije i autentičnost.
Prema nekim istraživačima suvremenih oblika turizma, 104 ono u
svom djelovanju, uspostavlja jedan neravnopravni primarni odnos.105
Prikazujući naslijeđe kao suštinski izgrađen pojam moderne i jednog
specifičnog razdoblja, posebnih životnih iskustava pojedinaca u
dinamičnom prostoru turističkog susreta.106 Tom poimanju stvari
odgovaraju i razmišljanja drugih autora koji traže da se prvenstveno
analiziraju oni aspekti fictio na djelu u manipulaciji tradicije namijenjeni
njezinom preokretanju i oblikovanju prema željama turista.
Kao i problemima koji su nastali pri anticipirajućem i virtualnom
korištenju određenih (turističkih) lokaliteta ili mjesta posredstvom
informacijskih kanala novih medija koji su, radi pojednostavljenja, često
izvor površnosti i stereotipacije kultura.107
Nadodajući tu još jedan važan smjer kritičkoga mišljenja u vezi
marketinških praksi i turizma nematerijalnih baština, koji se odnosi na
raspravu o oblicima popredmećivanja kulturnih dobara.108
104 Tu se naročito misli na mnoge antropologe anglosaksonske škole.

105 M. Robinson, Inter and Intra Cultural Conflicts in the World’s Largest Industry u N.
ElSayyad (eds.), Consuming Tradition, Manufacturing Heritage: Global Norms and Urban Forms
in the Age of Tourism, New York, Routledge, 2001.
106 N. Graburn, Learning to Consume: What is Heritage and When is it traditional? u N.
ElSayyad, (eds.), 2001.; N. Heinich, La Fabrique du patrimoine. De la cathédrale à la petite
cuillère, Paris, Editions MSH, 2009.
107 R. Mugerauer, Openings to Each Other in the Technological Age in ElSayyad N., (uredio),
Consuming Tradition, Manufacturing Heritage: Global Norms and Urban Forms in the Age of
Tourism, New York, Routledge, 2001; L. Bindi, Vendere patrimoni, consumare luoghi, «Glocale»,
br. 2-3, 2011, str. 203-212.
108 M. Gottdiener, New Forms of Consumption: Consumers, Culture, and Commodification,
Baltimore, Rowmand & Littlefield Publishers, 2000.
169
U zadnje se vrijeme ponovno diskutira i polemizira o procesima
komercijalizacije kulturnih dobara polazeći od filozofsko-socioloških
pojmova kao što su 'otuđenost' i 'fetišizam', da bi se stiglo do pojma
commodification, koji pripada analizi kasno-moderne potrošnje,
dopunjenog razmišljanjem o odnosima između popredmećenja,
spektakularizacije kulturne i prirodne baštine i njihovog medijskog
predstavljanja.109
Prema nekim drugim autorima u globaliziranoj ekonomiji postoji čak
neka vrsta 'univerzalnog popredmećenja' koji je u stanju da prilagodi bilo
koji 'predmet' tržištu.
U tom slučaju, zakon i pravila gospodarstva imali bi dužnost da
odrede koja je potrošačka vrijednost tih predmeta. Teoretičari heritage
marketinga pak tvrde da je commodification uglavnom pozitivne naravi i
u stanju da stvara dodatno bogatstvo, kao empowerment zajednica i
slobode.
Nasuprot takvim stavovima i mišljenjima postoje i kritičniji stavovi
koji se tome suprotstavljaju tvrdeći da takvo promatranje stvarnosti
uključuje omalovažavanje osobe (u našem specifičnom primjeru tradition
bearer) jer je stavlja na razinu predmeta. Što može dovesti i do
109 J. Baudrillard, Simulations, New York, Semiotext(e), 1983.; G. Debord, La Société du

spectacle, Paris, Èditions Buchet-Chastel, 1967.; J. Igoe, The spectacle of nature in the global
economy of appearances: Anthropological engagementswith the spectacular mediations of
transnational conservation u «Critique of Anthropology»,30/2010 (Dec.), str. 375-397.
170
mumifikacije i zatvaranja unutar imaginarnih granica tradicije i kulturnih
oblika izražavanja zajednice, sprečavajući 'njihovo cjelovitije uživanje'.110
Ovdje je možda potrebno pojasniti što se, u okviru marketinških
narativa i onima antropološke kritike, podrazumijeva pod
commodification kulturne baštine. Povezujući se na Valene Smithovo111
razmišljanje o antropologiji turizma, Johansen smatra da je „popredmećenje
(je) proces u kojemu jedna kulturna ili prirodna činjenica postaje dostupna
turistu u liku potrošnog proizvoda, iz čega i određena kulturna činjenica dobiva i
jednu ekonomsku vrijednost“.112
Takvim, naizgled neutralnim definicijama, suprotstavljaju se
kritičniji stavovi prema kojima je popredmećenje (reifikacija) „jedno od
najvećih prijetnji za kulturne predmete (cultural facilities), i kao takva mora biti i
tretirana.“113
U tom se smislu, uspjeh turizma povezuje s nematerijalnom
baštinom predstavljajući tako potencijalnu kulturnu tragediju, i to
sukladno kritičnom pravcu procesa hibridizacije između izvornih kultura
i međunarodnog turizma koji ima veliku potporu u anglosaksonskoj školi
110 L. Lixinski, Resisting or embracing commodification: perspectives on the legal protection of

culturalheritage, Relazione presentata in occasione del Cambridge Heritage Seminar - Institute
forArchaelogical Research, Packaging the Past. The Commodification of Heritage, 19. IV. 2008.:
http://www.arch.cam.ac.uk/heritage-seminar/chs08/lucas08.html.
111 Valene Smith, Tourism and Culture Change. Annals of Tourism Research 3:122-26 (1976);
Editor, with W. Eadington; Tourism Alternatives: Problems and Potentials for the Development of
Tourism. Philadelphia, Univ. of Pennsylvania Press (1992)
112 B. E. Johansen, The New York Oneidas: A Case Study in the mismatch of Cultural Tradition
and Economic Development, American Indian Culture and Research Journal, Los Angeles, 26 (3),
2002: 34.
113 B. McKercher - H. du Cros, Cultural Tourism: The Partnership Between Tourism and
Cultural Heritage Management, New York, Routledge, 2002: 115.
171
antropologije turizma.114 Međutim, sve se češće susreću autori, i to ne
samo među marketinškim stručnjacima ili, uglavnom, među
ekonomistima, koji su spremni u turizmu vidjeti važnog partnera i to u
obliku ispravnog i profitabilnog upravljanja nematerijalne baštine.115
Dakle ono može biti i izvor bogatstva i ekonomskog razvoja same
zajednice,116 samo ukoliko je commodification praćen odgovarajućom
naobrazbom u vezi pravilnog korištenja117 i zaštite vlastite izvorne
kulturne baštine i prirodnih resursa.
Sve češće suvremeni tekstovi o heritage marketingu sadržavaju
velike odjeljke posvećene upravljanju (edutainment) povezanom s važnim
kulturnim znamenitostima određenih lokacija, koji bi pomogli riješavanju
jedne od presudnih dihotomija do kojih se dolazi kada se kulturnu
baštinu želi prikazati kao turistički proizvod pored one koja očuvanje
suprostavlja popredmećenju i autentičnosti (marketability).118 Gdje
poseban, ali vrlo osjetljiv dio suprotstavljanja između zaštite i turističko-
tržišne promidžbe nematerijalne baštine ima obrt i tradicionalne
rukotvorine.
114 Ovdje je dovoljno imenovati samo dva autora koji imaju međusobno različite točke gledišta,
ali kojima je ipak zajedničko razmatranje negativnost subordinacija nematerijalnih dobra
komercijalizaciji turizma. Radi se o: O. J. Boorstin (1964). The Image: A Guide to Pseudo-Events
in America, New York: Harper and Row; Dean MacCannell, The Tourist: A New Theory of the
Leisure Class. New York: Schocken Books, 1976.
115 P. Boniface, Managing Quality Cultural Tourism, London, Routledge, 1995.
116 G. Richard (uredio), Cultural Tourism: Global and Local Perspectives, New York, Routledge,
2007.
117 N. Douglas - N. Douglas, R. Derrett, Special interest tourism: context and cases, Sydney,
John Wiledy & Sons, 2001.
118 B. McKercher - H. du Cros, Cultural Tourism: The Partnership Between Tourism and
Cultural Heritage Management, New York, Routledge, 2002.
172
Radi se naime o tematici koja je dio antropološke povijesti i gdje su
se uz razmišljanja koja su tradicionalno više povezana uz valorizaciju i
zaštitu materijalne kulture, s vremenom povezala i osjetljiva pitanja kao
npr. ona o kupoprodaji predmeta domorodačke tradicije od strane
istraživača, specifično antropologa, i kolekcionara.
Treba dakako reći da je problematika vezana uz vrijednost predmeta
koji pripada tradiciji teritorijalne kulture unutar šireg prostornog
konteksta, prebrzo globaliziranog od kolekcionarskog tržišta, koji se do
danas pretvorio u sveopći potrošački prostor, dosta aktualna što se tiče
odnosa između tržišta i kulturnih baština.119
Tome se mogu nadodati i druge prakse naširoko rasprostranjene
tijekom kraja moderne kao, na primjer, one o raznoraznim festivalima ili
manifestacijama lokalnih tradicija i sajmova autohtonih proizvoda, gdje su
tematike tržišne vrijednosti proizvedenih dobara posredstvom
tradicionalnog znanja i praksa koje su svojstvene lokalnim zajednicama, se
aktualnije i osjetljivije.
S time u vezi nailazi se na već spomenute tematike kao one o
autentičnosti i ruralnosti povezanih s tipičnim proizvodima rukotvorine i
agronomsko-pastoralne proizvodnje koje poprimaju posebnu vrijednost u
većini slučajeva povezanu s emotivnim implikacijima, čime se
marketinško poslovanje služi, ali i nostalgije koje sad urbanizirana ruralna
područja osjećaju prema svojoj izvornoj prošlosti.
119 M. Herzfeld, The Body Impolitic. Artisans and Artifice in the Global Hierarchy of Value,
London-Chicago, The University of Chicago Press, 2004.
173
Isto to vrijedi i za ona, već duže vrijeme, urbanizirana mjesta
naspram seoskom načinu života, periferične naspram gradskim jezgrama
(o kojima ovi zavise i gdje se njihove sudbine kroje), ali baš zato prikazane
kao svjedočanstvo životvorne i okrepljujuće, ali pogotovo umirujuće
utješiteljske prošlosti.120
Na taj način i hrana, rukotvorine i lokalna umjetnost postaju
okosnica raznoraznih festivala i turističkih atrakcija pored najizvornijih
izraza nematerijalne kulture u obliku preporoda/revitalizacije lokalnih
govora, tj. dijalekta, narječja i manjinskih jezika, ne zaboravljajući pritom i
narodnu glazbu.121
Radi se o preporodu/revitalizaciji koji čini da drevni kulturni simboli
jedne zajednice ponovno postanu prihvatljivim i poželjnijim u današnjem
društvu, oduzimajući im onaj negativni predznak kojeg su nosili tijekom
prisilne nacionalne akulturacije ali i asimilacije i prisvojenja dijela povijesti
i kulturne baštine etno nacionalnih manjinskih zajednica.
Riječ je o procesu koji je vladao unutar kulturnog i političkog
prostora tijekom europske modernizacije u obliku suprotstavljenih tenzija
između hegemonijskih kultura i regionalnih i/ili manjinskih kultura.122
Treba napomenuti da su isto tako drevni kulturni izrazi prilagođeni kako
120 L.M. Lombardi Satriani, Folklore e Profitto, Tecniche di distruzione di una cultura, Bologna,
Guaraldi, 1973.; M. Chreighton, Consuming Rural Japan: The Marketing of Tradition and
Nostalgia in the Japanese Travel Industry, «Ethnology», br. 36 (3)/1997.
121 B. E. Johansen, The New York Oneidas: A Case Study in the mismatch of Cultural Tradition
and Economic Development, «American Indian Culture and Research Journal», Los Angeles, 26
(3), 2002.
122 A.M. Cirese, Cultura egemonica e culture subalterne. Rassegna di studi sul mondo popolare
tradizionale, Palermo, Palumbo, 1973; P. Burke, Cultura popolare nell’Europa moderna, Milano,
Mondadori, 1980.
174
bi postali komercijalno upotrebni suvremenom i standardiziranom
društvu.
Tu se misli na razne protokole, certifikata, higijenskih i sigurnosnih
normativa i drugo. Postajući tako prihvatljivije novim generacijama
posredstvom raznih revizija i preoblikovanjem kulturnih izraza. I sve da
ne bi bili u suprotnosti s promijenjenim osjetljivostima i s novim
ustrojstvom temeljnih prava. U obliku odbijanja onih zabava koje bi na
neki način mogle uvrijediti ljudski senzibilitet u obliku vrijeđanja,
omalovažavanja ili ponižavanja, kako pojedinaca tako i skupina koje se
razlikuju po spolu, dobi, rasi ili seksualnim sklonostima; uključujući ovdje
i scene surovosti, ranjavanje i ubijanje životinja umiješanih u rituale, itd.
Treba istaknuti da se, kako na kritičko-antropološkom tako i na
ekonomskom, ali i marketinškom planu, sve više nailazi na jednu izuzetno
osjetljivu i simboličnu tematiku u vezi više ili manje autorizirane
komercijalizacije znanja, praksa, predmeta, recepta i ljekovitih proizvoda
koji pripadaju određenoj zajednici.
Antropološki govoreći, radi se o nečemu što je zaštićeno obvezom
tajnosti ili posebnom svečanom uporabom. Kao i tajnu prenošenja - kao u
slučaju lijekova ili iseljenja od strane nekoličine odabranih subjekta
(štriguna) koji su, od lokalne zajednice, smatrani podobnima za to. Ista se
stvar događa i u vezi obrtništva i izvornog znanja (local knowledga) koji
su često nelojalno i bez mogućnosti prigovora prisvojeni od strane
nacionalnih, ali i međunarodnih industrija i trgovačkih društva, do te
175
mjere da su njihovi tradicionalni i pučki obredi tretirani kao tržišna roba
(marketed) i popredmećeni (commoditized).123
Treba istaknuti da neki operateri međunarodnog turizma i
marketinga kulturnih resursa naporno tvrde da kada je turistička
promidžba kulturne baštine postavljena na razini očekivanja lokalnog
tržišta, tada se ona često sukobljava s očekivanjima i stilovima vanjskog
tržišta što može dovesti i do ogromnih gubitka sa komercijalnog stajališta.
Prema njihovom stajalištu ova se proturječnost uočava u europskom
kontekstu, gdje je opseg odlučivanja i intervencija koje imaju lokalne
zajednice u upravljanju njihovim kulturnim dobrima veći, što neminovno
vodi do proturječnih posljedica ukoliko ih se promatra sa stajališta
maksimiziranja profita i gospodarskog razvoja turističkog sektora.
Drugim riječima to znači da je, oslanjajući se na lokalne zajednice,
tržište uvijek u gubitku. 124 Ako je kulturno naslijeđe „posebna verzija
prošlosti koja pripada specifičnoj skupini“,125 ali koje u svom ispoljavanju, ne
istroši kompleksni kulturni život, ni svugdje prisutne težnje za
promjenom i transformacijom, to onda znači da je ono što marketing
ostvaruje neka vrsta fragmentacije prošlosti i dinamičnog identiteta jedne
skupine, uzimajući njezinu 'jedinstvenost' i univerzalizirajući je „u obliku
123 A.M. Johnston, Is the sacred for sale?, London, Earthscan, 2006, str. 53. i 56.
124 S. Harding, Value, Obligation and Cultural Heritage, «Arizona State Law Journal», 31/1999,
str. 292-340.
125 Rowan, Y.M. - Baram, U., Marketing Heritage. Archaeology and the Consumption of the
Past, Walnut Creek (CA), Altamira Press, 2004:7.
176
potrošačkog dobra“.126 Ovdje pojam robe (commodity), preuzet od Erica
Wolfa, je onaj o „dobrima i uslugama proizvedenih za tržište [...] koje je moguće
usporediti i razmijeniti bez obzira na društvenu matricu u kojoj su oni
proizvedeni“.127
U suvremenom globaliziranom svijetu te su dinamike moći sve
učestalije, kako na polju proizvodnje, tako i distribucije i potrošnje dobara,
zbog čega lokaliteti, znanja i kulturne prakse postaju značajna potrošačka
roba za turističko tržište.128
Stone129 smatra da popredmećenje prošlosti pripada onom procesu
moderne prema kojemu sve veći dio važnih obilježja društvenog života,
kao i lokaliziranih resursa postaju sveopći predmeti potrošnje.130 Isti
sustav odabiranja i imenovanja nematerijalnih kulturnih dobara na
globalnoj razini, nalazi se u osnovi izgradnje kriterija i popisa 'izvrsnosti'
koji valoriziraju onu jedinstvenost odavno prepoznatu kao važni element
u valorizaciji i promociji potrošnje dobara u sistemu svjetskog turizma.
Možda je to i razlog zbog čega neki kritičari svoju pažnju više usmjeravaju
126 Y.M. Rowan - U. Baram, Marketing Heritage. Archaeology and the Consumption of the Past,
Walnut Creek (CA), Altamira Press, 2004, str. 7 i 10.
127 Wolf, 1982. Podrijetlo ovog procesa otuđenja, od strane Wolfa postavljeno je na samom
početku modernog doba Wolf, i u prvom, nastupnom obliku globalizacije koji se poklapa s
otvaranjem putova kolonijalnih, trgovinskih i ropskih razmjena.
128 Stone et al., The presented past, Heritage, museums and Education, Routledge, 2000: 21.
129 Ibidem: 27.
130 Sličnu je analizu u vezi otuđenja prirode u zabavnim parkovima obradio i S.G. Dvis, The
Theme park: global industry and cultural form, «Media, Culture, and Society», 1996/18, str. 399-
422.
177
na zajedničke značajke kulturnog naslijeđa, nego na one o
jedinstvenosti.131
Kao što Eric Wolf smatra, da je popredmećenje, ono što u
marketinškom diskursu odgovara imenovanju (naming), nalazilo bi se na
izvoru teleološke izgradnje, zbog čega i dolazi do krajnje konfliktualnih
ljudskih identiteta. Tada „imena postaju roba i robe označena s X pretvaraju se
u ratne mete”.132
131 Rowan, Y.M. - Baram, U., Marketing Heritage. Archaeology and the Consumption of the
Past, Walnut Creek (CA), Altamira Press, 2004:19.
132 Eric Wolf, Europe and the People Without History, University of California Press, 1982:7.
178
Muzeji i antropologija kulturne baštine
Radi se o novom uobličavanju antropologije unutar koje se definira
jedna sekcija Muzeološke antropologije koja na neki način nastaje
opirajući se prijašnjoj generaciji znanstvenika.133 Naime riječ je o sekciji
koja je osjećala veliku potrebu za obnavljanjem, posebno naglašavane od
strane muzeologa naspram akademika, i odnosa s međunarodnim
iskustvima. Iako se u zadnje vrijeme taj projekt konsolidirao unutar jedne
posebne akademske dimenzije, on ne odstupa od izvornog načina
pristupanja problematici kulturne baštine muzejske stvarnosti, uključujući
i istraživanja i planiranja, koja, međutim nije još sasvim priznata kao
zasebna dimenzija. Naročito se to odnosi na priznavanju profesionalnosti
muzeoloških operatera kao i u vezi teorijske rasprave oko antropoloških
istraživanja. Naime muzeološka i baštinska antropologija134 pojavljuju se,
u svojim ukupnim praksama, kao post-klasična antropologija, snažno
karakterizirana od globalnog konteksta u kojem se ostvarivala, gotovo u
133 Više povezana s oznakom antropološke, folklorne, etnološke muzeografije i Etnografskog

muzeja.
134 I antropologija globalnog civilnog društva mogla bi također biti dimenzija u kojoj je moguće
postaviti muzeološku antropologiju. To je moguće uvidjeti u nekoliko poznatih svijetskih studija
tog karaktera kao na primjer u proučavanjima talijanskog antropologa B.Palumbo, L’UNESCO e il
campanile. Antropologia, politica e beni culturali in Sicilia Orientale , Roma, Meltemi, 2006, te u
studijama o globalnom svijetu, koje se nalaze u knjizi Museum Frictions: Public Cultures/Global
Transformations. eds. Durham: Duke University Press, 2006, koju su uredili I.Karp, CA Kratz, L.
Szwaja, T.Ybarra-Frausto u sudjelovanju sa G.Buntinx, B.Kirshenblatt-Gimblett, C.Rassool. U
tim se studijima daje i kritički antropološki pogled 'procesima kapitalizacije' i o ulogama globalnih
organizacija kao i UNESCO-a u toj sferi djelatnosti.
179
skladu s perspektivama Writing Culture i Exibiting Cultures.135 S
naznakom da je poimanje kulturne antropologije sukcesivno poimanju
antropologije muzeja te da proizlazi od širine samog poimanja baštine, u
europskom zakonodavstvu i prema UNESCO-voj terminologiji.
Ova nova antropološka praksa drukčija je od ostalih antropoloških
studija, jer nije toliko vezana s promatranjem koliko sa složenijim
praksama koje uključuju i političku antropologiju (public anthropology),
umjetničke komunikacije sa stvaralaštvom istraživalačkih oblika i
pismenosti.
U vezi toga dovoljno je 'prolistati' web stranicu Public
Anthropology,136 Roberta Borofsky koji u vezi te nove grane antropologije
precizira: „Public anthropology engages issues and audiences beyond today's
self-imposed disciplinary boundaries. The focus is on conversations with broad
audiences about broad concerns. Although some anthropologists already engage
today's big questions regarding rights, health, violence, governance and justice,
many refine narrow (and narrower) problems that concern few (and fewer) people
outside the discipline. Public anthropology seeks to address broad critical
concerns in ways that others beyond the discipline are able to understand what
anthropologists can offer to the re-framing and easing-if not necessarily always
resolving-of present-day dilemmas. The hope is that by invigorating public
135 Vrijedna je spomena i knjiga autora J.Clifforda i G.Marcusa. Writing Culture.The Poetics and
Politics of Ethnography Berkeley: University of California Press, 1986, str. 316 -343. Kao i knjiga
Exhibiting cultures: the poetics and politics of museum display koju je uredio I.Karp, S.Lavine, za
Smithsonian Institution Press iz 1991. godine i koja je snažne kritične implikacije.
136 Defining Public Anthropology, Posted by Dr. Robert Borofsky on May 11, 2011. U Blog: A
Personal Perspective (2007), Rob Borofsky.
http://www.publicanthropology.org/public-anthropology/ Preuzeto: 10. studenoga 2014.
180
conversations with anthropological insights, public anthropology can re-frame
and reinvigorate the disciplin“.
Radi se naime o antropologiji baštine koja je uveliko i snažno
inovirala naše izvore, naše načine spoznajne i naše interpretativne
modalitete i ne samo to. Budući da se radi o 'proizvodu' suvremenog
globaliziranog društva, ona je također povezana s tematikom
interdisciplinarnosti antropološke spoznaje i 'jezika'. Tematika koja je
snažno istaknuta i u Writing Cultures, koji se suprotstavlja malinovskom
'mitskom' znanstvenom modelu (i to prema G. W. Stockingu 137) u liku
usamljenog istražitelja okruženog domorodcima (kao drugačiji) od kojih si
preuzima autorsko pravo na njihovoj viziji stvarnosti. Treba istaknuti da
se antropolog koji se bavi antropologijom naslijeđa postavlja u toj mreži
složnih operacija da bi prikazao poetike i politike jedne antropologije koja
djeluje u javnom kontekstu. On se dogovara s administratorima,
polemizira s ministrima, valorizira kulturne oblike, pregovara o njihovom
značenju i postavlja ih na izložbama; promiče istraživanja o sjećanju, o
lokalnoj kulturi, o teritoriju i to sve u povezanom obliku. Radi se o
dimenziji koja se u prošlosti mogla povezati s primijenjenom
antropologijom koja nema uopće ne liči na ovu.
137 Ova tri Stockingova 'povijesna' sveska koja pripadaju djelu History of Anthropology imali su
veliku ulogu u kritičnom stavu kojeg su preuzeli muzeološka i baštinska antropologija naspram
klasične antropologije. G. W. Stocking, Jr., Observers Observed. Essays on Ethnographic
Fieldwork. London: The University of Wisconsin Press, 1983 (History of Anthropology; n. 1.); G.
W. Stocking, Jr., Functionalism Historicized. Essays on British Social Anthropology. Madison:
University of Wisconsin Press (HOA; 2); G. W. Stocking, Jr., Objects and Others. Essays on
Museums and Material Culture. Madison: University of Wisconsin Press, 1985 (HOA; 3).
181
Novina antropologije baštine je u tome što ona muzeje gleda kao
novi oblik antropološkog surađivalačkog prikazivanja. Muzeji se uređuju i
organiziraju surađujući s drugima (ne samo na solidaran način, već i
sukobljavajući se). Muzeji se ponekad 'uređuju' i 'protivno' zamislima
lokalnih vlasti, ili profesionalnih skupina, pa čak i protiv vlastitih
zajednica koje ih ne žele. Želja muzeološkog antropologa je proizvesti
događaje jedne zajednice koja posredstvom muzeja prikazuje svoj
identitet. Riječ je o javnim i kolektivnim djelima. Ne treba nas zato čuditi
što je posljednji znak prepoznavanja međunarodnog pokreta antropologije
baštine knjiga Museum Frictions, koja prikazuje najvažnije tenzije, sukobe,
pregovore kao osnovni materijal djelovanja i razmišljanja u vezi
muzeografskog djelovanja. U izgradnji 'poetika i politika' etnografije,
muzej se pojavljuje kao idealan i komunikativan instrument jedne javne
antropologije koji ima sposobnost 'prikazivanja djelovanja', 138 i tumačenja
'tijeka društvenog diskursa',139 koji je svugdje vizualan i opisan novim
opisnim oblicima.140
Moglo bi se reći da je tematika muzeološke antropologije u
suvremenom globalnom svijetu opisana u C. Geertzevoj programskoj
pretpostavki: „... neovisno o koristi kakvu će u budućnosti imati etnografski
tekstovi, uz pretpostavku da ju imaju, treba misliti da će u svakom slučaju to
uključivati i zadatak da se izradi jedan mogući govor kroz linije društvenog
razgraničenja (etničnosti, religije, klase, roda, jezika, rase), koje su danas
138 C.Geertz, Interpretazione di culture Bologna, Il Mulino 1987, str. 58.

