ICD-11 World Psychiatry

3/13/2021 Google prevoditelj
Svjetska psihijatrija. 2019. veljače; 18 (1): 3–19. PMCID: PMC6313247

Objavljeno na mreži 2019. 2. siječnja. Doi: 10.1002 / wps.20611 PMID: 30600616
Inovacije i promjene u klasifikaciji mentalnih poremećaja, poremećaja u

ponašanju i neurorazvoju prema MKB-11
Geoffrey M. Reed , 1, 2 Michael B. Prvi , 2, 3 Cary S. Kogan , 4 Steven E. Hyman , 5 Oye Gureje , 6 Wolfgang Gaebel , 7Mario Maj
, 8 Dan J. Stein , 9 Andreas Maercker , 10 Peter Tyrer , 11 Angelica Claudino , 12 Elena Garralda , 11Luis Salvador ‐ Carulla , 1
3
Rajat Ray , 14 John B. Saunders , 15 Tarun Dua , 1 Vladimir Poznyak , 1 María Elena Medina ‐ Mora, 16 Kathleen M. Pike , 2 José
, 17 Shigenobu Kanba , 18 Jared W. Keeley , 19 Brigitte Khoury , 20Valery N. Krasnov , 21 Maya Kulygina , 21 Anne M. Lovell ,
22
Jair de Jesus Mari , 12 Toshimasa Maruta , 23 Chihiro Matsumoto, 24 Tahilia J. Rebello , 2, 3 Michael C. Roberts , 25 Rebeca Ro
, 16 Pratap Sharan , 26 Min Zhao , 27 Assen Jablensky , 28Pichet Udomratn , 29 Afarin Rahimi ‐ Movaghar , 30 Per ‐ Anders Rydeli
, 31 Sabine Bährer ‐ Kohler , 32 Ann D. Watts , 33 iShekhar Saxena 34
U lipnju 2018. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je pre-konačnu verziju 11. revizije Međunarodne
klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (ICD-11) za statistiku mortaliteta i morbiditeta za svojih 194
države članice, na pregled i priprema za provedbu 1 . Očekuje se da će Svjetska zdravstvena skupština, koja se
sastoji od ministara zdravlja svih država članica, odobriti ICD ‐ 11 na svom sljedećem sastanku, u svibnju 2019.
Nakon odobrenja, države članice započet će proces prelaska s ICD ‐ 10 na ICD-11, s izvještavanjem zdravstvene
statistike o WHO-u koristeći ICD-11, koje započinje 1. siječnja 2022. godine 2 .
Odjel za mentalno zdravlje i zlouporabu supstanci SZO-a odgovoran je za koordinaciju razvoja četiri poglavlja ICD-
11: mentalni poremećaji, poremećaji u ponašanju i neurorazvoj; poremećaji spavanja i budnosti; bolesti živčanog
sustava; i uvjeti koji se odnose na seksualno zdravlje (zajedno sa Odjelom za reproduktivno zdravlje i istraživanje
SZO).
Poglavlje o mentalnim poremećajima u ICD-10, trenutnoj verziji ICD-a, daleko je najčešće korištena klasifikacija
mentalnih poremećaja širom svijeta 3 . Tijekom razvoja ICD-10, Odjel za mentalno zdravlje i zlouporabu supstanci
SZO smatrao je da se moraju izraditi različite verzije klasifikacije kako bi se zadovoljile potrebe različitih korisnika.
Verzija ICD-10 za statističko izvještavanje sadrži kratke definicije nalik rječniku za svaku kategoriju poremećaja, ali
to se smatralo nedovoljnim za upotrebu od strane stručnjaka za mentalno zdravlje u kliničkim uvjetima 4 .
Za stručnjake za mentalno zdravlje Odjel je razvio Kliničke opise i dijagnostičke smjernice (CDDG) za ICD-10
Mentalni poremećaji i poremećaji u ponašanju 4 , neformalno poznat kao "plava knjiga", namijenjen općoj kliničkoj,
obrazovnoj i uslužnoj upotrebi. Za svaki poremećaj pružen je opis glavnih kliničkih i s njima povezanih značajki,
praćen operacionaliziranim dijagnostičkim smjernicama koje su osmišljene kako bi pomogle kliničarima iz
mentalnog zdravlja u postavljanju sigurne dijagnoze. Podaci nedavne ankete 5 sugerira da kliničari redovito koriste
materijal u CDDG-u i često ga sustavno preispituju prilikom postavljanja početne dijagnoze, što je suprotno
raširenom uvjerenju da kliničari klasifikaciju koriste samo u svrhu dobivanja dijagnostičkih kodova u
administrativne svrhe i za potrebe naplate. Odjel će objaviti ekvivalentnu CDDG verziju ICD-11 što je prije moguće
nakon odobrenja cjelokupnog sustava od strane Svjetske zdravstvene skupštine.
Više od desetljeća intenzivnog rada uloženo je u razvoj ICD-11 CDDG. Uključio je stotine stručnjaka za sadržaj kao
članovi savjetodavnih i radnih skupina i kao konzultanti, kao i opsežnu suradnju s državama članicama SZO-a,
agencijama za financiranje i profesionalnim i znanstvenim društvima. Razvoj ICD-11 CDDG bio je najglobalniji,
višejezični, multidisciplinarni i participativni postupak revizije ikad proveden za klasifikaciju mentalnih poremećaja.
https://translate.google.com/translate?hl=hr&sl=en&u=https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6313247/&prev=search&pto=aue 1/20
GENERIRANJE ICD ‐ 11 CDDG: PROCES I PRIORITETI

Prethodno smo opisali važnost kliničke korisnosti kao organizacijskog principa u razvoju ICD ‐ 11 CDDG 6 , 7 .
Zdravstvene klasifikacije predstavljaju sučelje između zdravstvenih susreta i zdravstvenih podataka. Sustav koji ne
pruža klinički korisne informacije na razini zdravstvenog susreta, kliničari neće vjerno primjenjivati i stoga ne može
pružiti valjanu osnovu za sažetke podataka o zdravstvenim susretima koji se koriste za donošenje odluka na
zdravstvenom sustavu, nacionalnoj i globalnoj razini.
Klinička korisnost bila je stoga snažno naglašena u uputama koje su dostavljene nizu radnih skupina, općenito
organiziranih grupiranjem poremećaja, koje je imenovao Odjel za mentalno zdravlje i zlouporabu supstanci Svjetske
zdravstvene organizacije radi davanja preporuka u vezi sa strukturom i sadržajem ICD-11 CDDG .
Naravno, osim što je klinički koristan i globalno primjenjiv, ICD ‐ 11 mora biti i znanstveno valjan. U skladu s tim,
od radnih skupina zatraženo je i da pregledaju dostupne znanstvene dokaze relevantne za njihova područja rada kao
osnovu za razvijanje njihovih prijedloga za ICD-11.
Važnost globalne primjenjivosti 6 također je snažno naglašena za radne skupine. Sve su skupine uključivale
predstavnike svih globalnih regija SZO - Afrike, Amerike, Europe, Istočnog Sredozemlja, Jugoistočne Azije i
zapadnog Tihog oceana - i značajan udio pojedinaca iz zemalja s niskim i srednjim dohotkom, na koje otpada više
od 80% svjetsko stanovništvo 8 .
Nedostatak ICD-10 CDDG bio je nedostatak dosljednosti u materijalu koji se pruža u skupinama poremećaja 9 . Za
ICD-11 CDDG, od radnih skupina zatraženo je da dostave svoje preporuke kao „obrasce sadržaja“, uključujući
dosljedne i sustavne informacije za svaki poremećaj koji su predstavljali osnovu za dijagnostičke smjernice.
Prethodno smo objavili detaljan opis radnog procesa i strukturu ICD ‐ 11 dijagnostičkih smjernica 9 . Razvoj ICD-11
CDDG dogodio se tijekom razdoblja koje se bitno preklapalo s proizvodnjom DSM-5 od strane Američkog
psihijatrijskog udruženja, a mnoge radne skupine ICD-a 11 uključivale su preklapanje članstva s odgovarajućim
skupinama koje su radile na DSM-5. Od radnih skupina ICD-a 11 zatraženo je da razmotre kliničku korisnost i
globalnu primjenjivost materijala koji se razvija za DSM-5. Cilj je bio smanjiti slučajne ili proizvoljne razlike
između ICD-11 i DSM-5, iako su dopuštene opravdane konceptualne razlike.
INOVACIJE U ICD ‐ 11 CDDG

Naročito važna značajka ICD-11 CDDG je njihov pristup opisivanju bitnih značajki svakog poremećaja, koji
predstavljaju one simptome ili karakteristike koje bi kliničar mogao razumno očekivati da će pronaći u svim
slučajevima poremećaja. Iako popisi bitnih obilježja u smjernicama površno podsjećaju na dijagnostičke kriterije,
proizvoljni presjeci i precizni zahtjevi koji se odnose na broj i trajanje simptoma uglavnom se izbjegavaju, osim ako
su empirijski utvrđeni u svim zemljama i kulturama ili postoji drugi uvjerljiv razlog za njihovo uključivanje.
Namjera je ovog pristupa prilagoditi se načinu na koji kliničari zapravo postavljaju dijagnoze, fleksibilnim
provođenjem kliničke prosudbe, i povećati kliničku korisnost dopuštanjem kulturnih varijacija u prezentaciji, kao i
kontekstualnih čimbenika i čimbenika zdravstvenog sustava koji mogu utjecati na dijagnostičku praksu. Ovaj
fleksibilni pristup u skladu je s rezultatima istraživanja psihijatara i psihologa poduzetih rano u procesu razvoja ICD-
11 u vezi sa poželjnim karakteristikama sustava klasifikacije mentalnih poremećaja 3 , 10 . Terenske studije u
kliničkim uvjetima u 13 zemalja potvrdile su da kliničari smatraju da je klinička korisnost ovog pristupa
velika 11. Što je najvažnije, čini se da je dijagnostička pouzdanost smjernica ICD-11 barem toliko visoka kao ona
dobivena korištenjem strogog pristupa temeljenog na kriterijima 12 .
Niz drugih inovacija u ICD-11 CDDG također je predstavljen pomoću predloška dostavljenog radnim skupinama za
davanje njihovih preporuka (to jest, „obrazac sadržaja“). Kao dio standardizacije informacija danih u smjernicama,
pažnja je za svaki poremećaj posvećena sustavnoj karakterizaciji granice s normalnim varijacijama i proširenju
informacija o granicama s drugim poremećajima (diferencijalna dijagnoza).
Pristup životnog vijeka usvojen za ICD-11 značio je da je eliminirano odvojeno grupiranje poremećaja u ponašanju i
emocionalnim poremećajima koji se obično javljaju u djetinjstvu i adolescenciji, a ti su poremećaji raspodijeljeni u
druge skupine s kojima dijele simptome. Na primjer, anksiozni poremećaj razdvajanja premješten je u grupiranje
poremećaja povezanih s anksioznošću i strahom. Štoviše, ICD-11 CDDG pruža informacije o svakom poremećaju i /
ili grupiranju gdje su bili dostupni podaci koji opisuju varijacije u prezentaciji poremećaja kod djece i adolescenata,
kao i među starijim odraslima.
Informacije povezane s kulturom sustavno su ugrađivane na temelju pregleda literature o kulturološkim utjecajima
na psihopatologiju i njihova izražavanja za svaku dijagnostičku grupu ICD-11, kao i detaljnog pregleda materijala
koji se odnosi na kulturu u ICD-10 CDDG i DSM‐ 5. Kulturne smjernice za panični poremećaj nalaze se u tablici 1
kao primjer.
stol 1
Kulturna razmatranja za panični poremećaj
Prikaz simptoma napada panike može se razlikovati u različitim kulturama, na što utječu kulturne atribucije o njihovom
podrijetlu ili patofiziologiji. Primjerice, osobe kambodžanskog podrijetla mogu naglasiti simptome panike koji se
pripisuju poremećaju regulacije khyâla , tvari slične vjetru u tradicionalnoj kambodžanskoj etnofiziologiji (npr.
Vrtoglavica, zujanje u ušima, bol u vratu).
Postoji nekoliko značajnih kulturnih koncepata nevolje povezanih s paničnim poremećajem, koji paniku, strah ili
anksioznost povezuju s etiološkim atribucijama u vezi s određenim socijalnim i okolišnim utjecajima. Primjeri
uključuju atribucije povezane s međuljudskim sukobima (npr. Ataque de nervios među ljudima Latinske Amerike),
naporom ili ortostazom ( khyâl kapa među Kambodžanima) i atmosferskim vjetrom ( trúng gió među vijetnamskim
pojedincima). Te se kulturne oznake mogu primijeniti na prezentacije simptoma osim panike (npr. Paroksizmi bijesa, u
slučaju ataque de nervios ), ali često predstavljaju epizode panike ili prezentacije s djelomičnim fenomenološkim
preklapanjem s napadima panike.
Pojašnjavanje kulturnih atributa i kontekst iskustva sa simptomima mogu informirati treba li napade panike smatrati
očekivanim ili neočekivanim, kao što bi bio slučaj kod paničnog poremećaja. Na primjer, napadi panike mogu
uključivati specifična žarišta privođenja koja se bolje objašnjavaju drugim poremećajem (npr. Socijalne situacije u
poremećaju socijalne anksioznosti). Štoviše, kulturna povezanost fokusa privođenja sa specifičnim izloženostima
(npr. Vjetrom ili hladnoćom i napadima panike trúng gió ) može sugerirati da se očekuje akutna anksioznost kada se
razmatra u kulturnom okviru pojedinca.
Otvori u zasebnom prozoru
Sljedeća glavna inovacija u klasifikaciji ICD-11 bila je ugradnja dimenzionalnih pristupa u kontekst izričito
kategorijskog sustava sa određenim taksonomskim ograničenjima. Taj je napor potaknut dokazima da se većina
mentalnih poremećaja najbolje može opisati u nizu interakcijskih dimenzija simptoma, a ne kao diskretne
kategorije 13 , 14 , 15 , a olakšane su inovacijama u strukturi kodiranja za ICD-11. Dimenzionalni potencijal ICD-11
najjasnije se ostvaruje u klasifikaciji poremećaja osobnosti 16 , 17 .
Za nespecijalizirane postavke, dimenzionalna ocjena težine za ICD-11 poremećaje osobnosti nudi veću
jednostavnost i kliničku korisnost od klasifikacije specifičnih poremećaja osobnosti prema ICD-10, poboljšanu
diferencijaciju pacijenata kojima je potreban složeniji sustav u usporedbi s jednostavnijim tretmanima i bolju
mehanizam za praćenje promjena tijekom vremena. U specijaliziranijim okruženjima konstelacija pojedinih osobina
ličnosti može poslužiti kao specifična strategija intervencije. Dimenzionalni sustav eliminira i umjetnu komorbiditet
poremećaja osobnosti i nespecificirane dijagnoze poremećaja ličnosti, kao i pruža osnovu za istraživanje temeljnih
dimenzija i intervencija u raznim manifestacijama poremećaja osobnosti.
Uveden je i niz dimenzionalnih kvalifikatora koji opisuju simptomatske manifestacije shizofrenije i drugih
primarnih psihotičnih poremećaja 18 . Umjesto da se usredotoči na dijagnostičke podtipove, dimenzijska
klasifikacija usredotočuje se na relevantne aspekte trenutne kliničke prezentacije na načine koji su mnogo dosljedniji
pristupima psihijatrijske rehabilitacije temeljenim na oporavku.
Dimenzionalni pristupi poremećajima ličnosti i simptomatskim manifestacijama primarnih psihotičnih poremećaja

