Dom Zdravlja Bijeljina Centar za mentalno zdravlje, Petrić Dragutin Psihijatar oslušao
Subspecijalizaciju Klinička Neurofisiologija sa Epiletologijom. Definisati mentalnu higijenu može
se jednostavno i kratko: to je zaštita mentalnog zdravlja naroda. Mada je takva definicija točna, ipak nas ne može zadovoljiti, jer je previše sažeta i preopširna; ona nam ništa ne kaže o suštini mentalne higijene. Zato nam se odmah nameće pitanje: Šta je zapravo mentalno zdravlje, koje želimo zaštiti? Od čega treba da čuvamo naš mentalni život? U čemu se sastoji poremećaj onih funkcija u nama, koje zovemo psihičkima, i gdje da tome tražimo uzrok? Pokušajmo, dakle, najprije naći odgovor na ta pitanja, jer ćemo tek tada imati dovoljno čvrstu podlogu pod nogama, da krenemo u potragu za pravim putom ka cilju, koji smo sebi postavili. Sve bolje poznavanje biologije i ljudske patologije naučilo nas je da pojam zdravlja i bolesti ne postavljamo više jedno drugom nasuprot kao dvije oštre suprotnosti. Shvatili smo, da ih moramo uzeti relativno, bez jasne granice, s nizom prelaza iz jednog stanja u drugo. Ta potpunog zdravlja, u apsolutnom smislu te riječi, vjerojatno nema! A nije li pojam apsolutne bolesti nespojiv s ljudskim životom i ne znači li on zapravo - smrt? Analogno tome, ne možemo povući oštru granicu ni između stanja mentalnog zdravlja i njegovog poremećaja. Ono što zovemo duševnom bolešću u klasičnom smislu riječi, dakle psihozom, vjerojatno je samo najteži, krajnji oblik odstupanja od onog što smatramo psihički zdravim. A između te dvije krajnosti, koje i opet nisu ništa apsolutno, postoje prelazi svih mogućih intenziteta. Niko, na primjer neće potvrditi, da je dijete, koje uprkos prosječnoj inteligenciji i normalnoj tjelesnoj kondiciji ne napreduje u školi, duševni bolesnik u običnom značenju te riječi. A ipak ćemo se složiti da ponašanje tog djeteta ne ide u krug nečeg zdravog i prihvatljivog. Čovjeka, koji se zbog neprilagodljivog ponašanja ne može skrasiti ni u jednom radnom kolektivu teško ćemo svrstati u red duševnih bolesnika, ali ga ne možemo nazvati ni psihički zdravim. Isto nas tako ne zadovoljava mentalno zdravlje pojedinca, koji nije u stanju stvoriti uspješnu seksualnu zajednicu, mada inače ne pokazuje simptome, koji bi nam dali pravo da njegov stav prema polnosti nazovemo duševnom bolešću. Postoje, dakle, najrazličitiji nivoi odstupanja od norme u duševnom životu. Ali šta je norma? Sigurno ništa apsolutno ni sasvim fiksno. Jer i kod čovjeka, koga inače smatramo psihički sasvim uravnoteženim, naći ćemo detaljnom analizom njegove ličnosti makar minimalne neznatne ili samo povremene simptome odstupanja od onog sasvim zdravog. A i kod najtežeg duševnog bolesnika naići ćemo makar na ostatke sačuvanih psihičkih funkcija. Zato možemo govoriti samo o većem ili manjem stepenu mentalnog zdravlja, odnosno o blažem ili grubljem poremećaju mentalnog zdravlja. No postavlja se pitanje što je mjerilo tog zdravlja i na osnovu čega stvaramo zaključak da je nečiji psihički život na neki način poremećen? Tu polazimo od činjenice, da je čovjek društveno biće. Ljudska zajednica u kojoj se razvijamo, u kojoj radimo, jest onaj faktor, koji pred nas postavlja osnovne životne probleme, upravo zadatke, što čine suštinu života. Tako se od prvog dana života moramo nekako snaći pred činjenicom, da se uz nas uvijek nalaze drugi ljudi sa svojim individualnostima, sa svojim ličnim