140 Internet, film, mobitel, TV, itd.
182
nedokučljivije, neposrednije, nepravilnije. Ono što za sada izgleda, barem meni,
neophodno, nije ni stvoriti jednu univerzalnu esperanto-kulturu, kulturu zračnih
luka i motela, ni izum neke šire tehnologije upravljanja ljudskih resursa. Već one
širenja mogućnosti shvatljivog diskursa međusobno sasvim različitijih naroda po
interesima, načinu promatranja, bogatstvu i moći, ali ipak uključeni u svijetu u
kojemu, iako bačeni u jednoj beskrajnoj interkonekciji, je sve teže da se međusobno
ne susretnu“.141
C. Geertz inzistira na tim aspektima jer želi pokazati da
antropologija baštine ne pripada još antropologiji kao takvoj, jer se njezine
osobine malo razlikuju od 'službene', sveučilišne antropologije, ali u kojoj
su teme poput etnografije, istraživanja, različitosti, relativizma,
refleksivnosti, javnog značenja spoznaje više prisutnije nego na drugim
poljima. Ono što se danas događa snažan je znak globalnog okruženja, te
nemogućnosti antropologa da zanemaruju međunarodnu političku scenu.
Toga su naročito svijesni francuski antropolozi, lideri na europskoj sceni
iz antropologije i muzejske antropologije. Naime preobražaj dvaju
najvećih francuskih muzeja,142 važnih za muzeološku antropologiju,
francusku je antropologiju, od vodećeg elementa europskog projekta
antropologije baštine, srozio pod neposrednim utjecajem političke moći,
dajući joj jednu estetsko-diplomatsku ulogu, usredotočenu na paradigmu
asimilacije domorodskih umjetnosti velikoj zapadnoj umjetnosti.
141 C.Geertz, Opere e vite. L’antropologo come autore , Bologna, Il Mulino, 1990, str. 156.
142 Tu se misli na 'Musée de l'Homme' i na 'Musée des art et Tradition Populaires', povezanih s
imenima kao što su Leiris, Rivet i Riviere, koji su simbol muzeografije.
183
Mnogi antropolozi143 svjesni tog antropološkog poraza, pokušavaju
ne osuditi definitivno suvremeno stanje muzejske zbilje gledajući na
njegove sposobnosti transformacije, dok drugi, naspram njima, smatraju
da je situacija očajavajuća. U Sjedinjenim Američkim Državama svijet
muzeja je pregledniji, osobito u pogledu aspekta ugovaranja, trgovanja,
oblika sudjelovanja i sukoba koji nam od Afrike, do Indije i Australije
pokazuju jedan noviji i otvoreniji svijet. Svijet koji je, iako iako
dramatičniji, ostavio sa strane prošlo tisućljeće postavljajući nam
probleme koje treba na nov način obuhvatiti, shvatiti i riješavati. Između
SAD-a i svijeta, niz mješavina između Cultural studies, kritičke
antropologije, umjetničke muzeologije preobračene antropologije,
militantnost prema izvornim kulturama, interes prema umjetničkim
izrazima autohtonih naroda svijeta, proizvela su jednu 'globalnu arenu'
koja na vidjelo stavlja one vitalne lokalne procese koji obuhvaćaju
muzeološku antropologiju. Radi se naime o temama koje pokazuju kako
se u toj sferi djelovanja antropologija pojavljuje kao public anthropology u
vidu aktivne i kritičke prakse civilnog društva. U tom smislu knjiga
Museum Friction144 prikazuje ideju muzeja kao laganu i lako izvozljivu
komunikacijsku tehnologiju. Dakle i kao oblik prikazivanja koji odgovara
kapacitetu predstavljanja od strane lokalnih zajednica, autohtonih kultura.
143 Među njima i James Clifford i Philippe Descola.

144 Museum Frictions: Public Cultures/Global Transformations, editor(s): Ivan Karp, Corinne A.
Kratz, Lynn Szwaja,Tomas Ybarra-Frausto, Duke Univ, Published: 2006. Knjiga. od 632 stranice.
je podjeljena u 3 sekcije: Exhibitionary Complexes; Tactical Museologies; Remapping the
Museum od ukupno 19 eseja i 5 dokumenta. Autori (Contributor(s) knjige nisu samo antropolozi
već i povjesničari, povjesničari umjetnosti, umjetnici i povijesičari migracija.
184
Izvozljiva tehnologija ideja je koja na neki način čini da muzeji mogu dati
glas i izboriti se za njihov opstanak što je itekako važno, naročito u doba
dijaspora i globalizacije, u kojoj muzeji imaju ulogu 'zone kontakta' i
svjedoka zaboravljenih povijesti.145
Što se odnosa između antropologa i UNESCO-a tiče, dovoljno je
istaknuti kako su krajem 80-ih godina prošlog stoljeća mnogi antropolozi
izrazili, a to i danas čine, zbunjenost u vezi ideje konzerviranja dinamičkih
i društveno ukorijenjenih fenomena (kao što su to lokalne kulture) o
pitanjima koja su u središtu UNESCO-ve Deklaracije o zaštiti narodne i
tradicionalne kulture.
Treba imati na umu i poteškoće koje su uvijek prisutne između
međunarodnih organizacija i antropologa, zbog njihovih etika i
minucioznih spoznajnih praksa povezanih s mjestima one su protivne
uopćavanju i pojednostavljenju kulturne politike. Razlog tome nalazi se u
činjenici da su antropolozi iza sebe imali mnoge poraze u vezi očuvanja
lokalnih baština, kultura i tradicija. Porazi koji se protežu od
Herskovitsa146 do Metrauxa.147 Ne zaboravljajući pritom i oštru kritiku
145 J.Clifford, Routes .Travel and Translation in the Late Twentieth Century, 1997.
146 Herskovits, Melville Jean, američki antropolog (Bellefontaine, Ohio, 5. IX. 1895. – Evanston,
Illinois, 25. II. 1963.). Utemeljitelj afrikanistike i znanstvenog proučavanja afričkih i
afroameričkih kultura u Americi. Kao jedan od ključnih predstavnika kulturnoga relativizma,
smatrao da se ljudsko ponašanje može tumačiti samo u svjetlu kulturnoga konteksta u kojem je
nastao. Kulturu američkih crnaca proučavao kroz proces akulturacije i kulturne promjene kroz
koje se elementi tradicionalnih afričkih kultura reinterpretiraju ili povezuju s elementima druge
kulture na američkom tlu. Glavna djela: Akulturacija: studija kulturnoga kontakta (Acculturation:
The Study of Culture Contact, 1938), Mit o crnačkoj prošlosti (The Myth of the Negro Past, 1941),
Čovjek i njegova djela: kulturna antropologija kao znanost (Man and His Works: The Science of
Cultural Anthropology, 1948).: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25236
185
Claudea Lévi Straussa protiv UNESCO-ve ravnodušnosti prema lokalnim
kulturama, i o prirodi ove međunarodne institucije koja je njemu izgledala
poput velike korporacije, jedne poravnajuće međunarodne agencije.
Primjećuje se također i nelagoda zbog otvaranja jednog polja
istraživanja profesionalno zasnivanog na sposobnostima antropologa i
antropologa kulturne baštine, ali bez ikakvog formalnog utjecaja njihovih
znanja. No usprkos tome, treba reći da su se i novija antropološka
poimanja tradicije, lokalne kulture i globalizacije produbile i ukorijenile u
svijet stalnih promjena.
Danas antropolozi više nisu čistunci i pristaše arhaičnosti te
neprijatelji inovacijskih procesa. Za njih budućnost predstavlja novu nadu
za tradicije i za raznolikost kultura koje treba prisvojiti u novim uvjetima.
To su naučili iz velikih oblika participativne tradicije i kolektivne
ritualnosti koje su se sačuvali i prilagodili, pokazujući ne vrijednost
pozitivističke teorije o tradicijama kao inertne prošlosti, i nostalgičnog i
romantičnog pogleda prema neiskrivljenom svijetu. Tradicije su i dalje dio
našeg života.
Među pozitivnim čimbenicima globalizacije, koji se protive sve
češćim ratovima i eskalacija tzv. sukoba civilizacija, nalazi se rast
međunarodne pažnje složne u očuvanju i širenju prava, društvene
imovine, prirode i baštine, koji se više ne temelji na klasičnoj pretpostavci
da je Zapad polazna točka svjetskih zbivanja, već na dijalogu
147 Alfred Métraux (Lausanne, 5. studenog 1902. - Valle de Chevreuse, 12. travnja 1963.),
švicarski etnolog, jedan od najvažnijih europskih etnologa 20. stoljeća. Među prvima je studirao
narode i kulture Južne Amerike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Alfred_M%C3%A9traux
186
raznovrsnosti i na razmjeni iskustava. U stvari radi se o proturatnoj težnji
koja se protivi bilo kakvom (mogućem) sukobu kultura i etničnosti, i koju
se ne smije omalovažavati.
Antropolozi, apsolutno skloni slobodnoj i pozitivnoj konfrontaciji,
svjesni su da veliku ulogu u tome imaju kulturne politike gdje su često
kritika i neslaganje od životne važnosti. U tom smislu antropološka
istraživanja - bilo da se radi o nekim velikim polaznim paradigmama o
globalnom svijetu, kao one predložene od A. Appadurai,148 bilo da se radi
o terenskim istraživanjima, poput onih koje je izveo M.Herzfeld,149 koja
pokazuju sposobnost korištenja baštine i kao predmet novih
antropoloških istraživanja i kao novo antropološko polje djelovanja
poetike i politike.
Odnos politike i prakse

Prihvaćajući učestalo mišljenje da patrimonijalizacija znači; rasizam,
nacionalizam, kolonijalizam i uništavanje prirodnog svijeta; značilo bi da
je antropologija izgubila jedno važno tlo istraživanja, politiku i društveni
angažman, prepuštajući ga u ruke onih koji upravljaju vladama, sustavno
udaljujući konkretna polja posredovanja, društvenosti i konstruktivnog
sučeljavanja. Jer pisati o važnim stvarima ne analizirajući lokalne
stvarnosti, povezane s globalnim kontekstima, bez prijedloga i bez
148 A. Appadauri, Globalization (edited vol,. Durham, NC: Duke University Press, 2002.
149 M.Herzfeld, Anthropology: Theoretical Practice in Culture and Society Paperback , 2001.
187
podržavanja poetike ili politike, antropologiju zatvara i ograničava na
odgoju savjesti, na poziciju moralne i intelektualne elite.
Antropolozi baštine i muzeja imaju zadaću da djeluju na terenu, da
pišu o muzejima, sukobiti se i/ili surađivati s lokalnim administracijama.
Radi se naime o djelovanjima koje otvaraju složenije oblike znanja, možda
rizičnije, ali koje se nalaze unutar statuta suvremene antropologije koja
živi, djeluje i istražuje unutar svog svijeta. Najteža točka je obraditi, i to
bez ikakve ideološke prenamjene, problematiku odnosa s dijasporama i
kolonijalizmima, jer se može dogoditi da se tematika lokalnih kultura
pokuša upotrijebiti i usmjeriti u političke svrhe. No zasigurno nije da se na
taj način stvaraju otvorene i solidarne lokalne stvarnosti.
Antropologija baštine usmjerena je da istražuje složeno i dugo
nasljeđe regionalizma, iskustva koje ima muzeografija i svih onih mjesnih
kolekcionera koji su oživjeli smisao rada seljaka, ribara, obrtnika i ostalih
zanimanja iz svih krajeva Hrvatske.
Radi se o načinima rada bogatih budućih implikacija, naročito ako se
na umu ima suvremena ambijentalna kriza. U uređivalačkoj politici
muzeja je itekako potrebno da se međusobno spoje etnografski muzeji i
muzeografija lokalnih kultura i suvremenosti, da bi u središtu
antropološke misli ostao ne samo lokalitet već i 'veliki svjetski nered'.
U tom smislu, u jednom svom izlaganju u vezi Europske
antropologije, povezan s raspravom o muzeografiji u suvremenom svijetu,
188
M.Herzfeld150 podsjetio je na kolonijalnu ulogu koju još danas Europa ima
što se i dalje ogledava i u njezinoj antropologiji. On poziva da se Europu
promatra kao na jedan već zastarjeli geo-politički pojam.
Otvarajući tako usporedbu na nove i plodnije načine, što bi donekle
dovelo do novih odnosa između bivših kolonijalnih etnografskih muzeja, i
naših lokalnih muzeografija, i tako proizvelo pozitivni 'efekt' proširenja
identiteta i prepoznatljivosti pluralnosti iznad 'zračnih klasifikacija'. 151
Kritički pristup kojeg Hainard predlaže za svoju ideju muzeja dobar
je primjer kao jedan od mogućih načina povezivanje antropologije i
muzeografije s 'pokretima', idejama i procesima koji dolaze iz baza
lokalnih zajednica.
Radi se o temama o kojima postoji bezbroj studija što čini da se
ponekad antropolog osjeća neugodno razmišljajući o tim temama koje ga
se direktno tiču. Međutim, ako se antropologija ne susreće s dimezijom
teritorijalnih praksa i pokreta, tada se ona neminovno zatvara u 'jedan
otok' odabranih koji su kritički ustrojeni prema svemu i zgađeni svijetom
“One critical issue public anthropology explores is the dynamics of our present
predicament. Our general intellectual isolation and insulation from the world's
problems did not happen with a wave of a wand. And they will not go away if we
all wish really hard in a Peter Pan sort of way. We need to grasp the hegemonic
frames which box us in. Very little is said about demographics when
150 M.Herzfeld, Ouvrir les frontières de l’Europe. La géographie bureaucratique d’une discipline
u L’Europe et ses ethnologies , u časopisu Ethnologie française n. 4, Presses Universitaires de
France 2008. U tom smislu pogledati i Handlera.
151 Ibidem.
189
anthropology's insular nature is discussed”,152 što zasigurno ne osnažuje
njezinu javnu misiju.153 “Public anthropology engages issues and audiences
beyond today's self-imposed disciplinary boundaries. The focus is on
conversations with broad audiences about broad concerns. Although some
anthropologists already engage today's big questions regarding rights, health,
violence, governance and justice, many refine narrow (and narrower) problems
that concern few (and fewer) people outside the discipline. Public anthropology
seeks to address broad critical concerns in ways that others beyond the discipline
are able to understand what anthropologists can offer to the re-framing and
easing-if not necessarily always resolving-of present-day dilemmas. The hope is
that by invigorating public conversations with anthropological insights, public
anthropology can re-frame and reinvigorate the discipline”.154 To znači da
antropologija stvara jedan drugačiji način istraživanja (različitiji, noviji,
152 „Jedno ključno pitanje koje javna antropologija istražuje je dinamike naše sadašnje teške
situacije. Naša intelektualna izolacija i izoliranost od svjetskih problema se nije dogodila
čarobnim štapićem, i ona neće tek tako otići, odletjeti na petarpanovski način. Moramo shvatiti
hegemonistički okvir koji nas drži zatvorenim. Vrlo malo se govori o demografiji kada se
raspravlja o točnoj prirodi antropologije.“ Ovdje je pojam otoka preuzeto od R.Borofky Public
Anthropology ( a personal perspective) na internetskoj stranici Public Anthropology, već
spomenuto u: Our Insular History.
153 Vidi već spomenut: Defining Public Anthropology, Posted by Dr. Robert Borofsky on May
11, 2011 u Blog: A Personal Perspective (2007), Rob Borofsky:
http://www.publicanthropology.org/public-anthropology/ Tekst R.Borofskyog, preuzet (10.
Studenoga 2014.) iz internetskih stranica Public Anthropology .
154 „Javna antropologija bavi se pitanjima i publikom koja idu izvan današnjih samonametnutih
disciplinskih granica. Usredotočuje se na razgovorima sa širokom publikom na temama šire
važnosti. Iako se neki antropolozi već bave velikim pitanjima u vezi prava, zdravlja, nasilja,
upravljanja i pravda, mnogi se bave manjim (i užim) problemima koji se tiču užeg broja publike
izvan discipline. Javna antropologija nastoji usmjeriti široke kritične problematike na način da
drugima koji su izvan te discipline u stanju razumjeti ono što antropolozi mogu ponuditi da bi
ponovno oblikovali i pojednostaviti - ako ne nužno uvijek i riješiti – današnje dileme. Nada je u
tome da će razvijajući javni dijalog s antropološkim intuicijama, javna antropologija uspijeti
ponovno oživjeti i ojačati disciplinu“. Piše R.Borofsky na svojim internetskim stranicama Public
Anthropology .
190
hibridniji), koji je postklasični drugačiji od predhodnog jer je bliži
lokalnim kulturama.
Pogled na budućnost
Da bi shvatili u kojem se pravcu danas kreće antropologija baštine i
muzeografija, navest ćemo kritički osvrt na tu temu sadržan u časopisu
Ethnologie Française.155 Sekcija Ethnologie et musée: un debat en cours
počinje s izlaganjem B.Dupaignea i J. Gurvitcha na temu Quel role pour
l’ethnologie dans nos musées, te nastavlja s razmišljanjem D.Chevalliera u
vezi Collecter, exposer le contemporain au MUCEM.156 U svom članku
Chevallier govori o dvanaest istraživanja koja su prikazana u zbirkama
'skate board' i 'tag-a i grafita', i dokumentima 'uličnih pop-art'. Značajne
su jer označavaju jednu otvorenost prema urbanim kulturama mladih, i to
uz prilog audio i vizualnih snimaka.
U istom se pravcu kreću i neka istraživanja o novim suvremenim
gajdama i rock muzici kao i o tehničkoj potpori novih muzičkih dimenzija.
Imamo i zbirku usmjerenu na turističke suvenire, kao i zbirku o aktualnim
europskim (božićnim) jaslicama, ali i na adaptacije tehničkih znanja i to
naročito na znanja kovača i tehničke oblike kovanog željeza. Isto tako i za
obradu stakla i njihovu na Mediteranu, ne zaboravljajući pritom i na
sadašnjost i pluralnoj povijesti oblika.
155 Već citirana u noti vezana za izlaganje antropologa M. Herfelda.

156 Museum of European and Mediterranean Civilisations – Marseille, Francuska.
191
Na isti su način provedena istraživanja i prikupljanja suvremenih
predmeta u vezi ulja, i AIDS-a.157 Osim toga, istražena su i oblikovanja
rodnog identiteta u Europi i to od strane tima od dvanaest istraživača koji
su rekonstruirali pojedinačna iskustva mladih udanih žena iz raznih
zemalja kako bi rekonstruirali mjesta, obrede, i proizveli
predmete/dokumente imaginarnosti i ritualnosti suvremenih euro-
mediteranskih oblika vjenčanja. Uključujući tu i razne tipične menùe,
lutke koje krase kolače, ribe koje nose sreću, ukrase svečanih sala ili
automobila tek oženjenih parova, itd.
Radi se o predmetima i dokumentima koji su skrupulozno
prikupljeni unutar istraživalačkog obzorja koji se proteže od Rusije do
Mediterana.
Tek navedeno nabrajanje ima za cilj pokazati rezultate jednog novog
načina pristupanja stvarnosti muzejske antropologije, koji izmiče sudbini
prošlih kultura, kako lokalnih tako i kolonijalnih, predstavljajući se kao
interpretativno sredstvo sadašnjosti, kao 'antropologija suvremenosti'.
Otvarajući tako smjer kojeg se treba pridržati ako se želi aktualizirati
muzeje lokalnih kultura radi izgradnje solidne lokalne muzeološke
antropologije, upisane u perspektivu javne antropologije (Public
Anthropology) i to polazeći od muzealne i baštinske antropologije, u
dijalogu s istraživanjima koje će obuhvatiti i Istru (u svojoj trojnoj
nacionalnoj konfiguraciji: hrvatskoj, slovenskoj i talijanskoj) u misaonom i
157 Sedam tisuća predmeta iz dvadesetak mediteranskih zemalja o načinima i o informacijama u