detaljnije su opisani u odgovarajućim odjeljcima kasnije u ovom radu.
ICD ‐ 11 TERENSKE STUDIJE

Program terenskih studija ICD ‐ 11 također predstavlja područje glavnih inovacija. Ovaj program rada obuhvaćao je
upotrebu novih metodologija za proučavanje kliničke korisnosti nacrta dijagnostičkih smjernica, uključujući njihovu
točnost i dosljednost primjene od strane kliničara u usporedbi s ICD-10, kao i specifične elemente odgovorne za bilo
koju uočenu zbunjenost 19 . Ključna snaga istraživačkog programa bila je u tome što je većina studija provedena u
vremenskom okviru koji je njihovim rezultatima pružio osnovu za reviziju smjernica radi rješavanja uočenih
slabosti 20 .
Globalno sudjelovanje također je bila presudna karakteristika programa terenskih studija ICD ‐ 11 CDDG. Globalna
mreža kliničke prakse (GCPN) osnovana je kako bi omogućila stručnjacima za mentalno zdravlje i primarnu
zdravstvenu zaštitu iz cijelog svijeta da izravno sudjeluju u razvoju ICD-11 CDDG putem terenskih studija
temeljenih na Internetu.
S vremenom se GCPN proširio i obuhvatio gotovo 15 000 kliničara iz 155 zemalja. Sve globalne regije SZO-a
zastupljene su u omjerima koji velikim dijelom prate dostupnost stručnjaka za mentalno zdravlje po regijama, a
najveći udio dolazi iz Azije, Europe i Amerike (približno podjednako podijeljeni između SAD-a i Kanade s jedne
strane i Latinske Amerike s druge strane). ostalo). Više od polovice članova GCPN-a čine liječnici, uglavnom
psihijatri, a 30% psiholozi.
Do danas je završeno desetak GCPN studija, a većina se usredotočila na usporedbu predloženih dijagnostičkih
smjernica ICD ‐ 11 s smjernicama ICD ‐ 10 u smislu točnosti i dosljednosti dijagnostičkih formulacija kliničara,
koristeći standardizirani materijal slučaja kojim se manipulira za testiranje ključnih razlika 19 , 21 . Druge su studije
ispitivale skaliranje dijagnostičkih kvalifikatora 22 i kako kliničari zapravo koriste klasifikacije 5 . Studije GCPN-a
provedene su na kineskom, francuskom, japanskom, ruskom i španjolskom, uz engleski jezik, i uključivale su
ispitivanje rezultata po regijama i jezicima kako bi se utvrdile potencijalne poteškoće u globalnoj ili kulturnoj
primjenjivosti, kao i problemi u prijevodu.
Kliničke studije također su provedene kroz mrežu međunarodnih centara za terenske studije kako bi se procijenila
klinička korisnost i upotrebljivost predloženih ICD-11 dijagnostičkih smjernica u prirodnim uvjetima, u okruženjima
u kojima se namjeravaju koristiti 11 . Ove su studije također procjenjivale pouzdanost dijagnoza koje čine najveći
udio opterećenja bolestima i korištenja usluga mentalnog zdravlja 12 . Međunarodne terenske studije bile su
smještene u 14 zemalja u svim globalnim regijama SZO-a, a razgovori s pacijentima za te studije provedeni su na
lokalnom jeziku svake zemlje.
CIJELA STRUKTURA ICD ‐ 11 POGLAVLJE O MENTALNIM, PONAŠANJIMA I

NEVRODEVELOPMENTALNIM POREMEĆAJIMA
U ICD-10, broj grupiranja poremećaja bio je umjetno ograničen sustavom decimalnog kodiranja koji se koristi u
klasifikaciji, tako da je bilo moguće imati najviše deset glavnih grupa poremećaja unutar poglavlja o mentalnim
poremećajima i poremećajima u ponašanju. Kao rezultat toga, stvorena su dijagnostička grupiranja koja se nisu
temeljila na kliničkoj korisnosti ili znanstvenim dokazima (npr. Anksiozni poremećaji uključeni su u heterogeno
grupiranje neurotičnih, stresnih i somatoformnih poremećaja). Korištenje ICD-11 fleksibilne alfanumeričke strukture
kodiranja omogućilo je mnogo veći broj grupiranja, što je omogućilo razvoj dijagnostičkih grupa koje se temelje na
znanstvenim dokazima i potrebama kliničke prakse.
Kako bi se pružili podaci koji bi pomogli u razvoju organizacijske strukture koja bi bila klinički korisnija, provedene
su dvije formativne terenske studije 23 , 24 kako bi se ispitale koncepcije stručnjaka za mentalno zdravlje širom
svijeta u vezi s odnosima između mentalnih poremećaja. Ti su podaci utemeljeni na odlukama o optimalnoj strukturi
klasifikacije. Na organizacijsku strukturu ICD ‐ 11 utjecali su i napori SZO-a i Američkog psihijatrijskog udruženja
da se cjelokupna struktura ICD ‐ 11 poglavlja o mentalnim poremećajima i poremećajima u ponašanju uskladi sa
strukturom DSM ‐ 5.
Organizacija poglavlja ICD-10 o mentalnim poremećajima i ponašanju u velikoj je mjeri odražavala organizaciju
poglavlja izvorno korištenih u Kraepelinovom udžbeniku psihijatrije, koji je započeo organskim poremećajima, a
slijedili su psihoze, neurotični poremećaji i poremećaji osobnosti 25 . Načela koja su vodila organizaciju ICD-11
uključivala su pokušaj naručivanja dijagnostičkih grupa nakon razvojne perspektive (dakle, neurorazvojni
poremećaji pojavljuju se prvi, a neurokognitivni poremećaji posljednji u klasifikaciji) i grupiranje poremećaja na
temelju navodnih zajedničkih etioloških i patofizioloških čimbenika (npr. Poremećaji posebno povezan sa stresom)
kao i zajednička fenomenologija (npr. disocijativni poremećaji). Stol 2 daje popis dijagnostičkih grupa u poglavlju
ICD ‐ 11 o mentalnim poremećajima, poremećajima u ponašanju i neurorazvoju.
Tablica 2
Grupiranje poremećaja u poglavlju ICD ‐ 11 o mentalnim poremećajima, poremećajima u ponašanju i
neurorazvoju
Neurorazvojni poremećaji
Šizofrenija i drugi primarni psihotični poremećaji
Katatonija
Poremećaji raspoloženja
Anksioznost i poremećaji povezani sa strahom
Opsesivno-kompulzivni i s njima povezani poremećaji
Poremećaji posebno povezani sa stresom
Disocijativni poremećaji
Poremećaji hranjenja i prehrane
Poremećaji eliminacije
Poremećaji tjelesne nevolje i tjelesnog iskustva
Poremećaji zbog upotrebe supstanci i ovisničkog ponašanja
Poremećaji kontrole impulsa
Disruptivno ponašanje i disocijalni poremećaji
Poremećaji osobnosti
Parafilni poremećaji
Činjenični poremećaji
Neurokognitivni poremećaji
Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja povezani s trudnoćom, porođajem i puerperijem
Psihološki i bihevioralni čimbenici koji utječu na poremećaje ili bolesti svrstani drugamo
Sekundarni mentalni ili bihevioralni sindromi povezani s drugim poremećajima ili bolestima
Otvori u zasebnom prozoru
Klasifikacija poremećaja spavanja u ICD-10 oslanjala se na zastarjelu razdvojenost između organskih i neekoloških
poremećaja, što je rezultiralo time da su "neekološki" poremećaji spavanja uključeni u poglavlje o mentalnim
poremećajima i poremećajima u ponašanju ICD-10, i "organski" poremećaji spavanja koji su uključeni u druga
poglavlja (tj. bolesti živčanog sustava, bolesti dišnog sustava i endokrini, prehrambeni i metabolički poremećaji). U
ICD-u 11 stvoreno je posebno poglavlje za poremećaje budnosti tijekom spavanja koje obuhvaća sve relevantne
dijagnoze povezane sa spavanjem.
ICD-10 također je utjelovio dihotomiju između organskog i neekološkog u području seksualnih disfunkcija, s
"neorganskim" seksualnim disfunkcijama koje su uključene u poglavlje o mentalnim poremećajima i poremećajima
u ponašanju te "organskim" seksualnim disfunkcijama koje su većinom navedene u poglavlju o bolestima
genitourinarnog sustava. Novo integrirano poglavlje o stanjima povezanim sa seksualnim zdravljem dodano je ICD-
11 da bi sadržalo jedinstvenu klasifikaciju seksualnih disfunkcija i poremećaja seksualne boli 26, kao i promjene u
muškoj i ženskoj anatomiji. Štoviše, poremećaji rodnog identiteta ICD-10 preimenovani su u "neskladnost spolova"
u ICD-11 i premješteni iz poglavlja o mentalnim poremećajima u novo poglavlje o seksualnom zdravlju 26, što znači
da se transrodni identitet više neće smatrati mentalnim poremećajem. Neskladnost spolova nije predložena za
uklanjanje u ICD-11, jer je u mnogim zemljama pristup relevantnim zdravstvenim uslugama ovisan o kvalificiranoj
dijagnozi. Smjernice ICD-a 11 izričito navode da samo ponašanje i sklonosti prema rodnoj varijanti nisu dovoljni za
postavljanje dijagnoze.
NOVI MENTALNI, PONAŠAJNI I NEURODEVELOPMENTALNI POREMEĆAJI U ICD ‐ 11