težnjama i potrebama, koje se često u mnogome razlikuju od naših. Pred nas se neizbježno postavlja zadatak, da se naučimo prilagođivati ljudima oko sebe, surađivati s njima i svoje interese uskladiti s njihovima. Neko će taj problem rješavati uspješnije, netko s manje uspjeha; neko će pokazati priličan stupanj socijalne adaptabilnosti, drugi će imati povremene, a treći stalne teškoće u konstruktivnom prilagođivanju okolini. A naći će se i takvi pojedinci, za koje će pitanje korisne saradnje s drugim ljudima za cio život ostati neriješeno, dok će neki samo tu i tamo reagovati prema okolini agresivno, neurotično ili izrazito asocijalno. Život u ljudskoj zajednici je dakle, značajan pokretač našeg duševnog života, predmet našeg emocionalnog reagovanja i sadržaj našeg vladanja. To je razlog da u nečijem stavu prema raznim kolektivima u kojima se dotični kreće u toku života, vidimo važno mjerilo njegova mentalnog zdravlja. Ali to nam nije jedini kriterij. Naš nagon za 1 h 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php? story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 2/6 održanjem tjera nas da budemo aktivni, da radimo, da nešto stvaramo. Čim živimo u zajednici, rad postaje društvenom kategorijom, jer omogućuje život cijelog kolektiva i pridonosi njegovom napretku. Tako se rad od imperativa naše egzistencije pretvara u zahtjev života u zajednici. U svojoj pak aktivnosti pokazujemo i afirmišemo svoje sposobnosti. Ali ne samo to. U radu očitujemo i svoju spremnost ili nespremnost da se na koristan način uklopimo u neki kolektiv. Tu isto tako doživljavam o mnoge uspjehe i neuspjehe, radosti i razočaranja; tu smo zainteresovani ili ravnodušni, radni ili lijeni, savjesni ili površni. Rad neminovno odražava mnoge komponente naše psihe. Sve je to uzrok da u stavu pojedinaca prema problemu aktivnosti u ljudskom društvu nalazimo drugu mjeru njegovog duševnog zdravlja. Uz nagon za održanjem života, koji se usporedo s obogaćivanjem naših duševnih funkcija pomalo proširuje u potrebu za društvenom afirmacijom vlastite ličnosti, javlja se i drugi osnovni pokretač našeg emocionalnog života: seksualni nagon. Možda on i nije nešto sasvim drugo, nego samo jedna komponenta nagona za održanjem, shvaćenog široko, u smislu potrebe za što svestranijom afirmacijom svoje biti, pa i u obliku polnog zadovoljenja. Ali definisali mi polni nagon kako mu drago, činjenica je da je on izvor vrlo snažnih emocija i podloga važnih sadržaja naše psihe. A uz to je naša seksualnost i socijalna kategorija, jer u većini oblika polnog života stupamo pritom u kontakt s drugom osobom, u nekakav međuljudski odnos, dakle u zajednicu, bez obzira, bila ona kraćeg ili dužeg vijeka. Možda nigdje, kao upravo u polnom životu, ne pokazujemo tako jasno u kolikoj smo mjeri zreli da realno i na uopšte koristan način rješavamo jedan životni problem, a ujedno i jedan zadatak života u ljudskoj zajednici. Zato stav prema spolnosti, prema vlastitom polu i prema seksualnom partneru smatramo trećom mjerom nečijeg duševnog zdravlja. Prema sva ta tri osnovna životna problema - prema ljudima oko sebe, prema radu i prema seksualnosti - možemo se odnositi na način, koji će biti koristan po život zajednice i pridonositi njeznom napretku, a ujedno će obogatiti, usavršavati i sve više usklađivati duševni život dotičnog pojedinca. Tada govorimo o zadovo‐ ljavajućem stepenu psihičkog zdravlja. Ali samo u relativnom