vezi borbe protiv bolesti: od plakata, medicinsko-odgojnih priručnika, majica do kondoma.
192
istraživačkom pravcu suvremenosti, uvijek s otvorenim pogledom na
stvarnost.
Iskustvo pluralnosti i razlika koje se nalaze u osnovi suvremenog
antropološkog muzeja, koji se odvija između migranata, dijaspore i
lokalnih korijena i sjećanja, omogućuje također da se dohvatiti još jedna
od potreba koja podrazumjeva lik oksimorona i neaktualnosti.
Radi se o anti evolucionističkoj, a to znači i anti kolonijalnoj figuri
koju je Talal Asad,158 prozvao prilikom jednog svog intervjua159 u kojem
govori o sinkroniji i međuovisnosti 'tradicije' i 'napretka', i to slijedno
razmatrane: “There has been a certain amount of response from people in
Western universities who are interested in analyzing these movements. But many
of them still make assumptions that prevent them from questioning aspects of
Western modernity. For example, they call these movements ‘reactionary’ or
158 Talal Asad (rođen 1932.) antropolog je na CUNY Graduate Center. Radi se o istražitelju koji
ima značajno mjesto u suvremenoj raspravi oko uloge i važnosti antropološke znanosti. Asad je
dao veliki teorijski doprinos studijama post-kolonijalizma, kršćanstva, islam i rituala, i nedavno je
otvorio i pokrenuo antropologiju javnosti (anthropology of secularism). Koristeći se genealoškom
metodom koju je razvio Friedrich Nietzsche i dalje obradio Michel Foucault, Asad "povezuje
komparativne tematike koje mnogi antropolozi, teolozi, filozofi i politolozi upotrebljavaju kao
neistražene pozadine (background of thinking) razmišljanja, prosudba i djelovanja kao takvog. Na
taj način on otvara nove mogućnosti komunikacije, povezivanja prema kreativni izum, gdje
proućena opozicija ili ravnodušnost prevladaju" (William E. Connolly, Powers of the Secular
Modern: Talal Asad and His Interlocutors, Stanford 2006, page 75). Njegova dugoročno
istraživanje odnosi se na transformaciju vjerskog zakona (the shari'ah) Egipta u XIX. i XX.
stoljeću s posebnim osvrtom na argumente povezani s onim što predstavljai svjetovnu i
progresivnu reforme:
http://www.gc.cuny.edu/Page-Elements/Academics-Research-Centers-Initiatives/Doctoral-
Programs/Anthropology/Faculty-Listing/Talal-Asad
159 Talal Asad, Modern power and the reconfiguration of religious traditions, interviju od Saba
Mahmood In Stanford Humanities Review, tomo 5., br. 1. (http://www.stanford.edu/group/SHR/5-
1/text/asad.html). Vidi također i:Talal Asad, Genealogies of Religion: Discipline and Reasons of
Power in Christianity and Islam (Baltimore: Johns Hopkins UP, 1993) 19. Talal Asad, The Idea of
an Anthropology of Islam, Occasional papers (Washington D.C.: Ctr. for Contemporary Arab
Studies, Georgetown, 1986.
193
‘invented’, making the assumption that Western modernity is not only the
standard by which all contemporary developments must be judged, but also the
only authentic trajectory for every tradition. One of the things the existence of
such movements ought to bring into question is the old opposition between
modernity and tradition, which is still fashionable. For example, many writers
describe the movements in Iran and Egypt as only partly modern and suggest
that its their mixing of tradition and modernity that accounts for their
‘pathological’ character. This kind of description paints Islamic movements as
being somehow inauthentically traditional on the assumption that ‘real tradition’
is unchanging, repetitive, and non-rational. In this way, these movements cannot
be understood on their own terms as being at once modern and traditional, both
authentic and creative at the same time. The development of politico-religious
movements ought to force people to rethink the uniquely Western model of secular
modernity. One may want to challenge aspects of these movements, but this
ought to be done on specific grounds. It won't do to measure everything by grand
conceptions of authentic modernity. But that's precisely the kind of a priori
thinking that many people indulge in when analyzing contemporary religious
movements”. … Many writers do describe certain societies as hybrids, part
modern and part traditional. I don't agree with them, however. I think that one
needs to recognize that when one talks about tradition, one should be talking
about, in a sense, a dimension of social life and not a stage of social development.
In an important sense, tradition and modernity are not really two mutually
exclusive states of a culture or society but different aspects of historicity. Many of
the things that are thought of as modern belong to traditions which have their
194
roots in Western history. A changing tradition is often developing rapidly but a
tradition nevertheless. When people talk about liberalism as a tradition, they
recognize that it is a tradition in which there are possibilities of argument,
reformulation, and encounter with other traditions, that there is a possibility of
addressing contemporary problems through the liberal tradition. So one thinks of
liberalism as a tradition central to modernity. How is it that one has something
that is a tradition but that is also central to modernity? Clearly, liberalism is not
a mixture of the traditional and the modern. It is a tradition that defines one
central aspect of Western modernity. It is no less modern by virtue of being a
tradition than anything else is modern. It has its critics, both within the West and
outside, but it is perhaps the dominant tradition of political and moral thought
and practice. And yet this is not the way in which most social scientists have
talked about so-called ‘traditional’ societies/cultures in the non-European world
generally, and in the Islamic world in particular. So this is partly what I mean
when I say that we must rethink the concept of tradition. In this sense, I think, we
can regard the contemporary Islamic revival as consisting of attempts at
articulating Islamic traditions that are adequate to the modern condition as
experienced in the Muslim world, but also as attempts at formulating encounters
with Western as well as Islamic history. This doesn't mean that they succeed. But
at least they try in different ways.”160
160 „Bilo je određene reakcije od strane osoba koje dolaze iz zapadnih sveučilišta koje su
zainteresirane analizirati te pokrete. No, mnogi od njih još uvijek čine pretpostavke koje ih
sprječavaju da u diskusiju stave aspekte zapadne modernosti. Na primjer, oni te pokrete zovu
'reakcionarne' ili 'izmišljene', pretpostavljajući da zapadna modernost nije samo standard iz kojeg
svi suvremeni razvoji moraju biti vrednovani, već i jedino autentično pitanje za svaku tradiciju.
Jednu stvar koja bi postojanje takvih pokreta trebala staviti u diskusiju je stara opozicija između
195
To znači da je za izgradnju antropologije suvremenosti potrebno
vratiti se kritici modernosti kao i kritici primata Zapada i ideji
'progresivnog' i 'liberalnog' razvoja. Antropologija suvremenosti polazi od
razumijevanja suživota i svjetskih razlika. I u svojoj muzeografiji mora
sistematski proizvesti prikazivanje i misaoni oblik koji će to i omogućiti.
Svijet svakodnevno na sceni postavlja razne nepravde i nejednakosti
o kojima ne govori klasična teorija klasa jer se u tome ne snalazi. Lokalne
modernosti i tradicije, koja je još uvijek u modi. Na primjer, mnogi pisci opisuju kretanja u Iranu i
Egiptu kao samo djelomično modernim, i sugeriraju da je njihovo miješanje tradicije i
suvremenosti uzrok njihovog "patološkog" karaktera. Ova vrsta opisa opisuje islamske pokrete
kao da je nešto što nije tradicionalno autentično, zasnivajući se na pretpostavci da je 'stvarna
tradicija' nepromjenjiva, ponavljajuća i neracionalna. Na taj način, ti pokreti ne mogu biti samo
za sebe shvaćeni, kao da su istovremeno moderni i tradicionalni, i autentični i kreativni. Razvoj
političko-religijskih pokreta trebalo bi ljude natjerati da promisle jedinstveni zapadni model
sekularne modernosti. Moglo bi se željeti osporiti aspekte tih pokreta, ali to bi trebalo biti
učinjeno radi specifične motive. Bit će uzaludo mjeriti sve posredstvom velikih poimanja
autentične modernosti. Ali to je upravo vrsta a priori misli koju mnoge se osobe dozvoljavaju kada
se analiziraju suvremeni vjerski pokreti". ... „Mnogi pisci neka društva opisuju kao hibrida,
dijelom moderne a djelom tradicionalne. No ipak ne slažem se s njima. Mislim da treba priznati
da, kada se govori o tradiciji, trebalo bi se, na neki način, govoriti o dimenziji društvenog života a
ne o jednoj razini društvenog razvoja. U jednom važnom smislu, tradicija i modernost zapravo
nisu dva stanja koja se međusobno isključuju u kulturi i društvu, već različiti aspekti povijesnosti.
Mnoge stvari za koje se mislili da su moderne pripadaju tradicijama koje imaju svoje korijene
imaju u zapadnoj povijesti. Jedna tradicija koja se mijenja često se brzo razvija, no ipak ostaje
tradicija. Kada ljudi govore o liberalizmu kao tradiciji, oni znaju da se radi o tradiciji u kojioj
postoji mogućnosti diskusije, preoblikovanja, kao i susreta s drugim tradicijama, da postoji
mogućnost rješavanja suvremenih problema kroz liberalne tradicije. Tako se o liberalizmu misli
kao o važnoj tradiciji za modernost. Kako je moguće imati nešto kao tradiciju, ali koja također
ima jednu središnju ulogu za modernost? Jasno, liberalizam nije mješavina tradicionalnog i
modernog. Radi se o tradiciji koja definira jedan središnji aspekt zapadne modernosti. Nije manje
moderno na osnovu činjenice da se radi o jednoj tradiciji u odnosu nabilo što drugo što je
moderno. Ona ima svoje kritičare, kako unutar tako i izvan Zapada, ali je možda dominantna
tradicija političke i moralne misli i prakse. No ipak, to nije način na koji su većina društvenih
znanstvenika govorili o takozvanim 'tradicionalnim' društvima/kulturama u ne-europskom svijetu
općenito, a u islamskom svijetu posebno. Dakle, to je dijelom ono što mislim kad kažem da
moramo promisliti pojam tradicije. U tom smislu, mislim da možemo smatrati suvremeni islamski
preporod kao sastavljena od pokušaja artikuliranja islamske tradicije koje su dostatne za
moderno stanje kakav se doživljava u muslimanskom svijetu, ali i kao pokušaji formuliranja
susreta sa zapadnom ali i sa islamskom poviješću. To ne znači da uspijevaju. Ali barem
pokušavaju na različite načine (ivi)“.
196
teorije izražavaju različite oblike otpora koje nekim teoretičarima
modernosti mogu izgledati arhaičnim, od darovalačkih praksi, do mikro-
kredita i čarobnjaštva.
U svjetu kritike modernog dualizma važno je istražiti pojam otpora
kao što je to uradio francuski filozof Jean-FrançoisLyotard161 u 'Komentar
na otpor',162 ne ispuštajući iz vida zapadni individualizam, kojeg je kao
osnova zapadnog liberalizma, potrebno ponovno (socijalno) proučiti
usredotočujući pažnju na rat, na fenomen imigracije, nepripadanosti 163 i
hiper pripadnosti.164 Muzeji kao središta lokalnog sjećanja mogu, u
jednom globalnom kontekstu, pridonijeti definiranju teritorijalnih linija
otpora, kako 'novom jeziku' tako i tržišnim težnjama izgrađivanja na
161 Lyotard, Jean-François, francuski filozof (Versailles, 10. VIII. 1924. – Pariz, 21. IV. 1998.).
Profesor na Sveučilištu u Parizu, jedan od glavnih teoretičara postmoderne. Premda je u svojim
ranim radovima zastupao marksističku poziciju, poslije je napravio zaokret od marksističke
metodologije istraživanja. Napuštajući ideju sveobuhvatne teorije zbiljnosti kao narativno-
ideologijske interpretacije, zauzimao se za tzv. malu naraciju, koja treba pravno utemeljiti slobodu
pojedinca u odnosu na temeljno-ucjenjavajuće i utoliko neslobodne sustave. »Postmoderno
znanje«, koje je bitno određeno »hegemonijom informatike«, oblikuje temeljne uvjete i
mogućnosti tzv. postindustrijskog društva. U postmoderni se zastarjelima smatraju sve one
metapripovijesti (metapojmovi) koje su u moderni imale ulogu legitimiranja institucija, socijalnih
i političkih praksa, zakonodavstva, etike i načina mišljenja. Zbog toga se u postmoderni
uspostavlja heterogenost i inkomenzurabilnost jezičnih igara (L. Wittgenstein), što zahtijeva novo
određenje pojmova istine i pravednosti, koji se više ne mogu zasnivati putem konsenzusa. Time
postmoderno znanje istančava senzibilnost za razlike i izoštrava sposobnost podnošenja onog
inkomenzurabilnog. Istražuje se narav vladavine i sudstva, koji bi u svojoj pragmatici trebali biti
vođeni idejom pravednosti. Pravednost i sloboda ne utemeljuju se pravno već diskurzivno, zbog
čega sam diskurs postaje »normom« pravedne države. Glavna djela: Fenomenologija (La
Phénoménologie, 1954.), Diskurs, figura (Discours, Figure, 1971.), Libidinalna ekonomija
(Économie libidinale, 1974), Postmoderno stanje (La Condition postmoderne, 1979), Raskol (Le
Différend, 1983), Postmoderna protumačena djeci (Le Postmoderne expliqué aux enfants, 1988),
Malrauxov potpis (Signé Malraux, 1996):
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37685
162 J. F. Lyotard, Glossa sulla resistenza (dok će se postojati jedan ugnjetavani, ja ću biti na
njegovoj strani, u obrani čak samo jednog života ...), iz Il posmoderno spigato ai bambini,
talijanski prijevod, Milano 1987, str. 99-110.
163 Tu se naročito misli na izbjeglice.
164 Kao što su to etnički sukobi i vijerski fundementalizmi.
197
osnovi one iste racionalnosti koja je dovela do sadašnje krize bez inovacija,
koje imaju u obziru prag održivosti. Baš zbog njihove kontekstualizacijske
prodornosti u njihovoj povijesnoj kritici demo-etno-antropološki muzeji
su najvitalniji i najaktualniji u shvaćanju problematičnog protoka
globalnog svijeta.
Protok, u kojemu muzej više nije oblikovan na klasičan način, u
zatvorenim odijelcima, već kao 'jednostavna i prijenosna komunikacijska
tehnologija' ne baš toliko postmoderna u upravljanju životnih
teritorijalnih rascijepa, kao problematična povezica između lokalnog i
globalnog, kao igra putovanja i raznolikosti održivog turizma, kao
preuzimanje i vrednovanje povijesnog iskustva običnih građana.
Za suvremenu antropologiju, muzej je onaj 'hiperprostor' s
potencijalitetom koji se kreće od 'niše' do 'arene'. Dakle, kao kognitivne
tako i socijalne mogućnosti koje još treba bolje shvatiti i usporediti na
europskoj sceni. Iz iskustva suvremene antropologije može proizaći i
takav 'otpor' koji neće biti samo političkog tipa: jer nije dovoljno biti protiv
rasizma da bi se nešto značajno promjenilo.
Muzeji trebaju postati praktična mjesta pristupa događaju, kao
etnološkim tako i demološkim. Potrebno je zaposliti mlade ljude da bi se
moglo proučavat stvarni svijet imigranata, organizirati skupove i izložbe
koje će prikazati strahove srednje klase, itd. Ono što bi u stvari
antropologija trebala proizvesti je građanstvo, proučavati sukobe na
teritorij oblikujući ga jezikom muzeološke antropologije.
198
Muzeji kao čuvari regionalne kulture

Kako bi smanjili negativna očitovanja pojave (esternalità negative),
kao posljedicu protoka turista u uobičajenim i već uhodanim turističkim
središtima, osobito tijekom nekih godišnjih perioda (naročito ljeti), u
ovom ćemo se poglavlju zabaviti mogućnošću distribucije turističkih
protoka tijekom cijele godine. Distribucijom ne samo unutar jednog
teritorija, u tradicionalnim turističkim centrima i/ili u velikim gradovima
umjetnosti, već i na perifernim lokalitetima koji se odlikuju kulturnom
baštinom koja je široko rasprostranjena ali ne i od značajnije spomeničke
važnosti.
Polazeći od analize postojeće ali i potencijalne turističke potražnje,
pokušat će se utvrditi prepoznaje li i zadovoljava sadašnja kulturna
ponuda, sve veću i kompleksniju kulturnu potražnju određene tipologije
turista u svom pohodu teritorijalnim znamenostima. Uviđajući pritom
granice valorizirajućih strateških dionica (stock) kulturnog kapitala u
odnosu na mogućnosti svojstvene specifičnostima hrvatske kulturne
baštine, s posebnim naglaskom na istarsku društveno-teritorijalnu
stvarnost.
Polazeći od novih poimanja kulture i kulturnog dobra,
usredotočujući pažnju na strateškoj vrijednosti mjesta, analizirat će se
odlučujuća uloga, koju mogu imati lokalni muzeji kako za proizvodnju
tako i za organizaciju teritorijalne i kulturalne turističke ponude.
199
Razlog se nalazi se u činjenici, kao što smo prethodno i istaknuli, u
mnogim regijama Hrvatske sve se više osjeća važnost ne samo daljnjeg
poboljšanja i proširenja kulturnog turizma, već i potreba da ga se
prikladnije raspodijeli kroz cijelu godinu. Jednako na perifernim
područjima teritorija, kao i na tradicionalnim turističkim destinacijama
poput Pule, Rovinja, Poreča, Umaga, ali i na ostalim priobalnim
turističkim istarskim gradovima. Zato će se pokušati uvidjeti koje su
moguće i poželjne inovacije kulturne ponude, koje mogu zadovoljiti
kulturu potražnju, koja se u posljednjih nekoliko desetljeća znatno
povećala ali i motivacijski promijenila.
Ovdje se neće govoriti o uobičajenim i razvijenim turističkim
destinacijama, već o lokalitetima s kulturnom baštinom koji su manje
spomeničke važnosti, ali teritorijalno rasprostranjeniji. Radi se o mjestima
čija je potencijalna vrijednost kulturne baštine poprilično raznovrsna, a
prostorno nije usredotočena na samo jedan lokalitet. Zbog toga nije
adekvatno prepoznata kako u turističkim očekivanjima tako i u
upravljanju javnih dužnosnika i stručnjaka. Osobito kad se zna da je jedna
djelotvorna aktivnost teritorijalnoga marketinga primjenjena na te
situacije, proizvod ozbiljne analize postojećih i potencijalnih turističkih
potražnji, što omogućuje istraživanje različitih potrebe najznačajnijih
cluster-a, zbog kojih je moguće redefinirati sastojke proizvoda. To iziskuje
ocjenjivanje zadovoljava li kulturno-turistička ponuda koja se danas
najčešće nudi u cijelosti tu potražnju za sve većom i složenijom
spoznajom. Pronalazeći pritom i granice do danas upotrijebljenih

200
eksploatacijskih strategija dionica (stock) kulturnog kapitala i mogućnosti
koje postoje u specifičnostima istarske kulturne baštine.
Usredotočujući svoju pozornost na nova poimanja kulture i
kulturnih dobra, koja postoje od 60-ih godina, pokušat će se razjasniti na
koji način periferna kulturna baština može doprinijeti ostvarenju
pozitivnih ekonomskih i društvenih vrijednosti, uključujući i značajne
tržišne prednosti za one dionike (stakeholder) koji djeluju na tom
teritoriju.
U te će se svrhe posebno analizirati uloga koju na sebe mogu
preuzeti lokalni muzeji, kako za proizvodnju tako i za organizaciju
kulturne i teritorijalne turističke ponude u odnosu na promjenu kulturne
potražnje. To ne znači da je u našem fokusu instrumentalna uloga
pojedinih lokalnih muzeja, već strateška vrijednost određenih mjesta, s
namjerom da se pokaže vrijednost pravilne re-kvalifikacije kulturne i
turističke ponude na proširenoj teritroijalnoj razini.
201
Konkurentnost turističko-kulturnih ponuda
Uobičajena je praksa da se politika valorizacije i upravljanja
hrvatskom kulturnom baštinom, kojima teže i lokalni muzeji, i danas
zasniva na vrijednostima spomeničke izvrsnosti. Te vrijednosti svoj izvor
pronalaze u devetnaestom stoljeću i estetsko-idealističke su naravi, jer teže
takozvanom entertainment turizmu pokrenuti atraktivnošću proizvoda:
remek-djela. Dovoljno je prisjetiti se projektiranja i organizacije velikih
umjetničkih izložbi, koje ciljaju na atraktivnost poznatog imena (npr.
izložba Salvadora Dalia u Rovinju 2014. godine; kao i Picassa 2015.
godine), ali i kontinuirane izložbe u muzeju suvremene umjetnosti Adris
grupe u Rovinju, koje podrazumijevaju velika imena hrvatske umjetnosti.
Na taj način muzejske organizacije mjesta čija je kulturna baština
manjeg razmjera i ne velikih estetskih vrijednosti, primoravaju na
djelovanje na istim tržištima na kojima posluju veliki muzeji i gradovi s
već uspostavljenim brandom, te su primorani osjetiti i učinke
kompetitivno slabijih strategija.
Radi se o strategijama koje najviše proizlaze iz akritičkog
prihvaćanja modela djelovanja, koji odgovaraju velikim svjetskim
muzejima ili se zasnivaju na interesima trenutačnih provincijskih
'moćnika'.
202
Upravljanje istarskim muzejima, koji prikupljaju heterogene
materijale lokalne povijesti (vidi već spomenutu Kuća Batane u Rovinju),
ne može se usporediti s antologijama umjetničkih djela koje su rezultat
pažljivog odabira čime se pohvaljuju veliki inozemni muzeji, koji čuvaju
predmete iz cijelog svijeta, nepovezanih s društveno-teritorijalnom
stvarnošću koja ih ugošćuje.165 Spomenimo samo: Louvre Museum ili
Metropolitan Museum of Art in New York. Kad europski turist posjećuje
srednjovjekovnu sekciju Metropolitan Museuma of Art u New Yorku,
iznenađen je kompleksom Cloistera: samostanska dvorišta u kojima su
sakupljena djela koja pripadaju srednjovjekovnim europskim
samostanima166. Svojevremeno 'stručno' raskomadana kako bi naknadno
bila ponovno sklopljena u Fort Tryon Parku, koji se nalazi u sjevernom
predgrađu Manhattana. Ta arhitektonska muzealizacija, koja nedvojbeno
posjeduje svoju didaktičku vrijednost, nema nikakvu povezanost sa
stvarnošću u kojoj se nalazi. U tim 'američkim' closterima,
transplantiranih u oazi zelenila u blizini Harlema, teško je osjetiti onu
izvornu atmosferu.
Zbog toga europski posjetitelj, za kojeg su ti samostani dio povijesti
određenog teritorija i njegove urbanizacije, s nevjericom može promatrati
te građevinske fragmente, kojima iako vrijednima u svojoj jedinstvenosti
nedostaje ona kompleksnost u kojoj su nastali. I baš ta razlika sadržava i
165 Mattiacci A. (uredio), La gestione dei beni artistici e culturali nell’ottica del mercato, Guerini
e Associati, Milano, 1998, str. 35-45.
166 I to: Saint-Michel-de-Cuxa, Šain-Guilhem-le-Desert, Bonnefont-en-Comminges, Trie-en-
Bigorre i Froville.
203
potencijalnu prednost, jer ističe važnost jedne kapilarne teritorijalne
distribucije kulturnog naslijeđa na raznoraznim lokacijama. Što znači da
se njezina kvaliteta nalazi u sveprisutnosti i u širini, kao što je to primjer
Istarske regije, koju, ukoliko je obuhvaćena strategijom mrežne
povezanosti, bismo mogli definirati kao 'mali' regionalni muzej kojeg je
moguće predočiti i kao grad-regiju malih i kvalitetnih lokaliteta u čijem se
središtu nalazi Pula. Radi se naime o prostornoj mreži koja po intenzitetu,
opsegu i raznovrsnosti kulturne baštine obuhvaća cijeli teritorij.
O rasprostranjenosti i slojevitosti koja se prostire i prepoznaje u
hijerarhijskom oblikovanju njezine povijesti: od histro-rimljana do
srednjovjekovnih zidina, dvora i gradića; od venecijanskog i habsburškog
stila do austrougarske industrijalizacije; ne izostavljajući fašističku kao ni
komunističku arhitekturu. U istarskim gradovima i malim gradićima, pa i
nekim selima, određene crkve ili palače moraju biti konzervirane i
valorizirane kao sustavne komponente jedinstvenih i složenih mrežnih
odnosa i pojava. U liku proizvoda slojevite akumulacije stoljetnih
civilizacijskih i društveno-povijesnih doprinosa. Raznoraznih etno-
nacionalnih i nacionalno-kulturoloških implikacija, koji su na svoj način
oblikovali ovaj europski prostor povijesno mobilnih administrativnih i
govornih granica. U kojem je itekako vidljivo da cjelina daleko premašuje
zbroj pojedinačnih dijelova, koje su razni nacionalizmi devetnaestog
stoljeća pokušali odvojiti na razne nekulturološke načine, kako bi ih
jednobojno prikazali, ističući samo neke njihove osobine, kako bi se
204
različitost prikazivala ne samo u (svom) negativnom obliku, već i kao zlo
kojeg treba iskorijeniti.
Za učinkovitije promicanje kulturne baštine neophodno je
prepoznati izuzetan potencijal koji se nalazi u povezanom odnosu muzeja
i kulturnih dobara s društveno-teritorijalnom stvarnošću, radi boljeg
obuhvaćanja i shvaćanja višeznačne izvorne funkcije umjetničkih
proizvoda. I ne samo to, već i kako bi se bolje shvatilo one ukorijenjene i
staložene vrijednosti u svom kulturnom kontinuumu povezivanja
poljodjelstva, etnogastronomije, urbanizma i pejzaža, koji se proteže preko
svake krute disciplinske ili/i ideološke (čitaj nacionalističke) odvojenosti
ako ne i odbacivanja. Ne zaboravljajući pritom, što je za suvremeno krizno
razdoblje itekako važno, kako se radi o gospodarski relevantnom
iskoraku.
Da bi se to postiglo, nužno je izbjeći nametanje izvanjskih vrijednosti
tom teritoriju. Prisiljavajući u jednostavnom assetu, tj. u snažnoj i
restriktivnoj konotaciji, cijeli raspon vrijednosti koje karakteriziraju
teritoriji kao nositelji. U nekim se slučajevima događa da se, radi
izbjegavanja jednog od sustava, uzgajaju poslovne logike (u većini
slučajeva nacionalističkog tipa, kao za vrijeme fašizma i komunizma), u
pokušaju unošenja i potvrđivanja neuvjerljivih povijesnih poveznica.
To 'ideologiziranje', kako prostora tako i vremena u svojem
interpretativnom iskrivljavanju, može inzistirati na nekoj mogućoj vezi. I
to između nekog velikana i teritorija, što je donekle i turistički razumljivo i
prihvatljivo, kao i na nekoj izmišljenoj povezanosti i/ili kontinuitetu s

205
prikladno odabranim povijesnim događajima iz neke bliže ili daljnje
prošlosti. Ovdje se radi o povijesnoj iskrivljenosti i/ili uzurpaciji, s kojom
bi gost trebao biti dobronamjerno upoznat. "Bilo kako bilo, tamo gdje se
upućuje na određenu povijesnu prošlost, karakteristično je da je od izmišljenih
tradicija osobina kontinuiteta u velikoj mjeri lažna. Ukratko, radi se o odgovorima
na ne toliko nove situacije, koje poprimaju oblik povezanosti s drevnim
situacijama, ili koje si izgrađuju vlastitu prošlost kroz skoro obvezno
ponavljanje.“167.
Kroz proces obrnutog očinstva168, može se manipulirati prošlošću,
pripitomljujući je u skladu s trenutačnim potrebama, projicirajući u nekoj
dalekoj prošlosti izmišljene događaje i likove koji zapravo pripadaju
našem vremenu i to u prilog suvremenim političkim potrebama i
odlukama.
Ograničavajući i oblikujući jednu društveno-teritorijalnu stvarnost
prema vlastitim sadržajima riskiramo apsurdnost, posredstvom kulturno-
reduktivnih pojednostavljenja. Oni banaliziraju slojevitu osobinu
vrijednosti one društveno-teritorijalne stvarnosti i suštinski mijenjaju
povijesnu kompleksnost, izlažući je smiješnim i karikaturalnim ishodima.
Dovoljno je razmisliti o rizicima uključenim u okružnu organizaciju
svojstvenu američkim cultural district, u kojima teritorijalna integracija
167 Hobsbawm, E. J. – Ranger, T., L’invenzione della tradizione, Einaudi, Torino, 1987, str. 4.
168 Ovdje "nisu očevi ti koji stvaraju sinove, već su sinovi ti koji stvaraju svoje očeve. Nije
prošlost ta koja proizvodi sadašnjost, već sadašnjost modelira svoju prošlost. Tradicija je proces
priznavanja očinstva" Lenclud G., La tradizione non è più quella di un tempo, u Clemente P.,
Mugnaini F., Oltre il folklore. Tradizioni popolari e antropologia nella società contemporanea,
Carocci, Roma, 2001.
206
kulturne ponude srednjo-velikih gradova, umjesto da se temelji na
valorizaciji mnoštva resursa određenog teritorija, ona se zasniva na
specijalizaciji jednog gradskog sektora kao povlaštenog mjesta za
uspostavu umjetničkih galerija, radionica, kazališta, u okviru jedne
uveliko pojednostavljene kulturne politike. U stvari ovaj model cilja na
ekskluzivan razvoj. Samo jednu teritorijalnu kulturnu komponentu
smatra relevantnom i važnom, u cilju usredotočenja i efikasnijeg
prikazivanja raznih kulturnih i komercijalnih aktivnosti s njom povezanih.
Ako se međutim žele ostvariti takvi razvojni putevi, koji će biti
teritorijalno ukorijenjeni i vremenski dugotrajni, treba se usredotočiti na
sistematsku valorizaciju.
Na unapređenje povijesno-kulturne baštine i raznolikosti
proizvodnih resursa teritorija, kao komponente jedinstvenog plana
integriranog teritorijalnoga marketinga, koji će istovremeno konkurirati
inovaciji i kvalifikaciji unaprijed pripremljene lokalne kulture, što je važno
kako bi ista bila učinkovita.
207
Marketinško planiranje
u okviru kulturnog konteksta
Tijekom dvadesetog stoljeća pojam 'kulture' poprimio je, naročito
posredstvom povijesno-antropoloških disciplina, širok raspon značenja.
Usporedo sa širenjem demokracije poimanje kulture, disciplinsko
razgraničenje povijesnih znanosti prolazi kroz značajnu promjenu, i to
prvenstveno zahvaljujući povećanoj pozornosti prema nespomeničkim
izvorima169. Od trenutka kada su povijesničar Lucien Febvrea i mnogi
drugi označili povijest umjetnosti kao 'histoire à part entière'170; od kada je
počelo zanimanje za umjetničku geografiju, za društvenu povijest, za
gradsku povijest, za odnose između antropologije i povijest materijalne
kulture okoliša; od kada su se povjesničari, koji su se do tada u većini
slučajeva zanimali samo o djelovanjima znamenitih ljudi, usredotočili i na
događaje i situacije o kojima se do tada šutjelo,171 došlo je do velikog obrta
unutar povijesno-antropoloških disciplina. Obrat je doprinio da
169 Carandini A., Archeologia e cultura materiale. Iz „Lavori senza gloria” nell’antichità a una
politica dei beni culturali, Laterza, Bari, 1975.
170 Febvre L., Studi su Riforma e Rinascimento e altri scritti su problemi di metodo e di geografia
storica, Einaudi, Torino, 1966.
171 Ginzburg C., Il formaggio e i vermi. Il cosmo d’un mugnaio del ‘500, Einaudi, Torino, 1976;
Montella M., Approccio manageriale ai musei italiani, u Fiocca R., Battaglia L. (uredio), Il museo
fra cultura e management, McGraw-Hill, Milano, 2006.
208
Marketinško planiranje u okviru kulturnog konteksta
prethodna, ekskluzivna tumačenja ljudskog razvoja, najedanput postanu
zastarjela, jer su utemeljena na eurocentrističkom poimanju stvarnosti. 172
Postmodernizam je doveo do raspada granica između visoke i niske
kulture kao i između različitih kulturnih oblika i to u antihijerarhijskom
smislu173. Osim toga, polazeći od sustavnog i funkcionalističkog pristupa,
velike antropološke važnosti i prostorne širine, prevladane su i prijašnje
krute disciplinske granice i ograničenja, a stvoren je nov, holistički pristup
fenomenu. To je dovelo do poistovjećivanja kulture s jedinstvenom,
integriranom cjelinom174, dajući primarnu važnost sredinama i
zanimanjima za svako materijalno i nematerijalno svjedočanstvo koje
sadržava civilizacijske vrijednost. Kao posljedica tih promjena dogodilo se
da se i poimanje kulturne baštine duboko promijenilo. Uključujući ne
samo nastale slučajeve na kojima treba hitno djelovati spašavajući ih od
vremenske 'korozije', već prije svega, mrežu međuodnosa karakterističnih
prostora.
Na taj je način sustav kulturnih dobara preuzeo nove vrijednosti i
specifičnosti, uključujući i nematerijalne manifestacije ljudske djelatnosti,
shvaćene na istoj osnovi kao i one materijalne. Kao odgovore na ljudske
potrebe i čimbenike identiteta i socijalne kohezije. 175 U tom slučaju
dimenzija dodira postaje krajolik, ostvarena manifestacija kulturnih
172 Tafra, A., Eurocentrizam u filozofiji povijesti, Pula, 2014.