Na temelju pregleda dostupnih dokaza o znanstvenoj valjanosti i razmatranja kliničke korisnosti i globalne
primjenjivosti, broj novih poremećaja dodan je poglavlju ICD ‐ 11 o mentalnim poremećajima, poremećajima u
ponašanju i neurorazvoju. Opis ovih poremećaja kako su definirani u ICD-11 dijagnostičkim smjernicama i
obrazloženje za njihovo uključivanje navedeni su u nastavku.
Katatonija
U ICD-10 katatonija je uključena kao jedan od podtipova shizofrenije (tj. Katatonska shizofrenija) i kao jedan od
organskih poremećaja (tj. Organski katatonski poremećaj). Uvažavajući činjenicu da se sindrom katatonije može
pojaviti u kombinaciji s različitim mentalnim poremećajima 27 , uspostavljeno je novo dijagnostičko grupiranje
katatonije (na istoj hijerarhijskoj razini kao poremećaji raspoloženja, anksioznost i poremećaji povezani sa strahom,
itd.) dodan u ICD-11.
Katatoniju karakterizira pojava nekoliko simptoma kao što su omamljenost, katalepsija, voštana fleksibilnost,
mutizam, negativizam, držanje tijela, maniri, stereotipi, psihomotorna agitacija, grimasija, eholalija i ehopraksija. Tri
su stanja uključena u novo dijagnostičko grupiranje: a) katatonija povezana s drugim mentalnim poremećajem
(poput poremećaja raspoloženja, shizofrenije ili drugog primarnog psihotičnog poremećaja ili poremećaja iz
autističnog spektra); b) katatonija izazvana psihoaktivnim tvarima, uključujući lijekove (npr. antipsihotični lijekovi,
amfetamini, fenciklidin); i c) sekundarna katatonija (tj. uzrokovana zdravstvenim stanjem, poput dijabetičke
ketoacidoze, hiperkalcemije, hepatične encefalopatije, homocistinurije, novotvorine, traume glave,
cerebrovaskularne bolesti ili encefalitisa).
Bipolarni poremećaj tipa II

DSM-IV je uveo dvije vrste bipolarnog poremećaja. Bipolarni poremećaj tipa I odnosi se na prezentacije koje
karakterizira barem jedna manična epizoda, dok bipolarni poremećaj tipa II zahtijeva najmanje jednu hipomaničnu
epizodu i barem jednu veliku depresivnu epizodu, u nedostatku povijesti maničnih epizoda. Dokazi koji potkrepljuju
valjanost razlike između ove dvije vrste uključuju razlike u odgovoru na monoterapiju antidepresivima 28 ,
neurokognitivne mjere 28 , 29 , genetske učinke 28 , 30 i nalaze neuroslikovanja 28 , 31 , 32 .
S obzirom na ove dokaze i kliničku korist razlikovanja ove dvije vrste 33 , bipolarni poremećaj u ICD-11 također je
podijeljen na bipolarni poremećaj tipa I i tipa II.
Tjelesni dismorfični poremećaj

Pojedinci s tjelesnim dismorfičnim poremećajem uporno su zaokupljeni jednom ili više mana ili nedostataka u svom
tjelesnom izgledu koji su ili neprimjetni ili su drugima tek malo primjećeni 34 . Preokupacija je popraćena
ponavljanim i pretjeranim ponašanjem, uključujući opetovano ispitivanje izgleda ili ozbiljnosti opaženog nedostatka
ili nedostatka, pretjerane pokušaje kamufliranja ili promjene uočenog nedostatka ili izrazito izbjegavanje socijalnih
situacija ili okidača koji povećavaju uznemirenost zbog uočenog nedostatka. ili mana.
Izvorno nazvano "dismorfofobija", ovo je stanje prvi put uključeno u DSM-III-R. Pojavio se u ICD-10 kao ugrađeni,
ali neskladni pojam uključivanja pod hipohondrijazom, ali kliničari su dobili uputu da ga dijagnosticiraju kao
zabludni poremećaj u slučajevima u kojima su povezana uvjerenja smatrana zabludom. To je stvorilo mogućnost da
se istom poremećaju postavljaju različite dijagnoze bez prepoznavanja punog spektra težine poremećaja, što može
uključivati uvjerenja koja se čine zabludom zbog stupnja uvjerenja ili čvrstoće s kojim se drže.
Kao priznanje njegove izrazite simptomatologije, prevalencije u općoj populaciji i sličnosti s opsesivno-
kompulzivnim i srodnim poremećajima (OCRD), tjelesni je dismorfični poremećaj uključen u ovu potonju grupaciju
u ICD-11 35 .
Olfaktorni referentni poremećaj

Ovo stanje karakterizira uporna zaokupljenost uvjerenjem da netko odaje opažen ili uvredljiv tjelesni miris ili dah,
koji je ili neprimjetan ili je drugima tek malo primjetan 34 .
Kao odgovor na svoju preokupaciju, pojedinci se ponavljaju i prekomjerno ponašaju, poput opetovane provjere
tjelesnog mirisa ili provjere opažanog izvora mirisa; opetovano traženje uvjeravanja; pretjerani pokušaji
kamufliranja, mijenjanja ili sprečavanja opažanog mirisa; ili izrazito izbjegavanje socijalnih situacija ili okidača koji
povećavaju nevolju zbog zamijećenih smrdljivih ili uvredljivih mirisa. Pogođene osobe obično se boje ili su
uvjerene da će ih drugi koji primijete miris odbiti ili poniziti 36 .
Mirisni referenca poremećaj je uključena u ICD-11 OCRD grupiranja, kao dijeli femomenološka sličnosti s drugim
poremećajima u ovoj grupi u odnosu na prisutnost postojanih nametljiv preokupacija i povezanih ponavljajuće
ponašanje 35 .
Poremećaj gomilanja
Poremećaj gomilanja karakterizira nakupljanje posjeda zbog pretjeranog stjecanja ili poteškoća s odbacivanjem, bez
obzira na njihovu stvarnu vrijednost 35 , 37 . Pretjerano stjecanje karakteriziraju ponavljani porivi ili ponašanja u
vezi s gomilanjem ili kupnjom predmeta. Poteškoće pri odbacivanju karakteriziraju uočena potreba za spremanjem
predmeta i nevolja povezana s njihovim odbacivanjem. Akumulacija posjeda rezultira time da se životni prostori
pretrpaju do te mjere da je njihova upotreba ili sigurnost ugrožena.
Iako se kopičenje ponašanja može izlagati kao dio širokog spektra mentalnih poremećaja i poremećaja u ponašanju i
drugih stanja - uključujući opsesivno-kompulzivni poremećaj, depresivne poremećaje, shizofreniju, demenciju,
poremećaje iz autističnog spektra i Prader-Willi-jev sindrom - postoji dovoljno dokaza koji podržavaju gomilanje
poremećaj kao zaseban i jedinstven poremećaj 38 .
Pojedinci pogođeni poremećajem gomilanja premalo su prepoznati i podliječeni, što iz perspektive javnog zdravstva
zagovara njegovo uključivanje u ICD ‐ 11 39 .
Poremećaj egzorcijacije
Nova dijagnostička podskupina, tjelesno ponavljani poremećaji ponašanja, dodana je u OCRD grupiranje. Uključuje
trihotilomaniju (koja je bila uključena u grupiranje poremećaja navika i impulsa u ICD-10) i novo stanje, poremećaj
ekskorijacije (poznat i kao poremećaj berenja kože).
Poremećaj egzorcijacije karakterizira ponavljano branje vlastite kože, što dovodi do lezija kože, popraćeno
neuspješnim pokušajima smanjenja ili zaustavljanja ponašanja. Branje kože mora biti dovoljno ozbiljno da rezultira
značajnim smetnjama ili oštećenjima u radu. Poremećaj egzorcijacije (i trihotilomanija) razlikuju se od ostalih
OCRD-a po tome što ponašanju rijetko prethode kognitivni fenomeni poput nametljivih misli, opsesija ili
preokupacija, ali umjesto toga mogu im prethoditi osjetilna iskustva.
Njihovo uključivanje u OCRD grupiranje temelji se na zajedničkoj fenomenologiji, obrascima obiteljske agregacije i
navodnim etiološkim mehanizmima s drugim poremećajima u ovoj grupi 35 , 40 .
Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj (složeni PTSP) 41 najčešće slijedi ozbiljne stresore produljene prirode
ili višestruke ili ponovljene štetne događaje od kojih je bijeg težak ili nemoguć, poput mučenja, ropstva, kampanja
genocida, dugotrajnog obiteljskog nasilja ili ponovljenog seksualno ili fizičko zlostavljanje u djetinjstvu.
Profil simptoma obilježen je trima osnovnim značajkama PTSP-a (tj. Ponovnim proživljavanjem traumatičnog
događaja ili događaja u sadašnjosti u obliku živih nametljivih sjećanja, flashbackova ili noćnih mora; izbjegavanje
misli i sjećanja na događaj ili aktivnosti, situacije ili ljudi koji podsjećaju na događaj; ustrajne percepcije povećane
trenutne prijetnje), koje prate dodatne ustrajne, sveprisutne i trajne smetnje u regulaciji utjecaja, samopoimanju i
relacijskom funkcioniranju.
Dodavanje složenog PTSP-a ICD-11 opravdano je na temelju dokaza da osobe s poremećajem imaju lošiju prognozu
i imaju koristi od različitih tretmana u usporedbi s osobama s PTSP-om 42 . Kompleksni PTSP zamjenjuje
preklapajuću kategoriju ICD-10 trajne promjene osobnosti nakon katastrofalnog iskustva 41 .
Dugotrajni poremećaj tuge

Dugotrajni poremećaj tuge opisuje abnormalno trajne i onesposobljavajuće reakcije na tugu 41. Nakon smrti
partnera, roditelja, djeteta ili druge osobe bliske ožalošćenima, postoji ustrajna i sveprisutna reakcija tuge koju
karakterizira čežnja za pokojnikom ili ustrajna zaokupljenost pokojnikom, popraćena snažnom emocionalnom boli.
Simptomi mogu uključivati tugu, krivnju, bijes, poricanje, krivnju, poteškoće s prihvaćanjem smrti, osjećaj da je
pojedinac izgubio dio sebe, nesposobnost da doživi pozitivno raspoloženje, emocionalnu obamrlost i poteškoće u
bavljenju društvenim ili drugim aktivnostima. Odgovor na tugu mora trajati netipično dugo vrijeme nakon gubitka
(više od šest mjeseci) i očito premašiti očekivane socijalne, kulturne ili vjerske norme za kulturu i kontekst
pojedinca.
Iako većina ljudi izvještava o barem djelomičnom otpuštanju boli od akutne tuge otprilike šest mjeseci nakon
ožalošćenja, oni koji i dalje imaju teške tužne reakcije vjerojatnije će imati značajna oštećenja u
funkcioniranju. Uključivanje produljenog poremećaja tuge u ICD-11 odgovor je na sve veće dokaze o različitom i
oslabljujućem stanju koje trenutačne dijagnoze ICD-10 nisu adekvatno opisane 43 . Njegovo je uključivanje i
razlikovanje od kulturološki normativne tuge i depresivne epizode važno zbog različitih implikacija odabira liječenja
i prognoza ovih posljednjih poremećaja 44 .
Poremećaj prejedanje
Poremećaj prejedanja karakteriziraju česte, ponavljajuće se epizode prejedanja (npr. Jednom tjedno ili više tijekom
razdoblja od nekoliko mjeseci). Epizoda prejedanja je različito vremensko razdoblje tijekom kojeg pojedinac
doživljava subjektivni gubitak kontrole nad hranom, jede znatno više ili drugačije nego inače i osjeća se
nesposobnim prestati jesti ili ograničiti vrstu ili količinu pojedene hrane.
Prejedanje se doživljava vrlo uznemirujuće i često je popraćeno negativnim emocijama poput krivnje ili gađenja.
Međutim, za razliku od bulimije nervoze, epizode prejedanja redovito ne prate neodgovarajuća kompenzacijska
ponašanja usmjerena na sprječavanje debljanja (npr. Samoinicijativno povraćanje, zlouporaba laksativa ili klistir,
naporno vježbanje). Iako je poremećaj prejedanja često povezan s debljanjem i pretilošću, ove značajke nisu uvjet i
poremećaj može biti prisutan u osoba s normalnom težinom.
Dodatak poremećaja prejedanja u ICD-11 temelji se na opsežnim istraživanjima koja su se pojavila tijekom
posljednjih 20 godina, podržavajući njegovu valjanost i kliničku korisnost 45 , 46 . Pojedinci koji prijavljuju epizode
prejedanja bez neprimjerenog kompenzatorskog ponašanja predstavljaju najčešću skupinu među onima koji dobivaju
ICD ‐ 10 dijagnozu drugog navedenog ili nespecificiranog poremećaja prehrane, tako da se očekuje da će
uključivanje poremećaja prejedanja smanjiti ove dijagnoze 47 .
Izbjegavajući / restriktivni poremećaj unosa hrane

