Majci i ocu, Meru i Boonu.

Vi ste zaslužni za sve što jesam.

Prvi dio

RACIJA
 PRVO POGLAVLJE

Laia

Kako su nam tako brzo ušli u trag? Iza mene, katakombe odzvanjaju bijesnim povicima i
zvekom metala. Pogled mi bježi na nacerene lubanje poredane uza zidove. Mislim da čujem
glasove mrtvih.
Budi hitra, budi brza, čini se da šapću. Ili ćeš se naći među nama. »Brže, Laia«, kaže moj
vodič. Oklop mu bljeska dok grabi preda mnom kroz katakombe. »Pobjeći ćemo im budemo li
dovoljno brzi. Znam gdje je tajni tunel koji vodi iz grada. Kad stignemo tamo, bit ćemo na
sigurnom.«
Začujem struganje iza nas, moj vodič sijevne svijetlim očima. Zamah je njegove ruke
zlaćanosmeđi bljesak dok hvata dršku sablje prebačene preko leda.
Jednostavna kretnja puna prijetnje. Podsjetnik da on nije samo moj vodič. On je Elias
Veturius, potomak jedne od najcjenjenijih obitelji Carstva. On je bivši krabulja - elitni vojnik
Bojovničkog Carstva. I on je moj saveznik - jedina osoba koja mi može pomoći da oslobodim
brata Darina iz zloglasna zatvora.
U jednom koraku, Elias je iza mene. U drugom je ispred, kreće se odveć gipko za nekoga
te visine. Zajedno zurimo u tunel kroz koji smo upravo prošli. Srce mi bubnja u ušima. Sav onaj
ushit zbog uništenja vojne akademije Crna klisura, zbog spasenja Eliasa pred smaknućem -
nestao je. Carstvo nas goni. Uhvate li nas, nema nam spasa.
Znoj mi probija košulju, a unatoč smradnoj vrelini u tunelu, kožom mi prolaze ježurci,
kostriješe mi se dlake na potiljku. Čini mi se da čujem režanje nekog podmuklog, gladnog stvora.
Požuri, utroba mi vrišti. Izlazi odavde.
»Elias«, šapnem, no on mi prijeđe prstom preko usana - ššš - i izvuče nož koji mu je
zajedno s drugima ukoričen na prsima.
Ja izvučem svoj bodež koji nosim za pasom. Pokušavam nešto čuti povrh trčkaranja
tunelskih paukova i mog disanja. Onaj nelagodni osjećaj da nas netko gleda blijedi - zamjenjuje
ga nešto gore: miris smole i vatre, približavanje glasova. Carski vojnici.
Elias mi dodirne rame, pokaže na svoje noge, onda na moje. Prati me u korak. Bojim se
disati koliko pazim, činim što i on, a on se okreće i hitro udaljava.
U tunelu stižemo do račvanja, skrećemo udesno. Elias glavom pokaže na duboku rupu u
zidu u visini ramena. U njoj je jedino kameni sarkofag okrenut na stranu.
»Unutra«, šapne »povuci se do dna.«
Uvukla sam se u kriptu suspregnuvši drhtaj na glasno krrrrrk udomaćenog pauka. Na
leđima mi visi sablja koju je iskovao Darin, njezin držak glasno zvekne o kamen. Prestani se
vrpoljiti, Laia, što god da plazi ovdje.
Elias se za mnom uvuče u kriptu, zbog visine se mora sagnuti u polučučanj. U tijesnoj
smo izbi, ruke nam se ovlaš dodiruju, čujem njegov ustreptali dah. Ali kad ga pogledam, lice mu
je okrenuto prema tunelu.
Čak i u polumraku, njegove su sive oči i isklesana čeljust naočite. Osjećam žmarce u
trbuhu - nisam navikla na njegovo lice. Samo sat vremena prije, kad smo izbjegli urušavanje Crne
klisure koje sam ja izazvala, bio je skriven srebrnom krabuljom.
Nagnuo je glavu, sluša kako se ophodnja približava. Vojnici žustro koračaju, glasovi im
odzvanjaju među zidovima katakombe poput štektanja ptica grabežljivica.
»... vjerojatno su krenuli na jug. Ako on ima imalo mozga.«
»Da ima imalo mozga«, drugi vojnik reče, »prošao bi četvrtu kušnju i ne bismo za cara
imali plebejsko smeće.«
Vojnici su ušli u naš tunel, jedan je podigao baklju prema kripti nasuprot nas. »Krvavih ti
nebesa«, on žustro uzmakne vidjevši što unutra vreba.
Naša je kripta sljedeća. Želudac mi se stišće, ruka drhti na bodežu.
Elias je izvukao još jedan nož iz korica. Ramena su mu opuštena, ruke vise s noževima.
Ali kad sam mu na licu vidjela namrštene obrve i stisnutu čeljust, stegnulo mi se srce. Pogledi su
nam se sreli i na tren sam vidjela njegovu muku. Ne želi tim ljudima oduzeti život.
No ako nas vide, dozvat će druge stražare, carski će nas vojnici opkoliti. Stisnula sam
Eliasa za nadlakticu. Na glavu je navukao kukuljicu i crnim rupcem prekrio lice.
Vojnik se približava, koraci su mu teški. Mogu ga nanjušiti - miris znoja, čelika i zemlje.
Elias jače stisne noževe. Tijelo mu je napeto poput divlje mačke koja se sprema za napad. Rukom
sam dotakla amulet - poklon od moje majke. Pod prstima, njegov je poznati reljef utješan.
Svjetlo baklje dopire do ruba kripte, vojnik je podiže.
Odjednom, negdje niže u tunelu odjekne udarac. Vojnici se okreću, vade oružje i trče
vidjeti što se zbiva. Za nekoliko trenutaka, svjetlo njihovih baklji nestaje, koraci su im sve tiši i
tiši.
Elias odahne. »Idemo«, kaže. »Ako je ova ophodnja pretraživala tunele, bit će ih još.
Moramo stići do tajnog prolaza za bijeg.«
Izvukli smo se iz kripte. Tunel zatutnji, zatrese se. Kosti i lubanje treštavo padaju, zemlja
se osipa. Posrnula sam, na što me je Elias uhvatio za rame i pridržao uza zid gdje je i sam
priljubio leda. Kripta je ostala netaknuta, ali strop tunela zlokobno pucketa.
»Nebesa, što je ovo bilo?«
»Izgledalo je kao potres.« Elias iskorači i zagleda se u strop. »Ali u Serri nema potresa.«
Žurno nastavljamo kroz katakombe. Na svakom koraku očekujem da ću čuti još jednu
ophodnju, vidjeti baklje u daljini.
Elias je stao tako naglo da sam se zabila u njegova široka leđa. Ušli smo u kružnu
grobnicu s niskim svodom. Ispred nas, dva su tunela. U jednom svjetluca baklja, toliko je daleko
da ju jedva raspoznajem. Zidovi su odaje ispunjeni kriptama, a svaku čuva kameni kip stražara u
oklopu. Pod kacigama, lubanje zure u nas. Zadrhtala sam, približila se Eliasu.
Ali on ne gleda ni u kripte ni u tunele ni u udaljene baklje.
On gleda u malu djevojčicu na sredini odaje.
Ona je u dronjcima. Rukom je pritisnula otvorenu ranu na bočnoj strani prsa. Ima lijepo,
učenjačko lice, ali kad sam je htjela pogledati u oči, spustila je glavu, na što joj je tamna kosa
pala preko lica. Jadno dijete. Na umrljanim su joj obrazima suze ostavile tragove.
»Stotinu ti demona, ovdje postaje napučeno.« Elias promrmlja. Zakoračio je prema
djevojčici ispruženih ruku kao da pristupa preplašenoj zvijeri. »Zlato, ti ne bi trebala biti ovdje.«
Glas mu je nježan. »Jesi li sama?«
Ona se oglasi slabašnim jecajem. »Pomogni mi«, šapne.
»Da vidim ranu. Mogu je povezati.« Elias klekne na jedno koljeno, spusti se na njezinu
visinu kao što je moj djed činio sa svojim najmlađim pacijentima. Ona se skutri pred njim i
pogleda u mom smjeru.
 Prilazim, instinkti me upozoravaju na oprez. Djevojčica gleda. »Kako se zoveš, malena?«
pitam.
»Pomogni mi«, ona ponavlja. Izbjegava moj pogled, od toga se kostriješim. Ipak,
zlostavljana je - po svoj je prilici krivac Carstvo - a sad je pred Bojovnikom naoružanim do zuba.
Zasigurno je prestrašena. Ona uzmakne koji centimetar, a ja zirnem prema tunelu obasjanom
bakljama. Baklje znače da smo još na teritoriju Carstva. Samo je pitanje vremena kad će se
pojaviti vojnici.
»Elias«, pokažem glavom prema bakljama. »Nemamo vremena. Vojnici...«
»Ne možemo je ostaviti.« Njegova je grižnja savjesti bjelodana. Na duši nosi smrti svojih
prijatelja koji su izgubili život u trećoj kušnji. Ne želi prouzročiti još jednu smrt. A to će se
dogoditi, ostavimo li ovdje djevojčicu samu da iskrvari.
»Imaš li obitelj u gradu?« pita Elias. »Treba li ti...«
»Srebra«, ona nakrivi glavu. »Treba mi srebra.«
Elias uzdigne obrve. Ne čudim se. Ni ja nisam ovo očekivala.
»Srebro?« kažem. »Nemamo mi...«
»Srebra«, ona počne uzmicati postrance, poput raka. Kroz njezinu raspuštenu kosu učini
mi se da sam vidjela odveć brzi bljesak oka. Čudno. »Novčići. Oružje. Nakit.«
Zapilji se u moj vrat, uši, zapešća. I tim se pogledom oda.
Zurim u posve crne kuglice gdje bi joj trebale biti oči i napipavam svoj bodež. Ali Elias je
već ispred mene s blistavim sabljama u rukama.
»Odbij«, grakne na djevojčicu, kao prava krabulja.
»Pomogni mi.« Ona ponovno prebaci kosu preko lica i stavi ruke iza leda, groteskna je
karikatura umiljavajućeg djeteta. »Pomoć.«
Na moj očiti izraz gađenja ona iskrivi usne u izopačen osmijeh na svom, inače, ljupkom
licu. Onda zareži - to je taj grleni zvuk koji sam čula ranije. Ovo sam osjetila da nas gleda.
Prisutnost ovoga osjetila sam u tunelima.
»Znam da imaš srebra«, divlja se glad probija kroz glas djevojčice. »Daj mi ga. Treba
mi.«
»Makni se!« obruši se Elias. »Ili ću ti odrubiti glavu.«
Djevojčica - ili što god da je - ne mari za Eliasove riječi, već zuri u mene. »Tebi ne treba,
mala čovjekice. Dat ću ti nešto zauzvrat. Nešto divno.«
»Što si ti?« šapnem.
Ona razmahne rukama, a dlanovi joj zasjaje čudnom zelenkastom svjetlošću. Elias jurne
prema njoj, no ona ga izbjegne i uhvati me za zapešće. Vrisnula sam, moja je ruka na trenutak
bljesnula, na što je ona s jaukom odskočila držeći svoju kao da je opečena. Elias me podigne sa
zemlje i osovi na noge bacivši bodež na djevojčicu. Ona se izmakne i dalje vrišteći.
»Lukavice!« Odmaknula se jer je Elias ponovno nasrnuo, ali ne skida očiju s mene.
»Prepredena si. Pitaš što sam ja, ali što si ti?.«
Elias zamahne sabljom na njezin vrat. Nije dovoljno brz.
»Ubojico!« ona zavrišti. »Krvniče! Koljaču! Smrt je tvoje ime! Da svoje grijehe plaćaš
krvlju, u rijeci bi se utopio.«
Elias ustukne, u očima mu je prepast. U tunelu zatreperi svjetlo. Tri nam se baklje hitro
primiču.
»Vojnici dolaze«, stvorenje se okrene prema meni. »Ubit ću ih za tebe, mednooka curo.
Prerezat ću im grkljane. Već sam krivo usmjerila one koji su te pratili u tunelu. I napravit ću to
opet. Ako mi daš svoje srebro. On ga želi. Nagradit će nas ako mu ga donesemo.«
Nebesa, tko je on? Ne pitam, umjesto odgovora podižem bodež.
 »Glupa čovjekice«, djevojčica stisne pesnice. »On će ga dobiti. On će naći načina.«
Onda se okrene prema tunelu. »Elias Veturius!« Trznem se. Njezin je vrisak tako
prodoran da su ga vjerojatno čuli u Antiumu. »Elias Vetu...«
Zamukla je kad joj je Elias sablju zarinuo u srce. »Efriti, 1 efriti iz špilje«, kaže on.
Njezino tijelo sklizne s oštrice i sruši se na zemlju lupnuvši kao da je pala stijena. » Vole mrak al'
se boje oštrice.«
»Stara pjesma.« On vrati sablju u korice. »Do nedavna nisam znao da može dobro
poslužiti.«
Elias me zgrabi za ruku i mi jurnemo u neosvijetljeni tunel. Možda nekim čudom vojnici
nisu čuli djevojčicu. Možda nas nisu vidjeli. Možda, možda.
Nismo mi te sreće. Iza sebe čujem povik i topot čizama.

1
Efriti - džini vatre; snažniji, moćniji i lukaviji džini koji žive pod zemljom. Potpuno su osporni na oružje svake
vrste, na njih djeluje jedino magija; mogu biti dobri i zli.
 DRUGO POGLAVLJE

Elias

Četiri legionara i tri plebejska vojnika, petnaest metara iza nas. Dok grabim naprijed,
okrenem glavu da procijenim njihovo napredovanje. Ispravljam se: pet legionara, šest plebejskih
vojnika i dvanaest metara.
Svake je sekunde u katakombama sve više carskih vojnika. Glasnik je već prenio
obavijest obližnjim jedinicama, a bubnjevi će upozorenje razglasiti po cijeloj Serri: Elias Veturius
opažen u tunelima. Sve jedinice u ophodnju. Vojnici ne moraju biti sigurni da sam to ja - progonit
će nas, bez obzira.
Oštro sam skrenuo ulijevo u pobočni tunel i povukao Laiu za sobom. Misli mi jure. Otresi
ih se brzo, dok još možeš. U protivnom...
Ne, krabulja u meni sikće. Stani i ubij ih. Samo ih je jedanaest. Lako je. Mogao bi to
izvesti zatvorenih očiju.
Trebao sam efrita odmah ubiti u grobnici. Helena bi mi se podsmjehnula da zna kako sam
tom stvorenju pokušao pomoći, umjesto da sam ga odmah prepoznao.
Helena. Kladim se u svoje oštrice da su je do sada već odveli u sobu za ispitivanje.
Marcus joj je - ili car Marcus, kako ga sad zovu - naredio da me pogubi. Nije uspjela. A što je još
gore, bila mi je najbolja prijateljica četrnaest godina. Ni jedan od tih prijestupa neće proći
nekažnjeno - sad kad Marcus ima apsolutnu vlast.
On će joj nanijeti zlo. Zbog mene. Ponovno čujem efrita. Smrt ti je ime!
U glavi mi iskrsne sjećanje na treću kušnju. Tristas umire od Dexove ruke. Demetrius
pada. Leander pada.
Povik ispred nas doziva me k svijesti. Bojno polje je moj hram. Djedova krilatica vraća mi
se kad je najviše trebam. Mač je moj svećenik. Ples smrti moja je molitva. Smrtni udarac moje je
iskupljenje.
Pokraj mene, Laia dašće, vuče se. Ona me usporava. Mogao bi je ostaviti, podmukli glas
mi šapće. Sam bi se brže kretao. Zatrem taj glas. Obećao sam joj pomoći u zamjenu za svoju
slobodu, osim toga, znam da će učiniti sve kako bi došla do zatvora Kauf - i svoga brata - makar
pokušavala sama.
A u tom će slučaju umrijeti.
»Brže, Laia«, dobacim. »Preblizu su.« Ona jurne naprijed. Zidovi s lubanjama, kostima,
kriptama i paukovim mrežama promiču pokraj nas.
Daleko smo, južno od mjesta na kojem bismo trebali biti. Davno smo prošli pokraj tajnog
tunela gdje sam sakrio zalihe za nekoliko tjedana.
Katakombe su zagrmile, zatresle se. Oboje smo pali. Zadah vatre i smrti prodire kroz
rešetke kanalizacijskog otvora koji je točno iznad nas. U sljedećem trenutku eksplozija potresa
zrak. Ne zamaram se pitanjem što bi to moglo biti. Važno je jedino da su vojnici iza nas usporili,
oprezni su zbog nesigurnih tunela kao i mi. Koristim priliku da se udaljimo još nekih stotinu
metara. Odmah sam skrenuo u pobočni tunel i zavukao se u mrklu sjenu napola urušene niše.
 »Hoće li nas naći, što misliš?« Laia šapne.
»Nadam se da ne...«
Iz smjera kamo smo krenuli bljesne svjetlo, začujem odsječni bat čizama. U tunel ulaze
dva vojnika, njihove nas baklje jasno osvjetljavaju. Na tren su zastali, zbunjeni možda Lainom
pojavom, mojim licem bez maske. Onda opaze moj oklop i sablje te jedan od njih prodorno
zazviždi, znam da će zvižduk privući sve vojnike.
Moje tijelo preuzme kontrolu. Prije no što je i jedan uspio izvući mač iz korica, pogodim
ih noževima u meko meso vrata. Tiho su pali - baklje im palucaju na vlažnom podu katakombe.
Iz niše je izašla Laia, rukom je pokrila usta. »E... Elias...«
Jurnem natrag, povučem nju za sobom pa isučem sablje iz korica.
»Smaknut ću ih koliko god uspijem«, kažem. »Ne prilazi. Koliko god izgledalo užasno,
ne uplići se, ne pokušavaj pomoći.«
Zadnje riječi izgovaram dok vojnici koji su nas pratili nadiru iz tunela slijeva. Na pet su
metara. Četiri. U mom su umu noževi već poletjeli, već su pronašli svoje mete. Iskočio sam iz
niše i bacio ih. Četvorica legionara, jedan za drugim, padaju kao pokošeno klasje. Peti pada od
moje sablje. Šiklja vrela krv, moje bilo ubrzava. Ne razmišljaj. Ne oklijevaj. Samo očisti put.
Šest plebejskih vojnika slijedi onih pet. Jedan mi se bacio na leda, laktom sam ga pogodio
u lice i odgurnuo, drugi me uhvatio za noge. Kad sam ga tresnuo čizmom u zube, jauknuo je i
uhvatio se za slomljeni nos i raskrvavljena usta. Okreni se, udari, izmakni se, zamahni.
Iza mene, Laia vrišti. Vojnik ju je za vrat izvukao iz niše, drži joj nož pod vratom.
Njegovo se cerenje pretvara u krik. Laia mu je zabola bodež pod rebra. Izvukla ga je, vojnik je
zateturao.
Okrećem se prema trojici vojnika. Oni bježe.
Laia drhti cijelim tijelom dok promatra krvoproliće oko nas. Sedam je mrtvih. Dva su
ranjena, stenju, pokušavaju ustati.
Pogleda me i oči joj se rašire od prepasti - gleda moje krvave sablje i oklop. Preplavio me
takav sram da sam poželio u zemlju propasti. Prozrela je moju groznu istinu, sad vidi ono što
jesam. Ubojica! Krvnik!
»Laia...«, zaustim, ali tunel propara prigušena grmljavina, zemlja se zatrese. Kroz rešetke
odvoda za kanalizaciju čujem jauke, povike, potom zaglušujući zvuk strahovite eksplozije.
»Stotinu ti demona...«
»To je pokret otpora«, Laia nadglasava buku. »Digli su ustanak!«
Nisam je stigao pitati odakle joj ta zanimljiva pojedinost jer je u tunelu slijeva bljesnulo
poznato srebro.
»Nebesa, Elias!« Laia se zagrcne, oči su joj razrogačene. Jedan od krabulja koji se
približavaju, golem je, stariji od mene desetak godina, nepoznat. Drugi je krabulja nizak, gotovo
sitan. Mirnoća zakrabuljena lica skriva hladni bijes kojim isijava.
To je moja majka. Zapovjednica.
Nama zdesna zatopću čizme, zvižduci dozivlju još vojnika. U klopci smo. Tunel ponovno
zagrmi.
»Stani iza mene«, dreknem Lai. Ne čuje me. »Laia, dovraga, stani izaaaaaaah«, Laia mi se
zabila ravno u trbuh, njezin je skok tako nezgrapan i neočekivan da sam se survao u kriptu u zidu.
Probio sam se kroz gustu paučinu nad kriptom i sletio na leđa na kameni sarkofag. Laia je
dijelom na meni, a dijelom je zapela između sarkofaga i zida kripte.
Na tren sam zatečen, zapetljan u paučini, u kripti, pokraj tople djevojke. Jedva sam uspio
promucati: »Jesi li lu...«
TREEES! Strop tunela u kojem smo maločas stajali odjednom se urušio, a zaglušnu je
trešnju popratio prasak detonacija u gradu. Zaklonim Laiu svojim tijelom, rukama joj zaštitim
glavu od udara eksplozije. Ali kripta nas spašava. Kašljemo od prašine koja se podigla. Sad mi je
posve jasno - da Laia nije onako brzo reagirala, oboje bismo bili mrtvi.
Grmljavina je prestala, kroz gustu se prašinu probijaju zrake Sunca. Iz grada se čuju jauci.
Pažljivo se odignem s Laie i okrenem prema ulazu u kriptu. Sada je napola zatrpan kamenjem.
Zurim u ono što je ostalo od tunela. A nije ostalo mnogo. Potpuno se urušio - krabulja nema na
vidiku.
Izvukao sam se iz kripte. Laiu, koja još uvijek kašlje, napola vučem, a napola nosim preko
krša. Lice joj umrljano prašinom i krvlju - provjerio sam i nije njezina. Ona nespretno grabi za
svojom čuturicom. Prislonim joj je na usta. Nakon nekoliko gutljaja, osovi se na noge.
»Mogu - mogu hodati.«
Tunel slijeva zatrpan je kamenjem, no čelična ga ruka razgrće. Zapovjedničine sive oči i
plava kosa bijesnu kroz prašinu.
»Idemo.« Iz razrušenih katakomba uspentrali smo se na bučne ulice Serre. Svih ti demona.
Izgleda da nitko nije primijetio kako se ulica urušila među kripte - svi zure u plamteći
stup koji se diže u vrelo, plavo nebo: guvernerova kuća gori kao barbarska pogrebna lomača.
Pred pocrnjelim vratima i na prostranom trgu pred kućom, jedinice se Bojovnika bore protiv
stotina pobunjenika odjevenih u crno - boraca pokreta otpora.
»Ovuda!« Zakrenuo sam od guvernerove kuće i pritom na tlo oborio dva pobunjenika.
Hitam prema sljedećoj ulici. Ali tamo bijesni vatra, brzo se širi, na ulici leže tijela. Zgrabim Laiu
za ruku, trčim prema drugoj pokrajnjoj ulici, no ona je jednako užasna kao i prva.
Ponad zveketa oružja, jauka i tutnjave požara, čuju se serrski bubnjevi, mahnito bubnjaju
tražeći pojačanje u ugledničkoj četvrti, četvrti stranaca, četvrti oružnika. Drugi bubanj javlja da
se nalazim blizu guvernerove kuće, naređuje svim raspoloživim jedinicama da se pridruže u lovu.
Tik iza kuće, iz krša urušenog tunela pojavi se plavokosa glava. Dovraga. Stojimo blizu
sredine trga, pokraj fontane s kipom propetog konja prekrivenog pepelom. Povukao sam Laiu
prema fontani i pognuo se. Unezvjereno gledam kamo možemo pobjeći prije no što nas
zapovjednica ili jedan od Bojovnika opaze. Ali čini se da su u plamenu sve kuće i sve ulice koje
vode s trga.
Gledaj pozornije! Zapovjednica će svakog časa zaći u metež na trgu i zastrašujućom
sposobnošću prokrčiti sebi put kako bi nas našla.
Osvrnuo sam se i vidio kako otresa prašinu s oklopa, nimalo pogođena kaosom. Od
njezine mi se mirnoće kostriješe dlake na potiljku. Njezina je škola uništena, njezin je sin,
neprijatelj, pobjegao, grad je u posvemašnjem rasulu. Pa ipak, nju ništa od toga nimalo ne
uznemirava.
»Tamo!« Laia me uhvati za ruku i pokaže na uličicu skrivenu iza prevrnutih kolica
uličnog prodavača. Zgureni trčimo prema njoj, a ja zahvaljujem nebesima na vrevi zbog koje nas
ni Bojovnici ni Učenjaci ne primjećuju.
Začas smo pred uličicom i taman kad trebamo ući u nju, ja se ipak osvrnem - samo
jednom - da se uvjerim kako nas nije vidjela.
Pogledom pretražujem kaos - borci pokreta otpora obrušavaju se na dva legionara,
krabulja jednim zamahom odbija deset pobunjenika - gledam prema urušenom tunelu gdje stoji
moja majka. Stari rob, Učenjak, pokušava pobjeći iz pometnje, ali griješi jer će se naći
zapovjednici na putu. Ona mu zarine sablju u srce s uobičajenom brutalnošću. Ne gleda u njega.
Zuri u mene. Njezin me pogled dostiže preko trga kao da smo povezani, kao da zna što mislim.
Ona se osmjehne.
 TREĆE POGLAVLJE

Laia

Zapovjedničin je osmijeh nalik na nadutog, blijedog crva. Premda sam je vidjela samo na
trenutak prije no što me je Elias povukao iz krvoprolića na trgu, sada ne mogu govoriti.
Poskliznula sam se, čizme su mi još uvijek natopljene krvlju iz one klaonice u tunelima.
Sjetila sam se Eliasova lica nakon toga - mržnje u njegovim očima - i zadrhtala. Željela sam mu
reći da je učinio što je morao da nas spasi. Ali nisam mogla otvoriti usta i ispljunuti riječi. Tako
sam suspregnula i poriv za povraćanjem.
Bolni se zvuci prolamaju zrakom - Bojovnici i Učenjaci, odrasli i djeca, svi su zapetljani u
kolopletu krika. Jedva ga zamjećujem, koliko sam usredotočena na to da izbjegnem krhotine
stakla i kuće u plamenu što se ruše na ulicu. Osvrćem se, očekujući da ću nam za petama vidjeti
zapovjednicu. Opet se osjećam kao djevojka kakvom sam bila prije mjesec dana. Djevojka koja
je svog brata napustila kad ga je uhvatilo Carstvo, djevojka koja je cviljela i plakala nakon što su
je bičevali. Djevojka bez hrabrosti.
Kad strah preuzme vlast, bori se protiv njega onime što je jedino moćnije i trajnije od
njega: svojim duhom. Svojim srcem. Čujem riječi koje mi je jučer rekao kovač Spiro Teluman,
bratov prijatelj i učitelj.
Pokušavam svoj strah pretočiti u gorivo. Zapovjednica nije nepogrešiva. Možda me nije
ni vidjela - pogled joj bio prikovan za sina. Jednom sam joj već pobjegla. Pobjeći ću joj opet.
Osjetila sam navalu adrenalina, no kad smo skrenuli iz jedne ulicu u drugu, spotakla sam
se o hrpicu ostataka zida i tresnula na kaldrmu pocrnjelu od čađe.
Elias me podiže na noge kao da sam od perja. Gleda ispred sebe, iza sebe, u prozore i
krovove, kao da i on svakog trenutka očekuje vidjeti svoju majku.
»Moramo nastaviti«, povučem ga za ruku. »Moramo izaći iz grada.«
»Znam.« Elias skrene i povede me u prašnjavi, sasušeni voćnjak ograđen zidom. »Ali
nećemo to moći izvesti ako smo iscrpljeni. Neće nam škoditi ako se minutu odmorimo.«
On sjedne, a ja, protiv volje, kleknem pokraj njega. Serrski je zrak čudan, kužan. Smrad
izgorjela drva izmiješan je s nečim zagasitim - smradom krvi, izgorjelih tijela, isukanih oštrica.
»Elias, kako ćemo stići do Kaufa?« To me pitanje muči još otkako smo sišli u tunele iz
njegove vojarne u Crnoj klisuri. Moj je brat dopustio da ga odvedu Bojovnici kako bih ja mogla
pobjeći. A ja neću dopustiti da on umre, da se žrtvuje za mene - imam samo njega u ovom
razorenom Carstvu. Ako ga ja ne spasim, nitko neće. »Hoćemo li se sakriti negdje u okolici? Što
planiraš?«
Elias me mirno gleda, sive su mu oči nepronične.
»Onim smo tajnim tunelom mogli otići zapadno od grada«, reče. »Krenuli bismo na sjever
planinskim prijevojima, opljačkali nomadsku karavanu i predstavljali se za trgovce. Bojovnici ne
bi tražili nas oboje - i ne bi tražili na sjeveru. Ali sada...« On slegne ramenima.
»Što bi to trebalo značiti? Imaš li ikakav plan?«
»Imam. Izaći iz grada. Pobjeći zapovjednici. Zasad je to jedino što vrijedi planirati.«
 »A što ćemo poslije?«
»Jedno po jedno, Laia. Imamo posla s mojom majkom.«
»Ja se nje ne bojim«, kažem da ne bi pomislio kako sam još uvijek manja od makova
zrna, kakva sam bila prije nekoliko tjedana kad me je upoznao u Crnoj klisuri. »Ne više.«
»Trebala bi se bojati«, Elias hladno dobaci.
Bubnjevi zabubnjaju, od njihove mi se buke tresu kosti. I glava mi bubnja od njihova
udaranja.
Elias nagne glavu. »Dojavljuju naše opise«, kaže. »Elias Veturius: sivih očiju, visine
metar devedeset pet, težine devedeset pet kilograma, crne kose. Zadnji put viđen južno od Crne
klisure. Naoružan i opasan. U bijegu zajedno s Učenjakinjom: zlaćanih očiju, visine metar
šezdeset pet, težine šezdeset pet kilograma, crne kose...«, on zastane. »Shvatila si. Oni nas love,
Laia.
Ona nas lovi. Nemamo izlaz iz grada. Sada će nam strah dobro doći - sačuvat će nam
glave.«
»Zidine...«
»Strogo su čuvane zbog pokreta otpora. Sada su bez sumnje još nadziranije. Ona će
gradom razaslati vijesti da još nismo dospjeli iza njih. Vrata će biti dvostruko utvrđena.«
»Možemo li mi - možeš li ti - izvojevati prolaz? Možda na nekom manjem izlazu.«
»Mogli bismo«, uzvrati Elias. »Ali to bi prouzročilo mnogo žrtava.«
Razumijem zašto je svrnuo pogled, no onaj hladni, nemilosrdni dio mene iskovan u Crnoj
klisuri misli: zar će nešto značiti još koja bojovnička smrt? Pogotovo nakon što ih je toliko ubio,
pogotovo kad pomislim što će Bojovnici učiniti Učenjacima kad neizbježno uguše pobunjenički
ustanak.
Ali onaj bolji dio mene zgrozio se nad takvom ogrezlošću. »Onda tuneli?« kažem.
»Vojnici to neće očekivati.«
»Ne znamo koji su se urušili, nema nam smisla ići dolje ako ćemo se naći u slijepoj ulici.
Dokovi, možda. Mogli bismo preplivati rijeku...«
»Ja ne znam plivati.«
»Podsjeti me da te naučim kad budemo imali nekoliko dana.« On odmahne glavom -
ponestaje nam rješenja. »Mogli bismo se pritajiti dok ne ugase ustanak. Onda se iskrasti u tunele
nakon što prestanu detonacije. Znam sigurnu kuću.«
»Ne«, žustro otpovrnem. »Carstvo je Darina odvezlo brodom u Kauf prije tri tjedna. Te
fregate sa zatvorenicima su brze, nisu li?«
Elias kimne. »Mogu stići u Antium za manje od dva tjedna. Odatle im kopnenim putem
treba deset dana do Kaufa, ako ih ne uhvati loše vrijeme. On je možda već stigao u zatvor.«
»Koliko će nama trebati?«
»Moramo ići kopnom i ostati neopaženi«, Elias uzvrati. »Tri mjeseca, budemo li brzi. Ali
samo ako stignemo do gorja Nevennes prije no što zasniježi. Ako ne stignemo, nećemo se probiti
prije proljeća.«
»Onda ne smijemo odgađati«, kažem. »Ni dana.«
Osvrćem se preko ramena, pokušavam suspregnuti sve jači osjećaj jeze. »Nije nas
pratila.«
»Nije na vidljiv način. Prokleto je prepametna za takvo što.«
On zuri u usahla stabla oko nas i prevrće oštricu u ruci.
»Blizu rijeke, pokraj gradskih zidina, napušteno je skladište«, konačno reče. »Djed je
vlasnik te zgrade - pokazao mi je davno. Vrata u stražnjem dvorištu izlaz su iz grada. Ali nisam
tamo odavna navraćao. Možda više ni ne postoji.«
 »Zna li zapovjednica za to?«
»Djed joj nikad ne bi rekao.«
Ja se sjetim Izzi, svoje supatnice, robinje iz Crne klisure - ona me je upozorila na
zapovjednicu kad sam tek došla u akademiju. Zapovjednica svašta vidi, rekla je Izzi. Zna i kad ne
zna.
Ali mi moramo izaći iz grada, a ja nemam bolji plan u glavi.
Krenuli smo, hitro smo prolazili kroz četvrti nezahvaćene borbom i mučno se provlačili
kroz one gdje su bjesnjele bitke i požari. Sati prolaze, poslijepodne se mrači u večer. Elias je
pokraj mene staložen, naizgled ga ne dira to razaranje.
Čudno mi je pomisliti da su prije mjesec dana moji djed i baka bili živi, moj brat
slobodan, a ime Veturius nepoznato.
Sve što se otada dogodilo nalik je na noćnu moru. Djed i baka su ubijeni. Darina su
odvukli vojnici dok mi je vikao da bježim.
Pripadnici pokreta otpora ponudili su mi pomoć da spasim brata - i onda me onako izdali.
U mislima mi iskrsne još jedno lice, tamnooko, lijepo i mrko - uvijek mrko. Zato su mu
osmijesi bili dragocjeniji. Keenan, crvenokosi pobunjenik koji se usprotivio pokretu otpora kako
bi meni potajno osigurao izlaz iz Serre. Izlaz koji sam ja prepustila Izzi.
Nadam se da nije ljut. Nadam se da će razumjeti zašto nisam mogla prihvatiti njegovu
pomoć.
»Laia«, čujem Eliasa dok stižemo na istočni kraj grada. »Blizu smo.«
Izlazimo iz labirinta serrskih ulica, blizu merkatorskog 2 stovarišta Samotni dimnjak
ciglene peći baca mrklu sjenu na skladište i dvorište. Danju ovo mjesto zacijelo vrvi trgovcima,
skladištarima, teretnim kolima. Ali u ovo je doba noći napušteno. Večernja hladnoća najavljuje
smjenu godišnjih doba, sa sjevera puše postojan vjetar. Ništa se ne miče.
»Tamo.« Elias pokaže na zgradu ugrađenu u zidine Serre - slična je susjednim zgradama,
ali ova ima i korovom zaraslo dvorište koje se vidi iza nje. »To je to mjesto.«
Dugo promatra skladište. »Zapovjednica ne bi mogla ovdje skriti odred krabulja. A
sumnjam da bi se pojavila bez njih. Ne bi riskirala da joj pobjegnem.«
»Jesi li siguran da se ne bi pojavila sama?« Vjetar je zapuhao jače, prekrižila sam ruke,
zadrhtala. Sama je zapovjednica dovoljno strašna. Nisam sigurna da joj treba pojačanje.
»Nisam.« Elias prizna. »Pričekaj ovdje. Provjerit ću je li teren čist.«
»Mislim da i ja trebam ići«, kažem, već nervozna. »Ako se nešto dogodi...«
»Onda ćeš preživjeti, čak i ako ja ne preživim.«
»Molim? Ne!«
»Ako bude sigurno, zazviždat ću jedan ton. Bude li vojnika, dva tona. A ako me tamo
čeka zapovjednica, tri ću tona dvaput ponoviti.«
»A što ako je ona zbilja tamo? Što onda?«
»Onda sjedi i ne miči se. Ako preživim, doći ću po tebe«, kaže Elias. »Ako ne, morat ćeš
se sama izvući odavde.«
»Eliase, idiote, ti mi trebaš ako mislim pronaći Darina...«
On stavi prst na moje usne i zagleda mi se u oči.
Pred nama je tiho skladište. Iza nas grad gori. Sjećam se kad sam ga zadnji put ovako
gledala - trenutak prije no što smo se poljubili. Sudeći po njegovu napetu dahu, mislim da se i on
sjeća.
»Nada umire posljednja«, reče. »Jedna mi je hrabra djevojka to rekla. Ako mi se što

2
Merkatori - bojovnički trgovci.
dogodi, ne boj se. Naći ćeš način.«
Nisu me još ni spopale sumnje, a on spusti ruku i šmugne preko dvorišta s lakoćom
kakvom se oblak čađe podigne iz ciglene peći.
Pratim ga pogledom, bolno svjesna koliko je ovaj plan nesiguran. Sve što se do sada
dogodilo, proizašlo je iz tvrdoglavosti ili puke, slučajne sreće. Nemam pojma kako ću sigurno
stići na sjever, jedino mogu vjerovati Eliasu da će me voditi. Ne znam kako ćemo se probiti u
Kauf, jedino se mogu nadati da će Elias znati što treba napraviti. Imam samo glas koji mi govori
da moram spasiti brata, i Eliasovo obećanje da će mi pomoći. Sve ostalo samo su želje i nade,
najkrhkiji snovi.
Nije dovoljno. To nije dovoljno. Vjetar mi vitla kosom, hladniji je no što bi u kasno ljeto
trebao biti. Elias zamakne u dvorište skladišta. Živci mi titraju i premda duboko udišem, osjećam
da mi nedostaje zraka. Hajde. Hajde. Neizdrživo mi je čekati njegov znak.
Onda ga začujem. Tako brzo da sam na tren pomislila da mi se učinilo. Nadam se da je
tako. Ali zvižduk se ponovi.
Tri brza tona. Oštra su, neočekivana, puna upozorenja.
Zapovjednica nas je pronašla.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Elias

Moja majka skriva svoj bijes s prekaljenom lukavošću. Prekrije ga hladnoćom i duboko
zakopa. Onda poravna zemlju, postavi nadgrobni spomenik i pravi se da je mrtav.
Ali vidim joj ga u očima. Tinja na rubovima kao što uglovi papira pocrne prije no što
buknu plamenom.
Mrzim što smo ista krv. Kad bih je barem mogao isprati iz sebe. Ona stoji uz tamne,
visoke zidine i da nije srebrnog bljeska krabulje, bila bi samo sjena u noći. Iza nje, naš je prolaz
za bijeg, drvena vrata posve zarasla u sasušene vitice da ih je nemoguće vidjeti. I premda u
rukama ne drži oružje, njezina je poruka jasna. Ako želiš otići, otići ćeš preko mene mrtve.
Stotinu ti demona. Nadam se da je Laia čula moj zvižduk upozorenja. Nadam se da će
tamo ostati.
»Dugo ti je trebalo«, kaže zapovjednica. »Čekam te satima.« Nasrne na mene i dugački
joj nož strelovito bljesne u ruci kao da joj je iskočio iz kože. Izmaknuo sam se - jedva - i
zamahnuo na nju svojim sabljama. S lakoćom izbjegava moje udarce, a oštrice nismo ni ukrstili.
Potom hitne leteću zvijezdu. Promašila me je za dlaku. Prije no što je posegnula za drugom,
zaletio sam se i nogom je udario u prsa, od čega se strovalila na zemlju.
Dok se pridiže, pogledom tražim vojnike. Gradske su zidine čiste, obližnji krovovi prazni.
Iz djedova skladišta ne dopire nikakav zvuk. Ipak, ne mogu vjerovati da nas u zasjedi ne čekaju
ubojice.
Zdesna začujem šušanj i podignem sablje očekujući strijelu ili koplje. No to je
zapovjedničin konj, privezan za stablo. Prepoznajem sedlo roda Veturiusovaca - to je jedan od
djedovih pastuha.
»Nervozan si.« Zapovjednica izvije srebrnu obrvu pa se osovi na noge. »Nema razloga.
Došla sam sama.«
»A zašto bi to napravila?«
Zapovjednica zavitla još letećih zvijezda. Izmaknuo sam se, a ona se sklonila iza stabla,
izvan domašaja mojih noževa.
»Ako misliš da mi treba vojska da bih te sredila, dječače«, kaže, »onda griješiš.«
Ona rastvori odoru ispod vrata. Lecnuo sam se kad sam ugledao potkošulju od živog
metala koja odbija svaku oštricu.
Heleninu potkošulju.
»Uzela sam joj je.« Zapovjednica isuče sablje pa me napadne glatkim i skladnim
zamasima. »Prije no što sam je predala Crnoj straži na ispitivanje.«
»Ona ne zna ništa.« Izbjegavam je dok ona pleše oko mene. Napadni je da se mora
braniti. Potom je nokautiraj udarcem u glavu. Ukradi konja. Bježi.
Dok nam se sablje sudaraju i zvone čudnom glazbom u tišini stovarišta, začujem kako se
zapovjednica groteskno glasa. U sljedećem trenutku shvatim da se smije.
Nikad nisam čuo svoju majku da se smije. Nikad.
 »Znala sam da ćeš doći ovamo.« Zavitla svojim sabljama, a ja joj se bacim pod noge
osjetivši na licu titraj zraka od oštrice. »Tvoj bijeg... Mislio si o gradskim vratima. Onda si se
sjetio tunela, rijeke, dokova. Na koncu su ti se sva ta rješenja učinila zamorna, pogotovo kad se
uza te vuče tvoja mala prijateljica. Sjetio si se ovog mjesta i pretpostavio da ja za njega ne znam.
Glupo.«
»Znaš, i ona je tu.« Zapovjednica zasikće od ljutnje kad sam joj odbio udarac i zarezao je
po ruci. »Učenjačka robinja. Vreba tu u skladištu. Gleda.« Zapovjednica se prezirno podsmjehne
i podigne glas. »Drži se za slamku spasa kao i ti, žoharu. Pretpostavljam da su te auguri 3 spasili.
Trebala sam te slomiti do kraja.«
Laia, sakrij se! vrisnem u sebi, ali ne puštam glasa da je moja majka ne bi letećom
zvijezdom pogodila u prsa.
Skladište je iza zapovjedničinih leda. Ona lagano dašće, u očima joj paluca krvnička želja.
Želi me dokrajčiti.
Zapovjednica se napravi da će me napasti nožem, ja odbijem njezin udarac, no ona mi
izmakne noge pa zavitla oštricama. Otkotrljao sam se i jedva izbjegao smrt od sječiva. Prema
meni već lete dvije zvijezde. Jednu sam odbio, ali druga mi je zarezala nadlakticu.
Zlaćana koža bljesne u tami iza moje majke. Ne, Laia. Ne prilazi.
Majka baci sablje i izvuče dva bodeža, u nakani da me dokrajči. Svom snagom skoči na
mene i hitro zamahne kako bi me sasjekla do kraja.
Presporo je odbijam. Oštrica mi se zarila u rame, uzmaknuo sam, ali nedovoljno brzo da
bih izbjegao podmukli udarac u lice od kojeg sam pao na koljena. Odjednom vidim dvije
zapovjednice i četiri oštrice. Gotov si, Elias. Vlastiti mi udisaji odzvanjaju u glavi - moj je dah
plitak i bolan. Začujem njezin hladni cerek, kao kad kamen razbija staklo. Spremna je ubiti me.
Samo zbog obuke na Crnoj klisuri, njezine obuke, instinktivno podižem sablju i priječim joj
udarac. Ali više nemam snage. Ona izbije sablje iz mojih ruku, jednu pa drugu.
Krajičkom oka opazim Laiu, približava se s bodežom u ruci. Stani, svih ti demona. Ubit
će te u sekundi.
Trepnem - i Laie više nema. Zacijelo mi se učinilo, mislim, udarac u glavu me je
ošamutio, ali onda je ponovno ugledam - baca pijesak mojoj majci u oči. Zapovjednica trzne
glavom, a ja dograbim sablje s tla. Jednu podižem dok me majka gleda u oči.
Pomislim da će željeznom rukavicom odbiti moj udarac. Pomislim da ću umrijeti i da će
nada mnom slavodobitno likovati.
Ali, umjesto toga, oči joj zabljesnu izrazom koji ne mogu odgonetnuti.
Udarim je sabljom pljoštimice u sljepoočicu - od toga će biti u nesvijesti barem sat
vremena. Ona padne na tlo kao vreća brašna.
Dok zajedno s Laiom buljim u nju, obuzimaju me i zbunjenost i bijes. Koji zločin moja
majka nije počinila? Bičevala je, ubijala, mučila, porobljavala. Sad leži pred nama, bespomoćna.
Tako ju je lako ubiti. Krabulja u meni tjera me da to napravim. Nemoj oklijevati, budalo. Zažalit
ćeš.
Ali ta mi je pomisao odvratna. Neću ubiti vlastitu majku, ne ovako, kakvo god da je
čudovište.
Ispred mene bljesne pokret. Netko se šulja u sjeni skladišta. Vojnik? Možda - ali taj se
odveć boji izaći i boriti se. Možda nas je vidio, možda nije. Ali neću čekati ne bih li to saznao.
»Laia«, dohvatim majku za noge i stanem je vući u zgradu. Tako je lagana. »Idi po
konja.«

3
Auguri - carski svećenici.
 »Je li ona - je li...« Laia pogleda u zapovjedničino tijelo, ali ja odmahnem glavom.
»Konj«, kažem. »Odveži ga i dovedi do vrata.« Ona krene, a ja odrežem komad konopa
od navoja iz naprtnjače i zavežem majci zapešća i gležnjeve. Kad se probudi, neće je dugo
sputavati. Ali dobila je i udarac u glavu pa bismo trebali imati dovoljno vremena da se udaljimo
od Serre prije no što za nama pošalje vojnike.
»Moramo je ubiti, Elias.« Laia drhti. »Krenut će za nama čim dođe svijesti. Nećemo
nikad stići u Kauf.«
»Neću je ubiti. Ako ti to želiš učiniti, onda požuri. Nemamo vremena.«
Okrenuo sam se od nje i zagledao u mrklinu. Tko god nas je gledao, sada ga nema.
Moramo pretpostaviti najgore: to je bio vojnik koji će oglasiti uzbunu.
Na serrskim bedemima nema ophodnje. Konačno, malo sreće. Nakon što sam ih nekoliko
puta snažno potegao, vrata su se uz glasnu škripu otvorila. Učas smo iza debelih zidina. Na
trenutak sam vidio dvostruku sliku. Prokleti udarac u glavu.
Laia i ja šunjamo se kroz veliki voćnjak pun stabala marelice, a konj klopara za nama.
Ona ga vodi, ja gazim ispred nje s isukanim sabljama.
Zapovjednica se htjela sa mnom suočiti sama. Možda zbog svog ponosa, želje da i sebi i
meni dokaže kako me može sasjeći u trenu. Na stranu sad njezini razlozi - iza zidina je zacijelo
postavila barem nekoliko jedinica da nas uhvate, probijemo li se. Ako nešto znam o svojoj majci,
onda znam da uvijek ima rezervni plan.
Zahvaljujem nebesima što je noć crna poput tinte. Da je izašao Mjesec, vješt bi nas
strijelac lako pogodio sa zidina. Svejedno, ne vjerujem tami. Čekam da cvrčci i noćna stvorenja
utihnu, da mi se koža ohladi, čekam kad ću začuti topot čizama i škripanje kožnate opreme.
Ali dok napredujemo, na vidiku nema nikog iz Carstva.
Usporavam korak, približavamo se kraju voćnjaka. U blizini šumi pritok rijeke Rei.
Jedino svjetlo u pustinji dolazi od dviju utvrda, kilometrima su udaljene od nas, kao i jedna od
druge. Bubnjevima međusobno dojavljuju vijesti o kretanju jedinica u Serri. U daljini začujem
konjska kopita - naćulim uši - ali zvuk se od nas udaljava.
»Nešto ovdje smrdi«, kažem Lai. »Majka je trebala rasporediti Bojovnike.«
»Možda je mislila da joj neće trebati«, Laia nesigurno šapne. »Možda je mislila da će nas
ubiti.«
»Ne«, uzvratim. »Zapovjednica uvijek ima rezervni plan.« Odjednom sam poželio da je
Helena ovdje. Gotovo je mogu vidjeti - mršti srebrne obrve dok strpljivo, oprezno slaže sliku u
glavi.
Laia nakrivi glavu. »I zapovjednica griješi, Elias«, kaže. »Oboje nas je podcijenila.«
Istina, ali crv me sumnje ne napušta. Nebesa ti spalim, boli me glava. Povraća mi se.
Spava mi se. Misli, Elias! Što si joj vidio u očima trenutak prije no što si je onesvijestio. Osjećaj.
Nešto što inače ne pokazuje.
U sljedećem mi trenutku sine. Zadovoljstvo. Zapovjednica je bila zadovoljna.
Ali zašto bi je usrećilo to što sam je nokautirao nakon što je me je pokušala ubiti?
»Nije ona pogriješila, Laia.« Iz voćnjaka izlazimo na pustopoljinu, gledam kako se na
udaljenosti od sto kilometara nad Serrskim gorjem sprema oluja. »Ona nas je pustila.«
Samo, ne razumijem zašto.
 PETO POGLAVLJE

Helena

Odani do smrti. Otac mi je krilaticu roda Aquillusovaca šapnuo u uho čim sam se rodila.
Tisuću sam je puta izgovorila. Nikad je nisam dovela u pitanje. Nikad u nju sumnjala.
Sada razmišljam o njoj dok me pridržavaju dva legionara u tamnici ispod Crne klisure.
Odani do smrti.
Odana komu? Svojoj obitelji? Carstvu? Svom srcu? Kvragu i srce. Ono me je i dovelo
ovdje. »Kako je Elias Veturius pobjegao?«
Moj me je ispitivač prenuo iz misli. Glas mu je jednako bezosjećajan kakav je bio i satima
prije, kad me je zapovjednica zajedno s njim bacila u ovu rupu. Stjerala me je u kut pred
vojarnama Crne klisure, s bojovničkom jedinicom za leđima. Mirno sam se predala, no ipak,
nokautirala me je. U međuvremenu mi je nekako uspjela skinuti srebrnu potkošulju koju su mi
darovali carski sveti ljudi, auguri. S tom sam potkošuljom, kad mi se stopila s kožom, bila gotovo
nepobjediva.
Možda bih se trebala začuditi kako ju mi je uspjela skinuti. Ali nisam iznenađena. Za
razliku od ostalih u ovom krvavom Carstvu, ja zapovjednicu nikad nisam podcijenila.
»Kako je pobjegao?« ispitivač ponavlja. Suspregnem uzdah. Na to sam pitanje odgovorila
već tisuću puta.
»Ne znam. U trenutku kad sam mu trebala odrubiti glavu odjednom mi je tako zazvonilo
u ušima da ništa drugo nisam mogla čuti. Kad sam spustila pogled na podij stratišta, više ga nije
bilo.«
Ispitivač kimne legionarima u čijim sam rukama. Stisnula sam zube.
Nemoj im ništa odati. Što god da ti naprave. Kad je Elias pobjegao, obećala sam da ću još
ovog puta slagati za njega. Ako Carstvo dozna da je krenuo kroz tunele, ili da bježi zajedno s
Učenjakinjom, ili da mi je dao svoju krabulju, vojnici će ga lakše pronaći. Neće živ izaći iz
Carstva.
Legionari su mi ponovno zagnjurili glavu u kantu smrdljive vode. Stisnula sam usne,
zatvorila oči i opustila tijelo, premda je svaki djelić mene želio zbaciti moje tamničare. U glavi se
držim jedne slike, onako kako nas je zapovjednica učila na obuci za ispitivanje.
Elias je pobjegao. Smiješi se u nekoj dalekoj, suncem sprženoj zemlji. Pronašao je
slobodu za kojom je toliko žudio.
Pluća mi se napinju, gore. Elias je pobjegao. Elias je slobodan. Gušim se, umirem. Elias
je pobjegao. Elias je slobodan.
Legionari me potegnu za kosu, izvuku mi glavu iz kante. Duboko srčem zrak.
Ispitivač mi čvrstom rukom okrene lice prema sebi, natjera me da ga pogledam u zelene
oči. Blijedo i hladno sjaje kroz proreze srebrne krabulje. Pomislim da ću vidjeti naznaku bijesa -
uzrujanosti, barem - nakon što mi satima postavlja isto pitanje i dobiva isti odgovor. Ali on je
miran. Gotovo spokojan.
Ja ga u sebi zovem Sjevernjak zbog njegove smeđe kože, upalih obraza i četvrtastih očiju.
Na Crnoj je klisuri diplomirao prije nekoliko godina, premlad je za Crnu stražu, kamoli za
ispitivača.
»Kako je pobjegao?«
»Upravo sam rekla...«
»Zašto si bila u vojarni lubanja nakon eksplozije?«
»Učinilo mi se da sam ga vidjela. Ali onda sam ga izgubila iz vida.« Ima u tome istine. Na
koncu sam ga doista izgubila.
»Kako je postavio eksploziv?« Sjevernjak makne ruku s mog lica i počne polako koračati
oko mene. Ne bi se vidio među sjenama da mu nije crvenog amblema na kombinezonu - ptice
kriještalice. To je simbol Crne straže - carskih specijalnih jedinica. »Kad si mu pomogla?«
»Nisam mu pomogla.«
»On je tvoj suborac. Tvoj prijatelj.« Sjevernjak nešto izvadi iz džepa. Zveknulo je, ali
nisam vidjela što drži. »U trenutku kad je trebao biti pogubljen, niz je eksplozija gotovo sravnio
školu. Zar misliš da će itko povjerovati kako je to bila slučajnost?«
Šutim, Sjevernjak kimne legionarima da me opet zagnjure. Duboko udahnem i iz uma
isključim sve osim prizora njega, na slobodi.
A tada, dok mi glava ponire, sjetim se nje.
Učenjakinje. Njezine tamne kose, njezinih oblina i prokleto zlaćanih očiju. Kako ju je
držao za ruku dok su bježali preko dvorišta. Kako je izgovorila njegovo ime i kako je s njezinih
usana zazvučalo kao pjesma.
Gutam vodu. Ima okus po mokraći i smrti. Batrgam se i opirem legionarima koji me drže.
Smiri se. Ovako ispitivači slamaju zatvorenike. Dovoljna mu je jedna pukotina, u nju će zabiti
klin i udarati po njemu dok se ne raskolim.
Elias je pobjegao. Elias je slobodan. Pokušavam u mislima dozvati taj prizor, ali umjesto
njega, vidim njih dvoje, isprepletenih.
Možda ugušiti se i nije tako strašno.
Legionari mi podignu glavu dok mi se pred očima smračuje. Ispljunem vodu. Saberi se,
Aquilla. Ili ćete slomiti. »Tko je djevojka?«
Pitanje me je tako zateklo da mi je lice, na jedan prokleti trenutak, odalo iznenađenje - i
prepoznavanje.
Jednim dijelom sebe proklinjem Eliasa što je bio tako glup i dopustio da ga vide s
djevojkom. Drugim dijelom pokušavam suspregnuti jezu koja mi se podiže iz utrobe. Ispitivač u
mojim očima iščitava osjećaje.
»Dobro, Aquilla.« Glas mu je ubojito tih. Ja se odmah sjetim zapovjednice. Elias je
jednom rekao: Što tise govori, opasnija je. Konačno uspijevam vidjeti što je Sjevernjak izvadio iz
džepa. Dva primjerka spojenog, metalnog prstenja koje stavlja na prste. Boksere. Brutalno oružje
koje obično premlaćivanje pretvara u polaganu, krvavu smrt.
»Zašto ne bismo počeli s tim?«
»Počeli?« Pa već sam satima u ovoj paklenoj rupi. »Kako to misliš počeli?«
»Ovako smo se«, on pokaže na kantu vode i moje isprebijano lice, »samo upoznali.«
Svih ti demona. Dosad se suzdržavao. Malo-pomalo pojačavao je bol, oslabljivao me i
čekao kad ću napuknuti, kad ću mu nešto odati. Elias je pobjegao. Elias je slobodan. Elias je
pobjegao. Elias je slobodan.
»Ali sad ćemo, krvosljednice«, Sjevernjakove se riječi, premda tiho izgovorene, probijaju
kroz moju bajalicu, ravno u mozak. »Sad ćemo vidjeti od čega si.«
***
 Nemam pojam o vremenu. Prolaze sati. Ili dani? Tjedni? Ne znam. Ovdje dolje, ne vidim
Sunce. Ne čujem bubnjeve ni zvona sa zvonika.
Još malo, kažem sebi nakon što sam podnijela naročito opake batine. Još jedan sat. Izdrži
još sat vremena. Još pola sata. Pet minuta. Jednu minutu. Samo jednu.
Ali svaka je sekunda bolna. Gubim ovu bitku. Osjećam to u vremenu koje nestaje, u
načinu na koji mi se riječi sudaraju i posrću dok govorim.
Vrata se tamnice otvaraju i zatvaraju. Glasnici dolaze, donose vijesti. Sjevernjakova se
pitanja mijenjaju, ali ne prestaju.
»Znamo da je pobjegao s djevojkom kroz tunele.« Jedno mi je oko natečeno i zatvoreno,
ali zurim u Sjevernjaka onim drugim. »Ubio je pola bojovničke jedinice dolje.«
O, Elias. Mučit će se zbog tih žrtava - neće u njima vidjeti nužnost, već pitanje izbora -
krivog izbora. S mojih bi se ruku ta krv davno isprala, on će je nositi još dugo.
Ali dijelom mi je laknulo - Sjevernjak zna kako je Elias pobjegao. Barem više ne moram
lagati. A kad me pita u kakvom su odnosu Laia i Elias, mogu iskreno reći da ne znam.
Samo moram poživjeti dovoljno dugo da mi Sjevernjak povjeruje.
»Što znaš o njima? To bar nije teško. Znamo da je djevojka povezana s pokretom otpora.
Je li preobratila i Eliasa? Jesu li njih dvoje ljubavnici?«
Želim se nasmijati. Pitaš se isto što i ja.
Htjela bih mu odgovoriti, ali me tako boli da mogu samo stenjati. Legionari su me bacili
na pod. Ležim sklupčana u loptu, otužno pokušavam zaštiti već slomljena rebra. Pluća mi hripaju.
Pitam se je li mi smrt za vratom.
Pomislim na augure. Znaju li gdje sam? Je li ih briga?
Moraju znati. I nisu ni prstom makli da mi pomognu.
Ali još nisam mrtva. Nisam Sjevernjaku rekla ono što želi doznati. Ako još uvijek
postavlja pitanja, onda je Elias slobodan, djevojka je s njim.
»Aquilla.« Sjevernjak zvuči... drugačije. Umorno. »Isteklo ti je vrijeme. Što znaš o
djevojci?«
»Ne zn...«
»U protivnom, naređeno mi je da te zatučem do smrti.«
»Jesu li to careve naredbe?« zahripam. Iznenađena sam. Mislila sam da će me Marcus
osobno kazniti svim mogućim mukama, prije no što me ubije.
»Nije važno čije su naredbe«, kaže Sjevernjak. Čučne. Zelenim se očima zagleda u moje.
Sada mu pogled više nije spokojan.
»Nije vrijedan toga, Aquilla. Reci mi ono što trebam znati.«
»N-ne znam ništa.«
Sjevernjak počeka. Gleda me. I dalje šutim. On se uspravi i na prste stavi boksere.
Sjetim se Eliasa koji je nedavno bio u ovoj istoj tamnici. Što je njemu prolazilo kroz glavu
dok je čekao svoju smrt? Činio se tako mirnim kad je izašao na stratište. Kao da se pomirio sa
sudbinom.
Kad bih barem mogla posuditi malo njegova mira. Zbogom, Elias. Nadam se da ćeš
pronaći slobodu. Da ćeš pronaći sreću. Nebesa znaju da nitko od nas drugih neće.
Iza. Sjevernjaka zveknu vrata tamnice - otvaraju se. Začujem poznat, omrznuti korak.
Car Marcus Farrar. Došao me je ubiti svojom rukom.
»Gospodaru, care.« Sjevernjak salutira. Legionari me pridignu na koljena, pognu mi glavu
u znak poštovanja.
U polumraku tamnice - s onim jednim okom - ne vidim Marcusov izraz lica. Ali
prepoznajem visokog, sjedokosog čovjeka iza njega.
 »Oče?« Nebesa u krvi i plamenu, što on radi ovdje? Je li ga Marcus doveo da me
nagovori? Misli li ga mučiti dok ne progovorim?
»Vaše Veličanstvo.« Očev je glas hladan kao led, ravnodušan kao da ga nije briga. Ali oči
mu bježe prema meni, a u njima je užas. S ono malo snage što mi je preostalo, zurim u njega. Ne
daj da vidi, oče. Ne daj da vidi što osjećaš.
»Samo trenutak, poglavaru Aquillus.« Marcus mahne mom ocu i pogleda u Sjevernjaka.
»Naredniče Harper?« reče. »Onda?«
»O djevojci ne zna ništa, Vaše Veličanstvo. Nije pomagala u rušenju Crne klisure.«
Znači, ipakmi je povjerovao.
Zmija mahne legionarima da me puste. Naređujem si da se ne srušim. Marcus me zgrabi
za kosu i podigne na noge. Sjevernjak nas gleda kamena lica. Stisnula sam zube i ispravila
ramena. Ovako si nanosim još veći bol i očekujem - nadam se - da ću u Marcusovim očima
vidjeti mržnju.
Ali on me gleda s jezivom mirnoćom kojom katkad zrači. Kao da zna moje strahove,
jednako kao i svoje.
»Zbilja, Aquilla?« počne Marcus, a ja okrenem glavu. »Elias Veturius, tvoja jedina
ljubav« - te su riječi prljave kad ih on izgovara - »pobjegne ti pred nosom s učenjačkom kurvom,
a ti o njoj ne znaš baš ništa? Ne znaš, na primjer, kako je preživjela četvrtu kušnju? Ne znaš ništa
o njezinoj ulozi u pokretu otpora? Zar su prijetnje narednika Harpera neučinkovite? Morat ću se
domisliti nečemu boljem.«
Iza Marcusa, očevo lice problijedi još više. »Vaše Veličanstvo, molim Vas...«
Marcus se ne obazre, već me gurne u vlažni zid tamnice i pritisne svoje tijelo uza me.
Zabio mi je svoje usne u uho, zatvorila sam oči poželjevši da otac nije tu, da ovome ne svjedoči.
»A da nađem nekog pa da ga mi mučimo?« Marcus promrmlja. »Nekog u čijoj ćemo se
krvi kupati? Ili ću ti naložiti nešto drugo? Nadam se da si upamtila Harperove metode. Sad kad si
krvosljednica, često ćeš ih rabiti.«
Moje noćne more - one za koje on nekako zna - iskrsavaju mi pred očima s jezivom
jasnoćom: ranjena djeca, proburažene majke, kuće koje se ruše u pepelu. Ja pokraj njega, odana
narednica, njegova pristalica, njegova ljubavnica. Uživam u tome. Želim to. Želim njega.
To su samo noćne more.
»Ne znam ništa«, zahripam. »Odana sam Carstvu. Uvijek sam bila odana Carstvu.«
Nemoj mučiti mog oca, htjela sam dodati, ali sam se prisilila da ne molim.
»Vaše Veličanstvo?« Očev je glas sada prodorniji. »Naš dogovor?«
Dogovor?
»Samo trenutak, poglavaru«, Marcus dobaci s nasladom. »Još se igram.« Pritisnuo me je
još jače, a onda mu je licem prešao čudan izraz - iznenađenje, ili ozlojeđenost, možda. Trznuo je
glavom kao konj kad tjera muhu i odstupio.
»Skinite joj okove«, naloži legionarima.
»Što je sad?« Pokušavam stajati. Noge me izdaju. Otac me je uhvatio prije no što sam
pala i prebacio mi ruku preko svojih širokih ramena.
»Možeš ići«, Marcus još ne skida pogleda s mene. »Poglavaru Aquillus, izvijestite me
sutra o desetom zvonu. Znate gdje ćete me naći. Krvosljednice, doći ćeš s njim.« Zastane prije no
što će krenuti pa mi polako prijeđe prstima po krvavom licu. U očima mu je glad dok prste
prinosi ustima, onda ih poliže. »Imam zadatak za tebe.«
Otišao je u pratnji Sjevernjaka i legionara. Tek kad sam čula kako su im koraci utihnuli na
stubama koje vode iz tamnice, pustila sam da mi padne glava. Poharali su me iscrpljenost, bol i
nevjerica.
 Nisam izdala Eliasa. Preživjela sam ispitivanje.
»Hajde, kćeri moja.« Otac me drži nježno kao da sam novorođenče. »Idemo kući.«
»Što si mu dao za ovo?« pitam. »Što si mu dao za mene?«
»Ništa važno.« Otac bi htio da se još više oslonim njega. Ja mu ne dopuštam. Umjesto
toga, zagrizem usnu do krvi. Dok se vučemo iz ćelije, usmjeravam pažnju na bol, mjesto na
goruće kosti i slabost u koljenima. Ja sam krvosljednica Bojovničkog Carstva i izaći ću iz
tamnice na nogama.
»Što si im dao, oče? Novac? Zemlju? Jesmo li uništeni?«
»Nisam novac. Osigurao sam mu utjecaj. On je plebejac. Nema rod, nema obitelj koja će
ga podržati.«
»Rodovi mu okreću leda?«
Otac kimne. »Traže njegovo povlačenje - ili atentat na njega. Car ima previše neprijatelja,
ne može ih sve strpati u zatvor ili ubiti. Odveć su utjecajni. Njemu treba moć. Zato sam mu je dao
u zamjenu za tvoj život.«
»Ali kako? Hoćeš li ga savjetovati? Prepustiti mu ljude? Ne razumijem...«
»Sad to nije važno.« Očeve su plave oči nesmiljene, ne mogu gledati u njih a da mi se ne
stisne grlo. »Ti si moja kći. Dao bih mu da mi odere kožu s leda, da me je pitao. Nasloni se na
mene, djevojčice. Čuvaj snagu.«
Ne može biti da je Marcus od oca iznudio samo utjecajno ime. Htjela sam zatražiti da mi
sve objasni, ali dok smo se penjali stubama, spopala me je vrtoglavica. Odveć sam slomljena da
bih se opirala. Dopustila sam mu da mi pomogne izaći iz tamnice. Ali ne mogu se otresti osjećaja
da je cijena bila previsoka, čime god da je platio moj život.
 ŠESTO POGLAVLJE

Laia

Trebali smo ubiti zapovjednicu. Iza serrskih voćnjaka pustinja je tiha. Učenjački se
ustanak poznaje samo po narančastom odsjaju vatre na vedrom, noćnom nebu. Hladni povjetarac
donosi miris kiše s istoka gdje nad planinama bljeska oluja.
Vrati se. Ubij je. Ne znam što bih. Kad nas je Keris Veturia pustila, sigurno je za to imala
neki pakleni razlog. Osim toga, ubila je moje roditelje i sestru. Izzi je iskopala oko. Mučila je
kuharicu. Mučila je mene. Predvodila je cijeli naraštaj najubojitijih, najodvratnijih čudovišta koja
su moj narod zatukla i pretvorila u pokorne sjene. Ona zaslužuje umrijeti.
Ali sad smo već daleko odmakli od serrskih zidina, prekasno je za povratak. Darin je
važniji od osvete luđakinji. A naći Darina znači otići daleko iz Serre, i to što brže.
Čim smo izašli iz voćnjaka, Elias je zajahao konja. Pogled mu ne miruje, svaki mu je
pokret oprezan. I on se, osjećam, pita što i ja. Zašto nas je zapovjednica pustila?
Uhvatila sam ga za ruku i popela se u sedlo iza njega. Zarumenjela sam se čim smo se
našli tako blizu. Sedlo je ogromno, ali Elias nije malen. Ne znam gdje bih stavila ruke - na
njegova ramena? Oko struka? Na kraju sam ih spustila na svoje bokove. Zarinuo je pete u slabine
konja na što je životinja pojurila naprijed. Morala sam se uhvatiti za remen Eliasova oklopa da ne
odletim sa sedla. Kad me je dohvatio i privukao sebi, obavila sam mu ruke oko struka i stisnula
mu se uz široka leda. Sad mi se vrti u glavi dok pokraj nas promiče pustara.
»Ne diži glavu«, Elias dobaci preko ramena. »Ispred nas je utvrda.« Stresao je glavom
kao da želi razbistriti vid, a onda počeo drhtati. Godine promatranja djeda s pacijentima naučile
su me da Eliasu spustim ruku na vrat. Topao je, ali to može biti i od borbe sa zapovjednicom.
Kad je drhtanje prestalo, podbo je konja. Osvrnem se prema Serri, čekam kad ću vidjeti
vojnike kako kuljaju kroz vratnice, kad će Elias naćuliti uši i reći da bubnjevi dojavljuju gdje
smo. Ali prolazimo pokraj utvrde bez okršaja, oko nas je samo beskrajna pustinja. Polako, u meni
popušta ona strava koja me obuzela kad sam vidjela zapovjednicu.
Elias se orijentira po zvijezdama. Nakon petnaest minuta, usporava konja u laganiji galop.
»Na sjeveru su pješčane dine. Prokleto su naporne za jahanje.« Pridignem se kako bih ga
čula ponad zvuka kopita. »Idemo na istok.« Glavom pokaže prema planinama. »Za nekoliko će
nas sati stići oluja. Isprat će naše tragove. Krenut ćemo prema podnožju...«
Ni jedno od nas nije vidjelo sjenu koja se vinula iz mraka sve dok nam nije skočila za
vrat. U jednom je trenutku Elias bio ispred mene, lica samo nekoliko centimetara od mojega. U
sljedećem sam čula kako pada na tlo. Konj se propeo, uhvatila sam se za sedlo nastojeći ostati u
njemu. Ali neka me je ruka trgnula za nadlakticu i zbacila dolje. Htjela sam kriknuti - toliko je
neljudski hladan taj stisak - ali iz usta mi je samo izašao jecaj. Kao da me je stisnula studen do
kosti.
»Daaaj.« Stvorenje kriješti. Vidim samo zrake mraka kako titraju iz nejasnog ljudskog
obličja. Povraća mi se od vonja smrti koji me zapuhuje. Nekoliko metara od mene, Elias psuje i
bori se sa drugim sjenama.
 » rebro«, sikće ovaj koji me drži. »Daaaj.«
»Odbij!« Udarim u mlohavu kožu od čega mi se smrzne ruka od šake od lakta. Sjena
nestane - odjednom se glupavo hrvam sa zrakom. Ali već sljedećeg trena, ledeni me obruč stiska
oko vrata i guši.
»Daaaj!«
Ne mogu disati. Očajnički, batrgam se nogama. Udarim sjenu čizmom na što stisak mine.
Hripam, hvatam zrak. Mrakom se prolomi vrisak i proleti sablasna glava, zahvaljujući Eliasovoj
sablji. On krene prema meni, ali iz pustinje izrone još dva stvora i prepriječe mu put.
»To je utvara!« viče Elias. »Glavu! Moraš mu skinuti glavu!«
»Nisam prokleti mačevalac.« Utvara ponovno iskrsne i ja isučem Darinovu sablju s leda,
na što ona zastane. U trenutku kad je shvatila da nemam pojma što radim, zaletjela se i zarila mi
nokte u vrat raskrvarivši me. Zavrištala sam od bola i leda, ispustila Darinovu sablju. Obamrla
sam, tijelo mi je umrtvljeno.
Bljesak čelika, jezivi krik, sjena padne, obezglavljena. Pustinja je odjednom utihnula, čuje
se samo Eliasovo i moje disanje. On podigne Darinovu sablju, približi se, promotri mi ogrebotine
na vratu.
»Ozlijeđena si.«
»Nije to ništa.« I on na licu ima porezotinu, a ne žali se. Odmaknem se i uzmem Darinovu
sablju. Elias ju je valjda tek sad primijetio. Zinuo je od čuda. Podigne je ispred sebe, želi je
vidjeti pod svjetlom zvijezda.
»Svih ti demona, je li ovo Telumanova oštrica? Kako...« Oboje smo se mašili za oružje
kad se u pustinji začuo topot. Ništa ne izranja iz mraka, ali Elias je već krenuo prema konju.
»Idemo odavde. Možeš mi ispričati putom.«
Jurimo na istok. Dok jašemo, sine mi kako Elias, osim onoga što sam mu rekla kad su nas
auguri zaključali u njegovu sobu, o meni ne zna gotovo ništa.
A to je možda i dobro, oprezni dio mene mi govori. Što manje zna, to bolje.
Dok sam razmišljala koliko otkriti o Darinovoj oštrici i Spiru Telumanu, Elias se napola
okrenuo u sedlu. Usne su mu se izvile u podrugljivi smiješak, kao da je pročitao moje oklijevanje.
»U ovome smo zajedno, Laia. Mogla bi mi reći kako stvari stoje. Osim toga«, pokaže
glavom na moje rane, »zajedno smo se borili. Lagati drugu po oružju donosi nesreću.«
U ovome smo zajedno. Potvrdio je to svim što je učinio otkako je prisegnuo da će mi
pomoći. Zaslužuje znati za što se bori. Zaslužuje znati moju istinu, koliko god čudna i
neočekivana bila.
»Moj brat nije bio obični Učenjak«, počnem. »A ja... ja nisam bila obična robinja.«
***

Dva sata kasnije, nakon dvadeset i pet kilometara, Elias sjedi i šuti u sedlu ispred mene,
konj kaska. Elias jednom rukom drži uzde, drugom bodež. Iz niskih oblaka sipi kiša. Čvršće sam
pritegnula ogrtač da se zaštitim od vlage.
Sve što se imalo reći - o raciji, o onom što su mi roditelji ostavili u naslijede, sve o
prijateljstvu sa Spirom, Mazenovoj izdaji, pomoći augura - sve sam mu rekla. Riječi su me
oslobodile. Možda sam se bila navikla na teret tajni pa više nisam primjećivala njihovu težinu,
sve dok ih nisam istresla.
»Jesi li ljut?« na koncu pitam.
»Moja majka«, tiho progovori. »Ubila ti je roditelje. Žao mi je. Ja...«
»Zločini tvoje majke nisu tvoji«, kažem nakon što sam na tren ostala iznenađena. Što god
sam mislila da će reći, ovo nisam očekivala. »Nemoj se ispričavati zbog nje. Ali...«, zagledam se
u pustinju - tiha je, pusta. Varljiva. »Razumiješ li zašto moram spasiti Darina? On je sve što
imam. Nakon onog što je učinio za mene - i onog što sam ja učinila njemu - kad sam ga
ostavila...«
»Moraš ga spasiti. Razumijem. Ali, Laia, on nije samo tvoj brat, on je daleko više od toga.
To moraš znati.« Elias se okrene i pogleda me nesmiljenim, sivim očima. »Carsko umijeće
kovanja oštrica jedini je razlog zašto svi izbjegavaju Bojovnike. Svaku će oštricu, od Marinna do
Južnih zemalja, naša oštrica slomiti. Tvoj bi brat onim što zna mogao uništiti Carstvo. Nije čudno
da ga je tražio pokret otpora. Nije čudno da ga je Carstvo poslalo u Kauf umjesto da ga ubije.
Zanimat će ih je li svoje znanje podijelio s nekim drugim.«
»Oni ne znaju da je Darin bio Spirov učenik«, kažem. »Mislit će da je bio uhoda.«
»Ako ga uspijemo osloboditi i odvesti u Marinn«, Elias je stao pokraj potoka nabujala od
kiše i mahnuo mi da siđem s konja, »mogao bi izrađivati oružje za Marince, Učenjake, Nomade.
Mogao bi sve promijeniti.«
Elias je stresao glavom i skliznuo sa sedla. Kad je čizme spustio na tlo, koljena su mu
klecnula. Uhvatio se za jabuku sedla. Lice mu je problijedjelo kao Mjesec, prislonio je ruku na
sljepoočicu.
»Elias?« Pod mojom rukom njegova drhti. Trese se kao što se tresao kad smo tek izašli iz
Serre. »Jesi li...«
»Zapovjednica me je gadno zviznula«, prekine me. »Ništa strašno. Ali nikako da dođem k
sebi.« U lice mu se vrati boja pa zavuče ruku u bisage i pruži mi šaku marelica tako zrelih da im
puca kožica. Vjerojatno ih je ubrao u voćnjaku.
Sočno mi se voće raspukne u ustima - i srce mi se stisne. Ne mogu pojesti marelicu, a da
se ne sjetim svoje bistrooke bake i njezinih marmelada.
Elias otvori usta kao da će nešto reći. Ali onda se predomisli i krene napuniti čuturice na
potoku. Ipak, osjećam da se priprema postaviti pitanje. Pitam se hoću li moći odgovoriti na njega.
Tko je bio onaj stvor kojeg si vidjela u majčinoj sobi? Zašto misliš da su te auguri spasili?
»Ono u kolibi, s Keenanom«, konačno prozbori. »Jesi li ti poljubila njega? Ili on tebe?«
Iz usta mi izleti marelica, stanem kašljati na što Elias ustane i potapša me po leđima.
Pitala sam se trebam li mu reći za poljubac i na koncu zaključila da mu je najbolje ništa ne tajiti -
moj je život u njegovim rukama.
»Ispričam ti cijelu svoju životnu priču i ovo je prvo što me pitaš? Zašto...«
»Što misliš zašto?« On nakrivi glavu i podigne obrve, a meni se stisne želudac. »U
svakom slučaju«, nastavi Elias, »ti...ti...«
Opet je problijedio, licem mu je prešao čudan izraz. Čelo mu je orosio znoj. »L-Laia, nije
mi d...«
Glas mu je zamro, posrnuo je. Uhvatila sam ga za rame, pokušala uspraviti. Kad sam
makla ruku, osjetila sam da je mokra - ali ne od kiše.
»Nebesa, Elias, znojiš se - sav si mokar.«
Uhvatim ga za ruku. Hladna je, vlažna. »Elias, pogledaj me.« On mi se zagleda u oči i
zjenice mu se naglo rašire, a onda se počne silovito tresti. Krenuo je prema konju, ali kad je
pokušao dohvatiti sedlo, promašio je i pao. Uhvatila sam ga ispod ruke da ne razbije glavu na
stijenama potoka i spustila na tlo najnježnije što sam mogla. Ruka mu se trza.
Ovo ne može biti od udarca u glavu.
»Elias«, pitam, »je li te negdje porezala? Je li te zapovjednica napala oštricom?«
On se uhvati za nadlakticu. »To je samo porezotina. Ništa ozbilj...«
Bljesak spoznaje sinuo mu je u očima. Okrenuo se prema meni, nešto mi je želio reći.
Prije no što je uspio, uhvatio ga je napadaj. Zatim je pao kao kamen i ostao ležati u nesvijesti.
Nije važno što je htio reći jer sad to ionako znam.
Zapovjednica ga je otrovala.
Tijelo mu je jezivo mirno. Zgrabim ga za zapešće, prestravljeno napipavam podivljalo,
nepravilno bilo. Unatoč znoju koji ga oblijeva, hladan je, nije u vrućici. Nebesa, zar nas je zato
zapovjednica pustila? Naravno, Laia, budaletino. Nije nas morala goniti niti postavljati zasjedu.
Bilo joj je dovoljno porezati ga - za ostalo se pobrinuo otrov.
Izgleda da nije - barem ne još. K djedu su dolazili Učenjaci ranjeni otrovanim oštricama.
Većina ih je umrla u od roku sat vremena nakon ranjavanja. Ali Eliasu je trebalo nekoliko sati da
reagira na otrov.
Nije stavila dovoljno otrova. Ili rana nije dovoljno duboka. Nije važno. Jedino je važno da
je Elias još živ.
»Oprosti«, on zastenje. Na tren pomislim da govori meni, ali oči su mu zatvorene.
Podigne ruku kao da se od nečeg brani. »Nisam htio. Moja je naredba - trebala...«
Otrgnem komad svog ogrtača i naguram ga Eliasu u usta da ne pregrize jezik. Rana na
ruci plitka je i vrela. Čim sam je dotakla, trgnuo se i preplašio konja.
Prekopavam po svojoj torbi s bočicama lijekova i trava. Konačno sam pronašla nešto
čime ću očistiti ranu. Čim sam mu je isprala, Eliasovo se tijelo opustilo, a lice, napregnuto od
bola, smirilo.
I dalje plitko diše, ali barem se više ne trza. Gledam mu tamne trepavice ponad zlaćana
lica. Izgleda mlade dok spava. Poput momčića s kojim sam plesala u noći Mjesečeva festivala.
Pružim ruku i spustim mu je na obraz, bockav je od čekinja, topao od života. Kad se bori,
kad jaše, ta životna energija pršti iz njega. Čak i sada, dok mu se tijelo bori s otrovom, ona pulsira
u njemu.
»Hajde, Elias«, nagnem se nad njega, govorim mu uho. »Bori se. Probudi se. Probudi se.«
Oči su mu se odjednom otvorile, ispljunuo je krpu iz usta, a ja sam brzo povukla ruku s
njegova lica. Preplavilo me je olakšanje. Ranjen i budan uvijek je bolje od ranjen i u nesvijesti.
On u hipu skoči na noge. A onda se presamiti i stane naprezati od nagona za povraćanjem.
»Legni«, pogurnem ga na koljena, protrljam mu široka leđa kao što je djed znao raditi
svojim pacijentima. Dodir može iscijeliti bolje od trava i pripravaka. »Moramo doznati čime te je
otrovala kako bismo pronašli protuotrov.«
»Sad je kasno.« Elias se na trenutak opusti u mojim rukama, a onda posegne za čuturom i
ispije ju do dna. Sada su mu oči bistrije, pokušava stajati. »Za većinu otrova, protuotrov se mora
uzeti u od roku sat vremena. Ali da je bio smrtonosan, već bi me bio ubio. Krenimo.«
»A kamo točno?« želim znati. »U podnožje planina? Gdje nema ni gradova ni ljekarna?
Ti si otrovan, Elias. Ako ti protuotrov neće pomoći, onda ti treba lijek za napadaje ili ćeš svako
malo padati u nesvijest cijelim putom do Kaufa. Samo što ćeš umrijeti dok dođemo tamo jer
takve grčeve nitko ne može dugo izdržati. Zato sjedni i pusti me da razmislim.«
On me iznenađeno pogleda i sjedne.
Prisjećam se cijele godine koju sam provela s djedom dok me je izučavao za iscjeliteljicu.
U glavi mi iskrsne prizor malene djevojčice. I ona je imala napadaje, padala je u nesvijest.
»Ekstrakt similarina«, kažem. »Djed je djevojčici dao jednu kapljicu. Još istog tog dana,
simptomi su oslabjeli. Za dva su dana prestali. S njim će se tvoje tijelo moći boriti protiv otrova.«
Elias se namršti. »Mogli smo ga naći u Serri ili Naviumu.«
Ali natrag u Serru ne možemo, a Navium je u suprotnom smjeru od Kaufa.
»A Tabor pljačkaša?« Želudac mi se stisnuo od užasa na spomen tog imena. Podignuto na
golemoj stijeni, to je mjesto kaljuža bezakonja i najvećeg šljama - razbojnika, lovaca na glave i
zelenaša s crnog tržišta ogrezlih u najcrnji kriminal. Djed je nekoliko puta otišao tamo tražiti
rijetke trave. Baka bi uvijek bdjela dok se ne bi vratio.
Elias kinine. »Opasan je kao demonska jazbina, ali je pun ljudi koji žele proći nezapaženo
kao i mi.«
On ponovno ustane. Udivljena sam njegovom snagom, ali i užasnuta s kojom se
nesmiljenošću odnosi prema svom tijelu. Prevrće uzde u rukama.
»Uskoro će me opet uhvatiti, Laia.« Potapša konja iza prednje lijeve noge. Konj sjedne.
»Zaveži me konopom. Kreni na jugoistok.« On se svali na sedlo i opasno nakrivi na stranu.
»Osjećam ih. Dolaze«, šapne.
Uzvrtjela sam se, očekujem topot kopita carske ophodnje, ali ne čujem ništa. Pogledam
opet u Eliasa, ali on zuri nekamo iza moje glave. »Glasovi. Dozivlju me.«
Priviđenja. Još jedan simptom otrovanja. Zavezala sam Eliasa konopom za konja,
napunila čuture i sjela u sedlo. Elias mi je pao na leđa - ponovno je izgubio svijest. Preplavi me
njegov miris kiše i začina. Duboko udahnem ne bih li se pribrala.
Moji znojni prsti klize niz uzde. Životinja, kao da je osjetila da ne znam ništa o jahanju,
vrti glavom i trza žvalama. Obrišem ruke o košulju i pritegnem uzde.
»Da se nisi usudilo, kljuse jedno«, kažem konju na njegovo prkosno hrzanje. »Ovih ćemo
dana biti zajedno, zato ti je bolje da me slušaš.« Lagano sam podbola konja i kad je kasom
krenuo naprijed, pao mi je kamen sa srca. Skrenuli smo na jugoistok, ja sam dublje zarinula pete.
Jurimo u noć.
 SEDMO POGLAVLJE

Elias

Oko mene su glasovi, tiho mrmorenje, podsjećaju me na buđenje u nomadskom taboru:

muškarci šapću konjima dok ih timare, djeca za doručak raspiruju vatru.
Otvorio sam oči misleći da će me dočekati svjetlost Sunca u nomadskoj pustinji, svjetlost
nesmiljeno jarka, čak i u svitanje. Umjesto toga, vidim krošnje drveća. Mrmor zamire, zrak je
težak od zelena mirisa borovih iglica i mahovine na kori. Mračno je, ali raspoznajem hrapava
debla visokih stabala, neka su velika kao kuća. Iznad grana, nebo se brzo mrači u sivo, kao da se
oluja približava.
Nešto je proletjelo između drveća i nestalo kad sam se okrenuo. Lišće šušti, šapuće kao
bojno polje duhova. Mrmor koji čujem glasniji je pa tiši, glasniji pa tiši.
Ustanem. Pomislio sam kako će mi bol sijevnuti kroz svaki dio tijela, ali ništa ne osjećam.
Čudno da ne ćutim bol - nešto ne valja.
Gdje god da sam, ovdje ne bih trebao biti. Trebao sam biti s Laiom, na putu za Tabor
pljačkaša. Trebao sam biti budan, boriti se sa zapovjedničinim otrovom. Nagonski, posegnem za
svojim sabljama. Nema ih.
»U svijetli duhova ne možeš odsijecati glave, smrtonosni skote.«
Znam taj glas, ali ne znam jesam li ikad u njemu čuo toliko zlobe.
»Tristas?«
Moj se prijatelj pojavi kakav je bio za života, kose tamne kao ugljen, s tetoviranim
imenom svoje voljene u oštrom kontrastu s blijedom kožom. Aelia. Ne izgleda nimalo kao duh.
Ali mora biti. Vidio sam kad je pao u trećoj kušnji, proburažen Dexovom sabljom.
Ni dodirom nije poput duha - ta me je spoznaja potresla kad me je odmjerio i udario
šakom u čeljust.
Bol koji sam osjetio u glavi nije ni upola jak koliko bi trebao biti. Svejedno, uzmičem.
Mržnja s kojom je to napravio jača je udarca.
»Ovo je zato što si izdao naredbu da me ubiju u kušnji.«
»Zao mi je«, kažem. »Nisam htio.«
»Nije važno, ionako sam mrtav.«
»Gdje smo? Koje je ovo mjesto?«
»Čekalište. Ovdje su mrtvi koji još nisu spremni otići, valjda. Leander i Demetrius su
otišli. Ali ja nisam. Moram slušati ovo blejanje.«
Blejanje? Valjda misli na mrmor duhova koji se vrzmaju oko stabala, ali meni taj zvuk ne
smeta više od šuma oceanskih valova.
»Ali ja nisam mrtav.«
»Zar ti nije došla održati svoj mali govor?« pita Tristas. »Dobrodošao u Čekalište, carstvo
duhova. Ja sam dušolovka, ja ću ti pomoći da prijedeš na drugu stranu.«
Kad sam odmahnuo glavom, začuđen, Tristas mi se zlurado nasmiješi. »Ona će uskoro
doći. Pokušat će te zastrašiti, natjerati da odeš. Sve je ovo njezino.« Pokaže prema šumi, prema
duhovima koji i dalje šapuću iza drveća. Onda mu se lice promijeni - iskrivi.
»Evo je!« Tristas nestane u šumi nepojmljivom brzinom. Okrenuo sam se i ugledao sjenu
kako se odvaja od obližnjeg debla.
Ruke mi opušteno vise - spremne ščepati, udariti, udaviti. Sjena se približava, ne kreće se
kao ljudsko biće. Odveć je fluidna, odveć brza.
No kad je došla na nekoliko metara, usporava, uobličuje se u pristalu, tamnokosu ženu.
Na licu nema bora, ali joj ne mogu odrediti godine. Crne joj zjenice i drevni pogled zrače nečim u
što ne mogu proniknuti.
»Pozdravljam te, Elias Veturius.« Progovorila je zagasitim glasom s neobičnim
naglaskom, kao da nije navikla govoriti serrski. »Ja sam dušolovka, drago mi je što sam te
konačno upoznala. Promatram te već dulje vrijeme.«
Odlično. »Moram otići odavde.«
»Uživaš li u tome?« Glas joj je mekan. »U bolu koji nanosiš? U patnji? Ja to vidim.«
Onda promotri zrak iznad moje glave, mojih ramena. »Nosiš to sa sobom. Zašto? Zar ti to
pričinja sreću?«
»Ne.« Lecnuo sam se od te pomisli. »Nemam namjeru - ne želim povrijediti druge.«
»A ipak, uništavaš sve one koji ti se približe. Svoje prijatelje, svog djeda. Helenu Aquilla.
Ti im nanosiš bol.« Zastala je - grozna se istina njezinih riječi sliježe. »Ne pratim one koji su na
drugoj strani«, dometne. »Ali ti si drugačiji.«
»Ja ne bih trebao biti ovdje. Ja nisam mrtav.«
Dugo me je promatrala da bi na kraju nakrivila glavu kao znatiželjna ptica. »Ti jesi
mrtav«, uzvrati. »Samo ti to još ne znaš.«
***

Otvorim oči i ugledam nebo zastrto oblacima. Sredina je jutra, nagnut sam naprijed, glava
mi leži između Lainog vrata i ramena. Oko nas se dižu i spuštaju brežuljci prošarani stablima
kruhovca, korovom koji nosi vjetar, i malo čim drugim. Laia kasom jaše na jugoistok, ravno
prema Taboru pljačkaša. Kad sam se pomaknuo, okrenula se.
»Elias!« Usporila je konja. »Satima si bio u nesvijesti. Po-pomislila sam da se možda
nećeš ni probuditi.«
»Nemoj zaustavljati konja.« Nemam ni trunke one snage koju sam imao u priviđenjima,
no prisilim se uspraviti u sedlu. Obuzela me je vrtoglavica, jezik mi je oteščao u ustima. Ostani
pri svijesti, Elias, kažem sebi. Ne daj da te dušolovka odvuče. »Nastavi jahati - vojnici...«
»Jahali smo cijelu noć. Vidjela sam vojnike, ali bili su daleko, išli su na jug.« Ima
podočnjake, ruke joj drhte. Iscrpljena je. Preuzeo sam uzde od nje, ona se nasloni na mene i
sklopi oči.
»Kamo si otišao, Elias? Sjećaš li se? Ja sam viđala kako to izgleda kad ljudi dobiju
napadaj. Neki su znali biti u nesvijesti nekoliko minuta, neki i sat vremena. Ali ti nisi bio pri
svijesti odveć dugo.«
»Čudno mjesto. Ššš-šuma...«
»Elias Veturius, da se nisi usudio opet pasti u nesvijest.« Laia se okrene i protrese me za
ramena, ja otvorim oči. »Ne mogu ovo izvesti bez tebe. Pogledaj obzor. Što vidiš?«
Prisilim se podignuti pogled. »O-oblake. Dolazi oluja. Velika. Treba nam zaklon.«
Laia kimne. »Nanjušila sam je. Oluju.« Osvrne se. »Podsjeća me na tebe.«
Pokušavam domisliti je li to kompliment ili ne, ali odustajem. Sto mu demona, kako sam
umoran.
»Elias.« Ona položi ruku na moj obraz i natjera me da je pogledam u zlaćane oči.
Hipnotizirajuće su poput lavičinih. »Ostani sa mnom. Imaš polubrata. Pričaj mi o njemu.«
Glasovi me dozivlju - Čekalište me grabi svojim gladnim kandžama.
»Shan«, protisnem. »Z-zove se Shan. Voli zapovijedati, kao i pomajka Rila. Ima
devetnaest godina, mladi je od mene godinu dana.« Blebećem, pokušavam se istrgnuti iz hladnog
stiska Čekališta. Laia mi u ruke gurne čuturicu, nuka me da pijem.
»Ostani sa mnom«, ponavlja, a ja se hvatam za njezine riječi kao za brvno usred oceana.
»Ne idi tamo, trebam te.«
Satima kasnije, uhvatilo nas je nevrijeme. Muka je jahati po njem, ali kiša me prisiljava
da ostanem budan. Vodim nas prema usjeku zakrčenom stijenama. Od pljuska ne vidimo prst
pred nosom - što znači da ni carski vojnici ne vide dalje.
Kad sam sjahao s konja, dugo mi je trebalo da ga privežem, ruke me nisu slušale. Obuzeo
me je čudan osjećaj: strah. Zatro sam ga. Elias, borit ćeš se s otrovom. Da je smrtonosan, već bi
bio mrtav.
»Elias?« Laia je iza mene, lice joj je zabrinuto. Razapela je ceradu između dviju stijena.
Zavezao sam konja pa me je povela tamo i natjerala me da sjednem.
»Rekla je da ljudima nanosim bol«, izvalim dok sjedimo šćućureni. »Dopuštam da ih se
povrijedi.«
»Tko ti je to rekao?«
»I tebi ću nanijeti bol«, kažem. »Svima je nanosim.«
»Prestani, Elias«, Laia me uzme za ruke. »Ja sam te oslobodila jer me nisi povrijedio.«
Zastane. Kiša oko nas hladna je zavjesa. »Potrudi se ostati sa mnom, Elias. Prošlog si puta tako
dugo bio u nesvijesti. Trebaš mi.«
Tako smo blizu da joj vidim udubinu po sredini donje usne. Uvojak joj je ispao iz punđe i
rasuo se niz njezin dugi, zlaćani vrat. Sve bih dao da joj mogu biti ovako blizu a da nisam
otrovan, ili ranjen, ili u bijegu.
»Ispričaj mi drugu priču«, promrmlja. »Čula sam da su petaci bili na Južnim otocima.
Jesu li otoci lijepi?« Kimnem na što me ona podbode laktom. »Kako je tamo? Je li more bistro?«
»Plavo je.« Pokušavam razgovijetno govoriti jer Laia ima pravo: moram ostati pri svijesti,
moram nas dovesti u Tabor. Moram dobiti ekstrakt similarina.
»Ali nije - nije tamno plavo. U tisuću je nijansi plave. I zelene. Kao - kao da je netko boju
Helinih očiju razlio u ocean.«
Tijelo mi drhti. Ne - ne opet. Laia mi rukama obujmi lice, od njezina me dodira prostrijeli
žudnja.
»Ostani sa mnom«, kaže. Na mojoj vreloj koži prsti su joj hladni. Munja je zaparala nebo
i osvijetlila joj lice - zlaćane su joj se oči učinile tamnijima, a ona - kao da nije od ovog svijeta.
»Ispričaj mi nešto čega se sjećaš«, zatraži od mene. »Nešto lijepo.«
»Ti«, kažem. »P...prvi put kad sam te vidio. Lijepa si, ali i druge su djevojke lijepe.«
Pronađi riječi. Prisili se ostati pri svijesti. »Nisi se zato isticala. Ti si kao ja...«
»Ostani sa mnom, Elias. Ostani ovdje.«
Moja usta ne slušaju. S rubova vidnog polja nadire tama.
»Ne mogu...«
»Potrudi se, Elias! Potrudi se!«
Glas joj se gubi. Mrači mi se pred očima.
***

Sjedim na šumskom tlu i grijem kosti kraj vatre. Dušolovka sjedi nasuprot mene i strpljivo
spušta cjepanice u plamen. »Cvilež mrtvih tebe ne dira?« kaže.
 »Odgovorit ću ti na pitanje ako ti odgovoriš meni«, uzvratim. Nastavio sam kad je
kimnula.
»Meni ne zvuči kao cvilež. Više kao šaputanje.« Čekam što će reći, ali ona šuti. »Sad sam
ja na redu. Zbog ovih napadaja ne bih trebao tako dugo biti u nesvijesti? Zar ti ovo činiš? Zar me
ti držiš ovdje?«
»Rekla sam ti - promatram te. Htjela sam s tobom razgovarati.«
»Pusti me da se vratim natrag.«
»Uskoro. Imaš li još pitanja?«
Obuzima me razdraženost i želim se izderati na nju, ali trebaju mi odgovori.
»Što si mislila kad si rekla da sam mrtav? Znam da nisam. Živ sam.«
»Ne još zadugo.«
»Možeš li vidjeti budućnost, kao auguri?.«
Ona podigne glavu, a divlje joj, neljudsko režanje, izobliči usne.
»Ne prizivaj ta stvorenja ovamo. Ovo je sveto mjesto, mjesto gdje mrtvi dolaze pronaći
mir. Auguri su prokletinja za smrt.« Onda sjedne. »Ja sam dušolovka, Elias. Ja se bavim mrtvima.
A smrt te je zabilježila - ovdje.« Potapša me po ruci, točno po mjestu gdje me je zarezala
zapovjedničina zvijezda.
»Otrov me neće ubiti«, uzvratim. »A nade li Laia ekstrakt similarina, neće ni napadaji.«
»Laia. Učenjakinja. Još jedna iskra koja čeka da spali svijet. Hoćeš li i njoj nauditi?«
»Nikad.«
Dušolovka odmahne glavom. »Svidjela ti se. Zar ne vidiš što činiš? Zapovjednica te je
otrovala. A sada si ti otrov. Zatrovat ćeš Lainu radost, nadu, život, kao što si zatrovao sve druge.
Ako je voliš, nemoj dopustiti da ona zavoli tebe. Za svoj otrov nemaš lijek, kao ni za ovaj koji te
truje.«
»Neću umrijeti.«
»Samom voljom ne možeš izmijeniti sudbinu. Razmisli o tome, Elias, i shvatit ćeš.«
Sjetno se nasmiješila dok je raspirivala vatru. »Možda ću te ponovno pozvati. Imam mnogo
pitanja...«
U stvarni sam svijet tresnuo takvom silinom da su me zaboljeli zubi. Magla zastire noć.
Bit će da sam u nesvijesti bio nekoliko sati. Konj postojano kaska naprijed, ali osjećam da mu
noge klecaju. Uskoro ćemo morati stati.
Laia jaše, ne primjećuje da sam se probudio. U glavi mi nije ni približno bistro kao što mi
je bilo u Cekalištu, ali jasno se sjećam dušolovkinih riječi. Razmisli o tome i shvatit ćeš.
U mislima prebirem po otrovima za koje znam, proklinjem se što nisam bolje pazio kad
su nas centurioni Crne klisure podučavali o trovanjima.
Mračara. Gotovo nije ni spominjana jer je u Carstvu zabranjena, čak i za krabulje.
Zabranili su je prije sto godina kad je njome ubijen car. Uvijek smrtonosna, premda u većim
dozama ubija brže. U manjim dozama, teški napadaji jedini su simptom.
Tri do šest mjeseci napadaja, sjećam se. Onda smrt. Nema lijeka. Protuotrov ne postoji.
Sad razumijem zašto nas je zapovjednica pustila iz Serre, zašto mi nije prerezala grkljan.
Nije ni morala.
Tä ubila me je, još onda.
 OSMO POGLAVLJE

Helena

Šest slomljenih rebara, dvadeset i osam porezotina, trinaest fraktura, četiri rupture tetive,
nagnječenje bubrega.«
Jutarnja svjetlost pada kroz prozore moje nekadašnje dječje sobe, bljeska na majčinoj
srebrno-plavoj kosi dok ona čita liječnički izvještaj. Promatram je u ukrašenom srebrnom zrcalu -
to je dar koji mi je poklonila dok sam još bila dijete. Takva uglačana zrcala izrađuju u gradu
daleko na jugu - na otoku puhača stakla koji je moj otac jednom posjetio.
Ne bih trebala biti ovdje. Trebala bih biti u vojarni Crne straže, pripremati se za prijem
kod cara Marcusa Farrara koji će se održati za manje od sat vremena. Umjesto toga, sjedim u vili
Aquilla, u sobi sa svilenim sagovima i zavjesama boje lavande, viđaju me majka i sestre umjesto
vojnog liječnika. Bila si na ispitivanju pet dana, izludjele su od brige, rekao je otac. Žele te
vidjeti. Nisam imala snage odbiti ga.
»Trinaest fraktura nije ništa.« Glas mi je hrapav. Nastojala sam ne vrištati za vrijeme
ispitivanja. Grlo me boli jer nisam svaki put uspjela. Majka mi šiva ranu. Krišom sam se trznula
kad je na kraju zategla konac.
»Helena ima pravo, majko.« Livia ima osamnaest godina i najmlađa je Aquilla. Mračno
mi se osmjehuje. »Mogla je proći gore. Mogli su joj odrezati kosu.«
Podsmjehnem se kroz nos - odveć me boli smijati se. Čak se i majka nasmiješila dok mi je
ranu mazala mašću. Jedino je Hana kamena lica.
Pogledam je, a ona svrne pogled stegnutih čeljusti. Nikad me nije prestala mrziti, moja
srednja sestra. Ali otkako sam joj priprijetila sabljom, mržnju barem skriva.
»Sama si kriva«. Hanine su riječi prigušene, otrovne i posve očekivane. Čudim se što je
toliko čekala. »Odvratno. Zar su te morali mučiti da bi im nešto rekla o onom - onom čudovištu.«
Eliasu. Zahvalna sam što ne izgovara njegovo ime. »Trebala si im reći...«
»Hana!« podvikne majka. Livia uspravnih leđa zuri u našu sestru.
»Moja se prijateljica Aelia trebala udati za tjedan dana«, Hana zareži. »Njezin je zaručnik
mrtav zbog tvog prijatelja. A ti im odbijaš pomoći da ga ulove.«
»Ne znam gdje...«
»Lažljivice!« Hanin glas drhti bijesom starijim od deset godina. Četrnaest je godina moje
školovanje bilo važnije od onog što su ona ili Livia činile. Četrnaest je godina moj otac
posvećivao više pažnje meni nego svojim drugim kćerima. Njezinu mržnju poznajem kao vlastitu
kožu. Ali zato me ne boli manje. Kad me pogleda, vidi u meni suparnicu. Kad ja nju pogledam,
vidim plavokosu sestru velikih očiju koja mi je bila najbolja prijateljica.
Bila - dok nisam krenula u Crnu klisuru.
Ne obaziri se na nju, kažem sebi. Čeka me sastanak s Zmijom i ne mogu se sada baviti
njezinim optužbama.
»Trebala si ostati u zatvoru«, kaže Hana. »Nisi zaslužila da otac zbog tebe ide moliti cara
- da padne pred njim i moli ga na koljenima.«
 Sto mu demona, oče. Ne. Nije se smio tako poniziti - ne zbog mene. Gledam si u ruke,
bijesna, jer mi na oči naviru suze. Krvavih ti nebesa, uskoro ću se naći s Marcusom. Nemam sad
vremena za grižnju savjesti ili plakanje.
»Hana.« Majčin je glas čeličan, nema u njem nimalo uobičajene nježnosti. »Odlazi.«
Moja sestra prkosno podigne bradu, a onda se okrene i odšeta kao da odlazi po vlastitoj
volji. Bila bi odlična krabulja, sestro.
»Livia«, majka nastavi sljedećeg trena. »Pobrini se da Hana svoj bijes ne iskali na
robovima.«
»Za to je vjerojatno već kasno«, Livia promrmlja na odlasku. Kad sam pokušala ustati,
majka mi je na rame spustila ruku i s neočekivanom me snagom prisilila da sjednem.
Maže mi duboku, opaku porezotinu na tjemenu peckavom mašću. Hladnim mi prstima
okreće glavu na jednu pa na drugu stranu. Oči su joj tužni odraz mojih vlastitih.
»O, dijete moje«, šapne. Odjednom se osjetim malaksalo, poželim se majci srušiti u ruke i
zauvijek ostati na sigurnom.
Umjesto toga, odmaknem ih.
»Dosta.« Bolje da misli kako sam nestrpljiva nego cmizdrava. Ne mogu joj pokazati gdje
sam ranjena. To ne mogu pokazati nikome. Ne sada kad mi je snaga najpotrebnija. Ne sada kad
ću se naći sa Zmijom.
Imam zadatak za tebe, rekao je. Što će mi naložiti? Da ugušim ustanak? Kaznim Učenjake
zbog pobune? To je odveć lako. Gore mi stvari padaju na pamet. Nastojim ne misliti na njih.
Majka uzdahne. Oči joj se napune suzama, a ja se ukipim. Sa suzama se snalazim kao i s
izjavljivanjem ljubavi. No nisu joj kliznule niz obraz. Očvrsnula je - to je kao majka jedne
krabulje bila prisiljena naučiti. Ona dohvati moj oklop. U tišini mi ga pomogne navući.
»Krvosljednice«, na vratima se nakon nekoliko minuta pojavio otac. »Vrijeme je.«
***

Car Marcus se nastanio u vili Veturia. U Eliasovu domu.