173 Urry J., Lo sguardo del turista. Il tempo libero e il viaggio nella società contemporanea,
Seam, Roma, 1995.
174 Cfr. CUEIM 2006.
175 Primjerice istrijanski ili istarski identitet koji u sebi obuhvaća tri različiite etno-nacionalne i
etno-lingvističke populacije koje se poistovjećuju s istim kkao materijalnim (pršut) tako i
nematerijalnim (raznorazne 'štorije') vrijednostima.
209
dobara. Naime kao sveobuhvatni kontekst, čiji se oblik odnosi u najvećoj
mogućoj mjeri na prostorne i vremenske odnose između pojedinih
objekata i mjeri pojedinačne i zajedničke vrijednosti u skladu njegovog
sveukupnog značenja.
Samo unutar teritorijalnoga konteksta kulturna dobra nalaze
zajednički nazivnik. Sposoban da u jedinstvenom sistemu obuhvati skup
ambijentalnih, arhitektonskih, arheoloških, povijesnih i umjetničkih
svjedočanstava, povezujući njihovu disciplinsku posebnost u jednu
zajedničku znanstvenu, zaštitnu i valorizirajuću perspektivu
usredotočenu na interdisciplinarno poboljšanje, ne samo statusa
obrađenih kulturnih dobara, već i naseljenog okruženja u svojoj cjelini.
Kad se ovdje govori o društveno-teritorijalnoj stvarnosti ili, skraćeno
o teritorijalnom kontekstu, misli se na konkretno i mjerljivo vezivo svih
ljudskih i prirodnih aktivnosti, koje su tijekom vremena označile lokalitet.
Radi se naime o znakovima i simbolima koji su i danas
prepoznatljivi, ili o tragovima koji će u budućnosti poprimiti sve osobine
kulturnih dobara. Misleći na budućnost kulturnih dobara u Istri, trebalo bi
ih prije svega promatrati kao značajne povijesne trenutke naseljavanja,
kao infrastrukturu, kao mrežno povezivanje znakova i simbola koji
određuju identitet teritorija. Dakle kao prostorne mreže, koje u stvaranju
posebnog sistema vrijednosti vide rast svojih vrijednost, neovisno od
pojedinačnih vrijednosti dislociranih na tom prostoru. Tako će se
primijetiti da njihova vrijednost raste iznad aritmetičkog zbroja
210
pojedinačnih vrijednosti, postajući tako presudna za životni standard
cjelokupne zajednice.
Na temelju tog poimanja društveno-teritorijalne stvarnosti176, čak i
intervencijske metode za bolju valorizaciju prostora sve se više zasnivaju
na pristupu kvalitetnog planiranja lokacija tipa value-driven ili value-
based: „usmjerenog na identifikaciji i procjeni svih vrijednosti koje daju
vrijednost, značenje kulturnim znamenitostima, kao onaj uvjet na kojem se
zasniva izbor politika, strategija i intervencija."177
Novi model 'kulturnog turizma'
kao (nova) interpretativna paradigma

Nauštrb suvremenoj sveopćoj krizi koja nije zaobišla ni turistički
sektor, kulturni turizam pokazuje blagi ali konstantni rast. I to naročito
nakon 2012./2013. godine, kada dio zapadne Europe, s Njemačkom in
176 Šuran Fulvio: L’etnia istro-veneta quale minoranza nazionale tra politica ed etica. Ricerche
Sociali, (1992.), 3; str. 83-118.; L'istrianità come relazione plurietnica. La battana, (1992.), 106;
str. 90-103.; Istrijanstvo kao slabiji (odnosno jači) identitet. Društvena istraživanja, (1993), 6/7;
str. 769-781.; L’istrianità quale identità sociale. Ricerche Sociali, (1994), 4; str. 15-36.;
L'Istrianità come interpretazione (saggio filosofico). La Battana, (1994), 111; str. 49-75.; The
istrian regionalism. Regional contact : Journal for regional information and the exchange of
experience and ideas in the field of European regionalism, IX(1995), 10; str.: 232- 237. ; La
famiglia mista: l’esempio istriano. Ricerche Sociali, (1995), 5; str. 17-38. ; Sociologia di un
territorio, con particolare riferimento alla Comunità nazionale italiana. Ricerche Sociali, (2004),
12; str. 113-158. ; La regione istriana: “area naturale” di convivenza plurietnica. L’Istria come
risorsa per nuove convivenze, Gorizia : ISIG, Gorizia, 1995. str. 37-48.; L’etnia tra politica ed
etica (per una migliore comprensione dell’altro). Jezici i kulture u doticajima : zbornik radova =
Lingue culture in contatto, Pula : Pedagoški fakultet, 1995; str. 183-190.; La comunità nazionale
italiana nella nuova realtà sociale Croata. Cultura di confine : Atti del XXIX convegno, Gorizia :
Istituto per gli incontri culturali mitteleuropei, 1996; str. 67-74.;
177Valentino P.A., Misiani A., Gestione del patrimonio culturale e del territorio. La
programmazione integrata nei siti archeologici nell’area euro-mediterranea, Carocci, Roma,
2004., str. 22-23.
211
primis, doživljava konstantan oporavak gospodarstva pa njeni građani,
većinom srednje klase, gravitiraju prema mediteranskim, dakle i
hrvatskim, turističkim destinacija. I to ne više samo zbog čistog mora,
sunca i plaže, već i zbog kulturno šire i kvalitetnije ponude, što je postalo
značajno sredstvo za povećanje protoka turista.
Razlog tome treba potražiti u činjenici da poslijeratni model turizma
(usmjeri prvenstveno, ako ne eksluzivno, na morska ljetovališta) koji se
naglo razvio tijekom šezdesetih godina - ne odgovara više
zapadnoeuropskoj tipologiji znatiželjnog turiste, već prvenstveno onoj
istočnoeuropskoj.
Danas dominira artikularniji i složeniji model turizma utemeljen na
integraciji između umjetnosti, prirode i zabave (entertainment). Tako na
primjer podaci hrvatskih turističkih zajednica pokazuju jednu
konstantnost sezonskog dolaska i prisustva kao i značajnu koncentraciju
turista u već poznatim turističkim odredištima. Kao što su to u Istri: Poreč,
Rovinj, Umag i drugi lokaliteti koji svoj rast duguju naročito velikom
broju turista kojima je glavni cilj sunce i more, nasuprot Pule, Zadara,
Splita i Dubrovnika, što se Hrvatske tiče – koji više od drugih posjeduju
arheoloških znamenosti, što donekle potvrđuje potrebu implementacije
politika koje promoviraju ravnomjerniju raspodjelu turizma čak i na
rubnim, seoskima područjima i to kroz cijele godine. To postaje očito,
naročito ako se uspoređuju podaci koji se odnose na dolaske s onima o
prisustvu. Tada će se vjerojatno otkriti značajnu promjenu u modalitetima
turističke potrošnje, posebice u vezi ponašanja stalnih gostiju, koji se

212
uobičavaju zaustaviti samo na jednom mjestu. To znači da je učestalost
putovanja, u većini slučaja, tijesno povezano s kraćim prebivanjem u
određenom turističkom lokalitetu.
Sama činjenica novih rekorda u prenoćenju što su ih dostigli
turistička odredišta kao Rovinj, Poreč i Umag pokazatelji su činjenice da
se češće putuje i to za kraća vremenska razdoblja. Iz toga slijedi da
uobičajne turističke destinacije moraju nadopuniti svoju ponudu
raznoraznim znamenostima ako ne žele biti penalizirane, i to zavisno o
ponudi, jer nove i turistički zanimljivije, mogli bi reći egzotične,
destinacije imaju sve više izgleda da ulaze u izbor destinacija suvremenog
turista. U prilog potencijalnih razvoja svojstvena novom i sveobuhvatnom
turističkom itineraru primjećuje se promjena samih obilježja kulturnog
turizma.
Osim rastuće potražnje alternativnog turizma, povezanog sa sve
većom potražnjom jedinstvenih i autentičnih iskustva za nove doživljaje –
od kulturnih, gastronomskih iskustva pa sve do ekstremnih sportova –
čije se odrišta često nalaze izvan tradicionalnih i uobičajenih turističkih
krugova.
S tim u vezi Xavier Greffe smatra da se ne radi toliko o novim
oblicima kulturnog turizma, koliko o novim interesima i novim
pristupima turista. On tako kulturni turizam povezuje "s nastavkom
213
kulturnih praksa tijekom praznika i/ili putovanja,"178 a ne specifičnih
prebivanja.
Tu se dakle radi o novom obliku kulturnog turizma koji ne obuhvaća
više samo lokalitete pune umjetničkih, arheoloških i povijesnih obilježa,
već i svako iskustvo koje je usmjereno upoznavanju kulture određenog
mjesta, i to u najširem antropološkom smislu riječi 179. Iz čega slijedi da se
tradicionalno tipološko razlikovanje - između kulturnog, zelenog, ljetnog
turizma, turizam toplica, itd, - pokazuje neadekvatnim u obuhvaćanju
opsega i vrijednost kulturne potražnje, koja se više ne ograničava samo na
umjetničke i spomeničke inicijative, jer se obraća svim kulturnim
događanjima umreženim u dotičnom teritoriju. U stvari, u doba
postmodernizma, zajedno s rastućim prihodima i mijenjanju stilova života
i potrošnje, sve je očitija i promjena samog pojma kulture.
Istovremeno i paralelno s njezinim postupnim širenjem,
masifikacijom i standardizacijom. Što je, u posljednjih godina, ne samo
dovelo do rastuće potrebe za kulturnu potrošnju, već i sa sadržajnim
razvojem potreba, određujući, i za kulturnu baštinu, promjenu profila
muzejskih gostiju u obliku njihove progresivnije raznolikosti.
To znači da kulturna potražnja ne smije više biti shvaćena isključivo
kao jedno obično razgledavanje znamenitih umjetničkih djela i zbirka
poznatih autora ili povijesnih događanja, već kao šire iskustvo koji u sebe
neminovno obuhvaća teritorij i njegovu kulturnu baštinu. Uključujući i
178 Greffe X., La gestione del patrimonio culturale, FrancoAngeli, Milano, 2003, str. 24.
179 Ibidem.
214
nematerijalnu baštinu. I to ne samo običaje i tradicije, već posebice i ona
znanja koja su se tijekom vremena nakupila i uslojevila posredstvom
multikulturnog i plurietničkog suživota na tom prostoru.
Suvremeni nas scenarij sve više postavlja ispred jedne šire publike,
manje specifičnije u potražnji raznovrsnijih i jasnijih informacija u vezi
neke lokacije. Informacije koje, u doba rasprostranije relativizacije i
globalizacije života, omogućuju unaprijed upoznavanje ponuđenih
iskustva onog lokaliteta. Kao i cjelovitije razumijevanje onih osobina koje
će gostu omogućiti da se barem privremeno udalji od svakodnevne
egzistencijalne indiferentnosti.
U tom smislu oni koji bi, više od drugih, mogli imati koristi od te
suvremene promjene mogli bi biti baš manja i periferna naselja ukoliko će
biti u stanju prilagoditi se potrebama novih cluster, ponudom novih
životnih iskustva u raznolikim mogućim kombinacijama.
Mnoga istraživanja180 pokazuju kako je sve iskusniji i zahtjevniji
zapadni potrošač sve više u potražnji novih oblika ponuda koje se ne
temelje toliko na potražnji zasnovanoj na dobrima i uslugama, koliko onih
koje nude i mogućnost osobnog i sveobuhvatnijeg iskustva.
To znači da turistički proizvod sve više teži oblikovanju i
preustrojstvu u proizvod-iskustvo, gdje turisti, koji su željni artikulirati
vlastiti odmor na 'multi-dimenzionalni' i 'multi-tematski' način oko
različitih modula, imaju sve djelotvorniju ulogu.
180 Pine J.B., Gilmore J.H., L’economia delle esperienze, Etas, Milano, 2000.
215
U stvari, sami načini korištenja koji pripadaju postmodernizmu
podrazumijevaju re-diferencijaciju kulturne ekonomije, a to rezultira i u
rascijepu nekih kulturnih barijera između objekta i javnosti. 181 No
međutim, taj pristup koji se zasnivan na ekonomiji iskustva trebao bi biti
usmjeren prema boljem iskorištavanju i valoriziranju resursa i lokalne
kulture, prodajući pri tom i posebnu pozornost na sadržaje i načine
dostave podataka radi boljeg i sadržajnijeg zadovoljavanja korisnika. To bi
dovelo do toga da se doživljavanje lokaliteta pretvori u iskustvo globalne
kulturne zajednice koja na to inzistira u sklopu svojih različitih
manifestacija. Izbjegavajući pritom uporabu nekih tehnika ekcesivne
spektakularizacije koje bi do te mjere mogle standardizirati ponudu
postajući jednostavno smješne u assetu koji bi zasigurno mogao
banalizirati široki raspon vrijednosti nekog teritorija.
181 Urry J., Lo sguardo del turista. Il tempo libero e il viaggio nella società contemporanea,
Seam, Roma, 1995., str. 129.
216
Asset i teritorijalne posebnosti
Komunikacija i sustavna organizacija teritorijalnih resursa u
kulturno-holističko raširenoj organizacijskoj perspektivi, može pronaći
učinkovitu strategiju valorizacije teritorijalnog sustava u obrađenim
tematikama: shvaćena kao moguće tumačenje zbog bolje valorizacije
teritorija. To se ostvaruje uvrštavanjem u sustav kulturno-fizičkog
kapitala, i to neovisno o tome je li ono pohranjeno u muzejima.182
Prezentirajući materijalnu i nematerijalnu baštinu, kroz organizirane rute,
zamišljenu kao putujuća izložba koja je usredotočena na muzeje.
Obrađene tematike sadržavale bi sve prednosti koje eksperimentalno
imaju izložbe u odnosu na muzeje i to bez ikakvih popratnih ekonomsko-
organizacijskih troškova pakiranja, prijevoza, osiguranja, i sl., i što je
najvažnije, ne zamjenjujući muzeje. Te povremene izložbe bi, ukoliko
povezane s mjestom izlaganja i u skladu jedne sustavne i stalne izložbene
politike, mogle muzeju omogućiti da i svoju kulturnu imovinu, zavisno o
okolnostima, valorizira svaki put na različit način.
Definicija tematsko-teritorijalnog concepta mogla bi prirodnu i
kulturnu baštinu učiniti uočljivijom i atraktivnijom, upučujući korisnika u
razumijevanje resornog sistema, kao i u projektiranje aktivnosti. Među
182 CUEIM 2006.

217
zaslugama tematskih cjelina postoji i mogućnost da se na učinkovitiji
način prikazuje duh mjesta.
Radi se naime o pojavi koja se, na temelju složenosti koju obilježava
razvoj sadašnjeg kulturnog konteksta, može nazvati i kulturom mjesta. I
to u cilju promicanja i širenja (kod postojećih i potencijalnih korisnika)
svjesnosti temeljnih vrijednosti koji karakteriziraju povijest i život na
jednom određenom teritorijalnom području. Unutar toga, definicija
tematike iskustva postaje važan element samog doživljaja koji u sebi nosi
sve osobine posjećenog mjesta.
Tematizirati jedno iskustvo, koje u sebi nosi sve osobine životne
kvalitete, znači stvoriti jedan sklop informacija koji to područje oblikuje u
perspektivi turističkog i operaterskog očekivanja, utječući na kvalitetu
njihovih iskustva i tako poboljšavajući ponudu. Na osnovi takve strategije
razvoja mora postojati jedna pažljivija analiza lokalnih obilježja kako bi se
shvatilo koje vrsta resursa imaju veći potencijal razvoja.
Osim toga, tematizam, nudeći model višeznačajne i različito
ostvarljive teritorijalne organizacije, posjeduje i projektne zasluge koje
priliče jednom dobro integriranom prostornom planu. I to u mjeri u kojoj
promiče korištenje obnovljivih heterogenih financijskih i sektorskih izvora
kroz progresivne uključenosti višestrukih i brojnih aktera i progresivne
implementacije organizacije u sustavu kroz top-down i bottom-up
procese. A što je važnije, takav tip organiziranosti u obliku tematiziranja
teritorijalnih resursa, omogućilo bi povezanost s više elemenata
proizvodnog lanca koji su od turističkog interesa.

218
Tu se naročito misli na poljodjelske i etnološke farme, lokalne obrte,
na agroturizam i drugo. Zavisno o tipologiji turizma i o lokaciji, to bi
dovelo do daljnjeg povećanja teritorijalnoga gospodarstva.
Prema tom pristupu bi i mala mjesta stekla jednu stratešku
vrijednost a ne samo muzeji kao do sada, koji bi stekli instrumentalnu
vrijednost, predstavljajući se fizička, organizacijska i intelektualna ulaz
teritorija.
Nasuprot povećanju standardizacije i banalizacije mjesta prema
kojima se kreće masovni turizam, muzej bi kao institucija – kompetentan
za organizirano prikupljanje građe, njegovog proučavanja i prikaza za
edukativne svrhe – postao prikladno sjedište tumačenja i prikazivanja
teritorijalnih vrijednosti. Odnosno, neka vrsta 'otvorenog muzeja' čija bi
uloga, istovremeno, bila i uloga glavnog faktora u stvaranju regionalne
politike upravljanja kulturnim dobrima; neka vrsta proizvodnog i
upravljačkog središta koji se, u gradskom i regionalnom kontekstu, ne
veže samo s drugima, njemu sličnim muzejima, već i s drugim važnim
ustanovama, kao što su to crkve, kazališta, knjižnice, trgovi, i tako dalje. I
to prema već poznatim i uhodanim strategijama takozvanog 'muzeja-trga'
i/ili 'muzeja-mreže'.
Muzejima bi dakle pripala uloga poveznice s teritorijem. Bili bi
polazna točka raznoraznih ruta, novih turističkih staza, bogatijih po
sadržajima i detaljima od uobičajenih, koji se serviraju u sklopu masovnog
i površnog turizma. Stoga bi bili u stanju uravnotežiti raspodjelu
turističkih dolaska u različitim mjestima tijekom dužeg vremenskog

219
razdoblja. Imajući pritom na umu geografski bliže države (kao što su, u
našem slučaju, Slovenija, Italija i Austrija), čiji su građani nositelji
značajnih i neposrednih socijalnih i ekonomskih koristi. Zbog toga što se
strateški cilj jedne učinkovite aktivnosti teritorijalnoga marketinga ne
zasniva samo na razvoju jedne teritorijalne strategije u funkciji
zadovoljavanja potreba sadašnje i buduće potražnje, već i na pronalaženju
i privlačenju onih dijelova potražnje koji su nositelji resursa prikladnijih
procesu održivog gospodarskog razvoja teritorija.
Radi unapređenja periferne kulturne baštine, pozornost
posjetiteljima susjednih država omogućila bi teritoriju da učinkovitije
izrazi svoj konkurentski potencijal.
Inovacije
Kako bi policentrično proširili kulturni turizam na sav teritorij,
obuhvaćajući i manja mjesta, marketinško djelovanje mora (u svojim
strategijama turističkog promicanja) svoju pažnju pridati i tim perifernim
područjima. Zbog toga mora znati prepoznati i adekvatno prikazati
mrežnu povezanost atraktivnih čimbenika teritorija. Uključujući tu i
posebnosti nekih manje poznatih lokaliteta, koji pozornost dobivaju
zahvaljujući posjećenosti teritorijalno poznatijih središta.
Zbog toga, i u skladu s promijenjenom kulturnom potražnjom,
nužno je djelovati na kvaliteti ponuđenih informacija koje se ne bi trebale
osvrnuti samo na predmete, već i na cjelokupnu sredinu posjećivanja.
220
Tu se misli na jasne informacije u vezi s odrednicama podrijetla, na
naknadne događaje, na upotrebne promjene, značenja, oblike i uporabe
koje su se dogodile tijekom stoljeća i na sadašnjim promjenama izgleda
predmeta, objekata i zemljovidno-društveno-kulturnom kontekstu.
Zahvaljujući doprinosu novih tehnologija, korisniku bi trebalo omogućiti
da autonomno izgradi svoje staze posjeta, oblikujući ponudu. Dajući tako
kulturi pravo građanstva jer bi se povećao kulturni kapital, kako
posjetitelja tako i domaćina, prema ustavnim načelima i ciljevima
kulturnog turizma sadržanih u Papiru o kulturnom turizmu za
odgovorno upravljanje aktivnostima korištenja u mjestima od kulturnog
značaja (International Cultural Tourism Charter: Managing Tourism at Places
of Heritage Significance), 183

koji teže jačanju sustava zaštite i upravljanja
kulturnom baštinom, stavljajući korisnicima na raspologanje smisao same
baštine: “To facilitate and encourage those involved with heritage conservation
and management to make the significance of that heritage accessible to the host
community and visitors”.184
Dokument International Cultural Tourism Charter,185 stavlja jak
naglasak na zaslužne ciljeve kulturnog turizma, budući da se radi o
djelatnosti koja pridonosi proizvodnji vrijednosti važnoj za osobni rast.
183 ICOMOS, Paris 1999.