smislu, jer će i onaj pojedinac, koji je uspio razviti vrlo realan i konstruktivan stav prema svojim životnim problemima, bar koji put postupiti nešto manje realno, manje produktivno, možda pomalo neurotično. A o poremećaju duševnog zdravlja, o odstupanju od norme u našoj psihi bit će onda riječ, kad se prema tri navedena faktora, koji čine suštinu života, odnosimo tako, da to remeti našu psihičku ravnotežu, da nas uvlači u unutrašnje i vanjske konflikte, da nas navodi na negativno, agresivno, asocijalno ili na bilo koji način poremećeno ponašanje. Zadatak je, dakle, mentalne higijene nastojati da se čovjek što češće i što intenzivnije kreće na liniji realnog, produktivnog, usklađenog i društveno pozitivnog rješavanja zadataka života u zajednici. A spriječiti želimo ili barem ublažiti i učiniti što rjeđima sva skretanja u životne stavove, u ponašanje, u reagovanja koja čovjeku otežavaju snalaženje u životnoj stvarnosti i normalno uklapanje u ljudske kolektive. Ali odmah se javlja novo pitanje: Šta treba činiti da zaštitimo mentalno zdravlje? Gdje su razlozi psihičkih poremećaja, tako raznolikih i mnogobrojnih, kao što je dugačka skala duševnih tegoba, počevši od sasvim blagih i kratkotrajnih neurotičkih reakcija, preko ličnosti deformisanih u različitom intenzitetu, sve do psihotičnih stanja, pa i onih kroničnih i neizlječivih? Šta je zapravo područje rada duševne higijene? Naš duševni život i njegova vanjska slika, naše ponašanje, rezultat su dva faktora, koji su nerazdvojivi u dinamičnoj i toliko promjenljivoj igri dijalektičkih suprotnosti, što je zovemo životom. To su s jedne strane razni psihički stresovi, opterećenja životne stvarnosti, a s druge se strane nalazi pojedinačna ljudska sposobnost ili nesposobnost da se podnesu ta opterećenja, da im se odgovara na elastičan i prilagodljiv način. Životne stresove možemo, sa gledišta prosječnog čovjeka, podijeliti u one svakodnevne, obične, neizbježne, upravo imanentne životu, i u one natprosječne, izvanredne, posebno intenzivne. U prvoj grupi susrećemo ono, s čime smo se već upoznali; to su neminovni zadaci života u zajednici. Tako nas nagon za održanjem tjera na borbu za opstanak, koja je često puna teškoća, gorčine i neuspjeha. A potreba za socijalnom afirmacijom zahtijeva od nas da sebi osiguramo neki ugled, da afirmiramo svoju individualnost i da doživimo priznanje svoje vrijednosti u krugu učesnika, koji idu prema istom cilju. Kad se oslanjamo na podršku nekog ljudskog kolektiva, kad želimo biti u njemu prihvaćeni na ravnopravan način, sukobimo se s potrebom da svoju prirođenu egocentričnost uskladimo s pravilima života u tom kolektivu. Životna nužda i lična ambicija nagone nas na produktivan rad, ali smo tu često prisiljeni pokrenuti svu svoju energiju, sposobnosti i znanje, da bi postigli, što želimo. U polnosti tražimo užitak i životnu 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 3/6 sreću, ali do toga ne dolazimo bez susreta s raznim bojaznima, s moralnim propisima i predrasudama, s razočaranjim a i neuspjesima. Sve su to stresovi za naš duševni život, iako su prirodan sadržaj životne stvarnosti. A kad ta opterećenja prerastu okvire svakodnevnog, govorimo o drugoj grupi psihičkih stresova, pred kojom se i razmjerno uravnotežena ličnost teško snalazi bez oštećenja svog integriteta. Duševnu higijenu prije svega zanimaju prosječna životna opterećenja, jer su ona ono svakodnevno. Kako