Poremećaj izbjegavanja / restrikcije unosa hrane (ARFID) karakterizira abnormalno ponašanje u prehrani ili
hranjenju koje rezultira unosom nedovoljne količine ili raznolikosti hrane koja udovoljava odgovarajućim
energetskim ili prehrambenim potrebama. To rezultira značajnim gubitkom kilograma, neuspjehom u debljanju kako
se očekivalo u djetinjstvu ili trudnoći, klinički značajnim prehrambenim nedostacima, ovisnošću o oralnim
dodacima prehrani ili hranjenju u sondi ili na drugi način negativno utječe na zdravlje pojedinca ili rezultira
značajnim funkcionalnim oštećenjima.
ARFID se razlikuje od anorexia nervosa po tome što nema zabrinutosti zbog tjelesne težine ili oblika. Uključivanje u
ICD ‐ 11 može se smatrati proširenjem ICD ‐ 10 kategorije „poremećaj hranjenja dojenčadi i djetinjstva“, a
vjerojatno će poboljšati kliničku korisnost tijekom cijelog životnog vijeka (tj., Za razliku od svog ICD ‐ 10, ARFID
odnosi se na djecu, adolescente i odrasle), kao i održavanje usklađenosti s DSM ‐ 5 45 , 47 .
Disforija cjelovitosti tijela

Disforija tjelesnog integriteta rijedak je poremećaj koji karakterizira ustrajna želja za određenim tjelesnim
invaliditetom (npr. Amputacija, paraplegija, sljepoća, gluhoća) koja počinje u djetinjstvu ili ranoj adolescenciji 48 .
Želja se može manifestirati na više načina, uključujući maštanje o željenom tjelesnom invaliditetu, ponašanje u
„pretvaranju“ (npr. Provođenje sati u invalidskim kolicima ili korištenje aparatića za noge kako bi se simulirala
slabost nogu) i provođenje vremena u potrazi za načine za postizanje željene invalidnosti.
Zaokupljenost željom za fizičkim invaliditetom (uključujući vrijeme provedeno u pretvaranju) značajno ometa
produktivnost, slobodne aktivnosti ili socijalno funkcioniranje (npr. Osoba nije voljna imati bliske odnose jer bi joj
bilo teško pretvarati se). Štoviše, za značajnu manjinu pojedinaca s ovom željom njihova preokupacija nadilazi
maštu i oni ostvaruju želju kirurškim putem (tj. Nabavom izborne amputacije inače zdravog uda) ili
samoozljeđivanjem udova stupanj u kojem je amputacija jedina terapijska opcija (npr. zamrzavanje uda na suhom
ledu).
Poremećaj u igrama
Kako je posljednjih godina popularnost internetskih igara jako porasla, uočeni su problemi povezani s prekomjernim
sudjelovanjem u igrama. Poremećaj igara uključen je u novo dodanu dijagnostičku grupu pod nazivom „poremećaji
zbog ovisničkog ponašanja“ (koja također sadrži poremećaj kockanja) kao odgovor na globalnu zabrinutost zbog
utjecaja problematičnog igranja, posebno internetskog obrasca 49 .
Poremećaj igara karakterizira obrazac trajnog ili ponavljajućeg ponašanja igara zasnovanog na Internetu ili izvan
njega ("digitalno igranje" ili "video-igranje") koje se očituje poremećenom kontrolom ponašanja (npr.
Nemogućnošću ograničavanja vremena provedenog igranje), dajući sve veći prioritet igranju do te mjere da ima
prednost nad ostalim životnim interesima i svakodnevnim aktivnostima; i nastavak ili eskalaciju igara unatoč
negativnim posljedicama (npr. opetovano otpuštanje s posla zbog pretjeranog izostanka zbog igara na sreću). Od
nepatološkog ponašanja u igrama razlikuje se po klinički značajnoj nevolji ili oštećenju u funkcioniranju koje
proizvodi.
Kompulzivni poremećaj seksualnog ponašanja

Kompulzivni poremećaj seksualnog ponašanja karakterizira trajni obrazac neuspjeha u kontroli intenzivnih
ponavljajućih seksualnih impulsa ili poriva, što rezultira ponavljajućim seksualnim ponašanjem tijekom duljeg
razdoblja (npr. Šest mjeseci ili više) koje uzrokuje izraženu nevolju ili oštećenje u osobnom, obiteljskom, socijalnom
, obrazovna, profesionalna ili druga važna područja funkcioniranja.
Moguće manifestacije ustrajnog obrasca uključuju: ponavljajuće se seksualne aktivnosti koje postaju središnjim
fokusom života pojedinca do točke zanemarivanja zdravlja i osobne njege ili drugih interesa, aktivnosti i
odgovornosti; pojedinac ulaže brojne neuspješne napore da kontrolira ili značajno smanji ponavljanje seksualnog
ponašanja; pojedinac koji se nastavlja ponavljati seksualno ponašanje unatoč nepovoljnim posljedicama kao što su
ponovljeni poremećaji odnosa; i pojedinac koji se nastavlja ponavljati seksualno ponašanje čak i kad iz toga više ne
dobiva nikakvo zadovoljstvo.
Iako ova kategorija fenomenološki podsjeća na ovisnost o supstancama, ona je uključena u odjeljak ICD-11 o
poremećajima kontrole impulsa prepoznajući nedostatak konačnih informacija o tome jesu li procesi koji su
uključeni u razvoj i održavanje poremećaja jednaki onima uočenim kod poremećaja upotrebe tvari i ovisnosti o
ponašanju. Uključivanje u ICD ‐ 11 pomoći će u rješavanju nezadovoljenih potreba liječenja pacijenata, kao i
moguće smanjivanje srama i krivnje povezane s traženjem pomoći među osobama u nevolji 50 .
Intermitentni eksplozivni poremećaj

Intermitentni eksplozivni poremećaj karakteriziraju ponavljane kratke epizode verbalne ili fizičke agresije ili
uništavanja imovine koje predstavljaju neuspjeh u kontroli agresivnih impulsa, s tim da je intenzitet izbijanja ili
stupanj agresivnosti krajnje nesrazmjeran provokaciji ili izazivanju psihosocijalnih stresora.
Budući da se takve epizode mogu pojaviti u raznim drugim stanjima (npr. Opozicijski prkosni poremećaj, poremećaj
ponašanja, bipolarni poremećaj), dijagnoza se ne daje ako se epizode bolje objasne drugim mentalnim poremećajem,
poremećajem ponašanja ili neurorazvoja.
Iako je intermitentni eksplozivni poremećaj uveden u DSM-III-R, on se u ICD-10 pojavio samo kao termin za
uključivanje pod "ostali poremećaji navika i impulsa". Uključen je u odjeljak ICD-11 o poremećajima kontrole
impulsa kao priznanje značajnih dokaza o njegovoj valjanosti i korisnosti u kliničkim uvjetima 51 .
Predmenstrualni disforični poremećaj

Predmenstrualni disforični poremećaj (PMDD) karakterizira niz ozbiljnih simptoma raspoloženja, somatskih ili
kognitivnih simptoma koji započinju nekoliko dana prije početka menstruacije, počinju se poboljšavati za nekoliko
dana, a postaju minimalni ili odsutni u otprilike tjedan dana nakon početka menstruacije.
Preciznije, dijagnoza zahtijeva obrazac simptoma raspoloženja (depresivno raspoloženje, razdražljivost), somatskih
simptoma (letargija, bolovi u zglobovima, prejedanje) ili kognitivnih simptoma (poteškoće u koncentraciji, zaborav)
koji su se pojavili tijekom većine menstrualnih ciklusa u prošlosti godina. Simptomi su dovoljno ozbiljni da
uzrokuju značajnu nevolju ili značajna oštećenja u osobnom, obiteljskom, socijalnom, obrazovnom, profesionalnom
ili drugim važnim područjima funkcioniranja i ne predstavljaju pogoršanje drugog mentalnog poremećaja.
U ICD-11, PMDD se razlikuje od daleko češćeg sindroma predmenstrualne napetosti po težini simptoma i zahtjevu
da uzrokuju značajnu uznemirenost ili oštećenje 52 . Uključivanje PMDD-a u dodatke za istraživanje DSM-III-R i
DSM-IV potaknulo je mnoštvo istraživanja koja su utvrdila njegovu valjanost i pouzdanost 52 , 53 , što je dovelo do
njegovog uključivanja u ICD-11 i DSM-5. . Iako je njegovo primarno mjesto u ICD-11 u poglavlju o bolestima
genitourinarnog sustava, PMDD je unakrsno naveden u podgrupi depresivnih poremećaja zbog istaknutosti
simptomatologije raspoloženja.
SAŽETAK PROMJENA ICD-11 GRUPIRANJE POREMEĆAJA