184 “Da bi se olakšalo i poticalo one koji su uključeni u očuvanju i upravljanju baštine kako bi
značenje tog naslijeđa bio dostupan domorocu i posjetiteljima".Ibid.
185 Kojeg je obradio ICOMOS UNESCO World Heritage Centre ICAHM ICCROM THE
GETTY CONSERVATION INSTITUTE MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE
HRVATSKE HRVATSKI RESTAURATORSKI ZAVOD ICOM
221
Potrebno je istodobno raditi na kvantiteti stocka, zaliha kulturnog
kapitala, integrirajući međusobno pojedinačne muzeje s ostalim muzejima
i sa sveukupnom teritorijalnom baštinom. Obuhvaćujući vrijednost
sadržanu u liku pejzaža i gradova kroz stalna i zanimljiva prisjećanja. U
tom smislu muzeji sadržavaju slojeviti prikaz jednog teritorija kao što je to
i grad sa svojim teritorijalnim kontekstom.
Da bi se to postiglo, osim strategije 'muzej-prikupljanje', što
omogućava ponovno lokaliziranje muzejskih predmeta, nužno je koristiti
se i strategijom 'muzej-mreža'. Drugim riječima, posredstvom (polazeći od
jednog muzeja na drugi) organiziranom kao jedno rasprostranjeno i
povezujuće putovanje, kojim bi bilo moguće oživotvoriti i razložno
upotrijebiti svu baštinu rasprostranjenu na teritorij u povezanom lancu
muzeja.
Takva tipologija mrežne organizacije nije samo kulturno potrebita,
naročito ako se Istru 'čita' kao grad-regija, već bitna da bi se postigle
ekonomije (malih) razmjera, životno potrebne istarskim muzejima. Ti bi
oblici organiziranja omogućili uspostavu zajedničkih 'kupovnih središta'
dobara i usluga. Stvaranje zajedničkih struktura radi pružanja javnih
usluga publici, da bi se ostvarila 'područne službe' kroz ugovora o
korištenju osoblja u više kulturnim mjestima i provodnju projekta obuka i
ažuriranja osoblja pretpostavljeno tim kulturnim uslugama. I to u obliku
procesa mrežne organizacije s bottom-up logikama.
Radi zadovoljavanja sve veće kolektivne potražnje i da bi si osigurali
opstanak, muzeji moraju, dakle, utjecati na ažuriranje strategija, procesa

222
pojavljivanja i značajnih faza na lancu vrijednosti, odnosno na same
proizvodne procese. Obraćajući također pozornost i na upravljanje
troškova te na razvoj učinkovitijih oblika kontrole upravljanja. 186
Suvremena turistička kretanja pokazuju da se kulturni turizam i
dalje prvenstveno oslanja na uobičajene turističke lokalitete grand toura.
To znači da još postoji određena bojaznost koja usporava razgraničenje i
promoviranje novih oblika putovanja kroz bogatu kulturnu baštinu
perifernih područja, što bi, ne samo smanjilo negativne pojave masovnog
turizma i koncentriranost u nekim turističkim sredinama tijekom ljetne
sezone, već i efikasno odgovorilo na novu kulturnu potražnju.
No sve to mora, također, biti podržano posredstvom sistema
informacijskih usluga, usmjerenih na prikazivanje specifičnih povijesnih
vrijednosti ugrađenih u materijalnu i nematerijalnu baštinu, kao podroban
društveno-teritorijalni sistem.
Te bi strategije osigurale cjelovitiji intelektualni pristup stocku
materijalne i nematerijalne građe, posredstvom bolje povezanosti baštine s
fizičkim i povijesnim referentnim kontekstima. Učinkovitija mogućnost
implementacije zaslužnih ciljeva muzejskih institucija, iako ne toliko
poznata, omogućila bi i da se uvide posebnosti nekih (područnih) muzeja
dajući tako i posebnu vrijednost teritoriju u cilju njegovog građanskog i
gospodarskog razvoja.
Da bi se gore navedeno obistinilo, trebalo bi obuhvatiti daljnje
mogućnosti razvoja komplementarnih usluga povezanih s ponudom
186 Zan L., Economia dei musei e retorica del management, Electa, Milano, 2003.
223
kulturnog turizma. Posebice smještaj, ugostiteljstvo, javni prijevoz,
infrastrukture, i ostalo. Kao i na komercijalnoj valorizaciji teritorijalnih
agro-prehrambenih proizvoda i obrta, povezujući ih u jednu organsku
cjelinu. Radi se naime o povezanosti koja doprinosi stvaranju ekonomske,
kulturne ili druge vrijednosti za teritorij, koja ne smije biti primijenjena
samo na neke elemente ponude, već mora uključiti sve subjekte koji su
uključeni u tokove turističke proizvodnje.
I to sa svjesnošću da se posluje unutar sustava gdje ne samo pojedine
usluge, već i njihova interakcija utječe na stvaranje cjelokupnog iskustva
kojeg turist može doživjeti, ako je postepeno i pametno vođen u otkriću
posebnosti lokaliteta kojeg je izabrao da posjeti.
Identitet kao strategija sjećanja i turizam

Važnost cjelovitog obuhvaćanja turizma (kako od strane gosta tako i
domaćina, kako od strane javnih subjekata tako i tržišta) uviđa se ako se
na umu ima činjenica da još i dan danas pojam turizma kao i održivog
razvoja, koji naglasak stavlja na zaštitu okoliša od suludih operacija,
poprima osobinu stereotipa. Dovoljno ih je tako samo imenovati da bi se
sve pozitivne osobine za koje se smatra da su nositelji proširile u
stvarnost, sigurne da će njihov put i u budućnosti biti obilježen
veličanstvenim i progresivnim sudbinama.
224
Naspram takvih pozitivističkih razmatranja, postoji i uvjerenje da
pojam turizma ne znači uvijek 'obogaćenje kultura' koje međusobno
dolaze u kontakt.
Nije uvijek istina da se kompatibilnost turizma spaja sa skladnim
razvojem prostora kojeg on obuhvaća, budući da se često ta kombinacija
turizma i održivosti pokazuje kao spoj pun proturječnosti i suprotnosti. I
to neovisno o tome što se načelno svi slažu da se okoliš mora zaštititi od
neodgovornog djelovanja, često tom proglasu slijedi skriveno složenije i
intenzivnije razaranja okoliša. Dobro je poznato da se ni jedan društveni
ili kulturni fenomen ne može tumačiti posredstvom kategorije zlobe ili
sudbine, već izričito kroz temeljitu analizu istraženih fenomena, čak i u
njihovim međusobno složenim odnosima sa svim drugi područjima
kulture.
Globalizacija uzvišuje realnu i virtualnu mobilnost što doprinosi da
se sve više putuje zbog posla, zabave ili nečeg trećeg. U tom kontekstu,
turizam je zasigurno najrasprostranjeniji razlog putovanja koji, naspram
drugih putovanja koji svoju motivaciju nalaze u obavezi, svoju motivaciju
ima u slobodnom izboru pojedinca.
No neovisno o razlogu, ta situacija sveopće mobilnosti stavlja
suvremenog čovjeka pred izbor i primjenu drukčijih pravila igre koje se
mora pridržavati u dimenziji sveopće komunikacije, dakle i sa strancima
koje susreće na svojem putu. I to da bi shvatio, kada u tome ne uspije, da
nešto nije u redu. Komunikacija kroz putovanje se sve više mora zasnivati
na etičnosti poštovanja prema drugome i/ili različitome. Zato je itekako

225
nužno istražiti nove mogućnosti dijaloga u iskustvu turizma u vidu
etičkog zalaganja tj. 'građanskog turizma', gdje se susretanje drugog
realizira na istoj umnoj razini dostojanstva i poštovanja.187 Te (nove)
građane, koje u svijetu šire novu, ujednačeniju vrstu 'građanstva', ćemo od
sada zvati 'kozmograđani', kako bi ih suprotstavili takozvanim
'kozmokratima': „sloj bogatih ljudi koji djeluju na globalnoj razini“. 188
Suvremena ideologija, koja se ogleda u kulturi, karakterizirana je
vrijednostima agresivnosti. Dovoljno je napomenuti na ekonomski uspjeh
koji opravdava ponašanja koja tome teže; na hiperealizam koji uzvišuje,189
a ponekad čak zahtijeva i nameće; na bezgraničnu i nekompromisnu
nemilosrdnost koja ne poznaje nikakva ograničenja ni mjere opreza; na
uzvišivanju individualizma i to čak nauštrb općeg dobra; na
instrumentalnu upotrebu riječi oblikovana kako bi prikrivala svoje prave
namjere ili svoja ponašanja.
U današnjem društvu u kojem se, upotrebljavajući Baumanovu
terminologiju, proizvodi 'neizvjesna društvenost', neizvjestan je pojam
općeg dobra bez onih 'mostova' koji su spajali, ali i razlikovali, javni život
od privatnog života.190
187 F. Mernissi, Karawan. Dal deserto al web , Giunti, Firenze - Milano, 2004, str. 8.
189 Naročito uočljiv u suvremenim filmovima znanstveno-fantastike.
190 U tom smislu vidi radove: F. Šuran, Masmediji: glasnogovornici znanstveno tehnološkog
aparata, u „IN MEDIAS RES“, Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb,
godina 3 (2014) broj 4., str.31-49. (E-mail: inmediasres@centar-fm.org). I F. Šuran, Masovni
mediji i suvremeni čovjek, u Zborniku radova: Filozofija i mediji [Philosophy and the Media], -
Hrvoje Jurić, Sead Alić (ur./eds.) - Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, Centar za filozofiju
medija i mediološka istraživanja, 2014., str. 73-86.
226
Vodeći do toga da više „ne postoji jedan jednostavan i očit način da
privatne zabrinutosti slijevaju u javnim pitanjima i, obrnuto, prepoznaju i ističu
javna pitanja u privatnim problemima. [...]'. Jedine pritužbe koje se pojavljuju u
javnoj sferi su privatne tjeskobe i patnje koje se, ipak, ne preobražavaju u javna
pitanja samo zato što su javno izložena. [...]. Prilika da se promjeni ovo stanje
zavisi od agorà: prostor koji nije ni privatan ni javan, već točnije privatan i javan
u isto vrijeme. Prostor u kojem se privatni problemi povezuju na smislen način.
[...] prostor u kojem mogu nastati (i oblikovati) ideje kao 'javno dobro', 'pravedno
društvo' ili 'zajedničke vrijednosti“.191
To je važno jer, samo iz jedne opće perspektive, ponašanja mogu
ostvariti jedno intenzivno pedagoško djelovanje, zbog čega se preoblikuju
u idealne modele. Što su više javna ta ponašanja, tj. kontinuirano
ponavljana, tim više postaju paradigmatski izraz neospornih vrijednosti.
Uočljivo je to i danas, kao na primjer u ratu u Siriji, Iraku, Libiji i Libanonu
gdje se uz rat, kao najviši izraz nasilja, nailazi i na neizbježnost tisuću
'manjih' izražaja nasilja, naročito na žene i na djecu, kao i na pojavljivanju
niza specifičnih vrijednosti kao posljedice toga. Zato nije teško shvatiti da
ta i slična nasilja nadahnjuju i modeliraju ponašanje, koje se s vremenom
taloži i uvuče u čovjeka, pogotovo mladih koji će, zbog svoje dobi, biti
prihvaćeno i naknadno predloženo u konkretnim djelovanjima otvarajući
tako jedan perverzni krug obilježen 'pedagoškim' slijedom: djelovanje –
model – djelovanje u ponavljanju koji je pun progresivnog nasilja
nepredvidljivih posljedica.
191 Z. Bauman, La solitudine del cittadino globale, Feltrinelli, Milano, 2003, str. 10-11.
227
Treba, međutim, napomenuti da istovremeno postoje i kulturne
vrijednosti koje su nespojive s gore navedenim. Vrijednosti kao što su
blagost; nepovjerenje prema dvosmislenom bogatstvu; vjera u pravednost
poštovanja pravila kao garancija svih i svakoga; općeg ili kolektivnog
dobra u liku 'uzvišenijeg' ideala prema kojemu treba podrediti
individualno dobro; odanost s posljedičnom odbacivanju instrumentalne
laži zbog pojedinačne korisnosti.192 Radi se dakle o vrijednostima koje
sadržavaju određenu privlačnost, i to naročito kod mladih, kod kojih je
sve raširenija potreba povezivanja vlastitog postojanja s nizom vrijednosti
koje su sasvim drugačije od onih koje prevladavaju u sve prisutnijoj
dimenziji konzumenrizma.
Anti-globalizacijski pokreti, mirotvorci, alternativne udruge sve
češće potvrđuju neospornu potrebu solidarnosti i sudjelovanja u ljudskim
patnjama. Ova dva puta vrijednosti, koja se mogu poistovjetiti s 'putem
zla' i putem dobra' potpuno su nespojiva: ili se slijedi jedan ili se slijedi
drugi. No, budući da se 'sljedbenici' prvog puta vole kititi drugim i tako se
prikazati njegovim gorljivim braniteljima i pristašama, nužno je veličati
vrijednosti ove potonje, zbog čega se aktivira mehanizam po kojemu ta
zanesenost (čak i kada je licemjerna) može izgledati uvjerljivija ukoliko je
više naglašena. Poznato je da je najučinkovitiji oblik naglašavanja onaj
192 Iako ponekad samo na čisto ideološkoj razini.

228
medijatski, koji potvrđuje neosporne istine bilo koju izjavu ili pojavu
stvarnosti koje emitira putem vlastitih sredstava.193
U tom smislu, stalno potvrđivanje pozitivnosti turizma, njegove
povezanosti s održivim razvojem, zaštite okoliša kao vrijednost koju svi
podržavaju može dovesti do nedoumice i sumnje, naročito kada je se mjeri
na planu ostvarenih politika. Očito je da bi, na primjer, fenomen turizma
mogao imati značajno poboljšanje kada bi se sadržajnije povezao s
problematikom kulturnih dobara.
Kod nas, (misli se na Hrvatsku) percepcija o njihovoj važnosti
susreće niz poteškoća i to prvenstveno radi drugih interesa, naročito kada
je riječ o pronalaženju, očuvanju i valorizaciji demoloških, etnoloških i
antropoloških dobara. I to neovisno od utvrđene činjenice da je nemoguće
u potpunosti shvatiti kulturu jednog društva, njezinu složenu simboličku
dimenziju pokazivanja, ako u tome nisu uključena i ta dobra koja su
proizvod ponekad više desetljetnoga procesa kulturnog oblikovanja. Iako
se, na žalost, i dan danas većina kulturnih politika zaustavljaja na
kulturnom nivou političara. Dakle na čistoj demagogiji ili, što je i lošije za
manjinske kulture, na ideologiji, na nacionalizmu.
Sa svoje strane to može donekle i negativno utjecati na rezultate
društveno-humanističkih znanosti. I to naročito na oni teritorijima,
primjerice Istre, u kojima živi nekoliko autohtonskih zajednica. Međutim,
politika europeizacije nacionalnih država, kao što je Hrvatska, doprinosi
193 Što se toga tiče postoji veliki broj literature koje o tome raspravljaju. Ovdje želim podsjetiti i
na moja već spomenuta djela.
229
otvaranju perspektiva koje vode većoj i adekvatnijoj znanstvenoj
pozornosti prema tematikama nematerijalne baštine, obuhvaćajući u jedno
kritičko znanje, plurietničku i multikulturalnu stvarnost što se, ne uvijek
nužno, pretvara u predmento očitovanje teritorijalne pluralnosti,
podliježući tako mogućnostima nestanka. I to zato jer je njegova
operativnost drastično ograničena nedostatkom sredstava, tako da se u
biti njegovo ostvarenje prvenstveno temelji na izvore regije i lokalnih
zajednica, naročito onih koje uviđaju moguće turističko iskorištavanje, ili
na 'dobrovoljnost' građana. Postoji dakle velika razlika između
medijskoga pretjerivanja održivog turizma i politike promicanje kulturnih
dobara.
Nije ovo trenutak ni mjesto da se uvučemo u aktualnu filozofsku
raspravu zasnivanu na poimanju identiteta i na eventualnim ideologijama
koje ga oblikuju. Raspravu karakteriziranu neodloživim sudovima i
otarasujuće anksioznosti onih znanstvenih iskustava koji međutim
zaslužuju veću pozornost. Da bi ustrajao tijekom vremena i pojedincima
omogućio izgradnju vlastitog osjećaja pripadnosti, identitet teži prenijeti
svojim pripadnicima uvjerenje o nadmoćnosti vlastite kulture nad
ostalima. I ako do toga ne dođe, zbog raznoraznih kulturnih infiltracija u
vidu multikulturalizma ili 'suživota' (convivenza), kao je to (bio) slučaj
Istre prije nacionalističkih osviješćivanja, tu ulogu preuzimaju aktualno
vladajući režimi.194 Razlozi toga imaju različitu narav, ali su uvijek
194 Što se Istre tiče tu se misli na fašizam i, naknadno, na nacionalni komunizam. Zanimljivo je
da će se oba režima odjenut plaštom univerzalizma.
230
usredotočeni na jedan jedini cilj: prenijeti pojedincima uvjerenje da su
nedvojbeno superiorniji od drugih, različitih od sebe. Možda, da bi ostali
unutar jednog našeg identiteta,195 osjećamo potrebu da tuđim identitetima
nametnemo presudu o nepostojanju i/ili o presudnoj inferiornosti. Na taj
način drugi nestaju u njihovoj složenoj stvarnosti i unutarnjoj strukturi,
pretvarajući se u duhove koji lutaju unutar neodređene dimenzije, i koji
služe samo da bi potvrdili našu neupitnu superiornost.
Što se nadvisujućih vrijednosti identitarnog kulta tiče, mora se
pojasniti da se ne radi o nekakvoj kolektivizaciji upitne kategorije zlog
pojedinca. Naša nas kultura, koja svoju osnovu ima u preživljavanju
životne grupe, zapravo usmjerava na neprimjećivanje drugoga ili opažati
ga inferiornijim od nas. To je, na početku, možda i bilo poželjno jer bi
inače članovi, pripadnici jedne zajednice ušli u destabilizacijsku krizu, što
i dan danas većina nas smatra da se ne može priuštiti.
Unutar dijalektičkog mehanizma, drugi nas potvrđuje u našem
identitetu kojeg osnažuje baš zbog svoje različitosti. Napomenom da
drugost/različitost nije isključivo obilježje drugog, budući da je ono
proizvod promatrajućeg subjekta koji, tim činom, pripisuje i postavlja
drugome kao njegovo izvorno obilježje. Tada ta drugotnost ne određuje i
razlikuje drugoga kao da se tu radi o nekakvom ontološkom obilježju, već
se ono utvrđuje polazeći od oka promatrača, koji će, također, biti 'drugi',
polazeći od novog položaja. Dakle nužnost ja i drugog, bilo da se tu radi o
195 Iako, treba reći, da se tu ustvari radi samo o povijesnom proizvodu koji se povjesno stalno
mijenja i preoblikuje.
231
pojedincu ili o kolektivitetu, nužno je i u neprekidnom međusobnom
vraćanju. To čini da drugi gotovo nestane. Ostaje samo njegov
simulakrum, sjena koja je sasvim očišćena od vlastitog povijesnog i
kulturnog značenja, od svoje osobitosti. Ako se analiziraju obilježja s
kojima turističke zajednice, kao i sva druga turistička promotivna tijela i
turističke agencije diljem Hrvatske promiču teritorijalne lokalitete,
primijetit će se da se u tim promidžbenim materijalima na veliko i
sustavno promovira i unapređuje šarm naših netaknutih prirodnih
krajolika i običaja. Dakle kao drugost, često ofarbana s otpadom
estetizirajuće kulture 'autohtonosti', od zemlje dolaska gostiju. Dijalektika
identiteta drugosti otopila se tako u korist identiteta (vlastitog) i u negaciji
drugosti (drugoga). Pa čak i gore spomenuti muzeji ponekad su
podređeni, ako ne i namjerno, toj retorici prikazivanja lokalnih običaja, u
liku turističkih manifestacija kao dio našeg drugog identiteta nasuprot
identiteta turističkog gosta koji je 'civilizacijski' izgubio onu 'izvornost',
ako ne i 'egzotičnost', koju smo mu spremni ponuditi.
Nažalost, ponekad, i to ne samo u prošlosti već i dan danas, radi
ojačavanja vlastitog identiteta, naspram drugačijeg s kojim se povijesno
djeli isti prostor, to vodi i do nijekanja autohtonske izvornosti drugim
teritorijalnim entitetima, i to strategijom poricanja različitosti drugog od
sebe na istom teritorijalnom prostoru i vremenu, predstavljajući ih kao
strana tijela na tom geografskom teritoriju, i prikazujući gostu samo
vlastitu kulturnu baštinu, asimilirajući pritom zajednička iskustva i
prikazujući drugog kao uzurpirajući entiteta ili čak osporavajući njegovo

232
postojanje. No, značajno je da mnogi istarskih gradovi, počevši od Pule,
svoje izložbene tematike sve češće zasnivaju na jedno slojevito
prikazivanje raznoraznih događaja koja su povijesno obilježila to
mnogodržavno područje, uporabom učinkovitih multimedijskih tehnika i
bez značajnih nacionalističkih pretenzija već nadahnuti svjesnošću da je
ono važan dio regionalnog identiteta. Iz toga proizlazi da je potpuno
pogrešna, iako povijesno motivirana, asocijacija ujednačenosti kada treba,
između muzeja i sivila zagašenog sjećanja, kojoj pružati samo jedno opće
historiografsko sažaljenje.
Radi se naime o svijesnosti koja je potrebna da u naše vrijeme,
obilježena toliko glupim razonodama, preliminarno veliku pažnju obrati
(iako na sintetičan način) i onim tematikama koje su vezane za turizam,
okoliš, globalizaciju, za 'nesigurno društvo'. To su, kao što smo gore
naveli, prvenstveno vrijednosti koje se vrte oko nasilja i agresije kao
dimenzija koja obilježava trenutnu političku i kulturnu klimu.
Naspram tome, muzeji svoj razvoj vide u potvrđivanju i
naglašavanju prisutnosti alternativnih vrijednosti, inspirirani, u većini
slučaja, dobronamjernošću i poštivanju pravila. Jer u takvoj 'nesigurnoj
stvarnosti' - tvrdi se - čak i turizam može biti grabežljiv ako ga se ne
pravovremeno usmjeri na shvaćanje uzajamnog razumijevanja onih
društva koja dolaze u kontakt. Zato su postavke izložba, koje su
usredotočene i na potresne i dramatične događaje prošlosti koji su doveli
do velikih egzodusa i posljedičnih opuštošenja mnogih istarskih gradova,
veliki korak naprijed.

233
S time u vezi, ovdje ćemo navesti nedavno provođenu inicijativu u
gradu Pazinu, gdje je, radi sjećanja na veliki egzodus - koji se dogodio
prije šezdesetak godina prošlog stoljeća potresujući čitavu istarsku
stvarnost – u muzeju grada Pazina u srpnju 2015. godine otvorena izložba
Egzodusi-Esodi, gdje su petorica umjetnika (Otello Mamprin, Gianfranco
Quaresimin, Cesco Magnolato, Guido Baldessari i Marino Jugovac)
predstavila svoje recentne radove na temu fenomena izbjeglica. S time u
vezi zanimljiv je i naslov članka koji je objavljen u dnevnom tisku 'Glas
Istre': 'San o boljem životu završava prije početka', novinara Mirjana
Rimanića,196 čiji tekst u cijelosti ovdje dajemo na uvid. “U Muzeju grada
Pazina otvorena je velika izložba slika i skulptura petorice umjetnika koji se
svojim recentnim radovima bave fenomenom izbjeglica. Otello Mamprin,
Gianfranco Quaresimin, Cesco Magnolato, Guido Baldessari i Marino Jugovac na
izložbi 'Egzodusi-Esodi' predstavljaju djela koja posjetitelja teško mogu ostaviti
ravnodušnim. Ovu zanimljivu, ali i dojmljivu izložbu otvorio je pazinski
gradonačelnik Renato Krulčić, a prije njega djela i problematiku kojom se bave
predstavili su Gianfranco Quaresimin i povjesničar umjetnosti Marino Baldini.
Bol, prokletstvo i nostalgija: 'Želio bih da sam stablo koje zna gdje je rođeno i gdje
će umrijeti', pjevao je Sergio Endrigo, koji je kao izbjeglica s roditeljima nakon
Dugog svjetskog rata napustio Pulu. Podsjetio je na to u predgovoru kataloga
Edoardo Pittalis. Dodajući kako je Endrigo kao izbjeglica upoznao svu bol,
prokletstvo, nostalgiju i nadu izbjeglica. U svojim govorima na otvaranju,
Quaresimin, Baldini i Krulčić referirajući se na egzodus Talijana koji su Istru
196 Preuzeto iz: Glas Istre, 08. srpanj 2015. godine, str. 37.
234
napustili neposredno nakon Drugog svjetskog rata osvrnuli su se na egzodus
ljudi iz Afrike i s Bliskog istoka koji je dosegao biblijske razmjere. Mi, ovdje u
Hrvatskoj svjedočimo mu kroz medije, ali Italija, zemlja iz koje dolaze Mamprin,
Quaresimin, Magnolato i Baldessari izravno je izložena valovima izbjeglica. Ti
nesretni ljudi znaju samo gdje su rođeni, ali ne znaju kojim ih putem život
prisiljava. Stotine tisuća ljudi dolaze u Italiju, bježeći pred ratom, glađu i
diktaturama. Nažalost, mnogima san o boljem životu završava i prije nego je
počeo. 'Prema nekim podacima broj imigranata koji su se utopili u posljednjih
nekoliko godina u našem moru dosegao je impresivnu brojku od 20 tisuća mrtvih.
Gotovo svi bez groba, gotovo svi neimenovani', navodi Pittalis. Njihova tijela
valovi izbacuju na obalu, na plaže na kojima kupači udaljeni tek nekoliko metra,
nakon što nadležne službe pokupe leševe, otvaraju stolice i suncobrane i
nastavljaju odmor. 'Ravnodušnost', kao što je rekao Papa Franjo, 'nova je bolest
društva, novi je grijeh'. Egzodus sa svojim strahovima, sa svojim iluzijama,
svojom prošlošću i budućnošću na ovoj je izložbi predstavljen kroz umjetnost, kao
instrument za razumijevanje i nove ideje. 'Petorica umjetnika nisu slučajno
izabrala Pazin, mjesto na kojem', kako navodi Pittalis 'izlažu hrabro i prkosno, u
razdoblju kada ekonomska kriza, ograničavanje potrošnje i nezaposlenost
prisiljavaju mlade da napuste svoj zavičaj'. Quaresimin upozorava da emigracija,
kao dobrovoljni egzodus ili izbjeglištvo kao prisilni egzodus donose slične traume.
U tom se kontekstu on se u svojim djelima bavi sudbinom i netolerancijom.
Dvadeset tisuća mrtvih: Njegovi aktovi plešući se spremaju pobjeći od gladnog
društva u društvo u kojem je zasićenost bolest. Magnolato se bavi izbjeglicama
nakon Drugog svjetskog rata, pokazujući da ratovi nikad ne završavaju, oni su