će neko na njih reagovati, zdravo ili bolesno, realno ili nerealno, korisno ili asocijalno; ovisi o strukturi pojedine ličnosti, upravo o njegovoj toleranciji za prosječne psihičke stresove, odnosno o njegovoj imunosti prema emocionalnim udarcim a u životu. Struktura ličnosti sigurno je rezultat mnogobrojnih faktora. Jedan je od njih nasljedna masa, zatim tjelesna kondicija, pa razne fizičke bolesti sa svojim posljedicama i zaostalim defektima. Ali praktično je najvažniji psihički uticaj okoline, to jest beskonačan niz iskustava, saznanja i doživljaja, koje čovjek skuplja u doba najživljeg psihofizičkog razvoja u djetinjstvu i mladalačkim godinama. Svi oni ljudski kolektivi, kroz koje čovjek prolazi od početka života, dakle porodica, škola, razne dječje ustanove, grupe vršnjaka i ostale, neminovno ostavljaju trag u vrlo plastičnoj dječjoj psihi. Čovjek ulazi u život s nizom prirodnih potreba i s unaprijed zacrtanom trasom svog duševnog razvoja. O utjecajima okoline sada zavisi kako će izgledati konačno ostvarenje životnog puta - hoće li on biti uglavnom ravan, čvrst i skladan, ili će biti krivudav, nesiguran, pun nepredvidivih prepreka i suvišnih zastranjivanja. Svi se mi rađamo kao bespomoćna bića, koja su bez tuđe pomoći osuđena na propast. Ali naša primarna bespomoćnost nosi u sebi i svoju suprotnost - nagon za održanjem. On zahtijeva od nas da se postepeno sve više oslobađamo ovisnosti od tuđe pomoći, te da postanemo samostalna bića. Zato nam treba sigurnosti u sebe, odvažnosti pred životnom stvarnošću i vjere u uspjeh. U kojoj ćemo mjeri postati sigurni u sebe i sposobni da se hvatamo u koštac sa životnim problemima, uveliko zavisi od toga, koliko će nas okolina stimulisati, hrabriti, davati nam prilike za trening u svladavanju najrazličitijih teškoća, ili će nas kočiti, trovati nas pesimizmom i pasivnošću, tjerati nas u potcjenjivanje samoga sebe. Svi se mi rađamo i kao apsolutno egocentrična stvorenja, koja izvan uskog horizonta svojih ličnih potreba i ne znaju i ne brinu ni za što drugo. Ali i ta primarna osobina nosi u sebi klicu svoje suprotnosti. Po prirodi smo, naime, društvena bića, pa nagonski idemo za tim da budemo prihvaćeni u ljudsku zajednicu. Da bismo to postigli, moramo se što više socijalizovat, moramo razviti jak osjećaj za zajednicu. Hoće li se on razviti u dovoljnoj mjeri, ili će ostati slab, to zavisi o našem povjerenju u ljude oko sebe. A ono se neće pojaviti samo od sebe, nego će ga okolina razviti ili će ga u korijenu uništiti. Bez povjerenja u ljude teško ćemo se kretati u ljudskim kolektivima i sve ono što će se pred nas postavljati kao svakodnevni zadaci života u zajednici, bit će za nas preteška opterećenja. Sigurnost u sebe i povjerenje u čovjeka kraj sebe jesu, dakle, uz povoljne nasljedne osobine ii zadovoljavajuće fizičko zdravlje osnovni faktori psihičke otpornosti ili tolerancije prema duševnim opterećenjima, koje se zovu životna stvarnost. To je ono za što znamo, ma da u ljudskoj ličnosti ima još vrlo mnogo nepoznatog ili takvih osobina, koje ne znamo definisati. Što je čovjek u sebe sigurniji i što mu je socijalnost veća, to lakše će podnijeti i natprosječne psihičke stresove, to manje će biti pokolebana njegova duševna ravnoteža kod sasvim velikih opterećenja. Naprotiv, nesigurna, obeshrabrena, pretjerano egocentrična, slabo adaptabilna ili asocijalna ličnost zatajit će već i pred svakodnevnim životnim zadacima