Sljedeći odjeljci sažimaju promjene koje su uvedene u svakoj od glavnih grupa poremećaja poglavlja ICD ‐ 11 o
mentalnim poremećajima, poremećajima u ponašanju i neurorazvoju, pored novih kategorija opisanih u prethodnom
odjeljku.
Te su promjene izvršene na temelju pregleda dostupnih znanstvenih dokaza od strane ICD ‐ 11 Radnih skupina i
stručnih savjetnika, razmatranja kliničke korisnosti i globalne primjenjivosti i, gdje je to moguće, rezultata terenskog
ispitivanja.
Neurorazvojni poremećaji
Neurorazvojni poremećaji su oni koji uključuju značajne poteškoće u stjecanju i izvršavanju određenih
intelektualnih, motoričkih, jezičnih ili socijalnih funkcija s početkom u razvojnom razdoblju. ICD ‐ 11 neurorazvojni
poremećaji obuhvaćaju ICD ‐ 10 skupine mentalne retardacije i poremećaja psihološkog razvoja, uz dodatak
poremećaja hiperaktivnosti s nedostatkom pažnje (ADHD).
Velike promjene u ICD-11 uključuju preimenovanje poremećaja intelektualnog razvoja iz MKB-10 mentalnom
retardacijom, koji je bio zastario i stigmatiziranja pojam koji nije adekvatno obuhvatiti raspon oblika i uzroka bolesti
povezanih sa stanjima 54. Poremećaji intelektualnog razvoja i dalje se definiraju na temelju značajnih ograničenja u
intelektualnom funkcioniranju i prilagodljivom ponašanju, idealno utvrđenim standardiziranim, odgovarajuće
normiranim i pojedinačno upravljanim mjerama. Uvažavajući nedostatak pristupa lokalno prikladnim
standardiziranim mjerama ili obučenom osoblju za njihovo provođenje u mnogim dijelovima svijeta, a zbog važnosti
određivanja ozbiljnosti za planiranje liječenja, ICD ‐ 11 CDDG također pruža sveobuhvatan set pokazatelja
ponašanja tablice 55 .
Odvojene tablice za domene funkcioniranja intelektualnog funkcioniranja i adaptivnog ponašanja (konceptualne,

socijalne, praktične) organizirane su prema tri dobne skupine (rano djetinjstvo, djetinjstvo / adolescencija i odrasla
dob) i četiri stupnja ozbiljnosti (blaga, umjerena, teška, duboka). Pokazatelji ponašanja opisuju one vještine i
sposobnosti koje bi se tipično mogle promatrati u svakoj od ovih kategorija i očekuje se da će poboljšati pouzdanost
karakterizacije ozbiljnosti i poboljšati podatke o javnom zdravlju koji se odnose na teret poremećaja intelektualnog
razvoja.
Poremećaj autističnog spektra u ICD-11 uključuje i dječji autizam i Aspergerov sindrom iz ICD-10 u jednu
kategoriju koju karakteriziraju deficiti socijalne komunikacije i ograničeni, ponavljajući i nefleksibilni obrasci
ponašanja, interesa ili aktivnosti. Smjernice za poremećaj iz autističnog spektra značajno su ažurirane kako bi
odražavale trenutnu literaturu, uključujući prezentacije tijekom cijelog životnog vijeka. Osigurane su kvalifikacije za
opseg oštećenja intelektualnog funkcioniranja i funkcionalnih jezičnih sposobnosti kako bi se dimezionalnije
zabilježio cijeli niz prezentacija poremećaja iz spektra autizma.
ADHD je zamijenio ICD-10 hiperkinetičke poremećaje i premješten je u skupinu neurorazvojnih poremećaja zbog
njegovog razvojnog početka, karakterističnih poremećaja u intelektualnim, motoričkim i socijalnim funkcijama i
uobičajene istodobne pojave s drugim poremećajima neurorazvoja. Ovaj se potez također bavi konceptualnom
slabošću promatranja ADHD-a kao usko povezanog s poremećajima u ponašanju i disocijalnim poremećajima, s
obzirom na to da osobe s ADHD-om obično nisu namjerno ometajuće.
ADHD se može okarakterizirati u ICD-11 pomoću kvalifikatora za pretežno nepažljiv, pretežno hiperaktivno-
impulzivan ili kombinirani tip, a opisuje se tijekom cijelog životnog vijeka.
Konačno, kronični tički poremećaji, uključujući Touretteov sindrom, klasificirani su u poglavlju ICD-11 o bolestima
živčanog sustava, ali su uvršteni u grupu neurorazvojnih poremećaja zbog njihove visoke istodobnosti (npr. S
ADHD-om) i tipičan početak tijekom razvojnog razdoblja.
Šizofrenija i drugi primarni psihotični poremećaji

ICD-11 grupiranje shizofrenije i drugih primarnih psihotičnih poremećaja zamjenjuje ICD-10 grupiranje
shizofrenije, shizotipskih i zabludnih poremećaja. Izraz "primarno" ukazuje na to da su psihotični procesi osnovna
značajka, za razliku od psihotičnih simptoma koji se mogu pojaviti kao aspekt drugih oblika psihopatologije (npr.
Poremećaji raspoloženja) 18 .
U ICD-11 simptomi shizofrenije uglavnom su ostali nepromijenjeni u odnosu na ICD-10, iako je de-naglašena
važnost Schneiderianovih simptoma prvog ranga. Najznačajnija promjena je uklanjanje svih podtipova shizofrenije
(npr. Paranoična, hebefrenična, katatonična), zbog nedostatka prediktivne valjanosti ili korisnosti u odabiru liječenja.
Umjesto podtipova uveden je set dimenzionalnih deskriptora 18. To uključuje: pozitivne simptome (zablude,
halucinacije, neorganizirano razmišljanje i ponašanje, iskustva pasivnosti i kontrole); negativni simptomi (suženi,
otupljeni ili ravni afekti, alogija ili oskudnost govora, avolcija, anhedonija); simptomi depresivnog raspoloženja;
manični simptomi raspoloženja; psihomotorni simptomi (psihomotorna agitacija, psihomotorna zaostalost,
katatonski simptomi); i kognitivni simptomi (posebno nedostaci u brzini obrade, pažnji / koncentraciji, orijentaciji,
rasuđivanju, apstrakciji, verbalnom ili vizualnom učenju i radnoj memoriji). Iste ocjene simptoma mogu se
primijeniti i na druge kategorije u grupi (shizoafektivni poremećaj, akutni i prolazni psihotični poremećaj, zabludi).
ICD-11 shizoafektivni poremećaj još uvijek zahtijeva gotovo istodobnu prisutnost i sindroma shizofrenije i epizode
raspoloženja. Dijagnoza treba odražavati trenutnu epizodu bolesti i nije konceptualizirana kao longitudinalno
stabilna.
ICD ‐ 11 akutni i prolazni psihotični poremećaj karakterizira iznenadna pojava pozitivnih psihotičnih simptoma koji
u kratkom vremenskom razdoblju brzo fluktuiraju u prirodi i intenzitetu i traju ne duže od tri mjeseca. To odgovara
samo "polimorfnom" obliku akutnog psihotičnog poremećaja u ICD-10, koji je najčešći prikaz i onaj koji nije
indikativan za shizofreniju 56 , 57 . Nepolimorfni podtipovi akutnog psihotičnog poremećaja u ICD-10 eliminirani
su i umjesto toga u ICD-11 bi se klasificirali kao „drugi primarni psihotični poremećaji“.
Kao i u ICD-10, i shizotipni poremećaj svrstan je u ovu skupinu i ne smatra se poremećajem ličnosti.
Poremećaji raspoloženja
Za razliku od ICD-10, epizode raspoloženja ICD-11 nisu stanja koja se mogu samostalno dijagnosticirati, već se
njihov obrazac tijekom vremena koristi kao osnova za određivanje koji poremećaj raspoloženja najbolje odgovara
kliničkoj prezentaciji.
Poremećaji raspoloženja podijeljeni su na depresivne poremećaje (koji uključuju jednu epizodu, ponavljajući
depresivni poremećaj, distimični poremećaj i mješoviti depresivni i anksiozni poremećaj) i bipolarne poremećaje
(koji uključuju bipolarni poremećaj tipa I, bipolarni poremećaj tipa II i ciklotimiju). ICD-11 dijeli ICD-10 bipolarni
afektivni poremećaj na bipolarni poremećaj tipa I i tipa II. Eliminirana je zasebna podgrupa ICD-10 trajnih
poremećaja raspoloženja, koja se sastoji od distimije i ciklotimije 58 .
Dijagnostičke smjernice za depresivnu epizodu jedno su od rijetkih mjesta u ICD-11 gdje je potreban minimalni broj
simptoma. To je zbog dugogodišnjeg istraživanja i kliničke tradicije konceptualizacije depresije na ovaj način.
Potrebno je najmanje pet od deset simptoma, a ne četiri od devet mogućih simptoma propisanih u ICD-10, čime se
povećava usklađenost s DSM-5. ICD ‐ 11 CDDG organizira simptome depresije u tri skupine - afektivnu, kognitivnu
i neurovegetativnu - kako bi pomogli kliničarima u konceptualizaciji i opozivanju cijelog spektra simptoma
depresije. Umor je dio klastera neurovegetativnih simptoma, ali se više ne smatra dovoljnim kao početni simptom;
nego je potrebno gotovo svakodnevno depresivno raspoloženje ili smanjen interes za aktivnostima koje traju
najmanje dva tjedna.Beznađe je dodano kao dodatni kognitivni simptom zbog snažnih dokaza njegove prediktivne
vrijednosti za dijagnoze depresivnih poremećaja59 . ICD ‐ 11 CDDG pruža jasne smjernice o razlikovanju između
kulturološki normativnih reakcija tuge i simptoma koji opravdavaju depresivnu epizodu u kontekstu tuge 60 .
Za manične epizode, ICD-11 zahtijeva prisutnost simptoma početne razine povećane aktivnosti ili subjektivnog
iskustva povećane energije, uz euforiju, razdražljivost ili ekspanzivnost. Ovo je namijenjeno zaštiti od lažno
pozitivnih slučajeva koji bi se mogli bolje okarakterizirati kao normativne fluktuacije raspoloženja. ICD ‐ 11
hipomaničke epizode konceptualizirane su kao oslabljeni oblik maničnih epizoda u odsustvu značajnih
funkcionalnih oštećenja.
Mješovite epizode definirane su u ICD-11 na način koji je konceptualno ekvivalentan ICD-10, na temelju dokaza o
valjanosti ovog pristupa 61 . Daju se smjernice u vezi s tipičnim kontrapolarnim simptomima uočenim kada
prevladavaju manični ili depresivni simptomi. Prisutnost mješovite epizode ukazuje na bipolarnu dijagnozu tipa I.
ICD ‐ 11 nudi razne kvalifikatore koji opisuju trenutnu epizodu raspoloženja ili status remisije (tj. Djelomičnu ili
potpunu remisiju). Depresivne, manične i mješovite epizode mogu se opisati kao sa ili bez psihotičnih simptoma.
Trenutne depresivne epizode u kontekstu depresivnih ili bipolarnih poremećaja mogu se dalje karakterizirati
ozbiljnošću (blaga, umjerena ili teška); kvalifikatorom melankoličnih svojstava koji je u izravnoj vezi s konceptom
somatskog sindroma u ICD-10; i kvalifikatorom za identificiranje trajnih epizoda duljih od dvije godine. Sve
epizode raspoloženja u kontekstu depresivnih ili bipolarnih poremećaja mogu se dalje opisati pomoću istaknutog
kvalifikatora simptoma anksioznosti; kvalifikator koji ukazuje na prisutnost napadaja panike; i kvalifikator za
prepoznavanje sezonskog uzorka.Za dijagnoze bipolarnog poremećaja dostupan je i kvalifikator za brzo vožnju
biciklom.
ICD ‐ 11 uključuje kategoriju mješovitog depresivnog i anksioznog poremećaja zbog svoje važnosti u postavkama
primarne zdravstvene zaštite 62 , 63 . Ova je kategorija premještena s anksioznih poremećaja u ICD-10 u depresivne
poremećaje u ICD-11 zbog dokaza preklapanja s simptomatologijom raspoloženja 64 .
Anksioznost i poremećaji povezani sa strahom