»Zacijelo ga je na to nagovorila zapovjednica«, kaže otac dok nam stražari u odorama
veturiusovskih boja otvaraju vrata vile. »Želi ga imati blizu.«
Voljela bih da je izabrao neko drugo mjesto. Dok prolazimo dvorištem, preplavljuju me
uspomene. Elias je posvuda - tako snažno osjećam njegovu prisutnost da će, okrenem li glavu,
biti tik iza mene, nehajno lijep, zabačenih ramena, s dosjetkom na usnama. Naravno da nije
ovdje, a nije ni njegov djed, Quin. Na njihovu je mjestu hrpa vojnika roda Veturiusovaca, motre
zidove i krovove. Nestao je onaj ponos i prezir vojnika koji su bili pod vodstvom Quina. Umjesto
toga, dvorište odiše potmulim strahom. U jednom je uglu nemarno podignut stup za bičevanje.
Oblutci kaldrme poprskani su svježom krvlju.
Pitam se gdje je Quin sada. Negdje na sigurnom, nadam se. Upozorio me je prije no što
sam mu pomogla pobjeći u pustinju sjeverno od Serre. Čuvaj leda, djevojko. Jaka si, ubit će te
zbog toga. Ne odmah. Tvoja joj je obitelj odveć važna. Ali ona će naći način. Nisam ga morala
pitati o kome govori.
Otac i ja ulazimo u vilu. U ovom me je predsoblju Elias dočekao nakon što smo
diplomirali. Eno mramornih stuba niz koje smo trčali kao djeca, salona kamo je Quin pozivao
goste i smočnice u stražnjem dijelu odakle smo ga uhodili.
Dok oca i mene vode u Quinovu knjižnicu, pokušavam zauzdati misli. Dovoljno je to što
mi Marcus, kao car, može zapovjediti što da napravim. Neću mu dopustiti da vidi kako žalim za
Eliasom. Takvu će slabost on iskoristiti - to znam.
Aquilla, ti si krabulja. Ponašaj se tako.
 »Krvosljednice«, Marcus me odmjeri na ulazu. S njegovih usana moj naslov zvuči
uvredljivo. »Poglavaru Aquillus. Dobrodošli.«
Ne znam kakav bih prizor trebala očekivati. Marcus, izvaljen u haremu, među prebijenim,
slomljenim ženama?
Ipak, on je u punoj ratnoj opremi, plašt i oružje su mu krvavi kao da je upravo stigao s
bojnog polja. Naravno. Marcus je uvijek uživao u krvi i adrenalinu bitaka.
Dva veturiusovska vojnika stoje kraj prozora. Pokraj Marcusa je zapovjednica, pokazuje
nešto na karti koja je pred njima na stolu. Kad se nagnula naprijed, pod odorom joj je bljesnulo
srebro.
Kučka nosi košulju koju mi je ukrala.
»Kao što sam rekla, gospodaru«, zapovjednica kimne u znak pozdrava pa nastavi o
započetoj temi. »Moramo se riješiti čuvara Siselliusa iz Kaufa. On je rođak prijašnjeg
krvosljednika i njemu je dojavljivao informacije koje je izvlačio ispitivanjem zatvorenika u
Kaufu. Zato je krvosljednik svoje neistomišljenike mogao držati u šaci.«
»Zapovjednice, pa ne mogu ja tražiti Vašeg izdajničkog sina, ugušiti ustanak pobunjenika,
nametnuti vlast poglavarima ugledničkih kuća, uzvratiti na pogranične napade i još, povrh svega,
obračunati se s jednim od najmoćnijih ljudi u Carstvu.« Marcusu je premoć odmah prirasla srcu.
Kao da ju je samo čekao. »Znate li koliko tajni taj čuvar zna? On bi, s nekoliko riječi, mogao
podignuti cijelu vojsku. Dok ne sredimo ostale dijelove Carstva, čuvara nećemo dirati. Otpust.
Poglavaru Aquillus«, Marcus pogleda u mog oca. »Pođite sa zapovjednicom. Ona će se
pozabaviti detaljima našeg... dogovora.«
Dogovor. Uvjeti pod kojima sam puštena. Otac mi još nije rekao na što su se odnosili.
Ali sad ga to ne mogu pitati. Otac je krenuo za zapovjednicom i dva veturiusovska
vojnika. Vrata su se bučno zatvorila za njima. Marcus i ja smo sami.
On se okrene i odmjeri me. Izbjegavam njegov pogled. Svaki put kad mu pogledam u žute
oči, vidim noćne more. Predmnijevam da će uživati u mojoj slabosti. Da će mi šaputati u uho o
mračnim stvarima koje vidimo oboje, kao što mi već tjednima šapuće. Čekam kad će mi prići,
kad će me napasti. Znam ja što je on. Znam čime mi prijeti zadnjih mjeseci.
Ali on je samo stegnuo čeljust i napola podignuo ruku kao da tjera komarca. Potom se
svladao, ali mu je na sljepoočici iskočila vena.
»Izgleda, Aquilla, da se nas dvoje ne možemo riješiti jedno drugoga - mi smo car i
krvosljednica.« Popijuvao me je tim riječima. »Barem dok netko od nas ne krepa.«
Začudila me je ogorčenost u njegovu glasu. Mačjim se očima zagledao u daljinu. Bez
Zaka, ne čini se potpuno prisutnim - izgleda kao pola sebe. Dok je bio sa Zakom, činio se...
mladim. Bio je jednako okrutan, jednako užasan, ali opušten. Sad izgleda stariji, čvršći i, što je
možda najgore od svega, mudriji nego prije.
»Zašto me onda nisi ubio u zatvoru?«
»Jer sam uživao gledati kako tvoj otac moli«, Marcus se naceri - na tren je onaj stari. No
smiješak mu blijedi. »I zato jer si augurima miljenica. Posjetio me je Cain. Rekao je da ću,
ubijem li te, i ja završiti loše.« Zmija slegne ramenima. »Istini za volju, volio bih ti prerezati
grkljan, samo da vidim što će se dogoditi. Možda i hoću. Ali za sada, imam zadatak za tebe.«
Smiri se, Aquilla. »Na zapovijed, gospodaru.«
»Crna straža - to su sada tvoji ljudi - još nije uspjela pronaći i dovesti odmetnika Eliasa
Veturiusa.« Ne.
»Ti ga poznaješ. Znaš kako razmišlja. Uhvatit ćeš ga i dovesti u okovima. Mučit ćeš ga, a
onda smaknuti. Javno.« Lov. Mučenje. Smaknuće.
»Gospodaru...« Ne mogu to. Ne mogu. »Ja sam krvosljednica. Trebala bih ugušiti
ustanak...«
»Ustanak je ugušen«, odsječe Marcus. »Nema potrebe za tvojom pomoći.«
Znala sam da će doći do ovoga. Znala sam da će me poslati da nađem Eliasa. Znala sam
jer sam to sanjala. Ali nisam mislila da će doći tako brzo.
»Upravo sam postala zapovjednica Crne straže«, kažem. »Moram vidjeti koje su moje
dužnosti, upoznati svoje ljude.«
»Ali prvo im moraš poslužiti kao primjer. A ima li boljeg primjera od hvatanja najvećeg
izdajnika? Ne brini se ti za Crnu stražu. Ja ću im naređivati dok budeš na zadatku.«
»Zašto ne pošalješ zapovjednicu?« Nastojim suspregnuti očajanje u glasu. Što mu više
otkrijem, bit će mu draže.
»Jer mi treba netko ogrezao da zatre revoluciju«, odgovori Marcus.
»Hoćeš reći da ti treba pristalica.«
»Ne budi glupa, Aquilla.« On s gađenjem odmahne glavom i počne koračati. »Nemam ja
pristalice. Imam ljude koji mi nešto duguju, ljude koji nešto žele, ljude koji me iskorištavaju,
ljude koje ja iskorištavam. U zapovjedničinu slučaju, želja i iskorištavanje su obostrani i zato će
ona ostati tu. Ona je predložila da tvoje hvatanje Eliasa bude ispit odanosti. Ja sam prihvatio
njezin prijedlog.«
Zmija prestane koračati.
»Prisegnula si da ćeš biti moja krvosljednica, mač koji izvršava moju volju. Sad si dobila
priliku da dokažeš koliko si odana. Strvinari već kruže, Aquilla. Nemoj misliti da sam glup i da ih
ne vidim. To što je Veturius uspio pobjeći, moj je prvi neuspjeh na mjestu cara. Uglednici su to
već iskoristili da me napadnu. On mora umrijeti.« Pogleda me u oči i nagne se naprijed. Članci
mu prstiju blijede dok pritišće stol. »I želim da ga ti ubiješ. Želim da gledaš kako mu se u očima
gasi život. Želim da on zna kako mu je osoba koju je najviše volio zabila nož u srce. I želim da te
to proganja cijeloga života.«
U Marcusovim očima nije samo mržnja. Na trenutak, kraći od sekunde, vidjela sam
krivnju.
On želi da meni bude kao što je bilo njemu. A Eliasu kao Zaku.
Ime Marcusova brata blizanca nadvilo se nad nama, ime duha koji će oživjeti kažemo li
riječ. Oboje znamo što se dogodilo na bojnom polju u trećoj kušnji. Svi znaju. Zacharis Farris je
ubijen - nož mu je u srce zabio čovjek koji stoji pokraj mene.
»U redu, Vaše Veličanstvo.« Moj je glas staložen i jasan. Nisam zaludu prošla obuku.
Njegovo mi je iznenađeno lice donijelo zadovoljštinu.
»Odmah počinješ. Svakog ću dana biti izviješten - zapovjednica je izabrala vojnika iz
Crne straže koji će nas obavještavati kako napreduješ.«
Naravno. Krenula sam prema vratima, želudac mi se uvrće dok hvatam kvaku.
»Krvosljednice«, Marcus nastavi, prisilivši me da se okrenem stisnutih zuba, »da ti nije
palo na pamet reći mi da ne možeš uhvatiti Veturiusa. Dovoljno je lukav da lovcima na glave
pobjegne ispred nosa. Ali i ti i ja znamo da tebi ne može pobjeći.« Marcus nakrivi glavu - miran
je, sabran, i pun mržnje.
»Pa sretan ti lov, krvosljednice.«
Noge me odnose od Marcusa i njegove strašne naredbe, kroz vrata radne sobe Quina
Veturiusa. Pod mojim svečanim oldopom krv iz rane je probila i natopila podstavu. Prijeđem
prstom preko rane, prvo je lagano pritisnem, onda jače. Kroz trup me prostrijeli bol, suzivši mi
pozornost na ono što je preda mnom.
Moram goniti Eliasa. Uhvatiti ga. Mučiti ga. Ubiti ga.
Ruke mi se stišću u pesnice. Zašto je Elias prekršio svoju prisegu augurima i Carstvu?
Vidio je kakav je život iza granica: u Južnim je zemljama više monarhija nego ljudi, svaka jadna
kraljevina spletkari ne bi li pokorila onu drugu. Na sjeverozapadu, Divljaci iz tundre prodaju
djecu i žene za barut i piće. A južno od Velike pustare, Barbari iz Karkausa haraju i pljačkaju.
Carstvo nije savršeno. Ali mi se već pet stoljeća snažno opiremo nazadnjaštvu razorenih
zemalja koje graniče s nama. Elias to zna. I svejedno je okrenuo leđa svom narodu.
Okrenuo ih je meni.
Sad to nije važno. On je prijetnja Carstvu. Prijetnja koju moram riješiti.
Ali ja ga volim. Kako ću ubiti čovjeka kojeg volim?
Osjećam se kao djevojka kakva sam nekoć bila, djevojka koja se nadala. Poput zbunjenog
i golog ptića lepršam krilima i krivim glavicu. A što je s augurima i njihovim obećanjima? Ti bi
ga ubila, svog prijatelja, svog druga po oružju? On ti je sve, njega si jedino...
Ušutkala sam tu djevojku. Usredotoči se.
Veturius je pobjegao prije šest dana. Loviti ga samog i nepoznatog, bilo bi kao loviti
vjetar. Ali sad kad je izdana obavijest o njegovu bijegu - i nagradi - morat će biti oprezniji. Hoće
li ga pronaći lovci na glave? Podsmjehnula sam se. Elias bi znao opljačkati pola tabora tih
plaćenika, a da nitko od njih ne bi ništa primijetio. On će ih nadmudriti, makar ga progonili,
makar bio ranjen.
Ali djevojka. Ona je sporija. Neiskusna. Ometa.
Ona ga ometa. On je ometen. Ometen je jer on i ona - jer oni...
Ništa od toga, Helena.
Pozornost mi od zdvojnih misli odvlače povišeni glasovi koji dopiru izvana. Čula sam
zapovjednicu kako govori u salonu i naćulila uši. Upravo je otišla s mojim ocem. Zar se usuđuje
podignuti glas na poglavara roda Aquillusovaca?
Krenula sam naprijed i već podigla ruku da odgurnem napola otvorena vrata salona. Kao
krvosljednica sam povlaštena jer imam najviši čin, odmah ispod cara. Ako Marcus nije tu, mogu
se istresti na zapovjednicu, a ona mi ne može ništa.
No onda sam stala. Glas koji joj odgovara nije glas mog oca.
»Već sam ti rekao: zbog tvoje želje da je držiš u šaci nastat će problemi.«
Od toga se glasa ježim. Podsjeća me na nešto: na efrite u drugoj kušnji, oni su zvučali kao
vjetar. Ali efriti su bili ljetna oluja. Ovaj je glas zimska vijavica.
»Ako Vam smeta kuharica, možete je ubiti i sami.«
»To nije u mojoj ovlasti, Keris. Ti ćeš se za to pobrinuti. Skupo nas je koštala. Voda
pokreta otpora bio je od presudne važnosti. Sada je mrtav.«
»Njega se može zamijeniti.« Zapovjednica je zastala. Pažljivo bira riječi. »Oprostite,
gospodaru, ali kako to da mi Vi govorite o nekakvoj opsjednutosti? Niste mi rekli tko je robinja.
Zašto Vas ona toliko zanima? Tko Vam je ona?«
Uslijedio je dugi, napeti tajac. Uzmaknula sam korak. Na oprezu sam, tko god da je u toj
sobi sa zapovjednicom.
»Ah, Keris. Zabavljaš se u slobodno vrijeme? Raspituješ se o njoj? Tko je ona... tko su joj
bili roditelji...«
»Kad znam što trebam tražiti, onda to i nađem.«
»Djevojka nije tvoja briga. Tvog mi je ispitivanja dosta. Zbog malih si pobjeda postala
goropadna. Nemoj biti i glupa. Dobila si naredbe, izvrši ih.«
Maknula sam se da me ne vidi trenutak prije no što je izašla. Kad je otišla hodnikom,
pričekala sam da joj koraci utihnu, a onda skrenula za ugao - i našla se licem u lice s njezinim
sugovornikom.
»Prisluškivala si.«
 Osjećam da mi se koža rosi, dodirujem držak sablje. Lik ispred mene čini se običan
čovjek u neuglednoj odjeći, na rukama nosi rukavice, kukuljicu je nisko navukao na lice. Istog
sam trena svrnula pogled. Neki prastari instinkt vrišti u meni da nastavim hodati. Na svoj užas
shvaćam da se ne mogu pokrenuti.
»Ja sam krvosljednica.« Ne osjećam se nimalo jačom zbog svog čina, ali ipak ispravljam
ramena. »Mogu stati i slušati gdje me je volja.«
Stvor nakrivi glavu i udahne kroz nos, kao da njuši zrak oko mene.
»Nadarena si.« Zazvučao je blago iznenađeno. Stresla sam se od crnog ponora u njegovu
glasu. »Imaš iscjeliteljske moći. Efriti su ih probudili u tebi. Njušim ih. Plavo i bijelo u zimu,
zeleno u osvit proljeća.«
Sto mu demona. Želim izbrisati iz sjećanja tu čudnu moć koja me je iscrpila kad sam
iscjeljivala Eliasa i Laiu.
»Nemam pojma o čemu govoriš«, preuzima krabulja u meni. »Uništit će te ne budeš li
oprezna.«
»A kako bi ti to znao?« Tko je ovaj čovjek - i je li uopće čovjek?
Stvorenje podigne ruku u rukavici i spusti mi je na rame pa se oglasi jednim tonom,
visoko, kao ptica. Nisam to očekivala, s obzirom na mračne dubine u njegovu glasu. Tada mi
tijelo prožme vatra. Stisnula sam zube da ne zavrištim.
No kad je bol popustila, osjetila sam da me cijelo tijelo boli manje. Stvorenje pokaže na
zrcalo na zidu. Masnice na mom licu nisu u potpunosti nestale, ali su znatno bljeđe.
»Vidiš da znam.« Zinula sam od čuda, no stvorenje se na to ne obazire. »Trebala bi naći
učitelja.«
»Javljaš li se dobrovoljno?« Vjerojatno sam luda što to govorim, ali stvor ispusti začudan
zvuk - tako se možda smije.
»Ne.« Ponovno stane njuškati, kao da razmatra moj prijedlog. »Možda... jednog dana.«
»Što si - tko si ti?«
»Ja sam Smrt, djevojko. Došao sam po ono što je moje.«
Usudila sam mu se pogledati u lice. To je bila greška, jer umjesto očiju ima zvijezde koje
bliješte kao paklene vatre. Kad me je pogledao u oči, prožela me je samoća. Samoća nije
dovoljno jaka riječ. Napuštena sam. Uništena. Kao da je sve do čega mi je stalo istrgnuto iz mojih
ruku i bačeno u vjetar.
Njegov je pogled zavojiti bezdan. Dok mi se pred očima crveni, dok uzmičem prema zidu,
shvaćam da ne gledam u njega. Gledam u svoju budućnost.
Na trenutak sam je vidjela. Bol. Patnju. Užas. Sve što volim, sve moje drago, leži u krvi.
 DEVETO POGLAVLJE

Laia

Tabor pljačkaša strši pred nama kao golema šaka u nebo. Zakriva obzor, a pustinja zastrta
maglom u njegovoj je sjeni još mračnija. Odavde izgleda mirno i napušteno. No Sunce je davno
zašlo pa očima više ne vjerujem. Ta stijena u svojim skrovitim klancima vrvi najgorim
probisvijetima Carstva.
Bacim pogled na Eliasa - kukuljica mu je skliznula s glave. Navukla sam mu je i nije se ni
pomaknuo. Želudac mi je stisnut od brige. Već tri dana čas je pri svijesti, čas nije, no zadnji je
napadaj bio izrazito gadan. Nakon toga je cijeli dan bio u nesvijesti - najduže do sada. O
procesima iscjeljenja ne znam koliko je znao djed, ali čak je i meni jasno da ovo ne sluti na
dobro.
Dosad bi Elias znao barem nešto promrmljati, kao da se bori s otrovom. Ali sad se već
satima nije oglasio. Kad bi barem nešto rekao. Makar opet o Heleni i njezinim očima boje oceana
- premda mi je to neočekivano zasmetalo.
Gasi se. A ja to ne mogu dopustiti.
»Laia.« Na Eliasov sam glas od iznenađenja gotovo iskočila iz sedla.
»Hvala nebesima.« Osvrnem se - lice mu je pepeljasto sivo, blijede oči gore od vrućice.
On pogleda prema Taboru pa vrati pogled na mene. »Znao sam da ćeš nas dovesti.« Na
trenutak je onaj stari: topao, pun života. Povirio je preko mog ramena i vidio moje prste. Oguljeni
su jer već četiri dana stišćem uzde. On preuzme kožnato remenje.
Na tren je u nelagodi odmaknuo ruke od mene, misleći valjda da će mi zasmetati njegova
blizina. No ja sam se naslonila na njegova prsa osjetivši sigurnost kakvu nisam danima, kao da
sam odjednom i ja dobila oklop. On se na to opustio i naslonio podlaktice na moje bokove. Od
njegova mi su mi dodira kralježnicom prošli srsi.
»Vjerojatno si iscrpljena«, promrmlja.
»Dobro sam. Lagan bogme nisi, ali sto mi je puta lakše pentrati te na konja nego gledati
zapovjednicu.«
On se slabašno nasmije, no i to je dovoljno da se osjetim opuštenije. Usmjerio je konja na
sjever i podbo ga u lagani galop, jahali smo tako sve dok se put nije počeo penjati.
»Blizu smo«, reče. »Krenut ćemo kamenjarom sjeverno od Tabora - tamo se možeš sakriti
kad odem po similarin.«
Namršteno sam ga pogledala preko ramena. »Elias, svakog se trena možeš onesvijestiti.«
»Mogu se othrvati napadajima. Zadržat ću se samo nekoliko minuta na sajmu. To je usred
Tabora. Nema čega nema. Valjda ću naći i ljekarnu.«
Uto mu se lice zgrči, ruka ukoči. »Odlazi«, promrmlja - očito ne meni. Gledam ga ispod
oka, no on se pretvara da je sve u redu, zapitkuje me o proteklim danima.
Krenuli smo kamenjarom na sjever kad se Elias počeo trzati kao da visi na koncima koje
poteže lutkar. Onda se sasvim nagnuo ulijevo.
Zgrabila sam uzde. Zahvaljujem nebesima što sam ga zavezala konopom pa ne može
pasti. Nezgrapno sam ga uhvatila i okrenula se u sedlu pokušavajući ga držati uspravnim da ne bi
preplašio konja.
»Dobro je.« Glas mi drhti. Jedva ga pridržavani, no dok ga potresaju sve jači trzaji, kroz
mene progovara djedov iscjelitelj ski mir. »Naći ćemo ekstrakt, sve će biti u redu.« Bilo mu
divlje brza, stavila sam mu ruku na srce u strahu da će prsnuti. Ne može još dugo ovako.
»Laia«, jedva je protisnuo. Oči su mu divlje, neusklađene. »Moram ga dobiti. Ne idi tamo
sama. Preopasno je. Ja ću ići. Tebe će netko ozlijediti - ja samo - nanosim bol...«
Klonuo je, plitko diše. Onesvijestio se. Tko zna koliko će dugo biti u nesvijesti? Panika
mi steže srce, no trsim se suspregnuti je.
Ništa ne mijenja to što je Tabor opasan. Moram ući u njega. Elias neće preživjeti ako ne
nabavim similarin. Neće preživjeti s tim nepravilnim otkucajima srca, nakon što je podnio četiri
dana napadaja.
»Ne smiješ umrijeti.« Protresem ga. »Čuješ li me? Ne smiješ umrijeti jer će onda umrijeti
i Darin.«
Uto se konj na kamenu posklizne i propne - gotovo mi je istrgnuo uzde iz ruku i zbacio
Eliasa. Sišla sam s konja i pjevušila mu, trudeći se zauzdati vlastitu nestrpljivost. Umiljavala sam
ga dok je gusta magla uzmicala pred dosadnom, studenom rosuljom.
Jedva vidim prst pred nosom. No zato se i uzdam. Ako ja ne vidim kamo idem, razbojnici
ne vide tko im se približava. Ipak, pažljivo koračam. Sa svih strana osjećam prijetnju. S ovog
uskog, prašnjavog puta razaznajem Tabor - nije podignut na jednoj stijeni, već dvije, razdvojene
usjekom kao da ih je raskolila golema sjekira. Po sredini je uska dolina odakle svjetlucaju baklje.
To mora biti sajam.
Istočno od Tabora zjapi ničija zemlja. Tamo se nad dubokim ponorima uzdižu tanki prsti
stijena, zatim se penju sve više i više i spajaju u prve, najniže lance Serrskoga gorja.
Pretražujem pogledom klance i gudure, tražim dovoljno veliku špilju da u nju sklonim
Eliasa i konja.
Zadihala sam se kad sam privezala životinju za istureni kamen i spustila Eliasa iz sedla.
Potpuno je mokar od kiše, ali nemam sad vremena presvući ga u suho. Pažljivo sam ga ogrnula
plaštem i prekopala po njegovoj naprtnjači tražeći novac i osjećajući se kao lopov.
Kad sam ga pronašla, stisnula sam ga za ruku. Njegovim sam rupcem prekrila lice, kao
što je on bio napravio u Serri, i udahnula miris kiše i začina.
Navukla sam kukuljicu i izašla iz špilje u nadi da ću ga, kad se vratim, zateći živoga. Ako
se vratim.
***

Sajam u srcu Tabora vrvi Nomadima, Bojovnicima, Marincima. Čak se i divljooki Barbari
koji harače granicama Carstva motaju ovuda. Južnjački se trgovci uvlače u mnoštvo i izlaze iz
njega. Njihova odjeća vedrih i jarkih boja u oštrom je kontrastu s oružjem koje nose privezano na
leđima, prsima, nogama.
Ne vidim ni jednog Učenjaka. Čak ni robove. Ali mnogi djeluju tajnovito, kao što se ja
osjećam. Zgurim se i zavučem u mnoštvo pobrinuvši se da drška mog noža bude na vidnom
mjestu.
Čim sam zašla u gužvu, netko me uhvati za ruku. Ne gledajući, zamahnem nožem,
začujem gunđanje i odmaknem se. Navukla sam kukuljicu niže na oči i pogrbila se, kao što sam
činila u Crnoj klisuri. Takvo je ovo mjesto. Još jedna Crna klisura. Samo što je ovdje smrdljivije,
a osim ubojica, tu su i razbojnici i pljačkaši.
Sajam zaudara na alkohol i balegu, no pod tim se vonjem čuje oštar i jetki zapah ghasa,
halucinogena koji je zabranjen u Carstvu. Uz prolaz su načičkane derutne čerge, većina ih je
zavučena u postojeće usjeke u stijeni, cerada im služi mjesto zida i krova. Mnoštvo je koza i
peradi - gotovo koliko i ljudi.
Cerge možda odaju skromnost, ali roba koja se nudi daleko je od toga. Nedaleko od mene
nekoliko se ljudi cjenka oko pladnja s golemim draguljima. Na nekim su štandovima hrpe
mrvljivog, ljepljivoga ghasa, na drugima bačve s barutom, neoprezno naslagane.
Kraj uha mi proleti strijela. Jurnula sam i tek nakon deset koraka shvatila da nije bila
namijenjena meni. Nekoliko Barbara u krznu stoji pokraj trgovca oružjem i isprobava lukove -
nehajno ispaljuju strijele u svim mogućim smjerovima. Izbila je tuča. Pokušavam se provući, ali
rulja se sabija i ne mogu se maknuti. Ako ovako nastavim, neću naći ljekarnu.
»... kažu da je nagrada šezdeset tisuća škuda. Nikad čuo da za nečiju glavu daju tolike
pare.«
»Car ne želi ispasti glup. Trebao je pogubiti Veturiusa, ali je zeznuo stvar. A tko je ta
djevojka? Zašto bi Veturius bježao s Učenjakinjom?«
»Možda se pridružio ustanicima. Čuo sam da Učenjaci znaju tajnu serrskih oštrica. Baš je
Spiro Teluman izučio onog momka. Možda je Veturiusu, kao i Telumanu, puna kapa Carstva.«
Krvavih ti nebesa. Prisilila sam se nastaviti hodati premda umirem od želje da čujem još.
Kako je procurila informacija o Telumanu i Darinu? I što to znači za mog brata?
Da možda ima manje vremena nego što misliš. Kreni.
Bubnjevi su očito dojavili Eliasov i moj opis. Hitro se krećem i među stotinu štandova
pogledom tražim ljekarnu. Što se duže zadržim, u većoj smo opasnosti. Nagrada za naše glave
više je nego pozamašna. Sumnjam da u Taboru postoji netko tko još nije čuo za nju.
Konačno, u pokrajnjoj uličici koja vodi s glavnog sajmišta opazim potleušicu na čijim je
vratima urezan mužar s tučkom. Na putu prema ljekarni prolazim pokraj skupine Nomada koji
pod ceradom, s parom Marinaca, ispijaju vreli čaj.
»... kao čudovišta iz pakla«, potiho reče jedan od Nomada, tankih usana, s ožiljkom preko
lica. »Koliko god se mi borili, uporno su se vraćale. Utvare. Proklete utvare.«
Umalo sam zastala, no ipak sam polagano nastavila dalje. Znači, i drugi su sretali
neobična bića. Ipak se ne mogu othrvati znatiželji. Sagnula sam se i počela petljati s vezicama
čizama, naćulivši uši da čujem razgovor.
»Još je jedna ayaneška fregata potopljena blizu Južnih otoka - prije tjedan dana...«, kaže
Marinka. Otpila je čaj i stresla se. »Mislila sam da su ih sredili gusari, ali jedini je preživjeli
trabunjao o morskim efritima. Inače mu ne bih povjerovala, ali sada...«
»U Taboru ima demona«, dometne Nomad s ožiljkom. »Nisam ih samo ja vidio...«
Nisam mogla odoljeti a da ne zirnem u njih na što Nomad, kao da sam ga privukla
pogledom, podigne oči i spusti ih. A onda me ponovno pogleda.
Zakoračila sam unatrag ravno u lokvu i skliznula se. Kukuljica mi je spala s glave. Sto mu
demona. Ustala sam, navukla kukuljicu što niže i pritom se osvrnula preko ramena. Nomad me i
dalje gleda, škilji tamnim očima.
Nestani odavde, Laia! Požurila sam, skrenula u jednu uličicu pa u drugu prije no što sam
se usudila osvrnuti. Nomada nema. Odahnem.
Kiša pojačava, kružim natrag u ljekarnu. Provirila sam iz uličice da vidim jesu li Nomad i
društvo još uvijek pokraj štanda s čajem. Izgleda da su otišli. Prije no što se vrate - prije no što
me još netko vidi - uđem u ljekarnu.
Preplavi me miris bilja, pomiješan s nečim zagasitim i oštrim. Krov je tako nizak da sam
umalo udarila glavom. Sa stropa vise tradicionalne nomadske svjetiljke s uzorcima cvijeća,
svojim su lijepim sjajem u kontrastu s prljavom tamom ljekarne.
 Epkah kesiah meda karun?
Za tezgom je nomadsko dijete od desetak godina. Nad glavom joj vise snopovi bilja.
Gledam u bočice s pripravcima poredane uza zidove - tražim neko poznato ime. Djevojčica
pročisti grlo.
Epkah Keeya Necheya?
Mogla mi je tako reći i da smrdim kao konj. Ali sad nemam vremena za pogađanje.
Prozborila sam tiho u nadi da će razumjeti.
Similarin.
Djevojčica kimne i stane prekopavati po pretincima, a onda odmahne glavom, izađe iza
tezge i zagleda se u police. Počešala se po bradi, podigla kažiprst kao mi daje do znanja da
pričekam i izašla kroz stražnja vrata. Prije no što su se vrata zatvorila, uspjela sam vidjeti da je
iza njih malo skladište s prozorima.
Prošla je minuta. I još jedna. Hajde. Nisam s Eliasom već sat vremena, a trebat će mi još
pola sata da se vratim. Ako djevojčica uopće ima similarin. Što ako ga opet uhvati napadaj? Što
ako počne vikati i tako oda svoje skrovište nekom slučajnom prolazniku?
Vrata se otvore i djevojčica se pojavi s četvrtastom staklenkom punom jantarne tekućine:
s ekstraktom similarina. Onda iza tezge s mukom dohvati drugu, manju bočicu i upitno me
pogleda. Ja podignem obje ruke. Jednom, dvaput. »Dvadeset kapi.« To bi Eliasu trebalo potrajati
bar neko vrijeme. Dijete beskrajno sporo prelijeva tekućinu i svako malo podiže pogled.
Kad je konačno začepila bočicu voskom, posegnula sam da ću je uzeti, no ona je šćapi i
podigne četiri prsta. Spustila sam joj četiri srebrnjaka na dlan. Ona odmahne glavom.
»Zaver!« Izvadi iz vrećice zlatnik i mahne njime.
»Četiri zlatnika?« izletjelo mi je. »Mogla si tražiti i da ti skinem Mjesec!« Djevojčica
samo isturi bradu. Nemam se vremena cjenkati. Izbrojim novac i tresnem njime na tezgu pa
pružim ruku za similarinom.
Ona oklijeva, pogledava prema ulaznim vratima.
Jednom sam rukom izvukla bodež, a drugom zgrabila bočicu i izašla iz ljekarne iskesivši
zube. U mračnoj je uličici jedino koza - žvače smeće. Životinja zamekeće, a onda se vrati svojoj
gozbi.
Svejedno, na iglama sam. Nomadska se djevojčica ponašala čudno. Žurim, držim se dalje
od glavnog prolaza i biram blatnjave, slabo osvijetljene uličice oko sajma. Hitam na zapadni kraj
Tabora. Putem sam se toliko osvrtala da na kraju nisam vidjela tamnog, mršavog čovjek sve dok
se u njega nisam zabila.
»Oprostite«, kaže svilenim glasom. Zapahne me vonj ghasa i čaja. »Nisam vas vidio.«
Naježila sam se jer sam prepoznala taj glas. Nomad. Onaj s ožiljkom. Pogleda me u oči i
zaškilji. »A što jedna zlatnooka Učenjakinja radi u Taboru? Možda bježi od nekoga?« Nebesa.
Ipak me je prepoznao.
Krenem da ću ga zaobići s desne strane, ali on mi prepriječi put.
»Makni se«, zamahnem nožem. On se samo nasmiješi, stavi mi jednu ruku na rame, a
drugom mi oduzme nož.
»Iskopat ćeš si oko, mala tigrice.« Zavrtio je moj bodež u ruci. »Ja sam Shikaat iz
plemena Gula. A ti si...«
»Gledaj svoja posla.« Pokušavam se otrgnuti, ali stisnuo mi je ruku kao škripac.
»Ostavi me.« Udarim ga u gležanj, on se trzne i pusti me. Ali kad sam jurnula prema
pokrajnjoj ulici, zgrabio me je za ruku i stegnuo je kao čelik. Onda me uhvatio za zapešće druge
ruke i zavrnuo mi rukave.
»Koža ti je oguljena od okova.« Prešao je prstom po nažuljanoj koži na mojim zapešćima.
»Nedavno si ih skinula. Zanimljivo. Zanima li te čuti moju teoriju?«
Unio mi se u lice, a crne su mu oči bljesnule kao da će mi prepričati šalu. »Ja bih rekao da
nema mnogo zlatnookih Učenjakinja koje tumaraju divljinom, mala tigrice. Tvoje mi rane govore
da si prošla kroz bitku.
Mirišeš na čađu - možda sa zgarišta u Serri? A lijek - no, pa to je najzanimljivije od
svega.«
Naša je prepirka privukla znatiželjne poglede - i ne samo znatiželjne. Marinac i Bojovnik,
obojica u kožnatom oklopu lovaca na glave, pozorno gledaju u nas. Jedan krene prema nama, ali
Nomad me povede dalje od njih, niz ulicu. Usput nešto zareži sjenama. Sljedećeg trenutka pojave
se dvojica - zacijelo njegovi kompanjoni - i krenu otjerati lovce na glave.
»Ti si Učenjakinja koju traže Bojovnici.« Shikaat pogledava između štandova gdje se u
mraku možda skrivaju prijetnje. »Bježiš s Eliasom Veturiusom. A s njim nešto nije u redu jer
inače ne bi bila ovdje sama i ne bi za ekstrakt similarina dala dvadeset puta više nego što
vrijedi.«
»Krvavih ti nebesa, kako znaš?«
»Nema ovdje puno Učenjaka«, veli. »Kad se jedan pojavi, odmah ga prepoznamo.«
Sto mu demona. Zacijelo me je otkucala djevojčica iz ljekarne.
»A sad...« Naceren je od uha do uha. »Sad ćeš me odvesti do svog prijatelja ili ću ti
zabosti nož u crijeva i baciti te u provaliju da umireš polako.«
Iza nas se lovci na glave žestoko svađaju sa Shikaatovim ljudima.
»Ovaj zna gdje je Elias Veturius!« doviknem lovcima. Glave na sajmu se okrenu, oni
posegnu za oružjem.
Nomad uzdahne i pogleda me gotovo žalosno. Čim se zapiljio u lovce na glave, udarila
sam ga u gležanj i oslobodila se.
Trčim ispod cerada, prevrnula sam košaru s robom, umalo srušila staru Marinku. Na
trenutak sam izvan Shikaatova pogleda. Ispred mene je kameni zid, zdesna je niz šatora. Slijeva,
naslagani su sanduci klimavo naslonjeni na kolica s krznima.
Strgnula sam krzno s vrha hrpe i zakrila se njime ispod kolica povukavši noge u trenu kad
je u ulicu dotrčao Shikaat. Osjećam kako u tišini pogledom pretražuje prostor. Onda čujem
korake - sve su bliže... bliže...
Nestani, Laia. Skutrim se u mraku i uhvatim za amulet da mi da snage. Ne možeš me
vidjeti. Vidiš samo sjene, samo tamu.
Shikaat nogom razbaca sanduke te malo svjetla prodre ispod kolica. Čujem ga kako se
saginje, čujem kako diše dok zaviruje ispod njih.
Ja sam ništa, samo hrpa krzna, ništa više. Ne vidiš me. Ne vidiš ništa.
»Jitan!« On zazove svoje ljude. »Imir!«
Približavaju se žurni koraci dvojice, a sljedećeg trenutka svjetiljka rastjeruje mrak ispod
kolica. Shikaat potegne krzno - nađem se pred njegovim likujućim licem.
Ali njegovo je likovanje gotovo istog trena prešlo u zbunjenost. Pogleda u krzno pa opet u
mene. Podigne svjetiljku i cijelu me osvijetli.
Ali ne gleda u mene. Gleda kao da me ne vidi. Kao da sam nevidljiva.
Što je nemoguće.
I čim sam to pomislila, on trepne i zgrabi me.
»Nestala si«, prošapće. »A sad si ispred mene. Jesi li me opčinila?« Protrese me tako
snažno da su mi zacvokotali zubi u glavi. »Kako si to uspjela?«
»Goni se!« Zamahnula sam da ga ogrebem, ali ga ne mogu dohvatiti. »Nestala si«,
prosikće. »A onda si mi osvanula pred očima.«
 »Ti si lud.« Ugrizla sam ga za ruku na što me je privukao sebi, unio mi se ulice i zapiljio
u oči. »Napušio si se ghasa.«
»Što si rekla?«
»Lud si. Tu sam bila cijelo vrijeme.«
On odmahne glavom kao da zna da ne lažem, ali mi ne može vjerovati. Kad me je
odgurnuo, pokušala sam se izmigoljiti - što mi nije pošlo za rukom.
»Dosta«, reče. Njegovi mi poslušnici zavežu sprijeda ruke. »Vodi me do krabulje ili ćeš
umrijeti.«
»Želim dio.« U glavi mi je zabljesnula ideja. »Deset tisuća škuda. I idemo samo nas dvoje
- ne želim da nas tvoji ljudi prate.«
»Nećeš ti dobiti ništa. I moji ljudi idu sa mnom.«
»Onda ga nađi sam! Zabij mi nož u crijeva kao što si obećao pa kreni.«
Gledam ga u oči kao što je baka znala gledati nomadske trgovce kad bi joj ponudili
prenisku cijenu za marmeladu, a ona priprijetila da će otići. Srce mi udara kao kopita po kamenju.
»Petsto škuda«, kaže Nomad. Zaustim da ću se usprotiviti, a on podigne ruku. »I sigurni
prolaz do nomadskog teritorija. To je odlična ponuda, djevojko. Pristani.«
»A tvoji ljudi?«
»Oni će ostati«, promotri me, »na udaljenosti.«
Gramzivi ljudi, djed mi je jednom rekao, misle da su i svi drugi gramzivi, kao i oni.
Shikaat nije nimalo drugačiji.
»Prisegni mi kao Nomad da me nećeš prevariti.« Čak i ja znam koliko nomadska prisega
vrijedi. »U protivnom ti ne vjerujem.«
»Imaš moju riječ.« Gurnuo me je naprijed, posrnula sam i zamalo pala. Svinjo! Ugrizla
sam se za usnu da ne izgovorim to glasno.
Neka misli da me je zastrašio. Neka misli da je pobijedio. Uskoro će shvatiti kad je
pogriješio: prisegnuo je da neće varati.
Ali ja nisam.
 DESETO POGLAVLJE

Elias

Čim sam došao svijesti, znao sam da ne smijem otvoriti oči. Ruke i noge su mi vezane
konopom, ležim na boku. U ustima mi je čudan okus, podsjeća me na željezo i bilje. Sve me boli,
ali um mi je bistar, kakav već danima nije. Po kamenju blizu mene romoni kiša. U špilji sam.
Ali osjećam da nešto nije u redu. Čujem disanje, ubrzano i napeto, njušim miris vunene
odjeće, jeftina metala i kožnate opreme plaćenika.
»Ne smiješ ga ubiti!« Laia je preda mnom, koljenom mi pritišće čelo. Tako je blizu da joj,
dok govori, ćutim dah na licu. »Bojovnici ga žele živoga. Da ga odvedu pred cara.«
Netko mi kleči uz tjeme i psuje na sadeškom. Hladna mi je oštrica podno vrata.
»Jitan, kako je rečeno? Dobiva li nagradu samo onaj tko ga dovede živog?«
»Sto mu demona, ne sjećam se!« Glas dolazi od mojih stopala.
»Ako ga kaniš ubiti, onda pričekaj nekoliko dana.« Lain je glas primjereno hladan, no
osjećam da je napet kao struna. »Na ovakvom će mu se vremenu tijelo brzo raspasti. Trebat će
nam barem pet dana da ga donesemo u Serru. Ako ga Bojovnici ne budu mogli identificirati,
nitko od nas neće dobiti nagradu.«
»Ubij ga, Shikaat«, kaže treći Nomad koji mi stoji blizu koljena. »Probudi li se, gotovi
smo.«
»Neće se probuditi«, veli taj Shikaat. »Pogledaj ga - već je jednom nogom u grobu.«
Laia mi se polako nagne nad glavom. Na usnama osjetim staklo. Tekućina kaplje -
tekućina koja ima okus po željezu i bilju. Ekstrakt similarina. Sljedećeg trenutka, bočice nema -
zacijelo ju je Laia tutnula tamo gdje je skriva.
»Slušaj, Shikaat...«, ona počne, ali je razbojnik odgurne.
»Ovo je drugi put da si se nagnula naprijed. Što si naumila, djevojko?«
Vrijeme ističe, Veturius.
»Ništa«, odbrusi Laia. »Želim nagradu, jednako kao i ti.«
Jedan: prvo zamišljam napad - gdje ću udariti, kako se kretati.
»Zašto si se tako nagnula?« Shikaat zareži na Laiu. »Ne laži!«
Dva: napinjem mišiće ljevice da je pripremim, desnica mi je sapeta ispod mene.
Bezglasno udišem, dovodim zrak u svaki dio tijela.
»Gdje je ekstrakt similarina?« zasikće Shikaat odjednom se sjetivši. »Daj mi ga!«
Tri: prije no što je Laia stigla odgovoriti, upro sam se desnom nogom o tlo, izbjegao
Shikaatovu oštricu i okrenuo se na leda. Odalamio sam Nomada zavezanim nogama i zakotrljao
se unatrag kad je pao na pod. Sljedećeg sam protivnika, klečeći na koljenima, udario glavom prije
no što je podigao sječivo. Ispustio ga je, a ja uhvatio, zahvalan što je naoštrio oštricu. U dva sam
zamaha presjekao konop na zapešćima, onda u druga dva, onaj na nogama. Prvi Nomad kojeg
sam srušio pridigne se i jurne iz špilje - zacijelo po pojačanje.
»Stani!«
Okrenem se trećem Nomadu, Shikaatu, on uza se drži Laiu. Jednom joj je rukom stisnuo
zapešće, prislonio joj je nož pod grlo, u očima mu sijeva smrt.
»Baci nož. Ruke u zrak. Ili ću je zaklati.«
»Samo izvoli«, kažem na savršenom sadeškom. Stisnuo je čeljust, ali se ne miče. Ovaj se
ne da lako iznenaditi. Biram što ću reći. »Čim ti ubiješ nju, ja ću ubiti tebe. Ti mrtav, ja
slobodan.«
»Iskušaj me«, reče i bocne Laiu u vrat, raskrvari je. Ona zvjera očima, pokušava nešto
naći - bilo što - čime bi ga napala. »Mojih je sto ljudi tu ispred špilje.«
»Da imaš sto ljudi«, pozorno gledam Shikaata, »već bi ih bio pozv...«
Nasrnuo sam usred riječi, to je jedan od djedovih omiljenih trikova. Samo budale u borbi
obraćaju pažnju na riječi, jednom je rekao. Ratnici to znaju iskoristiti. Zavrnuo sam Nomadu
desnu ruku, stao između njih i tijelom izgurao Laiu.
Ali u tom me je trenu izdala snaga.
Povukla se ona navala adrenalina potaknuta borbom kao što voda oteče niz kanalizacijsku
cijev. Zateturao sam unatrag, slika mi se podvostručila. Laia je zgrabila nešto s tla i u okretu
krenula na Nomada. On joj se prepredeno smije.
»Tvoj je heroj još uvijek otrovan«, prosikće. »Sada ti ne može pomoći.«
Nasrnuo je na nju i zamahnuo nožem da je ubije. Laia mu baci zemlju u oči, Nomad rikne
i okrene glavu. Ali kretnja ga zanosi, ne može se zaustaviti. Laia je podigla oštricu, a Nomad
gadno naletio na nju.
Laia dahne, pusti nož, uzmakne. Shikaat posegne i dograbi je za kosu. Njoj su usta
otvorena u nijemom kriku, oči su joj prikovane za nož u njegovim prsima. Kad je ustravljeno
pogledala u mene, Shikaat ju je zadnjim trzajem pokušao ubiti.
Odgurnem ga u novom naletu snage. On je pusti pa se upitno zagleda u svoje odjednom
slabe ruke, kao da ne pripadaju njemu. Onda padne, mrtav.
»Laia?« zazovem je, ali ona zuri u njegovo tijelo kao u transu. Prvi je put ubila. Sjetio
sam se svog prvog ubojstva - barbarskog dječaka - i želudac mi se stisnuo. Sjećam se njegova lica
obojanog u plavo i duboke rane na trbuhu. Dobro znam što Laia sada osjeća. Gađenje. Užas.
Strah.
Vraća mi se energija. Sve me boli - prsa, ruke, noge. Ali, ne trzam se, ne haluciniram.
Opet sam zazvao Laiu - ovog me je puta pogledala.
»Nisam htjela«, kaže. »Nasrnuo je na mene. A nož...«
»Znam«, nježno je prekinem. Neće sad htjeti o tome razgovarati. Mozak joj je u
pripravnom stanju za preživljavanje - on joj ne dopušta. »Reci mi što se dogodilo u Taboru.«
Ovako joj mogu barem malo odvući pažnju. »Reci mi kako si dobila similarin.«
Žurno mi prepričava i pomaže da zavežem onesviještenog Nomada. Dok slušam, jednim
sam dijelom u nevjerici, a drugim pucam od ponosa - zaista je imala petlje.
Izvana hukne sova, ptica koja nema što raditi vani po ovakvom vremenu. Zastao sam na
ulazu u špilju.
Ništa se ne miče među stijenama, ali vjetar mi donosi zapah nečijeg znoja i konja. Izgleda
da Shikaat nije lagao kad je rekao da sto njegovih ljudi čeka ispred špilje.
Na jugu, iza naših leda, neprobojna je stijena. Serra je na zapadu. Spilja je okrenuta
sjeveru, iz nje vodi uska staza koja vijugavo silazi u pustinju, i dalje, prema prijelazima kojima
bismo sigurno prošli Serrsko gorje. Istočno, staza se strmoglavo spušta u Isturine, osamsto metara
nazubljenih stijena gdje se glava gubi i za najljepšeg vremena, kamoli za kiše. Iza Isturina uzdižu
se istočni lanci Serrskoga gorja. Nema prolaza, nema prijevoja, samo divlje planine koje se, na
kraju, strmoglavljuju u nomadsku pustinju.
Stotinu ti demona.
 »Elias«, Laia je nervozna. »Trebali bismo krenuti. Prije no što se Nomad probudi.«
»Imamo problem«, pokažem glavom prema tmini. »Opkoljeni smo.«
***

Pet minuta kasnije, Laiu sam za sebe zavezao konopom, a Shikaatovog svezanog
poslušnika odgurao do ulaza u špilju. Shikaatovo sam tijelo naprtio na konja i skinuo s njega plašt
kako bi ga njegovi ljudi prepoznali. Laia okrene glavu od tijela.
»Zbogom, kljuse«, pomiluje konja između ušiju. »Hvala ti što si me nosio. Žao mi je što
te ostavljam.«
»Ukrast ću drugoga«, hladno dobacim. »Spremna?«
Ona kimne, a ja se vratim u dno špilje i stanem udarati ognjilom o kremen. Raspirujem
vatru, dodajem u nju šiblje i iverke koje sam uspio naći, no većina je toga vlažna. Podiže se gusti,
bijeli dim i brzo ispunja špilju.
»Sad, Laia.«
Laia svom snagom udari konja po sapima, te on, sa Shikaatom na leđima, jurne iz špilje
prema Nomadima na sjeveru. Ljudi koji su se skrivali iza samostojećih stijena na zapadu izlaze i
viču. Gledaju u dim i svoga mrtvog vodu.
A to znači da ne gledaju u Laiu i mene. Navukli smo kukuljice i iskrali se iz špilje,
zakriveni dimom, kišom i tamom. Uprtio sam Laiu na leđa, provjerio konop koji sam zavezao za
neupadljivu, napola skrivenu stijenu i tiho se spustio niz njega u Isturine. Tri i pol metra niže stao
sam na skliski, mokri kamen. Laia je sišla s mojih leđa lagano zveknuvši - nadam se da je
Nomadi nisu čuli. Trznuo sam konopom kako bih ga skinuo sa stijene.
Iznad nas, Nomadi kašlju od dima u špilji. Čujem kako psuju dok izvlače svog prijatelja.
Slijedi me, usnama sam naznačio Lai. Krećemo se polako, naši se koraci ne čuju od
koraka i vike Nomada. Stijenje Isturina oštro je i sklisko, nazubljeni vrhovi zabijaju nam se u
čizme, trgaju nam odjeću.
U mislima sam se vratio šest godina unatrag, kad smo Helena i ja ovdje bili utaboreni tri
mjeseca.
Svi su petaci morali doći u Tabor i nekoliko mjeseci uhoditi pljačkaše. Razbojnici su to
mrzili. Ako bi uhvatili koga od petaka, čekala ih je duga i spora smrt. Zato je zapovjednica svoje
polaznike i slala ovamo.
Helena i ja smo bili poslani zajedno - kopile i djevojka, dvoje izopćenika. Vjerojatno je
zapovjednica likovala misleći kako će jedno od nas zasigurno nastradati. Ali Helenu i mene
prijateljstvo nije učinilo slabijima već jačima.
Skakutali smo Isturinama kao da se igramo, lakonogi poput gazela, i izazivali jedno drugo
tko će smionije skočiti. Parirala mi je u skokovima s takvom lakoćom da mi nikad ne bi palo na
pamet kako se boji visine. Sto mu demona, kako smo glupi bili. Sigurni da nećemo pasti. Sigurni
da nas smrt ne može zaskočiti.
Sad sam pametniji.
Ti jesi mrtav. Samo to još ne znaš.
Kiša jenjava dok napredujemo kamenjarom. Laia i dalje šuti, stisnutih usana. Osjećam da
je nešto muči. Zacijelo razmišlja o Shikaatu. Ipak, prati me u korak, zastala je samo jednom kad
sam preskočio ponor širok metar i pol i dubok šezdeset metara.
Ja sam se zaletio prvi i preskočio ga od šale. Kad sam se okrenuo, lice joj je bilo blijedo
kao krpa.
»Uhvatit ću te«, rekao sam.
Pogledala me je zlaćanim očima u kojima su se miješale odlučnost i strah. Bez
upozorenja, skočila je i oborila me svojim tijelom. Dospjela mi je u ruke - njezin struk, bokovi i
oblak slatkomirisne kose. Otvorila je svoje pune usne kao da će nešto reći. A ja sigurno ne bih
bio uzvratio nešto pametno. Ne kad je cijelim tijelom ležala na meni.
Odgurnuo sam je. Zbunila se, licem joj je preletjela bol. Ni sam ne znam zašto sam to
napravio, ali približiti joj se činilo mi se krivim. Nepoštenim.
»Još malo«, kažem kako bih joj odvukao pažnju. »Nemoj posustati.« Udaljavamo se od
Tabora, sve smo bliže planini. Kiša je sve tiša, uzmiče pred gustom maglom.
Kamenjar se ovdje izravnava i prelazi u kamene ploče nejednakih visina, ispresijecane
drvećem i grmljem. Zaustavio sam Laiu, osluškujem hoću li čuti potjeru. Ne čujem ništa. Gusta
magla naliježe na Isturine poput pokrivača, leluja oko nas i drveća zastirući ga u sablasti. Laia se
približi.
»Elias«, šapne. »Hoćemo li sad skrenuti na sjever? Ili zaokružiti natrag u predgorje?«
»Nemamo opremu za penjanje po planinama na sjeveru«, kažem. »A Shikaatovi ljudi su
se vjerojatno već rasporedili predgorjem. Tražit će nas.«
Laia problijedi. »Kako ćemo onda u Kauf? Krenemo li brodom, s juga, kasnit ćemo...«
»Idemo na istok«, velim. »Kroz Nomadske zemlje.«
Prije no što se uspjela usprotiviti, kleknuo sam i na tlu skicirao kartu planina i okolice.
»Do Nomadskih će nam zemalja trebati oko dva tjedna. Ili malo više ako nas nešto zadrži. Za tri
tjedna u Nuru počinje Jesenski sabor. Doći će sva plemena - tamo prodaju, kupuju, trguju,
dogovaraju brakove, slave rođenja. Kad sabor završi, više od dvjesto karavana krenut će iz grada.
U svakoj je karavani nekoliko stotina ljudi.«
U Lainim očima zasvijetli razumijevanje. »Otići ćemo s njima.«
Kimnem. »Tisuće konja, kola i Nomada u isto vrijeme izlazi iz grada. U slučaju da nas
netko i bude slijedio do Nura, tamo će nam izgubiti trag. Neke će karavane krenuti na sjever.
Naći ćemo jednu koja će nas primiti. Sakrit ćemo se među Nomadima i doći do Kaufa prije no što
zima zasniježi. Nomadski trgovac i njegova sestra.«
»Sestra?« ona prekriži ruke. »Uopće ne sličimo.«
»Ili supruga, ako ti je draže.« Uzdigao sam obrvu, nisam mogao odoljeti. Njoj u obraze
udari rumenilo i stane se širiti prema vratu. Pitam se rumeni li se i niže? Prestani, Elias.
»Kako ćemo nagovoriti Nomade da nas ne isporuče za nagradu?«
U džepu prevrćem drveni medaljon, spomen na uslugu koju mi duguje mudra Nomatkinja
po imenu Afya Ara-Nur. »Prepusti to meni.«
Laia razmisli i, na koncu, kimne glavom. Slaže se. Stojim, osluškujem kako zemlja diše.
Odveć je mračno da bismo nastavili - moramo pronaći mjesto gdje ćemo se utaboriti preko noći.
Nastavili smo hodati uz kamene ploče pa kroz mračnu šumu sve dok nisam pronašao dobro
mjesto: čistinu nad kojom se nadvila stijena. Okružena je starim borovima čija su izdubljena
debla prekrivena mahovinom. Dok sam raščišćavao suhu zemlju od kamenja i grančica, osjetio
sam Lainu ruku na ramenu.
»Moram ti nešto reći«, kaže. Pogledao sam je u lice i na tren ostao bez daha. »Kad sam
otišla u Tabor, bojala sam se da će otrov...«, odmahne glavom, a onda zabrza. »Drago mi je da si
dobro. Znam da si zbog mene mnogo toga stavio na kocku. Hvala ti.«
»Laia...« Ti si mi spasila život. Spasila ga si ga i sebi. Hrabra si kao što ti je majka bila.
Ne daj da itko to osporava.
Možda bi se nakon ovih riječi opustila, a ja bih joj prešao prstom niz zlaćanu ključnu kost,
onda se popeo dugim vratom. Skupio bih joj kosu u pundu i polako je privukao sebi, polako,
polako...
Bol mi prostrijeli ruku. Podsjeti me. Uništavaš sve one koji ti se približe.
 Mogao bih pred Laiom skrivati istinu. Odraditi to što trebam dok još imam vremena i -
nestati. Ali pokret otpora joj je tajio istinu. Brat je od nje tajio da radi sa Spirom. Tajili su joj tko
joj je ubio roditelje.
Cijelog joj života nešto taje. Zaslužuje istinu.
»Molim te, sjedni.« Nježno sklonim njezinu ruku sa svojega ramena. »I ja tebi moram
nešto reći.« Ona šuti dok govorim. Rekao sam joj što je zapovjednica napravila, rekao sam joj za
Čekalište i dušolovku.
Lai drhte ruke, jedva je čujem.
»Ti - ti ćeš umrijeti? Ne. Ne.« Obriše lice i duboko udahne. »Mora nešto postojati, neki
lijek, neki način...«
»Nema ga.« Moj je glas ravnodušan. »U to sam siguran. Ali imam još nekoliko mjeseci.
Šest, nadam se.«
»Nikad nisam nekog mrzila kao što mrzim zapovjednicu. Nikad.« Ugrize se za usnu.
»Rekao si da nas je pustila. Radi ovoga? Želi da umireš polako?«
»Mislim da se htjela osigurati da ću završiti mrtav«, kažem. »Ali za sada sam joj korisniji
živ. Nemam pojma zašto.«
»Elias«, Laia pritegne svoj ogrtač. Razmišljao sam jedan tren, a onda joj prišao bliže.
Rame smo uz rame, tako nam je toplije. »Ne mogu od tebe tražiti da posljednje mjesece svog
života provedeš u suludom pohodu na Kauf. Trebao bi naći svoju nomadsku obitelj...«
Ti im nanosiš bol, rekla je dušolovka. Toliko ih je: ljudi koji su poginuli u trećoj kušnji, od
moje ruke ili zbog mojih naredbi, Helena, prepuštena na nemilost Marcusu, djed, koji je zbog
mene pobjegao iz svog doma u izgnanstvo. Čak je i Laia bila prisiljena gledati klaonicu u četvrtoj
kušnji.
»Ne mogu pomoći ljudima kojima sam nanio bol«, kažem. »Ne mogu izmijeniti ono što
sam im napravio.« Nagnem se bliže. Mora znati da doista mislim to što govorim. »Tvoj je brat
jedini Učenjak na ovom kontinentu koji zna kako iskovati serrsku oštricu. Ne znam hoće li se
Spiro Teluman naći s Darinom u Slobodnim krajevima. Ne znam ni je li Teluman živ. Ali ako
mogu Darina izvući iz zatvora, ako će on neprijateljima Carstva omogućiti da se bore za slobodu,
onda ću se možda dijelom iskupiti za zlo koje sam donio ovom svijetu. Njegovim ću se životom -
i životima svih onih koje će on spasiti - možda iskupiti za one živote koje sam oduzeo.«
»A što ako je mrtav, Elias?«
»Rekla si da ljudi u Taboru pričaju o njemu? I o njegovoj povezanosti s Telumanom?«
Ponovila mi je što je čula na što sam razmislio. »Bojovnici će morati biti sigurni da Darin svoje
kovačko znanje nije prenio drugima, a ako jest, da se ono nije proširilo. Treba im živ, ispitivat će
ga.« Samo, pitam se hoće li to preživjeti. Pogotovo kad se sjetim kaufskog zatvorskog čuvara i
njegovih izopačenih načina iznuđivanja odgovora od zatvorenika.
Laia se okrene i pogleda me u oči.
»Jesi li siguran?«
»Sve i da nisam, ali da ti znaš da postoji šansa - najmanja šansa - da je još uvijek živ, bi li
ga pokušala spasiti?« Vidim joj odgovor u očima. »Nije važno koliko sam siguran, Laia. Dok god
ga budeš nastojala spasiti, ja ću ti pomagati. Prisegnuo sam ti. Svoj zavjet neću prekršiti.«
Uzeo sam je za ruke. Hladne su. Snažne. Držao bih ih među svojima, poljubio svaki žulj
na dlanovima, grickao zapešća dok ne dahne. Privukao bih je bliže, da vidim želi li se i ona
predati vatri koja među nama plamti.
A zašto? Da me može oplakivati kad umrem? Nije pošteno. Sebično je. Odmičem se od
nje polako i gledam je u oči kako bi znala koliko to ne želim. U njezinim je očima bol.
Zbunjenost.
 Prihvaćanje.
Drago mi je jer razumije. Ne mogu joj se približiti - ne na taj način. Ne mogu dopustiti da
se ona približi meni. To će joj donijeti samo bol i tugu. Dovoljno je patila.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Helena

Ostavi je na miru, Mračitelju.« Snažna me ruka hvata za nadlakticu, uspravlja i odvlači od

zida. Cain?
Iz augurske kukuljice proviruju bijeli pramenovi kose. Umorno mu je tijelo zakriljeno
crnom haljom, crvenim očima mrko motri stvorenje. Mračitelj, tako ga je nazvao, kao i Eliasova
pomajka Rila u svojim drevnim pričama.
Mračitelj potiho zasikće, Cain suzi oči.
»Ostavi je, kažem.« Augur stane ispred mene. »Ona nije na strani mraka.«.
»Zar nije?« Mračitelj se naceri, zagrne ogrtačem i nestane. Za sobom je ostavio miris
vatre. Cain se okrene prema meni. »Baš si ga našla, krvosljednice.«
»Našla? Ja ga našla?«
»Dođi. Ne želimo da nas prisluškuju zapovjednica ili njezini poslušnici.«
Još uvijek drhtim od onog što sam vidjela u Mračiteljevim očima. Sabirem se dok Cain i
ja napuštamo vilu Veturia. Ali čim smo izašli, saletjela sam augura. Samo me je poštovanje
usađeno od rođenja spriječilo da ga očajnički uhvatim za skute.
»Obećao si.« Augur zna svaku moju misao, zato ne skrivam napukli glas, ne susprežem
suze. U neku mi je ruku i laknulo što ne moram. »Prisegnuo si da će on biti dobro, održim li ja
svoju zakletvu.«
»Ne, krvosljednice.« Cain me odvodi od vile, niz široku ulicu u ugledničkoj četvrti.
Približavamo se kući koja je nekoć zacijelo bila lijepa, no sada je izgorjeli kostur. Uništena je
nedavno, kad je učenjački ustanak najgore bjesnio. Cain zakorači u tinjajuće zgarište. »Obećali
smo da će Elias, održiš li prisegu, preživjeti kušnje. I preživio ih je.«
»Kakvog smisla ima što je preživio kušnje ako će za koji tjedan ionako umrijeti, i to od
moje ruke? Ne mogu odbiti izvršiti Marcusovu naredbu, Caine. Prisegnula sam na odanost. Ti si
me natjerao da prisegnem.«
»Znaš li tko je živio u ovoj kući, Helena Aquilla?«
Naravno, mijenja temu. Nje ni čudno da su Eliasa auguri uvijek nervirali. Prisilim se
pogledati uokolo. Kuća mi nije poznata.
»Krabulja Laurent Marianus. Njegova žena Inah.« Cain odgurne nogom pocrnjelu gredu i
podigne ugrubo izdjeljanog konjića »Njihova djeca: Lucia, Amara i Darien. Šest učenjačkih
robova. Jedan se zvao Siyyad. Volio je Dariena kao svog sina.«
Cain je konjića okretao u ruci, a onda ga nježno spustio na tlo. »Siyyad ga je napravio za
dječaka prije dva mjeseca, tada je Darien napunio četiri godine.« Stegnulo me je u prsima. Što mu
se dogodilo?
»Pet je robova pokušalo pobjeći kad su Učenjaci navalili s bakljama. Siyyad je otrčao po
Dariena. Našao ga je kako se ustravljeno skriva s konjićem ispod kreveta. Izvukao ga je. Ali vatra
ih je progutala. Brzo su izgorjeli. Svi. Čak i robovi koji su pokušali pobjeći.«
»Zašto mi to govoriš?«
 »Jer je Carstvo puno ovakvih kuća. Ovakvih životnih priča. Misliš li da je Darienov ili
Syyadov život iz nekog razloga manje važan od Eliasovog? Znaj da nije.«
»Znam, Caine.« Rastužuje me što augur misli da me treba podsjetiti koliko vrijedi moj
narod. »Ali koji je smisao svega što sam napravila u prvoj kušnji ako će Elias ionako umrijeti?«
Cain se okrene u svoj svojoj moći. Skutrila sam se.
»Gonit ćeš Eliasa. I naći ga. Ono što naučiš na tom pothvatu - o sebi, svojoj zemlji i
svojim neprijateljima - bit će presudno za održanje Carstva. I za tvoju sudbinu.«
Došlo mi je da mu povratim pred nogama. Uzdala sam se u tebe. Vjerovala sam ti.
Napravila ono što si tražio. A sad će se moji strahovi ostvariti, mučiti me. U noćnim morama
sanjam da gonim Eliasa, da ga ubijam, ali to nije najgore. Najgore je ono što osjećam dok to
radim. To snove i čini živima - osjećaji koji me preplavljuju: zadovoljstvo dok mučim svog
prijatelja, užitak dok se Marcus smije, dok stoji pokraj mene i s odobravanjem gleda što radim.
»Ne prepuštaj se očaju«, Cainov je glas mekši. »Slušaj svoje srce i Carstvu ćeš dobro
služiti.«
»Carstvu.« Uvijek Carstvo. »A Elias? A ja?«
»Eliasova je sudbina u njegovim rukama. Hajde, krvosljednice«, Cain podigne ruku iznad
moje glave, kao da mi daje blagoslov. »Imati vjere znači uzdati se u nešto veće od nas samih.«
Oteo mi se uzdah, obrisala sam suzu. Vjerovati. Eh, da barem nije tako teško.
Gledam za njim kako odlazi, udaljuje se između ostataka kuće, zamiče za pocrnjelim
stupom. Nisam se trudila slijediti ga. Znam da je već nestao.
***

Vojarna Crne straže smještena je u merkatorskoj četvrti. To je duga, kamena zgrada bez
oznaka, osim srebrne, raskriljene ptice kriještalice pričvršćene na vratima.
Čim sam ušla, nekoliko je krabulja ostavilo svoj posao i salutiralo mi.
»Ti«, pogledam u najbližeg pripadnika Crne straže. »Idi po narednika Farisa Candelana i
narednika Dexa Atriusa. Kad dođu, rasporedi ih u urede, daj im oružje.« Prije no što je vojnik
stigao odgovoriti, prelazim na sljedećeg. »Ti. Pribavi mi sve izvještaje o noći kad je Veturius
pobjegao. Želim izvješće o svim napadima, svim eksplozijama, svim nastradalim vojnicima, svim
opljačkanim trgovinama i svim svjedocima. Želim sve. Gdje je krvosljedničin ured?«
»Tamo, krvosljednice.« Vojnik pokaže na crna vrata u dnu vojarne. »Narednik Avitas
Harper je u uredu. Maloprije je stigao.«
Avitas Harper. Narednik Harper. Naježila sam se. Moj mučitelj. Naravno. I on je
pripadnik Crne straže.
»Krvavih ti nebesa, što on čeka?«
Vojnik me na tren iznenađeno pogleda. »Naredbe, mislim. Car ga je dodijelio Vašoj
jedinici na zadatku.«
Misliš, zapovjednica ga je poslala. Harper je njezin doušnik.
Harper sjedi za mojim stolom u uredu. Salutira mi mrtav-hladan, kao da me zadnjih pet
dana nije mučio u tamnici.
»Harperu«, sjednem mu nasuprot, s druge strane stola. »Izvještaj.«
Harper na trenutak šuti. Uzdahnula sam ne skrivajući razdraženost.
»Trebao si se time pozabaviti, nisi li? Reci mi sve što znaš o kretanju izdajnika Veturiusa,
naredniče.« Oslovljavam ga s najvećim prezirom. »Ili si u traganju jednako neučinkovit kao i u
ispitivanju.«
Harper ne reagira na provokaciju. »Imamo jedan trag. Pronađen je mrtav krabulja
nedaleko od grada.« Zastao je. »Krvosljednice, jesi li izabrala ljude za ovaj zadatak?«
 »Ti i još dvojica«, kažem. »Narednik Dex Atrius i narednik Faris Candelan. Danas će biti
raspoređeni na položaje u Crnoj straži. Pojačanje ćemo zvati bude li trebalo.«
»Ne znam ih po imenima. Obično nove raspoređuje...«
»Harperu.« Nagnem se naprijed. Neće on imati nadzor. Nikad više. »Znam da si
zapovjedničin doušnik. Car mi je rekao. Ne mogu te se riješiti. Ali to ne znači da te moram
slušati. Tebi sam nadređena, stoga ti naređujem da začepiš o Farisu i Dexu. Sad mi reci što
znamo o Veturiusovu bijegu.«
Očekujem da će mi uzvratiti. Umjesto toga, on slegne ramenima, a to me još više ljuti.
Harper počne o Eliasu - koliko je vojnika ubio, gdje je viđen u gradu.
Usred njegova izvještaja, netko zakuca na vrata. Laknulo mi je kad su ušli Dex i Faris.
Farisova je svijetla kosa raščupana, Dexovo je lijepo lice iznureno. Nagorjeli plaštevi i krvavo
oružje svjedoče čime su se bavili proteklih dana. Razrogačili su oči kad su me vidjeli: slomljena
sam, u masnicama i ranama. No Dex pristupi.
»Krvosljednice«, salutira, a ja se, protiv volje, nasmiješim. Dex se drži protokola, premda
umjesto stare prijateljice vidi izubijano lice.
»Sto mu demona, Aquilla«, Faris je zgrožen. »Što su ti učinili?«
»Pozdravljam vas, narednici«, kažem. »Pretpostavljam da vas je glasnik izvijestio o
zadatku?«
»Trebaš ubiti Eliasa«, uzvrati Faris. »Hel...«
»Jeste li spremni služiti Carstvu?«
»Naravno«, Faris će. »Trebaju ti ljudi kojima ćeš vjerovati, ali Hel...«
»Ovo je«, prekinem ga kako ne bi rekao nešto što će Harper prenijeti zapovjednici ili
caru, »narednik Avitas Harper. Moj mučitelj i zapovjedničin doušnik.« Faris istog trena pokrije
rukom usta. »I Harper je na ovom zadatku pa pripazite što govorite jer će sve što čuje prenijeti
zapovjednici i caru.« Harper se uzvrpolji od nelagode, a mene prožme likovanje.
»Dex«, nastavim. »Vojnik će donijeti izvještaj o noći kad je Elias pobjegao. Ti si mu bio
narednik. Istraži sve što bi moglo biti od značaja. Farise, ti ideš sa mnom. Harper i ja moramo
izvidjeti trag u blizini grada.«
Zahvalna sam što moji prijatelji stoički primaju naredbe, i što, zahvaljujući obuci, licem
ne odaju ništa. Dex se ispriča i ode, a Faris krene pripremiti konje. Harper stoji, nakrivio je glavu
i gleda me. Ne mogu odgonetnuti njegov izraz lica - u pitanju je možda znatiželja. Zavukao je
ruku u džep. Stisnula sam se sjetivši se boksera koji je rabio u zatvoru.
Ali on izvadi samo muški prsten. Težak je, srebrn, s raskriljenom pticom razjapljena
kljuna. Krvosljednikov službeni prsten.
»Sad je tvoj«. Izvuče i lančić. »Ako bude prevelik.«
Prevelik je, ali filigranar ga može suziti. Možda misli da ću mu zahvaliti. Ja uzmem
prsten, zanemarim lančić i prođem pokraj njega.
***

Ubijeni krabulja pronađen u pustinji nadomak Serre - to je zvučalo obećavajuće. Nisam

opazila tragove zasjede. Ali čim sam vidjela kako sa stabla visi truplo čovjeka kojeg je netko
vidno mučio, znala sam da to nije učinio Elias.
»Veturius je krabulja, krvosljednice. Obučila ga je zapovjednica«, napomenuo je Harper
kad smo krenuli natrag u grad. »Nije li on krvnik kao i svi mi drugi?«
»Veturius ne bi truplo ostavio na otvorenom«, reče Faris. »Tko god je ovo napravio, htio
je da pronađemo tijelo. Zašto bi to učinio ako nam želi pobjeći?«
»Da zametne trag«, uzvrati Harper. »Da krenemo na zapad umjesto na jug.«
 Dok se prepiru, ja mozgam. Prepoznala sam ubijenog. On je bio jedan od četvorice koji su
čuvali Eliasa pred smaknućem. Narednik Cassius Pritorius, opaki zlostavljač, slab na djevojčice.
Jedno je vrijeme bio centurion u Crnoj klisuri i obučavao nas u borbama prsa o prsa. Tada sam
imala četrnaest godina, ali sam hvatala bodež kad god je bio blizu.
Marcus je ostalu trojicu koji su čuvali Eliasa poslao u Kauf na šest mjeseci jer im je uspio
pobjeći. Zašto ne i Cassiusa? Zašto je njega snašlo ovo?
Sjetim se zapovjednice, ali ni to nema smisla. Da ju je Cassius razjario, ona bi ga bila
mučila i pogubila javno, samo da održi reputaciju.
Osjetim bockanje na potiljku, kao da me netko gleda.
»Sssestrice pojalice...«
Glas je dalek, nosi ga vjetar. Okrenem se u sedlu. Pustinja je gola, kotrlja se jedino korov.
Faris i Harper su usporili konje i upitno me pogledali. Nastavi, Aquilla. Nije ništa.
Sljedeći je dan jednako bezuspješan, kao i onaj iza njega. Dex u izvještajima nije otkrio
ništa. Glasnici i bubnjevi odašilju krive dojave: Dvojica ubijena u Naviumu, svjedok tvrdi da je
Elias ubojica. Bojovnik i Učenjakinja prijavili se u svratištu. Pa nije Elias toliko blesav da se
prijavi u prokletom svratištu.
Kraj je trećeg dana, već sam na rubu snaga i živaca. Marcus je već poslao dva glasnika,
želi znati jesmo li napredovali.
Trebala bih spavati u vojarni Crne straže gdje sam spavala protekle dvije noći. Ali puna
mi je kapa vojarne, a naročito Harpera koji sve što kažem ili napravim prenosi caru i
zapovjednici.
Pred vilu Aquilla stigla sam nadomak ponoći. Ali, kuća blješti od svjetiljaka, uz put su
poredane kočije. Uvukla sam se kroz ulaz za robove kako bih izbjegla obitelj i odmah nabasala na
Liviju. Ona nadgleda kasnu večeru.
Uzdahnula je kad je vidjela moj izraz lica. »Uđi kroz svoj prozor. U prizemlju su stričevi,
a oni bi svakako željeli razgovarati s tobom.«
Stričevi su - očeva braća i rođaci - na čelu glavnih obitelji roda Aquillusovaca. Dobri su to
ljudi, ali vole divaniti nadugo i široko.
»Gdje je majka?«
»S tetkama, pokušava zauzdati njihovu histeriju.« Livia podigne obrvu. »Ne sviđa im se
to što su se udružili Aquillus i Farrar. Otac me je zamolio da poslužim večeru.«
Zato da može gledati i učiti. Liviju, za razliku od Hane, zanimaju rodovska posla. Otac
nije glup, zna da mu to može dobro poslužiti.
Izašla sam kroz stražnja vrata. Livia dovikne: »Pripazi na Hanu. Čudno se ponaša.
Prepredena je. Izgleda da zna nešto što mi ne znamo.«
Zakolutala sam očima. Zar bi Hana mogla znati išta što bi mene zanimalo?
Uspentrala sam se na stablo koje se penje do mog prozora. Potajno ulaziti i izlaziti, bar to
nije problem, čak i kad sam ozlijeđena. Za vrijeme praznika to sam redovito činila kad bih se
nalazila s Eliasom.
Ali nikad se nismo našli radi onog što sam ja željela.
Uskočila sam u sobu i prekorila se. On nije Elias. On je izdajnik Veturius kojeg moraš
goniti. Možda će me te riječi jednom prestati boljeti budem li ih ponavljala.
»Sestrice pojalice.«
Cijelo mi je tijelo premrlo od glasa - isti sam čula u pustinji. U trenutku prepasti moja
obrana pada. Na ustima mi je nečija ruka, netko mi šapće u uho.
»Ispričat ću ti priču. Pažljivo slušaj. Možda nešto i naučiš.«
Žena je. Ima snažne ruke. Žuljevite su. Nema strani naglasak. Pokušala sam je zbaciti, no
zaustavio me je hladan dodir oštrice na vratu. Pomislim na krabuljino truplo u pustinji. Tko god
da je ova, opasna je, i ne boji se ubiti me.
»Jednom davno«, začujem čudan glas, »iz zapaljenog i strašnoga grada bježali su dječak i
djevojčica. U gradu je njihov spas bio napola u sjeni. Čekala ih je demonka srebrne kože, srca
crna kao i kuća u kojoj je živjela. Borili su se protiv nje pod tornjem u kojem patnja ne spava.
Svladali su demonku i pobjegli kao pobjednici. Lijepa priča, nije li?« Žena mi se unese u uho.
»Priča je iz ovoga grada, sestrice pojalice. Prati je i naći ćeš Eliasa Veturiusa.«
Makla je ruku s mojih usta, kao i oštricu. Okrenem se i ugledam ženu kako žurno odlazi.
»Čekaj!« podignem ruke u zrak. Zena zastane. »U pustinji je ubijen krabulja. Jesi li ga ti
ubila?«
»To ti je lekcija, sestrice pojalice«, žena zahropće. »Sad znaš da ti je bolje ne dirati se u
me. Ali nemoj se osjećati krivom. Bio je silovatelj i ubojica. Zaslužio je smrt. Još nešto...«, ona
nakrivi glavu. »Djevojka - Laia. Ne diraj je. Naudiš li joj, nema te sile koja će me zaustaviti da ti
rasporim crijeva. I to polako.«
Ona krene. Poskočim, izvučem sječivo iz korica. Prekasno. Žena je izašla kroz otvoreni
prozor i već trči preko krovova.
Ali uspjela sam joj vidjeti lice - skamenjeno od mržnje, jezivo unakaženo. Odmah sam je
prepoznala.
Zapovjedničina robinja. Ona koja je trebala biti mrtva. Ona koju zovu kuharica.
 DVANAESTO POGLAVLJE

Laia

Elias me budi u jutro nakon što smo otišli iz Tabora, ruke su mi mokre. Čak i u sumračju
praskozorja na njima vidim Nomadovu krv. »Elias«, panično tarem ruke o ogrtač. »Krv - ne
mogu je obrisati.« I na njemu je. »Prekriven si...«
»Laia.« U trenu je pokraj mene. »To je samo magla.«
»Ne. Posvuda je.« Smrt je posvuda.
Elias me uzme za ruke i podigne ih prema mutnom svjetlu zvijezda. »Pogledaj. Na koži su
ti kapljice magle.«
Dok me polako podiže na noge konačno dolazim sebi. To je samo noćna mora.
»Moramo krenuti«, pokaže glavom na vrlet stotinjak metra od nas. Jedva što vidim kroz
drveće. »Netko je tamo.«
Medu Isturinama ne vidim ništa, a i ne čujem ništa, osim šuma krošanja na vjetru i
cvrkuta ranojutarnjih ptica. Ipak, tijelo mi je napregnuto do boli.
»Vojnici?« šapnem Eliasu.
On odmahne glavom. »Nisam siguran. Vidio sam bljesak metala - oklopa ili oružja,
možda. Zasigurno nas netko prati.« Uzvrpoljila sam se, no on se odmah nasmiješi. »Nemoj se
toliko brinuti. Kad zbrojiš sve nevolje koje jedva izbjegneš, dobiješ uspješan pothvat.«
Ako sam mislila da je Eliasu odveć naporno bježati iz Tabora, pogriješila sam. Similarin
mu je povratio gotovo svu prijašnju snagu. U nekoliko smo minuta prešli vrlet i nastavili kroz
planine kao da nam je sami Mračitelj za petama.
Teren je varav, pun je pukotina i ponornica. Domalo mi je potrebna sva pozornost kako
bih pratila Eliasa. A to i nije tako loše. Nakon onog što se dogodilo sa Shikaatom, nakon što sam
saznala što je zapovjednica napravila Eliasu, sjećanje želim zatvoriti u daleku komoru uma.
Elias se uporno osvrće i provjerava je li nam tko za leđima.
»Ili smo im pobjegli«, kaže, »ili su vrlo vješti u skrivanju. Mislim da je ovo drugo u
pitanju.«
Više od toga Elias ne govori. Pretpostavljam da se trudi biti na odstojanju. Želi me
zaštititi. Dijelom razumijem njegove razloge - čak ga zbog toga cijenim. Ali mi u isto vrijeme
silno nedostaje njegovo društvo. Zajedno smo pobjegli iz Serre. Zajedno smo se borili s
utvarama. Brinula sam se za njega dok je bio otrovan.
Djed je znao reći kako se vežemo za one za koje se brinemo kad im je najteže. Osjećamo
dužnost koja je više dar nego teret. Sada se osjećam povezanom s Eliasom. I ne želim da me
isključuje.
Sredinom drugog dana otvorilo se nebo, sad pljušti kao iz kabla. Planinski je zrak hladan,
toliko nas usporava da želim vrištati. Svaka se sekunda čini kao vječnost, u njoj sam zarobljena s
mislima koje očajnički želim potisnuti. Zapovjednica je otrovala Eliasa. Shikaat je umro. Darin je
u Kaufu, muči ga zloglasni zatvorski čuvar.
Smrt, posvuda.
 Prisilno hodanje po studenoj kiši od koje trnu kosti pojednostavljuje život. Nakon tri
tjedna, moj se život sveo na to da udahnem sljedeći dah, da napravim sljedeći korak, da u sebi
pronađem volju. S mrakom, Elias i ja padamo od iscrpljenosti, drhtimo mokri, natopljeni. Ujutro
smo stresli led s ogrtača i nastavili. Sada hodamo brže da nadoknadimo vrijeme.
Kad smo se konačno spustili s visina, kiša je popustila. Na drveće silazi hladna magla,
lijepi se za nj kao paukova mreža. Hlače su mi poderane na koljenima, tunika rasparana.
»Čudno«, promrmlja Elias. »Vrijeme nikad nije bilo ovakvo nadomak Nomadskim
zemljama.«
Korak nam se usporava. Imamo još sat vremena svjetla, ali Elias posustaje.
»Nema nam smisla ići po ovom blatu«, kaže. »U Nur ćemo doći sutra. Nađimo mjesto
gdje ćemo se utaboriti.«
Ne! Zaustavimo li se, imat ću vremena za razmišljanje, za sjećanje.
»Nije još pao mrak«, velim. »A što je s onim koji nas prati? Sigurno možemo...«
Elias me otpiše pogledom. »Ovdje ćemo stati«, kaže. »Danima nisam primijetio da nas
slijede. Kiša je konačno prestala. Treba nam odmor i toplo jelo.«
Koju minutu kasnije ugledao je uzvisinu. Na njezinom vrhu razaznajem samo nekoliko
uspravnih, velikih stijena. Na Eliasov zahtjev, počnem pripremati vatru, a on nestane iza
kamenja. Dugo ga nema. Kad se vratio, primijetila sam da je obrijan, oprao je sa sebe planinsko
blato i presvukao se u čistu odjeću.
»Jesi li siguran da je ovo dobra ideja?« Raspirila sam plamen u solidnu vatricu, ali i dalje
nervozno pogledavam u šumu. »Ako nas i dalje slijede - ako vide dim...«
»Magla zakriva dim.« On pokaže glavom u smjeru stijena i na brzinu me odmjeri. »Tamo
je potok. Trebaš se oprati. Ja ću naći nešto za večeru.«
Osjećam kako mi lice gori - znam kako izgledam. Poderana odjeća, u blatu do koljena,
lice izgrebeno, kosa raščupana. Sve na meni vonja na mokro lišće i zemlju.
Na potoku sam skinula poderanu, gadljivu tuniku i jednim čistim dijelom istrljala sa sebe
blato. Na drugom je dijelu sasušena krv. Shikaatova. Istog sam trena bacila tuniku.
Ne misli o tome, Laia.
Osvrnula sam se, ali Eliasa nema. Dijelom bih željela da je tu, onim dijelom mene koji ne
može zaboravni njegove snažne ruke i vreli pogled dok smo plesali na Mjesečevu festivalu.
Željela bih da me gleda. Da me svojim dodirom utješi. Bilo bi lijepo sve zaboraviti osim njegovih
toplih ruku na mojoj koži, na kosi. To bi bio dar.
Sat vremena kasnije, stižem okupana i odjevena u čistu, iako vlažnu, odjeću. Od mirisa
pečena zeca potekle su mi sline. Mislila sam da će Elias ustati čim se pojavim. Kad ne hodamo ili
ne jedemo, on je na straži. No danas je samo kimnuo. Sjela sam pokraj njega - što bliže vatri - i
počela raspletati čvorove u kosi.
On pokaže moju narukvicu. »Lijepa je.«
»Majka mi je dala. Na samrti.«
»Taj uzorak. Čini mi se da sam ga već negdje vidio.« Elias nakrivi glavu. »Smijem li?«
Podigla sam ruku da ću je skinuti, ali sam onda zastala. Obuzela me je čudna nevoljkost.
Ne budi glupa, Laia. Odmah će ti je vratiti.
»Samo na tren, u redu?« Predala sam mu narukvicu. Napeto gledam dok je prevrće u
rukama i proučava uzorak koji se pod patinom jedva vidi.
»Srebro«, veli. »Misliš li da ga aveti mogu osjetiti? Efriti i utvare tražili su srebro.«
»Nemam pojma.« Brzo sam je uzela kad mi ju je pružio, tijelo mi se opustilo kad sam je
ponovno stavila oko zapešća. »Ali prije bih umrla nego je nekome dala. Imaš li ti što od svog
oca?«
 »Baš ništa.« Elias ne zvuči ogorčeno. »Pa ni ime. I bolje. Tko god da je taj, mislim da nije
dobra osoba.«
»Zašto? Ti si dobar. I nisi to naslijedio od zapovjednice.«
Elias se tužno osmjehne. »Imam takav predosjećaj.« Potom štapom raspiri vatru. »Laia«,
nježno reče. »Trebali bismo razgovarati.«
O nebesa. »Razgovarati o čemu?«
»O onome što te muči. Mogu pretpostaviti, ali bi bilo bolje da mi ti sama kažeš.«
»Sad želiš razgovarati? Nakon što me tjednima nisi ni pogledao?«
»Ja te gledam«, brzo je, ali prigušeno uzvratio. »Čak i kad ne bih trebao.«
»Zašto onda nešto ne kažeš? Misliš li da sam užasna? Zbog onog sa Shikaatom? Nisam
htjela...«, zadnje sam riječi progutala. Elias baci štap i približi mi se. Osjetila sam njegove prste
pod bradom i prisilila se pogledati ga.
»Laia, zar da te ja osuđujem zbog ubojstva iz samoobrane? Pa pogledaj me. Pogledaj moj
život. Pustio sam te samu jer sam mislio da ćeš u samoći pronaći utjehu. A to što te ne gledam...
ne želim te povrijediti. Za nekoliko ću mjeseci biti mrtav. Bolje je da se držim podalje. Oboje to
znamo.«
»Toliko smrti. Posvuda je. Kakvog nam onda smisla ima živjeti? Hoće li ikad prestati? Za
koji mjesec ti ćeš...« Ne mogu to izgovoriti. »A Shikaat. Htio me je ubiti i onda... je pao mrtav.
Krv mu je bila topla, izgledao je živ, ali...« Suspregnula sam drhtaj i uspravila leđa. »Nije važno.
Dopustila sam da me to glođe. Ja...«
»Ljudski je imati osjećaje«, kaže Elias. »Čak i oni neugodni imaju svoju svrhu. Nemoj ih
potiskivati. Zanemariš li ih, samo će postati glasniji i žešći.«
U grlu mi se podiže gvalja, ne popušta, već me guši, raste, kao i urlik zapretan u meni.
Elias me zagrli. Naslonim mu se na rame, a iz mene provali zvuk, nešto između vrištanja i
plača. Nešto životinjsko, začuđujuće. Ljutnja i strah pred onim što dolazi. Bijes jer uvijek bivam
izigrana. Prestravljenost da više nikad neću vidjeti brata.
Dugo je trebalo da se odmaknem od njega. Kad sam podigla pogled, vidjela sam da je
ozbiljan. Obrisao mi je suze. Preplavio me njegov miris. Udahnula sam ga.
Ali s lica mu nestaje spontanost. Gledam kako podiže zid. Spustio je ruke, udaljio se.
»Zašto to radiš?« Pokušavam u svom glasu zauzdati ogorčenost, ali ne uspijevam.
»Zatvaraš se. Isključuješ me jer ne želiš da ti se približim. A što je s onim što ja želim? Elias,
nećeš me povrijediti.«
»Hoću«, kaže on. »Vjeruj mi.«
»Ne vjerujem ti. Ne kad je ovo posrijedi.«
Prkosno mu se približim. Stisnuo je čeljusti, ali se ne miče. Gledam ga i nesigurno
podižem ruku do njegovih usana. Te usne, izvijene kao da se vazda smiješi, čak i sada kad mu u
očima plamti žudnja.
»Ovo nije pametno«, promrmlja. Tako smo blizu da mu na obrazu vidim dugu trepavicu.
Vidim plave pramičke u njegovoj kosi.
»Zašto nas onda ne prekineš?«
»Jer sam budala.« Ćutimo dah jedno drugome na licu. Kad se opustio, kad mu je ruka
konačno kliznula niz moja leđa, sklopila sam oči.
On se ukipi. Ja otvorim oči. Elias pozorno gleda u drveće iza nas. Sljedećeg je trenutka
ustao i gipko isukao sablje. Pridigla sam se na noge.
»Laia.« Obiđe me. »Potjera nas je stigla. Sakrij se među stijenama«, glas mu je odjednom
zapovjedan dok me gleda u oči, »i ako ti se netko približi, bori se svim raspoloživim sredstvima.«
Izvukla sam bodež i zagledala mu se preko ramena. Trudim se vidjeti što on vidi, čuti što
on čuje. Iz šume ne dopire ništa.
Flis.
Iz šume dolijeće strijela, cilja ravno Eliasu u srce. Odbio ju je trznuvši sabljom.
Leti i druga. Flis. I treća, i četvrta. Elias ih redom odbija, pod nogama mu je kiša
slomljenih strijela.
»Mogao bih ovako cijelu noć«, kaže. Ostala sam u čudu jer mu je glas lišen osjećaja. To
je glas krabulje.
»Pusti djevojku«, netko zareži iz šume, »i možeš ići.«
Elias me pogleda preko ramena, jedna mu je obrva izvijena.
»Tvoj prijatelj?«
Odmahnula sam glavom. »Nemam ja ni jednog...«
Iz šume netko izađe - u crnom je, navukao je kukuljicu, napeo je luk. Od guste magle ne
mogu mu razaznati lice. Ali nešto mi je poznato.
»Ako si došao zbog nagrade...«, počne Elias, ali mu strijelac upadne u riječ.
»Nisam«, odsječe. »Došao sam zbog nje.«
»E pa, ne možeš je dobiti«, uzvrati Elias. »Možeš i dalje trošiti strijele ili se možemo
boriti.« Brzo, kao da si pucnuo bičem, Elias mu dobaci sablju s takvom uvredljivom bahatošću da
sam i ja iskrivila lice. Ako je strijelac do maloprije bio ljut, sada će zasigurno biti bijesan.
Čovjek baci luk i na trenutak se zagleda u nas, a onda odmahne glavom.
»Imala je pravo«, reče promuklim glasom. »Nije te on oteo. Ti si htjela poći s njim.«
O nebesa, sad sam ga prepoznala. Naravno da ga znam. On zabaci kukuljicu, a kosa mu se
razvijori kao vatra. Keenan.
 TRINAESTO POGLAVLJE

Elias

Dok sam pokušavao domisliti kako nas je - i zašto - Riđi s Mjesečeva festivala pratio
cijelim putom preko planina, iz šume je izašla još jedna prilika. Plava joj je kosa u zapetljanoj
pletenici, a lice i povez preko oka prljavi. Bila je tanka dok živjela kod zapovjednice, ali sad
izgleda kao da je na rubu izgladnjelosti. »Izzi?«
»Elias«, pozdravi me blijedim smiješkom. »Izgledaš... ovaj... mršavo?« Mršti se dok
odmjerava moje tijelo pojedeno otrovom.
Laia se progura pokraj mene, vrisne. Kroz smijeh i suze jednom je rukom zagrlila Riđeg,
drugom zapovjedničinu bivšu robinju te ih u naletu srušila na tlo.
»Nebesa, Keenane, Izzi! Živi ste! Dobro ste!«
»Živi - da.« Izzi dobaci pogled Riđem. »Za dobro baš i ne znam. Tvoj se prijatelj kreće
opakim tempom.«
Riđi joj ne uzvraća. Njegov je pogled prikovan za mene. Gringos& Mila.
»Elias...« Laia je vidjela kamo pilji, ustala i pročistila grlo. »Poznaješ Izzi. A ovo je
Keenan, p...prijatelj.« Rekla je prijatelj kao da nije sigurna je li ga ispravno predstavila.
»Keenane, ovo je...«
»Znam ja tko je on«, Ridi odsječe. Suspregnuo sam želju da ga udarim šakom jer joj se
tako obratio. Nokautiraš li njezina prijatelja pet minuta nakon upoznavanja - onda ništa od mira.
»Ne ide mi u glavu«, nastavi Ridi, »da si završila s njim. Kako si mogla.«
»Najbolje da sjednemo.« Izzi je povisila glas, a onda se izvalila pokraj vatre. Sjeo sam
pokraj nje, ali promatram Keenana. Odveo je Laiu sa strane, nešto joj žurno govori. Čitam mu s
usana: kaže joj da ide s njom u Kauf.
Očajna ideja. Morat ću je srezati u startu. Ne znam ni kako ćemo se Laia i ja uspjeti
probiti do Kaufa, a skrivati se u četvero - to je već izvan pameti.
»Elias, reci mi da imaš štogod za jesti«, kaže Izzi ispod glasa. »Možda Keenana hrani
njegova opsjednutost, ali ja već tjednima nisam valjano jela.«
Ponudio sam joj ostatke zeca. »Oprosti, nije ostalo puno. Ali mogu ti uhvatiti drugoga.«
Ne spuštam pogled s Keenana. Sve je uzrujaniji pa sam napola izvukao sablju.
»Neće je ozlijediti«, reče Izzi. »Možeš se opustiti.«
»Kako znaš?«
»Trebao si ga vidjeti kad je doznao da je otišla s tobom.« Izzi zagrize meso i strese se.
»Mislila sam da će nekoga ubiti - najprije mene. Laia mi je prepustila svoje mjesto na lađi i rekla
da će me Keenan pronaći za dva tjedna. Ali, našao me je dan nakon što sam otišla iz Serre.
Možda je predosjećao. Ne znam. Na koncu se smirio, ali mislim da otada ne spava.
Jednom me je ostavio u sigurnoj kući na selu. Cijeli je dan tražio vijesti o vama, bilo
kakav glas. Samo je mislio kako je pronaći.«
Znači, opsjednut je njome. Krasno. Imam još pitanja, na primjer, misli li Izzi da Laia
osjeća isto. Ali, zavezao sam jezik. Što god da je između Laie i Keenana, mene se to ne tiče.
 Prevrćem po naprtnjači ne bih li pronašao još hrane za Izzi, kad Laia sjedne pokraj vatre.
Za njom, Keenan. Ljut je kao pas, a to mi se čini dobrim znakom. Nadam se da mu je Laia rekla
da možemo i sami, i neka se vrati u svoj pokret otpora.
»Keenan će s nama«, reče Laia. Sto mu demona. »A Izzi...«
»... ide i ona«, Učenjakinja joj upadne u riječ. »To znači biti prijatelj, Laia. Osim toga,
nemam kamo drugo.«
»Ne znam je li nam to najpametnije«, ublažio sam svoje riječi. Keenan jest usijana glava,
ali to ne znači da se moram ponašati kao idiot. »Dovesti četvero ljudi u Kauf...«
Keenan frkne kroz nos. Stisnuo je luk što me ne čudi, na licu mu piše da mi želi strijelu
odaslati u grkljan. »Laia i ja te ne trebamo. Koliko znam, ti si želio slobodu? Pa budi slobodan.
Napusti Carstvo. Otiđi.«
»Ne mogu.« Izvadim nož za bacanje i počnem ga oštriti. »Obećao sam nešto Laji.«
»Krabulja koji drži obećanje. Baš bih to volio vidjeti.«
»Onda se nagledaj.« Smiri se, Elais. »Slušaj«, kažem, »razumijem da želiš pomoći. Ali
krene li još ljudi na ovaj put, stvari će se samo zakomplicirati...«
»Nisam dijete koje bi ti morao čuvati, Bojovniče«, zareži Keenan. »Slijedio sam te cijelim
putom, nisam li?«
Pošteno. »Kako si nas uspio pratiti?« Moj je ton pristojan, no on me gleda kao da sam mu
zaprijetio smrću nerođenoj djeci.
»Nisam u bojovničkoj sobi za ispitivanje«, prosikće. »Ne možeš me prisiliti da ti išta
kažem.«
Laia uzdahne »Keenane...«
»Što se odmah treseš?« nacerim mu se. Ne budi krelac, Elias. »Samo sam profesionalno
znatiželjan. Ako si ti pratio nas, netko je možda pratio tebe.«
»Nitko nas nije pratio«, procijedi Keenan kroz stisnute zube. »I bilo vas je lako pronaći.
Tragači pokreta otpora su jednako dobri kao i krabuje. Čak i bolji.«
Zasvrbjele su me ruke. Koje gluposti. Krabulja može uzduž i poprijeko Isturina slijediti
risa, to se umijeće stječe desetogodišnjom obukom. Nisam još čuo da jedan pripadnik pokreta
otpora može takvo što.
»Na stranu sad to«, ubaci se Izzi presjekavši napetost. »Što nam valja činiti?«
»Za tebe ćemo naći sigurno mjesto«, uzvrati Keenan. »Onda ćemo Laia i ja krenuti na
Kauf i izvući Darina.«
Gledam u vatru i pitam: »A kako ćeš to izvesti?«
»Ne moraš biti krvnički krabulja da bi se znao probiti u zatvor.«
»S obzirom da niste uspjeli izbaviti Darina iz Središnjeg zatvora dok je još bio tamo, ne
mogu se složiti. Kauf je sto puta teži za bijeg. Ne poznaš čuvara toliko dobro kao ja.« Umalo sam
dometnuo i nešto o starčevim jezivim pokusima, ali sam se na vrijeme zaustavio. Darin je u
rukama tog monstruma i ne želim uplašiti Laiu.
Keenan se okrene prema njoj. »Koliko on zna? O meni? O pokretu otpora?«
Laia se nervozno promeškoljila. »Zna sve«, naposljetku uzvrati. »I nećemo ga ostaviti.«
Pogledala je Keenana s ozbiljnim izrazom. »Elias poznaje zatvor. Može nam pomoći da uđemo.
Bio je tamo stražar.«
»On je prokleti Bojovnik, Laia«, prasne Keenan. »Nebesa, znaš li što nam rade, upravo
sada? Uhitili su na tisuće Učenjaka. Tisuće. Neki su odvedeni u roblje, ali većinu su poubijali.
Zbog jednog ustanka, Bojovnici će ubiti sve Učenjake kojih se dočepaju.«
Osjetio sam mučninu. Naravno da će ih pobiti. Vlast je u Marcusovim rukama, a
zapovjednica mrzi Učenjake. Ustanak je savršen povod da ih istrijebi, da napravi ono što je
oduvijek željela.
Laia problijedi. Pogleda u Izzi.
»Istina je«, šapne Izzi. »Čuli smo da su Učenjacima koji se nisu kanili boriti pobunjenici
rekli da napuste Serru. Ali mnogi nisu otišli. Došli su Bojovnici i sve ih poubijali. Gotovo su i
nas uhvatili.«
Keenan se okrene Lai. »Prema Učenjacima nisu imali milosti. A ti želiš jednoga povesti s
nama? Da ne znam kako ući u Kauf, još bi imalo smisla. Ali i a to mogu, Laia. Kunem ti se. Ne
treba nam krabulja.«
»On nije krabulja«, prozbori Izzi na moje skriveno iznenađenje. S obzirom na to što joj je
napravila moja majka, nisam očekivao da će me ona braniti. Izzi slegne ramenima na Keenanov
pogled pun nevjerice. »Pa nije više.«
Potom se malo skutrila kad ju je Keenan prezrivo odmjerio. U meni zaplamsa srdžba.
»Samo zato što ne nosi masku«, opet će Keenan, »ne znači da nije krabulja.«
»Istina.« Pogledam Riđeg u oči i dočekam njegov bijes s hladnom ravnodušnošću - time
je moja majka protivnika znala najviše razjariti. »Taj je krabulja ubio vojnike u tunelu i izvukao
nas iz grada.« Nagnem se naprijed. »I taj će krabulja dovesti Laiu u Kauf gdje ćemo izbaviti
Darina. Ona to zna. Zato me je oslobodila i nije pobjegla s tobom.«
Da Ridi svojim očima može užgati vatru, već bih bio u raljama pakla. Dijelom sam
zadovoljan. Ali onda sam na trenutak ugledao Laino lice i odmah me je bilo sram. Ona pogledava
čas Riđeg, čas mene, nesigurna je, tjeskobna.
»Nema nam smisla svađati se«, prisilim se reći. »A što je još važnije, odluka nije na
nama. Ovo nije naša misija, Riđi.« Okrenem se Lai. »Reci mi što ti želiš.«
Zahvalnost koja joj je prešla licem gotovo je vrijedna toga što ću vjerojatno morati
podnositi Riđega, sve dok me otrov ne ubije.
»Možemo li, ako nas je četvero, svejedno krenuti na sjever skriveni među Nomadima? Je
li to izvedivo?«
Pogledao sam ponad vatre u njezine tamne, zlaćane oči, onako kako se danima nisam
usudio. A kad sam je pogledao, sjetio sam se zašto nisam prije. Ta vatra u njoj, ta gorljiva
odlučnost - dira me ravno u srž, u ono što je sputano, ono što se očajnički želi osloboditi. Želim je
iz utrobe, zaboravljam na Keenana i Izzi.
Ruka mi se trzne, naglo i oštro. Podsjetila me je na zadatak preda mnom. Uvjeriti Afyu da
skloni Laiu i mene bit će teško. Ali pobunjenika, dvije odbjegle robinje i najtraženijeg zločinca u
Carstvu?
Rekao bih: nemoguće, ali zapovjednica je tu riječ istjerala iz mene.
»Jesi li sigurna da to želiš?« U očima joj tražim sumnju, strah, nesigurnost. Ali vidim
samo vatru. Sto mu demona.
»Jesam.«
»Onda ću pronaći način.«
***

Te sam noći posjetio dušolovku.