235
stvarnost od koje premalo učimo. Mamprin problematizira identitet i
komunikaciju, koji su u slučaju izbjeglica često izguljeni. Svaki je čovjek
jedinstven i drugačiji, ali je u nažalost u globaliziranom svijetu njegov identitet
teško dolazi do izražaja. Jugovac u svoje drvene figure urezuje rupe i kroz njih
provlači pile koje kidaju tijela, ali i duše svih koji napuštaju zavičaj u potrazi za
nekakvim boljim životom. Baldessari svojim radovima posjetitelja vodi u morske
dubine u plave grobnice do kojih dopire tek blijeda svjetlost. Možda su to prizori
kakve izbjeglice na dnu Sredozemlja vide posljednji put, na rastanku od života,
kojeg su bijegom iz zavičaja samo željeli učiniti malo boljim. Izložbu je u suradnji
s Ambasadom lokalne demokracije u Brtonigli i Gradom Pazinom organizirao
Muzej Grada Pazina, a ova nadasve zanimljiva, ali i potresna postava može se u
pazinskom Kaštelu razgledati do 25. srpnja”.
Potvrđuje se dakle da se kroz muzeje, pod uvjetom da su
problematično redizajnirani, može ostvariti kulturna strategija koja će biti
sposobna proširiti i produbiti našu kritičku svijest.
236
Struktura imaginarnog
u turističkim perspektivama
Kao što smo prethodno ustanovili kada se govori o društveno-
teritorijalnoj stvarnosti ne smije se zaboraviti da se radi o složenoj cjelini
značenja koja je međusobno slojevita i povezana i kojom je moguće
pristupiti prema različitim perspektivama. Da bi obuhvatili i shvatili
'kvalitativne' aspekte društveno-teritorijalne stvarnosti zasigurno
najpogodniji alati mogu se pokazati proučavanje folklora i imaginarnosti
uopće. Ukoliko je isprepleten s identitetom i specifičnostima raznih
lokaliteta. U okviru te društveno-teritorijalne složenosti pejzaž, koji
također posjeduje svoju osobitu simboličko-imaginarnu dimenziju,
predstavlja okvir u kojemu treba uvrstiti identitarnu specifičnost mjesta. I
to naročito imajući u vidu činjenicu da se ono nalazi na nivou
imaginarnog i folklora: pejzaž kao rasprostranjena kvaliteta teritorija.
'Kvalificirani turizam' radi zaštite i održavanja postojećih
teritorijalnih resursa treba 'znati' uvrstiti fantastična putovanja s
analognim turističkim putovanjima. Što se tiče Istarske županije treba reći
da se radi o programima koji se već godinama ostvaruju unutar kulturno-
turističkog projekta Istra Inspirit, čija je idejna začetnica Manuela
237
Struktura imaginarnog u turističkim perspektivama
Hrvatin197. Ti se programi iz godine u godinu obogaćuju dodatnim
sadržajem kao i stvaranjem novih fantastičnih putovanjia.
Dovoljno je na kratko prelistati program iz 2015. godine198. Kada se
govori o društveno-teritorijalnoj stvarnosti kao o složenom jedinstvu
međusobno slojevitih i povezanih značenja, kojima je moguće pristupiti iz
različitih perspektiva. Ne misli se samo na geologiju, zemljopis ili
urbanizam, već, kada je riječ o turizmu, prvenstveno na tradicije, na
folklore i na izmišljena mjesta.199 Što je uočljivije kada se radi o pluri-
etničkoj i multi-kulturno posebnoj društveno-teritorijalnoj stvarnosti
kakva je ona Istarske županije. U njoj se projekt Istra Inspirit i ostvaruje, i
to naročito zahvaljujući definitivnom porastu tog tržišnoga segmenta
MICE turizma200, a društveno-kulturni doživljaji prava su slastica za takve
ciljane skupine gostiju.
197 „Taj je projekt, od svojih početaka do danas, izrastao u značajni turistički proizvod koji
postaje nezaobilazni dio istarske turističke priče. Diljem Istre uprizoruje povijesne priče, ali i
legende na popularan način te kulturu sljubljuje s istarskom enogastronomijom na način da se
tokom svake izvedbe mogu kušati i lokalni specijaliteti na lokaciji gdje se izvedba organizira.
Program koji osim već uobičajenih izvedbi na autentičnim lokacijama u Medulinu, Rovinju,
Poreču, Buzetu, Labinu, Svetvinčentu, Pazinu, Savudriji, svake godine u sebi obuhvaća dodatna
nova događanja – tako primjerice u ljetnoj sezoni 2015. započela je izvedba Rogovi ili volovi /
Questioni di corna? u Balama (11. Kolovoza), te Vodnjanske štorije u Vodnjanu“, (31. srpnja i 1.
kolovoza).
198 http://www.putovnica.net/dogadanja/istra-inspirit
199 No i tamo gdje se zaštita jednog teritorija prvenstveno zasniva na geološke studije i
urbanističke planove ne smije se pritom zanemariti i one aspekte koje, jednako ako ne i više,
opećaćuju posebnost jednog područja i koje proizlaze iz folklornih-antropoloških osobina i
vrijednosti.
200 Mag. oec. Ksenija Batelić o tome na:
http://iq-institut.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=466:mce-
turizam&catid=105:lanci&Itemid=312 (10. Srpnja 2015.) Piše: „Prije nešto više od stotinjak
godina započela je era organiziranog turizma. Tada su se javile i prve potrebe za specifičnom
odnosno posebnom vrstom selektivnog turizma poznatijeg kao kongresni turizam čija je osnovna
karakteristika sastanak na unaprijed dogovorenu temu, na određenom mjestu i sa ograničenim
brojem sudionika.MICE (Meetings, Incentives, Congresses and Exbitions), novi naziv za
238
Teritorijalni se dakle putovi razvoja, kako u području teorijskog
istraživanja tako i u vezi političkih teritorija, sve više kreću prema jačanju i
valorizaciji identiteta i specifičnosti svojih mjesta i kultura, obuhvaćajući i
sve raširenije zanimanje za temu pejzaža. Na primjer, što se Istre tiče,
dovoljno je spomenuti Limski 'Fjord' ili 'Kanal', planinu Učku kao i
raznorazne parkove i srednjovjekovne gradiće. Ovom se istraživanju
može pristupiti samo interdisciplinarnom metodologijom jer je jedino tako
kongresni turizam, javio se proširivanjem standardne ponude sastanaka na konvencije, izložbe,

seminare, stručna usavršavanja, teambuildinge i slično. Položaj Hrvatske kao srednjoeuropske te
izrazito tranzitne zemlje bogate prirodnim i kulturnim nasljeđem otvara mnoga vrata za
proširivanje postojeće i razvoj nove kongresne ponude. No ovo su samo preduvjeti koje nam je
priroda podarila i samo na njih nemoguće se je oslanjati. MICE turizam zahtijeva puno više a u
prvom redu to je kvaliteta i to u svim segmentima.Sudionici i gosti kongresa spadaju u grupu
visokopozicioniranih ljudi koji točno znaju što žele, imaju predodžbe i informacije o cjelokupnoj
infrastrukturi mjesta i okoline u koju dolaze. Obzirom da su to gosti koji mnogo troše zahtijevaju
visoku kvalitetu pružene usluge te raznoliku ponudu.Stoga kako bi se ti sudionici odlučili na
održavanje kongresa u nekoj destinaciji nužni su neki osnovni preduvjeti. Prva stepenica je dobra
prometna dostupnost i povezanost. Na svjetskom nivou poznato je da je dolazak zrakoplovom
najčešći način dolazaka sudionika kongresa. Obzirom da su zračne luke smještene na periferiji
grada, izuzetno bitan čimbenik je dostupnost i dobra povezanost lokalnog transporta (stalne
autobusne linije i široka mreža taxi usluga).Daljni čimbenik je usluga smještaja. MICE segment
zahtijeva hotele pete (5) kategorije sa prvenstveno kvalificiranim i u svakom trenutku dostupnim
osobljem. Također obzirom na samu temu i broj sudionika sve se češće teme razdvajaju na manje
sekcije- cjeline što zahtijeva i veći broj manjih dvorana.Idući vrlo bitan element je zavidna razina
tehničke potpore - projektori sa platnom, tehnike za simultano prevođenje, internet povezivanje.
Sve je češći i izravan prijenos kongresa u udaljene krajeve svijeta putem direktne videoveze stoga
na kongresu osim vrhunske opreme uvijek moraju biti prisutni obrazovani sistem inženjeri ukoliko
dođe do nekih poteškoća sa informacijskom opremom i sustavomObzirom da je sam proces
praćenja rasporeda tema na kongresu za svakog sudionika izrazito stresan i naporan, kongresni
hoteli a i same destinacije izrazitu pažnju posvećuju razvoju široke lepeze wellness ponude i
paleta aktivnog odmora sa mnoštvom sportskih sadržaja i organiziranih izleta s ciljem
upoznavanje lokalnih i lako dostupnih mjesta a sve to ovisno o preferencijama samog gosta.
Također nekim je gostima to možda i jedina prigoda za upoznavanje lokalne gastro ponude pa je i
na restoranima veliki pritisak. MICE turizam odvija se tokom cijele godine pa bi stoga i svaka
destinacija koja razvija ovaj segment turizma u svim svojim strategijama morala imati usvojen
godišnji kalendar manifestacija i događaja. Zbog toga ovaj oblik turizma povlači za sobom cijelu
destinaciju i pruža joj globalno brendiranje i image a samim time i odlične preduvjete za daljni
razvoj. Uzeto u globalu MICE (kongresni) turizam može uspjeti samo sa istančanom i
prepoznatljivom kvalitetom ove kompleksne usluge. U cijelom tom procesu nužna je suradnja i
potpora svih sudionika, visoka obrazovanost kadrova te implementacija standarda potpore svim
razinama i strukturama menadžmenta“.
239
moguće na cijelovitiji i plodniji način obuhvati nova saznanja i nove
discipline.
Samo na taj način proučavanje folklora i šireg polja imaginarnog ili
mašte uopće, koje je duboko isprepleteno s identitetom i specifičnostima
jednog mjesta, može pružiti ona sredstva koja će biti sposobna obuhvatiti
najznačajnije kvalitativne i specifične osobine teritorija.
Značenja koja su često pala u zaborav i/ili nisu dostupna 'ozbiljnim'
znanstveno-teorijskim pristupima, i to naročito zbog njihove
'kvantitativne' osobine istraživanja. U tom smislu i pejzaž posjeduje svoju
značajnu simboličko-imaginarnu dimenziju u kojoj, više nego u drugim
dimenzijama, treba potražiti posebnost mjesta, jer se radi o njegovom
specifičnom identitetu. U tome veliku ulogu imaju narodne pripovijetke
koje su često u stanju pejzažu pridodati ono značenje i kvalitete koje mogu
prikazati pejzažne posebnosti jedne društveno-teritorijalne stvarnosti.
Valorizacija društveno-teritorijalne posebnosti ili specifičnosti kroz
programirano očuvanje i uvažavanja krajolika, na neki se način, povezuje i
s dodatnim zanimanjem za novi tip turizma koji se prepoznaje u poticaju
valorizacije teritorijalno specifičnih resursa i kulturnih posebnosti. S druge
strane, ta nova tipologija 'kvalificiranog turizma' može postati djelotvorni
poticaj spašavanja i zaštite teritorijalnih resursa.
Turistička industrija je uvijek u potrazi za novim teritorijalnim
posebnostima koje je moguće ponuditi sve široj tipologiji turista. I to
naročito kada postoji i mogućnost upakiranja u dimenzijama
240
diferenciranog korištenja i uživanja. Zbog toga se ovo istraživanje okreće
prema novim putovima.
Naime, interes za pejzažom, u svom kulturnom i općenito
turističkom značenju, kao novi društveno-teritorijalni resurs novijeg je
datuma. Artikulirajući i šireći se u najraznovrsnijim oblicima. I to ne toliko
na već iscrpljenom prirodnom pejzažu (sunce, more i plaža), koliko na
nivou mašte i folklora (mjesta straha, etiološke pripovijesti). Što se tiče
istarskog teritorija dovoljno je prisjetiti se legende o Juri Grandi iz
Kringe.201
Na taj se način pejzaž pretvara u proizvodnu i raširenu kvalitetu
teritorija, koja je ne uočljiva u pojedinim kvantitativno odredljivim
elementima. One su prvenstveno emotivno nabijene i zato su neposredna i
plodonosnog ishoda. To omogućuje da se tim fantastičnim stazama,
posredstvom ruševina, zgrada, pećina, pejzažističkih elemenata i
specifičnih geografskih lokaliteta koji se nalaze na teritoriju, povežu i
analogni turistički putovi velikog šarma. Posjet jednoj takvoj društveno-
teritorijalnoj stvarnosti uz kulturnu podršku folklornog pripovijedanja u
stanju je pružiti specifičnu osobnost mjestima koje se posjećuje ukoliko ste
unaprijed pripremljeni. U tom će se slučaju zasigurno biti u stanju
pobuditi interes prema tom lokalitetu i njegovim običajima.
201 S tim u vezi zanimljiv je 'Diplomski rad' Marije Feher. Studentice Sveučilišta Jurja Dobrile u
Puli, (fakultet za ekonomiju i turizam Dr. Mijo Mirković - sveučilišni diplomski interdisciplinarni
studij Kultura i turizam), s naslovom Vampirizam od mita do 'turističke' stvarnosti, obranjen u
Puli 2014. godine.
241
Radi se naime o nezaboravnom iskustvu ako se uspije privući interes
i uključenost gosta. Da je to i ostvarljivo potvrđuju i mnogi projekti koji,
kao Istra Inspirit, daju sve više važnosti imaginarnom pristupu teritoriju.
Tako je na primjer u srpnju 2015. godine u gradu „Vodnjan potpisan
sporazum o pristupanju projektu“ valorizacije kulturne baštine: „rural design
istarskih i slovenskih partnera. U tome vodeći partner je Istarski Grad Vodnjan, a
odazvali su mu se istarske općine Svetvinčenat i Sveti Lovreč, te slovenske
Cerknica i Metlika“.
Prema informacijama objavljenim u dnevnom tisku Glas Istre za taj
je projekt osigurano 393 tisuće eura. „Rural Design, projekt kreativne
industrije za dizajniranje prostora, provodi se u sklopu Operativnog programa
Slovenija - Hrvatska, a glavni mu je cilj podići kvalitetu urbanog i ruralnog
prostora te izraditi metodologiju učinkovitog upravljanja vizualnim izgledom
prostora. Vodnjan kao predvodnik Prema onom što se na potpisivanju sporazuma
moglo čuti, kroz ovaj će projekt hrvatski i slovenski partneri glavni napor
usmjeriti na određivanje i postavljanje turističke i urbane signalizacije kojima će
biti obilježeni spomenici kulturne i prirodne baštine. Projektom se želi podići
svijest javnosti o važnosti zaštite kulturne baštine i identiteta naselja, očuvati
prirodna i kulturna bogatstva, valorizirati prostor, tradicijsku i graditeljsku
baštinu, ali i osnažiti suradnju s prekograničnim partnerima, istaknuo je
vodnjanski gradonačelnik Klaudio Vitasović i najavio da će Vodnjan kao vodeći
partner biti odgovoran i za koordinaciju projekta, te za osiguranja pravne i
tehničke pomoći u njegovoj provedbi. Potpisivanju sporazuma odazvala se
zamjenica načelnika općine Metlika Anica Kopinič, načelnik Sv. Lovreča Marko
242
Ljubešić i Svetvinčenta Dalibor Macan, te načelnik opčine Cerknica Marko
Rupar, ali i njihovi suradnici na projektu. Koordinatorica s vodnjanske strane je
Moira Drandić. Kako će se projekt konkretno odraziti na izgled, primjerice, stare
jezgre Vodnjana, Vitasović je naveo da će se za Vodnjan izraditi prijedlog izgleda
turističke signalizacije, a potom i infrastruktura, a odvijat će se i radionice
namijenjene široj javnosti. Među aktivnostima projekta zacrtana je izrada
elaborata signalizacije i vizualizacije područja, izdavanje monografije koncepta
uređenja po općinama i pilotna izvedba vizualizacije i upravljanja prostorom.
Svetvinčenat atraktivniji Završetak projekta definiran je 29. travnja 2016., ali se
nadam da ćemo ga realizirati i okončati i prije tog datuma. Grad Vodnjan će
sudjelovati u projektu s 98,2 tisuća eura, od čega će 85 posto osigurati iz EU
fonda regionalnog razvoja. Taj će postotak u svom udjelu dobiti svi partneri po
okončanju projekta, dok iz svog proračuna moraju osigurati 15 posto. Na taj
način Sv. Lovreč sudjeluje s ukupno 52,6 tisuća eura, Svetvinčenat s 74,1 tisuća,
Cerknica s 93, a Metlika sa 75 tisuća eura, rekao je Vitasović. Sveti Lovreč planira
ovim projektom osigurati turističku signalizaciju. Već su napravili jedan projekt,
postavit će 30 posto signalizacije, a s ovim idu i dalje. 'To je još jedan korak naše
Općine na putu profiliranja na turističkoj karti', rekao je Ljubešić. Macan iz
Savičente rekao je da se ta Općina, prepoznatljiva po kulturnoj i povijesnoj
baštini, rado odaziva na ove projekte, a posebno mu je drago da je susjedni
Vodnjan dobio ulogu vodećeg partnera. Kroz projekt planiramo organizirati i
radionice kojima ćemo o potrebi za očuvanjem kulturne baštine educirati lokalne
obrtnike i mještane. Uz signalizaciju planiramo nabaviti i povijesnu opremu što
će doprinijeti da se Svetvinčenat promovira kao još atraktivnija turistička

243
destinacija, rekao je Macan. Rupar je naveo da Cerknica već ima iskustva u
suradnji s hrvatskim jedinicama lokane samouprave, a glavni naglasak projekta
bit će na Cerkniškom jezeru kao adutu tog kraja. Projekt Rural Design bit će
predstavljen javnosti u Vodnjanu i Cerknici.“202
U iščekivanju specifičnih pravila što se tiče zaštite kulturne baštine
usmene tradicije, takva su djelovanja moguća samo zahvaljujući
senzibilitetu i interesu lokalnih vlasti i građana.
Gore navedena inicijativa poput one već djelatne Kuće o Batani u
Rovinju, kod velikog lukobrana, dokaz su da je jedini učinkovit način
njihove zaštite i promocije u rukama lokalne inicijative. Zbog čega bi
takve i slične inicijative trebale biti uvrštene u regionalni plan, i
međusobno povezane, uz već spomenutu strukturu teritorijalnih muzeja
na mrežasti način čak i posredstvom virtualne obrade i prikazivanja
tematika na fantastični način.
Radi se naime o inicijativi koja pokušava 'probuditi' stare ribarske
tradicije. Oko rovinjskog simbola ribarstva 'Batane' svake se godine,
tijekom ljeta, na simboličan način oživljavaju tradicionalni događaji koji
karakteriziraju ovo područje.
Tako na primjer svake se godine, i to ljeti, u Rovinju organiziraju
'tematske večeri' ribarske tradicije i to „u režiji gradske Turističke
zajednice. Njome se, naime, domaće žitelje, ali i strane goste kroz pjesmu i
202 Zvjezdan Strahinja, Gotovo 400 tisuća eura za vizualizaciju prostora, preuzeto od Glas Istre,
09. srpnja 2015., str. 15.
244
glazbu, gastronomske delicije te prezentacije ribarskih alata i vještina
predstavlja Rovinj u onom punom, izvornom i iskonskom obliku.“
Tako i tijekom ljetne sezone 2015. godine „gradska će riva biti pozornica
cjelokupnog događanja“, koji kao središnju temu imaju „porinuće batane. Riječ
je, naime, o maloj batani čija je gradnja, pod budnim okom kalafata Mladena
Takača i uz pomoć učenika Osnove škole 'Bernardo Benussi', startala sredinom
lipnja i koja će svečano s malog mola biti porinuta u more. Inače, batana 'Péicia
Maistra', samo je jedna u nizu novoizgrađenih rovinjskih batana, koje su se
izgradile tijekom posljednjih godina u namjeri očuvanja kulturne i povijesne
baštine Rovinja, a koja će ostati u vlasništvu Udruge Kuća o Batani, odnosno za
potrebe škole jedrenja za mlade Rovinjce, kao i hotelijersko ugostiteljske kuće
Maistra“. Te su većeri ribarske tradicije inače karakterizirani folklorom i
izvođenjem tradicionalne muzike, Bitinada, „u izvedbi pjevača KUD-a
'Marco Garbin'“ i „njihovog zborskog pjevanja“. Ali i zanatima kao što je to
pletenje mreža i domižana. I sve to na rovinjskoj rivi. „Inače, ovogodišnja će
ribarska večer biti popraćena i morskim ljepoticama, pošto će sutra na mali mol iz
Venecije i Cezanatica doploviti pet tradicijskih plovila.“ Te će „brodice puna tri
dana biti usidrene na molu, a bude li želja, publika će ih moći razgledati iz blizine,
točnije na pramcu ili krmi. S druge strane, ribarska večer i ne bi bila ribarska bez
autohtonih proizvoda, bilo tekućihili zalogajnih. A da bi sve bilo u najboljem redu
i ovaj će se put pobrinuti članovi Udruge Kuća o batani, odnosni djelatnici
Maistre.”203
203 N. Orlović Radić, Zaplovit će “Péicia Maistra” u znak novih turističkih rekorda, preuzeto od
Glas Istre, 09. Srpnja 2015., str. 14.
245
U tom istom smjeru, za te i slične inicijative zaštite i obnove jednog
naslijeđa, koji je u mnogim slučajevima u velikoj mjeri već ugrožen ali nije
još izgubljen (tu se prvenstveno misli na tvrđavu Dvigrad, kojoj nije
posvećena pažnja koju zaslužuje), obvezna su djelovanja u vidu opsežnih
potraga i prikupljanja materijala na cijelom teritoriju, pa čak i šire ako je to
potrebno. Kako bi se ona ne samo sačuvala već, prvenstveno, i obnovila.
To je moguće naročito ako se uspije pobuditi i turistički interes prema
onome što za neke (naše) goste sa sjevera Europe donekle može izgledati i
'egzotično'. Za sada u tim se slučajevima zakonske propuste i nezanimanje
zamjenjuje senzibilitetom lokalnih vlasti. Međutim, lokalne su vlasti sve
više svjesne da zaštita kulturne baštine ne prolazi ekskluzivno kroz
obnovu spomenika, već i kroz financiranja dugoročnih studija i struktura
u dokumentiranju i usmenih tradicija.
Folklorno istraživanje i uprizorenje povijesnih priča i legenda pod
nadzorom projekta Istra Inspirit, kao nezaobilazan dia istarske turističke
priče, idealan je primjer ovog novog interdisciplinarnog pristupa
nematerijalnoj baštine teritorija.
Taj pristup vodi ocrtavanju nekog zamišljenog i maštovitog
zemljovida, strukturirajući tako teritorij prema novoj perspektivi gledanja.
To omogućava da se na novi i drukčiji način (kreativniji, fantastični,
konotativni i simbolični), promatra i koristi nematerijalna i materijalna
baština teritorija u svom složenom jedinstvu, ili barem u nekim svojim
kvalitetno značajnim pejzažističkim jezgrima.
246
Unutar tog okvira narodne pripovijetke, zajedno s povijesno-
umjetničkim i umjetničko-religijskim dobrima, bit će važni trenuci u
stvaranju jedne moguće mape fantastičnoga, koja svoju podršku nalazi u
teritorijalnim i pejzažističkim posebnostima. Imajući tako niz zemljopisno
raspodijeljenih pripovjetka u obliku mreže koja pokriva cijeli teritorij i
ostvaruje se kao 'narativna mreža'. Njezina je uloga oživjeti i preslikavati,
na kvalitetno-senzibilan način, teritorijalne lokalitete kao važna središta
puna simbolike, koja proizvode (vidi Istra Inspirit) naraciju fantastičnoga,
ali koja, što je još važnije, mogu dalje proizvesti.
Sveukupnost tako raspoređene zbirke pripovijetka, sama po sebi,
zasebna je gramatika fantastičnosti koju je potrebno tematski oblikovati i
prostorno-vremenski rasporediti u dugoročnom projektu u obliku
simboličkog sustava vrijednosti na granici između stvarnog i
imaginarnog. U tome se nalazi i čar narodnih pripovijetka, u trenutku
kada ono prestaje počinje postojanje stvarnosti, na koju oni sugestivno
upućuju. Stvarno se postojanje sastoji od neograničenih mogućih putova
koje simbolički sustav je, fantastičan sustav koji je metapsihološki prenijet
unutar narodnih pripovjetka i folklora, u stanju stvoriti.
'Stvaranje' takvih putova otvorena je cijelina mogućih smjernica
prema kojima se kreće postojanje onih koji pripadaju određenoj kulturi i
kojima nudi poseban način rezoniranja i razlikovanja teritorija u liku
fantastičnih pripovijetka, kao sustav međusobno ujedinjenih simboličkih
značenja. Stvara se tako simbolična geografija teritorija odnosno
simbolički prikaz tog teritorija. Neka vrsta preglednika mikrolokaliteta

247
kao simbolički sustav vrijednosti. Na taj će se način dobiti sustav
međusobno povezanih geografskih mikro-lokaliteta, čija 'djelotvornost'
ima smisla204 ukoliko se međusobno povežu kao simbolički sustav unutar
prostora koji je referentno i/ili administrativno ali i povijesno koherentan
u sebi.
Proširujući referentni obzor može se tvrditi da je uprizorenje
povijesnih priča i legenda posredstvom kulturno-turističkog projekta Istra
Inspirit, omogućeno prikupljanjem sve veće količine materijala koji
ocrtavaju jedan folklorni i simbolički svemir, koji, po složenosti i opsegu,
posjeduje sve osobine jednog mitološkog sustava.
Postupak pretraživanje ekipe Istra Inspirit na teoretski originalan
način obrađuje mnoštvo logičkih, semiotičkih i jezičnih instrumenata
polazeći od Lakanovskog pojma označitelja preko Kantove sheme do
nedavnih studija o Aristotelovoj analogiji oblijevajući tako čvrstu
teoretsku arhitekturu koja doprinosi rasvjetljavanju značenja svakog
elementa određene priče ili legende.
Uvidjet će se tako da se često radi o elementima koji na prvi pogled
izgledaju kao jednostavno opisni ili 'marginalni' ali koji, ako su pravilno
postavljeni, poprimaju jedno neočekivano značenje. Moguće je tako naići
zamršene staze smisla koje omogućuju međusobno povezivanje
geografski i vremenski udaljenih priča i legenda.
204 Treba dakle paziti na smisao onoga što se nanovo poziva na život.
248
Sažetak ili kratko razmišljanje o svemu
U povijesti čovječanstva se nikada nije toliko putovalo kao u
posljednjih nekoliko desetljeća. I to naročito zahvaljujući dostupnosti
sredstava, kulturne znatiželje ili želje za novim iskustima. Također i zbog
neke vrste 'obveze odmaranja', koja nas 'tjera' da (ukoliko postoji
mogućnost za to) povremeno napustimo uobičajenu svakodnevnicu zbog
'turističkog istraživanja'. Turizam interkulturalnosti, u obliku klasičnog
'kozmopolitizma' ili modernog 'građanstva' prema kojemu je svaki čovjek
građanin svijeta, postaje sveopći fenomen.
Mobilnost je danas najvažnija antropološka činjenica. Svjedoci smo
scenarija globalnog kretanja u kojemu se različiti egzodusi i ljudski tokovi
križaju i međusobno isprepliću.
Globalizacija, kao vladajući sistem postmodernizma, čini da smo
danas svi na neki način turisti. Preciznije, svi mi imamo mentalni sklop
turista. Naravno, postoji mnogo načina putovanja i svatko od nas može
biti drugačiji turist ovisno o putu koji odabere. Antropologija turizma je
možda najrelevantnija analiza takvog kretanja. Radi se naime o fenomenu
koji se pojavljuje u različitim oblicima ispoljavanja, koje je moguće
analizirati u svojim različitim komponentama imaginarnoga i rituala. Ali
249
također i kao sjećanje na relaciju između posjetitelja i mjesta boravka, u
liku pejzaža, sa svim svojim konotacijama.
Osobito važno za razvoj antropologije turizma, bila je revizija
koncepta kulture. Danas smo sve više svjedoci prijelaza iz poimanja
kulture kao holistički i kohezijski skup vrijednosti - sagrađene oko
uzoraka koji se ponavljaju tijekom vremena i pod stalnim povijesnim
promjenama - na ideju kulture kao otvoreni sistem vrijednost – dakle kao
posljedica kontinuiranih razmjena u obliku 'pregovaranja značenja'. Te i
slične inovacije dovele su do prijelaza iz antropoloških studija kultura
obuhvaćene turizmom na proučavanju fenomena turizma kao
antropološke kategorije, tj. kroz antropološke perspektive. To je napose
dovelo do stvaranja samostalne discipline u liku antropologije turizma.
Unutar različitih metoda analize i tumačenja, koje su se razvile
unutar te nove discipline, odlučili smo usredotočiti našu pažnju
prvenstveno na iskustvenu perspektivu turizma. Ističući tako i neke
obredne i simboličke aspekte fenomena što doprinose da se shvati i
prvotno značenje turističkog iskustva. I, na taj način, otvorajući put
raspravi oko pitanja u vezi poimanja autentičnosti, tradicije i identiteta.
Naime, radi se o pitanjima koja su danas posebno relevantna zbog
krize identiteta i relativizma, koji graniči sa nihilizmom, kao poslijedica
globalizacije i interkulturalnosti, dovodeći zapadnog pojedinca, i ne samo
njega, sve više u tenziju između krajnosti provincijalizma i globalizacijskih
ekscesa.
250
Što se fenomena turizma tiče svoju smo pažnju također usredotočili
na dvije epistemološke figure, bitne za razumljivosti tog fenomena, tj. na
ideje putovanja i gostoljubivost. S idejom putovanja pokušalo se istražiti,
ne samo prostorno kretanje pojedinca, kao što su dobrovoljno i kružno
kretanje, ali i trodijelnu strukturu tog kretanja koja uključuje: odlazak,
tranzit/putovanje i povratak, već također i odgovarajuće motivacije: od
individualnih do kolektivnih, od socijalnih do psiholoških, od povijesnih
do univerzalnih, koje čovjeka, kao pojedinca i kao dio grupe, potiču da
svoja putovanja unaprijed i ciljano organizira posredstvom raznoraznih
agencija i institucija. Što se tiče gostoprimstva dalo se uvid u istraživanja
onih dinamika, često obilježenih pogreškama i nesporazumima, susretanja
dvaju aktera turističke relakcije: gosti i mještani/domorodci.
Da bi se, međutim, bolje shvatile specifičnosti teorija i analitičkih
perspektiva koje su se oko ove teme razvile, napravili smo neku vrstu
premise da bi uokvirili povijesni trenutak u kojem je došlo do susreta
između antropologije i turizma, pri čemu smo stavili naglasak na
pojmovne i metodološke inovacije koje su omogućile rođenje ove nove
znanstvene discipline.
Zato je pozornost usmjerena na razdoblje 70-tih godina prošlog
stoljeća, gdje se unutar obzorja društvenih studija prisustvuje sveopćem
nemiru koji završava pojavom novih studijskih pravaca, između kojih i
cultural studies i post-colonial studies, osobito zainteresiranih za sve
pojave suvremenosti. Što se posebno tiče antropoloških studija,
prisustvuje se nekoj vrsti procesa inovacije i samo-analize izazvane i