ICD ‐ 11 spaja poremećaje s tjeskobom ili strahom kao primarnim kliničkim obilježjem u ovoj novoj grupi 65 . U
skladu s pristupom životnog vijeka ICD-a, ovo grupiranje također uključuje anksiozni poremećaj razdvajanja i
selektivni mutizam, koji su smješteni među poremećaje dječje dobi u ICD-10. Razlika ICD-10 između fobičnih
anksioznih poremećaja i ostalih anksioznih poremećaja eliminirana je u ICD-11 u korist klinički korisnije metode
karakteriziranja svake anksioznosti i poremećaja povezanih sa strahom u skladu s njezinim fokusom privođenja 66;
to jest, podražaj koji pojedinac prijavljuje kao pokretač njegove tjeskobe, prekomjerne fiziološke uzbuđenosti i
neprilagođenih reakcija u ponašanju. Generalizirani anksiozni poremećaj (GAD) karakterizira opća bojazan ili
zabrinutost koja nije ograničena na bilo koji određeni podražaj.
U ICD-11, GAD ima razrađeniji skup bitnih značajki, odražavajući napredak u razumijevanju njegove jedinstvene
fenomenologije; posebno se briga dodaje općem shvaćanju kao ključnom obilježju poremećaja. Suprotno ICD-10,
ICD-11 CDDG navodi da se GAD može istodobno pojaviti s depresivnim poremećajima sve dok su simptomi
prisutni neovisno o epizodama raspoloženja. Slično tome, eliminiraju se i druga hijerarhijska pravila isključenja
ICD-10 (npr. GAD se ne može dijagnosticirati zajedno s fobičnim anksioznim poremećajem ili opsesivno-
kompulzivnim poremećajem), zbog boljeg ocrtavanja fenomenologije poremećaja u ICD-11 i dokaza da ta pravila
ometaju otkrivanje i liječenje stanja koja zahtijevaju posebnu kliničku pažnju.
U ICD-11 agorafobija se konceptualizira kao izraziti i pretjerani strah ili tjeskoba koji se javljaju u ili u iščekivanju
više situacija kada bijeg može biti težak ili pomoć nedostupna. Fokus privođenja je strah od određenih negativnih
ishoda koji bi u tim situacijama bili onesposobljavajući ili neugodni, što se razlikuje od užeg koncepta u MKB-10 od
straha od otvorenih prostora i srodnih situacija, poput gužve, gdje bijeg u sigurno mjesto može biti teško.
Panični poremećaj definiran je u ICD-11 ponavljajućim neočekivanim napadima panike koji nisu ograničeni na
određene podražaje ili situacije. ICD-11 CDDG ukazuje da napadi panike koji se u cijelosti javljaju kao odgovor na
izlaganje ili iščekivanje podražaja kojeg se plaši u određenom poremećaju (npr. Javni nastup u socijalnom
anksioznom poremećaju) ne opravdavaju dodatnu dijagnozu paničnog poremećaja. Umjesto toga, kvalifikator "s
napadima panike" može se primijeniti na drugu dijagnozu anksioznog poremećaja. Kvalifikator "s napadima panike"
također se može primijeniti u kontekstu drugih poremećaja gdje je anksioznost istaknuto, iako ne definirajuće
obilježje (npr. Kod nekih osoba tijekom epizode depresije).
ICD ‐ 11 socijalni anksiozni poremećaj, definiran na temelju straha od negativne procjene od strane drugih,
zamjenjuje ICD ‐ 10 socijalne fobije.
ICD ‐ 11 CDDG posebno opisuje anksiozni poremećaj razdvajanja kod odraslih, gdje je najčešće usredotočen na
romantičnog partnera ili dijete.
Opsesivno-kompulzivni i s njima povezani poremećaji

Uvođenje OCRD grupiranja u ICD ‐ 11 predstavlja značajno odstupanje od ICD ‐ 10. Obrazloženje za stvaranje
OCRD skupine koja se razlikuje od anksioznosti i poremećaja povezanih sa strahom, unatoč fenomenološkom
preklapanju, temelji se na kliničkoj korisnosti poremećaja uspoređivanja sa zajedničkim simptomima ponavljajućih
neželjenih misli i povezanim repetitivnim ponašanjem kao primarnom kliničkom značajkom. Dijagnostička
usklađenost ovog grupiranja proizlazi iz novih dokaza o zajedničkim validatorima među uključenim poremećajima
iz slikovnih, genetskih i neurokemijskih studija 35 .
ICD-11 OCRD uključuju opsesivno-kompulzivni poremećaj, tjelesni dismorfični poremećaj, olfaktorni referentni
poremećaj, hipohondrijazu (poremećaj tjeskobe) i poremećaj gomilanja. Ekvivalentne kategorije koje postoje u ICD-
10 nalaze se u različitim skupinama. Također je u OCRD uključena i podskupina tjelesno ponavljanih poremećaja
ponašanja koji uključuju trihotilomaniju (poremećaj povlačenja dlake) i poremećaj eksoritacije (branje kože), a obje
dijele osnovnu značajku ponavljajućeg ponašanja bez kognitivnog aspekta drugih OCRD-a. Tourettov sindrom,
bolest živčanog sustava u ICD-11, uvršten je u popis OCRD-a zbog njegove česte istodobne pojave s opsesivno-
kompulzivnim poremećajem.
ICD-11 zadržava temeljne značajke ICD-10 opsesivno-kompulzivnog poremećaja, odnosno trajne opsesije i / ili
prisile, ali uz neke važne revizije. ICD-11 proširuje koncept opsesije izvan nametljivih misli, uključujući neželjene
slike i porive / porive. Štoviše, koncept prisiljavanja proširen je tako da uključuje prikriveno (npr. Ponavljano
brojanje), kao i otvoreno ponavljajuće ponašanje.
Iako je anksioznost najčešće afektivno iskustvo povezano s opsesijama, ICD ‐ 11 izričito spominje i druge pojave
koje su pacijenti izvijestili, poput gnušanja, srama, osjećaja „nepotpunosti“ ili nelagode zbog toga što stvari ne
izgledaju ili se osjećaju „u redu“. ICD-10 podtipovi OCD-a eliminiraju se zato što većina pacijenata prijavljuje i
opsesije i prisile i zato što im nedostaje prediktivna valjanost odgovora na liječenje. Zabrana ICD-10 protiv
dijagnosticiranja opsesivno-kompulzivnog poremećaja zajedno s depresivnim poremećajima uklonjena je u ICD-11,
što odražava visoku stopu istodobne pojave ovih poremećaja i potrebu za različitim tretmanima.
Hipohondrijaza (poremećaj tjelesne anksioznosti) smještena je u OCRD, a ne među anksioznost i poremećaje

povezane sa strahom, iako su zdravstvene preokupacije često povezane s tjeskobom i strahom, zbog zajedničke
fenomenologije i obrazaca obiteljske agregacije s OCRD-om 67 . Međutim, hipohondrijaza (poremećaj tjelesne
anksioznosti) unakrsno je naveden u grupi anksioznosti i poremećaja povezanih sa strahom, kao priznanje nekih
fenomenoloških preklapanja.
Tjelesni dismorfični poremećaj, olfaktorni referentni poremećaj i poremećaj gomilanja nove su kategorije u ICD-11
koje su uključene u OCRD grupiranje.
U OCRD-ima koji imaju kognitivnu komponentu, vjerovanja se mogu držati takvim intenzitetom ili čvrstinom da se
čini da su zabluda. Kada su ta fiksna uvjerenja u potpunosti u skladu s fenomenologijom OCRD-a, u nedostatku
drugih psihotičnih simptoma, trebao bi se koristiti kvalifikator "sa slabim do odsutnim uvidom", a dijagnoza
poremećaja s blodnjama ne bi trebala biti dodijeljena. Ovim se želi zaštititi od neprimjerenog liječenja psihoza kod
osoba s OCRD-om 35 .
Poremećaji posebno povezani sa stresom

Skupina poremećaja ICD-11, posebno povezanih sa stresom, zamjenjuje ICD-10 reakcije na teški stres i poremećaje
prilagodbe, kako bi se naglasilo da ti poremećaji dijele nužne (ali ne i dovoljne) etiološke zahtjeve za izlaganjem
stresnom događaju, kao i razlikovanje uključeni su poremećaji iz raznih drugih mentalnih poremećaja koji nastaju
kao reakcija na stresore (npr. depresivni poremećaji) 41. ICD-10, reaktivni poremećaj vezanosti u djetinjstvu i
dezinhibirani poremećaj vezanosti u djetinjstvu, reklasificirani su u ovu skupinu zbog pristupa životnog vijeka ICD-
11 i prepoznavanja specifičnih stresora povezanih s vezanošću svojstvenih tim poremećajima. ICD ‐ 11 uključuje
nekoliko važnih konceptualnih ažuriranja ICD ‐ 10, kao i uvođenje složenog PTSP-a i produljenog poremećaja tuge,
koji nemaju ekvivalent u ICD-10.
PTSP definiraju tri značajke koje bi trebale biti prisutne u svim slučajevima i moraju uzrokovati značajno oštećenje.
Oni su: ponovno proživljavanje traumatičnog događaja u sadašnjosti; namjerno izbjegavanje podsjetnika koji bi
mogli proizvesti ponovno proživljavanje; i ustrajne percepcije povećane trenutne prijetnje. Očekuje se da će
uključivanje zahtjeva za ponovnim iskustvom kognitivnih, afektivnih ili fizioloških aspekata traume ovdje i sada, a
ne samo prisjećanje događaja, odgovoriti na nizak dijagnostički prag za PTSP u ICD-10 42 .
Poremećaj prilagodbe u ICD-11 definiran je na temelju osnovne značajke zaokupljenosti životnim stresorom ili
njegovim posljedicama, dok je u ICD-10 poremećaj dijagnosticiran ako simptomi koji se javljaju kao odgovor na
životni stresor ne udovoljavaju definicijskim zahtjevima drugog poremećaja.
Napokon, akutna stresna reakcija više se ne smatra mentalnim poremećajem u ICD-11, već se podrazumijeva
normalnom reakcijom na ekstremni stresor. Stoga je klasificiran u poglavlju ICD-11 o „čimbenicima koji utječu na
zdravstveni status ili kontakt sa zdravstvenim službama”, ali je unakrsno naveden u grupi poremećaja posebno
povezanih sa stresom kako bi se pomoglo u diferencijalnoj dijagnozi.
Disocijativni poremećaji
Grupiranje ICD-11 disocijativnih poremećaja odgovara disocijativnim (konverzijskim) poremećajima ICD-10, ali je
značajno reorganizirano i pojednostavljeno kako bi odražavalo nedavna empirijska otkrića i poboljšalo kliničku
korisnost. Upućivanje na izraz "pretvorba" eliminirano je iz naslova grupiranja 68. ICD ‐ 11 disocijativni poremećaj
neuroloških simptoma konceptualno je u skladu s ICD ‐ 10 disocijativnim poremećajima pokreta i osjeta, ali
predstavljen je kao pojedinačni poremećaj s dvanaest podtipova definiranih na temelju dominantnog neurološkog
simptoma (npr. Poremećaj vida, neepileptični napadi , poremećaj govora, paraliza ili slabost). ICD ‐ 11 disocijativna
amnezija uključuje kvalifikator koji pokazuje da li je prisutna disocijativna fuga, fenomen koji je u ICD ‐ 10
klasificiran kao zaseban poremećaj.
ICD ‐ 11 dijeli ICD-10 poremećaj transa u posjedovanju u zasebne dijagnoze poremećaja transa i poremećaja
posjedovanja transa. Odvojenost odražava prepoznatljivo obilježje poremećaja transa u kojem je uobičajeni osjećaj
osobnog identiteta zamijenjen vanjskim identitetom "posjedovanja" koji se pripisuje utjecaju duha, moći, božanstva
ili drugog duhovnog entiteta. Uz to, veći raspon složenijih ponašanja može se pokazati u poremećaju posjedovanja
transa, dok poremećaj transa obično uključuje ponavljanje malog repertoara jednostavnijih ponašanja.
ICD-11 poremećaj disocijativnog identiteta odgovara konceptu ICD-10 poremećaja višestruke osobnosti i
preimenovan je u skladu s trenutno korištenom nomenklaturom u kliničkom i istraživačkom kontekstu. ICD ‐ 11
također uvodi djelomični poremećaj disocijativnog identiteta, odražavajući činjenicu da se prevladavanje
nespecificiranih disocijativnih poremećaja po ICD-10 objašnjava prezentacijama u kojima nedominantna stanja
osobnosti ne preuzimaju izvršnu kontrolu svijesti i funkcioniranja pojedinca.
Poremećaj depersonalizacije i derealizacije, smješten u grupi drugih neurotičnih poremećaja u ICD-10, premješta se
u grupiranje disocijativnih poremećaja u ICD-11.
Poremećaji hranjenja i prehrane