Zatekao sam se kako hodam za njom uskom stazom kroz šumu Čekališta. Ona nosi tuniku
i sandale, čini se da je ne dira jesenja hladnoća. Stabla oko nas kvrgava su i stara. Između debala
promiču providne sjene. Neke su samo pramičci, druge su uobličenije. U jednom sam trenutku
bio siguran da sam vidio Tristasa, njegovo lice iskrivljeno od bijesa, ali je u sljedećem nestao.
Šapat je sjena mekan, prelazi u tiho mrmorenje.
»Je li to to?« pitam dušolovku. »Jesam li mrtav?«
 »Ne.« Drevnim mi je očima odmjerila ruku. U ovom svijetu na njoj nema ni rana ni
ožiljaka. »Otrov napreduje, ali sporo.«
»Zašto sam opet ovdje?« Ne želim da me ponovno uhvate napadaji - i ne želim da ona
vlada mnome. »Ne mogu ostati.«
»Uvijek me zaspeš pitanjima, Elias.« Osmjehnula se. »U snu, ljudi zaobilaze Čekalište, ne
ulaze u nj. Ali ti si jednom nogom među živima, a drugom u grobu. To sam iskoristila da te
pozovem. Ali, ne brini. Neću te dugo zadržati.«
Jedna od sjena doleprša bliže - žena tako izblijedjela da joj ne vidim lice. Gleda među
granama, zaviruje ispod grmlja. Usta joj se miču kao da govori sama sa sobom.
»Možeš li je čuti?« pita dušolovka.
Pokušavam je oslušnuti ponad šapata drugih duhova, no previše ih je. Odmahnem
glavom, a na dušolovkinu se licu pojavi izraz koji ne mogu odgonetnuti. »Pokušaj ponovno.«
Sad sam zatvorio oči i usredotočio se na ženu - jedino nju.
Ne mogu naći - gdje - nemoj se skrivati...
»Ona«, otvorim oči, a njezine riječi nadglasa mrmorenje drugih. »Ona nešto traži.«
»Nekoga«, dušolovka me ispravi. »Odbija krenuti dalje. Tako je već desetljećima. I ona je
nekome nanijela bol. Premda, mislim da nije htjela.«
Nije da me diskretno podsjeća na ono što je zadnji put zatražila od mene. »Činim kako si
mi rekla«, kažem. »Držim se podalje od Laie.«
»Dobro, Veturius. Ne bih ti željela nauditi.«
Kralježnicom su mi prošli trnci. »Zar ti to možeš?«
»Mogu ja mnogo toga. Možda ti i pokažem, prije tvoje smrti.« Položi mi ruku na
nadlakticu, a ona me zapeče kao živa vatra.
Kad sam se probudio, još je bilo mračno, ruka me je boljela. Zavrnuo sam rukav misleći
da ću vidjeti grbavo, spaljeno meso gdje mi je bila porezotina.
Ali rana, koja je zacijelila danima prije, sada je otvorena i krvari.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Helena

DVA TJEDNA RANIJE

Ti si lud«, kaže Faris dok zajedno sa mnom i Dexom gleda u tragove u zemlji iza zgrade
skladišta. Napola mu vjerujem. Ali tragovi ne lažu, a ovi imaju što ispričati.
Borba. Jedan je protivnik bio velik. Drugi mali. Mali je gotovo svladao velikoga, ali je na
koncu bio onesviješten - samo pretpostavljam jer nigdje u blizini nismo pronašli tijelo. Veliki
protivnik i njegov pomoćnik su odvukli maloga u skladište te pobjegli na konju, kroz vrata u
stražnjem zidu. Konj na potkovama ima iskovanu krilaticu roda Veturiusovaca: Uvijek
pobjednici. Sjetila sam se kuharičine čudne priče: Svladali su demonku i pobjegli kao pobjednici.
Premda su tu već danima, tragovi su jasni. Ovo je mjesto netaknuto. »Ovo je zamka.«
Faris podigne baklju i osvijetli mračne kutove skladišta. »Ona te je luđakinja kuharica htjela
namamiti ovamo kako bismo upali u zasjedu.«
»U pitanju je zagonetka«, kažem. »A ja sam oduvijek bila dobra u njihovu rješavanju.« Za
ovu mi je trebalo više vremena nego inače - od kuharičina je posjeta prošlo nekoliko dana. »Osim
toga, stara vještica protiv tri krabulje i nije neka zasjeda.«
»Tebe je bogme zaskočila, nije li? Zašto bi ti ona pomogla? Ti si krabulja. Ona je
odbjegla robinja.«
»Ne voli zapovjednicu.« Pokažem na tlo. »Očito je da zapovjednica nešto krije.«
»Nema znakova zasjede«, Dex se okrene prema vratima u zidu iza nas. »Ali evo spasa
napola u sjeni. Vrata su okrenuta istoku. U sjeni su samo pola dana.«
Ja kimnem prema peći. »A ono je toranj patnje koji ne spava. Većina Učenjaka koji tu
rade, rođeni su i umrli u njegovoj sjeni.«
»Ali ovi tragovi...«, Faris ne odustaje.
»U Carstvu su samo dvije demonke srebrne kože«, prekinem ga. »A jednu je te noći
mučio Avitas Harper.« Harper, treba li reći, nije bio pozvan da nam se pridruži u našem malom
izviđanju.
Ponovno promatram tragove. Zašto zapovjednica nije dovela pojačanje? Zašto nije
nikome rekla da je te noći vidjela Eliasa?
»Moram razgovarati s Keris«, kažem. »Saznaj je li...«
»To je jako loša ideja«, začujem mirni glas iz tame.
»Naredniče Harper«, pozdravim doušnika zureći u Dexa. On se trebao pobrinuti da nas
Harper ne prati. »Šuljaš se među sjenama, kao i obično. Pretpostavljam da ćeš joj sve ovo
prenijeti.«
»Ne trebam. Sama ćeš se odati kad je budeš pitala. Ako je zapovjednica htjela ovo sakriti,
onda je za to imala razlog. Trebali bismo ga doznati prije no što joj otkrijemo da smo je
nanjušili.«
Faris se podsmjehne, Dex zakoluta očima.
 Naravno, idiote. To i kanim učiniti. Ali Harper to ne treba znati. U stvari, što glupljom me
drži, tim bolje. Može reći zapovjednici da joj ne predstavljam prijetnju.
»Harperu, ne trpaj se među nas.« Okrenem se od njega. »Dex, provjeri izvještaje o toj
noći - je li itko tko živi u blizini išta vidio. Farisé, ti i Harper slijedite trag konja. Najvjerojatnije
je vranac ili dorat, visok barem metar i sedamdeset. Quin nije volio raznolikost u konjušnici.«
»Mi ćemo slijediti konja«, kaže Harper. »A ti, krvosljednice, okani se zapovjednice.«
Napravila sam se da ga ne čujem, skočila u sedlo i odjahala prema vili Veturia.
***

U Veturiusovo sam zdanje stigla prije ponoći. U vili je daleko manje vojnika nego što ih
je bilo prije nekoliko dana. Ili je car našao drugu rezidenciju ili je vani. Vjerojatno u bordelu. Ili
negdje ubija djecu iz zabave.
Zapitala sam se o Marcusovim roditeljima. Ni Zak ni on nikad ih nisu spominjali. Njegov
je otac potkovičar u selu sjeverno od Silasa, a majka pekarica. Što oni sad osjećaju - jedan im je
sin ubio drugoga, i postao car?
Zapovjednica me je dočekala u Quinovoj radnoj sobi i ponudila mi stolac. Nisam sjela.
Trudim se ne zuriti u nju dok sjedi za Quinovim stolom. U crnoj je halji, na vratu joj se
vide plave vitice tetovaže o kojoj se u Crnoj klisuri znalo raspravljati. Do sada sam je viđala
samo u vojnoj odori. Bez nje, čini se manja.
I kao da je naslutila o čemu razmišljam, njezin se pogled izoštri. »Moram ti zahvaliti,
krvosljednice«, reče. »Spasila si mom ocu život. Nisam ga htjela ubiti, ali on se ne bi tako lako
odrekao vodstva roda Veturiusovaca. Time što je otišao iz grada, sačuvao je dostojanstvo - i
omogućio jednostavniji prijelaz vlasti.«
Ne zahvaljuje ona meni. Bila je bijesna kad je doznala da je njezin otac pobjegao iz Serre.
Samo me obavještava kako zna da sam mu ja pomogla pobjeći. Ali, kako je saznala? Odgovoriti
Quina od napada na tamnice Crne klisure ne bi li spasio Eliasa bilo je gotovo nemoguće, a izvući
ga iz grada pred nosom njegovih stražara bilo je najteže što sam ikad napravila. Bili smo oprezni
- više nego oprezni.
»Jeste li vidjeli Eliasa Veturiusa od jutra kad je pobjegao iz Crne klisure?« pitam je. Ona
se ne odaje ni tračkom osjećaja.
»Ne.«
»Jeste li vidjeli Učenjakinju Laiu, Vašu bivšu robinju, otkako je pobjegla iz Crne klisure
tog istog dana?«
»Ne.«
»Vi ste zapovjednica u Crnoj klisuri i savjetnica cara, Keris«, nastavila sam. »Ali ja kao
krvosljednica imam viši čin. Vi znate da vas mogu prisilno poslati na ispitivanje.«
»Nemoj se meni nabacivati činom, djevojčice«, mirno mi uzvrati zapovjednica. »Živa si
samo zato jer ja - ne Marcus - ja - još uvijek od tebe imam koristi. Ali...«, slegne ramenima, »ako
ne odustaješ od ispitivanja, naravno da ću se podvrgnuti.«
Još uvijek od tebe imam koristi.
»Jeste li u noći kad je Veturius pobjegao vidjeli istog u zgradi skladišta na zapadnim
zidinama? Jeste li se tamo borili s njim, izgubili, bili onesviješteni, dok su on i robinja pobjegli na
konju?«
»Upravo sam ti odgovorila na to pitanje«, reče. »Zanima li te još nešto, krvosljednice?
Pobunjenički se ustanak proširio na Silas. U zoru vodim jedinicu koja će ga zatrti.«
Glas joj je miran, kao i uvijek. Ali u jednom joj je trenutku nešto bljesnulo u očima.
Zapretana iskra bijesa. No nestala je jednako brzo kao što se pojavila. Ništa sad od nje neću
izvući.
»Sretno u Silasu, zapovjednice.« Okrenula sam se da ću poći, no ona nije gotova.
»Prije nego odeš, krvosljednice - čestitam ti.« Uspjela se prezirno osmjehnuti. »Marcus
sređuje papire. Zarukama s tvojom sestrom caru je učinjena velika čast. Njihov će nasljednik biti
zakoniti uglednik...«
Izletjela sam kroz vrata, preko dvorišta. U glavi mi divljaju misli od kojih mi se povraća.
Čujem očev odgovor na moje pitanje što je dao caru za moju slobodu. Ništa važno, kćeri. Livia
mi je neku večer rekla da se Hana ponaša čudno. Kao da zna nešto što mi ne znamo.
Probijam se kroz stražare, penjem na konja, u glavi mi odzvanja: Ne Liviju. Ne Liviju. Ne
Liviju.
Hana je jaka. Kivna. Bijesna. Ali Livia - Livia je draga, duhovita, znatiželjna. Marcus će
to vidjeti, a onda će je zdrobiti. Uživat će u tome.
Nadomak sam kući, konj se još nije ni zaustavio kad sam skočila iz sedla i ušla kroz
glavni ulaz, ravno u dvorište puno krabulja.
»Krvosljednice«, jedan od njih istupi, »trebate ovdje pričekati...«
»Pusti je neka prođe.«
Marcus izlazi kroz prednja vrata moje kuće, moj otac i majka su s njim. Krvavih ti nebesa,
ne! Prizor koji gledam tako je nakaradan da ga želim lužinom isprati iz očiju. Za njima ide Hana,
visoko drži glavu. Zbunjuje me sjaj u njezinim očima. Je li ona u pitanju? Ako jest, zašto izgleda
sretno? Pred njom nisam nikad krila da prezirem Marcusa.
Kad su sišli u dvorište, Marcus se naklonio i poljubio Hanu u ruku, kao pravi pristojni,
uglednički prosac.
Svih ti demona, miči se od nje, svinjo! želim vrisnuti. Ali zagrizla sam jezik. On je car. Ja
njegova krvosljednica.
Kad se uspravio, nagnuo je glavu prema mojoj majci. »Odredite datum, majko Aquilla.
Nemojte dugo čekati.«
»Hoće li Vaša obitelj poželjeti doći, Vaše Veličanstvo?« upita majka.
»Zašto?« Marcus iskrivi usne. »Zar su odveć plebejske krvi da bi došli na vjenčanje?«
»Ni govora, Vaše Veličanstvo«, uzvrati mati. »No čula sam da je Vaša majka vrlo
pobožna žena. Pretpostavljam da će biti u dubokom žalovanju četiri mjeseca, kako savjetuju
auguri.«
Marcusovim licem prijeđe sjena. »Naravno«, reče. »Toliko će trebati i vama da dokažete
koliko vrijedi rod Aquillusovaca.«
Krenuo je prema meni, a onda se, ugledavši moj užas, nacerio. Još je suroviji zbog boli
koju mu je donijelo sjećanje na Zaka. »Pažljivo, krvosljednice«, reče. »Tvoja će sestra biti u
mojim rukama. Ne želiš da joj se nešto dogodi, zar ne?«
»Ona... ti...« Dok zamuckujem, Marcus odlazi u pratnji stražara. Kad su robovi zatvorili
za njim dvorišna vrata, začula sam Hanu kako se tiho smije.
»Zar mi nećeš čestitati, krvosljednice?« upita me. »Bit ću carica.« Ona je budala, no još
uvijek je i moja sestrica, i ja je volim. Ne mogu ovo dopustiti.
»Oče«, prozborim kroz stisnute zube. »Željela bih s tobom razgovarati.«
»Krvosljednice, ti ne bi trebala biti ovdje«, uzvrati otac. »Imaš zadatak koji trebaš
izvršiti.«
»Zar ne vidiš, oče?« počne Hana. »Njoj je važnije upropastiti moj brak nego uhvatiti
izdajnika.«
Otac izgleda deset godina starije no što je izgledao jučer. »Potvrde o zarukama su
potpisali poglavari rodova«, kaže. »Morao sam te spasiti. Ovo je bio jedini način.«
 »Oče, on je ubojica, silovatelj...«
»Nije li to svaki krabulja, krvosljednice?« Hanine su riječi pljuska u lice. »Čula sam ja
kad ste ti i tvoj prijatelj kopile ružno govorili o Marcusu. Znam u što se upuštam.«
Krenula je prema meni. Primjećujem da smo jednako visoke, premda ne znam kad se to
dogodilo. »Nije me briga. Bit ću carica. Naš će sin sjesti na prijestolje. A budućnost roda
Aquillusovaca bit će zauvijek osigurana. I to zbog mene.« Oči joj sjaje od likovanja. »Sjeti se
toga kad budeš gonila izdajnika kojeg ti zoveš prijatelj.«
Nemoj je udariti, Helena. Nemoj. Otac me uhvati za ruku. »Hajdemo, krvosljednice.«
»Gdje je Livia?« pitam.
»Zatvorena u sobi s vrućicom«, kaže otac dok se sklanjamo u njegovu radnu sobu
nakrcanu knjigama. »Tvoja majka i ja nismo htjeli riskirati da Marcus izabere nju.«
»Ovo je napravio da se meni osveti.« Pokušavam sjediti, ali ne mogu pa koračam.
»Vjerojatno ga je zapovjednica nahuškala.«
»Nemoj podcjenjivati našeg cara«, otac uzvrati. »Keris te je htjela ubiti. Pokušavala je
nagovoriti Marcusa da te smakne. Znaš nju. Ne želi pregovarati ni oko najmanje stvari. Car je
došao meni bez njezina znanja. Ali, uglednici su se okomili na njega. Iskoristili su bijeg
Veturiusa i robinje kako bi doveli u pitanje njegovo carevanje. On zna da su mu potrebni pristaše
- zato je u zamjenu za tvoj život tražio Haninu ruku i potporu roda Aquillusovaca.«
»Zašto ne bismo poduprli drugog poglavara?« kažem. »Zacijelo netko priželjkuje sjesti na
prijestolje?«
»Svi oni priželjkuju prijestolje. Politička su previranja već počela. Koga bi ti izabrala?
Poglavar Sisselius je brutalan i manipulativan, poglavar Rufius bi riznicu Carstva ispraznio u dva
tjedna. Ali svi će se usprotiviti zavlada li netko drugi. U borbi za prijestolje jedni će drugima
skidati glave. Bolje je imati lošeg cara nego građanski rat.«
»Ali, oče, on je...«
»Kćeri.« Otac je podigao glas što rijetko kad čini pa sam zašutjela. »Ti si odana Carstvu.
Marcusa su izabrali auguri. On jest Carstvo. Ali sad mu gadno treba pobjeda.« Otac se nagne
preko stola. »Treba mu Elias. Treba mu javno pogubljenje. Treba mu da rodovi vide kako je jak i
sposoban.«
»Ti si, kćeri, krvosljednica. I Carstvo ti mora biti na prvom mjestu - važnije od tvojih
želja, tvojih prohtjeva, tvojih prijatelja. Čak i od tvoje sestre i tvog roda. Mi smo Aquillusovci,
kćeri. Odani do smrti. Reci to.«
»Odani«, šapnem. Makar to značilo izgubiti sestru. Makar to značilo da luđak vlada
Carstvom. Makar morala mučiti i ubiti najboljeg prijatelja.
»Do smrti.«
***

Sljedećeg jutra u praznoj vojarni ni Dex ni Harper ne spominju Hanine zaruke. A

dovoljno su pametni pa ne spominju ni moje mračno raspoloženje.
»Faris je na tornju s bubnjevima«, kaže Dex. »Nešto je doznao o konju. A što se tiče onih
izvještaja koje si rekla da pregledam...« Dex se vrpolji, pogledava u Harpera.
Harper se umalo nasmiješi. »Nešto s njima nije u redu«, kaže. »Bubnjevi su te noći
odašiljali zbunjujuće naredbe. Bojovničke su jedinice bile u neredu jer su pobunjenici otkrili
lozinke i izmijenili dojave.«
Dex je zinuo u čudu. »Kako si znao?«
»Primijetio sam to još prije tjedan dana«, uzvrati Harper. »Ali do sada to nije imalo
važnosti. O dvjema naredbama izdanim u onom kaosu nema izvještaja, krvosljednice. Obje su
nalagale da se vojnici iz istočnog dijela grada premjeste nekamo drugamo čime je cijeli kvart
ostao bez ophodnje.«
Opsovala sam ispod glasa. »Keris je izdala te naredbe«, kažem. »Ona ga je pustila.
Zapovjednica želi da budem zauzeta potragom za Veturiusom.
Kad mene nema, može utjecati na Marcusa, bez mog uplitanja. Da...«, pogledam u
Harpera, »a ti ćeš joj reći da sam je prozrela. Zar ne?«
»Ona je to znala onog časa kad si ušla u vilu Veturia i postavila joj pitanje.« Harper me
mjeri hladnim pogledom. »Ona te ne podcjenjuje, krvosljednice. Ne bi ni trebala.«
Vrata se otvore i uleti Faris pognute glave da ne udari u nadvratnik. Preda mi list papira.
»S osmatračnice južno od Tabora pljačkaša.«

Crni pastuh, visok metar i osamdeset, s oznakama roda Veturiusovaca, pronađen prilikom
rutinske ophodnje prije četiri dana. Na sedlu opažena krv. Životinja je u lošem stanju, pokazuje
znakove naporna jahanja. Ispitani Nomad u čijem je vlasništvu, tvrdi da je konj sam došao u
njegov tabor.

»Krvavih ti nebesa, što je Veturius mogao raditi u Taboru pljačkaša?« pitam. »Zašto bi
išao na istok? Najbrži put za bijeg iz Carstva je onaj koji vodi na jug.«
»Možda je namještaljka«, kaže Dex. »Možda je konja zamijenio nadomak grada i krenuo
na jug.«
Faris odmahne glavom. »Kako onda objašnjavaš stanje u kojem je konj bio i mjesto gdje
su ga našli?«
Puštam ih da se prepiru. Kroz otvorena vrata vojarne zapuhne hladan vjetar, zašušti
izvještajima na stolu, donoseći sa sobom miris zdrobljenog lišća, cimeta i dalekog pijeska. Na
kolima prolazi nomadski trgovac. Prije njega, u Serri već danima nisam vidjela ni jednog
Nomada. Svi drugi su otišli - neki zbog učenjačkog ustanka, a neki radi Jesenskog sabora u Nuru.
Ni jedan ga Nomad ne želi propustiti.
Sinulo mi je kao da me udario grom. Jesenski sabor. Na njega dolaze sva plemena,
uključujući i pleme Saif. Među svim tim ljudima, životinjama, kolima i obiteljima, Elias će lako
izbjeći bojovničke uhode i sakriti se u obitelji koja ga je usvojila.
»Dex«, presiječem raspravu. »Pošalji obavijest u utvrdu Atellin ponor. Za tri dana mi
treba cijela legija u punoj spremi. I osedlaj naše konje.«
Dex podigne srebrne obrve. »Kamo ćemo?«
»U Nur«, odgovaram s vrata, na putu za konjušnicu. »Krenuo je u Nur.«
 PETNAESTO POGLAVLJE

Laia

Elias je predložio da se odmorimo, ali noćas mi san ne dolazi na oči. I Keenan je jednako
nemiran. Nekih sat vremena nakon što smo legli, ustao je i otišao u šumu. Uzdahnula sam znajući
da mu dugujem objašnjenje. Budem li ga odgađala, putovanje do Kaufa bit će napornije no što se
već čini da će biti. Ustala sam drhtureći od hladnoće i čvršće pritegnula ogrtač. Elias je na straži.
Prošla sam pokraj njega kad mi je tiho dobacio: »Nemoj im reći za otrov, ni njemu ni Izzi. Molim
te.«
»Neću.« Usporila sam sjetivši se kako smo se umalo poljubili. Pitam se trebam li mu što
reći. Okrenula sam se, ali on je i dalje pozorno zurio u šumu.
Slijedila sam Keenana do drveća i požurila ga uhvatiti za ruku taman kad mi je već
nestajao iz vida.
»Još si ljut«, kažem. »Žao mi je...«
On se istrgne i okrene - oči mu plamte tamnom vatrom.
»Žao ti je? Nebesa, Laia, možeš li uopće zamisliti što mi je bilo u glavi kad sam vidio da
nisi na lađi? Znaš kroza što sam prošao i svejedno si to učinila...«
»Morala sam, Keenane.« Nisam znala da će ga to povrijediti. Mislila sam da će razumjeti.
»Nisam mogla dopustiti da zapovjednica iskali svoj bijes na Izzi. Niti da Elias umre.«
»Znači, on te nije natjerao? Izzi je rekla da je to bila tvoja ideja, ali joj nisam vjerovao.
Mislio sam da te je - ne znam - nekako prisilio. Prevario. A sad vidim da ste zajedno. Mislio sam
da smo ti i ja...«
Prekrižio je ruke, jarka mu je kosa pala preko lica, svrnuo je pogled. Nebesa. Zacijelo nas
je vidio pokraj vatre. Kako ću mu objasniti? Mislila sam da te vise nikad neću vidjeti. U glavi mi
je kaos. U srcu mi je kaos.
»Elias mi je prijatelj«, kažem umjesto toga. Ali, je li to istina? Elias mi je bio prijatelj kad
smo bježali iz Serre. Sad više ne znam tko mi je on.
»Ti vjeruješ Bojovniku, Laia? Je li ti jasno što radiš? Krvavih ti nebesa, pa on je
zapovjedničin sin. Sin žene koja ti je ubila obitelj...«
»On nije takav.«
»Naravno da jest. Svi su oni takvi. Ti i ja, Laia - mi to možemo bez njega. Nisam to htio
reći pred njim jer mu ne vjerujem, ali pokret otpora poznaje Kauf. Ima svoje ljude unutra. Mogu
izbaviti Darina, živoga.«
»Kauf nije Središnji zatvor, Keenane. Nije ni Crna klisura. Kauf je Kauf. Nitko još nije
pobjegao iz njega. Zato, molim te, prestani. Ja sam ovo izabrala. Izabrala sam vjerovati mu.
Možeš sa mnom, ako želiš. Bilo bi odlično imati uza se nekoga poput tebe. Ali neću odustati od
Eliasa, on mi je najbolja prilika da izbavim Darina.«
Keenan me na trenutak gleda kao da želi nešto reći. Na koncu samo kimne.
»Onda ćeš ga izbaviti.«
»Još ti nešto moram reći.« Keenanu nikad nisam otkrila zašto su odveli mog brata. Ali
ako su glasine o Darinu i Telumanu već doprle do Tabora, i Keenan će, prije ili kasnije, saznati za
bratovo umijeće. Bolje da to čuje od mene.
»Izzi i ja smo čuli glasine dok smo putovali«, rekao je nakon mog objašnjenja. »Ali drago
mi je što si mi rekla. Drago mi je što mi vjeruješ.«
Kad mi je uhvatio pogled, sijevnula je iskra, žarka i snažna. U magli, njegove su oči
tamne, tako tamne. Mogla bih nestati u njima, u glavi mi je neočekivano osvanula misao. I ne bi
mi smetalo tamo zauvijek ostati.
»Vjerojatno si iscrpljena.« Nesigurno mi je položio dlan na obraz. Ruka mu je bila topla.
Kad je odmaknuo prste, osjetila sam prazninu. Sjetila sam se kako me poljubio u Serri. »Brzo ću
se vratiti«, rekao je.
Na proplanku Izzi i dalje spava. Elias se pravi da me ne vidi, ruka mu opušteno počiva na
sablji u krilu. Ako je i čuo o čemu smo Keenan i ja razgovarali, ničim to ne pokazuje.
Moja je prostirka hladna, uvukla sam se pod pokrivač drhtureći. Dugo ležim budna
čekajući kad će se Keenan vratiti. Minute prolaze, a on ne dolazi.
***

Sredinom jutra stigli smo nadomak Serrskoga gorja, Sunce je visoko na istoku. Elias nas
predvodi dok se krivudavo probijamo kroz planinu, onda nastavljamo dalje zavojitim putom do
predgorja. Pod njim se prostiru dine nomadske pustinje, more rastaljena zlata sa zelenim otokom
udaljenim nekih dvadeset kilometara. Nur.
Duge karavane poput zmija gmižu pijeskom prema gradu i Jesenskom saboru. Iza oaze
leže kilometri pustinje prošarani visoravnima - uzdižu se poput golemih, kamenih stražara.
Pustinjom jurca vjetar, onda se diže u predgorje i sa sobom donosi mirise ulja, pečenog mesa i
konja.
Zrak je prohladan - jesen je u planine stigla ranije. Ali sudeći po tome kako se Elias znoji,
mogli smo biti i usred žeženog serrskog ljeta. Jutros mi je tiho rekao da je jučer potrošio
similarin. Njegova zlaćana koža, koja se tako zdravo sjala, sada je zabrinjavajuće blijeda.
Keenan se, otkako smo krenuli, mršti na Eliasa, no sada hoda s njim u korak.
»Hoćeš li nam reći kako ćemo naći karavanu koja će nas odvesti u Kauf?«
Elias ga pogleda ispod oka, ali ne odgovara.
»Nomadi nisu baš poznati po prihvaćanju stranaca.« Keenan ne odustaje. »Ali tebe su
Nomadi posvojili, zar ne? Nadam se da ne kaniš tražiti pomoć svoje nekadašnje obitelji.
Bojovnici će ih imati na oku.«
Eliasov se izraz lica mijenja iz što hoćeš? u odlazi!
»Ne, ne kanim posjetiti svoju obitelj dok budem u Nuru. A kako ćemo na sjever... imam
prijateljicu koja mi duguje uslugu.«
»Prijateljicu«, ponavlja Keenan, »koja ti...«
»Bez uvrede, Ridi«, upadne Elias. »Ja te ne poznajem. Stoga mi oprosti što ti ne
vjerujem.«
»To znam«, Keenan stisne čeljust. »Samo sam htio predložiti da se umjesto u Nur,
sklonimo u sigurnu kuću pokreta otpora. Tako bismo mogli zaobići Nur koji Bojovnici zasigurno
nadgledaju.«
»S obzirom na ustanak, pripadnike pokreta otpora vjerojatno su uhitili i sad ih ispituju.
Kuće više nisu sigurne, osim ako ti nisi jedini borac koji za njih zna.«
Elias ubrza korak, Keenan posustane. Sad korača daleko iza mene i mislim da ga je
najbolje ostaviti na miru. Ja uhvatim korak s Izzi, ona se nagne prema meni.
»Nisu jedan drugome oderali kožu«, veli. »To je dobar početak, nije li?«
 Zatomila sam smijeh. »Koliko će izdržati da se ne poubijaju, što misliš? Tko će udariti
prvi?«
»Dajem im dva dana do otvorenog rata«, kaže Izzi. »Kladim se da će Keenan udariti prvi.
On je živac. Ali Elias će pobijediti jer je krabulja. Premda«, ona nakrivi glavu, »Elias ne izgleda
dobro, Laia.«
Izzi uvijek vidi više no što bi netko pomislio da može. Sigurna sam da će primijetiti kako
izbjegavam odgovor, zato se trudim zvučati jednostavno.
»Večeras bismo trebali stići u Nur«, kažem. »Kad se odmori, bit će mu bolje.«
Ali u kasno se poslijepodne s istoka digao jak vjetar. Usporava nam kretanje dok se
približavamo predgorju. Kad smo stigli do pješčanih dina koje vode do Nura, Mjesec je već bio
visoko, a nebo nad nama srebrno. Ali svi smo iscrpljeni od borbe s vjetrom. Izzi je počela
posrtati, Keenan i ja dašćemo od umora. Čak se i Elias muči, zastaje svako malo što me brine.
»Ne sviđa mi se ovaj vjetar«, kaže. »Pješčane oluje ne počinju prije kasne jeseni. Ali još
otkako smo napustili Serru, vrijeme je čudno - kiša umjesto sunca, magla umjesto vedra neba.«
Pogledali smo se. Pitam se misli li isto što i ja - imam dojam kao da nešto ne želi da stignemo u
Nur... ili u Kauf do Darina.
Samo nekoliko kilometara dalje na istok, uljanice u Nuru svjetlucaju kao signali. Idemo
ravno prema njima. Ali nismo prešli ni kilometar kad se pijeskom stane širiti potmulo hučanje od
kojeg nam podrhtavaju kosti.
»Nebesa, što je sad?« upitam Eliasa.
»Pijesak se premješta«, kaže on. »Mnogo pijeska. Stiže pješčana oluja. Idemo, brzo!«
Pijesak se divlje kovitla i podiže u nasrtljive oblake, onda ga odnosi vjetar. Petsto metara
dalje, vjetar nosi sve pred sobom i više ne vidimo svjetla Nura.
»Ovo je suludo!« viče Keenan. »Trebamo se vratiti u predgorje. Skloniti se ovu noć.«
»Elias«, derem se ponad vjetra. »Koliko će nas to usporiti?«
»Budemo li čekali, propustit ćemo sajam. Ti nam ljudi trebaju ako želimo proći
nezapaženo.« I treba mu similarin. Ne znamo što dušolovka ima na umu. Počne li se Elias trzati,
padne li u nesvijest, tko zna koliko će ga zadržati u Čekalištu. Satima, bude li imao sreće.
Danima, ostane li bez nje.
Elias se odjednom silovito strese i tijelo mu se zgrči. Potreslo ga je odveć jako - morali su
ga vidjeti. Učas sam kraj njega.
»Ostani sa mnom, Elias«, šapnem mu uho. »Dušolovka te želi dozvati. Ne daj joj.«
Elias stisne zube, trzaji se smiruju. Vidim da je Izzi zabezeknuta, Keenan sumnjičav.
Pride mi. »Laia, što se...«
»Nastavljamo«, podigla sam glas da me i Izzi može čuti. »Zaostanemo li sada, kasnit
ćemo nekoliko tjedana - padne li rani snijeg, zatvore li se sjeverni prolazi.«
»Evo.« Elias iz naprtnjače izvadi rupce, pruži mi ih. Prosljeđujem ih dalje. On razreže
konop na komade od trideset centimetara. Ramena su mu se ponovo stresla, no stegnuo je čeljust
i izdržao. Ne daj se, govorim mu pogledom dok se Izzi zgureno približava. Sad nije vrijeme.
Zavezao je Izzi za sebe, a kad ju je htio zavezati za mene, odmahnula je glavom.
»Neka ti Laia bude s druge strane.« Tako je strelovito pogledala Keenana da nisam
sigurna jesam li dobro vidjela. Pitam se je li nas čula sinoć kad me je Keenan molio da odem s
njim.
Podrhtavam od nastojanja da ostanem na mjestu. Vjetar oko nas zavija prodorno kao zbor
naricaljki. Taj me zvuk podsjeća na utvare u pustinji blizu Serre. Pitam se šunjaju li se aveti i
ovuda.
»Nategni konop!« Elias me okrzne rukom, koža mu je vrela. »U protivnom neću znati
jesmo li se razdvojili.« Hvata me strah, no on mi se u trenu nade licem uz lice.
»Ne boj se. Odrastao sam u ovoj pustinji. Dovest ću nas u Nur.«
Idemo na istok, pognuli smo glave pred naletom oluje. Pijesak zastire zvijezde, dine nam
se pod nogama tako hitro premještaju da posrćemo, borimo se za svaki korak. Pijesak mi je u
ustima, u očima, u nosu - ne mogu disati.
Konop se između Eliasa i mene zategnuo, on me vuče naprijed. S njegove druge strane,
Izzi se, tanka kao trska, okreće od vjetra i drži rubac na licu. Začujem vrisak i okrenem se - Izzi?
Samo vjetar.
Onda Keenan, za kojeg sam mislila da je iza mene, potegne konop slijeva. Od siline sam
pala - tijelo mi tone u duboki, meki pijesak. Pokušavam se osoviti na noge, ali vjetar me gura kao
velika, neumoljiva šaka.
Potegnula sam snažno na Eliasovu stranu. Shvatit će da sam pala. Svakog trena, osjetit ću
njegove ruke kako me privlače i podižu na noge. Vičem njegovo ime, no moj je glas nemoćan
pred bijesom oluje. Odjednom, konop se nategne.
A onda potpuno olabavi. Povučem ga, no s druge strane nema nikoga.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Elias

U jednom sam se trenutku napinjao iz petnih žila da se probijem kroz vjetar te povučem
Laiu i Izzi. U sljedećem, konop se između Laie i mene olabavio. Povukao sam ga, svih njegovih
trideset centimetara. Na drugom kraju nije bilo Laie.
Skočio sam natrag gdje sam mislio da ću je naći. Nije bila tamo. Sto mu demona. Prebrzo
sam zavezao čvorove - jedan se zacijelo odvezao. Nije važno, podviknuo je moj mozak. Nađi je!
Vjetar je zavrištao, što me podsjetilo na efrite protiv kojih sam se borio u kušnji. Preda
mnom se stvorila prilika nalik na čovjeka, ali oči su joj sjale posvemašnjom zlobom. Iznenađeno
sam zateturao unatrag - odakle se, dovraga, stvorio - a onda sam se sjetio. Efriti, efriti pijeska,
jedini spas je pjesma. Vratio mi se stari napjev i ja sam ga naglas pjevao. Djeluj, djeluj, molim te.
Efritu su se oči suzile, na tren sam pomislio da ne djeluje. Onda su mu oči utonule u pijesak.
Ali Laia - i Keenan - još su na otvorenom i ne mogu se braniti. Nebesa ti spalim, trebali
smo pričekati da oluja prođe. Prokleti je pobunjenik imao pravo. Ako je Laia zatrpana u pijesku -
ako umre samo zato što mi je trebao prokleti similarin...
Pala je trenutak prije no što smo se razdvojili. Spustim se na koljena i počnem kopati.
Napipam komad platna, onda toplu kožu. Preplavi me olakšanje, stanem vući. Ona je - znam po
obliku i težini tijela. Privučem je sebi. Kad me je zagrlila, na tren sam pod rupcem ugledao
prestravljeno lice.
»Imam te«, kažem, premda ne mislim da me može čuti. Osjetim, s druge strane, kako me
poteže Izzi, a onda ugledam oblak crvene kose - Keenan, još uvijek privezan za Laiu,
presamićeno iskašljava pijesak.
Ponovno zavezujem konop, ruke mi drhte. U glavi mi odzvanja Izzin glas kad mi je rekla
da Laiu zavežem za sebe. Čvorovi su bili čvrsti. Konop cio i neiskrzan. Nije se trebao odvezati.
Pusti sad to. Kreni.
Uskoro, tlo se stvrdnjava, a podmukli pijesak prelazi u suho kamenje oaze. Ramenom sam
okrznuo stablo, kroz pijesak nazirem svjetlucanje. Kraj mene, Izzi je pala i uhvatila se za zdravo
oko. Podigao sam je u ruke i nastavio se probijati. Ona se trese u napadaju kašlja.
Jedno se svjetlo razdvojilo u dva, a onda je osvanulo mnoštvo - ulica. Ruke mi drhte,
umalo sam ispustio Izzi. Ne još!
U tami nazirem golemu sjenu nomadskih kola, grabim naprijed. Zazivam nebesa neka
kola budu prazna jer više nemam snage za borbu.
Trgnuo sam vrata, otvorio ih, odvezao Izzi i spustio je unutra. Za njom se popeo Keenan.
Zadnju sam, Laiu, napola podignuo, a napola pogurao unutra. Brzo sam odvezao konop. Ali dok
sam razvezivao čvor, primijetio sam da kraj konopa nije iskrzan. Mjesto gdje je prekinut je
glatko.
Kao da je bio presječen.
Izzi? Ne, ona je bila pokraj mene. Laia to ne bi napravila. Keenan? Zar tako očajnički želi
Laiu maknuti od mene? Slika mi je pred očima počela blijedjeti, stresao sam glavom. Ponovno
pogledam konop i vidim da su mu krajevi iskrzani kao da ga je žvakala krava.
Priviđenja. Nađi ljekarnu, Elias. Smjesta.
»Pobrini se za Izzi«, doviknem Lai. »Isperi joj oko, ima pustinjsko sljepilo. Donijet ću
nešto iz ljekarne što će joj pomoći.«
Zalupio sam vratima kola i ponovno krenuo u oluju. Hvata me drhtavica. Gotovo čujem
dušolovku. Vrati se, Elias.
Debeli zidovi zgrada u Nuru zaustavljaju pijesak pa mogu razaznati oznake na ulicama.
Krećem se pažljivo, na oprezu sam hoću li ugledati kojeg vojnika. Nomadi nisu ludi da bi izlazili
po ovakvoj oluji, ali Bojovnici patroliraju, bez obzira na vrijeme.
Zakrenuo sam za ugao i opazio plakat na zidu. Približio sam se, i opsovao.

UKAZOM NJEGOVA CARSKOG VISOČANSTVA

CARA MARCUSA FARRARA

TRAŽI SE ŽIV:

ELIAS VETURIUS

UBOJICA, PRISTAŠA POKRETA OTPORA,

IZDAJNIK CARSTVA.

NAGRADA: 600 000 ŠKUDA

ZADNJI PUT VIĐEN:

NA ISTOČNOJ STRANI CARSTVA,

U DRUŠTVU ČLANICE POKRETA OTPORA,

DOUŠNICE LAIE IZ SERRE

Strgnuo sam plakat, zgužvao ga i bacio u vjetar. A onda sam, na udaljenosti od samo
nekoliko metara, ugledao još jedan. I još jedan. Uzmaknuo sam. Cijelo je prokleto Carstvo
oblijepljeno njima, kao i zid iza mene. Posvuda su.
Nađi similarin.
 Posrćem poput petaka nakon što je prvi put ubio. Treba mi dvadeset minuta da pronađem
ljekarnu, a onda još pet, ubitačno nespretnih, da obijem bravu. Drhtavim sam rukama upalio
svjetiljku i zahvalio nebesima kad sam vidio da su lijekovi poredani po abecedi. Dahtao sam kao
ožednjela životinja dok sam tražio similarin, ali čim sam ga progutao, proželo me je olakšanje.
Kao i bistrina uma. Odjednom mi je sve nadošlo - oluja, Izzino pustinjsko sljepilo, kola
gdje sam ih ostavio. I potjernice. Sto mu demona, to su »traži se« potjernice. Moje i Laino lice je
posvuda. Ako ih je desetak bilo na zidu, tko zna koliko ih je po cijelome gradu?
To pak znači samo jedno. Carstvo sumnja da smo ovdje. Bojovnika će u Nuru biti daleko
više nego što sam pretpostavljao. Nebesa u krvi i plamenu.
Laia je zasigurno već luda od brige, ali i ona i drugi će morati pričekati. Strpao sam u
torbu cijelu ljekarničku zalihu similarina i melem koji će pomoći Izzi. Za tren sam opet na
pijeskom zasutim ulicama Nura. Prisjećam se vremena koje sam ovdje proveo kao petak, kad sam
uhodio Nomade i podnosio izvještaje u bojovničkoj utvrdi.
Do utvrde ću preko krovova. Uzmičem pred zapusima oluje. Još je dovoljno jaka da
normalni ljudi sjede u kućama, ali nije ni upola gadna kao što je bila kad smo tek stigli u grad.
Bojovnička je utvrda, izgrađena od crna kamena, šaka u oko među nurskim zdanjima boje
pijeska. Kad sam joj prišao, legao sam potrbuške na terasu krova na suprotnoj strani ulice.
Unutra gore svjetla, vojnici ulaze i izlaze - jasno je da je utvrda puna. Ne samo pomoćnih
vojnika i legionara. Za sat vremena koliko sam izviđao, izbrojao sam barem deset krabulja, kao i
jednog u potpuno crnom oklopu.
Crna straža. Njih predvodi Helena, sad kad je krvosljednica. Ali, što rade ovdje?
Još jedan krabulja u crnom oklopu izlazi iz utvrde. Krupan je, svijetao, raščupan. Faris.
Prepoznao bih taj zvrk u kosi bilo gdje. Kad je zajahao konja, dozvao je legionara.
»... glasnici u svako pleme«, začujem ga. »Moraju znati da će onaj tko ga primi biti
ubijen. Pobrini se da to bude jasno, vojniče.« Izlazi još jedan pripadnik Crne straže. Ruke i lice su
mu tamniji, ali više od toga odavde ne razaznajem. »Trebat će nam jedinica kojom ćemo opkoliti
pleme Saif«, kaže Farisu. »U slučaju da ih potraži.«
Faris odmahne glavom. »To je zadnje mjesto kamo bi El - Veturius pošao. On ih neće
dovesti u opasnost.«
Sto mu demona. Znaju da sam tu. Mislim da znam i kako su doznali. Nekoliko minuta
kasnije, moje su sumnje potvrđene.
»Harperu.« Helenin je glas čeličan - iznenadio me je. Iskoračila je iz vojarne naizgled
nedirnuta olujom. Oklop joj tamno sjaji, plava joj kosa svijetli u noći. Naravno. Ako će netko
domisliti kamo ću krenuti i što ću napraviti, to je ona.
Prignuo sam se još niže, siguran da će me osjetiti. Znat će u kostima da sam tu.
»Ti moraš razgovarati s glasnicima. Moraš pronaći dobre pregovarače«, veli tom Harperu.
»Neka potraže glavešine Nomada - zaldare ili kehannije, pripovjedače. Reci im da se ne obraćaju
djeci - Nomadi se prema djeci odnose vrlo zaštitnički. I, tako ti nebesa, pobrini se da nikome od
njih ne padne na pamet pogledati u ženu. Ne treba mi rat samo zato što neki priglupi, plebejski
vojnik ne zna paziti na prste. Farise, opkoli pleme Saif. I pripazi na Rilu.«
Faris i Harper odu po Helinoj naredbi. Pomislio sam da će se vratiti u vojarnu, skloniti se
od vjetra. Umjesto toga, ona zakorači u oluju spustivši ruku na sablju. Stisnula je vjede, usta su
joj skupljena u ljutu crtu. Dok je gledam, boli me u grudima. Hoće li mi ikad prestati nedostajati?
O čemu sad razmišlja? Prisjeća li se kad smo zajedno bili tu? I zašto me, sto mu demona, uopće
goni? Mora znati da me zapovjednica otrovala. Ako ću ionako umrijeti, koji je smisao mog
uhićenja?
Želim sići k njoj, snažno je zagrliti i zaboraviti da smo neprijatelji. Želim joj reći za
dušolovku i Čekalište, i za slobodu koju, otkako sam je okusio, samo želim sačuvati. Želim joj
reći da mi nedostaje Quin i da me Demetrius, Leander i Tristas proganjaju u noćnim morama.
Želim. Želim. Želim.
Dopuzao sam do pola krova, a onda skočio na drugi - prije no što učinim nešto glupo. Ja
imam zadatak, a ima ga i Helena. Moram za svoj uprijeti više no što će uprijeti ona. U protivnom,
Darin će umrijeti.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Laia

Izzi se prevrće u snu, nemirno i glasno diše. Trznula je rukom i udarila u izrezbarenu,
drvenu pregradu kola. Podragala sam je po zapešću i šapnula joj utješne riječi. Pod prigušenim
svjetlom svjetiljke izgleda blijedo kao smrt.
Keenan i ja sjedimo prekriženih nogu pokraj nje. Podigla sam joj glavu kako bi mogla
lakše disati i isprala joj oko. Još uvijek ga ne može otvoriti.
S uzdahom sam se sjetila kako je divljala oluja i kako sam se malom osjećala pred
njezinim razjapljenim pandžama. Mislila sam da će me izbrisati s lica zemlje i baciti u tamu. Pred
tom sam silinom bila puki trunak prašine.
Trebala si čekati, Laia. Trebala si poslušati Keenana. Što ako je pustinjsko sljepilo
nepovratno? Izzi će ostati slijepa, i to zbog mene.
Priberi se. Eliasu je trebao similarin. A tebi treba Elias misliš li do Darina. Ovo je misija.
Ti si voda. Ovo je cijena.
A gdje je Elias? Davno je otišao. Do zore još imamo samo sat ili dva. Dok je vani ovako
vjetrovito, ljudi su se sklonili s ulica. Ali na koncu će se vlasnici kola vratiti. Tada ne smijemo
biti ovdje.
»Elias je otrovan«, nježno prozbori Keenan. »Nije li?«
Nastojim ništa ne odati licem, ali Keenan uzdahne i provuče ruku kroz kosu.
»Trebao mu je lijek. Zato ste išli u Tabor pljačkaša umjesto na sjever«, kaže. »Nebesa.
Koliko je loše?«
»Loše je«, Izzin je glas hrapav. »Jako loše. Mračara je u pitanju.«
U nevjerici sam pogledala u Izzi. »Ti si budna! Hvala nebesima. Ali kako znaš...«
»Kuharica se zabavljala pričajući mi kojim bi sve otrovima poslužila zapovjednicu, da
može«, veli Izzi. »Bila je vrlo detaljna u opisivanju njihova djelovanja.«
»Laia, on će umrijeti«, kaže Keenan. »Mračara je smrtonosna.«
»Znam.« Kamo sreće da ne znam. »Zna i on. Zato je morao doći u Nur.«
»Ti i dalje želiš ovo izvesti s njim?« Keenan izgleda iskreno zbunjeno. »Zanemari to što
samo pojaviti se s njim predstavlja opasnost. Ili to da je njegova majka ubila tvoje roditelje, ili to
da je krabulja i da njegovi ljudi našim ljudima trenutno skidaju glave. On je mrtav, Laia. Tko zna
hoće li poživjeti dok dođemo do Kaufa? Tako ti nebesa, zašto je uopće želio poći?«
»On zna da Darin Učenjacima može promijeniti život. On ne vjeruje u zlo Carstva,
jednako kao što ne vjerujem ni ja.« Keenan se podsmjehne. »Sumnjam da...«
»Prestani.« Šapnula sam i pročistila grlo te prstima dotaknula majčin amulet. Daj mi
snage. »Molim te.«
Keenan je načas oklijevao, a onda me uhvatio za ruke, stisnute u šake.
»Oprosti.« Sada u pogledu ne skriva osjećaje. »Prošla si kroz pakao, a ja ovdje sjedim i
držim ti prodike. Neću to više spomenuti. Ako je to ono što želiš, onda ćemo to napraviti. Tu sam
zbog tebe. Što god ti treba.«
 Odahnula sam i kimnula. On mi dodirne slovo k na prsima - znak koji mi je zapovjednica
urezala dok sam još bila robinja. Sada je blijedi ožiljak. Keenan se prstima penje do mojih
ključnih kostiju, do mog lica. »Nedostajala si mi«, kaže. »Nije li to čudno? Do prije tri mjeseca,
nisam te ni poznavao.«
Promatram njegovu snažnu čeljust, jarku kosu preko čela, napete mišiće nadlaktice.
Udišem njegov miris na koji sam se već navikla, limun i dim. Kako to da mi on toliko znači?
Jedva se poznajemo, ali u njegovoj blizini moje se tijelo umiri. Prepuštam se njegovu dodiru
protiv volje, njegova me toplina privlači.
Otvaraju se vrata. Odskočim uhvativši bodež. Ali to je Elias. Gleda u Keenan i mene. Kad
nas je ostavio u kolima bio je bolesno blijed, no sada mu koža opet zlaćano sjaji.
»Imamo problem.« Popeo se u kola i rastvorio nekakav papir. Potjernicu »traži se« sa
zastrašujuće preciznim opisima Eliasa i mene.
»Sto mu demona, kako znaju?« upita Izzi. »Jesu li nas slijedili?«
Elias spusti pogled na daske kola i čizmom razgrne pijesak. »Helena Aquilla je tu.« Glas
mu je začudno bezizražajan. »Vidio sam je u bojovničkoj utvrdi. Zasigurno je domislila kamo
smo krenuli. Opkolila je pleme Saif, poslala stotinu vojnika da nas traže.«
Potražim Keenanov pogled. Samo biti s njim predstavlja opasnost. Možda ipak nije bilo
pametno doći u Nur.
»Moramo doći do tvoje prijateljice«, kažem, »a onda otići s drugim plemenima. Kako
ćemo to izvesti?«
»Mislio sam predložiti da pričekamo sljedeću noć i onda izađemo prerušeni. Ali Aquilla
će to i očekivati. Zato ćemo napraviti suprotno. Ići ćemo usred bijela dana.«
»Kako će usred dana ići pobunjenik, dvije bivše robinje i bjegunac?« pita Keenan.
Elias zavuče ruku u torbu pa izvadi okove. »Imam ideju. Ali tebi se neće svidjeti.«
***

»Tvoje su ideje«, bijesno šapćem Eliasu dok hodam za njim zagušljivim i zakrčenim
nurskim ulicama, »gotovo jednako pogubne kao i moje.«
»Tiho, robinjo!« On kimne bojovničkom odredu koji u korak maršira iz susjedne ulice.
Stisnula sam usne, zveknuli su moji okovi na gležnjevima i zapešćima. Elias nema pojma.
Nije da mi se ne sviđa ovaj plan - mrzim ga.
On nosi crvenu košulju robovlasnika i drži lanac koji je pričvršćen za željeznu negvu 4
oko moga vrata. Kosa mi visi preko lica, raščupana je i spetljana. Izzi, s povezom na oba oka, ide
za mnom. Između nas je metar lanca, ona sluša što joj šapćem kako se ne bi spotakla. Za njom
ide Keenan, znoj mu kaplje s lica. Znam kako se osjeća: kao da nas vode na dražbu robova.
Poslušno koračamo za Eliasom, pognutih glava i pogurenih tijela, onako kako bi
učenjački robovi trebali koračati. U glavi mi iskrsne sjećanje na zapovjednicu: na njezine blijede
oči dok mi je sadistički urezivala prvo slovo svog imena u prsa, na udarce koje je usputno dijelila
kao da prosjaku baca novčiće.
»Drži se.« Elias se osvrne - možda je osjetio da me obuzima panika. »Još moramo prijeći
preko grada.«
Poput drugih robovlasnika koje smo vidjeli u Nuru, Elias nas vodi samouvjereno
mrgodan. Tu i tamo zareži koju naredbu. Mrmlja o prašini u zraku i s prezirom pogledava
Nomade, kao da su žohari.
Rubac mu pokriva donji dio lica pa mu vidim samo oči koje se na ovom jutarnjem svjetlu

4
Negva - lanac; lanac za noge s kuglama kojima se onemogućuje kretanje.
čine gotovo bezbojnima. Zapovjedničin ga je otrov ocijedio, sav je kost i koža. Ovako isklesana
lica, još je i ljepši, no čini mi se da gledam sjenu onog nekadašnjeg Eliasa.
Nurske su prašnjave ulice pune ljudi, idu od tabora do tabora. I koliko god je ovo mjesto
kaotično, u njemu ipak postoji začudan red. Svaki je tabor istaknuo svoje boje, šatori su slijeva,
trgovački štandovi zdesna, a sajam rùbe nomadska kola.
»Bljak«, protisne Izzi. »Mogu nanjušiti Bojovnike. Čelik, koža, konji. Čini mi se da su
posvuda.«
» I jesu posvuda«, šapnem joj krajičkom usta.
Legionari pretražuju trgovine i kola. Krabulje izvikuju naredbe i ulaze u kuće bez
upozorenja. Polako napredujemo - Elias je krenuo okolnim putom kako bismo izbjegli ophodnje.
Srce mi je u grlu.
Uzalud pogledom tražim slobodne Učenjake, u nadi da su pobjegli iz carske klaonice.
Vidim samo Učenjake u okovima. Vijesti o događanjima u Carstvu rijetko se čuju. No konačno, u
žamoru nerazumljivog sadeškog, razaznajem glasove dvoje merkatora koji razgovaraju na
serrskom.
»... nisu poštedjeli ni djecu.« Dok govori, merkator se osvrće preko ramena. »Čuo sam da
su silaske i serrske ulice natopljene učenjačkom krvlju.«
»Sljedeći su Nomadi«, kaže njegova sugovornica, žena u kožnatoj opremi. »A onda će
krenuti na Marince.«
»Neka samo pokušaju«, veli muškarac. »Baš bih volio vidjeti kako će se ti bljedooki
gadovi probiti kroz Sumu...«
Prošli smo ih, njihov je razgovor sve tiši, ali meni se povraća. Silaske i serrske ulice su
natopljene krvlju Učenjaka. Nebesa, koliko je mojih susjeda i poznanika pobijeno? Koliko
djedovih pacijenata?
»Zato ovo i činimo.« Elias me pogleda - i on je čuo merkatore. »Zato nam treba tvoj brat.
Priberi se.«
Prolazili smo dijelom sajma gdje je bila naročita gužva kad je u ulicu nahrupila ophodnja
predvođena krabuljom u crnom oklopu.
»Ophodnja!« šapnem Izzi. »Dolje glavu!« Istog se trena ona i Keenan zapilje u noge.
Eliasova se ramena napnu, no on nastavi hodati gotovo nehajnim korakom. Ali stegnuo je čeljust.
Krabulja je mlad, koža mu je zlaćanosmeđa kao i moja. Vitak je kao i Elias, ali je niži.
Zelene su mu oči mačje nakošene, a jagodične kosti isturene kao pojačanja na oklopu.
Nisam ga dosad vidjela, ali nije ni važno. On je krabulja. I dok me promatra, ne mogu
disati. U meni raste strah - vidim samo zapovjednicu. Osjećam samo bič na leđima i hladni stisak
njezine ruke na grlu. Ne mogu se maknuti.
Izzi mi se zabila u leđa, a Keenan u nju.
»Hodaj!« Izzi grozničavo šapće. Ljudi oko nas okreću se i gledaju. Zašto sada, Laia?
Tako ti nebesa, priberi se. Ali tijelo me ne sluša. Sapeli su me okovi, negva oko vrata, zvuk lanca
- i premda mi um vrišti da nastavim hodati, moje se tijelo sjeća zapovjednice.
Trgne me lanac pričvršćen za negvu oko vrata i Elias me opsuje brutalno sočno, kako
samo pristaje krabulji. Znam da igra ulogu, ali svejedno uzmičem, preplavljena užasom za koji
sam mislila da je zaboravljen.
Elias nasrne kao da će me udariti i zgrabi me za lice. Nekom promatraču to može izgledati
kao da robovlasnik kažnjava svoje vlasništvo. No glas mu je nježan, jedino ga ja mogu čuti.
»Pogledaj me.« Pogledam ga u oči. Zapovjedničine oči. Ne. Eliasove. »Ja nisam ona.«
Uhvatio me je za bradu što drugima zasigurno izgleda prijeteće, ali dodir mu je lagan poput
lahora. »Neću te ozlijediti. Ali ne smiješ se prepustiti strahu.«
 Spustila sam glavu i počela duboko disati. Krabulja nas promatra, miran je. Udaljeni smo
nekoliko metara. Metar. Krišom kroz kosu zirkam u njega. Brzo je odmjerio pogledom Keenana,
Izzi i mene. Ali u Eliasa još uvijek pilji.
Usporava. Nebesa. Čini mi se da će mi se tijelo ponovno ukočiti, zato se prisilim hodati.
Elias usputno, ležerno kimne krabulji i produži. Krabulja ostaje iza nas, ali osjećam da
nas gleda, spreman udariti.
Onda začujem bat čizama kako se udaljavaju. Kad sam se okrenula, više ga nije bilo.
Odahnula sam, a nisam bila ni svjesna da zadržavam dah. Dobro je. Dobro si.
Za sada.
Elias se opustio tek kad smo došli nadomak tabora na sjevernoistočnom dijelu Nura.
»Dolje glavu, Laia«, šapnuo mi je. »Stigli smo.«
Tabor se čini ogromnim. Rúbe ga kuće boje pijeska s balkonima, a pred njima leži cijeli
grad zlaćano-zelenih šatora. Tržnica je veličinom jednaka serrskoj, možda i veća. Svi su štandovi
prekriveni zelenom tkaninom s uzorcima jesenjeg zlaćanog lišća. Samo nebesa znaju koliko taj
brokat košta. Kako god se ovo pleme zove, moćno je.
Nomadi u zelenim haljama kružno su raspoređeni oko tabora, a za one koji ulaze ostavljen
je prolaz između dvaju kola. Nitko nam nije prišao sve dok nismo ušli u domaćinski krug gdje
muškarci raspiruju vatru za kuhanje, žene pripremaju namirnice, a djeca trče za kokošima ili se
igraju lovice. Elias priđe najvećem šatoru. Narogušio se kad su ga zaustavila dva stražara.
»S robovlasnicima trgujemo noću«, kaže jedan na iskrivljenom serrskom. »Dođi kasnije.«
»Očekuje me Afya Ara-Nur«, Elias zareži. Zastala sam na spomen tog imena sjetivši se
sitne, tamnooke žene u Spirovoj kovačnici, one koja je s Eliasom gipko plesala u noći Mjesečeva
festivala. On njoj vjeruje da će nas odvesti na sjever? Sjetim što je rekao Spiro. Jedna od
najopasnijih žena u Carstvu.
»Ona danju ne prima robovlasnike.« Drugi je Nomad mekša srca. »Jedino noću.«
»Ne pustite li me k njoj«, reče Elias, »rado ću izvijestiti krabulje da pleme Nur odustaje
od trgovačkih dogovora.«
Nomadi su izmijenili nezadovoljan pogled, onda je jedan nestao u šatoru. Želim upozoriti
Eliasa na Afyu, na ono što mi je rekao Spiro. Ali drugi nas stražar tako napregnuto promatra da
zbog njega ne mogu ništa.
Tek minutu kasnije, Nomad nam je mahnuo da uđemo u šator. Elias se okrenuo prema
meni i napravio kao da namješta okove, ali mi je u tom trenutku predao ključ. Potom je zakoračio
unutra kao da posjeduje cijeli tabor. Izzi, Keenan i ja požurili smo za njim.
U šatoru su, na podu, rukom tkani sagovi. Desetak obojenih svjetiljaka baca geometrijske
sjene na jastuke u svilenim jastučnicama. Afya Ara-Nur, tamnoputa i rasna, kose spletene u
crvenocrne pletenice do ramena, sjedi za stolom od neobrađena drva. Stol je masivan, ne uklapa
se u zadivljujuću raskoš šatora. Ona prstima prebire po kuglicama abaka i tintom u knjigu
zapisuje račun. Do nje sjedi momčić Izzinih godina, dojmljivo je lijep kao i Afya. Izgleda da se
dosađuje.
»Pustila sam te unutra, robovlasniče«, prozbori Afya i ne pogledavši nas, »samo zato da ti
kažem: kročiš li ikad više u moj tabor, ja ću te osobno priklati.«
»Ranjen sam, Afya«, uzvrati Elias i hitne joj nešto sitno u krilo. »Nisi ni upola srdačna
kakvom si bila kad smo se prvi put sreli.« Eliasov je glas baršunast, zavodljiv. Osjećam da mi
gori lice.
Afya je podignula medaljon. Zinula je kad je Elias s lica skinuo rubac.
»Gibran...«, obrati se mladiću, no Elias je, dok si trepnuo, isukao sablje s leđa i jurnuo k
njima. Sada im drži sablju pod vratom. Pogled mu je miran i zastrašujuće hladnokrvan.
 »Duguješ mi uslugu, Afya Ara-Nur«, reče. »Došao sam po nju.«
Momak - Gibran - nesigurno pogleda u Afyu.
»Pusti Gibrana van.« Afyn je glas razuman, čak umilan. Ali ruke su joj stisnute u pesnice.
»On s ovim nema veze.«
»Treba nam svjedok iz tvog plemena da mi duguješ uslugu«, reče Elias. »To može biti i
Gibran.« Afya je otvorila usta, ali ne progovara, očigledno je šokirana. Elias nastavi: »Tvoja ti
čast nalaže da saslušaš što tražim, Afya Ara-Nur. I čast ti nalaže da to napraviš.«
»Kvragu i čast...«
»Zanimljivo«, Elias će. »Što bi Vijeće staraca na to reklo? Jedina zaldara među
Nomadima - najmlađa izabrana - odbacuje svoju čast kao trulo sjeme. Jutros sam u pola sata
provedenih u krčmi doznao sve što trebam o plemenu Nur. Tvoje mjesto više nije sigurno, Afya.«
Njezine su se usne skupile u tanku crtu. Elias ju je pogodio u srž.
»Starci bi razumjeli, rekli bi da činim ono što je dobro za pleme.«
»Ne bi«, uzvrati Elias. »Rekli bi da ne možeš voditi pleme ako ga ugrožavaš svojim
pogrešnim potezima. Na primjer, time što si medaljon dala Bojovniku.«
»Ta je usluga bila namijenjena budućem caru!« Afya od bijesa ustane, a Elias joj jače
pritisne oštricu pod grlo. Čini se da Nomatkinja to i ne primjećuje. »Ne nekom izdajničkom
bjeguncu koji je, uz to, postao i robovlasnik.«
»Oni nisu robovi.«
Izvadila sam ključ i otključala svoje okove, potom Izzine i Keenanove, da dokažem
Eliasovu tvrdnju. »Oni su sa mnom. A usluga se odnosi i na njih.«
»Neće pristati«, Keenan mi šapne. »Prodat će nas prokletim Bojovnicima.«
Nikad se nisam osjećala ovako izloženom. Dovoljno je da Afya vikne jednu riječ i vojnici
će nas opkoliti.
Izzi je napeta. Uhvatila sam je za ruku i stisnula. »Moramo vjerovati Eliasu«, šapnula sam
joj. Trudim se uvjeriti je koliko i samu sebe. »On zna što radi.« Ali, svejedno, napipavam svoj
bodež, skriven pod ogrtačem. Izda li nas Afya, neću se predati bez borbe.
»Afya«, Gibran nervozno proguta slinu i odmjeri sablju pod vratom. »Možda bismo ga
trebali saslušati.«
»Možda bi ti trebao držati jezik za zubima i ne petljati se u stvari koje ne razumiješ«,
uzvrati Afya kroz stisnute zube. Drži se zavođenja zaldarskih kćeri.« Okrene se Eliasu. »Baci
sablje, reci što želiš - i zašto. Bez tvog objašnjenja, ništa od usluge. Nije me briga čime mi
prijetiš.«
Elias zanemari ono prvo. »Želim da moje prijatelje i mene ti izvedeš iz Nura, da nas
odvedeš do zatvora Kauf prije no što zasniježi, da nam pomogneš osloboditi Laina brata Darina
iz zatvora.«
Mooolim? Svega je nekoliko dana prošlo otkad je Keenanu rekao kako nam nitko ne
treba. Sad pokušava uvući i Afyu? Sve i da stignemo do Kaufa, ona će nas istog trena predati, a
onda se više nećemo izbaviti iz Kaufa.
»To je tristo usluga u jednoj, gade.«
»Medaljon znači sve što možeš zatražiti u dahu.«
»Znam ja dobro što znači prokleti medaljon.« Afya prstima bubnja po stolu, a onda se
okrene meni kao da me dotad nije vidjela.
»Prijateljice Spira Telumana«, kaže. »Znam tko je tvoj brat, djevojko. Rekao mi je Spiro,
a rekao je i drugima, ako je suditi po glasinama. Svi šapuću o Učenjaku koji pozna tajnu serrske
oštrice.«
»Spiro je proširio glasine?«
 Afya uzdahne pa počne polako govoriti, kao da nešto objašnjava malom i napornom
djetetu. »Spiro je htio da Carstvo povjeruje kako je tvoj brat prenio svoje znanje i drugim
Učenjacima. Dok Bojovnici od njega ne izvuku imena, neće ga ubiti. A Spiro je uvijek bio jedan
od onih koji vjeruju u budalaste, herojske priče. Vjerojatno se nada kako će ovo pokrenuti
Učenjake, osnažiti im duh.«
»Čak nam i tvoj pajdaš pomaže«, reče Elias. »Imaš razlog više da nam pomogneš i ti.«
»Moj je pajdaš nestao«, Afya uzvrati. »Nitko ga nije vidio već tjednima. Uvjerena sam da
su ga uhvatili Bojovnici - i nemam nikakvu želju dijeliti njegovu sudbinu.« Onda podigne bradu
gledajući u Eliasa. »A što ako odbijem tvoj zahtjev?«
»Nisi zaslužila svoje mjesto zanemarivanjem obećanja.« Elias baci sablje. »Učini mi tu
uslugu, Afya. Prepiranje je gubitak vremena.«
»Ne mogu o ovome odlučiti sama«, reče ona. »Moram razgovarati s nekima iz plemena.
Ali treba nam barem još dvoje-troje ljudi - da vas ne uoče vojnici.«
»U tom slučaju, tvoj brat ostaje ovdje«, veli Elias. »Kao i medaljon.«
Gibran otvori usta ne bi li se usprotivio, ali Afya odmahne glavom. »Nahrani ih i napoji,
brate.« Otpuhne kroz nos. »I neka se okupaju. Ali ne gubi ih iz vida.« Prošla je pokraj nas, izašla
iz šatora i rekla nešto na sadeškom stražarima na ulazu. Nama preostaje čekati.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Elias

Prošli su sati, večer je već prelazila u noć kad je Afya konačno ušla u šator. Gibran je bio
podigao noge na sestrin stol dok je besramno flertovao s Laiom i Izzi, no sada je poskočio kao
vojnik u strahu od ukora nadređenog.
Afya odmjeri Laiu i Izzi, okupane i odjevene u široke, zelene nomadske haljine. Njih
dvije sjede u kutu, Izzi je naslonila glavu na Laino rame i tako jedna drugoj šapuću. Plava je
djevojka skinula povez s drugog oka, no i dalje oprezno trepće. Oko joj je crveno, izgrebeno u
oluji. Keenan i ja nosimo tamne hlače i prsluke s kukuljicom bez rukava, uobičajenu nošnju
Nomadskih zemalja. Afya odobravajući kimne.
»Barem sad ne izgledate - i ne smrdite - kao Barbari. Jeste li jeli? Pili?«
»Dobili smo sve što nam treba, hvala«, kažem. Sve osim jedne stvari koja nam je
najpotrebnija, a to je obećanje da nas neće predati Bojovnicima. Ti si njezin gost, Elias. Ne
izazivaj je. »Pa«, dodam, »gotovo sve.«
Afyn smiješak bljesne i zaslijepi me kao odraz Sunca s jeftino pozlaćenih nomadskih
kola.
»Učinit ću ti uslugu, Elias Veturius«, reče. »Odvest ću te do zatvora Kauf prije no što
zasniježi, tamo ću ti pomoći osloboditi Lainog brata onako kako zatražiš.«
Gledam je oprezno. »Ali...«
»Ali«, Afya naškubi usne, »neću samo svoje pleme time opteretiti.«
»Uđi«, ona pozove na sadeškom na što još jedna prilika uniđe u šator. Tamnoputa je i
jedra, okruglih obraza, crnih očiju, dugih trepavica.
Žena prozbori, glas joj je pjesma. »Kad smo rekli zbogom, lagali smo, drago moje...«
Znam dobro tu pjesmu. Znala ju je pjevati kad kao dijete nisam mogao zaspati.
»... jer u sjećanju si mom«, kažem, »dok ne vidim te opet.«
Zena raskrili ruke, nesigurno me poziva. »Ilyaas«, šapne. »Sine moj. Koliko je prošlo?«
Prvih šest godina mog života, nakon što me je Keris Veturia ostavila u šatoru pomajke
Rile, kehanni me je podizala kao svoje dijete. Moja pomajka izgleda isto kao što je izgledala prije
šest i pol godina, kad sam je, kao petak, zadnji put vidio. Niža je od mene, no njezin je zagrljaj
kao topli pokrivač. Predajem joj se, opet sam dječak, siguran u kehanninim rukama.
Tada mi sine što znači njezina prisutnost u šatoru. I što je napravila Afya. Pustio sam Rilu
i krenuo na Nomatkinju. Njezin je samodopadni smiješak u meni razjario bijes.
»Kako se usuđuješ u ovo uvlačiti pleme Saif?«
»Kako se ti usuđuješ ugroziti pleme Nur zatraživši od mene uslugu?«
»Ti si krijumčarka. To što ćeš nas odvesti na sjever neće ugroziti tvoje pleme, budeš li
oprezna.«
»Ti si bjegunac. Otkriju li da ti moje pleme pomaže, Bojovnici će nas uništiti.« Afya se
više ne smiješi. Sada je lukava žena koja me je prepoznala na Mjesečevu festivalu, nesmiljena
predvodnica koja je svom nekoć zaboravljenom plemenu vratila slavu zadivljujućom brzinom.
 »Elias Veturius, stavljaš me u nemoguću situaciju. Ja ću ti učiniti uslugu. Možda te i
mogu sigurno prokrijumčariti na sjever, ali te ne mogu izvesti iz grada dok je opkoljen
Bojovnicima. Kehanni Rila se ponudila pomoći.«
Naravno. Nema toga što pomajka Rila neće učiniti za mene čim pomisli da mi je potrebna
pomoć. Ali neću dopustiti da još netko do koga mi je stalo nastrada zbog mene.
Lice mi je na centimetar od Afynog. Piljim joj u tamne, čelične oči, obrazi mi gore od
srdžbe. Odmaknuo sam se tek kad me dotaknula Rila. »Pleme Saif nam neće pomoći«, okrenuo
sam se pomajci. »Jer bi to bilo glupo i opasno.«
»Afya Jan«, Rila je kumi sadeškim izrazom od milja. »Željela bih sa svojim nestrpljivim
sinom razgovarati nasamo. Zašto se ne pozabaviš drugim gostima?«
Afya se s poštovanjem napola nakloni Rili - barem je svjesna važnosti moje pomajke
među njezinim ljudima - te mahne Gibranu, Izzi, Laji i Keenanu da izađu iz šatora. Laia se
osvrne i namršteno me pogleda, a onda nestane za Afyom.
Okrenem se Rili, a ona još gleda za Laiom, nacerena.
»Dobri bokovi«, veli. »Imat ćeš mnogo djece. Ali, zna li te nasmijati?« podigla je obrve.
»Znam mnoge djevojke u plemenu koje bi...«
»Pomajko.« Znam kad mi netko pokušava odvući pažnju. »Ti ne bi trebala biti ovdje.
Moraš se što prije vratiti u svoja kola. Jesu li te pratili? Ako...«
»Ššš«, Rila mahne rukom, a onda sjedne na Afyn divan i potapša mjesto do sebe. Nisam
sjeo, a njoj su se odmah raširile nosnice. »Možda si malo narastao, Ilyaas, ali još uvijek si moj sin
i kad ti kažem da sjedneš - onda sjedni.«
»Svih ti nebesa, dječače«, uštipnula me za ruku kad sam se smjestio pokraj nje. »Pa čime
se ti hraniš? Travom?« Odmahnula je glavom, glas joj je postao ozbiljan. »Kroza što si prošao u
Serri ovih zadnjih tjedana, ljubavi? Ono što sam načula...«
Kušnje sam zakopao duboko u sebi. O njima nisam govorio još od one noći koju sam
proveo s Laiom u vojarni Crne klisure. »Nije važno...«
»To te je promijenilo, Ilyaas. Važno je.«
Njezino okruglo lice isijava ljubav. Isijavat će užas kažem li joj što sam napravio. To će je
povrijediti više no što bi ijedan Bojovnik mogao.
»Uvijek si se bojao tog mraka u sebi.« Rila me uzme za ruke. »Zar ne shvaćaš? Dok god
se boriš protiv mraka, na strani si svjetla.«
Nije tako jednostavno, želim zavikati. Nisam više dječak koji sam bio. Sad sam nešto
drugo. Nešto nad čime ćeš se zgroziti.
»Zar misliš da ne znam što vas uče u školi?« upita Rila. »Zacijelo me držiš za budalu.
Reci mi. Skini sa sebe teret.«
»Ne želim te povrijediti. Ne želim da itko pati zbog mene.«
»Moj dječače, djeca dolaze na ovaj svijet kako bi majkama slomila srce. Reci mi.«
Um mi naređuje da šutim, ali srce vrišti da ga se čuje. Na kraju krajeva, sama me je pitala.
Ona želi znati. A ja joj želim reći. Želim da zna tko sam.
Zato govorim.
***

Kad sam završio, Rila je šutjela. Jedino sam izostavio koliko je zapravo jak zapovjedničin
otrov.
»Kako sam samo bila glupa«, šapne Rila. »Mislila sam da ćeš, nakon što te je majka
ostavila da umreš, biti pošteđen bojovničkog zla.«
Ali majka me nije ostavila da umrem? Istinu sam saznao od zapovjednice noć prije no što
sam trebao biti pogubljen. Nije me ostavila strvinarima. Keris Veturia me nosila, i hranila, a kad
sam se rodio, odnijela me je u Rilin šator. To je bilo prvo i zadnje dobro koje mi je učinila.
Umalo sam i to rekao Rili, ali me je zaustavila tuga na njezinu licu. Sad to ionako više
ništa ne znači.
»O, moj dječače«, uzdahne Rila. Sigurno sam joj u lice urezao nove bore. »Moj Elias...«
»Ilyaas«, kažem. »Za tebe sam Ilyaas.«
Ona odmahne glavom. »Ilyaas se zvao dječak koji si bio«, reče. »Elias je ime čovjeka koji
si postao. Reci mi: zašto moraš pomoći onoj djevojci?
Zašto je ne pustiš s pobunjenikom, a ti ostaneš ovdje, sa svojom obitelji? Zar misliš da te
ne možemo zaštiti od Bojovnika? Nitko se iz našeg plemena ne bi usudio izdati te. Ti si moj sin,
ujak ti je zaldar.«
»Jesi li čula glasine o Učenjaku koji može iskovati serrsku oštricu?« Rila oprezno kimne.
»Glasine su istinite«, nastavim. »Učenjak je Lain brat. Sto mu demona, ako ga uspijem izbaviti iz
Kaufa, pomisli samo što bi to značilo za Učenjake, za Marince, za plemena. Mogli biste se
konačno boriti protiv Carstva...«
Krilo se šatora podigne i uđe Afya. Za njom Laia, s nisko navučenom kukuljicom.
»Oprosti, kehanni«, reče, »ali moramo krenuti. Netko je dojavio Bojovnicima da si ušla u
tabor i sad žele razgovarati s tobom. Vjerojatno će te presresti dok budeš izlazila. Ne znam hoće
li...«
»Ispitivat će me i onda će me pustiti.« Pomajka Rila ustane i poravna haljinu visoko
podignute glave. »Neću dopustiti da me čekaju.« Zaustavila se samo nekoliko centimetara od
Afye. Afya se lagano zanjiše na petama.
»Afya Ara-Nur«, Rila nježno počne. »Ispunit ćeš svoj zavjet. Pleme Saif ti je obećalo
pomoći. Ali, izdaš li mog sina zbog nagrade, ti ili bilo tko od tvojih ljudi, smatrat ćemo to
objavom rata i sedam će vam naraštaja biti prokleto, sve dok se ne osvetimo.«
Od siline prijetnje Afya je razrogačila oči, a onda jedva vidno kimnula. Rila se okrene,
propne na prste i poljubi me u čelo. Hoću li je ponovno vidjeti? Osjetiti toplinu njezinih ruku,
pronaći utjehu, koju ne zaslužujem, u njezinim očima punim oprosta? Hoću.
Ali ako ona u pokušaju da me spasi izazove bojovničku srdžbu, neće nam mnogo toga
preostati.
»Nemoj to napraviti, pomajko«, počnem je zaklinjati. »Što god kaniš, nemoj. Sjeti se
Shana i plemena Saif. Ti si njihova kehanni. Ne smiju te izgubiti. I ja ne želim da se to dogodi -
razumiješ li? Ne želim...«
»Elias, bio si s nama šest godina«, reče Rila. »Igrali smo se s tobom, nosili te, gledali
tvoje prve korake, slušali tvoje prve riječi. Mi smo te voljeli. A onda su nam te uzeli. Povrijedili
te. Natjerali te da patiš. Natjerali te da ubijaš. Nije me briga čija si krv. Bio si plemensko dijete -
oni su te odnijeli. Mi nismo napravili ništa. Pleme Saif sad ovo mora učiniti. Ja moram ovo
učiniti. Čekala sam četrnaest godina. I nećeš me spriječiti ni ti ni bilo tko drugi.«
Rila izađe na što Afya trzne glavom prema stražnjem dijelu šatora. »Krenite«, reče. »I
pokrijte lice, čak i pred mojim plemenom. Samo Rila,
Gibran i ja znamo tko ste, a tako treba i ostati dok ne izađemo iz grada. Ti i Laia ćete sa
mnom. Gibran je već odveo Keenana i Izzi.«
»Kamo?« pitam. »Kamo idemo?«
»U kazalište, Veturius«, Afya podigne obrvu. »Kehanni će te spasiti pričom.«
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Helena

Cijeli Nur izgleda kao prokleta bačva baruta. Kao da je svaki Bojovnik kojeg sam poslala
na ulice tek fitilj koji treba zapaliti. Unatoč tome što se Bojovnicima prijeti javnim bičevanjem i
oduzimanjem čina, već su se brojni pokoškali s Nomadima. I na tome neće ostati.
Pritužbe Nomada su smiješne. Bilo im je dobro dok je Carstvo štitilo obalu od napada
barbarskih, piratskih fregata. Ali otkako smo došli u nomadski grad tražiti zločinca, ponašaju se
kao da smo na njih poslali hordu džina.
Koračam terasom bojovničke utvrde na zapadnoj strani grada, promatram gužvu na
sajmu. Elias bi mogao biti bilo gdje. Ako je još ovdje.
To što sam možda pogriješila - a Elias pobjegao na jug dok sam tratila vrijeme u Nuru -
na čudan me način tješi. Ako nije tu, onda ga ne mogu ni uhvatiti ni ubiti.
On je tu. I moraš ga pronaći.
Ali, otkako smo stigli u utvrdu Atellin ponor, sve je pošlo po krivu. U utvrdi je
nedostajalo ljudi. Bila sam prisiljena povući rezervne vojnike s okolnih promatračnica kako bih
okupila dovoljno jake snage kojima ćemo pročešljati Nur. Kad sam stigla u oazu, i tu sam zatekla
ispražnjene postrojbe, a nitko me nije izvijestio kamo su poslani ostali vojnici.
Kad se sve zbroji, imam tisuću vojnika, većinom iz pomoćnih jedinica, i desetak krabulja.
Što nije ni približno dovoljno za pretraživanje grada u koji se slilo sto tisuća ljudi.
Jedino što mogu je opkoliti oazu kako bismo mogli pretražiti sva kola. »Krvosljednice«,
Farisova glava proviri sa stuba koje vode u utvrdu. » Imamo je. U ćeliji je. «
Suspregnula sam jezu dok smo se Faris i ja spuštali uskim stubama u tamnicu. Zadnji sam
put vidjela pomajku Rilu kad sam bila žgoljava četrnaestogodišnjakinja bez maske. Elias i ja smo
ostali dva tjedna s plemenom Saif, nakon što smo odslužili svoj rok kao petaci. Premda sam kao
petak ustvari bila bojovnička doušnica, Rila je prema meni uvijek bila puna dobrote.
A ja ću joj uzvratiti ispitivanjem.
»U nurski je tabor ušla prije tri sata«, kaže Faris. »Dex ju je uhitio na izlazu. Petak koji ju
je pratio kaže da je danas posjetila barem deset plemena.«
»Pripremi izvještaje o tim plemenima«, naredim Farisu. »Kolika su, s kim su povezana,
kojim se putovima kreću - sve.«
»Harper upravo razgovara s petacima doušnicima.«
Harper. Pitam se što bi Elias rekao za Sjevernjaka. Čudan neki lik, zamišljam kako
govori. Nije od priče. Čujem svog prijatelja u glavi - taj znani bariton koji me je uzbuđivao i
smirivao u isto vrijeme. Kako bih voljela da smo Elias i ja zajedno i da lovimo nekog marinskog
špijuna ili barbarskog ubojicu.
On se zove Veturius, podsjećam se tisućiti put. I on je izdajnik.
U tamnici, Dex stoji leđima uza zid, stisnutih čeljusti. I on se kao petak družio s
plemenom Saif - čudi me kako je napregnut.
»Pripazi na nju«, kaže ispod glasa. »Nešto sprema.«
 U ćeliji, Rila sjedi na jedinom tvrdom ležaju kao na prijestolju. Leđa su joj uspravna,
podigla je bradu te jednom dugoprstom rukom pridržava skute da se ne vuku po podu. Ustala je
kad sam ušla.
»Helena, ljubavi...«
»Časnici ćete se obraćati s krvosljednice, kehanni.« Dex joj tiho pripomene, a meni uputi
značajan pogled.
»Kebanni«, počnem. »Znate li gdje bi mogao biti Elias Veturius?«
Ona me odmjeri od glave do pete, vidno razočarana. Ova mi je žena dala ljekovite trave
kojima sam usporila mjesečni ciklus i ublažila bolove dok sam još bila u Crnoj klisuri. Ova je
žena, bez imalo ironije, rekla da će na dan mog vjenčanja, meni u čast, zaklati sto koza i ispričati
priču mog života.
»Čula sam da ga progoniš«, veli. »Vidjela sam tvoje dječje doušnike. Ali nisam u to
vjerovala.«
»Odgovorite na pitanje.«
»Kako možeš goniti mladića koji ti je do nedavno bio najbliži sudrug? On ti je prijatelj,
Hel - krvosljednice. Tvoj brat po oružju.«
»On je bjegunac i zločinac.« Stavila sam ruke iza leda, splela prste i počela vrtjeti
krvosljednikov prsten. »Stat će pred lice pravde, kao i svi drugi zločinci. Skrivate li ga?«
»Ne skrivam.« Nisam spustila pogled na što je ona ljutito udahnula kroz nos. »Za mojim
si se stolom solila, za mojim si stolom pila, krvosljednice.« Ruke su joj napete dok stišće rub
ležaja. »Neću te vrijeđati lažima.«
»Ali ćete zatajiti istinu. To nije isto.«
»Sve i da ga skrivam, što možeš učiniti? Boriti se protiv plemena Saif? Morat ćeš nas
ubiti do zadnjega.«
»Jedan čovjek nije vrijedan plemena.«
»Ali je bio vrijedan Carstva?« Rila se nagne naprijed, pletenice su joj pale preko lica,
tamne joj oči gore. »Bio je vrijedan tvoje slobode?«
Svih ti nebesa, kako znaš da sam svoju slobodu dala za Eliasov život?
Pitanje mi je zatitralo na usnama, no potjerala ga je moja obuka. Samo slabići ne trpe
šutnju. Krabulja je zna iskoristiti. Prekrižila sam ruke, čekam da nastavi.
»Zbog Eliasa si se odrekla mnogo toga.« Riline se nosnice šire, ustala je. Niža je od mene
nekoliko centimetara, no nadmašuje me svojim bijesom. »Zašto ja ne bih dala svoj život za
njegov? On mi je sin. A što ti imaš s njim?«
Samo četrnaest godina prijateljstva i slomljeno srce.
Ali sad to nije važno. Rila mi je u svom bijesu rekla ono što mi treba.
Kako zna čega sam se odrekla zbog Eliasa? Sve i da je čula za kušnje, nije mogla znati što
sam žrtvovala.
Osim ako joj nije rekao.
Što znači da ga je vidjela.
»Dex, odvedi je gore«, dam mu znak njoj iza leda. Prati je. On kinine te je izvede.
Krenula sam za njima i zatekla Harpera i Farisa kako me čekaju u vojarni Crne straže.
»Ono nije bilo ispitivanje«, zareži Faris. »Mogle ste tako čavrljati za čajem. Sto mu
demona, pa što si na onaj način mislila izvući od nje?«
»Ti si trebao okupiti petake, Farise, a ne prisluškivati.«
»Harper loše utječe na mene.« Faris kimne tamnokosom. Kad sam ga pogledala, slegnuo
je ramenima.
»Elias je tu«, kažem. »Rili se nešto omaklo.«
 »Spomenula je tvoju slobodu«, promrmlja Harper. Njegova mi napomena diže živce -
mrzim što uvijek pogodi bit.
»Sabor samo što nije završio. Plemena će krenuti iz grada čim svane zora. Ako ga pleme
Saif kani izvući, mora to napraviti uskoro. On mora izaći. Neće riskirati da ga ovdje netko
primijeti, pogotovo kad je nagrada tako visoka.«
Netko kuca na vrata. Faris ih otvori petaku u nomadskoj odjeći umrljanoj pijeskom.
»Petak Melius se javlja na dužnost«, dječak primjerno salutira. »Poslao me narednik Dex
Atrius, krvosljednice. Kehanni koju ste ispitivali krenula je prema podiju za pripovjedače na
istočnom rubu grada. I ostali članovi plemena Saif krenuli su tamo. Narednik Atrius poručuje da
odmah dođete, s pojačanjem.«
»Priča za rastanak.« Faris zgrabi i pruži moje sablje sa zida. »To je zadnje okupljanje prije
no što se plemena raziđu. Doći će ih na tisuće«, pripomene Harper. »Odlično mjesto za sakriti
bjegunca.«
»Faris, pošalji još ljudi u obruč.« Izašli smo na uličicu pred utvrdom. »Sve jedinice u
ophodnju. Nitko ne smije izaći, a da nije prošao bojovničku kontrolu. Harperu - sa mnom.«
Krenuli smo na istok, slijedimo mnoštvo koje se slijeva prema podiju za pripovijedanje.
Nomadi nas opažaju - ali ne s onim nevoljnim uvažavanjem na koje sam se navikla. Dok
prolazimo, čujem kako mrmljaju psovke. Harper i ja izmijenimo pogled. On je od Bojovnika na
koje smo naišli postrojio dvije pomoćne jedinice koje nam sada čuvaju leda.
»Dobro, krvosljednice«, započeo je kad smo stigli blizu podija, »zar stvarno misliš da ćeš
ga srediti?«
»Veturiusa sam pobijedila u borbi sto puta...«
»Ne pitam te možeš li ga pobijediti. Pitam te - kad dođe taj trenutak - hoćeš li ga moći
baciti u okove i dovesti pred cara, znajući što će se dogoditi?«
Ne. Nebesa u krvi i plamenu, ne! Isto sam se pitala već stotinu puta. Hoću li ispuniti
dužnost prema Carstvu? Dužnost prema svom narodu? Ne mogu zamjeriti Harperu što me to
pita. Svejedno, odgovaram mu režeći.
»Valjda ćemo saznati.«
Pred nama je pripovjedačko kazalište, smješteno u strmoj udolini niz koju se spuštaju
kaskade. Osvijetljeno je stotinama uljanica. Iza podija je sajam, a iza sajma prostrano stovarište
gdje čekaju kola onih plemena koja će otići odmah nakon priče za rastanak.
Zrak pucketa od iščekivanja, nešto se čeka. Stisnula sam držak sablje, pobijelili su mi
članci. Što se događa?
Dok Harper i ja pristižemo, vidim da je u kazalištu na tisuće ljudi. Jasno mi je zašto je
Dex tražio pojačanje. Iz kazališta se može izaći na više od dvadeset izlaza, kroz njih Nomadi
slobodno dolaze i odlaze. Rasporedila sam pomoćne jedinice na sve prolaze. Koju minutu
kasnije, pristiže Dex. Znoj mu se slijeva niz lice.
»Rila nešto sprema«, kaže. »Došla su sva plemena koja je posjetila. Pomoćni vojnici koje
sam doveo već su se nekoliko puta potukli.«
»Krvosljednice«, Harper pokaže na podij. Okružilo ga je pedeset naoružanih muškaraca iz
plemena Saif.
Saifski se ratnici pomaknu kako bi propustili ponosnu pripovjedačicu, pomajku Rilu. Ona
stane na podij na što se ljudi počnu utišavati. Kad je podigla ruke, zamro je i zadnji šapat - čak se
ni djeca ne čuju. U pustinji huji vjetar.
Zapovjedničina pojava izaziva jednaku šutnju. No čini se da ljudi pred Rilom šute iz
poštovanja, ne iz straha.
»Braćo i sestre, dobrodošli«, Rilin glas odzvanja kaskadama udoline. U sebi zahvaljujem
centurionu koji je predavao strane jezike i u Crnoj nas klisuri šest godina podučavao sadeškom.
Kehanni se okrene prema zamračenoj pustinji. »Uskoro će nam Sunce donijeti novi dan,
morat ćemo se pozdraviti. Ali ispričat ću vam priču koju ćete ponijeti sa sobom u pustinju, na
sljedeće putovanje. Priču koja je bila skrivena, priču o kojoj se šutjelo. Priču u kojoj i vi
sudjelujete. Priču koja još traje.«
»Ispričat ću vam o Ilyaasu Na-Saifu, mojem sinu, kojeg su strašni Bojovnici ukrali
plemenu Saif.«
Harper, Dex i ja nismo prošli nezamijećeno. Kao ni Bojovnici na izlazima. Gomila je
počela zviždati i brujati, nikom drugom doli nama. Neki su se pomoćni vojnici uzvrpoljili, čini se
da će se mašiti za oružje, ali Dex naređuje mirno. Tri krabulje i dvije pomoćne jedinice protiv
dvadeset tisuća Nomada nije bitka. To je smrtna presuda.
»Što ona radi?« upita Dex ispod glasa. »Zašto će pričati Eliasovu priču?«
»Bio je mirno dijete sivih očiju«, nastavi Rila na sadeškom, »ostavljen da umre na žezi
nomadske pustinje. Kakva grozota, da tako zdravo i lijepo dijete ostavi izopačena majka i izloži
ga prirodi. Podizala sam ga kao svog, braćo i sestre, i u tome pronašla veliku sreću jer mi je
došao kad sam ga najviše trebala, kad moja duša više nije vidjela smisla. U njegovim sam očima
pronašla utjehu, u njegovu smijehu radost. Ali ne zadugo.«
Već vidim kako kehanni Rila obraduje publiku. Priča o djetetu koje je pleme voljelo, o
djetetu iz plemena, kao da je Eliasova bojovnička krv slučajna. Priča o njegovu djetinjstvu i noći
kad su ga odveli.
Na trenutak sam i ja bila opčinjena. Ali moja se znatiželja pretvorila u oprez kad je Rila
počela o kušnjama. Spominje augure i njihova predviđanja. Priča kakvom su nasilju u Carstvu
bili izloženi Eliasovo tijelo i duša. Gomila sluša te, zajedno s Rilom, osjeća: nevjericu,
suosjećanje, prezir, užas.
Bijes.
Sad mi konačno sviće što pomajka Rila kani. Ona pobunu diže.
 DVADESETO POGLAVLJE