i ne će ih znati rješavati na zadovoljavajući način, nego samo na bolestan, neurotičan ili čak psihotičan način. Briga za fizičko zdravlje dužnost je tjelesne higijene. O zdravijom nasljedstvu govori eugenika. Mentalnoj higijeni ostaje, dakle, zadatak da u razvoju ljudske ličnosti, prije svega u djetinjstvu, osigura što više zdravih utjecaja, koji će u zgradu duševnog života unijeti mnogo solidnih elemenata. Ujedno joj je dužnost iz okoline mlade ličnosti otstraniti sve psihički negativno ili barem ublažiti uticaj takvih faktora. A što je sa životnim stresovima? Možemo li i njih ublažiti, da bismo čovjeku s prosječnom ili razmjerno labilnom psihičkom strukturom olakšali prilagođavanje životnoj stvarnosti? Psihička opterećenja ne možemo ukloniti iz života, jer su ona njegov sastavni dio. Možemo ih samo svesti na prosjek, na ono prirodno, što je u životu imanentno. Zadatak je mentalne higijene da ukloni iz života one natprosječne, vrlo intenzivne psihičke stresove, koji su u stanju pokolebati i sasvim normalno izgrađenu ličnost. A ukloniti takva opterećenja znači prije svega sanirati odnose među ljudima, barem u onim najvažnijim zajednicama, kao što je brak, porodica i radni kolektiv. Dužnost je mentalne higijene podučavati ljude, 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php? story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 4/6 je brak, porodica i radni kolektiv. Dužnost je mentalne higijene podučavati ljude, upravo ih vježbati u tome kako će stvoriti skladne međusobne odnose, da bi se svaki pojedinac u pomenutim zajednicama osjetio prihvaćen kao ravnopravan član, da bi mu bilo olakšano prilagođavanje i da bi se osjetio potaknut na koristan doprinos zajednici. No ljudi će to lakše uskladiti svoje odnose i prihvatiti načela mentalne higijene što manje njihova psihička struktura odstupa od onoga što smo upoznali kao zrelu, uravnoteženu ličnost. Zato i opet moramo najprije ljudima pomoći da u toku djetinjstva i adolescencije razviju u sebi dovoljno pouzdanja u sebe, dovoljno odvažnosti pred životnom stvarnošću i dovoljno osjećaja za zajednicu. Tada ćemo samim tim dobiti priličnu garanciju da će pojedinci biti u stanju graditi zdrave međuljudske odnose, a eventualne nedostatke u njima moći ćemo ispravljati, jer neće biti odviše duboko ukorijenjeni u ljudskim ličnostima. Primarni je, dakle, zadatak mentalne higijene oko djeteta i adolescenta stvoriti psihički zdravu atmosferu, koja će mladom čovjeku omogućiti da do maksimuma razvije sve zdrave i pozitivne dispozicije u sebi, a da one nezdrave i negativne što manje izbiju na vidjelo. S tim se zadatkom usko se prepliće i onaj drugi način pomoći ljudima da u kolektivima što bolje usklade svoje međusobne odnose. Između ta dva cilja cjelokupne aktivnosti mentalne higijene postoji recipročnost: što su zdraviji odnosi u zajednicama, koje neminovno vrše značajan utjecaj na psihički razvoj djetata, dakle u roditeljskom braku, u porodici, u školi itd., to više će dijete skupiti pozitivnih iskustava o životu u ljudskom društvu, i to lakše će mu biti razviti uravnotežen duševni život. A to će dijete, s harmoničnom strukturom svoje ličnosti, lakše stvoriti zdrave odnose u kolektivima, u kojima se bude kretalo kao odrastao čovjek. Ono će biti sposobno da jednog dana i samo izgradi sretan brak i sređenu porodicu, bit će u stanju da postane konstruktivan član radnog kolektiva ili da njime rukovodi na