ICD ‐ 11 grupiranje poremećaja hranjenja i prehrane integrira ICD ‐ 10 poremećaje prehrane i poremećaje hranjenja
u djetinjstvu, prepoznajući međusobnu povezanost ovih poremećaja kroz životni vijek, kao i odražavajući dokaze da
se ti poremećaji mogu primijeniti na pojedince u širem području. raspon dobi od 45 , 47 .
ICD ‐ 11 pruža ažurirane konceptuacije anorexia nervosa i bulimia nervosa kako bi se uključili noviji dokazi, što
eliminira potrebu za ICD ‐ 10 „atipičnim” kategorijama. Također uključuje nove entitete poremećaja prejedanja, koji
je uveden na temelju empirijske potpore za njegovu valjanost i kliničku korisnost, te ARFID, koji se proširuje na
ICD-10 poremećaj hranjenja dojenčadi i djetinjstva.
Anorexia nervosa u ICD ‐ 11 eliminira ICD ‐ 10 zahtjev za prisutnošću raširenog endokrinog poremećaja, jer dokazi
sugeriraju da se to ne događa u svim slučajevima i, čak i kad je prisutan, posljedica je male tjelesne težine, a ne
izrazite definirajuća značajka poremećaja. Nadalje, slučajevi bez endokrinog poremećaja u velikoj su mjeri
odgovorni za atipične dijagnoze anoreksije. Prag male tjelesne težine u ICD-11 povišen je sa 17,5 kg / m 2 na 18 kg /
m 2, ali smjernice prihvaćaju situacije u kojima indeks tjelesne mase možda neće na odgovarajući način odražavati
pogoršanje kliničke slike (npr. strmi gubitak težine u kontekstu drugih značajki poremećaja). Anorexia nervosa ne
zahtijeva "masnu fobiju" kao u ICD-10, kako bi se omogućio puni spektar kulturno raznolikih razloga za odbijanje
hrane i izraze tjelesne preokupacije.
Kvalificirani su za karakterizaciju težine statusa prekomjerne tjelesne težine, s obzirom na to da je izuzetno nizak
indeks tjelesne mase povezan s većim rizikom od morbiditeta i smrtnosti. Uključen je kvalifikator koji opisuje
obrazac povezanih ponašanja (tj. Ograničavajući obrazac, obrazac prekomjernog čišćenja).
Bulimia nervosa u ICD ‐ 11 može se dijagnosticirati bez obzira na trenutnu težinu pojedinca, sve dok indeks tjelesne
mase nije toliko nizak da udovoljava definitivnim zahtjevima za anorexia nervosa. Umjesto specifičnih minimalnih
učestalosti pijanki koje zapravo nisu potkrijepljene dokazima, ICD ‐ 11 pruža fleksibilnije smjernice. Dijagnoza
bulimije nervoze ne zahtijeva „objektivne“ napuhavanja i može se dijagnosticirati na temelju „subjektivnih“
napuhavanja, u kojima pojedinac jede više ili drugačije nego inače i doživljava gubitak kontrole nad hranom
popraćen nevoljom, bez obzira na količinu stvarno pojedene hrane. Očekuje se da će ova promjena smanjiti broj
neodređenih dijagnoza poremećaja hranjenja i prehrane.
Poremećaji eliminacije
Pojam "neekološki" uklanja se iz poremećaja eliminacije ICD-11, koji uključuju enurezu i enkoprezu. Ovi se
poremećaji razlikuju od onih koji se mogu bolje objasniti drugim zdravstvenim stanjem ili fiziološkim učincima
neke tvari.
Poremećaji tjelesne nevolje i tjelesnog iskustva

ICD ‐ 11 poremećaji tjelesne nevolje i tjelesnog iskustva obuhvaćaju dva poremećaja: tjelesni poremećaj i disforiju
integriteta tijela. ICD ‐ 11 tjelesni poremećaj zamjenjuje ICD ‐ 10 somatoformne poremećaje i također uključuje
koncept ICD ‐ 10 neurastenije. ICD-10 hipohondrijaza nije uključena i umjesto toga je preraspoređena u OCRD
grupiranje.
Poremećaj tjelesne nevolje karakterizira prisutnost tjelesnih simptoma koji uznemiruju pojedinca i pretjerana pažnja
usmjerena na simptome, što se može očitovati ponovljenim kontaktom s zdravstvenim radnicima 69 . Poremećaj je
konceptualiziran kao postojeći na kontinuumu ozbiljnosti i može se prema tome kvalificirati (blagi, umjereni ili
teški), ovisno o utjecaju na funkcioniranje. Važno je da se tjelesni distres poremećaj definira prema prisutnosti bitnih
značajki, poput nevolje i pretjeranih misli i ponašanja, umjesto na temelju odsutnih medicinskih objašnjenja za
uznemirujuće simptome, kao u ICD-10 somatoformnim poremećajima.
ICD ‐ 11 disforija integriteta tijela novo je uvedena dijagnoza koja je ugrađena u ovu skupinu 48 .
Poremećaji zbog upotrebe supstanci i ovisničkog ponašanja

ICD ‐ 11 grupiranje poremećaja uslijed upotrebe supstanci i ovisničkog ponašanja obuhvaća poremećaje koji se
razvijaju kao rezultat upotrebe psihoaktivnih tvari, uključujući lijekove, i poremećaje uslijed ovisničkih ponašanja
koja se razvijaju kao rezultat ponavljajućih ponašanja nagrađivanja i jačanja.
Organizacija poremećaja ICD-11 zbog upotrebe supstanci u skladu je s pristupom u ICD-10, pri čemu su klinički
sindromi klasificirani prema razredima supstanci 70 . Međutim, popis tvari u ICD-11 proširen je kako bi odražavao
trenutnu dostupnost i suvremene obrasce upotrebe tvari. Svaka tvar ili klasa tvari mogu se povezati s međusobno
isključujućim primarnim kliničkim sindromima: pojedinačna epizoda upotrebe štetnih tvari ili štetni obrazac
upotrebe tvari, što predstavlja usavršavanje štetne uporabe ICD-10; i ovisnosti o supstanci. Opijanje supstancama i
povlačenje supstanci mogu se dijagnosticirati ili zajedno s primarnim kliničkim sindromima ili neovisno kao razlog
za pružanje zdravstvenih usluga kada je obrazac upotrebe ili mogućnost ovisnosti nepoznat.
S obzirom na izuzetno veliko globalno opterećenje bolestima zbog upotrebe supstanci, grupiranje je revidirano kako
bi se na optimalni način omogućilo prikupljanje zdravstvenih podataka koji će biti korisni u više konteksta, podržalo
precizno praćenje i izvještavanje te informiralo i o prevenciji i liječenju 70 . Dodavanje ICD ‐ 11 jedne epizode
upotrebe štetnih tvari pruža priliku za ranu intervenciju i sprječavanje eskalacije upotrebe i štete, dok dijagnoze
štetnog obrasca upotrebe supstanci i ovisnosti o supstancama sugeriraju potrebu za sve intenzivnijim intervencijama.
ICD ‐ 11 proširuje koncept štete po zdravlje zbog upotrebe tvari kako bi obuhvatio štetu zdravlju drugih ljudi, što
može uključivati ili tjelesnu ozljedu (npr. Zbog vožnje u alkoholiziranom stanju) ili psihološku štetu (npr. Razvoj
PTSP-a nakon automobilska nesreća).
ICD-11 uključuje mentalne poremećaje uzrokovane supstancama kao sindrome koje karakteriziraju klinički značajni
mentalni ili bihevioralni simptomi slični onima kod drugih mentalnih poremećaja, ali koji se razvijaju zbog upotrebe
psihoaktivnih supstanci. Poremećaji izazvani supstancama mogu se povezati s intoksikacijom ili povlačenjem
supstance, ali intenzitet ili trajanje simptoma znatno premašuju karakteristike intoksikacije ili povlačenja zbog
navedenih supstanci.
ICD ‐ 11 također uključuje kategorije korištenja opasnih tvari, koje nisu klasificirane kao mentalni poremećaji, već
su smještene u poglavlju „Čimbenici koji utječu na zdravstveni status ili kontakt sa zdravstvenim službama”. Te se
kategorije mogu koristiti kada obrazac upotrebe supstanci povećava rizik od štetnih posljedica tjelesnog ili
mentalnog zdravlja za korisnika ili druge u mjeri koja zahtijeva pažnju i savjete zdravstvenih radnika, ali još nije
došlo do očite štete. Namijenjeni su signaliziranju prilika za rane i kratke intervencije, posebno u ustanovama
primarne zdravstvene zaštite.
Poremećaji ICD-a 11 zbog ovisničkog ponašanja uključuju dvije dijagnostičke kategorije: poremećaj kockanja
(patološko kockanje u ICD-10) i poremećaj kockanja, koji je nedavno uveden 49 . U ICD-10 patološko kockanje
klasificirano je kao poremećaj navike i impulsa. Međutim, nedavni dokazi ukazuju na važne fenomenološke sličnosti
između poremećaja uslijed ovisničkog ponašanja i poremećaja upotrebe supstanci, uključujući njihovu veću
istovremenu pojavu, kao i zajedničku osobinu da je u početku ugodno praćeno progresijom do gubitka hedonske
vrijednosti i potrebe za povećanom upotrebom. Štoviše, čini se da poremećaji zbog upotrebe supstanci i poremećaji
zbog ovisničkih ponašanja dijele sličnu neurobiologiju, posebno aktivaciju i neuroadaptaciju unutar neuronskih
krugova nagrađivanja i motivacije 71.
Poremećaji kontrole impulsa

Poremećaji kontrole impulsa ICD ‐ 11 karakterizirani su ponavljanim neuspjehom da se odupru snažnom impulsu,
nagonu ili nagonu da izvrši djelo koje je korisno za osobu, barem kratkoročno, unatoč dugotrajnoj šteti bilo
pojedincu ili čovjeku drugima.
Ova grupa uključuje piromaniju i kleptomaniju, koje su klasificirane u ICD-10 pod poremećajima navika i impulsa.
ICD ‐ 11 uvodi povremeni eksplozivni poremećaj i prekvalificira ICD ‐ 10 pretjerani seksualni nagon u ovu grupu
kao ICD ‐ 11 kompulzivni poremećaj seksualnog ponašanja 50 , 72 , 73 .
Disruptivno ponašanje i disocijalni poremećaji