Laia

Rilin moćni glas odzvanja kazalištem, opčinjava sve one koji je slušaju. Premda ne
razumijem sadeški, njezini mi pokreti tijela - kao i Eliasovo blijedo lice - govore da je ova priča o
njemu.
Slobodna smo mjesta pronašli na polovici uzvisine gledališta. Sjedim između Eliasa i
Afye, među mnoštvom muškaraca i žena iz plemena Saif. Keenan i Izzi su s Gibranom, desetak
metara od nas. Vidim da Keenan isteže vrat, želi se uvjeriti da sam dobro. Mahnem mu. Zirnuo je
u Eliasa pa opet u mene, a onda mu je Izzi nešto šapnula na uho pa je svrnuo pogled.
U zeleno-zlaćanom ruhu koje nam je dala Afya, izdaleka se ne razlikujemo od ostalih
članova plemena. Zahvaljujem vjetrovima što su se digli i navlačim kukuljicu. Gotovo svi nose
kukuljice ili rubac preko lica kako bi se zaštitili od zagušljive prašine.
Ne možemo vas odmah odvesti u kola, rekla je Afya dok smo zajedno s njezinim
plemenom koračali do kazališta. Vojnici nadgledaju stovarište i zaustavljaju sve odreda. Zato će
im Rila malo skrenuti pažnju.
Kad je u Rilinoj priči nastupio neočekivani obrat, gomila je dahnula, a Elias problijedio.
Nije jednostavno kad tvoju životnu priču netko pripovijeda mnoštvu, pogotovo kad je u njoj
toliko smrti, toliko boli. Uzela sam ga za ruku. On je napregne kao da će je izvući, no onda se
opusti. »Ne slušaj to«, kažem mu. »Gledaj u mene.«
On nevoljko podigne pogled. Blijedim me očima tako prodorno gleda da mi srce zamire,
ali ne spuštam pogled. Boli me koliko je usamljen. On umire. I on to zna. Možda u životu ne
postoji veća samoća.
Sad samo želim da se tako više ne osjeća, makar na trenutak. Radim ono što bi Darin znao
učiniti kad bi me htio razvedriti. Napravim smiješno lice.
Elias me začuđeno pogleda pa razvuče osmijeh od kojeg je odmah ljepši. Onda se i sam
nakrevelji. Zahihotala sam se u nakani da napravim nešto još smješnije, a onda ugledala Keenana.
Gleda nas tužnog pogleda punog zatomljena bijesa.
Elias pogleda kamo i ja. »Mislim da mu se ne sviđam.«
»Njemu se nitko ne sviđa na prvu«, kažem. »Kad smo se prvi put sreli, zaprijetio je da će
me ubiti i baciti u kriptu.«
»Simpatično.«
»Ali promijenio se. I to poprilično. Mislila sam da je to nemoguće...« Trznula sam se kad
me je Afya munula laktom. »Počinje.«
Eliasov se smiješak gasi, a Nomadi oko nas počinju šaputati. On gleda u Bojovnike kod
najbližeg izlaza. Većina ih drži ruku na dršku sječiva i s nevjericom gleda u gomilu, kao da će ih
ona napasti i proždrijeti.
Rilini su pokreti naglašeni, žestoki. Mnoštvo se komeša, čini se da bubri i pritišće
kazalište. U zraku se osjeća napetost, širi se kao nevidljiv plamen koji užga svakog koga dotakne.
Šaputanje je učas prešlo u gnjevno mrmljanje.
 Afya se smiješi.
Rila pokazuje na gomilu, od osude u njezinu glasu ježure mi se ruke. »Kisaneh kithiya
kejeehani deka?«
Elias mi se približi i na uho mi šapne prevedene riječi: »Tko podnosi tiraniju Carstva?«
»Hama!«
»Mi.«
»Kisaneh bichaya ke gima baza?«
»Tko je gledao kako roditeljima otimaju djecu iz ruku?«
»Hama!«
Nekoliko redova niže od nas, jedan muškarac ustane i pokaže na grupu Bojovnika koju
dosad nisam primijetila. Na jednoj od glava vidim vijenac plavih pletenica: Helena Aquilla.
Muškarac im nešto viče.
»Charra! Herrisada!«
Na drugoj strani ustane Nomatkinja i zaviče iste riječi. Još se jedna digne u dnu kazališta.
Njoj se pridruži duboki glas nedaleko od nas.
Odjednom te dvije riječi stanu odzvanjati sa svih strana, iz svih usta, i gomila se iz
opčinjene preobrazi u razjarenu brzinom kojom baklja uhvati plamen.
»Charra! Herrisada!«
»Lopovi!« Elias prevodi mirnim glasom. »Čudovišta!«
Oko nas je pleme Nur skočilo na noge, psuju Bojovnike, podižu glas kao i tisuće drugih
Nomada.
Sjetila sam se kako su Bojovnici jučer stupali nomadskim sajmom. I konačno mi je
svanulo da ovaj bijes nije eksplodirao zbog Eliasa. Odavna je on u Nuru. Rila ga je samo
usmjerila.
Uvijek sam mislila da su Nomadi, premda nevoljko, povezani s bojovnicima. Možda sam
bila u krivu.
»Sad se ne odvajajte.« Afya ustane i promotri izlaze. Gledamo kamo i ona, nastojimo je
čuti ponad zavijanja gomile. »Čim se prolije krv, idemo na najbliži izlaz. Nurska nas kola čekaju
na stovarištu. U isto će vrijeme krenuti još deset plemena, a to će potaknuti i druge da krenu.«
»Kako ćemo znati kad...« Jezivi vrisak propara zrak. Podigla sam se na prste. Na izlazu u
dnu kazališta Bojovnik je sasjekao Nomada koji mu se bio približio. Nomadska se krv širi
pijeskom kazališta. Onda ponovno začujem krik starice koja ga drma, kao da ga pokušava
probuditi.
Afya ne gubi vrijeme. Cijelo pleme Nur jurne kao jedan na najbliži izlaz. Odjednom ne
mogu disati. Gomila se tiska - nadire, nosi me, gura u previše smjerova. Izgubila sam Afyu iz
vida i okrenula se Eliasu. Uhvatio me je za ruku i privukao sebi, no opet nas razdvajaju, previše
ih je. Opazim malo mjesta i krenem se progurati, ali ne mogu, toliko je tijela oko mene.
Smanji se. Budi sitna. Nestani. Nestaneš li, moći ćeš disati. Zasvrbjeli su me dlanovi,
krenula sam opet naprijed. Nomad pokraj kojeg sam prošla ogleda se, potpuno je zbunjen. S
lakoćom prolazim između njih.
»Elias, idemo!«
»Laia?« On se okrene i zapilji u gomilu pa krene u krivom smjeru. »Ovdje sam, Elias!«
Sad se okrenuo prema meni, ali izgleda da me ne vidi, hvata se za glavu. Nebesa - zar
opet otrov? Zavukao je ruku u džep i otpio similarin.
Progurala sam se između Nomada i stala iza njega. »Elias, evo me«, uhvatila sam ga za
ruku na što je gotovo iskočio iz kože.
On zatrese glavom kao što je znao činiti kad je tek bio otrovan, a zatim me odmjeri.
»Naravno da si tu«, kaže. »A Afya, gdje je Afya?« Okrene se i stane se probijati kroz mnoštvo ne
bi li stigao Nomatkinju koju ja više ne vidim.
»Svih vam demona, što radite vas dvoje?« Afya osvane iza nas i zgrabi me za ruku.
»Tražim vas posvuda. Ne razdvajajte se. Moramo izaći odavde.«
Krenula sam za njom, no Eliasu je nešto privuklo pogled dolje, u dnu kazališta. Zastao je i
zagledao se ponad rijeke ljudi. »Afya!« dovikne. »Gdje je nurska karavana?«
»Na sjevernom dijelu stovarišta. Nekoliko karavana dalje od plemena Saif.«
»Laia, možeš li ostati s Afyom?«
»Naravno, ali...«
»Vidjela me.« Pustio mi je ruku i krenuo među gomilu. Stotinjak metara od nas bljesne
vijenac srebrno-plave kose. Aquilla.
»Odvući ću joj pažnju«, viče Elias. »Ti kreni prema karavani. Naći ćemo se tamo.«
»Elias, sto mu...«
Već je nestao.
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Elias

Kad sam iznad mnoštva ljudi uhvatio Helenin pogled - i kad joj se srebrno lice skamenilo
jer me prepoznala - nisam ni zastao ni razmislio što bih trebao učiniti. Samo sam krenuo, predao
Laiu u Afyne ruke i kroz gomilu stao probijati put prema Hel. Morao sam joj odvući pozornost
od Afye i plemena Nur. Uoči li Helena da nas je to pleme primilo, ni tisuće je pobuna neće
spriječiti da nas prije ili kasnije uhvati.
Privući ću joj pažnju. Onda nestati u gužvi. Sjetio sam se njezina lica kakvo je bilo u
vojarni u Crnoj klisuri, kad se trudila ne pokazati bol. Nakon ovoga, pripast ću njemu. Zapamti
to. Nakon ovoga smo neprijatelji.
Nastali je kaos zaglušan, ali u svoj toj graji primjećujem začudan, skriveni red. Jer unatoč
vikanju, urlanju i vrisci, ne vidim ni jedno izgubljeno dijete, ni jedno pregaženo tijelo, ni žurno
ostavljene stvari - ništa od onog što svjedoči pravom kaosu.
Rila i Afya su ovu pobunu isplanirale do u tančine.
U daljini bubnjaju bojovnički bubnjevi, zovu pojačanje. Hel je zacijelo poslala glasnika
na toranj. Ali ako pošalje vojnike da uguše pobunu, onda ih neće imati dovoljno za obruč oko
grada.
A to je i bio, tek sada shvaćam, Afyn i Rilin plan otpočetka.
Čim se makne obruč oko nomadskih kola, Afya nas može sakriti i izvući iz grada. Naša će
karavana biti samo jedna među stotinama karavana koje će otići iz Nura.
Helena je u kazalište ušla blizu podija, a sada je već na pola puta od mene. Ali, sama je,
naoružana, srebrna lica, kao otok u podivljalom moru razularenih ljudi. Dex je nestao, a drugi
krabulja koji je ušao s njom - Harper - zamiče kroz izlaz.
Sama je, ali to je nimalo ne plaši. Krenula je na mene s nepokolebljivom odlučnošću koju
jako dobro poznajem. Probija se naprijed s nesmiljenom silom kao morski pas prema
okrvavljenom plijenu. Ali gomila se oko nje zatvara. Nečiji joj prsti grabe ogrtač, hvataju je za
vrat. Netko joj je spustio ruku na rame. Ona se okrene, zgrabi je i slomi u trenu. Gotovo je mogu
čuti kako razmišlja: Brže je probijati se, nego boriti se protiv svib.
Ipak, posrnula je, usporila, stala. Čuo sam kako su sablje zviznule kad ih je isukala iz
korica. Krvosljednica, carski vitez mrka lica, krvavim oštricama probija put.
Osvrnem se preko ramena te ugledam Laiu i Afyu kako kroz jedan od izlaza napuštaju
kazalište. Vratim pogled na Helenu. Podigla je sablje - ali nedovoljno brzo. Nekoliko ju je
Nomada napalo odjednom - previše da bi ih sasjekla u jednom potezu. Gomila je podivljala, više
se ne boji njezinih oštrica. Točno sam vidio kad joj je to postalo jasno - kad je shvatila da su
prebrojni, koliko god bila brza.
Pogledala me je u oči plamteći od srdžbe. Onda je klonula. Srušili su je ljudi oko nje.
Moje je tijelo već u pokretu, brže je od misli. Strgnuo sam ogrtač sa žene u gomili - nije ni
primijetila - i upregnuo svu snagu da se probijem. Jedino što mislim je: doći do Helene, izvući je,
ne dati da je zatuku ili pregaze. Zašto, Elias? Ona je sad tvoj neprijatelj.
 Od te me pomisli hvata mučnina. Bila mi je najbolja prijateljica. I ne mogu je tek tako
ostaviti.
Bacio sam se na tlo. Probio sam se kroz skute, noge i korice sječiva te ogrtačem zagrnuo
Helenu. Jednom sam je rukom uhvatio oko struka, a drugom prerezao remenje korica sablji i
noževa za bacanje. Kad je oružje palo, a ona zakašljala, krvlju je poprskala oštrice. Podupro sam
je, dok se pokušavala osoviti na noge. Probili smo se kroz jedan krug, onda drugi, i sad se brzo
udaljavamo od poprišta gdje su pobunjenici ostali gladni njezine krvi.
Ostavi je, Elias. Izvedi je i ostavi. Uspio si joj odvući pažnju. Obavio si svoje.
Ali ako je sad ostavim i ako je neki Nomad napadne, dok ona jedva stoji na nogama, onda
je nisam ni trebao izvlačiti.
Nastavljamo hodati, pridržavam je dok u nogama ne povrati snagu. Ona kašlje i drhti. Ja
znam da joj svi nagoni govore da duboko udahne, da smiri srce - da preživi. Možda mi se zato ne
opire, već izlazimo iz kazališta, a onda koračamo dalje, niz pustu, prašnjavu ulicu.
Tada me konačno odgurne i zbaci sa sebe ogrtač. Kad ga je bacila na tlo, sto joj je
osjećaja prošlo licem, sve ono što nitko osim mene ne bi mogao vidjeti ni znati. I to je dovoljno
da izbriše sve one dane i tjedne i kilometre koji su nas razdvajali. Na drhtavim sam joj rukama
opazio prsten.
»Krvosljednice.«
»Nemoj«, ona odmahne glavom. »Nemoj me tako zvati. Svi me tako zovu. Ali ti nemoj.«
Odmjeri me od glave do pete. »Grozno izgledaš.«
»Imao sam nekoliko napornih tjedana.« Vidim ožiljke na njezinim rukama i nogama te
izblijedjele masnice na licu. Predala sam je Crnoj straži na ispitivanje, rekla je zapovjednica.
I preživjela je, kažem u sebi. Sad nestani odavde, prije no što te ubije.
Zakoračim unatrag, a njoj poleti ruka i zgrabi me za zapešće stiskom hladnim kao čelik.
Pogledao sam joj u blijede oči - i ostao zapanjen svim izmiješanim osjećajima koji se u njima
zrcale. Elias, kreni!
Ja istrgnem ruku i ona se, maloprije otvorena, vrata u njezinim očima zalupe. Lice joj
poprimi hladan izraz. Ona posegne za oštricama - nisu joj na leđima jer sam ih skinuo. Vidim da
lagano prigiba koljena, sprema se napasti.
»Uhićen si...«, ona skoči - izmaknem se, »uredbom...«
»Nećeš me uhititi.« Uhvatim je za struk u nakani da je odbacim. »Vraga neću«, ona mi
zarije lakat duboko u trbuh. Presamitio sam se na što se mi izvukla iz ruku. Ide mi koljenom u
čelo.
Uhvatio sam je za nogu i odgurnuo, a onda iznenadio laktom u lice. »Upravo sam ti
spasio život, Hel.«
»Izvukla bih se i bez tebeeeh...« Zabio sam joj glavu u trbuh pa je ostala bez daha kad je
leđima udarila u zid. Ukliještio sam joj noge bedrima kako me ne bi uškopila i stavio oštricu pod
grlo da me ne onesvijesti glavom.
»Svih ti demona!« pokušala se iskobeljati pa sam jače pritisnuo bodež. Pogled joj padne
na moja usta, njezin je dah isprekidan i brz. Onda se strese i svrne oči.
»Lomili su te«, kažem. »Gazili i tukli.«
»To ništa ne mijenja. Marcus mi je naredio da te dovedem u Antium gdje ćeš biti javno
pogubljen.«
Sad je moj red da se podsmjehnem. »Zašto ga, krvavih ti nebesa, nisi još ubila? Učinila bi
svijetu uslugu.«
»Sjaši mi«, ona ispljune. »Nisam ni mislila da ćeš razumjeti.«
Niz ulice, blizu prolaza, nešto zatutnji - usklađeni topot bojovničkih čizama. Pojačanje
koje će ugušiti pobunu.
Helena je iskoristila moj trenutak nepažnje te se pokušala osloboditi stiska. Ne mogu je
još dugo ovako držati. Ne mogu ako ne mislim odavde bježati s bojovničkom jedinicom za
petama. Kvragu.
»Moram ići«, kažem joj na uho. »Ali, ne želim te povrijediti. Muka mi je od boli koju
nanosim drugima.« Osjećam njezine mekane trepavice na obrazu, ravnomjerni dah na prsima.
»Elias.« Šapnula je moje ime, tek jednu riječ punu čežnje.
Odmaknuo sam se. Njezine su oči u tisuću nijansi plave. To što sam se zaljubila u tebe
najgore je što mi se moglo dogoditi. Rekla mi je to prije nekoliko tjedana. Mrzim se kad vidim
koliko pati, kad znam da sam razlog tome opet ja.
»Sad ću te pustiti«, kažem. »Ako me želiš smaknuti, u redu. Ali prije nego krenem, želim
ti nešto reći. I ti i ja znamo da neću još dugo biti na ovom svijetu, a mrzio bih se da ti nisam
rekao.« Njezinim je licem preletjela zbunjenost pa sam dahnuo prije no što je stigla postaviti
pitanje. »Nedostaješ mi.« Nadam se da je čula ono što sam zaista želio reći. Volim te. Zao mi je.
Volio bih kad bih mogao ispraviti učinjeno. »Uvijek ćeš mi nedostajati. Čak i kad budem duh.«
Pustio sam je i zakoračio. Onda napravio drugi korak. Okrenuo sam joj leda. Srce me je
zaboljelo kad sam čuo njezin prigušeni jecaj. Otišao sam iz ulice.
Čujem jedino svoje korake.
***

Na stovarištu je vreva. Nomadi ubacuju djecu i robu u kola, konji se propinju, žene viču.
Podiže se gusti oblak prašine - stotine karavana kreću u pustinju u isto vrijeme.
»Hvala nebesima!« Laia me je spazila čim sam se pojavio iza Afynih povišenih kola.
»Elias, zašto...«
»Budaletino.« Afya me zgrabi za vrat i ugura u kola pokraj Laie. S obzirom da je niža od
mene barem trideset centimetara, napravila je to s iznenađujućom snagom. »Što ti je bilo u
glavi?«
»Nismo mogli riskirati da me Aquilla vidi s plemenom Nur. Ona je krabulja, Afya. Ona
bi saznala tko si. Tvoje bi pleme bilo ugroženo.«
»Ipak si budala«, Afya zuri u mene. »Spusti glavu. I budi tu!«
Ona sjedne na klupicu za kočijaša pa dohvati uzde. Četiri su konja učas povukla kola
naprijed. Okrenem se Lai.
»Izzi i Keenan?«
»S Gibranom su.« Pokaže glavom na jarko zelena kola dvadesetak metar od nas.
Prepoznajem oštri profil Afynog malog brata, drži uzde u rukama.
»Jesi li dobro?« pitam je. Laini su obrazi rumeni, a članci prstiju bijeli na dršku bodeža.
»Laknulo mi je kad si se vratio«, kaže. »Jesi - jesi li razgovarao s njom? S Aquillom?«
Taman sam joj htio odgovoriti kad sam se nečeg sjetio. »Pleme Saif?« Pretražujem
pogledom stovarište u uskovitlanoj prašini. »Znaš li jesu li izašli? Je li pomajka Rila izbjegla
vojnike?«
»Nisam ih vidjela.« Okrene se Afyi. »Jesi li...«
Nomatkinja se uzvrpoljila, uhvatio sam joj pogled. Na stovarištu vidim srebrno-zelena
kola, znam ih kao svoj dlan. To su boje plemena Saif. To su njihova kola.
Okružena Bojovnicima.
Izvlače iz njih članove plemena, tjeraju ih da kleknu. Prepoznajem svoju obitelj. Ujak
Abi. Teta Hira. Krvavih ti nebesa, Shan, moj polubrat.
»Afya, moram nešto učiniti. To je moje pleme.« Uzeo sam oružje i stao na prolaz između
kola i klupice. Skoči. Trči. Prikradi im se straga. Prvo sredi najjačeg...
»Stani, Elias«, Afya me stisne za ruku kao škripac. »Ne možeš ih spasiti. Ne ako se nećeš
predati.«
»Nebesa, Elias.« Laino je lice užasnuto. »Baklje.«
Kola - ona divna, oslikana kehanni kola u kojima sam rastao - buknu u plamenu. Rila ih je
mjesecima oslikavala. Katkad sam držao kantice s bojama i ispirao kistove. Izgorjela su, u trenu.
Potpaljivali su bakljama jedna po jedna kola sve dok se cijeli tabor nije pretvorio u crni oblak.
»Većina ih se izvukla«, tiho reče Afya. »Pleme Saif broji gotovo tisuću ljudi. Sto pedeset
kola. Od njih su uhvatili samo desetak. Čak i da im se uspiješ približiti, tamo je barem sto
vojnika.«
»Iz pomoćnih jedinica«, kažem kroz stisnute zube. »Barem je njih lako svladati. Kad bih
svojim ujacima i Shanu mogao dati mačeve...«
»Pleme Saif je ovo planiralo.« Afya ne odustaje. U ovom je trenutku mrzim. »Ako te
vojnici vide da izlaziš iz nurskih kola, pobit će moje cijelo pleme. Sve što smo Rila i ja planirale
zadnja dva dana - sve usluge koje je sada zatražila da joj se zbog tebe uzvrate - sve će pasti u
vodu. Dobio si što si tražio, Elais. Ovo je cijena.«
Osvrnuo sam se. Moja nomadska obitelj stoji zajedno, pognutih glava. Poraženi.
Osim jedne. Ona se bori, batrga među vojnicima koji je drže za ruke, neustrašivo im
prkosi. Pomajka Rila.
Skrštenih ruku gledam kako se otima, kako je legionar udara drškom sablje u glavu.
Zadnje što sam vidio bile su njezine ruke - tražile su oslonac - onda se srušila na pijesak.
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Laia

Olakšanje koje je nastupilo kad smo pobjegli iz Nura ne može nimalo ublažiti moju
grižnju savjesti zbog onog što se dogodilo Eliasovu plemenu. I ne pokušavam razgovarati s njim.
Što bih mu mogla reći? Zao mi je zvuči otrcano i neprimjereno. On šuti u dnu Afynih kola i zuri u
pustinju, u Nur, kao da snagom volje može izmijeniti ono što se dogodilo njegovoj obitelji.
Puštam ga njegovoj samoći. Malo ljudi želi svjedoke kad su u boli, a žalost je bol najgora
od svih.
Krivnja koju osjećam gotovo me paralizira. Stalno vidim Rilino ponosno tijelo kako pada
kao prazna vreća. Znam da bih s Eliasom trebala razgovarati o onome što joj se dogodilo. Ali to
mi se sada čini okrutnim.
Pala je noć, Nur u golemoj tami pustinje svjetluca s tek nekoliko točkica. Noćas se
njegova svjetla čine slabijima.
U karavani s kojom smo pobjegli bilo je više od dvjesto kola, no Afya je otada
preusmjeravala dio po dio plemena. Po izlasku Mjeseca spali smo na pet kola i četiri člana,
uključujući Gibrana.
»On nije želio poći«, Afya odmjeri svog brata koji sjedi na klupici kočijaša, na kolima
udaljenim desetak metara. Njegova su kola prekrivena bezbrojnim ogledalcima - odražavaju
mjesečinu pa izgledaju kao drndava, truckava galaksija. »Nemam povjerenja u njega da neće
uvaliti sebe ili pleme Nur u nevolju. Budalasti dječak.«
»Jasno mi je«, promrmljam. Gibran je nagovorio Izzi da sjedne pokraj njega. Cijelo je
popodne gledam kako mu se sramežljivo smiješi.
Osvrnem se i pogledam kroz prozor Afynih kola. Ulaštene se pregrade sjaje pod
prigušenim svjetlom svjetiljaka. Elias sjedi na klupčici presvučenoj baršunom i gleda kroz
stražnji prozor.
»Kad smo kod budala«, nastavi Afya, »što je s tobom i riđim?«
Nebesa. Ovoj Nomatkinji ništa ne može promaknuti. Moram se toga sjetiti češće. Otkako
smo zadnji put stali napojiti konje, Keenan jaše s Rizom, sjedokosim, šutljivim članom Afyna
plemena. Pobunjenik i ja nismo stigli razgovarati prije no što mu je Afya naredila da pomogne
Rizu oko kola s namirnicama.
»Ne znam što je s nama.« Nisam sigurna trebam li Afyi reći istinu, ali se bojim da će
nanjušiti laž čim zinem. »Jednom me je poljubio. U kolibi. Onda je odjurio pomoći oko
učenjačkog ustanka.«
»Bit će da je taj poljubac bio vrijedan sjećanja.« Afya promrmlja. »A što je s Eliasom?
Stalno gledaš u njega.«
»Ne gled...«
»Nije da te krivim«, Afya nastavi kao da me nije čula, osvrne se i znalačkim okom
odmjeri Eliasa. »Te jagodične kosti - majko mila.« Nakostriješila sam se, namrgodila, prekrižila
ruke.
 »Ah.« Afya se vučje naceri. »Malo smo posesivni, ha?«
»Nemam zašto biti posesivna.« Sa sjevera zapuše hladni vjetar, uvučem se u tanku
nomadsku halju. »On mi je jasno dao do znanja da je moj vodič, i ništa više.«
»Oči mu govore drugačije«, veli Afya. »Ali tko sam ja da se miješam u posla Bojovnika i
djeve koja ne uzvraća naklonost.« Nomatkinja podigne ruku pa zazviždi i zaustavi karavanu
nadomak visoravni u čijem je podnožju nekoliko stabala. Opazim bljesak izvora, začujem pandže
u trku.
»Gibrane, Izzi!« Afya podvikne. »Zapalite vatru. Keenane«, riđokosi siđe s Rizovih kola,
»pomogni Rizu i Vani oko životinja.«
Riz na sadeškom nešto dovikne svojoj kćeri Vani. Ona je mršava kao suha grana i
tamnoputa kao otac, a ima tetovirane pletenice, oznake mlade udovice. Četvrti je član Afyne
družine Zehr, mlad muškarac Darinovih godina. Afya zareži naredbu na sadeškom i on je smjesta
krene izvršiti.
»Djevojko«, Afya se, vidim, obraća meni. »Zatraži od Riza kozu i reci Eliasu da je
zakolje. Sutra ću prodati meso. I razgovaraj s njim. Izvuci ga iz stanja u kojem je.«
»Trebali bismo ga pustiti na miru.«
»Ako misliš moje pleme uvlačiti u nebulozni pothvat izbavljenja tvog brata, onda Elias
mora imati itekako dobar plan. Do Kaufa će nam trebati dva mjeseca - to je dovoljno vremena.
Ali bude li ovako žalio nad svojom tužnom sudbinom, neće napraviti ništa. Riješi to.«
Kao da je lako.
Malo kasnije, Riz mi je pokazao kozu s ozlijeđenom nogom. Odvela sam je Eliasu. On je
hromu životinju poveo do drveća gdje nas drugi iz karavane ne mogu vidjeti.
Pomoć mu ne treba, no ja ga svejedno pratim sa svjetiljkom. Koza žalosno mekeće.
»Uvijek sam mrzio ubijati životinje.« Elias počne brusiti nož. »Čini se da znaju što ih
čeka.«
»Kod nas ih je klala baka«, kažem. »Neki su djedovi pacijenti plaćali u kokošima. Ona bi
ovako rekla: Hvala ti što mi za moj život daruješ svoj.«
»Lijepa poruka.« Elias klekne. »Ali zbog nje mi nije nimalo lakše gledati je kako umire.«
»Ali ova je hroma - vidiš?« Približim svjetiljku i pokažem mu kozinu ozlijeđenu nogu.
»Riz kaže da bi je morali ostaviti i da bi onda uginula od žeđi.« Slegnem ramenima. »Ako će
ionako uginuti, onda je bolje da posluži svrsi.«
Elias životinji prereže vrat, krv grune na pijesak. Okrenula sam glavu, sjetivši se Nomada
i njegove vrele, ljepljive krvi. Kako je oštro mirisala, kao kovačnica u Serri.
»Možeš ići«, Elias mi se obrati krabuljinim glasom. Hladniji je od vjetra u leđima.
Brzo sam se udaljila razmišljajući o onom što je rekao. Zbog nje mi nije nimalo lakše
gledati je kako umire. Ponovno me obuzima krivnja. Mislim da nije govorio o kozi.
U nadi da ću usmjeriti misli na nešto drugo, pronalazim Keenana. On se dobrovoljno
javio pripremiti večeru.
»Je li sve u redu?« upitao me je kad sam mu stala iza leda. Zirnuo je prema Eliasu.
Kimnula sam na što je otvorio usta kao da će nešto reći. No možda je osjetio da mi nije do
razgovora pa mi je samo dodao tijesto. »Umijesi ga, molim te. Ja očajno pravim tanke pogače.«
Zahvalna što sam dobila zadatak, prionula sam poslu. Pronalazim utjehu u njegovoj
jednostavnosti, u lakoći s kojom ću razvaljati tijesto u krugove koje ću ispeći na tavi od lijevana
željeza. Keenan pjevuši dok u lonac dodaje ljute papričice i leću. Taj mi je neočekivani zvuk
izmamio smiješak na lice. Umirujuć je kao djedov tonik. Domalo je počeo pričati o velikoj
knjižnici u Adisi kamo sam oduvijek željela otići i o Ayou gdje se sajam zmajeva za puštanje
prostire preko nekoliko četvrti. Vrijeme brzo prolazi, čini mi se da mi je kamen na srcu nešto
lakši.
Elias je dovršio komadati kozu, a ja sam u košaru spustila zadnju mekanu pogaču
pocrnjele korice. Keenan nam je zaimačom podijelio začinjeno varivo od leće. Prvi me je zalogaj
preplavio užitkom. Baka je uvijek u hladne jesenje večeri pripremala varivo i pogače. I sam miris
jela ublažio mi je tugu.
»Ovo je sjajno, Keenane.« Izzi je pružila svoj tanjur za još jednu porciju, a onda se
okrenula meni. »Kuharica je ovo stalno pravila. Pitam se...«, odmahnula je glavom i zašutjela.
»Voljela bih da je i ona došla«, moja prijateljica naposljetku reče. »Nedostaje mi. Znam da ti to
čudno zvuči, s obzirom kakva je bila.«
»Pa i nije«, kažem. »Vas ste se dvije voljele. Bila si s njom godinama. Brinula se za
tebe.«
»Jest«, tiho će Izzi. »Kad su nas vozili kolima iz Antiuma u Serru, nakon što nas je kupila
zapovjednica, samo sam slušala njezin glas. Kuharica mi je davala svoju hranu. U hladnim me je
noćima držala uza se.« Izzi uzdahne. »Nadam se da ću je opet vidjeti. Laia, otišla sam u velikoj
žurbi. Nisam joj rekla da...«
»Vidjet ćemo je opet«, kažem. To je ono što Izzi želi čuti. Tko zna, možda i hoćemo.
»Izzi«, stisnem joj ruku. »Kuharica zna sve što joj nisi rekla. Zna u kostima, sigurna sam.«
Keenan nam je donio čaj. Otpila sam gutljaj i od slatkoće sklopila oči, udišući miris
cimeta. S druge strane vatre, Afya je podigla šalicu do usta i istog časa ispljunula čaj.
»Učenjačka ti nebesa spalim, Keenane. Jesi li na ovo potrošio sav moj med?« Ona s
gađenjem izlije čaj na zemlju, a ja ovijem prste oko šalice i polako otpijem veliki gutljaj.
»Dobar čaj mora biti sladak da od njega rikne medvjed«, veli Keenan. »To svi znaju.«
Ja prasnem u smijeh i pogledam ga. »Moj je brat to znao reći kad bi mi skuhao čaj.« Kad
sam se sjetila Darina - starog Darina - moj je smiješak nestao. Tko je sada moj brat? Kad se iz
dječaka koji mi je kuhao slatki čaj pretvorio u čovjeka s takvim tajnama da ih nije mogao otkriti
sestrici?
Keenan se smjesti pokraj mene. Sa sjevera zavija vjetar, poigrava se s pramičcima vatre.
Približila sam se borcu, prija mi njegova toplina.
»Jesi li dobro?« On nagne glavu bliže. Dohvati pramen koji mi pada preko lica i zatakne
mi ga iza uha. Prstima mi dodiruje potiljak, ja suzdržavam dah. »Nakon onoga...«
Svrnula sam pogled, opet mi je hladno. »Je li bilo vrijedno toga, Keenane? Nebesa,
Eliasova majka, brat, članovi njegova plemena.« Uzdahnem. »Hoće li to išta značiti? Što ako ne
možemo spasiti Darina? Što ako je...« Mrtav.
»Za obitelj vrijedi umrijeti, i ubiti. Borba za obitelj tjera nas naprijed kad ostanemo bez
svega.« Glavom pokaže moju narukvicu. Lice mu odaje tugu. »Ti je dodirneš kad ti je potrebna
snaga«, kaže, »jer to je ono što nam obitelj daje.«
Spustila sam ruku s nje. »Nekad nisam ni svjesna da je dodirujem. Smiješna sam.«
»Tako si s njima povezana. Nema tu ničeg smiješnog.« On zabaci glavu i pogleda u
Mjesec. »Ja od svoje obitelji nemam ništa. A volio bih da imam.«
»Ne sjećam se Lisina lica«, rekla sam. »Samo se sjećam da je imala svijetlu kosu kao
majka.«
»Imala je i temperament tvoje majke«, Keenan se nasmiješi. »Lis je bila četiri godine
starija od mene. Ali je voljela naređivati. Svaki put bi me zeznula pa bih morao obavljati njezine
dužnosti...«
Preda mnom su zaplesale uspomene na moju davno preminulu sestru pa mi se noć više ne
čini tako samotnom. Nasuprot nas, Izzi i Gibran sjede sasvim blizu, moja se prijateljica
oduševljeno hihoće nečemu što je rekao nomadski momak. Riz i Vana su uzeli lutnje. Uskoro im
se glasom pridružuje Zahr. Pjesma je na sadeškom, mislim da pjevaju o onima koje su voljeli i
izgubili jer mi se grlo stisnulo već nakon prvih nota.
Bez razmišljanja, u tami pogledom potražim Eliasa. Sjedi malo dalje od vatre, čvrsto
umotan u ogrtač. I zuri u mene.
Afya je glasno pročistila grlo i trznula glavom u njegovu smjeru. Razgovaraj s njim.
Vratila sam pogled na njega i osjetila onu vrtoglavicu koja me pogodi kad god mu se
zagledam u oči.
»Odmah ću se vratiti«, rekla sam Keenanu. Spustila sam šalicu i privukla ogrtač. Elias
pak gipko ustane i udalji se od vatre. Nestao je tako brzo da nisam vidjela u kojem je smjeru
otišao u mrak, iza kruga kola. Njegova je poruka jasna. Ostavi me na miru.
Zastala sam, osjećam se kao budala. Sljedećeg se trena iza mene pojavi Izzi.
»Razgovaraj s njim«, kaže. »On toga nije svjestan, ali to mu treba. A treba i tebi.«
»Ljut je«, šapnem. Prijateljica me uzme za ruku i stisne je. »Boli ga«, reče. »Barem ti to
možeš razumjeti.«
Izašla sam iz kruga kola i pogledom pretraživala pustinju sve dok u podnožju obronka
nije bljesnuo metal. Nisam mu uspjela ni prići, a već je uzdahnuo i okrenuo se. Lice mu je
osvijetljeno Mjesecom, gleda me ravnodušno, gotovo iz pristojnosti.
Daj to riješi, Laia.
» Žao mi je«, kažem. »Zbog onog što se dogodilo. Ne znam je li u redu da pleme Saif
svojom patnjom plaća za Darinov život. Tim više što to nije nikakvo jamstvo da će Darin ostati
živ.« Kanila sam reći nekoliko dostojanstvenih i pažljivo izabranih suosjećajnih riječi, ali sad mi
se čini da se ne mogu zaustaviti. »Hvala ti na onom što je tvoja obitelj žrtvovala. Želim da se to
više nikada ne dogodi. Ali ja to ne mogu zajamčiti i zbog toga se strašno osjećam jer znam što
znači izgubiti obitelj. Žao mi je...«
Nebesa, sad već brbljam.
Udahnem. Riječi mi se odjednom čine suvišnima, beskorisnima. Prišla sam mu i uzela ga
za ruke sjetivši se djeda. Dodir liječi, Laia. Čvrsto ga držim, želim mu sve što osjećam prenijeti
dodirom. Nadam sam da je tvoje pleme dobro. Nadam se da su preživjeli Bojovnike. Strašno mi je
žao. Znam da to nije dovoljno. Ali to je sve što ti mogu pružiti. Uto Elias izdahne i nasloni čelo na
moje.
»Reci mi što si mi rekla one noći u mojoj sobi u Crnoj klisuri«, promrmlja. »Što ti je baka
znala govoriti?«
»Nada umire posljednja«, dok izgovaram, čujem u sebi bakin topli glas.
Elias odmakne glavu i zagleda mi se u oči. Pogled mu više nije hladan, već gori divljom,
neugasivom vatrom. Zaboravljam udahnuti.
»Nemoj to zaboraviti«, kaže. »Nikad.«
Kimnem. Minute prolaze, ali ni jedno od nas ne odlazi. Utješna nam je ova svježa noć,
ovo tiho društvo zvijezda.
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Elias

Čim sam utonuo u san, dospio sam u Cekalište. Dah mi se magli pred licem, ležim na
leđima, na debelom sagu od otpala lišća. Zurim u premreženo granje nada mnom, jesenje je lišće
jarko crveno, čak i u polusjeni.
»Poput krvi.« Istog sam časa prepoznao Tristasov glas i skočio na noge. On stoji
naslonjen na jedno od stabala i bijesno pilji u mene. Nisam ga vidio otkako sam se prvi put našao
u Čekalištu, a otada je prošlo nekoliko tjedana. Nadao sam se da je otišao.
»Poput moje krvi«, on se zagleda u krošnje s kiselim osmijehom na licu. »Ma znaš već.
Poput krvi koja je liptala iz mene kad me je Dex proburazio po tvojoj naredbi.«
»Žao mi je, Tristase.« Mogao sam biti i priglupa ovca koja bleji. Ali on me gleda s takvim
neutaživim bijesom da bih rekao bilo što, samo da ga ublažim.
»Aelia je bolje«, kaže Tristas. »Koja izdajnička duša. Mislio sam da će me oplakivati
barem nekoliko mjeseci. Vidio sam da je ponovno počela jesti. Jesti.« Dok korača, smračuje se u
ružnijeg, napasnijeg Tristasa od onog kojeg sam znao. On nešto reži ispod glasa.
Svih mu demona. Toliko je drugačiji od onog kakav je bio za života da sam se zapitao je li
možda opsjednut. Može li duh biti opsjednut? Zar nije obratno - obično su duhovi ti koji
opsjedaju?
Na trenutak me je razljutio. Ti si mrtav. Aelia nije. Ali to me je brzo prošlo. Tristas više
nikad neće vidjeti svoju zaručnicu. Nikad neće držati svoju djecu, smijati se s prijateljima. Ostale
su mu samo uspomene i gorčina.
»Aelia te voli.« Kad se Tristas okrenuo, lica iskrivljena od bijesa, podigao sam ruke. »I ti
voliš nju. Zar stvarno želiš da ona umre od gladi? Zar bi je volio vidjeti ovdje, znajući da je pošla
za tobom?«
Ono bjesnilo u njegovim očima umine. Sjetim se starog Tristasa, Tristasa koji je živio. S
tim Tristasom trebam razgovarati. Ali, nema šanse. Kao da je znao što želim, okrenuo se na peti i
nestao u šumi.
»Ti možeš smiriti mrtve«, s visine začujem dušolovku. Podignem pogled i vidim da sjedi
na stablu, kao dijete u naručju njegovih golemih, kvrgavih grana. Na glavi, poput krune, nosi
vijenac od crvena lišća, crne joj oči tamno sjaje.
»Pobjegao je«, kažem. »Ne bih rekao da sam ga smirio.«
»Razgovarao je s tobom.« Dušolovka skoči, a sag od lišća ublaži udarac njezinih nogu.
»Većina duhova mrzi žive.«
»Zašto me stalno vraćaš ovdje?« pogledam je. »Da bi tebi bilo zabavnije?«
Ona se namršti. »Ovog te puta nisam pozvala, Elias. Došao si sam. Smrt ti se brzo
približava. Možda tvoj um želi bolje razumjeti ono što ga čeka.«
»Imam još vremena«, uzvratim. »Četiri - možda pet mjeseci, budem li imao sreće.«
Dušolovka me sažalno pogleda. »Ja ne mogu vidjeti budućnost kao što mogu neki drugi«,
iskrivila je usta - govori o augurima, »ali ni moje moći nisu neznatne. U zvijezdama sam ti
vidjela sudbinu još prve noći kad sam te dovela ovamo. Nakon Rathane ćeš umrijeti.«
- Rathana - Velika noć. Prvotno je bila nomadski blagdan, no kasnije se običaj slavljenja
proširio po cijelom Carstvu. Bojovnici na taj dan žderu i piju. Nomadi štuju pretke.
»To je za dva mjeseca.« Usta su mi suha, osjećam kako me prožima jeza, premda sam u
svijetu duhova gdje je sve utrnuto. »Do tada ćemo već biti u Kaufu, budemo li imali sreće.«
Dušolovka slegne ramenima. »Ne poznajem ja te vaše sitne brige iz svijeta živih. Ako te
toliko mori tvoja sudbina, onda napravi najbolje što možeš u vremenu koje imaš. Idi.«
Odmahnula je rukom na što sam u pupku osjetio trzaj kao da me je golema udica povukla kroz
tunel.
Probudio sam se pokraj tinjajuće žeravice gdje sam se bio ispružio prespavati. Riz obilazi
kola. Svi drugi spavaju - Gibran i Keenan su legli kraj vatre, kao i ja, a Laia i Izzi su u
Gibranovim kolima.
Dva mjeseca. Kako ću doći do Kaufa za tako malo vremena? Mogao bih tražiti od Afye
da ubrza, ali time bismo stigli samo koji dan ranije od planiranog, ako i to.
Smjena straže. Keenan je zauzeo Rizovo mjesto. Pogled mi padne na sanduk za hlađenje
koji visi pod Afynim kolima, tamo sam spremio kozu koju sam ranije zaklao.
Ako će ionako uginuti, bolje da posluži svrsi. Laine riječi.
Isto vrijedi za mene.
Do Kaufa ima više od tisuću kilometara. Kolima bi nam trebalo dva mjeseca, istina. S
druge strane, carski glasnici u Kauf stignu za dva tjedna.
Samo što ja neću dobivati odmorne konje na postajama, kao što dobivaju glasnici. Ja ne
mogu ići glavnim putovima. Ja ću se morati skrivati ili boriti gdje god bude trebalo. Hranu ću
morati loviti ili krasti.
Unatoč svemu tome, krenem li u Kauf sam, mogu stići za upola manje vremena no što će
trebati kolima. Ne želim ostaviti Laiu - nedostajat će mi njezin glas i njezino lice, svakog dana.
To već znam. Ali ako do zatvora stignem za mjesec dana, imat ću dovoljno vremena da izbavim
Darina prije Rathane. Similarin će spriječiti napadaje sve dok kolima ne dođu nadomak zatvora.
Opet ću vidjeti Laiu.
Ustanem, smotam prostirku i krenem prema Afynim kolima. Kad sam joj pokucao na
stražnja vrata, učas ih je otvorila, premda je gluho doba noći.
Podigla je svjetiljku, a onda obrve.
»Svoje noćne posjetitelje volim bolje upoznati prije no što ih pozovem u svoja kola, Elias.
Ali za tebe...«
»Nisam zato došao«, kažem. »Treba mi konj, komad pergamenta i tvoje obećanje da ćeš
šutjeti.«
»Bježiš dok možeš?« Ona mahne da uđem unutra. »Drago mi je što si se opametio.«
»Idem po Darina sam.« Uniđem u kola i utišam se. »Tako će biti brže i sigurnije za sve.«
»Budalo. Kako misliš na sjever bez mojih kola? Zar si zaboravio da si carski najtraženiji
zločinac?«
»Ja sam krabulja, Afya. Snaći ću se.« Pogledao sam Nomatkinju kroz stisnute vjede.
»Tvoj zavjet još stoji. Dovest ćeš ih u Kauf.«
»A ti ćeš ga izvući sam? Neće ti trebati pomoć plemena Nur?«
»Ne«, uzvratim. »U brdima, južno od Kaufa, nalazi se špilja. Od nje do glavnog ulaza ima
dan hoda. Nacrtat ću ti kartu. Tamo ih dovedi. Bude li sve u redu, Darin će vas tamo čekati kad
dođete za dva mjeseca. Ne bude li...«
»Pa neću ih ostaviti same u planini«, Afya se naroguši, uvrijeđena. »Za mojim su se
stolom solili i pili, tako ti nebesa.« Nepovjerljivo me gleda i ne sviđa mi se oštrina njezina
pogleda. Čini mi se da će, bude li morala, iskopati iz mene istinu zašto ovo činim.
»Zašto promjena plana?«
»Nije mi dosad palo na pamet da idem sam.« Barem to je istina - puštam da mi je Afya
pročita na licu. »Zamolit ću te da nešto proslijediš Lai. Kažem li joj, posvadat će se sa mnom.«
»Bome hoće.« Afya mi pruži pergament i pokrivač. »Ne samo zato što bi i ona to rado
napravila sama. Ali vi se volite zavaravati.«
Odlučio sam ne razmišljati o ovom zadnjem što je rekla. Trebalo mi je nekoliko minuta da
napišem pismo i nacrtam detaljnu kartu puta do špilje gdje mislim sakriti Darina.
»Jesi li siguran u ovo što radiš?« Afya ustane i prekriži ruke. »Ne bi trebao samo tako
otići, Elias. Trebao bi pitati Laiu što ona želi. O njezinom je bratu riječ.« Stisnula je vjede. »Ne
kaniš valjda ostaviti djevojku na cjedilu? Ne bih mogla podnijeti da čovjek kojem sam dala zavjet
nema u sebi časti.«
»Ne bih to nikad napravio.«
»Onda uzmi Treru, Rizova pastuha. Tvrdoglav je, ali je brz i lukav kao sjeverac. I potrudi
se uspjeti, Elias. Ne mili mi se provaljivati u taj zatvor sama.«
Tiho sam prišao Rizovim kolima pa, u strahu da konj ne zarže, stao mu šapatom tepati.
Zgrabio sam pogaču, voće, orahe i sir iz Vaninih kola te odveo konja podalje od tabora.
»Misliš ga sam izbaviti, je li?«
Poskočio sam kad se iz mraka, poput crvene aveti, pojavio Keenan. Nisam ga čuo - nisam
ga čak ni osjetio.
»Ne zanimaju me tvoji razlozi.« Primjećujem da je na odstojanju. »Ja znam što znači
činiti stvari koje ne želiš, radi većeg dobra.«
Na prvi pogled, riječi su mu gotovo suosjećajne. Ali oči su mu hladne kao uglačani
kamen. Osjećam da mi se potiljak kostriješi kao da će mi, okrenem li se, zabiti nož u leda.
»Sretno.« Pružio mi je ruku. Oprezno je protresam dok mi druga gotovo nesvjesno
opipava noževe.
Keenanu to nije promaklo, mlaki mu se smiješak ne odražava u očima. Naglo mi je pustio
ruku i nestao u tami. Otresam nelagodni osjećaj koji me je obuzeo. Tip ti se jednostavno ne svida,
Elias.
Pogledam u nebo. Zvijezde još uvijek trepere, ali zora se približava. Prije no što svane,
moram biti daleko. A Laia? Zar ću je stvarno ostaviti i oprostiti se pismom?
Mačjim korakom, vratio sam se do Gibranovih kola i otvorio stražnja vrata. Na jednoj
klupi spava Izzi, sklopila je dlanove pod glavom. Na drugoj se sklupčala Laia, jedna joj je ruka
na narukvici, u dubokom je snu.
»Ti si moj hram«, šapćem dok klečim pokraj nje. »Ti si moj svećenik. Ti si moja molitva.
Ti si moje iskupljenje.« Djed bi me ošinuo pogledom da čuje što sam napravio od njegove
omiljene izreke. Ali meni se više sviđa ovakva.
Izašao sam iz kola i krenuo prema konju - čeka me na kraju tabora. Popnem se u sedlo, a
Trera zahrže.
»Jesi li spreman za let, konjiću?« Strignuo je ušima što znači da jest. Nisam se osvrnuo na
tabor, krenuo sam na sjever.
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Helena

Pobjegao je. Pobjegao je. Pobjegao je. Koračam gore-dolje po kamenom podu u stožeru
utvrde, pokušavam iz uma isključiti Farisovo struganje dok oštri sablje, Dexovo prigušeno
mrmljanje dok legionarima izdaje naredbe, Harperovo kuckanje prstima po oklopu dok me motri.
Mora postojati način kako pronaći Eliasa. Misli! On je samo jedan. Ja iza sebe imam silu
cijelog Carstva. Pošalji još vojnika. Zatraži još krabulja. Pripadnika Crne straže - ti si im
zapovjednica. Pošalji ih za plemenima koja je posjetila Mamie.
Ni to neće biti dovoljno. Tisuće su kola napustile grad nakon što sam ugušila insceniranu
pobunu i pustila Eliasa. Mogao bi biti na bilo kojima od njih.
Zatvorila sam oči. Da mi je sad nešto razbiti! Koja si ti glupača, Helena Aquilla. Pomajka
Rila je zasvirala pjesmicu, a ja sam podigla ruke i zaplesala kao bezglava marioneta. Ona je
htjela da dođem u kazalište. Htjela je da vidim Eliasa, da vidim pobunu, da zovem pojačanje i
oslabim obruč. Bila sam glupa pa nisam prozrela plan sve dok nije bilo kasno.
Barem je Harper imao zrno pameti. On je naredio da se dva odreda vojnika predviđena za
gušenje pobune prebace i opkole kola plemena Saif. Ljudi koje je uhitio - uključujući Mamie Rilu
- jedina su nam nada da ćemo pronaći Eliasa.
A mogla sam ga privesti. Kvragu sve. Mogla sam. I onda sam ga pustila. Jer ne želim da
umre. Jer mi je prijatelj i jer ga volim.
Jer sam prokleta budala.
Noćima već ležim budna i govorim sebi da ću, kad kucne čas, morati biti jaka. Morati ga
privesti. Ali kad sam ga vidjela, sve je palo u vodu. Kad sam mu čula glas, kad sam mu osjetila
ruke.
Izgledao je drukčije - sav mišić i tetiva - kao da je oživjela jedna od onih Telumanovih
sablji. Ali najviše su mu se promijenile oči - ispod njih je imao podočnjake, a u njima tugu, kao
da zna nešto što mi ne može reći. I to me sad proganja, taj njegov pogled. Proganja me više od
činjenice da ga nisam uhvatila i ubila kad sam mogla. Taj me pogled plaši.
I ti i ja znamo da neću još dugo biti na ovom svijetu. Što je time mislio? Otkako sam ga
iscijelila nakon druge kušnje, s Eliasom osjećam povezanost - potrebu da ga zaštitim. O tome sam
dosad izbjegavala razmišljati. Sigurna sam da je ona plod iscjeliteljske magije. Zbog nje sam, kad
me je Elias dodirnuo, znala da moj prijatelj nije dobro.
»Nemoj nas zaboraviti«, rekao mi je u Serri. Sklopila sam oči i na trenutak zamislila
drukčiji svijet. U njemu je Elias nomadski momak, a ja sudčeva kći. Sreli smo se na sajmu, naša
ljubav nije u sjeni Crne klisure ni svega onoga drugog zbog čega se Elias mrzi. Ostajem u tom
svijetu, ali samo na trenutak.
Onda izlazim. Sa mnom i Eliasom je gotovo. Ostala je samo smrt.
»Harperu«, doviknem. Dex otpusti legionare i okrene se k meni, a Faris spremi sablje u
korice. »Koliko smo članova plemena Saif uhitili?«
»Dvadeset i šest muškaraca, petnaest žena i dvanaestero djece, krvosljednice.«
 »Pogubi ih«, reče Dex. »Smjesta. Trebamo im pokazati koje su posljedice skrivanja
bjegunca.«
»Ne možeš ih ubiti.« Faris se zapilji u Dexa. »Oni su jedina obitelj koju je Elias...«
»Ti su mu ljudi pomagali, skrivali su neprijatelje Carstva«, odsječe Dex. »Naređeno nam
je...«
»Ne moramo ih pogubiti«, ubaci se Harper. »Iskoristit ćemo ih za nešto drugo.«
Shvaćam što Harper ima na umu. »Trebamo ih ispitati. Imamo Rilu, zar ne?«
»U nesvijesti je«, Harper će. »Pomoćni vojnik se malo zanio kad ju je udario drškom
sablje. Trebala bi se probuditi za dan ili dva.«
»Ona će znati tko je izveo Veturiusa«, kažem. »I kamo je krenuo.«
Odmjerim svu trojicu. Harperu je naređeno da bude uz mene pa ne može ostati u Nuru,
ispitati Mamie i njezino pleme. Ali Dex bi ih mogao pobiti. Učenjački ustanak još uvijek bijesni.
Carstvu sad nikako ne treba još pobijenih Nomada.
»Faris«, velim. »Ti ćeš ih ispitati. Želim znati kako se Elias izvukao i kamo smjera.«
»Što ćemo s djecom?« upita Faris. »Njih svakako možemo pustiti. Ona ne znaju ništa.«
Znam što bi sad zapovjednica rekla Farisu. Milost je slabost. Ponuditi je neprijatelju isto
je što i nabosti se na svoj vlastiti mač.
Djeca će Nomadima biti snažan motiv da kažu istinu. To znam. Ali od same pomisli da ih
iskoristim - da ih povrijedim - osjećam nelagodu. Sjetila sam se spaljene kuće u Serri koju mi je
pokazao Cain. Učenjački su je pobunjenici spalili i nisu imali milosti prema bojovničkoj djeci
koja su u njoj živjela.
Zar su nomadska djeca drukčija? Na koncu konca, o djeci razgovaramo. Ona nisu tražila
da u ovom sudjeluju.
Uhvatim Farisov pogled. »Nomadi su se uskomešali, a mi nemamo dovoljno ljudi da
ugasimo još jednu pobunu. Pustit ćemo djecu i...«
»Jesi li ti lud?« Dex izbeči oči prvo u Farisa, onda u mene. »Nemoj ih pustiti. Zaprijeti da
ćeš ih potrpati u kola i prodati ih u roblje ne dobiješ li odgovore.«
»Naredniče Atrius«, hladnim se tonom obratim Dexu, »ovdje sad nisi potreban. Podijeli
ostale ljude u tri jedinice. Jedna će s tobom na istok, u slučaju da je Veturius krenuo prema
Slobodnim krajevima. Druga će sa mnom na jug. Treća će ostati ovdje čuvati grad.«
Dexu se trzne čeljust. U njemu previru bijes što je otpušten i poslušnost prema
nadređenima, usađena od malena. Faris uzdahne, Harper sa zanimanjem promatra razvoj
situacije. Konačno, Dex izađe i zalupi vratima.
»Nomadima su djeca najvažnija«, kažem Farisu. »Iskoristi to. Ali nemoj ih povrijediti.
Rila i Shan moraju ostati živi. Ne uspijemo li pronaći Eliasa, oni nam mogu poslužiti kao mamac.
Doznaš li bilo što, dojavi mi bubnjevima.«
Iz vojarne krenem osedlati konja. Dex stoji naslonjen na zid konjušnice. Prije no što me je
uspio napasti, preduhitrila sam ga pitanjima.
»Krvavih ti nebesa, što ti radiš tu? Zar mi nije dovoljan jedan zapovjedničin doušnik koji
preispituje svaki moj potez? Sad ćeš me i ti gnjaviti?«
»On je izvještava o svemu što radiš«, kaže Dex. »Ali te ne preispituje. Čak ni kad bi
trebao. Nisi usredotočena. Trebala si predvidjeti onu pobunu.«
»Nisi je ni ti predvidio.« Zazvučala sam kao drsko dijete, čak i samoj sebi.
»Ja nisam krvosljednica. Ti si.« Podigao je glas, a onda polako udahnuo.
»On ti nedostaje«, utišao se. »Nedostaje i meni. Svi mi nedostaju. Tristas. Demetrius.
Leander. Ali njih više nema. Elias je u bijegu. Krvosljednice, jedino što imamo je Carstvo.
Carstvu dugujemo uhićenje i pogubljenje izdajnika.«
 »Znam...«
»Znaš? Zašto si onda nestala petnaest minuta usred pobune? Gdje si bila?«
Piljila sam u njega dok nisam bila sigurna da mi glas neće zadrhtati. Dovoljno dugo da on
pomisli kako je možda prešao granicu.
»Počni s racijom«, tiho prozborim. »Pretraži sve, do zadnjih kola. Nađeš li ga, privedi
ga.«
Prekinuli su nas nečiji koraci. Iza nas pojavi se Harper, drži dva svitka sa slomljenim
pečatima.
»Od tvog oca i sestre.« Nije se ispričao, iako je svima jasno da je pročitao pisma.
Krvosljednice,
mi smo dobro ovdje u Antiumu, premda se jesenja hladnoća ne mili tvojoj majci i
sestrama. Nastojim carev savez držati na okupu, no drugi me podrivaju. Rod Sisseliusovaca i rod
Rufiusovaca već imaju svoje kandidate za prijestolje. Pokušavaju i druge rodove okupiti pod
svojim barjakom. U glavnom je gradu u međusobnim okršajima već ubijeno pedesetero ljudi, a
tek je počelo. Divljaci i Barbari sve učestalije napadaju granice, generalima na bojištima
nedostaje ljudi.
Barem je zapovjednica potkresala učenjački ustanak. Kad je obavila svoje, tako sam čuo,
rijeka Rei je bila crvena od učenjačke krvi. Nastavila je čistiti teritorij u zemljama sjeverno od
Silasa. Njezine pobjede idu u slavu caru, ali još više veličaju njezin rod. Nadam se da ćeš mi
uskoro dojaviti vijesti o uspješnoj potrazi za izdajnikom Veturiusom.

Odani do smrti,

Poglavar Aquillus

P. S. Tvoja me majka moli da ti kažem da moraš jesti.

Livijino je pismo kraće.

Draga moja Hel,

Antium je samotan jer si daleko. I Hana to osjeća, premda nikad neće priznati. Njegovo je
Veličanstvo posjećuje gotovo svakog dana. Raspituje se i za moje zdravlje, zanima ga jesam li još
u karanteni i vrućici. Jednom je čak pokušao zaobići stražare i posjetiti me. Sretne smo što se
naša sestra udaje za čovjeka koji je tako posvećen našoj obitelji.
Otac i stričevi očajnički pokušavaju stari savez održati ujedinjenim, ali uglednici ne
strahuju od Njegova Veličanstva onoliko koliko bi trebali. Voljela bih kad bi otac zatražio pomoć
plebejaca. Vjerujem da Njegovo Visočanstvo upravo među njima ima najjače pristaše.
Otac mi viče da požurim, inače bih ti napisala više. Stoj mi dobro, sestro.

S ljubavlju,

Livia Aquillla

Ruke mi drhte dok motam pergament. Kamo sreće da sam ova pisma dobila prije nekoliko
dana. Možda bih, znajući cijenu neuspjeha, privela Eliasa.
 Počelo je ono čega se otac pribojavao. Rodovi su se okrenuli jedan protiv drugoga. To će
samo ubrzati vjenčanje Hane i Zmije. A Marcus se nastoji dočepati Livije - ne bi ona to
spominjala da joj se činilo nebitnim.
Zgužvala sam pisma. Očeva je poruka jasna i glasna: nađi Eliasa. Osiguraj Marcusu
pobjedu. Pomogni nam.
»Naredniče Harper«, prozborim. »Reci ljudima da krećemo za pet minuta. Dex...«
Okrenuo se kruto, očigledno je još ljut. Ima svako pravo biti.
»Ti ćeš voditi ispitivanje«, kažem. »A Faris će, umjesto tebe, pretražiti istočni dio
pustinje. Dojavi mu to. Dex, trebaju mi odgovori. Rila i Shan moraju ostati živi, možda će nam
trebati kao mamci. Ali, napravi ono što moraš. Makar... makar to uključivalo djecu.«
Dex kimne, a ja zatomim mučninu u želudcu od svojih vlastitih riječi.
Ja sam krvosljednica. Vrijeme je da pokažem svoju snagu.
***

»Ništa?« Tri se predvodnika odreda vrpolje pred mojim pogledom. Jedan udari nogom o
pod, nervozan kao konj u boksu. Ostali se vojnici u našem taboru, nekoliko kilometara sjeverno
od Nura, krišom pogledavaju. »Pretražujemo prokletu pustinju već šesti dan i još uvijek ništa
nismo našli?«
Harper, koji jedini od nas petero ne škilji pred nesmiljenim pustinjskim vjetrom, pročisti
grlo. »Pustinja je golema, krvosljednice«, kaže. »Treba nam još ljudi.«
Ima pravo. Moram pretražiti tisuće kola, a za to imam samo tristo ljudi. Poslala sam
poruku u Atellin ponor, kao i u utvrde Taib i Sadh tražeći pojačanje, ali ni oni nemaju ljudi koje
bi mogli poslati.
Koračam pred vojnicima, pramenovi kose mi vitlaju oko lica. Prije no što padne noć
želim ih još jednom poslati u ophodnju da pretraže sva kola na koja naiđu. Ali odveć su
iscrpljeni.
»U Gentriumu je utvrda do koje nam treba pola dana jahanja«, velim. »Ne budemo li
štedjeli konje, stići ćemo prije noći. Tamo možemo dobiti pojačanje.«
Nadolazi večer. Približavamo se utvrdi na vrhu brda petsto metara sjevernije. Ova je
vojna baza jedna od najvećih u području, jednim dijelom pokriva šumoviti teren u unutrašnjosti
Carstva, drugim nomadsku pustinju.
»Krvosljednice«, Avitas je nadomak utvrde usporio konja i dohvatio luk. »Osjećaš li
zadah?«
Zapadni je vjetar nanio ćuh nečeg poznatog, slatkasto-kiselog. Zadah smrti. Hvatam
sablju. Zar je utvrda napadnuta? Učenjački pobunjenici? Ili Barbari? Možda su se u ovom kaosu
probili u Carstvo nezamijećeni?
Naređujem ljudima da krenu naprijed. Tijelo mi je napregnuto, pripravno, spremno za
bitku. Možda sam trebala prvo poslati izvidnika, ali ako je utvrdi potrebna naša pomoć, onda sad
za to nema vremena.
Na vrhu sam brda usporila ljude. Cesta koja vodi do utvrde zatrpana je mrtvima i
umirućima. Učenjacima, ne Bojovnicima.
Dalje ispred nas, pokraj ulaza u utvrdu vidim šest poredanih Učenjaka kako kleče. Pred
njima korača sitna prilika koju prepoznajem, čak i s ove udaljenosti.
Keris Veturia.
Podbodem konja naprijed. Nebesa ti spalim, što zapovjednica radi ovdje? Zar se ustanak
proširio tako daleko?
Moji ljudi i ja pažljivo se probijamo između hrpa pobacanih tijela. Neka su trupla u crnoj
odjeći pokreta otpora. Ali većina nije.
Koliko smrti - zbog ustanka koji je od početka bio osuđen na propast. Dok zurim u tijela,
u meni se podiže bijes. Zar učenjački ustanici nisu znali što će se dogoditi kad se pobune? Zar
nisu znali da će ih Carstvo zasuti užasom i smrću?
Sišla sam s konja pokraj ulaza u utvrdu, nekoliko metara od mjesta gdje je zapovjednica
poredala zarobljenike. Keris Veturia je u oklopu poprskanom krvlju, ne obazire se na mene. Kao
ni njezini ljudi koji stoje lijevo i desno od zarobljenika.
Krenula sam im prigovoriti kad je Keris zabola sablju u zarobljenicu. Zena se srušila na
zemlju ne ispustivši ni jauk.
Prisilila sam se ne okrenuti glavu.
»Krvosljednice.« Zapovjednica se okrene i pozdravi me. Za njom, i njezini ljudi. Glas joj
je miran, no kao i uvijek, uspjela se podsmjehnuti mom činu zadržavši pritom bezizražajan izraz
lica. »Zar ti ne bi ti trebala pretraživati Južne krajeve i loviti Veturiusa?«
»Zar vi ne biste trebali loviti pobunjenike uzduž rijeke Rei?«
»Ustanak je u porječju ugušen«, uzvrati zapovjednica. »Moji ljudi sada čiste okolicu.«
Promotrim zatvorenike koji u užasu drhte pred zapovjednicom. Troje je dvaput starije od
mog oca. Dvoje je djece.
»Ovi mi civili ne izgledaju kao pobunjenički borci.«
»Upravo takvo razmišljanje, krvosljednice, dovodi do ustanaka. Ovi su civili skrivali
pripadnike pokreta otpora. Kad smo ih doveli u utvrdu na ispitivanje, pokušali su pobjeći,
zajedno s pobunjenicima. Nema sumnje da su ih na pobunu osokolile glasine o debaklu
Bojovnika u Nuru.«
Zacrvenjela sam se zbog tih riječi. Poželjela sam joj nešto uzvratiti, ali ostala sam bez
teksta. Tvoj je neuspjeh oslabio Carstvo. Te su riječi prešućene. Ali govore istinu. Zapovjednica
iskrivi usne pa, preko mog ramena, promotri moje ljude.
»Šaka jada«, procijedi. »Umorni ljudi znače neuspjeli zadatak, krvosljednice. Zar to nisi
naučila u Crnoj klisuri?«
»Morala sam podijeliti snage kako bismo pokrili veći teritorij.« Iako u glasu nastojim
postići njezinu hladnoću, znam da zvučim poput mrzovoljne kadetkinje koja pred centurionom
brani svoju nesuvislu strategiju.
»Toliko ljudi u lovu na izdajnika«, reče ona. »A ipak, još nisi imala sreće. Netko bi
pomislio da ti zapravo ne želiš uhvatiti Veturiusa.«
»Taj bi bio u krivu«, promrsim kroz stisnute zube.
»Taj bi se nadao da je u krivu.« Rekla je to s dozom podsmijeha od čega su mi se u bijesu
zažarili obrazi. Onda se okrenula zatvorenicima. Sad joj je najbliže dijete, tamnokosi dječak s
pjegicama na nosu. U zraku se osjeti oštar vonj urina. Zapovjednica spusti pogled na dječaka i
nakrivi glavu.
»Jesi li se to uplašio, maleni?« Glas joj je gotovo nježan. Povraća mi se od njezine
prijetvornosti. Dječak drhti i zuri u krvlju natopljenu zemlju.
»Prestanite«, zakoračim naprijed. Krvavih ti nebesa, Helena, što radiš? Zapovjednica me
pogleda s mlakom znatiželjom u očima.
»Ja, krvosljednica, naređujem...«
Zapovjednica zvizne sabljom i odrubi djetetu glavu. Drugu oštricu drugom djetetu zarine
u srce. U rukama joj bijesnu noževi - flis-flis-flis - hitnula ih je jednog po jednog u vratove trojice
ostalih zarobljenika.
Dok si trepnuo, sve ih je pobila.
»Molim, krvosljednice?.« Okrene se. Naizgled je strpljiva, pozorna. Ničim ne odaje ludilo
za koje znam da ključa duboko u njoj. Promotrim njezine ljude - ima ih mnogo više od sto,
gledaju našu prepirku s hladnim izrazom na licu. Ako je sad izazovem, tko zna što će napraviti.
Vjerojatno će me napasti. Ili će krenuti na moje ljude i sasjeći ih. U svakom slučaju, ne misli
slušati moj prijekor.
»Pokopajte tijela.« Suspregnula sam osjećaje i obuzdala glas. »Ne želim da trupla zagade
vodu kojom se opskrbljuje utvrda.«
Zapovjednica kimne hladna lica. Krabulja od glave do pete. »Naravno, krvosljednice.«
Naredila sam svojim ljudima da se smjeste u utvrdi i povulda se u praznu vojarnu Crne
straže. Srušila sam se na jedan od tvrdih ležajeva poredanih uza zid. Prljava sam, cijeli sam tjedan
provela na putu. Trebala bih se okupati, jesti, odmoriti se.
Umjesto toga, zurim u strop već dva sata. Uporno razmišljam o zapovjednici. Bilo je
jasno da me vrijeđa, a ja sam svojom nespremnošću da joj uzvratim pokazala slabost. I premda
mi to smeta, više me muči ono što je napravila zatvorenicima. Što je napravila djeci.
Zar se Carstvo u ovo pretvorilo? Ili je takvo oduvijek bilo? začujem tihi glas u sebi.
»Donio sam ti hranu.«
Poskočim, udarim glavom u krevet iznad mog i opsujem. Harper baci svoju torbu na pod i
pokaže glavom na tanjur na stolu pokraj vrata. U njem se puši zlaćana riža i začinjeno mljeveno
meso. Izgleda ukusno, ali znam da će sada sve što stavim u usta imati okus na pepeo.
»Zapovjednica je otišla prije sat vremena«, reče Harper. »Krenula je na sjever.«
Harper skine oklop i pažljivo ga spusti pokraj vrata, a onda u ormaru stane tražiti čisti
kombinezon. Okrenuo mi je leđa i počeo se presvlačiti. Kad je skinuo košulju, povukao se u sjenu
gdje ga ne mogu vidjeti. Njegova mi je sramežljivost izmamila osmijeh.
»Neće ti hrana sama skočiti u usta, krvosljednice.«
Sumnjičavo sam pogledala u tanjur na što je Harper uzdahnuo, bos prišao stolu, kušao
hranu i pružio mi tanjur. »Jedi«, reče. »Majka te je zamolila da jedeš. Kako bi bilo da se carska
krvosljednica onesvijesti od gladi usred bitke?«
Nevoljko uzmem tanjur i prisilim se progutati nekoliko zalogaja.
»Bivši je krvosljednik imao kušače.« Harper sjedne na krevet preko puta moga pa razgiba
ramena. »Obično nekog pomoćnog vojnika iz neznane plebejske obitelji.«
»Zar su krvosljednika pokušavali ubiti?«
Harper me pogleda kao da pred njim sjedi poprilično tupavi novak. »Naravno. Bio je
carev savjetnik i prvi rođak čuvara iz Kaufa. Malo je tajni koje on nije znao.«
Stisnula sam usne da zatomim drhtaj. Sjećam se čuvara iz doba kad sam bila petak.
Sjećam se kako je on doznavao tajne: izopačenim pokusima koje je izvodio na ljudima i
tehnikama poigravanja tuđim mozgom.
Harper me pogleda, a oči mu bijesnu kao blijedi smaragdi iz Južnih krajeva. »Hoćeš li mi
nešto reći?«
Progutam tek napola sažvakani zalogaj. Ta mirnoća u njegovu glasu - već sam naučila što
ona znači. Da će me sad zaskočiti.
»Zašto si ga pustila?«
Krvavih mu nebesa. »Pustila koga?«
»Krvosljednice, ja znam kad me pokušavaš zavarati«, uzvrati Harper. »Proveo sam s
tobom pet dana u sobi za ispitivanje, sjećaš se?« Nagnuo se s kreveta naprijed i blago nakrivio
glavu kao znatiželjna ptica. Ali ne može me prevariti, oči mu žarko gore. »Mogla si privesti
Veturiusa u Nuru. Pustila si ga. Zato što ga voliš? Zar on nije krabulja, kao i svi drugi?«
»Kako se usuđuješ?« Bacim tanjur i ustanem. Harper me zgrabi za ruku. Ne pušta me,
premda se želim otrgnuti.
 »Molim te«, kaže. »Ne želim te povrijediti. Kunem se. I ja sam nekoć volio,
krvosljednice.« U očima mu zaiskri neka stara bol, i nestane. U njima ne vidim laž. Tek
znatiželju.
Odgurnula sam mu ruku i, ne spuštajući pogled, opet sjela. Zagledala sam se kroz
otvoreni prozor vojarne u udaljeni lanac nazupčanih brda. U sobu jedva dopire svjetlost Mjeseca,
tama je utješna.
»Da, Veturius je krabulja kao i svi mi drugi. Smion, hrabar, snažan, brz. Ali to su manje
bitne stvari.« Osjetim da mi je krvosljednikov službeni prsten težak, počnem ga vrtjeti. Nikad
nikome nisam govorila o Eliasu. A i kome bih mogla nešto reći? Moji bi me suborci iz Crne
klisure ismijali. Moje me sestre ne bi razumjele.
Ali, ja želim razgovarati o njemu. Žudim za tim.
»Elias vidi ljude onakvima kakvi bi trebali biti«, kažem. »Ne onakvima kakvi jesu. On se
šali na svoj račun. On se daje - u svemu što radi.«
»Kao u prvoj kušnji.« Zadrhtala sam sjetivši se. »Auguri su se poigrali našim mozgovima.
Ali Elias nije poklekao. Gledao je smrti u oči i nije mu palo na pamet ostaviti me. Nije odustao
od mene. Elias je ono što ja ne mogu biti. On je dobar. On nikad ne bi dopustio da zapovjednica
ubije zatvorenike. Pogotovo ne djecu.«
»Zapovjednica služi Carstvu.«
Odmahnula sam glavom. »Onim što je učinila ne služi Carstvu. Barem ne Carstvu za koje
se ja borim.«
Harper zuri u mene pogledom od kojeg mi postaje nelagodno. Na tren sam se zapitala
jesam li mu rekla previše. No onda sam pomislila da me nije briga što on misli. On mi nije
prijatelj. I ništa se neće promijeniti prijavi li ovo što sam rekla Marcusu ili zapovjednici.
»Krvosljednice!« Od povika smo i Harper i ja poskočili. U sljedećem je trenutku na vrata
banuo glasnik, sav zadihan, poprskan blatom s puta. »Car je izdao naredbu da dojašete u Antium.
Smjesta.«
Nebesa u krvi i plamenu. Nikad neću uhvatiti Eliasa, krenem li u Antium. »Vojniče,
trenutno sam na zadatku«, kažem. »I ne kanim otići s njega dok ga ne izvršim. Što je tako
važno?«
»Rat, krvosljednice. Uglednički su rodovi jedni drugima objavili rat.«
Drugi dio

SJEVER
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

Elias

Već dva tjedna noćima samo jašem, šunjam se i kradem. Bojovnički su vojnici preplavili
teren kao skakavci, češljaju svako selo i imanje, svaki most i kolibu - mene traže.
Ali ja sam krabulja i sam sam. Nesmiljeno jašem, a Trera je prekaljeni pustinjski konj
koji guta kilometre.
O noći nakon četrnaest dana stigli smo na istočni pritok rijeke Taius. Pod punim
Mjesecom svjetluca kao srebrna sablja - noć je bez daška vjetra, mirna i vedra. Poveo sam konja
uz obalu dok ne nađem prijelaz.
Usporio je zagazivši u pličinu, a kad je kopitima udario o sjevernu stranu, divlje je
zabacio glavu i izokrenuo oči.
»Ooo, Trera, ooo.« Skočio sam u rijeku i povukao ga za uzde da ga izvedem na obalu. On
zanjišti i zatrese glavom. »Je li te nešto ugrizlo? Da vidim.«
Izvadio sam pokrivač iz bisaga i nježno mu počeo trljati noge očekujući da će se trznuti
kad dodirnem mjesto ugriza. No dopustio mi je da ga na miru istrljam, a onda se okrenuo prema
jugu.
»Ovuda«, pokušam ga okrenuti na sjever, ali on ni da čuje. Čudno. Do sada smo se baš
lijepo slagali. Daleko je pametniji od svih djedovih konja, a može i više potegnuti. »Ne brini,
konjiću. Nemaš se čega bojati.«
»Jesi li siguran, Elias Veturius?«
»Sto mu demona!« Nisam mogao vjerovati da je to dušolovkin glas dok je nisam vidio
kako sjedi na stijeni na udaljenosti od nekoliko metara.
»Nisam mrtav«, ispalio sam kao dijete kad poriče nepodopštinu.
»Očito nisi«, dušolovka ustane i rastrese tamnu kosu niz leđa, crnih očiju prikovanih za
me. Poželio sam je bocnuti prstom da vidim koliko je stvarna. »Ali si sad na mom teritoriju.«
Ona kimne prema istoku - prema tamnom, neproničnom obrisu na horizontu. Prema Sumi sjena.
»To je Čekalište?« Nikad nisam povezivao zastiruće drveće njezine jazbine s nečim iz
svog svijeta.
»Zar se nikad nisi zapitao gdje je?«
»Većinom sam mislio kako iz njega izaći.« Ponovno sam pokušao Treru izvući iz rijeke.
Ni makac. »Što želiš, dušolovko?«
Ona podraga konja između ušiju na što se životinja opusti. Onda od mene preuzme uzde i
Treru bez problema povede na sjever kao da je ona bila s njim protekla dva tjedna. Mrko sam
pogledao konja. Izdajice.
»Tko kaže da ja nešto želim, Elias?« uzvrati dušolovka. »Samo sam te dočekala u svojoj
zemlji.«
Baš. Možeš misliti. »Ne moraš brinuti da ću se predugo zadržati. Na putu sam prema
svojem odredištu.«
»Ah.« U glasu joj čujem smijeh. »Vidiš, to bi mogao biti problem. Kad prolaziš mojim
teritorijem, onda uznemiruješ duhove, Elias. A za to moraš platiti cijenu.«
Eto kako me je dočekala. »Koju cijenu?«
»Pokazat ću ti. Budeš li dovoljno hitar, pomoći ću ti da ovuda prodeš brže no što bi na
konju.«
Nevoljko sam zajahao Treru i ponudio joj ruku, premda sam od same pomisli na blizinu
njezina nezemaljskog tijela osjetio studen. Ali nije me ni pogledala - samo se zatrčala i lakonogo
nastavila Treri uz bok. Sa zapada zapuše vjetar, ona se podigne u zrak poput zmaja i nastavi
letjeti kao da je od paperja. Pred nama se odveć brzo, poput zida stvorilo drveće Sume.
Dok sam bio petak, nikad nisam ovako blizu prilazio Sumi. Centurioni su nas upozoravali
da se držimo podalje. A to je bilo jedno od pravila koje su petaci poštivali - oni koji su ga
zanemarivali u Šumi su nestajali.
»Ostavi konja«, reče dušolovka. »Potrudit ću se da se pobrinu za njega.«
Cim sam zakoračio među drveće, začuo sam šaputanja. Sada mi čuvstva nisu umrtvljena
nesviješću pa jasnije razaznajem riječi. Rumena je boja lišća življa, a slatki miris biljnih sokova
prodorniji.
»Elias«, dušolovkin je glas prigušio mrmljanje duhova. Pokaže mi glavom na čistinu
među drvećem, a tamo korača duh. Tristas.
»Zašto je još uvijek tu?«
»Ne želi me poslušati«, uzvrati ona. »Možda posluša tebe.«
»Zbog mene je mrtav.«
»Upravo tako. Ovdje ga drži mržnja. Elias, ne smetaju mi duhovi koji žele ostati, sve dok
ne uznemiruju druge duhove. Moraš s njim razgovarati. Moraš mu pomoći da krene dalje.«
»A što ako ne mogu?«
Dušolovka slegne ramenima. »Ostat ćeš ovdje dok ne uzmogneš.«
»Moram u Kauf.«
Ona mi okrene leđa. »Onda je vrijeme da počneš.«
***

Tristas sa mnom odbija razgovarati. Prvo me je pokušao napasti, no za razliku od onog

puta kad sam bio u nesvijesti, sada su mu pesnice prolazile kroz moje tijelo od krvi i mesa. Kad je
shvatio da me ne može ozlijediti, otrčao je psujući. Pokušavao sam ga slijediti, pokušavao
dozvati. Do večeri sam promukao.
Kad se u Šumu spustio mrak, iza mene se pojavila dušolovka. Pitam se je li promatrala
moje bezuspješne pokušaje. »Dođi«, odsječno je prozborila. »Ne budeš li jeo, samo ćeš oslabjeti i
ponovno pasti.«
Hodali smo uz potok, do brvnare opremljene svijetlim drvenim namještajem i ručno
tkanim tepisima. Osvijetljena je nomadskim svjetiljkama ukrašenim mnogobrojnim raznobojnim
stakalcima. Na stolu se u zdjeli puši varivo. »Zgodno je«, kažem. »Ti ovdje živiš?«
Dušolovka se upravo okrenula da će izaći, no stao sam ispred nje pa se sudarila sa mnom.
Očekivao sam da će me prožeti led, kao kad sam taknuo utvare. Ali ona je topla. Gotovo gori.
Dušolovka odskoči, a ja podignem obrve. »Ti si živa?«
»Nisam ljudsko biće.«
»To sam shvatio«, hladno dobacim. »Ali nisi ni utvara. Očigledno imaš potrebe.«
Pogledam u krevet u kutu kućice, u lonac variva koji tiho kuha na vatri. »Treba ti hrana.
Sklonište.«
Ona se zapilji u mene, a onda stane uzmicati neprirodnom brzinom. Podsjetila me je na
efrite iz serrskih katakomba. »Jesi li efriti«
 Kad je dohvatila kvaku na vratima, ogorčeno sam uzdahnuo. »Pa što će ti biti ako malo
razgovaramo? Zacijelo si usamljena ovdje, stalno u društvu duhova.«
Očekivao sam da će me napasti ili pobjeći, ali ruka joj se ukočila na kvaki. Pomaknem se
u stranu i pokažem na stol. »Sjedni. Molim te.«
Ona popusti pa krene naprijed s oprezom u crnim očima. Pod njezinim neproničnim
pogledom opazim bljesak znatiželje. Pitam se kad je zadnji put razgovarala s nekim tko nije
mrtav.
»Nisam efrit«, reče nakon što mi je sjela preko puta. »Efriti su slabija stvorenja, stvorena
od nižih elemenata. Pijeska, sjene. Zemlje, vode vjetra.«
»Što si onda? Ili...« Odmjerim njezino ljudsko obličje. Ničim se ne odaje, osim
bezvremenim očima. »... što si bila?«
»Nekoć sam bila djevojka«, dušolovka spusti pogled na ruke. Na njima poigravaju točkice
svjetla koje baca nomadska svjetiljka. Zazvučala je gotovo zamišljeno. »Glupa djevojka koja je
napravila nešto glupo. A to je za sobom povuklo drugu glupost. Glupo je preraslo u pogubno,
pogubno u smrtonosno, a smrtonosno u prokleto.« Uzdahnula je. »Sad sam tu, osuđena na ovo
mjesto, plaćam za svoje grijehe tako što duhove prevodim iz jednog carstva u drugo.«
»To je velika kazna.«
»Velika je bila i greška. Ali barem ti znaš što znači grijeh. I pokajanje.« Ustala je, opet
namrgođena. »Možeš spavati gdje želiš. Neću ti smetati. Ali zapamti, želiš li se pokajati, moraš
pronaći način da pomogneš Tristasu.«
Nemam pojam o vremenu - ovdje drukčije protječe. Osjećam Tristasa, ali ga ne vidim. A
kako dani odmiču, sa sve manje strpljenja zalazim sve dublje u šumu ne bih li ga pronašao. Na
koncu sam se zatekao u dijelu Sume koji Sunce valjda nije obasjalo godinama. U blizini je tekla
rijeka, a nedaleko preda mnom nešto se žarilo bijesno crveno. Vatra?.
Pomislio sam da zovnem dušolovku jer je žeglo sve jače. Ali nisam osjetio dim. Kad sam
došao bliže, postalo mi je jasno da nisam nazreo vatru već dub - golemo, isprepleteno, zlokobno
drveće. Kvrgava su im debla sjala kao da iznutra gore paklenim vatrama.
Pomogni nam, Shaeva. Dozivali su glasovi iz stabala, ječali i škripali. Ne ostavljaj nas
same.
Netko je klečao uz podnožje najvećeg stabla ruku prislonjenih uz goruće deblo.
Dušolovka.
Plamen iz stabla palucao je kroz njezine ruke i širio joj se tijelom. U hipu, tijelo joj se
zapalilo i proždrla je crveno-crna vatra bez dima. Zovnuo sam je, jurnuo k njoj. Ali, kako se bila
užgala, tako se i ugasila, čitava i netaknuta. Drveće se i dalje žarilo, ali njihov je plamen samo
tinjao, utišan.
Dušolovka se srušila. Kad sam je podigao, bila je lagana kao dijete. »Nisi ovo trebao
vidjeti«, šapnula je dok sam je odnosio iz gaja. »Nisam znala da ćeš tako duboko zaći u šumu.«
»Je li ono ulaz u pakao? Odlaze li tamo zli duhovi?«
Dušolovka je odmahnula glavom. »Bilo da su dobri ili zli, duhovi samo nastavljaju
putovati. Ali ono jest jedna vrsta pakla. Barem za one koji su u njemu zarobljeni.«
U brvnari se srušila na stolicu, pepeljasto siva lica. Ogrnuo sam je dekom, zahvalan što se
nije usprotivila.
»Rekla si mi da su efriti stvoreni od nižih elemenata.« Sjeo sam joj nasuprot. »Postoje li
viši elementi?«
»Samo jedan«, šapne dušolovka. Više nije ni upola onako narogušena pa se doima kao
drugo stvorenje. »Vatra.«
»Ti si džin«, odjednom mi je sinulo. »Zar ne? Ali, mislio sam da je učenjački kralj još
davno naveo druge sablasti da izdaju i unište vašu vrstu.«
»Džini nisu uništeni«, uzvrati dušolovka. »Samo su zarobljeni. I nisu nas izdale sablasti.
Već mlada, uznosita djevojka.«
»Ti?«
Ona zbaci pokrivač. »Nisam te trebala dovesti ovamo«, reče. »Nisam smjela iskoristiti
tvoje napadaje da bih s tobom razgovarala. Oprosti.«
»Onda me odvedi u Kauf«, uhvatim se za njezinu ispriku. Moram otići odavde. »Molim
te. Dosad sam već trebao tamo stići.«
Dušolovka me hladno odmjeri, a onda kimne. »Ujutro.« Zateturala je prema vratima i
odmahnula kad sam joj htio pomoći.
»Čekaj«, rekao sam. »Dušolovko. Shaeva.«
Ukočila se na zvuk svog imena.
»Zašto si me dovela ovamo? Nemoj mi reći zbog Tristasa jer to nema smisla. Tvoj je
posao da tješiš duše, nije moj.«
»Trebao si mi kako bi pomogao svom prijatelju.« Čujem joj laž u glasu. »Eto zato.«
Izašla je kroz vrata, a ja opsovao jer mi nije bila ništa jasnija nego na početku. Ali Kauf - i
Darin - čekaju. Ne mogu ništa drugo doli prihvatiti slobodu koju mi je dala i otići.
Kako je obećala, Shaeva me je ujutro dovela pred Kauf, premda ne razumijem kako joj je
to pošlo za rukom. Iz brvnare smo krenuli laganim korakom, a koju minutu kasnije, grane na
drveću ostale su gole. Nakon petnaest minuta bili smo u sjeni gorja Nevennes, pod nogama nam
škripi netom pali snijeg.
»Ovo je moje carstvo, Elias«, Shaeva odgovori na moje neizgovoreno pitanje. Više nije ni
približno suzdržana koliko je bila, čini mi se da je moje obraćanje imenom u njoj probudilo
davno pokopanu susretljivost.
»Unutar njegovih granica mogu putovati kamo i kako želim.« Onda glavom pokaže prolaz
u drveću. »Do Kaufa ćeš onuda. Želiš li uspjeti, Elias, moraš biti hitar. Rathana je za dva tjedna.«
Stigli smo do visokoga grebena odakle puca pogled na crnu, vijugavu Rijeku sjena. Ali
gotovo je ne primjećujem. Onog časa kad smo izašli iz Sume, poželio sam se vratiti u nju,
izgubiti se među drvećem.
Prvo sam osjetio smrad, a tako valjda u paklu smrdi. Onda očaj, nošen vjetrom zajedno s
kricima od kojih mi se diže kosa na glavi. Kricima muškaraca i žena koji znaju samo za mučenje
i patnju. Toliko su neprispodobivi smirenom šaputanju mrtvih da se moram zapitati kako mogu
opstojati u istom svijetu.
Podignem glavu i na sjevernom kraju udoline, na vrhu planine ugledam onu strahotu
hladnog željeza na mračnoj ižlijebljenoj stijeni. Zatvor Kauf.
»Nemoj tamo ići, Elias«, šapne Shaeva. »Ostaneš li iza tih zidova, zaista će te snaći crna
sudba.«
»Moja je sudba ionako crna.« Posegnuo sam iza leđa te isukao sablje iz korica. Dobar je
osjećaj imati ih u rukama. »Ovako bar neće biti uzaludna.«
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

Helena

U ova tri tjedna koliko je Harperu i meni trebalo do Antiuma, u glavni je grad stigla prava
jesen i zastrla ga crveno-zlaćanim prekrivačem obrubljenim bijelim mrazom. U zraku se osjeća
miris bundeva i cimeta, u nebo se penje gusti dim potpaljenih cjepanica.
Ali pod žarkim lišćem, iza masivnih hrastovih vrata, kuha se pobuna uglednika.
»Krvosljednice«, Harper je izašao iz bojovničke utvrde nadomak gradu. »Crna je straža
krenula iz vojarni«, reče. »Narednik u utvrdi kaže da su ulice opasne - pogotovo za tebe.«
»Razlog više da što prije uđemo u grad.« U džepu stišćem desetke poruka - sve su od oca,
svaka je žurnija od one prethodne. »Ne možemo čekati.«
»Ali ne možemo ni dopustiti da izgubimo najvišu časnicu specijalnih jedinica u osvit
mogućega građanskog rata«, kaže Harper s uobičajenom otvorenošću. »Carstvo na prvom mjestu,
krvosljednice.«
»Misliš, zapovjednica na prvom mjestu.«
Avitasova staložena maska napukne procjepom debljine vlasi. Ali, koji god se osjećaj krio
iza nje, Harper ga je zauzdao.
»Carstvo na prvom mjestu, krvosljednice. Uvijek. Čekat ćemo.«
Neću se prepirati. Na putu smo proveli nekoliko tjedana, u Antium jahali kao da su nam
utvare za petama. Otada ga, kao krabulju, gledam u novom svjetlu. U Crnoj se klisuri nikad
nismo sreli. Stariji je od mene četiri godine - bio je petak kad sam ja bila novak, kadet kad sam
bila petak, lubanja kad sam bila kadet. I nikad se ničim nije istaknuo jer nikad za njega nisam
čula.
Ali sad znam zašto ga je zapovjednica uzela za svoga. On, kao i ona, svoje osjećaje drži u
čeličnoj šaci.
Kad sam iza utvrde začula tutanj kopita, u trenu sam skočila u sedlo. Uto se pojavila
skupina vojnika, na prsnom oklopu nose amblem ptice kriještalice što znači da su moji ljudi.
Većina ih je, ugledavši me, primjerno salutirala. Ostali se čine manje voljni pozdraviti
krvosljednicu.
Ispravim leđa i ošinem ih pogledom. Ovo su moji ljudi, moraju me bespogovorno slušati.
»Naredniče Harper.« Jedan od njih - namjesnik i nadređeni u odredu - podbode konja
naprijed. »Krvosljednice.«
Uvredljivo je već to što se prvo obratio Harperu. A kad je me je odmjerio s gađenjem na
licu, poželjela sam ga pesnicom kresnuti u nos.
»Ime, vojniče«, kažem.
»Namjesnik Callus Sergius.«
Namjesnik Gallus Sergius, krvosljednice, htjela sam mu reći.
Poznajem ga. Njegov je sin u Crnoj klisuri, dvije je godine mlađi od mene. Momak je
dobar borac. Ali i blebetalo. »Namjesniče«, kažem, »zašto me gledaš kao da sam ti zavela ženu?«
Sergius spusti galvu i nadmeno me pogleda. »Kako se usud...«
 Pljusnem ga nadlanicom. Krv mu je prsnula iz usta, oči bljesnule, ali nije rekao ni riječ.
Njegovi se vojnici uzvrpolje, stanu se neobzirno došaptavati.
»Sljedeći put kad mi se tako obratiš«, kažem, »bit ćeš bičevan. Postrojite se. Kasnimo.«
Kad su se i ostali pripadnici Crne straže poredali u obrambenu formaciju, Harper mi je
dojahao uz bok. Krišom promatram lica svojih ljudi. Oni su krabulje - i pripadnici Crne straže, k
tome. Najbolji od najboljih.
Lica su im hladnokrvna i bezizražajna. Ali osjećam kako pod njima tinja bijes. Nisam
zadobila njihovo poštovanje.
Jedna mi je ruka na sablji o pašom, približavamo se carevoj palači. To je pak jezivo
zdanje od bijela vapnenca na sjevernom rubu grada, u zaleđu mu je podnožje gorja Nevennes.
Uzduž nazupčanih bedema poredane su kule za stražare i strijelce. Crveno-zlaćane zastave roda
Taiusovaca zamijenili su Marcusovi barjaci s amblemom čekića na crnoj pozadini.
Mnogi se Bojovnici zaustavljaju na ulici, gledaju nas dok prolazimo. Zirkaju zakriveni
debelim, krznenim kapama i pletenim šalovima. Dok gledaju u me, u novu krvosljednicu, na licu
im se miješaju strah i znatiželja.
»Sssestrice pojalice...«
Zastala sam, konj je nervozno zatresao glavom. Avitas me pogleda ispod oka. Nisam se
na njega obazrela, već sam pogledom stala pretraživati gomilu. Zabljesnulo je nešto bijelo i
privuklo mi pogled. Među nahočadi i beskućnicima okupljenima oko vatre opazila sam jezivo
unakažen obraz i pramen bijele kose koji ga je trebao sakriti. Tamne su se oči ukrstile s mojima.
Zatim je nestala, izgubila se među ulicama.
Krvavih ti nebesa, što kuharica radi u Antiumu?
Učenjake nikad nisam doživljavala kao neprijatelje. Neprijatelj je netko koga se bojiš.
Netko tko bi te mogao uništiti. Ali Učenjaci nikad neće uništiti Bojovnike. Oni ne znaju čitati. Ne
znaju se boriti. Ne znaju iskovati oštricu. Oni su klasa robova - niža klasa.
Ali kuharica je drukčija. Ona je nešto više od toga.
No staru sam vješticu morala istjerati iz uma kad smo stigli pred vrata palače i kad sam
vidjela tko me čeka. Zapovjednica. Nekako me je pretekla. Sudeći po hladnokrvnom držanju i
dotjeranoj pojavi, stigla je barem dan ranije.
Čim su je vidjeli, svi su je iz Crne straže odmah pozdravili. Odali su joj veću čast nego što
su ikad meni.
»Krvosljednice.« Izgovorila je to nehajno. »Vidim da te je put iscrpio. Ja bih ti ponudila
odmor, ali car zahtijeva da te odmah dovedem.«
»Ne treba mi odmor, Keris«, kažem. »Mislila sam da Vi još uvijek proganjate Učenjake.«
»Car je tražio da dođem«, uzvrati zapovjednica. »Naravno da ga nisam mogla odbiti. Ali
budi uvjerena da, dok sam ovdje, ne sjedim skrštenih ruku. Iz zatvora u Antiumu istjerujemo
učenjačku gamad, a moji ljudi nastavljaju čistiti teritorij na jugu. Hajde, krvosljednice. Car čeka.«
Onda pogleda u moje ljude. »Pratnja ti ne treba.«
Njezina je uvreda očita. Zašto ti treba pratnja, krvosljednice? Zar se bojiš? Otvorila sam
usta da ću joj uzvratiti, a onda zavezala jezik. Zapovjednica vjerojatno želi da se upletem, samo
kako bi me ponizila još više.
Očekivala sam da će me Keris povesti u prijestolnu odaju krcatu podanicima. Ustvari,
nadala sam se da ću tamo zateći oca. Ali car Marcus nas čeka u dugom salonu s baršunom
presvučenim stolcima i niskim svjetiljkama. Čim sam ušla, postalo mi je jasno zašto je izabrao
ovaj prostor. Nema prozora.
»Bilo je i vrijeme.« Kad me je ugledao, usta su mu se iskrivila od gađenja. »Sto ti
demona, zar se nisi mogla prije okupati?«
 Ako mi je smrad jamstvo da mi se nećeš približiti ni za centimentar, radije ću smrdjeti.
»Građanski je rat važniji od moje higijene, Vaše Veličanstvo. Što mogu učiniti?«
»Misliš, što možeš učiniti kad uhvatiš najtraženijeg bjegunca?« Marcusov sarkazam
nadmašuje mržnja koja isijava iz njegovih očiju boje mokraće.
»Umalo sam ga uhvatila«, kažem. »No onda si me pozvao natrag. Predlažem da mi kažeš
što ti treba pa se mogu vratiti svom zadatku.«
Vidjela sam kako mu ruka ide prema meni, ali svejedno sam ostala bez zraka kad me je
odalamio u obraz. Usta su mi puna vrele krvi. Natjerala sam se progutati je.
»Nemoj me ljutiti«, Marcus me je poprskao pljuvačkom. »Ti si moja krvosljednica. Mač
koji izvršava moju volju.« On dohvati komad pergamenta pa tresne njime o stol.
»Deset rodova«, reče. »I svi uglednički. Četvero ih se udružilo s rodom Rufiusovaca.
Predlažu svog kandidata da me zamijeni na mjestu cara. Ostalih pet želi na prijestolje postaviti
svoje poglavare. I svi su poslali ubojice da me se riješe. Do sutra ujutro želim javno pogubljenje i
njihove glave na kolcima pred palačom. Jasno?«
»Imaš li dokaz...«
»Ne trebaju njemu dokazi.« Prekine me zapovjednica koja je pokraj Harpera tiho vrebala
kraj vrata. »Ti su rodovi napali carsku kuću, kao i rod Veturiusovaca. Otvoreno zahtijevaju
svrgnuće cara. Oni su izdajnici.«
»Trebam li te baciti s litice Cardium i posramiti te za sljedećih pet naraštaja,
krvosljednice? Čujem da litica žeđa za krvlju izdajnika. Što je više pije, Carstvo je jače.«
Cardium je klisura blizu palače na čijem je dnu more kostiju. Određena je za pogubljenja
samo jedne vrste zločinaca. Onih koji su izdali prijestolje.
Promatram popis imena. Neki od tih rodova jednako su moćni kao i rod Aquillusovaca.
Neki čak i moćniji. »Vaše Veličanstvo, možda bismo trebali pokušati pregovarati...«
Marcus mi se unese u lice. I premda mi usna još krvari od njegova udarca, neću
uzmaknuti. Neću mu dopustiti da me zaplaši. Natjerala sam se pogledati mu u oči, a onda
suspregnula drhtaj od onog što sam u njima vidjela: zauzdano ludilo, bijes kojem treba jedna
iskra da se razbukta u požar.
»Tvoj je otac pokušao pregovarati.« Marcus me sabija sve dok leđima nisam dotaknula
zid. Zapovjednica nas promatra, dosadno joj je. Harper je okrenuo glavu. »Svojim je beskrajnim
brbljanjem tim izdajničkim rodovima samo osigurao vrijeme da nadu još više pristaša i pošalju
još više ubojica. Nemoj mi govoriti o pregovorima. Nisam preživio pakao Crne klisure da bih sad
pregovarao. Nisam prošao kušnje da bih pregovarao. Nisam ubio...«
Zaustavio se. Odjednom ga obuzme silna žalost, kao da iz dubine njegova tijela neka
druga osoba želi izaći. Osjetim kako mi se u želudcu podiže izdanak straha. Ovo što sam sada
vidjela, možda je najstrašnije što sam doživjela od Marcusa. Ovo mu daje crtu ljudskosti.
»Ostat ću na prijestolju, krvosljednice«, on tiho nastavi. »Previše sam se toga odrekao da
bih odstupio. Ti izvrši svoju prisegu, a ja ću u Carstvo uvesti red. Izdaš li me, gledat ćeš kako
gori.«
Carstvo ti mora biti na prvom mjestu - važnije od tvojih želja, prijatelja, prohtjeva. Otac
je bio nepokolebljiv zadnji put kad sam ga vidjela. Znam što bi sad rekao. Mi smo rod
Aquillusovaca, kćeri. Odani do smrti.
Moram izvršiti Marcusovu naredbu. Moram zaustaviti građanski rat. Ili će se Carstvo
urušiti od pohlepe uglednika.
Spustim glavu pred Marcusom. »Vaše Veličanstvo, smatrajte to učinjenim.«
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Laid

Laia,
dušolovka mi kaže da neću imati dovoljno vremena da izbavim Darina iz Kaufa, ostanem
li s Ajyinom karavanom. Sam ću se kretati dvaput brže, a dok vi stignete u Kauf već ću naći način
da ga izbavim. Čekat ćemo vas - ako ne mi, onda on - u špilji za koju sam rekao Afyi.
U slučaju da nešto ne krene po planu, uzmi kartu Kaufa koju sam nacrtao i sama
isplaniraj izbavljenje. Ne uspijem lija, moraš ti - za svog brata i svoj narod.
Što god da se dogodi, sjeti se što si mi rekla: Nada umire posljednja. Nadam se da ću te
opet vidjeti.
E. V.