demokratski način. Sad nam još preostaje pitanje, koji nas putovi mogu dovesti do cilja, što smo ga sebi postavili? Zaštita mentalnog zdravlja naroda može se podijeliti na pet sektora, koji bez jasne granice prelaze jedan u drugi. To je psihohigijenska zaštita: 1) djece i omladine 2) braka i majčinstva 3) rada 4) bolesnih, defektnih i nemoćnih 5) psihotičara, alkoholičara i delinkvenata Psihohigijenska zaštita djece i omladine- može se provoditi preko dječjih i školskih dispanzera, te preko bolničkih odjeljenja za djecu i centara za zaštitu majki, djece i omladine. Na tom području mentalne higijene dolaze u obzir ove metode rada: 1) Savjetovalište za roditelje i djecu. Tu se nastoji što prije uzeti u postupak djecu, koja pokazuju makar minimalne poremećaje u svom psihičkom razvoju. Prema načelima ekipnog rada pojedini se slučaj obradi s psihijatrijske, psihologijske, pedagoške i socijalne strane, a onda se uz psihoterapiju djeteta provodi savjetovanje roditelja, nastavnika i ostalih odgajatelja. Sve njih treba podučiti kako će s djetetom pravilno postupati, kako će oko njega stvoriti osjećajno zdravu atmosferu, kako će ispravno reagovati na razne dječje ispade, kako će ispraviti pojedine dječje nedostatke. 2) Grupna psihoterapija djece i omladine. To se provodi preko dječjih i omladinskih klubova, u sklopu savjetovališta ili izvan njih. Svrha je te metode da se mladim ljudima, koji imaju teškoće u socijalnoj adaptaciji, pomoću stručno vođenog grupnog rada olakša stvaranje zdravog emocionalnog kontakta s okolinom. 3) Tečajevi za roditelje. U obliku razgovora o praktičnim problemima odgoja djece provodi se edukacija roditelja u osnovnim načelima mentalne higijene i tako ih se osposobljava za pravilniji postupak s djecom. 4) Stručna pomoć učiteljima i ostalim nastavnicima, te odgajiteljima u dječ jim i omladinskim ustanovama. Metodom »inservice traininga«, t. j. grupnom diskusijom o psihohigijenskim problemima škole, odnosno ustanove, nastoji se pomoći nastavničkom i odgajiteljskom kadru da iz svoga rada s mladim naraštajem ukloni sve one postupke, koji bi mogli oštetiti njegov psihički razvoj. 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php? story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 5/6 oštetiti njegov psihički razvoj. 5) Organizacija brige za mentalno zdravlje djece u bolnicama i u centrima za rehabilitaciju. Nastoji se osposobiti stručno osoblje tih ustanova da radi na prevenciji hospitalizacija, odnosno na psihosocijalnoj rehabilitaciji defektne djece. Psihohigijenska zaštita braka i materinstva može se organizirati putem dispanzera za školsku omladinu, dispanzera za žene, porodilišta i zdravstvenih stanica na radnim mjestima. Primjenjuju se ove metode: 1) Kursevi za roditelje i nastavnike o seksualnom odgoju djece i omladine. Svrha im je pomoći tim glavnim odgajateljima da u svoj rad na izobrazbi i odgoju mlade generacije uklope i što pozitivniji utjecaj na oblikovanje seksualnog dijela mlade ličnosti. 2) Kursevi za omladinu o problemima spolnog života, braka, materinstva i odgoja djece. Time se želi pomoći omladini da se što realnije orijentiše u rješavanju tih značajnih emocionalnih problema, s kojima će se doskora susresti. 3) Psihoprofilaksa poroda. Seminari za trudnice na kojima se žene psihički pripremaju na porod, a ujedno dobivaju informacije o pravilnoj njezi i odgoju budućeg djeteta. 