Skupina poremećaja ponašanja i disocijalnih poremećaja prema ICD-11 zamjenjuje poremećaje ponašanja prema
ICD-10. Novi pojam bolje odražava čitav raspon ozbiljnosti ponašanja i fenomenologije uočene u dva stanja koja su
uključena u ovu grupaciju: opozicijski prkosni poremećaj i ponašanje-disocijalni poremećaj. Važna promjena
uvedena u ICD-11 jest da se oba poremećaja mogu dijagnosticirati tijekom cijelog životnog vijeka, dok ih ICD-10
tumači kao poremećaje u djetinjstvu. Uz to, ICD-11 uvodi kvalifikatore koji karakteriziraju podtipove remetilačkog
ponašanja i disocijalnih poremećaja namijenjenih poboljšanju kliničke korisnosti (npr. Prognostički).
ICD-11 opozicijski izazovni poremećaj konceptualno je sličan svojoj ekvivalentnoj kategoriji za ICD-10. Međutim,
postoji kvalifikator "s kroničnom razdražljivošću i ljutnjom" koji karakterizira one prikaze poremećaja s
prevladavajućim, trajnim razdražljivim raspoloženjem ili ljutnjom. Ova je prezentacija prepoznata kako značajno
povećava rizik od naknadne depresije i anksioznosti. Konceptualizacija ICD ‐ 11 ove prezentacije kao oblika
opozicijskog prkosnog poremećaja podudarna je s trenutnim dokazima i razlikuje se od DSM ‐ 5 pristupa uvođenju
novog poremećaja, poremećaja disregulacije raspoloženja 74 , 75 , 76 .
ICD-11 poremećaj ponašanja objedinjuje tri zasebne dijagnoze poremećaja ponašanja klasificirane u ICD-10 (tj.
Ograničene na obiteljski kontekst, nesocijalizirane, socijalizirane). ICD ‐ 11 priznaje da su ometajuće ponašanje i
disocijalni poremećaji često povezani s problematičnim psihosocijalnim okruženjima i psihosocijalnim čimbenicima
rizika, poput odbijanja vršnjaka, devijantnih utjecaja vršnjačke skupine i mentalnog poremećaja roditelja. Klinički
značajna razlika između pojave poremećaja u djetinjstvu i adolescentu može se naznačiti kvalifikatorom, na temelju
dokaza da je raniji početak povezan s ozbiljnijom patologijom i lošijim tijekom poremećaja.
Kvalifikator koji ukazuje na ograničene prosocijalne emocije može se dodijeliti i ometajućem ponašanju i
disocijalnim poremećajima. U kontekstu dijagnoze opozicijskog prkosnog poremećaja, ova je prezentacija povezana
sa stabilnijim i ekstremnijim uzorkom opozicijskog ponašanja. U kontekstu disocijalnog poremećaja ponašanja
povezan je s tendencijom ka težem, agresivnijem i stabilnijem obrascu asocijalnog ponašanja.
Poremećaji osobnosti
Problemi s klasifikacijom deset specifičnih poremećaja osobnosti prema ICD-10 uključivali su znatnu nedovoljnu
dijagnozu u odnosu na njihovu prevalenciju među osobama s drugim mentalnim poremećajima, činjenicu da su
samo dva od specifičnih poremećaja osobnosti (emocionalno nestabilan poremećaj osobnosti, granični tip i
disocijalni poremećaj osobnosti) zabilježeni su s bilo kojom učestalošću u javno dostupnim bazama podataka i da su
stope istodobne pojave bile izuzetno visoke, s tim da je većina pojedinaca s teškim poremećajima zadovoljila
zahtjeve za višestrukim poremećajima osobnosti 16 , 17 .
ICD ‐ 11 CDDG traži od kliničara da prvo utvrdi udovoljava li klinička slika pojedinca općim dijagnostičkim
zahtjevima za poremećaj osobnosti. Tada kliničar utvrđuje je li dijagnoza blagog, umjerenog ili ozbiljnog
poremećaja osobnosti na temelju: a) stupnja i sveprisutnosti poremećaja u funkcioniranju aspekata sebe (npr.
Stabilnost i povezanost identiteta, vlastita vrijednost, točnost pogleda na sebe, sposobnost samo usmjeravanja); b)
stupanj i raširenost interpersonalne disfunkcije (npr. razumijevanje perspektive drugih, razvijanje i održavanje
bliskih odnosa, upravljanje sukobima) u različitim kontekstima i odnosima; c) rasprostranjenost, ozbiljnost i
kroničnost emocionalnih, kognitivnih i bihevioralnih manifestacija disfunkcije ličnosti;i d) u kojoj su mjeri ti obrasci
povezani s nevoljom ili psihosocijalnim oštećenjem.
Poremećaji osobnosti potom se dalje opisuju ukazivanjem na prisutnost karakterističnih neprilagođenih osobina
ličnosti. Uključeno je pet domena osobina: negativna afektivnost (tendencija da se iskusi širok raspon negativnih
emocija); nevezanost (tendencija održavanja socijalne i međuljudske distance od drugih); disocijalnost (nepoštivanje
prava i osjećaja drugih, što uključuje i usredotočenost na sebe i nedostatak empatije); dezinhibicija (tendencija
djelovanja impulzivno kao odgovor na neposredne unutarnje ili okolišne podražaje bez razmatranja dugoročnih
posljedica); i anankastija (uski fokus na nečiji kruti standard savršenstva i ispravnog i nepravde te na kontrolu
vlastitog i tuđeg ponašanja kako bi se osigurala usklađenost s tim standardima).Mnoge od ovih domena svojstava
mogu se dodijeliti kao dio dijagnoze, za koje se smatra da su istaknute i doprinose poremećaju ličnosti i njegovoj
težini.
Uz to, dodatni je kvalifikator za „granični uzorak“. Namjera ovog kvalifikatora je osigurati kontinuitet njege tijekom
prijelaza s ICD-10 na ICD-11 i može poboljšati kliničku korisnost olakšavanjem identifikacije pojedinaca koji mogu
odgovoriti na određene psihoterapijske tretmane. Dodatna istraživanja bit će potrebna kako bi se utvrdilo pruža li
informacije koje se razlikuju od onih koje pružaju domene osobina.
ICD ‐ 11 također uključuje kategoriju za poteškoće osobnosti, koja se ne smatra mentalnim poremećajem, već je
navedena u grupi problema povezanih s međuljudskim interakcijama u poglavlju „Čimbenici koji utječu na
zdravstveni status ili kontakt sa zdravstvenim službama”. Poteškoće s osobnošću odnose se na izražene osobine
ličnosti koje mogu utjecati na liječenje ili pružanje zdravstvenih usluga, ali ne dosežu razinu ozbiljnosti koja
opravdava dijagnozu poremećaja osobnosti.
Parafilni poremećaji
Skupina parafilnih poremećaja prema ICD-11 zamjenjuje grupiranje poremećaja seksualnih preferencija prema
MKB-10, u skladu sa suvremenom terminologijom koja se koristi u istraživanjima i kliničkom kontekstu. Suštinska
značajka parafilnih poremećaja je što uključuju obrasce seksualnog uzbuđenja koji se usredotočuju na one koji ne
pristaju na 77 .
Parafilni poremećaji ICD-a 11 uključuju egzibicioni poremećaj, voajerski poremećaj i pedofilni poremećaj. Novo
uvedene kategorije su prisilni poremećaj seksualnog sadizma, frotteristički poremećaj i drugi parafilni poremećaj
koji uključuje osobe koje ne pristaju. Također je uključena nova kategorija ostalih parafilnih poremećaja koji
uključuju osamljeno ponašanje ili osobe koje pristaju, a koje se mogu dodijeliti kada su seksualne misli, maštanja,
porivi ili ponašanja povezani sa značajnim uznemirenjem (ali ne kao posljedica odbijanja ili straha od odbijanja
uzorka uzbuđenja drugi) ili prenose izravni rizik od ozljeda ili smrti (npr. asfiksofilija).
ICD ‐ 11 razlikuje stanja koja su relevantna za javno zdravstvo i kliničku psihopatologiju i ona koja samo odražavaju
privatno ponašanje, pa su iz tog razloga eliminirane ICD ‐ 10 kategorije sadomazohizma, fetišizma i fetišističkog
transvestizma 26 .
Činjenični poremećaji
ICD ‐ 11 uvodi novo grupiranje faktičnih poremećaja koje uključuju faktični poremećaj nametnut sebi i faktični
poremećaj nametnut drugom. Ova je grupa konceptualno ekvivalentna ICD-10 dijagnozi namjerne proizvodnje ili
pretvaranja simptoma ili invaliditeta, bilo fizičkih ili psiholoških (stvarni poremećaj), ali proširena je i na kliničku
situaciju u kojoj pojedinac glumi, krivotvori ili namjerno izaziva ili pogoršava medicinsku , psihološki ili
bihevioralni znakovi i simptomi kod drugog pojedinca (obično djeteta).
Ta ponašanja nisu motivirana samo očitim vanjskim nagradama ili poticajima, već se na toj osnovi razlikuju od
zlostavljanja, koje nije klasificirano kao mentalni, bihevioralni ili neurorazvojni poremećaj, već se pojavljuje u
poglavlju o „čimbenicima koji utječu na zdravstveno stanje ili kontakt s zdravstvene usluge" .
Neurokognitivni poremećaji
ICD ‐ 11 neurokognitivni poremećaji su stečena stanja koja karakteriziraju primarni klinički nedostaci u
kognitivnom funkcioniranju, a uključuju većinu stanja koja su klasificirana među organske, uključujući
simptomatske, mentalne poremećaje ICD-10. Dakle, grupiranje uključuje delirij, blagi neurokognitivni poremećaj
(koji se u ICD-10 naziva blagi kognitivni poremećaj), amnestički poremećaj i demencija. Delirij i amnestični
poremećaj mogu se klasificirati kao posljedice zdravstvenog stanja svrstanog negdje drugdje, zbog neke tvari ili
lijeka ili zbog više etioloških čimbenika. Demencija se može klasificirati kao blaga, umjerena ili teška.
Sindromske karakteristike demencije povezane s različitim etiologijama (npr. Demencija zbog Alzheimerove bolesti,
demencija zbog virusa humane imunodeficijencije) klasificirane su i opisane u poglavlju o mentalnim
poremećajima, poremećajima u ponašanju i neurorazvoju, dok su temeljne etiologije klasificirane pomoću kategorija
iz poglavlje o bolestima živčanog sustava ili drugim odjeljcima ICD-a, prema potrebi 78. Blagi neurokognitivni
poremećaj također se može identificirati zajedno s etiološkom dijagnozom, što odražava poboljšane metode
otkrivanja ranog kognitivnog pada, što predstavlja priliku za pružanje liječenja kako bi se odgodilo napredovanje
bolesti. ICD ‐ 11 stoga jasno prepoznaje kognitivne, bihevioralne i emocionalne komponente neurokognitivnih
poremećaja kao i njihove temeljne uzroke.
ZAKLJUČCI
Razvoj ICD-11 CDDG za mentalne poremećaje, poremećaje u ponašanju i neurorazvoj i njihove temeljne statističke
klasifikacije predstavlja prvu veliku reviziju najistaknutije svjetske klasifikacije mentalnih poremećaja u gotovo 30
godina. Uključio je neviđenu razinu i raspon globalnog, višejezičnog i multidisciplinarnog sudjelovanja.
Napravljene su značajne promjene kako bi se povećala znanstvena valjanost u svjetlu trenutnih dokaza i povećala
klinička korisnost i globalna primjenjivost na temelju sustavnog programa terenskog ispitivanja.
Sada su i verzija poglavlja ICD-11 koju će države članice SZO koristiti za zdravstvenu statistiku i CDDG za
upotrebu u kliničkim uvjetima od strane stručnjaka za mentalno zdravlje. Kako bi ICD-11 postigao svoj potencijal u
svijetu, fokus WHO-a preusmjerit će se na rad s državama članicama i zdravstvenim stručnjacima na provedbi i
obuci.
Provedba novog klasifikacijskog sustava uključuje interakciju klasifikacije sa zakonima, politikama, zdravstvenim
sustavima i informacijskom infrastrukturom svake zemlje. Moraju se razviti višestruki modaliteti za obuku širokog
spektra međunarodnih zdravstvenih stručnjaka. Radujemo se nastavku naše vrlo produktivne suradnje s WPA-om i
suradnji s državama članicama, akademskim centrima, stručnim i znanstvenim organizacijama i s civilnim društvima
u ovoj sljedećoj fazi rada

ICD-11 World Psychiatry

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

ICD-11 World Psychiatry

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

3/13/2021 Google prevoditelj

Svjetska psihijatrija. 2019. veljače; 18 (1): 3–19. PMCID: PMC6313247

Inovacije i promjene u klasifikaciji mentalnih poremećaja, poremećaja u

GENERIRANJE ICD ‐ 11 CDDG: PROCES I PRIORITETI

INOVACIJE U ICD ‐ 11 CDDG

Otvori u zasebnom prozoru

Dimenzionalni pristupi poremećajima ličnosti i simptomatskim manifestacijama primarnih psihotičnih poremećaja

ICD ‐ 11 TERENSKE STUDIJE

CIJELA STRUKTURA ICD ‐ 11 POGLAVLJE O MENTALNIM, PONAŠANJIMA I

Otvori u zasebnom prozoru

NOVI MENTALNI, PONAŠAJNI I NEURODEVELOPMENTALNI POREMEĆAJI U ICD ‐ 11

Bipolarni poremećaj tipa II

Tjelesni dismorfični poremećaj

Olfaktorni referentni poremećaj

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj

Dugotrajni poremećaj tuge

Izbjegavajući / restriktivni poremećaj unosa hrane

Disforija cjelovitosti tijela

Kompulzivni poremećaj seksualnog ponašanja

Intermitentni eksplozivni poremećaj

Predmenstrualni disforični poremećaj

SAŽETAK PROMJENA ICD-11 GRUPIRANJE POREMEĆAJA

Odvojene tablice za domene funkcioniranja intelektualnog funkcioniranja i adaptivnog ponašanja (konceptualne,

Šizofrenija i drugi primarni psihotični poremećaji

Anksioznost i poremećaji povezani sa strahom

Opsesivno-kompulzivni i s njima povezani poremećaji

Hipohondrijaza (poremećaj tjelesne anksioznosti) smještena je u OCRD, a ne među anksioznost i poremećaje

Poremećaji posebno povezani sa stresom

Poremećaji hranjenja i prehrane

Poremećaji tjelesne nevolje i tjelesnog iskustva

Poremećaji zbog upotrebe supstanci i ovisničkog ponašanja

Poremećaji kontrole impulsa

Disruptivno ponašanje i disocijalni poremećaji

You might also like