Sedam rečenica.
Sedam glupih rečenica nakon što smo tjednima putovali zajedno, spašavali jedno drugo,
borili se, preživljavali. Sedam rečenica i onda nestane kao dim na sjevercu.
Čak i sada, četiri tjedna nakon što je otišao, u meni plamti bijes, a od srdžbe mi se crveni
pred očima. Nije sad važno što se nije ni pozdravio - tek, nije mi pružio priliku da se usprotivim
njegovoj odluci.
Umjesto toga, ostavio mi je poruku. Otužno kratko pisamce.
Primjećujem da mi je čeljust stegnuta, a članci prstiju bijeli dok stišćem luk. Keenan je
uzdahnuo, prekrižio ruke i naslonio se na stablo na čistini gdje vježbamo. Do sada me je već
upoznao. Zna o čemu razmišljam i zašto sam tako ljuta.
»Usredotoči se, Laia.«
Pokušavam ne misliti na Eliasa i napraviti ono što Keenan traži. Naciljam u metu - staru
kantu koja visi sa žarko crvenog javora - i odapnem strijelu.
Promašim.
Blizu čistine, nomadska kola škripe dok oko njih zavija vjetar. Jezivi zvuk od kojeg mi se
ledi krv u žilama. Jesen je već poodmakla. Uskoro će zima. Zima znači snijeg. Snijeg znači
zatvorene planinske prijevoje.
Zatvoreni prijevoji znače da nećemo stići u Kauf, do Darina ili Eliasa prije proljeća.
»Prestani se brinuti.« Keenan mi namješta desnu ruku dok ponovno natežem luk. Iz njega
isijava toplina od koje uzmiče hladni zrak. Od njegova dodira, iz ruke kojom držim luk, osjećam
žmarce sve do vrata. Sigurna sam da i on to primjećuje. Keenan pročisti grlo dok snažnom rukom
čvrsto pridržava moju. »Ispravi ramena.«
»Nismo trebali stati.« Mišići me bole dok napinjem luk, ali barem ga nisam ispustila
nakon deset minuta, kao što sam činila na početku. Stojimo izvan kruga kola, nastojimo iskoristiti
zadnje zrake svjetla prije no što Sunce zađe za šumu na zapadu.
»Nije još pao mrak«, nastavim. »Mogli smo prijeći rijeku.« Pogledam na zapad, iza šume,
u četvrtastu kulu - bojovničku utvrdu. »U svakom slučaju, voljela bih da je između nas i njih
rijeka.« Spustim luk. »Razgovarat ću s Afyom.«
»Ja ne bih.« Izzi je nekoliko metara od mene, iz usta joj viri jezik dok nateže svoj luk.
»Nije raspoložena.« Izzina je meta stara čizma na niskoj grani. Ona je napredovala pa gađa
pravim strijelama. Ja još odapinjem tupe štapiće kako ne bih slučajno nastrijelila nekog
nesretnika koji bi mi se našao na putu.
»Ne sviđa joj se što smo tako duboko zašli u Carstvo. Kao ni to što nas se može vidjeti iz
Šume.« Gibran, koji sjedi na panju blizu Izzi, pokaže glavom na sjeveroistok gdje se prostire
nisko zeleno pobrđe zaraslo u staru šumu. Šuma sjena stoji kao straža na marinskoj zapadnoj
granici - i to takva straža da je u petsto godina koliko se širilo, Carstvo nije uspjelo probiti.
»Vidjet ćeš«, nastavi Gibran. »Kad na sjeveru pređemo istočni odvojak, bit će još
čangrizavija nego inače. Moja je sestra vrlo praznovjerna.«
»Bojiš li se ti Šume, Gibrane?« Izzi se znatiželjno zagleda u udaljeno drveće. »Jesi li joj
se ikad približio?«
»Jednom«, Gibran će, na što mu iz očiju nestane vedrine. »Sjećam se da sam samo htio
otići.«
»Gibrane! Izzi!« zaviče Afya iz tabora. »Drva za potpalu!«
Gibran uzdahne i zabaci glavu. On i Izzi su najmlađi u karavani pa im Afya - njima i meni
- dodjeljuje najdosadnije poslove: skupljanje drva za potpalu, pranje posuđa, pranje rublja.
»Mogla nam je tako staviti i okove za robove«, Gibran progunda. Onda mu licem prijeđe
lukav izraz.
»Pogodiš li metu«, Gibran se divno nasmiješi Izzi, a njoj se zarumene obrazi, »ja ću
skupljati drva cijeli tjedan. Promašiš li, ti ćeš.«
Izzi nategne luk, nacilja i glatko skine čizmu s grane. Gibran opsuje.
»Ne budi dijete«, veli Izzi. »Pravit ću ti društvo dok budeš radio.« Ona zabaci luk na leđa
i pruži Gibranu ruku. Unatoč svom goropadnom nastupu, ipak ju je za ruku držao malo dulje no
što mu je trebalo da ustane. Kad je pred njim nastavila koračati, ispratio ju je pogledom. Prikrila
sam smiješak, sjetivši se što mi je Izzi rekla neku noć prije sna. »Lijepo je kad te cijeni netko tko
ima dobre namjere, Laia. Lijepo je kad misli da si lijepa.«
Prošli su pokraj Afye. Ona ih požuruje. Stegnula sam čeljust i od Nomatkinje okrenula
glavu. Preplavljuje me osjećaj nemoći. Želim joj reći da bismo trebali nastaviti, ali znam da me
neće saslušati. Želim joj reći da je pogriješila kad je Eliasa pustila da ode, kad me nije probudila
prije nego je odmakao, ali nju nije briga. Želim se izderati jer ne dopušta ni Keenanu ni meni da
uzmemo konja i nađemo Eliasa. No znam da će ona samo zakolutati očima i reći mi ono što mi je
rekla kad sam doznala da je Elias otišao: Moja je dužnost da vas dovedem žive i zdrave u Kauf.
Tvoje bi trčanje za Eliasom ugrozilo ovaj pothvat.
Moram priznati da svoju dužnost izvršava hvalevrijedno mudro. Ovdje, u srcu Carstva,
okolica vrvi Bojovnicima. Afyinu su karavanu pretražili već nekoliko puta. A spasila nas je
jedino njezina krijumčarska domišljatost.
Spustila sam luk, rastresena.
»Hoćeš li mi pomoći oko večere?« Keenan mi se tužno nasmiješi. Jasno mu je što moj
izraz lica znači. Strpljivo je podnosio moju uzrujanost otkako je Elias otišao, i sad zna da će mi
pomoći jedino ako mi odvuče pažnju. »Moj je red za kuhanje«, veli. Krenula sam predano za
njim pa nisam primijetila kako Izzi trči k nama sve dok nije zavikala.
»Dođi brzo! Učenjaci - obitelj - bježe pred Bojovnicima.«
Keenan i ja slijedimo Izzi natrag u tabor gdje Afya žustro na sadeškom razgovara s Rizom
i Vanom. Nekoliko je tjeskobnih Učenjaka pogledava. Odjeća im je poderana, lica umrljana
zemljom i suzama. Dvije tamnooke žene koje su, čini se, sestre stoje u blizini. Jedna je zagrlila
djevojčicu od nekih šest godina. Muškarac drži dječaka koji nema više od dvije.
Afya se okrene od Riza i Vane. Njih dvoje imaju sličan, bijesan, izraz lica. Zehr se drži na
odstojanju, ali ni on se ne čini sretnim.
»Mi vam ne možemo pomoći«, Afya se obrati Učenjacima. »Ne želim na svoje pleme
navući bojovnički bijes.«
»Oni ubijaju sve odreda«, kaže žena. »Nema preživjelih, gospodo. Čak ubijaju učenjačke
zatvorenike, čereče ih u ćelijama...«
Kao da mi je propalo tlo pod nogama. »Što?« Proguram se pokraj Keenana i Afye.
»Što ste rekli o učenjačkim zatvorenicima?«
»Bojovnici ih kolju.« Žena se okrene meni. »Sve zatvorenike. Od Serre, preko Silasa, sve
do našega grada Estiuma, koji je pedeset kilometara zapadno. Antium je sljedeći, tako smo čuli, a
onda Kauf. Ta žena - ta krabulja koju zovu zapovjednica - ona ih ubija redom.«
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

Helena

Što kaniš napraviti u vezi s namjesnikom Sergiusom?« pita Harper dok se približavamo
vojarni Crne straže u Antiumu. »Neki od rodova s Marcusova popisa povezani su s njegovim
rodom. On ima snažnu potporu među pripadnicima Crne straže.«
»Sve će to riješiti nekoliko udaraca bičem.«
»Ne možeš ih sve bičevati. Što ćeš napraviti ako ti se otvoreno suprotstave?«
»Ili će se pokoriti mojoj volji, ili ću ih slomiti. Jednostavno je.«
»Ne budi glupa, krvosljednice.« Iznenadio me je bijes u njegovu glasu. Kad sam ga ovlaš
pogledala, sijevnuo je zelenim očima. »Njih je dvjesto, nas je dvoje. Krenu li zajedno, gotovi
smo. Što misliš, zašto im Marcus nije sam naredio da srede njegove neprijatelje? On zna da Crnu
stražu ne može imati pod kontrolom. Ne može riskirati da mu se otvoreno suprotstave. Ali tebe
može žrtvovati. Bit će da ga je zapovjednica na to nagovorila. Ne uspiješ li, nastradat ćeš. A ona
upravo to želi.«
»I ti to želiš.«
»Zašto bih ti ovo govorio ako želim tvoju smrt?«
»Nebesa u plamenu, Harperu, ne znam. Zašto radiš sve ovo što radiš? Ne razumijem te.
Nikad nisam.« Namrštila sam se od ljutnje. »Nemam sad za to vremena. Moram smisliti kako ću
uhititi deset najčuvanijih poglavara u Carstvu.«
Harper je htio nešto reći, no uto smo stigli do vojarne, velike četvrtaste zgrade koja
okružuje vježbalište. Unutra, većina ljudi igra karte ili baca kocke, pokraj njih su krigle piva.
Stisnula sam zube od gađenja. Starog krvosljednika. nije bilo nekoliko tjedana i disciplina se već
raspala.
Dok prolazim vježbalištem, neki me od vojnika znatiželjno promatraju. Drugi me
besramno odmjeravaju zbog čega bih im iskopala oči. Ali većina se doima ljutom.
»Sredit ćemo Sergiusa«, tiho kažem. »I njegove najbliže suradnike.«
»Silom nećeš postići ništa«, šaptom uzvrati Harper. »Moraš ih nadmudriti. Moraš znati
tajne.«
»Tajnama se služi zmija.«
»Zato zmija preživi«, Harper će. »Stari je krvosljednik trgovao tajnama. Zato je bio tako
dragocjen rodu Taiusovaca.«
»Ja ne znam ni jednu tajnu, Harperu.« Ali, dok sam izgovarala te riječi, sinulo mi je da to
nije istina. Sergius, na primjer. Njegov je sin govorio o mnogim stvarima o kojima je trebao
šutjeti. Glasine se na Crnoj klisuri brzo šire. Ako je išta od onog što je Sergius mlađi rekao bila
istina...
»Ja ću se pozabaviti njegovim pristalicama«, kaže Harper. »Pomoći će mi plebejci iz Crne
straže. Ali moramo brzo djelovati.«
»Napravi to«, kažem. »Ja ću razgovarati sa Sergiusom.«
Namjesnika sam, okružena njegovim suradnicima, zatekla kako sjedi podignutih nogu u
neurednoj kantini vojarne.
»Sergius.« Nisam se obazrela na to što nije ustao. »Treba mi tvoje mišljenje o stanovitom
problemu. Razgovarat ćemo nasamo.« Okrenula sam mu leđa i pošla prema uredu, bijesna jer nije
smjesta krenuo za mnom.
»Namjesniče«, počela sam kad je konačno ušao u moj ured, ali on me prekine.
»Gospođice Aquilla.« Zagrcnula sam se od vlastite pljuvačke. Tako mi se nitko nije
obratio još od moje šeste godine.
»Prije no što od mene zatražiš savjet ili uslugu, dopusti da ti nešto objasnim. Ti nikad
nećeš vladati Crnom stražom. U najboljem slučaju, bit ćeš lijepa maskota. I zato, što god ti je
onaj plebejski skot od cara naredio...«
»Kako ti je žena?« Nisam sam ga kanila tako otvoreno napasti, ali ako će on biti gad,
onda ću se spustiti na njegovu razinu dok ga ne zauzdam.
»Moja žena zna gdje joj je mjesto«, oprezno će Sergius.
»Za razliku od tebe«, kažem. »Spavao si joj sa sestrom. I s rođakinjom. Koliko si kopiladi
već posijao? Šest? Sedam?«
»Ako me misliš ucjenjivati«, podsmijeh je na Sergiusovu licu uvježban, »neće ti uspjeti.
Moja žena zna za moje ljubavnice i kopilad. Ona s osmijehom obavlja svoju dužnost. A tako bi
trebala i ti. Trebaš navući haljinu, udati se za uglednika svog roda i roditi mu nasljednika. Vidiš, i
ja imam sina...«
Znam, glupane. Znam tvog sina. Kadet Sergius mrzi svog oca. Volio bih da joj netko već
jednom kaže, momak je rekao za svoju majku. Ona bi mogla reći djedu. A on bi tu zvijer od mog
oca izbacio na ulicu.
»Možda ti žena zna«, nasmiješim se Sergiusu. »A možda si joj zatajio svoja ljubakanja
znajući da bi je to saznanje uništilo. Možda bi tvoja žena to prijavila svom ocu koji bi je u bijesu
zbog nanesene uvrede primio k sebi, a novac kojim financira tvoje jadno imanje povukao. Bez
novca ne možeš biti poglavar roda Sergius, zar ne, narednice?«
»Misliš, namjesnice.«
»Namjesnički ti je čin upravo oduzet.«
Sergius je prvo problijedio, a onda se neobično zacrvenio. Kad mu je s lica nestao šok,
zamijenio ga je bespomoćni bijes koji je meni donio zadovoljštinu.
Ispravio je leda, salutirao mi i tonom primjerenim obraćanju nadređenoj prozborio:
»Krvosljednice, što mogu učiniti?«
Čim je Sergius moje naredbe prenio svojim vojnicima, Crna se straža ustrojila, premda
nevoljko. Sat vremena nakon razgovora, u stožeru sam i planiram napad.
»Pet odreda s tridesetero ljudi.« Pokažem na pet rodova na popisu. »U zoru želim da me
poglavari, majke i djeca starija od trinaest godina čekaju u okovima na litici Cardium. Mlada će
djeca biti pod nadzorom straže. Izvedite to potiho, bez prolijevanja krvi.«
»A što ćemo s drugih pet rodova?« upita Sergius. »Što s rodom Rufiusovaca i njegovim
pristalicama?«
Poznajem poglavara Rufiusa. Tipični uglednik s tipičnim predrasudama. Nekoć je bio
očev prijatelj. Upravo sam iz očevih pisama doznala da je već nekoliko puta pokušavao rod
Aquillusovaca uvući u svoj izdajnički savez.
»Njega prepusti meni.«
***

Haljina koju nosim bijela je, zlaćana i užasno neudobna. Vjerojatno zato što sam haljinu
zadnji put nosila kad sam imala četiri godine, prigodom nečijeg vjenčanja. Trebala sam haljine
češće nositi, vrijedilo bi ako ni zbog čega drugog a onda zbog Hane koja je kiptjela od zavisti.
»Divno izgledaš«, Livia mi je šapnula dok smo ulazile u salon. »Ovi glupani neće ni znati
što ih je snašlo. Ali uspjet ćeš samo«, upozorila me je raširivši plave oči, »budeš li se znala
zauzdati. Poglavar je Rufitis pametan, premda je pokvaren. Mogao bi posumnjati.«
»Uštipni me ako vidiš da radim nešto glupo.« Kada sam konačno obratila pažnju na salon,
zinula sam od čuda. Majka se svojski potrudila: na stolu je sniježnobijeli porculan i prozirne,
duguljaste vaze sa zimskim ružama. Tanke, žućkaste svijeće sjaje svjetlom dobrodošlice, a bijeli
drozd umilno pjeva u krletki u kutu.
Za mnom i Liviom, u salon je ušla Hana. Odjenula je haljinu sličnu mojoj, a kosu je
nacifrala u kovrče. Na glavi nosi zlatnu tijaru - nije odveć diskretna u najavama svojih zaruka.
»Ovo neće ići«, kaže. »Zar ti nije jednostavnije povesti vojnike, uvući se u kuće izdajnika
i pobiti ih na mjestu? U tome si dobra, zar ne?«
»Ne želim krvlju umrljati haljinu«, hladno joj uzvratim.
Na moje iznenađenje, Hana se nasmijala, a onda rukom brzo prekrila usta. Osjetila sam
toplinu oko srca te prasnula u smijeh, kao što smo se znale hihotati kao djevojčice kad bismo
ispričale šalu. Ali već sljedećeg trenutka ona se namrštila. »Samo nebesa znaju što će ti ljudi reći
kad saznaju da smo ih pozvali kako bismo ih uhvatili u zamku.«
Odmaknula se, na što su mi skočili živci. Zar stvarno misli da ja ovo želim?
»Ne možeš se udati za Marcusa, sestro, i očekivati da nećeš zakrvaviti ruke«, obrecnem
se. »Počni se na to navikavati.«
»Prestanite, obje.« Livia nam je uputila pogled u trenutku kad su se otvorila ulazna vrata,
a otac stao dočekivati uzvanike. »Sjetite se tko je pravi neprijatelj.«
Koju minutu kasnije u salon je ušao otac za skupinom uglednika od kojih je svaki doveo
barem deset tjelohranitelja. Provjerili su svaki centimetar - od prozora preko stola do zavjesa -
prije no što su dopustili poglavarima da se smjeste.
Predvodi ih poglavar roda Rufiusovaca, preko trbušine mu je nategnuto žuto-ljubičasto
ruho. To je zdepast čovjek koji se zapustio nakon što je otišao iz vojske, no još uvijek je lukav
kao hijena. Kad me je opazio, ruka mu je poletjela prema dršku mača za pasom, no sumnjam da
bi znao zamahnuti njime, koliko su mu nadlaktice mlohave.
»Poglavaru Aquillus«, podvikne, »koja je svrha ovoga?«
Otac me iznenađeno pogleda. Njegov je izraz lica tako iskren da sam mu i ja načas
povjerovala.
»Ovo je moja najstarija«, reče otac. »Helena Aquilla.« Namjerno mi je naglasio ime. »Ali
mislim da je sad moramo zvati krvosljednica, je li tako, dušo?« Očinski me je potapšao po
obrazu. »Mislio sam da bi bilo dobro da štogod nauči iz naših razgovora.«
»Ona je careva krvosljednica?« Poglavar Rufius ne skida ruku s mača. »Je li ovo zasjeda,
Aquillus? Jesmo li zato došli?«
»Ona je careva krvosljednica«, uzvrati otac, »i kao takva, može nam biti od koristi. Ali
ona sama nema pojma kako se postaviti na svom položaju. Mi ćemo je naučiti. Rufius, poznaješ
me godinama. Ako želiš, neka tvoji ljudi pretraže kuću. Vidiš li išta zabrinjavajuće, i ti i svi drugi
možete slobodno otići.«
Ja se srdačno nasmiješim Rufiusu i prozborim toplim, zavodljivim glasom, kako sam
viđala da Livia čini kad nekog udobrovoljava ne bi li joj otkrio informaciju. »Dajte ostanite,
poglavaru«, kažem. »Želim opravdati čast koja mi je dodijeljena, a to ću uspjeti jedino budem li
učila i gledala iskusne ljude poput Vas.«
»Crna klisura nije za slabiće, djevojko.« I dalje ne skida svoju lopatu od ruke s mača.
»Koju igru igraš?«
 Pogledam u oca kao da sam zgranuta. »Nikakvu igru, poglavaru«, kažem. »Ja sam, prije
svega, kći poglavara roda Aquillusovaca. A što se Crne klisure tiče, postoje... načini za
preživljavanje ako ste žena.«
U očima mu opažam iznenađenje, no licem mu istodobno prelazi izraz gađenja i
zainteresiranosti. Od njegova se pogleda ježim, ali uspravljam leđa. Hajde, tupane. Podcijeni me.
On progunđa i sjedne. Za njim i četiri ostala poglavara - Rufiusovi pristalice. Ubrzo su
ušli majka i kušač te cijela kolona robova s pladnjevima prekrcanim hranom.
Majka me je posjela nasuprot Rufiusu, kako sam i tražila. Cijelo vrijeme za večerom moj
je smijeh visoko zvonio. Igrala sam se uvojcima kose. Pravila se da mi je dosadno dok su
raspravljali o ključnim pitanjima. Hihotala se s Livijom. Kad sam krajičkom oka pogledala u
Hanu, ona je već čavrljala s jednim od poglavara ističući sve svoje čari.
Nakon jela, otac je ustao. »Gospodo, povući ćemo se u moju radnu sobu. Hel, dušo,
donesi vino.«
Nije čekao moj odgovor, već ih je poveo zajedno s njihovim tjelohraniteljima.
»Pođite u svoje sobe, obje«, šapnem Liviji i Hani. »Što god da čujete, ostanite tamo dok
otac ne dođe po vas.«
Kad sam se koju minutu poslije približila sobi noseći vino i čaše, kraj vrata su stražarili
brojni tjelohranitelji. Soba je premala da bi i oni stali u nju. Nasmiješila sam se dvojici pokraj
vrata i oni su se nacerili meni. Idioti.
Ušla sam u sobu na što je otac zatvorio vrata i položio mi ruku na rame. »Helena je dobra
djevojka, odana svom rodu.« Glatko me je uveo u razgovor. »Ona će napraviti kako joj kažemo, a
to će nas približiti caru.«
Dok su razgovarali o mogućem savezu, s pladnjem sam obišla stol i prošla pokraj prozora
gdje sam na tren neprimjetno zastala - kako bih dala znak Crnoj straži koja je čekala ispred kuće.
Polako sam posluživala vino. Otac je ležerno otpio iz svake čaše koju bih potom proslijedila
poglavarima.
Zadnju sam čašu pružila poglavaru Rufiusu. Zapiljio se u mene svojim svinjskim očima i
namjerno mi prstima dotaknuo dlan. Ali ja sam s lakoćom prikrila gađenje jer sam pred vratima
sobe začula prigušen udarac.
Nemoj ih ubiti, Helena, podsjećam se. Trebaju ti živi, za javno pogubljenje.
Poglavaru Rufiusu se polako, potajno nasmiješim pa odmaknem svoju ruku od njegove.
A onda iz ušivaka u haljini izvučem sablje.
***

O svitanju, Crna je straža privela ugledničke izdajnike i njihove obitelji. Gradski su

izvikivači najavili pogubljenja na litici Cardium. Tisuće ljudi stoje oko trga koji se širi od
podnožja zatrpana kostima. Uglednicima i merkatorima naređeno je da iz gomile glasno osuđuju
izdajnike. U protivnom će ih snaći slična sudbina. Plebejce pak ne treba ni bodriti.
Gledajući s vrha, stijena se spušta u tri kaskade. Uglednici, uključujući moju obitelj, stoje
na najnižoj. Poglavari manje moćnih rodova na najvišoj.
Marcus stoji blizu ruba litice i promatra svjetinu. U punoj je ratnoj opremi, sa željeznim
vijencem na glavi. Pokraj njega je zapovjednica, nešto mu šapće na uho. On kimne, a onda se,
pod prvim zrakama Sunca, obrati okupljenima. Njegove riječi kroz svjetinu pronose izvikivači.
»Deset se ugledničkih rodova odlučilo podići protiv cara kojeg su izabrali auguri«,
Marcus zagrmi. »Deset je ugledničkih poglavara povjeravalo da je pametnije od svetih ljudi koji
su nas vodili stoljećima. Ti su poglavari svojim izdajničkim djelima osramotili svoje rodove.
Izdali su Carstvo. A za izdajnike postoji samo jedna kazna.«
 On kimne, a Harper i ja podignemo na noge poglavara Rufiusa. On se izvija zapušenih
usta. Bez ceremonije, Marcus ga zgrabi za sjajno ruho i gurne s ruba litice.
Od povika gomile nije se čulo kad mu je tijelo udarilo o dno. Sljedećih je devet poglavara
brzo podijelilo istu sudbinu, a kad su od njih ostale samo slomljene kosti i smrskane lubanje,
Marcus se okrenuo njihovim nasljednicima. Oni kleče u lancima, poredani da ih vidi cijeli
Antium. Za njima lepršaju zastave njihovih rodova.
»Prisegnite na odanost«, kaže car, »zakunite se na živote svojih supruga, sinova i kćeri. Ili
će, tako vam nebesa, moja krvosljednica zatrti vaše rodove do zadnjega, pa bili oni uglednički ili
ne.«
Oni stanu padati jedni po drugima ne bi li prisegnuli. Naravno da će prisegnuti - još im u
glavama ječe krici sada već pokojnih poglavara. Gomila kliče na svaku njihovu riječ.
Kad je i to bilo obavljeno, Marcus se ponovno okrene svjetini. »Ja sam vaš car«, glas mu
odzvanja trgom. »Auguri su me prorekli. U Carstvu želim red. Želim odanost. Onaj tko mi se
usudi suprotstaviti, platit će svojim životom.«
Svjetina ponovno stane klicati. Uto se, gotovo nečujno u sveopćoj graji, novi poglavar
roda Rufiusovaca obrati drugima.
»A što je s Eliasom Veturiusom?« protisne. »Car baca najbolje ljude u smrt, a taj mu skot
i dalje izmiče.«
Svjetina nije čula te riječi - ali Marcus jest. Zmija se polako okrene novom poglavaru, na
što se ovaj skutri uplašeno pogledavajući prema rubu litice.
»Dobro veliš, poglavaru Rufius«, reče Marcus. »A ja ti kažem da će Elias Veturius biti
javno pogubljen do Ratbane. Moja krvosljednica samo što ga nije uhvatila. Je li tako,
krvosljednice?«
Rathana? To je za koji tjedan. »Ja...«
»Nadam se«, ubaci se zapovjednica, »da ne misliš našeg cara zamarati novim
opravdanjima. Ne bismo voljeli pomisliti da je krvosljednica sumnjiva kao i izdajnici koje smo
upravo pogubili.«
»Kako se usud...«
»Dobila si zadatak«, Marcus me prekine, »i nisi ga izvršila. Litica Cardium žeđa za krvlju
izdajnika. Ne utažiš li je krvlju Eliasa Veturiusa, možda ćemo je napojiti krvlju Aquillusovaca.
Izdajnik je izdajnik, na kraju krajeva.«
»Ne smiješ me ubiti«, kažem. »Cain je rekao da ćeš, napraviš li to, sam sebi zapečatiti
sudbinu.«
»Nisi ti jedina od roda Aquillusovaca.«
Moja obitelj. Kad mi je sjelo što želi reći, Marcusu se oči zasvijetle onom hudom radošću
koja ga valjda obuzme jedino kad nekoga pogodi u srce.
»Zaručen si s Hanom.« Pozovi se na njegovu glad za vlašću, grozničavo mislim. Natjeraj
ga da uoči kako će time više naškoditi sebi. »Članovi roda Aquillusovaca tvoje su jedine
pristalice.«
»I rod Vetriusovaca je uz njega«, reče zapovjednica.
»A tu je i...«, Marcus pogleda u nove poglavare nedaleko od sebe, »barem desetak drugih
rodova koji će me zdušno podržati. Eh, da, hvala ti na tome. A što se tiče tvoje sestre«, slegne
ramenima, »mogu oženiti i bilo koju drugu ugledničku kurvu. Nije da ih manjka.«
»Na prijestolju nisi siguran...«
Marcusov glas prijeđe u siktanje. »Zar se usuđuješ, ovdje pred svima, dovoditi u pitanje
moje prijestolje i moje pristaše? Nemoj ni pomisliti da možda znaš više od mene, krvosljednice.
Ništa me ne može više naljutiti.«
 Od njegova lukava i proračunata pogleda, tijelo mi se pretvara u olovo. On korakne prema
meni. Njegova je zloba poput otrova od kojeg se ne mogu pomaknuti, a kamoli misliti.
»Ah«, on mi podigne bradu i odmjeri lice. »Panika, strah, očajanje. Ovako si mi draža,
krvosljednice.« Onda me naglo i bolno ugrize za usnu, otvorenih očiju. Pod jezikom osjećam
svoju krv.
»A sada, krvosljednice«, dahne mi u usta. »Ulovi i donesi.«
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

Laia

Ta žena - krabulja koju zovu zapovjednica - ona ih ubija redom. Sve Učenjake. Sve
učenjačke zatvorenike. »Nebesa, Keenane«, kažem. Odmah je shvatio, kao i ja. »Darin.«
»Bojovnici idu na sjever«, Keenan šapne. Učenjaci ga ne čuju, pažnja im je prikovana za
Afyu koja tek treba odlučiti o njihovim sudbinama. »Vjerojatno još nisu stigli do Kaufa.
Zapovjednica je metodična. Ako je krenula s juga na sjever, neće mijenjati planove. Prije Kaufa
mora proći Antium.«
»Afya«, zavikne Zehr s ruba tabora, s dalekozorom u rukama. »Dolaze Bojovnici. Ne
znam koliko ih je, ali blizu su.«
Afya opsuje, Učenjak je dohvati. »Molim Vas. Sklonite samo djecu.« Čeljust mu je
stisnuta, ali oči mu se pune suzama. »Ayan ima dvije godine. Sena šest. Bojovnici ih neće
poštedjeti. Spasite ih. Moja sestra i ja ćemo bježati - mi ćemo odvući vojnike na drugu stranu.«
»Afya.« Izzi zgranuto gleda u Nomatkinju. »Ne možeš ih odbiti...«
Čovjek se okrene nama. »Molim vas, gospođice«, kaže meni. »Zovem se Miladh. Ja
izrađujem konope. Ja sam nitko i ništa. Nije me briga što će sa mnom biti. Ali moj sin - on je
pametan, on je vrlo pametan...«
Iza nas se pojavi Gibran i dohvati Izzi za ruku. »Brzo«, kaže. »Uđi u kola. Bojovnici sad
traže njih, ali će ubiti svakog Učenjaka na kojeg naiđu. Moramo te sakriti.«
»Afya, molim te.« Izzi gleda u djecu, ali Gibran je, sa strahom u očima, povlači prema
kolima.
»Laia«, reče Keenan. »Trebali bismo se sakriti...«
»Moraš ih primiti«, okrenem se Afyi. »Sve njih. Vidjela sam tvoje niše za krijumčarenje
robe. Ima dovoljno mjesta.« Pogledam u Miladha. »Jesu li Vas Bojovnici vidjeli, Vas i Vašu
obitelj? Traže li baš vas?«
»Ne«, reče Miladh. »Pobjeglo nas je mnogo. Razdvojili smo se tek prije nekoliko sati.«
»Afya, sigurno negdje imaš okove za roblje«, kažem. »Zašto ne bismo napravili onako
kao što smo u Nuru...«
»Ne dolazi u obzir«, Afyin je glas škrgut, tamne oči bodeži. »Već sam primivši vas
ugrozila svoje pleme«, veli. »Sad umukni i idi na svoje mjesto u kolima.«
»Laia«, dobaci Keenan, »Daj...«
»Zaldara«, Zehrov je glas oštar. »Dvadesetak ljudi. Tu su za dvije minute. S njima je
krabulja.«
»Krvava ti nebesa spalim.« Afya me zgrabi za ruku i gurne prema kolima.
»Ulazi-u-ta-kola Smjesta.«
»Sakrij ih.« Zakoračim naprijed, a Miladh mi u ruke preda svog sina. »Ili ne idem
nikamo. Stajat ću ovdje dok ne dođu Bojovnici, oni će shvatiti tko sam, a ti ćeš umrijeti jer si
skrivala bjegunce.«
»Lažeš«, prosikće Afya. »Ne bi riskirala život svog dragocjenog brata.«
 Istupila sam, stala centimetar od nje - odbijam ustuknuti. Mislim na majku. Na baku. Na
Darina. Na sve Učenjake koji su pali od bojovničkih oštrica.
»Iskušaj me.«
Afya se na trenutak zapilji u me, a onda, na rubu urlika, nešto bijesno zareži. »Ako zbog
ovoga nastradamo«, kaže, »gonit ću te na kraj pakla i tamo ćeš platiti.«
»Vana«, dozove rođakinju. »Sakrij sestre i djevojčicu. Smjesti ih u Rizova kola i kola s
tepisima.« Onda se okrene Miladhu. »Ti ideš s Laiom.« Keenan me uhvati za rame. »Jesi li
sigurna?«
»Ne možemo ih ostaviti da ih pobiju«, kažem. »Kreni - prije no što stignu Bojovnici.« On
klisne u skrovište u Zehrovim kolima, a malo zatim Miladh, Ayan i ja uđemo u Afyina kola.
Podigla sam sag koji skriva podna vrata. Ojačana su čelikom i teška kao slon. Miladh je zastenjao
kad mi ih je pomogao otvoriti.
Pod njima je plitka, ali široka izba puna ghasa i baruta. Afyina tajna niša. Proteklih su je
tjedana otkrili mnogi Bojovnici koji su pretraživali karavanu, no zadovoljilo bi ih to što su
pronašli zabranjenu robu pa ne bi tražili dalje.
Povučem skrivenu polugu i začujem klik. Niša se preokrene i ono što je bilo na dnu
osvane na vrhu. Unutra stane taman troje ljudi. Povučem se na jednu stranu, Miladh na drugu, a
Ayan, širom otvorenih očiju, legne u sredinu.
Na ulazu u kola pojavi se Afya, i dalje je bijesna. Nad nama bez riječi namjesti lažnu
pregradu. Lupne podnim vratima. Ponad njih, poravna tepih. Onda se udalji.
Kroz pukotine u odjeljku čujem frktanje konja i zveku metala. Osjećam miris pakline. 5
Bojovnički se odsječni glasovi jasno čuju, ali ne mogu razabrati što govore. Nad odjeljkom
prolazi sjena. Ne smijem se pomaknuti, ne smijem ni šušnuti. Već sam ovo radila nekoliko puta.
Znala sam se ovako skrivati pola sata, a jednom i gotovo pola dana.
Polako, Laia. Mirno. Pokraj mene, Ayan se vrpolji, ali ne odaje ni glasa. Možda sluti
opasnost koja se nadvila nad njim.
»... skupina učenjačkih pobunjenika, ovuda su bježali...«, govori hladan glas. Krabulja.
»Jesi li ih vidjela?«
»Vidjela sam samo pokojeg roba«, veli Afya. »Pobunjenike nisam.«
»Kola ćemo svejedno pretražiti. Nomatkinjo, gdje ti je zaldar?«
»Ja sam zaldara.«
Krabulja zastane. »Zanimljivo«, kaže glasom od kojeg se ježim. Gotovo mogu vidjeti
kako se Riz kostriješi. »Možda bismo ti i ja mogli o tome kasnije popričati.«
»Možda«, zaprede Ayfa. Da nisam ove zadnje tjedne provela u njezinoj blizini, ne bih pod
tom umilnosti nazrela tračak bijesa.
»Počnite sa zelenim kolima«, krabuljin se glas udaljava. Okrenem glavu, jedno oko
zatvorim, a drugo prislonim na procijep između dasaka. Mogu nazreti Gibranova kola optočena
zrcalima i kola s namirnicama gdje se skriva Keenan.
Bila sam pomislila da će se Keenan htjeti sakriti sa mnom, ali još onog prvog puta kad su
došli Bojovnici, pogledao je Afyin odjeljak i odmahnuo glavom.
Razdvojimo li se, rekao je, u slučaju da Bojovnici nadu jedno, drugi mogu ostati skriveni.
Prenaglo da bih ga opazila, u blizini frkne konj, iz sedla sklizne vojnik. Uspjela sam
vidjeti samo bljesak srebrna lica. Trudim se disati, a Miladh sinu drži ruku na prsima.
U podnožju Afyinih kola netko je spustio stube, uslijedio je teški bat vojničkih čizama.
Koraci stanu, vojnik zabaci sag.

5
Paklina - katran, smola.
 Ne mora ništa značiti. Možda neće vidjeti spojeve u podu. Podna su vrata tako dobro
napravljena da je skriveni odjeljak gotovo nemoguće vidjeti.
Vojnik korača gore-dolje. Izašao je, ali ne mogu se opustiti. Sada je počeo obilaziti kola.
»Zaldara«, dozove Afyu. »Tvoja su kola prilično čudno napravljena.« Zvuči gotovo
zainteresirano. »Izvana, dno je kola tridesetak centimetara od tla. Ali unutra se pod čini znatno
višim.«
»Nomadi vole čvrsta kola, gospodaru«, kaže Afya. »Inače bi se slomila pri prvoj rupi na
putu.«
»Vojnice«, krabulja pozove još jednoga. »Dođi ovamo. I ti zaldara, isto.« Uz Afyne stube
penju se čizme, za njima se čuju njezini lakši koraci. Diši, Laia. Diši. Bit ćemo dobro. Ovo se već
događalo i prije. »Zavrni sag, zaldara.«
Sag se pomakne. U sljedećem trenutku, čujem izdajnički klik podnih vrata. Nebesa, ne.
»Volite čvrsta kola, je li?« pita krabulja. »Ova baš i nisu čvrsta.«
»O ovome bismo mogli razgovarati«, Afya umilno reče. »Rado bih vam ponudila darak
ako biste zanemarili...«
»Nisam ti ja ubirač poreza kojeg možeš podmititi s malo ghasa, Nomatkinjo«, uzvrati
krabulja. »Ova je roba zabranjena, bit će zaplijenjena i uništena. Jednako tako i barut. Vojniče,
ukloni krijumčarenu robu.«
Dobro, pronašli ste je. Sad otiđite.
Vojnik stane iznositi ghas, ciglicu po ciglicu. I ovo se znalo dogoditi, ali dosad je Afya
uspijevala odgovoriti Bojovnike od daljnjeg pretraživanja tako što bi im ponudila malo ghasa.
Ovaj se krabulja ne želi maknuti dok se iz odjeljka ne iznese sve.
»Onda«, kaže Afya nakon što je vojnik završio, »jeste li sada sretni?«
»Ni približno«, veli krabulja. U sljedećem trenutku, čujem Afyinu psovku. Onda tresak o
pod, preplašeni udah i nešto nalik na Afyin prigušeni vrisak.
Nestani, Laia, pomislim. Nevidljiva si. Nema te. Sitna si. Manja od zrna. Manja od zrnca
prašine. Nitko te ne može vidjeti. Nitko ne zna da si tu. Tijelo me zasvrbi kao da mi je odjednom
previše krvi nadrlo pod kožu.
I tada se naš dio odjeljka okrene na vrh. Vidim Afyu gdje leži uz pregradu kola, jednom
rukom trlja izgrebeni vrat. Krabulja stoji nekoliko centimetara od nas. Dok mu gledam u lice,
osjećam da se kočim od straha.
Očekujem da će me prepoznati. Ali on zuri u Miladha i Ayana. Dječak, vidjevši
čudovište, brizne u plač. Uhvatio se za oca koji ga očajnički pokušava smiriti.
»Učenjačko smeće«, izvali krabulja. »Ne znaju se ni sakriti kako valja. Diži se, skote. I
utišaj to derište.«
Miladh pogleda u mom smjeru te raširi zjenice. Onda hitro skrene pogled, bez riječi. Pravi
se da me ne vidi. Svi se prave da me ne vide. Kao da me i ne mogu vidjeti.
Kao kad si se prikrala zapovjednici u Serri, ili kad si se sakrila Nomadu u Taboru
pljačkaša. Ili kad te je Elias izgubio u gomili u Nuru. Poželiš nestati i nestaneš.
Nemoguće. Zacijelo je u pitanju neka krabuljina podvala. Ali on je izašao iz kola i sad
pred sobom gura Afyu, Miladha i Ayana, a ja sam ostala sama. Pogledam se i zinem od čuda.
Vidim svoje tijelo, ali vidim i hrapavo drvo kroza nj. Oprezno rukama dotaknem rubove
krijumčarske niše očekujući da će mi ruka proći, kao što u pričama prolazi ruka duha. Ali moje je
tijelo i dalje čvrsto, samo je meni providnije, a drugima nevidljivo.
Kako?Kako?Kako? Na to pitanje moram odgovoriti, ali kasnije. Sada hvatam Darinovu
sablju, moj bodež, naprtnjaču i hitam van. Držim se sjene, ali bih se jednako tako mogla prošetati
pod bakljama jer me nitko ne vidi. Zehr, Riz, Vana i Gibran kleče na tlu, ruke su im svezane na
leđima.
»Pretražite kola«, zareži krabulja. »Ako su ovdje bila dva učenjačka skota, bit će ih još.«
Nedugo zatim jedan vojnik priđe. »Krabuljo«, kaže, »nema nikoga.«
»Onda nisi dobro gledao.« Krabulja zgrabi baklju i potpali Gibranova kola. Izzi!
»Ne!« viče Gibran, pokušava se osloboditi. »NE!«
Domalo iz kola posrće Izzi, kašlje od dima. Krabulja se smiješi.
»Vidite?« kaže svojim vojnicima. »Kao miševi, treba ih samo istjerati vatrom. Spalite
kola. Tamo gdje ih vodimo, neće im trebati.«
O nebesa, moram se pokrenuti. Prebrojim Bojovnike. Dvanaest ih je. Krabulja, šest
legionara i pet pomoćnih vojnika. Čim su zapalili kola, iz skrovišta izađe Miladhova sestra
noseći malu Senu. Djevojčica svoj prestravljeni pogled ne može odlijepiti od krabulje.
»Našao sam još jednoga!« dovikne vojnik s druge strane tabora i, na moj užas, dovuče
Keenana.
Krabulja ga nacereno odmjeri. »Pogledaj tu kosu«, kaže. »Imam nekoliko prijatelja
kojima se sviđaju riđokosi. Šteta što mi je naređeno da pobijem sve Učenjake. Dobro bih zaradio
na tebi.«
Keenan stisne čeljust i stane pogledom pretraživati čistinu ne bi li me ugledao. Kad me
nije uočio, dopustio je Bojovniku da ga veže bez borbe.
Svih su pronašli. Kola gore. Za koji trenutak, pogubit će Učenjake, a Afyu i pleme odvesti
u zatvor.
Nemam plan, ali svejedno krećem, hvatam Darinovu sablju. Vide li nju? Ma ne mogu je
vidjeti. Očito ne vide moju odjeću ni naprtnjaču. Idem prema Keenanu.
»Ne miči se«, šapnem mu na uho. Keenan na tren zaustavi dah. Ali ništa drugo ne
pomiče. »Prvo ću ti osloboditi ruke«, kažem. »Onda noge. Dat ću ti sablju.«
Keenan ničim ne odaje da me je čuo. Dok režem kožnato remenje kojim su mu vezane
ruke, jedan od legionara se približava krabulji.
»Kola su spaljena«, kaže. »Imamo šest Nomada, pet odraslih Učenjaka i dvoje učenjačke
djece.«
»Dobro«, reče krabulja. »Sad ćemo - aaah...«
Iz vrata mu je šiknula krv kad je Keenan skočio na noge i zarezao ga Darinovom sabljom.
Napad je trebao biti smrtonosan, ali ipak je riječ o krabulji koji je samo hitro uzmaknuo.
Pritisnuo je ruku na ranu, lica izobličena od bijesa.
Otrčim do Afye i oslobodim je spona. Zehr je sljedeći. Dok sam oslobađala Riza, Vanu i
Učenjake, na čistini je nastupio krkljanac. Keenan se hrva s krabuljom koji ga pokušava zbaciti
na tlo. Zehr pleše pred oštricama triju legionara te ispaljuje strijele takvom brzinom da ni ne
vidim kad nateže luk. Začujem vrisak, okrenem se i ugledam Vanu kako se drži za krvavu ruku
dok joj otac toljagom odbija dva vojnika.
»Izzi! Natrag!« Gibran povuče moju prijateljicu iza sebe i zavitla mačem na legionara.
»Ubij ih!« krabulja viče svojim ljudima. »Sve ih ubij!«
Miladh je predao Ayana jednoj od sestara i dohvatio zapaljeni komad drva koji je otpao s
kola. Zamahnuo je njime na nadolazećeg vojnika na što je ovaj oprezno uzmaknuo. S njegove
druge strane navali vojnik sa sabljama, ali ja skočim naprijed. Zarinula sam mu bodež u donji dio
leđa, a onda ga potegla gore, kako me je naučio Keenan. Vojnik se u trzajima sruši na zemlju.
Miladhova je sestra privukla pozornost drugom vojniku kako bi ga Miladh udario
gorućim štapom i zapalio mu odjeću. Vojnik zavrišti, baci se na tlo i počne kotrljati ne bi li
ugasio vatru.
»Ti - ti si bila nestala«, Miladh zine i promuca, ali sad nemamo vremena za objašnjavanje.
Kleknem pa izvučem bodeže iz tijela vojnika. Jednog dobacim Miladhu, a drugog njegovoj sestri.
»Sakrijte se«, vičem im. »Bježite u šumu! Povedite djecu!«
Jedna je sestra krenula, a druga stala uz Miladha te zajedno s njim napala legionara koji se
obrušio na njih.
Na drugoj strani tabora Keenan se bori s krabuljom. Ide mu na ruku to što se grmalju krv
slijeva niz vrat. Afyina kratka sablja opako bljeska na svjetlu vatre, jednog je vojnika već
sasjekla, sad je krenula na legionara. Zehr je savladao dva napadača i s trećim se nesmiljeno bori.
Zadnji legionar kruži oko Izzi i Gibrana.
Moja prijateljica ima luk u ruci. Ona ga nategne, nacilja u legionara koji je napao Zehra i
odapne mu strijelu ravno u vrat.
Nekoliko metara od nje Riz i Vana i dalje se bore s vojnicima. Riz je namrštio čelo dok
odbija napade. Vojnik ga udari u trbuh. Sjedokosi se Nomad presamiti, u sljedećem trenutku
ustravljeno vidim kako mu sablja viri iz leđa.
»Oče!« Vana vrisne. »Nebesa, oče!«
»Riz?« Gibran odbaci legionara i pohita prema rođaku.
»Gibrane!« vičem. Zaskočio ga je legionar koji ga je vrebao. Gibran podigne oštricu, no
ona mu pukne u ruci.
Bljesne čelik - začujem oštricu kako grozno siječe.
Gibran problijedi kao krpa, Izzi zatetura unatrag. Iz prsa joj navire silna krv. Nije mrtva.
Preživjetće.Jakaje. jurnem k njima u divljem urliku jer legionar koji je proburazio Izzi sada
nasrće na Gibrana.
Vrat mu je nezaštićen, izložen je oštrici. Dok trčim, mislim kako će, ubiju li ga, Izzi još
jednom slomiti srce. Ona zaslužuje bolje.
»Gib!« Od Afyina mi se prestravljena vriska podigla kosa na glavi, odzvanja mi u ušima
dok se moj bodež sudara s legionarevom sabljom, centimetar od Gibranova vrata. Iskoristila sam
naglu navalu adrenalina i svom snagom odgurnula vojnika. Na trenutak je izgubio ravnotežu, a
onda me zgrabio za grlo i zakrenuvši mi ruku izbio bodež. Udaram ga nogama, pokušavam mu
koljeno zabiti u prepone, no on me baci na tlo. Vidim zvijezde, onda bljesak crvenog. Odjednom
mi lice poprska krv i na me se sruši mrtav legionar.
»Laia!« Keenan ga odgurne i podigne me na noge. Iza njega leži mrtav krabulja i ostali
Bojovnici.
Vana rida pokraj pala oca, do nje stoji Afya. Ayan se drži Miladha, a Sana pokušava svoju
majku probuditi iz mrtvih. Zehr hramajući priđe Učenjacima, krvari iz posjekotina po cijelom
tijelu.
»Laia«, Keenan se zagrcne - okrenem se. Ne. Ne, Izzi. Želim sklopiti oči, pobjeći od onog
što vidim. Ali noge me nose naprijed. Srušim se kraj Izzi koja leži u Gibranovim rukama.
Oko joj je otvoreno, traži moj pogled. Prisilim se svrnuti oči s otvorene rane u prsima.
Prokleto da je Carstvo. Zbog ovog ću ga spaliti. Zbog ovog ću ga uništiti.
Prekopavam po naprtnjači. Treba joj samo sašiti ranu, namazati je balzamom od
hamamelisa - i čaj, neki čaj. Ali dok premećem bočice, znam da lijeka nema, ne postoji ekstrakt
koji bi ovo zaliječio. Ostao joj je tek koji trenutak - ako i to.
Uzmem prijateljicu za ruku, malenu, hladnu ruku. Pokušavam je zazvati imenom, ali
nemam glasa. Gibran plače, moli je da ne umre.
Keenan je iza mene, položio mi je ruku na rame, stisnuo ga.
»L-Laia«, u kutu Izzinih usta pojavi se mjehurić krvi i prsne.
»Iz«, uspjela sam progovoriti. »Drži se. Ne ostavljaj me. Da se nisi usudila. Još toliko
toga moraš reći kuharici.«
 »Laia«, ona šapne. »Bojim se...«
»Iz«, nježno je prodrmam u strahu da je ne ozlijedim. »Izzi!«
Svojim je toplim, smeđim očima našla moje i na tren sam pomislila da će biti dobro. U
njima je toliko života - toliko Izzi. U tom me je času, koliko traje otkucaj srca, pogledala ravno u
dušu.
U sljedećem je izdahnula.
 TRIDESETO POGLAVLJE

Elias

Psetarnica pred Kaufom smrdi na izmet i užeglo krzno. Ćak mi ni rubac preko lica ne
pomaže. Želudac mi se diže od smrada. Pod južnim zidom gdje se šunjam kroz snijeg, lajanje
pasa je zaglušno. Ali na ulazu u psetarnicu, pokraj vatre, petak na straži spava čvrsto kao i tri
prethodna jutra.
Odškrinem vrata i priljubim se uza zid - još sam zakriljen sjenama pred svitanje. Tri dana
planiranja - čekanja i promatranja - dovelo me je dovde. Bude li sve kako treba, sutra u ovo
vrijeme Darin će biti na slobodi.
Ali prvo psetarnica.
Nadglednik je obiđe jednom dnevno, o drugom zvonu. Tri petaka stražare dvadeset i četiri
sata, ali po jedan u svojoj smjeni. Svako toliko iz zatvora izađe nekoliko pomoćnih vojnika,
istrese izmet iz psećih kućica, nahrani i istrči životinje te pregleda saonice i remenje.
Stao sam u sjeni zdanja, pokraj ograđenog dijela za pse, kad su tri životinje zalajale na me
kao da sam sami Mračitelj. Nogavice mog kombinezona i krajevi ogrtača pohabani su pa ih je
lako isparati. Zadržao sam dah i štapom nanio govno na hlače.
Navukao sam kukuljicu na glavu. »Hej!« podviknuo sam u nadi da se u sjeni moja odjeća
ne razaznaje - očito nije uniforma kaufskog čuvara. Petak skoči iz sna i okrene se zbunjenih
očiju. Kad me je ugledao, propentao je nešto sebi u obranu te spustio pogled iz poštovanja i
straha. Ja ga prekinem.
»Zaspao si na straži«, zarežim. Na pomoćne se vojnike, a poglavito plebejce, u Kaufu
gleda s prezirom. Vojnici su pak naročito zlobni prema petacima i zatvorenicima jer jedino njima
mogu zapovijedati. »Trebao bih te prijaviti nadgledniku.«
»Molim Vas...«
»Ne cvili. Dovoljno mi je što psi zavijaju. Jedna me je kuja napala kad sam je pokušao
izvesti. Rastrgala mi je odjeću. Donesi mi novu uniformu. Ogrtač i čizme - moje su zasrane.
Dvaput sam viši od tebe pa pripazi na veličinu. I nemoj ništa govoriti nadgledniku. Samo mi još
treba da mi taj gad uskrati obroke.«
»Na zapovijed.«
Istrčao je iz psetarnice prestravljen da ću ga prijaviti pa me nije ni pogledao kako valja.
Ostavši sam, nahranio sam pse i očistio kućice. To što se pomoćni vojnik pojavio ranije nego
inače nije uobičajeno, ali nije ni sumnjivo, s obzirom na nadglednikovu neorganiziranost. Ali to
da se pomoćni vojnik pojavi, a onda ne izvrši svoje dužnosti, e to bi već bio razlog za uzbunu.
Kad se petak vratio, već sam se bio skinuo u donje gaće. Naredio sam mu da ostavi
uniformu i pričeka vani. Staru sam odjeću i cipele bacio u vatru, za svaki se slučaj još jednom
izderao na jadnička, a onda krenuo na sjever, u Kauf.
Polovica zatvora ukopana je mračnu planinu. Druga polovica strši iz stijene poput bolesne
izrasline. Od golemih ulaznih vrata nizdol vijuga široka cesta, spušta se kao potok crne krvi koji
teče uz Rijeku sjena.
 Zidovi su zatvora dvaput viši od Crne klisure i gotovo su lijepi, ukrašeni frizevima,
stupovljem i vodorigama isklesanim u blijedosivoj stijeni. Nazupčane bedeme obilaze strijelci, a
četiri izvidničke kule legionari pa je u zatvor teško ući, a još teže iz njega izaći.
Osim ako nisi krabulja koji već tjednima planira kako ući.
Na hladnom nebu nada mnom lelujaju zeleni i ljubičasti pramičci svjetla. Sjeverni plesači
- tako ih zovu - duhovi mrtvih koji se na nebu bore za vječnost. Barem tako tvrdi bojovnička
predaja.
Pitam se što bi Shaeva na to rekla. Možeš je pitati za dva tjedna, kad budeš mrtav.
Opipam zalihu similarina u džepu - dostajat će mi za četrnaest dana. Taman da izdržim do
Rathane.
Osim similarina, igle za obijanje brava i noževa ukoričenih na prsima, sve drugo,
uključujući i Telumanove sablje, skriveno je u špilji kamo kanim dovesti Darina. Sama je špilja
manja nego što se sjećam - sada je napola urušena i zatrpana blatom od odrona. Ali ni jedan se
grabežljivac nije u njoj nastanio i dovoljno je prostrana za tabor. Darin i ja bismo se trebali tamo
skloniti dok ne dođe Laia.
Pozorno promatram podignute željezne rešetke pred ulazom. Kola s namirnicama penju se
cestom prema zatvoru, dopremaju hranu za zimu prije no što snijeg zatrpa prijevoje. Ali kako se
još nije razdanilo, a stražari iščekuju smjenu, tako iskrcaj robe protječe u neredu i narednik ne
pazi tko dolazi iz psetarnice ili odlazi u nju.
Približio sam se karavani i uvukao među stražare na ulazu koji pretražuju kola ne bi li
pronašli štogod zabranjeno.
Kad sam zavirio u sanduk s tikvama, dobio sam toljagom po ruci. »Taj sam sanduk već
provjerio, tikvane«, začujem glas iza sebe. Okrenem se i ugledam mrko, bradato lice legionara.
»Ispričavam se«, protisnem i brzo se prebacim na sljedeća kola. Ne slijedi me. Ne pitaj me
kako se zovem. Ne pitaj me koja sam jedinica.
»Kako se zoveš, vojniče? Dosad te nisam vidio...«
BUM-bum- BUM-BUM-bum.
Ovog me puta zvuk bubnjeva raduje jer najavljuje smjenu straže. Legionar se okrene, na
tren me izgubi iz vida, a ja klisnem u gomilu vojnika na ulazu u zatvor. Kad sam se okrenuo,
legionar je već pretraživao druga kola.
Zamalo, Elias.
Držim se malo podalje od odreda pomoćnih vojnika, s navučenom kukuljicom i rupcem
preko lica. Primijete li da sam višak, gotov sam.
Trudim se opustiti napeto tijelo, hodati otupjelo i iznureno. Ti si jedan od njih, Elias.
Mrtav-umoran nakon noćne smjene, jedva čekaš drmnuti piće i srušiti se u krevet. Prolazim preko
snijegom posutog zatvorskog dvorišta, dvaput je veće od vježbališta na Crnoj klisuri. Baklje -
plavičasti plamen i paklina - osvjetljavaju svaki kutak. I unutrašnjost je zatvora, sjećam se, slično
osvijetljena. Čuvar ima dvadesetero vojnika čiji je jedini zadatak paziti da se baklje ne ugase. Ni
jedan se zatvorenik u Kaufu ne može uteći u sjene.
Premda riskiram da me netko od vojnika zazove, probijam se u sredinu skupine dok se
približavamo glavnom ulazu koji čuvaju dvojica krabulja.
Prsti mi traže oružje dok nas krabulje motre. Prisilim se slušati prigušene razgovore.
»... dvostruke smjene jer se pola odreda otrovalo hranom...«
»... novi su zatvorenici stigli jučer, barem pet ih je...«
»... ne shvaćam zašto smo ih uopće trpali u ćelije. Namjesnik je rekao da dolazi
zapovjednica. Novi joj je car naredio da pobije i ove Učenjake. ..«
Nakostriješio sam se od tih riječi. Pokušavam zauzdati bijes koji me preplavljuje. Znao
sam da zapovjednica pretražuje okolicu i ubija Učenjake. Nisam znao da želi izvršiti genocid.
U zatvoru je više od tisuću Učenjaka i svi će umrijeti po njezinoj naredbi. Sto mu demona.
Volio bih da ih mogu osloboditi. Strčati se u ćelije, smaknuti stražare, podignuti ustanak.
Puste želje. U ovom času, najbolje što mogu učiniti za Učenjake jest osloboditi Darina.
Njegovo će im znanje barem omogućiti da se bore.
Pod uvjetom da mu čuvar nije slomio tijelo i dušu. Darin je mlad, snažan i očito pametan.
A upravo na takvim zatvorenicima čuvar voli izvoditi pokuse.
Ušao sam u zatvor, krabuljama pred nosom. Nastavljam s drugim stražarima glavnim
hodnikom. Zatvor svojim tlocrtom podsjeća na ogromni kotač sa šest dugačkih hodnika umjesto
žbica. Bojovnici, Nomadi, Marinci i oni iz Pograničnih krajeva smješteni su u dva odjela na
istočnoj strani. Učenjaci zauzimaju dva odjela na zapadu. U preostala dva su vojarne, kantine,
kuhinja i skladište.
U samom su središtu zatvora dva stubišta. Jedno vodi gore, u čuvarev ured i vojarnu
krabulja. Drugo se spušta dolje, dolje, još dolje - u ćelije za ispitivanje. Stresem se i otjeram sliku
tog jezivog pakla iz misli.
Vojnici oko mene makli su kukuljice i rupce s lica, pa moram i ja. Neuredna brada koju
sam pustio zadnjih tjedana poslužit će mi kao maska, ali samo dok se netko ne zagleda u mene
izbliza. Ovi će ljudi znati da nisam s njima bio na straži.
Kreni, Elias. Nađi Darina.
Lain je brat dragocjen zatvorenik. Čuvar je zacijelo čuo glasine o Darinovu kovačkom
umijeću koje je proširio Spiro Teluman. Zato ga drži odvojenog od ostalih. I zato nije na odjelu
za Učenjake ili u jednoj od ćelija u glavnim hodnicima. Zatvorenici u ćelijama za ispitivanje ne
ostaju dulje od jednog dana - da ostanu dulje, izašli bi u lijesu. Preostaje jedino samica.
Žurno pretječem stražare koji idu na svoja mjesta. Pokraj ulaza u odjel za Učenjake
zapahnula me je smrdljiva vrelina. U Kaufu je većinom tako hladno da ti se svaki dah pretvara u
paru. Ali kako bi u ćelijama bilo pakleno vruće, čuvar je naredio da se nalože ogromne peći. Na
toj se vrućini odjeća raspadne, žuljevi se ognoje, rane zatruju. Slabiji zatvorenici ne mogu
preživjeti dulje od nekoliko dana.
Jednom sam pitao krabulju zašto čuvar ne pusti zatvorenike da umru od hladnoće.
Jer na vrućini više pate, odgovorio je.
Tu mi patnju potvrđuju jauci koji odzvanjaju zatvorom poput naricaljki demona.
Pokušavam ih isključiti iz glave, ali svejedno mi se probijaju u um.
Odlazite, sto mu demona.
Dok se približavam kružnom atriju u središtu zatvora, zamjećujem užurbanost među
vojnicima - hitro se sklanjaju sa stubišta. Niz njega silazi vitka prilika odjevena u crno,
zakrabuljeno mu lice blista.
Nebesa u plamenu. Čuvar. Jedini čovjek u zatvoru koji me može prepoznati otprve. Taj se
inače hvasta svojim pamćenjem, tvrdi da se sjeća svake pojedinosti o svakome. Tiho opsujem.
Prošlo je petnaest minuta od šestog zvona - u ovo vrijeme on uvijek odlazi u ćelije za ispitivanje.
Trebao sam se sjetiti.
Starac je od mene udaljen nekoliko metara, razgovara s krabuljom. O dugim mu, tankim
prstima visi kovčežić. Alat za njegove pokuse. Prisilim se progutati gađenje i nastavim hodati.
Prolazim pokraj stuba, sad smo na metar-dva.
Odnekud se, iza mene, hodnikom prolomi vrisak. Ugledam dva legionara kako stupaju za
zatvorenikom.
Učenjak oko prepona ima prljav komad tkanine, a sasušeno mu je tijelo prekriveno
ranama. Kad je ugledao željezna vrata koja vode u ćelije za ispitivanje, stao je luđački vrištati i
toliko se batrgati da sam pomislio kako će slomiti ruku. Opet se osjećam kao petak, slušam patnju
zatvorenika, a ne mogu ništa učiniti - osim gorjeti od bespomoćne mržnje.
Jedan od legionara kojem je dozlogrdilo slušati urlike, podigne pesnicu da će onesvijestiti
zatvorenika.
»Ne!« dovikne čuvar sa stubišta svojim jezivim, piskavim glasom. »Vrisak je istinska
pjesma duše«, stane recitirati. »Divlji nas jauci združuju sa zvijerima i neizrecivim užasima ovog
svijeta.« Čuvar zastane. »Tako reče filozof Tiberius Antonius Taiusu Desetom.«
»Neka zatvorenik pjeva« onda pojasni, »da ga braća čuju.«
Legionari odvuku zatvorenika kroz željezna vrata. Čuvar krene da će za njima, a zatim
uspori. Gotovo sam prešao atrij, nadomak sam hodniku koji vodi u samice. Čuvar se okrene i
promotri svih pet hodnika, a onda se zagleda baš u onaj u koji ću ući. Srce će mi iskočiti iz grudi.
Hodaj. Drži se namrgođeno. Nije te vidio šest godina. Imaš bradu. Neće te prepoznati.
Čekati da starac svrne pogled isto je što i čekati da krvnik spusti sjekiru. Ali nakon
beskrajne minute ipak je okrenuo glavu. Kad su za njim zveknula vrata odjela za ispitivanje,
konačno sam mogao udahnuti.
U hodniku u koji sam ušao manje je ljudi nego u atriju, a na kamenom stubištu koje vodi
do samice još ih je manje. Na ulazu u odjel samo jedan legionar čuva stražu. Druga dva hodnika
vode u ćelije.
Salutirao sam na što je promrmljao odgovor ne podigavši pogled s noža i brusa. »Došao
sam jer jednog zatvorenika treba prebaciti iz ćelije«, kažem.
Podigao je glavu i uspio malo raširiti oči kad je opazio pesnicu u letu prema sljepoočici.
Uhvatio sam ga da se ne prevali, uzeo mu ključeve i stražarsku jaknu te ga spustio na pod. Koju
minutu kasnije, svezan je i zatvoren u ormaru, zapušenih usta.
Nadam se da ormar ne kane otvoriti.
Popis prijelaza iz ćelija prikucan je na zid iza vrata. Brzo sam ga proučio. Onda sam
otključao prva vrata pa druga i treća. Našao sam se u dugom, vlažnom hodniku osvijetljenom
bakljom plavičasta sjaja.
Na ulazu, za stolom sjedi legionar s izrazom dosade na licu. Iznenađeno me je pogledao.
»Gdje je pozornik Libran?« upita.
»Nečim je pokvario želudac«, kažem. »Ja sam novi. Jučer sam stigao fregatom.« Krišom
mu pogledam oznake. Pozornik Cultar. Plebejac znaci. Pružim mu ruku. »Pozornik Sribor«,
velim. Začuvši plebejsko ime, Cultar se opusti.
»Trebao bi se vratiti na svoje mjesto«, kaže. Na moje oklijevanje, on se znalački naceri.
»Ne znam kako ti je bilo u prijašnjem zatvoru, ali ovdje čuvar ne dopušta da diramo zatvorenike
u samicama. Ako želiš malo zabave, morat ćeš pričekati dok te ne rasporede na odjel.«
Progutao sam gađenje. »Čuvar je naredio da mu dovedem zatvorenika o sedmom zvonu«,
kažem. »Ali taj nije na popisu prijelaza. Znaš li što o njemu? Učenjak. Mlad. Plava kosa, plave
oči.« Prisilim se zaustaviti. Korak po korak, Elias.
Cultar dohvati svoj popis prijelaza. »Ni ovdje ništa ne piše.«
Dopustio sam tračak razdraženosti u glasu. »Jesi li siguran? Čuvar je baš zahtijevao.
Momak je dragocjen. Cijela zemlja o njemu govori. Kažu da zna iskovati serrsku oštricu.«
»A taj.«
Namjestim izraz dosade na licu. Sto mu demona. Cultar zna tko je Darin. Što znači da
momak jest u samici.
»Ali, krvavih ti nebesa, zašto bi čuvar tražio njega?« Cultar se počeše po glavi. »Mali je
umro. Ima tome već nekoliko tjedana.«
Moj ushit iščezne u trenu. »Umro?« Cultar me iskosa pogleda na što ja smirim glas. »A
što se dogodilo?«
»Odveli su ga dolje u ćeliju za ispitivanje i više se nije vratio. Tako mu i treba. Umišljeni
mulac. Taj na prozivci nikad nije htio reći svoj broj. Nego uvijek prljavo učenjačko ime. Darin.
Kao da je bio ponosan na to.«
Naslonim se na Cultarov stol. Riječi mi polako sjedaju. Darin ne može biti mrtav. Ne
može. Što ću reći Lai?
Trebao si stići prije, Elias. Trebao si naći način. Moj me je neuspjeh zgromio i premda
sam na Crnoj klisuri naučio ne pokazivati osjećaje, ovoga sam trenutka to zaboravio.
»Učenjaci nisu prestali cviljeti kad su za to čuli«, Cultar se zahihotao ne primijetivši
promjenu na mom licu. »Veliki im je spasitelj krepao...«
»Što si rekao, umišljen da je bio?« Potegnem legionara za ovratnik. »A ti, sjediš ovdje i
radiš posao koji bi svaki priglupi petak mogao raditi i blebećeš o stvarima koje nisi u stanju
razumjeti.« Udario sam ga čelom u čelo da je zazvonilo. Bijes i razdraženost eksplodirali su u
mom tijelu i zamračili mi um. Odletio je u zid i gadno zveknuo, onda su mu se izokrenule oči.
Kliznuo je na pod gdje sam ga još jednom udario. Ovaj se neće uskoro probuditi. Ako se ikad
probudi.
Izlazi odavde, Elias. Idi Lai. Reci joj što se dogodilo. Još u bijesu zbog vijesti o Darinovoj
smrti, odvukao sam Cultara u praznu ćeliju, bacio ga unutra i zaključao vrata.
Krenuo sam prema izlazu kad je zasun na vratima zveknuo.
Kvaka. Ključ u bravi. Otključava se. Sakrij se. Mozak mi vrišti: Sakrij se!
Ali nemam kamo osim iza Cultarova stola. Bacim se dolje i sklupčam u loptu. Srce mi
lupa, noževi su spremni.
Nadam se da je to učenjački rob koji donosi hranu. Ili petak koji prosljeduje naredbu.
Netko koga mogu ušutkati. Vrata se otvaraju, čelo mi rosi znoj. Čujem lagani korak na kamenom
podu.
»Elias.« Oduzeo sam se kad sam čuo čuvarev piskavi glas. Ne, sto mu demona. Ne.
»Izađi. Čekam te.«
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Helena

Moja obitelj ili Elias. Moja obitelj. Ili Elias. Avitas me slijedi dok se spuštam s litice
Cardium. Tijelo mi je utrnulo od nevjerice. Nisam primijetila da mi je za petama sve dok nisam
dosegla polovicu puta do sjevernog ulaza u Antium.
»Ostavi me na miru«, mahnem mu. »Ne trebaš mi. »Naređeno mi je da...«
Okrenem se i stavim mu nož pod vrat. Polako je podigao ruke, ali bez onog opreza koji bi
pokazao da stvarno misli kako ću ga ubiti. A to me iz nekog razloga još više ljuti.
»Nije me briga. Želim biti sama. Zato se makni od mene ili ćeš uskoro tražiti novu
glavu.«
»S dužnim poštovanjem, krvosljednice, reci mi kamo ideš i kad ćeš se vratiti. Ako se
nešto dogodi...«
Ali ja se udaljavam. »Onda će tvoja ljubavnica biti sretna«, doviknem. »Kloni me se,
Harperu. Naređujem ti.«
Koju minutu kasnije, odlazim iz Antiuma. Nedovoljno ljudi nadgleda sjeverni izlaz,
razmišljam jer očajnički pokušavam ne misliti na ono što mi je rekao Marcus. Morala bih o tome
razgovarati sa zapovjednikom gradske straže.
Kad sam podigla pogled, shvatila sam kamo idem. Tijelo je krenulo samo, bez pomoći
uma. Antium je sagrađen u podnožju planine Videnns gdje se u svojim stjenovitim brlozima
skrivaju auguri. Put je do njihovih špilja utaban - svakog dana, prije zore, hodočasnici se penju u
gorje Nevennes kako bi iskazali počast crvenookim prorocima. Nekoć sam mislila da razumijem
zašto to čine. Mislila sam da je Eliasova netrpeljivost spram augura odraz njegove ciničnosti.
Svetogrđa, čak.
Prepredeni prevaranti, znao je reći. Špiljski šarlatani. Možda je sve ovo vrijeme Elias
imao pravo.
Prolazim pokraj hodočasnika, gonjena bijesom i još nečim što me nije ni volja prepoznati.
To nešto zadnji sam put osjetila kad sam prisegnula Marcusu.
Koja si ti budala, Helena. Sad mi je jasno da sam se jednim dijelom nadala kako će Elias
pobjeći - bez obzira na posljedice koje će snaći Carstvo. Kakva slabost. Prezirem taj dio sebe.
Sada se tome više ne mogu nadati. Moja obitelj - to su moji pretci, srodnici, rodovi. A
ipak, nisam s njima provodila jedanaest mjeseci svake godine. Nisu mi oni čuvali leđa kad sam
prvi put ubila, nisam s njima hodala mračnim, hudim hodnicima Crne klisure.
Put se vijugavo penje šesto metara, a onda se pred njim otvara kružna udolina popločana
kamenjem. Gomila hodočasnika polako pristiže na drugi kraj, pokraj špilje koja se ničim ne
ističe.
Mnogi joj se približavaju, no izgleda da ih neka nevidljiva sila zaustavlja pred ulazom.
Samo me probajte zaustaviti, u sebi vrištim augurima. Samo probajte pa ćete vidjeti.
Bijes me goni pokraj mnoštva hodočasnika, ravno na ulaz u špilju. A tamo u tami čeka
sveta žena sklopljenih ruku.
 »Krvosljednice.« Crvene joj oči blistaju pod kukuljicom, napinjem se čuti što govori.
»Dođi.«
Krenem za njom u prolaz osvijetljen plavičastim plamenom baklji. Njihov sjaj svjetlucave
stalaktite bóji u zadivljujuću kobaltno plavu.
Dugi nas prolaz vodi do pravilne, četvrtaste špilje visoka svoda. U sredini je veliki
zdenac, točno nad njim je otvor u svodu kroz koji padaju zrake svjetla. Kraj zdenca netko stoji i
gleda u njegove dubine.
Moja pratiteljica uspori. »On te čeka«, glavom pokaže na njega. Cain. »Utišaj svoj bijes,
krvosljednice. Mi ga osjetimo u krvi, kao što ti osjetiš oštricu na koži.«
Krenem prema Cainu, stišćem dršku sablje. Svojim ću te bijesom zdrobiti. Sravnit ću te sa
zemljom. Stanem mu blizu s opakom psovkom na usnama. Onda uhvatim njegov trezven pogled i
zadrhtim. Snaga me napusti.
»Reci mi da će on biti dobro.« Znam da zvučim kao dijete, ali ne mogu se zaustaviti.
»Reci mi kao i prošlog puta. Reci mi da neće umrijeti, održim li prisegu.«
»Ne mogu, krvosljednice.«
»Rekao si da ću, budem li slušala svoje srce, dobro služiti Carstvu, Rekao si: Imaj vjere.
Kako misliš da ću imati vjere ako će on umrijeti? Moram ga ubiti - ili će nastradati moja obitelj.
Moram izabrati. Je li - možeš li - razumjeti...«
»Krvosljednice«, počne Cain. »Kako se postaje krabulja?«
Pitanjem na pitanje. Tako je radio i otac, kad bismo raspravljali o filozofiji. To me je
uvijek živciralo.
»Krabulja se postaje prolazeći obuku, učeći se disciplini.«
»Ne. Kako se postaje krabulja?.«
Cain stane koračati oko mene, ruke su mu skrivene pod haljom, gleda me ispod teške,
crne kukuljice.
»Pohađanjem strogih poduka na Crnoj klisuri?«
Cain odmahne glavom i zakorači prema meni. Stijena poda mnom zadrhti. »Ne,
krvosljednice. Kako?«
Moj je bijes zaplamsao, no povukla sam ga natrag kao što bih cimnula uzde neposlušna
konja.
»Ne razumijem što želiš«, kažem. »Kalila nas je bol. Patnja. Muka, krv i suze.«
Cain uzdahne.
»Ovo je trik pitanje, Aquilla. Krabulja se ne postaje, krabulju valja iznova izgraditi. Prvo
ju se uništi. Ogoli ju se dok od nje ne ostane uplašeno dijete koje u njoj živi. Nije važno što ona
misli da je snažna. Crna će je klisura porobiti, pokoriti, poniziti.«
»Ali ako preživi, ponovno će se roditi. Podignut će se iz mraka neuspjeha i očaja i postati
jednako strašna kao i oni koji su je uništili. Ali tamu će poznavati i znat će kako je iskoristiti kao
sablju i štit u obrani Carstva.«
Cain podigne ruku te mi je položi na obraz kao otac kad drâgã novorođenče. Prsti su mu
suhi i hladni.
»Da, ti si krabulja«, šapne. »Ali nisi još dovršena. Ti si moje remek--djelo, Helena
Aquilla. Ali tek sam počeo. Preživiš li, bit ćeš sila koje se valja bojati. Ali prvo se moraš slomiti.
Raspasti.«
»Znači, morat ću ga ubiti?« Što bi drugo ovo moglo značiti? Elias je najbolji razlog da me
slome. Uvijek me se moglo slomiti ako je on bio u pitanju. »Kušnje, moja prisega. Sve je to bilo
uzalud.«
»Nije ljubav jedina u životu, Helena Aquilla. Tu je i dužnost. Carstvo. Obitelj. Rodovi.
Ljudi koje vodiš. Obećanja koja si dala. Tvoj otac to zna. A znat ćeš i ti, prije kraja.«
Podigao mi je bradu, oči su mu nepronično tužne. »U ovim mračnim vremenima«, reče
Cain, »većina ljudi samo tinja. Ali ti, Helena Aquilla, nisi iskra koja brzo zgasne. Ti si baklja u
noći - usudiš li se gorjeti.«
»Samo mi reci...«
»Ti želiš sigurnost«, uzvrati augur, »ali ja ti ju ne mogu pružiti. Ne održiš li prisegu, to će
imati svoju cijenu. Održiš li je, i to će koštati. Jedino ti možeš odvagnuti.«
»Što će se dogoditi?« Ne znam zašto pitam. Ionako je uzalud. »Ti vidiš budućnost, Caine.
Reci mi. Bolje je da znam.«
»Misliš da će ti biti lakše ako znaš, krvosljednice. Ali bit će ti samo teže.« Na Cainovim je
plećima tisućljetna tuga, tolika je da moram skrenuti pogled. Njegov je šapat tih, tijelo mu blijedi.
»Znanje je prokletstvo.«
Gledam ga kako nestaje. U srcu mi zjapi ogroman ponor. U njemu je samo Cainovo
upozorenje i jezivi strah.
Ali prvo ćeš se raspasti.
Uništit će me to što ću ubiti Eliasa. Osjećam to u kostima. Kad ga ubijem, raspast ću se.
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

Laia

Afya mi nije ostavila vremena da se oprostim, da je oplačem. Skinula sam Izzi povez s
oka, pokrila je ogrtačem po glavi, i otrčala. Barem sam uspjela ponijeti svoju naprtnjaču i
Darinovu sablju. Ostali imaju samo odjeću u kojoj su bili i nešto namirnica u bisagama.
I konji su davno otišli. Čim smo stigli do rijeke Taius, skinuli smo im sve oznake i
potjerali ih u galop na zapad. Afya se s konjima pozdravila bijesno mrmljajući koliko su je
koštali.
Uskoro ćemo ostati i bez čamca koji je ukrala iz ribarskog pristaništa. Kroz uleknuta vrata
pljesniva štaglja gdje smo se sklonili gledam kako ga Keenan potapa s obale rijeke.
Prolama se grmljavina. Kuglica grada upala je kroz rupu na krovu i pogodila me u nos.
Do zore nas čekaju još sati.
Pogledam u Afyu - tiho razgovara s Vanom. Na zemlju u kojoj crta kartu spustila je
svjetiljku.
»... reci mu da mi ovim uzvraća uslugu.« Zaldara Vani preda medaljon. »Tebe treba
odvesti u Aish, a Učenjake u Slobodne krajeve.«
Jedan od učenjaka - Miladh - približi se Afyi. Nije uzmaknuo pred njezinim usplamtjelim
bijesom.
»Žao mi je«, kaže. »Budem li ti jednog dana mogao uzvratiti za ono što si učinila za nas,
računaj da ću ti vratiti, stostruko.«
»Preživi.« Afyin se pogled smekša - tek malo - a onda pokaže glavom prema djeci.
»Čuvaj ih. Pomozi drugima. To je jedino čemu se mogu nadati zauzvrat.«
Kad se Afya udaljila te nas više nije mogla čuti, prišla sam Miladhu koji je od komada
odjeće pokušavao napraviti nosiljku. Dok sam mu pokazivala kako je objesiti, gledao me je s
nespokojnom znatiželjom - zacijelo se pitao čemu je prisustvovao u Afyinim kolima.
»Ne znam kako sam nestala«, naposljetku velim. »Ono je bio prvi put da mi je postalo
jasno što se dogodilo.«
»Taj će trik dobro doći učenjačkoj djevojci«, kaže Miladh. Onda pogleda u Afyu i
Gibrana koji potiho razgovaraju na drugoj strani štaglja. »U čamcu je momak govorio o
spašavanju Učenjaka koji poznaje tajne kovanja serrske oštrice.«
Zastružem nogom po zemlji. »To je moj brat«, kažem.
»Ovo nije prvi put da čujem za njega.« Miladh namjesti sina u nosiljci. »Ali je zato ovo
prvi put da se imam razloga nadati. Spasi ga, serrska Laia. Naši ga ljudi trebaju. Trebaš ga i ti.«
Pogledam u dječaka u njegovim rukama. Ayan. Pod trepavicama ima tamne podočnjake.
On uhvati moj pogled, a ja ga podrågäm po obrazu. Mekan je i obao. Ayan bi trebao biti
neokaljan. A ipak je vidio stvari koje ni jedno dijete ne bi trebalo vidjeti. Tko će biti kad odraste?
Što će od njega napraviti sve ovo nasilje? Hoće li preživjeti? Ne želim da i on bude još jedno
zaboravljeno dijete zaboravljena imena. Ne još jedan izgubljeni Učenjak.
Vana ih zazove pa, zajedno sa Zahrom, povede Miladha, njegovu sestru i djecu u noć.
Ayan se okrene i pogleda me. Nasmiješim mu se. Djed je govorio da se maloj djeci uvijek treba
smiješiti. Zadnje što sam vidjela, prije no što su nestali u tmini, bile su njegove oči. Tamne oči
kojima je gledao u moje.
Okrenula sam se Afyi koja je usred razgovora s bratom. Sudeći po njezinu izrazu lica, da
sam je prekinula, dobila bih šaku u glavu.
Nisam još odlučila što ću. Uto Keenan uđe u štagalj. Sugradica 6 sad već postojano pada,
riđa mu je kosa zalijepljena za glavu, u tami se čini gotovo crnom.
Zastao je kad mi je u ruci ugledao povez za oko. Onda mi je prišao u dva koraka, bez
oklijevanja me privukao na grudi i zagrlio. Otkako smo pobjegli Bojovnicima, nismo se stigli ni
pogledati. Ali dok me drži uza se, osjećam se umrtvljeno. Ne mogu se opustiti. Ne mogu mu
dopustiti da svojom toplinom otjera studen koja mi se uvukla u kosti onog časa kad sam vidjela
Izzina rasporena prsa.
»Samo smo je ostavili tamo«, protisnem mu u rame. »Ostavili da...« Da trune. Da joj kosti
glođu strvinari. Ili da je bace u neoznačen grob. Riječi su odveć strašne da bi ih izgovorila.
»Znam«, Keenanov je glas promukao, lice mu je blijedo kao smrt. »Nebesa, znam...«
»... ne možeš me natjerati!«
Okrenem glavu prema drugoj strani štaglja i vidim Afyu koja izgleda kao da će zdrobiti
svjetiljku u ruci. A Gibran se čini sličnijim sestri nego što njoj to u ovom trenutku odgovara.
»To ti je dužnost, budalo. Netko mora preuzeti vodstvo plemena ako se ne vratim, a ja
neću dopustiti da to bude jedan od priglupih rođaka.«
»Na to si trebala misliti prije no što si me povela.« Gibran stoji licem u lice Afyi. »Ako
Lain brat može iskovati oštricu kojom će poraziti Bojovnike, onda Rizu - i Izzi - dugujemo
njegovo izbavljenje.«
»Već smo imali prilike upoznati bojovničku okrutnost...«
»Da, ali ne ovako«, kaže Gibran. »Dosad su nas omalovažavali i pljačkali. Ali nas nisu
klali. Dosad su ubijali Učenjake, a to im je dalo krila. Mi smo sljedeći. Jer, gdje će naći robove
ako ih sve poubijaju?«
Afyi se rašire nosnice. »Ako je tako, onda se bori protiv njih u Nomadskim zemljama.
Zasigurno to nećeš moći iz zatvora Kauf.«
»Slušaj«, počnem ja, »ne mislim da...«
Nomatkinja se strelovito okrene kao da je zvuk moga glasa potpalio u njoj eksploziju za
koju je satima slagala dinamit. »Ti«, prosikće. »Ti si razlog zašto smo tu gdje jesmo. Dok smo mi
krvarili - ti si nestala.« Zadrhtala je od srdžbe. »Sakrila si se u tajnu nišu, a kad ju je krabulja
otvorio, nije te bilo. Nisam znala da sa sobom vodim vješticu...«
»Afya«, u Keenanovu se glasu čuje upozorenje. On još nije rekao ni riječ o mojoj
nevidljivosti. Nije bilo vremena.
»Nisam znala da mogu nestati«, kažem. »Ono je bilo prvi put. Bila sam očajna. Možda je
zato upalilo.«
»I baš ti je dobro došlo«, kaže Afya. »Ali mi drugi nemamo vještičje sposobnosti.«
»I zato morate otići.« Podigla sam ruku kad se htjela usprotiviti. »Keenan zna gdje su
sigurne kuće u kojima se možemo sakriti. Već mi je to bio predložio, ali ga nisam slušala.«
Nebesa, kako bih voljela da jesam. »On i ja možemo do Kaufa sami. Bez kola ćemo ići još brže.«
»Kola su vas štitila«, veli Afya. »Prisegnula sam...«
»Čovjeku koji je davno otišao.« Led me je u Keenanovu glasu podsjetio na naš prvi
susret. »Ja je mogu sigurno dovesti u Kauf. Ne treba nam tvoja pomoć.«

6
Sugradica - ledena prozirna zrna, okrugla i nepravilna, koja padaju iz oblaka.
 Afya se ispravi i isprsi. »Budući da si Učenjak i pobunjenik, ti o časti nemaš pojma.«
»Zar je časno nepotrebno ginuti?« upitam. »Darinu bi se srce slomilo kad bi toliko ljudi
izginulo zbog njega. Ne mogu ti narediti da odeš. Mogu te samo zamoliti.« Okrenem se Gibranu.
»Mislim da će se Bojovnici na koncu okomiti na Nomade. Kunem ti se da ću ti javiti dospijemo li
Darin i ja u Marinn.«
»Izzi je za ovo bila spremna umrijeti.«
»N-nije imala kamo otići.« Zgromila me je porazna istina o samoći moje prijateljice.
Progutala sam tugu koja mi se skupila u grlu. »Nisam je trebala povesti. Ja sam tako odlučila i
napravila sam krivo.« Od tih sam riječi u sebi osjetila prazninu. »Ne kanim ponovno donijeti
takvu odluku. Zato, molim te, pođi. Još možeš stići Vanu.«
»Ne sviđa mi se ovo.« Nomatkinja Keenanu uputi nepovjerljiv pogled koji me je
iznenadio. »Ne sviđa mi se nimalo.«
Keenan suzi oči. »Još manje će ti se sviđati kad budeš mrtva.«
»Čast mi nalaže da te odvedeni, djevojko.« Afya ugasi svjetiljku. Štagalj se čini
mračnijim no što bi trebao biti. »Ali zbog časti ne mogu jednoj ženi oduzeti pravo da sama odluči
o svojoj sudbini. Samo nebo zna da se to prečesto događa u ovom jadnom svijetu.« Ona zastane.
»Kad vidiš Eliasa, tako mu poruči.«
Više od toga za rastanak neću dobiti. Gibran izleti iz štaglja. Afya zakoluta očima i krene
za njim.
Keenan i ja stojimo sami, oko nas bubnja sugradica, postojano tetovira zemlju. Kad sam
ga pogledala u oči, u glavi mi je iskrsnula misao: Dobro je. Ovako treba biti. Ovako je otpočetka
trebalo biti.
»Tajno je sklonište nekoliko kilometara odavde.« Keenan mi dotakne ruku kako bi me
trgnuo iz misli. »Budemo li brzi, stići ćemo prije zore.«
Dijelom ga želim pitati jesam li donijela ispravnu odluku. Nakon toliko pogrešaka, treba
mi da me netko uvjeri kako nisam sve uništila.
Reći će da imam pravo, naravno. Utješit će me i kazati mi da je ovo najbolji način. Ali to
što ću sada ispravno postupiti, neće poništiti sve ono u čemu sam pogriješila.
Zato ga ne pitam. Samo sam kimnula i krenula za njim. Nakon svega što se dogodilo,
utjehu ne zaslužujem.
Treći dio

MRAK ZATVORA
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

Elias

Ka mene je pala čuvareva izduljena sjena. Njegova me duga, trokutasta glava i tanki prsti
podsjećaju na bogomoljku. Mogu ga lako naciljati, ali noževi ne lete iz mojih ruku. Kad sam
vidio koga drži u rukama, istog sam trena prestao misliti na ubijanje.
Učenjačko dijete, od devet ili deset godina. Pothranjeno, prljavo i nijemo kao riba.
Lisičine na zapešćima znače da nije zatvorenik već rob. Čuvar ga. bocne nožem u vrat. Potočić
krvi procuri mu na prljavu odjeću.
Za čuvarem na odjel uđe šest krabulja. Svi nose oznake roda Sisseliusovaca, čuvareve
obitelji. Svi su nategli lukove, a strijele usmjerili u moje srce.
Mogao bih ih srediti, čak i ovako, sa strijelama. Ako se bacim dovoljno brzo i iskoristim
stol kao štit...
Ali uto starac s jezivom nježnošću pomazi dijete po ravnoj, poludugoj kosi.
»Nema zvijezde sjajnije od djeteta bistre zjene, za njega bih dao život svoj.« Čuvar
odrecitira razgovijetnim tenorom u skladu sa svojom dotjeranom pojavom. »Malen je«, čuvar
glavom pokaže na dječaka, »ali nevjerojatno otporan. Otkrio sam da može satima krvariti ako
poželim.«
Ispustim nož.
»Zadivljujuće«, dahne starac. »Drusius, vidiš kako su se Veturiusu zjenice raširile, kako
su mu otkucaji srca ubrzali, kako, suočen sa smrću, zvjera očima i traži izlaz? Ali samo mu
prisutnost djeteta može zaustaviti ruku.«
»Da, čuvaru.« Jedan od krabulja - Drusius, valjda - nezainteresirano uzvrati.
»Elias«, nastavi čuvar. »Drusius i ostali oduzet će ti oružje. Preporučujem ti da se ne
boriš. Ne bih htio ozlijediti dijete. On mi je jedan od najdražih primjeraka.«
Sto mu demona. Krabulje su me okružili i u trenu mi oduzeli oružje, čizme, iglu za
obijanje, similarin i većinu odjeće. Ne opirem se. Mislim li se odavde izvući, moram čuvati
snagu.
Ali, pobjeći ću. Čuvar me nije ubio, što znači da nešto od mene želi. I neće me ubiti dok
to ne dobije.
Čuvar gleda dok me krabulja okiva i gura uza zid. Njegove su zjenice crne glave
pribadača u bijelo-plavim očima.
»Tvoj mi se osjećaj za odgovornost sviđa, Elias.« Starac u ruci labavo drži nož,
centimetar od djetetova vrata. »Plemenito od tebe. Ja to cijenim. Premda moram priznati da ne
razumijem zašto si ovdje. Pametan bi momak do sada već bio u Južnim zemljama, daleko.«
Upitno me pogleda.
»Valjda ne misliš da ću ti reći?«
Dječak zacvili na što opazim da mu čuvar polako zariva nož u vrat. Ali onda se starac
nasmiješi i pokaže male, žućkaste zube. Spusti dijete iz ruku.
»Naravno da ne mislim«, reče. »Ustvari, i nadao sam se da mi nećeš reći. Imam osjećaj da
bi lagao dok ne bi uvjerio i samog sebe, a laži su mi dosadne. Radije bih iz tebe izvukao istinu.
Već duže nisam imao krabulju za ispitanika. Bojim se da su moja istraživanja već zastarjela.«
Zasvrbjela me je koža. Nada umire posljednja, čujem Laiu u glavi. Možda će na meni raditi
pokuse. Možda će me iskoristiti. Ali dok god budem živ, moći ću odavde pobjeći.
»Rekao si da si me čekao.«
»Tako je. Ptičica mi je dojavila da dolaziš.«
»Zapovjednica«, kažem. Prokleta bila. Jedino je ona mogla domisliti kamo sam krenuo.
Ali zašto bi to rekla čuvaru? Ona ga mrzi. Čuvar se opet nasmiješi. »Možda.«
»Gdje želiš da ga smjestimo?« upita Drusius. »Pretpostavljam da neće biti s ostalima.«
»Naravno da neće«, uzvrati čuvar. »Niži bi ga stražari predali caru zbog nagrade, a ja bih
ga baš volio malo proučavati.«
»Isprazni ćeliju«, Drusius drekne krabulji i pokaže glavom na samice iza nas. Ali čuvar
odmahne glavom.
»Ne. Za novog zatvorenika imam nešto drugo na umu. Nisam dosad proučavao dugoročni
utjecaj tog mjesta na zatvorenika. Pogotovo ne na jednog koji pokazuje takvo«, onda odmjeri
dječaka, »suosjećanje.«
Krv mi se ledi u žilama. Točno znam na koji dio zatvora misli. Dugi, mračni hodnici gdje
se zrak gruša od zadaha smrti. Jauci i šapati, izgrebeni zidovi. Osjećaj da ne možeš ništa napraviti
dok ljudi vrište za nekim, za bilo kim tko bi im pomogao...
»Uvijek si mrzio tamo odlaziti«, promrmlja čuvar. »Sjećam se. Sjećam se tvog lica kad si
mi donio poruku od cara. Taman sam izvodio pokus. Problijedio si kao riblji trbuh, a kad si
istrčao u hodnik, čuo sam kako povraćaš u kantu.«
Sto mu demona.
»Da«, čuvar kimne sa zadovoljnim izrazom na licu. »Da, mislim da će ti odjel za
ispitivanje baš lijepo odgovarati.«
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Helena

Avitas me je dočekao u vojarni Crne straže. Uskoro će ponoć, iscrpljena sam, ne mogu
više razmišljati. Sjevernjak ne govori ništa o mojoj iznurenoj pojavi, ali sigurna sam da mi u
očima može pročitati poraz.
»Hitna poruka za tebe, krvosljednice.« Njegovi mi upali obrazi govore da nije spavao. Ne
svida mi što bdije dok me nema. Ali on je uhoda. To uhode rade. Pružio mi je omotnicu
neraskinuta pečata. Ili je sve bolji u uhođenju ili je ovog puta nije otvorio.
»Nove naredbe od zapovjednice?« upitam. »Je li mi počela vjerovati pa mi više ne čita
poštu?«
Avitas stisne usne, a ja otvorim pismo. »U zoru ga je donio glasnik. Kaže da je krenulo iz
Nura prije šest dana.«
Krvosljednice,
Rila se ne da slomiti iako je već nekoliko Nomada izgubilo život. Za svaki joj slučaj
držimo sina - ona misli da je mrtav. Ipak, jedna joj se stvar omakla. Mislim da Elias nije krenuo
ni na jug ni na istok, već na sjever. Mislim da je djevojka još uvijek s njim. Plemena su doznala
za ispitivanje i već su se dvaput pobunila. Trebalo bi mi barem pola legije. Poslao sam zahtjev u
sve utvrde u krugu sto kilometara, ali svima nedostaje ljudi.
Dužnost do smrti,

Narednik Dex Atrius.

»Na sjever?« Pismo sam predala Avitasu koji ga je pročitao do kraja. »Nebesa ti spalim,
zašto bi Veturius krenuo na sjever?«
»Možda zbog djeda?«
»Zemlja roda Veturiusovaca zapadno je od Antiuma. Brže bi tamo stigao da je iz Serre
odmah krenuo na sjever. A da je pošao u Slobodne krajeve, mogao se u Naviumu ukrcati na
brod.«
Nebesa, Elias, zašto nisi otišao iz Carstva? Da se poslužio znanjem stečenim na obuci pa
otišao što dalje u što kraćem vremenu, ne bih mu bila ušla u trag i ne bih imala što birati.
I tvoju bi obitelj pobili. Sto mu demona, što je meni? On je svoje izabrao.
A čime je tako teško zgriješio? Samo je htio biti slobodan. Htio je prestati ubijati.
»Nemoj sad time razbijati glavu.« Avitas krene za mnom u sobu i spusti Dexovo pismo na
stol. »Trebaš jesti. Spavati. Ovim ćemo se pozabaviti ujutro.«
Objesila sam svoje oružje i približila se prozoru. Zvijezde su zastrte, crnoljubičasto nebo
miriše na snijeg. »Trebala bih posjetiti roditelje.« Čuli su što je Marcus rekao - kao i svi drugi
koji su stajali na onoj prokletoj stijeni, a uglednici su pak najveća blebetala. Zacijelo već cijeli
grad zna čime je Marcus zaprijetio mojoj obitelji.
 »Tvoj je otac svratio.« Avitas je stao na vrata. Odjednom mu je zakrabuljeno lice odalo
nelagodu. Suspregnula sam trzaj. »Poručio ti je da neko vrijeme ne dolaziš. Izgleda da je tvoja
sestra Hana... uznemirena.«
»Misliš - želi mi popiti krv.« Sklopila sam oči. Jadna Hana. Budućnost joj leži u rukama
osobe kojoj najmanje vjeruje. Majka će je pokušati smiriti, kao i Livia. Otac će je prvo pokušati
udobrovoljiti, onda će je stisnuti, na kraju će joj narediti da prestane histerizirati. Ali na koncu će
se svi zapitati isto: Hoću li izabrati svoju obitelj i Carstvo? Ili ću izabrati Eliasa?
Usmjerim misli na zadatak. Sjever, napisao je Dex. I djevojka je još uvijek s njim. Zašto bi
je vodio sve dublje u Carstvo? Možda on ima neki važan razlog da ostane na bojovničkom
teritoriju, ali zašto bi djevojku izlagao opasnosti?
Čini se da odluke ne donosi on. Ali tko bi ih onda mogao donositi? Djevojka? Zašto bi joj
to dopustio? Zar ona zna kako pobjeći iz Carstva?
»Krvosljednice.« Poskočila sam. Zaboravila sam da je Avitas u sobi - toliko je tih. »Da ti
donesem jelo? Moraš jesti. Rekao sam robiju u kuhinji da ti pripreme nešto toplo.«
Hrana - jesti - robovi - kuharica.
Kuharica.
Djevojku - Laiu, rekla je starica, nju ne diraj.
Bit će da su se zbližile dok su bile u robiju. Možda kuharica nešto zna. Na kraju krajeva,
upravo je ona dokučila kako su Laia i Elias pobjegli iz Serre.
Znači da ja moram naći nju.
Ali počnem li ju tražiti, netko će, prije ili kasnije, izbrbljati kako krvosljednica traži
sjedokosu ženu unakažena lica. To će čuti zapovjednica i kuharica će ostati bez glave. Nije da me
je briga za staru vješticu. Ali ako ona nešto zna o Lai, onda mi treba živa.
»Avitas«, kažem. »Ima li Crna straža veze u antiumskom podzemlju?«
»Misliš, na crnom tržištu? Naravno...«
Odmahnem glavom. »Mislim na gradski polusvijet. Uličare, prosjake, skitnice.«
Avitas se namršti. »Većinom su to Učenjaci. Zapovjednica ih odvodi u roblje ili na
stratište, ali poznajem nekoliko ljudi. Što ti treba?«
»Trebam proširiti glas«, oprezno kažem. Avitas ne zna da mi je kuharica pomogla - da
zna, odmah bi obavijestio zapovjednicu.
»Pojalica je gladna«, naposljetku prozborim.
»Pojalica je gladna«, ponovi Avitas. »To je... to?«
Kuharica se činila pomalo ludom, ali nadam se da će razumjeti.
»To je to. Razglasi među što više ljudi, što prije«, kažem. Avitas me upitno pogleda.
»Nisam li upravo rekla: što prije?«
Licem mu prijeđe tračak negodovanja. Onda ode.
Kad je izašao, ponovno sam uzela Dexovo pismo. Harper ga nije pročitao. Ali zašto?
Istina je da dosad nisam osjetila kako mi želi zlo. Nisam osjetila ništa. Otkako smo napustili
Nomadske zemlje, ne mogu reći da je prijateljski nastrojen, ali mi se čini malo manje mutnim.
Koju igru sad igra, pitam se.
Spremim Dexovo pismo i srušim se na krevet, u čizmama. Svejedno ne mogu spavati.
Avitasu će trebati nekoliko sati da proširi glas, a kuharici još toliko da ga čuje, ako ga uopće čuje.
Sve to znam, a ipak se trzam na svaki zvuk, očekujem da će se starica odjednom pojaviti poput
utvare. Naposljetku sam se odvukla do stola i stala čitati dosjee bivšeg krvosljednika -
informacije koje je prikupio o najuglednijim ljudima u Carstvu.
Mnogi su izvještaji nedvosmisleni. Neki malo manje. Primjerice, nisam znala da je rod
Cassiusovaca zataškao ubojstvo plebejskog sluge. Ili da je poglavarica iz roda Aureliusovaca
imala četiri ljubavnika, odreda poglavare ugledničkih kuća.
Bivši je krvosljednik čuvao i dosjee o pripadnicima Crne straže. Kad sam ugledala
Avitasov, prsti su mi poletjeli prije no što sam promislila. Dosje je tanak kao i Avitas, u njem je
samo jedan pergament.
Avitas Harper: plebejac
Otac: bojovnički centurion Arius Harper (plebejac). Poginuo na dužnosti, u dobi od
dvadeset i osam godina. Avitas u vrijeme očeve smrti imao četiri godine. Ostao s majkom,
Renatiom Harper (ple-bejka) u Jeliumu do upisa na akademiju Crna klisura. Jelium je grad na
zapadu, duboko u nevennskoj tundri. Nema ni grada ni sela kilometrima oko njega.
Majka: Renatia Harper. Umrla u trideset i drugoj godini. U vrijeme majčine smrti Avitas
imao deset godina. Otada, školske praznike provodio kod djeda i bake po ocu.
Na Crnoj klisuri proveo četiri godine pod vodstvom zapovjednika Horatia Laurentiusa.
Ostatak obuke prošao pod zapovjedništvom Keris Veturie.
Kao novak, pokazao veliki potencijal. Pod zapovjedništvom Keris Veturie ostao na
prosječnoj razini. Različiti izvori izvijestili o zapovjedničinu zanimanju za Harpera još od
njegove rane dobi.