251
pokrenute od strane fenomena poznatog i kao kriza etnografske
predodžbe.
Ovaj tekst svoju pažnju također usmjerava na odnos održivog
turizma i antropologije turizma.
Razlog toga je činjenica da se zasigurno jedna od najznačajnijih
osobina turizma nalazi u neposrednom odnosu kojeg ima s mogućim
posjećivanjima raznih lokaliteta, čiji je cilj upoznavanje različitih kulturnih
stvarnosti i teritorijalne sredine koja se posjećuje. Da bi ovaj potencijal
postao 'agent' pozitivnih promjena potrebno je utjecati na obrazovanje i
osposobljavanje. Što se obrazovanja tiče, ono mora biti okrenuto
produbljivanju turističkog fenomena prema metodama koje pripadaju
etno-antropološkim znanostima, pokušavajući pritom analizirati
mehanizme koji povezuju turizam s kulturnom industrijom, kao i sa
novim perspektivama koje obuhvaćaju kulturnu baštinu-heritage.
Turizam, tretiran kao 'proizvod' i usmjeren na različite
ciljeve/targete, zahtijeva da se bolje prouče očekivanja vezana za različite
'turizme', kao i načine na koje se one strukturiraju. Prepoznati očekivanja i
motivacije jednog putovanja postaje, dakle, ključno da bi razumjeli vrstu
odnosa kojeg će turist imati sa zajednicom domaćina. To vodi do poimanja
turizma kao kritično promatranje stvarnosti. Što je nezamislivo bez
svjesnosti o djelovanju različitih društvenih aktera na terenu; o ulozi i
strategija koje se provode. Biti svjestan razloga koji se nalaze u osnovi
putovanja, vodi istraživanju ritualnog aspekta koji inherentan turizmu, a

252
motivacija putovanja do toga da preispita, istraži i ruralni aspekt prisutan
u turizmu sa svojim osobinama hodočašća; na zaboravljajući pritom i
značajnu ulogu suvenira sa svojim ekološkim, socijalnim i identitarnim
implikacijima. I baš se ta uloga identiteta nalazi u središtu razmišljanja
oko egzotčnosti i autentičnosti; turističke 'vrijednosti' koje su, nakon
šezdeset godina, dovele do masovnog turizma i, poslijedično, do
paradoksalnog rezultata da ono što često izgleda kao istinito, to nije.
Predloženi tekst namjerava pružiti teoretske alate potrebne da bi se
studentima omogućilo analizu turističkih ponuda i perspektiva,
upoznavajući ih sa glavnim društvenim akterima i modalitetima mogućih
odnosa koji se stvaraju tijekom turističkog iskustva. Zato se pozornost, što
se tiče antropologije turizma, usredotočila na odnos koji se stvara između
turista i lokalne zajednice,ali i na moguće socijalne posljedice. Osim toga,
tekst pruža mogućnost kritičkog 'pregleda' samih imaginarija s kojim se
sve više služi turistička industrija, s posebnim naglaskom na turizam
istarskog poluotoka.
Predlaže se, također, promocija odgovornog turizma, i to u skladu s
načelima koji pripadaju 'Održivom i odgovornom turizmu', koji
umnogome udovoljava potrebama turista i domicilnog stanovništva,
čuvajući istodobno resurse za budući razvitak samog lokaliteta. To
podrazumijeva upravljanje resursima na način da se udovolje osnovni
ekonomski, socijalni i estetski zahtjevi, uz istodobno očuvanje kulturnog
integriteta, kao i osnovnih ekoloških procesa i biološke raznolikosti.

253
Održivi i odgovorni turizam, u stvari - inspirirajući se kriterijima
demokracije, sudjelovanja, etike i socijalne pravde - promiče inicijative
solidarnosti i podrške odgovornom turizmu radi podizanja kolektivne
svijesti i u cilju osobnog rasta svakog građana, kao i za promicanje stilova
i ponašanja života kroz solidarne potrošnje. Tako jasno obrazloženo
poimanje odgovornog turizma, evidentirat će sve one aktivnosti i procese
koji su rezultat promišljenog pristupa životnoj sredini i razumijevanju
njenog ukupnog sklada: oživljavanje ruralnih područja, participativni
pristup razvoju, ravnomjerna raspodjela ekonomske dobiti obuhvaćanjem
loklanih zajednica.
U tom se, dakle, kratkom prikazu insistiralo se na nekim za nas
važnim teorijskim modelima i empirijskih istraživanja koje su, tijekom
posljednjih trideset godina, oblikovali antropologiju turizma u zasebnu
znanstvenu disciplinu. U stvari, kao što se reklo, radi se samo o nekim, jer
oni su stvarno mnogi, neki od tih s puno zajedničkim točkama s
ponuđenim tekstom, dok su neki stvarno nespojivi ako ne idiosinkrazijski.
Barem što se nas tiče.
Zasigurno, neki od ponuđenih modela nose u sebi također i dodatne
probleme koherentnosti i strogosti za pravilnu provedbu istih. Ukazujući
više na niz istraživačkih strategija, koje su u stalnom razvoju, nego na
organizirani sustav znanja, čije se ostvarenje još uvijek nalazi u opasnosti
i to ne toliko zbog nedostatka teorijskog zalaganja, kojeg danas ima na
pretek i koji je i osobito intenzivan i isto toliko bogat etnografskog

254
materijala, već zbog povezivanje tematika sa trendovima suvremenosti,
načinu našeg spoznavanja, kvaliteti međusobnog ljudskog priznavanja,
aktualnoj nepredvidivost narednih mogućih budućnosti.
Zato se ne smijemo čuditi velikom izboru i raznovrsnosti radova s
kojima se usporediti, niti se ne smijemo povući zbog straha od
dezorijentacije. U širokom svijetu studija o turizmu, kao fenomenu
moderne, antropologija je uspjela pronaći svoje mjesto, ne podliježući
totalizirajućim rješenjima i odgovorima, već, prvenstveno, polazeći od
svojeg viđenja fenomena i uporabom vlastitog specifičnog pojmovnika,
kao općenito kognitivnim zadacima objektivne analize tako i zahtjevima,
koji su neminovno ljudske naravi, da se izrazi na koji način shvaća ovu
našu današnjicu, suvremenost.
255
Popis literature
o Abram, S., et al (eds), (1997.), Tourists and Tourism: Identifying with
People and Places, Oxford, Berg.
o Agustoni A., (2005.), Comunità, ambiente e identità locali, Milano,
Franco Angeli.
o Aikawa, N., (2004.), An Historical Overview of the Preparation of the
UNESCO International Convention for the Safeguarding of the Intangible
Cultural Heritage, «Museum International», 56 (1-2), str. 137-149.
o Aikawa, N., (2007.), The Conceptual development of UNESCO’s
programme on Intangible Cultural heritage u Blake, J., (priredio),
Safeguarding Intangible Cultural Heritage. Challenges and Approaches,
Builth Wells, Institute of Art and Law.
o Aikawa, N., (2004.), Challenges for National Inventories of Intangible
Cultural Heritage, u UNESCO (Asia/Pacific Cultural Centre), ACCU
Programme Series on Intangible Cultural Heritage In Asia and the Pacific
2004 Workshop on Inventory-making for Intangible Cultural Heritage
Management, Final Report.
o Aime, M., (2005.), L’incontro mancato. Turisti, nativi, immagini, Torino, Bollati
Boringhieri.
256
Popis literature
o Alexander, E. P., (1983.), Museum Masters: their Museums and their
Influence, Nashville American Association for State and Local
History.
o Alexander E. P., (1997.), The Museum in America, Innovators and
Pionneers, Walnut Creek, Altamira Press. Anderson, G. (dir.),
Reinventing the Museum: Historical and Contemporary Perspectives of the
Paradigm Shift, Walnut Creek: AltaMira Press.
o Alexander, E. P. - Alexander, M., (2007.), Museums in Motion: An
Introduction to the History and Functions of Museums, AltaMira Press.
o Ames, M., (1986.), Museum, the Public and Anthropology A Study in the
Anthropology of Anthropology, Vancouver, University of British
Comumbia Press.
o Amirou, R., (2000.), Imaginaire du tourisme culturel, Paris, PUF.
o Anthony, R. - Henry J., (2005.), The Lonely Planet Guide to Experimental
Travel, Melbourne-Oakland-Londra, Lonely Planet Publications.
o Arantes, A., (2007.), Cultural Diversity and the politics of difference in
safeguarding intangible cultural heritage u Blake J., (priredio),
Safeguarding Intangible Cultural Heritage. Challenges and Approaches,
Builth Wells, Institute of Art and Law.
o Ashworth, G. - Larkham, P., (eds) (1994.), Building a New Heritage:
Tourism, Culture and Identity in the New Europe, London, Routledge.
o Ashworth, G. J. - Dietvorst A. G, J., (1995.), Tourism and Spatial
Transformations: Implications for Policy and Planning, Wallingford,
CAB International.
257
Popis literature
o Asad, T., (1986.), The Idea of an Anthropology of Islam, Occasional
papers (Washington D.C.: Ctr. for Contemporary Arab Studies,
Georgetown.
o Augé, M., (1993.), Nonluoghi. Introduzione a una antropologia della
surmodernità, Milano, Eleuthera.
o Augé, M., (1999.), Disneyland e altri nonluoghi, Torino, Bollati Boringhieri.
o Austin, J. (1991.), Quand dire, c’est faire, Paris: Seuil.
o Babelon, J.P. - Chastel, A., (1994.), La notion de patrimoine, Paris: Liana
Levi.
o Bagdadli S., (1997.), Il museo come azienda. Management e
organizzazione al servizio della cultura, ETAS Libri, Milano.
o Bagdadli S., (2001.), Le reti di musei. L’organizzazione a rete per i beni
culturali in Italia e all’estero, Egea, Milano.
o Bal, M., (1996.), Double Exposure, The subject of cultural analysis, New
York, London: Routledge.
o Barbati C. - Cammelli M. - Sciullo G., (2003.), (uredili), Il diritto dei
beni culturali, Il Mulino, Bologna.
o Baudrillard, J., (1983), Simulations, New York, Semiotext(e).
o Bauman, Z., (2003.), La solitudine del cittadino globale, Feltrinelli,
Milano, 2003.
o Bazin G., (1967.), Le temps des musées, Liège: Desœr.
o Beato F. - Osti G. - Pellizzoni L., (2001.), La nuova società creata
dall'ambiente, Milano, Franco Angeli.
258
Popis literature
o Bendix R. et al., (2012.), Heritage Regimes and the State, Göttingen
Studies in Cultural Property,Tomo 6., Göttingen, Universitätsverlag.
o Bimonte, S., (2003.), Partecipazione come strumento per la sostenibilità
vista come fatto sociale, u Bimonte, S. - Punzo, L. F., (eds), Turismo,
sviluppo economico e sostenibilità: teoria e pratica, Edizioni
dell’Università di Siena, Protagon, Siena.
o Bizzarri C. - Quercini G., (2006.), Economia del turismo sostenibile.
Analisi teorica e casi studio, Milano, Franco Angeli.
o Black, G., (2012.), Transforming Museums in the Twenty-first Century,
London: Routledge.
o Boniface, P., (1995.), Managing Quality Cultural Tourism, London,
Routledge.
o Borghesi A. (1994.), Marketing delle località territoriali, Giappichelli
Editore Torino.
o Borghini A. (2005.), Varia Historia. Narrazione, territorio, paesaggio: Il
folklore come mitologia, Roma, Aracne.
o Boyer M. (1996.), Il turismo. Dal Gran Tour ai viaggi organizzati,
Universale Electa/Gallimard.
o Bramanti A. - Maggioni M., (1997.), (eds), La dinamica dei sistemi
produttivi territoriali: teorie, tecniche, politiche, Franco Angeli, Milano.
o Bramwell, B et al (eds) (1996.), Sustainable Tourism Management:
Principles and Practice, Tilburg, University Press.
o Browne, C., (2009.), The Sims 3. Travel Adventures Expansion Pack, Terni,
Multiplayer.
259
Popis literature
o Brown, M., (2005.), Heritage Trouble: Recent Work on the Protection of
Cultural Property, International Journal of Cultural Property, br. 12, str.
40-61.
o Brunini, F., (2008.), Il manuale della viaggiatrice, Milano, Morellini.
o Burcaw, G.E., (1997.), Introduction to Museum Work, Walnut Creek-
London: Altamira Press.
o Burke, P., (1980.), Cultura popolare nell’Europa moderna, Milano,
Arnoldo Mondadori Editore.
o Burns, P. M. (2004), Tourism Planning, u Annals of Tourism Research,
br. 31 (1) str. 24-43.
o Burton M. - Bruder N., (1995.), A guide to Local Environmental
Auditing, London, Earthscan publication.
o Butler R. W., (1980.), The Concepr of a Tourist Area Cycle of Evolution:
Implications for Managenent of Resources, u Canadian Geographer, XXIV,
str. 5-12.
o Butler, R. - Hinch, T., (eds) (1996), Tourism and Indigenous People,
London, International Thomson.
o Butler, R. - Pearce, D., (eds) (1995.), Change in Tourism: People, Places,
Processes, London, Routledge.
o Butler, R. W. - Boyd, S. W., (2002.), Tourism and national parks: issues
and implications, 2 izdanje, Wiley ed, Chichester
o Campbell, L. M. (1999.), Ecotourism in rural developing communities, u
Annals of Tourism Research, br. 26 (3), str. 534-553.
260
Popis literature
o Campbell, C. K., (1966.), An Approach to Research in Recreational
Geography, u Minghi, J. V., (eds), The Geographer and the Public
Environment, B.C. Geographical Series, br. 7. Occasional Papers in
Geography, Tantalus, str. 85-90; Research Ltd., Vancouver.
o Candela, G., (1996.), Manuale di economia del turismo, Bologna, Clueb.
o Candela G. - Figini P.. (2003.), Economia del turismo, Milano, Mc-Graw
Hill.
o Canestrini, D., (2008.), Andare a quel paese. Vademecum del turista responsabile,
Milano, Feltrinelli.
o Capello R. - Hoffmann A., (1998.), Sviluppo urbano e sviluppo rurale tra
globalizzazione e sostenibilità, Milano, Franco Angeli.
o Careri, W., (2006.), Camminare come pratica estetica, Torino, Einaudi.
o Caroli M. G., (2003.), Il marketing territoriale, Franco Angeli, Milano.
o Casari M. - Pedrini L. (1996.), Geografia del turismo, Hoepli, Milano.
o Cater, E - Lowman, G (1994.), Ecotourism: A Sustainable Option?,
Chichester, Wiley.
o Cazes G., (1992.), Tourisme et Tiers-Monde, un bilan controversé, Parigi,
L’Harmattan.
o Celant A., (1999.), Turismo e squilibri regionali, u Rivista Geografica
Italiana”.
o Cirese, A. M., (2002.), Oggetti segni musei. Sulle tradizioni contadine,
Torino, Einaudi.
o Clifford, J., (1997.), Routes .Travel and Translation in the Late Twentieth
Century, Torino, Bollati Boringhieri.

261
Popis literature
o Clifford, J. - Leiris, M., (1999.), I frutti puri impazziscono Etnografia,
letteratura e arte nel XX secolo, Torino, Bollati Boringhieri,
o Chatwin, B., (1995.), Le vie dei canti, Milano, Adelphi.
o Chatwin B., (1996.), Anatomia dell’irrequietezza, Milano, Adelphi.
o Christaller W., (1963.), Some consideration of tourism location in Europe:
the peripheral regions – underdeveloped countries – recreation areas, u
Regional Science Association Paper, br. 12, str. 95-105.
o Ciminelli, M. L., (2008.), D'incanto in incanto. Storia del consumo di arte
primitiva in Occidente, Bologna, Clueb.
o Cirese, A.M., (1973.), Cultura egemonica e culture subalterne. Rassegna di
studi sul mondo popolare tradizionale, Palermo, Palumbo.
o Colardelle M., (uredio), (2002.), Réinventer un musée. Le musée des
Civilisations de l’Europe et de la Méditerranée à Marseille, Paris, Reunion
des Musées Nationaux.
o Colbert F., (2000.), Marketing delle arti e della cultura, Etas, Milano.
o Colonna A. - Lavecchia M. - Marino F., (2000.), Rete, recupero,
urbsturismo, Milano, Franco Angeli.
o Conti S. - Dematteis G. - Lanza C. - Nano F., (1999.), Geografia
dell’economia, mondiale, Torino, Utet Libreria.
o Costa N., (2005.), I professionisti dello sviluppo turistico locale. I sistemi
turistici locali come opportunità di lavoro, Hoepli, Milano.
o Costa, P. - Manente, M., (2000.), Economia del turismo, Touring
University Press, TCI, Milano.
262
Popis literature
o Crompton, J.L., (1979). An assessment of the image of Mexico as a
vacation destination and the inﬂu-ence of geographical location
upon that image. Journal of Travel Research, 17 (4), 18–24.
o Crouch, D., (1999.), Leisure/Tourism Geographies: Practices and
Geographical Knowledge, London, Routledge.
o CUEIM (eds), (2006.), La valorizzazione del patrimonio culturale
periferico per lo sviluppo del territorio, BIC Notes, godina 2, br. 5.
o Cundari G. (1998.), Ambiente e territorio : lo sviluppo sostenibile dalla
teoria alla realtà, Torino, Giappichelli.
o Cuvelier P. - Torres E. - Gadrey J., (1994.), Patrimoine, modèles de
tourisme et développement local, Paris, L’Harmattan.
o Giancarlo Dall'Ara, (1990.), Perché le persone vanno in vacanza?,

Milano, F. Angeli, 1990.
o Dallari F. (1996.), I beni culturali, elemento di strategia territoriale. Un
nuovo progetto geografico, u Geotema.
o Dann G. M. S., (1977.), Anomie, Ego-Enhancement in Tourism, Annals

of Tourism Research, 4(4), pp. 184-194.
o Davallon, J., (2000.), L’exposition à l’œuvre. Stratégies de communication
et médiations symboliques, Paris: L’Harmattan.
o Davis, S. G., (1996.), The Theme park: global industry and cultural form,
«Media, Culture, and Society», 18, str. 399-422.
o Debord, G., (1967.), La Société du spectacle, Paris, Èditions Buchet-
Chastel.
263
Popis literature
o De Pilati M. - Ierace I. - Nardelli F., (1995.), Geografia del turismo oggi,
Bologna, Zanichelli.
o Defert P., (1966.), La localisation touristique: problemes theoriques et
pratiques, Berna, Gurten.
o Della Corte V., (2000.), La gestione dei sistemi locali di offerta turistica,
Padova, CEDAM.
o Deloche, B., (2001.), Le musée virtuel, Paris: Presses universitaires de
France.
o Dematteis G. - Governa, F. (2000.), Dal Paesaggio ai sistemi locali,
Torino, Dipartimento Interateneo Territorio.
o De Varine H., (2005.), Le radici del futuro. Il patrimonio culturale al
servizio dello sviluppo locale, CLUEB, Bologna.
o Digance J., (1997.), Life Cycle Model, u Annals of Tourism Research,
Tomo 24, br. 2., str. 452-455.
o Dick, B., (2003.), Culture on Display. The Production of Contemporary
Visitability, Maidenhead Berkshire, Open University Press.
o Dickinson, J. - Lumsdon, L., (2010.), Slow Travel and Tourism, Earthscan.
o Donolo C., (2003.), Il distretto sostenibile. Governare i beni comuni per lo
sviluppo, Milano, Franco Angeli.
o D’Orrico, A. - Galimberti, M., (2009.), La Stoccolma di Stieg Larsson. Guida
ai luoghi della Millennium Trilogy, Venezia, Marsilio.
o Douglas N. - Derrett, R., (2001.), Special interest tourism: context and
cases, Sydney, John Wiledy & Sons.
264
Popis literature
o Elliott, J., (1997.), Tourism: Politics and Public Sector Management,
London, Routledge.
o ElSayyad N., (priredio), (2001.), Consuming Tradition, Manufacturing
Heritage: Global Norms and Urban Forms in the Age of Tourism, New
York, Routledge.
o Emery F. E., (1974.), (uredio), La teoria generale dei sistemi. Presupposti,
caratteristiche e sviluppi del pensiero sistemico, Franco Angeli, Milano.
o Fabris G., (2003.), Il nuovo consumatore: verso il postmoderno, Franco
Angeli, Milano.
o Fennell, D. A., (1999.), Ecotourism: An Introduction, London,
Routledge.
o Fossati A. - Panella G. (2000.), Tourism and sustainable economic
development, Boston, Kluwer Academic Publishers.
o Franch M. (eds), (2002.), Destination management. Governare il turismo
tra locale e globale, Giappichelli, Torino.
o Fusco Girard L.- Nijkamp P., (2005.), Energia, bellezza, partecipazione:
la sfida della sostenibilità. Valutazioni integrate tra conservazione e
o Gallucci, F., (2007.), Marketing emozionale, Milano, Egea.
o Gahlinger, P., (2008.), The Medical Tourism Travel Guide: Your Complete Reference
to Top-Quality, Low-Cost,Dental, Cosmetic, Medical Care & Surgery
Overseas, North Branch, Sunrise River Press.
o Garcia Canclini N., et al., (1997.), La ciudad de los viajeros, Mexico City,
Grijalbo and UAM.