4) Savjetovalište za seksualni život i brak. Tu mogu dobiti individualnu stručnu pomoć svi oni koji imaju bilo kakve teškoće u seksualnom, odnosno bračnom životu, ili se žele posavjetovati u pogledu izbora bračnog druga, u pogledu odluke na brak, i t. d. Ovakvo bi savjetovalište ujedno moglo poslužiti i za propagandu kontracepcije. 5) Psihoterapija seksualnih neuroza i drugih psihogenih poremećaja polnog života i trudnoće. Zaštitu duševnog zdravlja u odnosu prema radu treba da provode zdravstvene stanice na radnim mjestima, i to na ovaj način: 1) Profesionalna orijentacija učenika u privredi i mladih radnika, kako bi im se što više olakšala adaptacija nekom određenom radu, i svim zahtjevima, koje on stavlja na nečije psihofizičke osobine.2) Savjetovalište u industrijskoj zdravstvenoj stanici. Njegov je zadatak pomoći novim radnicima da se što uspješnije prilagode svom radnom mjestu, organizaciji rada i radnom kolektivu. Ujedno se pruža pomoć članovima radnog kolektiva, koji su se našli u nekoj konfliktuoznoj situaciji ili se često ozlijeđuju ili podbacuju u svom radu ili na radnom mjestu često reaguju na neurotičan način i t. d. Tu se provodi i psihoterapija neurotičara, koji svojim ponašanjem unose nesklad u radni kolektiv ili imaju sami neprilika na svom radnom mjestu. Kursevi za rukovodeće kadrove na radnim mjestima o načelima psihohigijenski ispravnog rukovođenja ljudima. Time se želi postići da se na radnim mjestima stvori takva emocionalna atmosfera, koja će svim članovima radnog kolektiva omogućiti brzo snalaženje i uklapanje u kolektiv na koristan način. 4) Psihička rehabilitacija invalida rada u toku njihove fizičke i profesionalne rehabilitacije kako bi im ta pošla za rukom što brže i što potpunije. Psihohigijenska zaštita kroničnih bolesnika, defektnih i nemoćnih osoba sastoji se od ovog: 1) Uvođenje psihohigijenskog režima u bolnice, centre za rehabilitaciju i zavode za odgoj i školovanje defektne djece i omladine svih vrsta. 2) Edukacija stručnog osoblja u spomenutim ustanovama za provođenje takvog režima. 3) Savjetovanje rodbine i ostale neposredne okoline defektnih, starih, nemoćnih i hronično bolesnih osoba o pravilnom postupku s njima. Svrha je tih aktivnosti postići da tjelesna invalidnost ostavi što manje negativnih posljedica u duševnom životu dotičnog čovjeka, da ga okolina prihvati na što pozitivniji način, te da tako dotični bude što manje na smetnju zajednici. Psihohigijenska zaštita iz bolnice otpuštenih psihotičara, zatim alkoholičara, epileptičara, delinkvenata itd. treba da se provodi preko psihijatrijskih dispanzera, koji će u tu svrhu vršiti ovo: 1) Ambulantna terapija, osobito psihoterapija, savjetovanje rodbine i ostale okoline. 2) Saradnja u profesionalnoj rehabilitaciji, odnosno u socijalnom zbrinjavanju navedenih kategorija bolesnika. 3) Edukacija osoblja u duševnim bolnicama i kazneno popravnim zavodima 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php? story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 6/6 3) Edukacija osoblja u duševnim bolnicama i kazneno popravnim zavodima o postupku s duševnim bolesnicima, odnosno delinkventima. 4) Savjetovanje i eventualna psihoterapija delinkvenata za vrijeme izdržavanja kazne. Na taj način olakšat ćemo ljudima, koji su došli u težak sukob sa životnom stvarnošću, da se u ljudskom društvu snađu na zadovoljavajući način, kako to ne bi išlo na štetu njihove već oštećene psihe, ni njihove okoline.