Okrenem papir, ali s druge strane ne piše ništa.

Satima kasnije, malo prije svitanja, skočila sam iz sna. Bila sam zaspala za stolom.
Zvjeram po sobi s bodežom u ruci, tražim odakle je došao zvuk struganja koji me je probudio.
Opazim je kako čuči na prozoru s kukuljicom na glavi, oči joj svjetlucaju hladno kao
safiri. Zabacim ramena i podignem bodež. Ona unakažene usne razvuče u gadan osmijeh.
»Prozor je deset metara od zemlje i još sam ga zaključala«, kažem. Krabulja bi sigurno
znao ući. Ali učenjačka bakica?
Zanemarila je moje neizgovoreno pitanje. »Dosad si ga već trebala naći«, reče. »Osim ako
ga ne želiš naći.«
»On je krabulja«, uzvratim. »Obučen je da zavara trag. Ali mene zanima djevojka.«
»Zaboravi djevojku«, zareži kuharica i glasno doskoči u sobu. »Njega nadi. Trebala si ga
naći još davno i vratiti se ovdje gdje nju možeš imati na oku. Ili si toliko glupa pa ne vidiš da
kučka iz Crne klisure nešto planira? Nešto veliko. Veće nego kad je krenula na Taiusa.«
»Zapovjednica?« protisnem. »Ona je krenula na cara?«
»Nemoj mi reći da si povjerovala kako se pokret otpora sam tome domislio?«
»Oni surađuju s njom?«
»Oni ne znaju da iza toga stoji zapovjednica, zamisli to.« Podsmijeh u kuharičinu glasu
oštar je kao sablja. »Reci mi što želiš znati o djevojci.«
»Elias ne donosi trezvene odluke - jedino što mi pada na pamet je ona...«
»Tebe ne zanima ona.« Kuharica je zazvučala kao da joj je laknulo. »Tebe zanima kamo
je krenuo.«
»Da, ali...«
»Reći ću ti kamo. Ali to ima svoju cijenu.«
Podignem oštricu. »Što veliš da se ovako pogodimo: Ako mi kažeš, neću te probosti.«
Kuharica je stala oštro hroptati zbog čega sam pomislila da je dobila napadaj - a onda
shvatim da je to njezin smijeh.
»Netko te je pretekao.« Ona podigne košulju. Kuharičin torzo, izobličen od davna
mučenja, sada je dodatno nagrden golemom, upaljenom ranom. Njezin me je smrad udario kao
šaka, podigao mi se želudac.
»Nebesa u krvi i plamenu.«
 »Tako nekako i smrdi, zar ne? Zadao mi je stari prijatelj - trenutak prije no što sam ga
ubila. Nisam je ni previla. Iscijeli me, sestrice pojalice, i reći ću ti što želiš znati.«
»Kad se to dogodilo?«
»Želiš li privesti Eliasa prije no što ti sestre ostanu bez glave ili želiš priču za laku noć?
Požuri. Sunce samo što nije izašlo.«
»Nisam nikog iscijelila od Laie«, kažem. »Ne znam kako ću...«
»Očito gubim vrijeme.« U jednom je koraku prišla prozoru, uzdahnula i uspela se na nj.
Zakoračim i dohvatim je za rame. Ona polako side.
»Sve svoje oružje položi na stol. I da se nisi usudila nešto sakriti jer ću te pretražiti.«
Napravila je kako sam rekla i kad sam se uvjerila da nema nikakvih neugodnih
iznenađenja, posegnula sam joj za rukom. Ona je istrgne.
»Moram te taknuti, luda babo«, prasnem. »Drugačije neće djelovati.«
Ona iskrivi usne u grimasu te mi nevoljko pruži ruku. Na moje iznenađenje, ruka joj je
zadrhtala.
»Neće te jako boljeti«, prozborim nježnije no što sam kanila. Sto mu demona, zašto ja nju
tješim? Ona je ubojica i ucjenjivačica. Odrješito joj ispravim ruku i zatvorim oči.
Osjetim strah u želudcu. Želim da ovo uspije - i jednako tako ne želim. Isti sam osjećaj
imala kad sam iscjeljivala Laiu. Sad kad sam vidjela ranu i kad je kuharica zatražila pomoć,
osjećam da je moram zaliječiti, kao što se mišić mora trzati u tiku. To što ne vladam ovim, to što
mi cijelo tijelo teži njoj, sve me to plaši. Ovo nisam ja. Ovo nema veze s onim za što sam se
obučavala ili željela. Radije bih digla ruke.
Ne možeš. Ne ako želiš naći Eliasa.
Začujem zvuk u ušima - ovo ja pjevušim. Ne znam kad sam počela.
Pogledam u kuharičine oči i zaronim u modru tminu. Moram je razumjeti do srži ako joj
želim zacijeliti kosti, meso, kožu.
Elias mi se činio kao srebro, adrenalin u hladnu, bistru zoru. Laia je bila drukčija. Ona me
je podsjetila na tugu i zeleno-zlaćanu milinu.
Ali kuharica... njezina se nutrina uvrće kao jegulja. Uzmaknula sam od nje. Negdje iza
uskomešane tame nazrela sam ono što je nekad bila i posegnula za tim. Ali uto je moje
pjevušenje postalo neskladno. Ta dobrota u njoj - to je samo uspomena. Sad su joj na mjestu srca
jegulje - izvijaju se u želji za surovom osvetom.
Promijenim melodiju kako bih prodrla do njezine istine. U njoj se otvore vrata. Uđem i
krenem dugim hodnikom koji mi je neobično poznat. Tlo po kojem hodam usisava mi noge,
očekujem da ću ugledati pipke lignje prilijepljene uza me.
Ali oko mene je samo tmina.
Ne mogu kuharičinu istinu pjevati naglas, zato te riječi vrištim u sebi i gledam je u oči. A
ona, svaka joj čast, ne spušta pogled. Nije ni trepnula kad sam je počela iscjeljivati. Ni kad sam
joj proniknula u dušu niti kad joj je tijelo stalo ozdravljivati.
Osjetila sam sve jači bol u boku. Krv mi se cijedila u pojas kombinezona. Nisam se na to
obazirala sve dok mi nije počelo ponestajati zraka kad sam se konačno prisilila pustiti kuharicu.
Sada osjećam ranu koju sam od nje preuzela. Kudikamo je manja od njezine, ali svejedno boli
kao sam vrag.
Kuharica se zagleda u svoju ozljedu. Nije još zarasla, malko krvari, ali jedini je znak
upale zadah smrti koji se zadržao u zraku.
»Pobrini se za to«, dahnem. »Ako si se mogla popeti u sobu, onda možeš ukrasti bilje i
napraviti oblog.«
Ona pogleda u ranu pa u mene. »Djevojka ima brata koji je povezan s p-p-pokretom
otpora«, na trenutak je zamucala, a onda nastavila. »Bojovnici su ga poslali u Kauf prije nekoliko
mjeseci. Ona ga pokušava izbaviti. Tvoj joj momak pomaže.«
On nije moj momak, to sam najprije pomislila.
A onda: On je skroz prolupao.
Iz Kaufa bi eventualno mogao izaći Bojovnik ili Marinac ili Nomad, slomljen i isprana
mozga. Takav se vjerojatno više nikad ne bi usudio usprotiviti Carstvu. Ali Učenjak iz zatvora
može samo prijeći u zemlju.
»Ako mi lažeš...«
Popela se na prozor s okretnošću kojoj sam zadnji put svjedočila u Serri. »Zapamti:
povrijediš li djevojku, zažalit ćeš.«
»Tko je ona tebi?« upitam. Za vrijeme iscjeljenja u kuharici sam vidjela nešto - auru ili
sjenu ili neku drevnu glazbu koja me podsjetila na Laiu. Namrštila sam se, pokušavam se sjetiti.
Ali to je kao kad se prisjećaš sna od prije deset godina.
»Ona mi nije ništa.« Kuharica je procijedila kao da joj i sama pomisao na Laiu izaziva
gađenje. »Ona je budalasto dijete zapelo za izgubljen slučaj.«
Kad sam se u nevjerici zagledala u nju, ona odmahne glavom. »Što si blenula k'o tele?
Spašavaj obitelj, gluperdo.«
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Laia

Uspori.« Keenan dašće dok trči uza me, hvata me za ruku. Njegov je topli dodir
dobrodošao u ovoj studenoj noći. »Na hladnoći ne primjećuješ koliko se trošiš. Srušit ćeš se ne
budeš li pazila. I odveć je svijetlo, Laia, netko će nas vidjeti.«
Nadomak smo našem odredištu - tajnom skloništu na farmi. Daleko smo odmakli na
sjever od mjesta gdje smo se rastali s Afyom prije tjedan dana. Ovdje je još više ophodnji nego na
jugu - progone Učenjake koji su pobjegli pred zapovjedničinim nesmiljenim napadima na
gradove na sjeveru i zapadu. Ipak, većina ophodnji traži Učenjake danju.
Keenan poznaje teren pa smo mogli putovati noću i dobro iskoristiti vrijeme. Na ruku
nam je išlo i to što smo nekoliko puta uspjeli ukrasti konje. Sada smo od Kaufa udaljeni samo
petsto kilometara. Ali petsto je isto što i pet tisuća ako te vrijeme ne služi. Udarim nogom o tanki
sloj snijega na zemlji.
Dohvatim Keenana za ruku i povučem ga naprijed. »Moramo noćas doći do skloništa ako
mislimo sutra preko planine.«
»Nećemo nikamo budemo li mrtvi«, kaže Keenan. Na tamnim mu se trepavicama hvata
inje, a na nekim mu je mjestima lice pomodrjelo. Sva naša zimska odjeća spaljena je zajedno s
Afyinim kolima. Imam ogrtač koji mi je dao Elias, ali on je predviđen za serrsku zimu, ne za ovu
studen koja štipa i grize, uvlači ti se pod kožu i siše kao pijavica.
»Ako se od iscrpljenosti razboliš«, Keenan će, »jedna noć odmora neće te ozdraviti. Osim
toga, nismo dovoljno pazili. Zadnja nam je ophodnja bila na nekoliko metara - gotovo smo se
zabili u nju.«
»I to se dogodi.« Ja već hitam dalje. »Otada nam je dobro išlo. Nadam se da je u skloništu
svjetiljka. Moramo proučiti kartu koju nam je ostavio Elias i smisliti kako ćemo doći do špilje
ako se vrijeme dodatno pogorša.«
Snijeg pada u gustim krpama, negdje u blizini kukuriče pijetao. Kuća zemljoposjednika
nazire se na udaljenosti od petsto metara, no mi smo skrenuli u drugom smjeru i jurnuli prema
spremnicama i daščarama za robove. U daljini, dvije se pogrbljene prilike vuku prema štaglju, u
rukama nose kante. Uskoro će ovo mjesto vrvjeti robovima i nadglednicima. Moramo se skloniti.
Konačno smo dospjeli do podrumskih vrata iza niskog hambara. Zasun se zaglavio od
hladnoće. Keenan gunđa dok ga pokušava otvoriti.
»Požuri.« Čučnula sam kraj njega. Iz daščara za robove, koje su nekoliko metara dalje,
podiže se dim, zaškripe vrata. Iz jedne izađe Učenjakinja glave zamotane u rubac.
Keenan ponovno uvuče bodež u zasun. »Prokleta se stvar ne da - aaah.« Kad je zasun
konačno popustio, pao je na tlo.
Ali zasun je zaškripao i žena se okrenula. Keenan i ja se ukipimo na mjestu - morala nas
je vidjeti. No ona samo mahne da uđemo u podrum.
»Brzo!« došapne. »Probudit će se nadglednik!«
Strčali smo se u slabo osvijetljen podrum gdje nam se dah pretvara u paru. Keenan spusti
poprečnu dasku preko vrata, a ja razgledam prostoriju. Tri i pol metra je široka, dva metra duga,
zakrčena bačvama i policama za vino.
Na lancu sa stropa visi svjetiljka, a pod njom je, na stolu, voće, kruh zamotan u papir i
zdjela s poklopcem.
»Vlasnik ovog imanja je merkator«, veli Keenan. »Majka mu je bila Učenjakinja, a otac
Bojovnik. On im je bio jedino dijete pa su ga predstavljali kao čistoktvnog Bojovnika. Ali izgleda
da je bio povezaniji s majkom. Prošle je godine, kad mu je umro otac, počeo pomagati odbjeglim
robovima.« Keenan pokaže na hranu. »Izgleda da se time još uvijek bavi.«
Izvadila sam Eliasovu kartu iz naprtnjače, raščistila dio poda i pažljivo je razmotala.
Želudac mi krulji od gladi, ali ne obazirem se. U tajnim je skloništima obično malo mjesta, a
svjetla još manje. Keenan i ja dosad smo danju samo spavali ili trčali. Sad nam se ukazala
iznimna prilika za razgovor što i kako dalje.
»Reci mi što još znaš o Kaufu.« Ruke mi drhture od zime, jedva osjećam pergament pod
prstima. »Elias nam je ugrubo nacrtao tlocrt, ali u slučaju da on ne uspije i da se moramo probiti
sami, ne bi trebalo...«
»Nisi je ni spomenula otkako je umrla.« Keenan prekine moju bujicu riječi. »Znaš li to?«
Ruke su mi se počele još više tresti. Pokušavam ih smiriti. On sjedne ispred mene.
»Samo govoriš o sljedećem skloništu. O tome kako ćemo se izvući iz Carstva. O Kaufu.
Ali ne želiš govoriti o njoj niti o onome što se dogodilo. Ne želiš ništa reći o neobičnoj moći koju
imaš...«
»Moć.« Poželim se podsmjehnuti. »Moć kojom ne znam upravljati.« Nebesa znaju da sam
se trudila. U svakom sam se slobodnom trenutku pokušavala natjerati da nestanem sve dok ne bih
pomislila da ću poludjeti od ponavljanja: Nestani. Nestani. Nestani. I ni jednom mi nije uspjelo.
»Možda bi ti pomoglo kad bi o tome razgovarala«, predloži Keenan. »Ili kad bi pojela
malo više od dva zalogaja. Ili odspavala malo dulje od dva sata.«
»Ne osjećam glad. I ne mogu spavati.«
On pogleda u moje drhtave prste. »Nebesa, pogledaj se.« Onda odgurne pergament i
obujmi mi ruke. Njegova toplina ispunja onu prazninu u meni. Uzdahnula sam, poželjela joj se
prepustiti, utonuti u nju i zaboraviti sve ono što nas čeka. Makar na trenutak.
Ali to je sebično. I glupo - Bojovnici nas mogu svakog trena uhititi. Pokušala sam izvući
ruke, ali Keenan kao da je znao o čemu mislim. Privukao me je sebi, prislonio moje dlanove na
svoj topli trbuh i zagrnuo nas ogrtačem. Pod grubim suknom košulje - mogu napipati njegove
čvrste i glatke mišiće. Dok gleda u naše ruke, glava mu je pognuta, crvena mu kosa skriva oči.
Progutam pljuvačku i svrnem pogled. Već dugo putujemo zajedno, ali ovako blizu još nismo bili.
»Pričaj mi o njoj«, šapne. »Nešto lijepo.«
»O njoj nisam ništa znala«, glas mi promukne, pročistim grlo. »Poznavala sam je tek
nekoliko tjedana. Ili mjeseci? Nikad je nisam pitala nešto vrijedno spomena o njezinoj obitelji ili
djetinjstvu. Ili što je željela i čemu se nadala. Mislila sam da imamo vremena.«
Niz obraz mi klizne suza, izvučem ruku i obrišem je. »Ne želim o tome razgovarati«,
kažem. »Trebali bismo...«
»Ne možeš se pretvarati da nije postojala. Zar ne misliš da zaslužuje više?« uzvrati
Keenan. Pogledam ga, zaprepaštena, očekujući bijes. Ali njegove su tamne oči sućutne. Zbog
toga mi je još gore. »Znam da boli. Možeš li vjerovati da znam. Ali boli te jer si je voljela.«
»Uživala je u pričama«, šapnem. »Predano bi me gledala, potpuno opčinjena onim što bih
joj pričala. Mogla je sve vidjeti u glavi. Kasnije bi me, katkad i nakon nekoliko dana, zapitkivala
- kao da je cijelo vrijeme živjela u svijetu priča.«
»Nakon što smo otišli iz Serre«, Keenan će, »satima smo hodali, trčali ustvari. Kad smo
konačno stali i obnoć se uvukli pod prostirke, pogledala je u nebo i rekla: >Zvijezde su drugačije
kad si slobodna<.« Keenan odmahne glavom. »Cijeli je dan trčala, ne znam je li išta ubacila u
usta, bila je toliko umorna da se više nije mogla pomaknuti, ali je zaspala smiješeći se nebu.«
»Voljela bih da je se ne sjećam«, prošapćem. »Voljela bih da je nisam voljela.«
On udahne, zagledan u naše ruke. U podrumu više nije hladno, ugrijala ga je toplina naših
tijela i Sunce čije zrake padaju na vrata.
»Znam što znači izgubiti voljene. Ali naučio sam više ništa ne osjećati. Godinama sam
tako živio i sve dok nisam sreo tebe...« Čvrsto me drži za ruke, ali ne podiže pogled. Ne mogu ni
ja pogledati u njega. Nešto je žestoko planulo među nama, nešto što je možda već dugo iskrilo u
žaru.
»Nemoj se udaljavati od onih koji te vole jer misliš da ćeš ih povrijediti - ili da će oni
povrijediti tebe. Kakvog smisla ima biti čovjek ako ne želiš osjećati?«
On prijeđe rukama niz moje, a onda se kao tiha vatra spusti na struk. Polako me je
privukao bliže. Ona praznina u meni, ona krivnja i poraz i jad, sve to blijedi pred bolnom
čežnjom koja mi bubnja u utrobi i goni me k njemu. Kliznula sam mu u krilo. Čvršće me je
uhvatio za struk odaslavši mi vatru uz kralježnicu. Zavukao mi je prste u kosu, ukosnice su pale
na pod. Srce mu udara o moje grudi, na licu osjećam njegov dah, a usne su nam tako blizu.
Gledam u njega, zatravljena. Na trenutak mu licem preleti nešto mračno, sjena koja me
nije posve iznenadila. Keenan u sebi nosi neki mrak. U trbuhu osjetim titraj zebnje, kratak kao
zamah krila kolibrića. No već ga zaboravljam jer on sklapa oči i poništava daljinu.
Usne su mu nježne, ruke malo manje dok mi prelaze leđima. I moje su jednako gladne,
grabe mu mišiće ruku, ramena. Kad sam mu nogama stisnula struk, spustio mi je usne na čeljust,
zubima okrznuo vrat. Dahnula sam kad me je potegao za košulju i niz golo rame polako prešao
vrelim prstima.
»Keenane...«, protisnem. Hladnoća podruma uzmiče pred vatrom naših tijela. Skinula sam
mu košulju, pogledom proždirem njegov torzo pod žućkastim svjetlom lampe. Prelazim mu
prstom po pjegama na ramenima, spuštam se niz čvrste, isklesane mišiće prsa i trbuha, sve do
kuka. On me uhvati za ruku, pogleda me.
»Laia.« Izgovoreno tim glasom, moje ime zvuči sasvim drugačije - nije više ime, već
molba, molitva. »Želiš li da stanem...«
Želiš li se držati po strani... želiš li se prisjećati svoje boli... Utišam te riječi u sebi i
uzmem ga za ruku. Sve druge misli blijede dok me preplavljuje spokoj, mir kakav nisam osjetila
mjesecima. Ne skidam pogled s njega već mu stavljam prste na puceta svoje košulje, otkopčavam
jedno po jedno, naginjem se.
»Ne«, šapćem mu na uho. »Ne želim da staneš.«
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Elias

Beskrajna šaputanja i jauci koji dopiru iz ćelija glođu mi mozak poput strvinarskih crva.
Nakon samo nekoliko minuta na odjelu za ispitivanje ne mogu maknuti ruke s ušiju - razmišljam
da ih otrgnem.
Svjetlo baklji prodire iz hodnika kroz tri proreza visoko na vratima. I pod tim svjetlom
vidim kako na hladnom, kamenom podu ćelije nema ničega čime bih mogao obiti brave na
okovima. Provjerim lance, nadajući se slaboj karici. Ali to je serrski čelik.
Sto mu demona. Za manje od dvanaest sati opet će me uhvatiti napadaji. A kad me uhvate,
neću moći ni misliti ni kretati se.
Iz obližnje ćelije začujem bolno zapomaganje, zatim trabunjanje nekog jadnika koji jedva
izgovara riječi.
Barem će mi zapovjedničino ispitivanje koje smo prošli na obuci biti od koristi. Lijepo je
znati da sva ona patnja koju nam je priuštila nije bila uzalud.
Malo kasnije začuo sam šuškanje pred vratima, otključavanje brave. Čuvari Napregnuto
ga iščekujem, ali to je samo učenjački dječak koji je čuvaru poslužio kao mamac. Dijete u jednoj
ruci drži šalicu vode, a u drugoj tanjur s komadom stara kruha i pljesniva, sušenog mesa. S
ramena mu visi pokidani prekrivač.
»Hvala ti.« Iskapio sam vodu u jednom gutljaju. Dječak zuri u pod dok mi ostavlja hranu i
prekrivač nadohvat ruke. Hrama - a tako nije hodao prije.
»Čekaj.« On zastane, ali ne diže pogled. »Je li te čuvar dodatno kaznio nakon...« Nakon
što te je iskoristio kako bi mene imao u šaci.
Dječak bi mogao biti i kip. Stoji kao da čeka da kažem nešto što već nije očito.
Ili možda čeka da prestanem brbljati kako bi mogao odgovoriti. Premda ga želim pitati
kako se zove, prisilim se zašutjeti. Brojim sekunde. Petnaest. Trideset. Prošla je cijela minuta.
»Ti se ne bojiš«, on konačno šapne. »Zašto se ne bojiš?«
»Strah mu daje moć«, uzvratim. »Kao kad ulje natočiš u lampu. Zbog toga jače gori. Zbog
toga je snažniji.«
Pitam se je li se Darin bojao prije smrti. Samo se nadam da je bila brza.
»On me ozljeduje.« Dječakovi su članci prstiju pobijelili kad je šake zarinuo u bedra.
Lecnuo sam se. Dobro znam kako čuvar muči ljude - pogotovo Učenjake. Njegovi pokusi u
izdržavanju boli samo su dio toga. Učenjačkoj su djeci ovdje dodijeljeni najprljaviji poslovi:
čišćenje ćelija i zatvorenika nakon mučenja, pokapanje umrlih golim rukama, pražnjenje kanta.
Djeca su ovdje većinom samo najniži radnici ugašenih pogleda koji se nadaju smrti prije desete
godine.
Ne mogu ni zamisliti kroza što je ovaj dječak prošao. Što je vidio.
Iz one iste ćelije odjekne užasan krik. I dječak i ja smo poskočili. Pogledali smo se
jednako tjeskobno pa sam pomislio da će progovoriti. Ali uto se otvore vrata ćelije, a na dječaka
padne gadljiva čuvareva sjena. Dijete potrči van, stisne se uz vrata kao miš kad pokušava pobjeći
mački. Onda nestane u hodniku pod treperavim svjetlom baklji.
Čuvar ga isprati pogledom. Ne nosi ništa u rukama. Ili barem tako izgleda. Siguran sam
da je negdje sakrio kakvu spravu za mučenje.
Ali zasad, zatvorio je vrata i izvadio keramičku bočicu. Ekstrakt similarina. Jedva sam se
suzdržao da ne skočim za njim.
»Bilo je i vrijeme.« Pravim se da ne vidim bočicu. »Pomislio sam da ti možda više nisam
zanimljiv.«
»Ah, Elias.« Čuvar zacokće. »Tà služio si ovdje. Znaš moje metode. Iščekivanje bola
donosi patnju jednako kao i sam bol.«
»Tko je to rekao?« podsmjehnem se. »Ti?«
»Oprian Dominicus.« Stao je koračati naprijed-natrag, ali izvan mog domašaja. »Bio je
čuvar za vrijeme vladavine Taiusa Četvrtog. U moje doba njegova su djela bila obvezno štivo na
Crnoj klisuri.«
Čuvar podigne similarin. »Ali, počnimo s ovim.« Šutim - on uzdahne. »Zašto si ga nosio
sa sobom, Elias?«
Iskoristi odgovore koje tvoj ispitivač želi, zapovjedničin mi glas zvoni u uhu. Ali nemoj
otkriti previše.
»Ognojila mi se rana.« Dotaknem ožiljak na ramenu. »Ekstrakt za pročišćavanje krvi bio
je jedino što sam uspio naći.«
»Tvoj se desni kažiprst jedva zamjetno trza kad lažeš«, izvijesti me čuvar. »Hajde,
pokušaj to spriječiti. Nećeš uspjeti. Tijelo ne laže, makar lagao mozak.«
»Govorim istinu.« Jednu verziju istine, u svakom slučaju.
Čuvar slegne ramenima i potegne polugu kraj vrata. U zidu iza mene zaškripao je
mehanizam, lanci s mojih ruku i nogu stali su se zatezati sve dok se nisam našao prilijepljen uza
zid, rastegnuta tijela u obliku slova X.
»Jesi li znao«, počne čuvar, »da kliještima možeš slomiti sve kosti u nečijoj ruci ako ih
ispravno stegneš?«
Satima je trajalo. Čupao mi je nokte i lomio kosti, nebesa znaju koliko ih je slomio, kako
bi izvukao istinu o similarinu. I premda sam znao da mogu još izdržati, naposljetku sam mu
rekao. Bolje da misli kako sam slab.
»Zaista čudno«, reče kad sam mu priznao da me je zapovjednica otrovala. »Ali, ahaa«,
dosjećanje mu ozari lice, »Keris je htjela maknuti malu krvosljednicu kako bi mogla neometano
spletkariti. Ali nije htjela riskirati i ostaviti te na životu. Pametno. Za mene možda odveć
riskantno, ali...« Slegne ramenima.
Iskrivio sam lice od bola kako ne bi primijetio moje iznenađenje. Tjednima sam se pitao
zašto me je zapovjednica otrovala kad me je mogla ubiti. Na koncu sam zaključio kako je
jednostavno htjela da patim.
Čuvar otvori vrata ćelije i povuče polugu kako bi mi olabavio lance. Zahvalno sam
tresnuo na pod. Koju minutu kasnije, ušao je dječak.
»Očisti zatvorenika«, naredi čuvar. »Ne želim infekcije.« Onda nakrivi glavu. »Ovog sam
te puta, Elias, pustio da igraš svoju igru. Zadivljuješ me njome. I tim sindromom neslomljivosti
koji izgleda imaš. Koliko će mi trebati da te slomim? Pod kojim uvjetima? Hoće li to više
zahtijevati tjelesni bol ili ću se morati pozabaviti slabošću tvoje psihe? Toliko toga tek trebam
otkriti. Ali, veselim se tome.«
On izađe na što se dječak približi. Nosi glineni vrč i sanduk pun zveckavih staklenki.
Pogledom mi preleti ruke, a onda razrogači oči. Cučne pokraj mene te mi prstima, nježnim kao
leptirova krila, stane mazati rane različitim melemima.
 »Onda je istina ono što govore«, šapne. »Krabulje ne osjećaju bol.«
»Osjećamo ga«, uzvratim, »ali smo òbučeni izdržati ga.«
»Ali satima te je mučio.« Dječak namršti obrve. Podsjeća me na izgubljeno ptiče koje
samo u tami pokušava pronaći nešto poznato, nešto što ima smisla. »Ja uvijek počnem plakati.«
Umoči komad krpe u vodu i obriše mi krvave ruke. »Čak i kad se trudim ne zaplakati.«
Proklet bio, Sisselius. Pomislim na Darina kojeg je zlostavljao ovdje, mučio ga kao
dječaka i mene. Kojim je strahotama čuvar podvrgnuo Laina brata prije no što je umro? Moje
ruke žude za sabljom kojom bi odrubio starčevu kukcoliku glavu.
»Ti si još malen«, zahropćem. »I ja sam plakao kad sam bio dijete.« Pružim mu zdravu
ruku. »Zovem se Elias.«
Njegova je ruka snažna, premda sitna. Ali brzo ju je izvukao.
»Čuvar kaže da su imena moćna.« Dječak mi zirne u oči. »Ovdje se sva djeca zovu
robovi. Jer smo svi isti. Ali moja prijateljica Pčelica - ona je sebi dala ime.«
»Ja te neću zvati rob«, kažem. »Želiš li imati svoje ime? U Nomadskim zemljama obitelj
djetetu katkad da ime tek nakon nekoliko godina. Ili ga ti možda već imaš?«
»Nemam ga.«
Naslonio sam se na zid i suspregnuo bolan izraz kad mi je dječak učvrstio ruku. »Pametan
si«, kažem. »I brz. Što kažeš na Tas ? To na sadeškom znači hitar.«
»Tas«, on oproba ime. Na licu mu se pojavi tračak osmijeha. »Tas«, kimne. »A ti - ti nisi
samo Elias. Ti si Elias Veturius. Stražari o tebi pričaju kad misle da nitko ne sluša. Kažu da si
nekoć bio krabulja.«
»Skinuo sam masku.«
Tas mi želi postaviti pitanje - vidim da se priprema. Ali što god da je htio pitati, zavezao
je jezik kad su se pred ćelijom začuli glasovi, a u nju ušao Drusius.
Dijete je hitro ustalo i pokupilo svoje stvari, ali nije bilo dovoljno brzo.
»Požuri, smeće.« Drusius mu priđe u dva koraka i opako ga udari u trbuh. Dječak jaukne.
Drusius se naceri i ponovno ga udari.
U meni raste urlik kao kad voda buja pod branom. Sjetim se centuriona s Crne klisure i
njihova uobičajenog, svakodnevnog mlaćenja kojim su nas ubijali u pojam dok smo bili novaci.
Sjetim se lubanja koji su nas zlostavljali, koji nas nikad nisu tretirali kao ljudska bića, već samo
kao žrtve njihova sadizma koji se sloj po sloj, godinu za godinom, taložio u njima kao što se okus
polako taloži u vinu.
Odjednom, skočim na Drusiusa koji se na svoju nesreću približio previše. Zarežim kao
razularena zvijer.
»On je dijete.« Desnom rukom opalim krabulju u čeljust i on se sruši. U meni se oslobađa
bijes, više ne osjećam lance dok ga zasipam udarcima. On je dijete prema kojem se odnosiš kao
prema smeću i misliš da on to ne osjeća, ali osjeća. I osjećat će dok ne umre samo zato jer si
toliko bolestan pa i ne vidiš što činiš.
S leđa me grabe nečije ruke. Zatopću čizme, dvojica krabulja utrče u ćeliju. Začujem fijuk
toljage, izmaknem se. Ali udarac u trbuh mi je izbio zrak iz pluća i znam da ću se svakog trena
onesvijestiti.
»Dosta.« Ravnodušni glas čuvara presječe nastalu pometnju. Istog trena, krabulje se
odmaknu. Drusius zareži i podigne se na noge. Srce mi divlja u grudima, jedva hvatam zrak.
Zurim u čuvara sa svom mržnjom kojom mrzim i njega i Carstvo.
»Jadni se momčić osvećuje za svoju izgubljenu mladost. Otužan si, Elias«, čuvar
odmahne glavom, vidno razočaran. »Znaš li koliko su tvoje misli iracionalne? Koliko uzaludne?
Naravno, sad ću morati kazniti dječaka. Drusius«, čuvar će odrješito, »donesi pergament i pero.
Dijete ću odvesti u susjednu ćeliju. Ti ćeš zapisivati Veturiusove reakcije.« Drusius obriše krv s
usta, kojotske mu se oči zasjaje. »Sa zadovoljstvom.«
Čuvar je zgrabio učenjačko dijete - Tasa - koji se bio skutrio u kutu i izbacio ga iz ćelije.
Dječak je gadno pao na pod.
»Ti si čudovište«, zarežim starcu.
»Priroda iskorijeni one koji nisu«, uzvrati čuvar. »Opet Dominicus. Velikan. Možda je
dobro što nije dočekao vidjeti kako gdjekad slabi ostanu na životu da bi posrtali, slinili i
moljakali. Nisam ja čudovište, Elias. Ja sam pomoćnik prirode. Jedna vrsta vrtlara. I vrlo sam
vješt sa škarama.«
Napinjem se u lancima, premda znam da od toga nema koristi. »Proklet da si do nebesa!«
Ali čuvar je već otišao. Njegovo je mjesto zauzeo nacereni Drusius. Bilježi svaki moj
izraz lica dok iza zaključanih vrata Tas vrišti.
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Laid

Kno što sam osjetila u kostima kad sam se probudila u podrumskom skrovištu - nije
žaljenje. Ali nije ni sreća. Voljela bih da mogu razumjeti. Znam da će me to izjedati dok ne
dokučim što je na stvari, ali pred nama je toliki put pa ne mogu biti rastresena. Rastresenost vodi
u pogreške. Dovoljno sam ih napravila.
Svejedno, ne želim misliti da je ono što se dogodilo između nas bila pogreška.
Kad mi je Keenan okrenuo leđa, popila sam biljni napitak o kojem me je naučio djed.
Njime se uspori mjesečni ciklus pa djevojka ne može ostati trudna.
Pogledam u Keenana, tiho se presvlači u topliju odjeću za sljedeću dionicu puta. Osjetio
je moj pogled i prišao mi dok sam vezivala čizme. Stidljivo me je, što mu inače nije nalik,
podrågäo po vratu. Nesiguran smiješak obasja mu lice.
Jesmo li mi budale? želim ga upitati. Kako nam može biti lijepo u svom ovom ludilu? Ne
mogu se natjerati izgovoriti te riječi. I nemam koga drugog pitati.
Odjednom me je obuzela želja da razgovaram s bratom i ljutito sam se ugrizla za usnu
kako bih suspregnula suze. Sigurna sam da je Darin imao djevojke prije no što je počeo učiti kod
Spira. On bi znao jesu li ova nelagoda i zbunjenost uobičajene.
»Što te muči?« Keenan me čvrsto uhvati za ruke i uspravi. »Bi li ti bilo draže da nismo...«
»Ne«, žurno uzvratim. »Samo... uza sve ovo što se događa oko nas... je li bilo pogrešno?«
»Uživati dva sata u blaženstvu u ovom sveopćem mraku oko nas?« uzvrati Keenan. »To
nije pogrešno. Zašto živjeti ako ne zbog trenutaka radosti? Zašto se boriti?«
»Želim u to vjerovati«, kažem. »Ali osjećam se krivom.« Nakon što sam tjednima
potiskivala osjećaje, sada su eksplodirali. »Ti i ja ovdje - živi - a Izzi mrtva, Darin u zatvoru,
Elias umire...«
Keenan me zagrli, nasloni bradu na moju glavu. Učas su me smirili njegova toplina, miris
dima i limuna.
»Predaj mi svoju krivnju. Ja ću je nositi. Ti se ne bi trebala ovako osjećati.« Malko se
odmaknuo i podigao mi glavu. »Pokušaj bar malo ne biti tako tjeskobna.«
Kao da je to lako! »Jutros si me pitao«, kažem, »kakvog smisla ima biti čovjek ako ne
želiš osjećati.«
»Mislio sam na uzajamnu privlačnost. Na žudnju.« Blago se zarumenio i svrnuo pogled.
»Ne na krivnju i strah. To bi trebala zaboraviti. Mogao bih ti pomoći da zaboraviš«, on nakrivi
glavu, a mene prostrijeli vrelina, »ali moramo krenuti dalje.«
Blijedo sam se nasmiješila pa me je pustio. Potražila sam Darinovu sablju. Ali dok je
privezujem, već se mrštim. Ne treba meni odvlačenje pažnje. Već moram, tako ti nebesa, shvatiti
što mi je u glavi.
»Ljudski je imati osjećaje«, to mi je rekao Elias još kad smo bili na Serrskom gorju. »Čak
i oni neugodni imaju svoju svrhu. Zanemariš li ih, samo će postati glasniji i žešći.«
»Keenane.« Popeli smo uz podrumske stube, on je otključao rata. »Ne žalim zbog ovog
što se dogodilo. Ali ne mogu otjerati osjećaj krivnje.«
»Zašto?« Keenan se okrene. »Slušaj...«
Oboje smo poskočili kad su se podrumska vrata otvorila uz bučnu škripu. Keenan izvuče
strijelu, nategne luk i nacilja u jednom potezu.
»Čekaj«, začujemo glas. Netko podigne svjetiljku. Mlad Učenjak kovrčave kose. Opsovao
je kad nas je ugledao.
»Znao sam da sam nekoga vidio dolje«, kaže. »Morate otići. Gospodar kaže da pristiže
bojovnička ophodnja i da ubijaju Učenjake...«
Ostatak nismo ni čuli. Keenan me je uhvatio za ruku, povukao uza stube pa u noć.
»Onuda«, pokazao je glavom na drveće na istoku, iza daščara za robove. Počela sam trčati za
njim uzlupana srca.
Prošli smo kroz šumu i opet skrenuli na sjever pa nastavili širokim, golim poljima. Kad je
Keenan ugledao - štalu, ostavio me je i nestao.
Zalajao je pas, i naglo zamukao. Domalo se Keenan vratio vodeći za sobom konja.
Htjela sam ga upitati što je bilo s psom, no kad sam mu vidjela mrko lice, zašutjela sam.
»Kroz šumu uzgor vodi staza«, reče. »Ne čini se utabana, a snijeg pada dovoljno gusto.
Za sat ili dva prekrit će nam tragove.«
Privukao me je, a kad sam uzmaknula, uzdahnuo.
»Ne znam što mi je«, šapnem. »Osjećam se - kao da ne mogu naći ravnotežu.«
»Već predugo nosiš pretežak teret. Sve ovo vrijeme, Laia, ti si vodila i donosila odluke - a
možda za to nisi bila spremna. I ne trebaš se zbog toga sramiti. Ubit ću onog tko kaže drukčije.
Napravila si najbolje što si mogla. Ali sad to pusti. Dopusti da ja nosim teret za tebe. Dopusti mi
da ti pomognem. Vjeruj mi da ću učiniti sve što treba. Jesam li te dosad iznevjerio?«
Odmahnem glavom. Ponovno osjećam nemir. Laia, trebala bi više vjerovati u sebe,
začujem glas u glavi. Nisu sve odluke koje si donijela bile loše.
Ali one koje su bile važne - one o kojima su ovisili životi - te su bile pogrešne. I to me
ubija.
»Zatvori oči«, kaže Keenan. »Odmori se. Dovest ću nas u Kauf. Izbavit ćemo Darina. Sve
će biti dobro.«
***

O trećoj noći nakon što smo otišli iz podrumskog skrovišta, naišli smo na dopola iskopanu
masovnu grobnicu Učenjaka. Muškarci. Žene. Djeca. Bačeni u nju kao životinjske iznutrice. Pred
nama, snijegom prekriveni vrhunci gorja Nevennes zakrivaju dio neba. Kako se okrutnom
njihova ljepota sada čini. Znaju li za zlo počinjeno u njihovoj sjeni?
Keenan nas žurno vodi pokraj nje, grabi dalje, premda je Sunce izašlo. Kad smo već bili
daleko od grobnice, na visokoj strmini zarasloj u šumu, nešto mi je na istoku privuklo pogled. U
pobrđu između nas i Antiuma - šatori , čini se, i logorske vatre. Stotine njih.
»Nebesa«, zaustavila sam Keenana. »Vidiš li ono? Nisu li ono Argentska brda? Izgleda da
ih je zaposjela cijela vojska.«
»Idemo.« Keenan me povuče naprijed. Zabrinut je i stoga nestrpljiv, kakva postajem i ja.
»Moramo se skloniti i pričekati noć.«
Ali noć donosi samo nove užase. Već smo satima bili hodali kad smo odjednom nabasali
na skupinu vojnika. Tako sam iznenađeno dahnula da sam nas zamalo odala.
Keenan tiho psikne i povuče me. Vojnici čuvaju četvora kola za duhove. Tako ih zovu jer
jednom kad udeš u njih, možeš se smatrati mrtvim. Od crnih, visokih ograda kola ne vidim koliko
je Učenjaka unutra. Ali nečije ruke stišću rešetke na stražnjem prozoru, neke su velike, neke
odveć malene. U zadnja kola trpaju još ljudi. Pomislim na grobnicu kraj koje smo bili prošli.
Znam što će se dogoditi ovim ljudima. Keenan me pokušava povući naprijed, ali ne mogu se
maknuti.
»Laia!«
»Ne možemo ih ostaviti.«
»Deset vojnika i četiri krabulje čuvaju kola«, kaže Keenan. »Pobit će nas.«
»A što ako nestanem?« Opet sam se zagledala u kola. Ne mogu prestati misliti na one
ruke. »Onako kao što sam nestala u nomadskom taboru. Mogla bih...«
»Ali nisi uspjela. Ne otkako...« Keenan mi suosjećajno stisne rame. Ne otkako je Izzi
umrla.
Začujem povik, okrenem se prema kolima. Učenjački se dječak batrga u rukama krabulje
koji ga vuče naprijed.
»Ne možete nam ovo raditi!« dječak zaurla kad ga je krabulja bacio u kola. »Nismo
životinje! Jednog ćemo vam dana uzvratiti«
»A čime?« krabulja se podsmjehne. »Stapovima i kamenjem?«
»Sada znamo vašu tajnu«, dječak se baci na rešetke. »Ne možete nas spriječiti. Jedan se
od vaših kovača okrenuo protiv vas i mi to znamo.«
S krabuljina lica nestane smiješak, na tren se učini gotovo zamišljenim. »Ah, da«, tiho
prozbori. »Velika uzdanica smrdljivaca. Učenjak koji je saznao tajnu kovanja serrskog čelika. Taj
je mrtav, momče.«
Dahnula sam, Keenan mi je stavio ruku preko usta, čvrsto me je držao dok sam se
koprcala, šapćući mi da ne smijem pustiti glas jer nam o tome ovise životi.
»Umro je u zatvoru«, nastavi krabulja. »Nakon što smo mu iz onog jadnog i mizernog
mozga izvukli sve informacije koje nam mogu koristiti. Vi jeste životinje, momče. Još niže ste od
njih.«
»Laže«, šapće mi Keenan dok me svojim tijelom gura dalje od drveća. »Govori to samo
kako bi povrijedio dječaka. Krabulja ne može znati je li Darin mrtav.«
»A što ako ne laže? Što ako Darin jest mrtav? Čuo si glasine. Šire se sve dalje i dalje.
Možda Carstvo misli da će, ako ga ubije, zatrti i glas. Možda...«
»Nije važno«, prekine me Keenan. »Dok god postoje izgledi da je živ moramo nastojati.
Čuješ li me? Moramo nastaviti. Hajde. Čeka nas put.«
***

Prošao je gotovo cijeli tjedan otkako smo napustili skrovište. Keenan se teškim korakom
vraća u naš tabor, pod čvornatim hrastom bez lišća. »Zapovjednica je stigla do Delphiniuma«,
kaže. »Poubijala je sve slobodne Učenjake.«
»A robove? Zatvorenike?«
»Nije dirala robove - zacijelo su se njihovi vlasnici pobunili da će tako biti na gubitku.«
Dok govori, izgleda bolesno. »Napravila je čistku u zatvoru. Na gradskom je trgu bilo masovno
pogubljenje.«
Nebesa. Odjednom mi se tmina noći učinila dubljom i tišom, kao da sama Smrt korača
među drvećem i svi to znaju, osim nas. »Uskoro«, kažem, »više neće biti Učenjaka.«
»Laia«, Keenan će. »Sljedeći je Kauf.«
Glava mi se trznula. »Nebesa, što ako Elias nije izbavio Darina? Ako zapovjednica i tamo
počne ubijati Učenjake...«
»Elias je krenuo prije šest tjedana«, veli Keenan. »I bogme se činio samouvjerenim.
Možda je već izbavio Darina. Možda nas čekaju u špilji.«
 Keenan zavuče ruku u svoju nabreklu naprtnjaču. Izvadi kruh, još vruć, i polovicu pileta.
Nebesa znaju kako mu je to pošlo za rukom. Svejedno, ne mogu jesti.
»Sjetiš li se kad onih ljudi u kolima?« šapnem. »Zapitaš li se što im se dogodilo? Je li ti
stalo?«
»Pridružio sam se pokretu otpora, nisam li? Ali ne mogu mozgati o njima, Laia. Time
neću ništa postići.«
To nije mozganje, pomislim. To je sjećanje. A sjećanje ne može biti ništa.
Prije tjedan dana, ove bih riječi bila rekla naglas. Ali otkako je Keenan preuzeo vodstvo,
osjećam se slabijom. Manjom. Kao da se smanjujem svakog dana.
Trebala bih mu biti zahvalna. Unatoč tome što teritorij vrvi Bojovnicima, Keenan je uspio
izbjeći sve ophodnje, jedinice, utvrde i izvidnice.
»Smrzavaš se«, prozborio je nježno, ali me je svojim riječima iščupao iz misli.
Iznenađeno se pogledam. Još uvijek nosim gusto tkan, crni ogrtač koji mi je Elias dao davno u
Serri.
Privučem ga. »Dobro sam.«
Keenan stane prekapati po torbi i naposljetku izvuče teški, krznom obrubljeni zimski
ogrtač. Nagnuo se prema meni i nježno otkopčao moj koji je pao na zemlju. Onda me je zagrnuo
novim te ga zakopčao.
Ne misli on loše. Ja to znam. Premda sam se ovih zadnjih dana udaljila od njega, on je
brižan kao i uvijek.
Ali dio mene želi zbaciti ovaj ogrtač i ponovno navući Eliasov. Znam da se ponašam
glupo, ali u Eliasovu sam se ogrtaču osjećala dobro. Podsjećao me je na njega, ali me je još više
podsjećao na samu sebe kakva sam bila u Eliasovoj blizini. Hrabrija. Snažnija. Nisam bila bez
mana, naravno, ali nisam se ni bojala.
Ta mi djevojka nedostaje. Ta Laia. Laia koja je najjače sjala kad je Elias bio pokraj nje.
Laia koja je griješila. Laia čije su greške dovele do nepotrebna umiranja.
Ne mogu to zaboraviti. Tiho zahvalim Keenanu i spremim stari ogrtač u torbu. Onda
privučem novi i kažem si da mi je toplije.
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Elias

Noću je tišina u Kaufu jeziva. Nije to tišina sna, već smrti, tišina ljudi koji su se predali,
odustali od života te naposljetku dopustili da ih savlada bol u kojoj će sahnuti i prijeći u ništavilo.
U zoru će kaufska djeca izvući tijela onih koji nisu preživjeli noć.
U zatišju razmišljam o Darinu. On je za mene uvijek bio duh, ali tako smo mu se dugo
nastojali približiti da sam se na kraju osjetio povezanim s njim, premda ga nikad nisam upoznao.
A sad kad je mrtav, njegova je odsutnost opipljiva, poput izgubljene ruke koju osjećaš. Svaki put
kad se sjetim da je umro, iznova me obuzme beznađe.
Zapešća mi krvare od lisičina, ramena ne osjećam, ruke su mi bile raspete cijelu noć. Bol
me je pekao, ali nije me sagorio. Podnosio sam i veći. Ipak, kad me je poput mrtvačka pokrova
prekrila tama napadaja, osjetio sam olakšanje.
No i ono je kratko trajalo. Kad sam se probudio u Čekalištu, u ušima mi je zašumorilo
usplahireno šaputanje duhova - njih stotine - tisuće - previše.
Dušolovka mi pruži ruku. Lice joj je iznureno.
»Rekla sam ti što će se dogoditi u Kaufu.« Moje se rane ovdje ne vide ali ona se, kad me
je ugledala, svejedno lecnula kao da ih je opazila. »Zašto me nisi poslušao? Pogledaj se.«
»Nisam mislio da će me uhvatiti.« Oko nas prolijeću duhovi, kao naplavine nošene
divljim vjetrom. »Shaeva, tako ti nebesa, što se ovdje događa?«
»Ti ne bi trebao biti ovdje.« Riječi joj nisu neprijateljske, kakve su bile prije nekoliko
tjedana. »Mislila sam da te neću vidjeti do tvoje smrti. Vrati se, Elias.«
Osjetio sam poznati trzaj u pupku - i odupro se. »Jesu li duhovi nemirni?«
»Više nego inače.« Ona ovjesi ramena. »Previše ih je. Većinom su Učenjaci.«
Trebao mi je trenutak da shvatim. Onda sam osjetio mučninu. Šaputanja koja čujem -
tisuće i tisuće glasova - to su Učenjaci koje su ubili Bojovnici.
»Mnogi nastavljaju bez moje pomoći. Ali neki su tako izmučeni. Njihovi krici uznemiruju
džine.«- Shaeva prisloni ruku na čelo. »Nikad se nisam osjećala ovako staro, Elias. Bespomoćno.
Dušolovka sam već tisuću godina i svjedočila sam ratu. Bila sam svjedok pada Učenjaka i uspona
Bojovnika. Ipak, ovakvo nešto još nisam doživjela. Pogledaj.« Ona kroz krošnje Šume pokaže na
nebo.
»Strijelac i Gospa od štita blijede.« Onda pokaže na drugo sazviježđe. »Uzdižu se Krvnik
i Izdajnik. Zvijezde uvijek znaju, Elias. U zadnje vrijeme šapuću samo o nadolazećoj tmini.«
Sjene se okupljaju, Elias, i to se ne može spriječiti. To mi je rekao Cain prije samo
nekoliko mjeseci, na Crnoj klisuri. To, pa i gore stvari.
»Kakva tmina?«
»Mračitelj«, šapne Shaeva. Preplavio ju je strah, a ono snažno i naizgled nepokolebljivo
biće koje sam navikao vidjeti kao da je nestalo. Na njegovu je mjestu uplašeno dijete.
U daljini, drveće crveno isijava. Gaj džinã.
»Traži način kako osloboditi svoju braću«, reče Shaeva. »Traži razasute dijelove oružja
kojim su ih ovdje davno zatočili. Svakog je dana sve bliži.
Osjećam ga, ali ga ne mogu vidjeti. Mogu osjetiti njegovo zlo, kao studeni vjetar kad
nadolazi oluja.«
»Zašto ga se bojiš?« upitam. »Ako ste oboje džini?«
»On je tisuću puta moćniji od mene«, uzvrati. »Neki džini mogu jahati vjetar ili nestati.
Drugi mogu izobličiti nečiji um, tijelo ili vrijeme. Ali Mračitelj - on sve to može. I više od toga.
On nam je bio učitelj, otac, voda, kralj. Ali...« Shaeva svrne pogled. »Ja sam ga izdala. Izdala
sam naše ljude. Kad je saznao za to, o nebesa, u cijelom svom tisućljetnom životu nisam se tako
bojala.«
»Što se dogodilo?« nježno upitam. »Kako si izdala...«
Zrak zatitra od režanja iz gaja. Ssshhhaeva...
»Elias«, ona tjeskobno protisne. »Ja...«
Shaeva! Sad je prasnulo kao bič, Shaeva je poskočila. »Ti ih uznemiruješ. Idi!«
Odmaknuo sam se, ali oko mene su se odmah stvorili duhovi, salijeću me, naguruju se.
Jedan se izdvojio od ostalih, malen i pozoran, s povezom na oku, čak i u smrti.
»Izzi?« prestravljeno dahnem. »Što...«
»Odlazi!« Shaeva me gurne te izbaci u ranjavu, bolnu svjesnost.
Lanci su mi olabavljeni, sklupčan sam na podu, smrzavam se, boli me. Osjetim lagan
dodir na ruci, opazim velike, tamne oči - gledaju me ustrašeno i zabrinuto. Učenjački dječak.
»Tas?«
»Čuvar je naredio vojnicima da ti olabave lance kako bih ti očistio rane, Elias«, šapne.
»Moraš se prestati bacakati.«
Oprezno sjednem. Izzi. To je bila ona. U to sam siguran. Ali Izzi ne može biti mrtva. Što
je bilo s karavanom? S Laiom? S Afyom? Sada želim da me ponovno uhvati napadaj. Želim
odgovore.
»Noćne more?« Tasov je glas nježan. Kad sam mu kimnuo, namrštio se.
»Stalno.«
»I ja imam ružne snove.« Na tren me je pogledao u oči i odmah spustio pogled.
Ne sumnjam da ih ima. U sjećanju mi osvane zapovjednica kako stoji pred mojom
ćelijom, onog dana kad sam trebao biti pogubljen. Zatekla me je usred noćne more. I ja ih imam,
rekla je.
A sada sam, mjesecima kasnije i kilometrima dalje, doznao da ih ima i učenjačko dijete
osuđeno na Kauf. Nije li grozno da nas troje vezuje ista stvar: čudovišta koja nam gmižu u glavi.
Sva - ona tama i zlo kojima su nas drugi mučili, sve ono na što nismo mogli utjecati jer smo bili
premladi - sve je to ostalo uz nas cijeloga života i čekalo u sjeni trenutak našega pada. Onda je
skočilo, kao strvinar na umiruću žrtvu.
Zapovjednica je, znam, obuzeta mrakom. I kakve god noćne more ima, sama je sebe
učinila sto puta gorom.
»Ne daj da te savlada strah, Tas«, kažem. »Bit ćeš snažan kao i bilo koji krabulja ako ne
dopustiš strahu da upravlja tobom. Sve dok se budeš borio.«
Iz hodnika začujem onaj poznati vrisak, isti koji slušam otkako sam u ovoj ćeliji. Počne
kao jauk, a onda se raspe u jecanje.
»Mlad je.« Tas kimne u smjeru ćelije mučenika. »Čuvar je često kod njega.«
Jadna mu majka. Nije ni čudno da zvuči kao luđak. Tas izlije alkohol na moje izranjavane
prste - zapekli su me kao sam vrag. Prigušio sam jauk.
»Vojnici su«, kaže Tas, »izmislili ime za njega.«
»Urlator?« promrmljam kroz stisnute zube. »Umjetnik.«
 Munjevito pogledam Tasa - bol sam već zaboravio. »Zašto?« tiho upitam. »Zašto ga tako
zovu?«
»Takvo što nisam nigdje vidio.« Tas usplahireno skrene pogled. »Njemu je krv tinta, ali
crteži koje crta na zidu izgledaju stvarni. Mislio sam da će oživjeti.«
Nebesa u krvi i plamenu. Nije valjda? Legionar je na odjelu rekao da je mrtav. A ja sam
mu, glup kakav jesam, povjerovao. I zaboravio na Darina.
»Zašto mi ovo govoriš?« Odjednom me uhvati strašna sumnja. Je li Tas uhoda? »Zna li za
to čuvar? Je li te on natjerao da mi kažeš?«
Tas žurno odmahne glavom. »Ne - molim te, slušaj.« On pogleda u moju ruku koju sam,
primijetim, stisnuo u pesnicu. Muka mi je pomisliti kako se dijete pobojalo da ću ga udariti pa
rastvorim ruku.
»Čak i ovdje, vojnici pričaju o lovu na najvećeg izdajnika Carstva. I pričaju o djevojci s
kojom si pobjegao: Lai iz Serre. A Umjetnik... i on u noćnim morama katkad govori.«
»Što govori?«
»Njezino ime«, šapne Tas. »Laia. Tako je zove - i kaže joj da trči.«
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Helena

Glasovi koje donosi vjetar ovijaju se oko mene, izazivaju mi jezu u kostima. Zatvor se
Kauf, udaljen tri kilometra, najavljuje patnjom svojih zatvorenika.
»Već je bilo i vrijeme.« Faris izađe iz vojnog spremišta gdje nas je bio čekao. Pritegnuo je
uza se ogrtač obrubljen krznom i zaškrgutao zubima pred studenim vjetrom. »Ovdje sam već tri
dana, krvosljednice.«
»U Argentskim je brdima bila poplava.« Putovanje koje je trebalo trajati sedam dana na
koncu se rasteglo na duže od četrnaest. Rathana je za nešto više od tjedan dana. Nemamo
vremena. Nadam se da nisam pogriješila kad sam povjerovala kuharici.
»Vojnici iz utvrde zahtijevali su da idemo okolnim putom«, kažem Farisu. »Zato se tako
odužilo.« Faris preuzme uzde konja, ja skliznem iz sedla. »Čudno«, reče. »Brda su bila zatvorena
i s istočne strane, ali meni su rekli da je riječ o odronu.«
»Po svoj je prilici odron uslijedio nakon poplave. Sad trebamo jesti, opremiti se i početi
tražiti Veturiusa.«
Kad smo ušli u spremište, zapahnuo nas je vreo zrak iz usplamtjelog ognjišta. Sjela sam
pokraj vatre. Faris nešto tiho govori vojnicima iz pomoćnih jedinica. Na svaku njegovu, oni
zdušno kimaju i nervozno pogledavaju prema meni. Dvojica krenu u kuhinju, a druga se dvojica
pozabave konjima.
»Što si im rekao?« upitam.
»Da ćeš im zatrti obitelj kažu li ikome da smo ovdje.« Faris se naceri. »Pretpostavio sam
kako ne želiš da čuvar sazna da smo tu.«
»Pametno razmišljaš.« Nadam se da mi neće trebati čuvareva pomoć kako bih pronašla
Eliasa. Zadrhtala sam od pomisli što bi tražio zauzvrat.
»Moramo pročešljati ovo područje«, kažem. »Ako je Elias tu, možda još nije ušao u
zatvor.«
Faris odjednom štucne, a onda nastavi normalno disati. Pogledam ga, no on se odjednom
čini silno zainteresiranim za svoje jelo.
»Što je?«
»Ništa.« Faris prebrzo lane, a onda opsuje ispod glasa shvativši da sam ga prozrela.
Potom spusti tanjur.
»Mrzim sve ovo«, reče. »I nije me briga zna li to zapovjedničin doušnik.« Mrko pogleda
Avitasa. »Mrzim to što kao psi gonimo lovinu, a Marcus nam bičem plete po leđima. Elias mi je
u kušnjama spasio život. I Dexov, također. Znao je što znači... nakon...« Faris me optužujuće
pogleda. »A ti nisi ni zucnula o trećoj kušnji.«
S obzirom na to da Avitas motri svaki moj korak, sad bi bilo mudro održati govor o
odanosti Carstvu.
Ali odveć sam umorna. Odveć zdvojna.
»I ja to mrzim.« Pogledam u preostalu polovicu obroka, odjednom više nemam teka.
»Krvavih ti nebesa, mrzim sve u vezi s tim. Ali sad više nije riječ o Marcusu. Riječ je o održanju
Carstva. Ako se ne možeš prisiliti pomoći nam, onda skupi stvari i vrati se u Antium. Mogu ti
dodijeliti drugi zadatak.«
Faris skrene pogled stisnutih čeljusti. »Ostat ću.«
Tiho sam uzdahnula. »U tom bi mi slučaju«, ponovno dohvatim vilicu, »mogao reći zašto
si se sav usukao kad sam rekla da trebamo pretražiti teritorij.«
Faris zagunđa. »Nebesa, Hel.«
»Bio si raspoređen u Kauf u isto vrijeme kad i Veturius, narednice Candelan«, Avitas će.
»Ti, krvosljednice, nisi.«
Istina - kao petaci, Elias i ja nismo bili tamo istodobno.
»Je li on nekamo odlazio kad bi u zatvoru postalo odveć gadno?« Avitas je neuobičajeno
napet. »Je li imao neko... sklonište?«
»Spilju«, Faris naposljetku reče. »Jednom sam ga pratio kad je izašao iz Kaufa. Mislio
sam... nebesa, nemam pojma što sam mislio. Vjerojatno nešto glupo: da je u šumi pronašao
skrivenu zalihu piva. Ali on je samo sjedio tamo i buljio u zid. Mislim... mislim da je pokušavao
zaboraviti zatvor.«
U meni je zinula praznina kad sam čula Farisa. Naravno da je Elias pronašao takvo
mjesto. Bez njega ne bi mogao podnijeti Kauf. To mu je tako nalik. Dođe mi da se nasmijem i da
istovremeno nešto razbijem.
Ne sad. Ne kad si tako blizu.
»Odvedi nas tamo.«
***

Na prvu sam pomislila da je špilja promašen slučaj. Izgledala je kao da u njoj nitko nije
bio godinama. Ali mi smo svejedno upalili baklje i pretražili svaki kutak. Taman kad sam htjela
narediti da izađemo, nešto je zasvjetlucalo duboko u pukotini u zidu. Kad sam to pokušala izvući,
gotovo mi je ispalo.
»Sto mu demona«, Faris mi iz ruku zgrabi svezane, ukrštene korice. »Eliasove sablje.«
»Bio je ovdje.« Zanemarila sam stravu koja mi se podigla u trbuhu - morat ćeš ga ubiti!
Pretvaram se da je to adrenalinsko uzbuđenje zbog lova. »I to nedavno. Sve ostalo prekriveno je
paučinom.« Podigla sam svjetiljku i osvijetlila paukove mreže u pukotinama.
Potražila sam tragove djevojke. Nema ih. »Ako je on tu, onda bi trebala biti i Laia.«
»Osim toga«, nadoveže se Avitas, »ako je sve ovo ostavio tu, zasigurno nije mislio
izbivati dugo.«
»Ti ćeš biti na straži«, kažem Farisu. »Zapamti da imaš posla s Veturiusom. Ne
približavaj se. Ne uplići se. Ja moram do zatvora.« Okrenem se Avitasu. »Pretpostavljam da ćeš
tražiti da ideš sa mnom?«
»Poznajem čuvara bolje nego ti«, uzvrati. »Nije mudro tako banuti u zatvor. U njemu je
previše zapovjedničinih uhoda. Sazna li da si tu, pokušat će te sabotirati.«
Podignem obrve. »Želiš reći kako ona ne zna da sam tu? Mislila sam da si je obavijestio.«
Avitas ništa ne govori. Faris se uzvrpoljio jer i dalje šuti. Vidim onu najtanju napuklinu na
Harperovoj hladnoj maski.
»Nisam više njezin doušnik«, naposljetku reče. »Da jesam, ti bi već bila mrtva. Zato što si
nadomak Eliasovu uhićenju. Naredila je da te se tiho likvidira kad mu dođeš ovako blizu i da se
to prikaže kao nesretan slučaj.«
Faris izvuče sablju. »Ti prljavi, izdajnički...«
Podignem ruku da prestane i kimnem Avitasu da nastavi.
 On iz kombinezona izvuče tanku papirnatu omotnicu. »Mračara«, obznani. »Zabranjena u
Carstvu. Samo nebesa znaju gdje ju je zapovjednica nabavila. Mala te doza polako ubija. Od
malo veće ti stane srce. Zapovjednica je kanila reći kako te je zadatak previše opteretio.«
»Misliš da me je tako lako ubiti?«
»Ne, ne mislim.« Pod bakljom je Avitasovo lice u sjeni. Na tren me je podsjetio na nekog,
ali ne mogu se dosjetiti na koga. »Tjednima sam razmišljao kako to učiniti a da nitko ne sazna.«
»I?«
»Odlučio sam da neću. I čim sam tako odlučio, počeo sam zapovjednici slati krive
izvještaje o tome što radimo i kamo idemo.«
»Zašto si se predomislio? Morao si znati što ovaj zadatak nosi.«
»Ja sam tražio od nje da me rasporedi s vama.« On odloži mračaru. »Rekao sam joj da ti
netko mora biti blizu ako želi da te se tiho likvidira.«
Faris nije vratio sablju u korice. Nagnuo se naprijed - čini se da svojim tijelom zauzima
pola špilje. »Zašto si, tako ti nebesa, tražio da te se rasporedi na ovaj zadatak? Zar imaš nešto
protiv Eliasa?«
Avitas odmahne glavom. »Imao sam... pitanje na koje sam tražio odgovor. A najbolji
način za doznati ga bio je poći s vama.«
Ja zinem da ću ga pitati koje pitanje, ali on odmahne glavom.
»Pitanje nije bitno.«
»Naravno da je bitno«, odsiječem. »Što te je moglo natjerati da prijeđeš na drugu stranu? I
kako mogu znati da im se nećeš vratiti?«
»Ako i jesam bio njezin doušnik, krvosljednice«, ukrstili smo poglede na što se ona
napuklina na maski proširila, »nikad nisam bio njezin pristalica. Ona mi je trebala. Trebali su mi
odgovori. I to je sve što ću ti reći. Ako ne možeš na to pristati - potjeraj me - ili me kazni. Kako
god hoćeš. Ali...« Zastao je. Je li to tjeskoba na njegovu licu? »Nemoj ići u Kauf razgovarati sa
čuvarem. Pošalji mu poruku. Neka izađe sa svog terena gdje je najjači. Onda čini što te volja.«
Znala sam da ne mogu vjerovati Harperu. I nikad mu nisam vjerovala. A ipak, sve je
priznao - ovdje, gdje nema nikoga svoga, a meni jedan čuva leda.
Svejedno, zakucala sam ga pogledom. On ne diše.
»Probaj me nasamariti«, kažem, »i golim ću ti rukama iščupati srce.«
Avitas kimne. »Manje od toga nisam ni očekivao, krvosljednice.«
»Dobro«, velim. »A što se tiče čuvara, nisam novak koji još mokri u krevet, Harperu.
Znam čime taj monstrum trguje: tajnama i patnjom pod krinkom logike i znanosti.«
Ali zato voli svoje malo bolesno kraljevstvo. I neće htjeti da mu se ono oduzme. To mogu
iskoristiti.
»Pošalji starcu poruku«, kažem. »Reci mu da se želim s njim naći noćas u spremištu za
čamce. I neka dođe sam.«
Harper je odmah krenuo, a kad smo bili sigurni da je daleko, Faris se okrene.
»Samo mi nemoj reći da vjeruješ kako je odjednom na našoj strani.«
»Nemam sad vremena o tome razmišljati.« Zgrabim Eliasove stvari i gurnem ih natrag u
rupu u zidu. »Ako čuvar nešto zna o Veturiusu, neće nam to podastrijeti tek tako. Tražit će
informacije zauzvrat. Moram smisliti što ću mu dati.«
***

U ponoć smo se Avitas i ja ušuljali u kaufsko spremište za čamce. Široke grede na stropu
mutno trepere u plavičastom svjetlu baklji. Jedino što se čuje je rijeka - povremeno zapljusne
privezane čamce.
 Premda je Avitas tražio od čuvara da dođe sam, svejedno očekujem da će dovesti
stražare. Zurim u sjene, odvezujem sablje iz korica, razgibavam ramena. Drvene kobilice čamaca
udaraju jedna o drugu, a usidreni brod za prijevoz zatvorenika baca dugu sjenu na prozore. Oštar
vjetar drmusa oknima.
»Jesi li siguran da će doći?«
Sjevernjak kimne. »Rekao je da bi te vrlo rado upoznao. Ali...«
»No, pa dajte, naredniče Harper, nemojte pametovati krvosljednici. Nije ona dijete.«
Čuvar se, krakat i blijed poput ogromna pauka iz katakomba, išulja iz mraka na drugoj
strani spremišta. Koliko je dugo tamo vrebao? Prisilim se ne isukati sablju.
»Imam pitanja, čuvaru.«. Ti si običan crv. Izopačeni, otužni parazit. Želim da čuje
ravnodušnost u mom glasu. Želim da zna da mi je podčinjen.
On se zaustavi nekoliko metara od mene, s rukama na leđima. »Kako mogu pomoći?«
»Je li netko od Vaših zatvorenika nedavno pobjegao? Je li bilo kakvih provala ili krađa?«
»Baš ništa od toga, krvosljednice.« Premda ga pomno promatram, ne vidim naznaka laži.
»Je li bilo neuobičajenih zbivanja? Je li neki stražar viđen gdje ne bi trebao biti? Jesu li
pristigli neki neočekivani zatvorenici?«
»Fregate stalno dovode nove zatvorenike.« čuvar promišljeno spoji svoje dugačke prste.
»Jednog sam nedavno i sâm zaprimio. Ali ni jedan nije bio neočekivan.«
Zasvrbjela me je koža. Čuvar govori istinu. Ali nešto u isto vrijeme skriva. Osjećam to.
Avitas se pokraj mene premješta s noge na nogu, kao da i njemu tu nešto ne štima.
»Krvosljednice«, čuvar će. »Oprostite, ali zašto ste došli ovdje u Kauf tražiti informacije?
Mislio sam da ste na hitnom zadatku i da morate pronaći Eliasa Veturiusa.«
Uspravila sam se. »Postavljate li uvijek pitanja svojim nadređenima?«
»Nemojte se naći uvrijeđenom. Samo se pitam je li Veturius iz nekog razloga mogao doći
ovdje?«
Primjećujem kako promatra moje lice iščekujući reakciju. Neću se smesti što god da mi
kaže.
»Jer, ako ste voljni reći mi zašto sumnjate da je ovdje, onda bih možda i ja Vama mogao
kazati štogod... korisno.«
Avitas me pogleda. Upozorenje. Počinje igra.
»Primjerice«, čuvar će, »ta djevojka s kojom bježi - tko je ona?«
»Njezin je brat u Vašem zatvoru.« Tu sam mu informaciju poklonila kao znak dobre
volje. Pomogni ti meni pa ču ja pomoći tebi. »Vjerujem da ga Veturius kani izbaviti.«
Sjaj u čuvarevim očima odaje da sam mu dala nešto što želi. Na trenutak me preplavi
krivnja. Ako je taj momak zaista u zatvoru, ovim sam Eliasu uprskala izbavljenje.
»A što je ona njemu, krvosljednice? Cime ga drži uza se?«
Zakoračim prema starcu kako bi mi u očima vidio da ne lažem. »Ne znam.«
Vani je vjetar sve snažniji. Zavija pod strehom, sablasno jeca kao posmrtna čegrtaljka.
Čuvar nakrivi glavu, ne trepće kapcima bez trepavica.
»Recite mi njezino ime, Helena Aquilla, i ja ću Vama reći nešto zauzvrat.«
Avitas i ja se pogledamo. On odmahne glavom. Dohvatim sablju za držak i primijetim da
su mi dlanovi znojni. Dok sam bila petak, s čuvarem sam razgovarala dvaput. Ali znala sam - svi
su petaci znali - da nas promatra. Što je onda zaključio o meni? Bila sam dijete, dvanaest godina
staro. Što je mogao zaključiti?
»Laia.« Glas mi nije odao ništa. Ali čuvar nakrivi glavu i hladno me odmjeri.
»Ljubomora i bijes«, reče. »I... polaganje prava? Veza. Nešto posve iracionalno, čini mi
se. Čudno...«
 Veza. Iscjeljenje - potreba da ga zaštitim. Krvavih ti nebesa. Sve je to pročitao iz jedne
riječi? Namjestim lice, odbijam mu pokazati što osjećam. On se svejedno smiješi.
»Ah«, nježno prozbori. »Vidim da imam pravo. Hvala Vam, krvosljednice. Toliko toga
ste mi dali. Ali sad moram ići. Ne volim odveć dugo izbivati iz zatvora.«
Kao da je Kauf nevjesta za kojom čezne. »Obećali ste mi informacije, starce«, kažem.
»Već sam Vam rekao što trebate znati, krvosljednice. Možda niste slušali. Ja sam mislio
sam da ste«, onda namjesti malko razočarano lice, »pametniji.«
Čuvareve čizme odzvanjaju praznim spremištem dok odlazi. Posegnula sam za sabljom da
ga natjeram da progovori, no Avitas me je uhvatio za ruku.
»Ne, krvosljednice«, šapne. »On nikad ne govori bez razloga. Razmisli - zacijelo nam je
dao znak.«
Ne trebaju mi prokleti znakovi!Odgurnem Avitasu ruku, isučem sablju i krenem za
čuvarem. A onda mi, u koraku, sine - rekao je jednu stvar od koje mi se naježio potiljak. »Jednog
sam nedavno i sam zaprimio. Ali nije bio neočekivan.«
»Veturius«, kažem. »U zatvoru je.«
Čuvar stane. Nisam mu uspjela vidjeti cijelo lice kad se napola okrenuo, ali u glasu sam
mu čula smijeh. »Odlično, krvosljednice. Ipak nisam toliko razočaran.«
 ČETRDESETO POGLAVLJE

Laia

Keenan i ja čučimo iza srušenog stabla i motrimo špilju. Ne čini se nešto.

»Osamsto metara od rijeke, okružena jelama, okrenuta prema istoku, sto metara južno od
bočno položene granitne ploče, pokraj potoka koji teče na sjevet.« Keenan redom kima prema
svim oznakama. »Mora biti tu.«
Navukao je kukuljicu niže na oči. Na ramenima mu se zadržavaju hrpice snijega. Oko nas
huji vjetar, nanosi nam komadiće leda u oči. Premda nosim podstavljene čizme koje je Keenan za
mene ukrao u Delphiniumu, ne osjećam noge. Ali vijavica nam je barem prekrila tragove i
zagušila jezive jauke zatvorenika.
»Ništa se ne miče«, pritegnula sam ogrtač. »Vijavica je sve jača. Gubimo vrijeme.«
»Ti zacijelo misliš da sam lud«, Keenan će. »Ali ne želim da upadnemo u zasjedu.«
»Ovdje nema nikoga«, kažem. »Nismo vidjeli nikakve tragove, ništa što bi ukazalo na to
da je u šumi još netko, osim nas. A što ako su Darin i Elias unutra, ranjeni i izgladnjeli?«
Keenan je još kratko promatrao špilju, zatim je ustao. »Dobro. Idemo.«
Čim smo joj došli nadomak, moje tijelo više nije moglo čekati. Izvukla sam bodež,
pretekla Keenana i oprezno zakoračila unutra.
»Darine?« šapnem u mraku. »Elias?« Spilja izgleda napušteno. Ali Elias bi se zasigurno
pobrinuo da ne izgleda kao da u njoj netko boravi.
Iza mene zasjaji svjetlo - Keenan je podigao svjetiljku, osvijetlio zidove prekrivene
paučinom i pod zasut lišćem. Špilja nije velika, ali voljela bih da jest. Onda njezina praznina ne
bi bila tako neumitna.
»Keenane«, šapnem. »Izgleda da ovdje nitko nije bio godinama. Elias možda nije ni uspio
doći do nje.«
»Pogledaj.« Keenan zavuče ruku u duboku rupu na stražnjem zidu špilje te izvadi
naprtnjaču. Zgrabim mu svjetiljku iz ruke, ustreptala od nade. On spusti torbu na zemlju, ugura
ruku još dublje pa izvuče poznate sablje.
»Elias«, dahnem. »Bio je ovdje.«
Keenan otvori naprtnjaču te izvadi nešto nalik na kruh star tjedan dana i trulo voće. »Nije
duže dolazio, inače bi pojeo ovo. Osim toga«, Keenan preuzme svjetiljku i osvijetli ostatak špilje,
»nema tragova tvog brata. Rathana je za tjedan dana. Elias je Darina već trebao izbaviti.«
Vjetar zavija kao bijesan duh koji očajnički želi izaći iz boce. »Za sada se možemo ovdje
skloniti.« Keenan spusti svoju torbu. »Oluja je prejaka da bismo sad tražili drugo sklonište.«
»Ali moramo nešto učiniti«, kažem. »Ne znamo je li Elias ušao u zatvor, je li izbavio
Darina, je li Darin živ...«
Keenan me uhvati za ramena. »Uspjeli smo doći dovde, Laia. Uspjeli smo doći do Kaufa.
Čim se oluja smiri, saznat ćemo što se dogodilo. Naći ćemo Eliasa i...«
»Nećete.« Glas je dopro s ulaza šilje. »Nećete jer nije ovdje.«
Srce mi je potonulo, stisnula sam držak bodeža. Ali kad sam vidjela tri zakrabuljene
prilike na ulazu u špilju, znala sam da mi ni to neće pomoći.
Jedna od njih istupi, za pola je glave viša od mene, maska joj svjetluca kao živa pod
kukuljicom obrubljenom krznom.
»Laia iz Serre«, reče Helena Aquilla. Da je oluja imala glas, zvučao bi kao njezin -
nesmiljen, studen, hladniji od leda.
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

Elias

Darin je živ. U ćeliji je, tek nekoliko metara od mene. Muče ga. Dok ne izgubi razum.
»Moram nekako doći do te ćelije«, razmišljam naglas. Što znači da mi treba raspored
smjena straža i predviđenih ispitivanja. Trebaju mi ključevi za okove i Darinova vrata. Drusius
nadgleda ovaj dio odjela za ispitivanje - on ih ima. Ali nikad mi se ne približava dovoljno blizu
da ga zgrabim.
Dakle, nema ključeva. Onda igle za obijanje brava. Trebaju mi dvije...
»Mogu ti pomoći«, Tasov me tihi glas prekine u domišljanju. »Ima i drugih, Elias.
Učenjaci iz ćelija su u pobunjeničkom pokretu. Zovu se Skiritae - ima ih dosta.«
Potrajalo je dok su mi sjele Tasove riječi, ali kad sam shvatio što mi govori, zgroženo sam
ga pogledao.
»Čuvar bi ti oderao kožu - tebi i svima ostalima koji bi ti pomogli. Ne dolazi u obzir.«
Tas je od siline mojih riječi uzmaknuo kao ranjena životinja. »R-rekao si da ga moj strah
čini snažnijim. Ako ti pomognem...«
Sto mu demona. Za previše sam smrti odgovoran, ne želim i dijete imati na savjesti.
»Hvala ti.« Pogledam ga ravno u oči. »Hvala ti što si mi rekao za Umjetnika. Ali ne treba
mi tvoja pomoć.«
Tas pokupi stvari i krene prema vratima. Onda zastane i okrene se. »Elias...«
»Toliko ih je već patilo«, kažem. »Zbog mene. Ne želim da se to više dogodi. Molim te,
otiđi. Ako stražari čuju da razgovaramo, kaznit će te.«
On ode, a ja se s mukom pridignem - trzam se od bola koji mi siječe ruke i noge.
Natjeram se koračati. Kretanje koje sam nekoć izvodio bez razmišljanja sada se, bez pomoći
similarina, pretvorilo u gotovo nemogući pothvat.
Glavom mi prolaze ideje, a svaka je nebuloznija od one prethodne. I za svaku mi je
potrebna pomoć barem jedne osobe.
Dječak, kaže mi praktični um. Dječak ti može pomoći.
Onda ga mogu ubiti i svojim rukama. Sasječem taj glas u sebi. Barem bi umro brzo.
Morat ću sam. Samo mi treba vremena. Ali vrijeme je samo jedna od stvari koje trenutno
nemam. Sat vremena nakon što je Tas otišao, bez ikakva rješenja na vidiku, glava mi se okrene, a
tijelo se počne trzati. Nebesa, ne sad. Ali uzalud mi je sve psovanje i oštre riječi koje si govorim.
Napadaj me je bacio - prvo na koljena, onda ravno u Čekalište.
***

»Mogao sam ovdje već izgraditi kuću«, mrmljam dok se podižem sa snijegom prekrivena
tla. »Možda nabaviti kojeg pilića. Posaditi vrt.«
»Elias?«
Izzi viri iza stabla, sjena je one stare sebe. Srce me boli kad je takvu vidim. »N-nadala
sam se da ćeš se vratiti.«
 Ogledam se, tražeći Shaevu. Pitam se zašto nije pomogla Izzi krenuti dalje. Kad sam
prijateljicu uhvatio za ruke, iznenađeno je pogledala u moje tople dlanove.
»Ti si živ«, klonulo reče. »Jedan mi je duh to kazao. Krabulja. Kaže da ti hodaš svijetom
živih i mrtvih. Ali ja mu nisam vjerovala.«
Tristas.
»Nisam još mrtav«, uzvratim, »ali neću još dugo. Kako si...« Je li neprimjerno pitati duha
kako je umro? Htio sam se ispričati, ali Izzi slegne ramenima.
»Bojovnička racija«, reče. »Mjesec dana nakon što si otišao. U jednom sam trenutku
pokušavala spasiti Gibrana. U sljedećem sam se našla ovdje, a pređa mnom je stajala žena...
Dušolovka koja me je dočekala u carstvu duhova.«
»Što je s ostalima?«
»Živi su«, kaže Izzi. »Ne znam kako znam, ali sam u to sigurna.«
»Žao mi je«, počnem. »Da sam bio tamo, možda bih bio mogao...«
»Prestani«, Izzi bljesne oko. »Ti uvijek misliš kako si odgovoran za sve. Ali nije tako. Mi
smo samosvojni ljudi i zaslužujemo donositi svoje odluke.« Glas joj drhti od bijesa kakav od nje
nisam navikao čuti. »Nisam umrla zbog tebe. Umrla sam jer sam htjela nekog spasiti. I da se nisi
usudio zanijekati mi to.«
Čim je prestala govoriti, rasplinula se i njezina srdžba. Odjednom izgleda zaprepašteno.
»Oprosti«, zacvili. »Ovo mjesto - uvuče ti se pod kožu. Ne osjećam se dobro, Elias. Drugi
duhovi samo plaču i zavijaju i...« Oko joj potamni, munjevito se okrene pa zareži na drveće.
»Nemoj se ispričavati.« Nešto je ovdje drži, nešto je tjera da ostane, da pati. Osjećam
kako je želja da joj pomognem gotovo jača od mene. »Ne možeš... nastaviti?«
Krošnje još šume na vjetru, ali je šaputanje duhova na drveću zamuklo, kao da i oni žele
čuti što će Izzi reći.
»Ne želim ići dalje«, šapne. »Bojim se.«
Uzmem je za ruku i povedem, mrko pogledavajući prema stablima. Samo zato što je Izzi
mrtva, ne moraju svi prisluškivati njezine misli. Na moje iznenađenje, šaputanje prestane, kao su
nam duhovi poželjeli dati malo privatnosti.
»Bojiš li se da će te boljeti?« upitam.
Ona se zagleda u svoje čizme. »Elias, ja nemam obitelj. Imala sam samo kuharicu. Ona
nije mrtva. Što ako me tamo nitko ne čeka? Što ako budem sama?«
»Ne mislim da je tamo tako«, uzvratim. Kroz drveće nazirem svjetlucanje Sunca na
površini vode. »Na onoj strani nismo ni sami ni zajedno. Mislim da je tamo drugačije.«
»Kako znaš?«
»Ne znam. Ali duhovi ne mogu dalje dok god ne razriješe ono što ih vezuje za svijet
živih. Ljubav, bijes, strah, obitelj. Zato ti osjećaji možda ne postoje na onoj strani. U svakom
slučaju, tamo je bolje nego ovdje, Izzi. Ovo je mjesto prokleto. Ne zaslužuješ ostati ovdje.«
Opazim stazu i tijelo mi nagonski krene prema njoj. Sjetim se svijetloperog kolibrića koji
se jednom bio ugnijezdio u Quinovu dvorištu - zimi bi nestao i vratio se u proljeće, u dom kamo
ga je vodio unutrašnji kompas.
Ali kako ti poznaješ ovaj put, Elias, kad nikad nisi bio u ovom dijelu Šume?
Odbacio sam pitanje. Sad nije vrijeme za to.
Izzi se stisnula uz mene dok smo se spuštali stazom na nasip zastrt suhim lišćem. Tu staza
naglo završava pa smo sišli na obalu. Rijeka polako teče, žubori nam podno nogu.
»Je li to to?« Onda pogleda u bistru vodu. Čudno, prigušeno sunce Čekališta obasjava joj
plavu kosu čineći je gotovo bijelom. »Je li ovdje prelazim?«
Kimnem - odgovor mi je došao kao da sam ga oduvijek znao. »Neću te ostaviti dok ne
budeš spremna«, kažem. »Ostat ću s tobom.«
Pogledala me je tamnim okom i tad mi se učinila sličnijom staroj sebi. »A kako si ti,
Elias?«
Slegnem ramenima. »Ja sam« - dobro, na nogama, živ - »sâm«, lanuo sam i istog se trena
osjetio kao budala.
Izzi nakrivi glavu i položi mi providni dlan na lice. »Samoća je katkad stvar izbora«, reče.
Gledam kako blijedi na krajevima, osipa se nježno kao maslačak. »Reci Lai da se nisam bojala.
Bila je zabrinuta.«
Onda me pusti i zakorači u Rijeku. U jednom je trenutku bila tu, u sljedećem je nestala,
nisam joj stigao ni mahnuti. Ali nešto me je iznutra obasjalo, kao da se rasplinuo dio krivnje koja
me muči.
Iza sebe osjetim nečiju prisutnost. Zapljusne me sjećanje: zvuk ukrštenih sablja na obuci,
utrke u pustinji, njegov smijeh i neprestano zadirkivanje o Aeliji.
»I ti bi mogao prijeći.« Nisam se okrenuo. »I ti bi mogao biti slobodan, kao ona. Pomoći
ću ti. Ne moraš sâm.«
Čekam. Uzdam se. Ali Tristasov je jedini odgovor šutnja.
***

Sljedeća su tri dana bila tri najgora dana u mom životu. Ako me napadaji i odnose u
Čekalište, nisam toga svjestan. Samo znam za bol i čuvareve bijelo-plave oči dok me zasipa
pitanjima. Pričaj mi o svojoj majci - zbilja zanimljiva žena. Bio si blizak prijatelj krvosljednici.
Osjeća li ona tuđu patnju toliko jako kao i ti?
Tas mi, zabrinuta lica, nastoji vidati rane. Mogu ti pomoći, Elias. Skiritae mogu pomoći.
Drusius me svako jutro udarcima omekša za čuvara - nećeš me više nikad onako zaskočiti,
gade...
U rijetkim trenutcima svjesnosti, prikupljam informacije. Nemoj se predati, Elias. Nemoj
pasti u tamu. Slušam korake stražara, zapažam im boju glasa, učim ih prepoznati po djelićima
sjene koji promiču pokraj vrata. Nastojim uočiti raspored smjena i redoslijed ispitivanja. Vrebam
priliku.
Ali nikako da se pojavi. Umjesto toga, oko mene kruži Smrt, strpljiva strvinarka. Osjećam
njenu hudu sjenu kako se približava, sve hladniji je zrak koji udišem. Ne još.
Onda jednog jutra začujem korake ispred vrata, zveckanje ključeva. Drusius ulazi u moju
ćeliju kako bi mi priuštio dnevnu dozu batinanja. Točno po rasporedu. Ovjesim glavu i otvorim
usta. Drusius se cereka dok prilazi. Kad mi je došao blizu, zgrabio me je za kosu i podigao mi
glavu.
»Otužan si«, pljune mi u lice. Svinjo. »A ja mislio da si ti snažan. Svemoćni Elias
Veturius. Nisi ti ništ...«
Glupane, zaboravio si mi zategnuti lance. Koljenom sam ga udario točno između prepona.
On jaukne i presamiti se, a ja ga drmnem čelom u glavu da mu je mozak zazvonio. Zacaklile su
mu se oči, nije ni shvatio da sam mu lanac stegnuo oko vrata sve dok mu lice nije poplavjelo.
»Ti«, procijedim kad se konačno onesvijestio, »previše pričaš.«
Spustio sam ga na pod, pretražio ga. Pronašao sam ključeve i stavio mu svoje okove za
slučaj da se probudi prije no što sam predvidio. Onda sam mu zapušio usta.
Provirio sam kroz proreze na vratima. Drugi krabulja koji je na dužnosti nije još došao
tražiti Drusiusa. Ali hoće, ubrzo. Brojao sam korake krabulje dok nisam bio siguran da je
dovoljno daleko. Onda sam se iskrao iz ćelije.
Svjetlo baklji smeta mi očima pa škiljim. Moja je ćelija na dnu kratkog hodnika koji se
odvaja od odjela. Ovdje su samo tri ćelije, a siguran sam da je ona do moje prazna. Preostaje
samo treća.
Izranjavani me prsti ne slušaju pa stišćem zube dok beskrajno dugo prebirem po
ključevima. Požuri, Elias, požuri.
Konačno sam našao pravi ključ i sljedećeg trenutka otključao ćeliju. Vrata su glasno
zacviljela, okrenuo sam se bočno da se provučem. I opet su zaškripala kad sam ih zatvarao na što
sam opsovao ispod glasa.
Premda sam pod svjetlom baklji bio samo kratko, oči mi se ponovno moraju priviknuti na
tamu. Spočetka, nisam vidio crteže. Ali kad sam ih ugledao, ostao bez daha. Tas je imao pravo.
Zaista izgledaju kao da će oživjeti.
U ćeliji je tiho. Darin zacijelo spava - ili je u nesvijesti. Zakoračio sam prema ispijenom
tijelu u kutu. Onda sam začuo zveket lanca i hroptavi dah. Iz tame iskoči izmučena avet - lice mu
je na centimetar od mojega, koščatim me je prstima uhvatio za vrat. Svijetla mu je kosa na
mjestima izguljena, isprebijano mu je lice ispresijecano ožiljcima. Umjesto dva prsta ima
batrljke, torzo mu je sav u opekotinama. Krvavih ti nebesa. »Tko si ti?« upita me avet.
Lako sam mu skinuo ruke s vrata, ali svejedno ne mogu govoriti. To je on. Odmah sam ga
prepoznao. Ne zato što sliči Lai. Čak i u mraku ćelije vidim da su mu oči plave, a koža svijetla.
Ali ta vatra u pogledu - to sam vidio samo u još jedne osobe. I premda sam, sudeći prema
zvukovima koje sam slušao, očekivao da će mu oči biti lude - čine se posve lucidnim.
»Darine iz Serre«, kažem. »Ja sam prijatelj.«
On se mračno naceri. »Bojovnik prijatelj? Ne bih rekao.«
Osvrnem se i pogledam u vrata. Nemamo vremena. »Poznajem tvoju sestru, Laiu. Ovdje
sam da te izbavim, došao sam na njezinu molbu. Moramo krenuti - sada...«
»Lažeš!« on zareži.
Vani odzvanjaju koraci. Onda sve utihne. Nemamo vremena za ovo. »Mogu ti dokazati«,
kažem. »Pitaj me o njoj. Reći ću ti...«
»Reći ćeš mi ono što sam kazao čuvaru, a kazao sam mu sve. Okrenut ćemo svaki kamen,
rekao je.« Darin zuri u mene očima punim mržnje. Mora da je pretjerivao s jaucima za vrijeme
ispitivanja kako bi čuvar povjerovao da je slab, jer ja mu iz pogleda čitam da nije plašljivac.
Inače bi me to obradovalo. Ali sad mi to nikako ne odgovara.
»Slušaj me.« Govorim tiho, ali dovoljno oštro kako bih se probio kroz njegovu sumnju.
»Ja nisam jedan od njih. Inače ne bih bio ovako odjeven i ne bih imao rane.« Otkrijem ruke i
pokažem porezotine od zadnjeg čuvareva ispitivanja. »Ja sam zatvorenik. Ušao sam u zatvor
kako bih izvukao tebe, ali su me uhvatili. Sad moram izbaviti i tebe i sebe.«
»Zašto mu je ona bitna?« Darin zasikće. »Reci mi zašto ga zanima moja sestra i možda ću
ti povjerovati.«
»Ne znam«, uzvratim. »Vjerojatno ti se želi uvući u glavu. Upoznati te raspitujući se o
njoj. Ako mu ne odgovaraš na pitanja o oružju...«
»Nije me nikad pitao o oružju.« Darin prijeđe svojim kandžama preko skalpa. »Samo je o
njoj postavljao pitanja.«
»To nema smisla«, kažem. »Uhićen si zbog oružja. Zbog onog što te je Spiro naučio o
kovanju serrske oštrice.«
Darin se ukipi. »Kako ti to znaš?«
»Rekao sam ti...«
»To nisam rekao nikome od njih«, Darin će. »Oni misle da sam doušnik pokreta otpora.
Nebesa, je li i Spiro s tobom?«
»Čekaj čas.« Podignem ruku, zbunjen. »Nikad te nije pitao o oružju? Samo o Lai?«
 Darin isturi bradu i podsmjehne se kroz nos. »Bit će da mu informacije trebaju više nego
što sam mislio. Zar je stvarno povjerovao kako ćeš me ti uvjeriti da si Lain prijatelj? Poruči mu
nešto od mene. Laia nikad ne bi tražila pomoć Bojovnika.«
Glavnim hodnikom odzvanjaju koraci. Moramo pobjeći odavde.
»Jesi li mu rekao da ti sestra spava s rukom na majčinu amuletu?« upitam. »Ili da su joj
oči, izbliza, zlaćane i smeđe i zelene i srebrne. Ili da od dana kad si joj rekao da bježi osjeća samo
krivnju. Da samo razmišlja o tome kako doći do tebe. Da u sebi ima vatru s kakvom se ni jedan
krabulja ne može nositi, kad bi samo htjela vjerovati u nju?«
Darin je zinuo. » Tko si ti?«
»Rekao sam ti. Ja sam prijatelj. A sada nas trebam odavde izvući. Možeš li stajati?«
Darin kimne i hramajući krene naprijed. Prebacio sam mu ruku preko ramena. Doteturali
smo do vrata gdje sam čuo kako se približavaju stražarevi koraci. Po koraku znam da je legionar -
oni uvijek stupaju glasnije od krabulja. Nestrpljivo čekam dok prođe.
»Što te je čuvar pitao o sestri?« pitam dok čekamo.
»Htio je znati sve«, Darin mračno uzvrati. »Ispipavao je informacije. Bio je razdražljiv.
Kao da nije bio siguran što bi me trebao pitati. Kao da to nisu ni bila njegova pitanja. U početku
sam pokušavao lagati. Ali on bi odmah znao.«
»Što si mu rekao?« Stražar je otišao. Dohvatim kvaku i otvorim vrata da ne mogu sporije,
samo da ne zaškripaju.
»Što god bi mi palo napamet, bilo što da zaustavim bol. Gluposti. Da voli Mjesečev
festival. Da može satima gledati puštanje zmajeva. Da voli čaj s medom, tako sladak da bi od
njega riknuo medvjed.«
Osjetim ponor u trbuhu. Te su mi riječi poznate. Zašto su mi poznate? Svu sam pozornost
usmjerio na Darina koji me nesigurno gleda.
»Nisam mislio da će mu to nešto značiti«, veli. »Nikad nije bio zadovoljan, što god ja
kazao. Uvijek je tražio još.«
To je slučajnost, kažem sebi. Onda se sjetim što je djed znao reći: Samo budaletina
vjeruje u slučajnost. Darinove mi se riječi komešaju u glavi, povezuju se s onim s čim ne želim
da se vezuju, spajaju ono što ne bi trebalo biti spojeno.
»Jesi li rekao čuvaru da Laia zimi voli pojesti varivo od leće?« pitam »Da je ono podsjeća
na sigurnost doma? Ili - ili da za života želi vidjeti veliku knjižnicu u Adisi?«
»Stalno sam joj pričao knjižnici«, reče Darin. »Voljela je slušati o njoj.«
U glavi mi prolijeću riječi, djelići razgovora između Laie i Keenana koje sam usput čuo
dok smo putovali. Zmajeve puštam još od djetinjstva, jednom je rekao. Mogao bih ih gledati
satima... Volio bih jednog dana otići u veliku knjižnicu. Laia se smiješila one večeri kad sam
otišao - pila je odveć sladak čaj koji joj je donio Keenan. Dobar čaj mora biti tako sladak da od
njega rikne medvjed, rekao je.
Ne, sto mu demona, ne. Sve vrijeme je vrebao. Pretvarao se da mu je stalo. Trudio se
sprijateljiti s Izzi. Ponašao se kao prijatelj dok je cijelo vrijeme bio čuvareva desna ruka.
A njegovo lice kad sam otišao. Tu krutost nikad nije pokazao Lai, ali ja sam je osjetio
odmah na početku. Znam što znači učiniti nešto za one koje voliš. Nebesa, on je morao upozoriti
čuvara da dolazim. Ali kako je starcu prenio poruku bez bubnjeva - to pak ne znam.
»Trudio sam se ne reći ništa bitno«, Darin će. »Mislio sam...«
Onda zamukne začuvši oštre glasove nadolazećih vojnika. Zatvorim vrata, pričekat ćemo
u njegovoj ćeliji dok prođu.
Ali oni ne prolaze.
Skrenuli su u hodnik koji vodi do ove ćelije. Gledam oko sebe čime bih se mogao obraniti
kad u ćeliju navale četiri krabulje s toljagama u rukama.
Nije ovo borba. Prebrzi su, a ja sam slomljen, otrovan, izgladnio. Pao sam - znam kad ih
je previše, a sad više ne mogu podnijeti ozbiljne ozljede. Krabuljebi mi najradije toljagom
rascopali glavu, ali me, mjesto toga, podižu na noge, stavljaju mi lisičine.
U ćeliju uđe čuvar s rukama na leđima. Kad je vidio da smo Darin i ja zajedno, nije se
iznenadio.
»Odlično, Elias«, promrmlja. »Konačno ti i ja imamo o čemu razgovarati.«
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

Helena

Riđokosi je Učenjak posegnuo za sabljom, ali se zaustavio kad je čuo da su dvije već
isukane. Prebacio je težinu na drugu nogu i tijelom zaklonio Laiu.
Ali ona ga zaobiđe sijevajući pogledom. Vidim da više nije ono uplašeno dijete koje sam
iscjeljivala u sobičku za robove na Crnoj klisuri. Obuzela me je ona čudna potreba da je zaštitim,
ista koju sam osjetila kod Eliasa u Nuru. Ispružila sam ruku i dotaknula joj lice. Iznenadila se,
Avitas i Faris su se pogledali. Istog sam trena povukla ruku. Ali ne prije no što sam se dodirom
uvjerila da je dobro. Obuzelo me je olakšanje - i bijes.
Zar ti ništa ne znači to što sam te iscijelila?
Njezina je pjesma bila začudna, tako krhke ljepote da mi se od nje ježurio potiljak. Bila je
posve drukčija od Eliasove. Ali ne i neskladna. Livia i Hana su išle na poduke iz pjevanja - kako
bi one to nazvale? Kontrapunkt. Laia i Elias čine kontrapunkt. Ja sam tu samo nota koja strši.
»Znam da si tu zbog svog brata«, kažem. »Darina iz Serre. Doušnika pokreta otpora.«
»On nije...«
Odmahnula sam rukom na njezine riječi. »Nije me briga. Vjerojatno ćeš i ti završiti pod
zemljom.«
»Budi sigurna da neću.« Djevojčine zlaćane oči gore, čeljust joj je stegnuta. »Uspjela sam
doći dovde usprkos tome što si nas lovila.« Zakoračila je naprijed, ali ja ne uzmičem. »Preživjela
sam zapovjedničin genocid...«
»To što je nekoliko ophodnji uhitilo pobunjenike nije...«
»Ophodnji?« Njoj se lice iskrivi od užasa. »Ubili ste ih na tisuće. Žena. Djece. Cijelu ste
prokletu vojsku rasporedili po Argentskim brdima, gadovi jedni...«
»Dosta«, riđokosi je oštro prekine. Nisam ga ni pogledala, mislim samo o ovom što je
Laia upravo rekla. ... cijelu prokletu vojsku...
... kučka iz Crne klisure nešto planira... nešto veliko, djevojko... Moram odavde izaći. U
mozgu mi se ukorijenila sumnja o kojoj moram razmisliti.
»Ovdje sam zbog Veturiusa. Pokušaš li ga izbaviti, bit ćeš pogubljena.«
»Izbaviti«, Laia tupo ponovi. »Iz-iz zatvora?«
»Da«, nestrpljivo odgovorim. »Djevojko, ja te ne želim ubiti. Zato mi se makni s puta.«
Iz špilje sam, uskovitlanih misli, zagazila u nanose snijega.
»Krvosljednice«, počne Faris kad smo došli nadomak taboru. »Nemoj mi sad skinuti
glavu, ali ne možemo ih tek tako pustiti da provale u zatvor.«
»Svim utvrdama u Nomadskim zemljama nedostajalo je ljudi«, kažem. »Čak ni Antium
nije imao dovoljno stražara na bedemima. Što misliš, zašto je tomu tako?«
Faris zbunjeno slegne ramenima. »Ljudi su poslani na granice. I Dex je tako čuo.«
»Otac mi je u pismima javio kako i pograničnim utvrdama treba pojačanje. Rekao je da je
i zapovjednica tražila još vojnika. Svima nedostaje ljudi. Desetci jedinica, tisuće vojnika. Cijela
vojska.«
 »Misliš na ono što je djevojka rekla za Argentska brda?« Faris se podsmjehne. »Pa ona je
Učenjakinja - nema ona pojma o čemu govori.«
»U brdima ima desetak velikih dolina u kojima se vojska može sakriti«, kažem. »I samo
jedan prijevoj za ući i jedan za izaći. Oba su prijevoja...«
Avitas opsuje. »Zatvorena«, dovrši. »Zbog vremena. Ali ti prijevoji nikad prije nisu bili
zatvoreni ovako rano u zimu.«
»Toliko smo žurili da o tom nismo ni razmislili«, Faris će. »Ako je tamo cijela vojska, što
će s njom?«
»Marcus možda kani napasti Nomadske zemlje«, kažem. »Ili Marinn.« Obje su
mogućnosti pogubne. U Carstvu je već dovoljno problema, ne treba nam još i rat. U taboru sam
Farisu predala uzde konja. »Saznaj što se događa. Pošalji izvidnicu u brda. Dexu sam naredila da
se vrati u Antium. Neka Crnu stražu drži u stanju pripravnosti.«
Faris pogleda u Avitasa pa nakrivi glavu prema meni. Vjeruješ li mu?
»Ne brini za mene«, velim. »Kreni.«
Čim je otišao, iz šume je izašla sjena. Kad sam već napola izvukla sablju, prepoznala sam
petaka. Tresao se od studeni kad mi je bez riječi predao poruku.