265
Popis literature
o Gatti S., (2001.), La valorizzazione delle produzioni tipiche. Gli itinerari
enogastronomici dell'Emilia-Romagna, Milano, Franco Angeli.
o Geertz, C., (1987.), Interpretazione di culture Bologna, Il Mulino.
o Geertz, C., (1990.), Opere e vite. L’antropologo come autore , Bologna, Il
Mulino.
o Geertz, C., (1999.), Mondo globale, mondi locali, Bologna, il Mulino.
o Giaccaria P., (1999.), Competitività e sviluppo locale, Milano, Franco
Angeli.
o Gob A., Drouguet N., (2010.), La muséologie. Histoire, développements,
enjeux actuels, Paris, Armand Colin.
o Golinelli C.M., (2002.), Il territorio sistema vitale. Verso un modello di
analisi, Giappichelli, Torino.
o Goffman, E., (1969.), Strategic Interaction. Philadelphia: University of
Pennsylvania Press.
o Gorgoni, P., , Nuzzi, P., (1997.), Di che complesso sei?, Editori
Riuniti, Roma.
o Gott, R., (2002.), Viaggiare nel Tempo. La possibilità fsica di spostarsi nel
passato e nel futuro, Milano, Mondadori.
o Gottdiener, M., (2000.), New Forms of Consumption: Consumers,
Culture, and Commodification, Baltimore, Rowmand & Littlefield
Publishers.
o Governa, F., (1997.), Il milieu urbano. L’identità locale nei processi di
266
Popis literature
o Grasselli, P., (1998.), Economia del turismo, Milano, Franco Angeli.
o Grasselli, P., (2001.), Economia e politica del turismo, Milano, Franco
Angeli.
o Greffe, X., (2003.), La gestione del patrimonio culturale, FrancoAngeli,
Milano.
o Graburn, N., (1983.), The Anthropology of Tourism, New York,
Pergamon Press, Annals of tourism research vol. 10, no. 1.
o Gubert, R., (2004.), Valori e appartenenze sociali. Per una valutazione
delle nuove territorialità, Milano, Franco Angeli.
o Gubert, R. - Pollini G., (2002.), Turismo, fluidità relazionale e
appartenenza territoriale. Il caso degli imprenditori turistici in alcune aree
del Nordest italiano, Milano, Franco Angeli.
o Hall, C. M. - Jenkins, J. M., (1995.), Tourism and Public Policy London,
Routledge.
o Hall, D. – Richards, G., (2000.), Tourism and Sustainable Community
Development, New York, Routledge.
o Hannerz, U., (2000.), La diversità culturale, Bologna, il Mulino.
o Harding, S., (1999.), Value, Obligation and Cultural Heritage, u Arizona
State Law Journal, br. 31, str. 292-340.
o Hein, H., (2000.), The Museum in Transition: A Philosophical
Perspective, Washington, D.C. : Smithsonian Institution Press.
o Heinich, N., (2009.), La Fabrique du patrimoine. De la cathédrale à la
petite cuillère, Paris, Editions MSH.
o Helms, H., (2007.), Top Secret Tourism, Los Angeles, Feral House.
267
Popis literature
o Herzfeld, M., (2004.), The Body Impolitic. Artisans and Artifice in the
Global Hierarchy of Value, London-Chicago, The University of Chicago
Press.
o Hobsbawm, E. J. – Ranger, T., (1987.), L’invenzione della tradizione,
Einaudi, Torino.
o Honey, M., (2008.), Ecotourism and Sustainable Development: Who Owns
Paradise?, Chicago, IslandPress.
o Hughes, H., (2000.), Arts, entertainment and tourism, Oxford, Butterworth-
Heinemann.
o Hunter, C. – Green, H., (1995.), Tourism and the environment. A
sustainable relationship, New York London, Routledge.
o ICOMOS, (1999.), International Cultural Tourism Charter: Managing
Tourism at Places of Heritage Significance, ICOMOS, Paris.
o Igoe, J., (2010.), The spectacle of nature in the global economy of
appearances: Anthropological engagements with the spectacular mediations
of transnational conservation u Critique of Anthropology, br. 30., str. 375-
397.
o Inglehart, R., (1997.), Modernisation and Postmodernisation. Cultural,
Economic and Political Change in 43 Societies, Princeton University
Press.
o Innocenti, P., (1990.), Geografia del Turismo, Roma, NIS.
o Johnston, A. M., (2006.), Is the sacred for sale?, London, Earthscan.
o Karp, I. – Lavine, S., ( eds), (1991.), Exhibiting cultures: the poetics and
politics of museum display, per la Smithsonian Institution Press.

268
Popis literature
o Karp, J. - Lavine, S., (eds), (1994.), Culture in mostra, Bologna.
o Karp, I. - Kratz, C. A. - Szwaja, L. - Ybarra-Frausto, T., (eds), (2006.),
Museum Frictions: Public Cultures/Global Transformations. eds.
Durham: Duke University Press.
o Kearsley, G.W. (1990.), Tourist development and wilderness management
in southern New Zealand. Australian Geographer, 12(2), 127-140.
o Kelner, S., (2010.), Tours that bind: Diaspora, Pilgrimage, and Israeli
Birthright Tourism,NewYork,NewYork University Press.
o Kerouac, J., (2006.), On the road, Milano, Mondadori.
o Kirshemblatt-Gimblett, B., (1998.), Destination Culture: Tourism,
Museums, and Heritage, Berkeley, University of California Press.
o Klamer A., (2004.), “Social, cultural and economic values of cultural
goods”, u Rao V., Walton M. (uredili/edited), Culture and Public
Action, Stanford University Press, Stanford.
o Kotler N. - Kotler P., (1999.), Marketing dei musei. Obiettivi, traguardi,
risorse, Edizioni di Comunità, Torino.
o Lanfant, M. F. et al, (1995.), International Tourism: Identity and Change,
London, Sage.
o Leach, M., (1998.), Culture and sustainibility in World Culture Report -
Culture, Creativity and Markets, Paris, UNESCO.
o Leed, E. J., (1991.), The Mind Of The Traveler: From Gilgamesh To Global
Tourism New York, N.Y. : Basic Books.
o Leed, E. J., (1996.), Per mare e per terra, Bologna, Il Mulino.
269
Popis literature
o Lefel, T., (2009.), The World’s Cheapest Destinations: 21 countries where
your money is worth a fortune, Bangor, Booklocker.com.
o Lenclud G., La tradizione non è più quella di un tempo, u Clemente P. -
Mugnaini F., (2001.), Oltre il folklore. Tradizioni popolari e antropologia
nella società contemporanea, Carocci, Roma.
o Lennon, J. - Foley, M., (2002.), Dark Tourism. The Attraction of Death and
Disaster, Londra-New York, Continuum.
o Lipovetsky, G., (2007.), La fièvre de l’authentique, u Garcin J.,
(priredio), Nouvelles Mythologies, Editions du Seuil, Paris.
o Lofgren, O., (2001.), Storia delle vacanze, Milano, Bruno Mondadori.
o Lombardi Satriani, L. M., (1976.), Antropologia culturale e analisi della
cultura subalterna, Bologna, Guaraldi.
o Lorente, J. P., (2012.), Manual de historia de la museología, Gijón, Trea.
o Lozato-Giotart J. P. (1993.), Géographie du tourisme. De l’espace regardé
à l’espace consommé, Parigi, A.Colin Publisher, 4a edizione.
o Lozato-Giotart J. P. (2002.), Geografia del turismo. Dallo spazio visitato
allo spazio consumato, Milano, Franco Angeli.
o Lundgren J. O. J, (1984.), “Geographic concepts and the development of
tourism research in Canada”, in GeoJournal, Tomo 9., br. 1, 1984, str. 17-
25.
o Luongo, M. T., (2010.), Gay Travels in the Muslim World, New York,
Harrington Park Press.
o MacCannell, D., (1979.), The tourist: a new theory of the leisure class,
New York.
270
Popis literature
o Mairesse, F., (2002.), Le musée temple spectaculaire, Lyon: Presses
universitaires de Lyon.
o Mairesse, F., (2010.), Le musée hybride, Paris: La Documentation
française.
o Mannell R. C.- Iso-Ahola, S. E., (1987.), Psychological nature of leisure
and tourism experience, Annals of Tourism Research, Volume 14, Issue
3, Pages 314–331.
o Maroević, I., (1998.), Introduction to Museology –the European Approach,
Verlag Christian Müller-Straten : Munich.
o Marsek, P. W. - Sharpe, F., (2009.), The Complete Idiot’s Guide to Medical
Tourism, Alpha.
o Martini, U., (2005.), Management dei sistemi territoriali. Gestione e
marketing delle destinazioni turistiche, Giappichelli, Torino.
o Mauduy, J. - Henriet, G., (1996.), Géographies du Western, Parigi, Nathan.
o Maslow, A. (1970.), Motivation and Personality. Harper and Row
Publishers, New York, Evanston and London.
o Maslow, A.H. (1999.), Toward a Psychology of Being, John Wiley and
Sons Inc., New York.
o Mattiacci, A., (eds), (1998.), La gestione dei beni artistici e culturali
nell’ottica del mercato, Guerini e Associati, Milano.
o McClellan, A., (eds), (2003.), Art and its Publics: Museum Studies at the
Millennium, Oxford: Blackwell Publishing.
o McMillon, B., (2006.), Volunteer Vacations: Short-Term Adventures that Will
Beneft You and Others, Chicago, Chicago Review Press.

271
Popis literature
o McIntosh, A. J. - Prentice, R., Affirming authenticity. Consuming
cultural heritage, u Smith L., (eds), (2007.), Cultural Heritage. Critical
Concepts in Media and Cultural Studies, tomo III, London/New York,
Routledge.
o McKercher, B. - Du Cros H., (2002.), Cultural tourism: the partnership
between tourism and cultural heritage management, Binghamton, New
York, Routledge, The Haworth Hospitality Press..
o Meethan, K (2001.), Tourism in Global Society, Basingstoke, Palgrave.
o Melucci, A., (2000.), Culture in gioco. Differenze per convivere, Milano, il
Saggiatore.
o Mernissi, Karawan, F., (2004.), Dal deserto al web, Giunti, Firenze -
Milano.
o Miossec, J. M., (1976.), L'image touristique comme introduction à la
gèographie du tourisme, u Les Annales de Géographie, str. 55-70.
o Miossec, J. M., (1977.), Un modèle de l’espace touristique, u L’espace
géographique, br. 6, str. 41-48.
o Misiti, M., (2009.), Donne con la valigia. Piccola guida all’arte di viaggiare
con stile, Bologna, Astraea.
o Montaguti, L. - Scaringella, F., (2002.), Competenze per la promozione e
l’accoglienza turistica, Milano, Franco Angeli.
o Montanari, A., (2008.), Turismo urbano. Tra identità locale e turismo globale,
Milano, Bruno Mondadori.
o Montella, M., (2003.), Musei e beni culturali. Verso un modello di
governance, Electa, Milano.

272
Popis literature
o Moro, B. (1997)., Capitale naturale e ambiente, Milano, Franco Angeli.
o Mowforth, M. - Munt, I., (2008.), Tourism and Sustainability: Development,
Globalization and New Tourism in the Third World, New York, Routledge.
o Mugerauer, R., Openings to Each Other in the Technological Age in
ElSayyad N., (priredio), (2001.), Consuming Tradition, Manufacturing
Heritage: Global Norms and Urban Forms in the Age of Tourism, New
York, Routledge.
o Muscara, C. (1983.), Gli spazi dl turismo. Per una geografia del turismo in
Italia, Bologna, Pàtron Editore.
o Negri, M. – Sani, M., (2001.), Museo e cultura della qualità, Clueb,
Bologna.
o Newsome, D. - Dowling, R., (2010.), Geotourism. The Tourism of Geology
and Landscape, Oxford, Goodfellow.
o Nice, B. (1999.), Questo nostro mondo, Novara, Istituto geografico De
Agostani.
o Novelli, M., (2005.), Niche Tourism. Contemporary Issues, Trends and Cases,
Oxford, Elsevier.
o Ockman, J. - Frausto, S., (2005.), Architourism. Authentic, Escapist, Exotic,
Spectacular, Monaco, Prestel.
o Oppermann, M., (1995.), Travel life cycle, u Annals of Tourism Research,
tomo. 22, br. 3, str. 535-552.
o Orams, M. B., (1994.). Towards a more desirable form of ecotourism, u
Tourism Management, br. 16 (1), str. 3-8.
o Osborne, L., (2009.), Il turista nudo, Milano, Adelphi.

273
Popis literature
o Page, S., (1995.), Urban tourism, London, Routledge.
o Palumbo, B., (2006.), L’UNESCO e il campanile. Antropologia, politica e
beni culturali in Sicilia Orientale , Roma, Meltemi.
o Palumbo, B., (2007.), Località,”identità”, patrimonio, Melissi, br. 14/15,

str. 40-51.
o Paolini C., (2007.), I guardiani dei fari, Milano, Magenes.

o Pearce, P. L., (1982.). The social psychology of tourist
behaviour. Oxford: Pergamon.
o Pearce, J. L. (2012.), Organizational behavior real research for
real managers (3rd ed.) Irvine, CA: Melvin & Leigh.
o Pelton, R. Y., (2000.), The World’s Most Dangerous Places, Torrance,
Harper Resource.
o Pencarelli T. (eds), (2005.), Letture di economia e management delle
organizzazioni turistiche, Edizioni Goliardiche, Trieste.
o Pencarelli, T. – Gregori, G .L., (priredio), (2009.), Comunicazione e
branding delle destinazioni turistiche: una prospettiva manageriale,
Milano, Franco Angeli.
o Pessoa, F., (2003.), Lisbona. Quello che il turista deve vedere, Torino, ET
Geografie, Einaudi.
o Piccinelli, R., (2011.), Guida al piacere e al divertimento, Milano, Outline
Edizioni.
o Pigram, J., (1983.), Outdoor recreation and resource management, Croom
and Helm, London.
274
Popis literature
o Pilotti L., (2003.), Conoscere l’arte per conoscere, Cedam, Padova.
o Pine B. J. - Gilmore J. H., (2000.), L’economia delle esperienze, Etas,
Milano.
o Pine, B. J. - Gilmore, J. H., (2007.), Authenticity: What consumers really
want, Boston, Harward Business School Press.
o Plog, S. C. (1973.), Why destination areas rise and fall in popularity, u
Cornell Hotel and Restaurant Association Quarterly, br. 15, str. 55-58.
o Pollice, F., (2002.), Territori del turismo. Una lettura geografica delle
politiche del turismo, Milano, Franco Angeli.
o Poma, L. - Bondi M., (2001.), Il sistema turistico tra tradizione e nuova
competizione, Milano, Franco Angeli.
o Popper, Karl, (1975.), Conoscenza oggettiva. Un punto di vista

evoluzionistico [1972], Armando, Roma, 1975
o Poulot, D., (2001.), Patrimoine et musées, L’institution de la culture,
Paris: Hachette.
o Potts, R., (2009.), Vagabonding. L’arte di girare il mondo, Milano, Ponte alle
Grazie.
o Potts, R., (2009.), Marco Polo non c'è mai stato, Ponte alle Grazie.
o Quattrone, G. (2003.), La gestione partecipata delle aree protette, Milano,
Franco Angeli.
o Richard, G. (eds), (2007.), Cultural Tourism: Global and Local
Perspectives, New York, Routledge.
o Ritzer, G., (1999.), Enchanting a Disenchanted World: Revolutionizing the
Means of Consumption, London/New Delhi, Pine Forge Press.

275
Popis literature
o Robinson, M., Inter and Intra Cultural Conflicts in the World’s Largest
Industry u ElSayyad, N., (2001.), (eds), Consuming Tradition,
Manufacturing Heritage: Global Norms and Urban Forms in the Age of
Tourism, New York, Routledge.
o Rowan, Y.M. - Baram, U., (2004.), Marketing Heritage. Archaeology and
the Consumption of the Past, Walnut Creek (CA), Altamira Press.

o Rubinstein, C., (1980.), Vacations, Expectations, Satisfactions, Frustrations,
Fantasies. Psychology Today (May): 62-76.
o Ruggieri Tricoli, M.C., (2000.), I fantasmi e le cose. La messa in scena
della storia nella comunicazione museale, Milano, Lybra Immagine.
o Rullani, E. – Romano, L. (priredili), (1998.), Il postfordismo. Idee per il
capitalismo prossimo venturo, ETAS Libri, Milano.
o Rullani, E. – Micelli, S. - Di Maria, E., (2000.), Città e cultura
nell’economia delle reti, Il Mulino, Bologna.
o Ryan, C. – Page, S., (2000.), Tourism management: towards the new
millennium, Amsterdam, Pergamon.
o Scafidi, S., (2001.), Intellectual Property and Cultural Products, «Boston
University Law Review», br. 81, str. 793-842.
o Schær, R., (1993.), L'invention des musées, Paris: Gallimard.
o Schiele, B., (eds), (2002.), Patrimoines et identités, Québec: Musée de la
civilisation, Éditions Multimondes.
o Simonicca A. (1997.), Antropologia del turismo. Strategie di ricerca e
contesti etnografici, Roma, La Nuova Italia Scientifica.
276
Popis literature
o Simonicca, A., (2004.), Turismo e società complesse, Roma, Meltemi.
o Sharpley, R - Telfer, D. J., (2002.), Tourism and Development: Concepts
and Issues, Clevedon, Channel View Publications.
o Sharpley, R. (2000.), Tourism and Sustainable Development: Exploring
the Theoretical Divide, u Journal of Sustainable Tourism, br. 8 (1), str. 1-
19.
o Shaw, G. – Williams, A .M., (1994.), Critical issues in tourism: a
geographical perspective, Oxford-Cambridge, Backwell.
o Shelagh Squire, J., (1994.), Acconuntig for cultural meanings: the
interface between geography and tourism studies reexamined, u Progress in
Human Geography, br. 18, 1, str. 1-16.
o Smith, V.L. – Eadington, W.R. (1992.), Tourism Alternatives:
Potentials and Problems in the Development of Tourism,
Philadelphia, University of Pennsylvania Press.
o Spinelli, G., (1984.), Appunti per una Geografia del turismo, Roma,
Scuola Internazionale di Scienze Turistiche, mimeo.
o Spranzi, A., (2003.), Economia dell’arte, Unicopli, Milano.
o Solima, L., (1998.), La gestione imprenditoriale dei musei. Percorsi
strategici e competitivi nel settore dei beni culturali, Cedam, Padova.
o Staniscia, B. (2003.), L’Europa dello sviluppo locale, Donzelli, Roma.
o Stocking, Jr., G. W., (1983.), Observers Observed. Essays on Ethnographic
Fieldwork. London: The University of Wisconsin Press, (History of
Anthropology; ((HOA; 1).
277
Popis literature
o Stocking, Jr., G. W., (1985.), Functionalism Historicized. Essays on
British Social Anthropology. Madison: University of Wisconsin Press
(HOA; 2).
o Stocking, Jr., G. W., (1985.), Objects and Others. Essays on Museums and
Material Culture. Madison: University of Wisconsin Press, (HOA; 3).
o Stone, P. - Molyneaux, B. L., (uredili), (1994.), The presented past,
Heritage, museums and Education, Routledge.
o Šuran, F., (2014.), Masmediji: glasnogovornici znanstveno tehnološkog
aparata, u časopisu IN MEDIAS RES, godina 3 broj 4, Zagreb, str. 30-
49;
o Šuran, F., (2014.), Masovni mediji i suvremeni čovjek, u Zborniku
radova: Filozofija i mediji, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo,
Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, str73-
86;
o Šuran, F., (2012.), Sumrak osobnog identiteta u suvremenom tehničkom
razdoblju, u Filozofska istraživanja 124, Sv. 4(701-922), Zagreb, str.
775-785;
o Šuran, F., (2012.), »Veritas filia temporis«. Povijest, istina, jezik kao
tehnološka konstrukcija, u Filozofska istraživanja 127-128 (3-4/2012),
Zagreb, str. 471 – 486.
o Thurot, J. N. I., (1980.), Capacité de Charge et production touristique,
Aix-en-Province, CHET.
o Tobelem, J. M., (2010.), Le nouvel âge des musées, Paris, Armand Coli.
278
Popis literature
o Troilo, G., (3003.), Postmodernità, consumo e marketing dei beni artistici e
culturali, u Micro e Macro Marketing, br. 1, str. 9-31.
o Urry, J., (1995.), Lo sguardo del turista. Il tempo libero e il viaggio nella
società contemporanea, Seam, Roma.
o Valentino, P. A., (2003.), Le trame del territorio. Politiche di sviluppo dei
sistemi territoriali e distretti culturali, Sperling & Kupfer, Milano.
o Valentino, P. A. - Misiani A., (2004.), Gestione del patrimonio culturale e
del territorio. La programmazione integrata nei siti archeologici nell’area
euro-mediterranea, Carocci, Roma.
o van den Berghe, Pierre L., (1972.), Intergroup Relations: Sociological
Perspectives. New York: Basic Books.
o van Mensch, P., (2011.), New Trends in Museology, Celsje, Museum of
Recent History.
o Van Zoest D’arts, R., (eds), (1989.), Generators of Culture, The Museum
as a stage, AHA Books, Art History Architecture.
o Volpe, A., (2004.), Il ciclo di vita delle località turistiche. Sviluppi e limiti
di un'economia posizionale, Milano, Franco Angeli.
o Zan, L. (eds), (1999.), Conservazione e innovazione nei musei italiani.
Management e processi di cambiamento, ETAS Libri, Milano.
o Zan, L., (2003.), Economia dei musei e retorica del management, Electa,
Milano.
o Wackernagel, M. – Rees, W. E., (1996.), Our Ecological Footprint:
Reducing Human Impact on the Earth, Gabriola Island, New Society
Publishers.
279
Popis literature
o Walle, A.H., (1996.), Quantitative versus Qualitative Tourism Research,
u Annals of Tourism Research, br. 24 (3), str. 524-536.
o Weil, S., (1990.), Rethinking the Museum and other mediations,
Washington-London: Smithsonian Institution Press.
o Weil, S., (2002.), Making Museums Matter, Washington: Smithsonian.

o Wolf, E., (1982.), Europe and the People Without History, University of
California Press.
o World Tourism Organization (1996.), Global Overview: Preliminary
Results, Madrid, World Tourism Organization.
o Wackernagel, M., (2000.), Carrying Capacity, overshoot and the need to
curb human consumption, u Heap B. e J. Kent, Towards sustainable
consumption. A European Perspective, The Royal Society.
Internet stranice
o http://www.arch.cam.ac.uk/heritage-seminar/chs08/lucas08.html.
(Lixinski, L., Resisting or embracing commodification: perspectives on the
legal protection of cultural heritage, Radi se o tekstu koje je autor
izlagao u sklopu Cambridge Heritage Seminar - Institute for
Archaelogical Research, Packaging the Past. The Commodification of
Heritage, 19 travnja 2008. Godine).
o http://www.klamer.nl/articles/culture/common.php (Klamer, A., Art
as a common good, Paper presented at the bi-annual conference of the
Association of the Cultural Economics, Chicago, 3-5 June 2004.).
o http://www.world-tourism.org/frameset/frame_sustainable.html
280
Popis literature
o http://www.uneptie.org/pc/tourism/policy/principles.htm
o http://www.biodiv.org/programmes/socio-eco/tourism/wstour-01.asp
o http://www.blueflag.org
o http://www.insula.org/tourism/charte.htm
o http://www.provincia.rimini.it/turismo/conferenza/testi/carta/carta_di_rimi
ni.htm
o http://www.un.org/esa/sustdev/sdissues/tourism/tour2.htm#dec.toinitiative
.org/
o www.markos.it, Meriani, C., (2003.), Il senso del viaggio: un percorso
attraverso la storia del viaggio e la psiocologia del viaggiatore.
o http://www.world-tourism.org/projects/ethics/ethics.html
o http://www.world-tourism.org/sustainable/climate/decdjerba-eng.pdf
o http://www.wttc.org/stratdev/agenda21.asp
281
Popis literature
284
ISBN 978-953-7320-21-8

Knjiga-Turizam I Teritorij

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Knjiga-Turizam I Teritorij

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FULVIO ŠURÀN

Grafička priprema, oblikovanje i prijelom:

Između antropologije i turizma:

- Problem poimanja kulture 25

Problem subjektivnosti: antropolog i turisti 43

Tri važna epistemološka segmenta u relaciji

Turizam kao susret s različitim 75

Odnos turizma i razvoja: od kulture do nasljeđa 79

Interdisciplinarnost kao osobina trećeg trenutka razvoja

Održivi turizam i antropologija turizma 105

Kratki kritički osvrt na turizam 115

Motivacijske osobine turizma 136

Usporedba između teorija i pristupa 147

Socijalni turizam 155

Kulturna baština i novi turizam 163

Muzeji i antropologija kulturne baštine 181

- Odnos politike i prakse 189

Konkurentnost turističko-kulturnih ponuda 204

Marketinško planiranje u okviru kulturnog konteksta 210

- Novi model 'kulturnog turizma'

Asset i teritorijalne posebnosti 219

Struktura imaginarnog u turističkim perspektivama 239

Sažetak ili kratko razmišljanje o svemu 252

Popis literature 259

U povijesti čovječanstva nikada se nije putovalo toliko kao u

posljednjih nekoliko desetljeća. Razlog toga je dostupnost sredstava i

slobodno vrijeme koji doprinosi kulturnoj znatiželji ili jednostavno užitku

putovanja. Ali također i zbog neke vrste 'dužnosti za odmorom', koja

obvezuje da se povremeno napusti uobičajeno mjesto prebivanja i da se

otputuje u neka 'posebna' mjesta radi 'turističkog' istraživanja. Iz tih

razloga, interkulturalni kontakt postaje sveopći masovni fenomen. Danas

je ljudska mobilnost – neovisno o tome da li je ili nije migracija upisana u

samom ljudskom DNK - najvažnija antropološka činjenica: kao scenariju

sveopćeg, globalnog kretanja u kojemu se međusobno isprepliću i križaju

različiti egzodusi i ljudski tokovi. Problematika oko razlike između

trivijalnog, banalnog turista i herojskog putnika, traje već puna dva

stoljeća. Radi se naime o razlici koja je postala svojevrsni klišej, i to

postali dio turističke perspektive kojom se stvarnost promatra i vrednuje.

Naravno, postoji mnogo načina putovanja i svatko se od nas može

drugačije turistički osjećati, ovisno o putu i načinu putovanja koji odabere.

Unutar toga antropologija turizma možda predstavlja najrelevantniju

analizu tog kretanja: fenomen kojeg je moguće istražiti u svojim različitim

komponentama imaginarnoga i rituala. Za to će biti dovoljno spomenuti

na važnost koju se pridaje suvenirima kao predmetima sjećanja. Ali i kao

sjećanje na odnos koji se neminovno ostvaruje između posjetitelja i

zajednice domaćina. Promjene društvenog identiteta koje slijede u većini

slučajeva su proizvod privida i njegove moguće manipulacije, jer se

zasnivaju na promatranjima i prepoznavanjima ispred očiju 'drugih', na

primjer članove drugih etničkih skupina. Na isti se način domoroci

pojavljuju pred stranim turistima, prikazujući onu stranu sebe (onu

drugost), koja privlači određeni tip gostiju.

Društvena vrijednost je na mjeru onih koji se percipiraju kao

ostvareni odnosi između različitih prikladnih razlika daju određenu moć

povijesnim subjektima. Na taj način, tvrdi Leed1, društvena dimenzija

pojedinca postaje promjenjiva i lako prevrtljiva na putovanju i u

predstavljanju subjekata novim publikama, jer društveno biće nalazi svoje

korijene u prividima i u predstavljanjima. Putovanje zahtjeva 'prilagodbu'

putnika na različite situacije, ponekad prisiljavajući ga na prikrivanje,

mijenjanje ili pretvaranje vlastitog identiteta u nešto što on nije. Korijene

društvenih veza treba potražiti u priznanjima koja se razmjenjuju između

stranaca, odnosno između onih znatiželjnih putnika koji se od uobičajnog

površinskog prikazivanja stvarnosti uzdižu do spoznaje ljudske stvarnosti

koja se nalazi u osnovi njihovog stvaranja. Budući da se radi o povijesnom