Zapovjednica dolazi večeras kako bi nadgledala čistku Učenjaka u Kaufu. Naći ćemo se u
ponoć, u njezinu šatoru.

Avitas se namrštio kad mi je vidio lice. »Što je?«

»Čuvar«, kažem. »Želi se igrati.«
O ponoći se šuljam uzduž kaufskih visokih zidina prema zapovjedničinu taboru.
Promatram frizove i vodorige zbog kojih Kauf izgleda gotovo kićen u odnosu na Crnu klisuru.
Avitas me slijedi i briše tragove.
Keris Veturia podigla je šatore u sjeni kaufskog jugoistočnog zida. Njezini vojnici u
krugu obilaze tabor u čijem je središtu zapovjedničin šator. Oko njega je s triju strana pet metara
čistine. Stražnjom se stranom šator naslanja na glatki zid Kaufa. Nema naslaganih drva, nema
kola, nema čak ni konja koji bi mogao poslužiti kao zaklon.
Zastala sam na drugoj strani tabora i kimnula Avitasu. On izvadi kuku i zavitla je na vrh
potpornog zida visokog dvanaest metara. Kuka se zakačila. Predao mi je konop i tiho se istim
putom krenuo vraćati kroz snijeg.
Na visini od tri metra začujem škripanje čizama po snijegu. Okrenula sam se kaneći
šaptom upozoriti Avitasa kako je preglasan. Umjesto toga, iz šatora zatetura vojnik, otkopča
hlače i olakša se u snijeg.
Posegnula sam za nožem, ali kako su mi čizme mokre od snijega, skliznule su s konopa te
sam ispustila oštricu. Vojnik se okrene začuvši zvuk. Raširio je oči i udahnuo da će zavikati.
Nebesa! Već sam htjela skočiti kad ga za vrat dohvati nečija ruka i stane ga daviti. Avitas me je
bijesno pogledao dok mu se u rukama koprcao vojnik. Penji se! pročitala sam mu s usana.
Žurno obavijem noge oko konopa i počnem se uspinjati snagom ruku. S vrha sam
odmjerila drugi potporanj na udaljenosti od deset metara. On je točno iznad zapovjedničina
šatora. Zavitlam kuku. Provjerim je li zakačena, zavežem konop oko struka i duboko udahnem
spremna za skok.
A onda pogledam dolje.
Jesi li mogla učiniti išta gluplje, Aquilla? Šiba me studeni vjetar, ali niz leđa mi se slijeva
znoj. Nemoj povratiti. Zapovjednica ti ne bi zahvalila na ispovraćanom šatoru. U sjećanju mi
iskrsne druga kušnja. Eliasov nepokolebljivi smiješak i srebrne oči kad se konopom privezao za
mene. Neću te ispustiti. Obećavam.
Ali on sad nije ovdje. Sama sam, kao pauk na rubu ponora. Dohvatim konop, provjerim
ga još jedanput i - skočim.
Bestežinsko stanje. Užas. Tijelo mi se zabilo u zid. Opasno sam se zaljuljala - Aquilla,
gotova si. Uspjela sam se zaustaviti ponadavši se da zapovjednica nije čula kako stružem o zid.
Spustila sam se niz konop i lagano doskočila u uski, mračni prolaz između šatora i kaufske
zidine.
»... ja služim istom gospodaru, čuvaru. Njegovo je vrijeme došlo. Predaj mi svoju vlast.«
»Da je našem gospodaru trebala moja pomoć, on bi je sam zatražio. Ovo je tvoja zamisao,
Keris, ne njegova.« Čuvarev je glas ravnodušan, ali pod tim se bezličnim tonom dosade krije
veliki oprez. Nje ni blizu bio tako nepovjerljiv kad je razgovarao sa mnom.
»Jadni čuvaru«, reče zapovjednica. »Tako si odan, a ipak uvijek zadnji saznaš za
gospodareve planove. Mora da te izjeda to što je izabrao mene za svoju izvršiteljicu.«
»Izjedat će me još više budeš li svojim nakanama ugrozila sve ono što smo gradili. Ne
upuštaj se u to, Keris. Neće ti biti zahvalan.«
»Samo ubrzavam izvršenje njegove volje.«
»Ovim namećeš svoju.«
»Mračitelja nije bilo već mjesecima«, zapovjednica zastruže stolicom unatrag. »Možda on
želi da u međuvremenu učinimo nešto korisno, umjesto da čekamo njegove naredbe kao petaci u
osvit prve bitke. Ponestaje nam vremena, Sisellius. Marcus je polučio strah, ako ne poštovanje,
nakon krvosljedničine akcije na litici Cardium.«
»Misliš, nakon što ti je pomrsila planove da izazoveš razdor?«
»Moj bi plan bio uspio«, reče Keris, »da si mi pomogao. Nemoj opet napraviti istu grešku.
Sad kad sam makla krvosljednicu« - nisi još, vještice - »Marcus je podložan. Kad bi ti samo...«
»Tajne nisu robovi, Keris. Ne možeš ih iskoristiti i odbaciti. Dijelit ću ih polako i pomno,
ili ih neću uopće podijeliti. Moram razmisliti o tvom zahtjevu.«
»Razmisli brzo«, zapovjedničin je glas poprimio naznaku onog tona zbog kojeg muškarci
bježe u strahu. »Moji će ljudi krenuti na Antium za tri dana i doći na Rathanu. Do jutra moram
otići. Ne mogu polagati pravo na prijestolje ako ne vodim svoju vojsku.«
Pritisnula sam šaku na usta samo da ne vrisnem. Moji ljudi... moje prijestolje... moja
vojska.
Konačno, sve sjeda na svoje mjesto. Vojnici odaslani drugamo ostavljaju za sobom
prazne utvrde. Nedovoljno ljudi u okolnim krajevima. Nedostatak jedinica na bojištima uzduž
granice Carstva. Sve to vodi do zapovjednice.
Ona vojska u Argentskim brdima nije Marcusova. Zapovjedničina je. Za manje od tjedan
dana povest će je kako bi ubila cara, a sebe proglasila caricom.
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

Laia

Kim se krvosljednica udaljila te nas više nije mogla čuti, okrenula sam se Keenanu.
»Neću ostaviti Eliasa«, kažem. »Dočepa li ga se Helena, odvest će ga ravno u Antium na
stratište.« Keenan nakrivi usne. »Laia«, počne. »Možda je sad već kasno. Ništa ju ne može
spriječiti da uđe u zatvor i preuzme ga.« Utišao je glas. »Možda bismo se trebali usredotočiti na
Darina.«
»Neću ostaviti Eliasa da ga ona ubije«, uzvratim. »Pa ja sam jedni razlog zašto je on u
Kaufu!«
»Oprosti što ovo kažem«, Keenan će, »ali Eliasa će ionako ubrzo svladati otrov.«
»Znači, ti bi ga ostavio da ga muče i na kraju javno pogube?« Znala sam da Keenanu
Elias nije pri srcu, ali nisam znala da ga toliko ne voli.
Svjetiljka zasvjetluca, Keenan namrštena čela provuče ruku kroz kosu. Nogom je raščistio
dio poda od vlažna lišća i pokazao mi da sjednem.
»Možemo i njega izbaviti«, ja ne odustajem. »Moramo sam brzo djelovati i pronaći način
da uđemo. Mislim da Aquilla ne može samo ušetati i odvesti ga - već bi to bila napravila da je
tako jednostavno. Ne bi ona s nama ulazila u razgovore.«
Rasprostrla sam Eliasovu kartu - sad je na mjestima izblijedjela i zaprljana. »Ova je
špilja«, pokažem na mjesto koje je Elias označio na karti, »sjeverno od zatvora, ali možda bismo
mogli ući...«
»Za to bi nam trebao barut«, veli Keenan. »Nemamo ga.«
U redu. Pokažem na drugu stazu ucrtanu sjeverno od zatvora, ali Keenan odmahne
glavom. »Taj je put zatvoren, te sam informacije dobio prije šest mjeseci. A Elias je tu bio prije
šest godina.«
Zurimo u kartu - pokažem na zapadnu stranu zatvora gdje je Elais označio prolaz. »A
ovo? Tuda prolazi kanalizacija. Znam, na otvorenom je, ali kad bih se mogla učiniti nevidljivom,
kao što sam napravila za one racije...«
Keenan me prostrijeli pogledom. »Zar si opet vježbala? Umjesto da si se odmarala?«
Zagunđao je jer mu nisam ništa odgovorila. »Nebesa, Laia, sad moramo uprijeti sve snage kako
bismo ovo izveli. Iscrpljuješ se pokušavajući upravljati nečim što ne razumiješ, nečim na što se
ne možeš osloniti...«
»Oprosti«, promrmljam. Kad bih svojim vježbanjem nešto postigla, onda bih mu se mogla
usprotiviti i reći da je iscrpljivanje bilo vrijedno toga. I da, nekoliko sam puta dok je Keenan
izviđao ili bio na straži, osjetila kako samo što nisam uhvatila taj neobični, bockavi osjećaj
nevidljivosti. Ali čim bih otvorila oči i pogledala se, postalo bi mi jasno da nisam uspjela.
Jedemo u tišini. Kad smo pojeli, Keenan ustane, ja se pridignem.
»Idem obići zatvor«, kaže. »Neće me biti nekoliko sati. Moram vidjeti što se da
napraviti.«
»Poći ću s tob...«
 »Lakše mi je izviđati sam, Laia.« Nadurila sam se. On me uzme za ruku i privuče sebi.
»Vjeruj mi«, prošapće mi u kosu. Njegova toplina tjera onu hladnoću koja mi se
postojano uvukla u kosti. »Ovako je bolje. Ne brini se«, odmaknuo se užarena pogleda. »Pronaći
ću način da uđemo. Obećavam ti. Ti se odmori. Ovih će nam dana trebati sva snaga koju imamo.«
Kad je otišao, spremila sam našu skromnu popudbinu, naoštrila svoje oružje i malo
vježbala sa sitnijim primjercima čemu me je podučio Keenan. Hvata me želja da ponovno
iskušam svoje moći. Ali Keenanovo mi upozorenje odzvanja u ušima. Na to se ne možeš osloniti.
Rasprostrla sam prostirku za spavanje kad mi je pogled pao na držak Eliasove sablje.
Pažljivo sam izvukla oružje iz skrovišta. Dok pregledavam sablje, krv mi se ledi. Toliko je duša
napustilo svijet pokošeno ovim oštricama - neki od njih i zbog mene.
Jezivo je ro i pomisliti, pa ipak, ove mi sablje pružaju neku utjehu. Podsjećaju me na
Eliasa. Možda zato što sam se bila navikla vidjeti ih kako mu strše iznad ramena u obliku slova
V. Koliko je prošlo otkako sam vidjela kako poseže za njima na najmanji nagovještaj opasnosti?
Koliko je prošlo otkako sam čula njegov bariton kako me tjera naprijed ili tjera na smijeh. Samo
šest tjedana. Ali čini mi se znatno dulje.
Nedostaje mi. Kad pomislim što će mu se dogoditi kad ga Helena ščepa, krv mi se zapjeni
od bijesa. Da ja umirem otrovana mračarom, da sam okovana u zatvoru i da me čeka mučenje i
smrt, Elias se ne bi pokunjio. On bi našao način da me spasi.
Sablje vraćam u korice, korice u skrovište. Uvukla sam se pod pokrivač ne kaneći spavati.
Samo još jednom, pomislim. Ne bude li išlo, neću više pokušavati, kao što me je zamolio Keenan.
Ali barem toliko dugujem Eliasu.
Kad sam sklopila oči nastojeći se isključiti, pomislila sam na Izzi. Kako se znala stopiti sa
zapovjedničinom kućom poput kameleona, kako ju se nije moglo ni vidjeti ni čuti. Bila je
lakonoga i tiha, ali sve je vidjela i sve čula. Možda nije u pitanju samo stanje uma, već i stanje
tijela. Možda u sebi trebam pronaći tihu verziju sebe. Biti poput Izzi.
Nestani. Dim u hladnom zraku. Izzi s kosom preko oka. Krabulja se šulja kroz noć.
Smiren um, smireno tijelo. Odjeljujem svaku riječ, čak i kad mi se mozak počinje umarati.
Onda ga osjetim, bockanje, prvo u vršcima prstiju. Udahni. Izdahni. Ne daj da ode.
Bockanje se proširi na moje ruke, noge, trup, glavu.
Otvorim oči, pogledam se i umalo vrisnem od radosti. Jer, uspjelo je. Ja sam uspjela.
Nevidljiva sam.
Koji sat kasnije, Keenan se vratio sa zavežljajem pod rukom. Ja poskočim, a on uzdahe.
»Ništa od odmora, vidim«, reče. »Imam dobre i loše vijesti.«
»Najprije loše.«
»Znao sam da ćeš to reći.« Spustio je zavežljaj na tlo i počeo ga odmotavati. »Loše
vijesti: zapovjednica je stigla. Kaufski su vojnici počeli kopati grobove. Koliko sam čuo, ni jedan
Učenjak neće biti pošteđen.«
Moj ushit zbog nevidljivosti u trenu se rasplinuo. »Nebesa«, kažem. »Svi oni ljudi...«
Trebamo ih pokušati spasiti. Zvučala bih suludo pa nisam pred Keenanom naglas izgovorila te
riječi.
»Počet će sutra predvečer«, kaže. »U sumrak.«
»Darin...«
»Darin će biti dobro. Jer ćemo ga izbaviti prije. Znam kako ući. A ovo sam ukrao.«
Podigne hrpu crne odjeće s poda. Kaufske uniforme.
»Ukrao sam ih iz vanjskog skladišta. Nećemo ih moći zavarati izbliza«, kaže, »ali
budemo li se držali podalje od znatiželjnih očiju, u njima bismo mogli ući.«
»Kako ćemo znati gdje je Darin?« upitam. »Zatvor je ogroman. Kad uđemo unutra, kako
ćemo nastaviti?«
On dohvati drugu hrpu odjeće. Ta je prljavija. Začujem zveckanje lanaca za roblje.
»Preobući ćemo se.«
»Moje je lice posvuda«, velim. »Što ako me prepoznaju? Ili ako...«
»Laia«, Keenan će strpljivo. »Moraš mi vjerovati.«
»Možda...«, oklijevam jer ne znam hoću li ga time uznemiriti. Ne budi glupa, Laia.
»Možda nam uniforme neće ni trebati. Znam, rekao si mi da to ne činim, ali opet sam vježbala
nestati. I uspjela sam.« Zastala sam, čekam njegovu reakciju, ali on čeka da ja nastavim.
»Dokučila sam kako«, pojasnim mu. »Mogu nestati. Mogu postati - nevidljiva.«
»Pokaži mi.«
Namrštila sam se jer sam od njega očekivala... nešto. Možda bijes ili uzbuđenje. Onda
opet, on još nije vidio što mogu - svjedočio je samo neuspjesima. Sklopim oči, moj je unutrašnji
glas miran i jasan.
I opet mi ne ide.
Deset minuta kasnije otvorim oči. Keenan samo uzdahne nakon što je strpljivo čekao.
»Ne sumnjam da ti u nekim trenutcima uspijeva.« Njegova me ljubaznost samo još više
nervira. »Ali ne možeš se na to osloniti. Darinov život ne smije ovisiti o tome. Kad ga
oslobodimo, pokušavaj do mile volje. Za sada se ostavi toga.«
»Ali...«
»Sjeti se proteklih tjedana.« Keenan se vrpolji, ali ne spušta pogled. Što god ima reći,
pripremio se. »Da smo se bili odvojili od Eliasa i Izzi, kao što sam bio predložio, Eliasovo pleme
ne bi bilo napadnuto. A kad je Afyin tabor zaskočila racija - nije da nisam htio pomoći
Učenjacima. Htio sam. Ali trebali smo razmisliti kakve će to imati posljedice. Nismo razmislili.
Izzi je umrla.«
On kaže mi. Ali znam da misli ti. Lice mi gori. Kako se usuđuje gurati mi pod nos moje
neuspjehe kao da sam školarka koju treba ukoriti?
Ali ne govori krivo, zar ne? Svaki put kad sam trebala donijeti odluku, izabrala sam
pogrešnu. Poraz za porazom. Rukom opipam amulet, ali čini se hladnim - šupljim.
»Laia, ja već dugo nisam nikoga volio.« Keenan položi ruke na moje. »Nemam obitelj
kao ti. Nemam nikoga i ništa.« Prstima mi prijeđe po amuletu, pogleda me tužnim očima. »Ti si
sve što imam. Molim te, ne želim biti okrutan. Samo ne želim da ti se nešto dogodi, tebi ili onima
koji te vole.«
Bit će da je u krivu. Nevidljivost mi je nadohvat ruke - osjećam je. Kad bih samo mogla
shvatiti što je to što me koči. Kad bih mogla ukloniti tu prepreku, sve bi bilo drukčije.
Prisilim se kimnuti i ponoviti riječi koje mi je rekao prije, kad me je pristao saslušati.
»Dobro. Bit će kako ti kažeš.« Pogledam u uniforme koje je donio potom u odlučne mu
oči. »U zoru?« pitam. On kimne. »U zoru.«
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Elias

Čuvar je ušao u moju ćeliju obješenih usta i naborana čela, kao da je naišao na problem
koji ni jednim od svojih pokusa ne može riješiti. Neko je vrijeme koračao gore-dolje da bi mi se
na koncu obratio. »Odgovorit ćeš na moja pitanja u potpunosti i detaljno«, pogleda me svojim
bijelo-plavim očima, »ili ću ti odrezati prste, jedan po jedan.«
Čuvar inače ne prijeti ovako otvoreno - njemu izvlačenje tajni predstavlja užitak jer se na
taj način igra. Što god želi od mene, zacijelo mu gadno treba.
»Znam da su Laia iz Serre s kojom si putovao otkako si pobjegao s Crne klisure i
Darinova mlada sestra - jedna te ista osoba. Reci mi: Zašto si putovao s njom? Tko je ona tebi?
Zašto ti je do nje stalo?«
Na licu ne pokazujem osjećaje, ali srce mi lupa kao ludo. Zašto te to zanima? želim
zavrištati. Što kaniš s njom?
Nisam mu odmah odgovorio pa je čuvar iz kombinezona izvadio nož i raširio mi prste na
zidu.
»Imam za tebe ponudu«, protisnem.
On podigne obrve, nož mu je centimetar od mog kažiprsta. »Sagledaš li činjenice, Elias,
shvatit ćeš da nisi u poziciji da se pogađaš sa mnom.«
»Ni prsti na rukama ni ovi na nogama neće mi još dugo trebati«, uzvratim. »Ja umirem.
Pa evo pogodbe: odgovorit ću ti iskreno na svako pitanje ako ćeš i ti odgovoriti meni.«
Čuvar izgleda iskreno zbunjen. »Što bi tebi neka informacija mogla značiti kad si već
jednom nogom u grobu, Elias? Oh«, onda iskrivi lice. »Nebesa, nemoj mi reći. Želiš znati tko ti
je otac?«
»Nije me briga tko mi je otac«, kažem. »Ionako sam uvjeren da ti to ne znaš.«
Čuvar odmahne glavom. »Kako malo vjere imaš u me... No, dobro, Elias. Zaigrajmo
tvoju igru. Ipak, malo ću promijeniti pravila: prvo ću ti postaviti sva svoja pitanja i budem li
zadovoljan odgovorima, ti možeš postaviti svoje - ali samo jedno - pitanje.«
Pogodba je nikakva, ali nemam izbora. Ako Keenan misli zbog čuvara nasamariti Laiu,
onda moram znati zašto.
Čuvar proviri kroz vrata ćelije i drekne na roba da mu donese stolac. Unese ga učenjačka
djevojčica - na tren je znatiželjno zirnula u me. Pitam se je li to Pčelica, Tasova prijateljica.
Na čuvarevo propitkivanje odgovorio sam kako me je Laia spasila od pogibelji i kako sam
se zakleo pomoći joj. Kad je navalio još više, rekao sam mu da mi je prirasla srcu nakon što sam
je upoznao na Crnoj klisuri
»Ali zašto? Je li ona obdarena nekim naročitim znanjem? Je li možda ima neku moć
onkraj ljudskih sposobnosti? Iz kojeg razloga je cijeniš?«
Bio sam smetnuo s uma Darinove riječi o čuvaru, ali sad mi se vraćaju. Bio je razdražljiv.
Kao da nije bio siguran što bi me pitao. Kao da pitanja nisu ni bila njegova.
Ili, sine mi, čuvar ne zna zašto ih uopće postavlja.
 »Djevojku sam poznavao samo nekoliko mjeseci«, kažem. »Pametna je, hrabra...«
Čuvar uzdahne i odmahne rukom. »Ne zanimaju me zaljubljena blebetanja«, veli. »Misli
racionalno, Elias. Ima li nešto neobično u vezi s njom?«
»Preživjela je zapovjednicu«, uzvratim sad već nestrpljivo. »Za jednu Učenjakinju to je i
te kako neobično.«
Čuvar se nasloni pa stane gladiti bradu zagledan u daljinu. »Zaista«, potvrdi. »A kako je
uspjela preživjeti? Marcus ju je trebao ubiti.« Zapilji se u mene svojim ledenim bijelo-plavim
očima. Studena se ćelija odjednom učini hladnijom. »Ispričaj mi što je bilo na kušnji. Što se točno
dogodilo u amfiteatru?«
Nisam očekivao to pitanje, no ja mu svejedno ispripovjedim kako je bilo. Taman sam
opisivao Marcusov napad na Laiu kad me je prekinuo.
»Ali, preživjela je«, reče. »Kako? Stotine ju je ljudi vidjelo kako umire.«
»Auguri su nas prevarili«, velim. »Jedan je od njih primio ubod namijenjen Lai. Cain je
Marcusa proglasio pobjednikom. U nastalom kaosu, auguri su odveli Laiu.«
»A onda?« čuvar ne odustaje. »Reci mi što je bilo poslije. Nemoj ništa izostaviti.«
Oklijevam jer mi se ovo ne čini u redu. Čuvar ustane, otvori vrata i pozove Tasa. Začujem
koračiće - sljedećeg trena čuvar uhvati dječaka za šiju i stavi mu nož pod vrat.
»Imaš pravo kad kažeš da ćeš uskoro umrijeti«, reče. »Ali ovaj je dječak još mlad i
relativno zdrav. Usudi se lagati, Elias, i gledat ćeš mu iznutrice dok još bude disao. Ponovit ću:
reci mi sve što se dogodilo djevojci nakon četvrte kušnje.«
Oprosti mi, Laia, ako odam tvoje tajne. Kunem se da ovo što radim nije uzalud. Pažljivo
motrim čuvara dok mu pričam o Lainu uništenju Crne Jdisure, našem bijegu iz Serre i svemu što
je uslijedilo.
Gledam hoće li reagirati kad spomenem Keenana, ali starac ničim ne odaje da o njemu
zna više od onog što mu govorim. U kostima osjećam da je njegova nezainteresiranost
nepatvorena. Tako ti nebesa, što je onda? Možda Keenan ne radi za čuvara. Ali iz onog što mi je
rekao Darin, bjelodano je kako njih dvojica ipak komuniciraju. A možda obojica izvještavaju
nekog trećeg?
Starac odgurne Tasa. Dijete se skutri na podu iščekujući da ga pošalje van. Ali čuvar je
duboko zamišljen, metodično izvlači važne informacije iz svih onih koje sam mu dao. Osjetio je
moj pogled i trgnuo se iz razmišljanja.
»I ti si imao pitanje, Elias?«
Ispitivač može svojom izjavom doznati koliko i pitanjem. Majčine mi riječi pomažu kad to
najmanje očekujem.
»Pitanja koja si postavljao Darinu o Lai«, kažem. »Ti ne znaš čemu služe. Netko drugi
upravlja tobom.« Promatram starčeva usta, jer on njima otkriva istinu - pomičući te odveć tanke,
suhe usne. Dok govorim, usta mu se gotovo neprimjetno skupljaju. Odao si se. »Tko je to,
čuvaru?«
Ustao je tako žustro da je pritom srušio stolac. Tas ga brzo iznese iz ćelije. Čuvar spusti
polugu na zidu i olabavi mi lance.
»Odgovorio sam ti na sve što si me pitao«, kažem. Sto mu demona, zašto se uopće
trudim? Samo bi budala povjerovala da će on održati svoju riječ. »Nisi izvršio svoj dio pogodbe.
Starac zastane na ulazu u ćeliju, lice mu je napola okrenuto, ne smiješi se. Svjetlo baklji iz
hodnika produbljuje mu sjene na upalu licu. Na trenutak mi se učinilo da mu mogu nazreti golu
lubanju pod kožom.
»Zato jer si me pitao tko je to, Elias«, uzvrati čuvar. »Trebao si reći što.«
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

Laia

Kao i mnogih noći prije ove, san mi neće na oči. Keenan spava pokraj mene, ruka mu je
prebačena preko mog boka, čelom mi se naslanja na rame. Njegovo me tiho disanje gotovo
uljuljava, ali svaki put kad samo što ću utonuti, trznem se i ponovno me počne izjedati briga.
Je li Darin živ? Ako jest, i ako ga mogu spasiti, kako ćemo stići u Marinn? Hoće li nas
tamo čekati Spiro, kao što je obećao? Hoće li Darin uopće željeti iskovati oružje za učenjake?
A Elias? Helena ga je možda već ščepala. Ili je možda mrtav, dokrajčen otrovom koji mu
je kolao žilama. Ako je pak živ, ne znam hoće li mi Helena pomoći spasiti ga.
Ali ja ga moram spasiti. I ne mogu ostaviti druge Učenjake. Ne mogu ih ostaviti
zapovjednici da ih pobije u čistki.
Počet će sutra predvečer. U sumrak, rekao je Keenan. Bit će to krvav suton, još krvaviji
kad Sunce zade.
Odmaknem Keenanovu ruku, ustanem, navučem ogrtač i čizme, iskradem se u hladnu
noć.
U meni raste strepnja. Ne znam što je Keenan isplanirao niti kako izgleda unutrašnjost
zatvora. Njegova me samouvjerenost donekle smiruje, ali ipak ne toliko da bih bila sigurna kako
ćemo uspjeti. Ništa od svega ovoga nije mi sjelo. Čini se ishitrenim.
»Laia?« Keenan je izašao iz špilje, rida mu je kosa raščupana pa se doima mladim. Pružio
mi je ruku, isprepleli smo prste, njegov je dodir utješan. Koliko se promijenio u ovih nekoliko
mjeseci. Nisam ni zamisliti mogla da će se tako smiješiti onaj mrki borac kojeg sam upoznala u
Serri. Keenan me pogleda i namršti se. »Jesi li nervozna?«
Uzdahnem. »Ne mogu ostaviti Eliasa.« Nebesa, nadam se da nisam opet u krivu. Nadam
se da neću prouzročiti još jednu strahotu zato što ne odustajem, zato što se za ovo borim. U
mislima mi proleti prizor Keenana gdje leži mrtav. Suspregnula sam drhtaj. Elias bi ovo za tebe
napravio. A ući u Kauf u svakom slučaju znači staviti glavu u torbu. »Neću ga ostaviti.«
Keenan nakrivi glavu, zagleda se u snijeg. Ja zadržim dah.
»Onda moramo smisliti kako ga izbaviti«, veli. »Premda će nam to oduzeti više
vremena...«
»Hvala ti«, priljubim se uz njega i udahnem vjetar, vatru, toplinu. »To je ispravno. Znam
da jest.«
Pod dlanom osjetim poznati uzorak narukvice i shvatim da sam, kao j uvijek, rukom
potražila svoju utjehu.
Keenan me gleda čudnim očima. Njegov je pogled usamljen.
»Kako je to kad imaš nešto od svoje obitelji?«
»Zbog ovog se osjećam povezana s njima«, kažem. »Daje mi snagu.«
On posegne i umalo dotakne narukvicu, a onda zasramljeno spusti ruku. »Lijepo je sjećati
se onih koje smo izgubili. Imati uspomenu u ovim mračnim vremenima.« Glas mu je nježan.
»Lijepo je znati da si bila... da jesi... voljena.«
 Oči mi se napune suzama. Keenan o svojoj obitelji nije nikad govorio, samo je rekao da je
nema. Ja sam barem imala svoju. On nije imao nikoga i ništa.
Stisnula sam prstima narukvicu, a onda je odjednom poželjela skinuti. Na prvu mi se
učinilo kao da ona sama ne želi sići s ruke, no onda sam je čvršće potegnula pa je ipak spala.
»Ja ću biti tvoja obitelj«, šapnem, rastvorim Keenanov dlan i položim na njega narukvicu.
Sklopila sam mu prste oko nje. »Neću ti biti ni majka ni otac ni brat ni sestra, ali bit ću ti obitelj.«
On naglo udahne i zagleda se u narukvicu. Smeđe su mu oči nepronične - voljela bih znati
što osjeća. Ali puštam ga da šuti. Keenan polako i udivljeno stavi narukvicu na svoje zapešće.
U meni se otvori ponor, kao da je i posljednji djelić moje obitelji nestao. Ali utješno mi je
vidjeti Keenana kako je gleda, kao da je to nešto najdragocjenije što je ikad dobio. Okrenuo se
prema meni, položio mi ruku na struk, sklopio oči i prislonio čelo na moje.
»Zašto?« prošapće. »Zašto si mi je dala?«
»Jer si voljen«, kažem. »Nisi sam i zaslužuješ to znati.«
»Pogledaj me«, promrmlja.
Kad sam podignula pogled, lecnula sam se - zaboljelo me je vidjeti njegove oči pune bola
i patnje - kao da gleda u nešto što ne želi prihvatiti. Ali već u sljedećem trenutku izraz mu se lica
promijenio. Postao je hladan. A ruke, do maloprije nježne, stisnule su me vrele.
Odveć vrele.
Zjenice mu se rašire. U njima ugledam svoj odraz, a onda osjetim kako ponirem u stravu.
Iz grla mi se otima krik jer u Keenanovim su očima: poraz, propast, smrt, Darinovo izmrcvareno
tijelo, Elias, koji mi ravnodušno okreće leđa i nestaje u drevnoj šumi, vojska izobličenih,
razularenih ljudi koji nadolaze, zapovjednica koja stoji nad mnom i jednim mi, ubojitim
zamahom presijeca vrat. »Keenane«, dahnula sam. »Što...«
»Moje ime« - glas mu se mijenja dok govori, a toplina se pretvara u nešto odbojno i
kužno - »nije Keenan.«
On naglo makne ruke, a glava mu se trgne kao da ju je potegla nezemaljska ruka. Usta mu
se otvaraju u nijemom kriku, mišići nadlaktica i vrat nadimaju.
Nad nama prasne oblak tmine i odbaci me unatrag. »Keenane!«
Ne vidim više svježu bjelinu snijega ni pramičke svjetla na nebu. Slijepo nasrćem na ono
što nas je napalo. Ništa ne vidim. Sve je zamračeno. A onda mi se tama stane povlačiti s rubova
vidnog polja te se polako uobliči u stvorenje s kukuljicom na glavi i dva huda sunca umjesto
očiju. Uhvatila sam se za obližnje deblo i posegnula za nožem.
Znam ovoga. Zadnji put kad sam ga vidjela, režao je naredbe ženi koje se bojim najviše
na svijetu.
Mračitelj. Tresem se - osjećam kao da me je netko zgrabio za dušu i sada je stišće i čeka
kad ću se slomiti.
»Što si učinio Keenanu, ti čudovište?« Bit će da sam luda kad mu to vičem. Ali stvor se
samo naceri, tiho da ne može tiše, kao kad se kamenje zakotrlja na dnu crnog mora.
»Keenana nije ni bilo, Laia iz Serre«, reče Mračitelj. »Uvijek sam bio ja.«
»Lažeš.« Dohvatim nož, ali njegova je drška usijana kao netom iskovani čelik. Ispustila
sam ga jauknuvši. »Keenan je već godinama u pokretu otpora.«
»Što znače godine kad netko živi tisućljeće?« Vidjevši da sam zanijemila od šoka, taj
stvor - taj džin - ispusti čudan zvuk. Uzdah možda.
Onda se okrene i stane nešto šaptati u zrak, polako se počne uzdizati kao da će otići. Ne!
Jurnem naprijed i uhvatim se za njega, očajnički želim razumjeti što se događa.
Pod haljom, tijelo mu je vrelo, snažno, mišići su mu izobličeni kao u demona, ne u
čovjeka. Mračitelj nakrivi glavu. On nema lica, samo te proklete plamene oči. Svejedno osjećam
da mi se podsmjehuje.
»Ah, djevojčica se ipak želi boriti«, zareži. »Kao i majka joj, ona kučka kamena srca.«
Zatresao me je pokušavajući se osloboditi, ali ja se čvrsto držim unatoč gađenju što ga
uopće dodirujem. U meni se podiže nepoznata tama, neki prastari dio mene za koji nisam ni znala
da postoji.
Mračitelj se, vidim, više ne zabavlja. Snažno se opire. Ali ja se ne dam.
Što si učinio Keenanu - Keenanu kojeg sam znala? Keenanu kojeg sam voljela? vrištim u
sebi. I zašto? Piljim mu u oči dok tama raste, obuzima me. Osjećam da je Mračitelj uznemiren -
da je iznenađen. Reci mi! Sada! Odjednom sam lagana, uzdižem se i letim u kaos Mračiteljeva
uma. U njegovo sjećanje.
Spočetka ne vidim ništa. Samo osjećam... tugu. Bol koju je pokopao stoljećima prije. Ali
ona ispunja svaki njegov djelić - duh mi se gotovo urušava pod njezinom težinom, premda sam
bestjelesna.
Natjeram se proći kroz nju i nađem se na hladnoj ulici u serrskoj učenjačkoj četvrti.
Vjetar me štipa kroz odjeću, začujem prigušen vapaj. Okrenem se i vidim kako se Mračitelj
mijenja, kako vrišti u boli uprijevši sve svoje moći da se preobliči u crvenokoso dijete od pet
godina. Iz prolaza je zateturao na ulicu i srušio se u predvorju razrušene kuće. Mnogi mu prilaze
pomoći, ali ni s kim ne razgovara. Sve dok bolno poznati tamnokosi muškarac ne stane kraj
njega, a zatim klekne.
Moj otac.
On podigne dijete. Sjećanje se premješta u tabor u duboku usjeku. Borci pokreta otpora
jedu, brbljaju, provjeravaju oružje. Dvije prilike sjede za stolom. Srce mi se steglo kad sam ih
vidjela: moja majka i Lis. Dočekuju mog oca i crvenokoso dijete. Ponudile su mu tanjur s
varivom, previle mu rane. Lis mu je dala drvenu mačku koju je naš otac izdjelao za nju. Ona sjedi
pokraj dječaka ne bi li mu ublažila strah.
Premda sjećanje odlazi dalje, ja se u mislima vraćam na onaj hladni, kišoviti dan u
zapovjedničinoj kuhinji kad je kuharica Izzi i meni ispričala priču o Mračitelju. »Uvukao se u
pokret otpora. Uzeo je ljudski lik i glumio borca. Bio je blizak s tvojom majkom. Iskoristio ju je.
Tvoj je otac otkrio istinu. Mračitelj je imao pomagače. Izdajicu.«
Mračitelj nije imao pomagača i nije glumio borca. On je bio izdajica, a glumio je dijete.
Tä nitko ne bi posumnjao da je maleno, izgladnjelo nahoče doušnik.
U ušima mi odzvanja režanje, Mračitelj me pokušava izbaciti iz svog uma. Osjećam da se
vraćam u svoje tijelo, ali ona tama u meni urla i grabi, neću ga pustiti.
Ne. Još ćeš mi otkriti. Moram razumjeti. -
Vratim se u njegovo sjećanje i vidim da se sprijateljio s mojom usamljenom sestrom.
Neugodno mi je svjedočiti tome - njihovo se prijateljstvo čini tako stvarnim. Kao da mu je zaista
stalo do nje. U isto vrijeme vidim da iz nje izvlači informacije o mojim roditeljima: gdje su, što
rade Uhodi moju majku i ne skida svoje željne oči s njezine narukvice. Njegova je glad za njom
poput one izgladnjele životinje. Nije da je on želi. Ona mu treba. Mora je nagovoriti da mu je
pokloni.
Jednog dana majka je došla u tabor pokreta otpora bez narukvice. Mračitelj nije uspio.
Osjećam njegov bijes i golemu tugu. Otišao je u vojarnu osvijetljenu bakljama, tamo razgovara sa
ženom srebrna lica. S Keris Veturiom.
Kaže joj gdje će naći moje roditelje. Kaže joj što će oni u to vrijeme raditi.
Izdajice! Ti si ih odveo u smrt! Bjesnim i probijam se dalje u njegov um. Zašto? Zašto
narukvica?
Letim s njim daleko u prošlost, puštam se niz vjetar do zabačene Šume sjena. Osjećam
njegov očaj, strah za svoje ljude. U grdnoj su opasnosti jer su im učenjački vješci nakanili oduzeti
moć. On ne može stići do njih na vrijeme. Zakasnio sam, zavija u sjećanju. Zakasnio sam.
Izvikuje imena svojih bližnjih dok se iz sredine Sume podiže udarni val detonacije koji ga odnosi
u mrak.
To je eksplozija čistog srebra - zvijezde, učenjačkog oružja. Poslužili su se njome kako bi
zatočili džine. Očekivala sam da će se zvijezda rasuti - znam tu priču. Ali nije. Umjesto toga,
rasprsnula se na stotine komadića koji su sada razasuti po Carstvu. Te krhotine skupljaju Marinci,
Učenjaci, Bojovnici, Nomadi. Umeću ih u ogrlice i narukvice, u koplja i oštrice.
Mračiteljev mi bijes oduzima dah. On ne može tek tako sakupiti zvijezdine djeliće. Svaki
put kad pronađe krhotinu, ona mu mora biti ponuđena u dobroj volji, čistoj ljubavi i povjerenju.
Jedino tako može ponovno sklopiti oružje zbog kojeg je njegov narod zatočen, jedino ih tako
može osloboditi.
Želudac mi se uvrće dok srljam kroz njegove uspomene i gledam kako se preobražava u
muža ili ljubavnika, u sina ili brata, prijatelja ili povjerenika - u koga god je potrebno kako bi
dobio krhotine. On postane onaj u koga se preobrazi. On stvara te ljude - on je isto što i oni. On
osjeća sve što osjeća ljudsko biće. Uključujući ljubav.
A onda on počne otkrivati mene.
Gledam se u njegovim očima: ja sam nitko, naivna djevojčica koja je pokret otpora došla
moliti za pomoć. Vidim da mu svanjuje tko sam i što imam.
Muka mi je gledati kako me je prevario. Kako je iskoristio informacije iznuđene od mog
brata samo da bi me pridobio, da bih mu povjerovala, poklonila srce. U Serri mi je bio blizu -
vrlo blizu - umalo sam pala na njegove čari, ali onda sam Izzi dala slobodu koju je on ponudio
meni i nestala s Eliasom. Njegov je pomno isplanirani naum propao.
U pokretu je otpora cijelo vrijeme morao glumiti kako bi ostvario ono na čemu je radio
mjesecima: trebao ih je nagovoriti da podignu učenjačku revoluciju i ubiju cara.
Ta su dva poteza omogućila zapovjednici da izvrši stravičan genocid nad mojim narodom.
I to je bila Mračiteljeva odmazda za ono što su Učenjaci napravili njegovima, stoljećima prije.
Tako ti nebesa.
Odjednom stotine sitnica sjedaju na svoje mjesto. Kako je bio hladan kad me je upoznao.
Kako se činilo da me poznaje, premda mu nisam ništa rekla o sebi. Kako me je svojim glasom
tješio. Kako je čudno bilo vrijeme kad smo Elias i ja krenuli iz Serre. Kako su nas prestala
napadati nezemaljska bića otkako nam se pridružio, zajedno s Izzi.
Ne, ne, ne, ti lažljivče, ti monstrume...
Čim sam to pomislila, osjetila nešto duboko u njemu, duboko pod svim onim sjećanjima i
to me je potreslo do kosti. More žaljenja koje se trudi sakriti, more koje je velika oluja uskovitlala
u ludilo. Vidim svoje lice. Onda Lisino. Vidim dijete sa smeđim pletenicama i staru srebrnu
ogrlicu. Vidim nasmiješenog, pogurenog Marinca kako drži štap sa srebrnom drškom.
Njega izjeda sjećanje. Jedino tim riječima mogu opisati ono što vidim. Mračitelja izjeda
sjećanje.
Kad sam konačno shvatila što taj stvor zapravo jest, dahnula sam, a on me je izbacio iz
svog uma i odbacio od tijela. Odletjela sam deset metara, zabila se u stablo i srušila na tlo bez
daha.
Moja narukvica svjetluca na njegovu mračnom zapešću. Srebro - koje je cijelog mog
života bilo tamno od patine - sada blista kao da je napravljeno od svjetlosti zvijezda.
»Što si ti?« prosiktao je. Riječi mi iskrsnu u sjećanju: efrit u Serri. Rekla je isto što i
Mračitelj: Pitaš što sam ja, ali što si ti?
Na čistini se podigne studen vjetar, Mračitelj ga zajaše. I dalje me promatra, neprijateljski
i znatiželjno. Onda vjetar silovito zapuše i - odnese ga.
Suma je tiha. Nebo je mirno. Srce mi divlje udara kao bojovnički ratni bubnjevi. Sklopim
oči i otvorim ih ne bih li se probudila iz ove noćne more. Posegnem za narukvicom, trebam mi
njezina utjeha, treba mi da me podsjeti tko sam i što sam.
Ali nema je. Sama sam.
Četvrti dio

RASAP
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Elias

Sve si bliže, Elias.« Pao sam u Čekalište, Shaeva zuri u mene. Nekako je svježa, kao i
drveće, i nebo. Učini mi se da je ovo moj stvarni svijet, a onaj u budnom stanju - san.
Znatiželjno se ogledam - do sada sam se budio samo usred guste Šume. Ovog puta stojim
na litici isturenoj nad drvećem. U podnožju teče Rijeka sjena, plava je i bijela pod vedrim,
zimskim nebom.
»Otrov ti je nadomak srca«, veli Shaeva.
Smrt mi kuca na vrata. »Nije još«, natjeram se protisnuti kroz utrnute usne, onda zatrem
strah koji je već počeo vrebati. »Moram te nešto pitati. Preklinjem te, Shaeva, saslušaj me.« Sad
se priberi, Elias. Ona mora shvatiti koliko je važno. »Jer umrem li prije nego budem spreman,
zauvijek ću lunjati među ovim drvećem i nikad me se nećeš riješiti.«
Nešto joj preleti licem, tračak nespokoja, i odmah nestane.
»No dobro«, reče. »Pitaj.«
Razmišljam o svemu što je kazao čuvar. Što, rekao je. Ne tko.
Ni jedan čovjek ne vlada čuvarem. To mora biti neko nezemaljsko biće. Ali ne mogu ni
zamisliti da bi jedna utvara ili efrit mogao njime upravljati. Ta ga nejaka stvorenja ne bi mogla
nadmašiti u nadmudrivanju, a čuvar prezire one koje smatra intelektualno slabijim.
Onda opet, nisu nezemaljska stvorenja samo utvare i efriti.
»Zašto bi Mračitelja zanimala sedamnaestogodišnja djevojka koja je krenula u Kauf
izbaviti brata iz zatvora?«
Dušolovka problijedi kao krpa. Ruke joj zatrepere oko bokova kao da se pokušava
uhvatiti za uporište kojeg nema.
»Zašto me to pitaš?«
»Samo mi odgovori.«
»Jer - jer ona ima nešto što on želi«, propenta dušolovka. »Ali on ne može znati da ona to
ima. To je skriveno već godinama. Osim toga, on se pritajio.«
»Nije se pritajio koliko bi ti voljela da jest. Udružio se s mojom majkom«, kažem. »I
čuvarem. Starac je informacije o Lai prenosio jednom tipu koji je putovao s nama. Učenjačkom
pobunjeniku.«
Shaevine su se oči raširile u strahu, zakoračila je prema meni, pružila ruke.
»Uzmi me za ruke, Elias«, reče. »I zatvori oči.«
Unatoč njezinu grozničavom glasu, ja oklijevam. Kad je vidjela da sam više nego
oprezan, ona stisne usne, poskoči i zgrabi me. Htio sam se izvući, ali njezini su džinski refleksi
brži.
Uhvatila me je za ruke na što se zemlja poda mnom stala tresti. Zateturao sam kad mi se
tisuću vrata otvorilo u svijesti: u pustinji blizu Serre Laia mi priča što joj se dogodilo, Darin mi
kazuje o čuvaru, Keenan ima neočekivane sposobnosti - slijedi me, premda to ne bi trebao moći,
konop kojim smo Laia i ja bili povezani - prekida se u pustinji...
 Dušolovka me pozorno promatra crnim očima, a onda mi otvori svoj um. Njezine se misli
izlijevaju u moju svijest kao zapjenjena bujica. Kad je završila, spojila je moja sjećanja i svoje
znanje i podastrla mi rezultate našeg ujedinjenja.
»Nebesa u krvi i plamenu«, zateturao sam unatrag i uhvatio se za stijenu. Konačno sam
shvatio. Laina narukvica - zvijezda. »To je on - Keenan. On je Mračitelj.«
»Shvaćaš li sada, Elias?« pita me dušolovka. »Shvaćaš li koju je mrežu rasprostro kako bi
osigurao svoju odmazdu?«
»Ali zašto sve te igre?« Odgurnem se od stijene i počnem koračati liticom. »Zašto nije
jednostavno ubio Laiu i uzeo narukvicu?«
»Postoji obveza koju se ne smije prekršiti. Znanje koje je omogućilo stvaranje zvijezde
prenošeno je u ljubavi i povjerenju.« Ona skrene pogled, sa sramom u očima. »Tom se drevnom
magijom htjelo spriječiti korištenje zvijezde u zle svrhe...« Ona uzdahne. »I vidiš koliko nam je
dobra to donijelo.«
»Oni džini u gaju? On ih želi osloboditi.«
Shaevin je pogled pun strepnje dok zuri u Rijeku. »Elias, njih se ne bi smjelo osloboditi.
Džini su nekoć bili stvorenja svjetla. Ali kao što biva sa svima koji su predugo zatočeni, i oni su
pobješnjeli. Pokušavala sam to reći Mračitelju. Od svih džina jedino još on i ja hodamo ovom
zemljom. Ali on me ne želi slušati.«
»Moramo nešto učiniti«, zahtijevam. »Kad dobije narukvicu, on će ubiti Laiu...«
»Ne može je ubiti. Svi oni kojima je zvijezda bila dana, makar i nakratko, zaštićeni su
njezinom moći. Ne može ubiti ni tebe.«
»Ali ja je nisam...« Dodirnuo, htio sam reći kad sam se sjetio da sam Laiu bio pitao mogu
li je vidjeti, još prije nekoliko mjeseci na Serrskom gorju.
»Mračitelj je zacijelo naredio čuvaru da te ubije«, reče Shaeva. »Ali možda mu ljudi-
robovi nisu poslušni koliko bi htio da jesu.«
»Čuvaru nije stalo do Laie«, sinulo mi je. »Htio je bolje shvatiti Mračitelja.«
»Moj se kralj nikome ne povjerava«, priklopi dušolovka. »Zapovjednica i čuvar su mu po
svoj prilici jedini saveznici - on ljudima ne vjeruje. Zasigurno im nije ništa rekao o narukvici i
zvijezdi kako oni to znanje ne bi iskoristili protiv njega.«
»A što bi se dogodilo da Laia umre na neki drugi način? Što bi bilo s njezinom
narukvicom?«
»Oni koji nose komadiće zvijezde ne umiru tako lako«, uzvrati Shaeva. »Zvijezda ih štiti i
oni to znaju. Ali umre li, narukvica će se rasuti u ništavilo. Zvijezdina će moć oslabjeti. To se već
događalo.«
Uhvatila se za glavu. »Nitko ne zna koliko on mrzi ljude, Elias. Ako oslobodi svoju braću,
pretražit će Carstvo i zatrti Učenjake. Okrenut će se i na druge ljude. Njihova žeđ za krvlju neće
imati granice.«
»Onda ćemo ga zaustaviti«, kažem. »Sklonit ćemo Laiu prije no što se dočepa
narukvice.«
»Ja ga ne mogu zaustaviti«, Shaeva je nestrpljivo podigla glas. »Neće mi dopustiti. Ne
mogu napustiti svoju zemlju...«
»SHAEVA.«
Šuma zatreperi, Shaeva se okrene. »Znaju«, reče. »Kaznit će me.«
»Ne možeš samo otići. Moram saznati je li Laia dobro. Ti bi mi mogla pomoći...«
»Ne!« Shaeva drekne. »Ja s ovim ne smijem imati ništa. Ništa. Zar ne shvaćaš? On...«
Onda se uhvati za grlo te iskrivi lice. »Zadnji put kad sam ga prevarila, on me je ubio, Elias.
Natjerao me je da se mučim u sporoj smrti, a onda me je vratio u žive. Otpustio je jadnicu koja je
vladala zemljom mrtvih prije i prikovao me za ovo mjesto kao kaznu za ono što sam napravila.
Da, živa sam, ali sam i zasužnjena u Čekalištu. On stoji iza toga. Ako ga opet naljutim, samo
nebesa znaju što će mi učiniti. Zao mi je. I ne znaš koliko mi je žao. Ali ja nad njim nemam
moć.«
Posegnuo sam za njom, očajnički sam je htio natjerati da mi pomogne, no izvukla mi se iz
ruku, kliznula niz liricu i nestala u šumi.
»Shaeva, sto mu demona!« Skočio sam za njom, a onda opsovao shvativši da se trudim
uzalud.
»Zar još nisi mrtav?« Kad je dušolovka zamakla u Sumu, iz nje se pojavio Tristas. »Kad
se više misliš odlijepiti od svog jadnog postojanja?«
Ja bih tebe mogao pitati isto. Ipak, ne pitam jer umjesto zlobe koju sam već navikao
vidjeti u Tristasu, sada su mu ramena ovješena kao da na leđima nosi nevidljivu stijenu.
Rastresen kakav jesam, naređujem si da svu pozornost posvetim prijatelju. Izgleda iznureno i
strašno tužno.
»I ja ću ubrzo«, kažem. »Imam vremena do Rathane. To je za šest dana.«
»Ratbana.« Tristas zamišljeno nabora čelo. »Sjećam se prošle godine. Aelia me je te noći
zaprosila. Pjevao sam cijelim putom kući, a ti i Hel ste mi pokrivali usta da me ne čuju
centurioni. Faris i Leander su me tjednima zadirkivali.«
»Bili su ljubomorni jer si našao djevojku koja te je iskreno voljela.«
»Ti si me branio«, veli Tristas. Iza njega je Suma tiha, kao da je Cistilište zadržalo dah.
»Uvijek si me branio.«
Slegnem ramenima i svrnem pogled. »To ne poništava zlo koje sam učinio.«
»Nisam to ni rekao«, u Tristasu se ponovno probudila srdžba. »Ali nisi ti sudac, je li tako?
Meni si uzeo život. Moja je stvar hoću li ti oprostiti ili ne.«
Otvorio sam usta jer sam mu htio reći da mi ne treba oprostiti. A onda sam se sjetio kako
me je prekorila Izzi: » Ti uvijek misliš kako si odgovoran za sve... Mi smo samosvojni ljudi i
zaslužujemo donositi svoje odluke.«
»Imaš pravo.« Nebesa, teško mi je ovo reći. A još teže povjerovati u to. Ali dok govorim,
Tristasove se oči bistre od mržnje. »Sve svoje odluke donio si sam. Osim ove. Oprosti.«
Tristas nakrivi glavu. »Je li to bilo toliko teško?« Prišao je rubu litice i zagledao se u
Rijeku. »Rekao si da ne moram sâm.«
»Ne moraš sâm.«
»Ja bih tebi mogao reći isto.« Tristas mi spusti ruku na rame. »Ja ti opraštam, Elias. Ti
oprosti sam sebi. Još imaš vremena biti sa živima. Nemoj ga protratiti.«
Tristas se okrene i baci se s litice u savršenom skoku. Tijelo mu blijedi. Jedini znak
njegova prijelaza je blago mreškanje na površini Rijeke.
Ja bih tebi mogao reći isto. Njegove su riječi u meni užgale plamen, a ono što je tek
zaiskrilo nakon Izzinih riječi sada već gori kao buktinja.
U glavi mi odzvanjaju Afyine oštre prosudbe: Ne bio smio tek tako otići, Elias. Trebao bi
pitati Laiu što ona želi. Laine ljute molbe: Zatvorio si se. Isključuješ me jer ne želiš da ti se
približim. A što je s onim što ja želim?
Katkad, rekla je Izzi, samoća je stvar izbora.
Čekalište blijedi. Kad sam osjetio kako mi hladnoća prodire u kosti, znao sam da sam u
Kaufu.
I znam kako ću izbaviti Darina iz ovog prokletog mjesta. Ali ne mogu sâm. Čekam -
planiram i smišljam. Kad je Tas ušao u moju ćeliju u jutro nakon što sam saznao istinu o
Keenanu, bio sam spreman.
 Dječak je spustio glavu, šulja se k meni plašljivo kao miš. Na mršavim nogama ima nove
tragove biča. Krhko mu je zapešće omotano prljavim zavojem.
»Tas«, šapnem. Dječaku poskoče tamne oči. »Ja odlazim odavde«, kažem. »Vodim
Umjetnika sa sobom. I tebe, ako želiš. Ali treba mi tvoja pomoć.«
Tas se nagne preko sanduka sa zavojima i mastima, ruke mu drhte dok mi previja koljeno.
Prvi put otkad ga znam vidim mu sjaj u očima. »Što trebam napraviti, Elias Veturius?«
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

Helena

Ne sjećam se da sam se verala uza zidine Kaufa niti da sam se probijala do spremišta za
čamce. Samo znam da je put trajao dulje no što je trebao jer su mi bijes i nevjerica zamračili um.
Kad sam došla u izdubljeno spremište osupnuta onim što sam saznala o zapovjednici, čuvar me je
već čekao.
Ovog puta nije sam. Osjećam kako njegovi ljudi vrebaju u kutovima. Srebro im odsijeva
plavičastim svjetlom baklji - krabulje su svoje strijele uperili u mene.
Avitas stoji pokraj našeg čamca i jednim okom oprezno motri starca. Svoju napetost odaje
jedino stegnutom čeljusti. Njegov me bijes smiruje - barem nisam samo ja uzrujana. Dok
prilazim, Avitas uhvati moj pogled i kratko kimne. Čuvar ga je izvijestio.
»Nemojte pomoći zapovjednici, čuvaru«, započnem bez uvoda. »Nemojte joj dati moć
koju priželjkuje.«
»Iznenađujete me«, reče starac. »Zar ste toliko odani Marcusu da ne bi priznali Keris
Veturiu za caricu? To bi bilo glupo. Predaja vlasti neće ići posve glatko, ali s vremenom će je
narod prihvatiti. Na koncu konca ipak je ona ugušila učenjačku revoluciju.«
»Da je zapovjednica trebala biti carica«, kažem, »onda bi auguri izabrali nju umjesto
Marcusa. Ona ne zna pregovarati, čuvaru. Onog trena kad sjedne na prijestolje, kaznit će sve
rodove koji su joj se usudili suprotstaviti, u Carstvu će izbiti građanski rat kao što je umalo i
izbio. Osim toga, ona Vas želi ubiti. To mi je nedavno rekla«
»Znam ja da me Keris Veturia ne voli«, čuvar otpovrne, »Što je pak krajnje iracionalno s
obzirom na to da služimo istom gospodaru. Ali vjerujem da se zbog mene osjeća ugroženom.«
Onda slegne ramenima. »Pomogao joj ja ili ne, svejedno je. Ona će izvesti vojni udar. I lako je
moguće da će uspjeti.«
»Onda je moram zaustaviti.« Sad smo došli do onog presudnog. Preskočit ću mudrovanje.
Ako zapovjednica misli izvesti udar, onda nemam vremena. »Predajte mi Eliasa Veturiusa,
čuvaru. Ne mogu se vratiti u Antium bez njega.«
»Eh, vidite«, čuvar spoji prste. »To bi mogao biti problem, krvosljednice.«
»Što želite reći?«
Čuvar mi da znak da pođem s njim niz jedan od dokova, dalje od njegovih ljudi i Harpera.
Sjevernjak je oštro odmahnuo glavom, ali mislim da nemam izbora. Kad smo se dovoljno udaljili
da nas ne mogu čuti, starac se okrene.
»Čuo sam, krvosljednice, kako ste obdareni naročitom... sposobnošću.« Gladno se zapiljio
u mene na što mi se uz kralježnicu stala uspinjati jeza. »Čuvaru, ne znam što ste čuli, ali...«
»Nemojte vrijeđati moju inteligenciju. Liječnik na Crnoj klisuri, Titinius, moj je stari
prijatelj. Nedavno mi je ispripovjedio priču o oporavku kakvom još nije svjedočio u cijeloj svojoj
praksi na akademiji. Elias je Veturius bio na rubu smrti kad ga je spasio serum krvavog korijena.
Ali kad je Titinius primijenio taj isti serum na drugom pacijentu - nije djelovao. On misli kako je
Eliasov oporavak povezan s nečim drugim - točnije s nekim.«
 »Što«, ponavljam dok mi ruka traži oružje, »Vi želite?«
»Želim proučavati tvoje moći«, uzvrati čuvar. »Želim ih razumjeti.«
»Nemam ja vremena za Vaše pokuse«, odsiječem. »Dajte mi Eliasa i onda ćemo
razgovarati.«
»Ako ti dam Eliasa, samo ćeš pobjeći zajedno s njim. Ne, ipak moraš ostati. Dan-dva, ne
više, i onda ću vas oboje pustiti.«
»Čuvaru«, počnem, »u jeku su pripreme za vojni udar kojim će se srušiti Carstvo. Moram
se vratiti u Antium i upozoriti cara. A ne mogu se vratiti bez Eliasa. Dajte mi ga i kunem vam se
krvlju i kostima da ću se vratiti radi Vaših... istraživanja čim situacija bude pod kontrolom.«
»Krasna prisega«, reče čuvar. »Ali čini mi se da tvoje namjere nisu posve časne.« Stao je
gladiti bradu sa sablasnim sjajem u očima. »Našla si se pred izvanrednom filozofskom dilemom,
krvosljednice. Ostati ovdje, podvrgnuti se pokusima i riskirati da u tvojoj odsutnosti Keris
Veturia zasjedne na prijestolje. Ili - vratiti se, spriječiti udar, spasiti Carstvo i time možda ostati
bez obitelji?«
»Ovo nije igra«, kažem. »U pitanju su životi članova moje obitelji. Sto mu demona,
Carstvo je u pitanju. Ako Vam sve ovo ne znači ništa, onda mislite na sebe, čuvaru. Mislite li da
će Vas Keris pustiti da se ovdje pritajite nakon što postane carica? Ubit će Vas prvom prilikom.«
»O, pa ja mislim da će novoj carici moje poznavanje tajni biti... vrlo primamljivo.«
Krv mi ključa od mržnje dok zurim u starca. Možda bih se mogla probiti u Kauf? Avitas
dobro poznaje zatvor. Tamo je proveo godine. Ali to znači: nas dvoje protiv cijele utvrde
čuvarevih ljudi.
Sjetim se što mi je Cain rekao kad je sve ovo počelo, kad mi je Marcus naredio da
privedem Eliasa.
»Gonit ćeš Eliasa. I naći ga. Ono što naučiš na tom pothvatu - o sebi, svojoj zemlji i
svojim neprijateljima - bit će presudno za održanje Carstva. I za tvoju sudbinu.«
To je to. Na ovo je mislio. Ne znam još što sam naučila o sebi, ali razumijem što se
događa u mojoj zemlji, u Carstvu. Sad shvaćam što kani moj neprijatelj.
Zašto sam trebala dovesti Eliasa Marcusu na pogubljenje? Da pokažem carevu moć. Da
mu osiguram pobjedu. Ali ne moram zato ubiti Eliasa - to nije jedini način. Mogu i ugušiti vojni
udar na čijem je čelu jedna od najstrašnijih Bojovnica. Porazimo li Marcus i ja zapovjednicu,
uglednički se rodovi neće usuditi suprotstaviti caru. Izbjeći ćemo građanski rat. Carstvo će biti
sigurno.
A Elias - želudac mi se stišće od pomisli da je u čuvarevim rukama. Ali ne mogu se više
brinuti. Osim toga, poznajem svog prijatelja. Čuvar ga neće još dugo moći držati u zatvoru.
»Carstvo na prvom mjestu, starce«, kažem. »Možeš zadržati Veturiusa, a svojim
pokusima zabavi se sam.«
Čuvar me gleda kamena lica.
»Balava je naša mladost«, promrmlja. »Budaletine. Nemaju pojma.« To je iz Sjećanja
Rajina iz Serre, jednog od rijetkih Učenjaka vrijednih citiranja. Mislim da je to napisao malo prije
no što mu je Taius Prvi odrubio glavu. Ako svom caru ne želiš priuštiti sličnu sudbinu, onda bolje
kreni.«
Dao je znak svojim ljudima na što su zatvorili spremišna vrata. Avitas tiho krene uz mene.
»Znači, ništa od Veturiusa, spriječavamo udar«, reče. »Želiš li mi to objasniti sad ili ćeš
putom?«
»Putom.« Uđem u čamac i dohvatim veslo. »Nemamo više vremena.«
 ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE

Laia

Keenean je Mračitelj. Džin. Demon.

Premda te riječi ponavljam u sebi, ne dopiru mi do mozga. Ali zato mi hladnoća prodire u
kosti. Kad sam spustila pogled, iznenadilo me je što klečim u snijegu. Ustani, Laia. Ne mogu se
pomaknuti.
Mrzim ga. Nebesa, mrzim ga. Ali, voljela sam ga. Posegnem za narukvicom kao da će se
time što je tražim ona ponovno pojaviti. U glavi mi bljeska prizor Keenanove preobrazbe, onda
izrugivanje u njegovu iskrivljenom glasu.
Otišao je, kažem sebi. Još si živa. Elias i Darin su u zatvoru i ne mogu izaći. Moraš ih
spasiti. Ustani.
Možda je žalost poput bitke: nakon što si prošla toliko toga, kontrolu preuzimaju instinkti.
Kad vidiš da ti se približava bojovnički ubojiti odred, očvrsneš svoju nutrinu. Pripremiš se za bol
slomljena srca. I kad te pogodi, onda boli, ali ne onako jako jer si potisnula svoju slabost i
ostavila samo bijes i snagu.
Dio mene želi mozgati o svakom trenutku provedenom s onim stvorom. Je li se protivio
mojoj suradnji s Mazenom zato što je htio da budem sama i slaba? Je li spasio Izzi jer je znao da
mu nikad ne bih oprostila da ju je ostavio?
Ne razmišljaj. Ne razmatraj. Pokreni se. Diži se. Ustani.
Na nogama sam. Nisam sigurna kamo sam krenula, no natjerala sam se udaljiti od špilje.
Upadala sam u snijeg do koljena, probijala se drhtureći sve dok nisam pronašla tragove koje su
zacijelo ostavili Helena Aquilla i njezini ljudi. Pratim ih uzduž potočića pa nastavljam uz rijeku.
Nisam znala kuda bazam sve dok iz šume nije iskoračila prilika i stala ispred mene. Od
njegove mi se srebrne krabulje umalo stisnuo želudac, ali ja sam se isprsila i izvukla bodež.
Krabulja podigne ruke.
»Mir s tobom, Laia iz Serre.«
To je jedan od Aquillinih krabulja. Ne onaj svjetlokosi ni onaj zgodni. Ovaj me podsjeća
na netom naoštrenu oštricu sjekire. Ovaj je prošao pokraj mene i Eliasa u Nuru.
»Moram razgovarati s krvosljednicom«, kažem. »Molim te.«
»Gdje ti je riđokosi prijatelj?«
»Otišao je.«
Krabulja trepne. Čini mi se neprirodnim to što nije hladno nesmiljen. Njegove su
blijedozelene oči gotovo suosjećajne. »A brat?«
»Još uvijek u Kaufu«, oprezno uzvratim. »Hoćeš li me odvesti k njoj?«
On kimne. »Raspremamo tabor«, kaže. »Izviđao sam gdje su zapovjedničini doušnici.«
Zastala sam. »Vi... vi imate Eliasa...«
»Ne«, krabulja odvrati. »Elias je još unutra. Imamo nešto hitnije u vidu.«
Hitnije od uhićenja najtraženijeg bjegunca u Carstvu? U želudcu osjetim malu iskru
nade. Mislila sam da ću morati lagati Heleni Aquilli, reći joj da je neću ometati kad bude
preuzimala Eliasa. Ali ona ionako ne kani otići iz Kaufa s njim.
»Zašto si vjerovala Eliasu, Laia iz Serre?« Krabuljino je pitanje toliko neočekivano da
nisam uspjela sakriti iznenađenje. »Zašto si ga spasila od pogubljenja?«
Pomislim da bih mogla lagati, ali ovaj će znati. On je krabulja.
»Spasio mi je život u nekoliko navrata«, kažem. »On previše razmišlja i donosi čudne
odluke kojima sam sebe dovodi u opasnost, ali je dobra osoba.« Pogledam ispod oka krabulju, on
ravnodušno gleda preda se. »Jedna od najboljih osoba koju znam.«
»Ali on je u kušnji ubio svoje prijatelje.«
»Nije to želio učiniti«, kažem. »Stalno o tome razmišlja. Mislim da si nikad neće
oprostiti.«
Krabulja šuti, vjetar donosi krike i jauke iz Kaufa. Stisnula sam čeljust. Morat ćeš ući
unutra, kažem sebi. Navikni se.
»Moj je otac bio poput Eliasa«, domalo prozbori krabulja. »Majka je rekla da je on uvijek
vidio dobro, i kad nitko drugi nije.«
»Je li - je li i on bio krabulja?.«
»Jest. Valjda je to bila čudna osobina za jednog krabulju. Carstvo ju je obukom
pokušavalo istjerati iz njega... Možda im nije uspjelo. Možda je zato umro.«
»Zašto mi to govoriš?«
On ne odgovara. Nije rekao ni riječ sve dok u daljini nismo opazili kaufsku zloslutnu crnu
stijenu.
»Tamo sam živio dvije godine.« Pokaže glavom na zatvor. »Većinu sam vremena
provodio na odjelu za ispitivanje. U početku sam to mrzio. Stražarske smjene od dvanaest sati,
sedam dana u tjednu. Otupio sam na ono što sam slušao. Pomoglo mi je što sam imao prijatelja.«
»Valjda ne čuvara?« Odmaknula sam se. »Elias mi je pričao o njemu.«
»Ne«, uzvrati krabulja. »To nije bio čuvar ni bilo tko od vojnika. Moja je prijateljica bila
učenjačka ropkinja. Djevojčica koja je sebe nazvala Pčelica jer je na obrazu imala ožiljak u
obliku kupine.«
Zagledala sam se u njega, zanijemila od zbunjenosti. Ne čini mi se kao netko tko bi se
sprijateljio s djetetom.
»Bila je jako mršava«, nastavi on. »Ja bih joj prokrijumčario hranu. U početku me se
bojala, ali kad se uvjerila da joj ne želim zlo, počela je sa mnom razgovarati.« Slegnuo je
ramenima. »Kad sam otišao iz Kaufa, znao sam razmišljati o njoj. Neki dan sam čuvaru nosio
poruku od zapovjednice. Potražio sam Pčelicu. I našao je.«
»Sjeća li te se?«
»Da. Čak mi je ispričala zanimljivu priču o svjetlookom Bojovniku zatvorenom u ćeliji na
odjelu za ispitivanje. Taj se odbija bojati čuvara, rekla je. On se pak sprijateljio s jednim od
njezinih prijatelja. Dao mu je nomadsko ime: Tas. Djeca se došaptavaju o tom Bojovniku -
oprezno, naravno, da ih čuvar ne čuje. Djeca znaju čuvati tajne. Prenijeli su poruku tog
Bojovnika učenjačkom pokretu u zatvoru - muškarcima i ženama koji još nisu izgubili nadu da će
jednog dana pobjeći.«
Krvavih ti nebesa.
»Zašto mi to govoriš?« ogledam se, nervozno. Je li ovo zasjeda? Prevara? Krabulja očito
govori o Eliasu. Ali, što želi?
»Ne mogu ti reći zašto«, uzvrati gotovo tužno. »Sad će ti ovo zvučati čudno, ali mislim da
ćeš me jednog dana baš ti, od svih ljudi, najbolje razumjeti.«
Onda se strese i pogleda me u oči. »Spasi ga, Laia iz Serre«, reče. »Iz onog što sam
doznao od tebe i krvosljednice, mislim da to zaslužuje.«
 Gleda me - ja kimnem. Nije mi ništa jasnije, ali barem mi je lakše kad vidim da je više
čovjek nego krabulja. »Dat ću sve od sebe.«
Stigli smo na čistinu i ugledali krvosljednicu. Zatekli smo je kako pričvršćuje sedlo na
konja. Kad je čula naše korake i okrenula se, srebrno joj se lice postrožilo. Krabulja se brzo
izgubio.
»Znam da me ne voliš«, ispalila sam prije no što bi me stigla potjerati. »Ali ovdje sam iz
dva razloga.« Otvorila sam usta, pokušavam pronaći prave riječi. Ali onda zaključim da je ono
najjednostavnije ujedno i najbolje. »Najprije, moram ti zahvaliti. Jer si me spasila. Trebala sam ti
to reći još onda.«
»Nema na čemu«, ona promrmlja. »Što želiš?«
»Tvoju pomoć.«
»Sto mu demona, zašto bih ti pomogla?«
»Jer ostavljaš Eliasa tu«, uzvratim. »Ne želiš da on umre. Ja to znam. Zato mi pomogni da
ga spasim.«
Krvosljednica se ponovno okrenula prema konju, izvukla ogrtač iz bisaga, zagrnula se.
»Elias neće umrijeti. Vjerojatno trenutno pokušava izbaviti tvog brata.«
»Ne«, kažem. »Nešto je unutra pošlo po krivu.« Zakoračim joj bliže. Siječe me pogledom
kao sablja. »Nisi mi dužna pomoći. I ja to znam. Ali čula sam što ti je rekao na Crnoj klisuri.
Nemoj nas zaboraviti.« Odjednom joj oči preplavi takva bol i ranjenost da me je od krivnje
zapekao želudac.
»Neću ga ostaviti. Poslušaj te jauke.« Helena Aquilla odvrati pogled. »On ne zaslužuje
tamo umrijeti.«
»Što želiš znati?«
»Treba mi tlocrt, raspored ćelija, opskrbe.«
Podsmjehnula se. »Kako misliš ući? Ne možeš glumiti ropkinju. Kaufski stražari znaju
prepoznati učenjačke robove, a ti ćeš im zapeti za oko. Nećeš izdržati ni pet minuta.«
»Znam kako ući«, kažem. »Ne bojim se.«
Divlji joj je nalet vjetra podigao plave pramenove oko srebrna lica, zalepršali su kao ptice.
Odmjerava me, ali ne mogu joj pročitati izraz lica. Što ona osjeća? Helena nije samo krabulja - to
sam spoznala one noći kad me je spasila od smrti.
»Dođi«, uzdahne. Klekne i počne crtati u snijegu.
***

Došlo mi je da Keenanove stvari pobacam na hrpu i zapalim, ali znam da bi dim samo
privukao pozornost. Umjesto toga sam, držeći njegovu torbu podalje od sebe kao da je zaražena,
otišla dvjestotinjak metara od špilje do brza potoka, pritoka Rijeke sjena. Naprtnjača je pljusnula
u vodu, a za njom i njegovo oružje. Dobro bi mi došao još koji nož, ali ne želim ništa njegovo uza
se.
Kad sam se vratila u špilju, sjela sam, prekrižila noge i odlučila da se neću pomaknuti dok
ne savladam nestajanje.
Sjetila sam se da je, svaki put kad bih uspjela, Keenan bio negdje drugdje, a počesto i
daleko. Ona sumnja u sebe koju sam osjećala kad je bio blizu - je li je on namjerno izazivao kako
bi spriječio moje moći?
Nestani! Zavikala sam tu riječ u sebi, ja, kraljica pusta krajolika, naređujem svojim
iznurenim vojnicima da se još jednom postroje. Elias, Darin i svi ostali koje moram spasiti ovise
o ovome, o ovoj moći, ovoj magiji za koju znam da je u meni.
Nešto me preplavi i ja se umirim, spustim pogled i vidim da moje ruke i noge svjetlucaju,
da postaju providne, kao i za one racije na Afyinu karavanu.
Vrisnula sam, tako glasno da me je odjek u špilji prepao, ali od njega se valjda i
nevidljivost odmah povukla. Odlično. Poradi na tome, Laia.
Cijelog sam dana vježbala, prvo u špilji, onda na snijegu. Naučila sam što mogu: ako
uhvatim granu dok sam nevidljiva, ne vidi se ni grana. Ali sve što je živo ili pričvršćeno za
zemlju čini se da lebdi u međuprostoru.
Toliko sam bila zadubljena u svoje misli da nisam čula korake. Netko se oglasi, ja trgnem
nož i okrenem se.
»Što si se odmah nakostriješila, djevojko?« Prepoznala sam taj bahati glas prije no što je
spustila kukuljicu. Afya Ara-Nur.
»Nebesa, ti na sve skačeš«, nastavila je, »ali ne mogu te kriviti. Ne mogu kad moraš
slušati tu halabuku.« Ona mahne rukom u smjeru zatvora. »Nema Eliasa, vidim. Nema ti ni brata.
A... nema ni Riđeg?«
Podigla je obrve, čeka objašnjenje. Ali ja samo zurim u nju i pitam se je li stvarna. Jahaća
joj je odjeća prljava, čizme mokre od snijega. Pletenice je skupila pod šal, čini se da noćima nije
spavala. Toliko sam sretna što je vidim da bih je mogla poljubiti.
Ona uzdahne i zakoluta očima. »Ja sam nešto obećala, djevojko, nisam li? Zaklela sam se
Eliasu Veturiusu da ću ovo sprovesti. Nema goreg nego kad Nomatkinja prekrši sveti zavjet. Ali
da napravi takvo što kad je život druge žene u opasnosti? To je pak neoprostivo i na to me je moj
bratac podsjećao svakog trena zadnja tri dana, sve dok nisam pristala krenuti za tobom.«
»Gdje je on?«
»Nadomak Nomadskim zemljama.« Sjedne na kamen i počne trljati nogu. »Barem se
nadam da jest. Pred odlazak mi je rekao da tvoja prijateljica Izzi nije vjerovala Riđem.« Upitno
me je pogleda. »Je li imala pravo?«
»Nebesa«, kažem. »Ne znam odakle bih počela.«
Dok sam Afyi ispripovjedila sve što se dogodilo proteklih tjedana, pala je i noć. Nekoliko
sam stvari ipak izostavila - posebice onu noć u podrumskom skrovištu.
»Znam da sam uprskala«, kažem. Sjedimo u špilji, jedemo pogaču i voće koje je ponijela
sa sobom. »Donijela sam neke glupe odluke...«
»Kad sam imala šesnaest godina«, Afya me prekine, »otišla sam iz Nura, kako bih počela
samostalno trgovati. Bila sam najstarije dijete u obitelji i otac me je razmazio. Nije me tjerao da
beskrajne sate učim kuhati ili vesti ili nešto još dosadnije, već me je držao uza se i učio poslu.«
»Većina ih je u plemenu mislila kako mi ugađa. Ali ja sam znala da želim postati zaldara
plemena Nur, kao što je moj otac bio zaldar. Nije me bilo briga što zadnjih dvjesto godina pleme
nije imalo žensku poglavaricu. Znala sam da sam nasljednica svog oca i da će naslov zaldara, ne
budem li izabrana, pripasti jednom od mojih nezajažljivih stričeva ili nesposobnih rođaka. Mene
bi udali u neko drugo pleme, i to bi bilo to.«
»Sjajno si to izvela«, nagađam sa smiješkom. »I pogledaj te sad.«
»Vidiš, u krivu si«, uzvrati Afya. »Trgovanje je ispalo katastrofa. Sprdačina. Poniženje i
za oca i za mene. Bojovnik kojem sam kanila prodati robu činio se poštenim - sve dok me nije
obradio i prevario plativši mi mizeran dio od onog koliko je roba vrijedila. Vratila sam se za
tisuću škuda kraća, spuštene glave i podvijena repa. Bila sam uvjerena da će me otac udati u roku
od petnaest dana.«
»Umjesto toga, klepnuo me je po glavi i rekao mi da se uspravim. Ne određuje te
neuspjeh, kazao je. Ono što napraviš nakon njega pokazat će jesi li vođa il´ prazna tikva.«
Afya me strogo pogleda. »Donijela si neke krive odluke. Pa što? I ja sam. I Elias je.
Donese ih svatko kad mora učiniti nešto teško. Ali to ne znači da ćeš odustati, blento. Je li ti
jasno?«
Razmišljam o njezinim riječima, prisjećam se proteklih mjeseci. Jedna je sekunda
dovoljna da ti se život pretvori u pakao. A da bih to popravila, moram tisuću stvari napraviti kako
valja. Čini mi se da, kad ti se malo posreći, moraš prijeći ocean da bi ti se posrećilo opet. Ali,
odlučila sam, ja ću tu udaljenost premostiti, gazit ću sve dok ne pobijedim. Neću posustati.
Kimnula sam Afyi. Ona me odmah potapša po ramenu.
»Dobro«, veli. »Sad kad smo to riješili, što imaš u planu?«
»Plan je...«, tražim riječ kako moja zamisao ne bi izgledala izvan svake pameti, ali jasno
mi je da će me Afya prozreti u trenu. »Sulud«, izvalim. »Toliko je sulud da ne znam na što će to
sličiti.«
Afya je prasnula u smijeh koji još odzvanja špiljom. Ali, ne ruga mi se - dok odmahuje
glavom, na licu joj vidim iskrenu znatiželju.
»Nebesa«, veli ona. »Nisi li mi rekla da voliš priče? Jesi ikad čula jednu o pustolovu koji
je imao pametan plan?«
»Hmm... Nisam.«
»I što misliš, zašto je tako?« Ništa mi ne pada na pamet. »Zato... zato što...« Ona se opet
zasmijulji. »Zato što pametni planovi nikad ne prolaze, djevojko. Samo ludi uspijevaju.«
 ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

Elias

Prošla je cijela noć i cijeli dan prije no što se Tas vratio. Ništa ne govori, već upadljivo
gleda u vrata moje ćelije. Opazim da svjetlo baklje drugačije treperi pred vratima - jedan od
čuvarevih krabulja nas motri. Naposljetku je otišao. Spustio sam glavu za slučaj da se ipak vrati
i protisnuo tiše od šapta.
»Reci mi da imaš dobre vijesti, Tas.«
»Vojnici su Umjetnika premjestili u drugu ćeliju.« Tas pogleda preko ramena u vrata, a
onda na brzinu stane crtati u prašini na podu. »Ali pronašao sam ga. Ovaj je dio u obliku kruga, je
li tako? U sredini je odjel za stražare...« On označi slovo X na gornjem rubu kruga, »A Umjetnik
je tu.« Onda stavi X na donji rub. »Ti si ovdje. Između vas je stubište.«
»Odlično«, šapnem. »Uniforme?«
»Pčelica je jednu nabavila za tebe«, reče. »Ona može ući u praonicu.«
»Jesi li siguran da joj možeš vjerovati?«
»Ona mrzi čuvam«, Tas se strese. »Čak i više od mene. Ona nas neće izdati. Ali, Elias,
nisam još uspio razgovarati s vođom Skiritae, s Arajom. I...« Tas izgleda kao da se ispričava.
»Pčelica kaže da se u zatvoru ne može naći similarin.«
Nebesa ti spalim.
»Još nešto«, nastavi Tas. »Počela je čistka. Bojovnici su ogradili prostor u zatvoru gdje
trpaju Učenjake. Mnoge je već pokosila hladnoća, ali...«, glas mu zadrhti, vidim da se za ovo
pripremao, »... još se nešto dogodilo. Nešto divno.«
»Znaš kako čuvara ubiti pogledom?«
Tas se naceri. »Gotovo jednako dobro«, kaže. »Nosim ti poruku, Elias, od djevojke
zlaćanih očiju.«
Srce samo što mi nije ispalo iz grudi. Ne može biti. Zar jest?
»Sve mi reci.« Pogledam prema vratima. Bude li Tas u mojoj ćeliji dulje od deset minuta,
jedan će od krabulja doći provjeriti što je na stvari. Dječak mi hitro čisti rane i mijenja zavoje.
»Najprije je došla do Pčelice.« Naprežem se čuti ga. Nekoliko ćelija dalje, stražari su
počeli s mučenjem pa krici zatvorenika odzvanjaju zatvorom.
»Pčelica je pomislila da je duh jer nije znala odakle glas dolazi. Glas ju je vodio u praznu
vojarnu, a onda se niotkuda pojavila djevojka. Pitala je Pčelicu za tebe, a Pčelica je došla k
meni.«
»I - bila je nevidljiva?« Tas je kimnuo, ja sam se naslonio u čudu. Ali onda sam se sjetio
slučajeva kad mi se činilo da mi blijedi pred očima. Kad je to počelo? Nakon Serre, sjetim se.
Nakon što ju je dotaknuo efrit. Stvorenje ju je samo na sekundu uhvatilo rukama. Ali možda je ta
sekunda bila dovoljna da u njoj nešto probudi.
»Što mi je poručila?«
Tas duboko udahne. Onda počne recitirati:
Pronašla sam tvoje sablje. Bila sam sretna kad sam ih vidjela. Znam kako ući i biti
neprimjetna. Afya može ukrasti konje. Što je s Učenjacima? Počela su pogubljenja. Dječak kaže
da poznaje vođu Učenjaka koji može pomoći. Ako mi vidiš brata, reci mu da sam tu. Reci mu da
ga volim.
»Rekla je da će se vratiti obnoć po tvoj odgovor.«
»Dobro«, kažem. »Evo što ćeš joj reći.«
***

Već tri dana Tas prenosi poruke između Laie i mene. Mogao bih pomisliti da je njezina
prisutnost neki čuvarev prljavi trik, ali Tasu vjerujem, a poruke koje donosi sušta su slika Laie.
Njezine su riječi mile i pomalo službene, ali otkrivaju snagu i odlučnost. Oprezno kroči, Elias. Ne
želim da zadobiješ nove rane.
Polako i pažljivo sastavljamo plan koji je dijelom njezin, dijelom moj, dijelom Tasov, i
dijelom puka ludost. U mnogočemu ovisi i o Araju, vodi Skiritae. Čovjeku kojeg i ne poznajem.
Rathansko je jutro svanulo kao i svako drugo jutro u Kaufu. Ne bih znao da sviće da nije
doziva stražara na smjenama straže i onog mutnog osjećaja da se tijelo budi.
Tas stiže s doručkom, nabrzinu ga je stavio preda me i klisnuo van. Blijed je, prestravljen,
ali kad sam mu uhvatio pogled, jedva primjetno je kimnuo.
Kad je izašao, prisilio sam se ustati. Samo mi stajanje oduzima većinu snage, a lanci mi se
čine težim nego sinoć. Sve me boli, a izmoždenost osjećam u kostima. Ovo nije umor od
ispitivanja ili duga putovanja. Ovo je iscrpljenost tijela koje se više ne može boriti.
Samo izdrži ovaj dan, kažem sebi. Onda možeš umrijeti u miru.
Sljedećih je nekoliko minuta mučno koliko i čuvarevo ispitivanje. Mrzim čekati. Ali ubrzo
je u ćeliju dopro obećavajući miris.
Dim.
U sljedećem trenutku, čujem žurne naredbe. Povik. Zvonjavu na uzbunu. Divlje bubnjanje
bubnjeva.
Bravo, Tas. Ispred vrata začujem bat čizama, ono jarko svjetlo baklji sada je još jače.
Minute prolaze, nestrpljivo zveckam lancima. Vatra bi se trebala proširiti brzo, pogotovo ako je
Tas ostavio dovoljno goriva u odjelu za vojnike, kao što sam mu rekao da napravi. Dim već ulazi
u moju ćeliju.
Pokraj vrata prolazi sjena. Zastane i pogleda unutra - zasigurno da provjeri jesam li još u
lancima. Onda produži. U sljedećem trenutku čujem ključ u bravi, vrata se otvaraju, na pragu je
mali Tas.
»Uspio sam naći samo ključ ćelije, Elias.« Tas utrči te mi preda tanku oštricu i zakrivljenu
iglu. »Možeš li ovim otključati okove?«
Opsujem. Lijeva mi je ruka još uvijek slaba od čuvarevih kliješta, no prihvatim se igle.
Dim je sve gušći, a moje ruke sve nespretnije.
»Požuri, Elias.« Tas motri vrata. »Moramo izbaviti Darina.«
Brave na lisičinama konačno kliknu i popuste. Potom otključam negve. Dim je sad već
tako gust da Tas i ja moramo čučnuti kako bismo disali, no unatoč tomu navlačim stražarsku
uniformu koju mi je dječak donio. Ona ne može prikriti smrad ćelija za ispitivanje ni moju
prljavu kosu ni rane, ali poslužit će mi da se probijem kroz kaufske hodnike u zatvorsko dvorište.
Prekrili smo usta i nos mokrim rupcima da ublažimo zagušljivi dim. Onda smo otvorili
vrata i jurnuli iz ćelije. Nastojim biti hitar, ali svaki je korak muka. Tas mi je brzo nestao iz vida.
Kameni je hodnik u dimu, još ne gori, no drvene će grede svakog trena uhvatiti plamen. Ali zato
je vojarna u sredini zatvora zakrčena drvenim namještajem i bačvama goriva, zahvaljujući Tasu,
pa se brzo pretvara u buktinju. Sjene trče, odzvanjaju povici. Protrčao sam pokraj stubišta. Kad
sam se osvrnuo, ugledao sam krabulju kako rukama rastjeruje dim, penje se i napušta odjel.
Odlično. Stražari bježe kao što sam i očekivao.
»Elias!« Preda mnom izroni Tas. »Požuri! Krabulje govore da se požar proširio i gore.«
Sve one čuvareve baklje konačno će poslužiti svrsi. »Jesi li siguran da smo mi jedini
zatvorenici ovdje dolje?«
»Dvaput sam provjerio.« Za minutu stižemo do zadnje ćelije na sjevernom kraju odjela.
Tas je otključao vrata, ušli smo u oblak dima.
»Ja sam!« zahropćem Darinu, grlo mi je već stisnuto. »Elias.«
»Hvala nebesima«, Darin se pridigne i ispruži ruke u lisičinama. »Mislio sam da si mrtav.
Nisam bio siguran mogu li vjerovati Tasu.«
Stanem otključavati brave na okovima. Osjećam da je zrak svakog trena sve vreliji i
otrovniji, no moram biti koncentriran. Otključaj se, otključaj se. Začujem poznati klik, okovi
spadnu i jurnemo iz ćelije pognutih tijela. Nadomak smo stubištu kad se pred nama iz dima
odjednom pojavi srebrno lice. Drusius.
»Ti lukavi, prevarantski šugavče!« Drusius zgrabi Tasa za vrat. »Znao sam da i ti imaš
prste u ovome.«
U nadi da ću imati barem toliko snage da oborim Drusiusa skočim naprijed. On se
izmakne i odbaci me u zid. Samo mjesec dana prije znao bih njegovu sirovost okrenuti sebi u
korist. Ali zbog otrova i ispitivanja nisam više hitar. Prije no što sam se uspio obraniti, Drusius
me je ščepao za vrat i počeo daviti. Pred očima mi proleti pramen prljave plave kose. Darin se
zabije Drusiusu u trbuh i krabulja zatetura.
Hvatam zrak, spustio sam se na koljeno. Čak i kad nas je zapovjednica bičevala, dok smo
podnosili nemilosrdnu obuku centuriona, znao sam da duboko u sebi imam snagu koju mi nitko
ne može oduzeti. Ali kad je Drusius bacio Darina na leđa i onesvijestio ga udarcem u sljepoočicu,
nisam je uspio uprijeti. Ne mogu je više pronaći u sebi.
»Elias!« Tas je iza mene, gura mi nož u ruku. Natjeram se zamahnuti na Drusiusa. Moj je
napad više nalik na teturanje, ali u sebi imam još dovoljno borilačkog instinkta da bodež zarinem
krabulji u bedro i onda ga zakrenem. On zaurla i zgrabi me za kosu, ali ja mu zabodem nož u
nogu pa u trbuh, i opet, i opet, sve dok se nije prestao koprcati.
»Diži se, Elias.« Tas je grozničav. »Vatra se prebrzo širi.«
»N-ne mogu...«
»Možeš i moraš!« Tas me poteže iz petnih žila. »Podigni Darina! Drusius ga je
onesvijestio!«
Tijelo mi je nemoćno i sporo, silno sporo. Potrošeno je od napadaja, batina, ispitivanja,
otrova, beskrajnog kažnjavanja ovih zadnjih mjeseci.
»Ustani, Elias Veturius.« Tas me pljusne i ja iznenađeno trepnem. Oči mu plamte. »Ti si
mi dao ime«, reče. »Želim doživjeti da ga čujem i s drugih usana. Ustani.«
Jeknuo sam kad sam se pridigao, onda sam prišao Darinu, kleknuo i prebacio ga preko
ramena. Zateturao sam pod njegovom težinom, premda je Kauf od njega napravio daleko lakšeg
čovjeka nego što bi trebao biti.
Očajnički se uzdam da se neće pojaviti još koji krabulja dok trčim prema stubištu. Odjel
za ispitivanje proždire vatra, stropne su grede u plamenu, od dima jedva što vidim. Posrnuo sam
uz kamene stube, Tas me pridržava.
Usredotoči se na ono što možeš napraviti. Jedan korak. Jedan metar. U glavi mi odzvanja
zbrkano skandiranje, ali riječi su sve tiše i tiše jer mi nemoćno tijelo obuzima panika. Što će se
dogoditi na vrhu stubišta? Otvorit ćemo vrata i izaći ili u kaos, ili u red, ali bilo kako bilo, ne
znam hoću li imati snage iznijeti Darina iz zatvora.
 Bojno polje je moj hram. Mač je moj svećenik. Ples smrti moja je molitva. Smrtni udarac
moje je iskupljenje. Ali nisam još spreman za iskupljenje. Ne još. Ne još.
Svakog trena Darinovo je tijelo sve teže, ali pred sobom vidim vrata koja vode u drugi
dio. Dohvatim kvaku, pritisnem je, potegnem. Ne otvara se.
»Ne!« Tas skoči, dohvati kvaku, stane potezati svom snagom.
Otvori ih, Elias. Spustim Darina, prodrmam golemu kvaku, zagledam se u mehanizam
zaključavanja. Pronašao sam onu improviziranu iglu za obijanje brava, ali kad sam je uvukao
unutra, ona se slomila.
Mora postojati drugi izlaz. Okrenuo sam se i odvukao Darina do polovice stuba. Drvene
grede koje podupiru kamen uhvatila je vatra. Nad glavama nam gori, čini mi se da će sve nestati
u plamenu, osim Darina, Tasa i mene.
Hvata me drhtavica napadaja, osjećam kako mi se približava neumitna tama koja
zasjenjuje sve što sam dosad izdržao. Pao sam, tijelo me više ne sluša. Mogu samo grcati i gušiti
se dok se Tas naginje nada mnom i viče mi ime koje ne čujem.
Jesu li se moji prijatelji ovako osjećali u trenutku smrti? Je li ih obuzela jalova srdžba, tim
gorča što je uzaludna. Jer, na kraju, Smrt dođe po svoje i ništa je ne može zaustaviti.
Elias. Čitam Tasu s usana, niz čađavo mu lice teku suze. Elias!
Njegovo lice i glas blijede.
Tišina. Tama.
Onda poznata prilika. Tihi glas.
»Elias.« Ponovno vidim. Dušolovka je nada mnom. Gole se, bezlisne grane Šume sjena
izvijaju poput prstiju.
»Dobrodošao, Elias Veturius.« Glas joj je beskrajno nježan i blag, kao da govori
ozlijeđenu djetetu, ali oči su joj jednako crne i prazne kakve su otkako je znam. Uzela me je za
ruku kao stara prijateljica. »Dobrodošao u Čekalište, carstvo duhova. Ja sam dušolovka, ja ću ti
pomoći da prijedeš na drugu stanu.«
 PEDESETO POGLAVLJE

Helena

Avitas i ja stižemo u Antium u rathansku zoru. Konji trupkaju kroz gradska vrata,
zvijezde još sjaje na nebu, zrake Sunca još nisu dotakle nazubljene planine na istoku.
Premda smo Avitas i ja pretražili okolicu glavnoga grada, nismo zapazili nikakve naznake
vojske. Ali zapovjednica je mudra. Možda je potajno dovela svoje snage i sakrila ih na različitim
mjestima. Ili možda čeka da padne noć pa će onda napasti.
Faris i Dex su se pridružili na ulazu u grad nakon što su nas opazili sa stražarske kule.
»Pozdrav, krvosljednice«, Dex mi je stisnuo ruku usmjerivši konja da kaska uz bok
mome. Izgleda kao da nije spavao godinu dana. »Krabulje Crne straže su spremni, čekaju tvoje
naredbe. Naredio sam da tri odreda čuvaju cara. Jedan izviđa teritorij i traži vojsku. Ostali su
preuzeli pozicije gradske straže.«
»Hvala, Dex.« Laknulo mi je kad me ništa nije pitao o Eliasu. »Farise«, kažem.
»Izvještaj.«
»Djevojka je imala pravo«, reče moj veliki prijatelj. Probijamo se između kola, ljudi i
životinja koje ulaze u grad u ovaj rani sat. »U brdima je vojska. Oko četiri tisuće ljudi...«
»Zapovjedničina vojska«, kažem. »Avitas će ti objasniti.« Kad se put raščistio, udarila
sam u galop. »Razmisli dobro o onom što si vidio«, doviknem Farisu. »Morat ćeš to posvjedočiti
pred carem.«
U ulice pristižu merkatori - došli su rano kako bi uhvatili najbolja mjesta za festivalska
zbivanja u povodu Rathane. Plebejski trgovac pivom kotrlja dodatne bačve kojima će opskrbiti
krčme. Djeca vješaju nomadske svjetiljke koje će predstavljati dan. Svi izgledaju normalno.
Sretno. Ipak, makli su se s puta čim su ugledali četiri pripadnika Crne straže kako galopiraju. Kad
smo stigli do palače, skočila sam s konja i umalo srušila konjušara koji je došao preuzeti uzde.
»Gdje je car?« podviknem legionaru na ulazu.
»U prijestolnoj odaji, krvosljednice, s ostalim uzvanicima.«
Tome sam se i nadala. Poglavari ugledničkih kuća su ranoranioci, pogotovo kad im nešto
treba. Zacijelo su se zbog svojih molbi okupili satima prije. Prijestolna će odaja biti puna moćnih
ljudi, ljudi koji će svjedočiti kako sam spasila prijestolje od zapovjedničinih kandža.
Danima sam pripremala govor i, dok se približavamo odaji, ponavljam ga u sebi. Dva
legionara koji stražare na ulazu pokušali su me najaviti, ali Dex i Faris su istupili, odgurnuli ih i
otvorili mi vrata. Kao da uza se imam dva hodajuća ovna za probijanje bedema.
Pripadnici Crne straže naizmjenično obilaze odaju, većina ih stoji između velebnih
tapiserija koje prikazuju junačka djela nekadašnjih careva. Na putu prema prijestolju spazila sam
narednika Sergiusa koji je bio toliko glup da me je zadnji put oslovio s gospođice Aquilla. Sad mi
primjerno salutira.
Glave se okreću prema meni. Prepoznajem poglavare nekolicine merkatorskih i
ugledničkih rodova. Kroz golemi stakleni svod vidim da zadnje zvijezde uzmiču pred danjim
svjetlom.
 Marcus sjedi na ukrašenom prijestolju od ebanovine, ovog se puta ne ceri, već na licu ima
izraz hladnog bijesa dok sluša glasnika koji je, čini se, netom stigao. Car na glavi nosi vijenac sa
šiljcima i rombovima Crne klisure.
»... probili su se preko granice i harače selima oko Tiboruma. Grad će biti sravnjen ne
pošaljemo li hitno vojsku, gospodaru.«
»Krvosljednice«, Marcus me je opazio i otpustio legionara s izvještajem. »Lijepo te je
opet vidjeti.« Odmjerio me je od glave do pete, no onda se nakreveljio i prislonio prst na
sljepoočicu. Laknulo mi je kad je odvratio pogled.
»Poglavaru Aquillus«, promrmljao je kroz stisnute zube. »Pozdravite svoju kćer.«
Otac izađe iz mnoštva uzvanika, a za njim majka i sestre. Hana je namreškala nos čim me
je vidjela kao da joj je nešto zasmrdjelo. Majka mi je kimnula, članci su joj prstiju bijeli dok krši
pred sobom ruke. Izgleda kao da se boji progovoriti. Livia mi se uspjela osmjehnuti, no bila bih
glupa kad ne bih primijetila da je dosad plakala.
»Pozdrav, krvosljednice.« Otac tjeskobno odmjeri Avitasa, Farisa i Dexa, a onda pogled
vrati na mene. Nema Eliasa, čini se da želi reći. Ja mu ohrabrujuće kimnem, pokušavam
komunicirati pogledom. Ne boj se, oče.
»Tvoja je obitelj bila tako ljubazna da me je svakodnevno posjećivala otkako si otišla.«
Marcus iskrivi usta u smiješak, a onda se uočljivo zagleda iza mene. »Vratila si se praznih ruku,
krvosljednice.«
»Ne bez ičega, care«, kažem. »Donosim nešto kudikamo važnije od Eliasa Veturiusa. U
ovom času na Antium ide vojska pod zapovjedništvom Keris Veturie. Mjesecima je premještala
vojnike iz Nomadskih zemalja i Pograničnih krajeva u svoje izdajničke jedinice. Zato Vam stižu
izvještaji o napadima Barbara na pogranične gradove.« Kimnem glasniku. On uzmakne - ne želi
se miješati u raspravu između krvosljednice i cara. »Zapovjednica kani izvesti vojni udar.«
Marcus nakrivi glavu. »A ti imaš dokaze o toj navodnoj vojsci?«
»Ja sam je vidio, gospodaru«, iza mene se progura Faris. »Nema tome dva dana, u
Argentskim brdima. Nisam se mogao približiti na udaljenost odakle bih raspoznao rodove, ali
bilo je barem dvadeset barjaka.« U Carstvu je dvjesto i pedeset ugledničkih rodova. To što ih je
zapovjednica pridobila u tolikom broju Marcusu ipak nešto znači. Stisnuo je veliku pesnicu na
prijestolju.
»Vaše Veličanstvo«, velim. »Odaslala sam Crnu stražu na zidine Antiuma, poslala ih u
izviđanje okolice grada. Zapovjednica će vjerojatno napasti noćas, imamo još cijeli dan da
pripremimo obranu grada. Ali Vas moramo skloniti na sigurno mjes...«
»Znači, nisi mi dovela Eliasa Veturiusa?«
Eto ga. »Gospodaru, mogla sam ili dovesti Eliasa ili doći Vas izvijestiti o vojnom udaru.
Nisam imala vremena za oboje. Mislila sam da je sigurnost Carstva važnija od jednog čovjeka.«
Marcus me dugo promatra, a onda premjesti pogled na nešto iza mene. Začujem poznat,
omrznuti korak, tak tak tak čelikom okovanih čizama.
Nemoguće. Krenula sam prije nje. Jahala sam ne stajući. Do svoje je vojske mogla stići
prije nas, ali onda bismo je vidjeli kad bi krenula na Antium. Iz Kaufa dovde ne vodi bezbroj
cesta.
Nešto mi mračno u kutu odaje privuče pažnju: kukuljica pod kojom su bljesnula dva
sunca. Zagrnuo se ogrtačem i nestao. Mračitelj. Džin. On ju je doveo ovdje.
»Rekla sam Vam, care.« Zapovjedničin se glas uvija kao zmija. »Djevojka je zaluđena i
opčinjena Eliasom Veturiusom. Zbog svoje nesposobnosti - ili nevoljnosti - da ga uhiti izmislila
je ovu nebuloznu priču, a zaslužne pripadnike Crne straže povela u nepromišljen i beskoristan
pothvat. Kakva razmetljivost. Ona nesumnjivo misli kako je time poduprla svoje tvrdnje. Zacijelo
nas drži budalama.«
Zapovjednica me obiđe i stane iza Marcusa. Tijelo joj je mirno, licem ne odaje ništa, ali
kad su nam se pogledi sreli, grlo mi se osušilo od njezina bijesa. Da sam na Crnoj klisuri, sad bih
visjela sa stupa za bičevanje, s posljednjim dahom na usnama.
Nebesa i u krvi i u plamenu, što ona radi ovdje? Trebala bi biti sa svojom vojskom.
Promotrim sobu, očekujem da će njezini ljudi svakog časa provaliti kroz vrata. Ali premda u
odaji primjećujem vojnike roda Veturiusovaca, ne izgledaju kao da se pripremaju za bitku.
»Zapovjednica mi je rekla«, nadoveže se Marcus, »kako je Elias Veturius zaglavio u
zatvoru Kauf. Ali ti si to znala, krvosljednice, zar ne?«
Znat će budem li lagala. Spustim glavu. »Jesam, Vaše Veličanstvo. Ali...«
»A ipak ga nisi dovela. Iako bi on do sada već trebao biti mrtav. Je li tako, Keris?«
»Tako je, Vaše Veličanstvo. Momak je u bijegu bio otrovan«, uzvrati zapovjednica.
»Čuvar kaže da već tjednima ima napadaje. Sudeći po onom što sam čula, Eliasa Veturiusa samo
su sati dijelili od smrti.«
Napadaji? Kad sam Eliasa vidjela u Nuru, izgledao je loše, ali mislila sam da je to
posljedica naporna putovanja iz Serre.
Onda se sjetim što je rekao. Te mi riječi tada nisu imale smisla, ali sada me paraju kao
nož. Oboje znamo da neću još dugo biti na ovom svijetu.
A čuvar, što mi je on rekao kad sam tvrdila da ću Eliasa ponovno vidjeti. Balava je naša
mladost. Iza mene, Avitas naglo udahne.
»Mračara koju je dala meni, krvosljednice«, došapne mi. »Zacijelo je imala dovoljno da
otruje Eliasa.«
»Ti«, okrenula sam se zapovjednici, sve je sjelo na svoje mjesto - »ti si ga otrovala. Ali to
si učinila prije nekoliko tjedana, još kad sam pronašla tvoje tragove u Serri. Kad si se borila
protiv njega.« Je li moj prijatelj mrtav? Stvarno mrtav? Ne. Ne može biti. Moj um to odbija
prihvatiti.
»Otrovala si ga mračarom jer si znala da će dugo umirati. Znala si da ću ga progoniti. A
dok sam bila daleko, ti si mogla pripremati udar.« Sto mu demona. Ubila je svog sina - i već me
mjesecima zavarava.
»Mračara je u Carstvu zabranjena, i to svi prisutni znaju.« Zapovjednica me pogleda kao
da sam zamazana balegom. »Čuješ li ti sebe, krvosljednice? A ja te obučila u svojoj školi. Bit će
da sam bila slijepa kad sam ovoj novakinji dopustila da diplomira.«
U odaji nastane žamor, no svi su zašutjeli kad sam koraknula prema njoj. »Kad sam već
tako glupa«, kažem, »onda objasni zašto u svim utvrdama u Carstvu nedostaje ljudi. Kako to da
nikad nisi imala dovoljno vojnika? Zašto ih nema dovoljno na granicama?«
»Vojnici su mi trebali da ugušim ustanak«, uzvrati. »Pa sam je car davao naredbe o
premještajima.«
»Ali ti si stalno tražila još vojnika...«
»Ovo se ne da slušati«, zapovjednica se okrene Marcusu. »Mene je sram, gospodaru, da je
iz Crne klisure izašla ovakva slaboumnica.«
»Ona laže«, zarežim Marcusu, ali mogu misliti kako zvučim - kreštavo i nervozno dok se
ona hladnokrvno brani. »Vaše Veličanstvo, morate mi vjerovati...«
»Dosta.« Marcus je svojim glasom utišao cijelu sobu. »Naredio sam ti da mi dovedeš
Eliasa Veturiusa, živog, do Rathane. Nisi uspjela izvršiti zadatak. Svi u ovoj sobi znaju koja je
kazna za to.« Kimne zapovjednici, a ona da znak svojim ljudima.
U tren su oka vojnici roda Veturiusovaca iskoračili te zgrabili moje roditelje i sestre.
Osjećam da su mi ruke i noge obamrle. Ovako nije trebalo biti. Ja sam odana Carstvu. Ja
sam mu vjerna.
»Poglavarima naših uglednih obitelji obećao sam pogubljenje«, reče Marcus. »Za razliku
od tebe, krvosljednice, ja ću svoje obećanje izvršiti.«
 PEDESET I PRVO POGLAVLJE

Laia

Rathansko jutro

Vani je još bilo mračno kad smo Afya i ja napustile toplu špilju i u mrzlo jutro krenule u
Kauf. Nomatkinja nosi Darinov mač, a ja sam ponijela Eliasove sablje. Nebesa znaju da će mu
trebati kad se počnemo probijati iz zatvora.
»Osam stražara«, kažem Afyi. »Onda moraš potopiti ostale čamce. Jesi li razumjela? Ako
ti...«
»Nebesa, hoćeš li umuknuti više?« Afya mi nervozno odmahne rukom. »Ti si kao ptica
tibby s juga - ona samo kriješti dvije iste riječi, dođe ti da joj zavrneš vratom. Osam čuvara, deset
čamaca osigurati, dvadeset potopiti. Nisam glupa, djevojko. Napravit ću to. Ti se pobrini da u
zatvoru potpališ lijepu vatricu. Što više Bojovnika popržimo, manje će nas progoniti.«
Stigli smo do Rijeke sjena gdje se moramo razdvojiti. Afya zagazi čizmom u mulj.
»Djevojko«, namjestila je šal i tiho pročistila grlo. »Tvoj brat. Možda više nije onakav...
kakvim ga pamtiš. Jedan je moj rođak bio u Kaufu«, doda. »Kad se vratio, više nije bio isti. Budi
spremna.«
Nomatkinja krene uz obalu rijeke i nestane u tami. Nemoj umrijeti, pomislim, a onda se
okrenem jezivom zatvorskom zdanju.
Nisam se još navikla na nevidljivost, osjećam je kao novi ogrtač koji mi ne stoji kako
treba. Premda sam danima vježbala, još uvijek ne razumijem kako magija djeluje. Ali ja sam
Učenjakinja i želim znati više, pronaći knjige, razgovarati s ljudima koji znaju kako upravljati
njome. Kasnije, Laia. Ako preživiš.
Kad sam bila sigurna da se neću uobličiti na prvi znak opasnosti, pronašla sam put koji
vodi do Kaufa i krenula gazeći u nečije stope veće od svojih. Moja nevidljivost ne jamči i
nečujnost niti briše moje tragove.
Podignute su kaufske željezne rešetke sa šiljcima. Na vidiku nema kola koja bi pristizala u
zatvor - sad je već kasno za trgovce. Tek kad sam čula fijuk biča, sinulo mi je zašto ulaz nije
zatvoren. Tišinu jutra propara vrisak, ugledam nekoliko pogurenih, izgladnjelih ljudi kako se
vuku pod nesmiljenim okom krabulje. Ruke mi traže bodež iako znam da sad ne mogu ništa.
Afya i ja smo gledale iz šume dok su kopali jame ispred zatvora. Gledale smo kako Bojovnici u
jame bacaju mrtve Učenjake.
Ako mislim ostalim Učenjacima pomoći da pobjegnu, onda se ne smijem otkriti. Ipak,
prisilim se gledati. Svjedočiti. Zapamtiti prizor kako ovi ljudi ne bi bili zaboravljeni.
Kad su Učenjaci zamakli za istoče zidine Kaufa, ušuljala sam se kroz ulaz. Poznajem ovaj
put. Elias i ja smo danima izmjenjivali poruke preko Tasa i svaki sam put dolazila ovuda. Ali
ipak sam se stisnula dok sam prolazila pokraj osam legionara koji čuvaju stražu na glavnom
ulazu. Štrecnulo me je između lopatica, podigla sam pogled prema kulama odakle ciljaju strijelci.
Dok prolazim jarko osvijetljenim zatvorskim dvorištem, nastojim ne gledati na desno -
tamo su dva golema drvena kaveza gdje su Bojovnici potrpali Učenjake.
 Ipak, ne mogu ne gledati. Dvoja su kola pokraj bližeg kaveza, dopola su nakrcana
tijelima. Skupina mlađih Bojovnika bez maske - petaka - u kola unosi još mrtvih Učenjaka - one
koji nisu preživjeli hladnoću.
Pčelica i mnogi drugi mogu nabaviti oružje, rekao je Tas. Mogu ih sakriti u košare, među
krpe. Ne mogu nabaviti noževe ili sablje, ali mogu vrške kopalja, slomljene strijele, boksere.
I premda su Bojovnici poubijali već stotine Učenjaka, još ih tisuće sjedi u kavezima i čeka
svoju smrt. Bolesni su, izgladnjeli i napola smrznuti od hladnoće. Čak i da sve krene po planu, ne
znam hoće li u presudnom času imati snage savladati stražare, pogotovo tim priručnim oružjem.
Ipak, drugog izbora baš i nemamo.
U ovaj sat nekolicina stražara obilazi zasljepljujuće jarke hodnike Kaufa. No ja se
svejedno šuljam uza zidove, izbjegavam vojnike na dužnosti. Zirnula sam prema vratima koja
vode na odjel za Učenjake. Prvog sam dana prošla pokraj njih dok je odjel još bio pun. U
sljedećem sam trenutku bila otrčala povratiti.
Spustila sam se hodnikom do kružnog atrija i prošla pokraj stubišta koje vodi do vojarne i
čuvareva ureda - tako mi je rekla Helena Aquilla. I čuvaru će uskoro odzvoniti. Na drugoj se
strani atrija zlokobno uzdižu velika čelična vrata. Odjel za ispitivanje. Dolje je Darin. U ovom
trenutku. Samo nekoliko metara od mene.
Kaufski su bubnjevi obznanili vrijeme: pet i pol je ujutro. U hodniku koji vodi do
bojovničke vojarne, kuhinje i spremišta daleko je više ljudi nego u ostalim dijelovima zatvora. Iz
kantine dopire razgovor i smijeh. Njušim jaja, mast i prepečeni kruh. Pred nosom mi izleti
legionar, prigušim nagli udah. Zacijelo me je čuo jer je posegnuo za sabljom i stao se ogledati.
Ne usuđujem se disati dok ne ode. Zamalo, Laia.
Prođi pokraj kuhinje, rekla mi je Helena Aquilla. Spremište za ulje na samom je kraju
hodnika. Potpaljivači baklji stalno dolaze i odlaze i zato, što god imaš na umu, moraš biti brza.
Kad sam pronašla spremište, morala sam pričekati da namrgođeni vojnik izgura bačvu
pakline i otkotrlja je niz hodnik. Ostavio je vrata odškrinuta pa sam provirila unutra. Na podu su
poredana barila pakline poput krupnih vojnika. Ponad njih su limenke, duge su kao moja
podlaktica, široke kao moj dlan. U njima je ulje za plavu vatru, prozirna žuta tekućina koju
Carstvo uvozi iz Marinna. Smrdi na trulo lišće i sumpor, ali kad je rasporedim po zatvoru, bit će
je teže primijetiti od pakline.
Trebalo mi je gotovo pola sata da desetak limenki izlijem po atriju i stražnjim hodnicima.
Prazne sam limenke vratila u spremište - valjda ih nitko neće primijetiti dok ne bude kasno. Onda
sam tri limenke strpala u moju sad već nabreklu torbu i ušla u kuhinju. Plebejci nadgledaju
ognjišta, izvikuju naredbe učenjačkoj zasužnjenoj djeci. Djeca zuje uokolo, žurna su od straha.
Valjda su izuzeta iz onog pokolja vani. Od zgadenosti su mi se iskrivila usta. Čuvaru ipak treba
koji najniži radnik za ovakve poslove.
Spazila sam Pčelicu, mršave joj se ruke tresu pod pladnjem s prljavim posuđem iz
kamine. Uspjela sam joj se prikrasti, ali sam često morala zastajati kako bih izbjegla ustrčale
ljude. Poskočila je kad sam joj šapnula na uho, ali je brzo prikrila svoje iznenađenje.
»Pčelice«, velim. »Za petnaest minuta potpali vatru.«
Ona neprimjetno kimne, ja izađem iz kuhinje i pođem prema atriju. Bubanj udari šest
puta. Helena je rekla da će čuvar za petnaest minuta krenuti u ćelije za ispitivanje. Nemaš
vremena, Laia. Kreni.
Popela sam se uskim kamenim stubištem. Na njega se nastavlja hodnik s potpornim
gredama i desetak vrata. Odjel za krabulje. Čudovišta srebrnih lica izlaze te se spuštaju stubama,
no ja sam prionula poslu. Svaki put kad jedan prođe, stisne mi se želudac, pogledam se i
provjerim jesam li još uvijek nevidljiva.
 »Je li tebi nešto smrdi?« Nizak, bradati krabulja ide hodnikom s mršavijim suborcem, a
onda zastane dva metra od mene. Duboko je udahnuo kroz nos. Drugi krabulja slegne ramenima,
nešto promrmlja i ode. Ali bradati je nastavio tražiti, njuška uzduž zida poput hrta koji slijedi
miris. Stane pokraj grede koju sam natopila uljem te mu pogled padne na lokvu koja sjaji u
njezinu podnožju.
»Što je sad ovo...« On klekne, a ja šmugnem na drugi kraj hodnika. Okrenuo se začuvši
moje korake - sluh mu je izoštren. Osjetila sam kako je moja nevidljivost ustreptala kad je iz
korica izvukao sablju. Zgrabila sam baklju sa zida. Krabulja zine u nju. Prekasno sam shvatila da
se moja nevidljivost prenosi na drvo i paklinu, ali ne i na plamen.
Zamahnuo je sabljom, iznenađeno sam uzmaknula. Moja se nevidljivost potpuno povukla,
čudni me valovi prolaze od čela prema nogama.
Krabulja razrogači oči, nasrne. » Vještice!«
Bacila sam se na drugu stranu i zavitlala baklju u najbližu lokvu ulja. Plamen je liznuo
uzgor od čega su grede zaškripale. Krabulja se okrene, a ja klisnem iz hodnika.
Nestani, govorim sebi. Nestani! Ali prebrzo se krećem - ne djeluje.
Mora djelovati ili sam gotova. Sada, zavrištala sam u sebi. Ono me je poznato bockanje
obuzelo u trenutku kad je visoki, mršavi čovjek iskoračio iz hodnika i nakrivio svoju trokutastu
glavu prema meni.
Nisam bila sigurna da ću ga prepoznati prema Heleninu opisu, ali posve mi je jasno tko je
to. Čuvar.
Čuvar trepne, ne znam je li me na tren vidio ili nije. Ali ne mislim čekati dok ne saznam.
Zavitlam mu pod noge limenku ulja, dograbim dvije baklje sa zida i jednu bacim dolje. Kad je
vrisnuo i odskočio, zaobišla sam ga i strčala se niz stubište dvije po dvije stube. Hitnula sam
zadnju limenku ulja i zadnju baklju preko ramena. Čujem kako se vatra rasplamsava, potpornji
stuba već gore.
Nemam se vremena osvrtati. Vojnici trče kroz atrij, dim suklja iz hodnika pokraj kuhinje.
Bravo, Pčelice! Okrenem se i zatrčim prema stražnjem dijelu stubišta gdje je Elias rekao da ćemo
se sresti.
Na stubištu je nešto glasno lupnulo. Čuvar je preskočio vatru i sad stoji u atriju. Zgrabio
je prvog vojnika za ovratnik i zaurlao na njega. »Neka bubnjevi oglase evakuaciju. Vojnici
moraju zatvorenike izvesti u dvorište, poredajte kopljonoše kako nitko ne bi pobjegao.
Udvostručite obruč stražara. Vi ostali«, svojim je visokim povicima dozvao sve vojnike u atriju,
»nastavite s evakuacijom po pravilima. Zatvor je napadnut iznutra. Naš neprijatelj želi izazvati
kaos. Nemojte mu to dopustiti.«
Čuvar krene prema odjelu za ispitivanje. On otvori vrata, kad kroz njih nahrupe tri
krabulje.
»Dolje je pakao, čuvaru«, protisne jedan.
»A zatvorenici?«
»Samo dvojica, još su u ćelijama.«
»Moja medicinska oprema?«
»Mislim da ju je Drusius uspio iznijeti«, dometne drugi krabulja. »Uvjeren sam da je
jedno od učenjačkih derišta podmetnulo požar, u dosluhu s Veturiusom.«
»Ova djeca nisu na razini ljudi«, uzvrati čuvar. »Sumnjam da znaju govoriti, a kamoli
isplanirati požar. Krenite. Pobrinite se da ostali zatvorenici surađuju. Neću dopustiti da sve ode u
dim zbog ovo malo vatre.«
»A što ćemo sa zatvorenicima koji su dolje?« Prvi krabulja pokaže glavom na stube koje
vode na odjel za ispitivanje.
 Čuvar odmahne glavom. Kroz vrata prodire dim. »Ako već nisu mrtvi, bit će za koji
trenutak. Sad nam svi vojnici trebaju u dvorištu, da nadgledaju zatvorenike. Zaključaj ta vrata«,
reče. »Neka gore.«
Čuvar zađe među rijeku vojnika u crnim uniforma dovikujući naredbe visokim,
prodornim glasom. Krabulja s kojim je razgovarao zatvori vrata odjela za ispitivanje, povuče
zasun i stavi katanac. Došuljala sam se iza njega - trebaju mi njegovi ključevi. Ali kad sam
posegnula za prstenom na kojem vise, osjetio je moje cimanje, zamahnuo laktom i pogodio me u
trbuh. Presamitila sam se, hvatam zrak, nastojim ostati nevidljiva. Vojnik se osvrnuo preko
ramena, ali ga je ponijela rijeka vojnika nahrupila iz zatvora.
Da. Sirova snaga. Isukala sam Eliasovu sablju s leđa i stala udarati po katancu, ne
obazirući se na zveket. Jedva da se i čuje od kuljanja vatre. Frcaju iskre, ali lokot ne popušta.
Opet i opet udaram sabljom i vrištim od nestrpljenja. Moja se nevidljivost povlači i vraća, ali nije
me briga. Moram otvoriti vrata. Moj brat i Elias su dolje, gore.
Uspjeli smo doći dovde. Preživjeli smo Crnu klisuru, napade u Serri, zapovjednicu,
putovanje. Ne može ovako završiti. Neće me spriječiti prokleta brava.
»Daaaj!« vrištim. Lokot napukne, u sljedećem sam zamahu uprla sav svoj bijes. Iskre
pršte, brava se konačno slama. Vratim sablju u korice i širom otvorim vrata.
Istog sam trena pala na koljena, guši me smrdljivi dim koji suklja iz hodnika. Kroz suze
škiljim u ono što je trebalo biti stubište.
Tamo je samo buktinja.
 PEDESET I DRUGO POGLAVLJE

Elias

Sve i da me dušolovka nije dočekala u carstvu mrtvih, znao bih, jer u meni sad zjapi
praznina. Osjećam da sam mrtav.
»Ugušio sam se na stubištu zatvora, nadomak spasa?« Nebesa ti spalim! »Treba mi još
vremena«, kažem dušolovki. »Sat-dva.«
»Ne odlučujem ja kad ćeš umrijeti, Elias.« Pomogla mi je ustati, lice joj je tužno kao da
joj je iskreno žao. Iza nje, među drvećem, duhovi se već okupljaju, gledaju nas.
»Nisam spreman, Shaeva«, velim. »Laia me čeka tamo. Njezin je brat kraj mene, umire.
Za što smo se borili ako će ovako završiti?«
»Malo ih je spremno za smrt«, Shaeva uzdahne. Već je držala ovaj govor. »Katkad i vrlo
stari ljudi koji su proživjeli život uzmiču pred njezinim hladnim stiskom. Moraš prihvatiti...«
»Ne.« Ogledam se, tražim način kako bih se vratio. Prolaz ili oružje ili oruđe kojim bih
izmijenio sudbinu. Glup si, Elias. Nema natrag. Smrt je smrt.
Ništa nije nemoguće. Majčine riječi. Da je ona ovdje, sad bi prevarila, zastrašila ili
natjerala dušolovku da joj da vremena koliko joj treba.
»Shaeva«, kažem, »vladaš ovim zemljama već tisuću godina. Znaš sve o smrti. Mora
postojati način da se vratim, barem nakratko.«
Ona mi okrene kruta, nesmiljena leđa. Zavrtio sam se oko nje. Kao duh sam tako hitar da
sam vidio kad joj je u očima preletjela sjena.
»Kad su me napadaji tek počeli hvatati, rekla si da si me motrila. Zašto?«
»Pogriješila sam, Elias.« Shaevine se trepavice vlažno sjaje. »Gledala sam te kao što sam
gledala sve ljude. Kao nižeg, slabijeg. Ali bila sam u krivu. N-nisam te trebala dovesti ovamo.
Otvorila sam vrata koja su trebala ostati zatvorena.«
»Ali zašto?« Vidim da obigrava oko istine. »Zašto sam ti privukao pažnju? Nije da ubijaš
vrijeme očijukajući s ljudima. Znam da imaš previše posla s duhovima.«
Htio sam je uhvatiti za ruke, ali sam se zaprepastio kad sam prošao kroz njih. Duh si,
Elias, sjećaš se?
»Nakon treće kušnje«, počne Shaeva, »mnoge si poslao u smrt. Ali oni nisu bili ljuti. I to
mi je bilo čudno, jer nakon ubojstva duh obično bude nespokojan. Ali oni nisu bjesnjeli na tebe.
Osim Tristasa, svi su ubrzo otišli. Nisam znala zašto. Uprla sam sve svoje moći kako bih zavirila
u ljudski svijet.« Ispreplela je prste i crnim se očima zagledala u me. »U serrskim si
katakombama naišao na špiljskog efrita. Ubojico, tako te je nazvala.«
»Da svoje grijehe plaćaš krvlju, u rijeci bi se utopio«, kažem. »Sjećam se.«
»Ono što je rekla bilo je manje važno od tvoje reakcije, Elias. Ti si bio...«, zamišljeno se
namrštila, »... užasnut. Duhovi koje si poslao u smrt bili su u miru jer si ih oplakivao. Ti onima
koje voliš nanosiš bol i patnju. Ali ti to ne želiš. Čini se da ti je zapisano u zvijezdama da na
svom putu uništavaš. Ti si kao i ja. Bolje rečeno, kao što sam bila.«
Čekalište se odjednom učini hladnijim. »Kao ti«, ponovim tupo.
 »Nisi ti jedini živući koji je bio u mojoj šumi, Elias. Katkad ovdje dođu šamani. Ili
iscjelitelji. Ali i živima i mrtvima cvilež je nepodnošljiv. Jedino tebi nije smetao. Meni je trebalo
godina i godina da naučim komunicirati s duhovima. Tebi je bilo dovoljno tek nekoliko posjeta.«
Zrakom prostruji psikanje, opazim kako onaj znani žar gaja džinova postaje sve žešći.
Ovog se puta Shaeva na njega nije osvrnula.
»Nastojala sam te držati podalje od Laie«, nastavila je. »Htjela sam da se osjetiš
usamljenim. Nešto sam htjela od tebe i zato sam željela da budeš u strahu. Ali kad sam te
zaustavila na putu za Kauf, i kad si izgovorio moje ime, nešto se u meni probudilo. Neki djelić
one bolje mene. Shvatila sam koliko je bilo krivo od tebe nešto tražiti. Oprosti mi. Bila sam silno
umorna od ovog mjesta. Samo sam željela izbavljenje.«
Onaj je žar sve jarči. Čini se da drveće treperi.
»Ne razumijem.«
»Htjela sam da preuzmeš moje mjesto«, reče. »Htjela sam da postaneš dušo lovac.«
Na tren sam pomislio da sam je krivo čuo. »Jesi li me zato zamolila da Tristasu
pomognem prijeći?«
Ona kimne. »Ti si čovjek«, kaže. »I imaš ograničenja koja džini nemaju. Morala sam se
uvjeriti da ćeš ti to moći. Da bi bio dušolovac, smrt ti mora biti bliska, ali je ne smiješ veličati. Ti
si u svom životu zacijelo želio zaštiti druge, ali si spoznao da ih uništavaš. Takav život donosi
kajanje. A kajanje otvara vrata kroz koja će moći Cekališta u tebe ući.«
Shaaaeeevaaa...
Ona protrne. Uvjeren sam da čuje dozive svojih bližnjih. »Cekalište osjeća, Elias. To je
najstarija magija. I ti mu se«, ona iskrivi lice kao da se ispričava, »sviđaš. Već ti je počelo
šaputati svoje tajne.«
Ja se sjetim nečeg što mi je rekla prije. »Kazala si da te je, kad si postala dušolovka,
Mračitelj ubio. Ali da te je onda vratio i zasužnjio ovdje. I sad živiš.«
»Nije ovo život, Elias!« podvikne Shaeva. »Ovo je živa smrt. Stalno sam okružena
duhovima. Vezana sam za ovo mjesto...«
»Nisi posve«, velim. »Izašla si iz šume. Prošla si cijeli onaj put da bi došla do mene.«
»Samo zato jer si bio blizu moje zemlje. Ostanem li dulje od dan-dva, to je mučenje. Što
dalje idem, to više patim. A džini, Elias... Ti ne znaš što znači imati posla s mojom zatočenom
braćom.«
SHAEVA! Sad su je zazvali pa se okrenula prema gaju.
Ne! Zavikao u sebi, tlo je zadrhtalo. Džini zamukoše. Odjednom znam što je moram pitati.
»Shaeva. Učini me svojim nasljednikom. Vrati me u život, onako kako je Mračitelj vratio
tebe.«
»Ti si lud«, šapne. Moja je molba ne iznenađuje. »Prihvati smrt, Elias. Bit ćeš slobodan
od svake želje, brige, boli. Ja ću ti pomoći prijeći i sve će biti blago i mirno. Postaneš li
dušolovac, tvoj će se život pretvoriti u pokajanje i usamljenost jer živi ne mogu ući u Šumu.
Duhovi ih ne mogu primiti.«
Prekrižio sam ruke. »Možda si preblaga prema duhovima.«
»Možda ti nisi sposoban...«
»Sposoban sam. Pomogao sam Izzi i Tristasu prijeći na drugu stranu. Napravi mi to,
Shaeva. Oživjet ću, spasiti Darina, dovršiti ono što sam započeo. Onda ću se pozabaviti mrtvima,
imat ću priliku iskupiti se za sve ono što sam napravio.« Zakoraknem prema njoj. »Ti si dovoljno
okajavala«, kažem. »Pusti me da preuzmem.«
»Svejedno bih te morala naučiti«, veli, »ono što su naučili mene.« Vidim da ovo
priželjkuje. Ali se i boji.
 »Bojiš li se smrti?«
»Ne«, šapne. »Ali bojim se da ne razumiješ koliki si teret zatražio.«
»Koliko dugo već čekaš nekoga poput mene?« Obrađujem je. Moram se vratiti. Moram
izbaviti Darina iz Kaufa. »Tisuću godina, je li tako? Zar stvarno želiš ostati ovdje još tisuću
godina? Shaeva? Podaj mi taj dar. Uzmi ovaj koji ti nudim.«
U pogledu sam joj vidio da je odlučila, da se predala i prestala bojati.
»Požuri«, kažem. »Samo nebesa znaju koliko je već vremena prošlo u Kaufu. Ne želim se
vratiti u svoje tijelo da bih izgorio kao krumpirić.«
»Ovo je stara magija, Elias. Nije ni džinska ni efritska ni ljudska već Zemljina. Vratit će te
u trenutak smrti. I boljet će.«
Kad me je uzela za ruke, bile su vrelije od serrskog nakovnja. Stisnula je čeljust, a zatim
zavapila tako prodorno da mi se utroba naježila. Tijelo joj se počelo žariti, iznutra ju je proždirala
vatra, sve dok se nije preobrazila u stvorenje od crna plamena. Pustila mi je ruke i u hipu se
okrenula te mi se učinilo da sam omotan oblakom tame. I premda sam duh, osjetio sam da se
moje biće povlači. Pao sam na koljena, njezin mi je glas odzvanjao u glavi. A pod njim je
zagrmio dublji, drevan glas, glas samog Cekališta koje ju je opsjelo i progovorilo kroz nju.
Počuj me, sine sjene, nasljednice smrti. Upravljati Cekalištem znači osvjetljavati put
slabima, umornima, palima, zaboravljenima u tami nakon smrti. Bit ćeš mi obvezan dok ne dođe
drugi vrijedan tvog razrješenja. Otići znači iznevjeriti svoju dužnost - i ja ću te za to kazniti.
Pristaješ li?
»Pristajem.«
Zrak zatreperi - ona napeta tišina prije potresa. Potom zvuk kao da se nebo para. Bol - sto
mu demona, bol - agonija tisući smrti, šiljak kroz dušu. Svako slomljeno srce, svaka propuštena
prilika, svaki prekinuti život, sva patnja onih koji tuguju - sve me to beskrajno razdire. Ovo je
onkraj bola, od ovoga prsne srce, ovo je eksplozija umiruće zvijezde u grudima.
Bio sam siguran da ne mogu više - dugo nakon toga bol je jenjala. Ležim na šumskom tlu
i drhtim, pun pravde i užasa. Poput rijeke u koju se izlile rijeka svjetla i rijeka mraka.
»Gotovo je, Elias.«
Shaeva klekne kraj mene, ponovno je u svom ljudskom obličju. Uplakana.
»Zašto si tako tužna, Shaeva?« Brišem joj suze palcem, boli me što ih vidim. »Više nisi
sama. Sad smo drugovi po oružju. Sad smo brat i sestra.«
Ona se ne smiješi. »Da, dok ne budeš spreman«, reče. »Hajde, brate. Vrati se među ljude i
dovrši što si započeo. Ali znaj da nemaš previše vremena. Cekalište će te pozvati. Tvoj je
gospodar magija, a ona ne voli da joj sluge dugo izbivaju.«
Sklopim oči, voljom se vratim u tijelo. Otvorim ih te ugledam Tasovo usplahireno lice i
tijelo lišeno iscrpljenosti koju sam tako dugo osjećao.
»Elias!« Tas jeca od sreće. »Vatra je posvuda! Ne mogu nositi Darina!«
»Ne moraš.« Još uvijek me bole rane od ispitivanja i batina, ali tek sad, kad u krvi više
nemam otrova, shvaćam kako sam od mračare malo po malo kopnio sve dok nisam povjerovao
da sam oduvijek bio sjena.
Vatra je zahvatila stubište, penje se uz grede, opkoljava nas s prednje i stražnje strane.
Od gore se probija svjetlost, nazire se kroz dim. Čujem glasove, povike i - u djeliću
sekunde - vidim poznato lice.
»Vrata, Tas!« vičem. »Otvorena su!« Barem mislim da jesu. Tas ustane i zatetura, tamne
mu oči sjaje od nade. Kreni, Elias! Prebacim Darina preko ramena, pod drugu ruku uhvatim
dijete i jurnem uza stube, kroz vatru, u svjetlost iza nje.
 PEDESET I TREĆE POGLAVLJE

Helena

Vojnici roda Veturiusovaca opkolili su moje roditelje i sestre. Uzvanici zastrašeno okreću
glave, nelagodno im je gledati kako članovima moje obitelji zavrću ruke na leđa. Kako ih vode
do prijestolja i bacaju na koljena kao kakve zločince.
Majka i otac su se predali bez riječi, Livia me je samo molećivo pogledala, kao da ja to
mogu ispraviti.
Ali Hana se bori - udara, noktima grebe vojnike. Ona pomno uređena kosa sad joj je
razasuta niz ramena. »Nemojte mene kažnjavati zbog njezine izdaje, Vaše Veličanstvo!« vrišti.
»Ona mi nije sestra, gospodaru. Ona nije moja krv.«
»Dosta!« dreknuo je. »Ili ću tebe ubiti prvu.« Ona zamukne. Vojnici su moju obitelj
okrenuli licem prema meni. Uzvanici u svili i krznu premještaju se s noge na nogu i došaptavaju,
neki su užasnuti, neki jedva skrivaju zadovoljstvo. Opazim novog poglavara roda Rufiusovaca.
Kad sam vidjela kako se okrutno ceri, sjetila sam se kako mu je otac vrištao kad ga je Marcus
bacio niz liticu Cardium.
Marcus korača iza moje obitelji. »Mislio sam da ćemo to opet izvesti na litici«, reče. »Ali
s obzirom na to da su došli toliki uglednici, ne vidim zašto to ne bismo riješili ovdje.«
Zapovjednica istupi, oči su joj prikovane za mog oca. On me je spasio od mučenja,
protivno njezinim željama. Smirio je bijesne poglavare kad je pokušala posijati razdor, pomogao
mi je kad su pregovori propali. Ona se želi osvetiti. U očima joj sjaji životinjska, sirova glad. Ona
mom ocu želi iščupati grlo. Želi se kupati u njegovoj krvi.
»Vaše Veličanstvo«, zapjevušila je. »Rado bih Vam pomogla pogubiti...«
»Ne treba, zapovjednice«, Marcus ravnodušno priklopi. »Već si napravila dovoljno.«
Riječi mu imaju začudnu težinu, zapovjednica ga oprezno pogleda.
Mislila sam da ćete biti zaštićeni, želim reći svojoj obitelji. Auguri su mi rekli...
Ali auguri mi, shvatila sam, nisu obećali ništa.
Natjeram se pogledati ocu u oči. Nikad ga nisam vidjela tako poraženog.
Pokraj njega, majčina se sijedoplava kosa sjaji kao da je osvijetljena iznutra, haljina
obrubljena krznom lijepo joj stoji čak i kad kleči čekajući smrt. Blijedo joj je lice nesmiljeno.
»Snaga, djevojčice moja«, šapnula mi je. Pokraj nje, Livia prestravljeno, ubrzano diše. Nešto
žurno šapuće Hani koja se trese kao prut.
Posegnula sam za sabljom o pasu kako bih se smirila, ali držak gotovo i ne osjećam pod
rukom.
»Vaše Veličanstvo«, prozborim. »Molim Vas. Zapovjednica uistinu kani izvesti vojni
udar. Čuli ste narednika Farisa. Morate me saslušati.«
Marcus podigne pogled, od tih hladnih, žutih očiju ledi mi se krv. Polako izvuče bodež
koji mu je bio za pasom. Tanak je, oštar kao britva, s rombom Crne klisure na drški. Sad mi se
čini da je davno bilo kad ga je dobio za nagradu kao pobjednik u prvoj kušnji.
»Mogu ovo izvesti brzo, krvosljednice«, tiho prosikće. »Ili vrlo, vrlo polako. Reci još
jednu riječ o prevratu i vidjet ćeš što ću izabrati. Naredniče Sergius«, zazove. Pripadnik Crne
straže kojeg sam nedavno zastrašila ucjenom i prinudom izmigolji naprijed.
»Zauzdajte krvosljednicu i njezine pristaše«, naredi Marcus. »Ne bismo željeli da ih
ponesu osjećaji.«
Sergius je oklijevao jednu sekundu, a onda Crnoj straži pokazao na nas.
Hana tiho jeca, molećivim pogledom gleda u Marcusa. »Molim Vas«, šapće. »Vaše
Veličanstvo, mi smo zaručeni - ja sam Vaša zaručnica.« Ali Marcus joj je udijelio pogled kakav
bi i prosjaku.
Okrenuo se prema poglavarima u prijestolnoj odaji, isijava svojom moći. Nije više
ugroženi car, već onaj koji je preživio pokušaje ubojstva, učenjački ustanak i izdaju najjačih
obitelji u Carstvu.
Zavrtio je bodež u ruci, srebro odsijeva svjetlost Sunca koje se uspinje na nebu. Svitanje
odaju kupa blagom svjetlošću, ali muka mi je od nje kad pomislim što će se dogoditi. Marcus
korača gore-dolje iza moje obitelji, krvoločni grabežljivac bira koga će prvo ubiti.
Majka nešto došapne ocu i sestrama. Volim vas.
»Podanici i podanice Carstva«, Marcus zastane iza majke. Oči joj gore dok gleda u moje,
ispravila je leda, zabacila ramena. Marcus prestane vrtjeti bodež. »Gledajte što se dogodi kad
izdate svog cara.«
U odaji nastane tajac. Čula sam kad je srebrnu oštricu zabio majci u vrat, kad ga je
prerezao i zarinuo u arteriju, kad je grunula krv. Zaljuljala se. Pogled joj je pao na pod, a za njim
i tijelo.
»Ne!« zavrištala je Hana, ono što ja od užasa ne mogu. Osjećam slanu krv na usni -
progrizla sam je. Uzvanici su gledali kad je Hana zavapila kao ranjena životinja, kad se bacila na
majčino tijelo, ne znajući ni za što drugo osim za razdornu, strahotnu bol. Livijino je lice
skamenjeno, oči zbunjene dok gleda u lokvu krvi koja se širi i natapa joj svijetloplavu haljinu oko
koljena.
Ne osjećam bol u usni. Noge mi se čine negdje daleko od mene. To nije majčina krv. To
nije njezina krv. Ono nisu njezine ruke, beživotne i bijele. Ne.
Hanin me je vrisak trgnuo iz zabuljenosti. Marcus ju je zgrabio za raščupanu kosu.
»Nemojte, molim Vas.« Unezvijerenim očima traži moje. »Hel! Pomozi mi!«
Otimam se Sergiusu, iz grla mi se podiže čudno, ranjeno režanje. Jedva je čujem dok grca
riječi. Moja mala sestrica. Imala je najmekšu kosu dok smo bile djeca. »Helly, oprosti mi...«
Marcus joj je brzo prerezao vrat. Lice mu je bezizražajno, kao da taj potez zahtijeva svu
koncentraciju. Pustio joj je glavu, pala je pokraj majke. Svijetla im se kosa ispreplela.
Iza sebe začujem kako se vrata odaje otvaraju. Marcus s osmijehom dočeka prekid.
»V-Vaše V-Veličanstvo.« Ne mogu vidjeti vojnika koji je ušao, ali svojim promuklim
glasom odaje da nije očekivao zateći krvoproliće. »Donosim poruku iz Kaufa...«
»Sad imam posla. Keris!« Marcus zareži i ne pogledavši je. »Vidi o čemu je riječ.«
Zapovjednica se nakloni i okrene da će poći. Usporila je kad je prolazila pokraj mene.
Nagnula se i spustila mi svoju hladnu ruku na rame. Toliko sam obamrla da je ne mogu ni otresti.
Sive su joj oči bešćutne.
»Krasno je vidjeti te na dnu, krvosljednice«, šapne. »Gledati te kako se raspadaš.«
Cijelo mi je tijelo zadrhtalo kad mi je pljusnula Cainove riječi u lice. Prvo se moraš
slomiti. Prvo se moraš raspasti. Krvavih ti nebesa, mislila sam da to znači: kad ubijem Eliasa. Ali
Cain je znao. Cijelo sam se vrijeme grizla zbog prijatelja, dok su augur i braća znali što će me
zapravo slomiti.
Ali kako je zapovjednica mogla saznati što mi je rekao Cain? Maknula je ruku, salutirala i
izašla iz odaje. Nemam se vremena pitati jer Marcus stoji preda mnom.
»Oprosti se s ocem, krvosljednice. Sergius, pusti je.«
Napravila sam tri koraka do oca i pala na koljena. Ne mogu odvratiti pogled od majke i
sestre.
»Krvosljednice«, prošapće otac. »Pogledaj me.«
Želim mu reći da me zove mojim imenom. Nisam ja krvosljednica. Ja sam Helena. Tvoja
mala djevojčica.
»Pogledaj me, kćeri.« Podigla sam pogled misleći da ću vidjeti poraz. No preda mnom je
moj mirni i pribrani otac, jedino mu je šapat shrvan. »I saslušaj me. Ne možeš me spasiti. Nisi
mogla spasiti ni majku, ni sestru, ni Eliasa. Ali još uvijek možeš spasiti Carstvo koje je u
kudikamo većoj opasnosti nego što Marcus misli. Tiborum će uskoro biti opkoljen hordama
Barbara, čuo sam kako je iz Karkausa flota krenula na Navium. I zapovjednica je slijepa - nju
samo zanima kako zatrti Učenjake i osigurati svoju vlast.«
»Oče«, zirnula sam u Marcusa koji stoji nekoliko metara dalje. »Nebesa odnijela i
Carstvo...«
»Poslušaj me.« Prestravio me nenadani vapaj u očevu glasu. Moj se otac ničega ne boji.
»Rod Aquillusovaca mora ostati snažan. Naš savez mora ostati snažan. Ti moraš ostati snažna.
Kad u Carstvu izbije rat, što će se očito dogoditi, ne smijemo pokleknuti. Koliko je Bojovnika u
Carstvu?«
»M-milijuni.«
»Više od šest milijuna«, uzvrati otac. »Šest milijuna muškaraca, žena i djece čija sudbina
leži u tvojim rukama. Šest milijuna koji ovise o tvojoj snazi - ona im treba kako bi ostali
pošteđeni užasa rata. Ti jedina spriječavaš prodor mraka. Uzmi moju ogrlicu.«
Drhtavim sam mu rukama skinula s vrata lanac kojim sam se kao dijete znala igrati. Jedno
od mojih najranijih sjećanja je prizor oca - nagnut je nada mnom, o vratu mu visi prsten roda
Aquillusovaca sa sokolom raširenih krila koji bljeska na svjetlu svjetiljke.
»Ti si sada poglavarica roda Aquillusovaca«, šapne. »Ti si krvosljednica Carstva. I ti si
moja kći. Nemoj me iznevjeriti.«
Čim se odmaknuo, Marcus zamahne. Ocu je trebalo dulje da umre - možda je imao više
krvi. Kad su mu oči potamnjele, pomislila sam da od tog ne može boljeti više. Marcus me je zatro
bolju. A onda mi pogled padne na moju najmlađu sestru. Helena, budalo, pomislim. Kad voliš,
bol ne prestaje.
»Podanici i podanice Carstva«, Marcusov glas odzvanja pod svodom prijestolne odaje. O
nebesa, što sad kani?
»Ja sam samo plebejac kojem su časni sveti ljudi, auguri, dodijelili teret vladavine.«
Zvuči gotovo skromno, zinula sam u njega dok se on ogleda i promatra najveće uglednike. »Ali
čak i plebejac zna da car katkad mora imati milosti.«
»Auguri su odredili da krvosljednica i car budu povezani.« Marcus se okrene prema
Liviji, onda je podigne na noge. Ona gleda čas u cara, čas u mene, drhti otvorenih usta.
»To je savez koji mora prebroditi i olujno more«, kaže car. »Prvi je neuspjeh moje
krvosljednice bio takva oluja. Ali ja nisam nemilosrdan. Niti mislim vladati kršeći svoja
obećanja. S rodom sam Aquillusovaca potpisao bračni ugovor.« Marcus pogleda u mene, kamena
lica. »I ja ću ugovor poštivati - tako što ću oženiti najmlađu sestru poglavarice roda
Aquillusovaca, Liviju Aquilla. I to odmah. Ispreplest ću svoju lozu s jednom od najstarijih u
Carstvu, kanim osnovati dinastiju, a Carstvu vratiti staru čast i slavu. Ovo ćemo«, s gađenjem
pogleda u tijela na podu, »zaboraviti. Ali, sve to, naravno, ako se poglavarica Aquilla s tim
slaže.«
 »Livia.« Mogu samo protisnuti sestrino ime. Lagano sam se nakašljala. »Liviju ćeš
poštedjeti?« Marcus kimne, ja ustanem. Prisilim se pogledati u sestru. Ako ona radije želi smrt,
onda joj ju ne mogu zanijekati, čak ako ću time izgubiti i ovo malo razuma što mi je ostalo. Ali
vidim da je Livia konačno spoznala stvarnost. U očima joj se odražava moja patnja, ali u njima
vidim još nešto. Snagu mojih roditelja. Ona kimne.
»P-pristajem«, šapnem.
»Dobro«, uzvrati Marcus. »Vjenčat ćemo se u sumrak. Vi ostali - izađite vani!« dreknuo
je na uzvanike koji ga u strahu udivljeno gledaju. »Sergius.« Crnostražar pristupi. »Odvedi
moju... nevjestu u istočno krilo palače. Pobrini se da joj bude lijepo. I da bude na sigurnom.«
Sergius isprati Liviju. Uzvanici tiho izađu iz odaje. Ja zurim u pod, u lokvu koja se širi.
Marcus mi pristupi.
Stao je iza mene i prstom mi prešao niz potiljak. Zadrhtala sam od gađenja, no u
sljedećem je trenutku odskočio.
»Zaveži!« prosikće. Podignem pogled i vidim da ne govori meni. On se osvrće preko
ramena i govori - u zrak. »Prestani.«
Pratila sam ga tupim pogledom dok je gunđao i stresao ramena kao da otresa nečije ruke.
Onda se okrenuo prema meni - ali sad me više ne dira.
»Glupačo.« Glas mu je mekano zloban. »Rekao sam ti: Nemoj ni pomisliti da znaš više od
mene. Vidiš, ja sam znao za zapovjedničinu spletku. Upozorio sam te da mi se ne suprotstavljaš
javno, ali ti si svejedno banula na vrata, počela vrištati o vojnom udaru zbog čega sam ispao slab.
A da si držala jezik za zubima, ovo se ne bi dogodilo.« Nebesa u krvi i u plamenu. »Ti - ti si
znao...«
»Ja uvijek znam.« Uhvatio me je za kosu, trgnuo mi glavu i okrenuo je na drugu stranu od
krvi. »I uvijek pobjeđujem. A sad imam i zadnjeg člana tvoje obitelji. Ako ikad više odbiješ
izvršiti naredbu, ako me iznevjeriš, ako pisneš protiv mene, ako me prevariš, tako mi nebesa,
sestra će ti patiti više no što možeš zamisliti.«
Snažno me je odgurnuo. Ne čujem mu čizme dok izlazi iz prijestolne odaje.
Sama sam. Jedino su duhovi sa mnom.
 PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Laia

Uzmičem od vatre, nisam više nevidljiva. Ne! Nebesa, ne! Darin, Elias, mali Tas - ne
smiju izgorjeti u paklu. Ne nakon svega kroza što smo prošli. Zajecala sam, vidim da više nisam
nevidljiva. Ali nije me briga.
»Ti, tamo! Učenjakinjo!« Prema meni zatopću čizme - klisnem natrag preko ulaštena,
kamenog poda atrija. Nastojim izbjeći ruke legionara koji očito misli da sam odbjegla
zatvorenica. Stisnuo je vjeđe, skočio naprijed, strgnuo mi ogrtač s ramena i bacio ga na pod. Stala
sam uzmicati, ali on je navalio svojim velikim tijelom na mene.
»Uh!« Pluća su mi ostala bez zraka kad sam tresnula na dno stubišta. Vojnik me želi
okrenuti na trbuh, svezati mi ruke. »Miči se!«
»Jesi li pobjegla iz kaveza? Aaahhh!« Odskočio je kad sam ga koljenom drmnula u
prepone. Izvadim bodež iz korica, zarijem mu ga u bedro i zavrnem. Vrisnuo je i sljedećeg se
trenutka digao s mene te potrčao uza stube s mojim nožem u nozi.
Na mjestu gdje je stajao pojavi se sjena, poznata mi je, a ipak, posve je izmijenjena.
»E-Elias?«
»Tu sam.« Podiže me na noge. Mršav je kao kostur, a oči mu gotovo blistaju u gustom
dimu. »Brat ti je tu. Tas je tu. Živi smo. Dobro smo. I ono si divno izvela.« Pokaže glavom prema
vojniku koji je iščupao nož iz bedra i sada hrama hodnikom. »Šepat će još mjesecima.«
Poskočila sam i privukla ga u zagrljaj, nešto između jecaja i vriska izletjelo mi je iz grudi.
Oboje smo ojađeni, ozlijeđeni, iscijeđeni, ali kad sam osjetila njegove ruke, kad sam se uvjerila
da je stvaran, živ i ovdje, prvi sam put pomislila da imamo šansu preživjeti.
»Gdje je Darin?« odmaknula sam se, osvrnula. Očekujem da će mi brat izroniti iz dima.
Vojnici trče pokraj nas, panično bježe od vatre koje guta odjel za bojovnike. »Evo, uzmi sablje.«
Skinula sam s ramena ukrštene korice, Elias ih preuzme. Darina još nema.
»Elias?« pitam, sad već zabrinuta. »Gdje je...« Ali dok sam zborila, Elias je kleknuo i
podigao nešto s poda na rame. Učinilo mi se: prljavu vreću pruća.
Onda sam ugledala ruke. Darinove ruke. U ranama su, nedostaje mu mali i srednji prst.
Svejedno bih ih prepoznala gdje god da ih vidim.
»Nebesa.« Pokušavam vidjeti Darinovo lice, ali prekriveno je pramenjem duge, prljave
kose. Moj brat nije nikad bio naročito težak, ali sad mi se čini tako sitnim - kao smanjena,
grozomorna verzija Darina. Možda vise nije onakav kakvim ga se sjećaš, upozorila me je Afya.
»Živ je«, podsjetio me je Elias kad mi je vidio lice. »Samo je dobio udarac u glavu. Bit će
on dobro.«
Za Eliasom se pojavi maleni dječak, u ruci mu je moj krvavi bodež. Predao mi ga je, a
onda me uzeo za prste. »Ne smiju te vidjeti, Laia«, reče. »Moraš se sakriti.«
Tas me povuče niz hodnik, ponovno postajem nevidljiva. Elias je ostao zapanjen kad sam
odjednom nestala. Stisnula sam mu ruku kako bi znao da sam blizu. Ispred nas, zatvorska su vrata
otvorena. Pred njima je hrpa vojnika.
 »Moraš otvoriti kaveze s Učenjacima«, kaže Elias. »Ja ne mogu dok nosim Darina.
Stražari bi odmah navalili na nas.«
Nebesa! A ja sam htjela potpaliti još vatri u zatvorskom dvorištu da nastane još veća
pometnja.
»Morat ćemo to izvesti sa što manje galame«, nastavi Elias. »Ja ću se praviti da Darina
nosim u kavez. Doći ću odmah za tobom. Tas, ostani s Laiom. Čuvaj joj leđa. Ja ću vas naći.«
»Još nešto, Elias.« Ne želim da brine, ali trebao bi znati. »Čuvar možda zna da sam tu.
Gore sam na tren prestala biti nevidljiva. Mogao me je vidjeti u tom trenutku.«
»Onda ga se kloni«, veli Elias. »On je prepreden, a sudeći po onom kako je ispitivao
Darina i mene, zasigurno bi se i tebe volio dočepati.«
U sljedećem smo trenutku istrčali iz zatvora u dvorište. Hladnoća nas je dočekala kao
hladna pljuska u lice nakon zagušljive sparine u zatvoru.
U dvorištu ipak nije kaos, premda vrvi od ljudi. Zatvorenike koji izlaze iz Kaufa odmah
odvode dalje. Kaufski su stražari poredani, mnogi su opečeni, pepeljasta lica, kašlju - vojnik im
provjerava ozljede, a onda ih šalje dalje. Jedan je legionar ugledao Eliasa, stao ga je dozivati.
»Ti!« viče. »Ej, ti, tamo!«
»Čekaj da istovarim ovo tijelo«, Elias progunda, prava je slika namrgođena vojnika.
Čvršće je stisnuo ogrtač i odmaknuo se kad je iz kaufskog pakla istrčala još jedna skupina
vojnika.
»Kreni, Laia«, šapnuo je tiše od daha. »Brzo!«
Tas i ja jurnemo prema kavezima na lijevoj strani dvorišta. Iza nas odzvanjaju glasovi
tisuće zatvorenika: Bojovnika, Nomada, Marinaca, čak i Divljaka i Barbara. Bojovnici su ih
okupili u golemi krug i opkolili dvostrukim redom kopljonoša.
»Evo, Laia.« Tas mi u ruku gurne ukradene ključeve i pokaže glavom na sjevernu stranu
kaveza. »Ja ću upozoriti Skiritae!« Otrči. Ide uz rub kaveza i nešto im došaptava između drvenih
kolaca.
Opazim vrata - čuva ih šest legionara. Buka u dvorištu je zaglušna pa me zacijelo ne
mogu čuti, ali svejedno oprezno koračam. Na metar od ulaza i tek koji centimetar od najbližeg
legionara, ovaj se pomakne i spusti ruku na držak mača. Smrznula sam se. Osjećam miris njegova
kožnatog oklopa, čelične vrške strijela na leđima. Samo još jedan korak, Laia. Ne može te vidjeti.
On nema pojma da si tu.
Kao da vadim zmiju ljuticu iz džepa, izvukla sam prsten s ključevima i čvrsto ga stisnula
da ne zazvecka. Pričekala sam da se legionar u razgovoru okrene drugima, a onda gurnula ključ u
lokot.
Zapeo je.
Okrećem ključ. Prvo polako, onda malo brže. Jedan se vojnik okrene prema vratima.
Pogledam ga, ravno u oči, ali on samo slegne ramenima i vrati se gdje je bio.
Strpljenja, Laia. Duboko udahnem i podignem lokot. Pričvršćen je za šipku koja se spušta
do zemlje i zato nije nevidljiv. Nadam se da nitko ne gleda baš u ova vrata - vidjeli bi da lokot
lebdi nekoliko centimetara u zraku, a čak bi i najglupljem vojniku bilo jasno da tu nešto ne štima.
Ponovno, okrenem ključ. Zamalo...
I tad me nešto uhvati za ruku - nečiji se dugački prsti obaviju oko moje nadlaktice poput
ticala.
»O, Laia iz Serre«, netko mi dahne u uho. »Vrlo si nadarena, vidim. Ja bih jako volio
proučavati tvoje sposobnosti.«
Moja se nevidljivost povlači, katanac glasno zvekne o šipku. Podignem pogled i vidim
zašiljeno lice s velikim, vodenastim očima.
Čuvar.
 PEDESET I PETO POGLAVLJE

Elias

Shaeva me je upozorila da će me Čekalište privlačiti. Dok koračam studenim zatvorskim

dvorištem do kaveza, osjećam ga, povlači me za prsa kao nevidljiva udica.
Doći ću, vičem u sebi. A budeš li me gnjavilo, bit ću još sporiji i zato prestani.
Trzanje ipak malo popusti, kao da me je Čekalište čulo. Petnaest metara do kaveza...
trinaest... deset...
Onda začujem korake. Stiže me vojnik s ulaza u Kauf. Vidim da oprezno korača, moja ga
uniforma i sablje preko leđa nisu zavarale. Sto mu demona. A što možeš. U dvorištu je ionako
teško ostati neopažen.
On zamahne. Pokušao sam ga izbjeći, ali me je težina Darinova tijela zanijela u stranu.
Srušio me je, Darin se otkotrljao na zemlju.
Legionar je izbečio oči kad mi je spala kukuljica. »Zatvorenik u bijegu!« drekne.
»Zatv...«, zgrabio sam njegov nož za pasom i zabio mu ga u bok.
Prekasno. Guli su ga legionari na ulazu u Kauf. Iz obruča oko zatvorenika izdvoje se četiri
kopljonoše. Pomoćni vojnici.
Osmjehnem se. Nema vas dovoljno da me svladate.
Izvukao sam sablje dok se približivao prvi vojnik, izbjegao njegovo koplje i prerezao mu
zapešće. Vrisnuo je pa ispustio oružje. Srušio sam ga udarcem u sljepoočicu, okrenuo se i oduzeo
koplje drugom vojniku te ga mu ga zabo u trbuh.
Osjećam kako mi krv kola, svi moji borilački instinkti su budni. Podignem koplje palog
vojnika i zavitlam ga u rame trećega. Četvrti oklijeva, oborio sam ga udarcem u trbuh. Razbio je
glavu kad je pao na popločano dvorište, više se ne miče.
Kraj uha mi zazviždi koplje, glava će mi prsnuti od bola. Ni to me neće zaustaviti.
Desetak je kopljonoša izašlo iz obruča oko zatvorenika. Sad im je već jasno da nisam
samo odbjegli zatvorenik.
»Bježite!« Zavičem zatvorenicima koji stoje u čudu. Pokažem im na prolaz u obruču.
»Bježite! Trčite!«
Dva Bojovnika protrče kroz obruč prema željeznim šipkama na ulazu. Na trenutak se
učinilo da ih promatraju svi u dvorištu, da je stalo vrijeme. Onda stražar podvikne, trenutak se
rasprsne, a zatvorenici nahrupe iz kaveza ne mareći guraju li jedni druge na koplja. Bojovnički
kopljonoše pokušavaju spriječiti proboj, ali zatvorenika je na tisuće, zamirisala im je sloboda.
Vojnici koji su krenuli na mene zastaju na dozive Bojovnika. Podignem Darina i otrčim
do kaveza. Nebesa ti spalim, zašto još nisu otvoreni? Učenjaci su već trebali preplaviti dvorište.
»Elias!« Tas je dotrčao do mene. »Lokot je zapeo. A Laia - čuvar...«
Opazim čuvara kako hita dvorištem i vuče Laiu stišćući je za vrat. Ona se bijesno batrga,
ali čuvar ju je odigao od zemlje i tako je nosi. Njoj je lice crveno od gušenja. Ne! Laia! Već sam
krenuo prema njoj, no onda sam stisnuo zube i prisilo se stati. Moramo otvoriti kaveze ako
mislimo izvući Učenjake i ukrcati ih na čamce.
 »Tas, trči k njoj. Uspori čuvara. Ja ću otključati lokot.«
Tas odjuri. Spustio sam Darina pokraj kaveza. Legionari koji su čuvali vrata otrčali su
prema zatvoru pokušavajući spriječiti masovni proboj zatvorenika. Usredotočim se na lokot.
Zapečaćen je i kako god ga okrećem, ne da se otvoriti. U kavezu se kroz ljude stane probijati
zatvorenik, između kolaca mu vidim samo tamne oči. Lice mu je toliko prljavo da ne znam je li
star ili mlad.
»Elias Veturius?« on promuklo šapne.
Pogađam tko me pita dok izvlačim sablju da razbijem lokot. »Araj?« On kimne. »Gdje si
dosad? Mi... Iza tebe!«
Njegovo me je upozorenje spasilo od koplja u trbuh, drugo sam izbjegao za dlaku.
Desetak vojnika ide na mene, ne obaziru se na kaos na ulazu.
»Lokot, Veturius!« Araj propenta. »Brzo!«
»Ili mi daj vremena«, protisnem kroz stisnute zube pa sabljom odbijem još dva koplja, »ili
nešto poduzmi.«
Araj podvikne naredbu Učenjacima u kavezu. U sljedećem je trenutku iz kaveza poletjela
kiša kamenja i zasula kopljonoše.
Njegova me taktika podsjeća na miševe koji bacaju kamenčiće na čopor bijesnih mačaka.
Srećom, ovi miševi dobro ciljaju. Dva su najbliža vojnika uzmaknula što mi je dalo dovoljno
vremena da se okrenem i sabljom razbijem lokot.
Vrata se otvore, a Učenjaci s urlikom grunu iz kaveza.
Izvadio sam serrski bodež iz jednog od mrtvih vojnika i dao ga Araju koji je izletio s
ostalima. »Otvori i drugi kavez«, doviknem. »Moram pomoći Lai!«
U dvorištu je već more Učenjaka, ali čuvar strši ponad sviju. Nekoliko učenjačke djece,
zajedno s Tasom, napalo je starca. On mlatara sabljom kako bi ih rastjerao. Ali zato je jednom
rukom morao pustiti Laiu - ona mlati po njemu ne bi li se istrgla.
»Čuvaru!«, zavičem. On se okrene, a Laia ga opali petom u cjevanicu i ugrize za ruku.
Čuvar podigne sablju. Jedno mu se dijete približi i udari ga u koljeno teškim čekićem. Starac je
zaurlao, a Laia se iskobeljala i posegnula za bodežom o pasu.
Ali bodež nije tamo. Sjaji u Tasovoj ruci. Lišće mu se iskrivilo od bijesa kad je nasrnuo
na čuvara. I njegovi su prijatelji navalili na starca, stali ga gristi, grepsti i udarati sve dok ga nisu
srušili, osvećujući se čudovištu koje ih je zlostavljalo otkako su se rodili.
Tas zabije bodež čuvaru u vrat pa uzmakne kad je iz grla šiknula krv. Dotrčala su i druga
djeca, okružila su Laiu koja je Tasa privinula na grudi. U sljedećem trenutku i ja sam pokraj njih.
»Elias«, šapne Tas. Ne može svrnuti oči sa čuvara. »Ja...«
»Ubio si demona, Tase sa sjevera«, kleknem pokraj njega. »Ponosan sam što se borim uz
tebe. Izvedi drugu djecu. Nismo još slobodni.« Pogledao sam prema ulazu, tamo se stražari bore
protiv horde podivljalih zatvorenika. »Naći ćemo se kraj čamaca.«
»Darine!« Laia me pogleda. »Gdje...«
»Pokraj kaveza«, kažem. »Ne mogu čekati dok se probudi. Imao bih mu što reći. Cijelim
sam ga putom morao nositi kroz zatvor.«
Bubnjevi divlje bubnjaju, ponad buke jedva čujem odgovor iz udaljene utvrde. »Čak i ako
se uspijemo ukrcati na čamce«, dašće Laia dok trčimo prema kavezu, »morat ćemo izaći na
kopno prije no što dospijemo u Sumu sjena. A tamo će nas čekati Bojovnici, je li tako?«
»Hoće«, kažem. »Ali ja imam plan. Ustvari, nemam pravi plan.« Više je to slutnja, ili
možda nerealno očekivanje da ću svoje novo zanimanje moći iskoristiti za nešto ludo. A to će pak
ovisiti o Čekalištu i Shaevi i mojoj moći uvjeravanja.«
S Darinom prebačenim preko ramena trčim prema glavnom ulazu u Kaufu, a on vrvi
zatvorenicima. Mnoštvo je podivljalo - previše ljudi nastoji izaći, previše ih Bojovnika nastoji
zaustaviti.
Začujem zveket metala. »Elias!« Laia pokaže na željezne rešetke. Polako se, polako,
počinju spuštati. Bojovnici su na taj zvuk odmah živnuli i navalili na zatvorenike, a oni pak
odgurali Laiu i mene dalje od vrata.
»Baklje, Laia!« vičem. Zgrabila je dvije sa zida, počeli smo vitlati njima kao sabljama.
Ljudi oko nas nagonski uzmiču od vatre, otvaraju nam put.
Rešetke su se spustile još koji metar, sad su nam u razini pogleda. Laia me uhvati za ruku.
»U jednom naletu«, viče. »Zajedno - sad!«
Uhvatili smo se pod ruku, spustili baklje i probili se kroz gomilu. Gurnuo sam je prema
rešetkama da prođe prva, no usprotivila se i potegla me za ruku natjeravši me da se bacimo
zajedno.
Ispod smo - provukli smo se - nastavljamo trčati pokraj vojnika i zatvorenika, ravno
prema spremištu za čamce. Dvije su se barke već otisnule petsto metara niz rijeku, a još dvije
kreću s doka, prekrcane Učenjacima.
»Uspjela je!« vrisne Laia. »Afya je uspjela!«
»Strijelci!« Na kaufskim zidinama osvane red vojnika. »Skloni se!«
Odjednom nas je zasula kiša strijela, polovica Učenjaka koji su trčali prema spremištu
pala je pokošena. Još malo. Samo malo.
»Elias! Laia!« Opazim Afyine crveno-crne pletenice na ulazu u spremište. Maše nam da
uđemo unutra dok motri strijelce. Lice joj je u ranama, ruke krvave, no hitro nas vodi do čamca.
»Uživala bih u vožnji brodom s prljavom ruljom«, veli, »no mislim da će ovako ići brže.
Požurite.«
Spustio sam Darina između poprečnih dasaka, dograbio veslo i odgurnuo se od doka. Iza
nas, Araj odvezuje zadnju učenjačku barku, njegovi je ljudi panično guraju. Ubrzo nas je struja
ponijela dalje od izgorjela Kaufa - prema Šumi sjena.
»Rekao si da imaš plan.« Laia pokaže glavom na mekani, zeleni obris šume na jugu.
Darin leži između nas, još uvijek je u nesvijesti, glava mu počiva na sestrinoj naprtnjači. »Mogao
bi mi reći što ti je na pameti.«
Kako ću joj reći za pogodbu sa Shaevom? Odakle početi? Od istine.
»Reći ću ti«, kažem tiho da me samo ona može čuti. »Ali prvo ti moram reći nešto drugo.
Moram ti ispričati kako sam preživio otrov. I što sam onda postao.«
 PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Helena

Mjesec dana kasnije

Nakon trodnevne mećave u Antium je stigla prava zima. Grad je zatrpan snijegom pa
učenjački čistači rade dan i noć kako bi ulice bile prohodne. Cijelu su noć o Suncostaju svijeće
gorjele na svim prozorima, od raskošnih palača do siromašnih potleušica.
Car Marcus proslavit će praznik u carskoj palači s poglavarima i poglavaricama
nekolicine ugledničkih rodova. Moji su mi doušnici dojavili kako će se mnogo toga dogovoriti -
ugovorit će se trgovački poslovi, novi će ljudi biti raspoređeni na mjesta, a sve kako bi Marcus
učvrstio svoju vlast.
Znam da je tako jer sam većinu toga sama pomogla urediti.
U vojarni Crne straže sjedim za stolom i potpisujem naredbu kojom odred svojih ljudi
šaljem u Tiborum. Luku smo uspjeli obraniti od Barbara koji su je umalo zaposjeli, no nisu još
odustali. Sad kad su namirisali krv, vratit će se s još više ljudi.
Kroz prozor promatram bijeli grad. U mislima mi iskrsne sjećanje: Hana i ja se grudamo,
davno, kad nas je otac kao djevojčice doveo u Antium. Smiješim se. Sjećam se. Onda spremim tu
uspomenu u mračnu rupu - gdje je više neću vidjeti - i vratim se poslu.
»Nauči se zaključati prozor, djevojko.«
Odmah sam prepoznala taj hrapavi glas. I svejedno poskočila. Kuharičine oči sjaje pod
kukuljicom koja joj skriva ožiljke. Drži se na odstojanju, spremna klisnuti kroz prozor na prvi
znak prijetnje.
»Mogla si ući kroz vrata.« Napipavam držak bodeža pričvršćenog za donju stranu stola.
»Pobrinut će se da te nitko ne zaustavlja.«
»Sad smo prijateljice, je li?« Kuharica nakrivi unakaženu glavu i razvuče usne u nešto
nalik na osmijeh. »Baš slatko.«
»Tvoja rana - je li zacijelila?«
»Još sam tu.« Kuharica proviri kroz prozor, uzvrpolji se. »Čula sam za tvoju obitelj«,
hrapavo protisne. »Žao mi je.«
Podigla sam obrve. »Potrudila si se popeti ovamo kako bi mi izrazila sućut?«
»Da«, veli kuharica. »I željela sam ti reći da ti mogu pomoći kad budeš spremna srediti
kučku s Crne klisure. Znaš kako ćeš me naći.«
Razmišljam o zapečaćenu Marcusovu pismu na stolu. »Dođi sutra«, kažem. »Pa ćemo
razgovarati.«
Ona kimne i bešumno se iskrade kroz prozor. Kopka me znatiželja, priđem prozoru i
izvirim vani. Promatram gole zidove iznad i ispod, tražim kuke, ogrebotine, nekakav trag
penjanja uza zid bez oslonaca. Ništa. Morat ću je pitati kojim se trikom poslužila.
Usredotočim se na Marcusovo pismo.

Tiborum je pod kontrolom, rodovi Sercus i Aroman su se podčinili. Nema više

opravdanja. Sada je ona na redu.

Samo je jedna ona na koju je Marcus mogao misliti. Nastavim čitati.

Djeluj tiho i oprezno. Ne želim brzu likvidaciju, krvosljednice. Želim potpuno uništenje.
Želim da ona to osjeti. Tvoja je sestra bila divna sinoć na večeri s marinskim poslanikom. Sasvim
ga je umirila po pitanju promjene vlasti. Vrlo je korisna. Nadam se da će je zdravlje poslužiti i da
će dugo služiti Carstvu.
Car Marcus Parrar

Petak - glasnik poskoči kad sam otvorila vrata. Poslala sam ga s porukom, ponovno
pročitala Marcusovo pismo te sjela nestrpljivo čekati. Malo kasnije začujem kucanje na vratima.
»Krvosljednice«, Harper me oslovi s vrata. »Zvala si?«
Predam mu pismo. »Treba nam plan«, kažem. »Raspustila je svoju vojsku kad je shvatila
da ću Marcusu reći za vojni udar, ali to ne znači da ju ne može opet okupiti. Keris neće pasti tako
lako.«
»Ako uopće padne«, promrmlja Harper. »Trebat će nam nekoliko mjeseci da ovo
izvedemo. Čak i ako ne očekuje Marcusov napad, očekivat će tvoj. Bit će spremna.«
»Znam...«, kažem. »Zato nam treba plan koji će djelovati. Za početak trebamo pronaći
Quina Veturiusa.«
»Nitko ga nije ni vidio ni čuo otkako je pobjegao iz Serre.«
»Znam gdje ćemo ga naći«, kažem. »Sastavi odred. Obvezno uključi Dexa. Krenut ćemo
za dva dana.«
Harper kimne, ja se vratim poslu. Kad sam primijetila da nije izišao, podigla sam obrvu.
»Trebam li reći otpust, Harperu, kao petaku?«
»Ne, krvosljednice. Samo...« Nikad još nisam vidjela da mu je ovoliko neugodno - toliko
da se počinjem brinuti. Nakon pogubljenja, on i Dex su mi bili od neprocjenjive važnosti.
Poduprli su moju preraspodjelu ljudi u Crnoj straži - Sergius je poslan na Južni otok.
Beskompromisno su stali uza me kad su se ostali pripadnici Crne straže pokušali pobuniti.
»Ako mislimo krenuti na zapovjednicu, onda znam što bi nam moglo koristiti.«
»Hajde, reci.«
»U Nuru sam, na dan prije pobune, vidio Eliasa. Ali ti to nisam rekao.«
Naslonila sam se, mislim kako ću sad o Avitasu Harperu saznati više no što je uspio bivši
krvosljednik.
»Ustvari ti moram reći«, Avitas nastavi, »zašto ti nisam rekao. Riječ je o tome zašto me je
zapovjednica imala na oku na Crnoj klisuri i zašto me je poslala u Crnu stražu. Riječ je o Eliasu.
I...« On duboko udahne. »Riječ o našem ocu.«
Našem ocu.
Našem ocu. Njegovom i Eliasovom.
Trebao mi je trenutak da mi njegove riječi sjednu. Pokazala sam mu na stolac, nagnula se
naprijed. »Slušam.«
***

Nakon što je Harper otišao, krenula sam kroz blato i bljuzgavicu do glasničkog ureda gdje
su me čekala dva paketa iz vile Aquilla u Serri. U prvom je moj poklon za Liviju, za Suncostaj.
Kad sam se uvjerila da nije provjeravan, otvorila sam drugi paket.
 I ostala bez daha kad mi je u ruci zabljesnula Eliasova maska. Kaufski je glasnik bio javio
kako su Elias i nekoliko stotina učenjaka nestali u Šumi sjena, nedugo nakon što su pobjegli iz
zatvora. Nekolicina ih je Bojovnika pokušala slijediti, no njihova su tijela pronađena na rubu
Šume sljedećeg jutra.
Otada bjegunce nitko nije ni vidio ni čuo.
Možda je mog prijatelja ubila mračara, ili možda Šuma. Ili je, možda, nekako, pronašao
način kako izbjeći smrt. Poput svog djeda i majke, i Elias je uvijek znao preživjeti ono što bi
druge ubilo.
Nije važno. On je otišao i onaj dio mog srca u kojem je živio sad je mrtav. Strpala sam
masku u džep - naći ću za nju mjesta u uredu.
Krenula sam prema palači, pod rukom nosim poklon za Liviju. Razmišljam o onom što mi
je rekao Avitas: Zapovjednica me je držala na oku na Crnoj klisuri jer je to mom ocu bila
posljednja želja. Barem tako mislim. Ona mi to nikad nije priznala.
Od zapovjednice sam tražio zadatak na kojem ću te pratiti jer sam, preko tebe, želio
saznati više o Eliasu. O ocu sam znao samo ono što mi je rekla majka. Zvala se Renatia, rekla je
da se otac nikad nije dao ukalupiti u ono što mu je nametala Crna klisura. Rekla je da bio drag.
Dobar. Dugo sam mislio da mi je lagala. Ja nisam nikad bio takav pa sam smatrao da to ne može
biti istina. Ali možda jednostavno nisam naslijedio očeve vrline. Možda ih je naslijedio njegov
drugi sin.
Izgrdila sam ga - naravno da jesam - trebao mi je to reći davno prije. Ali kad su se u meni
stišali bijes i nevjerica, sinulo mi je što ta informacija znači. To je zapovjedničina slaba točka.
Oružje kojim je mogu napasti.
Stražari su se nervozno pogledavali dok sam ulazila u carsko krilo palače. Sada trijebim
Carstvo od neprijatelja - a počela sam odavde. Marcusa, što se mene tiče, mogu baciti psima, ali
sada je i Livia ugrožena, jer je na mjestu njegove supruge. Carevi su neprijatelji i njezini, a nju ne
mislim izgubiti.
I Laia iz Serre je tako voljela svoje bližnje. Tek sad je razumijem.
Sestru sam zatekla kako sjedi na balkonu isturenom nad njezinim privatnim vrtom. Faris i
još jedan pripadnik Crne straže stoje u sjeni, nekoliko metara dalje. Rekla sam svom prijatelju da
ne mora prihvatiti to mjesto. Jedan pripadnik Crne straže zasigurno ne priželjkuje čuvati
osamnaestogodišnju djevojku.
Ako ću nekog ubiti, rekao je, onda ću to radije učiniti dok nekoga štitim.
Kimnuo mi je u znak pozdrava, sestra je podigla pogled.
»Krvosljednice.« Ustala je, ali me ne grli i ne ljubi kako je nekoć znala, premda vidim da
bi to željela napraviti. Ja kimnem glavom prema njezinoj sobi. Trebaš mi nasamo.
Sestra se okrene djevojkama s kojima inače sjedi. Od njih šest, tri su tamnopute i žutooke.
Kad je prvi put pisala Marcusovoj majci zatraživši da joj za dvorske dame pošalje tri djevojke iz
njihove šire obitelji, ostala sam zapanjena kao i sve ugledničke obitelji koje je pritom zanemarila.
Plebejci o tome još uvijek govore.
Plebejske su se djevojke, i one tri ugledničke, povukle kad im je Livia nježno naredila.
Faris i crnostražar krenu za nama, no ja im mahnem da nas ostave. Sestra i ja smo ušle u ložnicu,
spustila sam poklon na krevet. Gledam je dok ga otvara.
Dahnula je kad je fdigranski, srebrni okvir mog starog zrcala bljesnuo na svjetlu.
»Ali ovo je tvoje«, reče. »Majka...«
»... bi voljela da ga imaš. Nemam mjesta za zrcalo u uredu krvosljednice.«. »Prelijepo je.
Hočeš li mi ga objesiti na zid?«
Pozvala sam slugu da mi donese čekić i čavle. Kad se vratio, skinula sam Livijino staro
zrcalo i začepila rupu za prisluškivanje koja je bila skrivena u zidu. Marcusovi će doušnici
izbušiti novu, ali barem u ovom trenutku sestra i ja možemo razgovarati nasamo.
Sjela je u fotelju. Ja lupam po čavlu. Progovorila sam tihim glasom.
»Jesi li dobro?«
»Ako me pitaš istu stvar koju me pitaš svakog dana otkako sam se udala«, Livia podigne
obrvu, »odgovor je da. Od onog prvog puta, više me nije dirnuo. Osim toga, te sam noći ja prišla
njemu.« Sestra podigne glavu. »Ne želim da misli kako ga se bojim, što god on radio.«
Suspregnula sam drhtaj. Živjeti s Marcusom - biti mu supruga - to je sada Livijin život.
Moja joj mržnja i gađenje mogu samo otežati stvari. O prvoj bračnoj noći nije mi rekla ništa - i ja
je nisam pitala.
»Neki dan sam ga zatekla kako priča sam sa sobom«, Livia me pogleda. »I nije to prvi
put.«
»Krasno«, zakucam čavao. »Car je sadist, a k tome čuje i glasove.«
»Nije on lud«, Livia će zamišljeno. »On vlada sobom sve dok ne progovori kako bi te
zlostavljao. Ali samo ako je o tebi riječ. Onda se počne trzati. Mislim da vidi duha svog brata,
Hel. Mislim da te zato ne dira.«
»Pa sad, ako ga progoni Zakov duh, nadam se da ga neće ispuštati iz vida. Barem dok...«
Ukrstile smo poglede. Dok se ne osvetimo. Livia i ja o osveti nismo razgovarale. No
razumjele smo se čim sam je vidjela nakon onog stravičnog dana u prijestolnoj odaji.
Moja se sestra počne češljati. »O Eliasu nisi ništa čula?« Slegnula sam ramenima.
»A što je s Avitasom?« Livia ne odustaje. »Stella Galerius samo čeka gdje će ga vidjeti.«
»Onda ih trebaš upoznati.«
Sestra me namršteno promatra. »Kako je Dex? Vas dvoje ste...«
»Dex je odan vojnik i izvrstan narednik. Ali možda se u braku ne bi tako dobro snašao.
Većina tvojih poznanica nije njegov tip. I...«, podigla sam zrcalo, »možeš s tim prestati.«
»Ne želim da budeš usamljena«, veli Livia. »Da su tu majka, ili otac, ili čak Hana, sve bi
bilo drugačije. Ali, Hel...«
»S dužnim poštovanjem, carice«, tiho uzvratim. »Ja sam krvosljednica.«
Ona uzdahne, ja objesim zrcalo i poravnam ga. »Eto.«
Ugledam svoj odraz. Izgledam isto kao što sam izgledala prije nekoliko mjeseci, one
večeri kad smo slavili diplomu. Isto tijelo. Isto lice. Samo su mi oči drukčije. Gledam u blijede
šarenice žene pred sobom. Na trenutak sam vidjela Helenu Aquillu. Djevojku koja se nadala.
Djevojku koja je mislila da je svijet pravedan.
Ali Helena Aquilla je slomljena. Raspala se. Helena Aquilla je mrtva.
Žena u zrcalu nije Helena Aquilla. Ona je krvosljednica. A krvosljednica nije usamljena
jer Carstvo je njezina majka i njezin otac, njezin ljubavnik i najbolji prijatelj. Ne treba joj ništa
više. Ne treba joj nitko drugi.
Ona stoji sama.
 PEDESET I SEDMO POGLAVLJE

Laia

Marinn se prostire iza šume poput golema, bijelog saga prošaranog šumarcima i
smrznutim jezerima. Nikad još nisam vidjela tako vedro i plavo nebo niti udisala tako
okrjepljujući zrak. Slobodni krajevi. Konačno.
Ovdje mi se sve svidjelo otprve. Krajolik mi izgleda poznat kao što bi mi roditelji
izgledali poznati da ih sad vidim nakon svih ovih godina. Prvi put nakon toliko mjeseci ne
osjećam stisak Carstva oko vrata.
Gledam Araja dok izdaje zadnje naredbe Učenjacima na odlasku. Njihovo je olakšanje
gotovo opipljivo. Premda nas je Elias uvjeravao da nas duhovi neće gnjaviti, Šuma je, dok smo
boravili u njoj, sve teže nalijegala na nas. Odlazite, činilo se da huji. Vi ne pripadate ovdje.
Araj me je zatekao pokraj napuštene brvnare koju sam prisvojila za Darina, Afyu i mene,
nekoliko stotina metara dalje od Šume.
»Jesi li sigurna da nam se ne želiš pridružiti? Čuo sam da su iscjelitelji u Adisi čak bolji
od onih u Carstvu.«
»Još jedan mjesec na hladnoći bi ga ubio.« Pokažem glavom prema kolibi - blista od
čistoće, sjaji u toplini rasplamsala ognjišta. »Treba mu odmor i toplina. Ne bude li dobro za koji
tjedan, naći ću iscjelitelja i dovesti ga k nama.« Ne govorim Araju ono čega se najviše bojim: da
se Darin više neće probuditi. Da mislim kako je onaj udarac bio prejak nakon svega što je
propatio.
Da se bojim kako sam ga izgubila.
»Tvoj sam dužnik, Laia iz Serre.« Araj se zagleda u Učenjake. U koloni se spuštaju na
cestu nekih petsto metara dalje. Na kraju ih je ostalo četiristo i dvanaest. Tako malo. »Nadam se
da ću te uskoro vidjeti u Adisi, zajedno s bratom. Tvojim ljudima treba netko poput tebe.«
On krene pa zazove Tasa koji se oprašta s Eliasom. U ovih mjesec dana hranjenja,
kupanja i čiste - makar prevelike - odjeće to se dijete preporodilo. Ali zamišljen je otkako je ubio
čuvara. Čula sam kako jauče i plače u snu. Starac još ga uvijek proganja.
Gledam kako mu Elias daje serrsku čeličnu oštricu koju je ukrao kaufskom stražaru.
Tas zagrli Eliasa oko vrata, nešto mu šapne i izmami osmijeh na licu, a onda potrči za
drugim Učenjacima.
Kad je krenula i zadnja skupina, iz kolibe izađe Afya. Odveć se dotjerala za ovo
putovanje.
»Već sam predugo i predaleko od svog plemena«, reče zaldara. »Samo nebesa znaju u što
se Gibran uvalio dok me nije bilo. Vjerojatno je već zaveo šest djevojaka i napravio im djecu. A
ja ću morati potplaćivati bijesne bake i djedove sve dok ne ostanem bez pare.«
»Nešto mi govori da je Gibran dobro«, nasmiješim joj se. »Jesi li se pozdravila s
Eliasom?«
Ona kimne. »Nešto skriva od mene.« Okrenula sam glavu. Dobro znam što skriva. Jedino
se meni povjerio o pogodbi s dušolovkom. Ako su drugi i primijetili kako izbiva gotovo cijelu noć
i većinu dana, nisu smatrali potrebnim o tome govoriti.
»Bolje budi sigurna da ništa ne skriva od tebe«, nastavi Afya. »Nije pametno s takvima
završiti s u krevetu.«
»Nebesa, Afya«, prasnula sam i osvrnula se u nadi da nas Elias nije čuo. »Ne kanim s
njim završiti u krevetu niti me takvo što zanima...«
»Zaboravi, djevojko«, Afya zakoluta očima. »Ne mogu te slušati.« Na trenutak me je
odmjerila, a onda brzo te iznenađujuće toplo privinula u zagrljaj.
»Hvala ti, Afya«, kažem. »Za sve.«
Ona se odmakne i podigne obrvu. »Pronesi glas o mojoj časti uzduž i poprijeko, Laia iz
Serre«, veli. »Duguješ mi to. I pobrini se za brata.«
Kroz prozor kolibe pogledam u Darina. Tamnoplava kosa sad mu je čista i podšišana, lice
opet mladoliko i lijepo. Pažljivo sam mu vidala rane, većinom su od njih ostali samo ožiljci.
A ipak, nije se probudio. Možda više nikad neće.
Koji sat nakon što su s obzora nestali Afya i Učenjaci, iz šume je izašao Elias. Koliba,
utihnula otkako su svi otišli, odjednom mi se učinila manje usamljenom.
Pokucao je prije no što je ušao unijevši sa sobom hladan zapuh. Nema više bradu, kratko
je ošišan, vratio je koji kilogram pa je sličniji onom starom sebi.
Osim očiju. One su mu drugačije. Zamišljenije, možda. Još ne mogu vjerovati koliki je
teret na sebe preuzeo. I premda mi je nekoliko puta objasnio kako ga je prihvatio otvorena srca,
kako ga je čak želio, još uvijek sam ljuta na dušolovku. Mora ga se nekako osloboditi tog zavjeta.
Mora mu se dati prilika da može slobodno živjeti, otputovati u Južne zemlje o kojima je uvijek
govorio s dragošću, posjetiti svoje pleme i ponovno se naći s pomajkom Rilom.
Za sada ga šuma drži odveć čvrsto. Kad izađe iz nje, to nikad ne traje dugo. Katkad ga
duhovi slijede. Više sam ga puta čula kako potiho tješi ranjene duše. Svako malo, iz šume se
pojavi namršten, razmišlja o nekom nespokojnom duhu koji mu zadaje brige. Znam da se s
jednim naročito muči. Mislim da je djevojka u pitanju, ali on ništa ne govori.
»Ispeći ću kokoš ako mi kažeš što misliš.«
On podigne klonulu životinju, ja kimnem prema kanti. »Ali samo ako ćeš je ti očerupati.«
Stala sam pokraj njega za stolom gdje je počeo raditi. »Nedostaju mi Tas i Afya i Araj.
Tako je tiho bez njih.«
»Tas te obožava«, Elais se naceri. »Mislim da se zaljubio.«
»Samo zato jer sam ga hranila i pričala mu priče«, uzvratim. »Kad bi se barem svakog
dječaka tako lako dalo pridobiti.« Nisam htjela da moje riječi dobiju na težini, ugrizla sam se za
usnu čim sam ih izgovorila. Elias podigne tamnu obrvu, na tren me znatiželjno pogleda, a onda
spusti pogled na dopola očerupanu kokoš.
»Jasno ti je da će on, kao i svi ostali Učenjaci, pričati o tebi u Adisi. Ti si djevojka koja je
sravnila Crnu klisuru i oslobodila zatvorenike iz Kaufa. Laia iz Serre. Iskra koja samo čeka kad
će spaliti Carstvo.«
»Nije da nisam imala pomoć«, kažem. »Pričat će i o tebi.« Ali Elias odmahne glavom.
»Neće na isti način«, veli. »Čak i ako budu pričali, ja sam im stranac. Ti si Lavičina kći.
Mislim da će tvoji ljudi od tebe mnogo očekivati. Samo zapamti, ne moraš činiti sve što zatraže.«
Podsmjehnula sam se. »Da znaju za Keenana - za Mračitelja, možda bi promijenili
mišljenje o meni.«
»Laia, on nas je sve zavarao.« Elias žestoko zasiječe kokoš. »I jednog će dana platiti.«
»Možda već plaća.« Pomislim na ocean tuge u Mračitelju, na lica svih onih koje je volio i
uništio ne bi li sakupio zvijezdu.
»Povjerila sam mu svoju dušu, svog brata i sv-svoje tijelo.« S Eliasom još nisam
razgovarala o onom što se dogodilo između Keenaana i mene. Dosad nismo bili nasamo. Ali sada
to želim istresti. »Jednim dijelom sebe, onim kojim me nije prevario, kojim nije iskoristio pokret
otpora, planirao ubojstvo cara i pomagao zapovjednici da sabotira kušnje - tim me je dijelom
volio, Elias. I ja sam voljela njega. Za svoju će izdaju morati platiti. On je zasigurno osjeća.«
Elias se zagleda kroz prozor u sumračno nebo. »Istina«, veli. »Iz onog što mi je Shaeva
rekla, on ne bi dobio narukvicu da te nije iskreno volio. Magija nema samo jednu stranu.«
»Eh, džin se zaljubio mene. Ali meni je kudikamo draži desetogodišnji dječak.« Položila
sam ruku na mjesto gdje mi je nekad bila narukvica. Čak i sada, nakon toliko vremena, osjetim
bol kad vidim da je nema. »Što će se sada dogoditi? Mračitelj ima narukvicu. Koliko mu još
djelića zvijezde nedostaje? Što ako ih nade i oslobodi svoju braću? Što ako...«
Elias mi prisloni prst na usne. Je li ga ostavio trenutak dulje no što je trebao?
»Smislit ćemo«, kaže. »Naći ćemo način da ga zaustavimo. Ali ne danas. Danas ćemo
jesti i pričati priče o našim prijateljima. Pričat ćemo što ćete ti i Darin raditi kad se on probudi i
kako će se ona luđakinja od moje majke pjeniti od bijesa kad sazna da me nije ubila. Smijat ćemo
se, tužiti na hladnoću i uživati u toplini vatre. Danas slavimo to što smo živi.«
***

U neko gluho doba noći zaškripe drvene daske na podu. Poskočila sam iz stolca pokraj
Darinova kreveta gdje sam zaspala pod Eliasovim starim ogrtačem. Moj brat i dalje čvrsto spava,
lice mu je kameno. Uzdahnula sam, stoti se put već pitam hoće li mi se vratiti.
»Oprosti«, Elias šapne iza mene. »Nisam te želio probuditi. Bio sam na rubu šume i vidio
da je vatra dogorjela pa sam ti donio naramak drva.«
Protrljam oči i zijevnem. »Nebesa, koliko je sati?«
»Domalo će svanuti.«
Kroz prozor, pokraj kreveta, pogledam u vedru noć. Zvijezda padalica preleti nebom.
Onda još dvije.
»Možemo ih gledati i vani«, predloži Elias. »Ovo će trajati još samo sat ili dva.«
Zagrnula sam se ogrtačem i stala pokraj njega ispred vrata kolibe. On stoji malo dalje od
mene, ruke su mu u džepovima. Svako malo nebom proleti zvijezda padalica. I svaki put zadržim
dah.
»Ovo se događa svake godine.« Elias zuri u nebo. »Ali ne možeš ih vidjeti iz Serre.
Previše je prašine u zraku.«
Zadrhtala sam od hladnoće na što je odmjerio moj ogrtač. »Trebamo ti nabaviti novi«,
reče. »Taj nije dovoljno topao.«
»Ti si mi ga dao. Ovo je moj sretni ogrtač. I neću ga prestati nositi - nikad.« Pritegnula
sam ga uza se i uhvatila mu pogled.
Sjetila sam se Afyina zadirkivanja od čega su mi je udarila vrućina u lice. Ali ja sam
stvarno mislila ono što sam joj rekla. Elias je sada vezan za Cekalište. Nema vremena ni za što
drugo. Čak i da ima, bojim se da bi time mogao navući bijes Šume.
U svakom slučaju, toga sam se bila odlučila držati sve do ovog trenutka. Elias nakrivi
glavu i na trenutak mu ugledam čežnju u očima, jasno kao da ju je ispisao na nebu.
Trebala bih nešto reći, ali, nebesa, što reći kad mi lice gori, kad mi je koža vrela pod
njegovim pogledom. I on izgleda kao da ne zna što bi, a napetost pulsira kao zrak pred kišu.
Odjednom se njegova nesigurnost raspline i provali sirova, nesputana žudnja od koje mi
srce stane divljati. Zakoračio je k meni i pritisnuo me uz glatko, istrošeno drvo kolibe. Dah mu je
isprekidan kao i moj, prstima mi prelazi po zapešću, topla mu ruka podiže srsi u mom ramenu,
vratu, usnama.
 Obujmio mi je lice rukama, čeka što ću mu reći, premda mu blijede oči gore od žudnje.
Zgrabila sam ga za ovratnik košulje i privukla sebi, s užitkom mu ljubim usne znajući da
je ispravno što se konačno dajemo jedno drugome. Na tren sam se sjetila kako smo poljubili još
onda u njegovoj sobi - grozničavo, iz očaja, želje i zbunjenosti.
Ali sad je drukčije - vatra je vrelija, ruke sigurnije. Usne sporije. Obavila sam mu ruke
oko vrata i podigla se na prste, prislonila svoje tijelo uz njegovo. Njegov me miris kiše i začina
opaja, a on još opojnije ljubi. Kad sam mu zubima prešla po donjoj, sočnoj usni, prigušeno je
zaječao iz grla.
Iza nas, duboko u šumi, nešto zatreperi. On naglo udahne i odmakne se, prisloni ruku na
čelo.
Pogledam u šumu. Čak i u mraku vidim da vrhovi krošanja trepere. »Duhovi«, tiho
prozborim. »Ne sviđa im se ovo?«
»Ni najmanje. Vjerojatno su ljubomorni.« Pokušao se nasmiješiti, no samo je uspio
iskriviti usne bolno me pogledavši.
Uzdahnula sam i prešla mu prstima preko usana, preko prsiju i ruke. Povukla sam ga u
kolibu. »Onda ih nemojmo uznemiravati.«
Tiho smo ušli i sjeli pokraj vatre isprepletenih prstiju. Najprije sam pomislila da će otići
jer ga zove dužnost. Ali nije otišao. Opustila sam se kraj njega, kapci su mi sve teži i teži dok me
obuzima san. Sklopila sam oči, mislim da sanjam vedro nebo, čisti zrak, Izzin osmijeh, Eliasov
smijeh.
»Laia?« začujem glas.
Otvorila sam oči. Ovo je san, Laia. Ti sanjaš. Mora biti. Jer ovaj sam glas već mjesecima
željela čuti, od onog trenutka kad mi je doviknuo da bježim. Taj sam glas slušala u glavi, podizao
me je kad sam padala, davao mi snagu kad mi je bilo najteže.
Elias ustane radosna lica. Mene noge ne slušaju - uzeo me je za ruku i uspravio.
Okrenem se i pogledam brata u oči. Dugo ne možemo ništa drugo doli gledati se.
»Vidi ti moju sestricu«, Darin naposljetku prozbori. Njegov je osmijeh sunčana zraka
nakon najdulje, najcrnje noći. »Ma, vidi ti nju.«
 ZAHVALE

Hvala žaroljupcima diljem svijeta: blogerima koji su čitateljima odškrinuli vrata,

umjetnicima koji su satima crtali kako bi oživjeli Zar u pepelu, zaljubljenicima koji su se smijali,
vikali i plakali zajedno s Laiom, Eliasom i Helenom te svima koji su priču prenosili dalje. Svega
ovoga ne bi bilo da nije bilo vas. Hvala vam, hvala od sveg srca.
Kashiju - hvala na bezuvjetnoj ljubavi, ponoćnim sendvičima sa sirom, sladoledu i
neumornoj podršci. Hvala ti što me nasmijavaš svakog dana i što si mirno preuzeo kormilo dok
sam ja pisala. Ti si najbolji čuvar zmajeva.
Mojim dragim dječacima - hvala što ste imali strpljenja dok je mama radila. Zbog vas sam
hrabra. Sve ovo je za vas.
Velika hvala mom ocu što je smiren i utješan i kad ništa ne štima, majci koja se nedavno
popela na svoju planinu te nije prestala navijati dok se i ja nisam popela na svoju. Ti si
najhrabrija osoba koju poznajem.
Meru i Boonu hvala na pozivima, razgovorima, britanskom izgovoru, savjetima,
neprimjerenim šalama, podršci koju mi pružate a da niste toga ni svjesni.
Benu Schranku hvala što je još na početku shvatio kakvoj se knjizi nadam i što je imao
strpljenja i hrabrosti pomoći mi da je napišem. Sretna sam što mi je urednik i prijatelj.
Alexandra Machinist, zbog tvojih sam savjeta, blagog humora i iskrenosti uspjela ostati
trijezne glave, na pravom putu. Ne znam što bih bez tebe.
Cathy Yardley, ti si me izvukla iz mraka, slušala me, smijala se sa mnom i rekla ono što
sam trebala čuti: »Ti to možeš.« Hvala ti.
Iznimno sam zahvalna gospodi Jen Loja na sjajnom vodstvu, njezina je vjera u ovaj serijal
bila dar s neba. Zahvaljujem ekipi u Razorbillu: Marissi Grossman, Anthonyju Elderu, Theresi
Evangelista, Caseyju Mclntyreu, Vivien Kirklin. Hvala Feliciji Frazier i nenadmašnom timu u
izdavačkoj kući Penguin, Emily Romero, Erin Berger, Rachel Lodi, Rachel Cone-Gorham,
marketinškom timu, Shanti Newlin, Linsday Boggs, Carmeli Laria, Alexis Watts, Vanessi
Carson, ekipi u školi i knjižnici. Nemam riječi kojima bih opisala koliko ste sjajni.
Reneé Ahdieh, srodna dušo i zaljubljenice u sedmice, hvala ti na smijehu, ljubavi, suzama
i svemu onome što ne mogu imenovati, svemu zbog čega si takva kakva jesi. Adame Shera, u
onim se rovovima nisam osjećala usamljeno jer smo bili zajedno - hvala na svemu. Nicola Yoon,
moja brižna prijateljice, hvala ti. Lauren DeStefano, hvala na beskrajnim razgovorima,
fotografijama mačaka, smijehu, bodrenju.
Heelah S., imaš divan smisao za humor. Armu i Maani zahvaljujem na ljubaznosti. Teti i
stricu na nepokolebljivoj podršci i vjeri u mene.
Zahvaljujem Abigail Wen (jednog ćemo dana imati svoje nedjelje), Kathleen Miller,
Stacey Lee, Kelly Loy Gilbert, Tali Abbasi, Marie Lu (uspjele smo!), Margaret Stohl, Angeli
Mann, Roxane Edouard, Stephanie Koven, Josie Freedman, Richu Greenu, Kate Frentzel, Phyllis
DeBlanche, Shari Beck, Jonathanu Robertsu. Velika hvala stranim izdavačima, dizajnerima
naslovnice, urednicima i prevoditeljima. Sjajno radite svoj posao.
Glazba je moje utočiste, a tako je bilo i pri pisanju ove knjige. Hvala vam, Lupe Fiasco za
»Prisoner 1 &2«, Sia & The Weeknd za »Elastic Heart«, Bring Me the Horizon za
»Sleepwalking«, George Ezra za »Did You Hear the Rain?«, Julian Casablancas & The Voidz za
»Where No Eagles Fly«, Misterwives za »Vagabond« i M83 za »Wait«. Bez tih pjesama ova
knjiga ne bila to što jest.
Na kraju, hvala Onom koji je Prvi i Posljednji. Ovog sam puta odlutala. Ali ti me znaš u
dušu i znaš da ću se vratiti.